Henrik Ibzen Drame

HENRIK IBZEN

Ođgovorni urednik Dr LJUBOMIR CVIJETIC

HENRIK IBZENHENRIK IBZEN

Redakcioni odbor:

DRAME LUTKINA KUCA

mr Mevlida Garić, dr Slavko Leovac,

dr Josip Lešić i dr Božidar Pejović

SABLASTI DIVLJA PATKA

»VESELIN MASLESA«, SARAJEVO — 1978.

Naslovi autoriziranih njemaičkiih izdanja: EIN PUPPENHEIM GESPBNSTER DIE WILDENTE

Izbor, predgovori, bilješka o piscu, bibliografija JOSIP LESIC Prevod Zeina Mehmedbašić

LUTKINA KUCA

LUTKIINA KUCA

Proći iivot

nije polje preči. Pasternak

Napisana i objavljena 1879. goidine, Lutkina kuća je na samom startu izazvala nesvakidašnji interes javnosti (tri izdanja za nepuna četiri imjeseca), a kada je 1880. započelo prikazivanje drame, najprije u Norveškoj i Njemačkoj, a zatim i u ostalim evropskim zemljama, bio je to, po pisanju Halvdana Kota, senzacionalni politički događaj, nalik na »eksplozdju bombe«.^ Publika i kritika, dijele se oštro i žučno: pro i contra, -mada su oni koji su smatrali da je Ibsen učinio »grubu umjetničku grešku« bili i brojniji i grlatiji, napadajući ga otvoreno za nemoral i perfidnoet, tvrdeći čaik da je Narin odlazaJk na kraju drame izazvao brojne porodične nesreće, jer je bio »nerazumni poziiv na dezertiraoije«, pa je »hiljade žena« 'Uzbuđeno sanjalo »samo o tome kako bi što prije napustilo svoje domove«." Negativna reakcija je došla i od strane nelkih vodećih pozorišnih .umjetnika toga vremena. Poznata njemačka glumica Hedviga Niman-Rabe, iako je priželjkivala da tuanači Noru, odbila je da igra finalnu scenu kako je napisana, patetično uzvikujući da ona »nikada ne bi mogla da napoisti svoju djecu«. Njemački po-zorišni producenti i direktori, osjećajući da je Lutkina kuća svojevrsni komercijalni izazov i unosan posao, samovoljno mijenjaju kraj komada, uvodeći »sretan završetak« i po^mirljivi rasplet drame. Želeći da spriječi »barbarski« odnos prema teksitu, a možda i poikoleban, Ibsen odstupa od prvobitnog tragičnog finala i piše dodatnu kompromisnu varijantu: u posljednjem tarenutku, tako reći ^ Michael Mey€r, Ibsen; Peniguira Bootks, str. 476. ' Spemann's Goldenes Buch des Theaters, 1902, str, 544—546.

pred sam Norin izlazak, Helmer otvara vrata dječje sobe, Nora zastaje, posmatra usnuiu djecu, a zavjesa pada. Međutim, poikazaće se da i ovakav neizvjestan »sretan završetak«, kao ni potpuni happy end, nisu više mogli da zadovolje publiku, koja, mada se protivila Norinom odlasku, više nije pristajala ni na njen »nasilni« ostanalk. Ibsen će 'us'koro definitivno odbaciti naknadnu varijantu, kao što će i pobunjena Hedviga NimanRabe, konačno pristati da igra, kako je to već učinila i njena koleginica Marija Ramle, »pravu« Noru, odnosno, onaj integralni i prvobitni dramsiki finale. Osvajajući evropsike scene, Lutkina kuća je, u posljednjim decenij ama Xrx stoljeća, pa i docnije, pored Sablasti, drama o kojoj se najupornije i najžešće pole-misalo. Nora i gospođa Alving postaju prkosni simboli i dokazi ugroženog ženskog prava, vatreni argumenti u brojnim diskuisijama euforičnih feministkinja. Kolika je bila popularnost Lutkine kuće, ali i ddkaz da se o »slučaju Nore« neumorno raspravljalo, najbolje govori anegdota kojiu spominje Benedeto Kroče.* Naime, u nekim skandinavskim porodicama u to vrijeme, prilikom slanja poziva za večernja sijela, pri dnu pozivnice je obično stajalo i upozorenje: »Moli se da se ne disikutira o Lutkinoj kući.« Čak je Strindberg, koji se užasavao i bojao žena poput Nore, priznao da je, zahvaljujući Ibsenovoj drami, postalo jasno da brak nije nikakva >^božaruđka institucija«, i da je radkid između tih »nesipojivih stranaka«, na kraju, sasvim logičan i prirodan.* I tako je, sticajem okolnosti, posljednja scena Lutkine kuće, sukob, ili kako bi to rekao Fergason, agon između Nore i Helmera, bacio u zasjenak cijelu dramu, sve njene prethodne itokove, izvlačeći u prvi plan ten-dencioznost, probleme moralne kazuistike, pitanja ženskog prava i emancipacije, poistovećujući Noru sa ženom uopšte a Helmera sa m,uškarce7n uopšte. I upravo to uap' Benedeto Kroče, Književna kritika kao filozofija; Beograd, 1869, str. 328. * Michael Meyer, op. cit, str. 476.

8

štavanje problema na osnovu slučaja Nore, potkrijepljeno »psihološkim i imoralizatorsikim ali amoralizatorskim dis;kusijama«, učinili su, po mišljenju Kročea, ovu dramu »dosadnom i odbojnom«, a kako je vremenom i tendencija izgulbila na oštrini i svježini, a problemi »žensJkog prava« zatureni i modificirani, a možda i prevaziđeni, i Lutkina kuća je gulbila postepeno i poklonike i protivnike, ali i interes pozorišta. Nekaida, jedna od najprivlačnijih ženskih uloga, u kojoj su se ogledale mnoge čuvene evropske glumice (Dibvald, iSavina, Hemings, Rezana, Duže, Sorima, Borštnik, Podgonska, Mansvjetova i dr.), prestala je da privlači nove glumačke generacije, pa je izgleidalo kao da je Lutkina kuća neipovratno otišla sa repertoara zajedno s vremenom u kome je izazvala tolika kontro-verzna mišljenja. Danas, sto godina od nastanlka Lutkine kuće, ostaje pitanje, uostalom relevantno za rtmoge Ibsenove drame: je li moguće da je taiko impresivan i osebujan dra:m®ki opus, jednog od najvećih dramatičara »modernog realizma«, tek idraga literarna ^uspomena, predmet interesantan više za isto rij u dramske ^književnosti nego živo i pulsiraj uče scensko štivo, efektan dokaz jedne specifične dramske tehnike, zanimljiv fcomipendijum za izučavanje dramaturgije, ili, u tom nizu drama, od prve, Katilina, do posljednje. Kad se mi mrtvi probudimo, postoje, i za nas, u ovom itrenutku, bar u okvirima jednog novog »čitanja«, ili rasterećenog čitanja, izvori za nove impulse i nove ideje. Jednostavno rečeno: da li je Ibsen i naš sa-vremenik? Ali, vratimo se Nori. Ibsenova dramsika tehnika, slikarski rečeno, ima nešto od poentilizma, to je bezbroj sitnih idetaljantačkica, koje se slijevaju i stapaju u određene tonove i nijanse, pomoću Ikojih on neprimjetno, ali strpljivo i sigurno, karniponuje ne samo pojedine scene već i oibrise likova i^ odnosa. U toj poentilistiokoj tehnici, on ništa ne prepušta slučaju, svalka riječ, gesta, indikacija i didaskalija, podređeni su svjesnom insistiranju na detaljima, koji tek na kraju, u svojoj' ukupnosti, omogućavaju kompletan

doživljaj. Ovome treba dodati i već ipoznatu konstataciju 0 Ibsenovoj analitiiSkoj tehnici drame, po kojoj se prošlost (sablasti) javlja kao pokretač drame u sadaSnjosti, uz jednu važnu dopuinu, da Ibsen, i pored zaista efektnog, goitovo trilerslkog odimotavanja kluipka prošlosti, vodi 1 dramu sadašnjosti i da se uipravo u iejgrađivanju itog dijela drame služi već spomenutom poentilističkom tehnikom, niizanjem detalj a-tačfcica. Uzmimo, za primjer, sam početak Lutkine kuće. Već u uvodnoj sceni, pretrpana mnoštvom paketa i »zadovoiljno pjevuckajući«, Nora ipolkazuje prve znakove rasipnosti i infantilnosti. N'osač, koji je donio jelku i korfpu, traži za svoju uslugu pedeset era, a ona mu galantno daje krunu. Cim ostane sama, vadi iz tašne kesicu sa slatkišima i krišom iih jede, a zatim na prstima prilazi vratima Helmerove sobe, bojeći se da je ovaj ne iznenadi u »nedozvoljenom« postupiku. Kad začuje njegov glas, kao dijete uhvaćeno u krađi, brzo briše uista od mrvica i sakriva slatkiše. Nasuprot Nore, Torvald Helmer se prvi put ipojavljoije na sceni oabiljno, radimo, »sa perom u ruci« i očito je da, mada je Badnje veče, on radi i da je njegov interes usmjeren u drugom pravcu. Iz njegovog tepanja Nori (»cvrkuće ševa«, »skakuće vjeverica«, »lakouimni če-šljuigar«), kroz smijeh i razidraganost, uz »povlačenje za nos«, saznajemo, više usput, i tu je Ibsen imajstor, da je »lakoumni češljugar opet izlazio i profućkao novac«; detalj-taflkica, koju pisac još jednom podvlači u direktnom pitanju: »Zar te opet spopala lakomislenost?« Uvrijeđena zbog Helmerova prijekora, Nora se »duri«, »»mala ševa je ObjeBiiila krila«. Međutim, njeno ponašanje je sistem, provjerena i lukava igra s mužem, napad na njegove slabosti. I zaista, da bi je razgalio i odobrovoljio, Torvald vadi novčanik, i pokušava da je tako raspoloži. Ona ga i nehotice prisiljava na infantilan postupak, na dječju igru. Sakrivajuai novčanik, Helmer je golica pitanjem: »Noro, šta li ja to imam?« Nora se »brzo okrene« i radosno uzvikne: »Novac!« Odjednom više nije ljuta. Pohlepno zgrabi novac i bnzo ga, s radošću, prebrojava. Ponovno cvi^feuće i pokazuje poklone. Znači, ova igra između nje 10

i Helmera igra se često i ima već jedan ustaljeni red: prijekor muža zbog rasipnosti — »durenje« i ljutnja povrijeđene žene — popuštanje muža i izonirenje, ali sa otvorenim novčanikom. I ne samo to. Koristeći slabost Helmera, »imala rasipnica« i »lakoumni češljugar«, ide i dalje, umjesto božićnjeg poklona, traži od muža da joj poMoni novac, s moitivadiijom da će kasnije kupiti nešto za sebe. Istina, mi ćemo saznati zašto je Nori novac potreban, ali ostaje činjenica da ona, s jedne strane, ima razrađen čitav sistem izvlačenja novaca, a, s druge, da jedan dio tog novca ipak rasipa, i to s radošću, jednostavno ga »profućka« na »razne beakorisne stvari«. Helmer ovu »slaibost« svoje vjeverice prtima kao naslijeđenu karakternu osobinu: »Ti si čudno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac. Trudiš se na sve načine da dobiješ novac u rulke, a čim ga imaš, prospe ti se između prstiju; ti nikad ne znaš kud je otišao. Da, ali moram te uzeti takvu kakva jesi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se nasljeđuju.« Jasno je, Norina lakomislenost i opsjednutost novcem i trošenjem nije novijeg datuma, i nije se javila tek kao posljedica potrebe da se isplati krivotvorena mjenica, već je konstantni dio njenog karaktera, nešto što je postojalo i prije udaje za Helmera. Ibsen to, malo docnije, u razgovoru iizmeđu Nore i Kristine Linde, namjerno podvlači, ubacujući novi detalj-taokicu, saop-štavajući nam direktno, kroz smiješaik Linde, da se Nora »još nije opametila« i da je i u »školi bila velika rasipnica«. Završavajući temu rasipnosti i lakomislenosti, Ibsen nastavlja sa slikanjem Nore i Torvalda, uključujući ponovno u igru onaj početni detalj sa slatkišima. Naime, Helmeru je njegova »draga, mala, raspjevana ševa« sumnjiva, i on traži da ga »pogleda pravo u oči«, i pita je, prijeteći prstom: »Da li je slatka njušk&ca i danas nešto grickala u gradu?« Nora se brani poput nestašnog djeteta, ali i pomalo ženski koketno, laže imu u oči i ljupko ga uvjerava da nije jela slatkiše. Helmerova zabrana, očito, ima višestrulko značenje, nije samo zbog toga da Nora bombonima »ne pokvari zube« već je i to dio nji11

hove bračne igre, odinos koji su oba partnera ne samo prihvaitila nego ga gotovo ritualno održavaju, mada će Nora, u kriznom trenutku, ovu »zabranu«, ialko je više nego očigledno da Torvailld zna da je ona kriomice krši, doživjeti i proglasiti ikao pitanje neislobode i ugrožavanja njene ličnosti. Prateći pažljivo Norine postupke i nehoitice iskrsava pitanje Norinih godina. Po njenom ponašanju, kad ne bismo znali da je udata već osam godina i da je majka troje djece, pomislili bismo da se radli o virginalnoj i nedozreloj djevojci, a ne o ženi ikoja se nalazi na pragu srednjih godina (između 26. i 30). Ovaj nesklad između (psihološkog i fizičkog, ponašanja i godina, temeljna je ikarafcte-ristika Norinog lika, njena specifičnost i izuzetnost, osnovni uzrok mnogih nesporazuma, izvor svih njenih postupaka, od krivotvorenja potpisa do napuštanja muža i djece. U Tbsenovoj oisrtavštini ostala su zalbilježena njegova razmišljanja o izgraidnji dramskog lika, u kojima on kaže da prije nego napiše ijedan redak, mora »u glavi imati karakter sikroz-na^roz«, mora »prodrijeti do posljednjeg nabora njegove duše«. I upravo ovaj metod detaljnog poniranja, najpotpunije idolazi do izražaja upravo u kom-ponovanju Nore. Već druga scena, dijalog između nje i Kristine Linde, ima trositruiku ulogu, ona nastavlja sa oitkrivanjem »nalbora« Norine duše, otvara jedan lik bitan za radinju, ali, fetovremeno, služi i za suprotstavljanje dva različita načina i shvatanja života, sreće i nesreće, lijepog i ružnog sna. Jer doik je Nora proživjela sa imužem »posljednjih osam godina« kao »sretno vrijeme«, Lindin život je bio lanac nesreća i nevolja. Zbog tešlko bolesne majke, osiuđena da se brine o mlađoj braći, u materijalnoj osikudici, Linde je prisiljena da napusti čovjeka koga je voljela (Krogstad), i da se uda za bogataša. Poslije deset godina, na kraju, ostaje sama, u potrazi za poslom. Majka joj je umrla, braća se osamostalila i razišla, bogati muž, koji se bavio nesigUirnim poslovima, talkođe je umro, ne ostavivši joj nikakvih sredstava za život, tako da je Kristina primorana da se sama probija kroz život. »Po12

sljednje tri godine —■ kaže ona Nori — bile su kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan.« Dvije ženske sudbine stoje jedna prema drugoj: ogorčena i ostarjela Kristina, i vedra i »sretna« Nora. Jedna je prošla »kalvariju« života, a druiga, sa izuzetkom slučaja sa mjenicom, relativno bezbrižan i bezibjedan život. I Krogstad, slično Kristini Linde, nije samo pokretač radnje i zapleta već služi i kao kontraipunlkt Totrvaldu i Nori, neka vrsta tamne pozadine na kojoj se potpunije i oštrije odražava »porodična sreća« bračnog para Heilmer. Uz pomoć Krogstada mi saznajemo i nekoliko značajnih podataka iz Torvaldove -mladosti, jer kao što je Kristina bila Norina školska drugarica, tako se i njih dvoje poznaju »još iz studentskih dana«, u kojima Helmer nije ispoljavao »«mušlku hrabrost«, i već je bio na izvjestan način frustriran konvencijama građanske pristojnosti i eti-kecije, ne usuđujući se »ni da pisne«, samo da bi zadržao položaj i ugled u društvu. Ponovno se suprotstavljaju dva antipodna životna puta, dvije kontrasne Ijudđke sudbine: Helmer je uspio, a Krogstad je izgubio »čvrsto tlo pod nogama i sada je kao brodolomndk na svojoj olupini«. Saznanje da je Torvald postavljen za šefa Akcionarsike banke u kojoj je on ništavni činovnik, i da ga upravo Torvald hoće da otpusti, pokreće u Krogstadu zatomljene sablasti prošlosti, njegovu povrijeđenu sujetu, i on, ne birajući sredstva, i ne želeći da »ponovno doispije u blato«, ucjenjuje Noru, jer »hoće gore«, hoće da »istane na noge«. Njegove ruike su prljave, on se bavi »svakakvim poslovima«, Rank ga naeiva »karakter pokvaren do srži«, on čak piše razne paskvile za »najprljavije novine«, on je »^moralni Lazaruis«, ali, istovremeno, za Krogstada je »uapjeh« Heimera, meikušca bez talenta i vrijednosrti, kakvog lon zna iz studentsikih dana, svojevrsna društvena neipravda, gotovo kao neka duboika lična uvreda. Slično Nori, i Krogstad je svojevremeno krivotvorio potpis i zbog toga je »iizopćen« iz društva, i »sva su imu vrata bila zatvorena«. On se prema Nori ponaša kao prema »finoj, razmaženoj dami«. Ibsen namjerno istvara scenu Norine igre sa djecom, u kojoj ona ciči, pleše, smije se, skriva 13

pod stolom, da bi je u takvom »neoizJbiljnom« i infantilnom stanju zatekao Krogstad, opterećen problemima ugrožene egzistencije, poisrćući pod teretom zle sudbine: neostvarena ljubav preima Kristini, neuspjeli brak, izopćenje iz društva, brige o podizanju djece, prijetnja otkazom, jednom rječju: promiašen i ugrožen živoit. Suprotstavlijajuća ova dva para, Ihsen, u završnici Lutkine kuće, izvodi dvostrulki obrt: Krogstad i Kristina Linde iako pred zidom života, gotovo poraženi i pomireni sa sudbinom, doživljavaju »ičaojdo«, nošeni nadom da sve još nije izgubljeno; dok Helmer i Nora, suočeni sa stvarnošću, probuđeni iz jednog lijepog ali lažnog sna o sreći, doživljavaju brodolom, ostaju bez nade i bez vjere da se može desiti »čudo«. U ponašanju Nore prema Kristini primjećuje se i jedna vidljiva doza bezosjećajnosti, ili, lažne osjećajnosti, ona vrsta odnosa koju sretni ljudi pokazuju prema nesretnima. U prvi mah Nora ne prepoznaje Kristinu. Vge-rovatno da su deset godina odsustva i promjene na Kristini doprinijele tom neprepoznavanju nekada intimne školske dnugairice, ali, isto talko, ostaje činjenica, Ibsen to registruje, da Nora, ikad je saznala za simrt Kristininog muža, nije našla za potrebno da joj izjavi saučešće, jer se »uvijek nešto ispriječilo«. Taj egoizam sreće, potkrijepljen saznanjem da je Torvald unaprijeđen i da je ipalk »divno imati puno, puno novaca i nikakvih briga«, prisutan je i u Norinoj brbljivositi, u njenom lalkoraislenom cvi^kutanju, sikakutanju, pljesikanju rukama, u infantilnom ponašanju, koje primorava gospođu Linde da zaikljiuči da je Nora »još uvijek dijete«. I sad dolazi do preloma. Želeći da dokaže da nije dijete, da je odrasla, da je »sposobna za nešto ozbiljno«, ona Kristini ispriča dio svoje velike tajne: ona je sipasila život svome mužu. Opet jedna lakomislena i hvalisava crta u Norinom karaikteru, jer tajnu ikoju je tako ljubomorno čuvala i sakrivala, ona odjednom, samo da bi pdkazala da nije dijete, ispriča, gotovo izbriblja, ženi koju nije vidjela punih deset godina, i koju prije d^etak minuta nije čak ni prepoznala. Koliika je Norina lakomisilenost i infantilnost, najbolje 14

pakaEuje njeno petljanje oko pitanja kako je došla do novaca za Torvaldovo liječenje. U jednom trenuitku, »pjevuckajući i smijješeći se tajanstveno«, ona kaže: »Mogla sam ga (novac) do'taiti od nekog obožavaoca. Kad neko ovako 'fegleda kao ja...« Nora zaista ima bujnu maštu i »dječju dušu«, pa nije ni čudno što je ozbiljna Kristina odmah nakon toga prisiljena da konstatuje da je ona »šašava«, osjećajući da se u cjelokupnoj priči o »sipaša-vanju muža« krije neka Norina »neprom^išljenost«. Ali, istovremeno, spominjući svoj izgled i obožavaoca, Nora to ne čini baš potpuno napamet, ona to iskustveno zna iz odnosa sa Helmer om, a ponešto naslućuje, vidjećemo docnije, i iz odnosa sa doktorom Rankom. Nora je svjesna svoga tijela i svoje senzualnosti. I sad dolazimo do Norine tajne, ikoja je osnovni pokretač radnje, jer kompletna tenzija u drami i nije ništa drugo nego odlaganje saznanja, prolongiranje objelodanjivanja istine, kao što je i odlazalk Nore na krajiu, reakcija na Helmerov stav prema tajni, odnosno prema istini. U čemu je Norina tajna? »Ona je krivotvorila« — piše Ihsen u Bilješkama o modernoj tragediji — »i ponosi se time, jer je to učinila iz ljubavi prema mužu, da bi spasla njegov život.« Ibsen je tako sam definisao temu Lutkine kuće. Kao što će odmah zatim izreći i ideju: »Ali taj muž sa svojim preovlađujućim principima o časti stavlja se na stranu zakona i na to gleda s muškog stanovišta.«^ Međutim, sama priča o načinu i razlozima krivotvorenja ne izgleda nam ubjedljiva i logična. Ibsen, koji će u sljedećoj drami. Sablasti, upravo matematička tačno voditi priču prošlosti kroz sadašnjost gospode Alving i Osvalda, u slučaju Lutkine kuće, ne pokazuje dovoljno ni preciznosti ni uvjerljiivosti. Torvald je, nakon ženidbe, napustio državnu službu, jer nije imao nikakvih izgleda za napredovanje. Prisiljen je da radi danonoćno i tako se »smrtno razbolio«. Ljekari su to saopštili Nori, jer Helmer »nije smio da zna kako je loše njegovo stanje«, da nau je život u opasnosti i da ^ Isto, str. 466.

15

ga samo boravak na jugu može spasiti. Ibsen ne spominje o kakvoj se bolesti radi, mada je izvjesno da je riječ o tuberkulozi, kako zbog promjene klime tako i zbog mjesta boravka u Italiji (Kapri). Teško je povjerovati, bez obzira na vrstu bolesti, da Torvald nije znao, ili bar osjećao, da je smrtno bolestan, kao što je imalo vjerovatno da su ljekari u saopštavanju dijagnoze pretpostavili lakomislenu i djetinjastu Noru, ozibiljnom i pedantnom Helmeru. Osnova priče je zaista bez ubjedljivosti, tako da je i kompletan Norin podvig doveden u pitanje. Pokušavajiuoi da ubijedi imuža da krenu na jug, a kako nije smjela da spominje njegovu bolest, Nora je »plakala i prelklinjala«, govoreći »kaiko bi joj se svidjelo da može kao i druge mlade žene da oitputuje u inostranstvo«. Pošto nisu iimali novaca, (nagovara ga da uzme zajam, ali je Torvald to odbio, tvrdeći da je ona lakomislena i da mu je dužnost da ne popiišta njenim »imušicama i kapricima«. Vidjevši da neće uspjeti da nagovori muža, Nora uziima zajam od Krogstada, (krivotvori mjenicu, a Torvalidu slaže da joj je novac poslao njen otac koji je bio na samrti, ibsen, želeći po svaku čijemu da ositvari ideju o Norinom spašavanju muža, ponovno prenebregava iogdiku i činjenice. Potpuno neuvjerljivo djeluje da je racionalni Helmer, koji danonoćno radi da bi se održao, u materijalnoj oskudici, pristao, naravno ukoliko na izvjestan način nije 23nao da se radi o njegovoj bolesti, da spiska 4.800 kruna, makar to bio i novac Norinog oca, da bi zadovoljio njene »mušice i kaprice«. Napokon, to »preikrasno putovanje«, kako ga je nazvala Nora, koje je Helmeru spasilo život, nije ibilo »ikratak izlet« u inostranstvo, već boravak dug godinu dana. I na kraju ispada da se Helimer liječio od »sanrtoe bolesti«, a da to nije ni znao, trošeći prHičaii novac (u trenutku kada su kiače teško živjeli), samo zato da bi Nora kao i »ostale mlade žene« mogla da živi u inostranstvu. Priča o spašavanju teško bolesnog muža odista je nevjerovatna i nelogična. Sto se tiče uzimanja zajma od Krogstada i krivotvorenja imjenice, naročito sa unošenjem pogrešnog datuima, ostvareno je zaista dosljedno u stilu već poznaite Norine nepromišljenosti. Po16

slije svega što je uonila, započevši svoju veliku igru, Nora kaže da se »osjećala s!koiro kao muškarac«, mada bi, čini nam se, istinitije bilo da je rekla da se osjećala skoro kao odrasla. Vraitivši se sa Kaprija, Nora je prisiljena da redovno isplaćuje zajam. Kako to ona čini? Najvećim dijelom igrajući već poznatu igru sa mužem, tako da je Torvald, indirektno, i ne znajući, isplaćivao dug. A kako to nije uvijek bilo dovoljno, ona je noću, krasom, uz^iimala posao za prepisivanje {I'bsen ne kaže ni kakav, ni od koga), a u trenucima kad nije znala kako da dođe do novaca, zamišljala je — još jedan simptomatičan detalj-tačlkica u Norinom karakteru — kako se u nju zaljubio neki stari, bogati gospodin, i kako je on umro i ostavio joj novac u nasljedstvo. Očifto je da Nora ovdje podsvjesno ^misli na doktora Ranka, za koga zna da je u nju zaljubljen, i koji je zaista star i bogat. Uostalom, Kristina, kad prvi put ugleda Ranka, intuitivno ga dovodi u vezu sa Norom, prepoznaje u njemu čovjeka iz Nordne imaste, i savjetuje je da »okonča tu stvar« sa doktorom. I Rank, sa svojom bolešću i slutnjama smrti, sa svojim patnjama i svojom usamljenošću, nije samo, kako to misli Helmer, »oblačna pozadina na njihovoj sunčanoj sreći«, već je, slično Kristini i KrogBtadu, svojevrsni kontrapunkt, na kome se poitpunije i kompiefcsnije osvjetljavaju karakteri Nore i Helmera, njihova egoistična »sunčana sreća«. Tu, pored njih, umire čovjek, prijatelj, a oni su gotovo bezosjećajini, kao da je riječ o strancu. Helmer čak konstatuje »da je tako imožda bolje«, a malo zatim, još uvijek uspaljen od iNorinog senzualnog plesa, poziva svoju »voljenu ženu« u krevet. Nora to, istina, iodlbija, jer nije u stanju da spava sa mužem, misleći »na smrt«, mada je ovo odbijanje bračne postelje vezano i sa krajnjom napetošću zbog Krogistadovog pisma koje Helmer konačno ima u rukama. Prijateljstvo porodice Helmer, naročito Torvalda, prema dofatoru Ranku, više je formalno, kurtoazno, gotovo verbalno, bez pravih i dubokih osjećanja. Sto se tiče Nore, upravo prelko njenog odnosa prema Ranku, Ibsen slika onu »žensku«, kdketnu i senzualnu Drame

17

stranu njenog karaiktera, njenu ipotrebu da se igra sa muškarcima, da ih zavodi, da uživa u njihovim pogledisma, pažnjama i mailim nježnostima. Ona jednostavno voli da se svi dive njenoj ljepoti. Ranik je zaljubljen u Noru, zbog nje je postao kućni prijatelj porodice, zbog nje svakodnevno dolazi. Njegova ljubav je platonska, čista, ću-teća, on ništa ne traži sem prostog fizičkog prisustva. Nora je, ženski inituiitivno, osjetila ovu Rankovu.. »slaibost«, ona zna da je on voli, i ona se tim njegovim pritajenim osjećanjem koristi za svoju igru. Spremajući se za ples, u drugom činu, poikazuje mu svoje svilene čarape u »boji kože«, dozvoljava mu da sutra na kostimiranom badu može pomisliti da ona pleše samo za njega, a zatiim se nonšalantno ispravlja, »naravno, i za Torvalda«. Suitra će moći da vidi njeno stopalo, pa čaik, što se nje tiče i gornji dio noge, a zatim ga kdketino i mazno udari čarapom lako po uhu. Ona se ženski neodgovorno titra s njim, a da i nije svjesna šta čini. I kada Rank ovakve njene pomalo slobodne postupke pogrešno shvati i odluči da joj kaže da je vbli i da samo zaito svalkodnevno dolazi, Nora se odmah naljuti, povlači, odustaje od igre, čak ga preikorava zbog izgovorene istine, jer je to »odista odvratno od nge-ga«. Svojim ponašanjem, koketnošću i pritajenim golicanjem mašte, Nora je Ranku davala nadu, držeći odškrinuta vrata moigućnosti, ali, onog časa, kad ova igra prestaje da bude »igra«, i kada se pretvaira u realnost, ona se »duri« poput djeteta kome je oduzeita omiljena igračka i uskraćena zaibava, i Ijutito zakljiičuje: »A sve je bilo tako lijepo!« Ona, koja će na kraju drame optužiti muža da je bila samo njegova lutka, voljela je, i te kako, da od drugih ljudi pravi svoje lutke. I taiko se ponovno vraćamo na temu Norine »ženstvenosti«, njene seiksualnosti i njenog odnosa prema muškarcima. Svjesna ili ne, ona osjeća da u njenom tijelu postoji ndka privlačna imoć, neka tajna sila koja djejsrtvuje i ona to, ma koliko nam izgledala djetinjasta i nepromišljena, zna da iskoristi. U trenutku kada kod Helmera pokušava da interveniše u korist Krogstadovog zaposlenja, ona se služi upravo tim golicanjem Helmerove seksualne mašte, 18

obećavajući mu »igiru«, slutnju tijela: jplesaće samo za njega, »kao vila na mjesečini«. Ova Norina potre^ba da izaziva senzualne želje, još je potpunije izražena u Hel-merovom opisu njene raiziJizdane tarantele u stanu konzula Stenbopga. Iako je za svoju igru dobila buran aplaiiz, Torvald kaže da je njeno »izvođenje bilo malo suviše naturalističko, — malo naituralističkije nego što to strogo lOizevši odgovara zahtjevima umjetnosti«. Gledajući je kako »zavodljivo« pleše tarantelu, sjetimo se da je Ranku obećala razgolićenu nogu, Helmer je osjetio intenzivnu sdteualnu želju, »uzavrela mu je krv«, i odmah je, jer više nije smogao da izdrži, uzeo svoju »dražesnu malu djevojku sa K^prija — svoju kapricioznu djevojčicu sa Kaprija... pod ruke« i poveo je kući, s namjerom da je što prije dovede do bračne postelje. Ustreptao od želje, inače imimi i racionalni Helmer, požudno tepa svojog »zavodljivoj, dražesnoj ženici«: »imoja tajna ljubavnica«, »imoja tajna mlada nevjesta«, »:mioja usitreptala ljepotica«; govori o njenim »nježnim mladalačkim ramenima«, o »idivnom zatiljku«, ističe da se nalaza u dobroj muškoj formi i sjeća se prve bračne noći i prvog odnosa, ili, tač-nije Norinog virginiteta. Posljedice ovakvog erotskog odnosa Helmera prema Nori, koji se koncentriše na trenutak izgubljene nevinosti, na neiku vratu virginomanije, Ispoljavaju se u njegovom doživljaju Nore kao »djeteta«, »ptičice«, »malog stvorenja«, »djevojčice«, u konstantnom nastojanju da već odraslu osobu drži na nivou adolescent-nosti. Istovremeno, i Nora, koja je raino ostala bez majke, mažena od lakomislenog oca (»očeva lutka«), u odnosu na Helmera pokazuje neku vrstu edipovog kompleksa: potrebu da se, i u realnosti i u mašti (odnos iprema Ranku, »bogati starac«), potčini stariijem muiškaircu, koja nije ništa drugo nego strah od života, zamjena za vrijeme dje-tiaijstva u tome se, pored oca, osjećala sigurnom i zaštićenom, i nesvjesnu želju da to bezbjedno adolescentno doba što duže traje. Ovaj Norin psihološki infantilizam pomiješan je s njenim tjelesnim progledala i shvatila svoju ugroženu žensku sudbinu u prevashoidno imuškom društvu, moguće je Lutkinu kuću, u konteikstu svega onoga što je završnoj sceni iprethodilo, analizirati i izvan teze o »ženskom i muiškom pravu«. Konačno, u govoru održanom deset godina doonije u »Savezu za odbranu ženskog prava«, Ibsen je priznao da ne razumije šta je to — »žensko pravo«, lističući samo jedno »čovjelkovo pravo«, u koone žena 4gra značajnu ulogu u biiđenju težnje za kulturom 21

i oisjećanja za idisci)plinoim, ali ograničenu na »dječju soboi«, znači, na ulogu žeme^majike. Nora je od Torvalda očekivala »čudo«, da u trenutku objelodanjivanja tajne, ipreuzme krivicu i ddgovornoist na sebe, a zatim bi ga ona, altruisitički, ali i egzaltirano, spriječila u spašavanju i taiko oslobodila i^aštanja. Još jedina nepromišljenost i naivnost Nore, jer je Ibsen kroz cijelu dramu talko precizno vodio lilk Helmera, da je potpuno nerealno od njega očekivati »čudo«. Norine patetične izjave o žrtvi i ljubavi za njega su »ikomedija«, nasljeđe »lakomislenih principa«, čista lakrdija, obične »fraze« koje je u prošlosti, -uhvaćen u krivici, izdašno upotrebljavao i Norin otac. Za Helmera se, dakle, događaji samo sablasno ponavljaju. Uplašen za svoj 'ugled 4 položaj u društvu, upravo je naimenovan za idirektora Akcionarske banike, Torvald je iznerviran, prenapet, zibunjen i nelkon-trolisan. Norin ipostupak može odjednom da ugrozi čitavu njegovu egzistenciju, pa samim time i Norinu i dječju, i on ošamućen saznanjem, u paničnom strahu, a inače frustriran, prijeti Nori da joj neće dozvoliti vaspitavanje djece i da će ubuduće njihov brak biti samo »zvaničan«, odnosno fonmalan. Međutim, kad dobije pismo od Krog-stada sa imjenicama, on se odjednom mijeaija, zaboravlja sve što je još -maločas u žestini izrdkao, oprašta Nori, čak je moli da i ona njemu oprosti za »grube riječi« koje je izgovorio u strahu, u trenutku kada je pomislio da će se sve srušiti na njega. Torvald se ponaša dosljedno, istina kao kukavica, ali dosljedno. Očeikivati od njega »čudo« može samo »nerazuimno dijete«, »zaslijepljeno neiskusno stvorenje«, jednom riječju: naivna Nora. Shvativši najzad da Helmer nije sposoban za »čudo«, razočarana i uvrijeđena Nora, prelazi u napad. Skidajtići kostim i masku kapriciozne djevojčice sa Kaprija, Ibsen i simbolično označava otkrivanje jedne nove Nore, koja iz pasivnog stanja prelazi u aktivno, optužujiući »muSko društvo« (i oca i 'muža), za egoizam i diskriminaciju. »Ovo je obračun, Torvalde!« — uzvikuje Nora, tvrdeći da za osam godina bralka njih dvoje nisu »razmijenili ni jednu oiabiljnu riječ o ozibiljnim stvarima«. Još dok je živjela 22

sa ocem, ona je bila potpuno zavisna od njegovih nazora, ddk je svoje, »ako 4h je nekada i imala«, imorala da krije. »On me je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama.« Prelazeći iz očevih ruku u Helmerove, sem nametanja novog »ukusa«, ništa se nije promijenilo, kuća je i dalje ostala kao neka soba za igranje. »Ovdje sam ja bila tvoja žena— luika, kao što sam buni ljudskog duha« i »žensikom pravu«. Međutim, sagledan u kontekstu razvojne linije Mika, na osnovu brojnih detalja-tačkica, o kojima smo govorili, ovaj konačni 23

»abraoun« sa mužem, odnosno sa »imuSkim zakonima«, m'oiguće je protumačiti i kao još jedan Norm neiprotmi-šljeni i idjetinjasti gest, kao novu igru »nerazumnog djeteta«, 'ksbo ponovni bijeg od stvarnositi, pa prema tome i od odgovornosti. U svojoj poibuni, ili, tačnije, u igri pobune, ona egzaltirano odlazi u krajnosti, odbacujući i bralk, i zakone, i religiigu, i »moralni osjećaj«, i dužnosti prema mužu i djeci, izidvajajući jednu jedinu svetu »dužnost prema saimoj sebi«. I na kraju, dosljedna u svojoj predstavi, Nora čak odbi|ja da vidi djecu, ali ne zaboravlja da odigra scenu vraćanja prstena (»Taiko — evo vraćam ti tvoj prsten. Daj i ti meni 'moj!«), koja treba da simbolizira oslobađanje od ikoinvencionalnih bračnih obaveza (za Noru izgleda i od obaveza majke). Svi ovi postupci karaikteristični su 'upravo za adolescentnu psihologiju povrajedenog djeteta koje bježi od kuće, ostavljajući »nepravedne« rdditelje da pate i ispaštaju, podrazumijevajući i ome poznate dječje svađe, Ikad se durovito d uvrijeđeno uzvikuje: »Vrati mi imoje knpice, neću više s tobom da se igram«. Ostavljajući sve za sobom, u potrazi za svojom istiinoim, Nora ne ispoljava samo egoizam već i u punoj mjeri pokazuje nesposobnost da se sa probleimdma života uihvalti u koštac, jer njen odlazak je li bijeg od stvarnosti, paničan strah da je igra prestala i da započinje »zrelo doba« odgovornosti i dužnosti. I kao što se nije ostvarilo Torvaldovo »čudo«, nema nade ni za ostvarivanje Norinog »čuida«. Živeći pod staklenim zvonom, ove ptice-ipjevačice čim napuste svoj bezbjedni i udobni malograđainskl kavez, osuđene su na propast. Zatvoreni i izolovani, neotporni na život, bez interesa za druge ljude (Nora nekoliko puta u draimi ponavlja da se nje »drugi ne tiču«), navikli da sve pretvaraju u igruobmanu i šarenu lažu, bez osjećanja za realnost, suočeni sa stvarnošću, Nora i Helmer su, očito, potpuno nesposobni za borbu, pa nam na kraju izgledaju kao' dva brodolo>mnika, izložena ojpasnostima i bespuću, nemoćna da shvate i seibe i svijet koji ih okružuje. Norin 24

odlazak, iprema tome, nije samo i jedino »pobuna Ijutfekog duha« protiv ugroženog »ženskog prava«, nisu to samo dvije savjesti i dvije vrste duhovnih zakona, muški i ženski, već je to i poraz jednog shvatanja da je moguće ostvariti vlastitu egoističnu sreću, izvan života, u udobnim zidovima građanskog salona, izolovano i ,po sebi, bez obzira na druge. I Helmer i Nora ne shvat^u da, kako to kaže Pasternaik: »Proći život — nije polje preći.«

25

PRVI CIN

Lica: HELMER, advokat NORA, njegova žena DOKTOR RANK GOSPOĐA LINDE KROGSTAD, pravnik Troje male Helmerove djece ANAHMARIJA, dadilja kod Helmerovih Služavka kod Helmerovih Nosa^

Radnja se odvija u Helmerovom stanu

Prijatno i ukusno, ali ne luksuzno namještena soba. Desno u pozadini jedna vrata vode u predsoblje; druga vrata u pozadini lijevo vode u Helmerovu radnu sobu. Između ova dvoja vrata je mali klavir. Lijevo u sredini zida vrata, a dalje prema naprijed prozor. Blizu, uz prozor, okrugli sto sa naslonjačama i malom sofom. Desno uza zid sa strane dalje vrata, a uz isti zid prema naprijed zidana peć, pred kojom stoji nekoliko naslonjača i jedna stolica za ljuljanje. Između peći i vrata sa strane mali sto. Na zidovima bakrorezi. Polica sa porcelanom i drugim umjetničkim ukrasima; mali ormar za knjige sa knjigama u raskošnim povezima; tepih preko cijele sohe. U peči vatra. Zimski dan. U predsoblju zvoni; odmah potom čuje se otvaranje vrata. Nora ulazi u sohu pjevuckajući zadovoljno. Ona je u šeširu i kaputu i nosi mnoštvo paketa koje stavlja desno na sto. Iza sebe ostavlja otvorena vrata prema predsoblju i otuda se vidi n o s a č koji nosi jelku i korpu; on to predaje s l u z a v ci koja im je otvorila. NORA: Dobro sakrijte jelku, Helena. Djeca je smiju vidjeti tek večeras, kad bude oikićena. (Nosaču, vadeći novčanik) Koliiko —? NOSAČ: Pedeset era. NORA: Evo jedne krune. Ne — ostaltalk zadržite. (Nosač zahvaljuje i odlazi. Nora zatvara vrata. Ona se i dalje zadovoljno smijucka za sebe, dok skida šešir i kaput. Izvadi iz tašne kesicu sa slatkišima i pojede nekoliko; onda oprezno priđe vratima svoga muža i oslušne.) 27

m Da, on je kod kuće. (Opet tiho pjevucka za sebe dok prilazi stolu desno.) HELMER (u svojoj sobi): Je li to tamo cvrkuće ševa? NORA (otvarajući pakete): Da, cvrkuće! HELMER: Je li to skakuće vjeverica? NORA: Da. HELMER: A kad je vjeverica idošla kući? NORA: Ovog trena. (Stavlja kesicu sa slatkišima u tašnu i hriše usta.) Dođi, Torvalde, da vidiš šta sam sve (kuipila. HELMER: Ne smetati! (Uskoro potom, s perom u ruci, otvara vrata i pogleda unutra.) Sta si sve kupila, kažeš? Ovako mnogo stvari? Je li to mali lakoumni češlj'Ugar opet Metio i profućkao novac? NORA: Ali, Torvalde, ove godine zaista smijemio i malo više potrošiti. Pa ovo nam je prvi Božić kad ne 'moramo da štedimo. HELMER: E, pa slušaj, ne smijemo baš preći u luiksuz. NORA: Naprotiv, Torvalde, sad već sanijemo sebi dozvoliti i malo lukB:Uza. Zar ne? Onalko sasvim, sasvim malo. Pa ti sad dobiivaš veliku platu i zarađivaćeš m.'nogo, mnogo novaca. HELMER: Da, od Nove godine. Ali onda treba da prođu čitava tri mjeseca dok nova plaita dođe. NORA: Eh, do tada možemo i posuditi. HELMER: Noro! (Prilazi joj i šaleći se vuče je za uho.) Zar te opet spopada lakomiislenost? Zamisli da ja danas posudim hiljadu kruna, ti ih potrošiš u ovoj božičnoj sedmici, a meni na Silvestrovo padne cigla na glavu i ja ležim tu — NORA (zapuši mu usta): Fuj, ne govori tako ružno! HELMER: Da, pretpostavi da se taiko nešto dogodi — šfta Oinda?

NORA: Kad bi se tako nešto groano dogodilo, bilo bi mi sasvim svejedno imam li dugova ili ine. HELMER: A Ijuidi od kojih sam posudio novac? NORA: Oni? Koga je još za njih briga? Pa to su tuđi ljudi. HELMER: Noro, Noro, ti si prava žena! Ali ozibiljno Noro: ti znaš šta ja o tome mislim. Nikakvih dugova! Ni28

kaikvog posuđivanja! Nešto nelijepo i neslobodno padne na kućanstvo koje se zasniva na dtigovima. Do damas smo oboje hrabro izdržali i tako ćemo činiti ■još i ovo kratko vrijeme, koliko je potrebno. NORA (odlazi do peći): No da, kad ti želiš, TorvaMe. HELMER (ide za njom): E, aii ne smije zato sada mala ševa da objesi krila. Kalko? Zar da vjeverica tako stoji i da se duri? — (Vadi novčanik.) Noro, šta li ja to imam ovdje? NORA (hrzo se okrene): Novac! HELMER: Evo, uzmi! (Daje joj nekoliko novčanica.) Dragi bože, znam ja da za Božić toliko toga treba u kući. NORA (broji); Deset, dvadesett, trideset, četrdeset. Najljepša hvala, Torvalde, lijepa hvala; s ovim ču se duže pomoći. HELMER: Da, a talko i moraš! NORA: Da, da, i hoću. A sad hodi da vidiš šta sam sve kupila. I to jeftino kupila. Gledaj ovamo — novo odijelo za Ivora — i 'UZ to još sablja. Evo konja i truibe za Boba, evo lutke sa kolijevkom za Emi. Ovo za nju je sasvim jednostavno, ali ona i onako sve polomi. A evo materijal za haljinu i maramice za služavku. Majčica Ana-^Mari bi zaipravo morala i mnogo više dobiti! HELMER: A šta je u onom paiketu tamo? NORA (viknu): Ostavi, Torvailde! To ćeš moći da vidiš tek uveče! TORVALD: Ah, tako! — Ali sad mi kaži, ti mala rasip-mice, da li si se nečim i sebe sjetila? NORA: Ma hajde — ja sebe? Ja stvarno ne bih ni znala šta — HELMER: Ali moraš! Reci mi nešto pametno štO' bi ti ipričindlo posebnu radost. NORA: Ja stvarno ne bih znala. — Ijpak, Torvalde, slušaj — HELMER: No? NORA (spuštenog pogleda igra se s njegovim dugmetom): Ako baš hoćeš da mi napraviš poklon, onda bi mogao, ovaj, mogao bi — 29

HELMER: No, dakle — reci! NORA (hrzo): Mogao bi mi pokloniti novac, TorvaMe. Samo onolilko Ikoliko misliš da možeš odvojiti. Onda bih moigla u melkoj prilici kasnije da nešto kupim. HELMER: Ali, Noro, — NORA: Ah, da, uradi tako, dragi Torvalide, lijjepo te molim. Zamotaču omda novac u lijepi zlatni papir i objesiti ga na božično drvce. Zar ito ne bi bilo divno? HELMER: A kalko se zove ona ptičica koja profućka sav novac? NORA: Da, da, lakoumni češljugar — znam već. Ali uradićemo ovalko kako sam rekla, Torvalde, onda ću imaiti vremena da razmislim šta mi je najpotrebnije. Zar to nije vrlo pametno, Torvalde, zar nije? HELMER (smiješeći se): E, naravno, to jest, ako bi ti taj novac koji ti dam, stvarno, mogla sačuvati i setbi nešto kupiti. Ali ako ode u domaćinistvo i u razne beskorisne stvari, onda opet ja moram da izvlačim. NORA: Nipošto, Torvalde — HELMER: To se ne da poreci, moja mala draga Nora! (Stavlja ruku oko njenog struka.) Moj lakoumani če-šlj.uigar je dražeistan, ali njemu treba teška gomila novaca. Ne bi se vjerovalo koliko čovjetka staje takva jedina ptičica. NORA: Ali ne! Kako samo možeš da kažeš tako nešto? Ja zaista štedim, gdjegod mogu. HELMER (smije se): To je prava riječ. Gdjegod možeš. Ali ti to apsolutno ne možeš. IfORA (pjevucka i smiješi se zadovoljno): Hm! Kad bi ti samo znao kolike iizdatke imamo imi ševe i vjeverice, Torvalde. HELMER: Ti si čudno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac. Trudiš se na sve načine da dobiješ novac u ruke, a čim ga imaš, prospe ti se između prstiju; ti nikad ne znaš kud je otišao. Da, ali moraim te uzeti takvu kaikva jeisi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se nasljeđuju. NORA: Pa, ja bih voOgela da saim od tate naslijedila više osobina.

30

HELMER: A ja ne bih htio da mi budeš drugačija nego što jesi, moja draga, mala, raspjevana ševo. Ali — nešto imi pada na pamet. Danas mi izgledaš tako — tako — kako da kažem? — tako sumnjivo. NORA: Ja? HELMER: Svakako. Pogledaj me pravo u oči. NORA (gleda ga): No? HELMER (prijeti prstom): Je li slatka njušikica i danas nešto gricikaila u gradu? NORA: Ali ne, odakle ti to? HELMER: Zar slatka njuškica nikaiko nije svratila u slastičarnu? NORA: Ne, Torvalde, uvjeravam te — HELMER: Nije se nimalo osladila? NORA: Ne, zaista nije. HELMER: Nije ni probala koji slatkiš od badema? NORA: Ne, Torvalde, stvarno te uvjeravam — HELMER: No, no, no, — ja se, naravno, samo šalim — NORA: Ne bi mi nikad palo na paimet da postupim pro-itiv tvoje volje. HELMER: Da, to ja dobro anam. — Pa dala si mi časnu riječ. — (Prilazi joj) Eto, zadrži za sebe svoja mala božična iznenađenja, srce moje. Večeras, kad se drvce ujpali, i ona će već doći na vidjelo, uto sam ubijeđen. NORA: Da niisi zaboravio da pozoveš Ranka? HELMER: Ne. Ali to nije ni potrebno. Razumije se samo po sebi da će večerati s nama. Uostalom, pozvaću ga kad jutros navrati. Već sam poručio dobrog vina. 'Noro, ti i ne znaš koliko se radujem današnjoj večeri. NORA: I ja. A kako će se tek djeca veseliti, Torvalde! HELMER: Ah, zaista je divna pomisao da imam siguran položao i izdašan dohodak. Zar ne? Sama ta pomisao je pravo zadovoljstvo! NORA: Ah, to je divino! HELMER: Sjećaš li se prošlih Božića? Po tri drage, duge sedmice unaprijed ti si se svake večeri zakljuičavala do duboko u noć da bi naipravila cvijeće za drvce 31

i razne druge lijepe stvari, da nas iznenadiš. Uh, to je bilo najdosadnije vrijeme u mom životu. NORA: Ja se pri tom uopšte nisam dasađivala. HELMER (smiješeći se): Ali rezultat je ipak bio dosta siromašan, Noro! NORA: Opet me time zadirkuješ! Sta sam ja tu mogla :k3d se uvtiikla mačka i sve mi poikvarila. HELMER: Ne, ne, jadna moja Notrice, nisi, naravno, mogla baš ništa. Imala si najbolju vdju da nas usrećiš i to je glavno. Ali ipalk je dobre) što su ta oiđkudna vre-imena prošla. NORA: Da, to je stvarno divno! HELMER: Sad ne moram tu da sjedim sam i da se dosađujem. A ni ti ne moraš tvoje drage oči i drage, nježne ruioice naprezati — NORA (plješće rukama): Ne, zar ne, Torvalde, da više sad ne moramo!? O, kako je to divno čuti. (Uzima ga za ruku) Sad slušaj, Torvalde, kako sam zamislila naš ibudući namještarj. Cim Božić prođe — (Zvono u predsoblju) — Ah, evo zvoni! (Brzo malo pospremi po sohi) Sigurno neko dolazi. Baš glujpo! HELMER: Za posjete nisam kod kuće, ne zaboravi to! SLUŽAVKA (na vratima predsoblja): Milostiva gospođo, neka netpoznata gospođa — NORA: Molim. SLUŽAVKA (Helmeru): I gospodin doktor je tu. HELMER: On je sigurno već ušao kod mene? SLUŽAVKA: Da, tamo je. (Helmer odlazi u svoju sohu; služavka uvodi u sobu gospodu Linde, koja je u putnom, kostimu, i zatvara vrata iza nje.) GOSPOĐA LINDE (plašljivo i oklijevajući): Dobar dan, Noro. NORA (nesigurno): Dobar dan — GOSPOĐA LINDE: Ti kao da me više ne poznaješ? NORA: Ne, ja ne znam — iip>ak, da, ja mislim — (Klikne) Kaiko — Kristina! Jesi li to zaista ti?! GOSPOĐA LINDE: Da, ja sam to. 32

NORA: Kristina! A ja te nisam prepoznala! Ali i kako 'bih — (Tiše) Kako si se ti promijenila, Kristina! GOSPOĐA LINDE: Svakako. Za devet^deset dugih go-idina — NORA: Tako dugo se nismo vidjele? Zaista, ida! Ah, posljednjih osam godina bile su sretno vrijeme! — To mi možeš vjerovati. A ti si sad došla u grad? Krenula si na dalek put usred zime? To je hrabro. GOSPOĐA LINDE: Stigla sam jutrois rano parobrodoim. NORA: Naravno, da sebi priuštiš božićnje zadovoljstvo. Kalko je to lijepo! Mi ćemo se talkođe dobro proveseliti. Ali ostavi svoje stvari. Da ti nije hladno? (Pomaže joj) Tako — sad ćemo lijepo sjesti kraj peći. Ne, ovamo u naslonjaču! A ja ću sjesti u stolicu za ljuljanje. (Hvata je za ruke) Da, to je ono staro, poznato lice; samo u prvom trenutku —. Naravno, postala si nelkako bljeđa, Kristina, i možda nešto mršavija. GOSPOĐA LINDE: I mnogo, mnogo starija, Noro. NORA: No, da, imožda i malo starija, ali samo sasvim, sasvim malo, ne vrijedi ni pominjati. (Iznenada se prekine; ozbiljno) Kakva sam ja bezobzirna osoba! Sjedim tu i brbljam. Najdraža, jedina moja Kristina, možeš li imi oprostiti? GOSPOĐA LINDE: Sta to, Noro? NORA (tiho): Jadna Kristina, ipa ti si ostala udovica. GOSPOĐA LINDE: Da, još prije tri godine. NORA: Bože, pa ja sam to znala, pročitala sam u novinama. Ah, Kristina, moraš mi vjerovati, u to vrijeme sam stalno htjela da ti pišem. Ali svaki put sam opet odložila; uvijek me nešto spriječilo. GOSPOĐA LINDE: Draga Noro, ja to dobro shvatam. NORA: Ne, Kristina, to je bilo ružno 'Od mene! Ah, jadnice moja, šta si sve morala proći! — A on ti nije ništa ostavio za život? GOSPOĐA LINDE: Ništa! NORA: Ni djece? GOSPOĐA LINDE: Ne! 3— Dirame

33

NORA: Daikle, baš ništa. GOSPOĐA LINDE: Čak ni brige ili boli, da iz njih nešto crpim. NORA (gleda je ne vjerujući): Ali, Kristina, kako je to moguće? GOSPOĐA LINDE (smiješi se turobno i gladi svoju kosu): Ah, i to se ponekad događa, Noro. NORA: Tako si sasvim saana! Kako to mora biti teško i strašno za tebe. Ja imam troje dražesne djece. Trenutno ti ih ne mogu predstaviti, izašli su sa dadiljom. Ali sad imi moraš sve ispričati — GOSPOĐA LINDE: Ah, ne! Radije pričaj ti meni! NORA: Ne, ti moraš početi. Danas neću da budem sebična. Danas hoću da mislim samo na tvoje stvari. Aid samo j e d n o ti ipak moram reći. Da li si čiila kakva nas je velika sreća zadesila ovih dana? GOSPOĐA LINDE: Ne, a šta to? NORA: Zamisli, moj muž je postao direktor Akcionarske banke. GOSPOĐA LINDE: Tvoj muž? O, kakva sreća —! NORA: Da, ogromna sreća. Advokatski hljeb je tako nesiguran, naročito ako advokat hoće da se bavi samo finim i pristojnim poslovima. A Torvald je, naravno, uvijđk to htio; i u tome se s njim potpuno slažem. Vjeruj mi, toliko se radujemo! On stupa u banku već za Novu godinu, a onda će dobiti veliku platu i mnogo procenata. Od sada možemo da živimo sasvim drugačije nego do sada — sasvim kako md želimo. Ah, Elrdstina, kalko se osjećam lako i sretno! Da, ipak je divno imati ipuno, ptino novaca i nikakvih briga. Zar ne? GOSPOĐA LINDE: Svakako mora da je lijepo imati ono što je ipotrebno. NORA: Ne, ne samo što je potrebno — nego puno, puno novaca. GOSPOĐA LINDE (smiješi se): Noro, Noro! Zar se još nisi opametila? U školi si bMa velika rasipnica. 34

NORA (smiješi se): Da, to Torvald tvrdi još i danas. fPri-jeti prstom) Ali »Nora, Nora« nije tako glupa kao što vi mislite. — A nije nam ni išlo tako, da bih mogla -rasipati. Oboje smo imorali da radimo. GOSPOĐA LINDE: Zar i ti? NORA: Da, sitnice — ručne radove, kukičanje, pletenje i slično — (Tiho i polako) — i još neke druge stvari. Ti znaš da je Torvald istupio iz državne službe kad snao se mi vjenčali? U njegovom odjeljenju nije bilo nikakvih izgleda za napredovanje, a morao je da zarađuje više novaca nego ranije. U prvoj godini se strašno premorio radoan. Bio je, kao što možeš i za-msliti, upućen na svakakve sporedne službe i morao da radi od jutra do mraka. To nije mogao da podnese i taiko se smrtno razbolio. Ljekari su rekli da je neophodno da ode na jug. GOSPOĐA LINDE: Ah, da, pa bili ste dijelu godinu u Italiji. NORA: Da, jesmo. Vjeruj mi, nije bilo lako otići. Ivar je telk bio rođen. Ali morali smo otići na svaki način. Ah, bilo je to prekrasno putovanje, a Torvaldu je spasilo život. Ali je i koštalo teških para, Kristina. GOSPOĐA LINDE: Mogu misliti. NORA: Hiljadu i dvjesta talira je koštalo — četiri hiljade i osamsto kruna. Znaš, to je mmogo novaca. GOSPOĐA LINDE: Ali u t^voj situaciji je svakaiko velika sreća ako ih imaš. NORA: Pa, da ti kažean, doibili smo ih od tate. GOSPOĐA LINDE: Ah, tako. Upravo u to vrijeme je umro tvoj otac. NORA: Da, Kristina, iipravo tada. I zamisli samo, ja nisam mogla da odem njemu i da ga njegujem. Svakodnevno sam očekivala rođenje mog malog Ivara. A morala sam da njegujem i mog jadnog smrtno bolesnog Torvalda. Dragi, ddbri tata! Nisam ga više vidjela, Kristina. Ah! to je najteže što sam doživjela poslije svoje udaje.

35

GOSPOĐA LINDE: Znam da si ga mnogo voljela. I taiko ste, dakle, otišli u Italiju? NORA: Da, tako smo imali novaca, a Ijekari su navaljivali. Otputovali smo mjesec dana kasnije. GOSPOĐA LINDE: A tvoj muž se vratio posve izliječen? NORA: Cio kao riba u vodi. GOSPOĐA LINDE: A — doktor? NORA: Kaiko? GOSPOĐA LINDE: Čini mi se da je djevojka rekla da je gospodin što je ušao sa mno'm — doktor. NORA: To je bio doktor Rank. Ali on nam ne dolazi kao ljekar. To je naš najbolji prijatelj i možeš ga ovdje kod nas barem jedanput dnevno vidjeti. Ne, Torvald nije više bio ni časa bolestan. I djeca su čila i zdrava, ja taJkođe. (Skoči i plješče rukama) Bože, o bože, Kristina, ipaik je divno živjeti i biiti sretan! — Ah, ali > ovo je "talko ružno od imene — saimo govorim o svojim stvarima. (Sjeda uz nju na stoličicu i stavlja ruke na krilo gospođe Linde) Ah, nemioj se ljutiti na mene! — Reci, da li je stvarno istina da ti nisi voljela svoga muža? Zašto si se onda udala za njega? GOSPOĐA LINDE: Moja majka je još bila živa i ležala bolesna i bez sredstava. A morala sam da se brinem i za svoja dva mlađa brata. Izgledalo mi je neodgovorno da odbijem njegovu ponudu. NORA: Da, da, to je saisvim pravo. On je, dalkle, tada bio bogat? GOSPOĐA LINDE: Mislim da je bio vrlo imućan. Ali to su bili nesigurni poslovi, Noro. Kad je umro, došlo je do sloma i ništa nije ositalo. NORA: I onda —? GOSPOĐA LINDE: Onda sam se morala probijati kroz život s malom sitničarslkom radnjom, s :maloim školom i svačim drugim. Posljednje tri godine su mi bile kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan. A sad je on završen, Noro. Moja jadna majika me više ne .treba —ona je umrla. Mladići taikođe ne — oni imaju sada svoja namještenja i -mogu se sami brinuiti o sebi.

36

NORA: Kako mora da ti je laknulo — GOSPOĐA LINDE: Ne, vidiš, saimo mi je tako neizrecivo prazno. Neima više nikoga za koga mogu da živim. (Ustaje nemirno) Zato više ne mogu da izdržim tamo u onom zabačenom gnijezdu. Ovdje će se sigurno lakše moći da nađe nešto što čovjeka zaokuplja i ispunjava mu 'misli. Ako mi sam.o uspije da nađem ndko sigurno zaposlenje, neiki >mali kancelarijski posao -— NORA: Ali, Kristina, pa to je užasno naporno, a ti i bez toga izgledaš tako iscrpljeno. Bilo bi ti mnogo bolje kad bi imogla da otputuješ u neiku banju! GOSPOĐA LINDE (ode do prozora): Ali ja nemam oca koji bi mi dao novac za put, Noro! NORA (ustaje): Ah, ne ljuti se na mene! GOSPOĐA LINDE (prilazi joj): Draga Noro, ne ljuti se ti na mene. To je ono najgore u prilikama kakve Bu moje, što čovjek postaje taiko ogorčen. Nemaš za koga da radiš, a ipak stalno moraš raditi. Ipak se mora živjeti i tako postaješ egoist. Kad si mi ispričala o sretnim promjenama u vašem životu — vjeruj mi —■ ja se nisam toliko obradovala zbog tebe, koliko zbog sebe. NORA: Kako to? Ah, da, razumijem te. Ti misliš da bi Torvald mogao nešto učiniti za tebe. GOSPOĐA LINDE: Da, to sam mislila. NORA: Pa i hoće, Kristina. Prepuidti ti to samo meni; ja ću to već tako fino izvesti, tako fino — već ču ja znati da nešto fino izmislim, čime ću ga pridobiti. Ah, tako bih strašno željela da ti pomognem! GOSPOĐA LINDE: Kako je, Noro, lijepo od tebe što se tako zauzimaš za moje stvari — utoliko ljepše što ti saana nisi nikad upoznala teret i nevolje u životu. NORA: Ja —? Ja da nisam —? GOSPODA LINDE (smiješeći se): Dragi bože, to malo ručnog rada i slično — ti si još dijete, Noro. NORA (zahaci glavu i hoda po sohi): To nisi smjela reći s takvom uvjerenošću. 37

rip

GOSPOĐA LINDE: Taiko? NORA: Ti si kao i drugi. Svi vi mislite da ja nisam sposobna za nešto ozbiljno — GOSPOĐA LINDE: No, no — NORA: da ja mišta nisam uradila u ovom teškom životu. GOSPOĐA LINDE: Draga Noro, pa ti si mi sama uipravo ipričala o svom životu. NORA: Ah, šta, — o beznačajnostima! — (Tiho) A ono značajno, ito ti inisam ispričala. GOSPOĐA LINDE: Značajno? Šta tiime misliš? NORA: Ti me sasvim ipotcjenjuješ, Kristina; ali to ne bi smjela da činiš. Ti si ponosna na to što si tako dugo i teško radila za svoju majku. GOSPOĐA LINDE: Ja nikog ne potcjenjujem. Ali jedno je istina: ja sam ponosna i sretna pri pomisli da sam imala priliku da svojoj majci u izvjesnoj mjeri olakšam njene posljednje dane. NORA: I takođe si ponosna pri poimis'li što si učinila za svoju braću. GOSPOĐA LINDE: Mislim ida imam pravo na to. NORA: To i ja mislim. Ali sad treba nešto da saiznaš, Kristina. I ja itmam nešto što me čini ponosnom i sretnom. GOSPOĐA LINDE: U to ne sumnjam. Ali kako to misliš? NORA: Govori tiho. Zamisli kad bi Torvald čuo! Ni po koju čijemu ne smije on — nilko ne smije to da sazna, niko osim tdbe, Kristina. GOSPOĐA LINDE: Ali šta to? NORA: Hodi ovamo. (Povuče je do sehe na sofu) Da, slušaj. — I ja imam nešto šito me čini ponosnom i sretnom; j a sam Torvaldu spasila život. GOSPOĐA LINDE: Spasila? Kako to — spasila? NORA: Pričala sam ti o iputu u Italiju. Da Torvald nije tamo otišao, ipropao bi. GOSPOĐA LINDE: No da, i tvoj otac vam je dao potrebna sredstva —

38

NORA (smiješi se): Da, u to vjeruje Torvald, u to vjeruju i svi drugi, ali — GOSPOĐA LINDE: Ali —? NORA: Tata nam nije dao ni helera. J a sam pribavila taj novac. GOSPOĐA LINDE; Ti? Tako veliku svotu? NORA: Hiljadu dvjesta talira. Četiri hiljade i osam stotina ikruna. Sta kažeš sada? GOSPOĐA LINDE: Da, ali Noro, kako ti je to bilo moguće? Jesi li dobila ma lutriji? NORA (prezrivo): Na lutriji? (S potcjenjivanjem) Kakva bi to onda bila vještina? GOSPOĐA LINDE: Pa kako si ih dobila? NORA (pjevucka i smiješi se tajanstveno): Hm, —- tra-4a-la! GOSPOĐA LINDE: Nisi ih valjda mogla posuditi? NORA: Tako? A zašto ne? GOSPOĐA LINDE: Ne, žena ne množe uzeti zajaim bez saglasnosti svoga muža. NORA (zabaci glavu): Tako? — A ako je to žena koja ima nekog smisla za poslove — žena koja se zna mudro ponašati — onda — GOSPOĐA LINDE: Ali, Noro, ja ne razumijem ni riječi — NORA: Nije ni potrebno. Niko i ne kaže da sam novac p o s u d i 1 a. Mogla sam ga nabaviti i na drugi način. (Baca se natrag na sofu) Mogla sam ga dobiti od nekog obožavaoca. Kad neko ovaiko zgodno izgleda kao ,ja — GOSPOĐA LINDE: Ti si šašava. NORA: Sad si sigurno krajnje znatiželjna, Kristina. GOSPOĐA LINDE: Slušaj, draga Noro, ti valjda nisi učinila k^kvu neporomišljenost? NORA fopet se uspravi): Zar je to nepromišljenost, sipa-siti život svome mužu? GOSPOĐA LINDE: Ja smatram da je to bila nepromišljenosit što si bez njegovog znanja — NORA: Ali on nije smio ništa znati! Gospode bože, zar ne možeš to da shvatiš? Nije smio da zna kako je 39

loše njegovo stanje. Ljetkari su meni došli i rekli da je njegov život u opasnosti i da ga samo boravak na jugu može da spasi. Zar misliš da nisam najprije pokušala da se na drugi način izvučem iz neprilike? Govorila sam mu o toime, kalko bi :mi se sviđalo da mogu kao druge mlade žene da putujem u inostramstvo. Plaikala sam i prelklinjala ga; govorila saim mu da bi morao pomisliti na to u kakvom sam ja stanju, pa da bude tako dobar i da mi učini po volji; a onda sam nagovijestila, da bi on, valjda, mogao uzeti zajam. Ali tu je on skoro pobjesnio, Kristina. Rekao je da saim lakoimislena i da je njegova dužnost kao muža da ne popušta ^mojim .mušicama i kapricima — tako je to nazvao, čini mi se. Pa sad, mislila sam u sebi, ti moraš biti spašen; i onda sam pronašla ovaj izlaz — GOSPOĐA LINDE: Zar tvoj muž nije saznao od tvoga cea, da vam novac nije on poslao? NORA: Ne, nikada. Tata je baš tih dana umro. Imala sam namjeru da njemu stvar povjerim i da ga zamolim da ništa ne ada. Ali pošto je bio tako tešiko bolestan — nažalost, to više nije bilo potrebno. GOSPOĐA LINDE: A kasnije se nikad nisi povjerila svome mužu? NORA: Ne, za ime božje, šta ti pada na pamet? Njemu koji je u tim stvarima toliko strog! A osim toga — Torvaldu, s njegovom m^ušlkam sujetom — kaiko bi imu imučna i ponižavajuća bila spoznaja da mi je dužan zahvalnosti. To bi potpuno poremetilo naše međusobne odnose. Naš lijepi, sretni dom ne bi više bio ono što je sada. GOSPOĐA LINDE: Zar mu nećeš nikada reći? NORA (zamišljeno, s polusmiješkom): Da, imožda — jedanput kasnije; poslije mnogo godina, kad više ne budem tako lijepa kao sada. Ne smiješ se tome smijati. Ja samo mislim, kad me Torvalid više ne bude tako mnogo volio kao sada, kad više ne bude uživao u to-me da mu nešto otplešem, da se preobučem i re-citujem. Onda će imožda biti dobro da imam nešto u rezervi — (Prekine se) Ah, besmislica, besanislica, 40

besmislica! T o vrijeme nikad neće doći. — No, pa šta kažeš na moju veliku tajnu, Kristina? Zar nisam i ja ipak za nešto sposobna? — Uostalom, možeš mi vjerovati, ta stvar mi je zadala mnogo rnuke. Nije 'mi bilo baš lako da uvijek pravovremeno izvršavam svoje obaveze. Treba, naime, da znaš, da u poslovnom životu ima nešto što se zove četvrtgodišnje kamate i još nešto što zovu otplalta, a novac je uvijek tako strašno teško stvoriti. Tako sam, vidiš, uvijek i stalno morala da štedim, 'gdje sam samo mogla. Od novca za k'UĆamstvo nisam mogla gotovo ništa odvajati jer je Torvald m.orao 'dobro živjeti. Ni djecu nisam 'mogla pustiti da hodaju oikolo loše odjevena; ono što dobijem za njih, mislila sam, to moram na njih i pdtrošiti. Slatki, 'dragi mališani! GOSPOĐA LINDE: Onda si morala da smanjiš svoje vlastite potrebe, jadna Noro? NORA: Da, naravno. Pa ja sam toila na redu. Svaki put kad bi imi Torvald dao novac za nove haljine i slično, ja ne bih potrošila ni polovinu; stalno sam kupovala ono najjeftinije i najjednostavnije. Prava je sreća što mi sve tako dobro stoji, pa Torvald ništa ne primje-ćuije. Ali ponekad mi je bilo vrlo teško, Kristina, jer špak. je divno biti lijeipo obučen. Zar ne? GOSPOĐA LINDE: Da, naravno. NORA: No, a onda sam imala i druge izvore prihoda. Posljednje zime saim imala sreću da dobijem mnogo posla za prepisivanje. Tad sam se zaključavala i pisala svake večeri do dulbako u noć. Ah, ponekad sam bila tako umorna, taiko umorna. Ali, uiprkos tame, bilo imi je ogromno zadovoljstvo 'da tako radim i zarađujem novac. Izgledala sam sebi skoro kao muškarac. GOSPOĐA LINDE: I koliko si mogla otplatiti na taj način? N'ORA: Pa, to ti ne mogu reći tako 'tačno. Znaš, vrlo je teško snaći se u takvim poslovima. Znam saimo da (sam plaćala koliko sam god mogla sakupiti. Mnogo puta nisam ni znala kako ću. (Smiješi se) Onda bih 41

I

tu: sjela i zamišljada, kako se u mene zaljubio neki stari, bogati gospodin — GOSPOĐA LIONfDE: Kako? Kakav gospodin? NORA: Ah, gluposti! — i kako je on umro i kad su otvorili njegov testament, pisalo je u njemu velikim slovima: »Sav moj novac neka odmah i u gotovoan bude isplaćen ljubaznoj gospođi Nori Helmer.« GOSPOĐA LINDE: Ali, draga Noro, kalkav to gospodin? NORA: Gospode bože, zar ne shvaćaš? Pa gosipodin nije ni postojao; tako sam to sebi samo zamišljala — uvi-geik i neprestano, kad nisam znala ikako ću oibeszibije-diti novac. Ali sad svejedno; što se mene tiče, stari dosadni čovjek može i da ostane, gdje god je; ne zanima me više ni on ni njegov 'testament, jer sad je mojim brigama kraj. fSkočij O, bože, Kristina, pa to , f je božanska pomisao! Biti bez briga! Sasvim, sasvim bez briga! Igraiti se i skakati s djecom, imati u kući : sve divno i udobno, baš onako kako TorvaiM voli! I zaimisli, sad će proljeće sa svojim dalekim, plavim nebom! Možda možemo poći na kakav mali put. Možda ću opet vidjeti more. Ah, da, da! Kaiko je divno živjeiti i biti sreltan! (Guje se zvono u predsoblju.) GOSPOĐA LINDE (ustaje): Zvoni; možda je najbolje da ja odem. NORA: Ne, samo ostani. To sigurno nije posjeta meni. To ndko dolazi Torvaldu — SLUŽAVKA (u predsoblju): Oprostite, milostiva gospođo —^ tu je jedan gospodin — koji želi da govori s gospodinom advokatom. NORA: misliš sa gospodinom d i r e k t o r o m banke — SLUŽAVKA: Da, s gospodinom direktorom bartke, pa ja ne zinam jer — jer gospodin doktor je još unutra — NORA: Ko je taj gospodin? KROGSTAD (u predsoblju): Ja sam, milostiva gospođo. NORA (ide mu korak u susret, uzbuđeno, poluglasno): Vi? Sta to treba da znači? O čemu vi hoćete da razgovarate s mojim mužem?

42

KBOGSTAD: O bankovnim poslovima — talko reći. Ja imam u Akcionoj banci malo namještenje, a kalko čujem, vaš mxiž nam je sada šef — NORA: To su dakle — KROGSTAD: — samo suhoparni poslovi, milostiva gospođo, ništa drugo. NORA: Da, onda budite tako dobri pa se ipotrudiite do kancelarije. (Pozdravi i ravnodušno zatvara vrata predsoblja; onda odlazi do peći i sjeda prema vatri.) GOSPOĐA LINDE: Noro, — ko je taj čovjek? NORA: To je izvjesni Krogstad. GOSPOĐA LINDE: Dakle zaista je on. NORA: Poznaješ li tog čovjeka? GOSPOĐA LINDE: Poznavala sam ga — ndkad prije. Bio je neko vrijeme zamjenik pravobranioca u našem ikraju. NORA: Sasvim tačno. GOSPODA LINDE: Kako se promijenio. NORA: Bio je, izgleda, vrlo nesretno oženjen. GOSPOĐA LINDE: Sad je udovac. NORA: S mnogo djece. — Talko — sad gori vaitra. (Zatvara peć i gurne stolicu za ljuljanje malo u stranu.) GOSPOĐA LINDE: Kažu da se on bavi svakakvim poslovima? NORA: TE^O? TO može biti. Ja stvarno ne znam. — Ali, nećemo sad o poslovima. To je taiko dosadno. (Doktor Rank dolazi iz Helmerove sobe.) DOKTOR RANK (još na vratima): Ne, ne, dragi prijatelju, ne volim da smetam; radije ću malo uči kod tvoje žene. (Zatvara za sobom vrata i ugleda gospodu Linde) O, — molim za izvinjenje, izgleda da i ovdje smetam? NORA: Ne, uopšte ne. (Predstavlja ih) Dr Rank — gospođa Linde. RANK: Ah! Ime koje se u ovoj kući često spominje. Mislim da sam prošao pored vas na stepeništu, kad sam dolazio. 43

GOSPOĐA LINDE: Da, ja uz stepenice idem vrlo lagano, ne podnosim ih dobro. RANK: Aha! Mala unutrašnja smetnja? GOSPOĐA LINDE: Zapravo, više premorenost. RANK: Ništa drugo? Onda ste sigurno došli u grad da se imalo oporavite preiko praznika? GOSPOĐA DINDE: Došla sam da tražim posao. RANK: Zar je posao isprobano sredstvo protiv premore-ncfiti? GOSPOĐA LINDE: Mora se živjeti, gosipodine doktore. RANK: Đa, vrlo je rasprostranjeno mišljenje da se to mora. NORA.: No, no, ddktore, pa i vi volite da živite. RANK: Svakako, i ja. I ako patim, htio bih da ta patnja što diiže potraje. I svi moji pacijenti žele to isto. A ni sa 'moralno oboljelim nije ništa drugačije. U ovom trenutku je baš jedan takav ^moralni Lazarus kod Helmera — GOSPOĐA LINDE (prigušenim glasom): Ah! NORA: Na koga to mislite? RANK: Ah, to je izvjesni Krogstad — vi ne poznajete tog čovjelka. Taj je pdkvaren do srži karaktera, poštovana gospođo. Ali i o n počinje da priča o tome kao 0 vrlo važnoj stvari: da on mora živj eti. NORA: Tako? — A o čemu on to ima da razgovara s Torvaldom? RANK: Ja stvarno ne anam. Samo sam čuo da se tiče Akcionarske banke. NORA: Nisam iznala da Krog —, da taj gosipodin Krogstad ima nekog posla s Akcionarđkom bankom. RANK: O, naravno, on ima tamo nelku vrstu namještanja. (Gospođi Linde) Ne znam da li i tajmo u vašem kraju ima takvih ljudi, koji kao bez daha trče okolo ida nanjuše moralnu trulež pa da onda dotične progone za neiko unosno namještenje. A zdravi se onda moraju zadovoljiti time da im gledaju kroz prste. GOSPOĐA LINDE: Da, ali, zapravo, bolesnici imaju najviše prava da ibuidu zJbrinuti.

44

RANK (slegne ramenim,a): Eto, tu smo. Upravo t a k v i nazori prave cd ljudskog društva bolnicu. (Nora, koja se bila zamislila, prsne u poluglasan smijeh i zaplješće rukama.) RANK: Zašto se vi tome smijete? Znate li vi uopšte šta je to idruštvo? NORA: Baš me briga za to glupo društvo!! Ja se sm.ijem nečem sasvim drugOim — nečemu strašno komičnoan. — Recite mi, doktore, jesu li sada svi, koji su namješteni u Akcionarskoj banci, zavisni o Torvaldu? RANK: To vam se čini taiko strašno komično? NORA (smiješi se i pjevucka): Pustite me samo, pustite me samo! (Seta po sohi taTno-amo) Ah, pomisao da mi — da Torvald ima tako veliki uticaj na tako mnogo ljudi je, zaista, zaibavna. (Vadi kesicu iz tašne) Doktore, izvolite bombončić? RANK: Gle, bo-mihona! Mislim da je to ovdje prokrijumčarena roba. NORA: Da, svakako — ali o v e mi je Kristina poklonila. GOSPOĐA LINDE: Kako? — Ja? NORA: No, no, ništa se ne boj. Ti nisi mogla znati da je to Torvald zabranio. Treba, naime, da anaš, da se on boji da time ne poikvarim zube. Ah, šta! Jednom k'o nijednom! — Zar ne, doktore? Evo, izvolite! (Stavlja mu bombon u usta) 1 tebi Kristina. I meni još jedan, samo jedan — najviše dva. (Opet hoda okolo) Sad sam iznad svega sretna. Ima samo još jedna stvar ma svijetu, što bih ja strašno željela. RANK: A to je? NORA: Strašno bih željela da nešto reknem, ali da to i TorvaM čuje. RANK: Pa što to ne reknete? NORA: Ne, ne smijem. To je tako ružno. GOSPOĐA LINDE: Ružno? RANK: Pa, onda i nije baš preporučljivo. Ali nama ipak možete. — No šta biste vi to tako rado rekli, da i Torvaild čuje? NORA: Strašno bih voljela da kažem: U božju mater! 45

RANK: Jeste li poludjeli? GOSPOĐA LINDE: Ali, Noro —! RANK: Pa recite. Evo njega. NORA (sakriva bombone): Pst! Pst! Pst! HELMER (dolazi s mantiloTn preko ruke i šeširom u ruci, iz svoje sobe.) NORA (ide mu u susret): No, dragi TorvaMe, jesi li ga se riješio? HELMER: Da, otišao je. NORA: Mogu li te upoanati — to je Kristina. Danas je doputovala. HELMER: Kristina —? Izvinite, ali ja ne znam — NORA: Gosipođa Linde, dragi Torvalde, gospođa Kristina Liinde. HELMER: Ah, talko. Vjerovatno prijateljica iz mladosti moje supruge? GOSPOĐA LINDE: Da, mi se poznajemo od ranije. NORA: I zamisli, ona je prešla dalek put da bi govorila s tobom. HELMER: Kako to —? GOSPOĐA LINDE: To baš ne — NORA: Kristina je, naime, izvanredno vješta u kancelarijskim poslovima. I sad bi jako voljela da radi pod nadzorom nekog sposobnog čovjelka, i da nauči još više nego što zna — HELMER: Vrlo pameitno, gospođo Linde. NORA: I ikad je sada čula da si ti postao direktor banke — brzojav je to razglasio — doputovala je ovamo što je mogla brže i — Zar ne, Torvalde, meni za ljubav ti ćeš već nešto učiniti za Kristinu? Hoćeš? HELMER: Pa sad, to ne bi bilo nemoguće, vi ste, pretpostavljaon, udovica? GOSPOĐA LINDE: Da. HELMER: I poznajete kancelarijske poslove? GOSPOĐA LINDE: Da, prilično. HELMER: No, onda je vrlo vjerovatno da vam mogu naći ndko namještenje — NORA (plješće rukama): Vidiš li, vidiš li!? 46

HELMER: Naišli ste baš u pravom trenutđcu, gospođo Linde. GOSPOĐA LINDE: Kako da vam zahvalim —? HELMER: To nikalko nije potrebno. (Oblači mantil) Ali danas one morate izviniti. RANK: Ceikni, idem i ja. (Donosi iz predsoblja svoj krzneni kaput i grije ga na peći.) NORA: Nemoj ostati dugo, dragi Torvalde. HELMER: Samo jedan sat, neću duže. NORA: Ideš i ti, Kristina? GOSPOĐA LINDE (oblači kaput): Da, moram sad ići da potražim kalkvu sobu. HELMER: Onda možda možemo zajedno niz ulicu. NORA (pomaže joj): Kalko je glupo što mi nemamo više prostora. Ali nemoguće je da te — GOSPOĐA LINDE: Sta ti pada na pamet! Adieu, draga Noro, i hvala ti za sve. NORA: Doviđenja! Večeras ćeš, naravno, doći. I vi, ta-kođe, doktore. Sta? Ako se budete dobro osjećali? Naravno da ćete se osjećati dobro! Samo se sad dobro zamotajite. (U opštem razgovoru idu u predsoblje. Na stepeništu se čuju dječiji glasovi.) NORA: Evo ih, evo ih! (Ona potrči i otvara. Ana-Mari dolazi sa djecom.) Unutra, samo unutra! (Saginje se i ljubi ih) Moji slatki, jedini —! Pogledaj ih, Kristina! Zar nisu dražesni? RANK: Ne pričajte ovdje na propuhu. HELMER: Dođite, gospođo Linde. Sad ovdje postaje neizdržljivo za svakoga ko nije majka! (Rank, Helmer i gospoda Linde odu niz stepenice, dadilja s djecom u sobu. Za njima i Nora, pošto je zatvorila vrata predsoblja.) NORA: Kalko mi izgledate svježe i veselo. Pa kakve to crvene obraze imate? Kao jabuke i ružice. (Djeca cijelo vrijeme neprestano razgovaraju s njom) Jeste li se doibro zabavljali? Pa to je idivno! Ah — ti si Emi i Boba vozio na sankaima? — Zannisli! Da, ti si 47

pravi dečko, Ivare. Daj mi je malo, Ana-Mari! Moju slatku, malu lutkicu! (Uzme od dadilje najmanje dijete i pleše s njim,) Da, da! Mama će plesati i sa Bobom. Sta? I grudvali ste se? O, što i ja nisam bila s vama! Pusti, ja ću je sama svući, Ana-Mari. Pusti samo, to mi je zadovoljstvo. Idi ti samo u dječju sobu. Ti izgledaš taiko smrznuto. Na peći je topla kafa za teibe. (Dadilja odlazi u sobu lijevo. Nora uzima od djece kapute i kape i baca ih naokolo, a djeca neprestano pričaju.) NORA: Ah, šta? Tjerao vas je neki veliki pas? Ali nije vas ugrizao? Ne, talkve male lijepe lutkice, psi ne ujedaju. Ne gledaj pakete Ivare! Sta je to? E, kad bi vi z n a l i ! Ah, nemoj, ne, unutra je nešto ružno. Je li? Hoćete da se igramo? Sta ćemo se igrati? Skrivanja? Neka se Bob prvi sakrije. Ja? Dobro, onda ću se ja prva sakriti. (Ona i djeca se igraju uz vrisku i smijeh po sobi i susjednoj prostoriji lijevo. Najzad se Nora sakrije pod. sto. Djeca jure okolo, traže, ali ne mogu da je nadu. Onda čuju njen prigušen smijeh, jure do stola, podižu stolnjak i vide je. Burno klicanje. Ona ispuže napolje, kao da hoće da ih uplaši. Nova vriska. Sada se vrata napola otvore i ukaže se K r o g s t a d . On malo pričeka. Igra se nastavlja.) KROGSTAD: Oprostite, gospođo Helmer — NORA (prigušeno vrisne, okrene se i napola skoči): Ah! Sta hoćete vi? KROGSTAD: Oprostite — vrata na stubištu bila su samo pritvorena; -mora da je ne!ko zaboravio da ih zaključa. NORA (ustaje): Moj imuž nije kod kuće, gospodine Krogstad. KROGSTAD: To znam. NORA: Tako — pa šta onda hoćete ovdje? KROGSTAD: Da s vama malo porazgovaram. NORA: Sa —? (Djeci, tiho) Idite tamo kod Ane-Mari. Sta? Ne, strani gOigpodin neće mami -ništa učiniti. Kad on ode, igraćemo se dalje. (Ona odvodi djecu u sobu lijevo i zatvara za njima vrata.) 48

NORA (nemirno, napeto): Hoćete da govorite sa nanom? KROGSTAD: Svakako. NORA: Danas — ali ovo još nije prvi. KROGSTAD: Ne, ali je Badnjalk. Od vas samih zavisi, kalkav će vam biti Božić! NORA: Sta hoćete vi? Danas ja apsolutno ne mogu — KROGSTAD: O tome zasad nećemo govoriti. Radi se o nečem drugom. Valjda imate trenutak vremena? NORA: O, da, sigurno, vremena imam, iako — KROGSTAD: Dobro. Sjedio sam u restoranu Olsen i vidio vašeg muža kako ide prefko uilke — NORA: Da. KROGSTAD: — s jednom damom. NORA: I šta dalje? KROGSTAD: Smijem li nešto upitati: je li ta dama izvjesna gospođa Linde? NORA: Da. KROGSTAD: Ona nije dugo ovdje? NORA: Od jutros. KROGSTAD: To je sigurno vaša dobra prijateljica? NORA: Da, jeste. Ali ja ne razumijem — KROGSTAD: I ja saon je nekad poznavao. NORA: To znam. KROGSTAD: Tako? Vi ste, ddkle, upućeni u tu stvar? To sam i imislio. Smijem li vas, idakle, kratko i jasno upitati: hoće li gospođa Linde biti namještena u Akcionarskoj banci? NORA: Gospodine Krogstad, kako vi to sebi dozvoljavate da mene ispitujete?! Vi, jedan potčinjeni moga muža? Ali kad one već pitate, onda znajte: da, gospođa Linde će biti namještena. I ja sam se lično zauzela za nju, gospodine Krogstad. Eto, sad znate. KROGSTAD: Dakle, dobro sam pretpostavio. NORA (hoda po sobi tamo-amo): Moj hože, pa imam, valjda, nekog uticaja! Ako sam žena, to još ne znači da —■ A ako se neko nalazi u potčinjenom položaju, onda treba da se čuva, gospodine Krogstad, da ne uvrijedi nekoga, koji — hm — 4 — Drame

"mm

49

KROGSTAD: — ima uticaja? NORA: Svaikako. KROGSTAD (prom^ijenjenim, tonom,): Gospođo Helmer, hoćete li biti taiko dobri da ufpotrijeibite svoj uticaj u moju korist? NORA: K£yko? Sita mislite time? KROGSTAD: Hoćete li biti tako dobri da se pobrinete da ja svoj potčinjeni položaj u banci zadržim? NORA: Sita to znači? Ko hoće da vam oduzme vaše mjesto? KROGSTAD: Ah, ipreda immom ne morate igrati nai-^u. Meni je poitpuno jasno da vašoj prijateljici ne može biti prijatno da se izloži suisretinaa sa inmoim, a sad već shvatam i to, kome imam da zahvalim što hoće da me otjeraju. NORA: Ali ja vas uvjeravam — KROGSTAD: Da, da, da, kratko i jasno: još ima vremena i ja vam savjetujem da iskoristite svoj uiticaj i da to sipriječite. NORA: Ali, gospodine Krogstad, ja nemam nikakvog uticaja. KROGSTAD: Ne? Mislim da sam upravo čuo i to iz vaših vlastitih usta. — NORA: To inisite simjeli tako shvatiti. Ja! Kako samo možete pomisliti da ja imam takav uticaj na moga muža?! KROGSTAD: Ah, ja poznajem vašeg muža iz studentskih dana. Ne mislim da je gospodin direlkltor banke čvršći od ostalih .muževa. NORA: Alko budete s potejenjivanjem govorili o mome nriužu, pokaizaću vam vrata. KROGSTAD: Vi ste hrabri, milostiva gospođo. NORA: Ja se vas više ne bojim. Odmah poslije Nove godine oslobodiću se čitave te brige. KROGSTAD: Sad me slušajte, milostiva gospođo. U slučaju potrebe, ja ću se boriti na život i smrt, da sačuvam to svoje malo mjesto u banci. NORA: Tako i izgleda.

50

KROGSTAD: Ne samo zbog prihoda. Do njih mi je najmanje stalo. Radi se o nečem drugom. — No, da — .moraću sve reći! Vidite — ovo je: Vama je, sigurno, kao i čitavom svijetu poznato, da sam ja prije više godina učinio jednu nepromišljenost. NORA: Mislim da sam čula talko nešto. KROGSTAD: Stvar nije stigla do suda. Ali od tog tre nutka imeni su najeldanput sva vrata bila zatvorena. Onda sam se bacio na poslove, teoje vi već poznajete. Nešto saon morao početi, a mogu da kažem da nisam bio od onih najgorih. Ali sad se moram iiz svega toga izvući. Moji simovi rastu i njima za ljubav moram pdkušati da opet zadobijem onoliko gradansikog ugleda koliko je to moguće. Ovo mjesto u banci ani je bilo, taiko reći, prva stepenica. A sada hoće vaš muž da me nogom gume sa stepeništa, pa da opet dospi-jem u blato. NORA: Ali za ime boga, gospodine Krogstad, to apsolutno nije u miojoj moći da vam posmognem. KROGSTAD: Zato što n e ć e t e . Ali ja imam sredstava da vas prisilim. NORA: Vi, valjda, nećete reći mom mužu da sam vam dužna onaj novac? KROGSTAD: Hm — a kad bih mu rekao? NORA: To bi bilo srairmo od vas. (Prigušuje suze) Tu tajnu, koja je moja radost i moj ponos — to da on sazma na tako ružan i neukusan način? Da sazna od vas? Izložili biste me najstrašnijim neugodnostima — KROGSTAD: Samo neugodnostima? NORA (žestokoj; Ali samo vi to iičinite! Vi sasmi ćete od toga imati najviše štete; onda će tek moj moiž vidjeti kakav ste vi zao čovjek. I tek tada nećete moći zadržati svoje .mjesto! KROGSTAD: Pitao sam: bojite li se vi to samo doma-ć i h neugodnosti? NORA: Ako to moj muž i sazna, on će, naravno, ostatak svote odmah platiti i onda više nemamo s vama nikakvog posla. 4*

51

KROGSTAD (priđe korak bliže): iSlušajte me, gospođo Helmer, — vi ili nemate doibro pamćenje ili nemate pojma 0 poslovima. Moram vam čitavu stvar malo temeljitije rastumačiti. NORA: Kako to? KROGSTAD: Kad je vaš miož toio bolestan, došli ste kod mene da posudite dvjesta talira. NORA: Nisam znala nikog drugog. KROGSTAD: Ja satm obećao da ću vam taj novac nabaviti — NORA: Pa i nabavili ste mi — KROGSTAD: Ja sam obećao da ću vam taj novac nabaviti ipod izvjesniim oislovima. Vi ste tada bili talko zaokupljeni bolešću svoga imuža i tako obuzeti željosm '- da dobijete novac za put, da sporednim stvarima niste polklanjali nikakve pažnje. Zato je vrlo uputno da vas ma njih podsjetim. Pa, daikle, ja sam obećao da ću vam nabaviti taj novac uz obveznicu ikoju sam ja sastavio. NORA: I koju sam ja potpisala. KROGSTAD: Ddbro. Ali tome sam još dolje dodao nekoliko redova, prema kojima vaš otac jamči za dug. Ove redove morao je vaš otac potpisati. NORA: Morao —? Pa on ih jeste potpisao. KROGSTAD: Datum sam bio ostavio in blanco. To je značilo da vaš otac sam treba da naznači dan kada je papir potpisao. Sjećate li se, milostiva gc^pođo? NORA: Da, čini mi se — KROGSTAD: Potom sam obveznicu predao vama, da je poštom ipošaljete vašem ocu. Zar nije bilo tako? NORA: Da. KROGSTAD: I to ste vi, naravno, odmah i učinili, jer ste imi već nakon pet-šest dana 'donijeli papir natrag sa potpisom vašeg oca. Onda sam vam isplatio iznos. NORA: Pa da. Zar vam nisam tačno otplaćivala? KROGSTAD: Taiko, prilično. — Ali, da se vratimo na ono o čemu smo govorili — to je bilo teško vrijeme za vas, (milostiva gospođo. 52

NORA: Da, bilo je. KROGSTAD: Vaš otac je sigurno ležao teško bolestan? NORA: Ležao je na smrtnoj postelji. KROGSTAD: I umro je brzo. NORA: Da. KROGSTAD: Recite .mi, gospođo Helmer, znate li, slučajno, dan smrti vašeg oca? Datuim, mislim. NORA: Tata je umro 29. septembra. KROGSTAD: Sasvim tačno. Za to sam se raspitao. I zato sebi nilkalko ne mogu da objasnim — (Vadi neki papir) — jednu čudnovatu okolnost. NORA: Kakvu čudnovatu okolnost? Ja ne znam — KROGSTAD: Čudnovatu okolnost, miliostiva gospođo, da je vaš otac ovu obveznicu potipisao tri dana poslije svoje smrti. NORA: Kako? Ne razumijem — KROGSTAD: Vaš otac je umro 29. septembra. A pogledajte ovdje, ovdje je potpis vašeig oca datiran sa 2. olktobroim. Zar to nije čudnovato, ^milostiva gospođo? NORA (šuti). KROGSTAD: Pada u oči, taikođe, da riječi »2. oktobar« i broj godine ne odaju rukopis vašeg oca, već više jedan drugi rukopis koji mi se čini poznat. No, to se već da objasniti. Vaš otac je ^mogao zaboraviti da datira svoj poitpis i onda je imogao nelko drugi staviti datuim otprilike, prije nego što je saznao za njegovu smrt. U tome nema ništa loše. Važan je potpis imena, a taj je, valjda, pravi, gospođo Helmer? Vaš otac je ipaik vlastoručno ovdje potpisao svoje ime? NORA (poslije kraće pauze — zabaci glavu i pogleda ga prkosno): Ne, to nije taiko: j a sam potpisala tatino ime. KROGSTAD: Oho, miLostiva gospođo, znate li vi da je to jedno opasno priznanje? NORA: Zbog čega? Pa vi ćete uskoro dobiti svoj novac. KROGSTAD: Dozvolite mi jedno pitanje, — zibog čega niste taj dokument poslali svom ocu? NORA: Bilo je nemoguće. Pa tata je ležao bolestan. Da sam ga zamolila za potpis, morala (bih mu i kazati za 53

3ta mi je novac potreban. Ali (kako sam tako teškom bolesniku imogla kazati da je život mog imuiža u životnoj opasnosti? To je bilo sasvim nemoguće. KROGSTAD: Onda bi za vas bilo bolje da ste odustali od puita u inostranstvo. NORA: Ne, i to je bido nemoguće. Taj put je trebao da spasi život mome mužu, — od toga nisam mogla odustati. KROGSTAD: Ali zar niste pomislili da ste time mene prevarili? NORA: Na to se niikaiko nisam .mogla obazirati. Vi me se aipsolubno niste ticali. Nisam vas mogla podnijeti jer ste bili talko bezdušni i stvarali oni toliko teškoća, ialko ste znali Ikako je opasno bilo stanje moga muža. KROGSTAD: Gospođo Helmer, vi očigledno nemate jasne predstave o tome šta ste skrivili. Ali ja vam mogu reći: ono što sam ja nekada učinio i što je poikopalo Čitav imoj građanski ugled, nije bilo ništa veće ni gore. NORA: Vi? Vi .mi, valjda, nećete pričati kaiko ste poduzeli nešto hrabro da biste spasili život svoje žene? KROGSTAD: ZaJkoni ne pitaju za razloge. NORA: Onda to moraju biti vrlo loši zakoni. KROGSTAD: Loši ili ne, — alko ja ovaj komad papira predam suidu, vi ćete biti suđeni prema tim zakonima. NORA: Ne vjerujem u to ni sada ni nikada! Zar da kći nema pravo da svog starog na smrt bolesnog oca poštedi od brige i straha? Zar žena nema pravo da svom imužu spasi život? Ja ne poznajem dobro zalkone, ali ja saim uvjerena da u njkna sigurno negdje stoji da je talko nešto dcsvoljeno. I o tome vi ništa ne znate, vi koji ste pravobranilac? Vi ste loš pravnik, gospodine Krogstad. KROGSTAD: Može biti. Ali, zar ne, u poslove — u takve poslove kaikve smo mi imali, u te se razumijem sasvim dobro? U redu. Radite vi sada šta vas je volja. , Ali ovo ću vam reći: ako ja još jedanput .budem

54

izopćen, onda ćete mi i vi praviti društvo. (On pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) NORA (jedan trenutak zamišljena, onda zabaci glavu): Ah, šta! — On hoće da me zaplaši! Tako glupa ipak nisam. (Počne slagati dječje kapute, a onda zastane) Ali —? Ne, pa to je nemoguće! Pa ja sam to učinila iz ljubavi. DJECA (lijevo na vratima): Mama, onaj strani gospodin je upravo izašao iz kuće. NORA: Da, da, znam. Ali nemojte mikome govoriti o stranom gospodinu, čujete li? Cak ni tati. DJECA: Ne, mama. A hoćeš li se sad opet igrati s nama? NORA: Ne, ne, sada ne. DJECA: Ali, mama, pa Obećala si! NORA: Da, ali sad ne .mogu! Idite, imam suviše .mnogo iposla. Idite, idite, moja .dra.ga, slatka djeco. (Ona ih s mnogo ljubavi gura u susjednu sobu, zatvara vrata i sjeda na sofu; uzima vez i uradi nekoliko uboda iglom, pa opet zastane) Ne! (Odbaci vez, ustane, ode do predsoblja i vikne) Helena! Jelku! (Ode lijevo do stola i otvori ladicu, pa opet zastane) Ne, pa to je sasvim nemoguće! SLUŽAVKA (s jelkom): Gdje da je stavim, milostiva gospođo? NORA: Tamo, usred sobe. SLUŽAVKA: Treba li još šta da donesem? NORA: Ne, hvala, imam sve što mi treba. (Djevojka postavi jelku i izađe. Nora počinje da kiti drvce) Ovdje će doći svijeće, a tu cvjetovi. — Taj odvratan čovjek! Besimislica, besmislica, besmislica! Sve je u najboljem redu. Božićmje drvce treba da je lijepo. Sve ću učiniti da teibe obrađujem, TorvaJde, nešto ću ti otpjevati — otplesati — HELMER (dolazi izvana sa spisima u ruci.) NORA: Ah, već se vraćaš? HELMER: Da. Je li ko bio ovdje? NORA: Ovdje? Ne. HELMER: Čudno. Vidio sam kako Krogstad izlazi iz kuće. 55

iPi>

NORA: Tako? — Ah, tačino, Krogstad — taj je bio za trenutak ovdje. HELMER: Noro, već vidim na tebi: on je bio ovdje i mo-ilio te da progovoriš koju dobru riječ za njega. NORA: Da. HELMER: I da to uradiš kao iz vlaistite pobuide, a da meni prešutiš da je on bio ovdje. Zar te nije i to zamolio? NORA: Da, Torvalde, ali — HELMER: Noro, Noro, i u tako n e š t o si se mogla uipuisititi? Zar da s takvim čovjekom vodiš razgovore i još mu daješ obećanja? A imeni povrh toga da govoriš neistinu? NORA: Neistinu? HELMER: Zar nisi rekla da niko nije bio ovdje? (Prijeti joj prstom) To moja pitica-ipjevačica više nikad ne smije uraditi. Moja iptica smije cvilkutati samo čistog kljuna — niikaikvih krivih tonova! (Hvata je oko struka) Zar me mora talko biti? Da— znao sam. (Pušta je) A isad nećemo više o tome. (Sjeda ispred peći) Ah, kako je ovdje toplo i ugodno. (Lista po spisima) NORA (zaposlena oko jelke, poslije kraće pauze): Torvalde! HELMER: Da?! NORA: Strašno se radujem preikosaitrašnijem kostimira-inom balu kod Stenborgovih. HELMER: A ja saim strašno radoznao čime ćeš me ti iznenaditi. NORA: Ah, to je baš gluipo! HELMER: Sta? NORA: Pa ništa mi zgodno ne ipada na pamet. Sve mi je nekako gluipo i bezizražajino. HELMER: Zar je Nordca došla do te spoznaje? NORA (iza njegove stolice s rukama na naslonu): Imaš li j alko imnogo posla, Torvalde? HELMER: Ah — NORA: Kakvi su to papiri? HELMER: Bankovni. NORA: Već? 56

HELMER: Dobio sam punomoć od ranije direkcije da iz-vršion potrebne izmjene u personalu i poslovnom planu. Za to moram da iskoristim ovu božičnu sedmicu. Hoću da sve bude u redu do Nove godine. NORA: Zbog toga je, dakle, jadni Krogstad — HELMER: Hm. NORA (još se naslanja na naslon stolice, polako ga gladi po zatiljku): Da nemaš tdko imnogo posla, zamolila bih te 'za jednu vrlo veliku uslugu, Torvalde. HELMER: Da čujem. Sta bi to bilo? NORA: Niko nema tako fini ukus kao ti. Jako bih voljela da lijepo izgledam na kostimiranom balu. Torvalde, izar mi me bi mogao poimoči i savjetovati u šta da se ipresvučem i kakav kostim da napravim? HELMER: Aha, mala svojeglavica je u potrazi za anđe-lomapasiocem? NORA: Da, Torvalde, bez tvoje podrške neću to znati da izvedeim. HELMER: Pa, lijepo; razmisliću o tome. Već ćemo nešto izmisliti. NORA: Ah, to je divno od tebe. (Ode ponovo do hožić-njeg drvceta. Pauza.) Kako su lijepi ovi crveni cvjetovi. — Reci, da li je zaista tako strašno to što je Iskrivio ovaj Krogstad? HELMER: Krivotvorio je potpise. Imaš li uoipšte pojma, šta to znači? NORA: Zar to nije imogao učiniti iz nevolje? HELMER: Da, ili — kako mnogi čine — iz lakomislenosti. No, misam ja tako bezdušan da nekoga osudiim zbog jednog jedinog takvog djela. NORA: Ne — zar ne, Torvalde? HELMER: Mnogi t^kvi se moralno opet uzdignu, ako otvoreno priznaju svoju krivicu i kaznom je okajiu. NORA: Kaznom —? HELMER: Ali Krogstad nije krenuo tim putem. On se izvlačio spletkama i iptrevarama; i upravo to ga je moralno upropastilo. NORA: Misliš li da —? 57

T HELMER: Pa pomisli samo kalko talkav čovjelk, svjestan svoje krivice, imora ina sve strane da laže i petlja i ' da se pretvara. Kaiko i pred svojim najbližim, čak i pred svojom ženom i djecom mora da nosi masku. Pred d j e c o m , Noro, to je najužasnije.

NORA: Ne, ne, ne! Ne mogu meni! Ostani ti kod njih, Ana-Mari. DADILJA: Da, da, milostiva gospođo. (Zatvara vrata.) NORA (blijeda od straha): Ja da svoju djecu kvarim —! Da im trujem dom —! (Kratka pauza; diže glavu) To nije istina. To nikad ne može biti istina!

NORA: Zašto? HELMER: Zato što talkav zadaih laži unosi u cijelu porodicu zarazu i bolest. Vazduh koji djeca udišu u taikvoj kujći ispunjen je iklicama zlih djela. NORA: Jesi li siguran u to? HELMER: Zlato imoje, to sam kao advoikat više pulta zapazio. Go'tovo svi rano iskvareni ljudi imali su lažljive majke. NORA: Zašto baš — majke? HELMER: Najčešće to dolazi od majki. Ali, zapravo, i očevi mogu da djeluju na isti način. To je svakom pravnilku vrlo dobro poznato. A ipak je taj Krogstad ibio u stanju da godinama lažima i pritvornošću truje svoju vlastitu djecu; i zato ga ja smatram moralno ipropaliim. (Pruža joj ruku) I zato, moja draga mala Nora, mora meni obećati da se neće imiješati u njegove stvari. Rulku ovamo! No, no. Sta je sad? Daj mi ruiku! Tako. Talko je u redu. Uvjeravam te da bi mi ibilo nemoguće da radim s njim zajedno. U blizini takvih ljudi spopada me doslovno fiizičiko gađenje. NORA (izvuče svoju ruku i ode na drugu stranu jelke): Kaiko je ovdje toplo. A ja imam taJko mnogo da radim. HELMER (ustaje i skuplja svoje papire): Da, i ja moram za sto, da još ponešto pročitam. A moram razmisliti i o tvojoj masiki. Možda čak imam nešto na siMadištu, što bi se imoglo u zlatnom papiru oibjesiti na božićnje drvce. (Stavlja ruku na njenu glavu) O, ti moja ljubljena ptičlice-ipjevačdce! (Odlazi u svoju sohu i zatvara za sobom vrata.) NORA {tiho. nakon kraće pauze): Ah, šta! To ne može biti tako. To je nemogiiće. To mora biti nemoguće. DADEUA (lijevo na vratima): Djeca lijepo mole simiju li doći mami. 58

59

,ijipii)i!Uffpf PPi>iii4iivpiwiw"ta je ovo? Neko je ovdje dirao bravu. NORA: Bravu? HELMER: Svakako. Sta to treba da znači? Ne mogu da vjerujem, da bi služa\^ke — Evo i polomljene ukosnice. Noro, to je tvoja — NORA (hrzo): To mora da su bila djeca — HELMER: Ali od toga ih stvarno moraš odviknuti! Hm, hm — no, ipak sam ga otvorio. (Vadi sadržaj i viče u kuhinju): Helena! — Helena, ugasite lamipu u hodniku. (Dolazi opet u sohu i zatvara vrata predsoblja.) HELMER (s pismima u ruci): Vidi, vidi, koliko se toga nakupilo. (Prevrće pisma) Sta je ovo? NORA (kraj prozora): Pismo! — Ah, ne, ne, Torvalde! HELMER: Dvije posjetnice — od Ranka. NORA: Od doktora? HELMER (razgleda karte): Docktor medicinae Rarik. Bile su na vrhu, mora da ih je na odlasku ubacio. NORA: Piše li šta na njima? HELMER: Crni križ iznad imena. Pogledaj. To je ipak jeziva ideja. Baš kao da najavljuje vlastitu smrt. NORA: Pa to i čini. HELMER: Kako? Znaš li ti šta? Je li ti nešto rekao? NORA: Da. Ovim kartama on se oprostio od nas. On će se za;ključati i umrijeti. HELMER: Jadni prijatelju! Znao sam da ga neću više diugo iiimati, ali tako brzo. — A sad će se sakriti kao ranjena životinja. 96

NORA: Ako to već mora biti, onda je najibolje da prođe bez riječi. Zar ne, Torvalde? HELMER: A bio je tako vezan za nas. Ne mogu ni zamisliti naš život bez njega. On, sa svojim patnjama i svojom osamljenošću, bio je kao neka oblačna pozadina našoj sunčanoj sreći. No, možda je najbolje tako. — (Zastane) A možda i za nas dvoje, Noro. Sad smo nas dvoje upućeni samo na sebe. (Zagrli je) O, moja voljena ženo, čini mi se kao da te ne mogu dovoljno čvrsto držati. Znaš li, Noro, iponekad poželim da tebi zaprijeti kakva neposredna ppasnost, pa da mogu i život i imetak i sve, sve staviti na kocku za tebe. NORA (otrgne se i kaže čvrsto i odlučno): Sad treba da pročitaš svoja pisma, Torvalde! HELMER: Ne, ne, sad više ne. Hoću s tobom da budem, moja voljena ženo. NORA: S mislima na smrt tvoga prijatelja —? HELMER: Imaš pravo. To nas je oboje potreslo. Nešto što nije lijepo kao da se javilo među nama: to je misao na smrt i uništenje. Moramo se osloboditi toga. Do tada — otići ćemo svako u svoju sobu. NORA (grli ga): Torvalde, laku noć! Laku noć! HELMER (ljubi je u čelo): L^ku noć, moja ptičice^pje-vačice, dobro spavaj, Noro. Sad ću pročitati pisma. (On odlazi s pismima u svoju sobu i zatvara za sobom vrata.) NORA (s luđačkim pogledima, pipa oko sebe, hvata Helmerov domino, ogrne se njime i šapće brzo, promuklo i isprekidano): Da ga više nikad ne vidim. Nikad! Niikad, nikad! (Prebaci šal preko glave): A ni djecu. Ni njih. Nikada više, nikada više! — O! ledene, crne vode. O bffi;dane dubine — samo da i to prođe. — Sad je otvorio pismo, čita ga. Ne ne, još ne! Torvalde, zbogom, — tebi i djeci! (Hoće kroz predsoblje, pa napolje. U istom trenutku otvara Helmer svoja vrata i stoji s otvorenim pismom u ruci.) HBLMER: Noro!

'i' — Drame

97

NORA (krikne glasno): Ah —! HELMER: Sta je ovo? Znaš li ti šta piše u ovom pismu? NORA: Da, znam. Pusti me da idem! Pusti me napolje! HELMER (zadržava je): Kuda ćeš? NORA (pokušava da se otrgne): Ti mene ne smiješ spa--savati, Torvalde! HELMER (zatetura): Istina je, daikle? Je li istina ovo što ipiše? Užasno! Ne, ne, to ne može biti istina! NORA: To j e s t e istina. Više od svega na svijetu voljela sam tebe! HELMER: Pusti te bijedne isprike! NORA (priđe mu korak hliže): Torvalde —! HELMER: Ti, nesretnice, šta si ovo učinila?! NORA: Pusti me da odem! Ti ne smiješ ispaštati zbog mene. Ne smij^ to uzeti na sebe. HELMER: Samo nikakve komedije. (Zatvara vrata predsoblja) Ovdje ćeš ostati i odgovarati. Imaš li ti pojma, šta si učinila? Odgovaraj! Imaš li p o j m a o tome? NORA (gleda ga netremice i govori sa sve jačim naglaskom): Da, sad tek počinjem dobro da shvaćam. HELMER (hoda okolo po sobi): O, kaikva strašna java! Za svih ovih osam godina — ona, koja je bila moja radost i moj ponos — ona da je licemjerka, lažljivica — gore, još gore — zločinika! — Ah, kakva se bes-ikrajna odvratnost krije u svemu tome! Fuj, fuj! NORA (šuti i gleda ga ukočeno.) HELMER (zastane pred njom): Trebalo je i prije da budem spreman na taiko nešto. Morao sam to predvidjeti. Lakomislene principe tvoga oca. — Šuti! Naslijedila si lakomislene principe svoga oca. Ni vjere, ni morala, ni osjećaja dužnosti. — O, kako sam kažnjen, što sam njemu progledao ikroz prste. Tebi za ljubav sam to učinio. A ti mi ovako zahvaljuješ! NORA: Da — ovako. HELMER: Raizoriia si čitavu moju sreću. Uništila si moju budućinost. Ah, užasno je i pomisliti na to. Ja sam u vlasti jednog besavjesnog čovjeka; on može uraditi sa mnom šta god hoće; zahtijevati od mene sve što 7*

mu na pamet padne; zahtijevati šta hoće, zapovijedati mi po svojoj volji. — A ja ne smijem ni pisnuti. Da tatko bijedno potonem i propadnem zbog jedne lakomislene žene! NORA: Kad mene ne bude, bićeš slobodan. HELMER: Samo bez lakrdije! Na takve fraze je i tvoj otac uvijek bio spreman. Sta bi mi koristilo da tebe ne bude, kako kažeš. Ništa mi to ne bi koristilo! On uiprikos tome može stvar razglasiti; a ako to učini, može na mene pasti sumnja da sam znao za tvoje zločinačko djelo. Može se pomisliti da se ja krijem iza toga — da sam te j a na to naveo! I to sve treba da zahvalim tebi, koju sam za sve vrijeme našeg braka na rukama nosio. Shvaćaš li sada šta si mi učinila? NORA (hladna i mirno): Da. HELMER: Tako je nevjerovatno da još uvijek ne mogu da shvatim. Ali moramo vidjeti kako da se izvučemo! Skidaj taj šal! Skidaj, kažem ti! Ja moram pokušati da tog čovjeka smirim na bilo koji način. Stvar se mora zataškati po svaku cijenu. — A što se tiče tebe i mene, treba da izgleda kao da je medu nama sve kao i prije. Naravno, samo u očima svijeta. Ti, dakle, ostaješ u kući kao i ranije, to se razumije. Ali djecu više ne smiješ odgajati, njih ti ne smijem povjeriti. — O, da ovako moram govoriti ženi koju sam tako duboko volio i koju još uvijeik —! No, to se mora završiti. Od danas se više ne radi o sreći, već o tome da se spase ruševine, ostaci, privid — (Zvoni u predsoblju. Helmer se trgne): Sta je to? Tako kasno? Zar je ono najstrašnije —? Zar će on —? Sakrij se, Noro! Reci da si bolesna. (Nora nepokretno stoji. Helmer ide i otvori vrata predsoblja.) SLUŽAVKA (napola obučena u predsoblju): Pismo za milostivu gospođu. HELMER: Daj ga ovaimo. (Uzima pismo, zatvara vrata) Da — od njega. Ti ga nećeš doibiti. Ja ču ga sam pročitati.

99

j NORA: Pa čitaj. HELMBR (kraj lampe): Skoro da nemam hrabrosti za to. Možda smo izgubljeni i ti i ja. Ipak — m o r a m znati. (Otvara pismo, preleti nekoliko redova, gleda priloženi papir. Radosno uzvikne) Noro! NORA (gleda ga pitajući). HELMER: Noro! — Ne! Moram još jednom pročitati. — Da, da, tako je. Ja sam spašen! Noro, ja sam spašen! NORA: A ja? HELMER: I ti — nairavno. Oboje smo spašeni, i ti i ja. Pogledaj. On ti šalje natrag tvoju oibvežjnicu. Piše da mu je žao, da se kaje —, da je ndka sretna promjena u njegovom životu — ali svejedno šta on piše — mi smo spašeni, Noro! Niko ti ništa ne može. Ah, Noro, Noro — aii najprije da uništimo taj odvratni papir. Da vidim — (Baca pogled na obveznicu) Ne, neću to da vidim; nelka mi čitava ova priča ne bude ništa drago nego ružan san (Cijepa papir i oba pisma u komadiće, sve baca u peć i gleda kako gori) Tako, sad više ničeg nema. — On piše da si od Badnje večeri — O, to su morala biti tri strašna dana za tebe, Noro! NORA: Ta tri dana sam provela u strašnoj borbi! HELMER: I patila si i nisi vidjela drugog izlaza nego — Ali mi ćemo sve te ružne događaje pokopati. Sad ćeimo samo klicati i ponavljati: prošlo je, prošlo Je! Cuiješ li me, Noro? Ti kao da još nisi shvatila: prošlo je. Sta je to — takav ukočen izraz? Ah, moja jadna mala Noro, razumijem te, ti još ine možeš da povjeruješ u to da sam. ti oprostio. Aii jesam! Noro, kunem se, sve sam ti oprostio. Pa zinam ja, to što si učinila, učinila si iz ljubavi prema meni. NORA: To je istina. HELMER: Voljela si me kao što žena treba da voli svoga muža. Samo ti je nedostajao stav da procijeniš sredstvo. Ali zar misliš da te manje volim zato što nisi sposobna da djeluješ samostalno? Ne, ne, samo se ti oslanjaj na imene, ja i želim da te savjetujem, da te 100

vodim. Ja ne bih bio muškarac kad te u-pravo tvoja ženska bespomoćnost ne bi u mojim očima činila dvostruko privlačnom. Ne osvrći se na grube riječi koje sam ti u prvom strahu izigovorio, u trenutku kad sam poanislio da će se sve srušiti na mene. Oprostio sam ti, Noro, zaklinjem se, da sam ti oprostio. NORA: Hvala ti na tvom oproštenju (Odlazi na desnu stranu.) HELMER: Pa ostani sad. — (Gleda u sobu) Sta radiš taono? NORA (iz sohe): Skidam kostim i masku. HELMER (na otvorenim vratima): Dobro, pokušaj da se pribereš i da opet nađeš ravnotežu u svojoj duši, ti moja mala preplašena ptičice-ipjevačice! Smiri se, ja ću te pokriti svojim snažnim krilima. (Seta oko vrata) O, kako je naša kuća ugodna i lijepa, Noro. Ovdje si ti bezbjedna; ja ću te čuvati kao progonjenu golubicu koju sam istrgnuo iz ubilačkih kandži kopca; ja ću već umiriti tvoje jadno, nemirno srce. Malo-^pomalo, Noro, vjeruj mi to. Već sutra ćeš na sve ovo gledati sasvim drugim očima; uskoro će sve biti po starom. Neću više morati često da ti ponavljam da sam ti oprostio: ti ćeš sama jasno osjećati da je tako. Kako si uopšte došla na misao da bih te js mogao odbaciti ili ti samo predbacivati? O, Noro, ti ne poznanješ srce pravog muškarca. Muškarcu je neopisivo milo i umirujuće u dtiši kad zna da je svojoj ženi nešto oprostio — oprostio punim i iskrenim srcem. Jer, ona tako na neki način dvostrulko postaje njegovo vlasništvo: kao da ju je on po drugi put doveo na svijet. Ona je, t^o reći, postala njegova žena i istovremeno njegovo dijete. To ćeš ti meni i 'Uibuduće biti, ti slabašna i bespomoćna stvarčice. Ništa se ne boj, Noro; budi samo otvorena srca prema meni, a ja ću biti tvoja volja i tvoja savjest. — Sta je to? Ti ne ideš u krevet? Ti si se preobukla? NORA (u svakodnevnoj odjeći): Da, Torvalde, preobukla sam se.

101

HELMER: Ali zašto? Sada? Ovalko kasno —? NORA: Ovu noć ja neću spavati. HELMER: Ali, draga Noro — NORA (gleda na sat): Još nije taiko (kasno. Sjedi, Tor-valde: imamo nas dvoje mnogo da razgovaramo. (Sjeda na jednu stranu stola.) HELMER: Noro, šta to treba da znači? To u/kočeno lice — NORA: Sjedi: Već dugo je tako. Ja moram mnogo da razigovaram s tobom. HELMER (sjeda za sto preko puta nje): Ti me plašiš, Noro. I ja te ne razumijem. NORA: Da, to je upravo to. Ti me ne razumiješ. I ni ja tebe isto tako nisam razumjela — sve do ovog časa. Molim te, ne preikidaj me. Moraš me saslušati. — Ovo je obračun, Torvalde. HELMER: Kako to misliš? NORA (poslije kraće šutnje): Kad ovako sjedimo, tebi ništa ne pada na pamet? HELMER: A šta bi to bilo? NORA: Mi smo već osam godina u braiku. Ne pada ti na pamet da mi, ti i ja, muž i žena, danas po prvi put vodimo ozbiljan razgovor? HELMER: Ozlbiljan razgovor — šta to znači? NORA: Osam godina — i još duže — od prvog dana našeg poznanstva do danas mi nismo razmijenili ni jednu oabiljinu riječ o ozibiljnim stvarima. HELMER: Zar sam te možda stalno trebao obavještavati o neprijatnostima, koje ti ne bi ni mogla da dijeliš sa mnom? NORA: Ne govorim ja o neprijatnostima. Kažem samo, da nikad nisimo zajedno sjeli da o nečemu temeljito razmislimo. HELMER: Ali, draga Noro, to i nije za tebe. NORA: Eto, došli smo na stvar. Ti mene nikad nisi razumio. — Vi ste prema meni mnogo zgriješili, Torvalde. Prvo tata, a onda ti. HELMER: Sta? Nas dvojica —? Nas dvojica koji smo te voljeli više od svega na svijetu? 102

NORA (klima glavom): Niste vi mene nikad voljeli. Vama se samo dopadalo da budete zaljubljeni u mene. HELMER: Ali, Noro, kakve su to riječi? NORA: Da, tako je to, Torvalde. Kad sam bila kod kuće uz tatu, on mi je saopštavao sve svoje nazore, pa sam tako i ja imala iste nazore. Ako sam nekad bila drugog imišljenja, onda sam to krila, jer njemu to ne bi bilo pravo. On me je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama. Onda sam došla u tvoju ikuću — HELMER: Kako se ti to izražavaš o našem braJku? NORA (bez zabune): Mislim, onda sam prešla iz očevih ruku u tvoje. Ti si sve uredio prema svom ukusu i tako je to postao i moj uikus, ili saim se samo tako pravila. Ne znam više tačno — možda je bilo oboje: . malo jedno, malo drugo. Kad pogledam unazad, čini mi se da sam živjela kao -prosjak — samo od milostinje. Živjela sam od toga što sam tebi pravila predstave, Torvalde. Pa ti si htio da bude talko. Ti i tata, vi ste teSko griješili prema meni. Vi ste krivi što od mene nije ništa postalo. HELMER: Kako je to smiješno i nezahvalno, Noro! Zar ti ovdje nisi bila sretna? NORA: Ne, to nikad nisam bila. Ja sam mislila da jesam, ali nisam bila niikada. HELMER: Nisi — nisi sretna? NORA: Ne — samo vesela. I ti si uvijek bio tako drag prema meni. Ali naša kuća nije bila ništa drugo nego ndka soba za igranje. Ovdje sam ja bila tvoja žena--lutka, kao što sam u tatinoj kući bila kćePka-lutka. A naša djeca, ona su bila moje lutke. Kad bi me ti uzeo da se igraš sa mnom, meni je bilo upravo takvo zadovoljstvo kakvo je bilo djeci kad bih ja njih uzela i igrala se s njima. To je bio naš braik, Torvalde. HELMER: Neke istine ima u tvojim riječima — koiliko god su pretjerane i luokaste. AH od sada neka bude drugačije. Dani igranja su sada prošli, sad dolazi vrijeme odgoja.

103

NORA: Čijeg odgoja? Mc^ ili dječjeg odgoja? HELMER: I tvog i dječjeg, draga moja Noro. NORA: Ah, Torvalde, ti nisi čovjek koji bi mene odgojio, da budem prava žena za tebe. HELMER: I ti to tako kažeš? NORA: A ja — jesam li ja osiposobljena za takav zadatak kao što je odgoj djece? HELMER: Noro! NORA: Zar mi i sam nisi maločas rdkao — da mi ne bi smio povjeriti taj zadatak? HELMER: U trenutku uzlbuđenja! Kako to možeš shvatiti ozbiljno? NORA: Ipak, imao si sasvim pravo. Ja nisam dorasla tom zadatku. Ali tu je i jedan drugi zadatak koga se moram prihvatiti. Moram pokušati da odgojim samu sebe. A ti nisi čovjek koji bi mi u tome mogao pomoći. To moram sama uraditi. I zato te sada napuštam — HELMER (skoči): Sta ti to govoriš? NORA: Moram da budem sasvim sama, ako hoću da se snađem sa samom sobom i vanjskim svijetom. Zato više ne mogu ostati kod teibe. HELMER: Noro! Noro! NORA: Napuštam te odmah. Kristina će me primiti za ovu noć — HELMER: Ti nisi pri sebi! Ti to ne smiješ! Ja ti to zabranjujem! NORA: Od sada više nema svrhe da mi bilo šta zabra-njuišeš. Uzeću sa sobom ono što mi pripada. Od tebe neću ništa — ni danas ni poslije. HELMER: Kakve ludosti! NORA: Sutra putujem kući — to znači u moj stari zavičaj. Tamo će mi biti najlaikše da nešto otpočnem. HELMER: O, ti zaslijepljeno, neisikusno stvorenje! NORA: Moram pokucati da stdknem isikustvo, Torvalde. HELMER: Da napustiš svoju kuću, svog muža, svoju djecu! Pa zamisli šta će svijet reći! 104

NORA: Tu ne mogu imati nikakvih obzira. Znam samo da je ovo meni potrebno. HELMER: O, to je užasno. Zar tako da napustiš svoje najsvetije dužnosti? NORA: Sta ti smatraš mojim najsvetijim dužnostima? HELMER: Zar ti to moram reći? Zar to nisu dužnosti prema tvom mužu i prema tvojoj djeci? NORA: Imam ja i drugih dužnosti koje su isto toliko svete. HELMER: Nemaš. Kaikve bi t o mogle biti dužnosti? NORA: Dužnosti prema samoj sebi. HELMER: U prvom redu ti si supruga i majka. NORA: Ja tako više ne mislim. Mislim da sam prije svega čovjeik isto kao i ti — ili, još bolje, mislim da ću pokušati da to postanem. Ja dobro znam da će svijet itebi dati za pravo, Torvalde, i da nešto slično stoji i u knjigama. Ali to što kaže svijet i šta stoji u knjigama, to za mene više ne može biti mjerodavno. Ja sama moram razmisliti da bi mi stvari bile jasne. HELMER: Zar tebi nije jasan tvoj položaj u vlastitoj porodici? Zar u takvim stvarima nemaš pouzdanu vodilju — zar nemaš religiju? NORA: Ah, Torvalde, šta je to religija, to ja uopšte ne znam tačno. HELMER: Sta ti to govoriš? NORA: Pa ja znam samo ono što je govorio pastor Han-sen kad sam išla na krizmanje. On je govorio da je reMgija i ovo i ono. Kad sada budem izvan svojih sadašnjih prilika i upućena na samu sebe, onda ću i to pokušati da otkrijem. Vidjeću da li je ono što je govorio pastor Hansen bilo tačno, ili, još bolje, da li je to za mene tačno. HELMER: Ah, — to je ipalk nečuveno iz usta jedne mlade žene! Ali alko ti religija ne može biti vodilja, pusti me barem da probudim tvoju savjest. Jer, moralni osjećaj valjda imaš? Ili, odgovori mi, zar ni njega nemaš? NORA: Da, Torvalde, nije mi lako da ti na to odgovorim, Torvalde. Jer, ja to apsolutno ne znam, tu sam 105

potpuno zbunjena. Znam samo da o tome imam potpuno drugačije mišljenje nego ti. Da su zakoni drugačiji nego što sam ja mislila, i to sam sada čula. Ali da su oni dobri — to mi nikako ne ide u glavu. Jedna žena, dafcle, nema prava da poštedi briga svog starog umirućeg oca ili da spasi život svoga muža! To ja ne vjerujem! HELMER: Ti govoriš kao dijete. Ti ne razumiješ društvo u koime živiš. NORA: Ne razumijem ga — svakako. Ali sad ću ga izbliza pogledati. Moram saznati: ko ima pravo, društvo ili ja. HE.LMER: Ti si bolesna, Noro; ti imaš groznicu, čak mislim da nisi pri sebi. NORA: Ja nikad nisam osjećala i mislila tako jasno i tako sigurno kao sada. HEJLMER: I talko jasno i sigurno odlaziš od svog miiža i svoje djece? NORA: Da, odlazim. HELMER: Onda je moguće još samo jedno objašnjenje. NORA: Koje? HELMER: Ti me više ne voliš? NORA: Da, to je upravo tako. HELMER: Noro! — I to mi samo talko kažeš?! NORA: Strašno mi je žao, Torvalde, jer ti si uvijek bio tako dobar iprema meni. Ali šta da se radi?! Ja te ne volim više. HELMER (jedva se pribere): Je li i to tvoje jasno i si-igu.rno uvjerenje? NORA: Sasvim jasno i sigurno uvjerenje. To je i razlog što neću duže da ostanem ovdje. HELMER: A možeš li mi i to objasniti, kako sam izgubio tvoju ljubav? NORA: Da, to mogu. To j« bilo večeras, kad čudo nije došlo; i tad sam vidjela da ti nisi onakav čovjek kakvim sam te ja smatrala. HELMER: Budi jasnija, ne raizuimijem te.

106

NORA: Osam godina ja sam strpljivo čekala, jer, dragi bože, uviđala sam da čudo ne može doći kao nešto svakodnevno. Onda se nada mnom nadvila nesreća. Bila sam nepokolebivo čvrsto uvjerena: sad će se dogoditi čudo. Dok je Krogstadovo pismo ležalo tamo napolju — nisam ni u jednom trenutku pomislila da bi se ti mogao povinovati uslovima toga čovjeka. Bila sam čvrsto uvjerena da ćeš mu se suprotstaviti i reći: objavi čitavom svijetu! I da se to dogodilo — HELMER: No, i —? Da sam svoju vlastitu ženu izvrgao rijglu i sramoti —? NORA: Da se to dogodilo, čvrsto sam vjerovala da bi ti onda istupio, sve uzeo na sebe i rekao: ja sam krivac. HELMER: Noro! NORA: Misliš, ja od tebe takvu žrtvu nilkad ne bih primila? Naravno da ne bih. Ali šta bi moja uvjeravanja vrijedila prema tvojima? To je bilo čudo kome sam se nadala u svom strahu i tjeskobi. I da bih to spriječila, htjela sam da okončam svoj život. HELMER: Noro, ja bih s velikom radošću dan i noć radio za tebe — podnosio bih za tebe sve nevolje i brige. Ali svoju čast ne žrtvuje ni)ko, ni za onoga koga voli. NORA: Stotine i hiljade žena su to učinile! HELMER: Ah, ti i misliš i govoriš kao nerazumno dijete. NORA: Može biti. Ali ti, ti niti misliš niti govoriš kao čovjek na koga bih se ja mogla osloniti. Kad je on •prošao — tvoj strah — ne od onog što je meni prijetilo, nego od onog što se tebi moglo dogoditi, kad je ta opasnost prošla — ti si se ponašao kao da se ništa nije desilo. Baš kao i prije bila sam opet tvoja ševa i tvoja lutka, koju si ubuduće htio još opreznije nosiiti na rukama, jer je tako slaba i lomna. (Ustane) Torvalde, u tom trenutku sam došla do spoznaje da sam osam godina ovdje stanovala zajedno s jednim stranim čovjelkom i da sam s njim imala troje djece. — O, ne smijem misliti na to! Samu bih sebe razbila u hiljadu komadića! 107

HELMER (tužno): Vidim, vidim. U stvari, između nas se otvorio ponor. — Ali, Noro, zar se ne bi mogao premostiti? N'ORA; Ovakva kakva sam sada, ja nisam žena za tebe. HELMER: Ja imam snage da postanem drugačiji. NORA: Možda — kad ti bude odi^eta lutka. HELMER: Rastanak — rastanak s tobom? Ne, Noro, tu misao ne mogu podnijeti. NORA (odlazi desno unutra): Utoliko odlučnije treba to uraiditi. (Vraća se sa šeširom i kaputom, nosi putnu torhu koju stavlja na stolicu pored stola.) HELMER: Noro, Noro, ne sada! Čekaj do sutra. NORA (oblači kaput): Ne mogu provesti noć u stanu jednog stranog čovjeka. HELMER: Ali zar ne bismo mogli zajedno stanovati kao brat i sestra —? NORA (stavlja šešir): Ti dobro znaš da to ne bi duigo trajalo. (Umotava se u šal) Zbogom, Torvalde. Djecu neću da vidim. Znam da su u boljim rukaana nego što su moje. Ovakva kakva sam sada, ne mogu im biti korisna. HELMER: Ali jedinom poslije, Noro, — poslije? NORA: Kako to mogu znati? Ja uoipšte ne znam šta će biti sa mnom. HELMER: Ali ti si moja žena, sada i Ubuduće. NORA: Slušaj, Torvalde: ako žena napusti kuću svoga muža, kao što ja to sada činim, onda njega, koliko ja znam, zakon oslobađa svih obaveza prema njoj. Barem te ja oslobađam svih obaveza. Ti ne smiješ ničiim biti vezan, kao što ni ja neću da buidem. Obje strane moraju dobiti punu slobodu. Tako — evo vraćam ti tvoj prsten. Daj i ti meni moj. HELMER: Još i to? NORA: I to. HELMER: Evo ti ga. NORA: Dobro. Sad je, dakle, i to gotovo. Ostavljaim ti ključeve. Djevojke će se snaći u domaćinstvu — bolje nego ja. Sutra, kad ja oljputujem, doći će Kristina 108

da sipakuje stvari koje sam donijela od svoje kuće. Njih treba poslati za mnom. HELMER: Gotovo?! Svršeno?! Noro, zar nikad nećeš misliti na mene? NORA: Sigurno ću često morati da mislim na tebe i djecu i na ovu kuću. HELMER: Smijem li ti pisati? NORA: Ne nikada. To ti zabranjujem. HELMER: Ali smijem ti barem nešto poslati — — NORA: Ne, ništa, ništa. HELMER: — da ti pomognem, kad ti zatreba poanoć. NORA: Ne, kažem ti. Ništa ne primam od stranih ljudi. HELMER: Noro, — — zar ja za tebe više nikad neću moći da budem drugo nego stranac? NORA (uzima putnu torhu): Ah, Torvalde, onda bi se moralo dogoditi najveće čudo — HELMER: Reci mi, kakvo najveće čudo? NORA: Onda bismo se oboje nas, i ti i ja, morali toliko promijeniti, da —- Ah, Torvalde, ja više ne vjerujem u čuda. HELMER: Ali ja hoću da vjerujem. Reci do kraja! Toliko promijeniti da —? NORA: — da naš zajednički život može da postane pravi braik. Zbogom! (Odlazi kroz predsoblje.) HELMER (spusti se na stolicu pored vrata i pokrije lice rukama): Noro! Noro! (Gleda oko sebe i ustaje) Prazno. Otišla je! (U njemu se javlja neka nada) A najveće čudo —? (Odozdo se čuje zvuk zalupljenih vrata).

109

SABLASTI

SABLASTI

:

ŽIVJETI znači suzbijati u sebi Tamne sile i sablasti. PJEVATI — suditi Svome sopstvenom »ja«. Ibsen

Drama Sablasti (1881), napisana je kao Ibsenov odgovor kritičarima i komentatorima Lutkine kuće. Ako je sudbina pobunjene Nore prouzrokovala burne reakcije i proteste puritanske i konzervativne javnosti, onda je tragični slučaj gospođe Alving naišao na još žešća protivljenja, s tom razlilko-m što je ovog puta u napadu na pisca uzela učešća i liberalna štampa. I dok je Lutkina kuća izazvala nesvakidašnji interes prilikom štampanja. Sablasti su 'dočekane opštim ćutanjem i bojkotom. Pojedini knj'ižari su vraćali primjenke izdavaču, s motivacijo^m da je to knjiga koju pristojni

ljudi ne bi trebalo da drže u ikući. No va Ibsenov a draima nije shvaćen a samo kao S — Drame

naipad na »svetinju braka« (Lutkina kuća je to isto činila), već je tumačena i kao odbrana slobodne ljubavi, u kojoj je pod izvjesnim okolnostima čak i incest prirodan i opravdan, kao što je, (pored neprijatne i »prljave« prisutnosti venerione bolesti, osuđeno i 'mišljenje autora po kome sin ima pravo da ne poštuje oca. Dočekana kao kulturni skandal, moralni i etički delikt, »porodična drama« Sablasti, doiprinijela je da su i neki od najodanijih Ibsenovih branitelja, odjedanput postali neprijateljski raspoloženi, sprečavajući prikazivanje drame (u Stokholmu i Kopenhagenu), otvoreno govoreći da je to »jedan od najprljavijih komada ikada napisan u Skandinaviji« (Ludvig Joseipshon); »odvratan patološki fenomen koji, potkopavanjem morala našeg društvenog poretka, ugrožava njegove temelje« (Erik Bogh); i da Ibsen »ušjiva u ipriičanju najružnijih 113

stvari koje on zna, i to čini na najsramotniji način koji on može zamisliti« (Ame Gai'borg).^ Nova Ibsenova drama nije naišla samo na otpore u Skandinaviji već i u mnogim evroipslkim zemljama, tako da je njeno prikazivanje redovno izazivalo burne skandale i negodovanje javnosti, pa čak i policij;ske zabrame. Kada je Georg II odlučio da Sablasti prikaže u Majnin-genu, uz prisustvo samog Ibsena, dvorska kamarila minijaturne imajningenovsike kneževine, smatrajući dramu »nemoralnom«, odlučila je da bojkotuje predstavu. Zahvaljujući beisplatnim poziviima i kneževoj upornosti i Ugledu, premijera je ipaik održana (1886), mada među gledaocima nije bila prisutna ni jedna ».dama«. Prilikom gostovanja majningenovaca u Drezdenu, policijske vlasti su zabranile prikazivanje Sablasti, a godinu dana docnije (1887), zabranjena je javna predstava u Berlinu, u Rezi-dencteatru, pa je održana samo zatvorena, sa specijalnim pozivnicama i za odaibranu publiku, među kojom se nalazio i Ibsen. Tom prilikom, kritičar Paul Slenter je objavio pozitivnu ocjenu drame i predstave. Međutim, redakcija novina »Fosiše cajtung«, popratila je njegovu recenziju posebnim komentarom: »Mi smo dali riječ našem recenzentu da prikaže Ibsenov komad koji se može smatrati najsenzacionalnijim događajem ove potzorišne sezone, ali se ne možemo priključiti njegovom sudu. U filozofskiim traiktatima mogu se rješavati najsloženiji etički, socijalni i filozofslki problemi, ali za umjetnost, ma kako bili različiti njeni pravci, postoji jedan nepokolebljivi zakon: umjetničko djelo treba da nam pruži umjetnički užitak, radost, polet, a ne da nas užasava, muči i, što je još gore, da beznadno očajavamo čalk onda kada se radnja oslanja na istinu (što osporavamo u odnosu na Ibsenov komad). Želja da se takvim sredstvima riješe socijalni i etički problemi postaje zabludom čak i onda kada je tu težnju oblikovao moćan dramski talenat kojim ra-:5polaže Ibsen.«^ 1 Michael Mey€r, Ibsen, Penguin Books, str. 509. ^ Juiliiijs Bab, Das Theater der Gegemvart, 1928, str. 53.

Na slične otpore nailazilo je prikazivanje Sablasti u Francuskoj i Englesikoj. Nakon upornog insistiranja Emila Zoile, Andre Antoan postavlja dramu na sceni »Slobodnog pozorišta« (1890), mada su književnici okupljeni oko ovog teatra proricali neuspjeh, smatrajući da komad nije prihvatljiv za francuski ukus (Katil Mendes), i da bi u prologu predstave trebalo prikazati »romantičnu istoriju« kapetana Alvinga i Reginrne majke Johane, jer bi samo tako izmijenjena i dopunjena drama mogla računati na izvjestan interes francuske publike (Anri Sear). Međuitim, Antoan je ostao nepokolebljiv, on je oduševljen Sablastima, koje ga, naročito u trećem činu, podsjećaju na »mračnu veličinu grčke tragedije«. Pa ijpak, predstava je primljena hladno, čalk sa dosadom, popraćena ironičnim podsmijehom poanatog pozorišnog kritičara Franciska Sarsea, dnače velikog protivnika naturalističkog teatra.^ Prikazivanje Sablasti u Londonu (1891), na sceni »Nezavisnog teatra«, oko koga se okupljala elita engleskih književnika i dramatičara (T. Hardi, Dž. Meredit, H. Džons, A. Pinero, "V. Arčer, B. So), izazvala je žučne polemike i žestok naipad konzervativne i puiritansike javnosti, uz aktivno učešće episkopa i pastora, koji su Ibsena proglasili za rušioca »osnova porodice«, a samu dramu za »amoralan komad«, pun »strašnih neprijatnosti«. Posebno se na Sablasti okomila štampa, tako da se pojavilo oko pet stotina članaka, koji su nemilosrdno razmatrali i osuđivali »nemoralnost« drame, ponavljajući sa uživanjem mnogobrojna i raznovrsna »prokletstva« izrečena od strane crkvenih dostojanstvenika. U odbranu Ibsena ustaju Viljem Arčer i Bernard So, suprotstavljajući se smjelo negativnom mišljenju gotovo kompletne engl^ke javnosti. Uprlkos protivljenja i otpora. Sablasti su postupno ali sigurno osvajale evropska pozorišta, omoguićavajuči plejadi velikih glumaca (Eilza Leman, Ermete Zakoni, Josif Kaj ne, Aleiksandar Mojsi, Emanuel Rajher, Eleonora Duže, Agneza Sorma), da ostvare svoje najznačajnije umjetA. A. Gvoizdjev, Zapadnoevropsko pozori&te, lfl53, str. 73.

114

115 8*

nioke kreacije. Početkom XX stoljeća, pod uticajem simbolističkog teatra (Linje Po), i nakon posljednjih Ebse-novih drama (Graditelj Solnes, Mali Ejolf, Jon Gahrijel Borkman, Kad se mi mrtvi probudimo), dolazi do »revi^ zije« Ibsenovog dramskog opusa. Komentarišući Rajnhar-tovu režiju Sablasti u berlinskom »Kamernom teatru« (1901), kritičar Ziigfrid Jalkobson se zalaže za, kako biismo mi to danas rekli, »novo čitanje« iili »promjenu« Ibsena, ističući u (prvi plan, ne više dramu »buntarsikog raapolo-žemja«, već »dramu rezignacije«, u kojoj bi kritilku građanskog društva i morala zamijenio priikaz majčinog bola, jer je »sada riječ o ljudskom sadržaju a ne o tendenciji«. Tendencija Sablasti, ipo mišljenju Jaikobsona, izvršila je svoj zadatak, »reformisala je naš moral«, prema tome, već je »iživljena i može da ide«, ali »vječno ostaje Iibsenova čovječnost«.* Nasuprot ovoim mišljenju, nekako u isto vrijeme, G. V. Plehanov je smatrao da je osnovna Ibsenova slabost u tome što nije znao da nađe izlaz »iz morala u poiitijku«, zlbog čega je u svoja djela i unosio »elemente simbolizma i racionalnosti«. I kao što je njegova »pobuna ljudskog duha« bila i ostala besciljna, pobuna radi 'pobune, izraz Ibsenovog individualiz'ma, taiko su, po mišljenju Plehanova, i njegove težnje za socijalnim, reformama, tprihvačene od strane građanskog društva kao veintil i sredstvo za sprečavanje socijalne revolucije.^ Izložene kontraverznim mišljenjima i osvjetljenjima, Ibsenove drame središnjeg, realističkog cikluisa (Stupovi društva, Lutkina kuća. Sablasti, Neprijatelj naroda), u kojima se on bavi problemima odnosa čovjeka i društva, doživljavale su nezahvalnu sudbinu svih takozvanih idejnih drama ili drama sa tezom, koje su u svome vremenu mnogo značile, snažno plamsale, ali se i brzo gasile. Ibsen je često isticao da nije društveni i moralni reformator, već pjesnik, i da je »doživljaj«, a ne »teza«, u prvom planu njegovog interesovanja. I zaista, pored brojnih nedostataka i oscilacija, i ipored često prisutne i naglašene tendencije, Ibsen donosi jednu slojevitu slilku svijeta, dublju * iSigfried Jacabson, Max Reinhard, 1910, str. 30. ° G. V. Plehanov, Umetnost i književnost, II, 196.6, str. 391.

116

i kompleksniju, nego što to na prvi pogled izgleda. U »naborima« njegovih drama, nazire se, po riječima Fer-gasona, »djelimično ostvaren tragični oblik stvarnog poetskog obima, koji je rezultat Ibsenovog ozibi'l|jnijeg i ne-zainteresovanijeg razmišljanja o ljudskoj sudbini koja se nalaza ispod kratkovidih pobuna i praznih klišea vremena«.* Za Sablasti je već rečeno da je matematički tačno komponovana drama, uigpješna kombinacija teze i trilera, vrhunski obrazac analitičke drame, najbliža klasičnom modelu tragedije, »po jedinstvenoj suidlbonosnoj radnji koja se kreće ka neizbježnoj katastrofi«.'' Istovremeno, ova »porodična drama«, po svom dramaturškom sklopu, uspješno nastavlja i produbljuje francusku tehniku drame (Dima-sin, Ski-ib), tzv. »ddbro skrojenih komada«, kako po »načinu buđenja interesovanja i njegovog održavanja« (odmotavanje klupka prošlosti) tako i po unošenju »velikih scena« (Helena Alving — pastor Manders, Helena Alving — Osvald), efektnih završetaka činova, složene sudbinske povezanosti među likovima (Kapetan Alving — Johana — Regina — Engstrand, Kapetan Alving — Regina — Osvald), efektnih prekida u razvoju intrige, koji pojačavaju dramsku napetost (gospođa Alving se sprema da saoipšti istinu sinu, ali je u tome prvo prekida dolazak pastora, a zatim izibijanje požara u siro-tištu, i taiko se pojačava ne samo efekat otkrivanja istine već se stvara i određena spoljna i unutarnja napetost). Slično Lutkinoj kući i Sablasti su komponovane poentilistiSkom tehnikom detalja-tačkica, koja u konačnom ishodu stvara jednu logičnu i zatvorenu cjelinu. Tako, na primjer, Ibsen prvo ovlašno konstatuje da je »juče izbio požar u stolariji gdje radi Engstrand«, onda malo docnije saznajemo da je »on vrlo neoprezan sa šibicama« i da mu je glava puna nekih iskušenja, da bi na kraju drugog crna zaista i izbio požar. Ili, interpoliranje francuiskih riječi i izreka u govor Regine, koje u prvi mah označavaju ^Pofcondirenosit«, da bismo na kraju saznali, da ona uči * Frensiis Fergason, Suštino požarišta, 1970, str. 202. ' Isto, 203.

117

franctiski, jer je Osvald, iprililkom svog posljednjeg bo-ravtka, obećao da će je voditi u Pariz. Ovaikvim nizanjem detalja^tačkica Ibsen konstituiše lik, aili i razvoj radnje, nastojeći da se događaji odvijaju po principima logike a ne kao posiljedica slučaja. U prošlosti Ibsenovih. junalka uvijek postoji neka vrsta pra-igrijeha, »leš u utrobi broda«, crna mrlja, ružna istina, taiko da sam tak drame i nije ništa drugo nego jedno očajno putovanje do tog pakla i natrag, slično onom trenu/tku poslije oluje i nevremena kada stihija izbaci na obalu prljavštinu i trul^, iznad kojih stoji oprano i čisto plavetnilo neiba. Spuštajuići se na samo dno paMa, u tom »dugom putovanju u noć«, Ibsenovi jumaci istovremeno razigolićuiju skrivenu i zatomljenu mračnu tajnu prošlosti, ali i saimi sebe, svoju sadašnjost. Ova autopsija jpro-šlosti nije izvedena hladnom objektivnošću, već je oplemenjena i subjektivnim odnosom pisca, kao dio njegove vlaistite sudbine. »Sve šito sam isipjevao« — napisao je Ibsen 1880. jednom od svojih njemačkih prevodilaca — »do tančina je ipovezano sa onim što sam proživio, iaJko ne doživio. Svako novo pjesničko djelo imalo je za mene svrhu da mi posluži kao duhovni proces oslobađanja i prečišćavanja, jer čovjek nikada ne živi u društvu kome pripada bez ikakve sa0dgovomos.ti i saučesoištva.«^ I upravo ovaj dvostruki proces »oslobađanja i prečišćavanja«, i junaka i pisca, zajedno sa tehnikom komponova-nja drame, odvajaju Ibsena od verizma i naturaldstičke drame, koja se zalagala za svojevrsnu »društvenu anketu« i bezlično registrovanje stanja i fakata, odbacivanjem iracionalnog u ime fiziološkog, uabličavajući »isječke života« u nepovezane scenske fragmente. I zato, u najboljim svojim dramama, Ibsen nije suhoparni i pedantni moralni istoričar, već pjesnik, koji se »iprometejskim pnkosom« buni iprotiv Ijudsike sudbine, mada zna da je ona neizbježna i ».neotkloinjiva«." Ibsenovi junaci ne žele da otkriju i objelodane istinu, štaviše, oni je godinama pomno sakrivaju, u uvjerenju ** Frane Mehrinig, Prilozi istoriji književnosti, II, 1955, str. 215. 8 Isto, 210.

118

da taj neprijatni »leš« nikada neće izaći na površinu. Život igosipođe Alving i nije ništa drugo nego uporna borba da se laž proglasi za iistinu. Dvadeset godina ona krije da njen mm., fcomornik i kajpetan Alving, nije bio ni ugledan građanin, ni stujp društva, već pritajeni ailko-holičar i razvratnik; dvadeset godina ona prećutkuje istinu 0 Regininom ocu i zavedenoj Johani; dvadeset godina ona strpljivo nastoji da sVijet ne otkrije pravo stanje stvari u bračnoj zajednici ugledn-og para Alving; dvadeset godina ona strejpi od pomisli da ne'ko ne sazna da je ona u jednom trenutku očajanja i krize napustila muža tražeći spasenje i ljubav u drugom muškarcu. Čitav ovaj talog prošlosti nije, međutim, samo pasivno introvertiran, kao intimni dio konvulzivmih trauma nesretne Helene Alving, već je i aktivno prisutan u svakom trenutku njenog bitisanja, pretvarajući to opsesivno skrivanje tajne u gotovo jedirn simisao i zadatak života. Da ne bi istina izibila na vidjelo, ona Osvalda šalje u Pariz a Reginu drži u kući, čuvajući je od brbljivog i opasnog Engstranda. Izgradnjom sirotišta pokušava da se oslobodi muževlje-vog novca i njegovog saiblasnog prisustva, ali i da zataška i spriječi eventualne nepoželjne glasove o njegovom po-ročnom životu. I uipravo u trenutku kada je umorna od laži pomislila da je »leš« duboko zalkopan i da smrad truleži neće izbiiti na površinu, Osvaldov odnos prema »polusestri« Regini, primorava je da započne autopsiju prošlosti, da bi spasila sadašnjost. Otkrivaj ući velove i naslage pomno čuvanih tajni, razgolićujući vlastiti život i brak, iznoseći istinu o mužu, goispođa Alving i ne sluti da njena istraga neće donijeti spasenje i da će »mrtva ruka prošlosti«, svojim kužnim prstima, učiniti život još užasnijim i besmislenijim, izbacujući na svjetlo dana sve posljedice laži i poročnosti u najružnijem obliku: nasljedni sifilis i ludilo Osvalda. Ovo tragično otkrivanje istine koja, umjesto spasa 1 ozdravljenja, neumitno vodi ka konačnoj i nei23bježnoi katastrofi, upoređivaii su mnogi kritičari i komentatori sa Sofoiklovom tragedijom Kralj Edip, kako u dramafrur-skom pogledu (na sceni se prikazuje samo završetaik istra119

ge) tako i u ostvarivanju »traigičnog ritma radmje«, odnosno u smjenjdvanju Namjere, Patnje i Saznanja.i" Pa iipaik, potrebno je upozoriti na nekoliko bitnih distinkcija 'izaneđu Edipa i Helene Alving. Edip ne zna pravo stanje svog trenutačnog života, istražujući Laj evo ubiistvo, saznaje da je proročanistvo ispunjeno, i da je on ubk) oca i oženio majku, znači da on iz sreće posteipeno prelazi u nesreću. Helena Alving zna i svoju prošlost i svoju sadašnjost, znači da ona nema prelaza iz sreće u nesreću, njen život je konstantno stanje nesreće i trpljenja, koje se na kraju, otkrivanjem Osvaldove bolesti, samo hiipertro-fira u beznađe. Uostalom, Osvaldovo ludilo i »omekšanje mozga«, nije posljedica otkrivanja istine, jer bi se ono javilo i samo po sebi i bez odmotavanja klupka prošlosti. Porodičini grijeh, koji se u Sofoklovoj tragedija prenosi sa koljena na koljeno, kao dio sudbinske neizlbježnosti, kod Ibsena je svelden i prizemljen u »nasljedni sifilis«, talko ida siu i uzrok i posljedica odviše materijalizovani i životno konkretni. I bez oibzira na činjenicu da je sifilis u Ibsenovo vrijeme bio obavljen oreolom tajanstvenosti i proikletstva, pa je pored fiziološkog imao i izvjesno metafizičko značenje, on nije imao mitološku univerzailnost, i prema tome nije mogao ni da bude »moderni ekvivalent tragične sudbine«. Osvaldov sifilis, kaiko je tačno kon-statovao Jovan Hristić, »u stvarii nije sudbina, nego kob, a kob je degeneracija sudbine; tačnije rečeno, kob je usiljena uzročnost koju po svaku cenu želimo da ijsiposta-vimo, iako smo svesni da su u naše vreme veze između uzraka i posledice i srazmer između uzroka i posledice, sasvim druikčije«.^^ Gospiođa Alving je Ibsenova protesna replika na Noru, dalji korak u razobličavanju konvencionalnosti i laži građansikog brdka, ali i kompletnog građanskog društvenog ustrojstva. Međutim, dok su u Lutkinoj kući, uzroci Norinog nezadovoljstva, pa prema tome i njeno napuštanje muža i djece, bili nedovoljno motivisani, a '" (Firansis Fergason, op. cit. '' Jovan Hristić, Ibsenova dijalektika, Pozorište, 1978, br. 3—4.

120

ona kao lik odviše specifična i posebna; gospođa Alving je koraponovana čvršće i komipalktnije, više u bloku, kao skulptura, u odnosu na Noru koja je rađena slikarski živopisnije, sa više nijansi i preliva. Nora je življa kao karakter od ponešto suhoipame Helene Alving, koja je, opet, s druge strane, čvršće i logičnije povezana sa tezom i idejom drame. Već je nebrojeno puta rečeno da je gospođa Alving Nora koja je ostala da živi i trpi u okvirima jeiđnog lažnog braika. Ali to je samo djelimiono tačno. Ne smijemo zaboraviti da je i Helena, slično Nori, u jednom trenutku nezadovoljstva i razočaranja (njeni razlozi za odlazak su ubjedljiviji Od Norinih), napustila muža i pošla u kuću čovjdka koga je pi'itajeno voljela (pastor Manders), naivno uvjerena da će joj on donijeti spasenje i izlaz, i da će se tako desiti ono Norino »čudo«. Ali u trivijalno:m malograđanslkom životu, natopljenom »strahom božjim«, ograničenom dekalogama i religiozniim i svjetovnim, piiitisnutOim lažnim konvencijama, »čuda« se ne dešavaju, a zakoni u toj »dolini jada«, bez svjetla i sunca, neprikosnoveni su i kategorični, i ,po njima »žena nije pozvana da bude sudija svom mužu«. Uvidjerei da nema izlaza i da ne može pdbjeći, Helena Alving se »silom« vraća u bračni kavez da isipunjava svoje »svete« dužnosti i obaveze. Od tog trenutka u njoj započinje proces raslojavanja, s jedne strane, ona prema svijetu održava lažnu sliku bračne sreće, nastojeći da prikrije pravo stanje stvari, a, s druge, »čitavom svojom dušom«, ispituje »učenje« i važeće etičke i moralne norme, otkrivajući u »zabranjenim knjigama« i vlastitim isikustvom, da sve što je proglašeno za Jedino i Neprikosnoveno, u stvari je čisita laž, jer su svi ideali drioištva samo fasada, izmišljena i postavljena da se zakamuflira ružna istina života. »Htjela sam« — kaže ona pastoru — »da čujđsam samo po jednom čvoru, ali kad sam ga razvezala, popustila je čitava stvar. I tako sam vidjela da je to kao šav, šiven na mašini.« Ibsen u Sablastima, i to se čelsto zaboravlja, rastvara 1 otikriva dvije istine, jedna je vezana za prošlost i raispu-sni život komornika Alvdnga, a druga za Heleninu spo121

znaju svijeta u kome živi, znači i za prošlost i za sadašnjost. Ova dva toka su u svijesti gospođe Alving dugo telkla odvojeno, kao i u stvarnom životu, prvi aktivno, u sprečavanju da se istina ne otkrije, a drugi pasivino, kontemjplativno, u dugim branim noćima čitamja i razmišljanja. Želeći da priječi incest, odnosno vezu između Osvalda i Regine, ona je prisiljena da sruši »ideal« muža i oca i da pokaže ne samo kalkav je uistinu bio kapetanov život nego i da otkrije da je upravo ona sve činila da od njega stvori »ideal«. Ovo oitkrivanje, i pored dramatičnosti, ima i izvjestan prizvuik skandalozne hronilke i potipuno je trilenski komponovano. Posljedice kapetanove ra'spusnostd, kao i u Lutkinoj kući, u slučaju doktora Ranka, odražavaju se na djeci, u najružnijem obliku: nasljednom sifilisu. Da je drama ostala samo na ovom planu »nasljeđa«, tako omiljenom kod naturaiističikih dramatičara, naročito ranog Haufptmaina (Pred izlazak sunca), Sablasti bi u mnogome izgubile na svojoj vrijednosti i značaju. Zaiivaljujuoi druigom toku drame, nastojanju Helene Alving da ispita i sipozna svijet u kome živi, u njegove moralne i etičke zakone. Sablasti su ostvarene kao izuzetno pjesničiko djelo, koje nosi univerzalnije poruke, savlađujući talbo efemerne i kratkotrajine socijalne i moralne tendencije i pobune vezane i važeće samo za jedmo vrijeme i za određenu društvenu i istorijtsku situaciju. Ova drama ovako sagledana nije samo tslika jednog propalog građansikog braka sa svim neprijatnim i ružnim posljedicama, niti je to hermetična ipriča koja se dešava u okvirima iporodičnog kruga u jednom izolovanom i zatvorenom građanskom salonu. Sablasti su, i likovima, i radnjom, i anibijenitom, i idejama, i simboličnim značenjima, zahvatile daleko širi prastor, talko da događaji u kući gospođe Alving, koji se odvijaju pred našim očima, liče na tijelo polipa, 6iji krakovi sežu i dalje i dublje, uključujući indirektno i svijet koji oikružuje dom Helene Alving, koji je direktno uticao na prošlost, kao što neposredno utiče i na sadašnjost. Na taj način se pitanje krivice i odgovornosti, u toku drame, postepeno prebacuje 122

sa nesretnog kapetana Alvinga, na širi društveni plan. Umjesto individualnog slučaja, Ihsen u procesu raslojavanja gospođe Alving, stigmatizira »zavičaj« u kome ona živi, i to posredno, konkretnim likovima i odnosima, i neposredno, uvođenjem simboličkih elemenata u tretmanu prostora i vremena. I dok se prethodna drama, Lutkina kuća, dešava u jednom gotovo hermetički- izatvorenom građansikom salonu, poid staklenim zvonom, bez ikakvog dodira sa prirodom i pejzažoim, u potpunoj izolaciji entterijera, Sablasti su, ne samo u Ibsenovim didaskalijama već i u dijalogu, neposredno vezane za »obrise tmurnog fjordskog pejzaža, utonulog u jednoličnu kišu«. Da je za Ibsena ovo prisustvo sjevernjačkog krajolika bilo od lizuzetne važnosti ukazuje i oipis scene, na kojoj u pozadini dominira zimska baita sa »zastalklenim zidovima i stalkienim oknima«, kroz koja se, takom cijele drame, vidi i osjeća to prisustvo spoljnjeg svijeta, i kao realistička atmosfera i kao simbol. Jednolična i ubitačna kiša traje već danima, i sve je »tako strašno samotno«, vlažno i crvotočno, pa se čini kao da pada »vječna kiša«, koja ipritišće krajolik poput more i zle slutnje. Kiša, kaže Osvald, »neprestano pada«, danima, nedjeljama, mjesecima. I tmina. »Nikada da čovjek ugleda ni jedan sunčev zraik. Koliko puta sam bio u domovini a ne sjećam se da sasra ikad vidio sunčev sjaj.« Paralelno sa kišom i tmunnim pejzažom, na istoj ravni, atmosfere i simbola, protiče i vrijeme, od smiraja dana do praskozorja. Ova dva znalka, prostor (spoljni svijet) i vrijeme (otkrivanje unutarnje istine), isprepliču se u Sablastima tako da dom Helene Alving djeluje kao usamljeno ostrvo, koje je, s jedne strane, okruženo nevremenom i nepogodama, pritisnuto tešikim i beskonačnim kišama, a, s druge, izloženo mralku i tmini, što se postepeno talože i zgrušavaju unutar zidova ikuće, da bi na kraju, u svitanje, i eksterijer d enterijer, bljesnuli od hladne svjetlosti jutarnjeg sunca i snježne bjeline »glečera i planinskih vrhova«. Tmurni i olovni pejzaž, utonuo u jednoličnu kišu, pored stvaranja realističke atmosfere i štimiumga, ima i 123

određeno simbolističlko značenje: svijet 'male varoši, pritisnut, nemoćan, mračan, bez osmijeha i bez svjetla, jednom rječju: dolino jada. Postepeno približavanje noći i tmine sirabolizuju mračni