Henri Miler Svet Seksa

HENRY MILLER Svijet seksa

MMXVI

Predgovor Izvornu verziju ove knjige privatno je izdao čovjek koji je sada mrtav. Koliko je primjeraka tiskano i prodano, nikad nisam mogao saznati. Knjiga se prodavala ispod tezge i nije se vodila evidencija o prodaji. Ja barem nisam nikada primio nikakav izvještaj. Poslije smrti izdavača, knjiga se više nije tiskala. Budući da nikad nije bila šire poznata, i pošto je vjerojatno nijedan izdavač u Engleskoj ili Americi ne bi želio objaviti, odlučio sam tiskati drugo izdanje u Francuskoj, gdje su bile izdane i još se izdaju sve zabranjene knjige koje su nosile moj potpis. Međutim, prije nego što sam knjigu povjerio pošti, smatrao sam razboritim ponovno pročitati ono što sam bio napisao prije toliko vremena.[1] Čitajući, počeo sam (sasvim nehotice) unositi izmjene i ispravke, ni ne sanjajući u što se upuštam. Ako čitalac pogleda pretiske u ovoj knjizi, sam će vidjeti s kakvim sam se gotovo đavolskim oduševljenjem udubio u prepravljanje knjige. Na polautora, puta palo mi je dvijeverzije na um da bi za čitaoce moglo biti zanimljivo, osobito za one koje interesira način stvaranja da stavim jednu pored druge. Trebao bih dodati, s obzirom na to da postoji očita nesuglasnost između novih i ispravljenih stranica, da sam napravio još jednu, potpunu reviziju koja ovdje nije prikazana, ali iz koje je proizašla ova nova tiskana verzija. Napor koji sam uložio u pisanje druge revizije bio je veći, ali je bilo i uzbudljivije nego kod prvog pokušaja. Također bih dodao da osnovna svrha promjene izvornoga teksta nije bila promijeniti misao, već je pojasniti. Nadam se da nisam promašio.

Svijet seksa Često primjećujem da većina mojih čitalaca pripada dvjema različitim grupama: u jednoj su grupi oni koji tvrde da ih odbija i izaziva gnušanje liberalno doziranje seksa, a u drugoj oni koji su oduševljeni što taj element predstavlja tako opsežan sastavni dio. U prvoj su grupi mnogi koji smatraju moje studije i eseje ne samo preporučljivima, već sasvim po njihovu ukusu, pa im je stoga teško objasniti kako je jedna te ista osoba mogla stvoriti tako izrazito različita djela. U drugoj su grupi oni koji tvrde da ih smeta ono što nazivaju mojom ozbiljnom stranom i koji, shodno tome, sa zadovoljstvom svaki dokaz za to žigošu kao trulost, besmislenost i misticizam. Samo se nekoliko razboritih duša čini sposobnima pomiriti navodne proturječne značajke jednog bića koje je pokušalo da ne sakrije nijedan dio sebe u svome pisanom djelu. S druge strane, bez obzira na to kako žestoka i neugodna bila reakcija čitaoca na pisano djelo, kad se sretnemo licem u lice, nalazim da me obično na kraju prihvaća cijelim bićem. Iz mnogih susreta koje sam imao sa svojim čitaocima proizlazi da se antipatije brzo rasprše u životnoj prisutnosti autora. Ponovljena iskustva te vrste dovela su me do uvjerenja da će, kad uspijem pisanom riječi prenijeti punu bit istine i iskrenosti, nestati nesuglasice između čovjeka i pisca, između onoga što jesam i onoga što radim ili kažem. To je, po mojemu skromnome mišljenju, najviši cilj koji jedan autor može sebi postaviti. Isti cilj sjedinjenje - sam je po sebi izražen u svakom religioznom stremljenju. Možda sam, a da to nisam ni znao, uvijek bio religiozna osoba. Što se tiče pitanja jesu li seks i religija proturječni i oprečni, ja bih ovako odgovorio: svaki element ili aspekt života, ma koliko uvjetovan nuždom, ma koliko sporan (za nas), podložan je promjeni, mora prijeći na druge razine u skladu s našim razvojem i shvaćanjem. Napor da se odstrane »odbojni« oblici postojanja, što je opsesija moralista, nije samo apsurdan, već je i beskoristan. Netko može uspješno potisnuti ružne, »grešne« misli i želje, porive i nagone, ali rezultati su očito porazni. (Mali je izbor između opredjeljenja da budeš svetac ili kriminalac). Proživjeti svoje želje i u tome vješto promijeniti njihovu prirodu, cilj je svakog pojedinca koji teži razvoju. Ali želja je najvažnija i neuništiva, čak i onda, kako budisti kažu, kad prelazi u svoju suprotnost. Da bi se oslobodio želje, čovjek to moraželjeti. Ta me je tema uvijek duboko interesirala. U mladosti i dugo poslije toga bio sam žrtva unutrašnjih nagona koji su bili sasvim izvan moje kontrole. U posljednje vrijeme, nakon duljeg razdoblja intenzivne stvaralačke aktivnosti, postao sam više nego ikada zaluđen zbrkom misli, u kojoj se zaglavio vječni pristup toj temi. Godine 1935, jedan prijatelj, okultist, gurnuo mi je u ruke knjigu Serafita. Ta knjiga je i danas jedna od vrhunskih točaka mojih istraživanja na području misli. To je vise od knjige, to je iskustvo koje je pisac ovjekovječio riječima. S tog sam djela prešao na proučavanje drugoga značajnog Balzacova djela, Louis Lambert, zatim na proučavanje Balzacovog života. Rezultati tih proučavanja kristalizirali su se u obliku rasprave nazvane »Balzac i njegov dvojnik«.[2] Dok sam pisao tu raspravu, razriješio sam sukob koji me je mučio. Samo malobrojni shvaćaju s koliko se žara Balzac borio s problemom postojanja anđela u čovjeku. Kažem to s namjerom da priznam kako je isti taj problem, u nešto drukčijem obliku, bio opsesija cijeloga mojega života. U stanovitom smislu vjerujem da je to uvijek glavna briga svakog stvaraoca, gotovo isključivo preokupacija stvaraoca. Htjeli mi to priznati ili ne, umjetnik je opsjednut mišlju ponovnog

stvaranja svijeta u namjeri da čovjeku vrati nevinost. On, štoviše, zna da čovjek može ponovno steći svoju nevinost samo ako opet dobije slobodu. Sloboda ovdje znači smrt automata. U jednom od svojih eseja D. H. Lawrence je istakao da postoje dva načina života, religiozni i seksualni. I izjavio je da je prvi preuzeo prvenstvo nad drugim. Seksualan način življenja bio je manje značajan, rekao je. Ja sam uvijek mislio da postoji samo jedan put, put istine, koji ne vodi spasenju, već prosvijetljenosti. Ma koliko se jedna civilizacija razlikovala od druge, ma koliko zakoni, običaji, vjerovanja i obožavanja čovjeka bili različiti od jednog do drugog razdoblja, od jednog tipa ili rase ljudi do druge, u ponašanju velikih duhovnih vođa opažam jedinstvenu podudarnost, dokazivanje primjerima istine i cjelovitosti koje čak i dijete može shvatiti. Čini li se nesvojstvenim autoru Rakove obratnice da izriče takve poglede? Ne, ako se prodre ispod površine. Iako je to djelo bilo bogato začinjeno seksom, autora nije zanimao seks, ni religija, već samooslobođenje. U Jarčevoj obratnici upotreba besramnog je više proučena i namjerna, možda zbog povećane svijesti o točnim zahtjevima publike. Interludij nazvan »Zemlja jebanja« za mene je najviši domet u spajanju simbola, mita i metafore. Upotrijebljen kao grudobran, služi dvostrukome cilju. (Baš kao što izvedbe klauna u cirkusu ne smanjuju samo napetost, već nas pripremaju za još veću napetost). Iako je u samom činu pisanja postojalo tek maglovito shvaćanje značenja tog interludija, u odnosu na cilj postojanja je apsolutna sigurnost. Rezultat je bio jednak iznenađenju. U godinama koje dolaze, ta »extravaganza« može biti neslućeni ključ za otkrivanje prirode autorove unutrašnje borbe. Nema potrebe prikrivati činjenicu da se bit sukoba odnosi na malo kad shvaćenu pojavu polariteta. Između riječi i odgovora postoji danas samo najslabiji treptaj struje. Pripisati dilemu, kao što većina mislilaca radi, socijalnim, političkim i ekonomskim smetnjama, znači pobrkati stanje stvari. Pravi razlog leži dublje. Stvara se novi svijet, razvija se novi tip čovjeka. Mase, danas osuđene da pate okrutnije nego ikada prije, ukočene su od straha i strepnje. One su se povukle, kao metkom pogođene, u grobove koje su same stvorile: izgubile su svaki dodir sa stvarnošću, osim ondje gdje su u pitanju njihove tjelesne potrebe. Tijelo je, naravno, odavno prestalo biti hram duha. Tako čovjek postaje mrtav za svijet - i za Stvoritelja. U toku raspadanja, procesa koji može trajati stoljećima, život gubi sve svoje značenje. Jedno nezemaljsko djelovanje, koje se jednako okrutno ogleda u stremljenjima učenih ljudi, mislilaca, ljudi od znanosti, kao i u onome što rade militaristi, političari i pljačkaši, zaklanja sve slabiju prisutnost plamena života. Ta neobična aktivnost sama je po sebi znak smrti koja se približava. Od svega sam toga znao ili shvaćao vrlo malo kad sam se prvi put prihvatio pera. Prije nego što sam mogao stvarno početi, morao sam proći kroz svoju »malu smrt«. Krivi početak, koji je trajao deset godina, omogućio mi je da umrem za svijet. U Parizu sam našao samoga sebe, kako je to sada svima poznato. U tih prvih pet godina u Parizu doslovce sam bio sravnjen sa zemljom. Ništa nije ostalo od pisca kakav sam želio biti, ostao je samo pisac kakav sam morao biti. (Našavši svoj put, našao sam svoj glas.) »Rakova obratnica« je krvlju natopljen testament koji otkriva razorno djelovanje moje borbe u utrobi smrti. Jak miris seksaprepoznati koji ta knjiga širi, seksa. zapravo je aroma rađanja: to je neugodno i odurno samo onima koji ne uspijevaju značenje »Jarčeva obratnica« je prelazak u razumniju fazu: iz svijesti o sebi k svijesti o cilju. Promjene koje se nakon toga događaju pokazuju se čak više kroz ponašanje, nego kroz pisanu riječ. Početak sukoba između pisca koji je riješen da ispuni svoj zadatak, i čovjeka koji u dubini duše zna kako želja da se izraziš ne smije nikada biti ograničena na jedno jedino sredstvo, umjetnost, recimo, već na svaku fazu života. Bitka, manje-više svjesna, između Dužnosti i Želje. Između onog dijela čovjeka koji pripada riječi nastojeći ispuniti svoju dužnost; i dijela koji pripada bogu upinjući se da ispuni zahtjeve sudbine, koji su neizrecivi. Teškoća: prilagoditi se onoj pustoj plohi gdje ćeš se moći održati samo vlastitim snagama. Od te točke nadalje, problem je u tome da treba pisati retrospek-tivno, a djelovati prema naprijed. Iskliznuti, znači potonuti u bezdan iz kojega nema spasa. Borba se vodi na svim frontama, i ona je neprestana i nemilosrdna. Kao i svaki čovjek, ja sam sebi najgori neprijatelj. Za razliku od većine ljudi, međutim, ja znam također da sam i svoj spasilac. Ja znam da sloboda znači odgovornost. Znam također kako se lako želja može preobraziti u djelo. Čak i kad zatvorim oči, moram paziti kako i o čemu sanjam, jer sada samo najtanji veo dijeli san od jave. Kako veliku ili malu ulogu seks igra u nečijem životu, čini se razmjerno nevažnim. Neke od najvećih

uspjeha što ih znamo postigli su ljudi koji su imali malo ili nimalo seksa u životu. S druge strane, znamo iz života nekih umjetnika - ljudi prvoga reda - da njihova sjajna djela nikada ne bi nastala, da nisu utonuli u seks. U slučaju malobrojnih, ta razdoblja iznimnog stvaralaštva poklapala su se pretjeranim odavanjem seksu. Ni suzdržavanje ni odavanje ništa ne objašnjavaju. U području seksa, kao i u drugim područjima, govorimo o normi - ali normalnost objašnjava samo ono što je istinito statistički, za veliku masu muškaraca i žena. Ono što je možda normalno, zdravo, razumno za veliku većinu, ne pruža nam kriterij za ponašanje kad je riječ o iznimnim pojedincima. Čini se da genij, bilo kroz svoje djelo ili osobnim primjerom, uvijek potvrđuje istinu da je svatko zakon za sebe i da put do ostvarenja ide kroz priznanje i shvaćanje činjenice kako smo svi zajedno i svatko ponaosob jedinstveni. Naši zakoni i običaji društveni zajednički život, koji je manje postojanja. Stvarni život odnose počinje se kadnasenaš nađemo sami,život, licemnaš u lice sa svojim nepoznatim ja. važna strana Što se događa kada se spojimo, određeno je našim unutrašnjim monolozima. Bitni i istinski događaji koji označavaju naš put, plodovi su tišine i samoće. Pridajemo mnogo značenja slučajnim susretima, govorimo o njima kao o prekretnicama naših života, ali ti se susreti nikad ne bi zbili, da se mi za njih nismo bili pripremili. Da imamo više svijesti, ti nenadani susreti urodili bi još bogatijim plodovima. Samo u nekim nepredvidivim trenucima mi smo sasvim spremni, puni očekivanja, i na taj način u položaju da primamo darove sreće. Čovjek koji je sasvim budan, zna da je svaki »događaj« pun značenja. On zna ne samo to da se čitav njegov život mijenja, već i da možda cijeli svijet mora biti pogođen. Uloga koju seks igra u životu čovjeka, kako znamo, bitno se razlikuje od pojedinca do pojedinca, iako možda postoji jedan obrazac seksa koji obuhvaća najšire varijacije. Kada mislim o seksu, mislim o polju koje je samo djelomice istraženo: veći dio, barem za mene, ostaje tajanstven i nepoznat, vjerojatno zauvijek nespoznatljiv. Isto vrijedi i za druge oblike snage života. Možemo znati malo ili mnogo, ali što više napredujemo, horizont sve više uzmiče. Čini se da smo obavijeni morem snaga koje izazivaju našu slabu inteligenciju. Sve dok ne prihvatimo činjenicu da je sam život zasnovan na tajni, nećemo ništa naučiti.

Seks je, dakle, kao i sve ostalo, velika tajna. To pokušavam reći. Nemam namjeru biti velik istraživač na tom području. Moje vlastite avanture nisu ništa u usporedbi s onima običnoga Don Juana. Za čovjeka velikoga grada, moji pothvati su skromni i sasvim normalni. Za umjetnika, moje avanture ni po čemu nisu jedinstvene ili značajne. Moja istraživanja su mi, međutim, omogućila da dođem do nekih otkrića, koja će možda jednog dana uroditi plodom. Objasnit ću to na ovaj način: otkrio sam stanovite otoke koji mogu poslužiti kao most kad se otvore veliki putovi. U jednom razdoblju u Parizu, baš nakon što sam se bio preobratio, mogao sam sebi vizualno predstaviti halucinantnom jasnoćom cijelu sliku svoje prošlosti. Bio sam opsjednut snagom da prizovem

bilo što i sve što mi se svidjelo prizvati i ne želeći to, događaji i susreti koji su se odigrali prije mnogo vremena, gomilali su se u mojoj svijesti takvom snagom, takvom jasnoćom, da je bilo gotovo nepodnošljivo. Svaka stvar koja mi se dogodila poprimala je značenje, čega se iz tog iskustva najbolje sjećam. Svaki i slučajni susret pokazao se događajem; svako poznanstvo smjestilo se na svoje pravo mjesto. Odjedanput sam osjetio da se mogu osvrnuti na doista ogromnu hordu muškaraca, žena i djece koje sam poznavao - životinje također - i da stvar vidim kao cjelinu, da to vidim tako jasno i proročanski, kao što se vide sazviježda u jasnoj zimskoj noći. Mogao sam pronaći orbite koje su moji planetarni prijatelji i poznanici bili opisali i mogao sam također pronaći među tim vrtoglavim kretanjima krivudav trag, koji sam ja sam bio ostavio - kao maglicu, Sunce, Mjesec, satelit, meteor, komet... i zvjezdanu prašinu. Uočio sam razdoblja opozicija i spajanja, kao i razdoblja djelomičnih i potpunih pomrčina. Vidio sam da je postojala duboka i trajna veza između mene i svih drugih ljudskih bića s kojima mi je bilo suđeno - dato! - da stupim u vezu, prije ili poslije. Još je važnije, što sam u okviru postojećega vidio kakvo biće mogu biti. U tim lucidnim trenucima vidio sam sebe kao jednoga od najusamljenijih i istodobno kao ednoga od najdruželjubivijih ljudi. Bilo je to kao da se na trenutak zavjesa spustila, bitka zastala. U velikom amfiteatru, za kojim sam pretpostavljao da je prazan i beznačajan, pred mojim se očima razvijalo burno rađanje kojega sam ja, na sreću i konačno, bio dio. Rekao sam, muškarci, žene, djeca... Svi su tamo bili, svi jednako važni. Mogao bih dodati - knjige, planine, rijeke, jezera, gradove, šume, stvorenja iz zraka i stvorenja iz dubina. Imena, mjesta, ljudi, događaji, ideje, snovi, sanjarenja, želje, nade, planovi i razočaranja, sve je, kad se skupilo, bilo tako živopisno i živo kao što je uvijek bilo. Sve se smjestilo u geografsku širinu i dužinu, da tako kažem. Postojale su i velike površine magle, a to e bila metafizika: široki, plamteći pojasovi religije: gorući kometi, kojih su repovi ulijevali nadu. I tako dalje... A postojao je i seks. Ali, što je bio seks? Poput božanstva, bio je posvuda prisutan. Sve je obuhvaćao. Možda sečitav svijet to slikovito predstavim, bio ništa drugo do mitološko čudoviše iz kojega svijet, mojprošlosti, svijet, biodaokotio, ali to čudovište nijenije nestalo pri činu stvaranja svijeta, ostalo je dolje, podupirući svijet (i samo sebe) svojim leđima. Za me, to jedinstveno iskustvo zauzima mjesto u sjećanju slično onom što ga Potop ima u dubinama čovjekove Podsvijesti. Onoga dana kad su se povukle vode, na dnu se otkrila planina. Tamo sam bio i ja, nasukan na najvišem vrhu, u arki koju sam bio sagradio po naređenju tajanstvenoga glasa. Iznenada su izletjele golubice i raspršile maglu svojim plamtećim perjem... Sve je to, nevjerojatno ako hoćete, slijedilo nakon katastrofe koja je sada tako duboko zakopana, da je se ne možemo sjetiti. To mitološko čudovište! Dodao bih nekoliko sjećanja prije nego što ono izgubi oblik i srž... Na početku, bilo je to kao da sam izašao iz dubokog transa. I, poput onoga drevnog lika, našao se u utrobi kita. Oko mi se kupalo u toploj sivoj boji. Sve što sam dirnuo bilo je meko, kao i kirurgu kad prekapa po našoj toploj iznutrici. Temperatura je bila umjerena i težila je toplini prije nego li hladnoći. Ukratko, tipična atmosfera rodnice ispunjena svim babilonskim udobnostima zametka. Rođen prekomjerno civiliziran, osjećao sam se sasvim lagodno. Sve je bilo poznato i ugodno mojim profinjenim osjetilima. Mogao sam sa sigurnošću računati sa svojom crnom kavom, likerom, Havana-Havanom, svilenim kućnim haljetkom i svim ostalim što treba dokonom čovjeku. Nije bilo strašne borbe za opstanak, ni problema prehrane, niti socijalnih ili psiholoških kompleksa koje bi trebalo izgladiti. Od početka sam bio emancipirani vjetrogonja. Kada se nije imalo raditi nešto bolje, poslao bih po večernje novine i, preletjevši naslove, marljivo bih proždirao reklame, društvena ogovaranja, kazališne oglase i tako dalje, sve do posmrtnogrecitatifa. Iz nekog čudnog razloga, pokazao sam nenormalan interes za floru i faunu područja maternice. Gledao sam unaokolo glupim, hladnim pogledom znanstvenika (»Glupavi travar«, nazivao sam sebe). Unutar tih labirintskih nabora otkio sam nebrojene divote... I sad moram prekinuti, jer je sve ovo služilo samo kao podsjetnik, da bih govorio o prvoj maloj pizdi koju sam ikada ispitao. Imao sam pet ili šest godina u to vrijeme i događaj se zbio u podrumu. Naknadnu sliku, koja je poslije odgovarajućeg vremena poprimila neskladan oblik, nazvao sam »čovjek sa željeznom maskom«. Baš prije nekoliko godina, prelistavajući knjigu koja je sadržavala reprodukcije primitivnih maski, naišao sam na masku nalik rodnici koja je, kad bi se podigao vizir, otkrivala glavu odraslog muškarca. Možda je šok, kada sam vidio tu sasvim razvijenu glavu koja viri iz rodnice, bio prvi pravi odgovor na pitanje koje se postavilo

onog časa prije mnogo godina, kad sam prvi put ozbiljno pogledao vaginu. (U »Rakovoj obratnici«, možda se sjećate, opisao sam jednog druga koji se nikada nije oporavio od te opsesije. Vjerujem da on još radoznalo gleda kako se otvara jedna pizda za drugom, da bi, kako on to sebi objašnjava, dokučio tajnu koju ona krije.) Zurio sam u bezdlaki svijet. Sama odsutnost dlaka, tako sada mislim, služila je da potakne maštu, pomogla je da se nastani jalovo područje koje je okruživalo mjesto tajne. Manje nas je zanimala unutrašnjost, a više taj budući biljni ures koji će jednog dana, kako smo zamišljali, ukrasiti tu čudnu pustu zemlju. Ovisno o godišnjem dobu, dobi igrača, mjestu i drugim složenim činiteljima, genitalije nekih malih stvorenja izgledale su tako šarene, kad sada o tome mislim, kao čudna bića koja nastavaju maštovite okultista.našim prijemljivim umovima bila je bezimena opsjena što se rojila slikama, koje Ono štoumove se predstavilo su bile stvarne, opipljive, zamislive, iako bezimene, jer nisu bile povezane sa svijetom iskustva u kojemu sve ima ime, mjesto i datum. Tako se govorilo da neke djevojke imaju (skrivene pod suknjom) takve čudne stvari kakve su magnolije, bočice kolonjske vode, baršunasta dugmad, gumeni miševi... bog zna što sve ne. Da je svaka djevojčica imala prorez, bilo je naravno opće poznato. Tu i tamo govorilo se da ta i ta uopće nema prorez, o nekoj drugoj se govorilo da je »morfodit«. Morfodit je bio čudan i zastrašujući izraz, koji nitko nije mogao jasno definirati. Ponekad je obuhvaćao pojam dvostrukog spola, ponekad neke druge stvari, naime da se tamo gdje bi morala biti pukotina nalazi papak ili red bradavica, Bolje ne tražiti da se vidi! - to je bila prevladavajuća misao. Neobično je iz tog vremena bilo uvjerenje, koje se uvriježilo među nama, da su neke od naših drugarica u igri bile nedvojbeno loše, tj. u začetku kurve ili prljavke. Neke djevojke već su imale iskvaren rječnik koji je pripadao tom tajanstvenom carstvu. Neke bi radile zabranjene stvari za mali dar ili nekoliko novčića. Bilo je drugih, moram dodati, na koje se gledalo kao na anđele, ništa manje. One su zapravo bile tako anđeoske, da nitko od nas nije nikada ni pomislio kako i one imaju prorez. Ta anđeoska stvorenja nisu čak ni piškila. Spominjem te rane pokušaje karakterizacije, jer kasnije u životu, postavši svjedokom razvoja nekih od »lakih«, bio sam impresioniran točnošću naših promatranja. Ponekad je neki je neki od anđela pao u blato i tamo ostao. Međutim obično su imale drukčiju sudbinu. Neke su vodile nesretan život, bilo u braku s pogrešnim čovjekom bilo zato što se uopće nisu udale, neke su pogodile tajanstvene bolesti, druge su razapeli roditelji. Mnoge koje smo nazivali prljavicama postale su izvanredna ljudska bića, dražesne, prilagodljive, plemenite, ljudske do dna duše, iako često malo istrošene. S mladenaštvom se razvila druga vrsta radoznalosti, naime želja da se otkrije kako »ta stvar radi«. Djevojčice od deset ili dvanaest godina bile su vrlo često nagovarane da zauzmu najgrotesknije poze, da bi pokazale kako piške. One vješte bile su poznate po tome što su mogle ležati na podu i piškiti prema stropu. Neke su već bile optužene da upotrebljavaju voštanice i štapove od metli. Kada bi razgovor doticao tu temu, postajao je težak i složen: bio je začinjen okusom što je na čudan način podsjećao na atmosferu koja je obavijala rane grčke škole filozofije. Logika je, hoću reći, igrala veću ulogu od empirizma. Zelja za istraživanjem golim okom bila je podvrgnuta jednoj prečoj pobudi koja, danas to shvaćam, nije bila ništa drugo do potreba da se to pretrese, da se o predmetu raspravlja »ad nauseam«. Intelekt je, na žalost, već počeo zahtijevati svoj danak. Pitanje kako »stvar« radi bilo je prigušeno dubljim dvoumljenjem - zašto? Uz pojavu sposobnosti da se postavljaju pitanja, uvukla se tuga. Naš svijet, do tada tako prirodan, tako divan, iskliznuo je iz svoga sidrišta. Od tada nadalje ništa više nije bilo apsolutno tako: sve je moglo biti dokazano i - opovrgnuto. Dlake koje su sada počele nicati na svetom Venerinom brijegu bile su odurne. Čak su i malim anđelima izbijale bubuljice. A neke su krvarile između nogu. Masturbacija je bila daleko zanimljivija. U krevetu, ili u toploj kupki, mogao si zamisliti da ležiš s kraljicom od Sabe ili burlesknom kraljicom, primamljivo tijelo koje te je stavljalo na muke i trovalo svaku misao. Pitali smo se što rade te žene naslikane sa suknjama koje im vijore iznad glava kada se pojave pred reflektorima. Govorilo se da bezobrazno skidaju svaki komadić svojih sjajnih kostima i stoje izazovno držeći grudi - dok mornari kao stampedo ne bi jurnuli na pozornicu. Često se, tako su govorili, morao spustiti zastor i pozvati policija. Nešto nije bilo u redu s djevojčicama s kojima smo se igrali. Nisu vise bile ednake. Zapravo sve se mijenjalo, i to nagore. Što se tiče dječaka, oni su jedan za drugim odlazili raditi. Školovanje je bilo. luksuz rezerviran za djecu bogatih. Tamo, »u svijetu«, prema svim izvještajima, postojala je samo trgovina robljem. Da, svijet oko nas se rušio. NAŠ svijet.

A zatim, postojala su mjesta poznata kao popravni domovi, popravilišta, domovi za zabludjele djevojke, ludnice i tako dalje. Međutim, prije krajnje propasti mogao se zbiti divan događaj. Svečanost, ništa manje. Gdje je netko vrlo dragocjen, netko tko je bio jedva nešto više od imena, bio siguran da će biti zapažen. Meni se sada ti događaji čine poput onih prekrasnih balova koji prethode revoluciji. Očekivao si da budeš ludo sretan, sretniji nego ikada prije, a ipak si predosjećao da će se uskoro nešto dogoditi, nešto što će utjecati na cijeli tvoj život. Stanovito tajnovito šaputanje obavijalo je budući događaj. To se zbivalo među roditeljima, starijom braćom i sestrama i među susjedima. Činilo se da o nečijem nepovredivome emocionalnom životu svi znaju više nego što bi imali pravo. Cijelo susjedstvo kao da je iznenada bilo nenormalno za čovjekove najsitnije stvari. bi mu ga, je špijunirali, njegovih leda.zainteresirano Uvelike se isticala dob. Način na koji su ljudi Promatrali govorili, »Sad petnaest«,govorili povlačioiza je najneugodnija dublja značenja. Sve je to bilo nalik zlokobnoj lutkarskoj predstavi koju su postavili stariji, predstavi u kojoj ćemo mi biti smiješni izvođači za ismijavanje, izrugivanje, poticani da govorimo i činimo neobjašnjive stvari. Nakon tjedana nemira, taj bi dan konačno došao. Djevojka također, u posljednjem trenutku. Baš kada e sve slutilo na dobro, kad je samo trebala - za što? - jedna riječ, pogled, kretnja, otkrivao si, na svoj užas, da si postao nijem, da su ti noge prikovane uz mjesto na koje si stao kad si ušao. Možda je jedanput u toku večeri ona najdraža dala najmanji znak prepoznavanja. Kretati se blizu nje, okrznuti joj suknju, udahnuti miris njezina daha, kako je to bio težak i golem pothvat! Činilo se da se svi ostali kreću po svojoj želji, slobodno. Sve za što su se on i ona činili sposobnima, bilo je lagano gravitiranje prema takvim nezanimljivim predmetima kakvi su glasovir, stalak za kišobrane i polica za knjige. Kao da im je samo slučajno bilo dosuđeno da se tu i tamo približe jedan drugome. Baš tako, čak kada se činilo da ih sve tajanstvene, prenapete sile u sobi guraju jedno prema drugome, nešto se uvijek dogodilo i razdvojilo ih. Da sve bude gore, roditelji su se ponašali na najbezosjećajniji način, gurajući i premještajući parove unaokolo, gestikulirajući poput koza, praveći grube primjedbe, postavljajući zajedljiva pitanja. Ukratko, ponašali su se kao idioti. Večer bi završila općim rukovanjem svuda unaokolo. Neki bi se poljubili za doviđenja. Oni hrabri! Oni kojima je nedostajalo hrabrosti za tako neusiljeno ponašanje, oni kojima je bilo stalo, koji su duboko osjećali, drugim riječima, bili su izgubljeni u tom komešanju. Nitko nije primijetio njihov poraz. Oni nisu postojali. Vrijeme je da se pođe. Ulice su prazne. On kreće kući. Ni najmanji znak umora. Uznesen, iako se zapravo nije ništa dogodilo. Doista, zabava je bila potpun promašaj. Ali ona je došla! I on je cijelu božju večer njome napajao oči. Jedanput joj je gotovo dodirnuo ruku. Da, pomislite samo! Gotovo! Mogu proći tjedni, možda mjeseci prije nego im se putovi ponovno sretnu. (Što ako su njeni roditelji uvrtjeli sebi u glavu da se presele u drugi grad? Takve se stvari događaju.) On pokušava učvrstiti u sjećanju način na koji e upućivala pogled, način na koji je govorila (s drugima), način na koji je zabacivala glavu u smijehu, način na koji padala niz njeno iza vitkonjega tijelo. to proživljava dio ponedio, trenutak po od trenutka kad je haljina ušla i kimnula nekome neOn vidjevši ga, ili možda prepoznavši ga.trenutak, (Ili je bila suviše sramežljiva da odgovori na njegov uporan pogled?) Ta vrsta djevojke ne otkriva nikad svoje prave osjećaje. Tajanstveno, neuhvatljivo stvorenje. Kako je malo znala, kako je malo bilo tko znao o oceanskim dubinama osjećaja koji su ga razdirali. Biti zaljubljen. Biti posve sam... Tako to počinje... najslađa i najgorča tuga koja se može upoznati. Glad, samoća koja prethodi početku. U najljepšoj crvenoj jabuci nalazi se skriven crv. Polako, bezdušno crv izjeda jabuku. Dok ne ostane samo crv. I jezgru jabuke također? Ne, jezgra jabuke ostaje, barem samo kao ideja. Da svaka jabuka ima jezgru, zar to nije dovoljno da bude protuteža svoj nesigurnosti, svoj sumnji i bojazni? Nije važan svijet, nisu važni patnja i smrt nepoznatih milijuna, nije važno ako sve propadne - sve dok ONA, srce i jezgra, ostaje! Čak ako je nikada više ne bude vidio, slobodan je da o njoj misli, da joj govori u snu, da je voli, voli izdaleka, je voli uvijek i zauvijek. Nitko mu to tuga ne može nitko. Kako da tijelo sastavljeno od milijun stanica, rasteuskratiti. i raste, Ne, sama sa sobom hrani, obnavlja svojih

milijun bića, postaje svijet i sve što u njemu postoji, ili zagonetka koja mu daje rješenje. Sve blijedi osim boli. STVARI SU ONAKVE KAKVE JESU. To je strašna, neprestana bol... A kad pomisliš da treba samo da se ubiješ - i zagonetka je riješena! Ali, je li to rješenje? Nije li to pomalo smiješno? Moralno samoubojstvo e toliko mnogo lakše. Prilagođavanje životu, kao što kažu. Ne onome što bi trebalo biti ili moralo biti. BUDI ČOVJEK! Kasnije, naravno, shvatiš da je »biti čovjek« sasvim druga stvar. Sigurno će svanuti dan kad će postati isuviše jasno da je malo onih koji zaslužuju naziv: ČOVJEK. Što postaješ toga svjesniji, manje ljudi nalaziš. Drži se uporno te misli i završit ćeš u praznini Himalaja, kako bi tamo otkrio da se ono, što se naziva čovjek, tek treba roditi. U toku tih muških prilagođavanja stvarnosti, ženski svijet prolazi kroz prizmatičnu deformaciju. U tom trenutku razvoja netko tko ima višesaiskustva, »tko poznaje To je realistična budala, prizemljen tipnailazi koji vjeruje da spavati ženom netko znači poznavati je. žene«. Kroz bezbrojne sukobe s drugim spolom, nešto što se smatra znanjem pridonosi njegovu ustrojstvu. Nešto kao psihološka perika, moglo bi se reći. Suočen s pravom ženom, sa stvarnim iskustvom, taj tip osobe mora ispasti tako smiješnom pojavom kao i starac koji pokušava izgledati mladim. Perika postaje središte pažnje. Sjećam se momka koji je postao mojim drugom u zabavi za vrijeme toga prijelaznog razdoblja. Sjećam se njegovih grotesknih lakrdija sa ženama i kako su one na mene djelovale. Stalno je izražavao bojazan, da zaljubiti se preko ušiju znači udvarati se propasti. Ne predaj se nikada potpuno jednoj ženi! Uzeo je sebi u zadatak da me vodi. On će mi pokazati kako se ponašati prirodno sa ženom, kako je govorio. Čudno je bilo što se u toku tih avantura ponavljalo uvijek isto, naime da su se sve žene s kojima je on tako galantno postupao, zaljubljivale u mene. Nije mi trebalo dugo da otkrijem kako se predmeti njegove uobrazilje nisu uopće dali prevariti njegovim hvalisavim nastupom. Bilo je isuviše očigledno, po načinu na koji su mu te »žrtve« ugađale i starale se o njemu, da se samo zavaravao misleći kako »ima način sa ženama«. Vidio sam da je taj »svjetski čovjek« samo njihovo dijete, iako je u krevetu mogao učiniti da ržu od zadovoljstva, ili da jecaju, ili stenju, ili da se objese o njega u tihom očaju. Znao je kako da naglo ode, poput kukavice kad se žurno povlači. »Pizda je pizda«, govorio bi, pokušavajući sakriti paniku, a zatim bi se počešao po glavi i pitao se naglas ne postoji li barem jedna, samo JEDNA pizda, koja je drukčija.

No ma koliko sam postajao vezan uz »pizdu«, uvijek me je više interesirala osoba koja ju je posjedovala. Pizda ne živi posebnim, nezavisnim životom. Ništa tako ne živi. Sve je međusobno povezano. Možda je pizda, iako smrdljiva, jedan od primarnih simbola veze među svim stvarima. Ući u svijet kroz vaginu, jednako je tako dobar put kao bilo koji drugi. Ako uđeš dovoljno duboko, ostaneš dovoljno dugo, naći ćeš ono što tražiš. Ali, moraš ući srcem i dušom - a svu svoju imovinu ostavi vani. (Pod imovinom mislim - strahovanja, predrasude, praznovjerja). Kurva to savršeno razumije. Zbog toga je, kad joj pokažeš malo ljubaznosti, spremna da ti pokloni dušu. Slikovito govoreći, većina muškaraca ne potrudi se ni da skine šešir i kaput kad užima kurvu. Nije

čudno da za svoj novac tako malo dobiju. Kurva, ako se s njom plemenito postupa, može biti najplemenitija duša. Njezina je jedina želja da uzmogne dati sebe, a ne samo svoje tijelo. Svi se mi gramzljivo borimo za novac, ljubav, položaj, čast, poštovanje, čak i za milost božju. Dobiti nešto ni za što, čini se da jesummum bonum. Zar ne kažemo: »Hajde, pojebi!« Čudan izraz. Kao da bi se moglo uzeti, a pri tome ne dati ništa. Čak na tom osnovnom polju spajanja prevladava misao da je jebanje nešto što se dobiva, a ne i daje. Ili, ako je naglasak obratan - Gospode, kako sam je pojebao! - tada je misao o nečemu što se dobiva za uzvrat prikrivena. Ni jedan muškarac ili žena ne mogu se hvaliti da su dobro ebali, ali on ili ona nisu također dobro pojebani. Inače bi se isto tako moglo govoriti o jebanju vreće zobi. A upravo se to događa u većini slučajeva. Pođite mesaru s komadom repa, a on vam ga fino isjecka. Neki su dovoljno ludi pa traže obilan odrezak, a malo sjeckanog mesa zapravo je sve što žele. Jebi - ševi! Nije to tako jednostavna zabava kao što bi se činilo. Često se izražava čuđenje zbog navika neciviliziranih ljudi. Neki pitaju kako bi bilo upotrijebiti životinje (naravno, domaće). Malobrojni su oni koji su sasvim uvjereni da znaju sve što se o toj stvari ima znati. Ponekad, nakon godina (takozvanog) normalnog seksualnog života, muž i žena počinju s eksperimentima. Ponekad muževi i žene razmijene partnere za jednu noć ili dulje. A ponekad se iz usta putnika čuju čudne priče, o tajanstvenim izvedbama, strašnim pothvatima koji se izvode u toku čudnih oblika rituala. Majstori te umjetnosti gotovo uvijek su prošli kroz strogo duhovno naukovanje. Samodisciplina je ključ njihove odvažnosti. Čini se da je čovjek Božji dobio to od gladijatora. Većina mladih nikad ne dobije priliku da uživa u luksuzu produženog i često besplodnog metafizičkog razmišljanja. Oni su izbačeni u svijet i prisiljeni preuzeti odgovornosti prije nego što su imali prilike poistovjetiti se (u carstvu misli) s onim koji su se istrošili boreći se s vječnim problemima. Budući da sam se prerano lansirao, ubrzo sam shvatio svoju pogrešku i, nakon šeprtljanja, odlučio sam dati sebi predah. Zbacivši jaram, potrudio sam se da živim prirodnim životom. Promašio sam. Vratio sam se pločnicima i pokušavao upasti u ruke žene. Cijele jedne beskrajne zime spavao sam na dnu rupe, koju sam sam sebi bio iskopao. Spavao sam kao medvjed. Problem svijeta ispunjavao je moje snove. Sa stražnjih prozora stana u kojem smo stanovali moja ljubavnica i ja, mogao sam gledati u spavaonicu one koju sam volio, one koju ću, kako sam se zakleo, uvijek voljeti. Bila je udata i imala je dijete. U to vrijeme nije mi bila poznata činjenica da je živjela u kući preko puta dvorišta; uopće nisam ni sanjao da je ona ta koje se silhueta pojavljivala pred mojim očima, a ja bio ispunjen najcrnjim jadom. Da sam samo znao, kako bih bio zahvalan da zauvijek sjedim ispred prozora, da, čak i u smeću i prljavštini. Ne, nijedanput u tim trenucima agonije nisam posumnjao da je ona bila tamo, na manjoj udaljenosti nego što kamenom možeš dobaciti, gotovo meni nadohvat. GOTOVO! Da sam se samo, kad sam prizivao njeno ime uzalud, sjetio otvoriti prozor! Bila bi čula. Bila bi mogla odgovoriti. Uvlačeći se u krevet s drugom, provodio sam sate ranjena srca, razmišljajući o onoj koja je za me bila izgubljena. Iscrpljen, pao bih natrag u duboki ponor. Kakav odvratan oblik samoubojstva! Nisam uništio samo sebe i ljubav koja me e proždirala, uništio samsvijet sve što mime se našlo na putu, uključujući i onu koja se umanijaka snu očajnički uza me. Morao sam poništiti koji je učinio svojom žrtvom. Bio sam poput koji, držala naoružan rđavom sjekirom, vitla luđački lijevo i desno. Sve je to bilo počinjeno u opojnim sponama sna. Jesam li ja bio odgovoran za ta niska djela? Ne! Neko čudovište iz dubine ovladalo je mnome. Što god i tko god da sam postao, ja sam počinio ubojstvo bez glave i repa. I bez smetnje. Čak i budan, ponekad bih sebe uhvatio u tome! I svakog dana - tko bi to povjerovao? - polazio sam mehanički tražiti posao. Uzeo bih čak posao na nekoliko sati. Međutim, do noći, uvijek sam se vraćao u leglo. U trenutku kad bih stupio u njenu blizinu, obuzeo bi me tužan mir. Tu je bila njena pizda, uvijek otvorena, uvijek očekujući me. Spremna, kao cvjetna zamka, da me cijeloga proguta. Ta je teška kušnja prijetila da nikad neće završiti. Vrijeme se vuklo na način koji uopće nisam smatrao mogućim. Bilo je razmaka od pet minuta koji su se tako bolno otezali, da sam mislio kako ću poludjeti. Čovjek koji promatra sat bio je okovan i nasamaren: unutar njega bilo je tisuću raznih bića koja su se se oslobode. Činilo se da se svaki prigušeniživi impuls okreće tajnom izvoru i da tamo poprima oblik iborila biće, da postaje neka vrsta elementarnog stvorenja, i zastrašujući patuljak. Sukob tih embrijskih bića

zatočenih u mome mjesečarskom tijelu dobio je fantastične razmjere. Ako bih išao u šetnju, lebdjela su oko mene u oblaku kao ektoplazma koja je nastala samim činom disanja.

Za vrijeme općenja izlazila su iz mene kao da sam bacao smeće u kanalizaciju. U trenutku kad sam otvarao oči ponovno su se vraćala, u rojevima, tako bučna i nasrtljiva kao i uvijek. Moj jedini spas nisammislio više imao bionje. je daNisam izgubim svoj identitet. Drugim riječima, da od bježim od sebe. Bježeći od- sebe, sam, izbora bježim- od pobjegao vrlo daleko, ni od sebe niti nje.

Proširio sam glas da sam otputovao za Aljasku, ali istina je bila da sam bio tek nekoliko blokova dalje. Međutim, ponašao sam se kao da sam stvarno nestao. Pokazalo se da je Aljaska duboka jama u koju sam sebe zakopao. Ostao sam dugo ispod zemlje, lišen takvih stvari kao što su hrana, svježi zrak, sunčeva svjetlost, ljudsko društvo. U dubinama sam stupio u dodir s duhovima zemlje. Tako sam shvatio da su problemi, koje sam smjestio u maglovit život na drugom svijetu, poput sanjivih Zeppelina, zapravo podzemnog podrijetla. Za društvo sam imao tako vitalne duhove kao što su Nietzsche, Emerson, Thoreau, Whitman, Fabre, Havelock Ellis, Maeterlinck, Strindberg, Dostojevski, Gorki, Tolstoj, Verhaeren, Bergson, Herbert Spencer. Razumijevao sam njihov jezik. Bili su mi poznati. Nije postojao dovoljno valjan razlog zbog kojega bih se ikada popeomorao da udahnem. sam držao rukama. poput golim usamljena istraživača nabasa na zlatni rudnik, sam uzetiSve onoliko kolikousam mogaoAli, ponijeti rukama i izaći pokoji pomoć na površinu. Bilo je prijeko potrebno uvjeriti druge da takvo blago postoji, moliti ih da se sa mnom vrate i posluže se do mile volje. Pokušaj da obznanim to veliko otkriće pokazao se tako teškim, da sam gotovo zaboravio što mi je bio cilj pri povratku u život. Nisam se suočio samo sa sumnjičavošću i ismjehivanjem, već su se prema meni ponašali kao da sam sišao s uma. Moji najbliži i najdraži prijatelji bili su najnepristupačniji. Tu i tamo nailazio bih na stranca koji bi ljubazno saslušao, ali iz ovog ili onog razloga nikada se nismo sreli dva puta. Ti su susreti ostavljali dojam da smo mi glasnici s nekoga drugog svijeta, kojih je sudbina bila ostvarenje trenutačne veze radi očuvanja slabe iskre vjere.

Do trenutka kada sam sazrio za drugu ljubavnu vezu, bio sam tako izubijan i zbunjen, da sam postao svačiji plijen. Iznenada sam uronio u svijet glazbe. I odgovorio sam joj svakom uzdrhtalom porom. Učinak je bio kao da vodiš dušu u tursku kupku. Isparili su oni metafizički pojmovi koje sam bio zadržao. U tom procesu izgubio sam težinu, a s težinom i razne nadražaje kože. S njom je doista počeo rat spolova. Njezin glazbeni talent, koji je bio magnet za privlačenje, ubrzo je zauzeo drugo mjesto. Bila je histerična, pohotna puritanska kurva, prorez koje je bio skriven ispod zamršenog prekrivača od dlaka što su izgledale poput torbica na kiltu. Moji su ih prsti prvi put dotakli edne večeri za prvih dana našeg udvaranja. Ispružila se na radijatoru da se zagrije. Imala je na sebi samo

svilenu kućnu haljinu. Čuperak dlake među njenim nogama tako je stršao da se gotovo činilo kako ima glavicu karfiola skrivenu ispod haljine. Na njen užas i čuđenje, posegnuo sam za tim. Tako se prenula da sam mislio kako će iskočiti iz kože. Samo sam mogao zgrabiti šešir i kaput i - pobjeći. Sustigla me je na hodniku, na vrhu stuba; još je drhtala, zapanjena, ali očigledno nije bila voljna da me pusti otići tako naglo. Pod treperavim plinskim svjetlom držao sam je u zagrljaju i činio sve što je bilo u mojoj moći da smirim njezine uzburkane osjećaje. Odgovorila mi je toplim zagrljajima. Zaključio sam da je opet sve u redu. (Još nekoliko minuta, mislio sam u sebi, i mi ćemo ponovno biti u njenoj ugodnoj maloj sobi i gugutati). Otkopčavajući kaput što sam pažljivije mogao, otvorio sam hlače. Zatim sam joj uzeo ruku i obavio je oko svog drška. To je bio vrhunac. Zadrhtavši, ispustila ga je i briznula u grčevit plač. Ostavio je obavijestila na hodnikukako i, skačući stubište, na ulicu. Sljedećeg sam dana primio pismo kojimsam me je se nadaniz dadugo me nikada višeizjurio neće vidjeti. Vratio sam se nakon nekoliko dana. Opet se ispružila na radijatoru samo u svilenoj kućnoj haljini. Taj sam put bio nešto obzirniji. Prešao sam prstima lagano, tako reći nemarno po kućnoj haljini. Njen gusti grm kao da je bio pun elektriciteta; dlake su stršale krute i pucketave, kao žičana spužva. Bilo je potrebno, u tom pristupu, održati razgovor o glazbi i drugim uzvišenim temama, dok sam je odsutno gladio. Pribjegavši tom triku, omogućio sam joj, barem sam tako vjerovao, da kaže sebi kako u takvom ponašanju nema zla. Kasnije mi je u kuhinji pokazala nekoliko radova koje je naučila u školi vezenja; to akrobatsko zavođenje služilo je, naravno, da otkrije njen lik u punom sjaju. Svaki put kad bi joj se haljina rastvorila, otkrila bi bujno raslinje, što je bio njen tajni ponos. U najmanju ruku napasno. Stvari su tako tekle nekoliko tjedana prije nego što se zaboravila. Čak se ni tada nije potpuno predala. Prvi put kad je pristala, uporno je zahtijevala da to pokušam uraditi kroz njenu spavaćicu. Nije bila samo u smrtnom strahu od toga da bude probušena, željela je i da me provjeri. Ako bih popustio njenim mušicama i hirovima, mogla bi i bila bi voljna da mi vjeruje do kraja. To je bila njena logika. Postupno, vrlo postupno, počela je reagirati kao normalno ljudsko biće. Povremeno bih je posjetio usred dana. Uvijek sam se morao izgovarati da sam je došao slušati kako svira. Nikad ne bih uspio ući i odmah je zgrabiti. Ako bih sjeo u kut i mirno slušao, znala je stati u pol sonate i prići mi od svoje volje, dozvoliti mi da joj pomilujem nogu i konačno bi me opkoračila. Uz orgazam bi ponekad imala napad plača. Raditi to po danu, uvijek je u njoj budilo osjećaj krivnje. Objašnjavala je da joj to kvari tehniku sviranja. U svakom slučaju, što je jebanje bilo bolje, ona se poslije osjećala gore. »Tebi zapravo nije stalo do mene«, govorila je. »Sve što tražiš je seks.« Neprestanim ponavljanjem, to e postalo činjenica. Već sam je bio sit do vremena kad smo legalizirali našu vezu. Nekoliko mjeseci nakon naše svadbe doputovala je na kratko njezina majka. Mnogo sam čuo o njenoj majci, većinom uvredljive stvari. Očigledno nisu nikad bile vrlo privržene jedna drugoj. S majkom su stigli i pudlica, krletka za ptice i nekoliko nabijenih kovčega. Vrlo čudno, majka i ja složili smo se od početka. Smatrao sam je privlačnom sredovječnom ženom, debelom, veselom, očaravajuće trpeljivom i, iako ne baš pametnom, punom razumijevanja. Volio sam način na koji je pjevušila i zviždukala dok je radila. Ukratko, bila je »prirodna«. Njeni nedostaci, neznatni u mojim očima, bili su sasvim ljudski i zanemarivi. Kao što sam rekao, divno smo se slagali, što je bilo za žaljenje, jer je to naš bračni život činilo utoliko težim. Kada se majčin boravak primakao kraju, morali smo obećati da ćemo uskoro uzvratiti posjet. »Neka to bude svadbeno putovanje«, rekla je u smijehu. Mene je zanosila misao o praznicima, bez obzira na izliku. Da bih je ostvario, znao sam da moram izigravati nezainteresiranost. Moja taktika bila je tako uspješna da sam ubrzo s potajnim zadovoljstvom slušao svoju ženu kako me moli i nagovara da idemo. Kuća njene majke bila je poput lutkine kuće: sve na svome mjestu, sićušno, svijetlo, veselo. Sam grad bio je lijep, susjedi prijateljski raspoloženi i gostoljubivi. Njen je otac bio jednostavan, komunikativan čovjek koji me je odmah prihvatio i postigao da se lagodno osjećam. Početak medenog mjeseca mnogo je obećavao. Ujutro bismo do kasna ležali u krevetu, sunce je ulazilo kroz otvorene prozore, ptice su ludo pjevale, cvijeće u punom cvatu, a u kuhinji - trebali smo samo reći - slanina i jaja cvrče na tavi.

Osjećaj ljubomore, koji je majka nesvjesno pobudila za vrijeme svoga boravka s nama, činilo se da je nestao. Kći se cijelim srcem odala jebanju, baš kao da je činjenica što je bila pod roditeljskim krovom dala neko dugoočekivano rješenje. Za jednu tako licemjernu kuju kakva je bila, doista je dala sebi maha. Ponekad sam imao osjećaj da se bacala na me samo kako bi dokazala svojoj majci da posjeduje seksualnu privlačnost kao i svaka druga žena, uključujući i majku. Čak je očijukala s prijateljima svoje majke, malom grupom pohotnih kavalira, koji su uvijek bili spremni na majčin mig. Činilo se da je zaboravila kako sam uvijek gledao njenu majku s odobravanjem. Postala je tako bezbrižna da bi me, zapravo, tu i tamo ostavljala beskonačno dugo samoga sa svojom majkom, dok se ona skitala gradom. Neizbježno se, naravno, dogodilo. Jednog jutra kad nas je ostavila same, majka je odlučila da se okupa. sam su sjedio u dnevnoj sobi, još u pidžami, lijeno pregledavajući je topao iJaptice cvrkutale kao lude. Mogao sam čuti njenu majku kako jutarnje se u kadinovine. pljuskaBio vodom, doksunčan je za sedan pjevušila na onaj očaravajući crnački način koji bi mi uvijek uzburkao krv. Počeo sam tako intenzivno misliti o njoj da mi ruke stadoše drhtati. Iznenada sam je čuo kako zove, tražeći ručnik. Donio sam ručnik, istrljao je od glave do pete, zatim je podigao i odnio u sobu. Bila je divan komad, ne moram ni reći. Sada je medeni mjesec doista započeo. Provodio sam ga posvuda po kući, najprije s kćerkom, potom s majkom. Sve je teklo glatko neko vrijeme, svi u najboljem raspoloženju. Zatim, činilo se preko noći, moja e žena postala sumnjičava. Naumila, je da se odmah vratimo kući. Prirodno, ja nisam pokazao mnogo oduševljenja za tu mogućnost. Opet je počelo prepiranje i pogađanje, postavši odvratno zajedljivo. Tako smo se ogorčeno svađali da smo se konačno odlučili razići. Ona će poći svojim putom, ja svojim. Napustili smo kuću zajedno i na kraju bloka oprostili smo se jedno od drugoga i krenuli u suprotnim smjerovima. Nekoliko dana kasnije, šećući glavnom ulicom obližnjega grada, naletio sam bas na nju. Počela je plakati, nasred ulice, izjavljujući da je nikad nisam volio, nikada. Sljedećeg trenutka zamolila me da je otpratim do sobe koju je uzela u svratištu. Željela je da ponovno porazgovaramo o svemu, rekla je. Zvučalo je kao da je krajnje nužno. Znajući kakav sam kurvin sin bio, pristao sam. (Nisam mislio da ćemo išta postići). Na moje iznenađenje, nije rekla ništa o svojoj majci; samo je govorila o sebi, kako joj je život bio jadan i kako je nitko nikada nije razumio. Rekla je da želi ljubav, ne seks, i nakon toga pali smo u zagrljaj. Kad je bilo gotovo, nastavili smo ležati na mjestu kamo smo se otkotrljali - ispod stola. Oči su joj bile crvene i podbuhle, kosa joj je padala u zamršenu neredu. Izgledala je kao slika boli i histerije. Opet je počela o sebi, o svome jadnom neshvaćenom ja. Htjela je znati smatram li da je bila od »loše vrste«. Zvučalo je to tako smiješno iz njenih usta, da nisam znao što bih odgovorio. Zatim je počela o svojoj majci, i kako se bojala da će se jednoga dana ponašati baš kao i ona. Molila me je da priznam kako njena majka nije dobra, prisiljavala me da obećam da je nikad više nećemo vidjeti, što sam spremno učinio, dodavši kako nema razloga za uznemirenost, kako su njena strahovanja neosnovana i tako dalje. Umirujući sirup, drugim riječima. Kada smo se vratili kući, došla je do uznemirujućeg otkrića da trudna. To je donijelo tešku depresiju. Nije željela imati dijete, barem ne još. Nije htjela ni pobačaj. Bila je na smrt uplašena. Uplašena od svega, činilo mi se. U očaju predložio sam da se posavjetujemo s njenom rođakinjom koju sam jedanput sreo i prilično zavolio. Alice je, kako se zvala njena rođakinja, imala realističan prilaz životu. Po mojoj ženi, ona je bila oš jedna od »loše vrste«, ali kad si u škripcu ne možeš biti sitničav. Nije nam bilo teško nagovoriti Alice da joj učini uslugu. Došla je odmah i donijela sa sobom kutiju velikih crnih pilula, neki prastari lijek. Uz pilule je trebalo uzimati kupke od slačice, i ovo i ono. Bila je sparna ljetna večer kada je došla Alice. Svi smo se raskomotili i sjedili u tami uz vrč piva, šaleći se u vezi sa situacijom. Pod utjecajem toplog piva, Alice je ubrzo zbacila sve sa sebe. Sjela mi je u krilo i počela me strastveno ljubiti. Morao sam moliti ženu da je odvuče. Do trenutka kad se Alice onesvijestila, moja žena je bila spremna da je zadavi. Što se tiče pilula, odbila e i da ih dirne. Što smo duže živjeli zajedno, bilo je sve gore. Zakoraknuli smo krivom nogom i ništa više nije moglo

ispraviti situaciju. Svaka prijateljica ili poznanica koju je moja žena imala, bila je osuđena da je izda. Podbadali su me njen ponos i sumnjičavost. Čak i kada sam izvodio bebu u kolicama, držala bi me na oku. Imala je dobar razlog, moram priznati, da bude uvijek na oprezu. Često bih napustio kuću kao nevinašce, s kolicima, da bih pošao na sastanak s jednom od njenih prijateljica unutra, pod stubište, na brzi štos. Ili, ako je u kući bilo društvo, otišao bih s kojom njezinom prijateljicom da kupimo hranu i piće, a usput bih je pritisnuo uz živicu i učinio što sam mogao. Da konačno nisam bio uhvaćen sa spuštenim hlačama, mislim da bih jadnu ženu bio doveo do ludila. Način na koji sam s njom postupao bio je zaista odvratan, ali jednostavno nisam mogao postupati drukčije. Bilo je u njoj nešto što je navodilo na najpodlije ponašanje. s njom bilostriptiza. to da je, Nakon kad je željela bitikad zavodljivom, mogla to postići uspješno. bi biti Čudno dobra jeumjetnica rastave, sam je posjećivao svakogdoista tjedna da joj Mogla uručim izdržavanje, postala je još privlačnijom. Uvijek bi se upravo oblačila kad sam dolazio, ili se spremala na kupanje, ili je pak izlazila iz kade da se nekoliko trenutaka odmori na divanu, odjevena dakako u jedan od svojih privlačnijih svilenih kimona. Bolje smo se slagali nakon rastave. Barem smo mogli razgovarati. Bili smo također sposobni da pokažemo tračak naklonosti, kao i smisao za humor. Nalikovalo je to stanju stalnog primirja. Nekom promatraču moglo se činiti kao da se ponovno udvaramo jedno drugome. Međutim postojala je razlika; kad sam joj se prvi put udvarao, ponašala se kao čistunka: sada, iako se još suzdržavala, vješto je prikazivala svoje seksualne draži. Kad bi mi uklanjala kakvu mrvicu sa šlica, na primjer, ne bi više ustrašeno odskočila otkrivši da imam erekciju. Sada je čak mogla ići i tako daleko da mi ga, igrajući se, stisne, primjećujući na svoj kolebljiv način, dok bi to radila, da od svega nema ništa, ali izgovarajući veselo i ne više ravnodušno, kao da je htjela natuknuti da bi mi, ako zaista budem dobar, to jest ako budem stajao na stražnjim nogama i zamolio kako se pristoji, mogla dozvoliti stanovite slobode za koje nemam prava pretpostavljajući mi ih dati. Ne, Bilo nisam je krajnje sjetitida se sdanjom trebamogu nježnopostupati postupati.kao (Takni, ako voliš, ali učini to da kaoće gospodin.) smiovažno pomisliti s odbačenom stvari, zbog toga što smo nekad bili muž i žena. Prirodno, nakon više sati takva očijukanja, stvari bi postajale prilično zamršene. Malo-pomalo zajedno bismo proučili njenu anatomiju i istražili dio po dio. Mogao je biti posrijedi udarac na bedru koji je valjalo pregledati, ili se možda suviše udebljala pa, ako mi ne bi smetalo, ne bih joj htio opipati stražnjicu odmjeravajući je rukama, ili neka slična glupost, sve nadugo razvučeno i s primjesom, s njene strane, stvarne ili hinjene stidljivosti. Morao sam znati točno kako da je gledam, kako da je dotaknem, kako da joj stisnem grudi ili debelu stražnjicu. Ako sam joj milovao list s pravim osjećajem, rekao bih poštovanjem, postojala je mogućnost da zadigne haljinu i da mi dozvoli da joj pomilujem bedra. Ali, ako bih počinio pogrešku i zgrabio onaj njen grm bez potrebnog uvoda, za taj bi dan navukla zavjesu. Bilo je to mukotrpno i obeshrabrujuće. Još je gore bilo to što je dijete, zbog kojega sam izričito dolazio, bivalo brzo otpremljeno. A ponekad bi se dijete iznenada vratilo i našlo nas usred strastvene borbe. Bilo je nečega privlačnoga i opakog u tim igrama. Baš kao što je naučila upotrebljavati svoj spol, tako je naučila upotrebljavati i dijete. Želio sam to dijete, a želio sam i onu njenu čupavu pizdu kojom mi e, kao mamcem, stalno mahala pred očima. Najgori od svega bio je odlazak. Svaki put kad sam se spremao da odem, činilo se da se pod njom zemlja otvara. U predsoblju, opraštajući se, uvijek je izgledala spremna na sve. Pretpostavljam da se svaki put nadala kako ću napustiti drugu ženu i ponovno započeti život s njom, čak iako to nije mnogo obećavalo. Činjenica da smo seksualno još privlačili jedno drugo, povećavala je njenu zbunjenost i očaj. Kad je dolazilo do oproštajnog poljupca u tami predsoblja, napetost je postajala mučna. Mogao sam joj uraditi bilo što - osim da joj ga uvučem. Stajali bismo tu beskonačno, zarobljeni u zagrljaju, stenjući, dašćući, ujedajući se. Ponekad je uporno zahtijevala da se operem. Čudna brižljivost! Kao da je htjela reći - ne želiš da te uhvate na djelu! Stajala bi pored umivaonika brižno promatrajući što radim i četkala bi mi kaput nekim odsutnim, nervoznim pokretom. Za vrijeme jednog od tih produženih rvanja u predsoblju - zadnjeg! - tako se silno uzbudila, da je iznenada grčevito zaplakala i, odgurnuvši me svom snagom od sebe, jurnula unutra i bacila se na pod. Nemoćan da odjurio se pokrenem prestravljen njenu i neobuzdanu Samo što nisam do njesi mjesta, kukavnoslušao joj sesam predao. (Učinit ću bilo divlju što, BILO ŠTO, samo,provalu za ime plača. boga,

prestani!) Stajao sam tako nekoliko trenutaka, na sreću neodlučan, ali potresen do korijena. U tih nekoliko trenutaka proživio sam cijelo mučeništvo. Mora da je znala da sam se kolebao, mora da je upotrijebila svaki gram volje da me zadrži. Ali, nije uspjela. NAPRIJED! rekao sam sebi. »Naprijed pod svaku cijenu!« I s tim sam odjurio. Na ulici sam počeo trčati, još u strahu da će me povući natrag. Trčao sam, a suze su mi lile niz lice. Približavajući se kući, opet sam bio opčinjen plačem, taj put od radosti. Radosti što sam našao onu koju sam zaista volio. Radosti što sam ušao u novi život. Nestalo je slike boli i histerije što se uvijaju na podu. To se bilo dogodilo pradavno u nekom drugom životu. Mogao sam misliti samo o njoj koja me je čekala.

Prolazeći pored cvjećara, pitao sam se bih li odabrao kiticu ljubičica. Dok sam se penjao uz trijem, stalno sam sebi ponavljao - »Nikad više! Nikad više!« Otvarajući vrata, zazvah njezino ime. Nije bilo odgovora. Svjetiljka je gorjela na stoliću. Ispod svjetiljke vidio se komadić papira. Odmah sam znao da nešto nije u redu. Bilo je kao što sam i mislio. Pisamce mi je govorilo da će biti odsutna nekoliko dana, jer više nije mogla izdržati. smiodržeći pokušati doći do nje; onasad ćeznao se vratiti čim prikupi snage. Bez predbacivanja. Spustio sam Nisam se u stolac, poruku, koju sam napamet.

Na moje iznenađenje, nisam ništa osjećao. Bio sam, zapravo, posve omamljen. Mogao sam samo prazno zuriti u zid. Mogao sam tako beskonačno sjediti. Mogao sam se pretvoriti u stijenu, do te mjere sam bio lišen misli, volje ili osjećaja. Odjedanput sam osjetio da nisam sam. Poput biljke, polako sam pomicao pogled. Ona je stajala na vratima. Nekoliko dugih trenutaka stajala je držeći kvaku, kao da je htjela tu sliku jedanput zauvijek zadržati u sjećanju. Zatim je naglo jurnula k meni i bacila mi se do nogu. Nije bilo riječi. Jednostavno smo se gledali oči u oči. Trajalo je to dugo, dugo: rječitije tišine nisam nikada spoznao. Sve što nismo mogli izustiti, našlo je izraza u toj žestokoj, nijemoj vezi. Ne sjećam se kad sam izašao iz toga transa. Da je moguće vratiti se ovog trena tom prizoru, siguran sam da bismo još bili tamo, nas dvoje, očiju izbuljenih, njenih prikovanih uz moje, a mojih uz njene. Prelaskom u Pariz, cijela se slika promijenila. Muškarci i žene posvuda, ali zajedno. Dobra hrana, dobro vino, dobri kreveti. Bulevari, kavane, tržnice i parkovi, mostovi, kiosci s knjigama. A tek razgovori! I klupe da odmoriš kosti. I vrijeme za sanjarenje, ako želite... Prva stvar koju, u Parizu, primijetiš, jest seks u zraku. Kamo god išao, ma što radio, obično pored sebe nađeš ženu. Žene su posvuda, poput cvijeća. To godi, osjećaš se kao onaj stari. Rastapaš se, skrivaš se u zemlju, svijetliš kao krijesnica. Seksualni promiskuitet u koji se upuštaju Amerikanci, čini se da ih ne razgaljuje. Ne čini ih pristupačnijima. Kako je čudno čuti Amerikance kad raspravljaju o francuskim ženama. Kao da su sve one rođene bludnice. Kako su zbunjeni kad je riječ o pravom odnosu između ljubavi i seksa! Francuza ne bi bilo stid priznati da se zaljubio u kurvu. To bi ga moglo dovesti do ludila, ali on nikada u toj situaciji ne bi mislio onako kako misli jedan Amerikanac. Ako poblesavi, razlog je ljubav, a ne moralne skrupule. Amerikanac se, s druge strane, može emancipirati na tako proučen i promišljen način, da postaje nesvjestan svega što žena može pružiti, osim njezina tijela. On će s izvanrednom ženom postupati kao s kurvom i ludo se zaljubiti u budalu. Ili, žrtva sentimentalnosti, može postupiti s kurvom kao s kraljicom, dobio triper ili ne. Može čak iz svoga života sasvim izbaciti ljubav, iz straha da se ne pokaže romantičnim. Dati se dušom i tijelom, zastrašuje ga do srži kostiju. Shodno tome, američka je žena često stvorenje gladno ljubavi, koje čezne za nemogućim. Ona će čovjeka natjerati da radi do besvijesti kako bi zadovoljila svoje glupe mušice. Kad joj se da sloboda, postaje stvarno nezasitna. Pariz je jedno od onih mjesta gdje se američka žena proteže kao mačka na toplom. Možda traži ljubav, ali će pristati na seks u bilo koje vrijeme. Stranac dodaje začin jelu, kakav ona nikad prije nije okusila. On može stvoriti iluziju ljubavi i postići da to izgleda zadovoljavajuće. Nekad sam poznavao američku opernu pjevačicu koja se bila zaljubila u mladog Turčina. Znala je da ju jebe zbog novca kojim ga je obasipala, ali on joj se sviđao, sviđalo joj se kako postupa s njom dok su vodili ljubav. Imala je muža koji je, kako je govorila, bio nježan i pažljiv, ali nikad nije bio neki ljubavnik. Nije bio ni ravnodušan ni impotentan. Ne, njemu je zaista stalo do nje i naputa svoj na je naivan da je i Jednostavno njoj stalo dojenjega. Nijeoči mupred bilo nepoznato što jubilo je nagonilo da dva godinu način odlazivjerovao u inozemstvo. zatvarao istinom. Ponekad se o takvu čovjeku govori kao o obazrivu jadniku. Po mome mišljenju, on je samo svodnik koji se zavarava. Što god da se kaže protiv žene jedne takve osobe, to samo izaziva simpatiju. Ako joj se pruži samo pol prilike, žena daje cijelo svoje biće. Kod nje je to instinktivno. Kod muškaraca ne! Muškarac je obično zaražen svim vrstama uznemirujućih pojmova o ljubavi, seksu, politici, religiji, umjetnosti itd. Muškarac je uvijek smeteniji od žene. Žena je potrebna, ako ne zbog drugog razloga, onda da ga osvijesti. Ponekad je potrebno samo jedno pošteno, zdravo, čisto jebanje da se stvar izvede. Sve više postajemo neutralni, sve više aseksualni. Sve veća raznolikost perverznih zločina rječito svjedoči o toj činjenici. Ubojica je, kao patološka vrsta, zastrašujući potomak degeneriranog soja koji stalno potkopava društveno tkivo. Emocionalno poremećen, on može stupiti u vezu sa sebe sličnim edino prolijevajući njegovu krv.

Među nama postoje sve vrste ubojica. Tip koji završi na električnom stolcu, samo je prethodnik zastrašujuće gomile koja stalno raste. U stanovitom smislu, svi smo mi ubojice. Cijeli naš životni put ukorijenjen je u međusobnu klanju. Nikada nije postojao svijet tako lakom za sigurnošću i nikada život nije bio nesigurniji. Da bismo se zaštitili, izmišljamo najfantastičnije instrumente uništenja, koji djeluju kao bumeranzi. Čini se da nitko ne vjeruje u moć ljubavi, jedinu pouzdanu moć. Nitko ne vjeruje u svog susjeda ili u sebe, a kamo li u vrhunsko biće. Strah, zavist, sumnja bujaju posvuda. ERGO, izjebite se dok oš možete. Za neke seks vodi svetosti; za druge je to put pakla. U tom smislu seks je kao sve drugo u životu - kao

edna osoba, jedna stvar, jedan događaj, jedan odnos. Sve ovisi o točki gledišta. Da bismo život učinili ljepšim, divnijim, dubljim i zadovoljavajućim, moramo gledati na svaki sastavni element života sa svježom, asnom vizijom. Ako nešto nije u redu s našim stavom prema seksu, nešto nije u redu s našim stavom prema kruhu, novcu, radu, igri, prema svemu. Kako netko može uživati u seksu, ako ima iskrivljen, nezdrav stav prema drugim oblicima života? Teško je, gotovo apsurdno, reći emocionalnim bogaljima da je najvažnije samoizražavanje. Ne ono što se izražava ili kako se izražava, već upravo izražavanje sebe sama. Čovjek osjeća želju da ih potakne da urade bilo što, samo ako će to pospješiti samooslobođenje. Stalno smo slušali, da ništa samo po sebi nije pogrešno ili zlo. Strah da ne pogriješiš, strah da ne počiniš ovo ili ono, taj strah je pogrešan. »Strah se ne smije zbog ptica.« Da,sijati ponekad je jedno pošteno jebanje sve što je potrebno da mu se rasprši ideja kako upravljanje svijetom nije isključivo NJEGOVA odgovornost. Muškarci imaju običaj da stvari uzimaju prije ozbiljno nego li tragično. Stalno traže dalje od nosa nešto važnije od onoga što je pri ruci. Ljubav je, kada se dogodi, nešto što se nosi na krilima, tako reći. Za njih se prava drama uvijek odvija na svjetskoj sceni. Drama zajedništva, najhitnija drama svakog čovjeka, prodire u svijet mušarca onda kad je suočen s rastavom. Ako je ponio glavni teret bitke, sklon je usporediti brak s paklom na zemlji. On to mora uopćiti i od toga napraviti svjetski problem. Ako je žena patila, on će tvrditi da ga nije razumjela, ili da je bila zbrkana. Ili, možda prebaci krivnju na naš manjkavi ekonomski sistem. Čini se da su malobrojni muškarci sposobni gledati na svoje odnose sa suprotnim spolom kao na stvaralačku borbu. (Krug, a u njemu samo jin i jang - divno!) Da, ljubav je magnet koji spaja dva suprotna spola. Nitko ne pita što je to potrebno da bi ih držalo zajedno. Ljubav će se pobrinuti za sebe. A ona to i radi - umirući prirodnom smrću. Nemojmo govoriti o propustima ljubavi! Svake nedjelje, na bulevaru, možete ih vidjeti kako se vuku... tolike limenke prikačene o roditeljske repove. Ljubav je drama dopunjavanja, sjedinjenja. Osobna i neizmjerna, ona vodi spasenju od tiranije ega. Seks je bezličan, i nekad se može, a nekad ne može poistovjetiti s ljubavlju. Seks može učvrstiti i produbiti ljubav, ili djelovati razorno. Meni se čini da se seks najbolje shvaćao, najbolje izražavao u poganskom svijetu, u svijetu primitivnih ljudi i u religioznom svijetu. U prvome je bio uznesen na estetski plan, u drugome na plan magije, a u trećem na duhovni plan. U našem svijetu, gdje prevladava samo životinjska razina, djelovanje seksa je alovo. Čini se da nas danas gotovo isključivo pokreće strah. Čak se bojimo onoga što je dobro, onoga što je zdravo, onoga što je veselo. A što je heroj? Prvenstveno onaj tko je pobijedio svoj strah. Može se biti herojem na bilo kojem polju; kad se heroj pojavi, neizostavno ga prepoznajemo. Njegova je jedinstvena vrlina da postaje netko tko ima život, tko ima ličnost. Pošto je prestao sumnjati i pitati se, on ubrzava tok i ritam života. Kukavica, par contre, teži da zaustavi tok života. On, dakako, ne zaustavlja ništa osim samoga sebe. Život ide dalje, bez obzira na to postupamo li kao kukavice ili kao heroji. Život ne nameće nikakvu drugu disciplinu, osim da ga se neosporno prihvati, kad bismo to samo htjeli shvatiti. Sve pred čime zatvaramo oči, sve od čega bježimo, sve što niječemo, ocrnimo ili prezremo, služi tome da nas na kraju porazi. Ono što se čini ružnim, bolnim, zlim, može postati izvor ljepote, radosti i snage, ako se s tim razborito suočimo. Svaki trenutak je zlatni trenutak, za onoga koji ga vizijom prepozna. Život je sadašnjost, svaki trenutak, unatoč tome što je svijet pun smrti. Smrt slavi pobjedu samo u službi života. Dok čitate moje knjige, koje su isključivo biografske, morate imate na umu da pišem s jednom nogom u prošlosti. Pričajući priču svoga života, često sam odbacivao vremenski slijed zbog kružnog ili spiralnog oblika razvoja. Vremenski slijed koji pravocrtno povezuje jedan događaj s drugim djeluje mi kao lažno oponašanje pravog ritma života. Činjenice i događaji koji tvore lanac nečijeg života, samo su polazne točke duž puta samootkrića. Ja sam pokušao prikazati unutrašnje kretanje, slijediti potencijalno biće koje je stalno odstupalo od svoga smjera, koje je kružilo oko sebe, zapadalo u duga mirovanja, tonulo do dna, ili uzalud pokušavalo doseći usamljene, puste vrhunce. Pokušao sam uhvatiti bitne trenutke u kojima je sve što se dogodilo proizvelo duboke promjene. Čovjek koji priča priču, nije više onaj isti koji je iskusio zabilježene događaje. Izvrtanja i izobličenja neizbježna su u ponovnom proživljavanju nečijega života.

Tako se, bez ikakva očitog razloga, vraćam ponekad u vrijeme koje nije samo prethodilo onome o kojem pišem, već s tim vremenom nije imalo nikakve veze. Iznenađeni čitalac može se upitati nije li taj hod unatrag samo običan hir. Tko zna? Po mome mišljenju, za to postoji isti »raison d’etre« kao i za svaki pronalazak. Sredstva, svakako, ali ničemu ne vodi analizirati ih. Iznenadni preokret, dugo usputno zaobilaženje, ludi monolog, lutanje, sjećanje koje izvire kao stijena u magli - sama njihova istodobnost ubija svako razmišljanje. Nitko kroz život ne ide ravnom crtom. Cesto propustimo zaustavljanje na stanicama naznačenima u redu vožnje. Ponekad siđemo sa staze. Ponekad izgubimo put, ili se dignemo u zrak i nestanemo kao pljeva. Ponekad krenemo na najsjajnije putovanje, a da se ni ne maknemo s mjesta. Za samo nekoliko trenutaka, neke osobe raspon cjelokupnog običnog smrtnika. Neki istroše brojne živote za prožive vrijeme vremenski svoga boravka ovdje dolje. Nekiiskustva izbijaju kakva poput gljiva, dok drugi beznadno iskliznu, zaglibe se na putu. Ono što se u čovjekovu životu odvija tren za trenom, zauvijek je nedokučivo. Nijedan čovjek ne može ispričati cijelu priču ma kako bio ograničen isječak iz njegovog života na kojem se odluči zadržati. Mene interesira samo taj dah nepoznatoga u kojemu se odvija prava bitka. U opisivanju činjenica, događaja, odnosa, čak i beznačajnosti, stalno pokušavam učiniti čitaoca svjesnim sveobuhvatnosti toga tamnog, tajanstvenog kraljevstvau odsutnosti kojega SE NIŠTA NE BI MOGLO DOGODITI! Već kad sam počinjao pisati, bio sam svjestan ovoga na što sam aludirao, ali na nejasan i zbrkan način. Znao sam da je ne samo moj život, već i život svakog čovjeka zanimljiv (slaba riječ!), ako se čovjek samo potrudi da po njemu prekapa. Shvatio sam da je kazivanje moga života bilo važno (pogrešna riječ) zbog pouke - meni i drugima, meni sličnima i različitima. Uostalom, umjetnost kazivanja je samo drugi oblik pričesti. Ali unatoč - ili je to bilo zbog - mojoj ozbiljnosti, ustrajnosti i upornosti, uspio sam proizvesti tek nekoliko promašaja, koji na sreću nikad nisu bili objavljeni. Za vrijeme tog razdoblja naukovanja događaji su se nagomilali takvom broju, da jevidim, pisac napor u menidabio potopljen. štodugo sam odgađana napisao doispovijed«. »Jarčeve obratnice« ubilo je, kako to sada se potpuno krene, napor da se Sve počne Drugim riječima, probijanje leda. Samo sam jednu knjigu uvijek želio napisati. Plan rada zacrtao sam prije mnogo vremena u razdoblju krajnje tjeskobe. Kroz sva svoja lutanja uspijevao sam zadržati te bilješke. Izvanredno, zaista, jer sam mnogo puta bio lišen svega. Čak i da sam bio izgubio bilješke, to ne bi bilo važno: sve što mi se ikada dogodilo, bilo je ugravirano u mome mozgu. Pisanje toga jedinog djela trajalo je mnoge, mnoge godine najveći dio odvijao se u mojoj glavi. Do sada je iz tiska izašlo sve osim posljednjeg sveska. Kako će se oblikovati posljednja građevina, još ne znam. Proživljavajući to iznova, vidim da su trenuci, a ne činjenice, ono što se ističe. Trenuci i mjesta, i često pogledi - stanoviti nezaboravni izražaji koje ljudski duh zapazi samo jednaput ili dva puta u životu. Što se tiče vremenskog redoslijeda, uzroka i posljedice, zapis ostaje, poput same povijesti, zbrkan i zbunjujući. Svatko piše svoju vlastitu povijest svjetskih događaja. Kada bi bilo moguće usporediti informacije, bili bismo obeshrabreni otkrićem da povijest nema ni stvarnosti, ni autentičnosti, da je prošlost, privatna ili univerzalna, neprohodna džungla. S biografijama je isto. Naša krivudanja tvore labirint, koji pruža mogućnost beskrajnih tumačenja. Malo je onih koji ikada stignu u srce labirinta. Suprotstaviti se Minotauru i pogubiti ga, znači biti pogubljen. Tako je potisnuta prošlost, a također i budućnost. Ništa što se dogodilo, ništa što se moglo ili će se dogoditi, nije više dovoljno važno da bi nas tištilo. Ispripovijedati dirljiv događaj postaje tako zgodno kao i dobra probava - ili izlet na Mjesec. Zašto onda bilo što reći? Zašto nastaviti? Jer je to besplatno zadovoljstvo. Voditi život odvojen od knjiga i pravljenja knjiga, živjeti bez seksa, bez ljudskog društva, je li to tako strašno? Čak i pisac to može učiniti, ako zna kako živjeti sa samim sobom. To je ono što hoću reći: naučio sam živjeti sa samim sobom. I volim to.[3] Mi idemo svojim putom, zamišljajući svijet na određeni način. Ne razmišljajući, krećemo se u panorami koja se kaleidoskopski mijenja. I kako se vučemo, nosimo sa sobom mrtve slike živih trenutaka iz prošlosti. Do dana kad sretnemo -nju. Iznenada svijet više nije jednak. SVE se promijenilo. Ali, kako se svijet može promijeniti dok trepneš okom? To nam je iskustvo svima poznato, ali ipak nas ne približava istini. I dalje kucamo na vrata...

Jedanput sam vidio portret Rubensa, kakav je bio kad se oženio svojom mladom ženom. Bili su zajedno portretirani, ona je sjedila, a on stajao iza nje. Nikad ne mogu zaboraviti osjećaj koji je ta slika u meni pobudila. Doživio sam dug, dubok pogled u svijet zadovoljstva. Mogao sam osjetiti snagu Rubensa, tada u cvijetu života: mogao sam osjetiti samopouzdanje koje je njegova vrlo mlada i vrlo lijepa supruga probudila u njemu. Osjetio sam da se bilo dogodilo neko neodoljivo unutrašnje zbivanje koje je Rubens slikar nastojao ovjekovječiti na slici bračne sreće. Pošto mi nije poznata priča o njegovu životu, ne znam e li s njom zauvijek živio sretno ili nije. Ono što se dogodilo poslije zabilježenog trenutka, nije mi važno. Mene zanima isključivo onaj trenutak koji me je tako ganuo i nadahnuo. On ostaje neuništiv u mojim mislima. Isto tako znam da su neke stvari koje sam zabilježio riječju, neuništive i istinite. Ono što se meni ili njoj poslije dogodilo, malo je važno. Ponekad pripovijedanje o smionom seksualnom događaju ima veliku snagu, nabijenu nezamislivim značenjem. Hladna vatra seksa gori u nama poput Sunca: nikada se sasvim ne ugasi. Moguće je na taj način da nas ponekad hladni opis fizičkog zagrljaja uznese do stanja koje premašuje erotsko, da u nama stvori iluziju kako smo skriveni od pogleda onoga koji sve vidi, pa bilo to i za nekoliko napetih trenutaka. Ako bismo zastali i razmislili o neprestanoj aktivnosti koja obavještava zemlju i nebo o nama, bismo li se ikada odali mislima o smrti? Kada bismo potpuno shvatili da se, čak u smrti, ta luda aktivnost nastavlja neprestano i nemilosrdno, bismo li sebe na bilo koji način kočili? Bogovi starih vremena spustili su se na zemlju da bi se pomiješali s ljudskom vrstom, bludničili sa životinjama i drvećem i sa samim elementima. Zašto smo mi tako puni obuzdavanja? Zašto ne djelujemo u svim smjerovima? Je li to strah da ne izgubimo sami sebe? Dok sami sebe ne izgubimo, ne možemo očekivati da sami sebe nađemo. Mi pripadamo ovom svijetu, a da potpuno u svijet uđemo, moramo se najprije u njemu izgubiti. Kaže se: put u raj vodi kroz pakao. Nije važno kojim putem krenemo, sve dok ne prestanemo koračati oprezno. Seks i smrt: primjećujem kako ih često spajam. Kad god pokušam prizvati vrijeme kad je život stvarno nicao, mislim o srednjem vijeku. Nikad u našoj zapadnoj povijesti nije bilo razdoblja u kojem je smrt bila tako česta, a život tako pun i bogat. Tri je stoljeća Evropom harala »crna smrt«. Rezultat? S jedne strane silan religiozni žar. Sa druge, erotski preokret. Blud bez granica. Muškarci i žene koji svojom seksualnošću jurišaju na nebo. NEMORAL? Kakva prazna riječ! Prelio se duh čovjeka, suočen s uvijek prisutnom slikom smrti.

Na težak udarac i najbjednije stvorenje reagira. »Za pjesnika, krajnji zanos ne vodi u danje svjetlo Boga već u noćnu tamu strasti.« Ponekad sam život piše vlastitu pjesmu zanosa, s potpisom »Smrt«. S renesansom je došlo do erupcije genija-čudovišta. Vrenje, koje je u srednjem vijeku bilo djelomično usmjereno (religioznim životom zajednice), izbilo je poput ospica. Pojedinac je pobjesnio. Proučavajući portrete velikih likova renesanse, čudovišta koja su izlegle Crkva i Država, mora nas impresionirati pakost koja je prikazana u tim likovima. Pri neprestanim građanskim blagodatima koje su cvale, ubojstvo je bilo redovita pojava. Rodoskrvna ljubav, osobito u visokom društvu, bila je uobičajena. A uz nju, naravno, i otrovni bodež. Pred kraj engleske renesanse, ta je tema doživjela svoj puni izraz u divnoj tragediji Johna

Forda: »Šteta što je kurva«. Tu izdiše čovjek renesanse. Ličnost je danas zapravo izumrla. Danas imamo robota, krajnji proizvod doba strojeva. Čovjek ima ulogu zupca u stroju nad kojim nema kontrole. Pucaljka koju gangster upotrebljava, siguran u udobnoj tvrđavi svoje limuzine, simbol je emocionalne praznine u kojoj se danas izvršavaju ubojstva. Žrtva više nije jedina meta; ona i svi drugi koji stoje na putu ubojici bivaju zbrisani. Kakav kontrast prema Fordovom komadu, u kojem je jedan jadnik zabunom proboden u tami. Efekt izazvan tim slučajnim ubojstvom veći je od efekta izazvanog drugim ubojstvima, kojima drama obiluje. Čovjek je ljut zbog nepotrebne smrti - makar i smrti jedne budale. Danas cijela pučanstva izbacuju iz domova ili unište, a svijet, ako je i ganut, nemoćan je da se umiješa. Danas milijuna ima manje snage da nas uništi od požara u zoološkom vrtu. Svijet je paraliziran strahompatnja i užasom. U sedlu je čovjek dugoročnog proračuna, obožavani robot. Očito je njegova uloga, njegova misija, da uništi sebe, naime društvo. Ništa što se u sljedećih nekoliko godina bude dogodilo, neće me ni najmanje iznenaditi. Kad se bijeli američki ubojica propne na stražnje noge i počne pljuvati i razdirati kandžama, Evropa, ta stoljetna pozornica krvoprolića, izgledat će poput raja mira. Kada brane popuste, a one brzo popuštaju, ništa nam neće biti suviše fantastično, ili đavolsko - jednom riječju, suviše neizrecivo - da uradimo. Čak i sada je izraz na američkim licima izopačen. Naročito u gradovima. Kad god uđem u predvorje velikog kina edno od malobrojnih mjesta gdje se može naći mir i samoća u velikom gradu - poražen sam apsolutnim nedostatkom povezanosti između ambijenta tih raskošnih utočišta i mentaliteta onih koji su se trudili da ih stvore. Često su mi hladni srsi prošli kralješnicom kad bih pogledao čovjeka koji je stajao pored mene u zahodu. Čudna mjesta, ta podzemna utočišta. Otupio i opijen, osjećaš, ako bi skinuo odjeću i sjeo gol u jedan od dubokih baršunastih naslonjača poredanih duž zidova, da nitko to ne bi primijetio, nikakav izgred ne bi slijedio. Često sam zamišljao takav prizor... Čovjek, običan čovjek, sjedi mirno na stolcu i čita novine: u ustima mu ugasla cigara. Čita neko vrijeme, zatim odapne pištolj skriven iza novina koje čita - i momak nasuprot njemu, koji je gledao u Veneru Anadiomen, pada mrtav. Ustajući bez žurbe, ubojica odšeta pažljivo svijajući novine s progorjelom rupom, i dok izlazi na ulicu nehajno ih stavlja pod ruku. Odmah se izgubi u gomili. Zatim se zaustavi ispred mlječnog restorana da kupi kavu i kolač od neljuštene pšenice. (I on misli da je neljuštena pšenica bolja za crijevni trakt od običnog bijelog brašna). Budući da pazi na svoje srce, pije slabu kavu. Nekoliko metara niz ulicu zapazi kravatu u izlogu. Takvu je tražio cijele zime. Ulazi i kupuje tucet kravata. Budući da nije suviše kasno - on ne spava dobro - kreće prema dvorani za biljar. Kada je već gotovo stigao, mijenja mišljenje. Radije bi gledao »Prohujalo s vihorom«... I te ptice imaju seksualni život. Najbolji koji se može kupiti. Seks je predjelo koje progutaju između dva leta. Moli dobiva koktel, a ako joj udari u glavu, tada dobiva nogu. Na ovom svijetu nema mjesta za histerične plavuše koje te prevare čim okreneš leda. Jedini ti je prijatelj pljačka. Novac! Novac da se troši! Novac znači moć. Moć znači riješiti sve ubojstvom. Ubojstvo znači život. ERGO, ne zavaravajte se! sadasedamnaest riječ-dvije godina, (stijena opazio u maglisam sjećanja) Pedeset »Baklja«. drugoj ulici. samdojmila se jedneme noći vraćao kući, baš Aprije mjestoonazvano RiječKad baklja se zbog ružnog prizvuka. (Možda sam bio loše raspoložen). To me navelo da pomislim ha Pariz, na ulicu Faubourg Montmartre. Pomislio sam, kad bi Francuzi upotrijebili tu riječ, baklja, kao naziv za noćni lokal, to ne bi imalo isti prizvuk kao ovdje. Čak bi, u Faubourg Montmartreu, mogli nazvati lokal »Plamteća baklja«, i to ne bi izazvalo mnogo komentara. Kad bi u Parizu postojalo mjesto nazvano »Plamteća baklja«, vjerojatno bi to bilo veselo i razmjerno nevino mjesto. Moglo bi biti puno kurvi, svodnika i žigola, ali ne biste se osjećali nelagodno. Čak da se sve cijedi od sperme, to bi izgledalo prirodno i prilično blagotvorno, ako se sve uzme u obzir. Moguće je da je »Baklja« također veselo i neškodljivo mjesto, ali sumnjam. Ne sviđa mi se riječ. Ne volim upasti u krčmu i naći otvrdlu američku ženu, sa crvenom perikom i glasom promuklim od viskija, koja izbacuje pjesme što bi vas trebale zapaliti. Ne sviđa mi se ideja da se uzbudim, a zatim otkrijem kako moram kapnuti lijepu stotku prije nego što se i približim vatri. Odurne su mi zapaljive pjevačice koje postaju sentimentalne kad je vrijeme da isporuče robu. Sažiže me pomisao da se »električno tijelo« može isključiti po svojoj volji. Čovjek se osjeća poput manijaka koji se probija kroz azbest. Možda nisam u pravu. Možda je to baš mirno, bezazleno mjesto s prigušenim svjetlom, tihim

glasovima i dlanovima glatkim kao svila, u koje spuštaš stotke. Kada pomislim na svoja večernja lutanja kroz navodne opasne ulice Pariza - ulicu Pigalle, ulicu Fontaine, ulicu Faubourg Montmartre i slične - kako se sve sada čini nevinim! (Kao mula koja kaže magarcu: »U svježini večeri, kad jebanje počne, bit ću tamo!) Sigurno, javnih kuća bilo je posvuda, a na ulicama i u kavanama kurve su se rojile kao lažni dijamanti. Možda je bilo i napadača i preprodavača droge, također. Ipak je to bilo drukčije...NE PITAJTE ME ZAŠTO! Kurvi koja je stajala pored vas kod bara moglo je pasti na um da zadigne suknju i pokaže vam macu, te zatraži da je znalački pomilujete. Ne bi nastala nikakva gužva. Najviše što se moglo dogoditi bio je blagi prijekor ljudožderke za blagajnom. Bilo je dozvoljeno ispitati i opipati robu prije kupnje. Otvoreno i pošteno, zar ne? Mogao si poželjeti, i ostvariti to, da posegneš za biprivlačnim grudima par uizazovnih sisa, dok vlasnik te robe pije pivo. Nijedno od njih ne se uvrijedilo. Dok bii spomiluješ njom odlazio obližnji hotel, mogla je zamoliti da stanete dok se ne popiški na cesti. Ako bi se pojavioagent, možda bi je izgrdio, ali je ne bi uhapsio. Prizor žene koja se javno izlaže ne bi ga uzbudio. Također vas ništa nije sprečavalo da povedete pol tuceta žena u hotelsku sobu, ako ste tako odlučili, pod uvjetom da ne pravite pitanje oko nadoplate za sapun i ručnike. Patronne bi vas možda pogledala s odobravanjem pokazujući vam sobu... Nešto nalik tome ne mogu zamisliti u Pedeset drugoj ulici među plamtećim bakljama, tvrdim pustenim šeširima i stolovima s pločama od oniksa. Mogu međutim zamisliti da se tamo događaju gore stvari, ako shvaćate što hoću reći... Često se proricalo da će se jednoga dana na ovom kontinentu pojaviti novi i viši tip čovjeka. Ako je tako, mora se pojaviti iz novih izdanaka. Sadašnja podloga može stvoriti plodno tlo, ali nikada neće dati novu rasu. Vozeći se podzemnom željeznicom New Yorka, vidim novu generaciju koja je iznikla za vrijeme moje odsutnosti, mlade koji su postali ljudi i već se množe. Gledam ih kao što bih gledao zamorce. Još izvode iste stare trikove. Na njihovim licima piše - beznađe. Prokleti su od rođenja. Tužno je pomisliti, što su im bolji uvjeti, lošija im je sudbina. Može ih se naučiti kako odgajati stasitiji, naizgled zdraviji podmladak, oni i njihovo kao žrtve u besmislenom eksperimentu. To rukama će se nastaviti odaligeneracije do potomstvo generacije,obilježeni sve doksu jedno usamljeno stvorenje ne izbjegne vivisekcionista i ne započne po svojem. Bit će potrebno vrlo, vrlo lukavo stvorenje da bi bijeg uspio. Protiv njega je vjerojatnost tisuću prema jedan. Posve je vjerojatno da će zamorčadi vivisekcionisti biti mnogo prije zbrisani. Posve je vjerojatno da će neko čudno, neznano stvorenje, neki zaboravljeni homo naturalis, prevladati. Netko, da tako kažem, za koga cijeli naš napredak i svi pronalasci ne znače uopće ništa. Netko, čiji će dom biti na drveću ili u pećinama - i koji će njegovati tako krajnju lijenost, da će se ugušiti u svojim vlastitim govnima. Bravo! kažem, govoreći isključivo sebi. Neka dokaže da je najprljavije kopile koje je ikad stupilo na ovaj kontinent, od mene neće čuti ni riječi prigovora! ako ne pokaže baš ništa osim sposobnosti da uživa u životu bez spomenutoga prokletog, krvavog, »napretka i pronalaska«, ja ću ga pozdraviti kao pobjednika. On će zaista biti izniman primjerak, koji bi nas mogao uvjeriti da se život tu, na ovom kontinentu ili bilo gdje na zemlji, može živjeti bez kinjenja i ponižavanja, bez utjecanja mučenju, progonu i oružju itd. Vjerujem da se to jednoga dana mora dogoditi. Iskušali smo sve druge načine i vraćamo se iznova u stanje krajnje bijede, krajnje bespomoćnosti. Korjenita promjena mogla bi početi na ovom prostranom kontinentu, jer to je užarena peć za taljenje, u kojoj se čovjekova duša iskušava do krajnosti. Ako Evropa igra izgubljenu igru, mi igramo još opasniju igru. Mi smo bliže kraju, u svakom smo smislu dalje odmakli. Iznad nacionalnih i rasnih drama koje potresaju svijet, veća se drama postavlja na pozornicu: svjetska drama. Bez obzira na to sudjeluju li u njoj svi članovi ili ne, svaka živa duša je u nju umiješana. Nije više riječ o povijesti koja se stvara: sadašnji požar će divljati, sve dok stari soj čovjeka ne bude uništen. Malo je važno hoće li sadašnji rat, vruć ili hladan, završiti sutra ili za pedeset godina. Novi ratovi će doći, svaki sljedeći grozniji od prethodnog. Sve dok se čitava trula zgrada ne sruši. Sve dok nas (homo sapiens) više ne bude. Kada sam prvi put pisao ove stranice (1940), bio sam pod svježim dojmom davno zakopanog svijeta, svijeta toliko drukčijega od ovoga što ga mi poznajemo, da njegovo negdašnje postojanje pripada više legendi nego stvarnosti. Usred ruševina koje danas nazivamo Knosos i Mikena, mogao sam maglovito zamisliti kakav je mogao biti taj drugi način života, kojim su ljudi živjeli u toj mitskoj prošlosti. Gotovo je

nemoguće povjerovati, da je ikada mogao izumrijeti. Još je teže shvatiti da gotovo ništa od slavnog duha koji je pokretao naše pretke, ne pokreće nas. Ni najmanje ne sumnjam da su postojale još čudnije epohe od onih za koje znamo. Iako je danas svaki trag o njima izgubljen, u krvi svojoj nosimo sjećanje na njih. Uvjeren sam da ono što smo odlučili nazvati civilizacijom, nije počelo ni u jednom trenutku vremena koje su naši znanstvenici, ograničenog znanja i shvaćanja, odredili kao trenutke rađanja. Nigdje ne vidim ni kraja ni početka. Vidim da život i smrt idu usporedno kao sijamski blizanci spojeni u struku. Vidim da, bez obzira na evolucije i devolucije, bez obzira na uvjete, klimu, vremenske prilike, bez obzira je li rat ili mir, neznanje ili kultura, idolatrija ili duhovnost, postoji jedina i stalna borba jedinke, njena pobjeda ili poraz, njenaanalizama, emancipacija ili porobljavanje, oslobađanje ili uništenje. Ta borba, koja je kozmičke prirode, prkosi svim znanstvenim, metafizičkim, religijskim ili povijesnim. Seksualna drama je djelomičan aspekt veće drame koja se stalno odvija u duši čovjeka. Kako se jedinka upotpunjuje, postaje jedinstvenija, problem seksa uklapa se u pravu perspektivu. Genitalije su, da tako kažem, rekvirirane u službu cijelog bića. Rađanje postoji istodobno u svim sferama. Ono što je novo, srcinalno i plodno proizlazi samo iz kompletnog bića. Možemo jebati ne samo srcem i dušom, kako kažemo, već kao novo biće. Novo biće je proizvod uma, stvoreno kroz želju, ljubav i ispaštanje, ne razvojem u utrobi. Oni, još nerođeni, posvuda su oko nas, zatvoreni u utrobi vremena; kad se naša glad za istinskim životom poveća, osjećamo njihovu prisutnost i stvaramo put za njihov dolazak. Neprekidno ponavljam da nema izlaza iz sadašnje slijepe ulice. Uzaludno je krpati stvari. Novi život mora biti nov iz korijena. Sve ide ruku pod ruku. Zdrav razum nema nikada posla s kompromisom i izvještačenošću. Ako živimo kao lasice, jebemo se kao lasice; ako se ponašamo kao čudovišta, umiremo kao čudovišta. Danas edemo, kao čigre.spavamo, radimo, igramo se - i čak jebemo! - kao automati. To je Zemlja snova, gdje se svi vrte Da bi živio, moraš biti ne samo budan, već i razbuđen. Kad bismo zaista bili budni, bili bismo zapanjeni grozotom svakidašnjega života. Nitko pri zdravu razumu ne bi mogao izvoditi ludosti koje se od nas zahtijevaju u svakom trenutku dana. Svi smo mi žrtve, bili na vrhu, na dnu ili u sredini. Nema spasa, nema imuniteta. »Mora se živjeti sasvim odvojeno od svega, zaboravljajući«, rekao je Lawrence. On je to pokušao i nije uspio. Ne može se živjeti odvojeno, niti se može zaboraviti.

Tu i tamo u toku ljudske povijesti, poneki se pojedinac doista uspije otrgnuti i slijediti svoj jedinstveni način života. Ali, kako je taj prizor rijedak! Samo ih je nekoliko - zamislite! - razbilo kalup. Čak je tragičniji i ironičniji primjer imitatora koji nikada nisu pokušali voditi svoj vlastiti život, već su ropski kopirali majstore. Ma kako bili jasni ti malobrojni veliki primjeri, čak ih ni najhrabriji duhovi nisu uspjeli shvatiti. Slijediti, ne voditi, čovjekovo je prokletstvo. Samo je ta šačica Primjernih, usprkos našem neuspjehu da ih shvatimo, najdublje utjecala na tok ljudskoga života. Proučavajući put njihovih života, uočavamo ljudski duh u pobuni koji se oslobađa ropstva iluzije i varke.

Ne ići do kraja, to je čovjekova sudbonosna pogreška. Kao što Jean Guéhenno to kaže:»La vraie trahison est de suivre te monde comme il va, et d’employer i’esprit à le justifier. [4] Samo kad upremo pogled u te vulkanske figure, možemo početi procjenjivati pritisak snaga nalik smrti, koje nas drže u svome stisku. Tek tada shvaćamo koliko je potrebno hrabrosti i mašte, smjelosti i poniznosti, da se probije ta mreža očaja i poraza koja nas davi i obavija. Usprkos svim pogoršanjima koja povijest bilježi, usprkos uzdizanju i padu civilizacija, usprkos nestanku rasa i kontinenata, postoji neko nepobjedivo i nepopustljivo zdanje koje je čovjekova istinska nastamba. Kada to shvatimo, ući ćemo. Nećemo prije toga morati srušiti svijet. Baš kao što ocean guta rijeke, tako svi manji putovi očito moraju voditi većem putu, nazovite ga kako hoćete. Moral, etika, zakoni, običaji, vjerovanja, doktrine - beznačajni su. Jedino je važno da čudesno postane mjerilo. Čak i sada, iako smo iskrivljeni i frustrirani, čudesno nije nikad odsutno. Ali, kako su groteskni, kako su nezgrapni i nespretni svi naši napori da to izvedemo. Sva oštroumnost, sav dirljivi rad utrošen na pronalaske, na koje se gleda kao na čuda, moraju se smatrati ne samo čistim gubljenjem vremena, već nesvjesnim naporom čovjeka da osujeti i izbjegne čudesno. Zatrpavamo zemlju svojim pronalascima ni ne pomišljajući da su možda nepotrebni ili štetni. Pronalazimo zapanjujuća sredstva komunikacija, no komuniciramo li jedni s drugima? Pokrećemo svoja tijela nevjerojatnim brzinama, no napuštamo li doista mjesto s kojega smo krenuli? Mentalno, moralno, duhovno, mi smo sputani. Što smo postigli pokosivši planinske lance, podjarmivši energiju moćnih rijeka, ili pomičući čitave narode poput šahovskih figura, ako sami ostajemo nemirna, jadna, frustrirana stvorenja kakva smo i prije bili. Nazivati takvu aktivnost napretkom, posvemašnja je varka. Može nam uspjeti promijeniti lice Zemlje, tako da je ni sam Stvoritelj više neće moći prepoznati, ali ako mi ostanemo netaknuti, u čemu je značenje? Značajna ne traže pokret. Kad se stvarištoruše najsvrsishodnije sjediti. Pojedinac kojidjela uspije shvatiti i izraziti istinu je iupropadaju, njemu, učinio je, može se može reći, biti djelomirno moćnije od rušenja jednog imperija. Štoviše, nije uvijek potrebno izvikivati istinu. Iako se svijet ruši i rastavlja, istina ostaje. U početku je bila Riječ. Čovjek je utjelovljuje. On je čin, a ne činitelj. Može se živjeti radosno - mora se! - usred svijeta napučenog stvorenjima koja tuguju i pate. Koji drugi svijet postoji za uživanje života? Ja znam ovo, da više neću djelovati samo zato da bi se djelovalo, niti stupiti u akciju da bih bio aktivan. Ne mogu čak priznati nužnim i neizbježnim ono što se danas događa u ime zakona i reda, mira i napretka, slobode i sigurnosti. Prodajte to Hotentotima! To mi je isuviše grozno da bih progutao. Namjeravam istaknuti svoj vlastiti zahtjev, sićušan, ali moj. U nedostatku naziva za nj, nazvat ću ga - pro tem - Zemlja jebanja. Već sam spomenuo to čudno područje. Govorio sam o njemu kao o »Interludiju«. Ponovno ga spominjem, jer sada više nego ikada ima prizvuk stvaranosti. Na tom polju, ja sam neosporni vladar. Pomahnitao sam, možda, samo zato što 999.999.999.999 drukčije od mene. Gdje drugi vide korijen celera, korabu,ali pastrnak, ja otkrivam novi izdanakdrugih - klicu misli novoga poretka. Kakav može biti čovjekov seksualni život u novom poretku, nadmašuje moju slabu maštu. Znamo nešto o ludilu i ekstazi koji su obilježja obreda i ceremonija pogana i primitivnih plemena; znamo nešto i o umijeću i tankoćutnosti koji upravljaju činom ljubavi među orijentalnim bogomoljcima. Ali, nikad nismo vidjeli ili čuli o narodu koji je oslobođen praznovjerja, rituala, idolatrije, straha ili krivnje. Neki su bili oslobođeni u jednom smislu, drugi u drugom. Čak ni u Arthurovo vrijeme, a to je bilo slavno vrijeme, čovjek se nije pokazao slobodnim. Naš život u snu daje nam ključ za mogućnosti koje nas čekaju. U snu, adamski čovjek, onaj sa Zemlje, onaj sa zvijezda, oživljava i jednako slobodno luta prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Za njega nema tabua, nema zakona, nema nagodbi. Dok slijedi svoj put, ne zaustavljaju ga ni vrijeme, ni prostor, ni fizičke zapreke, niti moralni obziri. Sa svojom majkom spava tako prirodno kao s drugom ženom. Ako treba sa životinjom iz polja zadovoljiti svoju želju, ne osjeća gnušanje. Vlastitu kćer može uzeti s ednakim užitkom i zadovoljstvom. U svijetu koji se budi, okovanom, osakaćenom, paraliziranom svim vrstama straha, kojemu na svakom

koraku prijete stvarne ili zamišljene kazne, gotovo svaka želja što je želimo izraziti čini se pogrešnom ili opakom. Pravo ja zna za nešto drugo; u trenutku kad zatvorimo oči, neobuzdano se odajemo svim tim zabranjenim porivima. U snu, usprkos bodljikavoj žici, ponorima, zamkama, čudovištima koja na nas vrebaju, mi idemo dalje. Kad nam se želje izjalove ili uguše, život postaje jadan, ružan, poročan, nalik smrti. Drugim riječima, tako je kako jest. Uostalom svijet u kojemu živimo samo je odraz našega unutrašnjeg kaosa. Naši liječnici, naši pravni fanatici, svi asketski pedagozi i mistici koji vladaju scenom, htjeli bi da povjerujemo kako divljak, primitivno biće, kako oni nazivaju prirodnog čovjeka, mora biti sputan i sapet ako želi sudjelovati u društvenom životu. Svako stvaralačko biće zna da to nije točno. Ništa se nikada nije postiglo, ako smo jedni druge izigravali, obuzdavali, sputavali i kočili. Na taj se način ne oslobađamo ni zločina, ni rata, ni pohote, ni gramzljivosti, ni zlobe, ni zavisti. Sve što se učini u ime Društva, velika je laž. Pretpostaviti da će se ljudi odati ubijanju i pljački, bludničenju i mučenjuad infinitum, ako ih se ne spriječi strahom od kazne, znači umoriti ljudsku rasu. Ako im se pruži makar i mala šansa, ljudi će izraziti najbolje što u njima postoji. Javit će se dakako provale nasilja kad god se pojave slobode. Neka vrsta sirove pravde mora se dokazati kad god vaga suviše prevagne. Bilo nam drago ili ne, postoje vremena kad neki primjerci ove rase traže da budu uništeni, i bivaju uništeni, već i radi dobrote, pristojnosti i poštovanja prema onima koji dolaze. Ponekad, neki jadnici ne zaslužuju ništa bolje, nego da ih se baci vukovima. Tu i tamo, pravi izdajnici rase moraju biti lišeni svojih bezbožnih prava i povlastica, svoje nečiste, nezakonite imovine, i moraju biti otjerani poput pasa. Ta će se osvetnička djela stalno ponavljati, sve dok postoje gušenje i tlačenje. Nemojte me pogrešno shvatiti, oni veliki duhom ne zagovaraju takve stvari. Ali i bespomoćni tu i tamo također imaju riječ. Nitko nije suviše malen ili suviše jadan da bismo ga zanemarili, ako se ikada želi postići zdrava ravnoteža. Duh čovjeka je kao rijeka koja teži moru. Prokunite ga, i izazvali ste njegovu snagu. Ne pozivajte čovjeka na odgovornost zbog njegovih strašnih ispada. Osudite snagu života! Duh koji nas pokreće može poprimiti bilo kakav izgled, može nas učiniti sličnima anđelima, demonima ili bogovima. Svakome prema izboru. Čovjeku ništa ne stoji na putu, osim njegovih sablasnih strahovanja. Svijet je naš dom, ali tek ga moramo zauzeti; čeka nas žena koju volimo, ali ne znamo gdje da je nađemo; put koji tražimo je pod našim nogama, ali ga ne možemo prepoznati. Bili mi na zemlji dugo ili kratko, snage iz kojih crpimo su bezgranične. Imamo li koristi od svoga boravkaici-bas? Kako bi bilo divno da možemo reći kao Buddha: »Nisam baš ništa dobio od kompletnoga, nenadmašenog buđenja, i baš zato se ovo zove »kompletno, nenadmašeno buđenje.« Mogu zamisliti jedan svijet - jer je uvijek postojao! - u kojem su ljudi i životinje izabrali da žive u skladu i miru, jedan svijet koji se svaki dan mijenja čarolijom ljubavi, svijet oslobođen smrti. To nije san. Dinosaurus je imao svoje vrijeme i nestao je zauvijek. Pećinski je čovjek imao svoje vrijeme i više ne postoji. Preci sadašnje rase još se uvijek vuku, prezreni, zanemareni, ali još nisu pokopani. Svi su oni opomena - na ono što je postojalo i na ono što dolazi. I oni su imali svoje snove, snove iz kojih se nikada nisu probudili. Nikad nije postojao san o životu suviše sjajan, suviše blistav, koji bi se uklopio u sliku stvarnosti. Oni koji se boje, prokleti su; oni koji sumnjaju, izgubljeni su. Raj prošlosti je Utopija budućnosti. Između njih se pruža beskrajna sadašnjost, današnjica, u kojoj su stvari takve kakve jesu, i baš zato što je tako, a ne drukčije, imamo sve što želimo, sve što trebamo, kao ribe u oceanu... jer mi plivamo u oceanu, širokom i silno dubokom, koji obuhvaća sve što ikad možemo znati, ikada pojmiti... i nije li to dovoljno? Kad sam sâm, kad šećem ulicama, počinjem osjećati stvari: prošlost, sadašnjost, budućnost, rađanje, ponovno rađanje, evoluciju, revoluciju, raspadanje. I seks u svojoj patološkoj dirljivosti. Svaka zemlja, svaki grad, mjesto i selo imaju vlastitu seksualnu klimu i atmosferu. Na nekim mjestima seks prožima zrak kao tanka prozirna sperma; na drugim je mjestima ugrađen u zidove obitavališta, čak i u crkve. Tu, poput saga svježe mlade trave, širi blagi, krepki miris; tamo se, gust poput pahuljica i raspršen poput peludi, lijepi na odjeću, uvlači u kosu, zatvara uši. Ponekad je nedostatak seksa tako izrazit, dai tri uzbuđuje i akobudna mu uhvatiš samo dašak. (Kao kad na izlog u tamnoj ulici i nađeš dvadeset bijela pileta, pod nemilosrdnim bljeskom redanaiđeš golih žarulja.)

Način na koji ljudi govore, način na koji hodaju, odijevaju se, način na koji jedu i gdje jedu, način na koji gledaju jedni druge, svaki detalj, svaki pokret koji naprave, otkriva prisutnost ili odsutnost seksa. A zatim postoje ubojice seksa - može ih se odmah posvuda prepoznati. Tu i tamo, u svojim lutanjima, slučajno naiđem baš kad je lutka u izlogu izdvojena za obradu. Tu stoji, gola kao vosak, izložena, otvorena pogledu. Aranžer ju je upravo obavio rukama, da je okrene ovako ili onako. Zapanjujuće kako lutka izgleda kao živa. Ne samo živa, već pomalo požudna. Što se tiče aranžera, sve na njemu podsjeća na mrtvozornika. Lutajući unaokolo noću, uvijek mi se čini da su turobne četvrti grada življe, zanimljivije od blještavo osvijetljenih bulevara, gdje su lutke, stvarne i umjetne, odjevene neodoljivo. Grasse, na primjer. Može biti za~ i zavodljiv poslije mraka. Uz podnožje brežuljka, su siromašni skupljeni kao crvi, čini se da sestrašujuć ulice pružaju poput papira za uvijanje kose. Na svakom gdje su uglu hrpe otpadaka, okružene šugavim mačkama koje se prežderavaju. Ljeti, vrata su ukrašena krezubim, ružnim staricama koje sjede i ogovaraju pri sumornoj rasvjeti uličnih svjetiljki. Brbljanje starica tu i tamo nadglasa promukli smijeh kurve. Učinak je teatralan. Ugledati aljkavu drolju ispruženu na pragu, otkrivenih bedara, široko razmaknutih udova, zapaljiv je prizor, koji prljavština i nečistoća okolice samo naglašavaju. Lutaš okolo kao omamljen, vraćajući se ponovno do krupnoga lika s nogama raširenim poput kompasa, a u očnim joj dupljama gore dva velika crna ugarka. Ako postoji rijeka, tržnica, katedrala, željeznička stanica i kockarnica, tinja i ta močvarna vatra koja zgušnjava krv i suši usta. Kad dođeš u strani grad poslije mraka, prirodno je ići prema jasnome svjetlu. Moj me instinkt upućuje prema tamnim mjestima, gdje je tišina isprekidana razuzdanim kricima, promuklim smijehom, prljavim psovkama i nerazumljivim gunđanjem... i tu i tamo jecajem. Zvuk nečijega jecanja iza zatvorenog prozora pretvara me u pepeo. Nisam samo ganut do dna duše, već sam često i seksualno uzbuđen. Žena koja jeca u mraku, tako je često žena koja moli za ljubav. Kažem sam sebi da će njeni jecaji ubrzo biti prigušeni strasnim zagrljajem; čekam da čujem vrisak i stenjanje koje slijedi. Od kuće do kuće, od prozora do prozora, moja je očajnička nada da ću ugledati ženu koja sama sebi govori laku noć u napuklo ogledalo. Kad bih samo jedanput mogao shvatiti taj posljednji pogled prije nego što se svjetlo ugasi. Po cijelom su svijetu razasuta mjesta, gdje se muškarci i žene uvijaju i bacakaju na tvrdim krevetima, grozničavih čela oblivenih znojem, neplodnih mozgova koji vrve jalovim nadama i osvetoljubivim snovima... Opet vidim onaj gradić na Peloponezu, s tamnicom koja gleda na more; sve je duboko utonulo u san, osim toga strašnoga mjesta, kaveza od kamena i željeza, koji sjaji avetinjskim svjetlom, kao da su zapaljene same duše osuđenika. U podnožju zidina, gdje završavaju sve krivudave uličice, vidio sam par zarobljen vječnim zagrljajem. Nedaleko, blaženo brsteći grm, ukotvio se jarac. Promatrao sam ih neko vrijeme, jarca i ljubavnike u zaboravu, zatim sam odšetao do pristaništa, gdje je luckasti stari mornar bijele brade močio noge. Njegov ukočen pogled, okrenut prema udaljenom Argosu, bio je pogled čovjeka koji se nada da će ugledati Zlatno runo. U svojoj usamljenosti, u svome snu o ljubavi ili u nedostatku ljubavi, izgubljenici uvijek teže obali vode. U neizmjernoj struji noći, zvučna agonija mučenih prigušena je zapljuskivanjem čak i najmanjega vodenog toka. Mozak se smiruje, ispražnjen od svega osim od zapljuskivanja valova. Valjajući se s vodama, izmučeni duh skuplja krila. Vode Zemlje! Vode koje izravnavaju, podupiru, osvježavaju. Krsne vode. Poslije svjetlosti, najtajanstveniji element stvaranja. Sve nestaje u vremenu. Vode ostaju. Veljača - travanj 1957. Big Sur, Kalifornija

Napomene [1] 1940. godine [2] Prvi put objavljeno u Max i bijela krvna zrnca, Obelisk Press, Pariz 1938. [3] »Bog je velik usamljenik, koji govori samo usamljenicima i koji dopušta da u njegovoj moći, u njegovoj mudrosti, u njegovoj sreći sudjeluju samo oni koji, na neki način, sudjeluju u njegovoj vječnoj samoći.« (Leon Bloy) [4] »Caliban govori« Jeana Guéhennoa: Editions Grasset, Pariz (»Pravo izdajstvo je slijediti hod Svijeta i upotrijebiti duh da se to opravda«.)