Hedwig Courtsh Mahler-Posvojce

GIGA

HEDWIG COURTHS - MAHLER

GIGA

I

Dr Hermann Frensen i gospo ña Claudine Steinbrecht sjedili su jedno nasuprot drugoga. Me ñu njima se nalazio masivni četverokutni stol. Dr Frensen je izvadio iz mape maleni paketi ć. - Evo fotografij a onih dj dj evoj aka koj e sam odabrao za uži izbor. Od nekih četrdeset kandidatkinja samo ove četiri dolaze u obzir. Molim vas, pogledajte slike. Gospoña Claudine Steinbrecht uzela je fotografije i pri tome duboko uzdahnula. Bacila je kratak, oštar pogled na notara dra Frensena koji je ve ć godinama vodio njene poslove. - Dakle četiri? Naravno i opet ne ćemo nikoga na ći. - Cijenjena milostiva gospoño, ako ste ve ć unaprijed uvjereni uto... Gospoña Claudine je odmahnula. - Ostavimo to, dragi doktore. doktore. Vama se čini kako seja iz kaprica ne mogu priviknuti na novu družbenicu. No tko može u činiti nešto protiv svog temperamenta? S Elsom Graibow živjela sam u miru tri godine. Ona je mogla ostati kod mene do kraja mog života. No, naravno, ta se simpatična osoba morala udati! A one tri koje su došle d ošle za njom - i sami znate da nisam mogla uspostaviti dodir s njima. Sve sam tri smjesta otpustila. Tražit ću i dalje dok ne na ñem družbenicu koja će mi biti dovoljno simpati čna, a da bih je mogla uvijek trpjeti uza se. Dr Frensen je slegnuo ramenima. - Draga, milostiva gospoño, na taj ćete način još dugo eksperimentirati. Kada biste imali bar malo strpljenja - čovjek se s vremenom privikne i mnogo toga više ne opaža. - No, ta mi osoba mora biti simpati simpati čna - rekla je gospo ña Claudine živahno. Dr Frensen ju je pogledao, smiješe ći se. - One tri mlade dame bile su vam očito isprva tako ñer simpatične. Sada se i gospo ña Claudine morala nasmiješiti. - Da, sa svakom od njih izdržala sam sam jedan dan. I one sa mnom. No tada me po čelo smetati ovo i ono, preko čega nisam mogla prije ći. Možda imam ja više loših osobina nego sve te tri mlade dame zajedno. Nisam se do danas nau čila svladavati svoj žestoki temperament - ma koliko mi to boli ve ć nanijelo. Ove posljednje rije či kazala je Claudine Steinbrecht kao odsutna duhom. Zatim je smjesta bacila oštar pogled na ozbiljno lice dra Frensena koji je spustio o či na papire pred sobom. Poznavao je svoju klijenticu ve ć čitav jedan život i znao je da je bolje prije ći preko takvih riječi. Claudine Steinbrecht bila je jedina k ći i nasljednica milijunaša Klausa Steinbrechta koji je umro prije mnogo godina. On je bio najbogatiji čovjek velikog okružnog mjesta. Claudine se zapravo i nije zvala Steinbrecht, St einbrecht, ve ć Lossen, jer je bila udata za slikara Heinza Lossena. Taj je brak, meñutim, trajao samo dvije godine, a tada se Claudine rastavila od svog muža usprkos tome što gaje žarko i strastveno ljubila. Protiv volje svog oca iznudila je brak s nepoznatim slikarom. Klausu Steinbrechtu bio bi mnogo miliji zet sposoban da naslijedi njegov posao. No, odviše je volio svoju k ćer, a da bi  joj mogao odbiti njenu žarku želju da se se uda za Lossena. Lossena. Sagradio je za mladi par dražesnu vilu na svom vlastitom zemljištu, na vrhu brijega. Kad su se vratili sa svadbenog putovanja, Claudine i njen suprug uselili su se, prepuni sre će, u tu krasnu kuću na brijegu. Posjed Steinbrechtovih bio je golem. Ve ć su stotine i stotine godina članovi obitelji Steinbrecht kupovali zemljište oko tog posjeda. Na najstarijem su se dijelu nalazile tvornica i poslovna zgrada. U staroj ku ći obitelji Steinbrecht stanovao je sada direktor akcionarskog društva. U to je naime Klaus Steinbrecht pretvorio svoje poduze će. Nova ku ća koju je on sagradio stajala je u dnu parka, odijeljena od tvornice visokom ogradom i velikim vrtom. U toj je ku ći stanovala gospo ña Claudine nakon smrti svog oca posve sama. Svega dvije godine živjela je u ku ći na brdu sa svojim suprugom. 2

GIGA

Tada je on jednoga dana nestao. U ono se doba mnogo pri čalo o sva ñi meñu bračnim drugovima. Nitko nije saznao ništa sigurno, osim daje Heinz Lossen nestao, a njegova se mlada žena, blijeda i smetena, vratila u ku ću svog oca. Kada se njen muž više nije vratio uspjelo joj je j e provesti rastavu. Dr Frensen je tada vodio taj proces. On je bio jedini koji je znao pojedinosti toga slu čaja. Claudine se opet zvala Steinbrecht. Trava je prekrila tu aferu i nitko više nije mislio na Heinza Lossena, rastavljenog Claudinina supruga. Klaus Steinbrecht se umorio od rada i u to je j e vrijeme osnovao akcionarsko društvo i povukao se od poslova. Divna šuma, pretvorena u park, koja je j e pripadala Steinbrechtovima, prostirala se na jugu sve do ruba grada, na sjeveru do tvornice, na istoku do padina planina koje su se poput klina zabile u grad, a na zapadu do rje čice koja je protjecala gradom. Ovaj je park predstavljao znamenitost grada. U odre ñene je sate bio otvoren za publiku i tada t ada su se po njemu šetali mnogi šeta či. Neposredno prije smrti Klausa Steinbrechta ukazala se potreba da se zbog toga što su se novi dijelovi grada znatno raširili sagradi cesta koja bi prolazila kroz posjed Steinbrechtovih. Gradski su oci to saop ćili Klausu Steinbrechtu. Nakon dogovora s k ćeri saopćio je gradskim očima svoju odluku. Dopustio je ne samo besplatno polaganje ceste preko svog zemljišta, ve ć  je gradu poklonio poklonio i veliki dio parka. I to onaj onaj dio koji je cesta razdvojila, dakle oko četvrtinu svog posjeda pokrivenog divnom šumom. Sve je to u činio pod jednim uvjetom. Želio je da se na tom zemljištu ništa ne sagradi, nego da ga se pretvori u gradski park. Gradski su oci prihvatili taj velikodušni dar. Aleja koja se pružala uz rijeku ve ć se i dotad zvala Steinbrechtova aleja; sada su i novu cestu nazvali Klausovom ulicom. Uz tu novu cestu ogradili su Steinbrechtov park u koji su sada vodila samo uska vrata. Park je od tada bio zatvoren za publiku koja se za šetnje mogla koristiti novim gradskim parkom. Godinu dana kasnije umro je Klaus Steinbrecht, a zahvalni mu je grad podigao spomenik usred parka. Budući da je Claudine Steinbrecht i sama dalje činila mnogo za siromahe, a i stoga stoje bila najbogatija žena u gradu, uživala je veliki ugled. Cesto je primala goste. No, ku ća na brijegu zjapila je prazna od godine do godine. Gospoña Stange, Claudinina doma ćica, nekoliko puta na godinu odlazila bi u ku ću na brijegu s čitavom četom čistačica i veoma brižno tjerala iz nje prašinu, moljce i pau činu. Nekada prije, Claudine Steinbrecht je poput nemirnog duha lutala u te dane oko te ku će, ali u nju nije ulazila. Nije bila osobito ugodna gospodarica ni u druge dane, no u te dane nitko joj nije mogao u činiti ništa po volji. Gospo ña Stange bi tada dobrodušno klimala glavom i govorila ljudima: - Nemojte joj to uzeti za zlo. Znate daje gospo ña danas loše raspoložena, no to će već proći. »Zla volja« gospo ñe Steinbrecht postala je u tijeku godina ipak snošljivija, i svi su ostajali dugo u njenoj službi. Jer usprkos njenom ne baš blagom odnosu, posluga se dobro osje ćala u toj otmjenoj kući. Claudine Steinbrecht je s lornjonom pred o čima promatrala četiri odabrane fotografije. Sve su to bila lijepa, mlada lica. I već druga slika kao da je j e zaokupila gospo ñu Claudinu. Dugo ju je promatrala, a zatim ju je oklijevajući, položila na stranu. Kada je pregledala sve, uzela je opet onu jednu i kazala živahno i brzo: - Dakle ovu, dragi dragi doktore. doktore. - To sam sam i mislio - reče doktor. - Da, a zašto? - Zato što je ova mlada dama svakako svakako najljepša. A ja znam da vi volite sve stoje lijepo. lijepo. Gospoña Claudine slegne ramenima.

3

GIGA

- Fotografije na žalost često varaju. - Dakle, ho ću li pozvati mladu damu? - Da, molim molim vas! Pod uobi uobi čajenim uvjetima. Ako mi se ne bude svi ñala, mogu je smjesta otpustiti. U tom će slučaju kao odštetu primiti tri mjese čne plaće i hranarinu. - Zapravo vaše družbenice družbenice ne mogu mogu u činiti povoljniji posao -primijeti notar. Zatim se Frensen nakloni. - Znam da ste usprkos svojoj svojoj osornosti nadasve plemeniti plemeniti karakter, milostiva gospo ño nastavi on s mnogo topline. Ona pocrveni i to je crvenilo poljepša i pomladi. - Komplimenti meñu tako starim prijateljima, doktore? -odgovori mu ona odrješito. - Ja sama najbolje znam kakav sam neugodan čovjek, na žalost. Dobro ju je poznavao, pa se nije dao smesti. - Nisam vam laskao, samo sam konstatirao činjenice - kazao je mirno. Nije bio povrije ñen. Iako je ta žena bila zakop čana, ipak bi ponekad, protiv svoje volje, razotkrila svoje bi će. Ako  ju je itko dobro poznavao, poznavao, onda je to bio on. - Dakle, pozvat ćemo ovu mladu damu. Slika je obilježena brojem dva, je li? - upita Frensen i izvuče iz svoje mape kovertu s tim brojem. - Dopustite mi da vas upoznam upoznam s podacima o njoj. Ja sam sve to pregledao pregledao veoma površno,  jer je nadstojnik mog ureda pomnjivo proučio podatke. Claudine Steinbrecht stavi ruku na kovertu s pokretom odbijanja. - Poštedite me toga. toga. Nadstojnik vašeg ureda je sigurno sve sve najto čnije ispitao prije nego što vam je predložio djevojke koje su ušle u uži izbor. Za sada me to ne zanima. Meni je jedino važno to ho će li mi ta nova družbenica biti prihvatljiva. Dr Frensen je pro čitao nekoliko primjedaba nadstojnika svog ureda napisanih olovkom na koverti. - Na svaki način ta je mlada dama, a to t o vi i želite, posve neovisna. neovisna. Ona je siro če i posjeduje sjajnu svjedodžbu svoje bivše gazdarice. Ova je otpušta samo zato što mora u svoju ku ću primiti siromašnu roñakinju pa joj družbenica više nije potrebna. - Dobro, dobro, to je dovoljno. Poduzmite, Poduzmite, molim vas, sve potrebno, dragi dragi doktore. Neka mlada dama što prije do ñe. Gospoña Claudine je ustala. - To je dakle dakle dogovoreno. dogovoreno. A sada morate oti ći, doktore. Moram hitno obaviti neke poslove u gradu i kola me ve ć čekaju. Dakle, do vi ñenja! Vidjet ćemo se, je li, u subotu kod mene? Do ći ćete sa svojom dragom ženom i s oba ne ćaka. - Svakako ću doći, milostiva gospo ño - odvratio je Frensen, istodobno ustaju ći i stavljajući svoje papire u mapu. - Doviñenja i lijepi pozdrav kod ku će! I gospoña Steinbrecht napusti sobu. Frensen je još u miru sredio svoju mapu. Vani mu je spretni sluga pomogao obu ći kaput. Pred vratima je stajala ko čija gospoñe Steinbrecht, velika vrata parka bila su ve ć otvorena. Odmah nakon notara izašla je i gospo ña Steinbrecht. Vidjela je kako dr Frensen odlazi i viknula je za njim: - Uñite u moja kola doktore! Odvest ću vas do stana. Frensen se vratio i popeo se iza nje u kočiju. Kola su krenula širokim pošljun čanim putem kroz vrata parka. Dr Frensen je izašao pred svojom ku ćom. U prizemlju ku će nalazio se njegov ured, a u prvom katu stan. Najprije je ušao u ured i pružaju ći nadstojniku ureda mapu rekao: - Broj dva je izabran, Reichel! Molim vas, obavite obavite to smjesta! Mlada dama treba do ći stoje moguće prije. Ja ću je sam odvesti gospo ñi Steinbrecht. Zatim je dr Frensen otišao u svoj stan da pozdravi suprugu.

4

GIGA

II

Tri dana kasnije, u četvrtak poslije podne, stajao je dr Frensen s vitkom, visokom mladom damom na velikim ulaznim vratima parka Steinbrechtovih. Pritisnuo je na masivno mjedeno mj edeno dugme zvonca. Mala vrata, koja su bila urezana u velika od kovanog željeza, otvorila su se kao nekom čarolijom i oslobodila ulaz. Dr Frensen je propustio mladu damu pred sebe. Oboje su hodali širokim, šljunkom nasutim putem prema ulaznim vratima ku će. Mlada dama, odjevena u jednostavnu, ali dobro skrojenu haljinu, promatrala je velikim, tamnim očima punim iščekivanja ku ću koja se pred njom dizala u otmjenom otmj enom miru. - Hoću li ovdje ostati bar neko vrijeme? - razmišljala je ona s osje ćajem punim straha kao stranac koji dolazi na novi posao zna čajan za njegov život. Dr Frensen je gledao kriomice u to lijepo, mlado lice dražesnih crta. Pogled mlade žene lutao je preko ku će i parka. Puna divljenja upijala je u sebe ljepotu okoline. - Kako je ovdje lijepo - kazala kazala je sjajnih o čiju svom pratiocu. Dr Frensen je kimnuo smiješe ći se i veselio se tim lijepim, li jepim, toplim djevojačkim očima. - Prekrasan posjed, posjed, zar ne? - upitao je. - Divan! Kada bih bih bar mogla ostati ovdje! ovdje! - odgovorila je tiho. - Želim vam to iz sveg srca, gospoñice. Vaš će položaj u toj ku ći biti veoma ugodan, osim izvjesnih malih osobina vaše budu će gospodarice. No pametan čovjek može uvijek to izbje ći. A ja vas smatram takvom, usprkos našem kratkom poznanstvu. Lice mlade djevojke kao daje zasjalo. - Zahvalna sam vam vam za tako dobro mišljenje, gospodine doktore. doktore. Htjela bih vam se tako ñer zahvaliti što ste izme ñu tolikih kandidatkinja predložili baš mene gospo ñi Steinbrecht. - Oh, ja sam vas vas samo stavio u uži izbor. izbor. Gospo ña Steinbrecht sama se odlu čila za vas branio se doktor. Ona živahno podigne o či. - Niste li kazali daje daje gospo gospo ña Steinbrecht sve prepustila vama? - Da - no vašu fotografiju je sama odabrala. odabrala. I to je jedna od njenih malih osobina. Ona želi sama donositi odluke. Vaše joj se lice svakako svi ñalo. Mlada se dama nasmiješila. Dr Frensen ju je promatrao blagonaklono i razmišljao o tome kako prije jednoga sata još nije znao treba li mladu djevojku odvesti svojoj klijentici. Prije jednoga je sata naime prvi put saznao njeno ime, i nije bio siguran ne će li to ime smetati gospo ñi Steinbrecht. To se moglo dogoditi zbog njene osjetljivosti. No lijepe o či mlade djevojke nagnale su ga na to daje ipak povede u ku ću Steinbrechtovih. - Sve ovisi ovisi o tome hoćete li se pametno vladati, gospo ñice. Naravno i od još nekih sitnica. Morate pokušati zadobiti simpatije gospo ñe Steinbrecht. Lice mlade dame postalo je gotovo tužno. - Može li čovjek namjerno nešto u činiti kako bi zadobio ne čije simpatije? - zapitala je tiho. Dr Frensen se pogladio po podbratku. - Možda može. Samo nemojte izgubiti hrabrost, gospo ñice! - Ja sam veoma hrabra. No tako je teško na ći mjesto koje vam odgovara. Naro čito kada se ne može dugo čekati. - Ne budete budete li se, se, mimo očekivanj a, svidj eli gospo ñi Steinbrecht ja ću se pobrinuti za vas i naći vam drago mjesto. Moja žena i ja imamo mnogo poznanstava. Mlada djevojka pogleda s puno zahvalnosti starog gospodina. - Tako ste dobri sa mnom, gospodine gospodine doktore, a i vaša je supruga bila veoma veoma ljubazna kada sam čekala na vas u vašem stanu. Dala mi je mnogo sitnih uputa kako da se ponašam pred 5

GIGA

gospo ñom Steinbrecht. Dr Frensen se tiho smijao u sebi. - Tako, tako, moja vam je žena kazala kazala kako da se vladate? vladate? To je uspjeh, mlada gospo ñice. Moja žena ne obi čava u prvim satovima poznanstva postati s nekim prisna. - To mi je tim draže i veoma veoma sam joj zahvalna. U tom razgovora stigli su pod nadsvo ñeni ulaz ku će. - Stigli smo - rekao rekao joj je stari stari gospodin. Vrata Vrata su već bila otvorena i jedan ih je sluga čekao u predvorju. Predvorje je bilo veoma otmjeno. Pod je bio od skupocjenog mozaika. U sredini se nalazio mramorni zdenac, bogato ukrašen biljkama. U kutovima stajale su razli čite skupine stolaca, a pod svakom se nalazio veliki, skupocjeni sag. Dva visoka prozora, divno oslikana, koja su se nalazila s obje strane portala, propuštala su toplo, šareno svjetlo. Mlada je dama trenutak oklijevala. oklij evala. Predosje ćala je kako je iza tih zidova o čekuje njena sudbina. Zatim je pošla dalje. U pozadini je deset širokih, sagom obloženih stepenica vodilo do velike galerije. Odavde su se stepenice razdvajale i vodile s obje strane u prvi kat. Kuhinja i ostale pomo ćne prostorije bile su smj eštene u suterenu. Uprizemlju su se nalazile osim blagovaonice, još i velika soba za primanje, dvorana za sve čanosti, a kraj nje salon za glazbu. Na prvom su katu bile bil e smještene sobe za dnevni boravak, spava ća i radna soba vlasnice. Na dragom su katu bile sobe za goste, dvije sobe za dražbenicu d ražbenicu ijedna za gospo ñu Stange. Dr Frensen zamolio je slugu da ga najavi gospo ñi Steinbrecht. Ovaj je bacio brz i znatiželjan pogled na mladu damu i kazao: - Milostiva se gospoña izvezla i moli vas da joj oprostite. Nije mogla otkazati sjednicu odbora. Nareñeno mi je da odvedem novu gospo ñicu gospoñi Stange i daje upitam što želi. Milostiva gospo ña vratit će se brzo. Dr Frensen je oklijevaju ći pogledao djevojku. - Na žalost, žalost, ne mogu čekati, gospo ñice, šteta, rado bih vas sam predstavio gospo ñi Steinbrecht. Gospo ña Stange će se pobrinuti za vas. Dakle, mnogo sre će! Friedrich, izru čite pozdrave milostivoj gospo ñi i odvedite gospo ñicu do gospo ñe Stange. Naklonivši se, on je toplo stisnuo ruku mladoj djevojci i nakon toga otišao. Friedrich se s povjerljivim smiješkom okrenuo k njoj. - Doñite, gospoñice! Ona se uspinjala kraj njega stubama prave ći se da ne vidi njegov smiješak. Približavala im se neka debeljuškasta žena, srednje visine. Nosila je preko pritegnute crne vunene haljine široku bijelu pregaču, a na prosjedoj, urednoj kosi bijelu kapicu. Imala je uza se košaricu s ključevima. Bila je to domaćica, gospo ña Stange. Promatrala je ispituju ći djevojku. - Nova gospo ñica, zar ne? - upitala je smiješe ći se. Djevojka je odahnula. Ljubazno lice stare žene činilo joj se kao neki dobar predznak. p redznak. - Da, to je nova gospoñica, gospo ño Stange. Gospodin doktor je odmah otišao - ispri čao je sluga. - Dobro je, Friedrich. Možete otići za svojim poslom. Sama ću odvesti gospo ñicu gore. Djevojka se sada uspinjala uz debeljuškastu gospo ñu Stange u drugi kat. Ušle su u veliku, ugodnu sobu. Bila je udobno namještena bijelo lakiranim poku ćstvom s lijepim presvlakama od kretona. Od te iste tkanine bile su i zavjese na prozorima i vratima. Kraj ove se sobe nalazila spavaonica jednako tako ure ñena. Sve je bilo čisto i puno udobne otmjenosti. Novoj se družbenici soba smjesta svidjela. - Ah, kad bih bar smjela ostati ovdje - pomislila je

6

GIGA

kada je stupila preko praga i naglo zaviknula, puna oduševljenja: - Kako lijepo - kako prekrasno! Gospoña Stange pogledala je sa smiješkom ljupko, l jupko, mlado lice. - To su dvije dvije zgodne sobice, zar ne? Ve ć su stigle i vaše stvari, gospo ñice. Ali - sačekajte prije no što izvadite stvari iz kov čega. Ove je riječi izrekla s nekim naro čitim naglaskom i sme ñe baršunaste o či pogledale su u strahu to dobro, staro lice. Gospo ña se Stange osje ćala nekako čudno pod tim pogledom. - Mislila sam samo kako kako biste se prvo morali osvježiti, gospo ñice. Milostiva će se gospo ña uskoro vratiti i tada morate s njom popiti čaj. Poslat ću vam kasnije djevojku koja će vam pomoći raspremiti stvari. Mlada se djevojka žalosno nasmiješila i tiho kazala: - Sigurno ste mislili da pričekam i vidim hoće li se uopće isplatiti raspremiti stvari. Domaćica se zacrvenjela, no ipak je odlu čno kazala. - Neću lagati, zaista sam nešto sli čno htjela kazati, iako ne mogu zamisliti kako se vi ne biste sviñali milostivoj gospoñi. Sviñate mi se mnogo više od vaših prethodnica, zaista. Djevojka je naglo uhvatila njenu malu, okruglu ruku. - To j e velika utj eha - rekla j e smij ešeći se. - Dr Frensen mi j e kazao da su moje prethodnice bile ovdje samo nekoliko dana - i ja se bojim da ću dijeliti njihovu sudbinu. - Može se dogoditi dogoditi i suprotno. Naravno, Naravno, milostiva gospo gospo ña ima svoj vlastiti ukus. Ne može zaboraviti gospo ñicu Elsu koja se udala. Ona se veoma teško može nau čiti na nova lica. No možda ćete imati više sre će od ostalih. Mlada je djevojka uzdišu ći odložila šešir i rukavice. - Smijem li vam poslati nešto nešto za osvježenje? osvježenje? - upitala ju je gospo gospo ña Stange. - Hvala, gospo ño Stange, nisam ni gladna, ni žedna. - Ionako ćete kasnije s gospo ñom piti čaj. Ostavit ću vas sada samu, gospo ñice, kako biste se mogli spremiti. Kada vas milostiva mil ostiva gospo ña bude htjela vidjeti, pozvat ću vas. - Velika vam hvala za vašu ljubaznost, gospo ño Stange -kazala je srda čno djevojka. - Neka, neka, gospo ñice! Znam iz iskustva kako je to kada čovjek doñe u novu službu. Sada sam već dvadeset godina u ovoj ku ći, no prije sam morala često mijenjati namještenja. Podignite glavu! Nadajmo se da će sve biti u redu. S tim je riječima gospoña Stange napustila sobu. Nakon sat vremena gospo ñaje Stange opet došla u djevoj činu sobu. Ona je stajala kraj prozora i gledala gore prema bliješte ćem krovu vile Claudine. Kada je gospo ña Stange ušla, ona se brzo okrenula. - Tako, a sada doñite, gospoñice. Milostiva vas gospo ña očekuje na čaj. Pri tome je ispitiva čki gledala tu svježu, vitku pojavu. Djevojka je samo uredila kosu i pričvrstila uski bijeli ovratnik. Izgledala je veoma otmjeno i lijepo. l ijepo. Gospo ña Stange je zadovoljno kimnula. - Tako je dobro - to milostiva gospoña voli. To malo bjeline oko vrata. I ako vam smijem savjetovati, gospo ñice, nemojte odviše govoriti. Ona to ne voli. I nemojte se ne ćkati kod jela i pila - budite što prisniji i prirodniji. Ne dajte da ona osjeti kako se vi bojite, šalicu milostive gospo ñe morate dva puta napuniti. I u svaku samo kocku še ćera i ništa više. Osim toga t oga - preko naslona njene stolice položena je svilena marama. To joj stavite oko ramena r amena kada sjedne. I pazite da sunce ne zasljepljuje milostivu gospo ñu. U to vrijeme baš prodire u sobu. Zastor navucite toliko da joj sunce ne udara u lice. Ina če ona voli sunce u sobi. I ne hodajte ustrašeno po vršcima prstiju! Važno je da budete prirodni, posve slobodni, to će vam najviše koristiti. To je gospo ña Stange usput pri čala djevojci dok ju je vodila u prvi kat. Sada je zašutjela bez daha, jer su stigli pred vrata sobe u kojoj je j e gospo ña Steinbrecht o čekivala svoju družbenicu. Djevojka je brzo, s velikom zahvalnoš ću stisnula ruku stare žene i dobro upamtila njene rije či. Našla se u lijepoj, skupocjeno ure ñenoj sobi. Čitav je pod bio prekrit debelim, svijetlosivim

7

GIGA

sagom. Stoli ć za čaj bio je smješten u udubljenju u zidu kraj prozora i bio je veoma lijepo prostrt. Kraj nogu su stajala engleska kolica za čaj s potrebnim priborom. Gospoña Steinbrecht hodala je po sobi gore-dolje. Sada je stala i pogledala mladu djevojku. Nosila je svilenu haljinu sa sivim i bijelim prugama, ukrašenu crnim čipkama. Haljina se u lijepim naborima spuštala niz otmjenu pojavu bogate žene. Njena gusta, tamna kosa, sa tek nekoliko sijedih vlasi, bila je po češljana u jednostavnu, no ipak dopadljivu frizuru i u blagim  je uvojcima padala padala na njeno visoko čelo. U sobu je ušla i gospo ña Stange. - Evonovegospo ñice,milostivagospoño. Gospoña Steinbrecht lagano je kimnula. - Dobro je, Stange. Stange. Možeš oti ći - odgovorila je ona. Ona je staroj ženi koju je veoma cijenila uvijek govorila »ti« i »Stange«. Gospo ña Stange je zbog tog povjerljivog tona bila veoma ponosna. Izašla je i ostavila obje žene same. Djevojka se pristojno i ljupko naklonila pred ženom koja ju je ve ć na prvi pogled zadivila. Nije pokazivala koliko joj srce lupa, nego je otvorenim, mirnim pogledom promatrala lice svoje nove gospodarice. Tamne oči gospoñe Claudine gledale su ispituju ći neko vrijeme mladu djevojku. - Kakva lijepa pojava pojava - pomislila je radosno. radosno. - A istom ove o či! Kakve su to čudne oči. I kao da ju je pogled mlade djevojke privukao, ona joj se nekoliko koraka približila. Nijemi pozdrav, pun poštovanja, uzvratila je laganim naklonom. - Čujem da vas je dr Frensen doveo u moju ku ću. - Da, milostiva gospoño, gospodin doktor je bio tako ljubazan. - Ako se ne varam, vi dolazite iz Berlina? Berlina? - Tako je, milostiva gospoño. - I do sada ste ste tamo radili? radili? - Kod generala generala von Feldheima. Feldheima. - I mogli mogli ste smjesta otići kad sam vas pozvala? - Da, milostiva gospoño. Generalova žena dopustila mi je da ostanem u njihovoj ku ći dok ne nañem drugi posao. Za vrijeme tog preslušavanja gospo ña Steinbrecht neprekidno je promatrala djevojku i pri tome napeto razmišljala na koga je podsje ćaju te smeñe oči. Te oči u kojima je igralo i gralo neko čudno zlatno svjetlo, kao kada se sun čeve zrake odrazuju na sme ñem baršunu. - Doktor Frensen Frensen vam je valjda saop ćio da još niste definitivno primljeni primlj eni na posao u ovoj kući? Djevojka je lagano pocrvenjela. Njena su se fina fi na usta trzala od potisnutog uzbu ñenja. No ona  je prividno mirno kazala: kazala: - Naravno, milostiva gospoño, doktor Frensen mi je to saop ćio. - Niste li se prenaglili kada ste zbog tako neizvjesnog neizvjesnog izgleda za posao posao napustili ku ću generala? - pitala je dalje gospo ña Steinbrecht. - Ne, milostiva gospoño - odgovorila je djevojka, ne spustivši pogled pred oštrim o čima. Nisam više htjela iskorištavati dobrotu moje poslodavke. Oni me više nisu trebali, a još sam, hvala Bogu, odviše mlada i zdrava a da bih jela kruh iz milosr ña. - A vjerojatno ste i odviše ponosni? - upitala je stara dama. dama. Djevojka je nesvjesno nesvjesno podigla glavu i njene su o či zasjale zlatnim sjajem. - Da, i odviše ponosna - iskreno iskreno je priznala. I opet je pogled pun ispitivanja pao na nju. Gospoña Steinbrecht je neprekidno razmišljala na koga je podsje ćaju oči mlade djevojke. - Popit ćemo čaj - kazala je i pristupila stolu. Sjela je. Pri tome je j e ispružila ruku prema naslonu stolice. Tamo je visjela marama o kojoj je govorila gospo ña Stange. Mlada se djevojka požurila i stavila joj maramu oko ramena. Gospoña Claudine pogledala ju je za čuñeno i zahvalno kimnula. Tada se djevojka sjetila i na

8

GIGA

stolić za noge i gurnula ga ispod nogu gospo ñe Steinbrecht. Njene su o či opet zasjale. Pogledala je djevojku koja je kle čala pred njom. Zamijetila je njenu divnu kosu zlatnog sjaja koja joj je pokrivala u bogatim, debelim pletenicama potiljak. - Kakvo divno biće - pomislila je i osjetila iskreno divljenje prema toj ljepoti. Djevojka je brzo i spretno posluživala svoju gazdaricu kao da je ve ć dugo u njenoj službi. Napunila je šalicu i stavila u nju samo komadi ć šećera, a da nije ništa upitala. Da je to bilo upravo ono što je trebalo u činiti, odao je sjaj u o čima gospoñe Claudine. Nakon što ju je poslužila, djevojka je uzela čaj i za sebe u činivši to skromno i bez pretvaranja. Čitav se razgovor ograni čio na to da je gospo ña Steinbrecht uputila nekoliko op ćenitih pitanja svojoj družbenici, a ona je na njih pristojno odgovarala. Kada je sunce ponovno zasjalo i osvijetlilo lice gospo ñe Steinbrecht, mlada je djevojka ustala i navukla do pola svilenu zavjesu. Tako je sunce još uvijek prodiralo u sobu, ali nije smetalo staroj gospoñi. Smiješak joj se pojavio na licu, ali je nestao još prije nego što je djevojka sjela. No njen glas više nije zvu čao tako oštro kada je kazala: - Veoma pažljivo od vas, gospo gospo ñice, čini se, vi ste se ve ć interesirali za ono što mije ugodno, a što nije. Djevojka je pocrvenjela, a tada joj se na licu pojavio smiješak, širom otvorenih o čiju kazala je iskreno: - Gospoña Stange bila je tako ljubazna i dala mi nekoliko uputa, kako vam ne bih trebala dosañivati pitanjima. Ponovno se mali smiješak pojavio na licu gospo ñe Steinbrecht. - Tako, tako - gospo ña Stange vas je pou čila. Djevojka ju je mole ćivo pogledala. - To je bilo veoma ljubazno od gospoñe Stange. Vidjela je koliko sam zabrinuta ho ću li vam se svidjeti. Tako bih vas željela zadovoljiti, milostiva gospo ño. Učinit ću sve što budem mogla. Tamne oči gospoñe Steinbrecht po čivale su ispitivački na njenu licu. - Zar vam vam je toliko stalo do toga? Onaj isti turobni smiješak koji je već bio osvojio gospo ñu Stange, pojavio se ponovno na djevojčinu licu. - Bila bih veoma sretna kada bih mogla mogla ostati u vašoj ku ći, milostiva gospo ño. - Sretna? - upitala je starica zagrižljivo. zagrižljivo. - Vjerojatno je sre ća za mladu djevojku nešto posve drugo. Ne mogu vjerovati da bi za vas bila sre ća postati družbenica neke bogate, često zlovoljne, stare žene. Djevojka ju je ozbiljno pogledala. - Milostiva gospo ño, kada je čovjek siromašan, bez doma, prisiljen sam zara ñivati svoj kruh, uvijek je sre ća naći sigurno utočište. Gospoña Claudine nije mogla odvratiti pogled od tih zlatno-sme ñih djevojačkih očiju. - Kada ste izgubili svoje roditelje? roditelje? - Moja majka je umrla kad sam tek pošla u školu. školu. Otac je umro prije dvije godine. Posljednje Posljednje dvije godine svog života bio je bolestan i nije mogao zara ñivati. Potrošili smo svu svoju ušteñevinu. Kada je umro ostalo je upravo toliko novca koliko je bilo potrebno za sprovod i da se ja prehranim dok nisam našla posao kod generala Feldheima. Te su riječi dirnule gospo ñu Steinbrecht. Siromaštvo je bilo nešto što ona nije upoznala u svom životu. A ipak je u ovom trenutku shvatila koliko se tuge krije u toj rije či »siromaštvo«. »siromaštvo«. Usprkos svojoj velikodušnosti prema siromasima, nikada to do sada nije tako dobro shvatila. Istodobno se ipak nešto u njoj borilo protiv pomisli da je ta mlada, strana djevojka ve ć u prvim satima ne zarobi. Njena pomalo sebi čna priroda nastojala se odhrvati toj potajnoj sili. Sjela je udobnije i izigravaju ći dosadu kazala kratko i oštro: - Tamo preko na stoli stoli ću leži knjiga. Vaša bi dužnost bila da mi ponekad čitate; naravno samo

9

GIGA

ako bi mi vaš glas bio ugodan. U protivnom radije odustajem. Sada ćemo pokušati. Pritom je promatrala lice mlade djevojke traže ći na njemu tragove povrije ñenosti. Djevojka je mirno ustala i pošla po knjigu. Bilo joj je teško zbog rije či »bila bi vam dužnost«, a ne »dužnost vam je«. To je bio dokaz kako se gospo ña Steinbrecht još nije odlu čila daje zadrži. No na njoj se ništa nije primje ćivalo. Sjela je nasuprot gospoñe Steinbrecht i otvorila knjigu na mjestu gdje se nalazio znak. - Smijem li ovdje ovdje nastaviti, nastaviti, milostiva gospo gospoño? Stara dama je kimnula. Djevojka je počela čitati. Njen je glas bio topao i mekan. Naglasak joj je bio dobar, a na čin čitanja zanimljiv. Gospoña Claudine je ugodno iznena ñena slušala topli zvuk mladog glasa. To je bio pravi užitak. Naslonila se i nije ispuštala iz o čiju lijepu, mladu djevojku koja joj je sjedila nasuprot. Prvi put, nakon što ju je Elsa Grabow ostavila, stara se dama osje ćala zaista ugodno. Ona se u pravom smislu rije či zaogrnula u taj osje ćaj ugodnosti. Kako je ugodno imati uza se tako lijepo, mlado bi će. Izbor doktora Frensena bio je ovog puta zaista uspješan. Jedno je ve ć sada bilo sigurno: ukoliko se kod mlade djevojke ne bi pokazale neke skrivene mane, ona je sigurno ne će otpustiti. Kako bi mlada djevojka bila sretna i zadovoljna da je mogla naslutiti misli koje su se krile iza ponosnog čela njene poslodavke. Čitala je gotovo jedan sat i došla do kraja knjige. Polagano ju je zaklopila i neko vrijeme šutjela. To je gospo ñi Claudini bilo veoma ugodno. Tek nakon nekog vremena, mlada je djevojka skromno zapitala: - Želite li da vam vam dalje čitam? Stara je gospo ña ustala. - Ne, za danas je dosta. Nije potrebno potrebno da se premarate -odgovorila je ljubazno. ljubazno. - Alija mogu i dulje dulje čitati, milostiva gospoño. - Ne, ne, dostaje. Smeñe su oči pune straha gledale u ponosno žensko lice. - Zar niste bili zadovoljni, milostiva gospo gospo ño? Doktor Frensen mi je kazao da polažete veliku važnost na dobro čitanje. I opet se mali smiješak pokazao na licu gospo ñe Claudine. - Vi dobro čitate i vaš mije glas simpatičan. Smeñe su oči zasjale. - Oh, kako kako se tome veselim! veselim! U očima mlade djevojke kao da su zasjale zrake sunca. Lagani drhtaj prošao je tijelom gospo ñe Claudine kada je to opazila. Kao da se naglo digla zavjesa s njenog sje ćanja. Sada je znala: one o či, na koje su je podsje ćale oči mlade djevojke, jednom su joj u životu mnogo značile. Kao u snu upitala je j e djevojku, gledaju ći je zamišljeno: - Kako se vi zovete? Čini mi se da još nisam čula vaše ime. - Zovem se Britta Lossen, milostiva gospoño - odgovorila je mlada djevojka. Stara se gospo ña trgnula kao daje iznenada munja udarila pred njom u zemlju. Pogledala je nekim čudnim, divljim pogledom Brittu Lossen. Njene su ruke obuhvatile gr čevito naslon stolice, kao da se želi zadržati. - Kako - kako se vi zovete? - istisnula je promuklim glasom glasom i podigla se sa stolice. Djevojka ju je iznena ñeno pogledala. - Brigitta, milostiva gospoño. No zvali su me Britta jer je to bilo kra će - Britta Lossen! odgovorila joj je, pretpostavljaju ći da gospo ña Steinbrecht nije razumjela njeno ime. Stara se gospo ña uz veliki napor podigla sa stolca i sada je stajala kao okamenjena. Drš ćućim usnicama promrmljala je: - Lossen? Jesam li dobro čula - vi se zovete Lossen? - Da, milostiva gospoño - odgovorila je Britta, gledajući prestrašeno u smeteno lice svoje

10

GIGA

gospodarice. Gospoña Steinbrecht pogladila se drš ćućom rukom po čelu, nastojeći se svim silama umiriti. - Meni - meni nije dobro. Lagana vrtoglavica vrtoglavica - promucala je i ponovno sjela na stolac. Britta se požurila do stola i napunila čašu vodom. Pružila ju je zabrinuto staroj dami i rekla s mnogo suosjećanja: - Mogu li vam pomoći? Možda gutljaj vode? Smijem li vam navlažiti sljepoo čice? Gospoña Claudine je umorno odmahnula. - Tada ću radije pozvati gospo ñu Stange. Ja ne znam kako bi vam pomogla. Stara se dama opet uspravila iako s velikim naporom. - Ne, ne, ne, ostavite. Mislim da mije ve ć bolje. Dakle - stoje bilo? Ah, da, vaše ime. O tome t ome smo govorili. Zovete se Lossen, zar ne? - Da, Britta Lossen Lossen - odgovorila odgovorila je djevojka djevojka i stavila čašu na stol. - A vaš otac? Sto je bio vaš otac? - upitala je stara žena žena sa zagonetnim pogledom. pogledom. - Moj je otac otac bio slikar. Možda ste čuli za njega. Heinz Lossen, slikao je prirodu. Lice gospoñe Steinbrecht problijedilo je kao da umire. - Odlazite - ostavite me - želim ostati sama! - jedva je izgovorila, a promukli uzdah uzdah pratio je njene riječi. Britta se nagnula nad nju. - Milostiva gospo ño! - Napolje, želim biti sama! Te su rij eči poput strastvenog uzvika provalile iz nj enih blij edih, bolno stisnutih usana, a u njenim je crnim očima gorio plamen. Britta je užasnuta istr čala iz sobe. Vani je našla slugu Friedricha i zamolila ga da pozove gospo ñu Stange. Ova je smjesta dotr čala uz stube. - Što se dogodilo, gospoñice? - upitala je za čuñeno. Britta joj je zabrinuto šapnula da se gospo ña ne osje ća dobro i da joj je kazala neka napusti sobu. Stara je žena bacila pogled pun samilosti na blijedo lice l ice mlade djevojke. - Milostivoj gospoñi sigurno opet nešto nije bilo pravo -pomislila je ne izgovorivši te rije či. Ipak je otišla u sobu. Mogla je to u činiti pod izlikom da pospremi posu ñe za čaj. No soba je bila prazna. Claudine Steinbrecht otišla je u svoj budoar. I tamo se zaklju čala. Odana, stara služavka nije mogla slutiti da njena gazdarica leži kao okamenjena na divanu. U njenoj je duši bjesnjela oluja kakvu ve ć dugi niz godina nije proživljavala. Slegnuvši ramenima gospo ña Stange je opet otišla k mladoj djevojci. - Sigurno nije nije ništa ozbiljno. ozbiljno. Gospoña se povukla. Ina če bi već pozvonila - kazala je. - Sto da učinim, draga gospo ño Stange? - zapitala je Britta. - Poñite samo mirno u svoju sobu i čekajte dok vas pozove. Ako gospo ña želi biti sama, onda želi biti sama i tu se ne može ništa u činiti. - Neće joj se valjda nešto dogodite? - Niti govora, govora, dijete! dijete! To će brzo proći. A sada poñite mirno u svoju sobu. - Nije potrebno potrebno da izvadim stvari iz kovčega, zar ne? - upitala je tiho Britta. Stara žena nije imala dovoljno hrabrosti da joj zada smrtni udarac. Neka samo pospremi kovčege, tako će bar imati posla i ne će misliti na neugodnosti. - Naravno da ćete raspremiti svoje stvari - rekla je dobrodušno. Prividni mir gospoñe Stange utješio je Brittu. Polagano se popela u svoju sobu. Htjela je spremiti stvari. Napokon uvijek je opet mogla sve vratiti natrag u kov čege. Tako je ona mislila, a i dobra gospo ña Stange je pomislila: - Još uvijek će moći staviti stvari natrag u kov čege, čini mi se da se niti nit i ona ne svi ña našoj gospo ñi. Za kratko vrijeme ona će pozvoniti i reći: »Stange, možeš gospo ñici saopćiti neka

11

GIGA

otputuje. Doktor Frensen će joj isplatiti plaću.« Do sada se to tri puta dogodilo. Svaki put joj je to bilo teško, ali ovaj put bit će joj još mnogo teže. - Gospoño Stange, čini se da će i ta nova opet letjeti? - upitao ju je u tom času sluga Friedrich s podrugljivim smiješkom, jer mu se Brittina suzdržljivost činila poput oholosti. Gospoña Stange se naglo okrenula. - Brinite se za to da da vi ne »letite«, Friedrich - odgovorila mu je osorno osorno i ostavila ga.

12

GIGA

III

Gospoña Claudine je dugo ležala na divanu kao uko čena. Sada se pridigla i odmaknula kosu sa čela. Oči su joj bile pune neisplakanih suza. suza. Tako je to bilo. Njegova k ći! Kći čovjeka kojeg je jednom ljubila svim žarom svog ponosnog srca. Ljubila ga je tako bezgrani čno i žarko da se nije mogla zadovoljiti s onim što joj je pružao. Zahtijevala je od njega sve više i više u žarkoj želji da mu ona bude sve. Bila je ljubomorna na ono stoje nosio u sebi - čak i na njegovu umjetnost, na njegov rad! I sada to su bile njegove o či koje su je promatrale s lica njegove k ćeri. Njegove o či, te oči umjetnika koje su sjale poput zlata. O či koje su za nju predstavljale blaženstvo i svu sre ću svijeta. Oči koje su se zatim okrenule od nje u bijesu i u boli - zauvijek. On je bio mrtav. Mrtav ve ć dvije godine, to je kazala njegova k ći. A ona to nije znala, nije slutila. Nestala je iz njegova života tako potpuno da do nje nisu doprli ni glasovi o njegovoj smrti. Zar nije i njeno srce trebalo prestati kucati, kad je njegovo zakucalo zakucalo posljednji put? Njena je ljubav, usprkos svemu još i sada bila tako velika i snažna da joj se činilo nemogućim što nije osjetila njegovu smrt. Naravno - oni su bili razdvojeni - razdvojeni ve ć četvrt stoljeća. Heinz, Heinz, znaš li sada koliko sam propatila zbog tebe? -zajecala je u divljem bolu. Njena prevelika ljubav natjerala gaje u o čaj. Ona gaje dovela do toga da je radije živio u bijedi i siromaštvu nego uz nju u bogatstvu. A sada je on bio mrtav. Umro je u bijedi i siromaštvu. On, koga bi ona mogla nositi na rukama kad bi joj to t o njena bezgrani čna oholost dopustila. Heinz Lossen došao je u ku ću njena oca kao siromašan, nepoznat slikar. Trebao je j e pri čvrstiti veliku zidnu sliku na stubištu. Ona je pri tome duboko zavirila u sjajne o či umjetnika i izgubila svoje srce. Sve do tada sudbina joj nikad ništa nije odbila - a sada je svojom tvrdoglavošću zadobila i čovjeka koga je ljubila. Heinz Lossen nikada nije zaboravio daje siromah, a ona bogata nasljednica. Bio je otišao, ne pruživši ruku za njenim bogatstvom. Ona je to znala i nije ga htjela izgubiti. i zgubiti. Priznala mu je da ga ljubi. Tim gaje priznanjem prisilila na odlu čujuće riječi. No to je kasnije, nakon što su prošli prvi opojni ljubavni trenuci, smetalo njenom ponosu i njenoj ljubavi. Bilo je trenutaka kada je sama sebe mu čila mislima o tome je j e li se on oženio njome samo zbog novca, ili zbog samilosti što ga je ljubila. Bila je j e sretna samo dok je on bio uz nju i dok  je mogla gledati u njegove njegove nježne, nježne, sjajne o či. Kada bi se povukao u svoj atelje da radi, ona bi ga slijedila i ne bi ga ostavljala na miru sve dok ne bi odložio kist i zagrlio je. A kada bi je on molio da ga pusti raditi u miru, ona bi postala tako ljuta da bije bij e on prestrašeno pogledao i povukao se u sebe. Onda mu je jednoga dana bijesno spo čitnula kako je ne ljubi i kako ju je uzeo samo zbog novca. On je problijedio i okrenuo se od nje. Pokajni čki mu se bacila u zagrljaj i zamolila ga za oproštenje. Nije se više mogao ljutiti na nju. Rekao joj je koliko je ljubi i zamolio je neka više nikada ne izusti tako ružne rije či. Ona je sve obe ćala i bila je sretna u njegovom zagrljaju. Sve dok jedna mala sitnica nije ponovno probudila njenu sumnju. Tada je dolazilo do novih scena, do suza i pomirbe. Heinz Lossen je patio zbog nerada na koji ga je ona silila, sili la, a još više zbog predbacivanja i optužaba koje su se neprekidno ponavljale. I tako je to išlo mjesecima. Izmjenjivali su se sre ća i očajanje. Claudinino ponosno srce patilo  je zbog saznanja saznanja da se ona prva bacila mužu oko oko vrata, i na tome je propala njihova sre ća. Jednom su pozvali u svoju lijepu malu vilu nekoliko prijatelja i poznanika. Me ñu njima i neku mladu veoma lijepu Amerikanku. Heinz Lossen je o čima umjetnika nekoliko puta pogledao lijepu djevojku, a ova je s njim živahno razgovarala. razgovarala. Claudine je gotovo poludjela od 13

GIGA

ljubomore. Jedva je do čekala da gosti napuste vilu. Čim je ostala sama s mužem izbila je njena ljubomora na zastrašuju ći način i gotovo izvan sebe od uzbu ñenja ona mu je dobacila: »Lovac na miraz!« Tada ju je on pun divljeg bijesa pograbio za ruke i prijete ći je pogledao. - Ženo - nemoj da zbog tebe poludim! To se više ne može podnijeti! Ja ljubim tebe, a ne tvoj prokleti novac! Poslušaj me - ovo ti kažem posljednji put: ja više ne mogu podnijeti takav život! Kada te ne bih toliko ljubio, lj ubio, ne bih dopustio da tako sa mnom postupaš! Ovo mora prestati! Uvreda koju si mi nanijela je beskrajna. Oženio sam se tobom zbog ljubavi, a ne zbog tvog novca. Kunem ti se svojom čašću: budeš li još jednom izustila te rije ri je či, napustit ću istog sata kuću i ti me nikad više ne ćeš vidjeti! Neću prekršiti svoju zakletvu, pa makar zbog nje propao. Claudine se, kao i uvijek poslije takvih scena, bacila mužu u zagrljaj, kaju ći se i preklinju ći ga da joj oprosti: - Mu čim tebe i sebe zbog toga što te tako t ako beskrajno volim. Oprosti mi, oprosti, nikada to više ne ću učiniti! Tako je ona govorila i ovaj put i sa strastvenom nježnoš ću postigla da on zaboravi na sve uvrede. A mogla je biti neodoljiva kad je bila meka i podatna! Uvijek bi ponovno privukla muža u svoju mrežu i slijedili su dani puni beskrajnog blaženstva. blaženstva. Oni su se naime odviše ljubili, a da u takvim časovima ne bi na sve zaboravili. Još su jednom doživjeli dane pune neizrecive sre će. No Claudine je brzo zaboravila na njegovu zakletvu. Isprva zbog svoje sre će, a zatim zbog novih sumnji čenja; čim bi joj muž po čeo manje pri čati o ljubavi, a više se baviti slikarstvom, u njoj bi se budile sumnje. I ponovno je svanuo dan kad nije mogla zatomiti svoju strast - i ponovno mu je stala predbacivati. Kao da se brani, preklinju ći, on je podigao ruke pokušavaju ći ugušiti riječi prije no što prijeñu preko njenih usana. Ona u svom uzbu ñenju nije pazila na to i ponovno je za čuo: »Lovac na miraz«! Sa smrtno blijedim licem on se okrenuo od nje i otišao. ot išao. Nikad se više nije vratio. Gledala je za njim kao okamenjena. Cijelu ga je no ć čekala, lutaju ći uzbuñeno i smeteno po kući. Uzalud, on je vjeran svojoj zakletvi otišao zauvijek. Nije htjela vjerovati u to. No strah joj je gušio dušu. Još se uvijek nadala da je on želi samo kazniti dugom odsutnoš ću. Njen je prkos bio izazivan saznanjem daje on toliko može mu čiti. Zar ju je mogao ljubiti, a zadati joj toliku bol? Nije znala koliko je Heinz platio za taj mir, nije znala koliku mu je bol zadavao rastanak rastanak s njom. No nije htio potpuno izgubiti ponos pred samim sobom. Izvana hladna i ponosna, a u duši rastrgana od žarke čežnje, očekivala je Claudine povratak svog muža. Mislila je na to kako će ga do čekati kad se vrati. U činit će sve za njegovu ljubav samo da se vrati. No Heinz Lossen je držao svoju zakletvu, iako je zbog toga gotovo propao. Poslije joj je j e preko njenog odvjetnika saop ćio svoju adresu. Ona je smatrala da on opet želi stupiti u vezu s njom. Oživjele su njene nade, ali i njen prkos. Njen ponos joj nije dopuštao da ga zamoli neka joj se vrati. - Neću mu se još jednom baciti oko vrata, kao onda kad sam postala njegova zaru čnicapomislila je. Crvenilo srama udarilo joj je u blijedo lice kad se sjetila rije či koje mu je tada kazala: -Ako odete odavde, bit ću veoma nesretna... I tako je i dalje prkosila i nije dopustila svom srcu da progovori, čekala je da ga njeno bogatstvo dovede natrag k njoj. No na tog čovjeka nije mogla djelovati mo ć bogatstva. Napokon je Claudine pokušala i posljednje sredstvo. Zatražila Zatražila je rastavu. Mislila je da će se on sigurno predomisliti kad vidi da ona to smatra ozbiljnim. No on je pristao na rastavu.

14

GIGA

Koliko gaje to boljelo Claudine nije mogla slutiti. Nije znala da on taj pristanak pridonosi kao žrtvu svom samopoštovanju. samopoštovanju. Tako su živjeli rastavljeno, žude ći jedno za drugim. I tako je njihov brak bio rastavljen rastalo se dvoje ljudi koji su se ljubili, ljubili , a ipak se nisu mogli na ći. Claudine nije znala za tešku bolest koja je Heinza Lossena snašla nakon rastave. Kad se oporavio, oženio se po drugi put prijateljicom iz djetinjstva koja gaje dugo nosila u srcu. Bila  je sretna što može dijeliti njegovu skromnu skromnu sudbinu. Claudine je pukim slu čajem saznala za taj brak. I istom tada je umrla u njoj posljednja, skrivena nada. Udarac ju je teško pogodio. Kad je ponovno mogla mirno misliti, odbacila je njegovo ime i postala hladna, ogor čena i muši čava Claudine Steinbrecht. Nije mogla znati da se Heinz Lossen oženio samo zato da bi podigao branu izme ñu sebe i svoje vlastite slabosti. Jer njegovo je srce s rce još uvijek pripadalo ponosnoj, svojeglavoj Claudine i on se bojao da jednoga dana ne će moći odoljeti čežnji za njom. I stoga je spojio svoju sudbinu sa sudbinom skromne prijateljice iz mladih dana koja mu je bila više prijateljica nego ljubavnica. Claudinin je otac svojoj voljenoj k ćeri uvijek sve dopuštao. Nadao se da će rana s vremenom zacijeliti i da će Claudine na ći mirnu sreću s drugim čovjekom. No njeno je srce poput kamena ležalo u grudima i usprkos tome što su mnogi prosili tu lijepu, bogatu ženu, ostala je slobodna. Iako je bila bogata, njen je život bio jadan i bijedan. U no ćima bez sna misli su joj tražile  jedinog čovjeka kome je pripadalo njeno srce. I tada bi se sje ćala onih dana kad je bila tako beskrajno sretna. Sada, kad je bilo prekasno, njeno je srce izgaralo od kajanja. Veoma je malo čula o njemu. Znala je da sa svojom ženom živi gotovo bijedno. Znala je i to da mnogo radi i slike šalje trgovcima umjetnina. No rijetko kad bi nešto prodao. Njegov je život bila neprekidna borba za svakidašnji kruh. I tada je u Claudini sazrio plan koji ju je ispunio trijumfom. Bez njegovog znanja htjela je sudjelovati u njegovu životu. Po čela se dopisivati s trgovcem umjetnina kod kojeg je Heinz izlagao svoje slike. I kao posljedica toga po čeli su u redovitim razmacima stizati veliki sanduci sa slikama, nakon što bi Claudine poslala novac trgovcu. Heinz Lossen se veselio što su mu slike napokon nalazile kupce i postizale pristojne cijene. Trgovac bi mu na njegovo pitanje o kupcima rekao da sve slike idu u Ameriku. Gore u vili, u bivšem ateljeu Heinza Lossena vješali su slike, jednu za drugom na zid. A Heinz Lossen se veselio što su Amerikanci povisili cijenu njegovim slikama. Tako je mogao pristojno živjeti sa svojom obitelji i mogao je svojoj jedinici k ćeri pružiti dobar odgoj. Claudinin je život sada opet imao sadržaj koji ju je ispunjavao zadovoljstvom. Smirila se, no nikad više nije bila sretna. Nekoliko posljednjih godina slike se više nisu vješale o zidove vile Claudine. Trgovac umjetnina zatvorio je svoj du ćan i povukao se u miran život. Claudine je sada naložila nekom drugom trgovcu da nabavlja slike za nju. On više nije mogao na ći slike onog slikara kojeg je ona željela. Claudine je mislila da su je drugi kupci pretekli. Nitko joj nije kazao daje smrt ukočila ruku koja je naslikala sve slike u »Vili Claudine«. Sad je ona to znala. Sad je iznenada u njenu ku ću došla ta djevojka koja ju je gledala o čima svog oca. Ona je ponovno probudila sve stoje dugi niz godina teškom mukom bilo bil o smireno. I ponovno se probudio bol zbog njenog izgubljenog, promašenog života. Ali u isti čas i sjećanje na dane neizmjerne sre će. I to sje ćanje je iznenada zasjalo tako sjajno i toplo u njenu srcu kao daje neki zlatni odsjaj prekrio čitav taj dan. Prkosno je htjela odagnati taj zlatni sjaj, jer je on zabljesnuo njene umorne o či koje su je pekle. - Ona ne smije ostati, ona mora oti ći. Ne mogu podnijeti njenu prisutnost - govorila je poluglasno.

15

GIGA

I ponovno je sjedila nepomi čno i zurila pred sebe. No to je bilo čudno - što je vrijeme više odmicalo, to je ona postala nemirnija. I taj nemir doživio je vrhunac u potajnoj želji da još  jednom pogleda u sjajne, zlatne o či Britte Lossen i na ñe u njima izgubljenog ljubljenog čovjeka.

16

GIGA

IV

Prošlo je prilično dugo vremena otkad je Britta Lossen izvadila stvari iz kov čega. Pao je sumrak, a nju nitko nije tražio. Duboko je uzdahnula i prišla prozoru. Pred njom se prostirao divan park utonuo u duboku šutnju, a gore na brdu vidio se izme ñu drveća odsjaj krova vile. Njen je pogled lutao po njoj, a da nije nij e bila svjesna uloge koju je ta vila odigrala u životu ži votu njena oca. Naravno znala je da je njen otac bio oženjen drugom ženom prije braka s njenom majkom, no nikad nije čula ništa pobliže o tome. Samo jednom, neposredno pred smrt, njen je otac o tome govorio s njom i tom prilikom joj je kazao: - Dijete, jednom u životu bio sam neizmjerno sretan i zbog tih sam časova mogao podnijeti sav ostali život. Ona gaje upitala: - Ne ćeš li mi više o tome pri čati, oče? No otac je to odbio - Ne, moja Britto, o tome ne mogu govoriti. Sada sam star i umoran čovjek i ne bi mi prili čilo kad bih ti nastojao dočarati protekle dane. Kad me jednom ne bude na ći ćeš u mom pisa ćem stolu knjižicu sa zabilješkama. Te su rije či posvećene ženi koju sam ljubio. No ona nikad ne će saznati što sam  joj govorio u časovima najve će muke. Htio sam tu knjižicu ponijeti sa sobom u grob. Ali to bi bila ludost. Neizmjerno te volim, drago dijete i zato ćeš ti, kad me više ne bude, sudjelovati u mojoj sreći i u mojoj boli. Tada moraš odvojiti moje rije či od mog umornog, bolesnog tijela i od moje sijede kose. Pomisli na to kako sam ja sve to zapisao tada kad je još život snažno tekao u mojim žilama, kad je moja kosa još bila sme ña, a tijelo zdravo. Tada ćeš me razumjeti. Nakon njegove smrti ona je našla knjižicu i pro čitala je. Sve su te rije či bile upućene nekoj nepoznatoj ženi koju je on uvijek zvao »Dina«, osim kad bi joj davao nježno laskava imena. Dina! Pod tim je imenom ona vidjela bi će kojemu je pripadala prošlost njena oca. Taje Dina bila nešto neistinito za Brittu, neko bi će koje je postojalo u o čevom životu prije ro ñenja Britte. Bila je posve sigurna kako je ta Dina mrtva. Nije ni n i časa pomislila da se sada nalazi u ku ći te žene, žene kojoj je pripadalo srce njena oca sve do posljednjeg daha. Ta on je čak i na samrtnoj postelji s nježnim smiješkom uvijek iznova šaptao ime »Dina«, glade ći ruku svog djeteta. U svom posljednjem grozni čavom času govorio je: - Sada je sve opet dobro, moja Dino. Ti i ja. Tvoje je j e srce bilo uz mene, kao i moje uz tebe. Ja to znam. To su bile njegove posljednje rije či. Kako ih ne bi zaboravila, Britta ih je čvrstom rukom napisala pod posljednje zabilješke svog oca kao da su one završetak onoga što je on napisao. Život Britte Lossen bio je težak, pa je ona rano sazrela. Razumjela je i shvatila mnogo toga što druge djevojke u njenim godinama ne bi mogle shvatiti. Nakon smrti majke još se više zbližila sa svojim ocem. On ju je nastojao nau čiti jedno: Sve razumjeti, znači sve oprostiti. I ona je usvojila tu mudrost koja ina če ne nalazi mjesta u mladim glavama. Zbog toga je ona uz svu svoju mladost djelovala veoma smireno. To je bio i dio onog cara kojim je djelovala na druge ljude. Sunce je ve ć bilo zašlo, a sive sjene sumraka milile su iz svih kuteva, kad je gospo ña Stange ušla u sobu usamljene djevojke i javila joj daje gospo ña očekuje na ve čeru. Britta je uzdahnula. - Čini se kao daovdj e ne ćuraditi ništa drugo ve ć samo prisustvovati gospo ñinim obrocima reče ona s umornim smiješkom. Gospoña Stange nije odgovorila. Vidjela je svoju gospodaricu kako silazi u blagovaonicu. Upalo joj je u o či da je ona blijeda i umorna. O či su joj sjale kao u groznici, a usnice bile čvrsto stisnute. - Neka gospoñica doñe na večeru - kratko je naredila. Gospoña Claudine je odlu čila da će još večeras saop ćiti Britti da mora napustiti njenu ku ću. Htjela joj je to sama kazati i pri tome još jednom pogledati u baršunaste baršunaste sme ñe oči koje su probudile u njoj patnju i bol. No kad je mlada djevojka sjela nasuprot nje i pogledala je zaklinju ći i puna straha, rije či joj nisu mogle prijeći preko usana, šute ći je progutala nekoliko zalogaja. Pri tome je uvijek 17

GIGA

iznova, kao daje tjera neka tajna sila, morala gledati u blijedo, mlado lice. U njemu je vidjela crte lica izgubljenog supruga. Britta je bila veoma sli čna ocu. Nisu samo o či podsjećale na njega, ve ć i držanje i njeno ponosno zabacivanje zabacivanje glave. A i karakteristi čno nabiranje čela, tamo gdje su o či bile razdijeljene samo uskim, finim hrptom nosa. Pri tome se svaki put stvarao čudan trokut bora, uslijed čega je lice dobivalo nešto bolno. Koliko je put gospo ña Claudine bila poljubila taj mali trokut na čelu svog muža kad se on ljutio na nju. I uvijek, kad bi taj trokut nestajao pod njenim poljupcima, bio je to siguran znak da se on više ne ljuti. Na Brittinom čelu bile su to samo nježne linije, ne tako oštre kao kod muškarca, no ipak je to bio potpuno isti znak. Sve to je steglo grlo gospo ñe Claudine i preko njenih usana nisu mogle prije ći riječi kojima je htjela odstraniti Brittu iz svoje ku će. Električno je svjetlo bacalo sjajne zrake po Brittinoj zlatnoj kosi. To nije naslijedila od svog oca, čija je kosa bila tamno sme ña. I protiv svoje volje gospo ña Claudine ju je upitala: - Vaša  je majka sigurno bila bila plavojka? Britta se trgnu. Upravo je bila pomislila: - Dragi Bože, ova je šutnja strašna. Sada je odahnula. - Da, moja je majka majka bila plavuša. Njena Njena je kosa bila svjetlija svjetlija od moje. - Ona je rano umrla? - Kad mi je bilo šest godina. godina. - I otada ste živjeli sami s ocem? - Tako je, milostiva gospoño. Gospoña Claudine je šutjela neko vrijeme, a zatim je hrapavim glasom, oklijevaju ći nastavila. - Čini mi se kao da sam ve ć čula za ime vašeg oca - ili sam ga možda vidjela na slici. Britta je podigla pogled s tanjura. - To je moguće, iako su slike mog oca sve prodane u Ameriku. - Vaš je otac prodavao prodavao slike u Ameriku? Ameriku? Zašto? Britta se nasmiješila. - Isprva je imao slabu sre ću sa svojim slikama, u Njema čkoj ih nitko nije htio kupovati. A mi smo živjeli u velikoj bijedi. No tada je trgovac slika prodao, jednoga dana, jesenski pejzaž nekom bogatom Amerikancu. I otada su sve njegove slike prodavane s one strane oceana. Netom je slika bila dovršena, bila je odmah i kupljena. Nama se to činilo kao pravo čudo! - Tako, tako - a da li se vaš otac tome radovao? - Da, bio je veoma sretan zbog toga. toga. Sada je mogao pružiti svojoj obitelji bezbrižan, bezbrižan, iako skroman život. - Zašto skroman? skroman? Zar mu nisu dobro pla pla ćali za slike? Britta je uzdahnula. - Otac je bio veoma skroman kad kad se radilo o njegovoj umjetnosti. Tvrdio je kako kako njegove slike ne vrijede onoliko, koliko za njih pla ćaju. Trpio je zbog toga što je bio uvjeren da njegovoj umjetnosti nedostaje duša. Ne znam je li tako bilo. No veoma je lako mogu će da mu  je neko razočaranje u životu slomilo krila. U svakom slu čaju on nije bio trgovac. Bio je sretan kad bi utržak od jedne slike dostajao za život, dok ne bi završio drugu. Gospoña Claudine prešla je rukom preko čela kao da želi otjerati misli koje su je mu čile. Nije htjela misliti na to kako je baš ona kriva što su se Heinzu Lossenu polomila krila. Ujedno se u isti čas rodila u njoj i neka sumnja. Nije li ova djevojka možda znala kod koga se nalazi? Nije li možda namjerno došla u ovu ku ću? No tu je misao smjesta odbacila kad je pogledala u jasne Brittine o či. Ipak je željela saznati sve što ta djevojka o njoj zna. - Nije li se vaš otac otac ponovno oženio oženio kad je vaša majka rano umrla? Britta je odmahnula glavom. - Ne, na to moj otac nije ni pomislio. - Sigurno je vašu vašu majku veoma veoma volio? - priupitala je Claudine Claudine Steinbrecht, Steinbrecht, a njene su o či gotovo plašljivo promatrale Brittino lice.

18

GIGA

Ova je trenutak oklijevala. Nije joj bilo po volji govoriti o životu svog oca. No nije htjela gospo ñu razljutiti time što bi joj uskratila odgovor. - Moji su roditelji živjeli više u prijateljskim vezama. Majka Majka je bila o čeva prijateljica iz djetinjstva i postala je njegovom ženom tek kad je otac doživio teška razo čaranja u svom prvom braku. Sjećanje na to pomutilo je čitav njegov život. Stara je gospo ña zatvorila o či. Zatim je svoje srce koje je j e uzbu ñeno kucalo nastojala smiriti. Htjela je saznati što više, a pri tome t ome ostati mirna. Umornim, tihim glasom pitala je dalje: - Ah tako, prvog je puta puta bio nesretno nesretno oženjen? - Ne, milostiva gospoño, on je naprotiv bio veoma sretan i ljubio je svoju prvu ženu. No način na koji ju je izgubio bolio ga je do kraja života. Gospoña Claudine stisnula je ruke u bolnom gr ču i ponovno se naslonila, blijeda i zatvorenih očiju. Ona bi mogla kriknuti, a ipak nije dopustila niti da joj glasak iza ñe iz grla. Izgledala je tako bijedno i jadno da ju je Britta zaprepašteno pogledala. pogledala. - Milostiva gospo ño, vama još uvijek nije dobro. Zar zaista ne mogu ništa za vas u činiti? upitala ju je toplo, s mnogo suosje ćanja. - Učiniti za mene? - Te su rije či prodrle do srca te ogor čene žene. K ći Heinza Lossena htjela  je nešto učiniti za nju. Kako je to bilo čudno, kako joj je iznenada topla krv po čela strujati prema srcu! Ne, ona je i odviše bila navikla skrivati se iza i za svog ponosa. Širom rastvorenih očiju, naglo se podigla i kazala na svoj uobi čajeni, grubi na čin: - Ne brinite! To će već proći, a meni nije drago kad se o tome govori. Razgovarajmo dalje, to j e on će me rastresti. O čemu smo to govorili? Ah, da - o prvoj ženi vašeg oca - i kako ju je izgubio. Kako znate da ga je sve do smrti to mu čilo? Britti je bilo neugodno govoriti o najintimnijim odnosima u svojoj obitelji i nije znala kako bi gospo ñu Steinbrecht od toga odvratila. - To mi je poznato poznato iz očevih zabilježaka koje je on ostavio. O či gospoñe Claudine postale su velike i sjajne i ona je pomislila: pomisli la: - Dala bih imetak za te zabilješke. zabilješke. Zatim je kazala prividno mirno - I prva žena vašeg oca je umrla, zar ne? - Ne, milostiva gospoño. Prije sam i ja u to vjerovala. No kasnije sam saznala daje prvi brak moga oca bio rastavljen. - Rastavljen, tako dakle dakle - mehani mehani čki je ponovila gospo ña Claudina. - Dakle, prva žena žena još živi - upitala je ona, ona, pogledavši Brittu. Brittu. - To ne znam - odgovorila je ova iskreno iskreno i mirno. - To vi ne znate? znate? Zar joj niste bar javili javili za smrt vašeg oca? oca? - Ne, to nisam mogla, jer ja ne znam tko je ona. Ne znam gdje gdje živi. Možda se ona preudala preudala ili  je već dugo umrla. Sve je to ve ć tako davno prošlo. - A u zabilješkama vašeg oca, koje vi sigurno imate, niste našli našli nikakve podatke o tome? ispitivala je stara dama kao bez daha. Britta ju je začuñeno pogledala i pomislila: - Što si sve takva bogata žena ne dopušta. Što bi ona kazala kad bih je ja tako grubo ispitivala o njenim obiteljskim problemima? Iznenada se na tom mladom licu pokazala odbojnost i trokut na čelu se po čeo pokazivati. - O tome nema ništa u njegovim zabilješkama. zabilješkama. U njima se samo, uvijek ponovno, ponovno, pojavljuje  jedno ime. Ime te žene. žene. Jer moj otac je te zabilješke pisao u formi pisma. Sva su su pisma naslovljena na tu ženu. Gospo ña Claudine se gr čevito uhvatila za naslon stolca. - Koje je to ime? - nepromišljeno nepromišljeno je upitala. Britta se iznenada uspravila i trokut na čelu postao je još oštriji. Bila je ozloje ñena u dubini svoje duše zbog te indikretne, znatiželjne žene. - Oprostite, milostiva gospo gospoño, no ja ne bih htjela s nekim stranim govoriti o onome stoje mog oca mu čilo sve do njegove smrti. S tim ti m imenom na usnama umro je moj otac. Ne bih ga htjela povrijediti. I ako vam je pravo, molim vas, govorimo o ne čemu drugom.

19

GIGA

Te je riječi Britta u svom uzbu ñenju, govorila dosta oštrim glasom. Ali sada, kad ih je bila izrekla, uplašila se same sebe. Gospoña Claudine je naglo ustala. Najradije bi pohrlila do mlade djevojke i poljubila je u trokut na čelu i u ponosna, odrješita usta. Ah, ta mlada djevojka joj je upravo bila poklonila kneževski dar. Ona joj je dala sigurnost, saznanje da ju je Heinz Lossen ljubio sve do svoje smrti i daje zaspao s njenim imenom na usnama. Ništa na svijetu ne bije sada moglo u činiti bogatijom i sretnijom. I stoga stoje bila tako uzbu ñena, a nije to htjela odati, ona se okrenula i bez riječi napustila sobu. Jedina joj je želja bila da ostane sama i misli na rije či koje je upravo čula. Nije ni slutila u kakvom se stanju nalazila Britta. Ona je preneraženo gledala u vrata iza i za kojih je nestala njena gospo ña. Sada joj je istom bilo  jasno kako je oštro prigovorila gospo gospo ñi Steinbrecht. - Tako - kazala je poluglasno poluglasno i ustrašeno - ovo si dobro izvela Britte Lossen. Preostaje Preostaje ti  jedino brzo spremiti svoje svoje stvari... Neko je vrijeme sjedila nepomi čno i zabrinuto kraj bogato prostrtog stola. Zašto je bila tako glupa i gruba? Zašto nije odala ono ime? »Dina« je mogla biti kratica velikog broja imena, stoje bilo u tome da ga izgovori ili il i ne? Kad je ve ć odgovorila na tolika znatiželjna pitanja, tada više ni to ime nije bilo bil o važno. Sama je sebi predbacivala, iako nije u činila ništa drugo ve ć je samo odbila odgovarati na neopravdana pitanja. Britta je polagano ustala ne znaju ći što da učini, što sada? Oti ći u sobu i čekati dok je ne pozovu? Ili sa čekati u ovoj prekrasnoj blagovaonici dok se neka milosrdna duša ne pojavi i ne dade joj neke upute. Oklijevajući, otišlaje do prozora. Mjese činaje obasjala park. Kakva divna, mirna slika! Kako se dalo divno živjeti u ovoj lijepoj ku ći u kojoj se svaki komad poku ćstva uklapao tako savršeno u cjelinu. Tada su se kona čno otvorila vrata i gospo ña Stange je ušla. Britta ju je prestrašeno pogledala i činilo joj se kao pravo spasenje kad joj se stara žena ljubazno nasmiješila. - Gospoñice, samo po ñite mirno u svoju sobu. Milostiva gospo ña vas danas više ne treba. Već je pošla na po činak. Čini se kao da se ona zaista ne osje ća najbolje. Britta je duboko uzdahnula. - Dakle, ja sam ovdje ovdje posve nepotrebna nepotrebna - kazala je puna straha. - Zašto ste tako žalosni? Pa za sada sada je sve bilo u redu. Britta je odmahnula glavom. glavom. - Ništa nije u redu, draga gospo gospo ño Stange. Imam tu nesre ću da se milostivoj gospo ñi ne sviñam. Onaje otišla veoma nezadovoljna sa mnom. Gospoña Stange stavila je srebrnu zdjelu s vo ćem na veliki ormar koji se pružao duž čitavog  jednoga zida i okrenula okrenula se mladoj djevojci. djevojci. - Niti govora gospoñice, to vi samo tako mislite. Ja svoju gospo ñu bolje poznajem. Pa upravo sam s njom razgovarala - i ja znam što znam! Britta je uhvatila mole ćivim gestom punašnu ruku stare žene. - Zaista mislite da se ona ne ljuti na mene? Molim vas govorite govorite otvoreno sa mnom. Znam Znam da sam je povrijedila nepromišljenim odgovorom. Gospoña Stange odmahnula je energi čno glavom i pogledala za čuñenim smiješkom blijedo lice mlade djevojke koje joj se toliko svi ñalo. - Niti govora, gospoñice. Gospo ña je malo prije kazala: -Stange, pobrinite se da gospo ñici bude udobno. Želim da se ona u ovoj ku ći dobro osjeća. Britta joj je sjajnim o čima čvrsto stisla ruku. - Zaista, zar je ona to zaista kazala? - Naravno, kad vam vam kažem! A kad ona tako sa mnom govori, govori, znam što to zna či. Ona to ne kaže samo tako. Uvjerena sam, ostat ćete kod nas.

20

GIGA

Britta je pritisnula ruku na srce. - Kad biste bar bili u pravu pravu -ja bih bila tako sretna. sretna. Strašno je kad kad čovjek opet mora dalje otići. Stara je žena dobrodušno kimnula. - Da, to je sigurno teško. teško. No naša gospo ña nije ni pola tako zla, kako se nekad ponaša. ponaša. To ćete vi doskora i sami otkriti svojim pametnim o čima. A danas po ñite rano u krevet. Sutra, kad bude zasjalo sunce, proše ćite parkom. Gospo ña vas ne će trebati prije devet sati. Ona u devet doručkuje i pri tome joj morate praviti društvo. No vi ve ć možete u sedam sati popiti sa mnom šalicu kave, ina če nećete moći tako dugo izdržati. Brittino je srce opet bilo puno nade. Čak se i nasmiješila. Rije či gospoñe Stange ohrabrile su  je. Nešto malo manje malodušna pošla je u svoju sobu. Idućeg je dana sunce rano prodrlo u Brittinu lijepu sobu, i skliznulo preko njenih dugih zlatnih pletenica koje su ležale s obje strane njena lica na pokriva ču. I tada je jedna sun čeva zraka pala na lijepo, ruži často lice i ona se probudila. Za čuñeno se ogledala. Zatim je ustala i obukla se. Pogled na sat kazao joj je da se mora požuriti ukoliko želi u sedam sati popiti kavu s gospoñom Stange. Stara žena ju je ve ć očekivala u udobnoj sobici kraj kuhinje u kojoj je obi čavala obavljati svoje poslove u vezi s vo ñenjem kućanstva. Britta nije htjela poći na šetnju. - Zar zaista nema posla za mene, gospo gospo ño Stange? Nau čila sam na svom prijašnjem mjestu raditi od jutra do mraka, čini mi se kao pravi grijeh ve ć u rano jutro šetati. - Ovdje u kući ne možete pomo ći. Ima dosta služin čadi koja lako može obaviti svoj posao. Kod nas nitko odviše ne radi. Imat ćete dosta posla kad se gospo ña nauči na vas. A sada poñite u park. Morate najprije sve dobro razgledati. Vratite se to čno u devet. - S tim riječima otpravila je gospo ña Stange mladu djevojku iz ku će. Smiješeći se gledala je s vrata za Brittom. - Kakva lijepa djevojka djevojka - pomislila je zadivljeno. zadivljeno. - Bilo bi pravo čudo kad se ona ne bi svidjela gospo ñi. Britta je šetala parkom s osje ćajem velikog zadovoljstva. Osje ćala se nekako sve čano pod tim divnim starim bukvama. Oko jedne livade u parku prostirala se aleja kestenova. Kroz njihovo lišće nije mogla prodrijeti ni zraka sunca, tako je bilo gusto. S vremena na vrijeme Britta bi zastala i udahnula mirisavi zrak. Njen je pogled lutao uokolo. - Lijepo! Lijepo! Lijepo! - govorila je glasno i nekako nekako svečano. Kakav divan posjed! Kako je bogata morala biti gospo ña! Već samo uzdržavanje parka moralo je stajati imetak. i metak. Nakon što se spustila niz padine parka, po čela se uspinjati. Uvijek bi ponovno stala i oduševljeno pogledala natrag. natrag. Što se više uspinjala, to je pogled postajao ljepši. Kad je stigla na vrh, ušla je ujedan paviljon. Odavde se pružao divan pogled na grad i na čitavu nizinu. Bože moj - kako je ovdje bilo lijepo! l ijepo! Čovjek bi mogao svašta podnijeti od svoje gospodarice, samo ako bi mogao ostati ovdje. Ta je želja ispunila Brittu. I obe ćala je samoj sebi da će se u budu će znati svladati. Ma kako gospo ña Steinbrecht bila muši čava, ona će to mirno podnositi. I smjesta kad je bude ugledala, zamolit će je za oproštenje zbog onih sino ćnjih riječi. Možda će joj uspjeti daje udobrovolji. Vjerojatno se još uvijek na nju ljutila, iako i ako to gospo ña Stange nije htjela priznati. Dobra gospo ña Stange, kako je bila ljubazna s njom. I ve ć je bila dvadeset godina u ovoj ku ći. Tada sigurno nije bilo nemogu će da i ona ovdje ostane. Konačno je Britta napustila paviljon. Išla je putem uz koji su rasle lipe i stigla na jednu čistinu. Ugledala je pred sobom »Vilu Claudinu«. Čarobna zgrada ležala je kao utonula u san usred zelenila. Zavjese na prozorima bile su spuštene.

21

GIGA

Britta je uzviknula od oduševljenja. - Divno! Divno! To je poput dvorca iz bajke! - kazala je. - No tako je tiho i mirno. Čini se da ovdje nitko ne stanuje. Pripada li i ta dražesna ku ća mojoj gospoñi? Nije mogla slutiti daje iza zavjesa te ku će bila sahranjena sre ća njena oca i njegove »Dine«. Pogled na sat podsjetio je Brittu da je vrijeme povratku. Polagano se spuštala uz ogradu koja  je dijelila park od Klausove Klausove ulice. Pogledala Pogledala je preko ceste ceste u gradski park. park. Kad je Britta stigla na podnožje brežuljka i skrenula u aleju kestenova, pojavila se četa vojnika, s kapetanom na konju i jednim oficirom koji je pješa čio. Britta je nehotice stala i pogledala na cestu. Mladi oficiri ugledali su djevojku i za čuñeno zastali. Poručnik, lijep, vitak čovjek, pogladio je nehajno svoju elegantnu bradicu i pogledao Brittu. I kapetan je oštro fiksirao djevojku. On je bio snažan, a lice mu je bilo opaljeno suncem, činilo se kao da obojica sada govore o njoj. Britta se brzo okrenula i nestala me ñu drvećem. Kapetan je s konja doviknuo poru čniku: Grom i pakao! Kakva je to plava ljepotica, Frensen? Ima li gospo ña Steinbrecht posjet? Poručnik Frensen pogledao je za djevojkom koja je odlazila. - Ja ništa o tome ne znam, gospodine gospodine kapetane. Možda je to nova nova družbenica - odgovorio odgovorio je nemarno. Kapetan Gorger podigao se u sedlu i tako se napadno okrenuo da su se vojnici sa smiješkom smij eškom stali gurkati. I oni su bili opazili lijepu djevojku. - To nije moguće, Frensen! Tako ne izgleda jedna družbenica. Theo Frensen slegnuo je ramenima. - Moj stric pričao nam je sino ć čudesa o ljepoti nove gospo ñice - dobacio je. - Ne pretvarajte se da ste tako nezainteresirani, nezainteresirani, Frensen! Frensen! Vaš znala čki pogled je sigurno smjesta primijetio ove ženske čari. Izvrsna figura i rasno lice! Šteta, a samo je družbenica. Možda je čak više i nećemo vidjeti bude li dijelila sudbinu svojih prethodnica koje nisu izdržale dulje od jednoga dana. Poru čnik je ponovno slegnuo ramenima. - Tko zna, zna, ova bi mogla imati sre ću. Gospoña Steinbrecht veoma voli lijepe ljude. - To vi vjerojatno znate iz iskustva? iskustva? - nasmijao se kapetan. - Vi ste najljepši poru čnik u gradu, pa sigurno dobro stojite kod nje. Frensen se pogladio po bradici. - Tko bi ga znao? znao? Stara dama o tome ne govori. - Kad bi ovu lijepu djevojku zadržala kod kod sebe, čovjek bi opet imao u što gledati - kazao je veselo Gorger. I dok je razgovor samo mu čno kretao prema nekoj novoj temi, obojica nisu mogla zaboraviti na vitki stas mlade djevojke koji se tako čarobno ocrtavao na tamnom zelenilu kestenova. I usprkos svojim riječima, lijepi je poručnik Frensen, ne ćak notara doktora Frensena, ve ć stvarao plan kako će je osvojiti. Pri tome se pobjedni čki smješkao. Govorili su o njemu, i to s pravom, kako mu niti jedna žena ne može odoljeti.

22

GIGA

V

Britta je vraćajući se kući ponovno po čela gubiti hrabrost. Plašila se susreta s gospo ñom Steinbrecht. Imala je tek toliko vremena da pred zrcalom uredi svoju haljinu i ve ć su je pozvali gospo ñi. Doručkovalo se u istoj sobi gdje su ju čer pili čaj. Gospoña je Steinbrecht ve ć bila tamo. Njeno  je lice bilo blijedo i odavalo odavalo je patnju. Britta je morala priznati samoj sebi sebi da crte lica njene gazdarice nisu nipošto svjedo čile o lošem karakteru. Skupivši svu svoju hrabrost ona se približila staroj gospo ñi i zamolila je: - Milostiva gospo ño bojim se da sam vas ju čer naljutila. Molim vas, oprostite mi. Sje ćanje na oca koga sam veoma voljela, izbacilo me iz ravnoteže. Nisam više mogla govoriti o onome stoje mom ocu bilo najsvetije. Molim vas, oprostite! Na njeno veliko iznena ñenje, gospo ña Steinbrecht je položila ruku na Brittinu i blago kazala: Vi ste bili u pravu, drago dijete. Dosa ñivala sam vam naizgled indiskretnim pitanjima i morali ste mi onako uzvratiti. Britta je puna zahvalnosti prinesla ruku gospo ñe Steinbrecht usnama. - Hvala vam što se ne ljutite ljutit e na mene. Gospoña Claudine je smiješe ći se klimnula glavom. - Za to i ne bi bilo razloga. razloga. Ali i vi me ne smijete osu ñivati zbog onog sino ć. Nisam se dobro osjećala i bila sam veoma žalosna. Ne ćemo više o tome govoriti. Počeli su doručkovati. Britta je posluživala gospo ñu puna tihe radosti. - Vi ste već bili u parku, kazala mije gospo ña Stange? - upitala je stara gospo ña. - Da, gospo ña Stange je tvrdila t vrdila da za mene nema nikakvog posla. Gospo ña Claudine je s velikim zadovoljstvom promatrala žarke Brittine obraze. - Da li vam vam se šetnja sviñala? - Bilo je krasno, kao u bajci - odvratila je oduševljeno. I nije nije se mogla na čuditi koliko se gospo ña danas promijenila. Nije mogla shvatiti kako je tu ženu mogla smatrati znatiželjnom i netaktičnom. Gospoña Steinbrecht je razgovarala o sva čem i bila je veoma ljubazna lj ubazna stoje godilo Britti i sve više u čvršćivalo njenu nadu. Nakon doručka morala je gospo ñi opet jedan sat čitati. Zatim ju je pratila na šetnju po parku. I za vrijeme te šetnje gospo ña Steinbrecht je opet po čela razgovarati o njoj. - Imate li smisla za glazbu? glazbu? - upitala je kad kad ju je Britta upozorila na na pti č ji koncert u krošnjama drve ća. - Da, milostiva gospoño. Tečno čitam note, a jedno sam vrijeme u čila i pjevati. - Vi ste sigurno alt? - Više mezzosopran. mezzosopran. I to tamno obojeni, obojeni, kako su govorili govorili moji u čitelji. - To je lijepo. Ja volim meke, tamne ženske ženske glasove. glasove. A ku ćna glazba mije mnogo milija od koncerata koji me zamaraju. Možda biste mi danas nave čer mogli prikazati svoje umije će. - Veoma rado, milostiva gospoño. Za to su vrijeme stigle do aleje kestenova kraj livade u parku. Gospo ña je Steinbrecht pogledala na sat. - Moramo se vratiti. vratiti. Naručila sam doktora Frensena za dvanaest sati - kazala je. Za vrijeme povratka jedva da su govorile. Stara je gospo ña gledala zamišljeno pred sebe i činilo se kao da je zaboravila na Brittu. No to se samo tako činilo. Bilo joj je veoma ugodno što se mogla nasloniti na tu mladu ruku. Kad su ušle u predvorje kazala je ljubazno: - Slijedeći vas sat ne ću trebati. Kad završim razgovor s doktorom Frensenom pozvat ću vas. U to Friedrich javi da doktor Frensen ve ć čeka u radnoj sobi. Doktor Frensen je ustao kad je gospo ña Steinbrecht ušla. - Dobar dan, dragi doktore. Vi ste kao i obi čno zastrašuju će točni, pa ste morali čekati na 23

GIGA

mene. - Nisam još ni ni pet minuta ovdje, milostiva gospo ño. Smijem li pitati kako se osje ćate? priupita on, pogledavši u njeno blijedo blij edo lice. Pokazala je na stolac i sjela nasuprot njega. - Ne osjećam se naro čito dobro, dragi doktore. Loše sam provela no ć. No ostavimo to. Htjela bih vas nešto pitali. Doktor Frensen se nakloni. Gospo ña Claudine gaje promatrala svojim tamnim o čima. Zatim ga naglo zapita: - Zašto mi niste kazali da se mlada djevojka djevojka zove Lossen? Lossen? Doktor Frensen je o čekivao to pitanje. Njegovo je lice ostalo potpuno mirno. - Na to vam pitanje mogu brzo odgovoriti. odgovoriti. Prvo, vi niste htjeli saznati saznati ništa pobliže o toj djevojci... - Ali na to da se ona zove Lossen Lossen trebali ste me svakako upozoriti - prekinula gaje ona. ona. Starije gospodin ostao posve miran i nastavio: - Drugo, ja sam saznao saznao za njeno ime tek kad je stigla ovamo. Kao što vam je poznato poznato čitavu  je prepisku obavio obavio predstojnik mog ureda. ureda. Zbog olakšavanja olakšavanja posla, posla, koverte su bile ozna čene brojevima. Znao sam samo da da njena koverta nosi broj dva. Tek Tek kad je stigla saznao sam za njezino ime. Ali i tada još nisam tome pripisivao nikakvu važnost. To ime nije rijetko, a pošto ste ga vi odbacili, to uop će i nije važno. - Zaista - vi to mislite doktore? - upitala je gospo gospo ña Claudine zna čajno. On ju je ozbiljno pogledao. - Nećete valjda otpustiti mladu djevojku samo zato jer se tako zove? To bi mi bilo žao. Ovoga mi se put u činilo da sam našao onu pravu. Moja žena je naprosto oduševljena tom djevojkom. - I meni se ona veoma sviña - reče gospoña Steinbrecht kratko. - To me raduje, raduje, a ime nije važno. Gospo ña Claudine je čvrsto stisnula ruke. - Znate li tko je Britta Lossen? Lossen? - zapita ona, ona, glasom hrapavim hrapavim od uzbu ñenja. On se trgne i pogleda je smeteno. - Tko je ona? - opetovao je on tiho i neka se crna crna slutnja polagano po čela buditi u njemu. Gospoña Claudine naglo ustane. - Ona je njegova njegova kći - kći Heinza Lossena iz drugog braka -re če ona gotovo ne čujno. Sada se i Frensen dignuo. - Nemoguće! - izusti on uplašeno. Stajali su jedno nasuprot drugome i gledali se šute ći. Tada se gospo ña Steinbrecht iscrpljeno spustila na stolicu. - To vi niste ni slutili? On je kao u obrani podigao ruku. - Tada je ne bih bih ni pod koju cijenu doveo u vašu vašu ku ću, milostiva gospo ño! Stara gospo ña je kimnula. - U to sam bila uvjerena, uvjerena, doktore. Ali i sami vidite kako slu čajnost izvodi čudne šale. Ili to možda i nije bila slu čajnost? - Kako to mislite? - Kad sam jučer čula ime mlade djevojke pomislila sam na trenutak nije li ona namjerno došla baš u moju ku ću. - To nije moguće - odgovori doktor Frensen brzo i odlu čno. -Vaše ime nije bilo spomenuto niti u oglasu, niti u prepisci. Njoj su samo kazali da se radi o poslu u ku ći jedne ugledne dame i da će sve potanje saznati kad stigne. Vaše je ime čula tek u mom stanu. Bilo joj je potpuno nepoznato jer me na putu ovamo pitala glasi li ono Steinbriick ili il i Steinbrecht. Gospoña Claudine je kimnula.

24

GIGA

- Sumnja se samo časak pojavila u meni. No htjela sam biti posve sigurna, pa sam vas zamolila da do ñete. Jer - da budem kratka -ja usprkos tome imam namjeru zadržati je kod sebe. Frensen ju je za čuñeno pogledao. - To je novi novi dokaz vaše vaše širokogrudnosti širokogrudnosti - re če joj on pun divljenja. Njeno je lice čudno zaigralo. - Možda je to i znak uskogrudnosti uskogrudnosti koji me tjera na to da k ćeri Heinza Lossena pružim u svojoj kući kruh i plaću. Doktor Frensen odmahne glavom. - To je ona ista »uskogrudnost« »uskogrudnost« koja vas je natjerala otpremiti slike Heinza Lossena Lossena u Ameriku i platiti za njih nji h višu cijenu no što je on zahtijevao. - Te sam slike kupovala kupovala jer su mi se svi ñale. A da sam pla ćala višu cijenu - Bože moj, sam slikar nije znao koliko te slike vrijede. Nisam se htjela obogatiti na njegov ra čun. No sada razgovaramo o ne čemu zbog čega gubim svoj mir. A od ju čer sam se ve ć dosta uzbuñivala. Od onog časa kad sam otkrila koga mije sudbina poslala u ku ću. Kao što rekoh, htjela sam se samo uvjeriti je li ju j u zaista poslala sudbina ili su tu postojale neke odre ñene namjere. - Nije moguće daje djevojka znala kamo dolazi. - Uvjerena sam u to. Ona još ni sada ne sluti sluti u kakvoj je vezi bio njen otac sa mnom. Ona zna samo da je on ve ć jednom bio oženjen. Nije znala ni toliko o meni da bi mi poslala obavijest o njegovoj smrti. - Heinz Lossen Lossen je mrtav? - uzvikne iznena iznena ñeno stari gospodin. Čudno gaje pogledala. - Bih li inače zadržala njegovu k ćer u svojoj kući? Ne, doktore, to ne bih mogla. Ali on je mrtav i to već dvije godine. A budu ći je on mrtav ništa me ne spre čava primiti njegovu k ćer. Ne moram se plašiti da bi ona mogla saznati tko sam ja. - Nećete joj kazati? - Neću. Samo je tako mogu će da njeno ponašanje ostane prirodno. Neka bude tako kao da mi  je ona posve strana. Ina če bi naš odnos bi veoma zamršen. Možda - to danas još ne znam možda ću joj to jednom i kazati. No o tome ću odlučiti samo ja. I zbog toga t oga vas, dragi doktore, molim za najstrožu diskreciju. Smatrajte sve to službenom tajnom. Molim vas, nemojte ni svojoj obitelji ništa kazati. Ho ćete li mi to obe ćati? Frensen se naklonio. - Dajem vam časnu riječ. Moj mi posao nalaže čuvati mnoge tajne. I vaša će mi biti sveta. - Hvala vam, vam, dragi prijatelju. I ne smatrajte me muši čavom. Frensen se fino nasmiješio. - Zbog toga se ne bojte, bojte, cijenjena gospo gospo ño. Rijetko kad sam upoznao ženu u čijoj je »mušičavosti« bilo više metode nego u vašoj. A sada vam moram priznati kako se veselim što vrij eme zavoljeli. će gospoñica Lossen ostati kod vas. Moja žena i ja ve ć smo je za to kratko vrijeme Gospoña Claudine zadubljena u misli prisjetila se Brittinih o čiju. - Da, ona ona je milo biće, a bila bi ostala kod mene i da se ne zove Lossen. Molim vas, kad je budete vidjeli, nemojte joj još odati da će trajno ostati ovdje. To bih joj htjela sama kazati. Frensen se sa smiješkom naklonio i poljubio joj na oproštaju ruku.

25

GIGA

VI

Kad je dr Frensen otišao, ostala je gospo ña Claudine neko vrijeme nepomi čna u sobi. Izraz njenog lica bio je sanjarski i to joj je davalo neki posebni čar. Tada se trgnula i pozvonila. Kad je Friedrich ušao, naredila je: - Moja kola! Neka se gospo ñica pripremi da po ñe sa mnom u grad u kupovinu. Nakon četvrt sata sjedila joj je Britta nasuprot u ko čiji. Stali su pred nekoliko dućana. Britta je tom prilikom vidjela s koliko poštovanja svuda dvore gospo ñu Steinbrecht. U dva sata su opet bile kod ku će i zajedno ru čale. Prilikom ručka gospoña Steinbrecht dala je Britti jedan nalog. Za vrijeme poslijepodnevnog poslijepodnevnog odmora stare gospo ñe trebala je Britta prema jednoj listi po četi popunjavati pozivnice za zabavu koja će se održati u parku za nekoliko sedmica. Tu zabavu u parku prire ñivala bi gospo ña Steinbrecht svake godine. I to uvijek krajem srpnja. A sada su bili posljednji dani lipnja. Ku ća gospoñe Steinbrecht bila je uvijek otvorena za goste. Osim zabave u parku ona je zimi prire ñivala nekoliko sve čanosti. Tko je imao bilo kakav zna čajniji položaj u društvu, bio je pozvan na ta primanja. Već su sada zapo čele veličanstvene pripreme za sve čanost. Gradski trgovci računali su sa sve čanostima u kući gospoñe Steinbrecht. Gospo ña je naime sve potrebno kupovala u trgovinama svog grada. Uz vrtlare, slasti čare, mesare i trgovce vinom, za primanja bile su zainteresirane gotovo sve struke i čitav je grad znao kad se u Steinbrechtovoj ku ći »nešto doga ñalo«. A i u samom društvu su te sve čanosti bile veoma obljubljene. Bilo je uvijek sigurno da će kod gospo ñe Steinbrecht biti zabavno. Njene su zabave bile originalne i dražesne. S njima su bili oduševljeni i oficiri u garnizonu, a i mlade dame. Brittu je začudilo mnoštvo pozivnica koje je morala nasloviti i kovertirati. Brzo i marljivo klizilo je j e pero po finom papiru koverata u kojima su se ve ć nalazile otmjene, štampane pozivnice. Za vrijeme dok je to radila Britta je neprekidno mislila: »Ho ću li ja još biti ovdje za vrijeme te svečanosti, ili ću morati napustiti ovu ku ću?« Čaj je Claudine Steinbrecht ponovno pila sa svojom družbenicom. I danas je stara gospo ña sjedila nasuprot mladoj djevojci prili čno šutljivo i dopuštala je daje ona dvori. No Britti se činilo da njene o či nisu više tako stroge i hladne. Nakon čaja morala je čitati naglas. Zatim su pošle u šetnju parkom. No na brdo se nisu popele. Gospo ña Claudine seje uvijek zadržavala u donjem dijelu parka. Za vrijeme te šetnje stara je gospo ña malo govorila. Nije mogla slutiti koliko ta šutnja uznemirava Brittu koja je ponovno stala gubiti nadu. Večerale su šute ći. Britta je zbog te šutnje već bila postala nervozna. Trgla se kad joj je gospo ña kazala: - Kad biste sada htjeli nešto svirati bilo bi mi to veoma veoma ugodno. ugodno. - I te kako rado, rado, milostiva gospoño. Gospoña Steinbrecht obratila se Friedrichu koji je s još nekim od posluge pospremao stol: - Neka rasvijetle rasvijetle salon za glazbu. Friedrich je bez rije či brzo izašao. Gospoña Claudine je ponovno stavila svoju ruku na Brittinu. - Doñite, ja ću vas odvesti. Zajedno su prošle predvorjem do salona za glazbu. Britta je jedva suzdržala uzvik oduševljenja. Salon je bio nešto manji od susjedne dvorane za sve čanosti, no bio je jednako visok, zra čan i prostran. Na originalan na čin, veoma ukusno, bile su razmještene grupe stolica. Ovdje se za vrijeme glazbenih priredaba moglo udobno smjestiti dosta ljudi. U sredini stajao je krasan glasovir, kraj njega stalak na kojem se nalazio velik broj, u zelenu kožu umotanih nota. Troja velika vrata, koja su na gornjem dijelu imala staklene prozore, vodila su na terasu parka. Srednja vrata bila su otvorena i kroz njih je prodirao topli ljetni zrak. Salon je velikim vratima 26

GIGA

bio povezan s dvoranom za sve čanosti. Gospoña Claudine sjela je kraj krasnog mramornog kamina. On je služio samo kao ukras jer  je kuća imala centralno grijanje. Britta nije zaboravila najprije gurnuti svojoj gospo ñi klupicu pod noge i zapitati je nije li joj hladno, ako vrata ostanu otvorena. Ova je s ljubaznim smiješkom to zanijekala i udobno se smjestila u naslonja ču. Mlada djevojka pošla je do stalka s notama, zatim se okrenula gospo ñi Steinbrecht i zapitala  je: - Što želite čuti, gospoño? - Svirajte ono što vi volite - odgovorila joj je. je. - Ne znam hoću li pogoditi vaš ukus. - A ja bih htjela upoznati vaš. Britta je izabrala neke note. note. Prvo je, kao uvod, odsvirala neku jednostavnu Griegovu skladbu. Pri tome je dobila volju za sviranjem. Glasovir je imao divan zvuk. Zatimje svirala Chopinov »Nokturno«. »Nokturno«. Okrenula se gospo ñi i pogledom je zapitala želi li svirati i dalje. Ova je samo kimnula. Sada je Britta bila u pravom raspoloženju. Ta lijepa soba, žena s ponosnim i bolnim izrazom lica, koja je pažljivo slušaju ći sjedila kraj kamina, a Vani park u srebrnoj mjese mj ese čini - sve to nagonilo ju je da zasvira svoju najdražu skladbu. S razumijevanjem i na produhovljen na čin ona je počela svirati Beethovenovu »Mjese čevu sonatu«. Udarac prstiju bio joj je lagan i graciozan, a u isto i sto je vrijeme imao i snažne nijanse. Gospoña Steinbrecht slušala je oduševljeno i za čuñeno. Meko i puni čežnje izvirali su tonovi ispod Brittinih prstiju. Neka vrst jeze prošla je tijelom tijel om gospo ñe Claudine. Ti su tonovi izranjali kao iz neke davno nestale zemlje njenih snova. I Brittin je otac bio izvanredan i zvanredan pijanist, a upravo tu sonatu divno je svirao. Koliko je puta osamljena žena slušala te zvukove, koliko su puta oni djelovali kao melem na njenu dušu. A sada je tamo sjedilo njegovo dijete, a to nije bilo i njeno. Kad bi to bila i njena k ći, kakva bi to sre ća bila! Kao očarana sjedila je nepomi čno. Njene su se o či ovlažile. Bolno se sje ćala svoje izgubljene sreće. Izgubljene njenom krivnjom. Dvije ju je kratke godine uživala, a zatim je čitav život žalila za njom. Kako je bilo mogu će da se taj zid podigao izme ñu Heinza Lossena i nje? Sad  joj se činilo kao da se taj užasan zid srušio. Iza njega ona je ugledala lik ljubljenog l jubljenog čovjeka. Njegove su joj ruke domahivale, njegove su je o či pozdravljale onim starim, zlatnim sjajem. Činilo se kao da lebdi negdje na ovim čarobnim zvucima. Nasmiješio se i njeno je srce zadrhtalo. Rukom je pokazao na svoje dijete koje je sjedilo kraj glasovira. »Heinz, Heinz, jesi li mi poslao svoje dijete kao utjehu za moje osamljeno srce? Jesi li ti vodio njene korake? Jesi li mi konačno oprostio, moj ljubljeni? Je li tvoje srce zaista uvijek bilo uz mene za vrijeme tih teških godina? Kako ja to nisam znala, kako to nisam osje ćala? Heinz, ja sam tako sama, tako sama. Daj mi svoje dijete, ispuni njegovo srce ljubavlju prema meni.« Tako je mislila Claudine u svojoj uzburkanoj duši. Duši ispunjenoj nježnoš ću. Taj osje ćaj bio  je inače stran toj ponosnoj, svojevoljnoj ženi. Zvuči su utihnuli - slika se izgubila. No još uvijek je osamljena žena zurila napolje u mjesečinom obasjan park. Britta je ostavila ruke na tipkama. I ona je bila uronila u tužne uspomene. Koliko je puta morala ocu u njegovim posljednjim godinama svirati tu sonatu. Konačno se sabrala : okrenula se prema svojoj gospo ñi. - Želite li još nešto čuti? Gospoña Claudine se trgla. Neko je vrijeme, kao odsutna duhom, gledala Brittu. Tada je brzo kazala: - Niste li kazali kazali da i pjevate? - Da, milostiva gospoño, pomalo. No ne znam ho će li biti dosta dobro za vas. Imala sam

27

GIGA

veoma malo satova pjevanja i do sada sam pjevala jedino pred ocem. - Sudeći po vašem savršenom sviranju glasovira, vi ste glazbeno veoma nadareni. Molim vas, otpjevajte mi jednu pjesmu. - Rado. Imate Imate li neku naročitu želju? - Ne, ne, pjevajte pjevajte bilo koju pjesmu koju ste pjevali i svom ocu. ocu. - Smijem li brzo poći po svoje note? - Da, da samo poñite. Britta se požurila u svoju sobu i brzo se vratila s nekoliko knjižica nota. Instinktivno je osjećala da je glazba govor koji prodire do srca njene gospo ñe. Nije htjela ni pod koju cijenu pokvariti dobar dojam koji je ostavilo njeno sviranje glasovira. Pomalo bojažljivo sjela je opet kraj glasovira. Posegnula je za notama koje su ve ć bile dosta trošne. To je bila pjesma koju je često morala pjevati svom ocu. Pjevala ju je čak onog dana kad je umirao. Osje ćala je kao da o toj pjesmi ovisi njena sre ća. Tiho je preludirala, a zatim po čela pjevati svojim lijepim glasom. Glas nije bio jak, j ak, no očaravao je svojom meko ćom. Pjevala je »Proljetnu no ć« od Schumanna. Kad je otpjevala prve rije či Claudine Steinbrecht se uspravila. Pogledala je Brittu pogledom punim žara. Stoje to bilo? Zar je danas sve trgalo njeno srce? Zar se prošlost probudila i htjela joj oteti njen mir? Ovu pjesmu, baš ovu, pjevao je Heinz Lossen ono ve če kad je postala njegova zaručnica. Zanosno je tada odzvanjalo u njenom uhu: e:  / s neba zvu č i ječ e: Ona je tvoja - samo tvoja. Njeno uho je pohlepno gutalo pjesmu koju je pjevao taj produhovljeni djevoja čki glas. Svaka njena riječ prodirala joj je do srca. Budila je u njoj sje ćanje na dane čiste sreće. Ovu je pjesmu Heinz morao tako često pjevati. Gotovo svi sretni sati njenih zaruka i njenog kratkog braka bili su obilježeni tom pjesmom. Sa suzdržanim dahom slušala je pjesmu, a njene su usne nijemo ponavljale rije či koje je Britta pjevala: ujem ptice koje odlije ću iznad vrta, kroz zrak. Proljetni se miris širi jer sada sve po č inje inje Č ujem cvasti. Klicala bih i plakati bih htjela Zar je mogu će daje to sve tako, Stara č uda uda opet se  javljaju nošena mjese mjeseč evim evim sjajem. Kaže to mjesec, zvijezde kažu -Grane drve ća to šapuću A slavuji pjevaju: Ona je tvoja - tvoja je! I druga je strofa bila zamuknula, a da se Claudina Steinbrecht nije ni pomakla u naslonja ču. No suze su joj tekle niz lice. l ice. Nije ih mogla zadržati. One kao da su morale odnij eti sa sobom neizmjernu količinu boli i jada. Ve ć mnogo godina nije tako plakala. Kad je Britta završila, okrenula se i veoma prestrašila ugledavši svoju gospo ñu u suzama. Nije znala da su te ponosne, tamne o či već gotovo zaboravile plakati i da su te suze bile rijetkost. No nešto u tom nesavladivom bolu stare žene duboko ju je potreslo. Skočila je i nemoćno stisnula dlanove. Htjela je nešto kazati, ali nije mogla jer nije našla rije či koje bi joj se činile dovoljno nježne. Claudine Steinbrecht se s mukom digla i u činila nekoliko koraka prema otvorenim vratima. Ruke je ispružila kao da nešto pipa. No pri tome je posrtala. Britta Britt a je brzo potr čala prema njoj i poduprla je. Claudine je, poduprta o Brittu, pošla u mjese činom obasjan vrt. Bio je to čudan, lijep osje ćaj, što se mogla nasloniti na to mlado, drago bi će. Kao da joj je to bila k ći. Pa ona joj i nije bila strana. One su pripadale jedna drugoj. I u Brittinim o čima zasjale su suze kad je završila sa sviranjem. Sigurno je i nju pjesma podsjetila na oca i njihova su se srca našla u sje ćanju na njega. Stara gospo ña je neko vrijeme plakala. No kona čno se ipak smirila i sada je opet mogla

28

GIGA

govoriti. - Dijete, ne čudite se ludoj, staroj ženi. Ova pjesma, upravo ova pjesma, probudila je u meni neka sjećanja. Ne smijete se čuditi mojim suzama. - To sigurno ne činim, milostiva gospo ño. No menije tako žao što vam je ta pjesma prouzrokovala bol. - Ne brinite zbog toga. Kad je čovjek gotovo zaboravio da takvi osje ćaji postoje, prava je blagodat opaziti da još sve u srcu nije zamrzio. Kako ste se sjetili baš te pjesme? Britta se zacrvenjela. Plašila se iznijeti one osje ćaje koje je pjesma budila u njoj. I zato je samo kazala: - Cesto sam je morala morala pjevati ocu, pa sam mislila daje najbolje najbolje poznajem. - Vaš je otac volio volio ovu pjesmu? -upitala je stara dama čudnim, jednoli čnim glasom. - Da, veoma ju je volio. I na sam dan njegove njegove smrti morala sam mu je pjevati. Tek sam kasnije, iz njegovih zabilježaka, saznala da ona u njemu budi bolna, no ujedno i draga sjećanja. Često sam u o čevim očima vidjela suze kad je slušao tu pjesmu. Claudine Steinbrecht upijala je pobožno njene rije či. Vlažnim je o čima gledala prema nebu punom zvijezda. Brittine riječi zvučale sujoj kao nebeska poruka. Heinz nije zaboravio tu pjesmu. Ona mu je tjerala suze na o či. Zar je trebalo drugog dokaza daje ona bila ljubljena usprkos svemu što se me ñu njima dogodilo? Sve je to ispunjavalo njenu ranjenu dušu sre ćom, ali i dubokim bolom. Istom sada shvatila je stoje uništila svojom neizmjernom tvrdoglavošcu. Nije uništila samo svoju sre ću, već i sreću čovjeka kojega je ljubila i poslije smrti. Obrisala je oči. - Čini se da je vaš otac bio veoma osje ćajan - kazala je u nastojanju da što više sazna o njemu. - Da - odgovorila je toplo Britta. - On je izvana bio ponosan, tvrd, nagao nagao i odlu čan, no pri tome je imao veoma meko srce. - Sigurno ste ste ga mnogo mnogo voljeli? - Neopisivo, on mi je bio sve. Majku sam sam rano izgubila - rekla je potreseno Britta. Britta. Danas ona nije osje ćala riječi gospoñe Steinbrecht kao puku znatiželju. Toliko je topline bilo u njenu glasu. - Morate mi još više pri pričati o njemu. Mislim uop će o vašim roditeljima. To nije znatiželja, dijete. Sudbina nekih ljudi toliko nas se doimlje da osje ćamo simpatije za njih, iako ih ne poznajemo. Brittino je srce glasno zakucalo. Nije li kroz te rije ri je či zvučalo obećanje da će moći ostati. Brzo se sagnula i poljubila ruku gospo ñe Steinbrecht. - Zahvaljujem vam za vaše riječi! Bolni smiješak prošao je Claudininim licem. Kad bi ova mlada djevojka znala koliko joj ona zahvalnosti duguje. Tiho, gotovo plašljivo, pogledala je mjese činom obasjanu plavu kosu. - Zar ne, drago dijete, sada više ne vjerujete kao ju čer da želim vaše najsvetije povrijediti znatiželjnim pitanjima? Britta j e pocrvenj ela. - Milostiva gospo ño...! - Ne, ne, nemojte ništa kazati. kazati. Vaše mlado lice se, hvala Bogu, Bogu, još ne zna pretvarati. Ja sam sinoć čitala te misli s vašeg čela. - I stoga vam dvostruko zahvaljujem što se ne ljutite na mene. - Da se ljutim? Ne, pa vi ste bili u pravu. pravu. Svi ñalo mi se što ste usprkos želji da mi se dopadnete smogli hrabrosti obraniti od znatiželjnih pogleda ono što vam je najsvetije. Ali sada ćemo ući. Kasno je i ja sam umorna. Još je dugo te ve čeri Britta stajala kraj prozora i promatrala divotu mjese čine u parku. Mislila  je na gospoñu Claudinu.

29

GIGA

- Iako je tako bogata - njoj pripada taj divan posjed - ona, ona, čini se, ipak nije sretna. Kako je težak život! Nikoga ne pošte ñuje od boli i jada - mislila je ona.

30

GIGA

VII

Idući je dan bila subota. Tog je dana gospo ña Steinbrecht uvijek primala goste. Od pet sati poslije podne do nave čer njena se ku ća nikad ne bi ispraznila. Poslije podne servirali su male kola čiće i ukusne toste, a za ve čeru je bila spremljena hladna zakuska. Kod zajedni čkog doručka, u subotu ujutro, upoznala je gospo ña Steinbrecht Brittu s tim kućnim običajem. Stara je gospo ña opet izgledala ponosno i mirno kao uvijek. Ovoj strogoj, suzdržanoj prirodi nije bilo lako iznenada postati ljubazna i topla. Uvijek bi se iznova branila od svojih vlastitih osjećaja. Nitko ne bi mogao zamijetiti na njoj da ju je nešto potreslo i daje njen mir samo maska. Činilo se kao da se stidjela svojih sino ćnjih osjećaja. No Britta je zavirila u ovo ponosno žensko srce, i sada se više nije dala zavaravati. Polagano se stara dama opet smekšala pod mole ćivim pogledom baršunastih sme ñih očiju. I tako je razgovor ipak nekako krenuo. - Meñu mojim gostima na ći ćete i znance, gospoñice Britto -rekla je gospo ña Steinbrecht u tijeku razgovora. - Znance? Ja? - za čudila se Britta. - Da, doktora Frensena Frensena i njegovu ženu. Brittine su o či zasjale. - To su tako mili, dobri ljudi! - Kako ste ste to tako tako brzo otkrili? - Tako nešto čovjek instinktivno osjeti. Gospo ña Claudina je uzdahnula. - Blago vama ako vas vaš instinkt instinkt nikad ne vara. Jeste li upoznali i oba Frensenova Frensenova ne ćaka? - Ne, milostiva gospoño. - Tada ćete to večeras nadoknaditi. - Doktor Frensen Frensen nema djece? djece? - Ne. I zbog toga je prihvatio prihvatio svoja dva ne ćaka. Jedan je oficir, on je sin njegove sestre. Sestrin je muž umro nesretnim slu čajem, a na nju je to tako djelovalo da je veoma mlada umrla. Drugi je sin njegova brata. Taj je brat lije čnik dobio trovanje krvi kad je lije čio nekog bolesnika od difterije. Umro je kao žrtva svoga poziva. I njegova je žena isto tako veoma rano umrla. Taj drugi ne ćak studirao je kemiju i sada je zaposlen u laboratoriju jedne ovdašnje tvrtke. Interesira me ho će li vam vaš instinkt pomoći da pravilno ocijenite oba ne ćaka. Britta se nasmiješila. - Kod mladih ljudi njihove njihove osobine možda nisu tako naglašene. naglašene. - Vidjet ćemo. Uostalom nadam se da ćete svojim glazbenim talentom pridonijeti razonodi mojih gostiju. - Veoma rado, ako ako to budem mogla mogla - kazala je Britta s o čima punim straha. Je li gospo ña Claudina razumjela taj strah? Ili je to bio samo slu čaj kad je kazala: - Htjela sam vas pitati kako stojite s garderobom, garderobom, gospo ñice Britta. Imate li lijepu haljinu za društvo? Ne mislim za danas. Danas je dovoljna jednostavna, svijetla haljinica. Ali za zabavu u parku morate imati elegantnu haljinu. Britti je udarila krv u glavu. - Za svečane prilike imam samo jednostavnu bijelu haljinu od voala. Kod generala Feldheima bila sam za vrijeme sve čanosti gotovo čitavu večer uposlena kod glasovira ili kod stoli ća za čaj. Nije mi bila potrebna elegantna haljina. - Ovih ću vam dana naru čiti kostim kod Schellendorfa. Britta je stisnula ruke i pogledala je u neprilici. Sjetila se svoje skromne ušteñevine. Ho će li ona dostajati za ono stoje ova bogata žena namjeravala naru čiti? - Oprostite, milostiva gospo gospoño, ali ja ne znam nije li ta tvrtka preskupa. Imam samo malo novca... a ako me vi opet otpustite ne znam kroz koje ću vrijeme opet na ći namještenje. 31

GIGA

Gospoña Claudine je iznenada shvatila strah u Brittinim o čima i nasmiješila se. - Niti ne pomišljam na to da da vas otpustim - rekla rekla je dobrodušno. Brittine su oči zasjale tako da ih je stara gospo ña gledala kao za čarana. Upravo su tako zasjale i oči Heinza Lossena kad se zbog ne čega radovao. Britta se iznenada digla i privukla ruku svoje gospo ñe usnicama. - Zaista ne? Ja smijem smijem ostati? Kako vam vam mogu zahvaliti? zahvaliti? - Zar biste tako rado rado htjeli ostati kod mene? mene? - upitala je dirnuto stara žena. - Od svega svega srca! Ne samo samo što ću se riješiti velike brige ako smijem ostati, ve ć u meni ima i nešto drugo što ne mogu objasniti. Vaša dobrota, vaše zanimanje za one koje sam ja najviše voljela i koje sam na žalost izgubila - sve je to tako divno. I gospo ña generalica, je često bila dobra prema meni. Ali ja ne znam - vi se tako ljudski odnosite prema meni, usprkos... Iznenada je u neprilici zašutjela i pocrvenjela. Gospo ña Claudine se nasmiješila. - Usprkos tome što što ste me najprije smatrali smatrali hladnom, starom ženom. ženom. To ste htjeli kazati? kazati? Britta je uplašeno sjela. Ona je htjela kazati - Usprkos vašem naizgled strogom i oporom bi ću. - No još se u pravi čas bila sjetila kako bi to njena gospo ña mogla shvatiti kao nedozvoljenu kritiku. - Milostiva gospo ño, molim vas, nemojte misliti da sam to htjela htj ela kazati! -jedva je prozborila. - Možda ste se u mislima nešto blaže izrazili. No ostavimo to. Na svaki ste se na čin mene pomalo plašili. Pa čuli ste kako sam prije vas ve ć tri mlade djevojke otpremila jer sam tako nesnosna. Frensen Frensen i moja dobra stara Stange sigurno su vas dobro uplašili - rekla je stara dama s blagom ironijom. - Ne, ne, samo su mi natuknuli kako se ne smijem odviše odviše nadati da ću ostati, jer... - Jer sam ja zlovoljna, stara žena žena kojoj nije lako ugoditi. Da, da, a tako to i jest. Ali zato kad  jednom nekoga zavolim - no radije ne ću odviše obe ćavati. Ako opet jednom budem gruba i neljubazna, tada se sjetite, drago dijete, da se ja nalazim u veoma lošem raspoloženju i da ni s kim nisam manje zadovoljna nego sa samom sobom. No vi zbog toga ne smijete trpjeti, to vam obećavam. Jer ja vas volim i želim da što dulje ostanete kod mene. Britta je sjala od sre će. - Kako sam ja beskrajno sretna, presretna, presretna, milostiva gospo gospo ño! - Tome se veselim, dijete. I ako vam vam ne bude odviše teško, nastojte i vi mene malo malo zavoljeti. Meni je to potrebno, jer ja sam veoma siromašna, iako sam bogata žena. A za to svoje siromaštvo sama sam kriva. No vi to ne možete razumjeti. Vratimo se sada na pitanje vaše haljine. Naravno da ja izdatke koje vi imate zbog probitaka moje ku će, uzimam na sebe. Vaša vam plaća ne dopušta da nabavljate elegantne toalete. A meni je drago kad su moje družbenice obu čene lijepo i elegantno. Naro čito kad su tako lijepe kao vi. Nije potrebno da pocrvenite. To vam jedna stara žena smije kazati. Jednom ćemo prilikom popisati što vam je potrebno: haljine, šešire, rukavice i sli čno. Idućeg ćemo tjedna oti ći do Schellendorfa i nešto naručiti. To možete od mene primiti mirne duše. Uvijek sam to radila kod svih družbenica. Posljednje riječi nisu baš posve odgovarale istini. Gospo ña Steinbrecht je prema svojim družbenicama bila uvijek veoma darežljiva i poklanjala im kod izvanrednih prilika lijepe haljine. No kod Britte je to bilo druga čije. Njoj je od samog početka htjela osigurati pravo na ono stoje kod drugih bila samo darežljivost. Mlada je djevojka sjedila kao utonula u lijep san. Njene su velike o či sjale od sre će. Bila je tako dražesna da gospo ña Steinbrecht nije mogla skinuti pogled s nje. - Kako bi čovjek mogao biti ponosan kad bi imao takvu k ćer - pomislila je i tiho uzdahnula. Britta je bila kao omamljena. Po rije čima gospoñe Steinbrecht njen je položaj bio još mnogo sjajniji no stoje to ona zamišljala. Njeno je srce bilo puno tople zahvalnosti prema toj plemenitoj ženi. Činilo joj se pravim čudom što se odjednom riješila svih briga, i što je možda za čitav niz godina našla dom. Htjela je udovoljiti svim željama koje je mogla pro čitati iz očiju gospoñe Steinbrecht i time

32

GIGA

 joj dokazati svoju zahvalnost. zahvalnost. - Kad bih vam vam samo mogla objasniti svoje svoje osje ćaje - kazala je, ispunjena zahvalnoš ću. Htjela bih vam se odužiti za vašu dobrotu, noja to t o mogu samo beskrajnom odanoš ću jer ništa drugo ne posjedujem. Gospoña Claudine gledala ju je zamišljeno. I sjetila se kakvu dragocjenost Britta posjeduje u zabilješkama svog oca. Ona je beskrajno željela zadobiti to t o blago. - Moram ih posjedovati, posjedovati, uz bilo koju cijenu - kazala kazala je tiho. No trgnula trgnula se kad ju je Britta Britta upitala: - Što izvolite? Nisam vas vas razumjela. - Ništa, ništa, dijete. Ponekad Ponekad sam rastresena. rastresena. Ne obra ćajte pozornost na to.

33

GIGA

VIII

Kao što je to ve ć bilo uobičajeno, prvi su gosti stigli gospo ñi Steinbrecht oko pet sati. Gospoña Steinbrecht do čekala ih je ukusno obu čena u haljinu koja je odgovarala njenim godinama. Bila je napravljena od crne čipke i svile. Izgledala je veoma otmjeno, a njeno je ponosno lice bilo ozareno blagim sjajem. Gosti su iznena ñeno promatrali lijepu, vitku djevojku s bogatim, plavim pletenicama i divnim očima. Britta je obukla svoju najbolju haljinu od bijelog voala jer je to željela njena gospo ña. Haljina  je padala u lijepim naborima, naborima, a ovratnik je otkrivao samo malen malen dio njenog potiljka. Bila Bila je tako krasna i dražesna, a uz to i tako t ako otmjena, daje privla čila poglede svih prisutnih. Britta i nije primjećivala kako je upadala u o či zbog svoje mladena čke svježine. Bila je sretna  jedino stoga što je opet imala dom i tako se riješila neprekidnih neprekidnih briga. Njene su se se o či uvijek iznova vraćale gospo ñi Steinbrecht kao da pita je li l i sve u redu. A ova je jedva mogla odvratiti pogled od dražesne Britte. Uvijek bi opet otkrivala nove sličnosti s njenim ocem. Kako je držala glavu, kako ju je ponekad nagnula na stranu kad bi nešto promatrala i kako je s vremena na vrijeme pogladila desnom rukom lagano lijevu, sve je to bilo isto kao kod njena oca. A uz to još i dražestan trokut na čelu i baršunaste o či. Kćerci Heinza Lossena nisu bile potrebne nikakve druge preporuke za ulazak u ku ću i u srce Claudine Steinbrecht. Doktor Frensen i njegova supruga toplo su pozdravili Brittu. Ostali su je gosti za čuñeno gledali. Zar tako izgledaju družbenice? I kako su Frensenovi bili ljubazni s njom. Britta im je radosno saop ćila daje primljena u službu. - Već sam od svog muža čula daje sve proteklo u redu, dijete. Veselim se zbog vas. To je bila bil a potpuna pobjeda, zar ne? - kazala je stara dama. - Za tu pobjedu moram zahvaliti zahvaliti i vama i gospodinu doktoru. Vi ste me tako ljubazno pripremili - odgovorila je toplo Britta. - Nije potrebno zanositi se iluzijama, draga gospo gospo ñice. Sigurna sam kako je jedino vaša osobnost izvojevala tu pobjedu. U tom trenutku pristupio je neki mladi oficir damama. - Draga tetko, hoćeš li me upoznati s gospo ñicom? - kazao je on gledaju ći s udivljenjem Brittu. Ova je u njemu prepoznala poru čnika koji je s vojnicima prolazio kraj ograde parka. Njegov pogled, u kojem se osim divljenja nalazio još i neki drugi izraz, natjerao joj je crvenilo u lice. To je promatrao neki drugi muškarac u civilu koji je tako ñer pristupio damama i sada stajao iza oficira. Iznena ñeno je pogledao njeno lijepo lice i pomislio: - Evo, Theo je opet nekoga nekoga osvojio, čudno da sve žene tako reagiraju na njegove... U meñuvremenu gaje gospo ña Frensen predstavila. - Moj nećak, poručnik Frensen - gospo ñica Lossen, družbenica gospo ñe Steinbrecht. Theo Frensen lupnuo je petama i naklonio se. A zatim je kazao sa smiješkom koji nije bio na mjestu: - Već sam imao tu sreću da izdaleka vidim gospo ñicu. Britta se ljutila zbog tog smiješka smij eška i kazala hladno, ponosno uzdignute uzdignute glave: - Žao mi je što se ne mogu sjetiti da smo se ve ć sreli, gospodine poru čnice. On je pogledao prema svojoj tetki koja se okrenula i razgovarala s nekom starijom gospo ñom, a zatim je odgovorio s povjerljivim smiješkom: - Vaše lijepe o či ne mogu lagati kao vaše usne, gospo ñice. One su mi smjesta odale da ste me prepoznali. Britta ga je pogledala mirno i hladno iako su njeni obrazi postali još rumeniji. Ve ć je bila naučena na to daje izvjesni ljudi u društvu smatraju za divlja č na koju je dopušten lov. Ovaj je poručnik očito pripadao toj kategoriji. - Na žalost ne mogu mogu vam zabraniti tako govoriti, gospodine gospodine poru čnice. No oprostite, čini se 34

GIGA

da sam potrebna gospo ñi Steinbrecht. Hladno se naklonila i htjela oti ći. No zadržala ju je gospo ña Frensen. - Samo trenutak, trenutak, draga draga gospo gospo ñice. I moj drugi nećak htio bi se upoznati s vama. Doktor Herbert Frensen - gospo ñica Lossen! Istom sada je Britta opazila mladog čovjeka koji je stajao iza poru čnika već neko vrijeme. Pozdravila ga je hladno i suzdržljivo. Pri tome je pogledala njegovo rasno lice oštrih crta. Imao je duboke, izražajne, sive o či. I na njegovom je licu l icu bio lagan osmijeh, no taj nije bio ni nametljiv, ni drzak, ve ć pomalo podrugljiv i zagrižljiv. Inače se doktor Frensen nikad nije rugao. Bio je to živahan čovjek s otvorenim, časnim karakterom. No kad bi vidio kako i najljepše i najpametnije djevojke nasjedaju lijepom licu njegova brati ća, njegovim bi licem prešao podrugljiv osmijeh. Na žalost, sam je predobro znao, kako Theo osim lijepog lica i dobre figure ne posjeduje nikakve druge vrline do velike doze samouvjerenosti. Herbert Frensen ni izdaleka nije bio tako lijep kao Theo. No zato je bio izrazito bolji karakter. Zato što ga žene nisu zamje ćivale bila je kriva više njegova povu čenost nego njegova vanjština. Nije težio za laganim osvajanjima. Usprkos svom prividno hladnom ponašanju, njegova je priroda bila duboka i imao je idealne poglede na svijet. Majke čije su kćeri bile sazrele za udaju ve ć su odavno stavile oba brati ća na listu ozbiljnih ženidbenih kandidata. kandidata. No Theo je bio poput leptira koji je srkao sa svakog cvijeta, a Herbert  još nikad nije sreo djevojku koja bi bar bar donekle nalikovala nalikovala njegovom idealu. idealu. A on se nikad nikad ne bi oženio iz koristi. Kao i njegov brati ć, ni on nije imao imetka. Do prije kratkog vremena bio je ovisan o dobroti svog ujaka. Sada je našao posao u laboratoriju jedne velike tvornice boja. Njegova mu je plaća bila dovoljna za život. Osim toga imao je opravdane nade da će mu se položaj još i poboljšati. Dok je Theo još uvijek ovisio o novcu svog ujaka, Herbert nije od njega uzeo ništa otkad je dobio namještenje. Doktor Frensen i njegova žena voljeli su svoje ne ćake kao vlastitu djecu. No u potaji su osjećali kako je Herbert vrjedniji iako dakako nisu mogli Thea smatrati nevrijednim. Znali su samo daje on površan, da nikad nije izlazio s novcem koji je dobivao od njih i daje usprkos svojoj izvanjskoj ljubaznosti mnogo nepouzdaniji od Herberta. Gospoña doktora Frensena je u potaji tražila bogatu nasljednicu za Thea i nadala se kako će ona urazumiti njenog tako površnog ne ćaka. Za Herberta su se oboje starih manje brinuli. Znali su da će on sam mo ći svladati svoj životni put. Doktor Frensen je pomno zapisivao koliko je više novca izdao za Thea nego za Herberta. Kako će obojica biti jedini nasljednici njegova malenog imetka, on nije htio da Herbert pri tome lošije pro ñe. Osjećaj pravednosti mu to nije dopuštao. Britta je iz pristojnosti izmijenila samo nekoliko hladnih rije či s Herbertom, a zatim se opet brzim koracima uputila prema stoli ću za čaj. Nadala se da će tamo moći nešto pomo ći. No tek stoje stala uz stoli ć, pristupila joj je gospo ña Steinbrecht i stavila svoju ruku na Brittinu. - Prepustite ovo posluzi, posluzi, gospo gospo ñice Britta. Htjela bih da ostanete uz mene. Prvo ću vas upoznati sa svojim gostima. Ve ć su me mnogi upitali za lijepu l ijepu mladu damu u bjelini - kazala  je ona sa smiješkom. smiješkom. Britta ju je pogledala sretnim o čima. - Tako bih rado pomogla, milostiva gospo ño. - Ako me želite razveseliti, svirajte nam kasnije kasnije malo. Kod mene ne trebate svirati za ples, ali ali kad netko tako lijepo pjeva i svira mora time usre ćiti i druge. - Veoma ću to rado učiniti. - Jeste li već pozdravili Frensenove? Frensenove? - Da, i u svojoj sam im sreći odmah ispri čala kako smijem ostati kod vas.

35

GIGA

Gospoña Claudine se nasmiješila. Ovo slatko lice bilo je prelijepo kad je bilo bil o ozareno sre ćom. - Tako, tako, već ste im to ispri čali? A jeste li upoznali i oba ne ćaka? - Da, gospo ña Frensen mi ih je obojicu predstavila. - Pa, kakav je vaš sud? Britta ju je ozbiljno pogledala. pogledala. - Milostiva gospo ño, o ljudima i knjigama trebalo bi suditi istom kad ih dobro upoznamo. - Kolika mudrost u tako tako mladoj glavi. No što vam kaže vaš vaš instinkt? Britta je pocrvenjela. No kad je vidjela kako je ozbiljno promatraju o či stare gospo ñe, upitala  je tiho: - Smijem li biti iskrena? - Posve. - Moj mi instinkt nalaže opreznost kad se se radi o jednom od ta dva gospodina. gospodina. O drugom mi nije ništa kazao. - A taj jedan nosi uniformu, zar zar ne? - Da! - Izvrsno dijete! Čini se da se možete osloniti na svoj instinkt. Što Št o se mene ti če, ja mnogo više volim Herberta. Theo osvaja. No to je lažno. Kažem vam to ne bez odre ñene namjere. Britta joj je brzo poljubila ruku. - Zahvaljujem vam! Osim toga ja nikad nikad ne zaboravljam na svoj položaj. A na to sigurno sigurno ne će zaboraviti niti poru čnik Frensen. Gospoña Claudina je gotovo s prezirom odmahnula. - Taj zaboravlja na sve što mu nije ugodno. ugodno. Britta se ponovno ponovno uspravila. - Neću mu dati prilike za to. Stara gospo ña je sada odvela Brittu grupi postarije gospode. Predstavila ju je - Gospo ñica Britta Lossen, moja nova družbenica. Način na koji je predstavila Brittu, upao je u o či njenim gostima. A i to kako ju je htjela uvu ći u razgovor, odavalo je da ona želi za nju poseban položaj. Zbog toga su i bili veoma ljubazni s tom lijepom djevojkom. Mnogima to i nije bilo teško. Lijepo lice je poput preporuke kojom se postiže naklonost ljudi. A Brittina skromnost se svima veoma svi ñala. I tako se Britta malo po malo upoznala sa svim prisutnima. Me ñu njima se nalazio i kapetan Gorger. On nije bio tako netakti čan kao Theo Frensen i nije spomenuo susret kod ograde parka, iako je Brittu smjesta prepoznao. Njegovo oštro lice vojnika odavalo je jasno koliko mu se mlada djevojka svi ña. Kasnije se po obi čaju muziciralo. Kapetan Gorger koji je bio veoma glazben i imao lijep bariton, otpjevao je nekoliko pjesama iz neke nove operete. Nakon tog laganog, razveseljavaju ćeg nastupa, slijedila je pjesma o večernjoj zvijezdi Wolframa von Eschenbacha Eschenbacha koju je otpjevao neki stariji gospodin s mnogo mladenačkog žara. Bio je to savjetnik Habermann. Pratila gaje njegova žena, neka suha, blijeda plavuša s dugim nosom i zagrižljivim licem. Njene oštre, hladne o či preletjele bi ponekad prijete ći preko slušalaca kao da pita da li oni s dovoljno pažnje prate ovaj otrcani, toliko puta ponavljani, nastup. Činilo se da oni baš nisu veoma obljubljeni. Kad su išli prema glasoviru, uzdahnuo je neki mladi poručnik: - Djeco, začepite srce i uši. Habermanni se spremaju zlostavljati ve černju zvijezdu. - Tiho, Biihlau, želiš li izazvati bijes gospoñe Habermann? - Bože sa čuvaj! Nije li netko n etko od vas ponio vatu? - šapnuo je Gorger. - Ne, ali doktor Streubel Streubel bi nas mogao mogao kloroformirati. U narkozi se to može može podnijeti bez bola. - Sjajno, gdje gdje je doktor Streubel? - Sjedi kraj kraj naše drage domaćice i udvara lijepoj lij epoj družbenici. Djeco, pogledajte dražesno lice te mlade dame. To je bolje od svake narkoze.

36

GIGA

- Čujte, čujte, Gorger postaje romanti čan. - Smilujte se - Habermannova Habermannova će nas probosti svojim pogledom. - Ne mari, to bi bila slatka smrt - rekao je mladi poručnik s oduševljenim pogledom. Zbog toga su gotovo svi prasnuli u smijeh. No jedan pogled Habermannove ugušio je taj smijeh u začetku. Mlada su gospoda gr čevito zurila u vrške svojih čizama i izigravala izi gravala duboko ganu će. Oni su i veoma glasno pljeskali kad je pjesma o ve černjoj zvijezdi bila dovršena. Slijedeći se nastup mladi ćima više svi ñao. Theo Frensen odveo je do glasovira prekrasnu mladu ženu, sjajnog pogleda. Bila je to supruga vlasnika tvornice Michelsa koji je bio najmanje dvadeset godina stariji od nje. Gospoña Susanna Michels veoma je voljela život i dopuštala je da joj udvaraju. Budu ći je njen muž bio milijuner mogao je dati dostojan okvir njenoj ljepoti. lj epoti. Došavši do glasovira, po čela je polagano skidati prstenje i narukvice, neprekidno razgovarajući s Theom. Konačno se s Theom oprostila žarkim pogledom u kojem se mogao nazrijeti suspregnuti bijes. Gospoña Susanna Michels bila je naime ljubomorna jer se Theo upadljivo dugo zadržavao kraj Britte. Upravo mu je to bila tiho prigovorila, no on je te t e prigovore suzbio neodoljivim pogledima. - Nije potrebno da se u društvu zna kuda me moje srce vu če, najdraža, obožavana gospo ño Susanna - prišapnuo joj je on. Samo upola umirena po čela je lijepa žena svirati s mnogo strasti jednu Lisztovu rapsodiju. Njeno lijepo, izražajno lice odavalo je kako joj ta strast leži u krvi. Herbert Frensen sjedio je kraj otvorenih vratiju koja su iz salona za glazbu vodila na terasu parka. Za vrijeme pjesme o ve černjoj zvijezdi činilo se kao da bi bio najradije pobjegao. Zatim mu je pogled zabrinuto po čivao na Theu i lijepoj gospo ñi Michels. Strast, koju je ta lijepa žena tako otvoreno pokazivala za vrijeme sviranja, neugodno ga se dojmila. Ma kako briljantno ona svirala, njemu se ta vrsta glazbe nije svi ñala, jednako kao ni žene koje se nisu znale svladavati. Njegov se pogled slu čajno sreo s Brittinim. Ona je j e sjedila skromno iza gospo ñe Claudine i iznenada sa zanimanj empogledala u ozbiljno Herbertovo lice. I sada su se dva para o čiju u zanosu srela. Kako je ponekad čudan takav pogled koji zaboravlja na sva uobi čajena pravila. Kad se ovo dvoje ljudi srelo nije zadrhtala ona nevidljiva struna njihova bi ća. A sada kao daje iznenada došlo do nevidljive veze me ñu njima. Ta krijesnica presko čila je s jednoga na drugo kao daje htjela zapitati: - Tko si ti? Odmah zatim njihovi su se pogledi opet razdvojili, ali još su se nekoliko puta sreli - no tada su oni već povukli zavjesu ispred svoje duše. U društvu više nije bilo nikoga tko bi želio izvesti neku glazbenu to čku. Sada je gospo ña Steinbrecht mogla pokazati svima k ćer Heinza Lossena. I to je u činila s velikim unutarnjim zadovoljstvom. Smiješe ći se, kazala je da bi gospo ñica Lossen rado pridonijela nešto zabavi gostiju. Britta se malo zacrvenjela, no ustala je bez oklijevanja i pošla prema glasoviru. Sve su o či pratile njenu dražesnu pojavu. Gospoña Haber šapnula je u uho gospo ñi Michels: »Što mislite, je li to prava kosa?« Gospoña Susanna je nevoljko slegnula ramenima jer je vidjela da je Theo Frensen pristupio Britti i ponudio joj da će on listati note. Gotovo neprimjetno pojavio se na Brittinom čelu onaj mali trokut. Najradije bi odbila Thea. Tada se sjetila kako joj ne doli či odbiti ljubaznu l jubaznu ponudu gosta svoje gazdarice. Ograni čila se na to da mu zahvali nijemim naklonom glave. Herbert Frensen pratio je promjenu na Brigittinu licu. Časak je zastao. Zatim je ustao i kao nenamjerno pristupio bliže. Ova ga je djevojka po čela zanimati jer je j e Theovo udvaranje

37

GIGA

vidljivo odbijala. Da lije to bila samo gluma ili iskreni osje ćaj? Pogled na Thea natjerao joj je prilikom prvog susreta krv u lice - zastoje sada iznenada bila tako hladna i odbojna? To gaje pitanje mu čilo. Sjeo je blizu glasovira kako bi mogao bolje promatrati Brittu i Thea. Theo je sjeo kraj Britte i za vrijeme dok je ona traže ći listala po notama, on joj je nešto tiho govorio. Sto je govorio to Herbert nije mogao razumjeti, no mogao se kladiti da se radilo o njegovim omiljenim laskanjima. S potajnim je j e zadovoljstvom vidio kako mlada djevojka ne obra ća pozornost na to. I ubrzo nakon toga glasovir je po čeo pjevati pod Brittinim rukama. Druge rij eči Herbert nij e mogao na ći za ovu produhovlj enu igru koja gaje dovodila u sanjarsko raspoloženje potpuno strano ovom ozbiljnom čovjeku. Njegove su o či neprekidno gledale u fini Brittin profil. Kako su čiste bile te crte, kako su lijepo li jepo ležale tamne duge trepavice na dražesno zaobljenim obrazima kad bi Britta spustila pogled. I kako bi divno zasjale o či nalik na smeñi baršun kad bi podigla kapke. Za Herberta Frensena bila je ova čista ljepota pravo otkri će. U isti mu je čas postalo jasno kako je ova djevojka osoba koju bi trebalo bolje upoznati. No Brittino sviranje nije osvojilo samo Herberta. I svi ostali gosti slušali su bez daha. To je bila glazba koja je dolazila iz srca i govorila srcu. Claudine Steinbrecht je zadovoljno promatrala kakav dojam ostavlja ostavlja Brittina igra i na njenu se licu pojavio ponosan smiješak. Činilo joj se kao daje i ona stvorila nešto od te djevojke, kao da je čvrsto vezana za nju. Britta Lossen pobijedila je brzo njeno ponosno žensko srce, jer je bila kći Heinza Lossena, ali i zbog svoje čiste ljepote. Kad je Britta završila, odobravali su joj dugo i iskreno. i skreno. Theo se sagnuo prema njoj i šapnuo  joj povjerljivo: - Ne znam čemu bih se više divio, vašoj majstorskoj igri ili vašoj velikoj ljepoti. Oko i uho se natječu tko će imati veći užitak. Ja sam zadivljen, časti mi! Trokut na Brittinom čelu postao je još dublji, a izraz lica odbojniji. - Ne znam što bih s vašim udivljenjem, gospodine gospodine poru čnice. Molim vas ne zaboravite kakav  je moj položaj u ovoj ku ku ći. Ja sam potpuno bespomo ćna pred uvredama. - Ali, draga draga gospoñice, zašto tako oštro? Zar vam ne smijem izraziti svoje udivljenje? - C'est le ton, qui fait la musique, musique, gospodine gospodine poru čnice. A budu ći imam sluha veoma dobro razlikujem tonove - odgovorila je ona veoma odrješito. Oboje nije primijetilo da im se Herbert Frensen približio. On je čuo posljednje Brittine rije či. Izraz njenog lica odao mu je da joj Theove primjedbe nisu bile ugodne. Ni sam nije znao zašto je iznenada ustao i pristupio im. Ina če ga Theovi galantni manevri nisu zanimali. No danas je zbog njih bio nemiran. - Čini se da svoj posao nisi dobro obavio, Theo. Dopustite mi da umjesto svog brati ća okrećem za vas stranice - rekao je naizgled mirno. Britta je odahnula, no brzo je dodala - Hvala vam, gospodine doktore, noja sam navikla sama okretati stranice. Herbert se naklonio, stavio ruku na rame svog brati ća i povukao ga za sobom. - Što ti pada na pamet? - zasiktao je Theo bijesno. bijesno. Herbert je ostao posve miran. - Doñi, nismo potrebni gospo ñici Lossen. Theo gaje osorno pogledao. - Ti joj možda nisi potreban. - Ni ti joj nisi potreban, potreban, Theo. - Ostavi me, ne želim napustiti svoje mjesto - prošaptao prošaptao je Theo Theo ljutito. Ali Herbert gaje prikliještio kao sa željeznim pandžama. - Ne zaboravi zaboravi da veoma otežavaš otežavaš položaj gospo gospo ñice jer ona zbog tvog udvaranja dolazi u središte pažnje.

38

GIGA

- Gluposti! Samo Samo zato jer okrećem stranice nota? Pa to si htio i ti u činiti. Herbert se ironično nasmiješio. - Kad dvoje čini isto, to ipak i pak nije isto. Ja nisam u središtu pažnje kao ti. Tvoj posljednji flert, fl ert, lijepa gospoña Michels, probadala vas je o čima. Theo je pogledao svoju lijepu prijateljicu koja ga je pratila plamte ćim pogledom. - Hm! Ta mi dobra žena postaje s vremenom vremenom dosadna - rekao je. Kad bi mu neki flert dosadio dosadio ili postao neugodan mogao je biti nevjerojatno surov. Herbert gaje naglo napustio. Udaljio se od Thea i naslonio se na kamin, dok se njegov brati ć zlovoljno spustio na neki stolac. Britta je na sveop ću želju počela svirati još jedan komad. Herbert se nesmetano predao užitku. To je bila glazba, kakvu je on volio. Malu scenu me ñu bratićima i Brittom, osim ljubomorne gospoñe Michels opazila je još samo gospo ña Steinbrecht. S velikim zadovoljstvom promatrala je zlovoljno Theovo lice. Poznavala je Thea i bila je ve ć unaprijed uvjerena kako će on pokušati o čarati Brittu. I zbog toga ju je i upozorila. No ona je promatrala i Herberta. Kad je Britta Britt a na op ću želju i zapjevala, opazila je kako Herbert, zaboravivši na sve ostalo, gleda Brittino Britti no lice. To ju je podsvjesno radovalo. Nakon što je Brittin nastup bio završen, svi su gosti otišli oti šli u blagovaonicu gdje ih je čekalo  jelo. Gospoda su su najprije opskrbila dame dame jelom i pi ćem, a zatim su se pobrinula za sebe. Svi su posjedali oko malih stolova. Gospo ña Claudine pozvala je Brittu k sebi. Sjedila je zajedno s gospoñom Frensen i Herbertom. Kad je Theo vidio kuda je Britta sjela, pošao je i on sa svojim tanjurom onamo i zamolio s najljepšim smiješkom smije li sjesti. Ništa na Herbertovom licu nije odavalo da mu to nije ugodno. I gospo ña Steinbrecht sakrila je neraspoloženje koje je osjetila u Theovom društvu. Kod susjednoga stola sjedila je gospo ña Michels sa svojim starim mužem u društvu bra čnog para Habermanna. Gospo ña Haberman toliko se nagnula prema gospo ñi Michels daje njezin šiljati nos gotovo dodirivao njezino lice. - Ne čini li vam se da naša ku ćedomaćica pridaje mnogo pažnje svojoj novoj družbenici? Gospoña Michels oštro je pogledala Thea, a on ju je potajno pozdravio. Znao je da se takav flert ne može prekinuti u roku od jednoga j ednoga dana i čuvao se da bez potrebe ne razdraži tu lijepu ženu. Ova je sada odgovorila gospo ñi Habermann: - To sam ve ć i ja primijetila. I stoga mi je  još nerazumljivije zašto ta ta mlada djevojka ne nastupa onako onako skromno kako kako to nare ñuje njen položaj. - Smatrate je lijepom? lijepom? - Pitala je dalje Habermannova. Habermannova. - Čula sam malo prije kako neki od mlade gospode hvale njenu ljepotu. - To je pitanje pitanje ukusa! ukusa! Čini mi se da ima bezna čajno lice. - Ona ima veoma veoma lijepe oči - usudio se primijetiti gospodin Michels. Njegova mu je supruga dobacila bijesan pogled i on se iznenada skupio. Svima je bilo poznato kakav je papu čar. - Čini vam se? - zapitala je Habermanova i pogledala prijete ći svog supruga. Wolfram von Eschenbach je upravo prinosio ustima porciju rakova s majonezom. Pri tome je zamumljao nešto nerazgovijetno. - Što kažeš, dragi dragi Julius? - upitala je njegova njegova žena, probadaju probadaju ći ga pogledom. »Dragi Julius« zagrcnuo se od straha i kad je majoneza kona čno sretno stigla u njegov želudac, rekao je: - Razumijem se u glazbu. Njezin je glas potpuno neškolovan. Gospoña Michels mu je ljubazno kimnula. - To sam i ja primijetila, gospodine gospodine savjetni savjetni če. - Kako je gospo ña Steinbrecht mogla, nakon prethodnih nastupa, zamoliti tu t u diletantkinju da svira! - reklaj e Habermannova, nadaju ći se da će gospoña Michels odati priznanje »Ve černjoj

39

GIGA

zvijezdi«. No ova je propustila priliku umiliti se Habermannovoj Habermannovoj i njenom dragom Juliusu, zbog toga stoje upravo opet izmjenjivala izmj enjivala poglede s Theom Frensenom. Kazna ju je smjesta stigla jer je Habermannova zagrižljivo dodala: - Čudno je što brati ći Frensen sjedaju za stol baš s tom družbenicom. Kao da ovdje nema dovoljno dragih mladih dama! Lijepi Theo zaista ne propušta niti jedno bar donekle zgodno lice. Tako - sada je ona pokazala gospo ñi Michels. A daje udarac pogodio, odavalo je crvenilo na tom lijepom, strastvenom licu. Gospoña Michels je gotovo umrla od bijesa i ljubomore, l jubomore, a ipak se morala svladati i glumiti ravnodušnost, ravnodušnost, kako ne bi postala žrtva oštrog jezika svoje susjede. S usiljenim smiješkom kazala je: - Zar zaista mislite da je j e poru čnik Frensen takav Don Juan? Habermannova je, pogledavši prema nebu, podigla ruke: -Molim vas, svašta se pri ča! Svašta! No vi to morate bolje znati, on često zalazi u vašu ku ću. I to je bio novi udarac. - Što ćete, draga gospo ño savj etnice, on j e tako dobar d obar zabavlj a č, a moj se muž rado smije. Zar ne, Heinrich? Gospodin Heinrich Michels je zapravo bio iznena ñen kad je čuo da se rado smije, no požurio se da to potvrdi, a njegova ga je žena nagradila slatkim smiješkom i pogladila mu malu, debelu ruku. Britta nije ni slutila na kakav su se na čin dame za susjednim stolom pozabavile njome. Sjedila  je skromno, no i potpuno potpuno neusiljeno kraj kraj gospo ñe Steinbrecht i govorila samo kad bi je nešto zapitali. Ali gospo ña Claudine, kao i gospoña Frensen uvijek bi je ponovno uvla čile u razgovor. I Theo bi joj ponekad uputio nekoliko rije či. Sada je on to činio pristojno i samo je njegov pogled, koji je prodirao tako t ako često i duboko u njene o či, bio neugodno povjerljiv. Herbert Frensen gotovo i nije razgovarao s Brittom. Samo bi se ponekad vidjelo neraspoloženje na njegovu licu kad bi uhvatio Theov pogled. Britta je pak mislila da je on ponosan i da mu nije drago što ona sjedi za stolom. Vjerojatno mu je i prije bilo neugodno što mu se brati ć zabavljao s »družbeuicom«. »družbeuicom«. Ipak je morala uvijek iznova pogledati potajno njegovo rasno lice oštrih crta. Visoko čelo nad izražajnim očima, markantne crte oko ustiju i brade koja je bila izbrijana. i zbrijana. Usta su mu bila lijepo oblikovana, a lice simpati čno. Jednom se njegov pogled iznenada sreo s njenim - i ona se uplašila vidjevši kako su zasjale te t e ozbiljne, sive muške o či. Više se nije usudila pogledati ga. No srce joj je snažno lupalo - to je bilo prvi put da joj j oj je zbog pogleda muških o čiju srce  jače zaigralo. To ju je ispunilo potajnim strahom i u nesvjesnoj obrani punoj ponosa ona je zabacila glavu kao da se brani protiv neke tajne opasnosti. Kad su gosti te ve čeri napustili kuću, položila je gospo ña Claudina svoju ruku na Brittinu. - Veoma ste umorni, umorni, Britta? - Ne, milostiva gosipoño, uopće nisam. - Tada me otpratite u moju sobu, sobu, pa ćemo još malo razgovarati. Ne mogu odmah zaspati nakon što se toliko ljudi vrzmalo oko mene. Ušli su u budoar gospoñe Steinbrecht. To je bila soba osrednje veli čine, udobno i elegantno namještena. Gospoña Stange je upravo donijela svojoj gazdarici još jednu čašu limunade. To je stara gospo ña običavala piti za umirenje živaca svaki put nakon što bi gosti otišli. otišli . Sobarica je došla na druga vrata i upitala želi li se gospo ña presvući. - Pričekajte me ovdje još nekoliko minuta, molim vas, gospo ñice Britta. Htjela bih samo obući udobniju haljinu -rekla je gospo ña Claudine i otišla sa svojom sobaricom. Gospoña Stange upitala je Brittu želi li još nešto popiti. No ona se zahvalila. - Jeste li se večeras dobro zabavljali, gospo ñice? - upitala je, smiješe ći se. I Britta se smješkala. - Upoznala sam mnogo mnogo ljudi. Meñu njima i nekoliko zanimljivih. A vi ste pritom imali toliko

40

GIGA

posla, draga gospo ño Stange, a ja sam opet samo ljen čarila. - Kad bih morala tako lijepo pjevati i svirati, i uvijek opet čitati i pisati pisma, bio bi to za mene mnogo teži posao nego ovaj na koji sam nau čila. U tom se času vratila gospo ña Claudine. Smiješe ći se kazala je gospo ñi Stange: -A sada brzo na spavanje, Stange! Sutra moraš rano ustati. Dok je gospo ña Stange izlazila, sjela je gospo ña Steinbrecht, sada u udobnoj ku ćnoj haljini, u duboki naslonja č i mahnula Britti da sjedne nasuprot nje. One su najprije razgovarale o gostima, no doskora je gospo ña Claudine navela razgovor na Brittu i na njene obiteljske prilike. Morala joj je to čno opisati kako je izgledala njena majka i  jeli li joj ona sliči. Mlada djevojka izvukla je skroman, srebrni medaljon koji je nosila na uskom lan čiću oko vrata. - Od svoje sam majke naslijedila samo kosu. Ina če sam nalik na oca. Ako vas zanima, u ovom se medaljonu nalaze slike mojih roditelja. Stara je gospo ña dršćućom rukom primila medaljon koji je Britta otvorila i pružila joj. Isprva je nešto poput vela lebdjelo pred njenim o čima i nije mogla razlikovati crte lica tih t ih dviju osoba. No njen se pogled kona čno pročistio. Kako bi dobila na vremenu, poslala je Brittu u susjednu sobu po maramicu koju joj je trebala donijeti sobarica. I sada je prvo pogledala u jedno blago žensko lice, koje se nije odlikovalo ni sa čim osim s dva oka puna dobrote. S dubokim uzdahom njen se pogled upio u finu, karakteristi čnu umjetničku glavu Heinza Lossena i drhtaj je prešao njenim tijelom. Kad ju je Heinz Lossen napustio imao je trideset i tri godine. Na ovoj je slici imao najmanje pedeset godina. No ipak je to bilo ono isto drago lice. Samo što su njegove crte postale nešto dublje i produhovljenije. I njegove o či više nisu gledale sretno i sa smiješkom u svijet kao nekad. Ozbiljno, pune tihe rezignacije te su je o či gledale, kao o či čovjeka koji je prevladao život sa svom njegovom sre ćom i sa svim bolom. I u starosti je Heinz Lossen još morao biti lijep čovjek. U srcu osamljene žene, prilikom pogleda na tu sliku, otvorili su se svi izvori sre će mladih dana. Usprkos tome što se sada Britta vratila s maramicom ona se nije mogla potpuno svladati. Njena je ruka drhtala i Britta  je zaprepašteno zaprepašteno opazila kako suze suze klize niz tu ruku. ruku. Nenadano, gotovo nesvjesno, Britta je maramicom obrisala tu drš ćuću ruku i stara je gospo ña pogledala nesigurno u njeno zaprepašteno zaprepašteno lice. - Dijete, ne smijete se ni čemu čuditi, moji živci mnogo ne podnose. Za mnom je toliko tuge a to čovjeka slabi. A ova me slika podsje ća na nekog dragog čovjeka koga sam izgubila. - Ah - kazala je Britta Britta tiho - žao mi je što sam zbog zbog te slike probudila probudila u vama tužne uspomene. - Njih ne treba probuditi, dijete. Suze olakšavaju! olakšavaju! Neka vam ne bude žao. žao. Naprotiv - pri čajte mi mnogo o vašim roditeljima. I u licu vašeg oca ocrtava se bol i duševna borba. - Da, on je mnogo patio. Ja sam to naravno naravno saznala tek iz njegovih za zabilježaka. bilježaka. - Već ste mi pričali o tome. Čuvajte dobro te zabilješke. To je kao daje vaš otac još uvijek s vama. - Ja ih čuvam poput svetinje! - Vaš je otac otac bio veliki umjetnik, umjetnik, zar ne? ne? - Ne znam. On u to nije vjerovao, iako iako su mu se slike dobro prodavale u Americi. Mislim da niti jedna nije ostala u Njema čkoj, osim jedne male slike koju ja posjedujem. Od nje se moj otac nikad nije htio odvojiti. Govorio je kako ta mala slika sli ka vrijedi više od svega ostaloga što  je stvorio. Ako mi dopustite, dopustite, pokazat ću vam je jednom prilikom. Moj mi je otac jednom kazao: »Dijete, kad sam ovo slikao, bio sam još čovjek s dušom. No tada su mi moju dušu ukrali - a ono što sam zatim stvorio nije više ništa vrijedilo.« Gospoña Claudina prešla je maramicom preko vru ćeg čela.

41

GIGA

- Kakva je to slika? - upitala je, suhih usana. usana. - To je krajolik Gornje Italije. Moj je otac napravio skicu kad kad je s prvom ženom bio na svadbenom putovanju. putovanju. Još u prvoj godini braka dovršio je tu sliku. Bilo je to jedino što je naslikao za vrijeme svog prvog braka. Mislim da njegova prva žena, koja je vjerojatno bila bogata, nije željela da on slika. Zbog toga je moj otac veoma patio. Kad se rastavio od nje, on u prvo vrijeme nije uop će mogao slikati. Ono stoje kasnije stvorio nije ga nikad zadovoljilo. Naravno, tako lijepa kao ta mala slika nije poslije više bila ni jedna. Jednom sam kazala: »Oče, tvojim slikama nedostaje sunca. Samo na onom malom talijanskom krajoliku kao da si uhvatio sunčeve zrake.« On me je pogladio po glavi i kazao: »Da, da, dijete - sunca nedostaje. Takvi se dani nikad više ne će vratiti. Dani, koji su tako t ako uronjeni u sunce i u žar kao taj talijanski krajolik. To se može samo jednom doživjeti i samo jednom stvoriti. U sjeni se ne mogu stvarati sun čane slike.« Kad više nije mogao slikati htio je trgovac umjetnina svakako svakako kupiti i ovu sliku, no otac bi radije prodao i posljednji komad poku ćstva nego nju. Sigurno vam dosañujem svojom pri čom? Gospoña Claudine je odmahnula glavom. Nije mogla govoriti. Beskrajna bol zgr čila je njene grudi. U ovom je času osjetila s bolnom sigurnoš ću da nije uništila samo svoju sre ću i sreću svog muža, ve ć i njegovu umjetnost i stvarala čku želju. Slomila je njegova krila, a bol i životne brige nisu dopustile da ta krila opet o čvrsnu. To je bilo gorko saznanje za ovu ponosnu žensku dušu. Slomljeno je izrekla onu rije ri je č, zbog koje propadaju tolike želje: »Prekasno«. »Prekasno«. Obrisala je hladan znoj sa čela i s dubokim uzdahom pogledala Brittu. Je li zaista bilo prekasno? Nije li ovdje sjedilo njegovo dijete zbog čije budućnosti su ga sigurno mučile mnoge brige. Nije li mogla popraviti kod Britte ono, što je pogriješila kod njenog oca? Sada je slobodnije disala. U ovom času kad se slomio i posljednji ostatak njena ponosa, ona se zavjetovala. Pružila je svoje ruke prema toploj, vitkoj djevoja čkoj ruci. - Dijete, drago dijete, tako sam sretna što ste došli u moju ku ću. Osjećam da ću vas veoma voljeti. A sada po ñimo u krevet. Sutra ćemo dalje razgovarati. I nemojte nikad pomisliti da mi  je bilo što od onoga onoga što mi pri čate o svojim prilikama dosadilo. Kad je čovjek sam osjetio bol, tada razumije i bol drugih. A sudbina vašeg oca me veoma zanima. Britta se oprostila poljubivši joj ruku. Njeno meko srce vuklo ju je prema nesretnoj ženi. Bilo  joj je čudno zašto se gospo ña Steinbrecht toliko zanima za nju. No zahvaljivala je sudbini za to. Nije mogla ni naslutiti zašto stara gospo ña želi toliko saznati o njenim obiteljskim prilikama.

42

GIGA

IX

Onoga dana kad se trebala održati vrtna zabava, ve ć je od najranijeg jutra sve u ku ći bilo u pokretu. U parku je radila čitava četa radnika. Vješali su lampione, pri čvršćivali velik broj raznobojnih malih svjetiljaka koje su nave čer trebale svijetliti. Iza kuće, na velikoj livadi koja je bila dosta udaljena, vršile su se pripreme za veliki vatromet. Vidjelo se kako punašna gospo ña Stange trči kroz cijelu kuću. U velikoj dvorani za sve čanosti postavljali su stolove. Ovdje će se nakon vatrometa ve čerati. Britta je stavila svježe cvije će u različite vaze i zdjele koje su trebale stajati na stolu. Zatim je priredila u prekrasnim, velikim kristalnim zdjelama fine slastice i kandirano vo će. Uz to je pomagala i gospo ñi Stange oko razli čitih dobavljača i davala je naloge posluzi. Kao dijete se veselila vatrometu. Nikad ga nije vidjela, a gospo ña Stange joj je pri čala prava čuda o tome. No ne čemu se Britta još mnogo više radovala. Bila je to haljina koju je gospo ña Steinbrecht naru čila za nju. Britta je za nekoliko tjedana koje je proboravila u toj ku ći, izgubila svaki strah pred svojom poslodavkom. Gospo ña Steinbrecht je ve ć nakon nekoliko dana zamolila Brittu smije li joj kazati »ti«. To je opravdavala time što joj je to bilo ugodnije, i što je čak i mnogo starijoj gospo ñi Stange govorila ti. Mlada djevojka je rado na to t o pristala. Tako se još mnogo prije udoma ćila. Kad je sino ć stigla dražesna haljina za Brittu, ona ju je morala smjesta obu ći. Ostala je bez rije či od sreće zbog te lepršave l epršave ljepote. Ta dražesna haljina bila je potpuno bijela, napravljena iz mekog, divnog svilenog krepa i ukrašena čipkama. Rukavi i ramena bili su rupi časti i bogato izvezeni sitnim perlama. Oko vrata je bio malen izrez. Vitka mlada djevojka bila je neizrecivo dražesna kad se žarkih obraza i o čiju sjajnih od sre će pokazala svojoj gospo ñi. Ova se je nije mogla nagledati. A gospo ña Stange koja je prisustvovala probi, sklopila je ruke i kazala dive ći se : - Izgledate poput princeze iz bajke, gospo ñice Britta! Britta nije znala što bi od sreće, to više što je uz haljinu dobila i cipele, čarape, rukavice, lepezu i jedan lijepi, široki svileni šal. Uvijek je iznova ljubila ruke gospo ñi Steinbrecht i konačno je puna oduševljenja zagrlila gospo ñu Stange, jer se to nije usudila u činiti sa gospo ñom Steinbrecht. A ona bi bila tako sretna zbog tog zagrljaja. Gledala je svoju gazdaricu gotovo zavidno. Brittino je oduševljenje bilo tako iskreno i svježe da se gospo ña Claudine morala od srca nasmijati. Već se dugo taj smijeh nije bio čuo. Kad ga je za čula, gospo ña Stange ju je pogledala radosno iznena ñena. Nakon toga otišla je s Brittom u sobu da joj pomogne prilikom svla čenja. I tada je kazala Britti, smiješeći se: - Dijete, vi ste prava prava mala čarobnica! Što ste to u četiri tjedna učinili s našom gospo ñom? Ona je kao preporo ñena! Danas se čak nasmijala! Britta ju je zamišljeno pogledala. - Da, sada sam se sjetila sjetila da u ova ova četiri tjedna nikad nisam čula njen smijeh - rekla je zamišljeno. - U četiri tjedna - ona se ve ć godinama nije smijala! Britta se tiho nasmiješila. - Draga gospo ño Stange, ako je ovdje netko za čaran, onda sam to ja. Čini mi se kao da bih u ovoj lepršavoj, bijeloj divoti mogla odletjeti ravno u carstvo pri ča. Takvu divnu haljinu nisam  još nikad imala. I kako mije ovdje dobro! dobro! Još se uvijek plašim plašim da se jednoga jutra ne probudim i daje sve ovo samo san. - Ne gospoñice Britta, vi ste potpuno budni. Naravno, čini se da se našoj milostivoj gospo ñi naročito sviñate. Naručila je za vas još tri nove haljine i dva šešira. Ona je uvijek bila bil a veoma darežljiva. I gospo ñica Elsa je svašta dobivala, ali takva kao što je s vama nije još bila ni s  jednom družbenicom. družbenicom. A »ti« nije još do sada niti jednoj govorila. govorila. Možete biti ponosni! ponosni! I ja sam ponosna što mi ona govori »ti«. - Onaje tako beskrajno beskrajno dobra-uzdahnulaje dobra-uzdahnulaje Britta sretno. -Prvih je dana bila često tako čudna 43

GIGA

da nisam znala što bih pomislila. - Da, prvog dana nije izgledalo da će završiti dobro za vas. Nisam mislila da ćete ostati ovdje. No sada je sve u redu. Nadajmo se da ćete svojim vedrim bi ćem još više raspoložiti našu gospo ñu. Pa sada je život u ku ći posve druga čiji. Tako - raskop čala sam vašu lijepu haljinu, a vi je brzo svucite da sutra bude uredna. Mlada gospoda će vas i opet na veliko gledati. Britta je porumenjevši brzo svukla haljinu i pažljivo je rasprostrta. - Mlada gospoda imaju imaju drugog posla no brinuti se za siromašnu družbenicu. družbenicu. A menije tako i draže, jer ako oni druga čije postupaju može iz toga nastati samo poniženje za mene. Gospoña Stange odmahnula je glavom. - Na sreću nisu baš svi tako loši. Naravno, ima ih kojima je bolje sklanjati se s puta. Naro čito  je jedan takav. takav. I bilo bi mi mnogo milije zbog vas kad se on ne bi kroz stražnja stražnja vrata šuljao u park i uhodio po svim putevima. Jer njega sigurno ne zanimaju lijepe o či gospoñe Steinbrecht. A mene isto tako ne želi vidjeti, jer ina če ne bi prošli put tako brzo pobjegao kad me je ugledao. - Kad biste vi znali znali koliko mi je to neugodno! neugodno! - uzbu ñeno je kazala Britta. Gospoña Stange ju je ozbiljno pogledala i kimnula. - Dakle i vi ste to već primijetili? Naravno, pa pred vama on ne bježi! Dijete, čuvajte ga se! Posluga mi je svašta pri čala o njemu. Ne slušam ogovaranja, ali gdje ima dima ima i vatre. Za tako nešto ste vi i suviše dobri. Potajno sam se ve ć radovala da u posljednje vrijeme više ne idete sami u park. Britta je uzdahnula. - A to je za mene veliko odricanje, jer ja bih najradije svaki slobodni slobodni čas provodila u parku. Gospoña Stange se lukavo nasmiješila i po čela čeprkati po svojoj košarici s klju čevima. - Tada vam ja mogu pomo ći. Pogledajte, ovo je klju č od malih stražnj ih vratiju koj a vode u park. Ona ne bi trebala biti otklju čana, ali ja sam ih zaklju čavala samo nave čer jer sam htjela našem poštaru, starom Brinkmannu skratiti put. On iz naše ku će odlazi u gornji grad kroz Klausovu ulicu i ja sam ga uvijek puštala kroz park kako bi skratio put. Ali sada mu više ne mogu pomoći, dijete. Evo vam klju č i dobro zaklju čavajte vrata. Nitko se neovlašteno ne će moći ušuljati, i vi ćete opet moći u miru šetati parkom. Britta je radosno uzela klju č i srdačno stisnula ruku gospo ñi Stange. - Mila, dobra gospoño Stange, vi ste tako dobri! Ja zaista nisam znala kako da se spasim od tog nametljivog čovjeka. Nisam se htjela požaliti milostivoj gospo ñi zbog njegovih ro ñaka. Oni su bili tako ljubazni lj ubazni prema meni. Ne bih ih htjela ražalostiti. Takav čovjek nikad ne može postati za mene opasan. On je ogavan usprkos svoje lijepe vanjštine. A sada ću brzo zaklju čati vrata. Žao mi je starog Brinkmanna. No rado ću ga svakog puta kad budem imala vremena pratiti i otvoriti mu vrata da mu skratim put. Veoma sam vam zahvalna za klju č. Gospoña Stange ju je sa smiješkom potapšala po ruci. - Sve je u redu, redu, gospoñice Britta. Samo vi zadržite klju č. A na ve čer stavit ćete mi ga u košaricu - reda radi. Jer no ću moraju svi ključevi biti kod mene. Kako je Britta bila zahvalna dobroj gospo ñi Stange! Smjesta je nakon ru čka otišla i zaklju čala vrata. I tada je opet mogla šetati parkom koliko god dugo je to željela. Gospo ña Steinbrecht se naime odmarala nakon ru čka. I dok je Britta punila tanjuriće bombonima mislila je na to kako je sada poru čniku Frensenu zatvoren put u park. Taj poru čnik Frensen bio je jedina tamna mrlja u njenoj tako sretnoj svakidašnjici. Živjela je kao u raju. I jedina njena želja bila je j e i nadalje u činiti sve na zadovoljstvo svoje gospo ñe. Nadala se da će s poručnikom biti sve u redu sada, kad se više nije mogao ušuljati u park. I bez toga on je dosta često službeno dolazio u ku ću gospoñe Steinbrecht i tada bi iskoristio svaki trenutak da izrazi Britti svoje divljenje. No ovdje mu se ona mogla sklonuti s puta. Osim toga primijetila je kako doktor Herbert Frensen nastoji prekinuti svaki njen razgovor nasamo s

44

GIGA

poručnikom. Britta je bila uvjerena kako to Herbert Frensen čini samo stoga što se plašio da bi njegov brati ć mogao učiniti neku glupost. Vjerojatno se plašio da bi se Theo mogao ozbiljno zagrijati za siromašnu družbenicu. Na svaki na čin Britti je bilo ugodno što ju je doktor Frensen na taj na čin spasio od mnogih neugodnih trenutaka. Svakako, pomalo je bila ogorčena na pomisao da je samo njegova klasna svijest i briga za brati ća uzrok svemu tomu. Puna ponosa pomislila je kako nije potrebno da se on brine za svog brati ća. Za nju je on bio samo nametljiv čovjek. Kod posljednjeg žura upalo joj je u o či da se Herbert uop će ne brine za svog brati ća. Mirno je stajao podalje kad ju je poru čnik na spretan na čin nekoliko puta uspio izdvojiti od ostalih i tako dobio nekoliko minuta nasamo s njom. Herbertov je pogled prolazio preko njih hladan i nezainteresiran i nije im prišao kao ina če s namjerom da im smeta. Britta nije ni slutila da je do tada Herbert potajno bdio nad njom, kao vjerna sjena, kad je zajedno s Theom bio u ku ći gospoñe Steinbrecht. Još je manje mogla slutiti da je u posljednje vrijeme prestao igrati tu ulogu iz straha da ga Britta Bri tta ne bi smatrala nametljivim. Evo kako se to dogodilo. Herbert Frensen je jednoga dana silazio Klausovom ulicom na putu u svoj laboratorij. On je stanovao u gornjem gradu kod udovice nekog činovnika, a tamo je obi čavao i jesti. Mogao je on, kao i do sada si ći u grad Strmom ulicom, no u posljednje vrijeme silazio je Klausovom ulicom. Zašto je to činio - o tome nije razmišljao. Kad je jednoga poslijepodneva prolazio uz ogradu parka ugledao je Brittu Lossen sa svojim bratićem Theom u aleji kestenova. Osjetio je oštru bol. Ne vjeruju ći svojim očima on ih je promatrao. Vidio je posve jasno kako se Britta naglo okrenula i pošla prema ku ći. Theo je požurio prema stražnjim vratima. - Dakle ipak komedija! komedija! - pomislio je gorko. Želio Želio je da se na to ironi čno nasmiješi - ali mu to nije uspijevalo. Nešto gaje bolno bridilo u grudima. Pošao je dalje i sreo se s Theom koji je izlazio kroz stražnja vrata. Neko su se vrijeme brati ći šuteći gledali. - Odakle dolaziš, Herberte? zapitao je Theo Theo kome je bilo neugodno. neugodno. - Ja? Naravno Naravno od kuće. Na putu sam u laboratorij. A ti? Odakle ti dolaziš? - odvratio je hladno Herbert. - Kao što vidiš, iz Steinbrechtovog Steinbrechtovog parka - odgovorio je Theo s nadutim nadutim smiješkom. - Kroz stražnja vrata? Theo se tako bezobrazno nasmiješio da bi ga Herbert najradije zgrabio za okovratnik i stresao. On i onako nije volio Thea, a podnosio gaje samo iz obzira prema ujaku i tetki. - Tako si znatiželjan, znatiželjan, dragi moj - rekao je podrugljivo Theo. - Čovjek kreće ususret galantnim pustolovinama najradije kroz stražnja vrata. A nije mu drago kad ga o tome ispituju. Oko Herbertovih usana pojavio se nervozni trzaj. - Ako želiš tajanstvene pustolovine pustolovine tad ne zaboravi da se kroz kroz rešetke parka dobro vidi. Theo se još bezobraznije nasmijao. - Ah, ti si vidio da... - Da si razgovarao razgovarao s jednom damom i ništa ništa više - oštro je odvratio odvratio Herbert. - Pa tada nije potrebno potrebno nikakvo dalje dalje objašnjenje. - I nije. No smatram smatram da baš nije pošteno pošteno od tebe mladu damu damu naru čiti ovamo na sastanak. Počet će je ogovarati. Theo se i opet nadmeno nasmijao. - Zavist onih koji ne uspijevaju, dragi moj. moj. Ti mi zavidiš na mojoj sre ći kod žena. Herbert je pocrvenjeo od gnjeva. Ipak se svladao i mirno kazao: - Na tvojoj »sre »sreći« kod žena? Ne, na takvoj »sre ći« ja ti ne zavi ñam. - Ali možda ipak baš kod ove jedne. jedne. Neprekidno si me nastojao razdvojiti razdvojiti od nje čim sam joj se pri bližio. Herbert je i opet pocrvenjeo. Nije mogao tvrditi da Theo laže.

45

GIGA

- Mislio sam do sada da te mlada dama izbjegava. izbjegava. No ovo što sam upravo upravo vidio dokazalo mije suprotno. Neko su vrijeme hodali šute ći jedan uz drugoga, dok nisu stigli do raskrš ća. Tada je Herbert  još jednom kazao kazao ozbiljno, nastoje ći uvjeriti Thea: - Zaista te molim da budeš pažljiviji, Theo. Ako ne ne iz obzira prema mladoj djevojci, tada iz obzira prema samom sebi. Gospo ña Miohels te neprekidno promatra, a što je ona sposobna učiniti u afektu, nije potrebno da ti kažem. Theo se ljutito ugrizao za usnice. - Kao daje sam ñavo opčinio ovu ženu! - kazao je grubo. Herbert ga je napustio s kratkim pozdravom jer mu se ova grubost gadila. Neprekidno je morao misliti na to kako će sad i Britta Lossen postati jedna od Theovih žrtava. - Ona je to sama htjela - pomislio je i nastojao se pomiriti s time. I tako je on ostavio Thea na miru. Daje Britta znala kakva je ružna sumnja pala na nju! Najviše bi je boljelo što je j e baš Herbert Frensen posumnjao u nju. Potajno, u dubini srca, ona se novoj haljini veselila stoga što je pomislila da će je Herbert Frensen vidjeti u njoj. Dok je marljivo pomagala u ku ći mislila je na to kako joj se ne će htjeti približiti kao niti prošle subote. Njegovo je lice bilo tako hladno i strogo. I ina če je bio ponosan i suzdržljiv prema njoj, ali nikad neljubazan. A kad je svirala i pjevala čak je i vidjela kako su mu o či zasjale. Gospoña Steinbrecht obi čno je toplim rije čima govorila o Herbertu Frensenu. Veoma gaje cijenila i činilo se kao da ga voli. On je sigurno si gurno bio dobar i plemenit čovjek usprkos svom ponosu. - Dijete pogledajte vani u šatorima je li sve u redu - prekinula je gospo ña Stange Brittine misli. Ona se trgnula i istr čala.

46

GIGA

X

Prvi gosti stigli su ve ć u pet sati. Britta je upravo ušla u veliki salon za primanje kad su po čele stizati prve ko čije. Prekrasno ljetno vrijeme izvanredno je odgovaralo vrtnoj sve čanosti. Osvježuju ća oluja isprala je prethodnog dana svu prašinu. Sada se činilo kao da se park obukao u svježu sve čanu haljinu. Gosti su stizali brzo jedni za drugima. Stara ih j e gospo ña dočekala obu čena u veoma lij epu, skupocj enu čipkastu haljinu. Oko vrata stavila je jedini ukras - niz divnih bisera, a u njenoj, još uvijek lijepoj, bujnoj kosi svjetlucao se dijamantni dijadem. Ve ć dugo nije izgledala tako dobro i svježe, a njene su crne oči živahno iskrile. Obrazi su joj bili ruži časti. Usprkos svojim godinama, ona je još uvijek bila lijepa, otmjena pojava. Britta je stajala kraj nje kao živa ži va slika prolje ća. Sve su o či začuñeno pratile njenu profinj enu poj avu. Tko j e j oš nij e poznavao, požurio se da to čim prije nadoknadi. Mnogi su tada naravno bili veoma za čuñeni kad su čuli daje ta lijepa, ponosna djevojka samo družbenica gospo ñe Steinbrecht. Ona zaista nije tako izgledala, a gospo ña Steinbrecht je s njom postupala više kao sa k ćeri nego kao s namještenicom. Oni koji su češće zalazili u ku ću već su se bili sprijateljili s tim »hirom« stare bogate žene. Čak se i gospo ña Frensen čudila kako je Britti uspjelo osvojiti u toj mjeri srce stare dame. Jedino se doktor Frensen nije čudio. On je znao zastoje Britta Lossen tako brzo prirasla srcu gospo ñe Steinbrecht. No bilo im to pravo ili ne, svi su gosti bili veoma ljubazni s Brittom, priznavaju ći joj onaj položaj koji joj je dala i gospoña Steinbrecht. Prema Britti je čak i Habermannova bila prili čno ljubazna, a i lijepa se gospo ña Michels pretvarala da je s njom oduševljena. Nastojala je pri ći što bliže Britti, a naro čito onda kad se poručnik Frensen vrtio oko nje. Ipak su te dvije žene često zlobno ogovarale Brittu. Habermannova je to činila zbog toga što  je bila zagrižljiva i što je mrzila sve mlado i lijepo, a i stoga što je Britta Britta nevjerojatno zasjenila zasjenila sjaj »Večernje zvijezde«. Gospo ña Michels bila je ljubomorna na Brittu. Osje ćala je daje Britta njena suparnica. Supruga doktora Frensena tiho je uzviknula od oduševljenja kad je ugledala Brittu. - Dijete, nije dopušteno dopušteno biti tako dražestan kao što ste vi! Vi ste zaista utjelovljenje mladenačkog sna - kazala je zadivljeno. A njen je suprug nadovezao svojim finim smiješkom: - Moja žena je u pravu, čovjek postaje mlad i sretan kad vas samo vidi. Brittino liceje sjalo. - Zar ne, moja je haljina divna? I sama se je ne mogu mogu nagledati - kazala je smiješe ći se. - Da, da, haljina je dražesna, ali ono ono stoje u njoj još mi se više više svi ña - tvrdila je stara dama. Britta joj je poljubila ruku. Često je ve ć u posljednje vrijeme sa zahvalnoš ću osjetila kako s tri strane postupaju s njom zaista s maj činskom dobrotom. U prvom redu gospo ña Steinbrecht, zatim dobra gospo ña Stange i gospo ña doktora Frensena. Svaka od tih triju žena pokazivala  joj je majčinsku naklonost na svoj na čin, ali sve tri su je nježno i ljubazno zvale »dijete«. A to je ubogom siro četu tako godilo. Upravo joj je gospo ña Claudine opet mahnula. - Doñi, dijete, htjela bih te predstaviti našem gradona čelniku Langheinrichu. Nakon što su se gosti osvježili, otišli su napolje na terasu. Na velikoj poljani ispred terase igrale su se razli čite igre. Na terasi i ispod lipa l ipa stajali su šatori. Lijepe nagrade čekale su pobjednika u strijeljanju ili u nekim drugim vještinama. Dame su obi čno dobivale bombonijere, a gospoda šaljive darove. U jednom su šatoru dijelili ohla ñeni šampanjac i bowlu, a u drugom sladoled i slatkiše. Na otvorenom podiju nasuprot terase svirala je vojna glazba najljepše melodije. 47

GIGA

Theo Frensen je nekoliko puta pokušao na samo razgovarati s Brittom. Njena suzdržljivost ga  je sve više zagrijavala. zagrijavala. Kad ju je danas danas ugledao, ugledao, ljepšu nego ikad, ikad, zahvatila gaje strast strast koja ga  je tjerala u ludilo. Saputo Saputo joj je najvatrenije riječi udvaranja čim bi se našao u njenoj blizini, iako ga se ona nastojala otresti. No upravo to je dražilo njega koji je bio nau čen na pobjede, njega koji je ina če tako lako o čaravao ženska srca. Jednom joj je kazao tiho, ali i s puno uzbu ñenja: - Koliko dugo ću još patiti zbog vas, dražesna ledena djevice? Zar moja ljubav još uvijek ne dira vaše srce? Britta je zabacila glavu i htjela pro ći kraj njega. Ali on joj je stao na put. - Molim vas, propustite propustite me, gospodine gospodine poru poru čnice - kazala je ona odrješito. - Neću, dok me ne pogledate svojim lijepim o čima, prekrasna čarobnice. Zaista vam nije potrebno rasplamsavati vatru u mojim grudima. Obožavam vas - zaista - tako kao vas, nisam  još nikad ljubio ni jednu ženu. Britta bi bila najradije zatvorila o či i uši. Svaki njegov pogled i svaka njegova rije č bili su za nju uvreda. Ona je znala da se on s njom samo poigrava. Njeni su se obrazi zacrvenjeli. Na svoju sreću, tada je ugledala Friedricha koji je prolazio s poslužavnikom, punim napitaka za osvježavanje. - Friedrich, gospodin poručnik želi nešto popiti! - pozvala je slugu. Ovaj im je pristupio i Britta je mogla pobje ći. No tek što je u činila nekoliko koraka stao je uz nju Herbert Frensen. Njegov je pogled bio tvrd. Sa gospo ñom Steinbrecht stajao je nedaleko i promatrao Brittu i Thea. Ne bi joj niti korak prišao da ga gospo ña Steinbrecht nije molila neka  je dovede. Protiv volje joj je prišao i sada je stajao ispred nje. - Gospoña Steinbrecht vas moli da do ñete k njoj - kazao je hladno. Preplašeno je pogledala u njegove ledene o či i nijemo prignula glavu. U njenim nj enim su se o čima pojavile suze. Oštri sjaj u njegovim o čima malo se ublažio od pogleda na tu dirljivo-nježnu dirlji vo-nježnu osobu. »Ona je poput djeteta. Ona ne zna što radi« pomislio je on, sažalivši se i gotovo protiv svoje volje ostao je kraj nje. A pošto je nešto morao kazati, upitao ju je ljubazno: - Nadam se da se danas danas dobro zabavljate? zabavljate? To nije bilo niti duhovito, niti zabavno, no njeno se lice smjesta razvedrilo, a o či su joj radosno zasjale. - Da, ovo je prekrasna sve čanost - kazala je odahnuvši. Otjerala je pomisao na Theovu nasrtljivost kao nešto neugodno. Herbert ju je ispitiva čki promatrao. Njen čisti profil činio mu se tako lijepim da ga je neprekidno htio gledati. Mu čila ga je pomisao što ovu djevojku mora u mislima vezati s Theom. Da ih nije na vlastite o či vidio zajedno u parku, on nikad ne bi mogao ni pomisliti daje ona tako lakomislena i da odlazi na takve sastanke. Ili je ona možda vjerovala u to da su Theove namjere poštene? Ljutito je odbacio ove misli koje su ga mu čile i stao razgovarati s Brittom o nevažnim stvarima dok nisu stigli do gospo ñe Steinbrecht. Zatim se, naklonivši se, udaljio od njih. Britta se obratila gospo ñi Steinbrecht. - Pozvali ste me? Što izvolite? - upitala ju je uslužno. uslužno. - Ništa mi nij e potrebno, potrebno, dij ete. Vidj ela sam sam te samo ustrašenu ustrašenu i u nevolj i izme ñu šatora i poručnika Frensena. Poslala sam njegovog brati ća po tebe, da te oslobodim. No on je došao prekasno. Bilo mi je drago kad sam vidjela da si pozvala Friedricha. Britta je pocrvenjela. - Hvala vam, žao žao mi je što ste zbog mene uznemirili doktora Frensena. - To je Herbert rado rado učinio. - Sigurna sam da vama rado čini usluge. No isto tako sam sigurna kako mu nije drago da se brine za jednu družbenicu. Gospoña Claudine odmahnula je glavom.

48

GIGA

- U ovom smislu u kojem kojem ti to misliš, sigurno ne. ne. Ja ga bolje poznajem. poznajem. I to još iz djetinjstva. On je veoma povu čen i sve u životu shva ća odviše ozbiljno. Ali upravo stoga je mnogo vrjedniji od svog brati ća. Ali sada ćemo opet krenuti svojim gostima. I gospoña Claudina je odvela Brittu prema šatorima. Theo je sjedio kraj gospo ñe Michels, nastoje ći je udobrovoljiti. Igrao se njenom lepezom i nešto joj šaputao. Uspjelo mu je umiriti je rije čima: - Kad biste znali, draga Susanna, kako je ova družbenica dosadna. - Ali zašto onda uvijek uvijek želite biti kraj nje? - upitala upitala ga je ona ljute ći se još uvijek pomalo. - Pa zar vi to ne shvaćate? Potrebno je da društvo navedem na krivi trag kako nitko ništa ne bi naslutio o našim vezama. Zar ne primje ćujete kako nas savjetnica neprekidno slijedi? Evo, opet dolazi ovamo! Recite mi brzo, Susanna, da se ne ljutite na mene! - Pa dobro, ja se se ionako na vas vas ne mogu ljutiti, ali ne mu čite me nepotrebno, molim vas. Vi i ne znate što sam ja sve kadra u činiti ako me netko vara! - Ali, najdraža Susanna, Susanna, kakva pomisao! - šapnuo joj je mole ćivim glasom. - Tiho, savjetnica! - prošaptala je ona ona i nastavila glasno -Posve sam sigurna, sigurna, poru čnice, danas neće biti oluje. Vatromet će opet biti krasan kao i prošle godine. - Draga moja, pronašli ste tako udobno udobno mjesto u sjeni! Smijem li vam malo praviti društvo? Ili možda smetam? - kazala je tog trenutka slatkim glasom Habermannova. Pretvarali su se kao da su je istom tog časa ugledali. - Vi da smetate? Niti govora, draga savjetnice. savjetnice. Pomozite mi ohrabriti tog junaka. On se plaši plaši da će biti oluje - kazala je gospo ña Susanna. Poručnik je sko čio i primaknuo Habermannovoj stolicu. Sjela je s milostivim smiješkom. - Danas neće biti oluje - rekla je sigurnim glasom. - Zar ste u tako dobrim odnosima sa svetim Petrom? -upitao je Theo, Theo, dobacuju ći nježan pogled Susanni preko glave savjetnice. - To ne, ne, gospodine gospodine poru poru čnice, ali reumati čno koljeno mog Juliusa je siguran barometar. Uostalom, gospodo, što kažete na to? Gospo ña Steinbrecht je posve intimna sa svojom družbenicom! Neprekidno joj govori »draga Britta«. Zar to nije smiješno? - I ja sam to već čula - odvratila je podrugljivo gospo ña Susanna. - Stare dame imaju ponekad svoje mušice. mušice. - Bože moj, nije još tako tako stara a da bi trebala podjetinjiti! -uzviknula je ozloje ñeno Habermannova. - Smijem li damama donijeti donijeti nešto za osvježenje? osvježenje? Možda sladoled sladoled ili čašu sekta? - skrenuo je Theo razgovor. Dame su to dopustile. Theo je bio sretan što može oti ći. A naročito je bio zahvalan Habermannovoj Habermannovoj da je skrenula njegov razgovor s gospo ñom Susannom. Kraj šatora je sreo gospodina Michelsa. Smjesta gaje pozvao kao drugu zapreku. - Vaša vas žena ve ć dugo željno o čekuje, gospodine Michels. Molim vas, po ñite sa mnom do nje. Smijem li vas zamoliti da ponesete ovu zdjelicu sa sladoledom. I tako su njih dvojica krenuli prema damama i Theo se veoma brzo izgubio pod nekom izlikom.

49

GIGA

XI

Herbert Frensen je odlu čio da se više ne brine za Brittu Brit tu i Thea kako ne bi pokvario svoje dobro raspoloženje. Ipak nije uspijevao biti veseo i raspoložen poput drugih gostiju. Nakon što je sunce zašlo, on se povukao iz veselog meteža i krenuo u šetnju tihim, napuštenim putovima parka. On nije nikad volio društvo, a danas mu je samo ća naročito godila. Stoje dublje zalazio u park, to je oko njega postajalo sve tiše. Konačno je stao. Odahnuvši, naslonio se na neko deblo koje je stajalo kraj puta u gustoj šumi. Ovdje je uživao u miru koji ga je okruživao. Razmišljajući, promatrao je sunce na zalazu. Njegove zrake probijale su se kroz guste krošnje i bacale ogromne sjene. Tako je stajao dobrih pola sata i gledao kako sjene postaju sve ve će. Kada je podigao pogled vidio je neku žensku priliku, odjevenu u bijelo, kako se približava istim putem kojim je i on došao. Vatreni odsjaj sunca bacao je crvenkastvo svjetlo na bijelu haljinu i na zlatnu kosu. Činilo se kao da je čitava ta prilika uronjena u teku će zlato. Herbertove su se o či raširile i nastojale upiti ovu divnu sliku. On je prepoznao Brittu Lossen i srce mu je stalo glasnije kucati. Nije ga mogla vidjeti jer je j e bio skriven iza grmlja. Promatrao ju je kroz granje. Kora čala je dosta brzo kao da ide prema nekom to čno odreñenom cilju. Nije se ogledavala. Dok je još razmišljao da li da napusti svoje skrovište i pri ñe joj, ugledao je iznenada u njenoj neposrednoj blizini neku uniformu i smjesta zatim prepoznao Thea koji je brzim brzi m korakom slijedio mladu djevojku. Još prije no što se Herbert odlu čio da li da ostane ili pri ñe, da im se približi ili se skrije još dublje u park, Theo je ve ć dostigao djevojku. Posve blizu mjesta gdje je stajao Herbert, preprečio joj je put, raširio ruke i vidljivo uzbu ñen, zaviknuo: - Uhvatio sam vas, dražesna vilo! Sada morate platiti cestarinu! Britta je naglo zastala i bijesno ga pogledala. Herbert se upravo htio neprimije ćeno povu ći, kako ne bi postao svjedok tog nježnog susreta, no iznenada se trgnuo, pogledavši u Brittino lice. Preko volje, uspravio se, zaboravljaju ći da on ovdje zapravo prisluškuje. Kao op činjen zurio je u to ljutito djevoja čko lice. Sada je za čuo i Brittin glas - no ona nije govorila nježne ljubavne rije či. Njen je glas zvu čao oštro i odbojno. Osjetio je iznenada sre ću pri spoznaji da se ovdje ne radi o dogovorenom sastanku. Bez daha slušao je što Britta govori. - Maknite mi se smjesta s puta gospodine gospodine poru čnice! Po nalogu svoje gospo ñe moram pirotehničarima prenijeti hitnu obavijest. Theo je gutao mladu, lijepu djevojku strastvenim pogledima. On je ve ć bio mnogo popio i bio  je veoma uzbuñen. - Neću vas prije propustiti dok mi poljupcem ne platite cestarinu. Britta se ponosno uspravila i kazala ogor čeno: - Sada je dosta tih vaših uvreda, gospodine! gospodine! Ne samo što me neprekidno progonite otkad sam došla u ovu ku ću, nego sada izigravate i drumskog razbojnika. Vaše ponašanje nije dostojno uniforme koju nosite. Oslobodite put! - Dosta tog junačenja, lijepa Britto! Vaše odbijanje postiglo je svoj cilj - ja sam ludo zaljubljen u vas! Svojom hladno ćom pomutili ste moj razum. Sada je dosta, djevojko! Moram poljubiti tvoje usne i ne ću te prije pustiti! - Samo pokušajte! pokušajte! - zaviknula je prijete ći, Britta. Ali on ju je ve ć povukao u svoj zagrljaj. Ona je kriknula i oduprla se svom snagom svog mladog tijela. Glavu je maknula stoje dalje mogla. - Ostavite me ili ću vas udariti - uzviknula je izvan i zvan sebe i pokušala se osloboditi. No on ju je bio čvrsto zagrlio, a njegov vru ći dah sve se više približavao njenu licu. 50

GIGA

Herbert Frensen se na to trgnuo. Poput oluje provalio je kroz grmlje i jednim se skokom našao kraj ovo dvoje ljudi koji su se hrvali. Snažno je potegnuo Thea i jedva j edva se svladavaju ći, prijetećim sjajem u očima, kazao je: - Žalosno junaštvo napadati nemo ćne žene. Ti si poludio! Osvijesti se! Što gaje taj prividni mir stajao, to je samo on znao. No uspjelo mu je duboko se nakloniti pred Brittom i pružiti joj ruku. - Gospoñice, bit će mi čast da vas otpratim. Britta je drš ćući pošla s njim. Theo se ružno nasmijao i pratio ih podrugljivim pogledom. - Dakle ja sam stigao stigao i suviše kasno! kasno! Ti si taj sretnik! -procijedio je kroz zube. Britta se stresla kao da ju je netko udario. A i Herbert se trgnuo kao da želi potr čati natrag i baciti se na Thea. No tihi, zakljinju ći Brittin uzvik povratio mu je mir. mi r. Prezirno je pogledao svog bratića i nastavio s Brittom put. Theo se pjenio od bijesa. Nije vjerovao u to da izme ñu Britte i Herberta postoje bilo kakve veze. Kazao je ono samo u bijesu. Dosta je dobro poznavao Herberta, a da ne bi znao kako bi u svakoj borbi s njim izvukao kra ći kraj. A da izazove i zazove gužvu zbog jedne obi čne družbenice, bila bi prava ludost. Bilo je dosta drugih djevojaka koje se ne će tako ponašati kao ova glupača. Toliko vike zbog jednoga poljupca! Dobro što nitko drugi nije tome prisustvovao osim Herberta jer bi sigurno bilo došlo do skandala. Koliko god se Theo nastojao smiriti takvim mislima, ipak je njegov bijes na Herberta grani čio s mržnjom. - Čekaj samo, ti nesnosna poštenja čino, već ću ti ja jednom j ednom pokazati! Ja mogu čekati. U osveti treba uživati - kazao je poluglasno. Zatim se polagano vratio u društvo. Bio je zle volje, a nježni pogledi gospo ñe Michels djelovali su kao melem na njegov ranjeni ponos. Britta je kroz to vrijeme šuteći i dršćući pratila Herberta. On takoñer nije progovorio niti rije č, samo je s čudnim izrazom lica promatrao djevojku. Vidio je kako njene usne poigravaju i kako mali trokut na čelu postaje sve dublji. Njena je ruka ležala poput uzdrhtale pti čice na njegovoj. Britta se u svom mladom životu morala braniti ve ć od mnogo nasrtljivaca, no Theo Frensen nadmašio je bezobraznoš ću sve ostale. Sada kad je u sigurnosti hodala kraj Herberta postalo  joj je istom jasno koliko je ona bespomo bespomo ćna. Poručnik bi sigurno bio izveo svoje sramno djelo da joj njegov brati ć nije pritekao u pomo ć. Ali što je taj morao pomisliti kad ju je našao na ovom osamljenom mjestu samu s poručnikom. Ta pomisao ju je posve uništila. Žurno je povukla svoju ruku s Herbertove i sakrivši li ce rukama počela je jecati i naglo je zastala. Izraz njegova lica se promijenio. - Cijenjena gospo ñice, molim vas, umirite se - kazao je on. Brzo je obrisala suze. - Molim vas, ostavite me sada samu. samu. Ne bih vas htjela dulje zadržavati zadržavati - kazala je brzo. - Oprostite, no ja ću i protiv vaše volje ostati s vama dok ne budete na sigurnom mjestu odgovorio je on odrješito i mirno. Pogledala gaje kroz suze i njen mu je pogled odavao svu muku njena srca. - Što vi morate misliti o meni, gospodine doktore -promrmljala je. - Posve sam sam nedužna zbog ponašanja vašeg brati ća. Već me sedmicama progoni, iako sam mu kazala kako me to vrije ña i kako mi to nije nij e drago. Slijedio me je ovamo bez mog znanja. Herbertove su je o či toplo gledale i pod tim ti m pogledom njeno je lice blago porumenjelo. Kako su se te o či sada izmijenile! - Smirite se, gospoñice. Bio sam svjedok čitavog tog susreta. Morate mi oprostiti što se nisam prije pojavio. Nalazio sam se u zabludi - mislio misli o sam da ste dopustili mom brati ću da vas

51

GIGA

slijedi. Zabunio sam se jer sam vas prije nekog vremena vidio sa svojim brati ćem u parku. Sreo sam ga kraj izlaza iz parka i on nije ništa kazao što bi pobilo moju sumnju u to t o da ste se s njim dogovorili za sastanak. Britta je poblijedila i pogledala ga. - To ste vi mislili o meni? Bože Bože moj, kako da da se opravdam? opravdam? - To više nije potrebno, potrebno, gospoñice. - Oh, da - kazala kazala je ona brzo. - Vi morate morate sve čuti. Vaš se brati ć nekoliko puta potajno ušuljao kroz stražnja vrata u park i tada bi iznenada banuo na moj put. Iz straha od tih susreta nisam se više usudila sama po ći u park. To je vidjela i gospo ña Stange i ona mi je dala klju klj u č stražnjih vrata tako da sam ih mogla zaklju čavati. On zna koliko ja volim park, a i ona je ve ć primijetila kako se vaš brati ć potajno šulja puteljcima. Vrata su od sino ć zaključana. Oh, Bože, što ste vi o meni mislili! mislil i! Sada znam i zašto ste me u subotu gledali tako ljutito. ljuti to. Herbertove oči su zasjale tako daje Britta zašutjela. - Vi ste to primijetili, gospo gospoñice? Ona je kimnula. - Nisam vas vas gledao gledao ljutito, već samo žalosno. Čovjek ne voli ružne sjene na jednoj lijepoj slici - kazao je on suzdržanim glasom. Ona je brzim pokretom ruke odmaknula kosu s vru ćeg čela i odvratila pogled od njega. Zatim se trgnula iz slatkog osje ćaja koji joj je prožimao grudi i brzo kazala: - Vidim ondje pirotehničare kojima sam trebala nešto poru čiti. Hvala vam na pratnji, gospodine doktore... I prije no što joj je Herbert mogao odgovoriti ona je otišla. U mislima gledao je za tom ljupkom, bijelom pojavom koja je poput zrake svjetla žurila kroz sumrak. Iznenada je nestalo njegovog lošeg raspoloženja. Bio je radostan kao da je upravo primio prekrasan dar. Nije sada htio misliti na to da ga čeka još jedan neugodan razgovor s Theom. Sve ružno i prijavo bilo je sada daleko od njega. U njegovu je srcu bilo mjesta samo za veliku radost i on  je bio veoma dobro dobro raspoložen. Nije slijedio Brittu. Čekao ju je dok se vratila. Pocrvenjevši, ona je s plahim pogledom prošla pokraj njega. Sjetila se kako mu još nije bila zahvalila na njegovoj pomo ći. No ipak se nije usudila nagovoriti ga. Njena duša bila je puna strepnje pred njegovim pogledom, a i pred samom sobom. Činilo joj se kao da joj izmi če tlo pod nogama. Herbert ju je šuteći propustio. Slijedio ju je iz daljine sve dok se nije našla me ñu ljudima. Tada je još trenutak zaostao ne žele ći da bilo kome upadne u o či da su došli istim putem. Kad je opet došao u društvo pristupio mu je Theo s podrugljivim smiješkom. - Jesi li imao više sreće od mene? - upitao gaje dvosmisleno. - Šuti - ili ću te udariti! - uzviknuo je Herbert, izvan sebe od bijesa. - Zašto tako dramatično? Pa to ova mala šala s tom djevojkom ne zavrje ñuje. - Stidi se - rekao je Herbert mirnije jer je primijetio kako Theo Theo sve ovo ovo smatra šalom. Htio je zbog ujaka i tetke izbje ći svaki skandal. - Da se stidim? - rugao rugao se Theo. - Pa nisam ja neki mali ñak, već veseli poručnik. Herbert se okrenuo bez rije či. Vidio je daje Theo više pio no što je trebalo. Potražio je strica i kazao mu: - Stri če Henmann, mogao bi pokušati izlije čiti Thea kiselom vodom. Ako tako nastavi, bit će gotov još prije plesa. Stari gospodin potražio je pogledom Thea. - Danas je tako vruće, a hladni šampanjac godi. Ne smije mu se zamjeriti ako malo više pije pij e kazao je, ispri čavajući ga. - Da, da, striče. No bilo bi bolje kad bi se ti pobrinuo za njega. Mi smo ovdje u društvu dama. - Naravno, Herbert. Herbert. Pa gdje je on? Eno ga, ga, stoji kraj Michelsa. Michelsa. Ne brini, ve ć ću ja to urediti. Stari gospodin pošao je polako i neupadljivo do Thea i stavio mu ruku na podlakticu. - Mogao bi me odvesti odvesti do šatora s vodom. Znaš - strahovito mije vru će od tog šampanjca. Theo je nakon one scene u parku bio malko potišten. Ipak nije izgubio svu nadu. Mogao je

52

GIGA

Britti objasniti napad u parku svojom prevelikom ljubavlju. Naravno ne će mu biti lako osvojiti je, naro čito stoga što ga je gospo ña Michels smetala na svakom koraku. No upravo ta teškoća ga je dražila. Uz to ga je mu čila pomisao kako sada mora istisnuti i Herberta. Taj je sigurno izigravao plemenitog viteza. No svejedno, za njega igra još nije bila izgubljena. Baš sada ne. U meñuvremenu se spustio mrak. Za vrijeme dok je glazba svirala potpuri iz najnovije operete, upalila su se svjetla i lampioni. Zatim su fanfare najavile po četak vatrometa. Svi su pošli na livadu odakle se najbolje vidio. Theo se nastojao osloboditi društva Habermannovih i bra čnog para Michels. Htio se pod okriljem mraka približiti Britti i pred njom odigrati scenu pokajanja. Ali gospo ña Susanna objesila mu se za ruku i on nije mogao pobje ći. Kad je vidio da se Britta nalazi u društvu doma ćice i njegove tetke, nije se dalje uzbu ñivao. Herbert se uvjerio da je Britta u dobrim rukama. Nije je htio dovesti u nepriliku, pa je stoga  još nije bio nagovorio. nagovorio. No ostao je u njenoj neposrednoj neposrednoj blizini tako da je za vrijeme vatrometa mogao promatrati njeno lice. Prve su rakete poletjele prema zvjezdanom nebu koje se divno uklapalo u čitav ovaj ugo ñaj. Britta je sjajnih o čiju gledala ovaj, za nju novi, prizor. Nekoliko puta nije mogla suspregnuti svoju radost i uzviknula bi oduševljeno. Njen uzvik se gubio me ñu uzvicima oduševljenja drugih gostiju, no Herbert gaje ipak čuo i sa sretnim je smiješkom gledao u njeno lice. Nije mnogo vidio od vatrometa. Više ga je zanimala divna Brittina glava. Britti se sve to činilo kao bajka. Uživala je u prekrasnom prizoru. No njene su misli ipak bile kod dogañaja u parku. Srdžba zbog Theove bezobraznosti bezobraznosti još je drhtala u njoj. No još je ve će bilo veselje što ju je Herbert tako viteški zaštitio. U njoj je j e samo ostalo potajno pitanje kako će je on ubudu će susretati. U svakom slučaju, za nju još nikad u životu nije bilo tako važno kako će se netko vladati prema njoj. Ali u isti se čas borila i protiv dubokih osje ćaja koje je Herbert od samog po četka izazvao u njoj. Nije im se smjela predati. Dostaje dobro poznavala život, a da ne bi znala kako siromašna družbenica nema pravo sanjariti o braku s doktorom Herbertom Frensenom. Za vrijeme dok su rakete u divnim bojama letjele prema nebu, a sretni ljudi lj udi uživali u tom sjajnom prizoru, Kupidove su strelice letjele izme ñu dva mlada ljudska srca. Nakon vatrometa društvo je pošlo u ku ću. U velikom salonu čekala ih je ve čera. Brittino mjesto se nalazilo me ñu mladima na donjem kraju stola. Njen susjed za stolom bio je je plavokosi mladi ć, službenik Haller, koji je često zalazio u ku ću gospoñe Steinbrecht. Britta se već i prije bila veoma ugodno zabavljala s njim. On je j e uvijek bio veoma pristojan i prijazan, a ona je znala da će se on u najskorije vrijeme zaru čiti s nekom mladom djevojkom iz susjednoga mjesta. Zbog toga joj je on bio veoma ugodan i oni su se dobro zabavljali. No njenu zabavu ometala su dva para o čiju koja su s druge strane stola često gledala prema njoj. Jedan je par pripadao poru čniku Frensenu koji ju je svojim mole ćivim pogledom dovodio u nepriliku. A druge o či bile su o či doktora Frensena. U tim o čima ležalo je zabrinuto pitanje, ali i topli sjaj. Britta nije uvijek mogla izbje ći te poglede i tako je njeno lice l ice s vremena na vrijeme bilo osuto rumenilom. Pri tome je bila ljepša l jepša nego ikad. Gospoñi Claudini uputili su mnogo rije či divljenja o njenoj družbenici, to više što su primjećivali da te riječi gode staroj dami. Mladež je bila sretna kad se mogla di ći od stola. Pošli su razgovarajući u susjednu sobu ili pak na terasu, čekajući da dvorana bude pripremljena za ples. Kad su se za čuli zvuči glazbe, svi koji su bili mladi i sposobni za ples krenuli su u dvoranu. Gospoña Claudine je s nekoliko starijih dama sjedila u salonu za glazbu. Britta je stala iza

53

GIGA

njenog stolca. Tada se stara gospo ña sa smiješkom okrenula prema njoj. - Dijete, što radiš ovdje? ovdje? Tvoje mjesto je u dvorani me ñu mladima. Britti je bilo neugodno. neugodno. - Dopustite mi, molim vas, da radije ostanem ostanem ovdje. Bila bih vam za to veoma zahvalna. zahvalna. Gospoña Claudine okrenula se smiješe ći gospoñi Frensen: - Jeste li ovo čuli, draga gospo ño? Ovo se mlado stvorenje povla či kad treba plesati. Gospoña Frensen se nasmijala. - Toje samo osjećaj dužnosti. Gospo ñicaBrittarado će otići onamo ako joj vi to dopustite. Ili možda ne plešete rado, drago dijete? Britta se nasmiješila i pocrvenjela. - Veoma rado plešem, plešem, ali... ne bih htjela dovesti gospodu u neugodan neugodan položaj. Ne zaboravljam što sam ja u ovoj ku ći. - Ne budite ludi, dijete. Kladim se, mladići se već vesele plesu s jednom tako dražesnom mladom damom. A i poneki od starije gospode. Gospoña Claudine je kimnula, smiješe ći se. - To i ja mislim. Veselila se Brittinoj dražesti i njenoj skromnosti. - Možeš me zamijeniti preko u dvorani. A ja ću moći u miru ovdje razgovarati. Osim toga nema dosta plesa čica. Zamijeni me prema tome i kod plesanja. Britta joj je poljubila ruku i pošla oklijevajući u dvoranu. Nij e se pri tome baš dobro osje ćala. Nj en ponos j e bio povrij eden na pomisao kako će morati čekati hoće li tko od gospode iz samilosti zaplesati s njom. Radije uop će ne bi plesala. Trpjeli su je samo zbog gospo ñe Steinbrecht. To joj je danas dala naslutiti Habermannova svojim naizgled ljubaznim i slatkim rije čima, ali hladnim i probadaju ćim pogledom. Britta još nije stigla ni do vratiju kad joj je pristupio njen susjed za stolom, službenik Haller. - Već sam vas svuda tražio, gospo ñice. Ovaj ples pripada vašem susjedu za stolom. Poveo ju je rukom pod ruku u plesnu dvoranu. Haller je izvrsno plesao. I Britta je stala stal a uživati u plesu zato što je tako t ako rijetko imala za to priliku. Mnoge su o či počivale na dražesnoj plesa čici. I tek što je prestala plesati s Hallerom već se pred njom naklonio kapetan Gorger. Kad je s njim u letu prošla dvoranom, vidjela je Herberta koji je stajao naslonjen na stup. Njegove su se o či srele s njenima i u njima je bio t im pogledom žarko zacrvenjela. čudan izraz. Ona se pod tim Odmah zatim je Theo Frensen proplesao s gospo ñom Michels. Dobacio joj je mole ćiv, vatreni pogled. Ona je zatvorila o či kao pred ne čim ružnim i uzdahnula. Kapetan Gorger, pomislivši da je ona umorna, zastao je za trenutak razgovaraju ći s njom i promatrajući je s udivljenjem. Kad je započeo drugi ples - muzika je svirala valcer iz operete »Šišmiš« - pristupio je Britti poručnik Frensen i zamolio za ples. Ona gaje prekasno primijetila a da bi ga mogla izbje ći. Poželjela je da bude negdje daleko odavde. Zašto ona nije smjela jednostavno odbiti tog t og čovjeka! Bila je kao uzeta zbog te Theove bezobraznosti. Veoma se uplašila kad je on stao pred nju, lupio petama i zamolio je za ples. Prije no što se mogla sna ći, začula je kraj sebe miran glas: - Stigao si prekasno, prekasno, Theo. Ovaj ples ples je gospo ñica već obećala meni. Britta je podigla o či. Kraj nje je stajao Herbert Frensen i mirno joj pružio raku. Theo mu je dobacio ljutit pogled i gotovo je od srdžbe lupio l upio nogom o pod. Herbert je odveo Brittu. Ona je išla uz njega kao omamljena. - Nadam se da se ne ljutite što sam tako samovoljno samovoljno postupio. No vidio sam kako bi vam vam bilo neugodno plesati s mojim brati ćem.

54

GIGA

Britta gaje pogledala velikim, uplašenim o čima. - Vi sigurno imate najbolje najbolje namjere, gospodine gospodine doktore. Ne bih htjela biti uzrok sva ñe meñu vama. Ako me on još jednom zamoli za ples, ja mu to ne ću moći odbiti. Najradije uop će ne bih plesala, no gospo ña Steinbrecht je to htjela. Nabrao je čelo i kazao odrješito, prijete ćim pogledom: - Zabranit ću svom brati ću da vas još jednom zamoli za ples. Britta se uplašila. - To neće dobro svršiti, gospodine doktore. Molim vas, izbjegavajte bilo kakav skandal. Kad bi došlo do toga sigurno bih izgubila svoje mjesto. Srce mu je stalo snažno kucati kad je pogledao u njene mole ćive oči. Kakve divne o či je imala ta djevojka! O či u kojima se ocrtavala sva njena duša. Kako su plemenite bile crte njena lica! Sad više nije mogao shvatiti kako je mogao posumnjati u čistoću ove djevojke! - Ne brinite, gospoñice! Sve će ovo biti tako diskretno ure ñeno da vam ne će ni najmanje smetati. Moj brati ć Theo veoma je lakomislen i... No on će se pokoriti mojim odredbama, a ja ću ga u miru uvjeriti u opravdanost svog zahtjeva. Britta je potajno uzdahnula. - Ipak će doći do nesporazuma me ñu vama. A to se ne smije dogoditi. Radije ću - radije ću plesati s vašim brati ćem. - Ali ja ne želim da vas vas on još jednom dotakne! dotakne! - uzviknuo je on uzbu ñeno. Ona se trgla i problijedjela. On se brzo sabrao i mirno nastavio: - On vam se se ne smije smije približiti i on to neće učiniti. Ne plašite se da će ovo poremetiti srda čne veze meñu nama. Ve ć smo godinama jedan drugome tu ñi. Samo nas još obzir prema tetki i stricu, kojima mnogo dugujemo, povezuje. No ne propustimo ovaj divan valcer - iako sam gaja nepravilno prisvojio. Letjeli su u plesu. Britta nije znala što joj je. Njeno je srce nemirno kucalo, a bilo snažno lupalo. Najradije bi se u isti čas smijala i plakala. Pred njenim je o čima bila neka ruži časta magla i samo je jedno sigurno osje ćala: želju da taj ples nikad ne završi. I Herbert Frensen je izgubio za vrijeme plesa svoj mir. Neizmjerna gaje sre ća preplavila. Vitka bijela pojava u njegovu naru č ju činila mu se kao utjelovljenje svih njegovih ideala. Slijedeći svoj poriv spriječio je Thea da pleše s Brittom. Brit tom. Činilo mu se daje to nova uvreda mladoj djevojci stoje Theo htio plesati s njom. Kad je ples završio, dvoje mladih lj udi pogledalo se kao da su se probudili iz nekog slatkog sna. Zaboravivši na sav ostali svijet gledali su se nekoliko trenutaka. Zatim su se naglo trgli i Herbert je odveo svoju damu na mjesto. Uljudno joj se naklonio i pogledao gdje je Theo. On je stajao blizu izlaza na terasu i pun bijesa promatrao Herberta koji mu se približavao. - Samo nekoliko riječi, Theo - kazao je Herbert i pristupio svom brati ću koji je stajao na praznoj terasi. - Što želiš od mene? - upitao ga je oštro Theo Theo i izazovno ga pogledao. pogledao. - To ćeš smjesta čuti. Htio bih te zamoliti da gospo ñicu Lossen više ne zamoliš za ples. Theo se podrugljivo nasmijao. - Kojim se pravom miješaš u moje poslove? poslove? Ionako si mi još dužan objašnjenje objašnjenje za ono malo prije. Ona se stvar ticala samo mene i gospo ñice Lossen. Herbert je ostao posve miran. - Varaš se, ovo ovo se ti če svakog ispravnog čovjeka koji poštuje žene. Niti jedan pošten čovjek neće moći mirno gledati kako se brutalno napada nemo ćna djevojka. - Ti! Pazi što govoriš jer bih mogao zaboraviti zaboraviti da si mi brati ć. - Ali ja to ne zaboravljam! Zbog toga se i svladavam svladavam preko svake mjere. Nekog Nekog drugog bih malo prije u parku i udario. Theo se i opet podrugljivo nasmijao. - Zašto te velike velike riječi? Radije iskreno priznaj da si zaljubljen u tu djevojku i ljubomoran na

55

GIGA

mene. - Ljubomoran? Na tebe? tebe? Zar se ti misliš oženiti njome? Ako je tako, onda si odabrao odabrao čudan način udvaranja. Uvredom se ne prosi žena kojoj se želi dati svoje ime. Theo gaje iznena ñeno pogledao. Zatim se surovo i glasno nasmijao. - Oženiti se? Jesi li poludio? poludio? Oženiti se obi čnom družbenicom! - Tada joj nemoj nemoj dosañivati neželjenim nježnostima. - A tko ti kaže kaže da su one bile neželjene? neželjene? - Njeno odbijanje odbijanje bilo je dovoljno jasno. - Sve se one isprva opiru. Da se ti nisi umiješao ve ć bih sada bio na cilju. - Ne vjerujem! Gospoñica Lossen ne pripada onoj vrsti žena koje si ti do sada prou čavao. Theo je slegnuo ramenima. - Što ti znaš o ženama! - O takvim ženama ništa. Ali prave žene žene poznajem možda bolje od tebe, tebe, jer sam sa čuvao poštovanje prema njima. - Kako si moralan! moralan! Ali zašto te nepotrebne brbljarije! Ostavi me na miru! - Ostavit ću te čim mi dadeš svoju rije č da gospo ñicu Lossen više ne ćeš pozivati na ples i da ćeš je ubudu će ostaviti na miru. - Ne pada pada mi ni na kraj pameti! - Ipak ćeš to učiniti, Theo. Ja te za to molim. - Ah, tako, sada ve ć i moliš! - Zato da te ne bih morao prisiliti! - Prisiliti? To bih htio vidjeti. Niti ne pomišljam pomišljam na to da ti dajem dajem svoju rije č. Mala je i suviše zgodna, a ja sam preko ušiju u nju zaljubljen. Ve ć će ona popustiti. - Šuti! - uzviknuo je Herbert. Herbert. - Zabranjujem ti tim tonom govoriti govoriti o mladoj dami! Theo gaje pogledao s bezobraznim smiješkom. - Vidi, vidi - dakle ipak si si zaljubljen. Herbert je stisnuo stisnuo šake i žile su mu na čelu nabrekle od bijesa. Promrmljao je: - Nije potrebno potrebno da ti odgovorim na to. - I nije. Neka samo samo doñe do borbe me ñu nama - odvratio je Theo. - Kad bi ti imao imao ozbiljne namjere, namjere, tad ne bi uopće dolazilo do borbe. Ve ć iz obzira prema gospo ñi Steinbrecht trebao bi izbjegavati reme ćenje kućnog mira. - Kad mi bude sto sto godina mo ći ćeš me plašiti starim damama. - Stidi se! - Ostavi me na miru! - Daj mi svoju svoju riječ! - Neću! - Molim te posljednji put! - Ne! Herbert se iznenada uspravio i oštro kazao: - Ako mi sada sada ne dadeš dadeš svoju riječ, tada ću sutra tražiti naplatu mjenice koju sam za tebe iskupio. - Theo je problijedio i povukao se nekoliko koraka. U svojoj beskrajnoj lakomislenosti bio je ve ć davno zaboravio na mjenicu. Morao je platiti neki kartaški dug i zato j e mj enicu na 3.000 maraka potpisao stri čevim imenom. Nadao se da će mjenicu moći iskupiti na vrijeme. No nije uspio nabaviti novac. U svom strahu povjerio se Herbertu. Taj je nabavio novac i iskupio mjenicu. Uz osobne žrtve otplatio je dužnu svotu. Niti jednom rije č ju nije podsjetio Thea na ovu uslugu, niti nije zatražio da mu vrati 3.000 maraka. Spremio je krivotvorenu mjenicu u svoju lisnicu, a Theo je bez rije či smatrao daje stvar likvidirana. Samo mu se kratko zahvalio. Herbert mu je ve ć nekoliko puta pomogao u neugodnim situacijama jer  je bio dobrodušan. dobrodušan. Naravno daje nakon pri če s krivotvorenom mjenicom Herbert postao mnogo hladniji prema

56

GIGA

Theu. No ovaj to nije niti primijetio jer nije imao toplijih osje ćaja za Herberta. Smatrao je prirodnim da Herbert poništi mjenicu. A sada ju je iznenada i znenada stao upotrebljavati upotrebljavati kao oružje. Theo je maramicom obrisao čelo. - Ti još uvijek imaš onu mjenicu? - promucao promucao je. - Da! Pa ti je još nisi otkupio. otkupio. Platio sam za nju tri tri tisu će maraka - odgovorio je Herbert hladno. - Šuti! Ne govori govori tako glasno glasno - mogli bi bi nas čuti - rekao je Theo zabrinuto. - Sami smo. Odluči se. - Bože, tebi je zaista zaista jako stalo do te djevojke. djevojke. Zbog nje nje me podsje ćaš na tu lakomislenu šalu. - Nisi mi dao druge druge mogu mogu ćnosti. Dakle, ho ćeš li mi dati svoju rije č? Theo je lupio nogom kao neodgojeno derište. - Zar mi ti daješ drugu mogućnost? Moram to učiniti! Inače ćeš me uništiti. No ne smatram poštenim to što si mi pištolj uperio u grudi. Mogu to protuma čiti samo tako da si zaista zaljubljen u tu djevojku. - Zaljubljen na onaj na na čin na koji ti misliš - nisam. Za to je predobra. p redobra. Theo gaje cini čno pogledao. - Pa nećeš se valjda oženiti njome? No tebi bi se mogla dogoditi i takva glupost. - Ne, takva mi se glupost ne bi mogla dogoditi, dogoditi, bar ne tako dugo dok još jedva sebe sebe izdržavam. Nisam dosta lakomislen za tako što. Theo se glasno nasmijao. - U tom slučaju mogu ti čestitati što nisi lakomislen. Ina če bi ti uništio svoj život povezavši se s tom bijednicom. - Završimo taj taj razgovor. Dao si mi časnu riječ? - Jesam. - Dobro. Herbert se polagano okrenuo i zapalivši cigaretu pošao u park koji je još uvijek bio rasvijetljen. Theo je neko vrijeme gledao za njim uko čenim pogledom punim mržnje. Grizla ga je j e srdžba što je iz tog dvoboja izašao pobije ñen i on je promrmljao: - Ovo neće samo tako pro ći. Obračunat ćemo mi već jednom. Zatim se okrenuo i pošao u dvoranu. Herbert se sada nije mogao vratiti u ku ću. Bilo mu je veoma teško podsjetiti Thea na mjenicu. Nikad to ne bi u činio bez velikog razloga. No nije vidio nikakve druge mogu ćnosti da zaštiti Brittu pred Theovom nasrtljivoš ću. Ovaj neugodan razgovor razgovor pomogao mu je da otkrije i svoje vlastite osje ćaje. Sada je znao da ljubi Brittu Lossen, i bilo mu je drago što gaje prožimao taj snažni osje ćaj. Ali za sada nije mogao ništa poduzeti jer još nije mogao stupiti pred nju i re ći: - Budi mi ženom. Nudim ti bezbrižan život. - Možda će se njegov položaj poboljšati. Imao je izgleda da će postati šef  laboratorija. Ali do tada pro ći će još dosta vremena. Možda će i brže stići do cilja nego što je mislio. Ako bi tada Britta htjela podijeliti s njim njegovu skromnu sudbinu, on bi bio veoma sretan. Kako je to divno biti zaljubljen i biti svjestan svoje ljubavi! Tako razmišljaju ći iznenada je osjetio želju za Brittom. Odbacio je ostatak cigarete i vratio se u dvoranu. Odmah kraj vrata sreo se s njom. Ona je opazila kako su oba brati ća izašla, a samo se Theo vratio. Prošao je kraj nje a da je nije promjerio pogledom kao do sada. Iako je stajala sama nije joj uputio niti jednu rije č. Iz toga je zaklju čila da su se oba brati ća razgovarala i sada ju je obuzeo neobjašnjiv strah. Kad je ugledala Herberta, odahnula je. Velikim o čima, u kojima kao da se ugasio sav žar, ona gaje uplašeno pogledala.

57

GIGA

Bacio joj je umiruju ći pogled i pristupio joj govoreći poluglasno: - Sve je u redu, redu, gospoñice. Moj vam se brati ć nikad više ne će odviše približiti, i ja vas u njegovo ime molim za oproštenje. -Njene su ga o či još uvijek promatrale ispitiva čki i sa strahom. - Zaista vam se nije ništa neugodno neugodno dogodilo, gospodine doktore? Bilo bi strašno za mene kad bi vam vaše viteško vladanje prouzrokovalo neprilike. On se nasmiješio. - Ne, ne, sigurno sigurno ne. Nemojte se plašiti. plašiti. Sigurno ne će biti prolivanja krvi i skandala. Ovu smo stvar uredili u potpunom miru. Možete biti mirni, mi rni, moj vam se brati ć više nikad ne će odviše približiti. I njemu je veoma žao što se tako loše ponio prema vama. Ova mala laž s kojom je htio potpuno umiriti Brittu bila mu je j e veoma teška. Brittine su oči zasjale. - Zahvaljujem vam vam - hvala - kazala je uzbu ñeno. Osjetila je kako joj suze naviru na o či i brzo se okrenula i otišla. On ju je slijedio o čima. - Divno, drago biće, kako bi ti obogatila moj život kad bih te mogao zadobiti - pomislio je uzbuñeno. U toku večeri još su se nekoliko puta sreli. Britta je mnogo plesala. Nitko nije htio propustiti priliku a da se ne približi lijepoj družbenici. I Herbert ju je na kraju kr aju svečanosti još jednom zamolio za ples. No oni su pri tome razgovarali samo o nevažnim stvarima. Koliko god je njegovo srce bilo puno ljubavi, on se ipak svladavao. On nije bio čovjek kojim su nekontrolirano mogli ovladati osje ćaji. Zabava je završila kasno no ću. Gosti su odlazili ražaloš ćeni što se ti divni časovi nisu mogli produljiti. Meñu njima nalazila su se i oba brati ća. Theo se oprostio uko čeno i službeno od Britte. Herbert je me ñutim pružio Britti ruku s toplim stiskom. - Je li sada opet opet sve dobro? - kao da su pitale njegove njegove o či. Sa slatkim smiješkom odvratila mu  je stisak ruke. Gospo Gospoña Steinbrecht stajala je za vrijeme tog nijemog susreta kraj njih. Njene tamne o či oštro su ih promatrale. Na njenu je licu bio blag izraz kad je naslonjena na Brittinu ruku pošla uz stube. Britta ju je zapitala pred vratima njene sobe je li l i joj još potrebna. Tada je gospo ña Claudina uzela Brittinu glavu me ñu ruke i poljubila je u čelo. - Jesi li se dobro zabavljala, zabavljala, Britto? - upitala ju je sa smiješkom. - To je bila krasna krasna svečanost - najljepša koju sam ikad doživjela - odgovorila je Britta s dubokim uzdahom. Gospoña Claudine je kimnula. - A sada ćemo poći na spavanje. Laku no ć, dijete. Britta ju je poljubila u ruku. - Laku noć - i hvala vam za vašu dobrotu. Stara gospo ña je odmahnula. - Nemoj mi zahvaljivati, zahvaljivati, već me radije voli - kazala je tiho i nestala u svojoj sobi. Britta je trenutak zastala i gledala u vrata. - Da te volim, oh, kako ja tebe volim, ti plemenita, dobra ženo! ženo! - prošaptala je i pošla u svoju sobu. Tamo je još dugo stajala u mraku kraj prozora i gledala u zvjezdano nebo. Mislila je na Herberta Frensena. Pri tome joj je srce bilo nekako čudno teško. - Ne smijem se se izgubiti, za mene takva takva sre ća ne postoji. Ali, dragi Bože na nebu, pomozi mi da odviše ne trpim. A to nij nijee grijeh. Ja ne želim ništa drugo nego da ga samo ponekad vidim. On je tako dobar - tako pošten. Pomozi mi da ovladam ovom ljubavlju.

58

GIGA

XII

Brzo nakon zabave u parku pošla je gospoda Steinbrecht s Brittom na more. Prije odlaska bio je prire ñen još samo jedan domjenak. Theo Frensen nije bio prisutan, navodno stoga što je morao prihvatiti drugi poziv. Osim gospo ñe Michels nikome nije nedostajao. Herbert se zabavljao s Brittom jedva nešto više nego ina če. Nije htio dati povoda za ogovaranje. Ali kad mu se pružila prilika izmijeniti s njom nekoliko rije či, a da to nikome ne upadne u o či, on bi to u činio na topao, srda čan način. Veselilo ga je što su ga njene o či gledale s toliko povjerenja. Gledale su u njega kao u prijatelja čija je vjernost iskušana. Nitko nije mogao slutiti što se doga ña u srcima mladih ljudi. Samo su o či gospoñe Claudine bile oštrije. Činilo se kao da je ona veoma zadovoljna s onim što je vidjela i da je s time sporazumna. Zatim su se oprostili na nekoliko sedmica. Na put nije pošla samo gospo ña Steinbrecht, ve ć i veoma mnogo njenih prijatelja i poznanika. Gospoña Steinbrecht putovala je s Brittom preko Berlina. Tamo su ostale nekoliko dana. Stara  je dama tvrdila kako kako mora obaviti neke kupovine i kako želi želi posjetiti kazališta i operu. operu. Zapravo se radovala što će pokazati Britti glavni grad njema čkog carstva, jer za vrijeme svog boravka u ku ći Feldheimovih ona mnogo toga nije vidjela. Kad su jedne ve čeri bile u operi srele su u foajeu dva gospodina, jednoga jednoga u uniformi, a drugog u civilu. Oni su se trgnuli kad su ugledali Brittu koja je otmjeno odjevena hodala uz gospo ñu Steinbrecht. Oficir je bio u nedoumici, nije znao odakle pozna ovu lijepu mladu damu. No u času kad ju je gospodin u civilu pozdravio i on se naklonio. Britta je veoma hladno odzdravila. o dzdravila. - Do vraga, Stetten, kuda da smjestim smjestim ovo interesantno bi će? - upitao je oficir kad su se udaljavali. Gospodin u civilu se ironi čno nasmijao. - Ne uzbuñujte se, Ramberg, to je samo bila bivša družbenica moje tetke Feldheim. - Pomislio sam da je ona dama iz naših krugova. krugova. Veoma je otmjena i elegantna - nastavio nastavio je oficir. Okrenuli su se daj oš jednom sretnu Brittu Stetten ju je pogledao ispitiva čkim pogledom. Njegovo ružno, ali ne i nezanimljivo lice, steglo se kao daje zagrizao u limun. Britta je gledala hladno preko njega. - Poznaj eš tu gospodu, gospodu, Britta? - zapitala j e gospo ña Steinbrecht i pogledala Brittu. Ova je tiho uzdahnula i u njenim se o čima pojavio žalostan pogled. - Gospodin u civilu je nećak generala Feldheima - odgovorila je. - Ima neugodno lice. - Njegov je karakter karakter još mnogo neugodniji neugodniji - kazala je tvrdo. - Siromašno dijete - sigurna sam kako kako kraj svog izgleda i svog položaja položaja nisi imala baš najbolje iskustvo s muškarcima. muškarcima. - Nas siromašne siromašne djevojke mnogi smatraju kao divlja č za odstrel. Nas nitko ne štiti. Stara gospo ña stisla joj je ruku. - Ne misli više na to, dijete, sada si ti pod mojom zaštitom. Britta ju je pogledala pogledala s toplom zahvalnošću. - Vi ste tako dobri, tako tako neizmjerno dobri - prošaptala prošaptala je. Odmor je završio i doskora je čar muzike Richarda Wagnera ovladao Brittom. Idućeg su dana otputovale. Britta je prvi put vidjela more. Upoznala je život morskog kupališta. Sve je upijala s velikim 59

GIGA

zanimanjem. Najviše joj se svi ñalo kupanje na otvorenu moru. Bila je odli čna plivačica i nikad joj kupanja nije bilo dosta. Gospo ña Steinbrecht ju je često smiješeći se grdila kad nije htjela izaći iz mora. Oni, koji njih dvije nisu bolje poznavali, smatrali su ih majkom i k ćeri. Veza tih dviju žena postajala je sve prisnija. Gospo ña Claudina je sve više mazila Brittu, a Britta joj je odvraćala ljubav i dobrotu zahvalnoš ću i poštovanjem, što je više gubila strah pred njom, to je više rasla njena ljubav prema toj dobroj ženi koja joj je pružila sretan život. Sve se više pokazivao njen vedri temperament. Bila je ispunjena nekom unutarnjom sre ćom i gospo ña Claudine slušala bi veselo njezin vedri smijeh. Stara se dama posve promijenila otkad je Britta bila kod nje. Život joj j oj je imao sadržaj i njeno ju j u je bogatstvo veselilo jer je njime Britti mogla uljepšati život. Britta je veoma voljela jedrenje. No gospo ña Claudine nije podnosila čamac. Jednom, kad ih  je jedna veća grupa dama i gospode iz hotela pozvala na jedrenje, Brittine su o či radosno zasjale. - Dijete, ako želiš po po ći, ne obaziri se na mene - rekla je smiješe ći se gospoña Claudine. - Ne bih vas htjela ostaviti samu. - Gluposti, dijete. Već ću se i sama zabaviti. Dakle prihvatit ćemo u tvoje ime. I Britta je zaista idu ćeg jutra krenula na jedrenje. More je bilo nešto nemirnije nego prethodnog dana, no valovi ipak nisu bili preveliki. Gospoña Claudina sjedila je sama na plaži i gledala na more. Iznenada se osjetila nekako osamljena i napuštena. Pomislila je kako bi joj teško bilo kad uz nju ne bi bilo tog mladog stvorenja. Nikad se više nije mislila rastati s njome. Taj joj se dan činio neizmjerno dug. Kad se nakon šetnje po šumi ponovno vratila na plažu vidjela je kako su se na nebu skupili gusti oblaci. Valovi su dobili bijele kreste. Odmahnakonručkanadošlajestrašnaoluja.GospoñaSteinbrecht je bila veoma uzbu ñena i zabrinuta. Stajala je uz hotelske goste na staklom pokrivenoj terasi i dalekozorom promatrala horizont tražeći jedrenjak koji se ve ć davno trebao vratiti. Neka stara dama, čiji su sin i kći bili vani, zajauknula bi glasno prilikom svakog blijeska munje i udarca groma. Nevrijeme je tako iznenada izbilo da se nisu uspjeli vratiti na vrijeme. Dolje na plaži ribari su u nepromo čivoj odjeći trčali uzbuñeno uokolo. Na pristaništu stajala su dvojica s dalekozorom davaju ći onima na plaži razli čite znakove. Gospo ña se Steinbrecht ukočila i drhtaj je za drhtajem prolazio njenim tijelom. Iznenada se na svim licima vidjelo olakšanje. Jedrenjak se pojavio. Daleko Vani borio se s valovima. Dizao bi se visoko, a zatim kao bez traga nestajao u dubinama. Gospoña Claudine nije više mogla izdržati na terasi. U tim časovima opasnosti ona je tek spoznala što Britta zna či za nju. - Bože moj, nemoj mije oduzeti! Ostavi mi ovu djevojku koju ljubim - šaptala je ona. Tada je poslala po svoju kišnu kabanicu i požurila na plažu ribarima usprkos kiši koja je lijevala. Na sva pitanja dobivala je samo neodre ñene odgovore. Da su i sami bili zabrinuti zbog jedrenjaka to je i sama vidjela. Gledala je na more sve dok je o či nisu počele peći. Iz njene ustrašene duše dizala se topla molitva. Slijedilo ju je nekoliko gospode iz hotela. Sada je došla i ona majka koja je jecala i svi su zbog nje postali još nervozniji. Jedrenjak je neko vrijeme posve nestao. Gospo ña Claudina je osjetila kako joj se srce stisnulo. Maleni jedrenjak se polagano probijao kroz valove. Ribari nisu odvra ćali pogled od njega. Na njihovim opaljenim licima nije se moglo vidjeti čemu se nadaju, a čega se plaše. Nitko ih nije više ništa zapitkivao. Polagano je još povremeno koji grom prošao preko vode, a na obzorju bljesnula munja. No

60

GIGA

oluja je izgubila svoju snagu. Ipak su valovi još bili visoki. Puna dva sata bila su potrebna  jedrenjaku da se toliko približi obali kako bi mu ribari mogli pomo ći. Bojeći se da se ne razbije o obalu, jedrenjak je pokušao pristati na pješ čanoj plaži. Sada su se ve ć mogla raspoznati i lica putnika, a gospo ña Steinbrecht je zaplakala kad je ugledala blijedo Brittino lice. Ribari su se nastojali približiti jedrenjaku malenim čamcima, no i to je dugo trajalo. Konačno im je uspjelo smjestiti putnike u čamac. U posljednjem su se čamcu nalazila tri gospodina i Britta. Ona je dobrovoljno ostala posljednja. O čajna majka je ve ć grlila svoju djecu, još uvijek glasno zapomažu ći, dok je Claudina Steinbrecht žurila prema Britti. Obje su se žene pogledale bez rije či, zatim su se zagrlile i poljubile. Gospoña Claudine je drš ćućom rukom gladila mokru Brittinu kosu. Putnici su bili mokri do kože usprkos zaštitnim kabanicama. kabanicama. Bez riječi odvela je gospo ña Claudine Brittu u hotel da sa sebe što prije prij e svu če mokru odjeću. Iznenada je zastala i još jednom čvrsto zagrlila Brittu. - Dijete, a da se ti više nisi vratila! - viknula je sva izvan sebe. Britta se čudno osjećala. Bila je iscrpljena od tog silnog napora, jer se brod neprekidno borio s valovima. Svi putnici, osim dva gospodina i Britte dobili su morsku bolest. Posada je s njima imala mnogo muke. Gospoña Claudine je Brittu smjesta poslala u krevet i naru čila joj vrući čaj. Kad je Britta, pomalo se opiru ći, legla, gospo ña Claudine je sjela uz njenu postelju i poput zabrinute majke stavljala joj žli čicu po žličicu čaja u usta. Sobarica je ru čnikom sušila Brittinu kosu, a zatim je odnijela mokru haljinu. - Sada ćeš spavati nekoliko sati, dijete. Tako ćeš se oporaviti -kazala je stara dama s puno ljubavi. Britta je uživala u toplom, mekanom krevetu i veselila se podjednako tome što je živjela i što će opet vidjeti Herberta Frensena i tome što su je dva tamna ženska oka gledala s toliko ljubavi. I nekoliko suza poteklo joj je niz obraze. Claudine ih je nježno obrisala. - Zar je tamo Vani bilo bilo tako strašno, moje drago dijete? Britta se nasmiješila nasmiješila suznih o čiju. - Oh, ne - usprkos usprkos svemu to je bilo tako tako veli čanstveno. Bilo je strašno jedino to što su svi zapomagali. Noja nisam plakala zbog protekle opasnosti, ve ć zbog vaše dobrote. Meni se čini kao da mi je nebo poklonilo dragu majku. Za vrijeme ve čere kojoj su prisustvovali i Britta i ostali spašeni gosti hotela, živo se prepričavao protekli doga ñaj. Muškarci su jednogalasno hvalili Brittinu hrabrost. Ona je bila  jedina žena koja koja nije izgubila prisutnost duha. duha. I kad je k ći one žene koja je j e neprestano  jadikovala, dobila dobila živ čani slom i htjela sko čiti u more, Britta ju je u tome sprije čila i smirila  je. Njena majka je glasno kriknula kad kad je to čula, pritrčala Britti i žarko joj zahvalila. Tada je razdražljivo napala sina: zar on nije mogao pripaziti na svoju sestru?! Zbog toga je izbio smijeh spašenih koji im je pružio olakšanje, iako su se smijali mladom čovjeku. On je naime patio od morske bolesti i nije mu bilo niti do života, a niti do smrti. Kad  je njegova sestra sestra htjela sko čiti u more, on je samo promrmljao: - Elly, povedi povedi me sa sobom! Na to su mislili sada kad je opasnost prošla i smijali su se. Od toga je dana Britta postala ljubimica čitavog hotela i uz njenu ljepotu sada su se divili i njenoj hrabrosti. Preostalo vrijeme boravka na moru proteklo je veoma ugodno. Ali jedriti Britta više nije smjela. U drugoj polovini kolovoza vratile su se ku ći, a Britta se u potaji radovala prvom domjenku  jer se nadala da da će ponovno sresti Herberta.

61

GIGA

XIII

Britta se vratila u tihu, otmjenu kuću kao da se vra ća u svoj dom. Gospoña Stange se radosno nasmijala kad joj se Britta bacila oko vrata. U svojoj je sobi našla mnoštvo cvijeća koje joj je stara žena donijela za dobrodošlicu. I gospo ña Claudina je od prijatelja i poznanika dobila prekrasno cvije će. Već su prvih dana stizali razli čiti pozivi. Michelsovi su pozivali na veliku ve čeru, a gospo ña i gospodin doktor Frensen spremali su »intimnu ve čeru«. Svuda je bila pozvana i Britta. Čak se i Habermannova, iako teška srca, odlu čila pozvati Brittu na jednu užinu za dame. Savjetnica se na veoma skroman na čin odužila za sve pozive. Svake godine, po četkom rujna, ona bi pozivala na čaj one dame čiji je gost ona bila. U prosincu pak pozivala bi gospodu na doru čak. Nitko se tome nije radovao - no moralo se prisustvovati pri sustvovati tim sve čanim priredbama. Gospo ñe bi pile blijedi čaj i jele kola čiće, a gospoda bi se hranila kobasicama uz pivo. Habermannova je dala naslutiti Britti kako je taj poziv za nju velika čast i kako se ona može odužiti time da prilikom serviranja pomogne sobarici. Britta je to u svojoj skromnosti rado u činila, no gospo ña Claudine se namrštila. Savjetnica je vidjela da se gospo ña Steinbrecht ljuti. - Bože moj - pomislila je - stara dama zaista pretjeruje s tom djevojkom. djevojkom. Njen bijes na Brittu postajao je sve snažniji. Ve ć je često govorila s gospo ñom Michels o tome kako ne vjeruje daje Brittina kosa prava. Ljutila ju je j e gusta zlatna Brittina kosa jer je ona imala veoma tanku. Gospo ña Michels joj je doduše kazala: - Kad bi ta kosa bila lažna, stajala bi čitav imetak. Savjetnica meñutim nije vjerovala u to da je kosa prava i veoma bi rado dovela Brittu u nepriliku. Danas joj se činila dobra prilika za to. - Draga gospo ñice, zamislite nama nije jasno kako vi možete imati tako gustu kosu. Zar je sve to doista vaša prava kosa? -upitala je Brittu. Mlada djevojka je pocrvenjela. - Naravno daje daje prava - kazala je ona ona mirno. - Htjela bih jednom vidjeti vidjeti vašu kosu raspletenu. raspletenu. Britta se nasmiješila. nasmiješila. - To nije ništa naročito. - Zar ne, moje dame, bilo bi lijepo vidjeti tu kosu raspletenu? raspletenu? -navaljivala je Habermannova. Habermannova. Brittino se čelo namrštilo. Za nju je uvijek bilo veoma teško t eško po češljati kosu. Nije niti pomišljala na to da je ras češlja samo zato da bi udovoljila ne čijoj znatiželji. U to se gospo ña Claudine digla. Stala je iza Brittinog stolca i ironi čno pogledala u zlobno lice savjetnice. - Hajde Britta, ja ću ti pomoći. Stvar je časti obraniti se od tvrdnje da tvoja kosa nije prava. Pri tome je izvukla kop če iz Brittine kose koju je nakon onog jedrenja ve ć vidjela raspletenu. Rasplela joj je i debele, zlatne pletenice tako da se kosa rasula kao u valovima. Uživajući raširila je zlatni ogrta č koji je sada sezao do poda. - Sada više više ne sumnjate, gospo gospo ño savjetnice? - upitala je ironi čno gospo ña Steinbrecht. Sve su dame stale udivljeno klicati, a gospo ñi savjetnici poblijedio je od srdžbe vršak nosa. Gospoña Frensen vagala je smješkaju ći se Brittinu kosu. - Dijete, kakvo vi bogatstvo nosite sa sobom - uskliknula je oduševljeno. I nave čer, kad su oba bratića došla na kratak posjet, pri čala je njima i svome mužu o čaju kod Habermannovih i o probi s kosom. Nije našla dosta rije či udivljenja za Brittinu kosu. Theo i Herbert slušali su tu pri ču s veoma razli čitim osjećajima. Theo je održao svoju rije č. Britti je uvijek pristupao samo posve službeno. No u njemu je još uvijek vrelo. On nije ljubio Brittu, jer j er on i nije bio stvoren za pravu ljubav. No ona mu se još uvijek činila poželjnom, to više što je bila jedina žena koju nije mogao osvojiti. A to je vrijeñalo njegovu taštinu. Herbert nije svoje vladanje prema Britti uop će promijenio. Ona je ipak osje ćala da se rado 62

GIGA

zabavlja s njom i vidjela je kako njegove o či često s toplim žarom traže njene. Zbog toga je bila sretna. Svake bi subote Herbert dolazio u ku ću gospoñe Steinbrecht. Dolazio bi ponekad i u druge dane jer ga je gospo ña Claudina pozivala. To su uvijek bili časovi puni uživanja. Ovo troje ljudi razumijevalo se i bez mnogo rije či. Tih bi ve čeri Britta pjevala svoje najljepše pjesme i svirala »Sonatu mjese čini«. Jedne kišne jesenje ve čeri bilo je naročito udobno u salonu gospo ñe Claudine. Oni su razgovarali o jednoj novoj knjizi koju se sada mnogo čitalo i veselili su se istovjetnosti svojih pogleda. Tada je gospo ña Steinbrecht poslala Brittu u biblioteku po tu knjigu. Htjela je da joj ona pročita jedan odlomak. Kad je Britta izašla iz sobe, Herbert ju je j e slijedio žarkih pogledom, zaboravivši na sve ostalo. Iznenada je toga postao svjestan i uspravio se. Sada je gledao ravno u o či gospoñe Steinbrecht. Njen pogled tjerao mu je krv u čelo. Razumio je nijemo pitanje i prinoseci njenu ruku usnama osjetio je neodoljivu potrebu da joj kaže: - Da - tako je kao što me vaše o či pitaju. Ljubim gospo ñicu Lossen i kad ću jednoga dana moći osnovati obitelj zamolit ću je da mi postane ženom. Gospoña Steinbrecht mu je stisnula ruku. - Drago mije što imate povjerenja u mene, Herbert. Herbert. Uvjerena sam da je vaše srce srce dobro odabralo, ali molim vas, ostavite mi Brittu još neko vrijeme. Ona mije postala veoma draga. Herbert je smiješeći se uzdahnuo. - To moram ionako ionako učiniti. Sve dok ne postanem šef laboratorij a ne mogu uzdržavati obitelj, inače bih već odavno kazao gospo ñici što osjećam za nju. No ima izgleda i zgleda da ću taj posao dobiti, jer doktor Heinicke, koji je sada šef, odlazi. Ipak će do tada pro ći još nekoliko mjeseci. Uto se Britta vratila i razgovor je bio prekinut. Britta i Herbert sretali su se i izvan ku će prilikom posjeta kazalištu ili društvima. Gospoña Steinbrecht je zakupila ložu u kazalištu. Britta je obožavala kazalište i bila je sretna što ga može često posje ćivati. Kad nisu imali drugih planova, odlazile bi u kazalište. Loža je imala četiri mjesta, pa su mlada gospoda koja su posje ćivala kuću gospoñe Steinbrecht često koristila prazne stolice. I doktor Frensen i njegova žena dolazila bi ponekad u ložu. Naj češći su gosti ipak bili Theo i Herbert. Theo je oštro promatrao Brittu i Herberta kad ih je vi ñao zajedno. Još je uvijek čekao na svoju osvetu. Bila je već prošla i jesen. Divni park zaodjenuo se u svoje zimsko ruho. Britta se često šetala po njemu i bila oduševljena tom bijelom krasotom. Bio je jasan, svjetao dan u prosincu. Gospoña Stange je opet jednom vršila veliko spremanje u »Vili Claudina«. Ve ć je u rano jutro krenula onamo s čitavom četom čistačica. Britta i gospo ña Steinbrecht stajale su kraj prozora i vidjele ih kako odlaze. Oči gospoñe Claudine bile su pune nekog žalosnog sjaja i duboko je uzdahnula. Još uvijek nije priznala Britti daje ona prva žena njena oca. Odgañala je to iz dana u dan. Sad ju je Britta voljela i sa zahvalnoš ću prihvaćala njenu dobrotu i ljubav. Kako bi se me ñutim ona ponašala kad bi saznala da je ona žena koja je uništila život njena ljubljenog oca. Britta joj je bila prirasla za srce. Htjela ju je sa čuvati pod svaku cijenu. Ho će li ona htjeti ostati kad bude saznala daje ovo ku ća prve žene njena oca? Ponosna gospo ña Claudine bila je puna straha. Iako je priželjkivala razgovor koji bi sve objasnio, nadaju ći se da će dobiti od Britte zabilješke Heinza Lossena, ipak je to uvijek iznova odga ñala. Poslije ručka, kad je gospo ña Claudine kao obi čno pošla na po činak, Britta je otišla na šetnju po snijegom pokritom parku. Uspela se uz brdo na kojem se nalazila »Vila Claudina«. Nosila je lijepu haljinu do gležnja s kratkim kaputi ćem i zgodnu vunenu kapicu.

63

GIGA

Njeni su obrazi bili crveni od svježeg, prozirnog zraka, a o či su joj sjale. Kako je lijep bio svijet! Mogla bi klicati od sre će što živi. Gipko i lagano uspinjala se. Kad je stigla na vrh, čula je iz »Vile Claudine« neko lupanje. Gospo Gospo ña Stange je sa čistačicama oprašivala poku ćstvo. Pjevušeći neku pjesmu, krenula je prema vili. Danas su svi zastori bili razgrnuti i neki su prozori bili otvoreni. Najednom se prozoru pojavilo vedro lice gospo ñe Stange. Britta joj se nasmiješila. - Mogu li vam pomoći, gospoño Stange? Stara žena je odmahnula glavom. - Niti govora, nije nam potrebna pomo pomo ć. Za dva sata ćemo biti gotovi, dijete. Britta je u neprilici pogledala kroz otvoreni prozor. - Šteta. Rado bih jednom bila pogledala pogledala taj ukleti dvorac iz bajke. Kad su zastori zastori navu čeni vila izgleda tako tajanstveno. Moja mašta se ve ć bila razigrala. Gospoña Stange se nasmijala. - Pa uñite, dijete. Ovdje ima svašta lijepog. Kad ste ve ć ovdje možete u ći. Zapravo ne bih smjela puštati nikoga, to naša gospo ña ne želi. Ali to za vas sigurno ne vrijedi. - Ono što mogu mogu vidjeti čistačice, mogu sigurno i ja. Kazat ću gospoñi da sam vas ja za to zamolila. - Dobro, samo uñite. I povela je Brittu kroz ku ću. Kakvo je to dražesno gnijezdo bilo za sretan, mladi par. Sve su prostorije bile namještene i to s mnogo umjetni čkog osjećaja i ukusa. - Kakva šteta šteta što je ova ova dražesna ku ća prazna! Kad bih ja bila gospo ña Steinbrecht, stanovala bih ljeti ovdje - pomislila je Britta. Gospoña Stange ju je gledala s tajanstvenim izrazom na licu. - Nije to tako tako jednostavno, jednostavno, gospo gospo ñice Britta. Ovdje je gospo ña Steinbrecht stanovala sa svojim mužem, kad je još bila mlada i sretna. Sada nikad više ne dolazi ovamo. Kad ja ne bih pazila, sve bi ovo uništila prašina i moljci. Prije je gospo ña još ponekad dolazila ovamo svakog puta kad bi stigla jedna od onih mnogobrojnih slika koje vise gore u ateljeu. Britta se trgnula. - U ateljeu? Zar ovdje ovdje ima atelje? atelje? - I to kako lijep, dijete! - Smijem li ga pogledati? - Naravno. No najprije najprije moramo svršiti posao posao ovdje dolje, azatim azatim ćemo poći gore. Da, i što sam još htjela kazati - ako vas gospo ña baš direktno ne upita, radije nemojte re ći da ste bili ovdje. Britta je stisnula ruku na srce. - Sirotica, sigurno je svog pokojnog pokojnog supruga veoma voljela i ne želi želi se podsje ćati na dane svoje sreće. Je li njen suprug ve ć dugo mrtav? - Da, dijete dijete - to je tako čudno - kazala je tiho gospo ña Stange. - Kad sam prije dvadeset godina došla u ovu ku ću, kazali su da je gospo ña rastavljena. To vam kažem samo zato da ne biste o tome govorili. Jer to je j e i danas još otvorena rana. Čudno ponašanje naše gospo ñe, sigurno je u vezi s time. Ali po ñite sada dalje, gospo ñice Britto. Mlada djevojka je uzbu ñeno disala i širom otvorila sjajne o či. Tako se nekako čudno osjećala kao da čuje jednu pri ču koju je ve ć prije čitala. Kad su dolje sve razgledale, popela se Britta s gospo ñom Stange još jedan kat više u atelje. - Tko je slikao slikao u ovom ateljeu, gospo gospo ño Stange - zapitala je Britta. - To ne znam, gospoñice Britta. Na svaki na čin tamo se nalazi veliki broj slika koje je gospo ña Steinbrecht vjerojatno kupila. Britta je jedva mogla svladati svoju nestrpljivost i potr čala je uz stube. - Samo polagano, polagano, dijete. Ja ne mogu mogu tako brzo - rekla je smiješe ći se gospoña Stange.

64

GIGA

Potražila je klju č u svojoj košarici. Nije ga odmah našla. Britta je bila k ći slikara i sve što je imalo veze sa slikarstvom veoma ju je zanimalo. Da se i gospo ña Steinbrecht za to zanima bilo je Britti poznato. Kad joj je jednoga dana pokazala mali talijanski pejsaž njenog oca, činilo se kao da se ona ne može odvojiti od njega. Čak je zamolila Brittu neka tu sliku ostavi nekoliko dana na zidu njene sobe. A budu ći je Britta opazila koliko joj se slika svi ña, ponudila joj je neka ostane visjeti kod nje tako dugo dok ona bude u ku ći. Njena se gospo ña tome obradovala. Britta je sada morala na to misliti. misliti . Konačno je pravi klju č bio pronañen i okrenuo se u bravi. Vrata su se rastvorila i mnogo svjetla udarilo im je prilikom ulaska u o či. To svjetlo ju je toliko zabljesnulo da se Britta morala mo rala najprije na njega nau čiti. I tada je pobožno stala razgledavati sobu kao da se nalazi u kapeli. - Kako lijepo! lijepo! - tiho je uskliknula. To je bila divna prostorija s krasnim sagovima, dekorirana skupocjenim brokatom. Brittaje sve razgledala o čima žednim ljepote. Unjoj sebilaprobudila k ći umjetnika. Gospo ña Stange ju je promatrala sa smiješkom. - Zar ne, ne, ovdje ovdje je lijepo? Britta je kimnula. Okrenula se prema onoj strani ateljea gdje je čitav jedan zid bio pokriven slikama. Njeno se tijelo naglo uspravilo. O či su joj stale lutati sa slike na sliku ništa ne shvaćajući. I posljednja kap krvi nestajala je iz njena lica i poput mjese čarke približila se slikama pruženih ruku. Išla je od jedne slike do druge kao da ju nešto tjera i kona čno jecajući pala na koljena pred posljednjom slikom. Sve su j oj te slike bile tako poznate i drage. Vidj ela j e kako j edna za drugom nastaju. Jednu za drugom je njen otac, nezadovoljan svojim djelom, slao trgovcu umjetninama. Slike koje su ovdje visjele, bile su njegove slike, na svakoj se nalazio tako karakteristi čan potpis njenog oca u kojem kao da su se slova H i L stapala. Suznih očiju Britta je pogledala slike. Sve su je pozdravljale kao dobri, stari prijatelji. Svaka  je imala svoju malu pri pri ču, ispred svake je u mislima vidjela ljubljenog oca s njegovim umornim, upalim o čima i tako gorkim smiješkom. Nije mogla sabrati svoje misli, ve ć je samo duboko dirnuta gledala ove drage prijatelje i kimnula im. Gospoña Stange je uplašeno pogledala mladu djevojku. - Bože moj, dijete, što što vam je? - zapitala ju je ništa ne shva ćajući. Britta se trgnula. I tada je poput munje jedna misao proletjela njenom dušom. Bilo joj je kao daje ta munja rastrgala zid od oblaka, i kao daje sada jasno ležalo pred njom ono što su ti t i oblaci skrivali. Ovdje su visjele o čeve slike za koje je on mislio da su sve prodavane u Ameriku. A gospo ña Steinbrecht se zanimala za sve što je bilo u vezi s njenim ocem. U Brittinu sje ćanju pojavila se ona prva ve ćer koju je provela u ku ći gospoñe Steinbrecht. Grozni čavo ispitivanje gospo ñe Steinbrecht o njenim prilikama, njena želja da sazna ime žene koju je njen otac spominjao u svojim zabilješkama. Bila je tako zbunjena da nije znala što se s njom doga ña. Samo je nešto instinktivno shvatila - ovdje se možda radilo o tajni koja nije bila bil a samo njena. Nastoje ći se sabrati, ustala je i promucala: - Ne obazirite se na moje glupo ponašanje, ponašanje, draga gospo gospo ño Stange. Ja tako... tako volim slike..., a ove me slike podsje ćaju na moju domovinu. Gospoña Stange je prijekorno kimnula glavom. - Uplašila sam se, dijete. Mislila sam da se nešto nešto užasno dogodilo dogodilo kad ste pali na koljena. Jesu li te slike zaista tako lijepe? lij epe? Ja to ne razumijem. Britta je drhtala od suzdržanog uzbu ñenja. Uvijek iznova gledala je slike i čitavu prostoriju. Tada je iza divana ugledala zavjesu od dragocjenog brokata koji je na zlatnoj podlozi imao neki čudesan uzorak. Zurila je u tu zavjesu i iznenada se sjetila o čevih riječi iz njegovih zabilježaka: zabilježaka:

65

GIGA

»Vidim te u mislima, moja Dino, kako u ateljeu sjediš na divanu i gledaš me svojim crnim očima punim privrženosti. Tvoje blijedo, lijepo lice i tvoja tamna t amna kosa isti ču se na zlatnom brokatu koji visi iza tebe«. Britta je čvrsto pritisnula ruku na srce kako ne bi glasno kriknula. Gledala je u zavjesu od brokata. Nije znala je li pri svijesti ili nije. Sad nije više ništa mogla kazati, pa je stoga izjurila iz ateljea niz stepenice i iz ku će. - Moram govoriti s njom, moram je pitati kako su o čeve slike došle onamo gore! - ta je misao nije napuštala. Kad se približila ku ći vidjela je gospo ñu Claudinu na prozoru sobe gdje su obi čavale piti čaj. Nije se sjetila da njena gospo ña u to vrijeme obi čno još spava. Danas se gospo ña Claudina nije mogla smiriti jer se iznenada i znenada sjetila kako bi Britta še ćući parkom, mogla pro ći kraj vile Claudine. Što bi bilo kad bi ona ušla - i možda se čak popela u atelje? Ta joj pomisao nije dala mira i sada je stajala kraj prozora i nije se mogla odlu čiti da li da poñe za Brittom ili ne. No ugledala je mladu djevojku kako žuri prema ku ći. Britta je potrčala u svoju sobu, odložila kapu i kaputi ć, požurila napolje i za čas se našla pred gospo ñom Claudinom. Blijedog lica i velikih, ustrašenih o čiju gledala ju je i kazala hrapavim glasom: - Oprostite, vidjela sam vas kroz prozor, prozor, pa sam se usudila bez poziva do do ći k vama. Tako sam uzbuñena... molim vas oprostite... Alija sam bila u »Vili Claudini« i zamolila sam gospo ñu Stange za dopuštenje da razgledam ku ću. Stara gospo ña je trenutak zaklopila o či, problijedivši. No pogled na zbunjeno mlado lice vratio joj je mir. - A zatim?-upitala zatim?-upitala je tiho. - Zatim... oh, moj Bože... bila sam u ateljeu i... Molim vas, vas, kako su slike mog oca došle onamo? - uzviknula je Britt Brittaa kao izvan sebe. Neko vrijeme obje su se žene gledale žarkim pogledom. Zatim je gospo ña Claudine kazala dršćućim glasom: - Dijete, znala sam da ćeš mi jednogaa dana postaviti to pitanje. No to je došlo prebrzo, odviše brzo. Dijete, zar ti ništa ne slutiš? Nije li tvoj otac spomenuo ime »Dina« u svojim zabilješkama? Ja sam bila prva žena tvog oca, Britta. Mlada djevojka pala je na koljena i obujmivši staru gospo ñu skrila je lice u njene haljine. Gospoña Claudina se sagnula i pridigla je. - Moje drago, dobro dobro dijete, saberi se. se. Zar nisi osjetila što ti meni zna čiš? Ja te toliko volim, tebe, kćer Heinza Lossena. Možeš li i ti mene bar malo zavoljeti? Ili više ništa ne želiš znati o ženi koja je uništila život tvog t vog oca? Ah, dijete, platila sam za to godinama neizmjerne patnje. Plačući bacila se Britta u njen naručaj. Obje su se žene čvrsto zagrlile i gledale se kroz suze. Plakale su od bola i od sre će i dugo se nisu mogle umiriti. Konačno je Britta podigla zaplakano lice. - Kako je to moguće? Vi - žena mog oca, vi ste njegova »Dina«. Gospoña Claudine ju je nježno pogladila po kosi. - Zar tvoje srce ne nalazi drugo ime za mene, mene, Britta? Vidiš, ja bih mogla imati drugu k ćer u tvojim godinama da se sve to nije dogodilo. Nemam li i ja pravo na tebe? Ne pripadamo li mi  jedna drugoj, povezane povezane ljubavlju za tvog oca? Moje ga srce nije nikad nikad zaboravilo. Usprkos Usprkos svemu. Kad bi ti htjela biti moje drago dijete... Ti i ne znaš kako sam ja beskrajno osamljena bila prije nego što si ti došla u moju ku ću. Sve je u meni bilo odumrlo. Tek preko volje dopustila sam da ti ovladaš mnome. Ali tada sam ti dala svoje srce i neprekidno sam nastojala zadobiti tvoje u nadi da ćeš jednoga dana biti moja. Britta ju je zagrlila i stavila svoj obraz na njen.

66

GIGA

- Oduvijek sam te voljela, jer si bila tako dobra prema meni... meni... kao majka. Ti, moja draga, dobra majko! Plačući od radosti stara ju je j e gospoña čvrsto privukla k sebi. - Moje dijete, ljubljeno moje dijete, sada me ponovo gledaš o čima svog oca. Dijete, ja sam ga tako beskrajno ljubila i tako beskrajno mu čila. Sve dok nije otišao od mene. Britta ju je naglo uhvatila za ruku. - No on te je ipak ljubio do posljednjeg daha. daha. Moja majka mu je bila samo dobra prijateljica kojoj se sklonuo jer mu je duša bila puna nemira. Ta je j e duša ipak bila samo kod tebe. Ali to će ti on sam reći. Dobit ćeš njegove zabilješke jer su one tebi upu ćene. Ti ćeš ih još bolje razumjeti od mene. Gospoña Claudina je povukla Brittu do sebe na divan. - Dijete, ne možeš zamisliti kako kako sam se osje ćala kad si mi pri čala o tim zabilješkama. Pola svoga imetka bih dala za njih. Britta joj je djetinjski nježno gladila ruku. - Kako je to divno što ti ih sada mogu predati predati i što me sudbina dovela u tvoju ku ću. - Da, dijete, to jepravo jepravo čudo. O tome samja ve ć često razmišljala. Sada te svakoga dana mogu pitati tisuću stvari o tvom ocu... - Mnogo toga ćeš naći u očevim zabilješkama. Sve što ga je potreslo on bi zapisao. Je li ikad naslutio da će ta knjižica do ći u tvoje ruke? - Tko to zna, zna, dijete. Na svaki na čin ti mi s tom knjižicom predaješ veliku dragocjenost na kojoj ti ne mogu dovoljno zahvaliti. - Ti meni zahvaliti? Ti si mi toliko toga dala, toliko toliko neizmjerno mnogo. mnogo. To ti nikad ne ću moći naplatiti! Ali sada mi kaži jedno -kako su slike mog oca došle u atelje? Gospoña Claudine je stala pri čati kako je preko posrednika kupovala slike za sebe da bar na taj način sudjeluje u Lossenovom životu. Pri čala je tom djetetu pri ču o svojoj velikoj ljubavi koja je željela svime ovladati, o svojoj tvrdoglavosti i beskrajnoj boli. A mlada djevojka je nježno, puna suosje ćanja, plačući gladila njenu ruku. Na kraju je kazala Britti i to kako je istom sada, otkad je ona kod nje, spoznala u kojoj je mjeri uništila život Heinza Lossena. - Vidiš dijete, tada sam se stala plašiti da bi se ti u bijesu mogla okrenuti okrenuti od mene, čim saznaš tko samja. Htjela sam te privezati uza se svojom ljubavlju - a sada si ti odviše rano otkrila moju tajnu. Britta je odmahnula glavom. - Nije odviše odviše rano. Već te dugo volim, ti si uvijek bila prava majka za mene. Kad ne bih imala odviše veliko poštovanje prema tebi, ve ć bih te odavno često čvrsto zagrlila. Gospoña Claudina ju je pogledala s ljubavlju. - Sad ćeš nadoknaditi ono, što prije nisi u činila. I nikad me ne smiješ ostaviti, moje drago dijete. - Moja draga majko! majko! Majko, kako je to divno divno što te smijem zvati zvati majkom! Obje žene su još dugo razgovarale. Zatim se Britta požurila u svoju sobu i donijela gospo ñi Claudini zabilješke svog oca. Bila je to skromna, crna bilježnica kakva se za nekoliko nov čića može kupiti u svakoj knjigovežnici. A ipak se bogatoj ženi to činilo kraljevskim darom. Pritisnula je knjižicu na srce i suze su joj potekle. Britta ju je zagrlila i pokušala je utješiti poljupcima. - Smiri se, moja draga. draga. Sad se više ne ne smiješ uzbu ñivati. Vrijeme je za čaj i ti moraš nešto pojesti, zatim se malko odmoriti. Danas poslije ru čka nisi spavala. Kao u snu sjedila je gospo ña Claudina za stoli ćem za čaj. Dopustila je da je Britta svojom nježnošću umata kao toplim ogrta čem. Na njenu krilu ležala je skromna, crna bilježnica i ona ju je j e tiho gladila. Obje žene bile sunamjeravale toga dana po ći u kupovinu boži čnih darova. Sada gospo ña

67

GIGA

Steinbrecht nije više bila raspoložena za to. Htjela se s knjižicom povu ći u osamu svoje sobe. Britta je to dobro razumjela i kazala je da ona i sama može po ći kupovati. Gospo ña Claudine se s time složila. Dala je Britti potrebne upute i oprostila se s njom. - Neka ti upregnu kočiju, draga - kazala je sa smiješkom. smij eškom. - Radije bih bih pošla pješice. - Ali već je tamno. - Ulice su osvijetljene i pune ljudi. Već sam često u to vrijeme izlazila. - Dobro, kako ti hoćeš, Britta. Britta je otišla da se spremi za izlazak, a gospo ña Claudina se povukla u svoju sobu. Istom sada kad je bila sama izvukla je knjižicu i zadubila se u nju. S vremena na vrijeme nije mogla dalje čitati jer su joj suze zamutile pogled. Svu bol koju je osje ćala zbog Heinza Lossena, isprale su te suze. Preostalo nije ništa do duboka mira i tihe, čiste sreće. Činilo se kao da je našla svu sre ću svijeta u tim kratkim časovima dok je čitala riječi Heinza Lossena. Kad je na kraju pro čitala njegove posljednje rije či koje je Britta dopisala svojim čvrstim,  jasnim pismom, sklopila sklopila je ruke nad knjižicom knjižicom i zatvorila o či. I kao da se pred njom pojavio taj ljubljeni čovjek, gledaju ći je nježno i milo. - Heinz, ti si mi poslao svoje dijete. Znam, ono je sada »naše« dijete. Obe ćajem ti: moj će život odsada imati samo jedan cilj, a taj će biti sreća našeg djeteta. Njemu ću nadoknaditi ono što sam tebi sagriješila. Jesi li zadovoljan, Heinz? - prošaptala je, zatvorenih o čiju kako ne bi odagnala ljubljenu sliku. I ona joj se nasmiješila, a zatim je nestala. Tada je otvorila uplakane o či da bi je još jednom mogla vidjeti prije nego što potpuno nestane.

68

GIGA

XIV

Idućeg jutra, nakon doru čka, telefonirala je gospo ña Claudine doktoru Frensenu i zamolila ga da je zbog ne čega važnog posjeti. Zatim je kazala Britti da će imati sve do doru čka poslovne razgovore s doktorom Frensenom, a ona neka se kroz k roz to vrijeme zabavlja kako želi. - Ako mi dopuštaš, dopuštaš, otišla bih u »Vilu »Vilu Claudinu«. Atelje me neizmjerno neizmjerno privla či. Jučer ga nisam mogla u miru razgledati. Smijem li? - upitala je Britta. Gospoña Claudina se nasmiješila. - Ti smiješ sve što želiš, dijete. dijete. Britta ju je smješe ći se zagrlila. - Ne bih to na tvom tvom mjestu rekla tako bez bez ograni čenja -našalila se ona. - Možda je to iz egoisti egoisti čnih razloga. Što ti više slobode dajem, to te više vežem za sebe. Ali sada mi pozovi dobru Stange. Britta je učinila kako joj je bilo bil o naloženo i doskora je ušla gospo ña Stange. - Reci Stange, je li gore u »Vili Claudini« sve sve u redu? Gospo ña Stange ju je za čuñeno pogledala. Njena gospo ña inače nikad nije pitala za vilu. - Naravno, ju čer sam dala sve o čistiti. - A što je s pećima? Jesu li u redu? Gospoña Stange se još više vi še iznenadila. - Sve su peći u redu. Ju čer sam ih isprobala. i sprobala. - Dobro, onda smjesta pošalji pošalji nekoga gore neka naloži u ateljeu. ateljeu. Zatim daj gospo ñici Britti ključeve. Neka ona u miru gore sve razgleda. Gospoña Stange je šute ći kimnula i izašla. Pri tome je mislila: - Čini mi se kao da je gospo ña Steinbrecht zaista zavoljela gospo ñicu Brittu. Nekom drugom bila bi bez oklijevanja odbila tu molbu. Pri tome nije bila ljubomorna l jubomorna na Brittu zbog utjecaja koji je imala na gospo ñu Steinbrecht. Naročito stoga jer je njena gospo ña zbog toga postala blaža i nježnija. Britta je zagrlila gospo ñu Claudinu, smiješe ći se, kad je gospo ña Stange izašla. - Draga maj čice, dobra gospo ña Stange je izgledala kao da vjeruje u čarolije. Jučer me nije htjela pustiti u ku ću jer se plašila tvoje zabrane. A sada joj daješ takav nalog. Gospoña Claudine ju je pogledala s mnogo ljubavi. - Dobra Stange će se još više puta za čuditi. - Što će tek kazati kad čuje da te ja zovem majkom? - Doskora ću joj sve objasniti, drago dijete. Gore će nakon nekog vremena biti ugodno. Ako na vrijeme obavim posao s doktorom Frensenom, do ći ću i ja tamo i s tobom održati malu proslavu. Sada se više ne plašim sjena koje okružuju »Vilu Claudinu«. Tvoje jasne o či su ih rastjerale. Kad je doktor Frensen stigao, otišla je Britta u »Vilu Claudinu«. Gospoña Steinbrecht pošla je s doktorom Frensenom u radnu sobu. - Dragi doktore - kazala je ona ozbiljno i sve čano - pozvala sam vas da se o svemu s vama dogovorim. Prije svega htjela bih vam povj eriti kao svom starom prij atelj u i čovj eku mog povjerenj a, da sam ju čer razgovarala s Brittom Lossen. Doktor Frensen ju je sa zanimanjem pogledao. Gospo ña Claudina mu je ukratko kazala što se dogodilo, a zatim je nastavila: - Dragi prijatelju, teško je priznati samom sebi u mojim mojim godinama kako kako je čovjek bio lud. Svojom glupoš ću uništila sam jednu veliku sre ću. To sam tek sada shvatila. Iz bilježaka svog pokojnog supruga saznala sam da sam jedino ja kriva kri va za svoju nesre ću. Ja sam više kriva za uništen život Heinza Lossena, nego nego on za moj. Sada se želim iskupiti. i skupiti. Morate mi pomo ći da njegova k ći pred zakonom postane i moja. Ukratko, želim usvojiti Brittu Lossen i u činiti je svojom jedinom nasljednicom. Doktor Frensen se pogladio po bradi. Zatim ju je zamišljeno pogledao. - Moje srce žudi žudi za tim da to dijete vidim sretno. sretno. Pritom gledam još i malo malo dalje, dragi 69

GIGA

doktore, ali to još ne ću odati. To nije moja tajna. t ajna. Sada više ne morate ni vi šutjeti u vezi s Brittom. Čak ćete mi učiniti i uslugu budete li razglasili da je Britta k ći mog rastavljenog muža. To će mi uštedjeti mnoga objašnjenja, a Britti će u društvu dati onaj položaj koji joj j oj pripada. Sigurno se slažete s mojim moji m odlukama. Frensen se nasmiješio i čvrsto joj stisnuo ruku. - Budući da nemate ro ñaka, nemam ništa protiv vaše odluke. I ja vas potpuno razumijem. - To me raduje, doktore. Dogovorili su se o mjerama potrebnim za usvajanje. Zatim je gospo ña Steinbrecht izdiktirala na široko svoju oporuku. Doktor Frensen ju je trebao kona čno sastaviti. Osim nekih legata i izvjesne svote u dobrovoljne svrhe, gospo ña Claudina Lossen, ro ñena Steinbrecht ostavljala je sav svoj imetak Britti Lossen. Nakon nekoliko sati marljivog rada oprostio se doktor Frensen od gospo ñe Steinbrecht. Prije no što se s njim nji m oprostila, kazala je zamišljeno: - Još nešto, dragi doktore. Britta Britta smije samo od mene saznati daje moja nasljednica. nasljednica. Frensen je odgovorio s finim smiješkom: - Shvaćam da joj to vi želite sami saop ćiti jer svu tu sre ću duguje vama. Oči gospoñe Claudine sretno su zasjale. Doktor Frensen morao je na putu ku ći neprekidno misliti na te sjajne o či. - Kako je čudno žensko srce - kako zagonetno. No rješenje te zagonetke je radosno - pomislio  je on i požurio kući. Nije mogao do čekati čas kad će svojoj ženi i svojim ne ćacima kazati tu novost. Sigurno je i njih zanimao taj divan obrat sudbine Britte Lossen. Nasmiješio se i krenuo brzim korakom dalje. Mislio je na svoje ne ćake koje je iskreno volio. Zar mu se moglo zamjeriti što je poželio da se lijepa, draga a sada i bogata Britta Losen uda za jednogaa j ednogaa od njih dvojice. Do sada nije nikome odao daje Britta Lossen k ći rastavljenog muža Claudine Steinbrecht jer  je tako obećao. Sada se smješkao, radosno što smije odati to i još mnogo toga uz to. Kod kuće je našao svoju ženu. Ne ćaci su dolazili tetki i stricu obi čno samo nave čer i proveli s njima nekoliko sati. Gospoña Frensen je s uzbu ñenjem slušala pri ču svog muža. I ona je smjesta pomislila na ne ćake i duboko je uzdahnula. - Pomisli, Hermann, kad bi Theo Theo imao takvu takvu sre ću! Njemu bi to zaista bilo potrebno, on zna trošiti novac. - A Herbert? - zapitao je, smiješeći se, stari gospodin. Tada se i njegova žena nasmijala. - Naravno, bilo bi mi drago i za njega. Ali za Thea se neprekidno brinem. Herbert će uspjeti i bez novca. No mi smo zaista glupi. Sada kad je Britta bogata nasljednica ona će moći odabirati izmeñu mnogo prosaca. Zašto bi baš naši momci dobili najve ću nagradu. Oni će zaista biti iznena ñeni zbog te novosti.

70

GIGA

XV

Britta je u ateljeu provela radosne časove. Izmeñu slika svog oca i sje ćanja na ono što joj je donio jučerašnji dan, njeno je srce jedva moglo shvatiti sve doživljeno. Kasnije je za njom došla gospo ña Claudine. Britta ju je vidjela kako dolazi i požurila joj ususret. Nježno zagrljene, stupile su obje žene u atelje. Sjetile su se čovjeka koji je nekad uzalud tražio stvarala čki mir u ovoj prostoriji. Obje žene su pažljivo promatrale svaku sliku. Niti jedna od njih nije postigla uspjeh kod publike. A ipak su one nekim bolnim čarom djelovale na gledaoce. Možda slikar nije našao pravu publiku, možda su ti pejzaži ipak bili vrjedniji no što se mislilo. Heinz Lossen nikad nije pokušao u činiti ništa za svoj uspjeh i za uspjeh svojih slika. Toga se sada sjetila gospo ña Claudina i stavivši svoju ruku na Brittinu kazala je sjajnih o čiju: - Dijete, ja ću izložiti slike tvog oca u Friedbergovom salonu. On je dobar poznavalac i kritičar. On neka donese sud o djelu tvog oca. Tko zna jesu li slike sli ke pravilno ocijenjene. A ako Friedberg donese povoljan sud izložit ćemo ih kasnije kod Schultea u Berlinu. Britta ju je slušala sjajnih o čiju. Tada je, oklijevaju ći, kazala kao da se ne čega nejasno sjetila: - Kako je to bilo? Jednom je otac poslao poslao sliku na neku veliku izložbu. Nisu je primili. Ali  jedan član žirija osobno je pisao mom ocu. Sjela je na divan i po čela se prisje ćati. Nakon nekog vremena digla je glavu i kazala poluglasno: - Taj gospodin je pisao: »Meni »Meni je osobno veoma žao što žiri odbacuje vašu vašu sliku. Uzalud sam nastojao uvjeriti kolege da je vaša slika »Jesensko jutro u Hartru« puna umjetni čke osebujnosti i cara, pa osje ćajnim gledaocima tjera suze na o či.« Tako nekako je taj gospodin tada pisao. Mislim da to pismo još uvijek posjedujem. Moj otac baš nije mnogo držao do izjave tog velikog čovjeka, no pismo je ipak spremio. Oči gospoñe Claudine zasjale su odlu čno. - To mi pismo pismo moraš dati, dijete. Možda ćemo se obratiti tom gospodinu. Ah, Britto, kad bih mogla doživjeti da tvog oca priznaju kao pravog umjetnika! To bi bila neka vrsta iskupljenja svih mojih grijehova. Britta juje nježno zagrlila. - Zašto se mučiš s tim osje ćajem krivnje, mila, draga majko? Ako si ikad i nešto sagriješila, to si već okajala, moj ti je otac davno oprostio. - Alija to ne mogu oprostiti, moje drago dijete. Na svaki na čin poduzet ću sve da slike tvoga oca dobiju svu onu pažnju koju zavre ñuju. Sjedile su zagrljene jedna kraj druge i raspravljale o tome što sada treba poduzeti. Bile su oduševljene i jedna je drugu podsticala na još ve ći zanos. Pri tome im se činilo kao da slike oko njih postaju žive, kao da se otvara zastor pred njihovim o čima koji im je do sada skrivao pravu ljepotu ovih žalosnih pejzaža. Zatim su se zajedno spustile niz brdo. Kod stola su raspravljale živo o svom planu. Zatim je gospo ña Claudine pisala trgovcu umjetnina Friedbergu i zamolila ga daje posjeti zbog rješavanja nekih važnih pitanja. Kasnije je gospo ña Claudina kazala: - Dijete, ti bi mogla mnogo mnogo toga nabaviti za mene, mene, jer ja danas danas ne mogu iza ći. Pa već smo sve dogovorile. Za moje siromahe moraš samo u odre ñenim dućanima naručiti pletene stvari, cipele, kape, prega če i marame. Možeš odabrati i igra čke za djecu i slatkiše. A jer mije ove godine naročito radosna sve čanost, možeš svotu odre ñenu za kupovinu premašiti. Britta ju je zagrlila, klik ćući od radosti. - Divno, divno! To će biti pravo veselje! Ja to tako t ako rado činim! Žarne, djevoj čice će dobiti lutke a dječaci konje, vojnike i topove? Kako se radujem! Smjesta ću krenuti. - Samo poñi, dijete. A ako ne možeš to čno stići na čaj, onda to nije važno. 71

GIGA

Britta je svježim i krepkim korakom hodala Steinbrechtovom alejom uz obalu rijeke. Snijeg je škripao pod njenim čvrstim čizmicama, a hladni, prozra čni zimski zrak zacrvenio joj je obraze. Doskora je stigla u trgova čki centar. Ovdje su veliki du ćani bili jedan uz drugi. Tako je put meñu njima bio kratak. Brzo je obavila svu kupovinu. Najdulje se zadržala u du ćanu s igračkama. Ovdje je pažljivo birala, a veselje joj je sjalo iz o čiju. U meñuvremenu se spustio mrak. Na ulicama i izlozima du ćana zasjalo je svjetlo. Na uglu  jedne ulice susrela susrela ju je grupa oficira, me ñu njima kapetan Gorger i Theo Frensen. Oni su svi veoma pristojno pozdravili. - Ona je zaista najdražesnije najdražesnije stvorenje koje sam ikad sreo -kazao -kazao je Gorger poluglasno Theu. Ovaj je slegnuo ramenima. - Dosadna guvernanta - rekao je nemarno. - Ovo zvuči pomalo kao pri ča o lisici i grož ñu - nasmijao se Gorger. Theo je pripalio cigaretu. - Smiješno... kad bih bih ja samo htio! Alija to ne želim. Ne ću se upuštati s njome. Britta je već daleko odmakla. Morala je još nabaviti slatkiše. U trenutku kad je iz du ćana stupila na ulicu upravo je prolazio Herbert Frensen. Mladi ljudi pogledali su se, radosno iznena ñeni. Kad su toga postali svjesni, pocrvenjeli su. Herbert je skinuo šešir i uhvatio nježnu djevoja čku ruku koja mu se oklijevaju ći ponudila. - Cijenjena gospo ñice, ovo nazivam sre ćom! Čini se da ovaj dan stoj i pod povolj nim znakom za mene - kazao j e on živahnij e no stoje to obi čno bio njegov obi čaj. Oči su mu radosno krijesile. Britta se brzo snašla. - Iznenañena sam što vas u ovo vrij erne ovdj e vidim, gospodine doktore. - Neugodno iznena ñeni? - upitao je sa smiješkom. - Kad bi tako i bilo ne bih to iz pristojnosti smjela priznati priznati -našalila se ona. ona. - Dobro ste se snašli! Dakle po vašem vašem mišljenju sada bih trebao biti u svom laboratoriju? - To bar pretpostavljam. - Danas je za mene sve čanost! Stoga sam uzeo nekoliko sati dopusta. Danas sam postao šef  laboratorija. A budu ći je to povezano sa znatno ve ćim primanjima, osjećam se kao Krez. Naglo mu je pružila ruku. Neprekidno su se gledali. - Srdačno vam čestitam! Privukao je njenu ruku usnama. - Zahvaljujem vam! vam! Za mene je dobar dobar znak što ste mi vi prvi čestitali. Britta je brzo povukla svoju ruku iz njegove. Herbertov pogled ju je uznemiravao. - Neću vas zadržavati, gospodine doktore. A i ja se moram požuriti ku ći. - Smijem li vas malo malo otpratiti? otpratiti? Pogledala ga je neodlu čno, no njegove su o či bile tako pune molbe da ga nije ni je mogla odbiti. I tako je on ostao kraj nje. Isprva su izmijenili samo nekoliko bezna čajnih riječi, no uskoro su, a da i sami nisu bili svjesni toga, utonuli u šutnju. Istom kad su napustili bu čne ulice i preko mosta krenuli u Steinbrechtovu St einbrechtovu aleju, koja se pružala tiha i prazna pred njima, trgli su se. - Ne bih vas htjela dulje mučiti, gospodine doktore. Ja sam skoro kod ku će - kazala je brzo Britta. On ju je pogledao. - Zar me želite kazniti kazniti i riješiti me se jer sam vas vas tako loše zabavljao, zabavljao, gospo ñice Britta? Ona je odmahnula. - Pa i ja sam sam šutjela. On je zastao iznenada i rekao, duboko uzdahnuvši. - Ja šutim jer mi toliko toga toga leži na srcu. Bio Bio je to zaista sretan slu slu čaj što sam vas sreo. I to upravo danas... i...

72

GIGA

Od uzbuñenja nije mogao dalje govoriti. Brittine o či su ga pratile pune nemira. On ju j u je uhvatio za ruku i pogledao je pogledom u kojem su se ocrtavali svi njegovi osje ćaji. Ona je gledala kao op činjena u te sjajne o či i zadrhtala je. - Britta, Britta, pa vi ste morali već prije osjetiti kako vas neizmjerno volim. Do danas vam to nisam smio kazati jer vam još nisam mogao ponuditi svoju ruku za čitav život. Ali danas vam mogu reći da svojoj ženi mogu .ponuditi bezbrižan, iako skroman život. Britta, ho ćete li se udati za mene? Britta je ponovno zadrhtala i poput jecaja provalilo je iz nje: -Udati se za vas, Bože moj, udati se?! - Da, Britta! Ljubiš li me ti? Reci mi. mi. U tvojim očima vidim odgovor na svoje pitanje. Tada su zasjala zlatna svjetla u njenim baršunastim o čima i ona mu je s dubokim uzbu ñenjem odgovorila: - Ja te ljubim, toliko te ljubim, ve već dugo. A sada kad me ti želiš priviti uz svoje srce, ja se ne, mogu oduprijeti. On je duboko uzdahnuo i privukao je k sebi. Uzbu ñeno je pritisnuo njene ruke na svoje o či. Zatim je Brittu zagrlio i poljubio toplo i strastveno kao da je nikad više ne će pustiti. Oni su u ljubavnom zanosu zaboravili zaboravili da se nalaze na ulici. Nitko ih nije smetao u tom blaženom času. Sve je uokolo bilo tiho, samo se u njihovim srcima radovao suncem obasjani život. Nakon nekoliko trenutaka otišli su, zagrljeni, polagano polagano dalje gledavši se pri tome u o či opijeni srećom. Ponovno i ponovno njihove su se usne srele. - Draga, mila, kako si lijepa. lijepa. Koliko me ti oboga ćuješ svojom ljubavlju! Uvijek ću žaliti što tvojoj ljepoti ne mogu dati dostojan okvir - šaptao je Herbert, opijen sre ćom. Ona je bila kao utonula u plamen. - Daj mi samo onaj onaj okvir u kojem ti se ja svi svi ñam. Ah, Herberte, moja je duša puna slatkog čuñenja. Ne mogu shvatiti da ti želiš mene, siromašnu Brittu Lossen, privinuti na svoje srce za sva vremena. - Reci još jednom da da me ljubiš - zamolio je on. Ona se privila privila uz njega. - Ljubim te više od svog života- i sretna sam sam zbog svog siromaštva, siromaštva, jer to dokazuje tvoju veliku ljubav. Ali sada moram ku ći. - Ostani još trenutak - zaklinjao je on - tko zna kad ćemo se opet tako nesmetano mo ći vidjeti. Moram ti još toliko toga reći. - I ja tebi - kazala kazala je ona sretno - ali ali ipak moram sada ku ći. On ju je privukao k sebi i poljubio. - Moraš brzo postati postati mojom ženom, najdraža. najdraža. Veoma brzo. Sutra Sutra o podne do ći ću gospoñi Steinbrecht i obavijestiti je o našim zarukama. A tada, Britta, tada će čitav svijet paziti što radimo i nećemo više mo ći nesmetano razgovarati. Morat ćemo radosti života na brzinu krasti. Znaš li kako je to strašno? Ona se sretno nasmijala. - Da, to je strašno. strašno. Ali istodobno i tako prekrasno. prekrasno. - To što te sada moram ostaviti - narugao se on. - Ne, nego što što pripadamo jedno drugome. drugome. Strašno je i to što mi nikad nikad nije dosta tvojih tvojih poljubaca. - Znaš li što, draga? Hoćeš li mi ispuniti i spuniti jednu veliku želju? Ona je brzo kimnula. - Svaku - brzo reci koju! koju! - Doñi sutra ujutro na ulaz u park s Klausove ulice. Tako ću te bar na trenutak vidjeti jer ne ću moći izdržati do ru čka. I ponesi klju č. Još ga uvijek imaš? Ho ćeš li? Ona gaje sretno pogledala. - Hoću, i to veoma rado. On ju j u je poljubio. - Draga, premila, premila, samo nemoj doći kasno. Otet ćemo zavidnoj sudbini jedan sat. - Kad ćeš ti doći?

73

GIGA

- U osam sati. Tada Tada nam ostaje ostaje čitav sat prije nego što moram u laboratorij. I gospo ña Steinbrecht ne ustaje prije devet, zar ne? - Ne! Ali Herbert moram ti toliko pričati o njoj. No sada nemam vremena za to. - Još samo jedan poljubac poljubac - preklinjao je on. Ona mu je, porumenjevši, pružila usne. usne. On ju je čvrsto zagrlio. - Draga, kako mi je žao što sve ovo moram moram govoriti na ulici. Primila je njegovu glavu me ñu ruke i pogledala ga duboko u o či. - Menije bilo kao da se nalazimo u crkvi crkvi - rekla je, zadrhtavši pod njegovim pogledom. pogledom. - Ti i ne znaš koliko te ljubim! - kliknula je tiho i poljubivši ga još jednom, otrgnula se i otr čala. - Ne zaboravi, zaboravi, sutra ujutro! - viknuo je tihim glasom glasom za njom. - Doći ću! - začuo se odgovor. On je zastao i gledao za njom. Prije no što je stigla do kapije, okrenula se i mahnula mu. Pritisnula je ruke na srce i zatvorila o či. - Najdraži, ti moj najdraži Herberte! Herberte! - šapnula je duboko duboko uzdahnuvši. uzdahnuvši. Gospoña Stange došla joj je u predvorju ususret. - Gospoñice, popijte sami čaj. Milostiva gospo ña se još želi odmarati. Britta se uplašila. - Zar se ne osje osje ća dobro? - Dobro joj je. Samo je umorna jer u noći nije spavala. Britta je stavila svoju ruku na ruku stare žene. - Zašto me najednom zovete »gospo »gospo ñica« - upitala ju je iznena i znenañeno. - Znam što se pristoji. Milostiva Milostiva gospoña mi je kazala da ste u rodu s njom. Gospo ñice kako  je Bog to čudno uredio. Sada znam zašto ste se ugledavši slike tako uzbudili. Britta je kimnula. - Da, draga gospo ño Stange. Život je iznenada postao tako dobar prema meni. Ali molim vas,  ja sam još uvijek siromašna siromašna Britta Lossen. Lossen. Nisam nikakva gospo gospo ñica. - Znam što se pristoji. pristoji. Vi sada spadate spadate u gospodu. gospodu. I pri tome je ostala. Britta se morala pomiriti s »gospoñicom«. Te je ve čeri mogla nesmetano sanjariti o svojoj sre ći. Gospoña Steinbrecht se nije pojavljivala.

74

GIGA

XVI

Herbert Frensen se polagano vra ćao u grad. Njegovo lice je sjalo unutarnjom sre ćom. Brittu je sreo upravo na putu k svom stricu i tetki kojima je želio javiti o svom napredovanju napredovanju u službi. Sada je to želio nadoknaditi. Na kućnim je vratima sreo Thea. Brati ći su se veoma hladno pozdravili i uspeli se uz stube šuteći. Našli su strica i tetku u dnevnoj sobi. Tetka je smjesta dala donijeti osvježuju će piće, a stric je donio cigare. Ovdje u ovom ugodnom krugu čak se i blazirani Theo dobro osje ćao. Ako je u njegovu srcu bilo mjesta za neki topliji osje ćaj, taj je pripadao ovim starcima jer je njihova nesebi čna ljubav ipak utjecala i na njega. Njegova lakomislenost im je naravno ve ć bila zadala mnogo briga, no nisu slutili ništa o njegovu pravom karakteru. U njihovoj prisutnosti nastojao je biti ljubazan. Meñusobni odnos me ñu bratićima postao je srda čniji kad su oni ušli u sobu. Obojica su nastojali prikriti hladan odnos koji je vladao me ñu njima. Herbertu to danas nije bilo teško. Bio je tako pun sre će da se nije obazirao na male prepirke. Theo je me ñutim još uvijek bio pun bijesa koji je j e grani čio s mržnjom. Svaki put kad bi ugledao Brittu u njemu je porasla želja za osvetom. Znao je i to kako nikad ne će biti zadovoljan dok se Herbertu ne osveti za pretrpljeno poniženje. Stari gospodin je s veselim smiješkom gledao dvojicu mladi ća. - Danas imam imam jednu novost novost za vas koja će vas sigurno iznenaditi - kazao je. - Jesi li možda dobio glavni zgoditak na lutriji? - našalio se Theo. - Budući ne igram lutriju, to nije mogu će. No sada ćete se začuditi. Moja novost ti če se Britte Lossen - kazao je stari gospodin polagano, promatraju ći oštro svoje ne ćake. Kad su se ovi naglo uspravili i pocrvenjeli, on se nasmijao. - Gospoñice Lossen? Što je s njom? - zapitao je žurno Herbert. - Ona je bogata bogata nasljednica - rekao rekao je doktor Frensen polagano. polagano. - Ali striče, danas nije prvi april. Kako bi siromašna družbenica gospo ñe Steinbrecht došla do toga? - zaviknuo je Theo. - Gospoñica Lossen postat će posvoj če i nasljednica gospo ñe Steinbrecht. Iako za sada to i sama ne zna. Oba mladića su naglo sko čila. Herbertovo se čelo nabralo i o či su mu gotovo plašljivo gledale starog gospodina. - Ti se sigurno šališ, striče? Stari gospodin se nasmijao. - Nisam li kazao kazao da ćete se za čuditi! Ne, to nije šala. Sjednite i ja ću vam sve ispri čati. Sjećate li se pri če o tome da se gospo ña Steinbrecht zapravo i ne zove Steinbrecht? - Čini mi se kao da sam čuo neku romanti čnu priču o nesretnom braku i rastavi. Ali to t o se davno dogodilo - rekao je Theo. - Ona je roñena Steinbrecht, ali njen suprug od kojega se rastavila prije dvadeset i pet godina zvao se Lossen... Heinz Lossen! - Brittin otac! - uzviknuo je Herbert. - Da, Brittin otac! Stan gospodin je sada sve opširno ispri čao. Herbert i Theo slušali su kao bez daha. Gospo ña Frensen mogla je iz izraza njihovih lica svašta zaklju čiti. Na kraju je stari gospodin rekao: - Kao što sam sam već kazao, mlada dama o svemu tome još nema pojma. Ne zna daje gospo ña Steinbrecht želi usvojiti i u činiti je svojom nasljednicom. Molim vas stoga da ovo sa čuvate za sebe. Želio sam vas sa svime upoznati jer mi se čini da ste zainteresirani za gospo ñicu Lossen. Ali tako dugo dok je bila siromašna morali ste obuzdati taj t aj svoj interes. Sada to više nije potrebno. Dalje ne želim ništa kazati. 75

GIGA

Herbert i Theo su ovo saop ćenje shvatili na razli čite načine. Herbert je u prvi čas bio mnogo više uplašen nego sretan. Kazao je samom sebi kako bi se teško usudio zaprositi Brittu daje prije znao ono stoje saznao sada. I uzdahnuvši, on je pomislio: - Hvala Bogu što sam govorio s Brittom prije nego što sam ovo saznao. Theo je sjedio sav osupnut na svom mjestu i uzbu ñeno mislio: - Dovraga, kakva kakva smola! Da sam to prije znao, bio bih se posve druga čije ponašao prema lijepoj Britti. Lijepo sam se sam udesio. Ne će biti lako urediti tu stvar. Ali ipak... kad čovjek poñe u borbu nu ñajući vjenčanje i matični ured stvar je mnogo lakša. Sada se treba otarasiti Herberta. On će naravno isto tako brzo po ći u lov za zlatnom ribicom. On ima prednost predamnom zbog svoje uloge plemenitog zaštitnika. Ali neka bude... krenimo u borbu! Dao sam mu rije č kako joj ne ću dosañivati. No dopuštene su mi poštene namjere. I pogladio je poduzetno brkove. Theo je postao dobre volje. Bio je tako uvjeren u sebe daje vidio pred sobom laganu pobjedu. Promatrao je potajno Herbertovo ozbiljno lice. Zar je i njega Britta ve ć bila odbila? Skoro da  je tako izgledalo. izgledalo. Herbert je upravo mislio na to, kako sada zapravo mora posve formalno zamoliti gospo ñu Steinbrecht za Brittinu ruku. Sjetio se onog razgovora sa starom damom kad joj je priznao svoju ljubav prema Britti. »Ostavite mi Brittu još neko vrijeme. Ona mi je j e postala tako draga«, kazala je ona tada. No odobravala je njegovu ljubav. Kako je bilo dobro što joj je ve ć tada o tome govorio, ina če bi sutra izgledao poput lovca na miraz. Nemirno je čekao na to da se Theo udalji. Nije htio hti o u njegovoj prisutnosti pri čati stricu i tetki o svojoj sre ći. Na sreću je Theo te ve čeri bio pozvan i brzo je otišao. Čim je Herbert ostao nasamu sa starcima pri čao im je prvo o svom napredovanju u službi, a zatim o svojim zarukama s Brittom. To je bilo iznena ñenje. Gospoña Frensenje plakala od sre će stoje Herbert postigao takvu sre ću, a ujedno i od žalosti što Theo ne može biti jednako sretan. Ona je to i kazala. Njen se muž nasmijao i pun sre će stavio ruke na Herbertovo rame i stao ga tresti. t resti. - Pa obojica ne mogu dobiti tu divnu djevojku. No No pošto se ovaj vražji momak ovdje zaru zaru čio s njom, budimo sretni što ju je barjedan dobio. Pogledaj ga stara, on sav sjaji od sre će! Ta ljubav mora zaista biti duboka kad se naš, ina če tako razboriti Herbert, odlu čio oženiti siromašnom djevojkom. Zar ne, Herberte, sada si ipak sretan što se to dogodilo. Herbertovo lice bilo je ozbiljno. Tada je kazao: - Ne, ne veselim veselim se što je Britta nasljednica nasljednica gospo ñe Steinbrecht! Smatrao sam svojom najvećom srećom pružiti sam Britti sve što joj treba. Starcima su se ovlažile o či. - Imaš pravo, Herberte! Mladost je puna puna ideala. Realizam dolazi još uvijek dosta dosta rano. Lijepo  je što ste se našli našli prije no što je novac novac po čeo igrati neku ulogu. No neka ti ne bude žao što će i njega biti. - Na svaki način, neće baciti sjenu na našu sre ću. Ja ljubim Brittu, a sve ostalo nije važno. - Kakva šteta šteta što nam o tome nisi ve ve ć ranije pričao, Herberte. Tako Theo to sada ne zna predbacila mu je gospo ña Frensen. Herbert ju je nježno poljubio. - Htio sam da to danas danas samo vas dvoje sazna. sazna.

76

GIGA

- Ali i Theo je član obitelji. - Sigurno, tetiće. No neka to još bude tajna za Thea, dok ne porazgovaram s gospo ñom Steinbrecht. - Kako god ti želiš. Dragi moj, kako sam sretna što što ta draga djevojka sada pripada pripada nama. Volim je otkad sam prvi put ugledao njene lijepe zlatne o či. Herbert je morao ostati na ve čeri. Oboje staraca željelo je još svašta čuti od njega.

77

GIGA

XVII

Britta je idućeg jutra ustala ranije nego obi čno. Ona je ve ć prije ugovorenog vremena pošla u park. Bacila je pogled na Klausovu ulicu koja je bila gotovo potpuno prazna. Ali sada se na njenom gornjem dijelu pojavila visoka, vitka muška prilika. Osjetila je daje to Herbert. Požurila je do vratašca i otklju čala ih. Zatim je stala polagano šetati pute ljcima pokrivenim snijegom, dok nije za čula kako se vrata tiho otvaraju. Tada se okrenula i zakoraknula prema svojoj sre ći. Dvoje mladih se pogledalo. Brzo je Herbert uzeo Brittu pod ruku i kazao joj s uzdahom olakšanja: - Mila, draga, draga, ova je noć bila beskona čna. Hvala ti što si došla. I povukao ju je dublje u park sve dok ih s ulice više nisu mogli vidjeti. Sada su bili sami u tišini ti šini zimskog parka. On ju je zagrlio i stao ljubiti lj ubiti sve dok oboje nisu ostali bez daha. Tada su se pogledali duboko u o či i počeli se iznova ljubiti. - Draga, kako sam mogao mogao tako dugo živjeti bez tebe! Toliko sam sam te želio! A ti, draga, jesi li ti mene željela? - zapitao je kona čno. Ona je položila svoj obraz na njegovo rame i pogledala ga. - Morala sam obuzdati obuzdati svoju želju. Morala sam biti okrutna prema samoj sebi jer se nikad nikad nisam smjela ponadati da ću ti postati ženom. - Otkad me ljubiš? - Ne znam, mislim od našeg našeg prvog susreta. susreta. A ti? Otkad me ti ljubiš? - Svjesno, od onog trenutka kad kad sam te oslobodio iz Theova zagrljaja. zagrljaja. No mislim daje moja ljubav već prije postojala jer sam osje ćao nešto poput ljubomore prema Theu. Ona se sretno nasmijala. - Jutros sam pomislila kako kako je sve to samo samo san. Iznenada, Iznenada, tolika sre ća! Nisam zadobila samo tvoje srce, otvorilo mi se još jedno j edno - maj činsko. To sam ti htjela pri čati. Sada slušaj što se dogodilo. Ispričala mu je sve o gospo ñi Claudini i svom ocu. Budu ći je stricu obe ćao da neće ništa kazati Britti o onome što mu je on rekao, Herbert se morao pretvarati kao da ništa ne zna. A to mu je bilo zaista teško. - Sada sam našla i predobru majku. majku. Toliko sam iznenada bogata bogata ljubavlju. No ti si tako ozbiljan. On je poljubio njene o či i njene ruke. - Ja sam egoist, Britta. Najradije bih svu tvoju ljubav imao za sebe. sebe. Ljubomoran sam čak i na gospo ñu Steinbrecht. Bacila mu se u zagrljaj. - Ne, nemoj to kazati! kazati! U meni je toliko ljubavi. A ti si ono najve će u mom životu. Ne smiješ misliti kako neće biti dovoljno ljubavi za tebe, budem li ženi, koja je toliko patila zbog mog oca, pružila nešto od toga. - Ali samo zbog svog svog vlastitog ponosa ponosa i tvrdoglavosti! -primijetio je on. on. Pogledala gaje ozbiljno: - Herberte, potpuno shvaćam taj ponos i tu tvrdoglavost. t vrdoglavost. Mora daje strašno kad jedna žena sumnja u to je li je njen muž zaista voli. I kličući od veselja ona je nastavila: - To se meni, m eni, hvala Bogu, ne može dogoditi. Koliko li sam sretna što nisam bogata! Po tome mogu prosuditi tvoju veliku ljubav. On ju je čvrsto stisnuo uza se. - Draga, tako je nevažno jesi jesi li bogata ili nisi. Mi znamo da se ljubimo i to nam dostaje. Ona je uzdahnula, zabrinuta lica. - Samo kad ne bih postala teret za tebe, Herberte. Vidiš li, ja sam sam nau čena na skroman život. No bilo bi mi teško kad bi ti sebi morao nešto uskratiti zbog mene. Pri tome je izgledala neizrecivo milo i ljupko lj upko i on je morao izraziti svoje oduševljenje. Kad su 78

GIGA

se opet jednom bili do sita izljubili, kazao je prividno ozbiljno: - Da, ti moraš biti veoma nježna i mila sa mnom kao naknadu za sve ono čega ću seja morati odre ći zbog tebe. To je na primjer moj neudobni momački stan, divna jutarnja kava koja nikad ništa ne valja, a da ne spomenem sve ostale obroke. Najdraža, nadam se da ti znaš kuhati? Oboje se glasno nasmijalo. Tada je Britta brzo kazala: - Da, to sam nau čila kod kuće. Kad je moj otac još živio sama sam kuhala. Uop će, ja sam veoma štedljiva doma ćica. A i svoje haljine šijem sama. On je oduševljeno promatrao izraz njena lica koji se neprekidno mijenjao. Nije niti mislio na to kako je Britta sada bogata nasljednica. Grlio je svoju milu, skromnu djevojku kojoj će sam moći od svoje zarade osigurati udoban dom. Ono što će kasnije biti nije ga se ticalo. Nestašno ju je dražio njenim umije ćem kuhanja kako bi je još jednom natjerao da govori. Na žalost ljubavnika vrijeme je i odviše brzo proteklo. Britta je još za vrijeme dok su se opraštali kazala Herbertu da će pripremiti gospoñu Steinbrecht na njegovu prošnju. Herbert će doći za vrijeme čaja i tada razgovarati s njom. Herbert je još na brzinu kazao Britti da su njegov stric i tetka sretni zbog zaruka. Zatim su se oprostili, a to je naravno dugo trajalo. Jedan je sat ve ć odavno prošao kad je Britta, zaključavši vrata žurila prema ku ći. Gospoñi Claudini je dugi odmor dobro činio. Na doru čak je došla mnogo svježija i snažnija. Nježno je pozdravila svoju dragu k ćerkicu. Britta je osjećala da će pomalo rastužiti staru gospo ñu zbog svog braka s Herbertom. Oklijevala je neko vrijeme prije nego stoje gospo ñi Claudini saop ćila vijest o svojim zarukama. Prvo je pri čala o onom što je nabavila i tada spomenula nesigurnim nesigurnim glasom daje srela doktora Herberta Frensena koji ju je otpratio i pri čao kako je postao šef laboratorija. Gospoña Claudine ju je pri tome t ome oštro promatrala. Tada je Britta duboko uzdahnula i kazala nesigurno: -A sada ti moram nešto priznati. Gospoña Claudina je uzela Brittinu glavu u svoje ruke, kad je ona za trenutak zašutjela, i sa smiješkom promatrala njeno lice obliveno crvenilom. Nježno je poljubila sjajne djevoja čke oči i dirnuto kazala: - Tvoje oči sjaju poput onih u zaru čnica, dijete. Britta je još više pocrvenjela i zagrlila je. - Odakle ti to znaš? ; - Ne znam, samo poga ñam. Zar ne, pogodila sam? Zaru čila si se s Herbertom Frensenom? - Da, majko, majko, draga draga majko! - I ti ga ljubiš? - Neizmjerno! Stara gospo ña je srdačno poljubila Brittu. - Budi sretna, moje milo dijete. A sada mi ispri čaj kako se to dogodilo. Britta je bila sva izvan sebe. - Kako si ti to samo mogla znati, majko? Zar sam sam se tako loše svladavala? Gospoña Claudina se nasmiješila. - Dijete, ne zaboravi, meni tvoje oči više kažu nego drugim ljudima. Ja sam te čitavo vrijeme pozorno promatrala. Britta je stala pri čati. Gospoña Claudinaju je slušala sa smiješkom. No nije joj odala da joj je j e Herbert ve ć davno pričao o svojoj ljubavi. Nježni osje ćaji nisu joj dopuštali da kaže Britti da je j e ona za Herbertovu ljubav znala prije nje. Nije govorila ni o tome kako je ona ve ć napravila planove za budućnost mladog para. Neka se Britta privikne na pomisao da će joj Herbert pružiti samo skroman dom. Sigurno je bilo da se ona ne će rastati od tek ste čene kćeri. Nikom drugome ona ne bi tako rado dala Brittu kao njemu jer je cijenila njegove izvanredne osobine. Oko jedanaest sati pojavio se trgovac umjetnina Friedberg. Gospo ña Steinbrecht i Britta pošle

79

GIGA

su s njim u »Vilu Claudinu«. Gospoña Steinbrecht mu je u nekoliko rije či razložila što želi. Friedberg, onizak čovjek pedesetih godina, markantnih crta lica, izgledao je pomalo nepovjerljivo. Prvo je pomislio na to kako će mu bogata gospo ña za tu izložbu sigurno dobro platiti. Ali kad mu je gospoña Claudina pokazala pismo onog znamenitog čovjeka, počela gaje stvar zanimati. U ateljeu, prolaze ći od jedne slike do druge, on je isprva šutio. Nakon što je pogledao sve slike kazao je obim damama: - čudesno, zaista čudesno! Svaki potez otkriva vlastiti osje ćaj. I veoma smjela tehnika. To u prvi čas zapanjuje jer se ne može uklopiti niti u jednu j ednu šablonu. Zbog toga umjetnik i nije uspio. Nije naišao na razumijevanje. Ali onaj jedan gaje shvatio, onaj koji je napisao to pismo. Slikar je u stvaranju svojih slika pretekao svoje vrijeme. No mora doći netko tko ga razumije i tko će biti posrednik izme ñu slike i gledaoca. gledaoca. Da budem iskren, bez pisma onog znamenitog čovjeka, vjerojatno bih i ja bio prošao kraj tih ti h slika uz misao kako takvo nešto ne postoji u prirodi. No sada sam iznenada shvatio te ljubi časte tonove iznad sivila kišnog dana. Toga ima, naravno da toga ima, samo što to čovjek obično ne zamjećuje. A ovdje na slici »Jesenje »Jesenje jutro u Hartzu« siva magla pokriva grane i zastire poput vela žarke jesenske boje. To je istina... Kazao je to uzbu ñeno i ponovno stao razgledavati slike. Od vremena na vrijeme stavio bi neku primjedbu. Približavao bi se i udavaljavao uzbu ñeno gestikuliraju ći. Obje žene držale su se za ruke i promatrale napeto malenog, živahnog gospodina. Konačno se on odlu čno obratio gospo ñi Claudini. - Dakle dogovoreno, prvo ćemo izložiti slike u mom salonu. I to uz povišene ulaznice. To privlači publiku. Prije toga ću se pobrinuti za članak o njemu. Kad mene takva stvar zainteresira, tada će iz toga nešto biti. A što će biti s čistim prihodom te izložbe? Gospoña Claudina je pogledala Brittu. Zatim je brzo rekla: - Ne želim želim iz toga toga izvući kapital. Menije stalo do toga da se te slike procijene po njihovoj pravoj vrijednosti i da Heinz Lossen, pa makar i posmrtno, dobije ono priznanje koje mu je sudbina bila uskratila. Ako postignete neku čistu dobit, ona će biti namijenjena u dobrotvorne svrhe. - Sjajno, sjajno! - uzviknuo je Friedberg. Friedberg. To potpuno odgovara mojim željama. željama. Objavit ćemo da je čisti prihod od te izložbe namijenjen bolnicama za lije čenje plućnih bolesti. S time možemo činiti dobru propagandu. Gospoña Claudina je podigla ruku. - Ali, molim vas, gospodine Friedberg, Friedberg, nikakve nikakve bu čne reklame. - Jeste li već čuli daje umjetnik postao slavan bez reklame? Prepustite to meni, u to se ja ja razumijem. Za neku stvar koja ne vrijedi nisam još nikad umo čio svoje pero. Poslat ću te slike u Berlin kad ovdje stvorim povoljno mišljenje. Vidjet ćemo neće li se tada i mjerodavnim osobama otvoriti oči i neće li spoznati čudesni, bolni čar tih slika. Kako čudno - niti na jednoj j ednoj slici nije prikazano sunce. - Molim vas, doñite s nama, pokazat ću vam jednu - kazala je Britta brzo. Krenuh su dolje i Fnedberg je pogledao mah talijanski pejzaž koji je visio u sobi gospo ñe Claudine. Nakon nekog vremena okrenuo se, smiješe ći se: - Lijepa slika, veoma lijepa. l ijepa. Puna sunca i topline. Ali one gore su mi ipak i pak milije. Ovo je slika koju su mogli naslikati mnogi, ali one tamo gore ne. - Moj je otac ipak ovu sliku smatrao svojom svojom najboljom - rekla je Britta. - Gospoñice - odvratio je Friedberg - umjetnik rijetko ri jetko kad pravilno sudi o svojim djelima. Ova osun čana slika naslikana je kad je on bio sretan. Radio ju je s ljubavlju. Me ñutim one gore govore o patnji i bolu. Zbog kontrasta izložit ćemo ipak i ovu sliku. Friedberg se još detaljno o svemu dogovarao s damama, a zatim se oprostio. Kad su gospo ña Claudina i Britta ostale same, zagrlile su se bez rije či. Nisu od uzbu ñenja

80

GIGA

mogle govoriti. Malo kasnije najavio je Friedrich još jednoga posjetioca - poru čnika Frensena. Čudan smiješak ocrtavao se na licu gospo ñe Claudine kad je naredila da gosta uvedu u sobu. Theo je ušao, od glave do pete ure ñen i lijep poput mladog boga rata. Spremao se u bitku s najljubaznijim smiješkom, najljepšim pogledom i najsla ñim glasom. Za staru je gospo ñu bilo veoma zanimljivo promatrati kako se on ponaša prema Britti. Ono što se me ñu njima dogodilo u parku, o tome joj Britta nije pri čala. Promatrala je me ñutim Thea koji se s glumljenom ravnodušnošću motao oko Britte. Iz toga je zaklju čila kako ga je Britta sigurno morala energi čno odbiti. Danas je bio nježan i pristojan prema njoj. Njegove su o či gledale u njene pune preklinjanja. I Britta je smjesta primijetila njegovo promijenjeno držanje. Njeno je srce bilo tako čisto da je povjerovala kako je od Herberta saznao za njihove nji hove zaruke i kako sada nastoji popraviti sve uvrede njoj nanesene. Mislila je da on želi uspostaviti dobre rodbinske odnose. Stoga je bila manje hladna prema njemu, nastoje ći mu zbog Herberta olakšati taj pokušaj. I tako je j e ona danas prvi put bila ljubazna s njim. Theovo samouvjerenje samouvjerenje je zbog toga poraslo. Pomislio je: -Onu glupost u parku ispri čat ću svojom velikom straš ću za njom. To žene uvijek opraštaju. Osim toga, možda joj to i nije bilo tako neugodno. Herbert se umiješao, pa je morala tako postupati. No bilo kako bilo, moram požuriti. Herbert će naime brzo baciti udicu za zlatnom ribicom. Bilo mu je drago kad je gospoña Steinbrecht morala iza ći na nekoliko trenutaka. Smještaje uhvatio Brittinu ruku, privukao je s poštovanjem na svoje usne i rekao s najljepšim smiješkom: - Cijenjena gospo ñice, već mjesecima o čekujem priliku da vam se ispri čam što su me moji vrući osjećaji nagnali na nedoli čno ponašanje. Neizmjerno sam žalio zbog toga. I danas mogu kao ispriku re ći samo to da mi je čar vaše osobnosti oduzeo razum. Molim vas, oprostite mi. Dopustite mi da ubudu će ispravim svoj propust beskrajnom odanoš ću. Britta je u njegovim riječima vidjela samo pokušaj uspostavljanja rodbinskih veza. S ljubaznim smiješkom pružila mu je ruku i kazala: - Oboje ćemo zaboraviti što se dogodilo. On joj je ponovno poljubio ruku i kazao uz svoj naj čarobniji pogled: - Najljepša Najlj epša hvala, draga gospo ñice! Sretan sam što ste mi oprostili. Gospoña Claudina se vratila i on više nije mogao kovati vru će željezo. Upitao je ho će li dame navečer biti u kazalištu i kad je to gospo ña Steinbrecht potvrdila, zamolio je smije li i on do ći u ložu. S čudnim smiješkom stara gospo ña mu je to dopustila. Ljubazno, viteški, s mnogo poštovanja on se oprostio. Gospoña Steinbrecht gledala je za njim s ironi čnim smiješkom i položivši ruku na Brittino rame kazala je: - Na takvom brati ću ti se zaista može čestitati, Britta. Mlada djevojka ju je zamišljeno pogledala. - Možda nije toliko zao, koliko koliko je lakouman. lakouman. Gospo ña Claudina je kimnula. - Mislim da je on više zao zao nego lakouman. lakouman. Smatram ga prora čunatim. Znam o njemu više nego što mi je drago. Budi pametna, drago dijete i drži tog brati ća u pristojnoj udaljenosti. Na sreću, tebi se svi ña Herbert i tako dijeliš moj ukus.

81

GIGA

XVIII

Kad je Herbert poslije podne došao, do čekala gaje Claudina. Iskreno i otvoreno on joj je priznao daje sino ć, nakon što se rastao s Brittom, saznao od svog strica koliko će se promijeniti Brittine životne prilike. Bez suzdržavanja ocrtao joj je svoje osjećaje. Kazao joj je kako kako mu je teško bilo bilo jutros da ništa ne otkrije Britti. . - Iako sve to ne može utjecati utjecati na moju ljubav, ipak bi mi bilo milije da sam mogao kazati Britti kako stvari stoje. Zar je vama toliko toli ko stalo do toga da Britta ne sazna što je o čekuje u budućnosti? - upitao je na kraju. Gospoña Claudina je podigla ruke kao u obrani. - Ne, ne, dragi Herberte, Herberte, Britta još ne smije ništa saznati. Znam Znam da ste Brittu ljubili još prije no što sam ja sama znala da će postati moja nasljednica. Brittina vjera u vas ne bi bila manja ni tada, kad biste joj rekli što ste sino ć saznali od svog strica. No mi žene smo suptilna bi ća. Znam iz vlastitog iskustva kako čovjek ponekad, kad se nalazi u nekom tmurnom raspoloženju, dolazi na naj čudnije misli. Britta nikad ne smije posumnjati u to da su njene promijenjene životne prilike bile povod za vašu odluku. Vidite li, dragi Herberte, nepovjerenje je na žalost nama bogatim ženama u krvi. Čak sada me posljednji ostatak nekog nepovjerenja tjera na to da Britti ne priznam kako će ona biti moja nasljednica. Htjela bih biti sigurna da me ona voli i bez mog novca. Vas dvoje smijete misliti mislit i samo na svoju ljubav. Herbert joj je poljubio ruku. - Učinit ću to veoma rado jer sam uvjeren da ste vi svjesni toga koliko bih bio sretniji da sam mogao pružiti sam Britti sve potrebno za život. Ona mu je stisnula ruku. - Poznajem vas, dragi Herberte i osim vas vas i Britte ne mogu zamisliti zamisliti nikog milijeg koji bi upravljao u budu ćnosti mojim imetkom. A kako bih odagnala i najmanje preostale sumnje, kazat ću vam danas da sam ve ć dugo jedan dio svog imetka namijenila vama. Drago mi je što ste se baš vi i Britta našli. Herbert je bio duboko dirnut. Kako je bila tanko ćutna ta stara gospo ña. Svojim je rije čima uklonila svaki još postoje ći trn. Brittino buduće bogatstvo sada više nije imalo za njega značenja. Nije našao rije či da joj odgovori, samo je privukao njenu ruku svojim usnama. Ona gaje dobro ćudnim smiješkom pogladila po čelu. - A sada ćemo pozvati Brittu. Kad je Britta došla i pogledala ih, gospo ña Claudina se nasmiješila. - Morate me ispričati na nekoliko trenutaka, draga djeco. Imam neki posao u ku ći - kazala je i izašla iz sobe. Herbert je raširio ruke i Britta mu je poletjela u zagrljaj. - Moja... moja Britta! - prošaptao prošaptao je on gotovo nijem od uzbu ñenja. Kratko vrijeme koje im je dala gospo ña Claudina dobro su iskoristili. Dobro raspoloženi sjedili su zatim kraj stoli ća za čaj i dogovarali se kako će sutra objaviti zaruke i proslaviti ih u obiteljskom krugu. Herbert je ostao do nave čer i otpratio dame u kazalište. Tek što su ušli u ložu došao je Theo. Bio je neugodno iznena ñen ugledavši Herberta. Kad je htio sjesti na stolac koji se nalazio iza Brittinog mjesta, Herbert ga je pretekao. Theo ga je bijesno pogledao, no zatim se po čeo zabavljati s Brittom. Herbert ga nije u tom sprje čavao. Britta je bila ljubazna s Theom jer je j e mislila da će i Herbertu biti drago ako zaboravi ono što se dogodilo. No niti Britta, niti Herbert, a niti gospo ña Claudina nisu spomenuli zaruke mladog para. Britta  je mislila kako je to Theu Theu već poznato, a Herbert i gospo ña Claudine nisu vidjeli razloga da to saopće Theu prije nego ostalima. 82

GIGA

I tako je Theo nastojao na sve mogu će načine zadobiti Brittinu naklonost. To što se Herbert uopće nije uplitao u njegov razgovor s Brittom još gaje više uvjeravalo da gaje ona ve ć prije odbila. Nakon predstave otpratili su dame do ko čije i oprostili se. Theo nije primijetio kako su si sti snuli ruke. Nije vidio niti njihov nježan pogled prilikom čvrsto i značajno Britta i Herbert stisnuli rastanka. Zatim su oba brati ća krenula niz Kazališnu ulicu. Neko vrijeme nisu progovorili niti rije rij e či. Konačno je Theo nemarno kazao: -Dakle, Herberte, stoje? Daješ li mi slobodan put? Herbert se trgnuo iz svojih sretnih snova. - Kako to misliš? misliš? - upitao je rastreseno. - Mislim naravno pri tome na gospo gospo ñicu Lossen. Ovime ti izjavljujem da imam najozbiljnije namjere s tom mladom damom. Herbert se uspravio i pogledao ga kao da ne vjeruje svojim o čima. - To bi ti mogao učiniti nakon svega onoga što se me ñu vama dogodilo? - Ne uzbuñuj se. Dala mi je potpuno oproštenje u vezi s tim, danas, kad sam je posjetio. Ja tu mladu djevojku ve ć dugo ljubim! Pogriješio sam samo zbog ljubavi prema njoj. Sa žaljenjem sam se povukao, jer si me ti na to t o prisilio. No budu ći da sada imam najozbiljnije namjere, ti nemaš pravo da me u tome spre čavaš. Nadam se da ćemo se u miru o svemu dogovoriti i da nećemo jedan drugome stajati na putu. Onaj koji će biti sretan, odvest će zaručnicu kući. Posljednje riječi zvučale su tako pobjedonosno kao da je on siguran u to tko će biti pobjednik. Herbert gaje slušao čvrsto stisnutih usnica. Sada je iznenada zastao, pogledao čvrsto Thea, te mu kazao mirno i odlu čno: -Nije potrebno da se dalje trudiš. Britta Lossen je od ju čer moja zaručnica. Theo se trgnuo i pri svjetlu laterne l aterne zabuljio se u Herbertovo lice: - Sto to zna či? Je li to loša šala? - procijedio je kroz zube. Herbert je mirno gledao u njegovo bijesno lice. - To nije šala. šala. Gospo Gospoñica Lossen je moja zaru čnica. Još sino ć sam zamolio strica i tetku za njihovo odobrenje. Danas sam saop ćio i gospo ñi Steinbrecht daje Britta pristala da mi postane ženom. Sutra ćemo u najužem krugu proslaviti zaruke kod gospo ñe Steinbrecht. I ti si to trebao istom sutra saznati. Pred Theovim se o čima srušio dvorac iz mašte. Mržnja mu se o čitovala na licu. Sa cini čnim smiješkom kazao je: - To je naravno iznena ñenje. Tako si brzo osigurao zlatnu ribicu? Da, da, čovjek može svašta nau čiti od tako prepredenog kreposnika. Herbertovo se lice trgnulo, no on je ostao miran i hladno kazao: - Ne možeš možeš me ti mjeriti svojim mjerilima. mjerilima. Reći ću ti tek toliko toli ko da mladu damu ve ć dugo ljubim, iako sam je istom sada zaprosio. Tek sam ju čer postao šef laboratorija. Kad je ja ne bih ljubio, ne bih je zaprosio ma kakvo nasljedstvo ona o čekivala. I opet se Theo podrugljivo nasmijao. - Naravno, uvijek si pun velikih rije či. Alija sam te progledao, dragi moj. Herbert je slegnuo ramenima. - Naravno, sada sada mi ne preostaje ništa drugo nego da ti čestitam kako je i red - rekao je Theo. Laku noć, ja još idem u kasino. Zatim se okrenuo i brzo otišao. Mržnja i neizmjeran bijes razdirali su njegovu dušu. Zavidio je Herbertu na njegovoj sre ći. I to naročito jer je i on za njom bio pružio ruku. Od bijesa je škrgutao zubima. - To ćeš mi platiti, to i još mnogo toga. Ja ću obračunati s tobom. Herbert je polagano pošao ku ći. Susret s Theom mogao je njegovu sre ću pomutiti samo na nekoliko trenutaka. Brzo je prestao na to misliti. Brittina se slika pojavila u njegovim mislima. Kako je divna i mila bila ve čeras, s tim potajnim sjajem sre će u zlatnim o čima! Njegovo je srce zadrhtalo od duboke nježnosti.

83

GIGA

XIX

Idućih su sedmica svi mnogo razgovarali u društvu. Imena Steinbrecht, Lossen i Frensen nalazila su se u sva čijim ustima. Prvo se pojavio Friedbergov članak s najavom izložbe. Heinz Lossen - to je ime upadalo u oči. Stali su razmišljati i pitati se zašto. Friedberg je bio spretno spomenuo da se slike nalaze u posjedu gospo ñe Claudine Lossen-Steinbrecht. Sada su se mnogi sjetili razvrgnutog braka gospo ñe Claudine. Sjetili su se još i to da se družbenica stare gospo ñe zove Lossen. Tada su iznenada bile objavljene zaruke Britte i Herberta Frensena. Na svaki način sada su svi smatrali pitanjem časti posjetiti Friedbergovu izložbu. Friedberg je znao tako dobro ista ći i objasniti odlike Lossenovih Lossenovih slika da su ih svi morali smatrati lijepima. Povišene cijene ulaznica privukle su otmjeno društvo to više stoje dohodak bio namijenjen u dobrotvorne svrhe. Sve su novine u svojim člancima hvalile slike. Te je članke Friedberg pomno skupljao i poslao ih zajedno s pismom onog znamenitog čovjeka u Berlin. Sada su se i tamo po čeli zanimati za slikara Heinza Lossena. Friedberg se dogovorio s jednom znamenitom berlinskom trgovinom umjetnina koja se nalazila u ulici Unter den Linden da će početkom veljače prirediti izložbu svih slika sli ka Heinza Lossena. Gospoña Claudina i Britta pratile su razvoj tih doga ñaja sa žarkim interesom i veselile su se uspjehu. Nakon proslave zaruka u obiteljskom krugu, kojoj je j e nakon razmišljanja, prisustvovao i Theo, gospo ña Steinbrecht priredila je jedne subote i službenu proslavu. Iako se ta proslava održavala nekoliko dana prije Boži ća, ipak su se svi pozvani odazvali. Natjerala ih je znatiželja. Britta i Herbert baš nisu bili oduševljeni što će tako javno morati slaviti. Ali gospo ña Claudine htjela je tom prilikom osigurati Brittin položaj u društvu. Božićne praznike provele su gospo ña Claudina i Britta u društvu bra čnog para Frensen i Herberta. Theo je prihvatio poziv Michelsovih. Claudine Steinbrecht nakon svoje rastave s Heinzom Lossenom nije doživjela još niti jedne tako sretne boži čne praznike. Njeno osamljeno srce prihvatilo je dijete čovjeka kojeg je neko ć toliko ljubila. Ona ne bi mogla voljeti Brittu više ni kad bi joj bila ro ñena kći. I s Herbertom se zbog Britte još više zbližila. Pod božično drvce stavila je za »svoju djecu« najdivnije darove. Nakon podjele darova servirali su izvanrednu ve čeru. Zatim su sjedili svi zajedno u salonu domaćice i razgovarati o budu ćnosti mladog para. I tada je gospo ña Claudina otkrila svoje planove. Britta i Herbert trebali su se ve ć za Uskrs vjen čati. S tim su se naravno zaru čnici rado složili. Iz obzira prema gospo ñi Steinbrecht nisu htjeli sami odrediti datum vjen čanja. - I da se ne bih morala odre ći svoje kćerkice nego da bih mogla uživati i dalje u njenu društvu, odlučila sam pokloniti vam kao vjen čani dar »Vilu Claudinu«. Tamo ćete, draga moja djeco, ubuduće živjeti. Nadam se da ćete tamo gore znati sa čuvati bolje od mene svoju sre ću. završila je gospo ña Claudina. Britta je s nevjericom gledala u lice gospo ñe Claudine koje je odavalo uzbu ñenost. I Herbert je bio iznena ñen, ali ne i naro čito obradovan. Mnogo bi radije sagradio Britti skromno malo gnijezdo. No to lako neraspoloženje je nestalo kad mu se Britta  jecajući bacila u naru čaj. - Jesi li to čuo, Herberte? Tamo gore, u onom dražesnom dr ažesnom dvorcu iz bajke, tamo ćemo mi stanovati! Možeš li to shvatiti? Kad ju je on šute ći i s ushi ćenjem privinuo k sebi, ona se brzo otrgnula i bacila se gospo ñi Claudini oko vrata. - Majčice, najdraža maj čice, kako da ti zahvalim? - uzviknula je jecaju ći od radosti. Gospoña Claudina ju je poljubila. 84

GIGA

- To je samo zbog zbog moje sebi čnosti, drago dijete. Želim te imati u svojoj blizini. A da bi ti mogla tamo gore dobro i udobno gospodariti dat ću ti i bogatu novčanu pomoć. Britta je stajala kao okamenjena, a zatim je opet poletjela prema Herbertu. - Herberte, sada ne ću doći k tebi praznih ruku. Sada si ne ćeš morati zbog mene uskratiti toliko toga. Ali zašto si žalostan? Zar je to tako zlo što ćeš se sada, umjesto s ubogom siroticom, oženiti djetetom sre će? Herberte, tako je lijepo biti bogat. Ne smiješ niti pomisliti kako ja ne bih rado s tobom živjela u siromaštvu i bijedi. No ipak je lijepo živjeti bez svakodnevnih svakodnevnih briga. Herbert nije mogao ništa drugo, nego je promatrati s uživanjem, a zatim je poljubiti. Poslije je s puno zahvalnosti poljubio ruku gospo ñe Claudine. Ova mu se nasmiješila s mnogo dobrote. Zatim je Brittu privukla k sebi. - Budući da ti bogatstvo smatraš nečim divnim, odmah ću ti kazati da ćeš to odsada uvijek biti. Doktor Frensen, moj dragi prijatelj, sve je ve ć priredio. Ja ću te usvojiti sa svim pravima roñenog djeteta. Pred zakonom ti ćeš biti moja kći, a nakon moje smrti i moja nasljednica. Britta je problijedjela i izgledala više uplašeno no sretno. Znala je kako je gospo ña Claudina bogata i shvatila je što te rije rij e či znače. Sva izvan sebe bacila se gospo ñi Claudini oko vrata i po čela jecati. Stara je gospo ña takoñer imala suzne o či. Gospoña Frensen jecala je i brisala suze. I oba gospodina su bila duboko dirnuta jer su osje ćali koliko je neizmjerna morala biti ljubav koju  je ta dobra žena žena sa čuvala za jednoga čovjeka još i preko groba. - Drago dijete, zar zar iznenada više nije nije lijepo biti bogat? Tada ju je Britta čvrsto zagrlila i kazala joj tiho: - Mislila sam na svog siromašnog oca, draga majko. Toliko je bio zabrinut zbog moje budu ćnosti. A sada si mi ti pružila toliko dobra, a on to ne zna i ne može osjetiti. Ne znam što bih sa svim svojim osje ćajima. Oči gospoñe Claudine bile su pune suza. Nježno je gurnula Brittu u Herbertov naru čaj. - Ovamo, moje drago drago dijete. Ovamo se obrati sa svom sre ćom i svim patnjama svog života. Herbert je zagrlio čvrsto Brittu i kazao joj s mnogo ljubavi: - Draga, kad bar nikad ne bi trebala plakati druge suze osim suza radosnica. Tada su Brittine divne o či zasjale. I dok se doktor Frensen pobrinuo za to da malo razonodi stare gospoñe, Herbert je povukao svoju zaru čnicu u prozorsku nišu i poljupcima joj skidao suze s trepavica. Pri tome joj je šaptao one slatke, glupe nježnosti kojima se znaju služiti samo zaljubljeni ljudi.

85

GIGA

XX Britta je proživljavala divno zaru čničko doba. Često nije mogla shvatiti svu sre ću koja ju je zadesila. Gospo ña Claudinaju je mazila, a Herbert obožavao. Stric i tetka Frensen voljeli su je kao dijete. Život joj se činio zlatnim snom. Uz to su još i slike njenog oca pobudile pozornost pozornost i ljudi su stali shva ćati njihovu pravu

vrijednost. Jednoga je dana stigla vijest da kraljevski muzej želi otkupiti sliku »Jesenje jutro u Hartzu«. Gospoña Claudina i Britta uzbu ñeno su se posavjetovale i odlu čile pokloniti sliku. Kako su obje žene bile ponosne i sretne zbog te ponude! Drugu sliku poklonila je gospoña Claudine muzeju svog rodnog grada. Sve ostale, ostale su u njenu vlasništvu. Nakon što su bile izložene u gotovo svim ve ćim gradovima, slike su se vratile vlasnici. Dohodak s izložaba uvijek je bio namijenjen dobrotvornim svrhama i tako je Britta imala i to zadovoljstvo da njen otac još i u grobu bude dobrotvor čovječanstva. Pune tuge razmišljale su obje žene o preminulom koji nije mogao uživati u plodovima svoje marljivosti. To je ujedno bila jedina sjenka koja je mutila Brittinu Britt inu sre ću. Inače je za nju život bio pun nepomućene sreće. Njena osje ćajna priroda pla ćala je toplom zahvalnoš ću za sve dobro što su  joj pružali. Tih nekoliko mjeseci do svadbe prošlo je za mladi par kao u letu. Bilo je j e potrebno obaviti toliko priprema. Gospoña Claudina kao da se pomladila. S ljubavlju je odabirala svaki komadi ć miraza svojoj kćeri. Britta se nekad uplašeno branila kad je čula koliku svotu guta njena oprema. Jednom kad joj  je gospoña Claudina bila kupila dvije divne jutarnje haljine sa čipkama, ona je uzdahnula i zagrlila gospoñu Claudinu: - Draga maj čice, kuda to vodi? Ti me maziš kao da sam neka princeza. Ponekad mislim kako će se i meni dogoditi kao onom kalfi s kojim se princ našalio i dopustio mu tri dana živjeti kao on. Četvrtog se dana opet probudio u svojim prnjama i mislio daje sve ono bio samo san. Gospoña Claudina se nasmijala. - Nisam ja tako okrutan okrutan princ. Ti se ne moraš plašiti bu ñenja. Britta je uzela u ruku jedno od onih čipkastih čuda i stala plesati uokolo. - Divno je kad kad se se čovjek može tako lijepo obla čiti! Prije godinu dana nisam mogla o tome niti sanjati. Herbert je naravno dolazio svakog dana u posjet Britti. Vrijeme zaruka i nije bilo tako strašno kako je on bio zamišljao. Gospo ña Claudina je mladom paru uvijek dopuštala nekoliko trenutaka na samo, i tih nekoliko minuta usre ćili su ih za čitav dan. Odnos izmeñu gospoñe Claudine i Herberta bio je veoma skladan. Oni su se natjecali tko će više razmaziti Brittu. Herbert se bio priu čio na pomisao da će s Brittom živjeti gore u vili. U tom dvorcu iz bajke nije trebalo mnogo mijenjati. Sve je bilo spremno za dolazak mladog para. Po želji gospo ñe Steinbrecht, Herbert je uložio ve ći kapital u tvornicu boja. Sada on nije bio samo šef laboratorija nego i suvlasnik tvrtke. Herbert se isprva borio protiv toga, no gospo ña Claudina gaje nagovorila: - Milije mije da budeš što neovisniji na svom položaju. Kapital koji ću ti za to dati, bila sam ti ionako namijenila u nasljedstvo, ne ra čunajući da bi mogao postati Brittin suprug. Smatraj to za sada samo kao zajam, kamate ćeš dati Britti za ku ćanstvo. Tako ćete već sada biti neovisni i ti ćeš moći uz pomoć ovog kapitala ste ći vlastiti imetak. To će osloboditi tvoj ponosni duh, jer ja još uvijek osje ćam kako tebe mu či što se ženiš bogatom ženom. Herbert joj je srdačno zahvalio za tu velikodušnu ponudu. ponudu. Njemu su jedino nov čana sredstva nedostajala da ostvari novi na čin proizvodnje boja. To je 86

GIGA

bio njegov vlastiti izum. Ova boja koja se mogla upotrijebiti za sve materijale, pa čak i za drvo, u mnogome bi olakšala bojanje. Herbert je bio uvjeren kako će sada sam mo ći steći imetak. To saznanje pomoglo mu je pri pomisli da se on, siromah, ženi bogatom ženom. Prihvatili su ga kao suvlasnika i posao se neslu ćeno razvio u veoma kratkom vremenu, zahvaljujući njegovom izumu. Na Uskrs proslavljeno je vjen čanje Britte i Herberta. Svadba je bila tako sjajna kako je priličilo nasljednici gospo ñe Steinbrecht. Meñu gostima nalazio se naravno i Theo Frensen. Njegovi osje ćaji pri toj svečanosti nisu zaista bili lijepi. Još je uvijek čekao na svoju osvetu. Iako je Herbert u korist Thea odustao od onog dijela nasljedstva koji mu je namijenio stric, iako je stari gospodin povisio njegov mjesečni džeparac za polovinu, on je ipak još uvijek smatrao kako to nije dovoljna naknada za gubitak bogate nasljednice. Bio je siguran u to da se Herbert ženi Brittom samo stoga stoje od strica saznao za njeno nasljedstvo. Izvan svake sumnje bilo je za njega i to da bi Britta mnogo radije bila pošla pred oltar s njim, lijepim i zgodnim Theom Frensenom, kad bi mu Herbert bio samo dao dovoljno vremena. Uz to se dogodilo još i to da je Britta probudila u njemu strast koju još j oš nikad nije osjetio. Na svaki način njegova je duša bila puna crnih misli kad je stajao iza bra čnog para u crkvi. Bio je toliko pametan da to skrije. Činio se veoma raspoložen na sve čanosti, samo bi ponekad pogledao gotovo bolno nevjestu, nevjestu, koja kao daje u svojim sjajnim o čima bila skupila sve sunčeve zrake. Kako je ona bila lijepa! Kako je zeleni mirtin mirti n vijenac i bijeli veo isticao zla ćanu kosu! Kad joj je nakon svadbe zaželio sre ću, poljubio joj je s dubokim poklonom ruku i rekao tiho, tako da gaje samo ona mogla čuti: - Budi sretna, kad ja to ve ć nisam, i ne zaboravi, moje će ti srce biti vjerno sve do smrti. Britta gaje pogledala pomalo uplašeno. Toplo mu je stisnula ruku. - Bit ćemo vjerna braća, Theo. Ti ćeš nam biti uvijek dobro došao kao dragi brat. Herbert je čuo te Brittine rije či. U njegovim je o čima zakrijesilo. Najradije bi istrgnuo Brittinu ruku iz Theove. Nije mu mogao oprostiti što je jednom j ednom zagrlio Brittu u ne čistoj strasti. Izmeñu njega i Thea nikad više nije moglo do ći do bratskog odnosa. No on je šutio. Nije htio pomutiti sre ću svog svadbenog dana. Nakon što su Herbert i Britta pošli na svadbeno putovanje, putovanje, Theo je izigravao i zigravao bezgrani čno veselje. Zabavljao je čitavo društvo svojim veselim dosjetkama. Svi su bili, kao i često do sada, oduševljeni njegovim umije ćem zabavljanja.

87

GIGA

XXI Britta je stajala kraj prozora svog dražesnog malog salona u vili na brijegu i gledala za svojim suprugom koji je upravo bio krenuo u laboratorij. Poslao joj je još jedan nježan pozdrav. Ona mu je mahnula i njihove su se o či srele u bezgrani čnoj sreći. Britta je već tri mjeseca bila žena Herberta Frensena. Nakon divnog svadbenog putovanja kroz francusku Švicarsku, s duljim boravkom na Rivijeri, oni su se uselili u dvorac iz bajke. Niti jedan obla čić nije mutio nebo njihove sre će, njihove su se duše sve više povezivale. Jednom je Britta kazala Herbertu: - Ponekad se plašim tolike sre će. Herbert ju je poljubio sa smiješkom. - Zašto si tako plašljiva, draga? Vjerujmo Vjerujmo čvrsto u našu sre ću, tada će nam ona ostati vjerna. Britta mu se čvrsto pri vinula u zagrljaj i pogledala ga. - Prije je bilo toliko dana u mom životu za koje sam mogla kazati kazati da mi se ne svi ñaju. Sada mi je jedan ljepši od drugoga. - Sudbina ti je dužna mnogo mnogo toga za one žalosne dane u prošlosti, a zapravo i meni. Moje je djetinjstvo bilo bez sunca, iako su stric i tetka, nakon smrti mojih moji h roditelja, činili za mene sve što je bilo u njihovoj mo ći. Vjeruj čvrsto u to da će nam sudbina odsada pružiti samo sre ću. Britta je brzo stavila ruku na njegova usta. - Nemoj izazivati sudbinu, sudbinu, Herbert! Mi možemo mnogo mnogo izgubiti, jer mnogo posjedujemo. Poljubio je svaki pojedini njen ruži časti prstić i rekao nježno: - Najvažnije je da sami sebe ne izgubimo. Sve drugo se može podnijeti. Na te Herbertove rije či morala je Britta često misliti. I danas ih se sjetila kad je gledala za njim. - Samo kad se ne bismo nikad razdvojili razdvojili - prošaptala je kao u molitvi i iznenada se stresla. stresla. - Njega izgubiti, to bi bilo isto kao i izgubiti život - pomislila pomislila je i pritisnula ruku na srce. Zatim je samu sebe stala karati. Zastoje uvijek mislila na takve gluposti? Valjda stoga što se  još nije bila priviknula na sre ću. Tek je bila prošla jedna godina otkad je kao siromašna družbenica došla u ku ću gospoñe Steinbrecht. Brige i strah valjda su joj još ležali u krvi. Sa smiješkom se okrenula od prozora i pošla polagano kroz cijelu ku ću. Činilo joj se kao da uvijek ponovno osvaja svoje malo carstvo. Njene su noge lagano kro čile preko debelih sagova. Nježna bijela haljina padala joj je u naborima niz tijelo. Postala je još mnogo ljepša u svojoj sreći. Njene su o či još jače sjale i i odavale nježnu čežnju kad Herberta nije bilo i ogromno veselje kad bi se on vratio ku ći. Za vrijeme dok se uspinjala u atelje mislila je na svog oca i svoju novu majku. Ovo dvoje ljudi se isto tako jednoga dana uselilo u ovu ku ću. Bili su sretni, a zatim... Gore u ateljeu sjela je u udobni kuti ć kraj kamina. To je bilo njeno najmilije mjesto kad je j e bila sama. Ovdje su ležale knjige i časopisi, a Herbert bi svakodnevno svakodnevno stavljao cvije će u vitku vazu na malom stoli ću, koji je stajao pred njenim stolcem. Udobno se smjestila u stolac čiji je naslon bio viši od njene glave. Pružala je divnu sliku u svojoj mladena čkoj ljupkosti i ljepoti. Prije no što je po čela čitati pogledala je na sat. Ostalo joj je još više od jednoga sata prije no što se morala spustiti i popiti čaj sa svojom maj čicom. I prije podne bi uvijek odlazila gospo ñi Claudini dok je Herbert bio u laboratoriju. Kad bi se nave čer vraćao, on bi došao po nju i ostao još koji sat s njom kod gospo ñe Steinbrecht za vrijeme dok bi ona ve čerala. A tada bi oni zagrljeni pošli uskom tamnom stazom parka gore u svoj dom. Kad je Britta kona čno otvorila knjigu i htjela čitati, ušao je sluga i najavio »gospodina poručnika«. Gospodin poručnik bio je Theo Frensen koji je često dolazio u »Vilu Claudinu«. Najčešće bi dolazio u vrijeme kad je znao da je Herbert u laboratoriju. Mnogo rje ñe kad bi on bio kod ku će. Britta, u svojoj naivnosti, nij e u tome vidj ela ništa zla. Theov posj et j oj nikad nij e bio naročito drag, i uvijek bi se ponovno silila na prisni ton s njime. 88

GIGA

Theo je dolazio namjerno u to vrijeme. Kad je Herbert bio prisutan, Theo se trudio da bude zabavan i prisan. Herbert je mislio da Theo zaista namjerava ukloniti sve nesporazume me ñu njima, pa gaje stoga ljubazno lj ubazno primao. Britta ga je zamolila neka do ñe u atelje. Ovdje je često primala posjete. Kad je ušao, ona se htjela dignuti i pozdraviti ga. On je njenu dražesnu pojavu obuhvatio žarkim pogledom i požurio se prema njoj. - Nemoj ustati, Britta, ne želim želim te smetati u tvom odmoru. odmoru. Smijem li neko vrijeme sjediti uz tebe i razgovarati? Ili te možda smetam? - kazao je on i zavodni čki joj poljubio ruku. - Ne smetaš smetaš me, me, Theo. Čak ćeš mi pomoći da mi ovaj dosadan sat brže pro ñe. Molim te, sjedni! Smijem li ti nešto ponuditi? -odgovorila je ona ljubazno. On je primaknuo stolac u njenu blizinu i sjeo. - Ne, ne, hvala. Tvoje društvo društvo me samo po sebi osvježava. osvježava. Dakle, bilo ti je dosadno? Ima li uopće nešto takvo u mladom braku? - upitao je on. - Da, kad je čovjek sam. Znaš i sam, Herbert ve ći dio dana nije kod ku će. - A ti sati, kad on nije nije prisutan, za tebe predstavljaju predstavljaju pravu vje vje čnost. Ona je uzdahnula i bacila pogled pun čežnje nekamo u daljinu. Theo je bio kao pijan. Iz njene kose i njenih haljina dizao se neki čudan, opojan miris. Njen pogled pun žudnje ispunjavao ga je ogromnom zaviš ću. Opet se u njemu pojavila želja za osvetom. Ta Herbert je bio otima č njegove sre će. U isto vrijeme osjetio je j e neizmjernu želju za tom lijepom, mladom ženom, koja je svojom suzdržijivoš ću uvijek ponovno rasplamsavala njegove osje ćaj«. Poluglasno, uz žarki pogled on je tiho kazao: - Kako treba zavidjeti čovjeku kome je upućen taj uzdah pun čežnje! Britta se smjesta uspravila. Maleni trokut ponovno se pojavio na njenu čelu. On gaje tako dobro poznavao. Njene su ga o či hladno gledale, no ipak je mirno kazala: - Ne govorimo više o tome. On je ponovno duboko uzdahnuo i promjerio je od glave do pete. - Da, da, ne bih smio tako govoriti. govoriti. Znam, to će te razljutiti -promucao je on. Zatim je opet uperio plamteći pogled u nju i nastavio: - Kad bi ti samo znala kako mi je teško šutjeti. Ponekad mislim da to više ne ću moći podnijeti. Ti i ne slutiš koliko sam te ljubio, ne... koliko te još ljubim! U njegovim se rije čima osjećala istinska strast. Britta je, problijedivši, ustala. - Osvijesti se, bratiću... inače ću biti prisiljena da te izbacim. i zbacim. On je stisnuo zube i pogledao je strastveno s požudom. Zatim je rukom prešao preko uznojenog čela. -Ne, ne, oprosti, zaboravi što sam kazao. No teško je promatrati kako netko grli ono za čim si ti pružio svoje ruke. Herbert je bez truda zadobio tu sre ću, koju ja moram žude ći promatrati iz prikrajka! Oprosti mi, priviknut ću se s vremenom i mirno gledati na to. Okrenula je prema njemu svoje blijedo lice. Iskrenost njegova tona ju j e razoružala. - Ako još nisi zadobio zadobio svoj mir, trebao bi bi se kloniti naše ku će - kazala je ona tiho, bez srdžbe. Niti jedna plemenita žena ne može bez samilosti gledati kako netko zbog nje pati. Ipak su ga njene rije či pogodile poput udarca. - Zabranit ćeš mi dolaziti u tvoju ku ću? - kazao je, pri čemu su se mržnja i strast borili u njegovoj duši. - Kažem ti samo ono ono što moram - odgovorila odgovorila je što je mirnije mogu će. - Ukoliko se ne možeš svladati bolje je da budeš što dalje od nas. Theo je stavio ruku na o či i duboko je uzdahnuo. - Nećeš se vise morati žaliti na mene. Samo ću te još nešto pitati. Treba li me osuditi zbog toga što na sve zaboravljam zbog ljubavi prema tebi? Jesam li za to manji u tvojim o čima od Herberta? Jednom sam te uvrijedio jer sam na sve zaboravio zbog ljubavi. Ali ja te zaista ljubim. Moji osjećaji su bili uvijek iskreni, iako ih nisam znao obuzdati. Herbertu je bilo lakše. Istom kad je saznao da si bogata nasljednica on te zaprosio. Prije toga mu ljubav prema

89

GIGA

tebi nije pomutila mir. No onoga dana kad je čuo da će te gospo ña Steinbrecht usvojiti, njegova se ljubav naglo probudila. Istoga dana kad je od strica saznao za to, on te je smjesta zaprosio kako ga netko dragi ne bi pretekao. Je li on vrjedniji tvoje t voje ljubavi od mene? Britta je problijedjela poput mrtvaca i pogledala ga plamte ćih očiju. - Lažeš! Herbert Herbert me je zaprosio prije nego što je saznao da sam bogata bogata nasljednica. U Theovim se o čima vidjela žudnja za osvetom i strast. - Ja ne lažem! Mnogo Mnogo prije no što si ti to znala, znala, stric nam je ispri čao kako te gospo ña Steinbrecht učinila svojom nasljednicom. Dok si bila siromašna, nisam ti mogao ponuditi svoju ruku, jer nisam imao imetka. Kad si postala bogata, uvidio sam da te ne smijem smij em poželjeti. Herbert me ñutim, taj pametni, prora čunani Herbert ledena srca, smjesta je pošao k tebi i zaprosio te. Naravno, nije ti odao kako si u me ñuvremenu postala bogatašica. Slijede ćeg dana, sjeti se... bili smo zajedno u kazalištu, priznao sam mu na putu ku ći da ću ti usprkos svega ipak udvarati. Tada mije odgovorio s hladnim smiješkom: »Brittaje od sino ć moja zaručnica.« On je sve to obavio bez greške. Ali sada te ja pitam: pit am: koga od nas dvojice treba osuditi? Iz Brittinih očiju bio je nestao sav život. No ubrzo zatim opet je jasno vidjela. - Varaš se, Herbert to ne bi mogao u činiti. Theo se hrapavo nasmijao. - Pitaj ga! Neće moći zanijekati da se s tobom zaru čio istoga dana kad je saznao da si postala bogata nasljednica. Britta se trgnula i pogledala velikim o čima Thea. On nije spustio pogled, jer je i sam vjerovao u ono što je kazao, Brittaje iz njegova pogleda vidjela kako on ne laže. Iznenada joj se pri činilo kao da je neka ruka guši, kao da se sva ta ku ća puna sre će ruši nad njom. No samo je trenutak posumnjala u svog muža. Smjesta se toga zastidjela. - Ja to ne mogu vjerovati! Pitat ću Herberta. Samo bih njemu mogla vjerovati kad bi mi priznao nešto tako sramno. A sada, molim te, po ñi. Ti si mi sve to kazao jer mrziš Herberta. On je ustao, mirniji, jer je ugasio svoju želju za osvetom. Htio joj je na oproštaju pružiti ruku. Ona je meñutim povukla svoju i kazala kao bez glasa: - Nikad ti više ne ću pružiti ruku, ako si lagao. Najprije ću pitati Herberta. Theo se brzo naklonio i otišao. Brittaje pala na stolac i prešla zamišljeno rukom preko čela. - Ne, ne, to ne može biti istina! On je lagao ili se možda prevario prevario - kazala je glasno. Zatim je ustala i uznemireno stala šetati sobom. Pri tome se prisjećala svega onoga što se dogodilo na dan njenih zaruka. Prisje ćala se svake Herbertove riječi. On joj je rekao kako je sretan što joj iznenada može pružiti bezbrižan, iako skroman, život. Zar bi to kazao, kad bi ve ć znao daje ona bogata? Ne, Herbert nije nij e mogao tako lagati. - Pitat ću ga večeras kad se vrati ku ći. On će mi predbaciti što sam i na trenutak mogla izgubiti svoju vjeru. Theo mrzi Herberta, on želi uništiti našu sre ću. Neće mu uspjeti. Jedna riječ mog ljubljenog supruga i sve će opet biti dobro. Oh, kad bi on bar ve ć bio kod ku će. Tako je razmišljala, nastoje ći se umiriti. Ipak se nije mogla riješiti nekog nejasnog straha. Nije mogla u tom raspoloženju po ći do gospo ñe Claudine. Poslala je slugu i ispri čala se glavoboljom. Izmeñu nejasnog straha i iskrene vjere proteklo je to beskrajno poslije podne.

90

GIGA

XXII

Herbert je navečer pošao po Brittu gospo ñi Steinbrecht. Saznao je da ona nije došla k njoj. Stara gospo ña gaje zabrinuto zapitala što je s Brittom. On joj nije mogao ništa kazati jer se tog t og dana u podne još dobro osje ćala. Velikim koracima žurio je prema »Vili Claudini«. Britta mu nije došla ususret i poletjela mu u zagrljaj kao obi čno. Za vrijeme dok je skidao kaput i šešir, pitao je slugu gdje se nalazi njegova žena i saznao da je u svom salonu. Odahnuo je. Na sre ću, moglo se raditi samo o nekoj sitnici, ina če bi ona ve ć bila legla. Požurio je u salon. Britta je stajala kraj prozora i okrenula svoje blijedo lice prema njemu. Herbert joj je brzo pristupio i htio je zagrliti. - Draga, što ti to radiš? radiš? Zašto si tako blijeda? - upitao je, iskreno iskreno zabrinut. Ona je, kao da se brani, položila svoje ruke na njegova ramena i pogledala ga nemirnim pogledom, punim straha. - Nisam bolesna, Herbert. Samo sam sam uznemirena. Potpuno sam sam srušena. Moram te nešto pitati, sada smjesta. - Ali, draga, nećeš li me prije poljubiti? - Ne, sada ne, ne, prvo te moram pitati. On ju je uznemireno pogledao. pogledao. - Zar ne, ne, ti nisi već na dan naših zaruka saznao da me majka u činila svojom nasljednicom? upitala je tiho. On je nabrao čelo kao da ga nešto boli. - Dijete, tko ti je to kazao? - procijedio je. - To ćeš kasnije saznati. Sada te molim za odgovor. Jesi li ti to saznao ve ć na dan naših zaruka? - Da, draga, čuo sam to od strica Hermana, ali... Ona je smrtno poblijedila i užasnuto podigla ruke. - Šuti, šuti, za ime Boga! Nemoj se ispri ispri čavati! Ja to ne želim čuti - kazala je smeteno. Odmah zatim pobjegla je iz sobe. On je požurio za njom, no prije nego ju je mogao sti ći čuo je kako su se zalupila vrata njene sobe. Britta se zaklju čala. Pokucao je i zamolio da mu dopusti u ći. No u sobi je sve bilo tiho. t iho. Britta je kao mrtva ležala na divanu i nije mogla misliti ni na što nego na jedno: »On te prevario. On ti je lagao.« l agao.« Nije mogla prije ći preko toga. U besmislenom strahu bila je pobjegla pred njim, ne žele ći promatrati njegove napore u pronalaženju nekog izgovora. Sada je odjednom nestala sva sre ća iz njena života. Ona je bila toliko ponosna na to što ju je on odabrao dok je još bila siromašna. A zatim je, uglavnom zbog njega, bila tako sretna stoje postala bogata. Sad bi radije odbacila to bogatstvo, kad bi umjesto toga t oga stekla sigurnost u njegovu ljubav. Herbert je još neko vrijeme osluškivao na vratima. Nije htio izazvati pažnju posluge, pa je otišao u blagovaonicu, gdje je ve ć bio postavljen stol. Kazao je sluzi da ne treba donijeti večeru budu ći se njegova žena ne osje ća dobro. Za sebe je, samo reda radi, naru čio nešto hladno i šalicu čaja. Kad je sluga to donio, upitao gaje kao u prolazu: - Je li danas netko bio u posjetama? - Nitko, osim osim gospodina gospodina poručnika - odgovorio je sluga. Herbert je sko čio kad je ostao sam i stisnuo šake. - Dakle on! Mogao Mogao sam i misliti da je tu strelicu on on odapeo! -procijedio -procijedio je kroz zube i stao nemirno koračati gore-dolje. - Ne mogu ga čak niti optužiti zbog laži, jer on zaista vjeruje kako je mene mamila samo bogata nasljednica jednako kao kao i njega. Što on zna o iskrenoj ljubavi! Htio je zatrovati našu 91

GIGA

sreću, što god on kazao Britti, on je j e to u činio iz podlih namjera. Najradije bih ga udario u lice li ce  jer je Britti priredio takvu bol. Kako Kako je bila blijeda! Kako Kako užasnuta! Sada Sada naravno vjeruje da sam je prevario. Zašto me nije saslušala. Tako je uznemireno razmišljao. Zatim je opet otišao pred Brittina vrata i tiho t iho pokucao. - Britta, preklinjem preklinjem te otvori! Sve ću ti objasniti. Sebe i mene nepotrebno mu čiš - kazao je poluglasno. No u njenoj je sobi sve ostalo tiho. Britta je nepomično ležala na divanu i za čepila uši. Nije htjela čuti njegov glas. Sto bi on njoj mogao kazati? On joj je lagao i prevario je, igrao i grao je velikodušnog čovjeka koji je uzeo siromašnu djevojku i htio za nju raditi i mu čiti se. Dopustio je da ga ona gleda puna divljenja,  jer je bio spreman zbog nje odreći se toliko toga. A sve je to bila laž, sve laž. Nikad mu više neće moći vjerovati! To je dakle bila ona nesre ća koju je ona predosje ćala. Niti jedan čovjek nije smio nekažnjeno biti tako sretan kao stoje to ona bila. Sada su se tamne sjene nadvile nad tom sre ćom. Noć je provela bez sna, slušaju ći korake svog muža koji se tako ñer nije mogao smiriti. Istom pred jutro u Herbertovoj sobi se sve smirilo, nakon stoje još jednom bio pred njenim vratima. Idućeg jutra, Britta nije sišla na doručak. Čekala je dok Herbert napusti ku ću. Pogledao je prema njenom prozoru, lice mu je bilo blijedo i zabrinuto. Ona bi mogla glasno zaplakati zbog svoje uništene sre će. Kad je malo kasnije, umorna i nesretna prišla stolu na kojem se nalazio doru čak, našla je kraj svojeg mjesta pismo. Otvorila gaje. Na kartici je bilo nekoliko rije rij e či napisanih u brzini: »Moja draga! Na žalost moram zbog hitnog posla u laboratorij. Ne mogu čekati da ti izañeš iz sobe ili mi otklju čaš vrata. Ali ne mogu oti ći prije nego što ti kažem da se nepotrebno mu čiš. Ja te ljubim i patim s tobom. Budi dobra i saslušaj me kad se o podne vratim ku ći. Tvoj Herbert«. Ukočenim pogledom gledala je u pismo. Neopisivo se plašila njegovog objašnjenja. Kakva bi muka bila saslušati njegove pokušaje da se opravda! Britta se zatim obukla i krenula svojoj majci. Činilo joj se kao daje to jedino mjesto kamo je ona mogla u svom bolu oti ći. Iako joj zbog Herberta nije mogla ispri čati ono što joj je Theo kazao, ipak je mogla u njenom društvu tražiti utjehu. Baš ona će najbolje shvatiti njenu bol. - Što ti to radiš, najmilije moje dijete? dijete? Tako si me uplašila! uplašila! Je li ti sada opet opet bolje? - Još me malo malo boli glava, glava, draga majko, majko, ali to će proći - kazala je Britta tiho. Stara gospo ña ju je nježno zagrlila. - Izgledaš tako tako loše. Blijeda si. Nemaš Nemaš valjda groznicu, dijete? - Ne, ne... samo sam loše spavala. Gospoña Claudina je ispituju ći promatrala to blijedo mlado lice. Britta se ina i nače nije obi čavala tužiti zbog bolesti, ona je bila uvijek zdrava. Sada su joj o či, inače tako sjajne, bile kao ugasle, a na čelu joj se ocrtavao onaj trokut. Oko ustiju vidio se izraz bola. A za sve to da je kriva glavobolja? Gospoña Claudina nije ništa dalje pitala, ali je nastavila oštro promatrati Brittu. - Doñi, dijete, prošetat ćemo parkom, to će ti dobro činiti -kazala je mimo. Šetale su rukom pod ruku. Britta se silila na razgovor, r azgovor, ali gospo ña Claudine je odmahnula glavom. - Samo šuti. Ponekad se čovjek tako osje ća daje šutnja prava blagodat - rekla je s puno ljubavi. Britta je kradomice obrisala nekoliko suza. Gospo ña Claudina se pretvarala kao da ništa ne vidi. No tihi smiješak pojavio se na njenim usnama. Zar se mladi par bio posvadio? Prije ručka je Britta kao i obi čno otišla ku ći. Najradije bi ostala dolje da se ne sretne s

92

GIGA

Herbertom. No to bi majci bilo upalo u o či. Teška se srca uspela putem kojim je ina če tako lagano kora čala. Stigavši u »Vilu Claudinu« ponovno ju je obuzeo strah zbog razgovora s Herbertom. Nije bila dovoljno hrabra da se suo či s njim. Slijedeći svoj poriv kazala je posluzi kako mora još nešto obaviti, a da će zatim jesti kod gospo ñe Steinbrecht. Zamolila je da to saop će njenom mužu kad se on vrati. Britta je kupovala u gradu neke sitnice. Zatim je otišla u jednu slasti čarnicu koju su posjećivale samo žene. Popila je šalicu čokolade, jer od sino ć nije ništa jela, a tijelo je zahtijevalo svoje pravo. Prelistala je novine i uvijek iznova gledala na sat. Konačno više nije mogla izdržati u toj t oj uskoj prostoriji i napustila je slasti čarnicu. Vani je dozvala ko čiju i provezla se do drugog kraja grada. Kad joj se činilo da je ve ć dovoljno vremena prošlo, dala je znak za povratak i krenula ku ći. Zaustavila je ko čiju podno brda, a zatim se umornim koracima stala uspinjati. Stigavši kući, prvo je upitala za svog supruga. Sluga je javio daje gospodin doktor veoma brzo napustio kuću.

93

GIGA

XXIII

Herbert je samo kratko vrijeme ostao kod ku će, a zatim se požurio gospo ñi Steinbrecht, nadajući se da će Brittu naći tamo. Na svoje iznena ñenje saznao je da Britte nema. Prestrašio se. - Britta nije ovdje, ovdje, draga majko? majko? Ostavila je poruku da će kod vas ru čati. Gospoña Steinbrecht gaje ispitiva čki pogledala. - Nije potrebno zbog zbog toga problijedjeti, dragi dragi Herberte. Britta se vjerojatno malo ljuti i izbjegava te. Jeste li se posva ñali? Vjerojatno oboje prvu bra čnu svañu smatrate i odviše ozbiljnom. Herbert je u neprilici prošao rukom kroz kosu. - Na žalost, žalost, radi se se o ne čem ozbiljnijem, nego o obi čnoj svañi. Gospoña Claudina pogledala gaje uznemireno. - Sto to radite, djeco? Britta mi je jutros bila veoma veoma čudna, a sada si i ti tako t ako zbunjen. U bračne probleme ne bi se trebao nitko miješati, ali možda bih te ipak mogla savjetovati. Herbert joj je u žurbi ispri čao što se dogodilo i kako on vjeruje da mu je Theo priredio tu muku. Gospoña Claudina gaje pažljivo saslušala. - Tvoj je bratić pokvaren tip, dragi Herberte. To sam ve ć dugo znala - rekla je ljutito. - A pri tome on vjerojatno vjerojatno nije niti lagao. Ne mogu mogu ga zbog toga toga optužiti. Pa čak kad bi me ona konačno saslušala... ho će li povjerovati mojoj tvrdnji da sam nevin? Gospoña Claudina je zamišljeno gledala pred sebe. Zatim je brzo kazala: - Nije potrebno da je uvjeravaš u svoju nevinost. Možda ja bolje shva ćam njeno duševno stanje od tebe. Čini se da tamo gore u »Vili Claudini« bjesni neki bakcil koji izaziva nepovjerenje. nepovjerenje. Suosje ćam s tim siromašnim djetetom. - Ali što bih ja trebao učiniti? - zaviknuo je uzbu ñeno Herbert. - Ne ćeš valjda tražiti od mene da gledam kako se ona mu či? Ne možeš slutiti koliko patim zbog toga što me izbjegava. Stara gospo ña nasmiješila se suznih o čiju. - Znam, Herberte, Herberte, znam znam to na sre ću. A ja ti mogu i ho ću povratiti Brittino povjerenje. Ja sam kriva što joj tada nisam otvoreno kazala što je na stvari. Znam, kako izgleda jedno srce koje bi htjelo vjerovati i pouzdati se, a ne može. Ti ne ćeš morati kazati niti jednu rije č za svoje opravdanje, jer je strašno ženi slušati takve rije či, kad nije sigurna u njih. Meni će Britta vjerovati, u to se možeš pouzdati. Tada će sama do ći k tebi i zamoliti te za oproštenje. Ostavi  je na miru. Ako ti ona danas još izmi če, ne tjeraj je. A sretnete li se prije no što sam ja s njom govorila nemoj o tome izustiti niti rije č. - Ali ona će morati još više patiti. Stara gospoña gaje ozbiljno pogledala. - Bolje da sada pati nekoliko dana, dana, nego kasnije kasnije čitav život. Budi suzdržljiv. Ona će moći iz tvog vladanja zaklju čiti da si ti povrije ñen. Sve drugo prepusti meni. Herbert je uzdišu ći pristao. - Ali dugo dugo to neću moći izdržati - istisnuo je mu čno. Gospo ña Claudina se nasmiješila. - Ne boj boj se, to neće dugo trajati. Možda će ona još danas do ći k tebi. Ako ne, sutra sigurno. Tada će sve opet biti u redu. Herbert se, bar donekle umiren, vratio u laboratorij gdje ga je čekao važan posao. Gospoña Claudina gledala je za njim. - Tako ludo kao kao Britta stavila sam na kocku i ja jednom svoju svoju sre ću. I nitko mi nije mogao pomoći. A tako očajan kao sada Herbert, sigurno je poneki put i Heinz odlazio od mene prije nego što je u činio posljednji odlu čujući korak. Oh, ti moj ljubljeni mužu što sam ja to u činila sebi i tebi! Britta se poslije podne opet ispri čala gospo ñi Claudini zbog glavobolje. Zaista se loše osje ćala i bila je na smrt umorna. Dulje više nije mogla izbjegavati Herberta. To bi ina če palo u oči posluzi... i njenoj majci. A ova nije nipošto smjela saznati ono što je Britta čula o Herbertu. Moglo bi mu to naškoditi u 94

GIGA

njenim očima, a to Britta nije željela, jer je usprkos svemu još uvijek ljubila Herberta. Pokušala je zamisliti kakav će biti njihov ponovni susret. On će nastojati na sve mogu će načine čitavu stvar prikazati kao nevažnu sitnicu. A zatim, kakav će to brak nakon toga biti? Živjet će jedno uz drugo bez osje ćaja, bez povjerenja. Stisnula je zube, i trzaj joj jjee prošao tijelom. No zatim se odlu čno uspravila. U vrijeme kad se on nave čer trebao vratiti ku ći, čekala ga je ona blijeda i tužna lica u sobi za dnevni boravak. Stigao je točno kući. Čula je njegov korak i ostala sjediti kao uko čena na svom mjestu. Kad je ušao u sobu, okrenula je lice l ice prema prozoru. Čitavo njeno držanje odavalo je odbojnost. Nježnost s njegove strane pri činila bi joj se sada kao uvreda. Htio je prvo potrčati prema njoj, no vidjevši njeno držanje, on se sjetio rije či gospoñe Steinbrecht. - Dobra večer, Britta, možemo li kona čno razgovarati - kazao je poluglasno. Ona je okrenula glavu prema njemu i on je ugledao bolni izraz na njenom licu. Bez svoje volje, pružio je ruke daje zagrli. No ona gaje pogledala tako odbojno daje on brzo opet spustio ruke. - Dobra večer - kazala, je ona kao bez glasa. - Ne osje ćam se dobro, oprosti mi! I pri tome je pomislila - Sada će se po četi ispričavati. Na njeno iznena ñenje ništa se takvo nije dogodilo. On je samo rekao tako mirno kako mu je to t o bilo mogu će: -Nadam se da ti je sada opet dobro. Hoćemo li večerati? Ustala je s osje ćajem kao da tlo pod njenim nogama drhti. Što je to bilo? Zar on nije smatrao potrebnim ni da se ispri ča? Njen se ponos probudio. Sjedila je naizgled mirno nasuprot njemu. Ina če su običavali za vrijeme jela činiti razne gluposti, no danas su jeli posve mirno ili i li su se bar pretvarali da to čine. U istinu su oboje s najve ćom mukom progutali nekoliko zalogaja. On je potajno promatrao Brittu i mislio: - To više ne ću moći dugo izdržati. Nešto ga je u njenom ponašanju tjeralo na opreznost. Kako bi on lako mogao sve pokvariti ne bude li slušao savjet gospo ñe Steinbrecht. Ustali su u isto vrijeme. Nisu više mogli podnositi tu muku i Britta je j e brzo kazala: - Idem još načas dolje k majci, jer poslije podne nisam bila tamo. Zatim je brzo izašla iz sobe. Htio je potrčati za njom, ali tada t ada je zastao. - Ona ide k majci - čekat ću dok se ne vrati. Otišao je u svoju radnu sobu i sjeo kraj pisa ćeg stola. Sada više nije mislio na posao. Podupro  je glavu rukama i razmišljao. Njegovo je srce bilo ispunjeno bijesom zbog Thea Thea kojemu je mogao zahvaliti za svu tu muku. Sto bi se dogodilo kad mu gospo ña Claudina ne bi mogla biti svjedokom? Tada bi njegova sre ća možda zauvijek bila uništena. A to je Theo i želio. Bila je to njegova osveta stoje Herbert osvojio Brittinu ruku. Stisnuo je pesnice i o či su mu prijeteći zasjale. - Dječače, kad ne bi bilo ono dvoje staraca kojima toliko dugujemo, ti bi me ve ć upoznao!

95

GIGA

XXIV

Britta, veoma nesretna, požurila je niz brdo. Njeno je srce bilo puno o čaja. Mogla je objasniti Herbertovo ponašanje samo potpunom ravnodušnoš ću prema njoj. Dakle to je preostalo, nakon što se više nije morao pretvarati? Mislio je vjerojatno kako sada više ne mora igrati ulogu sretnog ljubavnika. Britta bi mogla glasno zaplakati od muke. No njen se ponos probudio. I njen prkos! Niti jednom rije rij e č ju ona neće odati koliko zbog njega pati. Blijeda, ali ponosno uzdignute glave, došla je gospo ñi Claudini. Samo mali trokut na čelu odavao je staroj gospo ñi kako Britta još uvijek nije našla svoj unutarnji mir. Privinula se s puno ljubavi u maj čin zagrljaj. Ah, kako je dobro mogla sada razumjeti koliko  je majka morala patiti. patiti. Ali zato ona nikad nije smjela smjela saznati da je i njena sre ća propala. Nije htjela pokazati niti Theu daje zadao smrtni udarac njenoj ljubavi. Gospoña Claudina nježno je zagrlila mladu ml adu ženu. - Ti bi htjela htj ela još neko vrijeme razgovarati sa mnom? Dobro je što si došla, drago dijete, čeznula sam za tobom. Da li se sada opet posve dobro osje ćaš? Britta ju je tako čvrsto stisnula kao da traži oslonac i suze su joj j oj stale navirati. Ona se ipak hrabro svladavala. - Još me uvijek uvijek malo boli glava, no no to će brzo pro ći. Ne brini zbog mene, draga maj čice. - A Herbert, najdraža? najdraža? Zar ti je dopustio da da do ñeš sama? Britta je izbjegavala njen pogled. - On još ima posla. Gospoña Claudina je pogladila njenu sjajnu kosu i nasmiješila joj se. Kako je Britti bilo teško lagati. - Sto, zar je on tako marljiv? To će mu sigurno biti teško. Britta je nastojala razgovarati o nečem drugom i kad je gospo ña Stange donijela nešto za osvježenje čak se s njom i našalila. I kad je ostala sama s majkom zadržala je taj radosni ton. Ali tada je gospo ña Claudina povukla mladu ženu k sebi na divan i kazala, drže ći njene ruke u svojima: - Dijete, ne pretvaraj se. Mene ne možeš prevariti. Čitam u tvojim očima svašta, što ne odgovara tom veselom govoru. Valjda se ljutiš na svog muža jer on pretpostavlja svoj posao tebi? Možda si čak dotrčala ovamo, žele ći ga zbog toga kazniti? Britta je sjedila kao uko čena, bojeći se da majka ne bi nešto primijetila. - Ne, ne, zaista ne - promucala je. Gospo ña Claudina ju je poljubila u čelo. - Na sreću ti ne znaš lagati - kazala je mirno. Britta je pocrvenjela. - Ali majko,... majko,... draga majko... - Ostavi to. Gledam kroz tebe kao da si od stakla. Britta je bespomo ćno stisnula ruke i njene su o či promatrale staru ženu s bolnim pitanjem. Tada je kazala tiho: - U činila bi mi najve će dobro, kad me ništa ne bi pitala. Gospoña Claudina se uspravila. - Dijete, ja ništa ne pitam. Ali nešto nešto ću ti ispričati. Znaš li tko je prije mnogo godina stanovao u »Vili Claudini«? Mlada žena ju je za čuñeno pogledala. - Ti i moj otac - odgovorila je, oklijevajući. - Da, jedna veoma veoma luda mlada žena žena koja je vlastitim vlastitim rukama uništila svoju sre ću. Ona je tamo živjela sa svojim suprugom kojeg je tako dugo mu čila svojim nepovjerenjem da on to više nije mogao podnositi i da ju je zauvijek napustio - kazala je ozbiljno i zna čajno. Problijedivši, spustila je Britta glavu. - Majko, draga majko, što želiš želiš time kazati? - Da sada tamo opet stanuje jedna jedna isto tako luda mlada žena i da si ti najdraže dijete, na najboljem putu u činiti istu ludost koju sam ja u činila. Crvenilo je navrlo Britti u obraze. Htjela je sko čiti i pobjeći, ali stara gospo ña ju je čvrsto 96

GIGA

držala. - Sada ćeš ostati ovdje i poslušati što ću ti reći - kazala je gotovo strogo. Britta je pala na svoje mjesto. - Tako si čudna, majko. Što želiš od mene? - Želim te opomenuti. opomenuti. Nemoj zbog nepovjerenja nepovjerenja razoriti svoju sre ću. Dršćući bacila joj se Britta u naru čaj. - Ti znaš? Znaš Znaš što se dogodilo? - Znam da si neopravdanim neopravdanim nepovjerenjem nepovjerenjem ugrozila svoju svoju sre ću. - Ah, kad bi bar bar bilo neopravdano! neopravdano! - uzviknula je bolno Britta. Britta. Gospo ña Claudina ju je čvrsto privinula k sebi. - Neopravdano je Britta, ja to znam. znam. Sreća je, što ja to znam i što ću ti povratiti tvoju vjeru. Čuvaj se, dijete moje! Ne otvaraj tako brzo svoje srce nepovjerenju. Kad je ono jednom ušlo, veoma gaje teško izbrisati. Nepovjerenje ubija sve što je dobro i lijepo u ljudskom l judskom srcu. Britta je podignula svoje blijedo lice. - Kad ti već sve znaš, moraš znati i to da imam i mam razloga za nepovjerenje. - Zato stoje neki podli podli čovjeku svojoj ogavnoj želji za osvetom kazao nešto ružno o tvom mužu? I kako si mu brzo povjerovala? Britta je odmahnula glavom. - Nikad, nikad mu ne bih vjerovala! Ni jednom jednom čovjeku to ne bih vjerovala... osim samom Herbertu. Pa ja sam ga pitala, a on to nije niti nastojao zatajiti. Ali, odakle ti sve to znaš? - Herbert mi je kazao. - On? Kad ti je rekao? - Danas u podne. Tražio te. - I to se usudio? - Zar to nije dovoljan dokaz da si ga ga lažno optužila? Britta se puna o čaja uhvatila za glavu. - Ali on je sam sam priznao. - Što to, dijete? Prisjeti se. se. Ti si ga nešto pitala, pitala, a on ti je rekao istinu. No kad ti je htio objasniti da je on uza sve to nevin, ti si pobjegla i zaklju čala se. - Nisam ga ga htjela vidjeti osramo osramo ćena. - Za to nije bilo nikakvog nikakvog razloga. Pitala si gaje li on na dan dan kad ste se zaru zaru čili već znao da si ti bogata nasljednica? - Da, i nikome osim njemu samome ne bih bih bila povjerovala da je to zaista tako. Gospoña Claudina pogladila je žarke Brittine obraze. - Dijete, da se barem u mojoj mladosti našao netko netko tko bi mogao sve moje sumnje raspršiti raspršiti kao što ću ja sada u činiti s tvojima. - Majko, draga majko, majko, kad bi ti to mogla! mogla! Ali on je sam priznao. priznao. - Da je na dan kad ste ste se zaru čili sve znao. Pa to je morao priznati. Ali da si samo trenutak pričekala saznala bi kako je on to saznao istom nakon vaših zaruka kad je od tebe krenuo k stricu. Mlada se žena stresla. U njenim baršunastim o čima pojavio se tra čak nade. No tada se to svjetlo opet ugasilo. - A slijedećeg dana kad sam mu kazala da se bojim što će se on zbog mene morati mnogo toga odreći, kad sam mu kazala da ću biti štedljiva u našem domu, zašto mi tada t ada nije sve priznao? Stara je gospo ña kimnula. - Vidiš li dijete, kako kako jedna sumnja raña drugu. Na sre ću, mogu ti oduzeti i ovu. Nije ti to kazao na moju želju. Bilo mu je to veoma teško, a teško mu je bilo i to t o što ti ne ćeš primiti sve samo od njega. Kako si ti, mala glupa djevojko, mogla posumnjati u takvog čovjeka? Bilo mu  je teško odustati odustati od toga da ti svojim rukama rukama sagradi toplo gnijezdo. gnijezdo. On je to tako lijepo zamišljao. Već dugo prije no što sam i ja j a znala da ćeš ti biti moja nasljednica, on mi je priznao

97

GIGA

da te ljubi. S čežnjom je čekao na svoj novi položaj i istog dana kad se to dogodilo, on te je zaprosio. Nekoliko je sati kasnije saznao što sam tog dana dogovorila s njegovim stricem. stri cem. Ovaj je zahtijevao od njega potpunu diskreciju. Kad je Herbert kasnije došao k meni, zamolio  je da ti sve smije kazati. kazati. No ja sam htjela da me ti ljubiš zbog mene mene same, a ne ne zbog mog nasljedstva. Zabranila sam mu da govori. Za njegovo umirenje kazala sam mu kako sam mu, ako on i ne bi postao tvoj suprug, namijenila dio svog imetka. Ovu svotu sam mu kasnije predala kao zajam i odredila da kamati služe za uzdržavanje vašeg ku ćanstva. Tek tada se on priviknuo na misao da bude muž bogate žene. Nije ga to baš veselilo i samo njegova velika ljubav prema tebi pružala mu je olakšanje. Tako, dijete, sada znaš sve. A sada vjerojatno i na sve to gledaš drugim o čima. Britta je u njenu zagrljaju prolila vruće suze sre će. - Majko, draga majko, što bi bilo kad tebe ne ne bih imala! Sve... baš sve tebi zahvaljujem! zahvaljujem! A sada i ono najviše i najbolje! Gospoña Claudina ju je poljubila. Vlažnih o čiju gledala je u njeno lice iz kojeg je sada s ada nestala sva bol. - A sada sada obrisi oči i potrči svome mužu koji vjerojatno u takvom duševnom stanju ne može raditi. Ne zaboravi ovu pouku - nikad više ne sumnjaj u njega. On je pošten, divan čovjek i beskrajno te ljubi. Britta je skočila i pritisnula ruku na srce. - Ah - kazala je ustrašeno, a u isto doba i sretno - on se sigurno sigurno ljuti na mene. Danas mi nije kazao niti jednu dobru rije č. Bio je posve služben. Noja sam to zaslužila. U pravu je što se ljuti. Stara dama se nasmijala. Bila je duboko dirnuta. - On neće iskoristiti svoje pravo. To ćeš primijetiti kad se pokajni čki vratiš onamo gore. Jedva sam ga nagovorila da ve čeras bude tako služben sa svojom ludom, malom ženom. No ti si zaslužila kaznu. Britta je tako čvrsto zagrlila svojim mladim, snažnim rukama gospo ñu Claudinu daje ova, smijući se, stala moliti za milost. - A sada sada bježi, derište, inače ćeš me još zagušiti. Sutra te želim vidjeti vedrih o čiju i sretna lica. Još jednom je Britta poljubila staru damu, a zatim je otr čala. U pravom smislu riječi, letjela je uz brdo. Potpuno bez daha stigla je do »Vile Claudine. U Herbertovoj radnoj sobi još je gorjelo svjetlo. Odmah je potr čala k njemu. Sjedio je ozbiljan i zabrinut kraj pisa ćeg stola. Britta je poletjela prema njemu i pala kraj njega na koljena, zagrlivši ga. - Herberte, moj najdraži, možeš li mi oprostiti što sam sam posumnjala u tebe? tebe? - izustila je bez daha. Njegovo je lice sretno zasjalo. Povukao ju je u svoje krilo i čvrsto je stisnuo uza se. - Najdraža, jesi li opet moja? Jesu li nestale zle sumnje? sumnje? Pogledaj me! Znaš li sada da si ti sva moja sreća? Slatka, zla ženo, kako si me mu čila! Poljubio ju je toplo i srda čno, uvijek i uvijek ponovo, a ona se drš ćući privila uz njega. - Dragi, to su bili strašni strašni dani. On ju je privinuo k sebi kao daje brani. - Nikad više ne smiješ posumnjati posumnjati u moju ljubav, draga. Ona je moje najviše, moje najsvetije. najsvetije. Nitko ne smije u nju dirnuti - čak niti ti. Ja bezgranično i čvrsto vjerujem u tebe, a ti moraš isto tako vjerovati u mene. - Ne brini, dragi moj mužu. mužu. Ovi strašni strašni časovi izliječili su me za sva vremena od bilo kakvih sumnji. Me ljuti se više na mene. Poljubio joj je o či. - Da se ne ljutim? Nisam to činio niti časa. Sve se urotilo protiv mene. Theo je dobro odabrao

98

GIGA

svoje riječi. Zar ne, on je posijao to krvavo sjeme? Ona gaje uplašeno zagrlila. - Ne misli više na to. Nemoj Nemoj s njim obračunavati. - Ne, ne, budi bez brige. brige. To neću učiniti zbog strica i tetke. Osim toga, on vjeruje u ono što ti  je kazao. Htio se samo osvetiti zbog toga što sam ga ga pretekao kod »zlatne »zlatne ribice«. No ipak ću mu dati lekciju. Moje siromašno, drago srce, vidio sam koliko patiš. - Zaboravimo na to, najdraži mužu. - A kako te tvoja draga majka oslobodila oslobodila sumnji? - upitao ju je, je, nježno ljube ći njene oči i usne. Ispričala mu je sve, a on je njeno pri čanje prekidao poljupcima. Kad je završila, rekao je sretan: -Dobro je, što se sve to dogodilo. Sada je nestala i posljednja sjenka s naše sre će. Uvijek me je malo smetalo što nisam bio potpuno iskren prema tebi. Idućeg dana napisao je Herbert pismo Theu: »Dragi bratiću! Za umirenje tvoje nježne duše, javljam ti da si se uzalud trudio da pomutiš  moju sreću. Možda ti to ne bih saopćio na tako miran na č in, in, kad ne bih znao da si me ti smatrao lovcem na miraz. Dopusti da ti objasnim tu tvoju zabludu. Zaru č io io sam se s Brittom već u poslijepodnevnim satima onog dana, a tek sam nave č er, er, u tvom prisustvu, saznao da će ona postati nasljednica. Kad si ti one ve č eri eri napustio ku ću, saopćio sam stricu Hermanu i tetki da sam se zaru č io. io. Na sreću, svjedok mije bila i gospo ñ a Steinbrecht. Ona je ve ć dugo vremena znala za moju ljubav prema Britti, a znala je i to t o da samo č ekam ekam na unapre ñ enje enje kako bih mogao Brittu, siromašnu Brittu, povesti svojoj ku ći. Samo tim sretnim okolnostima  zahvaljujem što moj moj brak nije tvojim ljubaznim ljubaznim nastojanjem postao postao zauvijek nesretan. nesretan. U svezi svezi s tim, a i zbog tvog duševnog stanja, molim te da nas u budu će posjećuješ samo kad je to neophodno zbog strica i tetke. Kao hvalu za tvoje ljubazno l jubazno nastojanje, prilazem ovom pismu onu mjenicu. Možeš je sam  poništiti. Želim uspomenu uspomenu na to izbrisati iz svog svog sjećanja. To je moja osveta. Tvoj bratić Herbert« Theo Frensen je pocrvenjeo čitajući to pismo. Polagano je svije ćom spalio krivotvorenu mjenicu. Herbert i Britta zaboravili su, svjesni svoje ljubavi, da se Theo pokušao umiješati u njihov brak. A taj je brak ostao nepomu ćeno sretan, jer ništa više nije moglo uništiti njihovo meñusobno povjerenje. Gospoña Claudina uživala je u sre ći mladog para. Doživjela je duboku starost i bila je je Herbertovoj i Brittinoj djeci nježna baka. Sin je dobio ime i me Heinz, a k ći Claudine. Starost je gospo ñi Claudini donijela mnogo ljubavi, tako daje mogla zaboraviti na izgubljenu sre ću svoje mladosti.

99