Hedwig Courtsh Mahler-Odbacena Kcerka

Hedwig Courths - Mahler

GIGA

I Leonora Strasser klečala je pokraj kreveta svog djeteta i promatrala vlažnih očiju njegovo rumeno lišće. Izraz Leonorinih očiju bio je bolan i tužno oklijevanje gušilo je osjećaj sreće za kojim je žudjela njezina zbunjena duša. Teška borba razdirala je srce dražesnoj mladoj ženi i uništavala je. Ono stoje morala činiti, što joj je nalagala njezina priroda, to će je istrgnuti iz otmjenog, udobnog doma, odvojiti od djeteta kojeg je ljubila svim svojim majčinskim srcem. Iznenada joj se učini nemogućim odvojiti se od djevojčice iako se to moralo dogoditi. Nije je smjela, a niti mogla odvesti iz ove kuće u kojoj je živjela mirno, i povesti je sa sobom u neizvjesnu budućnost. A nije je smjela otrgnuti ni od oca koji će ionako svojim bijegom raniti do dubine srca. To je saznanje takoñer tištilo njezinu dušu. Njezin je muž bio tako dobar i mio, a nju je neprekidno mučilo što je morala živjeti kraj njega u laži. Tešku je krivnju natovarila na sebe kad se udala za njega bez ljubavi. A sada je krivnja postala još i teža što ga je htjela napustiti zauvijek... A ipak nije mogla drugačije. Nije mogla dulje živjeti životom laži jer bi inače još dublje utonula u krivnju i sramotu. A barem sramotu nije smjela unijeti u kuću Rudolfa Strassera. Toliko mu je bila dužna. Htjela je otići poštena, jer mu nije dulje mogla biti vjerna. Dok se tako borila sama sa sobom, tiho su se otvorila vrata dječje sobe i Rudolf Strasser je ušao. Bio je mnogo stariji od svoje žene, vjerojatno barem dvostruko. Kosa mu je već posijedila na sljepoočicama, ali još je uvijek bio zgodan čovjek. Sretnim je pogledom obuhvatio majku i dijete. Tiho je pristupio krevetu male Dagmar i zastao kraj svoje žene. Leonora se prisilila umiriti, pa joj je čak uspjelo nasmiješiti se. Naučila je kroz sve te godine, otkada je bila Rudolfova žena, skrivati pred njim svoje osjećaje. Nagnuo se nad šestogodišnje dijete, i nježno poljubio debeljuškastu ručicu koja je ležala na modrom svilenom pokrivaču. - Utonula si u promatranje svoje male ljubimice, zar ne? Ne daj se smetati! Odvest ću se u poduzeće. Do viñenja! Leonora je znala da se više nikada neće sresti. Uhvatila je ruku svog muža i pritisnula u nijemoj zahvalnosti usne na nju. - Zbogom - dahnu tako tiho da ju je jedva razumio. Ne sluteći što je to »zbogom« značilo, Rudolf joj kimnu, pogleda još jednom pun ponosa dijete i tiho izañe. Kad je zatvorio vrata za sobom, Leonora je brzo ustala. Plakala je, a cijelo joj se tijelo treslo. Nije joj bilo lako napustiti tog dobrog čovjeka koga je voljela poput oca i koji ju je doveo k sebi kad joj je bilo najteže. Napokon se smirila i posušila suze. Ponovno se nagnula nad dijete, i još jednom ga poljubila nježno i tiho. Tad odlučno izañe iz sobe. U svojoj sobi brzo je odjenula putnu haljinu, pokupila neke sitnice i gurnula ih u torbu. Prtljagu je već jučer otpremila iz kuće i uz neki izgovor naredila da je odvezu na željezničku postaju. Brzo je stavila puder na zaplakano lice, nataknula šešir na glavu i povukla veo preko očiju. Ostavila je za sobom sve što joj je Rudolf poklonio u svojoj ljubavi. Nije ponijela nakit i niti jednu od skupocjenih haljina. Onako kako je prije nekoliko godina ušla u ovu kuću, tako ju je sada i napuštala. Ostavila je za sobom i svoje najveće blago - svoje dijete. Tiho je izašla iz sobe i krenula hodnikom obloženim sagom. Na vratima sobe svog djeteta zastala je još jedan trenutak naslonivši obraz na njih. Grčevito je zajecala. Tad začu buku s gornjeg kata. Vjerojatno je jedna od sobarica silazila. Nije željela daje vidi tako uplakanu, pa je jurnula niz stube i kroz predvorje izašla iz kuće. Vani ju je već čekao automobil koga je njezin muž poslao natrag iz poduzeća jer je tobože trebala poći nešto kupovati. Vozač, koji ju je uvijek vozio, stajao je kraj automobila i pomogao joj ući. Bacila se na sjedište. Još jednom joj pogled odluta prema prozoru iza kojeg je njezino dijete spavalo. Automobil odmah krenu. Leonora se nasloni zajecavši glasno.

2

GIGA

Drhtala je po svem tijelu i jedva se uspjela smiriti kad se auto zaustavio pred velikim modnim salonom gdje je navodno željela kupovati. Izašla je i rekla koliko god je mirno mogla, izvadivši pismo iz torbe: - Možete se odvesti kući. Sastat ću se ovdje s prijateljicom s kojom ću provesti poslijepodne. Ne budem li se još vratila kad moj muž doñe kući, predajte mu, molim vas, to pismo. Nije Leonora prvi put na takav način otpustila vozača i automobil. Vozač joj otvori vrata modnog ateljea, a zatim se vrati u automobil. Leonora je samo nekoliko trenutaka ostala u modnom ateljeu. Prodavačici, koja ju je dobro poznavala, rekla je da se predomislila pa će prvo obaviti neki drugi posao a zatim se ponovno vratiti. Tad je napustila atelje kroz druga vrata i izašla na ulicu. Djelovala je pritom vrlo nesigurno. Tog trenutka j e kraj nj e prošao neki ñak držeći u ruci torbu. Nj egovo lijepo, iskreno mladenačko lice porumeni primijetivši Leonoru. Bio je to Werner Falkner, sin prvog prokuriste tvrtke Strasser i sin. Za njega je gospoña Leonora bila pojam ljepote i dobrote. Obožavao ju je mladenačkim žarom, pa je pristojno pozdravi. Leonora bi najradije bila izbjegla taj susret, ali kako to više nije bilo moguće, zastala je, pružila mu ruku i rekla umornim smiješkom: - Kako ste, gospodine Werner? Običavala ga je tako nazvati, jer ga je i njezina kćerica tako zvala. - Hvala vam, dobro mi je. - Već dugo niste bili kod nas. Znate da vam se Dagmar uvijek raduje. A nas ne treba ni spominjati. - Ne bih vam želio prečesto smetati - odgovori mladić dok su mu oči zasjale. - A uz to moram mnogo učiti, jer se približava kraj godine. - Već ćete uspjeti. Tako ste marljivi. Zar ne, ubrzo ćete doći k maloj? Dijete vas tako voli. Werner Falkner se nakloni. Gospoña Leonora nije shvaćala koliko gaje usrećila time stoje bila tako ljubazna prema njemu. A Leonori se pričini kao daje tog mladića morala učiniti zaštitnikom svoje kćeri. - Vrlo volim malu Dagmar. Rado bih došao u nedjelju ne budem li vam smetao. - Ne, ne, nećete smetati! Doñite, što češće možete! Budite dobri prema mom djetetu! Već sam jednom rekla da ste mladi Dagmarin vitez. Nemojte to zaboraviti, gospodine Werner! To je zvučalo nekako značajno. Tek mnogo kasnije, kad je Werner Falkner saznao da je Leonora Strasser zauvijek otišla, shvatio je značenje tih riječi. Nikada neće zaboraviti taj susret. Leonora požuri dalje. Kasnila je, pa je morala nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Brzo je prešla put do željezničke postaje. Tek što je ušla u dvoranu priñe joj neki vitak i visok čovjek. - Napokon, Lora! - reče uzbuñeno. Zadrhtala je osjetivši na sebi njegov topao, nježan pogled. - Nisam mogla doći ranije, Carol! - Najvažnije je da si napokon ovdje - duboko uzdahnu čovjek. - Plašio sam se da uopće nećeš doći. Ne bih to mogao podnijeti. Doñi brzo, vlak već čeka. Povukao ju je za sobom na peron i pomogao joj popeti se na vlak. Imali su odjeljak sami za sebe, a Carol Magnus privukao je Leonora k sebi i poljubio je, kao što umirući od žeñi ispija vodu s izvora koja mu vraća život. Ležala je bez trunke snage u njegovu naručaju. Ali kad je vlak krenuo, otrgnula se i htjela izaći. - Moje dijete, Carol - moja Dagmar! - zaviknula je ne znajući što bi, jer ju je bol razdirala. Držao ju je čvrsto u svom zagrljaju. - Lora, dijete ima oca! A ja imam samo tebe. - Moje dijete! - zadrhtala je Leonora. - Zašto sam morala napustiti svoje dijete? - Tiho nastavi: - Carol, ti niti ne slutiš što sam žrtvovala za tebe. Trzaj je prošao njegovim lijepim licem. Pogleda je pomalo samilosno i pomalo ljubomorno.

3

GIGA

- Lora, slatka Lora, nadoknadit ću ti sve što si morala napustiti zbog mene. I sama si uvidjela da ne možeš dulje živjeti u laži. To je bilo ispod tvog dostojanstva. Pogledala ga je, a njezin pogled posta blag kad je primijetila molećiv izraz njegova lica. Privukao ju je sebi i ponovno pritisnuo svoje usne na njezine. Lora je tog trenutka sve zaboravila. Čak i svoje dijete. Shvatilaje damorapoći s tim čovjekom, ako nije željela prevariti Rudolfa Strassera. Njezino je srce uvijek pripadalo samo Carolu Magnusu. Morala gaje napustiti, jer ju je težak život prisilio na to. Pomoću svoje ljubavi i strasti povukao ju je sada za sobom u nesigurnu budućnost, a ipak će uz njega ostvariti svoju punu sreću žene. Ali u svome je srcu ponovno osjetila oštru bol zbog svog djeteta. Znala je već i sada, kad je počivala u zagrljaju ljubljena čovjeka, da nikada neće moći nadvladati čežnju za Dagmar. Srušila je sve mostove za sobom. Mogla je imati samo jedno - čovjeka koga je ljubila ili svoje dijete. A Carol Magnus je pobijedio. Šaptao joj je kako je žarka njegova ljubav i zahvalnost što nije dopustila da krene sam u svijet koji ga je sada očekivao sa zlatom i lovorikama. A Leonora je dopustila daje obavije njegova ljubav... A kod kuće je ležala mala Dagmar u svom krevetiću ne sluteći što joj je sudbina tog dana oduzela. Tamna se sjena spustila nad njezinim mladim životom.

4

GIGA

II - Tetko Brigita, zašto se otac uvijek ljuti? - Ne ljuti se, Dagmar! - Nisi li primijetila kako me ljutito gledao kad je prije nekoliko trenutaka provirio u sobu? Odmah je opet izašao. Inače me uvijek grlio, milovao i govorio mi: »Moje slatko dijete!« Sada nikada više nije nježan prema meni, uvijek me promatra nekako ljutito. - Sigurno nije ljut na tebe - samo je tužan. Govoreći to, tetka Brigita je s mnogo saučešća pogladila svilenkastu plavu kosu djevojčice koju je promatrala raširenih očiju. - Tužan? Stara je gospoña uzdahnula i nježno zagrlila djevojčicu. Dagmar još uvijek nije znala što je nesreća, iako ju je ona već davno pogodila. Ali vjerojatno će ubrzo shvatiti. Duboka je sjena pokrivala njezin mlañahan život. A ta će sjena postajati sve gušća i tamnija. Pretvorit će se u veliku nesreću. - Biti nesretan je nešto zlo i tužno, drago dijete! Tvoj se otac ne ljuti, samo je vrlo nesretan. Iz njegova je života nestalo sunca. Dražesno je dječje lice problijedilo, a oči su joj postale još veće i ustrašenije. - Otac je tako tužan jer je nestalo sunca? Zašto je otišlo od njega? - To ne možeš razumjeti, Dagmar! Za to si još premalena. - Ne mogu li ponovno pronaći sunce za oca? Zar je to nemoguće? Htjela bih tako daleko hodati dok se ne umorim i donijeti mu natrag sunce. Na tetkinu se licu pokazalo nešto poput suzdržana plača. - Ubogo moje, milo dijete! - Jesam li siromašna? Mislim da siromašni ljudi nemaju što jesti. I nemaju novaca za kupnju odjeće. Ali ja to sve imam. - To imaš, ali čovjek može biti siromašan i u nečemu drugom. - Sad znam. Kažeš da sam siromašna jer me boli da je otac tužan, kako si ti rekla. Ne mogu li mu pomoći? Ili možda netko drugi, ako ga zamolim za to. Brigita Hartmann odmahnu glavom. - Ne, nitko mu ne može pomoći. Stara gospoña pogleda prema vratima iza kojih je malo prije nestao njezin bratić Rudolf Strasser, Dagmarin otac. Dobro je vidjela njegov tmuran i zamišljen pogled kad je pogledao Dagmar. Možda bi ga dirnulo ono stoje dijete govorilo, možda bi sahranio svoju mračnu sumnju. Uzdahnula je. Dagmar se sada opet igrala svojim lutkama koje je odmaknula kad je otac otvorio vrata. Nježno je pogladila jednu poprilično istrošenu lutku, dok su lijepe, nove lutke sjedile poredane na jastuku. Nježno je privinula ružnu lutku uza se. - Tetko Brigita, nije li čudno što moja lutka Liza nema oca, a ja nemam majku. Zašto je moja majka otišla od oca i mene? Gospoña Brigita prestrašeno pogleda dijete. - Šuti, Dagmar, ne smiješ govoriti o svojoj majci. Otac se ljuti kad to čuje. Dagmar prestrašeno pogleda prema vratima. Uspravila se na vrške prstiju i privinula se uz tetku, držeći grčevito svoju lutku. Zatim šapnu: - Otac nije ovdje, ne može nas čuti. Ali s tobom smijem govoriti o majci, tebe to ne boli, zar ne? Rado bih te nešto zapitala. - Što to, Dagmar? - Zašto je moja majka otišla na tako daleko putovanje? Prije je uvijek putovala s ocem i sa mnom, a otac je uvijek bio tako drag. Otkad je majka sama pošla na dalek put, otac me više nije poljubio. Jesam li možda bila nepristojna? Ponovno je Brigita Hartmann zagrlila malu djevojčicu. - Ne, uvijek si pristojna. Ali ne smiješ govoriti o majci kad je otac prisutan.

5

GIGA

- Reci mi brzo zašto je majka otputovala bez mene? - Jer se male djevojčice ne može voditi na tako dalek put. - Već sam tri put bila s majkom i ocem na moru i jednom u visokim bregovima. Usred ljeta njihovi su vrhunci bili pokriveni snijegom. Moj otac kaže daje to zato što su tako visoki. Kad sam mogla ići tako daleko, zašto me majčica nije povela sa sobom? - Tvoja je majka ovaj put otputovala mnogo, mnogo dalje. Preko velikog mora u daleku zemlju. Dagmar zabrinuto kimnu glavom. - Moja je majka otputovala posve sama? Sigurno se plaši zbog mene. Stara se gospoña ugrize da bi zatomila uzvik. - Ne smiješ mnogo pitati, dijete moje! Još si premlada a da ti to mogu objasniti. Najvažnije je da otac ne čuje kako spominješ majku. Inače će postati još mnogo ružniji i nesretniji. Mala Dagmar je problijedila i prestrašeno pogledala tetku. Nježno je pritisnula svoje dražesno lice uz lutkino. - Ne, ne, ne bih htjela da bude žalostan. Tako bih ga rado opet obradovala. Govorit ću posve tiho o majci kada njega ne bude. Ali moram ti reći koliko silno želim da se majka opet vrati. Tad bi otac bio veseo, a ja isto tako. Majka je ponekad bila tako vesela i igrala se sa mnom. Samo je u posljednje vrijeme mnogo plakala, a sad valjda neprekidno plače zbog mene. Zastoje otišla od mene? Zar je to morala? Gospoña Brigita se uzbuñeno pogladi po čelu. - Dijete, dosta pitanja! Igraj se s Lizom! Sašit ćemo joj novu haljinu. Dagmar je zagrlila lutku kao daje želi zaštititi. - Lizi nije potrebna druga haljina. Ovu je majka sama sašila kad mi je poklonila Ližu. Drugim lutkama možeš sašiti nove haljine, one se rado lickaju i nikada im nije dosta haljina. Liza je moja najmilija, tako kako sam i ja bila najmilija svojoj majci. Gospoña Brigita je brzo donijela kutiju s raznim krpicama i dopustila Dagmar da izabere one koje je željela za svoje lutke. Dagmar se smirila i udubila u odabiranje. Gospoña Brigita se jedan sat igrala s djetetom a tada je sluga javio daje gospodin stigao, da će odmah poslužiti objed. Gospoña Brigita je brzo odjenula Dagmar u svježu haljinicu, iščetkala joj kovrčice i upozorila je: - Budi pristojna, da se otac ne ljuti. Dijete je prestrašeno kimnulo, brzo pokrilo Ližu i izašlo s tetkom iz sobe. Obje su sišle i prošle kroz lijepo predvorje do blagovaonice. Bila je ureñena, poput svih soba u vili Strasser, vrlo otmjeno, ali ne prenatrpano. Mali okrugli stol bio je postavljen u udubljenju kraj prozora, jer nije bilo gostiju. A oni već dugo i nisu dolazili. Otkad u kući nije bilo domaćice. Sluga je već čekao da napuni tanjure s juhom. Još je samo kućedomaćin trebao doći. Ušao je iza gospoñe Brigite i djeteta, a njegove tamne oči gledale su tmurno i tužno. Izraz njegova lica odavao je gorčinu, kretnje su mu bile brze i grčevite kao kod ljudi koji se nisu osjećali slobodno. Pozdravio j e kimanj em glave svoju sestričnu, ali nije progovorio niti jednu jedinu riječ. Dijete kao da nije niti primijetio. Nijemo je počeo jesti juhu gledajući u tanjur. Jednako tako tiho odrezao je komad pečenke, uzeo nešto povrća i krumpira, još uvijek ne dižući pogled s tanjura. Tog trenutka je zraka sunca prodrla kroz prozor i obasjala mu glavu. Dagmar je to primijetila. Zaboravila je da nije trebala govoriti kad je bila za stolom, pa je veselo i uzbuñeno zaviknula: - Oče, oče, sunce je opet kod tebe. Obasjava ti glavu. Sada više nećeš biti tužan. Razveselit ćeš se, zar ne? Otac je problijedio. Bacio je nož i vilicu na stol i ustao tako naglo daje srušio stolicu. Zatim zaviknu:

6

GIGA

- Ne mogu to podnijeti. Brigita, molim te, odvedi dijete iz sobe! Makni ga ispred mojih očiju! Stara je gospoña brzo ustala, pogledala ga prestrašeno i izvela Dagmar iz sobe. Vani ju je predala sobarici i pogladila je po kosi kao daje želi utješiti. Dagmar nije shvaćala zastoje morala izaći iz sobe. Stara je gospoña naredila da Dagmar donesu kolača a zatim legnu u krevet. - Kasnije ću doći k tebi, Dagmar - rekla je što je mirnije mogla. Dagmar je zadržala tetku kad se ova htjela vratiti u blagovaonicu. - Nisam govorila o majci, tetko Brigita! Zašto se otac naljutio? - šapnula je. - Bolestan je, dijete moje! Ne misli više na to! Poñi spavati, mila moja! Kasnije ću doći k tebi. Poljubivši nježno dijete, još mu jednom kimnu i vrati se u blagovaonicu. Tamo je stajao kraj prozora Rudolf Strasser. Okrenuo joj je leña. Gospoña Brigita mahnu sluzi da se udalji. Tad pristupi k svom bratiću. Lijepi vrt oko kuće, bio je u punom proljetnom cvatu, a sunce je bilo toplo kao ljeti. Ali nesretni čovjek kraj prozora kao da to nije vidio. Položila je svoju ruku na njegovu. - Rudolf, tako to dalje ne može - izjavi tiho. Okrenuo se brzo prema njoj. - Ne! Ne, tako dalje ne ide, Brigita, to osjećam i sam. Dijete mi se mora maknuti ispred očiju. Ne mogu ga podnijeti. - Ali, Rudolf, ne budi nepravedan! Što je tvoje ubogo dijete krivo da si ti postao tako nesretan? Nasmijao se glasno i podrugljivo. - Moje dijete? Kako mogu znati da je to moje dijete? - Rudolf! Poput očajnika prešao je rukom preko čela. - Užasavaš se, Brigita, jer me ne možeš razumjeti. Tvoj je život proticao mirnim tokovima. Dakako, izgubila si muža, ali tebi gaje smrt oduzela nakon dugotrajna i skladna braka. Nije ti ga oduzeo život i nevjerojatna izdaja. Meni je ljubljena žena oduzela sve. Ne možeš slutiti koliko sam ljubio Leonoru. Do svoje četrdeset i pete godine ostao sam neženja, jer mi se ni jedna žena nije činila vrijednom da joj žrtvujem svoju slobodu. Tad upoznadoh Leonoru. Vidjeh je u siromaštvu i ovisnosti. Pričinila mi se kraljicom. Položio sam joj pred noge sve što sam posjedovao. Čak i sebe samoga! Volio sam tu dvadesetgodišnju ženu kao što samo čovjek u zrelim godinama može voljeti. Obožavao sam je. Uzela je cijeli moj život u svoje ruke i slomila ga. Ali učinila je to na najokrutniji način. Kad mije već bila poklonila godine neizmjerne sreće, prevarila me. Taje sreća bila laž. I to je ono najstrašnije! Sve stoje činila i govorila bila je laž. Možeš li slutiti koliko sam patio kad sam to spoznao. Jednoga se dana nije vratila kući, a sluga, koji ju je pratio, predao mije pismo u kome mije saopćila sav taj užas. Tad sam saznao da me nikada nije ljubila. Postala je mojom ženom samo zato jer se željela izvući iz bijede i izbjeći svakodnevne brige. Htjela je jednom osjetiti kako živi čovjek kad nema novčanih neprilika. Nije imala mogućnosti postati ženom ljubljena čovjeka pa se udala za mene. Sad se pojavila mogućnost da se poveže s tim čovjekom. Nije zato mogla oklijevati, ni ostati. Morala je krenuti za njim, jer gaje ljubila svakom česticom svog bića. Dugo se borila, ali nije mogla drugačije. Molila me neka joj oprostim. Žao j oj j e bilo što mi j e morala prirediti bol, j er j e znala koliko je ljubim. - Hrapavo se nasmijao i udario šakom po čelu. Gospoña Brigita promatrala ga je duboko potresena. Tako se još nikad nije opustio pred njom, nikad joj nije dopustio da pogleda u njegovu nesretnu dušu. Nije mogla izreći niti jednu riječ u njegovu utjehu. Ali on je nastavio kao da napokon mora jednom sve skinuti sa svoje duše. - Da, znala je što mi čini. A ipak je otišla! Sto sam joj značio? Ništa! A dijete? Dijete mi je ostavila, jer nije htjela, tako mi je pisala, odvući to nježno stvorenje u nemiran i nesiguran život koji ju je čekao. Da, ostavila mi je dijete na vječnu muku, na vječnu sumnju. Otkud

7

GIGA

mogu znati nije li nekom drugom dala ista prava kao i meni dok je živjela pod mojim krovom? Znam li je li to dijete zaista moje dijete? Uzdahnuvši duboko bacio se u naslonjač i skrio rukama lice. Gospoña Brigita stajala je kraj njega promatrajući ga s dubokim suosjećanjem. - Rudolf, da Dagmar nij e tvoj e dij ete, već dij ete onoga čovj eka, ne misliš li da bi ga bila povela sa sobom kad je krenula s njim? Mračnom je kretnjom odmahnuo. - Što bi počela s tim djetetom u nesigurnosti i jurnjavi? Uz tog violinistu? Putuje iz grada u grad, iz zemlje u zemlju. Sada ona misli još samo na njegovu budućnost i njegov uspjeh. Dok je bio nepoznat i siromašan i nije mogao zarañivati dovoljno niti za sebe, ostala je uza me. Kad je stekao ime, kad se sa stupova za reklamu moglo čitati da Carol Magnus prireñuje koncert, tad je naslutila da će odsad zarañivati mnogo novaca i postati slavan. Zato je sada napustila miran, osiguran grañanski život i krenula s njim u svijet. Možda je veliki umjetnik, možda će steći slavu, ali ne može imati dijete uza se jer neprekidno putuje. Njegova ljubav prema njoj morala je biti snažna, inače bi sačuvao svoju slobodu i ne bi je poveo sa sobom. Ženu je prihvatio, ali dijete je ostavio ovdje. Neka ga štiti čovjek koga je prevario i kome je ukrao ženu i svu zemaljsku sreću. Otišla je iz mog života koji sada leži preda mnom hladan i prazan. Nije mi preostalo ništa do tog djeteta, koje bi jednako tako moglo biti njegovo kao i moje. Čak je vjerojatnije daje njegovo! Zato ne mogu podnijeti da se to dijete neprekidno vrti oko mene. Poludjet ću zbog tih sumnja. Dijete mora otići... Brigita Hartmann je čvrsto stisnula šake. - Ali što onda ako je to ipak tvoje dijete, ako ga je Leonora ostavila samo zato da ne ostaneš potpuno osamljen? Ljubila je Dagmar. Ne bije bila ostavila tebi kad to ne bi bila tvoja kćerica. Ponovno je žestoko odmahnuo. - Možda nije željela dijete, po zakonu moje, lišiti bogata nasljeña. Otjeram li Dagmar iz kuće, neka mi Bog oprosti, neću joj oduzeti niti jedno od njezinih zakonitih prava. Uživat će novčane i društvene blagodati kao daje moje dijete, ali ne mogu je dulje gledati kraj sebe, jer ću poludjeti. Moramo naći smještaj za nju gdje će joj biti dobro i gdje će odrasti neopterećena brigama. Moram razmisliti, već ću se nešto sjetiti. Siguran sam da ću se smiriti kad Dagmar jednom ode. Brigita Hartmann je zašutjela. Shvatila je da neće moći spasiti Dagmar sudbine odbačenog djeteta. Srce ju je boljelo zbog Rudolfa i Dagmar. Od srca je voljela djevojčicu svom ljubavlju žene koja nikada nije imala dijete. U Brigitinom sretnom braku dijete je nedostajalo. Nakon dvadeset i pet godina braka umro joj je muž i ona je ostala sama. Iako je mogla voditi bezbrižan život jer je posjedovala imetak, i mogla dobro živjeti samo od kamata, ipak je prihvatila ponudu Rudolfa Strassera da nadoknadi domaćicu kad se Leonora otisnula u daleki svijet. Već je i ranije često boravila u kući Strasserovih i divila se mladoj ženi zbog njezine ljepote, dražesti i mnogih drugih dobrih osobina. I nju je boljelo što je ta draga žena otišla napustivši siguran život zato da bi krenula u svijet s umjetnikom koji ju je možda nježno ljubio, ali joj nije mogao pružiti sigurnost poput Rudolfa. Vjerojatno ju je žarko ljubio, jer je inače ne bi bio poveo sa sobom na put slave i uspjeha. Možda seje s bolju u srcu odrekao kad se udala za Rudolfa, jer je Leonora bila jedna od onih žena koje su mogle oduševiti muškarca. Vjerojatno je tužno stajao po strani sve te godine dok je gladovao i smrzavao se. Ali sada je od tog siromašnog umjetnika postao bogat i slavan čovjek. Hoće li ostati vjeran Leonori kad ga opije slava? Tad će mu mnoge lijepe žene laskati. Brigita je znala kako žene obožavaju slavne umjetnike, osobito kad tako dobro izgledaju kao Carol Magnus. Neće li zaboraviti i što je Leonora žrtvovala za njega kad je napustila svoj miran život, muža i ljubljeno dijete? Tako se pitala Brigita Hartmann. Bila je jedna od onih osoba koje se nisu odmah nabacivale kamenjem na druge. Usprkos svemu nije loše mislila o Leonori, pa nije mogla vjerovati da bi

8

GIGA

ona prevarila muža i rekla daje Dagmar njegovo dijete ako je bilo dijete nekoga drugog. Trgnuvši se iz bolnih misli gospoña Brigita reče: - Učini što moraš, Rudolfe! Ne mogu, na žalost, reći ništa više u korist male Dagmar no što sam to već učinila. Nemoj samom sebi zadavati bol. Ljubio si svoje dijete. Strasser se uspravi. - Sve je to uništeno! Kad me dijete pogleda svojim nedužnim očima, čini mi se kao da vidim laž u njima. Jer ona ima oči svoje majke koja me prevarila. Tad mi se čini kao da se u mojoj duši raña mržnja prema tom djetetu. Razumiješ li to? Uvidjet ćeš dakle da mi se Dagmar mora skloniti ispred očiju i to zauvijek. Brigita Hartmann spusti potreseno glavu. - Da, Rudolf, uviñam to. Ustao je i očigledno odahnuo. Brzo ju je uhvatio za ruku. - Hvala ti, Brigita, što me pokušavaš shvatiti. Predstavljalo mi je veliko olakšanje što sam mogao otvoreno s nekim razgovarati. Zadrži to za sebe! Znam da mogu imati povjerenja u tebe. A sad moram otići. Očekuju me poslovi koje treba obaviti krajem tjedna. Dobro je što imam toliko posla, jer još samo tako mogu podnositi život. Pobrinut ću se dakle za doličan smještaj za Dagmar. Odvest ću je stoje dalje moguće. Mlada je, brzo će zaboraviti i naviknuti se na novu okolicu. Do viñenja, Brigita! Brzo je izašao iz sobe kao da se plaši da bi ga Brigita još mogla pokušati nagovoriti da promijeni svoju odluku.

9

GIGA

III Gospoña Brigita Hartmann pošla je u Dagmarinu sobu. Dijete je ležalo u krevetu iznad koga se dizao krov od čipaka povezanih svijetloplavim vrpcama. Preko malog tijela ležao je svijetloplavi pokrivač. Brigita tužno pogleda usnulu djevojčicu. Njezini su se udovi potpuno opustili u snu. Stara je gospoña sjela kraj malog kreveta. Ispod pokrivača provirivale su Dagmarine nožice. Gospoña Hartmann ih lagano uhvati u ruke kao da ih želi zagrijati. Na malom palcu ocrtavao se na nježnoj koži madež u obliku kruške s kratkom peteljkom. Bio je tamnosmeñe boje. Gospoña Brigita ga dobro pogleda. Već joj je nekoliko put upao u oči, ali ga nije pogledala tako pozorno kao danas. Kakva šteta što Rudolf nije imao taj isti madež na palcu! Tada bi se možda uvjerio da je Dagmar njegovo dijete. Takvi su se madeži ponekad znali i naslijediti. Nježno je ponovno gurnula nožicu pod pokrivač. Uboga mala Dagmar. Tko će u budućnosti bdjeti nad njezinim snom? Kad bi barem došla dobrim ljudima koji bi je voljeli. Dugo je i pozorno promatrala usnulo dijete. Tražila je na Dagmarinu licu sličnosti s Rudolfovim, ali nije je mogla naći, barem ne zasad. Možda će se kasnije i pokazati takva sličnost. Često djeca tek kad odrastu počnu sličiti jednom od roditelja, dok se u najranijem djetinjstvu to ne zapaža. Majci je Dagmar dakako bila sličnija. Imala je njezinu plavu kosu, samo nešto svjetliju i jednako tako skladne pokrete. A prije svega, kao stoje Rudolf pravilno primijetio, njezine oči, te divne, baršunaste smeñe oči u kojima su se pojavljivale zlatne iskrice kad bi se smijala ili plakala. Po tome se bez sumnje moglo ustvrditi da je Dagmar Leonorina kći. Ali u to nikada nitko nije ni sumnjao. Bilo bi mnogo važnije daje Dagmar sličila ocu. Dobra gospoña Brigita nije se htjela odreći nade da će se sudbina jednoga dana smilovati i ucrtati izražajne Rudolfove crte na Dagmarinu licu. Jer gospoña Brigita nije mogla vjerovati u to da se Dagmar nikada više neće pojaviti pred svojim ocem iako je to on sada želio. Možda će je jednoga dana ipak prihvatiti kao svoje dijete i ponovno je dovesti u svoju kuću i u svoje srce. Molit će se za to. Tiho je ustala i izašla. Krenula je u svoju sobu u kojoj ju je čekala hrpa rublja za krpanje. Upravo je sjela za svoj posao kad su joj donijeli pismo koga je poštar upravo predao. Stara gospoña ga pogleda začuñeno. Bilo je to otmjeno, usko pismo. Trgnula se prepoznavši Leonorin rukopis. Pogleda poštanski žig: Chicago. Da, Leonora je pošla sa svojim drugim mužem u Ameriku na dugu turneju. Dršćućim rukama otvorila je pismo i pročitala: »Draga i poštovana tetko Brigita! Dopusti mi, da Ti se i nadalje obraćam sa »Ti« što si mi već ranije u svojoj dobroti dopustila. Moram Ti reći da mi je jedina utjeha to što si Ti kraj Rudolfa i mog djeteta. Kad ne bih znala da si kraj Dagmar, strah i nemir zbog nje samo bi me još više mučio. Čula sam da Te Rudolf odmah po mom odlasku doveo sebi u kuću kao kućedomaćicu i da si Ti brzo pristala brinuti se za to kućanstvo i za dijete. Znam da voliš moju malu Dagmar i da ćeš je uvijek štititi i čuvati, jer ju je napustila majka. Ti si zrela žena i vjerojatno nisi nikad bila obuzeta velikom strašću. Zato nećeš moći razumjeti da sam se odrekla svega što mi je pružalo sigurnost kako bih vodila ciganski život putujući iz zemlje u zemlju. Ne bih Te htjela pokušati uvjeriti u to da mi drugo nije bilo moguće, jer sam ljubila svim svojim bićem. Vjerovala sam da sam jednom pobijedila tu ljubav, ali to je trajalo samo tako dugo dok Carola nisam ponovno srela. Tad je nešto presjeklo moje srce. Živjela sam otada u teškoj muci i nisam dala nikome naslutiti stoje gorjelo u meni. Još sam uvijek mogla, ulažući sve sile, igrati ulogu sretne žene. Tražila sam utjehu kod svog djeteta i pokušala biti samo majka. Pokušavala sam to tako dugo dok god sam mogla. Ali moja vruća krv nije se dala zatomiti.

10

GIGA

Tad je čovjek koga sam ljubila stao preda mnom i rekao: - Sada mogu prehraniti ženu. Sada budi dovoljno hrabra da odbaciš laž i doñeš k meni. Evo mojih ugovora sklopljenih za mnogo godina unaprijed. Zaradit ću dovoljno da osiguram i budućnost. Zbog bola za tobom dosegao sam ono najviše u mojoj umjetnosti. Počeli su obraćati pozornost na mene i prorokovali mi veliku budućnost i silan uspjeh. Doñi k meni, Lora, pripadamo jedno drugome. Sve ostalo je laž. - Tad sam morala otići k njemu, tetko Brigita, morala sam napustiti svog muža, koji me ljubio i dijete koje sam ljubila. Dagmar nisam mogla povesti sa sobom. Da sam to učinila tad bih bila zla majka. Kod Tebe je Dagmar dobro. Ti ćeš je štititi. A Rudolf voli dijete, pa će mu pružiti utjehu. Nemoj mu govoriti o tom pismu, nitko ne treba znati za nj. Pisala sam Ti ga samo kao molbu da pripaziš na Dagmar. Ona ne smije platiti za ono što je skrivila njezina majka. Čuvaj je i pazi! Preklinjem Te, nemoj je naučiti da zamrzi svoju majku i da je prezire. Neću se više gurati u njezin život, tog sam se prava odrekla, samo ne bih htjela da me prezire. Ne bih željela da njezin mir bude pomućen zbog mene. To neka bude moja kazna. Dokle god budem znala da si Ti u Rudolfovoj kući, znat ću i to da je Dagmar u dobrim rukama. Kada Te jednoga dana Dagmar ostavi i uda se tad ću se moliti da svog muža zavoli cijelim svojim bićem kako nikada ne bi trebala donijeti odluku kakvu sam ja morala donijeti. Možda ću se tada moći iz daljine radovati sreći svog djeteta. Moja slatka, mala, Dagmar! Prolit ću još mnogo toplih suza što sam je morala napustiti. Zbogom, tetko Brigita, dugo sam Te zadržala tim svojim pismom, ali meni se čini kao da ću rastrgati i posljednju vezu izmeñu sebe i svog djeteta kad to pismo jednom završim. Oprosti mi, ako možeš, i poljubi moje dijete! Nikada Ti više neću dosañivati i neću tražiti vijesti od Tebe. Potpuno sam se odvojila od svega što leži za mnom. Još Te jednom molim: budi dobra prema mom djetetu, i nemoj ga učiti da me mrzi. Radije mu reci da sam mrtva. Bog će Ti platiti. Tvoja uvijek zahvalna Leonora!« Duboko potresena i suznih očiju spustila je Brigita Hartmann to pismo i dugo gledala pred sebe. Ne, nije mogla shvatiti Leonoru, nije mogla shvatiti takvu ljubav koja je tu ženu odvukla u ciganski život. Daleko od svog djeteta i mirne i sigurne kuće. Ne, nije mogla razumjeti. Alije nije ni optuživala. Nije mogla suditi. Govorila je u svom dobrom srcu da postoje i druge prirode koje su bile prisiljene postupati drugačije nego što bi to bila učinila ona. Obuze je duboko smilovanje za tu mladu ženu. Hoće li čovjek, kome je toliko žrtvovala, biti dostojan te žrtve? Hoće li doista uz njega naći sreću za kojom je žudjela svim svojim toplim srcem? A Dagmar! Oči joj se ovlažiše. - Uboga majka, ubogo dijete! - govorila je samoj sebi. Ustala je i zaključala pismo u kutiju u kojoj je čuvala i razne druge uspomene. Rudolfu neće spomenuti to pismo, ne samo jer ju je Leonora zamolila za to, već i da ga ne bi ponovno uzbudila. Jer njegovo od muke rastrgano biće govorilo joj je da još uvijek ljubi Leonoru. Zadublj ena u misli prihvati se posla pitajući se neprekidno kakvu će odluku donijeti Rudolf Strasser o budućnosti svoje kćeri. Uboga mala Dagmar, kamo će te odvesti mračne sumnje tvog oca?

11

GIGA

IV Rudolf Strasser napustio je svoju vilu i odvezao se autom u ured. Njegovo je poduzeće postojalo već više od stotinu godina, a bilo je poznato po svem svijetu po dobru glasu. Kraj uredske zgrade prostirala su se uz luku velika skladišta. Sve je to djelovalo veličanstveno. Ovdje su se spajali konci koji su se rasprostirali po svem svijetu. Tvrtka »Strasser i sin« posjedovala je nekoliko velikih teretnih brodova. Neprekidno su dovozili i odvozili robu. Pradjed Rudolfa Strassera osnovao je poduzeće koje je zatim prelazilo s oca na sina. Rudolf Strasser bio je prvi vlasnik koji nije imao sina. Kad se prije sedam godina napokon odlučio oženiti, ponadao se da će se i njemu roditi nasljednik. Ali kad je njegova žena rodila kćer bio je toliko sretan, da se nije ni najmanje žalostio što to nije bio sin. Zašto ne bi u najgorem slučaju, ako mu se i ne rodi sin, njegova kći jednom naslijedila poduzeće? Već će moći nekako urediti da poduzeće bude dobro voñeno, a ime je ionako ostalo isto. Možda Rufolf Strasser ne bi tako lako poslao od sebe sina nakon svega što se dogodilo, kao stoje to sada namjeravao učiniti s kćeri. Mučila gaje sličnost Dagmar s njezinom najkom, a prije svega njezine oči. Imao je doduše još jednoga roñaka. Taj se takoñer zvao Strasser, ali je bio tako lakomislen da ni u slučaju, kad bi i ostao bez nasljednika, ne bi svoj imetak ostavio njemu. Inače nije imao roñaka osim sestrične Brigite, a taje bila starija od njega. I tako ga nije ništa pokolebalo u odluci da ipak sav svoj imetak ostavi Dagmar. Ali zasad još nije želio razmišljati o tome. Još je živio! Sve svoje misli i djela htio je posvetiti samo svom poduzeću i potražiti zaborav u radu. Kad je stigao pred poslovnu zgradu i ogromna skladišta, napustio je pred ulazom automobil, a vratar je brzo izašao iz svoje lože i otvorio mu vrata. Rudolf Strasser otišao je u svoj ured. Zastao je kraj prozora i dugo vremena zamišljeno promatrao luku. Napokon se posvetio pošti. Osim privatnih pisama donosili su mu samo ona najvažnija poslovna. Osobito ona o kojima je mogao odluku donijeti samo on. Sve ostalo obavljali su njegovi prokuristi. Njegova je desna ruka bio prokurist imenom Hermann Falkner. Strasser je pregledao pisma, napisao kratke primjedbe i bilješke u svoj notes. Tad je zadržao u ruci pismo s talijanskom markom. Rukopis mu je bio poznat. Pisao mu je njegov bratić Egon Strasser koji je već godinama živio u Italiji. Pismo tog dalekog roñaka nije ga osobito zanimalo. Odložio gaje na stranu kako bi najprije sredio važne poslove. Kad je to obavio pozvonio je i poslao po kuriru pisma svom prvom prokuristu. Taj je imao vrlo odgovoran položaj a njegov šef imao je puno povjerenje u njega, pa je zato bio značajna ličnost u poslovnom svijetu. Istom sada je Strasser otvorio pismo svog bratića. Rijetko je kada čuo nešto o njemu i već ga mnogo godina nije sreo. Egon Strasser je već dugo bio oženjen lijepom talijanskom plemkinjom. Bili su bogati i živjeli na velikoj nozi. Egon je kao vrlo mlad čovjek, nakon smrti svojih roditelja, postao nasljednikom nekoliko milijuna, pa je oduvijek smatrao svojim najvažnijim poslom trošiti taj novac. Nikada se nije želio posvetiti ozbiljnom poslu i tako, ako ne uvećati imetak, a ono ga barem sačuvati. Mnogo je putovao a da od toga nije imao velike koristi. Napokon se prije deset godina oženio lijepom, ali siromašnom groficom Katarinom Consistelli u Rimu gdje je najradije boravio. Rudolfa Strassera pozvali su tada na vjenčanje i on se odazvao. Vjenčanjeje bilo vrlo raskošno. I Strasserje mladom paru poklonio kneževski dar, divio se lijepoj grofici, ali je u isto vrijeme bio sretan što on nije bio njezin zaručnik. Ne samo jer je tada još nadasve volio svoju slobodu, već i zato stoje mlada posjedovala više temperamenta no stoje odgovaralo njemačkoj prirodi. Ne bi mu odgovaralo ni to stoje tražila da je još uvijek zovu »grofica«, iako je zapravo bila obična gospoña Strasser. Rudolf, koji je bio solidno odgojen, i osjećao onu istu potrebu za radom kao i njegovi preci,

12

GIGA

nije mogao shvatiti dvije stvari. Kako je njegov bratić mogao živjeti potpuno bez rada i kako je namjeravao i dalje živjeti u luksuzu usprkos tome što se njegov imetak već znatno smanjio. Daje zaručnica bila siromašna to mu je sam Egon rekao. Pričao mu je, smijući se, da mu je u miraz donijela samo stari potpuno zapušten dvorac Consistellijevih. Nisu doduše namjeravali nastaniti se u njemu. Htjeli su živjeti u nekoj staroj rimskoj palači koju je kupio za »malo« novaca i obnovio je. Možda će se automobilom odvesti do dvorca i razgledati ga. Ležao je u Toskani nekoliko sati od Firenze. U svakom slučaju i odviše osamljeno a da bi mogli živjeti u njemu. Rudolf je tada mislio da mora opomenuti svog bratića. Nagovarao ga je da jednom točno ispita stanje svog imetka, jer očigledno nije imao pojma koliko mu je novaca preostalo. Morao je uskladiti izdatke sa svojim prihodima. Egon Strasser gaje ismijao govoreći kako nije trgovac i da će se čuvati toga da poslovima upropasti svoje dobro raspoloženje. On i njegova žena željeli su uživati život dok su još mladi. Kasnije, kad više ne budu mogli ni u čemu uživati, moći će štedjeti i ograničiti se. Rudolf je samo slegnuo ramenima i nije više govorio o tome. Usprkos njegovim očekivanjima brak Egona Strassera očigledno je bio sretan. Rudolf bi ponekad dobivao od njega vedra pisma u kojima mu je pisao o putovanjima, zabavama i drugim priredbama. »Grofica« mu je uvijek slala srdačne pozdrave, a prilikom Rudolfova vjenčanja stigla je čestitka iz Egipta jer su se upravo tamo nalazili. Godinu dana prije Dagmarina roñenja Egon mu je javio da mu se rodila kćerica koju su nazvali Elena, a »grofica« je vlastoručno napisala na posjetnici da je Elena dražesna djevojčica. Na posjetnici je pisalo: Gospoña Caterina Strasser, roñena grofica Consistelli. Nakon toga je Rudolf rijetko primao vijesti od tog para. I on je njima javio roñenje svoje kćeri, a kasnije su povremeno izmjenjivali čestitke. Rudolf je, nakon što gaje zadesila nesreća u braku, samo javio Egonu da se rastavio. Molio gaje ujedno da to više ne spominje. Egon mu je napisao nekoliko ljubaznih riječi, ne javljajući pritom ništa o sebi. A sad je očigledno opet pisao opširno jer je pismo bilo podebelo. Rudolf je zaključio daje Egonu sada već moralo biti blizu pedeset godina. Tad je počeo čitati: »Dragi bratiću Rudolfe! Napokon ću Ti opširno pisati što se dogodilo u posljednje vrijeme. Dakako, nećeš razumjeti kako čovjek poput mene, koji ništa ne radi, nema vremena za pisanje. Ali doista je tako. Cijelo sam to vrijeme bio silno zauzet, a u Rimu čovjek ionako ne stiže razmišljati. Čudit ćeš se kad saznaš da smo se povukli u dvorac moje žene. Ovaj je dvorac dakako više nalik ruševini nego dvorcu tako stare obitelji. Jedne od najstarijih u Italiji! Možda je baš zato dvorac već podosta ruševan. To što pišem su pomalo tužne šale, dragi moj Rudolfe, jer je na žalost bilo nužno potrebno da se povučem. Morali smo početi štedjeti. Zaista ni sam ne znam kako mije uspjelo potrošiti moj imetak. Nikada nisam povjerovao da bi mu mogao doći kraj. Nisam bio prijatelj štednje. Ali sada to moram biti. Moji su prihodi mali, pa moramo živjeti skromno. Meni i nije toliko žao zbog toga jer sam uživao u životu i nisam nesretan zbog života u tišini. Ali Katarina neprekidno jadikuje. Čini joj se da je živa sahranjena. Ali i ona se mora pokoriti. Jednoć sam se rugao skromnom mirazu moje žene, a sad sam sretan što to posjedujem. Dvorac nas čuva od toga da ne moramo životariti u skromnom najamnom stanu. Uz dvorac posjedujemo i nešto zemlje i vinograd koji je dat u zakup. Dobro nam dolazi što dobivamo besplatno voće, povrće, vino koje i nije tako loše, pa jaja i mlijeko. Oko dvorca prostire se veliki park. Ograñen je visokim zidom. U njemu rastu ciprese, pinije i stabla maslina. Tu ima bezbroj rascvalih grmova, ali sve je dosta zapušteno, što mi se baš i sviña. Katarina je zdvojna. Mora se zadovoljiti samo s malim brojem posluge. Osim njezine sobarice Marijete, koja je već radila kod njezine majke i nije je htjela napustiti ni pod koju cijenu, tu su još samo kuharica i djevojka za sve. Iz sela, koje se uzgred rečeno nalazi dva sata od dvorca, zaposlio sam nekog šestnaestgodišnjeg slugu. Poslušan je i dobro izgleda u livreji. On će

13

GIGA

čistiti naše srebro, ali kako njega više nema mnogo, bavit će se i raznim drugim poslovima. Bit će i konjušar, jer ja sam iz sloma spasio svog jahaćeg konja. U slobodno vrijeme moći će i izrañivati igračke za našu malu Elenu i inače nam pomagati. Vidiš i sam da otkrivam u sebi sposobnosti za organizaciju. Moram s malo sredstava postići što više. Čini mi se kao da nikada u životu nisam bio tako sretan i zadovoljan kao sada. To je vjerojatno zato što su posljednje godine u Rimu bile strašne. Jedan je gubitak slijedio za drugim. Novčane su poteškoće bile beskrajne. Vjerovnici su bili drski, a Katarina je neprekidno užasno jadikovala kad sam morao prodavati neki predmet i time zakrpiti rupu. Bilo je užasno. Naš dvorac mi se nakon svih tih borbi čini pravim otijekom mira. Ne bih se uopće tužio kad bi Katarina bila sretna poput mene. Dakako, ne stanujemo u cijelom dvorcu, jer ima beskrajno mnogo prostorija. Stanujemo u desnom krilu koje je posljednje sagrañeno pa je bilo u najboljem stanju. Tu smo zatekli još i mnogo pokućstva, a nešto smo i donijeli sa sobom. Najvrednije smo, dakako, morali prodati. Dvorac Consistellijevih vrlo je slikovit sa svoja četiri tornja i bršljanom obraslim zidovima. Odavde se pruža predivan vidik, jer je dvorac sagrañen na vrhu brijega. Kad je vrijeme dobro mogu se pomoću dalekozora vidjeti tornjevi Firence. Dio mio! Katarina cijeloga dana promatra čeznutljivo kroz dalekozor Firencu koja joj je ranije bila dosadna, jer je vrijedilo živjeti samo u Rimu. Tamo je slavila trijumfe. Ali meñu nama rečeno, dragi Rudolfe, njezino je vrijeme prošlo, jer Talijanke brzo stare, a uboga Katarina doživjela bi u Rimu velika razočaranja. Postajemo stari, dragi Rudolfe, to osjećam po raznim znacima. Ovo teško vrijeme utjecalo je i na mene. Morao sam prodati i palaču koju sam kupio prije našeg vjenčanja i dao je urediti, zajedno sa svime u njoj, kako bih isplatio dugove. IKatarinin smo nakit morali djelomično prodati. Tako smo imali barem skroman prihod. Na sreću sam u dobrim vremenima Katarinu obdario vrijednim nakitom. Pala je u nesvijest kad smo ga morali prodati, ali drugačije nije bilo moguće. Ni sam ne znam kako sam upao u sve te poteškoće a sjećam se sa stidom Tvojih dobronamjernih savjeta prilikom mog vjenčanja. Tada je još bilo na vrijeme-sadje prekasno. Ali ne bunim se i posve sam se dobro pomirio s tim novim životom. Razmišljao sam čak i o tome kako bih mogao zaraditi, ali umijeće koje čovjek nije naučio u mladosti, teško se uči u starosti. Nečeg sam se ipak sjetio. Mogli bismo primiti nekoga k sebi. Ima dovoljno mjesta. Žena bi mi bila milija zbog Katarine. Možda ti nekoga znaš? Znam da mlade njemačke djevojke često šalju u inozemstvo, a meni bi mlaña osoba bila milija. Tada ne bismo bili tako smetani kao kad bismo primili stariju osobu. Mlada djevojka našla bi prijateljicu u našoj Eleni, a moja bije žena mogla naučiti ne samo ponašanju u društvu, već i francuski i talijanski. Tim se jezicima služi riječju i pismom, isto kao i njemačkim. Mogla bi joj davati i satove glazbe, jer je Katarina briljantna pijanistica. Ja pak mogao bih je podučavati u zemljopisu, povijesti i književnosti, pa možda i u jahanju i nekim drugim stvarima. Morala bi to dakako biti djevojka iz dobre i bogate kuće, tako da bismo dobili pristojnu svotu novaca. Zacijelo imaš veza, pa razmisli ne bi li nam mogao pomoći u tome. Jamčimo za dobro mlijeko, najbolju opskrbu i svjež zrak ovdje na brdu, kao i za srdačan prijem. Već vidim u duhu podrugljiv izraz Tvog lica, Rudolfe! Prorekao si mi da će se to dogoditi i da se svaki bunar jednom iscrpi, ukoliko mu ne pritječe voda. Zato se i ne smijem žaliti. A sada dosta o nama. Rado bih čuo kako si. Tvoja nas je rastava duboko pogodila. Nadam se da se o tome ponovno smije razgovarati s Tobom. Vjerojatno si već svladao svoju bol. Tvoju ženu uopće nisam poznavao, pa zato neznam koliki je Tvoj gubitak. Ali kako sam već rekao, nadam se da si nadvladao razočaranje. Nadajmo se da ćemo dobiti opširne vijesti od Tebe što bi me vrlo radovalo. Ali, nemoj me karati, dragi bratiću! To ionako više ne bi koristilo. S mnogo srdačnih pozdrava i od moje žene Tvoj bratić Egon«

14

GIGA

Rudolf Strasser je dugo gledao zamišljeno pred sebe. On je to već davno naslutio. Ali nije dugo razmišljao o tome. Više ga je zanimala molba njegova bratića da mu pošalje nekog plaćenog gosta. Nije li to bio mig sudbine? Shvatio je to onoga trenutka kad je pročitao to mjesto u pismu. To je bio pravi smještaj za Dagmar. Bude li je poslao svom bratiću u Italiju, maknut će je ispred svojih očiju, a znat će da je u dobrim rukama. Jer usprkos svojoj lakomislenosti, kojoj je sada vjerojatno došao kraj, Egon je bio dobrodušan čovjek. A ako je njegova žena i bila nešto odviše vatrena, stoje to moglo škoditi Dagmar? Elena će joj biti prijateljica, stoje takoñer bilo dobro. Mogli su je odgajati zajedno s malom. Sad je bio siguran da ju je zauvijek zbrinuo, pa ju je po mogućnosti mogao i zaboraviti nakon što poduzme sve potrebno za njezino putovanje. Odahnuo je kao da mu je težak teret pao s duše. Dagmar je mogla mirno ostati u kući njegova bratića dok se jednoga dana ne uda. Sve se više uživljavao u tu misao, pa je njegova odluka bila donesena ubrzo. Složio je pismo s osjećajem velikog olakšanja. Tad se sjetio nečeg što mu je već dugo ležalo na srcu. Već od onoga dana kad je shvatio da neće imati sina. Htio je odmah nešto poduzeti kako bi se riješio i te brige. Pokušao se smiriti, a zatim je pozvao svog prokuristu Hermanna Falknera k sebi.

15

GIGA

V Hermann Falkner radio je već dvadeset i osam godina u poduzeću »Strasser i sin«. Započeo je kao naučnik, pa je godinama sve više srasao s poduzećem. Falkner je bio jedan od onih trgovaca koji su svoj posao obavljali s ljubavlju i mnogo postizali. Iako nije radio samostalno, njegov je položaj tijekom godina postao vodeći. Rudolf Strasser već dugo nije poduzimao ništa u poslu prije no što se dogovorio s Hermannom Falknerom. Postali su kroz sve te godine prijatelji u pravom smislu riječi, iako Hermann Falkner nikada nije ispuštao iz vida da je Rudolf Strasser njegov šef. Rudolf Strasser meñutim sam nije obraćao pozornost na to. Falkner nikada nije bio nadmen usprkos svojoj sposobnosti i radinosti. Nije bio takav ni prema potčinjenima. Uvijek je znao naći pravu riječ za njih. Uz to je bio i vrlo naočit čovjek, pa je mogao dostojno predstavljati firmu. Potjecao je iz najbolje obitelji, samo što je bio siromašan i rano ostao siroče. Tako je morao započeti kao običan trgovački naučnik, ali je brzo napredovao, dok nije postigao najviši položaj do samog šefa. Njemu je jednako toliko bilo stalo do dobrobiti poduzeća kao i Strasseru. Kad je Hermann Falkner ušao u sobu, Rudolf Strasser je ustao i pružio mu ruku. - Imate li sat vremena za mene, dragi Falkner? - Ukoliko sam vam potreban, dakako. - Dobro, tad sjednite! Htio bih nešto dogovoriti s vama, što mi već dugo leži na srcu. To nije ništa poslovno, već se tiče mene osobno. Ali dajte da najprije u miru popušimo cigaru. Rudolf Strasser donio je kutiju finih »havana«, te upaljač i pepeljaru. Oba su gospodina sjela i upalila cigare. Isprva je Rudolf Strasser neko vrijeme promatrao oblačke dima. Tad se obratio svom prokuristi: - Znate, dragi Falkner, što se dogodilo s mojim brakom. Do danas nisam mogao o tome govoriti, pa čak ni s vama, koji ste mi kroz dugo godina suradnje postali drag i vjeran prijatelj. I danas ne mogu mirno govoriti o onome što se dogodilo, pa vas molim, ne pokazujte mi svoje suosjećanje. Samo biste me mučili, a ja ionako znam da suosjećate sa mnom. Ono što vam želim danas reći sili me da spomenem i svoje obiteljske odnose. Da me žena napustila to sada već znaju i vrapci na krovu. A znate i to da imam kćer. Neko je vrijeme šutio, jer ga je i sada obuzela užasna sumnja je li Dagmar njegova kćer ili nije. Ali nije želio da za tu sumnju, koju je dosad spomenuo samo pred Brigitom Hartmann, sazna i netko izvan obitelji. Nastojeći se svladati, teškom mukom Rudolf nastavi: - Nemam sina, a u godinama sam kad se treba potpuno odreći te nade. Postoji još jedan bratić koji nosi moje ime, ali kako i on ima samo kćer, ne dolazi u obzir kao nasljednik. To više što mu ionako nikada ne bih povjerio poduzeće. Potpuno je nesposoban da ga vodi. Firma »Strasser i sin« neće dakle nakon moje smrti više imati šefa tog imena. Ukoliko i bude postojala. Možete misliti, dragi Falkneru, da sam o tome već mnogo razmišljao. Hermann Falkner nagnu glavu. - Mogu zamisliti, gospodine Strasser! I ja sam već ponekad razmišljao o tome što će biti s firmom kad vas jednom ne bude. Ovdje rade sposobni ljudi i neko bi vrijeme sve teklo svojim tijekom, ali jednoga dana... Rudolf Strasser je nekoliko trenutaka gledao zamišljeno pred sebe. Tad reče iznenada, pogledavši Hermanna Falknera: - Koliko je godina vašem sinu? Falkner ga pogleda iznenañeno. - Mom sinu? Uskoro će mu biti osamnaest godina. - Osamnaest godina - kimnu šef. - To sam i mislio. Vi ste bili baš tako stari kad ste pristupili našem poduzeću. - Tako je, gospodine Strasser! - Čime se vaš sin namjerava baviti? Ide u realnu gimnaziju, zar ne?

16

GIGA

- Da, i uskoro će je završiti. Baš smo prije nekoliko dana razgovarali o njegovu zvanju. Želio bih da poñe na sveučilište i postane inženjer. Ali moj bi sin radije pošao u Trgovačku akademiju i postao trgovac. Htio bi raditi što radim i ja, ali on ne sluti u svom mladenačkom oduševljenju, da bi njegova budućnost kao trgovca bila potpuno drugačija, i mnogo skromnija. Ne mogu mu ostaviti tako velik imetak da bi se mogao osamostaliti, a toliko sreće kao njegov otac nema baš svaki trgovac. Vidi samo svijetle strane tog zvanja, jer je samo njih i upoznao. Zahvaljujući vama postigao sam tako cilj kakav je suñen samo malom broju trgovaca koji nemaju svoje vlastito poduzeće. - Dragi Falkner, ne zaboravite da to ne možete zahvaliti mojoj dobroti, već svojoj sposobnosti. - Mnogi jednako tako sposoban trgovac mora se cijeloga života zadovoljiti podreñenim položajem ako nema takvu sreću kao ja i tako dobrog šefa koji mu omogućuje napredovanje. Rudolf Strasser ponovno je gledao za dimom svoje cigare, a zatim polagano reče: - Mislim da bi vaš sin mogao postati jednako tako dobar trgovac kao i njegov otac. - Ne sumnjam u to. Sto čovjek želi raditi dušom i tijelom, toga se i drži. - Promatrao sam vašeg Wernera i često sam požalio što sam nemam takva sina - reče Rudolf polagano i zamišljeno. Oči Hermanna Falknera zasjaše. - On je sav moj ponos! - reče dirnuto. Strasser kimnu, a u njegovim se očima pojavi bolan izraz. - Vrlo vam je sličan u licu. Vjerojatno je tako i u duši. - Moja žena često tvrdi da je cijeli otac - nasmije se Falkner. - Ne znam je li to laskanje, jer moj je sin jednako tako tvrdoglav kao što sam to i ja, a ponekad time i mučim svoju ženu. Sef prijeñe rukom preko čela. - Uvijek sam bio zadovoljan tom vašom tvrdoglavošću. Morao je pomisliti na to kakva je sreća bila za oca kad mu je sin tako sličio kao stoje Werner sličio ocu. Nastavi s osjećanjem duboke gorčine: - A sada dolazim do onoga zbog čega sam vas pozvao, dragi Falkner! Što biste rekli na to kad bih vam savjetovao da dopustite svom sinu postati trgovac - nemojte još govoriti. Prvo ću vam objasniti na što mislim. Kad jednom sklopim oči moja će kći postati mojom nasljednicom. A time i vlasnicom poduzeća »Strasser i sin«. Ne znam hoćete li me dugo nadživjeti, pa ne mogu biti posve miran. Koga bih nakon vas postavio za poslovoñu? Ostali prokuristi su sposobni ljudi. Izvršavaju dobro svoju dužnost, ali ne mogu biti šefovi poduzeća kao što je ovo naše. Za to je potreban elan i izvjesna smjelost, te dar za zapovijedanjem i organiziranjem. Ako je vaš sin sve naslijedio od vas, tada mu neće nedostajati ni toga. Ukratko, mislio sam na Wernera, kad sam govorio o svom nasljedniku. Ne mislite li, dragi Falkner, da bismo se jednoga dana mogli mirno povući kad bismo ga odgojili za to. Vaš sin ima vašu prirodu, simpatičan mi je, čak što više i vrlo drag. Mogao bih imati povjerenja u njega. Na moj bi račun završio Trgovačku akademiju. Kad je jednom završi, poslat ćemo ga najprije na godinu ili dvije u inozemstvo. Mogao bi posjetiti naše inozemne partnere, ogledati se kod njih i naučiti ono što bi mu kasnije moglo koristiti. Treba ga temeljito pripremiti za tu odgovornu dužnost koju će preuzeti jednoga dana. Ja bih se tome radovao poput vas. Kad se vrati iz inozemstva uzet ćemo ga u poduzeće, upoznati ga sa svime i voditi ga tako da posvuda radi. Što kažete na to? Hermann Falkner maknuo je kosu s čela, kao da mu je iznenada postalo vruće. Nastojao je smiriti svoje uzbuñenje, paje odgovorio mirno kako je mogao: - Sto kažem na to? Dragi, cijenjeni, gospodine Strasser! Ne mogu svom sinu poželjeti ništa bolje. Znam da će se silno obradovati kad mu to reknem. Dakako, kad bi mom sinu bio osiguran takav položaj u budućnosti, ne bih imao ništa protiv toga da krene smjerom trgovca. Ali moram vas upozoriti na mnogo toga kao brižljivi otac i oprezan trgovac. Ako se sve

17

GIGA

odigra tako kako ste mi to sada opisali i vaša kći jednoga dana postane vlasnica poduzeća, tad više ne biste bili prisutni da mom sinu osigurate to zaposlenje. Sto će se dogoditi, bude li vaša kći jednoga dana odlučila otpustiti ga? Oprostite mi, ali u takvom slučaju treba sve podrobno objasniti. - To je razumljivo samo po sebi, nemam vam na čemu oprostiti. Vjerujte mi, poduzet ću sve da ga osiguram. Za vaše umirenje - onoga dana kad vaš sin pristane na to, sklopit ćemo meñusobne ugovore. Osim toga, ovih ću dana sastaviti svoju oporuku i u njoj i to utvrditi. Moja će kći biti obvezna osigurati vašem sinu ovo odreñeno zaposlenje sa svim punomoćima. Do svoje smrti zadržat ćete dakako vi taj položaj, a vaš će sin postati prokurist čim će biti sposoban za to. Kad nas dvojica više nećemo biti na životu, Werner će dobiti vaš položaj i zadržati ga do kraja života. Dostaje li vam to? Hermann Falkner kimnu. - To je jasno samo po sebi. Ali, gospodine Strasser, tko može jamčiti da će moj sin biti sposoban šef vašeg poduzeća? Moram vas upozoriti na to, ako želim biti savjestan. Rudolf Strasser mu pruži ruku. - Ovisit će samo o nama da Wernera odgojimo tako da nam pruža radost. Mislim da mu se taj posao sviña, a da je čovjek na koga se već danas možemo osloniti. Zato ništa ne riskiram po ljudskim mjerilima. Muči li vas još nešto? - Ne, gospodine Strasser, samo što sam duboko dirnut i uzbuñen. Ne znam kako bih vam zahvalio. I moj će vam se sin zahvaliti od srca. Sada će se njegova želja ispuniti. I ukoliko ne bude uložio sve svoje sile u službu poduzeća Strasser, tad me nije vrijedan. - Dakle, sporazumjeli smo se? - A što bi drugo bilo moguće? Žalio sam što se moram suprotstavljati želji svog sina, a učinio sam to zato što nisam vjerovao u takvu sreću. Raduje me što mogu pristati svim srcem. Vaša plemenita ponuda lišila me svih sumnja, a Werner će vam biti zahvalan što će moći obavljati svoj omiljeni posao i to u tako visokom stilu. Bog će dati da vas ne razočara. - Dobro! Tako nam ne preostaje ništa drugo nego zatražiti Wernerov pristanak. Ono što govorite o mojoj dobroti moram odbiti kao pošten čovjek. Zaista ne mislim više na poduzeće nego vi i vaš sin, iako to sve rado povezujem. Dakle, tu ima i dobrog dijela sebičnosti. I kao što sam vam već rekao, Werner mi je oduvijek bio drag i milo mi je što znam da će on jednoga dana voditi ovo poduzeće. Neće razočarati naša očekivanja. U to sam uvjeren. - U to vjerujem i ja, jer znam svog sina. - Pošaljite ga dakle sutra, u nedjelju, k meni kući. Sam ću mu to predložiti i vidjeti kako će to djelovati na njega. Molim vas usrdno ne spomenite mu ništa o tome. Dopustite mi da tog sretnog trenutka budem kraj njega. U posljednje vrijeme nisam doživio mnogo radosti. - Dajem vam svoju riječ da mu neću ništa spomenuti a niti njegovoj majci bilo što reći. Mogla bi se odati od radosti. Saznat će sve to kad se Werner vrati od vas. - Dobro - dakle sutra u jedanaest sati. A kako smo to obavili, htio bih vam saopćiti još jednu stvar. Moja će kći uskoro napustiti moju kuću i vjerojatno poći mom bratiću u Italiju. Plašim se da bi dijete ovdje bilo odviše osamljeno. Moj bratić ima kćer staru poput Dagmar, pa će njih dvije zajedno odgajati. To sam vam još samo htio reći, dragi Falkner! Prokurist se nakloni. Njegov je pogled počivao trenutak pun suosjećanja na licu svog šefa. Nije slutio kakve su užasne sumnje mučile tog čovjeka. Žalio ga je zato što će njegova kuća sada biti posve pusta. Žena, koju je nadasve ljubio, napustila ga je, a sada je želio poslati iz kuće još i dijete. Nije vjerovao da bi se Rudolf Strasser mogao zauvijek rastati od svog djeteta. Falkner je toliko volio svoju obitelj daje govorio samom sebi kako taj rastanak mora biti vrlo bolan za njegova šefa. Prepustivši se osjećajima reče: - Zar morate svoju jedinicu poslati tako daleko? Zasigurno ćete patiti zbog toga. Rudolf Strasser je čvrsto stisnuo zube i okrenuo se od njega. Nesigurnim je rukama počeo listati po nekoj knjizi koja je ležala na njegovu pisaćem stolu. Tad je odgovorio promuklim

18

GIGA

glasom: - Da, tako mora biti! Ništa drugo. Ali u njegovim se riječima osjećala tragedija. Neko je vrijeme zavladala šutnja medu tom dvojicom povezanom dubokim simpatijama. Tad se Strasser uspravi, duboko uzdahnu i pruži ruku Falkneru. - Dakle, dragi moj Falkner, danas ste mi učinili veliku prijateljsku uslugu kad ste dali svoj pristanak na moj prijedlog. Hermann Falkner se nasmiješi i odmahnu. - Prije bih rekao da ste vi meni učinili veliku uslugu. - Dobro, učinili smo to jedan drugome. Nije prva i neće biti ni posljednja, ali u svakom slučaju najveća. Nadam se da ćemo ostati prijatelji do kraja života. - Tome se i ja nadam, gospodine Strasser! Stisnuše si ruke i pogledaše si duboko u oči. Tad Rudolf Strasser nastavi laganim tonom: - Ima li još nešto o čemu bismo se trebali dogovoriti? - Ništa važna. - Tad vas neću dulje zadržavati. Znam da nemate mnogo vremena. Dakle sutra u jedanaest poslat ćete mi Wernera. Htio bih razgovarati s njim u miru. Ukoliko se dogovorimo održat ćemo u ponedjeljak zajednički dogovor o meñusobnim ugovorima. Dakle, do viñenja, i pozdravite mi svoju milu ženu! - Hvala vam! Do viñenja, gospodine Strasser! Kad je Rudolf Strasser ostao sam, bacio se na stolicu, naslonio glavu na ruke i dugo gledao pred sebe. Nastojao se prisjetiti izgleda Wernera Falknera. Mladić mu se oduvijek sviñao. Djelovao je smireno i vedro, a uz to i ozbiljno. Bio je to visok, vitak mladić i već je sada posjedovao muževnu snagu, jer se marljivo bavio sportom. Crte njegova lica bile su čvrste i odlučne. Podsjećale su na one njegova oca. I sive, pametne oči naslijedio je od njega. Bile su smještene pod visokim čelom koje je odavalo mnogo energije. Werner Falkner je za svoje godine bio i odviše snažna ličnost, zahvaljujući to odličnom odgoju. Nešto poput radosti zagrija Strasserovo srce. Bio je to nakon dugo vremena prvi osjećaj koji nije u njemu izazivao gorčinu. Nakon nekog vremena uspravio se i pripremio listovni papir. Ponovno je dohvatio pismo svog bratića i počeo odlučno pisati odgovor na njega. »Dragi moj Egone! Tvoje sam pismo danas primio i moram reći da vrlo žalim što se moje proročanstvo obistinilo. Po Tvojoj želji suzdržat ću se od svih primjedbi, što bih ionako učinio, jer ako se nešto više ne može promijeniti, tada ne treba o tome niti govoriti. Danas Ti želim samo odgovoriti da ču Tvoju želju o odašiljanju plaćenog gosta odmah ispuniti. Tvoja pisma i ta ponuda donijeli su mi veliko olakšanje. Radije bih ipak sve to osobno dogovorio s Tobom, pa Te molim, da odmah doñeš k meni. Putne troškove ću podmiriti. Možda bi naime morao pri povratku odmah povesti sa sobom dotičnu osobu. Prije svega dogovori se sa svojom ženom bi li prihvatila djevojčicu i to u godinama Vaše kćeri. Samo u tom slučaju molim Te najavi mi svoj dolazak. Sve ostalo dogovorit ćemo usmeno. Pozdravi dragu ženu, a Tebe pozdravlja Tvoj bratić Rudolf« Niti ne pogledavši još jednom pismo, pripremio gaje za poštu i naredio da ga odmah pošalju. S osjećajem olakšanja krenu zatim na obilazak ureda i skladišta. Zatim se malom brodicom, koja gaje uvijek pripravna čekala, odvezao do teretnog broda koji je drugoga dana trebao isploviti.

19

GIGA

VI Brigita Hartmann pošla je u šetnju s malom Dagmar. Živahno je razgovarala s njom i nije joj pokazivala svoju zabrinutost. Dijete je radosno poskakivalo kraj nje. Zaboravila je na očevu srdžbu. Dagmar se nadala da će otac uskoro biti opet nježan kao ranije. Još ju je uvijek mučila pomisao da ocu manjka sunce i kako bi mu ga mogla nabaviti. O tome je neprekidno razgovarala s tetkom Brigitom, koja je po tome mogla zaključiti koliko djevojčica voli svog oca. Počela je pričati i o majci kad je primijetila neku malu djevojčicu koja je prolazila kraj njih držeći majku za ruku. - Tetko Brigita, jesi li vidjela? Mala djevojčica ima isto lijepu majku kao što je imam i ja. Hoće li i ta majka otputovati tako daleko od nje kao moja od mene? - Dagmar, to ne znam. Dagmar ju je i opet morala mnogo toga pitati, a tetka Brigita je uzdahnula duboko. - Zastoje baš moja majka morala otići? - To je Bog tako htio. - I on hoće da se moja majka nikada više ne vrati? - zapita tužno mala. Isprva, nakon majčina odlaska, Dagmar je lila tople suze kad bi razgovarale o tome. Tetki Brigiti bilo je potrebno mnogo truda daje umiri. Sad se već pomirila s mišlju da se njezina majka neće vratiti, ali još je uvijek bila tužna zbog toga. - Ne, Dagmar, već sam ti često rekla da se više neće vratiti. - Zašto neće? - Jer je put tako dalek, a Bog to neće. - Niti tada budem li vrlo dobra? - Ne, ubogo moje dijete, niti tada. Tetka Brigita je grčevito pokušala razgovarati s Dagmar o nečem drugom, pa se sjetila da bi bilo dobro dijete polagano pripremiti na to da će morati napustiti roditeljsku kuću. Zato je rekla: - Budeš li poslušna i ti ćeš jednoga dana otići u svijet, daleko od kuće u kojoj sada živiš. Dagmar je iznenañeno pogleda. - Hoće li otac poći sa mnom? I ti, tetko Brigita? - Ne, ali poći ćeš k dobrim ljudima kod kojih ćeš mnogo toga naučiti. Dagmar prestrašeno uzdahnu. - Radije bih ostala kod oca i kod tebe. Staroj se gospoñi napuniše oči suzama. - To neće biti moguće, Dagmar! Znaš i sama da ćeš uskoro morati u školu. Sva djeca moraju ići u školu. Dagmar se prestrašeno privinula uz tetku. - Zar ne bi barem ti mogla doći sa mnom? - Ne, dijete moje, ja sam već davno išla u školu. Kad sam bila mala djevojčica poput tebe. Sada moram ostati kraj tvog oca, jer me treba. I sama si htjela poći daleko i donijeti mu sunce. Budeš li poslušna i pošla onamo kamo te šalju, tad ćeš se sigurno jednoga dana opet vratiti i donijeti sunce svom ocu. Dagmar se borila sa suzama, ali hrabro ih je progutala. - Moram li otići daleko? - Vjerojatno ćeš se odvesti željeznicom. Prirnjetivši bol na licu male djevojčice gospoña Brigita se okrenu. Tog je trenutka prekoravala bratića zbog njegove okrutnosti. Tada Dagmar iznenada hrabro reče: - Učinit ću to za oca i za tebe, tetko Brigita! Poći ću mirno u školu, iako će biti daleko. Moram li dugo ostati tamo? Gospoña Brigita je imala vlažne oči. Koliko je ljubavi krilo to dječje srce koga su htjeli tako okrutno rastužiti.

20

GIGA

- Nadam se da to neće predugo trajati. Uči marljivo, pa će ti vrijeme brže prolaziti. Ali sada pogledaj te dražesne male psiće. Tako je gospoña Hartmann željela odvratiti dijete od tog tužnog razgovora koji je i njoj natjerao suze u oči. I poput sve djece Dagmar je doista ubrzo zaboravila svoju tugu i počela radosno klicati promatrajući dva dražesna mala psića koja su se igrala na putu. Sat kasnije stigla je gospoña Hartmann s djevojčicom kući. Dok je šivala, Dagmar se igrala do njezinih nogu svojim lutkama. Tad je djevojčica još povečerala jaje i malko kompota. Potom ju je gospoña Brigita kao svake večeri okupala i odvela u krevet. Kasnije je stara gospoña sišla u blagovaonicu kako bi vidjela je li sve u redu, jer se Rudolf morao ubrzo vratiti kući. I nije potrajalo dugo dok nije ušao u blagovaonicu. Donijeli su večeru pa su razgovarali o nevažnim stvarima jer je posluga izlazila i ulazila iz sobe. Nakon večere se kućedomaćin običavao odmah povući u svoju radnu sobu kako bi pročitao novine i slušao radio. Danas je ostao kraj svoje sestrične. - Htio bih nešto dogovoriti s tobom, Brigita! Molim te, doñi u moju radnu sobu tamo ćemo biti nesmetani. Krenula je za njim. Kad su sjedili jedno nasuprot drugome, reče Rudolf uzdahnuvši: - Znam kamo ću smjestiti Dagmar. Nadam se da ćeš uvidjeti da će tamo biti dobro smještena. - Što si odlučio? - zapita ga prestrašeno. - Poznaješ li našeg zajedničkog roñaka Egona? Brigita ga pogleda iznenañeno. - Poznavala sam njegove roditelje, a njega sam ponekad sretala dok je još bio dječak. Nakon smrti svojih roditelja otišao je u inozemstvo i nikada ga više nisam vidjela. Jedva ga se sjećam. Sve što znam o njemu saznala sam od tebe. Pričao si mi da se oženio groficom i posjeduje sjajnu palaču u Rimu. - Tako je, ali više ne živi u Rimu. Povukao se u dvorac svoje žene u Apeninima. Na to ga je prisililo siromaštvo. Ispričao je u kratkim crtama što mu je Egon pisao o svom promijenjenom životu. Na kraju je spomenuo Egonovu molbu da mu pošalje nekog gosta koji bi plaćao za svoj boravak. Gospoña Brigita prestrašeno sklopi ruke. - Bože moj, kako mu to mora biti teško! Potrošio je dakle cijeli veliki imetak. Kad bi to znali njegovi roditelji! Zasigurno su bili premekani s njim. Bio je dobro dijete, ali vrlo razmaženo. - Još je i danas dobar čovjek i ima dobru i sretnu narav. A u novim skučenim prilikama znat će se snaći. Reklo bi se da i nije odviše tužan. Vjerojatno će grofica patiti zbog toga. Ali vratimo se njegovoj molbi. Trebam mu naći gosta. Možeš li zamisliti da sam se pritom sjetio male Dagmar. Činilo mi se kao daje to pismo mig sudbine. Gospoña Brigita uzdahnu. - Da, to sam mogla misliti. - Reci i sama, postoji li bolje rješenje? - zapita živahnije nego je to inače bio njegov običaj. Dagmar bi živjela kod roñaka, a mogla bi se družiti s malom Elenom. Pristojno bih platio Egonu. A Dagmar bi imala i dobra učitelja iz svih predmeta iz kojih je Egon i njegova žena ne bi mogli obučavati. Grofica će naučiti Dagmar svemu što će joj jednom biti potrebno kao predstavnici poduzeća »Strasser i sin«. Naučit će više jezika i živjeti u lijepoj i zdravoj Toskani. Nećeš mi moći predbacivati da ne želim najbolje za Dagmar. - Ne, zasigurno neću, Rudolf! Budući da ne možeš zadržati dijete u svojoj kući, bit će najbolje daje prihvati Egonova obitelj. Tješi me što imaju malu kćer. Dagmar je potrebna družica u igri, mi smo prestari za nju. - Drago mije da u tome vidiš barem jednu prednost za Dagmar. Vjeruj mi, to će za nju biti barem tako dobro kao i za mene. Kod Egona je mogu ostaviti bez brige. - Kako je dugo namjeravaš ostaviti tamo? - Ne želim više vidjeti Dagmar, to je moja čvrsta odluka. Molim te, ne pokušavaj me

21

GIGA

odgovoriti od toga. Želim zaboraviti svoj nesretni brak. Nitko me ne smije podsjećati na nj. Molim te, pomiri se s tom mišlju. Želiš li mi učiniti veliku uslugu, tad prekini svaku vezu s Dagmar, to će i za nju biti najbolje. Neka je obitelj mog bratića smatra svojom. Molit ću i Egona da mi o njoj ne piše. Neka se niti ne sjeti na to, da mi sama piše pisma kad jednom nauči pisati. Neka zaboravi daje imala oca i majku. Ako nañe muža prije nego umrem, uredit ću sve s njim u pogledu miraza, pa će naći kod njega novi dom. Tek nakon moje smrti može se vratiti i preuzeti svoje nasljedstvo. Gospoña Brigita je smrtno problijedila. Pogledala ga je uznemireno i tiho zapitala: - Nećeš li ipak jednom shvatiti kako okrutno postupaš? Naslonio je glavu na ruke i tako sjedio neko vrijeme bez riječi. Tad se uspravio i pogledao je tako tužno da ju je to potreslo. I on je bio smrtno blijed. - Brigita, okrutan sam prema samom sebi, jer brišem iz svog života ono što sam jednoć najviše volio. Shvati me, taj je rastanak potreban, kako ne bih otrovao mladost tog djeteta. Dagmar će biti sretna i zadovoljna daleko od mene. Ovdje bi uvenula zbog moje gorčine. Pogledala gaje s dubokim suosjećanjem. - Da, Rudolf, sada te potpuno razumijem, pa kažem i sama da Dagmar mora otići! Ako misliš da će biti dobro smještena kod Egona i njegove žene, tada neka krene onamo. Pogladio ju je po kosi i odgovorio, jedva se svladavajući: - Kao što sam rekao, Egon je dobrodušan čovjek, usprkos svojoj lakomislenosti. Njegova je žena doduše pomalo utvarana, ali ljubazna. Ona je prava dama i vrlo obrazovana. Dagmar može od nje mnogo naučiti. Pisao sam Egonu neka doñe ovamo po svoju štićenicu. Nisam mu još saopćio da se radi o mojoj... o Dagmar. To će saznati usmeno od mene. I njemu moram saopćiti razloge zašto šaljem dijete od sebe. Inače me možda ne bi razumio. Htio sam te samo zamoliti da pripremiš sve za Dagmarinu selidbu. Pobrini se da ima dovoljno haljina i rublja i prikladnih kovčega. Ne zaboravi ni njezine igračke... mislim da vrlo voli svoje lutke. Kod tih riječi slomio mu se glas. Ustao je i prišao prozoru. Iznenada se u njemu rodila bol zbog tog rastanka. Sjetio se toga koliko je put oduševljeno promatrao svoju kćer kad se igrala s lutkama i nježno razgovarala s njima. Možda neće jednoga dana napustiti svoje dijete kao što je to učinila njezina majka. Opet ga obuzme užasna bol. Pokuša sve potisnuti u sebi. To će sve morati popraviti kad Dagmar jednom ode iz njegova života. Brigita ga je promatrala tužnim pogledom. Nakon nekog vremena ponovno se okrenu prema njoj. - Dakle, uredi sve kako najbolje znaš! Ništa joj ne smije manjkati. Egon će uskoro doći i odmah otputovati s njom. Misliš li da će morati povesti nekoga od posluge sa sobom na to putovanje zbog djeteta? Odmahnula je. - Budući i sam ima kćer staru poput Dagmar, znat će postupati s njom. - To mi je drago. Ali sad još nešto. Moram ti saopćiti novost koja će te zanimati. Sutra prijepodne u jedanaest sati doći će ovamo Werner Falkner. Reći ću ti što se namjeravam dogovoriti s njim. I ispričao joj je kakve su bile njegove namjere u pogledu Wernera. Pažljivo gaje slušala a kad je završio primijetila je: - To je dobro. Ništa bolje nisi mogao učiniti. Werner Falkner je mladić kakvog se rijetko nalazi. Njegovi su mu roditelji uvijek davali divan primjer. Zasigurno nikada nećeš požaliti što ćeš ga odgojiti za taj položaj. Pogleda je umornim smiješkom. - Dakle, barem se u tome slažemo? - Uvijek se slažemo. Ne smiješ sumnjati u to, iako sam ti se suprotstavljala u pogledu Dagmar. Vrlo volim to dijete, pa će mi rastanak biti težak. Bojim se i toga da bi jednoga dana mogao požaliti što sije otjerao od sebe.

22

GIGA

Brzo je odahnuo. - Ne, ne, ne mogu ti dovoljno put ponoviti da će za mene biti olakšanje stoje više neću sretati. Čuda se više ne dogañaju i samo bi me čudo moglo riješiti te muke. Brzo napusti sobu. Brigita je zabrinuto gledala za njim. Ubogi čovjek, usprkos svom bogatstvu! A nije mu mogla pomoći, to je znala. Zadubljena u tužne misli krenu u Dagmarinu sobu kako bi još jednom pogledala dijete prije spavanja. Vlažnih očiju pogleda Dagmar. Spavala je mirno, ne sluteći da će uskoro morati napustiti roditeljski dom. Tiho se sagnula i poljubila njezine ružičaste obraze. Topla se molitva za to ubogo dijete vinu prema nebu.

23

GIGA

VII Točno u jedanaest sati pozvonio je Werner Falkner na vrtnim vratima vile Strasser. Nekoje vrijeme stajao kraj ograde i promatrao Dagmar kako se igra. Djevojčica ga još nije primijetila, jer su ga skrivali pred njezinim pogledom cvatući grmovi oko željeznih rešetaka. Sada su se vrata otvorila kao gurnuta nevidljivom rukom, a Werner je ušao u vrt. Dagmar mu je odmah pritrčala. Pružila mu je ručicu koja tog trenutka baš nije bila posve čista jer se igrala u pijesku. - Dobar dan, gospodine Werner! Hoćeš li se igrati sa mnom ili ćeš posjetiti oca? Werner Falkner je ponekad dolazio u kuću Strasserovih kad je Leonora još bila ovdje. Divio se toj lijepoj gospoñi, a njegovo je oduševljenje pretrpjelo težak udarac kad je čuo daje napustila muža i dijete i daje krenula s violinistom u svijet. To je više žalio malu Dagmar. Odrastao je u sretnom obiteljskom krugu, pa nikoga nije volio više od svoje majke. Čak još više od ljubljena oca. Žalostilo gaje što mala Dagmar sada više nije imala majku. Sagnuo se s mnogo sućuti prema djevojčici. - Na žalost, sada nemam vremena igrati se s tobom. Tvoj me otac čeka. - Što otac hoće od tebe? - Ne znam - odgovori Werner po istini, jer mu njegov otac nije ništa povjerio. - Hoćeš li se kasnije moći igrati sa mnom? - zapita ponovno Dagmar. - Što ćemo se igrati? - nasmije se Werner. - Što hoćeš. Možemo graditi kule u pijesku ili se igrati s mojim lutkama. Liza će se radovati kad te opet vidi. Već te dugo nije bilo. Tetka Brigita nema vremena za mene, i ja sam posve sama u vrtu. Zar ne, igrat ćeš se sa mnom? Pogladio ju je po plavim kovrčicama. - Budeš li sama kad se vratim od tvog oca, tad ćemo se malo poigrati. Poskakivala je kraj njega sve do ulaznih vrata. - Već se radujem. A sada ću čekati da se vratiš od oca. Uozbiljivši se iznenada, Dagmar se privinu uz njega i šapnu: - Ne govori ocu o mojoj dragoj majci - inače ćeš ga rastužiti. Sjetio se toga da gaje Leonora Strasser, kad ju je sreo posljednji put, usrdno zamolila neka često dolazi djevojčici. Već mu je i prije govorila neka bude vitez njezine kćeri i neka je štiti. A Werner to nije zaboravio. U mladenačkom raspoloženju osjećao je da zato što ga je ona predivna žena zamolila za to, postao Dagmarinim vitezom za sva vremena. - Ne, ne, budi mirna - odgovori jednako tiho. Ogledao se pažljivo nije li tko čuo što je rekla Dagmar. Ali bili su sami. Sluga je otvorio ulazna vrata vile i zamolio Wernera da poñe za njim. Trebao je Wernera odmah odvesti u radnu sobu kućedomaćina. Kad je Werner ušao, ugledao je Rudolfa Strassera za radnim stolom. Rudolf Strasser promatrao je sa zanimanjem svog gosta. Ono što je vidio zadovoljavalo ga je. Vitak, snažan mladić, plemenitih crta lica i otvorena pogleda morao se svakome sviñati. Rudolf Strasser ustane i pruži mu ruku. - Dobro jutro, gospodine Strasser! Otac mi je rekao da želite razgovarati sa mnom. Smijem li pitati što želite? - zapita Werner naklonivši se. - Vaš vam otac nije odao što vam želim reći? - Ne, rekao je da ćete to učiniti vi sami. Bolnim pogledom promatrao je Strasser mladića. Puno bi mu pomoglo daje sada imao takva sina. Htio je barem steći pravo da ga zajedno s njegovim ocem vodi i odgaja. Već to bi predstavljalo dobročinstvo za njega i odvratilo mu tugu. - Sjednite, dragi Werner! Moram nešto važno dogovoriti s vama. Sjeli su jedan nasuprot drugome i Rudolf Strasser nastavi:

24

GIGA

- Želim razgovarati s vama o vašoj budućnosti. Što namjeravate postati? Krv udari mladiću u obraze. - To je pitanje o kojem sam već često razgovarao s ocem. Na žalost, u tom pogledu nismo istog mišljenja, iako inače u svemu drugome jesmo. Htio bih postati trgovac, to mi leži u krvi. Već kao malo dijete uživao sam u tome da pužem po tavanu poduzeća Strasser ili se vozim brodom po luci. Htio sam postati pravi trgovac u idealnom smislu te riječi. Takav trgovac kakav ste moj otac ili vi, gospodine Strasser! Ali vjerojatno ću se morati odreći tih snova. Otac mije objasnio da svaki čovjek nema sreću da stekne takav položaj, pa makar i bio marljiv i sposoban. Ja sam to morao shvatiti, pa ću učiniti ono što otac želi. Postat ću inženjer. Rudolf ga je slušao smiješeći se. Osjeti radost u srcu kad je Werner s toliko oduševljenja pričao o svom omiljenom zvanju. - Razgovarao sam jučer o tome s vašim ocem i uvjerio ga da kao inženjer nećete moći steći tako dobar položaj, kao kad biste postali trgovac. Werner ga pogleda iznenañeno. - Oprostite, gospodine Strasser, ali sad kad mi je otac sve objasnio moram mu dati za pravo, iako me to boli. - Ipak sam uvjerio vašeg oca. Recite mi, Werner, biste li rado pošli u Trgovačku akademiju? Oči mladog čovjeka zasjaše. - I kako rado! Ali otac to smatra bezizglednim. - Ali ja ne! Biste li htjeli po završetku Akademije poći neko vrijeme u inozemstvo, a zatim pristupiti poduzeću »Strasser i sin«? Werner pocrveni i prijeñe rukom preko smeñe kose kao da mu je postalo toplo. Zatim duboko uzdahnu i odgovori: - Da li bih htio? To bi bilo najdivnije za mene, gospodine Strasser! Znam kako velike poslove obavlja to poduzeće. Kao bez daha slušam oca, kad mi ponekad priča o tome. Zato sam i osjetio takvu čežnju za tim poslom. Cijeli se svijet otvarao preda mnom i bilo mije kao da letim. Ali, kako sam rekao, tim je mladenačkim snovima došao kraj. - Ne, Werner, oni će se obistiniti, ukoliko to želite. - Kako bih to trebao shvatiti? Kako bi to moglo biti? - To ćete sada čuti, a kad me budete saslušali, reći ćete mi jeste li sporazumni. I Rudolf Strasser ispriča mladom čovjeku ono stoje dogovorio s njegovim ocem. Werner Falkner slušao gaje suzdržana daha i sjajnih očiju. Kad je Rudolf Strasser završio, poskočio je. - Oprostite, ali menije postalo prevruće. Molim vas, dopustite mi da odahnem trenutak. Bože moj! Sve se to dogodilo tako iznenada. Poput nebeskog dara. Tako neočekivano, a toliko sam to priželjkivao. Kad bih vam samo mogao objasniti kako su vaše riječi djelovale na mene. Ići ću na Trgovačku akademiju, a zatim u inozemstvo, pa pristupiti poduzeću »Strasser i sin«! Plesti konce po cijelom svijetu, tovariti brodove, slati robu u daljine i dovoziti sve što druge zemlje žele dati u zamjenu za našu marljivost. To je prelijepo, a da bi bila istina! - zaviknu oduševljeno. Oči Rudolfa Strassera zasjaše. Prvi put nakon dugo vremena osjeti čistu i iskrenu radost. Bilo mu je kao da se pomladio s tim mladićem, kao daje ponovno trebao snažno jurnuti u život. Kako je divno bilo biti tako mlad i pun čežnje letjeti prema visokim ciljevima. Uz to mu se činilo kao da će mu briga za odgoj Wernera Falknera pružiti novu životnu hrabrost. Malu zamjenu za sve ono što je izgubio. Još je više zavolio Wernera tog trenutka no što ga je volio ranije. Vidio je u njemu novu snagu koja će uliti starom poduzeću svježu krv. Ozbiljno i uvjerljivo poče sada razgovarati s mladićem koji je bio opijen srećom. Objasnio mu je njegove dužnosti i što su on i njegov otac očekivali i priželjkivali od njega. Werner ga je pažljivo slušao, ponekad nešto zapitao kako bi shvatio suštinu svega. Time je odavao svoje duboko zanimanje.

25

GIGA

Napokon su sve dogovorili, pa je Rudolt Strasser pružio ruku Werneru. - Dakle, dogovorili smo se? Tad mu je Werner tako čvrsto stisnuo ruku da se Rudolf Strasser lagano namrštio. Ali odmah se nasmiješio. To je bila prava mladenačka snaga pred kojom se otvarao svijet. A on će učiniti sve da ga otvori pred tim mladićem. Otpustivši Wernera, reče mu neka pozdravi roditelje i poruči ocu da će sutra održati dogovor, glede izrade ugovora. Kad je zatim gledao za Wernerom i primijetio da razgovara s Dagmar osjeti u sebi žarku bol što nije imao sina nalik tom mladiću, već samo kćer, koja je mogla jednako tako biti i kćer drugog čovjeka. Pao je na stolicu i skrio lice u rukama.

26

GIGA

VIII Werner Falkner je opijen onim što se dogodilo izašao u vrt. Posve je zaboravio daje maloj kćeri kućedomaćina nešto obećao. Ali Dagmar je već čekala kraj nasada raža i pritiskala nosić na jednu ražu za dragom. Bila je to dražesna slika, pa je Werner zastao kao očaran. - Bi li htio ružu? - zapita ga i ubere najljepšu za njega. To je djelovalo poput simbola na uzbuñena mlada čovjeka. Život mu je pružao danas same lijepe ruže. Pobožno je dohvatio cvijet i spremio ga u lisnicu. Htio ga je sačuvati kao uspomenu na taj trenutak. Vidio je u Dagmar svoju buduću mladu šeficu, čiji će zastupnik postati jednoga dana, kad njihovi očevi više neće upravljati poduzećem. - Hvala ti, Dagmar! Ovu ću lijepu ražu sačuvati za uspomenu. Pljesnula je i nasmijala se. - A stisnuo si je u lisnicu, pa neće imati zraka. Nasmijao se. - Kod kuće ću je staviti u vodu. Stavio sam je unutra posve nježno. Pogledaj! Kimnulaje. - Da, tako je dobro. A sada doñi, igrat ćemo se. Htio je otići kući roditeljima, ali primijeti molbu u njezinim očima i sjeti se svog obećanja. - Imam samo četvrt sata vremena, a tada se moram vratiti kući. - Tad doñi brzo preko u pavilj on. Tamo sj ede moj e lutke i čekaju te. Pričala sam im da ćeš doći i one su mi obećale biti dobre. Uhvati ga za ruku i povuče za sobom u paviljon. Tamo su sjedile lutke, jedna kraj druge, na klupi ispletenoj od bambusovine. Na stolici kraj njih stajala je kuhinjica. - Doñi, već sam skuhala čokoladu za lutke. I ti moraš popiti šalicu. Osjeti laganu sumnju u njezino umijeće kuhanja. - Nisam ni gladan ni žedan - nasmije se, osjetivši laganu nelagodu zbog uloge koju je igrao. - Moći ćeš popiti malu šalicu, izvrsna je. Zamisli, moja je Liza pokvarila želudac jer je pojela odviše slatkiša. Brinem zbog nje. Možeš li joj opipati bilo? Najradije bi se bio glasno nasmijao što se morao igrati s lutkama upravo sada kad se osjećao dovoljno snažnim podići svijet. Ali Dagmar je bila tako dirljiva u svojoj brizi za lutku da je posve ozbiljno izvukao sat i važno zapitao: - Koja je od tvojih lutaka Liza? - Ova! - odgovori djevojčica koja je marljivo nešto radila u kuhinjici. U dvije šalice ulila je neku tekućinu sumnjive boje. - Misliš li da ima groznicu? Werner ozbiljno dohvati ruku lutke, gledajući pritom na sat. - Ne, nema groznicu. Posve je zdrava - izjavi spremivši ponovno sat. - Tad bih samo željela znati zbog čega je boli želudac. Neće i neće piti čokoladu. Werner to nije mogao zamjeriti Lizi kad je ugledao tekućinu koju je Dagmar izdavala za čokoladu. - Vjerojatno je sita - izjavi poput stručnjaka. - Misliš li? Tad ću je uljuljati u san. Ali budi posve miran, jer se Liza lako budi. Dirljivom kretnjom uzela je lutku u naručaj, sjela nasuprot Wernera na stoličicu i tiho pjevušeći počela uspavljivati lutku. Werner Falkner sjedio je posve tiho i promatrao malu majčicu. Osjeti da se u tim dječjim kretnjama već otkriva misterij majčinstva. Ta će mala djevojčica jednom biti dobra majka, svjesna svojih dužnosti. A njezina ju je majka napustila. Uboga mala Dagmar, kako ju je žalio. Voljela je tu ružnu lutku, jer joj je baš nju poklonila majka. Njezino je malo srce dakle još uvijek voljelo onu koja je nestala. Werner je u mislima vidio ponovno pred sobom Leonoru Strasser. Tu divnu, čarobnu ženu, baršunastih smeñih očiju i bogate plave kose. I Dagmar je imala takve oči i njezina će kosa s vremenom potamniti. Da- i ona će jednoga dana biti čarobna, lijepa žena poput majke, ali neće pobjeći svom djetetu, to je dokazivala njezina briga za lutke. A kad Dagmar jednoga

27

GIGA

dana postane lijepom ženom, tad će biti i njegova šefica. Danas su ga izabrali da jednoga dana vodi poslove za svoju mladu gospodaricu. Svi viteški osjećaji probudiše se u njemu dok je sanjao o tome. Htio je biti njezin vjeran službenik, htio je sačuvati od zla svoju gospodaricu i vjerno joj služiti. Dagmar je tiho ustala i položila usnulu lutku u krevetić, a zatim je nježno pokrila. - Tako, sada spavaj, a mi ćemo izaći u vrt. Ne smijemo joj smetati - izjavi tiho. Trgnuo se iz svojih snova i ustao. Tad Dagmar primijeti da još nije ispio svoju šalicu. - Moraš najprije ispiti čokoladu! Neću ti inače dopustiti otići. Moram te počastiti. Ništa mu nije koristilo, morao je ispiti piće napravljeno od hladne vode i naribane čokolade. Dobro je pazila. - Dobra je, zar ne? - zapita. Morao se nasmijati, sanjarskog je raspoloženja nestalo i njegov mladenački nestašluk se ponovno javi. - Divna čokolada. Takvu bih htio piti svakog dana. Zadovoljno je kimnula. - Sad doñi, igrat ćemo se u pijesku. Odvela gaje u vrt, držeći ga za ruku. Werner pogleda na sat. - Na žalost, ne mogu se dulje igrati. Moram poći k roditeljima. - Kakva šteta! Tako bih se još rado bila igrala s tobom. - Drugi put, mala Dagmar! Smiješno je odmahnula glavom. - Ti još ni ne znaš da ću otići nekamo daleko u školu. Moram mnogo učiti da mogu za svog ubogog oca ponovno donijeti sunce, jer mu je to tako potrebno. Uvijek je tako tužan i žalostan, jer ona više nije ovdje. Sjetio se da je njegov otac jučer ispričao majci kako će Dagmar otići nekom roñaku svog oca gdje će je odgajati zajedno s njegovom kćeri. - Da, Dagmar, već sam čuo za to. Pogleda ga tužno. Taj pogled dugo nije mogao zaboraviti. - Tetka Brigita kaže da to moram učiniti za oca, a to i hoću, iako sam tužna što moram otići tako daleko. Ali vratit ću se i tad ćemo se ponovno vidjeti. Već se tome radujem. Ponovno ćemo se igrati. Tad ću opet vidjeti sve, samo majčicu ne, ona je u dalekoj zemlji i ne može doći k meni. To je tužno, zar ne? Pogladi je po kosi. - Ubogo dijete! - To mi kaže i tetka Brigita. Ali ja nisam siromašna, samo sam tužna. Srce mu se smekšalo. - Jednoga ćeš dana opet biti radosna. Kad se ponovno sretnemo sve će biti u redu. Zbogom i neka ti bude dobro! - Reci radije »do viñenja«. To više volim. - Dakle, do viñenja! Neću te zaboraviti, mala Dagmar! - Ni ja tebe, uvijek ću misliti na tebe. I Ližu ću pozdraviti od tebe. Ona ide naime sa mnom kako ne bih bila posve sama u školi. To mi je obećala tetka Brigita. Duboko dirnut pogladi je po plavim kovrčicama. Tad odjuri kući i radosno zagrli roditelje, objavivši im svoju sreću. Kad je prva oluja prošla i on sjedio u sobi učeći za gimnaziju, sjeti se ruže u svojoj lisnici. Izvadi je i stavi u vodu. Idućeg dana su sve ugovoreno utvrdili što su Rudolf Strasser i otac Falkner dogovorili. Rudolf Strasser sastavio.je svoju oporuku po kojoj je Dagmar postala njegovom nasljednicom, ali je bila obvezna pridržavati se tih ugovora sklopljenih s Falknerovima.

28

GIGA

IX Dvorac Consistelli bio je veliko, slikovito zdanje još i sada, ali samo ako bi ga se promatralo izdaleka. Kad bi čovjek prišao bliže, vidio bi da se prevario. Uz brijeg vodio je širok kolni put koji je još i sada bio dobro sačuvan, sve do velikog ulaza i ograde kojom bijaše okružen cijeli park. Put je vodio gore uza zid. S druge strane pružala se padina. Park je bio tako velik da se po njemu moglo šetati satima. Pružao se od dvorca niz cijelu sjevernu stranu brijega. Padina na južnoj strani bila je pokrivena vinogradima. Za njih su se brinuli zakupnici. Tu je bilo još i vrtova, polja i livada. Sve je to preostalo Consistellijevima, ali nije donosilo mnogo. Dvorac je bio stari viteški zamak s velikim, četverouglastim tornjevima s nazupčenim rubovima i ravnim krovovima. Središnji dio s glavnim tornjem bio je vjerojatno najstariji, pa je zato i najviše oronuo. Ali bršljan ga je odjenuo u ogrtač i tako ga uljepšavao. U tom se dijelu dakako više nije moglo stanovati. Jedino je obiteljska grobnica Consistellijevih, koja je ležala u glavnom tornju, bila čitava. Lijevo krilo još nije bilo tako propalo. I taj je dio bio slikovito obrastao bršljanom, ali ni u njemu se ne bi moglo stanovati čak ni da je današnji vlasnik imao dovoljno novaca da ga uredi. Stanovati se moglo samo u desnom krilu koje je bilo najnovije. Tu su se vidjela čisto oprana prozorska stakla iza kojih su visjele bijele zavjese. Iza nekih prozora na prvom katu nazirale su se čak i zavjese od svijetlo žute čipke. To su bili prozori soba u kojima je živjela posljednja od roda Consistellijevih, sadašnja gospoña Strasser. To krilo nije bilo obraslo bršljanom, a njegovi su sivi zidovi djelovali tako snažno kao da bi mogli nadživjeti još stoljeća. Kameni portal s izrezbarenim grbom Consistellijevih, vodio je u desno krilo u kome je živio Egon Strasser sa svojima. Consistellijevi su, poput mnogih drugih talijanskih plemićkih obitelji, bili slavni u proteklim stoljećima. U isto vrijeme i na zlu glasu zbog divljeg ratovanja. Mnogi su našli svoju smrt iza zidova dvorca Consistelli. Kad se dvorac počeo rušiti otkriše mnoge podzemne prostorije, a u njima izblijedjele kosture, preostatke žrtava okrutnih Consistellija. S prozora desnog krila pružao se divan pogled na nizinu. Bilo je pretjerano što je Egon Strasser govorio da se za lijepih dana mogu dalekozorom vidjeti tornjevi Firence, no ipak se pružao prekrasan pogled na izdanke Apenina. Dolje, s desne strane brijega, ležala je mala kuća zakupnika sa stajama. U njoj je živio zakupnik sa svojom obitelji. U stajama je bilo dosta stoke. S dobrim gospodarenjem bi se vjerojatno od tih sitnih ostataka ogromna posjeda ipak moglo više izvući, ali tada bi trebalo prvo uložiti novac u to. A njega Egon Strasser nije imao. I tako se morao zadovoljiti sitnom, jedva spomena vrijednom, zakupninom i raznim živežnim namirnicama kakve se danas nalaze na malim posjedima. Srećom je dobivao malu rentu stečenu u posljednji trenutak prodajom svega što je još mogao pretvoriti u novac, pa je mogao nekako živjeti sa svojom obitelji. Kad bi čovjek stigao putem do visoravni koja se prostirala na tričetvrtine visine brijega, ne bi vidio ništa do hrastovih vrata na ulazu u park, a iza njih šiljasti vrhunac brijega uzdignut iza dvorca poput nijema čuvara. Trebalo bi se povući mnogo više unatrag no što je to teren dopuštao, da bi vidio šiljaste tornjeve dvorca. I kad bi ušao u park još uvijek ne bi vidio zdanje zbog gustog drveća. Tek kad bi čovjek krenuo širokim putem kroz šumu i stigao na travnjak, pred njim bi se uzdizao dvorac. Još je uvijek svjedočio o svojoj lijepoj arhitekturi, a posjetilac je morao žaliti što je to ponosno zdanje bilo prepušteno propadanju. Na desnom, nastanjenom dijelu, dizao se četverouglasti toranj znatno niži od onoga srednjeg. Oko zgrade prostirao se park pružajući se do dna brijega, ograñen kamenom ogradom koja je još uvijek onemogućavala da se netko popne preko nje jer se na njezinom vrhu nalazilo zacementirano izlomljeno staklo. U nastanjenom dijelu bilo je ipak još šesnaest potpuno ureñenih prostorija, uz sobe za poslugu, pa je to za osiromašjelu obitelj predstavljalo znatan posjed.

29

GIGA

Na otvorenom prozoru prvog kata stajala je visoka, vitka žena. Imala je klasično lijepo lice, opaljeno od sunca, koje je počelo lagano stariti. Nagnula se kroz prozor. - Marijeta! Marijeta! - zaviče lijepa gospoda Katarina Strasser. Sobarica je pogleda sjajnim, crnim očima. Njezino lice zasja primijetivši lijepu ženu kao da joj je svanulo sunce. - Lijepa moja grofice! Što izvolite? - zapita laskajući joj, velikom nježnošću. - Marijeta, kad ćemo napokon dobiti doručak? Stella je vjerojatno zaspala. - Draga grofice, sve je spremno. Samo sam još pošla po cvijeće u park. Stella je postavila stol za doručak, a cvijeće ne smije manjkati. Moja gospodarica samo mora sići, sve je spremno. Gospodin se upravo vratio sa svog jutarnjeg jahanja, a naša je draga Elena već dobila svoje mlijeko. Gospoña Katarina kininu, a Marijeta joj dobaci poljubac. Marijeta je bila stara dadilja gospoñe Katarine. Služila je kod njezine majke, pa je svoju gospodaricu žarko ljubila. Ni za što na svijetu ne bi svoju gospodaricu zvala drugačije nego naslovom koji joj je pripadao prije vjenčanja. Za nju je ona uvijek ostala »grofica«. Ponekad bi iz te svoje gotovo pseće odanosti pripisivala sebi pravo da gospodaricu pomalo i tiranizira. Nitko nije više jadikovao zbog nedostojna braka svoje gospodarice od Marijete. Nije se mogla pomiriti s mišlju da je njezina »najdraža grofica« pošla za običnog Nijemca. A Egon Strasser je u njezinim očima vrijedio samo dok je bio bogat i mogao ispuniti njezinoj gospodarici sve želje. Ali u njezinim je očima izgubio opet sav ugled kad je potrošio svoj imetak. Nije mu mogla oprostiti što njezinoj »grofici« nije mogao pružiti sav sjaj i ljutila se na tog njemačkog barbarina koji je odvukao Katarinu u osamljeni dvorac. Bila je doduše vrlo ponosna na taj dvorac, ali činio joj se zatvorom za njezinu »dragu groficu« koja je trebala živjeti ovdje u osami. Ta u Rimu je postizala toliko sjajnih uspjeha u društvu. Nije primijetila da joj je gospodarica već pomalo ocvala, iako je to Egon Strasser dobro vidio. Za nju će gospodarica ostati uvijek lijepa, slavljena žena, i kad bi već bila starica. Istom ljubavlju visjela je Marijeta i na maloj Eleni, kćeri svoje gospodarice, iako ova nije bila ni izdaleka tako anñeoska kako je to starica mislila. Elena je bila utvarano, drsko stvorenje, bez srca, pa je često bila i gruba prema Marijeti. Ta mala sedmogodišnja djevojčica ponašala se već poput male dame i bila vrlo umišljena jerjoj jemajka bila grofica. Kad bi pred poslugom govorila o svojoj majci, nazivala ju je uvijek »groficom« baš kao i Marijeta. Uz to je Elena bila silno umišljena. Usprkos svojoj mladosti bila je vrlo proračunata i izbirljiva u pogledu svojih haljina. Znala je daje dražesna, iako nije naslijedila klasične crte lica svoje majke. Na majčinu žalost bila je sličnija ocu. Samo tamnosmeñe majčine oči gledale su jednakim umišljenim i ponosnim pogledom s tog dječjeg lica. Elena je naslijedila plavu kosu svog oca. Njegova je dakako potamnjela s godinama, ali Elenina je bila pažljivo njegovana, kako bi ostala svijetla. Plava je kosa u Italiji bila na osobitu glasu, pa je Elenina majka obraćala veliku pozornost na to da ne potamni. Gospoña Katarina okrenula se od prozora i krenula u sobu za doručak, koj a se poput salona, knj ižnice i radne sobe kućedomaćina nalazila u prizemlju. Istog trenutka s druge je strane ušao i njezin muž vodeći za ruku malu kćer. Pristojno je poljubio ženi ruku. - Dobro jutro, Katarina, kako si spavala? Pogledala je spram neba. - Dio mio! Kako bih mogla spavati u tom osamljenom dvorcu! Nasmijao se. Bio je tako dobra priroda da mu nije bilo lako pokvariti raspoloženje kad bi njegova žena počela jadikovati i proklinjati što je morala otići u izgnanstvo, kako je nazivala njihovo preselenje u dvorac. - Meni se pak čini da se baš u toj predivnoj osami dobro spava. Nikadajoš nisam spavao tako čvrsto u cijelom svom životu. Bojim se da ću odebljati jer se osjećam tako dobro. Zaprepašteno je pljesnula rukama i prešla preko svog vitkog tijela. - Zaprepastio si me, Egon! Umrla bih kad bih se udebljala. Dobrodušno se nasmijao i zagrlio

30

GIGA

je. - Nadam se da ćeš to preživjeti. Katarina, s vremenom ćeš postati malko okruglija. To bi ti se vjerojatno dogodilo jednoga dana i u Rimu, jer je sudbina većine žena da godinama postaju sve okruglij e. Zaprepašteno je rukama začepila uši. - Smiluj se! Kako možeš reći nešto tako strašno? Nepristojno je da mi govoriš o starosti. Ponovno joj je poljubio ruku ne izgubivši svoje dobro raspoloženje. - Postat ćeš još samo ljepša kad se zaokružiš. Možeš mi vjerovati - tješio ju je. - Vi ste Nijemci barbari - nemate ukusa. Žena prestaje biti lijepa kad se udeblja - rekla je smirivši se pomalo. - Ako je moj ukus barbarski jer volim debeljuškaste žene, tad možeš biti sretna što mi se to sviña jer ne trebaš brinuti hoću li te još uvijek voljeti kad se zaokružiš. - Šuti! Dio mio, hoćeš li me ubiti tim užasnim riječima? Sigurno mi hoćeš reći da sam ostarila. Kako sam nesretna! Vjerojatno ću ovdje u izgnanstvu ostarjeti prije vremena. Ah, kakva nesreća! Tad me možeš zakopati u grobnicu mojih predaka. Posljednja će se Consistellijeva ugasiti poput zvijezde koja je prerano izgubila svoj sjaj. Počela je strastveno jecati i jadikovati. Egon Strasser je već bio navikao na takve ispade svoje temperamentne žene. Nije ih uzimao k srcu, a to je bila njegova sreća jer bi inače živio kao u paklu. Od jutra do mraka slušao je takve žalopojke kojima se često pridružila i Marijeta. Dobrodušno je zagrlio ženu. - Smiri se, Katarina, ne možeš ništa promijeniti. Moramo živjeti u osami. I to je tisuću put bolje nego da moramo životariti u malom iznajmljenom stanu u Rimu. Tamo bi ti sve to bilo samo još teže. Sjeti se koliko smo toga lijepa doživjeli. Uživali smo u svojoj mladosti onako kako je to samo malom broju ljudi moguće, a sad se zadovoljimo onim što nam je preostalo. I vjeruj mi, tvoja će se ljepota ovdje u miru i tišini mnogo bolje sačuvati nego u buci velikog svijeta. Sjeti se kako si često bila umorna kad smo teturali od jedne svečanosti na drugu. Što smo zapravo još imali jedno od drugoga? Ništa! Vidio sam svoju lijepu ženu još samo u krugu velikog broja obožavatelja koji su me jedva puštali k tebi. To mi se uopće više nije sviñalo. Brzo se uspravila u njegovu naručju. - Zar si mi zaviñao na obožavaocima, Egon? Nisi li bio ponosan na svoju lijepu ženu? Nisi li bio dvostruko sretan što su ti tako žarko zaviñali na onoj koja je bila samo tvoja? Pogladio je njezinu lijepu crnu kosu. - Moram iskreno priznati da sam sada mnogo sretniji. Nisu mi drugi morali objasniti da si lijepa. Da, da, da, ovdje sam sretniji no što sam to ikad bio u Rimu. - Sebičan si i bez srca! Nije ti važno što sam ovdje smrtno nesretna. Propast ću tjelesno i duševno u toj osami. A ti si sretan! Uozbiljio se. - Urazumi se napokon, Katarina! Pruži li mi se prilika da te povedem natrag u Rim pod starim uvjetima, tad ću to učiniti drage volje. Ali znaš i sama daje to sada nemoguće. Da, možda smo mogli ostati još godinu dana da smo i posljednje stavili na kocku. Ali tad bismo postali prosjaci i morali bismo gladovati. Budi sretna i zadovoljna, stoje u posljednji trenutak još uspjelo osigurati za nas barem donekle snošljiv život. - Da, uz pomoć mog nakita! Morala sam žrtvovati sav svoj nakit da bi ti mogao osigurati za nas tu skromnu rentu. - Katarina, to je moralo biti, nismo imali drugih rezervi. Sve ostalo smo morali prodati kako bismo podmirili dugove. Više me boljelo od tebe što sam morao žrtvovati nakit koga sam ti poklonio. Ali novac od prodaje osigurao nam je do kraja života skroman prihod. I nakon moje smrti nećeš pasti u bijedu, a to me vrlo smiruje. - Ah, taj tvoj mir! Ne mogu ga shvatiti, ne mogu se nikada pomiriti s takvim životom. Uvijek ću čeznuti za mojim ljubljenim Rimom, za njegovim sjajem koji me tamo okruživao, za

31

GIGA

veselim, otmjenim društvenim životom. Vrlo sam nesretna! Uzdahnuo je. Svakodnevno je morao slušati tu istu pjesmu. - Žalim te, Katarina, što se ne možeš pomiriti s neizbježnim. Na žalost, ne mogu ti pružiti drugi život. Ponovno je zajecala. - Asvakogdanatopostajesvegore. Sadjoš imam dovoljno haljina. Ali šta će biti kad ću ih iznositi ili neće više biti moderne? Nećeš imati novaca da mi kupiš nove. Što tada? Ne mogu to ni zamisliti. - Ovdje u osami neće ti biti potrebno mnogo haljina. - Zar je to možda utjeha? - Ne, ne! - zaviknu Egon obeshrabreno. - Pa što onda? - Pričekajte još malko - trgnuo se Egon. - Nadam se da ćemo dobiti plaćenog gosta. Kad se to dogodi, neće nas svakodnevni život stajati ni pare. Od zakupnika dobivamo sve što nam je potrebno za jelo. Novac, koga će naš gost plaćati, dobit ćeš kao džeparac. Katarina brzo obrisa suze. - Je li to sigurno? Egon je taj novac mogao utrošiti i na drugi način, ali htio ju je prvo umiriti. - Sigurno, Katarina! Naša mala renta je dovoljna za svakodnevne izdatke i plaću posluge. Zato ćemo taj prihod iskoristiti za kupovanje haljina tebi i Eleni. Poljubila gaje. - Dakle, barem si na to mislio, Egone! To je lijepo od tebe. Pa moram imati barem pristojne haljine, iako me samo ti vidiš u njima. Bio je sretan što ju je uspio umiriti. - Poñimo sada na doručak, Katarina! Gladan sam nakon jutarnjeg jahanja. Odveo je svoju ženu do ukusno postavljenog stola. Tu je bilo lijepog suda od porculana i srebrnog pribora za jelo. U kristalnoj vazi bilo je cvijeće koje je Marijeta jutros nabrala. Mala je Elena za cijelo vrijeme tog razgovora sjedila kraj prozora i svojim tamnim očima znatilježno promatrala roditelje. Sad je rekla poput neke stare osobe: - Majko, stavi puder! Kad čovjek plače, postaje ružan. Njezina se majka prestrašila, izvukla kutijicu s puderom i naprašila lice. - Ne budi drska, Elena - prekori je otac. Elena ga začuñeno pogleda. - Jesam li bila bezobrazna? Mama mi uvijek govori da ne plačem, jer ću od toga postati ružna. Samo sam majku podsjetila na to. Gospoña Katarina morala se nasmijati. Privukla je Elenu. - Anñele moj, imaš pravo! Ne treba plakati. To kvari ljepotu. Ja više neću plakati, iako je vrlo tužno što smo postali tako siromašni. Elena je pogleda mirno svojim velikim očima. - Majko, jednoga dana ćemo opet biti bogati. Kad odrastem udat ću se za nekog grofa, pa ćemo se svi useliti u lijepu palaču u Rimu. Odmahnuvši glavom Egon Strasser pogleda svoju kćer. - Tko ti govori takve gluposti? - Marijeta mi je to rekla, a to nisu gluposti. Rekla mi je da nas može spasiti samo bogati muž. Ona njeguje moju kosu da ostane svijetla. Tad ću dobiti bogata muža. To mora biti ponosan grof, a ne neki grañanin za kakvog se udala moja majka. Tad će sve biti dobro, a mi ćemo se vratiti u Rim. Stanovat ćemo u palači, voziti se autom, ili kočijom s četiri konja. Putovat ćemo koliko ćemo htjeti i sve će opet biti u redu. Tako je govorila Elena poput prave male svjetske dame. Njezin je otac pocrvenio od srdžbe. - Marijeta je luda stara žena. Čut će od mene. Ne smije pred tobom govoriti takve gluposti reče grubo.

32

GIGA

- Ostavi Marijetu na miru, inače će opet danima biti uvrijeñena - izjavi Katarina. - Ne bi trebala obraćati pozornost na to što se uvrijedi na svaku riječ koju joj ja kažem. Zaista je nečuveno da djetetu govori takve gluposti. - Nisu to gluposti! Marijeta misli samo najbolje, a Elena treba dovoljno rano shvatiti daje samo bogati muž može spasiti iz bijede. - Molim te, Katarina, pa Elena je još dijete! - Ali vrlo je razumna za svoje godine. - Kod nas to nazivaju malom staricom. - Dosta tih sentimentalnih njemačkih gluposti, Egone! Elena će uvijek živjeti u Italiji, a kod nas djeca ranije sazore. Uostalom ne moraš se već sada uzbuñivati, jer mi je ionako zagonetno kako će uboga Elena u ovoj osami naći muža. A uz to mi, na žalost, uopće nije slična. Nikad neće postati izvanredna ljepotica. Postići će uspjeh samo zbog svoje plave kose i kulturnog ponašanja. Dakako, u slučaju budemo li je mogli uvesti u društvo kad odraste. Ovo posljednje rekla je Katarina na francuskom jeziku koga Elena još nije razumjela. Njezin muž nije htio dulje govoriti o tome, pa je počeo doručkovati. Mogao je još mnogo toga reći o tome, ali znao je da bi time izazvao samo nove scene. Čim se htio ozbiljno pozabaviti odgojem svog djeteta, uvijek bi dolazilo do razmirica izmeñu njega i njegove žene. Rugala se njegovom sentimentalnom, njemačkom ponašanju. Zato se zbog mira u kući sve više navikavao na šutnju, iako je ponekad zbog toga prigovarao samom sebi. Ali Egon Strasser je bio čovjek bez čvrste volje, pa se samo rijetko kada uspijevao potvrditi. Odmah zatim ušao je zgodan, snažan momak u livreji. Donio je poštu na poslužavniku i pružio je Egonu uz nespretan naklon. Preuzimajući poštu, rekao je: - Moraš odmah sada dobro istrljati mog konja, Giuseppe! - Odmah ću to učiniti, signore! Tek sam se sada vratio s pošte. Htio se udaljiti naklonivši se, ali tad mu Elena doviknu: - Giuseppe! Okrenu se prema njoj. - Što zapovijedate, gospoñice Elena? Elena nadmeno zabaci glavu. - Zašto mi još nisi postavio klupu u parku tamo gdje se igram, kako sam ti naredila? - Nisam imao vremena. Učinit ću to danas poslijepodne. - Zašto ne odmah? - Sad imam drugog posla. - Gluposti, lijen si i neprekidno brbljaš sa Stellom i kuharicom. Čujem kako se smijete i brbljate. Moraš mi postaviti klupu, trebam je za igru. A sad možeš otići. Tako je zapovijedala ta mala djevojčica oštrim glasom. Elenina majka nije ni pomislila da je prekori zbog toga, jer je i ona od djetinjstva bila naučena na zapovijedanje. I sada je govorila na taj način s poslugom. Otac pak nije obraćao pozornost na to, jer je primijetio pismo svog bratića Rudolfa meñu poštom koju je Giuseppe donosio svakog dana s dva sata udaljene pošte, pri čemu je obično obavljao i nabavke. Otvorio ga je i počeo čitati. Kad gaje pročitao reče veselim glasom: - Evo odgovora na moje pismo Rudolfu. Već je našao gosta za nas. Zaista pravo čudo. To je doduše samo šestogodišnja djevojčica, ali bit će nam samo drago. Dijete će nam manje smetati od nekog odraslog. Gospoña Katarina ga sasluša sa zanimanjem. I Elena je promatrala oca. - Hoće li majka tada dobiti džeparac? - zapita. Otac joj nije odgovorio. Iako je ljubio svoje dijete, ipak je ponekad bio neraspoložen zbog njezina nadmena ponašanja. Pogleda ženu. - Hoćemo li dobiti dosta novaca? - zapita sada i ova, jer je i nju prije svega zanimao novac. - Ne znam koliko, ali vjerujem da će se moj bratić pobrinuti da dobijemo pristojnu svotu. Znat će da za naš trud želimo pristojnu naknadu. Piše mi da sam doñem u Njemačku po dijete.

33

GIGA

- Ali tako dugi put je vrlo skup. - Rudolf piše da će mi nadoknaditi troškove putovanja. - To je dobro! Rekao si daje djetetu šest godina. - Da, tako piše Rudolf. Vjerojatno se radi o nekom siročetu. - Tad neka nam dobro plate za naš trud. - Vidjet ću što mogu postići. U svakom slučaju dijete možemo odgajati zajedno s Elenom. Bit će dobro da Elena dobije društvo, jer je inače uvijek meñu odraslima. Da li bi te radovalo, Elena, kad bi dobila prijateljicu? Elena ga pogleda zamišljeno. - Moram vidjeti hoće li mi se sviñati i ima li lijepih haljina. Otac nježno lupi svoju jedinicu po obrazu. - Mala ludice! - reče, ali njegove srdžbe nesta pri pomisli da će dobiti mnogo novaca za tog svog gosta. Bilo mu je drago što se njegova žena nije bunila, a uz to se radovao što će moći otputovati u Njemačku i sresti bratića, koga je uvijek vrlo cijenio. Dogovorio je s Katarinom sve pojedinosti i odjahao na poštu kako bi sam predao brzojav za Rudolfa, jer je Giuseppe imao drugog posla. Brzojavio je: »Stižem u ponedjeljak navečer. Egon.«

34

GIGA

X Gospoñica Katarina krenu u svoju sobu. Pritom je po kamenom podu, koji se nalazio u svim prostorijama dvorca, vukla za sobom povlaku svoje skupocjene kućne haljine, ne obraćajući pozornost na to. Ti su podovi bili djelomično od još dobro sačuvanog mozaika, a djelomično od izlizana kamena sjajnog poput najljepšeg parketa. Na podu je ležalo mnogo sagova, ali malo skupocjenih primjeraka. Samo je u Katarininoj sobi ležao na podu veliki perzijski sag i nekoliko manjih izvanredne ljepote. Moglo se primijetiti daje u toj kući bilo poduzeto sve kako bi odaje kućedomaćice bile što ljepše i udobnije. Iako su neke sobe bile vrlo skromno ureñene, u njezinim sobama ništa nije nedostajalo. Ipak je i drugi namještaj odavao znakove prošlih starih i dobrih vremena, samo što je bio dobrano otrcan. Bivša grofica Consistelli još se uvijek dobro uklapala svojom visokom otmjenom pojavom u tu okolinu. Krenula je u svoju sobu za toaletu i pozvonila Marijeti. Kad se ta brzo pojavila, rekla joj je: - Pomozi mi odjenuti se, Marijeta! - Sto će moja lijepa grofica danas odjenuti? - Nije važno, ionako me nitko neće vidjeti. Što misliš o baršunastoj haljini s čipkastim ovratnikom? Ili možda o ljubičastoj haljini s biserima? Savjetuj mi! - Doći će dan, kad će se moja draga grofica opet voziti u kočiji s četiri bijela konja. Tad će svi ljudi zastati i diviti joj se. Svakog se dana molim da moja gospodarica ponovno poñe u Rim i ima svoj automobil. Ovdje se u staji nalazi samo stara kočija, ali nemamo konje. Moramo dovesti one debele zakupnikove konje kad se moja grofica želi izvesti. A srebrna brokatna presvlaka kočije je već izblijedjela. Moja lijepa grofica trebala bi se opet provesti Rimom u svom svojem sjaju... Dok je Marijeta tako brbljala, raspustila je gustu tamnu kosu svoje gospodarice. Kosa joj je prekrila leña padajući sve do poda. Marijeta ju je češljala velikom pažnjom, zatim splela pletenice i pričvrstila ih straga na glavi. Gospoña Katarina se pritom pažljivo promatrala u zrcalu, stavljajući puder na lice i zijevajući od dosade. Kad ju je Marijeta počešljala, još ju je i manikirala i pedikirala, a napokon joj je pomogla odjenuti srebrenkastu haljinu od baršuna, te čarape i cipele koje su išle uz to. Kad je gospoña zastala pred zrcalom vidjelo se da je još uvijek bila prekrasna pojava i trebalo je dobro pogledati ako se htjelo primijetiti tragove ocvalosti na njezinu licu. Gospoñi je Katarini bilo trideset i šest godina, ali za južnjačke ljepotice bilo je to već kritično doba. Ti bi tragovi vjerojatno bili još i mnogo uočljiviji bez Marijetinog brižnog njegovanja koje je ponekad trajalo satima. Nakon što se odjenula, gospoña Katarina prebacila je preko ramena sivu svilenu maramu s dugim resama. Samo Španjolke i Talijanke znaju kako treba nositi takve marame, a gospoña Katarina bila je prava umjetnica u tome. Gospoña Katarina krenula je zatim na šetnju po parku. Pratila ju je Elena, takoñer dražesno odjevena. Bilo bi vrlo smiješno promatrati tu djevojčicu kako oponaša odraslu ženu, kad to ne bi djelovalo nadmeno i utvarano. Majka i kći razgovarale su pritom poput dviju prijateljica. Elena je neprekidno morala slušati žalopojke svoje majke o tome kako je prisiljena živjeti u toj osami i da će se još razboljeti od čežnje za svojim ljubljenim Rimom i prijateljima. Njezino prerano sazrelo dijete potpuno ju je razumjelo, jer takoñer nije moglo zaboraviti luksuz i zabave tog velegrada. Napokon počeše razgovarati o djevojčici koja je morala doći k njima. Elena zapita, hodajući kraj svoje majke i držeći u ruci mali suncobran: - Ta će djevojčica biti Nijemica, zar ne, majko? - Da, Elena, pretpostavljam da će biti. - Tad se ne mogu iskreno radovati. - Zašto ne?

35

GIGA

- Nisi li rekla, majko, da su svi Nijemci dosadni? - Ima i iznimaka. I tvoj je otac Nijemac. - Da, i otac je divljak. Majka se veselo nasmijala, umjesto da je kćeri zabranila tako govoriti. - Tko to kaže? - Marijeta, inače te otac ne bi dovukao ovamo. Majka uzdahnu. - I otac bi radije bio ostao u Rimu. Samo se pretvara da mu se ovdje sviña. Ranije je bio sjajan kavalir. Sve su mi prijateljice zaviñale na njemu. On zasigurno nije dosadan Nijemac, već časna iznimka. Samo što je, na žalost, osiromašio, a to je mnogo gore nego daje divljak. - Nije pošteno od oca daje osiromašio. Majka se ponovno nasmije. - Mala glupa djevojčice, kako ti to zamišljaš? Otac nije dobrovoljno osiromašio. Ne, i on bi radije bio bogat, ali taj glupi novac je nestao. Kako smo sretni bili kad je bio bogat! A sada je sve prošlo. I Katarina ponovno poče jadikovati, pa je napokon i Elena počela vjerovati da loše živi, što za duševni razvoj djeteta nije bilo dobro. Majka i kći stigoše do neke uzvisine nedaleko dvorca. Tu je stajala klupa, a ujedno je to bilo i jedino mjesto u parku s kojeg se vidjelo preko zida. Odavde se pružao širok pogled, iako se nije vidjela cesta jer je vodila uza sam zid. Majka i kći sjedoše na klupu. Tad gospoña Katarina duboko uzdahnu i pogleda u smjeru Firence. - Tamo je Firenca, Elena! Sjećaš li se još kakvu smo divnu vrtnu zabavu doživjele prošle godine u palači Ulfino? - Da, majko, bilo je tamo stotinjak djece sa svojim roditeljima. Sve smo bile odjevene u bijele haljine s cvijećem u kosi. Ja sam bila najljepša, pa sam dobila nagradu. Uglavnom zbog svoje plave kose. Grof Ulfino je rekao: »U toj će se plavoj kosi uhvatiti mnogi leptir.« Ali tebi je bilo dosadno. Gospoña Katarina uzdahnu. - Da, takve svečanosti treba slaviti u Rimu. Ali što bih danas dala za takvu zabavu u Firenci! I to bi bilo bolje nego ništa. - I ja to želim, majko! Ovdje je tako dosadno. - Bit će ti zabavnije kad stigne ta mala Nijemica. Već ćemo je natjerati da ne bude dosadna. Imat ćeš prijateljicu, a i ja ću moći razmišljati o nečem drugom. Možda ćeš tada i radije učiti. - Ah, to glupo učenje! - Ali to je neophodno potrebno. Nitko te neće voljeti ne budeš li kasnije mogla razgovarati duhovito i dražesno. Čak ni ako budeš lijepa. Svoje najveće uspjehe zahvaljujem tome što sam znala šarmantno razgovarati. Glupe žene nikad ne uspijevaju. Moraš početi ponovno vježbati glasovir, a bude li potrebno sama ću te podučavati. Čovjek mora biti glazben, ako želi značiti nešto u društvu. A ti, na žalost, ne znaš još ni čitati ni pisati. Krajnje je vrijeme za tebe. Elena je počela zlovoljno vrtjeti suncobran. - Učenje je tako dosadno! Već znam razgovarati talijanski i njemački. - Ali francuski još moraš naučiti, a prije svega te jezike svladati i u pismu. Bit će ti nešto manje dosadno kad dobiješ društvo. Vrlo je dobro što ta mala dolazi. - Zbog novaca, zar ne, majko? - Da, i zbog toga. Pogled gospoñe Katarine odluta po parku punom bezbroj cvatućih grmova i stabala maslina. Meñu njima rasla su i drva naranača i limuna, te nekoliko neuglednih palma. A u drugom dijelu parka rasle su ciprese i pinije. Stroge ciprese pružale su se prema nebu kao da žele ukazati na prolaznost svega zemaljskog. Isticale su se svojim tamnim granama na modrom nebu. Mnoge bi oči bile oduševljene tim pogledom, ali gospoñi Katarini i njezinoj kćeri to je bilo samo dosadno.

36

GIGA

Nakon što su neko vrijeme sjedile na klupi krenuše natrag prema kući. Stigoše do ulaza baš kad se Egon Strasser vratio sa željezničke postaje. Skočio je s konja i predao uzde Giuseppeu koji mu je pritrčao. Egon pogleda oduševljeno ženu. - Divno izgledaš u toj nježnoj, sivoj haljini. Ona ističe tvoju ljepotu, Katarina! Prekrasna si! privukao je njezinu vitku ruku i galantno je poljubio. Pogledala gaje sa smiješkom. Laskanje joj je uvijek godilo. - Upravo smo govorili o tome da j e posij ednj i trenutak započeti s Eleninom podukom. Kako ćemo to uraditi? Plašim se toga daje podučavam sama. Položio joj je ruku oko ramena. - Pričekaj dok se vratim iz Njemačke. I onu malu će trebati podučavati.Moždabismomoglizanjihdvijeuzetiistuodgojiteljicu. Tad bi Elena mogla besplatno prisustvovati poduči. Ta je zamisao oduševila gospoñu Katarinu jednako kao i džeparac koga je očekivala. - Kad bi to bila istina. Oh, samo da ne moram štedjeti! Elena krenu na igralište, a gospoña Katarina u svoj salon. Marijeta je došla do nje i zapitala je ima li kakvih želja. Gospoña Katarina ih nije imala, osim stoje htjela razgovarati s Marijetom. Pričala joj je o djetetu koga su očekivali. Tad je stara služavka počela jadikovati što se njezina gazdarica morala tako poniziti da prihvati goste koji plaćaju. Ranije je tisuću gostiju bilo kneževski podvoreno u ovom dvorcu, a sada se njezina slatka grofica morala toliko poniziti. Ovog se put gospoña Katarina nije složila s njom. Čak je pomalo uvrijeñeno naredila Marijeti neka ne govori gluposti. Starica je, kao i uvijek kad gospodarica nije dijelila njezino mišljenje, bila pomalo uvrijeñena, pa je zašutjela. Ona bi za svoju gospoñu prošla kroz vatru, čak bi možda počinila i zločin samo da bi njezina obožavana grofica živjela u sjaju i luksuzu. Ali ova je nije smjela prekoriti. Sada ju je uvrijeñeno promatrala, sve dok je Katarina nije zagrlila i nasmijala se. To je odmah pomoglo. Marijeta je postala meka poput maslaca, ljubila gospoñi ruke i činila sve što joj je mogla pročitati s očiju. Sad su se gospoña i stara služavka počele živahno razgovarati o novoj gošći.

37

GIGA

XI Egon Strasser se odvezao u staroj kočiji, u koju su upregnuli zakupnikove konje, do najbliže željezničke postaje u selu Sorinu. Tamo je kod načelnika izvadio putovnicu i krenuo lokalnom željeznicom do Firence. Tek se tamo popeo na vlak koji ga je trebao odvesti u Njemačku. Ne prekidajući putovanje odvezao se ravno do Hamburga. Dočekao gaje Rudolf Strasser. Oba su se bratića srdačno pozdravila. Nakon nekoliko minuta automobil se zaustavio pred ulaznim vratima vile Strasser. Gospoda su za vrijeme vožnje izmijenila samo nekoliko riječi o Egonovu putovanju. Obojica zasad nisu razgovarala o tome što im je ležalo na srcu. U predvorju ih je dočekala Brigita Hartmann, a kad'je Egon čuo daje to njegova sestrična, rekao je nasmiješivši se: - Je li veliko zlo priznati kako nisam imao pojma da postojiš, Brigita? Istom sam se sada dosjetio da sam čuo za sestričnu Brigitu. Bila je već odrasla mlada dama, kad sam ja još polazio školu. Ponekad si dolazila u posjete mojim roditeljima, zar ne? - Tako je, ja sam ta sestrična, pa ne vidim u tome nikakvo zlo što si me zaboravio, jer ni ja nisam često mislila na tebe. - Ali sada kad smo se ponovno našli, nećemo se više izgubiti iz vida, jer nas smo troje posljednji od naše obitelji. Dakle, ti vodiš Rudolfu kućanstvo? - Da, kad je moj muž umro, osjećala sam se nekako suvišnom na svijetu, pa sam rado došla k Rudolfu kad me zatrebao. - Što je s tvojom kćericom, Rudolf? - zapita Egon. Rudolf ovim licem proñe nervozan trzaj, a Brigita se požuri odgovoriti daje Dagmar već legla. - Dakako, djeca već odavno moraju spavati. Dakle, vidjet ću je sutra. I sam sam otac male djevojčice, pa me tvoja Dagmar vrlo zanima. Rudolf brzo prekinu razgovor i pozva slugu, koji je trebao odvesti Egona u njegovu sobu. Kad se presvukao i osvježio, odveli su ga u blagovaonicu u kojoj su ga već čekali Rudolf i Brigita. Kod stola razgovarali su uglavnom o tome kako se Egon posve otuñio od Njemačke. Pričao je i kako je uredio svoj život u dvorcu Consistelli. Opisivao je to tako živahno i zabavno da se čak i Rudolf morao nekoliko put nasmijati. - Na sreću, očigledno sve to ne primaš odveć tragično, iako vjerojatno zaista više nemaš novaca. - Ne, tragično mi ne odgovara. Kao što sam ti već pisao u svom se novom položaju osjećam sretnije nego ikada ranije. Mnogo je napornije biti bogat i izdavati novac punim rukama, trpjeti oko sebe stotinjak neradnika i trpati hranu u njihova nezasitna usta, odlaziti od jedne zabave na drugu i nikada se pravo ne odmoriti. Prvi put u svom životu osjetih sada mir i spokoj. Ništa me ne tjera, ništa me ne progoni. Prvi put osjećam u sebi duboki mir i uživam u tome. Ne smeta me mnogo čak ni neprekidno jadikovanje moje uboge Katarine, koja se mora najprije saživjeti s tim. I ona će se naviknuti, pa će se tada osjećati dobro. Uz to naš je stari dvorac divno smješten i okružen je romantičnim, zapuštenim parkom. Čovjek bi se mogao pretvoriti u pjesnika kad bi imao i najmanjeg dara za to. Kad ujutro izjašim na svom Almansoru, koji me nosi gore-dolje kroz maslinike i vinograde u kojima grožñe sazrijeva pod žarkim zrakama sunca, tad se ne bih zamijenio ni s jednim kraljem. A zasigurno ne s ubogim bogatim negdašnjim Egonom Strasserom koji se morao tući s tisuću glupih stvari. Nije tako užasno osiromašiti kad to čovjeku pruža toliko ljepote. Užas me spopada samo kad se sjetim da sam mogao sa svojom obitelji završiti u malom iznajmljenom stanu. Ali taj ranije tako prezreni dvorac, a sada toliko ljubljen, oduzeo je siromaštvu sav užas. Kad se moja Katarina jednom smiri, tad ću biti potpuno sretan. - Raduje me što ćeš biti sretan i bez želja. - Dragi moj Rudolfe, jednu želju ipak imam, ali nadam se da ćeš je ti ispuniti i osigurati mi

38

GIGA

plaćenog gosta. - O tome ćemo razgovarati kasnije. - Kako hoćeš, Rudolfe! Posve ću se rado udubiti u te izvanredne šparge, jer već dugo nisam tako dobro jeo. Takve šparge ne mogu se nabaviti u cijeloj Italiji. Tamo te poslužuju dugim, tamnim peteljkama, na kojima su samo glave jestive. U Italiji su dobre samo artičoke. I ova je teletina sjajna. Brigita, moram te pohvaliti. Jelo je u ovoj kući izvrsno! Brigita se nasmiješila i naredila da ga ponovno posluže. Nekako joj je bilo lakše pri srcu kad se sjetila da će Dagmar živjeti u Egonovoj kući. Činilo joj se da će njegova dobrodušna i vedra narav olakšati Dagmar da se sazivi s tom obitelji. Danas su sjedili dulje za stolom nego inače i nije vladala pritom šutnja kao proteklih mjeseci. Kad su nakon jela poslužili kavu, oba su se gospodina povukla u Rudolfovu radnu sobu, dok se Brigita oprostila od njih i pošla na počinak. - Egone, nadam se da nisi umoran od putovanja. Inače bismo mogli o svemu razgovarati sutra - reče kućedomaćin. Egon to odbi, nasmiješivši se. - Divno sam spavao u spavaćim kolima i posve sam svjež. - Dobro, tad ćemo odmah početi razgovarati o bitnome. Došao si po svoju gošću, inače sigurno ne bi doputovao. Dakle, vi ste sporazumni? - Dakako, Rudolfe! Pretpostavljam da se radi o siročetu, jer se inače tako mala djeca ne odvajaju od roditelja. Rudolf je neko vrijeme promatrao dim svoje cigarete, a tad je rekao polagano naglašavajući svaku riječ: - Ne, ne radi se o siročetu, radi se o Dagmar. - O tvojoj kćeri? - prestraši se Egon. Rudolf brzo mahnu rukom. - Da, o Dagmar. - Želiš se rastati od nje? - Moram! - Ali, zašto? Rudolf je bacio opušak u pepeljaru. Bio je blijed i promatrao svog bratića žarkim pogledom. - To ću ti sada reći, Egone, ali osim tebe i tvoje žene to nitko drugi ne smije znati, čak ni Dagmar. To nitko izvan naše obitelji ne smije znati. - Dajem ti svoju riječ da to osim moje žene nitko neće saznati. Rudolf kimnu. - Hvala ti! A sada poslušaj! - Nastojao je suzbiti uzbuñenje koje gaje obuzelo. - Ono što ti moram saopćiti teško prelazi preko mojih usana, ali to moraš saznati, da bi me razumio. Znaš da sam se rastavio od svoje žene. Učinio sam to zato što me napustila zbog drugoga. Ljubila ga je već tada kad se udala za mene. To sam tek kasnije saznao. Za mene se udala samo jer je sam bio bogat. Sedam sam godina uživao u tobožnjoj sreći koja je bila sazdana na lažima i izdaji. Ali za mene je to ipak bila sreća. Tih sam godina... nikada ih neću zaboraviti, nikada ih neću prežaliti. Uživao sam u sreći iako to nije bila. A sada je sve to prošlo. Dakle, napustila me kad je njezin ljubavnik, neki glazbenik, počeo sticati slavu. Dijete mi je ostavila. Ne mogu ti reći što sam osjećao pritom. Sada dolazim do onoga najvažnijeg. Nakon što me moja žena napustila u meni su se rodile sumnje, koje su me vrlo mučile. Kad sam promatrao Dagmar pitao sam se je li ona moje dijete, ili dijete onoga drugog čovjeka. - Za boga, Rudolfe! - uzviknu duboko potreseno Egon. Ovaj brzo odmahnu. - Dopusti mi, da završim. Ta je sumnja rasla, rastočila je poput otrova moju dušu. A ja to nisam mogao spriječiti. Nisam mogao gledati u to dijete koje sam nekoć toliko ljubio. Brigita me uzalud nastojala razuvjeriti. Moje su sumnje postale još samo snažnije. I Rudolf je Egonu opisao sve. Na kraju je završio: - Ukratko, Egone, osjećam da ću poludjeti zbog tih sumnji. Ne mogu svakog dana gledati

39

GIGA

Dagmar kraj sebe. Dijete mora iz kuće, mora mi se maknuti ispred očiju. Kad mije napokon uspjelo uvjeriti Brigitu u to, primih tvoje pismo u kome si me molio da se pobrinem za plaćenog gosta. I zato sam te pozvao ovamo i sada te pitam hoćeš li primiti Dagmar u svoju kuću, odgajati je s tvojom kćeri i zadržati je kod sebe sve dok ne umrem, ili dok se jednoga dana ne uda. Ona će usprkos svemu biti moja nasljednica, jer je zakonski moja kći. Ne smije joj ništa nedostajati jer nije kriva ni za što. Molim te, nañi joj odgojiteljicu! Mogla bi odmah podučavati i tvoju Elenu dok obje ne završe sa školovanjem. Tvojoj bih ženi bio zahvalan kad bi Dagmar naučila kako se treba ponašati u društvu, jer će jednoga dana morati dostojno predstavljati naše poduzeće. Dakako, plaćat ću dobro za njezin odgoj i uzdržavanje, jednako kao što ću ti davati novac i za njezinu odjeću i ostale potrebe. Brigita mije podnijela prijedlog koga ću još i zaokružiti kako ti ne bi imao izdataka. Dagmar ne smije ništa nedostajati što joj pripada kao mojoj zakonitoj nasljednici. Samo stoje više ne želim vidjeti. Nastojat ću zaboraviti je. Novac za njezino godišnje uzdržavanje položit ću na švicarsku banku s kojom mnogo radim. Ne želim, dok živim, imati više posla s time. Ako se Dagmar prije moje smrti uda, dogovorit ću pitanje miraza s njezinim budućim mužem koji će je upoznati samo kao moju zakonitu kćer. Vidim, Egone, da bi htio staviti neke primjedbe, ali molim te, zadrži ih za sebe. To je jedini način da ponovno steknem svoj duševni mir. Ipak ću biti miran znajući da je Dagmar kod vas i da ste je prihvatili kao člana svoje obitelji. Hoćeš li to učiniti za mene? Egon je samilosno promatrao svog bratića. Htio gaje nagovoriti da o svemujoš jednom dobro promisli, iako gaje dakako privlačila misao da primanjem djevojčice osigurava sigurno veliku svotu novaca za njezin odgoj i uzdržavanje. Ali sada je samo dohvatio Rudolf ovu ruku i rekao: - Učinit ću to, Rudolfe, i ne samo zbog toga što će mi taj novac dobro doći, već zato što shvaćam tvoju muku. Užasno je kad čovjeka muče takve sumnje. Tvoja će kći - jer tako ću je prihvatiti - naći kod nas srdačan prijam. Odrast će s našom Elenom u kojoj će naći prijateljicu. Nadam se da će takve ostati i kad odrastu. Ne moram te uvjeravati da će je moja žena podučiti o svemu što će joj biti potrebno u društvu. Ali jedno bih te još želio zapitati: što ćemo reći djetetu kad bude pitala za oca i majku? Rudolf prijeñe rukom preko čela. - Da je njezina majka otputovala u daleku zemlju iz koje se neće vratiti. To joj je već rekla i Brigita. A bude li pitala za mene - djecu je tako lako umiriti nekom bajkom. A kasnije kad odraste i pita za mene, reci joj daje njezin otac ogorčen i tmuran čovjek u čijoj bi kući uvenulo mlado srce. Zato sam je zauvijek predao vama. Najbolje će biti da je odgojite u uvjerenju daje vaš dom i njezin. Molim te, nemoj mi nikada pisati o njoj, ukoliko to ne bi bilo neophodno potrebno. Bit će dovoljno primim li od tebe jednom godišnje izvještaj o tome daje živa i zdrava. Nemoj joj dopustiti da mi sama piše. Kad me jednom ne bude, može se vratiti ovamo bude li to htjela. Moji će zastupnici srediti sve poslovno s njom. Moj prvi zamjenik Falkner će u slučaju moje smrti postati njezin skrbnik. Nisam tebe odredio zato, jer taj skrbnik mora dobro poznavati poslove. Falkner je moja desna ruka i posjeduje moje puno povjerenje. Dagmar ne smije patiti zbog mojih sumnji, ali ne mogu je dulje trpjeti u svojoj blizini. To nadilazi moju snagu. Sad znaš sve potrebno, pa te molim da se što prije vratiš u Italiju. Time ćeš mi prištedjeti veliku muku. Budući da sam donio tu odluku, htio bih da se to što brže obavi. Hoćeš li moći putovati sam s djetetom ili trebaš povesti sa sobom neku djevojku? - Nitko mi nije potreban. Pa imam kćer istih godina. - To mije drago. Ne bih želio da se ovdje mnogo priča o tome. Moje su ime ionako već dosta spominjali zbog rastave. Brigita je već sve pripremila za putovanje. Kovčezi su spremljeni, a ako želiš još nešto znati obrati se Brigiti. Ne bih želio biti prisutan kad budeš otputovao s Dagmar. Ne želim se opraštati od nje, jer sam jednoć mislio daje moje dijete... volio sam je... vrlo sam je volio... Prekinuo se i prekrio lice rukama, kako bi skrio svoj e uzbuñenj e. Egon gaje promatrao s

40

GIGA

mnogo sućuti. - Rudolfe, ne misliš li da bi s vremenom mogao nadvladati svoju sumnju? Možda bi ti baš ljubav prema tom djetetu mogla pomoći da počneš drugačije razmišljati? Ne zaboravi, ostat ćeš posve osamljen. Rudolf je skočio i čvrsto stisnuo zube. Tek nakon nekog vremena odgovorio je tihim glasom: - Ne, ne! Bojim se da bi se sumnja mogla pretvoriti u mržnju. A ja ne želim mrziti nekoga koga sam nekoć ljubio. Vjeruj mi, nema druge mogućnosti. Bit ću ti zahvalan što ćeš je odvesti, a ja ću biti miran jer je u dobrim rukama. Egon mu pristupi i uhvati ga za ruku. - U to možeš biti uvjeren! Egon Strasser nije slutio da je obećao nešto što neće moći ispuniti. Rudolf kimnu, a Egon nastavi: - Mislim da će biti najbolje budem li već sutra otputovao s djetetom. Nadam se da ću brzo steći njezino povjerenje kako bi mirno krenula sa mnom. Znam postupati s malim djevojčicama. - Neka ti Brigita sutra dade još neke savjete. Odmah nakon doručka s tobom napustit ću kuću i neću se vratiti dok mi Brigita ne javi da ste otputovali. A sada ćemo srediti poslovni dio našeg dogovora. Egon se nije mogao potužiti da je Rudolf škrtario. Ono što je namjeravao plaćati za Dagmar znatno je premašilo njegova očekivanja. Kasno te noći gospoda su se rastala i pošla na spavanje. Drugog jutra je Rudolf Strasser prema dogovoru doručkovao sa svojim bratićem i Brigitom, a zatim je otišao. Još je jednom stisnuo Egonu ruku i tihim glasom rekao: - Još ti jednom zahvaljujem! Skinuo si mi teret sa srca. - Ne moraš mi zahvaljivati, Rudolfe! Ja moram zahvaliti tebi. Neću ti sakriti da to za mene predstavlja veliku pomoć. Odredio si tako visoku svotu za uzdržavanje djevojčice, da će dosta ostati i za nas. Svu hranu dobivamo besplatno od zakupnika, pa nećemo imati troškova za Dagmarinu hranu. A plaćat ćeš i odgojiteljicu za nju, pa će ona podučavati i Elenu. Zaštedjet ćemo i na tome. Umoran smiješak prijeñe Rudolfovim usnama. - Iskren si, Egone, a to me raduje. Vaš trud neće ostati nenaplaćen. Molim te, pozdravi svoju ženu! Sretan put! - Ukoliko se predomisliš, javi mi to na vrijeme. Rudolf brzo odmahnu. Nije više mogao odgovoriti. Pobjegao je od kuće. Nitko nije smio znati koliko se plašio rastanka s Dagmar. Bio je okrutniji prema sebi nego prema njoj, ali nije to htio priznati ni samom sebi. Zatvorenih očiju i blijeda lica vozio se u autu do ureda. Jedva mu je uspjelo svladati se kad je stigao onamo. Na ulaznim je vratima sreo Wernera Falknera, koji je nastojao iskoristiti svaki trenutak kako bi što bolje upoznao mjesto svog budućeg djelovanja. Imao je dva slobodna sata u školi. - Werner, ako se želite oprostiti od Dagmar, učinite to sada jer će danas otputovati sa svojim stricom. Werner se trgnuo primijetivši blijedo lice svog budućeg šefa. Vidio je na njemu tešku borbu i protumačio je na svoj način. Činilo mu se nedvojbenim daje za oca rastanak od ljubljena djeteta bio neizmjerno težak. - Odmah ću otići do nje, gospodine Strasser! Ovaj mu je samo kimnuo. Werner Falkner gledao je za njim s dubokom samilošću.

41

GIGA

XII Egon Strasser ostao je s gospoñom Brigitom sjediti za stolom. Gledao je samilosno za bratićem. - Rudolf je u užasnom stanju - reče zamišljeno. Gospoña Brigita kimnu. - To nitko ne zna bolje od mene. Rudolf je jedan od onih nesretnih ljudi koji uništavaju sami sebe. Vjeruj mi, Rudolf ljubi to dijete i pati zbog rastanka više no što to želi priznati samom sebi. - To bih rekao i ja. Ali mogu shvatiti i to, da mu je teško promatrati dijete. Poznavala si Rudolfovu ženu. Misliš li da postoji mogućnost da Dagmar nije Rudolfovo dijete? Brigita odlučno odmahnu glavom. - Ne, to je posve nemoguće. Leonora je strastvena i temperamentna žena koju je snažan osjećaj i mogao istjerati iz sigurnosti doma. Ali ona je ljubila dijete preko svake mjere pa ga ne bi ostavila da nije Rudolfova kći. Htjela mu se time odužiti za sve što je učinio za nju. Znala je da će svoje dijete izgubiti zauvijek. Vjeruj mi, za nju je to bilo vrlo teško. Napisala mi je dugo pismo, a ja je poznam i predobro a da ne bih shvatila kako je mogla pogriješiti. Ali za takvu podlost nije bila sposobna. Zasigurno bi bila rekla Rudolfu da Dagmar nije njegovo dijete kad bi to bilo tako. Dakako da ni ne sluti kakve sumnje muče Rudolfa. Rastala se od djeteta samo zato da bi mu osigurala dom i da Rudolf ne bi ostao sam. Nije joj bilo lako. To dobro znam. - A sada putuje svijetom sa svojim drugim mužem? - Da, njegova slava raste. Mnogo pišu o njegovim uspjesima, i možda će jednoga dana postati jedan od najvećih u svijetu glazbe. Mogu Leonori samo poželjeti da kraj njega doživi sreću o kojoj je sanjala. - Blago sudiš o njoj. Inače to nije običaj žena. - Na žalost, Egone! Žene inače rado lome štap nad nekom nesretnom sestrom. Tu grešku našeg spola dobro sam spoznala, pa je se nastojim osloboditi. Pružio joj je ruku. - Šteta što se ne znamo bolje, Brigita! Žena poput tebe rijetko se nalazi. Nasmiješila mu se ljubazno. Sviñao joj se, iako je znala da je bio lakomislen što se ticalo novca. Ipak je spoznala da ima dobro srce, a to ju je donekle umirilo zbog Dagmar. - Sada ću poći gore po Dagmar. Kao što sam čula namjeravaš otputovati za dva sata. Vrijeme je da upoznaš dijete. Učinit ću sve što budem mogla daje pripremim na to. Nastojat ću je umiriti. Dala je Egonu savjete što će reći Dagmar u svezi s njihovim putovanjem i kako će je umiriti bude li je za vrijeme put obuzeo strah. - Reci joj samo da se sve to dogaña samo zato da donese svom ocu sunce. Voli ga svim srcem, a i svoju majku. Teško se privikla na to daje otišla. Prešutjet ćemo joj daje izgnana iz svoje roditeljske kuće. Vrlo je osjećajna i ne znam što bi se dogodilo kad bi naslutila da više neće vidjeti ljubljenog oca. Ubogo dijete izgubit će posve tlo pod nogama. Budi dobar prema njoj, Egone! Tako možeš kod nje postići sve. Ispričala je Egonu dirljivim riječima kako se Dagmar sjetila toga da donese sunce svom ocu i kako će se samo zbog toga pomiriti s time da mora poći »u školu«. Egonu je bilo nelagodno pri duši. Ta mala Dagmar imala je očigledno mnogo mekše srce od njegove Elene. S njom bi bilo lako putovati. Znao bi što joj treba reći i kako je umiriti. Ali ono što je Brigita ispričala o maloj Dagmar, meka srca, bilo je nešto posve drugo. S popriličnom je napetošću očekivao dolazak djevojčice. Brigita j e pošla gore u Dagmarinu sobu i zatekla tamo dj evoj čiču. Već se bila okupala i odjenula. Dagmar priskoči k tetki. - Što kažeš, tetko Brigita da sam danas tako rano ustala? A ti? Prespavala si? Brigita je zagrli.

42

GIGA

- Ne, milo moje dijete! Već sam dugo budna, pa sam već i doručkovala s tvojim ocem i stricem Egonom. Dagmar je začuñeno pogleda. - Stric Egon? Je li to onaj stric s kojim moram poći u školu i o kome si mi jučer pričala? - Da, to je on. Bratić je tvog oca, kao što sam ja njegova sestrična. Dobar je i veseo. Već te čeka. Došao je po tebe. Pritom su ruke gospoñe Brigite drhtale dok je gladila Dagmar po kosi. Nije joj uspjelo potisnuti bol kada je primijetila kako je Dagmar problijedila. - Već je došao po mene? - zapita djevojčica zadrhtavši. - Da, povest će te u lijepi dvorac na brijegu gdje te već čekaju njegova kći i draga, dobra strina. Dagmar sakri glavu u krilo svoje tetke i osta tako šuteći neko vrijeme. Ruke stare gospoñe neprekidno su gladile sjajne plave uvojke. Nakon nekog vremena dijete se uspravilo i pogledalo sjajnih očiju tetku. - Moram li već danas otputovati? - Da, mila moja, što prije odeš odavde, to ćeš se prije vratiti. Znala si da će se to brzo dogoditi, pa si mi obećala da ćeš biti hrabra. Dagmar je brzo obrisala oči i kimnula. I dok su joj suze tekle niz obraz, usprkos njezinoj hrabrosti, govorila je: - Te glupe, glupe suze, teku same od sebe. Tetko Brigita, uopće ne želim plakati. Zbog oca i tebe želim biti hrabra i poći s veselim stricom Egonom u školu. Tetka je čvrsto privinula dijete u zagrljaj nastojeći svim silama zadržati suze. Prisilila se našaliti kako bi umirila Dagmar. - Pogledaj kakve ti je cipele navukla Ana! Ne možeš poći s njima na dugo putovanje. Navući ćeš čvrste čizmice. I ona je brzo navukla djetetu na noge tople čarape i čizmice, pričajući pritom neprekidno nešto smiješno. Kad je htjela navući na desnu nogu čarapu primijetila je opet mali madež u obliku kruške koji se ocrtavao na bijeloj koži. Poljubila je nožicu na tom mjestu hrabro se boreći da sakrije koliko je dirnuta. - Pogledaj tu glupu, crnu mrlju, Dagmar! Ne mogu je oprati ma koliko sapuna potrošila. Dagmar se nasmiješila suznih očiju. - Kako sam prljava! Imam crnu mrlju na nozi i ne mogu je oprati. - Brzo, brzo, pokrijmo je da je nitko ne vidi. A sada još samo cipele. Suze su presušile. Uz šalu i smijeh tetka je odjenula Dagmar a zatim sišla u sobu za dnevni boravak u kojoj je već čekao stric Egon. Kad su se vrata otvorila i pojavila se mala, dražesna djevojčica i ona je odmah osvojila njegovo srce. - Pa to je moja draga mala učenica! Dobar dan, Dagmar! Daj mi ručicu! Dagmar mu je pristupila pomalo uplašeno i pogledala ga svojim lijepim, velikim očima. - Jesi li ti onaj veseli stric? Kako to dijete ima lijepe oči, pomisli Egon Strasser. Vjerojatno ih je naslijedila od majke. Mogu zamisliti da ih Rudolf više ne želi vidjeti, jer mu to zadaje užasnu bol. - Da, Dagmar, ja sam stric Egon. A nas ćemo dvoje sada poći na daleko, lijepo putovanje. - Hoćemo li se odvesti na more ili u brda, striče Egon? - U brda, mala moja Dagmar! Ići ćeš sa mnom u moj dvorac gdje te čeka lijepa i dobra strina i tvoja mala sestrična. - Kako se strina zove? - Katarina. - To je lijepo ime. A kako se zove moja sestrična? - Elena. - Je li tako visoka kao ja?

43

GIGA

- Čini mi se da jest. - Ima li u toj školi i učitelja? - Bit će učiteljica. - Je li dobra? Zagrlio je dijete i to je tetku Brigitu obradovalo. - Bit će dobra, ako ćeš biti poslušna. - Elena se smije igrati s mojim lutkama ako će ih čuvati. Egon se sjetio na to da Elenu lutke baš nisu zanimale. Osim ako su bile odjevene u otmjene, svilene haljine. Ali ipak je rekao: - To će Elenu radovati. - Ponijet ću sve svoje lutke. Zar ne da to smijem? - zapita Dagmar kojoj se nasmiješeno lice njezina strica sviñalo već zato što je bilo nalik licu njezina oca kad je taj još bio sretan i zadovoljan. - Dakako da ćemo ponijeti sve tvoje lutke. Pa i one moraju uživati u putovanju - šalio se Egon. - Već su u kovčegu, zar ne? Dagmar ga pogleda začuñeno. - Kako to misliš! Liza mora uvijek spavati sa mnom u krevetu, inače se boji. Ana će ih spremiti u torbu i tamo će spavati dok ne doñu u dvorac. Kako će se začuditi! - Sada moramo doručkovati, dijete moje, jer se brzo moramo odvesti na željezničku postaju primijeti tetka Brigita. Dok je Dagmar doručkovala stric Egon se šalio s njom, tako da je dijete bilo dobro raspoloženo. Kad je završila s jelom, zagrlila je novog strica i poljubila ga. - Ti si dobar i dragi stric. Tako si veseo! Volim te - reče srdačno. Egon osjeti toplinu oko srca. Sad je istom spoznao da njegova kći nikada nije bila nježna s njime - zapravo to nije bila ni s kim, čak ni sa svojom majkom. Ali nije sada imao vremena razmišljati o tome... kucnuo je trenutak rastanka. Dagmar je navukla kaputić i meku kapicu na plavu kosu. Tetka Brigita je još jednom poljubila njezine kovrčice prije no što su nestale pod kapicom. Sada je Dagmar duboko uzdahnula i rekla: - Moram se oprostiti od oca, tetko Brigita! Je li u svojoj radnoj sobi? Tetka Brigita je hrabro progutala suze. - Otac je pošao u ured, Dagmar! Morao je biti tamo već vrlo rano, pa ti šalje pozdrave preko mene i želi ti sretan put. Dij ete prestrašeno pogleda tetku Brigitu. Je li uboga mala slutila kako je užasno što je otac dopustio da ode, a da se ne rastane s njom? Suze joj navališe na oči i mala usta zadrhtaše. Možda bi je već sada obuzela užasna bol kad ne bi baš tog trenutka ušao u sobu Werner Falkner. Brzo je od svog džeparca kupio malu kutiju bombona i kiticu cvijeća za Dagmar. Dagmar mu pritrči i zagrli ga u svojoj boli kao da bi joj on mogao pružiti podršku. - Werner, dragi Werner, došao si baš u pravi trenutak da se oprostiš sa mnom - zajecala je. Podigao ju je nakon što joj je dao cvijeće i bombone. - Znam da ćeš otputovati. Rekao mi je tvoj otac. Pritisnula je čvrsto vlažan obraz uz njegov. - Otac te poslao? Ipak me nije zaboravio. Čvrsto ju je privinuo u naručaj obuzet sućuti. Povjerovao je sada daje Rudolf Strasser htio izbjeći rastanak sa svojom kćeri, jer ga se plašio. Želeći Dagmar reći nešto lijepo, nije obraćao preveliku pozornost istini pa je zato izjavio: - Imao je mnogo posla i nije mogao doći ovamo da se oprosti s tobom. Poslao me brzo k tebi da ti izručim njegove pozdrave. Gospoña Brigita mu je kimnula zadovoljno, a on je znao daje to dobro izveo. Dagmar je promatrala Wernera velikim, tužnim očima, trudeći se da ostane hrabra. - Ne plačem, ali te glupe suze teku same od sebe. Htjela bih ugoditi ocu, pa moram ostati hrabra. Lijepo je od tebe što si još jednom došao. Tako te volim. Voliš li i ti mene? Werneru je udarila krv u glavu. Bila je to prva izjava ljubavi koju je čuo od nekog ženskog

44

GIGA

bića. Pritom mu je postalo nekako čudno toplo oko srca. - Da, mala Dagmar, i ja volim tebe. Nemoj me zaboraviti! Privinula se uza nj. - Ne, ne, nikada te neću zaboraviti. Tako je teško kad čovjek mora u školu, a pomalo se i plašim, iako je stric Egon tako drag i dobar. - Bit ćeš hrabra, Dagmar! Svi ćemo te pratiti u mislima. Odnio ju je na rukama preko praga roditeljske kuće, a ona se pritisnula uza nj kao da traži zaštitu. Podignuo ju je u kočiju a kad ju je ispustio iz ruku zapitala je: - Gdje je ostalo tvoje cvijeće? - Stavila sam ga k lutkama, zajedno s bombonima - odgovori tetka Brigita. Tad se Dagmar nasmiješila Werneru. - Do viñenja, mala Dagmar, i to do skorog i radosnog! Kimnula mu je. - Brzo ću učiti a tada se vratiti. Do viñenja, Werner! I dok je kočija krenula, Dagmar je još jednom pogledala Wernera. Taj tužan dječji pogled duboko gaje potresao. Toliko je žalio tu ubogu malu djevojčicu. Stajao je tako neko vrijeme gledajući za kočijom. Tad se prenuo i pogledao na sat. Brzo je otrčao da ne bi zakasnio u školu. Dagmar se odvezla sa stricem Egonom i tetkom Brigitom na željezničku postaju, a veseli se stric šalio s njom tako daje prestala plakati. Ali prestrašeni joj se pogled nije izgubio iz očiju. U zbrci oko odlaska nije više imala vremena prepustiti se svom bolu. Tetka Brigita ju je odvela do odjeljka prvog razreda u kome se vozila sama sa stricem Egonom. Još je jednom poljubila i pomilovala dijete nastojeći svim svojim silama spriječiti bol rastanka. - Neka te Bog čuva! To su bile njezine posljednje riječi. Požurila je kući znajući da se više neće moći svladati. Od Egona se oprostila već ranije. Požurila je prema kočiji kako bi tamo mogla dopustiti svojim suzama da slobodno poteku. Stigavši kući prišla je telefonu i nazvala Rudolfa Strassera. Javio joj se, a Brigita mu je rekla nesigurnim glasom: - Tvoja se volja ispunila. Dagmar je otišla. Na telefonu je neko vrijeme vladao muk. Tada je neki promukli muški glas rekao: - Dobro je, hvala ti! Zatim je spustio slušalicu. Nitko nije vidio kako je Rudolf Strasser, nakon stoje primio tu vijest, oteturao poput pijanca do svoje stolice. Pao je na nju poput bolesnika. Bacio je ruke preko pisaćeg stola i skrio lice u njima. Zatim je dugo, dugo ostao u tom položaju.

45

GIGA

XIII Egon Strasser je sada sjedio sam nasuprot Dagmar i prestrašeno promatrao kako joj suze teku niz obraze. Bio je to nijemi plač kakav se rijetko susreće kod djece. Ali bio je to dirljiviji. Ovog trenutka se nije mogao sjetiti što bi rekao ili kako bi se našalio. Dagmar je nakon nekog vremena okrenula prema njemu suzno lice i rekla tihim glasom: - Ne plačem, striče Egon, jer želim ocu učiniti sve najbolje, ali te glupe suze teku same od sebe. Ali to ne škodi, zar ne? Ipak ću moći svom ocu donijeti natrag sunce? Egonaje dirnula ta hrabrost puna ljubavi. Sjeoje kraj djevojčice i pritisnuo njezinu glavicu na sebe. - Ne plači, drago dijete! Otac to ne vidi, a neće te spriječiti ni u tome da mu doneseš sunce. Uskoro ćeš opet biti hrabra. Nijemo je kimnula i još se neko vrijeme prepustila blagodati plača. Stric joj je ponovno brisao suze i nastojao je umiriti. Taj je sat povezao čvrsto zauvijek strica i nećakinju. Nakon dugo vremena Dagmar zapita: - Je li moj otac vrlo nesretan što sam otišla? Još žalosniji nego kad je majka otišla? Ne znam smijem li s tobom govoriti o majčici? - Možeš, dijete moje, koliko hoćeš - odgovori Egon nadajući se da će i ona, poput sve djece, brzo zaboraviti i da kasnije više neće govoriti o tome. - Hoću li sada biti bliže mojoj dobroj, lijepoj majčici? Ili se vozimo još dalje od nje? Nije znao kako bi joj diplomatski odgovorio. - To nije važno. Ali što misliš, ne bismo li pogledali kakve je bombone donio Werner? Kimnulaje. - Možemo, i njegovo bi cvijeće mogao izvaditi iz kovčega. Ali molim te, posve tiho da se moje lutke ne probude. Sada je bila opet pažljiva majčica koja je promatrala hoće li stric oprezno postupati s kovčegom u kome su se nalazile njezine lutke. Tad je s mnogo ljubavi prihvatila Wernerovo cvijeće i promatrala kako ujak otvara kutiju s bombonima. Dopustio joj je da uzme jednoga, a ona to učini s malim smiješkom. - I ti možeš uzeti jedan - nudila mu je, naučena da uvijek daje i drugima. Stric je počeo smiješno prevrtati očima kako bi joj dao na znanje koliko mu bombon prija. Tad se Dagmar morala nasmiješiti, a preostale je bombone dobro spremila kao uspomenu na Wernera. Stric joj je sada počeo pričati, želeći odvratiti njezinu pozornost, o dvorcu Consistelli, o Eleni i strini Katarini, Marijeti, Stelli i Giuseppeu, o svom jahaćem konju Almansoru, o drveću na kome su rasle naranče. Dagmar gaje pažljivo slušala, a kad se više nije sjetio što bi joj mogao reći, poče mu na svoj dražestan način pričati o lutkama, ocu i majci, o Werneru i tetki Brigiti. A tad je postala umorna od sveg tog novog što je doživjela i od uzbuñenja. Još je neko vrijeme gledala kroz prozor, a potom je njezina glavica umorno klonula. Stric Egon joj je pažljivo pripremio ležaj. Ubrzo je zaspala, a Egon je odahnuo. Za njega je bilo nešto posve novo putovati s djevojčicom koja je bila tako različita od njegove kćeri. Žalio je svog bratića što nije mogao prihvatiti to dražesno dijete kao svoje. Jer, kako je govorio samom sebi, velika je sreća imati tako milu djevojčicu. Nekoje vrijeme s mnogo sućuti promatrao usnulo dijete, ali tada je naslonio glavu i takoñer zatvorio oči. Ne da spava, nego da razmišlja o tome koliko će Rudolfov novac popraviti njegov položaj. Izračunao je da će njegova žena dobiti pristojan džeparac, da će moći zaposliti odgojiteljicu koja će podučavati i Elenu, a da će još nešto i preostati. Dakako, morali su i nadalje živjeti u dvorcu, ali mu je to bilo drago. Rudolf mu je dao uz to i pet tisuća maraka kao putne troškove i pristao je platiti i moguće potrebne nove nabavke nastale zbog Dagmarina ulaska u njihovu obitelj. Odlučio je nabaviti par konja za kočiju kako bi se njegova žena i djeca mogla voziti na izlete. Giuseppe će dobiti bicikl, jer je svakodnevno morao prevaliti dugi put do Sorina na poštu. Mogao je nabaviti i još neke potrebne stvari.

46

GIGA

Novac, koga su odredili za Dagmarinu odjeću, bio je takoñer obilno odmjeren, pa ga neće biti moguće potrošiti. To je moglo koristiti i njegovoj ženi i Eleni. Kasnije, kad odgojiteljica više neće biti potrebna, moći će novac odreñen za nju koristiti u druge svrhe. Možda za neko malo putovanje - ali ne, na to još nije želio misliti. Bilo je vjerojatno drugih nužnijih izdataka. Trebalo je ponekad izvršiti i neke popravke na zakupnikovoj kući. Ali sve će se to nekako srediti. Sada se izvukao iz najgore bijede, a Katarina će se moći malko smiriti. Nadao se da će se njoj i Eleni sviñati mala Dagmar, jer je znao da je Katarina mogla biti vrlo neugodna prema ljudima koje nije voljela. Ali bude li joj ispričao tužnu Dagmarinu priču, zacijelo će je prihvatiti s mnogo ljubavi. A Elena je mogla mnogo toga naučiti od Dagmar. Nadao se da će djevojčica dobro utjecati na njegovu kćer. Egon je bio vrlo zadovoljan onim što je postigao na tom putovanju. Dohvatio je novine i zadubio se u njih. Dagmar mu nije smetala. Kad se naspavala, pošao je s njom u vagon za ručanje. Ponašala se vrlo pristojno i pričala mu da je s ocem i majkom već jela u vagonu za ručanje. Cijelo je poslijepodne gledala kroz prozor i prihvaćala sve što je vidjela. Po noći je spavala mirno i čvrsto, pa se začudila kad se drugog jutra probudila, a nije ležala u svom krevetu. Kasno poslijepodne drugog dana putnici stigoše u Sorino. Zakupnik je došao kočijom po njih, a i Giuseppe je bio kraj njega kako bi pomogao uto variti kovčege. Egon Strasser podigao je Dagmar u kočiju, a Giuseppe je sjeo kraj zakupnika. Povezli su se cestom do podnožja na kome se uzdizao dvorac. Kočija je zastala pred zakupnikovom kućom i zakupnikova je žena donijela čašu vina za Egona i čašu mlijeka za Dagmar. Pritom je nešto živahno pričala djevojčici i smiješila joj se. - Što kaže ta žena, striče? - zapita pomalo prestrašeno Dagmar koja nije razumjela niti jednu jedinu riječ. - Govori talijanski, pa kaže da si zgodna mala djevojčica. Dagmar se pomalo ustrašeno počela ogledavati. Možda ju je obuzeo i strah pred tom stranom zemljom, možda i slutnja da će ovdje mnogo propatiti. I Giuseppe i zakupnik govorili su nešto što nije razumjela. I odrasla se osoba osjeća potišteno kad mu u stranoj zemlji govore nerazumljivim jezikom, a kako da to ne osjeti osamljeno i odbačeno dijete. Dagmar je uhvatila strica za ruku. - Zašto ne razumijem te ljude? - Ubrzo ćeš naučiti njihov jezik. Ne razbijaj si glavu zbog toga. Pogledaj, tamo na brijegu stoji dvorac. Maknuo je grane masline i pokazao Dagmar ponosni dvorac. - To je. tvoj a kuća, striče Egon? - Da, dijete moje! - Leži visoko. Moramo li se popeti onamo? - Odvest ćemo se kočijom. Brzo bi se umorila kad bi se trebala penjati. - Ali ubogi konji će se umoriti, jer oni moraju vući još i kočiju, tebe, mene i oba ova čovjeka. Egon je opet morao načiniti usporedbu. Njegova se kći nikada ne bi brinula za to što bi konjima mogla biti teška kočija u kojoj su sjedili. Dagmar je imala meko srce, a kod Elene nije mogao vidjeti ni traga osjećajnosti. Bila je vrlo trijezna, tvrda srca, a ponekad i nemilosrdna. Bila je to prava Talijanka a u njezinim je žilama tekla krv Consistellijevih.

47

GIGA

XIV U isto vrijeme kad se Dagmar vozila sa stricem u Italiju u New Yorku je violinski virtuoz Carol Magnus svirao pred mnogobrojnom publikom u nekoj velikoj koncertnoj dvorani. Svi su ga oduševljeno slušali. U jednoj od loža sjedila je predivna žena u ukusnoj haljini. Preko ramena prebacila je brokatni ogrtač, a u naručaju nosila je cvijeće. To su cvijeće poslali obožavatelji, a Carol gaje prije koncerta položio u ruke te divne žene. - Sve je to za tebe, Leonora! - šapnuo je toplim glasom. Leonorine su oči zasjale i tiho mu je zahvalila. A sada je sjedila u loži, dok joj se dijete, otjerano iz roditeljske kuće, vozilo noću kroz stranu zemlju. Slušala je divne tonove koje je njezin muž izvodio na violini. Njezine su oči kao začarane pratile lijepog čovjeka koji je stajao na podiju i svirao. Njegova je violina jecala i klicala. Umiljavajućim je tonovima osvajala srca slušalaca. Jer Carol Magnus bio je bogomdani umjetnik sazrio u patnjama, brigama i tugama. Kad je program završio začu se silan pljesak koji je potresao dvoranu. Oduševljeno su klicali novoj zvijezdi na koncertnom nebu, pljeskali, ustajali sa stolica kako bi ga bolje vidjeli, a neki su se Čak pokušali popeti na pozornicu. Gospoñe su trgale cvijeće s grudiju i dobacivale mu ga. Čeznutljivo su lovile pogled njegovih divnih očiju. Jer pljeskale su i tom prekrasnom čovjeku, a ne samo njegovoj umjetnosti. Ali on je promatrao samo jednu kojoj su pripadali svi njegovi osjećaji. Njegov je pogled odlutao do lijepe žene zlaćane kose i divnih očiju u kojima su sjale zlatne iskre. Nisu mu dopustili da ode. Morao j e svirati dodatak za dodatkom. I sada je ponovno podigao gudalo... Za tebe - samo za tebe! To je govorio njegov pogled. Svirao je jednu od svojih skladbi koje su posvuda postizale veliki uspjeh i donosile mu mnogo novaca. Kad j e pj esma zamrla, ponovno se prolomi plj esak oduševljenj a. Trajao je još dulje nego oni ranije. Ruke su se oduševljeno pružale prema njemu a on se klanjao na svoj otmjen način. Ali ponovno je gledao samo u onu lijepu ženu. Leonora je znala daje svirao samo za nju, daje mislio samo na nju i da joj nijedna od svih tih žena, koje su nastojale zadobiti njegovu pozornost, nije bila opasna. Smiješak joj obigra oko usana i oči pozdraviše čovjeka zbog koga je napustila muža, dijete i siguran dom. Uboga mala Dagmar! Ovog trenutka ju je njezina lijepa majčica zaboravila. Uvijek ju je zaboravljala kad bi joj Carol Magnus pogledao u oči. Tada je Leonora mogla misliti samo na njega. Ali znala je da joj je to nadoknañivao i strastvenom ljubavlju. Svi su njegovi osjećaji pripadali samo njoj. I tako je mogla živjeti samo za njega. To je dvoje ljudi toliko bilo povezano jedno s drugim da im se moralo oprostiti što su prešli preko svih zapreka kako bi mogli pripadati samo sebi. Koncert je završio. Carol Magnus sišao je sa svojom ženom niz stube. Pratila ih je hrpa gospoña i gospode koji su im neprekidno nešto govorili. Gospoda su se divila Leonori jednako toliko koliko gospoñe Carolu. Pogledi muža i žene neprekidno bi se opet sretali. Odvezli su se u hotel u kome je odsjeo Carol Magnus. Tamo je bila prireñena svečana večera. Impresarij Carola Magnusa dočekao je njega i njegovo društvo u posebnom salonu u kome je bio postavljen stol za šesnaest ljudi. Neki američki bogataš prireñivao je tu večeru u čast Carola jer su mu se njegove skladbe sviñale jednako kao i njegova svirka. U salon je ušla Leonora držeći pod ruku svog muža. Odjenula je haljinu izvezenu štrasom koja joj je poput mekog i sjajnog oklopa obavijala tijelo. Rub je haljine bio od plisirana sifona. Svoju je divnu kosu pričvrstila na potiljku, a u vitkim je rukama još uvijek nosila cvijeće. Sjajni kaput od brokata pao joj je s ramena. Nije obraćala pozornost na to. Jedan od gospode ga je dohvatio i pritisnuo ga trenutak na lice oduševljeno udišući Leonorin miris. I ponovno su se divili tom prelijepom paru.

48

GIGA

Proslava je trajala do kasnih sati. Napokon se društvo razišlo, a slavljenici su se mogli povući. Kad su se za njima zatvorila vrata njihove sobe, Carol je zagrlio svoju ženu i počeo je ljubiti tako žestoko kao kad netko iznemogao od žeñi pije vodu. Tad joj je pogledao duboko u oči. - Leonora, moja Leonora! Napokon smo opet sami! Kakva je muka za mene što te moram dijeliti s toliko ljudi. Pogledala gaje sjajnim očima. - Ne moraš me dijeliti ni s kim, znaš da sye moje misli pripadaju samo tebi. I dok razgovaram s drugima. - I moje se bave samo tobom, slatka moja Leonora! Znaš da sviram samo za tebe. Moja violina pjeva samo za tebe. Ti! Moja Lora! Napokon si opet posve moja. Poljubiše se toplo i srdačno i zagrliše se kao da se nikad više neće razdvojiti. Kad je Leonora sat kasnije napustila muža i krenula u svoju spavaonicu zadržala se još dugo pred zrcalom, raspustivši kosu. Sad se ugasio sretan pogled u njezinim očima. Njezin je muž već spavao u sobi pokraj njezine. Ustala je i izvadila malu kutijicu iz kovčega. Iz nje je izvukla sličicu i medaljon koji je skrivao zlatan uvojak s glave njezina djeteta. I dok je pritiskala taj uvojak na usne, promatrajući žarkim pogledom sliku svog djeteta, iz očiju joj potekoše suze. Teškom boli morala je platiti svoju sreću. Tajoj je bol razdirala grudi. Njezine su misli odlutale u Njemačku, do otmjene kuće Strasser. Potražila je u mislima sobu svog djeteta, prišla njezinu krevetiću, pala na koljena i počela ljubiti usnulu djevojčicu. Nije slutila da je njezina čežnja odlutala u krivom smjeru, daje krevet bio prazan i da je dijete putovalo sa stranim čovjekom na jug. Daje bilo izgnano iz roditeljske kuće. Daje Leonora sve to znala, kako bi se uplašila za svoje dijete! Još bi te noći bila otputovala po njega i zadržala ga zauvijek kraj sebe. Ne, ni pod koju cijenu ne bi dopustila da njezino dijete živi meñu stranim ljudima. Radije bi ga povela na svoj nemirni put. Vjerovala je daje njezino dijete sigurno u roditeljskoj kući i nije slutila kakve su se mračne sumnje rodile u duši Rudolfa Strassera. Ostavila je dijete kod njega samo zato da ne bude posve napušteno. Njegovo dijete - kome je htjela osigurati miran i lijep dom. Iznenada se trgnula. Nešto se pomaklo u sobi njezina muža. Brzo je sakrila sliku i uvojak u kutiju i obrisala suze. Njezin muž nije smio primijetiti da plače i čezne za svojim djetetom. Brzo je oprala lice i prešla puderom preko njega. Tad je ponovno počela osluškivati, ali sve je bilo tiho. Brzo se razodjenula, ali dugo nije mogla zaspati. Je li osjećala da ju je njezino dijete dozivalo u strahu? Nije prošla niti jedna noć a da ne bi potajno razmišljala o svom djetetu. Po danu nije smjela niti jednom mišlju postati nevjerna svom mužu, jer je ljubomorno promatrao ne lutaju li te misli u prošlost. Tad je morala obuzdati svoje majčinske osjećaje. Jer Carol je bio ljubomoran na dijete drugog čovjeka, pa je patio kad bi primijetio da čezne za njim. Zato je morala svoju bol potiskivati do duboko u noć kad je nekoliko sati pripadala svom djetetu.

49

GIGA

XV Egon Strasser se iz zakupnikove kuće s Dagmar odvezao do dvorca. Kad se kočija provezla kroz velika hrastova vrata Dagmar uhvati strica za ruku, kao da traži zaštitu od njega. - Kakav je to visoki zid, striče Egon? Je li to zatvor? - zapita tihim, dršćućim glasom. Možda je to bila slutnja buduće nesreće zbog koje je zadrhtala primijetivši taj visoki zid i tamna vrata. - Ne, Dagmar, to nije zatvor. To je samo zid oko dvorca. - Ovdje valjda ima kradljivaca koji ne smiju prijeći zid? Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. - Ne, ne, ovdje nema kradljivaca. Ne boj se! Pomislio je da u dvorcu nema ništa što bi moglo privući lopove. Kočija se sada vozila kraj stabala maslina. Zatim je izašla na livadu koja se pružala pred samim dvorcem. Dagmar se uspravi. - Striče, pogledaj, kuća više nema prozora. Nije to valjda tvoj lijepi dvorac? - Pričekaj, Dagmar, dok kočija zaokrene za ugao. Taj dio dvorca je nenastanjen, jer je vrlo star. Ali pogledaj sada! Ovo već izgleda drugačije, zar ne? - Tu dakle stanuješ! Da, to je lijepo. I tamo ću ići u školu? - Tako je! - I stanovati? - I to! - A gdje su lijepa tetka Katarina i Elena? - Odmah ćeš ih vidjeti. Čim se zaustavimo kraj vrata. Kočija se dovezla pred kuću, a zakupnik je pucnuo bičem. Iz prozora na prvom katu pojavila se lijepa ženska glava. - Egon! Napokon si se vratio! Umalo što nisam umrla od dosade dok te nije bilo. Prava je sreća što si opet ovdje! r- zaviknu gospoña Katarina. Iz pokrajnjeg prozora pogleda sada i Elena. Dobaci ocu poljubac promatrajući pritom neprekidno djevojčicu kraj njega. Egon veselo pozdravi ženu i kćer i podignu Dagmar iz kočije. Doviknuo im je smijući se: - Pogledajte što sam vam lijepo donio! Dagmar je prestrašeno promatrala lijepu ženu i djevojčicu. One su joj domahnule, a Dagmar im takoñer mahnu ručicom. Pomalo je uznemireno očekivala što će se dogoditi. Stric ju je unio preko praga u prostrano predvorje. Polagano i pažljivo je postavi na pod. A sad je već gospoña Katarina, vodeći kćer za ruku, sišla ponosno niz stube. Egon požuri prema njoj i pozdravi je na svoj dobrodušan i srdačan način. Neko je vrijeme Dagmar stajala posve sama i nezapažena. Pričini joj se da bi morala što je brže otrčati iz ove kuće natrag svom ocu, tetki Brigiti i Werneru. Kad je zatim primijetila kako je stric Egon podigao svoju kćer i nježno je poljubio, sjeti se svog oca a srce je zaboli. Hrabro je progutala suze koje su joj navirale na oči promatrajući pomalo prestrašeno to troje ljudi. Sada joj pristupi gospoña Katarina. Ljubazno se nasmiješi i pruži Dagmar ruku. - Dobro došla, mala djevojčice! Dagmar je pogleda ustrašeno i prihvati lijepu, bijelu ruku. - Hvala vam, lijepa gospoño! Gospoña Katarina se polaskano nasmiješi i skinu Dagmar s glave nj ezinu kapicu. Kad j e primij etila predivnu gustu Dagmarinu plavu kosu okrenula se svom mužu. - Kako dražesno dijete! Kakva divna kosa! - zaviknu oduševljeno. Ali tada poče usporeñivati kosu svoje kćeri s kosom strane djevojčice. Morala je priznati daje Dagmarina kosa bila ljepša. Inače Elena je ipak bila ljepša, a to je umirilo majčinu taštinu. Elena im je sada takoñer prišla i počela kritički promatrati Dagmar od glave do pete. Nabrala je nosić i rekla nadmeno:

50

GIGA

- Kako je prljava! Egon namršti čelo. Elenino mu se ponašanje nije sviñalo, već gaje tog trenutka čak i ljutilo. - Zar maloj djevojčici nemaš što drugo reći? Možeš zamisliti da nakon dugog putovanja ne može djelovati tako čisto i svježe kao ti. Daj joj ruku i poželi joj dobrodošlicu, jer ona je naš gost i mora ovdje naći svoj dom. Elena priñe Dagmar i reče joj pomalo uvrijeñeno zbog očevih riječi: - Dobrodošla, djevojčice! Elena je govorila njemački kao i njezina majka, a Dagmarin strah poče pomalo prolaziti. Nasmiješila se: - Oprat ću se i presvući haljinu pa više nećeš moći reći da sam prljava. Egon se okrene k ženi. - Molim te, pobrini se za to da se dijete okupa. U kovčegu je svježe rublje. Giuseppe, odnesi kovčeg u sobu. Neka Marijeta okupa dijete i odvede u krevet nakon što pojede jaja i popije mlijeko. Dagmar je smrtno umorna. Gospoña Katarina dozva Marijetu koja je već prisluškivala puna znatiželje. Naredila je što treba učiniti s Dagmar. Egon se obrati svojoj kćeri. - Poñi i ti gore, Elena, i budi kraj našeg malog gosta dok ne legne. - Jesi li mi nešto donio s putovanja, oče? - zapita Elena, ne baš oduševljena tim nalogom. - To ćeš saznati kasnije. A sada učini ono što sam ti naredio. Egon podignu Dagmar, srdačno je poljubi i nasmiješi se: - Poñi, dijete moje! Dobra Marijeta će te odvesti u krevet. Kasnije ću još jednom doći k tebi i vidjeti jesi li zaspala. Umorna si. Elena će ostati kraj tebe dok ne legneš. Dagmar zagrli strica. Činilo joj se kao daje on bio jedini u toj kući koji ju je volio. - Sigurno ćeš kasnije doći, striče? - zapita tiho. - Posve sigurno! A sada požuri i poñi s Marijetom. Marijeta je povela Dagmar s istim onim ljubaznim, neiskrenim i namještenim smiješkom kakav bijaše i na licima gospoñe Katarine i Elene. Elena je zlovoljno pošla za njima. Ali majka joj je odlučno domahnula, pa je zaključila da će ipak biti bolje ovaj put poslušati oca. Stigavši gore u Dagmarinu sobu bacila se ljutita na stolicu. Pažljivo je promatrala kako Marijeta kupa i presvlači djevojčicu. Pritom je mahala nogama i dobacila podrugljive primjedbe na račun djevojčice koja se iz straha ponašala dosta nespretno. To je dakako činila na talijanskom jeziku, to više što je Marijeta s njom takoñer govorila talijanski. Kad su Dagmarine kovrčice zadržale svoj oblik i u vodi, Elena se naljutila, jer je njezinu kosu trebalo svakog dana nanovo kovrcati pomoću zagrijanih željeznih škara. Dagmar se meñu njima osjećala neopisivo osamljeno i napušteno. Najradije bi bila zaplakala. Ali ostala je hrabra i dopustila im neka rade s njom što hoće. Poslušno je ispila mlijeko i pojela meko jaje, te kruh s maslacem kao stoje bila navikla svako veče. Kadje pojela taj skroman, ali zdrav obrok, spremilajuje Marijeta u postelju. Bila je sretna jer više nije mogla držati oči otvorene, a nije više željela ni gledati u hladne oči svoje sestrične. Suzdržana je daha prisluškivala kako su Marijeta i Elena napuštale sobu. Kad su se za njima zatvorila vrata uspravila se i pažljivo se počela ogledavati po sobi. Izgledala je posve drugačija od njezine lijepe, svijetle sobe kod kuće, pune bijela namještaja. U toj je sobi pokućstvo bilo tamno i teško. Tamne zavjese nisu dopuštale svjetlu da prodre u sobu. Na kamenom je podu ležao veliki, šareni sag. Nad njezinim se krevetom širio tamno ljubičasti baršunasti zastor koga su podržavale četiri izrezbarene drvene noge. Dagmar nije slutila da je baršun bio prastar, ali činio joj se tako mračnim i neprijateljskim da je njezino malo srce zadrhtalo. Ogledavala se začuñeno. I nehotice sklopi ruke na molitvu. Ovdje vjerojatno nitko neće doći

51

GIGA

da se pomoli s njom kao što je to kod kuće činila majčica, a kasnije tetka Brigita. Nakon što se pomolila bila je mnogo mirnija. Ponovno je legla i zatvorila oči, ali bi uvijek ponovno pogledala prestrašeno oko sebe i srce joj je snažno stalo udarati. Čeznutljivo je očekivala strica Egona koji joj je obećao doći.

52

GIGA

XVI Egon je poljubio ženi ruku. - Dopuštaš li da najprije stresem putnu prašinu, pa da ti tada sve ispričam? - zapitao je. Nakon četvrt sata vratio se u salon k ženi. Nestrpljivo ga je iščekivala. Sjeo je kraj nje. - Sigurno te zanima što ti imam reći. Ali prije svega reci mi kako ti se sviña djevojčica? Gospoña Katarina se malo nasmiješila. - Ne mogu reći da Elena nije bila u pravu. Djevojčica je doista bila pomalo prljava. Ali tome se ne treba čuditi nakon tako dugog putovanja. Čini se daje to lijepo i ljubazno dijete. - Tako j e, Katarina! Nadam se da ćeš je zavoljeti, jer onaje ubogo stvorenje vrijedno sažaljenja. A uz to ona je i Rudolfova kći. Lijepa ga žena prestrašeno pogleda. - Bože moj, zašto mi to tek sada kažeš? - Jer ti moram sve opširno ispričati. Dakle, čuj me! Razmišljao je o tome kako bi Katarinu mogao što dublje dirnuti i tako steći njezinu ljubav prema Dagmar. Potresnim riječima ispričao joj je sve o sumnjama koje su obuzele Rudolfa Strassera. Daje mogao naslutiti staje time prouzročio niti jedna mu riječ o tome ne bi prešla preko usana. Ali tako je ispričao sve vrlo opširno nadajući se izazvati Katarininu sućut. Gospoña Katarina pažljivo ga je slušala. Kad je Egon počeo pričati o Rudolfovim sumnjama njezino lice poprimi čudan izraz. Kad je završio sa svojim izvještajem reče polagano, još uvijek utonula u misli: - To je vrlo čudno. Dakle, to je dijete kći tvog bratića, ali on nije siguran u to. Reci mi, Egone, kad tvoj bratić ne bi imao djece, bi li ti bio njegov nasljednik? Trgnuo se prestrašeno primijetivši kako su čudno sjale njezine oči. Tad izjavi nevoljko: - Ali Katarina, Dagmar je po zakonu Rudolfova kći. - Ne bismo li joj mogli osporiti nasljedstvo? Nabrao je čelo i odmahnuo ljutito. - Ne, sigurno to nebismo mogli. Dagmarje po zakonu Rudolfova kći, a on ju je već oporučno učinio svojom nasljednicom. Sjaj u Katarininim očima se ugasi. - Ali kad je ne bi bilo, ti bi postao Rudolfov nasljednik. Rekao si da si njegov najbliži roñak... - Živa je još jedna naša sestrična, kako sam sada saznao. Ona dakako nije tako blizak rod Rudolfu kao ja. Rudolf ju je sada uzeo k sebi kao domaćicu. Starija je od nas. - Ipak bi ti bio glavni nasljednik da je Rudolfov brak ostao bez djece. Egonu taj razgovor nije bio ugodan, ali morao je priznati: - Da, tako je. Ukoliko Rudolf ne bi oporučno ostavio imetak nekom drugome. Tad se Katarina uspravi. - Dakle jedino to strano dijete stoji izmeñu tebe i nasljedstva? Prestrašio se od pohotna pogleda svoje žene. Uvidio je koliko je ludo bilo od njega stoje Katarini pričao o Rudolfovim sumnjama. Bilo bi sigurno bolje da je sve zadržao za sebe i Katarini rekao neki drugi razlog zbog koga Rudolf nije želio zadržati dijete kraj sebe. - Kakvo strano dijete? - zapita oštro. Gospoña Katarina zabaci glavu. - Pa ta Dagmar! Poskočio je. - Sto to govoriš, Katarina? Rekao sam ti daje Dagmar zakonita nasljednica svog oca. - Ali zacijelo nije njegova kći, već kći tog putujućeg umjetnika s kojim njezina majka luta po svijetu - primijeti oštro njegova žena. Uhvatio se za glavu. - To se ne može dokazati. Budi razumna! Još jednom ti ponavljam da je Rudolf oporučno sve ostavio Dagmar. Odbaci dakle te lude misli jer ne vode ničemu. Nikada ne bih mogao osporiti pravo tom ubogom djetetu. Ne govorimo više o tome, već se radije veseli stoje to nesretno

53

GIGA

dijete donijelo nešto blagostanja u našu kuću. Rudolf je odredio dosta novaca za njezino uzdržavanje. Polovicu ćeš dobiti kao džeparac za sebe i Elenu. Za ostatak svote namjestit ćemo odgojiteljicu koja će obučavati Dagmar i Elenu. A ostat će nam još i nešto novaca za druge potrebe. Uz to je Rudolf odredio izvjesnu svotu za nove nabavke, pa ćemo kupiti dva konja kako biste se ti i djeca ponekad mogli izvesti. Giuseppe će dobiti bicikl da se može voziti po poštu. Rudolf je odredio toliko novaca za Dagmarinu odjeću da to nećemo moći potrošiti samo za nju. Zar te to ne raduje? Ali pred njegovom se ženom pojavila fata morgana i nije mogla odvratiti pogled od nje. Pred njom se pojavilo ogromno nasljedstvo koje će izgubiti zbog tog stranog djeteta. Ipak joj je uspjelo otrgnuti se od tih misli, jer je znala da bi tako samo naljutila svog muža. Zato samo uzdahnu: - Moramo biti sretni što se barem malko možemo okoristiti Rudolfovim bogatstvom. Na sreću, dobit ćemo konje. Bilo je nezgodno svaki put zamoliti zakupnika da nam ih posudi. Ionako baš nisu bili lijepi. Možda će nam čak uspjeti i nanovo presvući kočiju. - To ti obećavam - izjavi Egon sretan što njegova žena više nije spominjala nasljedstvo. Nadao se da se toga nikada više neće sjetiti. Kako je loše poznavao svoju ženu! - Htio sam se dogovoriti s tobom i radi odgojiteljice. Rudolf želi da nañem njemačku odgojiteljicu, jer su one obrazovanije. Odmah sam se sjetio odgojiteljice djece grofa Ulfina u Firenci, one gospoñice Berend. Ulfino mije rekao, kad sam posljednji put bio u Firenci, da ona traži novo namještenje. Tako reći, ponudio mi ju je za Elenu, ali tada nismo bili u mogućnosti zaposliti je. Htio je gospoñicu Berend zadržati u svojoj kući dok ne nañe novo zaposlenje. Odmah ću mu pisati i zapitati je li gospoñica Berend još slobodna. Smatram je pogodnom osobom za taj posao. Govori njemački, talijanski i francuski. A mislim i nešto engleski. Već je dugo godina u Italiji i očigledno je vrlo sposobna, jer je grof Ulfino inače ne bi preporučio. Što misliš, Katarina? - Sjećam se te gospoñice Berend - kimnu njegova žena. - Vrlo je glazbena, pa je grofovu kćer podučavala i u glasoviru. To je vrlo skromna žena. Bila bih sporazumna da podučava Elenu. - Dakle, Katarina, hoćeš li biti dobra prema tom ubogom djetetu? - uhvati je za ruku njezin muž. Prisilila se nasmiješiti i prepustila mu ruku. - To je samo po sebi razumljivo. Ali njezino srce nije ništa znalo o tim riječima. Uvijek je ponovno morala misliti na to koliko će bogatstvo pasti u ruke tog djeteta koje nije imalo pravo na to. I ta je misao od tog trenutka nikada više nije napuštala. Ugnijezdila se u njezin mozak i ona je neprekidno ponavljala da bi taj imetak pripao Egonu kad ne bi bilo te djevojčice. Rudolf Strasser je bio mnogo stariji od Egona, a Egon je ispričao da djeluje bolesno i da se žalio na srce. Katarina se već vidjela u mislima ponovno bogata. Igrala je i opet značajnu ulogu u društvu. U ime tog nasljedstva već bi i sada mogli dobiti visoke zajmove, pa bi mogli nastaviti svojim ranijim sjajnim životom. Ukratko, obuzele su je najnemogćnije želje i neprekidno je nešto planirala. I stoje više u buduće osjećala osamljenost u tom dvorcu, to je više zavist obuzimala njezinu dušu. Tome se pridružila i mržnja prema nesretnoj Dagmar, jer je ona po njezinu mišljenju, stajala izmeñu nje i nasljedstva. Ipak je znala dobro skrivati te misli pred svojim mužem. Znala je da Egon nikada ne bi mogao misliti na taj način. Ali kako je zavist sve više urastala u njezinu dušu, a trebala je nekoga kome je sve to mogla povjeriti, to je postajala sve prisnija sa svojom starom služavkom u čijoj je duši takoñer uspjela probuditi potajnu žudnju za tim imetkom. Nakon razgovora sa ženom, krenuo je Egon, kako je i obećao, u Dagmarinu sobu. Bio je nezadovoljan samim sobom, što je želeći steći Katarininu ljubav za malu Dagmar, odao tajne

54

GIGA

sumnje svog bratića. Ali sad se to dogodilo, a on nije mogao slutiti da će se Katarina ozbiljno pozabaviti tim njegovim riječima. Dagmar je još uvijek bila budna kad je pristupio njezinu krevetu. Možda je djevojčica nagonski slutila da joj u ovoj kući prijeti opasnost. Ali njezino se malo srce smirilo kad ju je stric Egon počeo smirivati milim riječima. Nježno ju je pogladio po kosi i duboko dirnut promatrao prestrašene oči djeteta. - Spavaj, dijete moje! Spavaj dobro u svojoj novoj domovini! Sutra će sve biti bolje. Naviknut ćeš se, a tetka će Katarina biti dobra prema tebi. A naviknut ćeš se i na Elenu. Spavaj, mala Dagmar! Umorna si. Dijete je položilo obraz na ruku svog strica i ubrzo zaspalo. Morao je oprezno izvući ruku daje ne bi probudio. Tiho je izašao iz sobe i naredio Marijeti da sutradan ujutro odmah poñe do djevojčice i bude vrlo ljubazna s njom. Marijeta je to obećala. Još nije poznavala zle misli svoje gospodarice, još uvijek ta mala Nijemica nije bila za nju ništa do gosta koji plaća za svoj boravak, a njezina je ponosna grofica morala prihvatiti taj novac.

55

GIGA

XVII Marijeta je već bila u Dagmarinoj sobi kad se ona drugog jutra probudila nakon dobro prospavane noći. Starica je razvukla zavjese a danje je svjetlo ispunilo sobu. Marijeta još uvijek nije čula od svoje gospoñe da je to dijete stajalo izmeñu nje i velikog nasljedstva. Katarina joj je zasad samo ispričala da je Dagmar bila dijete bratića njezina muža. I tako je služavka bila ljubazna s djetetom kako je to inače bila samo s groficom i njezinim djetetom. Govorila je njemački s Dagmar, stoje doduše zvučalo pomalo čudno, ali ju je mala ipak razumjela. Prvo stoje Dagmar tražila bile su njezine lutke. - Moram ih izvaditi iz kovčega. Tamo nemaju dovoljno zraka. Spavaju u kovčegu, a Liza se zasigurno već prestrašila, jer ovu noć nije provela sa mnom u krevetu. Na putu nije bilo to moguće, ali sada moje lutke moraju imati svoj red, inače će se razboljeti. Marijeta se nasmiješila. - Izvadit ću sve tvoje stvari iz kovčega. Nakon doručka doñi gore, pa ćeš sama vidjeti kamo ću spremiti tvoje stvari kako bi ih kasnije i sama mogla naći. Tako dugo lutke još mogu čekati, zar ne? Dagmar bi dakako radije proslavila susret sa svojim lutkama, ali ipak je poslušno sišla u blagovaonicu gdje je trebala doručkovati. Tu je Dagmar već zatekla svog strica i njegovu obitelj. Stric pozdravi Dagmar. Ponovno ga je osvojila svojom dražešću. Odveo ju je do njezina mjesta za stolom nakon što joj je rekao da pozdravi strinu i pruži ruku Eleni. Gospoña Katarina se prisilila biti ljubazna prema djevojčici. Elena, jutros nešto bolje raspoložena, pružila joj je ruku, jer je Dagmar sada bila čista i dražesna. Gospoña Katarina pogladi Dagmar po divnoj kosi. - Ova je kosa prirodno kovrčasta - izjavi pomalo zbunjeno. Njezin se muž dobrodušno nasmiješi. - Da, tako Marijeta neće imati posla s kovrčanjem kao kod Elene. Nije slutio koliko je time povrijedio taštu majku i jednako tako taštu kćer. Dagmar je prestrašeno promatrala lijepu, ponosnu strinu, a zatim dražesnu, ali ne baš odviše ljubaznu sestričnu. Poslušno je popila čokoladu i pojela nekoliko komada prepečena kruha. Zahvalno je pogledala strica Egona koji se šalio s njom i Elenom. Dagmar se veselo smijala njegovim malim šalama, ali na Eleninu bi se licu pokazao samo mali, uljudan smiješak. Gospoña Katarina je takoñer rekla nekoliko ljubaznih riječi, ali Dagmar nekako nije mogla zavoljeti nju i Elenu, iako nije slutila koliko je teško njezinoj strini bilo izgovarati te riječi. Nakon doručka dopustili su Dagmar da poñe spremati svoje stvari uz Marijetinu pomoć. - Elena, možeš otpratiti Dagmar i pogledati njezine igračke i haljine, ako te to zanima - reče majka. Nešto manje zlovoljna nego jučer, Elena se odluči otpratiti Dagmar. Bila je znatiželjna ima li Dagmar lijepih haljina, ljepših od njezinih. Igračke je baš nisu zanimale, jer se njima više nije mogla radovati kao druga djeca zbog toga što je prerano sazorila. Držeći se za ruke sestrične izañoše iz blagovaonice. Elena je čak i razgovarala s Dagmar, pa je ova bila sretna zbog svega toga. Stella je već pospremila Dagmarinu sobu. To nije bio Marijetin posao. Usred sobe stajala su tri velika kovčega koje je tetka Brigita napunila Dagmarinim stvarima. Na njima je ležala torba u kojoj su se nalazile lutke. Kad se Marijeta pojavila, Dagmar je zamolila da smije najprije izvaditi lutke. Elena se poput prave male dame bacila u naslonjač njišući svojim dražesnim nožicama. Dobro se vidjelo daje odlučila rugati se svem što će vidjeti. Kad su izvadili lutke ipak je pokazala lagano zanimanje za najveću i najljepšu Dagmarinu lutku, jer je bila otmjeno i suvremeno

56

GIGA

odjevena. Dagmar je meñutim gledala samo Ližu. Pritisnula ju je na srce glasno zajecavši. Poče je nježno milovati. Elena se tada glasno nasmijala pokazujući očigledno gañenje. - Kako možeš primiti tu prljavu lutku? Izgleda poput hrpe prljavih krpa. Kosa joj je razbarušena, a lice izgrebeno. Kako samo možeš milovati nešto tako ružno? - zaviknu prodornim glasom. Dagmar je užasnuto pogleda. Zatim pri vinu Ližu uza se problijedivši. - To je moje najmilije dijete! Zove se Liza i moja je najljepša lutka. Dobila sam je od svoje drage majčice. Ne smiješ govoriti ružno o Lizi. Vrlo je osjetljiva. Elena se ponovno prodorno nasmije. - Izabrala si ogavnu ljubimicu. Nikada još nisam vidjela tako ružnu lutku. Morala bi je baciti u vatru i spaliti. Dagmar kriknu kad se Marijeta poče smijati toj maloj, sentimentalnoj djevojčici pokušavajući dohvatiti lutku kako bije bacila u vatru. Dagmar je grčevito stiskala lutku uza se, a srce joj je ustrašeno kucalo. - Ne, mom djetetu nitko ne smije učiniti ništa na žao. Elena, kako možeš biti tako okrutna i htjeti baciti Ližu u vatru. Uplašit će se na smrt! Elena i Marijeta ponovno su se glasno nasmijale. - Kako si ti još glupa! - naruga se Elena. - Lutka je samo lutka, ništa ne osjeća i ne može se prestrašiti. Ona jest i ostat će ružna. Ta tvoja Liza. Dagmar joj nije mogla odgovoriti, samo je nijemo gladila svoju prezrenu lutku i još ju je više voljela. Tiho, zajecavši samo s vremena na vrijeme, položila je i druge lutke na mali kauč koji je stajao u njezinoj sobi. Najljepša je lutka privukla Eleninu pozornost. - Ova je mnogo ljepša i sviña mi se - rekla je. Zatim je podignula tu lutku i pristupila ogledalu kao da se želi uvjeriti izgleda li dobro s lutkom u naručaju. Dagmar je samo nijemo odmahnula. Elena je zapita: - Ima li ta lutka još i drugih haljina? Dagmar kimnu i izvuče iz torbe skupocjene haljine lijepe lutke. - Igrat ću se s njom i preodjenuti je - izjavi Elena. Dagmar se brzo primirila pa je rekla, kako bi umirila samu sebe: - Možeš, ako mojoj Lizi nećeš ništa učiniti na žao. Moraš znati da mi je majka poklonila Ližu i da joj je sašila tu haljinicu. Zato ne nosi nikakvu drugu. Elena slegnu ramenima i poče se zabavljati presvlačenjem lijepe lutke. Dagmar joj je pomagala pritom i neko su se vrijeme tako zabavljale u miru. Ostale Dagmarine igračke Eleni se nisu osobito sviñale. Bila je i odveć nadmena a da bi se mogla iskreno oduševiti. Zanimala ju je samo kutija s reketima i mrežom za ping-pong. To je namjeravala ponekad igrati sa sestričnom. Ali sada je nije više zanimala ni lutka jer joj je odjenula redom već sve haljine. Marijeta je u meñuvremenu počela vaditi haljine iz Dagmarina kovčega, a Elena je odbacila lutku i promatrala je. Na vrhu je ležalo dražesno rublje koje se Eleni vrlo sviñalo. Pojavile su se i druge stvari zbog kojih Dagmar osjeti čežnju za domom. Marijeta i Elena imale su još više put priliku narugati se sentimentalnoj djevojčici. Meñu rublje položila je tetka Brigita i sliku Dagmarina oca. Rado bi joj dala i sliku njezine majke, ali Rudolf Strasser je nakon njezina bijega uništio sve slike svoje žene. Tako više nije postojala nijedna. Kad je Dagmar ugledala sliku oca, problijedilaje i poljubila je. Zatim ju je postavila na noćni ormarić i počela joj nešto šaptati što Elena nije mogla čuti. Bojala se naime da bi joj se sestrična mogla ponovno narugati. Elena i Marijeta gurnuše jedna drugu i nasmiješe se. - Tko je to? r zapita Elena podrugljivo. Nešto se trgnu oko Dagmarinih usana. - To je moj dragi otac. Ne smiješ se smijati, Elena, inače ću biti tužna. Elena znatiželjno pristupi i pogleda sliku. Nakon nekog vremena reče: - Tvoj otac naliči mome.

57

GIGA

I Marijeta je pristupila k slici i pogledala je. - Da, sličan je gospodinu. Kao da su braća. Marijeta je imala pravo. Doista je postojala jaka obiteljska sličnost meñu bratićima. Samo što su crte Rudolfova lica bile mnogo odlučnije od crta njegova bratića. - Zato toliko i volim strica Egona, jer ponekad nalikuje mom ocu. Marijeta poče sada usporeñivati obje djevojčice. Zatim reče: - Ti si pomalo nalik njemačkoj djevojčici, Elena! I doista su tog trenutka obje djevojčice bile podosta nalik jedna drugoj. Dagmarino, inače okruglo lice, posljednjih je dana smršavilo zbog uzbuñenja i napora. Bila je i bljeña nego inače, pa su njezine crte postale izražajnije. Nije bilo sumnje, postojala je obiteljska sličnost meñu tim djevojčicama, a to nije izmaklo Marijetinim oštrim očima. Da li bi se Rudolf Strasser riješio svojih sumnji kad bi čuo te Marijetine riječi? Sad počeše vaditi Dagmarine haljine. Elenu je to tako zanimalo, pa se posve približila velikom kovčegu. Sviñale su joj se Dagmarine haljine pa je odlučno zahtijevala da neke od njih odjene. Dagmar je to rado dopustila, radujući se stoje posjedovala barem nešto čemu se Elena nije rugala. Elena nije bila viša od Dagmar, iako je od nje bila starija godinu dana, tako da su joj Dagmarine haljine dobro pristajale. Tetka Brigita je za svoju ljubimicu nabavila potpuno novu opremu, kao što je to želio njezin otac. I tako su se pojavile dražesne haljine jedna za drugom. U Eleninim se očima ukaza ružna zavist i ona poče plakati. Dagmar je imala mnogo haljina koje su bile ljepše od njezinih. Osobito joj se sviñala svijetla haljina od čipaka sa širokim svijetloplavim svilenim opasačem. Stajala je pred ogledalom i promatrala se sa svih strana. Dagmar nije mogla shvatiti da su Eleni haljine bile tako važne. A kad je primijetila da Elena plače jer to nije bila njezina haljina reče dobrodušno: - Poklonit ću ti tu haljinu, jer ti se tako sviña. Posve je nova i nisam je još nosila. Ako te veseli, uzmi je. Elena začuñeno pogleda sestričnu. Njezine suze prestadoše teći. Nije mogla shvatiti zašto joj je Dagmar poklonila haljinu. - To govoriš samo zato da se praviš važna. Ne pada ti ni na pamet da mi pokloniš tu lijepu haljinu. Dagmar kimnu, a sreća obasja njezino dražesno lice. Nju je radovalo što može Eleni prirediti radost. - Mislim to ozbiljno. Imam još dovoljno haljina, pa ti je rado poklanjam. Elena željno pogleda Marijetu. Ova joj namignu i kininu. Najradije bi uzela sve te haljine za svoju ljubimicu Elenu. Zašto su toj njemačkoj djevojčici bile potrebne tolike haljine, ako Elena nije takoñer imala jednak broj. Elenine su suze brzo presahnule. Shvatila je da to Dagmar misli ozbiljno. Sada se u njoj rodi želja da iskoristi Dagmarinu dobrodušnost kako bi dobila još i više haljina. Izigravala je, meñutim, osobu, koja je udostojala prihvatiti Dagmarinu želju čineći joj pritom uslugu. - Kad me već moliš uzet ću tu haljinu. Ionako mi pristaje bolje nego tebi. Mogla bi mi odmah pokloniti i crnu haljinu s bijelim uzorkom. Zacijelo ti ne pristaje dobro. Dagmar je baš voljela tu lijepu haljinu, ne zato jer joj je pristajala ili ne, kako je to govorila Elena, već radi njezine boje. Dagmar je još bila premala a da bi pomišljala na to kako svaka haljina izgleda drugačije na drugoj osobi. Ali razmišljala je samo trenutak, a zatim je dohvatila haljinu i pružila je Eleni nasmiješivši se. - Uzmi i nju! Ali ne smiješ se više rugati mojoj Lizi. Elena brzo dohvati haljinu i poče skakati po sobi. To tašto stvorenje ništa nije moglo obradovati toliko koliko lijepe haljine. I stara se Marijeta radovala. Tog trenutka uñe u sobu gospoña Katarina. Dagmar se odmah prestrašila. Ponosne i hladne oči lijepe strine plašile su je i nije znala što bi rekla u njezinoj prisutnosti.

58

GIGA

Elena brzo skoči do majke i poče joj pričati da joj je Dagmar poklonila dvije lijepe haljine. Lijepa gospoña Katarina kao daje htjela na trenutak istrgnuti haljine iz Eleninih ruku. Ali tada se dosjetila. Nije li Elena imala više prava nositi te haljine za koje je plaćao Rudolf Strasser od tog uljeza koji je stajao izmeñu nje i nasljedstva? Iznenada zabaci glavu i izjavi ponosno: - Možeš zadržati haljinu, jer je stric Rudolf ionako odredio da pola stvari, koje je Dagmar donijela sa sobom, pripadaju tebi. On ti ih poklanja, a ne Dagmar. Elena poče glasno klicati i baci se na Dagmarine haljine. Djevojčica je donijela sa sobom osam novih haljina. Gospoña Katarina odredi posve mirno: - Možeš dakle uzeti još dvije. Za Dagmar će ostati četiri i to je posve dovoljno. Ionako je donijela sa sobom još nekoliko rabljenih haljina. Ne obazirući se na Dagmar, majka, kći i stara Marijeta počeše odabirati haljine. Dakako, izabrale su najljepše za Elenu. Nitko nije znao što se pritom dogañalo u Dagmarinu srcu. Stajala je po strani, nezamijećena od njih, i promatrala što rade s njezinim stvarima. Rado bi poklonila sve svoje haljine Eleni da ju je ova zamolila za to. Prepustila bi joj i polovicu, ali da su joj sami oduzimali ono što su htjeli to joj se činilo nepravedno. Znala je posve dobro da je tetka Brigita sve to odabrala za nju i rekla joj da joj otac sve to poklanja kako bi je obradovao. A sad je strina Katarina govorila da polovica pripada Eleni. Ali nije rekla ništa. Vidjela je još kako su svijetlo modra, plisirana haljina od svilenog krepa i dražesna škotska haljina završile u Eleninu posjedu. Njoj su ostavili nekoliko jednostavnih, praktičnih haljina i ružičastu haljinu od batista s čipkama jer ta nije pristajala Eleni. Ponosna grofica je takoñer na vrlo neotmjen način dohvatila cipele i čarape, dio rublja i razne zgodne sitnice koje je tetka Brigita odabrala s toliko ljubavi. Grofica je naime željela potrošiti sav džeparac samo na sebe, jer je Elena sada bila opremljena. Marijeta je morala odmah sve te stvari odnijeti u Eleninu sobu koja se nalazila kraj Dagmarine. Sad kad se Elena opet mogla pozabaviti nečim drugim, rekla je zlobno pokazujući na Dagmarin krevet: - Pogledaj tu užasnu, ogavnu lutku koju je Dagmar stavila na svoj krevet. Gospoña Katarina priñe krevetu i trgnu se. - Kako možeš tako nešto prljavo staviti na čisti krevet? Brzo je podigni i baci u smeće. Elena priñe važnim korakom i poče se buniti: - Htjela sam već tu ružnu lutku baciti u vatru, ali tad je Dagmar počela vikati i nije mi dopustila prići lutki. Gospoña Katarina je vršcima prstiju dohvatila lutku i dobacila je Marijeti koja je upravo ulazila u sobu. - Baci to čudovište u vatru! Ogavna je! Dagmar je stajala kao ukočena kraj njih i nije mogla shvatiti da je Elena, nakon što je dobila njezine najljepše haljine, mogla još uvijek toliko mrziti Ližu. Ali sad se naglo trgnula kad je primijetila kako Liza leti kroz zrak i čula daje žele baciti u vatru. Potrčala je užasno uzbuñena za Marijetom koja je već bila izašla noseći lutku u kuhinju da je spali. Dagmar je vikala za njom u krajnjem očaju. - Nemoj mojoj Lizi ništa učiniti! Ne smiješ je spaliti! Plačući trčala je za Marijetom niz stube. Egon Strasser je čuo njezin glasan plač. Vidio je Marijetu koja je silazila niz stube i Dagmar kako trči za njom. Stao je na put služavci prije nego što je ova mogla pobjeći od njega. - Sto se ovdje dogaña? - zapita strogo. - Striče Egon, Marijeta hoće baciti Ližu u vatru. To će je boljeti. Znam kako to boli. Spalila sam jednom prst i to me vrlo boljelo. Molim te, ne dopusti da joj nanesu bol. Reci Marijeti da to ne smije učiniti. Dršćući po svem tijelu Dagmar zagrli strica.

59

GIGA

Egon Strasser je čuo od tetke Brigite koliko Dagmar voli ružnu lutku zato što ju je dobila od majke. Tetka Brigita je time željela dokazati Egonu kako toplo srce ima djevojčica. Sjetio se toga, oduzeo Marijeti lutku. Oči stare služavke odavale su koliko je željela spaliti lutku. - Zašto to radiš, Marijeta? - Moja lijepa grofica mije to zapovijedila. Lutka je vrlo prljava. - Tu lutku nećeš spaliti! - reče Egon odlučno. Marijeta ga pogleda bijesno. - Tad će se grofica ljutiti na mene - poče prigovarati. - Gdje je moja žena? - U sobi male njemačke gospoñice. Egon uhvati Dagmar za ruku nastojeći je umiriti. Obrisa joj suze. Dagmar je čvrsto privinula lutku uza se i još uvijek jecala zabrinuto i ustrašeno dršćući cijelim tijelom. Egon poñe s djetetom do svoje žene. Ona ljutito pogleda lutku u Dagmarinu naručaju. - Katarina, ne smiješ nareñivati takve stvari. Djevojčica je užasno uzbuñena. Dršće po svem tijelu. Katarina zabaci glavu. - Ova je lutka vrlo prljava i ne mogu dopustiti da ostane u mojoj kući - reče grubo. - Vjerojatno je to jedina uspomena koju to ubogo dijete ima na svoju majku. Voli je svim srcem i ne smiješ je dati spaliti. - Kako smiješno, Egone! Tolika buka zbog te lutke! Takve sentimentalnosti morat ćemo brzo istjerati iz tvoje nećakinje. - To ti neće uspjeti - odgovori Egon s čudnim smiješkom. - Potrebno je što manje je podsjećati na njezinu majku. Samilosno je pogladio Dagmarinu glavu. - Katarina, dakako ne možeš se uživjeti u dušu tog djeteta. To mi je poznato. Neka Dagmar barem još neko vrijeme zadrži tu lutku. Mora se najprije priviknuti na ovu kuću. Sjeti se što je to dijete izgubilo posljednjih dana. Poštedi je - molio je nastojeći ne izazvati bijes svoje žene. Sada se i Dagmar ohrabrila. - Poklonit ću Eleni još i preostale haljine, striče Egon, ako smijem zadržati svoju Ližu. Nagnuo se prema njoj. - Kakve haljine želiš pokloniti Eleni? - Sve, koje mi još nije uzela. Egon pogleda svoju ženu. Ova je lagano pocrvenjela pa odgovorila prije no stoje Dagmar mogla na talijanskom jeziku: - Dagmar je donijela sa sobom osim nošenih još i osam novih haljina. Neće ih moći iznositi, jer će ih prerasti. Zato je Eleni poklonila neke od njih još prije no što sam stigla gore. Mislim da je to u redu. Ponosna je grofica ponekad znala brzo izvrnuti istinu. Njezin je muž meñutim bio uvjeren daje rekla istinu. - Ako misliš da ih Dagmar neće moći iznositi tad je to u redu -rekao je, a zatim nastavio, nagnuvši se prema Dagmar: - Ne moraš Eleni dati više niti jednu od svojih novih haljina. Lijepo je od tebe što si joj poklonila ove. Nitko ti neće oduzeti lutku. Tetka Katarina nije znala daje toliko voliš. Dagmar je zahvalno pritisnula obraz na njegovu ruku a on ju je poljubio i pogladio. Katarina slegnu ramenima i reče podrugljivo: - Bože moj, toliko buke zbog tih krpa! Kako ste vi Nijemci sentimentalni! Egon je zamišljeno pogleda. - Dogovorili smo se Katarina, da ćemo uzajamno obratiti pozornost na razlike meñu nama. Ovdje se nije radilo o prljavim krpama, već o nježnom srcu koje je branilo svoju najmiliju lutku. Sjeti se što je mala proživjela u posljednje vrijeme. To bi bilo odveć i za odraslog čovjeka. Izgubila je roditeljsku kuću, a i majku još nije prežalila.

60

GIGA

Katarina ga je još uvijek promatrala podrugljivim pogledom. - Kako možeš tom malom bastardu obraćati toliku pozornost! - reče oštro. Njegovo čelo pocrveni, a oči mu odavaše srdžbu. - Katarina, tu riječ ne želim nikada više čuti! Dagmar je, i uvijek će za mene ostati, kći mog bratića. Nemoj to zaboraviti! - Još ćeš me i prekoravati zbog te male! Hoćemo li se zbog nje svañati! Zar nije dovoljno što stoji izmeñu tebe i bogatog nasljedstva? Tamno rumenilo obli njegovo lice i ponovno se prekori što je odao svojoj ženi Rudolfovu sumnju. Tako žestoko kao nikad ranije zaviknu: - Šuti! Ni riječi više o tome! Žalim što sam ti uopće nešto rekao o bolesnim sumnjama mog bratića. Mislio sam da si velikodušnija. Njezine oči zasjaše. - Ne zaboravi, Egone, ne dopuštam da sa mnom tako govoriš. Uhvatio je njezinu ruku i poljubio je. - Oprosti, naljutio sam se! Ali tvoja je glava puna ludih misli. Moram ih istjerati. Budući su muž i žena govorili talijanski, Dagmar ih nije razumjela. Ali Elena je naćulila uši, kao i uvijek kad bi se njezini roditelji svañali. Egon Strasser dohvati sliku svog bratića i pruži je ženi. - Ne nalaziš li sličnost? Katarina nije htjela tjerati mak na konac pa je pogledala sliku. - Nalik ste jedan drugome, to sam već ranije primijetila. - A Marijeta kaže da smo Dagmar i ja nalik jedna na drugu -nastavi Elena sigurnošću male dame. Otac i majka ih pogledaše pažljivo i doista tog trenutka kad su ih obje djevojčice promatrale, ta je sličnost bila očita. Egon je odmah iskoristio priliku da uvjeri svoju ženu kako je Dagmar doista Rudolfovo dijete, jer ju je i predobro poznavao a da se ne bi plašio kako bi se pomisao na veliko bogatstvo mogla ugnijezditi u njezinoj glavi. - Da, zaista postoji sličnosti izmeñu Elene i Dagmar. To je obiteljska sličnost Strasserovih. Zar ne uviñaš daje Dagmar doista Rudolfovo dijete? Inače te sličnosti ne bi bilo... Katarina je takoñer opazila da ta sličnost postoji, iako nije bila tako velika kako je to tvrdio njezin muž. Ali pomisao da će Dagmar neopravdano naslijediti Rudolfovo bogatstvo već je tako duboko obuzela njezine misli da ju je zaslijepila. - Ne, nikakva sličnost ne postoji. Dagmar ima posve druge oči. - Oči nije naslijedila od svog oca, kao ni Elena od mene. Elena ima tvoje oči, a Dagmar ima oči svoje majke. Ali usprkos tome Elena mi sliči, to si tvrdila i sama. A isto tako je i Dagmar nalik svom ocu. To istom sada upada u oči, inače bih Rudolfa odmah bio upozorio na to. Katarini to nije odgovaralo. Iako još nije znala na kakav bi način mogla osporiti Dagmar pravo na nasljedstvo, ipak je neprekidno razmišljala o tome. Zato brzo odgovori: - Savjetujem ti da se ne miješaš u to. Ne vidim ni najmanju sličnost. A što se nas uopće tiče što Rudolf misli o tom djetetu? Egon je bio sretan stoje to njegova žena rekla. - Katarina, imaš pravo! Zaboravimo sve to! I neka dijete zadrži svoju lutku! Gospoña Katarina okrenula se prema Marijeti koja je upravo ušla u sobu. - Marijeta, neka djevojčica zadrži lutku. Uklonit ćemo je jednoga dana kad neće biti toliko vike - reče talijanski. Azatimbrzo izañe iz sobe. Egonjoš jednom pogladi Dagmarinu glavicu, nasmiješi joj se i poñe za ženom. Dagmar je sjela u kut i počela uljuljavati u san svoju prezrenu lutku. Bila je uzbuñena do dna srca. Osjećala je neizmjernu zahvalnost prema stricu Egonu jer je spasio njezinu Ližu od smrti u vatri. Marijeta i Elena razgovarale su na talijanskom o Eleninim haljinama, dok su

61

GIGA

Dagmarine stvari spremale u ormar. Kad je Dagmar povjerovala daje njezina lutka zaspala, položila ju je ponovno na krevet i pokrila je. Tad je počela nijemo spremati svoje igračke kako joj je naredila Marijeta. Kad je prelistavala slikovnice, ispala je iz njih kožnata mapa u veličini muške lisnice koju je netko gurnuo meñu knjige. Dagmar nije poznavala tu mapu, pa ju je otvorila želeći vidjeti stoje to tetka Brigita spremila. Umalo što nije zaviknula od radosti, ali stisnula je usne dobacivši prestrašeni pogled na Marijetu i Elenu. Plašila se da bi joj mogli oduzeti ono što je upravo bila otkrila. U kožnatoj je mapi bila slika koju je snimila Dagmarina majka, kratko vrijeme prije no što je napustila svog muža. Prikazivala je mali paviljon u vrtu kuće Strasserovih a pred njim tetku Brigitu i kraj nje Wernera Falknera koji je držao u naručaju Dagmar. Vrlo se dobro vidjelo lice tetke Brigite, a i Wernera Falknera. Leonora je snimila tu sliku jednoga poslijepodneva kad su tetka Brigita i Werner došli na čaj. Tad zasigurno nije slutila kakvu će utjehu pružiti ta slika njezinoj ubogoj maloj djevojčici. Dagmarine su ruke drhtale od straha da bi joj mogli oduzeti tu sliku. Potajno ju je spremila sa svojim slikovnicama u ormarić. Kad bude sama, udubit će se u promatranje te slike koju joj je tetka Brigita spremila. Sada su kovčezi bili prazni, a Marijeta je pospremila sobu. Pritom joj je pala u ruke poluprazna kutija bombona koju joj je Werner poklonio. Elena je na veliku Dagmarinu žalost počela odmah jesti bombone. I Marijeta ih je kušala. Dagmar je boljelo srce kad je to vidjela, ali nije se usudila prigovoriti. Spremila je samo praznu kutiju koju je Elena bacila na pod kako bije Marijeta mogla kasnije odnijeti. Spremila ju je u svoj ormar s igračkama. Htjela ju je sačuvati kao uspomenu na dobrog Wernera. Kad su Marijeta i Elena nešto kasnije izašle iz sobe i Dagmar ostala sama, svukla je Lizi prljavu haljinu i oprala je u umivaoniku. Zatim ju je objesila na prozor. Sada nitko više neće moći reći daje Liza prljava. Dagmar nije obraćala pozornost što haljina baš nije postala ljepša od pranja i što su se boje razlile. Odahnula je kao nakon teškog rada pa je ponovno izvukla fotografiju iz kožnate mape i počela je promatrati. Činilo joj se kao da više nije tako osamljena kad je vidjela pred sobom milo lice tetke Brigite. Ono kao da joj je govorilo: budi hrabra, pa ćeš ocu donijeti sunce. I Werner Falkner promatrao ju je tako milo svojim sivim očima. Držao ju je čvrsto u naručju kao da je želi štititi i čuvati. Kako je lijepo bilo što je imala tu sliku. Pritisnula ju je na srce osjećajući se bogatom zbog tog blaga.

62

GIGA

XVIII Prošlo je nekoliko tjedana otkad je Dagmar živjela u dvorcu Consistelli. U tim je tjednima doživjela mnogo boli i ogorčenja. Elena ju je mučila svojom priroñenom okrutnošću koliko god je mogla, a ponosna strina Katarina promatrala ju je neprijateljski svojim tamnim očima tako daje njezino ubogo malo srce drhtalo od straha. U prisutnosti Egona bila je uvijek dobra prema njoj, ali Dagmar je primijetila da ta ljubaznost nije bila iskrena. Katarina se dobro čuvala da u prisutnosti svog muža ne napadne djevojčicu. I Marijeta je iz dana u dan postajala neljubaznija prema Dagmar. Vjerovala je da to duguje svojoj gospoñi grofici. Tako je iskaljivala na maloj djevojčici svoje loše raspoloženje i krivila je za stvari s kojima nije imala nikakve veze. Marijeti je još davno povjerila gospoña daje Dagmar bastard i da ju je otac odbacio jer on i nije bio njezin otac. Njegova je žena naime pobjegla s nekim sviračem, a taj je bio pravi Dagmarin otac. U povjerenju Katarina je ispričala Marijeti i to, da će Dagmar bez ikakva prava steći ogromno nasljedstvo koje bi inače pripalo njezinu mužu. - Kad je ne bi bilo, Marijeta, mi bismo postali bogati. Mogli bismo ponovno živjeti u palači u Rimu kao ranije. Samo to dijete stoji izmeñu nas i nasljedstva. Zbog toga djeteta moram provoditi život u osami u tom dvorcu, a Elena mora nositi poklonjene haljine i venuti u samoći poput svoje majke. Možeš shvatiti da to dijete ne mogu voljeti, kako to zahtijeva moj muž. Mrzim je, da, mrzim je! Tako je Katarina govorila Marijeti, a to je bilo dovoljno daje starica postala ogorčena Dagmarina neprijateljica. Ljutila se na gospodina što je čuvao to dijete koje je oduzelo njegovoj ženi i kćeri mogućnost lagodna života. Ali Katarina je preporučila Marijeti da bude vrlo oprezna i ne pokaže pred gospodinom svoje osjećaje, jer bi se inače mogao naljutiti. I tako se Marijeta morala ograničiti na to da svoju mržnju prema Dagmar iskaže povremenim udarcima. Radovalo ju je kad je prilikom odijevanja mogla gurati Dagmar ovamo i onamo, češljanjem joj čupati kosu i nanositi razne druge neugodnosti. Dagmar je nagonski osjećala mržnju i bijes oko sebe. Postajala je sve tiša i tiša, a pritom je sazorila prije vremena. Nalazila bi utjehu jedino u slici tetke Brigite i Wernera Falknera kojima bi došaptavala sve o svojoj nesreći. - Dragi Werner, ne bi li ti mogao mom ocu reći kako mi je ovdje loše? Ne bi li ga mogao moliti da me odvede kući? I ti, draga tetko Brigita? Tako je šaptala slici. Nije se usudila obratiti izravno slici svog oca, jer što je dulje bila daleko od njega, to joj se njegovo lice činilo sve mračnije i strože. Povjeravala bi se i svojoj lutki Lizi. Njoj je govorila sve što inače nije povjeravala nikome. Neki fini osjećaji sprečavali su Dagmar u tome da se obrati stricu Egonu, koji je uvijek bio dobar i ljubazan prema njoj. Na početku bi mu se ponekad obraćala sa svojim poteškoćama, ali je primijetila da mu zadaje bol i da se tada ljuti na strinu Katarinu. Ta ju je gledala takvom mržnjom da se napokon više nije usuñivala nešto reći stricu Egonu. I tako se ograničila na to da svoju bol povjerava lutki Lizi ili maloj slici. Ali tada joj je još jednom duboka bol pogodila srce. Lutku Ližu bi uvijek prije spavanja položila u krevet do svojih nogu tako da ju je odmah ujutro vidjela. Jednoga se jutra ponovo probudila i još u polusnu pokušala dohvatiti Ližu. Ali njezine su ruke hvatale u prazno. Lutke nije bilo. Prestrašeno poskoči iz kreveta i bosonoga, u noćnoj košulji, potrči hladnim kamenim podom do Elenine sobe. - Elena, moja je Liza nestala! Jesi li je vidjela? - zapitala je gušeći se u suzama. Drhtala je od straha za svojom ljubljenom lutkom koja je za nju predstavljala mnogo više od obične lutke, jer je to beživotno biće nadahnula svojim bolovima i čežnjom. Elena se pospano uspravila. - Nisam je vidjela, znaš da se ne brinem za tu užasnu lutku. Vjerojatno ju je Marijeta

63

GIGA

napokon bacila u vatru, kamo već dugo spada. Tog je trenutka Marijeta ušla u sobu. Dagmar je drhtala po svem tijelu i stajala kao ukočena pred starom služavkom. - Moja lutka! GdjejemojanajmilijaLiza?-procijedinapokon hrapavim glasom. Marijeta se okrutno nasmijala. - Već dugo gori. Jutros sam je potajno odnijela i spalila. Ta prljava lutka nije mogla dulje ostati u kući. Dagmar je stajala neko vrijeme kao okamenjena od boli. Tad iznenada rumenilo obli njezino lice, njezino se vitko tijelo uspravi i ona se divljim krikom baci na iznenañenu služavku, te je poče čvrsto stisnutim šakama udarati po pakosno nacerenom licu. Inače tako dobrodušno dijete kao daje tog trenutka poludjelo od bola. Udarala je služavku i glasno jadikovala. Marijeta se htjela obraniti od djeteta i poče ga ljutito tresti jer su je udarci boljeli, iako joj ih je zadavala dječja ruka. - Ti mali vraže! Tući ćeš odrasle ljude? Pričekaj, pokazat ću ti! Htjela j e udariti Dagmar, ali tog trenutka se Dagmar onesvij estila i udarila o kameni pod. Ta užasna bol i njoj tako strana srdžba izazvali su kod nje živčani šok zbog koga se onesvijestila. Marijeta se sada ipak prestrašila, a Elena je skočila iz kreveta i potrčala po majku, glasno vičući. Ova se pojavila kad je Marijeta upravo stavljala još uvijek onesviještenu Dagmar na postelju. Marijeta joj poče pričati što se dogodilo, dakako u jednom za nju povoljnijem svjetlu. Katarina je hladnim pogledom promatrala djevojčicu koja je još uvijek bila u nesvijesti. Ali prije no što je mogla nešto reći Marijeti pojavio se Egon Strasser koji je čuo Eleninu viku. - Sto se opet dogodilo? - zapita pristupivši Dagmarinu krevetu. - Ta smiješna djevojčica se onesvijestila kad je primijetila da je Marijeta napokon potajno odnijela onu užasnu lutku i spalila je - poče mu podrugljivo govoriti njegova žena. Egon se zabrinuto nagnuo nad dijete. Učinio je sve što se u takvim slučajevima radi da bi je probudio iz nesvijesti. Pritom nije ništa govorio, već je samo prigovarajući promatrao ženu, kao što to još nikada ranije nije činio. Tek nakon nekog vremena, kad je primijetio da se Dagmar ponovno miče, izjavio je ozbiljno i strogo: - Je li to bilo potrebno, Katarina? Žena se uvrijeñeno trgnula. - Nemoj mi prigovarati što sam tu hrpu bakterija dala spaliti. Mislila sam da je to potrebno, a uz to je bilo ogavno kako je Dagmar pritiskala lutku uza se. Naredila sam Marijeti da lutku uzme rano ujutro i da joj nešto ispriča što bi je moglo umiriti. Kako sam mogla i pomisliti da će se djevojčica odmah onesvijestiti, nakon stoje šakama napala ubogu Marijetu. Nikad još nisam srela tako ludu malu djevojčicu. Egon se još uvijek brinuo za Dagmar. - Tu tvoju ispriku mogu prihvatiti samo ako povjerujem da si doista imala dobre namjere. Uopće ne možeš razumjeti tako osjećajno dijete. Možda je to i njemačka sentimentalnost, ali meni se čini dirljivom. - Bože moj, rekla bih da to dij ete voliš više od svog vlastitog - reče ljutito gospoña Katarina. - Zavolio sam je! Pogledaj to blijedo lice! Sada, kad ima zatvorene oči, još više sliči mom bratiću. Nikada više ne bih mogao posumnjati u njezino porijeklo. Ali Katarina to nije htjela vidjeti. Nije mu odgovorila, a Egon i nije očekivao odgovor. Rekao je samo tiho: - Ostavite me nasamu s njom! Dolazi k svijesti, pa bi se prestrašila kad bi vas ugledala pokraj sebe. Njegova ponosna žena rado je napustila sobu. Marijeta i Elena krenuše za njom. Sve tri poñoše u Eleninu sobu. Tamo je Katarina mračnim izrazom lica pristupila prozoru, dok je Marijeta odijevala Elenu.

64

GIGA

Egon Strasser gladio je Dagmarinu ručicu i trljao octom njezino čelo. Napokon je Dagmar otvorila oči, a Egon primijeti zabrinuto da su bile grozničave. Njezina se ruka trzala u njegovoj a ogledavala se prestrašeno i zbunjeno. Tad se uspravila i bolno pogledala prazno Lizino mjesto na krevetu. Dršćući je klonula natrag u jastuk kad nije vidjela svoju lutku. - Striče Egon, spalili su moju ubogu lutku. Kako je morala patiti! Nisam mogla drugačije. Marijeta se smijala, a moje je ubogo dijete moralo tako patiti. Tukla sam je. - Smiri se, drago dijete! Liza nije morala patiti. Umrla je u noći, a da to nije ni primijetila. Tad ju je Marijeta spalila. Liza zacijelo nije ništa osjetila. Dagmar je počela bacati glavicu ovamo i onamo. - Ali sada više nemam Ližu i srce me užasno boli. Kad bi to otac znao ponovno bi me ljubio i grlio kao ranije, i ne bi se više ljutio na mene. Egon Strasser, koji je inače bio lakomislen svjetski čovjek, morao je stisnuti zube jer ga je duboko dirnula bol te male djevojčice. Nježno ju je poljubio u obraz i pritom osjetio da gori od groznice. Očigledno se neka bolest krila u Dagmarinu tijelu, a to gaje i pomalo utješilo. Zasigurno se ne bi bila onesvijestila daje bila posve zdrava. Brzo je ustao i prišao kućnoj apoteci da uzme sredstvo za snižavanje groznice. Egon je imao ključ apoteke. Liječnik je naime živio u Sorinu, najbližem selu, pa su nekada bili potrebni sati prije no što bi došao. Morao je sam nešto poduzeti. Rastopio je dakle pilulu za snižavanje groznice i dao je Dagmar. Tada joj je namjestio jastuk i pošao u susjednu sobu. - Dagmar je bolesna, ima visoku groznicu. Odmah ću poslati Stellu u njezinu sobu. Ostat će kraj nje. Marijeta ne smije sada poći k njoj, a ti i Elena nemojte ulaziti dok ne saznamo što je s Dagmar. Poslat ću odmah Giuseppea po liječnika. Rekavši to, napustio je sobu. Pozvao je Stellu, dobrodušnu kućnu pomoćnicu, i naredio joj neka ostane kraj Dagmar i neka joj stavlja hladne obloge na glavu. Potom je pozvao Giuseppea i naredio mu neka upregne nove konje u kočiju i poñe po liječnika u Sorino. Egon je nabavio nove konje a uz to dao i presvući kočiju. Giuseppe je dobio krasnu livreju. Katarina se već nekoliko put izvezla na šetnju s Dagmar i Elenom. Ljutilo ju je dakako što ih je Dagmar morala pratiti, ali njezin je muž tvrdio da konji zapravo pripadaju djevojčici, što dakako ponosnoj grofici nije bilo drago. Ali ponašala se u odnosu na konje jednako tako kao i prema Dagmarininim haljinama. Zamišljala je daje imala više prava na njih od tog »bastarda«. Egon se vratio djevojčici koja je ležala u postelji crvena lica i sklopljenih očiju. Bacala je nemirno glavu po jastuku. Stella joj je stavljala obloge na glavu i pokušala smiriti Egona. - To su ospice, i moja mala sestra ih je imala. Jednako je tako počelo. Evo, već se vide crvene mrlje. Zacijelo se dijete već nekoliko dana loše osjeća. Malo je jelo i kašljalo. Egon osjeti olakšanje. Ako je Dagmar doista imala samo ospice tada to nije bilo opasno. Elena ih je već imala prošle godine. Sad je kod Dagmar primijetio te iste male crvene mrlje. Ali nije bilo dobro što nitko nije primijetio da se dijete loše osjeća. Uboga mala, nije bilo majčinskog oka koje bi je čuvalo, pomisli tužno. Naredio je Stelli da ostane kraj Dagmar i da joj neprekidno mijenja obloge. Uz to je mala bolesnica trebala dobivati sok od limuna. Zatim je doviknuo kroz prozor Giuseppeu, koji je upravo prolazio, neka reče liječniku da se dijete vjerojatno razboljelo od ospica. Tad je liječnik mogao odmah donijeti sa sobom potrebne lijekove. Zatim je ponovno otišao do svoje žene i javio joj od čega se Dagmar vjerojatno razboljela. - To nije opasno. Svako dijete mora dobiti tu bolest. Na sreću, ih je Elena već preboljela. Ne moramo se plašiti zaraze. Sad barem znam zašto se Dagmar onesvijestila, nakon stoje poput luñakinje napala Marijetu. Bolest je bila razlog tome, a ja sam vjerovala da se toliko uzbudila zbog te glupe lutke. - Zaista se uzbudila, Katarina!

65

GIGA

- Moraš i sam uvidjeti da smo lutku morali spaliti. Sigurno je bila puna bakcila, pa moramo biti sretni daje dobila samo ospice. Egon nije mogao poreći da njegova žena nije bila u pravu. Ali ipak je osjećao daje Dagmar sretala u njegovoj kući malo ljubavi i pažnje. Niti njegova žena, a niti Elena nisu se ponašale prema Dagmar onako kako je on to želio. Za staru je Marijetu već znao da nikoga na svijetu ne voli toliko koliko njegovu ženu i kćer. Očekivao je dolazak njemačke odgojiteljice. Dogovorio se s gospoñicom Berend, a ona je trebala nastupiti na posao za nekoliko tjedana. Egon odluči da će tu razumnu i pametnu ženu upozoriti koliko mu je važna Dagmarina dobrobit. Morala se prvenstveno pobrinuti za Dagmar, iako se i Elena trebala okoristiti njezinom obukom. Ta gaje misao donekle umirila.

66

GIGA

XIX Liječnik je zaista ustanovio da su to bile ospice. Dagmar je nekoliko tjedana bila bolesna, ali je preboljela tu bolest bez posljedica. Bilo je ipak čudno kako je tiha i zamišljena bila za vrijeme bolesti. I nakon što se oporavila još je uvijek ostala tiha. Kao daje ostarila nekoliko godina. Ležala je tiho i strpljivo u postelji. Samo kad bi ugledala Marijetu ili Katarinu postajala bi nemirna i prestrašeno ih promatrala, kao daje slutila da joj nisu sklone. Katarina se doduše ponekad nastojala nasmiješiti i reći nekoliko ljubaznih riječi, osobito kad bi njezin muž bio prisutan. I Marijeta bi se smiješila, ali Dagmar je osjećala kako je sve to bilo lažno. Dok se Dagmar još oporavljala, u dvorac je stigla gospoñica Berend. Bila je to starija žena koja je već petnaest godina odgajala tuñu djecu i već deset godina živjela u Italiji. Marti Berend bilo je oko četrdeset godina, pa je bila pomalo iscrpljena od svog napornog posla. Bila je zadovoljna što će u tom napuštenom dvorcu naći mir za svoje napete živce. To više stoje zrak ovdje bio mnogo bolji nego u Firenci. Njezina je vanjština bila beznačajna, osim pametnih očiju iza naočala. Egon Strasser upoznao ju je s njezinim dužnostima. Rekao joj je da ju je doveo uglavnom zbog svoje male nećakinje, ali da će i njegova kći prisustvovati obuci. - Morat ćete početi ispočetka, gospoñice Berend, jer vaše nove učenice ne znaju još ni čitati ni pisati. To je gospoñici Berend bilo drago, jer tako obuka neće odmah biti naporna. - To mije čak i drago, gospodine Strasser! Tako ću svoje učenice podučavati sama iz početka. Moja je metoda uvijek bila uspješna, pa se nadam da ću i ovim učenicama moći prenijeti sve važno. - I ja se to nadam. Dakle, naći ćete dom u dvorcu kroz mnogo godina. Sve dok se obuka djevojaka ne okonča. Moja kći govori njemački i talijanski, a nećakinja samo njemački. Obje bi uz talijanski i njemački trebale naučiti još i francuski. Već sam pismeno dogovorio s vama da ćete ih obučavati i u sviranju glasovira. - Da, gospodine, i tu imam laku metodu. Učinit ću sve da zadovoljim vas i vašu gospoñu suprugu. Kako su stare djevojčice? - Mojoj je nećakinji šest godina, a kćeri sedam. Obje su pametne djevojčice. - Ipak će poduka trajati barem devet godina. - To sam i sam mislio. Grof Ulfino mi je pričao kako ste sposobni i marljivi. Nadam se da vam vaše učenice neće otežati posao. Moja je nećakinja nježno, tiho dijete, i vrlo osjećajno. Moja je kći odlučnija, naslijedila je to od svoje majke u čijim žilama teče vruća krv. Uz to naginje taštini. Ali nadajmo se, da su to samo dječje greške pa će s vremenom nestati. Laki se smiješak pojavi na usnama gospoñice Berend. - Do sada sam odgajala samo male talijanske plemiće i oni su više manje svi naginjali tome. Ali uspjelo mi je istjerati te osobine. Ali ipak vam to ne mogu jamčiti. Karakterne se osobine teško mogu izgladiti. Mogu samo mirno ustvrditi da će dijete kod mene naučiti sve potrebno. Dakako, potrudit ću se djelovati i na njihov karakter, ali tu moram zatražiti i pomoć roditelja, inače neću ništa moći postići. Ta se iskrenost sviñala Egonu. - Možete računati na moju pomoć što se moje kćeri tiče. Kod moje nećakinje nema grešaka. Samo što ima premeko srce, pa će zato mnogo propatiti. Molim vas, izvan poduke pozabavite se što više mojom nećakinjom. Nema majke i živi zato u našoj kući. Ali moja žena baš nema dara da se bavi djecom. Zapravo ovdje kod nas nitko nema dovoljno vremena za malu Dagmar, pa vas zato u četiri oka molim, da se u svakom pogledu brinete za nju. Ona će vam to obilno naplatiti svojom privrženošću. - Moja je dužnost posvetiti se što više svojim učenicima, gospodine - odgovori ozbiljno gospoñica Berend, iako pomalo suho i trijezno.

67

GIGA

- Dakle, dogovorili smo se, gospoñice Berend! Ne želim vas dulje zadržavati. Morate se najprije smjestiti i urediti svoju sobu. Predstavit ću vam kod stola svoju kćer. Moju ženu već poznajete iz Firence. Moju ćete nećakinju upoznati tek za nekoliko dana, jer je imala ospice i nije još posve ozdravila. Tek kad se potpuno oporavi započet ćete s podukom. Imate dakle nekoliko dana za sebe, pa ćete se moći bolje uživjeti u novu sredinu. - To mi je drago, jer imam nekoliko napornih dana za sobom. Gospoñica Berend se nakloni i napusti sobu. Ta žena je smatrala pravim dobročinstvom što će imati još nekoliko dana za sebe, jer je bila vrlo umorna od svog napornog posla. Bila je to pametna i iskusna žena koja je prozrela gospoñu Katarinu čim ju je upoznala u Firenci u kući grofa Ulfina. Shvatila je daje gospodin Strasser usprkos svojoj lakomi slenosti pošten čovjek. Nije sumnjala u to da će morati svladati mnoge poteškoće s gospoñom Katarinom, ali nije uobičavala kritizirati svoje poslodavce. Činila je svoju dužnost i čuvala se umiješati u to svoje osjećaje, jer je znala da joj to može zadati samo rane. Vršila je svoju dužnost i nije imala svoje mišljenje. I zato je Dagmar dobila doduše vrlo savjesnu učiteljicu, ali ne i pomoć u svojoj tuzi. Sve te osobine sačuvale su gospoñicu Berend od nepravednosti. Kako je imala i vrlo skromne zahtjeve, to je bila ugodna gospoñi Katarini. Bila je naime sretna stoje mogla teret odgoja prebaciti na odgojiteljicu. Pritom je bila dovoljno mudra da pred gospoñicom Berend nije razotkrila svoje karte. Nije dala odgojiteljici naslutiti koliko mrzi Dagmar, jer je znala da je gospoñica Berend vrlo poštena i ispravna žena. Ali Marta Berend je uskoro i sama primijetila daje jedino stric volio djevojčicu. Gospoña Katarina čak nije bila vrlo nježna ni s vlastitom kćeri. Ono stoje osjećala za Elenu bio je više osjećaj taštine. Nakon nekoliko dana gospoñica Berend je napokon posjetila Dagmar u njezinoj sobi, i to u društvu Egona Strassera. - Ovo je gospoñica Berend, tvoja nova odgojiteljica i učiteljica. Morat ćeš je u svemu slušati, Dagmar, kako bi što više naučila. Dagmar je još bila pomalo blijeda. Za vrijeme bolesti je očigledno narasla. Pogledala je učiteljicu ozbiljnim očima. Taj pogled zapravo nije imao u sebi ništa dječjeg. S njom su se dogodile velike promjene tih posljednjih dana otkad su joj spalili lutku. Iako u umornim učiteljičinim očima nije primijetila ljubav, ipak je nagonski osjećala da će ova biti pravedna. I to je već bilo pravo dobročinstvo. Ljubazno zanimanje gospoñice Berend za nju bilo je više no što se mogla nadati. Pristojno, iako još pomalo umorno, pružila je učiteljici mršavu ruku i odmahnula. Gospoñica Berend je odmah obavila mali ispit, a Dagmar je pravilno odgovorila na njezina pitanja. - Za nekoliko dana počet ćemo s obukom. Nadam se da ćeš biti marljiva - izjavi gospoñica Berend. Elena se namrštila kad je to čula, što gospoñicu Berend uopće nije začudilo. Ali začudila se sada Dagmarinu odgovoru koji je odavao žarku želju za učenjem. - Hoću mnogo učiti. Ne mogu dočekati da započnemo. To uopće nije zvučalo kao uobičajeni pristojan odgovor. U tim je riječima bilo toliko žara i ozbiljnosti da je gospoñica Berend začuñeno pogledala Egona Strassera, a taj joj je kimnuo kao da joj je htio reći: to vjerojatno niste očekivali. Gospoñica Berend je prešla preko toga i izjavila: - Kad nam to vrijeme dopusti držat ću satove vani. Uvijek mislim na to da moram ojačati i tijela svojih štićenika. Zato se bavimo i gimnastikom. - To je vrlo pametno, gospoñice Berend! Moći ćete se koristiti malim paviljonom gdje ćete biti zaštićeni od sunca. Kad bude loše vrijeme koristit ćete sobu kraj knjižnice koja je ureñena kao učionica. Već ste je vidjeli.

68

GIGA

- Da, taje soba vrlo pogodna. Gospoñica Berend rekla je još nekoliko riječi Dagmar na svoj miran način, koji se djevojčici vrlo sviñao. Sada je započeo novi odsjek u Dagmarinu mladu životu. Započela je životna škola u pravom smislu riječi, iako je već morala proći kroz drugu tešku školu. Odgojiteljica je ubrzo primijetila da je Dagmar potištena i da je ozbiljnija no što bi to trebala biti. Ali obavljala je uvijek samo svoju dužnost, pa joj nije davala ni više ni manje nego Eleni. Nije imala svog mišljenja, već je samo obavljala svoj posao. Nije mogla dopustiti daje obuzmu osjećaji. Oni su već davno zamrli u njoj. I tako je Dagmar našla u njoj savjesnu učiteljicu, ali ne i biće s kojim bi mogla podijeliti svoje potajne boli i žarku čežnju. Gospoñica Berend je ubrzo primijetila da je Dagmar mnogo savjesnija i marljivija od Elene. Vidjela je i to, da Elena često okrutno muči svoju sestričnu. Nastojala je to po mogućnosti spriječiti. Svojom pravednošću stekla je Dagmarino povjerenje, ali nije joj se uspjela približiti, jer za to nije imala dovoljno duševne snage. Gospoñica Berend je bila sretna kad bi obavila svoje svakodnevne dužnosti, pa se nije željela opteretiti osjećajima, iako bi se u njoj ponekad rodila srdžba zbog tog malog čudovišta, kako bi Elenu potajno nazivala. Svojim pametnim očima gospoñica Berend je ubrzo prozrela odnose u dvorcu Consistelli. Ali čuvala se stati na nečiju stranu. Nije željela sažaljevati kućedomaćina koji se borio s novčanim poteškoćama, niti prezirati nadmenu i ponosnu Katarinu. To je se nije ticalo. Isto tako nije stala na stranu nijedne djevojčice, ukoliko ih nije trebalo karati zbog neposlušnosti, što joj se dogañalo samo kod Elene. I tako je Dagmar ostala i sada osamljena. Naučila je sve bolje skrivati svoje osjećaje i misli. Obuzela ju je žarka želja da uči što više jer se nadala da će se jednoga dana moći vratiti u roditeljsku kuću. Bilo je zapravo prava sreća za Dagmar što je bila zaokupljena svim tim novim što j e morala naučiti. Tako nij e trebala toliko misliti na ono što ju je mučilo. Na žalost, nije više mogla povjeravati svoju tugu Egonu jer je primijetila da ga je boljelo kad su tetka Katarina i Elena bile okrutne prema njoj. I tako je prestrašeno sve to skrivala u sebi, uvijek ponovno vadeći sliku i tješeći se njome. Činilo joj se kao da je tetka Brigita tješi, a da je Werner Falkner štiti i čuva. I tako su tetka Brigita i Werner sve više pružali utjehu i podršku djevojčici, iako nisu mogli ništa učiniti za nju.

69

GIGA

XX Prošle su godine. Protekao je Prvi svjetski rat i pokupio mnoge žrtve. Werner Falkner je završio Trgovačku akademiju i posljednje godine rata morao otići na frontu. Njegov otac i Rudolf Strasser, koji je u svojoj osamljenosti sve više volio Wernera, bili su vrlo zabrinuti zbog njega. Ali Werner je bio jedan od onih vojnika kojima se ni usred najžešće paljbe nije ništa dogodilo. Došao je nepovrijeñen kući. Tada mu je bilo dvadeset i četiri godine. Bio je visok i snažan mladić s ozbiljnim, dragim licem. Nakon rata je godinu dana radio u poduzeću, a zatim je otišao u inozemstvo. I poduzeće »Strasser i sin« proživljavalo je u tom vremenu mnogo teških trenutaka. Bile su potrebne mnoge žrtve, ali poduzeće se ubrzo opet oporavilo. Ponovno su bile uspostavljene veze s inozemstvom i velika skladišta koja su za vrijeme rata zjapila prazna, sada su opet bila ispunjena do vrha svom mogućom robom. I baš ta veza s inozemstvom, potreba da se tamo polažu velike svote novaca, spasila je poduzeće za vrijeme inflacije. Godinu dana kasnije krenuo je Werner Falkner u inozemstvo. Trebao je potražiti stare poslovne prijatelje i stvoriti nove veze. Werner je bio tako srastao s poduzećem da je bio upućen u sve pojedinosti. Znao je što bi poduzeću moglo najviše koristiti. Njegov otac i očev prijatelj Rudolf Strasser sa zadovoljstvom su mogli ustanoviti da je marljivo radio i pomogao poduzeću steći novi sjaj. Werner je putovao dvije godine. Zadržao se dugo vremena u Indiji, posjetio Javu, Sumatru i Borneo i svuda sklopio značajne poslove. Njegov siguran nastup i ljubazno ponašanje učinili su ga omiljenim kod svih ljudi koje bi sretao. S Bornea krenuo je u Australiju da bi obnovio stare veze, zatim je otputovao u Japan, a kasnije u Kaliforniju. Tamo je zaključio ogromne poslove s konzervama i primio narudžbe za poljoprivredne strojeve. Posjetio je još i Argentinu i Urugvaj, kupio mesne konzerve i mast, dobio i tamo velike narudžbe za njemačke proizvode, pa se zadovoljan mogao vratiti kući. Bilo je samo po sebi razumljivo da je na tim putovanjima mnogo toga naučio. Roditelji i Rudolf Strasser dočekali su ga radosno. Sad mu je bilo već dvadeset i osam godina, pa je odmah dobio vodeći položaj u poduzeću. Na svoj trideseti roñendan trebao je postati i prokurist. Uglavnom je bila Wernerova zasluga što poduzeće nije pretrpjelo veće gubitke za vrijeme inflacije. Uredio je naime u inozemstvu da novac bude uložen na pravilan način. Unio je novi, svježi duh u poduzeće, a Rudolf Strasser je sve više uviñao kako je dobro bilo stoje Wernera odredio za svog nasljednika. Izmeñu Rudolfa Strassera i Wernera došlo je tijekom godina do srdačne i skladne veze. Rudolf Strasser je svim svojim osamljenim srcem, volio tog mladića, kao daje njegov vlastiti sin. Svakog tjedna bi Werner proveo najmanje jednu večer u Strasserovoj kući. Tada bi zajedno večerao s Rudolfom Strasserom i Brigitom Hartmann. Ona je u meñuvremenu posve posijedila, pa se i dosta teško kretala. Patila je od reume, ali je duševno još bila vrlo svježa i držala čvrsto u rukama sve konce tog kućanstva. Za vrij eme večere nj ih troj e bi se živahno razgovaralo. Werner j e pričao o svojim putovanjima i iznosio svoja iskustva iz inozemstva. Ali nikada ne bi u tim razgovorima spominjali Dagmar. Werner Falkner je saznao od gospoñe Brigite da Rudolf Strasser nije želio ni pod koju cijenu čuti ništa o svojoj kćeri, ali uz to je i sam bio dovoljno osjećajan da primijeti kako je nešto mračno moralo ležati izmeñu oca i kćeri. Žalio je što se Dagmar još uvijek nije vratila u očinsku kuću. Osjetio bi neku čudnu toplinu u srcu kad bi se sjetio na Dagmar. Vidio je pred sobom njezine zlaćane uvojke i lijepe, baršunaste oči koje su ga pri rastanku promatrale tako ustrašeno i bespomoćno. Uvijek bi se tada sjetio i lijepe gospoñe Leonore kojoj se nekoć toliko divio i koja ga je proglasila vitezom svoje kćeri. Vidio je pred sobom gospoñu Leonoru, onakvu

70

GIGA

kakvu je vidio posljednji put, onoga dana, kad je pobjegla od muža. I njezine su oči gledale jednako kao i Dagmarine. Jednoga je dana pronašao u staroj lisnici uvelu ružu i sjetio se onoga dana kad mu je Rudolf Strasser saopćio za njegovu budućnost tako važnu vijest. Došao je zatim u vrt i tamo mu je Dagmar s dražesnim osmijehom poklonila tu ružu. Tada se igrao s njom i njezinim lutkama i morao popiti onu crnu čokoladu. Još se posve točno sjećao koliko je bio dirnut kad je primijetio kako se nježno Dagmar brine za svoje lutke. Kako je dobro srce imalo to dijete. Cesto se pitao kako Dagmar sada izgleda, jer je već morala biti gotovo odrasla. Ta bila je njegova buduća šefica. Ponekad je o tome dugo razmišljao. Sve bi mlade djevojke, kojima se sviñao, promatrao pitajući se jesu li nalik Dagmar Strasser. On, koji je inače posve trijezno promatrao život, ponekad bi počeo sanjariti. U tim njegovim snovima čuo bi Dagmarin glas koji mu je govorio da ga voli. To je bila prva izjava ljubavi iz ženskih ustiju koju je čuo u svom dječaštvu. Možda je osjećao da tamo daleko na jugu mlado srce još uvijek s mnogo ljubavi i nježnosti misli na njega. Werner bi se uvijek iznova pitao zašto se Dagmar ne vraća kući. Jednoga dana nije mogao dulje izdržati pa je to pitao gospoñu Brigitu. Ostao je nasamu s njom. - Zašto gospodin Strasser napokon ne dovede kćer kući? Sada već mora biti odrasla mlada djevojka, pa više ne bi bio tako osamljen. Gospoña Brigita Hartmann je neko vrijeme oklijevala ne znajući što bi odgovorila Werneru koga je vrlo cijenila. Ni pod kojim uvjetima nije željela da se sazna kako je Rudolf Strasser zauvijek odbacio kćer i zašto se to dogodilo. Ovo je bila njezina i Rudolfova tajna. I tek nakon nekog vremena rekla je, duboko uzdahnuvši: - Reći ću vam da ne morate pitati mog bratića. Dagmar se ne vraća kući jer se moj bratić plaši susreta s njom. Dagmar ima oči svoje majke, pa bi to u njemu probudilo staru bol. Molim vas, nemojte ga to nikada pitati, i zamolite svoje roditelje neka ni oni to ne učine. Werner je duboko uzdahnuo. - Kako je to užasno za to ubogo dijete. I vi patite zbog rastanka sa svojom nećakinjom, zar ne? Kimnulaje. - Ne znam što bih sve dala kad bi ona opet bila ovdje s nama. - Smijem li zapitati kako joj je? - zapita dalje Werner. Brigita Hartmann mu nije mogla priznati da nema nikakve veze s Dagmar i da zna o njoj samo što je Egon Strasser povremeno javljao. Egon je po Rudolfovoj želji morao uvijek pisati samo vrlo kratko o Dagmarinu zdravstvenom stanju, o tome kako napreduje u učenju i sve o novčanim potrebama. Te kratke izvještaje Rudolf bi uvijek nijemo pružao Brigiti, ali iz njih nije mogla saznati mnogo. Nikada nije pisao o tome kako se Dagmar razvila i kakvi su bili njezini osjećaji. Za vrijeme rata Egonovi su izvještaji dolazili uvijek preko Švicarske. Banka, koja mu je redovito slala novac za Dagmarino uzdržavanje, slala je i ta pisma. Sada su Egonovi izvještaji već dugo dolazili iz Italije i nitko nije mogao slutiti kako ih željno Rudolf Strasser iščekuje i kako je, nakon što ih primi, bio potišten danima. Iako nije spominjao svoje dijete ipak je mislio na njega. Kao da gaje promatrala tužnim očima koje su ga optuživale. Koliko je zbog toga patio nije u svojoj sumnjičavosti želio priznati ni samome sebi. Gospoña Brigita odgovorila je na Wernerovo pitanje o Dagmar: - Dobro joj je u dvorcu Consistelli. Vrlo je nadarena i marljivo uči. Njezino je obrazovanje završeno. Werner se morao zadovoljiti time, ali rado bi saznao još više o Dagmar i zapitao sjeća li ga se još. Ali to pitanje mu nije prelazilo preko usana. Ni sam nije znao zašto to nije pitao - možda je podsvjesno osjećao da ne smije priznati koliko misli na Dagmar Strasser. Gospoña Brigita

71

GIGA

bi Werneru rado ispričala više o Dagmar, kad bi to i sama bila znala. Ali to mu nije smjela priznati. Dala je jednom Rudolfu riječ i htjela ju je držati, ma kako je to teško bilo za nju. Morala se zadovoljiti s oskudnim Egonovim izvještajima. Ali nije prolazio niti jedan dan a da se tetka Brigita ne bi sjetila Dagmar. Još se uvijek nadala da će se dogoditi čudo koje će uvjeriti Rudolfa daje Dagmar doista njegova kći. Gospoña Brigita nije nikada izravno čula ništa o Leonori Magnus. Ali čitala je u novinama o Carolu Magnusu. Njegova je zvijezda sjala na nebu umjetnosti i novine su pisale duge članke o njegovim uspjesima. Ponekad bi Brigita našla u ilustriranim časopisima njegove slike. Prije nekog vremena primijetila je sliku koja je prikazivala umjetnika u društvu obožavatelja na Floridi. Bila je tu na slici i njegova očaravajuća žena koja gaje pratila na svim koncertnim turnejama. Brigita je znatiželjno promatrala Leonorinu sliku. Mogla je prepoznati njezin vitak i otmjen lik. Veliki joj je šešir skrivao lice. Ali ipak je taj časopis sakrila pred Rudolfom. Gospoña Brigita bi se uvijek iskreno radovala kad bi Werner došao u posjete, jer tada bi se Rudolf raspoložio i postao živahniji nego inače. Znala je daje zavolio Wernera poput sina. Nije zbog toga zaviñala mladiću, jer gaje i sama zavoljela. Ipak ju je boljelo stoje Rudolf poklonio svoje očinske osjećaje tom mladom čovjeku i što očigledno nije ništa osjećao za svoju odbačenu kćer. Dakako, nije mogla zaviriti u srce Rudolfa Strassera.

72

GIGA

XXI Vitka djevojka šetala je brzim korakom širokom stazom parka. Bila je odjevena u skromnu bijelu haljinu i nije nosila nakit. Na ruci joj je visio vrtni šešir široka oboda. Lagani se vjetrić poigravao njezinim zlaćanim uvojcima koji su se igrali po bijelom djevojačkom čelu. Bila je to Dagmar Strasser koja je u meñuvremenu imala već šesnaest godina. Krenula je prema malom paviljonu u kojem ju je sve te godine gospoñica Berend podučavala zajedno s Elenom. Dagmar je znala da je i sada gospoñica Berend očekuje tamo, iako više ne zbog poduke. Gospoñica Berend je prije nekoliko tjedana prestala sa svojim radom, jer ništa više nije mogla naučiti svoje štićenice. Naučila ih je svemu što je znala i mogla, pa je trebala otputovati za nekoliko dana. Gospoñica Berend se dobro osjećala u dvorcu pa joj nije bilo lako oprostiti se. Egon Strasser joj je ponudio da ostane dok ne nañe novo zaposlenje jer je vrlo cijenio tu ozbiljnu i poštenu ženu. Gospoñica Berend obavljala je sve te godine svoj posao i samo je jednom otišla na nekoliko dana u Firencu da bi prisustvovala svadbi svoje bivše učenice, kćeri grofa Ulfina. Inače bi napuštala dvorac, poput svih njegovih stanovnika, samo kad bi se izvezla na kratko vrijeme u društvu svojih štićenica. Stanovnici dvorca živjeli su još uvijek vrlo povučeno i nisu se sretali ni s kim na najveću žalost gospoñe Katarine i Elene. Njih dvije, još uvijek pune čežnje, sjećale su se onih dana provedenih u sjaju i zabavama. Gospoñica Berend je posredovanjem grofa Ulfina ponovno dobila novo zaposlenje. I to kod neke talijanske obitelji u kojoj se nalazilo i mnogo priženjenih Nijemaca. Trebala je otputovati s njima u Kaliforniju i podučavati djecu na nekoj velikoj hacijendi. I tako je gospoñica Berend ponovno trebala odgajati novu generaciju i ponovno promijeniti mjesto svog boravka. Ali ona je to prihvaćala kao da drugačije i ne može biti, pa je bila sretna što je našla novo zaposlenje. Deset godina provedenih u dvorcu Consistellijevih koristilo je njezinu zdravlju. Osjećala se svježija i snažnija nego ikada. Dagmar je nikada nije ljutila i vrlo je poštovala svoju učiteljicu. Bila je marljiva i poslušna. S Elenom joj dakako nije bilo tako lako. I ona je doduše bila pametna i nadarena, ali vrlo lijena i površna. A uz to i nije znala kako treba razgovarati s učiteljicom. Sretala ju je jednako nadmeno kao i ostale ljude. Gospoñica Berend se navikla na to da je njezini učenici ljute pa to nije uzimala k srcu. Usvojila je umijeće da takve nepristojnosti ne zapaža. Ipak joj je uspjelo djelovati dobro i na Elenu, pa je mogla napustiti dvorac u saznanju daje izvršila svoju dužnost. Danas se gospoñica Berend nakon objeda povukla na odmor u paviljon. Dagmar joj je obećala da će kasnije doći po nju i poći s njom na dugu šetnju kroz park. Dagmar je postala dražesna djevojka. Bila je divno grañena i kretala se jednako kao i njezina majka. Posjedovala je i njezinu zlaćanu kosu, a u očima bi joj se pri najmanjem uzbuñenju pojavljivale zlaćane iskrice. Ali te iskrice bi u Dagmarinim očima često potisnula neka tuga koja bi rijetko ustupila mjesto sretnom sjaju. Nije se izgubila ni sličnost s ocem usprkos tome što je imala toliko zajedničkog sa svojom lijepom majkom. Elena i ona sve su si više sličile, iako je njihovo ponašanje bilo posve različito. Dagmar se duševno i tjelesno divno razvila, ali njezin je duševni život još bio u sjeni, iako je pritom neprekidno osjećala žarku čežnju. Dakako, nije ostalo bez posljedica za Dagmar što je morala živjeti u neprekidnom neprijateljstvu i mržnji. Gospoña Katarina osjećala je sve veću nesklonost prema njoj. To više što je to morala skrivati. A Marijeta, njezina vjerna služavka, promatrala je s mržnjom malu Nijemicu koja je gospoñi Katarini i njezinoj kćeri prepriječila put do sjaja i bogatstva. Elena je uvijek svu krivicu svaljivala na Dagmar. Kad bi učinila nešto ružno i loše uvijek bi zbog toga optuživala svoju sestričnu. Znala je posve dobro da će je Dagmar nijemo pogledati, i da se neće braniti. Zato je jednako vješto lagala, kao i njezina majka. Možda čak još i bolje. Elena nikada nije rekla Dagmar ni jednu ljubaznu riječ. Iz razgovora svoje majke i Marijete

73

GIGA

već je davno zaključila da Dagmar nije bila prava kći svog oca i da bi bez nje stekli bogato nasljedstvo. To je dakako dostajalo da su se i u njoj rodili snažni neprijateljski osjećaji prema Dagmar. Nije se trebalo čuditi što je Dagmar zbog svoje naravi nijemo prihvaćala svu tu mržnju i taj bijes. Pitala se samo ponekad zašto su je toliko mrzili, ali nije nalazila odgovor na to. Nakon onoga dana kad su spalili njezinu najmiliju lutku još su je često mučili i vrijeñali, ali nisu je mogli pogoditi u dubinu duše. Nije dakako slutila da bi za nju sve bilo još gore kada stric Egon ne bi bio držao nad njom svoju zaštitničku ruku. Ostao je uvijek jednako ljubazan. Da, osjećala je čak da ju je iz godine u godinu sve više volio. Osjećao se sve više zapostavljen od žene i kćeri i sve se više približavao Dagmar, a ona mu je to zahvaljivala dubokim poštovanjem. I u gospoñici Berend nalazila je podršku. Nikada je nije namjerno vrijeñala i mučila, iako joj nije ni pokazivala svoju ljubav. Ali nije joj ni nanosila bol. Bila je to žena od koje je mogla mnogo naučiti. A to je još uvijek bio njezin cilj. Njezina bi majka lebdjela nad svim poput nekog idealnog bića. Stoje Dagmar postajala starija to je više razmišljala o tome zašto je majka napustila oca i nju. Nije više vjerovala ni u bajku da se majka neće vratiti jer boravi u nekoj stranoj zemlji. Nije nalazila objašnjenja za sve to. S vremenom je odustala od pitanja jer je primijetila da stric Egon uvijek izbjegava odgovor. Sada, kad je znala da je gospoñica Berend prihvatila drugo zaposlenje i daje njezina obuka završena, čekala je nestrpljivo iz dana u dan daje pozovu kući. Za nju bi to bio pravi spas. Zadrhtala je pri takvoj pomisli plašeći se da neće moći podnijeti tu sreću. U mašti bi u najsjajnijim bojama crtala povratak kući. Ali tad bi je obuzeo neki neobjašnjiv strah i počela bi samoj sebi postavljati bezbroj pitanja. Zašto ju je otac poslao tako dugo iz kuće? Zašto je majka otišla zauvijek od nje i od oca? Zašto joj otac nikada nije pisao, a zašto ona nije smjela pisati njemu i tetki Brigiti? Otac je znao da ona već odavno zna čitati i pisati. Zašto nikada nije čula ništa o njemu? Ni o tetki Brigiti koju je toliko voljela? Kad joj je stric prije nekog vremena rekao da je gospoñica Berend dobila drugo zaposlenje, zapitala gaje: - Kad ću otputovati kući? - Kako to misliš? - Završeno je s mojom obukom i školom. Došla sam ovamo samo da učim, pa bih se sada trebala vratiti kući. Stric je postao vrlo ozbiljan. - Zar ti se ne sviña u dvorcu, pa želiš otići? - zapita je. Nije mu htjela reći daje njezin život u dvorcu nalikovao životu u zatvoru. Podnosila gaje samo zato što se nadala da će se jednoga dana opet naći na slobodi. Zato je samo položila svoju ruku na njegovu i rekla, zaobilazeći izravan odgovor: - Ne čeznem za tim da odem, ti si tako dobar prema meni ali moraš shvatiti da bih htjela sresti oca koga sve te godine nisam vidjela. Zamisli daje Elena morala otići, zar ne bi čeznula za tobom? Sjena je prešla preko lica Egona Strassera. Znao je već odavno da ga njegova kći ne voli i da sigurno ne bi čeznula za njim kad bi joj se sviñalo negdje daleko od njega. I opet joj nije izravno odgovorio. - Dobro te razumijem, Dagmar, ali ne mogu ti reći kad ćeš poći kući. U svakom slučaju moraš čekati dok te otac ne pozove. Uhvatila mu je ruku i prestrašeno ga pogledala. Zatim je zapitala tiho i prestrašeno: - Striče Egon, je li otac još uvijek tako mrk i neraspoložen? Zar me više ne voli? Egon je primijetio strah u njezinim očima, pa ju je samilosno zagrlio. Gladeći je po kosi odgovorio je: - Kako to možeš i pomisliti? Tvoj te otac dakako još uvijek voli. Ali znaš i sama da je odgovoran za ogromno poduzeće i da ima vrlo mnogo posla. Toliko da ti to ne možeš ni

74

GIGA

shvatiti. Nema vremena za mladu djevojku poput tebe. Nije mu tako dobro kao meni, nema slobodna vremena. Što bi započeo s mladom djevojkom? Dagmar se blijeda lica oslobodila iz njegova zagrljaja i prešla rukom preko čela. - Kako je tužno što moj otac nema vremena za mene. Sve te godine nije mi uspio napisati niti jednu jedinu riječ. - Dijete moje, on radi i skuplja bogatstvo koje će jednom pripadati tebi. Bolni smiješak poče obigravati oko njezinih usana. - Što mi koristi to bogatstvo? Striče, neću ga jer mi je ono oduzelo ljubav oca. - Dagmar, preozbiljna si za svoje godine. Htio bih da si malo vedrija. Trebala bi se ugledati u mene. Vidiš, ja sam već stari gospodin i zdravlje mi nije najbolje. Briga imam više nego kose na glavi, a ipak prihvaćam život kako dolazi. Kažem ti, to je mnogo pametnije nego se opteretiti nečim što ne možeš shvatiti. Počeo se šaliti s njom promijenivši temu razgovora. Dagmar se morala zadovoljiti s time. A s kim bi inače mogla razgovarati? S tetkom Katarinom govorila bi samo o nevažnim stvarima. A Elenu nije bilo briga ni za što ozbiljno. Zacijelo bi joj se narugala i nazvala je osjećajnom Nijemicom. Nakon rata se kod strine Katarine, Elene i Marijete pojavila i izvjesna nacionalna mržnja. Vrijeñali su je gdje je to bilo moguće. I tako Dagmar nikada nije dobila objašnjenje na sva ta pitanja koja su je mučila i boljela. Nadala se da će otac ipak jednom naći vremena i pozvati je kući. Tad će učiniti sve da stekne njegovu ljubav. Nije zaboravila da mu je htjela donijeti kući sunce. Ali sada je bila dovoljno razumna da shvati kako je to bilo rečeno samo simbolički. Vjerovala je ipak da bi imala dovoljno snage da unese radost u život svog oca kada samo jednom bude smjela biti kraj njega. I tako se nadala i dalje vjerujući da će dobroj tetki Brigiti uspjeti nagovoriti oca daje pozove kući. Dagmar je stigla do paviljona u kome je gospoñica Berend spavala ispružena na ležaljci. Dagmar je tiho ušla u paviljon. Sjela je za stol na kojem je ležalo nekoliko ilustriranih časopisa. Gospoñica Berend čitala ih je prije spavanja. Dagmar ih poče polagano prelistavati htijući skratiti vrijeme. Tiho je okretala list za listom promatrajući pažljivo slike i čitajući po neki članak. Tad je primijetila i sliku čovjeka ispod koje je pisalo ime Carol Magnus. Bila je to lijepa i zanimljiva glava finih crta lica. Pisalo je da je taj Magnus znameniti violinist i skladatelj i da se upravo nalazi na turneji po Sjedinjenim državama. Pritom ga je na svim putovanjima pratila njegova dražesna žena Leonora s kojom živi u sretnom braku. Dagmar je sa zanimanjem promatrala tu sliku ne sluteći daje taj čovjek bio kriv što više nema majku i što je njezin otac više ne voli. Zbog njega je morala živjeti ovdje u izgnanstvu. Nikada ranije nije čula ime Carol Magnus. Listala je dalje i pronašla na drugoj stranici sliku predivne vile usred rascvalog vrta. Na terasi te vile sjedili su neki gospodin i gospoña za stolom. Gospoña je bila odjevena u bijelu haljinu i očigledno je imala plavu kosu. Crte lica te žene nisu se jasno vidjele, ali izražajno lice gospodina se jasno isticalo. Bilo je to ono isto lice kao i na prethodnoj stranici. Ispod te slike pisalo je: »Carol Magnus sa ženom na terasi divne vile u Luganu. Ovdje umjetnik provodi svake godine u proljeće nekoliko tjedana kako bi se odmorio od svojih napornih putovanja.« Dagmar je dugo promatrala tu sliku. Zaokupila je njezinu pozornost, iako sama nije znala zašto. Možda samo zato jer je to bila slika sretnih ljudi. Iako nije slutila čije lice promatra tako dugo, nije se mogla odvojiti od te slike. Zaokupljao ju je neki čudan čar. Napokon poče dalje listati pa je pronašla još jednu sliku znamenitog umjetnika. Promatrala je tu sliku još i onda kad se gospoñica Berend probudila i nasmiješila se. - Već si stigla, Dagmar? - Već sam neko vrijeme ovdje, gospoñice Berend! Nisam vam htjela smetati.

75

GIGA

- Spavala sam duboko. Moram iskoristiti ferije. A ti si, kao i uvijek, bila vrlo pažljiva. Elena mi ne bi dala spavati, već bi me probudila s najvećim oduševljenjem. Mogla bi što se toga tiče naučiti mnogo od tebe. Sto si radila dok sam spavala? - Promatrala sam slike. To su slike znamenita umjetnika koje su me vrlo zanimale, iako nikada u životu nisam srela ni jednoga. - Na žalost, ni jedan umjetnik neće do lutati ovamo u dvorac. Šteta što ti i Elena niste živjele u većem gradu gdje biste mogle uživati u umjetnosti. Ovako je znate samo po čuvenju. Još ste mlade pa ćete vjerojatno imati dovoljno prilike uživati u umjetnosti. Moj posljednji umjetnički užitak bio je violinski koncert kome sam prisustvovala prije nekoliko godina u Firenci kad sam tamo bila na svadbi učenice. Grof Ulfino mije poklonio ulaznicu. Umjetnika koji je tada svirao naći ćeš u ovom časopisu. To je bio Carol Magnus. Dagmar je pogledala s velikim zanimanjem. - Da, baš sam te slike i promatrala. I njegova je žena naslikana, ali na žalost ne vidi je se dobro. Zar je zaista tako bogodani umjetnik kako to piše u novinama? - Divno svira! Čovjeku pri njegovoj svirci navru suze na oči. Osobito kad svira svoje skladbe koje su tako duboke i divne. Kad ja stara žena tako pričam o njemu, možeš zamisliti kako je ostala publika divljala od oduševljenja. Pritom je neprekidno promatrao samo svoju ženu koja je sjedila u loži okružena talijanskim plemićima. I ona je gledala samo u njega. Morala sam je neprekidno promatrati. Bila je tako lijepa i dražesno se smiješila. Znaš, Dagmar, slična si joj. Odmah sam se sjetila tebe kad sam je pogledala. Smiješi se poput tebe. Nešto na njezinu licu podsjeća me na tebe. Carol Magnus priredio je i koncert u Rimu. Posvuda postiže velik uspjeh. Čekala sam do kraja koncerta, sve dok nisu izašli i ušli u svoj automobil. Bilo je dirljivo kako je pažljivo pomagao ženi ući i kako se to dvoje ljudi pritom gledalo. Iako više nisu bili najmlañi. Mislim da bi njegovoj ženi moglo biti oko četrdeset godina, ali na to se čovjek niti ne sjeti zbog njezine ljepote. Nikada neću zaboraviti to dvoje sretnih ljudi. Dagmar ju je pažljivo slušala. Rijetko se kada dogañalo daje gospoñica Berend iznosila na taj način svoje osjećaje. - Mora biti lijepo vidjeti sretne ljude i slušati svirku tako znamenita umjetnika. Gospoñica Berend se uspravi. - Ne gledaj odmah tako čeznutljivo, Dagmar! Još ćeš čuti dovoljno umjetnika u svom životu kad jednom kreneš u svijet. Dagmar je pogleda upitno. - Ja? Kad krenem u svijet? Kad će to biti? - Mislim za nekoliko godina. Elena mi je ispričala da će uskoro poći u Rim i da će je tamo uvesti u društvo. Dakako, i ti ćeš je pratiti. - Ne čeznem za Rimom. Mnogo bih se radije vratila u Hamburg k ocu. - Budući da tvoj otac živi tamo, a Hamburg je tvoja domovina, mogu te dobro razumjeti. Ali inače je u Hamburgu dosadno. U Rimu je život posve drugačiji, a i u Firenci. Postoji zaista samo jedna Italija. - To govorite vi, Njemica? - Zar se tome čudiš? Moram posve iskreno priznati da mi i nije bilo tako teško rastati se od Njemačke. Teže mi je sada ostaviti Italiju. Ne misli da u srcu nisam dobra Nijemica, ali moje je djetinjstvo bilo vrlo tužno i siromašno. Puno briga i nevolja. Ovdje u Italiji živjela sam uvijek razmjerno dobro. Živjela sam u dobrim kućama i imala sve što mije bilo potrebno. Uz to čovjek može u Italiji uživati u ljepoti. Ovdje su čak i krpe slikovite. Vjerojatno u Italiji ni siromaštvo nije tako bolno kao u trijeznoj Njemačkoj. Možeš li zamisliti nešto ljepše od ovog zapuštenog parka? Pogledaj kako se pinije i ciprese ističu na plavom nebu. Kako je to divno! Inače tako trijezna gospoñica Berend bila je oduševljena. Vjerojatno je istom sada, kad je morala otići, shvatila svu tu ljepotu. Dagmar je uzdahnula i ogledala se. Zatim je tiho rekla:

76

GIGA

- Da, lijepo je, ali... i tužno. - Ti sve promatraš tužnim očima. Već sam ti često rekla da si i odviše ozbiljna za tako mlado biće. Sto bih ja dala kad bih mogla biti tako mlada kao ti, kad bih mogla ostati ovdje i živjeti bez brige kako ću pribaviti sredstva za život. Nemaš briga, Dagmar, a oko tebe je toliko ljepote. Zašto si dakle tužna? Dagmar je ustala i prišla ogradi paviljona. Gospoñica Berend i nije slutila koliko je razloga imala za tugu. Ali bila je navikla sakriti u svojim grudima sve što ju je mučilo. Nastojala se sabrati. Okrenula se i rekla nasmiješivši se: - Vjerujem da mislite da mi treba zavidjeti, jer ste se cijeloga života mučili s tuñom djecom. Kad se samo sjetim koliko sam vam muke zadala, tad vas mogu razumjeti. - Nisi mi zadavala muku. Moram priznati da nikada nisam imala bolju učenicu od tebe. Sada kada ti ta pohvala ne može više naškoditi, moram ti to reći. Olakšavala si moj posao. Ali, neću govoriti o tome, jer za ljude poput mene nije dobro predavati se osjećajima. Hajde, poñimo na našu šetnju. Moram još jednom proći kroz park sve do podnožja brijega. Možda je to posljednji put što prolazim kroz maslinik. Krenule su zajedno u park, onamo gdje se unutar ograde počeo spuštati. Razgovarajući udisale su mirisni zrak.

77

GIGA

XXII Kad su silazile sretoše gospoñu Katarinu i Elenu. Upravo su se penjale uzbrdo. Gospoña Katarina je za tih šest godina zamjetno ocvala. Postala je okruglija, a pritom su njezine lijepe, klasične crte lica ipak postale mnogo oštrije. Vidjelo se na njoj daje kroz cijelo to vrijeme bila nezadovoljna svojim životom. Sada je bila još mnogo nezadovoljnija svojom sudbinom nego prije deset godina. Sva Marijetina nastojanja da održi njezinu ljepotu propadala su zbog tog nezadovoljstva. U njoj je još uvijek gorjela čežnja za sjajnim i glasnim radostima svijeta. Nije ni s čim bila zadovoljna, pa je zato ostarjela još brže no stoje to bilo potrebno. Marijeta joj je u psećoj odanosti još uvijek govorila daje ona njezina »lijepa grofica«. Još se uvijek Katarina pažljivo odijevala i trošila više novaca nego lije potrebno za svoje haljine. Katarina pogleda neprijateljski Dagmar. - Što radiš ovdje, Dagmar? - zapita grubo. - Pošla sam na šetnju s gospoñicom Berend, strino Katarina! - Naredila sam ti da popraviš čipkastu maramicu. Dragocjena čipka se rastrgala na jednom mjestu. Budući da ti to znadeš popravljati, dala sam ti rupčić. Morala si to završiti prije no što si pošla u šetnju. - Rupčić je već pokrpan, strino Katarina! Obavila sam taj posao za vrijeme podnevnog odmora, jer sam se već ranije dogovorila s gospoñicom Berend. Gospoña Katarina se ljutila, jer više nije imala čemu prigovarati. - Tad si mi mogla vratiti rupčić. Dragocjen je, pa nema smisla da leži okolo. Taj rupčić uopće nije bio tako dragocjen kako je ona tvrdila. Elena se brzo sjetila što bi još mogla prigovoriti Dagmar. I Elena je postala zgodna djevojka, ali u njezinim očima nije bilo osjećaja. Gledala je hladno i kritički dok su Dagmarine oči, usprkos tuzi utopljenoj u njima, odavale njezin duboki duševni život. Elena je bila otmjeno odjevena, za razliku od Dagmar koja je nosila jednostavnu haljinu, iako je na Eleninu srdžbu uvijek djelovala mnogo otmjenije od nje. - Zašto nosiš šešir obješen na ruku, umjesto da si ga stavila na glavu? - zapita oštro svoju sestričnu. Ona sama nikada nije izlazila iz kuće bez šešira na glavi i suncobrana. Bila je zabrinuta za svoj ten. Dagmar lagano slegnu ramenima. - Moja koža nije tako osjetljiva kao tvoja. Sunce ne djeluje tako jako na nju. To je Elena dobro znala, i često se ljutila zbog toga. Ljutila ju je svaka prednost koju je Dagmar imala pred njom. Bila je zavidna ne samo zbog Dagmarinog tena, već i zbog njezine kose koja je bila prirodno valovita bez umjetnih pomagala. - Rekla bih da si užasno ponosna na svoj ten - izjavi ljutito Elena. Dagmar nije poznavala ponos. Zato je mirno odgovorila: - Varaš se, Elena, nisam ponosna ni na svoj ten, a ni na što drugo. Kako bih to mogla biti! Tim riječima je Dagmar, a da to nije slutila, pogodila strinu Katarinu u osjetljivo mjesto. Ona je naime već dugo vremena upotrebljavala razna pomagala. Pogleda neprijateljski Dagmar i reče prezirnim glasom: - Doista nema razloga da se nečim ponosiš. Doñi, Elena, krenimo dalje! Pozdravivši u prolazu gospoñicu Berend, Katarina povuče tako naglo za sobom svoju kćer da su odgurnule s put u grmlje puno trnja učiteljicu i njezinu pratilicu. Pritom su gospoñica Berend i Dagmar povrijedile lica i ruke na trnju. Dagmar mirno obrisa kapljicu krvi s obraza i ruke, a tad primijeti ogrebotinu na licu gospoñice Berend. - Dopustite da vam to obrišem, gospoñice Berend! Trn vam je povrijedio kožu - reče. Pažljivo joj obrisa kapljicu krvi. Gospoñica Berend je čudnim pogledom slijedila majku i kćer. I dok je šuteći krenula dalje u Dagmarinoj pratnji, razmišljala je o tome zašto gospoña Katarina sreće s toliko neprijateljskih

78

GIGA

osjećaja svoju nećakinju. Ponekad bi mudra gospoñica Berend primijetila čak i mržnju u njezinom pogledu, istu kao i trenutak ranije. Ali nije htjela govoriti o tome. Čak ni sada. Sat kasnije, kad su završile svoju šetnju i stigle do dvorca, upravo je Giuseppe, koji se razvio u zgodna mladića, doveo konja Egona Strassera. Almansor je u meñuvremenu već imao ukočene noge i ostario je, a ni njegovom jahaču nije bilo mnogo bolje. Stric Egon je izašao iz dvorca i kimnuo Dagmar nasmiješivši se. - Bila si na šetnji? - Da, striče Egon! - Jesi li srela strinu Katarinu i Elenu? I one su htjele šetati po parku. - Da, srele smo ih, kad su već bile na putu kući. Izjahat ćeš, striče? - Moram, Dagmar! Pogleda ga zabrinuto. - Ali danas se nisi dobro osjećao. Prešao je rukom preko lica. - Odjahat ću samo do zakupnikove kuće. Ona naime zahtijeva da se krov ponovno pokrije. Bit će to skupo, pa moram vidjeti je li to zaista potrebno. Dijete moje, tebi je dobro, nemaš novčanih briga. To više nije zvučalo onako veselo kao nekad kad je Egon Strasser pričao o svojim novčanim neprilikama. Vjerojatno ga to i nije tako mučilo. Ali sada je gospoña Katarina zahtijevala sve više novaca za svoje haljine, iako u tom osamljenom dvorcu doista nije trebala nositi najnovije modele. I Elena je imala velike zahtjeve. Tako je Egon Strasser morao neprekidno računati ako je želio zadovoljiti zahtjeve svojih dama. Daje zapravo sve to plaćala Dagmar, na to je mislio samo Egon. Znao je posve dobro daje ona od tog novca dobivala najmanje. Često bi dolazila k njemu kad je primijetila da više nije znao kako bi udovoljio želje svoje žene i kćeri. Tad bi mu govorila s dražesnim smiješkom: - Striče Egon, meni ništa nije potrebno. Moći ću još godinu dana nositi svoje stare haljine. Daj strini Katarini i Eleni ono što ćeš prištedjeti na meni. Bio je dovoljno slab da to uvijek ponovno prihvati samo da bi u kući vladao mir. Dagmar pak bila je sretna kad je strica mogla riješiti briga. I zato je i sada govorila želeći ga utješiti, nakon što se uvjerila daje gospoñica Berend već ušla u kuću: - Sad ćeš prištedjeti plaću gospoñice Berend, striče! Time ćeš moći platiti krov. Gorko se nasmijao. - To je već strina uzela za sebe. Tvrdi da više ne može izaći s novcem koji joj dajem. Neopisivo je kako su te haljine skupe! Za mene je prava zagonetka kako ti uspijevaš svoje haljine nositi tri put dulje, a da još uvijek izgledaš u njima tako lijepo. Dagmar pogleda samilosno strica. - Imaš li velikih novčanih briga? Nasmiješio se i pogladio je prstom po hrptu nosa. - Uvijek ih imam. Ne možeš zamisliti kako je važan novac. Odmahnula je. - Ne, striče Egon, to zaista ne mogu zamisliti. Menije novac tako nevažan. - Kad bi barem uvijek tako ostalo. Ni ja ne vjerujem da ćeš ikada imati takvih briga. Za to će se pobrinuti tvoj otac. Ali sada me ne smiješ dulje zadržavati, jer ću se inače prekasno vratiti kući. - Kad bih ti barem mogla pomoći - reče pogledavši ga nježno. Duboko dirnut stric Egon je pogladi po kosi. - Ne bude li drugačije moguće, morat ću prodati Almansora. - Dragi striče, pa on je tvoja jedina radost - prestraši se Dagmar. Trzaj proñe njegovim licem. Ova je djevojka postala prava utjeha njegova srca. Znao je da ga u njegovoj kući nitko ne voli osim Dagmar. Stisnuo je zube i pokušao se veselo nasmiješiti. - Vidiš, sada ti je žao. A sama si mi prije nekoliko dana rekla kako ti nije drago kad na Almansoru jašim niz brdo. Pogledala gaje ozbiljno. - Brinem zbog tebe jer tako često imaš vrtoglavicu. Ali ražalostilo bi te kad bi se posve

79

GIGA

morao rastati od Almansora. Nije joj mogao odgovoriti, već se popeo na konja, ne tako brzo kao ranije, i odjahao domahujući joj. Dagmar je gledala tužno za njim. Znala je posve dobro kako se stric Egon osjeća. Polagano je krenula u predvorje i tamo zatekla gospoñicu Berend. Sjedila je umorna od šetnje. Dagmar je sjela kraj nje sve dok se strina Katarina i Elena nisu vratile. Tad se brzo povukla jer je znala iz iskustva daje strina Katarina i Elena uvijek bezobzirno muče kad strica Egona nije bilo. Uvijek se plašila ostati sama s njima. Znala je i to, da joj gospoñica Berend nije mogla pomoći. I tako je bila sretna što se mogla povući i zatvoriti u svoju sobu. Uvjerila se zatim da su zaključana vrata i prema Eleninoj sobi. To je običavala činiti Elena. Sjela je odahnuvši, kao daje izbjegla opasnost, za svoj pisaći stol kasnije unesen u njezinu sobu kako bi mogla pisati zadaće. U tom pisaćem stolu, koga je uvijek zaključavala i ključ nosila sa sobom, bilo je spremljeno sve što joj je bilo drago. Tu se nalazila slika njezina oca, koju je zaključala u svoj noćni ormarić odmah čim su joj spalili lutku. Plašila se naime da bi mogli spaliti i sliku. Bila je i odviše tankoćutna a da ne bi shvatila kako lutku nisu spalili samo zato stoje bila ružna i prljava. Shvatila je da su joj time željeli zadati bol. Sjedila je za pisaćim stolom utonula u misli i promatrala svoje slike kad je iznenada netko pokucao na njezina vrata. Prestrašeno se trgnula, brzo spremila slike natrag u pisaći stol i zaključala ga. Tek je tada otvorila vrata. Vani je stajala strina Katarina i bijesno je gledala. - Kako se možeš zaključavati u svoju sobu? To je nepristojno! Imaš li možda neke tajne? zapita tvrdim glasom. Dagmarino je srce počelo snažno kucati. Slutila je daje strina došla ovamo samo kako bi joj zadala bol. Ali skupila je svu svoju hrabrost i odgovorila tako mirno kako je to bilo moguće: - Ne, strino Katarina, nemam nikakvih tajni. - Sto radiš iza zaključanih vrata? - Promatrala sam sliku svog oca. Gospoña Katarina se prodorno nasmije. - I zbog toga se moraš zaključavati? Dagmar je ozbiljno pogledala. - Da, htjela sam biti sama sa svojim ocem. - Sa svojim ocem! -podrugljiv je smijeh pratio te riječi gospoñe Katarine. Najradije bi joj u svojoj mržnji doviknula: pa to nije tvoj otac! Ali plašila se svog muža. Nikada joj to ne bi oprostio, jer je volio tu djevojku. Tako bi često najradije bila ponizila Dagmar, koja je usprkos svojoj skromnosti djelovala tako ponosno. Ali uvijek je zadržala te riječi, jer joj je Egon jednom rekao da će ukoliko ona to učini, odmah odvesti Dagmar njezinu ocu i odustati od njegovih novaca. Nije htjela ostati bez sredstava za svoje haljine i nekih pogodnosti koje joj je pružao Dagmarin novac. Katarina se nije ničega bojala više nego toga da bi se morala još više ograničiti u trošenju. I samo je ta prijetnja bila zapreka tome da Dagmar ne muči još i više. Ali upravo zato što je morala potiskivati svoj bijes, on ju je silno gušio. U njezinu je srcu iz godine u godinu sve više rasla čežnja za sjajnim životom koga je vodila ranije. Uvijek ponovno stvarala bi nove planove kako bi joj uspjelo oteti Dagmarino nasljedstvo. Ali svi su ti planovi bili neizvedivi. Jedva se uspjevši svladati, zapita sada grubo mladu djevojku: - Gdje je rupčić koji si trebala pokrpati? Dagmar se okrene i pruži strini Katarini brižno složeni rupčić. Strina Katarina tjerala ju je obavljati razne poslove koje nije trebala činiti, ali Dagmar se nikada nije bunila. Rado bi obavljala svaki posao samo kad to ne bi od nje uvijek zahtijevali na tako grub način. Ipak je činila sve što su strina Katarina i Elena zahtijevale od nje. Strina joj istrgnu rupčić iz ruke. Pritom je nježna čipka zapela za Dagmarinu ruku i ponovno se rastrgala. Gospoña Katarina bijesno otvori rupčić i pogleda ga. Kad je primijetila novu rupu - a znala je dobro daje ona kriva za to - reče bijesno:

80

GIGA

- Lagala si, rupčić nije pokrpan! Dagmar udari krv u lice. - Nisam lagala, tako sam fino pokrpala čipku da se ništa ni ne vidi. Ova je rupa nastala upravo sada. Čipka je ostala visjeti na mom noktu. Iznenada je shvatila daje strina uvrijedila ne samo nju kad je rekla da laže, već i njezina oca koji je imao kćer lažljivicu. - Šuti, ti lažeš, pa ćeš ostati u sobi dok čipku ne pokrpaš. Reći ću stricu Egonu da si lagala. Kao tada kad je udarila Marijetu posred lica jer je spalila njezinu lutku, tako je i sada udarila krv u Dagmarino lice. Sve se u njoj bunilo protiv te uvrede. Iako se inače nije bunila, ovog se put uspravila i stala neustrašivo pred strinu, te rekla glasno: - Nikada ne lažem, ali ti, strino Katarina, već si često lagala u mojoj prisutnosti. Neću pokrpati čipku, ako to na taj način budeš zahtijevala od mene. Ako sam dosad obavljala takve poslove za tebe, tad sam to činila po svojoj volji. Nisam obvezna na to, jer moj otac plaća za moje uzdržavanje. I sigurno on ne bi želio da me tako vrijeñaš, a da se ja ne branim. Sama ću reći stricu Egonu što se ovdje dogodilo i pitati ga moram li obavljati takve poslove za tebe ukoliko me uljudno ne zamoliš za to. I moram li dopustiti da me nazivaš lažlj ivicom, iako dobro znaš da to nisam. Posve ti je dobro poznato da se čipka ponovno potrgala kad si mi tako naglo istrgla rupčić iz ruke. Dagmar ni sama nije znala kako je smogla toliku hrabrost da se brani. Ali bila je i odviše užasnuta što ju je strina Katarina nazvala lažlj ivicom. Stajalaje plamtećih očiju ispred strine Katarine. Taje problijedila kad joj je Dagmar rekla daje često lagala. Sad je bijesno udarila Dagmar po obrazu dok joj se lice unakazilo od srdžbe. - Kako se usuñuješ, ti drsko stvorenje? Meni kazati da lažem! To se usuñuješ? Dagmar se povukla kad ju je udarac pogodio. - Ti si me prva nazvala lažljivicom - rekla je suprotstavljajući se bijesno nepravednom postupku, ali je osjetila ponovno i strah pred tom ženom koja je stajala pred njom nalik na furiju. Elena je dotrčala začuvši majčin krik. Iznenada se našla kraj majke. - Što se dogodilo, majko? - Pogledaj to drsko stvorenje! Rekla je da lažem, jer je sama lagala. Evo rupčića koji je trebala pokrpati. Sada tvrdi da ga je pokrpala, a kad sam joj rekla da laže postala je drska i usudila se reći da lažem ja. Elena se počela tobože zgražati, iako je dobro znala da njezina majka ne drži mnogo do istine. Sad su majka i kći počele vrijeñati Dagmar. Ova se osvijestila zbog udarca po obrazu. Bila je bespomoćna pred valom pogrda koje su se pune južnjačkog temperamenta prolijevale po njoj. Ipak joj je njezin ponos, koga su htjeli zgaziti, pomogao da sačuva svoje držanje. Stajala je uspravno pred majkom i kćeri i ozbiljno ih promatrala. Nije im odgovorila niti jednu riječ na njihove napade koji su poput udaraca pljuštali po njoj. Željela je jedino da ta vika napokon prestane. Sad je buka privukla i gospoñicu Berend. Nije znala što se dogaña, pa ih je upitno pogledala. Majka i kći su joj ogorčeno ispričale što je Dagmar učinila. Gospoñica Berend bi se inače vjerojatno povukla bez riječi. Ali znala je da će za nekoliko dana napustiti tu kuću, pa se više nije trebala plašiti toga da će je otpustiti bude li rekla nekoliko iskrenih riječi. I ona sama je često bila svjedokom toga da su gospoña Katarina i Elena izigravale istinu, ali još nikada nije čula da bi Dagmar lagala. Zato ju je počela braniti. - Oprostite, gospoño, ali Dagmar još nikada nisam zatekla pri laži. Zasigurno je pokrpala rupčić, a na neki je način nastala nova rupa. - Ne, nije tako, lagala je! - zaurlala je gospoña. Dagmar nijemo pogleda gospoñicu Berend. Nije htjela još jednom reći da nije lagala. Ali sjetila se koliko će strica zaboljeti kad se vrati kući i čuje što se dogodilo. Znala je da neće povjerovati da je ona lagala, ali morao je saznati da je to učinila strina i da ju je mrzila. Stric Egon je tada uvijek gledao tako bespomoćno a to

81

GIGA

mu je htjela prištedjeti. Zato je preuzela krivicu na sebe. Podigla je rupčić koji je strina Katarina bacila na pod i rekla tiho: - Oprosti mi, strina Katarina, što sam te optužila zbog laži. Udarila si me i ja taj udarac prihvaćam kao kaznu. Nastojat ću se u buduće bolje svladati. Popravit ću taj rupčić i to odmah. Molim te, nemoj stricu Egonu ništa reći, i odviše bi se žalostio. I Katarina je sada shvatila daje pretjerala i da će morati i sama snositi prigovore svog muža kad taj bude čuo što se dogodilo. Zato je samo odgovorila nastojeći se svladati. - Budući da moliš za oproštenje, zaboravimo sve to! Neću stricu ništa reći da te ne bi kaznio. Dagmar odmahnu glavom. - Nije mi to važno. Ali stric Egon je tako slab. Ne smijemo ga uzbuñivati. Dagmar je odmah sjela i počela krpati čipku. Majka i kći su nestale, a gospoñica Berend pristupi Dagmar. - Zar ne, Dagmar, da ti nisi lagala? Ova iskreno pogleda odgojiteljicu. - Nisam, gospoñice Berend! Hvala vam, što ste me htjeli braniti. Ali to ne bi imalo smisla. Mogli biste zbog toga imati samo neugodnosti. To ne bih željela sada kad ćete za nekoliko dana napustiti dvorac. Gospoñica Berend nježno pogladi Dagmarinu kosu. - Ubogo dijete! - reče tiho. Bilo je to prvi put daje odgojiteljica pomilovala Dagmar i da joj je pokazala tako neskriveno svoje osjećaje. To je na mladu djevojku djelovalo tako snažno daje počela plakati. Uhvatila je ruku gospoñice Berend i poljubila je. - Hvala vam što ste tako dobri prema meni. Odgojiteljica je uzdahnula. - Drago dijete, nisam baš bila dobra prema tebi. Morala sam ti pokazati mnogo više razumijevanja. Ali čovjek postaje star i plaši se sukoba. Nastoji ne miješati se ni u što. Stara sam i prestrašena žena... I još je jednom nježno pogladila Dagmar po kosi. Zatim stara gospoñica požuri iz sobe kao da se plašila da bi mogla odati odviše od svojih osjećaja. Dagmar je gledala za njom umornih očiju. Tužan se smiješak ukaza na njezinim ustima. Uboga, dobra gospoñica Berend, plašila se pokazati malko ljubavi i osjećaja! A ipak joj je i to godilo, upravo nakon toga što se dogodilo sa strinom Katarinom. Uzbuñenje zbog tog dogañaja još je uvijek ostalo u njoj. I odviše je jasno opet jednom spoznala mržnju tih žena. Zašto su je samo toliko mrzile? Što im je učinila? Dakako, danas je uzvratila strini Katarini njezine uvrede. Ta ponosna žena neće joj to nikada oprostiti. Rekla joj je da je već često lagala, a to je i bila istina. Ali ipak nije htjela uzbuditi strica Egona. Nije mu htjela priznati da ju je strina Katarina udarila. Kad bi stric Egon to saznao kako bi bijesan i tužan bio. Niti jednoga trenutka ne bi povjerovao da je mogla lagati. Nastavila je krpati nježnu čipku želeći zadovoljiti strinu Katarinu. Ali srce joj je bilo teško. Zašto ju je strina Katarina tako mrzila. Sto joj je učinila da ju je neprekidno vrijeñala? Nije to mogla objasniti.

82

GIGA

XXIII Nakon stoje gospoñica Berend otputovala, Dagmar se osjećala još mnogo osamljenijom nego prije. Tek je sada shvatila da je u staroj odgojiteljici ipak imala podršku. U njezinoj prisutnosti strina Katarina je pazila što govori, a i Elena i Marijeta su se svladavale. Ali sad kad gospoñice Berend više nije bilo, one su još više pokazivale svoje neprijateljstvo prema Dagmar. Tako je morala propatiti još mnogo toga. Očigledno su je namjeravale dražiti, ali Dagmar je dala riječ samoj sebi da će se uvijek pokušati svladavati. Mogle su činiti i govoriti što su htjele, ali ona će sve to snositi ponosnim mirom. Razumljivo je bilo samo po sebi što je pritom neprekidno rasla njezina čežnja da se napokon svega toga oslobodi. Ali prolazio je dan za danom, mjesec za mjesecom a nije bilo nikakvih vijesti od njezina oca. Nije se više usudila pitati strica zašto je otac napokon ne pozove k sebi, jer on bi se tada zbunio i brzo počeo govoriti o nečem drugom promatrajući je sažalno. U njoj se rodio strah da se možda nikada više neće vratiti kući. Tako su prošle tri godine. Dagmar je sada bila odrasla gospoñica, a to je bila i Elena. Vanjska sličnost meñu sestričnama je postojala još uvijek, ali razvile su se u dvije posve različite djevojke. Dok su na Eleninu licu loše karakterne osobine ucrtale crte, dotle je Dagmar iz godine u godinu postajala sve dražesnija. Otmjene kretnje, plemenito lice i mladenačka svježina djelovali su očaravajuće. Samo što je evala u samoći a vidjelo ju je malo ljudi i to, kad bi se u kočiji izvezle u društvu strine Katarine i Elene. To se doduše dogañalo rijetko, jer se plašila tih izlazaka, a obje su dame odlazile mnogo radije bez nje. Elena je nastojala skupocjenim haljinama pomoći svom izgledu, ali Dagmar je djelovala mnogo otmjenije u svojoj skromnoj odjeći. Katarina i Elenajadikovale su sve više daje krajnje vrijeme uvesti Elenu u društvo. Otac je morao nabaviti izvjesnu svotu novaca da bi ove godine mogle provesti zimi nekoliko tjedana u Rimu. Egon Strasser je meñutim odlučno izjavio da za to nema novaca. Katarina mu je jednoga dana rekla neka od svog bratića zatraži na posudbu veću svotu novaca, kako bi mogla izvesti Elenu. Ali Egon je to energično odbio. Znao je da Rudolf u njemu vidi lakomislenog kućedomaćina koji nije mogao sačuvati novac, pa je bio posve siguran da mu Rudolf ne bi ništa posudio. Znao je i to, da bi njegova žena i kći potrošile ogromnu svotu novaca kad bi se jednom našle u Rimu. Morao je kao dobar domaćin sačuvati ono što im je preostalo, kako ne bi potpuno osiromašili. Egon je posljednjih godina postao sve bolesniji. Izgledao je bijedno i boležljivo i sve je više propadao. Napadi njegovih žena, koje su ga nazivale lošim ocem, potpomognute Marijetinim glasnim prigovaranjima, sve su ga više uništavali. Njegova je jedina utjeha bila što je mogao razgovarati s Dagmar. Ona ga je njegovala i pazila na njega kao što bi to mogla činiti samo najnježnija kći. Egon je uvijek iznova morao misliti na to kako je Rudolf bio lud što se rastao od takve kćeri. Nije mogao zamisliti kakav bi bio njegov život kad ona više ne bi bila kraj njega. Žena i kći nisu se brinule za njega osim kad bi tražile novac. Kad su ga opet jednom žestoko napale i tražile od njega novac za boravak u Rimu, jer kako bi inače Elena našla muža, rekao je uzdahnuvši: - Dobro, pokušat ću omogućiti da Elena barem na neko vrijeme poñe u Rim. Neke od tvojih ranijih prijateljica moći će valjda pripaziti na nju, Katarina? Elena poče klicati, ali gospoña Katarina ga pogleda razočarano. Željela je jednako toliko koliko i Elena krenuti u Rim. Ljutila se stoje Elena sada klicala i nije mislila na majku. Izjavila je: - Ne znam kome bih mogla natovariti takvu brigu. Nitko je neće moći tako dobro uvesti u društvo poput mene. Pritom se sjetila da su je već davno u Rimu zaboravili, pa ionako ne bi mogla preuzeti tu ulogu. Njezina taština nije dopuštala takve misli.

83

GIGA

Egon joj uzbuñeno odgovori: - Rekao sam ti, Katarina, da mi je nemoguće platiti boravak za vas obje. Priznajem, Eleni je potrebno doći meñu ljude, jer je vrijeme da nañe muža. Njezin boravak u Rimu i neće biti tako skup, to više bude lije pozvala neka tvoja prijateljica. Ima meñu njima mnogo njih kojima smo ranije plaćali tjednima boravak kod nas. Vjerojatno će jedna od njih biti toliko zahvalna da će uvesti tvoju kćer u društvo. To je jedino što vam mogu omogućiti, i to samo uz najveće žrtve. Budeš li ti otputovala u Rim bit će to desetorostruko skuplje, a to mi nije moguće platiti. Piši dakle svojim prijateljicama, i zapitaj ih, mogu li prihvatiti Elenu. Gospoña Katarina dobaci pogled pun mržnje svojoj nećakinji. Daje nije bilo mogli bi živjeti u sjaju i radosti. Kad su majka i kći nakon toga ponovno ostale same, Katarina pogleda sretno Elenino lice ne baš odviše ljubazno. - Nije potrebno da se toliko raduješ. Bez mene će tvoj boravak u Rimu proći bez sjaja, to mi možeš vjerovati. Moje bivše prijateljice, koje su ranije tako često uživale kod nas, nisu baš bogate i ne znače mnogo u društvu. Posve bih te drugačije uvela u društvo. A nisam još ni sigurna hoće li te htjeti pozvati. Tim je riječima gospoña Katarina pogodila istinu. Na sva pisma koja su kretala iz dvorca u Rim, stizali su odbijajući odgovori. Mlake isprike su ih pratile. Neke prijateljice su upravo namjeravale otputovati na dulje vrijeme, neke su već imale goste i nisu mogle više nikoga smjestiti kod sebe, jedna od njih bila je teško bolesna, pa nije mogla prihvatiti takvo zaduženje i tako dalje. Ukratko, nije bilo ništa s putovanjem u Rim. Nitko očigledno nije mislio na to da bi i Dagmar trebalo uvesti u društvo. A Dagmar najmanje. U njezinu je srcu živjela samo jedna čežnja koja je iz godine u godinu postajala snažnija. Čežnja za roditeljskim domom, za ocem i onih nekoliko ljudi koje je još voljela. Gospoña Katarina naravno i nije bila tako razočarana što Elena nije otputovala u Rim. Budući da nije mogla ići s njom to je nije odveć uzbuñivalo. Jednoga je dana rekla Eleni: - Da si i pošla u Rim ne bi našla muža. Elena je uvrijeñeno pogleda. - Zar se ne mogu sviñati muškarcu? - Siromašna si, draga moja! Nitko u današnje loše vrijeme neće uzeti siromašnu ženu, ukoliko i sam nije bogat. - Da, kad bih bila bogata, mogla bih odabrati muža. Tad ne bih trebala ni otići u Rim. Našli bi me i ovdje, jer tada bismo mogle pozivati toliko gostiju koliko bismo htjele. Ali ja sam siromašna a nemam ni ponosno ime koje si ti nosila. Ima doista vrlo malo izgleda da se izvučem iz tog dvorca. Katarina se ugrize za usne. U njoj se ponovno rodila majčinska taština, koja je kod nje zauzimala mjesto majčinske ljubavi. - Lijepa si i plavokosa. Kad bi samo bila bogata trgali bi se za te. Dagmar će lako naći muža, čim se pojavi u javnosti. Svi će si oblizivati prste za njom. U Eleninim se očima pojavi mržnja. - Bože moj, kako joj je dobro! Znatiželjna sam kad će stric Rudolf odrediti da se pojavi u društvu. Ne želi to prije no što postane punoljetna, rekao je otac. - Inače bismo barem mogle izaći u njezinoj pratnji. Jer bez pratnje neće se moći pojaviti u javnosti. Ali dotad će proći još mnogo vremena. - Pitanje je neće li odabrati drugu pratilju, a ne tebe, majko! Baš te ne voli. Gospoña Katarina poskoči poput razdražene tigrice. - A kad pomislim da nema niti pravo na to nasljedstvo. Čovjek bi mogao poludjeti od bijesa. Ružna zavist unakazi Elenino lice. - Zar ne možemo ništa učiniti da joj otmemo to nasljedstvo? -zapita promuklim glasom. Majka odmahnu.

84

GIGA

- Koliko sam već planova imala i opet odbacila. Jedan jedini bio bi ostvarljiv, kad bi čovjek bio dovoljno hrabar ~ i kad oca ne bi bilo. - Kakav je to plan? - zapita brzo Elena. Majka se oprezno ogleda, priñe vratima i posluša, a zatim se vrati Eleni. - Morale biste zamijeniti uloge - šapnu. Elena je pogleda s nerazumijevanjem. - Kako to misliš? - Zar ne shvaćaš? Morala bi se izdati za Dagmar Strasser, nasljednicu Rudolfa Strassera, i tako se predstaviti u društvu. Nešto zasja u Eleninim očima, ali tada brzo odmahnu rukom. Bljesak se pojavi u očima gospoñe Katarine. - A ona se nikada ne bi smjela pojaviti - nikada! - Ali, majko, kako bi to bilo moguće? Gospoña Katarina duboko uzdahnu. - Na žalost to neće biti moguće, jer otac nikada ne bi pristao na to. Zaljubljen je u tu djevojku. Inače ne bi to bilo teško, samo kad bi ti bila dovoljno hrabra. Rumenilo obli Elenine obraze. - Reci, kako bismo to izveli? Katarina ponovno poče osluškivati a zatim šapnu: - Jednostavno, već sam se savjetovala s Marijetom o tome. Sve bi bilo tako jednostavno. Dagmar ne bi smjela napustiti dvorac. Poslugu bismo morali otpustiti uz neki izgovor. Giuseppea, Stellu i kuharicu. To su jedine osobe koje dobro poznaju Dagmar. Oni koji su nas vidjeli u kočiji ne znaju koja je moja kći, a koja nećakinja. A to ne znaju ni zakupnici, jer kad smo prolazili kraj njihove kuće, ili kad bi oni dolazili ovamo u dvorac, nikada nisu bili u izravnoj vezi s vama. Liječnik koji ponekad dolazi ocu, ne zna jesi li Dagmar ili Elena. Za to se već godinama brinem. Jer Marijeta i ja već godinama pripremamo taj plan. Gospoñica Berend je u Kaliforniji i tamo će zauvijek i ostati. Neće se više vraćati kako je pisala ocu. Posluzi bih našla mjesto u Firenci kako bi se makli odavle. Marijeta bi ostala u dvorcu sama s Dagmar, koju bismo izdavali kao Elenu. Ta bi Elena bila bolesna, obuzimale bi je čudne misli, pa bi je trebalo dobro čuvati. Marijeta bi je njegovala. Dagmar se više ne bi sretala ni s kim. A ti bi za sve bila bogata nasljednica Dagmar Strasser. Nitko ne bi primijetio tu zamjenu, obje ste plave i imate smeñe oči. Uz to ste i nalik jedna na drugu. I po godinama ste slične. Ti bi postala samo godinu dana mlaña. Elena ju je slušala kao bez daha. Njezine su oči pohotno sjale. - Ali što će biti s Dagmar? - zapita glasom promuklim od uzbuñenja. Grub izraz na licu gospoñe Katarine oda da je bila prava nasljednica okrutnih Consistellijevih koji su svoje neprijatelje običavali bespoštedno uništiti ako su im stali na put. - Dagmar će se morati priviknuti na pomisao da bude Elena, ukoliko ne želi završiti u ludnici. Sama bi morala povjerovati u to daje Elena. - Neće pristati na to! Gospoña Katarina hladno slegnu ramenima. - To i nije važno. Nikada više ne bi izašla iz parka. Za to bismo se pobrinuli. Mogla bi ovdje živjeti posve udobno bude li poslušna. Postupali bismo s njom kao s bolesnicom. Najvažnije je uvjeriti cijeli svijet da si ti Dagmar. Dagmar živi ovdje već četrnaest godina i za to vrijeme je nije vidio ni njezin otac ni nitko iz ranije okoline. Vrlo se promijenila. A ti si nalik na nju. Zašto se dakle dijete Dagmar ne bi izmijenilo toliko da bi izgledalo poput tebe? Sve sam pomno promislila s Marijetom koja je oduševljena tim planom. Toliko nam je odana da bi za nas mogla i ubiti. Majka i kći neko su se vrijeme promatrale žarkim pogledom. - Ali kad bi otac Rudolf ipak jednoga dana htio vidjeti svoju kćer? - zapita Elena nakon nekog vremena. - Rekla sam ti, Dagmar se vrlo izmijenila. Uostalom, neće je pozvati kući, jer bi to već davno bio učinio. Ona se treba vratiti kući tek nakon njegove smrti a tada je više neće vidjeti. Kao što rekoh, sve je to lako izvedivo, samo kad ne bi bilo oca.

85

GIGA

Elena je dugo gledala pred sebe, a sjaj u njezinim očima odavao je da je prava kći svoje majke. Nakon nekog vremena reče: - Ne, otac ne bi pristao na to. Majka je pogleda pažljivo. - A ti? Elenino se tijelo uspravi poput onoga grabežljive zvijeri dok vreba svoj plijen. - Isplatilo bi se riskirati. Ionako bismo uzeli samo ono što nam već pripada. Dobro bih odigrala tu ulogu, a mi bismo se obogatile. Tad bih zahtijevala da me posvuda pratiš. Nikada se ne bih rastajala od svoje »drage strine Katarine«. Vodile bismo divan život. Kakva šteta što je otac tako nesposoban u tim stvarima. Obje su žene i dalje razgovarale o tom planu, koga je bilo nemoguće izvesti jer je Egon Strasser štitio svoju nećakinju. Iscrpile su sve mogućnosti. Za njih je predstavljali pravu draž zamišljati što bi se dogodilo kad bi taj plan bio ostvarljiv. Još su se igrale time, ali ubrzo su opazile da se sve čvršće ugnijezdio u njihovim mislima. Uvijek ponovno uvjeravale su jedna drugu daje plan neizvediv jer otac nikada ne bi pristao na njega. Ali sve su se više udubljivale u njega i oduševljavale se njime. Nisu u tome vidjele nikakav zločin već su neprekidno uvjeravale jedna drugu da je njihovo pravo tom »bastardu« oduzeti nasljedstvo. Uopće nisu obraćale pozornost na to da je samo obiteljska sličnost omogućavala provedbu te zamisli, pa je zato bilo sigurno da je Dagmar bila prava kći Rudolfa Strassera. Te žene nisu obraćale pozornost na takve sitnice. Danas su završile taj razgovor shvativši da zamisao nije ostvarljiva dok je Egon Strasser živio. Pri svemu što se sada odigravalo u dvorcu Consistelli neprekidno su se pitale: hoće li to štetiti ili koristiti našoj zamisli? Brinule su se za to da se dogodi samo ono što je bilo u njihovu korist. Egon Strasser nije slutio što se dogaña u glavama njegove žene i kćeri. Osjećao se sve gore, a liječnik mu nije mogao pomoći. Ponekad su se u njemu rañale misli o smrti, a tada se nije brinuo samo za ženu i dijete, već se pitao što će se dogoditi s Dagmar? Tko će je štititi? Znao je da njegova žena i kći mrze Dagmar. Zapravo je bio više zabrinut zbog Dagmarine sudbine nego zbog ženine i kćerine. Iako će i nadalje morati skromno živjeti, ipak su bile osigurane rentom i malim prihodom od zakupa imanja. Pa, iako za života nije htio zatražiti pomoć Rudolfa Strassera, odlučio je da mu ostavi pismo u kome će ga zamoliti da nakon njegove smrti pruži pomoć njegovoj ženi i Eleni. Ali uvijek ponovno bi se pitao što će se dogoditi s Dagmar nakon njegove smrti. Često je pomislio da ne bi trebao poštivati Rudolfovu želju, već mu pisati o Dagmar sve a ne samo ono najvažnije. Prije svega je vjerovao daje njegova dužnost javiti Rudolfu kako mu Dagmar iz dana u dan sve više sliči. Zapravo, govorio je samom sebi, daje to morao učiniti već i mnogo ranije. Ali bio je dovoljno neodlučan pa je to uvijek ponovno odgañao. Možda i zato što se bojao da bi Rudolf tada mogao odvesti kćer kući. Plašio se ne samo zato što tada više ne bi primali novac za njezino uzdržavanje, već se još više plašio rastanka s Dagmar. Jer što se više udaljavao od žene i kćeri, to je više volio svoju štićenicu koja mu je to uzvraćala svojom ljubavlju.

86

GIGA

XXIV Jednoga je dana Egon Strasser počivao u ležaljci u parku. Dagmar je sjedila kraj njega i čitala mu. Bio je sada već tako slab da nije mogao držati knjigu u ruci, a tek je teškom mukom mogao šetati parkom. Almansora je već davno prodao. Za novac od prodaje kupio je ženi i kćeri haljine i izvršio neke nužne popravke na zakupnikovoj kući. Liječnik, koji je dolazio iz Sorina, i sretao samo bolesnika i njegovu ženu, rekao mu je od kakve bolesti boluje i da ne postoji lijek za nju. Tako je Egon Strasser odustao od njegovih daljih posjeta jer su bili vrlo skupi, a on mu nije mogao pomoći. Ono što mu je mogao dati za umanjenje bolova, to je već učinio. Egon Strasser bio je spreman na brzi kraj. Samo se još želio uvjeriti što će biti s Dagmar nakon njegove smrti. Nije dakako slutio kako je blizu ta smrt već bila. Dok mu je Dagmar čitala svojim mekim glasom promatrao ju je pomućena pogleda. Bila je to dražesna i lijepa djevojka, a od njega je bilo nesavjesno što već dugo nije pisao njezinu ocu i nagovorio ga da je opet primi u svoju kuću. Kad jednom umre, bilo je neophodno potrebno da Dagmar napusti dvorac. Ukoliko je otac nije želio odvesti kući, trebalo je pronaći za nju drugi smještaj. Daleko od njegove žene i kćeri. To je shvatio danas kad je razmišljao o tome. Odluči još danas pisati Rudolfu Strasseru, jer je osjećao daje krajnje vrijeme za to. Htio je pokušati uvjeriti Rudolfa da je Dagmar zaista bila njegova kći. Dagmar nije ništa slutila o odluci svog strica. Njezina nada da će jednoga dana poći kući slabila je iz dana u dan. Stric je izbjegavao odgovor kad bi ga zapitala za to. Tuga ju je obuzimala kad bi primijetila kako stric slabi iz dana u dan. Sto će biti s njom kad jednoga dana umre? Obuzimao ju je neobjašnjiv strah kad bi se sjetila toga da bi jednoga dana mogla ostati sama sa strinom Katarinom i Elenom. A taj strah natjerao ju je donijeti odluku. Sto je počinila da ju je otac godinama držao daleko od sebe? Stoje starija i razumnija postajala, to joj je nerazumljivije bilo što joj otac kroz sve to vrijeme nije napisao niti jednu jedinu riječ, a i to da mu ona nije smjela pisati. Sada više nije bila tako mlada i nerazumna a da bi povjerovala u bajku o tome da se njezina majka više neće vratiti jer boravi u dalekoj zemlji. Govorila je daje njezin odlazak morao imati neki osobiti razlog a jednako tako i njezino dugogodišnje izgnanstvo iz roditeljske kuće. Jer pomalo joj je postajalo jasno da je to bilo izgnanstvo. Ali kako bi njezino pismo neprimijećeno moglo izaći iz dvorca? Ona sama rijetko je napuštala dvorac i to uvijek u pratnji strine Katarine i Elene. Nije se usudila zamoliti strica da joj dopusti pisati ocu. Ali možda je to bio prenos misli što je baš danas toliko razmišljala o tome bi li mogla strica zamoliti za to. Kad ju je stric napokon zamolio da prestane čitati, spustila je knjigu. Ustala je kako bi bolesniku namjestila jastuk i pružila mu pomoć. Tad je iznenada zapitala sakupivši svu hrabrost. - Smijem li te nešto zamoliti što mi već dugo leži na srcu? Pogleda je umorno se nasmiješivši. - Rijetko me kad za nešto moliš. Nadam se da ću ti moći molbu ispuniti. - Htjela bih te zamoliti, striče, da mi dopustiš pisati ocu. Njegovo čelo obli rumenilo. - Kako si se toga sjetila, Dagmar? Znaš da se otac ne želi dopisivati s tobom, jer nema vremena za to. Dagmar se odlučno uspravi. - Vjerojatno će ipak imati vremena pročitati pismo svoje kćeri. Neprekidno si me pokušao tješiti kad sam te pitala zašto me otac ne zove kući. Neću ti više govoriti da čeznem za svojim domom i svojim ocem. Ta čežnja gloñe moje srce poput neke bolesti. Ali sada više nisam tako mlada i neiskusna da ne shvaćam kako nešto skrivate preda mnom. Moram napokon saznati istinu zašto me otac istjerao iz kuće i ne obraća uopće pozornost na mene osim što plaća za moje uzdržavanje. Nisam više tako naivna da bi me mogao zadovoljiti pričicama. Ukoliko mi ne želiš, ili ne smiješ reći istinu, pitat ću za nju svog oca. Ne mogu si pomoći, striče Egon, ali

87

GIGA

ponekad mislim da izmeñu mene i mog oca postoji neka tajna. Sjećanja na posljednje dane u mom roditeljskom domu, koja sam sačuvala poput dragocjenosti, često me nagone na pitanje zašto se moj otac toliko promijenio nakon stoje majka napustila kuću. I zato te molim, dopusti mi pisati ocu. Moram ga zapitati što ga je odvojilo od mene. Protivno svom običaju govorila je vrlo uzbuñeno i strastveno. I njezine divne, baršunaste oči iskrile su se pritom. Egon Strasser je prvi put primijetio kakva je divna djevojka postala Dagmar. Govorio je samom sebi kakva je to čudna slučajnost bila stoje upravo sada zamolila za to kad je i sam odlučio pisati svom bratiću. Uspravio se i uhvatio je za ruku. - Dobro te razumijem, dijete moje! Ali meni su ruke svezane datim obećanjem. Ali upravo sam i sam razmišljao o tome što bih mogao učiniti da tvog oca nagovorim da te pozove kući. Bolni i gorki osmijeh obigra oko njezinih usana. - Kako je žalosno da treba oca tjerati na to. - Zaista je tužno - a toliko ti mogu danas reći. Postoji tajna koju ti ne smijem otkriti. Ono što si mi upravo rekla dokazuje mi da više pred tobom ne mogu skrivati da postoje neke osobite činjenice. Ali, molim te, Dagmar, pričekaj još neko vrijeme! Obećajem ti da ću pisati tvom ocu i zamoliti ga neka mi dopusti objasniti ti neke stvari, ukoliko te radije ne pozove kući. Moraš sve saznati i to što je prije moguće. Uviñam to i sam. Pričekaj, dok dobijem odgovor na svoje pismo. Ukoliko ne bude takav da te zadovolji, pisat ćeš mu sama. Dagmar uzdahnu i pogleda ga. Tad primijeti suzdržanim glasom: - Pričekat ću, striče Egon! Ali znaš li što ponekad mislim? - Što? - Da sam zarobljenica u tom dvorcu. - Ali dijete, kakva luda pomisao? - Zar je doista luda? Nikada ne izlazim sama. Samo u pratnji strine Katarine i Elene. Nikada nitko ne dolazi ovamo s kim bih mogla razgovarati. Kad zakupnik dolazi tebi, strina Katarina me šalje u moju sobu. Tamo me šalje i kad dolazi liječnik, što se dogaña vrlo rijetko. Osim s poslugom i s vama kroz sve te godine razgovarala sam samo s gospoñicom Berend. Ne smijem nikome pisati. Reci i sam, nije li to pravo zarobljeništvo? Egon Strasser se nasmije dobrodušno. - Kakva luda pomisao, Dagmar! Ako si ti zarobljenica, tada su to i strina Katarina i Elena. A i ja! Moram priznati, ovdje ste vrlo osamljene - to čujem svakog dana od svoje žene i Elene, ali ipak nikad nisam pomislio da bi mogle biti zarobljenice. Zaista se varaš, mala moja! Na žalost, ne mogu to promijeniti, moramo čak biti zahvalni što smo ovdje pronašli sklonište a ne moramo životariti u nekom iznajmljenom stanu. Ali za tebe će uskoro kucnuti trenutak osloboñenja. Ranije ćeš izaći odavde od Elene, vjeruj mi! - Ne mislim tako, striče Egon! Htjela bih napokon primiti vijest od svog oca koja bi mi sve objasnila. - U svakom ćeš to slučaju saznati. Dajem ti svoju riječ. Još ću danas pisati tvom ocu, a ne primim li zadovoljavajući odgovor, moći ćeš mu se obratiti i sama. Jesi li time zadovoljna? - Jesam, striče Egon! Čekat ću tako dugo. Egon Strasser je ustao. - Odvedi me u kuću, dijete moje! Odmah ću mu pisati. Naslonivši se na Dagmarinu ruku, krenuo je polagano prema dvorcu. Još prije no što su stigli onamo, vratile su se s vožnje gospoña Katarina i Elena. Očigledno se nisu osobito zabavljale jer su obje bile neraspoložene. Pozdravile su muža i oca na svoj svojstveni prigovarajući način. Samo pristojnosti radi zapitale su kako se osjeća. Nisu se brinule za bolesnika i bile su vrlo hladne prema njemu. Dagmar gaje brižljivo odvela i priredila mu stolicu u njegovoj sobi kraj pisaćeg stola. Pripremila mu je sve za pisanje. Kad gaje željela ostaviti sama, zadržao ju je još trenutak. - Pričekaj trenutak, Dagmar!

88

GIGA

Izvukao je iz džepa svog kaput skupocjenu kutiju za cigarete ukrašenu draguljima. Stavio joj je kutiju u ruke. - Molim te, sakrij to u moj ormar za cigare iza praznih kutija. Otkad ne smijem pušiti više ne koristim taj ormar, a i strina Katarina se ne brine za njega. Znam da bi ta lijepa dragocjena kutija ubrzo krenula istim putem kao druge dragocjenosti. Ubrzo bi je pretvorili u skupocjene haljine. Ali tu kutiju vrlo volim. Dobio sam je kao nagradu na nekom natjecanju u jahanju... i postiñuje me što to moram priznati, to je jedino što sam u životu zaradio. Htio bih je zadržati tako dugo dok to bude moguće. Budem li je morao prodati jednoga dana tad je treba pretvoriti u nešto korisno. Strina Katarina je ne smije vidjeti. Na sreću, zaboravila je na tu kutiju.

89

GIGA

XXV Razne su boljke mučile posljednjih godina Dagmarina oca. Bolest srca, na koju isprva nije obraćao pozornost, sada mu je zadavala poteškoće. Liječnik mu je odlučno zabranio svako uzbuñenje. Zato se sve više nastojao osloboditi poslova, a kako je Werner Falkner već postao njegov zamjenik, a i otac mu je još bio zdrav, mogao se ponekad odmarati. Werneru Falkneru bile su sada trideset i dvije godine. Bio je to snažan i naočit muškarac. Njegovo je tijelo bilo očeličeno sportom, a kretnje su mu bile elastične i spretne. Svuda je bio vrlo obljubljen. Na sve je ljude ostavljalo njegovo iskreno i otvoreno ponašanje dobar dojam. Djelovao je mnogo zrelije od svojih godina. Zauzimao je značajan položaj u poduzeću »Strasser i sin« zbog svoje sposobnosti i marljivosti. Brigita Hartmann se još nešto teže kretala, ali je još uvijek vodila kućanstvo svom bratiću, iako više nije mogla toliko raditi kao prije. Mučilo ju je koljeno ukočeno od reume, morala se koristiti štapom. Ipak je kućanstvo bilo u najboljem redu. Jednoga je dana gospoña Brigita sjedila u sobi za dnevni boravak i odmarala se čitajući neku dobru knjigu. Kućedomaćin se prije kratkog vremena odvezao u poduzeće. Tad je u sobu ušao sluga i rekao gospoñi Brigiti da neka gospoña želi razgovarati s njom. Gospoña Brigita pogleda začuñeno. Rijetko bi kada u ovu kuću dolazili gosti. - Neka gospoña? Vjerojatno je došla skupljati dobrovoljne priloge - rekla je, ne baš oduševljena time što mora prekinuti čitanje. - Ne, nije to jedna od tih gospoña. Vrlo je otmjena i elegantna. Nosi crninu i ima gusti veo preko lica. Rekla je da mora hitno razgovarati s vama. I to samo na kratko. Brigita Hartmann odloži knjigu. - Zamolite gospoñu neka uñe. Ne bih željela ustati, jer me noga boli. Sluga je izašao i ubrzo zatim ušla je u sobu vitka žena u crnini. Gusti veo prekrivao je njezino lice. - Oprostite što neću ustati, ali mogu vrlo teško hodati bez štapa. Sto mogu učiniti za vas? zapita Brigita Hartmann začudivši se što strana žena nije makla veo s lica. Gospoña je još neko vrijeme ostala stajati kraj vrata. - S kim imam čast? - zapita suzdržano Brigita Hartmann. Tad je gospoña naglom kretnjom maknula veo s lica. - Leonora! - zaviknu prestrašeno tetka Brigita. - Vratila si se kući? - Da, tetko Brigita, to sam ja, Leonora! Žena koja je napustila tu kuću stoji opet pred tobom. Došla sam posjetiti svoje dijete. Gdje je moja Dagmar? - Sjedni! -pozva je stara gospoña. - Moram ti reći istinu htjela to ili ne. Nakon što si napustila Rudolfa zbog onoga drugog, u njegovoj se duši rodila sumnja da Dagmar nije njegovo dijete, već onoga drugog čovjeka. Leonora se trgnula. Tamno rumenilo oboji njezine blijede obraze. - Bože moj! Kako j e mogao posumnj ati u to? Brigita Hartmann joj je sada ispričala sve što se tada dogodilo, kako su Rudolfa mučile sumnje, i kako se plašio da će zamrziti to dijete koje je prije toliko ljubio. Predao ga je bratiću kako bi odraslo u krugu obitelji. - Ne želi nikada više vidjeti Dagmar, Leonora, ali ona će ipak jednoga dana naslijediti njegov imetak. Ali, kako rekoh, ne želi je više sresti. Tek nakon smrti trebala bi se vratiti u ovu kuću. Leonora je klonula i sakrila lice rukama. Iako nije slutila kakav je težak bio život njezine kćeri u dvorcu Consistelli, ipak je bila neizmjerno uzbuñena zato što je Dagmar živjela meñu stranim ljudima. - Ubogo moje dijete-ubogo moje dijete! Majkajuje napustila, a otac je istjerao! Kako okrutni su bili tvoji roditelji! Uboga moja mala! - procijedila je uzbuñeno. Brigita ju je promatrala s mnogo sućuti. - Moraš se pokušati uživjeti u Rudolfovo duševno stanje. Ljubio te, i u njemu se sve slomilo kad si ga napustila. Ta ga je sumnja razñirala poput najljućeg otrova. Pokušala sam sve kako

90

GIGA

bih zadržala Dagmar kod kuće, i moje srce umalo što nije puklo kad je dijete otišlo. Tješila me samo pomisao stoje odlazilo roñacima. Egon ima kćer u njezinim godinama. Odrasla je zajedno s njom i vjerujem da joj je tamo bilo bolje nego u očinskoj kući gdje je vladala mračna sumnja. Rudolf više nije podnosio dijete kraj sebe, jer gaje promatralo tvojim očima. Leonora se polagano uspravila i pogledala ugaslim očima staru gospoñu. - Zastoje nije dao meni, kad je sam nije htio zadržati? Zašto sam čeznula za svojim djetetom, kad ga nije želio imati kraj sebe i promatrao ga s takvom sumnjom? Ti su roñaci strani ljudi. A Dagmar je bila tako osjećajno i drago dijete. Znam da se Egon Strasser oženio talijanskom groficom, a sam Rudolf mi je rekao daje ponosna i hladna srca. Zastoje dopustio da moje dijete ode onamo? Zar sam morala toliko patiti, zar me morala razdirati čežnja za Dagmar, samo zato da bi odrasla kod tuñih ljudi? Gospoña Brigita promatrala je samilosno nesretnu majku. - Putovala si iz zemlje u zemlju. Rudolf je vjerovao da bi ti dijete samo smetalo. Leonora se gorko nasmije. - Smetalo? Meni moje dijete smetalo? Neprekidno me mučila čežnja za njom. A nisam je smjela pokazati, jer je moj muž bio ljubomoran na svaku moju pomisao o prošlosti. Iako smo putovali iz mjesta u mjesto prisutnost mog djeteta nikada mi ne bi smetala. Uživala bih kraj nje. Kupili smo vilu u Luganu već prije mnogo godina. Tamo smo provodili nekoliko mjeseci godišnje. Tamo je moje dijete moglo odrasti pod suncem i u svjetlu. Uvijek me tjerala pomisao daje dijete najbolje smješteno u roditeljskoj kući, uz ljubav svog oca. Ostavila sam dijete Rudolfu kao iskupljenje svog grijeha. Nisam željela da bude odveć osamljen. A on se dobrovoljno rastao od mog djeteta. Ne mogu to shvatiti. - Ne zaboravi da on ne vjeruje kako je Dagmar njegovo dijete. Leonora poskoči. - Trebao je pitati mene! - A što bi mu ti bila odgovorila? - zapita tiho gospoña Brigita. - Istinu! Daje Dagmar posve sigurno njegovo dijete. - Možda ti ne bi vjerovao, Leonora! Ne želim te vrijeñati ali moram ti reći da si mu lagala kad si postala njegovom ženom noseći u srcu ljubav prema drugome. Leonora je pala natrag na stolicu. - Da, moram priznati da je to bila laž. Priznajem svoju krivnju. Ali platila sam za nju. Kako je Rudolf samo mogao pomisliti da bih dijete nekoga drugog izdala za njegovo? Kako je mogao povjerovati da bismo moj muž i ja ostavili dijete kad bi bilo naše? Brigita Hartmann je teško uzdahnula. - Sve sam mu to rekla i ja, ali nisam uspjela pobijediti njegovu sumnju. Trebali bi nam dokazi. Leonora se trgnu. - Dokazi? Kako bi ih nabavila? - Iznenada skoči sa stolice. - Da, da, da! Mogu to na sreću dokazati. Pričekaj trenutak da se prisjetim. Uhvatila se rukom za bolno čelo i razmišljala. Brigita ju je napeto promatrala. - Kad bi barem imala dokaze! Leonora, Bože moj! To bi bila prava sreća za Rudolfa i za Dagmar. Leonora je stajala tako još neko vrijeme zadubljena u misli. Tad je vlažnim očima pogledala Brigitu. - Na sreću, mogu to dokazati. I učinit ću to! Moram razgovarati s Rudolfom. - Moj bože, kako će to podnijeti? Leonorine oči zasjaše. - Mora! Ne želim da vlastiti otac smatra moje dijete nezakonitim. Zato ne mogu niti njemu, a niti sebi prištedjeti taj susret. Radi se o Dagmar. Molim te, nemoj me pokušati razuvj eriti. Moram razgovarati s Rudolfom. Brigita sklopi ruke. - Budeš li mu mogla dokazati daje Dagmar njegovo dijete, tad se isplati sastati s njime.

91

GIGA

Vjeruj mi, veće dobročinstvo mu nitko ne bi mogao učiniti. Znam da jednako tako pati zbog rastanka s Dagmar, kao i zbog svojih sumnji. Leonora je dršćućim rukama prinijela rupčić usnama i tako ostala neko vrijeme. Njezine su oči iznenada dobile posve drugačiji izražaj. - A što ne budem li mu mogla dati taj dokaz? Kad bih još samo utvrdila njegovu sumnju? Tad bih mogla zahtijevati svoje dijete za sebe. Tad bi Dagmar bila moja - rekla je promuklim glasom. U njezinim se očima mogla nazrijeti čežnja da ispuni tu namjeru. Brigita se prestrašila. - To nećeš učiniti, Leonora! Ne zaboravi da bi tada Dagmar lišila očeva nasljedstva. Leonora se podrugljivo nasmijala i pogledala Brigitu. - Ah, taj novac koji me jednom doveo u iskušenje i učinio moje srce nevjernim! Danas, kad ga posjedujem u izobilju, ništa mi više ne znači. Mogla bih Dagmar nadoknaditi gubitak očeva imetka. Ne možeš zamisliti, tetko Brigita, kakve je ogromne svote moj muž zarañivao svojim koncertima, a još više svojim skladbama. Koliko mu novaca donose tantijeme, a ja sam njegova jedina nasljednica. Tako sam bogata da ni sama točno ne znam što posjedujem. Imam lijepu vilu u Luganu s divnim parkom. Sve će to pripasti mom djetetu. Ali, ne, ne želim biti sebična. Plašim se i čistih očiju svog djeteta. Dagmar pripada svom ocu. Želim iskupiti svoj grijeh i po drugi mu put pokloniti njegovo dijete. Možda će biti velikodušan i dopustiti mi da se ponekad sretnem s njom. I možda će mi tada oprostiti zbog onoga što sam mu učinila. Gospoña Brigita joj pruži ruku. - Znala sam, Leonora, da si ipak poštena žena. Daj mi svoju ruku! Ono što te odvelo iz ove kuće bilo je vjerojatno presnažno a da si se tome mogla oduprijeti. Ali ja ti nisam sudila. A to me danas raduje. Leonora obuhvati ruke te dobre žene i padne pred njom na koljena. - Draga tetko Brigita, kako sam ti zahvalna! Reci mi, kako je moje dijete? Misli li još na svoju majku? Brigita je pogladi po ruci. - Prema posljednjim vijestima Dagmar je dobro. Živi u dvorcu Consistelli blizu Firence. Egon Strasser je potpuno osiromašio. Rudolf mu je plaćao za Dagmar. Plaćao je i njezinu učiteljicu. A što misli o tebi? Zasigurno sve najbolje. Nitko je nije učio da misli loše o majci. Ispričali smo joj lijepu priču, jer je jednako voljela oca i majku. A ponešto i mene. Zasigurno čeznutljivo očekuje dan kad će se moći vratiti kući, jer ne sluti da ju je napustila zauvijek. Budeš li Rudolfu mogla dokazati daje Dagmar njegova kći, tad će je sigurno pozvati kući. Kad bih to barem još doživjela. Leonora poljubi ruku stare gospoñe. - Kad se Dagmar vrati kući, reci joj, molim te, obzirno sve! Zapitat će te za svoju majku, a sada joj više ne možeš pričati bajke. Reci joj sve, ali pomozi mi da me ne počne prezirati. A budem li tada od nje čula makar samo jednu jedinu riječ, jedan pozdrav, ili riječ oproštenja, tad ću te blagosivljati, tetko Brigita! Ova je poljubila Leonoru u čelo. - Budi mirna! Sto bude u mojoj moći to ću učiniti da izmirim Dagmar u mislima s tobom. Daj mi samo vremena. Možda se i od mene malko otuñila. Moram se prvo opet i sama povezati s njom, s tako osjetljivom dušom treba biti oprezan. Nadajmo se da grofica nije stekla previše utjecaja na nju, ali zacijelo je sačuvala svoje plemenito srce. Čim budem s njom razgovarala o tebi, javit ću ti. Ostavi mi svoju adresu! - Jednostavno, Vila Leonora, Lugano. Čim ću obaviti razgovor s Rudolfom vratit ću se u Lugano. Za vrijeme žalosti za svojim mužem doputovala sam ovamo, jer nisam dulje mogla odoljeti čežnji da ponovno vidim svoje dijete. Moj je muž poginuo u avionskoj nesreći. Njegov agent pozvao gaje u Pariz, pa se htio brzo vratiti kući. Zato je letio, a njegov se avion srušio. - U tvom si drugom braku našla sreću, zar ne? Suze navrnuše Leonori na oči.

92

GIGA

- Ljubili smo se dok nas smrt nije razdvojila. Obožavao me. Vjeruj mi, nije bio samo velik umjetnik već i velik čovjek. Bio je vrijedan žrtve koju sam mu pridonijela. - Tada ti usprkos svemu treba zavidjeti. Moglo se dogoditi i drugačije. Plašila sam se zbog tebe. Zacijelo te teško pogodilo što si ga tako rano izgubila? Leonora je ponovno problijedila. Nastojala se svladati. Tad je tiho odgovorila: - Rijetka je sreća kakva je nama bila dana. Možda je bila prevelika da bi dugo potrajala. Bila sam šesnaest godina sretna žena, iako pritom i nesretna majka. Kad sam izgubila svog muža, obuzeo me užasan osjećaj osamljenosti. Ništa me nije moglo zadržati, morala sam poći svom djetetu. A nisam ga našla! Ipak neću izgubiti nadu da ću ponovno sresti Dagmar, da se neće u preziru okrenuti od mene. Tetko Brigita, još ti jednom zahvaljujem za tvoje razumijevanje! Sutra prijepodne posjetit ću Rudolfa u uredu. Molim te, nemoj mu odati da ću doći. Ne smije čekati kako me ne bi mogao odbiti. U njegovom će uredu susret mirnije proteći, nego što bi to bilo moguće ovdje. Na sreću imam sa sobom dokaze koji će mi biti potrebni. Ne smije dulje čekati na saznanje da je Dagmar njegova kći. Zbogom, i hvala ti na tvojoj dobroti! - Zbogom, Leonora, neka te Bog prati! - reče duboko dirnuto Brigita Hartmann.

93

GIGA

XXVI Kad je Rudolf Strasser drugog jutra stigao u ured našao je na svom pisaćem stolu, kao i obično, pristiglu poštu. I ponovno, kao prije mnogo godina, tu je bilo i pismo Egona Strassera. Rudolf Strasser je prvo pregledao službenu poštu, ali njegov je pogled odlutao prema pismu s talijanskom markom. Napokon je riješio sve službeno, pa je dohvatio i to pismo. Otvorio gaje i pročitao: »Dragi moj Rudolfe. Ovog Ti put šaljem pismo i mimo uobičajenog reda i to jedno koje nije samo onako površno kako si Ti želio. Ovako to dalje ne može, moram jednom razgovarati s Tobom o Dagmar. Njoj je sada dvadeset godina, pa joj više ne možemo pričati bajke, ma koliko joj one sve olakšavale. Upravo me odlučno zamolila da Ti sama smije pisati, tvrdeći da medu vama mora postojati neka tajna. Previše je pametna a daje ne bi mučile razne misli. Rudolf, mogao bi biti sretan otac, jer Dagmar nije samo lijepa i pametna, već je i vrlo mila i ima dobru narav. Svaki bi otac mogao biti sretan kad bi imao takvu kćer. A uz to -pazi dobro - ne postoji ni najmanja sumnja daje ona Tvoja kći jer Ti svakim danom postaje sve sličnija. Primi to ksrcu i vjeruj mi, ona je Tvoja kći! Za mene nisu potrebni nikakvi drugi dokazi osim velike obiteljske sličnosti. A sada kad sam Ti sve to pisao, nadam se da ćeš se napokon

odlučiti pozvati Dagmar kući. Ne puštam je rado od sebe, jer je volim poput vlastita djeteta. A uz to, posve iskreno, i novac koji si mi davao za nju vrlo mije važan. Ali Dagmar čezne za Tobom i ne smiješ dulje oklijevati. Ne mogu je više varati kad me svojim dragim očima promatra tako prestrašeno i tužno. Razmišlja o tome kakva tajna stoji medu vama. Smatram svojom dužnošću zamoliti Te, da svoje dijete napokon pozoveš kući. Uz to, Rudolfe, osjećam se vrlo loše i moram računati s time da bih mogao umrijeti. Tad Dagmar ne smije ostati u dvorcu. Moja žena i Elena tako su različite od nje u svojoj naravi daje ne mogu razumjeti. Njezino je mjesto u roditeljskoj kući - a Tvoja je kuća njezina roditeljska, vjeruj mi! Crte njezina lica svjedoče daje Tvoja kći. Odbaci sve sumnje, i nemoj dulje živjeti bez svoje dražesne i lijepe kćeri. Ukoliko ipak budeš i dalje želio da ostane daleko od Tebe, tad se moraš pobrinuti da joj nañeš drugi smještaj i objasniš joj posve iskreno razlog njezina izgnanstva. Molim te, da me u tom slučaju razriješiš mog obećanja i dopustiš da joj na najbrižniji način objasnim razlog njezina progonstva. Rekao si mi tada davno da nikada više ne želiš vidjeti Dagmar, a kad bi se htjela udati da bi pregovarao s njezinim mužem. Ovdje u dvorcu neće nikada naći muža, jer živimo vrlo povučeno. Zabrinut sam što svoju kćer ne mogu poslati u svijet, jer nemam sredstava za to. Iona nema prilike upoznati nekoga. Tebi novac ne nedostaje. Ukoliko dakle ne želiš Dagmar pozvati kući, tadsepobrini za to da je neka starija gospoda uvede u društvo. Neka živi u Njemačkoj, jer je ostala Nijemica, dok su moja žena i kći prave Talijanke. Iz mnogo razloga ne bih želio da Dagmar ostane u njihovu društvu. Još jednom, Rudolfe, saberi se, i donesi odluku! Htio bih sve srediti prije no što sklopim oči i ostavim Dagmar bez zaštite. Srdačno Te pozdravljam u prijateljstvu i ljubavi, pa Te molim da i Brigitu pozdraviš u moje ime, Tvoj bratić Egon« Rudolf Strasser je dugo promatrao to pismo. Oči su mu sjale a lice se trzalo. Iznenada baci ruke na pisaći stol i sakrije lice u njima. »Sigurnost! Sigurnost!« -jaukao je očajno. Napokon se uspravio i još jednom pročitao pismo, ovog put posve polagano, riječ po riječ. Razmišljao je o svakoj rečenici. Obuzeo gaje osjećaj, koji je prijetio da će ga smlaviti. Ako je Dagmar bila njegova kći, njegova prava kći, tad je postupao nedopustivo prema njoj. Zadao j.oj je bol koju nikada više neće moći ispraviti. Tako je razmišljao duboko potreseno. I uvijek ponovno nešto je vikalo u njemu: »Sigurnost! Tko će mi dati sigurnost?« Dagmar je čeznula za njim, ljubila ga još uvijek usprkos tome što se nije brinuo za nju, što joj nikada nije napisao niti jednu dobru riječ. Ako je bila njegova krv i meso tad to nije zavrijedio. Je li postojala tako velika sreća da prepozna svoje dijete i da više ne sumnja. Samo

94

GIGA

je nebo govorilo u njezinu korist, ukoliko je zaista imala crte njegova lica. Udubljen u misli sjedio je još i kad je zazvonio telefon. Podigao je slušalicu. Werner Falkner ga je pitao može li odmah s njim govoriti službeno. Rudolf Strasser je osjetio da je tog trenutka nesposoban za to. - Doñite za jedan sat ovamo, dragi Werner, ovog trenutka moram obaviti neki privatan posao rekao je. Morao je suzbiti u sebi uzbuñenje. Godinu za godinom trudio se izbrisati sjećanje na Dagmar i prešutjeti je u svojoj okolici. Nije mu uvijek uspijevalo prigušiti svoj unutarnji glas, koji je molio za nju, ali borio se protiv toga kao protiv neprijatelja. A sad je opet shvatio da susret meñu njima nije moguć, da to ne bi mogao podnijeti... To što se ovog sata dogañalo u njemu bila je ponovna borba osjećaja. Ali ovog put sumnja nije mogla pobijediti ljubav prema djetetu. Uvijek ponovno mamilo bi ga Egonovo uvjeravanje koliko mu je slična. Nije znao što bi, pa je šetao po sobi ne primjećujući kako vrijeme prolazi. Razmišljao je i o zdravstvenom stanju svog bratića i o tome da ovaj nije želio ostaviti Dagmar u društvu žene i kćeri. Sto je Egon želio time reći? Je li »grofica« možda loše utjecala na Dagmar? Ili nije bila dobra prema njoj? Obuze ga potajna sumnja je li njegovo dijete bilo dobro smješteno sve te godine u Egonovoj kući. Rudolf Strasser uhvati se za srce. Približavao se sedamdesetoj godini a srce mu više nije bilo najsnažnije. Borba u njegovoj duši još nije bila okončana kad je Werner Falkner ušao u sobu. - Imate li sada vremena saslušati moje prijedloge, gospodine Strasser? Rudolf Strasser pogleda ga odsutna pogleda. Zaboravio je da je naručio Wernera. Nastojao se svladati, pa je pogledao nešto sabranije u Wernerovo simpatično lice i njegove iskrene sive oči koje su tako pametno gledale. - Danas sam ponešto zbunjen, Werner, i ne znam bih li se mogao baviti poslovima. Ali, izvolite sjesti! Werner pomalo zabrinuto pogleda starog gospodina. Znao je da ga muči srce. - Ne izgledate najbolje, gospodine Strasser! Hoćemo li to odgoditi do sutra? - Ne, ne, možda je dobro da mi poslovi odvrate misli. Primio sam uzbuñujuću vijest od bratića o svojoj kćeri. - I protiv svoje volje stari je gospodin to izrekao, pa je primijetio da se Werner prestrašio i problijedio. Werner se doista prestrašio što je stari gospodin iznenada spomenuo svoju kćer, što se sve te godine nije dogodilo. A uz to i zato što je u srcu osjetio strah zbog Dagmar Strasser. - Nije se valjda vašoj gospoñici kćeri dogodila kakva nesreća? Rudolf Strasser pogleda zamišljeno Wernera. Zašto se mladić tako prestrašio? Zar bi ga dirnulo da se Dagmar nešto dogodilo? - Prestrašili ste se, dakle još niste posve zaboravili moju kćer? - zapita nekako čudno zamišljeno. Rumenilo obli Wernerove obraze. Tad izjavi posve iskreno: - Ne, gospodine Strasser, nisam je zaboravio. Mi svije nismo zaboravili, iako nismo htjeli govoriti o njoj iz straha da bismo vam mogli zadati bol. Začudilo me što ste je danas spomenuli nakon svih tih godina. Rudolf Strasser upitno pogleda Wernera. Ovaj je očigledno bio zbunjen jer je Rudolf Strasser iznenada spomenuo svoju kćer. Werner je često mislio na Dagmar. Kad bi ga neka mlada djevojka iz njegove okoline promatrala čeznutljivo, a on je bio čovjek koji se mogao sviñati ženama, tad bi i nehotice njezine oči počeo usporeñivati s očima lijepe Leonore Strasser koju je kao mladić obožavao. I tad bi govorio samom sebi da je Dagmar imala baš takve oči. Je li bila jednako lijepa i draga poput svoje majke? Je li ponekad mislila na njega? Ali uvijek bi odbacivao takve misli. Dagmar Strasser bila je sada odrasla mlada djevojka, pa je vjerojatno mislila na druge mladiće a ne na prokuristu svog oca. Nije mogao slutiti kako je

95

GIGA

osamljeno Dagmar živjela u dvorcu Consistelli. Iako je znao da dvorac leži osamljeno na nekom brijegu, ipak je poput tetke Brigite vjerovao da onamo dolaze gosti i da Egon Strasser ponekad odlazi sa svojim damama na izlet u Rim, ili barem u Firencu. Tako bi mlada djevojka imala prilike upoznati mladiće. Rudolf Strasser reče zamišljeno: - To se sve te godine nije dogodilo, jer nisam mogao podnijeti razgovor o Dagmar. Ne bojte se, Werner, ništa joj se nije dogodilo. Zbunila me vijest mog bratića da Dagmar ima već dvadeset godina. - Zar to niste znali, gospodine Strasser? - Nisam razmišljao o tome da je moja kći odrasla. Vi je očigledno niste zaboravili? Smiješak preleti Wernerovim licem. Bio je zaista radostan što je bez straha mogao razgovarati s gospodinom Strasserom o njegovoj kćeri. - Ne, zaista je nisam zaboravio. Moji roditelji i ja tako smo često razgovarali o vašoj gospoñici kćeri. A govorio sam i s gospoñom Hartmann. Nismo se usudili pred vama spomenuti njezino ime, jer smo osjećali da vas to boli. Zato sam radosno iznenañen što ste sami počeli govoriti o gospoñici Dagmar i nadam se da više nećete morati živjeti tako osamljeno. Mi svi vam to već dugo želimo. Rudolf Strasser se skupio, a Werner se prestrašio da je previše rekao. Sigurnost! Sigurnost! ponovno je zazvučalo u duši Rudolfa Strassera. Pogleda Wernera. Malo prije, kad se mladić toliko prestrašio pomislivši da se Dagmar nešto dogodilo, iznenada se sjetio nečeg. Dagmar i Werner Falkner! Ta misao ga nije napuštala. - Dakle svi ste to željeli? - zapita zamišljeno. - Neće vas to valjda čuditi, gospodine Strasser! Iskreno smo žalili što ste tako osamljeni. Nadajmo se da će se gospoñica Dagmar ubrzo vratiti kući. Sigurnost! Rudolf Strasser je duboko uzdahnuo i rekao brzo: - To još ne znam! Ali, vi ste imali neki poslovni prijedlog? Što mi želite reći? Werner se brzo sabrao i u kratkim crtama iznio svom šefu nove poslovne planove. Rudolf Strasser ih je sve prihvatio. Kad je završio sa svojim izlaganjem, Strasser uhvati Wernerovu ruku i srdačno je stisnu. - Vi ste očigledno sila vodilja ovog poduzeća. Nas dvoje starih, ja i vaš otac, vjerojatno bismo se pomirili s postojećim, kad se vi ne bi neprekidno brinuli za napredak ove kuće. Znam već dugo da vam mirno mogu sve prepustiti. Ma kako ste mladi, uvijek činite ono što treba. Vi ste pravi trgovački genije, dragi Werner, a poduzeće »Strasser i sin« ostat će u dobrim rukama. Wernerove oči zasjaše. - Usrećili ste me svojim riječima, gospodine Strasser! Vrlo sam ponosan na njih. Uvijek ću nastojati opravdati poklonjeno povjerenje. Neko su vrijeme ta dva muškarca ostala stajati držeći se za ruke, a Rudolf je toplim pogledom promatrao Wernera. - Budite uvjereni, Werner, da mi je kroz sve te teške i tužne godine pomogla sreća zbog vašeg napretka. I ja sam tome nešto pridonio, pa sam ponosan kao što je to i vaš otac. A sada vas ne želim dulje zadržavati. Htjeli ste u Cuxhaven, zar ne? - Da, gospodine Strasser! »Angela« će pristati, pa ću se odmah dovesti natrag s njom. Tako ću već na brodu moći pregledati dostavnice i ostale dokumente. Moram požuriti jer »Angelu« treba brzo opet natovariti. Rudolf Strasser kimnu. - Tad poñite, Werner! Mladić se oprostio, a Rudolf Strasser je opet ostao sam. I ponovno je pročitao Egonovo pismo, a njegova je duša žudjela za sigurnošću. Pitao se je li Dagmar njegova kći.

96

GIGA

XXVII Ostao je sam možda pola sata kad je ušla njegova tajnica i najavila mu da neka gospoña želi razgovarati s njime zbog nečeg vrlo važnog. - Neka gospoña? Nije rekla svoje ime? - Ne, rekla je da ime nije važno. - Tad žalim! Neka gospoña kaže svoje ime i svrhu posjeta, inače je ne mogu primiti. - Gospoña j e to predvidj ela, pa me zamolila da vam kažem ukoliko je odbijete, da se radi o nečem neizmjerno važnom za vas. Moli vas za razgovor od četvrt sata. Djeluje vrlo otmjeno i u crnini je. - Dakle dobro, uvedite gospoñu, ali ostanite u blizini. Čim pozvonim uñite, i izvedite gospoñu! Nemam mnogo vremena za privatne razgovore. Tajnica je izašla i odmah zatim pustila u sobu ženu u crnini. Bila je to Leonora Magnus. - Čime mogu zahvaliti vaš posjet? - zapita Rudolf Strasser kratko i odlučno. Leonori se jedva uspjelo sabrati, jer taj je susret probudio u njoj osjećaj krivnje. Bila je duboko potresena stoje ponovno srela svog bivšeg muža. Glas ju je izdao a ruke su joj drhtale kad je maknula veo s čela i pogledala ga vlažnih očiju. Rudolf se trgnuo kad je ugledao njezino lice. - Leonora! - zaviknuo je i obuzet slabošću pao na stolicu. Činilo se kao da će Leonora potrčati prema njemu kako bi mu pomogla, ali nije se usudila učiniti niti korak. Rudolf se nastojao svladati svim silama, pa je zatim rekao glasom promuklim od uzbuñenja: - To ste mi mogli prištedjeti, gospoño Magnus. -Leonora je čvrsto stisnula ruke. - Ne, to nisam mogla prištedjeti, Rudolfe. Oprosti, što te tako zovem, ali ne mogu drugačije. Molim te, slušaj me! Moram ti reći nešto neizmjerno važno. Bila sam kod Brigite, čeznula sam za svojim djetetom, pa sam je htjela vidjeti jednom barem iz daljine. Tad sam čula... Brigita mi je sve ispričala. Rudolfe, ne mogu te drugačije zvati, ti si otac mog djeteta. Problijedio je na smrt i čvrsto držao ručke svoje stolice. Njegove su oči netremice zurile u njezine. - Otac tvog djeteta? Je li ti Brigita rekla i zašto sam je poslao iz kuće? - procijedi hrapavo. - Da, Rudolfe, i zato sam ovdje. Moram ti priznati, trenutak sam mislila iskoristiti tvoje sumnje i osigurati Dagmar za sebe. Mogla sam to postići jednom jedinom laži i moja bi kći pripadala meni. Ne slutiš koliko sam patila od čežnje za njom. Mamilo me osigurati dijete za sebe, a da nitko drugi ne bi imao prava na njega. Ali nadvladala sam tu želju. Nemam prava privezati svoju kćer uza se. Ali i ti nemaš to pravo zbog svojih sumnja, Rudolf! Zar ti srce nije govorilo da je Dagmar tvoja kći? Misliš li da bih ti je bila ostavila kad bi moj drugi muž bio otac tog djeteta? Ne, ostavila sam ti je samo zato što je tvoja i što sam vjerovala da će joj kod tebe biti dobro i da ćeš je čuvati. Nisam mogla slutiti da ćeš osiromašiti samog sebe i odagnati dijete zbog svoje sumnje. Zašto me nisi pitao prije nego što si je odbacio? Oduzela bih ti svaku sumnju, a moje dijete ne bi živjelo bez doma u izgnanstvu. Duboka je bol ležala u tim riječima koje su i njega duboko potresle. Ipak se borio protiv toga i uzbuñeno rekao: - Bih li ti mogao vjerovati nakon svega što si učinila? Spustila je glavu. - Ne, ne bi mi mogao vjerovati da nisam imala dokaza. Nikada te ne bih tako prevarila, Rudolfe! Godinu za godinom bila sam ti vjerna dok nisam ponovno srela ljubljenog čovjeka. Nisam ga mogla ostaviti sama s njegovom ljubavlju. Ali nije me smio ni dirnuti sve dok sam bila tvoja žena. Otišla sam zato jer te nisam željela prevariti i osramotiti. Nisam se htjela prikloniti nekom drugom dok sam živjela u tvojoj kući. Otišla sam poštena od tebe. Ni sada ne zahtijevam da mi vjeruješ. Zato sam zahvalna nebu što ti mogu pružiti dokaze. Plamenih je očiju promatrao njezino još uvijek lijepo lice koje je toliko ljubio. Sad se trgnuo. - Dokaz? Imaš dokaze daje Dagmar moja kći?

97

GIGA

- Da, na sreću ih imam i zato sam došla da ti još jednom poklonim tvoje dijete. Time ću se vjerojatno iskupiti za ono što sam ti nanijela. Dugo juje gledao. Nije mogao drugačije, morao joj je vjerovati. Njegove su oči netremice promatrale njezino lijepo lice koje više nije bilo u cvijetu mladosti, ali je imalo neki plemeniti sjaj. Izvukla je iz torbice nekoliko pisama. Položila ih je pred njega. Tad je rekla kako je mirno mogla: - Carola Magnusa srela sam, nakon što sam se zaručila za tebe, tek nakon mnogo godina. Tada je naše dijete već bilo roñeno. Dagmar se rodila jedanaest mjeseci nakon našeg vjenčanja. Carol Magnus je dva tjedna nakon što sam se zaručila s tobom otišao u Rigu i tamo svirao kao prvi violinist u orkestru. To je bio njegov prvi angažman. Nije tamo mnogo zarañivao ali je taj posao obavljao godinama. Kroz sve te godine nije niti jedan dan, niti jedan sat napuštao Rigu, jer je svakog dana svirao u orkestru. Za sve te godine primila sam od njega samo tri pisma. Možeš ih pročitati, to pokojnika neće uvrijediti. On sam bi mi rekao da to učinim kad bi još bio na životu. Pogledao ju je potresno. - Ti si udovica? - Da, i neću ti reći kako mije teško. Ali moj prvi put, nakon što sam muža otpratila u grob, bio je do mog djeteta. Pročitaj ta pisma, iz njih ćeš vidjeti koliko je Carol Magnus patio što nisam postala njegova, već sam se udala za drugoga. Prvo je pismo stiglo neko vrijeme nakon Dagmarina roñenja. Čitao je o tome u novinama u kojima si oglasio njezino roñenje. U njemu ćeš spoznati sav jad stoje netko drugi postao ocem mog djeteta. Čitaj sam koliko ti je zaviñao. Otišao je iz Rige tek kad su Dagmar bile četiri godine. Našao je mecenu koji je vjerovao u njegovu umjetnost i pomogao mu. Vidjela sam ga istom kad je Dagmar bilo već više od pet godina. Tada je za mene počela neopisiva borba izmeñu strasti, te osjećaja dužnosti i majčinske ljubavi. Napokon sam uvidjela da sam preslaba i da se ne mogu braniti od njegovih žarkih molbi. Znala sam da moram krenuti s njim, ukoliko nisam htjela nanijeti sramotu tvojoj kući. Tako, Rudolfe, sada znaš sve što sam ti mogla reći. Pročitaj pisma, pa ako te ona ne budu mogla uvjeriti, raspitaj se u Rigi jesam li govorila istinu. Tad pozovi svoje dijete kući, pa neka ti barem uljepša starost. Kad pisma jednom pročitaš i više ih ne budeš trebao pošalji mi ih. Brigita ima moju adresu. Još ću danas otputovati u Lugano gdje sada živim. Neka mi Brigita javi je li se Dagmar vratila u svoju očinsku kuću. Rudolf Strasser je skrio lice rukama i sjedio tako duboko potresen. Vjerovao joj je i bez tih pisama, bez dokaza. Saznanje daje svoje dijete, svoju krv i meso protjerao od kuće, mučila ga je više nego išta drugo u životu. Dugo je tako sjedio. Leonora gaje promatrala samilosno. Nije se usudila pristupiti mu i pogladiti ga po glavi, iako bi to rado bila učinila. Ali nije se usudila dok se nije sabrao. Napokon je podigao glavu i pogledao je mutnim očima. - Uzmi svoja pisma, Leonora, ne želim ih čitati. Vjerujem ti! Znam da nemam pravo proglasiti te krivom, jer sam to i sam. Ono što sam zgriješio djetetu svojim sumnjama i nepovjerenjem, nije manje no što si ti učinila. Naše ubogo dijete moralo je skupo platiti našu krivnju. Moram ti zahvaliti što si mi ipak sada donijela mir i sigurnost. Sad znam da je Dagmar moje dijete. Svi smo mi grešnici! Morao sam znati da mlada žena od dvadeset godina ne može postati sretna uz čovjeka od pedeset. Oprosti i ti, meni, kao što opraštam tebi. A kad se Dagmar vrati, tad ću joj pričati o njezinoj majci i to na takav način da ti oprosti i prihvati te. Ne želim biti sebičan i zadržati je posve za sebe. Naći ćemo načina da oboje budemo zadovoljni. Uzmi svoja pisma, a sad te molim, ostavi me sama! Danas sam doživio i odviše toga. Moram se prvo nastojati smiriti. Pristupila mu je i uzela svoja pisma. - Hvala ti, Rudolfe, što mi vjeruješ i što si mi oprostio. Ja tebi nemam što opraštati. I hvala ti

98

GIGA

što mom djetetu nećeš reći ništa loše o njegovoj majci, i što ćeš mi dopustiti daje vidim. Zbogom, Rudolfe, i neka Bog bude s tobom! Pružila mu je oklijevajući ruku. On ju je dohvatio i čvrsto stisnuo. Tako su ostali neko vrijeme, okom u oko, rukom u ruci. Nestalo je sve gorčine. Leonoraje tiho povukla ruku i otišla nakon stoje ponovno spustila veo preko lica. Rudolf Strasser sjedio je dugo kao ukočen razmišljajući o onome što mu je današnji dan donio. Najradije bi odmah pisao Egonu, ali ruka mu je toliko drhtala da je to odgodio dok se ne smiri. Tad je pozvao svog starog prijatelja Hermanna Falknera i ispričao mu sve što gaje mučilo i daje svoju kćer, za koju nije vjerovao daje njegova, zauvijek htio maknuti od sebe. A i to da je njegova žena bila kod njega i raspršila sve te sumnje. Hermann Falkner gaje slušao duboko potresen, pa je nastojao umiriti tog duboko potresenog čovjeka. - Još nije kasno, gospodine Strasser, sve ispraviti i radovati se svom djetetu, iako se proteklo vrijeme ne može vratiti. Radujem se iskreno što ću ponovno vidjeti vašu kćer. - Dragi prijatelju - prekinu ga Rudolf Strasser - dopuštam vam da svom sinu i svojoj ženi sve ispričate, a i to da će se moja kći vratiti kući. Dostaje tog skrivanja! Werner će se radovati kad čuje da se Dagmar vraća, ne mislite li? Pritom je pažljivo promatrao Hermanna Falknera. Ovaj je kimnuo i nasmiješio se. - Dakako! Nije prošao niti jedan dan a da nije pitao neće li se gospoñica Dagmar napokon vratiti kući kako više ne biste bili tako sami. Bilo je kao da Rudolf Strasser želi još nešto reći, ali tada se ipak predomislio i uspravio se. - Sad ću se odvesti kući i sestrični Brigiti javiti što se dogodilo. Sada su sve moje sumnje uklonjene. Ta dobra duša snosila je sa mnom svu tugu. Pritom je svladavala svoju čežnju za Dagmar. Radovat će se. Oba gospodina stisnuše si ruke i rastadoše se.

99

GIGA

XXVIII Dagmar je u meñuvremenu s grozničavim uzbuñenjem čekala na odgovor svog oca. Jedva joj je uspijevalo svladavati se, jer je govorila samoj sebi da na neki način mora saznati pravu istinu o svemu što su joj tako dugo skrivali. Stricu Egonu bilo je gore iz dana u dan. Bio je već tako slab da nije mogao napuštati sobu. Dagmar je neprekidno bila kraj njega, jer ga ni žena ni kći nisu željele njegovati. Za njegovanje bolesnika bilo je potrebno više strpljenja i požrtvovnosti no što su to te dvije bezosjećajne žene imale. Smatrale su posve u redu što se Dagmar brinula za bolesnika, što se žrtvovala i neprekidno bila kraj njega. Jedva bi joj ponekad uspjelo skinuti haljine sa sebe, jer kad bi se stric loše osjećao, ne bi odlazila u svoju sobu već bi odjevena legla na otoman u njegovoj sobi da bi uvijek bila kraj njega ako bi je trebao. Samo kratko vrijeme u smiraj dana odlazila bi po želji strica Egona na šetnju u park. - Ne smiješ dovoditi u opasnost svoje zdravlje, ionako se odviše brineš za mene - govorio joj je često. Tako je Dagmar i danas kasno poslijepodne pošla zaraslim puteljkom. Nakon nekog vremena srela je Elenu koja je šetala sama jer je glavobolja zadržala njezinu majku u sobi. Elena podrugljivo pogleda Dagmar. - Milosrdna sestra radije šeće nego li čuva bolesnika - rugala se. - Ne, Elena, ne šećem radije, ali stric Egon zahtijeva da svakog dana odlazim na šetnju. Inače ga ne bi ostavljala. Neopisivo ga žalim jer je tako bolestan. - Gluposti, otac i nije tako bolestan. Samo se premalo kreće. Od toga je postao ukočen - rekla je okrutno Elena. - Na žalost, varaš se, Elena! Tvoj je otac mnogo bolesniji no što ti i tvoja majka mislite. - Tad bi zahtijevao da doñe liječnik. Ne zove ga da taj ne bi ništa pronašao kod njega. - Ne, ne poziva ga jer zna da mu više ne bi mogao pomoći, a želi prištedjeti novac, kako biste vas dvije imale sve što vam je potrebno. - Bože moj! Kitiš se aureolom plemenitosti. Vjerojatno misliš da ti to pristaje? - Ne ukrašavam se osjećajima i svojstvima koje ne posjedujem. Ali ni za što na svijetu ne bih tako bešćutno govorila o svom ocu kako ti to činiš - izjavi Dagmar promatrajući ljutito Elenu. Elena je pocrvenjela od bijesa. - Ne budi drska, draga moja! - Nisam drska. Ali kad smo već kod toga, htjela bih ti reći da tvoj ubogi otac pati zbog toga što si tako bešćutna prema njemu. Elena se trgnula. - Kako se usuñuješ tako govoriti sa mnom? Dagmar je mirno promatrala ljutito i nadmeno lice svoje sestrične. - Činim to samo zbog tvog oca, iako i pomalo zbog tebe. Morat ćeš se cijeloga svog života mučiti predbacivanjima, ako tvoj otac umre od te bolesti a ti mu nisi pokazala niti najmanje suosjećanje. - Ne miješaj se u moje poslove, ti drsko stvorenje! - A ti nemaš srca! - dobaci joj mirno, ali odlučno, Dagmar. - Kako se usuñuješ? Kako to možeš meni reći? Ne zaboravi tko je pred tobom. Ja sam kći grofice Consistelli. - Ne! - odgovori mirno Dagmar. - Ti si kći gospoñe i gospodina Strassera. Sada se Elena više nije mogla svladavati. Zaboravila je sav oprez i doviknula Dagmar: - A tko si ti? Ti si bastard, stvorenje roñeno u sramoti. Tvoj otac, o kome tako rado govoriš, i nije tvoj otac. Odagnao te jer te više ne želi gledati. Nakon što je tvoja majka pobjegla s onim glazbenikom saznao je i to, pa te otjerao. A jer je bio i odviše plemenit da te ostavi golu i bosu nije te bacio na ulicu, već te poslao ovamo. U svojoj plemenitosti učinio te i svojom nasljednicom, jer si pred zakonom još uvijek njegova kći. Ali njegovi smo pravi nasljednici

100

GIGA

mi, mogli bismo ti oduzeti to nasljedstvo, a to bismo i učinili kad te otac u svojoj dobrodušnosti ne bi štitio. Mrzimo te jer si nam oduzela naše nasljedstvo! Majka i ja te mrzimo! Sada napokon znaš sve, ti drsko stvorenje. Nikada se više nećeš usuditi tako govoriti s kćeri grofice Consistelli. Dagmar je stajala kao ukočena promatrajući od bijesa unakaženo Elenino lice. Činilo joj se kao da joj je netko skinuo veo s očiju i kao daje iznenada shvatila tu užasnu tajnu. Sve ono što ju je tako dugo mučilo, što nije mogla shvatiti i razumjeti, to joj je tog trenutka postalo jasno. Misli su joj letjele glavom. Vidjela je mračno očevo lice, njegovu hladnoću, nakon stoje majka nestala. Sjetila se toga da nitko pred njim nije smio spomenuti majku. I da je tako dugo bila daleko od njega a daje ni sada nije pozvao kući. Obuze je užasna bol i očaj. Ugaslih očiju i smrtno blijeda lica promatrala je pobjedonosnu Elenu. Napokon je dršćućim rukama prešla preko očiju. - Je li to istina, Elena? Elena je sada postala pomalo nesigurna, jer se sjetila oca. Ali odgovorila je odlučno: - Istina je! Misliš li da sam to izmislila? Sama si kriva što sam ti to rekla. Izazvala si me. Otac nije htio da to saznaš, štiti te jer te žali. Ali istina je. Već sam ti to dugo željela reći. Dagmar je stisnula dlanove. Gorak se smiješak pojavio na njezinim usnama. - Da, to ti vjerujem. Sigurno ti je užasno pritiskalo dušu. Ali sada si se toga riješila, pa iako si me pogodila u srce, ipak sam ti zahvalna za to, jer sada napokon sve znam. Sad napokon shvaćam zašto su me protjerali. I Dagmar zagrli deblo pritisnuvši lice na koru. U toj je kretnji bilo toliko bola i bespomoćnosti da bi svatko drugi osim Elene bio duboko dirnut. Ova se osjećala nelagodno, ali ne zbog Dagmarine tuge, već zato što će otac sada sigurno vikati. Ali nije htjela da to Dagmar primijeti. Zato je nastavila pobjedonosno: - Sada možeš otrčati ocu i tužiti me da sam ti to rekla. Ali tada se nemoj čuditi ako ga uzbuñenje ubije, tu odgovornost moraš ti snositi. Dagmar se polagano okrenula prema njoj i pogledala je tako da je Elena ipak morala spustiti oči. Dagmarin je pogled bio beživotan i ugašen. - Ne brini, neću to reći tvom bolesnom ocu, ali molim te, poñi k njemu, i reci mu da se loše osjećam. Danas više ne mogu otići k njemu, primijetio bi da nešto skrivam od njega. Ostani kraj njega i ne ostavljaj ga sama tako dugo dok ne doñem ponovno k njemu! Radovat će ga što se brineš za njega. Budi dobra prema njemu! Ne mogu sada doći pred njega... moram... moram... ostati sama. Te je posljednje riječi kriknula u užasnoj boli. Spustila je ruke s debla i oteturala kao da je pijana. Nije se više okretala već se povukla u svoju sobu, zaključavši vrata za sobom. Tamo ju je napustila sva snaga i pala je na pod poput posječena stabla. Dugo je tako ležala. Nije bila u nesvijesti, ali nije ni imala snage da se pomakne. Nije mogla ni jasno misliti. Znala je samo jedno. Bila je bastard, stvorenje roñeno u sramoti. Kao da joj je to Elena neprekidno dovikivala glasom punim mržnje. Te su riječi u njoj gorjele poput otrova. Tek nakon nekoliko sati uspjelo joj je ustati. Ali odmah je opet pala na stolicu jer je koljena nisu nosila. Njezine su misli lutale u prošlost i promatrale sada sve u drugom svjetlu. Vidjela je samu sebe u svojoj »očinskoj kući« u malom krevetiću sa svijetlo-plavim pokrivačem. Vidjela je oca i majku kako zagrljeni stoje i promatraju je smiješeći se. Vidjela je svoju otmjenu lijepu majku kako se igra s njom i šaleći se šiva haljinu lutki Lizi. A tad ju je vidjela kako uvijek ponovno plače kad bi ju grlila. Jednoga je dana nestala, a otac je postao zlovoljan i mračan i nije je više grlio. Jedva bije i pogledao. Nije pred njim smjela govoriti o majci. A onoga dana kad je vidjela sunce nad njegovom glavom, bacio je stolicu i zaviknuo kako to više ne može podnijeti. Da, sada je znala što to nije mogao podnositi. Nije je mogao promatrati bez mržnje i gorčine. A tetka Brigita joj je ispričala da mora otputovati daleko u školu. Tetka Brigita bila je tako

101

GIGA

dobra i mila prema njoj. Iako je tada već sigurno znala daje ona dijete roñeno u sramoti. Draga, dobra tetka Brigita! Tad je došao stric Egon i odveo je. Još se posve točno sjećala da se otac nije oprostio od nje. Dopustio je da ode, a daje nije ni pogledao. Samo je Werner došao, taj dragi, mili Werner i donio je cvijeće i kutiju bombona. Podigao ju je i pogledao je samilosno. Ubogo dijete! Ubogo dijete! Da, to joj je Werner govorio u ono doba. I onda kad se s njom i njezinim lutkama igrao u paviljonu. Ubogo dijete! Da, to je još posve dobro zapamtila. Znao je zastoju je nazvao ubogim djetetom. Samo što to ona tada nije razumjela. I Werner ju je volio, to je točno znala. Volio ju je i žalio, jer je bila dijete sramote i nije imala ni oca ni majke. Ubogo dijete! Sjećanje na riječi »Ubogo dijete!« rastrgle su željezni obruč koji je stiskao Dagmarine osjećaje. Iznenada joj potekoše suze iz očiju koje su je pekle, a te suze odnesoše sva nadanja i svu vjeru te mlade duše. Samo se zahvalnost nije ugasila, duboka zahvalnost koju je osjećala za tetku Brigitu i Wernera - i za strica Egona. Oni su je voljeli i tada kad ju je otac odbacio. Kako ju je boljelo što je sada morala misliti na oca kao na stranog čovjeka. Tako gaje voljela, a voljela ga je još i sada, i u duši osjećala duboku sućut prema njemu. Osjećala je koliko je morao patiti. Nikada ga neće voljeti drugačije nego kao svog oca, iako je se odrekao. Sada je već znala što će pisati u pismu koje je stric Egon očekivao kao odgovor na svoje i u kome je u svojoj dobrobiti možda još jednom molio za nju. Taj će odgovor glasiti: »Ne želim vidjeti to dijete koje nije moje i koje je samo pre varom steklo moje ime.« Sjetila se i svoje majke. Pobjegla je s nekim glazbenikom. Je li taj glazbenik bio njezin otac? Kako je bila tužna i bespomoćna! Napustili su je otac i majka, a čovjek, za koga je tako dugo vjerovala daje njezin otac, brinuo se za nju samo jer je bio velikodušan i plemenit. A možda i jer je po zakonu nosila njegovo ime. I zbog tog imena htio ju je učiniti i svojom nasljednicom. Ne, nikada neće prihvatiti to nasljedstvo. Elena i njezina majka mogle su biti mirne, mogle su to nasljedstvo zahtijevati za sebe. Nikada se neće boriti za njega. Što joj je bilo do toga? Ništa! Jer danas je postala tako siromašna da tome nisu mogli pomoći ni novac ni posjed. Izgubila je najveće blago koje čovjek posjeduje. Kako je nevažan prema tome bio gubitak imetka. Bila je odviše neiskusna a da bi shvatila koliko je novac važan. Može učiniti i najgoru bol snošljivom. Nikada nije posjedovala ni novčića. Što bi ovdje u dvorcu i mogla započeti s novcem? U toj nesreći sve joj se ostalo činilo nevažnim. Sjedila je tako satima u najdubljem očaju i nije se usudila izaći iz sobe. Mogla je pobjeći samo stricu, jedinom čovjeku koji je bio dobar prema njoj. Ali njemu nije smjela ništa reći, nije mu smjela zadati bol, jer je znala da bi se užasno uzbudio zbog Elenine okrutnosti. Njegovo bi se stanje pogoršalo, a trebalo ga je štedjeti. Nadala se daje Elena bila kraj njega i njegovala ga. Ona pak morala je sestrični čak još biti i zahvalna što joj je napokon rekla istinu. Sad će barem biti spremna kad stric Egon primi odgovor. Kako će se sada snaći u životu, nakon stoje sve saznala, to još nije mogla znati niti bilo što odlučiti jer je bila i odviše uzbuñena. Pala je noć. Dagmar je još uvijek sjedila u svojoj sobi kraj otvorena prozora. Mjesec se uzdignuo iznad parka a nebo je bilo obasuto zvijezdama. Tamo preko uzdizale su se poput tamnih piramida ciprese iznad cvatućih grmova. Visoki zid parka uokviravao je tu ozbiljnu i svečanu sliku. Sve je to na Dagmar djelovalo poput groblja - groblja okružena zatvorskim zidom. Zadrhtala je i pogledala vlažnih očiju prema nebu. Zašto je bila nalik otpalom listu nošenom olujom? Što je zgriješila daje morala toliko patiti? Gdje je bila njezina majka? Zar je bila tako bezosjećajna i okrutna da ju je ostavila u kući čovjeka kojeg je prevarila? A ipak ju je jednom ljubila, da... milovala ju je nježno i nazivala svojim slatkim djetetom. Sjećala se dobro toga. Njezina lijepa, slatka majčica - izgubljena žena? Tko je bio njezin otac? Kome je pripadala? Nikome! Bila je posve sama na svijetu

102

GIGA

izručena milosti i nemilosti čovjeka koga je njezina majka prevarila, koga je dosad nazivala ocem i voljela ga. Kako će moći podnijeti taj život nakon što su joj strgali veo s očiju? I dosad joj je život bio tužan i pust, a sada će postati još i bjedniji. Kad bi barem mogla umrijeti! Osjećala se suvišnom na ovoj zemlji. Položila je ruke na križ prozora i naslonila lice na njih. Te noći nije legla, već je sjedila kraj prozora i gledala prema beskonačnom nebu. Zadrhtala bi kad bi začula noćnu pticu koja je preletjela kraj nje i kad bije struja zraka dotakla poput mrtvaca hladnih prstiju.

103

GIGA

XXIX Elena je, nakon što je napustila Dagmar, pomalo prestrašeno pošla majci i priznala joj što se dogodilo izmeñu nje i Dagmar. Dakako, sve je prikazala u povoljnom svjetlu za sebe: - Ne možeš zamisliti, majko, kako je bila drska. Nisam joj to mogla dopustiti, pa sam napokon morala olakšati srce. Oči gospode Katarine zasjaše. - Ne mogu te prekoriti, Elena, dosta često sam i sama morala potisnuti takve riječi. Ponaša se tako nadmeno i tobože pošteno da čovjeku može prekipjeti žuč. Dobro je što si joj to rekla. Dakako, ako to otac sazna bit će gužve. Upravo je smiješno koliko se brine za tu djevojku. Nas dvije mu više ne značimo ništa. Cijeloga je dana zajedno s njom. Gospoña Katarina je zaboravila da se ona i Elena nisu brinule za bolesnog muža i oca, a njega mu je bila potrebna. Svu su brigu oko bolesnika vrlo rado prepustile Dagmar. Bilo im je neugodno i dosadno što mu je bila potrebna pažnja. Nisu mu je htjele pružiti. Uvjeravale su same sebe kako uopće i nije tako bolestan kako tvrdi. Po njihovu mišljenju samo se opustio i nije se htio kretati, Budući da nije neprekidno ležao u krevetu i nije pozivao liječnika, mislile su da samo očijuka sa svojom bolešću. Gospoña Katarina je doduše nekoć bila i pomalo zaljubljena u svog muža, dok je još bio onaj lijepi i otmjeni kavalir. Ali zaljubljenost se sve više gasila otkad joj više nije mogao pružiti sjajan život. Njoj se činilo kao da ju je na neki način prevario a nije obraćala pozornost na to da je najvećim dijelom ona, zbog svoje rastrošnosti, bila kriva za propast njegova imetka. Krivila je samo njega. Kad se taj običan njemački grañanin već usudio zaprositi groficu Consistelli, tad je bila njegova dužnost do smrti joj pružiti sjajan život. Inače će u njezinim očima izgubiti značenje, a to se i dogodilo. Smatrala je daje počinio zločin prema njoj i njezinoj kćeri što nije svim silama nastojao lišiti Dagmar njezina nasljedstva. Ono je zapravo pripadalo njima. Bila je vrlo vješta u tome da ne obraća pozornost na ono što nije bilo u skladu s njezinim željama. Zato kao da uopće nije primjećivala Dagmarinu sličnost njezinoj kćeri, a time i svom ocu, što je očigledno značilo da je bila njegovo dijete. Za nju je Dagmar bila i ostala dijete sramote, jer je to odgovaralo njezinim željama. Da je Egon nastojao lišiti Dagmar njezina nasljedstva, tad bi u njezinim očima opet postao netko. Ali kako se to nije dogodilo, već je naprotiv stao na stranu Dagmar, izgubio je u njezinim očima svako pravo na život. Pa iako to nije željela priznati ni samoj sebi, zapravo je već dugo vremena priželjkivala njegovu smrt. Njegovom smrću postao bi slobodan put kojim su željele krenuti ona i Elena kako bi prisvojile Dagmarino nasljedstvo. Pritom čak nije ni pomišljala na to daje to bio zločin, već je govorila samoj sebi da samo uzima ono na stoje imala pravo. Topla krv gospoñe Katarine spojila se s hladnim i proračunatim razmišljanjem koje je u užasnoj okrutnosti sklanjalo s put sve što ju je smetalo. U svojoj želji za luksuznim životom i bogatstvom, ta se žena ne bi libila ni umorstva kad bi bila sigurna da će proći bez kazne. Stvarajući planove o tome kako će Dagmar lišiti nasljedstva često je pomišljala i na umorstvo. Ali plašila se da se umorstvo ne bi moglo sakriti zauvijek, pa ju je samo strah sprečavao da izvrši te mračne planove. Uvijek bi ponovno s Elenom i Marijetom raspravljala o tome kako bi se mogle zamijeniti uloge Dagmar i njezine kćeri. U njihovim očima to nije bio zločin, nego samo pomaganje sudbini. Pritom niti majka, a niti kći, nisu imale sažaljenja prema Dagmar. Ova se morala pomiriti s mišlju daje bila dijete sramote i zapravo nije imala pravo na život. Govorile su samima sebi i to, da, ukoliko doñe do izmjene uloga, Dagmar neće praviti tolike poteškoće sada kad je znala da nije kći Rudolfa Strassera. Grčevito su se držale tog saznanja, ne misleći ni na što drugo nego da Dagmar nije ni bila Rudolfova kći.

104

GIGA

Elena je odgovorila na majčine riječi: - Ne brini, Dagmar neće ništa reći ocu. Objasnila sam joj da bi time oca uzbudila i da će ona biti odgovorna ako se njegovo zdravstveno stanje pogorša. Obećala mi je da će šutjeti pred njim. Gospoña Katarina je odahnula. - To je dobro! Bit će bolje ako otac ništa ne sazna. Elena je otišla k ocu i ispričala mu daje Dagmar dobila jaku glavobolju, pa se povukla u svoju sobu. - Danas ćeš se morati zadovoljiti sa mnom, oče, a to ti neće biti ugodno. Ja sam naime nespretna što se tiče njege bolesnika. Osim toga, majka i ja niti ne vjerujemo da si ozbiljno bolestan -nasmiješila se. Egon Strasser je čudno pogledao kćer. - Ne vjerujete da sam ozbiljno bolestan? Imate pravo, nije ugodno razmišljati o bolesnicima i bolestima. Najradije uopće ne obraćajte pozornost na moju bolest. Ne bih ti htio zadavati mnogo muke, jer znam kakva je žrtva za tebe izdržati nekoliko sati kraj mene. Elena se prisilila pobuniti na te riječi. - Nemoj tako govoriti! Rado sam kod tebe. Ali kad je Dagmar ovdje osjećam se suvišnom. Umorni se smiješak pojavi na njegovim usnama. Tad zapita zabrinuto: - Dagmar valjda nije ozbiljno bolesna? - Nije, već sam ti rekla daje boli glava. Ali on nije bio siguran u to. Nije bio Dagmarin običaj da se zbog glavobolje povuče i ne izvršava svoju dužnost. Bio je već dugo zabrinut da će se iscrpsti njegujući ga. A ipak nije imao snagu poslati je od sebe, jer je ona bila njegova jedina utjeha. Šuteći je gledao pred sebe, a oči su mu bile mutne. Bude li njegovo pismo Rudolfu postiglo uspjeh, tad će Dagmar ubrzo napustiti dvorac. A tad se nitko više neće brinuti za njega. Suznih očiju pogleda kćer. Elena je dohvatila knjigu i udubila se u čitanje. Nije se brinula za njega. Smatrala je svoju prisutnost dovoljnom. Kako je bilo drugačije kad je Dagmar bila kraj njega. Čitala mu je svaku želju s očiju, brinula se za njega, popravljala mu jastuke, donosila hladno piće i čitala mu ili razgovarala s njim. Sve je to činila s ljubavlju i brigom. Kako su različite bile te dvije mlade djevojke, iako je postojala izvjesna vanjska sličnost meñu njima. Nije se zapravo moglo ustanoviti u čemu je bila ta sličnost. Dagmar je imala posve drugačije oči od Elene. Njezine su oči bile dobre i plemenite, a Elenine hladne poput očiju njezine majke. Na Dagmarinu se licu ocrtavala plemenitost duše, poštenje i blagost, dok je Elenino lice bilo hladno i bezosjećajno. Uzdahnuo je, a Elena podignu pogled s knjige. - Želiš li nešto, oče? - Ne, hvala ti, ne daj se smetati u čitanju - rekao je pomalo gorko. U tome je i bila razlika. Elena će učiniti samo ono što bude zahtijevao od nje, a Dagmar je pogañala njegove želje i ispunjavala ih brižno bez riječi. Nakon nekog vremena došla je u bolesničku sobu i gospoña Katarina. Neko je vrijeme brbljala na svoj živahan, neumoran način, trčala po sobi, otvorila sve prozore tako daje nastao propuh. Uz to je imala tako snažan parfem daje smetao bolesniku. Morao se boriti protiv mučnine, jer bolesnici su obično osjetljivi na miris. Nije rekao ništa, jer je shvatio da Katarina očekuje njegovo priznanje što se jednom udostojala doći na neko vrijeme u bolesničku sobu. Odmah bi se uvrijedila kad bi se usudio reći da ga taj miris smeta, ili da ne podnosi propuh. A njemu je bio potreban samo mir. Egon Strasser nije nikada bio čovjek snažnih osjećaja. Pametan odgoj učinio bi ipak od njega posve razumna čovjeka. Ali roditelji su ga razmazili, a došao je i prerano u posjed imetka, pa ga je lagane ruke potrošio. Preostala je samo njegova dobrota srca. Dok je bio bogat to su

105

GIGA

obilno iskorištavali. Davao je svima koji su ga molili pomoć, dok sam više nije imao. Pomirio se bez prigovora sa svojim novim životom za koga je sam bio kriv. Bio je zadovoljan što mu nije još i gore. Uvijek je plivao po površini života, možda samo zato što nije imao nikoga tko bi mu ukazao na nešto drugo. Vrlo se promijenio otkad je Dagmar živjela u kući. Nije više bio onaj stari Egon Strasser koji je, tako reći, slijepo prolazio životom. Sada je promatrao svijet i ljude prodornijim očima. Tome je mnogo pridonijela veza s Dagmar. Ona gaje nježnom rukom odvela na put na kome je mogao otkriti cvijeće koje ranije nije cvalo za njega. Svojom ozbiljnošću mlada je djevojka, i bez svoje volje djelovala na njega. Iznenada se u njemu rodilo bolno saznanje daje život utrošio uludo i u ništavnostima. Kajao se, ali je isto tako i shvaćao da se na tome ništa više ne može promijeniti. Osjećao je daje stigao do kraja života. To pomirenje sa sudbinom koju je sam zaslužio imalo je u sebi neku veličinu. A ta tiha veličina dijelila ga je sve više od žene i kćeri. Sve je više shvaćao koliko su površne i utvarane. Osjećao je, iako se to nisu usudile reći, da zavide Dagmar na njezinu nasljedstvu. Bilo mu je teško što se nije dovoljno brinuo za odgoj svoje kćeri i što je dopustio da mu žena i odviše utječe na nju. Sada je već bio odveć umoran i slab a da bi mogao još nešto promijeniti. Nedostajala mu je čak i volja za to, jer je znao da bi sve bilo beskorisno. I tako je pustio da sve teče svojim tijekom. Doduše, kad bi slutio kakve je zločinačke namjere imala njegova žena, tad bi se možda još jednom bio probudio iz svoje obamrlosti. Ali nije znao za to. Dok je tako tužno razmišljao, njegova žena i kći udubile su se u živahan razgovor. Pričale su o kroju suvremenih haljina, ne obraćajući pozornost na njega. Egon je čeznuo za pažljivom Dagmar i pitao se zabrinuto nije li briga za njega i njegovanje bila prenaporna za mladu djevojku. Drhtao je pri pomisli da će možda ubrzo otići od njega, a u isto vrijeme je predbacivao samom sebi što već ranije nije pisao Rudolfu Strasseru. Stidio se i predbacivao samom sebi što ju je želio zadržati samo zbog novca koji mu je Rudolf slao. Znao je posve dobro daje tijekom vremena Dagmar imala sve manje koristi od tog novca slanog za njezin odgoj. Najveći su dio njegova žena i kći potrošile na beznačajne stvari, dok se Dagmar morala zadovoljiti jednostavnim haljinicama koje je nosila dva do tri put dulje nego li majka i kći svoje. A ipak je uvijek bila tako dražesna i otmjena. Kakav sretan otac će Rudolf Strasser biti ako je pozove kući. On je pak želio sklopiti oči zauvijek kad Dagmarina sudbina jednom bude osigurana.

106

GIGA

XXX Drugog jutra je Dagmar opet preuzela svoju dužnost kod bolesnika. Bila je vrlo blijeda, ali se ipak kao i uvijek do sada ljubazno i pažljivo brinula za njega. Stric Egon joj je rekao koliko mu je nedostajala, ali jer je tako blijeda i jadna morat će je poslati u park. Umoran se smiješak pokaza na njezinu licu. - Neću dopustiti da me pošalješ od sebe, striče Egon! Već sam si ionako predbacivala što sam te radi beznačajne glavobolje ostavila tako dugo samoga. Pogledao ju je zabrinuto. - Ne, dijete moje, ti se zasigurno još ne osjećaš dobro -odgovorio joj je s tužnim smiješkom. - Striče Egon, posve sam zdrava. - Odviše se umaraš njegujući me. Pogledala gaje i pogladila po rijetkoj kosi. - Dobri striče Egone, kad bih barem mogla učiniti više za tebe - rekla je tihim glasom. Uhvatio joj je ruku. - Možda će još sve biti dobro, dijete moje! Osjećam da će moje pismo biti dobro prihvaćeno od tvog oca. A tada ćeš me napustiti. Jedva joj je uspjelo potisnuti grčeviti jecaj. Znala je da se nikada neće smjeti vratiti kući. Kući? Je li uopće imala kuću? Nije mu odgovorila, jer mu nije smjela odati stoje znala. Ako i ode odavde samo će lutati svijetom. U nešto je bila sigurna nakon onoga što je jučer propatila. Ovdje u dvorcu nije namjeravala ostati kad je stric Egon više neće trebati. Plašila se daje kraj bio bliži nego što je on vjerovao. Odviše se izmijenio u posljednje vrijeme i silno oslabio. Pritisnula je obraz uz njegov i progutala suze. - Neću te napustiti dok god me budeš trebao - rekla je tiho. Promatrao ju je nemirno. Danas mu se činila tako promijenjenom. Zar ju je toliko mučilo to što nije primio odgovor od njezina oca? - Ne budi nestrpljiva, mila moja! Još nije mogao stići odgovor na moje pismo. Sjeti se kako je daleko putovalo. A ne znam ni je li tvoj otac stigao odmah odgovoriti. Sklopila je oči kao u strahu kad je spomenuo njezina oca. Samo je teškom mukom uspjela ostati mirna. Njezin je glas bio posve ravnodušan kad mu je rekla: - Nisam nestrpljiva, striče Egon! Budi posve miran, neću te napustiti dok si bolestan. A sada ću ti čitati. Sj ela j e nasuprot nj ega i počela čitati. Toj e činila sve dok Giuseppe nije stigao s poštom po koju je još uvijek odlazio u Sorino. Egon Strasser odmah je primijetio da je na novinama ležalo pismo Rudolfa Strassera, i dohvatio gaje tako da ga Dagmar nije vidjela. Htio gaje pročitati kad bude sam. Ako vijesti nisu bile dobre, trebalo je Dagmar oprezno pripremiti. I tako je skrio pismo meñu novinama, a zatim ga neprimjetno uzeo kad je Dagmar ponovno počela čitati. Nakon nekog vremena uhvatio ju je za ruku. - Dosta za danas! Sada ćeš jedan sat otići na zrak kako bi se potpuno oporavila. - Osjećam se posve dobro, striče! Dopusti mi da ostanem kraj tebe. - Ne, poći ćeš na šetnju. Htio bih malko spavati. Odmah je ustala. - To je nešto drugo. Tad ću te ostaviti. Popravila mu je jastuke, pripremila mu nešto za popiti i pogladila ga po čelu. Danas se osjećao još slabije nego inače. Cijelu noć nije spavao jer je bio sam a uz to je bio vrlo uzbuñen zbog »njegovanja« svoje žene i kćeri. Elena gaje sinoć, prije no što se povukla, zapitala: - Nije valjda potrebno da netko provede noć kraj tebe? On ju je brzo počeo uvjeravati da to zaista i nije. Bio je sretan kad je napokon ostao sam. Kimnuo je još jednom Dagmar. Bila je sretna što se mogla izgubiti pred njegovim pažljivim pogledom. Teško se svladavala, to više što cijelu noć nije sklopila oči. Brzo se išuljala u park kako ne bi srela strinu Katarinu i Elenu. Ali njezina se želja nije ispunila. Upravo kad je htjela

107

GIGA

izaći, majka i kći su ulazile. Hladnom znatiželjom promatrale su Dagmarino blijedo lice koje se naglo obojilo rumenilom. Prestrašeno se povukla u stranu, a obje su žene prošle kraj nje podignuvši visoko glave. Danas je nisu ni pozdravile. To je djelovalo poput udarca na Dagmar. Primijetila je da su obje skupile haljine kako je ne bi dodirnule pri mimoilasku. - Kao da sam gubava - pomislila je s gorčinom. I tad je potrčala u park. Željela je ostati sama, više ne sretati te hladne poglede i gledati prezir na tim okrutnim licima. Sada je shvaćala zašto su je prezirali u toj kući. Plašila se objeda kad će s te dvije žene trebati sjediti za stolom. Duboko je udisala svježi zrak koji joj je oslobañao grudi. Egon Strasser je, ostavši sam, umornim rukama otvorio pismo svog bratića. »Moj dragi Egone. Lijepo je od Tebe što si mi pisao i javio mi da mije Dagmar vrlo slična. Time si mi dao prvu nadu da ću ipak jednom saznati istinu je li Dagmar moja kći. A sada se dogodilo čudo. Saznao sam to posve sigurno sat kasnije. Dagmar je doista moje dijete. Mogu Ti sada reći da sam neizmjerno patio zbog svoje sumnje i zbog rastanka od kćeri. Sad tek znam koliko sam zgriješio. Toliko sam od svega toga iscrpljen da ti ne mogu pisati opširno. Molim te, pošalji moju kćer čim prije kući. Budući da si Ti bolestan pa nećeš moči putovati, a i ja nisam sposoban za to, zamoli svoju ženu neka Dagmar prati na tom putovanju. Nadoknadit ću joj tu dobrotu i usuñujem se to zamoliti jer vjerujem da će to putovanje iza Tvoju ženu predstavljati malu promjenu. Tvoja će kći tada ostati kraj Tebe, pa ćeš vjerojatno kratko vrijeme moći provesti i bez svoje žene. Ukoliko to ne bi bilo moguće, molim Te, brzojavi mi kako bih to riješio na neki drugi način. U svakom slučaju, dragi Egonejavi mi se odmah, i ne zaboravi da su u životu stara čovjeka ponekad važni i sati. Moje se srce buni više nego ikada otkad znam da ću zagrliti svoju kćer. Sve ostalo kasnije kad se smirim. Nemoj mojoj kćeri reći ništa nego daje željno očekujem. Sve drugo čut će od mene. Za danas ništa više osim moje iskrene zahvalnosti što si mom djetetu pružio dom. Tako sam potresen... neka Bog dade da još doživim njezin povratak. Sa srdačnim pozdravima Tvoj bratić Rudolf« Egon Strasser je samo s mukom mogao držati pismo u slabim rukama. Sada ga je poput topla vala zapljusnula sreća što će se Dagmar moći vratiti kući. Osjeti snažnu bol u grudima. Ta navala osjećaja bila je odveć teška za njegovo slabo srce. Htio je složiti pismo, ali ono mu je ispalo iz ruke a pred očima mu je sve postalo crno. Počeo je hvatati rukama oko sebe, dah mu je zastao. Htio se uspraviti kao da bježi pred smrću, ali nije mogao. Još jedan duboki uzdah, i njegova je glava pala na jastuk. Pogled mu se slomio, oči su gledale ni u šta... Egon je Strasser bio mrtav. Smrt je došla brzo i bezbolno. Posljednje uzbuñenje njegovo oslabljeno tijelo nije moglo podnijeti. Mirno je ležao u svom naslonjaču. Njegova se želja ispunila. Bioje miran zbog Dagmarine sudbine, a ipak nije trebao doživjeti rastanak s njom. Pismo Rudolfa Strassera ležalo mu je kraj nogu. Mrtav je čovjek ostao tako gotovo pola sata a da se nitko nije pobrinuo za njega. Žena i kći su doduše vidjele da je Dagmar izašla, znale su dakle daje bio sam. Ali imale su važnijeg posla. Iznenada se gospoña Katarina sjetila da joj muž još nije dao džeparac, pa je ustala kako bi ga upozorila na to. Bilo joj je drago što je Dagmar otišla u park, jer je nije željela sresti u prisutnosti muža. Ništa ne sluteći gospoña je Katarina ušla u sobu svog muža i zatekla ga u naslonjaču. Isprva je pomislila da spava, ali kad mu je pristupila i primijetila njegov slomljeni pogled, silno se prestrašila. Uhvatila gaje za ruku i užasnuta je ispustila. Ruka je bila hladna i bez života. Problijedila je i sama i pružila ruku da mu sklopi oči. Isprva nije znala što bi poduzela. Nije htjela povjerovati daje pred njom mrtvac. A ipak je to znala. Prekrila je lice rukama i pala na koljena.

108

GIGA

- Egon! Bože moj! Egon, nisam znala da si tako bolestan! -govorila je hrapavim glasom. Osjećaji koji su još živjeli u njoj izbiše sada u toplim suzama. Jednoć je tog mrtvaca ljubila na svoj način, ali trenutak rastanka opet je na kratko probudio tu ljubav. Tako je neko vrijeme ostala plačući na koljenima. Tad je htjela ustati i pozvati kćer. Pritom je primijetila na podu pismo Rudolfa Strassera. Kakvo je to pismo bilo? Moralo je ispasti iz mrtvačevih ruku. Vjerojatno je stiglo ranom poštom. Zar je to pismo toliko uzbudilo njezina muža daje pri čitanju umro? Stoje moglo pisati u tom pismu, pomislila je vjerujući daje to bila neka loša vijest. Obrisavši suze poče ga čitati. Pritom se kod nje dogodila čudna promjena. Nešto je bijesno zasjalo u njezinim očima. Njezina bol i nije bila tako velika. Ovo je bilo najvažnije! Pozvali su Dagmar kući? Priznali su je. To je morala spriječiti na svaki način? Sad je njezin muž više nije mogao spriječiti u tome. Sad je put bio slobodan za Elenu, a s njom i za nju. Dršćućim je rukama gurnula pismo u izrez svojehaljine. Jošjednom prestrašeno pogleda mrtvaca a zatim se okrenu. Trebalo joj je vremena za razmišljanje. I odveć je često razmišljala o izmjeni uloga, sad je to trebalo ostvariti. Sad je sve stajalo na kocki. Njezin je muž očigledno pisao Rudolfu Strasseru da mu Dagmar sliči. Isto tako mu je sličila i Elena. Sve će urediti tako kako je ona željela, nitko je nije mogao spriječiti da dobije to nasljedstvo. Dagmar nije smjela vidjeti to pismo, nije smjela znati da je otac zove kući, i da u njegovim očima više nije dijete sramote. Stari su ljudi postajali čudni, moglo ih se prevariti. Dagmar je morala i nadalje vjerovati daje dijete sramote, da nema nikakvih prava i da će ostati zauvijek prognana. Tad će sve ostalo biti lako. Trebalo je najprije dobiti na vremenu... Ponovno plaho pogleda mrtvaca. Nije li izgledao prijeteći s tim sklopljenim očima? Pojurila je iz sobe ostavljajući za sobom otvorena vrata. Glasno je jecala i jadikovala. Elena joj pritrči. - Majko, što se dogodilo? - Moje dijete, tvoj otac, tvoj ubogi otac je mrtav. Jecanje tih dviju žena domami Marijetu. Ona odjuri do otvorenih vrata i pogleda u sobu u kojoj je Egon Strasser ležao mrtav u naslonjaču. I ona poče glasno jadikovati pa je tako dozvala i drugu poslugu. Stella i kuharica počeše ga oplakivati na južnjački način, a Giuseppe odjuri kako bi upregao kočiju i pošao po liječnika. Kad se Dagmar nešto kasnije ništa ne sluteći vratila iz parka, našla je žene kako jecaju pred vratima sobe Egona Strassera. Zastala je prestrašeno i primijetila mrtvog strica Egona u naslonjaču, a strinu Katarinu kraj njega na koljenima. Nije se usudila prići bliže, jer ju je strina Katarina promatrala očima punim mržnje. - Sto se dogodilo? - promucala je. Stella joj je odgovorila da su upravo našle gospodina mrtva. Dagmar pritisnu ruke na srce a nijeme joj suze počeše teći niz obraz. Njezina je bol bila iskrena. - Poñi u svoju sobu! Napustila si ga, pa je naš dragi pokojnik morao sam umrijeti. Sada si ovdje suvišna - prigovarala joj je gospoña Katarina. Iako nije zavrijedila taj prigovor, Dagmar nije ništa odgovorila, već je samo tužno pogledala mrtvaca. Ubogi stric Egon, bio je posve sam kad ga je smrt zatekla. Zašto je popustila njegovoj želji i otišla u park? Sada je našao vječni mir. Zašto je tugovala zbog njega? Sada se mogao odmoriti, riješio se svih briga i muka. Zapravo mu je bila zavidna na tome. Jedno je posve sigurno znala: izgubila je jedinog pravog prijatelja u ovoj kući. 219

109

GIGA

XXXI Liječnik je došao i ustanovio smrt Egona Strassera i izdao smrtovnicu. Rekao je udovici da je smrt bila brza i bezbolna ali daje on nije tako brzo očekivao. Sigurno je za to bilo krivo neko uzbuñenje. Gospoña Katarina je kao i uvijek primila sama liječnika pričajući mu da su njezina kći i nećakinja smrvljene od bola i da ne mogu ni s kime razgovarati. Pokojnika su stavili u lijes i pokopali u grobnici Consistellij evih. Nitko ga nije otpratio do li njegove žene, kćeri i nećakinje, posluge i zakupnika. Gospoña Katarina išla je izmeñu Elene i Dagmar do groba, a Dagmar se neizmjerno čudila što se gospoña Katarina naslonila na njezinu ruku, dok je Elena hodala kraj nje. Odmah nakon sprovoda gospoña Katarina poslala je Dagmar u njezinu sobu. Tad je progovorila još nekoliko riječi sa svećenikom koji joj je izrazio sućut. Gospoña Katarina je izjavila, pokazujući na Dagmar koja je odlazila: - Moja je kći neizmjerno tužna zbog smrti svog oca. Plašim se da će se razboljeti. Zatim se obratila Eleni i rekla: - Doñi, draga Dagmar, i poljubi presvijetlom ruku! Dok je te riječi govorila Eleni koja je stajala kraj nje, gospoña Katarina se sjetila da je Elenu i Dagmar poznavao i svećenik koji im je dao sakrament potvrde. Ali na njezinu sreću taj je stari svećenik prije nekog vremena otišao u Rim a njegov mladi nasljednik nije poznavao ni Elenu ni Dagmar. Nije se dakle čudio što mu je gospoña Katarina predstavila svoju kćer Elenu kao nećakinju Dagmar. Kad se svećenik udaljio, uhvatila je gospoña Katarina Elenu pod ruku i prišla zakupniku koji je upravo namjeravao otići. Obratila se ljubazno starcu, što inače nije bio njezin običaj. - U buduće ćete morati pregovarati sa mnom, gospodine, ali ja ću morati otputovati i neko me vrijeme neće biti. Mogu se osloniti na to da će ovdje biti sve u redu, zar ne? Zakupnik se nespretno nakloni i poče uvjeravati gospoñu u svoju odanost. - Konje i kočiju ostavit ću u svojoj odsutnosti kod vas, jer ću biti prisiljena otpustiti poslugu. Odvest ću svoju nećakinju - a pritom je pokazala na Elenu - natrag u Njemačku njezinu ocu. U dvorcu će ostati samo moja kći i Marijeta. Zdravstveno stanje moje kćeri zadaje mi veliku brigu jer ju je očeva smrt užasno potresla. Najbolje će se odmoriti u tišini dvorca. Obskrbljivat ćete Marijetu za vrijeme moje odsutnosti svime što joj je potrebno. Prije svog odlaska još ću jednom doći k vama i sve dogovoriti. Zakupnik se ponovno nakloni čudeći se da je gospoña tako ljubazna prema njemu. Vjerovao je da je mnogo ponosnija, jer inače nije s njime nikad progovorila nitijednujedinuriječ. Dakako, nije se čudio što mu je Elenu predstavila kao svoju nećakinju. Poznavao je obje djevojke samo iz viñenja, ali nikada nije znao koja je kći, a koja gospoñina nećakinja. Gospoña Katarina je sada bila zadovoljna jer je svećeniku i zakupniku predstavila Elenu kao svoju nećakinju. To je bilo dovoljno za početak. Ljubazno se oprostila od zakupnika i vratila u dvorac. Ovdje je sazvala poslugu i rekla im da ih mora otpustiti. - Napustit ćemo dvorac, pa nam posluga neće biti potrebna. Ovdje će ostati samo Marijeta i moja kći, dok ću ja otputovati s nećakinjom u Njemačku. Napisala sam vam preporuku za grofa Ulfina u Firenci. Tamo uvijek trebaju dobru poslugu. Moći ćete steći sreću u Firenci. Kako biste mirno mogli tražiti novo namještenje, dobit ćete plaću za tri mjeseca. Ali morat ćete najkasnije sutra otputovati. Zakupnik će vas odvesti do željezničke postaje. To je rekla posluzi, koja se nije ljutila što će osamljeni dvorac zamijeniti veselom Firencom. Brzo počeše spremati svoje stvari. Drugog je jutra zakupnik odveo poslugu na željezničku postaju. Gospoña mu je naredila neka kočiju odmah ostavi u svom dvorištu i da idućeg dana doñe po nju i njezinu nećakinju. I tako se za gospoñu Katarinu i njezinu kćer, nakon što su sve još jednom dogovorile s Marijetom, odvijalo sve prema njihovu planu. Dagmar su naredili da za cijelo to vrijeme

110

GIGA

ostane u svojoj sobi. Marijeta joj je donosila hranu i tobože se inače uopće nije brinula za nju. Uistinu pazila je na svaki njezin korak kako ne bi mogla napustiti sobu. Iz posve odreñenih razloga dopustili su joj prisustvovati sprovodu strica Egona, jer je njezina prisutnost bila dio paklenskog plana. Gospoña Katarina bila je vrlo zadovoljna. Žalost za mužem nije dugo trajala i nije je sprečavala u ostvarivanju njezina cilja. Sada je sve bilo pripremljeno do u najsitnije tančine. Još je na dan smrti Egona Strassera napisala pismo Rudolfu. »Dragi roñače Rudolf, Radost zbog Tvog pisma bila je posljednja radost u životu mog ljubljenog muža. Odmah nakon što je primio pismo u kome si pozivao Dagmar kući, oduzela nam gaje brza i bezbolna smrt. Možeš zamisliti kako smo tužni. I naša draga Dagmar je vrlo žalosna jer je cijelim srcem voljela našeg dragog pokojnika. Brzo ću dopratiti Dagmar u Hamburg, jer se ona ne može priviknuti na pomisao da bi se morala rastati sa mnom, iako se dakako vrlo veseli što će moći doći kući. Rado bih povela i svoju kćer Elenu, kako bi lakše zaboravila na svoju tugu, ali smrt očaju je i odveć ražalostila. Želi ostati ovdje u samoći. Ubogo je dijete postalo melankolično i ja je ne bih mogla napustiti kad ne bi bilo naše vjerne Marijete. Ona će je njegovati barem tako pažljivo kao ja. Kad našeg dragog pokojnika pokopamo u grobnicu mojih predaka, počet ćemo se Dagmar i ja pripremati za putovanje kako Ti ne bi trebao predugo čekati. Javit ću Ti brzojavno kad ćemo otputovati odavde kako bi nas mogao dočekati. Sa srdačnim pozdravima Tvoja sestrična Katarina« Majka i kći su se ipak pomalo plašile iako to jedna nije htjela pokazati pred drugom. Prije svega su se bojale Dagmarina oca. Iako je Elena poput Dagmar imale smeñe oči i plavu kosu, pa iako Dagmar već četrnaest godina nije bila kod kuće, ipak je ta podvala predstavljala izvjesnu hrabrost. Bilo je vrlo povoljno to stoje Egon pisao svom bratiću o obiteljskoj sličnosti, a taje kod Elene bila očevidna. Zato su opet stekle hrabrost. Ali nešto je još više pridonijelo toj hrabrosti. Upravo dan prije putovanja primile su brzojav iz Hamburga. Glasio je: »Rudolf Strasser umro jutros u deset sati. Poželjno da Dagmar Strasser odmah doñe. Molimo javiti brzojavno kada će doći. Prokurist Hermann Falkner!« Brzojav je još bio upućen Egonu Strasseru, dakle Rudolf nije prije smrti primio pismo u kome mu je Katarina najavljivala dolazak. Neki je čudan slučaj odredio da je Rudolf umro dan nakon sprovoda svog bratića. Majka i kći pogledaše se oduševljeno kad su primile taj brzojav. - Nebo nam je naklonjeno. Sada više nema opasnosti. Dobit ćeš to nasljedstvo, Elena! - rekla je sva sretna gospoña Katarina. Elena se uspravila. - Sada kad više nema opasnosti, dobro ću odigrati svoju ulogu. Ipak sam se malko plašila strica Rudolfa. Hvala Bogu, sad je mrtav! - To je sretan slučaj. O tome kako ćeš igrati svoju ulogu ovisi sve. Sad možemo napokon voditi život dostojan nas. Uklonjene su sve zapreke. Neće više biti potrebno dugo se zadržavati u dosadnoj Njemačkoj. Bit će lako odmah dobiti veliku svotu novaca i tako živjeti u sjaju. Jednostavno ćeš objasniti prokuristu da se ne možeš naviknuti na život izvan Italije i da se želiš vratiti. Tad će ti potreban novac slati u Italiju. Rudolf je bio neizmjerno bogat, pa ne moramo štediti. Zaista bismo bile lude, kad ne bismo iskoristile tu mogućnost. Od danas si Dagmar Strasser! Na sreću ne moraš promijeniti prezime. Načelnik će nam izdati putne isprave. On me pozna i to je dovoljno. Predstavit ću te kao svoju nećakinju Dagmar, i sve ostalo će proći bez poteškoća. Sada su dozvali Marijetu i rekli joj daje Rudolf Strasser mrtav. Iza zatvorenih vrata počeše se te tri žene dogovarati. Marijeta je trebala čuvati Dagmar kao zarobljenicu u dvorcu. Nitko u

111

GIGA

buduće nije smio ući u dvorac. Zakupnik je namirnice mogao ostaviti na ulazu u park. Za to vrijeme zatvorit će Dagmar u njezinu sobu. Vrata u park trebala su uvijek ostati zaključana. Dagmar se mogla svakog dana zadržavati nekoliko sati u parku, dakako u Marij etinoj pratnji, a ona će morati pripaziti da djevojka ne pobjegne. Ionako joj to ne bi uspjelo preko visokog zida parka. Marijeta je bila snažna žena i mogla je u slučaju potrebe i silom zadržati Dagmar. Bude li poslušna, bit će joj dobro koliko je to bilo moguće. Sa zakupnikom je gospoda Katarina dogovorila, kad je došao po poslugu, što će svakog tjedna u odreñeno vrijeme donositi u dvorac. I tako je sve bilo ureñeno na najbolji mogući način. Marijeti su dakako majka i kći svašta obećale, ali to nije bilo potrebno. Stara je služavka bila sretna što je svojoj »lijepoj grofici« mogla pomoći da ponovno živi u sjaju i raskoši. Već će se pobrinuti za to da »Nijemica«, jer tako ju je zvala, bude poslušna. Njezina »lijepa grofica« i mila Elena mogle su biti posve mirne i bezbrižno se predati lijepom životu. Gospoña je obećala Marijeti da će ponekad dolaziti u dvorac i donijeti joj mnogo lijepih darova. Neće joj ništa nedostajati, a kako ne bi imala odveć posla zaključat će sve nepotrebne prostorije.

112

GIGA

XXXII Dagmar nije te dane vidjela nikoga osim Marijete. Nije primijetila da je posluga otputovala, jer je njezina soba bila smještena na stražnjoj strani dvorca. Napokon je Marijeta rekla, kad je jednom donijela jelo u njezinu sobu, daje posluga otišla jer će grofica i Elena napustiti dvorac i krenuti na putovanje. Dagmar pogleda začuñeno Marijetu. - A što će biti sa mnom? - zapita prestrašeno. - To ćete saznati od grofice kad bude vrijeme za to - odgovori joj Marijeta pri izlasku iz sobe. Dagmar je te dane provedene u osami neprekidno razmišljala o tome što će se dogoditi s njom. Odlučila je pisati Rudolfu Strasseru i javiti mu da su joj rekli da nije njegova kći, pa ne želi postati ni njegovom nasljednicom jer nije imala ni prava na to. Zamolit će ga neka bude tako dobar i pomogne joj napustiti dvorac i naći zaposlenje. Na sreću, imala je dobro obrazovanje. Naučila je dovoljno da na neki način zarañuje za život. To je pismo Dagmar i napisala" i predala ga Marijeti kad je ova opet došla u njezinu sobu. Zamolila ju je neka ga preda gospoñi Katarini kako bi ga ova mogla poslati dalje poštom. Marijeta je uzela pismo i odnijela ga svojoj gospodarici. Ova ga je rastrgala na male komadiće i rekla Marijeti neka javi Dagmar da je pismo odaslano, ali da će grofica o tome još razgovarati s njom. Marijeta je pošla Dagmar i javila joj to, a ova joj se zahvalila. Marijeta se suzdržavala kako ne bi djevojci pokazala koliko je mrzi, pa je Dagmar bila ugodno iznenañena jer se plašila da će nakon smrti strica Egona postupati još ružnije s njom. I tako je došao dan kad su gospoña Katarina i Elena trebale otputovati. Rano tog jutra ušla je Marijeta u Dagmarinu sobu i naredila joj neka odmah ustane jer grofica želi razgovarati s njom. Dagmar je brzo ustala i odjenula se. Tek što je završila ušla je gospoña Katarina. Već je bila odjevena u putnu odjeću. - Došla sam ti reći da ćemo sada otputovati. Nije bilo potrebno pisati gospodinu Strasseru, jer mi je već dao upute što treba učiniti s tobom. Lagano rumenilo oboji blijede Dagmarine obraze. - Smijem li pitati stoje gospodin Strasser naredio? - Da, zato sam i došla ovamo. Ostat ćeš u dvorcu. Marijeta će se pobrinuti za sve što će ti biti potrebno. Za jelo i piće dakako. Kuću ćemo zatvoriti osim nekoliko soba kako Marijeta ne bi imala odveć posla. Posluga je otpuštena. Knjižnicu ćeš moći koristiti. Tamo stoji i glasovir pa ćeš moći svirati. Ništa ti neće nedostajati, možeš se udobno smjestiti. Ali morat ćeš slušati Marijetu. Imaš li još kakvih želja? Dagmar ju je uzbuñeno saslušala. Prestrašeno je očekivala neprijateljske riječi, ali očigledno je gospoña Katarina bila dobro raspoložena. I tako je skupila svu svoju hrabrost i zapitala: - Ipak bih radije napustila dvorac i pokušala stati na vlastite noge. Nakon svega što mi je Elena rekla o mom porijeklu, ne bih željela i dalje živjeti od dobročinstva gospodina Strassera. Gospoña Katarina se namršti. - Ako si dosad živjela od njegove milosti možeš to i nadalje. Budi sretna što si ovdje našla sigurno sklonište do kraja svog života. Dagmar se trgnula. - Do kraja života? Ne, gospoño, to ne bih mogla podnijeti. Što ću raditi u tišini te kuće? Nemam dužnosti, nemam posla, a uz to sam i preponosna za to. Ne mogu živjeti od milosrña. Sve dok nisam znala da imam dom samo zato jer je gospodin Strasser milostiv prema meni, mogla sam to još i podnijeti. Sada bih željela odbaciti te lance koji me vežu za dvorac. Gospoña Katarina promatrala je hladnim, okrutnim pogledom blijedu djevojku. - Kako još možeš govoriti o ponosu to ne shvaćam. Budi sretna što ovdje možeš sakriti sramotu svog porijekla. Vani u svijetu pokazivali bi prstom na tebe. Gospodin Strasser ne želi da se sazna sramota tvog roñenja, jer nosiš njegovo ime.

113

GIGA

Dagmar je smrtno problijedila. - Zar sam ja kriva za svoje roñenje? - Tako si se rodila i moraš biti zahvalna što možeš ovdje živjeti u miru. Kao što rekoh, možeš ugodno urediti svoj život. A što bi našla vani u svijetu? Možda muža? Nitko častan ne bi uzeo za ženu djevojku roñenu u sramoti. Dršćućim rukama proñe Dagmar preko svog čela. - To znam i sama. Ni ne mislim na vjenčanje. Želim se samo riješiti tereta zahvalnosti koga su mi, a da to nisam tražila, natovarili na leña. - Ne budi luda! Nemaš pravo biti ponosna! Trebala bi biti sretna zbog tog dobročinstva. Ostat ćeš ovdje kako je dogovoreno. Dagmar grčevito stisnu ruku. - Sama ovdje u dvorcu s Marijetom koja me mrzi? - Ne mrzi te više, ni mi te ne mrzimo, otkad te Rudolf Strasser razbaštinio. Elena će postati njegovom nasljednicom. Zato nemamo razloga za mržnju. Želim ti dobro! Ovdje možeš živjeti u miru. Pomiri se sa svojom neizbježnom sudbinom. A sada me nemoj dulje zadržavati. Ponekad ću se vraćati ovamo s Elenom, pa budeš li imala želja, koje neće prelaziti okvire odreñene za tebe, tad ćeš nam ih reći. Na te riječi je gospoña Katarina htjela otići. Ali Dagmar joj stane na put. Uspravila se odlučno. - Molim vas, zamolite gospodina Strassera neka promijeni svoju odluku, tako kako sam ga zamolila u svom pismu. Ne želim ostati ovdje. Te riječi zaviknula je u nejasnom strahu. Gospoña Katarina je odgurne promatrajući je bijesno. - Ostat ćeš ovdje i slušati, inače ćemo upotrijebiti druga sredstva. Na te je riječi napustila sobu zalupivši vratima za sobom. Dagmar je oteturala do zida i netremice gledala u vrata. Stoje mogla učiniti? Jedino stoje znala bilo je da ni pod kojim uvjetima nije mogla ostati živjeti ovdje od novaca Rudolfa Strassera. Radije će obavljati i najniže poslove. Morala je postojati mogućnost da zaradi nešto novaca. Neodlučno je klonula na stolicu i počela razmišljati o tome što bi učinila. Zasad nije mogla učiniti ništa drugo do ostati ovdje. Možda će se Rudolf Strasser predomisliti kad primi njezino pismo. Tako je sjedila dugo vremena ne znajući što bi. Osjećala se sama i napuštena. Polagano je ustala i prišla prozoru. Promatrala je visoki, strmi brijeg koji se uzdizao iznad parka, poput nijema čuvara dvorca. Danas joj se pričinjao tako prijeteći i tajanstven. I visoki zid parka ju je plašio. Tog trenutka začu zvuk kotača kočije. Vjerojatno su obje žene upravo otputovale. Nije ih vidjela, ali joj se pričini da ne smije dopustiti gospoñi Katarini otputovati prije nego još jednom pokuša razgovarati s njom, i zamoliti je da joj vrati njezinu slobodu. Požurila je prema vratima. Kad ih je pokušala otvoriti primijetila je da su zaključana. Nije to bilo prvi put tih dana da su je zaključavali, ali nije to ranije opazila. Prestrašeno pogleda vrata. Stoje to značilo? Zašto su je zaključali? Svim je silama počela tresti vrata, ali nisu popustila. Potrčala je prema prozoru i zvala kako god je glasnije mogla Marijetu. Ali ova je upravo uz kočiju trčala prema vratima parka kako bi ih zatvorila za njom. Na vratima se sva u suzama oprostila od svoje »lijepe grofice« i »gospoñice Dagmar«, kako se Elena odsad zvala. Uvijek ponovno bi Marijeta glasno spominjala to ime kako bi ga zakupnik dobro čuo. Ovaj bi se pomalo smijao Marijeti koja je bila tako uzbuñena. Suze su joj tekle niz obraz. Iako je inače i bila »vrag« kako ju je Egon Strasser često nazivao, ipak bi za svoju »lijepu groficu« prošla kroz vatru. Mahala je za kočijom, a zatim je plačući i jaučući

114

GIGA

teškom mukom zatvorila hrastova vrata. Pažljivo je dva put okrenula ključ i izvukla ga iz brave. Zatim se, još uvijek jecajući, vratila u dvorac. Kad se približila, čula je kako je Dagmar zove. Osušila je suze. - Ne tako brzo, pričekaj golubice - govorila je sama sa sobom. Ona je zaključala Dagmarina vrata kad je zakupnik došao s kočijom. Prvo je sakrila ključ od vrata u svojoj sobi u kutiju u kojoj se nalazio i ključ sobe u kojoj su bile jedine ljestve. Te su ljestve morale biti nedostižne za Dagmar. I ključeve ostalih soba dvorca bila je spremila ovdje. Marijeta je kutiju brižno stavila u ormar pod svoje rublje. Tek je tada krenula do Dagmar koja ju je još uvijek zvala. Dagmar je bila užasno uzbuñena što su je zaključali. Najradije bi bila skočila kroz prozor. Ali njezina je soba bila na drugom katu, a pod njom je bio tvrdi kameni pod. Onaj koji bi skočio kroz prozor našao bi sigurnu smrt. - Sto je? Zašto me zovete? Evo me! - zaviknula je nastojeći se nasmiješiti. Dagmar se okrenu. - Zašto su me zaključali? - zapita glasom promuklim od uzbuñenja. Marijeta se glasno nasmije. - Zaključali? Draga moja gospoñice Elena, zabunili ste se. Vrata su bila otvorena. - Ne, bila su zatvorena. Nisam ih mogla otvoriti. - Ponekad se vrata teško otvaraju. Dagmar pogleda začuñeno otvorena vrata. - Ipak su bila zaključana - tvrdila je. - Prevarili ste se, gospoñice Elena! - Zašto me zovete Elena? - začudi se Dagmar. - Pa vi ste gospoñica Elena, kći moje »lijepe grofice«. Dagmar odmahnu glavom i nemirno pogleda Marijetu kao u luñakinju. - Znate posve dobro, Marijeta, da sam Dagmar Strasser, a ne Elena. Marijeta se nasmije i odmahne glavom. - Golubice, Šalite se sa starom Marijetom. Ili ste se odveć uzbudili što je vaša majka otputovala bez vas? Morala je to učiniti, gospoñice Elena. Vi ste bolesni, i pomalo vam se mota u glavi. Morali ste ostat u dvorcu da se oporavite i shvatite kako ste gospoñica Elena a ne ona ogavna Nijemica koja je otputovala s groficom. Smirite se, mila moja, donijet ću doručak. Ili bolje, poslužit ću ga u knjižnici kako ne biste opet došli na tako lude misli. Gospoñice Elena, doručak će vas čekati za deset minuta u knjižnici. Ljubazno se nasmiješivši Dagmar, starica napusti sobu. Vrata je ostavila širom otvorena. Dagmar je stajala kao ukočena i zurila za njom. Uhvati se objema rukama za glavu pokušavajući shvatiti što to znači. Zašto je starica bila tako ljubazna s njom i zvala je Elena? Zar je to bila glupa šala? Dagmar odleti prema vratima, zatvori ih i nekoliko put pokuša otvoriti. Ništa nije svjedočilo o tome da bi se vrata mogla zaglaviti. Ne, zasigurno su bila zaključana. Ali zašto su sada bila širom otvorena? Prešla je rukom preko kose i nasmijala se samoj sebi zbog straha koji ju je obuzeo. Zatim je brzo sišla niz stube i prišla ulaznim vratima u kuću. Ali ova su bila zaključana. To se doduše često dogañalo, ali tada je ključ bio u bravi. Sada ga nije bilo. Ponovno Dagmar pozva Marijetu. Ova je izašla iz kuhinje noseći u rukama poslužavnik s doručkom. - Zašto su vrata zaključana, Marijeta? - zapita je kako god je mirno mogla. - Golubice, što bismo nas dvije slabe žene same u kući. Bolje da zaključamo vrata. - Htjela bih izaći u park. - Nakon doručka, gospoñice Elena! Nakon doručka! - Zabranjujem vam da me zovete Elena. Znate posve dobro da se tako ne zovem. - Uboga moja gospoñice Elena, kako vas žalim. Govorite takve ludosti. Smrt vašeg oca i majčin odlazak pomutili su vam pamet. Ali to će se već popraviti.

115

GIGA

Dagmar ju je bijesno pogledala. Primijetila je da je Marijeta namjerno tako govorila s njom. Starica je u meñuvremenu ušla u knjižnicu i postavila poslužavnik na stolić kraj prozora. - Gospoñice Elena, uvijek ću vam poslužiti kod tog stola. Dovoljno je velik za jednu osobu, zar ne, gospoñice Elena? Dagmar je pristupila i netremice je promatrala. - Zašto me zapravo neprekidno zovete Elena, Marijeta? Sto namjeravate postići time? Oči stare služavke zaiskriše zlobno. - Ništa osim što ste vi gospoñica Elena Strasser. Ništa više -odgovori joj oštro. Sada se i Dagmar naljutila. - Nisam Elena! Kakva se spletka krije iza toga? - Uboga moja gospoñice! Što bi se krilo? Ništa, golubice. Morate napokon shvatiti da ste gospoñica Elena. Morate shvatiti! Ne budete li to shvatili, morat ćemo vas odvesti u bolnicu u koju zatvaraju umobolne. A to zasigurno ne želite, gospoñice Elena! Dagmar se ukočila. Prijetili su joj dakle ludnicom. Stoje sve to značilo? Trgnula se i pokušala suzbiti strah koji ju je počeo obuzimati. - Rekla bih, Marijeta, da biste vi trebali poći u ludnicu. Kako možete tvrditi da sam ja Elena? Ja sam Dagmar Strasser! - Budite sretni da niste ta dotepena Nijemica koja nema ni oca ni majke. Budite sretni da ste gospoñica Elena, i ne govorite takve gluposti jer ću se naljutiti, razumijete li me - naljutiti! Pogleda Dagmar prijeteći tako da se ova nije usudila dalje govoriti. Jedno joj je ipak bilo jasno - Marijeta jednako tako nije bila luda kao ni ona sama. Imali su dakle neke podle namjere s njom. Ali što su mislili time postići? Zašto je iznenada trebala biti Elena? Zašto se Marijeta pretvarala kao da vjeruje daje ona Elena? Dagmar se baci na stolicu umorna od silnog nemira koji ju je obuzeo. Popila je nešto čaja i komadić bijela kruha. Vjerovala je da ne smije izgubiti svu svoju snagu. Marijeta je ostala u sobi i promatrala Dagmar koja je doručkovala. Dagmar se pretvarala kao da ne obraća pozornost na nju. Tek kad je završila s doručkom i odgurnula suñe od sebe rekla je: - Razgovarat ćemo razumno, Marijeta! Nećete li mi radije reći zašto bih trebala biti Elena? Što namjeravaju sa mnom? Zašto mi prijetite ludnicom ako ne pristanem postati Elena? - Prijetim? Golubice, stara Marijeta koja vas je nosila na rukama, ne može vam prijetiti. Samo sam vas željela upozoriti da se ne prepustite bolesnim mislima i ne zaboravite da ste Elena. Tad će sve biti u redu i mi ćemo dobro i u miru zajedno živjeti. Ali budete li slijedili bolesne misli i ne htjednete li uvidjeti da ste Elena tad ću vas morati zatvoriti. Dagmar je problijedila. Shvatila je da je to bila ozbiljna prijetnja. Diplomatski je zapitala: - Ako sam ja Elena, gdje je Dagmar? - Gospoñica Dagmar krenula je s groficom na putovanje i jednoga će se dana vratiti. Ne razbijajte glavu zbog toga. Dagmar poče razmišljati što bi mogla učiniti. Bilo joj je jasno da se nalazi u opasnosti, i da je tu opasnost mogla odvratiti od sebe samo ako tobože pristane biti Elena. To je shvatila, iako joj ništa drugo nije bilo jasno. Rekla je samoj sebi da mora dobiti na vremenu kako bi jednoga dana mogla prevariti Marijetu i od nje saznati što se dogaña. Nakon što je promislila, Dagmar poče prvi put u svom životu koristiti lukavstvo. Pretvarala se kao daje posve mirna: - Dobro, Marijeta, ako vas zabavlja da me tako nazivate zovite me Elena. Ja ću se odazivati na to ime, ako vam se to sviña. Meni je svejedno kako me zovete, jer smo ionako same u dvorcu. Marijetine su oči zadovoljno zasjale. Vjerovala je da je pobijedila. Nije mislila da ćejoj to tako brzo uspjeti. Kako je dobro što su smislile taj plan koji će usrećiti njezinu »lijepu groficu«.

116

GIGA

- Mislim da već vidite jasnije, gospoñice Elena! To je dobro, i brzo ćemo se sprijateljiti. Bit će vam dobro u dvorcu. - To će me radovati, Marijeta! Zašto bih si dakle dulje razbijala glavu? Ali sada bih rado pošla u park. - Odmah, gospoñice Elena, samo ću odnijeti suñe u kuhinju. A tad ću vas pratiti. - Marijeta, vaša mi pratnja nije potrebna. Zasigurno imate drugog posla, a ja bih radije pošla sama. - Ne, ne, to nije moguće! Moram pratiti gospoñicu na svim šetnjama, jer gospoñicu ne može pratiti njezina majka. Te je posljednje riječi Marijeta rekla njemački. Dagmar odahnu. - Govorite samo talijanski, Marijeta. Govorim taj jezik bolje nego vi njemački. Dagmar pomisli da je očigledno doista bila zarobljenica. Ali umjesto da ju je ta misao prestrašila probudila je u njoj hrabrost. Namjeravala je jednoga dana pobjeći. Ali srce joj je ipak nemirno kucalo. Činilo joj se kao da joj je život obavijen tajanstvenim mrakom. Tek stoje otkrila prvu tajnu, pojavila se nova...

117

GIGA

XXXIII Izašla je s Marijetom u park. Nije progovorila niti jednu jedinu riječ. Ali neprekidno je razmišljala. Znala je daje iz nekog razloga drže zatvorenu, i da od nje zahtijevaju da se izdaje za Elenu. Tko lije bio začetnik toga? Gospoña Katarina ili Rudolf Strasser? Srce ju je boljelo kad se sjetila Rudolfa Strassera. Je li iz nekog razloga mogao zahtijevati daje drže kao zarobljenicu u dvorcu? Nije se mogla ničeg sjetiti ma koliko razmišljala. Njezina čista duša nije mogla shvatiti ono što su smislile te prepredene žene. Glava ju je boljela od razmišljanja. Obuze je užasan strah da bi mogla poludjeti bude li toliko razmišljala. Ne, to im neće uspjeti! Htjela je ostati mirna i zasad pustiti da sve ide svojim tijekom. Možda će se ipak nešto dogoditi kad Rudolf Strasser primi ono pismo. - Ali što, ako se to ne dogodi? Tada je morala razmišljati samo o tome kako će jednoga dana pobjeći iz zarobljeništva. Ali kako će to biti moguće? Cijeli je park bio okružen visokim zidom a u krovište mu je bilo zabetonirano razbijeno staklo. A velika je vrata Marijeta zaključala. A čak i kad bi joj i uspjelo pobjeći Marijeti i izaći iz parka, stoje mogla tada učiniti? Nije imala ni novčića, nikakvih dokumenata, a bila je tako neiskusna i bespomoćna. Je li mogla otrčati i zatražiti pomoć zakupnika? Možda je i on sudjelovao u zavjeri protiv nje, ili joj neće htjeti pomoći protiv volje svoje gospodarice? A kome se drugome mogla obratiti? Nije mogla pobjeći ni starom svećeniku u Sorinu jer je za vrijeme sprovoda strica Egona čula da je stigao novi svećenik. Hoće li joj taj vjerovati kad mu kaže daje drže kao zarobljenicu u dvorcu? Zadrhtala je od užasa, a srce joj je poput kamena ležalo u grudima. Najradije bi se bacila na zemlju i počela plakati. Bila je tako osamljena i bespomoćna. - Kamo želi gospoñica Elena poći? - Najbolje do groba mog strica. - Do groba vašeg oca, gospoñice! Dagmar je zastala kraj ulaza u grobnicu. - Usuñujete li se zaista sa mnom poći unutra s tom laži? Ne plašite li se bijesa Božjeg koji bi vas mogao smlaviti na tom svetom mjestu? Marijeta, koja je vjerovala u čuda poput mnogih Talijanki, i nehotice je ustuknula, ali ubrzo se sabrala i rekla ljubazno: - Meni je unutra prehladno. Čekat ću ovdje na vas, gospoñice! Dagmar je sišla niz stube u grobnicu. Ovdje na stubama koje su vodile do grobnice još je ležalo uvelo cvijeće. Grobnica Consistellijevih bila je dobro sačuvana, ispod ruševina srednje zgrade dizao se ogroman mauzolej. Pod grobnice bio je prekriven kamenim pločama u koga su u davna vremena ruke kipara urezale likove i ornamente, imena i datume. Neke od kamenih ploča bile su još glatke i neisklesane. Samo ispod jedne, sprijeda kraj ulaza bio je netko pokopan. Tu je spavao Egon Strasser svoj vječni san. Samo vijenac cipresa koji je Dagmar položila na grob označavao je mjesto njegova počinka. Dagmar klonu na kamenu ploču i poče moliti za spas svojih muka. Kad se pomolila ustala je i počela se ogledavati po grobnici. Ovdje su počivali Consistellijevi. Mnoga su imena tu bila urezana, a ispod kamenih ploča počivalo je mnogo toplo srce. A možda i koje hladno poput onoga posljednje Consistellijeve. Sve ploče pod kojima su počivali pokojnici imale su urezana imena i datume. Samo nije ona grobna ploča ispod koje je ležao stric Egon. Zar nisu željeli da u grobnici Consistellijevih počiva običan grañanin? Hoće li stric Egon počivati uvijek bezimen pod tom pločom? Dagmar se odlučno uspravi. Njezine oči izgubiše onaj umoran pogled. Ona će na taj kamen napisati ime strica Egona, datum njegova roñenja i smrti. Sjetila se da u knjižnici stoji velika boca neizbrisivog crnog tuša koga su jednom nabavili u neku svrhu. Naći će se i kist. Još će danas početi pripremati predložak, koga će tada prenijeti na gladak kamen i izvući tušem. Ovo

118

GIGA

djelo ljubavi pomoći će joj prvih užasnih dana zarobljeništva. Pritom će se možda uspjeti smiriti. Ogledala se tužno. I tad se iznenada u njezinim mislima ukaza slika mladića koji ju je promatrao svojim dobrim očima. To joj natjera krv u obraze. I nehotice pruži ruku kao da traži pomoć od te slike. - Dragi Werneru! - reče tiho. Vidjela ga je jasno pred sobom kako njezinoj lutki Lizi opipava bilo i kako je zatim došao da se oprosti od nje. Suze joj navriješe na oči. Kad bi on znao što joj se dogodilo, zasigurno bi opet rekao: »Ubogo dijete!«. Kad bi znao daje ovdje zarobljena zasigurno bi joj pomogao. U njezinoj duši pojavila se Wernerova slika, a on je bio nalik vitezu. Oh, kad bi ga barem mogla pozvati u pomoć. Misao na Wernera je više nije napuštala. Uvijek je puno mislila na njega, jer je on bio jedan od rijetkih prijatelja koje je imala u životu. Danas se sjetila njega kao jedinog čovjeka koji bi joj možda pomogao kad bi to mogao. Pokušala je misliti što bi se dogodilo kad bi on čuo u kakvoj se nevolji nalazi. Otrgnuvši se iz misli napustila je napokon grobnicu. Marijeta je sjedila na klupi i sunčala se. Očigledno je zadrijemala, jer je bila vrlo umorna. No čim je Dagmar izašla iz grobnice odmah se probudila. Dagmar osjeti nešto nalik smilovanju za tu staru služavku. Što je ona bila kriva za sve to? Mržnja koju je Marijeta uvijek osjećala prema njoj proizlazila je samo iz ljubavi poklonjenoj gospodarici. - Umorni ste, Marijeta, poñimo kući kako biste se mogli odmoriti. Možete me čak zaključati u sobu dok se ne odmorite. Marijeta je nesigurno pogleda. Prava dobrota srca rijetko kada ne djeluje na ljude. Marijeta to doduše nije mogla shvatiti, ali Dagmarine su riječi ipak djelovale na nju. - Neću vas zaključati, gospoñice Elena! Zaključat ću kućna vrata. Možete se zadržavati u knjižnici. Neću spavati, već ću vam pripremiti objed. Dagmar je krenula u knjižnicu u kojoj je željela izraditi predložak za natpis na stričevu grobu. Usred knjižnice stajao je glasovir koji je bio još dobro uščuvan. Na zidovima su bile visoke police pune knjiga, uglavnom na talijanskom jeziku. Ali u posljednje vrijeme stigla su i neka djela na njemačkom i francuskom jeziku. Sve je to stajalo poprilično izmiješano, a stric je Egon rekao Dagmar da bi sve to trebalo jednoga dana srediti. To je Dagmar sada namjeravala učiniti kako bi je rastreslo. Kad je Dagmar sve pripremila za crtanje predloška osjeti velik umor. Htjede se najprije odmoriti pa dohvati knjigu. Uskoro ju je opet odložila i naslonila glavu na visoka leña naslonjača. Ponovno je razmišljala o Werneru Falkneru i u duhu ga prizivala u pomoć. U snu je vidjela kako se otac naginje nad nju i ljubi je u čelo. Dagmar je bila sva sretna. Pritom je neprekidno držala za ruku Wernera Falknera koji ju je promatrao milo svojim dobrim očima. Kako su gledale te oči! Ali tad je divna slika izblijedjela i oba su se lika rasplinula. Samo je još glas njezina oca odjekivao: »Strpi se, spas se približava, milo moje dijete!« Dagmar se trgnula iz sna. Hladan je povjetarac ulazio kroz prozor prizemlja ukrašen rešetkom od kovana željeza. Otvorila je oči i zbunjeno se ogledala. Njezin je san bio tako jasan da je jedva mogla povjerovati daje bio samo san. Zgrozivši se, nastojala se prisjetiti svog sna. Vidjela gaje posve jasno pred sobom i nije se gubio kao što se to obično dogañalo kad bi se čovjek budio i počeo razmišljati o svojim snovima. Kad bi taj san barem bio istina. Njezino je mlado srce zadrhtalo kad je i u tom snu ponovno ugledala pred sobom Wernera Falknera. Nije tom snu pripisivala nikakvo značenje. Bilo joj je posve razumljivo daje sanjala o Werneru Falkneru i svom ocu jer se u mislima toliko bavila njima. Sad je izvukla svoj mali notes koga je uvijek nosila sa sobom jer je stric

119

GIGA

Egon ponekad želio da za njega nešto napiše. Tako ga je i sada imala sa sobom. U taj je notes zapisala riječi koje joj je otac izrekao u snu. Kad bi znala daje Rudolf Strasser bio mrtav tada bi te riječi imale možda još i veće značenje za nju. Iako je to bio samo san, ipak je opet jednom čula mile i dobre riječi. Trgnula se iz razmišljanja o svom snu tek kad se pojavila Marijeta i donijela joj objed na poslužavniku. Bio je skuhan dobro i pažljivo kao uvijek, jer je Marijeta i sama voljela dobru hranu. To je koristilo i Dagmar. Nešto manje nesretna nego za vrijeme doručka, počela je objedovati.

120

GIGA

XXXIV Gospoda Katarina i Elena odvezle su se u kočiji prvo u Sorino i tamo se zaustavile pred kućom načelnika. Ovaj je smatrao velikom čašću što ga je posjetila bivša grofica Consistelli. Objasnila mu je da su joj potrebne putne isprave za sebe i nećakinju, što ga nije čudilo. Već je češće primijetio gospoñu koja se provezla kraj njega u kočiji u pratnji dviju djevojaka, ali on nikada nije znao koja je od njih bila njezina kći, a koja nećakinja. Gospoña Katarina mu je dobro raspoložena objasnila da vodi nećakinju natrag u Njemačku jer joj je umro otac. Sve se odvijalo bez poteškoća i putne su isprave ubrzo bile gotove. Obje su dame tako mogle krenuti prvim vlakom u Firencu. Iz opreza je gospoña Katarina svoju kćer već i sada uvijek zvala Dagmar, dok je Elena majku nazivala strina Katarina. U Firenci su prvo nabavile žalobnu odjeću i poslale brzojav u kome su javljale da idućeg dana putuju iz Firence. Brzojav su poslale Hermannu Falkneru. Da je u Rudolfovoj kući živjela i Brigita, sestrična njezina muža i Rudolfa, toga se gospoña Katarina nije sjetila. Za cijelo vrijeme putovanja majka i kći razgovarale su o svojim planovima i o tome kako će sve srediti u Hamburgu. Razmatrale su i to daje netko iz Rudolfove okoline mogao poznavati Dagmar kao dijete, ali to ih i nije mnogo zabrinjavalo. Crte dječjih lica su se mijenjale, a Dagmar se zaista toliko izmijenila daje nitko ne bi mogao prepoznati. Elena je sada posjedovala putovnicu Dagmar Strasser, a to je bilo dovoljno da se iskaže kao nasljednica Rudolfa Strassera. - Važno je da nastupaš posve sigurno. Moraš odmah odlučno reći kako namjeravaš živjeti u Italiji, budući je tvoj otac ionako umro. Ništa te više ne zadržava u Njemačkoj. Nećemo biti tako lude da se naselimo u toj dosadnoj Njemačkoj. Čim budu obavljene potrebne formalnosti, nabavit ćemo dovoljno novaca i opet otputovati. Ne moraš se bojati. - Ne bojim se, draga strino Katarina! Budi bez brige. Odigrat ću dobro ulogu vlasnice, pa ću se pobrinuti za to da poštuju moju volju. Odigrat ću tako dobro svoju ulogu da ćeš se moći radovati. Mogu ti reći da me sve to zabavlja sada kad je Rudolf Strasser mrtav. Napokon ću nešto doživjeti. Riješit ću se tišine našeg dvorca. Ta me pustolovina već užasno uzbuñuje. Majka je ponosno pogledala kći diveći joj se. - Hrabra si, prava Consistellijeva. Ovaj živahan način ti izvanredno pristaje. - Molim te, ne zaboravi da nisam Consistellijeva. Toga se moram odreći zbog nasljedstva. - Samo spolja - u svom srcu ćeš to uvijek ostati. Nadajmo se da Marijeta nema odveć neprilika s ubogom Elenom. Bit će joj teško objasniti daje ona Elena. - Pa zar je to tako važno? Tu Elenu neće nitko živ ugledati. Može biti sretna što će živjeti tako mirno i bezbrižno pod Marijetinom zaštitom. Bez ikakve grižnje savjesti obje su se žene vozile ususret svom odredištu. Postajale su sve mirnije i bezbrižnije. Uvijek su ponovno uvjeravale jedna drugu da žele dobiti samo ono na što su ionako imale pravo. Ono što bi ih kod tog razmišljanja moglo smetati to su nastojale zaboraviti. Bile su posve sigurne da će njihov plan uspjeti. Majka i kći vjerovale su daje to za njih bila samo dječja igra i da će glupe Nijemce lako prevariti. Zamišljale su izvoñenje svog plana mnogo jednostavnije no što je to uistinu bilo. Kratko vrij eme prij e nego su stigle u Hamburg, gospoña Katarina se sjetila daje njezin muž pričao nešto o nekoj sestrični Brigiti, pa je upozorila Elenu da je to za nju bila mila tetka Brigita. - Ona je već posve stara žena pa nam neće zadavati poteškoća. Elena se nasmijala. - Već ću izaći na kraj s tom starom gospoñom. Toga se ne plašim. I u najboljem raspoloženju njih dvije stigoše napokon u Hamburg.

121

GIGA

XXXV Rudolf Strasser je onoga dana kad gaje posjetila njegova žena došao u neopisivom raspoloženju kući. Tetka Brigita očekivala ga je uzbuñeno znajući za Leonorin posjet. Odmah je pošao do nje i ispričao joj sve što se dogodilo tog jutra. Bio je neopisivo potresen i uzbuñen, pa gaje tetka Brigita počela preklinjati neka se smiri. Odgovorio joj je hrapavim glasom: - Brigita, kako bih mogao proživjeti još jedan miran sat prije nego što zagrlim svoje milo dijete i zamolim ga za oproštenje. Ti niti ne znaš koliko sam, usprkos svim svojim sumnjama, patio zbog rastanka s Dagmar. - Znam to, Rudolfe, predobro te poznam. Zalila sam te. Na sreću, Leonora te napokon uspjela uvjeriti. Prava je šteta što se to nije već ranije dogodilo. - Prištedio bih si mnogo teških trenutaka, a vjerojatno i svom djetetu. Iako je Egon dobro primio Dagmar. No čini se da nije bila u najboljim odnosima s njegovom ženom. Egon me u svom posljednjem pismu žarko moli da Dagmar odvedem nekamo drugamo u slučaju njegove smrti. Plaši se da Dagmar tada neće biti dobro u njegovoj obitelji. Nadajmo se da Dagmar nije bila pod prevelikim Katarininim utjecajem. Sad si ozbiljno predbacujem što se nisam više brinuo za Dagmar. Smirit ću se istom kad opet bude ovdje. Nadajmo se da će mi oprostiti. - Možeš biti miran, Rudolfe! Kad sazna koliko si patio, oprostit će ti. Ona je sada dovoljno stara da sve sazna. - Sam ću joj sve reći. Neće čuti niti jednu zlu riječ o majci. Sada znam da Leonora nije toliko kriva koliko sam vjerovao. I ja se ne osjećam bez krivnje prema njoj. Bio sam stariji i iskusniji pa nisam trebao tako mlado biće vezati uza se. Leonora je ostavila dubok dojam na mene. Dakako da se moja bol ponovno probudila kad sam je ugledao. Sjetih se svih svojih patnji. Brigita mu je stisnula ruke, a oči joj se ovlažiše. - Kako me raduje, Rudolfe, što sam mogla doživjeti da se sve sredi meñu vama. - Na žalost, prekasno. Sam sam sebi ukrao dragocjene godine. Tko zna hoće li mi ostati dovoljno vremena nadoknaditi svom djetetu ono što sam mu oduzeo poslavši ga u izgnanstvo. Osjećam se danas tako loše kao još nikada. Kad kasnije budem pisao Egonu i zamolio ga da Dagmar pošalje što brže kući, morat ću se odmoriti. Egon neće moći pratiti Dagmar, jer je takoñer bolestan. Ja pak u svom stanju ne usuñujem se krenuti na tako dugo putovanje. Morat ću zamoliti Katarinu da doprati Dagmar. Ti ćeš se pobrinuti da grofici pružimo dostojan smještaj u našoj kući. Želimo joj dokazati da se i njemački grañani znaju ponašati. Učinit ćemo njezin boravak što ugodnijim. To dugujem Egonu. - Ne brini, neće se imati zbog čega žaliti. I mi ćemo joj dokazati da, iako posljednjih godina nismo primali mnogo gostiju, ipak znamo biti gostoljubivi. - Hvala ti, Brigita, hvala ti za tvoje razumijevanje u tim teškim vremenima. Rudolf je nakon toga napisao Egonu pismo. Egon gaje primio kratko pred svoju smrt. Tek što je odložio pero iz ruke Rudolf Strasser je pošao na počinak. Ali nije našao san kome se nadao. Tisuću ga je misli mučilo, pa je žarkih očiju gledao pred sebe u mrak. I idućih se dana nije mogao smiriti. Neprekidno je morao misliti na svoju kćer. Čeznutljivo je iščekivao susret s njom. Taj osjećaj koga je godinama potiskivao sve je više ovladao njime. Nemir ga je tjerao i samo je teškom mukom mogao obavljati poslove u uredu. Baš suprotno svom uobičajenom ponašanju, nije mogao dosta govoriti o Dagmar, bilo s tetkom Brigitom, bilo s Hermannom Falknerom ili pak njegovim sinom. Najradije bi o toj temi razgovarao Werner s njime. Spominjao je kako je nježno Dagmar voljela svoje lutkice, i kako mu je poklonila ružu. Bez straha je Werner sada pričao i o tome daje na dan njezina bijega sreo gospoñu Leonoru zaplakanih očiju. Tada gaje poslala do Dagmar i preporučila mu neka bude njezin vitez. Rudolf Strasser gaje slušao s čudnim osjećajima. Bio je duboko dirnut zbog oduševljena

122

GIGA

Wernerova pogleda. Dagmarin vitez! Da, trebao joj je biti podrška i pomoć kad više neće imati oca. A možda još i više, budu li se njegove nade i želje ispunile. Samo je Wernerovu ocu rekao ono što mu je diralo srce. - Imam još jednu veliku želju, dragi Falkner, osim te da što prije vidim svoje dijete. A nju ću vam povjeriti. Morate mi obećati da ćete je sačuvati za sebe - rekao je drugog jutra nakon poslovnog razgovora svom prijatelju. Hermann Falkner ga pogleda ništa ne sluteći. - Obećajem vam to! - Oni kojih se to tiče ne smiju saznati za tu moju želju, jer čim bije čovjek spomenuo pred njima učinio bi ludost koja se možda više ne bi dala ispraviti. Želio bih da vaš Werner i moja Dagmar postanu supruzi. To bi za mene bilo najveće zadovoljstvo. Wernera volim poput sina, pa bih najradije u njegove ruke položio sudbinu svoje kćeri i svog poduzeća. Hermann Falkner se nasmiješi i pogleda svog šefa. - Nećemo moći tome mnogo pridonijeti. Vaša kći i moj sin trebaju poput slobodnih ljudi sami odabrati svoje životne drugove. Imate pravo, u to ne smijemo dirati. Moramo sve prepustiti sudbini. Ali i meni bi to bilo drago... to bi bilo divno, dragi prijatelju! Hvala vam što smatrate mog sina dostojnim da postane mužem vaše kćeri. Ali to mora doći samo od sebe. Pružiše si ruke i čvrsto ih stisnuše. Ali tada je Rudolf Strasser umorno klonuo u svoj naslonjač. Blijeda je lica pogledao gospodina Falknera. - Ne znam, dragi prijatelju, ali osjećam se tako loše. Bojim se da neću dočekati povratak svoje kćeri - rekao je tiho. Falkner ga zabrinuto pogleda. - Ne smijete ni pomisliti na to. - Moram, pa vjerujem da ću biti mirniji budem li sve ono zapisao što imam reći svojoj kćeri. To ne treba odlagati u mojim godinama i s mojim zdravljem. Pisat ću svojoj kćeri pa ću biti siguran da će od mene saznati sve što mora. To ću pismo dati vama, pa ako mi se dogodi najgore prije no što se moja kći vrati kući, tad ćete joj predati to pismo. Ali tek nakon što sve formalnosti budu obavljene i nakon što bude dobila nasljedstvo, tako da uzmogne u miru pročitati moje riječi. - Dakako, neću vas sprječavati u tome da to pismo napišete, već zato što će vas to umiriti. Ali nadam se da ga neću morati predati. - Treba biti uvijek spreman - kako je govorio Shakespeare. Poñite sada, dragi Falkneru, ostavite me sama, i pobrinite se da me nekoliko idućih sati nitko ne smeta. Rudolf Strasser je doista ostavio opširno pismo kćeri, pa je osjećao da ga to smiruje. Predao ga je na čuvanje Hermannu Falkneru, pa je sada dogovarao s tetkom Brigitom i obim Falknerovima kako bi mogli Dagmarin doček upriličiti što svečanije. Svi su trebali sudjelovati u njegovoj sreći. Ali očekivanje te sreće uzbuñivalo gaje više nego stoje to bilo dobro. Kad je telefonom pozvao svog prokuristu k sebi u sobu osjećao se tako loše da se iznenada plašio ostati sam. A kad je Hermann Falkner nekoliko minuta kasnije stupio u sobu našao je svog šefa i prijatelja mrtva u njegovu naslonjaču kraj pisaćeg stola. Srčani udar dokončao je njegov život dok je čekao na Falknera. Umro je a da nije saznao kakve je teške godine njegova kći proživjela u dvorcu Consistellijevih, i da joj sada prijeti još veća opasnost. Ali možda su prilikom njegove smrti očeve misli bile tako čvrsto zaokupljene kćeri da ju je njegova duša morala sresti u snovima. A možda je i u trenutku svoje smrti, lišen sve zemaljske težine, vidio jasnije no što je to ljudima inače moguće. Njegova želja da još jednom vidi svoje dijete bila je možda tako snažna da ga je u mislima odnijela daleko, preko svih zapreka do njegove Dagmar, koja gaje vidjela u snu.

123

GIGA

Hermann Falkner bio je silno potresen smrću svog šefa i prijatelja. Pozvao je sina i naredio da pozovu liječnika koji je mogao samo ustanoviti smrt. Hermann Falkner je svom sinu ispričao da je Rudolf Strasser vjerojatno slutio da neće doživjeti povratak svoje kćeri, jer mu je predao pismo za Dagmar u kome je napisao sve što joj je želio reći. To je pismo trebao predati njegovoj kćeri tek kad jednom bude sve sreñeno oko nasljedstva. Zbog svega toga Werner je opet počeo mnogo razmišljati o Dagmar, a možda je to i bio uzrok što se i Dagmar sada toliko bavila njime. Otac i sin pobrinuli su se najprije da se tijelo pokojnika preveze u njegovu kuću. Tamo su ga položili na odar, a Brigita Hartmann je žalila za njim to više stoje znala koliko se veselio da će vidjeti kćer prije smrti. - Neće naći mir prije nego Dagmar doñe u roditeljsku kuću - rekla je Werneru Falkneru, koji je staroj gospoñi saopćio vijest o njegovoj smrti. - Tužno je što nije mogao doživjeti povratak gospoñice Dagmar. A i ona će biti vrlo tužna što ga više neće zateći na životu. Ako je još uvijek ona plemenita djevojčica kakva je bila, tad će je to vrlo boljeti - odgovori Werner Falkner. Gospoña Brigita zadršće i duboko uzdahne. - Kad se gospoñica Dagmar vrati tada će ispuniti ono što je namjeravala. Donijet će ponovno sunce, iako na žalost ne svom ubogom ocu. Gospoña Brigita prijeñe rukom preko očiju. - Sjeća li se još toga? Kako je to dražesno stvorenje bilo, tako hrabro i požrtvovno. Kad bi nam se barem vratila kakva je bila. Wernerove oči zasjaše. - U to sam čvrsto uvjeren. Ne može biti drugačija. - Ne smijete zaboraviti daje prošlo četrnaest godina i da je sve te godine živjela kraj žene svog strica. Kažu daje ona vrlo ohola i nadmena. - Za to čovjek mora biti roñen. Toplo srce ne da se tako lako prigušiti. Ne mogu povjerovati da bi nam se gospoñica Dagmar mogla vratiti drugačija nego što je otišla, iako je vjerojatno u meñuvremenu naučila ne pokazati svakome svoje srce. - Kad biste barem imali pravo, gospodine Werner! Ali molim vas, pomozite mi sada ispuniti našu tužnu dužnost. A tada moramo i brzoj aviti Dagmar. - To je moj otac već učinio. Trebao sam vas pitati bismo li gospoñi Leonori Magnus javili za smrt našeg šefa. Gospoña Brigita promisli, a zatim reče: - To ću obaviti sama. I ona je telefonski predala brzojav Leonori. »Rudolf danas poslijepodne umro izmiren s tobom. Dagmar obaviještena. Čim stigne i razgovaram s njom javit ću ti. Brigita.« U meñuvremenu je stiglo i pismo gospoñe Katarine u kome je javljala za smrt svog muža i najavljivala dolazak s Dagmar. Hermann Falkner otvorio je to pismo. Donio gaje gospoñi Brigiti jer na to pismo nije trebalo odgovoriti budući da je brzojav u kome su javljali za smrt Rudolfa Strassera već bio odaslan. Mogli su tako očekivati skori dolazak gospoñice Dagmar. Brigita Hartmann duboko uzdahnu. - Oba su bratića umrla tako brzo jedan za drugim. Kako je čudan ponekad taj život! Dobro je što se Dagmar vraća kući, jer mije Rudolf rekao da se očigledno ne slaže sa svojom strinom. Egon Strasser nije želio da nakon njegove smrti ostane u dvorcu Consistelli. - Njezino je mjesto kod kuće, a u vama će naći zaštitnicu. Nitko drugi neće joj biti potreban izjavi Hermann Falkner. Rudolfa Strassera spalili su po njegovoj želji tri dana kasnije. Otpratili su ga Brigita Hartmann, oba Falknera i mnoštvo ljudi. Samo njegova kći Dagmar nije mogla otpratiti oca na posljednji počinak.

124

GIGA

XXXVI Stigao je brzojav koji je najavljivao dolazak gospoñe Katarine i njezine nećakinje, i to upravo kad se žalobna pratnja vratila sa sprovoda Rudolfa Strassera. Hermann i Werner Falkner stajali su u dvorani za sastanke u kome se održao dogovor vodećih osoba poduzeća. Hermann Falkner im je saopćio da će se oporuka Rudolfa Strassera pročitati tek nakon povratka njegove kćeri. - Moraš se odmah odvesti do vile Strasser i javiti gospoñi Brigiti da dame stižu. Moraš joj i pomoći, ukoliko joj bude potrebna muška ruka. Gospoña Hartmann je vrlo umorna, a uz to je muči i reuma. Werner kimnu. - To sam i ja mislio, oče! Iako žalost ne dopušta svečane dočeke, ipak moramo nešto pripremiti. - Mislim da ćemo nas dvojica poći po njih na kolodvor. Zacijelo će biti odjevene u žalobnu odjeću, pa ćemo ih lako prepoznati. Možda nas se gospoñica Dagmar još pomalo i sjeća. Ja se nisam mnogo promijenio. A ti - lagani se smiješak pojavi na licu Hermanna Falknera - ti si se doduše razvio otkad ste se igrali s lutkama, ali uvijek još sličiš onom dječaku. Dakako, djeca lako zaboravljaju kada se nalaze u drugoj okolini. Gospoñicu Dagmar nećemo moći prepoznati. Ona se od djeteta razvila u mladu djevojku, pa se zacijelo mnogo promijenila. Werner se tiho smiješio. - Jabihj e uvij ek mogao prepoznati po nj ezinim očima. Naslij edila je majčine oči. A njih bih prepoznao meñu tisućama drugih. Hermann Falkner ga zamišljeno pogleda. - Dakle, to su neke osobite oči? Werner kimnu. - Neopisive su, oče! - odgovori oduševljeno. I opet otac zamišljeno pogleda sina i sjeti se onoga što mu je Rudolf Strasser rekao. Ali ponovno je odbacio tu misao i nastavio: - Kako dobro da je Rudolf Strasser napisao svojoj kćeri sve što mu je ležalo na srcu. Kao da gaje mučila misao da joj to više neće moći sam reći. Inače bi bio umro a ne bi uspio objasniti svom djetetu zašto ga je udaljio od sebe. Werner, nemoj zasad spominjati to pismo. Primit će ga istom kad se malko smiri. - Dakako, da joj ga neću spomenuti. Gospoda se rastadoše. Hermann Falkner je neko vrijeme gledao za svojim sinom. Oči su mu ponosno sjale dok je promatrao vitko, snažno sinovo tijelo. Sudbina će odrediti što će biti najbolje, pomislio je i ponovno se latio svakodnevnih poslova. Dakako, danas mu to nije uspijevalo tako dobro kao inače. Hermann Falkner je u Rudolfu Strasseru izgubio ne samo plemenitog šefa već i dobrog prijatelja. Sve je na vrijeme bilo spremno za dolazak gospoñe Strasser i Dagmar. I dok je gospoña Brigita još jednom uzbuñeno prolazila kroz sobe vile Strasser, otac i sin Falkner odvezoše se autom Strasserovih na željezničku postaju. Usprkos gužve pri dolasku vlaka odmah su primijetili obje žene u crnini. Nosile su gusti veo preko lica, ali Hermann Falkner im pristupi bez oklijevanja. Skinu šešir s poštovanjem: - Gospoña Strasser? Gospoña Katarina brzo okrenu glavu i nakloni se postarijem gospodinu. - S kim imam čast? - zapita ispravnim njemačkim jezikom. Hermann Falkner predstavi sebe i svog sina, a gospoda predadoše obim damama cvijeće u znak dobrodošlice. Werner je uzalud nastojao prodrijeti pogledom kroz gusti veo mlañe dame. Naklonio se pred njima, pa izmijeniše nekoliko uobičajenih riječi. Werner je čekao da ga Dagmar pozdravi s nekoliko ljubaznih riječi koje bi mu odale da ga se sjeća. Ali ona to nije učinila. Hermann Falkner zamolio je gospoñe da mu dadu potvrde za prtljagu, pa ih je predao sluzi

125

GIGA

koji se trebao pobrinuti za to. Tada gospoda otpratiše obje dame do izlaska iz željezničke postaje gdje je čekao auto. Pomogli su im pri ulasku i sami zatim sjeli. Za vrijeme vožnje samo su malko govorili. Gospoña Katarina je potajno stisnula Eleninu ruku kao daje želi ohrabriti. - Morate ispričati moju nećakinju što je tako tiha. Ali vijest o očevoj smrti duboko ju je pogodila. Toliko se radovala susretu s njim. Sada je utučena što ga više neće zateći na životu, to više što je i u mom mužu izgubila svog najboljeg prijatelja. - To je lako shvatljivo. Nitko to ne može razumjeti bolje od nas koji smo bili tako usko povezani s gospodinom Strasserom - odgovori Hermann Falkner. Gospoña Katarina se potajno pomalo rugala tom prokuristu koji je tobože bio sprijateljen sa svojim šefom. Ali mislila je bolje za sada još biti ljubazna s njime. Trebalo je biti u dobrim odnosima s oba prokurista dok se sve ne riješi. Vožnja do vile Strasser nije dugo trajala. Kad je auto zastao pred vratima, prvi je iskočio Werner a za njim njegov otac. Zatim pomogoše gospoñama pri izlaženju. A sad se na vratima, naslonjena na štap pojavila gospoña Brigita Hartmann. Djelovala je vrlo otmjeno u svojoj skromnoj crnoj svilenoj haljini. Duboko uzbuñena promatrala je pridošlice. Majka i kći pogledaše staru gospoñu, a gospoña Katarina oštroumno pogodi da bi to mogla biti tetka Brigita. - Tetka Brigita - šapnu kćeri. Tad Elena požuri uz stube, poljubi ruku staroj gospoñi i reče ljubazno: - Tetka Brigita? Da, ti si tetka Brigita! Kako lijepo što si došla da nas dočekaš. - Tetka Brigita je imala suzne oči pa nije obraćala pozornost na ove ne baš pametne riječi mlade djevojke. Rekla je potreseno: - Dakako da još uvijek vodim kućanstvo tvog pokojnog oca. Ali sada daj da te pogledam, ljubljeno moje dijete! Pritom je povukla Elenu u predvorje i maknula joj veo s lica. Elena je lagano pocrvenjela kad je gospoña Brigita spomenula da još uvijek vodi kućanstvo njezina oca. Vjerojatno je rekla nešto glupo, kad je pretpostavila da ih je tetka Brigita došla samo pozdraviti. Ali brzo se sabrala. Takve su sitnice bile beznačajne. Ipak je uvidjela da treba biti opreznija no stoje mislila. - Kako si se izmijenila, moja Dagmar! Ali dobila si lice Strasserovih, to je očigledno. - To je uvijek govorio i stric Egon, tetko Brigita! Mislio je da je to moja sreća - odgovori pristojno Elena poljubivši ruku stare gospoñe. Ova ju je nježno zagrlila, iako ju je nešto kod Elene smetalo što si nije mogla objasniti. - Dijete moje, koliko smo se otuñile jedna od druge, ali to će se ubrzo promijeniti. I tetka Brigita srdačno poljubi mladu djevojku. Nije željela da na nju utječe to što se Dagmar toliko izmijenila. Tad se gospoña Brigita obrati gospoñi Katarini i pozdravi i ovu, ali ne tako srdačno. Trgnula se zbog nadmenog izraza lica te »grofice« kako ju je nazivala. Nešto u pogledu gospoñe Katarine plašilo ju je. Osjećala je da se neće moći zbližiti s tom ženom. U to im pristupiše Werner i njegov otac. Werner je sada mogao pogledati lice mlade djevojke. Ali njemu se pričini kao daje tog trenutka morao sahraniti sve lijepe uspomene. Ta mlada djevojka nije uopće bila nalik prekrasnoj gospoñi Leonori kojoj se u mladosti divio. Prije svega razočarale su ga njezine oči. Ranije je bio čvrsto uvjeren daje Dagmar naslijedila kosu i oči svoje majke. Kosu nije vidio pod šeširom, ali oči - ne, to nisu bile oči gospoñe Leonore Strasser u kojima su iskrile zlatne iskrice. Bile su doduše smeñe, ali su djelovale mnogo tamnije nego one male Dagmar. Kako je to bilo čudno! Zar su se i oči mogle toliko izmijeniti? To mu je bilo potpuno zagonetno. Gospoña Katarina je primijetila da Werner vrlo pažljivo promatra njezinu kćer, pa gaje uvukla brzo u razgovor. Wernera je trebalo odvratiti od promatranja.

126

GIGA

Taj je sada pogledao gospoñu Katarinu i iznenada primijetio da su gospoñine oči bile potpuno nalik očima koje je malko prije promatrao. I inače mu se činilo sve tako strano u licu i ponašanju njegove mlade šefice. Neprekidno ju je potajice promatrao. I on je primijetio sličnost crta mlade djevojke s onima Rudolfa Strassera. Da te sličnosti nije bilo možda bi se još mnogo više čudio. Tako je nastojao uvjeriti sama sebe da se Dagmar Strasser vrlo promijenila i da nikada nije imala oči svoje majke. Obje žene zapitaše jesu li njihove sobe spremne. - Htjele bismo se osvježiti nakon duga put - izjavi gospoña Katarina. - Za tebe, draga Dagmar, spremila sam sobu tvoje majke. Znaš gdje je - reče tetka Brigita. Elena odgovori s ljubaznim smiješkom: - Draga tetko Brigita, kako to zamišljaš? Na žalost, zaboravila sam sve iz svog djetinjstva. Znaš da me četrnaest godina nije bilo u mojoj roditeljskoj kući. A to je mnogo vremena osobito jer sam tada bila još malo dijete. Molim te naredi da nas odvedu u naše sobe. Htjela bih stanovati odmah kraj sobe strine Katarine. Toliko je volim da se najradije niti trenutka ne bih razdvajala od nje. Tetku Brigitu obuzme čudan osjećaj. Te Dagmarine riječi činile su joj se nekako lažne. Rastužila se. Zar se Dagmar naučila lagati. Egon je pisao Rudolfu da se Dagmar ne slaže sa svojom strinom i da bi je zato trebalo odvesti iz dvorca. A sada te riječi. Kako je to trebala shvatiti? Dobra tetka Brigita bila je vrlo razočarana. To površno ponašanje mlade djevojke, koja dosad niti jednom jedinom rječju nije spomenula svog oca, presjeklo joj je dah. Zamišljala je da će joj se Dagmar baciti u zagrljaj i zaplakati tražeći kod nje utjehu zbog gubitka oca. A sada ga mlada djevojka uopće nije spomenula. Obuzeta tim osjećajem tetka Brigita reče tiho: - Vjerojatno si vrlo tužna što nisi stigla na vrijeme da barem prisustvuješ pogrebu svog oca? Elena se prisili načiniti tužno lice. - Oh, da, ubogi tata! - izjavi lažnim glasom. Gospoñi Brigiti proñoše trnci tijelom. Te su riječi zvučale tako hladno. Dagmar nikada ranije nije oca zvala tata. To se gospoñi Brigiti pričinilo lažnim. Doduše, morala je priznati da je Rudolf Strasser istjerao kćer iz kuće. Sam je bio kriv stoje sada govorila o njemu tako hladnim glasom. Nastojeći se svladati, gospoña Brigita pozva sobaricu i naredi joj da obje dame odvede u njihove sobe. - Tvoja je soba kraj one strine Katarine. Dakle sve je onako kako ti želiš. Kad se budete preodjenule, čekat ćemo vas u blagovaonici. Ako ti je pravo, otac i sin Falkner ostat će na večeri. Moramo mnogo toga dogovoriti. - Dakako, tetko Brigita, to nam je pravo. Brzo ćemo se preodjenuti. Obje su se dame popele u gornji kat. Gospoña Brigita i oba Falknerova su, nakon što su one otišle, ostali nekoliko trenutaka bez riječi promatrajući se zaprepašteno. Napokon gospoña Brigita uzdahnu: - Kako užasno stran može postati čovjek koga si nekoć toliko volio. Kao da ta mlada djevojka nije moja Dagmar. Werner Falkner se trgnuo: - I meni se čini to isto. Ne mogu shvatiti kako se gospoñica Dagmar mogla tako izmijeniti. To je nevjerojatno. Ništa, ama baš ništa, ne podsjeća na dražesnu malu Dagmar od nekoć. Čak su se i njezine oči izmijenile u obliku, boji i izražaju. Stara ga gospoña prestrašeno pogleda. - To nije moguće. Nisam još obratila pozornost na to. Dagmarine su oči sličile onima njezine majke. Takve se oči ne mogu zaboraviti. - Da, takve se oči ne zaboravljaju. Ali, pripazite kasnije na to. Tako je kako sam vam rekao. Ima doduše smeñe oči, ali one su tamnije i drugačijeg oblika. Kad se smiješi ne pojavljuju se

127

GIGA

u njima one iskrice zbog kojih su oči Leonore Strasser bile tako osobite. Te su se iskrice ugasile, a to je šteta. Oči gospoñice Dagmar - molim vas da me ne ismijete - su iste oči po obliku, boji i izražaju kao u gospoñe Katarine. Gospoñica Dagmar nije u krvnom srodstvu s gospoñom Strasser? - Ne, dakako da nije. Ali možda je osvjetljenje krivo pa vam se Dagmarine oči čine tako promijenjene. Pogledat ćemo kasnije kod bolje rasvjete, pa ćemo vjerojatno otkriti poznate crte. U svakom slučaju u srcu mije teško, a ne znam zašto. Nekako sam drugačije zamišljala susret sa svojim ljubljenim djetetom. Luda sam stara žena, ali nadala sam se da će biti nježna i da će ta nježnost ogrijati moje osamljeno srce. Umjesto toga, usprkos njezinoj ljubaznosti, djeluje užasno hladno. Ali, neću razmišljati o takvim glupostima. Uñite gospodo, toliko sam uzbuñena da sam vas ostavila stajati u predvorju. U pratnji oca i sina gospoña Brigita ušla je u sobu kraj blagovaonice. Usprkos njihovom iznenañenju zbog tolike promjene kod te mlade djevojke nitko od njih nije pomislio da se pred njima ne nalazi Dagmar Strasser.

128

GIGA

XXXVII Blagovaonica je bila dobro osvijetljena. Na stolu je ležao skupocjeni stolnjak od damasta. Predivan kristal, srebrni pribor i porculan divno su se slagali s cvjetnim aranžmanom na stolu. Cvijeće, kratkih peteljaki, nalazilo se u širokim kristalnim vazama. Tetka Brigita nije ništa zaboravila. Znala je daje Rudolf Strasser želio »grofici« pokazati sav sjaj svoje kuće. Taj je dojam upotpunjavalo teško hrastovo pokućstvo, brokatne zavjese i skupocjene stare slike poznatih majstora. Brigita Hartmann i oba gospodina očekivali su dame u sobi kraj blagovaonice. Kad su ove napokon ušle, trgnuše se iznenañeno. Obje su bile doduše odjevene u crne haljine, ali one su bile tako otmjene i napadne da im je zastao dah. Htjele su svojom odjećom naglasiti da su doista otmjene dame. Haljine su bile poprilično razgolićene i bez rukava. To je djelovalo vrlo čudno u toj kući žalosti, osobito na to troje ljudi koji su još uvijek bili tužni zbog rastanka s Rudolfom Strasserom. Hermann Falkner naklonio se pred Katarinom Strasser i ponudio joj ruku kako bi je odveo stolu. Werner je vodio tetku Brigitu i Elenu. Ova je očigledno nastojala očijukati s mladićem koji joj se vrlo sviñao. Htjela se poigrati s njime i iskušati svoju moć. Ali Wernera su ti pogledi samo odbijali. Ipak mu je uspjelo svladati se i mirno razgovarati s njom. Werner je za vrijeme svojih putovanja po svijetu upoznao sve društvene krugove, pa je već po svojoj prirodi bio vrlo pristojan čovjek. Bilo je posve razumljivo za njega da se tako ponaša i prema toj mladoj djevojci. Elena je pomislila: Vidi, vidi, taj mladi prokurist je pravi gospodin, besprijekorni kavalir. Kako je to moguće? Uvijek sam vjerovala da su njemački trgovci oličenje dosade i trijeznosti. Nešto nije u redu. Dakle, treba biti ljubazan s njima, možda će nam moći koristiti. Elena je bila roñena za očijukanje, iako dosad nije imala prilike za to. Majka ju je nastojala naučiti tu vještinu vjerujući da će Elena jednoga dana ipak naći bogata muža. Sada joj to dakako više nije bilo potrebno. I sama je bila bogata nasljednica, ali to ju je ipak radovalo. Nastojala je zavrtjeti glavu Wernera Falknera. Ali to nije bilo tako lako. Glava tog mladića stajala je čvrsto na njegovim ramenima. Zasigurno mu se nije moglo zavrtjeti glavom na način na koji je to namjeravala Elena. Gospoña Katarina je u isto vrijeme nastojala pridobiti Hermanna Falknera svojom blagonaklonom Ijubaznošću. I ona je govorila samoj sebi kako će im možda njegova pomoć biti potrebna. I tako je tetka Brigita bila pomalo prepuštena samoj sebi. Ali to joj i nije bilo tako krivo, jer je na taj način mogla mirno promatrati Dagmar. Morala je priznati daje Werner bio u pravu. Oči, koje su tako izazivački promatrale mladića, nisu bile oči Leonore Strasser. O Bože moj, pomislila je zabrinuto, kako se čovjek može tako promijeniti. Morala je isto tako usporeñivati oči gospoñe Katarine i one mlade djevojke. Zaista su bile vrlo slične. Uz to je otkrila da su držanje glave i neke kretnje tih dviju žena tako slične daje to bilo upravo smiješno. Tetku Brigitu je to neizmjerno uzbudilo, pa je nekad srela Wernerov pogled. U njegovim je očima primijetila užasno razočaranje. Da, Werner Falkner bio je neizmjerno razočaran svojom mladom šeficom, za koju je u tišini osjećao nešto što se nije dalo objasniti. Njegov je pogled postajao sve hladniji i kritičniji, i što je većer dulje trajala to mu se ta mlada djevojka manje sviñala. I gospoñi se Brigiti dogodilo isto. Samo prolazno u razgovoru raspitala se Elena koji je bio razlog nagle smrti njezina »tate«. Posve je hladno ustanovila da je i stric Egon očigledno umro na sličan način, jer je takoñer iznenada izdahnuo u naslonjaču. Dakako da je izrekla i nekoliko riječi žaljenja, ali u njima nije bilo topline. Hladna, službena, koketna i površna! To su o mladoj nasljednici mislili tetka Brigita i Werner. I Hermann Falkner, kome gospoña Katarina nije dala mnogo vremena za razmišljanje, primijetio je to isto. I on je stvorio takav sud o mladoj nasljednici Rudolfa Strassera. Uz to je bilo čudno da gospoña Katarina, koja je ipak izgubila muža tek prije nekoliko dana, uopće nije tužna. Pričala je o tisuću nevažnih stvari i djelovala tako dobro raspoloženo daje to bilo

129

GIGA

upravo neugodno. Tetka Brigita je sada prvi put pogledala i kosu mlade djevojke. Čudila se što je bila tako bezbojna, jer je očekivala da će Dagmarina kosa ostati zlaćana kakva je i bila. A takva je bila i kosa njezine majke Leonore. Sad se gospoña Brigita obratila pristojno gospoñi Katarini i zapitala je za njezinu kćer. Gospoña je tobože uzdahnula. - Uboga moj a Elena! Doživjela je živčani slom. Smrt oca, koga je toliko ljubila, užasno ju je potresla. Ne može ga prežaliti, pa se bojim daje kod nje počela izbijati duševna bolest. Utuvila sije u glavu da nikad neće napustiti dvorac kako se ne bi trebala rastati od očeva groba. Htjela sam je povesti na to putovanje, ali ona je odlučno odbacila tu moju misao, a ja sam se morala pomiriti s time. Neutješna sam što sam je morala ostaviti samu. Prisutni su meñutim mogli samo ustanoviti da gospoña i nije bila tako neutješna. To se barem nije moglo po njezinu ponašanju opaziti. - Tad će uboga Elena patiti zbog rastanka s vama. Zato vam moramo još više zahvaliti što ste doveli gospoñicu Dagmar -izjavi Hermann Falkner. - I meni je koristilo promijeniti okolinu. Moju kćer njeguje stara dadilja, pa mogu biti posve mirna. Uz to ćemo se Dagmar i ja vrlo brzo vratiti u Italiju. Sve troje začuñeno pogledaše Elenu. - Dagmar valjda neće! Zar ne namjeravate ostati u roditeljskoj kući? - zapita gospoña Brigita. Elena ispije gutljaj vina, pogleda gospoñu Brigitu i tobože smiješno zadršće: - Ne, ne želim ostati u toj hladnoj, dosadnoj Njemačkoj. Kroz sve te godine navikla sam se na sunčanu Italiju, pa se ne bih nikada više mogla ovdje saživjeti. Poći ću sa strinom Katarinom u Rim. Tamo ćemo stalno živjeti. Nadam se da će to biti moguće, gospodine? Pritom je pogledala koketno Hermanna Falknera kao da ga želi očarati. Taj je pogled meñutim jedino uvjerio staroga gospodina da se posljednja želja Rudolfa Strassera neće nikada ispuniti, jer je i predobro poznavao svog sina a da ne bi znao kako takvo hladno i površno stvorenje nikada ne bi moglo postati njegovom životnom družicom. - Oprostite, gospoñice - odgovori mirno - svi smo mi pomalo iznenañeni što ne želite ostati u svojoj očinskoj kući. Vjerovali smo da je to samo po sebi razumljivo - i vaš otac takoñer. - Tad ste se prevarili. Nadam se da će mi to biti moguće. - Dakako! Možete živjeti gdje hoćete, ukoliko vaš otac u oporuci nije odredio nešto drugo, iako pretpostavljam da to nije slučaj. Znam jedino daje vjerovao kako ćete se zauvijek vratiti. Elena tad izjavi vrlo hladno i odlučno: - Tata je kriv što sam se navikla živjeti u tuñoj zemlji. Čini li vam se vjerojatnim da će u oporuci biti navedeno mjesto gdje ću morati živjeti? Hladnoća, koja je usprkos pristojnosti izbijala iz Eleninih riječi, teško je ležala na duši to troje ljudi. Tetka Brigita nije mogla a da ne kaže: - Ne slutiš koliko je tvoj otac patio jer se rastao od tebe. Elena je smatrala da sada mora pokazati koliko je dirnuta. Prešla je rupčićem preko očiju i rekla tiho, kao daje duboko dirnuta: - Vjerojatno ne teže nego meni, tetko Brigita! Ali ubogom ocu sada ne bi ništa koristilo kad bih ostala ovdje. Zašto da se dakle naselim u zemlji koja mi je strana? Dakle još jednom, gospodine Falkner, mislite li daje otac odredio nešto u tom smislu u oporuci? - Ne vjerujem - odgovori vrlo službeno Hermann Falkner. - Kako bih to mogla saznati? Mislim, kad će se otvoriti oporuka? - Sutra ujutro, gospoñice i to po želji dragog pokojnika u dvorani za sastanke poduzeća, u prisustvu vodećih službenika. - Drago mi je što će se to dogoditi tako brzo. - Ja sam izvršitelj oporuke, a i vaš skrbnik. Do vaše dvadeset i prve godine imat ću dakle čast brinuti se za vas.

130

GIGA

Elena ga pogleda koketnim smiješkom. - Nadam se da nećete biti strog skrbnik. Naklonio se. - Obavljat ću samo svoju dužnost. Nasta stanka. Elena i Katarina izmijeniše pogled koga je Werner primijetio. Gospoña Brigita još nije odustala od toga da kod mlade djevojke pronañe i dobre osobine pa je nakon nekog vremena izjavila nasmiješivši se: - Sto se dogodilo s tvojom lutkom Lizom? Pogleda upitno mladu djevojku. I Werner je pomislio da će se sada možda razotkriti nešto od stare Dagmar. Puni napetosti promatrali su lice mlade nasljednice. Elena je tog trenutka zaboravila na svoju ulogu. Samo jedan jedini trenutak, ali taj je bio opasan za nju jer su je pažljive oči promatrale. - To užasno čudovište je majka dala spaliti - zavikne podrugljivo. Gospoña se Katarina prestraši i brzo učini kretnju kao da je željela upozoriti Elenu na njezinu zabunu. Ali odmah se opet sabrala i rekla sa smiješkom: - Dagmar me često zove majka, kao i moja kći s kojom je bila dobro sprijateljena. Elena je pocrvenjela od straha zbog svoje gluposti i jedva joj se opet uspjelo svladati. Nakon nekog vremena izjavi brzo i naglašeno: - Kako sama nisam imala majke zaviñala sam Eleni na njezinoj, pa sam ponekad svoju ljubljenu strinu nazivala majkom, kako je to činila i Elena. Ali više nije mogla ispraviti ono što je učinila. Tetka Brigita se dakako samo malo trgnula i nije podigla pogled s tanjura. Nije htjela odati da se tog trenutka u njoj poput munje rodila sumnja. Već to što je ova djevojka jednom tako ljubljenu lutku nazvala čudovištem nije odgovaralo maloj Dagmar od nekoć. Uz to je nazvala groficu majkom. I sada se sve drugo brzo uklopilo, oči mlade djevojke koje nisu bile oči Dagmar ili Leonore, već oči grofice, čudna boja kose, strah obiju žena i njihova brza isprika... Tetka Brigita je posumnjala i pitala se je li ta mlada djevojka uopće Dagmar. Je li Dagmar možda umrla pa su nastojale sakriti njezinu smrt kako bi došle do nasljedstva? Je li grofica došla sa svojom kćeri umjesto s Dagmar kako bi se domogla njezina novca? Ili su pod nekim izgovorom ostavili Dagmar u dvorcu? Prestrašila se same sebe, ali nije se više mogla riješiti te sumnje. Uvijek bi ponovno počela razmišljati. Nije mogla zanijekati da je takvu podlost bez daljnjega mogla pripisati grofici koja je ponovno željela steći bogatstvo i položaj u društvu. - Posve je lako shvatljivo da u strini Katarini vidiš svoju drugu majku. Elena se brzo suglasila s time pa su promijenili temu razgovora. Gospoña Brigita usudila se tek nakon nekog vremena pogledati Werneru u oči i on ju je čudno pogledao. Shvatila je daje i Werner nešto primijetio. Kavu su poslužili u susjednoj sobi. U toj je sobi visjela slika Rudolfa Strassera. Bila je naslikana za vrijeme njegova braka pa je izgledao na njoj vrlo veseo i zadovoljan. Gospoña Katarina gaje odmah prepoznala. Uhvatila je Elenu pod ruku i odvela je do slike. - Pogledaj, Dagmar, kakav izvanredan portret tvog oca. Upravo takvog ga se sjećam. Morala je biti naslikana u vrijeme kad sam ga upoznala na svom vjenčanju. Zaista je izvanredan. Elena pogleda sliku. - Dragi moj tata! Da, takvog ga se sjećam, samo nešto starijeg. Pogledi Wernera Falknera i gospoñe Brigite ponovno se sretoše. Promatrali su se kao da se nešto pitaju. Elena iznenada kriknu. Dok je promatrala sliku pričini joj se kao da se počela kretati. Tad nešto lupnu. Slika Rudolfa Strassera pala je na pod a težak je okvir dodirnuo Elenino rame. Svi su neko vrijeme stajali kao ukočeni. Elena je problijedila na smrt i skrila lice na rame svoje majke kao da više ne može gledati tu sliku. I gospoña Katarina je problijedila, jer je vjerovala u čuda. I drugi su promatrali sliku, a pogledi Wernera i gospoñe Brigite zasjaše. Prva se sabrala gospoña Katarina. Još uvijek blijeda, ali opet mirna, rekla je gladeći Elenu po

131

GIGA

kosi: - Prestrašila si se, dijete moje, a to je i čudno. Kao da te otac želio pozdraviti dodirnuvši te svojom slikom. Pogledat ćemo nisi li povrijeñena. I drugi su im prišli kako bi pogledali nije li se slici nešto dogodilo. Ali Werner nije promatrao sliku već Elenu. Primijetio je daje izbjegavala pogledati sliku. Nije to meñutim ni spomenuo, već je samo podigao sliku i naslonio je na zid. - Na sreću slici se nije ništa dogodilo. Samo je otpustila kuka na kojoj je visjela. Morat ćemo je opet zagipsati u zid - rekao je mirno. - Nadam se da se niste odviše prestrašili - reče mirno Hermann Falkner jer on još nije posumnjao u to da bi mlada djevojka mogla biti lažna nasljednica. Elena se jedva uspjela sabrati. Majka joj je čvrsto stiskala ruku, kao da joj želi pomoći. Uvidjela je da se Elena prestrašila, ali već prije kad se zabunila pri pitanju o lutki, najradije bi je bila prekorila. Takve se stvari više nisu smjele dogoditi. Elena je morala postati još sigurnija. I kao da je Elena pročitala majčine misli, odlučno se uspravila i rekla nasmiješivši se: - Dakako da sam se malko prestrašila, ali to i nije čudno. Slika me udarila pri padu po ramenu. Na sreću joj se ništa nije dogodilo. To bi za mene bio težak gubitak... Kakojeupravotogtrenutkausobuušao sluga kojije donosio kavu, gospoña Brigita naredi da se slika idućeg dana ponovno objesi. Nakon što je to rekla, krenula je gospoña Brigita na nekoliko minuta u svoju sobu. Ovdje je brzo nešto zapisala na komad papira i ponovno se vratila. Za nju nije bio slučaj stoje slika pala sa zida onoga trenutka kad joj je djevojka pristupila. Za nju je to bio mig sudbine. Vrativši se u sobu gurnula je Werneru neopazice u ruku onaj papirić. Dohvatio ga je posve mirno. Nakon nekog vremena uspjelo mu je neopazice ga pročitati: »Moram još danas govoriti nasamu s Vama. Doñite u moju sobu, kad se dame povuku. Pretvarajte se kao da se opraštate. Možete se vratiti uz izgovor da ste zaboravili nešto dogovoriti sa mnom.« Neprimjetno od drugih Werner joj kimnu u znak pristanka. Papirić je gurnuo u džep. To nisu opazile ni gospoña Katarina ni Elena. Obje su bile i odviše zaokupljene samima sobom i time da svoju grešku isprave još većom ljubaznošću. Uskoro su se povukle u svoje sobe. Tamo je gospoña Katarina oštro prekorila kćer govoreći joj da se takva glupost više ne smije dogoditi. Pokušale su uvjeriti same sebe daje pad slike bio posve slučajan. Ali u dubini duše smatrale su to lošim znakom, pa su se morale svladati kako to ne bi ostavilo dubljeg traga na njima. U isto vrijeme s njima i oba su se gospodina oprostila od gospoñe Brigite, ali kad su vani u garderobi htjeli navući ogrtače Werner reče: - Upravo sam se sjetio, oče, da moram još nešto dogovoriti s gospoñom Hartmann. - Tako kasno? Gospoña Hartmann se vjerojatno već povukla u svoju sobu. A i ja sam umoran i ne bih želio da majka čeka na mene. - Poñi mirno naprijed, oče, najavit ću se gospoñi Hartmann. Čim završim razgovor s njom, poći ću kući. - Zar je to tako važno? - Da, ako te zateknem budna kod kuće, reći ću ti što sam dogovorio s gospoñom Hartmann. - Dobro, do viñenja, Werneru! - Do viñenja, oče! Gospoña Brigita već se povukla u svoju sobu, pa je sjedila kao ukočena u svom naslonjaču kad joj je sluga najavio da gospodin Werner Falkner moli da ga za trenutak primi, jer je zaboravio nešto s njom dogovoriti. Kimnula je i dala znak pristanka. Werner uñe u sobu. On i gospoña Brigita nijemo se pogledaše. Napokon stara gospoña reče tiho:

132

GIGA

- I vi ste to primijetili, zar ne? Brzo joj je pristupio, a njegove su oči uzbuñeno sjale. - Slika Rudolfa Strassera nije samo slučajno pala. Naš dragi pokojnik bunio se protiv prijevare - rekao je čvrsto i odlučno. Grčevito mu je stisnula obje ruke. - Kad ste posumnjali u to? - Onoga trenutka kad je govorila s mržnjom o Lizi i kad se odala nazivajući gospoñu majkom. Obje su se zbunile. Ali ta sumnja se vjerojatno već ranije nesvjesno rodila u meni. Nisam se mogao pomiriti s time da su oči te djevojke posve drugačije no što sam očekivao. Činilo mi se kao da je moja lijepa uspomena uništena. Neprekidno sam razmišljao o tome kako je moguće da se čovjek tako izmijeni. Gospoña Brigita kimnu. - To se i meni dogodilo - izjavi uzbuñeno. - Mogu vam reći da po svem tijelu dršćem od užasa. To ne smijemo dopustiti. Ako ta mlada djevojka nije Dagmar, tad je vjerojatno grofičina kći. Ali gdje je Dagmar? Werner stisnu zube. Onoga trenutka kad je ugledao Elenino lice pričinilo mu se kao da je u njemu umrla draga uspomena. Pogleda staru gospoñu. - Da, gdje je gospoñica Dagmar? Gospoña Brigita stisnu dršćuće ruke. - Je li još na životu? Trzaj proñe licem Wernera Falknera. Pričini mu se kao da ne može podnijeti pomisao na to da Dagmar više ne bi bila živa. Nakon kratkog razmišljanja izjavi: - Nećemo misliti na mogućnost da nam nisu javili za smrt Dagmar Strasser kako bi se domogli njezina novca. Kimnulaje. - Da, na to nisam pomislila. Werner odmahnu. - Tad je Egon Strasser morao sudjelovati u toj zavjeri, a on je pisao gospodinu Strasseru da se Dagmar ne slaže s njegovom ženom i kćeri. Zato je želio da napusti dvorac. Rekao bih da je Egon Strasser osjećao da njegovoj nećakinji prijeti opasnost. Ne možemo dakle pretpostaviti da gospoñica Dagmar više ne živi. - Ali što bismo poduzeli da sve to objasnimo? - Moramo razmisliti. Ako su te dvije žene došle ovamo s odreñenim planom, tad su zasigurno sve dobro promislile. Zacijelo je gospoñica Elena, a tako ćemo je zasad nazivati, doputovala s putnim ispravama Dagmar Strasser. Time će se moći legitimirati kao zakonita nasljednica Rudolfa Strassera. Tko zna kako je nabavila putne isprave. Prije no što budemo mogli nešto poduzeti protiv nje, morat ćemo saznati gdje je gospoñica Dagmar i kako su je uspjeli zadržati. Gospoña Brigita ga nemirno pogleda. - Grofica je govorila o svojoj kćeri koja je ostala u dvorcu jer zbog žalosti za ocem umalo što nije poludjela. Shvatila bih daje Dagmar tako tužna zbog smrti svog oca. Pa ako Elena ovdje igra ulogu Dagmar - nije li Dagmar mogla ostati u dvorcu kao Elena? Nešto zasja u Wernerovim očima. - To mi se čini vjerojatnim. - Neće valjda počiniti zločin kako bi se domogle nasljedstva? Werner se uspravi. - Moramo što prije otkriti istinu. Možda su gospoñicu Dagmar zatvorili u dvorcu. To moramo saznati. - Ali kako? - Dajte da razmislim. Dužni smo Rudolfu Strasseru učiniti sve kako njegova kći ne bi stradala. Moramo se ponašati tako da obje žene budu potpuno mirne i sigurne. Ne smiju primijetiti našu sumnju. Moramo ih promatrati što je pažljivije moguće. Zasigurno će se i opet odati. Kad bismo barem imali neki siguran znak kako bismo ustanovili da ta djevojka nije

133

GIGA

Dagmar Strasser. Gospoña Brigita poče razmišljati i sjeti se madeža u obliku kruške na maloj Dagmarinoj nožici. Trgnula se. - Gospodine Werner! - Da? - Znam kako bih to mogla ustanoviti. Ali morala bih vidjeti desnu nogu te djevojke. Dakako golu. Tad bih znala je li ona Dagmar ili nije. Pogleda je upitno. - Desnu nogu? - Da, na desnoj je nozi imala madež u obliku kruške na mjestu gdje se palac spaja s drugim prstom. Samo je ona prava Dagmar koja ima taj madež. Werner odmahnu. - To će nam pomoći razotkriti lažnu Dagmar, ako drugačije ne bude moguće. Ne sumnjam više u to da djevojka koju smo danas primili nije prava Dagmar. - Niti ja ne sumnjam. Naša draga Dagmar nije se vratila kući. Od prvog početka ta mi djevojka nije bila draga. Bila bih vrlo nesretna da se Dagmar toliko promijenila. Samo kad ne bi bila u opasnosti. Sto bismo učinili? Tako se bojim. - Smirite se! Nema izravne opasnosti za nju. Ukoliko još živi, u što nećemo sumnjati, trebalo bi je potražiti u Italiji. Netko bi morao otići do dvorca Consistelli i otamo započeti s istragom. Gospoña Brigita živahno kininu. - Da, to bi trebalo. To biste morali vi učiniti! Pomozite, osjećam daje dijete u opasnosti. - Budite uvjereni da ćemo poduzeti sve kako bismo unijeli svjetlo u sve to. Još ću večeras razgovarati s ocem i sve mu objasniti. Sutra će se pročitati oporuka, jer to ne možemo odgoditi. Moram tome prisustvovati jer bi to inače bilo i odviše napadno. Čim ceremonija proñe, reći ću da moram krenuti na službeno putovanje. Otputovat ću u Italiju. Nekako ću pokušati prodrijeti u dvorac i tako nešto saznati. Vi ćete u meñuvremenu dobro pripaziti na obje žene. Možda će vam se pružiti prilika pogledati desnu nogu te djevojke. Možda će se i moj otac nečega sjetiti. Kao skrbnik moći će odgoditi preuzimanje imetka. Potvrde li se naše sumnje, tim ženama neće uspjeti prisvojiti niti iglicu od Strasserova imetka. Bilo je mudro od vas što niste pokazali svoju sumnju. - Moj je zadatak uljuljati obje žene u sigurnost. Čovjek mora uvijek slušati svoj unutarnji glas. Oduvijek, kad sam čula pričati o grofici, činila mi se opasnom ženom. Kad je Rudolf odredio da Dagmar poñe mom bratiću Egonu Strasseru osjećala sam da bih to trebala spriječiti. Umirila sam se tek kad sam primijetila da je bratić dobrodušan i srdačan čovjek. Bojim se da u tom braku nije bio sretan. Ali sada, dragi gospodine Werneru, poñite kući, i razgovarajte s ocem prije nego legne. Važno je i njemu sve objasniti. Bilo bi dobro daje mogao prisustvovati ovom razgovoru, ali nisam još znala sumnjate li i vi kao i ja. Nevjerojatno je u tim dvjema ženama vidjeti varalice. A tad se Werner oprosti od nje.

134

GIGA

XXXVIII Hermann Falkner još nije legao kad se njegov sin vratio. Werner je stanovao u lijepoj maloj kući u Balnkenseu koja je pripadala njegovim roditeljima. Tamo je uredio za sebe tavan u kome se osjećao vrlo udobno. Njegova je majka već legla, a on joj je samo poželio laku noć kroz zatvorena vrata sobe. Zatim je zamolio svog oca za kratak razgovor. - Dakle, počni, Werneru, što se dogodilo? - Reći ću ti otvoreno. Gospoña Hartmann i ja imamo izvjesnih sumnji u tu gospoñicu Dagmar. Vjerujemo da ona uopće i nije Dagmar Strasser, već grofičina kći. Hermann Falkner otvori širom svoje već nešto umorne oči i iznenada se potpuno probudi. - Pa to je nevjerojatno, dječače! - Naše sumnje se mogu lako potvrditi - poče ga uvjeravati Werner. Iznosio je sve pojedinosti koje su ih navele na tu pomisao. Hermann Falkner proñe rukom preko čela kao da mu je vruće. - Iznenada mi je postalo toplo, Werner! To je nezamislivo! Što bih učinio? Mogu samo zatražiti putne isprave te djevojke. Ukoliko su u redu, nemam prava osporiti joj nasljedstvo. Ukoliko ne odem na policiju i sve prijavim. Ali to bi značilo ime Strasser... ne, to moramo spriječiti. To sam svom prijatelju Strasseru dužan. - Ali ti moraš spriječiti i to da se varalica domogne njegova imetka. Policiju dakako ne smijemo uključiti u to. Moramo nabaviti dokaze na drugi način. Ponudio sam gospoñi Hartmann da ću odmah nakon otvaranja oporuke otputovati u Italiju, tobože na službeno putovanje. Tamo ću poći u dvorac i pokušati nešto saznati. Hermann Falkner se poče grepsti po glavi. - Ne osjećam se dobro pri duši. To je vrlo pustolovna priča. Meni ništa nije bilo sumnjivo, iako mi se ta gospoñica Dagmar ne sviña, pa ne moram žaliti što moj prijatelj Strasser nije doživio njezin povratak. - Nikada nisi dobro upoznao malu Dagmar, kao gospoña Hartmann i ja. Vidio si je samo u prolazu. Ali ja sam bio često s njom, ponekad u nedjelju čak i satima. Možeš li zamisliti daje djevojka koju smo danas sreli ikada imala dobro srce? - Na tome se ne može zasnivati takva sumnja. - Dakako da ne, ali ima još mnogo toga. Možda nam to govore i sami naši osjećaji, ali gospoña Hartmann i ja znamo posve sigurno da ta djevojka nije Dagmar Strasser. Znaš da nikada ne maštam. Uvjeravam te, ta gospoña Strasser želi osigurati nasljedstvo za svoju kćer, a ja ću to nastojati spriječiti svim silama. To dugujem svom pokojnom šefu. Vrlo je vjerojatno da Dagmar prijeti i opasnost kad se obje žene jednom domognu nasljedstva. To moramo spriječiti na neki način. Lažna nasljednica ne smije doći u posjed imetka prije nego se vratim iz Italije. - Ti dakle zaista namjeravaš otputovati u Italiju? - Da, oče, i to što je brže moguće. Ne bih se odužio Rudolfu Strasseru za njegovu dobrotu kad bih položio ruke u krilo i pustio da stvari teku svojim tijekom. Starije gospodin postao nesiguran. - Ne, to zaista ne smijemo. Moramo saznati pravu istinu. Ako je tvoja sumnja osnovana, tad Dagmar Strasser zasigurno još živi. Da je mrtva te žene ne bi trebale toliko riskirati, jer bi ionako postale nasljednice Rudolfa Strassera. Po sili zakona. U slučaju Dagmarine smrti, njima bi sve pripalo kao najbližim roñacima. Werner olakšano uzdahnu. - Tako je! Oče, skinuo si mi težak kamen sa srca. Moram to sutra odmah javiti gospoñi Hartmann daje umirim. - Dobro, zarazio si me svojom sumnjom. Moramo sve to objasniti. Ali kad bismo barem mogli pronaći siguran dokaz da ta djevojka nije Dagmar Strasser. - Takav dokaz postoji. I Werner ispriča ocu o madežu na desnoj nozi gospoñice Dagmar.

135

GIGA

- Dobro, u krajnjem slučaju taj će nam znak poslužiti da nasljedstvo ne dospije u krive ruke. - To mislim i ja. Hoćeš li da ti kažem kako bih se ponašao na tvom mjestu? Hermann Falkner se lagano nasmiješi. - Dakle, kako? - Sutrašnje otvaranje oporuke ne možemo odgoditi bez dobrih razloga, a zasad još nemamo dovoljno dokaza za to. Te dvije žene će pokušati nakon otvaranja oporuke što brže otputovati natrag u Italiju. Dakako, s mnogo novaca. Ne smiješ im ga dati. Moraš se izgovoriti zbog svojih skrbničkih obveza i potrebnih formalnosti koje najprije treba obaviti prije no što im možeš isplatiti i jedan novčić. Ionako imaš sve punomoći od Rudolfa Strassera. Tako ćemo dobiti na vremenu. Čim stignem u Italiju i nešto saznam, odmah ću ti se javiti. Možda ću se brzo vratiti. Potvrdi li se sumnja gospoñe Hartmann i moja, tad ću ti javiti kako je za preuzimanje nasljedstva potrebna još neka ceremonija. Naime nasljednica mora pred tri svjedoka razgolititi desnu nogu. Meñutim, nadam se da ću se već vratiti iz dvorca Consistelli s dokazima. Što kažeš na to, oče? Stari gospodin poskoči. - Tvoj je prijedlog dobar. Sutra ću se pobrinuti za tvoju vizu za Italiju. Odmah nakon otvaranja oporuke otputovat ćeš. A sad ćemo poći spavati, iako se bojim da neću naći san. Kad bi barem sve dobro završilo. Bilo je čudno što je slika Rudolfa Strassera pala sa zida upravo kad je ta djevojka stajala pred njom. Neću joj dati pismo koje mije Rudolf Strasser povjerio. Uostalom, sjetio sam se. Zamolit ću gospoñu Leonoru Magnus da doputuje kako bismo je mogli suočiti s tom djevojkom. Majke svakako imaju bolji instinkt. Werner odmahnu. - To bi sve moglo još samo više stvar zamrsiti. Dokaz može biti jedino madež na njezinoj nozi. A uz to bismo te žene prerano upozorili, pa bi mogle učiniti nedjelo. Moraju biti sigurne. Mogle bi u protivnom brzojavno obavijestiti neku osobu svog povjerenja u Italiji i tako mi otežati moj zadatak. Ne smiju slutiti kamo putujem. Ne miješaj dakle Leonoru Magnus u to. Na te riječi se otac i sin rastadoše. Drugo su jutro pročitali oporuke, a Hermann Falkner je pritom naveo njezine odredbe. Prema toj oporuci je Dagmar Strasser bila jedina nasljednica. Gospoña Brigita Hartmann imala je do smrti pravo živjeti u vili Strasser. Hermann Falkner i njegov sin još su jednom oporučno odreñeni za prokuriste do kraj a nj ihova života sa svim pravima. Na sreću, tu je bilo navedeno i to da nasljednica nije mogla raspolagati s više gotova novca no što je to bilo dobro za uspjeh poduzeća. Nikada se nisu smjele odjednom povući veće svote novaca. Pri čitanju tog mjesta Werner je pažljivo promatrao obje žene. Sjedile su u svojoj otmjenoj žalobnoj odjeći za stolom. Primijetio je da se na njihovim licima ocrtalo razočaranje. Pogledaše se čudnim pogledom. Werner, koji je sada već bio posve siguran da ima pred sobom groficu i njezinu kćer, primijetio je da su one posve drugačije sve to zamišljale i da su sada bile vrlo razočarane što se neće moći domoći svega odjednom. Nećete dobiti niti novčića, pomislio je. Tog je jutra još jednom razgovarao s gospoñom Brigitom i obavijestio je o svemu stoje dogovorio sa svojim ocem. Ova je pak saopćila Werneru daje tog jutra za vrijeme doručka pokušavala s mladom djevojkom govoriti o proteklim vremenima. Ali ova joj je neprekidno samo odgovarala kako se ničeg ne sjeća. Tad je zamolila obje žene da joj nešto ispričaju o dvorcu Consistelli, pa je tako saznala da leži daleko od svake prometnice, i da su sve te godine živjele u osami ne puštajući nikada nikoga u dvorac. Nisu primali niti goste. - Očigledno je novčano stanje mog bratića Egona bilo bijedno. Nije imao ni toliko novaca da svoju ženu i kćer pošalje na nekoliko tjedana u Rim ili Firencu. Najbliže selo Sorino leži dva sata od dvorca. Samo bi se ponekad izvezli u staroj kočiji. Zatim sam ponovno navrnula razgovor na grofičinu kćer i zapitala je neće li se osjećati osamljenom. Grofica mi je odgovorila da je vrlo osjećajna i plaha, pa da se plaši da bi se s godinama to moglo još i samo

136

GIGA

pogoršati. Za nju je zasad bilo najbolje živjeti u dvorcu. Tamo ju je čuvala stara služavka koju je vrlo voljela. Werner je pažljivo slušao i zamišljeno izjavio: - Vjerojatno je u dvorcu ostala Dagmar Strasser. Gospoña Brigita položi svoju ruku na njegovu. - Toga se i ja plašim. Vrlo sam zabrinuta za njezino zdravlje. Ili možda žele samo izazvati dojam daje djevojka bolesna kako bi objasnili zašto ih nije dopratila? Možda je zauvijek žele zadržati u dvorcu i tako spriječiti da koristi svoje nasljedstvo? Kad bi Rudolf Strasser znao što čine njegovoj kćeri - Bože moj - kako bi predbacivao samom sebi stoje nekoć odagnao svoje dijete. Werner joj je rekao da je njegov otac razmišljao o tome da pozove gospoñu Leonoru Magnus i suoči j e s lažnom naslj ednicom, ali gospoña Brigita je odmahnula. - Ne, Leonoru ne smijemo miješati u to. Pisat ću joj da još nisam imala priliku razgovarati s njezinom kćeri o njoj. Morat će se još neko vrijeme strpiti. Moramo prvo steći sigurnost. Nakon otvaranja oporuke grofica se u društvu svoje kćeri i gospoñe Brigite odvezla kući. Nije skrivala svoje ogorčenje što su oba Falknerova imala takve punomoći. Ali Brigita Hartmann mirno odgovori: - Rudolf je znao što čini. To su pošteni ljudi a njihova je vjernost poduzeću zajamčena. Dagmar može biti zahvalna što je našla takve ljude koji će se brinuti za njezino nasljedstvo. - Ali nemam pravo raspolagati novcem. Za svaki se novčić moram najprije obratiti tom gospodinu Falkneru ili njegovu sinu - procijedi ljutito Elena. Tetka Brigita ostala je posve mirna. - Ne baš radi svakog novčića. Ali radi svake veće svote, a to je i posve ispravno. - Zašto bi to bilo ispravno? - zapita ljutito grofica. - Jer svako solidno poduzeće mora imati mnogo novaca. Kad bi Dagmar ostala u Hamburgu ne bi joj bilo potrebno mnogo sredstava za život. Drugačije je kad želi živjeti u inozemstvu i mnogo putovati. - Vjerujem daje imetak Rudolfa Strassera dovoljno velik da dopusti njegovoj kćeri živjeti na velikoj nozi - odgovori grofica pogledavši bijesno gospoñu Hartmann. Ova joj ozbiljno uzvrati pogled i odgovori odlučno: - Iz vlastitog iskustva znate, draga sestrično Katarina, da se na takav način može rasuti i najveći imetak. Vi biste se trebali brinuti za to da Dagmar pažljivo gospodari. Gospoña Katarina se trgnu i bijesno pogleda staru gospoñu: - Ne sjećam se da sam vam dala pravo, draga sestrično Brigita, da raspravljate o mojim privatnim prilikama. Gospoña Brigita kimnu mirno. - Tako je, rekla sam to samo kako bih pomogla Dagmar. Mora shvatiti da se ne smije rasipati ni kad je čovjek bogat. Bogatstvo obvezuje. - Tetko Brigita, nije potrebno da mi daješ mudre savjete. Strina Katarina će u svemu biti pri ruci - odgovori poprilično ljutito Elena. - Oprostite, dakle, što sam se miješala u to. Neće se ponoviti -odgovori Brigita Hartmann s finim smiješkom.

137

GIGA

XXXIX Dagmar je živjela osamljena u svom zarobljeništvu. Ukrasila je ploču na grobu strica Egona lijepim natpisom na njemačkom jeziku. Svakog bi dana polagala svježe cvijeće na njegov grob. To je ujedno bilo jedino što je mogla raditi. Inače je puno svirala i sreñivala knjižnicu. Htjela je izraditi i katalog. S Marijetom je živjela u prividnom miru. Dopustila je da je ova zove Elena. Odazivala se kad bi je ova tako zvala i u svemu je bila vrlo strpljiva s njome. Riječi njezina oca iz onoga sna još su uvijek odjekivale u njezinu srcu: »Strpi se, spas se približava, milo moje dijete!« činilo joj se kao daje to bilo obećanje i to ju je smirivalo. Neprekidno je razmišljala o tome kako bi mogla pobjeći iz svog zatvora, jer nije namjeravala čekati skrštenih ruku. Ali govorila je samoj sebi da prvo mora uljuljati Marijetu u sigurnost. Pogledala je meñu svojim stvarima kakve vrijednosti posjeduje što bi ih prilikom bijega mogla pretvoriti u novac. Nije našla mnogo. Nije posjedovala nakit uz iznimku zlatne ogrlice s privj eskom ukrašenim biserom. Taj je nakit dobila na dar od strica Egona - dakako, kupio joj je to od njezina novca. Ali ništa drugo nije posjedovala. Stric Egon joj je jednoga dana dao zlatnu kutiju za cigarete ukrašenu draguljima, kako bi je sakrila iza praznih kutija od cigara. Znala je da je vrlo skupocjena jer se teško rastajao s njom. Čuvao ju je za slučaj potrebe. Ta se kutija sigurno još nalazila u svom skrovištu, ali stričeva je soba bila zaključana kao i mnoge druge sobe u dvorcu. Dagmar odluči jednoga dana pod nekim izgovorom zamoliti Marijetu da joj otključa tu sobu. Tad će pokušati uzeti kutiju i skriti je. Sigurno bi joj sam stric Egon savjetovao da si na taj način olakša bijeg. I tako se tobože pomirila sa svojom sudbinom, a kada je bila vrlo osamljena pjevala bi tiho njemačke pjesme koje ju je naučila gospoñica Berend i koje je često morala pjevati stricu Egonu. Najradije je slušao kad je pjevala: »Iz djetinjstva - iz djetinjstva Dopire pjesma do mene...« Tu je pjesmu i sada često pjevala osjećajući čežnju za divnim vremenom provedenim u očinskoj kući. Primijetila je daje Marijeta bila osobito dobro raspoložena kad bi pjevala. Dopuštala bi joj tada i više slobode. Jednom joj je Dagmar oprezno rekla: - Pomirila sam se s mišlju da život provedem ovdje u dvorcu. Zapravo je ovdje vrlo lijepo. Živim bez ikakvih briga. Zašto bih čeznula za vanjskim svijetom? Samo što biste trebali biti nešto ljubazniji prema meni, jer ovisimo jedna o drugoj. Nikada vam nisam ništa učinila. Sada, kad je Elena postala nasljednicom velikog imetka, zbog kojeg mije zaviñala, nemate razloga ljutiti se na mene. Marijeta je to uvidjela, a budući joj Dagmar doista nije činila ni najmanje poteškoće, već joj je baš naprotiv rado pomagala u poslu, postajala je 1 ona sve ljubaznija. Dagmar je staroj Talijanki često činila usluge, a to je ovu pomalo i posramilo, to više što zaista nije imala razloga ljutiti se na nju. I tako je davala Dagmar sve više i više slobode, vjerujući da se djevojka dobro osjeća u dvorcu i ne namjerava pobjeći. Napokon je Dagmar smjela odlaziti i sama u park, ali se morala zadržavati na odreñenim mjestima kako je Marijeta ne bi trebala tražiti. To se uglavnom dogañalo kad bi Marijeta nakon objeda odlazila na počinak. Marijeta bi se tada zaključavala u svoju sobu. Tako nitko nije mogao otvoriti vrata, niti se domoći ljestava. Nije dakle postojala mogućnost da njezina zarobljenica pobjegne, čak ni ako je bila sama u parku. Dagmar je bila sretna da joj je za tih nekoliko dana uspjelo toliko izmijeniti Marijetu. Uživala bi u tim kratkim trenucima slobode, pa bi najčešće odlazila na onu malu uzvisinu odakle se preko zida vidjelo u daljinu. Tako je sjedila jednoga dana u vrijeme podnevnog odmora na klupi pjevajući pritom pjesmu koju je toliko voljela:

138

GIGA

»Iz djetinjstva - iz djetinjstva Dopire pjesma do mene. Ah, kako daleko je - kako daleko je Ono što nekoć moje bijaše...« Pjesma je odjekivala tužno i slatko preko zida. Prije nego što je mogla nastaviti, trgnula se, jer je do nje preko zida iznenada dopro topli muški bariton: »O dome moj, o dome moj Daj da u tvoj sveti prostor Još jednom, samo jednom još Odbjegnem u snu.« Dagmar je brzo ustala pritisnuvši obje ruke na srce. Bila je neizmjerno uzbuñena. Kad je pjesma utihnula trgnula se i zaviknula: - Jeste li vi Nijemac? - Da! Jeste li sami? - začu se muški glas. Dagmar je drhtala po svem tijelu. Tamo preko stajao je Nijemac. Je li ga mogla zamoliti za pomoć? Skupila je svu svoju hrabrost, stavila ruke poput trube pred usta i uzbuñeno odgovorila: - Da, sama sam, ali molim vas, pomozite mi! U opasnosti sam. - Pričekajte trenutak, odmah ću doći! - začu jednako tako uzbuñeni odgovor. Dagmar oprezno pogleda na put prema dvorcu, ali Marijeta je spavala u to vrijeme. - Pazite! Odmah zatim doleti preko zida šešir na kome je bio pričvršćen kraj užeta. - Molim vas povucite uže dok ne zaviknem daje dosta - naredi onaj muški glas. Dagmar dršćućim koljenima otrči niz padinu do onoga mjesta na koje je pao šešir. Odveže ga i poče vući uže sve dok nije primijetila da nešto podiže preko zida. Tog trenutka glas s one strane zida odlučno naredi: - Stanite! Nije dalje vukla već je opazila daje preko zida bio prebačen muški ogrtač. Sad je opet čula: - Dobro pazite! Zavežite kraj užeta što čvršće možete za drvo dok ne bude napeto. Ali dobro ga zauzlajte, da se ne otvori kad se budem počeo penjati. Razumijete li? - Da, da... - odgovori Dagmar dršćućim glasom. Glas tog čovjeka ju je umirio. Skupivši svu svoju snagu privezala je čvrsto uže za stablo, omotavši ga nekoliko put. - Gotovo je, učvrstila sam uže - viknu preko. Odmah zatim začu kako čizme grebu po zidu. Prestrašeno je promatrala mjesto preko koga je bio prebačen ogrtač. Tad se pojaviše dvije snažne ruke koje se nasloniše na ogrtač kako bi se zaštitile od staklenih krhotina. Dagmar se iznenada prestraši. Kome je pomogla prijeći preko zida? Mogao je to biti i razbojnik? Ali prije no što je mogla dobro promisliti, već je mladić skočivši smjelo stao kraj nje. Bio je visok i vitak i okrenuo joj suncem opaljeno lice. Dagmar je nekoliko trenutaka zastala kao ukočena i netremice ga promatrala. Tad otetura prema njemu raširivši ruke kao da ga preklinje da joj pomogne i istisnu užasno uzbuñeno: - Werner! Bože moj, Werner! Uhvatio ju je u svoje ruke i čvrsto je zagrlio. Tako su stajali neko vrijeme i gledali se. Werner primijeti zlaćane iskrice u njezinim očima. Kao da gaje ovladao divan san uzdahnu uzbuñeno: - Dagmar Strasser! Da, to su oči Dagmar Strasser! Podigao je njezinu ruku i pritisnuo je na usne. Tad izjavi dirnuto: - Dagmar, pred vama stoji vaš vjerni sluga! Jao si ga onome tko se usudi istrgnuti vam i vlas s glave. Nije mogla odvojiti pogled od njega. Bilo joj je kao daje ponovno sanj ala, kao i onoga dana kad se njezin otac poj avio pred nj om. Odmah gaje prepoznala. Ne samo po sličnosti s dječakom iz svog djetinjstva, jer gaje takvog kakav je sada, vidjela već u snu. Primijetivši kako je očarano promatra, rumenilo joj navre na obraze: - Werner, jeste li to zbilja vi? Nebo vas je poslalo! Možda ćete me moći spasiti iz mog zarobljeništva. Njezina je ruka počivala u njegovoj. Od te tople, snažne ruke širio se novi život u njoj.

139

GIGA

- Recite mi kakva vam opasnost prijeti, gospoñice Dagmar? Ali dopustite da vas najprije odvedem do klupe. Od uzbuñenja toliko drhtite da se jedva možete držati na nogama. Pažljivo ju je odveo do uzvisine i sjeo je na klupu. - U ovom me dvorcu drže zatvorenom. Živim ovdje posve sama sa starom služavkom, koja je mojoj strini Katarini vrlo odana. Na njezinu zapovijed čuva me kao zarobljenicu, ni sama ne znam zašto. Moja strina i sestrična Elena me mrze otkad se mogu sjećati. A služavka Marijeta me želi uvjeriti da sam ja Elena i neprekidno me tako zove. Prijeti mi da ću završiti u ludnici ako to i sama ne uvidim. - Ubogo dijete! - reče Werner duboko dirnuto, onako kako je to i ranije govorio. Suze joj navrnuše na oči. Werner dohvati njezinu ruku i nježno je pogleda. Nije skrivao koliko se njegovo srce oduševilo kad ju je ugledao. Ljubav na prvi pogled - ili buñenje snažnog osjećaja koje je već dugo tinjalo u njemu. Nije to znao. Znao je jedino da ljubi Dagmar Strasser i daje bio sretan što su one zlaćane iskrice sjale u njezinim očima i što ga te oči milo gledaju. - Ne znam zašto me strina Katarina drži ovdje zatvorenu -reče Dagmar. - Ali ja to znam i blagosivljem onaj trenutak kad se u meni rodila sumnja. Ali prije nego nastavim, gdje je vaš Cerber? - U dvorcu. Ovo j e j edino vrij eme kada mi dopušta ostati samoj u parku. Sada spava i zaključava se u svoju sobu, jer posjeduje jedine ključeve od vrata u park i sobe u kojoj se nalaze ljestve. Zna da joj ne mogu pobjeći, a nije slutila da će stići pomoć izvana. - Cijeli je park okružen tim visokim zidom? - Da, do ulaznih vrata. Nasmijao se vragoljasto. - Anjih se ne može zauzeti jer su od jake hrastovine. U to sam se već uvjerio. - Još je uvijek gledajući u oči nastavi: - Već sam jučer dolazio u park, ali nisam mogao prijeći preko zida. Tako je divno ukrašen staklenim krhotinama. Dolje kod zakupnika popio sam čašu mlijeka i čuo od njega, iako sam se teškom mukom sporazumio na talijanskom jeziku, da u dvorcu živi samo gospoñica Elena i stara Marijeta. O toj sam Eleni imao svoje mišljenje, pa sam je želio vidjeti. Zakupnik mi je rekao da u dvorcu ne primaju posjete. Saznao sam jedino to da se vrata u park otvaraju samo u subotu kad zakupnik donosi namirnice. Kako je danas istom utorak nisam želio taj posjet odgoditi tako dugo, pa sam se vratio u Sorino. Tamo sam kupio uže za rublje i jutros opet krenuo ovamo. Nadao sam se da ću naći mjesto na zidu preko koga ću svoje uže uspjeti prebaciti poput lasa i pričvrstiti za deblo, a zatim se uspeti. Ali nisam našao mjesto gdje bi deblo bilo dovoljno blizu. Baš kad sam promatrao ono drvo tamo, začuh kako pjevate. Slutio sam čiji je to glas. Ostalo znate. Ogrtač sam prebacio kao zaštitu protiv krhotina - i evo me! Pričao je to dosta šaljivo kako bi joj pomogao da se sabere. Slušala ga je sjajnih očiju. Morao je gledati duboko u te divne djevojačke oči, u iste one oči zbog kojih mu je srce snažnije tuklo kad bi kao mladić ugledao lijepu gospoñu Leonoru. Uhvati je za ruke i nagnu se nad njih. I njihovi se pogledi ponovno spojiše. Tako su dugo sjedili držeći se za ruke. Dagmarino lice opet je bilo rumeno, a to je rumenilo odavalo mnogo toga. Srce joj je glasno kucalo, a nije znala zašto je tako sretna. Iznenada je obuze užasan strah. Problijedila je, i sve je boje nestalo s njezina lica. Pogleda ga tužno svojim nevinim pogledom: - Vi znate da sam dijete sramote? To je zvučalo tako dirljivo i žalosno da gaje duboko potreslo. Pogleda je prestrašeno: - Tko vam je to rekao? - Elena mi je rekla kad je umro stric Egon. Bio je tako dobar prema meni i nije mi to sam želio reći. Ali svi drugi su me mrzili. Stajala sam izmeñu njih i njihova nasljedstva. Jer ja zapravo i nisam dijete Rudolfa Strassera, a on me ipak odredio za svoju nasljednicu. Iako me odagnao jer je moja majka... Ali sve to zasigurno već znate, a bilo je tako lijepo od vas i tetke Brigite da ste ipak bili dobri sa mnom. Govorili ste mi: »Ubogo dijete!« Zato sam se i nadala

140

GIGA

da ćete mi pomoći kad biste samo saznali da sam u nevolji. Govoreći to, tople joj suze potekoše niz obraze. Werner to nije mogao podnijeti. Zagrlio ju je i pritisnuo njezinu glavicu uza se. - Uboga mala Dagmar, što su ti ti ljudi nanijeli! Svi, čak i tvoj otac koji je inače bio tako plemenit i dobar čovjek. Ali tješi se, uvidio je da nije imao pravo i da je bio okrutan prema tebi. Dobio je dokaze da su njegove sumnje bile krive i da si ti doista njegova kći. Trgnula se, iako se divno osjećala u njegovu zagrljaju. Ležala je posve tiho na njegovu srcu kao da tako mora biti. - Je li to istina? - zapita tiho. Kimnuo je i promatrao je sućutno. Dagmar je drhtala po svem tijelu. - Dobri moj otac! Kako mije teško bilo povjerovati da mi nije otac. A ipak sam to morala. Elena mi je to rekla ružnim riječima, a nisam smjela potražiti utjehu kod strica Egona. Hoću li sada napokon smjeti doći kući? Takav je bespomoćan strah ležao u tim riječima, i takva žarka čežnja, da ju je ponovno morao pritisnuti uza se. Pogladio ju je po kosi. - Uboga mala Dagmar, sada ti moram nanijeti tešku bol. Uhvatila gaje za ruku i čvrsto se privinula uz njega. - Tvoj je otac mrtav - reče tiho. Trgnula se i problijedila na smrt. Njezine su ga oči prestrašeno promatrale. - Mrtav? Bože moj! Nikada ga više neću vidjeti? - Ne, ljubljena moja, zar ti nisu rekli ni to da ti je otac umro? Toliko je čeznuo da te još jednom vidi. Pisao je tvom stricu Egonu da doñeš kući, jer je sada siguran da si njegovo dijete. Tvoj stric Egon još je primio njegovo pismo, našli su ga mrtva a pismo kraj njega. - I bila je tako okrutna da mi to ne rekne. - Vjerojatno je imala razloga. Nije ti saopćila niti da je tvoj otac iznenada umro od srčane kapi? Skrila je lice na njegovim grudima i zajecala. - Kako okrutno, kako okrutno! Moj je otac tako naglo umro? - Da, nije mogao izdržati veselje nakon duge, duge patnje. Bila je prevelika radost da te ponovno smije ljubiti, da si ti njegovo dijete. Sve te godine čeznuo je za tobom a nije htio to pokazati. Ali sve ćeš to čuti kasnije. Sad ću ti reći zašto su te ovdje zatvorili. Tvoja strina Katarina stigla je u Hamburg s Dagmar Strasser. Uspravila se i pogledala ga suznih očiju. - Ali Dagmar Strasser je ovdje. Ja sam Dagmar! - Da, ti si prava Dagmar, koja je trebala postati Elena, jer je Elena željela biti Dagmar i tako biti nasljednica Rudolfa Strassera. Tamno rumenilo joj obli obraze, a suze joj prestadoše teći. - Pa to je prijevara! Dakle to... dakle to je bio razlog. Kako su samo mogle počiniti taj zločin? - Da, zločin, i platiti za njega. Nisam u lažnoj Dagmar pronašao pravu čijem sam se povratku toliko veselio. Ni tetka Brigita to nije mogla. I tako smo posumnjali, jer tvoje oči sam dobro zapamtio. Pogledaj me! Te je posljednje riječi izrekao toplo i s neizmjernom čežnjom. Pogledala ga je s dubokim povjerenjem i velikom nevinošću. Zadrhtala je primijetivši kako je gleda. Obuze je osjećaj neizmjerne sreće, a uz to i neizmjerna straha. Htjela se izvući iz njegova zagrljaja u djevojačkom stidu, ali on primijeti zlaćane iskrice u njezinim očima i ne htjede je pustiti. Tiho ali toplo joj reče: - Ljubim te, ljubim te, Dagmar Strasser, i nikada te više neću pustiti iz svog zagrljaja. Hoćeš li mi to dopustiti, ljubljena? . Ponovno je klonula na njegove grudi i nije se branila kad su njegove usne toplo poljubile njezine. Prvi ljubavni poljubac gorio je na njezinim usnama i cijeli je svijet nestao oko nje.

141

GIGA

Ništa nije znala ni osjećala do neizmjerne sreće... Napokon se Werner opet sabrao. Ovdje ga je još očekivao i drugi zadatak. Uhvati Dagmarinu glavu meñu ruke i pogleda je ozbiljno. - Znaš li da si sada moja zauvijek? Nisam ti dao vremena, bio sam prenagao. Nisam to smio. Ne poznaš život i vjerojatno ni jednog drugog muškarca osim mene. Ne bih te smio zadržati za sebe, trebao bih ti dati vremena da ispitaš samu sebe je li me doista ljubiš ili si samo u osami povezala svoje srce s mojim. Zagrlila gaje. - Nemoj me nikada više pustiti od sebe. Tako mi je lijepo na tvom srcu - reče tiho i toplo. Ponovno je poljubio njezine usne. - Ne mogu te više pustiti. Držat ću te čvrsto do u vječnost. Nikada se više nećeš moći odvojiti od mene, jer znam daje moje srce uvijek čekalo samo na tvoje. Jesi li shvatila, mila moja, da mi sada pripadaš za sva vremena. Reci, ljubiš li me? Naslonila je obraz na njegov. - Vjerojatno sam te uvijek ljubila. To sada znam. Imala sam tvoju sliku, držao si me na rukama a majka nas je slikala pred paviljonom. Skrila sam je pred drugima da mi je ne oduzmu. Promatrala sam je svakog dana i razgovarala s tobom. Nisi li osjećao kako sam čeznula za tobom? Poljubio joj je ruku. - Zamisli, otac mi se ukazao u snu. Tad je vjerojatno već bio mrtav. Vodio te za ruku, Werner! Kako je to čudno! Pričekaj, zapisala sam riječi koje mi je rekao da ih ne zaboravim. Izvukla je mali notes i pokazala mu stoje zapisala. Werner je bio duboko dirnut. - Dagmar, osjećam da nam je tvoj otac dao blagoslov. Uvijek mi je govorio: »Kad bih barem imao takva sina kao što ste vi, Werner!« Možda je mislio na to. Ponovno je poljubio Dagmar. U sebi se zakleo da će je usrećiti. U njegovu zagrljaju ispričala mu je mnogo toga stoje doživjela u dvorcu, a njegove su oči ljutito sjale. - Neću više misliti na to. Sretna sam što si našao put do mene. Mislim da su te moje želje dovele ovamo. - Mene je sigurno neki unutarnji glas doveo ovamo. Rekao sam samome sebi da Elena ne može biti Dagmar. Govorila je tako okrutno i ružno o tvojoj lutki Lizi. Znao sam da to ne može biti ona ista djevojčica koja je tako nježno ljubila svoju lutku i koju sam već zbog toga zavolio. Lutka Liza je odala Elenu. Vidiš li, tako se lutka osvetila za svoju smrt u vatri. Te žene su zločinke. Dagmar uzdahnu. - Kako se samo osjećaju? Sigurno ih muči savjest i moraju se plašiti da ih ne otkriju. - Vjeruju da su sve to mudro izvele. - Ipak ih savjest mora užasno mučiti. Zamisli, Werner, htjela sam učiniti nešto vrlo ružno. To ti moram priznati. Oduševljeno pogleda njezino blijedo lice i poljubi joj ruke. - Što si mogla učiniti, Dagmar? Pogleda ga nesigurno. - Bilo je to zaista nešto vrlo loše. Ne smiješ se zaprepastiti. Htjela sam to učiniti samo ako mi ne bi drugačije uspjelo pobjeći. Zamisli, htjela sam ukrasti zlatnu dozu za cigarete. Ispričala mu je gdje se kutija nalazi i kako je pomoću nje htjela otputovati u Njemačku. Privukao ju je sebi, poljubivši njezine lijepe oči. - Htjela si zatražiti pomoć od mene? - Da! - kimnula je. - Pomislila sam da je tetka Brigita možda prestara pa mi više ne može pomoći. A inače nisam imala nikoga na svijetu koji bi bio dobar prema meni i kome bih se mogla povjeriti. Poljubio ju je toplo i nježno. - Slatka grješnice, budi mirna ako samo to opterećuje tvoju dušu. Ne govoreći o tome da ti je obitelj tvog strica dužna mnogo više no što vrijedi ta kutija, to bi bila samo pomoć da se

142

GIGA

oslobodiš iz ruku tih ljudi. A budući da te je tvoj stric zaista volio, sigurno bi ti i sam dao tu kutiju da uzmogneš pobjeći. - Ipak je moje srce počelo snažno kucati svaki put kad bih samo pomislila na to da uzmem kutiju. Kako se istom Elena i njezina majka moraju osjećati kad su učinile takav zločin? - Otvrdnule su. Sretan sam što ti nisi Elena. Možeš li zamisliti kako sam se osjećao kad sam pogledao u hladne Elenine oči tražeći u njima tebe. Nisam našao ništa od moje slatke djevojčice koja je htjela donijeti ocu sunce i tako hrabro pošla u izgnanstvo. Dagmar zajeca. - Pričaj mi kako je otac umro. Pričao joj je o brzoj i bezbolnoj smrti Rudolfa Strassera. I o njegovom posljednjem danu u životu. Nije joj spomenuo da je ponovno sreo Dagmarinu majku. To je trebala saznati kasnije iz pisma svog oca. Jednom kad bude u sigurnosti i miru. Pričao joj je i o tome kako se njezin otac radovao susretu s njom i koliko se plašio da to više neće doživjeti. - Napisao ti je dugo pismo koje ti treba predati ako slučajno umre. U njemu ti je sve objašnjeno. Trgnula se i uspravila. - Pismo za mene? - Da, Dagmar! Prekrila je lice rukama. - Nikada nisam primila od njega ni jedno slovo. A sada ću dobiti dugo pismo? Gdje je pismo, kad ću ga moći pročitati? - Moj otac, koji je tvoj skrbnik dok ne postaneš punoljetna, čuva ga. Zamolit ću ga neka ti ga odmah dade čim stignemo kući. Pritisnula je ruku na srce i problijedila. - Kad stignemo kući? Kako to divno zvuči! Kako sam zahvalna sudbini što se sada ipak mogu vratiti kući, i što će mi otac govoriti preko tog pisma. Werneru se činila tako dražesna i mila daje najradije nikada ne bi ispustio iz zagrljaja. - Znaš li tko me proglasio tvojim zaštitnikom? Tvoja majka. - Moja majka? Werner, postajem tužna kad je se sjetim. Tako sam je voljela, pa nikada nisam mogla shvatiti zastoje napustila oca i mene i krenula u daleku zemlju. Kad bih pitala za nju, rekli bi mi neka šutim. Nisam mogla shvatiti što se zapravo dogodilo. Ali ljubila sam svoju daleku majku. A tad mi je okrutno Elena strgnula povez s očiju. Prikazala mi je majku kao izgubljenu ženu. Najradije bih bila kriknula od bola što je Elena smjela tako sramotno govoriti o mojoj majci. A sad se plašim nešto čuti o njoj. Ponovno ju je zagrlio kao daje mora zaštititi. - Naučit ćeš misliti u ljepšem svjetlu o svojoj majci. Blaže ćeš joj suditi. To je napokon učinio i tvoj otac. Od njega ćeš sve to saznati u onom pismu. Ništa ti prije toga ne želim reći, jer je njegova želja bila da ti on sve objasni. Htio bih ti samo ispričati kako se dogodilo da me tvoja majka, koju sam poštovao, postavila za tvog zaštitnika. Potom joj je ispričao kako je sreo njezinu majku na ulici onoga dana kad je napustila Rudolfa Strassera. - Živi li moja majka? - Da, živi i u drugom je braku našla veliku sreću. Koliko znam znameniti ju je violinist Carol Magnus nosio na rukama. Zavrijedilaje to. Dagmar ga brzo uhvati za ruku. - Kako se zvao taj čovjek? - Carol Magnus! Tvoja je majka sada Leonora Magnus! Dagmar sklopi oči i osta tako trenutak. Još se točno sjećala onoga časopisa u kojem je vidjela sliku Carola Magnusa i njegove žene. Znala je daje taj časopis sačuvan meñu drugima u knjižnici. Još prije kratkog vremena imala gaje u ruci i radovala se slici tih sretnih ljudi. Sad je i sama bila sretna - možda još i sretnija, jer je nije

143

GIGA

mučio osjećaj krivnje. Werner je zabrinuto pogleda. - Stoje, Dagmar? Trgnula se i otvorila oči. - Vidjela sam fotografiju svoje majke, a nisam znala tko je ona - odgovori tiho. Tad mu je ispričala kako se to dogodilo i što joj je ispričala gospoñica Berend. Pritom su joj suze tekle niz obraz. Werner ih je osušio poljupcima i rekao nježno: - Ne plači zbog prošlosti. Pred tobom je svijetla budućnost, puna sreće. Za to ću se ja pobrinuti. Dagmar ga prestrašeno pogleda. - Kad bismo barem već bili vani. Posve sam zaboravila da si ovdje zarobljen zajedno sa mnom. Vragoljasto se nasmiješio. - Ne boj se! S tim tvojim Cerberom već ću izaći na kraj. U najgorem slučaju popet ćemo se preko zida. To bi čak bilo romantično. Ali, ne brini, pronaći ću udobniji način za tebe. Kad će se starica probuditi? - Svakog bi trenutka trebala doći ovamo, jer je uvijek budilica budi, kako ja ne bih predugo bila sama. - Dobro, tada ću brzo izbrisati tragove svog prepada. Još je jednom poljubi, te brzo siñe kako bi povukao pomoću užeta svoj ogrtač sa zida. Zatim je zamotao uže oko ruke. Pojavio se ponovno s ogrtačem, šeširom i uzetom. Nasmiješivši se, položi ogrtač pred Dagmar i pokaza joj kako gaje rastrgao. - Pogledaj, Dagmar, ranjen je umjesto mene. Da nije zadržao te posjekotine ne bih prešao čitav preko zida. Dobro je što sam ga ponio. Uhvatila gaje brzo za ruku i prislonila obraz na nju. - Tvoje drage ruke! - reče nježno. - Drago mi je što nisu ranjene, to ću te bolje moći zaštititi. Ali sada moramo pronaći skrovište iz kojeg ću moći promatrati tvog Cerbera. Iznenadit ću staricu. Uže i ogrtač sakrit ću u ovom grmu, a zatim ću i sam nestati iza njega. Ti ostani mirno sjediti na klupi. Dagmar ga pogleda očima sjajnim od sreće, a nakon što je dobro skrio svoje stvari zapita je: - Iz kojeg će smjera doći? Pokazala mu je gdje leži dvorac jer ga se s tog mjesta nije moglo vidjeti! - Odanle! Werner poljubi još jednom Dagmarine usne, a zatim nesta iza grma.

144

GIGA

XL Marijeta se dobro naspavala i probudila osvježena i orna za svoj posao. Ustala je, pogledala nalaze li se ključevi na svom mjestu, a zatim krenula u kuhinju da potpali vatru. Potom krenu u park po Dagmar. Znala je da djevojka sjedi na onoj uzvisini. Već ju je iz daljine primijetila na klupi. Sve je bilo kao i obično, ništa joj nije dalo naslutiti što se u meñuvremenu dogodilo. Dagmar se prisilila djelovati posve mirno. Nije znala što će Werner poduzeti. Znala je jedino daje sigurna jer ju je štitio. - Marijeta, jeste li dobro spavali? - Da, gospoñice Elena, bila sam umorna, a i stara sam. Dagmar se sjetila da Werner neće razumjeti njihov razgovor na talijanskom jeziku, zato je zamolila: - Hoćemo li opet jednom govoriti njemački, kako ne bih posve zaboravila taj jezik. Marijeta se složila i odgovorila njemački: - Sto će vam njemački, gospoñice Elena? Ionako ćete zauvijek ostati u dvorcu. Sjela je na klupu kraj Dagmar. Vragoljasti se smiješak pojavi na Dagmarinim usnama. - Zaista su vam natovarili težak posao. Vaša je gospodarica morala zaposliti nekog mlañeg. - Ne bi našla nikoga tko bi joj služio tako vjerno kao stara Marijeta: A ja sam još vrlo snažna, samo što sam umorna. - Vjerujem da vaša gospodarica ne bi našla nikoga tako odanog. Ne mogu se čak ni ljutiti na vas, Marijeta, što me držite zatvorenu. Znam da to radite samo za svoju gospodaricu. Vrlo ste joj odani. - Ljubim svoju lijepu groficu kao da mije dijete. Učinila bih sve za nju. Ali ja vam ne činim nikakvo zlo, gospoñice Elena! - Marijeta, držite me u zarobljeništvu, i govorite mi da sam Elena, iako znate daje Elena otputovala sa svojom majkom. U očima stare služavke nešto ljutito zaiskri. - Zar me opet želite naljutiti? Vi ste gospoñica Elena, a ne budete li slušali zatvorit će vas u ludnicu. U tamnu ćeliju i nećete smjeti u lijepi park. - Ipak samjaDagmar, a ne Elena! Marijeta poskoči. Promatrala je prijeteći Dagmar. - Nemojte to više govoriti jer ću vas morati zatvoriti dok se ne opametite. - To nećete učiniti! - reče neki odlučan muški glas. Kao da ju je grom pogodio tako se Marijeta trgnula. Okrenula se prema Werneru koji je stajao iza nje i pogledala prestrašeno njegovo energično lice. Napokon, ponovno uspije progovoriti. - Tko ste vi? Sto tražite ovdje? Kako ste ušli u park? Što želite? - napadnu ga. - Samo sitnicu! Dajte mi ključ od vrata parka - odgovori joj mimo. - Ključ? Ne, vi ste njemački lopov. Kako ste ušli u park? Nasmiješivši se pokaza Werner na zid. - Preko zida! - Van, van, kažem vam! Pozvat ću sluge i pse! Brzo, odlazite kako ste došli! - Ne, neću više prelaziti preko zida. Donijet ćete mi ključ. Ovdje nema posluge, a nema ni pasa. Sami ste s tom mladom djevojkom. S gospoñicom Dagmar Strasser. A ona će poći sa mnom. Marijeta bijesno pogleda Dagmar i postavi se pred nju. - To je gospoñica Elena! Gospoñica Dagmar otputovala je s groficom u Njemačku. Ovo je uboga, bolesna gospoñica Elena koja mora biti na miru jer ne zna što govori. Vjerojatno vam je pričala gluposti? - Ne uzbuñujte se, cijenjena damo, i ne varajte me! To vam neće koristiti. Čujte me dobro, kako biste me napokon razumjeli. Došao sam po ovu mladu djevojku. Odvesti ću je u Njemačku. Groficu i njezinu kćer već su uhvatili u laži. Obje su varalice i neće se domoći

145

GIGA

nasljedstva Rudolfa Strassera. I vi ćete doći u zatvor, jer ste sudjelovali u toj prijevari. I jer ste ovoj djevojci oduzeli slobodu i govorili joj daje Elena. Elena je htjela dobiti za sebe nasljedstvo gospoñice Dagmar. Ali loše je glumila svoju ulogu, pa su je razotkrili. U Njemačkoj ljudi nisu tako glupi kako vi Talijani to mislite. Jeste li me razumjeli? A sada donesite brzo ključ! Marijeta je pala na klupu. - Gospodine, ja sam stara služavka, a moja grofica je moja gospodarica. Nemojte baciti u zatvor moju lijepu groficu. Bolje da zatvorite mene, staru Marijetu. Ja sam se toga sjetila. Htjela sam da moja gospodarica ponovno bude bogata i sretna. Dagmar samilosno pogleda staricu. Njezina je vjernost bila dirljiva. - Werner, uistinu je činila sve to samo za svoju gospodaricu. Hoćeš li kazniti vjernost? Okrenuvši se prema Marijeti nastavi: - Smirite se, Marijeta, dajte gospodinu ključ! Više ne možete pomoći svojoj gospodarici. Nemojte pogoršavati njezin položaj svojom tvrdoglavošću. Ali Marijetu te riječi nisu mogle smiriti. Pogledavši očima punim mržnje Dagmar napadnu je: - Vi ste krivi za sve! Da vas nije bilo, moja bi gospodarica bila bogata i sretna! Kako vas mrzim! - To možete ako hoćete ukoliko vam to pruža olakšanje - reče mirno ali odlučno Werner. Ali sada dajte ključ, ili ću odmah pozvati policiju koja vani čeka. Mogu vas odmah povesti sa sobom u zatvor. Poñi, Dagmar, spremi najnužnije stvari za putovanje. Čekat ću te pred dvorcem, s tom temperamentnom gospoñom koju neću pustiti iz vida dok ne budeš opet kraj mene. Požuri, srce moje, kako bismo mogli što prije napustiti dvorac. Dagmar brzo ode. Marijeta je htjela poletjeti u svojoj mržnji za njom, ali je Werner zadrži. - Samo polagano, cijenjena! Ostat ćete u mom društvu jer biste mogli i ubiti svakoga koji bi se našao na putu vašoj gospodarici. - Da sam je barem ubila! - proštenje Marijeta. - Budite sretni što to niste učinili. Držeći Marijetu za ruku krenu iza Dagmar. Neprekidno ga je napadala, da bi ga odmah zatim molila neka njezinoj grofici ne učini ništa na žao, jer je ona kriva za sve. Nije joj ništa odgovorio, već ju je samo čvrsto držao. Dagmar je brzo spremila najnužnije u putnu torbu u kojoj su nekoć njezine lutke doputovale u Italiju. Stajala je otada u njezinu ormaru. Skinula je s pisaćeg stola sitnice koje je toliko voljela, uzela nešto rublja i toaletne potrepštine. Odjenula je praktičnu haljinu i uzela lagani ogrtač. Tad je još stavila šešir na glavu. A sada brzo u knjižnicu da pronañe časopis sa slikama Carola Magnusa i njegove žene. Morala gaje ponijeti sada kad je znala da je Leonora Magnus njezina majka. Zatim istrči u park da odmah s olakšanjem ugleda Wernera koji joj je prilazio sretna pogleda. Werner ispusti Marijetu. - A sad me poslušajte. Donesite ključ od vrata u park, a ja ću vam se smilovati i neću vas poslati u zatvor. Marijeta mu se baci pred noge. - Bacite Marijetu u zatvor, ali nemojte moju najdražu groficu. Ona to ne bi podnijela. Umrla bi. Smilujte joj se! Werner pogleda Dagmar. - Zaista je dirljivo koliko je ta starica vjerna svojoj gospodarici pa želi za nju pridonijeti svaku žrtvu. - Poštedi je, i nemoj je plašiti više no stoje potrebno - zamoli ga Dagmar. Podigao je staricu. - Zbog vaše vjernosti pokušat ću groficu sačuvati od zatvora. Tad će ubrzo opet biti kod vas. A sada brzo ključ, inače ću se predomisliti.

146

GIGA

Odletjela je i ubrzo se vratila s velikim ključem. - Poñite otključati vrata. Tad ćete moći zaključati za nama. Poslušno je krenula, još uvijek glasno jecajući. Dagmar i Werner krenuše za njom držeći se za ruke. Werner je nosio malu Dagmarinu putnu torbu. Uže i rastrgani ogrtač ostavio je u parku. Dagmar domahnu još jednom prema grobnici Consistellijevih. - Tamo leži stric Egon. Zbog njega moramo učiniti sve da mu ženu i kćer spasimo od najgoreg - reče tiho. - I zato da ime Rudolfa Strassera ostane čisto - primijeti Werner i stisnu joj ruku. Marijeta teškom mukom otvori velika vrata. Werner i Dagmar izañoše, a mladić zalupi teška vratna krila za sobom. Tad to dvoje mladih ljudi zastade i odahne. - Slobodni smo! Slobodni! - poče klicati Dagmar i tople joj suze potekoše niz obraze.

147

GIGA

XLI - Kako je divan svijet, kako je lijepa sloboda! - zaviknu Dagmar kao opijena. - I kako je divna naša ljubav - upadne joj Werner u riječ. Stajali su tako nježno zagrljeni promatrajući dolinu pred sobom. Plodna se ravan prostirala sve do vinograda. Vinogradi su se penjali i južnim obroncima brda. Kraj njih pružali su se maslinici a u daljini se vidjelo selo Sorino, a još mnogo dalje tornjevi grada. Werner se nasmiješi Dagmar. - Hoće li moja mala, slatka zaručnica moći poći pješice do Sorina? To je dva sata hoda. Dagmar se uspravi. - Mogla bih krenuti do na kraj svijeta. Werner se sretno nasmije. - Tako daleko nećemo ići. Ne bismo li kod zakupnika mogli dobiti kočiju? Tako bih ti prištedio tako dalek put po tom žarkom suncu. U Sorinu me čeka automobil koji sam za svaki slučaj iznajmio u Firenci. Ali do tamo bi trebala pješačiti. Dagmarine oči zasjaše poduzetno. - U zakupnikovom dvorištu stoji kočija. Tamo su smještena i oba konja. Stric Egon je rekao da kočija zapravo pripada meni, jer je popravljena novcem mog oca, a tim su novcem kupljeni i konji. Možemo je uzeti bez grižnje savjesti. - Nije li zakupnik povezan s gospoñom Katarinom? - Ne vjerujem, bio je odan stricu Egonu, a ovaj gaje držao za poštena čovjeka. - Dobro, pokušat ćemo dobiti kočiju. Nešto smo važno zaboravili, ljubavi moja! Kako ću te odvesti iz Italije? Nemaš putovnicu, jer je Elena putovala na tvoj. Dagmar se trgne i problijedi. - Sto sada? Stisnuo joj je ruku. - Ne brini! Daj da promislim. Gospoña Katarina i Elena imale su putovnice iz Sorina. Izdao ih je dakle načelnik. Poznaješ li ga? - Moždanasjeponekadvidioukočiji, ali zasigurno ne zna jesam li Dagmar ili je to ona djevojka koja je pratila gospoñu Katarinu. - Vjerojatno ga je prevarila i rekla za Elenu da je to njezina nećakinja Dagmar. Vjerovat će dakle da je izdao putovnicu gospoñici Dagmar Strasser. Začudit će se budeš li ponovno zahtijevala putovnicu na to isto ime. Mislim da će biti najpametnije ako putuješ do talijanske granice kao Elena. Dakle, zamolit ćemo načelnika da ti izda putnu ispravu na ime Elena Strasser. Kod kuće ćemo lako zamijeniti papire. Pogleda ga nemirno. - Nije li to prijevara? Nasmijao se i poljubio je. - To je samopomoć. Ne možemo sada riskirati poteškoće s vlastima. Grofičina prijevara ne daje nam druge mogućnosti. Moramo i sami varati! Pritome je djelovao tako dobro raspoloženo da se ni ona više nije brinula. - Zar nema druge mogućnosti? - To uviñaš i sama, zar ne? Ne budi zabrinuta. Prvo ćemo krenuti zakupniku. Pozna li te dobro? Odmahnula je. - Nikada nisam došla u izravan doticaj s njim. Uvijek nas je vidio samo iz daleka i ne zna jesam li Dagmar ili Elena. - Sad mi je jasno kako je grofici tako lako uspjela ta prijevara. Morat ćeš dakle i zakupniku reći da si Elena. Vidjet ćemo kako će se ponašati kad mu to kažeš. Budi mirna, sad si pod mojom zaštitom. Sve će biti dobro! Silazili su niz brijeg držeći se pod ruku. Kako je divan bio taj put. Morali su toliko toga reći jedno drugome da im se put činio prekratak. Tad se nañoše pred zakupnikom. Kako mu je grofica predstavila svoju kćer kao nećakinju, to

148

GIGA

je povjerovao daje Dagmar njezina kći. - Gospoñice Elena! Hoćete li popiti čašu mlijeka ili vina? Dagmar je skupila svu svoju hrabrost. Budući Werner nije govorio dobro talijanski morala je ona sve objasniti. - Ne, gospodine zakupniče, zamolit ću vas da odmah upregnete kočiju i odvezete mene i ovog gospodina u Sorino. Moram odmah otputovati za svojom majkom. Poslala je ovog gospodina po mene. Zakupnik je prepoznao Wernera koji je jučer svratio k njemu i raspitivao se za dvorac. - Jučer sam vas krivo razumio. Mislio sam da želite samo razgledati dvorac. Da sam znao da želite poći gospoñici, već bih vam nekako pomogao ući u dvorac. Dagmar je to prevela Werneru, a on odgovori: - Reci mu daje Marijeta čula kako zovem, pa me propustila. Dagmar je pocrvenjela, ali je ipak hrabro lagala, jer drugačije nije bilo moguće. - Morala sam spremiti brzo najpotrebnije. U Sorinu nas čeka auto, kojim ćemo se odvesti do Firence. Ali do Sorina nas morate vi odvesti i to do općine, jer moram izvaditi putnu ispravu reče Dagmar. Zakupnik kimnu. - Znam, i vaša je majka tamo izvadila putovnicu za sebe i svoju nećakinju. Odmah ću upregnuti. Otrčao je, dok je Dagmar prevela Werneru što je rekao. - To je sjajno, sad znamo sve. Kad nas zakupnik dovede pred općinu, bit će to još jedan svjedok za tebe. Samo hrabro, sve će biti u redu. Nekoliko minuta kasnije kočija je bila spremna. Zakupnik se popeo prvi, nakon što je nešto doviknuo svojoj ženi, koja je prala rublje. Brzo krenuše prema Sorinu, gdje se kočija zaustavila pred općinom. Načelnik je primijetio dolazak kočije pa je izašao pred kuću. Pozdravio je ljubazno Dagmar i ova je mirno rekla: - Gospodine načelnice, molim vas, hoćete li mi izdati putnu ispravu kao što ste je izdali majci i sestrični. Ovaj je gospodin došao po mene da me odvede u Njemačku gdje me majka čeka. Moramo odmah poći u Firencu kako bismo uhvatili još večeras vlak. Načelnik se nakloni i reče joj da će se požuriti. - To je vjerojatno onaj gospodin iz Njemačke koji kraj gostionice čeka automobil? - Tako je! Došao je automobilom iz Firence, pa smo trebali otputovati već jučer, ali zadržali smo se u dvorcu - odgovori Dagmar. Sve formalnosti bile su brzo ureñene. Dagmar se ipak činilo sve to velikom prijevarom. Uzdahnula je olakšano kad se napokon našla kraj Wernera u automobilu s putovnicom koja joj je otvarala granice. Werner se šalio s njom, a sreća zbog slobode i ljubavi pomogla joj je zaboraviti na sve. Ali tad je ponovno obuzme strah. - Kako ću dokazati u Njemačkoj da sam Dagmar, bude li strina Katarina tvrdila da sam Elena? - Nemoj, kao prvo, tu ženu više zvati strinom. Zvat ćemo je grofica... to čuje najradije. A što se toga tiče, imaš na svom tijelu dokaz. Pogleda ga začuñeno. - Kakav dokaz? Ispričao joj je sve o malom madežu na nozi. - Da, taj madež postoji. Ali otkud ti to znaš? - Tetka Brigita mi je to povjerila. Po tome ćemo moći prepoznati pravu Dagmar. - Kako je dobro što ga imam, Werner! Uvijek sam se ljutila zbog toga, a sad sam sretna što postoji.

149

GIGA

- Prepoznali bismo pravu Dagmar i bez toga, ali bolje je što ga imaš za svaki slučaj. Iz Firence je Werner brzojavio ocu: »Dolazim s pravom Dagmar. Stižemo u srijedu navečer u sedam sati. Werner« Werner je znao daje to dovoljno. Njegov će se otac pobrinuti za groficu i njezinu kćer i pobrinuti se da sve bude spremno za Dagmarin doček.

150

GIGA

XLII Gospoña Katarina i njezina kći doživjele su nakon otvaranja oporuke dosta nevolja. Prokurist Falkner činio im je svakakve poteškoće, i ništa se nije odvijalo onako kako su to zamišljale. Htjele su na svaki način podići veću svotu novaca kako bi se mogle smjestiti u Rimu. Tvrdile su da moraju brzo otputovati, jer je bio početak jeseni, pa su u Rimu počinjale zabave. Tetka Brigita je izjavila mirno da su njih dvije u žalosti, pa tako i tako ne mogu posjećivati te zabave. Zato im ne treba toliko ni žuriti s putovanjem. Takve primjedbe tetke Brigite bacale su obje žene potpuno iz ravnoteže, a Hermann Falkner je sva njihova navaljivanja primao s velikim mirom i pristojnošću. Izjavio im je daje potpuno nemoguće ovog trenutka izdvojiti iz poduzeća tako veliku svotu kakvu su one zahtijevale. Uz to, trebalo je obaviti još neke formalnosti prije no što je gospoñica Dagmar mogla ući u posjed svog nasljedstva. Kakve su to formalnosti, pitala je Ijutito Elena. Mrzila je tog mirnog čovjeka koji je tako hladno odgovarao na njezine srdite primjedbe. Na sva navaljivanja on bi mirno odgovarao da će to već saznati kad bude vrijeme za to. Elena bi uvijek ponovno, nagovorena od majke, iskazivala tetki Brigiti svoju srdžbu na račun Hermanna Falknera ali ova nije to dopuštala. Nagovarala ih je neka se smire u Hamburgu barem za neko vrijeme. Upravo u jesen bilo je u Hamburgu vrlo lijepo, a ona uopće nije mogla shvatiti zašto Dagmar, kao Nijemica, toliko žudi za Rimom. - Ta tetka Brigita je užasno drsko stvorenje. Iz dana u dan mi sve više ide na živce - govorila je gospoña Katarina. - Najradije bih je otjerala. - Imaš pravo - složi se Elena - ali što možemo. Njezino je pravo ostati do kraja života u ovoj kući. - I to je razlog da je mi napustimo što prije bude moguće -odgovori ljutito gospoña Katarina. - Rekla bih da su se ona i onaj prokurist dogovorili. Sigurno su se dobro novčano osigurali. Elena tužno uzdahnu, jer sve do sada još nije doživjela mnogo radosti od svog nasljedstva. A na njezinu je žalost otputovao i onaj zgodani mladi prokurist. Očijukala je s njim kako bi skratila vrijeme. U Hamburgu nije zbog žalosti mogla ni pomišljati poći na neku zabavu, jer bi joj to sigurno prigovorili, a moglo je to biti i opasno. Tako joj je bilo poprilično dosadno čekati na konačni rasplet oko nasljedstva. Gospoña Brigita nije se dala zbuniti njihovim neljubaznim ponašanjem. Bila je uvjerena da se pred njom ne nalazi Dagmar, pa nije poduzimala ništa kako bi se te lažne žene udomile u vili Strasser. Oštro bi promatrala obje žene nadajući se da će se Elena još jednom odati. Neprekidno je pričala o prošlosti i pitala uvijek ponovno: »Zar se toga ne sjećaš?« Najčešće bi Elena tvrdila da se ničeg ne sjeća, ali stara bi gospoña navaljivala: »Toga se moraš sjetiti! Nisi mogla zaboraviti na to!« Ponekad bi tada izjavila daje doista bilo tako. A pametna gospoña Brigita postavljala bi joj klopke pričajući o stvarima iz prošlosti koje se nikada nisu ni dogodile. I upravo tada bi Elena najčešće izjavljivala da se toga sjeća posve dobro. - Sjećaš li se još velikog psa koji je bio tvoj stalni pratilac, a zvao se Nero? - Da, dobri stari Nero. Vrlo sam ga voljela - složila se Elena, sretna stoje mogla reći da se sjetila nečeg tako neopasnog. Gospoña Brigita se fino nasmiješila. Nikada u vili Strasser nije bilo velikog psa koji se zvao Nero. I tako je Elena, ništa ne sluteći, uvijek ponovno upadala u klopke, a gospoña Brigita bi se ponekad zgražavala što je ta mlada djevojka mogla toliko lagati. Teškom je mukom skrivala svoje ogorčenje kad bi se majka i kći ponašale poput pravih vlasnica kuće. Odnosile su se prema njoj milostivo, kao prema siromašnoj roñakinji. Uvijek bi ponovno povjeravala Hermannu Falkneru što se dogaña i što je zapazila, kako bi ga podržala u njegovoj odluci da ne isplati niti novčić od tog imetka. Hermann Falkner je čvrsto sumnjao, pa se oštro borio protiv toga da nešto isplati. Grofica se jednoga dana rugala skromnom načinu voñenja kućanstva, pa je natjerala Elenu da

151

GIGA

se pobuni. I tako je Elena rekla: - Tetko Brigita, u ovoj kući nema otmjenosti koja me se prilikom dočeka toliko dojmila. Živimo tako jednostavno da to ne doliči ovom domu. Zašto se na stol donosi samo tako malo jela? Želim da se to promijeni, barem dok sa strinom boravim u ovoj kući. Kad kasnije budeš sama, tad je to nešto drugo, tad možeš štedjeti, ali ne sada kad je moja strina u gostima. Što će misliti o njemačkom gostoprimstvu? Gospoña Brigita pomisli da joj je to posve svejedno. Ali ipak odgovori mirno i odlučno: - Gosta smo počastili kako je to običaj u ovoj kući. Ali sada tvoja strina više nije gost nego stanovnik ove kuće. Namjerava uvijek ostati s tobom. Radi toga je svakodnevni život opet krenuo svojim tijekom onako kako je to bio običaj za života pokojnog kućedomaćina. Ovdje se nikad nije vodilo raskošno kućanstvo. I dok god gaja budem vodila, ne mislim ništa mijenjati. - A kako dugo još namjeravaš raditi ovdje kao domaćica? -zapita Elena drsko. - Dok nasljednica Rudolfa Strassera ne bude uspostavljena u svim svojim pravima. Sto se tvoje strine tiče, ona se ovdje zacijelo osjeća vrlo dobro, jer je u dvorcu Consistelli morala mnogo više štedjeti. Elenino lice pocrveni od bijesa i ona nadmeno zabaci glavu. - U dvorcu smo jele mnogo bolje nego ovdje. - Žalim što se sada morate zadovoljiti s time. Ali kao što rekoh, čim budeš službeno uspostavljena kao nasljednica, tad ćeš sve moći odreñivati i sama. - Ne shvaćam zašto to traje tako dugo. Kakve su to formalnosti koje još treba obaviti? Gospodin prokurist mi na moja pitanja nikada ne daje jasne odgovore. - Vjerojatno su to neke sitnice, ali Nijemci su u tim stvarima vrlo točni. Sve mora ići po zakonu. - Ne čini li se i tebi da prokurist Falkner smatra da ima i odviše prava? - Ne, ne mislim. - I ti si za nj ega. Kad bi barem nj egov sin opet bio ovdj e. Mnogo mi se više sviñao. S njim bih se zacijelo lakše sporazumjela. Gospoña Brigita se čudno nasmiješi. - To vjeruješ? - Dakako! Iako je samo trgovac, on je ipak i kavalir. - Što je samo trgovac? I tvoj je otac bio samo trgovac. - Ali on je bio svoj gospodar, a ti su Falknerovi namještenici. Ali kao što rekoh, mladi je Falkner kavalir koji zna što je dužan dami. Uz to mi se i vrlo sviña. Daje ovdje ne bih se tako dosañivala. Nije oženjen, zar ne? - Nije. - Ima li zaručnicu? - Nema, još je posve slobodan. - Zar te njemačke djevojke nemaju ukusa? - Možda još nije našao pravu koja mu odgovara. - Kad bi se meni sviñao neki muškarac, tad bih ga osvojila. - To si vjerojatno naučila od strine, jer koliko znam u dvorac nisu nikada dolazili mladići. - Da, ona ima mnogo iskustva i naučila me kako treba osvajati muškarce. U svojoj mladosti motala je muškarce oko prsta, i bila je slavljena ljepotica. I poslije kad je već bila udata imala je mnogo obožavatelja. To je Elena izgovorila vrlo ponosno. Gospoña Brigita se zgrozila zbog te mlade djevojke i opet jednom zahvaljivala Bogu što to nije njena Dagmar. - Tad se tvom budućem mužu može samo čestitati - izjavi suho Brigita Hartmann. - Pa muž mora biti ponosan na svoju ženu. To može biti samo ako je žele i drugi muškarci. Gospoña Brigita porumeni od užasa.

152

GIGA

- S time se ne mogu složiti. - Tetko Brigita, zaista si smiješna što se zgražavaš zbog toga. Stara gospoña ozbiljno pogleda djevojku. - Zapravo bi te trebalo žaliti - reče iskreno. - Zašto? - zapita Elena, cupkajući svoje umjetne uvojke. - Jer nisi dobro odgojena. - Vrlo se dobro osjećam ovakva kakva sam. Tog trenutka je u sobu ušla gospoña Katarina, a Elena izjavi podrugljivo: - Draga strino, nastojim nagovoriti tetku Brigitu da se pobrine kako bi obroci bili nešto raznolikiji, ali ona ne pristaje na to. Dok ne budem preuzela nasljedstvo, morat ćeš se dakle složiti s tom grañanskom hranom. Gospoña Katarina pogleda prezirno tetku Brigitu. - Moj bratić Rudolf, zasigurno bi tražio za mene drugu vrst gostoprimstva. Znao bi cijeniti što se pod njegovim krovom nalazi jedna grofica Consistelli. Gospoña Brigita nije mogla drugačije, već joj se morala nasmijati u lice. - Strasserovi su uvijek mnogo držali do sebe, pa ne vjerujem da bi Rudolf smatrao da su Consistellijevi značajnija obitelj. Kao gospoña Strasser značili biste za njega mnogo više nego li kao grofica Consistelli. Možda bi vas i drugačije počastio nego što ja to činim, ali ja smijem trošiti samo toliko novaca koliko mi daje gospodin Falkner, a samo budala troši više no što ima - reče veselo. I tako je gospoña Brigita završila taj razgovor kao pobjednica. Sama je zamolila Hermanna Falknera da joj ne daje više novaca nego dosad, jer nije osjećala osobitu potrebu častiti te dvije žene. Srdžba koju je osjećala prema njima borila se u njoj sa strahom za Dagmar, pa se jedva uspijevala prisiliti na najobičniju ljubaznost. Napokon je, u utorak navečer, došao do nje Hermann Falkner. Pogledala gaje uznemireno. - Imate li vijesti od sina? Nasmiješivši se, položio joj je bez riječi u ruke brzojav iz Firence. Ruka stare gospoñe je zadrhtala a na njezinu su se licu počele mijenjati boje. - Bože moj, ona živi! Vaš sin ju je pronašao! - reče duboko dirnuto. - Da, našao je pravu. A sada moramo učiniti sve da uljuljamo obje žene u sigurnost. Uz to smatram potrebnim da nikakav brzojav koji bi ih mogao uznemiriti ne stigne do njih. Hoće li to biti moguće? - Da, ja svakog dana pregledavam torbu s poštom. Do danas obje žene još nisu primile nikakvu poštu, a to se neće dogoditi ni u buduće, sve dok to budete smatrali potrebnim. - To je dobro. Ne znamo kakve pomoćnike imaju. Dakle, sutra navečer poći ću po Wernera i pravu Dagmar. Vlak stiže u sedam sati. Morate mi pomoći da pravu Dagmar dovedemo u kuću a da to te dvije žene ne opaze. - Budite bez brige! To ću već nekako urediti. Sutra ću vam telefonski javiti na vrijeme kako ćemo to izvesti. - Dobro, a sada neka nam nebo dalje pomogne.

153

GIGA

XLIII Werner i Dagmar putovali su bez ikakvih smetnja. Za to dvoje mladih ljudi putovanje je bilo divno. Iz sata u sat sve bolje su se razumjeli. Sve ono što ih je tako dugo dijelilo, nestalo je. Werner je shvaćao sve bolje kakav mu je dragulj odredila sudbina kao životnu družicu. Dagmar mu se razotkrivala s toliko nevinosti i neiskustva da se uvijek ponovno morao čuditi divnim karakternim osebinama te mlade djevojke. Bilo je pravo čudo što je takvo stvorenje uopće postojalo. A to što je pripadalo njemu prihvaćao je s neizmjernom zahvalnošću. Dagmar je u Werneru vidjela oživotvorenje onoga ideala koji je zamišljala u svojim djevojačkim snovima. Nije Wernera mogla usporeñivati ni s kim, jer nije poznavala niti jednog drugog mladića, ali znala je da mu njezino srce pripada za vječnost i da će moći ljubiti samo njega. Mnogo su si toga morali ispričati za vrijeme putovanja. Werner je saznao sve stoje doživjela u dvorcu i sve više gaje obuzimala srdžba na groficu i njezinu kćer. Stoje više upoznavao Dagmarine patnje njegova je ljubav postajala sve dublja i toplija. Nisu se željeli rastajati, pa Werner nije uzeo mjesta u spavaćim kolima već su putovali u odjeljku prvog razreda. Tu su bili nesmetani. Dagmar uopće nije mogla misliti na spavanje, jer je za nju sve to bilo tako novo. Werner ju je ipak prisilio da se barem na nekoliko sati ispruži. Pripremio joj je ležaj i brižljivo je pokrio. Tad je i on zaklopio oči i stao razmišljati o tome kako je sudbina sve to izvanredno sredila. Kad se Dagmar probudila nakon nekoliko sati, prestrašeno se uspravila i pažljivo se ogledala. - Hvala Bogu! - uzdahnu. Nasmiješio se i nagnuo nad nju. - Draga, jesi li dobro spavala? - Čvrsto i bez snova. Ali, kad sam se probudila, prestrašila sam se da bi sve to mogao biti samo san i da sam ponovno zarobljena u dvorcu. Tad sam primijetila tebe. Hvala nebesima, što su te dovela meni. Pomogao joj je uspraviti se i sjeo uz nju. Položila je glavu na njegovo rame i pogledala ga sva sretna. - Ti si kraj mene! Kako je to divno. Privukao ju je čvrsto k sebi. - Morao sam toliko razmišljati o onom što si mi ispričala. Sve se više ljutim na groficu. Ne smijemo dopustiti da proñe bez kazne. Uhvatila gaje za ruku i pogledala. - Ona je žena strica Egona, a Elena je njegova kći. Zbog njega im moramo oprostiti. Werner, moraš mi obećati da ćeš pokušati spriječiti da ih zatvore. Ne bi li se moglo urediti sve tako da javnost ne sazna za njihov zločin? Bilo bi neugodno kad bi se počelo i spominjati ime Strasser... znaš i sam kako to mislim? Werner je pogladi po kosi. - Znam što si htjela reći, draga moja! Znam i to da bi zbog tvog dobrog srca željela sačuvati groficu i njezinu kćer od zatvora. Ja ne bih imao smilovanja prema njima kad i za tebe ne bi bilo bolje da javnost ništa ne čuje o toj aferi. - Za njih će biti dovoljna kazna već i to što neće dobiti to nasljedstvo. I što će se morati vratiti u samoću dvorca. - To je jako preblaga kazna za ono što su namjeravale učiniti s tobom, i što su već učinile. Ali zbog tebe ću se odreći svake osvete. Nadam se da ćemo moći potpuno isključiti javnost. Kod otvaranja oporuke bili su prisutni samo neki najstariji službenici tvog oca, a ti će znati šutjeti. Dakako i tetka Brigita! Tako će te dvije žene, osim što će se osramotiti, moći proći bez kazne. Dagmar mu se baci na grudi. - Kako će strašno biti za njih što će morati stajati pred nama kao zločinke. To će biti dovoljna kazna jer one su tako nadmene i ponosne. - A nemaju pravo na to. - Njihova će ih savjest kazniti.

154

GIGA

- Mislim da se varaš u tome. One nemaju savjesti. Ljutit će se što im je plan propao i još će te više mrziti. Tvoja ih dobrota neće postidjeti niti učiniti boljima. Ali ostavimo taj neugodan razgovor! Uskoro ćemo stići u Hamburg, a tad ću te morati dijeliti s drugima. Želim iskoristiti vrijeme dok još pripadaš samo meni. Reci, ljubiš li me? - Neizmjerno, toliko sam ti to put već rekla. Još su neko vrijeme razgovarali o ugodnijim stvarima, a vrijeme im je proteklo kao u snu. U sedam sati je vlak stigao na hamburški željeznički kolodvor. Werner pogleda kroz prozor i opazi svog oca. Dozvao ga je, a Hermann Falkner priñe mladim ljudima. Oštro i ispitujući pogleda Dagmar koja ga je promatrala raširenih očiju. Stari je gospodin bio duboko potresen. Uhvati njezinu ruku i toplo je stisnu. - Da, to je prava Dagmar Strasser! Hvala Bogu, što vas mogu pozdraviti. Dobrodošli kući! Želim vam dobrodošlicu umjesto oca koji to ne može sam učiniti. Ne mogu vam reći koliko sam sretan što vas je moj sin doveo kući. Suze ovlažiše Dagmarine oči. - I ja sam sretna što sam se napokon smjela vratiti kući. Ali sam i tužna što više nisam zatekla svog dragog oca. Moram vašem sinu zahvaliti što me doveo ovamo. Izbavio me iz teškog položaja. Starom gospodinu posta toplo oko srca. - Sve to mi morate opširno ispričati kad se smjestite u vašoj roditeljskoj kući. Gospoña Hartmann već čeka na vas, a na sreću ćemo vas moći neprimjetno uvesti, jer je to za sada još uvijek potrebno. Grofica i njezina kći odvezle su se i vratit će se u osam sati. Ne možemo vas večeras dočekati kao što smo to učinili s lažnom nasljednicom. Ali kasnije ćemo to nadoknaditi. Moj vam je sin ispričao što se dogodilo? - Da, dragi gospodine Falkner, sve znam. Nije važan svečan doček, glavno daje srdačan. Stari je gospodin radosno promatrao njezino dražesno lice. Sada je žalio što njegov stari prijatelj Rudolf Strasser više ne živi. Kako bi se taj radovao kćerci! - Srdačan će biti. Ali moram vas čak i iznajmljenim automobilom odvesti kući, jer je grofica uzela vaš. Nismo im to mogli zabraniti jer bi inače mogle nešto posumnjati. Dagmar je izašla iz željezničkog kolodvora u pratnji oca i sina. Unajmljenim automobilom, koji ih je čekao, odvezli su se do vile Strasser. Tetka Brigita stajala je sama u predvorju. Uklonila je svu poslugu kako nitko ne bi izdao da je stigla mlada baštinica. Kad je Dagmar primijetila tetku Brigitu, pritrčala je i bacila joj se u zagrljaj zajecavši. - Tetko Brigita! Dobra moja tetko! Opet sam kod tebe! Kako je posijedila tvoja kosa! Draga moja! Stara gospoña nježno zagrli Dagmar nastojeći svladati svoje uzbuñenje. - Hvala Bogu što si opet kod kuće, milo moje dijete! Da, to je Dagmar! To su njezine oči i njezino milo lice. Obje su se žene srdačno zagrlile i poljubile, radosne zbog tog susreta. Otac i sin stajahu po strani. Napokon je Hermann Falkner rekao: - Ali sada više nećemo ostati ovdje. Netko bi nas mogao iznenaditi. Tetka Brigita povuče Dagmar. - Da, mila moja, doñi u moju sobu. Morat ćeš se danas zadovoljiti s njom. Znaš da te moramo sakriti dok sutra ne održimo suñenje grofici. Bolno je za nas što te moramo skrivati i ne možemo dati glasno izraz svojoj radosti. Dagmar obrisa suze. - Sve je dobro sada kad sam opet kod kuće, tetko Brigita! Stara gospoña domahnu obojici gospode neka poñu za njom pa njih četvero krenuše u sobu za dnevni boravak tetke Brigite u koju nije ulazio nitko osim sobarice kad bi je spremala. Ovdje gospoña Brigita uhvati Wernera za ruku. - Dajte da vam najprije zahvalim, što ste dijete doveli kući. A sada mi ispričajte kako ste je

155

GIGA

našli. Werner ispriča sve, a na kraju privuče Dagmar sebi i reče: - Cijenjena gospoño Hartmann, dragi oče, moram vam nešto priznati. Naša su se srca našla tom prilikom. Ni sami ne znamo kako se to dogodilo. Tek što smo se pogledali znali smo da smo stvoreni jedno za drugo. Nije drugačije moglo biti. Možda smo se ljubili već prije nego li smo se ponovno sreli. Nešto nas je privlačilo. Nadamo se da ćemo dobiti vaš pristanak za naše zaruke. Na te riječi zagrli Dagmar i privuče njezinu glavicu k sebi. U očima Brigite Hartmann zasja sreća. I Hermann Falkner je duboko uzdahnuo i rekao potreseno: - Ne mogu se sabrati. Ne znam da li od sreće ili zato što sam duboko dirnut. Možda ne bih mogao tako brzo i lako dati svoj pristanak, kad ne bih znao da će se tako ispuniti posljednja želja mog nezaboravnog šefa i prijatelja. Nekoliko dana prije svoje smrti izrekao je tu želju. Ali nismo vam to željeli spominjati. To se trebalo dogoditi samo po sebi. Morali ste se naći a da nas dvojica tome ništa ne pridonesemo. Sad kad se to zbilo, ja vam mogu samo podijeliti svoj blagoslov i blagoslov Dagmarina oca. Neka draga Dagmar nakon svega toga teškog što je preživjela, sada doživi još samo sretne dane. Ti moj sine, moraš učiniti sve što ćeš moći da se ta moja želja ispuni. A to je i tvoja želja, u to sam siguran. Dagmar zagrli starog gospodina. - Oče mog milog Wernera, daj i meni mjesto u svom očinskom srcu i dopusti da ti zahvalim što mi donosiš blagoslov mog oca. Starije gospodin poljubi duboko dirnut. - Kakva je šteta što tvoj otac to više nije mogao doživjeti. Ali on će ti još danas govoriti. Donio sam sa sobom njegovo pismo. Ne želim ga dulje skrivati od tebe, jer će njegova dobrodošlica u toj kući biti za tebe najdragocjenija i nadoknadit će ti svečan doček. Tada je predao Dagmar pismo a ona ga je sjajnih očiju pritisnula na grudi. I tetka Brigita ju je toplo zagrlila. - Moja se draga djevojčica vraća u očinsku kuću kao sretna zaručnica. Donijet ćeš sa sobom sunce koje je u ovoj kući tako dugo nedostajalo. Znam da bi moj bratić Rudolf od srca blagoslovio tu vezu, jer je Wernera volio kao sina. Daj da te zagrlim, dragi Werner! Znam da ćeš čuvati moju Dagmar. Uzbuñeno počeše razgovarati o ovom i onom. Sretna Dagmar selila se iz jednoga zagrljaja u drugi. Smijući se i plačući u isto vrijeme reče: - Samo da mi srce ne pukne od sreće. Nisam navikla na nju. Svi su radosno promatrali onu koja je stajala pred njima ozarena srećom stiskajući ruke na srce. Napokon Hermann Falkner izjavi: - Sad je meñutim potrebno da se udaljimo. I tvoja majka čezne za tim da te ponovno vidi, dragi sine! Začudit će se. Sutra ujutro doći ćemo dakle opet ovamo kako bismo Dagmar predali nasljedstvo i raskrinkali lažnu nasljednicu. Zaručnici se moradoše rastati a prvi rastanak im je bio težak. Dagmar zagrli Wernera. - Reci svojoj dragoj majci da ću doći k njoj što prije budem mogla. Na žalost, ne mogu odmah poći s tobom. - Današnje veče pripada tvom ocu, Dagmar! Nesmetano ćeš pročitati njegovo pismo. Majci ću sve ispričati i ona će te nestrpljivo očekivati. Do viñenja, i spavaj dobro prvu noć u svojoj očinskoj kući. Još jedan topao poljubac i zaručnici se moradoše rastati. U trenutku kad su oba gospodina prolazila predvorjem, upravo se dovezao automobil u kome su sjedile grofica i njezina kći. Nisu mogli ništa drugo nego pričekati da one uñu i pozdraviti ih. Elena pogleda oduševljeno Wernera. - Vratili ste se sa svog putovanja? To me raduje. Werner se nakloni. - Upravo sam došao pozdraviti gospoñu Hartmann. Moj me otac dočekao na kolodvoru.

156

GIGA

- Veselilo bi nas kad biste ostali na večeri. Mogli bismo malko razgovarati. I ponovno se Werner nakloni dok ga je ona oduševljeno promatrala svojim inače hladnim očima. - Majka me očekuje, gospoñice! - Dobro, vidjet ćemo se sutra. Večerat ćete s nama - izjavi tako ljubazno Elena da se njezina majka začudila. - Bit će mi čast i zadovoljstvo provesti sutrašnje veče u ovoj kući - odgovori Werner, znajući posve dobro da će se do sutra ovdje sve izmijeniti. Sad je progovorio i Hermann Falkner, koji je samo nijemo pozdravio gospoñe. - Dopustite mi saopćiti da ću vas sutra ujutro posj etiti sa svoj im sinom. Obavit ćemo posljednje formalnosti kako bi nasljednica mogla ući u posjed imetka Rudolfa Strassera. Oči obih žena zasjaše. - To mi je drago. Moći ćemo dakle sutra navečer proslaviti što sam se uspela na prijesto izjavi raspoložena Elena. Gospoda se nijemo nakloniše. Elena je, dražesno se smiješeći, promatrala Wernera. Gledala je i dalje za njim sve dok se nije udaljio. Majka je uhvati za ruku. - Što to znači? Zašto tom mladiću iskazuješ toliku pozornost? Elena se tiho nasmije. - Ne brini! Želim samo iskušati mogu li osvojiti muškarca. - Vjerojatno ćeš to uskoro moći dokazati i kod dostojnije mlade gospode. Elena uzdahnu. - Ali teško zanimljivije. Šteta što taj mladi trgovac nije grof. Bio bi mi opasan. Tog trenutka izañe iz sobe gospoña Brigita i tiho zatvori vrata za sobom. Na žalost nije mogla dulje ostati kod Dagmar, jer je još jednom morala odigrati ulogu u komediji koja se svakodnevno odigravala. Neka se Dagmar udobno smjesti i pojede ono što joj je tetka Brigita već pripremila na stolu. A neće joj biti ni dosadno jer će čitati očevo pismo. Stara je gospoña naredila Dagmar neka tiho zaključa vrata za njom i otvori ih tek kad začuje dogovoreno kucanje. Tetka Brigita računala je s time da će se obje žene sresti s Falknerovima. Elena joj je to odmah i potvrdila. - Sutra navečer molim za svečanu večeru, tetko Brigita! Jer sutra ću biti uspostavljena u svojim pravima, pa sam gospodina Wernera Falknera pozvala. Sada više nećemo škrtariti na jelu. Pobrinut ćeš se da sutra bude jazato i kavijara. Htjela bih opet jednom pristojno jesti rekla je ponosno. Tetka Brigita bi je još i žalila da se nije sjetila kako su se njih dvije ponašale prema Dagmar. Pogleda zato Elenu i odgovori mirno: - Sutra će gospodarica ove kuće moći zapovijedati što želi jesti. - Tako je, i zato ti već danas kažem svoje želje. Ali sada ćemo se brzo preodjenuti, vjerojatno večera već čeka. - Upravo se spremam narediti da je posluže. Malko sam zakasnila. Majka i kći ponosno proñoše kraj Brigite Hartmann.

157

GIGA

XLIV Ostavši sama, Dagmar izvuče pismo svog oca, poljubi ga i poče čitati: »Drago moje dijete, Istom sada ponovno znam da si zaista moje dijete i zahvaljujem nebu za to saznanje. Duge sam godine mučio sebe i Tebe užasnim sumnjama. Nisam mogao pobijediti tu sumnjičavost. Nisam znao jesam li ili nisam Tvoj otac. Ali bio sam nepravedan prema Tvojoj majci. Sada si dovoljno stara i razumna da mogu otvoreno govoriti s Tobom o tome. Neka Ti tetka Brigita ispriča kako sam se u duši osjećao sve te godine. Ona sve zna i ispričat će Ti, ako mi ne bude dano da to sam učinim. Sada sam Te napokon mogao pozvati kući kao svoje ljubljeno dijete. Ali plašim se da moje bolesno tijelo neće izdržati do Tvog povratka. Nadam se da Bog neće biti tako okrutan sa mnom i pozvati me k sebi prije no što Te još jednom sretnem, iako sam se teško ogriješio o Tebe svojom sumnjičavošću. A ogriješio sam se i o Tvoju majku. Ne bih htio umrijeti prije nego Ti očinski poželim dobrodošlicu. Ako me više ne zatekneš na životu - a samo u tom slučaju primit ćeš ovo pismo - tad Te ovime molim, da mi oprostiš što sam Te tako dugo odagnao iz svoje kuće. Mnogo sam propatio zbog toga, ali učinio sam to samo zbog toga jer sam se plašio da ću svojim sumnjama uništiti Tvoj mladi život. Htio sam Te zaboraviti. Jednom sam rekao da Te više nikada ne želim sresti. Meni se sada ponekad čini kao da će me Bog kazniti zbog tih riječi. Milo moje i ljubljeno dijete, oprosti mi! Oprosti svom ocu zbog njegovih teških patnji. Nadam se da si bila sretna kod strica Egona i da si proživjela lijepo i bezbrižno djetinjstvo. Zasigurno sretnije nego u tužnoj očinskoj kući. Nadam se da zbog našeg rastanka nisi patila toliko koliko ja. To je moja jedina utjeha. Doduše, posljednje pismo Tvog strica Egona pomalo me uznemirilo. Iz njega proizlazi da se ne slažeš sa svojom strinom Katarinom i da bi htjela doći kući. Sada će se to dogoditi, pa si vjerojatno već i krenula. Neka Te Božji blagoslov prati preko praga očinske kuće. A bude li Tvoje srce jednoć zavoljelo nekog muškarca neka i on bude blagoslovljen. Imam jošjednu posljednju veliku želju: da se Tvoje srce poveže s onim čovjekom kome bih Te najradije povjerio, jer posjeduje moje potpuno povjerenje i sve što može usrećiti ženu. Ali ne želim izreći to ime, jer bih htio da slijediš slobodno glas svog srca. Sto se može dogoditi kad netko nanese silu srcu to sam doživio kod Tvoje majke. Bio sam okrutan prema njoj, godinama sam je krivio za sve u mojoj teškoj boli zbog njezina odlaska. Sad znam da sam i sam snosio dio krivice, jer sam ja, iako iskusan čovjek, povezao njezin mladi život uz sebe. Morao sam znati da mladost i starost ne idu rukom pod ruku i da to neće dobro završiti. Prije nekoliko dana pomirio sam se s Tvojom majkom. Došla je k meni i dala mi sigurnost da si Ti moje dijete. I njezino. Sve je te godine proživjela u uvjerenju da živiš sretno pod mojim krovom. Ostavila Te je kod mene samo zato da ne bih ostao potpuno sam. Rado bi Te bila povela sa sobom, ali je htjela svoj grijeh prema meni iskupiti rastankom od svog ljubljenog djeteta. Teško je patila zbog rastanka s Tobom. Nisam htio biti manje plemenit od nje, pa sam obećao zamoliti Te da joj oprostiš i svake joj godine pokloniš barem nekoliko tjedana. Nemoj joj oduzeti svoju ljubav! Budući Te molim za nju, shvatit ćeš da zavrjeñuje. Mladi ljudi koji ne poznaju život često oštro sude, ali Ti to ne smiješ. Tvoja je majka dovoljno patila. Ljubi Te i nesretna je zbog rastanka s Tobom. Neka ne žeña dulje za Tvojom ljubavlju! Ako mi želiš učiniti nešto dobro i preko groba, tad ne dopusti da Tvoja majka bude tako osamljena. Ona je udovica i posve je sama. Vjeruj mi, zavrjeñuje Tvoju ljubav. Sada sam Ti rekao sve što sam morao pa se osjećam lakše. Ti si moja nasljednica i kao takva šef si velikog poduzeća. Odredio sam Ti dvojicu pomoćnika kojima možeš potpuno vjerovati. Hermann i Werner Falkner su vjerni i iskušani prijatelji. Wernera ljubim kao sina, pomagao mije u najtežim trenucima mog života. Zahvali mu za to. On će do kraja života voditi poduzeće »Strasser i sin«, kad to njegov otac više ne bude mogao. A ispuni li se moja želja -

158

GIGA

ali ne, ne bih htio utjecati na Tebe. Neka Bog bude s Tobom, dijete moje! S Tvojim dolaskom ući će u Tvoju očinsku kuću i sreća. Uz tebe će biti tetka Brigita, najvjernija medu vjernima. Sve što Ti bude nejasno, ona će Ti objasniti. Pomoći će Ti uživjeti se u očinsku kuću i uputiti Te u ispunjavanje dužnosti kućedomaćice. Zbogom, dijete moje, i ne zaboravi svog oca koji te nadasve ljubi.« Dagmar počeše tople suze teći niz obraze. Uvijek ponovno ljubila je to pismo. Čitala gaje opet i opet kao da želi svaku riječ upiti u sebe. Znala je da se već ispunila i posljednja želja njezina oca, jer je zacijelo želio Wernera za zeta. Kako je sretna bila što je mogla ispuniti tu njegovu želju. A sada se u njoj rodi i čežnja za majkom. Gdje je boravila - kako ju je mogla naći? To će joj tetka Brigita sigurno moći reći. Tetka Brigita zatekla je Dagmar u suzama kad se vratila u sobu. Dagmar joj se plačući baci u zagrljaj. - Tetko Brigita, moj otac, moj ubogi otac! Jadna moja majka! Gdje je moja majka? Tetka Brigita se povukla odmah nakon večere, ne samo zato što je željela biti s Dagmar, već i zato što su grofica i njezina kći u očekivanju sutrašnjega dana postajale sve nadmenije i oholije. A tetka Brigita, koja je sada znala kako su se ogriješile o Dagmar, jedva se uspijevala svladati. Privukla je Dagmar sebi i ispričala joj sve stoje znala o njezinoj majci. Na kraju je rekla: - Tvoja majka čeka da joj se javim. Želi znati kad te može vidjeti. Dagmar nemirno ustane. - Ne bih li mogla odmah poći k njoj. To bih rado učinila. I ona ispriča tetki Brigiti što je čula od gospoñice Berend o Carolu Magnusu i njegovoj lijepoj ženi. Nije tada znala daje to bila njezina majka. Gospoña Brigita je obećala Dagmar da će odmah brzojaviti njezinoj majci i javiti joj da će je Dagmar posjetiti čim to bude moguće. Dagmar je pogleda. - Zar moja majka ne bi mogla doći u Hamburg? Nije valjda prestara za to putovanje? Gospoña Brigita se nasmije. - Dijete moje, tvoja majka nije stara žena. Tek joj je četrdeset godina. Još i danas je prekrasna. Dopustiš li joj sigurno će doputovati ovamo i to što će brže moći. Mogla bi stići na tvoje zaruke koje ćemo zacijelo ubrzo održati. Dagmar pritisnu ruku na srce. - Da, brzojavit ću to svojoj majci. Gospoña Brigita kimnu. - Dobro, učini to odmah! Ovdje je telefon koji svake večeri premještam u svoju sobu. Spojit ću te i tad ćeš brzojaviti majci ono što želiš. Dagmar je stajala kraj telefona kao u snu. Za nju je i to bilo nešto novo. Jer u dvorcu ga nije bilo. Plašljivo dohvati slušalicu, pa joj je bilo kao da majci govori kad je diktirala tekst brzojava: - Draga majko, doñi svom djetetu što je prije moguće. Očekujem te čeznutljivo. Dagmar. Odahnuvši odloži slušalicu. Kleknuvši kraj nogu tetke Brigite zamoli je: - Pričaj mi o ocu i majci sve što nisam saznala iz očeva pisma. I tetka Brigita poče pričati. Dagmar je položila glavu u njezino krilo. Slušala je njezine riječi. Stara je gospoña iz neke kutije izvukla i pismo koj e j e Leonora Magnus napisala u davna vremena. Opazila je pritom da Dagmar nije pojela prireñenu večeru. Poče je nagovarati: - Što to znači? Zar želiš sutra doći blijeda pred zaručnika? Jesti ćeš, a ja ću ti pričati o svemu što još želiš znati. Ali moraš sve pojesti i popiti čašu vina. A tad pak ti meni možeš ispričati sve što si doživjela u dvorcu. Werner mi je sve to ispričao samo u nekoliko riječi. Dagmar je poslušno jela i pila slušajući riječi tetke Brigite. Ali uvijek bi joj iznova potekle suze niz obraz, a tetka Brigita bila je sretna što je Dagmar ostala ono nježno i milo stvorenje

159

GIGA

kao i ranije. Te su večeri kasno legle. Za Dagmar je bio spremljen krevet kraj kreveta tetke Brigite. A kad su već legle još su uvijek pričale. A tad su čvrsto zaspale i spavale do jutra.

160

GIGA

XLV Drugog je jutra prvi stigao u vilu Werner Falkner i najavio se tetki Brigiti. Mislio je pritom dakako na Dagmar, a onaje dotrčala k njemu u sobi svoje tetke. Zagrliše se i poljubiše, a Werner reče obijesno: - Možeš li naslutiti, srce moje, kako mi se neizmjerno dugim činio taj rastanak? Kimnula je vragoljasto. - Kao i meni. Iako sam saznala toliko toga novoga, ipak sam imala vremena misliti na tebe. Ali sad mi reci, kako je to primila tvoja majka? Nasmijao se duboko i dirnuto. - Poludjela je od radosti i uzbuñenja. Jedva čeka da se sretne s tobom. - Kad bih barem mogla k njoj! - Čim se završi posljednji čin ove drame odvest ćemo se k njoj. Prevrnut će cijelu kuću kako bije ukrasila za tvoj doček, pa joj neće biti dugo čekanje. Oboje se sretno nasmiješe a tada ponovno počnu priče. Werner im je rekao stoje njegov otac smislio. Dagmar stisnu uzbuñeno ruke. - Kako će im to teško biti. Privukao ju je k sebi. - Ne moraš imati smilovanj a prema nj ima. Ionako će i predobro proći, a zavrijedile su tešku kaznu. Tetka Brigita naslonjena na štap, odšepesa u salon kako bi dočekala Hermanna Falknera. Tako su zaručnici neko vrijeme ostali sami. Znali su to dobro iskoristiti, ljubeći se uvijek ponovno i uvjeravajući se u snagu svoje ljubavi. U tome su bili isti kao i svi drugi zaručnici. Tad začuše da je Hermann Falkner stigao. Odvedoše ga u salon u kome ga je čekala tetka Brigita sjajnih očiju. Nosio je sa sobom debelu torbu i zamolio staru gospoñu da pozove groficu i nj ezinu kćer. Grofica i Elena uñoše u sobu ponosno uzdignutih glava. Bile su posve sigurne u uspjeh. To se vidjelo na njima. Hermann Falkner ih pozdravi i naklonivši se reče: - Došao sam kako bismo ispunili još i posljednje formalnosti. I tada će nasljednica moći ući u posjed imetka. Tog je trenutka ušao u sobu i Werner koji je odveo Dagmar u susjednu sobu čim je vidio da se u salonu nalaze grofica i Elena. Tamo ju je i ostavio i dao joj potrebne upute. Grofica i Elena odahnuše čuvši riječi Hermanna Falknera. Ljubazno pozdraviše Wernera. Ali grofica se nije mogla suzdržati a da ne izjavi: - Zaista je već krajnje vrijeme da moja nećakinja uñe u posjed nasljedstva. A Elena zapita: - Kad to obavimo moći ćemo nesmetano putovati u Italiju, zar ne? Hermann Falkner se nakloni. - Nitko vas u tome neće spriječiti. - U čemu se sastoji ta formalnost? - zapita Elena. Hermann Falkner otvorio je torbu i tobože pažljivo pregledavao neke spise. Tad reče polagano: - Treba ispuniti malu, nevažnu formalnost. Ceremonija propisuje da nasljednica pred tri svjedoka pokaže golu desnu nogu. Ovdje su tri svjedoka prisutna, gospoña Hartmann, moj sin i ja. Želite li da vam sobarica skine čarapu? Elena i njezina majka gledahu se neko vrijeme bez riječi. Tad grofica izjavi: - To je čudna ceremonija. Kakvu svrhu ima? - To ćemo vam reći po završetku ceremonije. Želite li dakle da pozovem sobaricu? Elena slegnu ramenima, ali kako je znala da ima lijepu nogu zapravo je uživala u tome što ju je mogla pokazati Werneru Falkneru. Grofica je ustala i rekla: - Sobarica nije potrebna. Ova je ceremonija vrlo čudna pa ne bih željela da joj prisustvuje više svjedoka nego li je potrebno. Sama ću joj pomoći. Hermann Falkner se nakloni, a Werner Falkner gurnu pristojno jastučić prema Eleni koja gaje

161

GIGA

koketno pogledala kao da mu želi reći: Sad ćeš vidjeti nešto vrlo lijepo. Ponosna grofica je kleknula i skinula svilenu čarapu i malu cipelu s Elenine noge. - A što sada? Oba gospodina i tetka Brigita približiše se Eleni i počeše promatrati njezinu nogu. Elena je smiješeći se gledala u Wernera. Neko vrijeme u sobi je vladala potpuna tišina. Tad se Hermann Falkner uspravi i reče odlučno i oštro: - Zaista čudno, ali... Ova mlada djevojka nije nasljednica Rudolfa Strassera! Obje žene problijediše, a Elena klonu u naslonjač. Njezina se majka meñutim brzo sabrala i napala bijesno starog gospodina. - Kako se usuñujete reći takvu glupost? Hermann Falkner ostao je potpuno miran. - Ne uzbuñujte se odviše - reče hladno. - Još će vam biti potrebno mnogo snage. Morate naime znati da kći Rudolfa Strassera ima na nozi madež u obliku kruške. A njega nema na nozi ove djevojke. Grofica ipak nije željela odustati dok je Elena napola onesviještena ležala u naslonjaču i promatrala Wernera kao da od njega traži pomoć. Uz hrapavi smijeh i upravo nevjerojatnu snalažljivost grofica izjavi: - Učinila sam ti dakle lošu uslugu, Dagmar, kad sam ti u mladosti dala ukloniti taj madež. Smetao me jer je kvario tvoju ljepotu. Otac i sin pogledaše se trenutak, a zatim pogledaše tetku Brigitu. Usprkos svemu morali su se diviti grofici. Ali tada stari gospodin odlučno izjavi: - Nije moguće ukloniti bez traga takav madež. A ožiljka nema na nozi ove mlade djevojke. Nitko ne može primiti nasljedstvo Rudolfa Strassera ako ne posjeduje taj madež. Uostalom, upozoravam vas da dulje ne lažete. Prava je nasljednica ovdje. Werner, molim te, uvedi je! Werner je pošao, a majka i kći gledale su za njim ne shvaćajući ništa. Odmah zatim u sobu uñe Dagmar jednako tako blijeda i uzbuñena kao i lažna nasljednica. Majka i kći kriknuše kad su iznenada ugledale pred sobom Dagmar. Grofica se htjede baciti na nju. Usudila se još i posljednje. Uzdignute ruke obrati se Dagmar i reče promuklim glasom: - Elena, ubogo moje dijete, kako ti dolaziš ovamo? Pa ti si bolesna, što si učinila u svojoj ludosti? Werner Falkner stane izmeñu nje i njegove zaručnice. - Nemojte joj se približavati, vas se treba čuvati. Grofica ga oholo pogleda, ali crte njezina lica bile su izobličene od bijesa. - Ne miješajte se u obiteljske probleme, ovo je moja nesretna kći Elena koja od smrti svog oca pati od toga što vjeruje da je zapravo Dagmar. Werner je ljutito pogleda. - Odustanite od borbe, to vam više ne koristi. Dobro ste izmislili tu bajku, ali je sve to laž. Znamo za vaš plan koga ste smislili uz pomoć stare Marijete. Starica je već sve priznala. A kako biste napokon shvatile da nema smisla lagati, gospoñica Dagmar Strasser pokazat će vam mali madež na svojoj desnoj nozi. Ona je prava nasljednica. Dagmar skine cipelu, dok je čarapu već ranije svukla, pa položivši desnu nogu na jastuk pogleda ozbiljno groficu. - Odustani, strina Katarina, ne laži dalje! Tvoj će položaj time postati još teži. Na sreću, propao je tvoj pokušaj da me unesrećiš. Spasili su me iz zarobljeništva. Ovdje su vrlo brzo uvidjeli daje Elena lažna nasljednica. Nije čak bio potreban ni taj madež. Imala sam prijatelje u domovini koji su me bolje poznavali no što sam to i sama vjerovala. Werner Falkner otputovao je u Italiju kako bi razotkrio vaše laži i spasio me. Ne smijete predbacivati Marijeti, radila je sve što ste tražili od nje, ali Werner se popeo preko zida i natjerao je na priznanje. Htjela je svu krivnju preuzeti na sebe, htjela je poći u zatvor umjesto vas. Dakle, ne ljutite se

162

GIGA

na nju! Ona vam je neizmjerno odana i za vas bi čak i ubila kad bi vam time mogla pomoći. Majka i kći morale su se napokon uvjeriti daje igra izgubljena. Elena je brzo navukla čarapu i cipelu i stala uz svoju majku kao da od nje traži pomoć. Ova je pogledom punim mržnje promatrala Dagmar. Niti ona, a niti Elena, nisu mogle prozboriti niti jednu jedinu riječ. Hermann Falkner progovori prvi obrativši se majci i kćeri: - Sad ste se i same uvjerile daje vaša igra izgubljena. Pitam vas prihvaćate li velikodušnost gospoñice Strasser koja me zamolila da vas ne predam sudu zbog uspomene na njezina strica Egona. U tom slučaju vas moram zamoliti da odmah spremite svoje stvari i još danas otputujete. U protivnom, dat ću vas uhapsiti kao varalice. Obje se žene trgnuše i pogledaše se. Ali tada se još jednom probudi grofičina oholost: - Neće se usuditi zatvoriti groficu Consistelli - procijedi. - U našoj zemlji ne prave razlike meñu zločincima. Sasvim je svejedno grofica ili skitnica. Uz to, vi ste gospoña Strasser. I jedino vas ime Strasser štiti od toga da ne dobijete zasluženu kaznu. A sada kad se želite povući i spremiti svoje stvari, ne želimo vas dulje zadržavati. Grofica još jednom bijesno pogleda Dagmar a zatim uhvati Elenu za ruku i izvuče je iz sobe. Dagmar odahnuvši klonu u naručaj Wernera Falknera. - Kako je to užasno! Ne bih ni za što na svijetu htjela tako stajati pred ljudima kao što su one morale stajati pred nama. Werner je poljubi i pogladi po kosi kao da ju je želio umiriti. - Srce moje, zavrijedile su još i mnogo gore. Dagmar se obrati s molbom Hermannu Falkneru. - Dragi oče, hoćeš li im dati nešto novaca. Znam u kakvom su položaju, pa neće imati novaca za povratak kući. Smijem li odrediti da dobiju izvjesnu svotu novaca? Stari se gospodin nasmiješi i pogladi je po obrazu. - To dakako smiješ. Ali možda ćeš radije prepustiti meni odrediti visinu te svote. Bojim se da bi ti bila lakomislena. A grofica se ne smije sjetiti da bi mogla iskorištavati tvoju dobrotu, inače će to činiti neprekidno. Kupit ćemo im karte za vlak do Firence i uz to im isplatiti pet tisuća maraka. Time će pokriti troškove svog neuspjelog pothvata. Više ti ne mogu savjetovati da im daš. I onako si neizmjerno velikodušna što si se založila za njih. Dagmar pritisnu ruku na srce. - Moram se pokoriti tvom mišljenju, dragi oče! - Dobro, sredit ću to. Poslat ću po dostavljaču vozne karte i novac. A tada ću odrediti i vrijeme kad će ih čekati automobil da ih odvede na željeznički kolodvor. A tebe, draga moja, molim, da se spremiš i poñeš sa mnom u poduzeće. Htio bih te tamo predstaviti svim namještenicima kao pravu nasljednicu. Kad to obavimo, Werner će te odvesti majci koja te željno očekuje. Dagmar se nasmiješi. - Posjedujem samo ovu haljinu. Ništa nisam mogla ponijeti sa sobom iz dvorca. Uostalom, tamo i nije ostalo mnogo toga što bih mogla odjenuti ovdje. Ne znam izgledam li dovoljno reprezentativno. Oba gospodina pogledaše Dagmar. I u svojoj skromnoj haljini djelovala je vrlo otmjeno. Tetka Brigita je zagrli i tad izjavi mirno i odlučno: - Gospoda će se morati strpiti još jedan sat. Gospodine Falkner, možete se mirno vratiti u ured, a Werner će kasnije dopratiti Dagmar onamo. Mislim da će tako dugo moći ostati ovdje. Ja ću pak telefonirat i u modni atelje i naručiti najpotrebnije. Dagmarina je haljina dosta stara i ne odgovara za predstojeću ceremoniju. Zasigurno će u ateljeu naći nešto odgovarajuće, a ostalu ćemo garderobu nabaviti idućih dana. Svi se složiše s time, pa tetka Brigita poñe telefonirati. Za jedan sat Dagmar je doista dobila sve potrebno, pa je sada bila ne samo lijepa i dražesna, već i vrlo otmjena.

163

GIGA

Smiješeći se stala je pred Wernera koji je čekao na nju. Pitala ga je je li sada odgovarajuće odjevena. Oduševljeno ju je zagrlio. - Za mene si sada jednako tako lijepa kao i prije, ali tetka Brigita vjerojatno bolje zna što odgovara takvoj prilici. A sada brzo još jedan poljubac. Sad ćemo neko vrijeme morati biti vrlo službeni. A to je naporno za mene.

164

GIGA

XLVI Grofica je otputovala sa svojom kćeri. Nije se još jednom srela s Dagmar. Prava nasljednica Rudolfa Strassera dobila je svoje nasljedstvo, a i majka njezina zaručnika ju je prihvatila s mnogo ljubavi. Drugoga dana nakon stoj e grofica otputovala stigla je u Hamburg Leonora Magnus. Susret majke i kćeri bio je dirljiv. Imale su si toliko toga pričati da su nekoliko sati morale ostati same. S tihom radošću je Leonora saznala da se Dagmar zaručila s Wernerom Falknerom. Kad je Werner stigao, Leonora mu pruži ruku vlažnih očiju. Na njezinu se licu ponovno vidio onaj stari, očaravajući smiješak. - Jednoć sam te zamolila da budeš vitez i zaštitnik moje kćeri. Sada ti s najvećom radošću dajem svoj blagoslov. Usreći je, dragi Werner, i nadoknadi joj nesretno djetinjstvo. - Trudit ću se svim svojim silama, majko - srdačno izjavi Werner i pogleda zadivljeno još uvijek lijepo lice žene kojoj se ranije toliko divio. I opet je morao ustanoviti da je Dagmar naslijedila kosu, divne oči i očaravajući smiješak svoje majke. Dakako, na Leonorinu se licu ocrtavala bol, ali sretne godine duboke ljubavi dali su mu svoj pečat. Leonora Magnus odlučila je prodati svoju vilu u Luganu. Nije se tamo više dobro osjećala, jer su je uvijek ponovno obuzimala tužna sjećanja. Još je patila zbog gubitka muža koga je toliko voljela i kome se divila. Ali ljubav njezina djeteta pružala joj je sada nadoknadu za to, pa nije željela živjeti tako daleko od Dagmar. Kupila je dražesnu kuću na ladanju blizu Hamburga kamo se autom moglo stići za sat vremena. Nije se mogla odlučiti stanovati u vili Strasser. - To sam pravo izgubila zauvijek, dijete moje! Ne navaljuj na mene! Kad ću boraviti u Hamburgu stanovat ću u hotelu, jer sam na to i naučena. Nije se dala nagovoriti. I tako se Dagmar složila i bila sretna što će njezina majka boraviti u blizini. Za Dagmar poče divno i sretno vrijeme. Zaboravila je na svu svoju nesreću. Sad je živjela meñu ljudima koji su je voljeli i natjecali se tko će joj više uljepšati život. Werner je ponekad čak i bio ljubomoran kad bi se Dagmar selila iz jednoga zagrljaja u drugi. Ali tad bi ga pogledala sretno se smiješeći i toplo rekla: - Werner, meni je potrebno toliko ljubavi, a mogu je toliko i dati. Zamisli, koliko sam dugo morala ljubav skrivati u sebi. Kad bih je svu poklonila jednom čovjeku, trebalo bi ga žaliti. To bi čak i za tebe bilo odviše. Werner bi je poljubio toplo i srdačno. - Ne mogu zamisliti da bi meni bilo odviše - zadirkivao ju je. Tada bi se gledali sretni i zadovoljni a sreća bi ih obuzimala. Odmah nakon Božića mladi se par trebao vjenčati. Ali prije toga morala je Dagmar doživjeti pravu proslavu Božića. Nije mogla shvatiti da bi mogla dobiti toliko darova. Za Dagmar je bilo pripravljeno sve čega se samo mogla sjetiti majčinska ljubav, a i ona Wernera i ostalih. A što je bilo najvažnije i ona je mogla poklanjati svojim milima. Hermann Falkner joj je dao toliko novaca koliko je željela. Za nju je to bio divan osjećaj. Radovalo ju je kupovati u velikim hamburškim robnim kućama. U početku je doduše ponekad bila pomalo zbunjena zbog gužve u tom velikom gradu, ali sada joj se to sviñalo. Na izlascima bije pratila majka ili Werner, a ovi su bili oduševljeni njezinom životnom radošću. Ali tad bi bilo lijepo opet kod kuće kraj njezinog ljubljenog Wernera i majke, koji su se natjecali u tome kako bi Dagmar što više razmazili. Dagmar je sva sretna jednom rukom zagrlila Wernera, a drugom majku i ljubila ih, dok se ne bi opet pomirili. Božić je protekao lijepo i skladno, kao što već dugo nije u vili Strasser. Dagmar je naredila da pod jelku postave sliku njezina oca koja se srušila na dan Elenina dolaska. - Neka i otac prisustvuje tome - rekla je. Vjenčali su se izmeñu Božića i Nove godine. Mladi se par nastanio u vili Strasser. Tetka Brigita odselila se u kuću gospoñe Leonore koja je ležala usred šume. Gospoña Leonora ju je to zamolila.

165

GIGA

- Htjela bih da živiš mirno i lijepo u starosti, Brigita! Dopusti da te njegujem, kako bi moj život opet imao svrhu. Tako je govorila. A tetka Brigita je rado pristala. Htjela je mladi par ostaviti da živi sam. Werner i Dagmar nisu u svojoj sreći zaboravili na obje osamljene žene. Cesto bi se u nedjelju odvezli autom do kuće gospoñe Leonore. Uvijek su bili dočekani s velikim veseljem. Za Leonoru je to bio blagdan kad bi djeca dolazila. Ponekad bi se obje gospoñe odvezle u Hamburg u kazalište ili na koncerte, a tada bi njih radosno dočekivali u vili Strasser. Nekoliko mjeseci nakon Dagmarine udaje gospoña Katarina bila je toliko drska da joj se usudila pisati. Zamolila ju je za pomoć. Tražila je da joj dade nešto novaca jer nije mogla izaći na kraj sa svojom malom rentom, a Elenu je trebalo svakako uvesti u društvo, kako bi našla muža. Dagmar je bila i odveć dobrodušna a da bi joj to odbila. Najradije bi joj poslala mnogo novaca, ali Hermann Falkner joj je savjetovao neka to ne učini, pa je Dagmarinu pomoć sveo na razumnu mjeru. Niti njezina majka, a niti Werner, nisu dopustili da joj Dagmar sama odgovori. Tako im je Hermann Falkner javio da je gospoña Dagmar Falkner-Strasser odredila za gospoñicu i gospoñu Strasser svake godine rentu u iznosu od pet tisuća maraka i to kroz tri godine. Uz pomoć tog novca obje su žene mogle boraviti preko zime u Rimu. Nakon toga nije im gospoña Dagmar namjeravala pružati daljnju pomoć. Dagmar nikada nije saznala kako je gospoñi Katarini uspjelo izvući se pomoću laži pri povratku u dvorac. Nije je to ni zanimalo, jer kad bi se sjetila tih dviju žena, uvijek bi ponovno zadrhtala. Još bi uvijek osjećala onaj ugoñaj mržnje koji je vladao u dvorcu Consistelli. Dagmarin je mladi brak bio pun sreće. Poklonila je svom mužu nakon godinu dana sina, pa je sva obitelj bila neizmjerno oduševljena. Krstili su ga pod slikom Rudolfa Strassera kao da bi i on trebao osjetiti da je poduzeće »Strasser i sin« dobilo nasljednika. Na dan krštenja primila je Dagmar obavijest o vjenčanju sestrične Elene. Udala se za nekog bogatog vlasnika vinograda. Doduše nije bio grof i već je imao pedeset godina, ali posjedovao je velik imetak, stoje za Elenu bilo najvažnije. Na svoju nesreću gospoña Katarina nije smjela sudjelovati u tom bogatstvu i sjaju. Elenin muž je odlučno izjavio na dan vjenčanja da želi živjeti sam sa svojom mladom ženom, jer je gospoña Katarina sada mogla posve dobro sama živjeti od svoje rente. I tako joj nije preostalo ništa drugo nego da veći dio godine provede u dvorcu a samo nekoliko mjeseci živi u Rimu. Nije zato mogla više igrati nikakvu ulogu u društvu, a ni Eleni to njezin muž nije dopuštao. Kad je Dagmar primila obavijest o Eleninu vjenčanju pružila ju je svom mužu i podignula svog sina u naručaj. Nježno ga je poljubila i rekla vlažnih očiju: - Htjeli su mi zlo, ali Bog to nije dopustio. Kako sam zahvalna za to. Werner zagrli u isto vrijeme ženu i sina. - Jesi li sretna, mila moja? Privinula se uza nj i pogledala ga svojim lijepim očima. - Toliko sam zahvalna za svoju sreću. Imam tebe i naše ljubljeno dijete. Obdarena sam srećom i ljubavlju. Tog je trenutka u sobu ušla Leonora Magnus. Upravo je stigla s tetkom Brigitom na krštenje. Pruženih ruku prišla im je a Dagmar joj je, smiješeći se, položila dijete u naručaj. Leonora ga nježno pritisnu uza se. - Ti si idealna baka, zar ne, Dagmar? - nasmiješi se Werner. Sjena proñe licem gospoñe Leonore. - Ali bijah loša majka - reče tiho. Dagmar je zagrli i poljubi. - Ne smiješ to reći, ražalostit ćeš me. Leonora Magnus pogleda Dagmar očima punim ljubavi. - Ne želim da budeš tužna, moje dijete! Ali želim ti zahvaliti na tvojoj ljubavi i plemenitosti.

166

GIGA

Werner zagrli svoju ženu i nježno je pogleda. - Da, ona ima dobro i nježno srce. Ona je sva moja sreća. I dok je sretna baka odlazila s mališanom na rukama, Werner i Dagmar ostadoše zagrljeni. Dagmar sada više nije bila odbačena kći, već ljubljena i sretna žena i ponosna majka.

167