Haruki Murakami - Lov Na Divlju Ovcu

Haruki Murakami

Lov na divlju ovcu

Prvi dio : Preludij (25.11.1970) 1. Izlet srijedom popodne Kratka vijest u jutarnjem izdanju novina. Prijatelj mi je telefonirao i pročitao ju. Ništa posebno. Nešto što je neiskusan, tek diplomirani novinski izvjestitelj mogao napisati kao vježbu. Datum, ulični ugao, vozač koji je vozio kamion, pješakinja, nesreća, istraga zbog moguće nesavjesne vožnje. Zvučalo je poput pjesme s unutarnjih korica kakvog književnog časopisa. "Gdje je sprovod?" upitao sam. "Skužio si", rekao je. "Je li uopće imala obitelj?" Naravno da je imala obitelj. Nazvao sam policijsku upravu kako bih ušao u trag adresi i telefonskom broju njezine obitelji, kojoj sam potom telefonirao i saznao pojedinosti o sprovodu. Njezina obitelj je živjela u jednoj od starih tokijskih četvrti. Izvadio sam plan grada i taj dio zaokružio crvenom olovkom. Posvuda su prolazile autobusne, podzemne i nadzemne linije gradske željeznice što su presijecale jedna drugu poput kakve izobličene paukove mreže. Čitavo područje predstavljalo je labirint uskih uličica i odvodnih kanala. Na dan sprovoda, iz Wasede sam se zaputio tramvajem. Izišao sam pred sam kraj linije. Plan grada se pokazao korisnim koliko i globus. Na koncu sam kupio nekoliko kutija cigareta, raspitujući se prilikom svake kupnje za smjer. Bila je to drvena kuća oko koje se dizao plot od smeđih letava. Maleno dvorište s odbačenim keramičkim žeravnikom ispunjenim ustajalom kišnicom. Zemlja je bila tamna i vlažna. Pobjegla je od kuće kao šesnaestogodišnjakinja. Možda je zbog toga sprovod bio toliko tužan. Jedino su članovi obitelji bili prisutni, uglavnom stariji ljudi. Povorku je predvodio njezin stariji brat, jedva tridesetogodišnjak, ili se možda radilo o njezinom šurjaku. Njezin otac, onizak čovjek od pedeset i nešto godina, oko ruke je imao crni flor žalovanja. Stajao je pokraj ulaza i jedva se pomicao. Podsjećao me na svježe opranu ulicu nakon pljuska. U tišini, pri odlasku, pognuo sam glavu a i on je, ne rekavši ni riječ. Upoznao sam je u jesen prije devet godina, ja sam tada imao dvadeset a ona sedamnaest godina. U blizini sveučilišta nalazio se mali kafić u kojem sam stalno visio s prijateljima. Nije to bilo neko osobito mjesto, ali je redovito nudilo određene stvari: hard rock glazbu i lošu kavu. Ona je uvijek sjedila na istom mjestu, laktovima oslonjena o stol, i čitala. S naočalama, koje su me na izvjestan način podsjećale na korektivnu dječju zubnu protezu, i mršavim rukama, nekako mi je izgledala simpatično. Kava pred njom je uvijek bila hladna a pepeljara puna opušaka. Jedina stvar koja se mijenjala bila je knjiga. Jednom je to bio Mickey Spillane, drugi put Kenzaburo Oe a idući put Allen Ginsberg. Sadržaj nije bio važan, sve dok je u pitanju bila knjiga. Studenti koji su svraćali u taj kafić rado su joj posuđivali knjige, a ona bi ih čitala od korice do korice. Proždirala ih je, poput mnogih klipova kukuruza. U to vrijeme ljudi su posuđivali knjige kao nešto što se samo po sebi razumije, tako da joj nikad nije nedostajalo štivo za čitanje. Bila su to vremena grupa kao što su Doors, Rolling Stones, Byrds, Deep Purple i Moody Blues. Ozračje je bilo veselo, premda je izgledalo da sve lebdi na rubu propasti, i

samo čeka na prvi poticaj. Ona i ja smo jedno drugom posuđivali knjige, satima razgovarali, ispijali jeftin viski i imali nezanimljiv seks. Obične svakodnevne stvari. Za to vrijeme zastor se spuštao nad ostacima šezdesetih. Zaboravio sam njezino ime. Mogao sam pogledati u osmrtnicu, ali to ne bi ništa promijenilo. Jednostavno sam zaboravio njezino ime.

Uzmimo da sam se susreo sa starim prijateljima i da je nepovezani razgovor skrenuo na nju. Nitko se ne bi sjetio njezina imena. Recimo da je tada postojala jedna djevojka koja je spavala sa svakim, znaš kako je izgledala, ne možeš se sjetiti njezinog imena, ali spavao si s njom mnogo puta, pitaš se što li sada radi, bilo bi čudno nabasati na nju na ulici. "Tada je postojala jedna djevojka koja je spavala sa svima." To je njezino ime. Naravno, strogo uzevši, nije spavala baš sa svakim. Imala je svoja mjerila. Pa ipak, ako ćemo pravo, i najpovršnijim istraživanjem dokazali bismo da je bila voljna spavati s gotovo svakim frajerom. Jednom, samo jednom sam je upitao o tim njezinim mjerilima. "Pa, ako te baš zanima...", počela je. Tridesetak sekunda je razmišljala. "Nije da mi baš svatko odgovara. Ponekad mi je i sama pomisao odbojna. Ali znaš, možda želim upoznati raznolike tipove ljudi. Ili je možda moj svijet takav." "Tako što spavaš s nekim?" "Tako nekako." Bio je red na mene da se zamislim. "Kaži mi, je li ti pomoglo da skužiš stvari?" "Malkice", odgovorila je. Te zime i idućeg ljeta rijetko sam je viđao. Sveučilište je u nekoliko situacija prekidalo s radom i bilo zatvoreno, a i ja sam proživljavao neke osobne probleme. Kad sam ponovno svratio u kafić iduće jeseni, društvo se sasvim promijenilo a jedina osoba koju sam prepoznao bila je ona. Hard rock je odzvanjao kao i prije, ali uzbuđenje koje se nekoć osjećalo u zraku bilo je iščezlo. Jedino su ona i loša kava bile iste. Svalio sam se na stolicu nasuprot njoj i počeli smo razgovarati o starom društvu. Većina poznatih faca je prekinula školovanje, jedan je počinio samoubojstvo a drugi netragom nestao. O takvim i sličnim stvarima smo razgovarali. "Čime si se bavio za proteklo vrijeme?", upitala me. "Raznolikim stvarima", odgovorih joj. "Mudriji zbog toga?" "Malo." Te noći sam prvi put spavao s njom. O njezinom podrijetlu ne znam gotovo ništa. Ono malo što znam najvjerojatnije mi je netko rekao, možda i ona sama, dok smo bili u krevetu. U prvom razredu srednje škole imala je veliki sukob s ocem nakon čega je pobjegla iz kuće (a i škole također). Prilično sam siguran u tu priču. Gdje je tada živjela i što je radila da bi preživjela, nitko nije znao. Po čitav dan bi sjedila u nekom kafiću u kojem su puštali rock glazbu, ispijala šalicu za šalicom kave, pušila cigaretu za cigaretom i listala knjige, čekajući da joj se pridruži netko tko će namiriti njezine račune za kave i cigarete (u to vrijeme to nije bila beznačajna svota za nas frajere), a tada bi obično završila u krevetu s tipom koji joj je platio račune. Eto tako. To je sve što znam o njoj.

Od jeseni te godine pa sve do idućeg proljeća jednom tjedno, svakog utorka uvečer, ona bi svratila u moj stan na rubu četvrti Mitaka. Smazala bi što god bih skuhao za večeru, opušcima ispunila moje pepeljare i spavala sa mnom dok bi iz radio-aparata glasno odzvanjala neka postaja s cjelodnevnim rock & roll programom. Probudivši se srijedom ujutro, otišli bi smo šetati kroz šume do sveučilišnog kampusa i ručali u studentskoj menzi. Poslije podne bi smo u studentskom klubu popili lošu kavu a ako je vrijeme bilo lijepo, ispružili bi smo se na travu i zurili u nebo. Naš izlet srijedom poslije podne, tako ga je zvala. "Svaki put kad dođemo ovamo, osjećam kao da smo na izletu." "Zbilja? Na izletu?" "Znaš, tereni sežu u nedogled, svatko izgleda tako sretno..." Ustala je i zapalila nekoliko šibica prije no što je zapalila cigaretu. "Sunce se diže visoko na nebo a potom polako zalazi. Ljudi dolaze i odlaze. Vrijeme prolazi. Život je izlet, nije li?" Tada sam imao dvadeset i jednu godinu, tek što nisam napunio dvadeset dvije. Bili su slabi izgledi da ću skoro diplomirati, ali nisam želio prekinuti školovanje. Bio sam zapao u neobično turobno raspoloženje. Mjesecima sam tapkao u mjestu, nesposoban da poduzmem bilo kakav korak. Svijet se jednako vrtio, a ja se nisam pokretao s mrtve točke. Ujesen, sve je poprimilo svoj sjetni izgled, boje su ubrzano blijedjele pred mojim očima. Svjetlost sunca, miris trave, najslabija kišica, sve mi je išlo na živce. Koliko sam puta sanjao kako hvatam noćni vlak? Uvijek taj isti san. Zagušljiva noćna linija ispunjena dimom cigareta, smradom nužnika. Toliko napučena, da jedva imam mjesta za stajanje. Sjedišta uprljana bljuvotinom. Nije mi preostalo ništa drugo nego ustati i na prvoj postaji napustiti vlak. Ali to uopće nije bila postaja. Tek pusta ledina bez ijednog upaljenog svjetla. Nigdje šefa kolodvora, javnog sata, reda vožnje, ničega - takav je bio moj san. U to vrijeme druženje sa njom mi je mnogo značilo. Nekako nespretno i bolno, ali bilo mi je potrebno baš takvo kakvo je. Najgore je, da se sada ne sjećam – zašto mi je bilo potrebno. Možda je, zapravo, bilo potrebno samo meni – ali to njoj nije ništa smetalo. Ili mi je, možda, sve to bila samo zabava – ali što točno? Što god da je bilo, njoj me nisu privukle želja za ljubavlju ili nježnošću. Ali bilo je vredno pamćenja. Čak i sada kao da mi se vraća taj čudni, neopisivi osjećaj. Odjednom, kao dodir nečije ruke, usamljenost i tuga me dotiču i tvore nevidljivi zid u vazduhu. Još uvijek se sjećam jednog sablasnog popodneva. Bio je dvadeset peti studenoga. Lišće s ginka bilo je zbog obilnih kiša otpalo a pješačke staze se pretvorile u suhe, zlatnožute naslage lišća. Ona i ja smo bili izišli u šetnju, s rukama u džepovima. Vladala je potpuna tišina, osim šuštanja lišća po kojem smo hodali i prolamajućih krikova ptica. "Što te to toliko zaokuplja?" iznenada me upitala. "Ništa osobito", odgovorih. Napravila je još nekoliko koraka prije no što je sjela uz stazu i povukla dim. "Stalno sanjaš ružne snove?" "Često sanjam ružne snove. Najčešće je to trauma zbog automata za prodaju u koje ubacujem novac a zauzvrat ništa ne dobivam." Nasmijala se i stavila ruku na moje koljeno, ali ju je ubrzo maknula. "Ne želiš o tome razgovarati?" "Ne danas. Ne razgovara mi se." Odbacila je dopola popušenu cigaretu na zemlju i pažljivo je ugasila cipelom. "Ne uspijevaš riječima izraziti ono što želiš kazati, jesi li na to mislio?"

"Ne znam", rekoh. Blizu nas dvije su ptice uzletjele i odlepršale u nebo bez oblaka. Promatrali smo ih dok nisu iščezle iz vidokruga. Ona je grančicom počela crtati neodgonetljive oblike u pijesku. "Ponekad se osjećam jako osamljeno kad spavam s tobom." "Žao mi je ako sam ja zbog toga kriv", rekoh. "Nisi ti kriv. Ne vjerujem da misliš na neku drugu djevojku dok se ševimo. Zar bi to išta promijenilo? Ja jedino ne... "Zastala je usred rečenice i u zemlju polako ucrtala tri ravne crte. "Oh, ne znam." "Znaš, ja nikad nisam ni pomislio da te omalovažavam", počeo sam iznebuha. "Ni ja sam ne shvaćam što se to događa sa mnom. Svim silama se trudim da to otkrijem. Ne želim napuhivati stvari, ali isto tako ne želim se pretvarati da ne postoje. Treba mi vremena. " "Koliko?" "Tko zna? Možda godina dana, možda deset." Odbacila je grančicu na zemlju i ustala, otirući komadiće suhe trave s kaputa. "Deset godina? Ma daj, nije li to čitava vječnost?" "Možda", rekoh. Otišli smo kroz šumu do sveučilišnog kampusa, sjeli u studentski klub i pojeli po hotdog. Bila su dva sata popodne a fotografija Yukia Mishime pojavila se na zaslonu televizora. Dugme za podešavanje zvuka bilo je pokvareno pa nismo mogli razabrati o čemu su govorili, ali to nam ionako nije bilo važno. Jedan student se popeo na stolicu i pokušao podesiti ton, ali je ubrzo odustao i povukao se. "Želim te", rekoh. "Dobro", odgovorila mi je. I tako smo zabili ruke u džepove naših kaputa i polako otpješačili do moga stana. Probudivši se zatekao sam je kako tiho jeca, njezino krhko tijelo podrhtavalo je pod pokrivačima. Uključio sam grijalicu i pogledao na sat. Dva ujutro. Zapanjujuće bijel, mjesec je sjajio nasred neba. Pričekao sam da prestane plakati pa sam pristavio lonac za čaj. Jedna vrećica čaja za nas dvoje. Bez šećera, bez limuna, tek običan, vrući čaj. Potom sam zapalio dvije cigarete i jednu dodao njoj. Povukla je dim i izdahnula ga, tri puta zaredom, prije no što je počela kašljati. "Reci mi, jesi li ikad pomislio da me ubiješ?" upitala me. "Tebe?" "Aha." "Zašto me pitaš takvo što?" S cigaretom u ustima, vrhom prsta je protrljala očni kapak. "Nemam poseban razlog." "Ne, nikada", odgovorio sam joj. "Iskreno?" "Najiskrenije. Zašto bih te želio ubiti?" "Oh, vjerujem da govoriš istinu", rekla je. "Načas sam pomislila da možda i nije tako loše da te netko ubije. Recimo dok čvrsto spavam." "Bojim se da nisam tip ubojice." "Oh?" "Barem koliko ja znam." Nasmijala se. Ugasila je cigaretu, ispila ostatak čaja a potom zapalila jošjednu cigaretu. "Živjet ću do dvadeset i pete", rekla je, "a potom ću umrijeti." U srpnju, osam godina poslije, bila je mrtva. U dvadeset i šestoj godini.

Drugi dio : Srpanj, osam godina poslije 2. Šesnaest koraka Pričekao sam da se vrata dizala zatvore za mnom uz šum komprimiranog zraka prije no što sam zatvorio oči. A tada, pokušavajući se pribrati, zaputio sam se niz hodnik, šesnaest koraka do ulaznih vrata u moj stan. Zatvorenih očiju, točno šesnaest koraka. Ni više, ni manje. Glave prazne od viskija, zadaha smrdljivog od popušenih cigareta. Pijan kakav već znam biti, ja tih šesnaest koraka mogu prijeći kao pod konac. Višegodišnji plod besmislene samodiscipline. Kad god sam pijan, ja se isprsim, ispravim kralježnicu, podignem glavu i punim plućima udahnem hladni jutarnji zrak betonskog hodnika. Tada zatvorim oči i pravocrtno napravim šesnaest koraka kroz isparine pijanstva. Tijekom tih šesnaest koraka ja nosim titulu "Najuljudniji pijanac". Jednostavno postignuće. Čovjek jedino mora pogledati istini u oči i priznati da je pijanac. Bez onoga: ako, ili, ali. Jedino priznanje "ja sam pijanac", jednostavno i obično. To je sve što trebam učiniti da bih bio Najuljudniji pijanac. Prvi među prvima, zadnji među zadnjima. Pet, šest, sedam... Zastavši na osmom koraku, otvorio sam oči i snažno udahnuo. Blago zujanje u ušima. Nalik na morski lahor što bruji kroz zahrđalu žičanu ogradu. Kad bolje promislim, kad sam ono zadnji put bio na plaži? Da vidimo. 24. srpnja u 6 i 30 ujutro. Idealno godišnje doba za plažu, idealno doba dana. Plaža još uvijek nenapučena ljudima. Tragovi morskih ptica šire se rubom obale poput borovih iglica poslije snažnog vjetra. Plaža, hmmm... Ponovno sam zakoračio. Ništa od plaže. Sve to pripada prošlosti. Na šesnaestom koraku sam stao, otvorio oči i, kao i obično, bio točno pred kvakom na ulaznim vratima svoga stana. Iz poštanskog sandučića izvadio sam novine od dva posljednja dana i dvije kuverte, i zabio ih pod mišku. Iz džepa sam uspio izvući svežanj s ključevima i nagnuvši se naprijed, čelom se oslonio o hladni čelik ulaznih vrata. Negdje iz daljine, do mojih ušiju je dopro škljocaj. Ja, smotuljak vate natopljen alkoholom. Jedva upravljajući svojom sviješću. Sjajno. Odškrinuvši vrata za trećinu, provukao sam se i za sobom zatvorio vrata. U predsoblju je vladala mrtva tišina. Veća no što je trebalo. Tada sam pokraj svojih nogu primijetio crvene salonske cipele. Crvene salonke koje sam i prije viđao. Odložene između mojih blatnjavih tenisica i jeftinih sandala za plažu, koje su izgledale poput božičnog poklona u pogrešno vrijeme. Tišina je lebdjela oko njih, fina kao prašina. Ona je pokunjena sjedila za kuhinjskim stolom, čelom oslonjena o dlanove, profil joj zaklonjen ravnom crnom kosom. Djelić bjeloputog vrata nazirao se između pramenova kose a kroz otvoreni rukav njezine haljine od štampane tkanine - koju nikad prije nisam vidio ukazala se i naramenica grudnjaka. Svukao sam sako, razvezao crnu kravatu, skinuo ručni sat a da se ona sve to vrijeme nije ni pomaknula. Pogled na njezina leđa probudio je uspomene. Uspomene na razdoblje prije no što sam je upoznao. "Dakle tako", progovorio sam jedva čujno, sebi nesvojstvenim tonom glasa. Kao što sam i očekivao, nije odgovorila. Možda je spavala, ili plakala, ili bila mrtva. Sjeo sam joj nasuprot i protrljao oči. Iskošena zraka sunca dijelila je stol, ja sam sjedio

na sunčanoj strani a ona u sjeni. Prozirna sjena. Sparušeni geranij u loncu stajao je posred stola. Izvana, netko je vodom prao ulicu. Pljusak vode po pločniku, miris vlažnog asfalta. "Jesi li za kavu?" Nije odgovorila. Stoga sam ustao i otišao samljeti kavu za dvije šalice. Nakon što sam samljeo kavu shvatio sam da sam zapravo želio hladan čaj. Stvari uvijek prekasno shvaćam. S tranzistora je odzvanjao niz bezazlenih pop pjesmica. Savršena jutarnja glazbena pratnja. Svijet se malo promijenio za deset godina. Jedino pjevači i nazivi pjesama. I broj mojih godina. Voda je proključala. Isključio sam plin, pustio vodu da odstoji trideset sekunda i izlio je na mljevenu kavu. Zrnca su upila svu moguću tekućinu i polako se nadula, ispunivši prostoriju aromom. "Ovdje si od sinoć?" upitao sam, s lončićem u ruci. Lagano je kimnula glavom. "Sve vrijeme si me čekala?" Nije odgovorila. Soba se ugrijala od proključale vode i jakog sunca. Zatvorio sam prozor i uključio klima uređaj i potom dvije velike šalice s kavom stavio na stol. "Daj, popij malo kave", rekoh, povrativši svoj glas. Tišina. "Bit će bolje da nešto popiješ." Prošlo je trideset sekunda prije no što je usporeno podignula glavu, i tupo se zagledala u biljku u loncu. Nekoliko pramenova kose zalijepilo se uz njezine vlažne obraze pa je izgledala još tužnije. "Ne brini se za mene", rekla je, "nisam namjeravala plakati." Pružio sam joj kutiju s papirnim rupčićima. Tiho je ispuhala nos i sklonila kosu s obraza. "Zapravo sam mislila otići prije no što se ti vratiš. Nisam se željela sresti s tobom." "Rekao bih da si se predomislila." "Ma ne. Nisam namjeravala nikamo drugamo ići. Ali sada ću otići, ne brini se." "Popij kavu prije toga." Prebacio sam na postaju s izvješćem o stanju u prometu dok sam srkao kavu i pregledao pristigle dvije kuverte. Jedna je bila reklama za dućan namještaja u kojem su svi proizvodi bili sniženi dvadeset posto. Druga je kuverta bila od osobe na koju uopće nisam želio misliti, a još manje čitati njezino pismo. Zgužvao sam ih i bacio u koš za otpatke a potom počeo grickati ostatke krekera s okusom sira. Ona je sklopila ruke oko šalice s kavom kao da se želi ugrijati i usmjerila pogled u mene, usnom blago prelazeći po rubu šalice. "Imaš salatu u hladnjaku", rekla je. "Salatu?" "Od rajčica i mahuna. Nisam našla ništa drugo. Krastavci su počeli truliti pa sam ih bacila." "Oh." Otišao sam do hladnjaka i izvadio salatu u plavoj staklenoj zdjeli iz Okinawe i po njoj prelio posljednje kapi salatnog preljeva. Rajčice i mahune su imale okus ohlađenih sjena. Bezukusnih sjena. Ali ja isto tako nisam osjećao okus kave a ni krekera. Možda zbog jutarnjeg sunca? Jutarnje svjetlo sve razgrađuje. Na pola puta sam odustao od kave, iz džepa izvukao povijenu cigaretu i zapalio je žigicama koje nikad prije nisam vidio. Vršak cigarete je suho zapucketao dok se plavičasti dim dizao obasjan jutarnjim svjetlom. "Bio sam na sprovodu. Kad je završio, otišao sam u Shinjuku, sasvim sam." Mačak se pojavio niotkuda, zijevnuo i protegnuo se a onda skočio u njezino krilo. Ona ga je pomazila iza ušiju. "Ne moraš mi ništa više objašnjavati", rekla je. "Ja sam ionako izišla iz tog filma." "Ne objašnjavam. Samo pokušavam razgovarati." Slegnula je ramenima i naramenicu grudnjaka vratila pod haljinu. Lice joj je bilo

bezizražajno, nalik na fotografiju potopljenog grada na dnu oceana. "Jedno staro poznanstvo od prije mnogo godina. Nitko tebi poznat." "Ma nemoj?" Mačak se protegnuo a zatim kihnuo. Pogledao sam u užareni vršak cigarete u svojim ustima. "A kako je ta osoba umrla?" "Udario ju je kamion. Trinaest slomljenih kostiju." "Ženska?" "Аha. " Vijesti u sedam sati i stanje na cestama su završili i radiovalovima je opet zagospodario laki rock. Spustila je šalicu s kavom i zagledala se u mene. "Reci mi, da sam ja umrla, zar bi nastavio tako piti?" "Sprovod nije imao nikakve veze s mojim pićem. Samo jedna ili dvije ture, ako uopće." Novi dan je započinjao. Još jedan vrući dan. Roj nebodera je svjetlucao za prozorom. "Hoćeš li popiti štogod hladno?" Odbila je odmahnuvši glavom. Iz hladnjaka sam izvadio limenku Cole i ispio je naiskap. "Bila je tip djevojke koja bi spavala sa svakim." Kakvog li nekrologa: pokojnica je bila tip djevojke koja bi spavala sa svakim. "Zašto mi to govoriš?" Zbilja, zašto? Nisam imao pojma. "Dakle", nastavila je mojim riječima, "bila je tip djevojke koja bi spavala sa svakim, nije li tako?" "Ali ne i s tobom, ne?" U glasu joj se osjećala primjesa zajedljivosti. Podignuo sam pogled sa zdjele sa salatom i pogledao u nju. "Misliš da nije?" "Nekako mislim da nije", tiho je rekla. "Ti nisi taj tip." "Koji tip?" "Ne znam, ima nečega u tebi. Recimo da je pred tobom pješčani sat: pijesak samo što nije iscurio. Netko kao što si ti sigurno će ponovno okrenuti sat." "Misliš tako?" Naškubila je usne, potom ih opustila. "Došla sam pokupiti ostatak svojih stvari. Zimski kaput, šešire, sve što je još ostalo. Spakirala sam ih u kutije. Kad uhvatiš malo vremena, možeš li ih odnijeti na poštu?" "Mogu ti ih donijeti." Odmahnula je glavom. "Nema potrebe. Ne želim da dolaziš. Razumiješ me, ne?" Naravno da sam je razumio. Previše pričam a ne razmišljam što govorim. "Imaš adresu?" "Da." "Jedino to je još ostalo za obaviti. Oprosti što sam se zadržala ovoliko dugo." "A kako napreduje papirologija?" "Ah, da. Sve je sređeno." "Ne mogu vjerovati da je toliko lako. Mislio sam da će biti puno kompliciranije." "Ljudi koji o tome ništa ne znaju misle tako, ali zapravo je krajnje jednostavno. Jednom kad je gotovo, gotovo je." Govoreći to, opet je počela maziti mačka po glavi. "Razvedi se dvaput i već si stručnjak." Zatvorenih očiju mačak je protegnuo stražnje noge a onda se glavom ugnijezdio u pregibu njezinog lakta. Šalice za kavu i zdjelu za salatu odložio sam u sudoper a mrvice od krekera pomeo računom. Žmirio sam jer mi je sunce udaralo u oči. "Napisala sam ti listu kućnih dužnosti. Gdje se nalaze papiri, dane za bacanje smeća i slične stvari. Ako ti nešto nije jasno, nazovi me."

"Hvala." "Jesi li ikada poželio imati djecu?" iznenada me upitala. "Ne, nisam, ne mogu reći da sam ikad želio djecu." "Čudila sam se tome svojedobno. Ali budući da je ovako svršilo, mislim da je dobro ispalo. Ili, da smo možda imali dijete do ovoga ne bi ni došlo, što misliš?" "Postoji velik broj parova koji imaju djecu a razveli su se." "Vjerojatno si u pravu", rekla je, igrajući se mojim upaljačem. "Još uvijek te volim. Ali mislim da se ne radi o tome, nije li tako? Ja sam toga sasvim svjesna."

3. Kombine Nakon što je otišla, ispio sam još jednu Colu, istusirao se toplom vodom i obrijao. Bio sam potrošio gotovo sve - sapun, šampon, pjenu za brijanje. Iskoračio sam iz tuša i osušio kosu, utrljao losion za tijelo, očistio uši. Tada sam prešao u kuhinju podgrijati ostatak kave. Ali za stolom nije više bilo nikoga. Zureći u praznu stolicu na kojoj je do maloprije ona sjedila, osjetio sam se poput malenog djeteta na De Chiricovoj slici, negdje daleko u nepoznatoj zemlji. Naravno, ja nisam bio maleno dijete. Odustao sam od daljnjeg razmišljanja i predao se kavi i cigaretama. S obzirom na to da zadnja dvadeset i četiri sata nisam uopće spavao, osjećao sam se iznenađujuće budno. Tijelo mi je svladao umor, ali misli su mi i dalje plivale zamršenim kanalima svijesti, poput neumornog jata riba. Prazna stolica preda mnom potaknula me na razmišljanje o jednom američkom romanu koji sam bio nedavno pročitao. Nakon što ga žena napusti, muž i dalje drži njezin kombine prebačen preko naslona stolice. Razmišljajući sada o tome bolje sam ga razumio. Istina, stvari se ne bi bitno promijenile, ali taj sparušeni geranij zbilja je djelovao obeshrabrujuće. Osim toga, vjerojatno bi se i mačak bolje osjećao da su njezine stvari ostale u stanu. Pogledao sam u spavaću sobu, otvorio sve njezine ladice, sada ispražnjene. Ostali su jedino njezin šal, koji su ionako izgrizli moljci, tri vješalice i pakovanje kuglica naftalina. Njezina kozmetika i ostale toaletne sitnice, vikleri, četkica za zube, fen za kosu, raznolike bočice i kutije s tabletama, čizme, sandale, papuče, kutije sa šeširima, razne spravice, ručne taške, torbe za preko ramena, kuferi, torbice, uredno posloženo donje rublje, čarape i dokoljenice, pisma, sve što je i malo mirisalo na ženu, sve je nestalo. Vjerojatno je obrisala čak i otiske svojih prstiju. Trećinu knjiga i ploča također je odnijela - sve što je osobno kupila ili sam joj ja poklonio. Baš svaka fotografija na kojoj se ona vidjela bila je odlijepljena iz foto-albuma. Fotke na kojima smo se oboje vidjeli pažljivo je izrezala, ostavivši samo polovice fotografija na kojima sam ja. Fotosi na kojima sam se vidio samo ja ili planine, rijeke, jeleni i mačke bile su netaknute. Tri foto-albuma sada su prikazivala korigiranu prošlost. Kao da sam se rodio sam, cijeloga života živio sam, a tako i nastavio. Kombine! Barem je mogla ostaviti svoj kombine! Bio je to njezin izbor, a ona je odlučila da za sobom ne ostavi ni najmanji trag. Nije mi preostalo ništa drugo nego da to prihvatim, ili, kao što sam pretpostavljao da je njezina namjera, mogao sam sebe uvjeriti da ona nikad nije ni postojala. A ako ona nije postojala, onda nije ni njezin kombine. Ispraznio sam pepeljaru, jednako razmišljajući o njezinom kombineu a potom odustao i otišao na spavanje. Prošao je mjesec dana otkako sam pristao na razvod a ona se iselila. Propušteni mjesec. Mjesec dana neodlučnosti i bezvoljnosti. Dan za danom ništa se nije promijenilo, ni jedna jedina stvar. Budio sam se u sedam, pripravljao si kavu i tost, odlazio na posao, večerao gdjegod vani, popio nekoliko pića, vratio se kući, ležeći u krevetu čitao sat vremena, ugasio svjetlo i spavao. Umjesto odlaska na posao, subotom i nedjeljom sam još od jutra izlazio i ubijao vrijeme, posjećujući kinodvorane. Potoni bih večerao i popio nekoliko pića, čitao, otišao spavati, sasvim sam. Vrijeme je prolazilo:

proživio sam mjesec dana kao što većina ljudi križa dane u kalendaru, jedan za drugim. Na izvjestan način, njezin odlazak se mogao pripisati okolnostima koje su bile izvan mojih moći. Što je bilo, bilo je, takva vrsta priče. Kako smo se slagali posljednje četiri godine nije od važnosti. Ne više od fotografija odlijepljenih iz albuma. A nije važno ni to što je već dugo vremena spavala s mojim prijateljem i jednog dana se predomislila i otišla s njim. Ništa neobično. Takve stvari se često događaju. Zašto bi to što mi se dogodilo, to jest, što me je ostavila, bilo nešto posebno? Ukratko, odluka je bila njezina. "Ukratko, odluka je na tebi", rekao sam. Bilo je nedjeljno popodne, ja sam petljao oko otvarača na limenki piva, kad je ona izišla s time. Priopćivši da želi razvod. "Tebi ionako svako rješenje odgovara?" upitala me, sporo izgovarajući riječi. "Ne, meni svako rješenje ne odgovara", pobunio sam se, "samo sam rekao da je odluka na tebi." "Ako želiš znati istinu, ne želim te ostaviti", izjavila je poslije kratke stanke. "Dobro, onda me nemoj ostaviti." "Ali ostanak s tobom nikamo ne vodi." Nije htjela reći ništa više, ali znao sam što je mislila. Za nekoliko mjeseci napunit ću trideset godina a njoj će biti dvadeset i šest. Ako uzmemo u obzir nepredvidljivu budućnost naših života, temelji koje smo udarili jedva su se pomaknuli s nule. Za četiri godine našeg zajedničkog života uspjeli smo jedino potrošiti našu ušteđevinu. Pretpostavljam da je to uglavnom moja greška. Vjerojatno se nikad nisam trebao oženiti. Barem ne njome. U početku, vjerovala je da je baš ona ta koja je nespremna za zajednicu, tvrdeći da sam ja društveno mnogo zrelija osoba. Što se tiče naših uloga, slagali smo se prilično dobro. Tek što smo pomislili da smo uskladili trajno zajedništvo, kad se nešto urušilo. Bio je to tek najslabiji navještaj, ali spasa više nije bilo. Otada smo sasvim spokojno koračali dugom slijepom ulicom. To je bio naš kraj. Za nju, ja sam već bio izgubljen. Premda me još uvijek voljela, to više nije bila prevladavajuća snaga. Odviše smo se naviknuli na naše uloge. Ona je to naslutila instinktivno, ja sam to znao iz iskustva. Nije bilo nade. Tako su ona i njezin kombine zauvijek nestali. Neke stvari se zaborave, neke iščeznu, neke umru. Ipak, sve u svemu, malo je vjerojatno da bi se moglo nazvati tragedijom. 24. srpnja, 8.25 ujutro. Provjerio sam znamenke na digitalnom satu, zatvorio oči i utonuo u san.

Treći dio : Rujan, dva mjeseca poslije 4. Kitov penis i žena s tri zanimanja Spavati sa ženom: to može predstavljati najvažniju stvar u nečijoj životnoj filozofiji, ili, za nekoga drugoga, ništa osobito. Govori se da postoji seks kao svojevrsna terapija (zapravo kao samoterapija), i seks kao svojevrsna zabava. Postoji seks koji od početka do kraja predstavlja usavršavanje vlastite ličnosti, kao i seks koji nije ništa drugo do ubijanje vremena; seks koji najprije djeluje terapeutski da bi se na koncu pretvorio u besmisleno ubijanje vremena, i obratno. Naš ljudski seksualni život kako da to objasnim? - posve se razlikuje od seksualnog života kitova. Mi nismo kitovi - to je jedna velika činjenica koja to više naglašava naš seksualni život.

Kad sam bio dijete, na udaljenosti od pola sata biciklom od mjesta u kojem sam živio, postojao je akvarij. Hladna podmorska tišina neprestano je prožimala to mjesto a tek povremeno bi se začulo zapljuskivanje. Gotovo sam mogao osjetiti kako stvorenje iz crne lagune diše u nekom mračnom kutu. Jata tuna neprestano su kružila velikim bazenom. Morune su plivale uskim rječnim prolazima, piranje zabijale svoje nevjerojatno oštre zube u komade mesa a električne jegulje iskrile i svjetlucale poput praznične rasvjete. Akvarij je bio ispunjen i mnogim drugim vrstama ribe, raznolikih imena, ljuski i peraja. Tada nisam mogao shvatiti zašto na zemlji postoji toliko mnogo ribljih vrsta. Naravno, akvarij nije imao kitove. I jedan jedini kit bio bi odveć velik, čak i da su porušili sve pregradne zidove i od čitavog akvarija napravili jedan velik bazen. Umjesto toga, u akvariju su imali izložen kitov penis. Naravno, kao svojevrstan simbol. Tako da je tijekom mojeg djetinjstva najveći dojam na mene ostavio kitov penis a ne pogled na kita. Kad god bih se umorio od razgledanja po hladnim prolazima akvarija, iskrao bih se na svoje mjesto na klupi i u smirujućoj tišini izložbene dvorane visokog stropa proveo mnoge sate promatrajući kitov penis. Ponekad me je podsjećao na minijaturnu uvelu palmu a drugi put na golem klip kukuruza. Zapravo, da nije bila postavljena pločica na kojoj je pisalo - genitalije kita: muškog - nitko ne bi shvatio da se radi o kitovom penisu. Mnogo više je podsjećao na kakvo umjetničko djelo pronađeno u centralnoazijskoj pustinji nego na proizvod antarktičkog oceana. Nije imao nikakvu sličnost s mojim penisom niti s bilo kojim drugim penisom koji sam vidio. Štoviše, tako odrubljeni penis pružao je jedinstven, teško opisiv dojam tuge. Sjetio sam ga se, tog velikog kitovog penisa, nakon što sam prvi put u životu spolno općio s djevojkom. Kakva li ga je igra sudbine, kakav li ga je mukotrpni oplov doveo u tu prostranu izložbenu dvoranu. Srce me je boljelo razmišljajući o tome. Osjećao sam da za mene nema nade na ovom svijetu. Ali imao sam tek sedamnaest godina i bio odveć mlad da bih odustao od svega. Upravo tada i na tom mjestu došao sam do svojevrsnog zaključka kojeg se i danas držim. To jest, da nisam kit. Ležeći sada u krevetu s novom djevojkom, prolazeći prstima kroz njezinu kosu, dugo sam razmišljao o kitovima. U akvariju mojih uspomena, uvijek je kasna jesen. Staklene stijenke akvarija su hladne. Nosim debeli džemper. Gledano kroz veliki prozor izložbene dvorane, more je tamno kao olovo, bezbrojni pjenušavi valovi podsjećaju me na čipkane ovratnike na djevojačkim haljinama. "O čemu razmišljaš?", upitala me. "O nečemu jako davnom", odgovorio sam. Ona je imala dvadeset i jednu godinu, atraktivno vitko tijelo i najljupkije, savršeno oblikovane uši. Bila je honorarna korektorica u maloj nakladničkoj kući, profesionalni model čija je specijalnost bila pokazivanje ušiju, i kolgerla u diskretnom klubu za ugledne posjetitelje. Koje je zanimanje od ta tri smatrala svojim osnovnim, nisam imao pojma. A nije ni ona. Ipak, procjenjujući njezine najhitnije značajke, moram priznati da je bila prirodno talentirana za pokazivanje ušiju. Složila se s mojim mišljenjem. Sve je izgledalo sasvim dobro dok se ne uzmu u obzir plaća nevrijedna spomena i iznimno smanjene mogućnosti posla za profesionalnog ženskog modela koji isključivo pokazuje uši. Za tipičnog frajera koji se bavi odnosima s javnošću, za šminkera ili fotografa, ona je predstavljala tek model koji pokazuje "uši", djevojku s lijepim ušima. Bez obzira na ljepotu njezinih ušiju, drugim ljudima u toj vrsti posla njezina pamet i tijelo bili su sasvim nezanimljivi. "Ali, znaš, to nisam prava ja", govorila je. "Ja, to su moje uši; moje uši, to sam ja."

Njezino ja korektorice kao i njezino ja kolgerle nikada, ni za jedan tren, nisu pokazali svoje uši drugima. "To je zbog toga što one ne predstavljaju moje zbiljsko ja", objašnjavala je. Ured kluba u kojem je radila kao kolgerla bio je registriran kao "klub za talente" i nalazio se u Akasaki a vodila ga je sjedokosa Engleskinja koju su svi zvali gđa X. U Japanu je živjela već trideset godina, tečno je govorila japanski i mogla protumačiti većinu osnovnih kineskih ideograma. Gđa X je također bila otvorila privatnu djevojačku školu na engleskom jeziku, udaljenu jedva petsto metara od kluba s kolgerlama i to je mjesto koristila za odabir nadobudnih cura za taj drugi posao. Obratno, nekoliko kolgerli također je pohađalo njezinu školu na engleskom jeziku. Naravno, uz smanjenu školarinu. Gđa X je svaku od svojih djevojaka zvala "draga". Nježne kao proljetno poslijepodne, njezine "dragane". "Svakako odjeni izazovno donje rublje, draga. Bez hulahopki." Ili, "Ti svoj čaj piješ s vrhnjem, zar ne, draga?" Imala je nepokolebljive nazore o poslu kojim se bavila. Njezina klijentela bijahu imućni četrdesetogodišnji i pedesetogodišnji poslovni ljudi. Dvije trećine bijahu stranci a ostali Japanci. Gđa X je pokazivala odbojnost prema političarima, starcima, perverznjacima i siromasima. Desetak dugonogih ljepotica imala je stalno na izboru, ali iz čitave grupe cura moja nova prijateljica bila je najmanje zgodna. Kao kolgerla izgledala je sasvim obično. Zapravo, prekrivenih ušiju, bila je jedva prosječna cura. Nisam mogao skužiti zašto ju je gđa X odabrala. Možda je u njezinoj prosječnosti uočila neku osobitost, ili je možda vjerovala da jedna prosječno zgodna cura nije naodmet za posao. U svakom slučaju, razmišljanje gđe X pokazalo se sasvim ispravnim, i moja je prijateljica ubrzo imala nekoliko redovitih klijenata. Nosila je uobičajenu odjeću, prosječnu šminku, prosječno donje rublje i običan parfem. Kad bi otišla u Hilton ili hotel Okura ili Prince i spavala s jednim ili dvojicom muškaraca na tjedan, zaradila bi dovoljno da može živjeti cijeli mjesec. Polovicu neradnih noći spavala je sa mnom, besplatno. Nemam pojma kako je provodila ostale noći. Njezin život honorarne korektorice u nakladničkom poduzeću bio je mnogo normalniji. Tri dana u tjednu odlazila je u Kandu, na drugi kat male poslovne zgrade, i od deset ujutro do pet poslijepodne obavljala korekture, pripremala čaj, trčala stubištem (zgrada nije imala dizalo) i kupovala gumice za brisanje. Nju su slali u kupnju, ali ne zbog toga što je netko imao nešto protiv nje, već stoga što je ona bila jedina neudana žena u poduzeću. Poput kameleona, ona se mijenjala u skladu s mjestom i okolnostima. Bila je sposobna da snagom volje prikriva ili upravlja tim svojim osobinama. S njom sam se (zapravo s njezinim ušima) upoznao odmah nakon što sam prekinuo sa svojom ženom. Bilo je to početkom kolovoza. Obavljao sam honorarni posao pisca reklamnih tekstova za softversku kompaniju, što mi je pružilo priliku da se licem u lice sretnem s njezinim ušima. Direktor reklamne agencije podnio je prijedlog za kampanju za određeni proizvod i spustio tri velike crnobijele fotografije na moj radni stol, objasnivši mi da za tjedan dana pripremim tri različita rješenja. Sve tri fotografije su predstavljale snimke uha u krupnom planu. Jednog uha? "Zašto baš uho?" upitao sam. "Vrag bi ga znao. Ima li neke razlike? Uho ili što drugo. Imaš tjedan dana da smisliš što ćeš učiniti s tim uhom." Tako sam čitav tjedan dana zurio u to uho. Pričvrstio sam tri goleme fotografije uha na zid ispred radnog stola, i dok sam pušio cigarete, ispijao kavu, rezao nokte, neprekidno sam se udubljivao u to uho. Posao sam dovršio za predviđenih tjedan dana, ali fotografije uha ostale su zalijepljene

na mom zidu. Jednim dijelom mi je pričinjavalo gnjavažu da ih skinem a djelomice sam se već bio naviknuo na njih. Ali pravi razlog zbog kojeg ih nisam skinuo, bio je taj što su me snimci tog uha sasvim očarali. Predstavljali su idealni oblik jednog uha. Samu bit savršenstva ljepote. Nikad me nijedan uvećani dio ljudskog tijela (naravno, uključujući genitalije) nije toliko privukao. Te fotografije uha izgledale su poput nekog sudbonosnog vrtloga koji me usisava u sebe. Jedna zapanjujuće izazovna oblina usne školjke uvijala se prednjim planom fotografije dok su ostali lukovi, obrisi i krivulje tvorili najljupkije nijanse sjena, kao na kakvom muralu iz davnih vremena. Ali nježno meso usne resice sve ih je nadmašivalo svojom ljepotom i privlačnošću. Nekoliko dana kasnije nazvao sam fotografa i upitao ga za ime i telefonski broj tih ušiju. "Što to znači?" upitao je fotograf. "Samo sam znatiželjan, ništa više. To su nevjerojatno dojmljive uši." "Što se tiče ušiju, u pravu si, ali sama djevojka nije ništa osobito. Ako već želiš neki mladi komad, mogu te upoznati s manekenkom za kupaće kostime koju sam snimio prije neki dan." Odbio sam njegov prijedlog, zapisao ime i telefonski broj ušiju, zahvalio mu i spustio slušalicu. Nazivao sam je u dva sata poslijepodne, potom u šest, u deset sati uvečer, ali nisam je dobio. Očito je živjela svoj život. Tek sam je idućeg jutra u deset sati uspio uhvatiti. Kratko sam se predstavio a potom joj objasnio kako bih trebao popričati s njom oko posla povezanog s reklamom i upitao je da li bi večerala sa mnom. "Ali rekli su mi da je taj posao već gotov", prokomentirala je. "Istina je, taj posao je gotov", rekao sam. Zvučala je iznenađeno, ali nije dalje ispitivala. Dogovorili smo susret za iduću večer. Nazvao sam radi rezervacije u najšmekerskiji francuski restoran za koji sam znao. Na Bulevaru Aovama. Onda sam odjenuo posve novu košulju, zabavio se odabirući kravatu, i odjenuo sako koji sam prije toga nosio samo dva puta. Fotografovo upozorenje pokazalo se istinitim, djevojka nije bila ništa osobito. Obična odjeća, prosječan izgled. Podsjećala me na članicu zbora drugorazrednog ženskog koledža. Ali to me uopće nije zanimalo. Razočaralo me je to što su joj uši bile zaklonjene dugom ravnom kosom. "Kriješ uši?" rekoh nehajno. "Da", odgovorila je,nehajno. Oboje smo stigli prije dogovorenog vremena i bili smo prvi večernji gosti u restoranu. Svjetla su bila prigušena, konobar je prišao i dugom drvenom šibicom upalio crvenu svijeću na našem stolu dok je šef sale škiljio prema ubrusima i priboru za jelo kako bi se uvjerio da je sve na svome mjestu. Hrastov parket postavljen u obliku riblje kosti svjetlucao je sjajno ulašten a konobar je pri hodu udarao petama. Njegove su cipele izgledale mnogo skuplje od mojih. Svježi pupoljci ruža u vazama a moderna ulja, originali, na bijelim zidovima. Ovlaš sam pogledao u vinsku kartu i naručio pjenušac a za hors d'oeuvres uzeo sam pate de canard, terrine de dorade ifoie de baudrote a creme fraiche. Nakon dugotrajnog proučavanja jelovnika ona je naručila potage tortue, salade verte i mousse de sole, a ja sam naručio potage d'oursin, rotide veau avec garnie persil i salade de tomate. Tako sam spiskao polovicu mjesečne plaće. "Lijepog li mjesta", kazala je. "Često ovamo dolaziš?" "Samo povremeno i to kad je u pitanju posao", odgovorio sam. "U stvari, ja ne običavam ići u restorane kad sam sam. Najčešće se motam po barovima gdje pijem i jedem

ono što nude. Lakše je tako. Nema nepotrebnih odluka." "Što obično jedeš u baru?" "Razne stvari. Omlete i sendviče prilično često." "Omlete i sendviče", ponovila je moje riječi. "Svakog dana jedeš omlete i sendviče?" "Ne baš svakog dana. Otprilike svakog trećeg dana skuham nešto." "Znači da dva od tri dana jedeš omlete i sendviče." "Tako nekako", rekoh. "Zašto baš omlete i sendviče?" "Zato što i u osrednjem baru znaju napraviti prilično ukusne omlete i sendviče." "Hmmm", rekla je, "prilično čudno." "Ni slučajno." Nisam znao kako da se izvučem iz takvog razgovora pa sam šutke promatrao pepeo u pepeljari. Skrenula je s teme. "Razgovarajmo o poslu." "Kao što sam još jučer rekao, posao je završen. Bez ikakvih problema. Po tom pitanju nemam što više za reći." Iz svoje torbice je izvukla tanku mirišljavu cigaretu*, pripalila je šibicama restorana, i pogledala me pogledom kojim me pitala "Dakle?" Baš sam se spremao progovoriti kad je za naš stol prišao šef sale. Pokazao mi je bocu s vinom, osmjehujući se kao da mi pokazuje fotografiju sina jedinca. Kimnuo sam glavom. Pomoću vadičepa je odčepio bocu uz ugodan zvuk pritiska pod kojim je bio čep, a potom ulio malo vina u moju čašu. Okus vina me podsjetio koliko ću platiti večeru. Šef sale se povukao a zamijenio ga je konobar koji je postavio tri naručena predjela i mali tanjur ispred svakoga od nas. Kad se konobar udaljio, ostavivši nas nasamo, izlanuo sam: "Morao sam vidjeti tvoje uši." Ne prozborivši ni riječ, poslužila se je s pate ifoie de baudroie. A potom otpila gutljaj vina. "Žao mi je što se namećem", rekao sam okolišajući. Blago se osmjehnula. "Ukusna francuska kuhinja nije nikakvo nametanje." "Smeta li te razgovor o tvojim ušima?" "Nimalo. Sve ovisi o pristupu takvom razgovoru." Odmahnula je glavom prinoseći vilicu svojim ustima. "Reci mi bez uvijanja, to je moj omiljeni pristup." Tiho smo nastavili pijuckati vino i jesti. "Zađem za ugao", počeo sam joj objašnjavati, "baš u trenu, kad netko ispred mene zađe za drugi ugao. Ne mogu vidjeti kako ta osoba izgleda. Sve što sam uspio zamijetiti je komadić bijelog kaputa. Ali taj bijeli komadić kaputa se neizbrisivo urezao u moju svijest. Jesi li ikad imala taj osjećaj?" "Pretpostavljam da jesam." "E pa, ja sam takav osjećaj imao gledajući u tvoje uši." Nastavili smo jesti u tišini. Natočio sam vino u njezinu a potom i u svoju čašu. "Ne radi se toliko o prizoru koji si upamtio", upitala je, "već o osjećaju, ne?" "Baš tako." "Jesi li ikad prije imao taj osjećaj?" Malo sam razmislio, potom zanijekavši odmahnuo glavom. "Ne, mislim da nisam." "Što znači da je sve to zbog mojih ušiju?" "Ne mogu to reći s apsolutnom sigurnošću. Nisam toliko siguran. Nikad nisam čuo da je oblik nečijih ušiju nekoga toliko zadivio." "Poznam nekoga tko smrkne svaki put kad ugleda nos Farah Fawcett. Postoji snažan psihološki element u šmrkanju, znaš. Jednom kad se uzrok i posljedica povezu, ne možeš pobjeći." * Odnosi se na mirišljave cigarete koje se u Indoneziji proizvode pod nazivom kretek (na engleskom su poznate pod nazivom "clove cigarette"). Prave se od probranih vrsta duhana uz dodatak fino rezanih listova klinčića kao i aromatičnog ulja klinčića, (nap. prev.)

"Nisam stručnjak za nos Farrah Fawcett", rekoh otpivši gutljaj vina. U međuvremenu sam zaboravio što sam htio kazati. "Nisi o tome tako mislio, zar ne?" rekla je. "Ne, ne baš", odgovorih. "Osjećaj koji imam strašno je neprecizan, a ipak jako snažan." Pokušao sam joj to pokazati, širom raširivši ruke a potom ih skupivši gotovo dlan uz dlan. "Bojim se da ne objašnjavam dobro." "Snažan osjećaj koji se temelji na nejasnim motivima." "Točno tako", složio sam se. "Ti si mnogo bistrija od mene." "Prakticiram dopisni tečaj." "Dopisni tečaj?" "Baš tako, psihologija putem pošte." Podijelili smo ostatke paštete. Sasvim sam se izgubio. "Još uvijek nisi skužio u čemu je stvar? Kakva je veza između mojih ušiju i tvojih osjećaja?" "Ukratko, nisam", rekoh. "Hoću reći, nisam sasvim siguran je li to zbog toga što mi se tvoje uši toliko sviđaju, ili mi se nešto drugo u tebi sviđa preko tvojih ušiju." Položila je obje ruke na stol i blago odmahnula glavom. "Je li taj tvoj osjećaj dobrog ili lošeg tipa?" "Ni jedno ni drugo. Ili oboje. Ne mogu to odrediti." Poigravala se vinskom čašom između dlanova i pogledala me ravno u oči. "Izgleda mi da bi više vremena trebao posvetiti prakticiranju svojih osjećaja." "Bojim se da nisam odveć dobar ni u njihovom opisivanju", dodao sam. Na te moje riječi se osmjehnula. "Nije važno. Mislim da sasvim dobro shvaćam što misliš." "Onda, što bih trebao učiniti?" Dugo nije ništa rekla. Činilo se da razmišlja o nečemu sasvim drugom. Pet praznih tanjura je ležalo na stolu, zviježđe pet dokrajčenih planeta. "Čuj", rekla je, prekinuvši tišinu, "mislim da bismo se trebali sprijateljiti. Naravno, ako ti to odgovara." "Naravno da mi odgovara", odgovorio sam. "Mislim, jako bliski prijatelji." Kimnuo sam glavom. I tako smo postali jako bliski prijatelji. Ni trideset minuta nakon što smo se upoznali. "Želim te pitati nekoliko stvari, naravno, kao blisku prijateljicu", rekoh. "Samo izvoli." "Prije svega, zašto ne pokazuješ uši? Drugo, jesu li tvoje uši ikad očitovale neku posebnu moć nad bilo kime drugim osim nada mnom?" Ne izgovorivši ni riječ, usmjerila je pogled na ruke koje je položila na stol. "Da, unekoliko", tiho je rekla. "Unekoliko?" "Da. Ali da to kažem drugim riječima, ja sam puno više naviknula na sebe kao na osobu koja ne pokazuje uši." "Što znači da si ti, kad pokazuješ uši, neka druga osoba za razliku od one koja ne pokazuje uši?" "Tako nekako." Dva konobara su odnijeli naše tanjure i donijeli juhu. "Reci mi ponešto o tebi koja pokazuješ uši." "To je bilo prije puno vremena pa sumnjam da o tome mogu govoriti valjano. Istina je da svoje uši nisam pokazala ni jednom od svoje dvadesete godine." "Ali kad se baviš poslom modela, pokazuješ svoje uši, ne?" "Da", odgovorila je, "ali ne pokazujem svoje prave uši."

"Ne pokazuješ svoje prave uši?" "To su zaštićene uši." Pojeo sam dvije žlice juhe i pogledao je. "Reci mi nešto više o tim tvojim 'zaštićenim ušima'." "Zaštićene uši su mrtve uši. Ubila sam vlastite uši. Zapravo sam, sasvim svjesno, prekinula vezu s njima... Shvaćaš li što ti govorim?" Ne, nisam uspio shvatiti što mi želi reći. "Pitaj me, onda", rekla je. "Kad kažeš da si ubila svoje uši, misliš li pri tome da si oglušila?" "Ne, ja jako dobro čujem. Ali, čak i tako, moje uši su mrtve. Vjerojatno i ti to možeš postići." Spustila je žlicu, ispravila leđa, podignula ramena za nekoliko centimetara, izbacila bradu, zadržala taj položaj punih deset sekunda, i naglo opustila ramena. "Eto. Moje su uši mrtve. Pokušaj sada ti." Tri puta sam ponovio njezine pokrete. Polako, pažljivo, ali ništa me nije uspjelo uvjeriti da su moje uši mrtve. Vino je ubrzano teklo mojim krvotokom. "Izgleda mi da moje uši nisu umrle onako kako bi trebale", rekao sam razočarano. Odmahnula je glavom. "Ma i tako je dobro. Ako tvoje uši ne osjećaju potrebu za umiranjem, u tome nema ničega lošeg." "Mogu li te pitati još nešto?" "Samo izvoli." "Ako uzmem u obzir sve što si mi kazala, izgleda mi da se sve svodi na sljedeće - do dvadesete si godine pokazivala svoje uši. A onda si ih jednog dana sakrila. Ali, u prilikama kad moraš pokazati uši, ti prekidaš vezu između svojih ušiju i svijesti? Nije li tako?" Dražestan osmijeh joj se pojavio na licu. "Tako je." "Što se dogodilo s tvojim ušima u dvadesetoj?" "Ne požuruj stvari", rekla je, ispruživši desnu ruku preko stola, nježno dodirnuvši prste moje lijeve ruke. "Molim te." Ulio sam ostatak vina u čaše i polako ga ispio iz svoje. "Prije svega, želim znati više o tebi", rekla je. "A što to?" "Sve. Kako si odrastao, koliko ti je godina, čime se baviš, i slične stvari." "Moja životna priča je sasvim obična. Toliko obična, da bi vjerojatno zadrijemala usred nje." "Ja baš volim obične priče." "Moja je toliko obična, da vjerojatno nikoga živog ne bi zanimala." "Ne smeta mi. Ispričaj mi je u deset minuta." "Rodio sam se 1948., dvadeset i četvrtog prosinca, na Badnju večer. Badnja večer baš i nije osobito sretan datum za rođendan. Hoću reći, ne darivaju te posebnim darovima za rođendan i Božić. Svi skuže da tako mogu uštedjeti. Moj znak u horoskopu je Jarac, a krvna grupa A - savršena kombinacija za bankovnog blagajnika ili državnog službenika. Od znakova u horoskopu, ne slažem se dobro sa Strijelcem, Vagom i Vodenjakom. Dosadan životopis, nije li?" "Baš je zanimljiv." "Odrastao sam u tipičnom malom gradu, pohađao uobičajenu školu. Bio sam mirno dijete, ali sam odrastao u nezanimljivog dječaka. Upoznao sam običnu curu i s njom imao prvu ljubavnu vezu. Kad mi je bilo osamnaest došao sam u Tokio na koledž. Kad sam završio koledž, prijatelj i ja smo osnovali mali prevoditeljski ured, i nekako smo uspjeli preživjeti. Prije tri godine proširili smo aktivnosti i otvorili ured za propagandne, promidžbene i slične reklamne poslove i to nam ide prilično dobro. Spetljao sam se s jednom od žena koja je radila u našoj firmi. Vjenčali smo se prije četiri godine a razveli se prije dva mjeseca. Nemam razloga da se na bilo koga ljutim. Držim jednog starog mačka kao kućnog ljubimca. Pušim četrdeset cigareta na dan, i izgleda mi da se nikad neću moći odlučiti da prestanem pušiti. Imam tri odijela, šest kravata i kolekciju od pet stotina ploča koje su odavno izišle iz mode. Zapamtio sam imena svih ubojica u svakom krimiću koji je Ellerv Queen ikad napisao. Imam

komplet knjiga U traganju za izgubljenim vremenom, ali sam ih samo polovicu pročitao. Ljeti pijem pivo a zimi viski." "I dva od tri dana po barovima jedeš omlete i sendviče, nije li tako?" "Ovaj, da", složio sam se. "Zanimljivog li životopisa." "Do sada je bio dosadan. Vjerojatno se ni ubuduće neće ništa promijeniti. Ali to mi ne smeta. Hoću reći, uzimam ono što mi se ponudi." Pogledao sam na sat. Proteklo je devet minuta i dvadeset sekunda. "Ali to što si mi ispričao nije sve, ne?" Zurio sam u svoje ruke na stolu. "Naravno da nije. Nikad se ne može ispričati baš svaki detalj nečijeg života, bez obzira na to koliko bio dosadan." "Smijem li komentirati?" "Svakako." "Kad god sam s nekom osobom koju sam tek upoznala, ja je najprije pustim da o sebi priča deset minuta. Tada donesem sasvim suprotan sud od onoga što mi je ta osoba rekla. Ne misliš li da je to ćaknuto?" "Ne", rekao sam, odmahnuvši glavom, "kazao bih da je tvoj način promatranja jako dobar." Konobar je prišao za naš stol, postavio nove tanjure na koje je drugi konobar poslužio glavno jelo dok je treći konobar donio umak. Hitro su se izmjenjivali kao da je riječ o kakvoj košarkaškoj utakmici. "Primijenivši takvu metodu na tebe, shvatila sam jednu stvar", rekla je, prinoseći nož prema pjenastoj pašteti od lista. "A to je da tvoj život uopće nije dosadan a tebi zapravo nije stalo do dosadnog života. Jesam li daleko od istine?" "Možda i nisi. Možda život koji vodim nije dosadan, možda meni zbilja nije stalo do dosadnog života. Zapravo nema nikakve razlike. U oba sam slučaja već dobio što zaslužujem. Većinom ljudi pokušavaju pobjeći od dosade, ali ja pokušavam prodrijeti u srž dosade. Zbog toga se ja ne žalim kad kažem da vodim dosadan život. Barem je bio toliko dosadan, da je moja žena pokupila stvari i otišla." "Je li to bio razlog zbog kojeg ste se ti i tvoja žena razišli?" "Mogu jedino ponoviti da nemam razloga da se na bilo koga ljutim. Ali kao što je Nietzsche rekao, 'I bogovi su nemoćni pred dosadom'. Ili nešto slično." Zabavili smo se jelom. Ona se po drugi put poslužila umakom a ja sam uzeo još kruha. Nakon što su konobari odnijeli naše tanjure, donijeli su nam sorbet od borovnica, a kad su se pojavili s espresso kavom za oboje, ja sam zapalio cigaretu. Dim se kratko izvijao prije no što ga je usisao bešumni sustav ventilacije. Ljudi su počeli dolaziti i za druge stolove. Iz razglasa ugrađenog u strop odjekivala je Mozartova skladba. "Ako smijem, volio bih te upitati još nekoliko stvari o ušima." "Želiš me pitati posjeduju li moje uši neku osobitu moć?" Kimnuo sam glavom. "To je nešto što ćeš morati sam otkriti", kazala je. "Ako ti ja sve kažem, možda ti više neće biti zanimljivo. Može čak zasmetati tvom ukusu." Još jednom sam kimnuo glavom. "Tebi ću pokazati svoje uši", rekla je nakon što je popila espresso. "Ali nisam sigurna hoće li ti doista biti drago. Možda zbog toga i požališ." "Kako to misliš?" "Tvoja dosada možda i nije toliko neizlječiva koliko ti vjeruješ." "To je prilika koju ne smijem propustiti", rekoh. Ispružila je ruku preko stola i stavila je na moju. "Još jedna stvar: za izvjesno vrijeme, recimo nekoliko sljedećih mjeseci, budi uz mene. Važi?" "Svakako." Na te je riječi iz torbice izvadila crnu gumicu za kosu. Držeći je između usana, objema rukama povukla kosu, snažno je zabacila i hitro svezala u konjski rep.

"Dakle?" Dah mi je zastao u grlu dok sam zurio u nju, opčinjen. Usta su mi se osušila. Nisam mogao izgovoriti ni riječ. U jednom trenu, bijeli zid kao da se zaljuljao. Glasovi drugih gostiju i zveket pribora za jelo odjednom su utihnuli, a potom opet poprimili uobičajenu glasnoću. Začuo sam zapljuskivanje valova, prisjetio se mirisa davno zaboravljene večeri. Sve to je bio tek djelić osjećaja koji su prostrujali mnome u tih nekoliko stotinki sekunde. "Izvanredno", jedva sam uspio izgovoriti. "Ne mogu povjerovati da si ista osoba." "Vidiš što sam mislila?" kazala je.

5. Nezaštićene uši "Vidiš što sam mislila?", kazala je. Odjednom je postala silno lijepa, nepojmljivo lijepa. Nikad prije moje oči nisu uživale u takvoj ljepoti. Takvoj osobitoj ljepoti za koju nisam imao pojma da postoji. Prostrana poput čitavog svemira a opet zbijena poput glečera. Neskriveno neumjerena a istodobno svedena na samu bit ljepote. Daleko je nadilazila sve granice mojeg poznavanja ljepote. Sjedinila se sa svojim ušima dok joj je osmijeh titrao licem vremena poput treperave zrake svjetlosti. "Predivna si", rekoh nakon što sam došao do daha. "Znam", odgovorila je. "Ovo su moje uši u njihovom nezaštićenom obliku." Nekoliko drugih gostiju sada su gledali prema nama, zureći u nju otvorenih usta. Konobaru koji nam je došao doliti još kave ruka je zadrhtala. Svi su bili zabezeknuti. Jedino se kaseta u kasetofonu sporo okretala. Iz svoje torbice je izvadila tanku mirišljavu cigaretu i prinijela je usnama. Žurno sam dohvatio svoj upaljač i pripalio joj cigaretu. "Želim spavati s tobom", rekla je. Rečeno - učinjeno.

6. Daljnje dogodovštine nezaštićenih ušiju Ipak, na prizore njezine pune ljepote morao sam još pričekati. Iduća dva ili tri dana ona mi je svoje uši pokazivala samo na mahove, a onda bi ta čuda od ljepote opet zaklonila kosom i poprimala svoj uobičajeni izgled. Za nju je to predstavljalo neugodnost, kao da mora skinuti kaput početkom ožujka. "Pretpostavljam da još nije došlo vrijeme da pokažem svoje uši", rekla je. "S njima se još uvijek ne osjećam lagodno." "Zbilja mi nije važno", rekoh. Čak i sa zaklonjenim ušima nije izgledala loše. Svoje bi mi uši pokazala tek povremeno, uglavnom prilikom spolnog općenja. Seks s njom i njenim nezaklonjenim ušima za mene je bio posve novo iskustvo. Kad bi kišilo, miris kiše bi sve prožeo. Kad su ptice pjevale, njihov pjev se savršenom jasnoćom razlijegao. Nedostaju mi riječi, ali upravo tako je bilo. "Ne pokazuješ svoje uši kad spavaš s drugim muškarcima?" upitao sam je jednom zgodom. "Naravno da ne", odgovorila je. "Oni vjerojatno i ne znaju da imam uši." "Kako doživljavaš seks ne pokazujući uši?" "Kao poslovnu obvezu. Nezanimljivo i bljutavo, kao da jedem roto- papir. Ali i to je u redu. Znaš i sam, nema ništa loše u obavljanju dužnosti." "Ali s nezaklonjenim ušima je tisuću puta bolje, nije li?" "Svakako." "Onda ih svakako moraš pokazivati", rekoh. "Ne smiješ, samo zbog njih, tako uporno i mirno podnositi tolike neugodnosti." Sasvim ozbiljna, zagledala se u mene i rekla: "Ti baš ništa ne razumiješ."

Nedvojbeno, postajale su mnoge stvari koje uopće nisam razumio. Na primjer, zašto se prema meni ponašala sasvim drugačije nego prema ostalima. Nisam mogao ni za živu glavu povjerovati da bih u bilo kojem pogledu mogao biti imalo bolji ili drukčiji od bilo koga drugog. Ali kad sam joj to rekao, samo se nasmijala. "Zbilja je jednostavno", rekla je. "Ti si me izabrao. To je najbitniji razlog." "Pretpostavimo da te je netko drugi izabrao?" "Barem za sada ti si onaj koji me želi. Osim toga, ti si mnogo bolji no što misliš." "Ali zašto onda tako razmišljam?", zbunjeno sam se pitao. "To je stoga što samo polovično živiš", rekla je živahno. "Drugi dio tebe još uvijek je neiskorišten." „Što znači.“ "U tom smislu, ne razlikuješ se puno od mene. Ja sjedim na svojim ušima a ti živiš tek polovično. Ne čini li se i tebi da je tako?" "Sve i da je to točno, druga polovica mene ni slučajno se ne može usporediti s tvojim ušima." "Možda nisi u pravu", osmjehnula se. "Ništa ti ne pada na pamet, zar ne?" Smješkajući se, podignula je i povukla kosu unatrag i otkopčala bluzu. Tog rujanskog poslijepodneva koncem ljeta, uzeo sam slobodan dan i ležeći u krevetu zajedno s njom, gladio sam njezinu kosu i razmišljao o kitovom penisu. More bijaše olovnosivo. Oštar vjetar je udarao o prozor akvarija. Visoki strop, prazna izložbena dvorana. Kitov penis zauvijek odsječen od njega, njegova važnost kao kitovog penisa nepovratno izgubljena. Potom sam, u svojoj mašti, još jednom pomaknuo kombine svoje žene. Nije se radilo o pravom kombineu. U glavi sam premetao jedino nejasni oblik kombinea prebačenog preko naslona kuhinjske stolice. Nisam se mogao sjetiti što mi je predstavljao. Je li netko drugi živio moj život sve ovo vrijeme? "Reci mi, ti ne nosiš kombine, ne?" upitao sam prijateljicu. Podignula je glavu s moga ramena i tupo se zagledala u mene. "Uopće ga nemam." "Ah, da", rekoh. "Ali ako misliš da ćeš se bolje zabaviti, ja ću ga rado odjenuti..." "Ma ne, nije u tome stvar", hitro sam joj upao u riječi. "Nisam te zbog toga pitao." "Dapače, nema potrebe da se stidiš. Prilično sam se naviknula na tu vrstu stvari u poslu kojim se bavim. Ne bi mi ni najmanje zasmetalo." "Ništa ne tražim", rekoh. "Iskreno ti govorim, sve što trebam jesi ti i tvoje uši, ništa više." Namrgodivši se, odmahnula je glavom, i oslonila se čelom o moje rame. Niti petneast sekunda kasnije ponovno je podignula pogled. "Slušaj, jedan važan telefonski poziv će se dogoditi za deset minuta." "Telefonski poziv?" pogledao sam u telefon pokraj uzglavlja kreveta. "Tako je, telefon će zazvoniti." "Sigurna si?" "Sigurna sam." Zapalila je cigaretu, glavom se odmarajući na mojim grudima. Trenutak kasnije, pepeo joj je pao blizu moga pupka i ona je naškubila usne da bi ga otpuhala. Milovao sam njezino uho prstima. Bio je to divan osjećaj. Glavom su mi lelujali i miješali se bezoblični likovi... "Nešto o ovcama", rekla je. "Mnoštvo ovaca i jedna osobita ovca." "Ovca?" "Aha", izgovorila je, pružajući mi svoju dopola popušenu cigaretu. Povukao sam jedan dim a onda je zgnječio u pepeljari. "A to će označiti početak nevjerojatne dogodovštine."

Malo poslije toga telefon je zazvonio. Pogledao sam u nju ali ona je zadrijemala, s glavom na mojim grudima. Pustio sam da telefon četiri puta zazvoni prije no što sam podignuo slušalicu. To je bio moj poslovni partner. "Možeš li odmah doći?" rekao je. Mogao sam osjetiti napetost u njegovom glasu. "Moramo popričati o nečemu strašno hitnom." "Samo mi reci koliko je stvar hitna?" "Dođi i sam ćeš se uvjeriti", rekao je. "Netko mi je došapnuo da se radi o ovcama", rekao sam, pustivši probni balon. Nisam to smio reći. S druge strane telefonske veze zavladala je grobna tišina. "Kako si znao?" upitao je moj partner. Lov na divlju ovcu je započeo.

Četvrti dio : Lov na divlju ovcu 7. Prije pojave čudnog čovjeka Postoje raznoliki razlozi zašto neki pojedinac može svakodnevno konzumirati velike količine alkohola, ali svi ti razlozi u biti se svode na istu stvar. Prije pet godina, moj poslovni partner je bio veseli pijanac. Prije dvije godine je postao mrzovoljni pijanac. A prošlog ljeta je već stajao pred vratima kroničnog alkoholizma. Kao što je slučaj s većinom kroničnih alkoholičara, on je bio prilično uljudan, sasvim normalan premda ne osobito oštrouman tip kad je bio trijezan. I zbilja, ljudi su ga doživljavali kao prilično uljudnog, sasvim normalnog premda ne osobito oštroumnog tipa. I on je to isto mislio o sebi. Zbog toga je i pio. S alkoholom u krvi imao je dojam da je on zbilja takva osoba. Stvari su ispočetka bile dobre. Ali što je vrijeme više prolazilo i količina alkohola se povećavala, došlo je do manjih promjena i one su postupno prerasle u ustaljenu naviku. Njegova uljudnost i prijaznost bile su sve očitije. Tipičan primjer. Dakako, čovjek o sebi ne razmišlja kao o tipičnom primjeru. Još manje kao o ne osobito oštroumnom tipu. Pokušaj da ponovno povrati ono što je izgubio, odveo ga je u još gušća alkoholne isparine. Ipak, i sada je još uspijevao biti normalan tip dok se ne bi smračilo. Budući da sam godinama svjesno izbjegavao sastanke s njime nakon što bi se smračilo, za mene je još uvijek bio sasvim normalan tip. Ali, jako sam dobro znao da nakon što padne mrak on više nije tako normalan, a i on sam je to dobro znao. Budući da ni jedan od nas dvojice nije želio započeti razgovor o toj temi, sve vrijeme smo se slagali uobičajeno dobro. Ali više nismo bili prijatelji kakvi smo nekoć bili. Premda ne mogu reći da sam ga u potpunosti razumio (i sedamdeset posto bilo bi sasvim dovoljno), s obzirom na to da je bio moj jedini prijatelj sa studija, nije mi bilo lako gledati ga tako izbliza kako propada. Na koncu, vjerujem da to ionako dolazi s godinama... Dok bih ja stigao u ured, on bi već popio jedan viski. Sve dok se radilo o jednom piću on je i dalje bio normalan gospodin, ali nije se moglo predvidjeti kada će tu dozu povisiti na dva pića. Kad se to dogodilo, znao sam da svatko od nas dvojice mora krenuti vlastitim putem. Stajao sam na zapuhu klima uređaja, pustivši da se moj znoj osuši dok sam srkao čašu hladnog čaja od ječma. Šutio sam. Ni on nije ništa govorio. Oštre, iskošene zrake poslijepodnevnog sunca treperile su podnim linoleumom halucinantnim bojama. Dolje, u

prostranom zelenilu parka, ljudi su ležali na travi i sunčali se. Moj partner je vrškom kemijske olovke udarao po dlanu desne ruke. "Čujem da si se razveo", počeo je. "To su bile novosti prije dva tjedna", rekoh i dalje zureći kroz prozor. Skinuo sam sunčane naočale i oči su me zaboljele. "Pa zašto si se razveo?" "Osobni razlozi." "To mi je jasno", rekao je. "Nikad nisam čuo za razvod koji nije bio iz osobnih razloga." Nisam mu odgovorio. Nismo li još od samog početka imali prešutni dogovor da se jedan drugom nikad ne miješamo u privatne stvari? "Ne želim gurati nos u tuđe stvari", kazao je, "ali ona je i moja prijateljica. Zapanjio sam se kad sam to čuo. Vjerovao sam da ste vas dvoje jako bliski." "Uvijek smo bili bliski. Nismo se razišli u lošim odnosima." Moj partner se blesavo osmjehnuo na te riječi i nastavio vrhom kemijske udarati po dlanu ruke. Na sebi je imao tamnomodru košulju i crnu kravatu, kosa mu je bila uredno počešljana i lijepo je mirisao. Za razliku od njega, ja sam na sebi imao majicu kratkih rukava s likom Snoopvja s daskom za surfanje, stare levisice sasvim izblijedjele od pranja i prljave tenisice. Očito, on je za svakoga bio normalan tip. "Sjećaš se kad smo nas dvoje i ona radili zajedno?" "Jako dobro se sjećam", odgovorih mu. "Bila su to sretna vremena", kazao je moj partner. Odmaknuo sam se od klima uređaja, otišao do središta prostorije i svalio se na plišani nebeskoplavi kauč, uvoz iz Švedske. Iz stolne tabakere koju smo držali zbog poslovnih partnera, izvadio sam Pall Mall s filterom i zapalio ga teškim stolnim upaljačem. "Pa?" rekoh. "Pa, pokušavam ti reći da smo možda preuzeli prevelike obveze." "Govoriš o oglasima i reklamama za časopise?" Moj partner je kimnuo glavom, premda mu je vjerojatno teško padalo da to prizna. Držeći upaljač na dlanu, odmjeravao sam njegovu težinu, onda pomaknuo regulator do željene jačine plamena, i odjednom mi je bilo žao mojeg partnera. "Ma da, znam što mi želiš reći", kazao sam, i vratio upaljač na stol, "ali sjeti se, nisam ja navijao za ovaj posao, niti je to bila moja ideja. Ti si došao s tim prijedlogom. Ti si navijao za tu vrstu posla." "Okolnosti su bile takve, dobili smo hitne narudžbe. Nismo imali izbora..." "Zaradili smo lovu." "Naravno da smo zaradili. Trebali bismo se preseliti u veći ured i zaposliti više ljudi. Nabavio sam nov auto, kupio veliki stan, poslao dvoje djece u skupu privatnu školu. Čini mi se da nije loše za tridesetogodišnjaka." "Pošteno si to zaradio. Nemaš se čega stidjeti." "Tko se stidi?" upitao je moj partner i dohvatio kemijsku olovku koja se otkotrljala po stolu, ponovno lupnuvši njome nekoliko puta po dlanu. "Ali, znaš i sam, sve mi to nekako izgleda nestvarno. Našli smo se, nas dvojica, s dugovima, pokušavajući si užicati štogod za prevođenje, dijeleći reklamne letke dolje kod kolodvora." "Zar nas išta priječi da i sada dijelimo letke ako to želimo?" Moj partner me pogledao. "Hej, ne šalim se." "Ni ja." Zavladala je tišina. "Mnoge stvari su se promijenile", počeo je moj partner. "Ritam naših života, naše razmišljanje. Prije svega, mi čak ni ne znamo koliko zbilja zarađujemo. Računovođa dođe i odradi sav taj odvratni posao s papirima, povlaštenim poreznim stopama, olakšicama, otpisima i ostalom papirologijom." "Baš kao i svagdje drugdje." "Znam, znam. To nam je posao i to se mora odraditi. Ali bilo je zabavnije u stara vremena."

"Gle, sjene neizrecive tmice, Prekrivaju naše dane neštedimice." Stihovi pjesme odjednom su mi izletjeli iz usta. "Što si kazao?" "Ništa, oprosti. O čemu si ono govorio?" "Imam osjećaj da sudjelujemo u nekoj vrsti izrabljivanja." "Izrabljivanja?" pogledao sam ga začuđeno. Dijelila su nas nešto manje od dva metra, i budući da smo sjedili na sjedalima različitih visina, njegova je glava bila dvadesetak centimetara iznad moje. Iza njega je visjela litografija. Nova litografija koju prije nisam primijetio, predstavljala je ribu s krilima. Riba nije izgledala osobito sretna zbog svojih krila. Vjerojatno nije znala kako da ih upotrijebi. "Izrabljivanje?", promrmljao sam. "Izrabljivanje." "A tko to, molim te, sudjeluje u izrabljivanju?" "Različiti interesi, svatko na svoj način." Sjedeći na nebeskoplavom kauču, prekrižio sam noge i zagledao se u dvoboj njegove ruke i kemijske olovke, sada točno u razini mojih očiju. "Ne misliš li da smo se u svakom pogledu promijenili?" upitao je moj partner. "Još uvijek smo isti. Nitko i ništa se nije promijenilo." "Stvarno tako misliš?" "Zbilja tako mislim. Izrabljivanje ne postoji. To je obična bajka. Čak ni ti ne vjeruješ da trube Vojske spasa mogu zbilja spasiti svijet, vjeruješ li? Mislim da previše razmišljaš." "Istina je, bit će da previše razmišljam", moj partner se složio. "Prošlog tjedna si ti, hoću reći, mi smo smislili tekst za reklamu o margarinu. A tekst reklame nije bio loš. Zbilja je bio djelotvoran. Ali, priznaj mi, jesi li barem jednom u posljednjih nekoliko godina jeo margarin?" "Ne, baš mrzim margarin." "Ista je stvar i sa mnom. Hoću reći, u stare dane smo se bavili poslom u koji smo vjerovali, i ponosili se njime. A sada ništa od svega toga. Samo prodajemo maglu." "Margarin bi ti činio dobro. To je biljna masnoća, niskog kolesterola. Nije štetan za srce, a u zadnje vrijeme ima i dobar okus. Jeftin je i ima dobru prođu." "Sam ga jedi." Udobnije sam se smjestio, protegnuvši ruke i noge. "Ma nema veze", kazao sam. "Ista je stvar jedemo li margarin ili ne. Dosadni poslovi prevoditelja ili varljivi reklamni tekstovi, u biti je ista stvar. Istina je da prodajemo maglu, ali reci mi, kako onaj tko se bavi prodajom riječi može biti iskren? Daj, molim te, nema poštenog posla. Baš kao što nema poštenog disanja ili poštenog pišanja." "Kad si bio mlađi bio si puno naivniji." "Bit će da je tako", rekoh, zgnječivši cigaretu u pepeljari. "Uopće ne sumnjam da postoji neko nevino mjesto u kojem nevini mesar rasijeca nevini but. Ako vjeruješ da je ispijanje viskija već od jutra nevino, samo izvoli i pij koliko te volja." Prostorijom je odjekivao zvuk udaranja kemijskom olovkom o stol. "Oprosti, nisam te htio uvrijediti." "U redu je", rekao je moj partner. "Ja to zbilja ne mogu zanijekati." Termostat na klima uređaju stvarao je čudnovate šumove. Bilo je to užasno tiho poslijepodne. "Pouzdaj se u samog sebe", rekoh. "Nismo li dogurali ovoliko daleko zahvaljujući vlastitim snagama? Samo nas dvojica. Jedina stvar koja nas razdvaja od svih tih velebnih priča o uspjehu jest to što mi ne uživamo ničiju podršku i sponzorstvo." "Kad se sjetim da smo bili prijatelji", reče moj partner. "Još uvijek smo prijatelji", rekoh. "Zajedno smo dogurali sve dovde." "Nisam želio doživjeti da se razvodiš." "Znam", rekoh. "Ali, ne misliš li da je vrijeme da počnemo razgovor o ovci?" Kimnuo je glavom. Vratio je kemijsku olovku na njezino mjesto i protrljao oči. "Jutros u jedanaest sati čovjek je došao", započeo je moj partner.

8. Pojavljuje se čudni čovjek Bilo je jedanaest sati ujutro kad je čovjek došao. Dakle, postoje dvije vrste radnog jutra u maloj kompaniji kakva je naša. Jako užurbano i zaposleno ili sasvim opušteno i neradno. Ništa između. Tako u jedanaest sati ujutro, mi ili mahnito rintamo ili besposleno sanjarimo. Međuodnose, ako koga takvo što zanima, ostavljamo za poslijepodne. Kad je spomenuti čovjek došao u jedanaest sati ujutro, radilo se o drugom tipu jutra. Upravo nevjerojatno dokonome. Prva polovica rujna bila je mahnito radna, a onda je posao sasvim stao. Nas troje smo, s mjesec dana zakašnjenja, uzeli ljetni odmor, ali čak i tako su se ostali zaposlenici bavili jedino šiljenjem olovaka i sličnim, jednako uzbudljivim poslovima. Moj partner je tog jutra otišao u banku unovčiti gotovinski ček, dok je drugi uposlenik otišao u obližnju izložbenu dvoranu za audioopremu poslušati najnovije ploče. Tajnica je ostala javljati se na telefonske pozive dok je istodobno prelistavala prilog Frizure ove jeseni u nekom časopisu za žene. Čovjek je bešumno otvorio vrata ureda i jednako tako ih zatvorio. Nije se moglo zamijetiti da ulaže bilo kakav svjesni napor da bi nečujno hodao. To mu je bilo u naravi. Bio je toliko tih, da tajnica nije ni primijetila kad je ušao. Čovjek je stajao pred njezinim stolom i zurio u nju prije no što je postala svjesna da netko stoji pred njom. "Postoji nešto o čemu bih želio podijeliti mišljenje s vašim poslodavcem", rekao je čovjek. Izražavao se toliko uvijeno, da se za njega slobodno moglo reći da govori u rukavicama. Što li ga je dovelo tu? Pogledala je u čovjeka. Pogled mu je bio odveć oštar i prodoran za poslovnog čovjeka, njegova odjeća odveć profinjena za poreznog inspektora a njegov izgled odveć intelektualan za policajca. Pa ipak, nije joj palo na pamet da bi išta drugo mogao biti. Taj čovjek, uglađeni donositelj loših vijesti koji se sada vrzmao pred njom, stvorio se niotkuda. "Bojim se da je nakratko izišao van", rekla je, sklopivši rastvoreni časopis. "Kazao je da će se vratiti za pola sata." "Pričekat ću", izjavio je čovjek bez imalo oklijevanja. Nešto neodgodivo, moglo se zaključiti. Pitala se da li da ga upita za ime. Odustala je od toga i jednostavno ga uvela u dio ureda namijenjenog za goste. Čovjek je sjeo na nebeskoplavi kauč, prekrižio noge, zagledao se u zidni električni sat ravno pred sobom, i ukočio se u tom položaju. Nije se pomaknuo niti za milimetar. Kad mu je malo kasnije donijela čašu hladnog čaja od ječma, sjedio je u istom položaju. "Točno gdje ti sada sjediš", objasnio je moj partner. "Sjedio je tu i zurio u sat u istom položaju punih pola sata." Pogledao sam u kauč na kojem sam sjedio, zatim u sat na zidu a potom u mojeg partnera.

Unatoč neobično toplom kasnomjanskom vremenu vani, čovjek je bio prilično konvencionalno odjeven. I besprijekorno. Manšete na rukavima njegove bijele košulje izvirivale su točno dva milimetra iz rukava dobro skrojenog crnog odijela. Njegova skladno nijansirana prugasta kravata, naglašena blagom asimetrijom, bila je svezana najvećom mogućom pomnjom. Njegove crne cipele bijahu ulaštene do savršenstva. Imao je između trideset pet i četrdeset godina, bio gotovo metar i osamdeset centimetara visok, bez ijednog grama debljine, vitkih ruku na kojima se nisu mogle uočiti bore. Njegovi dugi prsti ukazivali su jedino na animalno, životinjsko podrijetlo koje su zadržali unatoč dugim godinama odgoja i samokontrole. Vrhovi prstiju bijahu mu brižno manikirani; čist, savršeno zaobljen luk nokta na svakom prstu. Zbilja lijepe ruke, osim možda blago drhtave. One su odavale vrhunsku specijalizaciju u nekoj rijetkoj struci - ali svi smo se pitali o kakvoj se djelatnosti radi.

Još teže je bilo odgonetnuti njegovo lice. Čovjek je imao otvoreno ali bezizražajno, prazno lice. Oči i nos bijahu mu uglati, kao da ih je netko zamišljen izrezao nožem za papir, usne mu beskrvne i tanke. Imao je blago preplanuo ten, premda je bilo očito da to nije potjecalo od užitka s plaže ili teniskog igrališta. Taj preplanuli ten jedino je mogao biti rezultat nekog nepoznatog sunca i nepoznatog neba. Trideset minuta je proteklo jako sporo. Hladno, jednolično, neumoljivo. Kad se moj partner vratio iz banke, čitavim uredom je vladalo mučno raspoloženje. Moglo bi se reći da je sve u uredu izgledalo prikovano za pod. "Naravno, samo prividno je izgledalo tako", rekao je moj partner. "Naravno", složio sam se ja. Osamljena tajnica sasvim se uspaničila. Zbunjen, moj partner je otišao ravno k čovjeku i predstavio se kao poslovođa. Tek tada se čovjek malo opustio i iz džepa izvadio duguljastu cigaretu, zapalio je, i uz bolan izraz na licu otpuhnuo dim. Atmosfera je postala opuštenija. "Nemamo mnogo vremena, zato budimo kratki", rekao je čovjek spustivši glas. Iz svoje je lisnice hitro izvukao posjetnicu toliko oštru, da si je čovjek lako mogao porezati prste i spustio je na stol. Posjetnica je bila potpuno laminirana, neprirodno bijela a tekst na njoj tiskan sitnim, blještavo crnim znakovima. Ali na posjetnici nije bila otisnuta titula ili naslov, adresa ili telefonski broj. Jedino ime i prezime. I sam pogled na nju izazivao je bol u očima. Moj partner ju je okrenuo, uvjerio se da je poleđina sasvim prazna, ponovno pogledao prednju stranu i potom se zagledao u čovjeka. "Vjerujem da vam je ime stranke poznato?" kazao je čovjek. "Jest." Čovjek je jedva primjetno pomaknuo bradu i šutke kimnuo glavom. Njegovo držanje nije se ni najmanje promijenilo. "Spalite je, molim vas." "Da je spalim?" Moj partner je zbunjeno pogledao u čovjeka. "Tu posjetnicu. Spalite je. Odmah", čovjek je energično izgovorio. Moj partner je žurno podignuo stolni upaljač i posjetnicu zapalio s jednog kraja. Držao ju je za drugi kraj dok polovica nije izgorjela i tada je spustio u veliku kristalnu pepeljaru. Obojica su je promatrali dok je gorjela. U trenutku kad se posjetnica pretvorila u bjelkasti pepeo, prostorijom je vladala mučna tišina kakva prati pokolj. "Došao sam ovamo s apsolutnom ovlasti te stranke", rekao je čovjek, prekinuvši dugotrajnu tišinu. "To znači da sve što od ovog trena nadalje kažem predstavlja odluke i želje te stranke." "Želje...", ponovio je moj partner. "'Željeti', elegantna riječ kojom se izražava osnovno stajalište spram izabranog cilja. Naravno", nastavio je čovjek, "postoje i drugi načini izražavanja iste stvari. Razumijete me, ne?" Moj partner je uspio učiniti kratki mentalni napor. "Razumijem." "Ipak, ovo nije idejni problem a ni politički dogovor, ovo je strogo poslovni prijedlog." Čovjek je englesku riječ business izgovorio kao feness, što je odavalo da je Japanac rođen u inozemstvu; većina Japanaca rođenih u Japanu tu riječ izgovara bijiness. "Vi ste fenessman i ja sam fenessman", nastavio je čovjek. "Zapravo, mi nemamo o čemu drugome razgovarati osim o biznessu. Ostavimo drugima da naklapaju o nerealnim stvarima. Jesmo li se složili?" "Svakako", odgovorio je moj partner. "Štoviše, naša je zadaća da prihvatimo nerealne okolnosti koje postoje i da ih preradimo u mnogo profinjeniji oblik koji se može temeljiti na općoj stvarnosti. Ljudska djela i postupci teže nerealnome. Zašto je to tako?", čovjek je upitao, retorički. Dotaknuo je prsten sa zelenim draguljem na srednjem prstu lijeve ruke. "Jer nam tako izgleda jednostavnije. Osim toga, postoje okolnosti uz čiju pomoć nerealno uspijeva stvoriti dojam koji nadjačava stvarnost. Ipak, u svijetu nerealnog nema mjesta za business. Drugim riječima", čovjek je

nastavio, dodirujući svoj prsten, "mi smo vrsta ljudi čiji osnovni smisao postojanja leži u svladavanju teškoća. Stoga, ako bilo što od ovoga što ću odsad kazati zahtijeva velike napore ili vašu odlučnost, molim vas da pokažete strpljivost i razumijevanje. Takva je narav naše stvari." Moj partner je sada bio sasvim zbunjen ali je nastavio kimati glavom. "Dakle navest ću vam želje stranke koju zastupam. Broj jedan, naša želja je da prestanete izdavati propagandni letak koji proizvodite za 'P', zavod za životno osiguranje." "Ali - " "Broj dva", čovjek ga je prekinuo, "želja nam je da dogovorite susret s osobom koja je i konkretno odgovorna za nastanak ove stranice." Izvadivši bijelu kuvertu iz džepa, čovjek je izvukao list papira pažljivo presavijen na četiri dijela i dodao ga mome partneru. Moj partner je raširio list papira. Doista, bila je to kopija fotografije za propagandni letak koji je naš ured napravio. Jedna sasvim obična fotografija idiličnog krajolika s otoka Hokkaida - oblaci, planine i zeleni pašnjaci i ovce, preko kojih su bili otisnuti stihovi jedne obične pastirske pjesme. To je bilo sve. "S obzirom na naše dvije želje, dakle, što se tiče prve, smatrajte da je to gotova stvar. Da budem precizniji, odluka je već donesena u skladu s našim željama. Ako budete imali bilo kakvih dvojbi, molim vas, nazovite osobu za odnose s javnošću u rečenom zavodu za životno osiguranje." "Razumijem", kazao je moj partner. "Dakako, mi možemo lako zamisliti da za kompaniju veliku poput vaše, štete uzrokovane neprilikama kakva je ova mogu biti znatne. Na sreću, mi smo u poziciji - kao što ste nedvojbeno svjesni - da upotrijebimo znatan stupanj moći u ovom području. Stoga, nakon što ispunite našu drugu želju, uz pretpostavku da nam odgovorna osoba podnese izvješće koje će nas u potpunosti zadovoljiti, mi smo spremni u cijelosti nadoknaditi vaš gubitak. Vjerojatno mnogo više od puke nadoknade. " Zavladao je tajac. "Ako ne uspijete udovoljiti našim željama", nastavio je čovjek, "ostat ćete bez posla, kako u ovom tako i u bilo kojem drugom području. Tako da za vas više nikad i nigdje neće biti mjesta." Ponovno tajac. "Imate li kakvih pitanja?" "Dakle, ovaj, hoću reći fotografija je problematična?", promucao je moj partner. "Da", odgovorio je čovjek, pažljivo birajući riječi kao da čita sudbinu s nečijeg ispruženog dlana. "Takav je naš slučaj. Međutim, ja nemam ovlasti o tom pitanju opširnije raspravljati s vama. Nemam takvo dopuštenje." "Telefonirat ću čovjeku kojega želite vidjeti. Bit će ovdje u tri sata", kazao je moj partner. "Izvrsno", rekao je čovjek, pogledavši na sat na svojoj ruci. "Poslat ću auto po njega u četiri sata. Stvar je od najveće važnosti: o ovome ne smijete apsolutno nikome govoriti. Je li vam to jasno?" Nakon čega su se njih dvojica oprostili na najposlovniji mogući način.

9. Vođa "Tako stoji stvar", kazao je moj partner. "Od svega skupa, ništa nisam razumio", rekoh, držeći nezapaljenu cigaretu u ustima. "Prije svega, nemam pojma tko je stranka s posjetnice. Drugo, uopće mi nije jasno zašto se toliko uzbudio zbog fotografije na kojoj se vidi nekoliko ovaca. A kao treće, ne shvaćam kako to može spriječiti naše poslovanje." "Faca s posjetnice je vodeća desničarska ličnost. Njegovo ime i lice gotovo nikad se ne pojavljuju u medijima, zato je u javnosti nedovoljno poznat, ali ti si vjerojatno jedini u našem poslu koji ne zna tko je on."

"Glup kao klada, to sam ti ja", bijaše moja blijeda isprika. "On je desničar, ali nije 'takozvani' desničar. Moglo bi se čak reći da uopće nije desničar." "Zbunjuješ me." "Zapravo nitko živ ne zna što on zbilja misli. Nema objavljenih tekstova, ne drži govore u javnosti. Nikad ne daje intervjue, nigdje ne možeš vidjeti neku njegovu fotografiju. Nije čak sigurno niti je li uopće živ. Prije pet godina novinski izvjestitelj je nabasao na senzacionalnu informaciju koja je tog čovjeka povezivala s brojnim mutnim investicijskim poslovima, ali priča nikad nije ugledala svjetlo dana." "Vidim da si malo njuškao uokolo." "Osobno poznajem toga reportera." Podignuo sam upaljač i zapalio cigaretu. "Čime se taj reporter danas bavi?" "Premješten je u administraciju. Ispunjava formulare od jutra do mraka. Masovni mediji su iznenađujuće malen svijet, a on je dobar primjer. Poput lubanje na kolcu na ulazu u neko afričko selo." "Skužio sam", rekoh. "Ali barem se o predratnom životu tog čovjeka zna nešto. Rođen je 1913. na Hokkaidu, u Tokio je došao nakon završetka učiteljske škole, često je mijenjao posao i skrenuo udesno. Čini mi se da je jednom bio zatvoren. Nakon što je pušten na slobodu upućen je u Mandžuriju, gdje je nabasao na istomišljenike u višim krugovima Kanto vojske i postao sudionik u nekoj uroti. Ne zna se koja je organizacija stajala iza te urote, ali tijekom tog razdoblja on je odjednom postao zagonetna osoba. Govorkalo se da je umiješan u trgovinu drogom, što bi i mogla biti istina. Bavio se pljačkom diljem kopnenog teritorija Kine da bi se ukrcao na razarač jedva dva tjedna prije no što su sovjetske trupe stigle, pobjegavši navrat nanos u Japan. Kao plijen je ponio golemu, gotovo neiscrpnu zalihu zlata i srebra." "Znao je, moglo bi se reći, nevjerojatno dobro tempirati stvari", dobacio sam. "Točno tako. Naš je čovjek zbilja umio ugrabiti trenutak. Instinktivno je znao kad treba napasti a kad se povući. Osim toga, sjajno se razumio u prave stvari. Čak i kad je bio zatvoren od strane okupacijskih snaga i to kao ratni zločinac najvišeg ranga, suđenje je ubrzo bilo prekinuto i nikad nije obnovljeno. Navodno, iz zdravstvenih razloga, ali činjenice odjednom postaju nejasne. Po svoj prilici, postignut je dogovor s Amerima, s MacArthurom, koji je s nadom gledao prema kineskom teritoriju." Moj partner je uzeo još jednu kemijsku olovku iz posude i počeo je vrtjeti između prstiju. "Nakon što je iz zatvora Sugamo pušten na slobodu, upotrijebio je polovicu svoga plijena da frakciju konzervativne stranke stavi na svoj platni popis. Drugu polovicu plijena potrošio je na kupnju reklamne industrije. Nemoj smetnuti s uma da je to bilo u vrijeme kad je oglašavanje značilo tek jeftin reklamni letak." "Dar predviđanja. Ali nisu li se javili zahtjevi za istragom tih tajnih fondova?" "Ni slučajno. Ne zaboravi da je kupio čitavu frakciju konzervativaca." "Ah." "U svakom slučaju, čovjek je svoj novac upotrijebio da zavlada političkim i reklamnim tržištem, ostvarivši tako političko uporište moći koje napreduje sve do današnjeg dana. On se nikad ne pojavljuje u javnosti jer nema potrebe za time. Sve dok čvrsto vlada određenim centrima političke moći i u potpunosti upravlja sektorima industrije oglašavanja, nema toga što on ne može učiniti. Imaš li uopće pojma što to znači vladati oglašavanjem?" "Bit će da ne znam." "Vladati oglašavanjem znači imati potpuno u vlasti cjelokupnu izdavačku, radijsku i televizijsku industriju. Nema toga sektora u izdavaštvu ili radio-televiziji koji na neki način ne ovisi o oglašavanju. Kao akvarij o vodi. Devedeset i pet posto informacija koje dospiju do tebe, unaprijed su frizirane i plaćene." "Ipak ima nešto što ne shvaćam", rekoh. "Razumio sam tvoje objašnjenje da naš čovjek upravlja obavještajnim službama, ali kakve veze uopće ima reklamni letak za zavod za životno osiguranje? To uopće nije prošlo kroz ruke bilo kojeg važnijeg posrednika. To je bio

ugovor bez posrednika." Moj partner se zakašljao a potom ispio ostatak sada već mlakog čaja od ječma. "Dionice. One su njegov osnovni izvor prihoda. Manipulacijama tržištem, iznuđivanjem, preuzimanjem kontrole nad poduzećima, javnim uslugama. Njegovi doušnici sakupljaju sve potrebne informacije a on odabire i odlučuje onako kako mu se sviđa. Tek maleni djelić svega onoga što se zbilja događa na tržištu dospije u novinske i druge vijesti. Sve ostale informacije idu direktno vodi. Naravno, nitko ne spominje otvorene pritiske, ali stvari ponekad jako sliče na ucjenu. A ako ucjena gdjekad ne uspije, on dojavi svojim političkim istomišljenicima da na svoj način srede stvar." "U svakom poduzeću postoje slabe točke." "Svako poduzeće ima tajnu za koju ne želi da se sazna već na prvom godišnjem susretu dioničara. U najvećem broju slučajeva, poslušat će savjet s više razine. Ukratko, Vođa sjedi na vrhu trostrane piramide moći političara, obavještajnih službi i tržišta burzovnih papira. Vjerojatno možeš pretpostaviti da zbrisati jedan reklamni letak i izbaciti nas iz posla za njega predstavlja isto što i oguliti tvrdo kuhano jaje." "Da, ali reci mi onda zašto bi se takav glavešina toliko uzbuđivao zbog jedne fotografije krajolika s Hokkaida?" "Pravo pitanje", složio se moj partner. "I ja sam tebe mislio isto pitati." Jedino sam mogao slegnuti ramenima. "Reci mi, kako si znao da je sve ovo povezano s ovcom?" partner me upitao. "Događa li se nešto čudno meni iza leda?" "Dobra vijest daleko se čuje, a loša još dalje." "Ako ti nije teško, ponovi mi još jednom." "Šesto čulo." "Daj, uozbilji se", kazao je moj partner, uzdahnuvši. "U svakom slučaju, imam ti za kazati dvije najnovije informacije. Da bih pronjuškao malo, telefonirao sam onom smijenjenom novinaru kojeg sam ti maloprije spominjao. Pronijele su se glasine da je Vođa na samrti zbog izljeva krvi u mozak, ali to još uvijek nije službeno potvrđeno. Druga vijest se odnosi na čovjeka koji je bio ovdje. Ispostavilo se da je on Vođin osobni tajnik, njegova desna ruka, zapravo tip kojem je on povjerio upravljanje čitavom organizacijom. Američki Japanac, diplomirao na Sveučilištu u Stanfordu, radi za Vođu dvanaest godina. I on je prilično zagonetna osoba. A isto tako i veliki lukavac. To je sve što sam uspio otkriti." "Baš ti hvala", rekoh, zbilja misleći tako. "Nema na čemu", odgovorio je moj partner i ne pogledavši prema meni. Kako bilo, kad moj partner nije pio on je bio mnogo normalniji tip od mene. Bio je mnogo neviniji, obzirniji i sustavniji u razmišljanju. Ali prije ili poslije bi se napio. Nije bila utješna misao: da se moje nade mogu raspasti u komadiće preda mnom. Čim je moj partner izišao iz prostorije, izvukao sam iz njegove ladice bocu viskija i potegnuo gutljaj.

10. Brojenje ovaca Ako tako poželimo, možemo besciljno lutati kontinentom samovoljnosti. Lepršavi poput sjemenja maslačka koje nosi bezbrižni proljetni povjetarac. Pa ipak, mi u isti mah možemo zanijekati da postoji nešto što zovemo slučajnost. Što je bilo bilo je, a što će biti tek će biti itd. Drugim riječima, nalazimo se u sendviču između "svega" što je za nama i "ničega" pred nama, naše postojanje je prolazno i u njemu nema ni slučajnosti ni mogućnosti. Međutim, u samoj zbilji, razlike između dviju interpretacija zapravo su jako male. To je kao kad se isto jelo zove dvama drugačijim imenima (što je slučaj s većinom razmimoilaženja u tumačenjima).

Toliko što se tiče metafora. Moja upotreba fotografije s ovcama za reklamni letak zavoda za životno osiguranje može se iz jedne perspektive sagledati (a) kao slučajnost, ali iz druge (b) svaka slučajnost je isključena. (a) Tražio sam odgovarajuću fotografiju za reklamni letak. Pukom slučajnošću, dogodilo se da sam fotografiju s ovcama imao u ladici. Odlučio sam upotrijebiti tu fotografiju. Nevina fotografija nevinog svijeta. (b) Fotografija s ovcama u mojoj ladici čekala me je sve ovo vrijeme. Ako ne za upotrebu u tom reklamnom letku, onda za nešto drugo, nekom drugom prilikom. Razmišljajući o tome, ta rješenja primjenjiva su na sve što sam doživio u dosadašnjem životu. Uz malo veće iskustvo, siguran sam da bih mogao voditi: (a) život svojom desnom rukom i (b) život svojom lijevom rukom. Nema neke velike razlike. Kao rupe u krafnama. Hoćete li rupu u krofni shvatiti kao prazan prostor ili zasebnu tvorevinu, puko je metafizičko pitanje i ničim ne umanjuje okus krafne. Sjedeći na kauču i pijući viski, dok je klima uređaj nježno puhao u mene i činio da se osjećam kao sjemenje maslačka koje nosi blagi vjetar, zurio sam u električni sat na zidu. Dok sam nepokretno zurio u sat, barem se zemlja okretala a i svijet s njom. Ne neki osobito logičan svijet, ali ipak se okretao. A sve dok znam da se svijet okreće, znam da postojim. Nije to neki osobito logičan život, ali je ipak život. Smeta mi činjenica da netko svoje postojanje dokazuje jedino pomoću kazaljki jednog zidnog, električnog sata. Morali bi postojati mnogo spoznatljiviji načini dokazivanja. Premda sam se trudio, ništa pametnije mi nije palo na pamet. Odustao sam od takvih misli i otpio još jedan gutljaj viskija. Gorući osjećaj je prošao mojim grlom, spustio se zidom mojeg jednjaka i ravno u provaliju želuca. Za prozorom se vidjelo svijetloplavo ljetno nebo i valjajući bijeli oblaci. Divno premda polovično nebo na kojem su se nazirali izdajnički znakovi promjenljivosti. Otpio sam još jedan gutljaj viskija i nazdravio nekoć sasvim novom nebu. Prilično dobar viski. A i nebo, jednom kad se čovjek navikne na njega. Slijeva nadesno nebom se kretao mlažnjak poput kakve svjetlucave bube. Iskapio sam drugi viski kad mi je doprlo do glave: kojeg vraga ja to radim ovdje? Kojeg vraga ja to razmišljam? O ovcama. Ustao sam s kauča, podignuo kopiju fotografije s radnog stola mojeg partnera i vratio se na kauč. Dvadeset sekunda sam zurio u nju, šišajući kockice leda prožete okusom viskija, i mozgao i pokušavao shvatiti što se to vidi na njoj. Fotografija je prikazivala stado ovaca na livadi obrasloj travom. Na jednom kraju, livada je prelazila u brezovu šumu. Goleme breze kakve se mogu naći na otoku Hokkaidu, a ne ona sićušna, kržljava vrsta koja krasi ulaz u ordinaciju vašeg susjeda zubara. To su bile breze na kojima su četiri medvjeda istodobno mogli oštriti svoje čaporke. S obzirom na lišće, najvjerojatnije je bilo proljeće. U pozadini, na planinskim vrhuncima se nazirao snijeg, a isto tako i u prijevojima. Travanj ili svibanj. Kad je tlo raskvašeno od otopljenog snijega. Nebo je bilo plavo (zapravo, držao sam da je plavo, ono što je bilo monokromno sivoplavo - moglo je biti i ružičasto poput lososovog mesa koliko sam ga ja poznavao), sa svijetlo-bijelim oblacima nad planinskim vrhovima. Uzevši sve elemente u obzir, stado ovaca jedino se moglo shvatiti kao stado ovaca, brezova šuma kao brezova šuma, bijeli oblaci kao bijeli oblaci. Jednostavno to i ništa više. Odbacio sam fotografiju na stol, popušio cigaretu i zijevnuo. Ponovno podignuvši fotografiju, pokušao sam prebrojiti ovce. Livada je bila jako prostrana a ovce raštrkane kojekuda poput izletnika, pa je bilo teško reći jesu li te bijele točkice u daljini zbilja ovce ili bijele mrlje. Što sam pomnije gledao, bilo je sve teže odrediti jesu li bijele točkice zbilja bijele mrlje ili me to oči varaju, dok naposljetku nisam više bio siguran ni u što. Uzeo sam kemijsku

olovku i označio sve ono za što sam mogao biti siguran da je ovca. Zbroj je iznosio trideset i dva. Trideset i dvije ovce. Sasvim obična fotografija. Nije bilo ničega neobičnog u samoj kompoziciji, ničega naročitog u stilu. Pa ipak je nešto postojalo. Nešto čudno. Pretpostavljam da sam to naslutio već prvi put kad sam ugledao tu fotografiju prije tri mjeseca, a sada mi se taj osjećaj opet javio. Svalio sam se na kauč, i držeći fotografiju iznad glave, još jednom počeo brojiti. Trideset i tri. TRIDESET I TRI ? Zatvorio sam oči i zavrtio glavom. Glava mi je bila prazna. Pokušao sam još jednom izbrojiti ovce, a potom, nakon dva viskija, utonuo u dubok poslijepodnevni san. Posljednja stvar za koju se sjećam da sam o njoj razmišljao, bile su uši moje prijateljice.

11. Limuzina i njezin vozač Kola su došla u četiri, kao što je i bilo dogovoreno. Točno u sekundu, poput sata s kukavicom. Tajnica me prodrmala i prenula iz drijemeža. Otišao sam u kupaonicu i vodom se pljusnuo po licu. Moja pospanost se uopće nije smanjila. Dok sam se spuštao dizalom, tri puta sam zijevnuo. Zijevanje na osnovi kojeg ste mogli temeljiti parnicu. Ali tko će podnijeti tužbu? I tko će biti tuženi, ako ne ja? Zlokobno se šireći pred ulazom u našu zgradu stajala je limuzina golema poput podmornice. Čitava siromašna obitelj mogla je živjeti pod krovom tih kola, toliko su bila velika. Prozori su bili tamnomodri, od reflektirajućeg neprozirnog stakla, tako da se izvana nije moglo vidjeti unutra. Karoserija je bila zadivljujuće crna, bez ijedne mrlje, uključujući odbojnike i kape na kotačima. Pokraj limuzine je u pripravnosti stajao sredovječni vozač koji je na sebi imao besprijekorno bijelu košulju i narančastu kravatu. Pravi profesionalni šofer. Prišao sam mu i on je bez riječi otvorio stražnja vrata auta. Pratio me pogledom dok se nisam udobno smjestio i potom zatvorio vrata. Uvukao se, sjeo na vozačko sjedište i zatvorio vrata. Za sve vrijeme ne proizvevši zvuk snažniji od šuma miješanja igraćih karata. Za razliku od moje petnaest godina stare Volkswagen bube koju sam kupio od prijatelja, sjediti u toj limuzini prije je podsjećalo na sjedenje na dnu jezera s prigušivačem za uši. Unutrašnjost auta bila je uređena do skrajnosti. To se i moglo očekivati u takvoj limuzini, jer dok je u većini slučajeva ukus vlasnika za takozvanu luksuznu opremu upitan, u tom autu nije bilo ničega neukusnog. U sredini sjedišta udobnog poput kauča nalazio se otmjeni telefon na tipke, pokraj kojeg su bili poredani srebrna tabakera, upaljač i pepeljara. U poleđini vozačeva sjedišta bio je smješten maleni preklopni stol. Klima uređaj je bio neprimjetan i nenametljiv, a sag na podu raskošan. Prije no što sam to shvatio, auto je krenuo, klizeći asfaltnim morem poput goleme kade. Svota novca spiskanog u ta kolica morala je biti zapanjujuća. "Želite li da vam pustim malo glazbe?" upitao je šofer. "Nešto opuštajuće." "Svakako, gospodine." Šofer je posegnuo rukom ispod sjedišta, izabrao kasetu i dodirnuo prekidač na ploči s instrumentima. Odjednom se začula smirujuća sonata za čelo. Besprijekoran odabir, besprijekoran zvuk. "Redovito vas šalju da ovim kolima sačekate ljude?" upitao sam. "U pravu ste", odgovorio je šofer uzdržano. "U posljednje vrijeme to mi je jedino zaduženje." "Shvaćam." "Prvobitno je limuzina bila namijenjena isključivo za Vođu", rekao je šofer nešto kasnije, kad je njegova suzdržanost iščezla. "Međutim, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje ovog proljeća, ne izlazi često van. Ne bi imalo smisla pustiti da ovaj auto stoji u garaži. Kao što sigurno znate, automobil se mora redovito voziti ili njegove radne sposobnosti opadaju."

"Svakako", složio sam se. Očito, u organizaciji nije bila tajna da je Vođa slabog zdravlja. Izvadio sam cigaretu iz srebrne kutije, pregledao je, prinio je nosu. Posebno napravljena cigareta običnog izgleda ali bez marke, arome koja me podsjetila na ruski duhan. Premišljao sam da li da je zapalim ili spustim u džep, ali na koncu sam je vratio u tabakeru. Na upaljaču i tabakeri bio je ugraviran zamršeni simbol. Simbol ovce. Ovce? Zavrtio sam glavom i sklopio oči. Sve to je daleko od mene. Izgledalo mi je da su mi stvari počele izmicati sve otkako se fotografija s ovcama pojavila u mome životu,. "Koliko treba da stignemo?" upitao sam. "Trideset do četrdeset minuta, ovisno o prometu." "Možda biste mogli malo smanjiti klimu. Volio bih dovršiti svoj poslijepodnevni san." "Svakako, gospodine." Šofer je smanjio klimu a potom pritisnuo jedno dugme na ploči s instrumentima. Debela staklena pregrada bešumno se pojavila i razdvojila prostor između stražnjeg, putničkog i prednjeg, šoferovog dijela. Bio sam okružen gotovo potpunom tišinom, osim tihih zvukova Bacha, ali tada me je već malo toga moglo iznenaditi. Utonuo sam u stražnje sjedište i zadrijemao. Sanjao sam kravu muzaru. Bila je prilično ljupka i mala, i izgledalo je da je puno toga prošla. Sreli smo se nasred velikog mosta. Bilo je lijepo proljetno popodne - krava je u jednom papku nosila neki stari električni ventilator i ja sam je upitao bi li mi ga htjela jeftino prodati." "Ja ne raspolažem s mnogo novca", rekoh. Zbilja i nisam. "Kad je tako", rekla je krava, "mogla bih ga trampiti za kliješta za žicu." Dobar posao. Tako smo krava i ja otišli k meni kući i ja sam čitavu kuću okrenuo naglavce tražeći kliješta za žicu. Ali nisam ih uspio pronaći. "Čudno", rekao sam. "Još jučer su bila ovdje." Upravo sam bio donio stolicu kako bih se popeo na nju i pogledao na ormar, kad me je šofer dotaknuo po ramenu. "Stigli smo", rekao je kratko. Vrata automobila su se otvorila i sve slabija svjetlost ljetnog poslijepodneva zapljusnula me je po licu. Tisuće cvrčaka je cvrčalo, poput navijenog satnog pera. Osjećao se bogati vonj zemlje. Izišao sam iz limuzine, protegnuo se i duboko udahnuo. Molio sam se da u mom snu nije bilo kakve simbolike.

12. Svemir crva Postoje simbolični snovi - snovi koji simboliziraju fragmente stvarnosti. Isto tako, postoje simbolične stvarnosti - stvarnosti koje simboliziraju san. Simbole bismo mogli nazvati počasnim zastupnicima svemirskih crva. U svemiru crva, krava muzara koja traži kliješta za žicu ne predstavlja ništa neobično. Krava će kad-tad nabaviti ta kliješta. To nema nikakve veze sa mnom. Pa ipak, činjenica što je krava izabrala baš mene da nabavi kliješta za žicu mijenja sve. I uvlači me u golemi svemir dodatnih razloga. A u tom svemiru dodatnih razloga, osnovni problem je taj što sve postaje dugotrajno i kompleksno. Pitam kravu: "Zašto želiš baš kliješta?" A krava odgovara: "Baš sam gladna." Ja je pitam: "Što će ti kliješta ako si gladna?" Krava odgovara: "Da ih objesim za grane breskvinog stabla." Ja pitam: "Zašto stablo breskve?" Na što mi krava odgovara: "Zbog toga sam poželjela trampiti ventilator, nije li tako?" I tako dalje. Stvar se nikad ne rješava, počinjem se ljutiti na kravu i ona na mene. To je svemir viđen iz žablje, to jest crvlje perspektive. Jedini način da se pobjegne od tog svemira crva jest da se sanja još jedan simboličan san. Mjesto na koje me to golemo vozilo na četiri kotača prevezlo tog rujanskog popodneva nedvojbeno je bilo epicentar svemira crva. Drugim riječima, moja molitva je ostala neuslišena. Pogledao sam oko sebe i ostao bez daha. Bio sam okružen stvarima zbog kojih je

zastajao dah. Limuzina je bila parkirana na vrhu brijega. Za nama je ostala makadamska cesta kojom smo došli, i koja je slikovitim krajolikom vijugala i vodila pred glavni ulaz u daljini. Vjerojatno kojih petnaestak minuta lagana hoda. S obje strane ceste nizali su se drvoredi cedrovih stabala i živine svjetiljke, poredane poput golemih držala na jednakoj udaljenosti. Uz deblo svakog cedra pripili su se brojni cvrčci i pomamno cvrčali, kao da se bližio kraj svijeta. Drvoredi cedrova su s obje strane ceste graničili s uredno pokošenim travnjakom koji se terasasto spuštao padinom, ukrašen azalejama, hortenzijama i drugim biljkama koje nisam mogao prepoznati. Jato čvoraka je prelijetalo s lijeve na desnu stranu travnjaka podsjećajući me na raspršena zrnca pješčanih dina. S obje strane brijega spuštale su se kamene stube: stube s lijeve strane vodile su u japanski vrt s kamenom svjetiljkom i ribnjakom, a stube zdesna na manji teren za golf. Na kraju tog igrališta uzdizao se vidikovac rum rumene boje a njemu nasuprot klasični grčki kip od kamena. U pozadini se vidjela golema garaža u kojoj je neki drugi šofer crijevom prao neku drugu limuzinu. Nisam mogao odrediti marku, ali to zasigurno nije bio rabljeni Volksvvagen. Prekrižio sam ruke i još jednom se osvrnuo oko sebe. Besprijekoran vrtni prizor, ali kakvog li samo pogleda. "A gdje je poštanski sandučić?" upitao sam zafrkantski. Hoću reći, netko je svakako podizao pristiglu poštu i novine svakog jutra i večeri. "Poštanski sandučić se nalazi pred stražnjim ulazom", kazao je šofer. Neočekivano otkrivenje. Naravno, na takvom imanju morao je postojati i stražnji ulaz. Dovršivši razgledanje okolnog terena, okrenuvši se, zatekao sam se ispred glomaznog visokog zdanja. Bila je to - kako da to objasnim - dirljivo osamljena zgrada. Da pojasnim. Recimo da imamo izvedbeni nacrt. Ne treba ni spominjati da će doći do manjih odstupanja pri izvedbi. Ali s vremenom se ta odstupanja povećavaju poput mrlja dok na koncu ne prerastu u zaseban koncept. Njima se pridodaju druga odstupanja. Bila je to upravo takva građevina, drevna tvorevina koja se slijepo razvijala bez kraja i konca. Izgleda da je u prvoj inkarnaciji to bio plemićki dvorac zapadnjačkog stila izgrađen za razdoblja Meiji*. Visoki trijem na stupovima uvodio je u jednokatnicu svijetložućkaste boje. Visoki vertikalni dvokrilni prozori pravog starinskog stila, boja nanošena više puta. Krov je, kao što se moglo očekivati, bio od bakra i drvenih crepova, a oluci za kišu solidni poput starog rimskog vodovoda. Ugodna kuća koja je zračila šarmom svojeg doba. Ali tada je neki arhitekt veseljak došao na zamisao da doda još jedno krilo istog stila i boje na desnu stranu postojeće građevine. Sama namjera i nije bila loša, ali dojam je bio bljutav. Kao da ste na istom srebrnom tanjuru poslužili sorbet i brokule. Ta nesretna kombinacija održala se netaknuta nekoliko desetljeća dok netko nije jednom krilu pridodao kameni toranj. Na samom vrhu toga tornja netko je usadio ukrasni gromobran. Greška. To je prizivalo udar groma u zgradu i vatru. Sada je natkrivena uska staza izravno povezivala toranj s drugim krilom. To krilo zgrade predstavljalo je zasebnu cjelinu premda je imalo ujednačen izgled. "Uzajamna suprotnost ideologija", mogli bismo reći. Djelovalo je potresno, poput mazge koja stoji ispred dva sasvim jednaka vje-dra puna krmiva i umire od gladi ne mogavši se odlučiti iz kojeg će početi jesti. Nalijevo od originalnog zdanja, ne u manjoj suprotnosti od već postojećih raznolikih objekata, vidjela se prizemna vila u tradicionalnom japanskom stilu. S izvanrednim prilazima popločenim daskama nalik na staze za kuglanje, okružena živicama i skladno održavanim raslinjem.

*Razdoblje Meiji (1868.-1912.) označava vladavinu cara Meijia pod kojim je započela modernizacija Japana i njegov rast do svjetske velesile. Car je dvor iz Kvota preselio u Tokio, koji je postao novi glavni grad Japana. (nap. prev.)

Ta trostruka mješavina kuće i pratećih objekata izgrađenih na vrhu brijega nije imala uobičajen izgled. Da je to kojim slučajem bila nečija grandiozna zamisao ostvarena tijekom mnogih godina kao svojevrstan napor da se oslobodi omamljenosti ili da rastjera uspavanost, to bi bio uspjeh dostojan divljenja. Ali, suvišno je napominjati, to nije bio slučaj. Nakaznost je simbolizirala jedino novac, gomile novca, kojim se dugi niz drugorazrednih talenata, eru za erom, okoristio. Mora biti da sam prilično dugo blenuo u to priviđenje kad sam primijetio šofera kako stoji pokraj mene i gleda u svoj sat. Očito, poza u kojoj se često mogao vidjeti. Vjerojatno je stajao na istom mjestu s brojnim osobama koje je dovezao tamo. A svi su na sasvim jednak način blenuli u posjed. "Razgledajte sve što želite, gospodine. Samo izvolite, nema žurbe", kazao je. "Ostalo nam je još osam minuta." "Zbilja je veliko", rekoh da ne bih kazao nešto drugo, mnogo neumjesnije. "Nešto više od devet tisuća četvornih metara", priopćio je šofer. "Ne bi me začudilo da imate i kakav aktivan vulkan", rekao sam kroz smijeh, pokušavajući unijeti malo vedrine. Ali šala nije upalila. Tu se nitko nije šalio. Tako je prošlo osam minuta. Kroz svečani ulaz uveli su me u veliku sobu zapadnjačkog stila koja se nalazila odmah zdesna. Strop, uokviren majstorski izrađenom stropnom štukaturom, bio je iznimno visok. Tu su se nalazili lijepa antikna sofa i stolić, a na zidu mrtva priroda, puko utjelovljenje realizma. Jabuke, vaza za cvijeće i nož. Slikar je možda mislio da jabuke treba raspolutiti vazom, zatim nožem oguliti koru. Sjemenke i jezgra mogu u vazu. Prozori su bili ukrašeni debelim zastorima iza kojih su se vidjeli čipkani zastori, razmaknuti postrance vrpcama od istog materijala. U procijepu između zastora mogao se vidjeti razmjerno miran dio vrta. Pod od hrastovine bio je ulašten do velikog sjaja. Sag, još uvijek očuvan unatoč izblijedjelim bojama, pokrivao je polovicu poda. Nije to bila neudobna soba. Ni slučajno. Starija sluškinja u kimonu ušla je u sobu, spustila čašu soka od grejpfruta, i izišla ne izgovorivši ni riječ. Vrata su se zatvorila, škljocnuvši. Tada je opet zavladala grobna tišina. Na malenom stoliću ležali su srebrna tabakera, srebrni upaljač i pepeljara sasvim identični onima iz limuzine. Urešeni istim znakom ovce. Iz džepa sam izvadio jednu od svojih filter cigareta, zapalio je srebrnim upaljačem i otpuhnuo dim prema visokom stropu. Tada sam otpio gutljaj soka od grejpfruta. Deset minuta poslije vrata su se otvorila i unutra je ušao visok čovjek u crnom odijelu. Čovjek nije kazao: "Dobrodošli", ili "Oprostite što ste me morali čekati". Ni ja nisam kazao ništa. Sjeo je prekoputa mene, blago zabacio glavu i pogledao u mene. Vrijeme je neumoljivo prolazilo.

Peti dio: Štakorova pisma i druge raznolike uspomene 13. Štakorovo prvo pismo (s poštanskim žigom od 21. prosinca, prije godinu dana) Što ima novoga? Čini mi se da je strašno puno vremena proteklo otkako smo se zadnji put vidjeli. Koliko je godina otada prošlo? Koja je godina to bila? Mislim da sam postupno izgubio osjećaj za vrijeme. Kao da neka nezamislivo ružna

crna ptičurina maše krilima nad mojom glavom a ja ne uspijevam izbrojiti dalje od tri. Oprosti mi, ali što ti ne bi brojio? Zbrisao sam iz grada a da o tome nikoga nisam obavijestio pa si možda i ti zbog toga imao problema. Ili si se možda uzrujao što sam otišao ne kazavši ti ništa. Znaš i sam, želio sam raščistiti stvari s tobom bezbroj puta, ali jednostavno nisam mogao. Napisao sam ti brojna pisama ali sam ih sva poderao. Očito, nisam znao kako da drugima objasnim ono što ni samom sebi nisam mogao objasniti. Valjda je tako. Nikad nisam znao dobro pisati pisma. Sve nekako ispadne naopako. Upotrebljavam sasvim pogrešne riječi. Ako tako ne uprskam stvar, već sama činjenica što pišem pismo čini me još zbunjenijim. Budući da nemam smisla za humor, ja se sasvim obeshrabrim. Uglavnom, ljudi koji znaju dobro pisati pisma ne osjećaju potrebu za pisanjem pisama. Njima je dovoljno to što vode zanimljiv unutrašnji život. Dakako, to je moje osobno mišljenje. Možda je nemoguće proživjeti usklađen život. Jezivo je hladno sada i ruke su mi utrnule. Kao da se ne radi o mojim vlastitim rukama. Čak ni glavu ne osjećam kao svoju. Upravo sniježi. Kao da sniježi u nečijoj tuđoj glavi. I napadat će sve više i više kao i u nečijoj tuđoj glavi. (Kakvo li je ovo baljezganje?) Osim hladnoće, uglavnom sam dobro. Kako si ti? Neću ti reći svoju adresu ali nemoj to shvatiti osobno. Ne pokušavam ništa osobito sakriti od tebe. Želim da to znaš. Ovo je, valjda ti je to jasno, važna stvar za mene. Ako ti kažem svoju adresu, osjećam da će se nešto u meni promijeniti. Ne uspijeva mi to valjano objasniti. Ali, ja mislim da si ti oduvijek uspijevao jako dobro shvatiti ono što ja ne uspijevam tako dobro izreći. Nevolja je što se ja osjećam još gore ako stvari iskažem valjano. Mora biti da je to urođena mana. Naravno, svatko ima mane. Moja najveća mana je ta što se one mane s kojima sam se rodio, iz godine u godinu povećavaju. Kao da sam u sebi uzgajao kokoši. Kokoši ležu jaja, a iz jaja se izliježu druge kokoši koje ležu jaja. Može li se tako živjeti život? Pitam se, što ću sa svim tim manama s kojima živim. Naravno, uspijevam se provući. Na koncu, to i nije toliko važno. U svakom slučaju, odlučio sam ne odati ti svoju adresu. Siguran sam da je tako bolje. Kako za mene tako i za tebe. Vjerojatno bismo bolje prošli da smo se rodili u devetnaestom stoljeću u Rusiji. Ja bih bio knez Taj i taj a ti bi bio grof Onaj i onaj. Zajedno bismo odlazili u lov, sudjelovali u tučnjavama, bili rivali u ljubavi, razmjenjivali misli o metafizici, ispijali pivo promatrajući suton s obala Crnog mora. Nas dvojica bismo pod stare dane bili upleteni u Ovu ili onu Revoluciju i prognani u Sibir gdje bismo skončali. Sjajno, što misliš? Da sam se rodio u devetnaestom stoljeću, siguran sam da bih napisao bolje romane. Možda ne bih bio velikan kao tvoj Dostojevski, ali bio bih poznat drugorazredni pisac. A čime bi se ti bavio? Možda bi od početka do konca bio samo grof Taj i taj. Ne bi bilo toliko loše biti samo grof Taj i taj. Baš bi nam odgovaralo devetnaesto stoljeće. Ali, dosta s tim. Vratimo se u dvadeseto stoljeće. Bolje da ti opišem gradove koje sam posjetio. Ne mjesto u kojem sam se rodio, nego neke druge gradove. Zbilja postoji velik broj raznolikih gradova diljem svijeta. Svaki od njih ima svoja obilježja i osobitosti, nepojmljive stvari koje me privlače. Zbog toga sam u nekoliko posljednjih godina posjetio priličan broj gradova. Kamo god da odem, ja tu zastanem, nađem mali trg s planom grada i ulicu s dućanima. To se uglavnom svagdje ponavlja. Čak i psi izgledaju jednako. Najprije prošvrljam po mjestu nakon čega odem k posredniku za nekretnine da mi preporuči jeftin smještaj i prehranu. Dakako, ja sam svagdje stranac i u malom mjestu nitko mi neće odmah povjerovati, ali kao što znaš, ja znam biti prilično simpatičan ako se makar malo potrudim. Daj mi petnaest minuta, i ja se mogu prilično dobro sporazumjeti s većinom ljudi. Uspjevši u tome, saznam gdje se mogu smjestiti, i sve ostale informacije o tom mjestu. Potom počnem tražiti posao. Što znači da najprije uspostavim dobre odnose s

priličnim brojem raznolikih ljudi. Znam da bi to za nekoga kao što si ti bila svojevrsna gnjavaža (a vjeruj mi, doživio sam toliko gnjavaža da sam oguglao), jer ionako znaš da ćeš se tu zadržati jedva četiri mjeseca. Ali nema ničega teškog u uspostavljanju dobrih odnosa s ljudima. Pronađeš lokalni bar pred kojim se mnoštvo djece igra i mota uokolo (ima ga u svakom mjestu - to je pravi mjesni pupak), postaneš stalni gost, srećeš se s ljudima, ponude ti neki posao. Naravno, smisliš neku uvjerljivu životnu priču i prigodno ime. Tako da sam do sada stvorio niz imena i identiteta u koje bi teško povjerovao. Ponekad zaboravim kakav sam nekoć zbilja bio. Što se tiče zaposlenja, obavljao sam sve vrste poslova. Većina ih je bila dosadna, ali još uvijek volim raditi. Najčešće sam radio na benzinskoj crpki. Potom posluživanje u kakvom bezveznom baru. Radio sam i u knjižarama, čak i na radiopostaji. Unajmljivali su me kao nadničara. Također sam bio prodavač kozmetike. Imam priličnu reputaciju kao prodavač, tek toliko da znaš. Naravno, spavao sam s određenim brojem žena. Spavati sa ženama svaki put s drugim imenom i identitetom uopće nije loša stvar. Možeš si predočiti sliku, u svim njezinim varijantama. Dakle, sada mi je dvadeset devet godina, za devet mjeseci napunit ću tridesetu. Još uvijek ne znam jesam li stvoren za ovu vrstu života ili nisam. Ne znam ima li nečega univerzalnog u želji da čovjek bude lutalica. Ali kao što je netko napisao, za dugovječan život lutalice svakako ti je potrebna jedna od tri vrline - religioznost, umjetnički temperament ili duhovna opredijeljenost. Ako te ni jedna od njih ne obuzme, nema ni govora da možeš voditi dugotrajan život lutalice. Bojim se da ja nisam takav. Jedino kad zagusti, mogao bih reći... ne, bolje ne. U suprotnom, moglo bi se dogoditi da jednog dana otvorim pogrešna vrata, i otkrijem da se više ne mogu izvući. Kako bilo, ako su vrata otvorena, bolje je da uđem. Hoću reći, ne mogu cijeloga života tjerati po svome, mogu li? Toliko što se tiče toga. Kao što sam ti napisao na početku (jesam li?), kad razmišljam o tebi, osjećam svojevrsnu nelagodu. Jer ti me vjerojatno pamtiš iz vremena kad sam bio sasvim običan tip. Tvoj prijatelj Štakor P.S. - Prilažem roman koji sam napisao. Više mi baš ništa ne znači, pa s njime učini što god te volja. Šaljem ti ovo kao žurnu pošiljku kako bih bio siguran da ćeš je dobiti do 24. prosinca. Nadam se da će stići na vrijeme. U svakom slučaju, sretan ti rođendan. Usput, sretan Božić.

Štakorovu pošiljku zatekao sam u svom poštanskom sandučiću, sasvim zgnječenu, 29. prosinca. Uz nju je bila pričvršćena dostavna cedulja. Naime, pošiljka je bila poslana na moju bivšu adresu. Nisam imao načina da mu javim da sam se preselio. Četiri stranice svijetlosmeđeg papira ispunjene njegovim rukopisom. Pismo sam pročitao tri puta prije no što sam pogledao kuvertu da provjerim nejasan poštanski žig. Mjesto za koje nikad nisam čuo. S police sam izvadio atlas i potražio to mjesto. Štakorove riječi su mi pristigle iz malenog mjesta sa sjevernog vrha Honshua, iz središta prefekture Aomori. Prema primjerku moga željezničkog reda vožnje, otprilike sat vremena udaljenog od grada Aomori. Pet vlakova je svakodnevno prometovalo do tamo, dva ujutro, jedan u podne, dva uvečer. U prosincu sam nekoliko puta odlazio u Aomori. Jeziva hladnoća. Semafori se zalede. Pokazao sam to pismo svojoj ženi, to jest svojoj tadašnjoj ženi. Komenitrala je riječima: "Jadan on." Pri tome je vjerojatno mislila, vi jadnici. K vragu, sada je ionako svejedno. Roman od kojih dvjestotinjak stranica, zabio sam u ladicu radnog stola, ne pročitavši čak ni naslov. Jednostavno se nisam osjećao raspoloženim da ga pročitam. Pismo je bilo dovoljno.

Stolicu sam primaknuo do grijalice i popušio dvije cigarete. Štakorovo sljedeće pismo stiglo je u svibnju iduće godine.

14. Štakorovo drugo pismo (s poštanskim žigom od svibnja ove godine) pisao.

U posljednjem pismu bio sam odveć opširan. Ali, ionako sam zaboravio što sam ti

Ponovno sam promijenio adresu. Sada se nalazim u mjestu koje se razlikuje od svih ostalih u kojima sam ikad bio. Ovdje je zbilja mirno. Možda čak odveć mirno. U izvjesnom smislu dosegnuo sam krajnje odredište. Osjećam da sam došao u mjesto koje mi je bilo predodređeno. Štoviše, čini mi se da sam morao plivati uzvodno da bih stigao ovdje. Ali ja o tome ne mogu suditi. Bezvezne li pisanije! Toliko je uopćeno da vjerojatno nemaš pojma o čemu ti pišem. Ili možda misliš da pridajem odveć veliko značenje vlastitoj sudbini. Ako je zbilja tako, ja sam jedini krivac. Što se više trudim da ti objasnim što se događa sa mnom, ja se sve više udaljavam od onoga o čemu ti želim pisati. Unatoč tome, ja sam još uvijek dobro. Možda čak i bolje no što sam ikad bio. Pokušat ću ti stvari objasniti nešto konkretnije. Kao što sam maloprije spomenuo, ovdje je začuđujuće mirno. Ovdje nema nikakvog posla pa čitam knjige (imam dovoljno knjiga da mi potraju čitavo desetljeće), ili slušam glazbu s radija ili ploče (također ih imam gomilu). Prošlo je deset godina otkad sam slušao tako puno glazbe. Iznenađujuće, Rolling Stonesi i Beach Boysi još uvijek moćno zvuče. Vrijeme je zbilja jedno veliko, beskrajno sukno, ne? Mi kronično otkidamo komadiće vremena da bismo ga krojili prema svojoj mjeri, pa smo spremni budalasto vjerovati da vrijeme odgovara našoj veličini, ali vrijeme je nemjerljivo. Ovdje nema ničega što bi bilo po mojoj mjeri. Ovdje nema nikoga po komu bih se mogao ravnati, hvaliti ili kuditi svoje ili tuđe postupke. Vrijeme nepromjenljivo teče poput bistre rijeke. Ponekad osjećam da je pukim boravkom ovdje moja prošlost izbrisana i da sam opet na samom početku. Na primjer, ako primijetim auto, treba mi nekoliko sekunda prije no što shvatim da je to auto. Naravno, moram imati osnovnu predodžbu da je to auto, ali mojoj svijesti treba vremena da to shvati. U posljednje vrijeme sve češće mi se događaju takve stvari. Možda zbog toga što već dulje vrijeme živim sasvim sam. Najbliži grad je udaljen sat i pol vožnje autom. Ali to čak i nije grad. Pokušaj zamisliti najmanji mogući grad pa ga smanji još toliko. Sumnjam da si to možeš predočiti. Pretpostavljam da ga jednako zoveš gradom. Možeš kupiti odjeću i hranu i gorivo. Ako osjetiš potrebu da sretneš druge ljude, možeš ih sresti. Cijele zime ceste su zaleđene i rijetko tko se uspije probiti dovde. Uokolo je jako vlažno pa se zemlja smrzne i nalikuje na glazuru na kolačima. Kad napada snijeg, teško je reći što je cesta a što nije. To je krajolik koji bi si lako mogao dočarati kao kraj svijeta. Došao sam ovdje početkom ožujka. Probijajuć se kroz snježne zamete, s lancima na kotačima džipa. Kao da si prognan u Sibir. Ali sada je svibanj i snijeg se sasvim otopio. U travnju planine su odzvanjale od snježnih lavina. Jesi li ikad čuo zvuk snježne lavine? Odmah nakon snježne lavine zavlada savršena tišina. Potpuna, savršena tišina. Čovjek gotovo sasvim izgubi osjećaj za orijentaciju. Zavlada grobna tišina. Blokiran u planinama čitavo ovo vrijeme, nisam spavao sa ženom posljednja tri mjeseca. Što i nije tako loše, barem po tom pitanju. Ipak, ako ovdje ostanem još koji mjesec, znam da ću sa svim izgubiti zanimanje za ljude a to je nešto što ne želim. Tako da već razmišljam o tome da, kad vrijeme malo otopli, ispružim noge i nađem si žensku. Ne želim se hvalisati, ali nikad mi nije bio veliki problem pronaći žensku. Sve dotle dok mi do toga nije stalo - a moj boravak ovdje živi je dokaz da mi do toga nije stalo - seksualna glad nije

problem. Meni ne pada teško da poduzmem prvi korak. Problem je u tome što se osjećam nelagodno u takvoj ulozi. Riječ je o tome da kad stvari dođu do određene točke, ja gubim osjećaj gdje ja prestajem a gdje moja spolna želja počinje. Otprilike, gdje Olivier prestaje a Othello počinje? Tako da kad na pola puta otkrijem da suprotna strana ne ulaže onoliko koliko i ja, ja od svega dignem ruke. Što svima stvara probleme. Čitav moj dosadašnji život predstavljao je ponavljanje istoga. Ali ovog puta mogu biti zahvalan (zbilja to i jesam) što nemam od čega dignuti ruke. Sjajan osjećaj. Jedina stvar od koje bih mogao dignuti ruke jesam ja. Nije tako loša ideja dignuti ruke od samog sebe. Ne, to zvuči odveć patetično. Premda sama ideja nije nimalo patetična. Nije mi žao samog sebe. Jedino kad pišem o tome tako zvuči. Jadikovke i kuknjava. O čemu li sam ti ono pisao? Ženama, tako je. Svaka žena ima ladicu na kojoj piše "ljepota", koja je do vrha ispunjena kojekakvim beznačajnim smećem. To je moja specijalnost. Ja to smeće vadim komad po komad, skidam prašinu s njega i pronalazim svojevrsno značenje. Za mene je to ono što zovemo spolna privlačnost. Pa što onda? Koja korist od toga? Ne mogu si pomoći, osim da prestanem biti onaj koji jesam. Sada jedino razmišljam o čistom, običnom seksu. Ako misli sasvim usredotočim na seks, ne osjećam se toliko poremećeno. Nije važno žalim li samog sebe ili ne. To je poput ispijanja piva na obalama Crnog mora. Upravo sam ponovno pročitao sve što sam ti dovde napisao. Nekoliko manjih nedosljednosti i proturječnosti, ali zbilja iskrena ispovijed, barem prema mojim mjerilima. To prije jer je dosadna. Uopće nemam osjećaj da ti pišem ovo pismo. Vjerojatno su ti moje misli bliske koliko i poštanski sandučić. Ali u mom slučaju nije tako. Potrebno je sat i pol vremena mojim džipom do najbližeg poštanskog ormarića. Odavde nadalje, pismo se odnosi na tebe. Moram te zamoliti za dvije usluge. Ni jedna ni druga nije osobito hitna, pa se pozabavi njima kad to tebi bude zgodno. Zbilja ću ti biti zahvalan za to. Prije tri mjeseca vjerojatno se ne bih mogao odlučiti da išta zatražim od tebe. Ali sada mogu. Valjda je i to nekakav napredak. Prva molba je sentimentalnog tipa. Što znači da ima veze s "prošlošću". Kad sam prije pet godina zbrisao iz grada, bio sam u kaotičnoj žurbi pa sam propustio pozdraviti se s određenim brojem ljudi. To se posebno odnosi na tebe, J.-a i jednu ženu koju ne poznaš. Pretpostavljam da možda i postoji šansa da se s tobom još jednom sretnem oči u oči, ali za drugo dvoje spomenutih znam da mi se takva prilika neće pružiti nikad više. Stoga, ako se ikad tamo vratiš, pozdravi ih u moje ime. Znam da je to sebičan zahtjev. Trebao sam im osobno pisati. Iskreno govoreći, više bih volio da ti odeš tamo i pozdraviš ih u moje ime. Znam da ćeš im ti puno bolje prenijeti moje pozdrave. Posebno ti prilazem njezinu adresu i telefonski broj. Ako se u međuvremenu odselila ili udala, onda ništa, ne moraš je posjetiti. Pusti stvari neka idu kako već idu. Ali ako je još uvijek na staroj adresi, prenesi joj moje najsrdačnije pozdrave. Svakako pozdravi i J.-a. I popij pivo u moje ime. To je prva stvar. Moja druga zamolba je možda čudna. Prilazem fotografiju. Fotografiju ovaca. Volio bih da je upotrijebiš negdje, nije važno gdje, ali negdje gdje je ljudi mogu vidjeti. Jasno mi je da to tražim ovako iznebuha, ali nemam nikoga drugog koga bih to mogao zamoliti. Dat ću ti osmijeh svoje zavodljivosti iz najboljih dana ako mi učiniš tu uslugu. Nažalost, ne mogu ti reći razlog. Ta mi je fotografija jako važna. Ako se za to ukaže prilika jednog dana, objasnit ću ti cijelu stvar. Prilažem ček. Upotrijebi ga za troškove koje ćeš imati. Ne moraš se brinuti zbog novca. Ovdje gdje se nalazim jedva da uopće mogu naći način da ga upotrijebim, a u ovom trenu to je gotovo sve što mogu učiniti za tebe. Nemoj zaboraviti popiti pivo u moje ime. Tvoj prijatelj Štakor

Pismo sam zatekao u poštanskom sandučiću baš kad sam izlazio iz stana i pročitao sam ga za radnim stolom u uredu. Poštanski žig je bio sasvim nečitljiv. Poderao sam preklop kuverte. Unutra sam našao ček na stotinu tisuća jena, komad papira sa ženinim imenom i adresom, i crno-bijelu fotografiju ovaca. Pismo je bilo napisano na istom svijetlosmedem papiru kao i prijašnje, a ček je bio izdan na banku u Sapporu. Što je značilo da se Štakor nalazi još sjevernije, na Hokkaidu. Dio koji se odnosio na snježne lavine nije me se dojmio, ali kao što je i sam Štakor napomenuo, njegovo pismo mi je doista djelovalo iskreno. Osim toga, nitko ne šalje ček na sto tisuća jena za šalu. Otvorio sam ladicu i u nju ugurao kuvertu i sve ostalo. Možda zato što se moj brak u to vrijeme raspadao, ali te godine nisam se radovao proljeću. Moja žena nije dolazila kući četiri dana. Kraj lavaboa, njezina četkica za zube s ostacima paste, stršala je poput kakve okamine. Mlijeko iz hladnjaka imalo je gorak okus a mačak je bio stalno gladan. Lijeno proljetno sunce obasjavalo je upravo takvo stanje stvari. Barem je sunčeva svjetlost uvijek besplatna. Duga, dosadna slijepa ulica - vjerojatno upravo onako kao što je ona mislila.

15. Pjesma je završila U lipnju sam se vratio u rodni grad. Izmislio sam neki razlog i uzeo tri slobodna dana i rano jednog utorka popeo se na super brzi vlak. Bijela športska košulja kratkih rukava, zelene pamučne hlače izlizane na koljenima, bijele tenisice, bez prtljage. Tog jutra kad sam ustao čak sam se zaboravio obrijati. Prvi put poslije puno godina obuo sam stare tenisice kojima su pete bile sasvim izlizane i iskrivljene. Hodao sam nepravilno a da toga uopće nisam bio svjestan. Ukrcavši se na međugradski vlak bez imalo prtljage, osjetio sam radost. Tumarajući uokolo iznenada sam se osjetio poput bombardera za obrušavanje koji se zatekne u vremensko-prostornoj anomaliji. U kojoj nema ni zakazanih susreta sa zubarom, ni nedovršenih poslova u ladicama, ni nerazrješivo kompliciranih ljudskih odnosa, ni traženih usluga. Privremeno sam sve ostavio za sobom. Sada sam jedino imao svoje tenisice s njihovim izobličeni gumenim stopalima. Žuljale su moje noge poput nejasnih uspomena iz nekog drugog vremena i prostora. Ali ni to mi nije ništa značilo. Ništa što limenka piva i sendvič od pršuta ne bi mogli istisnuti iz glave. Prošle su četiri godine. Kad sam se ženio prije četiri godine svratio sam u rodni grad da bih sredio papire povezane s matičnim uredom. Kad sada razmislim o tome, kakvog li besmislenog putovanja! Radilo se o najobičnijoj papirologiji, bez obzira na to što su drugi mislili. Na koncu se sve svodi to. Što predstavlja kraj za jednu osobu, nije za drugu. Sasvim jednostavno. Poslije toga, staza se račva u dva različita smjera. Od tog trena nadalje, rodni grad za mene više nije postojao. Nisam se imao kamo vratiti. Kakvog li olakšanja! Nitko me nije želio, niti išta od mene. Ispio sam drugu limenku piva i kojih pola sata zadrijemao. Kad sam se probudio, onaj početni dojam bezbrižnog oslobođenja je nestao. Vlak je jednako jurio, a u međuvremenu je nebo postalo kišno sivo. Pod njim se pružao isti dosadni krajolik. Bez obzira kolikom brzinom vlak jurio, od dosade se nije moglo pobjeći. Dapače, što je brzina bila veća, to smo sve dublje upadali u dosadu. Ah, naravi dosade. Pokraj mene je sjedio tipični mladi poslovni čovjek od kojih dvadeset i pet godina, zadubljen u čitanje novina, jedva se pomaknuo za sve vrijeme putovanja. Tamnomodro ljetno odijelo, sasvim neizgužvano. Uškrobljena bijela košulja, tek preuzeta iz praonice. Ulaštene crne cipele. Zurio sam u strop vagona i odbijao dimove iz cigarete. U sebi sam pokušavao nabrojiti sve pjesme koje su Beatlesi ikad snimili. Izbrojio sam sedamdeset i tri pjesme prije no što sam stao. Zaboravio sam koliko sam se pjesama Paula McCartneyja uspio sjetiti. Buljio sam kroz

prozor neko vrijeme a potom se opet zagledao u strop. Eto, vratio sam se u grad. Vrijeme me je preteklo. Čitavo desetljeće otkako sam otišao odatle. Jedna velika praznina. Nije bilo jedne vrijedne stvari koju sam izvukao odatle, niti jedne značajne stvari koju sam učinio. Postojala je jedino dosada. Kako su se stvari odvijale prije toga? Sigurno je postojalo nešto pozitivno. Je li me ikad išta potaknulo, ili nešto što bi potaknulo bilo koga? Možda, ali sada je sve iščezlo. Izgubljeno, vjerojatno predodređeno da bude izgubljeno. Ja tu ne mogu ništa učiniti, stvari idu kako već idu. Barem sam svašta proživio. Ako je jedini dobar Indijanac mrtav Indijanac, sudbina je odredila da živim. Zbog čega? Da kamenom zidu pripovijedam priče? Dakle tako. "Zašto bi išao u hotel?" J. me je upitao, namrštivši se dok mi je dodavao šibice. "Ti imaš svoj dom, ne? Što ne odeš tamo?" "To više nije moj dom", kazao sam. J. mi nije ništa odgovorio. S tri zdjelice koje su ispunjene grickalicama stajale preda mnom, dopola sam ispio pivo a potom izvadio Štakorova pisma i dao ih J.- u. Obrisao je ruke o ručnik, hitro pročitao oba pisma a onda još jednom, pažljivo, riječ po riječ. "Hmm, izgleda da je živ i zdrav?" "Baš tako, živ je", rekoh otpijajući pivo. "Ali znaš, prije no što počnem bilo što, moram se obrijati. Možeš li mi pozajmiti brijač i pjenu za brijanje?" "Svakako", rekao je J. izvadivši putni komplet ispod šanka. "Možeš upotrijebiti toalet, ali nema tople vode." "Hladna voda mi sasvim odgovara", rekoh. "Sve dok pijana žena ne leži izvaljena nasred poda. Teško se je obrijati." J.-ov bar se u međuvremenu sasvim promijenio. Zapravo, stari J.-ov bar je bio vlažno, pljesnivo mjesto u podrumu jedne stare zgrade pokraj autoceste. Za ljetnih noći kad je klima uređaj radio, stvarala se fina izmaglica. Nakon nekoliko tura piva, čak bi vam i košulja bila vlažna. J.-ovo pravo ime bila je neka duga teško izgovorljiva višesložna kineska riječ. Nadimak J. svojedobno mu je dao jedan američki vojnik iz baze u kojoj je radio nakon rata. Njegovo pravo ime ubrzo je zaboravljeno. Tijekom 1954. godine J. je napustio posao u vojnoj bazi i otvorio mali bar. Bio je to J.-ov prvi bar. Bar se pokazao prilično uspješnim. Dobar dio klijentele dolazio je iz vojne zrakoplovne škole za pilote i sama atmosfera nije bila loša. Nakon što je posao u baru zaživio, J. se oženio ali mu je pet godina poslije žena umrla. J. nikad nije govorio o uzroku smrti svoje žene. 1963. dok se Vijetnamski rat zahuktavao svom snagom, J. je prodao bar i preselio se jako daleko, čak u moj rodni grad. Tu je otvorio svoj drugi J.-ov bar. Imao je mačku, pušio kutiju cigareta na dan, nikad nije popio kap alkohola. To je sažetak svega što znam o J.-u. Sve dok nisam upoznao Štakora, ja sam u J.-ov bar odlazio sam. Polako bih ispijao pivo, pušio i ubacivao kovanice u muzički automat. To se događalo uglavnom u ono vrijeme kad je J.-ov bar bio prazan, pa bih sjedio za šankom i s J.-om razgovarao o svemu i svačemu, premda se ne mogu sjetiti ničega o čemu smo razgovarali. O čemu li su to mogli razgovarati stidljivi sedamnaestogodišnji gimnazijalac i kineski udovac? Kad sam napunio osamnaestu i napustio grad, pojavio se Štakor i zamijenio me u ispijanju piva. Prije pet godina kad je Štakor otišao iz grada, nije se pojavio nitko tko bi njega zamijenio. Šest mjeseci kasnije kad je cesta proširena, J. je opet morao zatvoriti dućan i tako

je i drugi J.-ov bar otišao u povijest. J.-ov treći bar se nalazio nekih tristo do četiristo metara dalje, uz rijeku. Nije bio mnogo veći od prijašnjeg lokala ali se nalazio na drugom katu nove trokatnice, koja je imala i dizalo. Odlazeći dizalom u J.-ov bar osjećao sam se kao da sam se uputio na pogrešnu adresu. Isto sam osjećao gledajući sa šanka prema svjetlima grada. To novo mjesto je imalo velike prozore koji su gledali na zapad i jug, prema nizu brežuljaka i području gdje se nekoć vidio ocean. Rubni dio obale je prije nekoliko godina nasut i dužinom od dva kilometra sada su se nizale visoke sivolike zgrade nalik nadgrobnim spomenicima. "Nekoć je tamo bilo more", rekoh. "Istina je", složio se J. "Često sam se tamo odlazio kupati." "Aha", rečej., prinijevši jeftini upaljač k cigareti u ustima. "Najprije su buldožerima i bagerima raskopali i izravnali brežuljke da bi tamo sagradili kuće, a tom istom zemljom nasuli su more uz obalu a potom i tu izgradili nebodere. K tome misle da je to sve lijepo i dobro." Ispio sam pivo. Iz stropnih zvučnika odzvanjao je najnoviji hit Boza Scaggsa. Ali nigdje nisam vidio džuboks. Gotovo svi gosti u baru bijahu studentski parovi, lijepo odjeveni pristojno su cugali viski sa sodom. Ni traga od polupijanih djevojaka i uvoda u žestoke svađe. Sa sigurnošću ste mogli zaključiti da će kad se vrate kući odjenuti pidžamu, oprati zube i otići ravno u krevet. Dakako, u tome nema ničega lošeg. Lijepo je i skladno biti moderan i dobro odgojen. Nema takvog bara ili općenito ljudi koji nas mogu naučiti kako se treba ponašati. J. me je sve vrijeme netremice gledao. "Znači, sve se promijenilo i ti se osjećaš kao stranac?" "Ne baš", rekoh. "Kaos je jedino promijenio oblik. Žirafa i medvjed su zamijenili šešire a medvjed i zebra svoje šalove." "Uvijek ista priča", J. se nasmijao. "Vremena su se promijenila", rekoh. "Mnogo toga se promijenilo. Ali u biti sve je isto. Svi mijenjaju mjesta i uloge. Ne žalim se." J. nije ništa odgovorio. Ja sam uzeo još jedno pivo, J. još jednu cigaretu. "Kako tvoj život?" upitao je J. "Nije loše." "Kako ti je žena?" "Ne bih znao. Znaš kako se odvijaju stvari između dvoje ljudi. Katkad mi izgleda da je sve u najboljem redu a neki put da je sve krivo. Možda čitava stvar u braku i jest u tome." "Možda", dodao je J. počešavši se malim prstom po vrhu nosa. "Zaboravio sam kako je to biti u braku. Prošlo je puno vremena." "Kako je mačka?" "Uginula je prije četiri godine. Odmah nakon što si se ti oženio. Nešto s crijevima... Ali proživjela je lijep, dug život. Doživjela je dvanaest godina. Dulje no što smo žena i ja bili zajedno. Dvanaest godina nije malo za takav mali život, ne?" "Valjda nije." "Na brijegu postoji malo groblje za kućne ljubimce, pa sam je tamo pokopao. Gleda na nebodere. Kamo god se okreneš, možeš vidjeti jedino zgrade. Ali, mački je to ionako svejedno." "Tužno?" "Dakako. Ali ne toliko kao kad ljudsko biće umre. Zvuči li ti to čudno?" Odmahnuo sam glavom. J. se usredotočio na spravljanje nekog pomodnog koktela i Cezarove salate za gosta. Za to vrijeme ja sam rješavao skandinavku za šankom. Čovjek je trebao sastaviti sliku od tri leptira u letu iznad polja djeteline, sve unutar staklenke. Poslije deset minuta sam odustao i odložio stvar. "Nemaš djece?" J. se vratio da me upita. "Znaš, približavaš se godinama kad bi trebao imati djecu." "Ne želim djecu."

"Ne?" "Hoću reći, da imam djecu, ja jednostavno ne bih znao kako se postaviti prema njima." J. se osmjehnuo i natočio još piva u moju čašu. "Uvijek razmišljaš previše daleko." "Ne, nije stvar u tome. Radi se o tome što nisam uvjeren da je ispravna stvar stvoriti novi život. Djeca odrastaju, smjenjuju ih novi naraštaji. Na što se sve svodi? Više iskopanih brda i više obalnog područja nasuto zemljom? Brži auti i više pregaženih mačaka? Tko to želi?" "To je samo tamna strana stvari. I dobre stvari se jednako događaju, dobri ljudi mogu stvari učiniti vrijednima." "Ma nemoj? Nabroji mi tri", rekoh. J. se načas zamislio a potom nasmijao. "Generacija tvoje djece treba o tome odlučivati, a ne ti. Tvoja generacija..." "Već je gotova i otpisana?" "Na izvjestan način", rekao je J. "Pjesma je završila. Ali melodija je ostala upamćena." "Uvijek si nalazio način da se izraziš." "Samo razmetanje", rekoh. Oko devet sati J.-ov bar se počeo puniti pa sam se pozdravio s njime i otišao. Lice mi je još mjestimično bridjelo, budući da sam se obrijao jedino hladnom vodom. A možda i zbog toga što sam se po licu pljusnuo vodkom umjesto losionom. J. se zaklinjao da je jednako djelotvorno, ali sada mi je cijelo lice vonjalo na vodku. Noć je bila neočekivano topla, premda je nebo bilo uobičajeno oblačno. Puhao je slab, vlažan južni vjetar. Baš kao i nekoć. Miris mora se miješao s mirisom nailazeće kiše. Kukci su se glasali iz busenja trave duž rijeke. Sve je prožimala potisnuta nostalgija. Izgledalo je da će početi kišiti svakog trena. Kad su počele padati, kapi kiše su bile toliko sićušne da je bilo teško odrediti pada li kiša ili ne, ali ja sam ipak skroz pokisnuo. Jedino sam uspio razabrati rijeku kako teče obasjana uličnom rasvjetom živinih svjetiljki. Voda je bila bistra kao i prije. Dotjecala je ravno iz brda i putem ju nije imalo što zagaditi. Rijeka je izbijala između malih stijena i šljunka spranog s brda, stvarajući mjestimice sićušne slapove. Podno svakog vodopada, nastalo je duboko jezerce gdje su se skupljale ribice. Za vrijeme sušnog razdoblja čitava rijeka bi presušila i pretvorila se u šljunkovito korito, ostavljajući jedva primjetne tragove vlage. Na šetnjama prije puno godina, krenuo bih uzvodno koritom rijeke tražeći mjesto iz kojeg je izvirala. Cesta uz rijeku bila je jedno od mojih omiljenih šetališta. Mogao sam koračati istom brzinom kojom je rijeka protjecala. Mogao sam osjetiti kako diše. Bila je živa. Više no ičemu drugome, toj rijeci smo morali zahvaljivati na postanku grada. Probijala se kroz brda tko zna koliko stotina tisuća godina, odnoseći pijesak, otječući u more, pomažući drveću da raste. Još od samog nastanka grad je pripadao toj rijeci i zauvijek će tako biti. S obzirom na to da je vladala kišna sezona, nadošla rijeka je otjecala u more. Drveće što je raslo pokraj rijeke krasilo je mlado lišće. U zraku se osjećala svježina zelenila. Parovi su prolazili držeći se za ruke, starci šetali svoje pse, srednjoškolci se motali oko motorkotača, pušeći cigarete. Tipična ranoljetna večer. Svratio sam u prodavaonicu pića, kupio dvije limenke piva i u papirnatoj vrećici ih odnio do mora. Na mjestu na kojem je utjecala u more, rijeka se preobražavala u uvalu, ili prije, u dopola ispunjeni kanal. Tu je preostao još jedini nedirnuti dio obalnog dijela uz ocean, jedva pedesetak metara. Zadržao se čak i dio stare plaže. Valići su zapljuskivali, ostavljajući glatke komadiće drvenih naplavina. Na betonskom lukobranu vidjeli su se komadići puževa i stari, sprejom ispisani grafiti. Pedeset metara bogodane obale, ako zanemarite činjenicu da je bila okružena devet metara visokim betonskim zidovima. Kao i da su se ti zidovi protezali dužinom od nekoliko kilometara, propuštajući more između sebe. I da su se visoke zgrade nizale s obje strane.

Pedesetak metara mora i obale. Sve ostalo je prošlost. Udaljio sam se od rijeke i otpješačio na istok putem kojim je nekoć uz more prolazila cesta. Neobično, ali stari lukobran je još bio ondje. Naravno, lukobran bez mora zbilja je čudnovata tvorevina. Zastao sam točno na onom mjestu s kojeg sam nekoć promatrao more, spustio se do starog lukobrana, sjeo i pio pivo. Kakvog li pogleda! Umjesto oceana golema površina nasute zenmlje i stambenih zgrada. Stajali su pred mojim očima. Bezlični blokovi novogradnje, bijedni pokušaji da se stvori naselje. Asfaltirane ceste vijugale su između stambenih blokova, parkiralište tu, autobusna postaja tamo. Benzinska crpka, veliki park i divan dom kulture. Sve sasvim novo, sve tako neprirodno. S jedne strane, gomile zemlje dovezene s brežuljaka radi nasipanja nazira-le su se ružne i sive, odmah uz područja koja nisu bila obuhvaćena prostornim planom, pa ih je ubrzo osvojio tvrdokorni korov. S druge strane, nezanimljivo nisko presađeno drveće i živice bili su očit primjer umjetnog, neuspjelog uljepšavanja naselja. Odvratno. Ali što se tu još može reći? Nova igra koja se igra po novim pravilima. Sada to nitko više nije mogao zaustaviti. Iskapio sam dva piva i prazne limenke hitnuo prema nasutom zemljištu, gdje je nekoć bilo more. Gledao sam ih kako nestaju u moru korova. Onda sam popušio cigaretu. Upravo sam povlačio posljednji dim kad sam ugledao čovjeka s baterijskom svjetiljkom u ruci kako ide prema meni. Otprilike četrdesetogodišnjak, siva košulja, sive hlače i siva kapa. Vjerojatno neki čuvar. "Upravo ste nešto odbacili, niste li?" upitao je čovjek. "Jest, bacio sam nešto." "Što ste bacili?" "Oble, limene predmete s otvaračem." Čuvar se namrgodio. "Zašto ste ih bacili?" "Bez ikakvog posebnog razloga. Iste stvari bacam već dvanaest godina. Ponekad sam znao baciti pola tuceta takvih stvari i nitko mi ništa nije rekao." "Tako je bilo nekoć", kazao je čuvar. "Ovo je sada gradsko vlasništvo i protuzakonito je odlagati smeće na gradsko zemljište." Zašutio sam. Začas je nešto divlje u meni zatreperilo a potom se stišalo. "Istini za volju", rekoh, "u pravu ste što tako govorite." "Takav je zakon", dodao je čuvar. Udahnuo sam i iz džepa izvadio kutiju cigareta. "Što bih trebao učiniti?" "Dakle, neću tražiti od vas da ustanete i odete ih pokupiti. Odveć je mračno a i kiša će. Učinite mi uslugu i nemojte to ponoviti." "Neću", rekoh. "Laku noć." "Laku noć", uzvratio je čuvar, odlazeći. Ispružio sam se po lukobranu i pogledao u nebo. Kao što je čuvar rekao, spremala se kiša. Popušio sam još jednu cigaretu i razmislio o sukobu s čuvarem. Deset godina prije bio bih puno grublji. Zapravo, možda i ne bih. Zar bi se išta promijenilo? Vratio sam se prema obalnoj cesti, i kad sam usput uhvatio taksi, kiša je već pomalo padala. U hotel, rekao sam. "Na izletu ste?" upitao je postariji taksist. "Aha." "Prvi put u ovom kraju?" "Drugi put", rekoh.

16. Ona cuga svoj Salty dog, uz razgovor o šumu valova "Imam pismo za vas", rekoh. "Za mene?" glas joj je zvučao začuđeno. Telefonska veza je bila slaba, pa smo oboje morali glasno govoriti, gotovo vikati, a to, naravno, nije pogodovalo razgovoru o sjetnim sjenama uspomena. Kao da smo razgovarali

kroz visoko uzdignute ovratnike na vrhu vjetrom šibanog brda. "Zapravo, pismo je adresirano na mene, ali više se odnosi na vas." "Odnosi se na mene, tako kažete?" "Tako je", rekoh. Čim sam to rekao, znao sam da taj besmisleni razgovor ne vodi nikamo. Za tren nije rekla ništa. U međuvremenu se veza popravila. "Nemam pojma što je bilo između vas i Štakora. Ali on me je zamolio da vas posjetim, zato vam telefoniram. Osim toga, mislim da će biti bolje ako sami pročitate njegova pisma." "I zbog toga ste došli čak iz Tokija?" "Tako je." Zakašljala se i ispričala, a potom upitala: "Zato što vam je prijatelj?" "Tako nekako." "Što mislite, zašto mi nije izravno pisao?" Ravno u srž. "Ne znam", rekoh sasvim iskreno. "Ni ja ne znam. Vjerovala sam da je među nama gotovo. Ili nije?" Zbilja to nisam znao i to sam joj i rekao. Izvalio sam se na hotelski krevet, telefonska slušalica mi u ruci, i zagledao se u strop. Mogao bih ležati na dnu oceana i brojiti ribe, pomislio sam. Koliko bih uspio izbrojiti prije no što bih morao odustati? "Prije pet godina je zbrisao. Tada sam imala dvadeset i sedam", rekla je, udaljenim glasom koji kao da je dolazio s dna bunara. "Mnoge stvari se mogu promijeniti za pet godina." "Istina je", složih se. "Pa čak i da se ništa nije promijenilo, ne bih tako gledala na stvari. Ne bih to željela priznati. Ne bih to mogla podnijeti. Dakle, što se mene tiče, baš sve se promijenilo." "Razumijem vas", rekoh. Zavladala je kratka šutnja. Ona je prekinula tišinu. "Kad ste ga vi zadnji put vidjeli?" upitala je. "U proljeće, prije pet godina, malo prije no što je iznenada nestao." "Zar vam baš ništa nije rekao? Zbog čega napušta grad...?" "Nije." "Znači da je otišao ne kazavši ništa ni vama?" "Tako je." "A što ste pomislili? Hoću reći, tada?" "Mislite, zašto je tako iznenada nestao?" "Aha." Ustao sam iz kreveta i naslonio se na zid. "Vjerovao sam da će se predomisliti i da će se vratiti poslije šest mjeseci. Nikad ga nisam doživljavao kao tvrdoglavog tipa." "Ali nije se vratio." "Ne, nije." S druge strane mogao sam naslutiti oklijevanje. "A gdje ste se smjestili?" upitala je. Kazao sam joj ime hotela. "Doći ću tamo sutra u pet popodne. Naći ćemo se u baru na sedmom katu, odgovara li vam?" "Sasvim", rekoh. "Na sebi ću imati bijelu športsku majicu i zelene pamučne hlače. Imam kratku kosu i..." "Već sam vas dočarala", rekla je, veselo mi upavši u riječ. Tada je prekinula telefonsku vezu. I ja sam spustio slušalicu. Što li je mislila rekavši da me je već dočarala? Ja nju nisam uspio dočarati, ali postoje mnoge stvari o kojima ja nemam blage veze. S godinama nisam postao ni malo inteligentniji. Možda karakterniji, ali prosječnost je nepromjenljiva, kao što je to jedan ruski pisac kazao. Rusi zbilja znaju s aforizmima. Vjerojatno ih cijele zime smišljaju. Istuširao sam se, oprao kosu vlažnu od kiše i s ručnikom zavezanim oko pasa na televizoru odgledao neki stari američki film o podmornici. Zaplet je bio traljav, zapovjednik i dočasnik stalno su se hvatali za gušu. Podmornica je bila zastarjela a jedan tip je patio od klaustrofobije. Ali sve to ih nije spriječilo da na koncu sve završi kako treba. Bio je to film sa

sretnim završetkom pa je čovjek lako mogao zaključiti da rat i nije tako loša stvar. Ubrzo će snimiti film u kojem će čitav ljudski rod biti uništen u nuklearnom ratu, ali će na koncu opet sve ispasti dobro. Isključio sam televizor, svalio se u krevet i kroz deset sekunda utonuo u san. Idućeg dana u pet sati poslijepodne kišica je i dalje padala. Prije kiše vladalo je nekoliko dana jasnog, vedrog vremena, i to je zavaralo ljude, koji su povjerovali da je kišna sezona prošla. S prozora sedmog kata svaki pedalj zemlje izgledao je tamno i vlažno, a zakrčeni promet se protezao nekoliko kilometara istočnim trakovima izdignute autoceste. Zureći dugo i uporno, stvari su se počele topiti na kiši. Zapravo, sve u gradu se stopilo. Lukobran, dizalice, nizovi zgrada, figure pod crnim kišobranima, sve. Čak je i zelenilo otjecalo s brda. Ali, nakon što sam na nekoliko sekunda zatvorio oči i opet ih otvorio, grad se ukazao onakvim kakav je bio. Šest dizalica se vidjelo u sumaglici. Vlakovi su neumorno prolazili kao da ih vuku tek pokrenute lokomotive, brojni kišobrani pomicali su se amo-tamo ulicama između dućana, zeleni brežuljci upijali prosjek lipanjske kiše. U udubljenju usred kavane, žena u svijetloružičastoj haljini sjedila je za velikim svijetloplavim klavirom i svirala tipične hotelsko-- barske instrumentale ispunjene arpedima i sinkopama. U biti nije svirala loše, premda bi se melodija svake pjesme rasplinula onog časa kad bi je odsvirala. Prošlo je pet sati a ona se još nije pojavila. Budući da nisam imao ništa pametnije za raditi, naručio sam drugu kavu i promatrao pijanisticu. Imala je dvadesetak godina, njezina do ramena duga kosa besprijekorno dotjerana poput šlaga na vrhu kolača. Frizura joj se veselo njihala u ritmu, lijevo i desno, ispravivši se svaki put kad bi odsvirala. Tada bi počela novu pjesmu. Podsjetila me na djevojku koju sam poznavao u trećem razredu, kad sam odlazio na poduku iz klavira. Bili smo istih godina i išli u isti razred. Ponekad smo morali svirati duete. Ali njezino ime i izgled sasvim sam zaboravio. Jedino čega se sjećam jesu njezine sićušne blijede ruke, lijepa kosa i kitnjasta haljina. Uznemirio sam se razmišljajući o njoj. Jesam li je lišio njezinih ruku, kose i haljine? Ne živi li ostali dio nje negdje odvojeno? Naravno, to je nemoguće. Svijet se okreće i bez mene. Ljudi prelaze ulice i bez mojeg posredovanja, šilje olovke, guraju se i motaju uokolo, ispunjavaju kavane glazbom koja je profinjena do besmisla. Riječ "svijet" - ona me redovito podsjeća na kornjaču i slonove koji neumorno nose golemu ploču. Slonovi ne znaju za kornjačinu ulogu a kornjača ne može vidjeti što slonovi rade. Nitko od njih nije svjestan da nosi svijet na svojim leđima. "Oprostite što ste me čekali", začuo sam ženski glas za svojim leđima. "Posao se oduljio a ja se nisam uspjela izvući ranije." "Nema problema. Danas ionako nemam nikakvog posla." Spustila je svoje ključeve na stol i naručila sok od naranče i ne potrudivši se pogledati u jelovnik. Nije bilo lako odrediti njezine godine. Da mi sama to nije spomenula u telefonskom razgovoru, vjerojatno nikad ne bih pogodio. Da je rekla da ima trideset i tri, meni bi izgledala kao da ima trideset i tri. Da je rekla da ima dvadeset i sedam, i meni bi izgledala kao dvadesetsedmogodišnjakinja. Gledajući jedino njezino lice. Njezin ukus u odijevanju bio je prilično sažet. Komotne bijele pamučne hlače, narančasto-žuta karirana bluza, rukavi zavrnuti do lakata, i kožna torba za preko ramena. Od svih tih stvari nijedna nije bila nova ali je bila sasvim očuvana. Nije nosila ni prstenje, ni ogrlicu, ni narukvicu ni naušnice. Njezine šiške su bile kratke i nehajno začešljane. Sićušne bore oko njezinih očiju možda su potjecale još od rođenja prije nego od starosti. Jedino su njezin vitak i zgodan vrat, vidljiv zbog dugmeta otkopčanog pri ovratniku, kao i nadlanice odavali njezine godine. Ljudi zarano počinju starjeti. Postupno se znaci starenja počinju širiti cijelim tijelom poput mrlje koja se ne može odstraniti. "Kojom vrstom posla se bavite?" usudio sam se upitati. "Izradba nacrta u jednom arhitektonskom uredu. Ondje sam već prilično dugo."

Razgovor je zamuknuo. Polako sam izvadio cigaretu i zapalio je. Pijanistica je prestala svirati, spustila poklopac i povukla se nekamo za pauzu. Zavidio sam joj. "Koliko dugo ste prijatelji?" upitala je. "Jedanaest godina, ako se dobro sjećam, a vi?" "Dva mjeseca i deset dana", spremno je odgovorila. "Od prvog trena kad sam ga upoznala do dana kada je nestao. Dva mjeseca i deset dana. Točno znam jer vodim dnevnik." Konobar je donio naručeni sok od naranče i usput odnio praznu šalicu. "Čekala sam tri mjeseca nakon što je iščezao. Prosinac, siječanj i veljaču. Najhladnije doba godine. Možda je te godine zima bila hladna?" "Ne sjećam se", rekoh, premda mi je zima od prije pet godina sada izgledala kao lanjski snijeg. "Jeste li neku ženu ikad toliko čekali?" "Ne", rekoh. "Usredotočite se i čekate nekoga, i nakon određenog vremena sasvim vam je svejedno što se uopće događa. Radi li se o pet ili deset godina ili jednom mjesecu." Kimnuo sam glavom. Ispila je polovicu soka od naranče. "Tako sam se osjećala u prvom braku", rekla je. "Ja sam bila ta koja je čekala, dok se nisam umorila od čekanja i na koncu mi je postalo svejedno. Udala sam se u dvadeset i prvoj, razvela se u dvadeset i drugoj. Tada sam došla ovdje." "Isto se dogodilo i mojoj ženi." "Kako to?" "Udala se kad je imala dvadeset i jednu a razvela se u dvadeset i drugoj." Proučavala je moje lice neko vrijeme. Tada je sok od naranče promiješala štapićem za miješanje koktela. Imao sam dojam da suviše govorim. "Kad si mlad, teško ti padne kad se udaš i ubrzo razvedeš", rekla je. "Problem je što tražiš nešto dvodimenzionalno i bježiš od stvarnosti. Nikad ne potraje. Dakako, ne možeš očekivati da će nešto nestvarno potrajati, može li?" "Vjerojatno ne može." "Pet godina između moga razvoda i trena kad sam njega upoznala, živjela sam posve sama u ovom gradu. I živjela jedan gotovo nestvaran život. Jedva koga sam poznavala, rijetko izlazila, nisam imala ljubavnu vezu. Ujutro bih ustala, otišla na posao, crtala projekte, na povratku kući zaustavila se u samoposluzi, i kod kuće sama večerala. Slušala bih radio, čitala, vodila svoj dnevnik, prala čarape u kadi. Moj stan se nalazi blizu oceana, pa uvijek čujem zvuke zapljuskivanja valova. Bilo je hladno i pusto." Ispila je ostatak narančinog soka. "Izgleda da vam dosađujem." Zanijekao sam odmahnuvši glavom. Prošlo je šest sati. Približilo se vrijeme za koktele prije večere i u lokalu su prigušili svjetla. Izvana, svjetla grada počela su svjetlucati. Upalile su se crvene svjetiljke na vrhovima dizalica. Fine kapi kiše postale su vidljive u suton. "Jeste li za piće?" upitao sam je. "Kako se zove koktel od vodke i soka od grejpfruta?" "Salty dog." Pozvao sam konobara i naručio Salty dog i Cutty Sark s ledom. "Gdje smo ono stali?" "Vaš hladan i samotan život." "Ako vas baš zanima, nije bilo tako hladno i samotno", kazala je. "Samo šum valova. Već to je dovoljno da stvari izgledaju hladno. Kad sam se uselila nadstojnica zgrade mi je rekla da ću se ubrzo naviknuti na to, ali još uvijek nisam." "Ali ocean nije više ondje." Nježno se osmjehnula. Jedino su se njezine bore u kutovima očiju jedva vidljivo pomaknule. "Istina. Kao što kažete, ocean nije više ondje. Ali čak i tako, ja katkada čujem valove, vjerujte mi na riječ. Vjerojatno mi je ušlo u uši tijekom godina." "A tada se Štakor pojavio." "Da. Ali ja ga nikad nisam tako zvala."

"A kako ste ga zvali?" "Pravim imenom. Kao i svakoga drugog." Kad o tome razmislim, "Štakor" je zvučalo malo djetinjasto, čak i kao nadimak. "Hmmm", rekoh. Konobar je poslužio naša pića. Srknula je svoj Salty dog a zatim ubrusom obrisala sol s usana. Na ubrusu je ostao jedva vidljiv trag ruža. Tada je hitro presavila ružem umrljan ubrus i odložila ga. "Bio je tako... više no nestvaran. Znate na što mislim?" "Mislim da znam." "Mislim da je za nekoga nestvarnog poput njega, predstavljao problem probijati se kroz moju vlastitu nestvarnost. To me je dirnulo već prvog puta kad smo bili zajedno. Zato mi se svidio. Ili sam možda samo ja tako osjećala nakon što sam ga zavoljela. Ipak se sve svodi na isto." Nakon pauze pijanistica se vratila i počela svirati teme iz starih filmova. Savršeno: pogrešna prateća glazba za pogrešan ugođaj. "Ponekad pomislim da sam ga možda, pri kraju, samo iskorištavala. A možda je on to naslutio od samog početka. Što vi mislite?" "Ne bih to mogao reći", odgovorio sam. "To su stvari između vas i njega." Ništa nije rekla. Nakon više od dvadeset sekunda tišine, shvatio sam da više nije imala što za reći. Iskapio sam zadnje kapi viskija, iz džepa izvadio Štakorova pisma, i položio ih nasred stola. Gdje su i ostala neko vrijeme. "Trebam li ih odmah pročitati?" "Molim vas, odnesite ih kući i ondje ih pročitajte. Ako ih možda uopće ne želite pročitati, učinite s njima što god želite." Kimnula je glavom. Stavila je pisma u svoju torbu, koju je zatvorila škljocnuvši kopčom. Zapalio sam još jednu cigaretu i naručio drugi viski. Drugi viski je redovito moj omiljeni. Od trećeg nadalje sve više gubi okus. Tek tekućina koju ulijevate u svoj želudac. "Potegnuli ste čak iz Tokija samo zbog ovoga?" upitala je. "Uglavnom." "Vrlo ste ljubazni." "O tome nikad nisam razmišljao na taj način. To je stvar navike. Da je situacija obratna, vjerujem da bi on isto učinio za mene." "Jeste li od njega ikad zatražili nešto slično?" Odmahnuo sam glavom. "Ne, ali mi se odavno poznamo i nametnuli smo naše nestvarnosti jedan drugome. Jesmo li stvari uspjeli ostvariti na realističan način ili nismo, to je nešto sasvim drugo." "Možda to nikomu ne uspijeva." "Možda ne uspijeva." Osmjehnula se i ustala, hitro uzevši račun. "Dopustite mi da se pobrinem za ovo. Zakasnila sam četrdeset minuta." "Ako tako želite, samo izvolite", rekoh. "Ali, imao sam vas namjeru upitati još jednu stvar." "Svakako." "Preko telefona ste mi rekli da možete dočarati kako izgledam." "Mislila sam reći da sam osjetila nešto u vama." "I to vam je bilo dovoljno da me odmah uočite?" "To sam u tren oka znala." Kiša je nastavila padati istim tempom. Gledajući kroz hotelski prozor u neonske reklame susjedne zgrade, stotine tisuća kišnih kapi padalo je prema zemlji, zeleno svjetlucajući. Gledajući nadolje, izgledalo je da kiša pada na točno određeno mjesto na tlu. Svalio sam se na krevet i popušio još nekoliko cigareta, potom pozvao recepcionara da mi rezervira kartu za vlak idućeg jutra. Ništa više nisam imao za učiniti u gradu. Kiša je nastavila padati sve do ponoći.

Šesti dio : Lov na divlju ovcu (2.) 17. Čudakova čudna priča Tajnik u crnom odijelu sjeo je na sjedalo i pogledao u mene ne izgovorivši ni riječ. Nije me odmjerio pogledom, niti se u njegovim očima moglo naslutiti omalovažavanje, a nije me ni prostrijelio pogledom. Štoviše, pogled mu nije bio hladan a ni srdačan, čak ni određen. U pogledu tog čovjeka nije bilo ni najmanjeg traga ikakve emocije. Čovjek je jednostavno gledao u mene. Isto tako je mogao gledati u zid iza mene, ali budući da sam sjedio pred njim, čovjek je gledao u mene. Čovjek je sa stola podignuo stolnu tabakeru, otvorio poklopac, izvadio običnu cigaretu, noktom nekoliko puta kvrcnuo vrh cigarete, zapalio je stolnim upaljačem, i ispustio dim pod oštrim kutom. Tada je vratio upaljač na stol i prekrižio noge. Za sve vrijeme nije čak ni trepnuo. To je bio isti čovjek o kojem mi je moj partner govorio. Bio je odveć otmjeno odjeven, njegovi prsti odveć profinjenih pokreta. Da nije bilo oštrih krivulja vjeđa i staklaste hladnoće zjenica, nedvojbeno bih pomislio da je homoseksualac. Ali s takvim očima on to nije mogao biti. Pa kako je onda izgledao? Nisam ga mogao usporediti s bilo kojim tipom ljudi. Ako ste pomno promotrili njegove oči, imale su dopadljivu boju. Tamnosmeđe s blagom nijansom plave, lijevo oko čak za nijansu drugačije od desnog. Čovjek je imao dojam da svako oko promatra sasvim drugi predmet. Držeći ruke na svojim koljenima, jedva primjetno je pomicao prste. Kao da su odvojeni od njegove ruke, sablasno su se pomicali k meni. Napeti, neobično zanimljivi, odlučni, divni prsti. Polako su se pomicali prema sredini stola da zngnječe još ni dopola popušenu cigaretu. Promatrao sam kako se u čaši otapaju kockice leda i miješaju sa sokom od grejpfruta. Neujednačeno prožimanje dviju tekućina. U sobi je vladao potpuni tajac. Postoji tišina koju možete naći ušavši u kakav velikaški dvorac. Postoji i tišina koja potječe od odveć malog broja ljudi u odveć velikom prostoru. Ali to je bila sasvim drugačija tišina. Teška, nesnosna tišina. Tišina koja me podsjetila, premda mi je trebalo vremena dok sam je skužio, na tišinu koja vlada oko umirućeg pacijenta. Tišina gotovo bremenita predosjećajem smrti. Zrak zagušljiv i zloslutan. "Svatko umire", kazao je čovjek tiho, oborenog pogleda. Kao da je tajanstveno naslutio kamo su moje misli odlutale. "Svatko od nas, ma tko on bio, mora jednom umrijeti." Izgovorivši to, čovjek je nanovo zašutio. Jedino se čulo pomamno cvrčanje cvrčaka iz vrta. Tjelešca koja su izbacivala posljednju pomamu prije završetka sezone. "Bit ću iskren prema vama koliko to najviše mogu", čovjek je progovorio. Njegova mi je rečenica zazvučala kao izravan prijevod određene formule. Njegovo izražavanje i gramatika bijahu sasvim točni, ali u njegovim riječima nije bilo ni trunka osjećajnosti. "Govoriti otvoreno i govoriti istinu jesu dvije sasvim različite stvari. Poštenje i istina su kao pramac i krma. Poštenje se najprije pojavljuje, a istina posljednja. Udaljenost varira u izravnoj proporciji s veličinom broda. Tamo gdje ima veličine, za istinu treba puno vremena. Ponekad se može spoznati tek poslije nečije smrti. Stoga, ako u ovakvim okolnostima s vama ne razgovaram sasvim istinito, to nije moja greška. A ni vaša." Što je čovjek mogao odgovoriti na takve riječi? On je prihvatio moju šutnju i nastavio govoriti. "Vjerojatno se pitate zašto sam vas pozvao čak ovamo. Da bismo pokrenuli naš brod. Vi i ja ćemo ga pokrenuti naprijed. Razgovarajući o raznim temama sasvim iskreno, mi ćemo napraviti korak bliže k istini." Pri tim riječima se zakašljao i pogledao u moju ruku koju sam položio na stranu kauča. "Ali, bit će pametnije da prestanemo s ovim apstrakcijama i vratimo se na stvari koje nas zanimaju. Predmet rasprave je reklamni letak koji ste objavili. Vjerujem da ste upoznati s time." "Jesam."

Čovjek je kimnuo glavom. Potom je, nakon kratke stanke, nastavio: "Siguran sam da ste sve ovo primili s velikim iznenađenjem. Svatko bi bio nezadovoljan da proizvod njegovog velikog truda bude uništen. To više ako je taj zahtjev izravno povezan s izvorima njegovih sredstava za život. Može značiti stvarni gubitak s nesagledivim posljedicama. Nije li tako?" "Tako je", rekoh. "Volio bih da mi iscrpnije predočite te velike gubitke." "U našoj vrsti posla, stvarni gubitci su dio poslovanja. Nije ista stvar kad klijent nenadano odbije ono što ste proizveli za njega. Ali za maleno poduzeće kakvo je naše, to može predstavljati realnu prijetnju našem opstanku. Da bismo to izbjegli mi poštujemo klijentove želje sto posto. U izvanrednim slučajevima, to znači provjeru čitavog reklamnog letka redak po redak, zajedno s klijentom. Na takav način pokušavamo izbjeći svaki rizik. Nije lak posao, ali takva je sudbina osamljenog vuka." "Svatko mora nekako početi", kazao je čovjek pokazujući razumijevanje. "Kako bilo, ako ispravno tumačim vaše riječi, vaše poduzeće će pretrpjeti ozbiljne financijske gubitke kao rezultat prekida objavljivanja tog reklamnog letka?" "Moglo bi se i tako reći. Već je bio tiskan i uvezan, pa u roku mjesec dana moramo platiti za papir i tisak. Tu su i autorski honorari za članke koje smo objavili. U novčanom smislu radi se o svoti od oko pet milijuna jena, a ako dođe do najgorega, morat ćemo posuditi novac da bismo taj dug platili. Osim toga, tek je godina dana kako smo investirali u naše nove uredske prostorije." "To mi je poznato", kazao je čovjek. "Osim toga, tu je i pitanje našeg tekućeg ugovora sa spomenutim klijentom. Naša pozicija je jako slaba a jednom kad reklamna agencija zapadne u neprilike, klijenti vas počnu izbjegavati. Mi smo pod jednogodišnjim ugovorom sa zavodom za životno osiguranje, i ako se to izjalovi, naše poduzeće je zbilja propalo. Mi smo mala firma bez velikih veza ali na dobru smo glasu. Ako jedna ružna riječ iziđe u javnost, gotovi smo." I nakon što sam prestao govoriti čovjek je zurio u mene ne rekavši ništa. A onda je progovorio. "Govorili ste sasvim iskreno. Dapače, to što ste mi rekli poklapa se s našim istraživanjem. Odajem vam priznanje na iskrenosti. Što ćete reći ako vam ponudim trenutačno plaćanje svih troškova za te reklamne letke za osiguravajuće društvo i obavijestim vas da će vaš sadašnji ugovor biti jednako valjan." "Više ne bismo imali o čemu razgovarati. Vratili bismo se našim svakodnevnim poslovima, osim što bismo se pitali što je sve to značilo?" "Uz novčanu premiju povrh svega? Dovoljno je da napišem jednu jedinu riječ na poleđini te posjetnice i vi ćete imati osiguran posao za idućih deset godina. Osim toga, nećete se morati gnjaviti tim bezvrijednim reklamnim letcima." "Drugim riječima, pravi poslovni dogovor." "Prijateljsko poslovanje. Da bih pokazao svoju dobru volju ja sam vašem partneru učinio uslugu i obavijestio ga da je osiguravajuće društvo obustavilo daljnje objavljivanje reklamnog letka. Ako mi pokažete vašu dobru volju, ja ću vas nagraditi daljnjim pokazivanjem svoje dobre volje. Jeste li spremni to učiniti? Moja naklonost bi se mogla pokazati i te kako korisnom. Zasigurno ne računate da ćete dovijeka raditi s onim tupoglavim alkoholičarem?" "Mi smo prijatelji", rekoh. Zavladala je kratkotrajna tišina, kamenčić bačen na dno dubokog bunara. Trebalo je trideset sekunda da kamenčić dotakne dno zdenca. "Kako vi želite", kazao je čovjek. "Na vama je odluka. Malo detaljnije sam pregledao vašu biografiju. Imate zanimljivu prošlost. Znate, ljudi se uglavnom mogu svrstati u dvije skupine: obični realisti i obični sanjari. Sasvim jasno, vi pripadate drugoj grupi. Vaša je sudbina bila i uvijek će biti sudbina sanjara." "Upamtit ću to." Čovjek je kimnuo glavom. Popio sam razvodnjeni sok od grejpfruta. "Dakle, da pređemo na detalje", kazao je čovjek. "Detalje o ovci."

Čovjek je promijenio položaj da bi iz kuverte izvadio veliku crno-bijelu fotografiju koju je spustio ispred mene na stol. Prostorijom kao da je prostrujao dašak stvarnosti. "Ovo je fotografija koju ste upotrijebili u reklamnom letku." Za direktno uvećanu fotografiju bez upotrebe negativa, slika je bila iznenađujuće jasna. Vjerojatno neki posebni tehnološki postupak. "Koliko mi znamo, vi ste osobno naišli na tu fotografiju a potom je upotrijebili za reklamu. Je li to točno?" "Tako je." "Prema našem istraživanju, forografija je snimljena u posljednjih šest mjeseci a napravio ju je običan amater. Foto-aparat je jeftin, amaterski model. Vi niste snimili tu fotografiju. Vi imate Nikon SLR i pravite mnogo bolje fotografije. Osim toga, za posljednjih pet godina niste bili na Hokkaidu. Točno?" "Recite vi meni", kazao sam. Čovjek je pročistio grlo a potom zašutio. Bila je to konačna tišina, ona prema kojoj se mogu vrednovati sve ostale vrste tišine. "Ono što mi želimo jesu informacije: gdje ste i od koga dobili tu fotografiju, i što ste namjeravali postići objavljivanjem takve slabe fotografije u reklamnom letku?" "Bojim se da vam to ne mogu odati", izgovorio sam takvom hladnokrvnošću koja je ostavila dojam čak i na mene. "Novinari s pravom ne otkrivaju svoje izvore." Čovjek se zagledao ravno u moje oči dok je srednjim prstom desne ruke gladio usne. Poslije nekoliko trenutaka spustio je ruku na krilo. Tišina je potrajala još neko vrijeme. Pomislio sam kakva bi sjajna stvar bila da je u tom času kukavica zapjevala. Ali, naravno, kukavica se nije oglasila. Kukavice ne pjevaju u sumrak. "Vi ste plemenit čovjek", rekao je čovjek. "Znate, da tako želim, mogao bih spriječiti da dobijete bilo kakav posao. To bi sasvim uništilo vaše djelatnosti u novinarstvu. Naravno, uz pretpostavku, da vaše bijedne brošure i letke nazovem novinarstvom." Ponovo sam pomislio - zašto kukavice ne pjevaju u predvečerje? "Štoviše, postoje načini pomoću kojih se ljude poput vas može prisiliti da progovore." "Pretpostavljam da postoje", rekao sam, "ali za njih je potrebno vrijeme a ja ne bih progovorio sve do zadnje minute. Sve i kad bih progovorio, ne bih odao sve što znam. Ne biste imali načina da saznate koliko toga znam. Ili možda griješim?" Sve je bilo puko blefiranje, ali je zvučalo logično s obzirom na to kako su se stvari odvijale. Tišina koja je uslijedila pokazivala je da sam zaradio nekoliko poena. "Zabavno je razgovarati s vama", kazao je čovjek. "Vaše sanjarsko domišljanje je zabavno patetično. Ali prijeđimo na razgovor o nečemu drugome." Čovjek je iz svoga džepa izvadio povećalo i stavio ga na stol. "Molim vas, pogledajte tu fotografiju što pažljivije možete." Lijevom rukom sam podignuo fotografiju a desnom povećalo i pomno pregledao fotografiju. Pojedine ovce su gledale u jednom a neke u drugom smjeru, ostale su bile zaokupljene ispašom. Prizor koji me podsjetio na sastanak nekadašnjeg razreda. Svaku ovcu sam zasebno pregledao, obratio pozornost na travu, na breze u daljini i planine u njihovoj pozadini, pramenove oblaka na nebu. Nisam uspio uočiti jednu jedinu neobičnu stvar. Podignuo sam pogled s fotografije i povećala. "Jeste li zamijetili bilo što neobično?" "Baš ništa", rekoh. Čovjek nije pokazao nikakav vidljivi znak razočaranja. "Ako se dobro sjećam, na sveučilištu ste za glavni predmet imali biologiju?" kazao je čovjek. "Što sve znate o ovcama?" "Gotovo ništa. Bavio sam se uglavnom beskorisnim stručnim stvarima." "Kažite mi ono što znate." "Dvopapkar, biljojed i druželjubiva životnja. U Japan je stigla početkom razdoblja Mei, ako se dobro sjećam. Uzgaja se radi vune i mesa. To bi bilo to." "Jako dobro", kazao je čovjek. "Premda vas moram ispraviti u jednom detalju: ovce nisu stigle u Japan tijekom razdoblja Meiji već za vladavine Ansei. Sve ostalo je kao što ste i sami rekli: u Japanu prije toga nije bilo ovaca. Istina, postoje neke rasprave u kojima se govori da su bile dovezene iz Kine za vrijeme Heian razdoblja, ali sve i da je to istina, one su u

međuvremenu izumrle. Tako da su do razdoblja Meiji, svega nekolicina Japanaca vidjeli ovcu ili uopće znali što je to. Unatoč činjenici da je to bila jedna od prilično popularnih dvanaest zodijačkih životinja u drevnom kineskom kalendaru, nitko nije sasvim točno znao o kakvoj se vrsti životinje radi. Naime, isto tako je mogla biti izmišljena životinja veličine zmaja ili feniksa. Zapravo, slike i crteži ovaca koje su izveli Japanci prije razdoblja Meiji izgledaju kao puke izmišljotine i nakaze. S pravom bi se moglo zaključiti da su o njima znali koliko i H. G. Wells o Marsovcima. Čak i danas, Japanci iznimno malo znaju o ovcama. Što znači da ovca kao životinja nije povijesno povezana sa svakodnevnim životom Japanaca. Na državnoj razini, ovce su bile uvožene iz Amerike, kratko vrijeme uzgajane i ubrzo zaboravljene. To su one ovce o kojima ste vi govorili. Nakon rata, uvoz vune i janjetine iz Australije i Novog Zelanda liberaliziran je a uzgoj ovaca u Japanu pao je na beznačajnu brojku. Tragična životinja, ne mislite li i vi tako? Tako stižemo do modernog Japana. No, naravno, ne želim vam držati predavanje o taštini modernog Japana. Želim vam skrenuti pozornost na dva detalja: kao prvo, prije konca kasnog feudalnog razdoblja u Japanu vjerojatno nije bilo jedne jedine ovce; pod dva, nakon uvoza, ovce su bile podvrgnute najstrožim vladinim provjerama. A što te dvije stvari znače? " Pitanje nije bilo retorično, bilo je upućeno meni. "Da je svaka vrsta ovaca u Japanu bila strogo nadgledana", kazao sam. "Točno tako. Tome bih još mogao dodati da je uzgoj ovaca zanimljiv koliko i trkaćih konja; tako se danas vrlo jednostavno može pratiti njihov rodovnik u nekoliko generacija. Drugim riječima, imamo potpuno kontroliranu životinju. Križanje s drugim pasminama može se lako provjeriti. Nema krijumčarenja. Nitko nije toliko znatiželjan da si stvori probleme uvozom ovaca. Što se tiče pasmina, u Japanu sada postoje ove vrste: Southdown, španjolska merino vrsta, Cotswold, kineska, Shropshire, Corriedale, Cheviot, romanovska, ostofrezijska, Border Leicester, Romnev Marsh, Lincoln, Dorset Horn, Suffolk, i to bi bilo to. Imajući sve to na umu", rekao je čovjek, "zamolio bih vas da još jednom pogledate tu fotografiju." Ponovno sam u ruke uzeo fotografiju i povećalo. "Pažljivo pogledajte treću ovcu zdesna u prvom redu." Približio sam povećalo iznad treće ovce zdesna u prvom redu. Ovlaš sam pogledao ovcu pokraj nje, a potom se usredotočio na treću ovcu zdesna. "I što možete zaključiti?" upitao je čovjek. "To je neka druga pasmina, nije li tako?" upitao sam. "Tako je. Osim te jedne posebne ovce, sve ostale pripadaju vrsti Suffolk. Samo je ta jedna ovca sasvim drugačija. Zdepastija je od pasmine Suffolk, runo joj je drugačije boje. A i gubica joj nije crna. Ima nešto osobito moćno u njoj što privlači pažnju. Pokazao sam tu fotografiju stručnjaku za ovce i on je zaključio da ta vrsta ovce nije nikad postojala u Japanu. A vjerojatno niti bilo gdje drugdje na svijetu. Tako da ovca koju sada gledate, zapravo ne spada ni u jednu pasminu pa ne bi trebala uopće postojati." Dohvatio sam povećalo i još jednom pogledao u treću ovcu zdesna. Pri pomnijem pregledu nasred njezinih leđa sam uočio nešto što je izgledalo kao mrlja od kave ili kakva slična fleka. Mutna i nejasna, možda je potjecala od ogrebotine na samom filmu. Možda su me moje oči opet varale. Ili je netko zbilja prolio kavu po toj ovci i njezinim leđima." "Ima neku mrlju na leđima." "To nije mrlja", ispravio me čovjek. "To je madež u obliku zvijezde petokrake. Evo, usporedite je s ovim." Čovjek je iz kuverte izvadio list papira i dodao mi ga. Bila je to kopija crteža ovce. Bilo je očito da je nacrtana običnom olovkom, mrlje od prstiju vidjele su se na ostalim dijelovima papira. Infantilna, a ipak je na njoj bilo nešto što je privlačilo pažnju gledatelja. Detalji su bili nacrtani veoma brižno. Štoviše, ovca s fotografije i ovca s crteža bile su bez ikakve dvojbe jedna te ista ovca. Mrlja u obliku zvijezde zapravo je bio madež. "A sad pogledajte ovo", rekao je čovjek, izvadivši upaljač iz svoga džepa i dodavši mi ga. Bio je to posebno napravljen, težak, srebrni Dupont upaljač, na kojem je bio ugraviran isti simbol ovce koji sam vidio u limuzini. I madež u obliku zvijezde nalazio se na leđima ovce,

jasno vidljiv. Glava me je počela boljeti.

18. Čudakova čudna priča se nastavlja "Maloprije sam spomenuo vašu prosječnost", kazao je čovjek. "Ali ja vas ni u kom slučaju nisam želio podcijeniti. Pojednostavljeno rečeno, budući da je sve na ovom svijetu prosječno i vi ste prosječan čovjek. Slažete li se sa mnom?" "Oprostite, što ste željeli reći?" "Svijet je prosječan. Tu nema dvojbe. Ali, je li svijet prosječan još od pamtivijeka? Nije. U samom početku svijet bijaše kaos, a kaos nije prosječan. Prosječnost se pojavila kad su ljudi razdvojili sredstva za proizvodnju od svakodnevnog života. Onog trena kad je Karl Mara definirao i odredio postulate proletarijata, on je zacementirao njihovu prosječnost. Upravo zbog toga staljinizam predstavlja izravni nastavak marksizma. Ja hvalim Marxa. On je bio rijetki genij koji nije zaboravio krenuti od prvobitnog kaosa. Zbog istog, ja duboko poštujem Dostojevskog. Ipak, ja ne podržavam marksizam. Odveć je prosječan." Čovjek je odjednom snizio ton svoga glasa. "Sada vam se obraćam s iznimnom iskrenošću. Ovo je gesta zahvalnosti za vašu raniju iskrenost. Štoviše, voljan sam vam razjasniti kakvu god dvojbu imali. Ali znajte, onog časa kad završim govoriti, ostat će vam iznimno sužene mogućnosti izbora. Molim vas da to shvatite što prije. Jednostavno, vi sve stavljate na kocku. Jesmo li se složili?" "Imam li drugog izbora?" kazao sam. "Ovog trenutka jedan starac je na samrti na ovom imanju", počeo je čovjek. "Slučaj je jasan. Ima golemu krvnu cistu u mozgu. Toliko veliku cistu, da je izobličila čak i njegov mozak. Koliko ste upoznati s neurologijom?" "Jako slabo." "Da vam to pojednostavljenim riječima objasnim, to je krvna bomba. Blokada cirkulacije krvi koja uzrokuje nepravilnu oteklinu. Poput zmije koja je progutala lopticu za golf. Ako pukne, mozak će prestati s radom. Bilo kakva operacija uopće ne dolazi u obzir. Najblaži podražaj mogao bi izazvati puknuće. Realno govoreći, možemo jedino čekati i promatrati ga kako umire. Može umrijeti već idućeg tjedna, a može potrajati mjesec dana. Nitko to ne može reći." Čovjek je skupio usta i slabo uzdahnuo. "Nema ničega čudnog u njegovom umiranju. On je starac, njegova bolest točno dijagnosticirana. Pravo je čudo što je toliko dugo poživio." Nisam imao ni najdalju predodžbu što mi želi priopćiti. "Zapravo, ne bi bilo nikakvo čudo da je umro prije trideset i dvije godine", čovjek je nastavio. "Ili čak prije četrdeset i dvije godine. Jer, krvnu cistu su mu otkrili američki vojni liječnici koji su obavljali zdravstvene pretrage nad najvećim ratnim zločincima. To se dogodilo u jesen 1946., dakle prije održavanja Tokijskog tribunala za ratne zločine. Liječnik koji ju je otkrio prilično se zabrinuo kad je vidio rendgenske snimke. Imati takvu golemu krvnu cistu u mozgu i biti još uvijek živ - i uz to aktivniji od bilo koje druge prosječne osobe prkosilo je svim medicinskim zakonima. Tada je iz Sugamo zatvora premješten u ondašnju vojnu bolnicu sv. Luke na daljnja stručna ispitivanja. Ispitivanja su potrajala godinu dana, premda nakon svega nisu saznali ništa novoga. Njegova smrt neće predstavljati iznenađenje ni za koga, s obzirom na činjenicu da je uopće živio toliko dugo. Ali on ni kasnije nije pokazivao znakove invaliditeta; nastavio je živjeti rijetko viđenom vitalnošću. Dapače, sve njegove mentalne aktivnosti bile su začuđujuće normalne. Liječnici to nisu mogli valjano objasniti. Našli su se u bezizlaznoj situaciji. Imali su čovjeka koji je teoretski davno trebao biti mrtav, ali u zbilji je bio živ i pokretan. Dakako, uspjeli su rasvijetliti određene simptome. Patio je od trodnevnih glavobolja

koje su se ciklično pojavljivale svakih četrdeset dana. Prema vlastitom priznanju, te je glavobolje počeo osjećati još 1936., pa su liječnici pretpostavili da je u to vrijeme nastala i krvna cista. Patio je od nepodnošljivih glavobolja pa su mu bila potrebna sredstva za ublažavanje bolova. Jednom riječju, narkotici. Naravno, narkotici su ublažili bolove ali su isto tako proizvodili i halucinacije. Iznimno snažne ali po sadržaju sužene halucinacije. Jedino on točno zna što je doživio, ali po svemu sudeći, bile su daleko od ugodnih. Američka vojska još uvijek čuva detaljne opise tih njegovih halucinantnih doživljaja. Liječnici su očito proveli detaljna promatranja. Uspio sam doći do tih spisa pomoću posebnih veza i nekoliko puta sam ih u cijelosti pročitao. Unatoč kliničkom rječniku oni opisuju prilično jeziv niz događaja. Rijetki su oni koji bi mogli opetovano podnositi takve jezive napore kakve predstavljaju doživljaji tih halucinacija. Nitko nema pojma zbog čega je dolazilo do tih halucinacija. Možda je cista povremeno ispuštala neku vrstu energije a glavobolje su predstavljale tjelesnu reakciju. Tako da kad bi sredstvo za ublažavanje boli prestalo djelovati, energija je direktno stimulirala pojedine dijelove mozga, rezultirajući halucinacijama. Naravno, to je puka pretpostavka, ali pretpostavka koja je zainteresirala Amerikance. Dovoljno da započnu temeljita ispitivanja. Super tajna ispitivanja koja je sprovodila njihova Centralna obavještajna služba. Čak ni danas nije jasno zašto se baš Centralna obavještajna služba prihvatila istraživanja krvne ciste jednog čovjeka; dakako, mi možemo naslutiti nekoliko mogućnosti. Kao prva mogućnost, nisu li možda sprovodili određena mnogo detaljnija istraživanja pod izlikom zdravstvenih ispitivanja? To jest, osiguranje špijunskih i opijumskih putova na kineskom teritoriju. Sjetite se, Čang Kaj Šekov mogući poraz značio bi gubitak kineske veze za Sjedinjene Države. Ne moram vam posebno napominjati da ta istraživanja nisu mogla biti objavljena u javnosti. Zapravo, nakon brojnih ispitivanja, Vođa je pušten na slobodu a da mu uopće nisu sudili. Lako se može naslutiti da je dogovor sklopljen iza kulisa. Moglo bi se reći, razmjena informacija za slobodu. Druga mogućnost predstavlja razotkrivanje međusobnog odnosa između njegove poznate ekscentričnosti kao desničarskog vođe i krvne ciste. Kasnije ću vam to podrobnije izložiti, ali to je još zbrkaniji način razmišljanja. Premda ja osobno sumnjam da su ikad išta saznali. Jesu li zbilja pomislili da mogu otkriti nešto o takvoj ličnosti kad su im osnovne činjenice iz njegova života ostale nepoznate? Osim da je kojim slučajem tada došlo do obdukcije, nije postojao drugi način da išta otkriju. Tako su se opet našli u bezizlaznoj situaciji. Treća mogućnost se odnosi na ispiranje mozga. Možda je riječ o tome da su uspjeli poslati niz unaprijed određenih podražaja u mozak, i tako izazvali određenu reakciju. Izvodili su takve eksperimente upravo u to vrijeme. Zapravo, izišlo je na vidjelo da je tada postojala čitava istraživačka grupa koja se bavila eksperimentima ispiranja mozga. Nije sasvim jasno koja od te tri pretpostavke predstavlja glavnu direktivu Centralne obavještajne službe. Isto tako, nije nam poznato jesu li njihovi napori, ako ih uopće možemo tako nazvati, urodili ikakvim plodom. Sve je zakopano u prošlosti. Stvarna istina je poznata jedino šačici elitnih američkih časnika iz toga doba i samom Vođi. No, Vođa zasad nije ispričao ni najmanji detalj o tome bilo kome, uključujući i mene, a po svoj prilici nikad i neće." Kad je prestao govoriti, čovjek je pročistio grlo. Izgubio sam predodžbu koliko je vremena prošlo otkako sam ušao u sobu. "U zimu 1932. Vođa je bio utamničen pod optužbom za sudjelovanje u uroti i planirano ubojstvo vodeće ličnosti. Njegovo tamnovanje je potrajalo do lipnja 1936. Zvanični zatvorski dosjei i medicinski karton još uvijek postoje i on se u pojedinim prilikama znao dotaknuti te teme. Ta zapažanja nam govore sljedeće: Vođa je i doslovno sve vrijeme boravka u zatvoru patio od teške nesanice. Vjerojatno se radi i o nečemu drugome a ne samo o teškoj nesanici. To je bila vrsta nesanice koja je predstavljala opasnost. Po tri, četiri dana zaredom a katkada i čitav tjedan on nije mogao zaspati ni jedan jedini tren. U to vrijeme policija je silom iznuđivala priznanja političkih zatvorenika tako što im nisu dopuštali spavati. Očito, Vođa je bio podvrgnut iznimno teškim saslušavanjima, budući da je bio povezan s pružanjem otpora carskoj vlasti i vladajućoj stranci. Ako bi zatvorenik pokušao

spavati polijevali bi ga hladnom vodom, tukli bambusovim štapovima ili bi u njega uperili nepodnošljivo jako svjetlo a sve to kako mu ne bi dopustili da makar i na tren zaspi. Većina ljudi poklekne ako su podvrgnuti takvom režimu torture nekoliko mjeseci. Njihova prirodna potreba za snom je uspješno uništena. Oni umru, sasvim polude ili pate od teške nesanice. Vođa je doživio posljednje. Bilo je proljeće 1936. kad se uspio potpuno oporaviti od nesanice. Otprilike u isto vrijeme kad se krvna cista pojavila. Što možete zaključiti na osnovi rečenoga?" "Ekstremni nedostatak sna iz nekog je razloga poremetio dotok krvi u mozak, utječući tako na stvaranje ciste, nije li tako?" "To izgleda kao najvjerojatnija, najuvjerljivija pretpostavka. Budući da samo nestručnjak može tako misliti, budite uvjereni da su i liječnici iz američke vojske isto pomislili. Ipak, takvo objašnjenje nije sasvim adekvatno. Tu još nešto nedostaje. Sve me navodi na to da je pojava krvne ciste predstavljala sporednu, popratnu manifestaciju nečega mnogo važnijeg. Na primjer, uzmite u obzir sljedeću stvar - između nekoliko drugih ljudi za koje se zna da su imali slične krvne ciste, nitko nije pokazivao iste simptome. A ni njihovo objašnjenje zašto je Vođa nastavio živjeti nije dovoljno uvjerljivo." Nedvojbeno, bilo je sasvim logično ono što je čovjek govorio. "Još jedna zanimljiva činjenica po pitanju krvne ciste. Počevši od proljeća 1936. Vođa se, kako se to pučki govori, i doslovno nanovo rodio, bio je nov čovjek. Ukratko, sve do tog događaja, Vođa je bio prosječan desničarski aktivist. Rođen je kao treći sin u siromašnoj seljačkoj obitelji na Hokkaidu. Rodni dom je napustio kad mu je bilo dvanaest i otišao u Koreju, ali ni tamo nije našao zaposlenje pa se vratio u domovinu i pridružio grupi desničara. Gnjevan mladi čovjek koji je neprekidno vitlao svojim samurajskim mačem. Vjerojatno je jedva znao čitati. Ipak, kad je u ljeto 1936. pušten iz zatvora, on se u svakom smislu riječi uzdignuo do vrha desnog krila. Bio je karizmatičan, dobar ideolog i govornik, odlučan i vješt politikant, a iznad svega je znao uspješno manipulirati masama radi ostvarenja svojih ciljeva." Čovjek je načas predahnuo i nanovo pročistio grlo. "Budući da su potjecale od desničarskog mislioca, njegove teorije i predodžbe o svijetu bile su prilično besmislene. Ali to nije od važnosti. Pravo pitanje je koliko je daleko mogao otići uz potporu masa. Pogledajte samo način na koji je Hitler upotrijebio polusirovi pojam Lebensrauma* i rasnu nadmoć, i organizirao ih na nacionalnoj razini. Međutim, Vođa nije pošao tim putem. Put koji je on izabrao bio je mnogo prikriveniji, puno tajnovitiji put. Nikad se ne pojavljujući u javnosti, on je društvom upravljao zakulisno, iz pozadine. Zbog toga je 1937. otišao u unutrašnjost Kine. Pa čak i tada - ali pustimo te stvari na miru. Da se vratimo cisti. Naime, period u kojem se cista pojavila podudarao se s vremenom u kojem je doživio čudnovatu preobrazbu ličnosti. " "Sukladno vašoj pretpostavci", primijetio sam, "nije postojala uzročna veza između ciste i promjene ličnosti, naprotiv, tim dvjema pojavama je istodobno upravljao neki tajnoviti nadjačavajući faktor." "Vi jako brzo shvaćate stvari", kazo je čovjek. "Precizno i konkretno." Čovjek je iz stolne tabakere izvadio drugu cigaretu i kvrcnuo je noktom prije no što ju je prinio ustima. Nije zapalio. "Pogledajmo činjenicama u oči", kazao je. Zavladao je tajac. "Izgradili smo pravo kraljevstvo", čovjek je nanovo počeo. "Moćno podzemno kraljevstvo. Svakoga smo uvukli u posao. Politiku, financije, masovne medije, birokraciju, kulturu, sve o čemu nikada ne biste ni sanjali. Čak smo pridobili ljude koji su bili neprijateljski raspoloženi prema nama. Od onih na vlasti do onih u opoziciji, baš sve. Malo tko od njih je uopće primijetio da je uključen u sve to. Drugim riječima, postali smo iznimno sofisticirana organizacija. A sve je to vlastitim rukama stvorio Vođa nakon rata. Kao da je Vođa upravljao golemim državnim brodom. Ako izvuče klin, brod će potonuti na dno mora. Putnici i sve ostalo nestaje, i to mnogo prije no što itko postane toga svjestan." Nakon tih riječi, čovjek je zapalio cigaretu. * Lebensraum, "životni prostor", nacistička teorija koja se sastojala u težnji za osvajanjem tuđih teritorija koji su imali poslužiti za demografski i gospodarski rast njemačke nacije; preuzeli su je i nacistički saveznici. (nap. prev.)

"Ipak, ova organizacija ima svoja ograničenja. Naime, kraljevu smrt. Kada kralj umre, kraljevstvo se raspada. Shvaćate, kraljevstvo je izgradio i održavao genij tog jednog čovjeka. Što, po mojoj procjeni, znači da ga je izgradio i održao taj tajanstveni faktor. Ako Vođa umre, to znači kraj svega, budući da naša organizacija nije birokratska mašinerija već savršeno uštimani stroj s vrhovnikom za upravljačem. Tu istodobno leži snaga i slabost naše organizacije. To jest, takva je bila. Vođina smrt će prije ili poslije dovesti do raspada organizacije, i poput Valhale kojeg proždire vatra, sve će se sunovratiti u more prosječnosti. Nema nikoga tko bi nakon njegove smrti mogao preuzeti njegovo mjesto. Organizacija će se raspasti - a ova divna palača će biti sravnjena sa zemljom da bi ustupila mjesto stambenom naselju. Svijet jednoličnosti i sigurnosti. Premda vi možda mislite da je to umjesno i ispravno. Ravnopravnost i slične stvari. Ali razmislite malo bolje. Čitav Japan, njegove planine, obale i jezera izravnani da bi se na njima izgradili bezbrojni nizovi jednoličnih stambenih naselja. Je li to ispravno?" "Ne bih znao odgovoriti na to", rekoh. "Nisam siguran ima li takvo pitanje uopće smisla." "Inteligentan odgovor", dodao je čovjek, položivši svoje ruke u krilo. Vršcima prstiju sporo je lupkao takt. "Čitav ovaj razgovor o stambenim naseljima je, kao što možete naslutiti; tek zbog argumenata. Preciznije, naša se organizacija može razdvojiti u dva dijela. Dio koji ide naprijed i dio koji ga slijedi. Naravno, postoje i drugi dijelovi, koji obavljaju druge funkcije. Ipak, grubo uzevši, naša organizacija se sastoji od ta dva glavna dijela. Ostali dijelovi ne vrijede mnogo. Dio na čelu je Volja, a dio koji slijedi i podržava čelo je Imovina. Kad ljudi razgovaraju o Vođi, jedina stvar koju ne spominju jest njegova Imovina. A nakon što Vođa umre, ljudi će jedino željeti dio njegove Imovine. Nitko ne želi Volju zato što je ne razumije. Tako se dade shvatiti pravo značenje onoga što se može i ne može podijeliti. Volju se ne može podijeliti. Jedino se može u cijelosti prenijeti, ili izgubiti u potpunosti." Čovjek je svojim prstima nastavio lupkati isti spori ritam po koljenu. Sve osim toga ostalo je nepromijenjeno od samog početka. Isti pogled, iste hladne zjenice, isto glatko, bezizražajno lice. Bio je okrenut licem prema meni, u istom položaju sve vrijeme. "Što je to Volja?" upitao sam. "Pojam kojim se vlada vremenom, prostorom i svime mogućim." "Ne razumijem vas." "Ništa čudno. Rijetki to mogu. Samo je Vođa to uspio shvatiti, gotovo instinktivno. Čovjek bi mogao otići toliko daleko pa kazati da se on čak odrekao samog sebe da bi umjesto toga ostvario nešto sasvim revolucionarno. Da vam to pojednostavljeno kažem, izveo je genijalan, revolucionaran potez koji je uključivao rad i kapital, i obratno, kapital i rad." "Izmišljotina." "Sasvim suprotno. Znanje je izmišljotina", čovjek je upao. "Sve što ću vam sada kazati tek su puke riječi. Shvatite ih kako god želite, ali ja vam zbilja ne mogu objasniti kakva je to Volja koju Vođa posjeduje. Moja objašnjenja samo će ukazati na vezu između mene i te volje na verbalnoj razini. Negacija spoznaje tako je u suodnosu s negacijom jezika. Jer kad ta dva stupa zapadnjačkog humanizma, individualna spoznaja i evolucijski kontinuitet, izgube svoje značenje, i jezik gubi svoje značenje. Kao što znamo, jedinka prestaje postojati i sve se pretvara u kaos. Vi prestajete postojati kao jedinstveno biće i egzistirate jedino kao kaos. Ali vi ne predstavljate zaseban kaos, jer vaš kaos jednako je i moj kaos. To jest, egzistencija predstavlja komunikaciju a komunikacija egzistenciju." U sobi je najednom postalo hladno i ja sam imao neobjašnjivi osjećaj da je udoban, topao krevet bio pripravljen za mene tamo u jednom krilu zgrade. Netko me je pozivao da se uvučem pod pokrivač. Opsjena, naravno. Još uvijek je bio rujan. Izvana, tisuće cvrčaka je cvrčalo. "Proširenje svijesti koju je doživjela vaša generacija ili ga je barem pokušavala ostvariti koncem šezdesetih, završilo je potpunim neuspjehom jer se u cijelosti zasnivalo na volji pojedinca. Hoću reći, pokušaj da se proširi sama svijest, ali bez ikakve kvantitativne ili kvalitativne promjene u pojedincu, na koncu je propao. To je ono na što mislim kad kažem

prosječnost. Kako da vam to objasnim? Ali ja i ne očekujem da to možete razumjeti. Ja se jedino trudim govoriti pošteno. Što se tiče crteža koji sam vam nešto ranije pokazao", nastavio je čovjek, "to je kopija crteža iz američkog vojno-medicinskog arhiva. Datiran je 27. srpnja 1946. Crtež je izradio osobno Vođa, na zahtjev liječnika. Kao ključnu vezu prigodom objašnjavanja svojih halucinantnih iskustava. Zapravo, prema medicinskim izvješćima, ova se ovca iznimno često pojavljivala u Vođinim halucinacijama. Izraženo brojkama, ovca se u njegovim halucinacijama pojavljivala u osamdeset posto slučajeva, to jest u četiri od pet halucinacija. I to ne bilo koja ovca. Bila je to ovca kestenjasto-smeđeg runa sa zvijezdom na leđima. Tako je Vođa počeo upotrebljavati tu ovcu, koja je ugravirana na upaljaču, kao svoj osobni znak od 1936. nadalje. Vjerujem da ste primijetili da je ta ovca sasvim ista kao ona iz medicinskih izvješća. A ta je opet sasvim ista kao ona na vašoj fotografiji. Iznimno zanimljivo, ne mislite li i vi tako?" "Puka slučajnost", izvalio sam. Želio sam da moje riječi ostave dojam hladnokrvnosti, ali nisu tako zvučale. "Ima još toga", čovjek je nastavio. "Vođa je bio strastveni kolekcionar svih dostupnih materijala koji su se ticali ovaca, domaćih i stranih. Jednom na tjedan on bi pomno pročitao sve isječke prikupljene iz svih novina i časopisa objavljenih tog tjedna u Japanu. Uvijek sam mu pomagao u tome. Po pitanju tih izrezaka o ovcama Vođa je bio odlučan. Kao da je tražio neku osobitu stvar. Još otkako se Vođa razbolio, ja sam taj njegov posao nastavio osobno voditi. Čak sam se i ja osobito zainteresirao za to. Tko zna što može izići na svjetlo dana? Tada ste se vi pojavili. Vi i vaša ovca. Kako god to razmotrili, to nije slučajnost." Odvagnuo sam upaljač u svojoj ruci. Držeći ga u ruci imao sam izvanredan dojam. Ni odveć težak a ni lagan. Lijepo je znati da na svijetu postoji takva savršena težina. "Možete li pretpostaviti zbog čega je Vođa bio toliko zainteresiran da pronađe tu ovcu? Imate li ikakvu ideju?" "Ni najmanje", odgovorio sam. "Bilo bi mnogo lakše pitati samog Vođu. "Da ga mogu pitati, svakako bih to učinio. Vođa je u komi već dva tjedna. Sasvim je izvjesno da mu se svijest više nikad neće vratiti. Ako Vođa umre, tajna ovce sa zvijezdom na leđima zauvijek će biti pokopana s njim. Što se mene tiče ja neću stajati postrance i pustiti da se to dogodi. Ali ne iz osobnih razloga, već zbog mnogo većeg, općeg dobra." Otvorio sam zaklopac upaljača, kresnuo i upalio ga a potom spustio zaklopac. "Uvjeren sam da mislite kako je sve što vam govorim hrpa besmislica. Možda i jest. Lako se može dogoditi da to bude totalna besmislica. Ali pomislite da to može biti sve što će nam ostati. Vođa će umrijeti. Ta jedinstvena Volja će umrijeti. Tada će sve što je bilo povezano s tom Voljom nestati. A sve što će ostati, moći će se izraziti brojkama. Ništa drugo neće ostati. Zbog toga želim pronaći tu ovcu." Po prvi put je na nekoliko trenutaka sklopio oči, ništa ne govoreći. Odjednom: "Ako vam smijem iznijeti svoju pretpostavku - tek pretpostavku i ništa više, zaboravite da sam vam je ikad kazao ako vas se ne dojmi - ja sam uvjeren da je ovca o kojoj govorimo predstavljala osnovni model za Vođinu Volju." "Podsjeća me na krekere u obliku životinja", dobacio sam. Čovjek je ignorirao moju primjedbu. "Sasvim je moguće da je ovca pronašla način da ude u Vođu. To se valjda dogodilo 1936. A idućih četrdeset ili nešto više godina, ovca je ostala živjeti u Vođi. Mora biti da je tamo unutra pronašla pašnjak, brezovu šumu. Kao na toj fotografiji. Što vi mislite?" "Iznimno zanimljiva pretpostavka", rekoh. "To je posebna ovca. Zbilja posebna ovca. Želim je pronaći, a za to mi je potrebna vaša pomoć." "A što namjeravate učiniti s njom, jednom kad je pronađete?" "Baš ništa. Ja tu vjerojatno ne mogu ništa učiniti. Opseg stvari je odveć širok da bih mnogo toga mogao učiniti. Moja jedina želja je da je vidim vlastitim očima. A ako bi ta ovca

poželjela nešto, ja bih učinio sve što je u mojoj moći da joj to ispunim. Jednom kad Vođa umre, moj život će izgubiti gotovo svako značenje." Na te riječi je zašutio. I ja sam šutio. Jedino su cvrčci jednako cvrčali. Oni i krošnje stabala koje su šuštale na povjetarcu u sumračje. Čitava kuća je bila turobno tiha. Kao da su spore smrti lebdjele uokolo šireći neku neizbježivu zarazu. Pokušavao sam zamisliti pašnjak u Vođinoj glavi. Pašnjak zapušten i napušten, trava uvenula, sve ovce otišle. "Još jednom ću vas pitati: recite mi na koji način ste došli do te fotografije", čovjek je kazao. "Ne mogu vam to reći." Čovjek je uzdahnuo. "Trudio sam se s vama razgovarati iskreno. Stoga sam se nadao da ćete i vi sa mnom razgovarati iskreno." "Nisam u mogućnosti otkriti vam tražene informacije. To bi moglo stvoriti probleme osobi koja mi je dostavila tu fotografiju." "Što drugim riječima znači", uskočio je čovjek, "da s razlogom vjerujete da bi za tu osobu povezanu s ovcom mogli nastati neki problemi." "Uopće nemam razloge. Imam samo svoje slutnje. Mora postojati neka kvaka. Osjećam to sve vrijeme našeg razgovora. Mora postojati neka caka. Nazovimo je šestim čulom." "Zbog toga ne možete govoriti?" "Točno tako", rekoh. Glasno razmišljajući o situaciji u kojoj sam se zatekao, kazao sam: "Ja sam vam stručnjak u stvaranju problema. Vjerujte mi na riječ, ja sam osoba bez premca u stvaranju problema drugima. Živim svoj život i dajem sve od sebe da ne dođe do toga. Na koncu stvorim još veće probleme. Sve se svodi na isto. Tako stvari stoje. No, bez obzira na to što ja znam da se sve svodi na isto, to baš ništa ne mijenja. Tako je od samog početka. To je tek izlika." "Nisam siguran da vas razumijem." "Ono što vam pokušavam reći, jest da prosječnost ima mnoge oblike." Stavio sam cigaretu u usta, zapalio je upaljačem koji sam držao u ruci, i povukao dim. Osjetio sam blago olakšanje. "Ne morate govoriti ako ne želite", kazao je čovjek. "Umjesto toga, ja ću vas poslati u potragu za tom ovcom. Evo naših konačnih uvjeta. Ako u roku dva mjeseca uspijete pronaći tu ovcu, spremni smo vas nagraditi onako kako vi budete željeli. Ali ako je ne uspijete pronaći, to je kraj za vas i vaše poduzeće. Slažete li se?" "Imam li drugog izbora?" upitao sam ga. "A što ako takva ovca sa zvijezdom na leđima nikad nije ni postojala?" "I dalje važi isti dogovor. Za vas i za mene jedino je važno hoćete li pronaći ovcu ili ne. Ništa između. Žao mi je što vam to ovako izričito govorim, ali kao što sam vam već napomenuo, sve prepuštamo vama. Vi ste na potezu, bolje požurite i iskoristite prednost početnog udarca. Čak i ako ispadne da cilj uopće ne postoji. "Znači, stvari tako stoje?" Čovjek je iz džepa izvadio debelu kuvertu i stavio je ispred mene. "Upotrijebite ovo za troškove. Ako ostanete bez novca, dovoljno je da nas nazovete. Neka vas to ne brine. Imate li pitanja?" "Nemam pitanja, ali imam jednu opasku." "A to je?" "Očito, sve ovo je najnevjerojatnija, najsmješnija priča koju sam ikad čuo. Nekako, kad je slušam iz vaših usta, ima prizvuk istine, ali sumnjam da bi mi itko povjerovao da mu kažem što mi se danas dogodilo." Gotovo neprimjetno, čovjek je iskrivio usta. Možda se čak osmjehivao. "Od sutra, vi ste na zadatku. Kao što sam vam rekao, imate dva mjeseca od današnjeg dana." "To je težak posao. Dva mjeseca možda neće biti dovoljna. Hoću reći, vi zahtijevate od mene da tražim jednu ovcu po čitavoj državi. " Čovjek me je pogledao ravno u oči i nije mi odgovorio. Osjetio sam se kao prazan bazen. Prljavi, napukli, ispražnjeni bazen koji možda neće doživjeti iduću godinu. Gledao je u

mene punih trideset sekunda a da nije trepnuo. Tada je polako otvorio usta. "Vrijeme je da krenete", kazao je. Zbilja je izgledalo tako.

19. Limuzina i njezin vozač, još jednom "Želite li se vratiti u svoj ured? Ili želite drugamo?" upitao me šofer. Bio je to isti šofer koji me je i dovezao, ali njegovo ophođenje sada je izgledalo nešto prisnije. Vjerojatno se lako prilagođavao ljudima. Protegnuo sam ruke i noge koliko sam mogao sjedeći na prostranom stražnjem sjedištu i razmislio kamo ću. Nisam se imao namjeru vratiti u ured. Tehnički, još uvijek sam bio na dopustu a nisam se osjećao spremnim sve to objašnjavati partneru. Isto tako, nisam se želio vratiti ravno kući. Bila mi je potrebna količina običnih ljudi koji koračaju na dvije noge na običnom mjestu. "Postaja Shinjuku, zapadni izlaz", rekoh. Promet u smjeru postaje Shinjuku bio je zakrčen. Večernja špica, između ostaloga. Jednog trenutka je izgledalo da su kola zalijepljena za mjesto, nepokretna. Svako nekoliko naišao bi zeleni val i auti bi se pomaknuli nekoliko metara. Razmišljao sam o rotacijskoj brzini Zemlje. Kojom brzinom se površina te ceste okretala kroz svemir? U glavi sam hitro izračunao i došao do zaključka da ta brzina nije veća od one zabavnog vrtuljka u lunaparku. Postoje mnoge stvari o kojima ništa ne znamo. Obična je opsjena da išta znamo. Da me kojim slučajem grupa vanzemaljaca zaustavi i upita: "Hej, drugar, deder kaži ti nama kojom brzinom se okreće Zemlja na ekvatoru?" našao bih se u škripcu. Dovraga, ja čak ne znam zašto poslije utorka dolazi srijeda. Ja bih predstavljao običan međugalaktički vic. Pročitao sam Tihi Don i Braću Karamazove od početka do kraja, i to tri puta. Pročitao sam i Ideologie Germanica, istina samo jednom. Znam izgovoriti vrijednost broja pi do šesnaest decimala. Bih li jednako predstavljao vic? Vjerojatno. Smijali bi mi se do iznemoglosti. "Gospodine, želite li možda poslušati malo glazbe?" upitao je vozač. "Dobra ideja", složih se. Tren kasnije Chopinova skladba je ispunila unutrašnjost auta. Imao sam osjećaj da sam u garderobi na svadbenom piru. "Recite mi", upitao sam šofera, "znate li vrijednost broja pi? " "Mislite, 3,14 ili tako već nekako?" "Tako je. Koliko decimalnih mjesta znate?" "Znam do trideset i dvije znamenke", hitro je kazao šofer. "Poslije toga..." "Trideset i dvije znamenke?" "Dakako, to je neka šala. Zašto me to pitate?" "Ah, nije važno", rekoh pokunjeno. "Ništa osobito." I tako smo slušali Chopina dok je limuzina svako nekoliko napredovala par metara. Ljudi u drugim autima i autobusima zurili su u naše čudovišno vozilo. Čovjek se ne osjeća osobito ugodno kad je predmet takve pozornosti, usprkos zatamnjenim prozorima. "Jeziv promet", rekoh. "Tako je, ali kao što zora slijedi poslije noći, tako će i promet ubrzo popustiti." "Dakako, ali zar vam ne ide na živce?" "Svakako. To me ljuti i nervira. Posebno kad mi se žuri. Ali ja na to gledam kao na dio našeg odgoja. Ako čovjek dopusti da ga netko ili nešto naljuti, znači da je izgubio svoj put kroz život." "To zvuči kao religiozno tumačenje zastoja prometa, ako takvo što postoji." "Ja sam kršćanin. Ne odlazim u crkvu, ali oduvijek sam kršćanin." "Zbilja? Ne osjećate li protuslovlje u tome što ste kršćanin i šofer glavnog desničarskog vođe?" "Vođa je častan čovjek. Nakon Gospodina Boga, on je najpobožnija osoba koju sam ikad sreo." "Sreli ste Boga?"

"Naravno. Ja mu telefoniram svake noći." "Kako molim?" promucao sam. Stvari su se nanovo počele brkati u mojoj glavi. "Ako svatko telefonira Bogu, neće li sve linije biti zauzete, i to neprestano? Poput linija direktorskih tajnica oko podne?" "To uopće nije problem. Bog je istodobno prisutan. Čak i ako mu milijun ljudi istovremeno telefonira, On je u stanju istodobno razgovarati sa svakim." "Ja nisam stručnjak za te stvari, ali je li vaše objašnjenje pravovjerno? Hoću reći, teološki govoreći?" "Ja sam prilično radikalan. Zbog toga ne odlazim u crkvu." "Shvaćam." Limuzina je napredovala pedesetak metara. Prinio sam cigaretu k ustima i upravo kad sam ju htio zapaliti, shvatio sam da u ruci sve vrijeme držim upaljač. I ne shvaćajući to, otišao sam sa srebrnim Dupont upaljačem na kojem je bila ugravirana ovca. Savršeno je pristajao uz moj dlan kao da sam se rodio s njim. Težina i osjećaj nisu mogli biti bolji. Nakon nekoliko sekunda razmišljanja odlučio sam ga prisvojiti. Komu će nedostajati jedan ili dva upaljača? Nekoliko puta sam otvorio i zatvorio zaklopac, zapalio cigaretu i upaljač spustio u svoj džep. Zauzvrat sam u pretinac u vratima auta spustio svoj plastični Bic upaljač. "Vođa mi ga je dao prije nekoliko godina", rekao je šofer iznenada. "Što vam je dao?" "Telefonski broj Boga." Ispustio sam glasan uzvik koji je nadjačao sve ostalo. Ili sam ja pošandrcao ili su svi oni odreda luđaci. "Dao ga je samo vama, u tajnosti?" "Da. Samo meni, u potaji. On je divan gospodin. Ne biste li mu i vi željeli telefonirati?" "Ako je to ikako moguće", rekoh. "Dakle, broj je: Tokio 9-4-5..." "Samo čas", rekoh, vadeći notes i olovku. "Ali, jeste li sigurni da je to u redu, što mi ga tek tako dajete?" "Dakako, sasvim je u redu. Ja ga ne govorim baš svakome. A vi mi izgledate kao dobar čovjek." "E pa, baš vam hvala", rekoh. "Ali o čemu bih mogao pričati s Bogom? Ja nisam kršćanin a ni bilo što drugo." "Nije to nikakav problem. Jedino morate govoriti iskreno o onome o čemu već želite ili što vas tišti. Bez obzira na to što mislite da je to trivijalno. Bogu nikad ne možete dosaditi i nikad vam se neće smijati." "Hvala vam. Nazvat ću ga." "To se zove srčanost", dodao je šofer. Promet se počeo normalno odvijati kad su se na vidiku pojavili neboderi četvrti Shinjuku. Preostali dio puta nismo više razgovarali.

20. Završetak ljeta, početak jeseni Kad je limuzina stigla do svoga odredišta, blijedoljubičasta boja sumraka širila se nad cijelim gradom. Oštar vjetar je zapuhao između visokih zgrada, pronoseći vijesti o završetku ljeta, šuškajući haljinama žena što su se s posla vraćale svojim kućama. Otišao sam na vrh visokokatnog hotela, ušao u prostrani bar i naručio Heineken. Trebalo im je deset minuta da mi posluže pivo. U međuvremenu, laktom sam se oslonio o naslon za ruke na sjedalu, glavom se oslonio o dlan i sklopio oči. Ništa mi nije padalo na pamet. Zatvorenih očiju, mogao sam čuti stotine vilenjaka kako čiste moju glavu svojim malim metlama. Neprestano su čistili. Nikome od njih nije palo na pamet poslužiti se lopaticom za smeće. Kad je pivo napokon stiglo, ispio sam ga u dva gutljaja. Potom sam pojeo čitavu zdjelicu kikirikija koji su

poslužili uz pivo. Metenje se gotovo završilo. Otišao sam do telefonske govornice kraj registar-kase i pokušao dobiti prijateljicu, onu s prekrasnim ušima. Ali nisam je zatekao ni u njezinu ni u svome stanu. Vjerojatno je nekamo otišla jesti. Nikad nije jela kod kuće. Potom sam pokušao nazvati bivšu ženu. Predomislio sam se i prekinuo vezu nakon što je telefon drugi put zazvonio. Zapravo joj nisam imao što kazati a nisam želio ispasti gnjavator. Nakon njih dvije nisam više imao koga pozvati. Nalazio sam se usred grada po kojem je milijun ljudi tumaralo ulicama a nisam imao s kime popričati. Odustao sam, vratio u džep kovanicu od deset jena i izašao iz govornice. Konobaru koji je prošao pokraj mene naručio sam još dva Heinekena. Dan se bližio svome kraju. Teško da sam mogao provesti besmisleniji dan. Posljednji dan ljeta, a kako sam ga ja proveo? Izvana, ranojesenja tama se spustila na sve. Dolje na ulicama sićušne žute svjetiljke treperile su u nizovima. Viđene ovako s visine, izgledale su kao da čekaju da ih ljudi pogaze. Stigla su i dva piva. Jedno sam ispio u cugu a zdjelicu s kikirikijem istresao u svoj dlan i počeo ga jesti, komad po komad. Četiri sredovječne žene završile su s lekcijama plivanja u hotelskom bazenu, sjele za susjedni stol i počele čavrljati uz šarolike tropske koktele. Konobar je stajao u blizini, ukočeno uspravan, iskrivivši vrat da bi zijevnuo. Drugi konobar je objašnjavao jelovnik sredovječnom američkom paru. Smazavši kikiriki, prešao sam na treći Heineken. Nakon što sam ga ispio, nisam znao što bih s rukama. Izvadio sam kuvertu iz stražnjeg džepa levisica, poderao zalijepljenu stranu i počeo brojiti svežanj novčanica od deset tisuća jena. Prije je podsjećao na špil igraćih karata nego na snop novih novčanica. Na pola brojenja osjetio sam zamor u prstima. Pri devedeset i šestoj novčanici, jedan postariji konobar prišao je odnijeti prazne boce, i upitao me želim li možda još jedno pivo. Kimnuo sam glavom nastavivši brojiti. Izgledao je sasvim nezainteresiran za ono čime sam se zanimao. Ukupno sam izbrojio stotinu i pedeset novčanica. Vratio sam ih u kuvertu koju sam zabio u svoj stražnji džep upravo u času kad mi je konobar donosio novo pivo. Opet sam pojeo čitavu zdjelicu kikirikija i tek tada se sjetio da sam gladan. Zašto sam bio toliko gladan? Od jutra sam pojeo samo jednu krišku voćnog kolača. Pozvao sam konobara, naručio sendvič od sira i svježeg krastavca. Izostavite čips, udvostručite ukiseljeno povrće. Imaju li slučajno grickalicu za nokte? Naravno, imali su je. Hotelski barovi zbilja imaju sve što čovjek može poželjeti. Na jednom mjestu su čak imali francusko-japanski rječnik kad mi je zatrebao. Zabavio sam se pivom, zagledao se u noćnu panoramu, potom nad pepeljarom uzeo kidati nokte. Ponovno sam pogledao u panoramu, pa se vratio kidanju nokata. I tako kroz noć. Ja sam na dobrom putu da već budem veteran kad na red dođe ubijanje vremena u gradu. Iz ugrađenog stropnog razglasa začuo sam svoje ime. Najprije mi nije zvučalo kao moje. Tek nekoliko sekunda nakon što je poziv odjeknuo skužio sam da se radi o poznatom imenu, i tek tada sam usporeno shvatio da se radi o mojem imenu. Konobar je donio bežični telefon do moga stola. "Došlo je do manje promjene u našem planu", začuo sam poznati glas. "Vođino stanje se iznenada naglo pogoršalo. Bojim se da je jako malo vremena ostalo. Zbog toga smo prisiljeni skratiti vaš vremenski rok." "Koliko?" "Jedan mjesec. Ne možemo čekati dulje. Ako nakon mjesec dana ne pronađete ovcu, gotovo je s vama. Nemate se kamo vratiti." Jedan mjesec. Zamislio sam se. Ali moja glava nije bila sposobna za razmišljanje o vremenu. Jedan mjesec ili dva mjeseca, ima li ikakve razlike? Prije svega, kako bih uopće mogao znati koliko vremena treba da se pronađe jedna ovca? "Kako ste znali gdje me možete pronaći?" upitao sam. "Mi stojimo iza većine stvari", šturo je kazao čovjek. "Osim što ne znate gdje se nalazi jedna ovca", rekoh ja. "Točno", složio se čovjek. "U svakom slučaju prijeđite na stvar, vi gubite odveć puno

vremena. Trebali biste znati u kakvoj ste poziciji. Možete jedino sebe kriviti što ste si natovarili takve obveze." Imao je pravo. Iz kuverte sam izvadio prvu novčanicu od deset tisuća jena i platio račun. Dolje na zemlji, ljudi su još uvijek koračali na dvije noge, ali panorama mi više nije pružala olakšanje.

21. Jedna od pet tisuća Vrativši se iz hotelskog bara u svoj stan, u poštanskom sandučiću sam zatekao tri kuverte i večernje novine. Izvješće o stanju na mome bankovnom računu, poziv na nezanimljivu zabavu i poštom poslani reklamni letak predstavništva rabljenih auta. Na letku je pisalo: ULJEPŠAJTE SI ŽIVOT - PRIJEĐITE U OTMJENIJA KOLA. Ne, hvala. Uzeo sam sve tri kuverte i zajedno ih poderao. Iz hladnjaka sam si natočio sok i sjeo za kuhinjski stol. Na stolu je stajala poruka od moje prijateljice: "Izišla sam jesti. Vraćam se u 21.30." Digitalni sat na stolu pokazivao je 21.30. Promatrao sam brojku dok se nije okrenula na 21.31, potom 21.32. Kad mi je dosadilo zuriti u sat, svukao sam odjeću sa sebe, istuširao se i oprao kosu. U kupaonici su stajale četiri vrste šampona za kosu, i tri vrste regeneratora za obnavljanje kose. Svaki put kad bi moja prijateljica otišla u samoposlugu, opskrbila bi se koječime. Zakoračivši u kupaonicu jamačno sam znao da ću naći nešto novo. Nabrojio sam četiri vrste pjene za brijanje i pet vrsta paste za zube. Dobar izbor robe. Završivši s tuširanjem odjenuo sam hlače od trenirke i majicu kratkih rukava. Iščezla je turobnost jednog bizarnog dana. Napokon sam se osjetio osvježeno. U 22.20 ona se vratila natrpana stvarima koje je kupila u samoposluzi. U vrećici su bile tri četke za pranje poda, kutija spajalica i pakiranje sa šest limenki dobro rashlađenog piva. Tako sam se odlučio za još jedno pivo. "Radilo se o ovci", objasnio sam joj. "Nisam li ti rekla?" dodala je. Iz hladnjaka sam izvadio nekoliko kobasica, ispržio ih u tavi i servirao nam ih za večeru. Ja sam pojeo tri a ona dvije. Hladan povjetarac je puhao kroz kuhinjski prozor. Ispričao sam joj što se dogodilo u uredu, potom o vožnji limuzinom, imanju, tajniku nepokolebljivog pogleda, krvnoj cisti i zdepastoj ovci sa zvijezdom na leđima. Nisam prestajao govoriti. Kad sam završio s pričom, bilo je jedanaest sati. Na sve spomenuto ona uopće nije bila iznenađena. Istodobno dok me je slušala čistila je uši, povremeno zijevnuvši. "Onda, kad odlaziš?" "Odlazim?" "Moraš pronaći ovcu, nije li tako?" Pogledao sam u nju, prstenasti otvarač nove limenke piva još mi oko prsta. "Ja nikamo ne idem", rekoh. "Ali, uvalit ćeš se u probleme ako to ne učiniš." "Ništa strašno. Ionako sam planirao napustiti firmu. Uvijek mogu pronaći dovoljno posla da preživim, bez obzira na to tko se ispriječi. Neću im dopustiti da me unište, doista!" Iz kutije je izvadila još jedan štapić s vatom i neko vrijeme se poigravala njime. "Ali to je prilično jednostavno. Moraš jedino pronaći jednu ovcu, nisi li mi tako rekao? Neće ti biti teško." "Nikamo ja ne idem. Hokkaido je mnogo veći no što misliš. A ovaca vjerojatno ima na stotine tisuća. Kako da čovjek pronađe baš tu jednu traženu ovcu? To je nemoguće. Čak iako ovca ima znak zvijezde na leđima." "Onda uzmi u obzir pet tisuća ovaca." "Pet tisuća?"

"Broj ovaca na Hokkaidu. Godine 1947. bilo je 270.000 ovaca na Hokkaidu, ali sada ih ima jedva pet tisuća." "A kako ti to znaš?" "Nakon što si ti otišao, bila sam u knjižnici i provjerila." Duboko sam uzdahnuo. "Ti baš sve znaš, ne?" "Neće biti. Ima puno više svari koje ne znam." Šmrknuo sam a potom otvorio drugo pivo i podijelio ga s njom. "Dakle, na Hokkaidu ima samo pet tisuća ovaca. Prema podacima vlade. Što misliš? Zar ti nije malo lakše?" "Sve je to isto", rekoh. "Pet tisuća ili 270.000, nema neke velike razlike. Problem je pronaći jednu jedinu ovcu na tom nepreglednom teritoriju. Povrh svega, mi nemamo nikakav trag kojim bismo krenuli." "Nije istina da nemamo nikakav trag. Prvo, tu je fotografija, a i tvoj prijatelj je tamo, nije li tako? Na jedan ili drugi način, ti si prinuđen nešto pronaći." "Kao tragovi, oba su očajno nejasni. Krajolik s fotografije je sasvim običan, a na Štakorovom se pismu uopće ne razaznaje poštanski žig." Ispila je svoje pivo. I ja svoje. "Zar ti ovce nisu drage?" upitala je. "Naravno da su mi drage." Ponovno sam se počeo osjećati zbunjenim. "Osim toga", nastavio sam, "već sam odlučio da nikamo ne idem." Želio sam zvučati uvjerljivo, ali moje riječi nisu tako zvučale. "Jesi li za kavu?" "Dobra ideja", složih se. Uklonila je pivske limenke i čaše i pristavila lončić s vodom. Dok je čekala da voda provrije, u drugoj sobi je slušala kasetu. Johnnv Rivers je pjevao Midnight special, potom Roll Over Beethoven. Onda Secret Agent Man. Kad je voda provrila napravila je kavu, pjevajući uz ritam pjesme Johnny B. Goode. Za to vrijeme ja sam čitao večernje novosti. Ljupka kućna scena. Da nije bilo te ovce, mogao sam biti jako sretan. Dok se kaseta vrtjela, ispili smo naše kave i pojeli nekoliko krekera, ne razgovarajući. Ja sam se posvetio čitanju novina. Kad sam ih završio čitati, opet sam iznova počeo. Ovdje državni udar, ondje filmski glumac na umoru, tamo mačka koja izvodi trikove – ništa što bi zaokupilo moju pažnju. Ali to nije smetalo Johnnvju Riversu, koji je i dalje pjevao. Kad je kaseta završila, preklopio sam novine i zagledao se u nju. "Nije mi jasno. Vjerojatno si u pravu kad kažeš da je bolje pokušati nego stajati prekriženih ruku. Čak i ako ne urodi plodom, barem ću si moći reći da sam se trudio pronaći tu ovcu. Osim toga, ne volim kad mi se naređuje, prijeti ili me se sili na nešto." "Kako god uzmeš, svakomu se naređuje, prijeti ili ga se prisiljava na nešto. Teško da se čemu boljemu možemo nadati." "Možda možemo", rekao sam, nakon kraće stanke. Ona mi nije odgovorila i opet je počela čistiti uši. Tu i tamo bih između dugih pramenova kose ugledao njezine putene usne resice. "Sad je baš lijepo na Hokkaidu. Nema mnogo turista a vrijeme je ugodno. Što je još važnije, ovce će biti vani na ispaši. Idealno je doba godine." "Bit će da je tako." "Ako", počela je, i zagrizla u posljednji kreker, "ako bi me htio povesti sa sobom, sigurno bih ti bila od pomoći." "Zbog čega te toliko privlači potraga za tom ovcom?" "Jer bih je i sama voljela vidjeti." "Ali, zar trebam polomiti vrat tražeći tu jednu ovcu? A povrh svega i tebe uvući u ovu zbrku?" "Baš me briga. Tvoja zbrka je i moja zbrka", rekla je, ljupko se osmjehnuvši. "Drag si mi." "Hvala."

"To je sve što imaš za reći?" Odgurnuo sam novine do ruba stola. Vjetrić što je puhao kroz otvoreni prozor raspršio je dim moje cigarete. "Iskreno govoreći, u čitavoj toj stvari ima nešto što mi se ne sviđa. Negdje se krije neka caka." "Na primjer?" "Na primjer, sve odreda", rekoh. "Cijela stvar je sasvim blesava, a sve je ipak mučno jasno, i svi dijelovi slike savršeno se uklapaju. Uopće nemam dobar predosjećaj." Zastala je za tren, podignula gumenu vrpcu sa stola i počela se igrati njome. "Nije li taj tvoj prijatelj već do guše u problemima? Da nije tako, zašto bi se toliko trudio da ti pošalje tu fotografiju?" Doskočila mi je. Sve sam karte podastro na stol, a ona je svaku potukla. Sasvim me je prozrela. "Zbilja mislim da to trebamo obaviti. Pronaći ćemo tu ovcu, vidjet ćeš", rekla je, smiješeći se. Završila je sa svojim ritualnim čišćenjem ušiju i upotrebljene štapiće s vatom zavila u ubrus da sve skupa baci. Tada je uzela gumicu i skupila kosu iza ušiju. "Idemo u krevet", rekla je.

22. Nedjeljni popodnevni izlet Probudio sam se u devet ujutro u praznom krevetu. Nije bilo poruke. Jedino njezin rupčić i donje rublje što se sušilo kraj umivaonika. Vjerojatno je otišla doručkovati, nagađao sam, a potom produžila u svoj stan. Iz hladnjaka sam izvadio sok od naranče i u toster ubacio tri dana star kruh. Imao je okus zidne žbuke. Kroz kuhinjski prozor sam mogao vidjeti susjedov oleandar. Negdje u daljini netko je vježbao klavir. Zvučao je kao vožnja dizalom. Na telefonskom stupu, tri punašna goluba sumanuto su gugutali. Mora biti da im je određena stvar bila na umu kad su toliko gugutali, a možda su ih žuljevi tiskali, vrag bi ga znao? Ali, u očima goluba, vjerojatno sam ja izgledao sumanuto. Dok sam gutao drugu krišku tosta golubi su odlepršali, ostavivši mi jedino telefonski stup i oleandar. Bilo je nedjeljno jutro. U tjednom prilogu novina objavljena je i kolor fotografija konja koji preskače živicu. Zajahavši konja, jedan blijedoputi jahač s crnom džokejskom kapom zlurado je zurio prema sljedećoj stranici na kojoj se isticao detaljan prilog kako treba a kako ne treba postupati u uzgoju orhideja. Postojale su stotine varijeteta orhideja i svaka je imala svoju povijest. Poznato je da je u carskim obiteljima bilo i smrtnih slučajeva zbog orhideja. Orhideje su oduvijek okružene atmosferom fatalnog. Članak se oduljio. Primjenjivi na sve stvari, filozofija i sudbina. Sada kad sam se odlučio krenuti u potragu za tom ovcom, izgarao sam od želje i nisam mogao dočekati polazak. Nisam se tako osjećao još otkako sam napunio dvadeset godina. Odložio sam posuđe u sudoper, nahranio mačka, potom nazvao telefonski broj čovjeka u crnom odijelu. Nakon što je telefon šest puta zazvonio, javio se. "Nadam se da vas nisam probudio", ispričao sam se. "Ni slučajno. Ja ustajem prilično rano", odgovorio je čovjek. "O čemu se radi?" "Koje novine čitate?" "Njih osam, nacionalne i lokalne. Ali lokalne nam ne stižu prije večeri." "I sve ih čitate?" "To je dio moga posla", čovjek mi je strpljivo objasnio. "A što onda?" "Čitate li i tjedne priloge?" "Da, kad je to nužno", rekao je. "Jeste li vidjeli fotografiju konja u Tom i tom tjednom prilogu?"

"Jesam, vidio sam tu fotografiju konja", kazao je čovjek. "Ne čini li vam se da konj i jahač izgledaju kao da razmišljaju o dvije sasvim različite stvari?" Tajac s one strane telefonske veze uspio se probiti do moje kuhinje. Nije se čulo čak ni disanje. Bio je to tajac od kojeg vas uši zabole. "Zbog toga ste me nazvali?" upitao je čovjek. "Obično ćaskanje. Nadam se da nemate ništa protiv malog razgovora o aktualnostima?" "Imamo mi druge aktualnosti o kojima možemo razgovarati. Na primjer, ovca." Pročistio je grlo. "Morat ćete me ispričati, ali ja nemam toliko slobodnog vremena kao vi. Možete li jednostavno prijeći na ono što vas zanima?" "To je problem", rekoh. "Jednostavno rečeno, razmišljam o tome da sutra počnem potragu za tom ovcom. Mozgao sam o tome prilično, ali na koncu sam se ipak odlučio. Ali, ja to mogu učiniti samo na svoj način. Kada govorim, govorit ću kako mi se sviđa. Hoću reći, imam pravo ćaskati ako mi se tako sviđa. Ne sviđa mi se da svaki moj potez netko prati a isto tako ne volim da mi nepoznati ljudi zapovijedaju. Eto, rekao sam što sam imao za reći." "Vi očito ne znate u kakvoj ste poziciji." "Kao što ni vi ne znate. Čujte me, razmišljao sam o tome sinoć. I zgrozio sam se. Zašto bih se trebao osjećati ugroženim? Ni zbog čega. Raskinuo sam sa svojom ženom, danas imam namjeru napustiti posao, stan u kojem živim je unajmljen a nemam vrijednog namještaja zbog kojeg bih se brinuo. Što se tiče imovine, imam možda dva milijuna jena na štednom računu, polovni auto i starog mačka koji već godinama preživljava. Sva moja odjeća je demodirana a ploče zastarjele. Nisam si uspio stvoriti ime ni društveni ugled, nisam privlačan a ni osobito darovit. Nisam više mlad i uvijek govorim glupe stvari zbog kojih se kasnije kajem. Ukratko, da upotrijebim vaše riječi, ja sam sasvim prosječna osoba. Što imam za izgubiti? Ako vi to znate, kažite mi, što to mogu izgubiti?" Zavladala je kratkotrajna tišina. Za to vrijeme sam otrgnuo komad konca što je visio s dugmeta na košulji i kemijskom olovkom nacrtao trinaest zvijezda u notesu. "Svatko ima nešto što ne želi izgubiti", počeo je čovjek. "I vi također. A mi smo profesionalci u otkrivanju tih posebnih stvari. Ljudska bića silom prilika moraju imati neku dodirnu točku između svojih želja i svojeg ponosa. Kao što svi predmeti moraju imati težište gravitacije. To je ono nešto što mi možemo točno odrediti. Jedino kad to izgube, ljudi shvate da je uopće postojalo." Stanka. "Ali suviše se istrčavam. Ostavimo to za kasnije. Što se sadašnjosti tiče, nije točno da nemam sluha za vaše riječi. Imat ću obzira prma vašim zahtjevima. Postupajte kako vas je volja. Jedan mjesec, je li vam jasno?" "Sasvim jasno", rekoh. "Kad je tako, budite pozdravljeni", kazao je čovjek. Potom je spustio telefonsku slušalicu. Zvuk spuštene telefonske slušalice izazvao je neugodan dojam. Da bih otupio taj osjećaj, izveo sam trideset sklekova i dvadeset trbušnjaka, oprao tanjure, od tri dana. Gotovo sam se opet osjećao dobro. Ipak je ugodna rujanska nedjelja. Ljeto je već prešlo u uspomenu koje sam se jedva mogao sjetiti. Odjenuo sam čistu košulju, levisice bez starih mrlja od kečapa, i odgovarajuće čarape. Počešljao sam kosu. Ali nisam uspio prizvati onaj uzbudljivi osjećaj nedjeljnog jutra kakav sam imao kao sedamnaestogodišnjak. Pa što se to promijenilo? Valjda broj mojih godina. Potom sam s kućnog parkirališta izvezao svoj jedva vozni Volkswagen, odvezao se do supermarketa gdje sam kupio desetak konzervi mačje hrane, vrećicu higijenskog pijeska za mačke, putni pribor za brijanje i nekoliko komada donjeg rublja. U baru sam sjeo za šank i pojeo uštipak s cimetom za kojim sam ispio bljutavu kavu. Zid uz šank bio je prekriven golemim zrcalom u kojem sam mogao promatrati gotovo čitavu svoju figuru. Sjedio sam tako i zurio u svoje lice i dopola pojeden uštipak u ruci. Počeo sam se pitati kako li me drugi ljudi vide! Naravno, to nisam mogao znati. Dovršio sam uštipak i otišao. Pokraj željezničkog kolodvora nalazila se i putnička agencija u kojoj sam kupio dvije avionske karte za let za Sapporo idućeg dana. Tada sam otišao u kolodvorski prolaz s dućanima, gdje sam kupio platnenu torbu za preko ramena i kišni šešir. Svaki put sam iz snopa u džepu izvadio novu novčanicu od deset tisuća jena. Bez obzira koliko novca

upotrijebio, smotak se nije smanjivao. Jedino sam ja pokazivao znakove umora. U svijetu postoji i takva vrsta novca. Ljutite se na sebe kad ga imate, bijedno se osjećate kad ga trošite a kad ga potrošite, ljutite se na sebe. A kad se ljutite na sebe, spremni ste za trošenje novca. Osim kad ga više nema. Kao ni nade. Sjeo sam na klupu pred kolodvorom i popušio dvije cigarete, i odlučio ne razmišljati više o novcu. U nedjeljno jutro trg pred kolodvorom vrvio je obiteljima i mladim parovima. Razmišljajući o raznim stvarima, pomislio sam na primjedbu svoje bivše žene prilikom našeg rastanka da smo možda trebali imati djecu. Naravno, u mojim godinama ne bi bilo nerazumno imati djecu, ali ja otac? Blagi Bože. Koje bi to dijete željelo za oca nekoga kao što sam ja? Popušio sam još jednu cigaretu prije no što sam se počeo tiskati kroz gomilu, objema rukama obujmivši vrećicu s kupljenom robom probijajući se do parkirališta supermarketa. Čekajući na servisiranje auta svratio sam u knjižaru i kupio tri džepne knjige. Tako su otišle još dvije novčanice od deset tisuća jena. Džepovi su mi bili puni sitnog novca. Vrativši se u stan, sav sitniš sam istresao u staklenu zdjelu i pljusnuo se hladnom vodom po licu. Prošla je čitava vječnost otkako sam ustao, ali kad sam pogledao na sat, još nije bilo prošlo podne. U tri poslijepodne moja se prijateljica vratila. Na sebi je imala kariranu košulju, hlače boje senfa i napadno crne naočale za sunce. Preko ramena je prebacila veliku platnenu torbu nalik na moju. "Došla sam spakirana i spremna za polazak", rekla je tapšući nabreklu torbu. "Hoće li put potrajati?" "Ne bi me začudilo." Ispružila se na kauču pokraj prozora, zagledala u strop ne skinuvši naočale za sunce i popušila mirišljavu cigaretu. Donio sam joj pepeljaru i sjeo kraj nje. Pogladio sam je po kosi. Pojavio se mačak i skočio na kauč, očešavši se bradom i prednjim šapama o njezine gležnjeve. Nakon što je povukla nekoliko dimova, dopola popušenu cigaretu premjestila je u moja usta. "Veseliš se što ideš na put?" upitao sam je. "Aha, baš se veselim. Pogotovo što idem s tobom." "Znaš, ako ne pronađemo tu ovcu, nećemo se imati kamo vratiti. Može se dogoditi da do kraja života budemo prisiljeni putovati." "Kao tvoj prijatelj?" "Moguće. Na izvjestan način, svi smo u istom čamcu. Jedina je razlika ta što on bježi prema vlastitom izboru, a ja sam na to prisiljen." Zgnječio sam cigaretu u pepeljari. Mačak je podignuo glavu i zijevnuo, a potom se vratio u stari položaj. "Jesi li završio s pakiranjem?" upitala je. "Nisam još ni počeo. Ali nemam puno toga za spakirati. Nekoliko komada odjeće, sapun, ručnik. Zbilja ti neće trebati tolike stvari. Ako ti što zatreba, možemo tamo kupiti. Imamo više nego dovoljno novca." "Ovako mi se sviđa", rekla je, opet uz onaj svoj ljupki osmijeh. "Nemam dojam da putujem, osim ako ne teglim veliku torbu." "Mora biti da se šališ..." Prodoran krik neke ptice razlijegao se kroz otvoren prozor, krik kakav nikad prije nisam čuo. Nova ptica, novo godišnje doba. Zraka poslijepodnevnog sunca obasjala je njezin obraz. Opušteno sam promatrao bijeli oblak kako putuje s jednog na drugi kraj prozora. Ostali smo tako jako dugo. "Nešto nije u redu?" upitala je. "Ne znam kako da ti to objasnim, ali ja često nisam svjestan toga da su ovdje i sada zbilja ovdje i sada. Ili da sam ja zbilja ja. Jednostavno toga nisam svjestan. Oduvijek je tako. Tek mi se mnogo kasnije stvari poslože u glavi. Deset zadnjih godina je tako." "Deset godina?" "Tome nema kraja. Stalno je tako." Nasmijala se podignuvši mačka i spustivši ga na pod. "Hoćemo li?" Vodili smo ljubav na kauču. Komad stilskog namještaja koji sam kupio u staretinarnici. Prislonite lice uza nj i

osjetite vonj povijesti. Njezino gipko tijelo savršeno se stapalo s tim mirisom. Podatno i toplo poput nejasne uspomene. Prstima sam sklonio njezinu kosu za zatiljak i poljubio je u uho. Zemlja se zatresla. Tog trenutka vrijeme je zatreperilo poput smirujućeg lahora. Otkopčao sam svu dugmad na njezinoj košulji i istodobno dok sam opipavao njezine grudi, gledao sam njezino tijelo. "Sada zbilja osjećam da sam živa", rekla je. "Ti?" "Aha, moje tijelo, cijela ja." "Baš mi je drago", rekoh. "I ja sam živnuo." Kakva zadivljujuća tišina, pomislio sam. Niotkuda ni najslabijeg zvuka. Svi su, osim nas dvoje, vjerojatno otišli kojekuda proslaviti prvu jesenju nedjelju. "Znaš, baš mi je lijepo", prošaptala je. "Aha." "Osjećam se kao da smo na izletu, baš je lijepo." "Na izletu?" "Aha." Objema rukama sam je obujmio oko slabina i čvrsto je privio. Bradom sam se probio između njezinih šišaka i ponovno je poljubio u uho. "Bilo je dugih deset godina za tebe?" upitala je, prošaptavši uz moje uho. "Jako dugo", rekoh. "Jako, jako dugo. I za sve to vrijeme nisam se uspio riješiti toga." Pomaknula je glavu s naslona za ruke na kauču i osmjehnula se. Osmijeh koji sam još prije negdje vidio, ali nikako nisam mogao odrediti komu je pripadao. Kad su razodjenute, žene imaju zapanjujuću sličnost. Uvijek me obara s nogu. "Krenimo u potragu za ovcom", rekla je, zatvorenih očiju. "Jednom kad počnemo tražiti tu ovcu, stvari će se same početi odvijati." Zagledao sam se u njezino lice a potom u oba uha. Nježno rumenilo poslijepodneva obasjalo je njezino tijelo kao na kakvoj staroj slici mrtve prirode.

23. Ograničeno ali uporno razmišljanje U šest poslijepodne ona se odjenula, počešljala kosu, oprala zube i poprskala se kolonjskom vodom. Ja sam sjedio na kauču i čitao Avanture Sherlocka Holmesa. Priča je počinjala: "Moj kolega Watson u svome je razmišljanju prilično ograničen, ali posjeduje izvanrednu upornost." Sasvim dobra uvodna rečenica. "Noćas ću se zadržati dokasna, ne čekaj me", rekla je. "Posao?" "Bojim se da je tako. Danas sam trebala imati slobodan dan, ali došlo je do promjene. Forsiraju me jer od sutra sam na odmoru." Izišla je ali se hitro vratila. "Reci mi, što si odlučio učiniti s mačkom dok smo odsutni? " "Jao, sasvim sam zaboravio. Ali, ne brini se, sredit ću ja to." Iznio sam mlijeko i krekere od sira za mačka. Zubi su mu bili toliko slabi, da se namučio s krekerima od sira. U hladnjaku nisam našao ništa što bi mi izgledalo dovoljno primamljivo pa sam otvorio pivo i upalio televizor. Na vijestima nije bilo ništa zanimljivo. Nedjeljom predvečer gotovo redovito emitiraju neku zabavnu emisiju o životinjama ili cirkusu. Odgledao sam program s žirafama, slonovima i pandama a onda ugasio televizor i telefonirao. "Radi se mojem mačku", priopćio sam čovjeku u crnom odijelu. "Vašem mačku?" "Da, imam mačka." "Pa?" "Ako ga ne uspijem nekomu ostaviti, ne mogu putovati." "U vašoj blizini postoji bezbroj psećih i mačjih prihvatilišta." "On je star i boležljiv. Mjesec dana u kavezu zasigurno bi ga dokrajčilo."

Mogao sam čuti lupkanje noktiju po stolu. "Pa?" "Želio bih da se vi pobrinete za njega. Imate veliki vrt, zasigurno se možete pobrinuti za jednog mačka." "To ne dolazi u obzir. Vođa mrzi mačke, a vrt privlači ptice. Jedna mačka i ptice će se razbježati." "Vođa je u nesvjesnom stanju, a mačak nema snage juriti za pticama." "Ako je tako, onda u redu. Poslat ću vozača po mačka, sutra u deset ujutro." "A ja ću nabaviti hranu i higijenski pijesak. On jede hranu samo jedne tvornice pa ako slučajno ostanete bez nje, molim vas kupite istu marku." "Molio bih vas da te detalje izložite vozaču. Ja sam vam već napomenuo da sam jako zauzet." "Volio bih biti u vezi samo s jednom osobom. Tada je jasno na komu leži odgovornost." "Odgovornost?" "Recimo da mačak ugine dok sam ja na putu. Od mene nećete saznati ništa, čak i da pronađem ovcu." "Hmm", promrmljao je čovjek. "Prilično pošteno. Niste sasvim u pravu, ali kao amater ste prilično dobri. Zapisat ću vaše direktive, molim vas, govorite sporo." "Ne hranite ga masnim mesom. On sve povrati. Zubi su mu slabi, zato bez tvrde hrane. Naviknuo je da ujutro dobije mlijeko i konzervu mačje hrane, uvečer malo sušene ribe ili mesa ili kreker od sira. Higijenski pijesak mu mijenjajte svakodnevno. Ne sviđa mu se kad je prljavo. Često ima proljeve, ali ako poslije dva dana ne prestanu, veterinar će mu morati dati neke lijekove." Otišavši toliko daleko, napeto sam osluškivao šum kemijske olovke po papiru što je dopirao s druge strane linije. "Pojavile su mu se gnjide u ušima", nastavio sam, "pa mu jednom na dan očistite uši štapićem s vatom i malo maslinovog ulja. To mu se nikako ne sviđa i otima se pa pripazite da mu ne ozlijedite usne bubnjiće. Ako se bojite da bi mogao izgrepsti namještaj, podrežite mu nokte jednom tjedno. Najobičnija grickalica za nokte sasvim odgovara. Siguran sam da nema buhe, ali nije zgorega da ga s vremena na vrijeme okupate šamponom protiv buha. U bilo kojem dućanu za kućne ljubimce možete nabaviti šampon protiv buha. Nakon kupanja ga posušite ručnikom i dobro očetkajte, a na koncu ga još malo osušite fenom za kosu. Inače će se prehladiti." Čula se škripa olovke po papiru. "Još nešto?" "To bi bilo sve." Čovjek je ponovno pročitao sve što je zapisao u svoj notes. Odlično vođene bilješke. "Je li to sve?" "Sasvim fino." "Budite pozdravljeni", kazao je čovjek. I spustio slušalicu. Vani je već pao mrak. U džep sam stavio nešto novca, cigarete i upaljač, obuo tenisice i izašao. U obližnjem bircuzu popio sam pivo dok sam slušao najnoviju ploču braće Johnson. Pileći odrezak sam pojeo slušajući ploču Billa Withersa. Kavu sam ispio uz Star wars Mavnarda Fergusona. Nakon svega, osjećao sam se kao da uopće nisam jeo. Konobar je odnio praznu šalicu od kave a ja sam ubacio tri kovanice od po deset jena u ružičasti javni telefon i pozvao svog partnera. Javio se njegov najstariji sin, koji je išao u srednju školu. "Dobar dan", pozdravio sam ga. "Dobra večer", ispravio me. Pogledao sam u sat. Naravno, imao je pravo. Nakon nekog vremena moj partner se javio na telefon. "Kako je prošlo?" upitao je. "Možemo li sada razgovarati? Da te nisam prekinuo usred jela?" "Upravo večeramo, ali nema veze. Ionako nije neka posebna večera, a i tvoja priča mora biti zanimljiva." Spomenuo sam mu detalje razgovora s čovjekom u crnom odijelu. Potom sam mu ispričao o golemoj limuzini i umirućem Vođi. Nisam spominjao ovcu. Ne bi povjerovao u

priču, a ionako je sve već bilo dugo i zamršeno. Naravno, to je stvari učinilo još zbrkanijima. "Ne uspijevam te pratiti", kazao je moj partner. "Znaš, sve ovo je jako povjerljivo. Ako iziđe u javnost, moglo bi ti stvoriti puno problema. Hoću reći, tebi i tvojoj obitelji..." Izgubio sam slijed misli, pa sam mu predočio njegov otmjeni stan s četiri spavaće sobe, njegovu suprugu s visokim krvnim tlakom, njegova dva bezobrazna sina. "Hoću reći, tako stvari stoje." "Shvaćam." "U svakom slučaju, već sutra moram na put. Po svoj prilici, dug put. Mjesec dana, dva mjeseca, možda i tri, nisam siguran. Možda se nikad više ne vratim u Tokio." "Hej..." "Zato želim da ti preuzmeš brigu o kompaniji. Ja se povlačim. Ne želim ti stvoriti bilo kakve probleme. Moj posao je ionako već gotov, a za sve poslovne pothvate, ti si najzaslužniji. Ja sam samo pomagao u svemu." "Ali potreban si mi da se brineš o svim detaljima." "Zgusni borbenu crtu i vrati se na staro. Odgodi sve reklamne i uredničke poslove. Obnovi ured za prevođenje. Kao što si i sam govorio. Zadrži samo jednu tajnicu i oslobodi se svih honorarnih suradnika. Više ti nisu potrebni. Nitko se neće žaliti ako im isplatiš dvomjesečnu otpremninu. Što se tiče prostorija, možeš se preseliti u manju zgradu. Dakako, prihodi će pasti ali isto tako i izdaci. Kad odbiješ moj dio, tvoj će se povećati, tako da zapravo nećeš biti na gubitku. Nećeš se više morati brinuti izrabljuješ li svoje uposlenike, a i s porezima će ići lakše. Bit će idealno za tebe." "Ne vrijedi", kazao je, nakon nekoliko trenutaka šutnje. "Neće upaliti, znam da neće upaliti." "Sve će biti u redu, uvjeravam te. Sve sam to prošao zajedno s tobom, znam da neće biti problema." "Prošlo je dobro zato što smo zajedno bili u tome", kazao je. "Od svega što sam ja sam pokušavao, nikad ništa nije uspjelo." "Poslušaj me. Ne govorim ti da proširiš posao. Savjetujem ti da ga smanjiš i učvrstiš. Posao s prijevodima kojima smo se bavili prije procvata masovne proizvodnje. Ti i jedna tajnica, i možda pet-šest honoraraca koje možeš uzeti kao vanjske suradnike. Nema razloga da ti ne ide dobro." Začuo se škljocaj kad je posljednja kovanica upala u automat. Ubacio sam još tri kovanice. "Ja nisam ti", kazao je moj partner. "Ti si sposoban tjerati po svome. Ja nisam takav tip. Ništa mi ne uspijeva ako nisam s nekim komu se mogu požaliti ili iznijeti svoje ideje." Stavio sam ruku na telefonsku slušalicu i uzdahnuo. Iste priče diljem svijeta. Budale i gnjavatori koji optužuju jedni druge. "Halo? Halo?" kazao je moj partner. "Čujem te", rekoh. S druge strane linije mogao sam čuti njegovo dvoje djece kako se svađaju koji će televizijski kanal gledati. "Pomisli na svoju djecu", rekoh. Možda nije bilo sasvim pošteno, ali nisam imao izbora. "Ne možeš si priuštiti da cmizdriš. Ako se povučeš, tek onda si nagrabusio. Ako si se želio boriti protiv svijeta, nisi trebao imati djecu. Uspravi se, sredi posao, prestani piti." Tajac s druge strane linije je potrajao. Konobarica mi je donijela pepeljaru. Rukom sam joj pokazao da mi donese još jedno pivo. "Satjerao si me u škripac", kazao je. "Dat ću sve od sebe. Nisam uvjeren da će sve teći kako treba, ali..." Natočio sam pivo u čašu i otpio gutljaj. "Ići će ti dobro. Sjeti se kako je bilo prije šest godina. Nismo imali ni novac ni veze, pa ipak smo uspjeli, nije li tako?" rekoh. "Ponavljam ti, nemaš pojma koliko sam se sigurno osjećao samo zato što smo zajedno počeli", kazao je moj partner. "Nazvat ću te opet." "Aha." "Hvala na svemu. Bilo je sjajno šljakati s tobom, sve ove godine", rekoh. "Jednom kad završiš ono što moraš učiniti i vratiš se u Tokio, volio bih da opet

zajedno radimo." "Svakako." Spustio sam slušalicu. I on i ja znali smo za vjerojatnost moga povratka na posao. Radite zajedno šest godina i barem toliko ćete znati. Odnio sam pivo do svog stola. S poslom na koji više nisam morao misliti, baš mi je laknulo. Polako ali sigurno pojednostavnjivao sam stvari. Ostao sam bez rodnog grada, potratio godine odrastanja, ostao bez žene, za tri mjeseca izgubit ću i dvadesete i ući u tridesetu. Što li će ostati od mene kad napunim šezdesetu, nisam mogao ni zamisliti. O takvim stvarima se i ne razmišlja. Nisam mogao reći niti što će se dogoditi u idućih mjesec dana. Otišao sam kući i uvukao se u krevet s Avanturama Sherlocka Holmesa. U jedanaest sam ugasi svjetlo i ubrzo zaspao. Do jutra se nijednom nisam probudio.

24. Poglavlje o Sušcu U deset ujutro, ta smiješna podmornica od automobila čekala je pred mojom zgradom. S mojeg prozora na drugom katu limuzina je prije nalikovala na neki izokrenuti metalni rezač za kolače nego na podmornicu. Mogli ste izrezati golemi kolač kojim bi se tri stotine djece hranilo dva tjedna. Ja i ona smo sjedili na prozorskoj klupčici i gledali dolje u auto. Nebo bijaše zapanjujuće vedro. Nebo iz predratnog ekspresionističkog filma. Bez ijednog jedinog oblačka, nalik na golemo oko odsječene vjede. Helikopter koji je visoko i u daljini nekamo letio, izgledao je majušno. Dobro sam zatvorio sve prozore, isključio hladnjak i provjerio plinski štednjak. Posteljina pospremljena, preko kreveta prostrt prekrivač, pepeljare oprane i besmislen broj medicinskih preparata posložen kraj lavaboa. Najamnina plaćena dva mjeseca unaprijed, novine otkazane. Na pragu vrata okrenuo sam se i pogledao u beživotni stan. Na trenutak sam pomislio o četiri godine bračnog života koje sam proveo u njemu, i djeci koju moja žena i ja nismo imali. Vrata dizala su se otvorila i ona me je pozvala. Ja sam zatvorio čelična vrata. Šofer je suhom krpom revno glancao vjetrobran dok je čekao na nas. Auto, bez i najmanje ogrebotine, svjetlucao je na suncu, blještavim, nezemaljskim sjajem. Čovjek je imao dojam da bi se opekao i na najslabiji dodir rukom. "Dobro jutro", poželio nam je šofer. Isti, duboko religiozni vozač od prije dva dana. "Dobro jutro", uzvratio sam ja. "Dobro jutro", dodala je moja prijateljica. Ona je držala mačka. Ja sam nosio mačju hranu i higijenski pijesak. "Vrijeme je kao izmišljeno, nije li?" kazao je šofer, gledajući u nebo. "Baš je - kako da to kažem? - kristalno jasno." Kimnuo sam glavom. "Kad je ovako jasno, mora biti da Božje poruke do svih stižu vrlo lako", kazao sam. "Ni slučajno", kazao je šofer osmjehujući se. "Poruke već postoje u svima nama, u svemu. U cvijeću, u kamenju, u oblacima..." "I u autima?" "I u autima." "Ali auti se proizvode u tvornicama." Tipično ja. "Tko god da ih proizvodi, Božja volja je ugrađena u njih." "Kao i u usnim ušima?" Njezin doprinos. "I u samom zraku", ispravio je šofer. "Onda se može pretpostaviti da auti koji se proizvode u Saudijskoj Arabiji imaju Alaha u sebi."

"U Saudijskoj Arabiji ne proizvode aute." "Zbilja?" ponovno ja. "Zbilja." "A što je s autima koji se u Sjedinjenim Državama proizvode za izvoz u Saudijsku Arabiju? Čiji bog je u njima?" zanimalo je moju prijateljicu. Teško pitanje. "Hajde da mu sada objasnimo za mačka", dobacio sam šoferu riječi spasa. "Zgodan mali kavalir, eh?" kazao je šofer, također odahnuvši. Mačak je bio sve samo ne zgodan kavalir. Prije bi se moglo reći da je bio pri dnu ljestvice, krzno mu se olinjalo poput starog, izlizanog tepiha, vrh repa mu povijen pod kutom od šezdeset stupnjeva, zubi požutjeli, iz desnog oka curio mu je gnoj od ozljede od prije tri godine pa je na to oko sada jedva vidio. Nisam siguran da je mogao razlikovati tenisicu od krumpira. Jastučići na šapama mu se smežurali i potklobučili, uši su mu vrvjele usnim gnjidama, a od starosti je prdio barem dvadesetak puta na dan. Bio je ljubak mlad mačak kad ga je moja bivša žena pronašla jednog dana u parku ispod klupe i donijela kući, ali u nekoliko zadnjih godina naglo je popustio. Poput kugle što se približava rupi u koju mora upasti. Nije imao ime. Nisam bio siguran je li to što nema ime pridonijelo ili nije mačkovoj tragediji. "Mac-mac", kazao je šofer, ne usudivši se ispružiti ruku. "Kako se zove?" "Nema imena." "Pa kako ga onda zovete?" "Ne zovem ga", rekoh. "Jednostavno ga imam." "Ali on nije nepokretna stvar. Pokreće se prema vlastitoj volji, ne? Zbilja je čudno da stvorenje koje pokreće vlastita volja nema ime." "I sleđevi plivaju uokolo vođeni vlastitom voljom ali im nitko ne nadijeva imena." "Prije svega, ne postoji emocionalna veza između sleđeva i ljudi, a osim toga, ne bi znali svoje ime sve i da im ga netko nadjene." "Sto znači da životinje koje se pokreću po vlastitoj volji i osjećaje dijele s ljudima a posjeduju vid i sluh zaslužuju svoja imena?" "Vidite, shvatili ste", šofer je nekoliko puta zadovoljno kimnuo glavom. "Što mislite, kako bi bilo da ja tom malom stvoru dam ime?" "Uopće se nemojte truditi. Na koje ime ste pomislili?" "Recimo 'Sušac'? Hoću reći, ipak ste ga tretirali kao dimljenog sleđa?" "Nije loše", rekoh. "Vidite?", rekao je šofer. "Što ti misliš?" upitao sam prijateljicu. "Nije loše", odgovorila je. "Kao da prisustvujemo stvaranju neba i zemlje." "Neka bude Sušac", rekoh. "Dođi 'vamo, Sušac", rekao je šofer i podignuo mačka. Mačak se uplašio, ugrizao šofera za palac i prdnuo. Šofer nas je dovezao do zračne luke. Mačak se smirio na prednjem sjedištu pokraj vozača. Prdeći s vremena na vrijeme. Šofer je svako malo otvarao prozor, po tome smo znali. Ja sam u međuvremenu šoferu dao upute o mačku. Kako da mu čisti uši, koji dućani prodaju dezodoranse za higijenski pijesak, kolike porcije hrane da mu daje i slične stvari. "Ne brinite se", rekao je šofer. "Ja ću se dobro brinuti o njemu. Na koncu, ja sam mu kum." Ceste su bile iznenađujuće prazne. Naše vozilo je jurilo prema zračnoj luci poput lososa što se probija uzvodno da bi se mrijestio. "Zašto brodovi imaju imena a avioni nemaju?" upitao sam šofera. "Zašto smo let broj 971 ili let broj 326 a ne Zvončić ili Tratinocat ?

"Vjerojatno zato što ima više aviona nego brodova. Masovna proizvodnja." "Nisam uvjeren da je tako. Danas se i dio brodova jednako masovno proizvodi, a svojom brojnošću vjerojatno nadmašuju avione." "Da, ali...", rekao je šofer, a potom zastao nekoliko sekunda. "Ozbiljno govoreći, nitko normalan neće dati ime baš svakom autobusu gradskog prijevoza." "Mislim da bi bilo divno kad bi svaki autobus gradskog prijevoza imao svoje ime", rekla je moja prijateljica. "Ne bi li se tada putnici rukovodili imenima autobusa kojim se žele voziti? Da bi se prevezli od postaje Shinjuku do postaje Sendagaya, vozili bi se Antilopom a ne Mazgom." "Što ti misliš?" upitao sam prijateljicu. "Dvaput bih promislila želim li se voziti Mazgom", rekla je ona. "Ali, jeste li pomislili na jadnog vozača Mazge? " prigovorio je šofer u ime svih vozača. "Ne treba kriviti vozača Mazge." "Dobro rečeno", složio sam se. "Možda", reče ona, "ali ja bih se ipak radije vozila Antilopom." "Eto, o tome se radi", kazao je šofer. "Upravo tako bi se dogodilo. Imena koja nose brodovi u upotrebi su još od prije masovne proizvodnje. Zapravo, sve se svodi na isto, baš kao i davanje imena konjima. Tako se s avionima postupa isto kao i s konjima kad im se daje ime. Tako imamo Špirit of St. Louis i Enola Gay. Svjedoci smo potpunog razvoja svjesne identifikacije." "Što znači da o životu sada govorimo kao o osnovnoj predožbi?" "Točno tako." "I da je svrha kao takva tek od drugorazredne važnosti u bilo kakvom imenovanju." "Točno tako. Ako je u pitanju svrha, brojke su sasvim dovoljne. Najbolji dokaz vam je postupak prema Židovima u Auschwitzu." "Daleko smo otišli", rekoh. "Ograničimo se na to da je bit imenovanja zapravo čin svjesne identifikacije sa živim stvorenjima. Zašto onda željeznički kolodvori, parkovi i stadioni imaju svoja imena kad nisu živa bića?" "Zašto? Zato što bi zavladao kaos da željezničke postaje nemaju imena." "Ne, mi ne razgovaramo o promišljenom, svrsishodnom činu. Volio bih da mi to objasnite u načelu." Šofer se ozbiljno zamislio. Nije primijetio da se svjetlo na semaforu promijenilo u zeleno. Kombi iza nas zatrubio je u ritmu melodije iz filma Sedam veličanstvenih. "Zato što su nezamjenjive, pretpostavljam. Na primjer, postoji samo jedna Shinjuku postaja, koju ne može zamijeniti postaja Shibuya. Ta nezamjenjivost znači da nisu masovni proizvodi. Slažemo li se u te dvije stvari?" "Bilo bi zabavno da u Ekodi izgrade postaju Shinjuku", primijetila je moja prijateljica. "Da je postaja Shinjuku u Ekodi, ipak bi se zvala postaja Ekoda", rekao je šofer. "Ali bih i dalje morala presjedati za Odakvu liniju", rekla je ona. "Vratimo se prvotnoj temi diskusije", rekoh. "Ako su postaje nezamjenjive, što to znači? Ako bi, na primjer, sve nacionalne željezničke postaje bile masovno proizvedene, istolike zgrade, bi li postaja Shinjuku i postaja Tokio bile potpuno zamjenjive?" "Sasvim jednostavno. Ako bi se to mjesto zvalo Shinjuku, onda je to postaja Shinjuku a ako je Tokio postaja onda je postaja Tokio." "Dakle, ono o čemu ovdje raspravljamo nije naziv tvarnog predmeta, već naziv njegove funkcije. Nije li to svrha?" Šofer je zašutio. Samo što je ovog puta njegova šutnja kratko potrajala. "Znate što ja mislim?" kazao je šofer. "Mislim da bismo na tu temu trebali gledati s više simpatije." "A to znači?" "Znači da gradovi i parkovi i ulice i postaje i igrališta i kino-dvorane svi imaju imena, ne? Mi im dajemo imena u zamjenu za njihovu zemaljsku nepomičnost?" Nova teorija. "Da", rekoh ja, "pretpostavimo da ja sasvim eliminiram svoju svijest i postanem

apsolutno nepomičan, ne bih li zaslužio neko maštovito ime?" Šofer me je promatrao u retrovizoru. Sumnjičav pogled, kao da sam pokušao postaviti zamku. "Nepomičan?" "Recimo da se zamrznem u mjestu, ili slično. Poput Uspavane ljepotice." "Ali, vi već imate ime." "U pravu ste", rekoh, "gotovo sam zaboravio." Na jednom od šaltera u zračnoj luci dobili smo karte za ukrcaj i pozdravili se sa šoferom. Želio je pričekati da vidi da smo odletjeli, ali do polaska smo imali još sat i pol pa se predomislio i otišao. "Pravi lik, taj čovjek", rekla je ona. "Znam za jedno mjesto gdje žive samo takvi ljudi", rekoh. "Krave uokolo idu i traže kliješta za žicu." "Zvuči kao Dom u pampi." "Može biti", rekoh. Otišli smo u aerodromski restoran i rano objedovali. Škampi au gratin za mene, špageti za nju. Promatrao sam avione 747 i Tristar kako uzlijeću i slijeću na zemlju težinom koja je izgledala sudbonosna. Ona je u međuvremenu sa sumnjom provjeravala svaki špaget koji je stavila u usta. "Mislila sam da u avionu uvijek poslužuju hranu", rekla je nezadovoljna. "Ma ne", rekoh, čekajući da se veliki vrući zalogaj koji sam stavio u usta ohladi, a nakon što sam ga jedva progutao, ispio sam čašu vode. Bezukusno ali toplo. "Jela se služe samo na međunarodnim letovima. I na duljim domaćim letovima, ponude ti nešto za jelo. Ali to bismo teško mogli nazvati osobitom pažnjom." "A filmovi?" "Ni slučajno. Let do Sappora traje jedva sat vremena." "Znači da ti ništa ne pružaju." "Baš ništa. Sjediš u svom sjedištu, čitaš knjigu i stigneš na svoje odredište - baš kao i autobus." "Ali bez semafora." "Bez semafora." "Baš lijepo", rekla je uzdahnuvši. Spustila je vilicu i ostavila polovicu špageta. "Ali stvar je u tome što stigneš mnogo brže. Vlakom treba dvanaest sati." "A što se događa s tako ušteđenim vremenom?" I ja sam ostavio pola svoga jela i naručio dvije kave. "Ušteđeno vrijeme?" "Rekao si da se putovanjem avionom uštedi više od deset sati. Pa što se događa s tako ušteđenim vremenom?" "Vrijeme se ne gubi a ni dobiva. Samo se računa. Možemo upotrijebiti tih deset sati kako želimo, u Tokiju ili Sapporu. Za tih deset sati možemo vidjeti četiri filma, dva puta jesti, i još štošta drugo. Nije li tako?" "Ali što ako ne želim ići u kino ili jesti?" "To je tvoj problem. To nije mana vremena." Grizla je usnu dok smo gledali zdepaste trupove 747 na asfaltnom pristaništu. Kad ugledam 747 uvijek se sjetim debele, ružne starice iz susjedstva u kojem sam nekoć živio. Goleme otromboljene grudi, nadute noge, suhi vrat. Zračna luka, podesno okupljalište za ostarjele gospođe. Desetci njih, u dolasku i odlasku, jedna za drugom. Piloti i stjuardese, prolazeći predvorjem visoko uzdignutih glava, izgledali su neobično dvodimenzionalni. Nisam prestajao misliti kako u vrijeme aviona DC-7 nije tako bilo, ali možda i jest. "Dakle", ona je nastavila, "širi li se vrijeme?" "Ne, vrijeme se ne širi", odgovorio sam. Ali zašto moj glas nije zvučao kao moj? Zakašljao sam se i popio kavu. "Vrijeme se ne širi." "Ali vrijeme se zapravo povećava, nije li tako? I sam si rekao da se vrijeme dodaje."

"To je samo zato što se vrijeme potrebno za prijevoz smanjilo. Zbroj ukupnog vremena se ne mijenja. Samo što možeš vidjeti više filmova." "Ako želiš gledati filmove", dodala je ona. Čim smo sletjeli u Sapporo odgledali smo dva cjelovečernja filma.

Sedmi dio : Događaj u Hotelu Dupin 25. Prijevoz dovršen u kinodvorani; na putu k Hotelu Dupin Za vrijeme cijelog leta ona je sjedila do prozora i gledala u vidik. Ja sam sjedio do nje i čitao Avanture Sherlocka Holmesa. Ni oblačka na nebu za sve vrijeme dok je avion letio iznad svoje sjene na zemlji. Još točnije, budući da smo se nalazili u avionu, i naše sjene unutar sjene aviona letjele su preko planina i polja. Što je značilo da smo i mi ostavili svoje tragove po zemlji. "Zbilja mi se svidio taj tip", rekla je, ispivši sok od naranče. "Koji tip?" "Šofer." "Aha", složio sam se. "I meni se svidio." "A kako sjajno ime, Sušac." "Baš se sjajno dosjetio. Mačku će vjerojatno biti bolje s njime no što mu je ikad bilo sa mnom." "Ne 'mačku', već 'Sušcu'." "U pravu si, 'Sušcu'." "Zašto mu ti za sve ovo vrijeme nisi nadjenuo ime?" "Ni sam ne znam", zbunjeno sam odgovorio. Potom sam zapalio cigaretu upaljačem s ugraviranom ovcom. "Mislim da ja u biti ne volim imena. Zapravo, ne vidim što je u tome loše zvati samog sebe 'ja', tebe 'ti', a nas 'mi', ili njih 'oni'." "Aha", rekla je ona. "Ja volim riječ 'mi'. Podsjeća me na ledeno doba." "Ledeno doba?" "Kao da kažem 'mi idemo na jug', ili 'mi lovimo mamuta', ili..." Čim smo izišli iz zračne luke Chitose, zrak je bio hladniji no što smo očekivali. Preko majice sam navukao košulju od teksas platna, a ona pleteni pulover preko košulje. Jesen je u ovaj kraj stigla mjesec dana prije nego u Tokio. "Nismo li očekivali da ćemo naići na ledeno doba?" upitala je dok smo se vozili autobusom za Sapporo. "Ti loveći mamute, ja odgajajući djecu." "Zvuči jako primamljivo", dodao sam. Ubrzo je zaspala dok sam ja kroz prozor autobusa promatrao beskrajni niz šuma s obje strane ceste. Stigavši u grad najprije smo otišli u kavanu. "Odmah se dajemo na posao, da najprije odredimo osnovni plan", rekoh. "Morat ćemo se razdvojiti. Znači, ja ću pratiti trag s fotografije. Ti počni tražiti podatke o ovcama. Tako ćemo uštedjeti na vremenu." "Jako pragmatično." "Ako se stvari budu dobro odvijale", dodao sam. "U svakom slučaju, ti se možeš pozabaviti nekoć glavnim ovčarskim farmama na Hokkaidu i provjeriti vrste pasmina. Vjerojatno potrebne podatke možeš pronaći u državnom arhivu ili lokalnoj knjižnici."

"Sviđaju mi se knjižnice", rekla je moja prijateljica. "Baš mi je drago." "Hoćemo li odmah početi?" Pogledao sam na sat. Pola četiri popodne. "Ne, za danas je kasno. Počinjemo sutra. Danas ćemo se odmoriti, pronaći prenoćište, večerati, okupati se i dobro naspavati." "Rado bih pogledala neki film", rekla je ona. "Film?" "A što ćemo s vremenom ušteđenim od leta?" "Dobra primjedba", složih se. I tako smo skrenuli u prvu kino-dvoranu na koju smo naletjeli. Ispalo je da je ono za što smo se odlučili bio kinoprogram s dva cjelovečernja filma. U dvorani jedva da je bila pokoja osoba. Prošle su godine kako sam bio u toliko pustoj kinodvorani. Da bih prekratio vrijeme izbrojio sam posjetitelje u dvorani. Osmero, uključujući i nas dvoje. Više je bilo likova u filmovima. Filmovi bijahu sjajni primjeri očaja. Vrsta filmova kad osjetite nagon da ustanete i izidete onog trena kad se na platnu nakon režećeg MGM lava pojavi naslov. Prvi se film bavio okultnom temom. Vrag koji živi u vlažnom, hladnom podrumu mjesne crkve i svima upravlja preko svećenika slabića, preuzima vlast nad mjestom. Pravo pitanje je zašto je vrag želio preuzeti vlast nad mjestom? Čitavo mjesto je predstavljalo tek nekoliko bijednih zgrada okruženih kukuruzištima. Ipak, vrag je bio opsjednut tim mjestom i sasvim je pomahnitao kad je jedna curica odbila pasti pod njegove čini. Kad bi vrag pomahnitao, tijelo mu je podrhtavalo poput zelene hladetine. Doduše, bilo je nečega simpatičnog u tom njegovom bijesu. Ispred nas sredovječni čovjek je glasno hrkao poput roga za maglu. Sasvim zdesna neki par se ljubakao i hvatao. Iza nas netko je snažno prdnuo. Toliko snažno, da je sredovječni čovjek načas prestao hrkati. Dvije srednjoškolke su se zahihotale. Refleksno sam pomislio na Sušca. Tek tada sam shvatio da smo stvarno napustili Tokio i da se nalazimo u Sapporu. Baš čudno. Usred tih i takvih misli, ja sam zaspao. U snovima, sreo sam se s tim zelenim vragom, ali on uopće nije bio zanimljiv. Bio je tvrd, a ja sam iz prikrajka promatrao njegove spletke. U međuvremenu, film je završio, svjetla su se upalila i ja sam se probudio. Baš svi prisutni u dvorani su zijevnuli kao prema nekom dogovoru. Otišao sam do bara i kupio sladoled za nas dvoje. Bio je čvrst kao stijena, vjerojatno ostatak još od proteklog ljeta. "Prespavao si cijelu predstavu?" "Aha", priznao sam. "Kako je bilo?" "Prilično zanimljivo. Na kraju je cijeli grad eksplodirao." "Ma hajde!" Kinodvorana bila je sablasno tiha. Zapravo, sve oko nas je bilo sablasno tiho. Mrtvilo i čamotinja. "Reci mi", kazala je ona, "ne osjećaš li da je tvoje tijelo u stanju promjene ili tako nekako?" Kad me već podsjetila na to, zapravo sam se tako osjećao. Uhvatila me za ruku. "Ostanimo ovakvi kakvi jesmo. Zabrinula sam se." "Važi." "Ako ne ostanemo ovakvi kakvi jesmo, moglo bi nam se dogoditi da budemo prevezeni nekamo drugamo. Na neko ludo mjesto." Kad je dvorana ponovno utonula u mrak i sljedeća predstava započela, razmaknuo sam joj kosu i poljubio je u uho. "Sve je u redu. Ne brini se." "Vjerojatno si u pravu", nježno je rekla. "Ipak se nadam da smo se prevezli zajedno s našim imenima." Idućih sat i pol vremena, od početka pa sve do konca filma, ostali smo u stanju tihog

prijenosa u tami. Sve vrijeme filma ona je bila glavom oslonjena o moje rame. Rame mi je postalo toplo i vlažno od njenog daha. Iz kina smo izišli u predvečerje i tumarali ulicama. Ja sam je zagrlio oko ramena. Osjećali smo se bliskima više no ikad prije. Komešanje prolaznika djelovalo je smirujuće, blijede zvijezde su se pojavile na nebu. "Jesmo li nas dvoje u pravom gradu?" upitala je. Pogledao sam u nebo. Zvijezda Sjevernjača nalazila se na točnom mjestu, ali nekako mi je izgledala kao lažna polarna zvijezda. Odveć velika, odveć svijetla. "Pitam se", rekoh. "Osjećam da nešto nije u redu", rekla je. "Tako se osjećaš zbog dolaska u novi grad. Tvoje tijelo se ne može sasvim naviknuti na tu promjenu." "Ali poslije nekog vremena se navikne, nije li tako?" "Nakon dva ili tri dana osjećat ćeš se sasvim normalno", uvjeravao sam je. Kad smo se umorili od hodanja ušli smo u prvi restoran koji smo ugledali, naručili dvije čaše točenog piva a za jelo lososa i krumpire. Zapravo smo se odlučili ući istog trena kad smo naišli na tu gostionicu i imali smo sreće. Pivo je predstavljalo pun pogodak a i hrana je bila ukusna. "Dakle", kazao sam ispivši kavu, "što kažeš na to da potražimo smještaj." "Već sam ga zamislila", odgovorila je ona. "Na primjer?" "Nije bitno. Uzmi popis hotela i redom pročitaj njihova imena." Zamolio sam konobara da nam donese telefonski imenik sa žutim stranicama i počeo čitati imena u rubrici 'Hoteli, prenoćišta'. Nakon četrdeset imena, ona me je zaustavila. "To je taj." "Koji?" "Posljednji koji si pročitao." "Hotel Dupin", ponovio sam. "Idemo tamo." "Nikad čuo za njega." "Ali, ne ide mi se u neki drugi hotel." Vratio sam telefonski imenik a potom nazvao Hotel Dupin. Muškarac nerazgovijetna glasa se javio, napomenuvši da imaju dvokrevetne i jednokrevetne sobe. Upitao sam ga imaju li možda još kakvu drugu sobu, osim dvokrevetnih i jednokrevetnih. Ne. Jedino dvokrevetne i jednokrevetne sobe. Zbunjen, rezervirao sam dvokrevetnu. Cijena je bila četrdeset posto manja no što sam očekivao. Hotel Dupin se nalazio tri bloka zapadno i jedan blok južno od kinodvorane u kojoj smo bili. Omanja zgrada, sasvim obična. Njezina običnost je bila metafizička. Ni neonske reklame, ni velikog natpisa na ulazu, čak ni pravog ulaza. Staklena ulazna vrata prije su podsjećala na ulaz za osoblje zaposleno u kuhinji, a pokraj njih je stajala bakrena ploča u koju je bilo ugravirano 'Hotel Dupin'. Čak ni slike dupina. Zgrada je imala četiri kata, ali je isto tako mogla biti i golema kutija šibica koja je dočekala svoje zadnje dane. Nije bila osobito stara, ipak, izgledala je izrazito trošno. Po svoj prilici je bila trošna još kad je sagrađena. To je bio naš Hotel Dupin. Ali moja se prijateljica očito zaljubila u njega onog trena kad ga je ugledala. "Nije loš hotel, a?" upitala me. "Nije loš?" uzvratio sam joj njezinim riječima. "Udoban, nije cifrast." "Nije cifrast", ponovio sam. "Kad kažeš cifrast, sigurno misliš na čiste plahte ili lavabo

iz kojeg ne curi, klima uređaj koji radi ili mekan toaletni papir, nov komad sapuna ili zastore koje štite od sunca." "Ti uvijek vidiš mračnu stranu stvari", nasmijala se. "Kako bilo, mi ovdje nismo došli kao turisti." Otvorivši vrata, iznenadio sam se videći da je predvorje veće no što sam očekivao. U središtu se nalazilo nekoliko komada salonskog namještaja i veliki televizor u boji; upravo se prikazivao neki kviz. Nigdje ni žive duše na vidiku. Velike ukrasne biljke u loncima stajale su s obje strane ulaznih vrata, lišće im uvelo, gotovo smeđe. Stajao sam i sve snimao pogledom. Predvorje je zapravo bilo mnogo manje no što mi se na prvi pogled učinilo. Izgledalo je prostrano zbog svega nekoliko komada namještaja. Salonska garnitura, veliki sat na uteg u drvenom ormariću, zrcalo. Ništa više. Prišao sam i izbliza pogledao sat i zrcalo. Oboje su bili prigodni darovi prigodom ovog ili onog događaja. Sat je kasnio sedam minuta; zrcalo je izobličilo moju glavu i iskrivilo tijelo. Salonska garnitura je bila trošna koliko i sam hotel. Tepih je imao nezanimljivu narančastu boju kakva se postigne kad izabranu tkaninu ostavite tjedan dana na kiši a potom je ubacite u podrum dok se ne upljesnjivi. Bila je to narančasta boja iz pionirskih dana Technicolora. Bolje pogledavši, ćelavi sredovječni čovjek je sjedio, ispruživši noge, i kunjao u udobnom naslonjaču salonske garniture. Isprva sam pomislio da je mrtav, ali nos mu se blago trzao. Na hrptu nosa se nazirao trag od naočala, ali ne i naočale. Što je značilo da nije zaspao dok je gledao televizijski program. Nisam mogao skužiti u čemu je štos. Prišao sam k recepciji i virnuo preko pulta. Nigdje nikoga. Ona je pozvonila. Odjeknulo je predvorjem. Čekali smo trideset sekunda, ali bezuspješno. Čovjek u naslonjaču nije se pomaknuo. Ponovno je pozvonila. Čovjek u naslonjaču se zakašljao. Mrmljajući sebi nešto u bradu. Onda je otvorio oči i tupo nas pogledao. Ona je i treći put pozvonila. Čovjek je ustao i požurio k nama. Prošao je kraj mene i otišao za pult. On je bio recepcionar. "Baš sam grozan", kazao je. "Zbilja sam grozan. Zaspao sam čekajući vas." "Oprostite što smo vas probudili", rekoh ja. "Ni slučajno", odgovorio je recepcionar. Izvadio je prijavni list i kemijsku olovku. Na lijevoj ruci su mu nedostajali vrhovi malog i srednjeg prsta. Zapisao sam svoje ime na prijavnom listu ali naglo sam se predomislio, zgužvao ga i spustio u džep. Uzeo sam drugi obrazac i napisao lažno ime i adresu. Obično ime i adresu, koji nisu zvučali neuvjerljivo i kao izmišljeni na licu mjesta. Zapisao sam i svoje zanimanje, posrednik u prodaji nekretnina. Recepcionar je podignuo svoje celuloidne naočale koje je bio odložio kraj telefona i zagledao prijavni obrazac. "Suginami, Tokio... 29 godina, posrednik u prodaji nekretnina." Iz džepa sam izvadio papirnati ubrus i obrisao boju sa svojih prstiju. "Ovdje ste radi posla?" upitao je recepcionar. "Da, na izvjestan način", rekoh. "Koliko noći ostajete?" "Jedan mjesec", rekoh. "Jedan mjesec?" Pogledao me je zabezeknuto. "Imate namjeru ostati jedan cijeli mjesec?" "Nešto nije u redu?" "Ne, ovaj, sve je u redu, ali znate, mi se držimo pravila da svakog trećeg dana poravnamo račune." Spustio sam torbu na pod, izbrojio dvadeset novčanica od po deset tisuća jena i položio ih na pult. "Nadoplatit ću vam ako to ne bude dovoljno", rekoh. Recepcionar je s tri prsta svoje

lijeve ruke podignuo novčanice i izbrojio ih desnom. Tada je napisao priznanicu. "Imate li neku posebnu želju glede sobe?" "Ako je moguće, neka soba što dalje od dizala." Recepcionar se okrenuo i zagledao u pretince s ključevima soba. Nakon poduljeg razmišljanja, izabrao je sobu 406. Pretinci s ključevima bili su gotovo puni. Priča o pravom uspjehu, Hotel Dupin. Nisu imali hotelskog nosača pa smo sami ponijeli svoje stvari do dizala. Kao što je moja prijateljica rekla, to očito nije bio cifrast hotel. Dizalo se treslo poput golemog psa koji boluje od upale pluća. "Za dulji boravak ništa nije toliko važno kao vaš mali, običan hotel koji čeka na vas." "Vaš mali, običan hotel koji čeka na vas" - ne tako loša fraza. Kao da je iz reklamnog turističkog članka kakvog ženskog modnog časopisa. "Nakon dugog putovanja, vaš mali, običan hotel koji čeka na vas pravo je rješenje." U svakom slučaju, prva stvar koju sam učinio nakon što sam otvorio vrata naše sobe u malom, običnom hotelu bila je da zgrabim papuču i tresnem žohara koji je puzao duž prozorskog okvira. Zatim sam podignuo nekoliko pubičnih dlačica što su ležale kraj podnožja kreveta i bacio ih u smeće. Novo iskustvo, pogled na žohara u Hokkaidu. U međuvremenu, ona je pustila toplu vodu u kadu. Vjerujte mi na riječ, bila je to bučna slavina. "Kažem ti, trebali smo otići u bolji hotel", otvorio sam vrata kupaonice i doviknuo u njezinom smjeru. "Imamo više nego dovoljno novca." "Nije u pitanju novac. Naša potraga za ovcom počinje ovdje. Bez objašnjenja, to je moralo biti ovdje." Ispružio sam se na krevet i popušio cigaretu, upalio televizor i izvrtio sve kanale, potom ga ugasio. Jedina pristojna stvar bila je recepcija. U tom trenutku nestalo je tople vode a njezina je odjeća doletjela u pratnji zvuka ručke tuša. Razmaknuvši prozorske zastore zagledao sam se u neuglednu skupinu zgrada od kojih je svaka bila trošna koliko i naš Hotel Dupin. Svaka je bila ružne pepeljastosive boje i vonjala na urin već po samom izgledu. Premda je bilo devet uvečer, iza nekoliko osvijetljenih prozora mogao sam vidjeti ljude kako marljivo rade. Nisam mogao točno odrediti o kojem je poslu riječ, ali nitko od njih nije izgledao osobito sretno. Dakako, u njihovim očima, vjerojatno sam ja izgledao jadno. Ponovno sam navukao zastore, vratio se do kreveta i svalio se na poput asfalta tvrde uškrobljene plahte, i pomislio na svoju bivšu ženu. Razmišljao sam o čovjeku s kojim je sada živjela. O njemu sam znao gotovo sve što sam trebao znati. Na koncu, bio mi je prijatelj, pa kako to ne bih znao. Imao je dvadeset i sedam godina. Nije bio osobito poznat jazz gitarist, ali dovoljno uporan koliko i svi ostali ne baš osobito poznati jazz gitaristi. Nije bio loš tip. Premda nije imao vlastiti stil. Jedne godine je lutao između Kennyja Burrella i B. B. Kinga, druge između Larrvja Corvella i Jima Halla. Zašto se predomislila i poslije mene izabrala njega, zbilja nisam mogao skužiti. Dakako, čovjek može uočiti određene karakterne značajke među pojedincima i na osnovi toga se odlučiti. Jedina stvar u kojoj je bio bolji od mene jest to što je znao svirati gitaru, a jedina stvar u kojoj sam ja bio bolji od njega jest što sam znao prati posuđe. Većina gitarista se ne usuđuje prati posuđe. Ozlijede prste i eto problema. Tada sam se uhvatio kako razmišljam o seksu s njom. Po navici, pokušao sam izračunati koliko smo puta vodili ljubav za četiri godine našeg braka. U najboljem slučaju približnu brojku, ali što to uopće znači približna brojka? I ja sam trebao voditi dnevnik. Ili barem zapisivati kakve misli u notes. Tako bih imao točnu brojku. Točne brojke svemu daju jasnoću i konkretnost. Moja bivša žena vodila je precizne zabilješke o svemu što se ticalo njezine spolnosti. Što ne znači da je vodila pravi dnevnik. Ona je u svoju bilježnicu zapisivala točne datume mjesečnice još od kad ju je prvi put dobila, a spolne odnose je dodavala kao uzgrednu informaciju. Sve u svemu, imala je osam takvih bilježnica koje je držala zaključane u jednoj ladici, zajedno s drugim važnim papirima i fotografijama. To nikomu nije pokazivala. Da je

vodila zabilješke o svojim spolnim odnosima, to je sve što znam. Što, kako i koliko je o tome pisala, nemam pojma. A sad kad više nismo zajedno, vjerojatno nikad neću saznati. "Ako umrem", rekla mi je jednom, "spali te bilježnice. Polij ih kerozinom, neka sasvim izgore a pepeo zakopaj. Nikad ti neću oprostiti ako jedna riječ ostane." "Ali ja sam onaj koji spava s tobom. Jako dobro poznam svaki djelić tvoga tijela. Čega se to stidiš poslije svih ovih godina?" "Tjelesne stanice propadaju i obnavljaju se svakog mjeseca. Čak i ovog istog trena", rekla je, ispruživši svoju koščatu nadlakticu. "Gotovo sve što vjeruješ da znaš o meni tek su puke uspomene." Osim nekih mjesec ili dva prije našeg razvoda, moja bivša žena je bila osobito metodična u svome razmišljanju. Imala je izvanredno realističan pristup svome životu. Što znači da kad je jednom zatvorila vrata, nikad ih više nije ponovno otvorila. Niti je, po navici, ijedna vrata ostavljala širom otvorena. A sada, sve što znam o njoj, jesu moje uspomene na nju. A te uspomene blijede sve više i više u prošlost, poput izumrlih stanica. Zar je sve tek biologija?

26. Pojavljuje se profesor za ovce Idućeg jutra smo se probudili u osam, navukli našu odjeću, spustili se dizalom i otišli u obližnju kavanu na doručak. Dakako, Hotel Dupin nije imao čak ni bar. "Kao što smo se jučer dogovorili, mislim da je najpametnije da se razdvojimo", rekoh, dodavši joj kopiju fotografije s ovcom. "Planine koje se vide u pozadini pokušat ću upotrijebiti kao trag za pronalazak tog mjesta. Ti posjeti mjesta na kojima još uvijek uzgajaju ovce. Znaš što ti je činiti. Svaki trag, bilo što, ma koliko neznatno, može nam biti od pomoći. Sve je bolje nego da lutamo po čitavom Hokkaidu tapkajući bez rezultata." "Ja se dobro snalazim. Prepusti to meni." "Važi, naći ćemo se opet večeras u hotelu." "Ne brini se toliko puno," rekla je stavljajući sunčane naočale. "Pronaći ćemo je kao od šale." Naravno, nismo je uspjeli pronaći kao od šale. Stvari se nikad ne događaju tako. Otišao sam u pokrajinsku turističku agenciju, posjetio znatan broj turističkih informativnih centara i putničkih agencija, raspitao se i u planinarskom savezu. Uglavnom sam provjerio sva mjesta koja su imala bilo kakve veze s turizmom i planinama. Nitko se nije mogao sjetiti da je ikad vidio planine s fotografije. "Te planine izgledaju sasvim obično", svi su mi rekli istu stvar. "Osim toga, na fotografiji se vidi tek njihov manji dio." Jedan čitav dan sam proveo na ulici a nisam se uspio pomaknuti s mrtve točke. Hoću reći, shvatio sam da će biti jako teško prepoznati planine kad ih nije moguće razlikovati po bilo čemu, a na fotografiji se vidi tek njihov manji dio. Svratio sam u knjižaru i kupio monografiju Planine Hokkaida, kao i atlas Hokkaida, potom u kafić gdje sam dvaput zaredom naručio gingerale i prelistao kupljene knjige. Što se tiča planina na Hokkaidu, ima ih nezamislivo mnogo a sve su sličnih boja i oblika. Pokušao sam usporediti planine sa Štakorove fotografije sa svakom planinom u knjizi; deset minuta poslije zavrtjelo mi se u glavi. Obeshrabrujuće je djelovala spoznaja da su planine predstavljene u knjizi tek malen dio svih planina na Hokkaidu. Činjenica da jedna planina može izgledati sasvim drugačije s jedne ili druge strane još je više komplicirala situaciju. "Planine su živa bića", napisao je u predgovoru autor spomenute monografije. "Planine, ovisno o tome odakle ih gledate, godišnjem dobu i dobu dana, određenom raspoloženju kojim se promatraju, ili bilo kojoj drugoj stvari, mogu uspješno promijeniti svoj izgled. Stoga je važno shvatiti da mi možemo poznavati tek jednu stranu planine, njezin maleni dio." "Baš lijepo", kazao sam glasno. Nemoguć cilj. Kad je otkucalo pet sati, otišao sam u park, sjeo na klupu i pojeo kukuruz u društvu golubova. Premda nešto uspješnija od mene, ni ona nije uspjela doći do traženih podataka.

Zabilješke naših jednodnevnih traganja usporedili smo nad skromnom večerom u restoranu u blizini Hotela Dupin. "U Pokrajinskom uredu za poljoprivredu i stočarstvo nisu znali gotovo ništa", rekla je. "Prestali su voditi podatke o ovcama. Uzgoj ovaca se ne isplati. Barem ne na velikim farmama ili na otvorenim pašnjacima." "Na izvjestan način to nam olakšava potragu." "Ne baš. Farmeri i dalje uzgajaju ovce i to prilično aktivno, imaju čak i svoj sindikat koji nadzire država. Međutim, sa srednjim i malim uzgajivačima, teško je pratiti točan broj uzgojenih ovaca. Svako seosko kućanstvo drži nekoliko ovaca, baš kao što drže mačke i pse. S dozom opreza zabilježila sam adrese trideset uzgajivača ovaca za koje su imali podatke, ali papiri su četiri godine stari a ljudi se u ovim krajevima često sele. Znaš, japanska poljoprivredna politika naglavce se mijenja svake tri godine." "Baš lijepo", uzdahnuo sam gledajući u svoje pivo. "Izgleda da smo upali u slijepu ulicu. Mora biti da ima više od stotinu sličnih planina na Hokkaidu, a prilike uzgoja ovaca sasvim su nesagledive." "Tek nam je prvi dan. Tek smo počeli." "Nisu li te tvoje uši primile kakvu poruku?" "Zasad još ništa", rekla je, jedući ribu na lešo i miso juhu. "Barem toliko znam. Loše poruke dobivam jedino onda kad sam zbunjena ili osjećam neki duševni nemir. Ali sada to nije slučaj." "Uže za spašavanje pojavljuje se jedino kad si u velikoj opasnosti?" "Tako nekako. Za sada sam sasvim zadovoljna što kroz sve ovo prolazim zajedno s tobom, a sve dok sam zadovoljna, ne dobivam takve poruke. Stoga, ne preostaje nam drugo nego da tu ovcu pronađemo vlastitim snagama." "Nisam siguran", odgovorio sam joj. "Na izvjestan način, ako tu ovcu ne pronađemo, bit ćemo u dreku do guše. O kakvom se dreku radi ne znam, ali ako se ti tipovi odluče da nas srede, onda će to i učiniti. Oni su profesionalci. Sve i ako Vođa umre, organizacija se neće raspasti a mreža njihove moći se širi čitavim Japanom, poput kanalizacije. Drže nas u šaci. Glupo zvuči, ali tako je." "Zvuči kao The Invaders*." "Smiješno je, znam. Ali činjenica je da smo se do grla uvalili u to, a kad kažem 'mi', mislim na tebe i mene. Na početku sam bio samo ja, ali sada i ti sudjeluješ u tome. Još uvijek se ne osjećaš ugroženo?" "Hej, ovo je baš ono što volim. U svakom slučaju je mnogo zabavnije od ševe s neznancima ili poziranja otkrivenih ušiju ili korekture biografskih rječnika. Ovo je život." "A to znači", upao sam joj u riječ, "ne tonemo pa nam uže za spašavanje ne treba." "Baš tako. Na nama je da pronađemo tu ovcu. Ni ti a ni ja nismo ostavili osobito puno za sobom." Možda i nismo. Vratili smo se u hotel i imali spolni odnos. Volim izraz spolni odnos. Podrazumijeva vrlo ograničene mogućnosti. Treći i četvrti dan našeg boravka u Sapporu protekli su jednako neuspješno. Ustali bismo u osam, doručkovali, razdvojili se tijekom dana a kad bi pala večer za večerom bismo razmijenili informacije, vratili se u hotel, imali spolni odnos i zaspali. Bacio sam stare tenisice i kupio si nove, i vrzmao se gradom pokazujući fotografiju stotinama ljudi. Ona je napravila podužu listu uzgajivača ovaca koja se temeljila na podacima državnog ureda i knjižnice, i počela telefonirati svakome od njih. Rezultat je bio ništavan. Nitko nije uspio locirati planine i nijedan od uzgajivača nije se mogao sjetiti bilo kakve ovce sa zvijezdom na leđima. Jedan starac mi je kazao da se sjeća da je tu planinu vidio na južnom Sahalinu prije rata. Nije mi zvučalo uvjerljivo da je Štakor otišao na Sahalin. Nema načina da se sa Sahalina pošalje preporučeno pismo u Tokio. *Popularna američka televizijska serija čiji se sadržaj bavio tematikom znanstvene fantastike, emitirana 1967-68. (nap. prev.)

Postupno sam se osjećao sve iscrpljenije, moj osjećaj za orijentaciju iščezao je do četvrtog dana. Kad više nisam mogao razlikovati jug od istoka, kupio sam kompas, ali motajući se uokolo s kompasom, grad me je podsjećao na kulise u fotografskom studiju a ljudi koji su hodali ulicama izgledali su kao likovi od kartona. Sunce je izlazilo s jedne strane jednolične zemlje, letjelo nebom poput topovske kugle i potom padalo na suprotnu stranu. Tako je prošao peti, potom i šesti dan. Listopad se već uvelike osjećao u gradu. Sunce je još uvijek ugodno grijalo ali vjetar je bio sve oštriji i kasno popodne morao sam obući debelu pamučnu vjetrovku. Ulice u Sapporu bile su široke i deprimirajuće pravocrtne. Sve do tada nisam imao pojma da te hodanje po gradu sasvim pravih linija može toliko umoriti. Pio sam sedam šalica kave na dan, odlazio pomokriti se svakih dva sata. I postupno izgubio apetit. "Što ne objaviš oglas u novinama?" predložila je. "Znaš, otprilike: 'Prijatelji žele stupiti u kontakt s tobom', ili nešto slično." "Nije ti loša ideja", složio sam se. Nije važno ako se i taj pokušaj izjalovi, i to je bolje nego ništa. Stoga sam dao objaviti obavijest od tri retka u jutarnjem izdanju četiriju novina idućeg dana. Pozor: Štakore Javi se. Hitno je! Hotel Dupin, soba 406. Iduća dva dana čekao sam kraj telefona. Na dan kad je oglas objavljen, primio sam tri poziva. Prvi poziv je bio od nekog mještanina. "Što znači to 'Štakor'?" "Prijateljev nadimak", odgovorio sam. Spustio je slušalicu, zadovoljan. Drugi poziv je bio šala. "Kvi, kvi", začuo sam glas s druge strane žice. "Kvi, kvi." Spustio sam slušalicu. Gradovi su jako čudna mjesta. Treći je bio od žene piskava glasa. "Svi me oduvijek zovu Štakor", rekla je drhtavim glasom u kojem ste mogli naslutiti kako se negdje u daljini telefonske linije njišu na vjetru. "Hvala vam na trudu što ste se javili. Nažalost, Štakor kojeg ja tražim je muškarac", objasnio sam. "Tako sam i mislila", kazala je. "Ali, budući da i mene zovu Štakor, pomislila sam da vam se ipak javim." "Zbilja vam hvala na pozivu." "Nema na čemu. Jeste li pronašli prijatelja kojeg tražite?" "Nažalost", odgovorio sam joj, "još nisam." "Da kojim slučajem tražite baš mene... ali, eto, ne tražite mene." "Tako vam je to. Žao mi je." Zašutjela je. Ja sam se malim prstom počešao po nosu. "Zapravo sam željela popričati s vama", priznala je. "Sa mnom?" "Ne znam kako da vam to priopćim, ali osjetila sam želju da vam se javim onog trena kad sam naišla na vaš oglas u jutarnjem izdanju. Nisam vam htjela smetati..." "Znači da je to što ste mi maloprije rekli da i vas zovu Štakor zapravo obična izmišljotina?" "Istina je", priznala je. "Nitko me nikad nije zvao Štakor. Ja nemam prijatelja. Zato sam vam se svakako htjela javiti." Duboko sam uzdahnuo. "Svejedno vam hvala." "Oprostite. Jeste li vi s Hokkaida?" "Ne, ja sam iz Tokija." "Što znači da ste ovamo došli tražiti prijatelja koji je također iz Tokija?"

"Baš tako." "Koliko je star vaš prijatelj?" "Upravo je navršio tridesetu." "A vi?" "Jednako." "Samac?" "Da." "Meni su dvadeset i dvije. Valjda će se stvari popraviti s vremenom." "Moguće", rekoh, "nikad se ne zna. Neke stvari odu nabolje, neke ne." "Bilo bi mi drago ako bismo se mogli sastati i o svemu popričati uz večeru." "Morate me ispričati, ali moram biti ovdje i čekati na poziv." "Da, u pravu ste", rekla je. "Oprostite na smetnji." "U svakom slučaju, hvala vam na pozivu." Spustio sam. Pametno, baš pametno. Možda kolgerla u potrazi za poslom. A možda se zbilja radi o osamljenoj djevojci. U oba slučaja, ista stvar. Još uvijek sam bio na početku. Idućeg dana primio sam samo jedan poziv, od mentalno poremećene osobe. "Kažete Štakor? Prepustite to meni." Govorio je punih petnaest minuta o tamanjenju štakora u sibirskom logoru. Zanimljiva priča, ali ne i od pomoći. Dok sam čekao da telefon zazvoni, sjedio sam na rasklimanoj stolici kraj prozora i vrijeme provodio promatrajući radni dan u uredu na drugom katu na suprotnoj strani ulice. Premda sam cijelog dana zurio, nisam uspio skužiti čime se ta firma bavila. U tom poduzeću je radilo deset uposlenika i ljudi su stalno ulazili i izlazili, kao da je riječ o košarkaškoj utakmici. Netko bi donio nekakve papire, drugi bi ih označio nekakvim pečatom a netko treći stavio u kuvertu i izjurio van. Tijekom pauze za ručak, tajnica krupnih grudi poslužila je čaj svima. Popodne je nekoliko uposlenika naručilo kavu, koju im je donio netko izvana. Tako sam i ja dobio želju da popijem kavu pa sam zamolio recepcionara da prima poruke dok ja odem do bara. Na povratku sam kupio dvije boce piva. Kad sam se vratio na stolicu kraj prozora, samo je četvero uposlenika još ostalo u uredu. Tajnica krupnih grudi se šalila s mlađim pripravnikom. Ja sam ispijao pivo i promatrao uredske aktivnosti, ali ponajviše nju. Što sam više gledao u njezine grudi, izgledale su mi sve veće. Mora biti da je imala grudnjak učvršćen čeličnim užadima mosta Golden Gate. Učinilo mi se da je nekoliko mladih uposlenika bacilo oko na nju. Njihov spolni nagon probijao se kroz dva prozora i ulicu koja nas je razdvajala. Čudnovata je stvar osjećati nečiji tuđi seksualni nagon. Poslije nekog vremena, pogrešno ga počnete doživljavati za svoj. U pet sati poslijepodne, ona se presvukla u crvenu haljinu i otišla kući. Ja sam navukao zastore i na televizoru gledao crtice Bugs Bunny. Tako je prošao osmi dan u Hotelu Dupin. "Baš sjajno", promrmljao sam. Ovo 'baš sjajno' se odnosilo na naš zadatak, i pretvorilo se u naviku. "Trećina je mjeseca prošla a mi se još nismo ni pomaknuli s mrtve točke." "Tako samo izgleda", dodala je ona. "Pitam se kako li je Sušac?" Nakon večere odmarali smo se na klimavom narančastom kauču u predvorju Hotela Dupin. Nigdje se nije vidjela ni živa duša, osim našeg troprstog recepcionara. On je bio zaposlen, uspeo se na ljestve i zamijenio žarulju, čistio prozore, slagao novine. Možda su u hotelu bili i neki drugi gosti; možda su se svi zatvorili u svoje sobe i poput mumija se skrivali od svjetlosti dana. "Kako ide posao?" upitao je bojažljivo dok je zalijevao biljke u loncima. "Nemamo se čime pohvaliti", rekoh mu. "Čini mi se da ste dali oglas u novinama." "Istina je", uzvratih mu. "Pokušavamo ući u trag toj jednoj osobi zbog nasljedstva zemlje." "Nasljedstva?" "Da. Problem je što je nasljednik nestao u nepoznatom smjeru."

"Ma nemojte! Zvuči kao zanimljiva priča." "Ne baš." "Ne znam, ima nešto od Moby Dicka u njoj." "MobyDicka? " "Svakako. Uzbuđenje zbog lova." "Na primjer, lova na mamuta?" rekla je moja djevojka. "Naravno. To je sve povezano", složio se recepcionar. "Zapravo, ovaj sam objekt nazvao Hotel Dupin zbog scene s dupinima u Moby Dicku." "Oh-ho", kazao sam ja. "U tom slučaju, ne bi li bilo bolje da ste ga nazvali Kitov hotel?" "Kitovi ne uživaju takvu popularnost", složio se on s određenim žaljenjem. "Hotel Dupin je baš ljupko ime", dodala je moja prijateljica. "Hvala vam lijepa", osmjehnuo se recepcionar. "Uzgred, jako mi je drago što ovdje ostajete dulje pa bih vas volio ponuditi s malo vina u znak gostoprimstva." "Bit će mi posebno zadovoljstvo", rekla je ona. "Najljepša hvala", dodao sam ja. Otišao je u stražnju sobu i poslije kraćeg vremena pojavio se s bocom rashlađenog bijelog vina i tri čaše. "Nazdravlje. Ja sam još na dužnosti, samo koju kap za mene." Ispili smo vino. Ne osobito kvalitetno vino ali pitka, suha, dopadljiva sorta. Čak su se i čaše orosile. "Vi ste obožavatelj Moby Dicka?" palo mi je na pamet da ga upitam. "Moglo bi se reći. Oduvijek sam želio ići na more, još od djetinjstva." "Zbog toga se bavite hotelijerstvom?" ona je upitala. "Zbog toga sam izgubio prste", nadovezao se on. "Zapravo, izgubio sam ih kad mi ih je vitlo smrskalo prilikom istovara tereta s teglenice." "Baš užasno!" uzviknula je ona. "Sve je pošlo po zlu. Ali život je prevrtljiv. Nekako sam se uspio domognuti ovog hotela. Nije neki osobit hotel, ali dobro prolazim. Prošlo je deset godina kako ga imam." Sto je značilo da on nije recepcionar nego vlasnik hotela. "Ne mogu zamisliti ljupkiji hotel", ona mu je polaskala. "Hvala vam lijepa", uzvratio je vlasnik, napunivši naše čaše. "Za samo deset godina, ova zgrada je, da se tako izrazim, dobila na svojoj originalnosti", izjavio sam ne okolišajući. "Da, zgrada je izgrađena odmah nakon rata. Vjerujem da sam imao veliku sreću što sam ga mogao kupiti jako jeftino." "Čemu je zgrada služila prije no što je pretvorena u hotel?" "Tu se nalazio Dom udruge ovčara s Hokkaida. Tu su se čuvali svi arhivski papiri i građa koji su se ticali..." "Ovaca?" rekoh. "Ovaca", odgovorio je on. "Zgrada je bila u vlasništvu Udruge ovčara s Hokkaida, to jest pripadala im je do prije deset godina. Zbog naglog prestanka interesa za uzgoj ovaca na ovom teritoriju, Dom je zatvoren", rekao je otpivši gutljaj vina. "Zapravo, vršitelj dužnosti direktora u to je vrijeme bio moj otac. Nije mogao podnijeti pomisao da će Dom udruge ovčara biti zatvoren, pa je pod izlikom očuvanja arhive nagovorio članove udruge da mu po prihvatljivoj cijeni prodaju zemljište i zgradu izgrađenu na njemu. Stoga i dan danas čitav prvi kat zgrade predstavlja svojevrsnu ovčju arhivu. Naravno, s obzirom da je to arhivska grada, većina papira je stara i neupotrebljiva. Ludosti jednog starca. Ostalo pripada meni tj. hotelu." "Kakva slučajnost", rekoh. "Slučajnost?" "Da vam iskreno kažem, osoba koju tražimo ima određene veze s ovcama. A jedini trag koji imamo je ova fotografija s ovcama, jer ju je ta osoba poslala."

"Ma nemojte", rekao je. "Volio bih pogledati tu fotografiju ako je moguće." Izvadio sam fotografiju s ovcama koju sam bio metnuo među stranice svoga rokovnika i dodao mu je. Podignuo je naočale s pulta i počeo razgledati fotografiju. "Čini mi se da se prisjećam ovoga", rekao je. "Prisjećate se?" "Sasvim sigurno." Rekavši to, uzeo je ljestve koje je bio ostavio ispod zamijenjene žarulje i naslonio ih na suprotni zid. Skinuo je uokvirenu fotografiju. Tada je očistio prašinu s nje i dodao nam je. "Nije li riječ o istom krajoliku?" Sam okvir je bio prilično star, ali je fotografija bila još starija i izgubila boju. Doista, na njoj su se vidjele ovce. Možda šezdesetak ovaca. Ograda, breze, planine. Brezova šuma bila je drukčija po obliku od one na Štakorovoj fotografiji, ali planine u pozadini bile su iste. "Baš sjajno", rekoh njoj. "Sve ovo vrijeme smo prolazili ispod te fotografije." "Zato sam ti rekla da moramo doći u ovaj hotel", naglasila je ona. "Kad je tako", rekoh čovjeku, "gdje se točno nalazi to mjesto?" "Ne bih vam znao točno reći", kazao je. "Fotografija tu visi još iz vremena Doma udruge ovčara." "Dakle tako", promrmljao sam. "Ali postoji način da to otkrijemo." "Kako to mislite?" "Pitajte mojeg oca. On ima sobu gore na katu u kojoj provodi sve vrijeme. Rijetko kada izlazi iz nje, sasvim je zaokupljen svojom arhivskom građom o ovcama. Nisam ga posjetio ima već mjesec dana. Jednostavno ostavim obrok ispred njegovih vrata, a poslužavnik je prazan poslije pola sata, pa tako znam da je živ." "Hoće li nam vaš otac moći reći gdje se nalazi mjesto s fotografije?" "Vjerojatno. Kao što sam vam maloprije rekao, on je bio direktor Doma udruge ovčara i on zna sve što se mora znati o ovcama. Svi ga zovu profesor za ovce." "Profesor za ovce", ponovih.

27. Profesor za ovce jede sve i govori sve Prema riječima njegova sina, vlasnika Hotela Dupin, profesor za ovce nipošto nije imao lak život. "Otac se rodio u okrugu Sendai, 1905., kao najstariji sin u obitelji zemljoposjednika", kazao nam je profesorov sin. "Držat ću se zapadnog kalendara, ako vam tako odgovara." "Kako vam je po volji." "Nisu bili bogati, ali živjeli su na svojoj zemlji. Stara obitelj koja je svojedobno od lokalnog vladara dobila zemlju na korištenje. Čak su postali poznati poljoprivrednici potkraj razdoblja Edo. Profesor za ovce isticao se u učenju još od najranijih dana, čudo od djeteta za koje je znao svatko u Sendaiju. I to ne samo u školi. Nadmašio je svakoga u sviranju violine, a u srednjoj školi je čak izveo Beethovenovu sonatu za Cara prigodom njegova posjeta tom okrugu. Car mu je poklonio zlatan sat. Obitelj ga je pokušavala privoljeti da studira pravo, ali profesor za ovce je to glatko odbio. 'Pravo me uopće ne zanima', kazao im je mladi profesor za ovce. 'Onda se nastavi obrazovati na muzičkoj akademiji', kazao mu je otac. 'Bilo bi lijepo da imamo barem jednog glazbenika u obitelji.' 'Ni glazba me ne zanima', odgovorio mu je profesor za ovce. Zavladala je kratka šutnja. 'Kad je tako', upitao ga je njegov otac, 'kojim putem želiš krenuti?' 'Zanima me poljoprivreda. Želim studirati poljoprivredu.' 'Baš mi je drago', složio se njegov otac tren kasnije. Što je drugo mogao reći? Profesor za ovce bio je obziran i ozbiljan mladić koji se držao zadane riječi. Njegov je otac jedva uspio

progovoriti koju riječ. Iduće godine, voden svojim željama, profesor za ovce upisao se na poljoprivredni fakultet pri carskom sveučilištu u Tokiju. Njegov gotovo dječji zanos i ljubav za učenje čak se ni tamo nisu smanjili. Svi, uključujući i njegove profesore, pozorno su ga pratili. U učenju se isticao kao i obično, i medu drugovima je uživao veliku popularnost. Bio je, najkraće rečeno, jedan od izabranih. Ne izgubivši dobar glas zbog raskalašnog života, svaki slobodan trenutak provodio je čitajući. Ako bi se umorio od čitanja, svirao bi violinu u sveučilišnom dvorištu, zlatan sat uvijek mu u džepu sveučilišne odore. Diplomirao je kao prvi u svojoj klasi i u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva stupio kao jedan od najsposobnijih. Njegov diplomski rad predstavljao je, pojednostavljeno rečeno, program zajedničkog, općeizvodljivog poljoprivrednog razvoja za Japan, Koreju i Tajvan, za koji su neki govorili da je odveć idealistički. I pored toga, to je bio projekt o kojem su tada svi govorili. Nakon dvije godine provedene u Ministarstvu, profesor za ovce otišao je na Korejski poluotok, gdje je predvodio istraživanje uzgoja riže. Njegovo izvješće, objavljeno kao Studija uzgoja riže na Korejskom poluotoku, bilo je prihvaćeno i od vlade. Godine 1934. profesor za ovce je dobio poziv da se vrati u Tokio, gdje je promaknut u vojnog časnika. Zbog velikog, neizbježnog sukoba sa Sjevernom Kinom profesor za ovce je tada pozvan da izradi nezavisni program koji se temeljio na uzgoju ovaca. To je bio prvi susret profesora za ovce s ovcama. Profesor za ovce se tada usredotočio na razvoj osnovnog plana za uzgoj i rasplod ovaca u Japanu, Mandžuriji i Mongoliji. Idućeg proljeća otišao je na promatračko istraživanje tih teritorija. Proljeće 1935. prošlo je bez važnijih događaja. Iznenađenje se dogodilo u srpnju. Uputivši se na konju, bez pratnje, na kraće istraživanje terena, profesor za ovce je nestao. Ali gdje i kako je nestao, ostalo je nepoznato. Prošla su tri, četiri dana. Ni traga od profesora. Vojna spasilačka jedinica požrtvovno je pretraživala teren, ali bez ikakvog uspjeha. Ili su ga napali vukovi ili oteli urođenici. Tjedan dana kasnije, kad su svi već izgubili svaku nadu, profesor za ovce je sasvim raščupan u sumrak dolutao natrag u logor. Vratio se upalih obraza s nekoliko posjekotina na licu, ali u očima mu se zadržao sjaj. Vratio se i bez konja i bez ručnog sata. Svatko je spremno prihvatio njegovo objašnjenje da se izgubio a njegov konj teško ozlijedio. Ni mjesec dana kasnije, vladinim uredima su se počele širiti bizarne glasine. Pročulo se da je uživao u 'osobitom odnosu' s ovcom. Što je taj 'osobiti odnos' značio, nitko nije znao. Nakon toga ga je njegov nadređeni pozvao u svoj ured i sproveo istragu da bi pojasnio taj događaj. U kolonijalnim društvima glasine se ne smiju tolerirati. 'Jeste li doista imali osobiti odnos s ovcom?' upitao ga je nadređeni časnik. 'Jesam', odgovorio je profesor za ovce. Ispitivanje je teklo otprilike ovako: p: Pod izrazom 'osobiti odnos', mislite li na seksualne odnose s ovcom? o: Ne, o tome se ne radi. p: Molim vas, pojasnite. o: Radilo se o mentalnoj vezi. p: To nije objašnjenje. o: Teško je pronaći prave riječi, gospodine, ali vjerojatno je 'duhovno srodstvo' najbliže istini. p: Želite mi reći da ste s ovcom bili u duhovnoj vezi? o: Tako je. p: Govorite mi da ste tijekom jednotjednog nestanka bili u duhovnoj vezi s ovcom? o: Tako je. p: Ne mislite li da je to dovoljan razlog da budete otpušteni iz službe? o: Moja je dužnost proučavati ovce, gospodine. p: Duhovna veza se ne priznaje kao predmet izučavanja. Stoga bih vas zamolio da promijenite svoj iskaz. Uzmite u obzir čast koju ste doživjeli diplomiravši na Poljoprivrednom fakultetu Carskog sveučilišta u Tokiju i vaš briljantan rad po stupanju u Ministarstvo. Od vas

kao najistaknutije osobe za razvoj poljoprivrednih poslova u istočnoj Aziji očekuje se jako puno. o: Shvaćam. p: Onda zaboravite te gluposti o duhovnoj vezi. Ovce su stoka. Obična stoka, ništa više. o: Ali ja to ne mogu zaboraviti. p: Morate objasniti okolnosti. o: Gospodine, stvar je u tome što je ovca u meni. p: To nije objašnjenje. o: Daljnje objašnjenje je nemoguće. U veljači 1936. profesoru za ovce zapovijedeno je da se vrati u Japan. Nakon što je iskusio brojna slična ispitivanja, u proljeće iste godine premješten je u arhiv Ministarstva poljoprivrede. Tamo je katalogizirao arhivske spise i razvrstavao ih po tematici. Drugim riječima, uklonjen je iz grupice najuglednijih stručnjaka za poljoprivredne djelatnosti u istočnoj Aziji. 'Ovca me je sada napustila', profesor za ovce se izjadao jednom tada bliskom prijatelju. 'Ali nekoć je bila u meni.' 1937. Profesor za ovce povlači se iz Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, i okoristivši se pozajmicom Ministarstva, tijekom Japansko-mandžurskog razvojnog programa za uzgoj ovaca koji je bio pod njegovim vodstvom, seli se na Hokkaido i postaje ovčar. Tada ima 56 ovaca. 1939. Profesor za ovce se ženi. Ima 128 ovaca u stadu. 1942. Rađa mu se najstariji sin (sadašnji vlasnik i upravitelj Hotela Dupin). Ima 181 ovcu u stadu. 1946. Američke okupacijske snage prisvajaju profesorovu farmu za ovce kao vojni logor. Ima 62 ovce u stadu. 1947. Profesor za ovce prihvaća zaposlenje u Udruzi ovčara s Hokkaida. 1949. Umire mu žena, od bronhitisa. 1950. Profesor za ovce preuzima upravljanje Udrugom ovčara. 1960. Najstariji sin gubi prste u luci Otaru. 1967. Zatvara se Dom udruge ovčara s Hokkaida. 1967. Otvara se Hotel Dupin. 1978. Mladi posrednik za nekretnine raspituje se za fotografiju s ovcama. Drugim riječima, ja. "Baš sjajno", rekoh. "Svakako bih volio upoznati vašeg oca", rekoh. "Nemam ništa protiv da ga upoznate, ali budući da me moj otac ne voli, moram vas zamoliti da k njemu odete sami", kazao je najstariji sin profesora za ovce, ispričavajući se. "Ne voli vas?" "Zato što sam izgubio dva prsta i sve sam ćelaviji." "Shvaćam", rekoh. "Neki osobenjak, vaš otac." "Kao njegov sin, ne bih to trebao reći, ali istina je, on je osobenjak. Sasvim se promijenio otkako je sreo tu ovcu. Iznimno težak čovjek, ponekad čak okrutan. Duboko u duši on je jako dobar. Da ga čujete kako svira violinu, shvatili biste to. Ovca je naudila mojem ocu, a preko mojeg oca naudila je i meni." "Vi volite svojeg oca, zar ne?" upitala je moja prijateljica. "Istina je. Ja ga jako puno volim", rekao je vlasnik Hotela Dupin, "ali on mene ne voli. Otkako sam se rodio, nikad me nije uzeo u naručje. Nikad nije imao lijepe riječi za mene. A otkako sam izgubio prste i počeo ćelaviti, samo me ismijava." "Sigurna sam da vas on ne želi ismijavati", rekla je ona.

"Ni ja u to ne vjerujem", dodao sam ja. "Vi ste odveć ljubazni", rekao je hotelijer. "Dakle, hoćemo li pokušati i izravno mu se obratiti?" upitao sam. "Ne znam", rekao je hotelijer. "Ipak sam siguran da će vas primiti ako budete pazili na dvije stvari. Jedna je da mu jasno kažete da ga želite pitati određene stvari o ovcama." "A druga?" "Ne recite mu da sam vas ja uputio k njemu." "Jasna stvar", rekoh. Zahvalili smo sinu profesora za ovce i zaputili se stubištem. Zrak na vrhu stubišta bio je hladan i vlažan. Svjetlost je bila mutna i škrto osvjetljavala naslage prašine u zakutcima hodnika. Čitav prostor je vonjao po starim papirima i starom tijelu. Prema sinovljevoj uputi produžili smo niz dugi hodnik i pokucali na stara vrata u dnu hodnika. Na vratima je bila pričvršćena stara plastična pločica a na njoj je pisalo: Ured g. direktora. Nije bilo odgovora. Nanovo sam pokucao. Ni ovog puta nitko se nije odazvao. Nakon trećeg kucaja, začulo se gunđanje a potom odgovor: "Ne gnjavi me. Idi!" "Došli smo vas pitati nekoliko stvari o ovcama, ako dopustite." "Jedite govna!" iznutra se začuo glas profesora za ovce. Prilično jak i zdrav glas za jednog sedamdesettrogodišnjaka. "Zbilja moramo popričati s vama", viknuo sam pred zatvorenim vratima. "Nemojte me gnjaviti tim bljezgarijama o razgovoru o ovcama", kazao je profesor za ovce. "Ali to je nešto o čemu bismo svakako trebali popričati", sugestivno sam nastavio. "Radi se o ovci koja je nestala 1936." Zavladala je kratkotrajna tišina, onda su se vrata naglo otvorila. Pred nama je stajao profesor za ovce. Profesor za ovce imao je dugu kosu, bijelu kao snijeg. Dlake na obrvama su mu također bile snježno bijele, i visjele preko vjeđa poput ledenih svijeća. Bio je visok, gotovo metar i osamdeset. Hladnokrvan čovjek krupnih kostiju. Na licu mu se isticao dugi uleknuti nos, nalik na skijašku skakaonicu. Njegov tjelesni vonj prožimao je čitavu sobu. Ne, nisam siguran da bih ga nazvao tjelesni vonj. Jednog trenutka je prestao biti tjelesni vonj i stopio se s vremenom i izmiješao sa svjetlom. Nekoć vjerojatno prostrana soba, sada je bila toliko ispunjena starim knjigama i papirima da se pod jedva nazirao. Gotovo sve su publikacije bile znanstveni radovi na stranim jezicima. Bez iznimke, svi su bili prekriveni mrljama. Zdesna, pokraj zida se nalazio prljavi krevet a kraj prozora golemi pisaći stol od mahagonija i okretna stolica. Ploha stola je bila u priličnom redu, papiri uredno posloženi i pritisnuti pritiskivačem za papir u obliku ovce. Soba je bila mračna, jedina svjetlost je potjecala od prašinom pokrivene žarulje od šezdeset watti. Profesor za ovce je na sebi imao sivu košulju, crnu vestu na kopčanje i hlače uzorka riblje kosti koje su od iznošenosti izgubile oblik. U osvjetljenju sobe, njegova siva košulja i crna vesta mogli su proći kao bijela košulja i siva vesta. Možda su to i bile originalne boje, teško se moglo odrediti. Profesor za ovce je sjeo za svoj stol, prstima nam pokazavši da se smjestimo na krevet. Probili smo se do kreveta, preskačući i izbjegavajući knjige na podu kao da prolazimo kroz minsko polje, i sjeli. Krevet je bio toliko prljav, da sam se prepao da će se moje traperice zalijepiti za krevet. Profesor za ovce prstima se uhvatio za rub stola i zagledao u nas napeto. Prsti su mu bili gusto prekriveni crnim dlačicama sve do zglobova. Njihova crnoća odudarala je od bjeline njegove glave. Iznenada, profesor za ovce je dograbio telefon i zaderao se u telefonsku slušalicu: "Donesi mi moju večeru, odmah!" "Dakle", počeo je profesor. "Kazali ste mi da ste došli razgovarati o ovci koja je

nestala 1936?" "Tako je", odgovorio sam mu. "Hmmm", promrmljao je. Odjednom je svom snagom ispuhao nos u ubrus. "Ima li nešto što mi želite reći? Ili nešto što me želite pitati?" "Oboje." "Počnite s onim što imate za priopćiti." "Mi znamo što se dogodilo s ovcom koja je pobjegla od vas u proljeće 1936." Profesor za ovce je šmrknuo. "Želite li mi to reći da znate kako sam potrošio sve što sam imao na ovcu kojoj pokušavam ući u trag već četrdeset i dvije godine?" "Svjesni smo toga", rekoh. "Možda sve izmišljate." Iz džepa sam izvadio srebrni upaljač i stavio ga na njegov stol zajedno sa Štakorovom fotografijom ovaca. Ispružio je dlakavu ruku, podignuo upaljač i fotografiju i dugo ih razgledao pod svjetiljkom. Čestice tišine lebdjele su prostorom dugo vremena. Čvrsti dvokrilni prozori štitili su od gradske buke, jedino je šum stare svjetiljke naglašavao tišinu. Nakon što je završio s razgledanjem upaljača i fotografije, starac je škljocnuvši prekidačem ugasio svjetiljku i zdepastim prstima protrljao oči. Kao da je pokušavao upaliti dvije žarulje u glavi. Kad je sklonio prste, ugledao sam oči mutne i crvene kao u zeca. "Oprostite mi", ispričao se profesor za ovce. "Toliko dugo sam okružen idiotima da sam postao nepovjerljiv prema ljudima." "Sasvim vas razumijem", rekoh. Moja prijateljica se učtivo osmjehnula. "Možete li samo zamisliti kakav je to osjećaj sve ove godine živjeti s jednom jedinom mišlju, da je sve što se ticalo te ovce zauvijek nestalo iz vas?" upitao je profesor. "Ne, ne mogu." "Pravi pakao. Labirint podzemnog pakla. Neublažen jednom jedinom zrakom svjetlosti ili kapljom vode. Takav je moj život posljednje četrdeset i dvije godine." "Zbog te ovce?" "Da, da, da. Sve zbog te ovce. Ta me je ovca napustila kad je bilo najgušće, usred svega, u proljeće 1936." "I zbog potrage za tom ovcom vi ste napustili Ministarstvo poljoprivrede, govorim li ispravno?" "Ta uredska piskarala i birokrati, svi su odreda bili kreteni. Nisu imali ni najmanju predodžbu o pravim vrijednostima. Vjerojatno nikada neće shvatiti monumentalnu vrijednost te ovce." U tom trenu se začuo kucaj na vratima, a potom i ženski glas. "Donijela sam vam vaš obrok." "Ostavi ga", rekao je profesor za ovce. Zvuk poslužavnika odloženog na pod popratio je odjek udaljavajućih koraka. Moja prijateljica je otvorila vrata, unijela poslužavnik s hranom i stavila ga na stol ispred profesora za ovce. Na poslužavniku su se vidjeli juha, salata, pecivo i ćufte koje su bile namijenjene profesoru, kao i dvije kave za nas. "Jeste li već jeli?" upitao nas je profesor za ovce. "Jesmo, hvala lijepa", rekoh. "Što ste jeli?" "Teleći odrezak u umaku od vina", rekoh ja. "Škampe na žaru", dodala je ona. Profesor za ovce se zakašljao. Onda je počeo jesti juhu i udrobio kockice prepečenog kruha. "Ispričajte me što jedem dok vi govorite. Gladan sam." "Samo se vi služite", oboje smo rekli. Profesor za ovce jeo je juhu dok smo mi ispijali kavu. Za sve vrijeme dok je jeo, profesor je zurio u zdjelicu iz koje je jeo. "Znate li možda gdje se nalazi mjesto s ove fotografije", upitao sam.

"Naravno da znam. Znam to jako dobro." "Hoćete li nam reći?" "Malo se strpite", kazao je profesor i odložio sada praznu zdjelicu. "Jedna po jedna stvar. Počnimo najprije s događajima iz 1936. Prvo ću govoriti ja, potom vi." Kimnuo sam glavom. Profesor za ovce je počeo. "Dogodilo se to u ljeto 1935., tada je ovca ušla u mene. Izgubio sam se tijekom razgledanja jednog velikog pašnjaka blizu mandžursko-mongolske granice, kad sam naišao na špilju. Odlučio sam provesti noć u njoj. Te noći sam sanjao ovcu, koja me upitala može li ući u mene. Što da ne, odgovorio sam. Tada o tome nisam mnogo razmišljao. Na koncu, bio je to san." Starac je šmrcnuo i prešao na salatu. "Bila je to pasmina ovce kakvu nikad prije nisam imao priliku vidjeti. Zbog svoga rada poznavao sam sve vrste ovaca na svijetu, ali ova je bila jedinstvena. Imala je rogove povijene pod čudnim kutom, noge niske i zdepaste, oči bistre kao izvorska voda. Krzno joj je bilo sasvim bijelo, osim smeđe zvijezde na leđima. Takva ovca ne postoji nigdje na svijetu. Zbog toga sam rekao ovci da nemam ništa protiv da uđe u moje tijelo. Kao stručnjak za ovce nisam želio propustiti takvu priliku." "A kakav je to osjećaj imati ovcu u vlastitom tijelu?" "Ništa posebno, doista. Najobičniji osjećaj da je ta ovca unutar mene. Osjećao sam je ujutro. Probudio bih se i osjetio da je ovca u meni. Savršeno prirodan osjećaj." "Patite li možda od glavobolja?" "Nikada od dana kad sam se rodio." Profesor za ovce je prešao na ćufte, umačući ih u umak, prije no što bi ih s apetitom stavio u usta. "U dijelovima sjeverne Kine i mongolskog teritorija nije rijetkost čuti za ovcu koja se uselila u ljudsko tijelo. Među lokalnim stanovništvom vlada uvjerenje da ulazak ovce u tijelo predstavlja blagoslov bogova. Na primjer, u jednoj knjizi objavljenoj za dinastije Yuan zapisano je da je 'bijela ovca sa znakom zvijezde' ušla u Džingis-Kanovo tijelo. Zanimljivo, zar ne?" "I te kako." "Vlada vjerovanje da je ovca koja uđe u tijelo besmrtna. A isto tako se vjeruje i da osoba koja ugosti ovcu postaje besmrtna. Međutim, ako ovca napusti svoga domaćina, besmrtnost nestaje. Sve ovisi o ovci. Ako se domaćin sviđa ovci, ostat će u njemu desetljećima. Ako ne - zbriše, i nema je više. Onaj kojeg je ovca napustila zove se 'napušten od ovce'. Drugim riječima, to su ljudi poput mene." Mljac, mljac. "Od trena kad je ovca ušla u moje tijelo, počeo sam čitati etnološke studije i folklorističku literaturu koja ima bilo kakve veze s ovcama. Išao sam uokolo, razgovarao s lokalnim stanovništvom i provjeravao stare zapise. Ubrzo se pročulo da je u mene ušla ovca i te riječi su doprle do mojeg nadređenog. Moj starješina to nije primio blagonaklono. Proglašen sam za 'umno poremećenog' i odmah vraćen u Japan. Tipičan 'slučaj iz kolonije'." Smazavši tri ćufte, profesor za ovce je prešao na pecivo. "Temeljna mana modernog Japana je ta što apsolutno ništa nismo naučili od naših kontakata s drugim azijskim narodima. Isto vrijedi i za naše poslovanje s ovcama. Uzgoj ovaca u Japanu je propao baš zbog toga što smo na ovce jedino gledali kao na izvor vune i mesa. Našim razmišljanjima nedostaje životna svakodnevica. Mi zanemarujemo vremenski faktor a svim snagama želimo povećati rezultate. Tako je i u svemu drugome. Drugim riječima, ne stojimo nogama čvrsto na zemlji. Nismo bez razloga izgubili rat." "Ta je ovca u Japan došla u vama, ako sam dobro shvatio", rekoh, vraćajući se na predmet razgovora. "Da", potvrdio je profesor za ovce. "Brodom sam se vratio iz Pusana. Ovca je došla u meni." "Što mislite da je ovca namjeravala?" "Ne znam", odgovorio je profesor za ovce. "Ovca mi nije ništa rekla. Ali životinja je imala jedan osnovni cilj. Toliko barem znam. Monumentalni plan da promijeni ljude i ljudski svijet."

"Jedna ovca je planirala ostvariti sve to?" Profesor za ovce je kimnuo glavom dok je posljednji zalogaj peciva stavljao u usta i počistio mrvice iz svoje ruke. "Ništa uznemiravajuće. Uzmite u obzir slučaj Džingis-Kana." "Imate pravo", rekoh. "Ali zašto tek sada? Zašto Japan?" "Pretpostavljam da sam ja probudio ovcu. Vjerojatno bi spavala u toj špilji stotinama godina. A ja, budala, ja sam morao tamo otići i probuditi je." "Niste vi krivi za to", rekoh. "Ne", usprotivio se profesor, "to je moja greška. Trebao sam to razumjeti prije puno vremena. Ali želio sam sudjelovati u igri. Trebalo mi je puno vremena da to shvatim. A kad sam to shvatio, ovca me je već bila napustila." Profesor za ovce je zašutio. Prstima se počešao po svojim snježnobijelim obrvama. Kao da se težina četrdeset i dvije godine uvukla u najskrovitije dijelove njegovog tijela. "Jednog jutra sam se probudio a ovca je bila nestala. Tada sam shvatio što to znači biti 'napušten od ovce'. Pravi pakao. Ovca ode i za sobom ostavi jedino ideju. Ali bez same ovce ta ideja nije izvediva. To je ono što znači biti 'napušten od ovce'." Profesor za ovce ponovno je ispuhao nos u papirnati ubrus. "Sada je na vas red." Počeo sam tako što sam opisao put kojim je ovca krenula nakon što je napustila profesora za ovce. Kako je ovca ušla u tijelo mladog desničara u zatvoru. Kako je taj mladić čim je izišao iz zatvora postao vodeća desničarska ličnost. Kako je tada prešao na kineski teritorij i razvio obavještajnu mrežu i počeo se bogatiti. Kako mu je bilo suđeno kao velikom ratnom zločincu ali je pušten na slobodu u zamjenu za usluge svoje obavještajne službe na kontinentu. I kako je, upotrebljavajući blago koje je donio sa sobom iz Kine, zagospodario čitavim podzemljem poslijeratne politike, ekonomije, informacija itd. "Čuo sam za tog čovjeka", profesor za ovce je rekao ogorčeno. "Na neki način, ovca ima nevjerojatan osjećaj za najpogodnije ciljeve." "Tek ovog proljeća ovca je napustila njegovo tijelo. Čovjek se nalazi u komi, na rubu smrti. Izgleda da je smetnje u radu njegovog mozga sve do sada prikrivala ovca." "Kakva sreća. Bolje biti poluživ nego 'napušten od ovce'." "Što mislite, zašto je ovca napustila njegovo tijelo - nakon što je sve ove godine upravljala izgradnjom velike organizacije?" Profesor za ovce je uzdahnuo. "Vi još uvijek ne razumijete, ne? Ista stvar se dogodila tom čovjeku kao i meni. On je nadživio vlastitu svrsishodnost. Ljudi su ograničeni a ovca se više ne koristi onim ljudima koji dospiju do krajnosti svoje svrsishodnosti. Pretpostavljam da nije sasvim svjestan što je sve ovca učinila za njega. Njegova uloga je bila da izgradi veliku organizaciju i onog trena kad je to postigao, bio je nepotreban. Baš kao što je ona upotrijebila mene kao sredstvo transporta." "Pa, na čemu je ovca otada radila?" Profesor za ovce je podignuo fotografiju sa stola i kvrcnuo je prstima. "Lutala je po cijelom Japanu da bi pronašla novog domaćina. Za ovcu je to vjerojatno značilo pronalazak nove osobe kojom će zagospodariti na čelu organizacije na temelju jednog ili drugog plana." "A što sama ovca traži?" "Kao što sam vam maloprije rekao, ne mogu to precizno izraziti riječima. Ovca zapravo traži ostvarenje svih svojih ovčjih zamisli." "Je li to dobro?" "Po mišljenju ovce, naravno da je dobro." "A po vašem?" "Ne znam", rekao je starac. "Zbilja ne znam. Još otkad me ovca napustila, ne mogu reći koliko sam stvarno ja a koliko sjena ovce." "Maloprije ste spomenuli da ste se upustili u igru. Što bi to moglo značiti?" "Nemam namjeru o tome govoriti", profesor za ovce je energično odmahnuo glavom. Tišina je još jednom zavladala prostorijom. Vani je počela padati jaka kiša. Prva kiša još otkako smo došli u Sapporo.

"Još jedna, zadnja stvar: možete li nam reći gdje se nalazi mjesto s fotografije?" upitao sam ga. "To je imanje na kojem sam živio devet godina. Ondje sam uzgajao ovce. Odmah nakon rata američka vojska ga je konfiscirala, a kad su mi ga ponovno vratili, ja sam ga prodao nekom bogatom čovjeku kao kuću za odmor zajedno s pašnjacima. Valjda je vlasnik još uvijek isti." "A bavi li se i on uzgojem ovaca?" "Ne znam. Ali prema fotografiji bi se moglo zaključiti da uzgaja ovce. U svakom slučaju, taj posjed je jako daleko od drugih naselja. Nema druge kuće na vidiku. Zimi su ceste neprohodne. Siguran sam da vlasnik to imanje koristi jedva dva, možda tri mjeseca na godinu. Lijepo je i tiho ondje." "Održava li itko posjed kad vlasnik nije ondje?" "Sumnjam da ondje itko ostaje preko zime. Osim samog sebe, ne mogu ni zamisliti drugo ljudsko biće koje bi tamo ostalo preko cijele zime. Općinskom pastiru koji živi u podnožju brda plaćaju da se brine za ovce. Krov zgrade je iskošen pa snijeg prirodno pada na zemlju, i nema straha od provalnika. Čak i da netko tamo nešto ukrade, namučio bi se da to preveze u grad. Količina snijega koja padne čini put jedva prohodnim." "Ima li sada ondje koga?" "Hmm. Vjerojatno nema. Ubrzo će početi sniježiti a okolni medvjedi će se dati u potragu za hranom prije no što padnu u zimski san. Ne planirate valjda ići tamo?" "Vjerojatno ćemo morati. Nemamo nijedan drugi stvarni trag." Profesor za ovce je izvjesno vrijeme ostao sjediti zatvorenih usta. Umak od rajčica još uvijek mu u krajevima usana. "Vjerojatno trebate znati da se prije vas još jedna muška osoba dolazila ovdje raspitivati o tom posjedu. To je bilo oko veljače. Po godinama i izgledu sličan je vama. Kazao je da ga zanima fotografija iz predvorja hotela. Tada sam bio prilično slabe volje pa sam mu kazao koješta. Rekao mi je da traži materijal za roman koji piše." Iz džepa sam izvadio običnu fotografiju na kojoj smo Štakor i ja. Bila je snimljena ljeti, prije osam godina, u J.-ovom baru. Ja se vidim iz profila dok pušim cigaretu, Štakor gleda u fotoaparat, i podignutih palaca daje znak. Obojica smo tada bili mladi i preplanuli. "Ovaj ovdje ste vi, ne?" upitao je profesor za ovce, držeći fotografiju kraj svjetiljke. "Mlađi nego sada." "Imate pravo." "Ovaj drugi je taj čovjek. Izgledao je starije nego na ovoj fotografiji i imao je brkove, ali to je nedvojbeno on." "Brkove?" "Da, imao je zgodne male brkove i bio neobrijan." Pokušao sam zamisliti Štakora s brkovima, ali ga jednostavno nisam uspio dočarati. Profesor za ovce nam je nacrtao detaljan plan puta do posjeda. Morali smo prijeći u drugi vlak u Asahikawi, na sporedni kolosijek i voziti se tri sata da bismo stigli do gradića u podnožju brda. Odatle je trebalo još tri sata autom da stignemo do imanja. "Najljepša vam hvala na svemu", rekao sam. "Ako zbilja želite saznati istinu, mislim da je napametnije da što manje ljudi zna za priču o toj ovci. Ja sam vam najbolji primjer. Nitko neće biti sretniji od mene ako u tome uspijete. Vrijednosti jednog prosječnog čovjeka ne mogu se oduprijeti toj ovci. Ali vjerujem da imate svoje razloge." "Dakako da ih imam." "A sada budite toliko ljubazni", rekao je profesor za ovce, "i ako hoćete, iznesite ovo posude ispred vrata."

28.Rastanak s Hotelom Dupin Odvojili smo jedan dan da bismo se pripremili za polazak. Opremu za planinarenje i određene namirnice nabavili smo u dućanu sportske opreme a debele pletene džempere i vunene čarape kupili smo u robnoj kući. U knjižari smo kupili zemljovid područja u koje smo išli, omjera 1:50.000, kao i knjigu o lokalnoj povijesti. Također smo nabavili čizme s čavlima i podstavljeno donje rublje. "Svi ovi slojevi ništa ne znače kad se baviš mojom vrstom posla", rekla je. "Kad si na otvorenom, na snijegu, nećeš imati vremena razmišljati o tome", rekoh joj. "Planiraš li da ostanemo sve dok ne počnu veliki snjegovi?" "Ne mogu to reći. Ali znam da će početi sniježiti koncem listopada. Bolje da smo spremni. Ne znamo što nas čeka." Odnijeli smo kupljene stvari u hotel i sabili ih u veliku naprtnjaču a potom sakupili sve nepotrebne stvari koje smo donijeli iz Tokija i ostavili ih kod vlasnika Hotela Dupin. Gotovo sve što je ona ponijela u svojoj torbi bilo je nepotrebno. Kozmetički komplet, pet knjiga i šest kaseta, jedna papirna vrećica puna čarapa i donjeg rublja, majice kratkih rukava i kratke hlače, putna budilica, blok za crtanje, komplet od dvadeset i četiri olovke u boji, listovi papira za pisanje i kuverte, veliki ručnik, minipribor za prvu pomoć, fen za kosu, komadići vate. "Ali zašto tegliš večernju haljinu i štikle?" "A što ću ako nas netko pozove na zabavu?" branila se. "Zbog čega misliš da će biti zabava?" S njom se nije dalo raspravljati. Svoju haljinu je skladno složila i zajedno sa štiklama ugurala u našu naprtnjaču zajedno s preostalim stvarima. Što se tiče kozmetike, prešla je na putni komplet koji je kupila u obližnoj drogeriji. Vlasnik hotela spremno je prihvatio našu suvišnu prtljagu. Sredio sam račun idućeg dana i kazao mu da ćemo se vratiti za tjedan ili dva. "Je li moj otac bio od ikakve koristi?" upitao je zabrinuto. Kazao sam mu da nam je jako puno pomogao. "Ponekad poželim da se i ja dam u potragu za nečim", izjavio je, "ali sve i kad bih se odlučio na takvo što, ja ne bih znao što tražim. Ali moj otac, on je čovjek koji je cijeloga života nešto tražio. On i danas još uvijek traži. Još od najranijeg djetinjstva moj otac mi je pričao o bijeloj ovci koja mu je dolazila u snove. Pa stalno mislim da bi i život trebao biti takav. Neprekidna potraga za nečim." Predvorje hotela bilo je tiho kao i uvijek. Jedna postarija sluškinja se pela i spuštala stubama, čisteći ih metlom. "Moj otac sada ima sedamdeset tri i još uvijek nije našao tu ovcu. Ja uopće ne znam postoji li ona. Pa ipak, oduvijek mislim da nije imao tako loš život. Više no ikada, volio bih da baš sada svoga oca mogu vidjeti sretnog, ali on me samo omalovažava i ne želi čuti ni riječ od onoga što bih mu volio kazati. On vjeruje da ja vodim isprazan život." "Ali imate Hotel Dupin", rekla je moja prijateljica ljupko. "Osim toga, vaš je otac odustao od potrage za ovcom", dodao sam. "Mi ćemo se pobrinuti za ostalo." Vlasnik hotela se osmjehnuo. "Ako je tako, ja vam nemam što više za kazati. A nas dvojica moći ćemo se jedino radovati." "Dakako, nadam se da će tako biti", rekoh. Kasnije, kad smo ostali sami, ona me upitala: "Zar zbilja misliš da njih dvojica zaslužuju jedno drugo?" "Oni su već toliko vremena zajedno... Bit će dobro. Barem smo, nakon četrdeset i dvije godine, na tragu istoj ovci." "Sviđaju mi se njih dvojica." "I meni se sviđaju njih dvojica."

Završili smo s pakiranjem i imali spolni odnos, a onda izašli i otišli gledati film. U filmu se vidjelo mnoštvo muškaraca i žena koji su također imali spolni odnos. Na koncu, nema ništa loše u promatranju drugih dok imaju spolni odnos.

Osmi dio : Lov na divlju ovcu (3.) 29. Nastanak, uspon i pad općine Junitaki Uzeli smo rani jutarnji vlak od Sappora do Asahikawe. Otvorio sam pivo posvetivši pažnju opširnoj, tvrdo ukoričenoj Službenoj povijesti općine Junitaki. Junitaki je bila općina u kojoj se nalazio posjed profesora za ovce. Čitanje povijesti te općine vjerojatno mi neće donijeti neku veliku korist, ali ni štetu. Autor monografije rodio se 1940. u mjestu Junitaki i nakon što je diplomirao na odsjeku za književnost na Sveučilištu Hokkaido, bio je aktivan kao lokalni povjesničar, barem je tako pisalo na koricama knjige. Unatoč takvoj aktivnosti imao je samo tu jednu knjigu, objavljenu u svibnju 1970. Prvo izdanje, najvjerojatnije i jedino. Prema autorovim riječima, prvi naseljenici su se na teritoriju onoga što je danas poznato kao grad Junitaki pojavili u rano ljeto 1881. Ukupno je došlo osamnaest osoba, sve siromašni seljaci iz okruga Tsugaru. Sa sobom su ponijeli jedino primitivne poljoprivredne alatke, odjeću i posteljinu, posude za kuhanje i noževe. Prošli su kroz jedno Ainu selo u blizini Sappora, i s ono malo novca što su imali, unajmili mršavog crnookog Ainu mladića kao vodiča. Mladićevo ime na Ainu jeziku moglo bi se prevesti kao "Pun mjesec u opadanju" (budući da je autor knjige sugerirao mladićevu sklonost maničnoj depresiji). Mladić vjerojatno nije bio prikladan za vodiča; ipak, pokazao se mnogo boljim no što im je na prvi pogled izgledao. Jedva razumijevajući pokoju riječ japanskog, on je poveo tih osamnaest turobnih, nepokolebljivih, sumnjičavih seljaka na sjever uz rijeku Ishikari. U glavi je imao jasnu predodžbu kamo treba ići da bi pronašao plodnu zemlju. Četvrtog dana grupa je stigla na odredište. Bogat i prirodan izvor vode, čitav je krajolik obilovao prekrasnim cvijećem. "Ovdje je dobro", kazao im je mladić. "Tek poneka divlja životinja, plodna zemlja, obilje lososa." "Ništa od toga", rekao je vođa seljaka. "Želimo ići još dalje." Mladić je pomislio da seljaci vjeruju kako će naći još bolju zemlju ako odu još dublje u unutrašnjost. Pa dobro. Ako je to ono što oni žele, idemo još dublje u unutrašnjost. Tako je grupa i iduća dva dana nastavila napredovati prema sjeveru. Tamo je mladić pronašao visoravan premda zemlja nije bila tako dobra kao na onom prijašnjem mjestu, ali barem se nisu morali bojati poplava. "Kako vam se ovdje sviđa?" upitao je mladić. "Ovdje je jednako dobro." Seljaci su složno odmahnuli glavama i odbili mladićev prijedlog. Ista situacija se ponovila još nekoliko puta, nakon čega su stigli u područje današnje Asahikawe. Sedam dana hoda i više od stotinu i pedeset kilometra od Sappora. "A ovdje?" upitao je mladić, nesigurnije no prije. "Ne valja", odgovorili su mu seljaci. "Ali odavde se penjemo u planine", odgovorio im je mladić. "Ne smeta nam", uzvratili su mu seljaci veselo. Tako su prešli prijevoj Shiogari.

Dakako, postojao je razlog zbog kojeg su seljaci prošli pokraj bogate nizinske zemlje i inzistirali da odu što dalje u divljinu. Jer oni su bili u bijegu. Pobjegli su iz grada, ostavivši za sobom znatne dugove, i željeli su otići što je moguće dalje od bilo kakve civilizacije. Naravno, Ainu mladić to nije mogao znati. Tako da se njegovo početno iznenađenje zbog odbijanja seljaka da ostanu na plodnoj zemlji ubrzo preobrazilo u zbunjenost, tjeskobu i gubitak samopouzdanja. Usprkos tome, mladićev karakter bio je dovoljno kompleksan pa se u momentu kad je grupa prešla prijevoj Shiogari, sasvim predao svojoj nesagledivoj sudbini, vodeći ih i dalje na sjever, još sjevernije. Trudio se da izabere najteže staze, najopasnije močvare, kako bi udovoljio svojim poslodavcima. Četiri dana nakon što su prošli kroz Shiogari prijevoj, grupa je došla do rijeke koja je tekla na zapad. Bez velikog dvoumljenja, dogovorili su se da krenu na istok. Ovakav izbor smjera vodio ih je jedva prohodnom stazom kroz gotovo neprohodan teren. Morali su se probijati kroz mora oštrog bambusa, polovicu dana probijati put preko polja kroz do ramena visoku travu, gacati kroz blato sve do grudi, verati se oko litica, a sve da bi napredovali još istočnije. Noću bi svoje šatore postavljali uz obalu rijeke i jednim uhom osluškivali neće li čuti zavijanje vukova dok su spavali. Njihove ruke, pune posjekotina od oštrog bambusa, pri svakom su zavoju napadale mušice i komarči, koji bi im se zavukli u uši i sisali im krv. Nakon pet dana hodanja na istok, na putu su im se jednog trenutka ispriječile planine i oni nisu mogli dalje. Ono što je ležalo pred njima nije odgovaralo za normalan ljudski život, izjavio je mladić. Čuvši njegove riječi, seljaci su odlučili baš tu ostati. To je bilo u srpnju 1881., više od tri stotine kilometara dalje od Sappora. Najprije su provjerili površinski sloj tla, ispitali vodu, provjerili kakvoću zemlje. Radilo se o prilično dobroj, obradivoj zemlji. Tada su podijelili zemlju medu sobom i u središtu budućeg naselja podignuli zajedničku brvnaru. Ainu mladić je slučajno naišao na grupu Ainu lovaca koji su prolazili tim područjem. "Kako se zove ovo područje?" upitao ih je. "Zar misliš da ovaj šupak svijeta uopće zaslužuje neko ime?" odgovorili su mu. Tako je tada to rubno područje ostalo bez imena. S obzirom na to da drugo naselje (ili barem naselje koje je željelo kontakt s drugim ljudima) nije postojalo na udaljenosti od šezdeset kilometara, nije mu ni bilo potrebno ime. Zapravo, kad je 1889. jedan zvanični popisivač stanovništva iz Državnog zemljišnog ureda zatražio od grupe naseljenika da daju ime mjestu, oni su bili sasvim nezainteresirani. Sa srpom i motikom u ruci, sreli su se u zajedničkoj kolibi i izjasnili se protiv davanja imena mjestu. Službenik je i doslovno bio u neprilici. Jedino je mogao izračunati broj slapova na obližnjoj rijeci, dvanaest, i Državnom zemljišnom uredu prijaviti ime Junitaki-buraku, to jest "Naselje dvanaest slapova". Otada nadalje, naselje je i formalno nosilo ime Junitaki-buraku (a kasnije, Junita-kimura, tj. "Selo dvanaest slapova"). Područje je tvorilo luk od šezdeset stupnjeva između dviju planina, a po sredini ga je presijecala duboka riječna klisura. Šupak svijeta, zasigurno. Tlo je bilo prekriveno oštrim bambusima dok su se goleme zimzelene biljke širile posvuda uokolo. Vukovi i jeleni, medvjedi i bizamski štakori i ptice borili su se usred divljine za ono malo raspoložive hrane. Posvuda su se rojile muhe i komarči. "Zar se svi vi zbilja želite nastaniti ovdje?" upitao ih je Ainu mladić. "Naravno", jednoglasno su mu odgovorili seljaci. Nije baš sasvim jasno zašto je Ainu mladić, umjesto da se vrati kući, odlučio ostati s naseljenicima. Vjerojatno je bio znatiželjan, pretpostavljao je autor (koji je volio iznositi svoje pretpostavke). Ipak, da on nije ostao, veliko je pitanje bi li naseljenici preživjeli tijekom zime. Mladić ih je naučio uzgajati zimsko povrće, zaštititi se od snijega, pecati ribu u zamrznutoj rijeci, postavljati zamke vukovima i izbjegavati medvjede prije zimskog sna, odrediti vremenske

prilike upravljajući se prema puhanju vjetra i spriječiti ozebline, pripraviti korijenje oštrog bambusa za jelo i obarati zimzeleno drveće u pravom smjeru. Ubrzo su svi shvatili mladićevu vrijednost, a i sam mladić je povratio samopouzdanje. Na koncu je uzeo japansko ime i oženio kćer jednoga od naseljenika, i s njom je imao troje djece. Nije se više zvao "Pun mjesec u opadanju". Ipak, i pored praktičnog znanja Ainu mladića, urodi naseljenika bili su oskudni. Do kolovoza svaka je obitelj od prosto raskoljenih balvana sagradila vlastitu kolibu, ali one su ih ipak jako slabo štitile od zimskih vjetrova. Nije bilo neobično da se probude i otkriju pedalj snijega pokraj nečijeg jastuka. Većina obitelji imala je tek jednu posteljinu, pa su muškarci uglavnom spavali sklupčani pokraj vatre. Kad bi se njihova zaliha hrane potrošila, naseljenici bi otišli u potragu za ribom i izbojcima divljih biljaka koje bi uspjeli pronaći duboko pod snijegom. Ta zima bila je naročito hladna. Ipak, nitko nije umro. Nije bilo svađa ni suza. Njihova snaga ležala je u njihovoj prirođenoj siromaštini. Došlo je proljeće. Dvoje djece se rodilo i broj naseljenika se povećao na dvadeset i jednog. Dva sata prije no što su se porodile, majke su još radile na poljima, a jutro nakon poroda, opet su radile na poljima. Grupa je uzgajala kukuruz i krumpir. Muškarci su obarali drveće i spaljivali korijenje da bi došli do još obradive zemlje. Novi život se pojavio na licu zemlje, mlade biljke počele rađati, a kad su naseljenici počeli disati s olakšanjem, napali su ih rojevi skakavaca nametnika koji su sve usjeve opustošili. Skakavci su došli preko planina. Najprije su izgledali kao golem crni oblak. Potom se začulo zujanje. Nitko nije imao pojma što će ih zadesiti. Jedino je Ainu mladić znao. On je kazao ljudima da po poljima zapale velike vatre. Žrtvujući posljednje komade namještaja i posljednje kapi nafte, muškarci su spalili sve što im je došlo pod ruku. Ženski dio grupe batićima je udarao u lonce. Činili su sve što je bilo u njihovoj moći, ali to nije bilo dovoljno. Stotine tisuća skakavaca sjatilo se na njihovu ljetinu i ubrzo je sasvim opustošilo. Nakon njih ništa više nije ostalo. Kad su skakavci otišli, mladić je otišao na polje i plakao. Nitko od naseljenika nije pustio ni suzu. Sakupili su mrtve skakavce i spalili ih, i onog trena kad su skakavci izgorjeli, naseljenici su nastavili s krčenjem zemljišta. Vratili su se prehrani ribom i samoniklim povrćem tijekom cijele iduće zime. U proljeće se još troje djece rodilo. Ljudi su obrađivali polja. Idućeg ljeta opet su ih posjetili skakavci. I opet su im svu ljetinu pojeli do korijenja. Ipak, Ainu mladić ovog puta nije plakao. Najezda skakavaca napokon je prestala treće godine. Dugo razdoblje kiše uništilo je jajašca skakavaca. Ali, preobilna kiša oštetila je ljetinu. Sljedeće godine pojavila se neuobičajena najezda žohara, a ljeto nakon toga bilo je neobično hladno. Pročitavši toliko, zatvorio sam knjigu, otvorio još jedno pivo, i iz naprtnjače izvadio konzervu s obrokom od lososove ikre. Ona je sjedila nasuprot meni, prekriženih ruku, čvrsto usnula. Jesenje jutarnje sunce iskošenim zrakama se probijalo kroz prozor vlaka i poput prozirnog prekrivača od svjetlosti treperilo njezinim krilom. Sićušni noćni leptir odnekuda je doletio i nastavio lepršati poput komadića papira. Noćni leptir je sletio na njezina prsa i tamo se zadržao prije no što je opet odletio. Nakon što je noćni leptir odletio, ona je izgledala malkice starija. Popušio sam cigaretu i nastavio čitati Službenu povijest općine Junitaki. Šeste godine svoga postojanja naselje se napokon uspješno oduprlo. Usjevi su rađali, kolibe bile nadograđene, i svi su se prilagodili životu u hladnoj klimi. Obične brvnare ubrzo su zamijenile kuće od obrađenih dasaka. Sada su u kuće ugrađivali ognjišta a sa stropova su visjele svjetiljke. Ljudi bi ispunili čamac viškovima proizvoda i sušene ribe i jelenjih rogova, putovali dva dana do tržnice u najbližem gradu, i mijenjali svoju robu za sol, odjeću i naftu. Neki su naučili kako praviti drveni ugljen od drveća koje bi posjekli prilikom krčenja

zemljišta. Broj sličnih naselja povećao se nizvodno i ubrzo je trgovina oživjela. Budući da su nastavili s krčenjem novih terena postalo je očito da naselju nedostaje još radnih ruku, pa je grupa sazvala seosko vijeće i nakon dva dana su odlučili pozvati pojačanje iz starog rodnog kraja. Iz odgovora dobivenih na svoja pomno sročena pitanja saznali su da su njihovi vjerovnici odavno odustali od svojih potraživanja. Najstariji naseljenik potom je poslao poruke svojim starim prijateljima, sa zahtjevom da im se pridruže u obrađivanju nove zemlje. Godine 1889. sproveden je popis stanovništva a iste je godine naselje i zvanično dobilo svoje ime. Iduće godine, šest novih obitelji, ukupno devetnaest novih naseljenika su došli u naselje. Dočekale su ih preuređene brvnare. Svi su prisustvovali ponovnom sjetnom susretu. Novodošli naseljenici su dobili zemlju i uz pomoć prvih doseljenika počeli su se baviti poljoprivredom i graditi vlastite kuće. Do 1893. još četiri nove obitelji su stigle, ukupno šesnaestero ljudi. Godine 1897. još je sedam novih obitelji došlo, ukupno dvadeset i četvero ljudi. Broj naseljenika stalno se povećavao. Zajednička koliba bila je preuređena u svečani seoski dom a odmah uz njega su sagradili i malo svetište. Naselje je i zvanično postalo selo. Pa je promijenilo ime, od Junitaki-buraku u Junitaki-mura. Počeo se pojavljivati i poštar, istina ne baš redovito, i dok je prosena kaša predstavljala svakodnevnu hranu seljana, sada su povremeno imali i pravu bijelu rižu. Dakako, ni njih nisu zaobišle raznolike nevolje. Pojavili su se državni službenici koji su počeli ubirati porez i nametati im vojnu službu. Ainu mladić, sada dvadesetpetogodišnjak, osobito se uznemirio zbog tih događaja. Nije mogao razumjeti postojanje takvih stvari kao što su porezi i vojna služba. "Čini mi se da su stvari nekoć bile mnogo bolje", rekao je. Ali i pored toga selo se nastavilo razvijati. 1903. su u blizini sela u visočijim predjelima brda otkrili nove terene pogodne za ispašu, i tako je selo osnovalo zajednički pašnjak za ovce. Jedan službenik iz Državne administracije podučio ih je kako će graditi ograde, kako sprovesti navodnjavanje i sagraditi skloništa za stoku. Potom su doveli zatvorenike da izgrade cestu duž rijeke, i ubrzo su stada ovaca, jeftino kupljena od vlade, počeli dopremati uz cestu. Farmeri nisu mogli shvatiti zašto je vlada bila tako darežljiva. Što da ne, mislili su. Nakon tegobnih, gladnih godina to je bila dobrodošla olakšica. Naravno, vlada nije bila darežljiva zabadava i tek tako im jeftino prodavala ovce. Potaknuta vojnim ciljem dovoljnosti vlastitih zaliha vune za nailazeći ratni pohod na kontinent, vlada je naredila Ministarstvu poljoprivrede da poveća uzgoj ovaca, a Ministarstvo je te zahtjeve uputilo Pokrajinskoj vladi. Rusko-japanski rat bio je sve bliži. U čitavom selu, najveće zanimanje za ovce ponovno je pokazao Ainu mladić, koji je sada već bio pravi čovjek. Uz pomoć pokrajinskog službenika nekako je naučio uzgajati ovce i preuzeo odgovornost upravljanja seoskim pašnjakom. Ne zna se posve točno zašto je bio toliko predan radu s ovcama. Pašnjaci su postali dom za trideset i šest ovaca pasmine South-downs i dvadeset jednu pasmine Shropshire, uz dodatak dva škotska psa ovčara. Ainu čovjek je postao vješt ovčar, i sa svakom proteklom godinom broj ovaca i pasa se povećavao. Zavolio je ovce i pse svim svojim srcem. Činovici su bili jako zadovoljni. Na sličnim farmama ovaca osnovanim u okrugu, štenci su odgajani u vrhunske pse ovčare. Kad je izbio rusko-japanski rat, pet seoskih mladića je unovačeno i poslano na bojišnicu u Kinu. Dvojica su poginula a jedan je izgubio lijevu ruku kad je neprijateljska granata eksplodirala u prepucavanju iznad brda. Tri dana kasnije kad je borba završila, ostala dvojica su sakupila razbacane dijelove tijela svojih mladih prijatelja iz istog sela. Svi su bili sinovi prve i druge generacije naseljenika. Jedan od poginulih bio je najstariji sin Ainu mladića koji je postao ovčar. Umro je imajući na sebi u vojsci izrađenu vunenu kabanicu. "Zašto šalju mladiće u rat u stranu zemlju?" Ainu ovčar je išao uokolo i pitao ljude. Tada mu je bilo četrdeset i pet godina. Nitko mu nije želio odgovoriti. Ainu ovčar je prekinuo odlaziti u selo, ostao na

pašnjacima, i provodio jutra i večeri s ovcama. Pet godina ranije žena mu je umrla od bronhitisa, a obje njegove kćeri su se udale. Za usluge čuvanja ovaca, selo mu je uzvraćalo malom plaćom i hranom. Nakon gubitka sina, Ainu ovčar je postao ogorčen. Umro je u šezdeset i drugoj godini života. Jednog zimskog jutra, dječak koji je bio njegov pomagač našao ga je kako leži mrtav i smrznut na podu natkrivenog tora za ovce. Dva štenca unuka ona dva prva psa ovčara cviljeli su pokraj njega žalosnih očiju. Ovce, nesvjesne, nastavile su pasti sijeno u svom oboru. Spori ritam žvakanja ovaca podsjećao je na zvuk kastanjeta. Povijest mjesta Junitaki se nastavila, ali za nekadašnjeg Ainu mladića tu se zaustavila. Ustao sam i otišao u zahod ispisati dvije popijene pive. Kad sam se vratio do sjedišta ona je bila budna i zurila rastreseno kroz prozor. Polja riže pružala su se jedno za drugim. Povremeno bismo prošli pokraj silosa. Rijeke su se približavale i udaljavale. Popušio sam cigaretu promatrajući krajolik i njezin profil dok je zurila u taj isti krajolik. Ona nije progovorila ni riječ. Sjena čeličnog mosta zatreperila je stranicom knjige. Nakon nesretne priče o Ainu mladiću koji je postao ovčar, ostario i umro, ostatak povijesti bio je prilično nezanimljivo štivo. Epidemija ovčje nadutosti odnijela je deset ovaca, velika hladnoća uništila je usjeve ali osim toga sve se lijepo odvijalo za selo. Za vrijeme razdoblja Taisho selo je unaprijeđeno u općinu i preimenovano u Junitaki-cho. Mjesto se dobro razvijalo, izgrađeni su razni objekti, osnovna škola, gradska vijećnica, poštanski ured. Do tog vremena naseljavanje Hokkaida bilo je gotovo završeno. Stigavši do krajnjih granica obradive zemlje, nekoliko mladih ljudi je napustilo Junitaki-cho da bi potražili svoju sreću u novim svjetovima Mandžurije i Sahalina. Godine 1937. profesor za ovce se pojavio u gradu. Evo što je pisalo: "Tehnički administrator Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, osobito poznat po svojim proučavanjima u Koreji i Mandžuriji, dr. - (32 godine star), zbog određenih okolnosti napustio je ugledan položaj i osnovao vlastitu farmu ovaca u planinskoj udolini sjeverno od Junitaki-choa." Ništa više nije pisalo o njemu. Izgleda da se i sam autor dosađivao događajima iz tridesetih, njegov prikaz postao je neujednačen i fragmentaran. Čak mu je i stil pisanja postao nejasan, izgubivši tečnost i jasnoću izražavanja kakvu je imao prilikom opisa Ainu mladića. Preskočio sam razdoblje između 1938. i 1965. i prebacio se na poglavlje naslovljeno "Junitaki danas". Naravno, to "danas" se odnosilo na 1970., pa se teško moglo reći da ondašnje danas ima bilo kakve veze s današnjim "danas". Ipak, pisanje povijesti jednoga mjesta očito je iziskivalo potrebu pripovijedanja sve do "današnjeg" dana. Premda to danas brzo prestaje biti danas, nitko ne može poreći da se to zbilja nije odnosilo na danas. Jer ako bi danas prestalo biti danas, povijest ne bi mogla postojati kao povijest. Prema mojem primjerku Službene povijesti općine Junitaki, godine 1965. populacija je pala na 15.000 ljudi, što je u odnosu na prethodnih deset godina značilo smanjenje broja stanovnika za šest tisuća, a do kojega je došlo gotovo isključivo zbog propasti uzgoja ovaca. Neobično visok postotak smanjenja povlastica u poljoprivredi dogodio se kao reakcija, pisalo je, na promjene nacionalne infrastrukture u razdoblju brzog industrijskog razvoja, kao i teških uvjeta uzgoja ovaca na Hokkaidu zbog izrazito hladne klime. Što se dogodilo s njihovim napuštenim poljskim dobrima i obradivom zemljom? Bili su ponovno pošumljeni. Zemlju zbog koje su se pretci krvavo znojili da bi je raskrčili, potomci su sada ponovno pošumljavali. Kakve li ironije. To je značilo da je osnovna industrijska grana na području mjesta Junitaki danas šumarstvo i pilane. Grad se sada mogao pohvaliti s nekoliko manjih pilana u kojima su proizvodili drvene kutije za televizore, toaletne stoliće i suvenire u obliku medvjeda i Ainu domorodaca. Bivša zajednička koliba je pretvorena u Pionirski muzej u kojem su izložene poljoprivredne alatke i jedaći pribor iz ranih dana naseljavanja mjesta. Također su održavali

uspomene na seosku mladež koja je poginula u rusko-japanskom ratu. Bila je izložena i kutija za ručak na kojoj su se vidjeli tragovi zuba smeđeg medvjeda. Čak i pismo poslano u njihov stari rodni kraj u kojem su se raspitivali za vjerovnike. Ali, ako ćemo govoriti istinu, današnji Junitaki bio je očajno nezanimljiv grad. Njegovi stanovnici, kad bi se vratili kući s posla, gladali su televiziju, u prosjeku četiri sata svake večeri, prije no što bi pošli u krevet. Postotak glasovanja je bio visok, ali na izborima se nisu događala iznenađenja. Znalo se tko dobiva izbore. Gradski slogan je glasio "Velikodušni ljudi u velikodušnoj prirodi". Barem tako je pisalo na reklamnom panou ispred željezničke postaje. Zatvorio sam knjigu, zijevnuo i zaspao.

30. Daljnja propast općine Junitaki i općinskih ovaca U Asahikawi smo prešli u drugi vlak i nastavili još sjevernije preko Shiogari prijevoja, putujući u dobroj mjeri istim putem kojim su se Ainu mladić i osamnaest siromašnih seljaka kretali čitavo stoljeće prije. Jesenje sunce je blještavo sjajilo kroz posljednje ostatke drevne prašume i blistavo crveno lišće stabala jasena. Vrijeme je bilo tiho i vedro. Od pukog gledanja u takav krajolik oči su nas boljele. Na početku vlak je bio gotovo prazan, ali na sredini putovanja grupa srednjoškolaca je nahrupila u vagon i mi smo bili okruženi njihovom strkom, dernjavom, prhuti i raznim tjelesnim mirisima, dobacivanjima neshvatljivih poruka i nagovještajima seksualnih nagona. To je potrajalo pola sata dok svi zajedno nisu izašli na istoj postaji. Vlak je opet bio prazan i nigdje se nije mogao čuti glas. Podijelili smo čokoladu između sebe i mljackali je dok je vidik promicao pred našim očima. Smirujuća svjetlost treperila je tlom. Sve je izgledalo udaljeno, kao da gledamo s pogrešne strane teleskopa. Pjevušila je nekoliko taktova pjesme Johnnj B. Goode. To je možda bila naša najdulja šutnja. Bilo je poslijepodne kad smo sišli s vlaka. Stojeći na peronu, duboko sam udahnuo i snažno se protegnuo. Zrak je bio toliko svjež da mi se učinilo kako će mi pluća puknuti. Sunce je grijalo moje ruke stvarajući dojam ugodne topline, iako je zrak bio tri ili četiri stupnja hladniji nego u Sapporu. Niz starih skladišta od opeka protezao se uz prugu, a u njihovoj se blizini dizala gotovo tri metra duga i široka piramida posloženih željezničkih pragova, vlažnih i tamnih od kiše koja je padala prethodne noći. Nakon što je vlak s kojeg smo sišli produžio dalje, nikoga nije bilo za vidjeti, jedino lijeha puna kadifica što su se povijale na hladnom povjetarcu. S kolodvora smo pogledom mogli obuhvatiti tipičan provincijski gradić. Zajedno s glavnom ulicom, skromnom robnom kućom, autobusnim kolodvorom i turističkim informativnim centrom. Izrazito nezanimljivo mjesto, ako je bilo suditi prema prvim dojmovima. "To je naše odredište?" upitala je. "Ne, nije to. Moramo uhvatiti još jedan vlak odavde. Naše odredište je još puno manje mjesto od ovoga." Zijevnuo sam i još jednom duboko udahnuo. "Ovdje samo presjedamo na drugi vlak. Odavde su prvi naseljenici krenuli na istok." "Prvi naseljenici?" Dok smo čekali na vlak kojim smo trebali nastaviti putovanje, sjeli smo ispred grijalice u čekaonici i ja sam joj ispričao djeliće povijesti okruga Junitaki-cho. Kronologija je bila donekle zapetljana pa sam se poslužio vlastitim zabilješkama kako bih pojednostavio kronologiju koja se temeljila na sažetku s kraja Službene povijesti općine Junitaki. S lijeve strane sam popisao datume i događaje od važnosti u povijesti općine Junitaki-cho a s desne strane glavne događaje u povijesti Japana iz istog perioda. Prilično solidan kronološki pregled.

Na primjer, godine 1905. pao je Port Arthur a sin Ainu mladića je poginuo u ratu. Osim toga, ako sam se dobro sjećao, te godine se također rodio profesor za ovce. Pojavljivao se sve veći broj dodirnih točaka. "Gledajući na stvari iz tvog kuta", rekla je moja prijateljica, "izgleda da mi Japanci živimo od rata do rata." "Izgleda da je tako", složio sam se s njom. "Kako su stvari krenule takvim putem?" "Prilično je komplicirano. Teško je to objasniti. Nije jednostavno." "Aha." Čekaonica, nalik na većinu čekaonica, bila je pusta i nezanimljiva. Klupe neudobne, pepeljare pune mokrih opušaka, zrak ustajao. Po zidovima su visjeli turistički plakati i popisi najpopularnijih turističkih odredišta. Pored nas, bili su prisutni tek jedan starac u džemperu od kamelhara i majka s četverogodišnjim sinom. Starac je sjedio nepokretno, zadubljen u čitanje književnog časopisa. Okretao je listove tako sporo kao da odvaja dobro zalijepljenu ljepljivu vrpcu. Trebalo mu je petnaest minuta da prijeđe jednu stranicu. Majka i dijete izgledali su kao par koji je otac napustio. "Sve se svodi na to da smo svi siromašni, ali želimo vjerovati da ako stvari podu nabolje, nećemo više biti siromašni." "Poput ljudi u Junitaki-cho." "Točno tako. Zbog toga su se ubijali od posla da bi raskrčili novo tlo. Ali i tako je većina naseljenika umrla siromašna." "Kako to?" "Radi se o regiji. Hokkaido je hladna zemlja, svakih nekoliko godina naiđe ubitačna hladnoća. Ako usjevi propadnu, nema hrane za jesti, nema zarade za kupnju nafte. Nemaju čak ni za kupnju sjemena za iduću sezonu. Tako založe zemlju i posude novac uz velike kamate. Ali ne postoji poljoprivreda koja bi mogla biti toliko produktivna da mogu otplatiti tolike kamate pa na koncu izgube i zemlju. Tako su mnogi seljaci koji se i dalje žele baviti poljoprivredom prisiljeni na zakup zemlje." Prelistao sam primjerak Službene povijesti općine Junitaki i pročitao joj: "Godine 1930. broj samostalnih seljaka pao je na četrdeset i šest posto ukupnog broja stanovnika općine Junitaki-cho. Pretrpjeli su dvostruki udarac, pad vrijednosti na tržištu, praćen cičom zimom." "Tako su poslije očajničke borbe da raskrče novo zemljište za poljoprivredne aktivnosti, samo upali u veće dugove", zaključila je ona. Budući da smo do polaska vlaka imali još četrdeset minuta, ona je odlučila prošetati se sama po gradu. Ja sam ostao u čekaonici, uzeo Colu i nastavio čitati jednu drugu knjigu na mjestu gdje sam stao. Ubrzo mi je dosadila pa sam je odložio. Nisam se mogao koncentrirati. Po glavi su mi se vrzmale brojne ovce općine Junitaki-cho koje su žvakale sve tiskano što sam im mogao dati. Zatvorio sam oči i uzdahnuo. Začuo se zvižduk teretnog vlaka u prolasku. Nekoliko minuta prije polaska vlaka ona se vratila s vrećicom punom jabuka. Pojeli smo ih umjesto ručka i ukrcali se na vlak. Vlak je sigurno doživio i bolja vremena. Slabiji dijelovi podnih dasaka uleknuli su se i izjeli. Bilo je dovoljno proći prolazom između sjedišta pa da zateturate. Presvlake na sjedalima bile su otrcane a jastučići vonjali kao mjesec dana ustajali kruh. Vonj svojevrsnog raspadanja pomiješan sa smradom nužnika i mirisom kerozina, širio se vagonom. Trebalo mi je deset minuta dok sam pokušavao otvoriti prozor kako bih pustio da ude malo svježeg zraka, ali kad sam ga na koncu uspio otvoriti, unutra je uletio fini pijesak i opet sam potratio isto toliko vremena da ga zatvorim. Vlak je imao dva vagona. Cijela kompozicija je brojila petnaest putnika a zajednički su im bili nezainteresiranost i dosada. Starac u džemperu od kamelhara i dalje je čitao svoj časopis. S obzirom na brzinu njegova čitanja broj je mogao biti star tri mjeseca. Jedna krupna

sredovječna žena trenirala je svoj pogled zureći u neku udaljenu točku u vanjskom prostoru, nalik na glazbenog kritičara koji sluša Skrjabinovu sonatu. Djeca su bila jednako tiha. Mirno su sjedila i gledala kroz prozor. S vremena na vrijeme netko bi se zakašljao suhim, hrapavim kašljem koji me podsjećao na kašalj mumije koju netko kliještima udara po glavi. Kad god bi vlak stao, ponetko bi izišao. Tada bi i kondukter sišao da uzme kartu i potom se ponovno popeo na vlak. Kondukter je bio toliko bezličan da je mirne duše mogao izvršiti pljačku banke a da ne pokrije lice. Nijedan novi putnik nije ušao. Izvana, rijeka je tekla paralelno s prugom, mutna i blatnjava od nedavnih kiša. Svjetlucajući na jesenjem suncu, podsjećala je na kavu s mlijekom. Obnovljena cesta duž rijeke vijugala je i gubila se iz vida, a tu i tamo bi se pojavio golem kamion tegljač natovaren drvenom gradom. Bilo je očito da je ta cesta slabo iskorištena. Reklamni panoi uz cestu nisu imali komu prenijeti svoje poruke. Od dosade sam se branio piljeći u svaku novu reklamu, primjećujući njihov napadan, urbani izgled. Sjajno pocrnjela djevojka u bikiniju napućenih usana nad Coca-Colom; sredovječni karakterni glumac namiguje nad nakrivljenom čašom Scotcha; sat ronioca vješto poprskan vodom; ženski model usred atraktivnog, otmjenog interijera lakira nokte. Novi pioniri oglašavanja probijali su svoj put duboko u provinciju. Nakon dva sata i četrdeset minuta stigli smo u Junitaki-cho, krajnju postaju. Usput smo zadrijemali i očito propustili najavu dolaska. Lokomotiva je ispustila još jedan tužni izdah i sve je utihnulo. Iznenada sam se probudio, tišina mi još odjekivala u ušima. Kad sam pogledao oko sebe vidio sam da su svi putnici već izišli. Spustio sam naše naprtnjače s police, probudio prijateljicu lagano je cimnuvši nekoliko puta po ramenu, i sišli smo s vlaka. Vjetar koji je puhao peronom već je imao kasnojesenju hladnoću. Sjene okolnih brda vukle su se po zemlji poput prijetećih mrlja. S obje strane grada širila su se dva niza brda koja su okruživala mjesto podsjećajući na dva sklopljena dlana što štite plamen šibice od vjetra. Iznad uskog kolodvora izdizala su se visoka brda. Stajali smo tamo, smeteni, i nekoliko minuta zurili u okruženje. "Gdje se nalazi stari posjed profesora za ovce?" upitala je. "Gore u brdima. Tri sata odavde, kolima." "Krećemo li tamo odmah?" "Ne", rekoh. "Ako odmah krenemo tamo ćemo stići po mraku. Bolje je da ovdje prenoćimo i ujutro osvježeni nastavimo." Pred kolodvorom se nalazio mali kružni trg, sasvim pust. Nigdje nikoga na njemu. Čak ni taksista koji bi odvozili ili dovozili mušterije. U središtu trga se dizala mala fontana u obliku ptice, bez vode u njoj. Ptica je tupo gledala u nebo otvorenog kljuna, nemajući što za reći. Fontanu je okruživala lijeha s kadificama. Već na prvi pogled bilo vam je jasno da je grad u mnogo lošijem stanju no što je to bio prije desetak godina. Gotovo nikoga nije bilo po ulicama, a onu vidljivu nekolicinu krasio je zbunjeni, trošni izgled grada na samrti. Nalijevo od kružnog trga pružalo se nekoliko skladišta, još iz vremena kad se trgovalo željeznicom. Staromodne građevine od opeka imale su strme krovove i željezna vrata bezbroj puta obojena, i na koncu bile napuštene. Krupne vrane su u nizovima čučale po sljemenima krovova, nijemo nadživlj avaj ući grad. Potom prazno zemljište gusto obraslo u visoki korov usred kojeg su ležali ogoljeni kosturi dva auta. Oba auta su bila bez guma, izvađenih motora ispod razvaljenih hauba. Vodič kroz grad, smješten u blizini opustjelog trga, s vremenom je toliko izblijedio da ste ga jedva mogli razabrati. Jedine riječi koje su se mogle razaznati bijahu Junitaki-cho i SJEVERNA GRANICA RIŽINIH POLJA. Ravno ispred kružnog trga pružala se mala ulica kojom su se nizali dućani. Ulica poput mnogih sličnih ulica diljem Japana, osim što je cesta koja je prolazila tom ulicom bila bezrazložno široka, pa je mjesto ostavljalo dojam još rjeđe naseljenosti i veće hladnoće. S obje strane ceste pružao se drvored jasena, još uvijek blistavo crvenih krošnji, ali jednako

prožetih hladnoćom. Bila je to studen koja je prožimala svaku živu stvar, ne obzirući se na ljudsku sreću. Mrtvilo i jednoličan svakodnevni život mještana - baš sve je prožimala ta hladnoća. Zabacio sam naprtnjaču na leđa i zaputio se do kraja pet stotina metara duge trgovačke ulice u potrazi za prenoćištem. Nisam uspio pronaći bilo kakvo prenoćište. Na trećini dućana spuštene rolete. Napola otrgnuti znak ispred urarske radnje klatio se na vjetru. Kad je ulica s dućanima iznenada završila, pojavilo se veliko parkiralište, obraslo u korov. Na njemu su bila parkirana dva auta, žućkasto bijeli model Honda Fairladv i sportski model, crvena Toyota Celica. Oba su auta bila sasvim nova. Njihov besprijekoran izgled sasvim je odudarao usred obamrloga grada. Nakon dućana, cesta se padinom blago spuštala do rijeke gdje se u obliku slova T. razdvajala nalijevo i nadesno. Duž te ceste nizale su se male drvene prizemnice, s prašnjavo sivim drvećem koje je pružalo trnovito granje k nebu. Ne znam koja je to vrsta drveća bila, ali svako je stablo imalo čudnovato razgranate krošnje. Svaka je kuća ispred ulaznih vrata imala iste velike cisterne za gorivo s odgovarajućim kutijama za dostavu mlijeka. A na svakom krovu se izdizala nezamislivo visoka televizijska antena. Ti srebrnasti pipci stršili su u zrak, unatoč planinama koje su podsjećale na kulise grada. "Ali nema prenoćišta", rekla je zabrinuto. "Ne brini, svaki grad ima prenoćište." Istim putem smo se vratili do željezničkog kolodvora i dvojicu službenika upitali gdje možemo pronaći prenoćište. Razlika u godinama između starijeg i mlađeg bila je takva da su mogli biti otac i sin, i očito su se dosađivali pa su nam na detaljan način objasnili kako da stignemo do prenoćišta. "Postoje dva svratišta", kazao je stariji službenik. "Jedno je jako skupo a drugo je prilično jeftino. U to skupo smještamo ugledne predstavnike Državne administracije, a tu održavamo i posebne bankete." "Hrana je ondje prilično dobra", kazao je mlađi službenik. "U drugo odlaze putujući trgovci ili mlađi ljudi, ili, recimo to tako, obični ljudi. Izgled vas može odbiti, ali nije nehigijensko ili slično. Kupaonica je druga priča." "Premda su zidovi tanki", dodao je mlađi. Na to su se njih dvojica upustili u raspravu o debljini zidova. "Odlučit ćemo se za skuplje", rekoh. Nismo imali razloga za štednju. U kuverti je još uvijek bilo dosta novca. Mlađi službenik je otrgnuo list papira iz bloka i nacrtao precizan plan kako da stignemo do svratišta. "Hvala vam", rekoh. "Pretpostavljam da ovamo ne dolazi toliko puno ljudi kao prije deset godina." "Ne, to je sigurno", složio se stariji. "Ostala nam je još samo jedna pilana, i ništa više što bi bilo vrijedno spomena. Srozali smo se do dna i po pitanju poljoprivrede. Broj stanovnika je jako pao." "Nemamo više ni dovoljan broj učenika da bi oformili prave razrede u školi", dodao je mlađi. "Koliko ljudi sada živi u mjestu?" "Nagađa se oko sedam tisuća, ali brojka je sigurno manja. Recimo, oko pet tisuća", kazao je mlađi. "Držimo se onoga što imamo, prije no što i nas zatvore, a to se može dogoditi svakog dana. Kako bilo, mi smo treća pruga u državi po gubitcima", odlučno je kazao stariji. Bio sam iznenađen kad sam čuo da postoji željeznička pruga u još gorem stanju od ove. Zahvalili smo im i otišli. Svratište se nalazilo u podnožju padine, zdesna od ulice s dućanima i tri stotine metara uz rijeku. Staro svratište, prilično dopadljivo, s rijetkim preostalim naznakama otmjenosti kojim mora biti da se dičilo u najboljim danima grada. Gledalo je na rijeku i imalo dobro

održavan vrt. U jednom kutu vrta, štene psa ovčara je zabilo njuškicu u zdjelu s hranom i jelo svoj večernji obrok. "Tu ste radi planinarenja?" upitala je sluškinja koja nas je odvela do naše sobe. "Planinarenja", odgovorio sam. Na drugom katu hotela bile su samo dve prostrane sobe sa visokim stropovima. S prozora se otvarao pogled na krajolik već viđen kroz prozor vlaka: rijeka kave sa šlagom. U sobi ona se odmah smestila u kupatilo; ja sam, u međuvremenu, odlučio da posjetim lokalnu gradsku vjećnicu. Vjećnica je bila smještena nekoliko blokova zapadno od ulice s dućanima. Ispostavilo se da je zdanje novije i pristojnije nego što sam očekivao. Brzo sam pronašao odeljenje za stočarstvo, pružio kroz šalter legitimaciju slobodnog novinara - od pre dve godine, uspomena iz dana kada sam o sebi želio misliti kao o "slobodnom piscu" - i tonom koji ne trpi prigovor, rekao da potrebujem određene informacije o lokalnom ovčarstvu. Činjenica da su časopisu za žene potrebne informacije o ovčarstvu službeniku na šalteru nije bila čudna; riba je progutala mamac, a ja sam propustio prijem. "Trenutno se na pašnjacima Dzyunitaki uzgaja više od dvije stotine ovaca. Sva su pasmine Suffolk. Kao što vjerojatno već znate, ova pasmina se uzgaja isključivo radi mesa. Za svježom janjetinom uvijek je velika tražnja, a stalni kupci su hoteli i restorani u gradu... Izvadio sam iz džepa bilježnicu i počeo da hvatam bilješke. Bez sumnje, službenikove koleginice će narednih nekoliko meseci pokupovati sve primerke ženskog tjednika. "Da li vas zanima samo kulinarska strana problema?" pokušao je da pojednostavi službenik, završavajući kratko predavanje o stanju lokalnog ovčarstva. "I to, također", odgovorio sam. "Ali moj osnovno zadatak je - predstaviti portret ovaca u širem, sveobuhvatnom smislu." "Sveobuhvatnom... ?" "Recimo, priroda ovaca, navike i mentalne karakteristike... Razumijete li?" "Aha", trepnuo je moj sagovornik. Sklopio sam bilježnicu i otpio gutljaj čaja kojeg sam ponio. "Čuo sam da ovdle u planinama postoje neki stari pašnjaci?" "Da, postoji jedna dolina koja se prije rata koristila za ispašu. Poslije rata zemljište je rekvirirala američka vojska i od tada tamo nema ovaca. Kada je zemljište vraćeno kupio ga je neki bogati građanin, sagradio vilu i živio tamo desetak godina. No doći do tamo je veoma teško, zapravo i vila je već više godina pusta: vlasnik je odavno prestao tamo da odlazi. Vila se sada iznajmljuje. Isplatilo bi se, možda, uz izvestan trošak osnovati tamo farmu, privući turiste. Ali sa tako siromašnim budžetom kakav je naš od toga nema ništa. Prije svega morali bi izgraditi cestu." "Čekajte malo - grad iznajmljuje vilu?" "Znate, već godinama se ovce iz grada - njih pedeset - premještaju u planinu, u tu dolinu. Pašnjak je tamo stvarno lijep, a ovde trave nema dovoljno. Sredinom rujna, kada se vreme pogorša ovce se vraćaju natrag." "I koliko vremena godišnje ovce provode u dolini?" "Sa malim odstupanjima, općenito od početka svibnja do sredine rujna." "Koliko ljudi ide sa njima?" "Jedan čuvar, isti već deset godina za redom." "Želio bih ga vidjeti. Je li to moguće?" Službenik je dohvatio telefon i pozvao ovčarsku farmu. "Ako krenete odmah, naći ćete ga tamo", reče mi spuštajući slušalicu. "Da vas povezem...?" Zahvalio sam i počeo da tražim izgovor, ali sam shvatio da je to jedini način da dođem do tamo. U gradu nije bilo taksija niti vozila za iznajmljivanje, a pješice bi mi do tamo trebalo sat i pol. Sjeli smo u automobil i krenuli na zapad. Nešto kasnije izašli smo na dugi betonski most, prošli sumornu močvaru i kolskim putem započeli uspon prema planini. Sitni pijesak zvečao je po dnu automobila. "Poslije Tokia, naš grad vam se vjerovatno čini pustim?", upitao me je. Odgovorio sam nešto nerazumljivo.

"Ali on zaista izumire! Dok je željeznice nekako će se održati, ali kada nju ukinu kraj je neizbježan. Čudno je to, kada grad umire. Čovjek umire - to razumjem. Ali, grad umire ..." "Što će se dogoditi ako grad izumre?" "Što će se dogoditi? Nitko ne zna. Nitko ne želi doživjeti takvu sudbinu pa će svi pobjeći kojekuda, prije no što se to dogodi. Ako populacija padne ispod tisuću ljudi - što je sasvim moguće - vjerojatno ćemo ostati bez posla i lako se može dogoditi da ćemo biti posljednji koji će ga napustiti." Ponudio sam ga cigaretom a potom mu je i pripalio srebrnim Dupont upaljačem s ugraviranom ovcom. "U Sapporu se može pronaći dosta dobrih poslova. Imam ujaka koji vodi tiskaru, a potrebno mu je još radnika. Radi se o poslovanju sa školskim institucijama pa je posao stalan. Zbilja, bilo bi najpametnije da se tamo preselim. Barem bih se riješio nadgledanja prijevoza ovaca i druge stoke iz ove zabiti." "Bit će da je tako", složio sam se s njim. "Ali kad dođe do toga da se spakiram i odem, ja sam neodlučan. Shvaćate li me što vam govorim? Ako grad zbilja odumre, potreba da ostanem i vidim propast grada nadjačava sve ostalo." "Jeste li se rodili u ovom mjestu?" upitao sam ga. "Jesam", odgovorio je, ali nije nastavio pričati. Melankolično obojeno sunce već je za trećinu zašlo za brda. Na ulazu u farmu ovaca bila su pobodena dva stupa, a između njih je visio natpis: Junitaki-cho općinska farma ovaca. Put je prolazio ispod natpisa i vodio uz padinu, gubeći se medu gustim jesenjim krošnjama. "Iza šume je ovčji obor a iza toga je čuvareva kućica. Kako ćemo s vašim povratkom u grad?" "Nizbrdo je. Snaći ću se već, mogu i pješke. Hvala na svemu." Kola su se izgubila iz vida, a ja sam prošao ispod natpisa i krenuo uz padinu. Posljednje zrake sunca dodavale su narančastu nijansu već zlatnom javorovom lišću. Stabla su bila visoka, zrake svjetlosti probijale se između grana i treperile po šljunkovitoj cesti. Izašavši iz šume, naišao sam na usku zgradu na padini brda, a s njom i na vonj stoke. Tor za ovce imao je krov od crvenog valovitog lima, i na tri mjesta otvore za ventilaciju. Pred ulazom u tor nalazila se pseća kućica. U trenu kad sam je ugledao škotski ovčar privezan za lanac je izišao iz kućice i zalajao dva-tri puta. Bio je to star pas pospanih očiju i bez imalo prijetnje u lajanju. Kad sam ga pogladio po vratu odmah se smirio. Žute plastične zdjele s hranom i vodom stajale su pred njegovom kućicom. Čim sam ga prestao gladiti, pas se zadovoljan vratio u svoju kućicu i legao, prednjim šapama u ravnini s ulazom u kućicu. Unutrašnjost tora za ovce bila je mračna. Nikoga nije bilo u blizini. Široki betonski prolaz je vodio po sredini a s obje strane su se nizali obori. Duž prolaza su protjecali odvodni kanali za mokraću i vodu od pranja. U drvenim zidovima su tu i tamo bili usječeni prozori kroz koje su se nazirali vrhovi brda. Večernje sunce je svojim rumenilom osvjetljavalo ovce s desne strane dok su one s lijeve strane bile u modrikastoj sjeni. Onog trena kad sam ušao u tor, svih dvije stotine ovaca su se okrenule prema meni. Polovica ovaca je stajala, druga polovica ležala na sijenu rasprostrtom po njihovim oborima. Oči su im bile neprirodno plave i nalikovale na majušne izvore što teku niz njihova lica. Svjetlucale su poput staklenih očiju u kojima su se odbijale zrake svjetlosti. Sve su zurile u mene. Nijedna se nije pomaknula s mjesta. Nekoliko ih je nastavilo žvakati travu, ali nije se čuo drugi zvuk. Očito su razmišljale kao grupa. Nije li moja pojava nasred vrata na jedan tren poremetila njihovo jednoliko, grupno razmišljanje? Sve je stalo, svaka misao zamrla. Morao sam učiniti neki vidan pokret da bih ponovno pokrenuo njihovo razmišljanje. Premda su bile raspoređene u osam zasebnih obora, odjednom su se počele pomicati. U jednom oboru ovce su se okupile oko rasplodnog ovna; u izdvojenim mužjačkim torovima, ovnovi su se borili za dominantnu poziciju. Tek je nekoliko znatiželjnih ostalo uz ogradu

zuriti u mene. Za njihove duge, ravne crne uši što su im postrance padale, bile su pričvršćene plastične oznake. Neke su ovce imale plave oznake, neke žute a neke crvene. Na leđima su također imale obojene oznake. Ušuljao sam se na vršcima prstiju da ih ne uzbunim. Hineći nezainteresiranost, približio sam se jednom oboru, ispružio ruku i po glavi pogladio jednog mladog ovna. Kolebao se ali nije ustuknuo. Napet, širom otvorenih očiju, ukočen. Možda je on bio mjerilo moje nametljivosti. Ostale ovce su zurile u nas. Prilikom prvog susreta s njima, ovce pasmine Suffolk djeluju vrlo neobično. Sasvim su crne ali runo im je bijelo. Imaju velike uši koje im vise postrance nalik na leptirova krila, a njihove svjetlucave plave oči i dugi koščati nos daju im još čudnovatiji izgled. Te ovce pasmine Suffolk nisu odbijale a ni prihvaćale moju prisutnost, više su me doživljavale kao trenutnu pojavu. Nekoliko ih se bučno ispisalo. Ispod njihovih nogu mokraća je tekla podom i otjecala u slivnik. Izišao sam iz tora za ovce, ponovno pogladio škotskog ovčara i duboko uzdahnuo. Sunce je zašlo za planine. Svijetlolj ubičasti polumrak širio se nad brežuljcima poput tinte kad se izlije u vodu. Otišao sam na stražnju stranu tora za ovce, prešao preko drvenog mostića nad potokom i uputio se prema čuvarevom domu. Ugodna mala prizemnica, nad kojom se uzdizao golemi nadograđeni sjenik gdje su čuvali sijeno i poljske alatke. Čuvar je stajao u blizini sjenika i slagao plastične vreće s dezinfekcijskim sredstvom pokraj metar širokog i metar dubokog betonskog bazena. Kad sam mu se približio, jedva je podignuo pogled prema meni, i nastavio s poslom koji je obavljao, neometen mojom prisutnošću. Tek kad sam stao ispred njega on je prestao raditi i obrisao lice rupcem što mu je visio zavezan oko vrata. "Sutra je dan za dezinfekciju ovaca", kazao je, izvadio zgužvano paklo cigareta i zapalio jednu. "Ovdje ulijevamo dezinfekcijsku tekućinu i tjeramo ovce da otplivaju s jednoga na drugi kraj. Budući da su tijekom zime sve vrijeme zatvorene unutra, lako nakupe sve vrste nametnika." "Sve to obavljate sami?" "Šalite se? Imam dva pomoćnika. Oni, ja i pas. Pas obavlja najveći dio posla. Ovce vjeruju psu. Ako ovce ne vjeruju psu, to ne valja." Čovjek je bio nekoliko centimetara niži od mene, dobro građen. Bio je u kasnim četrdesetima, kratko podšišan, krute i ravne kose, poput četke za kosu. Skinuo je gumene rukavice kao da je skidao sloj kože. Udarivši nekoliko puta po svojim hlačama, ruke je zadjenuo za pokrpane džepove. On je bio mnogo više od čuvara ovaca, prije je nalikovao na podučavatelja vještina u vojnoj školi. "Znači, došli ste me nešto pitati, ne?" "Jesam." "Pa, izvolite s pitanjima." "Bavite li se ovim poslom već dulje vrijeme?" "Deset godina", rekao je. "Ne znam je li to dugo, ali znam s ovcama. Prije toga sam radio u Civilnoj obrani." Zabacio je rubac oko vrata i pogledao u nebo. "Ostajete ovdje preko zime?" "Da, ovaj", zakašljao se, "vjerujem da hoću. Nema drugog mjesta u koje bih otišao. Osim toga, ima puno redovnog posla oko kojeg se treba brinuti preko zime. U ovom dijelu napada i do dva metra snijega. Nagomila se i ako se krov uruši, i od vas i od ovaca ostat će jedva poneki kožuh. Osim toga, ja ih hranim, čistim tor, i tako dalje." "Kad dođe ljeto polovicu njih vodite gore u planinu?" "Istina je." "Je li teško paziti na toliki broj ovaca?" "Lako je. Ljudi su se time bavili sve vrijeme. Tek u posljednje vrijeme pojavili su se čuvari ovaca, ne pastiri. Nekoć su ih preko cijele godine vodili uokolo. U Španjolskoj su u sedamnaestom stoljeću diljem zemlje imali ceste kojima se nitko drugi osim ovčara nije smio koristiti, čak ni kralj." Čovjek je pljunuo na tlo i cipelom razgazio pljuvačku. "Sve dok se ne preplaše nečega,

ovce su dobroćudna stvorenja. Jednostavno slijede psa i ne postavljaju bilo kakva pitanja." Izvadio sam Štakorovu fotografiju i pokazao je čuvaru. "Na fotografiji se vidi ovo mjesto, nije li tako?" "Svakako", odgovorio je čovjek. "Nema nikakve sumnje: to su naše ovce." "A ova jedna?" kemijskom olovkom sam pokazao na zdepastu ovcu sa zvijezdom na leđima. Čovjek se začas zagledao u fotografiju. "Ne, ta nije jedna od naših. Prilično čudno. Nije mi jasno kako se mogla pojaviti tamo? Čitavo mjesto je ograđeno žicom, osim toga, ja svakog jutra i večeri svaku životinju pojedinačno provjerim. Pas bi odmah primijetio da se pojavila neka neobična ovca. I same ovce bi se uskomešale. Ali znate, nikad u životu nisam vidio ovakvu pasminu ovce." "Je li se išta čudno dogodilo ove godine kad ste s ovcama bili u planini?" "Baš ništa", odgovorio je. "Bilo je mirno kao i uvijek." "Cijelo ljeto ste bili tamo gore, i to sami?" "Ne, nisam bio sam. Svakog drugog dana netko od osoblja bi došao, a povremeno su dolazili i ljudi iz općine. Jednom tjedno bih otišao u grad, a moja zamjena bi se brinula o ovcama. Morao sam nabaviti zalihe hrane i druge stvari." "Znači da niste sve vrijeme tamo bili sami?" "Ne. Ljeto traje onoliko dugo dok snijeg ne zaprijeti, a džipom je svega sat i pol vremena do farme. Malo dulje od obične šetnje. Naravno, kad snijeg ozbiljno napada i kola se više ne mogu probiti, ostajete zarobljeni preko cijele zime." "Znači da gore u planini sada nema nikoga?" "Nikoga osim vlasnika vile." "Vlasnika vile? Ali čuo sam da u njoj nitko ne stanuje već godinama." Čuvar je odbacio opušak na zemlju i zgnječio ga nogom. "Nikoga nije bilo već godinama. Ali sada ima. I glup čovjek bi shvatio da se ondje može živjeti. I ja pripomažem na održavanju kuće. Struja, plin i telefon uredno rade. Niti jedno prozorsko okno nije slomljeno." "Službenik iz Vijećnice mi je kazao da ondje nema nikoga." "Ima mnogo toga što ti tipovi ne znaju. Ja sam od vlasnika imanja sve vrijeme dobivao posao, ali o tome nikomu nisam ni pisnuo. On me je upozorio da o tome šutim." Čovjek je želio zapaliti još jednu cigaretu, ali kutija mu je bila prazna. Ja sam mu ponudio svoju dopola popušenu kutiju cigareta Larks, dodavši uz nju presavijenu novčanicu od deset tisuća jena. Čovjek je za tren razmišljao o napojnici, potom izvadio i metnuo jednu cigaretu u usta a sve ostalo stavio u džep. "Najljepša hvala", zahvalio je. "Pa kad se vlasnik pojavio?" "U proljeće. Snijeg se još nije bio otopio. Znači ožujak. Prošlo je možda pet godina otkako je bio ovdje. Ne znam zašto je zapravo došao poslije toliko vremena, ali to je vlasnikova stvar, nije na meni da o tome mozgam. On me je upozorio da nikome ništa ne govorim. Vjerojatno ima svoje razloge. U svakom slučaju tamo je još otada. Kupujem mu hranu i gorivo i u potaji mu ih džipom povremeno dopremam. Sa svim zalihama koje ima, lako može pregurati cijelu godinu. "Da nije otprilike mojih godina, s brkovima?" "Aha", potvrdio je čuvar. "To je taj tip." "Baš sjajno", rekoh. Nije bilo potrebe da mu pokazujem fotografiju.

31. Noć u Junitaki Dogovor s čuvarom je tekao glatko, uz dodatno novčano podmazivanje. Čuvar nas je trebao pokupiti u svratišu u osam ujutro, a potom nas prevesti na farmu ovaca u planini. "Kad je već tako, dezinfekcija ovaca može pričekati i do poslijepodne", rekao je čuvar. Nepokolebljivi realist. "Ali jedna stvar me brine", dodao je. "Zemlja će biti meka od jučerašnje kiše, a na

jednom mjestu auto se možda neće uspjeti probiti. Pa se može dogoditi da od tog mjesta morate pješačiti. Ne bih želio da ispadne da sam ja zbog toga kriv." "U redu je", rekoh. Spuštajući se pješke niz brdo, odjednom sam se sjetio da je Štakorov otac imao vilu za odmor na Hokkaidu. Razmišljajući sada o tome, sjetio sam se da mi je godinama ranije Štakor to nekoliko puta spomenuo. Gore u planinama, veliki pašnjak, stara jednokatnica. Važnih detalja uvijek se sjetim mnogo kasnije. Trebao sam se toga sjetiti onog trena kad sam dobio Štakorovo pismo. Da sam se toga sjetio nešto prije, uspio bih pronaći neki način da svemu doskočim. Ljuteći se na samog sebe, klipsao sam put grada planinskom cestom kad se gotovo sasvim smračilo. Za sat i pol vremena koliko sam pješačio, sreo sam svega tri vozila. Dva velika kamiona tegljača natovarena trupcima i jedan mali traktor. Sva su tri vozila išla nizbrdo, ali nitko se nije zaustavio da mi ponudi prijevoz. Utoliko bolje, razmišljao sam u sebi. Bilo je prošlo pola sedam kad sam stigao u svratiste, a već je bila mrkla noć. Od hladnoće cijelim tijelom me prožimala jeza. Štene ovčara promolilo je nos iz svoje kućice i zacvililo u mojem smjeru. Ona je na sebi imala traperice i moj džemper s izrezom oko vrata, i bila sasvim usredotočena na kompjutorsku igricu u društvenoj prostoriji pri ulazu u svratiste. Bilo je očito da je to preuređeni stari dnevni salon, ali uspjeli su zadržati izvanredno lijepo ognjište. Stvarni kamin u kojem vatra gori. K tomu, tu su bile postavljene četiri kompjutorske igrice i dva flipera, stari jeftini španjolski modeli kakvi se nigdje drugdje više ne bi mogli naći. "Umirem od gladi", rekla je. Naručio sam večeru, napomenuo da nam je donesu u sobu i otišao se istuširati. Sušeći se, izmjerio sam se, prvi put poslije dugo vremena. Šezdeset kilograma, jednako kao i prije deset godina. Onaj centimetar-dva koje sam bio nabacio oko pasa lako sam izgubio tijekom proteklog tjedna. Kad sam se vratio u sobu, večera je bila postavljena. Dok smo večerali i pili pivo ispričao sam joj o farmi i čuvaru ovaca - bivšem oficiru Civilne obrane. Kad sam joj rekao da nisam našao ovcu samo je uzdahnula. "Pa, dobro. No, cilj je sada na dohvat ruke, zar ne?" "Želio bih da vjerujem...", odgovorio sam. Odgledali smo na TV-u neki Hitchcockov film, zatim otišli u krevet i ja sam ugasio svjetiljku. Sat u hodniku je otkucao jedanaest. "Sutra ćemo rano ustati, ok?" rekao sam. Nisam čuo odgovor: ona je već spavala. Namjestio sam budilicu i pri svjetlu mjesečine zapalio cigaretu. Osim udaljenog šuma reke nije se čuo nikakav zvuk. Bez sumnje je ceo grad, do poslednjeg stanovnika bio u dubokom snu. Nakon cjelodnevnog lutanja tjelo mi je savladao umor, ali glava je ostala savršeno bistra i san nikako nije hteo na oči. U glavi kao da mi je nešto brujalo, pretvarajući se u neugodno zujanje u ušima. U tom mračnom ništavilu zadržao sam dah i grad oko mene je počeo polako da nestaje. Kuće su lagano tonule u zemlju; bez glasa hrđa je grizla željezničke šine; isušena trava na poljima je oživljavala i nanovo bujala. Žalosno stoljeće grada je kulminiralo i grad se vraćao natrag zemlji. Vrijeme je teklo unatrag. Medvjedi i risovi su se vraćali natrag u šumu, nebjesa prekrile horde skakavaca, mora bambusa njišu divlji vjetrovi a guste borove šume zaklanjaju pogled na sunce. Lagano su nestali svi znaci ljudskog postojanja - i ostale su samo ovce. Žmirkajući iz tame, posmatrale su me njihove sjajne nebesko-plave oči. U tišini, ni o čemu ne razmišljajući, samo su buljile u mene. Desetine, stotine tisuća ovaca. Klats-klats-klats - škljocale su širokim četvrtastim zubima. Škljocanje se orilo zemljom prekrivajući svet. Sat je otkucao dva. Ovce su nestale. I ja sam, konačno, zaspao.

32. Opasni zavoj na cesti Maglovito i hladno jutro. Bilo mi je žao onih ovaca. Plivati kroz hladnu tekućinu za dezinfekciju po takvom danu moglo bi biti surovo. Možda ovce ne osjećaju hladnoću? Možda uopće ništa ne osjećaju? Kratka jesenja sezona na Hokkaidu bila je na izmaku. Gusti sivi oblaci na sjeveru predstavljali su nagovještaj skorog snijega. Doletjevši iz rujanskog Tokija na listopadni Hokkaido, propustio sam jesen. Doživio sam njezin početak i kraj, ali ne i srce jeseni. Probudio sam se u šest i umio se. Sjedio sam osamljen u hodniku i gledao kroz prozor dok doručak nije bio gotov. Voda u rijeci se izbistrila u odnosu na dan ranije i sada je tekla prilično bistra. Na drugoj obali širila su se rižina polja a jutarnji povjetarac je povremeno njihao zrele, visoke usjeve dokle je pogled sezao. Traktor je prošao betonskim mostom, vozeći prema brdima, zvuk njegovog brektanja jedva čujan u vjetru. Tri vrane su izletjele iz sada već zlatnosmede brezove šume. Napravile su pun krug iznad rijeke i sletjele na ogradu zgrade. Razmjestivši se tako, vrane su podsjećale na savršene statistice u kakvoj avangardnoj drami. Zasitivši se ubrzo te uloge, jedna za drugom vrane su odletjele i iščezle uzvodno uz rijeku. Stari džip čuvara ovaca bio je parkiran ispred svratišta točno u osam. Džip je na krovu imao nadograđen prostor u obliku boksačkog ringa, očito dodatni rad ako je registarski broj Civilne obrane čitljiv na prednjem odbojniku išta značio. "Znate, nešto čudno se događa", rekao je čuvar čim me je ugledao. "Pokušao sam telefonirati gore u planinu, ali nisam uspio dobiti vezu." Ona i ja smo se smjestili na stražnja sjedišta. Vonjalo je na benzin. "Kad ste ga posljednji put pokušali nazvati?" upitao sam. "Ako se dobro sjećam, oko dvadesetog prošlog mjeseca. Otada nismo više bili u kontaktu. Obično mi on telefonira kad mu štogod zatreba. Da mu nešto kupim ili slično." "Jeste li čuli da telefon zvoni?" "Čak ni signal zauzetosti. Mora biti da je došlo do smetnji. Nikakvo čudo ako je negdje napadao velik snijeg." "Ali uopće nije pao snijeg." Čuvar je pogledao u krov džipa i okrenuo se prema nama. "Onda budemo otišli pogledati, ne?" Kimnuo sam glavom. Isparenja benzina počela su me gušiti. Provezli smo se betonskim mostom i zaputili uzbrdo istom cestom kojom sam ja jučer prošao. Prošavši općinsku farmu ovaca svi troje smo se okrenuli i pogledali u dva stupa s natpisom iznad ulaza. Farma je bila okružena potpunom tišinom. Mogao sam si predočiti sliku ovaca: svaka je zurila u svoje šutljivo okruženje bistrim plavim očima. "Dezinfekciju ovaca ste ostavili za popodne?" "Aha, zapravo nema velike žurbe. Jedino je važno da se to obavi prije snijega." "Kada će snijeg početi padati?" "Ne bi me iznenadilo da počne sniježiti idućeg tjedna", rekao je čuvar. Držeći jednu ruku na upravljaču, oborio je pogled i zakašljao se. "Ali prije studenog snijeg se neće početi hvatati. Jeste li zimi ikad bili u ovim krajevima?" "Ne", odgovorio sam. "Jednom kad se počne hvatati, neprestano se taloži, kao da je brana popustila. Tada vam ništa drugo ne preostaje nego da se zatvorite u kuću i pokušate se obraniti od dosade. Prije svega, u ovim krajevima preko zime nema uvjeta za normalan ljudski život." "Ali vi ovdje živite sve ove godine." "Zato što ja volim ovce. Ovce su dobroćudna stvorenja. Čak se sjećaju ljudi i pamte njihova lica. Godina dana s ovcama prođe i prije no što ste toga svjesni, a tada se sve nadovezuje. U jesen ovce se pare, u proljeće se ojanje, preko ljeta pasu. Kad janjad naraste, ujesen se počinju pariti. Sve se ponavlja. Svake godine novi naraštaji ovaca dolaze na svijet, jedino ja starim. A što sam stariji, to sve manje želim ponovno živjeti u gradu."

"Što ovce rade preko zime?" upitala je moja prijateljica. S rukama na upravljaču, čuvar se okrenuo i zagledao u nju, gotovo joj se unijevši u lice, kao da ju je tek tog trenutka primijetio. Cesta je bila popločena i ravna i na vidiku nije bilo drugog vozila, ali ja sam se ipak preznojio od nervoze. "Preko cijele zime ostaju u zatvorenom prostoru", rekao je čuvar, vrativši pogled na cestu. "Zar im nije dosadno?" "Je li vama dosadno u vašem životu?" "Ne bih znala reći." "Ista stvar je i s ovcama", rekao je čuvar. "Ne razmišljaju o takvim stvarima a i ne bi im bilo od pomoći. Zimu provode hraneći se sijenom, pišajući, sukobljavaju se, razmišljaju o mladuncima u svojim trbusima." Uspon je bio sve strmiji, a zavoji na cesti sve češći. Seoski krajobraz postupno se s obje strane puta preobrazio u visoku prašumu. Povremeno bi naišla čistina iza koje bismo u daljini ugledali nizine. "Pod snijegom se ne bismo uspjeli probiti ovuda", rekao je čuvar. "Bilo bi odveć opasno." "Zar nema skijaših terena ili planinarskih aktivnosti?" upitao sam. "Ovdje nema ničega. Pa ni turista. Upravo zato grad ubrzano propada. Sve do početka šezdesetih, grad je bio prilično aktivan kao model za poljoprivredne aktivnosti u hladnoj regiji. Ali s pojavom viškova riže, sasvim je nestalo zanimanje za poljoprivredu u ovakvoj lednici. Zvuči logično." "Što se dogodilo s pilanama?" "Nije bilo dovoljno radnika, pa su pilane preselili na pogodnija mjesta. Još uvijek možete pronaći nekoliko manjih pilana po obližnjim mjestima, ali sve ih je manje. Drveće se obara u okolnim planinama, prevozi kroz grad i odvozi dalje za Navori i Ashakimuru. Zbog toga se ceste dobro održavaju premda grad odumire. Veliki kamioni sa zimskim gumama mogu se probiti kroz gotovo svaki snježni nanos." Nesvjesno sam prinio cigaretu k ustima, ali prije no što sam je zapalio sjetio sam se mirisa benzina i vratio je u kutiju. Umjesto toga sam uzeo bombon s okusom limuna. Rezultat: neuobičajeni okus limuna s mirisom benzina. "Svađaju li se ovce?" upitala je moja prijateljica. "Naravno da se svađaju", rekao je čuvar. "Isto je sa svakom životinjom koja uokolo pase u stadu. Baš svaka ovca ima svoje mjesto u ovčjem poretku. Ako je pedeset ovaca u toru, onda postoji ovca broj jedan pa sve redom do pedesete. A svaka točno zna gdje joj je mjesto." "Zadivljujuće", rekla je ona. "I meni to olakšava posao s njima. Izvedem ovcu broj jedan, a sve ostale je slijede, i ne bune se." "Ali ako svaka od njih zna svoje mjesto, zbog čega se prepiru?" "Recimo da se ovca broj jedan ozlijedi i izgubi snagu, njezin položaj je ugrožen. Tako da njezina suparnica postaje borbena i pokušava se izboriti za vodeći položaj. Kad do toga dođe, borba traje tri dana." "Jadne ovce." "Na koncu, sve se potire. Kad je bila mlađa, poražena je ovca pobijedila neku drugu ovcu. A kad sve dođe na mesarev panj, ništa ne znači ni broj jedan a ni broj pedeset. Samo jedna ukusna pečenka." "Hmmm", prokomentirala je ona. "Ali onaj kojeg zbilja treba žaliti je rasplodni ovan. Vjerojatno znate za ovčje hareme, ne?" "Ne, ne znam", rekoh. "Kad se bavite uzgojem ovaca, daleko najvažnije je da motrite na parenje. Dakle, ovce se drže razdvojene, mužjaci s mužjacima, ženke sa ženkama. Tada ubacite jednog ovna u tor sa ženkama. Gotovo redovito, to je najsnažniji ovan, mužjak broj jedan. Drugim riječima, ovce dobivaju najbolje sjeme. Nakon mjesec dana, kad se parenje završi, taj rasplodni mužjak

se vraća natrag u tor s ostalim ovnovima. Ali za vrijeme dok se on pario s ovcama, drugi mužjaci su se izborili za novi poredak u grupi. Dakako, zbog svoje iscrpljujuče rasplodne aktivnosti taj ovan izgubi polovicu težine pa se više ne može suprotstaviti svojim suparnicima. Tada se čitava grupa udruži protiv njega. To je tužna priča." "Kako se ovce bore?" "Tuku se glavama. Ovca ima čelo tvrdo k'o čelik i sasvim šuplju lubanju." Moja prijateljica nije više ništa rekla, ali se duboko zamislila. Vjerojatno si je pokušavala predočiti ljutite ovce kako se tuku glavom o glavu. Nakon pola sata vožnje, popločana cesta odjednom je prestala, a put se suzio na polovicu širine. S obje strane ceste, guste prašume su okruživale naš džip poput golemih valova. Temperatura je pala. Cesta je bila očajna. Džip je poskakivao poput seizmografske igle, a benzin u plastičnom kanisteru kraj naših nogu bućkao se i stvarao zlokobne zvukove, kao da se nečiji mozak spremao izletjeti iz lubanje. Jesam li bio nervozan zbog toga? Još pitate. Takva cesta je potrajala nekih dvadeset minuta ili pol sata. Toliko smo poskakivali da nisam uspio umiriti ruku i pogledati na sat. Za sve vrijeme nitko nije izustio ni riječ. Čvrsto sam se držao za pojas pričvršćen za sjedalo, a ona se uhvatila za moju desnu mišicu. Čuvar se usredotočio na vožnju. "Lijevo", čuvar je iznenada kazao. Ne znajući što da očekujem, okrenuo sam se i usred šume ugledao čistinu koja se naglo obrušavala. Udolina je bila široka, a pogled spektakularan. Ali bez imalo pitomosti. Površina litice je bila okomita, ogoljena i bez imalo životnosti. Mogli ste osjetiti njezin prijeteći dah. U daljini pred nama, u smjeru puta pojavila se glatka, stožasta planina. Na vrhu, neka golema sila je prevrnula stožac. Čvrsto držeći volan, čuvar je vrhom brade pokazao u smjeru stošca. "Mi idemo uokolo, na drugu stranu." Snažan vjetar koji je puhao desnom kosinom doline kovitlao je lišće i zasipao prozore džipa sitnim zrncima pijeska. Negdje pri vrhu stošca, serpentine su naglo prestale, strmina zdesna se promijenila u vulkanske stijene, a one u iskošenu liticu. Stenjući suženim prokopom u golemoj stijeni, džip se nastavio probijati. Iznenada, vrijeme se pogoršalo. Rijetki plavi čuperci što su se nazirali na svijetlosivom nebu odjednom su potamnjeli i tren kasnije već su bili čađavo crne boje. Dajući još turobniji izgled planinama. U tom planinskom grotlu, vjetrovi su puhali, užasno hujeći i fijučući. Obrisao sam znoj s čela. Ispod džempera, probijao me hladan znoj. Pri svakom okretu upravljača, čuvar bi naškubio usta, stalno okrećući volan udesno. Tada se nagnuo naprijed kao da nešto napregnuto osluškuje, usporivši. Na mjestu na kojem smo naišli na proširenje, pritisnuo je papučicu kočnice. Ugasio je motor, a mi smo ostali sjediti, nepokretni usred panične tišine. Jedino je vjetar neustrašivo premjeravao tlo. Čuvar se objema rukama oslonio o volan. Prošla je čitava vječnost prije no što je izišao iz džipa i kucnuo tlo potplatom svoje radne cipele. Izvukao sam se iz džipa i stao uz njega, gledajući u površinu ceste. "Ne valja", rekao je čuvar. "Kišilo je mnogo više no što sam mislio." Meni cesta nije izgledala toliko vlažna. Dapače, činilo mi se da je utabana i suha. "Unutrašnjost je vlažna", objasnio je čuvar. "Svakoga zavara. Stvari su drukčije u ovim krajevima." "Drukčije?" Umjesto odgovora, iz džepa je izvadio cigaretu i zapalio je. "Pođite par koraka zajedno sa mnom." Otpješačili smo dvjestotinjak metara do idućeg zavoja. Hladnoća je bila sve jača. Zakopčao sam vjetrovku sve do grla i podignuo ovratnik, ali i dalje mi je bilo hladno. Upravo na mjestu gdje je počinjao zavoj čuvar je zastao. Namrgodio se gledajući u veliku liticu zdesna, cigareta mu još u ustima. Voda, svijetložućkaste boje, izbijala je iz

središta stijene, curila stijenom i otjecala preko ceste. Prstom sam prešao po površini stijene. Bila je mnogo poraznija no što je izgledalo, osipala se i pri najslabijem dodiru. "Ovo je užasno opasan zavoj", rekao je čuvar. "Površina je klimava i rastresita, ali to nije sve. To je, kako to mi govorimo, zla sreća. Čak se i ovce boje ovuda proći." Čuvar se zakašljao, odbacio opušak i nogom ga razgazio. "Žao mi je što je ovako ispalo, ali ne želim riskirati." Kimnuo sam glavom. "Mislite da preostali dio puta možemo nastaviti pješke?" "Nije problem pješačenje. U pitanju su vibracije koje nastaju prilikom hodanja, one me brinu." Čuvar je još jednom snažno udario nogom o zemlju. U djeliću sekunde začuo se tup, potmuli odjek. "U redu je, možete hodati." Vratili smo se do džipa. "Odavde imate još oko pet kilometara", rekao je čuvar. "I uz ženin sporiji hod ondje ste za sat i pol vremena. Put je prilično ravan, a ni uspon nije velik. Žao mi je što vas ne mogu odvesti sve do kraja." "Tako je kako je. Hvala vam na svemu." "Mislite ostati tamo gore?" "Ni sam ne znam. Možda se već sutra vratimo. Možda ostanemo tjedan dana. Ovisi o tome kako će se stvari odvijati." Stavio je još jednu cigaretu u usta, ali ovog puta se zakašljao i prije no što ju je zapalio. "Kako mi izgleda, snijeg će ove jeseni uraniti. A jednom kad napada, nećete se moći probiti kroza nj." "Imat ću to na umu", rekoh. "Kraj glavnog ulaza je poštanski sandučić. Ključ ulaznih vrata se nalazi u dnu sandučića. Ako nikoga nema u kući, poslužite se njime." Iskrcali smo se iz džipa pod olovnosivim nebom. Skinuo sam vjetrovku i navukao tešku nepromočivu jaknu. I dalje mi je bilo hladno. Velikim naporom čuvar je uspio okrenuti džip, udarajući pri svakom pokušaju okreta u stijenu. Svaki put kad bi udario u stijenu dio bi se razmrvio. Napokon je sasvim uspio okrenuti auto, zatrubio u znak pozdrava, i mahnuo nam rukom. I ja sam njemu odmahnuo. Džip je skrenuo u zavoj i nestao. Ostali smo sasvim sami. Kao da nas je netko bacio na kraj svijeta. Spustili smo naše naprtnjače na tlo i stajali, ne govoreći ništa, pokušavajući se snaći. U daljini je tanka vrpca srebrne rijeke probijala svoj put dolinom, obje obale prekrivene gustom šumom. Iza doline su se nazirali valoviti, jesenjim bojama prožeti brežuljci, a iza njih ravnica. Tanki čuperci dima dizali su se s polja - to su spaljivali rižinu slamu nakon žetve. Zbilja zadivljujuća panorama, ali ja se zbog toga nisam osjećao nimalo bolje. Sve je izgledalo tako pomaknuto... tako strano. Nebo je otežalo od vlažnih jednoličnih sivih oblaka koji su ga sasvim prekrili. Golemi gusti crni oblaci valjali su se gotovo na dohvat ruke. Oblaci su izvanrednom brzinom dolazili iz smjera istoka, to jest azijskog kontinenta i prelazili preko Japanskog mora i Hokkaida na njihovom putu prema Ohotskom moru. Sve to je utjecalo da budemo krajnje svjesni opasne situacije u kojoj smo se nalazili. Jedan pogrešan korak i sve se može obrušiti i povući nas na dno provalije. "Krenimo", rekoh, uprtivši na leđa tešku naprtnjaču. Nešto jezivo, nalik na kišu ili susnježicu promicalo je zrakom, a ja sam poželio da sam negdje u blizini krova. Zasigurno nisam želio kisnuti na hladnoći. Pomaknuli smo se s te "mrtve točke" gotovo trčeći. Čuvar je imao pravo: to je mjesto bilo oličenje zle sreće. Osjećaj opasnosti najprije je prostrujao mojim tijelom, a potom poslao upozoravajući signal u moju glavu. Slično dojmu koji imate kad prilikom prelaska rijeke odjednom zakoračite u blato drukčije temperature. Za svega tri stotine metara koliko smo prešli, zvuk naših koraka površinom ceste promijenio se bezbroj puta. Na više mjesta, maleni potočići bi se ispriječili i protjecali širinom ceste.

I nakon što smo prošli zavoj nismo usporili, pokušavajući se što više udaljiti od tog mjesta. Tek nakon pola sata, kad je gudura ostala za nama a manje opasna strmina i drveće se pojavili pred nama, uspjeli smo odahnuti. Probivši se toliko daleko, nismo imali problema s ostatkom puta. Cesta je postala ravnija i planine više nisu imale onako oštre grebene. Postupno smo se našli okruženi miroljubivim planinskim okolišem. Nakon još trideset minuta hoda, stožac je ostao za nama a mi smo stigli na visoravan okruženu planinama koje su me podsjećale na kulise. Kao da se vrh golemog vulkana urušio. More breza u njihovim jesenjim nijansama pružalo se u nedogled. Između breza, grmlje i niže raslinje svjetlucalo je raznim nijansama, usput i poneka pala breza, smeđa i trula. "Izgleda prilično lijepo", rekla je moja prijateljica. Nakon onog zavoja zbilja je sve izgledalo lijepo. Put nas je vodio ravno kroz to more breza. Premda je sada bila sasvim ravna, džip je jedva mogao proći cestom. Nijednog zavoja ni strmih padina. Gledajući naprijed, sve je bilo usmjereno u jednu točku. Čak su i crni oblaci prolazili iznad te točke. Okružila nas je tišina. Huj vjetra progutale su goleme šume. Zrakom je odjeknuo kliktaj kosa. Čim se ptica izgubila iz vida, zavladala je tišina. Ljepljiva vlaga ispunjala je svaki otvor. Otpalo lišće što je ležalo po cesti bilo je natopljeno kišom koja je padala prije dva dana. Cesta kao da nije imala kraja, baš kao i šume breza koje su je okruživale. Niski oblaci, koji su prije svega nekoliko minuta izgledali zastrašujuće, sada su, viđeni kroz krošnje breza, izgledali nestvarno. Nakon daljnjih petnaest minuta hoda, stigli smo do bistrog potoka. Tu je ležao čvrst drveni mostić od brezovog drveta s rukohvatom, a u njegovoj blizini mala čistina. Skinuli smo naše naprtnjače, spustili se do potoka i napili vode. To je bila najukusnija voda koju sam ikad okusio. Toliko hladna da su mi ruke pocrnjele, slatkastog okusa s blagom primjesom zemlje. Oblaci su se nastavili valjati svom silinom ali vrijeme se odjednom počelo popravljati. Ona je čvršće privezala vrpce na svojim planinarskim čizmama dok sam ja, oslonjen o ogradu mostića, popušio cigaretu. Nizvodno sam čuo zvuk vodopada. Ako se moglo zaključiti prema njegovom žuboru, nije bio osobito velik. Vjetar je u naletima puhao slijeva, kovitlajući i razbacajući naslage lišća. Popušio sam cigaretu, bacio je na zemlju i razgazio je cipelom, ali odmah do svoje noge ugledao sam još jedan opušak. Podignuo sam ga. Zgaženi Seven star. Nije bio vlažan, a to je značilo da je odbačen poslije kiše. To jest, jučer ili danas. Pokušao sam se sjetiti koju vrstu cigareta je pušio Štakor. Ali nisam se mogao sjetiti je li uopće pušio. Odustao sam i hitnuo opušak u potok. Struja ga je u trenu odnijela nizvodno. "Što si to našao?" upitala je. "Našao sam svjež opušak, što znači da se još netko ovdje odmarao i popušio cigaretu ne tako davno." "Tvoj prijatelj?" "Volio bih da je tako." Sjela je kraj mene i zadignula kosu, pokazujući mi svoje uši poslije dugo vremena. Žubor vode bi načas utihnuo a potom se ponovno začuo. "Još uvijek ti se sviđaju moje uši?" upitala je. Osmjehnuo sam se i hitro ispružio ruku da ih pomilujem. "Dobro znaš da ludujem za njima." Nakon daljnjih petnaest minuta cesta je iznenada završila, baš kao i more breza. Pred nama se pojavilo golemo jezero pašnjaka. Pašnjak je bio ograđen drvenim stupovima pobodenima u zemlju, a svaki je bio postavljen na udaljenosti od oko pet metara. Spajala ih je žica, stara, zahrđala žica. Pronašli smo, izgleda, put do pašnjaka za ovce. Otvorio sam dotrajala dvokrilna vrata i mi smo ušli. Trava je bila meka, zemlja tamna i vlažna. Nad pašnjakom su se valjali crni oblaci. Odlazili su u smjeru visokih, oštrih planina.

Istina, pogled je bio drugačiji, ali nije bilo dvojbe: bile su to one iste planine sa Štakorove fotografije. Nisam morao izvaditi fotografiju da bih se u to uvjerio. Ipak, bilo je uznemiravajuće vidjeti vlastitim očima krajolik koji sam do tada vidio stotinama puta na fotografiji. Zbiljska dubina mjesta izgledala je umjetna. Manje me uznemiravalo to što sam zbilja bio tamo, ali imao sam osjećaj da je čitav prizor u trenutku nabačen da bi odgovarao onome s fotografije. Naslonio sam se na vrata i duboko uzdahnuo. Dakle, to je ono za čime smo sve vrijeme tragali. Bez obzira na to kakvo je značenje ta potraga mogla imati, mi smo pronašli to mjesto. "Uspjeli smo, ha?" rekla je ona, dodirnuvši mi ruku. "Uspjeli smo", rekao sam, ostavši bez riječi. Na suprotnoj strani pašnjaka stajala je stara, drvena jednokatnica američkog stila koju je profesor za ovce dao sagraditi prije četrdeset godina i koju je kasnije kupio Štakorov otac. Kuću je okruživala čistina, pa je iz udaljenosti bilo prilično teško odrediti koliko je zbilja velika. U svakom slučaju, bila je zdepasta i bezlična, oličena bijelo, ali ispod tmurnog neba izgledala je zlokobno sivo. Usred krova sa zabatima boje senfa i hrđe dizao se pravokutni dimnjak od opeka. Kuću je, umjesto ograde, okruživao zasad zimzelenog drveća koje ju je štitilo od vremenskih nepogoda. Kuća je izgledala čudnovato pusta. Što sam je dulje gledao bila je sve čudnija. Nije izgledala negostoljubivo ili hladno, niti je bila izgrađena na neki neobičan način, pa čak ni zapuštena. Jednostavno je bila... čudna. Kao da je neko veliko biće ostarjelo ne mogavši izraziti svoje osjećaje. Ne da ih nije znalo iskazati, prije nije znalo što iskazati. Miris kiše najednom je sve prožeo. Bilo je vrijeme da krenemo. Uputili smo se ravno prema kući. Oblaci što su se gomilali sa zapada nisu više izgledali naivno, preobrazili su se u velike prijeteće kišne oblake. Pašnjak je bio golem. Bez obzira na to koliko brzo hodali, izgledalo nam je da ne napredujemo. Uopće nisam mogao odrediti udaljenost. Kad razmislim o tome, koračali smo površinom zemlje pa su nam čak i daleke stvari izgledale blizu. Jato ptica proletjelo je usred oblaka na svom putu na sjever. Činilo nam se da je prošla čitava vječnost i kad smo napokon stigli do kuće, kiša je već počela romoriti. Izbliza, kuća je izgledala veća i starija no iz daljine. Bijela boja se potklobučila i ljuštila, na zemlji otpali komadići odavno požutjeli od kiše. U takvom stanju u kakvom smo je zatekli, čovjek je mogao jedino ostrugati sve naslage prije no što se odluči za novi nalič. Pomisao na bojenje takve kuće - zašto li sam uopće razmišljao o tome? - natjerala me da se prenem. Kuća u kojoj nitko ne živi počinje se raspadati, a ta kuća je, nedvojbeno, bila na dobrom putu da joj se to dogodi. Za razliku od klimave kuće stabla uokolo nje rasla su bujna i okruživala je poput kuće u krošnji u The Swhs Family Robinson. Duge i nepodrezane, grane su se širile na sve strane. S toliko zavojitom i lošom cestom uz planinu, kakav li je pothvat morala predstavljati izgradnja te kuće profesoru za ovce. Dopremajući trupce, obavljajući sav drugi posa nedvojbeno protraćivši svu ušteđevinu na zdanje. Kad samo pomislim da je taj isti profesor za ovce sada čamio u mračnoj sobi Hotela Dupin, čovjek nije mogao naći bolju (ili goru) personifikaciju promašenog života. Stajao sam na hladnoj kiši i zurio u kuću ; ovako izbliza, nije pokazivala bilo kakav znak životnosti. Slojevi finog pijeska su se nataložili na drvenim kapcima visokih, vertikalnih dvokrilnih prozora. Kiša se poigravala s nanosima pijeska i svaki put kad bi pala, još veći nanos pijeska bi ostao zalijepljen uz prozore. Nasred ulaznih vrata, u razini očiju naiazio se četvrtasti prozorčić veličine deset puta deset centimetara s unutrašnje strane zastrt tkaninom. Mjedena kvaka na vratima također je bila prekrivena pijeskom, koji je otpao već na prvi dodir. Kvaka se klimala kao kakav stari zub a vrata se ipak nisu htjela otvoriti. Vrata napravljena od tri hrastove daske, bila su čvršća no što se to moglo očekivati. Iz puke pristojnosti, snažno sam pokucao nekoliko puta. Kao što se i moglo očekivati, nije bilo odgovora. Samo me ruka zaboljela. Pod udarima vjetra, grane velikog crnog hrasta su se njihale i doslovno stvarale šumove pješčane oluje. Kao što je čuvar rekao, ključ se nalazio na dnu poštanskog sandučića. Starinski

mjedeni ključ izlizan tamo gdje ga je ljudska ruka dodirivala. "Ne misliš li da je neozbiljno tek tako ostavijati ključ?“ upitala je moja prijateljica. "Znaš li nekog provalnika koji bi prešao ovoliki put, ukrao nešto i to teglio istim putem natrag?“ Ključ je savršeno lako ušao u ključanicu. Okrenuo sam ga, začuo se glasan škljocaj, i brava je bila otključana! Bilo je mračno, neprirodno mračno. Kapci na prozorima bili su zatvoreni tko zna otkad i trebalo je vremena da mi se oči priviknu na tamu. Posvuda je vladao mrak. Soba je bila prostrana. Prostrana i tiha, i vonjala poput starog štaglja. Miris kojeg sam se sjećao iz djetinjstva. Staro pokućstvo i izlizani tepisi. Zatvorivši ulazna vrata za nama, sasvim smo prigušili zvuk vjetra. "Hej!" viknuo sam. "Ima li koga doma?" Dakako, nitko se nije odazvao. Bilo je jasno da nema nikoga. Jedino je veliki sat s utezima u drvenom ormariću tiktakao pokraj ognjišta. Zakratko sam osjetio vrtoglavicu. Usred tolikog mraka sve mi je izgledalo drugačije. Vrijeme se sudarilo, uspomene raspale. Potom je prošlo. Otvorio sam oči i sve je bilo na svome mjestu. Pred mojim očima se pružao običan sivi prostor, ništa više. "Jesi li dobro?" upitala me zabrinuto. "Sasvim dobro", odgovorio sam joj. "Popnimo se na kat." Dok je ona tražila prekidač za svjetlo ja sam razgledao sat s utegom. Imao je tri utega s lancima i navijao se. Premda su sva tri utega dodirivala dno drvenog ormarića, sat je još uvijek radio. S obzirom na duljinu lanaca, vjerojatno je trebalo tjedan dana da utezi prijeđu svoj put do dna drvenog ormarića. A to je značilo da je prije tjedan dana netko dolazio ovamo i navio sat. Podignuo sam tri utega do vrha i navio sat, a potom sjeo i protegnuo noge. Stari predratni kauč ali jako udoban. Ni odveć mek a ni tvrd, mirisao je kao dlan poznate ruke. Uz škljocaj pojavilo se i svjetlo. Ona je došla iz kuhinje, sjela u naslonjač i zapalila mirišljavu cigaretu. I ja sam zapalio jednu. Preko nje sam ih i ja zavolio. "Izgleda da je tvoj prijatelj planirao provesti zimu ovdje", rekla je. "U kuhinji su zalihe goriva i hrane dostatne za cijelu zimu. Prava samoposluga." "Ali ni traga od njega." "A da odemo na kat?" Uspeli smo se drvenim stubama što su se dizale pokraj kuhinje. Klimale su se i škripale. Popevši se na kat, izgledalo je da smo ušli u sasvim drugi atmosferski omotač. "Glava me boli", požalila se. "Mnogo te boli? " "M-m... Ma ništa, ne obraćaj pažnju. Privikla sam. " Na katu su se nalazile tri spavaće sobe. Jedna velika soba nalijevo od hodnika a zdesna dvije manje. Svaka soba je bila opremljena samo najnužnijim namještajem, i u svakoj je vladala svojevrsna potištenost. U velikoj sobi su bila dva kreveta i toaletni stolić. Kreveti su bili ogoljeni sve do svojih okvira. U zraku se osjećala ustajalost. Jedino se u drugoj manjoj sobi mogao naslutiti miris ljudske prisutnosti. Krevet je bio uredno pospremljen, jastuk blago udubljen a dvodijelna plava pidžama složena kraj uzglavlja kreveta. Na toaletnom stoliću je stajala jedna starinska svjetiljka a pokraj nje rasklopljena knjiga, Conradov roman. Pokraj kreveta se nalazila teška hrastova komoda s ladicama. U njoj obilje muških džempera, košulja i hlača, čarapa i donjeg rublja. Džemperi i hlače su bili prilično iznošeni a na pojedinim mjestima čak izlizani, ali još uvijek dobri za odjenuti. Mogao bih se zakleti da sam nešto od toga i prije vidio. Stvari su pripadale Štakoru. Košulje su bile broj trideset i osam a hlače četrdeset i šest. Blizu prozora je bio smješten jedan stari stol i stolica iznimno jednostavnog dizajna kakav se danas može jako rijetko sresti. U ladici stola, jeftino naliv-pero, tri kutije patrona s tintom, i komplet za pisanje pisama, neupotrebljen. U drugoj ladici, djelomično potrošena

kutija tableta za kašalj i druge sitnice. Treća ladica je bila prazna. Ni dnevnika, ni notesa, baš ništa. Oslobodio se svega suvišnog. Sve je već bilo uklonjeno. Za nepovjerovati. Prstom sam prešao po površini stola, i na njemu je ostalo malo bijele prašine. Jedva uočljiva prašina. Možda tjedan dana stara. Podignuo sam donje okno vertikalnog dvokrilnog prozora i širom rastvorio kapke. Niski crni oblaci su se gomilali. Vjetar se pojačao i čovjek ga je mogao gotovo vidjeti kako skakuće pašnjakom poput divlje životinje. U daljini su se vidjele brezove šume, a iza njih planine. Bio je to posve isti prizor kao na fotografiji. Osim što nije bilo ovaca. Sišli smo u prizemlje i sjeli na kauč. Stari sat je skladno odzvonio dvanaest puta. Šutjeli smo sve dok i posljednja nota nije zamuknula. "Što ćemo sada?" upitala je. "Čekat ćemo. Što drugo?" rekoh. "Štakor je bio tu prije tjedan dana. Njegove stvari su i dalje tu. Sigurno će se vratiti." "Ali ako prije toga snijeg napada, ostat ćemo odsječeni tijekom cijele zime a naš rok će isteći." Puka istina. "Ne govore li ti išta tvoje uši?" "Neprimjenljive su. Ako otvorim uši, zaboljet će me glava." "Onda je najbolje da se odmorimo i pričekamo Štakora", rekoh. A to je značilo da nismo imali drugog izbora. Dok je ona otišla u kuhinju i skuhala kavu, ja sam prošvrljao po prostranoj dnevnoj sobi, zavirivši u svaki kut. Ognjište, pravo ognjište ugrađeno u sredini glavnog zida, bilo je čisto i spremno za upotrebu. Ali, bilo je očito da vatra nije ložena u zadnje vrijeme. Nekoliko hrastovih listova koje je vjetar ubacio kroz dimnjak ležalo je usred kamina. Velika kerozinska grijalica stajala je u blizini. Na pokazivaču razine goriva vidjelo se da je pun. Pokraj ognjišta je bila ugrađena stalaža za knjige s policama od stakla, sasvim ispunjena starim knjigama. Izvukao sam nekoliko knjiga i prelistao ih. Sve su predstavljale predratna izdanja, gotovo bez ikakve vrijednosti. Zemljopis, prirodne znanosti, povijest, filozofija i politika. Većina njih sasvim beskorisne, osim možda kao dokumenti koji su svjedočili o štivu jednog intelektualca prije četrdeset godina. Bilo je tu i poslijeratnih izdanja, slične vrijednosti. Jedino su Plutarhovi Usporedni životopisi, Izabrane grčke tragedije i nekoliko romana uspjeli preživjeti eroziju godina. Prvi put sam se susreo s toliko velikom kolekcijom bezvrijednih knjiga. Pokraj stalaže za knjige nalazila se vitrina, po svoj prilici i ona je bila ugrađena, a na njoj je bio smješten stereo uređaj - zvučnici, pojačalo, gramofon - stvar jako popularna sredinom šezdesetih. Dvjestotinjak starih ploča, sve izgrebene preko svake mjere, ali ne i bezvrijedne. Muzički ukus nije bio toliko nagrizen koliko ideologija. Uključio sam pojačalo, dohvatio prvu ploču koja mi je došla pod ruku i spustio gramofonsku iglu. Nat King Cole, pjesma South of the Border. Odjednom je atmosfera pedesetih zavladala prostorijom. Na suprotnom zidu su se nalazila četiri vertikalna dvokrilna prozora, svaki visine metar i osamdeset, jednako udaljeni jedan od drugoga. Sada se vidjelo da kiša pljušti. Sivkasta kiša koja je zaklonila pogled na niz planina u daljini. Soba je imala drveni pod čije je središte pokrivao tepih veličine dva i pol s tri i pol metra, a na njemu je bilo raspoređeno tek nekoliko komada salonskog namještaja i stajaća svjetiljka. Stol za ručavanje se nalazio u jednom kutu i bio prašnjav. Vrata neupadljivo ugrađena u zid, uvodila su u prilično veliku ostavu. Bila je ispunjena suvišnim namještajem, tepisima, posuđem, palicama za golf, gitarom, madracima, kaputima, planinarskim čizmama, starim časopisima. Čak i udžbenicima niže srednje škole i dječjim avionom na navođenje. Većina stvari je bila proizvedena pedesetih i šezdesetih. Kuća je zadržala biljeg svoga vremena, poput staromodnog sata s utezima u dnevnoj sobi. Ljudi koji su tu dolazili navijali su sat, i sve dok je tko imao podizati utege, sat je radio.

Ali kad nitko ne bi došao i podignuo utege, te vremenske praznine su se taložile poput naslaga iščezloga života. Uzeo sam nekoliko starih filmskih časopisa i odnio ih u dnevnu sobu. U jednom je bio predstavljen film Alamo. Redateljski prvijenac Johna Waynea uz veliku pomoć Johna Forda. Želim snimiti veliki epski film koji će osvojiti srca svih Amerikanaca, izjavio je John Wayne. Izgledao je sladunjavo sa šubarom od dabrovine. Moja prijateljica se pojavila s kuhanom kavom i nas dvoje smo sjeli jedno nasuprot drugome i popili kavu. Kapi kiše su na mahove udarale u prozorska okna. Vrijeme je sporo prolazilo dok se hladnoća uvlačila u sobu. Žućkasta svjetlost žarulja lebdjela je prostorom poput peludi. "Umoran?" upitala je. "Valjda", rekoh zureći odsutno kroz prozor. "Sve vrijeme se vrtimo uokolo poput luđaka a sada smo odjednom stigli do kraja. Ne mogu se priviknuti na to. Nakon svega što smo prošli da bismo pronašli mjesto s fotografije, nema ni Štakora a ni ovaca." "Odspavaj malo. Ja ću pripremiti večeru." Otišla je na kat, donijela deku i pokrila me. Tada je upalila kerozinsku grijalicu, stavila mi cigaretu u usta i zapalila je. "Pokaži malo odvažnosti. Sve će biti dobro." "Hvala", promrmljah. Nakon toga je iščezla u kuhinju. Ostavši sam, odjednom sam osjetio omamljenost. Dvaput sam povukao dim, ugasio cigaretu, povukao deku do grla i sklopio oči. Prošlo je tek nekoliko sekunda a ja sam već spavao.

33. Ona odlazi s planine, glad se javlja Sat je otkucao šest sati, a ja sam se probudio na kauču. Svjetla su bila ugašena, soba prožeta gustom večernjom tminom. Bio sam sasvim obamro, od tjemena do peta. Mrak je ušao u moju kožu poput crnila. Kiša je prestala, a pjev noćnih ptica je dopirao kroz prozore. Plamen grijalice titrao je slabim, valovitim, izduljenim sjenama po bijelim zidovima sobe. Ustao sam i upalio stajaću svjetiljku, otišao do kuhinje i popio dvije čaše hladne vode. Lonac s gulašom, još topao, stajao je na štednjaku. U pepeljari su se vidjele dvije dopola popušene i zgnječene mirišljave cigarete. Trenutačno, instinktivno sam znao da je ona otišla. Stajao sam, držao poklopac lonca i pokušavao se pribrati. Ona je otišla, tu nije bilo dvojbe. Tu se više nije imalo što dokazivati ili nagađati. Jednostavno nije više bila tu. Praznina koju je svojim odlaskom ostavila u kući bila je konačna, nepobitna. Bio je to osjećaj koji sam jako dobro upoznao tijekom onih nekoliko mjeseci kad me je žena napustila dok nisam upoznao svoju novu prijateljicu. Popeo sam se na kat da za svaki slučaj provjerim. Zavirio sam u ormare. Ni traga od nje. Njezina torba za preko ramena i podstavljena jakna su nestali. A isto tako njezine čizme iz predsoblja. Ona je otišla, tu više nije bilo dvojbe. Pretražio sam baš sva mjesta na koja je možda mogla ostaviti poruku, ali nigdje nikakve poruke. Vjerojatno je već bila u podnožju planine. Nisam se mogao pomiriti s njezinom odlaskom. Bio sam se tek probudio, ali čak i da sam bio sasvim lucidan, ovo sada i sve ostalo što mi se izdogađalo bilo je izvan mojih sposobnosti razmišljanja. Tu je čovjek teško što mogao učiniti, osim pustiti da stvari idu svojim tokom. Sjedeći na kauču, iznenada sam osjetio glad. Ali to nije bila uobičajena glad. Iz kuhinje sam otišao u ostavu i otvorio bocu crnog vina. Odveć hladno ali pitko. Vrativši se u kuhinju odrezao sam nekoliko kriški kruha, potom ogulio jednu jabuku. Dok sam čekao da se gulaš zagrije popio sam tri čaše vina. Kad se gulaš stoplio, premjestio sam se za stol u dnevnoj sobi i počeo jesti slušajući orkestar Percyja Faitha kako svira pjesmu Perfidia. Poslije večere sam popio kavu preostalu u

lončiću, i sa špilom karata koji sam našao nad kaminom, podijelio si ruku pasijansa. Igra koju su izumili i prihvatili u Engleskoj u devetnaestom stoljeću, kasnije popularna zbog svojih jednostavnih pravila. Jedan matematičar je svojedobno izračunao mogućnosti pobjede u pasijansu kao jedan prema dvadesetpet. Ja sam tri puta okušavao sreću, dakako svaki put neuspješno. Odložio sam karte i pospremio posude. Tada sam dovršio vino. Noć se spustila. Zatvorio sam kapke i ispružio se na kauč, slušajući stare izgrebene gramofonske ploče. Kad li će se Štakor pojaviti? Očekivao sam da će se pojaviti. Na koncu, nakupio je zalihu goriva i hrane za cijelu zimu. Ali to je bila tek pretpostavka. Štakor je možda odustao od boravka u ovoj kući i vratio se u grad. Ili se možda spetljao s kakvom ženom. Zapravo, sve je bilo moguće. A to je značilo da sam u lijepoj kaši. Moj jednomjesečni rok, sada već napola prošao, ubrzo će isteći. Ni Štakora, ni ovce, tek čovjek u crnom odijelu koji me vuče u svoj Gotterdammerung*. Premda sam ja za njega sitna riba, on će ostvariti što je rekao. Nisam sumnjao u to. U gradu, drugi tjedan listopada je najljepši dio godine. Da se sve ovo nije dogodilo, sada bih jeo omlet i pio viski. Lijepo vrijeme i krasno godišnje doba, uvečer dok kišica prestaje padati, kockice leda, viski i šank od punog drva, vrijeme usporeno i bezbrižno protječe poput tihog potoka. Prevrćući sve to po glavi, počeo sam zamišljati sebe kako sjedim u nekom baru i bezbrižno ispijam viski. Što sam više o tome razmišljao, taj drugi kojeg sam zamišljao sve je više postajao pravi ja, a pravi ja sam bio sve nestvarniji. Odmahnuo sam glavom da razbistrim misli. Izvana, noćne ptice su se nastavile tiho glasati. Popeo sam se na kat i pripremio si krevet u maloj sobi koju Štakor nije koristio. Madrac, plahte i deke bili su uredno posloženi u spremištu kraj stubišta. Pokućstvo je bilo sasvim jednako onome u Štakorovoj sobi. Toaletni stolić i pisaći stol, stolica i svjetiljka. Staromodni proizvodi jednog vremena kad se sve što se proizvodilo pravilo da bude čvrsto i funkcionalno. Bez nakićenosti. Kako je i bilo za očekivati, pogled s prozora pri uzglavlju kreveta gledao je u pašnjak. Kiša je sasvim prestala i gusta naoblaka se počela raskidati. Svako nekoliko bi se pojavio ljupki polumjesec koji bi zakratko osvijetlio pašnjak. Snop svjetlosti je osvjetljavao ono što je lako moglo biti dno oceana. Uvukavši se ispod pokrivača, još uvijek u svojoj odjeći, zagledao sam se u taj prizor koji je ubrzo nestao, a potom se ponovno pojavio. Na pamet mi je pao izblijedjeli lik moje prijateljice kako prelazi opasni zavoj na cesti, i spušta se sama niz planinu. Ta je slika nestala a zamijenilo ju je stado ovaca i Štakor kako snima fotografiju. Mjesec se ponovno sakrio iza oblaka, a kad se pojavio, i njihova slika je nestala. Uzeo sam čitati svoj primjerak Sherlocka Holmesa uz svjetlost svjetiljke.

34. Otkriće u garaži, misli usred pašnjaka U krošnjama hrastova pred ulaznim vratima kuće, pojavile su se ptice koje su me svojim bojama i cvrkutom podsjetile na ukrase na božičnim drvcima. Svijet je obasjavala vlažna jutarnja svjetlost. Napravio sam tost u primitivnom tosteru, onom u kojem kriške okrećete rukom. Premazao sam tavu maslacem, ispržio par jaja na oko, ispio dvije čaše soka od grejpfruta. Osjećao sam se osamljeno bez nje, ali činjenica da se uopće mogu osjećati osamljeno, djelovala je utješno. Osamljenost i nije tako loš osjećaj. Podsjetila me na mir koji je zavladao oko hrasta nakon što su ptičice odletjele. *Njem. mitol., uništenje bogova i svega postojećeg u završnoj borbi sa zlim silama; "Sumrak Bogova", (nap. prev.)

Oprao sam posude, obrisao tragove žumanca u kutovima usana i prao zube punih pet minuta. Nakon podužeg nećkanja odlučio sam se obrijati. Pokraj lavaboa je stajalo gotovo puno punjenje pjene za brijanje i brijaći aparat Gillette. Četkica za zube, pasta za zube, sapun, losion, čak i kolonjska voda. Deset ručnika, svaki drukčije boje, uredno posloženi na polici. Ni najmanje mrlje na zrcalu ili lavabou. Tipično za Štakorovo sustavno razmišljanje. Isto se odnosilo na zahod i kupaonicu. Naslage između pločica bile su oribane četkom i oprane. Svjetlucale su se od čistoće, pravo umjetničko djelo. Sredstvo za osvježavanje prostora u zahodu imalo je miris džina s limetom kakav dobijete u najotmjenijem lokalu. Otišao sam u dnevnu sobu popušiti svoju jutarnju cigaretu. Imao sam još samo tri kutije cigareta Larks, koje su ostale u mojoj naprtnjači. Kad njih potrošim, neću više imati što pušiti. Zapalio sam drugu cigaretu i pomislio kakav bih bio kao nepušač. Jutarnje sunce je ugodno grijalo a kauč na koji sam sjeo, svojom udobnošću se podavao mojem tijelu. Prije no što sam toga postao svjestan, prošala je ura vremena. Sat je odzvonio devet jutarnjih sati. Odjednom mi je sinulo zašto je Štakor kuću doveo u red, oribao fuge između pločica, izglačao košulje i brijao se, premda se nije imao s kime sresti. Ako čovjek ovdje nije bio zaokupljen nekim poslom, mogao je sasvim izgubiti osjećaj za vrijeme. Ustao sam s kauča, neraspoložen, i još jednom pregledao sobu, ali nisam mogao uočiti ništa što već nije bilo obavljeno. Štakor je očistio sve što se moglo očistiti. Čak je obrisao Čađ sa stropa iznad ognjišta. Umjesto toga, odlučio sam prošetati se. Vrijeme je bilo krasno. Nebom je promicalo nekoliko čupavih oblaka, a zrakom odzvanjao pjev ptica. Sa stražnje strane kuće nalazila se garaža. Opušak je ležao na zemlji ispred starih dvokrilnih garažnih vrata. Opušak cigarete Seven Stars. Taj opušak je izgledao prilično star. Papir se raspao pa se mogao raspoznati samo filter. Pepeljare! U čitavoj kući sam primijetio samo jednu pepeljaru, a ni ona nije pokazivala znake upotrebe. Štakor nije pušio! Poigravao sam se s filterom na dlanu svoje ruke i potom ga bacio na zemlju. Pomaknuo sam teški zasun, otvorio garažna vrata i ugledao prostranu unutrašnjost. Svjetlost sunca se iskošenim zrakama probijala između procijepa u krilima vrata, tvoreći niz paralelnih linija na tamnoj zemlji. Osjećao se miris prašine i benzina. Stari model džipa Toyota Land Cruiser bio je parkiran. Ni traga od blata na karoseriji ili gumama. Spremnik za gorivo bio je gotovo pun. Ruku sam zavukao ispod komandne ploče gdje je Štakor uvijek sakrivao ključeve. Prema očekivanju, ključ je bio tamo. Uvukao sam ga u uređaj za paljenje i okrenuo ga. Motor je iz prve upalio. Bio je to onaj dobro poznati Štakor, pravi majstor u štelovanju motora. Ugasio sam ga, vratio ključ na svoje mjesto i potom se osvrnuo oko vozačevog sjedišta. Nisam mogao primijetiti ništa neuobičajeno - auto-karte, ručnik, polovica nepojedene čokolade. Na stražnjem sjedištu, neuobičajeno prljavom za Štakora, ležalo je klupko žice i velika kliješta za žicu. Otvorio sam prtljažnik i pokupio djeliće u ruku, držeći ih na svjetlosti sunca što se probijala kroz rupu čvora ispalog na garažnim vratima. Materijal kojim se pune jastuci. Ili ovčje runo. Iz džepa sam izvadio rupčić, zamotao pronađene ostatke i sve skupa stavio u džep na grudima. Nisam mogao razumjeti zašto se Štakor nije poslužio kolima. To što je auto bio parkiran u garaži značilo je da je pješke otišao s planine. Ili da uopće nije otišao dolje. Ni jedno ni drugo nije imalo smisla. Sve do prije tri dana cestom kroz klisuru moglo se lako proći. Je li otišao od kuće da bi tamo gore logorovao pod vedrim nebom? Zbunjen, zatvorio sam garažna vrata i zaputio se prema pašnjaku. Pred toliko nerazumnim okolnostima nisam se mogao dosjetiti razumnom objašnjenju. Što se sunce visočije dizalo na nebu s pašnjaka se počela dizati izmaglica. Planine su se stopile s izmaglicom, a miris trave je postao neodoljiv. Prošao sam kroz vlažnu travu do sredine pašnjaka. Ondje je ležala odbačena stara automobilska guma, izblijedjela i ispucala. Sjeo sam na nju i osvrnuo se oko sebe. S mjesta na kojem sam se nalazio, kuća je izgledala poput bijele stijene što strši s obale. Tako osamljenom vratila su mi se sjećanja na zajedničke odlaske na plivanje u ocean kad sam bio dječak. Na svojim plivanjima između dva prilično udaljena otoka, ja bih katkada zastao usred plivanja da

bih se osvrnuo uokolo. Plutajući tako na jednakoj udaljenosti između dvije točke imao sam vrlo čudan osjećaj, a pomisao da tamo negdje na suhom ljudi rintaju kao i svakog drugog dana bila mi je prilično daleka. Uznemirujuće je djelovala pomisao da društvo može sasvim lijepo i bez mene. Sjedio sam ondje petnaestak minuta prije no što sam se polako vratio kući. Sjeo sam na kauč u dnevnoj sobi i nastavio čitati Sherlocka Holmesa. U dva sata poslijepodne pojavio se Ovcoliki.

35. Pojavljuje se Ovcoliki Dok je stari sat otkucavao dva sata, začulo se kucanje na vratima. Najprije dva kucaja, kratka stanka, potom tri kucaja. Potrajalo je dok sam razabrao da to netko kuca. Jednostavno nisam pomišljao da bi itko mogao pokucati. Štakor ne bi pokucao, bio sam u njegovoj kući. Čuvar bi vjerojatno pokucao, ali on ne bi pričekao odgovor da ude unutra. Možda moja prijateljica - ne, ona bi se prije ušunjala kroz stražnja vrata i popila šalicu kave. Ona nije osoba koja kuca. Otvorio sam a na udaljenosti od dva metra, pred vratima je stajao Ovcoliki. Slabo su ga zanimala otvorena vrata ili ja koji sam ih otvorio. Pozorno je provjeravao poštanski sandučić, kao da se radi o nekom rijetkom egzotičnom primjerku. Ovcoliki je bio jedva nešto viši od poštanskog sandučića. Najviše metar i pol. Pogrbljen u ramenima i krivonog. Između praga na kojem sam stajao i tla na kojem je on stajao, razlika u visini iznosila je petnaest centimetara pa je izgledalo kao da u njega gledam kroz autobusni prozor. Ne obazirući se na svoju manu, nastavio je pozorno motriti poštanski sandučić. "Možem li ući?" Ovcoliki je izgovorio hitro, a da za sve vrijeme nije izravno pogledao u mene. Glas mu je zvučao ljutito. "Samo izvolite", rekoh. Čučnuo je i pažljivo odvezao vrpce na svojim planinarskim čizmama. Bile su prekrivene debelim slojem blata. Ovcoliki je podignuo čizme objema rukama i stručno udario jednom o drugu. Pljusak stvrdnutog blata pao je na zemlju. Nakon toga je, pokazujući da savršeno pozna raspored u kući, navukao papuče, otišao do kauča i sjeo na nj. Baš lijepo, pomislih. Ovcoliki je na sebi imao ovčji kožuh navučen preko glave. Ruke i noge su očito bile umetnute imitacije, ali kostim je savršeno pristajao uz njegovo zdepasto tijelo. Njegova kukuljica je također predstavljala imitaciju ali rogovi koji su izbijali iz nje bili su pravi. Dva plosnata uha vjerojatno pričvršćena žicom, izbijala su iz kukuljice u istoj ravni. Kožna maska, koja je pokrivala gornju polovicu njegova lica, odgovarajuće rukavice i čarape bili su sasvim crni. Od vrata do medunožja vidio se patentni zatvarač. Na desnoj ruci je imao džep, također s patentnim zatvaračem. Otvorio ga je i iz njega izvukao cigarete i šibice. Ovcoliki je stavio cigaretu Seven Stars u usta, zapalio je i duboko uzdahnuo. Otišao sam u kuhinju i donio mu opranu pepeljaru. "Oću piće", rekao je Ovcoliki. Poslušao sam ga, otišao u kuhinju i donio dopola punu bocu burbona Four Roses i dvije čaše s ledom. Sam si je ulio viski preko leda, ja sam učinio isto i počeli smo piti bez zdravice. Dok je pio, Ovcoliki je nešto mrmljao sebi u bradu. Njegov tupi nos bio je odveć velik spram njegova tijela, i sa svakim dahom nosnice bi mu se snažno širile. Dva oka koja su zurila kroz masku, neumorno su zvjerala po sobi. Nakon što je ispio viski, Ovcoliki je izgledao malo opušteniji. Ugasio je cigaretu i objema rukama protrljao oči ispod maske. "Vuna mi ulazi u oči", rekao je Ovcoliki. Nisam znao što bih mu na to odgovorio, pa sam i dalje šutio. "Došli ste jučer popodne, a?" rekao je Ovcoliki, ponovno protrljavši oči. "Promatrali smo vas sve vrijeme." Ovcoliki je ušutio dok je ulijevao prst viskija preko poluotopljenih kockica leda i ispio

ga u cugu. "A jedna je žena sama otišla ovog poslijepodneva." "Sve ste to vidjeli?" "Mi je gledali? Mi je odvezli." "Odvezli je?" "Naravno, provirio sam glavom kroz prozor kuhinje i savjetovao joj da joj je bolje ići kući." "Zašto?" Pitanje je naljutilo Ovcolikog. "Zašto?" očito nije bio način na koji mu se postavlja pitanje, ali prije no što sam mogao išta drugo reći, oči su mu polako poprimile drugačiji sjaj. "Ona se vratila u Hotel Dupin", kazao je Ovcoliki. "Je li ona tako poručila?" "Ništa ona nije poručila. Ali ona je u Hotelu Dupin." "Kako to znate?" Ovcoliki je ponovno prešutio odgovor. Obje ruke je stavio na koljena i zagledao se u čašu na stolu. "Ona se vratila u Hotel Dupin?" rekoh. "Aha, jest, ovaj znate, Hotel Dupin baš je lijep hotel. Vonja po ovcama", rekao je Ovcoliki. Ponovno tišina. Promotrivši ga malo bolje, mogao sam uočiti da je runo Ovcolikog bilo prljavo, vuna zamašćena naftom. "Je li nešto posebno poručila kad je odlazila?" "A-aa", rekao je Ovcoliki, odmahnuvši glavom. "Ništa nije rekla, a mi je nismo ni pitali." "Kad ste joj rekli da je pametnije da ode, ustala je i otišla bez riječi?" "Tako je. Mi smo joj rekli da je bolje da ode jer je ionako željela otići." "Ali ona je došla ovamo jer je to željela." "Pogrešno!" viknuo je Ovcoliki. "Željela se izvući iz svega, ali je bila zbunjena. Mi smo je natjerali da se vrati kući. Vi ste je zbunjivali." Ovcoliki je ustao i desnom šakom snažno udario o stol. Od siline udarca njegova čaša s viskijem je odskočila nekoliko centimetara. Ovcoliki je ostao u tom položaju dok njegove oči nisu postupno izgubile žar a on se svalio natrag na kauč, izgubivši predašnju silinu. "Ti si opčinio tu ženu", rekao je Ovcoliki, ovaj put smirenijim glasom. "Nimalo lijepa stvar. Ti ni o čemu nemaš pojma. Ti samo misliš na sebe." "Želite mi reći da nije trebala doći ovamo?" "Tako je. Njoj tu nije mjesto. Ti ne misliš ni na što drugo osim na sebe." Sjedio sam zanijemio, i srkao svoj viski. "Što je bilo, bilo je. Za nju je ionako sve završilo." "Završilo?" "Nikad više nećeš vidjeti tu ženu." "Samo zato što sve vrijeme mislim na samog sebe?" "Jakako. Samo misliš na samog sebe. Ništa bolje ne zaslužuješ." Ovcoliki je ustao i otišao do prozora, jednom rukom snažno podignuo prozorsko okno i udahnuo svjež zrak. Nije se radilo o pokazivanju snage. "Treba otvoriti prozore po lijepom vremenu kakvo je danas", rekao je Ovcoliki. Potom se hitro okrenuo i stao ispred police s knjigama, zureći u hrbate knjiga, prekriženih ruku. Iz stražnjeg dijela njegovog kostima izbijao je kratak i tanak rep. U takvom položaju nalikovao je na ovcu koja se podigla na dvije stražnje noge. "Tražim svoga prijatelja", osmjelio sam se reći. "Ma nemojte mi reći!" uzviknuo je Ovcoliki sasvim nezainteresirano. "Živio je u ovoj kući. Sve do prije tjedan dana." "Ne bih znao."

Ovcoliki je stao ispred ognjišta, uzeo igraće karte s police nad kaminom i počeo ih miješati. "Isto tako, tražim ovcu sa znakom zvijezde na leđima", izustio sam. "Nikad vidio", rekao je Ovcoliki. Ali, bilo je očito da je Ovcoliki nešto znao o Štakoru i toj ovci. Njegova nezainteresiranost bila je odveć hinjena. Njegovi odgovori odveć spremni, a boja glasa neiskrena. Promijenio sam taktiku. Hineći nezainteresiranost, zijevnuo sam, uzeo knjigu sa stola i počeo je listati. Donekle iznenađen, Ovcoliki se vratio na kauč i nijemo me promatrao kako čitam knjigu. "Zabavlja vas čitanje knjiga?" upitao je Ovcoliki. "Aha", šturo sam mu odgovorio. Ovcoliki je čekao povoljan trenutak. Ja sam nastavio čitati ne bih li ga naljutio. "Oprostite zbog povišenog tona", rekao je Ovcoliki tihim glasom. "Ponekad sam miran kao ovca u meni, ali čovjek u meni nadjača pa se ponašam tako. Nisam ništa loše mislio. A osim toga vi govorite stvari od kojih nas je strah." "U redu je", rekoh. "Šteta što nikad više ne budete vidjeli tu ženu. Ali nismo mi krivi za to." "Aha." Izvadio sam tri kutije cigareta Larks iz svoje naprtnjače i dao ih Ovcolikome. Ovcoliki se iznenadio. "Hvala. Nikad nisam pušio tu marku. Ali, ne trebaju li vama?" "Prestao sam puški", rekoh. "Pametna stvar", kimnuo je glavom Ovcoliki, sasvim ozbiljno. "Zbilja štete zdravlju." Kutije cigareta pažljivo je smjestio u džep na rukavu. Runo mu je nabubrilo odražavajući oblik kutija. "Ja svakako moram vidjeti svoga prijatelja. Prevalio sam jako veliki put da bih ga vidio." Ovcoliki je kimnuo glavom. "Isto vrijedi i za ovcu." Ovcoliki je kimnuo glavom. "Ali, ako sam dobro shvatio, vi baš ništa ne znate o njima?" Ovcoliki je bespomoćno kimnuo glavom. Njegove lažne uši su se snažno zanjihale gore-dolje. Ovaj put njegovo poricanje bilo je mnogo neuvjerljivije nego maloprije. "Lijepo je tu", Ovcoliki je promijenio predmet razgovora. "Krasan pogled i zdrav, čist zrak. Svidjet će ti se ovdje." "Istina, lijepo je tu", rekoh. "Zimi je još ljepše. Nema nikoga a sve je pod snijegom, neprohodno. Sve životinje spavaju, a od ljudi ni traga." "Vi ste ovdje preko cijele zime?" "Ovaj, aha." Nisam ga pitao ništa više. Ovcoliki je bio poput prave životinje. Pridi joj bliže i ona ustukne, odmakni se od nje a ona ti priđe bliže. Budući da još uvijek nisam imao namjeru otići, nisam se žurio. Imao sam vremena. Ovcoliki je lijevom rukom počeo povlačiti prste na svojoj crnoj desnoj rukavici, jedan po jedan. Nakon nekoliko poteza, uspio je skinuti rukavicu, otkrivši ljuskavu, pocrnjelu šaku. Malu ali mesnatu, stari ožiljak od opekline širio se od korijena palca do sredine nadlanice. Ovcoliki je zurio u svoju nadlanicu, a potom okrenuo ruku i pogledao u dlan. Taj je pokret bio toliko tipičan za Štakora. Ali Ovcoliki jednostavno nije mogao biti Štakor. Između njih dvojice razlika u visini bila je očita, gotovo dvadeset centimetara. "Budete ostali?" upitao je Ovcoliki. "Ne. Čim pronađem svoga prijatelja ili ovcu, ja odlazim. Jedino sam radi toga došao." "Lijepo je ovdje zimi", ponovio je Ovcoliki. "Blještavo bijelo. Sve zamrznuto i neprohodno."

Ovcoliki se smijuljio, šireći crne ogromne nozdrve. U ustima su mu se nazirali prljavi zubi, dva prednja zuba su nedostajala. Bilo je nečega naglog i promjenljivog u mislima Ovcolikoga, pa je izgledalo da se čitava soba širi i steže u ritmu njegovih misli. "Moram ići", Ovcoliki je iznenada rekao. "Hvala na cigaretama." Kimnuo sam glavom. "Nadam se da ubrzo budete pronašli svoga prijatelja i tu ovcu." "Aha", rekoh. "Javite mi ako išta čujete." Ovcoliki je oklijevao, zbunjen. "Ovaj, da, svakako, kako da ne." Jedva sam se uspio suzdržati da se ne nasmijem. Ovcoliki je bio neuvjerljiv lažac. Navukao je svoju rukavicu i ustao. "Budem se vratio. Ne morem vam reći koliko dana bude prošlo ali budem se vratio." Oči su mu se zamaglile. "Nisam vam smetao?" "Šalite se?" rekao sam hitro odmahnuvši glavom. "Svakako bih vas volio opet vidjeti." "Budem se vratio", rekao je Ovcoliki i zalupio vratima za sobom. Gotovo je prikliještio svoj rep, ali provukao se zdrav i čitav. Kroz procijep u kapcima, promatrao sam Ovcolikog kako stoji i zuri u klimavi, izblijedjeli poštanski sandučić, na isti način kao i kad se pojavio. Vrpoljeći se kako bi bolje namjestio kostim hitrim se korakom zaputio pašnjakom prema šumama na istoku. Njegove duge uši podsjetile su me na daske za skokove u vodu. U daljini, Ovcoliki se pretvorio u pahuljastu bijelu točku, na koncu se stopivši s bijelim brezama. Nakon što je Ovcoliki nestao iz vidokruga ja sam i dalje zurio u pašnjak i brezove šume. Nije li Ovcoliki bio tek opsjena? Ali na stolu preda mnom je stajala boca viskija i opušci cigareta Seven Stars, a na kauču nekoliko čuperaka vune. Usporedio sam ih s vunom sa stražnjeg sjedišta Land Cruisera. Bile su identične. Kako bih usredotočio misli otišao sam u kuhinju i počeo si pripremati kosani odrezak. Sitno sam isjeckao luk i prepržio ga u tavi. Prije toga sam iz zamrzivača izvadio i odledio komad govedine, a potom ga samljeo na srednje krupnoj mašinici za mljevenje mesa. Kuhinja je, kako se to danas govori, bila kompaktna, ali ipak je imala neuobičajeno mnogo posuđa, kuhinjskih pomagala i začina. Kad bi samo popločali cestu dovde, čovjek bi mogao otvoriti planinsku krčmu. Baš bi bilo super, prozorski kapci širom otvo- reni, pogled na stada ovaca, plavo nebo. Roditelji bi mogli pustiti djecu da se igraju s ovcama, a ljubavnici tumarati po brezovim šumama. Siguran uspjeh. Štakor bi ga mogao voditi, a ja kuhati. Ovcoliki bi također bio od koristi. Njegov kostim bi savršeno odgovarao tu u planinama. Zbog čisto praktičnih stvari i čuvar bi nam se mogao pridružiti, jedna praktična osoba svakako je potrebna. Pas također. Čak bi i profesor za ovce mogao doći. Te ideje su mi se vrzmale po glavi dok sam drvenom kuhačom miješao jaja. Ali moja prijateljica divnih ušiju - zar sam ju zauvijek izgubio? Ta me je pomisao oneraspoložila, premda je ono što je Ovcoliki rekao vjerojatno bila istina. Ovamo sam trebao doći sam. Nisam je trebao... odmahnuo sam glavom. Tako sam nastavio maštati o planinskom domu i restoranu. Kad bih mogao nagovoriti J.-a da dođe ovamo. On bi bio središnja ličnost u cijeloj priči... Čekajući da se luk ohladi, sjedio sam kraj prozora i zurio u pašnjak.

36. Vjetrov privatni prolaz Tri mirna dana su prošla. Ništa važno se nije dogodilo. Ovcoliki se nije pojavio. Pripravljao sam si obroke, jeo ih, čitao knjigu, a kad bi sunce zašlo pio viski i odlazio na spavanje.

Jutarnji zrak s pašnjaka bio je sve hladniji. Dan za danom, svijetlozlatno brezovo lišće postajalo je sve smežuranije dok su se prvi zimski vjetrovi provlačili između ogoljenih grana i preko bregova odlazili jugoistočno. Zastavši nasred pašnjaka, jasno sam mogao čuti vjetar. Ne osvrći se, govorio je. Kratka jesen već je prošla. Prestavši pušiti i prakticirati tjelovježbe brzo sam nabacio nekoliko kilograma. Zato sam počeo ustajati u šest ujutro i trčati uokolo po pašnjaku. Tako sam skinuo nekoliko kilograma. Bilo je teško oduprijeti se nepušenju, ali bez trafike na trideset i više kilometara, što je čovjeku preostalo? Svaki put kad bih osjetio nagon za pušenjem, pomislio bih na nju i njezine uši. U usporedbi sa svime čega sam se u dosadašnjem životu bio prisiljen odreći, pušenje je beznačajna sitnica. Zbilja jest. Uz obilje slobodnog vremena, kuhao sam kao mahnit. Spremio sam si goveđu pečenku. Odmrznuo sam lososa i marinirao ga. Pretražio sam pašnjak tražeći jestivo bilje i sve skuhao s komadićima palamide i sojinim umakom. Pripremio sam kiselo zelje. Pripremio sam mnoštvo ukusnih zalogaja za slučaj da Ovcoliki svrati na piće. Međutim, Ovcoliki se nije pojavio. Gotovo svako popodne sam provodio zureći u pašnjak. Ubrzo su mi se počeli priviđati razni likovi koji bi izlazili iz brezove šume i trčali ravno k meni. Najčešće je to bio Ovcoliki, ali katkada i Štakor, ponekad i moja prijateljica. Katkad je to bila ovca sa zvijezdom na leđima. Na koncu se ipak nitko od njih nije pojavio. Jedino vjetrovi što su puhali preko pašnjaka. Kao da je pašnjak bio njihov privatni prolaz. Vjetrovi su hujali preko pašnjaka ne osvrćući se, na zadacima od najveće hitnosti. Sedmog dana nakon moga dolaska u planinu pao je prvi snijeg. Još od jutra vjetar je slabio i nebom su se gomilali gusti olovnosivi oblaci. Nakon jutarnjeg trčanja i tuširanja, upravo dok sam pio kavu i slušao ploče, snijeg je počeo padati. Gust snijeg. Zasuo je okna prozora obiljem jedva čujnih, tupih udaraca. Vjetar se pojačao, noseći snijeg pod kutom od trideset stupnjeva. Prije je nalikovao na šare kakvog ukrasnog papira za umatanje poklona. Ubrzo se oluja pojačala i vani se sve zabijeljelo. Gust snijeg što je padao, zaklonio je čitav planinski lanac i šume. Nisu to bile rijetke pahulje snijega kakve ponekad padaju u Tokiju. To je bio pravi, gusti snijeg, kakav pada u dalekim sjevernim predjelima. Snijeg koji sve prekrije i na zemlji stvori ledenu koru. Snijeg je bio zasljepljujuće gust. Navukao sam zastor, sklupčao se kraj grijalice i počeo čitati. Ploča je završila, gramofonska igla se podignula i zavladala je tišina. Vrsta tišine kakva uslijedi nakon pomora velikog broja živih bića. Spustio sam knjigu i bez posebnog razloga osjetio potrebu da se prošetam po kući. Od dnevne sobe preko kuhinje, zavirio sam u spremnicu, kupaonicu i ostavu, popeo se na kat i otvorio vrata svake sobe. Naravno, nije bilo nikoga. Samo tišina što je poput ulja na vodi zapljuskivala svaki kut. Tišina koja se u nijansama razlikovala od prostorije do prostorije. Bio sam sasvim sam. Vjerojatno osamljeniji no što sam bio za cijeloga života. Dva posljednja dana sam crkavao od želje za pušenjem ali kako nisam imao cigareta, predao sam se cuganju viskija. Jedna takva zima i završio bih kao alkoholičar. Ipak, u kući nije bilo dovoljno pića da bih u tome uspio. Tri boce viskija, boca konjaka, dvanaest kartona piva u limenkama, i ništa više. Očito je ista misao pala na pamet i Štakoru. Je li moj partner, hoću reći, bivši partner, i dalje cugao? Je li uspio konsolidirati poduzeće i reorganizirati ga u mali ured za prevođenje, kao što sam mu sugerirao? Možda je baš tako i postupio. Ali, je li zbilja uspio išta učiniti bez mene, kao što se brinuo? Vrijeme našeg zajedništva je prošlo. Šest godina u zajedničkom poslu, a sada opet sve iznova. Snijeg je prestao padati rano poslijepodne. Odjednom, baš kao što je i počeo. Gusta naoblaka se raskinula i mlazovi svjetlosti su se probili i trepereći osvijetlili pašnjak. Bilo je zadivljujuće. Snijeg što je napadao po zemlji svjetlucao je poput ocakline na slatkišu. Zgusnuvši se u sićušna zrnca kao da se želi obraniti od topljenja. Ipak, kad je stari sat otkucao tri sata, snijeg se već potpuno otopio. Tlo je bilo sasvim vlažno, a sunce na zalasku obasjavalo pašnjake sjetnim svjetlom. Ptičice su pjevale kao da su ih upravo pustili na slobodu.

Nakon večere sam otišao u Štakorovu sobu i posudio dvije knjige, Kako ispeći kruh i Conradov roman, a potom se udobno smjestio na kauč u dnevnoj sobi. Pročitavši trećinu romana naišao sam na pravilno izrezan novinski isječak koji je Štakor upotrebljavao da bi označio mjesto na kojem je stao. Na isječku se nije vidio datum, ali prema boji papira mogao sam zaključiti da nije star. Radilo se o lokalnim vijestima, nekom simpoziju pod nazivom "Starenje i društvo" koji se trebao održati u hotelu u Sapporu, mitingu na željezničkom kolodvoru u blizini Asahikawe, predavanju o krizi na Srednjem istoku. Ništa što bi potaknulo Štakorovu ili moju znatiželju. Na poleđini isječka, raznoliki oglasi. Zijevnuo sam, zatvorio knjigu i otišao podgrijati ostatak kave. Odjednom sam shvatio da je to prvi put nakon vremena koje mi je izgledalo kao čitava vječnost, da sam vidio novinske vijesti, i da sam punih tjedan dana u zaostatku s novostima o zbivanjima u svijetu. Ni radija ni televizije, ni novina ni časopisa. Nuklearni projektil mogao je razoriti Tokio, epidemija je mogla zbrisati polovicu svijeta, Marsovci su mogli okupirati Australiju, ja ne bih znao. Naravno, Land Cruiser u garaži je imao ugrađen radio, ali odjednom sam došao do zaključka da me zapravo uopće ne zanima slušanje radio-programa. Ako se nešto moglo zbiti a da ja za to ne znam, što da ne. Nisam osjećao potrebu da išta znam. Već sam bio u dovoljnom škripcu. Nešto me je progonilo. Nešto mi je promaknulo pred očima a ja to nisam zamijetio. Ali, ja sam ga ipak nesvjesno registrirao. Odložio sam šalicu od kave u sudoper i vratio se u dnevnu sobu. Još jednom sam pogledao novinski isječak. Na stražnjoj strani je pisalo: Pozor: Štakore Javi se. Hitno je! Hotel Dupin, soba 406. Vratio sam isječak u knjigu i svalio se na kauč. Znači da je Štakor znao da ga tražim. Pitanje: kako je naišao na moj oglas? Slučajno, nekom prilikom kad se spustio s planine? Ili je možda tražio nešto posebno u nekoliko tjedana starim novinama? I zašto mi se nije javio? Jesam li već bio otišao iz Hotela Dupin kad je naletio na moj oglas? Je li njegova telefonska linija već bila u prekidu? Ne. Štakor je mogao stupiti u vezu sa mnom. Budući da je znao da sam bio u Hotelu Dupin on je pretpostavio da ću pronaći put dovde, pa ako me je želio vidjeti, trebao je jedino čekati, ili mi barem ostaviti poruku. Sve se svodilo na isto: zbog nekog razloga, Štakor se nije želio suočiti sa mnom. Čak i tako, on me nije odbijao. Da nije želio da dođem ovamo, mogao me je zadržati na bezbroj načina. Na koncu, ovo je njegova kuća. Boreći se između te dvije mogućnosti, promatrao sam sekundnu kazaljku kako se pomiče licem sata. Nakon što je napravila cijeli krug moje razmišljanje nije pokazivalo ni najmanji napredak. Nisam mogao shvatiti što se krilo u središtu svega ovoga. Ovcoliki je nešto znao. To je bilo sigurno. Netko tko je promatrao moj dolazak ovamo sigurno je znao da je Štakor živio u ovoj kući šest mjeseci. Zapravo je ponašanje Ovcolikog odražavalo Štakorovu volju. Ovcoliki je odvezao moju prijateljicu s planine, a ja sam ovdje ostao sasvim sam. Njegova pojava, nedvojbeno je predstavljala svojevrsnu kamuflažu. Nešto čudno se događalo. To je bilo sasvim očito. Nešto se spremalo. Ugasio sam svjetla i otišao na kat, uvukao se u krevet i gledao u mjesec i pašnjak. Zvijezde su provirivale kroz raskinuta mjesta u oblacima. Otvorio sam prozor i nadisao se noćnog zraka. Između šuštanja lišća mogao sam razaznati zov iz daljine. Čudnovat krik, ni ptice ni životinje. Ustao sam i izišao na trčanje po pašnjaku, istuširao se i doručkovao. Jutro kao i ostala. Nebo je bilo oblačno kao i dan ranije, ali temperatura je malo porasla. Nije izgledalo da će sniježiti. Odjenuo sam traperice i džemper a preko njega vjetrovku, obuo tenisice i zaputio se pašnjakom. Krenuo sam istočno prema šumi gdje sam vidio da je Ovcoliki iščezao, i probio se kroz guštik. Tu uopće nije bilo staze, niti znakova ljudskog života. Tu i tamo, naišao bih na neko staro palo stablo breze.

Šumsko tlo je bilo ravno, osim dugog, metar širokog prolaza koji mi je izgledao poput presušenog korita potoka ili napuštenog rova. Prolaz je kilometrima krivudao između šuma. Povremeno dubok, povremeno plitak, do gležanja ispunjen otpalim lišćem. Jarak je vodio prema grebenu čiji su se obronci spuštali sve do suhe udubine. Bucmaste ptice su šuškale po stazi između lišća, zamičući u nisko grmlje. Tu i tamo bi bljesnula divlja svijetlocrvena azalea. Tumarao sam uokolo sat vremena i sasvim izgubio osjećaj za orijentaciju. Ovako ću teško otkriti Ovcolikoga. Vrludao sam dnom jednog suhog jarka dok nisam začuo žubor vode. Ubrzo sam naišao na rječicu i slijedio je nizvodno. Ako me pamćenje dobro služilo tu je negdje trebao biti vodopad, a u njegovoj blizini i cesta kojom smo moja prijateljica i ja došli. Nakon desetak minuta zbilja sam nabasao na slap. Rasprskavao se udarajući u udubljenja u stijenama zapljuskujući okolne zamrznute lokve. Ni traga od bilo kakve vrste ribe, premda je nekoliko otpalih listova plutalo i kružilo okolnim baricama. Skakao sam s grebena na greben i probio se ispod slapova, a potom se uspeo uz suprotnu, sklisku stranu. Tako sam stigao do ceste. Sjedeći na rubu mosta, promatrajući me, sjedio je Ovcoliki. Velika vreća s drvom za ogrjev visila mu je o ramenu. "Odviše se udaljavaš i motaš uokolo, bit ćeš mamac za medvjede", rekao je Ovcoliki. "Znaš, u ovim ih krajevima sigurno ima. Jučer popodne sam pronašao tragove. Ako se već motaš uokolo, moraš objesiti zvonce o pojas kao što mi činimo." Ovcoliki je zanjihao malo zvonce koje je zihericom pričvrstio za pojas. "Tražio sam vas", rekoh nakon što sam došao do daha. "Znam", rekao je Ovcoliki. "Gledao sam te kako nas tražiš." "Pa što mi se niste javili?" "Ti si onaj koji je tražio mene. Pa sam se držao podalje." Ovcoliki je izvadio cigaretu iz džepa i s vidnim zadovoljstvom je popušio. Sjeo sam pokraj njega. "Živite tu u blizini?" "Aha", rekao je Ovcoliki. "Ali ne kažite nikome. Nitko to ne zna." "Ali moj prijatelj zna sve o tebi." Tišina. "A ako si ti prijatelj mojeg prijatelja onda smo i nas dvojica prijatelji, nije li tako?" "Valjda je tako", rekao je Ovcoliki oprezno. "Bit će da je tako." "A ako si ti moj prijatelj, ti mi ne bi lagao? Što kažeš?" "Ovaj, ne znam", odgovorio je Ovcoliki zbunjen. Usne su mu bile suhe pa ih je nekoliko puta obliznuo. "Ja to ne mogu reći, meni je zbilja žao. Ja nemam dopuštenje." "Netko ti je naredio da o svemu šutiš?" Ovcoliki je ušutio. Vjetar je hučao kroz ogoljene krošnje stabala. "Nitko nas neće čuti?" prošaputao sam. Ovcoliki me pogledao ravno u oči. "Ti baš ništa ne znaš o našim pravilima ovdje?" "Ne, ne znam." "Znaš da ono tamo nije obično mjesto. Toliko bi trebao znati." "Ali prije neki dan si mi rekao da je ovo lijep kraj." "Svakako da jesam", složio se Ovcoliki. "Za nas je ovo jedino moguće mjesto za život. Da nas potjeraju odavde ne bismo imali kamo otići." Ovcoliki je nakon tih riječi ušutio. Nije htio reći ništa više o toj stvari. Pogledao sam u njegovu vreću punu drva za ogrjev. "To je ogrjev za zimu?" Ovcoliki je nijemo kimnuo glavom. "Ali nisam primijetio da se diže dim." "Još nisam ložio. Sve dok snijeg ne napada. Ali čak i kad snijeg napada ti nećeš moći vidjeti dim iz našeg ognjišta. Mi na osobit način pravimo vatru." Osmjehnuo se, zadovoljno. "Pa kad će snijeg početi padati?" Ovcoliki je najprije pogledao u nebo, potom u mene. "Ove godine snijeg će rano pasti. Možda za deset dana." "Za deset dana cesta će biti neprohodna?"

"Najvjerojatnije. Nitko neće moći ni gore ni dolje. Divno doba godine." "A već koliko ti ovdje živiš?" "Već dugo vremena", rekao je Ovcoliki. "Jako dugo." "Čime se hraniš?" "Gomoljima, izdancima biljaka, koštunicama, pticama, bilo čime što uspijem uloviti, ribama ili rakovima." "Zar ti nije hladno?" "Zimi treba da je hladno." "Ako ti što zatreba bit će mi drago da podijelim s tobom što god imam." "Hvala, ali zasad mi baš ništa ne fali." Ovcoliki je iznenada ustao i zaputio se u smjeru pašnjaka. I ja sam ustao i pratio ga. "Zašto se i tu moraš kriti?" "Smijat ćeš se ako ti kažem", rekao je Ovcoliki. "Neću se smijati, obećavam ti", rekoh. Nisam mogao zamisliti što bi mi to moglo biti smiješno. "Ne budeš nikomu kazao?" "Nikome živome." "Nisam želio ići u rat." Idućih pet minuta išli smo ne progovorivši ni riječ. "U rat protiv koga?" "Ne znam", zakašljao se Ovcoliki. "Ali nisam želio ići. Zato sam postao ovca. Ovca koja živi ovdje gore gdje i pripada." "Ti si iz Junitaki-choa?" "Aha, ali nemoj nikome reći." "Neću", rekoh. "Ne sviđa ti se u gradu?" "U gradu tamo dolje?" "Aha." "Nikako ga ne volim. Previše je vojske", Ovcoliki se ponovno zakašljao. "A odakle si ti?" "Tokio." "Jesi li čuo za rat?" "Nisam." Nakon toga Ovcoliki kao da je izgubio svako zanimanje za mene. Ostao je nijem sve dok nismo stigli do ulaza na pašnjak. "Hoćeš li svratiti u kuću?" upitao sam Ovcolikog. "Moram priskrbiti zalihe za zimu", rekao je. "Zbilja imam posla. Možda idući put." "Volio bih vidjeti svoga prijatelja", rekoh. "Ima nešto zbog čega ga moram vidjeti do idućeg tjedna." Ovcoliki je odmahnuo glavom bespomoćno. Uši su mu se zanjihale. "Žao mi je, ali kao što sam već rekao, to ne ovisi o nama." "Kad je tako, prenesi poruku, ako je ikako moguće." "Aha", rekao je Ovcoliki. "Najljepša hvala", rekoh, okrenuvši se da odem. "Ako izlaziš u šetnju", doviknuo je Ovcoliki odlazeći, "ne zaboravi ponijeti zvonce." Otišao sam ravno u kuću dok je Ovcoliki iščezao u šumu na istoku, baš kao i zadnji put. Zimski taman, nijemi zeleni pašnjak širio se između nas. Tog poslijepodneva sam ispekao kruh. Štakorov primjerak knjige Kako ispeći kruh pokazao se kao mudro napisan kuhar. Na naslovnici je pisalo: "Ako znate čitati, onda znate i ispeći kruh." Nije bilo pretjerivanje. Miris kruha prožeo je čitavu kuću, ispunivši je toplinom. S obzirom na to da se radilo o prvom pokušaju, kruh nije imao loš okus. U kuhinji je bilo dovoljno brašna i kvasca za pripremanje kruha tijekom cijele zime, ako se dogodi da moram ostati. K tomu, bilo je tu još i obilje riže i špageta. Te večeri, najeo sam se kruha, uz salatu, šunku i jaja, i limenku kompota od breskvi za

dezert.

Iduće jutro skuhao sam rižu i pripremio si rižoto od konzerviranog lososa, morske trave i gljiva. Za ručak, kolač od sira iz zamrzivača i jak čaj s mlijekom. Za popodnevnu užinu, sladoled od lješnjaka preko kojeg sam prelio Cointreau. Za večeru, pečeno pile i limenka Campbell's juhe. Opet sam se počeo debljati. Rano ujutro devetog dana, dok sam prebirao po stalaži za knjige, primijetio sam jednu knjigu za koju mi se učinilo da je nedavno čitana. Bila je jedina na kojoj na vrhu nije bilo prašine a hrbat joj je malo više stršao od ostalih. Izvukao sam je i sjeo u naslonjač da je prelistam. Povijest panazijatizma. Objavljena tijekom rata. Papir je bio jeftin i prilikom listanja ispuštao svojevrstan vonj. Sadržaj je, kao što se i moglo očekivati od ratnodopskog izdanja, bio jezivo jednostran. Prava dosada. Štivo nad kojim se zijeva bez prestanka. Na nekim stranicama, pojedine riječi su bile prekrižene. Nije bilo ni jedne jedine riječi o incidentu od 26-og veljače. Pred sam kraj knjige, u nju je bio uvučen list bijelog papira. Nakon požutjelih stranica, list bijelog papira izgledao je čudesno. Predstavljao je svojevrstan dodatak knjizi. Popis imena, datumi rođenja i stalne adrese svih takozvanih pristalica panazijatizma, poznatih i nepoznatih. Pomno sam pregledao popis od vrha do dna, i negdje pri sredini ugledao Vođino ime. Istog "Vođe" u kojeg je ušla ovca i zbog koga sam došao ovamo. Njegovo stalno boravište, Hokkaido, Junitaki-cho. Zabezeknut, spustio sam knjigu u krilo. Riječi nisu odzvanjale u mojoj glavi. Kao da me je netko nečim mlatnuo po glavi. Zar je moguće da to nisam odmah skužio? To je bila prva stvar koju sam morao shvatiti. Onog trena kad sam saznao da je Vođa potjecao iz siromašne farmerske obitelji s Hokkaida, to sam trebao pomnije provjeriti. Bez obzira na to koliko Vođa uspješno zametnuo tragove svoje prošlosti, sigurno je postojao neki način da proniknem u činjenice. Tajnik u crnom odijelu zasigurno bi to potražio za mene. Zapravo, možda i ne bi. Odmahnuo sam glavom. Ni slučajno se nije moglo dogoditi da on to nije već pogledao. Taj čovjek si ne bi dopustio da bude toliko nepažljiv. On bi provjerio svaku raspoloživu mogućnost. Baš kao što je svoju zadaću odradio na meni. Znači, on je već sve znao. To je bilo nepobitno. Ali ipak, on je poduzeo toliko toga da bi me nagovorio, štoviše, da bi me ucijenio, da dođem ovamo gore. Zašto? Ako se radilo o nečemu što je trebalo učiniti, on je nedvojbeno imao bolje uvjete i mogućnosti da to obavi, i to izvanredno dobro. A ako sam iz nekog razloga bio običan pijun, zašto mi još od samog početka nije rekao ime mjesta? Dok sam se tako zbunjen pokušavao pribrati, postajao sam sve ljući. Sve skupa se pretvorilo u tragično-komičnu grotesku, a ja nisam mislio da je to smiješno. Koliko je toga Štakor znao? A kad smo već kod toga, koliko je čovjek u crnom odijelu znao? Evo me, u središtu svega, ali bez ključa zagonetke. Pri svakom potezu bio sam daleko od srži, daleko od cilja. Naravno, vjerojatno bi se iste riječi mogle izreći za moj cijeli život. U tom smislu, vjerojatno se nisam imao na koga ljutiti. Ipak, tko im je dao pravo da ovako postupaju sa mnom? Zloupotrebljen sam, poražen, smlavljen. Bio sam spreman da se pokupim i odem s planine, ali to mi nije nudilo željenu zadovoljštinu. Otišao sam odveć daleko. Želio sam viknuti, želio sam zaplakati, ali zbog čega? Još puno prije ovog trena postojalo je mnogo toga zbog čega sam mogao zaplakati. Otišao sam u kuhinju i uzeo bocu viskija. Nisam bio sposoban ni za što drugo, osim za piti.

37. Stvari koje zrcalo pokazuje, stvari koje zrcalo ne pokazuje U jutro desetog dana odlučio sam sve zaboraviti. Već sam bio zaboravio ono što sam trebao zaboraviti. Usred jutarnjeg trčanja opet je počelo sniježiti. Ovaj put padala je gusta ljepljiva i vlažna susnježica, na rubu ledene kiše. Za razliku od prvoga, rahlog snijega, ovaj je ostavljao neugodan dojam. Lijepio se za tijelo. Skratio sam trčanje, vratio se kući i pustio vodu u kadu. Dok se kada sporo punila toplom vodom, svalio sam se kraj grijalice ali se nisam mogao ugrijati. Vlažna hladnoća uvukla mi se duboko u kosti. Nisam mogao pomicati prstima, a uši su mi gorjele i bridjele kao da će svakog trena otpasti. Površinom cijelog tijela osjećao sam kao da umjesto kože imam jeftin roto-papir. Poslije pola sata opuštanja u toploj kadi i vrelog čaja s konjakom napokon sam se uspio vratiti u normalu, premda sam iduća dva sata patio od povremenih napada hladnoće. Znači, takva je zima na planini. Snijeg je nastavio padati sve do uvečer, a pašnjak se zabijelio. Snijeg je prestao padati tek kad je noć obavila svijet svojom crninom, i još jednom je tajanstvena tišina sve prožela poput magle. Tišina kojoj se nisam mogao oduprijeti. Uključio sam gramofon na automatsko ponavljanje i slušao White Christmas dvadeset i šest puta. Snijeg se nije dugo zadržao. Kao što je Ovcoliki predvidio, tlo se neće zamrznuti još neko vrijeme. Idući dan, moj jedanaesti u planini, bio je jasan i vedar. Povratnički raspoloženo sunce dočekalo je svoj trenutak, ostavljajući po pašnjaku tek čuperke snijega koji su svjetlucali obasjani blistavim zrakama svjetlosti. Snijeg što se nahvatao na zabatima krova klizio je u komadima koji bi se, tresnuvši o zemlju tupim udarcima, raspadali. Izvana je otopljeni snijeg curio. Sve je blistalo. Na svakom hrastovom listu svjetlucala je po jedna blistava kapljica. Zabio sam ruke u džepove i stojeći kraj prozora zurio van. U prirodi, stvari su se odvijale sasvim nezavisno od mene. Nepovezane s mojim postojanjem - nepovezane s bilo čijim postojanjem - jednako su se događale. Snijeg je pao, snijeg se otopio. Odlučio sam napraviti malo čišćenje u kući, uz zvukove snijega što se otapao i padao s krova. Ostavši u kući zbog snijega, osjetio sam potrebu za tjelovježbom. Osim toga, nisam li ja gost u tuđoj kući? Nisam bio tip kojem bi čišćenje i kuhanje smetalo. Ipak, čišćenje velike kuće pokazalo se mnogo težim poslom od onoga što sam očekivao. Trčati uokolo petnaest kilometara mnogo je lakše. Obrisao sam prašinu u svakom zakutku a potom velikim usisivačem prošao po cijeloj kući. Vlažnom krpom sam obrisao podove a potom ih, klečeći na koljenima, ulaštio. Zadihao sam se, ali zahvaljujući nepušenju, druga polovica pluća uspjela se izboriti. Ništa od jezivog kašljanja i promuklog glasa. Otišao sam u kuhinju i popio čašu hladnog soka od grejpfruta i do podneva dovršio s čišćenjem i pospremanjem preostalih stvari. Širom sam otvorio kapke na prozorima i svježe ulašteni podovi su zablistali. Divan, nostalgičan spoj snažnog mirisa zemlje i sredstva za laštenje. Oprao sam krpe koje sam upotrijebio za laštenje poda a potom pristavio lonac s vodom da skuham špagete za koje sam pripravio preljev od bakalarove ikre, dosta maslaca, bijelog vina i sojinog umaka. Sjajan ručak uz pratnju glasanja djedica iz obližnje šume. Smazao sam špagete, oprao posude i nastavio s pospremanjem. Oribao sam kadu i lavabo, oprao nužnik, izglancao pokućstvo. Zahvaljujući Štakoru, ništa nije bilo jako prljavo, dovoljan je bio sprej za glancanje pokućstva. Potom sam izvukao dugo crijevo, izišao van i s vanjske strane oprao kapke i prozore. Nakon toga, cijela je kuća živnula. Opravši prozore, moje pospremanje je bilo dovršeno. Preostala dva sata do večeri proveo sam slušajući ploče. Penjući se u Štakorovu sobu da uzmem još jednu knjigu, u podnožju stubišta primijetio sam veliko zrcalo. Previdio sam ga, a bilo je jako prljavo. Obrisao sam ga tkaninom ali bez obzira na to koliko uporno i snažno trljao i sredstva za čišćenje upotrijebio, rezultat se nije vidio. Nije mi bilo jasno zašto je Štakor ostavio to zrcalo toliko zamazanim. Donio sam kantu s toplom vodom i uzeo čistiti zrcalo plastičnom četkom, malo po malo odstranjujući skorenu prljavštinu. Zrcalo je bilo toliko prljavo da je voda u kanti ubrzo potamnjela.

Prema umjetnički izrađenom okviru mogao sam zaključiti da je starinsko, i vjerojatno je prilično vrijedilo, pa sam pazio da ga ne čistim s pretjeranim zanosom. Zrcalo je, bez vidljivog izobličavanja, odražavalo moj lik od glave do peta, apsolutnom vjernošću. Stajao sam i zurio u svoj odraz. Ništa novog. To sam bio ja i moj uobičajeni izgled. Međutim, moj odraz je bio odveć jasan. Ja nisam gledao u svoj odraz u zrcalu. Zapravo, ja nisam gledao u sebe; suprotno, kao da sam ja bio odraz lika iz zrcala, pa je taj odraz u zrcalu promatrao pravog mene. Podigao sam ruku k licu i obrisao usta. Onaj u zrcalu je učinio iste kretnje. Ali možda sam ja samo ponovio ono što je odraz u zrcalu učinio. Nisam bio siguran da sam obrisao svoja usta po vlastitoj volji. Riječi "po vlastitoj volji" evidentirao sam u svojoj svijesti i lijevom rukom se uštipnuo za uho. Lik u zrcalu učinio je sve isto. Očito je i lik u zrcalu u svojoj svijesti evidentirao riječi "po vlastitoj volji", baš kao i ja. Odustao sam i odmaknuo se od zrcala. I odraz se jednako odmaknuo od zrcala. Dvanaestog dana snijeg je po treći put pao. Počelo je sniježiti i prije no što sam se probudio. Sasvim nečujan snijeg, ovaj nije bio gust a ni ljepljivo vlažan. Lepršavo je padao s neba, i otapao se prije no što bi se mogao nahvatati. Vrsta smirujućeg snijega koji vas potiče da spokojno sklopite oči. Izvadio sam staru gitaru iz spremnice i nakon što sam je uz dosta muke naštimao, okušao sam se u nekoliko starih melodija. Vježbao sam slušajući pjesmu Bennvja Goodmana Air Mati Special i ubrzo je već bilo podne. Napravio sam sendvič od debelo narezanih kriški šunke i moga domaćeg kruha, sada već kao kamen tvrdog, i otvorio limenku piva. Nakon što sam još pola sata vježbao na gitari pojavio se nitko drugi do Ovcoliki. "Ako smetam neću ulaziti", rekao je Ovcoliki s ulaznih vrata. "Ma ne, ni najmanje. Ionako se samo dosađujem", rekoh, odloživši gitaru na pod. Ovcoliki je otresao blato sa svojih čizama, na isti način kao i prvi put, a potom ušao. Tijelo kao da mu je bilo preveliko za debeli ovčji kostim. Sjeo je na kauč prekoputa mene, jednu ruku spustio na naslon za ruke i udobno se smjestio. "Još se neće nahvatati?" upitao sam. "Neće", odgovorio je Ovcoliki. "Postoji snijeg koji se nahvata i snijeg koji se ne hvata. Ovo nije snijeg koji bi se nahvatao." "Aha." "Veliki snijeg dolazi idućeg tjedna." "Može li jedno pivo?" "Hvala. Radije bih konjak." Otišao sam u kuhinju, uzeo konjak i pivo za sebe, i sve to odnio u dnevnu sobu zajedno sa sendvičem od sira. "Svirali ste gitaru", rekao je Ovcoliki zainteresirano. "I mi volimo glazbu. Ali ja ne znam svirati ni jedno glazbalo." "Ni ja. Nisam svirao gotovo deset godina." "Hajde, odsvirajte nešto za mene." Nisam želio pokvariti raspoloženje Ovcolikome pa sam odsvirao melodiju Air Mail Special, uspio pogoditi jedan akord, malo improvizirao, izgubio ritam i odustao. "Dobro svirate", rekao je Ovcoliki sasvim ozbiljno. "Mora biti da je jako zanimljivo znati svirati, a?" "Samo ako čovjek zbilja dobro svira. Ali ako želi biti dobar, mora trenirati svoj sluh. A kad se nauči valjano slušati, razočara se kad čuje kako svira." "Ma nemojte?" rekao je Ovcoliki. Ovcoliki je sa zadovoljstvom srkao svoj konjak iz čaše za konjak, dok sam ja pivo cugao ravno iz limenke. "Nisam bio u prilici prenijeti vašu poruku", rekao je Ovcoliki. Kimnuo sam glavom. "To sam vam došao reći."

Pogledao sam u kalendar na zidu. Još su samo tri dana ostala do isteka roka, datum označen crvenim. Ali zar je to više bilo uopće važno? "Stvari su se promijenile", rekoh. "Ja sam jako, jako ljutit. Nikad za cijeloga života nisam bio tako strašno ljutit." Ovcoliki je sjedio, s čašom za konjak u ruci i šutio. Podignuo sam gitaru za vrat i stražnjim dijelom je smrskao o opeke ognjišta. Začula se lomljava praćena glasnom kakofonijom žica. Ovcoliki je skočio s kauča, a uši su mu se snažno zanjihale. "Imam pravo ljutiti se", rekao sam, govoreći to više samom sebi nego njemu. Zbilja sam imao pravo ljutiti se. "Žao mi je što vam ja nisam bio od pomoći. Ali morate razumjeti. Vi ste nam zbilja dragi." Stajali smo. I gledali u snijeg. Snijeg je bio pahuljast, kao da jastučno paperje ispada iz poderanog oblaka. Otišao sam u kuhinju po još jedno pivo. Svaki put kad bih prošao kraj stubišta, pogledao bih u zrcalo. I moj odraz je očito išao po pivo. Zagledali smo se jedan drugome u lice i uzdahnuli. Živeći u dva odvojena svijeta, još uvijek smo mislili na iste stvari. Baš kao Groucho i Harpo u filmu Majmunska posla. Iza mene, dnevna soba se odražavala u zrcalu. Ili je to bila dnevna soba iza moga odraza. Dnevna soba iza mene i dnevna soba iza moga odraza bila je ista dnevna soba. Isti kauč, isti tepih, isti sat, slika i stalaža s knjigama, svaki detalj je bio identičan. Nije se radilo o neudobnoj dnevnoj sobi kakve dnevne sobe često znaju biti, ova je zbilja bila jako udobna. Ipak je nešto bilo drugačije. Ili sam možda ja osjećao da je nešto drugačije. Dohvatio sam još jednu plavu limenku Lewenbrau piva i odlazeći u dnevnu sobu, s limenkom u ruci, opet sam pogledao u odraz dnevne sobe u zrcalu, a potom i u dnevnu sobu. Ovcoliki je sjedio na kauču i opušteno zurio u snijeg. Pogledao sam Ovcolikog u zrcalu. Ali zrcalo nije odražavalo lik Ovcolikog! U sobi nije bilo nikoga, tek prazan kauč. U svijetu zrcala, ja sam bio sam. Kralježnicom me prošla jeza. "Blijedi ste", rekao je Ovcoliki. Svalio sam se na kauč, ništa ne govoreći, povukao otvarač na limenki i otpio gutljaj. "Bit će da ste se prehladili. Zima je u ovim krajevima opasna ako nisi naviknut na nju. Zrak je odveć vlažan. Bilo bi bolje da danas ranije odete u krevet." "Nema šanse", rekoh. "Večeras ne idem na spavanje. Ostat ću ovdje čekati moga prijatelja." "Znaš da danas dolazi?" "Znam", rekoh. "Pojavit će se tu u deset sati večeras." Ovcoliki me je pogledao. Oči kojima je zurio u mene iza svoje maske, i doslovno su bile bezizražajne. "Večeras ću se spakirati, a sutra odlazim. Ako ga vidiš, to mu reci. Ali ne vjerujem da će to biti potrebno." Ovcoliki je kimnuo glavom s razumijevanjem. "Kad ti odeš bit ću još osamljeniji. Ali tu nema pomoći. Hej, mogu li dobiti taj sendvič sa sirom?" "Naravno." Ovcoliki je sendvič uvio u papirnati ubrus, spustio ga u džep i potom navukao rukavice. "Nadam se da se budemo opet sreli", rekao je Ovcoliki pri odlasku. "Sigurno hoćemo", rekoh. Ovcoliki je otišao preko pašnjaka istočno. Na koncu ga je snijeg što je padao sasvim zaklonio. Odjednom je sve utihnulo. Ulio sam prst konjaka u čašu iz koje je pio Ovcoliki i iskapio ga u cugu. Grlo me je peklo a ubrzo i želudac, ali nakon pola minute tijelo mi je prestalo drhtati. Jedino je tiktakanje sata odzvanjalo u mojoj glavi.

Vjerojatno mi treba malo sna. S kata sam donio deku i ispružio se na kauč. Osjećao sam se totalno iscrpljeno, poput djeteta koje je tri puna dana lutalo po šumama. Sklopio sam oči i već idućeg trena zaspao. Sanjao sam jeziv san. Toliko jeziv da ga se nisam želio prisjećati.

38. Vrijeme prolazi Tama se uvukla u moje uši, poput ulja. Netko je golemim čekićem pokušavao razbiti zamrznutu zemljinu kuglu. Čekić je točno osam puta mlatnuo po zemlji. Ali zemlja se nije raspala. Samo ju je malo zaboljelo. Osam sati, uvečer. Probudila me drhtavica i bol u glavi. Tijelo mi je bilo obamrlo, glava me boljela. Kao da me je kakav luđak metnuo u šejker za koktele i zajedno s tučenim ledom dobro promućkao. Nema ništa gore od buđenja u potpunom mraku. Kao da se morate vratiti u majčinu utrobu i početi živjeti od samog početka. Tek otvorivši oči, osjećao sam se kao da živim nečiji tuđi život. Nakon dugo vremena, počeo sam povezivati stvari koje su imale veze s mojim životom. Zanimljivo preklapanje, moj vlastiti život kao nečiji tuđi. Ali postojala je slaba vjerojatnost da bi osoba poput mene mogla uopće postojati. Otišao sam do kuhinjskog sudopera i pljusnuo se vodom po licu, a potom iskapio nekoliko čaša vode. Voda je bila ledeno hladna, ali lice mi je i dalje gorjelo. Sjeo sam na kauč okružen tamom i tišinom i polako počeo povezivati djeliće svoga života. Puno toga nisam mogao shvatiti, ali barem je to bio moj život. Polako sam došao k sebi. Nije lako objasniti kako sam dospio tamo, ali nedvojbeno bi privuklo vašu pozornost. Imao sam osjećaj da me netko promatra, ali uopće se nisam osvrtao na to. To je dojam kakav čovjek ima kad je sasvim sam u velikoj prostoriji. Razmišljao sam o stanicama. Kao što je moja bivša žena kazala, na koncu i posljednja stanica tvojeg tijela izumre. Baš kao i svačija. Dlanom sam pritisnuo svoj obraz. Lice koje je moja ruka dotaknula u tami nije bilo moje, nije mi se takvim učinilo. Bilo je to lice nekoga drugog tko je uzeo moje obličje. Ali nisam se mogao sjetiti detalja. Baš sve - imena, osjećaji, detalji - iščezlo je i nestalo u tami. Usred mraka sat je otkucao pola devet. Snijeg je prestao padati, ali su gusti oblaci i dalje prekrivali nebo. Nigdje tračka svjetlosti. Dugo vremena sam ostao ležati na kauču, s prstima na ustima. Nisam mogao vidjeti svoju ruku. Grijalica je bila isključena pa je u sobi bilo hladno. Sklupčavši se ispod deke, zurio sam u prazno. Puzio sam dnom dubokog zdenca. Vrijeme. Čestice mraka stvarale su čudnovate šare na mojim mrežnicama. Šare koje su nijemo propadale a zamjenjivale su ih nove šare. Sama tama se pomicala i mijenjala, nalik na živu u nepomičnom prostoru. Prestao sam razmišljati i prepustio se vremenu. Neka me vrijeme nosi sa sobom. Neka me nosi tamo gdje nova tama stvara nove šare. Sat je otkucao devet sati. Dok se udarac devetog sata polako gubio, tišina je ušla da zamijeni njegovo mjesto. "Mogu li reći ono što imam za kazati?", izgovorio je Štakor. "Samo izvoli."

39. Sudruzi u mraku "Samo izvoli", kazao sam. "Došao sam jedan sat prije zakazanog vremena", kazao je Štakor, ispričavajući se. "Nema veze. Kao što vidiš, ionako ništa osobito ne radim." Štakor se jedva čujno nasmijao. Bio mi je za leđima. Kao da smo stajali leđa uz leda. "Podsjeća me na stare dane", kazao je Štakor. "Pretpostavljam da ne možemo prijeći na iskren razgovor osim ako ne znamo s kime

imamo posla", rekoh. "Zbilja izgleda da je tako", osmjehnuo se Štakor. I pored potpunog mraka, sjedeći okrenuti leđima, mogao sam reći da se osmjehuje. Mnogo toga se može primijetiti i po najmanjoj promjeni u zraku. Nekoć smo bili prijatelji. Toliko davno, da sam se teško mogao sjetiti kad je to bilo. "Nije li netko jednom rekao 'prijatelj za ubiti vrijeme pravi je prijatelj'?" "To si ti kazao, nije li tako?" "Šesto čulo, dosjetljiv kao i uvijek. U pravu si." Uzdahnuo sam. "Ali ovog puta, uz sve što se događa, moje šesto čulo je prilično nedjelotvorno. Toliko nedjelotvorno, da se osjećam zbunjeno. Unatoč brojnim nagovještajima i migovima koje ste mi svi vi slali." "Tu nema pomoći. Bio si bolji od većine." Zašutjeli smo. Štakor je po svoj prilici zurio u svoju ruku. "Zbilja sam te uvalio u mnogo toga, što kažeš?" upitao me Štakor. "Iskreno mi je žao. Ali nije bilo drugog načina. Ni na koga drugog se nisam mogao osloniti. Kao što sam ti napisao u onim pismima." "O tome sam i želio razgovarati s tobom. Ne mogu se tek tako pomiriti sa svime." "Naravno da ne možeš", rekao je Štakor. "Ne prije no što ti ja razjasnim stvari. Ali prije toga popijmo pivo." Štakor me preduhitrio prije no što sam uspio ustati. "Ja ću ga donijeti", rekao je Štakor. "Na koncu, ovo je moj dom." Čuo sam Štakora kako nepogrješivo odlazi u kuhinju u potpunom mraku i iz hladnjaka vadi pivo, dok sam ja za to vrijeme otvarao i zatvarao oči. Mrak u sobi jedva se razlikovao od tame mojih sklopljenih očiju. Štakor se vratio s pivom, koje je stavio na stol. Pipajući potražio sam limenku, povukao prstenasti otvarač i ispio polovicu. "Uopće nema okus piva ako ga ne vidiš", rekoh. "Oprosti mi, ali mora biti mrak." Dok smo pili nismo govorili. "Dakle", počeo je Štakor, pročistivši grlo. Ja sam praznu limenku vratio na stol i ostao nepomičan, uvijen u deku. Čekao sam da počne govoriti, ali on je šutio. Jedino sam čuo kako je Štakor promućkao limenku s pivom da čuje koliko ga je ostalo. Njegova stara navika. "Dakle", Štakor je ponovio po drugi put. Potom je ispio ostatak piva u jednom cugu i praznu limenku uz jedva čujan šum stavio na stol. "Prije svega, da počnemo od toga zašto sam došao ovamo. Odgovara li ti tako?" Nisam odgovorio. Štakor je nastavio. "Otac je kupio ovo imanje kad mi je bilo pet godina. Što je utjecalo da kupi ovo imanje, nikad nisam saznao. Vjerojatno je dobio dobru ponudu, preko neke veze iz Američke vojske. Kao što si se i sam mogao uvjeriti, do ovog mjesta se jako teško dolazi, osim ljeti. Kad snijeg napada cesta je neprohodna. Okupacijske snage su imale plan da poprave cestu i upotrijebe mjesto za radarsku postaju ili nešto slično, ali vrijeme potrebno za izgradnju kao i drugi troškovi očito su utjecali na to da odustanu. A uz grad koji je u međuvremenu toliko osiromašio, ne mogu se upustiti u popravak ceste. Ali ni popravak ceste ne bi im mnogo pomogao. A to sve znači da je ovo imanje odavno izgubljeno i zaboravljeno." „A što je s profesorom za ovce ? Ne bi li se on rado vratio ovamo ? "Profesor za ovce živi u svojim uspomenama. On nema svoj dom." "Nisam siguran." "Uzmi još jedno pivo", dodao je Štakor. "Zasad mi je dobro ovako", rekoh. Uz isključenu grijalicu bilo mi je jezivo hladno. Štakor je otvorio i drugu limenku piva i napio se. "Mojem ocu se svidjelo ovo imanje, na svoju ruku je izveo popravak ceste i sredio kuću. Vjerujem da je spiskao dosta novca na ovo. Zahvaljujući njegovim naporima, ako imaš auto, ovdje možeš voditi prilično ugodan život, barem preko ljeta. Grijanje, zahod s tekućom vodom, tuš, telefon, rezervni električni generator. Nije mi jasno kako je prije toga profesor za

ovce mogao uopće živjeti ovdje." Štakor je proizveo zvuk koji nije predstavljao ni podrigivanje a ni uzdah. "Dolazili smo ovdje svakog ljeta do moje petnaeste godine. Moji roditelji, moja sestra i ja, i naša sluškinja koja je obavljala većinu kućnih poslova. Kad razmišljam o tom vremenu, to su vjerojatno bile najljepše godine moga života. Iznajmljivali smo pašnjak općini - zapravo, još uvijek to činimo - pa kad bi ljeto došlo, imanje bi se ispunilo općinskim ovcama. Bilo ih je posvuda uokolo. Zbog toga su moje ljetne uspomene uvijek povezane s ovcama. Nakon toga obitelj gotovo nikad više nije došla ovamo. Iz nekog razloga su kupili drugo ljetno imanje bliže našoj kući, a moja sestra se udala. Ja samog sebe više nisam doživljavao za člana obitelji, poduzeće mojeg oca je proživljavalo gadna vremena, a i mnoge druge stvari su se izdogađale. U svakom slučaju, imanje je napušteno. Posljednji put sam ovdje bio prije jedanaest godina. I taj put sam došao sasvim sam. Na mjesec dana." Štakor je začas zastao u govoru, kao da se prisjećao. "Jesi li bio tužan zbog toga?" upitao sam ga. "Ja, tužan? Šališ se. Da je ikako bilo izvedivo bio bih ostao ovdje. Ali to jednostavno nije bilo moguće. Na koncu, kuća je svojina mojeg oca. Ne bi me zatekao da obavljam očeve dužnosti." "Ali kako sada?" "Izlazi na isto", rekao je Štakor. "Moram priznati da je ovo zadnje mjesto na koje sam se želio vratiti. Ipak, kad sam naišao na fotografiju ovog imanja u Hotelu Dupin, poželio sam ga još jednom vidjeti. Iz sentimentalnih razloga. Čak se i ti tako ponekad ponašaš, zar ne?" "Aha", rekoh. Pred očima mi se pojavio krajobraz morske obale. "Tada sam čuo priču profesora za ovce. O snu u kojem je sanjao ovcu sa zvijezdom na leđima. Pretpostavljam da si i ti čuo tu priču?" "Dakako da sam je čuo." "Dakle, da pojednostavimo", nastavio je Štakor, "čuo sam priču i požurio ovamo sa željom da cijelu zimu provedem ovdje. Nisam mogao odoljeti toj pobudi. S ocem ili bez oca, bilo mi je svejedno. Pokupio sam sve što sam imao i došao ovamo. Jednostavno me nešto privuklo." "Tada si naletio na ovcu?" "Baš tako", priznao je Štakor. "Jako je teško razgovarati o onome što se poslije toga događalo", kazao je Štakor. Štakor je uzeo drugu praznu limenku i zgnječio je. "Možda me štogod želiš pitati? Ti ionako znaš već puno toga, zar ne?" "Važi, ali ako ti je svejedno, nemojmo od početka." "Samo počni." "Ti si već mrtav, nisi li?" Ne znam koliko je vremena trebalo Štakoru da mi odgovori. Možda je proteklo nekoliko sekunda, možda... Tišina je potrajala. Usta su mi se sasvim osušila. "U pravu si", rekao je Štakor napokon. "Ja sam mrtav."

40. Štakor je navio sat "Objesio sam se o gredu u kuhinji", kazao je Štakor. "Ovcoliki me je pokopao pokraj garaže. Sam čin umiranja uopće nije bio bolan, ako te to brine. Zapravo, to i nije važno." "Kada?" "Tjedan dana prije no što si ti došao." "Znači da si ti tada navio sat, nije li tako?" Štakor se nasmijao. "Dovraga, to je prava zagonetka. Hoću reći, posljednja stvar koju sam učinio u svojih trideset godina je bila da navijem taj sat. Zašto bi netko tko će svakog trena umrijeti navijao sat? Sasvim je besmisleno."

Štakor je prestao govoriti i zavladala je tišina, osim tiktakanja sata. Snijeg je upio sve ostale zvukove. Nalikovali smo na dva brodolomca u dalekom svemiru. "A što ako..." "Čekaj", Štakor me je prekinuo. "Nema više ako. Valjda to znaš, ne?" Zanijekao sam i odmahnuo glavom. "Ne, ne znam." "Sve i da si došao tjedan dana ranije, svejedno bih umro. Možda smo se jedino mogli sresti pod srdačnijim, veselijim okolnostima. Ali ništa se ne bi promijenilo. Ja sam morao umrijeti. Inače bi stvari postale još teže. A ja nisam želio imati na savjesti još i takvu vrstu tereta." "Zašto si morao umrijeti?" Začuo sam kako trlja dlanom o dlan. "Ne želim o tome opširno pričati. Pretvorilo bi se u samoopravdavanje. A nema ništa neumjesnije nego kad mrtav čovjek opravdava svoje postupke, ne misliš li da je tako?" "Ali, ako mi ne kažeš, nikad neću saznati." "Popij još jedno pivo." "Hladno mi je", rekoh. "Nije baš toliko hladno." Drhtavih ruku sam otvorio još jednu limenku piva i otpio gutljaj. "Dobro, ako mi obećaš da nećeš nikomu kazati." "Sve i da kažem nekomu, tko bi mi povjerovao?" "Imaš pravo", kazao je Štakor smijuljeći se. "Sumnjam da bi ti itko povjerovao. Toliko je sumanuto." Sat je otkucao pola deset. "Hoće li ti smetati ako zaustavim sat?" upitao je Štakor. "Smeta mi." "Samo izvoli. To je tvoj sat." Štakor je ustao, otvorio vratašca na drvenom ormariću i zaustavio njihalo. Zvukovi, vrijeme, sve se odjednom zaustavilo. "Evo što se dogodilo", kazao je Štakor. "Umro sam s ovcom u sebi. Čekao sam dok ovca nije čvrsto zaspala, tada sam zavezao uže za gredu u kuhinji i objesio se. Ovca nije imala dovoljno vremena da pobjegne." "Jesi li morao otići toliko daleko?" "Jesam, nije bilo druge. Da sam još čekao ovca bi sasvim zagospodarila mnome. To je bila moja posljednja šansa." Štakor je ponovno protrljao dlanom o dlan. "Želio sam te sresti kad sam još bio svoj, dok je sve još bilo kako treba. Kad sam bio svoj, s uspomenama i svojim slabostima. Zato sam ti poslao fotografiju, kao vrstu šifre. Nadao sam se da ću se nekako spasiti ako te uspijem potaknuti da dođeš ovamo." "Pa, jesi li se uspio spasiti?" "Jesam, uspio sam se spasiti", tiho je kazao Štakor. "U ovom slučaju ključ svega je u slabosti", kazao je Štakor. "Sve počinje od toga. Razumiješ li na što ti želim ukazati?" "Ljudi su slabići." "Općenito", kazao je Štakor, pucnuvši prstima nekoliko puta. "Uzmi sve dobre osobine do kojih ti je stalo i opet nisi ništa postigao. Ono o čemu sada govorim sasvim je osobna stvar. Slabost je nešto što trune u tijelu. Poput gangrene. Osjećao sam to još od tinejdžerskih godina. Zbog toga sam stalno bio napet. Postoji nešto u tebi što trune i ti to osjećaš sve vrijeme. Možeš li shvatiti kakav je to osjećaj?" Sjedio sam umotan u deku i šutio. "Vjerojatno ne možeš", nastavio je Štakor. "Nedostaje ti osjećaj za to. Nemaš tu odliku. Ali, kakogod uzmeš, to je slabost. Slabost je isto što i nasljedna bolest. Bez obzira na to koliko si toga svjestan, ne možeš ništa učiniti da se izliječiš. Neće nestati sve i da udariš dlanom o dlan. Vremenom bude samo još gore."

"Slabost prema čemu?" "Prema svemu. Moralna slabost, slabost savjesti, pa čak i slabost spram postojanja." Nasmijao sam se. Ovog puta, smijeh mi se otrgnuo. "Počneš tako pričati i već nema živog bića koje nije slabić." "Dosta s općenitostima. Maloprije sam ti rekao. Naravno, razumije se samo po sebi da svatko ima svoju slabost. Ali prava slabost je rijetka koliko i prava snaga. Najvjerojatnije ne znaš da takvo nešto zbilja postoji na ovom svijetu. Znaš, tvoje sposobnosti ne pokrivaju sve." Nisam znao što bih mu odgovorio. "Zato sam napustio grad. Nisam želio da drugi gledaju kako sve dublje tonem. Putujući uokolo sam po nepoznatom području barem nikome nisam prouzročio probleme. A nakon svega...", Štakor je zakratko odlutao u mislima. "A nakon svega, zbog rečene slabosti, nisam uspio pobjeći prijetnji te ovce. Ja tu baš ništa nisam mogao učiniti. Čak i da si se ti pojavio na vrijeme, ja vjerojatno ne bih uspio učiniti išta po tom pitanju. Čak i da sam se predomislio i otišao s planine, ništa se ne bi promijenilo. Vjerojatno bih se na koncu ipak vratio ovamo gore. To je slabost." "Što je ovca željela od tebe?" "Sve. Čitavog mene, od glave do pete. Moje tijelo, moj mozak, moju slabost, moje suprotnosti... To je ono što ovca zbilja voli. Gad ima svu silu ticala. Zabija ih u tvoje uši i nos poput slamčica i isisa te. I sada me podilazi jeza." "A što daje zauzvrat?" "Odveć dobre stvari za nekoga skromnog kao što sam ja. Nemoj misliti da se ovca odveć trudila da mi išta ozbiljno pokaže. Jedino što sam od nje ikad dobio bio je komadić kolača i..." Štakor je ponovno odlutao u mislima. "I to je bilo dovoljno da me privuče. Više no što želim priznati. To je nešto što ti ne mogu objasniti riječima. To je nešto poput talionice koja tali sve što dotakne. Stvar takve ljepote, da te sasvim zaludi. Ali to je užasavajuće zlo. Predaj joj svoje tijelo i ostaješ bez svega. Svijest, vrijednosti, emocije, bol, baš sve. Sve nestaje. Najpribližniji joj je dinamo koji pokazuje životnu energiju koja je u srži cjelokupnog života u jednoj jedinoj točki svemira." "Ipak, ti si to odbio?" "Jesam. Sve je pokopano zajedno s mojim tijelom. Ostala je još jedna jedina stvar koju trebam učiniti da bi ovca bila zauvijek pokopana." "Još jedna stvar?" "Još jedna stvar. A to moram tebe zamoliti da učiniš. Ali nemojmo sada o tome." Obojica smo otpili pivo. Polako mi je počelo biti toplije. "Krvna cista funkcionira poput biča, zar ne?" upitao sam. "Tako ovca upravlja domaćinom." "Točno. Jednom kad se oformi, ne možeš se spasiti od ovce." "Pa što se onda zbilo s Vođom, nakon svega?" "Poludio je. Vjerojatno nije mogao izdržati vrelinu talionice. Ovca ga je upotrijebila da sagradi moćno političko uporište. Zato je ušla u njega. Ukratko, mogla ga je iskoristiti. Na koncu, taj je čovjek kao mislilac bio obična nula." "Kad je Vođa umro, ti si bio izabran da preuzmeš to političko uporište?" "Bojim se da je tako." "A kakva bi bila budućnost nakon toga?" "Kraljevstvo potpune koncepcijske anarhije. Plan po kojem bi se sve suprotnosti spojile i preobrazile u jedinstvo. Sa mnom i ovcom u središtu." "A zašto si ti to odbio?" Vrijeme je prestalo postojati. A preko svega je snijeg bešumno padao. "Pretpostavljam da sam ostao privržen svojoj slabosti. Kao i vlastitoj boli i patnji. Ljetna vedrina, miris vjetra, zvuk cvrčaka - ako volim te stvari, zašto bih se ispričavao? Isto što i popiti pivo s tobom..." Štakor je progutao zadnje riječi. "Ne znam zašto." Što da mu odgovorim na to.

"Bilo kako bilo, stvorili smo dvije sasvim različite tvorevine od istih sastojaka", kazao je Štakor. "Vjeruješ li da se svijet razvija nabolje?" "Nabolje ili nagore, tko to može reći?" Štakor se nasmijao. "Kunem se, u carstvu općenitosti, ti bi bio sjajan imperius rex." "Ali bez ovce." "Dakako, bez ovce." Štakor je u jednom cugu ispio treće pivo i limenku bacio na pod. "Bit će pametnije da odeš s planine čim prije. Prije no što te snijeg zamete. Ne želiš provesti cijelu zimu ovdje. Za četiri, pet dana snijeg će se početi hvatati, a vjeruj mi, prava je lutrija putovati po zamrznutim planinskim cestama." "A što ćeš ti od sada raditi?" Iz tame je dopro Štakorov snažan, veseli smijeh. "Za mene ne postoji 'od sada'. Ja jednostavno nestanem preko zime. Koliko će to potrajati, ovisi o tome koliko će ova zima potrajati. Ne znam. Ali jedna zima je jedna zima. Drago mi je da sam te uspio vidjeti. Dakako, vedrije, toplije mjesto bolje bi odgovaralo." "J. ti šalje svoje pozdrave." "I ti njemu prenesi moje pozdrave, hoćeš li?" "I nju sam vidio." "Kako je ona?" "Dobro. Još uvijek radi za isto poduzeće." "Znači, nije se udala?" "Nije. Željela je iz tvojih usta čuti je li gotovo ili nije." "Gotovo je", rekao je Štakor. "Kao što znaš, čak i da stvari nisam uspio izvesti po svome, ipak je gotovo. Moj život je beznačajan. Naravno, ako se poslužim tvojim uvaženim općenitostima, može se reći da je svačiji život beznačajan. Imam li pravo?" "Neka bude po tvome", rekoh. "Još dva zadnja pitanja." "Izvoli." "Prvo, naš Ovcoliki." "Ovcoliki je dobar tip." "Ali Ovcoliki, onaj koji me je posjećivao, to si bio ti, ne?" Štakor je nekoliko puta snažno iskrivio vrat. "U pravu si. Uzeo sam njegovo obličje. Znači, uspio si me prepoznati?" "Na pola puta", rekoh. "Do tada nisam imao pojma." "Da budem iskren, iznenadio si me kad si razbio gitaru. Prvi put sam te vidio tako ljutitog, k tomu, to je bila prva gitara koju sam ikad kupio. Jeftina, ali ipak..." "Oprosti zbog toga. Jedino sam te pokušavao pokolebati u tolikoj mjeri da se otvoriš." "U redu je. Ionako će se sa sutrašnjim danom sve okončati", rekao je Štakor hladno. "A drugo pitanje odnosi se na tvoju prijateljicu, jesam li u pravu?" "Tako je." Dugo vremena Štakor je šutio. Mogao sam ga čuti kako trlja dlanom o dlan i diše. "Nisam želio imati ništa s njom. Ona je predstavljala dodatno iznenađenje na koje nisam računao." "Dodatno iznenađenje?" "Hoću reći, želio sam da ovo bude stvar zatvorene grupe. Ali ona je upala usred svega. Nikako joj nismo smjeli dopustiti da se umiješa u ovo. Kao što znaš, ta djevojka ima zapanjujuće moći. Svejedno, ona nije smjela doći ovamo. Ovo mjesto je daleko izvan njezine moći." "Što se dogodilo s njom?" "Nije joj ništa. Sasvim je dobro", kazao je Štakor. "Samo što ništa više privlačnog nećeš naći u njoj. Tužno zvuči, ali stvari tako stoje." "Kako to?" "Iščezlo je. Iščililo. Što god da je imala, nije više u njoj." Nisam znao što bih mu na to kazao. "Znam kako ti je", nastavio je Štakor. "Ali prije ili kasnije, morala je nestati. Ti i ja, te djevojke s njihovim sigurnostima, svi mi moramo nestati jednog dana."

Zamislio sam se nad njegovim riječima. "Bit će bolje da krenem", kazao je Štakor. "Približava se vrijeme. Ali srest ćemo se opet, znam to." "Svakako", dodao sam. "Po mogućnosti negdje gdje je vedrije, možda ljeti", kazao je Štakor. "Ali, trenutno imam još jednu zamolbu za tebe. Sutra ujutro u devet sati, želim da naviješ stari sat a potom spoji žice iza sata. Povezi zelenu žicu sa zelenom a crvenu s crvenom. A u devet i pol hoću da nestaneš odavde i odeš s planine. Imam sastanak s nekim točno u podne. Jesi li me razumio?" "Smatraj da je već učinjeno." "Drago mi je što sam te uspio vidjeti." Zavladala je kratkotrajna tišina. "Zbogom", kazao je Štakor. "Vidimo se", dodao sam. I dalje zamotan u deku, zatvorio sam oči i osluškivao. Odjek Štakorovih cipela, zvuk otvaranja ulaznih vrata. Hladan zrak je prožeo sobu. Nije to bio snažan udar vjetra, već spora sveprožimajuća studen. Štakor je začas zastao na otvorenim vratima. Kao da je zurio u nešto, ne u ono što je bilo vani, ne u unutrašnjost sobe, ne u mene, već u nešto sasvim drugo. U kvaku na vratima, u vrh svoje cipele, ili nešto treće. A tada, kao da zatvara dveri vremena, uz škljocaj brave zatvorio je vrata za sobom. Odjednom je zavladala tišina. Ništa drugo i nije ostalo do tišina.

41. Zelene žice i crvene žice, smrznuti galebovi Nakon Štakorovog odlaska nepodnošljiva hladnoća se proširila cijelom kućom. Pokušao sam povratiti, ali jedino sam uspio nekoliko puta podrignuti. Otišao sam na kat, svukao džemper i zavukao se ispod pokrivača. Naizmjenično su me hvatali napadi hladnoće i vrućice. Deka i moje donje rublje bili su sasvim mokri od hladnog znoja od kojeg me je podilazila jeza. "Navij sat u devet", netko je šaputao u moje uho. "Zelena žica sa zelenom... crvena s crvenom... i nestani u pola deset." "Ne brini se", govori Ovcoliki. "Sve će biti u redu." "Stanice umiru i obnavljaju se", govori moja bivša žena. U desnoj ruci drži bijeli čipkani kombine. Glava mi puca od boli. Crvena žica s crvenom... zelena sa zelenom. "Ti baš ništa ne razumiješ", optužuje me moja prijateljica. Ne, ja baš ništa ne razumijem. Odjednom čujem šum valova. Snažnih zimskih valova. Olovno-sivo more i bijele krijeste valova. Smrznuti galebovi. Nalazim se u hermetički zatvorenoj izložbenoj dvorani akvarija. Jedan za drugim izložen je niz kitovih penisa. Vruće je i zagušljivo. Netko bi trebao otvoriti prozor. Netko otvara prozor. Ježim se od studeni. Galeb klikće, oštri prodorni glasovi zabijaju se u moje meso. "Sjećaš li se imena svoga mačka?" "Sušac", odgovaram. "Ne, više se ne zove Sušac", govori mi šofer. "Promijenili smo mu ime. Imena se stalno mijenjaju. Kladim se da se ne možete sjetiti čak ni vlastitog imena." Ježim se od studeni. A galebi, ima ih toliko puno. "Je li svijet prosječan još od pamtivijeka?", pita me čovjek u crnom odijelu. "Zelena žica sa zelenom, crvena s crvenom." "Jesi li čuo štogod o ratu?" pita Ovcoliki. Orkestar Bennvja Goodmana svira Air Mail Special. Charlie Christian izvodi dugi solo. Na glavi ima žućkastosvijetli šešir.

42. Povratak opasnim zavojem Ptice su pjevale. Zrake sunca su treperile krevetom probijajući se između kapaka na prozorima. Na ručnom satu što je ležao bačen na pod, pisalo je 7.35. Deka kojom sam se pokrivao i majica bili su mokri kao da sam ih uronio u vjedro vode. Glava mi je još bila mutna, ali groznica je iščezla. Izvana, svijet koji sam vidio bio je prekriven snijegom. Obasjan jutarnjim suncem pašnjak je veselo svjetlucao. Lice mi je bilo blijedo, obrazi upali preko noći. Po čitavom licu sam triput nanio pjenu za brijanje i počeo se pažljivo brijati. Onda sam se ispisao kao konj. Pišanje me strašno iscrpilo pa sam morao sjesti u naslonjač u predsoblju i odmoriti se petnaest minuta. Ptice su jednako pjevale. Snijeg se počeo topiti i curiti sa strehe. Povremeno bi se začulo oštro pucketanje. Bilo je gotovo osam i pol kad sam se sasvim razbudio. Popio sam dvije čaše soka od grejpfruta, pojeo jednu cijelu jabuku. Potom sam odabrao bocu vina, uzeo veliku Hershev čokoladu i još dvije jabuke iz smočnice. Spakirao sam svoje stvari. Soba je odjednom opustjela. Sve se bližilo svome kraju. Provjerivši vrijeme na svome satu, u devet sam navio tri utega starog sata. Tada sam pomaknuo teški sat i otraga spojio četiri žice. Zelenu žicu sa zelenom žicom, crvenu s crvenom. Žice su izbijale iz četiri rupe izbušene u zidu. Jedan par žica iznad, drugi ispod. Ta dva para zelenih i crvenih žica bila su učvršćena istom vrstom željezne žice koju sam našao u džipu. Vratio sam stari sat na svoje mjesto, otišao do zrcala i pozdravio se sa svojim odrazom. "Nadam se da sve ide kako treba", rekoh. "Nadam se da sve ide kako treba", odgovorio je odraz. Zaputio sam se sredinom pašnjaka istim putem kojim sam i došao. Snijeg je škripao pod mojim nogama. Pašnjak je nalikovao na srebrno vulkansko jezero. Nigdje tuđih otisaka. Kad sam se okrenuo unatrag ugledao sam jedino vlastite stope, koje su vodile prema kući. Otisci mojih koraka prilično su krivudali. Nije baš lako koračati pravocrtno. S te udaljenosti, kuća je izgledala poput kakvog živog bića. Zgrčeno i pogrbljeno biće, povijalo se pod težinom snijega, pokušavajući ga otresti sa svojih krovova i zabata. Komad snijega se odvalio, skliznuo niz krov i pao na zemlju tupim udarcem. Nastavio sam koračati pašnjakom. I još dalje kroz nepregledne brezove šume, preko mostića, oko podnožja stožastog vrha, sve do opasnog zavoja na cesti. Začudo, snijeg na cesti oko zavoja nije se zaledio. Svejedno, bio sam siguran da ću se, bez obzira na to koliko pozorno koračao, stropoštati na dno te obrušavajuće provalije. Svaki moj korak je predstavljao napor dok za sobom nisam ostavio taj zavoj oko stjenovite litice što se urušavala u provaliju. Pazuha su mi bila mokra od znoja. Uobičajena dječja noćna mora. U daljini zdesna vidjele su se nizine. I one su bile prekrivene snijegom, a rijeka Junitaki blistala usred krajolika. Učinilo mi se da sam iz daljine začuo zvuk sirene za maglu. Zapravo je bilo divno. Uzdahnuo sam, natovario naprtnjaču na leđa i počeo se spuštati niz padinu. Na sljedećem zavoju stajao je sasvim nov džip. Ispred džipa, Vođin tajnik u crnom odijelu.

43. Podnevni sastanak "Čekam vas", kazao je čovjek u crnom odijelu. "Istina, jedva dvadesetak minuta." "Kako ste znali?" "Mjesto? Ili vrijeme?" "Vrijeme", rekoh, spuštajući naprtnjaču.

"Što mislite, kako sam postao Vođin tajnik? Marljivošću? Zbog kvocijenta inteligencije? Taktičnošću? Ne, ništa od toga. Ja sam Vođin tajnik zbog svojih osobitih sposobnosti. Šesto čulo. Čini mi se da je to vaš izraz?" Na sebi je imao jaknu punjenu paperjem boje pijeska, skijaške hlače i zelene Ray Ban naočale. "Imali smo mnogo toga zajedničkog, Vođa i ja. Stvari koje su izvan dosega razuma, logike i morala." "Imali smo?" "Vođa je umro prije tjedan dana. Priredili smo divan sprovod. Tokio je sada u kaosu, pokušavaju izabrati nasljednika. Gomila najobičnijih mediokriteta juri uokolo poput budala." Uzdahnuo sam. Čovjek je iz džepa jakne izvadio srebrnu tabakeru, uzeo običnu cigaretu i zapalio je. "Pušite?" "Ne hvala", rekoh. "Moram priznati da ste obavili svoju zadaću. Mnogo bolje no što sam očekivao. Vi ste me doista iznenadili. Na početku sam vjerovao da ću vam tu i tamo morati pomoći i pogurati vas kad zapnete. Ali vaš susret s profesorom za ovce genijalan je potez. Volio bih da još jednom razmislite ne biste li radili za mene." "Znači da ste vi znali za ovo mjesto još od samog početka?" "Dakako. Dajte, molim vas, što mislite, tko sam ja?" "Mogu li vas nešto upitati?" "Svakako", kazao je čovjek, sjajno raspoložen. "Samo kratko." "Zašto mi niste rekli od samog početka?" "Želio sam da vlastitim naporima stignete do rješenja. A isto tako sam želio da prijatelja izvučete iz brloga." "Brloga?" "Mentalnog brloga. Kad u čovjeka uđe ovca, ta je osoba privremeno ošamućena i povlači se u sebe. Recimo da se radi o svojevrsnoj umnoj rastrojenosti. Vaša je uloga bila da ga izvučete iz takvog stanja. Ipak, da bi vam vaš prijatelj povjerovao, morali ste djelovati krajnje bezazleno, kao što se i dogodilo. Krajnje jednostavno, ne?" "Sasvim." "Kad posiješ kako treba, sve ostalo je lako. Teži dio posla predstavljalo je sastavljanje plana. Dakako, kompjutori nisu odgovorni za ljudske pogreške. Toliko što se tiče ljudskog faktora. Neopisivo je zadovoljstvo vidjeti da se pomno razrađeni plan odvija točno po planu." Slegnuo sam ramenima. "Dakle", čovjek je nastavio, "naša potraga za divljom ovcom se približila svome kraju. Zahvaljujući mojim predviđanjima i vašoj nevinosti. Dobio sam točno ono što sam želio. Istina?" "Izgleda da je tako", rekoh. "On vas čeka tamo gore. Spomenuo mi je da imate susret točno u podne." Čovjek i ja smo istodobno pogledali u naše satove. Deset i četrdeset. "Bolje da krenem", kazao je čovjek. "Ne smijem ga pustiti da me čeka. Možete se spustiti džipom ako vam tako odgovara. A ovdje je vaša nagrada." Čovjek je posegnuo u džep i pružio mi ček. Spustio sam ga u džep i ne pogledavši ga. "Nećete ga ni provjeriti?" "Vjerujem da nema potrebe." Čovjek se nasmijao, očito raspoložen. "Bilo je veliko zadovoljstvo poslovati s vama. Usput, likvidirao sam poduzeće vašeg prijatelja. Šteta. Obećavalo je. Pred reklamnom industrijom stoji sjajna budućnost. Trebali biste osnovati vlastito poduzeće." "Šalite se?" "Očekujem da ćemo se opet sresti", kazao je čovjek. I zaputio se pješke oko zavoja i dalje prema planini.

"Sušac je dobro", kazao je šofer, vozeći džip nizbrdo. "Popravio se i udebljao." Sjeo sam na sjedište pokraj vozača. Bio je sasvim druga osoba od onog kakvog sam ga poznavao kad je vozio ono čudo od limuzine. Ispričao mi je mnoštvo detalja o Vođinom sprovodu i tome kako se brinuo za Sušca, ali ja sam jedva čuo njegove riječi. Bilo je pola dvanaest kad se džip zaustavio ispred kolodvora. Grad je bio sablasno pust. Osim jednog starca koji je čistio snijeg s trga i mršavog psa što je ležao u njegovoj blizini i mahao repom. "Hvala vam", kazao sam šoferu. "Nema na čemu", odgovorio je. "Usput, jeste li pokušali telefonirati Bogu?" "Nisam. Zbilja sam bio jako zauzet." "Otkako je Vođa umro, ne uspijevam dobiti vezu. Što mislite da se dogodilo?" "Vjerojatno je linija zauzeta", rekao sam. "Bit će da je tako", kazao je šofer. "Budite pozdravljeni i čuvajte se." "Do viđenja", uzvratio sam. Vlak je polazio točno u dvanaest. Ni žive duše na peronu. U cijelom vlaku tek četiri putnika, uključujući mene. Bilo je pravo olakšanje vidjeti ljude poslije onolike osamljenosti. Na jedan ili drugi način, uspio sam se vratiti u zemlju živih. Bez obzira na to koliko je svijet dosadan ili prosječan, takav je kakav jest. Zvono za polazak je odjeknulo dok sam mljackao tablu čokolade. U trenutku kad je zvono za polazak utihnulo a vlak krenuo, začuo se odjek daleke eksplozije. Otvorio sam prozor i glavom izvirio van. Poslije deset sekunda uslijedila je još jedna eksplozija. Poslije tri minute, gledajući prema stožastom vrhu, ugledao sam crni dim kako se polako diže. Zurio sam u njega dok vlak nije ušao u zavoj, a dim se izgubio iz vida.

Epilog "Gotovo je", kazao je profesor za ovce. "Svršilo se." "Na kraju krajeva." "Trebao bih vam zahvaliti." "Sada kad sam gotovo sve izgubio." "Ne, niste", odmahnuo je glavom profesor za ovce. "Opet ste zadobili svoj život." "Kako vi kažete", rekoh. Dok sam izlazio iz sobe, profesor za ovce je licem ležao uz pisaći stol i ridao. Nažalost, i pored toga što je moja potraga bila pogubna po njega, nisam bio siguran da sam učinio dobru stvar. "Ona je nekamo otputovala", kazao je vlasnik Hotela Dupin. "Nije mi rekla kamo ide. Ne izgledate dobro." "Dobro sam", rekoh. Preuzeo sam torbe i uzeo istu sobu u kojoj smo nas dvoje boravili. S istim pogledom na isto poduzeće nedokučivog poslovanja. Ali ženu s velikim grudima nikako nisam uspio vidjeti. Dva mlada uposlenika radili su za svojim stolovima i pušili. Jedan je nešto računao, a drugi je pomoću ravnala povlačio isprekidanu crtu grafikona na velikom listu papira. Možda zbog toga što žena s krupnim grudima nije bila prisutna, ured mi je izgledao sasvim drugačije. Jedino je činjenica da ja i dalje nisam uspijevao odgonetnuti čime se to poduzeće bavi bila ista. U šest uvečer svi su uposlenici izašli i u zgradi je zavladao mrak. Upalio sam televizor i gledao vijesti. Nisu spomenuli bilo kakvu eksploziju na bilo kakvoj planini. Ali, nije li se ta eksplozija dogodila jučer? Zaboga, što li sam ja radio jedan cijeli dan? Gdje sam bio? Glava mi je pucala.

U svakom slučaju, jedan dan je prošao. Na sličan način, jednom davno, naučio sam se udaljiti od "uspomena". Sve dok me jednog neznanog dana u budućnosti udaljeni glas ne pozove u blještavi mrak. Izgasio sam televizor i svalio se na krevet još uvijek u cipelama. Osamljen, zurio sam u mrlje na stropu. Uspomene na davno mrtve i zaboravljene osobe. Soba je mijenjala boje pod utjecajem neonske rasvjete izvana. Držeći ruku pod glavom, čuo sam sat kako tiktaka uz moje uho. Odvezao sam remen i bacio ga na pod. Prigušeni zvuči prometa neprestano su se približavali i udaljavali. Pokušao sam zaspati, ali bezuspješno. Tko može zaspati s takvom neizrecivošću? Navukao sam džemper i izašao u grad. Ušao sam u prvu diskoteku na koju sam naišao. Popio sam tri viskija s ledom dok sam slušao neprekidni izbor soul glazbe. To mi je pomoglo da se osjetim barem malo normalnije. A povratak u normalu bio je sve. Svi su računali na mene i vjerovali u moju normalnost. Vrativši se u Hotel Dupin zatekao sam troprstog vlasnika kako sjedi u predsoblju i gleda kasne vijesti. "Odlazim ujutro u devet", obavijestio sam ga. "Natrag u Tokio, eh?" "Ne", rekoh. "Prije toga moram svratiti na još jedno mjesto. Probudite me u osam, molim vas." "Dogovoreno", kazao je. "Hvala na svemu." "Nema na čemu." Vlasnik je glasno uzdahnuo. "Otac odbija jesti. Ako tako nastavi, umrijet će." "Doživio je težak udarac." "Znam", kazao je tužno vlasnik. "I pored toga što mi otac nikad ništa ne govori." "Ne odustajte." Idućeg dana avionom sam odletio u tokijsku zračnu luku Haneda, a odatle opet avionom. More je svjetlucalo kad sam stigao na svoje odredište. Kao i obično, J. je gulio krumpire. Mlada ženska osoba koja je tu radila honorarno, stavljala je cvijeće u vaze i čistila stolove. Na Hokkaidu je jesen već prošla ali tu je još trajala. Kroz prozor J.-ova bara vidjeli se se brežuljci divnih boja. Sjeo sam za šank i popio pivo prije no što se bar otvori. Ljušteći kikiriki jednom rukom. "Teško je nabaviti kikirikije koji se tako lako ljušte", kazao je J. "Zbilja?" dodao sam, grickajući kikirikije. "Kaži mi, još ništa od godišnjeg odmora?" "Napustio sam posao." "Napustio?" "Duga je to priča." J. je završio guliti krumpire, a onda ih je stavio u veliko cjedilo da ih opere vodom. "Pa čime ćeš se ubuduće baviti?" "Ne znam. Trebam dobiti neku otpremninu, plus polovicu od prodaje poduzeća. Ali to nije neka osobita lova. Osim toga, imam i ovo." Iz džepa sam izvadio ček i pružio ga J.-u, i dalje ne vidjevši iznos. J. je pogledao u ček i zavrtio glavom. "Ovo je nevjerojatna količina novca, da ne povjeruješ." "Ako ti tako kažeš." "Ali, duga je priča, kažeš." Nasmijao sam se. "Neka ostane kod tebe. Stavi ga u sef." "Što će meni sef ovdje?"

"Onda ga stavi u kasu." "Pohranit ću ga u svoj sef u banci", kazao je J. zabrinuto. "Ali, što namjeravaš s njime?" "Reci mi J., trebalo je dosta love da se preseliš na ovu novu lokaciju, nije li tako?" "I te kako." "Krediti?" "Jako veliki“ "Hoće li ček dostajati za otplatu kredita?" "Još će štogod i ostati. Ali... " "Što kažeš? Da uzmeš Štakora i mene za partnere? Ne moraš se brinuti za dividendu i kamate. Uzimaš nas za ortake." "Ali ja ne mogu pristati na to." "Naravno da možeš. Zauzvrat, jedina stvar koju trebaš učiniti je da uposliš Štakora ili mene kad netko od nas zapadne u škripac." "Tako i postupam sve ove godine." Držeći pivsku čašu u ruci, pogledao sam J.-a u oči. "Znam. Ali ja želim da tako bude." J. se nasmijao i spremio ček u svoj džep. "Još se živo sjećam kad si se prvi put napio. Koliko je godina otada prošlo?" "Trinaest godina." "Već?" J. je idućih pola sata govorio o starim danima, nešto što je jako rijetko činio. Gosti su počeli ulaziti i ja sam ustao da odem. "Ali tek si došao", kazao je J. "Dobro odgojeno dijete se ne zadržava predugo", rekoh. "Jesi li vidio Štakora?" Duboko sam uzdahnuo, i položio oba dlana na šank. "Vidio sam ga." "I to je duga priča?" "Duža no što si ikad za cijeloga života čuo." "Možeš li mi barem reći u glavnim crtama?" "Glavne crte ne bi ti ništa kazale." "Je li dobro?" "Dobro je. Poželio je da te može vidjeti." "Što misliš, hoću li ga ikad sresti?" "Srest ćeš ga. Na koncu, on je partner. To je novac koji smo Štakor i ja zaradili." "Onda mi je drago da je tako." Spustio sam se s barskog stolca i prisjetio se starog lokala. "S obzirom na to da sam ja ortak, što misliš da nabavimo fliper i džuboks?" "Bit će ovdje kad sljedeći put dođeš", kazao je J. Otpješačio sam duž rijeke sve do samog ušća. Sjeo sam na onih preostalih pedeset metara plaže i zaplakao. Za cijeloga života nisam se toliko naplakao. Otresao sam pijesak s hlača i ustao, kao da sam imao kamo otići. Dan je došao svome kraju. Mogao sam čuti šum valova kad sam počeo koračati.