Harold-Robbins-Avanturisti-1.pdf

1

HAROLD ROBBINS

AVANTURISTI Prvi svezak

Naslov izvornika: Harold Robbins THE ADVENTURERS S engleskoga prevela Blanka Pecnik Kroflin Otokar Keršovani Rijeka 1972 2

Zaboravila ga utroba materina, Sladak je crvima; Ime se njegovo više ne spominje. JOB 24:20

EPILOG KAO PROLOG Prošlo je deset godina od njegove nasilne smrti. I došao kraj njegovu boravku na ovoj zemlji. Istekao je rok zakupa na onaj sićušni prostor koji mu je pruţio zadnje utočište. Sada će proces biti dovršen. Ponovno će se pretvoriti u prah i pepeo zemlje iz koje je potekao. Tropsko je sunce bacalo svoje vlaţne i usijane zrake na crno obojene kriţeve po zidovima od bijele ilovače, kad je američki novinar izašao iz taksija pred zarđalim ţeljeznim vratima groblja. Pruţio je šoferu novčanicu od pet pesosa i okrenuo se prije nego što je šofer dospio reći Gracias. Oko malih stolova sa cvijećem već je bilo ţivo. Crno odjevene ţene kupovale su kitice cvijeća, a njihova teška tamna vela kao da su njih same štitila od vrućine a svijet od njihove ţalosti. Bili su tu i prosjaci, mala djeca velikih tamnih očiju, duboko upalih u crne krugove i s trbusima koji su se nadimali od gladi. Pruţala su prema njemu svoje zamazane ručice u koje im je u prolazu spustio nekoliko novčića. Iza grobljanskih vrata vladao je mir. Kao da je neki glavni prekidač isključio vanjski svijet. Tu je u otvorenoj daščari sjedio uniformirani muškarac. — Xenos, por javor?1 — upitao je novinar prišavši mu. Učinilo mu se da je na čovjekovu licu primijetio izraz laganog začuđenja kad mu je odgovorio Calle seis, apartamento veinte 2 Američki se novinar nasmiješio okrenuvši se od njega. Ĉak se ni u smrti ne mogu osloboditi navika ţivih. Staze su ulice, a zgrade među čijim zidovima počivaju pokojnici nazivaju stanovima. A onda se upita zašto se na čovjekovu licu odrazilo začuđenje. Bio se nalazio u predvorju novoga hotela listajući lokalne novine, kao što je uvijek radio došavši u nepoznat grad, kad je ugledao oglas koji je traţio. Sastojao se od četiri sitna retka utrpana na jednu od posljednjih stranica i zamalo izgubljena u mnoštvu ostalih većih oglasa. Koračao je stazom duţ koje su se nizale raskošne obiteljske grobnice i dokono čitao imena. Ramirez. Santos. Oberon. Lopez. Usprkos sunčevoj toplini osjećao je studen koja je izbijala iz bijelog mramora. Na okovratniku je ćutio vlaţni prohladni znoj dok je nastavljao prema svom cilju — apartamentosima. Stanovima pokojnika. Sada se staza proširila. Nalijevo su bila otvorena polja. Na njima mali grobovi. Mali, zapušteni, zaboravljeni. Grobovi siromaha. Bačenih u zemlju u tankim drvenim lijesovima i prepuštenih da se bez paţnje i sjećanja sjedine s prirodom. Nadesno bijahu apartadosi. Ćelije mrtvih. Bila su to velika zdanja sa španjolskim krovovima od crvenosive cigle, šest metara visoka, dvanaest metara široka i dvadeset i četiri metra dugačka, sastavljena od bijelih cementnih blokova devedeset na devedeset centimetara, sa svake strane malo zakinutim kako bi što više stanara stalo među njihove zidove. Na svakoj ćeliji od devedeset centimetara stajalo je ime njenog stanara, iznad imena mali kriţ urezan u cement, a ispod datum smrti. Pogledao je prvo zdanje. Na maloj isturenoj pločici pisalo je CALLE 3 APARTAMENTO 1 Pred njim je leţao još popriličan put. Znoj mu se počeo slijevati niz leđa. Otkopčao je okovratnik i ubrzao korak. Bliţilo se zakazano vrijeme i nije ţelio zakasniti. 1 2

Molim? (španj.) (Prev.). Ulica šest, stan dvadeset, (španj.) (Prev.).

3

U prvi je mah pomislio da je došao na krivo mjesto. Nigdje nikoga. Ĉak ni radnika. Provjerio je metalnu pločicu na zgradi, a zatim vrijeme na svom ručnom satu. Oboje je bilo točno. Otvori novine da vidi nije li se moţda prevario u datumu, ali i to je bilo točno. Onda odahne i pripali cigaretu. Ta to je Latinska Amerika. Tu vrijeme nije tako strogo određeno kao kod kuće. Počeo je polako obilaziti oko zdanja čitajući imena na ćelijama. Napokon je našao ono koje je traţio. Sakriveno u sjenovitom kutu pod izbočinom na jugozapadnom uglu. Instinktivno baci cigaretu i skine šešir. Zagleda se u ploču. D.A.X. 10. maj 1955. Uto začu drndanje kola na kamenom popločanom putu iza sebe. Okrenuo se prema zvuku. Bila su to otvorena kola koja je vukao izmučeni magarac, ušiju priklopljenih uz glavu u znak protesta što ga po toj ţezi tjeraju na rad. Kolima je upravljao radnik u izblijedjelom radnom odijelu kaki boje. Do njega je sjedio muškarac odjeven u crno odijelo, crni šešir i s uštirkanim bijelim okovratnikom koji je već poţutio od znoja i prašine prikupljenih preko dana. Pored kola hodao je još jedan radnik s pijukom na ramenu. Kola se sa škripom zaustaviše i čovjek u crnom s naporom siđe sa svog sjedala. Iz unutrašnjeg dţepa kaputa izvuče list bijela papira, baci na nj kratak pogled i stane zavirivati duţ zidova po pločicama s imenom. Tek kad se zaustavio pred njim, novinar shvati da su došli otvoriti grob. Ĉovjek mahne rukom i radnik s pijukom se primakne te pogleda gore u ćeliju. Promrsi nešto ispod glasa na svom mekom španjolskom, a onda i drugi radnik lijeno spuzne s kola vukući za sobom male drvene ljestve. Prisloni ih uza zid i popne se. Sasvim izbliza zagleda se u cementni blok. — Dax — reče, a glas mu zazvuči neprirodno oštro u tišini groblja. Upravitelj kimne. — Dax — ponovi zadovoljno. Radnik s pijukom također kimne. I u njegovu se glasu osjetilo zadovoljstvo. — Dax. — Pljune u prašinu pod svojim nogama. Radnik na ljestvama ispruţi ruku. — El pico. Drugi mu radnik pruţi mali pijuk. Kratkim vještim zamahom radnik na ljestvama zabije pijuk posred betonskog bloka. Blok se raspukne u zrakastim linijama, koje su u svim pravcima isprekidale urezana slova, upravo u času kad se iza izbočine pomolilo sunce. Radnik opsuje neočekivano sunce i navuče kapu na oči. Ponovno zabije pijuk u cement. Ovog je puta kamen dokraja puknuo i komadići sletješe na pod zastropotavsi po kamenim pločicama. Novinar pogleda upravitelja. Ovaj je promatrao radnike, ali bilo je očito da ga njihov posao mnogo ne zanima. Zapravo se činilo da ga čitava ta stvar samo zamara. Jedan posao više. Okrenuo se kad mu je novinar prišao. — Donde estdn los otros?3 — upitao je novinar na svom manjkavom španjolskom. Ĉovjek slegne ramenima. — Non estdn los otros. 4 — Pero, en la prensa?...5 — Novinar zastane. Ĉinilo se da je iscrpio svoje znanje španjolskog. — Habia ingles?6 Upravitelj se ponosno nasmiješi. — Si. — Da — procijedi piskavo. — Stojim vam na usluzi. 3 4 5 6

Gdje su drugi? (španj.) (Prev.) Nema drugih, (španj.) (Prev.) Ali u novinama... (španj.) (Prev.) Govorite li engleski? (španj.) (Prev.)

4

— Pročitao sam oglas u novinama — rekao je novinar odahnuvši. — Mislio sam da će doći i drugi. — Nema drugih — reče upravitelj. — Ali... tko je stavio Oglas u novine? Ipak mora postojati netko. Bio je to veoma slavan čovjek. Muy jamoso. — Uprava je stavila oglas. Već je davno isteklo vrijeme da netko zatraţi njegovo tijelo. Drugi čekaju na to mjesto. Grad se širi. Prenatrpani smo. Vidite i sami. — Vidim — reče novinar. Malo se skanjivao. — Zar baš nitko nije došao? Obitelj. I prijatelji. Imao je mnogo prijatelja. — Preko čovjekovih očiju prijeđe sjena. — Mrtvi su sami. — Radnik na ljestvama prigušeno uzvikne. Obojica se okrenuše i podigoše pogled prema njemu. Probio je cementnu fasadu i sad se kroz otvor vidjelo izblijedjelo i termitima izjedeno drvo lijesa. Posluţivsi se krakom pijuka kao polugom, izbacio je iz ćelije zaostale komade cementa. Zatim spusti pijuk svom pomoćniku te rukom odstrani posljednje cementne mrvice. Napokon uvuče ruku u dubinu i poče izvlačiti lijes. Novinar se opet okrene upravitelju. — Što ćete sada s njim? — Baciti ga u vatru — odgovori upravitelj. — Bit će brzo gotovo. Ionako nije preostalo ništa osim kostiju. — A onda? Upravitelj slegne ramenima. — Budući da nitko nije došao po njega, pepeo će mu zajedno s ostalima biti stavljen u kola i otpremljen do močvare koju pretvaramo u plodno tlo. Lijes je poloţen na uski cementni pojas uza samu zgradu. Upravitelj mu se primakne i pogleda ga. Rukom prijeđe preko metalne ploče na poklopcu. Usporedi natpis na ploči s papirom koji je drţao u ruci. — Verificado7 — reče. Okrene se prema novinaru. — Ţelite li zaviriti u lijes? — Ne. — Novinar odmahne glavom. — Onda dopuštate? — reče upravitelj. — Kad nema nikoga od obitelji da plati, radnici smiju... — Naravno — reče novinar brzo. Odvratio je glavu kad su ljudi počeli dizati poklopac na lijesu. Izvadi cigaretu i pripali je. Ĉuo je tihi mrmor radnika koji su raspravljali o onom što su našli i kako će to podijeliti. Nato se oglasi prigušena psovka i zvuk ponovnog zabijanja poklopca. Upravitelj se vrati do njega. — Ljudi su razočarani — reče. — Našli su samo nekoliko zlatnih plombi i ovaj prsten. Novinar baci pogled na prsten u čovjekovoj ruci. Bio je obloţen prljavštinom. — Ja sam uzeo prsten — reče upravitelj — a njima sam prepustio plombe. Prsten je vrijedan, zar ne? — Izvuče iz dţepa zamazan rupčić i njime očisti prsten koji zatim zadrţi na ispruţenom dlanu. Novinar ga pogleda. Bio je zlatan s grimiznim brušenim kamenom. Uze ga u ruku i pročita dobro poznati natpis. Bio je to prsten harvadskih studenata 1939. godišta. — Da — reče. — Vrijedan je. — Deset U. S. dolara? — upita upravitelj. U prvi mah novinar nije shvatio da mu nudi prsten na prodaju. Onda kimne. — Deset U. S. dolara. — Izvuče novčanicu iz dţepa. — Gracias — reče upravitelj. Novinar stavi prsten u dţep. Okrenuše se prema radnicima. Lijes je već bio na kolima. Upravitelj ga pogleda. — Vamonos. Sad idemo u vatru. — Uzvere se na kola i rukom pokaţe prazno mjesto na klupi do sebe. Sunce je sada peklo još jače negoli kad je ušao na groblje, pa čak ni blagi povjetarac 7

Provjereno, (španj.) (Prev.)

5

nije donosio olakšanje. Šutke su se vozili kroz groblje. Trebalo im je gotovo dvadeset minuta da stignu do jednostavne mrkosive zgrade koja je sluţila kao krematorij. Sišavši s kola, novinar osjeti slab miris dima. Pošao je za upraviteljem i dvojicom radnika koji su unosili lijes kroz široki ulaz. Našavši se u zgradi, bio je iznenađen vidjevši da nema krova; nad njima se vidjelo samo nebo i uţareno sunce. Unutar zidova bilo je u krugu poredano šest kamenih peći za spaljivanje s otvorom na vrhu. Iznad svake od njih zrak je svjetlucao i podrhtavao od vrućine koja se nakupila u njima. Prišao im je čovjek u prašnom, pepelom prekrivenom sivom ogrtaču. — Verificado? Upravitelj kimne i pruţi mu list bijelog papira. — Verificado. — Si — odgovori čovjek i da znak radnicima. — A las uno. Radnici pođoše do najbliţe kamene peći i spustiše u nju lijes. Nato se okrenuše i napustiše zgradu. Upravitelj uhvati novinara za nadlakticu i obojica se uputiše do peći. Lijes je bio poloţen na čelične šipke pocrnjele od dima ispod kojih je bilo nešto što je izgledalo kao fina ţičana mreţa. — Za pepeo, ne? — rekao je upravitelj. Novinar kimne. Ĉovjek u sivom kaputu ih je promatrao. Upravitelj povuče novinara za rukav. — On očekuje deset pesosa za svoj trud. Takav je običaj. Novinar zavuče ruku u dţep i izvuče novčanicu. Ĉovjekovi zubi bljesnuše na čađavom mu licu. — Gracias. — Da im neki znak, i novinar, još uvijek se povodeći za pritiskom na svojoj ruci, pođe natraške sve dok se nisu pomakli zidu na suprotnoj strani. Onda čovjek u sivom kaputu poče gaziti mijeh. Najprije se u peći začula slaba tutnjava koja se ubrzo pretvorila u hučanje. Kao da je oluja zatvorena u malu kutiju, no plamen se još uvijek nije vidio. Ĉinilo se da lijes samo treperi na zapusima uţarenog zraka. Onda čovjek naglo povuče neku polugu i načas je izgledalo kao da su odjednom liznuli svi plameni pakla. Novinar osjeti na svom licu jak zapuh vrućine, ali to je potrajalo samo trenutak, onda je plamen nestao a lijes kao da se raspao u sivu prašinu i polako prosuo u peć. Upravitelj ga povuče za rukav. — Pođimo napolje da popušimo cigaretu. On će donijeti pepeo prije negoli je mi popušimo do kraja. Ţarko se sunce činilo prohladnim u usporedbi s vrućinom koju je osjetio unutra. Ponudi upravitelju cigaretu. Ĉovjek je prihvati s onom finoćom koja je svojstvena nekim stanovnicima Latinske Amerike i brzo prinese vatru novinarevoj cigareti a zatim svojoj. Pušili su bez riječi. Upravitelj je imao pravo. Još nisu ni popušili kad je čovjek izašao noseći malu sivu keramičku urnu. Pogledao je upravitelja. — Urna stoji pet pesosa — promrmljao je upravitelj kao da se ispričava. Novinar pronađe u svom dţepu novčić od pet pesosa. Ĉovjek ponovo kimne u znak zahvalnosti i preda urnu upravitelju. — A sad u kola — reče upravitelj. Pošao je naprijed skrenuvši iza zgrade. Tamo su stajala mala kola i ispred njih magarac pospanih očiju. Bila su puna smeća i otpadaka oko kojih su zujale muhe. — Ovdje ćemo istresti pepeo. Novinar ga zapanjeno pogleda. Odjednom mu se smučilo. — Zar ne postoji neko drugo mjesto? Upravitelj ga pogleda i kimne. — Preko ceste je farma. Za pet pesosa farmer će nam dopustiti da istresemo pepeo na njegovu zemlju. 6

— Idemo tamo. Pođe za upraviteljem preko ceste pa na neko polje. Bilo je to krumpirište, a farmer se pojavio iznenada kao da je izronio iz zemlje u kojoj su rasli krumpiri. Isto se tako brzo izgubio čim je primio novčić od pet pesosa. Upravitelj mu ispruţenom rukom ponudi urnu. — Senor? Novinar odmahne glavom. — Poznavali ste ga, senor? — upita upravitelj. — Da — odvrati novinar. — Poznavao sam ga. Upravitelj skine poklopac s urne i vještim pokretom zglavka prospe pepeo po zraku. Nijemo su gledali kako ga vjetar raznosi po polju. — Ţalosno je to — iznenada će novinar. — Veoma ţalosno. — Por que, senor?8 — Bio je snaţan čovjek — reče novinar. — Zemlja se tresla pod njegovim nogama, muškarci su ga voljeli i bojali ga se, ţene su drhtale pred snagom koja se krila u njegovim bedrima, mnogima je pomagao. A sada ovdje nema nikoga tko ga se još sjeća. — Okrenuo se da pođe. — Imali ste pravo. Mrtvi su sami. Upravitelj ga još jedanput povuče za rukav. Novinar okrene lice prema njemu. Osjećao se klonulo i umorno. Jedva je čekao da se nađe u baru novog hotela s velikom čašom hladnog pića pred sobom. Da barem nije našao onaj oglas, da barem nije izašao na to strašno sunce, na to uţasno mjesto, u taj svijet bez sjećanja. — Ne, senor — reče upravitelj tiho. — Nisam imao pravo. Nije bio sam. Vi ste bili ovdje.

8

Zašto, gospodine? (španj.) (Prev.)

7

Knjiga prva NASILJE I MOĆ

8

1 Igrao sam se na vrućem suncu u dvorištu pred kućom kad daleko dolje s ceste koja vodi prema gradu začuh prvi udaljen vrisak. I moj ga je pas čuo, jer je odjednom prestao poskakivati oko mene i kolibice od sušene opeke koju sam pokušavao sagraditi na stvrdnutoj zemlji. Dignuo je glavu prema meni a oči su mu bile razrogačene i uplašene. Sav se ukočio i počeo drhtati. — Quien es?9 — upitao sam ispruţivši ruku da ga pomilujem. Znao sam da je uplašen, ali nisam znao zašto. Vrisak je bio strašan i čudnovato uznemirujući, ali ja se nisam uplašio. Strah je nešto što se mora naučiti. Bio sam još premlad. Imao sam šest godina. U daljini se čulo puškaranje. No ubrzo je utihnulo, a onda se prolomi još jedan vrisak, sada glasniji i još strasniji nego prvi put. Pas se trgnu i odjuri u polje zasađeno šećernom trskom, ušiju sasvim priljubljenih uz glavu. Potrčao sam za njim vičući: — Perro! Perrol Venga aqui!10 No dok sam stigao nakraj polja, već je nestao. Stajao sam sasvim mirno nastojeći da ga otkrijem po šumu između gusto izraslih stabljika. — Perro! — vikao sam. Nije se vratio. Šećerna je trska tiho šuštala na toplom povjetarcu. Osjećao sam miris njene reske slatkoće. Noćas je padala kiša i srčika je bila mokra i teška na stabljikama. Odjednom shvatih da sam sam. Nestali su i radnici koji su bili ovdje još prije nekoliko minuta. Izgubili su se kao i pas. Stajao sam i mislio kako će se otac ljutiti na njih. Očekivao je da svaki od njih pošteno odradi svoju nadnicu od deset centavosa po satu. — Daxe! Vrisak je dopro iz kuće iza mene. Okrenuo sam se. Moja starija sestra i jedna od kuhinjskih pomoćnica stajahu na galeriji 11 koja se protezala duţ čitavog pročelja, — Daxe! Daxe! — vikala je moja sestra mašući rukom. — Pas je otrčao u trstiku — viknuo sam natrag i još se jedanput okrenuo da pogledam u polje. Ĉas kasnije začuo sam njezine korake iza sebe i prije negoli sam se dospio okrenuti zgrabila me, podigla u naručje i potrčala natrag u kuću, čuo sam njen ubrzani dah uz svoje uho i sipljivi mrmor njena glasa. — Oh, Dios! Dios! Moja je majka bila na ulaznim vratima još prije nego što smo stigli do galerije. — Brzo. A la hodega! — promrsila je. — U vinski podrum. Uletjeli smo kroz vrata. La Perla, debela indijanska kuharica, stajala je iza moje majke. Preuzela me od sestre i pobrzala kroz kuću do ostave u koju se ulazilo iz kuhinje. Iza nas začuo sam pad teškog zasuna na ulaznim vratima. — Što se to događa, La Perla? — pitao sam. — Donde' estd Papd? Ĉvršće me privila na svoja bujna prsa. — Pst, nino12 Vrata ostave bijahu otvorena te sjurismo niza podrumske stepenice. Ostala se sluţinčad već skupila dolje, lica mračnih i uplašenih u sjeni male svijeće što je gorjela na jednom vinskom buretu. La Perla me posjela na klupicu. — Sjedi tu i budi miran. 9

Tko je? (španj.) (Prev.) Dođi ovamo! (španj.) (Prev.) 11 Otvoreni hodnik na stupovima (španj. (Prev.) 12 Dječak (španj.) (Prev.) 10

9

Pogledao sam je. Baš je zabavno, pomislih, zabavnije nego zidanje u vrtu. Neka nova igra. La Perla ponovno pohita uza stepenice. Iznad sebe začuh kako njen promukli glas nekog dozivlje. Ĉasak kasnije ušla je i moja sestra, a niz obraze joj se slijevahu suze. Dotrčala je do mene, ovila mi ruke oko vrata i privukla moju glavu na svoja prsa. Bijesno sam se otrgnuo. Zaboljelo me lice. Prsa su joj bila koščata. Ne tako podatna, meka i topla kao La Perlina. — Pusti me na miru — rekao sam. Moja je majka sišla stepenicama, a lice joj je bilo upalo i napeto. Ĉuo sam kako su zalupnula teška podrumska vrata i kako je pao zasun, a onda je došla i La Perla, lica crvena od naprezanja. U rukama joj bio golemi mesarski noţ, onaj isti kojim je pilićima sjekla glave. Majka me pogledala. — Jesi li dobro? — Si, Mama — rekao sam. — Ali Perro je otrčao. Nestao je u polju. Nisam ga mogao naći. Ali nije me slušala. Naprezala se ne bi li čula neki zvuk izvana. No uzalud. Nikakav zvuk nije mogao doprijeti tako duboko pod zemlju. Jedna od djevojaka odjednom brizne u histeričan plač. — Umukni! — prosikta La Perla zaprijetivši joj noţem. — Hoćeš li da nas čuju? Hoćeš li da nas sve pobiju? Djevojka je ušutjela. Bio sam sretan što ju je La Perla natjerala na to, jer je i moja sestra prestala plakati. Nije mi bilo drago da plače. Ĉitavo joj je lice poruţnjelo i pocrvenjelo. Suzdrţao sam dah i napregnuo se da nešto čujem. No nisam čuo ništa — Mama ... — Tiho, Daxe — prošaptala je strogo. Morao sam nešto upitati. — Gdje je Papd? Nato je moja sestra opet zaplakala. — Šuti! — prosiktala je majka, a onda se okrenula k meni. — Papd će uskoro biti ovdje. Ali moramo biti veoma tihi dok se on ne vrati. Comprende?13 Kimnuo sam i okrenuo se da pogledam sestru. Sada je prigušeno jecala. Vidio sam da je uplašena, no nije bilo pravog razloga za plač. Posegnuo sam za njenom rukom. — No tengas miedo14 — prošaptao sam. — Ja sam ovdje. Nasmiješila se kroz suze privukavši me k sebi. — Mali moj junače — prošaptala je. — Zaštitniče moj. Strop iznad naših glava odzvanjao je od muklih udaraca teških čizama. Odjednom kao da ih je bila puna kuća. — Los bandoleros!15— vrisnula je jedna od djevojaka. — Ubit će nas! — Umukni! — Ovaj se put La Perla nije ograničila samo na riječi. Ruka joj bljesne u prigušenom svjetlu. Djevojka se sruši na pod tiho zacvilivši. Ĉinilo se da se koraci pribliţuju kuhinji. — Svijeća! — šapnula je moja majka promuklo. Malo svjetlo smjesta utrne. Sjedili smo u tami. — Mama, ništa ne vidim — rekao sam. Osjetih nečiju ruku na svojim ustima. Pokušavao sam nešto razabrati u mraku, no ništa se nije vidjelo, samo se čulo disanje ostalih. Koraci su sada odjekivali iznad naših glava. Ĉinilo se da su u kuhinji. Ĉuo sam kako se prevrnuo stol i nejasno raspoznah glasove muškaraca, zvuk njihova smijeha. Vrata škripnuše, i bili su u ostavi. Zaštropotaše i podrumska vrata. Sada sam njihove glasove čuo mnogo razgovjetnije. 13

Razumiješ? (španj.) (P r e v.) Ne boj se (španj,) (Prev. 15 Razbojnici, banditi! (španj.) (Prev.) 14

10

— Mora da se pilići skrivaju tu dolje — rekao je jedan od njih, našto se ostali nasmijaše. — Kukuriku — zagrakta drugi. — Došao vam je pijevac. Začuo se udarac nogom o vrata. — Abre la puerta!16 Djevojke su se stisnule straga uza zid. Osjećao sam kako moja sestra dršće. — Pa traţe samo piliće. Recite im da su u kokošinjcu iza kuće. Nitko mi ne odgovori. Ĉinilo se da im više ne smeta ako govorim. La Perla se progura kraj mene i stane podno stepenica u stavu iščekivanja. Teţak udarac o vrata odjekne po čitavom podrumu. Jedna od djevojaka padne na koljena i poče histerično moliti. Uto se odozgo začu nov tresak. Jedna je daska na vratima popustila, i ona se naglo otvoriše a bujica svjetla prodre niza stepenice otkrivši La Perlu kako stoji čvrsta poput stijene s noţem koji je odbijao svjetlo kao posrebreno ogledalo. Neki ljudi siđoše stepenicama. Vidio sam trojicu. Ostali su bili iza njih, tako da sam im mogao vidjeti samo noge. Prvi se zaustavi kad je opazio La Perlu. — Stara debela koka. Ne vrijedi truda. — Lagano se prignu i proviri ispod izbočine. — Ali ima tu i drugih. Mladih i slasnih. Stara koka bdije nad svojim jatom. — Bastardos!17 — promrsi La Perla kroza zube. Ĉovjek se uspravi gotovo lijeno i kratkocijevna mušketa u njegovoj ruci eksplodira zasljepljujućim bljeskom. Oštar miris puščanog praha zapeče me u nosnicama, a kad mi se oči razbistriše, opazih kako je La Perla zateturala unatrag i lupila o zid nasuprot stepenicama, časak se činilo kao da visi na njemu, a onda je polako skliznula na pod. Jedne strane njezinog lica i vrata potpuno je nestalo. Nije se vidjelo ništa do sirove crvene mase mesa i kostiju. — La Perla! — vrisnula je moja majka i potrčala prema njoj. Ĉovjek je gotovo nemarno okrenuo mušketu u svojoj ruci i njenom drškom lupio moju majku po glavi dok je protrčala pored njega. Smjesta se onesvijestila i pala preko La Perlinog tijela s čudnovato zgrčenim izrazom lica. — Mama! — Htio sam potrčati prema njoj, ali sestrini su me prsti drţali poput škripa i nisam se mogao maknuti. — Mama! — vrisnuo sam opet. Mlada sluţavka koja se bila molila izgubila je svijest groteskno se raskrečivši po podu. Ĉovjek je sišao s posljednje stepenice prekoračivši preko La Perle i moje majke. Bacio je kratak pogled na sluţavku i onda je nogom nemarno odvaljao s puta. Ostali se sručiše za njim niza stepenice. Bilo ih je jedanaest. Opazio je svijeću na buretu. — La candela — reče pokazavši rukom. Jedan od njih kresne šibicom i zapali je. Njen ţuti sjaj sablasno je poigravao u podrumu. Vođa zaokruţi pogledom po nama. — Ah, četiri mlade kokice i jedan pjevac. Iza sebe začuh sestrin glas. Odjednom je bio stariji i puniji, nikada ga još nisam čuo takvog. — Što traţite? — upitala je. — Uzmite sve što hoćete i odlazite. Ĉovjek se načas zagledao u nju. Oči su mu bile crne i svjetlile su kao ugljen. — Ova je moja — reče polako. — Vi se posluţite ostalima. Onesviještena djevojka došla je k sebi upravo u času da to čuje. Vrisnula je i s naporom se pridigla. Pokušala je potrčati do stepenica, ali je jedan od njih uhvati za njenu dugu raspuštenu crnu kosu. Naglo je povuče unatrag te ona posrne i poklekne. Okrenuo ju je k sebi drţeći joj glavu tako dugo zabačenu dok joj lice nije bilo gotovo sasvim 16 17

Otvori vrata! (španj.) (Prev.) Kopilad! (španj.) (Prev.)

11

okrenuto gore prema njegovom. Otvorenih usta borila se za dah. Svojom slobodnom rukom trgnuo joj je haljinu na prsima, ali grubo je platno bilo prečvrsto. Nije popustilo. Bijesno opsuje i pusti je, a onda podigne ruku u kojoj je drţao noţ. Brzim pokretom zapara sprijeda po njoj i haljetak od grubog platna spadne s njena tijela kao perušina s kukuruznog klipa. Tanka pruga, koja je započinjala kod vrata, spuštala se između dojki pa preko smeđeg indijanskog trbuha, odjednom se poče bojiti grimizom. Vrisnula je i pokušala odgmizati na rukama i koljenima, ali on je trgne natrag za kosu. Još se jednom pokušala izvući. Hitro je okrenuo noţ u ruci i drţak joj nemilosrdno zarinuo gore među noge. Ovaj je put vrisnula u pravoj panici. Srušila se pred njega svijajući se od boli. Tanka oštrica noţa koja joj je okomito virila između nogu odbijala je nemirnu ţutu svjetlost svijeće. Svojom teškom čizmom stao joj je na trbuh kako bi je prisilio da miruje te počeo potezati uţe koje mu je pridrţavalo pantalone. Ostali su već bili kod drugih djevojaka. Niella, osobna sluţavka moje majke, bila je gola i prevješena preko jedne bačve, dok ju je sa svake strane drţao po jedan bandolero, a treći se upravo peo na nju. Sarah, mlada Indijanka koju je La Perla dovela s planina da joj pomaţe u kuhinji, leţala je raskrečeno na podu s druge strane podruma iza poredanih drvenih sanduka. Vođa se okrenuo. Njegovo široko tijelo zakrčilo je ostatak prostora. — Odstrani dečka — rekao je mirno — ili ću ga ubiti. Moja me sestra poče gurati od sebe. Okrenuo sam se da je pogledam u lice. Bilo je tupo i ukočeno. U njenim očima kao da nije bilo ţivota. — Ne! Ne! — vrisnuo sam. — Skloni se iza kutija i ne gledaj — rekla je. To nije bio njezin glas. Bio je glas nekog stranca, hladan i dalek. Glas koji dosada još nisam čuo. — Neću! Na obrazu osjetih oštru bol od njena udarca. — Vava!18 Učini kako sam ti rekla! Nije me bol natjerala da poslušam, već autoritet koji se osjećao u njenom glasu. Zaplakan. — Idi! Trljajući oči, okrenuh se i šćućurih iza kutija. Još sam uvijek plakao. Odjednom se pomokrih u hlače. Kako brzo spoznajemo značenje straha!

2 Suze mi je zaustavio prodorni vrisak moje sestre. Kao da su presahnule u meni kad me proţeo val divlje, zasljepljujuće mrţnje. Uvukao sam dah i zadrţao ga podigavši glavu i provirivši iznad kutija. Sestra mi je bila okrenuta leđima i njena gola straţnjica ţestoko se izvijala dok ju je bandolero gurao prema jednom sanduku. Noktima je zagrebla po njegovu licu na kojemu je ostao crveni trag, našto je on tako snaţno pljusne da se svalila preko sanduka. Usta su joj bila otvorena i vikala je, ali glas se nije čuo. Oči kojima me pogledala, a da me nije vidjela, bile su izbezumljene. Njene male tetas19 sasvim su se spljoštile preko prsnih kostiju, a trbuh joj je bio udubljen. Odjednom shvatih što on namjerava. Vidio sam već mnogo bikova koje su dovodili kravama. Pogledah bandolera upravo kad su mu i pantalones spale do njenih nogu. Trbuh mu je bio nalik prostiraču od guste čupave dlake iz kojeg je njegova nabrekla muškost stršila kao bijeli drţak metle kojom smo pomet ali galeriju. 18 19

Idi! (španj.) (Prev.) Grudi (španj.) (Prev.)

12

Pokušala je ustati i pobjeći, ali on se podupro o jedan svoj dlakavi lakat zabovši ga u udubinu njena ţeluca dok joj je dlan ovio oko vrata prikovavši je tako leđima o sanduk i gotovo zagušivši. Opet je vrisnula i propela se izmaknuvši se ispod njega, ali on opsuje i pojača pritisak oko njena vrata. Otimala se i svijala pa on bijesno izmahne i svom je snagom lupi po obrazu. Glava joj snaţno udari postrance o sanduk. Trenutak je bio miran, malo podignut nad njom kao da se namješta. Onda ona opet vrisne i uzdrhta. Polako je nestao u njoj i njen se vrisak pretopi u dugo bolno stenjanje. Opet se pokrenuo na njoj. Ĉinilo se da je još dvaput prodro u nju, a onda kao da je i njega spopala neka njegova vlastita neobična muka jer je ispustio čudan ţivotinjski krik. Baš u taj čas dignuo je glavu i zavirih mu ravno u lice. Oči su mu bile staklenaste i izmučene, otvorena usta hvatala su dah. Onda moja sestra opet vrisne, i ja spazih kako iz nje lipti krv. Zadrhtah od mrţnje. Poţelih da ga ubijem. Ĉuo sam kako je nešto lupnulo o drveni pod te pogledah dolje. S njegovog je pojasa ispao noţ. Bez razmišljanja ga zgrabih preko sanduka. Polako, kao da mu to pričinja veliki napor, okrenuo se prema meni. — Bastardo! — vrisnuo sam i, drţeći noţ objema rukama, zamahnuo prema njegovu vratu. Dignuo je ruku i noţ mi izleti i padne između nas. Bacio sam se na nj u ţelji da ga izudaram šakama, ali on gotovo lijeno izmahne na mene. Zavrtjevši se, odbio sam se od zida i svalio među sanduke. Više nisam osjećao boli, samo ţelju da ubijem, koju dotada još nisam bio upoznao. Nisam siguran da sam bio svjestan toga što bi se moglo dogoditi. Više mi ništa nije bilo vaţno. Znao sam samo to da ga moram uništiti. Moja je sestra iskrenula glavu i tupo zurila u mene. Odjednom joj se oči razbistriše. — Daxe! — viknula je zgrabivši ga za ruku, onu u kojoj je sada drţao noţ. Bijesno se pokušao istrgnuti i pri tom je i nju napola izvukao ispod sebe. — Daxe! Bjeţi, por Dios! — vrisnula je opet. — Bjeţi! Stajao sam kao ukopan. Zamahnuo je na mene. — Bjeţi, Daxe! Spremao se da opet zamahne, a onda je ona prekriţila noge i privukla koljena. Bolno je vrisnuo. — Daxe! Trči k ocu! To sam shvatio. To je prodrlo u mene. Naglo sam se okrenuo i pojurio podrumskim stepenicama. Iza sebe začuh još jedan vrisak. Prekinuo se negdje u polovici, a onda je njegov glas promuklo kriknuo: — El nino! Izjurio sam na sunčevu svjetlost. Trenutak sam bio zaslijepljen, ništa nisam vidio. Onda potrčah prema polju u kojem je nestao Perro. — Papa! Papa! Neki su ljudi dolazili cestom. Nisam znao tko su, ali sam ipak potrčao prema njima. Već sam bio izvan vrtne ograde kad su prvi bandolerosi istrčali iz kuće. Pojurio sam niza cestu histerično vrišteći, a onda je gore sa ceste dopro do mene povik, glas mog oca. — Daxe! Daxe! Gracias a Dios! — Papa! — vrisnuh. Bacih mu se u naručaj plačući. — Papa! Papa! Tengo miedo 20. Ne daj me! Tamno lice mog oca presijavalo se na podnevnoj ţezi. Ĉvrsto me privio uza se. — Ne boj se — šaptao je. — Nitko ti neće učiniti ništa naţao. — Ranili su majku histerično sam plakao — i sestru. La Perla je mrtva a sestra krvari. Vidio sam kako je lice mog oca problijedjelo pod tamnom koţom. — Je li to vaša vojska, generale? — U glasu mu se osjećao oštri sarkazam. — Ratuje sa 20

Tata! Tata! Bojim se. (španj.) (Prev.)

13

ţenama i djecom? Vitak čovjek koji je stajao do mog oca zagledao se u nj, a onda su se te hladne sive oči okrenule prema meni. Usta je stisnuo u tanku crtu. — Ako su moji ljudi počinili bilo kakvo zlodjelo, platit će to svojom glavom, senor. Pošao je prema kući, a bandolerosi, koji su bili pojurili za mnom, zaustaviše se čim su ga ugledali. — El jefe! Ustuknuli su i stisnuli se uza zid kad smo projurili kraj njih. General je zastao na vratima i okrenuo se prema nama. — Gdje su? — En la bodega — rekoh. Odjednom moj otac potrči. Još uvijek sa mnom u naručju jurne kraj generala u kuću, pa kroz kuhinju i niz podrumske stepenice. Tu se načas zaustavi zureći u krvavi prizor. Onda me polako stavi na zemlju. — Dios mio! — tiho je kriknuo, spusti vši se na koljena i podigavši majčinu glavu u svoje krilo. — Dios mio! Majčino je lice bilo bijelo i veoma mirno. Ĉinilo se da joj glava visi pod neobičnim kutom. Pogledom potraţih sestru. Još je uvijek leţala na sanduku a glava joj je visjela. Pritrčali do nje. — Sad je sve dobro — viknuh. — Papa je ovdje. Ali nije me čula. Nikada me više neće čuti. Noţ joj je još bio zaboden u vrat kamo ga je bandolero bio zarinuo. Gledao sam je i nisam vjerovao. Onda vrisnuh. Tek tada shvatih što se dogodilo. Bile su mrtve. Sve su bile mrtve. Mama. Sestra. La Perla. Sve mrtve. Vrištao sam, vrištao i vrištao. Kasnije, pošto me otac podignuo i iznio s toga krvavog mjesta na sunčevu svjetlost, stajali smo na dvorištu. Bilo je kasno poslijepodne i sad je tu bilo mnogo više ljudi nego prije. Mora da ih je bilo preko stotinu. Stajali su naokolo i nijemo promatrali. Jedanaest ih je bilo odvojeno od ostalih. Bili su konopcem privezani jedan o drugoga. Šutke su stajali na jarkom suncu prislonjeni uza zid i zurili u svoje zemljake. General je sjedio za stolom na galeriji. Pogledao je najprije njih pa ostale bandolerose. Zatim progovori tiho, ali njegov je tanki, hladni glas dopro i do posljednjeg čovjeka. — Gledajte. I upamtite. Jer njihova će kazna zapasti i vas ako zaboravite da ste osloboditelji a ne bandolerosi. Vi se borite za slobodu i svoj narod, a ne za vlastiti uţitak i vlastitu korist. Vi ste vojnici u sluţbi svoje domovine, a ne pljačkaši i silovatelji. — Ustao je obrativši se svom ađutantu koji mu stavi šmajser u ruke. Polako se okrenuo prema mom ocu. Ispruţenom rukom ponudi mu oruţje. — Senor? Moj je otac pogledao šmajser pa generala. Duboko uzdahne i skrene pogledom na ljude koji su stajali uza zid. — Ne, generale — reče tiho. — Ja sam čovjek zakona, ne rata. Bol je moja, ali osveta nije. General kimne i siđe stepenicama s galerije na isprţenu zemlju dvorišta. Drţeći šmajser labavo u ruci, uputi se polako prema onoj jedanaestorici. Zaustavio se kod prvoga u redu, onoga koji je silovao i ubio moju sestru. — Ti, Garcia — reče mirno — ti, kojeg sam imenovao vodnikom. Nisam to očekivao od tebe. Ĉovjek ne odgovori. Bez straha je uzvratio generalov pogled. Znao je da milosti neće biti, i nije je ni očekivao. U generalovoj je ruci blistao noţ dok je prolazio mimo postrojene ljude. Kad se odmaknuo, vidjeli smo što je učinio. Konop koji je ljudima pridrţavao pantalones bio je prerezan i hlače su spale na zemlju otkrivši njihove bijele trbuhe i noge. General se polako povlačio unatrag dok nije odmaknuo deset koraka. Onda poče dizati šmajser. 14

Zurio sam u Garciu. U sjećanju mi iskrsne slika kako se nadvija nad moju sestru. Vrisnuh i sjurih s galerije. — Dajte meni, generale! Dajte da ga ja ubijem! General se iznenađeno okrene. — Daxe! Daxe! Vrati se! — vikao je otac za mnom. Ali nisam čuo. Potrčah do generala. — Dajte meni! — kriknuh. — Daxe! — opet vikne moj otac. General se okrene prema galeriji. — To je pravda — reče. — Ta još je dijete — odgovori moj otac. — Što on zna o pravdi? — Danas je već upoznao smrt — reče general. — Naučio je mrziti, naučio se bojati. Dopustimo mu sada da ubije, inače će mu to zauvijek poput more leţati na duši. Moj otac ušuti. Na tamnom mu se licu ogleda sjeta kad se polako okrenuo. — To mu je u krvi — reče ţalosno. — Okrutnost konkvistadora. Znao sam na što misli. Već i tada sam znao. Na krv koja je tekla ţilama moje majke čije smo pretke mogli pratiti unatrag sve do Španjolaca koji su došli s Kortezom. General poklekne. — Dođi ovamo, dječače. Prišao sam mu. Smajser je poloţio preko podlaktice i vodio mi ruku dok mi se prst nije našao na okidaču. Bubanj s mecima učvrstio mu se u udubini lakta. — Sad — reče — gledaj po cijevi. Kad vidiš da je uperena u njihove cojones,21 povuci okidač. Ja ću se pobrinuti za ostalo. Ţmirkao sam niz plavkastu metalnu cijev. Naciljah u Garciju. Njegove bijele noge i dlakavi trbuh ukazaše mi se odmah ispod kraja kratke metalne cijevi. Povukoh okidač. Prasnulo mi je u ušima, a bijelo se tijelo rasteplo u tisuću sitnih krvavih komadića. Osjetih kako general pomiče šmajser prema drugom u redu. I kamo ga je god uperio bilo je najprije bijelo meso a onda raskomadano i krvavo. Osjetih kako se okidač uţario pod mojim prstom, ali sa mnom je ovladao takav ushit i takvo uzbuđenje da ga ne bih pustio makar mi spalio sve prste. Odjednom se bubanj ispraznio i šmajser ušutje. Sav zbunjen pogledah generala. — Gotovo je, nino. Okrenuh se prema onoj jedanaestorici. Bili su izvaljeni po tlu, lica iskrivljenih u posljednjem bolnom grču, a slijepe im oči uperene u uţareno sunce. Počeh drhtati. — Jesu li mrtvi? — upitah. General kimne. — Mrtvi su. Sad sam se tresao kao da je iznenada zavladala ciča zima. A onda se rasplakah. Okrenuh se i potrčah k ocu. — Papa! Papa! — vikao sam. — Mrtvi su. Hoće li sada Mama i sestra opet oţiviti?

3 Diogenes Alejandro Xenos. Predugačko ime za malog dječaka. Isprva me majka zvala Dio. Ali otac se ljutio. On je to smatrao svetogrđem. I nekako je s vremenom iz svega toga ispalo Dax. Mislim da me La Perla prva tako nazvala. Grčki prizvuk imena Diogenes bio je preteţak za njen indijanski jezik. Otac mi je rođen u lučkom građu Curatuu od grčkog mornara i crnice koja je vodila mali restoran dolje blizu pristanišnih dokova kamo su mornari kad bi se iskrcali zalazili na jelo. Sjećam 21

Muda (španj.) (Prev.)

15

se jedne stare dagerotipije svojih praroditelja koju mi je jednom pokazao otac. Iako je sjedila, bilo je očito da je moja baka bila viša od djeda koji je stajao sa strane i malo iza njene stolice. Bakino je lice izgledalo veoma crno a drţanje joj je odavalo neku unutrašnju čvrstoću i odlučnost. Djed je imao oči sanjara i pjesnika, što je zapravo i bio prije nego što se otisnuo na more. Moj je otac imao majčinu put i očeve blage oči. Oboţavao ih je oboje. Znao mi je s ponosom kazivati kako njegova majka potječe od Bantu princeze koja je dovedena ovamo kao robinja i kako se poslije oslobođenja crnaca njezin otac vezao doţivotnim ugovorom samo zato da bi ona mogla dobiti ono malo obrazovanja koliko joj je bilo dostupno. Jakne Xenos. Moj je otac dobio ime po djedu s majčine strane. Kad je moja baka bila u drugom stanju i postala prekrupna da vodi restoran, preuzeo ga je djed. Ali to nije bio posao za njega. Prije negoli je moj otac navršio mjesec dana, prodan je mali restoran i sve što je moja baka stvorila i priskrbila. Nakon toga je djed, koji je imao lijep rukopis, postao činovnik kod nekog alcalda22 pristanišnog okruga i oni useliše u malu kuću neka dva kilometra udaljenu od luke. U toj su kućici hranili nekoliko pilića i gledali u plavo Karipsko more prateći brodove kako ulaze i izlaze iz luke. Nisu imali mnogo novaca, ali moji su praroditelji bili veoma sretni. Moj je otac bio njihovo jedino dijete i imali su velike planove za nj. Otac ga je naučio čitati i pisati još prije nego što je navršio šestu godinu i alcaldovom ga je pomoću uspio upisati u isusovačku školu koju su polazili djeca činovnika i aristocratas. Da se oduţi za tu čast, moj je otac morao ustajati u pola pet ujutro. Duţnost mu je bila da isprazni noćne posude i počisti sobe prije negoli započne nastava. Taj je posao radio još tri sata pošto je u šest sati navečer obuka završena, a osim toga bili su tu i razni drugi poslovi koje je obavljao za učitelje ili drugo osoblje. Do svoje šesnaeste godine moj je otac znao sve što ga je škola mogla naučiti. Od majčine je obitelji naslijedio stas narastavši gotovo do sto osamdeset centimetara a od oca je pobrao njegov radoznali duh ţeljan znanja. Bio je daleko najbistriji učenik u cijeloj školi. Između isusovačke braće koja su upravljala školom i mog djeda odrţana je velika conferencija na kojoj je zaključeno da se moj otac pošalje na studij prava. Budući da je djedova činovnička plaća bila za to premršava, zaključeno je nadalje da će od isusovaca dobiti novčanu pomoć iz ograničenog školskog fonda za stipendije. No čak ni to ne bi bilo dovoljno da podmiri troškove studija da alcalde, za kojeg je radio moj djed, nije pristao da namiri razliku, a za uzvrat će moj otac kad svrši studij pet godina raditi u njegovu uredu. I tako je on započeo svoju odvjetničku praksu radeći besplatno u alcaldovu uredu u kojem je njegov otac u svojstvu činovnika u vlaţnom i hladnom predsoblju, nasađen na visoku stolicu, svojim čitkim rukopisom prepisivao pravničke spise i materijale s raznih procesa koje je moj otac pripremio za svog poslodavca. A tu je radio i u svojoj dvadeset trećoj godini, trećoj godini svog ugovora, kad se u Curatuu pojavila kuga. Stigla je na brodu čistih bijelih jedara, brodu koji je gotovo obi jesno plovio po krestama valova što su uzmutili bistru plavu boju vode u luci. Bila je skrivena u tajanstvenoj tami brodskog tovarnog prostora i u roku od tri dana bio je tako reći čitav grad od tri tisuće duša mrtav ili na umoru. Moj je otac, kao i uvijek otkako je došao, sjedio za svojim stolom na drugom kraju sobe kad je alcalde ušao. Starac je bio vidljivo uzbuđen, ali ga moj otac ne upita zašto. Tako se nešto nije pitalo njegovu ekscelenciju. Nadvio se nad svoje pravničke knjige praveći se da nije ništa primijetio. Alcalde mu se postavi iza leđa zavirivši preko očevog ramena da vidi što radi. Poslije nekoliko trenutaka progovori. 22

Načelnika (španj.) (P r e v.)

16

— Jaime? — Moj otac digne pogled. — Si, excelencia? — Jesi li ikada bio u Bandavi? — No, excelencia. — Imamo tamo jednog klijenta — reče alcalde — slučaj zemljišnog prava. Moj dobri prijatelj Rafael Campos vodi neki spor s lokalnim vlastima. Moj otac je strpljivo čekao. — Trebalo bi da odem sam — nastavi alcalde, — ali hitni me poslovi zadrţavaju ovdje... — Glas mu se prekine. Moj otac ništa ne odgovori. Dobro je znao što se događa u uredu; nije bilo nikakvih izuzetno hitnih poslova. Ali Bandava je bila šest stotina kilometara daleko, visoko u brdima, a put do tamo veoma naporan. Osim toga govorkalo se nešto o bandolerosima što švrljaju po brdima te iz zasjede napadaju putnike. — To je veoma vaţan slučaj — reče alcalde — a senor Campos je stari prijatelj. Htio bi sklopiti što povoljniji ugovor o prijenosu posjeda. — Zastao je na trenutak i pogledao dolje na mog oca. — Mislim da bi bilo dobro da kreneš još jutros. Već sam naredio da ti spreme jednog konja iz moje staje. — Si, excelencia — reče moj otac i digne se sa stolice. — Samo ću svratiti i kući da uzmem nekoliko sitnica. Za jedan sat bit ću spreman da krenem na put. — Jesi li upoznat s tim slučajem? Moj otac kimne. — Seguramento, excelencia. Napisao sam peticiju na vaš zahtjev. Bilo je to prije dva mjeseca. Alcalde olakšano uzdahne. — Pa da. Zaboravio sam. — Nije zaboravio; dobro je znao da unatrag nekoliko godina moj otac piše sve podneske sudu i sve peticije. — Izrazit ćeš Senoru Caimposu moje najdublje ţaljenje što nisam mogao doći osobno? — Seguramente, excelencia — obećao mu je moj otac. Zatim se uputi u predsoblje gdje je njegov otac sjedeći na visokoj stolici prepisivao neku presudu. — Que pasa? — upitao ga je otac. — Vengo a Bandaya, Papa! Djed se nasmiješi. — Sta bueno. To je velika prilika. Senor Campos je veoma ugledna osoba. Ponosim se tobom. — Gracias, Papa! Sad idem. Adios, Papa! — Vaya con Dios, Jakne — reče mu otac prihvativši se opet svog posla. Moj otac izvadi konja iz alcaldove staje da ode kući po svoje stvari. Tako bar neće morati pješačiti dva kilometra natrag do grada. Njegova je majka u prednjem dvorištu vješala rublje. Podigla je oči prema njemu dok je privezivao konja uz ogradu. On joj na brzinu objasni kamo ide. Bila je isto tako uzbuđena i radosna zbog velike prilike koja mu se pruţa kao i njezin suprug. Gorljivo mu je pomagala da izabere dvije svoje najljepše košulje, koje mu je onda zajedno s najboljim odijelom strpala u staru i izlizanu putnu torbu. Kad su ponovno izašli na dvorište, upravo je u luku, zaobišavši lukobran, uplovio brod blistavih bijelih jedara. Majka se načas zaustavila i pogledala ga preko vode. — Mira!23 — Uprla je prstom u brod. Jaime se nasmiješi. Majka mu je često pričala o brodovima. O tome kako ju je njezin otac kad je bila mala vodio navrh breţuljka da promatra dolazak brodova u luku. I o tome kako je govorio da će jednoga dana doploviti veliki brod blistavih bijelih jedara i odvesti ih kući, kući u slobodu gdje čovjek ne mora sagibati koljeno da bi došao do kruha svagdanjega. 23

Gledaj! (španj.) (Prev.)

17

Otac joj je već davno umro, ali nju taj san još uvijek nije napuštao. No sada ga je gajila za svog sina. On će biti taj koji će ih odvesti u slobodu. Svojom snagom i svojim znanjem. — Djedu bi se svidio ovaj brod — rekao je njezin sin. Nasmijala se dok su išli prema konju koji je grickao meku travu uz ogradu. — Ti si moj brod bijelih jedara — odgovorila je. Moj ju je otac poljubio i popeo se na konja. Krenuo je cestom iza kuće. Na vrhu breţuljka okrenuo je konja i pogledao dolje. Njegova je majka još uvijek stajala u dvorištu gledajući za njim. Podignula je ruku. Više je osjetio nego vidio njen smiješak, njene blistave bijele zube. Mahne joj još jednom i okrene konja natrag na cestu. Pri tom je vidio kako se brod naginje prema doku a mornari kao poludjeli mravići jure po jarbolima. Bijeli košni nastavak pao je prvi, naduvši se u padu, zatim je pao prednji jarbol, a kad se okrenuo da odjaši dalje, brod se usporenom brzinom primaknuo postrance k doku, a u tom su času, zatreperivši se, pala i preostala jedra otkrivši ornamentiku visokih golih jarbola. Kad se dva mjeseca kasnije vratio u Curatu, brod je još uvijek leţao uz dok, ali sad je to bila izgorjela crna olupina koja je nekoć ponosno plovila oceanima da bi na kraju donijela crnu smrt ovom gradu. Svom ocu i svojoj majci nije našao ni traga. Kad je sluga donio prvi glas da neki stranac jaši nizbrdo prema haciendi, Senor Rafael uzme dalekozor i izađe na galeriju. Kroz stakla je opazio tamnoputog muškarca, u prašnom gradskom odijelu, kako jašući na tamnom poniju oprezno kroči neravnom planinskom stazom. Zadovoljno zakima glavom. Posluga je bila u stanju pripravnosti. Ĉovjek nikada ne moţe biti dovoljno oprezan kad svakog časa mogu nizbrdo sjuriti bandolerosi. Još jednom proviri kroz dalekozor. Stranac je jahao veoma oprezno. Senor Campos odloţi dalekozor i izvadi iz dţepa zlatni sat. Bilo je deset i trideset; stranac će trebati još sat i pol prije negoli stigne do haciende. Doći će otprilike u vrijeme ručka. Oštro pljesne rukama. — Postavi još jedno mjesto kod stola — reče sluzi. Nato uđe u kuću da se dokraja obuče. Prošlo je gotovo i dva sata prije nego što je moj otac stigao na haciendu. Don Rafael je sjedio u hladu na galeriji. Na sebi je imao besprijekorno bijelo odijelo aristocrata, a nabori bijele svilene košulje i crna lepršava kravata još su jače isticali njeţan i profinjen oblik njegova lica. Brk mu je bio tanak i paţljivo obrezan po najnovijoj španjolskoj modi, dok mu se u kosi i obrvama tek naslućivalo nešto sjedina. Ĉim je moj otac sjahao, don Rafael ustane. Sa zadovoljstvom je zapazio da je očevo odijelo čisto i očetkamo a čizme sjajno ulaštene. Moj otac, kome nije promakla ta letimična procjena, bijaše sretan što se bio zaustavio kod nekog potočića da se dotjera. Senor Campos čekaše na vrhu stepenica po kojima se uspinjao moj otac. — Bienvenido, senor — pozdravi ga po brdskom običaju. — Mil gracias, senor — uzvrati mu moj otac. — Imam li čast razgovarati s njegovom ekselencijom Don Rafaelom Camposom? Stariji čovjek kimne. Moj se otac nakloni. — Jaime Xenos, de la oficina del alcalde, a su servido. Don Rafael se nasmiješi. — Uđite — reče ispruţivši ruku. — Ĉast mi vas je pozdraviti u svojoj kući. — Ĉast je na mojoj strani, gospodine. Don Rafael pljesne rukama. Dotrči sluga. — Donesi hladno piće za našeg gosta — reče. — I pobrka se za njegovog konja. Nato povede mog oca natrag u hlad na galeriju ponudivši mu da sjedne. Kad je sjeo za stolić, očev se pogled načas zaustavi na puški i dva pištolja što su leţali na podu do stolice njegovog domaćina. Don Rafaelu nije promakao očev pogled. — Ĉovjek nije nikada dovoljno oprezan u brdima. — Razumijem — odvrati moj otac. Uđe sluga s pićem, i dvojica muškaraca nazdraviše jedan drugom. 18

Onda moj otac htjede opravdati alcaldov nedolazak, ali Sefior Campos nije htio slušati nikakve isprike. Bio je više nego zadovoljan mojim ocem, nimalo ne sumnjajući da će spor biti okončan u njegovu korist. Poslije toga uđoše u kuću na ručak, a kasnije Don Rafael zamoli mog oca da ode u svoju sobu i odmori se, jer će sutra biti dovoljno vremena za poslovne razgovore. Danas se njegov gost mora odmarati i raspremiti svoje stvari. I tako se dogodilo da se otac tek za večerom sluţbeno upoznao s mojom majkom. Ali Maria Elisabeth Campos bila je već s prozora iznad galerije opazila jahača čim je došao do haciende prateći ga pogledom do portica. Razgovor dvojice muškaraca jasno je dopirao do nje kroz tiho i mirno poslijepodne. — Vrlo visok i lijep, ne? — bio je upitao neki glas iza nje. Maria Elisabeth se okrenula. Za leđima joj je stajala Dona Margaretha, tetka njezine majke, koja je poslije smrti svoje sestre upravljala kućom kao duena.24 Maria Elisabeth je pocrvenjela. — A.li koţa mu je veoma tamna. — Tiene sangre negra25 — odgovorila je tetka. — No ne smeta. Kaţu da su baš takvi najbolji muţevi i ljubavnici. — Sagnula se i pored nećakinje provirila kroz otvoreni prozor. — Mucho hombre26? Gore do njih dopro je glas Don Rafaela koji je upravo predlagao svom gostu da se odmori do večere. Dona Margaretha je brzo povukla glavu pogledavši svoju nećakinju. — Sad moraš i ti u krevet i odmarati se čitavo poslijepodne — rekla je. — Ne bi bilo zgodno da se pred gostom pojaviš crvena i iscrpljena od danje ţege. Maria Elisabeth je prosvjedovala ali ipak poslušala. Visoki tamnoputi stranac ostavio je na nju jak utisak i ţeljela je da se pred njim pojavi što ljepša. Zastori su napokon bili navučeni i ona ostala sama i ispruţena u prohladnoj tami. Nije spavala. Ĉula je kako je rekao da je advokat. Znači ima dobar odgoj i lijepo ponašanje. Za razliku od sinova farmera i plantaţera koji ţive oko haciende. Svi su tako sirovi i priprosti, više ih zanimaju puške i konji nego uglađeni društveni razgovori. Ipak će se uskoro morati odlučiti. Već je prošla sedamnaestu i otac ju je poţurivao. Još godinu dana pa će je svrstati među usidjelice i bit će osuđena na ţivot kakav sada provodi Dona Margaretha. A moţda joj čak ni takav neće biti dostupan, jer ona je jedinica bez sestara i bez braće o čijoj bi se djeci mogla starati. Bilo bi lijepo udati se za odvjetnika, mislila je maglovito, zapadajući u san, ţivjeti u gradu gdje čovjek moţe sresti mnogo zanimljivih i raznovrsnih ljudi. A i moj je otac bio veoma zagolican vitkom i vatrenom mladom djevojkom koja je sišla na večeru odjevena u lepršavu bijelu haljinu što je još više isticala njene krupne tamne oči i crvene usne. Više je osjetio nego vidio čvrsto tijelo i puna prsa pod haljetkom. Maria Elisabeth je uglavnom šutjela za večerom. S pola uha slušala je dobro poznati glas svog oca i oduševljavala se mekim juţnjačkim akcentima u glasu njihova gosta. Jezik mora mnogo je blaţi od jezika planina. Poslije večere muškarci su se povukli u knjiţnicu da popuše svoje cigare i popiju konjak, a onda su prešli u sobu za muziciranje gdje im je Maria Elisabeth odsvirala na klaviru nekoliko jednostavnih napjeva. Nakon nekih pola sata osjetila je da je gost postao nemiran i naglo prešla na Chopina. Moj otac odjednom stane paţljivo slušati. Potresla ga je osjećajnost te glazbe i on se zagledao u sitnu djevojku koja se gotovo izgubila iza velikog klavira. Kad je prestala, on joj zapljeska. I Don Rafael je zapljeskao. Ali njegov je pljesak bio iz pristojnosti i bez zanosa. Smatrao je 24

Gospodarica, gazdarica, guvernanta (španj.) (P r e v.) Ima crnačke krvi u sebi. (španj.) (P r e v.) 26 Pravi muškarac, (španj.) (Prev.) 25

19

Chopina presmionim i moţda čak nemoralnim. Milija mu je bila stroga glazba. Za divlje narodne ritmove nije nimalo mario. Maria Elisabeth je ustala od klavira, zarumenjena i lijepa. — Toplo je ovdje — rekla je rastvorivši svoju malu čipkastu lepezu. — Mislim da ću poći malo u vrt. Moj se otac smjesta dignuo naklonivši se Don Rafaelu. — Con su permiso, excelencia?27 Don Rafael uljudno kimne glavom. Moj otac ponudi djevojci ruku. Ona je draţesno prihvati i zajedno izađoše u vrt. Dona Margaretha pođe za njima na diskretnoj udaljenosti od tri koraka. — Lijepo svirate — reče moj otac. — Nimalo lijepo. — Nasmijala se. — Nemam mnogo vremena za vjeţbanje. A niti nekoga od koga bih mogla nešto naučiti. — Meni se prije čini da nema baš mnogo toga što biste vi morali naučiti. — U glazbi uvijek ima mnogo toga što bi čovjek morao naučiti — reče ona pogledavši ga. — Ĉula sam gdje kaţu da je glazba kao i pravo. Mora se neprestano proučavati i vjeţbati. — Istina — prizna moj otac. — Pravo je veoma strog nadzornik. Uvijek podvrgnuto promjenama. Nova tumačenja, nove revizije pa čak i novi zakoni gotovo svakog dana. Maria Elisabeth tiho uzdahne od divljenja. — Ne shvaćam kako sve to moţete drţati u glavi. Pogledao ju je i u očima joj opazio istinsku zaljubljenost. Upravo na tom mjestu i u tom času, premda sam nesvjestan toga, bio je izgubljen. Nešto manje od godinu dana kasnije bili su vjenčani. Kad se moj otac vratio iz Curatua s viješću o smrti svojih roditelja, moj djed Don Rafael prvi mu je predloţio da ostane u Bandavi i posveti se advokaturi. Bila su tu doduše već dva odvjetnika, ali jedan je od njih bio star i spremao se u mirovinu. Godinu dana poslije toga, gotovo u dan, rodila se moja sestra. Između sestre i mene bilo je još dvoje djece, ali oboje mrtvorođene. U to se vrijeme moj otac počeo zanimati za grčki jezik. Njegov je otac imao priličnu biblioteku za ono doba, i sve knjige iz male kućice u Curatuu bile su prenesene u Bandavu. Od Done Margarethe čuo sam prvi put priču o svom rođenju i krštenju. Kad su primalja i liječnik sišli i donijeli mom ocu veselu vijest, spustio se na koljeno i zahvalio Bogu. U prvom redu zato što sam bio sin (sva ostala djeca bile su djevojčice), a u drugom zato što sam bio jak i zdrav i što ću preţivjeti. Gotovo istog časa počele su trzavice oko mog imena. Moj djed, Don Rafael, nije htio čuti ni za što drugo nego da dobijem ime po njegovu ocu. Moj me pak otac, razumije se, htio nazvati po svom ocu. A nijedan nije htio popustiti ni za dlaku. Konačno je moja majka spriječila svađu koja je prijetila. — Neka radije bude nazvan po budućnosti nego po prošlosti — rekla je. — Neka mu ime izrazi naše nade u budućnost i neka u sebi ponese poruku svima onima koji ga budu čuli. To je odgovaralo romantičnoj prirodi mog oca kao i dinastičkim sklonostima mog djeda. I tako moj otac odabra ova imena: Diogenes Alejandro Xenos. Diogenes po legendarnom tragaču za istinom; Alejandro po osvajaču svijeta. Objašnjenje je jednostavno, izjavio je moj otac drţeći me na krštenju dok me je svećenik polijevao vodom. — Istinom će osvojiti svijet.

27

S vašim dopuštenjem, ekscelencijo? (španj.) (Prev.)

20

4. Probudili su me prvi traci svjetla što su zavirili u moju sobu. Još sam trenutak mirno leţao, onda se okrenuo u krevetu, ustao i prišao prozoru. Sunce je stajalo na rubu horizonta pomaljajući se iza planina. Sa zapada je pirio blagi povjetarac i stresao sam se kad mi se posljednja zaostala noćna studen zavukla u spavaćicu. Odjednom osjetih potrebu da se pomokrim. Vratio sam se krevetu i ispod njega izvukao malu noćnu posudu. Dok sam tako stajao i mokrio, upitah se ne bi li mi Papa mogao sada dati veću posudu kad u kući nije preostao nitko drugi osim nas dvojice muškaraca. Pomokrivši se, postalo mi je toplije te stavih posudu natrag pod krevet i vratih se k prozoru. Preko ceste koja je prolazila ispred kuće vidio sam kako se blijedi dim diţe s malih vatara oko kojih su, uvijeni u svoje zamazane gunjeve, spavali bandolerosi. Ništa se nije micalo kod njih niti se išta čulo. Skinuo sam noćnu košulju i uvukao se u svoje pantalones i cipele. Stavih na sebe toplu indijansku vunenu košulju koju mi je La Perla bila isplela za rođendan te siđoh stepenicama. Osjećao sam glad. Bilo je vrijeme doručka. Sarah, koja je bila La Perlina pomoćnica, palila je vatru u peći. Dignula je pogled kad sam ušao, a indijansko joj je lice bilo tupo i bešćutno. — Gladan sam — rekoh. — Hoćeš li nam sada ti kuhati? Nijemo je kimnula. Sarah nije nikada previše govorila. Prišao sam k stolu i sjeo. — Hoću tortilla con jamon. 28 Opet je kimnula posegnuvši za teškom crnom tavom. Brzo ubaci u nju dva prsta masti i stavi je nad jedan od otvora u štednjaku. Na to baci isjeckanu šunku i prelije s tri jajeta. Zadovoljno sam je promatrao. Bila je bolja od La Perle. La Perla mi to ne bi dala. Odlučih da ovu novu stavim na još jednu kušnju. — Cafe con leche29 — rekoh. La Perla i majka nisu mi dopuštale ništa drugo do čokolade. Sarah stavi preda me cafe bez ijedne riječi. Pošto sam u šalicu ubacio tri vrhom pune ţličice smeđeg šećera, stadoh piti kavu glasno mljackajući usnama. Šećer je malo ublaţio njen odvratni okus. Nikada nisam volio kavu, ali pijući je osjećao sam se odraslim. Stavila je preda me tortillu. Omlet je bio tamnosmeđ i čvrst i pušio se od vrućine. Takav je pravila i La Perla. Pričekao sam nekoliko minuta da se ohladi, a onda ga počeh jesti prstima, ispod oka pogledavajući Sarah. Nijednom me riječi nije prekorila što ne jedem noţem i vilicom koji su leţali pored mog tanjura. Samo je stajala i promatrala me, a u očima joj je bio neki čudan izraz. Kad sam pojeo, ustah i krenuh k pumpi te pustih malo vode na ruke da operem usne, a onda ih osuših ručnikom koji je tamo visio. — Bilo je vrlo dobro — pohvalio sam je. Nešto me u njenim očima podsjeti na pogled kojim je gledala kad su joj se u podrumu primicali bandolerosi. Ista nedokučiva predanost. — Jesu li te povrijedili, Sarah? — upitao sam. Nijemo je odmahnula glavom. — Drago mi je da te nisu povrijedili. —Tada spazih kako joj se preko tamnih očiju spušta tanka koprena od suza. Prihvatih je za ruku. — Ne plači, Sarah — rekoh. — Neću dopustiti da ti to ikada više urade. Ubit ću ih ako samo pokušaju. Iznenada njene se ruke ovise oko mene i ona me čvrsto privi uza se. Na licu oćutjeh toplinu njenih grudi i snaţno lupanje njena srca. Jecala je grčevito, ali gotovo nečujno. Još sam uvijek bio u njenom naručju. Nisam mogao smisliti ništa drugo da joj kaţem nego »Ne plači, Sarah. Molim te, nemoj plakati«. Ubrzo me pustila. Spuznuh na pod, ali ona se već okrenula i vratila štednjaku da u vatru nabaca još triješća. Više se nije imalo što reći. Okrenuo sam se i izašao. 28 29

Omlet sa šunkom (španj.) (P r e v.) Kavu, s mlijekom (španj.) (Prev.)

21

Kuća je bila tiha i mirna dok sam prolazio blagovaonicom i dnevnom sobom. Izađoh kroz veţu na galeriju. Preko ceste je ţivnulo. Bandolerosi su se budili i počinjali nov dan. Sunce se naginjalo nad staje i svojim zrakama obasjavalo dvorište i kuću. S drugog kraja galerije začuh slab šum. Okrenuh se prema njemu. Taj je dio još uvijek bio u sjeni, ali ipak sam vidio uţareni vrh cigare i obris nekog čovjeka što sjedi za očevim stolom. Instinktivno osjetih da to nije moj otac. On ne bi nikada zapalio cigaru tako rano ujutro. Kad sam sa sunca zašao u hlad, lice posta mnogo jasnije. Blijedosive oči uporno su me promatrale. — Buenos dias, Senor General — rekao sam uljudno. Odgovorio je jednako uljudno. — Buenos dias, soldadito. — Povukavši još jedan dim, paţljivo je odloţio cigaru na rub stola. — Kako si jutros? — Vrlo dobro — odgovorio sam. — Rano sam ustao. — Znam. Ĉuo sam te dok si stajao kraj prozora. — Već ste bili budni? — začuđeno sam upitao. — Ja nisam nikoga čuo. Njegovi sitni pravilni bijeli zubi otkriše se u slabom smiješku. — Generali, kao i mali dječaci, moraju ustajati u samu zoru da vide što im nosi nov dan. Nisam odgovorio. Pogledao sam preko ceste na vojnički logor. — Oni su još spavali — rekoh. U glasu mu se nasluti izvjestan prezir. — Campesinos.30 Ne misle ni na što drugo nego što će pojesti preko dana. A spavaju dobro jer znaju da će se netko drugi pobrinuti za njihovu hranu. — Opet je posegnuo za svojom cigarro. — Jesi li jeo? — Si. Sarah mi je dala desayuno31. Plakala je. — Cigarro se zaţarila. — Ţene uvijek plaču — rekao je ravnodušno. — Već će to ona preboljeti. — Ja ne plačem. Ĉaskom me promatrao prije negoli je odgovorio. — Ne, ti si muškarac. Muškarci nemaju vremena da prolijevaju suze nad onim što je već prošlo. — Papa je plakao — rekoh. — Jučer na groblju. — U grlu sam osjetio neku grudu prisjetivši se toga. Zalazećeg sunca kako baca duge sjene po malom groblju iza kuće, škripe zarđalih ţeljeznih vrata, mekog i gnjecavog zvuka vlaţne zemlje što pada po lijesovima i ganutljivog tona svećenikovog latinskog kako šuplje odzvanja u jutarnjem zraku. Progutah tu grudu. — I ja sam plakao. — To je dopušteno — odgovorio je general ozbiljno. — Pa i ja sam plakao. — Još jednom odloţi cigaru i posegne za mojom rukom da me privuče k sebi. — Ali to je bilo jučer. Danas smo opet muškarci i nema vremena za suze. Šutke sam kimno. —Ti si hrabar dječak. Podsjećaš me na moje sinove. — Šutio sam. — Jedan je nekoliko godina stariji od tebe, drugi godinu dana mlađi. A imam i jednu djevojčicu. Njoj su četiri godine. — Nasmiješio se i posjeo me sebi na koljena. — Oni ţive u brdima. Preko moje glave zagledao se u daleke breţuljke. — Tamo su na sigurnom. — Pogled mu se opet vratio na mene. — Moţda bi ih ţelio posjetiti? U brdima je veoma zanimljivo. — Dobio bih ponija? — brzo sam upitao. Zamišljeno me pogledao. 30 31

Seljaci (španj.) (Prev.) Doručak (šptnj.) (Prev.)

22

— Ne odmah. Kad malo odrasteš, moţda. Ali dobio bi čvrstonogog magarca. — I bio bi moj, samo moj? — Naravno — odgovori general. — Nitko ga ne bi smio jahati osim tebe. — To bi bilo vrlo lijepo — rekao sam ozbiljno. — Mislim da bi mi se svidjelo. Ali... — Spuznuo sam mu s koljena i pogledao ga. — Ali što bi Papa? On sada nema nikoga osim mene. — Mislim da bi tvoj otac pristao — odgovorio je mirno. — Sad će biti veoma zaposlen, neće imati vremena da bude ovdje. Bit će sa mnom. Sada se sunce već privuklo iza ugla galerije i počela se osjećati danja ţega. Ispod naših nogu začu se tiho struganje a onda je nešto naglo šušnulo kao da se netko skriva ispod drvenog poda. Gotovo prije nego što sam se dospio i pomaknuti, general je bio na nogama s pištoljem u ruci. — Quien es? — Glas mu je bio hrapav. Opet se začulo struganje, pa poznato štektanje i cvilenje. Skočio sam s galerije i turio glavu u otvor na podu. Hladan nos i prijateljski jezik zaslinili su me po čitavom licu. Zavukao sam ruku i ispod galerije izvukao malog zamazanog psića te ustao zajedno s njim, čvrsto ga stišćući u naručju. — Perro! — viknuo sam veselo. — Perro! Vratio se!

5. Manuelo je dignuo ruku da nas zadrţi, a onda brzo stavio prst na usta. Jahao sam na malom poniju ne usuđujući se gotovo ni disati. Pogledao sam Roberta; i on je bio sav napet. Robert bijaše stariji sin generala Diabla Rojoa. Imao je blizu jedanaest godina, dvije godine više od mene. Ja sam se pribliţavao devetoj, ali sam ga nadvisio gotovo za deset centimetara. Bio je veoma ljubomoran na mene još od prošle godine kad je postalo očito da rastem brţe od njega. Ostali su mirno sjedili na svojim konjima. Naćulio sam uši, ali od šuštanja lišća u okolnoj šumi nije se ništa čulo. — Nisu daleko — šapnuo je Manuelo. — Moramo se sasvim pritajiti. — Bilo bi dobro da znamo koliko ih je — uzvrati mu Gato Gordo32 šaptom. Manuelo kimne. Macan je uvijek logički rasuđivao. Moţda zato što je bio tako krupan; teško se kretao pa je mnogo mislio. — Izvidjet ću — reče Manuelo spuznuvši s konja. — Ne — odvrati Macan brzo. — Lišće i otpalo granje je suho pa bi te odalo. Znali bi da smo ovdje. — Kako da saznamo inače? Gato Gordo upre prstom iznad svoje glave. — S drveća — reče — kao majmuni. Neće im pasti ni na kraj pameti da pogledaju gore. — Preteški smo — odgovori Manuelo. — Grana bi se lako slomila pod nama i — puf — mrtvi smo. Macan pogleda Roberta i mene. — Ali oni nisu preteški. — Ne! — Manuelov šapat gotovo eksplodira u tišini. — General bi nas ubio da se što dogodi njegovom sinu! — Neka ide Dax — odgovori Macan tiho. Manuelo me pogleda. Na licu sam mu vidio ispisanu sumnju. — Ne znam — rekao je neodlučno. Prije negoli je dospio još nešto nadovezati, zamahnuo sam rukama iznad glave i mašio se grane. Izvukao sam se iz sedla i već bio na drvetu. — Ja idem — rekao sam gledajući dolje na njih. Robertovo je lice bilo natmureno a pogled mrk. Znao sam da je to zbog toga što ja idem a on 32

Debeli Mačak (Macan) (španj.) (Prev.)

23

ostaje. Ali njegov je otac izdao stroge zapovijedi, a vođu se mora slušati. Roberto se nije ni pomaknuo. — Pazi da te ne čuju — upozoravao me Manuelo. — Samo izvidi koliko ih ima i kakvo im je oruţje, i smjesta se vrati. Kimnuo sam i uzverao se još više na drvo. Otprilike pet metara nad zemljom, kad je granje iznad mene postalo pretanko da podnese moju teţinu, krenuh s drveta na drvo. Bio sam veoma brz, budući da sam poput svih dječaka proveo mnogo vremena na drveću, no ipak mi je trebalo gotovo čitav sat da prevalim manje od pola kilometra do njihovog logora. A da mi dim s njihovih vatara nije dopro do nosnica, našao bih se tamo i ne znajući. Ovako sam se zaustavio gotovo tik iznad njihovih glava. Nijemo sam se pripio uz jednu granu, srce mi je lupalo, bio sam siguran da ga čuju usprkos ţivom razgovoru koji su vodili među sobom. Nato stadoh polako uzmicati dok se nisam sasvim izgubio u lišću. Govorili su tako glasno da sam zaključio kako su uvjereni da kilometrima oko njih nema nikoga. Paţljivo sam brojio glave. Bilo je četrnaest muškaraca u izblijedjelim i prašnim crvenoplavim uniformama. Već su zapalili večernju vatru i povremeno je jedan od njih odlazio da nabaca drva na nju. Pitao sam se kako to da se još nijedan od njih nije prihvatio spremanja večere, ali odgovor je došao tako reći smjesta. Na maloj čistini pojavila se ţena. Jedan od muškaraca koji je leţao najbliţe vatri ustane i nešto joj reče. Po oznakama na njegovu rukavu razabrah da je narednik. Glas mu oštro odjekne u nadolazećem sumraku. — Dćnde estd la comida?33 — Dolazi — odvrati ţena tiho. Ĉasak kasnije pojaviše se još dvije ţene noseći između sebe veliki ţeljezni lonac. Do mene dopre miris gulaša i osjetih kako mi se u ustima skuplja slina. Ţene spustiše lonac kraj muškaraca i počeše dijeliti gulaš na limene tanjure. Pošto je svaki pojedini bio posluţen, ţene uzeše ono što je preostalo i povukoše se nekoliko koraka od njih da to pojedu. Iskoristio sam njihovu zaokupljenost jelom da se brzo povučem odavde. Kruţio sam drvećem oko čistine dok nisam otkrio gdje su ţene skuhale večeru. Dvadesetak koraka odavde primijetio sam ostatke jedne manje vatre. U blizini bilo je na tlu i nekoliko gunjeva odajući gdje ţene spavaju. Brzo krenuh istim putem natrag. Sunce je naglo nestajalo, a kad sam stigao, bio je već mrak. Usprkos činjenici da su osluškivali moj dolazak, uspio sam se bešumno spustiti ravno među njih. Bio sam veoma ponosan na samoga sebe kad sam im na licima pročitao zapanjenost. — Ĉetrnaestorica pod zapovjedništvom jednog narednika — rekao sam. — Već su postavili logor za noć! — Kakvo oruţje imaju? — upitao je Macan. — Vidio sam puške i dvije strojnice. — Samo dvije? — Toliko sam ih vidio. — Zanimalo bi me što rade tu napolju — reče Macan. — Mora da je to izvidnica — odgovori Manuelo. — Neprestano šalju izvidnice ne bi li nas otkrili. — Nasmijao se. — To im dosad još nije uspjelo. — Ĉetrnaest vojnika i dvije strojnice — zamišljeno ponovi Macan. — Nas je samo petero ne računajući dvojicu dječaka. Mislim da bi bilo bolje da im umaknemo. — Sad je pravi čas za to — usudih se upasti u razgovor. — Ţene su im upravo dale večeru. Sad su previše zaokupljeni da nas čuju. — Imaju ţene sa sobom? — U Manuelovu se glasu razabra iznenađenje. — Da. 33

Gdje je jelo? (španj.) (Prev.)

24

— Koliko? — Tri. — Dezerteri — reče Macan. — Pobjegli su u brda zajedno sa ţenama. — Znači da je moţda istina — reče jedan od ostalih. — General je natjerao vojsku u bijeg. La guerra34 će uskoro svršiti. — Armija još uvijek kontrolira luke — odvrati Macan. — Ne moţemo pobijediti sve dok general ne osvoji Curatu. Kad ih otcijepimo od mora, više im neće moći pomoći njihovi yanqui imperijalisti. Tek tada bit će kraj. — Ĉuo sam da već marširamo na Curatu — reče Manuelo, — Što da radimo sa soldadosima? — upita Macan vrativši se u sadašnjost. — Ne znam — odvrati Manuelo neodlučno. — Imaju dvije strojnice. — Ali i tri ţene — reče Macan značajno. — Dezerteri nemaju pravog borbenog duha — doda Diego Gonzales. — Već jako dugo ... Macan ga prekine, upozorivši ga pogledom na Roberta i mene. — Dobro bi nam došle strojnice. General bi nas nagradio. — Pogleda me. — Jesu li postavili straţu? — Nisu — odgovorio sam — polijegali su oko vatre i jedu. Nema straţe. Mogao sam im se pomokriti ravno u lonac s jelom a da ne bi ni primijetili. Manuelo se odlučio. — Napast ćemo ih iznenada. Neposredno pred zoru kad budu u najdubljem snu. Ĉvršće sam omotao gunj oko sebe da se zaštitim od noćne studeni. Ĉuo sam kako se odmah do mene miče Roberto. — Jesi li budan? — prošaptao sam. — Si. — Ne mogu spavati — rekoh. — Ni ja. — Bojiš se? — Ne — odgovorio je brzo s prezirom u glasu. — Naravno da se ne bojim. — Ni ja se ne bojim. — Jedva čekam jutro. Ubit ću jednoga od tih soldadosa. Sve ćemo ih pobiti. — I ţene? — upitah. — Njih ne, razumije se. — Pa što ćemo s njima? — Ne znam. — Trenutak je premišljao. — Silovati ih, pretpostavljam. — Mislim da se to meni ne bi svidjelo — rekao sam. — To se dogodilo mojoj sestri. Njih to boli. — Tako govoriš jer si mali dječak — odgovorio je s prezirom. — Ne bi ih mogao silovati da i hoćeš. — Podrugljivo se nasmijao i okrenuo u svom gunju navukavši ga preko glave. — Sad spavaj. Pusti me da se malo odmorim. Mirno sam leţao gledajući u zvijezde. Katkada se čini da tako nisko vise na nebu da bih trebao samo ispruţiti ruku i dohvatiti ih. Pitao sam se koja je od njih moja majka a koja sestra. Otac mi je rekao da su otišle na nebo i da su sada Boţje zvijezde. Vide li me noćas? Napokon sklopih oči i usnuh. Na Manuelov sam se dodir smjesta razbudio. U trenu sam bio na nogama. — Spreman sam — rekoh. — Pokazat ću vam gdje su. — Ne. — Manuelo zavrtje glavom. — Ostat ćeš ovdje s konjima. Netko mora paziti na konje, inače će odlutati. — Ali... 34

Rat (španj.) (Prev.)

25

Manuelo me prekine. Glas mu je bio odlučan. — Ti i Roberto ostajete s konjima. To je zapovijed. Pogledao sam Roberta. Nije mi uzvratio pogled. Ipak nije baš tako velik ma što pričao. Da je, ne bi ga ostavili sa mnom. — Kasno je već — procijedi Macan. — Ostat ćete ovdje dok se ne vratimo — naredi Manuelo. — Ako nas nema do podneva, uzmite konje i krenite kući. Comprende? Nijemo smo kimnuli promatrajući kako ljudi nestaju u šumi. Još smo neko vrijeme slušali kako im pod nogama praska lišće i granje, a onda je sve utihnulo. Roberto se okrene prema meni. — Hajde da pogledamo konje. Pošao sam za njim na mjesto gdje su ţivotinje bile privezane. Tako su mirno ţvakale kao da su na domaćem pašnjaku. — Ne vidim zašto bismo morali propustiti tu sjajnu zabavu — rekoh. — Konji neće otići daleko. Sputani su. — Manuelo je rekao da moramo ostati — odvrati Roberto. Odjednom sam se osjetio odvaţnim i drskim. — Ti moraš. Ali ja ne moram. — Manuelo će se ljutiti. — Neće ni znati — odgovorih. — Ja mogu preko drveća stići tamo prije negoli oni pješke. Stadoh se verati po najbliţem drvetu. Na najdonjoj grani malo zastah. — Ispričat ću ti sve što se dogodilo! Roberto je časak gledao gore prema meni, a onda potrči k drvetu. — Pričekaj malo — viknuo je. — Idem s tobom!

6. Sad smo mnogo brţe stigli do njih nego ja jučer, jer sam točno znao kamo idemo. Ostali smo skriveni u drveću dok nisam osjetio da me Roberto povukao za rukav. Ispruţio je ruku, i ja spazih Manuela i Macana na samom rubu čistine. Onda se oni opet povukoše u guštik. S promatračnice na drvetu vidio sam kako su se naši borci rasporedili oko usnulih vojnika. Pogledah dolje na logor. Vojnici se nisu micali. Skupili su se u svojim gunj evima oko umiruće vatre. Počeh brojiti. U mutnom svjetlu uspio sam ih nabrojiti samo dvanaest. Napregnuh oči nastojeći da otkrijem preostalu dvojicu, ali bez uspjeha. Tada shvatih. Sigurno su sa ţenama. Zanimalo me je li to primijetio i Manuelo. Na rubu guštika zamijetih neki pokret. Macan je davao znakove nekom na suprotnom kraju čistine. Okrenuh glavu. Manuelo izađe iz šikare. Opazih mutni bljesak njegove široke mačete. Uto se kraj njega pojavi i Diego. Sad su se pored Macana mogla zamijetiti još dvojica. Manuelo da znak svojom mačetom te oni nečujno pretrče preko čistine. Vidio sam kako su mačete bljesnule gore pa dolje, i pet je vojnika bilo mrtvo prije nego što su drugi počeli otvarati oči. Napad je bio divljački djelotvoran. Daljnja dvojica ubijena su u pokušaju da se otkoturaju dalje. Jedan je poginuo sjedajući, dok je drugom zamalo uspjelo da klekne prije nego što mu je Macan širokim zamahom gotovo rastavio glavu od tijela. Do tog časa još nije bilo nikakve buke, ništa se nije čulo do pokreta ljudi koji se bacakaju u tjeskobnoj izbezumljenosti smrti. A onda se jedan od vojnika odjednom trgne pa četveronoške pobrza prema grmlju u očajničkom pokušaju da umakne. Glasan prasak pištolja odjekne šumom i ptice prekinuše svoju kreštavu pjesmu. Vojnik se svali prema naprijed i zari je licem u zemlju. 26

Preostala dvojica vojnika baciše se na tle, s rukama iznad glave, vapeći za milost. Glasovi su im odzvanjali sitno i piskavo u jutarnjem svjetlu koje se upravo počelo probijati kroz drveće na čistinu. Ali milosti nije bilo. Neko je vrijeme vladala tišina dok su se naša četiri čovjeka borila da opet dođu do daha, a onda se Manuelo uspravi. — Mrtvi? — Si — odvrati Macan. — Svi? — upita Manuelo. Šutke počeše pregledavati tijela. Diego digne pogled s jednoga kojeg je nogom prevrnuo na stranu. — Mislim da ovaj još ţivi. — Pa što čekaš? — upita Manuelo. Diegova mačeta bljesne na jutarnjem suncu i jedna se glava otkotrlja gotovo dva koraka od svog tijela. Diego nije čak ni zastao da provjeri učinak svog udarca. Lupi nogom o drugo tijelo i vrati se Manuelu i Macanu zauzevši poloţaj neposredno iza njih. — Nabrojio sam ih svega dvanaest — reče Macan. — I ja — potvrdi Manuelo. — A mali je rekao da ih je četrnaest. — I tri ţene — doda Diego. — Moţda se prevario — reče Macan. — Još je dijete. — Ne bih rekao — odvrati Manuelo. — Mora da su ona dvojica otišla sa ţenama. — Nisu mogli otići daleko. Da ih potraţimo? — Ne — reče Manuelo. — Sad su nas već čuli. Nikad ih ne bismo našli u šumi. Pokupite puške i municiju. — Nato izvadi svoj cigarillo i pripali ga naslonivši se leđima o drvo. Ostali su stali skupljati puške kad začuh neki šum gotovo tik pod drvetom u kojem smo se bili sakrili. Pogledah dolje. Bio je neprijateljski narednik. Strojnica mu učvršćena u dubini lakta spremna da prospe vatru po čistini. U tom je trenutku bila uperena ravno u Macana. Bez razmišljanja viknuh: — Gato Gordo, pazi! Macan je savršeno reagirao. Bacio se postrance u šikaru kao ţivotinja po kojoj je dobio ime. Ali Diego nije bio tako brz. Zurio je u drvo u kojem sam bio sakriven s glupim izrazom iznenađenja na licu. A onda kao da ga je silovit mlaz metaka podignuo u vis i prekobacivši ga lupio o tle. Narednik uperi strojnicu na nas. — Natrag! Roberto! Natrag! — zaurlao sam skočivši na drugu granu. Začuh štektaj strojnice, ali je gotovo istog trena i utihnuo. Pogledah dolje. Narednik je svom silom potezao okidač. Oruţje se zaglavilo. Nisam čekao da vidim što će biti dalje. Roberto, koji je pobrzao iza mene, odjednom vrisne. Obazreh se preko ramena. Premda niţi od mene, bio je mnogo teţi i jedna se grana slomila pod njim. Strovalio se kroz granje gotovo pred narednikove noge. Narednik odbaci oruţje i baci se na Roberta. Otkotrljao se zajedno s njim i ustao drţeći dječaka pred sobom, a noţ mu pod Robertovim grlom. Preko njegove glave zurio je u naše ljude, a oni opet u njega. Manuelova je puška bila uperena u narednika dok je Macan stajao s mačetom labavo ovješenom o boku. Ostala dvojica polako se primaknuše iza njih. Naredniku nije nitko morao reći da drţi adut u ruci. Bio je dovoljan jedan jedini pogled. — Ne mičite se ili je dečko mrtav. Manuelo i Macan izmijeniše zbunjene poglede. Nije bilo potrebno da čujem njihove riječi da bih znao što misle. Generalu se to ne bi nimalo svidjelo; ako se nešto dogodi Robertu, bilo bi bolje da se uopće ne vraćaju. Smrt u dţungli predstavljala bi pravu blagodat prema onom što bi im namijenio general. Nisu se ni pomakli. Macan progovori prvi. Oštricu svoje mačete upro je u zemlju. — Pusti dječaka — reče mirno. — Bit ćemo milosrdni. Dopustit ćemo ti da se u miru 27

povučeš u šumu. Narednik se kruto naceri i pljune. — Misliš da sam lud? Vidio sam vašu milost kad su je drugi molili. — To je nešto drugo — odgovori Macan. Manuelo se polako odmakne u stranu i narednikova oštrica bljesne. Tanki trak krvi prošara Robertov obraz. — Ne miči se! — poviče narednik. Manuelo se ukoči. — Baci pušku! Manuelo neodlučno pogleda Macana. Ovaj mu gotovo neprimjetno kimne, i Manuelova puška padne na tle. — Sad ostali! — zapovjedi narednik. Macan odbaci mačetu, ostala dvojica svoje puške. Narednik je trenutak gledao dolje u njihovo oruţje, a onda zaključi da će biti bolje da ga ne pobire sam. — Varga! Aqui, venga aqui! Glas mu zaori šumom. Nije bilo odgovora. Poviče opet. — Varga! Još uvijek nije bilo odgovora. — Tvoj compdnero je pobjegao — reče Macan glasno. — Bit će bolje da uradiš ono što smo ti mi predloţili. — Ne! — Narednik se poče primicati puškama, briţljivo drţeći Roberta pred sobom. — Natrag. — opomenuo nas je. — Dalje od pušaka. Polako se odmaknuše. Narednik im se oprezno pribliţavao. Bio je već gotovo pod drvetom u kojem sam se skrivao kad mi je sinulo. Kao da sam čitavo to vrijeme znao što će se dogoditi. Obuzeo me čudan hladnokrvan bijes. Kao da je neki demon ušao u mene. Više sam osjećao nego bio svjestan da sam izvukao noţ iz pojasa. Drţak sam čvrsto drţao u stisnutoj šaci, a oštricu isturio poput mača. Sad je bio ravno poda mnom. Iz grla mi se izvi divlji krik kad sam se bacio s drveta. — Mato! Ubijam! Srušivši se na nj, načas sam ugledao blijedo uzdignuto lice. Uţarena bol prostruji mi rukom kad smo se obojica svalili na zemlju. Onda me zgrabiše nečije dvije ruke i otkoturaše dalje. Prevrtao sam se i prevrtao, a kad sam se napokon osovio na noge, opazih kako se Macan nadvio nad narednika. Stajao je i gledao ga, a na licu mu se ocrtavala zapanjenost, dok mu je mačeta još uvijek labavo visjela o boku. — Sta muertol — rekao je. — Taj mali vrag ga je ubio! Zurio sam dolje u narednika. Usta su mu bila otvorena, oči slijepo buljile u nebo. Neposredno ispod brade pola drške ornog noţa stršilo je uvis. Pogledah Roberta. Leţao je na zemlji prikupljajući dah. Kad mi je okrenuo lice, opazih kako mu se niz obraz slijeva tanak mlaz krvi. — Sve u redu s tobom? — upitah. Šutke je kimnuo. U očima mu se nazirao čudan pogled, gotovo kao da se ljuti. Krenuh prema njemu, kad s leđa začuh neki krik. Odjednom osjetih oštru bol na tjemenu a, kad sam se naglo okrenuo, nečiji me nokti zaderaše po obrazu. Svalih se nauznak. Stresao sam glavom, kako bih razbistrio oči, i pogledao prema gore. Neka se ţena koprcala u Macanovom čvrstom zahvatu. Pljunula je na mene. — Ubio si ga! Ti nisi dijete, ti si čudovište. Crna kuga iz materine utrobe. Začu se mukli udarac kad se drška Macanove mačete sruči na nju, i ona bezglasno klizne na tle. U Macanovu se glasu osjeti izvjesna zadovoljština kad se ogledao oko sebe i primijetio ostale dvije ţene prikovane na mjestu pod prijetnjom Manuelove puške. 28

— Ah! — rekao je. — Tu su las putas!35

7. Indijanac Santiago iščupa nekoliko listova iz lovorova grma i usitni ih među dlanovima. Onda se sagne i zagrabi malo blata s ruba jarka. — Stavite to na lice — reče — i bol će prestati. Roberto i ja poslušasmo. Hladni je mulj djelovao kao melem. Pogledao sam ga. — Boli te? — upitah pun poštovanja. — Ne prejako. — Mene još nitko nije udario noţem — rekoh. Ponosno se uspravio i prstima prešao po neznatnoj zasjekotini. — Mislim da će ostati oţiljak — rekao je vaţno i kritički me pogledao. — Ali kod tebe vjerojatno neće. Ogrebotine nisu tako duboke kao rane od noţa. — Oh — rekoh razočarano, jer to znači da se neću imati čime šepiriti. Pogledah prema Manuelu i Macanu. Skupili su se pod jednim drvetom i nešto šaputali. Povremeno bi zirnuli na ţene koje su posjedale na zemlju oko čistine. Ĉuvala su ih braća Santiago. — Baš bi me zanimalo o čemu razgovaraju — rekoh. — Ne znam — odvrati Roberto. On nije gledao Macana i Manuela. Zurio je u ţene. — Ona mlada i nije tako loša. — Misliš li da se ljute na nas? — Tko? — U Robertovu se glasu osjeti zbunjenost. Onda je skrenuo pogledom i shvatio što mislim. Odmahne glavom. — Ne bih rekao. Da nismo bili ovdje i upozorili ih, sad bi svi bili mrtvi. — Si. — Napokon, ja sam skočio na narednika da ga zaustavim. Iznenađeno pogledah Roberta. Mislio sam da je pao. — Veoma si hrabar. — I ti si hrabar. — Opet je poglednuo ţene. — Neka već jednom prestanu razgovarati. Spreman sam da smjesta povalim jednu od njih! — Ozbiljno? — Najozbiljnije. Manuelo i Macan dokrajčiše razgovor i Macan se između lešina uputi k nama. Kod Diega zastane. Priđe mu Santiago. — Jadni Diego. — Macanov je glas bio bešćutan. — Jadni Diego, drek! Budala. Stoput sam mu rekao neka ne bleji. Pravo mu budi. Santiago slegne ramenima, okrene se i ode, a Macan produţi do nas. — Jeste li dobro, momci? — Si — odgovori Roberto za obojicu. — Bueno — reče Macan. — Mislite li da biste se vas dvojica mogli vratiti i dovesti konje? Teško ćemo sami sve to nositi. Roberto progovori prije negoli sam ja dospio i pisnuti. — Što namjeravate sa ţenama? Macan ga pogleda. — Ĉuvati ih do vašeg povratka. — Ja ću ostati i pomoći vam da ih čuvate — reče Roberto. — Pošaljite nekog drugog s Daxom. Macan ga je trenutak promatrao, onda se okrene i odšeta natrag k Manuelu. Opet su šaputali. Jednom je Macan podignuo glas, ali ga Manuelo ušutka i razgovor se opet nastavi šaptom. Napokon se Macan vrati. 35

Kurve! (španj. vulg.) (P r e v.)

29

— Ako ti dopustimo da ostaneš, nećeš ništa reći kod kuće? Roberto zavrtje glavom. Nisam znao o čemu je riječ, ali ako ostaje Roberto, ostajem i ja. — Obećajem da ni ja neću ništa reći. Macan se kratko zagleda u mene, onda mu se glas smekša. — Ostat ćeš — reče. — Imamo za tebe mnogo vaţniji zadatak nego što je odlazak po konje. Ti ćeš drţati straţu. Ne bi bilo zgodno da se vrati onaj vojnik što je pobjegao i zaskoči nas na prepad kao što nas je zaskočio narednik. Spusti se otprilike četiri stotine metara i budno pazi! — Ne znam — rekao sam neodlučno, pogledavši Roberta, ali taj je šutio kao zaliven. Macan izvuče revolver iz pojasa. — Evo, uzmi to. Ako ga primijetiš, opali u zrak da nas upozoriš. Time me pridobio. Sad mi je prvi put u ţivotu netko povjerio revolver. — Ali budi oprezan — rekao je Macan. — Pazi da ne nastrijeliš sebe. — Nema straha — odgovorih vaţno. Ogledah se naokolo da vidim promatraju li nas i ostali. — Ne brini. Ako je tu negdje, upozorit ću vas. Prevalio sam otprilike stotinu metara, kad iza sebe začuh njihov smijeh. Ĉudio sam se čemu se smiju. Više ih nisam mogao vidjeti, ali taj me smijeh još uvijek pratio. No ubrzo ga više nisam čuo. Zaključivši da sam prešao tih četiri stotine metara, popeh se na drvo odakle sam imao lijep pregled na sve strane. Nakon petnaest minuta osjetih nemir. Ako taj vojnik i jest negdje u blizini, ne mogu ga vidjeti. Kako dugo moram još ostati ovdje? O tome nije Macan ništa rekao. Pričekah još nekoliko minuta, a onda odlučih da se vratim i upitam ga. Kad sam im se gotovo sasvim primaknuo, opet začuh smijeh. Instinktivno se uzverah među lišće. Nešto mi je govorilo da bi se ljutili što sam se baš taj čas vratio, ali znatiţelja je pobijedila. Svi su se okupili na rubu čistine. U prvi mah nisam mogao razabrati što rade jer su bili duboko u sjeni golemog drveta. Tiho sam se premjestio na drugi kraj čistine, ali opet nisam vidio ništa do gomile tijela. Odjednom shvatih što rade. A ipak nije bilo onako kako je meni ostalo u sjećanju. Ove ţene nisu vikale. Nisu se bojale. Smijale su se i kao da im i nije bilo sasvim krivo. Stariji Santiago sjedio je leđima oslonjen o drvo, a između usana visio mu cigarillo. Na licu mu se ogledao nekakav zadovoljan polusmiješak. Pitao sam se gdje je Roberto. Uto on izađe iz grmlja s hlačama u ruci. Santiago mlađi promrsi nešto između zubi ostalima. Gotovo smjesta nasta tišina, i svi se okrenuše prema Robertu. Macan sjedne. Vidio sam njegov glatki bijeli trbuh. — Doista je vrijeme — reče. — General će biti zadovoljan. Vidite? Već je muškarac. Ţena na kojoj je Macan bio leţao ispruţi ruku da ga opet privuče k sebi. On je bijesno lupi po toj ruci. — Puta! — Gurne je k zemlji i ustane. Manuelo i Santiago mlađi također se polako dignuše. Manuelo posegne za pljoskom te prospe malo vode po svom trbuhu i otare se velikim šarenim rupcem. Nato se okrene Robertu. — Kao što rekosmo. Biraj! Roberto pogleda ţene. Leţale su tu gole, tijela im se još uvijek presijavala od znoja, i zurile u nj suzdrţijivim pogledom. — Uzet ću ovu — reče i upre prstom u nju. Ona koju je izabrao izgledala je jedva nešto starija od djevojčice. Ja bih izabrao jednu od drugih dviju, imale su veće tetas, ali za ovu mi je Roberto već bio rekao da je ţeli. Vidio sam kako mu se noge tresu dok joj se pribliţavao. Došavši pred nju, spusti se na koljena. Nasmiješivši se, ona se izvi i povuče ga na sebe dignuvši noge i ovivši ih oko njega. Vidio sam kako su ga njeni bijeli guzovi i stegna gotovo svega opasali. Pogledah ostale. 30

Promatrali su s velikim zanimanjem. Poslije nekog vremena Manuelo se okrene i baci na ţenu koja mu je bila bliţa. Cuo sam kako je zastenjala ovivši noge oko njega. Još jedan vrisak, i Macan se baci na drugu. Opet sam svrnuo pogledom na Roberta. Njih se dvoje pokretalo u nekom osebujnom, gotovo neritmičkom plesu. Oćutjeh u sebi neko čudno uzbuđenje. Osjećao sam kako mi srce snaţno udara, a neka neobična bol zahvaća prepone. Usta mi se naglo osušiše. Nisam mogao disati. Roberto poče vrištati, bjesomučno mlateći oko sebe kao da se svim silama nastoji izvući iz ţenina zahvata. Sav zaprepašten, osjetih da klizim. Posegoh za granom, ali bilo je kasno. Pao sam s drveta tako reći pred njihove noge. Manuelo se prevrne na bok i pogleda me. — Perdido! Stadoh na noge. — Prevarili ste me! — viknuh. Macan okrene glavu. — Dobio si zadatak da paziš na put. — Prevarili ste me — viknuh opet. Bacih se na najbliţu ţenu, trzajući bedrima po uzoru na Robertov grčeviti ples. — I ja hoću silovati ţenu! — Osjetih kako me Macanove ruke odvlače od nje. Nisam se dao. — Pusti me! Pusti me! Još sam se uvijek grčevito trzao kad me Macan podignuo sa zemlje. Svijao sam se u njegovu naručju udarajući ga po licu. Napokon se rasplakan. — Ako sam dovoljno star da ubijem, onda sam dovoljno star i da silujem! Nisam ništa gori od Roberta. Ali Macanove su me ruke čvrsto stisnule uz njegova oznojena prsa. Osjetih kako iz njega vonja muškarac, i odjednom me napusti i borbenost i uzbuđenje. Njeţno me pogladio po glavi. — Polako, mali moj — šapnuo mi tiho — polako. Sve u svoje vrijeme, I ti ćeš uskoro postati muškarac.

8. Pošto su se muškarci obukli, ţene se uznemiriše. Nešto su međusobno šaputale, a onda najstarija, ona što me ogrebla, prijeđe preko čistine. — Nećete nas valjda ostaviti ovdje u dţungli? Manuelo je konačno prikopčao svoj remen. — Nismo vas mi doveli ovamo. — Ali umrijet ćemo — reče ona brzo. — Nema nas tko braniti ni pribavljati nam hranu. Manuelo ne odgovori. Izvadi pištolj i nadomjesti ispaljeni metak. Ona shvati njegovu šutnju kao znak da razmišlja o njenim riječima. — Zar nismo bile dobre prema vama? — upita. — Sve smo vas zadovoljile. Koliko god puta ste htjeli. Nismo se ţalile. Manuelo se odvrati od nje i obrati nama. — Jeste li pokupili sve puške? — Si — odvrati Macan. — Hajd'mo onda. — Manuelo krene niz planinski put. Ţena potrči za njim. Zgrabi ga za ruku. — Bandolero! — Lice joj se iskrivilo od bijesa. — Ţivotinje bez osjećaja. Sluţimo vam samo kao spremnica za sjeme, je li? Moţda koja od nas nosi vaše dijete. 31

Manuelo istrgne ruku i ţena uzmakne nekoliko koraka. — Pseto! — viknula je za njim. — Hoćeš da pomremo ovdje? On joj se zapilji u lice. — Da — reče bešćutno, digne ruku u kojoj je drţao pištolj i opali. Metak je odbaci leđima o drvo; najprije je pala na koljena, a onda se smotala oko debla kao mali presavijeni zamotak. Ruka joj još jedanput ţarova po zemlji i umiri se. Manuelo se okrene i podigne pištolj koji se još pušio. — Ostale dvije su nestale — reče Macan. Pogledao sam preko čistine. Samo lagano gibanje lišća u šikari odavalo je njihovu prisutnost. — Da pođemo za njima? — Ne! — Manuelo vrati pištolj u futrolu. — Već smo izgubili dosta vremena s tim putas. Imamo pred sobom čitav dan puta do mesa. Kod kuće će izgladnjeti ako ne poţurimo. Macan se nasmije. — To će naučiti te putas pameti — reče kad smo opet krenuli nizbrdo. — Ne mogu zagospodariti muškarcem samo zato što su jedanput ovile noge oko njega. Tek sutradan rano ujutro stigosmo u dolinu Bandava. Spustili smo se obronkom u jutarnjoj izmaglici. Uto se i sunce pomolilo iza oblaka i pred nama se poput debelog saga prostre prekrasna zelena dolina. Uspravio sam se u sedlu i pogledom potraţio svoj dom. Prošlo je više od dvije godine otkako ga nisam vidio. Sjetih se onog poslijepodneva kad je pala odluka. Moj otac i general sjedili su na galeriji i tiho razgovarali. Otac bi me s vremena na vrijeme pogledao. Igrao sam se u dvorištu s Perrom. Učio sam ga jednoj novoj vještini. Zavitlao bih komad šećerne trske što sam dalje mogao, a on bi, ţestoko lajući, potrčao za njim. Onda bi ga dignuo i, pomamno ga ţvačući, donio natrag. — Daxe! Okrenuo sam glavu prema ocu dok sam u ruci još uvijek drţao šećernu trsku spremajući se da je bacim. — Si, Papa? Bacio sam trsku i potrčao na galeriju. Perro ju je zgrabio i, zadovoljno je ţvačući, nastojao da mi je podmetne pod noge. No kad sam poletio uza stepenice, zaustavio se, zbunjeno gledajući za mnom. Nasmijao sam se videći ga kako tamo stoji. Znao je da ne smije na galeriju. — Ĉekaj me — viknuo sam mu. Perro je legnuo u prašinu i, drţeći šećernu trsku među šapama, stao je glodati kao kost. Polako je mahao repom. Pogledao sam oca idući prema njemu. Na licu su mu bile bore koje prije nisam primijetio, a njegova tamna koţa poprimila je neku umornu sivu boju. Stao sam pred njim. — General mi reče da je razgovarao s tobom o tome da posjetiš njegove u brdima. — Si, Papa. — Što misliš o tome? — Rekao je da ću dobiti magarca — odgovorio sam. — I vlastitog ponija kad malo odrastem. — Otac je šutio. — Rekao je i to da ćeš ti otići s njim — nastavio sam. — Moraš li? Ja bih radije ostao ovdje s tobom. Moj otac i general izmijeniše poglede. — Nerado te ostavljam, sine. Ali moram. — Zašto? — Potrebno je — rekao je. — General i ja smo sklopili savez. Još uvijek nisam shvatio. Otac je nastavio. — Ljudi su ugnjetavani, u zemlji vlada nepravda i glad. Moramo učiniti sve što moţemo da im pomognemo. — Zašto ih ne dovedeš ovamo? — upitao sam. — Ovdje ima svega dovoljno. Moj otac i general ponovno izmijeniše poglede. Onda me otac podignuo k sebi na koljena. — Ne moţemo to učiniti — rekao je. — Ima ih previše. 32

Poznavao sam sve campesinos u dolini. Nije ih bilo tako mnogo, i to sam mu rekao. Otac se nasmiješio. — Ima još mnogo seljaka s onu stranu brda. — Koliko? — upitao sam. — Dvostruko više? Odmahnuo je glavom. — Mnogo više od toga. Tisuće i tisuće. Kad bi svi došli ovamo, ne bismo imali gdje ni leći. — Oh! — Pokušao sam si predstaviti kako bi to izgledalo, ako je uistinu tako kako kaţe moj otac. No nisam mogao. Ali zato mi je nešto drugo palo na pamet. — Da ti moţda ne ideš s generalom kao njegov zarobljenik? — Ne — odgovorio je otac. — General i ja smo prijatelji. Obojica smo uvjereni da narodu treba pomoći. — Znači da ćeš i ti postati bandolero kao što je i on? — upitao sam. — General nije bandolero. — Ali njegovi ljudi jesu — upozorio sam ga. — Više nisu — objasnio mi je otac. — On je sve bandolerose uključio u svoju vojsku. Sada su to guerrillerosi.36 — Vojska ima crvenoplave uniforme — rekao sam. —A oni ih nemaju. — Meni izgledaju kao bandolerosi. — Jednoga će dana i oni dobiti uniforme — javio se general. — Oh! — Pogledao sam ga. Lice mu je odavalo spokojnost. — To je nešto drugo. Onda će i oni izgledati kao vojnici. Uto sam začuo zvuk konjskih kopita i pogledao na cestu. Bio je moj djed, Don Rafael. — Evo djeda! — viknuo sam i skočio s očevog krila. Potrčao sam prema ogradi i počeo mahati. — Hola, Papa Grande! Hola, Abuelo! Kad sam inače ovako stajao kraj ograde i vikao, djed bi mi mahnuo i uzvratio pozdrav. Ovaj put je šutio. Kad je sjahao, vidio sam po njegovim stisnutim usnama i bljedoći lica da je bijesan. Kad se starac popeo stepenicama, otac je ustao. — Bienvenido, Don Rafaele. Djed nije odgovorio, samo je gnjevno gledao mog oca hladnim neprijateljskim pogledom. — Došao sam po svog unuka. Bio sam pošao prema njemu kad me nešto u njegovu glasu zaustavilo. Pogledao sam najprije njega pa oca. Očevo je lice još više potamnilo kad je ispruţio ruku i privukao me k sebi. Osjećao sam kako mu podrhtavaju prsti koje mi je stavio na rame. — Mislim da moj sin neće biti siguran u dolini kad ja odem. — Proigrao si svoje pravo na njega — odgovorio je Papa Grande istim hladnim glasom. — Pošto si se pridruţio ubojicama njegove majke, ne moţeš se više smatrati njegovim ocem. Tko se s ološem druţi, i sam je ološ! Osjetio sam kako su mi se očevi prsti ţarili u rame. Ali glas mu je ostao miran. — Ono što se dogodilo, bio je nesretan slučaj — rekao je. — Ljudi koji su počinili taj zločin, već su kaţnjeni. Papa Grande je povisio glas i sad je gotovo vikao. — Hoće li to oţiviti moju kćer, tvoje ţenu? Ili tvoju kćerku? One su mrtve, a samo dan poslije njihove smrti ti odlaziš s njihovim oskvrnjiteljima i ubojicama. Prepustit ćeš svog sina njihovoj brizi? Otac nije odgovorio. — Nećeš biti zadovoljan dok ne vidiš da je postao isti kao što su i oni! Ubojice! Teroristi! Silovatelji! Pape Grande je pošao prema meni, ali me otac gurnuo iza sebe. — To je moj sin — rekao je istim mirnim glasom. — Neću dopustiti da ostane, jer ako dođe 36

Gerilci (španj.) (Prev.) 33

vojska, zadrţat će ga kao taoca protiv mene. — Sangre negra! — izderao se djed na njega. — Crna krv! Sin robovskog sina! Najbjedniji od najbjednijih! Smatrao sam te čovjekom, inače ne bih nikada dopustio da se moja kći uda za tebe. Sad vidim da sam se prevario. Nema te granice do koje se ti ne bi ponizio pred svojim osvajačima, isto kao što su ti se roditelji poniţavali pred svojim gospodarima! General je naglo ustao. — Dosta, starče! — viknuo je. Papa Grande ga je pogledao kao da je smeće. — Bandolero! — Onako kako ju je djed izgovorio, ta je riječ zazvučala kao najpogrdnija psovka koju sam ikad čuo. Generalovo je lice povrvenjelo od bijesa. — Basta, viejo! — Zar nije dovoljno što smo poštedjeli tebe i tvoju imovinu? Ili si već toliko ostario da zazivaš smrt kako bi se oslobodio kostobolje? Papa Grande se nije ni osvrnuo na nj. Okrenuo se mom ocu kao da general i ne postoji. — Ako imalo voliš svog sina, daj ga imeni dok još nije prekasno! Otac je odmahnuo glavom. — Odlazi! — zapovjedio je general. — Prije nego što izgubim strpljenje i opozovem zaštitu koju duguješ svom zetu. Papa Grande ga je oštro pogledao. — Ne trebam ja ni tvoje strpljenje ni njegovu zaštitu. U svom sam ţivotu upoznao već mnoge tebi slične. Doţivjet ću još da ti vidim glavu zataknutu na koplje kao što sam vidio i kod drugih! Okrenuo se i čvrstim korakom sišao s galerije do svog konja, leđa uspravnih i ponosnih, a odijelo mu bijelo kao snijeg na vrhovima planina. Uzjahao je i okrenuo konja. — Vidjet ćemo vašu hrabrost kad dođe vojska! — Onda mu je pogled skrenuo na mene a glas mu se ublaţio. — Zbogom, unuče moj — rekao je ţalosno. — Već sada te oplakujem. Podbo je konja i odgalopirao. Konj je svojim kopitima dizao oblačiće prašine iz čvrsto nabijene zemlje na cesti. Gledao sam za njima sve dok mi nisu nestali s vida. Nato sam se okrenuo ocu u čijim se očima ogledala gotovo isto takva tuga kao i u djedovim. Naglo me dignuo u zagrljaj i čvrsto privio uza se. — Sine, sine moj — šaptao je. — Uzdam se u Boga da činim ono što je najbolje za tebe! General je oštro pljesnuo rukama, i neki čovjek dotrči s ceste. Bio je krupan, najdeblji čovjek kojeg sam ikad vidio, a ipak je trčao s nekom gracioznošću, lakoćom i hitrinom koja me podsjetila na debele divlje koze koje sam vidio u brdima kako s jedne litice preskaču na drugu. Šešir mu je bio u ruci. — Si, excelencia? — Gato Gordo — rekao je general — spremni svoje stvari i kreni s tim dječakom natrag u brda. Zaduţujem te da paziš na njega. Osobno mi odgovaraš ako mu se bilo što dogodi. — Si, excelencia. — čovjek se poklonio i okrenuo da me pogleda. — Dječak je spreman za put? — uljudno je zapitao mog oca. Otac je pogledao generala. — Mora li to biti odmah? General je kimnuo. — Opasnost je svakim danom sve veća. Otac me polako spusti na tle. — Idi u kuću i neka ti Sarah spremi odjeću. — Da, oče — rekao sam poslušno i krenuo k vratima. — Poţuri, nino — viknuo je za mnom Gato Gordo. — Bilo bi dobro da smo već u brdima kad padne noć. Bio sam tada još suviše nepovjerljiv da mu nešto kaţem, ali kasnije u noći, kad me vrisak 34

neke uznemirene ţivotinje trgnuo iz sna, dršćući sam dopuzao do njega preko hladne planinske zemlje. — Tiengo miedo, Gato Gordo — prošaptao sam. Stavio je ruku na moju. — Daj mi ruku, dijete — rekao je umirujući — i ja ću te sretno prevesti preko brda. Osjetivši se sigurnim pod toplinom njegova dodira, sklopio sam oči i ponovo utonuo u san. Ali to je bilo prije više od dvije godine, a sada je sunce jasno sjalo nad dolinom i mogao sam je gotovo čitavu obuhvatiti pogledom. Podigoh se u stremenu osjetivši kako se u meni budi neko uzbuđenje. Već me veoma dugo nije bilo kod kuće. Papa Grande bi bio sretan da zna da me nije morao oplakivati.

9. Tek smo nekoliko minuta išli cestom podno brda, kad Manuelo iznenada digne ruku. Smjesta smo se zaustavili, dok je on skočio s konja i prislonio uho na čvrsto nabijenu zemlju. Neko je vrijeme napeto prisluškivao, a onda digne glavu. — Gato Gordo — pozva ga. — Dođi da čuješ. Macan se ispruţi do njega na zemlji. No začas su obojica bili opet na konjima. — Moramo sići s ceste i sakriti se — reče Manuelo. — Ĉuje se topot mnogih konja što dolaze cestom. Macan se ogleda oko sebe. — Obronak je posve gol. — Znači da moramo opet uzbrdo — reče Manuelo brzo okrenuvši konja. Ĉitavo sam djetinjstvo proveo u igri po tim brdima. — Nešto niţe uz cestu, odmah iza zavoja, nalazi se mali šumar ak. Iza njega je spilja. Tamo se moţemo sakriti — rekoh. — Je li dovoljno velika da u nju stanu i konji? — Ĉuo sam kako je Papa jednom rekao da je dovoljno velika za čitavu vojsku. — Poţuri onda — reče Manuelo. Slijedimo te. Popustio sam uzde svom konju i odgalopirasrno do prvog zavoja. Šumarak je bio točno tamo gdje sam ga zapamtio. Skrenuo sam poni ja s ceste i između drveća dojahao do ulaza u spilju. — Estamos aqui — rekoh. Manuelo je odmah skočio s konja. — Ti i Roberto odvedite konje što dublje u spilju — zapovjedi. — Ostali sa mnom. Moramo ukloniti tragove sa ceste! Spuznuli su sa sedala, dok smo Roberto i ja prihvatili uzde i poveli konje u spilju. Isprva su njištali i trzali se preplašeni mrakom, ali ubrzo smo ih smirili. Roberto je načinio petlju od njihovih uzdi i privezao ih za izbočinu neke stijene, a onda obojica potrčasmo natrag k ulazu. Macan i Santiago stariji pribliţavali su nam se kroz drveće okrenuti leđima, metući zemlju granjem. Manuelo i Santiago mlađi postavljali su strojnicu na tronoţac. Kad su bili gotovi, dignuli su je s poda i potrčali natrag prema ulazu u spilju. Svršivši svoj posao, Macan i Santiago stariji zadovoljno su kimali glavama vidjevši postavljeno oruţje. Manuelo da znak Santiagu mlađem. — Popni se na drvo. Ako dođe do gustoga, pokrivat ćeš nas svojom puškom. Još nije tako reći ni dovršio, a Santiago je već bio među granjem. 35

Lišće je načas zadrhtalo, a onda nam se izgubio s vida. Manuelo pogleda Roberta i mene. — A vi natrag u spilju. Prije nego što smo se dospjeli pobuniti, Macan je dignuo ruku. Ukočili smo se i osluhnuli. Sada se jasno čuo teški topot konjskih kopita. — Ima ih više od dvadeset — rekao je, davši nam rukom znak da legnemo. Manuelo otpuza prema cesti. Na rubu šumarka vidio sam mu tjeme kad se dignuo da proviri dolje. Pokušao sam pored njega vidjeti cestu, ali bila je sakrivena uleknutim zavojem obronka. Topot se pojačao, i Manuelo nesta. Zvuk je dopirao s ceste ravno pred nama, mimoišao nas i polako nestajao u daljini. Manuelo se trkom vrati. — Konjica — reče. — Ĉitava četa. Nabrojio sam trideset i četiri konja. Macan naškubi usne. — Što će oni ovdje? Nitko nas nije obavijestio da je el militar u Bandavi. Mamuelo slegne ramenima. — A ipak je. Iz daljine dopre zvuk vojničke trube, zatim tišina. Manuelo je još neko vrijeme prisluškivao, a onda sjedne kraj strojnice i zapali cigarillo. Oči su mu bile zamišljene. — Hola, Santiago! — zovnu prodornim glasom. — Što vidiš? Uzvrati mu glas prigušen lišćem. — Ništa. Cesta je prazna. — Ne cesta, budalo! Dolina. Najprije šutnja, a onda se glas ponovno javi. — Neki se dim diţe u zrak, ali je predaleko da vidim što gori. — Vidiš li još nešto? — Ne. Mogu li sada sići? — Ostani gore! — Macan se obrati Manuelu. — Što ti misliš? — Ne znam — zamišljeno će Manuelo. — Moţda neka udarna grupa na prolazu kroz dolinu. — Što sada? — upita Macan. — Da se vratimo kući? — Puške su slaba zamjena za meso. — Ali ako su u dolini vojnici... Manuelo ga prekine. — To ne znamo. Jedini koje smo vidjeli odjahali su dalje. Macan ušuti. Priđe stariji Santiago i sjedne im sučelice. Sjedili su nijemo i zurili jedan u drugoga. Još su neko vrijeme sjedili tako oko oruţja. Manuelo ugasi svoj cigarillo i opušak paţljivo spremi u dţep. — Postoji samo jedan način da saznamo. Netko od nas mora sići u dolinu. — Ako militares nisu otišli, bit će opasno. — Bit će još opasnije ako se vratimo bez mesa ili bez vjerodostojnog objašnjenja zašto ga nismo donijeli — uzvrati Manuelo. — Istina — potvrdi Macan. — To im se ne bi svidjelo. — Ni najmanje — doda Santiago stariji. — Gladni su. — Obojica ga začuđeno pogledaju. Nije se često dešavalo da Indijanac progovori. Manuelo se okrene Macanu. — Ti ćeš otići. — Ja? — uzvikne Macan. — Zašto baš ja? — Ti si već bio u dolini. Nitko drugi od nas nije bio. Jasno je dakle da ti moraš ići. — Ali bio sam tamo svega jedan dan — protestirao je Macan. Rukom pokaţe na mene. — Onda me general poslao natrag s njim. Manuelo me pogleda. — Sjećaš li se još doline? 36

— Kako je daleko odavde do tvoje haciende? — Sat i pol na konju. — A pješke? — upita dalje. — Konj bi privukao preveliku paţnju. — Tri sata, moţda četiri. Manuel stvori odluku. — Uzet ćeš sa sobom dječaka. Moţe ti posluţiti kao vodič. Macan nije bio oduševljen. — Mogli bismo barem uzeti konje. Znaš kako teško pješačim. Osim toga, njušim da je opasno. Ubit će nas. —Manuelo ustane. — U tom ti slučaju konj ionako neće trebati — dokrajči on razgovor. — Vaya! Macan posegne za svojom puškom. — Ostavi to! — reče Manuelo oštro. — A pištolj sakrij pod košulju. Na taj ćeš način, ako nekog sretneš na cesti, biti samo siromašni campesino koji sa sinom ide u Bandavu. Ako te vide s puškom, najprije će zapucati pa tek onda pitati. Macan nije izgledao oduševljen. — Kako dugo ćete nas čekati? Manuelo ga pogleda. Vidio sam da nešto računa. Dignuo je pogled prema suncu, onda ga opet skrenuo na Macana. — Sad je otprilike osam sati. Ako je dječak dobro rekao, stići ćete na haciendu oko podneva. Ĉekat ćemo do mraka. Ako se ne vratite, krećemo kući. Macan se zagleda u njega bez prigovora. Svaki je od njih znao što drugi misli. Da je situacija bila obrnuta, Manuelo bi postupio na isti način. Takav je bio red. Macan se okrene k meni. — Dođi, sinko. Očito mi je palo u duţnost da te i vratim kući. — Bole me cojones — gotovo zavapi mlađi Santiago s drveta. Macan pogleda gore nasmijavsi se pakosno. — Baš mi je ţao — dovikne mu. — Moţda bi ti bilo milije da ideš s nama na ovu malu šetnju? Sunce je bilo gotovo u zenitu kad smo se zavukli u polje šećerne trske gledajući preko ceste. Štagalj i kuhinja izgorjeli su do temelja. Osjećao sam na licu ţar pougljenog drva. Ţeludac mi se grčio od mučnine. Ustao sam, ali me Macanova ruka smjesta povuče dolje. — Smiri se! Moţda se još uvijek netko od njih vrzma ovuda! Zapiljio sam se u njega kao da ga nikad prije nisam vidio. — Htjeli su zapaliti moju kuću. Nije odgovorio. Pogled mu je lutao gore dolje po napuštenoj cesti. Onda je opet svrnuo na mene. — Eto zašto te otac poslao u brda — rekao je zlovoljno. — Da sam to znao, ne bih otišao — viknuh. — Ja im ne bih dopustio da spale haciendu! — Ipak bi je spalili, a i tebe skupa s njom — Macan će trijezno. Ustao je. — Dođi. Moţda nešto pronađemo. Pošao sam za njim preko ceste. Na pola puta između ceste i kuće naišli smo na nečije tijelo, s licem u prašini. Macan ga okrene, pogleda dolje i pljune. — Campesino! — reče prezirno. Prepoznao sam ga. Bio je stari Sordes koji se brinuo za vrt i njegovao ruţe oko kuće. Rekao sam to Macanu. On još jedanput pljune. — Svejedno — reče. — Ionako bi ostao bez posla. Produţismo prema kući. Ni galeria nije više postojala. Izgledalo je kao da je propala u 37

podrum. Sada je vrućina postala još veća. Macan ispruţi nogu i lupne po jednog gredi. Smjesta se otkinula i pala u podrum. Gotovo u isti mah odozdo lizne plameni jezik. Obišli smo kuću da vidimo što je iza nje. — Moţda je netko još uvijek u podrumu — rekao sam Macanu. — Ako je, taj se dobro skuhao. Dvije ţene smo opazili tek kad smo došli do skupinice drveća između kuće i štaglja. Bile su uzetom privezane o jedno deblo, leđima okrenute jedna drugoj, i zurile u nas slijepim očima. Jednu sam prepoznao. Bila je Sarah, kuharica. Drugu nisam nikada prije vidio. Obje su bile gole, a tijela im išarana bezbrojnim malim zarezotinama u kojima se krv isušila i slijepila. Već su se i mravi popeli na njih. — Ova tu je Sarah — rekao sam — ona koja me otpremila na put. Macan je oštro pogleda. — Indijanka? Kimnuo sam. Sklopili oči i sjetih se kako mi je spremila doručak posljednjeg jutra prije mog odlaska. Zatim ih opet otvorih. — Zašto je nisu samo silovali pa ubili? — upitah. — Zašto su je morali mučiti? — Soldados! — Macan opet pljune. — Gori su od nas. — Zašto? — ponovih. — Mislili su da će nešto doznati od nje. — Krenuo je natrag prema polju šećerne trske. — Dođi, ovdje nema više ničega. Bolje da se vratimo. Bili smo već gotovo na cesti kad me naglo zaustavio. — Zoveš se Juan — ţurno je prošaptao. — Ti samo šuti! Pusti mene da pričam! Nisam shvatio o čemu govori sve dok pred nama ne iskrsnuše četiri vojnika u svojim crvenoplavim uniformama i s uperenim puškama.

10. Macan skine šešir i ponizno se nasmiješi. — Mi smo samo bijedni campesinosi, koji traţe posla u Bandavi, excelencia. Moj sin i ja. Mladi ga poručnik prodorno pogleda. — Zašto ste došli baš ovamo? — Vidjeli smo dim — reče Macan. — Mislili smo... — Poručnik ga prekine. — Mislili ste da bi se tu dalo nešto dignuti. — Ne, excelencia — pobuni se Macan malo uvrijeđenim glasom. — Mislili smo da je moţda nekom potrebna pomoć. Nismo znali da je vojska ovdje. Sad poručnik pogleda mene. — Koliko je dječaku godina? — Mom sinu Juanu bit će uskoro dvanaest godina, excelencia. — Mi traţimo jednog osmogodišnjeg dječaka — reče poručnik. — Sina bandolera Xenosa. — Ne poznamo ga — Macan će brzo. Poručnik ga opet pogleda. Malo se skanjivao. — Navodno je taman kao i tvoj sin. — Uspravi se, Juane! — Macan se ponovno okrene vojniku. — Vidite li kako je visok moj sin? Koji je osmogodišnji dječak tako visok? Poručnik me još uvijek odmjeravao. — Koliko ti je godina, momče? — upita odjednom. — Terigo once afios, senor. 37 37

Imam jedanaest godina, (španj.) Prev.)

38

— Zašto ti je koţa tako tamna? Pogledao sam Macana. Nisam znao što hoće time reći. — Njegova majka je... Poručnik prekine Macana. — Pitao sam dječaka. Odahnuo sam. — Mi mama es negrita.38 Razabrah Macanov gotovo nečujni uzdah olakšanja. Vojnik mi postavi još jedno pitanje. — Donde vives39? Upro sam rukom prema brdima. — Tamo gore, senor. — Dječak govori veoma dobro za jednog campesina — reče poručnik Macanu. — Crkva, excelencia — odvrati Macan brzo. — Njegova je majka veoma poboţna. Išao je u fratarsku školu u brdima. Poručnik ga je još neko vrijeme odmjeravao. — Pođi za mnom. — Zašto, excelencia? — usprotivi se Macan. — Pa valjda nas više ne trebate? Htjeli bismo se vratiti kući. — Vratit ćete se kasnije — reče poručnik. — El coronel ţeli preslušati svaku sumnjivu osobu. Marš! Vojnici nas brzo opkoliše. — Kamo nas vodite? — upita Macan. Poručnik odbrusi: — A la hacienda de Don Rafael Campos. Kreći! Zaputio se niz cestu. Mi za njim. Vojnici za nama. Osjetih Macanovu ruku na ramenu. — Nećeš prepoznati svog djeda — šapnuo mi je. — A ako on prepozna mene? — uzvratio sam šaptom. — O tome ćemo razmišljati kad bude potrebno. Prošlo je nekoliko godina, i odonda si mnogo porastao. Moţda te neće prepoznati. — Što to vas dvojica šaptate? — upita poručnik. — Ništa, excelencia — odvrati Macan brzo. — Samo to da smo umorni i gladni. Niz cestu se sruči konjanička jedinica, i mi se sklonismo u stranu da je propustimo. Poručnik zovne jednog oficira. — Što ste pronašli? — Konjanik zakima glavom. — Ništa. — Poručnik je gledao za njim dok nije odgalopirao dalje niz cestu do taborišta. Oko djedove haciende skupilo se muškaraca, ţena i djece. Promatrali su nas bez znatiţelje, sasvim zaokupljeni vlastitom nevoljom. Macan me odvuče u stranu. — Poznaš li nekoga od ovih ljudi? — Odmahnuo sam glavom. — Nitko mi nije poznat. — Bueno. — Ogleda se oko sebe. — Dobro bi mi došlo da nešto pojedem. Kruli mi u trbuhu. Sunce je peklo i bio sam umoran i ţedan. — Iza kuće je bunar. — Zaboravi ga — reče Macan brzo. — Samo bi to trebalo da primijete da znaš gdje je! Lijepo bi nas udesili. — Primijetio je začuđen izraz na mom licu i nastavio blaţe, ispruţivši ruku i privukavši me k sebi. — Dođi, nino, pokušat ćemo se smjestiti i odmoriti negdje u hladu. Pronašli smo sjenovito mjesto kraj nekih kola za sijeno u prednjem dvorištu. Macan se svali na tle prislonivši leđa o jedan od kotača sa širokim ţbicama. Ja sam se ispruţio po zemlji i ubrzo zaspao. Ne znam kako sam dugo spavao kad me Macan prodrma i probudi. — Otvori oči, nino. 38 39

Moja majka je crnkinja (španj.) Gdje ţiviš? (španj.) (Prev.)

(Prev.)

39

Sjeo sam trljajući oči. Sunce je još uvijek bilo visoko na nebu. Zacijelo nisam spavao duţe od pola sata. Vojnici su gurali ljude prema galeriji. Ustali smo i pošli za ostalima. Jedan se vojnik popeo na stepenice i okrenuo licem prema nama. — Postroj te se po dvoje! Osvrnuo sam se oko sebe. Bilo nas je moţda pedesetoro u dvorištu. Nekoliko dječaka mojih godina, ali uglavnom odraslih. Pošao sam prema prednjim redovima, ali me Macan povuče natrag iza neke debele ţene u sredini gomile. Otvoriše se glavna ulazna vrata, i dva vojnika izađoše iz la case. Između sebe podrţavahu nekog starca. Uvukao sam dah i zakoraknuo, ali me Macanov ţeljezni stisak zaustavi. To je bio Papa Grande, ali ne Papa Grande kakav mi je ostao u sjećanju. Njegovo nekoć besprijekorno bijelo odijelo i isto takva košulja bili su sada izguţvani i neuredni, a u kutovima usana, na bradi i na okovratniku košulje primjećivahu se tragovi krvi. Pogled mu je bio gotovo tup od boli, a brada podrhtavala od napora da se drţi uspravno. Zaustavili su se kod ograde na galeriji, kad iz veţe izađe jedan oficir. Nosio je pukovničke epolete. Najprije je pogledao nas a onda djeda. Brk mu je bio kao narisan tankom olovkom, a lice iskrivljeno u prezirnom osmijehu. Progovorio je tankim piskavim glasom. — Don Rafaele, ovi ljudi tvrde da su campesinosi iz doline. Kaţu da ih poznate i da će te jamčiti za njih. Od vas traţimo da pogledate svakog od njih i, ako se među njima krije netko koga poznate, da nam to kaţete. Comprende? — Papa Grande kimne. — Razumijem — odgovorio je s naporom. — Već sam vam rekao sve što znam. U pukovnikovu se glasu osjeti nestrpljenje. — Vidjet ćemo. — Mahne vojnicima koji su stajali na stepenicama. — Neka polako prođu u dvoredu. Dvostruki red poče polako promicati ispod galerije dok je Papa Grande gledao ništa ne videći. Macan i ja bijasmo gotovo tik ispod njih kad coronel progovori. — Ti, mali! Stani naprijed da te bolje vidimo. Nisam odmah shvatio što hoće od mene. Zaustavio sam se neodlučno, onda osjetih neku studen po leđima kad me Macan gurnuo u prvi red. Stajao sam i gledao gore na galeriju, još uvijek osjećajući hladan pritisak na hrptenjači. Nisam znao što bi to moglo biti. Zagledao sam se ravno u djedove oči. U njima zaiskri kratak bljesak prepoznavanja, a onda mu se kapci polako spustiše. Kad su se ponovo digli, pogled je bio isto tako tup kao i prije. Coronel nas je oštro motrio. — Dobro — reče nakon izvjesnog vremena — idemo dalje. Kolona polako nastavi svoj mimohod. Kad se Macan odmaknuo, osjetih da je hladan pritisak o moju kraljeţnicu popustio. Onda primijetih kako poručnik koji nas je zarobio nešto šapće u coronelovo uho. Coronel kimne. — Stoj — poviče. Kolona se zaustavi. — Ti! — Upre prstom u mene. — Ispadaj! Pogledah Macana. Lice mu je bilo bezizraţajno i mirno, samo su mu se oči krijesile. Uzeo me za ruku i zajedno istupismo iz kolone. Pokorno se naklonio. — Si, excelencia. No coronel se već bio okrenuo djedu. — Moj poručnik mi veli da je ovu dvojicu uhvatio kraj haciende vašeg zeta. Kaţu da su campesinosi s planine i da traţe posao. Poznate ih? Papa Grande pogleda dolje na nas. U očima mu se ogledao neki čudnovato dalek pogled. — Vidio sam ih već — odgovori bezbojno. Macan mi se još više primakao. Opet osjetih studen na kraljeţnici. Htjedoh se okrenuti, ali me njegova slobodna ruka prisili da gledam naprijed. 40

— Kakvi su to ljudi? — upita coroniel. Ĉinilo se da djed dugo traţi odgovor. Napokon oblizne usne i progovori. — Ja sam star čovjek — reče drhtavim glasom. — Ne sjećam se imena, ali često sam ih viđao kako u dolini traţe posao. Coronel se okrene i stane me proučavati. — Dječak je taman. I vaš zet je taman. — Mnogi od nas imaju u sebi crnačke krvi — mirno odgovori starac. — To se još uvijek ne smatra zločinom. Coronel opet ušuti. Zamišljeno pogleda starca, zatim izvadi pištolj i uperi ga u mene. — Znači da vam je sasvim svejedno hoće li ovaj ţivjeti ili umrijeti? U djedovim se očima pojavi tuga, ali je sasvim nesta kad se opet obratio pukovniku. — Sasvim svejedno. Coronel napne oroz. Papa Grande odvrati glavu. Coronel nije gledao mene već samo njega. Odjednom osjetih kako me Macan gurnuo u stranu. — Excelencia — zavapio je. — Preklinjem vas, smilujte se! Ne uzimajte mi jedinoga sina! Milost, excelencia, milost, tako vam Boga! Coronel odvrati pištolj od mene i uperi ga u Macana. Glas mu je bio odrješit i hladan. — Hoćeš li ti umrijeti umjesto njega? — Macan se baci na trbuh. — Milost, excelenda! Milost, por Dios! Moj se djed okrene i pljune dolje na Macana. — Ubijte ih obojicu i svršite već jednom s tim! — reče s prezirom. — Smučilo mi se to njihovo bijedno i kukavno puzanje. Coronel ga oštro pogleda, a onda polako opusti zapeti oroz te vrati pištolj u futrolu. Macan se brzo osovi na noge. — Mil gracias! Budite tisuću puta blagoslovljeni! Coronel mahne rukom. — Idemo dalje! Macan me povuče natrag u kolonu koja se kretala iza nas. Konačno smo galeriju ostavili iza sebe i šutke se zaustavili. Dignuo sam pogled prema Macanu. — Nije me prepoznao! — prošaptao sam. — Prepoznao te! — Ali... Macanova mi ruka čvrsto stisnu rame. Coronel je išao duţ kolone prema nama. Zaustavio se preda mnom. — Como se Hama? — Juan — odgovorio sam. — Dođi sa mnom. — Okrenuo se, a Macan uhvati korak pored mene te obojica pođosmo za njim natrag prema galeriji. Coronel pozva jednog vojnika. — Dovedi starog dolje, a ostale odstrani. Vojnik ovije ruku oko djedovih slabina da mu pomogne sići niza stepenice. S ceste iza nas čulo se tiho šaputanje. Osvrnuo sam se preko ramena na ljude koji su tamo stajali. Vidjevši kako djeda vode s galerije, njihov se šapat pretvori u bijesno mrmljanje. — Reci im neka se gube! — poviče coronel. — Otvori vatru na njih ako bude potrebno. — Vaya! Vaya! — Poručnik je izvukao pištolj. — Vaya! Gomila je zurila u njega. On ispali hitac u zrak i polako krene prema njima. Kad se cesta ispraznila, coronel se okrene k nama. — Starom je svejedno hoćeš li ti ţivjeti ili umrijeti — reče tihim glasom. — Da vidimo je li i tebi svejedno kad je on u pitanju! 41

11. Sad je bilo već blizu tri sata poslije podne, i sunce je sipalo svoje ţarke zrake na zemlju. Znoj nam se sušio na tijelima a slina hlapila u ustima, ostavljajući za sobom sladunjav okus soli. Usprkos vrućini osjetio sam neku jezu, neko drhtanje koje nisam mogao obuzdati, vidjevši kako vojnik vodi djeda niza stepenice. — Odvedi ga do kola — zapovjedi coronel. Starac se oslobodi. — Mogu i sam — reče ponosno. Vojnik upitno pogleda coronela koji kimne glavom. Pošli smo za starcem do sredine usijanog dvorišta. Stigavši do kola, okrenuo se licem prema njima. Patnja mu je urezala bore na obrazima, ali oči su bile mirne i čiste. Nije govorio. — Svucite ga! — zapovjedi coronel. Vojnici brzo stupiše naprijed. Starac ispruţi ruku da ih zaustavi, ali oni su već počeli trgati odjeću s njega. Mršavo mu je tijelo bilo gotovo isto tako bijelo kao i odijelo koje je imao na sebi. Bez odjeće činio se malenim, smeţuranim, rebra su mu stršila kroz koţu, a straţnjica i slabine bile starački omlohavljene i smekšane. — Sveţite ga o kotač! Vojnici ga grubo svezaše o obruč, raskrečenih ruku i nogu. Glavčina kotača zabila mu se usred leđa prisilivši starca da isturi trbuh u neprilično besramnom stavu. Lice mu se iskrivilo od boli kad je protegnuo svoje ukočene zglobove. Sklopio je oči i odvratio glavu da ne gleda ravno u sunce. Coronel da znak rukom. Nije morao izdati posebnu zapovijed da bi vojnici znali što im je raditi. Jedan od njih naglo trgne starčevu glavu prema natrag i, omotavši mu koţni remen oko čela, čvrsto je priveţe o obruč. — Don Rafaele! — Coronelov je glas bio tako tih da u prvi mah nisam ni shvatio kome pripada. — Don Rafaele! Moj djed ga pogleda u oči. — Ĉemu sve to, Don Rafaele? — reče coronel gotovo s poštovanjem. Papa Grande ne odgovori. — Vi dobro znate gdje se dječak skriva. Djedov se pogled ne pokoleba. — Već sam vam rekao da ne znam. Odveo ga je Diablo Rojo. — To je teško povjerovati, Don Rafaele. — Coronelov je glas još uvijek bio tih. — Ipak je istina. Coronel toboţe ţalosno zakima glavom. — Vaš se zet, Jaime Xenos, udruţio s bandolerosima, ubojicama vaše kćerke. Poznato nam je da ima političkih ambicija. Što nam drugo preostaje nego da zaključimo kako ih vi odobravate? — Da je tako — upita starac — zar bih bio toliko lud da ostanem na svojoj haciendi gdje me vi moţete naći? — Moţda ste mislili da će vas spasiti vaše godine. U starčevu se glasu osjeti dostojanstvo. — Nikad nisam bio izdajica. Coronel ga je nekoliko sekundi šutke promatrao, a onda se okrene k meni. — Gdje ţiviš? — U brdima, senor. — Zašto si došao u dolinu? Pogledao sam djeda. Njegove su me oči budno motrile. — Da radim, senor. — Zar kod kuće nemaš posla? 42

Macan se brzo umiješa. — Ne, excelencia. Suša... — Pitao sam dječaka! — oštro ga opomenu coronel. — Nema hrane — rekao sam, a to je u svakom slučaju bila istina. Coronel se zamisli. Kratko pogleda djeda pa mene. — Poznaš li ovog čovjeka? — Si, senor — odgovorio sam. — To je Don Rafael, veleposjednik. — To je Don Rafael, izdajnik! — poviče coronel. Nisam odgovorio. Odjednom me uhvati za zglavak i povuče mi ruku iza leđa izvrnuvši je prema gore. Vrisnuh od boli. — On je tvoj djed! — oštro prosikta coronel. — Poričeš li to? Opet sam vrisnuo kad je pojačao pritisak. Zavrtjelo mi se u glavi i osjetih da padam. Onda me nešto udari postrance po glavi i sruših se na zemlju. Tako sam i ostao, preslab da se pokrenem, i zajecao u prašinu. Kao iz velike daljine začuh djedov glas, hladan i bezosjećajan. — Već bi vas i to moralo uvjeriti, coronele. Nitko od moje krvi ne bi vam priuštio to zadovoljstvo da zaplače pred vama, Nama bi to bilo ispod časti. Začuh prigušenu psovku, pa tup udarac. Dignuh glavu i pogledah. Coronel se upravo odmaknuo od djeda. Još je uvijek drţao pištolj u ruci. Niz starčev se obraz slijevala krv. Već mu se i brada zacrvenjela. Ali usne su bile čvrsto stisnute. Coronel se obrati jednom od vojnika. — Smoči mu remen oko sljepoočica — reče. — Da vidimo hoće li mu sunce izmamiti istinu na usta. Uputio se prema galeriji, a ja osjetih kako me Macanove ruke podiţu sa zemlje. Zaboljelo me rame kad sam pomaknuo ruku. Još neko vrijeme nisam došao do daha. Papa Grande me nijemo promatrao. Onda je sklopio oči i bilo mi je jasno koliko pati. Instinktivno htjedoh ispruţiti ruku. Ali Macan je zaustavi gotovo isti čas kad sam je pokrenuo i prisili me da se okrenem. Vidio sam kako nas coronel budno promatra s galerije. Ispred nas prođe vojnik noseći kablicu s vodom. Trzajem ruke izlije svu vodu u djedovo lice. Starac se davio i pijuckao dok mu se voda slijevala niz obraze. Stresao je glavom da odstrani vodu iz očiju, ali koţni mu remen nije dopustio da je pomakne više od nekoliko milimetara. Osjećao sam kako ga sunce peče. Pod njegovim uţarenim zrakama bijelo mu je tijelo već poprimalo crvenu boju. Koţni remen se gotovo naočigled sušio, stiskao i počeo ga stezati oko čela. Razjapio je usta boreći se za dah. Iza svojih leđa začuh nečije korake. Okrenuo sam se i opazio kako nam se pribliţava coronel. U ruci je nosio visoku čašu u kojoj je zveckao led dok je hodao. Zaustavio se pred djedom. Prinio je čašu svojim usnama i polako srknuo. — Dakle, Don Rafaele — reče — hoćete li da zajedno popijemo malo rum punča? — Djed nije odgovorio. Jedino mu oči nisu imale snage da se otrgnu od čaše. Prijeđe jezikom po gruboj površini svojih osušenih usnica. — Jednu riječ — reče coronel. — Samo jednu riječ. To je sve što traţim. Starac s naporom odvrati pogled s čaše. Zagledao se ravno u coronelove oči. U njegovu se glasu osjeti prezir koji je daleko nadmašio sve što sam ikada dotad čuo. — Kad samo pomislim da sam bio na vašoj strani — rekao je. — Gori ste od bandolerosa. Njih barem opravdava njihova neukost. Ali što će pred Bogom opravdati vas? — Rub čaše se odlomi kad je coronel lupio njome o kolski kotač. Okrhnuti okrajak prisloni uz djedov goli trbuh. — Pričat ćeš, starce! Pričat ćeš! Moj djed duboko uvuče dah i pljune ravno u coronelovo lice. Onda nehotičan krik provali iz njegova grla i odmah zamre dok je s uţasom spustio pogled. Coronel se odmaknu i tada shvatismo zašto je starac kriknuo. Ĉaša je ostala usađena u njegovo meso. Počeh vrištati, ali mi Macan ţurno zarinu lice u svoj veliki trbuh. 43

— Neka dječak gleda! Macan me polako oslobodi. Ali njegova mi je ruka opominjući ostala na ramenu. Pogledah coronela. Oči su mu bile hladne. Okrenuh se k djedu. Nemoćno se ovjesio o svoje okove. Krv je polako kapala s čaše na zemlju. Zatreptah očima da suzdrţim suze. Coronel ne smije vidjeti da plačem. Slutio sam da Papa Grande ne ţeli to. U sitarčevim se očima pojavi neka njeţnost i shvatih da je razumio. Onda je polako sklopio oči i sasvim se opustio. — Mrtav je! — uskliknu jedan od vojnika, Coronel brzo zakorači naprijed i palcem grubo nadigne starčev kapak. — Nije još — reče zadovoljnim glasom. — Ne umiru ti tako lako. Barem ne oni koji doţive tu starost. Takvi ţele zauvijek ţivjeti. — Okrene se i pođe natrag u kuću. — Zovnite me kad dođe k sebi. Nisam još ručao. Gledali smo ga kako se uspinje na galeriju i nestaje u kući. — I mi smo gladni — doviknu Macan soldadosima. — Budite sretni da niste prošli kao on — odgovori mu jedan od njih pokazavši na djeda. Macan pogleda mene pa opet vojnika. — On je još dijete — reče. — Učinite mi barem tu milost da ga smijem odvesti u hlad. Dvojica vojnika izmijeniše poglede, a onda jedan od njih slegne ramenima. — Moţeš. Ali ne pokušavaj nikakve smicalice. Macan me odvede prema kući. Baci se na zemlju u sjeni galerije, a ja se svalih kraj njega. Izvrnusmo se na trbuh tako da su nam glave bile okrenute prema kući a leđa prema soldadosima. — Da li te još boli rame? — prošaptao je. — Ne — odvratih, premda me boljelo. No ne mnogo. Macan zaškilji postrance na sunce. — Za nekoliko sati nestat će sunca. Manuelo i ostali otići će bez nas. — Što će el coronel učiniti s nama? Macan slegnu ramenima. — Ili će nas ubiti ili pustiti. — Glas mu je bio sasvim trijezan. — Sve ovisi o starom. Ako on progovori, umrijet ćemo; ako ne progovori — e pa, onda ima nešto nade za nas. Odjednom se sjetih hladnog metala uperenog mi u leđa kad nas je el coronel pozvao da istupimo iz reda. — Oni me ne bi ubili — uzviknuh. — Ti bi me ubio! — Si. — Ali onda bi oni ubili tebe. On potvrdno kininu. Nisam se ljutio. Samo nisam razumio. — Da te spasim — rekao je, palcem pokazavši preko svog ramena. — Ili bi moţda više volio ovo? Nisam odgovorio. — Prisilili bi te da izdaš svog oca, da otkriješ gdje se skrivamo. Ne bi mogao izdrţati. A ipak bi te na kraju ubili. Počeo sam shvaćati. Tako je to dakle. To je ključ naših ţivota, jedino što je vaţno. Osvrnuh se preko ramena. Starac je još uvijek nepomično visio dok mu je sunce prţilo tijelo. — Kad bismo ga barem mogli ubiti — prošaptah. Macan me pogleda, a u očima kao da mu se odrazilo odobravanje. — Uskoro će umrijeti — reče mirno. — Pomolimo se da umre a da ne progovori. Netko se javi iza nas. — Na noge. Starac se probudio. Idemo po el coronela. Iza sebe začuh el coronelov glas. Okrenuh se. Briţno je otirao lice ubrusom. — Don Rafaele! Papa Grande ga i ne pogleda. 44

— Don Rafaele! — ponovi el coronel. — Prepoznajete li me? Starčeve oči bjesomučno zakolutaše. — Dovedite mi konja — poviče odjednom. — Odjahat ću u planine da sam poubijam te bastardose. Coronel se gnjevno okrenu. — Odveţite ga i ubijte. Više nam nije ni od kakve koristi. — Već je krenuo dalje kad mu pogled padne na mene. — Un momento. Još uvijek tvrdiš da ovaj starac nije tvoj djed? Nisam odgovorio. On izvadi pištolj iz futrole. Zavrti cilindar i pet metaka mu padne u ruku. Sklopi šaku s mecima i pogleda me. — Ostao je još jedan metak. Ti ćeš ga ubiti. Pogledah Macana. Oči su mu bile mračne i ravnodušne. Oklijevao sam. Bacih pogled na pištolj u svojoj ruci. Bio je teţak, mnogo teţi nego Macanov. Pogledah coronela. Oči su mu sijevale, lice plamtjelo. Jedan bi metak bio dovoljan za njega. Ali onda bi oni ubili mene, a i Macana. Okrenuh se. Moj je djed i dalje šutio dok sam mu se pribliţavao. Krv mu je još uvijek kapala s usana, ali pogled mu se iznenada razbistrio. — — Što je, sinko? — Šutio sam. — Što hoćeš, sinko? — upita ponovno. Osjetih neku kuglu u jednjaku dok sam podizao pištolj. Djed je to primijetio. Nije se ni pomaknuo. Mogao bih se zakleti kako mu se trenutak prije nego što sam povukao okidač u očima pojavio slabašan smiješak. Trzaj me napola okrene i veliki mi pištolj izleti iz ruke dok sam se borio da ostanem na nogama. Pogledah starca. Visio je na kotaču, a oči su mu slijepo zurile u nas. Iza leđa začuh coronelov glas. — Bueno. — Okrenuo se i uputio u kuću. Pogledah djeda. Suze mi počeše navirati u oči. Borio sam se da ne zaplačem. Ţiv ili mrtav, on ih ne bi volio vidjeti. Macanova mi je ruka bila na ramenu, i on me napola odvede, napola odvuče prema cesti. Soldadosi su nas ravnodušno promatrali dok smo prolazili kraj njih. Napokon smo bili van domašaja zvuka. Sad se rasplakah. — Ubio sam ga! — vikao sam. — Nisam htio, ali ipak sam ga ubio! Macan nije usporio svoj brzi korak. — Pa što onda? — upita i ne pogledavši me. — Stari je ionako već bio mrtav. Vaţno je samo da smo mi ostali ţivi.

12. Vratili smo se u spilju tri sata nakon zalaska sunca. Ostali su već bili otišli. Bio sam tako umoran da sam jedva drţao oči otvorene. Spustih se na zemlju. — Gladan sam. Macan me pogleda. — Navikni se na to — odbrusi mi. Obilazio je oko spilje, očima pretraţujući tlo pri sablasnom svjetlu. — I ţedan. — Šutio je. Počelo me zanimati što to traţi. — Što radiš? Kratko me pogledao. — Nastojim otkriti kada su otišli. — Oh! — Uskliknuo je i spustio se na koljeno. Pokupio je nešto s poda, zgnječio u ruci i odbacio. — Diţ' se! — reče strogo. — Otišli su tek prije jedan sat. Moţda ih još stignemo. S mukom se osovih na noge. — Kako znaš? Što si našao? 45

— Konjsko govno — reče krenuvši iz spilje. — Bilo je još toplo u sredini. Morao sam potrčkavati da bih odrţao korak s njim. Nikad ne bih pomislio da se Macan moţe tako brzo kretati. Ĉuo sam kako teško diše dok smo se uspinjali prema vrhu. Put je bio jasan kao usred dana zahvaljujući bijeloj mjesečevoj svjetlosti. Noć je postajala sve hladnija i bilo mi je zima. Trčao sam uz njega nastojeći da mi zubi ne cvokoću. — Kako — kako još dugo? — Neće se zaustaviti prije negoli stignu s onu stranu brda. Pogledao sam gore uz obronak. Do vrha je bilo još dobra tri kilometra. Bacio sam se uz rub ceste trudeći se da prikupim dah. Macan napravi još nekoliko koraka, a onda se, budući da me nije čuo, zaustavi i osvrnu natrag. — Što ti je? — Ne mogu više — rekao sam i briznuo u plač. — Zima mi je. Gladan sam. Gledao me časak. — Mislio sam da si muškarac — reče zlovoljno. — Nisam muškarac — kukao sam. Sjeo je uz mene. — Dobro — reče mekšim glasom. — Odmorit ćemo se. — Uvukao je prste u dţep i izvukao okrajak jednog cigarilla. Paţljivo ga pripali zagradivši ga rukama od vjetra. Duboko i pohlepno uvukao je dim. Gledao sam ga dršćući. — Na — rekao je. — Povuci jedanput. Ugrijat ćeš se. Poslušao sam ga i smjesta počeo kašljati i gušiti se. Ĉudnovato, ali kad me to prošlo, doista mi je bilo toplije. Skinuo je sa sebe bluzu i prebacio mi je preko ramena privukavši me k sebi. Privio sam se uz njegovo toplo krupno tijelo. Muški miris koji je izbijao iz njega učinio je da se osjetim sigurnim i začas sam zaspao. Probudili su me prvi traci sunca koji su mi doprli u oči. Okrenuo sam se i posegnuo rukom za Macanom. Ruka mi zagrabi u prazno i u tili čas već sam sjedio. Otišao je. Prestrašeno sam se ogledao oko sebe! — Macane! Nešto je šušnulo u grmlju. Okrenuh se i uto Macan izađe na čistinu. Nosio je malog zeca nabijenog na kolac. — Probudio si se, eh? — Mislio sam .., — Mislio si da sam te ostavio? — Nasmijao se. — Pošao sam samo da uhvatim nešto za jelo. Sad skupi malo drvlja za vatru dok ja očistim ovog malog. Zečić je bio tvrd i ţilav, ali meni još nikada ništa nije tako prijalo. Kad smo pojeli, ostala je samo gomilica kostiju. Prstima sam otro mast s lica i zatim ih polizao. — To je bilo dobro. Macan se nasmiješio i ustao. — Stavi kosti u dţep. Tako da imamo nešto za ţvakanje preko dana. — Nogama je zatoptao po vatrici da je ugasi, a zatim se okrenuo. — Hajd'mo sada! Strpao sam i posljednju košćicu u dţep i pošao za njim na cestu. — Ţao mi je zbog onoga sinoć. — Nije vaţno. — Da nije bilo mene, ti bi ih stigao. Glas mu je bio blag. — Da nije bilo tebe, sad bi mi kosti trunule negdje u dolini. Osim toga, ionako ih ne bismo stigli. — A što sada? — upitao sam. — Kako ćemo stići kući? — Pješke — odgovorio je otresito. — Ljudi su prije hodali nego što su naučili jahati. 46

Začuđeno sam ga pogledao. Macan nije volio hodati. Od Bandave do našeg skloništa u brdima ima dva i pol dana jahanja. Pješke će nam trebati više od tjedan dana. Macanov je glas prekinuo moja razmišljanja. — Naćuli dobro uši. Ako nešto čujemo, mičemo se s ceste. Ništa nećemo riskirati. Razumiješ? — Si. Comprendo. Napokon se popesmo navrh brda, a otprilike kilometar nizbrdo s druge strane naiđosmo na mali potočić. — Ovdje ćemo se zaustaviti i odmoriti — reče Macan. Potrčah do potoka i na njegovoj se obali bacih na tle. Ţedno sam pio i pio, no Macan me ubrzo povuče natrag. — Dosta za sad. Malo se odmori, pa pij dalje. Naslonio sam se o jedno drvo. Boljeli su me tabani. Skinuh čizme i protrljah noge, a onda ih uronih u potočić. Osjećao sam kako mi ugodna svjeţina vode dopire sve do slabina. Ali tijelo me svrbjelo od znoja koji se u toku nekoliko posljednjih dana sasušio na meni. — Mogu li malo zaplivati? — upitah. Pogledao me kao da sam sišao s uma. Brđani ne drţe mnogo do kupanja. — Moţeš — rekao je — ali nemoj ostati dugo u vodi da ne ispereš zaštitni sloj s koţe. Zbacih sa sebe odjeću i zagazih u potok. Razdragala me hladna blistava voda i veselo sam bućkao po njoj prskajući na sve strane. Tanka srebrna riba projuri kraj mene te ţar onih za njom ispruţenih ruku. Skliznula mi je kroz prste kad sam podignuo glavu iz vode. Onda začuh hihotanje s obale. Okrenuh se. Na obali su stajale dvije djevojčice i promatrale me. Macana nisam nigdje vidio. Brzo sam sjeo u plitki potok Manja djevojčica opet zahihoće. Veća se okrene i zovne: — Papa! Diego! Brzo ovamo! U potoku je neki dječak! Začas kroz grmlje dojuriše dva čovjeka s puškama uperenih u mene. — Što radiš ovdje? — Kupam se. — Lijepo, izađi! Počeo sam se dizati, ali onda se opet spustih u vodu. — Bacite mi moje pantalones — rekoh pokazavši prstom. Stariji čovjek svrne pogledom na djevojčice pa na mene. — Okrenite se — zapovjedi. Manja se djevojčica opet zacerekala dok se okretala. Ustao sam i pošao prema obali. — Jesi li sam? — upita mlađi čovjek. — Nisam, senor — rekao sam prihvativši pantalones iz njegove ispruţene ruke. — Tu je i moj otac. — Gdje? — Ne znam, senor — odgovorio sam istinito. — Bio je ovdje čas prije ... — I evo ga opet — prekine me Macanov glas. Izronio je iz grmlja a bucmasto mu lice zasjalo u širokom osmijehu. Skinuo je šešir i duboko se poklonio. — Jose Hernandez, a su servicio, senores. — Uspravi se, još uvrek sa smiješkom na usnama. — Mi hijo,40 Juan — doda pokazavši na mene. — Budala voli vodu. Stariji čovjek uperi pušku u njega. — Što radite ovdje? — upita sumnjičavo. Macan zakorači prema njemu kao da ne vidi uperenu pušku. — Moj sin i ja vraćamo se kući iz doline. Velika je guţva u Bandavi. El militar. Nije to mjesto gdje bi se miroljubiv čovjek i njegov sin mogli skrasiti na radu. 40

Moj sin (španj.) (P r e v.)

47

Puška je sada gotovo doticala Macanov trbuh. — Gdje ţivite? — Tjedan dana puta odavde — odvrati Macan. — A kamo ste se vi uputili? — U Estanzu. Estanza je bila udaljena nekoliko dana puta od Bandave, leţeći na cesti prema obali. Dva planinska hrpta dalje cesta skreće prema jugu. Na tom mjestu mi moramo sići s nje i nastaviti puteljcima kroz šume i planine. — Moţda će nam senores dopustiti da im se pridruţimo — pokloni se opet Macan. — Kaţu da ovdje ima bandolerosa. Dvojica muškaraca izmijeniše poglede. — Istina — odgovori mlađi. — El coronel Guiterrez je rekao da na cesti ima mnogo bandita. — Okrenuo se prema Macanu. — Gdje su vam konji? —Macan se nasmije. — Konji? Kakvi konji, senor? Ta mi smo samo siromašni campesinosi. Bili bismo sretni da imamo makar kakvog magarčića. Stariji je nekoliko sekundi promatrao Macana, a onda spusti pušku. — Dobro, ići ćemo zajedno do Estanze. — Ali, excelencia... — usprotivi se mlađi. — U redu, Diego — reče drugi pomalo gnjevnim glasom. — Ĉime nam mogu nauditi jedan čovjek i jedan dječačić?

13. Sjedio sam straga u kolima, leđima okrenut djevojkama, dok se Macan vozio na klupi za kočijaša zajedno sa Senorom Moncadom. Diego je jahao pored nas na velikom crnom pastuhu, a pušku je nemarno prebacio preko sedla. Senor Moncada bijaše farmer koji je došao po svoje dvije kćerke što su bile u posjetu kod djeda i bake. Umorno sam se izvalio, prihvativši se rukom za rub kola da ne ispadnem ako slučajno zadrijemam. Gledao sam u nebo. Već se gotovo smračilo. Uskoro ćemo morati stati, jer je suviše opasno noću putovati cestom. — Iza prvog zavoja je neki šumarak — čuo sam Diega. — Tamo moţemo prenoćiti. Kola siđoše sa ceste i sa škripom se zaustavljaše na travi. Još se nisu sasvim ni zaustavila a Macan je već skočio sa svog sjedala povukavši i mene. — Poţuri — reče — skupi drva za vatru. Brzo, prije no što se mlade dame smrznu. Gledao sam ga zapanjeno. Macan se nikada ni za koga nije brinuo. Samo za sebe. — Miči se! — viknuo je. Stadoh skupljati granje. Preko ramena vidio sam kako Macan pomaţe djevojkama da siđu s kola. Kad sam se vratio s prvim naramkom drva, konji su već bili sputani i napojeni i mirno su pasli. — Gdje da to stavim? — upitao sam. Senor Moncada pokaţe na zemlju ispred sebe. Pođoh tamo da ih bacim kadli me Macan zaustavi. — Mislim da je preblizu cesti, senor — reče skanjivajući se. — Suviše se lako moţe primijetiti. Moglo bi privući neţeljene goste. — Senor Moncada neodlučno pogleda Diega. Diego kimne. Macan zađe dublje na proplanak. — Mislim da će ovdje biti bolje. Sručih drva tamo kamo mi je Macan pokazao. Kad sam se vratio s drugim naramkom, vatra je već veselo praskala. Stavih drva na zemlju i pogledah Macana. Bio sam umoran. — Još — zapovjedi on. Očistio je nekoliko dugačkih grana, optesao ih i postavio u obliku tronošca. Kad sam se idući put vratio, s njih je visio teţak ţeljezni lonac i u zraku se već polako 48

osjećao uzbudljiv miris govedskog gulaša. — Dosta? Macan me pogleda, lice mu je bilo obasjano plamenom. — Za sada — rekao je. — Stotinjak metara niţe je potočić. Uzmi drugi lonac i donesi svjeţe vode. Pođoh do kola. Vera, mlađa djevojka, pogleda me i zahihoće. Bio sam bijesan. Uvijek hihoće. — Što hoćeš? — upita Marta, starija. — Lonac za vodu. — Vera opet zahihoće. Pogledao sam je. — Što se uvijek cerekaš? — Prasnula je u grčevit smijeh. Niz obraze joj potekoše suze. — Što je tako smiješno? — upitao sam ljutito. Glupe djevojke. Prestala se smijati. — Ti si smiješan. Spustih pogled po sebi. — Ne sada — ona će brzo. — Danas poslije podne. Kad si bio u vodi. Tako si mršav. Nacerih se. — Bolje i to nego da sam debeo kao ti. — Evo ti lonac — reče Marta oštro. Učinilo mi se da joj je glas malo bijesan. Uzeh lonac iz njene ruke. — Gracias. — No hay de que — odgovorila je gotovo uljudno. Vera opet zahihoće. — Što joj je? — upitah. Marta slegne ramenima. — Još je dijete. Tek joj je dvanaest godina. Nikad prije nije vidjela golog dječaka. — Nisi ni ti — odvrati joj Vera. Marta prezirno zabaci glavu. — Ali meni je četrnaest godina i ne pravim od toga takav cirkus. Diego mi priđe s leđa. — Jesi li dobio lonac? — upita sumnjičavo. — Si, senor. — Što još čekaš? Donesi vodu kako ti je otac naredio. Krenuh bez riječi. Ĉuo sam još kako pita: — Što vam je rekao? — Ništa — odgovorila je Marta. — Dobro, samo se drţite što dalje od njega. Onda više ništa nisam čuo jer sam zašao u šumu pa dolje do potoka. Macan me čekao na obali. — Poţuri. Što prije pojedu, prije će zaspati. — Što smjeraš? — upitah. — Ukrast ćemo im konje. Za dva dana moţemo biti kod kuće. Osim toga, sviđa mi se onaj crni pastuh. — Neće biti lako — rekoh. — Diego nam ne vjeruje. — Macan se nasmiješi. — Ubit ću ga. Nešto sušne iza nas, i Macan poskoči isti čas kad je iz grmlja izašao Diego s puškom u ruci. Zar se taj nikada ne rastaje od nje? Macan otare dlanove o hlače. — Oprao sam ruke. Noću me probudi neki šum. Prevrnuh se u pokrivaču koji mi je posudio Senor Moncada i provirih na Macana. Leţao je mirno i tiho hrkao. Pogledom potraţih Diega. Nije bio u svom pokrivaču. Okrenuh se i bacih pogled prema kolima u kojima su spavali Seiior Moncada i njegove kćerke. Odande nije dopirao nikakav zvuk. Neko sam vrijeme mirno leţao. Moţda je Diego otišao u grmlje da se olakša. 49

Jedan konj zanjišta te okrenuh glavu. U taj mah spazih kako se Diego prikrada kolima s napetom i spremnom puškom. — Ss! Macan se probudi kao ţivotinja po kojoj je dobio ime. Ispruţih ruku i pokazah prstom. Macan se prevrne na trbuh do mene. — Ubit će ih — prošaptah. Macan se i ne pomakne. — Neka — uzvrati mi šaptom. — Prištedjet će nam trud. Diego dopuzi sprijeda do kola. Vidio sam kako uspravlja noge i diţe se. Puška mu je bila već tako reći na ramenu kad tanki krik iznenada propara noćni zrak. Diego nasumce zapuca kad je Senor Moncada sišao s kola. Pokušao ga je dotući kundakom puške, a kad su se obojica otkoturala na stranu prema boku kola, Macan je već trčao k njima. — Puška! — viknuo mi je preko ramena. — Uzmi pušku! Stao je kraj dvojice boraca koji su se valjali po zemlji. Uto spazih bljesak na mjesečini kad je Macan podignuo svoj noţ. Malo je pričekao, a onda se noţ naglo spusti. Diego se s krikom pridigne s tla posegnuvši za Macanovim vratom. Macan malo uzmakne i pričeka. Diego se pokrene. Oštrica se zarine a Diego presavine kao noţ na preklapanje. Macan podmetne koljeno pod Diegova prsa i ovaj odleti natrag prevrnuvši se preko glave. Macan se naglo okrene s noţem u ruci. Kad se uspravio, Senor Moncada mu je bio okrenut leđima. Macan digne noţ, ali uto se drugi okrene te on spazi pušku u njegovim rukama i brţe opusti ruke niz bokove. — Jeste li čitavi, senor? — upita s laţnom zabrinutošću u glasu. Senor Moncada baci pogled na njega pa dolje na Diega. — Bandolero! — opsuje. — Pokušao me ubiti! — Sreća što sam se probudio, senor. Senor Moncada se nasmiješi. — Vaš sam duţnik, amigo. Spasili ste mi ţivot. Macan ponikne pogledom. Jedanput je i on ostao bez riječi. Ali ne zadugo. — Nije to ništa, senor. Samo mali uzvrat za vašu ljubaznost. — Priđe do Diega i prevrne ga nogom. — Mrtav je. Gdje ste najmili takvog čovjeka? — U Bandavi — odgovori Senor Moncada. — Rekli su nam da su u brdima bandolerosi i da bi bilo bolje da ne putujem sam s djevojčicama. Preporučio nam ga je pukovnik Guiterrez. Radio je kao izviđač za el militar. — A bio pravi pravcati bandolero — reče Macan kreposno. — Ubio bi vas i ukrao vam konje. Mora da mu je bilo strašno stalo do vašeg crnog pastuha. — Crnog pastuha? — začudi se Senor Moncada. — Taj pastuh nije moj. To je njegov vlastiti konj. Macan digne obrve. — Ozbiljno? Senor Moncada kimne. — Po zakonu, sada je vaš. Macan mi dobaci pogled. Smiješio se. Sada je prvi put zakon bio na njegovoj strani. Onome tko ubije bandolera automatski pripada sve što je ovaj posjedovao. — Jesi li dobro, Papa? — upita nečiji preplašeni glas s kola. Zaboravio sam djevojke. Okrenuh se kolima. Martino je lice oprezno provirivalo preko ograde. — Spašeni smo! — uzvikne Senor Moncada dramatski. — Milošću Boţjom spašeni smo od smrti. Ovaj dobri čovjek, stavljajući na kocku vlastiti ţivot, obranio nas je od ubojice. Malo zatim obje djevojke spuznuše s kola. Ruke im se ovise oko oca, i sad se sve troje poče međusobno ljubiti, plakati i uzvikivati od sreće. Napokon se Senor Moncada ozarena lica okrene 50

k nama. — Sretan nam bio današnji dan kad smo vas sreli — reče. — Sad razumijem zašto se Diego protivio da nam se pridruţite. — Bila je to sreća za sve nas, senor — uzvrati Macan. Nato pogleda mene i reče posjedničkim glasom: — Idi i pogledaj je li naš konj dobro svezan!

14. Upravo sam istresao posljednju vreću soli u bačvu s govedinom kad primijetih da su obje djevojke u štaglju i da me promatraju. Dignuh s poda poklopac i počeh ga pribijati. Nakon nekog vremena javi se Marta. — Sutra odlaziš kući? Bila je to više tvrdnja nego pitanje. Potvrdno kimnuh. Na haciendi smo bili već gotovo tjedan dama. Senor Moncada nije htio sam nastaviti put, pa je Macan pristao da ga prati. Pogotovu kad je čuo da dobri senor ima stoke i kad nam je za uzvrat ponudio četiri bačve svjeţe usoljene govedine i kola da je prevezemo. To je, dakako, značilo da će Macan morati svoga crnog pastuha ostaviti u zalog dok ne vratimo kola. I tako je sklopljena pogodba, pa smo produţili dalje cestom do Estanze. Radili smo dan i noć da usolimo govedinu i pripremimo je za put. Sada sam pribio i posljednji čavao i okrenuo se. — Da — odgovorih napokon. — Sutra odlazimo. — Koliko ti je godina? — upita Vera. — Trinaest — uzvratio sam znajući da je njoj dvanaest. — Nije istina — reče Marta prezirno. — Ĉula sam kako je tvoj otac rekao mojemu da imaš samo deset godina! — Moj otac? — Načas sam zaboravio. Macan je, kao i obično, bio u kuhinji ulagujući se kuharici i vjerojatno puneći si trbuh. — Imaš li braće i sestara? — upita Vera. Odmahnuh glavom. Prestao sam raditi i počeh osjećati hladnoću u sjenovitom štaglju. Posegoh za košuljom i uvukoh se u nju. — Baš si mršav — reče Vera. — Kosti ti strše na sve strane. — Opet začne hihotati. Pogledao sam je s gnušanjem. Ni o čem drugom ne zna govoriti nego samo o tome kako sam mršav. — Ne osvrći se na nju — reče Marta. — Ona uvijek nastoji vidjeti što imaju dječaci. — Ti također! Ti si slijedila Diega kad je išao na stranu. — A ti si mi rekla kamo je otišao! —odvrati joj Marta. Lagano se stresla. — Grozan čovjek! — Tko? — upitah. Načas sam zaboravio o čem govori. Sada sam se i ja zainteresirao. — Što se dogodilo? U Martinom se glasu moglo razabrati izvjesno razočaranje. — Ništa — odgovorila je. — Ĉule smo da dolazi Papa pa smo otrčale natrag u kola. I ja sam bio razočaran. Morila me ista znatiţelja kao i nju da saznam što bi bilo dalje. — Ionako mi se Diego nije sviđao — doda Vera brzo. — Poslije oca ubio bi i nas. — Najprije bi vas silovao — rekao sam znalački. Moj ih se ton dojmio. — Kako znaš? Slegnuh ramenima. — Kako znam? Eto tako, znam. Djevojke se uvijek siluju prije nego što ih ubiješ. Vera me radoznalo promatrala. — Puno ti toga znaš, je li? 51

— Dosta — odvratih vaţno. — Bolje da sad odete ili ću vas silovati. — Ne bi se usudio! — prošapta Marta. — Ne bih? Radije se što prije pokupite iz štaglja! — Nisu se ni pomakle. Zakoračih prema njima. — Odlazite! — Koju ćeš silovati prvu? — upita Marta tiho. — Svejedno mi je koju — rekoh. — Samo vam kaţem da je bolje da se smjesta pokupite. Sestre se pogledaše. — Ti si starija — reče Vera. Zablenuo sam se u njih. Nisam znao što da radim. To nisam očekivao. — Idete li konačno? — upitah strašno prijetećim glasom. Marta me pogleda. — Pa dobro. Moţeš mene prvu. — Neće ti se svidjeti. Bolje da odeš. Marta digne suknju. — Hoćeš li ili ne? — upita nestrpljivo. Pogled joj je bio izazivački nestrpljiv. — Dobro — rekoh. — Ali ne zaboravi. Sama si htjela. Pošao sam na nju onako kako mi je ostalo u sjećanju da je Roberto pošao na putas u šumi. Svalismo se na tle. Razdvojio sam joj noge i ugurao se između njih. Pomicao sam bokove naglim grčevitim trzajima koji kao da su mi izvirali iz same utrobe. Osjećao sam da idem svuda samo ne tamo kamo bih htio. — Prestani se koprcati — prošaptala je gnjevno. — Gurni! — Que pasa? Okrenuh se i pogledah. Na vratima je stajao Macan gledajući nas zapanjeno. Vera je nestala. Prišao nam je, ljutito me podignuo na noge i pljusnuo. — Tako dakle uzvraćaš gostoprimstvo našem domaćinu? Bio sam previše zapuhan da mu odgovorim. Pogledom potraţih Martu. Već je bila na nogama i trčala kroz vrata. Okrenuh se opet Macanu. Više se nije ljutio, čitavo mu se lice razvuklo u široki osmijeh. — Zakopčaj si radije hlače! Bacih pogled dolje po sebi. Brzo se zakopčah sav zbunjen. Njeţno me pogladio po glavi. — Pitao sam se već kako će dugo trebati tim dvjema da te zavedu — reče nasmijavši se opet. — Dođi da spremimo kola pa da rano ujutro krenemo. Zaputio se prema vratima štaglja. Zurio sam za njim. Na izlasku se okrenuo i pogledao me. Primijetio je začuđen izraz na mom licu. — Ne gledaj tako zapanjeno. Rekao sam ti da ćeš uskoro postati muškarac!

15. Odnekle je prasnuo hitac i još mi nije prestao odzvanjati u ušima kad sam se otkotrljao i ispruţio u kolima. Prasnu još jedan, i Macan je već potrbuške leţao u jarku uz cestu. Prođe nekoliko sekundi, i on ustane otresajući sa sebe blato i vodu, bijesno mašući stisnutom šakom prema gorskom obronku i vičući iz sveg glasa — Santiago! Ti Coravo idiotsko kopile hijene! Magarče što reveš iz majčine utrobe! Zar ne vidiš da sam to ja, tvoj drug? Fiju! Ni metar dalje od njega novi metak uzvitla zemlju, i Macan se opet baci u jarak. Sada se više nije dizao. Leţao je potrbuške u vodi i vikao — Tikvane! Indijansko govno! To sam ja, Macan! 52

— Macan? — Santiagov je glas šuplje odjeknuo obronkom. — Da, Macan, ti slijepi, puzavi crve! Macan! Ĉulo se šuštanje u grmlju i Santiago stariji se začas stvori na rubu jarka te pogleda unutra. — Macane! — usklikne. — Zašto mi nisi rekao da si to ti? Macan se izvuče iz jarka još blatniji nego prije. Voda mu je kapala s oboda šešira pa je šutke pijuckao. — Macane, pa to si zbilja ti! — Santiago ushićeno baci pušku i zagrli prijatelja. — Ţiv si! — Ţiv! — vikne Macan gnjevno, nastojeći da se izvuče iz Indijančeva zagrljaja. — Ali ne tvojom zaslugom. — Mislili smo da si mrtav — čudio se Santiago. Ustukne korak i ispitivački pogleda Macana. — Ţiv si i zdrav. I nemaš nikakvog biljega na sebi. Macan se pogleda. Nova košulja i pantalones koje mu je poklonio Senor Moncada bile su pune blata. — Nikakvog biljega! — zaurla zamahnuvši šakom. Udarac zahvati Santiaga po obrazu te se leđima svali na zemlju. Pogleda Macana s uvrijeđenim izrazom na svom inače ravnodušnom licu. — Macane — upita zapanjeno — zašto se ljutiš na mene? Što sam ti učinio? — Što si mi učinio? — zagrmi Macan. — Pogledaj moju novu košulju. Pogledaj moje nove hlače. Upropašteno! Eto što si mi učinio. — Dignuo je nogu s namjerom da lupi Indijanca po glavi, ali se Santiago brzo odvaljao s puta, pa Macan izgubi ravnoteţu i skljoka se na leđa, ravno u jarak. Ostao je leţati bez daha, sipajući kletve u zrak. Ĉuo sam kako se još netko pribliţava kroz grmlje, i začas se pojavi Manuelo. Baci kratak pogled na Indijanca koji je leţao na cesti pa odšeta do ruba jarka i pogleda dolje na Macana. Malo je pošutio, onda reče ravnodušnim, bezosjećajnim glasom: — Valjda ćeš nam, kad završite te svoje dječje igre, reći što imaš u kolima? Prošlo je tek dvanaest dana otkako smo otišli iz Bandaye, a činilo se da je prošla čitava godina. Proslijedili smo do logora gdje su se svi skupili oko nas slaveći nas kao heroje. Jedva su dočekali da se otvori prva bačva i da ţene stave meso u lonce. Jer posljednje su se vrijeme hranili samo sitnom divljači i korijenjem. Uglavnom ovim posljednjim, budući da je divljač zbog suše napustila brda. U tom malom logoru u brdima, koji je Diablo Rojo upotrebljavao kao svoj glavni stan i skrovište, bilo je osam muškaraca, četiri ţene i četvero djece. Od toga su tri ţene i troje djece pripadali njemu. Ĉetvrta ţena i četvrto dijete bili su Manuelovi. Svako od generalove troje djece rodila je druga majka. Roberto, najstariji i moj prijatelj, bio je taman. Imao je nešto indijanskoga u svom izgledu, što nije ni čudo ako se uzme u obzir da je njegova majka bila Santiagova dalja rođakinja. Eduardo, mlađi sin, najviše je sličio generalu, premda se u grubim crtama njegova lica također nazrijevala miješana krv. Samo je Amparo, kćerka i najmlađe dijete, imala svijetlu koţu i plavu kosu. Tijelo joj je bilo vitko i okretno a oči bistre i ţive. Uvijek su iskrile od nekog unutrašnjeg uzbuđenja. I nije bilo nikakve sumnje da je generalova ljubimica, jednako kao što je i njezina majka bila njegova favoritkinja. Majka joj je bila vitka i plavokosa, za razliku od drugih dviju ţena koje su bile tamne i prilično zdepaste. Bile su strašno ljubomorne na nju, ali se nisu usudile ni pisnuti protiv nje. Došla je odnekud s obale i govorkalo se da ju je general našao u nekom tamošnjem bordelu, iako je ona tvrdila da je kćerka osiromašenog kastiljskog plemića i jedne izbjeglice iz Njemačke. U svakom slučaju, izigravala je veliku damu a ostale dvije su morale kuhati i dvoriti je kao sluţavke. Za generalova izbivanja vrijeme je uglavnom provodila igrajući se s Amparoin, svlačeći je i oblačeći kao lutku. To, pa naklonost koju joj je iskazivao general, kao uostalom i svi drugi muškarci u logoru, bilo je dovoljno da se dijete sasvim razmazi. Za djevojčicu od sedam godina 53

bila je veoma svojevoljna i brzo bi se naljutila kad nije dobila ono što je htjela. No uglavnom je to dobijala, a onda bi se svi grijali na toplini i vedrini njezina smiješka. Sada je Amparo stajala pored kola, u lijepoj bijeloj haljinici, dok sam ja silazio sa sjedala. — Rekli su mi da si umro — objavila je prilično razočaranim glasom. — Kako vidiš, nisam. — Već sam izmolila devetnicu za tebe — odgovorila je — a majka mi je obećala da ćemo naručiti misu kad idući put odemo u crkvu. — Ispitivački sam je promotrio. Rasli smo zajedno, ali sad sam odjednom osjetio da je ona ostala dijete. — Ţao mi je. Da sam to znao, dopustio bih da me ubiju. Smiješak joj naglo obasja lice. — Uistinu, Daxe? Ti bi to učinio za mene? — Svakako — rekoh da je zadovoljim. Zagrlila me i poljubila u obraz. — Oh, Daxe — uskliknula je — ti si moj najmiliji! Drago mi je da te nisu ubili. Zbilja mi je drago. Njeţno je gurnuh od sebe. Pogledala me ozarena lica. — Odlučila sam. — Što? — upitah. — Udat ću se za tebe kad odrastem! — Okrenula se da potrči. — Idem k majci da joj kaţem što sam odlučila! Smiješeći se gledao sam za njom dok nije stigla do kuće. Prije nego što sam bio otišao, dobila je napad gnjeva jer je odlučila da se uda za Manuela, a majka joj je rekla da to nije moguće jer je on već oţenjen. A nekoliko tjedana prije toga izabrala je mladog glasnika kojeg je poslao general s najnovijim vijestima. Okrenuo sam se natrag kolima da ispregnem konje. Ĉuo sam kako se Macan hvali pred ostalima svojim crnim pastuhom. Onda primijetih Roberta i Eduarda. Okrenuh se k njima. — Zdravo! Eduardo mi smjesta otpozdravi. Bio je tek nekoliko mjeseci mlađi od mene, ali mnogo manji i mršaviji. Roberto me je samo mrzovoljno promatrao. Lice mu je bilo blijedo, a oči ţućkaste i mutne. — Što je s tobom? — upitah. Eduardo odgovori prije svog brata. — Dobio je trišu. — Trišu? Što je to? Roberto još uvijek nije odgovarao, a Eduardo slegne ramenima. — Ne znam. Dobili su je i braća Santiago i Manuelo. Manuelova ţena je bijesna na njega. — Eduardo! — zovne ga majka iz kuće. — Moram ići. Šutke sam ispregnuo konje. Roberto je stajao i promatrao me, pa sam mu dobacio jedne uzde. — Pomozi mi da ih odvedeni u koral. — U koralu su smjesta počeli pasti podalje od ostalih konja koji su ispod oka sumnjičavo zirkali na pridošlice. — Pogledaj ih — rekoh. — Pretvaraju se da uopće ne vide jedni druge. No do sutra će se već sprijateljiti. Konji su kao i ljudi. — Konji ne dobivaju triper — odgovori Roberto zlovoljno. — Ne? A kako si ga ti dobio? On pljune. — Od putas. Svi smo ga dobili. Manuelova ţena je bijesna. — Je li gadno? — upitah. On odmahne glavom. — Ne previše. Samo boli kad mokriš. 54

— Kakve to veze ima s njim? — Baš si glup. Pa tu ga i dobiješ, u njemu. I ti ćeš ga dobiti. Manuelo kaţe da nisi pravi muškarac dok ne dobiješ trišu. — I ja sam imao ţenu. — Ozbiljno? — upita Roberto s nevjericom u glasu. Kimnuh. — Martu, kćerku Senora Moncada. Tamo gdje smo dobili meso. Povalio sam je u štaglju. — Jesi li bio unutra? Nisam bio sasvim siguran što je time htio reći. — Mislim da jesam. No bio sam suviše zaokupljen da obratim paţnju na to. Još bih je silovao da me Macan nije odvukao. Zurio je u mene. — Koliko joj je godina? — Ĉetrnaest. On prezirno šmrcne. — Balavica. — Misliš da ću dobiti trišu? — upitah. On odmahne glavom. — Nećeš. Još je dijete. Samo od prave ţene moţeš dobiti triper. Je li ga i Macan dobio? — Ne znam. Nije mi rekao. — Moţda je imao sreću — reče on. — Moţda ga nije uhvatio. Krenuo je, i ja za njim. Nisam razumio. Ako nisi pravi muškarac dok ga ne dobiješ, kako onda moţeš biti sretan što ga nisi dobio?

16. Macan se namrgodio kad sam pošao za njim prema promatračnici. Okrenuo se i pogledao me preko ramena. — Kamo si se pak ti uputio? — Malo ću razgledati okolo — odvratih neduţno. — Onda idi i razgledavaj, ali zar mi baš moraš neprestano biti za petama? Jednog ću dana nagaziti na tebe i zgnječiti te kao stjenicu. — Nisam odgovorio, a on se okrenuo i nastavio se uspinjati stazom bijesno šutajući nogom kamenje. Slijedio sam ga na pristojnoj udaljenosti ne ţeleći da me zgnječi kao stjenicu. Ĉitav je tjedan bio takav. Sve otkako mu je Manuelo zabranio da ode po crnog pastuha. Premalo nas je, bio je rekao Manuelo. Obično je deset ljudi čuvalo skrovište. Ali od tog su broja dvojica već bila mrtva. Jednoga je ubio neprijateljski narednik, a drugi je poginuo još prije našeg odlaska po meso. Bio se napio i pokušao silovati jednu od generalovih ţena. Mislim da je to bila Amparina majka, ali nisam siguran. Ĉuo sam samo vrisak i dva pucnja. Kad sam stigao na mjesto događaja, bio je već mrtav, U promatračnici je bio Santiago mlađi. — Krajnje je vrijeme — gunđao je. — Skapavam od gladi. — Za triper nema ništa boljega od prazna ţeluca — odvrati Macan pakosno. Santiago ga bijesno pogleda. — Onda ti savjetujem da se što prije pobrineš za njega. Ako i dalje budeš jeo, više te nijedan konj neće moći ponijeti. — Bah! — otpuhne Macan. — Moj bi me crni pastuh ponio da sam i pet puta teţi. — Ne vjerujem da je ikada postojao nekakav crni pastuh — reče Santiago mlađi zajedljivo, zakročivši stazom. — Prokleti jal! — vikne Macan za njim. — Dax je bio sa mnom. Dax ga je vidio. Je li tako, 55

Daxe? — Si, vidio sam ga. Ali Santiago se već izgubio iz vida. Okrenuh se Macanu. Gledao je preko brda prema Estanzi. — Sjajan pastuh, ha, Daxe? — Un caballo magnifico. Macan sjedne prislonivši leđa o stijenu, a pušku prebacivši preko koljena. Još je uvijek gledao prema jugu. — Manuelo ne zna što znači posjedovati jednu tako krasnu ţivotinju. Nikada je nije imao, pa nije ni čudo. Šutio sam. — Mogao bi tko pomisliti da sam zatraţio da mi posudi ţenu — nastavi. — Nije da bi se ona baš previše bunila s obzirom na to kakav joj je muţ. Ali ne. Moraš ostati, govori on, premalo nas je. — Slegnuo je ramenima. — A što bi bilo od njih da se nismo vratili? Ja sad barem ne bih bio ovdje da mi Manuelo odbije jednu tako opravdanu molbu. A oni bi crkavali od gladi jedući poljske miševe, zečje govno i divlje jabuke. I nadalje sam šutio. No čini se da je to Macanu bilo svejedno. — Poslije svega što sam učinio za njih još imaju obraza posumnjati da sam uopće imao tako krasnog konja. — Odloţi pušku i zapali cigarillo. — Kaţem ti, to je više nego što čovjek moţe podnijeti. Vidio sam kako je otpuhnuo kolut dima te bacih posljednji pogled oko sebe. Obronak je bio miran. Do mraka nas je dijelilo nešto više od jedan sat. — Laiku noć, Gato Gordo — rekoh i krenuh nizbrdo. Još sam se jednom osvrnuo prije nego što zađoh za krivinu. Sjedio je na istom mjestu i zamišljeno puštao dim kroz nos. Na pola puta začuh krik divljeg purana. Usta mi se gotovo smjesta ispuniše slinom. Odavno nismo imali takvu poslasticu. Već mi se smučila usoljena govedina koju smo jeli iz dana u dan. — Brbrbruk — zazvah. Odgovorio mi je, ali po zvuku mi se učinilo da se udaljio malo ulijevo. Otpuzah u šikaru. Opet ga zazvah i opet je odgovorio. Ali još se uvijek udaljavao od mene. Već se smračilo kad sam ga sustigao. Ne znam koji se od nas dvojice više iznenadio kad je puranova glava odjednom izronila iz grmlja ravno preda mnom. Ĉasak smo zapanjeno zurili jedan u drugoga, onda velika ptica podigne glavu da zabrbuće u znak protesta. No nije svršila, jer sam brzo zamahnuo noţem kao mačetom i odsjekao joj glavu. Osjetih kako me topla krv poprskala po košulji kad je bezglavo tijelo pojurilo kraj mene da bi se odmah zatim nemoćno skljokalo na zemlju. Prošlo je gotovo deset minuta prije negoli je iscurila sva krv i tijelo se smirilo. Bilo se već prilično smračilo kad sam veliku pticu podignuo za nogu i prebacio na rame tako da joj je vrat visio preko mojih leđa. Polako se počeh spuštati stazom. Kad sam stigao u logor, Manuelo je stajao kraj korala. — Gdje si bio? — upitao je ljutito. — Znaš da se moraš vratiti do mraka. Zavitlah purana pred njegove noge. Bacio je pogled na nj. — Isuse Kriste — reče sa strahopoštovanjem, — gdje si ga se dokopao? — Ĉuo sam ga kad sam se spuštao s promatračnice. Manuelo podigne ptičurinu i odvagne je u ruci. — Najmanje petnaest kila. Estrella, dođi da vidiš što je Dax donio! Bit će gozbe sutra! Ali gozbe nije bilo, jer te su noći došli vojnici. Mora da je bilo tek nekoliko sati do zore kad sam začuo prvi hitac. Odvaljao sam se s kreveta i posegnuo za cipelama. Bio sam već obučen, jer sam se poslije našeg povratka naviknuo spavati u odjeći kao i svi ostali. Potraţih noţ pod jastukom. Negdje u kući jedna je ţena vrištala. Nisam izašao kroz vrata. Bacih se naglavce kroz prozor. Udario sam o prevjesak i otkoturao se preko straţnjeg krova na zemlju istog časa kad je 56

iza mene planula kuća. Vidio sam bljesak puščane paljbe i čuo viku muškaraca. Brţebolje sam se dignuo i potrčao prema obronku. Preskočio sam nekoliko niskih ţbunova i bacio se u jarak. Došavši do daha, oprezno sam podignuo glavu. Pri svjetlu vatre vidio sam posvuda samo crvenoplave uniforme. Iza kuće dotrčali su Manuelo i Santiago stariji sipajući vatru iz svojih pušaka. Jedan je vojnik pao, drugi je vrisnuo i zgrabio se za trbuh. Onda se jedan drugi vojnik stvorio iza njega i bacio na Manuela nešto što se prevrtalo u zraku. — Manuelo! — viknuh. — Pazi! Ali nitko me nije čuo. Manuelo je još sekundu stajao na mjestu a onda eksplodirao u tisuću komada. Sada su dvojica vojnika lovila Santiaga. On je trčao od jednoga do drugoga vitlajući svojom praznom puškom kao toljagom. Onda su nasrnuli na njega i čuo sam kako je kriknuo kad mu je jedna bajuneta prošla kroz vrat a druga mu se otraga zabila u utrobu. Uvukoh glavu i potrčah jarkom prema prednjoj strani kuće. Kad sam stigao do puteljka, koji je bio sakriven ţbunjem, ponovno provirih preko jarka. Začuh vrisak i opazih kako protrčava Amparo a spavaćica joj vijori iza nje. Zgrabih je za nogu i ona se svali na tle. Prije nego što je dospjela ponovno kriknuti, začepih joj rukom usta i povukoh je u jarak. Gledala me razrogačenim, izbezumljenim očima. Prislonih svoj obraz do njena. — Šuti — šapnuh. — To sam ja, Dax! Iz očiju joj je nestalo straha i kimnula je. Odmahnuh joj ruku s usta. — Lezi ovdje i budi mirna. Još ću malo pogledati. Podigoh glavu iznad razine zemlje. Jedva metar daleko od mene leţao je Santiago mlađi. Bio je mrtav i njegove su oči prazno zurile u mene. Bliţe kući leţali su i ostali mrtvaci. Vojnici su još uvijek bili tu. Jedna ţena u zapaljenoj odjeći vrišteći istrči iz kuće. Iza nje trčao je Eduardo vičući: — Mama, Mama. Prasnuše puške, i ţena se sruši. Eduardo, koji je bio odmah za njom, padne preko nje. Pritrči im vojnik i njegova bajuneta počne bosti i bosti. Još netko izjuri iz kuće, i plamen obasja mačetu kojom je zamahnuo objema rukama. To je bio Roberto, i general bi zacijelo bio ponosan na nj. Na licu mu se nije opaţao strah, samo mrţnja dok je vrišteći jurnuo na vojnika. Sasvim zatečen, vojnik se okrene i potrči. Ali prekasno. Mačeta se spusti a vojnikova ruka kao da je odjednom otpala od ramena. Vrisnuo je od boli i srušio se postrance. Istog časa iza njega prasne puška. Ĉinilo se da je Roberto ostao časkom visjeti u zraku, zatim se leđima sruši na zemlju kraj tijela svog brata i bratove majke. Sad se čulo samo praskanje i tutnjanje vatre. Onda jedna ţena zaplače. Tri su ţene bile na okupu na jednoj strani kuće okruţene vojnicima. U sredini spazih Amparinu majku. Ĉinilo se da pokušava podrţati Robertovu majku. Manuelova se ţena doimala mirno, ne pokazujući što osjeća. Pristupi im neki oficir. Nisam mu vidio lice, ali nije bilo ni potrebno. Prepoznao sam ga čim je otvorio usta. Nikad neću zaboraviti taj glas, nikad, dokle god ţivim. — Svi mrtvi? — Si, coronel — odgovori jedan narednik. — Svi osim tih ţena. Coronel kimne. — Bueno. Radite s njima što vas volja. Samo ne zaboravite da moraju biti mrtve prije negoli odemo. Zakleo sam se da nijedan izdajnik neće ostati ţiv! — Si, coronel. Coronel im okrene leđa, zađe iza kuće i izgubi se s vida. Ţene su već gole leţale na podu raširenih nogu i ruku i pred svakom je čekao red vojnika. Osjetih da se nešto miče iza mene i okrenuh se. Bila je Amparo, širom otvorivši oči. — Što sad rade? Znao sam što rade. Siluju i ubijaju. Uvijek isto. Ali odjednom mi posta jasno da nema 57

nikakve potrebe da i ona to gleda. Još je dijete. Zar se od nje moţe očekivati da shvati što sve rade muškarci u ratu? Povukoh je natrag u jarak. — Nije vaţno — prošaptah. — Što će biti s nama? — Glas joj je drhtao. Opet se počela bojati. Uzeh je za ruku i povukoh za sobom na stazu koja vodi do promatračnice. Ali kad smo se popeli do nje, bila je napuštena. Macanu ni traga ni glasa. Odmah sam znao kamo je otišao. Na Estanzu po crnog pastuha. Bacih pogled niz stazu na drugu stranu prema jugu. Bila je mračna i pusta. Ako poţurimo, moţda ga još i stignemo. Noć se primicala kraju, budio se nov dan. Jutarnja je hladnoća teško leţala na zemlji. — Zima mi je — zacvili Amparo dršćući u svojoj tankoj spavaćici. Macan me naučio što moram raditi. Skinuh sa sebe debelu indijansku košulju i navukoh je na Amparu. Doprla joj je gotovo do listova na nozi. Onda skinuh cipele i rekoh joj da ih navuče na svoje bose noge. — A sada ćemo — rekoh mirno i što sam uvjerljivije mogao — još malo hodati. Odmorit ćemo se kad izađe sunce da nas ugrije.

17. Nismo prevalili ni četvrtinu puta niz planinu kad za sobom začusmo tih mrmor muških glasova. Zgrabih Amparinu ruku te pobrzasmo kroz ţbunje dok nisam našao mjesto gdje je šikara bila najgušća. Zavukosmo se duboko u nju. Ni sekundu prerano. Začuh teški bat čizama, i četiri se vojnika pojaviše gotovo ravno pred nama s uperenim puškama. — Hola! — reče jedan bacivši se na tle ni četiri metra daleko od nas. — Dosta mi je. Ne mogu dalje. Ostali se zaustaviše gledajući dolje na njega. — Sjednite — pozva ih on. — Niste ništa manje umorni od mene. — Ali el coronel je rekao da pretraţimo cestu sve do dolje — odgovori jedan od njih neodlučno. Ĉovjek koji je sjedio digne glavu. — Je li el coronel s nama? Nije, on tamo loče dok se mi mrcvarimo po tim prokletim planinama. Fućka se meni za el coronela. Jedan se vojnik spusti do njega. — Kratak odmor — reče. — Tko će to znati? Ostali se ispruţiše po zemlji. Ubrzo jedan od njih sjedne i nasloni se o deblo. — Koju si ti imao? — Prvi vojnik okrene se na bok. — Sve sam ih pričvrljio — pohvali se. — Ĉim sam napunio jednu, ustao sam i postavio se u novi red. Drugi vojnik zakima glavom. — Nije ni čudo da si tako umoran. — Koju si ti pritisnuo? — Onu histeričnu. — Ta nije bila baš najbolja — ustvrdi jedan od ostalih. Prvi vojnik se široko naceri. — Plavuša je bila najbolja. Odmah se vidjelo da je redovito snabdijevana. Stisnula je čim sam joj ga turio i — štrc — gotovo. Da iza mene nije bio tako dugačak red, još bih joj ga jedanput porinuo. Drugi put ne bi tako lako prošla. — Posegne za čuturicom. — Moram nešto popiti. Sav sam iscijeđen. Prinio je čuturicu usnama i voda mu se slijevala s kutova usta niz bradu. — I ja sam ţedna — prošapta Amparo. — Pst! Protrljala se po obrazu. — Ovdje ima komaraca. 58

Već sam ih i ja osjetio na leđima. Prije nego što su me vojnici sasvim zaokupili. Veoma polako, tako da ne pomaknem grmlje, izvukao sam joj spavaćicu ispod svoje košulje i pokrio je po licu. — Lezi mirno i ne miči se — šapnuo sam. — Sad ti ne mogu doprijeti do lica. Ali zato su mogli doprijeti do mene; bio sam gol do pojasa. Svakih nekoliko sekundi osjetio bih po jedan ubod, ali nisam se mogao ničim obraniti. Barem ne tako dugo dok su vojnici ovdje. Odjednom se jedan od njih digne. — Mislim da bi bilo dobro da krenemo. — Ĉemu? — upita prvi vojnik. — Dolje ionako nema nikoga. — Ah el coronel nam je zapovjedio da paţljivo pregledamo cestu. Prvi vojnik se nasmije. — Znači da bismo se morali spustiti u dolinu, pa se onda opet pentrati gore. — Pogleda u sunce. — Radije otpočinimo ovdje do podneva, pa se lijepo vratimo i raportirajmo. Tko će to ikada saznati? — Dobro, idi onda, kad si već toliko zapeo. Mi ćemo te pričekati dok se ne vratiš. Onaj koji je stajao pogleda ostale, ali nitko od njih nije pokazao namjeru da mu se pridruţi. Poslije nekoliko trenutaka opet se baci na zemlju. — Istina je što kaţeš. Tko će to saznati? Okrenuh glavu. Amparino je lice bilo pokriveno spavaćicom. Disala je mirno i pravilno. Oprezno nadignuh spavaćicu. Ĉvrsto je spavala. Opet joj pokrih lice i okrenuh se vojnicima. Jedan se već izvalio na leđa raširivši ruke i hrčući otvorenih usta. Ostali su potraţili zgodniji poloţaj i već su im se oči počele sklapati. Bilo bi dobro kad bih se i ja mogao odmoriti. Sunce se i dalje penjalo po nebu, postajalo je sve toplije. Osjećao sam kako mi leđa gore od uboda komaraca, ali nisam ih se usudio otjerati. Trudio sam se da ostanem budan, ali svakih nekoliko minuta glava mi je klonula prema naprijed. Uvijek sam je iznova podizao, ali uskoro sam čak i ja morao zadrijemati. No razbudio sam se čim sam začuo neku buku. Sada su svi vojnici bili na nogama. Promatrao sam ih kako odlaze preko ceste da se isprazne. Malo zatim jedan od njih dovikne ostalima — Već je dosta kasno. Moţemo se vratiti. Gledao sam kako se penju sve dok nisu zamakli za krivinu i nestali mi s vida. Ubrzo ih više nisam ni čuo. Amparo je još uvijek spavala. Njeţno sam je prodrmao. Podigla je glavu i odmakla spavaćicu s lica. Oči su joj još uvijek bile snene. — Gladna sam — rekla je trljajući ih. — Još malo pa ćemo jesti. — Hoću kući. Mama mi je obećala da ćemo za ručak imati purana kojeg si sinoć uhvatio. — Ne moţemo. Vojnici su još tamo. San joj se izgubi iz očiju čim je navrlo sjećanje. Briznula je u plač. — Mama! Mama! Mama! — Dosta toga! — rekao sam grubo. — Vidjet ću mamu kasnije? — Svakako. — Zar sam joj mogao reći da nikada više neće vidjeti svoju majku? — Kako si pobjegla iz kuće? — Kad su vojnici došli po mamu, ja sam bila sakrivena pod krevetom. Ĉim su otišli, iskočila sam kroz prozor i potrčala. — Oči joj se opet ispuniše suzama. — Trčala sam, trčala i trčala. — To si pametno učinila. Oči joj zasjaše. — Ozbiljno misliš? Amparo je oboţavala laskanje. Nikad joj ga nije bilo dosta. — Pametna sam, zar ne? — Veoma. 59

Kimnula je, zadovoljna sama sobom, i svrnula pogledom na cestu. — Jesu li otišli? — Jesu. — Ustao sam. — A sad je vrijeme da i mi krenemo. — Kamo? Trenutak sam razmišljao. Sad više ne moţemo stići Macana, ali znao sam kamo se uputio. — Na Estanzu. — Estanza? — upitala je — Gdje je to? — Daleko odavde. Morat ćemo mnogo hodati. — Ja volim hodanje. — Ali morat ćemo biti veoma oprezni. Nitko nas ne smije vidjeti. Ako čujemo da netko dolazi, moramo se sakriti. — Mogli bi biti vojnici — rekla je pronicavo. — Ĉak ako i ne budu vojnici, morat ćemo se sakriti. Tko bio da bio, mogao bi reći vojnicima da nas je vidio. — Pazit ću — obećala je. — Gladna sam i ţedna. — Malo dalje je potočić. — Moram i piškiti. Jedino na to nije morala čekati. — Idi tamo u grmlje. Okrenuo sam se. Za pola sata stigosmo do potočića. Sjetio sam se što je Macan govorio meni, pa je opomenuh neka ne pije prebrzo. Ja sam se istegnuo na obali i zaronio lice u vodu. Počela su me svrbjeti leđa; vruće je sunce pojačalo svrbeţ od komarčevih uboda. Zavio sam ruku za leđa i počeo se grepsti. Pod prstima sam osjećao odebljanja po koţi. Poprskah se malo po ramenu. Amparo je stajala i promatrala. — Sva su ti leđa izjedena. Mama je uvijek stavljala lovorovo lišće na ubode od komaraca. — Kako izgleda to lišće? — Ima ga čitava gomila tamo. — Uprla je prstom u grmlje. Ubrao sam ga i pokušao ga staviti na leđa, ali neprestano je padalo. Amparo ispruţi ruku. — Ne znaš ti baš previše, zar ne? — upitala je razdraţljivim glasom. — Pusti radije mene da to učinim. Zapanjeno sam je pogledao i dodao joj lišće. Namočila ga je u vodu. — Okreni se. Okrenuh joj leđa. Osjećao sam mokro lišće i vodu koja mi se slijevala niz leđa. Imala je pravo; za nekoliko minuta zaista je nestalo svrbeţa. Sjeo sam i zagledao se u potočić. Pogled mi zapne za iznenadno gibanje, i malo jato riba promakne ispred mene. Sjetio sam se da je Santiago mlađi lovio ribe zašiljenom strelicom. Potraţih oko sebe neku ravnu granu odgovarajuće debljine. Kad sam je našao, brzo joj noţem ostrugah lišće, zatim na jednom kraju napravih oštri šiljak i kuku. Nakon toga čućnuh uz rub potočića. Opet je projurilo jato riba. Zamahnuo sam, ali bile su prebrze za mene i zamalo se nađoh u vodi. Namjestih se iznova. Poslije trećeg pokušaja shvatih u čemu je stvar. Riba se uvijek razjuri u svim pravcima, i treba samo pogoditi koja će krenuti prema tebi. Zaključih da će to biti ona u pozadini. Prvi put sam je pustio da otpliva dalje jer mi se učinilo da neće proći dovoljno blizu. Međutim, drugi put je bilo bolje. Zamahnuo sam i osjetio kako se koplje zabolo u nju. Slavodobitno sam se okrenuo podigavši štap na čijem se vrhu koprcala riba. — Jest ćemo! Izraz gađenja prijeđe Amparinim licem. — Sirovu? — upita. — Kako ćeš je skuhati? Moje je oduševljenje splasnulo. Polako se spustih na veliki ravni komad stijene. No zaurlao sam čim sam je dotaknuo straţnjicom. Stijena se na suncu uţarila poput rešetke na 60

peći. Stajao sam i gledao je. Ako je kamen dovoljno vruć da mi spali straţnjicu, bit će dovoljno vruć da na njemu isprţim ribu.

18. Riba je bila dobra, iako malo prijesna. Ulovio sam još dvije prije nego što smo se nasitili, i svaku sam morao noţem sastrugati sa stijene. Ipak je bilo dobro da smo se tako najeli, jer iduća dva dana nismo našli ništa do lješnjaka i jagoda. Trećeg jutra naiđosmo na drvo manga i tako proţdrljivo navalismo na nj da smo oboje dobili grčeve u trbuhu i morali ostati tamo čitav dan. Kad se spustila noć, Amparo se rasplakala. — Hoću kući. Šutke sam je promatrao. Nisam znao što da joj kaţem. Sjedio sam sav zbunjen, bespomoćan kao svaki muškarac kad se suoči sa ţenskim suzama. Njeno inače lijepo lice bilo je ispijeno i iskrivljeno od grčeva. Ljutito je zatoptala nogom. — Neću više tako. Umorna sam od spavanja na goloj zemlji, smrzavam se i stjenice plaze po meni. Hoću kući i hoću spavati u svom krevetu! — E, to ne moţeš. — Ali ja hoću! — Počela je ljutito toptati objema nogama. Znao sam što to znači. Upravo je spopada jedan od njezinih glasovitih napadaja mušičavosti. A ja nisam bio nimalo raspoloţen za njih. Zamahnuh rukom zahvativši je po obrazu i načas se skamenila od preneraţenja. Onda joj se oči napuniše pravim suzama. — Udario si me! — Još ću te jedanput, ako smjesta ne zaveţeš! — rekoh nemilosrdno. — Mrzim te! Nisam odgovorio. — Ozbiljno te mrzim! Neću se udati za tebe! Legoh poleđice na travu i sklopih oči. Neko je vrijeme vladala tišina. Ništa nisam čuo tek osjetih kako mi se primiče. Privila se uza me. — Zima mi je, Daxe. Pogledao sam je. Usne su joj poplavile od hladnoće. Shvatih da ne bismo smjeh prenoćiti na otvorenom. Moram potraţiti mjesto na kojem ćemo biti bolje zaštićeni od vjetra koji preko prerije puše s planina. — Ustani — rekoh povukavši je na noge. — Ali mrak je i umorna sam. Ne mogu više hodati. — Moraš — zapovjedih. — Moramo pronaći toplije mjesto za spavanje. Krenusmo. Uzgledah prema nebu. Nije mi se svidio njegov izgled. Oblaci su leţali nisko i prijeteće, zasjenjujući mjesec i zvijezde. Vjetar je bio hladan i vlaţan, i znao sam da kiša ne moţe biti daleko. Sjetih se da sam jutros onkraj polja opazio neku šumicu. Da se nismo prenajeli manga, sad bismo već biti tamo. Nastojao sam proniknuti kroz tamu, ali uzalud. Nije nam preostalo drugo nego da hodamo u nadi da ćemo ubrzo stići do nje. Kiša se spustila u širokom kosom mlazu i, nošena zapusima vjetra, zapljuskivala nas po leđima. Začas smo bili mokri do koţe. Vukao sam Amparu ţurno naprijed, osjećajući kako mi se mokre pantalones lijepe za noge. Zemlja pod mojim bosim tabanima postajala je sve mekša i blatnija. Amparo se opet rasplače. Jedanput je već gotovo pokleknula, ali sam je grubo povukao gore. Opet potrčasmo. Odjednom smo bili tamo. Odvukoh je u šumu i zaustavismo se pod jednim velikim drvetom. Tu je bilo razmjerno suho; kiša još nije prodrla kroz debeli kišobran od lišća. Borili smo se da dođemo do daha. 61

Uto primijetih da se Amparo trese od groznice. Oči su joj bile nekako čudnovato svijetle i sjajne. — Daxe, čujem neke glasove. Privukoh je k sebi, nastojeći da je ugrijem toplinom svoga tijela. — Ne, zbilja ih čujem. — Govorila je s naporom nekim tankim glasom. Stavih joj ruku na čelo; bilo je vruće. Mora da ima groznicu. — Smiri se. Sad se moţemo odmoriti. Odgurnula me od sebe. — Ne — rekla je ljutito — slušaj. Posluhnuo sam samo zato da nju umirim. Isprva nisam ništa čuo, onda razabrah sasvim tih ţamor glasova. Ĉinilo se da dolazi odnekle iza nas. — Pričekaj ovdje — prošaptah. Amparo kimne, i ja se oprezno uputih dublje u šumu. Prevalio sam otprilike pedeset metara kad sam ih ugledao. Troja teretna kola bila su odvučena s ceste pod okrilje drveća i u jednima su sjedila tri muškarca. Skupili su se oko malog fenjera i kartali. Druga trojica izvalila su se između ostalih kola. Svi su bili obučeni u vojničke crvenoplave uniforme. Vidio sam njihove puške poslagane duţ bočne stranice prvih kola. Zanimalo me ima li ih još. Uspuzah na drvo i paţljivo proučih ostala kola. Bila su prazna, ali u jednima opazih nekoliko gunjeva. Osvrnuh se natrag prema kolima s kartašima razmišljajući kako bi bilo da nestanem s jednim od tih gunjeva. Onda se sjetih Amparine groznice i shvatih da nemam izbora. Bio sam odgovoran za nju jednako kao što je Macan bio odgovoran za mene. Ništa mi drugo nije preostalo. Spuznuh s drveta i nečujno se uvukoh u posljednja kola. Brzo zgrabih jedan gunj i čvrsto ga smotah. Zatim se ogledah oko sebe da vidim ima li ovdje još nešto što bi nam moglo zatrebati. Opazih kutiju šibica i stavih je u dţep. Na podu kola leţao je komadić isušene slanine, pa pokupih i to. Trebalo mi je nekoliko minuta da se orijentiram u šumi, a onda više nije bilo teško naći put do Ampare. Izašavši iz šikare, našao sam je gdje leţi sasvim mirno. — Dax? — prošaptala je. Ĉuo sam kako joj zubi cvokoću. — Da. Brzo skini tu mokru odjeću sa sebe! Rasprostro sam gunj i uvio je u nj, zatim izvadih noţ te odrezah tanki komad ţilave slanine. — Evo, proţvači to malo. Kimnula je i stavila ga u usta. Legoh kraj nje te odrezah i sebi tanki komadić. Imao je okus po pijesku i soli, ali je ipak bilo neobično ugodno osjećati ga u ustima. Zamijetio sam kako Amparina groznica polako popušta i poslije nekoliko minuta zaključih po njenom jednoličnom disanju da je usnula. Sjećam se da sam se smješkao zapadajući u san. Za jednu djevojku, Amparo i nije bila tako loša. Probudila me ptica koja je pjevala na drvetu iznad moje glave. Otvorih oči i pogledah gore. Kroz granje razabrah čisto plavo nebo. Okrenuh glavu da pogledam Amparu. Sva je bila umotana u gunj. Potraţih pogledom njezinu odjeću. Leţala je smotana u mokru hrpu do njenih nogu. Pokupih je i objesih na grm da je sunce osuši. U međuvremenu ona je već sjela. Stavih prst na usta dajući joj time znak da ne govori. Kimnula je glavom. Odrezah joj još komadić slanine. — Ĉekaj ovdje — šapnuh. — Vratit ću se. Za svega nekoliko minuta stigao sam na čistinu. Ostaci male vatre još su tinjali usred njihovog bivšeg logora. Bacih još nekoliko grančica na vatru da ne utrne i vratih se po Amparu. Bilo je ugodno naći se uz vatru poslije hladne i vlaţne noći. Pokušah prema suncu izračunati koliko je sati. Moglo je biti blizu devet. Krajnje vrijeme za polazak. Smotah gunj i prebacih ga preko ramena te krenusmo u pravcu ceste. 62

Tog smo je jutra tri puta napuštali da bismo se sakrili u polju. Prvi put zbog nekih ljudi koji su išli pješke, drugi put zbog jednog čovjeka u kolima i napokon zbog muškarca i ţene također u kolima. Načas sam bio došao u napast da zovnem one u kolima, ali sam se predomislio. Nije imalo nikakva smisla izlagati se opasnosti, jer sam po učestalosti kola zaključio da se nalazimo u blizini nekog većeg mjesta. Zašavši za slijedeći zavoj na cesti, opazih kuće i dim koji je izlazio iz nekih dimnjaka, pa povukoh Amparu s ceste u polje. — Moramo zaobići mjesto. Kimnula je te produţismo preko polja. Taj je put bio duţi i već se gotovo smračilo kad nam se mjesto našlo za leđima. — Gladna sam — potuţila se Amparo. — Slanina me nije zasitila. — Jest ćeš večeras. Bio sam zamijetio nekoliko kokošinjaca, pa čim nađemo pogodno logorište za noć, vratit ću se u mjesto. Logorište smo našli prilično brzo, ali Amparo nije htjela ostati sama. Bilo je tamno kao u rogu kad smo stigli u polje blizu kokošinjaca. Nalazili su se iza kuće, pa smo morali pričekati dok ne budem siguran da su svi pozaspali. — Pričekaj ovdje! Ne miči se! — upozorio sam Amparu. Nisam čekao njezin odgovor. Tiho pretrčah preko imanja, izvadivši noţ dok sam podizao zasun na najbliţem kokošinjcu. Gotovo u isti mah kokoši su podigle takvu graju da se mogla čuti na pedeset kilometara. Velika crvena koka navali na mene te joj noţem skinuh glavu. Zamahnuh na drugu, ali promaših, pa zaklah jednu mladu kokicu koja mi je došla pod ruku. Brzo stavih noţ u korice i pojurih natrag preko polja dok su mi se njihova tijela još uvijek trzala u ruci. Bacih se kraj Ampare upravo kad je iz kuće izašao farmer u noćnoj košulji koja je vijorila iza njega. Nosio je pušku, ah čim je spazio otvoren kokošinjac poleti do njega da ga zatvori. Onda dotrči do ruba polja blizu nas. — Što je? — viknu neki ţenski glas iz kuće. — Prokleta lasica, opet je bila kod pilića! No jednog ću joj dana već stati na rep. Još je neko vrijeme stajao na mjestu, onda ljutito zakroči natrag do kokošinjca. Otvori zasun i uđe. Taknuh Amparinu ruku davši joj znak da moramo nestati. Ĉim u kokošinjcu nađe dvije odsječene glave, znat će da nikakva lasica nije napala njegovo jato. Trčali smo čitavim putem do svog skrovišta, i odjednom više nismo bili umorni. Ĉak se i Amparo smijala i bila sretna dok su kokice visjele nad vatrom, a uši bjesomučno iskakale iz njihova perja da ne budu spaljene.

19. Dani su prelazili u noć, a noći u dan, i sasvim smo izgubili pojam o vremenu kad smo se konačno s posljednjeg breţuljka u planinskom lancu spustili u pustinju. Izračunao sam da je prošlo otprilike tri tjedna kako smo napustili skrovište, ah nisam bio siguran. Bilo je oko dva sata poslije podne kad smo stali i preko pustinje se zagledali u idući planinski lanac iza kojeg se prostirala zelena i plodna dolina oko Estanze. Na cesti sam opazio nekoliko kola što je značilo da je ne smijemo prijeći po danu. Vrlo lako bi nas primijetili, budući da se na tom ravnom vrućem pijesku nigdje ne bismo mogli sakriti. Pokušao sam pogledom izračunati razdaljinu. Macanu i meni trebalo je tri sata da je prijeđemo kolima. Znači oko tridesetak kilometara. Ako hodamo bez zastoja, mogli bismo je još noćas prijeći. Okrenuh se k Ampari. Lice joj je sasvim pocrnjelo od sunca a plava kosa gotovo pobijelila; obrve i trepavice su 63

izblijedjele i nisu se tako reći ni primjećivale na tamnoj koţi. Obrazi su joj se istanjili i upali, i mogao sam vidjeti pravilan obris njezinih kostiju i umor od kojeg su joj se ovjesili kutovi usana. Izvukoh iz dţepa kokošju kost. Stavila ju je u usta i polako sisala kako bi je slina omekšala i navlaţila prije nego što je počne ţvakati. I Amparo je mnogo naučila u tih posljednjih par tjedana. Nekoliko puta u toku dana morali smo sići s ceste i sakriti se. Više nego jedanput zamalo smo nabasali na vojničku patrolu, ah u međuvremenu smo razvili ono šesto čulo koje nas je upozorilo kad se pribliţava opasnost. Opet pogledah preko pustinje. — Morat ćemo je prijeći noću. A sad potraţimo neko mjesto gdje ćemo se odmarati do mraka. Amparo kimne. Nisam joj morao objašnjavati zašto. — Je li nam ostalo još nešto za jelo? — upitala je sišući kost. — Nije. Osvrnuh se oko sebe. U ovom kraju nema divljači. Samo nešto krţljavog grmlja što, čini se, raste jedino u pustinji. A to znači da nema ni vode. — No nismo daleko od Estanze — rekoh. — Tamo će biti obilno i jela i pila. Nijemo je kimnula. Gledao sam je kako promatra kola što su se kretala cestom. — Zar nas svi oni mrze? Zar nas svi ţele ubiti? Njezino me pitanje iznenadilo. — Ne znam. — Zašto se onda cijelo vrijeme moramo sakrivati? — Zato jer ne znamo tko nam je prijatelj a tko neprijatelj. Neko je vrijeme šutjela. — Mama je mrtva — reče odjednom — ostali također. I Roberto i Eduardo. Zato se ne moţemo vratiti, zar ne? Nisam odgovorio. — Slobodno mi reci — mirno je izjavila — neću plakati. Kimnuh. Pogledala me ravno u oči. — Je li i Papa mrtav? — Nije. Okrenula se i zagledala u pustinju. Dugo je tako šuteći stajala. Onda mi se opet obrati. — Ako je Papa mrtav — upita — hoćeš li me uzeti za ţenu i brinuti se za me? Pogledah je. Bila je tako mršava i bespomoćna stojeći tamo. Tako je izgledao i Perro kad nije bio sasvim siguran hoću li mu dati kost ili ne. Posegnuh za njenom rukom. Leţala je topla i puna pouzdanja u mojoj. — Dobra znaš da hoću. Pa to smo već davno ugovorili. Nasmiješila se. — Imaš li još koju kost? Izvadih posljednju i dadoh joj. Strpala ju je u usta i stala ţvakati. — Dođi — rekoh. — Potraţimo malo hlada i pokušajmo zaspati. Vjetar se podigao noću kad smo krenuli cestom da prijeđemo pustinju. Drhtali smo od njegove hladnoće. Pogledah Amparu. — Jesi li dobro? Kimnula je i skupila košulju čvršće oko sebe sagnuvši glavu pod naletom vjetra. — Ĉekaj — rekoh odmotavši gunj i prerezavši ga popola. — Više ga nećemo trebati. Sutra smo već na farmi Senora Moncade. — Evo, ogrni ga kao ruanu. Omotala je svoju polovicu oko sebe, a isto sam učinio i ja sa svojom. Ĉinilo se da je vjetar snaţnije zapuhao. Povremeno bi podigao pijesak i sasuo nam ga u lice, tako da su nas uskoro počele peći oči a koţa na licu nam ohrapavjela i bila puna ogrebotina. Pošto smo hodali nekoliko sati, čak je i čvrsto nabijena površina ceste bila pokrivena tankom naslagom pijeska. Nekoliko smo puta posrnuvši skrenuli s ceste i do gleţnjeva utonuli u pijesak. Vjetar je sada tako ţestoko puhao da smo jedva vidjeli kuda hodamo. Pokušao sam se orijentirati prema zvijezdama, ali su čak i one bile zamračene. Više nego jedanput smo zastranili i s mukom se opet vratili na cestu. 64

— Ništa ne vidim — viknula je Amparo. — Pijesak mi ide u oči. — Napravi si kukuljicu. — Navukoh joj gunj preko glave, sloţivši ga tako da je sprijeda ostao sasvim mali otvor. — Bolje? — Da. Isto sam napravio i sebi, i pomoglo je. Krenuli smo dalje, ali smo i opet sišli s ceste a da nismo ni primijetili. Ĉinilo se da je prošao čitav sat prije nego što smo se opet vratili na nju. — Ne mogu više hodati, Daxe — jecala je Amparo. — Cipele su mi pune pijeska. Rekoh joj neka sjedne i ispraznih joj cipele. Onda je povukoh na noge. — Još samo malo. Mučno smo se probijali naprijed. Grlo mi je bilo hrapavo i suho. U prsima sam osjećao neko sviranje. Odjednom kao da se nebo malo rasvijethlo. Ĉasak je bilo svijetlosivo, a onda je sunce provirilo preko brda iza nas. Gledao sam ga s nevjericom. Izlazilo je na zapadu. Uto shvatih što se dogodilo. Negdje u toku noći smo se okrenuli i stali vraćati natrag. Sad smo se usred bijela dana našli u samom srcu pustinje. Okrenuo sam se i pogledao niz cestu što vodi do Estanze. U daljini razabrah neka kola. Zgrabih Amparu za ruku, i otrčasmo što dalje od ceste. Sve je bilo ravno, nigdje nikakvog zaklona. Rekoh joj neka legne i sam se ispruţih do nje. Navukosmo svoje ruane preko glave. Moţda će njihova sličnost s pijeskom prevariti onoga tko prolazi. Ĉuo sam škripu i štropot kola. Nadignuh gunj i provirih napolje. Kola su prošla. Već sam se bio podignuo na jedno koljeno kad dolje na cesti spazih još jedna. Opet se brzo spustih na tle. — Što je? — Još jedna. Sunce je počelo paliti pijesak. Svuda oko nas izbijala je vrućina. — Sad ne moţemo ništa poduzeti — rekoh. — Preostaje nam jedino da čekamo noć. Suviše je mnogo ljudi na cesti. — Ţedna sam — reče Amparo. — Lezi mirno i nastoj da ne misliš na to. Osjećao sam kako mi se znoj slijeva preko leđa i između nogu. Obliznuh usne. Bile su suhe i slane. Podignuh gunj. Dokle mi je god sezao pogled činilo se da je cesta prazna u oba pravca. — Dobro — rekoh. — Pođimo malo. Ogrni se opet ruanom. Zaštitit će te od sunca. Jara koju je isijavala cesta oblikovala je pred našim očima valovite uzorke. Počele su me peći noge. — Ţedna sam, Daxe. — Još ćemo malo hodati — rekoh — a onda ćemo stati i odmoriti se. Hodali smo još pola sata. Pijesak je sada bio tako vruć da smo jedva izdrţali kad smo se ispruţili po njemu. Jezik mi je bio suh i odebljao. Pustio sam da mi slina potekne u ustima, ali činilo se da se isti čas i osušila. — Boli, Daxe — rasplakala se Amparo. — Bole me usta. Tiho je jecala. Ramena su joj se tresla. Znao sam da mora nečim smočiti usne. Izvadih noţ i porezah se po prstu. Smjesta navre krv. — Prokletstvo! — Što si učinio? — upita Amparo. Digoh prst. — Porezao sam se. — Gurnuh ga prema njoj. — Siši! Stavila je moj prst u usta i sisala. Nakon nekog vremena podigla je glavu. — Evo, je li sad dobro? Pogledah svoj prst. Stisnuh ga i krv opet poteče. — Daj još jedanput, za svaku sigurnost. 65

Opet se prihvatila sisanja. Kad sam ponovno dignuo prst, bio je rub zarezotine bijel. — Sad je u redu. — Dobro. — Podigla je gunj i pogledala napolje. — Smračilo se. Imala je pravo. Dan je bio na izmaku i pribliţavala se noć. Osjećao sam kako vrućina napušta pijesak. Podigoh se na koljena i bacih pogled niz cestu koja se protezala duţ planinskog prijevoja. Na drugoj strani leţi Estanza. — Budemo li hodali čitavu noć, do jutra smo tamo. Amparo digne pogled prema meni. — Zar ne mogu dobiti gutljaj vode? — Odavde do Estanze nema je nigdje. Zašla je na rub ceste i sjela. — Umorna sam. — Znam, Amparo. — Pokrih je ruanom. — Pokušaj malo odspavati. Sutra će sve biti u redu. Legla je i sklopila oči. Smjesta je zaspala. Pokušao sam i ja, ali neka me čudna bol sprečavala u tome. Kamo sam se god okrenuo, boljelo me. Pustio sam Amparu da spava oko dva sata. Otprilike sat nakon izlaska sunca stigosmo napokon do kuće Senora Moncade. Pred kućom je paslo nekoliko konja, ali od ljudi nisam vidio nikoga. Dadoh rukom znak Ampari da bude tiho dok smo zaobilazili kuću. Iz kuhinjskog dimnjaka dizao se dim. Tako mi je podraţio nosnice da mi se zamaglilo od gladi. Preko straţnjeg dvorišta stigosmo do kuhinjskih vrata. Otvorio sam ih, još uvijek drţeći Amparu za ruku. Unutra je bilo tamno i ništa nisam vidio dok se nisam priviknuo na mrak. Onda čuh kako je neka ţena prasnula u smijeh, i odjednom mi se razbistri pred očima. Kraj štednjaka je stajala kuharica, tri su muškarca sjedila za kuhinjskim stolom, od toga su mi dvojica bila okrenuta licem, a treći leđima. Smjesta sam prepoznao njihove crvenoplave uniforme. Okrenuh se, gurnuvši Amparu od vrata. — Trči! Potrčala je dvorištem kao zec. Ja za njom. Iza sebe začuh neki povik, a kad sam se osvrnuo preko ramena, spotaknuh se o neku cjepanicu i tresnuh na zemlju. Dok sam se podizao, pored mene protrča neki vojnik. — Bjeţ’, Amparo, bjeţ’! — vikao sam. — Trči! Drugi jedan vojnik priđe do mene. Okrenuh mu se licem izvukavši noţ. Spopala me vrtoglavica. Iscrpljenost i naporna noć došli su po svoje. Onda jasno raspoznah njegovo lice i odjednom više ničega nije bilo u meni do bijesa i mrţnje. Osjetih kako mi se u grlu skuplja ţelja da ubijem. — Macane! — vrisnuh i bacih se na nj s isturenim noţem. Izdao nas je. Zato su vojnici i mogli tako iznenada napasti naše sklonište. On je kriv da su toliki pobijeni, a sve zbog pišljivog crnog pastuha. Zamahnuvši noţem, začuh Amparin vrisak. Okrenuh se i spazih da ju je vojnik uhvatio. Vukao ju je prema nama dok se ona otimala i vrištala. Opet mi se zavrtjelo u glavi. Okrenuh se natrag Macanu. Zapanjeno me gledao, sav blijed u licu. — Daxe! Histerično sam se derao. — Daxe! Ja nisam mrtav kao ostali! Ubit ću te! Odrezat ću ti cojones i utrpati ih u tvoje laţljivo grlo! — Ne, Daxe! Ne! — Izdajico! — Zakoraknuo sam prema njemu, ali nešto se dogodilo sa zemljom poda mnom. Valjala se kao more kod Curatua kad sam jednom zgodom bio tamo s ocem. — Izdajico! — viknuh opet. — Daxe! Ali to je bio drugi glas. Glas koji nisam zaboravio, iako ga nisam čuo već preko dvije godine. Pogledah pored Macana u kuhinjska vrata na kojima je stajao moj otac. Ali nešto nije bilo u redu. Pomislih da silazim s uma. I moj je otac nosio vojničku uniformu. 66

— Papa! — povikah. Zakoraknuh prema njemu, a onda se sjetih Macana i opet me obuze bijes. Okrenuh se i zavrištah: — Ubit ću te! Ubit ću te! Zamahnuh rukom da mu bacim noţ u grlo, ali me sunce zabljesne. Zatreptao sam, zatim se sve zamaglilo. Osjetih kako mi je noţ skliznuo kroz prste i kako padam, a onda me uhvatiše nečije ruke. Opet mi se smračilo pred očima i sjećam se da sam pomislio kako to da je već noć kad je tek svanulo. Iz tog mraka dopre do mene očev glas. Bio je pun ljubavi. Boli. I ţalosti. — Sine moj — rekao je blago. — Sine moj, što sam ti učinio? A onda se spustila milosrdna noć i svega me obavila.

20. Starac u crnom talaru zavali se u stolicu i sklopi prste čekajući moj odgovor. Tamne su mu oči sjale iza naočala. — Nastojat ću se popraviti, Monsenor — rekoh. — Nadam se, Diogenesu. — Ali glas mu nije zvučio ništa uvjerljivije od moga. Škola jednostavno nije bila za mene. Svakodnevna kolotečina i monotonija rada u razredu djelovali su na mene tako da sam se osjećao kao zatočenik. Neke sam predmete volio, i ti su mi išli dobro. Jezici. Engleski. Francuski. Ĉak i njemački. Latinski je bio mrtav jezik kojim se sluţe samo svećenici u svojim zamršenim ritualima, pa za nj nisam nimalo mario. Za dvije godine što sam bio tamo još ga nisam poloţio. Zbog toga me sada i pozvao el director de la esculela. — Tvoj poštovani otac bio je jedan od naših najboljih učenika — nastavi mi el director prodikovati. — U latinskom je daleko nadmašio sve ostale. Ako ţeliš poći njegovim stopama i studirati pravo, morat ćeš se ugledati u njega. Ĉinilo se da čeka odgovor. — Si, Monsenor. — Moraš se također potruditi da ispraviš ocjene i iz drugih predmeta. — Baci pogled na izvještaj koji je leţao pred njim na stolu. — Ima ih previše iz kojih si jedva uspio dobiti prolaznu ocjenu. Gramatika, knjiţevnost, povijest, zemljopis ... Pogledah kroz prozor dok je on nastavljao svojim monotonim glasom. Vidio sam Macana kako me čeka pred ulazom u školu. Predstavljao je veličanstvenu pojavu u svojoj blistavoj crvenoplavoj uniformi i bio kao i obično u centru skupine zadivljenih sluţavki i guvernanti koje su također čekale svoje štićenike. Ali ja se nekako nisam mogao naviknuti da ga vidim u uniformi. Pogotovu ne u ovoj. Premda je vojska sada bila naša, a general je postao el Presidente. Revolucija je završila otprilike tri tjedna prije no što smo Amparo i ja stigli na Estanzu. Trebalo nam je gotovo pet tjedana da dođemo do nje, a za to se vrijeme nismo usudili progovoriti s nijednim ljudskim bićem. Sjećam se kako je nekoliko dana kasnije general ušao u moju sobu na haciendi Senora Moncade. Apatično sam sjedio u krevetu, još uvijek slab od groznice koja mi je harala tijelom. Pred vratima sam čuo oštar bat njegovih čizama i okrenuo glavu da ga pozdravim. General nije bio visok čovjek, ali kao da je nešto porastao u uniformi vrhovnog zapovjednika. Lice mu je još uvijek bilo mršavo i oštro, usne tanke i okrutne pod onim njegovim čudnim bhjedosivim očima, prodornima kao i uvijek. Prišao je mom krevetu i pogledao me. Neuobičajeno njeţno stavio je svoju ruku na moju koja je leţala na bijelom krevetskom pokrivaču. — Soldadito. — Senor General. 67

— Došao sam da ti zahvalim što si mi vratio kćerku — rekao je tiho. Nisam odgovorio. Nije mi bilo jasno zašto bi mi se morao zahvaljivati. Drugo mi ionako nije preostalo. — Vidio si ... — zamucao je, što mu inače nije bio običaj. — Vidio si što se dogodilo s drugima? Kimnuh. — Roberto i Eduardo. Postoji li nada da su još uvijek u brdima? Nikad nismo našli njihova tijela. Svi su bili bačeni u vatru. — Mrtvi su, senor. — Morao sam odvratiti lice, tako se nagla bol pojavila u njegovim očima. — Vidio sam kad su poginuli. — Je li... — opet je zamucao. — Je li bilo brzo? — Si, senor. Poginuli su kao muškarci u borbi, excelencia, ne kao dječaci. Vlastitim sam očima vidio kako je Roberto ubio dvojicu. Odjednom je planuo. — Prokleti Guiterrez! Upitno sam ga pogledao. — El coronel? Blijede su mu se oči krijesile. — Coronel Guiterrez, koljač iz Bandaye! Znao je za primirje prije nego što je pošao u brda. — Primirje, excelencia? — Mir, soldadito. Sporazumjeli smo se da neće biti vatre dok se vrše pripreme za kapitulaciju. Okrenuo se i odšetao do prozora. Bio mi je okrenut leđima dok je govorio. — Rat je već bio okončan kad je napao skrovište. Sklopih oči. Znači da je čitava stvar bila por nada.41 Svi su poginuli uzalud. Svi. I moj djed. Svi zbog el coronela. Osjetih kako me spopada bjesomučna mrţnja. Ĉuh nekoga u hodniku i otvorih oči. Ušao je Macan noseći mi ručak na posluţavniku. Zavoj na njegovoj tamnosmeđoj podlaktici, kamo se bio zabio moj noţ, isticao se svojom bjelinom u zamračenoj sobi. — Dakle, moj borbeni pjetliću, vidim da si se probudio. Generalov glas plane. — Što je bilo sa straţom? Zašto nismo bili upozoreni navrijeme da se sklonemo? — Vratio se mom krevetu. — Što se to dogodilo? Macanovo lice naglo problijedi, a po čelu mu izbiju graške znoja. U očima mu se ogledao pogled koji nikada prije nisam vidio. Ĉak ni onda kad smo obojica gledah smrti u oči. Opet sklopih oči. Znao sam što se dogodilo i zašto. Macan je napustio straţarsko mjesto. Ali više nisam bio dijete. Znao sam da jedna nova smrt neće oţiviti one koji su već mrtvi. A da je Macan i bio tamo, to bi značilo samo jedno truplo više. Otvorih oči i pogledah generala. — Ne znam, excelencia. Probudio sam se kad su planuli prvi hici. Shvativši da je kuća u plamenu, skočio sam kroz prozor u jarak. Onda sam opazio Amparu, zgrabio je i tako smo pobjegli. General me časak paţljivo motrio. — Dobro si učinio. — Opet mi je pokrio ruku, dodir mu je bio neobično mekan i njeţan. — Moji sinovi su mrtvi, ali njihov duh i njihova hrabrost ţive dalje — u tebi. Uvijek ću te smatrati svojim sinom. S iznenađenjem primijetih da u te blijedosive oči naviru suze. General ipak ne moţe plakati. Muškarci ne plaču, sam mi je to rekao. — Hvala, excelencia. Kimnuo je i, uspravivši se, krenuo prema vratima. Na pragu se okrenuo i pogledao me. — Ostavljam te da na miru poručaš. Onda se sjetih. — Kako Amparo? Nasmiješio se. 41

Uzalud, španski

68

— Ĉila i zdrava. Vodim je sa sobom u Curatu. Brzo se oporavi i dođi za nama. Njegove su čizme još odjekivale hodnikom kad sam se okrenuo Macanu. Lice mu je još uvijek bilo blijedo, ali se smiješio. — Izvukao si me iz škripca. Ne znam zašto, ali odjednom sam se razbjesnio. — Izvukao sam te iz groba! — Gurnuh posluţavnik prema njemu. — Nosi to, nisam gladan. Šutke je izašao iz sobe, i ja okrenuh glavu k prozoru. Ali nisam vidio plavo nebo i sunčev sjaj niti čuo tih cvrkut ptica. Vidio sam samo el coronela i čuo samo onaj mrski glas. Opet me proţela divlja mrţnja a usta mi se ispunila gorkim okusom ţuči. Ako je ţiv, jednog ću ga dana već pronaći i ubiti. Nekoliko tjedana kasnije bio sam u Curatuu. Otac je pronašao neku kuću na obronku breţuljka s pogledom na more nedaleko od kuće u kojoj su ţivjeli njegovi roditelji. Odmah poslije toga upisao me u onu istu isusovačku školu koju je i sam pohađao kao dječak, a isti onaj monsenor koji je upisao njega sada je meni predbacivao slab uspjeh u školi. Prisilih se da opet obratim paţnju na njegov monotoni glas. — Ti mnogo obećavaš — završavao je — ali moraš marljivije raditi da zasluţiš ocjene kojima će se tvoj otac ponositi. — Hoću, Monsenor. Radit ću veoma marljivo. Nasmiješio se. — Bueno. Idi sada u miru, sinko. — Gracias, Monsenor. Izađoh iz male sobe koja mu je sluţila kao ured i pojurih hodnikom. Izletjevši naglo na sunce, zatreptah očima. Uto mi priđe Macan koji se izdvojio iz skupine svoji oboţavateljica. — Kola čekaju, excelencito. Poslije Estanze još me nijednom nije nazvao imenom. Postao sam ezcelencito — mala ekscelencija. Nisam se mogao maknuti ni bilo što uraditi a da mi nije bio za petama. Jednom mi je rekao da su ga general i moj otac imenovali mojim tjelesnim čuvarom, i ja sam se tome smijao. Nije mi trebao tjelesni čuvar. Mogao sam se sam brinuti za sebe. Ali time se ništa nije promijenilo. Macan je bio uvijek prisutan. Bacih pogled na crnu limuzinu marke Hudson s livriranim šoferom za volanom. Dodah Macanu svoje knjige. — Ne ţelim ići kolima. Rado bih se prošetao. Krenuh prema gradu. Trenutak kasnije začuh zujanje motora iza sebe. Osvrnuh se. Limuzina je išla za mnom polako plazeći nizbrdo, a Macan je sjedio do šofera. Nasmiješih se u sebi. U tome se barem nije nimalo promijenio. Još uvijek se radije vozio nego pješačio. Kasnije sam sjeo na stup na kraju doka i promatrao istovar nekog teretnog broda. Ĉuo sam kako mornari psuju; pridošlice na francuskom dok im domoroci uzvraćaju na španjolskom. Moj bi nastavnik francuskog bio krajnje iznenađen da me ikada čuo kako ponavljam neko od njihovih izraza. Dignuh pogled na crvenobijeloplavu trobojnicu koja se ponosno vijala na jarbolu, nošena blagim povjetarcem s mora. Omjerih čitavu luku. Istovarivali su samo još dva druga broda. Jedan je plovio pod panamskom, a drugi pod grčkom zastavom. Rekli su mi da prije revolucije nikada nije bilo manje od dvadeset brodova u luci. Uglavnom norteamericano i engleskih. Sada su i Sjedinjene Drţave i Engleska zabranile svojim brodovima da ulaze u naše luke. Moj je otac rekao da je to zbog toga što imaju ugovore s bivšom vladom a našu novu vladu još nisu priznale. Nisam shvaćao kakve to veze ima jedno s drugim. Pogotovu kad banane trunu po dokovima, kad u poljima pale šećernu trsku, a kava u vrećama po skladištima postaje smeđa i crvljiva. Začuh nečije korake iza sebe i okrenuh se. Pribliţavala su mi se dva dječaka. Imali su na sebi neke dronjke koji su kanda bih uobičajena odjeća u ovom dijelu grada. Zastali su preda mnom i jedan od njih skine šešir i obrati mi se s poštovanjem. — Nekoliko centavosa, excelencia, da utaţimo glad. Našao sam se u neprilici. Nisam imao novaca, nisam imao potrebe za nj. Sve što sam trebao dobio sam od Macana. — Nemam novaca — odrezah kratko kako bih prikrio svoju 69

zbunjenost. — Samo jedan centavo, senor. Bog će vam platiti. Siđoh sa stupa. — Ţao mi je, ali doista nemam novaca. Vidio sam kako su izmijenili poglede ne vjerujući mi. Osjećao sam se neugodno. Nisu bili mnogo stariji od mene, a ipak im je ponašanje bilo servilno, gotovo puzavo. Sad su se postavili ravno preda me na uskom nogostupu koji vodi do glavnog doka i zakrčili mi prolaz. — Dopustite — rekoh. Opazio sam kako su poprimili neprijateljski izraz. Nisu se ni pomakli. — Što hoćete? — upitao sam. — Rekao sam vam da nemam novaca. Nisu odgovorili. — Pustite me da prođem — rekoh već pomalo srdito. Zar te budale misle da im ne bih dao nekoliko centavosa da imam? — On ţeli proći — reče veći podrugljivo. Manji se zlobno naceri i ponovi za njim to isto posprdno ţenskastim glasom. Nije mi trebalo ništa više. Zatomljeni bijes provali iz mene. Trenutak kasnije manji je već letio s nogostupa u more, a veći je zavrištao kad sam ga vrškom cipele udario u cojones. Pao je na koljena drţeći se za prepone. Onda sam ga ritnuo u bok, pa je i on pao u more. Dok sam stajao promatrajući ih kako se napreţu da dođu do stupa, začuh korake iza sebe. — Što se dogodilo? — upita Macan. — Nisu me pustili da prođem. — Campesinosi! — Macan pijunu u vodu za njima. Krenuh natrag na obalu, Macan za mnom. Golema crna limuzina čekala je na rubu doka. Prije nego što sam ušao u kola obratih se Macanu. — Zašto prosjače? — Tko? — Oni. — Upreh prstom u dvojicu dječaka koji su se penjali natrag na dok. Macan slegne ramenima. — Uvijek ima prosjaka. — Rekli su da su gladni. — Uvijek ima gladnih. — Ali ne bi ih smjelo biti. To je svrha čitave revolucije. Macan me pogleda čudnim pogledom. — Ja sam bio u tri revolucije. Ipak se ne sjećam da je ijedna napunila seljačke trbuhe. Campesinosi su rođeni da gladuju. — Zašto smo se onda borili? Macan se nasmiješi. — Zato da i mi ne bismo morali moliti kruha. Zapanjeno sam ga pogledao, onda skinuh nogu s papučice automobila. — Imaš li što sitniša? Od potvrdno kimne. Ispruţih ruku. On izvadi iz dţepa nekoliko novčića i spusti ih u moj otvoreni dlan. Stisnuh ih u šaku i vratih se niz bok. Dvojica dječaka su me podozrivo promatrala, očiju zamagljenih od straha. Veći se još uvijek drţao za prepone. Manji mi pljune pred noge. — Campesinosi! — Bacih im novac, okrenuh se i odoh.

70

21. Palacio del Presidente nalazila se u središtu grada. Zauzimala je dva gradska bloka i bila okruţena pet metara visokim zidom od cigala i betona koji je zgradu čvrsto odijelio od ulice. Postojala su samo dva ulaza, jedan sa zapadne strane, okrenut prema brdima, i drugi s juţne strane, s pogledom na more. Prava pravcata tvrđava. Na ţeljeznim vratima u zidu uvijek je stajala straţa, a patrola je obilazila po visokim zidinama. Odredbom jednoga od bivših predsjednika, na koga je s jedne od obliţnjih zgrada ispaljen hitac dok je iz residencije odlazio u uredske prostorije, sve su zgrade uokolo dva bloka palače bile sravnjene sa zemljom. Tako se više ni sa kojeg prozora nije moglo zaviriti u ograđeni prostor. Međutim, ni to nije spasilo dotičnog predsjednika da ne bude umoren. Pošto je nekoliko mjeseci trpjela poniţenje zbog toga što je uzeo ljubavnicu, ubila ga je vlastita ţena. Soldados na Juţnom ulazu zauzeše stav mirno dok je crna limuzina ulazila u palaču. Letimično sam ih pogledao sa straţnjeg sjedala. Kola skrenuše udesno prema residenciji, zgradi od bijela kamena u jugoistočnom kutu. Kad su se zaustavila na puteljku pred zgradom, vojnici me pogledaše bez znatiţelje, jer su moji redovni tjedni posjeti Ampari bili već dobro poznati. Amparin apartamento nalazio se u desnom krilu. Lijevo je pripadalo njezinom ocu, a sredinu su zauzimale uredske prostorije. Uveli su me u veliku sobu na uglu, koja joj je sluţila kao dnevni boravak. Kao i obično, morao sam čekati. La princesa, kako su je sada zvali, nije nikada patila od točnosti. Stajao sam kraj prozora i gledao u perivoj kad je ušla u pratnji svoje duene. Bila je odjevena u lijepu bijelu haljinu, a plava joj se kosa spuštala na ramena. Pribliţila mi se sa zapovjednički ispruţenom rukom. Po običaju, poljubio sam je u ruku. — Amparo — rekoh ozbiljno. — Daxe — nasmiješila se. — Lijepo od tebe što si došao. Iste smo riječi izgovarali svakog tjedna i sad smo očekivali uobičajene riječi i od duene. Došle su točno po programu. — Ostavljam vas, djeco, vašoj igri. Amparo kimne. Pričekasmo da starica zatvori vrata za sobom, a onda se cereći okrenusmo jedno drugom. Začas smo bili na prozoru gledajući dolje. I doista, la duena izađe na sporedni ulaz. Tamo je već čekao Macan s vojničkom kapom u ruci i oboje se okrenuše te pobrzaše do dueninog stančića u zgradi za sluţinčad. Amparo prasne u smijeh. — Ĉitav tjedan iščekuje tvoj posjet. — Nemoj — odvratih suho. Opet se nasmijala, okrenuvši se prema meni. — Hoćemo ih gledati? Odmahnuh glavom. Danas mi se nije gledalo. Katkada bismo otrčali u Amparinu spavaću sobu odakle smo s jednog prozora mogli viriti kroz prozorčić na krovu točno iznad kreveta u dueninoj sobi. Bilo je dosadno. Uvijek su radili jedno te isto. Nije mi bilo jasno zašto to ne dojadi Macanu kao što je dojadilo nama gledati ih. — Pa što bi onda htio raditi? — Ne znam. — Stajao sam do prozora i gledao napolje. — Nisi baš previše zabavan. Okrenuh se prema njoj. Sa svojih devet godina Amparo je svaki put kad bih je posjetio bila sve ljepša. I dobrano svjesna toga. Ali suviše osamljena. Nije smjela izaći izvan zidova palače. Ĉak ni školu nije smjela pohađati. Odgojitelji i učitelji dolazili su k njoj. Svakog poslijepodneva dopušteno je paţljivo izabranoj djeci da dođu na igru. Dvije kćerke Senora Moncade, sada u jednoj privatnoj školi u Curatuu, dolazile su jedanput tjedno; djeca ostalih mjesnih aristocratasa i politicosa također su imala svoj red. Jedanput na 71

mjesec priređivana je zabava kojoj smo svi prisustvovali. Inače je Amparo ţivjela isključivo u svijetu odraslih. Katkada sam osjećao da je znatno starija od mene. Ĉinilo se da zna mnogo više o tome što se događa u svijetu. Uvijek je bila puna svakojakih priča i pričica o raznim ljudima. Sada je pošla do kauča i sjela. — Što ti je rekao monsenor? Pogledah je iznenađeno. — Kako znaš da me pozvao? Nasmijala se. — La duena. Ĉula sam je kako kaţe da bi te sigurno srušili da nije tvog oca. — A gdje je ona to čula? — Od jednog tatinog poručnika. Papa se uvijek zanima za tvoje ocjene. El presidente ima mnogo vaţnijih stvari na brizi nego što su moje ocjene. Odakle taj interes za mene? — Papa često misli na tebe. Kaţe da bi moja braća, da su ţiva, bila nalik na tebe. — Spustila je pogled na svoje ruke i u glasu joj se razabra sjeta. — Katkada poţalim da nisam dječak. Onda Papa ne bi bio tako nesretan. — Njemu je draţe da ima tebe nego bilo kojeg od njih — rekoh. Lice joj se razvedri. — Misliš to ozbiljno? — Najozbiljnije. — Postat ću veoma sposobna, vidjet će. Barem tako sposobna kao bilo koji dječak. — Uvjeren sam u to — odvratih. Uvijek je bilo dobro imati isto mišljenje kao Amporo. Na taj način nije dolazilo ni do kakvih prepirki. — Kad odlaziš u Pariz? Ovaj put sam doista bio iznenađen. — Pariz? — Ideš u Pariz — rekla je odlučno. — Ĉula sam svog oca kad je to rekao. Tvoj otac odlazi tamo po nekom trgovačkom poslu. Los Estados Unidos i Velika Britanija neće slati svoje brodove i ne ţele trgovati s nama. Moramo pronaći nova trţišta za svoje proizvode ili se nećemo moći odrţati. Ĉini se da je Francuska najpogodnija za to. — Moţda će otac ići bez mene. Odmahnula je glavom. — Neće. Ostat će tamo nekoliko godina. Osim toga čula sam kad je Papa rekao da će se pobrinuti za neku školu koju ćeš tamo pohađati. — Ĉudno da meni nije ništa spomenuo o tome. — To je odlučeno tek jutros — rekla je. — Ĉula sam kad su o tome razgovarali za doručkom. Sjetih se francuskog trgovačkog broda koji sam vidio u doku. Upitah se nećemo li moţda otploviti njime. Primakoh se prozoru i pogledah napolje u smjeru luke. Više ga nisam vidio u luci. Mora da je već otplovio. Amparo stane kraj mene. — Hoćemo li malo prošetati? — Kako god ti ţeliš. Sišli smo stepenicama i kroz njezin privatni ulaz izašli u mali vrt. Ĉim smo napustili zgradu, iza nas se stvoriše dva vojnika, prateći nas na dovoljnoj udaljenosti da ne čuju naš razgovor. Izašavši kroz ţeljezna vrata, prošetasmo vrtnom stazom do uredske zgrade. Dok smo prolazili, vojnici su nas pozdravili u stavu mirno. Jedan se auto zaustavio pred »malom palačom«, kako su sada nazivali kuću za goste. Neki čovjek izađe iz njega i poţuri u zgradu. Nisam mu mogao vidjeti lice. — Tko je to? Amparo slegne ramenima. — Vidjela sam ga već nekoliko puta. Mislim da je La Corin menedţer. Znao sam tko je La Cora. Posljednja u nizu stanovnica male palače. El Presidente je volio imati dame pri ruci. — Ne vjerujem da će još dugo dolaziti — odjednom će Amparo. — Zašto? 72

— Ocu je već dosadila La Cora. Ovaj je tjedan gotovo svaki dan večerao sa mnom. — U glasu joj se osjetio blag prizvuk pakosnog trijumfa. Znao sam, dakako, za ţene koje su jedna za drugom dolazile u malu palaču. Ostajale bi prosječno po šest tjedana, onda opet nestale. Nekoliko dana kasnije došla bi druga. Naš je Presidente volio promjene. La Cora je ostala duţe od ostalih, bila je u rezidenciji već blizu dva mjeseca. — Baš me zanima kako izgleda. — Nikakva osobita ljepota — reče Amparo s omalovaţavanjem. — Ĉuo sam da jest. — Ne bih rekla — odvrati Amparo. — Ima velike tetas. Dovde joj dopiru. — Isturila je ruke pred svoja prsa. — Meni se sviđaju velike tetas. Ona spusti pogled po sebi. Njene su se grudi tek počele oblikovati. — I ja ću imati velike tetas — reče — veće nego ona. — Uvjeren sam u to — utješih je. — Hoćeš li upoznati La Coru? — Hoću. Amparo se okrene i odšeta do ulaza u malu palaču. Deţurni vojnik pozdravi i otvori nam vrata. Uđosmo u kuću u kojoj nas dočeka majordomus. Amparo ga pogleda s visoka. — Došla sam u posjet La Cori. Sluga je oklijevao. Primijetio sam da je u neprilici. No Amparo je uvijek provela svoju volju. — Nisam navikla na čekanje! Majordomus se pokloni. — Razumije se, Princesa. Izvolite za mnom. Odveo nas je do apartamenta u lijevom krilu zgrade i zastao pred vratima. Iznutra je dopirao tih mrmor glasova. Sluga pokuca. Glasovi utihnuše. Trenutak kasnije neka ţena viknu: — Tko je? — La princesa estd aqui. — La princesa? — Si, senorita. Ţeli vas posjetiti. Opet se čuo ubrzani ţamor glasova i vrata se otvoriše. Visoka ţena velikih tamnih očiju i crne kose, zaogrnuta šinjonom, pojavi se na vratima. Pogleda Amparu i zakorakne unatrag. — Počašćena sam, Princeso. Amparo upadne u sobu kao da je njena vlastita. — Mislila sam da bi bilo zgodno da zajedno popijemo čaj. Zena baci brz pogled na muškarca koji je stajao do prozora. Vidio sam kako je diskretno kimnuo. Bio je mršav u licu i nosio bradu a la Van Dyke. Oči su mu bile veoma tamne i svjetlucave. — Bit će mi veliko zadovoljstvo, Princeso. — La Cora pljesne i majordomus se pojavi na vratima. — Donesite čaj, Juane! — Predstavljam vam svog prijatelja, Don Diogenesa Alejandra Xenosa — reče Amparo. La Cora klecne koljenom, a ja se poklonih. — Počašćen sam, senorita. — Dopustite da vam predstavim svog menedţera, Senora Guardasa. Menedţer se pokloni, glasno lupivši petama po vojnički. — A su servicio. — Nato se uspravi i pogleda La Coru. — Nadam se da ćete nagovoriti njegovu ekscelenciju da dođe. Pripremio sam naročitu zabavu za večeras. — Doći će. Senor Guardas se uputi k vratima. — Sada se moram ispričati. Ĉekaju me hitni poslovi. Amparo kimne, i on se još jedanput pokloni prije nego što je izašao. Slijedio sam ga pogledom sve dok se za njim nisu zatvorila vrata. Nisam nimalo sumnjao u to da je nekoć bio vojnik. To se jasno vidjelo po njegovu hodu, po vojničkom ritmu njegova koraka. 73

La Cora čvršće obavije penjoar oko sebe i rukom prijeđe preko kose. — Da sam znala da ćete doći, Princeso, bila bih se malo dotjerala. Ako mi dopustite da se na trenutak povučem, obući ću nešto prikladnije. — Samo izvolite. Amparo mi se obrati čim je La Cora izašla iz sobe. — Zbilja ima velike tetas, zar ne? — prošapta. Uto kroz otvoren prozor začuh nečiji glas. Pogledah napolje. Nisam mogao vidjeti tko govori, jer tko bio da bio, nalazio se ravno pod prozorom kamo moj pogled nije mogao doprijeti. Ah glas mi je bio čudnovato poznat. — La bomba mora biti stavljena na stol točno u ponoć! Glas koji je odgovorio nisam jasno razabrao. — Bit će tako, excelencia. — Pobrini se za to. Ne smije biti nikakvih propusta. Nekoliko se trenutaka nije ništa čulo, onda se oba muškarca pojaviše na vidjelu. Jedan bijaše majordomus, drugi Senor Guardas. Majordomusova se ruka napola podigla da salutira kad se Senor Guardas okrenuo i odbrzao. Nije čudo da mi se glas učinio poznat kad sam ga tek minutu prije čuo. Okrenuh se k Ampari. Proučavala se u ogledalu. — Što misliš, hoće li moje tetas postati isto tako velike kao što su La Corine? — Mislim da hoće — odvratih suho. Ugledala je moje lice u ogledalu. — Što ti je? — Mora da večeras spremaju gala zabavu — rekoh. — Imat će čak i praskalice na stolu. — Otkuda ti to? — Upravo sam čuo kako je La Corin menedţer dao upute majordomusu. Hoće da la bomba bude donesena na stol točno u ponoć. Baš me zanima kakva će to bili zabava. La Corin glas javi se s vrata. — To je zapravo samo mala zabavica za el Presidenta i nekoliko članova njegova kabineta. Slavimo početak treće godine vladavine našeg vođe i dobročinitelja. — O, to je dakle razlog da u ponoć dođe la bomba na stol. La Cora se nasmije. — Kad tako govorite, to ispada veoma zlokobno. U stvari, radi se o bombi od sladoleda. — Izvanredna ideja — rekoh. — La bomba de helado. La Cora pogleda Amparu. — Vi znate kako vaš otac voli sladoled. U tom času u sobu uđe majordomus noseći posluţavnik s čajem. — Predomislila sam se — izjavi Amparo iznenada. — Upravo sam se sjetila da se moram vratiti u residenciju. Ideš li sa mnom, Daxe? Pogledom se ispričah La Gori i pobrzah za Amparom: koja je već bila na kraju hodnika. Sustigao sam je tek pred izlazom. — Zašto se ljutiš? — upitah drţeći joj vrata. — Mrzim je! Ona se dva vojnika opet stvoriše za nama kad smo pošli prema residenciji. — Zašto? — upitah. — Što ti je učinila? Amparo me hladno pogleda. — Isti si kao i svi muškarci. Ne vidiš ništa drugo do par velikih tetas. — Nije istina. — Jest! Primijetila sam dok si blebetao s njom. Nisi mogao odvratiti pogleda. — A što sam drugo mogao? — upitah. — Nisam imao bogzna kakvog izbora. Amparo se zaustavi čim smo zašli na puteljak prema njenom privatnom ulazu. — Mene nisi nikada tako gledao. — Gledat ću te — obećah — kad odrasteš. — Da si dţentlmen, gledao bi me tako već sada! Pogledah je. A onda se i protiv volje morah nasmijati. 74

— Ĉemu se smiješ? — Nemam što gledati. Vidio sam kako je podigla ruku i uhvatih je prije negoli me dospjela udariti. — Zašto si to htjela učiniti? Oči joj bijesno sijevnuše. — Mrzim te! — Istrgne ruku iz moje, ponosno se uspravivši. — Nikada te više ne ţelim vidjeti! Slegnuh ramenima i krenuh. — Daxe! — Da? Ispruţila je ruku. — Nisi me poljubio na rastanku.

22. Osjetih kako me nečija gruba ruka drma za rame. Okrenuh se na stranu i uronih pod pokrivač. Bio je mek i topao. Nije mi se išlo u školu. Najradije bih odglumio da sam bolestan. — Probudi se, Daxe! — Macanov je glas bio opor, nestrpljiv. Moja podsvijest prepozna taj ton. Već sam ga čuo. U dţungli, u brdima. Značio je opasnost. Sjedoh u krevetu, sada već sasvim budan. Napolju je još bila noć. — Što je? Na Macanovu se licu ogledala napetost. — Otac te ţeli smjesta vidjeti! Bacih pogled kroz prozor pa onda opet na nj. — Sada? — Immediatamente!42 Ustao sam iz kreveta i počeo se oblačiti. Pogledah na sat; bilo je dva ujutro. Osjetih kako me podilazi ledeni strah. Sav sam se tresao dok sam zakapčao košulju. — Ranjen je. Umire! Macan je ostao mrk i nijem. Oštro sam ga pogledao dok mi je dodavao kaputić. — La bomba! Na licu mu se odrazilo iznenađenje. Nisam mu dao vremena da nešto kaţe. — La bomba de helado! Asesinato!43 Brzo se prekriţio. — Znao si? Zgrabih ga za ruku. — Je li moj otac ţiv? Reci! — Ţiv je. Ali moramo poţuriti. Šofer je bio za volanom velikog crnog Hudsona i motor je radio. Šutke smo ušli u kola, smjesta pojurivši prema Palacio del Presidente. Straţa nas je propustila bez uobičajenih formalnosti. Ispao sam iz kola i utrčao unutra prije nego što se Macan podignuo sa sjedala. Predvorje je bilo puno muškaraca. El Presidente je sjedio na stolici u kutu. Bio je gol do pojasa, a jedan mu je liječnik omatao zavoj oko prsiju. Pogledao me, a lice mu je bilo blijedo i upalo. — Gdje je moj otac? Mahnuo je prema La Corinom apartamentu. — U spavaćoj sobi. Bez riječi istrčah kroz vrata prema apartamentu. Najprije sam prošao kroz dnevnu sobu u kojoj smo Amparo i ja boravili danas poslije podne. Posvuda je bilo ţbuke i prašine. Polovica zida bila je urušena prema unutra. Protrčah kroz ono što je ostalo od vrata u blagovaonicu. 42 43

Smjesta, španjolski Ubistvo, španj.

75

Bila je potpuno uništena. Veliki prozori i staklena vrata, razvaljeni eksplozijom, zjapili su u noć. Posvuda su bili porazbacani komadići stolova i stolica. Tijela dvojice muškaraca još su leţala na podu, ali nisam gubio vrijeme ni da ih pogledam. Prošao sam kroz još jedna vrata i ušao u malo predvorje. Pred zatvorenim vratima na suprotnom zidu stajala su dva vojnika. Jedan od njih ih otvori čim me ugledao. Na vratima sam zastao kao ukopan. U sobi su već bila dva svećenika; prijenosni je oltar postavljen podno kreveta i treperavo svjetlo svijeće bacalo je drhtavu sjenu na raspelo na zidu. Jedan je svećenik klečao pred oltarom, dok se drugi nagnuo nad krevet drţeći kriţ pred očevim licem. S druge strane kreveta stajao je liječnik sa špricom za injekcije u ruci. Noge mi odjednom oteţaše. Posrćući uđoh u sobu i pridrţah se za prvu stolicu. — Papa. Onda se nađoh uz postelju, a niz obraze mi se slijevahu suze. Lice mu je bilo pepeljastosivo, a kad sam se sagnuo da ga poljubim, osjetih mu na obrazu ledeni znoj. Nije se ni pomaknuo. Pogledah liječnika. — Mrtav je! Liječnik odmahne glavom. — Ne varajte me! — povikah. — Mrtav je! Stavih ruke pod očeva ramena da ga podignem. Otac zastenja i ja ga pustih kao da sam se opekao. Lijeva mu je strana tijela bila prazna. Zapanjeno pogledah hječnika. — Gdje mu je ruka? Liječnikovo je lice bilo bešćutno. — Odnijela ju je eksplozija. Osjetih da mi nad glavom treperi neko svjetlo, a kad sam podignuo pogled, opazih da je baldahin nad krevetom ozrcaljen. Vidio sam u njemu naše sablasne likove okupljene oko kreveta. Polako se ogledah po sobi. Posvuda crveni samt i pozlata. Po zidovima slike nagih ţena i muškaraca. A u kutovima kipovi parova u ljubavnom zagrljaju. Moj otac opet zastenja. Spustih pogled na nj. Po čelu su mu izbile graške znoja. Liječnik se nadvio nada nj i otirao ih dok sam se ja polako pridizao. — Iznesite ga odavde! — Ne — reče liječnik — sada ga je opasno micati. — Svejedno! — vikao sam. — Nosite ga odavde! Neću da umre u sobi te kurve! Osjetih svećenikovu ruku na svom ramenu. — Sine ... Stresoh je sa sebe. — Hoću da ga maknete odavde! Krevet jedne drolje nije mjesto na kojem umire pravi muškarac. Liječnik zausti da nešto kaţe, ali se prekine kad iza mene odjekne nečiji glas. Bio je el Presidente. Stajao je na vratima, još uvijek sa zavojem oko golih grudi. — Dječak zna što radi — rekao je. — Učinit ćete kako on zapovjedi. — Ali... — pobuni se liječnik. — Odnijet ćete ga zajedno s krevetom u moju vlastitu sobu u residenciji. El Presindetov je glas bio zapovjednički odlučan. Dao je znak vojnicima koji su stajali u predvorju iza njega. Pokrili su oca s još nekoliko pokrivača. Deset muškaraca jedva je podiglo teški krevet i prenijelo ga iz kuće do residencije. Macan i ja smo ih šutke slijedili i, tek kad sam vidio da je otac unesen u predsjednikovu sobu, okrenuh se svećeniku koji je zajedno s nama izašao iz La Corine sobe. — Sada ću se, Padre, pomoliti! Kad je sat kasnije el Presidente otvorio vrata, blijedo svjetlo zore upravo je počelo prodirati u sobu. Zastao je časak gledajući me, a onda priđe postelji na kojoj je leţao moj otac. Promatrao sam ga dok je tamo nijemo stajao., Lice mu nije odavalo nikakve osjećaje. Onda se okrenuo. — Dođi, soldadito. Vrijeme je za doručak. Odmahnuo sam glavom. — Moţeš ga ostaviti. Preţivjet će. Pogledah ga u oči. — Ne bih ti lagao — rekao je mirno. — Ţivjet će. 76

Vjerovao sam mu. Ovio mi je ruku oko ramena dok smo zajedno napuštali sobu. Na vratima se okrenuh. Ĉinilo se da otac spava. Vidio sam kako se bijeli pokrivač preko njegovih prsiju nadiţe i spušta. Sišli smo stepenicama. Miris tople hrane zagolica mi nosnice i odjednom osjetih glad. Sjeo sam za stol u blagovaonici i sluga stavi preda me tanjur sa šunkom i jajima. Pohlepno se bacih na jelo. El Presidente je sjeo na čelo stola i jedan drugi sluga donese mu šalicu vruće kave. Na sebi je imao široku ravnu košulju, pa nisam mogao vidjeti je li još uvijek povezan, ali nekako je nespretno pomaknuo ruku podiţući šalicu. — Je li ti sada lakše? — upitao me kad sam odgurnuo svoj prazni tanjur. Kimnuh glavom. Sluga stavi preda me cafe con leche. Prinesoh je ustima. Kava je bila vruća i dobra. Srknuh je, a zatim odloţih šalicu. — Što se dogodilo s La Corom? Predsjednikove oči sijevnuše. — La puta, pobjegla je! — Kako? — Izašla je iz sobe čim je sladoled iznesen na stol. Rekla je da se ţeli osvjeţiti, no umjesto toga istog je časa napustila zgradu i odjurila u nekom crnom automobilu. Ona i neki bradati muškarac sjedili su na straţnjim sjedalima. Kolima je upravljao njezin majordomus. — Opet je podignuo svoju šalicu s kavom. — Ali pronaći ćemo je, a kad je pronađemo ... — Zar straţari nisu zadrţali kola? — Nisu, i već su platili svoju nemarnost! — Bomba je bila u sladoledu? Začuđeno me pogledao. — Kako znaš? Ispričao sam mu razgovor pod La Corinim prozorom koji sam jučer čuo. Ĉitavo me vrijeme nijemo slušao. Kad sam svršio, netko zakuca na vrata. Dao je znak sluzi da otvori. Ušao je neki oficir, kapetan, i pozdravio. El Presidente nemarno uzvrati pozdrav. — Našli smo La Coru i majordomusa, excelencia. — Bueno. — El Presidente ustane. — Osobno ću se pozabaviti s to dvoje. — Mrtvi su, excelencia. — Rekao sam da ih hoću ţive! — bijesno je vikao el Presidente. — Bili su već mrtvi kad smo ih pronašli, excelencia. U crnim kolima u kojima su pobjegli. Netko ih je ustrijelio i potom im još prerezao grla. — Gdje su pronađena kola? — La Calle del Paredos, Presidente. Znao sam tu cestu. Vodila je s planina prema dokovima. — Na kojem mjestu? — Blizu zaljeva. — A onaj s bradom? — Njemu nema ni traga ni glasa. Pretraţili smo čitavo područje, čak i dokove. Izgubio se. El Presidente je časak šutio, onda kimne glavom. — Hvala, Capitan. Okrenuo se k meni. — Vrijeme je da legneš. Naredio sam da ti spreme sobu za goste. Ostat ćeš s nama dok ti se otac sasvim ne oporavi. Spavao sam nemirno, mučen teškim snovima. U jednom od njih ponovno sam se našao u dvorištu djedove kuće. Sunce je bilo uţareno i osjećao sam kako mi pali mozak dok sam neprestano slušao neki neobično poznati glas. »Ostao je još jedan metak. Ti ćeš ga ubiti!« Uspravio sam se u krevetu širom otvorenih očiju. Bilo je kasno poslijepodne i odjednom shvatih gdje sam čuo taj glas. La Corin menedţer, Senor Guardas, čovjek s bradom, nije bio nitko drugi do Coronel Guiterrez. Skočih iz kreveta i stadoh se ţurno oblačiti. Nisam znao kako, ali ovaj put ću ga zasigurno naći. Ovaj put mi neće umaći. Jer sada ću ga ubiti. 77

23. Macan se stvorio iza mene čim sam izašao iz sobe. Prošao sam hodnikom i proturio glavu u očevu sobu. — Kako mu je? — Spava — odvratio je hječnik. Okrenuo sam se i produţio hodnikom do stepenica. Silazeći, susreo sam Amparu koja se uspinjala. Njezina me ruka zaustavi. Bar jednom nije izigravala princezu. — Je li tvom ocu bolje? — Jest. Spava. — I ti si spavao. Htjela sam da ručaš sa mnom. — Kasnije — odgovorio sam krenuvši dalje niza stepenice. — Sad imam posla. Izašao sam iz kuće i pozvao auto. — Kamo idemo? — upita Macan. — Na dokove. Nisam čekao da mi otvori vrata. Uskočio sam, a on se brzo popeo na prednje sjedalo. Okrenuo se čim su kola krenula. — Zašto? — Da pronađem čovjeka s bradom, onog koji je pobjegao. — Kako? Policia i el militar su pretraţili čitav grad. Nisu mu pronašli ni traga. Slegnuo sam ramenima i rekao šoferu neka vozi na pristanište na kojem sam bio jučer. Prošetao sam dokom do nogostupa. Tu su bila ona ista dva dječaka pecajući oko stupova. — Campesinos! Dignuše glave, namrgođena lica. Izmijenili su poglede, onda se opet prihvatili pecanja. — Campesinos! — pozvao sam ih ponovo. — Jučer ste molili nekoliko centavosa. Danas vam donosim sto pesosa! Ovaj put nisu odvratili pogled nego se s nevjericom zagledali u mene. — Dođite gore, neću vam ništa. Trenutak su oklijevah, zatim se popeše na nogostup, ostavivši dolje svoje ribičke štapove. Stariji dječak skine šešir. — Što ţelite od nas, excelencia? — Da pronađete jednog čovjeka. — Dao sam im kratak opis La Corinog menedţera, brada a la Van Dyck i ostalo. — U neko doba prošle noći nalazio se ovdje negdje. Ţelim da saznate gdje je sada. Pogledah su jedan drugoga. — Nije lako naći takvog čovjeka, excelencijo. — Zar je lakše naći sto pesosa? — upitah. — La policia ga je već traţila — reče veći. — Nije ga našla. — Nije ponudila sto pesosa za informaciju — odgovorio sam i krenuo prema automobilu. — Ne ţelimo neprilike s vlastima, excelencia. Okrenuo sam se. — Neće biti nikakvih neprilika. Dječaci se pogledaše. — Vidjet ćemo što moţemo učiniti. — Bueno. Vratit ću se za dva sata. Ako mi donesete neku obavijest, bit ćete bogatiji za sto pesosa. Vratih se automobilu. Macan me pogleda s poštovanjem. — Misliš li da će nešto pronaći? — Ako su doista tako gladni kao što si rekao, hoće. A sad me odvezi kući. Moram uzeti novac. Uputih se ravno u očevu radnu sobu. Znao sam gdje drţi malu ţeljeznu kutiju — u najdonjoj ladici svoga pisaćeg stola. Ključ je bio u jednoj ladici na drugoj strani. Otvorio sam kutiju i izvadio sto pesosa. Zatim se, budući da sam ogladnio, spustih u kuhinju i zamolih kuharicu da mi da nešto za jelo. 78

U četiri i trideset poslije podne izašao sam s Macanom iz auta i odšetao na dok. — Rekao sam ti da neće ništa otkriti — kazao je Macan samozadovoljno. — Vidiš, uopće ih nema. — Doći će. Vratili smo se u kola i čekali. Prošlo je gotovo dvadeset minuta prije nego što su stigli. Pojavili su se na ulazu u drvored s druge strane ulice gdje su zazviţdali, mahnuli rukama i opet se izgubili. Prešao sam preko ceste, Macan odmah za mnom, i ušao među drveće gdje smo bih sakriveni od pogleda s ulice. — Imate novac? — upita stariji. Izvukoh sto pesosa iz dţepa. — A jeste li vi nešto pronašli? — Kako da znamo da ćete nam dati novac? — A kako da ja znam da ćete mi reći istinu pošto ga primite? Pogledaše se i slegnuše ramenima. — Prisiljeni smo da vjerujemo jedan drugome. Stariji kimne. — U tri sata ujutro čovjek koji odgovara vašem opisu popeo se na brod na doku sedam. Onaj što plovi pod panamskom zastavom. — Ako ste lagali, platit ćete mi to. — Nismo lagali, excelencia. Dao sam im novac, okrenuo se i istrčao iz aleje. Na doku sedam izašao sam iz auta, potraţio brod i popeo se na brodski mostić. Ali me mornar koji je bio na straţi na vrhu mostića zaustavi. — Za jedan sat krećemo — reče odsječno. — Nema posjeta. — Dođi — rekoh Macanu sišavši s mostića. Nisam sačekao ni da se auto zaustavi. Potrčah puteljkom, pa pored straţa ravno u predsjednikov ured. Oko njega se okupilo nekoliko ljudi, ali nisam im dopustio ni da pisnu. — Znam gdje je Coronel Guiterrez! — Kakve veze ima Guiterrez s tim tvojim upadom? — On je istovremeno i Senor Guardas — rekoh. — Ĉovjek s bradom, onaj koji je pobjegao. El Presidente nije oklijevao. Mašio se za telefon na svom pisaćem stolu. — Reci kapetanu Borji neka smjesta postroji jedan vod pred ulazom u upravnu zgradu: Ponovno se okrenuo k meni. — Gdje je? — Na jednom panamskom brodu na doku sedam. Moramo poţuriti, otplovit će za nepun sat. El Presidente pohiti prema vratima. — Ali mi ne smijemo zadrţati brod, excelencia — usprotivi se jedan od prisutnih. — To bi značilo povredu međunarodnog prava! El Presidente ga bijesno pogleda. — Do vraga i međunarodno pravo! — Onda se nasmiješi. — Uostalom, tko bi se usudio protestirati zbog posjeta jednog šefa drţave? To je čast. — Stavio mi je ruku na rame i izgurao me pred sobom kroz vrata. Zapovjednik broda bio je vidljivo uzrujan. — Molim vašu ekscelenciju da nas shvati i oprosti. Propustimo li ovu plimu, bit ćemo čitavih pola dana u zakašnjenju. Međutim, el Presidente je bio veoma umiljat. — Vaša će vam vlada zacijelo više zamjeriti ako mi ne dopustite da pogledam vaš brod kojem se toliko divim. Mnogo sam slušao o prekrasnoj floti vaše velike zemlje. — Ali, ekscelencijo ... El Presidentov glas posta odjednom oštar. — Birajte, kapetane, ili ćete mi dopustiti da pregledam vaš brod ili ću vas optuţiti da ste zloupotrijebili naše gostoprimstvo pruţivši zaštitu jednom ubojici, neprijatelju naše zemlje. 79

— Ta mi uopće ne prevozimo putnike, vaša ekscelencijo. Tu je samo posada koja je na brodu otkako smo izplovili iz matične luke prije više od četiri tjedna. — Neka se onda posada postroji. Zapovjednik je oklijevao. — Smjesta! — zapovjedi el Presidente. Zapovjednik se okrene svom prvom oficiru. — Pozovi sve ljude na prednju palubu. Trenutak kasnije posada se počela skupljati. Bilo ih je trideset i dvoje i svrstali su se u krivudav dvostruki red po sredini palube. — Paţnja! Redovi se poravnaše. Ljudi su gledali ravno preda se. — Je li to sva posada? — upita el Presidente. Zapovjednik broda kimne. — Si, excelencia. El Presidente se okrene kapetanu Borji. — Uzmite dva čovjeka i pretraţite brod. Provjerite ne skriva li se netko pod palubom. Kapetan salutira i odmaršira s dvojicom svojih vojnika. Preostali su vojnici stajali u stavu pripravnosti kad se el Presidente okrenuo k meni. — A sad ćemo im malo zagledati lica, eh? Bradatog neće biti teško prepoznati. No nije bilo baš ni lako. Nijedan mornar nije imao bradu. Kad smo po drugi put šuteći prolazili ispred postrojenih mornara, vratio se Capitan Borja. On izvijesti da na brodu nema više nikoga. — Jesi li ga prepoznao? — upita el Presidente zabrinutim glasom. Odmahnuh glavom. Ali moja dva obavještajca nisu mogla izmisliti takvu priču. Nisu dovoljno pametni za to. Pristupi nam zapovjednik broda. U glasu mu se osjećao slab prizvuk trijumfa. — Je li vaše veličanstvo sada zadovoljno? El Presidente ne odgovori. Pogleda mene i ja uskliknuh: — Ne! On je ovdje, mora biti! Očito je obrijao bradu. — Kako ćeš ga onda prepoznati? Dao sam el Presidentu znak i on se sagnuo tako da sam mu mogao šapnuti u uho. Nasmiješio se i kimnuo glavom. Nato se okrenuo prvom čovjeku u redu. —Como se llama Vd.? Mornar ostane u stavu mirno. — Diego Cardenas, excelencia. El Presidente se obrati drugom. — Se llama Vd.? — Jesu Maria Luna, excelencia. Uskoro smo imali iza sebe trećinu reda. El Presidente se zaustavi pred mršavim čovjekom u zamazanom odijelu loţača. Lice mu je bilo prekriveno mazivom; čak mu je i kosa bila zamazana. — Se llama Vd.? Ĉovjek me kratko pogleda, malo pričeka i onda progovori hrapavim glasom. — Juan Rosario. El Presidente je već pristupio slijedećem čovjeku, ali ja se okrenuh. — Juan Rosario, kako još? — Rosario y Guard ... — Glas mu se odjednom slomi i on nasrne na mene zgrabivši me rukama za vrat. — Bastardo negro! Već sam te dvaput morao ubiti! Ovaj put ti ne gine! Ščepah mu ruke nastojeći da ih odmaknem sa svoga vrata. Osjećao sam vatru u prsima a oči mi počeše iskakati. Onda se Macan stvori iz njega i zahvat na mom vratu naglo popusti. Stajao sam boreći se da dođem do daha i gledao u čovjeka koji je leţao na palubi. Trznuo je glavom, prevrnuo se na stranu i zapiljio se u mene. Oči su mu bile iste. Hladne,

80

okrutne i neumoljive. Mogao je promijeniti boju kose, obrijati bradu, pa čak produbiti i glas, ali nikada nije mogao promijeniti te oči. Odao ga je jedan jedini pogled koji mi je dobacio. Otvorio sam svoj kaput i posegnuo za noţem koji sam krio za pojasom. Poletio sam k njegovu vratu u ţelji da ga zakoljem kao pile, ali me nečije ruke uhvatiše prije nego što sam ga dohvatio. Dignuh glavu i pogledah u el Presidentovo lice. Glas mu je bio miran, gotovo blag. — Nema potrebe da sam ubijaš — rekao je. — Nisi više u dţungli. Tri mjeseca kasnije stajao sam za ogradom jednog drugog broda koji je odmicao s pristaništa. Pogledao sam dolje i opazio kako Amparo poskakuje i domahuje mi. Mahnuo sam joj, natrag. — Adios, Amparo, zbogom! Mahnula je i doviknula mi nešto, ali buka je bila tako jaka da nisam razumio što. Brod je polako zaplovio u kanal. Sada se svjetina na obali stopila u jednu jedinu šaroliku masu. Iza nje vidio sam grad, a iza grada planine, bujne i zelene u popodnevnom suncu. Na ramenu osjetih očevu ruku. Privukao me k sebi. Dignuh pogled prema njemu. Lice mu je još uvijek bilo mršavo i još se uvijek nije priviknuo na prazan rukav s lijeve strane, ali oči su mu bile blage i bistre, a u njima pogled koji dotada još nisam opazio. — Dobro gledaj, sine — rekao je, čvrsto me privinuvši k sebi svojom zdravom rukom. — Sad odlazimo u jedan drugi svijet. Krajičkom oka pogledah Macana, a onda moj otac opet progovori i ja svrnuh pogled natrag prema obali. — Stari svijet, ali nov za nas obojicu — nastavio je. — Zato dobro gledaj, sine, i upamti grad, planine i ravna polja svoje domovine. Jer kad se budeš vratio, više nećeš biti dječak. Bit ćeš muškarac!

81

Knjiga druga VLAST I NOVAC

82

1. Vješto izvukavši iglu za injekcije, liječnik se okrenuo mladiću koji je stajao podno kreveta. — Od toga će zaspati, Daxe, i skupiti snagu za krizu do koje bi moglo doći noćas. Mladić nije odmah odgovorio. Umjesto toga prišao je krevetu sa strane i njeţno poput ţene otro znoj s očeva čela. — Ipak će umrijeti — rekao je mirno ne podignuvši pogled. Liječnik je oklijevao. — Nikada se ne zna. Tvoj nas je otac već nekoliko puta tako prevario. Sve je u Boţjim rukama. — Osjetio je prodoran pogled mladićevih tamnosmeđih očiju koji kao da je prodirao u nj. — Kod nas u dţungli postoji jedna izreka — rekao je Dax. — Da bi svoju sudbinu stavio u Boţje ruke, čovjek bi morao biti drvo. Jedino drveće vjeruje u Boga. Mladićev je glas bio blag, ali liječnik se još uvijek nije uspio priviknuti na taj meki, prigušeni francuski, gotovo bez imalo stranog naglaska. Još se sjećao kako se dječak borio s jezikom kad ga je prije sedam godina prvi put vidio. — A ti ne vjeruješ? — Ne, vidio sam previše strahota da bih sačuvao vjeru. Dax zaobiđe krevet i stane kraj liječnika te opet pogleda dolje na oca. Oči Jaimea Xenosa bijahu sklopljene; činilo se da se smirio. Ali ispod njegove tople koţe naziralo se sivo bljedilo a dah mu je bio isprekidan i tegoban. — Idem po svećenika da mu podijeli posljednju pomast — reče liječnik. — Ili bi tebi moţda bilo milije da ne idem? Dax slegne ramenima. Pogleda liječnika. — Nije vaţno što bi meni bilo milije. Vaţno je jedino to da moj otac vjeruje. Liječnik s glasnim škljocajem zatvori svoju torbu. — Doći ću opet poslije večere. Bacivši još jedan pogled na krevet, Dax izađe za liječnikom na hodnik. Pošto su se glavna ulazna vrata konzulata zatvorila za liječnikom, Dax se okrene i uđe u ured svog oca. U susret mu pođoše Macan i Marcel Campion, očev mladi tajnik i prevodilac, gledajući ga upitnim pogledom. Dax nijemo odmahne glavom i priđe pisaćem stolu. Iz kutije izvadi tanak smeđ cigarrillo i pripali ga. — Bilo bi dobro da pošalješ brzojav el Presidentu — reče Marcelu. Glas mu je bio miran, suzdrţan. — Otac umire. Molim savjet. Tajnik kimne i brzo napusti sobu. Trenutak kasnije kroz zatvorena se vrata začu prigušeno tipkanje pisaćeg stroja. Macan bijesno opsuje. — Majku mu boţju! Znači ovdje to treba svršiti. U toj hladnoj prokletoj zemlji. Dax ne odgovori. Umjesto toga priđe prozoru i pogleda napolje. Spuštao se mrak i počelo je kišiti. Kiša je uljepšala zamazane sivocrne zgrade u ulici koja vodi do Montmartra. Ĉinilo se kao da u Parizu uvijek pada kiša. Tako je bilo i one noći kad su tek stigli iz Kortegvaja. Nalikovali su skupini seljaka, okovratnika navučenih na lice da bi se nekako, premda ne dovoljno, zaštitili od veljačke kiše pomiješane sa snijegom. Prtljaga im je bila nagomilana na pločniku iza njih, kamo ju je taksist bio izbacio. — Ta prokleta vrata su zaključana! — doviknuo im je Macan. — U kući nema nikoga. — Pozvoni još jedanput. Netko bi morao biti unutra. Povukao je za zvonce. Zvonjava je ispunila usku uličicu i odjeknula od kuće do kuće. Ali nitko se nije javio. — Ja mogu otvoriti vrata — rekao je Macan. — Onda ih otvori! Što čekaš? Macanov je pokret bio gotovo prebrz za čovječje oko. Automat mu se pušio u ruci dok su pucnjevi odjekivali kao grmljavina u noći. 83

— Budalo! — bijesno je rekao Daxov otac. — Sad će doći policija i čitav će svijet saznati da nismo mogli ući u vlastiti konzulat! Kako li nam će se samo smijati. — Pogledao je u vrata. — I to ni za što. Još su uvijek zatvorena. — Ne, nisu — odvratio je Macan taknuvši ih nogom. Širom su se otvorila zaškripavši na svojim zarđalim šarkama. Xenos ga je trenutak gledao, onda prođe kroz njih, ali mu Macanova ruka prepriječi dalji put. — Ne sviđa mi se to. Tu nešto zaudara. Idem radije ja prvi. — Glupost, što ti se tu ima ne sviđati? — Već mi se mnogo toga ne sviđa. — Macan je ispruţio ruku. — Ramirez bi morao biti ovdje, a kuća je ipak napuštena. Mogla bi biti stupica. Moţda nas je Ramirez izdao. — Glupost! Tako nešto ne bi Ramirez nikada učinio. El Presidente mu je dao sluţbu na moju vlastitu preporuku. Ipak se maknuo u stranu i propustio Macana pred sebe. Vrtni puteljak bio je sav zarastao u travu i drač tako da su osjećali kako im gleţnjevi zapinju o vlaţno rastlinje. Daxov se glas i nesvjesno pretvorio u šapat. — Misliš li da će ulazna vrata biti također zatvorena? — Vidjet ćemo. — Macan im je dao znak da se maknu u stranu, a sam se uspravio, oprezno ispruţio ruku i okrenuo kvaku. Vrata se bešumno otvoriše. Zagledali su se u tamu koja je vladala unutra, ali se ništa nije moglo razabrati. Macan im je mahnuo i automat mu se opet našao u ruci. Usne mu se pomaknuše u tihom šapatu: — Idem u ime Boţje! Ĉuli su ga kako posrće u tami i prigušeno psuje, a onda do njih dopre njegov glas, gotovo istodobno kad su se zapalila svjetla. — Ovdje nema nikoga. Stajali su i ţmirkali. Kroz sobu kao da je prošao tornado. Posvuda je bilo smeća, papiri porazbacani po podu, ostaci porazbijanih stolica nagomilani usred sobe. Ispostavilo se da je jedini komad namještaja koji je ostao u kući bio kuhinjski stol. — Ovdje su bili pljačkaši — rekao je Macan. Daxov otac ga pogleda. Oči su mu bile pune tuge i razočaranja. Kao da još uvijek ne moţe povjerovati u ono što vidi. Napokon je progovorio. — Ne pljačkaši — rekao je ţalosno. — Izdajice. Macan je šuteći savijao cigaretu, motreći kako Daxov otac podiţe s poda komad papira i kako ga proučava. Zapali cigaretu. — Moţda smo upali u tuđu kuću — pokušao ga je utješiti. Daxov je otac odmahnuo glavom. — Ne, u pravoj smo kući. — Podigao je papir tako da su ga obojica mogla vidjeti. Bio je to list papira s glavom kortegvajskog konzulata. Dax je pogledao oca. — Umoran sam. Stariji je čovjek ispruţio ruku i privukao sina k sebi. Trenutak se ogledavao po sobi, potom opet pogleda sina. — Ovdje ne moţemo ostati, prenoćit ćemo u hotelu. Kad smo dolazili gore, primijetio sam podno breţuljka neki pension. Dođite. Sumnjam da ćemo tamo dobiti nešto za jelo, ali bar ćemo se pristojno odmoriti preko noći. Vrata im je otvorila uredno odjevena djevojka pozdravivši ih naklonom i sagibanjem koljena. — Bonsoir, messieurs. Daxov je otac paţljivo otro cipele na otiraču pred vratima prije nego što je ušao. Skine šešir. — Imate li tri sobe za noć? Na djevojčinom se licu pojavi zbunjen izraz. Bacila je pogled na Macana koji je stajao iza konzula s punim rukama prtljage. Onda ga spusti na Daxa. — Jeste li ugovorili sastanak? — upitala je uljudno. Sad je na njima bio red da se zbune. — Rendezvous? Mislite rezervaciju? — Daxov se otac trudio da na svom manjkavom francuskom pronađe prave riječi. — C’est necessaire?44 44

Je li to potrebno (španj.)

84

To se pokazalo odviše za djevojku. Otvorila je vrata što vode u malo predsoblje. — Ako biste biti tako ljubazni da malo pričekate ovdje, pozvat ću Madame Blanchette. — Merci. — Daxov je otac ušao prvi, a djevojka je zatvorila vrata za njima. Odnekle iz kuće do njih je dopro prigušen smijeh neke ţene. Soba je bila znalački namještena, debeli tepisi i meko tapecirane sofe i stolice. Vatra je toplo plamtjela a na bifeu su bili boca konjaka i čaše. Iz Macanovog se grla izvio uzdah zadovoljstva. — To je već bolje — rekao je uputivši se prema bifeu. Osvrnuo se na konzula. — Mogu li i vama natočiti jedan konjak, ekscelencijo? — Ne znam smijemo li. Prije svega ne znam kome je konjak namijenjen. — Gostima. — Macanova je logika bila nepobitna. — Zašto bi inače bio ovdje? Natočio je starijem čovjeku jednu čašicu, a svoju vlastitu ispraznio u jednom jedinom gutljaju. — Ah, baš prija. — Brzo si natoči još jednu. Dax se zavalio u stolicu pred kaminom. Toplina plamena milovala mu je lice. Osjećao je kako mu se oči sklapaju od umora. Vrata se otvoriše i djevojka je uvela u sobu lijepu ţenu srednjih godina. Bila je besprijekorno odjevena u haljinu od crnog baršuna, oko vrata joj je visio dvostruk niz ruţičastih bisera, dok joj se na prstu presijavao velik dijamant u zlatnom okviru. Daxov se otac naklonio. — Jaime Xenos. — Monsieur Xenos. — Pogledala je Macana pa Daxa. Ako je Macanu i zamjerila što se sam ponudio, nije mu to ničim dala do znanja. — Što mogu učiniti za vas, gospodo? — Trebamo sobe za noć — rekao je Daxov otac. — Mi smo iz kortegvajskog konzulata tu gore u istoj ulici, ali čini se da se nešto dogodilo. Tamo nema nikoga. Ţenin je glas bio vrlo ljubazan. — Mogu li vidjeti vaše pasoše, monsieur. Takav je propis. — Dakako. — Daxov joj otac pruţio pasoše u koricama od crvene koţe. Madame Blanchette ih je nekoliko trenutaka proučavala, onda mahne glavom prema Daxu. — Vaš sin? — Oui. A to je moj attache militaire. Macan je bio tako oduševljen svojim unapređenjem da si je smjesta natočio još jedan konjak. — Vi ste novi konzul? — Oui, madame. Madame Blanchette im je vratila pasoše. Malo je pričekala prije negoli je opet progovorila. — Ako me vaša ekscelencija ispriča na trenutak, pogledat ću ima li slobodnih soba. Kasno je i prilično smo natrpani. Konzul se ponovo naklonio. — Merci, madame. Zahvaljujem na vašoj ljubaznosti. Madame Blanchette je zatvorila vrata za sobom i načas se zaustavila u predvorju. Zatim je slegnula ramenima i produţila hodnikom te ušla u sobu koja je bila još bogatije namještena nego ona iz koje je upravo izašla. U sredini sobe bio je kartaški stol za kojim je kartalo pet muškaraca. Iza njih je stajalo nekoliko lijepih mladih ţena odjevenih po posljednjoj modi. Druge dvije djevojke razgovarale su na sofi do kamina. — Banco — vikne jedan od igrača. — Prokletstvo! — odvrati drugi bacivši karte. Dignuo je pogled prema Madame Blanchette. — Netko zanimljiv? — Ne znam, barune — odgovori ona. — Novi kortegvajski konzul. — Što hoće? Da dozna nešto o onom lopovu Ramfrezu? — Ne — odvrati ona — ţeli sobe za ovu noć. 85

Igrač koji je bacio karte zasmijulji se. — Jadni je čovjek vjerojatno vidio vaš natpis. Rekao sam vam da će se to prije ili kasnije dogoditi. — Zašto ga niste jednostavno otpremili? — upita barun. — Ne znam — odgovorila je Madame Blanchette zbunjeno. — To sam zapravo namjeravala. Ali kad sam vidjela dječaka... — Zar je doveo i sina? — upitao je barun. — Oui. — Oklijevala je trenutak, onda se okrenula prema vratima. — Ĉini se da im ne mogu pomoći. — Un moment. — Barun de Coyne je ustao. — Volio bih ga sam vidjeti. — Što je, barune? — zapita ga igrač slijeva. — Zar vas Ramirez nije već dosta izvarao za ovim stolom? Duguje vam više nego bilo koji od nas — najmanje sto tisuća franaka. — Da — sloţi se onaj koji je drţao banku. — Mislite li da ćete ih dobiti natrag od novog konzula? Svi znamo da je Kortegvaj ekonomski propao. Barun de Coyne prezirno odmjeri svoje prijatelje. — Vi ste obična banda cinika — reče. — Samo sam znatiţeljan kakvog su nam čovjeka poslali ovaj put. — Što to mijenja na stvari? Svi su isti. Ne drţe ni do čega osim do novca. — Ţelite li ga upoznati, vaša ekscelencijo? — upitala je Madame Blanchette. Barun je odmahnuo glavom. — Ne, htio bih ga samo vidjeti. Pošao je za njom do susjednog zida gdje ona odgurnu neku draperiju. Na zidu se ukaţe stakleni prozorčić. — Odavde ih moţete vidjeti — rekla je — ali oni ne mogu vidjeti vas. S njihove je strane ogledalo. Barun je kimnuo i pogledao u sobu. Prvo je zapazio dječaka koji je zaspao na sofi, dječje mu lice upalo i umorno. — Star je otprilike kao i moj sin — iznenađeno je rekao Madame Blanchette. — Mora da je dječakova majka umrla, inače ne bi bio ovdje sam s ocem. Zna li itko kamo je Ramirez otišao? Madame Blanchette slegne ramenima. — Nešto se govorkalo da ima kuću na talijanskoj rivijeri, premda nitko ne zna ništa pouzdano. Jedne noći prošlog tjedna došao je kamion i ispraznio ambasadu. Barun stisne usne. Zato dakle traţe sobe. Koliko on pozna Ramireza, taj nije ostavio ni komadić cjepanice. Dok je tako promatrao, visoki čovjek priđe sofi i podmetne jastuk pod dječakovu glavu. Na tamnom mu je licu bio neobično njeţan izraz. Barun je spustio draperiju i okrenuo se Madame Blanchette. Vidio je što je htio vidjeti. Jadni će čovjek imati dovoljno neprilika čim se pročuje da je u Pariz stigao novi kortegvajski konzul. Svi će Ramirezovi vjerovnici pokucati na njegova vrata. — Dajte im moj apartman na trećem katu. Uvjeren sam da Zizi neće imali ništa protiv da prenoćim u njezinoj sobi.

2. Marcelu Campionu se činilo da je mrkla noć, ali bilo je zapravo deset sati ujutro kad je netko pokucao na njegova vrata. Okrenuo se na stranu i zavukao glavu pod jastuk. No čak ni to nije pomoglo da ne čuje prodoran glas svoje gazdarice. — Dobro, dobro — viknuo je sjednuvši. — Navratite kasnije. Imat ću novac za najamninu, obećajem. — Zove vas telefon, monsieur. — Mene? — Marcel namršti čelo nastojeći se dosjetiti tko bi ga mogao zvati. Ustane iz postelje. — Recite im neka malo pričekaju, odmah ću sići. 86

Pospano je doteturao do umivaonika, izlio hladnu vodu u lavor i isplahnuo si lice. Iz malog ogledalca stravično su ga fiksirale vlastite krvlju podlivene oči. Mutno se pokušao prisjetiti kakvo je vino pio sinoć. Kakvo je da je, mora da je bilo strašno, ali zato barem veoma jeftino. Oštrim ručnikom potapšao se po licu da ga osuši, uskočio u kućni ogrtač i sišao stepenicama. Concierge45 je sjedila za svojim stolom kad je podignuo slušalicu. Pretvarala se da ne sluša, ali znao je da guta svaku riječ. — Allo? — Monsieur Campion? — upitao je vedar i svjeţ ţenski glas. — Oui. — Ostanite na aparatu, zove barun de Coyne. Barun se javio prije nego što se Marcel dospio začuditi. — Jeste li vi onaj Campion koji radi u kortegvajskom konzulatu? — Jesam, ekscelencijo. — Marcelov je glas bio pun poštovanja. — No ne radim više tamo. Konzulat je zatvoren. — Znam. Međutim, upravo je stigao novi konzul. Mislim da biste se morali vratiti. — Barunov je glas bio odlučan. — Ali, vaša ekscelencijo, bivši mi konzul duguje plaću za tri mjeseca! Barun očito nije bio naviknut da se raspravlja o njegovim prijedlozima. — Vratite se na posao. Jamčim vam da ćete dobiti svoj novac. Prekinuo je vezu ostavivši Marcela da bulji u nijemi telefon. Polako je spustio slušalicu. Concierge mu se smiješeći primakne. — Monsieur će se vratiti na posao? Marcel je oštro pogleda. Znala je isto tako dobro kao i on, čula je svaku riječ. Još uvijek zbunjen, krenuo je prema stepeništu. Barun de Coyne bio je jedan od najbogatijih ljudi u Francuskoj. Zašto se on zanima za jednu tako malu zemlju kao što je Kortegvaj? Većina ljudi uopće i ne zna gdje se nalazi. Telefon opet zazvrnda, i concierge se javi. Nato ispruţi slušalicu prema Marcelu. — Za vas. — Allo? — Campion — reče sada već gotovo prisni odlučni glas. — Ţelim da odmah odete tamo. Marcel baci pogled na sat zakrenuvši u Rue Pelier i zaputivši se uz breţuljak. Točno jedanaest. To je valjda dosta brzo. Ĉak i za baruna. — Bonjour, Marcel — veselo ga pozdravi trgovac mješovitom robom koji je pometao pločnik pred svojom prodavaonicom. — Što vi radite opet ovdje? — Bonjour. Idem u konzulat. — Vraćate se na posao? — Trgovac ga ispitivački pogleda. — Zar se vratio onaj merde Ramirez? Još mi uvijek duguje preko sedam tisuća franaka. — Tri tisuće franaka — odvrati Marcel automatski. Takve stvari nije zaboravljao. — Tri tisuće, sedam tisuća, svejedno. Ramirez je nestao, s njim i moj novac. — Trgovac se naslonio na metlu. — Što ima nova? — upita povjerljivo. — Meni moţete reći. — Ne znam — Marcel će iskreno. — Upravo sam saznao da je došao novi konzul, pa sam mislio da bih se moţda mogao vratiti na staro mjesto. Trgovac se zamislio. — Moţda moj novac na kraju krajeva i nije izgubljen. — Pogleda Marcela. — Pedeset posto vama ako ga utjerate. Tisuću pet stotina franaka. — Tri tisuće pet stotina — reče Marcel automatski. Trgovac ga je bijelo pogledao, a onda mu širok osmijeh zaigra na licu. U šah ga nekohko puta lupi po ruci. — Oh, Marcele, Marcele. Uvijek sam govorio da vas nitko neće 45

Kućepaziteljka (španj.)

87

ţedna prevesti preko vode. Tri tisuće pet stotina franaka, tako je. Marcel je produţio breţuljkom. Sad je već vidio konzulat. Gonjen nekim nagonom prijeđe preko ulice prije nego što je došao do njega. Prvo što je zapazio bila su širom otvorena vrtna vrata, a čak i s druge strane ulice bilo je vidljivo da je ključanica smrskana. Vjerojatno su je morali razbiti da bi mogli ući, zaključio je u sebi. Pitao se što će kućevlasnik reći na sve to. Drugo što je zapazio bio je dječak koji je u vrtu ispred kuće sjekao korov. Premda je bilo prohladno, bio se svukao sve do potkošulje, a snaţne su mu se mišice napinjale kada bi god zamahnuo širokom pljosnatom oštricom. Lice mu je odavalo bijesnu koncentraciju! Marcel se zapiljio u oštricu u dječakovoj ruci. Još nikada nije vidio ništa slična tome. Onda se sjeti da ipak jeste, na nekoj slici koju mu je bio pokazao Ramirez. Bila je to mačeta. Divljaci je upotrebljavaju kao oruţje. Pogled mu se vrati na dječakovo lice. Bilo je očito da nije Francuz. A to se vidjelo i po stručnosti kojom je baratao mačetom. Tko bio da bio, došao je s novim konzulom. Dječak iznenada dignu glavu i pogled mu se sukobi s Marcelovim. Oči su mu bile tamne i izazovne. Dječak se polako uspravio. Mačetu je drţao labavo u ruci, ali Marcel je imao osjećaj da ju je uperio ravno u njegov vrat. Dječakove se usne bijesno suziše otkrivši čak i bijele zube. Marcel opet nehotice uzdrhti. Onda se, ne znajući ni sam zašto, okrene i pođe odakle je i došao. Bio je spreman zakleti se da je osjetio kako mu dječakov pogled svrdla leđa sve dok nije zamaknuo za ugao i upao u brasserie. — Konjak. — Naglo ga je ispio i onda naručio kavu. Srčući je, osjeti ugodnu toplinu od alkohola. Da mu barun de Coyne nije osobno predloţio da se vrati na posao, njemu nikad ne bi palo na pamet da ode tamo. Ne među takve divljake. Sa svog stola Marcel je opazio kako dječak ulazi u trgovinu mješovitom robom preko puta. Naglo zatraţi račun, plati i prijeđe preko ulice. Kroz otvorena vrata zamijeti da je dječak kupio dvije štruce kruha, komad sira i jednu debelu kobasicu. Ĉasak se kolebao, onda uđe unutra. Dječak se nije osvrnuo na pridošlicu; bio je sav zaokupljen promatranjem kako trgovac umata njegovu robu. — Tri stotine franaka — reče trgovac. Dječak pogleda račun koji je drţao u ruci. Marcel je vidio da ima svega dvije stotine franaka. — Morat ćete uzeti nešto natrag — rekao je dječak na svom krzmavom francuskom. Kad je trgovac posegnuo za kobasicom, Marcel reče: — Ne budite takav lopov. Zar na taj način kanite utjerati svoj novac od kortegvajskog konzulata? Ĉini se da je dječak razumio da se spominje konzulat, ali ostalo je bilo prebrzo za njega. Pogleda Marcela i prepozna ga. — Ne znam što se to vas tiče, Marcel — promrmlja trgovac. Ipak je gurnuo zamotak preko pulta i spremio dvjesta franaka u dţep. — Merci — rekao je dječak krenuvši iz trgovine. Marcel ga je slijedio do pločnika. — Moraš biti neprestano na oprezu — rekao je na španjolskom. — Ukrast će ti i očnjak ako vide da si stranac. Dječakove su oči bile tamne i nedokučive. Na neki su način podsjećale Marcela na oči tigra kojeg je jedanput vidio u zoološkom vrtu. U njima je tinjala ista divlja ţutosmeđa svjetlost. — Ti pripadaš novom kortegvajskom konzulu? Dječak nije ni trepnuo. — Ja sam mu sin. Tko ste vi? — Marcel Campion. Radio sam u konzulatu kao tajnik i prevodilac. Daxov se izraz nije promijenio, ali Marcel više osjeti nego primijeti da je lagano pomaknuo ruku. Ispod dječakova kaputa nazirao se obris noţa. — Zašto ste me promatrali? 88

— Mislio sam da bi novi konzul moţda trebao moje usluge. Ako ne... — Nije svršio. Skriveni ga je noţ pravio nervoznim. — Ako ne — što onda? — Radi se još i o tromjesečnoj plaći koju mi duguje bivši konzul — odvrati Marcel brzo. — Ramirez? — Ramirez — kimnuo je Marcel. — Neprestano mi je obećavao da će novac stići idući tjedan. I onda sam jednog jutra došao na posao i našao zatvoren konzulat. Dječak je kratko razmišljao. — Mislim da će biti najbolje da dođete i razgovarate s mojim ocem. Marcel je ispod oka nervozno pogledao dječakovu ruku. Ali bila je prazna. Malo mu je odlanulo. — Bit će mi čast. Zajedno krenuše uzbrdo. Kad su stigli u konzulat, novi je konzul sjedio za rasklimanim drvenim stolom u velikoj praznoj prednjoj sobi dok je pred njim vikala i gestikulirala skupina muškaraca. — Macane! — viknuo je dječak jurnuvši između njih prema svom ocu. Trenutak kasnije Marcel osjeti kako je gurnut s puta kad je veliki debeli čovjek uletio kroz vrata. Zavrtio se i zamalo našao na podu prije nego što je ponovno uspio uspostaviti ravnoteţu, a kad se uspravio, opazi kako su se veliki debeli čovjek i dječak, s noţem u ruci, zajednički suprotstavili gomili. Gomila ustukne. U sobi naglo zavlada šutnja. Marcel opazi kako su im lica problijedjela od straha i odjednom shvati da je i sam prestrašen. Na trenutak su se svi našli u jednom drugom svijetu. Svijetu smrti i nasilja. Pariz je nestao. A na neki je način osjetio i to da se muškarac i dječak nisu sada prvi put zajednički suprotstavili opasnosti. Zacijelo je bilo već mnogo takvih prilika. Razabrao je to po, gotovo bi se moglo reći, nijemom dogovoru među njima, djelovah su kao jedan. Napokon progovori netko od prisutnih muškaraca. — Pa mi ne traţimo ništa drugo do vlastitog novca. Marcel se i protiv volje nasmijao. Ovakav način odbijanja isplate zacijelo još nisu doţivjeli. Ne bi bilo loše kad bi i on mogao tako postupiti sa svojim vjerovnicima. Konzul je polako ustao. Marcel je bio iznenađen. Bio je viši nego što se činilo dok je sjedio. Lice mu je bilo upalo i iscrpljeno, iscrpljenost više psihička nego fizička. — Ako pričekate napolju — rekao je umorno — pregledat ću sve račune, ali jedan po jedan. Vjerovnici se okrenuše i šutke napustiše sobu. Kad je i posljednji izašao, Marcel začu dječakov glas. — Zatvorite vrata, Marcel. To više nije bio glas dječaka; bio je glas ratnika koji je navikao da se njegove zapovijedi slušaju. Marcel bez riječi zatvori vrata. Kad se opet okrenuo, noţevi su nestali, a dječak je zajedno s ocem bio iza stola. — Jesi li dobro, oče? — upitao ga je glasom punim ljubavi i odanosti. Na neki način, koji Marcel nije sasvim razumio, činilo se gotovo kao da je dječak otac a otac sin.

3. Barun je sjedio za masivno izrezbarenim pisaćim stolom u uredu s drvom obloţenim zidovima i teškim koţnim namještajem i paţljivo slušao. Usprkos prisnoj buci prometa koja je dopirala u sobu s Place Venđome Marcel još uvijek nije mogao povjerovati u stvarnost svega onoga što se dogodilo u tih tjedan dana otkako se vratio na posao. Ali barunov ga glas iščupa iz toga kratkotrajnog stanja nerealnosti. — Kolika je ukupna svota neplaćenih računa koje je Ramirez ostavio za sobom? 89

— Blizu deset milijuna franaka — odgovori Marcel. — Osamdeset milijuna njihovih pesosa. Barun po običaju automatski pretvori tu svotu u dolare i funte. Sto šezdeset tisuća dolara. Ĉetrdeset tisuća funti sterlinga. Zakima glavom. — I konzul je sve to poplaćao iz vlastitog dţepa? Marcel kimne. — Osjećao je to svojom duţnošću. Ramirez je postavljen na njegovu preporuku i on smatra da je njegova zemlja presiromašna da podnese još i taj teret. — Gdje je nabavio novac? — Kod mjenjača. Platio je premiju od dvadeset posto. — I tek tada odlučio da ode u Ventimigliu i izvidi moţe li nešto izvući od Ramireza? Marcel kimne. — Ali bilo je već prekasno. Platio je danak za onih pet dana rada u vlaţnoj i nezagrijanoj kući spavajući na hladnom podu pokriven samo tankim pokrivačem. Tog jutra Senor Xenos probudio se s jakom groznicom. Poslije podne sam pozvao liječnika koji je, čim ga je vidio, naredio da konzul mora smjesta u bolnicu. Senor Xenos se opirao, ali se pri tom onesvijestio. Odnijeli smo ga u liječnikov auto i odvezli u bolnicu. Barun zakima glavom. — Ĉovjekovo je poštenje istovremeno njegova najveća imovina i najskuplji luksuz. — Ja razumijem konzula — reče Marcel brzo. — On je jedan od najčestitijih i najzanesenijih ljudi koje sam ikad upoznao. Ali zbunjuje me dječak. Nimalo ne sliči ocu. Gdje njegov otac razmišlja, on djeluje; gdje se otac uzbuđuje, on se svladava. On je kao mlada zvijer u dţungli, sav tjelesan. Kako se kreće, kako misli i kako reagira. Privrţen je samo jednom. Svom ocu. — I tako u Ventimigliu odoše dječak i ađutant? Marcel potvrdi. Sjetio se kako je bilo kad su se iz bolnice vratili u hladni konzulat. Ĉim su se za njima zatvorila vrata, pogledao je dječaka. Daxovo je lice bilo nečitljiva maska. — Mislim da će biti najbolje da vratim karte za Ventimigliu koje smo podigli za tvog oca i mene — bio je rekao Marcel. — Ne. — Daxov je glas bio oštar. Bacio je brz pogled na Macana. Marcel je pomislio kako među njima mora postojati neka telepatska veza, jer Macan je potvrdno kimnuo gotovo prije nego što je Dax ponovno progovorio. — Nabavite još jednu kartu. Mislim da bismo nas trojica morali svom prijatelju Ramirezu učiniti mali posjet. Već smo u zakašnjenju. Kasnije su sjedili na obronku breţuljka pod zalazećim suncem Rivijere i gledah dolje na vilu. Na verandi za stolom okupila su se tri muškarca s bocom vina pred sobom. Kroz tihi ladanjski zrak slab odjek njihovih glasova dopirao je sve do obronka. — Koji je Ramirez? — Onaj mršavi u sredini — odgovorio je Marcel. — Tko su ostala dvojica? — Tjelesni čuvari. Uvijek su uz njega. Macan opsuje. — Znam onog velikog, Sancheza. Bio je u el Presidentovoj osobnoj gardi. — Pljune na zemlju. — Uvijek sam ga smatrao izdajicom! Na verandi se pojaviše neke ţene noseći hranu. Ramirez se nasmijao i jednu od njih, dok je prolazila, lupio po straţnjici. — Tko su one? — upitao je Dax. Marcel slegne ramenima. — Ne znam. Ramirez je uvijek imao po nekoliko ljubavnica. Dax se nasmiješio, no Marcel ne osjeti nikakve topline u tom smiješku. — Barem znamo da ne spava sa svojim čuvarima. — Dječak ustane. — Moramo otkriti koja je njegova spavaća soba prije negoli ga noćas pohodimo. — Samo kako ćete ući? — upitao je Marcel. — Vrata će biti zaključana. Macan se zacereka. — To neće biti problem; ući ćemo preko zida. — Pa to je provala — Marcel će zapanjeno. — Mogu nas sve strpati u zatvor. 90

— A Ramirez je novac ukrao legalno? — Daxov je glas bio suh i pun prezira. Marcel nije odgovorio. Macan se oslonio leđima o drvo i zadovoljno zasmijuljio. Ispruţio je ruku i s ljubavlju raskuštrao Daxovu kosu. — Kao u starim danima tamo kod kuće, eh, jefecito? — To je najvjerojatnije soba na uglu, ona s balkonom — rekao je dječak. Još dok je govorio, otvoriše se francuska vrata na balkonu i kroz njih izađe Ramirez. Naslonio se na balkonsku ogradu, a cigareta mu svjetlucala u ruci. Ĉinilo se da promatra more iza kuće. Ubrzo izađe i neka ţena i pridruţi mu se. On baci cigaretu preko ograde i do njih dopre slab odjek ţenskog smijeha. Onda se Ramirez zajedno sa ţenom povuče u kuću. Balkonska su vrata ostala otvorena. — Vrlo gostoljubivo od izdajice — rekao je Macan. — Sad ga bar nećemo morati traţiti po čitavoj kući. Uto su se ugasila svjetla, i kuća osta u mraku. Macan se pokrene, ali ga Daxova ruka zaustavi. — Ostavi mu još pet minuta. Onda će biti tako zaokupljen da bi prečuo i čitavu konjicu. Dječak se prvi popeo na kameni zid, trenutak zatim pridruţio mu se i Macan. Obojica su se okrenula da pomognu Marcelu koji se nespretno uzverao do njih. Zatim su se nečujno spustili na zemlju s druge strane. Marcel je duboko uzdahnuo i bacio se do njih. Koljena mu se presavinuše pri dodiru sa zemljom i on se izvali ali brzo ustane. Dax i Macan već su tiho trčali prema kući, pa on pobrza za njima. Zašli su za kuću, i prije nego što ih je Marcel sustigao bili su već na krovu verande. Zatim se i Marcel uzvere uz kamenu balustradu na krov. Dotle je Dax već s krova prešao na balkon. Macan se nečujno popeo do njega, a onda se okrenuo da pomogne Marcelu. Dah mu je tutnjio u ušima kao oluja. Pravo je čudo da ga oni u kući nisu čuli. Dax prisloni usta uz Marcelovo uho. — Ĉekajte ovdje dok vam damo znak. Ako nekoga čujete, upozorite nas. Marcel kimne. Osjeti kako mu od straha dolazi na povraćanje. Brzo gutne. Dax se već okrenuo i pošao za Macanom. Priljubili su se uza zid, svaki s jedne strane balkonskih vrata, sklopljenih očiju, i Marcel načas pomisli da se mole. Onda shvati što rade — privikavaju oči na mrak koji će zateći u Ramirezovoj sobi. Ruke im se pokrenuše kao jedan, i Marcel opazi hladan čelik njihovih noţeva. Sklopi oči. Zar će povraćati? Ipak je nekako uspio svladati mučninu. Kad je otvorio oči, već su obojica nestala a da nije čuo ni šuma. Napeo je uši dok mu je srce snaţno lupalo. Iz sobe se čulo tiho roktanje, cika s kreveta i mukli udarac kao da je nešto palo na pod. Poslije toga, ništa. Marcel osjeti kako mu znoj izbija po čelu. Obuze ga snaţan poriv da pobjegne, ali strah od onoga što bi mu mogh učiniti ako to uradi bio je veći od straha pred onim što bi se moglo dogoditi ako ostane. Dax se javi iz sobe promuklim šaptom. — Marcel! Zaprepašteno se zaustavio na vratima. Ramirez i ţena, oboje goli, leţali su na podu. — Jesu li mrtvi? — prošapta uţasnuto. — Nisu — odvrati Dax s prezirom — samo se izdajica onesvijestio. Ţenu smo morali nokautirati. Dajte mi nešto da ih sveţem. — Što? — Pretraţite psihu! — procijedi Macan. — Ţena valjda ima nekakve svilene čarape. Marcel poče bjesomučno izvlačiti ladice. U drugoj je našao ono što je traţio. Okrenuo se. Macan je trpao jednu od Ramirezovih čarapa izdajici u usta. — Neka pomiriši vlastiti smrad — izjavio je zadovoljno. Marcel bez riječi pruţi čarape. Macan ih oboje brzo i stručno sveţe zapušivši im usta. 91

— To će drţati neko vrijeme. — Nato se okrene prema Daxu. — A što sada? — Pričekat ćemo da se izdajica osvijesti — Dax će brzo — a onda ispitati gdje je novac. Neće biti daleko. Dax pogleda Marcela. — Što kaţe moj otac koliko je ukrao? — Šest milijuna franaka za posljednje dvije godine. Dax opet spusti pogled na Ramireza. — Mora da je dobar dio te svote još uvijek ovdje. Nije imao vremena da mnogo potroši. Ramirez je prvi došao k sebi. Otvorivši oči, opazio je Daxa kako se nadvio nada nj, a noţ mu prislonio uz grlo. Izbečio se od uţasa. Na trenutak se činilo da će se opet onesvjestiti, ali se ipak sabrao i pogledao Daxa. — Izdajice, čuješ li me? Ramirez kimne. Kroz čarapu u ustima dopre prigušen mrmor. — Onda slušaj dobro — nastavi Dax. — Došli smo po novac. Ako ga dobijemo, ništa se neće dogoditi ni tebi ni ţeni. Ako ne, lijepo ćeš se pozabaviti prije nego umreš. Opet se kroz čarapu provuče isti prigušeni mrmor. Dax podigne noţ kako bi ga Ramirez mogao vidjeti. — Malo ću ti osloboditi usta. Ali ako vikneš, mrtav si. Marcel suspregne dah kad je Dax olabavio čarapu u Ramirezovim ustima, ali ovaj na svu sreću nije bio heroj. — Dakle — prošapta Dax — gdje je novac? — Nema ga — uzvrati Ramirez promuklim šaptom. — Progutale su ga igračnice. Dax se bezglasno nasmije. Brz pokret noţa, i oštrica zacrta tanku krvavu crtu po Ramirezovom trbuhu. Pri pogledu na vlastitu krv čovjekovo se lice iskrivi od uţasa. Izvrne oči i klone. — Kukavica se opet onesvijestio. — Macan pogleda Daxa. — Tako se moţemo gnjaviti čitavu noć. Dax priđe umivaoniku i zgrabi vrč s vodom. Vrativši se do Ramireza, isprazni ga na nj. Ramirez se pijuckajući vrati k svijesti. U taj se čas ţena poče prevrtati, lupajući nogama po podu. — Smiri je! — zapovjedi Dax. — Navući će nam čitavu kuću na vrat. Macan se nadvije nad ţenu i lupi je po obrazu. Usprkos tome što je bila vezana, pokušala ga je udariti nogom. Macan se naceri. — Njoj barem ne manjka hrabrosti kao tom izdajici. — Svom svojom teţinom sjedne joj na trbuh zajahavši je oko bokova i jednom je svojom ručetinom zgrabi za vrat pritisnuvši je o pod. — Gdje je novac? — upitao je Dax ponovno. Ramirez ne odgovori. Zurio je u ţenu i Macana. Glava mu odleti u stranu kad ga je Dax lupio drškom noţa. — Nema ga, rekao sam ti! Macan pogleda izdajicu. — Ĉini mi se da je sasvim hjep komadić premda ima malo preslabe tetas. Ramirez je šutio. Nato Macan pogleda Daxa. — Već tri dana nisam imao nijednu. Dax ne odvrati pogleda s Ramirezovog lica. — Samo naprijed — reče tiho. — A kad ti svršiš, daj je Marcelu. Prosvjed koji se začeo u Marcelovom grlu nije mu prešao preko usana. U Daxovim je očima opazio ţućkasti bljesak dţungle. Ţena se stala opirati kad joj je Macan koljenom počeo širiti noge. — Budi sretna, mala — mrmljao je. — Sad ćeš bar upoznati pravog muškarca. Iz Ramirezovog grla provale riječi. — Tamo! Sef u zidu iza kreveta! — Tako je već bolje — nasmije se Dax. — A kako se otvara? — Ključ je u dţepu mojih hlača. 92

Dax skine hlače sa stolice preko koje su bile nemarno prebačene. Podigne ključ. — Je li taj? Ramirez potvrdno kimne glavom. — Iza slike na zidu. Dax brzo prijeđe preko sobe. Odmakne sliku i stavi ključ u ključanicu. Sef je bio od crnog metala. — Ne otvara — reče bijesno, vrativši se do Ramireza. Ramirez otkine pogled s Macana. — To je ključ od auta. Mora biti još jedan. Ni Marcel nije mogao odvratiti svoj pogled. Do tog časa silovanje je bilo samo riječ koju je pročitao u novinama. Zavrtjelo mu se u glavi od nekog čudnog uzbuđenja. Ovo nije bilo nimalo nalik bludu koji je on upoznao. Bilo je hladno, divlje i brutalno. Macan je već ušao u ţenu. Marcel opazi kako joj se čitavo tijelo trese pod njim. — Marcel! On otkine pogled s to dvoje i priđe Daxu. Sef je bio pun snopova uredno poslaganih novčanica. — Boţe! — prošapta. — Ne stojte tu kao klada! Uzmite neku jastučnicu i pomozite mi da utrpam novac. Pruţajući jastučnicu Daxu, Marcel nije mogao a da se ne osvrne preko ramena. Pogleda Ramireza. Izdajica je zurio u Macana i ţenu. Tek kad je jezikom prešao preko usana, Marcel shvati na što ovaj sad misli. Novac je bio zaboravljen. Ĉitav je svijet poludio. Ništa više u njemu nema ni glave ni repa. No Dax, pošto je samo bacio letimičan pogled na par koji se svijao na podu, nije im više obraćao paţnju. Kao da je ono što se događa najobičnija svakodnevna pojava. Marcel je bio u mukama svoga vlastitog seksualnog uzbuđenja; osjećao je slabost u nogama koje su mu podrhtavale kao onoga dana kad je prvi put bio sa ţenom. — Bueno! — Daxov je glas bio ispunjen zadovoljstvom. Jastučnica je bila gotovo puna. Brzo zaveţe otvoren kraj svilenom čarapom. Zatim sjedne na rub kreveta i pogleda Macana. — Nemoj da to potraje cijelu noć — reče hladnokrvno. — Moramo još izaći odavde. Pogleda drugi ključ na kolutu i htjede ga baciti, ali se onda dosjeti i upita Marcela: — Znate li šofirati? Marcel nijemo kimne. — Bueno. Nema ništa ljepše od ugodne voţnje u prohladnoj noći. Barun se nagne preko svog pisaćeg stola. — Koliko su spasili? — Blizu četiri i pol milijuna franaka — odgovori Marcel vrativši se u sadašnjost. — Drago mi je — reče barun mirno. Zamišljeno se zagledao u stol. — Momak i pol. Jesu li već razmišljali o tome u koju će ga školu upisati? — Ĉuo sam da je konzul spomenuo javnu školu, ali to je bilo prije nego što je dobio natrag novac. — Od toga na ţalost neće biti velike koristi — reče barun. — Novac će jedva namiriti osobne dugove koje je konzul napravio da poplati račune. — Olovkom je lupkao po stolu. — Htio bih da im predloţite neka dječaka upišu u De Roqueville. — Ah to je najskuplja škola u Parizu! — Ujedno i najbolja. I moj sin je tamo. Ja ću platiti školarinu i urediti sve ostalo. Dječaku će biti ponuđena stipendija. Novčanica od deset tisuća franaka, koju je pipao u svom dţepu izlazeći iz barunovog ureda, sasvim je umirila Marcela. Njegove su se financije počele popravljati. Trgovac mješovitom robom nije bio jedini kojem je ponudio svoje usluge prigodom isplate računa. No još ga je uvijek mučilo jedno neriješeno pitanje. Naime, još uvijek nije znao ništa više o tome zašto se barun de Coyne toliko zanima za konzulat i njegovog sina nego što je znao onog jutra kad ga je telefon prvi put pozvao. 93

4 Kućni telefon na očevom pisaćem stolu oštro zazvrnda. Dax se odmakne od prozora i podigne slušalicu. — Oui, Marcel? — Tvoj prijatelj Robert je ovdje. — Merci. Zamoli ga da uđe. — Dax spusti slušalicu i okrene se prema vratima. Robert uđe te ispruţenih ruku prijeđe preko sobe. — Došao sam čim sam čuo. Porukovali su se po evropskom običaju, kao i uvijek prigodom sastanka ili rastanka, premda su se danas ujutro već sreli na trening igralištu za polo. — Hvala ti. Kako si saznao? — Od klupskog ekonoma — reče Robert. — On mi je rekao za telefonski poziv. Dax nakrivi usne. Pariz se nimalo ne razlikuje od bilo koje selendre u domovini. Sada se vijest vjerojatno već posvuda proširila i novine će mu uskoro poslati svoje reportere na vrata. — Mogu li ti nečim pomoći? Dax odmahne glavom. — Nitko ne moţe ničim pomoći. Sad moţemo samo čekati. — Je li bio bolestan kad si jutros otišao iz kuće? — Nije. Da je, ne bih ni došao na trening. — Razumije se. — Otac nije bio naročito snaţan, znaš i sam. Od našeg dolaska u Evropu bio je nekoliko puta teško prehlađen. Još se ne bi pravo izvukao iz jedne prehlade, a već je upao u drugu. Ĉini se da više nije imao u sebi nimalo otpornosti. Marcel ga je našao onesviještenog za pisaćim stolom. On i Macan odnijeli su ga gore i pozvali liječnika. Liječnik je rekao da je posrijedi srce, pa su telefonirali po mene. Robert zakima glavom. — Ova klima nikako ne odgovara tvom ocu. Trebalo je da ţivi na Rivijeri. — Moj otac nije uopće trebao dolaziti ovamo. Previše je to napora i napetosti za njega. Zapravo se poslije gubitka ruke nije nikada ni oporavio. — Zašto se onda nije vratio? — Imao je jak osjećaj odgovornosti. Ostao je jer je bio potreban. Prvi krediti koje je uspio dobiti od banke tvog oca spasili su našu zemlju od propasti. — Mogao se poslije toga vratiti kući. — Ne poznaš ti mog oca. — Dax se ţalosno nasmiješi. — To je bio tek početak. Pokucao je na sva vrata u Evropi da bi dobio pomoć za našu zemlju. Ignoriranja i odbijanja na koja je nailazio učinila su ga starcem. Ipak je ustrajao. Dax izvuče tanku smeđu cigaru i pripali je. — Znaš — reče šalosno — ni prve godine našeg boravka ovdje nisu mu baš koristile. Prijašnji konzul ostavio je za sobom veliki nered koji je moj otac morao srediti. Iz vlastitog je dţepa poplaćao sve račune, iako ga je to upropastilo. Još ni dan danas ne zna da mi je poznato kako je sve otišlo da bi se podmirili ti dugovi — naša kuća u Curatuu, njegova ušteđevina, sve što je imao. Jedino nije dirnuo našu haciendu u Bandayi, i to samo zato jer je ţelio da jednoga dana pripadne meni. — Duboko je povukao dim i polako ga ispuštan kroz nos. — O tome nisam imao ni pojma — reče Robert. Dax se gorko nasmiješi. — Da se nekim čudom nije zgodila ta stipendija za De Roque, bio bih išao u javnu školu. Ovako se otac mnogo čega lišavao da bih ja bio pristojno odjeven i da bi u kolima bilo dovoljno benzina kako bi me Macan dovozio kući preko vikenda. Robert de Coyne pogleda Daxa. Ĉudno da to nitko u školi nije primijetio. Bilo je osiromašenih eksveličanstava, ali svi su znali za njih. Bili su tamo jer je škola njihovom prisutnošću dobivala na društvenom ugledu. Ali Dax je bio Juţnoamerikanac, a Juţnoamerikance su svi smatrali bogatašima. Ta oni posjeduju rudnike kositra, izvore nafte i 94

velike stočne farme. Oni ne mogu biti siromašni. Odjednom mu mnogo štošta što se dogodilo tijekom prvih godina školovanja posta jasno. Na primjer, onaj incident potkraj prvog tjedna u školi. Ĉetvrtak prije podne, između posljednjeg sata i ručka. Slobodno vrijeme. Iza gimnastičke dvorane. Skupili su se u polukrugu oko novoga đaka. Njegove su ih tamne oči mirno promatrale. — Zašto se moram boriti protiv jednoga od vas? Sergej Nikovič se prezirno ogledao oko sebe. — Zato — objasnio mu je strpljivo — jer idući tjedan moramo ţdrijebam odlučiti s kim ćeš dijeliti sobu do kraja polugodišta. Ako se ne budeš borio, kako ćemo znati da li da te prihvatimo ih odbacimo? — Imam li i ja isto pravo? — Samo ako pobijediš. U tom slučaju moţeš sam izabrati svoga sobnog druga. Novi je đak malo razmišljao i onda kimnuo. — To mi je glupo, ali borit ću se. — Dobro — rekao je Sergej. — Bit ćemo pošteni. Sam odluči protiv koga ćeš se boriti, tako da se ne moraš suprotstaviti većem od sebe. Ali ne smiješ izabrati ni manjega. — Izabirem tebe. Na Sergejevom se licu ogledalo iznenađenje. — Ali ja sam za glavu viši od tebe. Ne bi bilo pošteno. — Baš zato sam te i izabrao. Sergej je nemoćno slegnuo ramenima. Stade skidati kapu. Pogledom je zaokruţio po ostalima. Vidio je kako je Robert de Coyne prišao novom đaku. — Predomisli se — rekao mu je iskreno. — Radije se pobi sa mnom. Jednako smo visoki. Sergej je najveći i najbolji borac u razredu. Dječak mu se nasmiješio. — Hvala ti. Ta je stvar već sama po sebi dovoljno glupa, pa nema smisla da je pravimo još gorom. Robert ga iznenađeno pogleda. I sam ju je oduvijek smatrao glupom, ali sad se prvi put našao netko tko se usudio to glasno izreći. Ipak, običaj je običaj. Osjeti spontanu privrţenost prema novom đaku. — Pobijediš li ili izgubiš, smatrat ću se sretnim ako te izvučem za sobnog druga. Dječak ga pogleda s nenadanom plahošću. — Hvala. — Jesi li spreman? — upita Sergej. Dječak sklizne iz svog kaputića i kimne. — I opet moţeš birati — reče Sergej. — La boxe, la savate ili slobodni stil. — Slobodni stil — izabrao je dječak, uglavnom zato jer nije bio sasvim siguran što ono drugo znači. — Bien. Gotovo je kad jedan od nas odustane. U stvari bilo je gotovo još i prije. A time je ujedno došao kraj tom običaju u derokevijskoj školi. Sve se odigralo tako brzo i svršilo dok su dječaci još čekali da se nešto dogodi. Sergej je ispruţio ruku u klasičnom rvačkom stavu i počeo kruţiti oko novog đaka koji se okretao zajedno s njim ruku opuštenih uz tjelo. Onda je Sergej posegnuo za njim, a ovaj se pokrenuo brzinom munje. Spljoštenim dlanom udario je postrance po Sergejevoj ispruţenoj ruci, a kad se ruka mlitavo ovjesila uz bok, dječak zamahne još jedanput. Pri tom se, izgleda, napola zakrenuo što je njegovom spljoštenom dlanu dalo još veću snagu kad je udario u Sergejeva rebra. Sergej se zgrčio i gledaoci su jedva dospjeli vidjeti izraz iznenađenja na njegovu licu kad mu se dječak primaknuo straga i zglobovima stisnute šake lupio ga po tjemenu tako da se smjesta skljokao na tle. Novi je učenik malo postajao nad njim, našto se okrenuo ostalima. Zurili su u njega s nevjericom. Pa taj se nije ni uspuhao. Promatrali su ga kako se vraća i podiţe svoj kaputić s poda gdje ga je bio uredno sloţio. Pošao je iz dvorane, ali se još jedanput okrenuo. 95

— Izabirem tebe za sobnog druga — rekao je Robertu. Onda baci kratak pogled na Sergeja koji je još uvijek nijemo leţao na podu. — Bilo bi dobro da mu dovedete pomoć. Slomljena mu je ruka i dva rebra. Ali oporavit će se. Nisam ga ubio. Vratar hotela »Palače Royal« bio je impozantna pojava. Sa svoja dva metra visine, u čizmama i kozačkoj kapi koja ga je pravila još višim, u ruţičastoplavoj uniformi sa zlatnim epoletama i gajtanom preko prsiju izgledao je kao neki general iz Leharove operete. A svoju je duţnost pred hotelskim ulazom i obavljao kao pravi general. Nosila za prtljagu bila su uredno poslagana u skrovitom kutu i jao si ga onom hotelskom posluţitelju koji ih poslije upotrebe ne bi vratio na isto mjesto. Njegov je stentorski glas s jakim stranim naglaskom bio poznat po tome da moţe dozvati taksi s udaljenosti od tri ulična bloka. Govorkalo se da je nekoć doista bio kozački pukovnik, iako to nikada nije dokazano. Znalo se samo da je bio grof, dalji rođak Romanovih, i da se jednoga vjetrovitog dana godine 1920. u svoj svojoj veličini pojavio pred hotelskim vratima. A tu je i ostao. Grof Ivan Nikovič nije bio čovjek koji bi bilo koga potaknuo na povjerljivost ili makar na razgovor osobne prirode. Pogled na oţiljak koji je njegova gusta, briţljivo njegovana brada tek napola sakrila bio je sasvim dovoljan da obeshrabri svakoga. U ovom je času nezgrapno sjedio na stolici, mnogo premaloj za njega, i proučavao svog sina koji je leţao u postelji poduprt jastucima. U njemu nije bilo srdţbe, još manje suosjećanja za sina, samo zlovolje. — Bio si glup — rekao je bez okolišanja. — Nikada se ne smiješ boriti s protivnikom koji ne pozna pravila. Inače moţeš lako i poginuti. Pravila su stvorena da bi zaštitila jednako tebe kao i protivnika. Zbog toga smo i izgubili od boljševika. Ni oni nisu poznavali pravila. Sergej je bio zbunjen. To ga je mučilo više od same boli. Lakoća i brzina kojom je bio potučen, i to od dječaka tek nešto višeg od pola njegove visine. — Nisam znao da ne pozna pravila. — Što je još jedan razlog više da mu ih objasniš — odvratio je njegov otac. — To bi ga samo po sebi tako zbunilo da ga ne bi bilo teško pobijediti. Sergej se načas zamislio, a onda odmahnuo glavom. — Ne bih rekao. Mislim da ih on ne bi poštivao. Kroz otvoreni prozor dopriješe glasovi. Dječaci su izlazili iz učionica. Grof Nikovič ustane sa stolice i primakne se prozoru da ih pogleda. — Rado bih vidio tog dječaka — rekao je znatiţeljno. — Je li moţda među njima. Sergej je okrenuo glavu kako bi mogao pogledati kroz prozor. — Tamo, onaj crni dječak koji hoda sam. Grof je promatrao Daxa kako prelazi dvorište do druge zgrade ne osvrnuvši se pri tom ni jednim jedinim znatiţeljnim pogledom na ostale dječake. Kad je nestao u zgradi, grof Nikovič se okrenuo natrag svom sinu kimnuvši glavom. — Mislim da imaš pravo. Taj će uvijek stvarati vlastita pravila. Ne boji se ići sam. Godinu dana kasnije Dax i Robert odseliše u glavnu zgradu, gdje će ostati, seleći se samo s najgornjeg do najdonjeg kata, svake godine za po jedan, sve dok ne istekne njihov boravak u De Roquevillu. Sad su bih »stariji« dječaci u usporedbi s mlađima koji su stanovali u drugoj zgradi. Tako je došlo do toga da su se spojili sa Sergejem. Stariji su dječaci, naime, stanovali po trojica u jednoj sobi. To je bila politika škole koja se temeljila na uvjerenju da je trojka produktivnija od dvojke ili četvorke. Kad se četvorica nađu u jednoj sobi, obično se dvojica po dvojica drţe skupa, a samo po dva đaka u jednoj sobi nije ekonomski. Dax i Robert jedva počeše vaditi 96

svoje stvari iz kovčega kad netko zakuca na vrata. Robert ih otvori i na njima se ukaza Sergej s kovčegom u ruci. Teško je reći koji je od njih bio više iznenađen. Sergej usporedi papirić s brojem sobe, koji je drţao u svojoj slobodnoj ruci, s brojem na vratima. — U pravoj sam sobi, nema šta. Odloţi kovčeg usred sobe. Stajali su i nijemo ga promatrali. — Nisam to ja traţio, da znate — rekao je. — Moj cimer je napustio školu i le prefet me uputio ovamo. Još uvijek su šutjeli. Od one borbe Sergej i Dax vješto su izbjegavali svaki međusobni susret. Odjednom se Sergej nasmiješi. Bilo je neke tople vedrine u tom osmijehu. — Drago mi je da se za ovu sobu ne moramo boriti — reče toboţe odahnuvši. — Nisam siguran da bi to moje kosti još jedanput izdrţale. Robert i Dax izmijeniše brz pogled. Na njihovim se licima također zače ocrtavati smiješak. — Kako ti ide knjiţevnost? — upita Robert. Sergej zavrti glavom. — Ne baš najbolje. — Matematika, fizika, kemija? Sergejevim licem prijeđe čemeran izraz nakon što je i opet na svako pitanje morao odmahnuti glavom. — Pa u čemu si onda dobar? — upita Robert. — To su predmeti u kojima trebamo najviše pomoći. — Ne znam — prizna Sergej. — To su i moji najslabiji predmeti. — Povijest, zemljopis, ustav? — upita Dax. — Pa ni tu nisam baš najbolji. Dax brzo pogleda Roberta, a u očima mu neki tajanstveni smiješak. — Trebamo partnera koji će nas nečemu naučiti. Ĉini se da od tebe nema velike koristi. — Ne, zaista nema — odvrati Sergej ţalosno. — Postoji li uopće nešto čemu bi nas ti mogao naučiti? Sergej razmišljaše trenutak, a onda mu se lice ozari. — Znam sedamnaest različitih načina masturbacije. Ostala dvojica, kao jedan, digoše ruke iznad glava i pokloniše mu se. — Dobro došao u naš klub!

5. Crni Citroen zaustavio se na rubu igrališta za polo i iz njega izađe Jaime Xenos. Ţmirnuvši pogleda preko polja na ispremiješanu skupinu jahača i konja. — Koji je Dax? — On je među onima s crvenobijelim kapama — reče Macan. — Eno ga tamo. Jedan se konj otcijepio i pojurio rubom igrališta. Vitak mladić, zamahujućim palicom, vodio je loptu čvrstim i odmjerenim udarcima ne dopuštajući da mu izmakne ispod kontrole. U susret mu je dolazio jedan od protivničkih igrača, pa Dax hitro okrene konja i snaţnim udarcem otposla loptu do jednoga od svojih suigrača. Ovaj je odmah produţi daleko naprijed gdje ju je opet prihvatio Dax i, potpuno neometan od protivničkih igrača, zatjerao je u gol. Nato je okrenuo konja i pridruţio se svojim suigračima na sredini igrališta. — Monsieur Xenos? Konzul se okrene. Glas je pripadao mršavom, smeţuranom čovjeku koji je vonjao na konje. — Oui? — Ja sam polo trener Fernande Arnouil. Ĉast mi je upoznati vas. 97

Jaime Xenos kimne. — I ja sam počašćen. — Drago mi je da ste uspjeli doći, ekscelencijo. Gledali ste svog sina? — Samo trenutak. Moram priznati da se ne razumijem u tu igru. — Pa jasno — odvrati trener ispričavajući se. — Ţalosno, ali činjenica je da je ova igra u posljednjih nekoliko godina izgubila mnogo od svoje popularnosti. — Upre prstom u automobil. — A ovo malo vozilo je po mom mišljenju glavni razlog. Xenos kimne iz pristojnosti. — Mlada gospoda više ne uče jahati. Više ih zanima šofiranje. Zato nam je toliko stalo da, kad jednom naiđemo na takvog mladog dţentlmena kao što je vaš sin, učinimo sve kako bi njegov talent došao do izraţaja. — Znači da je dobar? Arnouil kimne. — On je u neku ruku utjelovljenje starih dana. Vaš sin je rođen za tu igru. Kao da je došao na svijet s nogama u stremenu. — Ponosim se njime. — Daxov otac pogleda preko polja. Razvio se nov napad, i ispred svih bio je Dax, vodeći konja koljenima dok se borio da zadrţi loptu. — Shvatio je da je ne moţe zadrţati — objasni trener. — Pazite kako je predaje svom suigraču na drugom kraju igrališta. Dax se duboko sagnuo na sedlu te zamahnuvši palicom otposlao loptu natrag kroz noge vlastitog konja. Njegov ju je suigrač brzo prihvatio i pojurio igralištem dok je Dax privukao dio protivničke momčadi. — Divno! — Trener se ponovno okrene Daxovom ocu. — Zacijelo se pitate zašto sam vas zamolio da dođete? Konzul potvrdi. — Iduće godine vaš sin navršava šesnaest godina i nakon toga će moći sudjelovati u redovnom međuškolskom natjecanju. — Bien. — Ali u tom slučaju — nastavi trener — mora imati vlastite konje. To je strogo pravilo. Konzul kimne. — A ako ih nema? Arnouil slegne ramenima s tipičnom galskom gestom. — Ne moţe igrati ma kako dobar bio. Jaime Xenos se zagleda preko polja. — Koliko ih treba? — Barem dva — odgovori trener — iako je poţeljno da ih ima tri, pa čak i četiri. Svjeţ konj za svaku osminu igre. Konzul još uvijek nije svrnuo pogledom na trenera. — Koliko stoji jedan takav konj? — Trideset do četrdeset tisuća franaka. — Hm, da — Xenos će zamišljeno. Trener lukavo zirne prema njemu. — Ako vam je teško nabaviti takve konje — reče diplomatski — moţda bih ja mogao naći nekog pokrovitelja koji ima kojeg konja s višega. Xenos shvati što je time mislio. Prisili se na smiješak. — Ako vjerujete da je potrebno — reče — moj će sin imati svoje konje. — Drago mi je da tako mislite, ekscelencijo. Nećete nikada poţaliti. Vaš će sin postati jedan od najvećih igrača današnjice. Porukovali su se, i konzul otprati pogledom krivonogog čovječuljka natrag do igrališta. Primijetio je da Macan nešto razmišlja. Umorno se vratio u kola i pričekao da Macan sjedne za volan. — Dakle, što ti misliš o tome? Macan slegne ramenima. — Igrarija. Daxov otac odmahne glavom. — Nešto više. Igrarija samo za one koji je sebi mogu priuštiti. — Pa lijepo, mi ispadamo. 98

— Ne moţemo si priuštiti da ispadnemo. — Ne moţemo si priuštiti ni da ostanemo — odvrati Macan. — Ima sva sila prečih potreba. — Moţda bi Dax na neki način mogao postati simbol naše zemlje. Pomoć Francuza nam je dragocjena. — Onda poručite el Presidentu neka pošalje sto šezdeset tisuća franaka za konje. Konzul ga pogleda i odjednom se nasmiješi. — Macane, ti si genij. Macan nije shvatio o čemu govori. Upitno je gledao konzula u retrovizoru. — Ne novac, već konje — reče Xenos. — Oni ţilavi šarci s nogama kao u planinskih koza mora da su savršeni za ovu igru. Uvjeren sam da će ih el Presidente s uţitkom poslati. Trener je uhvatio Daxa poslije igre na izlasku iz svlačionice. — Upravo sam razgovarao s vašim ocem — reče. — Obećao je da ćete dogodine imati vlastite konje. — Doista? Trener kimne. Daxov pogled preleti igralištem. — Je li još ovdje? — Tamo dolje, kraj ulaza. Ali Dax je već opazio auto i potrčao. Njegov otac izađe iz kola i zagrh ga. — Zašto mi nisi javio da dolaziš? — upita Dax. Njegov se otac nasmiješi. Dax je porastao. Sad mu je bio do ramena. Još godinu dana pa ga više neće moći gledati odozgo. — Nisam bio siguran da ću moći doći. — Drago mi je da si uspio. — To je bio prvi očev dolazak u školu. — Moţemo li negdje popiti čaj? — Ima u selu jedna patisserie. Uđoše u kola. — Trener mi je rekao da si obećao da ću dogodine imati svoje konje. — Jesam. — Odakle nam novac? — upita Dax. — To si ne moţemo priuštiti. Konzul se nasmiješi. — El Presidente će nam poslati četiri planinska ponija. Dax ga nijemo pogleda. — Nešto nije u redu? Otac se tako zagrijao za to da mu Dax nije imao srca reći kako dobre konje za polo treba godinama trenirati. Umjesto toga uze oca za ruku. — Sjajno — reče čvrsto je stisnuvši. — Ne budi glup — rekao je Sergej. — Provedi ljeto s nama u Cannesu. Robertov otac ima tamo vilu i čamac. — Ne. Moram raditi s konjima ako hoću da do jeseni budu bar donekle sposobni za igru. — Uzalud se trudiš — rekao je Sergej uvjereno. — Od tih planinskih koza nećeš nikada napraviti dobre konje za polo. — Trener misli da nisu sasvim beznadni. — Ne shvaćam zašto tvoj otac jednostavno ne kupi prave konje. Svi znaju da vi Juţnoamerikanci plivate u parama. Dax se nasmiješi u sebi. Da Sergej samo zna istinu! — Za moju bi zemlju bila izvrsna reklama kad bi se pokazalo da su dobri. Moţda bi to, kao što moj otac uvijek govori, uvjerilo Evropu da smo sposobni i za druge stvari a ne samo za uzgoj kave i banana. Sergej ustane. — Idem dolje u selo. U patisserie je nova konobarica. Ideš sa mnom? Dax odmahne glavom. Moţe se i pametnije utrošiti pet franaka. — Ne, mislim da ću malo bubati za ispit. Pošto je Sergej otišao, mirno je sjeo za svoj pisaći stol. Već je tri godine u Francuskoj. Obuze ga neki nemir, ustane i priđe prozoru. Pogleda dolje na pokošene tratine i njegovane vrtove. 99

Odjednom ga preplavi nostalgija. Osjeti čeţnju za divljim, netaknutim planinama. Ovdje je sve suviše njegovano, suviše uredno. Nema onog uzbuđenja koje osjetiš kad si otkrio novu stazu, nov put niz planinu. Ovdje su svi putovi već zacrtani i izgrađeni. Ĉini se da je civilizacija općenito takva. Ĉak ni njegov otac, koji je bio spreman da se pridrţava pravila i da ih poštuje, nije očekivao da će sve biti tako ograničeno. Sa svakim novim neuspjehom, svakim novim razočaranjem, on se kanda sve više skupljao u sebe. Ramfrezovo izdajstvo bilo je tek početak. Bilo je i drugih zgoda, daleko podmuklijih i štetnijih. Praznih obećanja, na primjer, da će Kortegvaju biti pruţena pomoć u njegovoj borbi za nezavisnost od britanske i američke financijske dominacije. Na očevom je licu zapazio bore kojih prije nije bilo. Sada se u njegovom ponašanju zapaţala izvjesna neodlučnost i nesigurnost što je znak da se pribliţuje starost. Ove posljednje tri godine pune raznih neuspjeha sasvim su ga dotukle. Sve je to Dax osjetio i povremeno poţelio da u sav glas vikne ocu da ovaj ţivot nije za njih, da se moraju vratiti kući, poljima i planinama, svijetu koji razumiju. Ali taj je poriv ostao prigušen u njemu. Dobro je znao da ga otac ne bi poslušao. Duboko u njemu još je buktjela ţelja da dovrši svoju misiju, nada da će moţda ipak uspjeti. Netko tiho pokuca na vrata. Okrenuo se. — Slobodno. Vrata se otvoriše i uđe barun de Coyne. Još se nikada nisu susreli. — Ja sam Robertov otac. Ti si zacijelo Dax. — Da, gospodine. — Gdje je Robert? — Ubrzo bi se morao vratiti, gospodine. — Mogu li sjesti? — Ne pričekavši odgovor, barun se svali u naslonjač kratko zaokruţivši pogledom po sobi. — Nije se mnogo promijenilo od mog boravka ovdje. — I ja bih rekao. Barun ga naglo pogleda. — Ĉini mi se da se stvari uopće rijetko mijenjaju ma kako mi to ţeljeli. — Ne znam, gospodine. — Dax nije bio načistu što je barun time htio reći. — Mislim da to ovisi o tome što ţelimo promijeniti. Barun kimne. — Robert je nešto spominjao da ćeš moţda ljetovati s nama. — Ne vjerujem, gospodine. Ali najljepše se zahvaljujem na pozivu. — Zašto ne moţeš doći? Dax osjeti kako je njegov odgovor neuvjerljiv. — Treniram nekoliko kortegvajskih konja za polo. Barun ozbiljno kimne. — Veoma pohvalno. Doista bi me zanimalo hoćeš li uspjeti u tome. Budeš li imao nekog uspjeha, to bi moglo biti od velike koristi za tvoju zemlju. Time bi dokazao Francuskoj da je Kortegvaj sposoban i za druge stvari, a ne samo za uzgoj kave i banana. Dax se zapilji u nj. To su gotovo iste riječi koje je izrekao i njegov otac. Osjeti da mu se vraća dobro raspoloţenje. Ako tako misli čovjek kao što je Robertov otac, onda na kraju krajeva stvari moţda i ne stoje tako loše. Moţda još uvijek ima nade za očevu misiju.

6. Sylvie je počela skupljati posuđe i Dax se dignuo od stola te izašao napolje. Arnouil i Macan bijahu zavaljeni u svoje stolice. Macan uze savijati cigaretu. Arnouil je neko vrijeme šutio, onda stavi u usta okrajak svoje male cigare i pričeka da Macan pripali svoju cigaretu. Tek tada progovori. 100

— Dječak je previše sam. Nikada se ne smije. Macanovo lice načas zasjeni oblačić dima. Ništa ne odgovori. — Ne bi smio ostati ovdje i raditi preko čitava ljeta — nastavi trener. — Trebalo je da ode s prijateljima. Macan slegne ramenima. — Zar poniji ne napreduju? — Više nego napreduju. Kao stvoreni su za tu igru, stubokom će je izmijeniti. Ali njegov bi otac ipak morao uvidjeti da se mladić mora pozabaviti. Macan izvadi cigaretu iz usta i osmotri je. Nije ni tako loš taj francuski duhan. Moţda malo presladak, ali nipošto loš. — Dax nije kao ostali mladići — reče briţno. — Jednoga će dana mnogo značiti u našoj zemlji. Moţda će postati i el Presidente. — Pa čak i Napoleon je jedanput bio dječak — odvrati trener. — Ipak sam siguran da svom usudu nije dopustio da ga liši mladosti. — Napoleon je kasnije izabrao vojničko zvanje. On nije bio ratnik od svoje šeste godine. — A Dax je? Macan pogleda trenera i nijemo kimne. — Daxu nije bilo još ni sedam godina kad mu je sam el Presidente pridrţavao šmajser dok je on povlačio obarač i strijeljao ubojice svoje majke i sestre. Trener malo pošutje. — Nije onda ni čudo da se dječak nikad ne smije. Noć je bila tiha, a povjetarac sa zapada već je malo rashladio zrak kad je Dax krenuo prema konjušnici. Konji zanjištaše čuvši da dolazi te on izvadi šećer koji je uvijek nosio u dţepu i podari svakog od njih se po jednom kockom. Onda zađe u pregratke i njeţno ih pogladi po vratu. Opet zanjištaše, tiho i samotno. — Svi mi čeznemo za domom — prošapta Dax. Ni njima nije bila draga zatvorenost konjušnice. Ĉeznuli su za otvorenim koralom. — Dax? — Sylvie je stajala na stajskim vratima. — Tu sam unutra s konjima. — Što radiš? — zapitala je znatiţeljno i ušla. Provirio je na nju preko ograde u konjušnici. — Pravim im društvo. Osamljeni su tako daleko od kuće. Naslonila se na ogradu. — Jesi li i ti osamljen, Daxe? Zagledao se u nju. Još ga nikada nitko nije to upitao te on malo pričeka s odgovorom. — Katkada. — Imaš li djevojku kod kuće? Trenutak je pomislio na Amparu koju nije vidio već tri godine. Upita se kako ona sada izgleda. Onda odmahne glavom. — Ne, zapravo nemam. Kad mi je bilo devet godina, jedna je djevojčica odlučila da će se udati za mene. Ali sad je to već prerasla. Imala je onda svega sedam godina i bila veoma hirovita. — Ja imam dečka — rekla je — ali sad je u mornarici. Nema ga već šest mjeseci i još ga toliko neće biti. Pogledao ju je. Sad je prvi put vidio djevojku u njoj. Dosad je bila netko tko pripada konjušnici, jaše i mota se okolo kao i svi ostali. Ĉinilo se da osim njezine duge kose ništa na njoj nije ţensko, nikakve se obline nisu nazirale kroz mušku košulju sa zasukanim rukavima i uske radne hlače. Odjednom zamijeti ţensku mekoću njezina tijela. — Ţao mi je — rekao je a da ni sam nije znao čega mu je ţao, osim što je u taj mah izgledala isto tako osamljena kao konji ih kao on sam. Konji opet zanjištaše. Ponudi joj nekoliko kocki šećera. — Ţele da ih ti nahraniš. Uzela je šećer i provukla se ispod ograde. Konji lakomo navališe na slatkiš gurkajući je 101

glavama. Nasmijala se kad ju je jedan tako gurnuo njuškom da je posrnula natraške na Daxa. Ruke mu se i nehotice oviše oko nje. Podigla je glavu i načas mu se zagledala u lice, oči u oči, a onda je on naglo pusti. U ţelucu je osjetio tvrdu, ukrućenu, gotovo bolnu grudu. Glas mu se i samom učini hrapav. — Mislim da im je sada dosta. — Da. — Ĉinilo se da nešto čeka. Osjeti stezanje u preponama, kuckanje u sljepoočicama. Njezin ga glas dozva natrag. — Daxe! Pogledao ju je, s jednom nogom već napola preko ograde. — I ja sam osamljena. Ipak se nije pomaknuo. Primakla se i lagano mu stavila ruku na prepone. S gotovo mahnitim jecajem bola privukao ju je k sebi, i sva napetost njegove mladosti i osamljenosti provali u razornom i sve snaţnijem plamenu. Kasnije je mirno leţao u svojoj sobi slušajući Macanovo tiho disanje na drugom krevetu. Popustila je ona bol u njemu. Uto se iz tame javi Macanov glas. — Jesi li je povalio? Toliko se iznenadio da nije ni pokušao izbjeći pitanje. — Kako znaš? — Mislili smo si. — Hoćeš reći da njezin otac... Macan se nasmije. — Jasno. Zar misliš da je slijep? Dax se zamisli načas. — Je li bio ljut? Macan se zasmijulji. — Zašto bi bio? Zaručnik joj je odsutan već blizu godinu dana. Stari dobro zna da ţdrebicu valja posluţiti kad joj dođe vrijeme. Osim toga dovoljno je stara. — Dovoljno stara? Mora da je mojih godina. — Dvadeset i dvije su joj. Njezin otac mi je to sam rekao. Dvadeset i dvije, pomisli Dax, gotovo sedam godina starija. Nije ni čudo da je napravila prvi korak. Mora da ga smatra glupim dječakom što je tako dugo čekao. Ponovno osjeti stezanje u preponama i prisjeti se kako su zajedno leţali. Naglo se digne iz kreveta. — Kamo ćeš? Okrenuo se na otvorenim vratima i nasmijao. To je bilo novo utočište, nova vrsta slobode. Šteta da je već prije nije otkrio. — Zar mi nisi rekao da jedanput nije nikada dosta?

7. Robert je ušao u sobu upravo na vrijeme da čuje kako njegov otac kaţe: Što će ti bazen? Pa imaš čitavo Sredozemno more. Njegova sestra Caroline se namršti. A kad bi ona namrštila svoje lijepo lice, nitko, pa ni barun, nije mogao ostati hladan. — To je tako gauche. — Donja joj je usna nemirno podrhtavala. — Svi odlaze na plaţu. — Pa što onda? — Papa! — Caroline je bila na rubu plača. Barun pogleda nju, pa sina. Robert se nasmiješi. Bolje da se on u to ne miješa. Njegova sestrica ima svoje vlastite metode. — Dobro, dobro — reče otac napokon. — Imat ćeš svoj bazen. Caroline se zadovoljno nasmije, poljubi oca i veselo istrči iz sobe, gotovo se sudarivši s komornikom koji je upravo ulazio. — Monsieur Cristopoulus je ovdje, gospodine. — Oprosti, oče. Nisam znao da si zauzet. Barun se nasmiješi. — Ostani, Roberte. Začas sam gotov. 102

Robert prijeđe preko bibhoteke i smjesti se u naslonjač u kutu nasuprot očevom pisaćem stolu. Vidio je kako posjetilac također sjeda. Njegovo mu se ime učinilo poznato, ali nije si razbijao glavu otkuda. Uzeo je u ruke neki magazin i počeo ga lijeno prelistavati kad mu nešto što je otac rekao privuče paţnju. — Jeste li razmislili o Kortegvaju? Robert digne glavu. — Ako svoje brodove registrirate tamo, izvući ćete veću dobit nego da su pod panamskom registracijom. — Ne vidim kako — odgovori posjetilac s teškim grčkim naglaskom. Robert napregne sjećanje, i ime mu odjednom posta poznato. Cristopoulus. Naravno, kockar koji zajedno sa Zographosom i Andreom dirigira sindikatom što vodi tout va u svim kasinima od Monte Carla do Biarritza. Pitao se kakve veze ima jedan kockar s brodovima. — U slučaju rata — reče njegov otac — Panama će biti primorana da stane na stranu Sjedinjenih Drţava. Kortegvaj nema sličnih obaveza. Ni prema Velikoj Britaniji ni prema Sjedinjenim Drţavama. Od svih juţnoameričkih drţava jedino će on moći zadrţati neutralnost. Neće se time izloţiti nikakvoj opasnosti da izgubi vanjsku pomoć ili financijsku potporu kad su mu one i onako već uskraćene. — Ali u slučaju rata Sjedinjene Drţave će se zacijelo pokušati pribliţiti Kortegvaju. Kako moţemo biti sigurni da će on odoljeti takvom zavođenju. Barun se nasmiješi. — Vidljivo neutralna flota, s bazama u obim Amerikama i s pravom plovidbe svim morima bez bojazni od napada s bilo koje strane, bit će vrednija od svoje tonaţe u zlatu. Sada treba samo brzo poraditi na tome da se osigura ta neutralnost. Grk zamišljeno kimne. — To će biti veoma skupo. — Spusti pogled na svoje briţljivo manikirane nokte. — Nije lako uzdrţavati čitavu jednu drţavu. — Istina — reče barun mirno — ali upravo to treba učiniti. — Ustao je davši time svom sugovorniku do znanja da je razgovor završen. — Samo pod tim uvjetom pridruţujem se projektu. I Cristopoulos je ustao. — Upoznat ću s time svoje ortake. Zahvaljujem što ste mi ustupili svoje dragocjeno vrijeme. Barun se nasmiješi. — Nema na čemu. Bilo mi je pravo zadovoljstvo sjediti vam sučelice za stolom a da nas ne dijele karte. I Grk se nasmiješi. — Bez karata se osjećam u vašim rukama bespomoćan gotovo kao dijete. Barun se glasno nasmije. Cristopoulos. Najveći tailleur46 na svijetu nije često dijelio komplimente. — Doći ću večeras u kasino kako bih vam pruţio priliku da učvrstite poljuljano samopouzdanje. — A bientdt. — Cristopoulos se porukuje s barunom i ode. Vrata se zatvoriše za njim, i barun pogleda sina. Robert ustane. — Zar zaista misliš da će doći do rata? Barunovo se lice jedva primjetno napne. — Bojim se da hoće, premda ne odmah. Za pet do šest godina moţda. Ali do njega mora doći. Nijemci vape za osvetom, a Hitler se moţe odrţati jedino ako im je ponudi. — No postoji valjda neki način da se rat spriječi. Ako već vidiš tako daleko unaprijed ... Barun ga prekine. — Ne slaţu se svi sa mnom. — Pogleda sina. — Zašto misliš da sam tebe upisao na Harvard, a tvoju sestru na Vassar? Robert ne odgovori. — Kako tvoj prijatelj, onaj igrač pola? 46

Djelitelj karata, bankar (franc.)

103

— Dax? Barun kimne. — Sudeći po pisanju novinara, svojom je igrom ove godine oduševio cijelu Evropu. — Dax je izvrsno. — Robert pogleda oca. — Znaš li da su ga pozvali da igra za francusku reprezentaciju? — Znam, ali samo kao rezerva. Još je prilično mlad, znaš. — Navršio je sedamnaest. Samo se izgovaraju na njegove godine. Zapravo ga se boje. — Moţda — prizna njegov otac. — Nisu ga bez razloga prozvali Le Sauvage. Costa je još uvijek u bolnici otkako je tvoj prijatelj namjerno zatjerao svog konja u njegovog kako bi ga spriječio da postigne zgoditak. — Dax igra na pobjedu. On kaţe da igra inače nema nikakva smisla — pokuša ga opravdati Robert. — Postoji i nešto što se zove dţentlmenski sport. — Ne za Daxa. Za njega polo igralište u neku ruku predstavlja kortegvajsku dţunglu. Izgubiti u njoj, kaţe on, znači umrijeti. Jesi li znao da je njegov otac kortegvajski konzul? — Ĉuo sam. Kakav je to čovjek? — Ĉista suprotnost Daxu, blag i mnogo tamniji. Ima samo jednu ruku. Dax kaţe da mu je drugu raznijela bomba prilikom jednog neuspjelog atentata na njihovog predsjednika. — Jednog dana morat ćemo obojicu pozvati dolje — reče barun kao usput. — Volio bih bolje upoznati njihovu zemlju. Vrata je otvorila Madame Blanchette osobno. — Monsieur Christopoulos vas čeka. Marcel kimne. To samo potvrđuje njegove pretpostavke naime da je sindikat umiješan i u vaţnije poslove nego što su kockarnice u Francuskoj. Pođe za njom kroz predvorje u mah salon. Mršavi tamnoputi tailleur ustane. — Monsieur Campion, hvala što ste došli. Izvolite sjesti. Nije mu pruţio ruku, niti je Marcel ponudio svoju. Marcel je znao gdje mu je mjesto. Spusti se u naslonjač, znatiţeljan zašto ga je kockar pozvao. Nije morao dugo čekati. — Ĉuli smo da će u Floridi ukinuti kockarnice. Mi imamo doduše svoje interese na Kubi i u Panami, ali smo mislili da pokušamo i u Kortegvaju. Pod povoljnim uvjetima, dakako. Marcel šutke kimne. U prvi se mah doimalo razumno, ali zapravo nije imalo mnogo smisla. Kortegvaj je suviše daleko od Sjedinjenih Drţava da bi privukao turiste. Njima je sasvim dovoljna Kuba, udaljena svega 90 milja od obale Floride. Ali ako Christopoulos ţeli da on u to povjeruje, neka mu bude. Kao da osjeća tu slabu stranu, drugi nastavi. — Svjesni smo toga, dakako, da Sjedinjene Drţave i Kortegvaj nisu u najboljim odnosima. Ali mi mislimo na budućnost. S vremenom se prilike mijenjaju. Za deset godina to će moţda biti sasvim druga priča. — Točno — prizna Marcel. — U svojini poslovima moramo praviti veoma dalekoseţne planove. Što mislite da li bi kortegvajska vlada pristala na suradnju? Marcel je oklijevao. — To je teško reći. — Zemlja je siromašna. Zacijelo ne bi imali ništa protiv sudjelovanja u dobiti koju bismo ostvarili. Marcel dopusti sebi lagani smiješak. — U tome i jest problem. Kortegvaju je potrebna neposredna pomoć, a ne obećanja za budućnost. — Moţda bismo se mogli posluţiti utjecajem nekih sluţbenih ličnosti — predloţi kockar. — Sjećam se da sam jednom zgodom raspravljao o tome s bivšim konzulom Ramirezom. Ĉinilo se da je veoma zainteresiran za taj projekt. 104

Marcelu je bilo dobro poznato da je Ramirez primio od sindikata sto tisuća franaka upravo u tu svrhu. Sada je bio siguran da Christopoulosa samo to i zanima i da je to jedini razlog ovog sastanka. — Monsieur Xenos nije nimalo nalik bivšem konzulu. — No vjerojatno bi i on pozdravio financijsku pomoć. Koliko je meni poznato, još uvijek otplaćuje neke krupnije dugove. Marcel ponovno kimne. — Istina. Ali Monsieur Xenos spada među one veoma rijetke iznimke, poštenjak, idealist. Bila bi mu mrska i sama pomisao da iz svoga sluţbenog poloţaja izvuče bilo kakvu osobnu korist. — Ušuti načas. — Osim toga, usprotivio bi se svakom projektu koji bi ma i najneznatnije prijetio da okljaštri dohodak njegovih osiromašenih zemljaka. — Njegovim zemljacima mogli bismo zabraniti ulaz u kockarnicu, kao što smo to već uradili i u nekim drugim zemljama. — U tom bi slučaju dobit od vašeg pothvata bila krajnje nesigurna — odvrati Marcel. — Konzulu bi bilo jasno da su njegovi zemljaci jedini mogući izvor prihoda za pokriće vaših investicija. Tailleur se zamisli, no ubrzo zapita: — Kakav bi prijedlog, po vašem mišljenju, mogao zainteresirati konzula? Odgovor je došao smjesta. — Industrija. Trgovina. Investicije. Sve što bi pomoglo Kortegvaju da izveze svoje poljoprivredne proizvode. Njihova je ekonomija, naime, orijentirana na ratarstvo. — Da li bi ih zanimala parobrodarska linija? Marcel potvrdno kimne. — I te kako. Niski transportni troškovi za robu namijenjenu izvozu mnogo bi im značili. — Imam nećaka u Makau — nastavi kockar. — Drţi tamo kockarnice. Osim toga posjeduje parobrodarsku liniju, četiri teretna broda japanskog porijekla. No suviše su često bez posla da bi mu se to isplatilo, zato sad traţi nove mogućnosti. Moţda bih ga mogao predobiti za taj prijedlog. — To bi moglo biti rješenje. A sasvim sigurno pomoći će vam da uspostavite vezu. U tom će slučaju konzul ozbiljno razmotriti i vaš drugi prijedlog. Kockar ga pogleda. — Razumije se samo po sebi da, ukoliko se nešto razvije iz ovog našeg razgovora, moţete očekivati nagradu. — Zahvaljujem. To je veoma plemenito od vas. — Kaţete da je Cristopoulos voljan uspostaviti parobrodarsku liniju u zamjenu za kockarske povlastice? — upitao ga je kasnije barun u svom uredu. Marcel kimne. — Jeste li već nešto o tome spomenuh konzulu? Marcel zanijeka glavom. — Nisam, ekscelencijo, htio sam najprije razgovarati s vama. — Bien. Postupili ste sasvim ispravno. Mislim da je vrijeme da se upoznam s konzulom. — Oui, monsieur. Da mu predloţim sastanak? — Ne, on već ima ugovoren sastanak s jednom od mojih bankovnih filijala. Mislim da je najbolje da se sastanemo u ovakvim okolnostima. — Kako god ţelite, ekscelencijo.

105

8. — Caroline je beštija! — Sylvie se izvalja iz kreveta, njezina mršava dječačka figura sva napeta od bijesa. Izvuče cigaretu iz kutije na toaletnom stoliću i pripali je. Dax lijeno podvine jastuk pod svojom glavom. — Ĉini se da si ljubomorna. — Nisam ljubomorna! — poviče Sylvie. — Samo ne volim tu beštiju, to je sve. — Zašto je ne voliš? Sylvie bijesno povuče dim iz cigarete. — Ona misli da za novac svog oca moţe kupiti sve što poţeli. Primijetila sam kako te gledala prošli tjedan poslije utakmice. Kao mačka u zdjelu s vrhnjem. — Ljubomorna si — reče Dax. — Zašto? Ja nisam ljubomoran na Henryja. — On nije tako često kod kuće da bi bio ljubomoran na njega! — Ali onda kad je. Ne zaboravi da sam bio u susjednoj sobi. Ĉuo sam sve što se događalo, a ipak nisam bio ljubomoran. — Nisi, đavo te odnio! — Sjećala se te noći. Namjerno je dizala takvu buku kakvu je samo mogla a da ne probudi cijelu kuću. A Dax nije ničim pokazao da ga to u bilo kom pogledu smeta. — Tebi nije nimalo stalo do mene. Što se toga tiče mogla bih biti i kameni zid. A sad pak odlaziš na tjedan dana u njihovu vilu u Cannes. Znam što će se dogoditi. — Ma nemoj! — Nasmiješio se. — Reci mi. Baš bi me zanimalo. — Izludjet će te. Znam ja takve, samo izazivaju. — A mene se kod toga ništa ne pita? Napokon, ne moram prihvatiti izazov. Sylvie ga pogleda. — Ne moţeš ti tu ništa. Pogledaj se. Samo pričamo o tome i već ti se dignuo. Ti si ţivotinja. Dax se naceri. — Nije zbog toga. A što drugo očekuješ dok tu stojiš ovako gola? Na trenutak se zagledala u njega, onda zgnječi cigaretu u tanjuru i spusti se na koljena do kreveta. Njeţno ga dodirne. — Quelle armure magnifique47 — prošapta. — Tako ţustar, tako jak. Već je toliko narastao da ga ni objema rukama ne mogu obuhvatiti. Zakopa lice u njegovo tijelo. On osjeti kako ga toplina od tankog vrška njenog jezika pali po goloj koţi. Ĉvrsto joj pritisne glavu uza se. Oštra bol prostruji mu preponama. Dax se ljutito okrene na trbuh da od ostalih sakrije svoju muku. Sylvie je imala pravo. Beštija. Psovao je najradije na engleskom. U anglosaksonskim nepristojnim riječima ima neke grube izravnosti. Izraţavaju upravo ono što ste htjeli reći. Francuski suviše okoliša. Španjolski je prerječit, pa čovjek ostane bez daha prije nego što izrekne ono što je naumio. Engleski je najekonomičniji. Toliko se toga moţe reći s tako malo riječi. Carolinin ga smijeh natjera da se opet okrene. Stajala je na rubu bazena razgovarajući sa Sergejom i svojim bratom Robertom. Vlaţna svila njezinog uskog jednodijelnog kupaćeg kostima pripila se s nekom nehajnošću uz mala prsa i okrugli trbuščić. Ponovno se nasmijala, i on primijeti kako ispod oka pogledava prema njemu. Ljutito opet okrene leđa. Do vraga i ona! Točno zna što mu radi. Baci pogled preko zalelujane zelene tratine prema mjestu gdje su se njegov otac, barun i barunov engleski bratić de Coyne smjestili u sjeni goleme glicinije. Ĉudno kako su različiti barun i taj njegov engleski bratić. Bilo je teško povjerovati da potječu od istog pretka, uplašenog poljskog trgovčića koji je pobjegao pred programima u varšavskom getu. Noću je pješke putovao snijegom prekrivenom Evropom, s imetkom od dijamanata ušivenim u odjeću. A jednako zapanjuje i dalekovidnost tog čovjeka. Prije više od stotinu godina poslao je svoga starijeg sina preko Kanala u Englesku dok je on s mlađim 47

Kakvo prekrasno oruţje (franc.)

106

ostao u Francuskoj gdje su se udomili kao pozajmljivači novca i vlasnici zalagaonica. Mirno su se bavili svojim poslovima, usprkos ratovima što su harali Evropom, i postepeno se razvijali sve dok se De Coyneove banke u Francuskoj i Coyne’s Bank Ltd. u Londonu nisu našle među najmoćnijima u Evropi konkurirajući čak i Rothschildu. Obim obiteljskim granama iskazane su počasti u njihovim adoptivnim domovinama. Barunov je djed dobio svoje barunstvo od Napoleona, dok je Sir Roberta Coynea, po kojem je njegov prijatelj dobio ime, engleski kralj učinio vitezom zbog njegovih zasluga za vrijeme svjetskog rata. Barun je prestao govoriti i sad je nastavljao Sir Robert. On je bio visok i plavokos, a plave su mu oči bile mirne dok je polako odgovarao svom niskom smeđeokom bratiću. Samo je njegov otac bio nekako zamišljen i zabrinut. Dax se pitao kako napreduju. Sve do ovog susreta kao da se ništa nije micalo s mjesta. Uporna poţurivanja iz domovine dosegla su već gotovo kritičnu točku. Ukoliko se brzo negdje ne pribave nova novčana sredstva, postoji veoma mala vjerojatnost da el Presidente sačuva kontrolu nad zemljom s obzirom na sve veću glad među stanovništvom. Hladna voda koja ga je poprskala djelovala je na Daxa kao ledeni mlaz. Smjesta je sjeo. Caroline je smijući se stajala nad njim. On posegne za njom, ali ona otrči i skoči u bazen. Zaboravivši da je voda prehladna za njegov ukus, skoči za njom. Vrištala je u toboţnjem strahu dok je brzim jednoličnim pokretima odmicala od njega. Prije negoli ju je uspio uhvatiti već je izašla iz vode na drugoj strani bazena. Znao je da je ne moţe dostići. Plivala je daleko bolje od njega. Drţao se za rub bazena i gledao gore u nju. Stajala je tik izvan njegova dohvata. — Kukavica! — bijesno je prošaptao. — Bojiš se da te ne uhvatim. Dobro znaš što bi ti se dogodilo da sam te ščepao. — Što bi se dogodilo? — izazivački mu je uzvratila šapatom. — Znaš ti dobro. — Nije mogao otkinuti pogleda s njezinih dojki koje su napinjale uski kupaći kostim. Nasmiješila se, sigurna u sebe. — Ništa se ne bi dogodilo. — Ne? Misliš? Kimnula je. — Hoćeš li da se noćas kad svi odu na spavanje sastanemo u kabini? Trenutak ga je promatrala, onda kimne. — Dobro. Noćas. U kabini. Naglo se okrenula i otišla. Još je uvijek gazio po vodi gledajući za njom kad je Sergej doplivao do njega. — Sad si ti na redu, prijatelju. Dax se okrene. — Što to treba značiti? Sergej se nasmije. — Prevest će te ţedna preko vode, kao i sve nas. Dax nije odgovorio. Njegove su je oči slijedile sve dok nije nestala u kabini. Kasnije te noći oboje su u isti mah začuh nečije korake po betonskom podu oko kabine. Carolinin glas bučno odjekne u tami male prostorije. — Tko bi to mogao... On joj naglo rukom začepi usta. — Tiho! Koraci se pribliţiše, zastaše. Oboje zadrţaše dah, onda se koraci počeše udaljavati izgubivši se u mraku. — Dobro smo prošli — predahne on da bi odmah zatim gotovo glasno uzviknuo kad mu se njezini zubi zariše u ruku. — Zašto si to učinila? — Povrijedio si me, pa ti sada vraćam. — Ti mala beštijo — reče Dax i posegne za njom. Ali već je bila na nogama. U slabom svjetlu koje je prodiralo kroz prozor vidio je kako poravnava haljinu. — Bit će najbolje da se vratimo. 107

— Jedan sušanj i već si se uplašila — naruga joj se on. — A ti nisi? — Nisam. Osim toga još nisam gotov. Ona mu se primakne. On osjeti njezinu ruku na grubom platnu svojih hlača. Brzo uze otkopčavati puceta. Oćuti toplu vlaţnost njezine ruke. — Caroline! Na usnama joj se pojavi slab, tajnovit smiješak. — Ne bojiš se, je li? — Ĉega bih se bojao? Ovaj put je glasno uzviknuo od bola. Njezini dugi nokti zarinuše mu se u meso, i već je bila kod otvorenih vrata. — Baš mi je ţao, Daxe. Nije odgovorio. Opet osjeti bezglasan zvuk njezina tajnovitog smijeha. — Valjda nisi mislio da ćeš me dobiti tako lako kao konjušarevu kćerku? Onda je otišla, i on osta sam osjećajući kako se u njemu skuplja gnjev. Priđe umivaoniku i otvori slavinu. Sergej bi puknuo od smijeha kad bi saznao što mu se desilo. Bjesniji nego ikada, brzo se osuši i izađe napolje. Nekoliko je trenutaka postajao gledajući straga u zamračenu vilu, a onda se zaputi prema cesti. Cannes nije udaljen ni kilometar. Tamo će zacijelo biti djevojaka. Uvijek ih je bilo. Do vraga s njom. Neka svoje glupe šale izvodi sa Sergejom, ih s vlastitim bratom, ako baš hoće. Oni su vjerojatno dovoljno dobro odgojeni da podnesu te njezine zabavice. Odjednom iz tame izroni nečija prilika i pođe ukorak s njim. Nije morao pogledati da bi znao tko je. — Kamo si se uputio? — Jesi li ti bio pred kabinom? — upita bijesno. Macan se nasmije. — Trebao bi me bolje poznavati. Zar misliš da bih ja dopustio da me čuješ. — Tko je onda bio? — Tvoj otac. — Moj otac? — Daxov je bijes splasnuo. — Zar je znao da sam unutra? — Si. Zato i jesam ovdje. Ţeli te smjesta vidjeti. Dax se okrene i šutke pođe za Macanom natrag prema kući. Daxov otac digne glavu kad mu je sin ušao u sobu. — Što si radio s onom djevojkom u kabini? — upitao je oštrim šaptom. Dax je zurio u oca. Rijetko ga je viđao tako gnjevna. Nije odgovorio. — Jesi li poludio? — Otac je bio sav izvan sebe. — Znaš li ti što bi se dogodilo da su te zatekli s njom? Zar misliš da bi barun pristao da da zajam zavodniku svoje kćerke? Dax je još uvijek šutio. Njegov se otac iznenada skupi u svojoj stolici. — Sve bi bilo izgubljeno. Pregovori bi pali u vodu i propalo bi sve za što smo se borili i krvarili. A sve zbog tvoje gluposti. Dax pogleda oca i prvi put primijeti kako mu se tresu ruke i kako su starost i bolest zacrtale bore na njegovu licu. Pođe prema njemu. — Oprosti, Papa — reče blago — ali ne moraš se zabrinjavati. Nisam je ni taknuo. Očeva napetost popusti. Jedino u što se u svom ţivotu mogao potpuno pouzdati bila je iskrenost koja je vladala među njima. Znao je da mu sin ne bi lagao. — Imaš pravo, bio sam glup — reče Dax. — To se nikad više neće ponoviti. Njegov ga otac uhvati za ruku. — Daxe, Daxe. U koliko li se svjetova moraš naviknuti da ţiviš a sve zbog mene? U njegovu dodiru Dax osjeti kako je taj čovjek uznemiren i slab. Odjednom ga preplavi ţalost i sućut koje dotada još nije osjetio. Sagne se i prisloni usne uz očev meki tamni obraz. — Ţelim ţivjeti samo u tvom svijetu, oče. Ja sam tvoj sin. U tom je času Dax prvi put shvatio da mu otac umire. 108

9. Jaime Xenos nije osjećao nikakve boli, premda je znao da umire. Digne pogled prema svećenikovim očima. Toliko bi još toga htio objasniti. Ali riječi su mu samo promicale kroz svijest nikako ne nalazeći puta do usana. Bio je umoran. Još nikada nije bio tako umoran. Okrene glavu na jastuku i sklopi oči. Svećenikovo mrmljanje umine. Moţda će ponovno zadobiti glas kad se malo odmori. Nije osjećao strah. Samo neku tešku ţalost. Toliko je toga trebalo obaviti, toliko bi toga još mogao uraditi. No sad je svemu kraj. Njegovo je vrijeme isteklo. Dax. Ta mu se riječ poput munje probila kroz svijest. Sam. Dax. Tako mlad. I tako pun ţivota. Još ga mnogo čemu nije poučio. Toliko bi toga dječak morao još spoznati. Ţivotni se problemi ne rješavaju pukom fizičkom snagom mladosti. To mu je htio reći. I još mnogo toga. No sad je prekasno. Mnogo prekasno. Zaspao je. Dax prijeđe preko sobe do liječnika. — Spava — reče liječnik. — To je dobar znak. Dax izađe za liječnikom iz sobe, ostavivši oca samog sa svećenikom. Macan je čekao pred vratima. — Kako mu je? — Uvijek isto. — Dax zakima glavom i obrati se liječniku. — Kada ...? — Negdje u toku noći. Moţda sutra ujutro. Teško je reći. — Nema nikakve nade? — Nada uvijek postoji — reče liječnik, premda je znao da je u ovom slučaju nema. Marcel se popeo stepenicama. — Na telefonu je reporter Paris Soira. — Reci mu da nema ništa novoga. — Nije zvao zbog toga. Dax ga pogleda. — Nego zbog čega? Marcel nije gledao u njega. — Zanima ih hoćeš li i dalje igrati polo. Daxovo se lice smrkne. Bijesno skupi šaku. — Zar samo na to misle? Jedan veliki čovjek umire, a oni se brinu za svoje glupe igre. Sjetio se kad su mu reporteri prvi put nadjenuli ime »Divljak«. Bilo je to poslije utakmice s Italijom kad je konjem pregazio dva talijanska igrača od kojih je jedan teško ranjen svršio u bolnici. Kasnije su se skupili oko njega postavljajući mu pitanja. — Što imate reći u vezi s ta dva ozlijeđena igrača? — Smola — odgovorio je nehajno. — To nije igra za ljude koji se ne mogu odrţati u sedlu. — Ispada kao da uopće ne ţalite što im se to dogodilo. Dax je pogledao reportera. — Zašto bih ţalio? — upitao je. — Isto se moţe dogoditi meni svaki put kad izađem na igralište. — Ipak se nije dogodilo vama — rekao je jedan drugi reporter. — A čini se da se to uvijek događa nekom iz protivničke momčadi. Daxov je glas postao hladan. — Što hoćete time reći? — Ĉudno je to — nastavio je reporter — da ste uvijek upleteni u neku nezgodu kad je protivnik u prilici da postigne zgoditak. I kod toga je uvijek netko drugi povrijeđen a ne vi. — Hoćete li time reći da to namjerno radim? — Ne. — Reporter je oklijevao. — Ali... — Ja igram na pobjedu — prekinuo ga je Dax — a to znači da protivniku neću dopustiti da postigne zgoditak ako ga mogu spriječiti u tome. Ja nisam kriv ako drugi ne znaju jahati. — Postoji i nešto što se zove viteško ponašanje. 109

— Viteško ponašanje je fraza za pobijeđene. Mene zanima jedino pobjeda. — Makar pri tom nekoga i ubili? — upitao je prvi reporter. — Makar ubio i samog sebe — odgovorio je Dax. — Pa to je samo igra — rekao je reporter uţasnutim glasom — a ne bojno polje. — Kako znate? — upitao je Dax. — Jeste h se ikada našli na igralištu dok na vas juriša pet stotina kilograma konja i čovjeka? Pokušajte jednom. Promijenit ćete mišljenje. Sjećao se da je istog dana za večerom zazvonio telefon. Nazvao je jedan od reportera s kojim je razgovarao poslije podne. — Znate li da je onaj Talijan malo prije umro u bolnici? — Ne. — Je li to sve što imate reći? — upitao je reporter. — Zar ni to da vam je ţao? Dax se odjednom bio razljutio. — Što bi to koristilo? Zar bi ga moje riječi oţivjele? — Zalupio je slušalicom. Kako čudno da se svega toga prisjeća sada kad umire njegov vlastiti otac. To ništa ne moţe izmijeniti. Ni njegov hitni povratak iz Londona poslije utakmice s Engleskom, pa čak ni vijest o brodarskom ugovoru koji je donio sa sobom i koji je bio vaţniji od bilo čega drugog. Ne, sve je došlo prekasno. Jedina promjena koja je uslijedila nakon takvog pisanja očitovala se na publici. Na idućoj utakmici bila su rasprodana sva mjesta, a s tribina se začuo ţamor kad je pojahao u polje. Iznenađeno je podignuo pogled, a onda pogledao Sergeja koji je jahao do njega. Rus se smiješio. — Postao si zvijezda. Svi su došli da vide tebe. Dax je pogledao u svjetinu. Buljili su u njega s nekim čudnim iščekivanjem. Osjetio je kako ga prolaze trnci. — Došli su da vide kako ću nekoga ubiti. Sergej je također dignuo pogled prema svjetini, a onda ga pustio na Daxa. Usne mu se smrknuto rastegnuše. — Ili biti ubijen. Zamalo su došli na svoj račun. Potkraj četvrtog čakera na sredini polja sudarilo se nekoliko igrača, i tri su se konja našla na podu, Dax među njima. Ništa se nije čulo kad su ostala dvojica ustala i napustila igralište. Ali kod Daxa se podignuo tih mrmor. Trenutak ih je zapanjeno gledao, onda se brzo okrenuo da pomogne svom konju. Konj je stajao i drhtao, slabine mu se nadizale dok ga je Dax polako gladio po vratu. — Ovaj put smo ih povukli za nos, je li, momče? Onda je u polje ušao Macan dovodeći novog konja. Začuo se slab pljesak kad se ponovno vinuo u sedlo. Posprdno se dotaknuo kape i svjetina udari u glasno odobravanje. Zbunjeno se zaustavio kraj Sergeja. — Ne shvaćam to. — I ne trudi se da shvatiš. — Sergej se nasmijao. — Sad si junak. To su priznale čak i novine, a koncem te iste godine pozvaše ga u francusku reprezentaciju. Postao je najmlađi eightgoal handicap igrač koji je ikada ujahao u polje. Točno mjesec dana prije svoga osamnaestog rođendana. No kako je sve to beznačajno sada dok čeka da mu umre otac. Sve. Svi planovi koji su se onda činili tako vaţni. Sjetio se jedne večeri u školi potkraj školske godine. Bila su sva trojica zajedno u sobi. Bio se zavalio u stolici i stavio noge na pisaći stol. — Što misliš kako si prošao na ispitima, Sergeju? Sergejevo se lijepo lice namrštilo. — Ne znam. Ovaj posljednji ispit bio je gadan. Dax je kimnuo. Pogledao je Roberta, iako njega nije ni morao pitati. Već je tri godine najbolji u razredu. Robert je upravo počeo spremati i pakirati knjige. — Kako je s tobom? Robert je slegnuo ramenima. — Laknulo mi je — rekao je obazrivo. — Ali ipak sam pomalo ţalostan. — Ogledao se po sobi. — Nekako mi se ne ide odavde. — Govno! — planuo je Sergej. — Ja bih bio i te kako sretan da se maknem. Dax se nasmijao. — Kakve ti planove imaš? 110

— Planove? Za mene više nema besplatne škole. Nema više stipendije. Ĉini mi se da vjeruju kako su komunisti zauvijek zasjeli na vlast, pa baš im je onda stalo do jednog bijelog Rusa. — I što ćeš onda? — upitao je Robert. — Prihvatiti se posla? — Kakvoga? — Sergej napravi kiselo lice. — Što bih ja, do vraga, mogao raditi? Namjestiti se kao moj otac? Biti vratar? — Nešto ćeš ipak morati raditi — rekao je Robert. — Moţda ću otići na Harvard poput tebe — odgovorio je Robert zajedljivo. — Ili se pridruţiti Daxu na Sandhurstu. Samo tko će me financirati? Moj otac general? Robert je šutio. Sergej ga je časak promatrao, onda se blaţim glasom ispričao. — Nisam te htio povrijediti. — Ništa, ništa — rekao je Robert tiho. — Zapravo, već sam odlučio što ću učiniti — rekao je Sergej mirnijim glasom. — Ozbiljno? — Oţenit ću se s nekom bogatom Amerikankom. Ĉini mi se da padaju na knezove. Dax se nasmijao. — Ali ti nisi knez. Tvoj otac je grof. — Pa što onda, do vraga? — upitao je Sergej. — Za njih su sve titule iste. Sjećaš li se one sa zabave neki dan? Kad sam ga izvadio, pogledala ga je i rekla sa strahopoštovanjem: »Još nikada nisam vidjela kraljevskog«. »Zar izgleda drugačije?« upitao sam. »Oh, da. Smjesta raspoznajem razliku. Vršak je grimizan. Kraljevski grimizan.« Kad je smijeh utihnuo, Robert se obratio Daxu. — A ti? — Mislim da ću u Sandhurst — odgovorio je. — Dobio sam stipendiju, a i moj otac ţeli da idem tamo. — Prokleta gadost, po mom mišljenju! — rekao je Robert bijesno. — Dali su ti stipendiju jedino zato da bi igrao polo za njih! — Pa što onda? — upitao je Sergej. — Ja bih bio i te kako sretan da su mene pozvali. — Okladio bih se da je to uredio moj stric — rekao je Robert. — Vidio sam kako te promatrao za vrijeme one utakmice prošle godine. — Moj otac misli da bi to moglo poboljšati odnose između Engleske i Kortegvaja. Moţda ipak dobijemo onu parobrodarsku liniju. — Mislio sam da je to već uređeno čim je moj otac osnovao kompaniju. Stajalo je preko pet milijuna dolara da dobijemo pravo plovidbe. — Samo brodovi nisu nikada stigli. Ĉini se da je grčki kockar iznajmio svoje brodove Britancima prije negoli je saznao da je došlo do pogodbe s Kortegvajom. — Netko je pri tom nasamaren. — Tvoj otac i moj. Pogotovu tvoj. Za svoja pet milijuna dobio je zapravo samo pravo uvoza i izvoza koje mu garantira pet posto provizije od cjelokupnog tereta. No ispostavilo se da to ne vrijedi ništa budući da nema plovidbe. Neko su vrijeme šutjeli. Iako su obojica mislila na istu stvar, nijedan nije progovorio o njoj. Bilo je suviše očito. Napokon je Sergej prekinuo šutnju. — Još nam uvijek preostaje ovo ljeto, deset utakmica do jeseni. To znači najmanje četrdeset zabava, četrdeset različitih djevojaka koje treba povaliti! Svašta se još moţe dogoditi.

111

10 Konzul je polako ušao u svoj ured oslanjajući se o štap. — Dobro jutro, Marcel. Marcel digne pogled s novina koje je paţljivo presloţio i stavio točno u sredinu konzulovog pisaćeg stola. — Dobro jutro, ekscelencijo. Jaime baci pogled na novine. — Jesu li pobijedili? Marcel se nasmiješi. — Naravno. A Dax je opet bio najbolji. Ĉuo sam da je čitavoj momčadi dopušteno da ostane prijeko preko vikenda. Konzul sjedne za pisaći stol i letimično pregleda novine. Bile su pune hvale za njegovog sina. Zakima glavom. — Nisam siguran da sam baš oduševljen time. Tolika paţnja. Ne valja to za tako mlada čovjeka. — Daxu neće nauditi. Prepametan je on za to. — Nadam se. — Konzul prijeđe na drugu temu. — Jeste li dobili odgovor iz Makaa u vezi s onim brodovima? — Još nisam. — Ne sviđa mi se to. Ĉuo sam da Britanci jedva čekaju da ih netko zakupi. Leţe u luci neiskorišteni. No usprkos tome, šutnja. — Za ovakve stvari treba vremena. — Koliko vremena? Već je prošlo mjesec dana otkako je Sir Robert obećao da će poţuriti taj posao u Londonu. Britanci moţda imaju vremena napretek, ali mi ga nemamo. — U posljednjem pismu koje smo primili od Sir Roberta javlja nam da poduzima sve što je u njegovoj moći. — No je li doista tako? — Konzulov je glas bio sumnjičav. — Polovica novca koji je barun uloţio u taj posao je njegova. — No ne smijemo smetnuti s uma da je on ujedno i direktor britanske linijske plovidbe. — Nije šala izgubiti dva i pol milijuna dolara. — Mogao bi izgubiti daleko više ukoliko nam Britanci ne bi više mogli braniti plovidbu. Sekretar ne odgovori. Daxov se otac umorno zavali u stolicu. — Katkada pomišljam da nisam pravi čovjek za taj posao. Previše je to za mene. Premutno. Nitko ne govori ono što zapravo misli. — Nitko ne bi mogao raditi bolje od vas, ekscelencijo. Samo treba vremena, to je sve. Gorki smiješak prijeđe preko konzulovih usana. — Istina, samo što ga ja moţda neću imati. Marcel je znao što je time htio reći. Konzul je postajao sve krhkiji i neotporniji. Ovaj nekoć tako čvrst čovjek pretvorio se u veoma osjetljiva. A sad još i taj štap. Nimalo diplomatska poza, kako je sam konzul u šali primijetio. Osim toga navukao je još jednu tešku prehladu i zapravo bi morao leţati u krevetu. — Bilo bi dobro da pošaljemo još jedno pismo el Presidentu — rekao je konzul. — Moram ga upoznati s najnovijim događajima. Moţda još promijeni mišljenje o tome je li uputno da Daxu dopustimo odlazak u britansku školu. Dax je s izmiješanim osjećajima ujahao u englesko igralište. Bit će to zadnji put da nosi francuske boje. Iduće će godine nastupati za Britance i Sandhurst. Bacio je pogled preko polja na tribine. Tamo je sjedio Sir Robert sa svoje dvije kćerke. Djevojke su ga primijetile i domahnule mu. I on je mahnuo njima. Sergej se naceri. — To si lijepo izveo? Koju ćeš prvu pritisnuti? Dax se nasmije. — Jesi li poludio? Već sam s Ĉarobnom zamalo upao u neprilike. Otac bi me ubio. 112

— Ĉini se da bi zbog one plavokose vrijedilo i poginuti. Igralištem odjekne sučev zviţduk. Britanska je momčad već izašla na teren. — Hodi — rekao je Sergej. — Upoznaj svoje buduće suigrače. I ujedno ih poduči kako treba igrati tu stvar. Te se večeri zabava odrţavala u Sir Robertovoj gradskoj kući. Britanci su igrali dobro, ali bez mašte, i izgubili su. No čak je i Dax morao priznati da su dobri sportaši. Ĉinilo se da je njihov kapetan bio iskren kad im je čestitao. Dax je stajao osamljen kraj golemih francuskih vrata što su vodila u vrt i promatrao plesače. Sergej mu je značajno namignuo kad je plešući s nekom visokom plavojkom promaknuo pored njega. Dax se morao nasmiješiti. Znao je što to znači. Sergej je već odabrao partnericu za ovu noć. — Dobro se zabavljate? Dax se okrenuo i opazio kako Sir Robert stoji pored njega. — Veoma. Hvala, gospodine. Sir Robert se nasmiješi. — Mislim da će vam se svidjeti ovdje. Mi moţda ne posjedujemo otmjenost Francuza, ali trudimo se da našim gostima bude ugodno. Dax je počinjao cijeniti englesku skromnost. Automatski se ogledao oko sebe. Nikada nije vidio luksuznije uređenu kuću. Ĉak se ni barunova kuća u Parizu nije mogla mjeriti s njom. — Ne moţe se traţiti više, gospodine. Na sve ste mislili. — Ovu kuću morate smatrati svojim domom za sve vrijeme što ste u Sandhurstu. Već sam naredio posluzi da spremi jedan apartman za vas. A preko vikenda vas čekamo na ladanju. — Hvala, gospodine. Ne znam što da kaţem. — Onda šutite. Jednostavno se osjećajte kao kod kuće. — Pogledao je Daxa. — Jutros sam dobio pismo od vašeg oca. — Doista? Je li napisao kako se osjeća? Sir Robert odmahne glavom. — Vaš otac nikada ne govori o sebi, samo o poslu. — Pogled mu posta prodoran. — Kako mu sluţi zdravlje? — Ne najbolje. — U Daxovu se glasu razabra sjeta. — Zapravo ne znam jesam li ga ovaj put smio ostaviti samog. Moţda bih mu mogao olakšati teret da sam ostao kod kuće umjesto da sam već ove godine došao u Sandhurst. Sir Robert ga krzmajući pogleda. — Hoćete li mi dopustiti da vam kaţem nešto kao stariji? — Molim vas. Rado bih čuo vaše mišljenje. — Da sam ja vaš otac, bio bih veoma zadovoljan što idete u Sandhurst. Dojam koji ćete pobuditi ovdje daleko će više koristiti i njemu i vašoj zemlji nego da ste ostali uz njega. Dax je šutio. Upravo to bi rekao i njegov otac. Ipak nijedan nije imao pravo. Jer najvaţnije je ipak bilo zdravlje njegova oca. Da barem nije navukao tu novu prehladu. I da barem oslobode te proklete brodove, jer onda bi moţda popustio pritisak koji tišti njegova oca. Tada bi i njemu ovaj odlazak lakše pao. — Hvala, gospodine — rekao je glasno. — Mislim da ću upravo to i učiniti. Kasnije, poslije zabave, okrenuo se u krevetu i upalio noćnu svjetiljku. Bacio je pogled na sat. Bila su već tri sata ujutro, a on još uvijek nije mogao zaspati. Digne se iz postelje i priđe otvorenom prozoru. Promet je jenjao, i on osta stajati gledajući napolje. Dokono se pitao kad će se Sergej vratiti. Sergej je bio posudio kola da svoju mačku odveze kući, znači da se po svoj prilici neće vratiti prije zore, ukoliko se uopće vrati. No dok je tako promatrao dvorištem se prosu svjetlost automobilskih farova i auto se zaustavi. Iz kola izađe Sergej i trenutak kasnije već je bio u sobi. — Kako to da si još budan? — Oči mu sumnjičavo pretraţiše sobu. — Imaš li koju ovdje? 113

Dax se nasmije. — Zar samo na to misliš? — A na što drugo da mislim? — Sergej ljutito skine svoj sako. — Ona koju sam odvezao kući bila je puko traćenje vremena. Dax se opet nasmije. — Ne moţeš ih sve osvojiti. Sergej baci sako na stolac. — Rekla mi je da ti je Sir Robert stavio ovaj apartman na raspolaganje dok si u Sandhurstu. Dax kimne. — Jesi li znao da su djevojačke sobe odmah na drugoj strani hodnika? — Pa što onda? — Bilo mu je poznato, jer su se obje djevojke potrudile da mu to stave do znanja. — Nećeš ih moći dugo izbjegavati — rekao je Sergej otkopčavajući košulju. — Obje su zrele i voljne. — Skinuo je hlače. — Još su budne, znaš. Vidio sam svjetlo ispod njihovih vrata. — Imaš li cigaretu? Sergej mu dobaci paketić. — Vjerojatno te čekaju. — Nadam se da ne čekaju predugo. Sergej toboţe ţalosno zakima glavom. — Griješiš. Naići će netko drugi i dohvatiti ih. — Pogleda prijatelja. — Ĉega se bojiš? Otac im je u drugom krilu zgrade. Ne moţe te čuti. Udaljen je valjda čitav kilometar. Dax se nasmije. — Umukni i lezi, ti potentni gade! Nije moja krivnja da noćas nisi došao na svoj račun. Sir Robert je, međutim, još uvijek sjedio u svojoj radnoj sobi proučavajući posljednji izvještaj u vezi sa situacijom u Kortegvaju. Sutra će ga odnijeti na ladanje i priklopiti ostalima. Tamo je sigurniji, jer za poslugu, ako i bude špijunirala, neće predstavljati gotovo ništa. Usne mu se mrko stegnuše. Sad vrše pritisak na njega. Katkada se morao ljutiti na svog bratića. Barun je bio suviše francuski nastrojen, presentimentalan. Što znači ako je konzul častan čovjek? Osim toga, bolestan je. Zar njegov bratić ne shvaća da će kortegvajska vlada pasti budu li još samo neko vrijeme zadrţali brodove? Budala je ako to ne uviđa. Mora pasti. U brdima već djeluju bandolerosi. Ovaj put uz pomoć engleskog novca i engleskog oruţja. Seljaci su gladni. Kako će još dugo gladovati za ljubav el Presidenta koji i sam nije ništa drugo do bandolero? Brodovi moraju biti zadrţani. Gubitak od dva i pol milijuna nije prevelika cijena da bi se osujetio sporazum sadašnje vlade s Grcima. A kad vlada napokon padne, on će taj gubitak mnogostruko nadoknaditi kad se njegovi vlastiti brodovi vrate u Kortegvaj.

11. Sutradan uvečer, nekoliko minuta poslije sedam, pred ulazom u Sir Robertovu ladanjsku kuću zaustavio se taksi kojim se Dax dovezao s kolodvora. Komornik otvori vrata. — Dobro došli, gospodine — reče prihvativši Daxovu putnu torbu. Dax uđe za njim u kuću koja je bila nekako neobično tiha s obzirom na mnoštvo gostiju koje je očekivao da će ovdje zateći. — Gdje su ostali? — Vi ste prvi stigli, gospodine. Mlade dame stiţu u deset sati, a Sir Robert dolazi sutra s ostalim gostima. Otvori vrata Daxove sobe i odloţi torbu. — Ţelite li da ispakiram vaše stvari, gospodine? — Ne, hvala, sam ću. Nemam mnogo. 114

— U koliko sati ţelite večeru, gospodine? Dax odjednom osjeti glad. Baci pogled na sat. — Samo da se okupam. Recimo, u osam. Večera nije dugo trajala. Jeo je brzo i proţdrljivo i petnaest minuta prije devet bio je već gotov. — Radioaparat je u gospodinovoj radnoj sobi — napomene komornik. — A tamo su i novine. Dax kimne. Otvorio je radio i utonuo u meku koţnu fotelju. Nakon nekoliko minuta posta mu dosadno pa ode do pisaćeg stola po novine. Kad ih je dignuo, na pod ispadne pismo koje je leţalo pod njima. Lijeno ga podigne u namjeri da ga stavi natrag na stol kad spazi da je napisano španjolski. Budući da je bilo već otvoreno i izvađeno iz kuverte letimično ga pogleda, ali uto mu paţnju privuče potpis. Ramirez. To je bio dovoljan razlog da pročita prvi odlomak. »Htio bih Vam ponovno čestitati na dalekovidnosti koju ste pokazali kupivši četiri japanska trgovačka broda i na taj način spriječivši da ne padnu u ruke našim neprijateljima. Informacije koje sam primio od svojih zemljaka u domovini govore da je vlada u kritičnoj situaciji i da joj je potrebna hitna pomoć.« Dax osjeti kako ga podilazi jeza usprkos vatri koja je buktjela u kaminu. Kakav je to čovjek koji ti jednom rukom nudi utjehu i prijateljstvo te pruţa gostoprimstvo u svom domu dok drugom pomaţe neprijatelju da te uništi? Ĉitao je dalje. »Ustanak se polako rasplamsava. Ali, kao što znate, teško nas pogađa nestašica oružja i municije, a budući da je njihova nabavna cijena veoma visoka, s obzirom na to da ih moramo krijumčariti preko Anda iz susjednih zemalja, prisiljen sam opet zatražiti dodatna sredstva. Teško mi je da ponovno opterećujem Vašu već prokušanu velikodušnost, ah smjesta nam je potrebno deset tisuća funti želimo h da se naši planovi ostvare onako kako se svi nadamo. Ukoliko ne možete odvojiti toliko, i pet tisuća funti bit će od velike koristi.« Dax bijesno nakrivi usne. Pitao se koliko li je novca Ramirez prigrabio za sebe prije nego što je dospio do njegovih zemljaka? »Bio bih Vam veoma zahvalan da mi se što prije javite, a dotada primite, molim Vas, izraze zahvalnosti od mene i mojih zemljaka za pomoć koju nam pružate u našoj zajedničkoj borbi za zbacivanje despotskog bandita koji je protuzakonito prigrabio vlast nad našom siromašnom zemljom.« Ramirez. Da nije bio tako bijesan, nasmijao bi se. Ramirez, lopov i kukavica. Ramirez, izdajica. Ramirez nije uopće vrijedan da se na njega troše riječi. Dax je zurio u pismo. Njegov otac mora biti upoznat s tim. Barun također. Uto mu glavom preleti jedna misao. A moţda to barun već i zna? Da nije i on uključen u zavjeru? Kome da vjeruje? Presavine pismo i strpa ga u dţep. Mora upozoriti oca. Ljutito napusti sobu. Još noćas kreće u Pariz. Onda se zaustavi. Upravo to ne smije učiniti. Sir Roberta bi iznenadio njegov iznenadni odlazak i samo mu privukao paţnju na nestalo pismo. Mora ostati preko vikenda, moţda i duţe. Prisili se da opet sjedne. Kad je komornik ušao da najavi dolazak mladih dama, mirno je čitao novine. Sličile su jedna drugoj kao blizanke, premda nisu bile. Starija, Enid, imala je osamnaest godina, dok je njezina sestra, Mavis, bila godinu dana mlađa. 115

— Vidiš, rekla sam ti da će već danas biti ovdje — rekla je jedna od njih drugoj. Dax prihvati njezinu ruku. — Zdravo, Enid. Nasmijala se. — Ja sam Mavis. On se nasmiješi. — Nikada vas neću moći razlikovati. — Jesu li otac i majka također stigli? On odmahne glavom. — Nisu. Komornik mi je rekao da ih očekuje tek sutra. — Dobro — reče Enid — znači da kuća noćas pripada nama. — Priredit ćemo si vlastitu malu zabavicu — doda Mavis pogledavši sestru. — Koga bismo još mogli pozvati? — Ĉemu? — Enid pogleda Daxa. — Sigurna sam da se nas troje moţemo savršeno gala pozabaviti. Dax se nasmije. — Zar su vam samo zabave na pameti? Ja sam tako umoran da ne mislim ni na što drugo nego na još jednu vruću kupku i dobar san. — Moraš li uvijek biti tako ozbiljan? Zar nikad ne poţeliš malo zabave? — Sutra ću misliti na zabavu. Zavalio se u golemoj mramornoj kadi i sklopio oči. Para mu je udarala u lice i on se opustio, kad odjednom začu tih štropot i oči mu se otvoriše. Osvrne se natrag prema vratima svoje sobe. Tamo nije bilo nikoga. Zvuk se ponovi. Na licu mu se odrazi zbunjenost. Onda se vrata naglo otvoriše, i obje se sestre pojaviše na njima. Zapuh hladnog zraka dopre iz praznog hodnika iza njih. — Za ime boga, zatvorite ta prokleta vrata! — viknuo je posegnuvši za ručnikom. — Zar hoćete da se smrznem? No Mavis je bila brţa. Smijući se, povukla je ručnik izvan njegova dohvata, dok je Enid zatvorila vrata. Zurio je u njih nastojeći se pokriti rukama. No ubrzo je odustao od toga jalovog posla. Još su se uvijek smijale. — Što je tako smiješno? Zar vaša kupaonica nije u redu? Enid sjedne na stoličicu do kade. — Mislile smo, s obzirom na to da si tako umoran, kako ne bi bilo loše da ti priredimo jednu od svojih medicinskih kupki. — Medicinskih kupki? — Da, djeluju vrlo stimulativno. Uzimaju ih sve djevojke u školi. — Ispruţi ruku i odvrne pipac za hladnu vodu. Dax gotovo iskoči iz kade kad ga ledena voda poprska po leđima. — Poludjele ste obje! — poviče. Djevojke ga gurnuše natrag u kadu. — Sjedi tu i ne budi takva bebica. Evo ti, gucni malo ovoga — reče Enid ponudivši mu bocu. — Što je to? — upita on sumnjičavo. — Konjak. On prihvati bocu i zirne na nju. Bila je napola prazna. — Odakle ste to uzele? — Iz očevog bifea. — Polupraznu? — Bilo nam je dosadno — reče Mavis. — Što smo, po tvom mišljenju, trebale raditi? Nisi se htio zabavljati s nama. — Onda smo došle na ideju da ti priredimo medicinsku kupku — doda Enid. — Miss Purvis, u školi, uvijek ističe da je to najbolji lijek za tjelesni umor. Tako dakle. Obje su se nacvrckale. Dax slegne ramenima i nagne iz boce. To će ga barem ugrijati. Mavis opipa vodu. — Mislim da je sada dovoljno hladna. Što ti misliš? Enid zamoči prst u vodu. — Da, dovoljno je hladna. 116

Dax potegne još jedanput i, pomiren sa sudbinom, zavali se u kadu. — Što sada? — Vidjet ćeš — reče Mavis. — Izađi napolje. — Dobro. Dodaj mi ručnik. — Ne. — Drţala je ručnik tik van njegova dohvata. — Najprije izađi iz kade. — Neću. — O, nećeš? — zacereka se Enid i brzo pusti hladnu vodu. Bio je napolju gotovo prije nego što ga je dohvatio hladni mlaz. Dršćući je stajao dok su ga one udarale oštrim frotirskim ručnicima. — Hej, pa to boli! Prestanite! Umjesto toga još su jače zamahivale ručnicima. Skakao je okolo nastojeći da izbjegne udarce a da pri tom ne ispusti bocu. Napokon je uspio umaknuti u svoju spavaću sobu. Skočio je u krevet navukavši pokrivač preko sebe. Stajale su podno kreveta oštro ga motreći. — Zašto se sada, pošto ste se tako lijepo pozabavile, ne biste vratile u svoje postelje? Značajno su se pogledale. — Dobro — reče Mavis. — Vrati nam bocu. Dax potegne još jedanput. — A zašto, molim lijepo? — Počeo je osjećati kako ga proţima toplina od konjaka. — Mislim da sam nešto i zasluţio poslije svega što sam prošao. Moţda sam navukao i upalu pluća. — Ne odlazimo bez konjaka. Sad se već sasvim ugodno osjećao. — Ako ga toliko ţelite, morate ga same uzeti. Prijeteći pođoše prema njemu. Turnuo je bocu pod jastuk i prekriţio ruke na prsima. Naglo su strgnule pokrivač, i on osta gol na postelji. Ovaj se put nije ni pokušao pokriti. — E pa dobro, a što sad? — Jesi li ikada vidjela nešto tako beskrajno lijepo? — prošaptala je Enid gotovo sa strahopoštovanjem otkopčavajući dugmad na bluzi svoje pidţame. Negdje tijekom noći otišla je jedna od sestara po drugu bocu konjaka, ali Dax nije bio siguran koja. Tako su često mijenjale mjesto da nikad nije pravo znao koja mu je pod rukom. Siguran je bio jedino u to da ovo nije prvi put da njih dvije zajednički sudjeluju u sličnim zabavama. Enid — ili moţda Mavis? — gutne iz boce. Uzdahnula je i spustila pogled na Daxovu glavu koja joj je leţala u krilu. — Kad samo pomislim da smo te smatrale homićem. — Mavis — ili moţda Enid? — podigne glavu iz njegova krila i primijeti zbunjen izraz koji mu se pojavio na licu. — Znaš, peder, buzorant, homoseksualac. Nasmijao se. — Kako ste došle na to? — Ima ih sva sila, znaš — rekla je ozbiljno. — To je zasluga tih prokletih internata. Tako se dugo buzoriraju da im se to napokon počne sviđati. — Usprkos djevojkama kao što ste vas dvije? — upita posegnuvši za bocom. — Neki od njih hoće samo na taj način — odvrati Mavis. — Kaţu da je bolje. — Okrenula se na bok i uzela bocu od Daxa. — Idući put ćemo i mi pokušati tako. Dax se probudio u osvit zore. Izbacio je ruku i dotaknuo toplo golo meso. Sjednuvši u krevetu, dohvatio je preko Enid svoj ručni sat s noćnog ormarića. Bilo je već blizu pet. Francuzi su u pravu što se tiče engleskih ţena. One nemaju onog šarma kao njihove vlastite, ali u krevetu im nitko nije ravan. Posjeduju savršene ljubavne instinkte uličnih mačaka. Prodrma ih. Mavis otvori oči. — Jutro je — prošapta on — bilo bi dobro da se vratite u svoje sobe. — Oh. — Sjela je u krevetu i protegla se. — Je li Enid budna? Ali Enid nisu mogli probuditi, tako da su je naposljetku morali prenijeti preko hodnika. Dax je baci na njezin krevet i okrene se da ode. Mavis ga zaustavi stavivši mu ruku na rame. — Daxe. On je pogleda. — Da? — Lijepo smo se proveli, zar ne? 117

Nasmiješio se. — Fantastično. Malo je oklijevala, poniknuvši očima pod njegovim pogledom. — Hoćemo li to ponoviti? — Dakako. Pogledala ga je u lice i nasmiješila se. — Kuća će biti pretrpana preko vikenda. Šteta da pod tjednom ne moţeš doći u Brighton. Imamo vlastiti stan blizu škole. — Tko kaţe da ne mogu? Smijem li dovesti i jednog prijatelja? — Razumije se. — Onda ga pogleda zabrinutim pogledom. — Samo ... — Ne brini za njega, on zna drţati jezik za zubima. Poznaš ga. Sergej. Onaj Rus koji igra sa mnom u francuskoj reprezentaciji. — Oh, da. — Nasmijala se. — To će biti baš zgodno. Kad dolazite? — U ponedjeljak navečer, ako vam to odgovara. Nešto kasnije istog jutra, prije nego što su stigli prvi gosti, otišao je u selo i nazvao Sergeja u njegov londonski hotel. U ime nagrade za pobjedu cijela je momčad ostala tamo. Nije se bojao da Sergej neće pristati kad mu sve objasni. On će već shvatiti o čemu se radi.

12. Sir Robert preleti pogledom po fotografijama što su leţale na njegovom pisaćem stolu. Izraţaj njegova lica nije se nimalo promijenio kad je dignuo pogled. — Valjda znate da biste zbog ovog mogli svršiti u zatvoru. Dax ostane miran. Nije odgovorio znajući da Sir Robert blefira. U sobi zavlada tišina, samo je kroz zidove prodirao tih ţamor bankovnog poslovanja. Sergej se bio posluţio gotovo istim riječima kad ga je upoznao s tom idejom u brajtonskom hotelu, ali Dax se samo nasmijao. — Na osnovu čega? Zar misliš da je Sir Robert ţeljan takvog publiciteta? Ne zaboravi da se radi o njegovim kćerkama. — Samo pripazi da mi se na fotografijama ne vidi lice — rekao je Sergej popustljivo. — Ne trebam ja tvoje lice — odgovorio je Dax. Platio je ručak i ustao. — Hajd’mo. Moramo još kupiti fotografski aparat i film. — Bilo bi dobro da nabaviš i pribor za razvijanje. Takve fotografije ne moţeš dati razviti u bilo koji ulični lokal. Samo što onda, ako djevojke ne pristanu? — Kad dovoljno popiju, pristat će na sve — bio je odgovorio Dax i imao je pravo. Sir Robert promiješa fotografije i sloţi ih u uredni snop pred sobom. — Koliko traţite za ovo? — Ništa — odgovorio je Dax — vaše su. Bankar ga je trenutak promatrao. — A za negative? — U Makau leţe četiri broda koja su prije dvije godine obećana mom ocu. Ĉim oni prispiju u Kortegvaj, bit će vam negativi otposlani poštom. — To ne dolazi u obzir — rekao je Sir Robert. — Ja ne raspolaţem tim brodovima. — Ramirez misli obratno. Sir Robert ga oštro pogleda. — To se dakle dogodilo s pismom. Dax ne odgovori. — Je li to vaše poimanje časti? — upita Sir Robert bijesno. — Zloupotreba gostoprimstva u domu gdje su vas tako srdačno dočekali? U Daxov se glas poče uvlačiti srdţba. — Vi niste mjerodavni da me poučavate u tome, kad vaš vlastiti pojam časti ovisi o tome koliko ćete zaraditi ako je pogazite. Sad je bio red na Sir Robertu da ušuti. Zurio je u snop fotografija. — Radim ono što mislim da je najbolje za Englesku. 118

Dax ustane. — Zbog vas, Sir Roberte, a i zbog sebe samoga, mnogo bih radije povjerovao u to nego da vjerujem kako vas je rukovodila pohlepa. Uputio se prema vratima kadli ga zaustavi Sir Robertov glas. — Trebam vremena da razmislim o tome. — Nema ţurbe, Sir Roberte. Danas se vraćam u Pariz. Ako, recimo, do kraja idućeg tjedna ne dobijem pozitivan odgovor na svoje traţenje, Ramirezovo će pismo biti predočeno vašem bratiću barunu i mom ocu. Osim toga tisuću kopija svake od ovih fotografija bit će razaslano po čitavoj Evropi. Sir Robertove su usnice bile čvrsto stisnute. Oči mu se hladno zapiljiše u Daxa. — A ako, kao što vi kaţete, odgovorim pozitivno? Valjda ne očekujete da vam se izravno obratim? — Ne, Sir Roberte. O vašoj ću odluci dovoljno brzo saznati od svog oca. — A Ramirez? Zar ne ţelite da nešto poduzmem s njim u vezi? U Daxovim tamnim očima načas zatreperi ţuta svjetlost. Bankar sav protrne od iznenadnog divljaštva koje se osjetilo u glasu mladog čovjeka. — Ne, Sir Roberte. Za njega ću se sam pobrinuti. Sir Robertov se doručak polako ohladio dok je idućeg jutra čitao novinski članak pod naslovom

BIVŠI DIPLOMAT I AĐUTANT UMOREN NA RIVIJERI Osjeti kako mu ruke zadrhtale kad se prisjetio pogleda u Daxovim očima. Stresao se pomislivši kako ga je pozvao da za vrijeme svog školovanja u Sandhurstu stanuje kod njih. Mladić u biti nije bio ništa drugo do divljak; sav odgoj i sva uglađenost bijahu samo tanki premaz da se prikrije dţungla. Ĉovjek nije nikada mogao znati što će takva ţivotinja učiniti. Mogli su svi biti pobijeni u svojim krevetima. Ĉudno kako je odjednom sve postalo stvarno. Više se nije radilo samo o brojkama i bilješkama u bankovnoj bilanci. Sad su u pitanju bih ljudi od krvi i mesa, on sam i njegove kćerke, ţivot i smrt. Njegove kćerke. Prođoše ga trnci pri pomisli da su se parile s tim divljakom. Što im je bilo da se tako ponašaju? Prije mu nikada nisu priredile ni najmanju neugodnost. Nije se mogao odvaţiti da im spomene te fotografije. Bile su u svakom pogledu prave mlade dame i nije znao kako da započne taj razgovor. Odjednom se razljutio. Sve mu je postalo jasno. Bio je budala što je i načas posumnjao u njih. Svatko zna da divljaci iz dţungle posjeduju tajanstvene napitke o kojima nema pojma čak ni moderna znanost. Da, tako je moralo biti. Mladi je čovjek nekako naveo djevojke da popiju afrodizijak. Moţda u bezazlenoj šalici čaja. Sada je znao što mu je činiti. Mora ih odstraniti odavde. Njegova ţena uđe u doručkovaonicu i sjedne mu nasuprot. — Kako si, dragi? — upita ga premazujući komad preprţenog kruha s marmeladom. — Djevojke putuju tvom bratiću u Kanadu! — ljutito je uzviknuo. Zaprepašteno ga je pogledala zaboravivši na kruh. — Ali mislila sam da smo se sloţili da ne moraju ići. Taj Chamberlain neće nikad dopustiti da u Evropi dođe do rata. — On još nije predsjednik vlade! Djevojke putuju, i o tome više nema diskusije. Sir Robert naglo ustane i napusti sobu ostavivši svoju ţenu da zaprepašteno zuri za njim. Koračajući prema kolima koja će ga odvesti u grad, zaključi da je to samo jedan dio posla. Drugi se sastoji u tome da Kortegvaj dobije svoja četiri broda. Jer sad više nije bio u pitanju skandal pa čak ni eventualna sramota ako bratić sazna za njegovu izdaju. Opasnost je bila mnogo jednostavnija i elementarnija. Prvi put u svom ţivotu Sir Robert osjeti da ga više ne štite ni njegov poloţaj ni njegov novac. Teško da bi 119

mogli posluţiti kao oklop koji će zaustaviti divljakov noţ. Ledeni mrtvački strah prođe mu kroz kraljeţnicu. Prigušeno bubnjanje šuplje odjekne pristaništem iza Daxa dok se, hodajući za zastavom pokrivenim lijesom, uspinjao brodskim mostićem. Mornari nezgrapno salutiraše u svojim novim uniformama kortegvajske trgovačke mornarice na koje se još nisu navikli. Dax je nijemo promatrao kako počasna garda francuskih vojnika predaje u njihove ruke lijes koji je nosila do broda. Onda se vojnici postaviše u stav mirno dok su se mornari udaljivali palubom noseći lijes. Polako je pošao za njima krećući se ukočeno u svom krutom novom svečanom odijelu, nespretno drţeći u ruci blistavi cilindar. Sklopio je oči kad su mornari nagnuli lijes da ga kroz uski prolaz unesu u počasnu brodsku kabinu. Kakva ironija, pomisli, da njegov otac neće nikada saznati da se vraća brodom koji nosi njegovo ime. To je bilo prvo što je Dax zapazio kad se brod zaustavio u luci. Jaime Xenos. Bijela slova na crnoj podlozi bila su još dovoljno svjeţa da se ispod njih moglo razabrati staro ime. Shoshika Maru. Bilo je to prvo putovanje novoosnovane trgovačke mornarice između Francuske i Kortegvaja. Prošlo je tek nešto više od mjesec dana od onda kad je Dax sjedio u uredu svog oca a Marcel ušao s brzojavom iz Engleske. Još nije zaboravio smiješak svog oca kad je podignuo glavu pošto ga je pročitao. — Naš prijatelj Sir Robert uspio nam je pribaviti brodove! Dax se nasmiješio vidjevši sreću u očevim očima. — Sad ćemo se moţda, kad nam dođe vrijeme, vratiti kući vlastitim brodom. Vrijeme je došlo, pomisli Dax, ali nijedan ga od njih nije tako zamišljao. Njegov se otac vraća kući, ali bez njega. On mora ostati. El Presidentov je brzojav bio izričit: »Primi moje iskreno suosjećanje u povodu smrti tvog oca koji je bio istinski patriot. Ovime te imenujem konzulom i na toj ćeš dužnosti ostati do dalje obavijesti.« Promatrao je kako steţu remenje oko lijesa da ga osiguranju od nemirna mora. Onda vojnici počeše izlaziti jedan po jedan, salutirajući u prolazu, sve dok u kabini nisu ostali samo on i Macan. Okrenuo se prema svom prijatelju. Macan brzo prošapta: — Pričekat ću napolju. Dax spusti pogled na lijes koji je još uvijek prekrivala zelenoplava zastava s bijelim Kortezovim orlom raširenih krila. Po njemu je njegova zemlja i dobila svoje ime. Onda polako priđe lijesu i lagano stavi ruku na poklopac. — Zbogom, oče — reče njeţno. — Pitam se jesi li ikad znao koliko te volim?

13. Bilo je blizu jedanaest kad se Sergej probudio i mamurno odteturao iz sobe u kuhinju. Njegov je otac sjedio za stolom. — Kako to da nisi na poslu? — iznenađeno upita Sergej. Grof ga pogleda. — Ne radim više tamo. Odlazimo u Njemačku. — Zašto, pobogu? Svi znaju da pariški hoteli plaćaju najbolje u Evropi. — Ne kanim više obavljati taj sluganski posao — odvrati njegov otac mirno. — Ja sam vojnik. Vraćam se svom pozivu. — U čijoj vojsci? — upita Sergej podrugljivo. Još od djetinjstva sluša priče kako bijeli Rusi skupljaju armiju koja će se trijumfalno vratiti u domovinu. No svi dobro znaju da od 120

toga neće nikada biti ništa. — U Njemačkoj. Ponudili su mi oficirski čin i prihvatio sam. Sergej se nasmijao nalijevajući si šalicu crnog čaja iz samovara na kredencu. — Njemačkoj vojsci, hm? Skupina idiota koja vjeţba s drvenim puškama i zračnim jedrilicama. — Neće zauvijek imati drvene puške i jedrilice. Njihove tvornice ne miruju. Sergej oštro pogleda oca. — A zašto se ţeliš boriti za njih? — Ţelim im pomoći da uđu u Rusiju. — Zar bi poveo stranu vojsku protiv Rusa? — upita Sergej s nevjericom u glasu. — Komunisti nisu Rusi! — reče grof bijesno. — To su Gruzijci, Ukrajinci, Tatari koje su skupili Ţidovi da im posluţe u vlastite svrhe! Sergej ušuti. Znao je da nema nikakva smisla prepirati se s ocem o tome. Pijuckao je svoj čaj. — Hitler ima pravo — nastavi njegov otac. — Na svijetu neće biti mira ni sigurnosti sve dok se ne istrijebe Ţidovi. Osim toga, von Sadow nam je rekao kako Hitler ţeli da se u Rusiju vrate njeni zakoniti vladari. — Idu li i ostali s tobom? — Zasada još ne. — Njegov je otac malo zastao. — Ali kasnije će nam se pridruţiti. Prihvati se radije pakiranja. Sergej pogleda grofa. Već je davno zaključio da njegov otac ne spada među najpametnije. Nekako se uvijek našao na čelu svake smušene zavjere za uspostavljanje monarhije i nekako se uvijek baš njemu događalo da izgubi novac i ispadne budala. Ni ovaj put neće biti drukčije. Ostali će čekati, mirno gledajući kako njegov otac preuzima sav rizik, a onda će ga saţaljevati zbog neuspjeha. Ali o tome da mu se oduţe za trud koji ulaţe u zajedničku stvar neće biti ni riječi. Uzdahne. Bilo bi uzalud da pokuša svog oca odvratiti od toga. Kad grof Ivan nešto odluči, to je gotova stvar. Tu više nema povratka. Riječi mu navriješe na usne prije negoli je i sam shvatio da ih je izrekao. — Ja ne idem s tobom. Sad je bio red na njegovom ocu da se iznenadi. Nekoliko dana kasnije Sergej je nelagodno sjedio na rubu stolice s druge strane pisaćeg stola u bivšoj radnoj sobi Daxova oca. Nekako mu je bilo teško shvatiti da su prije nepunu godinu Dax i on polazili isti razred. U ovih nekoliko mjeseci nakon očeve smrti Dax kao da je ostario i nekako sazreo. — Eto tako, vidiš — rekao je Sergej — moram naći neki posao. Dax kimne. — A ne znam raditi ama baš ništa. Zato sam i došao k tebi. Moţda ti smisliš nešto što bi bilo za mene. Znam kako si zaposlen, zato sam i odugovlačio s ovim posjetom. — Nisi trebao. — Dax nije rekao prijatelju da zapravo i nema baš tako mnogo posla. Još se uvijek veoma malo ljudi zanimalo za Kortegvaj. Jedino što se promijenilo bio je njegov društveni ţivot. Odjednom su ga svi pozivali na zabave. Francuze je privlačio mladić čija je jedina kvalifikacija za poloţaj konzula bila njegova internacionalna slava igrača pola. — Morat ćemo ti nešto pronaći — rekao je nasmiješivši se Sergeju. — Ponudio bih ti za početak namještenje u konzulatu, ali idući mjesec odlazim kući. El Presidente se odlučio za novog konzula. — Mislio sam ... Dax se nasmiješi. — Bilo je samo privremeno. Dok El Presidente ne nađe pravog čovjeka. — A što ćeš ti raditi? — Sergej je bio više zainteresiran za prijatelja nego za sebe. 121

Dax slegne ramenima. — Ne znam. El Presidente je pisao da ima neke planove u vezi sa mnom, ali ne znam o čemu se radi. Moţda me ipak pošalje u Sandhurst kao što je prvobitno odlučio. Saznat ću čim stignem kući. Obojica su neko vrijeme šutjeli. — Moţda bi volio poći sa mnom u Kortegvaj? Sergej odmahne glavom. — Ne, hvala. Ne bih se dobro osjećao u stranoj zemlji. Ţelim ostati u Parizu. Dax ga nije nagovarao. — Shvaćam. Drţat ću oči otvorene. Ako bilo što saznam, smjesta ću te obavijestiti. Sergej ustane. — Hvala ti. Dax ga upitno pogleda. — Imam nešto novca koji ti mogu dati ako trebaš. Sergej spusti pogled. Pet tisuća franaka. I te kako bi mu dobro došao taj novac, ali bio je već prezaduţen. — Ne trebam, hvala — rekao je zbunjeno. — Imam dovoljno da poveţem kraj s krajem. No napustivši konzulat bio je bijesan sam na sebe. Deset franaka koje ima u dţepu jedva će mu dostajati do sutra. A gazda već vrišti za najamninu. I ne misleći kamo ide, zaputi se prema hotelu u kojem je bio radio njegov otac. Odjednom shvati gdje se nalazi i digne pogled prema dobro poznatoj zgradi. Zašto je došao ovamo? Njegov otac više ne stoji na ulazu i ne moţe mu dati novac kao što je prije običavao kada bi ga zamolio za to. Prijeđe preko ulice te uđe u kavanu gdje izabere stol u straţnjem redu pod platnenim krovom. Naruči kavu. Polako ju je ispijao domišljajući se ne priređuje li moţda koji od njegovih prijatelja kakvu zabavicu, ili čak koktel, gdje bi nenapadno mogao nešto pojesti. Uto ga nečiji glas trgne iz razmišljanja. — Sergej Nikovič? On digne pogled. Ĉovjek koji je stajao do stola bio mu je odnekle poznat. Onda se sjeti da je to portir iz hotela preko puta. — Hej — reče ne mogavši se sjetiti njegova imena. Ĉovjek sjedne bez ikakve formalnosti. — Ĉujete li što o svom ocu? Sergej ga je hladno promatrao. Načas se našao u napasti da ustane i ode. Momak si prokleto previše dozvoljava. Ipak je prevagnula znatiţelja. Ne bi taj imao petlje samo tako sjesti da nema neke određene namjere. — Ništa. Portir zakima glavom. — Ne vjerujem ja Nijemcima. Rekao sam vašem ocu neka ne ide. Sergej nije odgovorio. Znao je dobro da portir nije rekao ništa sličnoga. Ne bi se usudio. Njegov bi ga otac zgnječio kao crva kakav je i bio. Konobar prođe mimo. — Dva konjaka — naruči portir velikodušno, našto se okrene Sergeju. — A kako je vama? — Dobro. — Jeste li već nešto našli? Proklet bio, pomisli Sergej, u ovom gradu nema tajni. — Razmatram nekoliko ponuda. — Baš sam danas mislio na vas. — Portir je ušutio dok je konobar stavljao na stol njihove konjake. — Pitao sam se da li Sergej Nikovič već negdje radi. Sergej ga šutke pogleda. — Ako ne radi, pomislih, moţda bih ja imao nešto za njega. Barem dok se ne odlučite za jednu od tih mnogobrojnih ponuda. Sergej podigne čašicu. — Na zdorovie. — Taj je crv ipak imao toliko takta da ne kaţe ono što mu je očito bilo jasno, naime da Sergej nema ništa o čemu bi mogao odlučivati. — A votre sante. Sad je bio red na Sergeju da pokaţe zanimanje. Jer ako ga ne pokaţe, proigrat će priliku. Osjetio se malo bolje kad mu je konjak zagrijao ţeludac. — Na što ste mislili? Drugi spusti glas. — Kao što znate, u hotelu ima sva sila turista. Među njima mnogo osamljenih bogatih dama koji se boju noću izaći bez pratnje. Sergej ga prekine. — Predlaţete mi da postanem ţigolo? 122

Portir protestirajući digne ruku. — Ne daj boţe! Te dame ne bi nikad prihvatile ţigola, sve one posjeduju besprijekoran društveni ugled. Nikad ne bi pristale da izađu s nekim tko im nije ravan — ili iznad njih. — Što dakle predlaţete? — Nekima od ovih dama je veoma stalo do toga da upoznaju prave ljude. Bile bi izvanredno velikodušne prema onom tko bi ih mogao uvesti u te otmjene krugove. Sergej ga oštro pogleda. — Je li to sve? Drugi značajno slegne ramenima. — Ostalo ovisi o vama. — Još mi samo jedno nije jasno — reče Sergej. — Kakvu vi računicu imate kod toga? — Ja ću upriličiti sastanak između dame i vas. Za to ću dobiti pedeset posto vašeg honorara. Sergej potegne još gutljaj konjaka. Portir će zacijelo dobiti napojnicu od dama za tu uslugu. — Dvadeset i pet posto. — Pristajem. Sergej smjesta poţali svoju velikodušnost. Portir bi vjerojatno pristao i na deset posto. — Jednu već imam u vidu — nastavi portir. — U hotelu je već blizu tjedan dana. Kad sam joj jutros donio američke novine, opet me zapitala o toj mogućnosti. Ako ste zainteresirani, ona je sad u hotelskom predvorju. Sergej je oklijevao. Vjerojatno je bilo sasvim obratno. Naime, on treba da ode na ogled. Stisnuo je usne. Trenutak se našao u iskušenju da tog primitivnog svodnika pošalje k vragu. No dreka njegovog stanodavca još mu je odjekivala u ušima. Ustao je i nesvjesno popravio kravatu. — Moţda. No samo ako mi se svidi. — Eno je tamo — prošapta portir kad su ušli u hotelsko predvorje — u onom crvenom fotelju u uglu. Ţena je dignula pogled upravo u času kad se Sergej okrenuo, i on se ugodno iznenadi. Nipošto nije bila stara, negdje oko tridesete. Uvijek je mislio da samo starije ţene traţe usluge ţigola. Oči kojima ga je postojano motrila bile su tamnoplave. On osjeti da je pocrvenio te odvrati pogled. — Što mislite? — Zar je to vaţno? — upita Sergej. Onda primijeti kako se čovjek zapanjio. — No dobro. Moţda ispadne sasvim zanimljivo. — Bon. Vrlo je lijepa. Svidjet će vam se. — Je li udata? Portir ga uvrijeđeno pogleda. — Za koga me vi drţite? Nisam valjda do te mjere lud da dopustim da tratite vrijeme s neudatom ţenom.

14. Mrs Harvey Lakow imala je dvoje djece u internatu, četiri milijuna dolara što su joj ostavili roditelji i supruga koji je bio uvjeren da će Roosevelt naći načina da uništi njegov posao napusti li ovog ljeta zemlju. — Ove godine ne mogu nikuda — bio je rekao. — Nitko ne zna kakvu je slijedeću glupost u stanju učiniti onaj čovjek u Bijeloj kući. — Što bi mogao učiniti? A sve da i učini, još bi nam uvijek ostalo dosta novaca. — Ĉini se da tebi nije jasno da vlada kriza — razdraţljivo joj je odgovorio. — Cilj mu je da sve preda u ruke onim prokletim sindikatima. — I ti ćeš ga u tome spriječiti? Bijesno je ustao. — Da, tako mi Boga! U najmanju ruku moj posao neće dobiti! 123

Šutjela je. Posao zapravo i nije bio njegov. Kompaniju je prije mnogo godina osnovao njezin otac i uveo u nju Harveya pošto se ona udala za njega. Kad je umro, ona je naslijedila dionice, i Harvey je automatski postao predsjednik. No odgovaralo mu je da to zaboravi. — Idem sad u ured. — A ja idem u Pariz. Sama, ako ti nećeš sa mnom — bila je rekla, naglo stvorivši odluku. — Neće ti biti osobito zabavno. Ne poznaš tamo ni ţive duše. Nijemo je čekala da se on predomisli. Ali nije dočekala, i poslije tjedan dana osamljenog boravka u pariškom hotelu sjetila se njegovih riječi. Doista joj nije bilo zabavno. Bila je sama u gradu gdje osamljena ţena ne znači ništa. Izišavši iz kade, pogledala se u veliko ogledalo. Imala je trideset i osam godina, i premda joj tijelo nije zadrţalo onu čvrstoću koju je imalo u mladosti, nitko joj ne bi dao toliko. Prsa su joj još uvijek bila čvrsta, Bogu hvala. Nikad nisu bila prevelika tako da se nisu ovjesila od vlastite teţine, a trbuh joj je bio gotovo ravan. Ali najljepše na njoj bile su njezine oči. Velike i tamnoplave što su zračile vlastitom svjetlošću, unutrašnjom vatrom koja se još nije sasvim ugasila. Odjednom, i bez prava razloga, oči joj se napuniše suzama. Ljuta na samu sebe, naglo zgrabi kupaći ogrtač, zaogrne ga i uđe u salon upravo u času kad je netko pokucao na vrata. — Entrez — viknula je posegnuvši za cigaretom. Bio je portir. — Vaše novine, madame. — Nato, opazivši da se muči da pripali cigaretu, brzo joj primakne upaljenu šibicu. — Merci — rekla je i brzo sklopila oči. No prekasno, primijetio je suze. — Ţeli li madame kola za večeras? Trenutak je razmišljala, potom odmahnula glavom. Ţena ionako nigdje ne moţe otići sama. Bit će to još jedna osamljena večera u vlastitom apartmanu, jer nije imala volje čak ni jesti sama u vehkoj blagovaonici. Portir ju je pronicavo pogledao. — Moţda bi madame ţeljela pratnju za večeras? Oštro ga je pogledala posramivši se vlastitih misli. — Ţigola? Na licu joj je zamijetio izraz laganog gnušanja. — Nipošto, madame. Mislila je na ţigole koje je imala prilike vidjeti i na ţene koje su pratili. To se nekako smjesta primjećivalo. Ne bi mogla podnijeti da nju ljudi tako gledaju. — Ne ţelim nikakvog ţigola. — Tako mi nešto ni u snu ne bi palo na pamet, madame. Ali u hotelu je mladić koji je vidio madame. Veoma mu je stalo da je upozna. — Mladić? — I protiv volje osjetila se polaskanom. — Nije ţigolo? — Nije ţigolo, madame. — Utihnuo je glas do povjerljivog šapta. — Kraljevske je krvi. Oklijevala je. — Ne znam ni sama. — Portir je brzo nastavio, da iskoristi njezinu neodlučnost. — Ako se madame slučajno nađe u hotelskom predvorju, udesit ću da u to vrijeme razgovaram s mladićem. Ako se mladić svidi madame, ja ću joj ga predstaviti. Ako ne — slegnuo je ramenima — mladić će se pokoriti gospođinoj ţelji usprkos vlastitom razočaranju. Više vam neće dosađivati. Iako je već odlučila da neće sići u predvorje da vidi mladića, ipak je posvetila posebnu paţnju svojoj šminki. Pogledala se u ogledalu. Oči su joj bile velike, tamnoplave i sjale su svjetlošću koje već dugo nije bilo u njima. Osjetila se mladom i uzbuđenom. Samo ću pogledati, rekla je samoj sebi zatvorivši vrata za sobom, pogledati i otići. U tome zacijelo nema ništa loţe. Sjedeći u hotelskom predvorju, počela se osjećati glupo. Bila je uvjerena da svi točno znaju zašto je ovdje. Pogledala je na svoj ručni sat i odlučila da će pričekati još deset minuta. 124

Upravo je namjeravala ustati i vratiti se u svoj apartman, kad njih dvojica uđoše. Mlad je, zapanjeno je pomislila kad ga je ugledala. No onda se sjetila da je negdje pročitala kako Francuzi vole starije ţene. Vrlo je visok, pomislila je zatim. Sa svojih sto osamdeset i nekoliko centimetara činio se još višim pored niskog portira, a široka ramena i neposlušna kosa podavali su mu kraljevski izgled. Procijenila ga je na dvadeset i četiri godine. U toj su je procjeni djelomično zavarale i vlastite godine. Sergej u stvari nije napunio još ni dvadesetu. Tamne su mu oči zaokruţile predvorjem traţeći je. Odjednom im se pogledi sretoše, i ona primijeti da je pocrvenio. Portir nije lagao, pomislila je iznenađeno, samo čovjek koji zaista ţeli nekoga upoznati moţe tako pocrvenjeti. Kad je odvratio oči, ona i ne misleći potvrdno kimne portiru. Istog časa, svladana vlastitom smionošću, pohita k dizalu. U svom braku nije još nijedanput pošla stranputicom i upravo zbog toga joj se njegov odnos činio tako nestvarnim. Vrijeme je zastalo, a ako to i nije bila ljubav, romanca je svakako bila. Sada, tri tjedna kasnije, dočekala je Sergeja s pismom u ruci. Sergej shvati da je došao kraj i osjeti ţalost, jer je veoma zavolio tu tihu, inteligentnu ţenu. — Moraš se vratiti! — upitao je prihvativši piće. Ona kimne. — Sutra. — Znači da noćas moramo vidjeti sav onaj Pariz koji još nisi vidjela. Bit ćemo napolju čitavu noć. Nekoliko je trenutaka šutjela. — Vidjela sam dovoljno od Pariza. On odloţi piće i ispruţi ruke. Mirno mu je prišla u zagrljaj i on osjeti da su joj obrazi vlaţni od suza. Dugo su sjedili bez riječi. Dan se polako gubio i spuštala se noć, po čitavom su se gradu jedno za drugim pahla svjetla. Napokon se ona pomakne. — Naručit ću nešto. Mora da umireš od gladi. — Nisam gladan. Opet zavlada šutnja dok su kroz prozor gledali treperava svjetla grada. — Pariz je divan noću. Nije odgovorio. Ona se pomakne u njegovu naručju. — Nikad nisam bila mlada — reče. — Tek sada to shvaćam. — Uvijek ćeš biti mlada. — Sada da, zahvaljujući tebi. — Otpratit ću te na brod — reče on naglo. — Ne. — Ona odmahne glavom. — Bit će bolje da se već u vlaku naviknem na osamljenost. — Nedostajat ćeš mi. Oči su joj bile tamne. — I ti meni. — Ali ti barem odlaziš kući, svojoj obitelji koja te voli. — A ti? — upita ona. — Što je s tobom? — Ne znam. Moj otac ţeli da dođem k njemu u Njemačku. Ja ne bih htio, ali... — Ne smiješ otići! On slegne ramenima. — To je bar neki posao. Bolje nego da besposleno lutam Parizom. — Ne, nije tako. Strašno je ono što rade nacisti. Ti ne smiješ sudjelovati u tome. Predsjednik Rooselvelt kaţe... — Vaš predsjednik je Ţidov — prekine je on. — Moj otac piše da je njegovo pravo ime Rosenfeld i da se udruţio s komunistima. Nasmijala se i opazila kako se zapanjio. — Podsjećaš me na mog supruga. I on posvuda priča te besmislice. — Onda opazi da je povrijeđen. 125

— Oprosti — reče, smjesta se pokajavši — ali i sam znaš da nije istina. Mislim to, da je naš predsjednik Ţidov. Šutio je. — Moraš naći neki posao. — Gdje? Tko bi me namjestio? Ništa ne znam raditi. Ona osjeti kako ga proţima neki neuobičajeni očaj i povuče ga dolje na sebe. Njegova se vatrena muška toplina rasplamsa i svu je proguta. Kasnije, mnogo kasnije, plaho mu prošapta: — Jesi li baš mene htio upoznati onoga dana u predvorju? Nijednu drugu? Shvatio je što je muči. — Da, baš tebe. Otkako sam te prvi put vidio. Bilo je pet sati ujutro, ali portir je već čekao da Sergej izađe iz hotela. — Dakle? Koliko vam je dala? Sergej ga je trenutak promatrao, onda nemarno, gotovo ravnodušno, izvuče iz dţepa ček. Drugi ga zgrabi i glasno zazviţđa. — Znate li na koliko glasi? Sergej odmahne glavom. Nije ni pogledao. — Na pet tisuća dolara. Sergej ne odgovori. Još je mislio na ţenu koju je ostavio u sobi. Portir se prostački nasmije. — Mora da ste je tako pofukali da je poludjela. Sergej ga pogleda. Nije se radilo o tome, nikako. Dobro je znao zašto je ček tako visok. Zato da ostane u Parizu i ne ode k ocu. Portir mu se primakne. — Je li bila dobra? Neke su Amerikanke rođene za to. Sergej ga hladno pogleda. — No da, svejedno sad, sutra ionako više neće biti ovdje. U hotelu se nalazi druga ţena koja vas je zapazila u predvorju. Kad mi se obratila, rekao sam joj da ćete od sutra biti slobodni. Htjela bi da sutra večerate s njom. Sergej naglo ode. Portir pogleda za njim, još uvijek drţeći ček u ruci, i vikne. — Traţi da obučete smoking, jer ćete je kasnije otpratiti na soiree k jednoj njezinoj prijateljici.

15. Dax digne pogled s pisma. — Ĉini se da se ipak ne moramo vratiti kući. — Ostajemo ovdje, znači? — upita Macan. Dax odmahne glavom. — Ne. El Presidente je odlučio da se moram pokoriti očevoj ţelji i ići u koledţ. Ali ne u Sandhurst, već Harvard. Na Macanovom se licu ogleda zbunjenost. — U Sjedinjene Drţave. — Los Estados Unidos! — prasne Macan. — Je li el Presidente poludio? Oni nas mrze. Ubit će nas. — El Presidente zna što radi. To je jedno od najboljih sveučilišta na svijetu. Marcel, koji je stajao kraj pisaćeg stola, upita: — Zar ne odlazi tamo i tvoj prijatelj Robert? Dax kimne. Macan ustane. — Ne sviđa mi se to. Ta je zemlja puna gangstera i Indijanaca. Umorit će nas na spavanju. Vidio sam njihove filmove. Dax se nasmije. — Je li moguće da se debeli prestrašio? Macan se ponosno uspravi. — Nikada. — Krene prema vratima i zastane. — Ali nijednom neću leći bez noţa pod jastukom! Marcel pričeka da se zatvore vrata za Macanom, našto se obrati Daxu. 126

— Već se dugo spremam razgovarati s tobom — reče nekako neodlučno. — O čemu? — Ţelim napustiti sluţbu u konzulatu. — Shvaćam. Zapravo i nije bio iznenađen. Već se pitao kako će još dugo Marcel ostati s obzirom na plaću koju mu moţe ponuditi Kortegvaj. Bila je sreća za njih što je uopće i tako dugo izdrţao. — Ostat ću dakako sve dok se novi konzul ne uvede u posao. — Moja će ti zemlja biti veoma zahvalna. Imaš li neke određene planove? Marcel odmahne glavom. — Već mi se bliţi trideseta i krajnje je vrijeme da se ogledam u nečem novom. Ni sam još ne znam što bi to trebalo da bude, ali ako ne odem sada, neću nikada. U stvari to i nije bila čista istina. Već je sklopio sporazum s barunom i Christopoulosom. Kockarev nećak nije bio oduševljen radom u parobrodarskoj kompaniji, čeznuo je za uzbuđenjima kockarnica. Tailleur je odlučio da ga pozove natrag u Francusku, ali tek pošto još godinu dana provede u parobrodarskom poslu. Marcel će otići u Makao, toboţe da vodi kasino, ali zapravo odlazi u Kinu da nauči posao. Osim toga, treba da pokupuje sve teretne brodove koji mu dođu pod ruku. Marcel je skupio priličnu svotu vlastitog novca o kojem oni nisu imali ni pojma i namjeravao ju je upotrijebiti kao prvu gotovinsku ratu. Brod će predati sindikatu tek pošto dobije isprave o vlasništvu, no čak ni onda im ga neće prodati već samo dati u dugoročan zakup. Zakupnina će dostajati da njome podmiri dalje isplate, i na kraju će brodovi biti njegovi. Bio je uvjeren da će sindikatu lako dokazati sve prednosti toga. To će smanjiti njihove početne investicije, pa će mu moţda biti čak i zahvalni što im je pomogao da sačuvaju vlastiti kapital. Daxov ga glas trţe iz sanjarenja. — Moramo naći nekoga tko će te zamijeniti. — Odjednom pucne prstima. — Moţda bi moj prijatelj Sergej pristao. Još prošli mjesec mi je govorio kako treba neko namještenje. Sergeja, međutim, nisu mogli nigdje pronaći. Pazikuća je rekao da je jednoga dana prošli tjedan spakirao sve svoje stvari i otišao ne ostavivši adrese. Jedini zaključak do kojeg je Dax mogao doći bio je da mu je prijatelj otišao u Njemačku da se pridruţi ocu. Sergej se dosađivao. Ništa mu nije bilo dosadnije od kocke. Svejedno radi li se o kartama ili ruleti. Bila mu je nepodnošljiva već i sama činjenica da mora sjediti i čekati. Ĉak ga je i stara zaboravila u svojoj zanesenosti. Ova nije bila kao Amerikanka. Bila je vrlo iskusna, vrlo stara i vrlo bogata Francuskinja koja je točno znala što hoće. Jednostavno je htjela društvo zgodnog mladog muškarca, a Sergej je odgovarao tom zahtjevu. U to je bila uvjerena čim ga je prvi put ugledala u hotelskom predvorju. Dogovor je bio jednostavan i jasan. Sergej će biti njezin pratilac. Za uzvrat će dobivati dvije tisuće franaka na dan, osim toga ona će snositi sve njegove troškove uključiv i izdatke za odjeću. Dva dana kasnije otputovali su u Monte Carlo. Ruleta se u kasinu vrtjela dvaput na dan, i ona je bila prisutna oba puta. Sergej je najprije bio zapanjen njezinom nepokolebljivom odlukom da razbacuje svoj novac, no kasnije nije više mislio na to. Ĉini se da je imala nepresušan izvor. Prošla su već dva tjedna a da ni načas nije šuštala. Sada je počinjao treći, i opet su bili na jednoj jutarnjoj ruleti. Sergej se lijeno odmakne od stola i izađe na terasu. Baci pogled dolje na luku. Bijele su se jahte ljeskale na bistroj plavoj vodi, a palača je svjetlucala ruţičastim sjajem na breţuljku preko zaljeva. Polako siđe stepenicama u vrt. Poslije rijetkog aseptičnog zraka u kasinu u nosnice mu udari jak miomiris cvijeća. 127

Odšeta do kraja vrta i zaustavi se s rukama u dţepovima, potišteno se zagledavši preko vode. — Prekrasno, zar ne? Glas je dopro iza njega. Sergej se iznenađeno okrene. Vrijedilo je gotovo kao nepisano pravilo da se u području igračnice nitko ne obraća strancima. Tamo je na klupi sjedio starac, ruku pomno preklopljenih preko zlatnog drška svog štapa za šetnju. Bijela kosa i njegovana brada gotovo su se neprimjetno stapale sa sivkastom bjelinom svilenog odijela. Sergeju nije trebalo reći tko je taj starac, iako ga dosada još nije vidio. Govorkalo se da je jedan od najbogatijih trgovaca oruţjem na svijetu, a navodno mu pripada i kasino u čijim je vrtovima sada sjedio. Njegova je jahta bila najveća i najbjelja u luci. Sergej mu automatski odgovori ruski. — Prekrasno, Sir Peter. — Vi ste Sergej Nikovič? — Da. — Ĉujete li što o svom ocu, grofu Ivanu? — Ništa, Sir Peter. Primio sam samo jedno pismo neposredno nakon njegova odlaska u Berlin. Starčev pogled skrene pored njega u luku. Prijazno kimne glavom, a oči kao da mu se zagledaše u daljinu. — Ne znam zašto one budale trate vrijeme u igri kad napolju ima toliko ljepote. Sergej ne odgovori. Sir Peter opet svrne pogledom na nj. — I vaš otac trati svoje vrijeme — reče istim blagim glasom. — Majka Rusija koju smo voljeli je izgubljena, nema je više i nikada je nećemo dobiti natrag. Sergej je još uvijek šutio. — No vaš otac je kozak — nastavi Sir Peter — a što da radi jedan kozak nego da ratuje? Pa čak i kad je bitka već izgubljena on mora nastaviti borbu. Starčev glas odjednom izgubi svoj filozofski prizvuk, plave oči postaše oštre i pronicave, a blagi glas stroţi. — Vaš otac ima bar neko opravdanje zašto to radi. No kakvo opravdanje imate vi? Sergej je bio tako zatečen tom promjenom da nije mogao odgovoriti. Samo je nešto promrmljao. — Došli ste ovamo s tom glupom starom kravom koja ima toliko novaca da ne zna kamo bi s njim. Zato i trati dane po ovakvim mjestima. A vi za dvije tisuće franaka na dan oblijećete oko nje kao marioneta. Ĉini se da je starac sve znao. Sergej ga je samo bijelo gledao. — Stidim se zbog vas, Sergeju Nikoviču! — rekao je starac ogorčeno, dignuvši se s klupe. — Stidim! Sergej je napokon smogao riječi. — Ali što mi je drugo preostalo? — Mogli ste se prihvatiti posla kao što ga se prihvatio vaš otac. On se nije stidio poštena rada. Ĉim se starac okrenuo i pošao, misteriozno iskrsnuše dvojica muškaraca i postaviše mu se svaki s jedne strane. Sergej ih je zapanjeno gledao. No Sir Peter nije bio iznenađen. Njegovi su se tjelohranitelji uvijek nalazili u blizini. — Ĉekam vas danas na večeru — rekao je preko ramena. — U sedam. Budite točni; ja sam star čovjek i rano jedem. Bijela kuća sa svojim mramornim stupovima i mramornim podovima uzdizala se na samom vrhu najvišeg breţuljka Monaka. Nadvisivala je čak i ruţičastu palaču Grimaldijevih koji su bih titularni vladari ove male drţave, jer su i oni priznavali činjenicu da Sir Peter s 128

punim pravom gleda odozgo na njih. Njegovim su poreskim doprinosom otplatili sve svoje dugove. Sergej baci pogled preko golemog, blistavo serviranog stola na starca pa zatim na njegovu mladu ţenu, Francuskinju. Sjedila je mirno, dok su joj se dijamanti i biseri presijavah u svjetlu svijeća. Za vrijeme čitave večere jedva da je progovorila tri riječi. — Sinovi su mi mrtvi — odjednom će starac — i potreban mi je mladić u koga bih se mogao pouzdati. Netko čije su noge snaţnije od mojih i tko moţe ići tamo kamo ja više ne mogu. Radno vrijeme će biti dugo, posao često dosadan i zamoran, plaća mala. Ali nudim vam priliku da nešto naučite. Jeste li zainteresirani? Sergej se ponovno okrene k starcu. — Jesam. Veoma. — Dobro — odvrati starac, a u glasu mu se osjeti zadovoljstvo. — A sada idite i recite Madame Goyen da se ne vraćate s njom u Pariz. — Ona se već vratila, Sir Peter — odgovori Sergej uţivajući u jedva primjetnom iznenađenju koje se ocrtalo na starčevom licu. Poslije podne bilo je došlo do svađe zbog toga što je madame smatrala da ne moţe večerati sama. Za nju bi bilo suviše poniţavajuće da se u hotelskoj blagovaonici pojavi bez pratnje ih pak da večera sama u svom apartmanu. Svi znaju da je Sergej s njom. Sto će misliti o njoj kad se pojavi bez njega? Ali bio je neumoljiv, te ona uvrijeđeno naredi da joj se spakiraju kovčezi i ode. Sergej zapravo nije ni znao za njezin odlazak sve dok nije sišao u namjeri da ode k Sir Peteru. Dolje ga je dočekao neki puzavi hotelski sluţbenik i mirno pozvao u kut predočivši mu račun. Sergejeve se usne rastegoše u kiseli osmijeh; tako dakle, ta ga je stara babetina ostavila s bonovima i računom za sobu. — Sutra ću to urediti. Sluţbenik je bio pristojan, ali nepopustljiv. — Ţao nam je, gospodine, ali novac moramo imati još večeras. Račun mu je odnio gotovo posljednji franak koji je imao, tako da je sad bio otprilike tamo gdje je i počeo. Sutra mora otići iz hotela i naći neku jeftiniju sobu. Već je bio stvorio odluku da se u Pariz ne vraća. — Lijepo — reče Sir Peter. — Sutra prenesite ovamo svoje stvari iz hotela. — Da, gospodine. Sir Peter ustane. — Umoran sam. Idem u krevet. Sergej se digne, ali mu Sir Peter mahne neka opet sjedne. — Samo vi sjedite — reče oštro. — Budete li ostali ovdje, morat ćete se naviknuti na to. Ja se svake večeri povlačim odmah poslije jela. — Okrenuvši se svojoj ţeni, glas mu posta blaţi. — Ostani ovdje s našim gostom, draga. Nema potrebe da večeras dođeš rano gore. Pošto je starac otišao, za stolom zavlada šutnja. Sergej podigne svoju demitasse i uze proučavati ţenu pitajući se kakav li ţivot moţe imati kraj tako stara čovjeka. Ona, međutim, nije mislila na njega. Mislila je na Sir Petera. Kako li je to drag i mudar starac! Sir Robert baci pogled na njih s balustrade na vrhu širokog stepeništa i zadovoljno kimne. Njemu je osamdeset godina, a njegovoj supruzi dvadeset i osam. Dovoljno je dugo ţivio da zna kako je mladoj ţeni potrebno nešto više od dragulja, bogatstva i tihe odanosti. Vidio je kako su ustali od stola i izašli na terasu. Produţi u svoju sobu. Ušavši zatvori za sobom vrata. Dobro je učinio. Bolje da se zadovolji s pristojnim mladim čovjekom kao što je Sergej nego s jednim od onih odvratnih tipova kakvi se uvijek motaju oko kasina. Osim toga, Sergeja moţe stalno drţati na oku. Pokaţe li se da bi mogao postati preopasan, moţe ga u svako doba odstraniti iz kuće.

129

16. Sergeju nije trebalo dugo da shvati kako zapravo nije ništa drugo do nešto bolji teklić. Tijekom tih prvih nekoliko mjeseci znao se zapitati zašto ga je Sir Peter uopće namjestio. A onda se jednoga dana sve razjasni. Tog se jutra bio vratio iz banke u Monte Carlu s nekoliko dokumenata koje je trebalo da starac smjesta potpiše. Uputio se ravno u biblioteku koja je starcu sluţila kao radna soba i tu zatekao samo Madame Vorilov. Digla je pogled s novina koje je čitala. Sergej je zastao na pragu. — Oprostite što smetam, madame — rekao je s puno poštovanja. — Imam ovdje nekoliko spisa koje Sir Peter mora potpisati. — Uđite. — Nasmiješila se. — Sir Peter je otputovao u Pariz. Na Sergejevom se licu ogledala zbunjenost. Obično je znao kad je Sir Peter morao nekamo otputovati, no to se baš nije događalo često. — Moţda bi bilo najbolje da odem za njim. Ovi su dokumenti veoma vaţni. Smiješak joj se izgubi s lica. — Valjda nisu tako vaţni da ne bi mogli pričekati do sutra, a dotle će se on već vratiti. Sergej je još uvijek stajao na pragu. — Dobro, madame. Otrčat ću do banke i obavijestiti ih. — Vi doista ozbiljno shvaćate svoj posao, zar ne? — Opet se lagano nasmiješila. — Ne razumijem. Uprla je prstom u telefon. — Na taj ćete ih način mnogo brţe obavijestiti da dokumenti ne mogu biti potpisani danas. — Ali ... — Ne budite glupi — rekla je s izvjesnom oštrinom u glasu. — Nazovite ih i iskoristite ostatak poslijepodneva za sebe. Niste imali nijedan slobodan dan otkako ste ovdje. Nasmiješio se. — To je veoma ljubazno od vas, madame. — Ušao je u sobu. — Ali ne znam što bih započeo sa sobom. Ustala je i prišla k prozoru pogledavši dolje na luku s njenim bijelim jahtama i jedrilicama. — Sir Peter vam ne ostavlja mnogo vremena za zabavu. Spremio je papire u fascikl i stavio ih na pisaći stol. Potom digne slušalicu. — Nisam to ni očekivao. Naglo se okrenula prema njemu. — Znate li zašto vas je zapravo namjestio? Znatiţeljno ju je pogledao zaboravivši na slušalicu u svojoj ruci. — Katkada se to i sam pitam. Ĉini mi se da sam posljednja osoba na tom svijetu koja bi mu bila potrebna. Nasmijala se. — Namjestio vas je radi mene. Mislio je da ste potrebni meni. Polako je spustio slušalicu. — On me voli — nastavila je — i ţeli da imam sve. Zato je i vas doveo u kuću. — Je li vam to sam rekao? — Razumije se da nije. Zar mislite da je tako glup? Gle, doveo sam ti ljubavnika? Zagledao se u nju, a onda poniknuo pogledom. — Oprostite. Nisam znao. Okrenula se i opet pogledala kroz prozor. — Naravno da niste, to mi se i svidjelo kod vas. Bili ste prevelik dţentlmen da i pomislite na to! — Kad se sutra Sir Peter vrati, dat ću otkaz. Pogledala ga je. — Doista ste pravi dţentlmen. A kamo ćete otići, što ćete raditi? Imate li novaca? Pomislio je na onih stotinu franaka tjedno koliko mu plaća Sir Peter i odmahnuo glavom. — Onda ne budite glupi — rekla je oštro — Ne smijete otići odavde sve dok ne budete imali novaca. 130

— Sa stotinu franaka tjedno? — To je nešto što me Sir Peter naučio — rekla je. — Gdje ima novaca, tu uvijek postoji mogućnost da i sam dođeš do njega. Potraţite ga dakle i naći ćete ga. Odmahnuo je glavom. — Bojim se da neću. Nemam talenta da nešto zaradim. Znatiţeljno ga je odmjerila. — Ne volite raditi, zar ne? Osmjehnuo joj se. — Mislim da ste pogodili. Rad je dosadan. Bez zabave. Već mi ga je dosta. — Pa kako onda namjeravate doći do novaca? Slegnuo je ramenima. — Moţda ću se oţeniti s nekom bogatom Amerikankom. Ozbiljno je kimnula. — U svakom slučaju bolje nego izigravati ţigola Madame Goyen. Začuđeno ju je pogledao. Nije očekivao da će to shvatiti ozbiljno. — Ali da bi se novac zaradio, potreban je novac. — Moţda vam ja mogu pomoći — rekla je. — A sad idite. Ostatak poslijepodneva ste slobodni. Kimnuo je i izašao iz biblioteke, ali ne i iz kuće. Umjesto toga otišao je u svoju sobu, skinuo sa sebe vruće, oznojeno odijelo i istuširao se. Zatim se izvalio na krevet i pripalio cigaretu. Još je nije dokraja ni popušio kad na vratima odjekne očekivani kucanj. Nasmiješivši se u sebi, zgnječio je cigaretu, bacio na se kupači ogrtač i otvorio vrata. — Uđite. — Imam ideju koja će vam moţda pomoći. — Da? — Opazio je kako joj je pogled pao na njegov napola rastvoreni kupaći ogrtač. Lagano rumenilo polako joj se preli licem. Potrudila se da odvrati pogled, ali oči joj se i protiv volje nisu mogle otkinuti od čari njegove naglo nabujale nabrekline. Usne joj se rastvoriše. — Ja... — Ja imam jednu još bolju ideju — prekine je on povukavši je na krevet. — Mislim da je krajnje vrijeme da počnem zarađivati svoju punu plaću. — Moram razgovarati s tobom — prošaptala je čim je ušao u blagovaonicu. — Nemoj nakon večere otići gore. Kimnuo je glavom da je razumio i zaputio se k svom stalnom mjestu za stolom. Ostao je stajati dok nije ušao Sir Peter, a onda obojica sjednu. Sir Peter se, kao i obično, povukao odmah poslije večere. Sergej je izašao na terasu i čekao. Nekoliko minuta kasnije pojavila se i ona. Stajali su pored ograde promatrajući kako rasplamsalo sunce polako tone iza brda. — Ostala sam u drugom stanju — prošaptala je. Zapanjeno ju je pogledao. — Sa dvadeset i dva bidea u kući ti... — Ipak se svladao. — Jesi li sigurna? Nijemo je kimnula. Bila je blijeda u licu. Tiho je zazviţdao. — Bogzna da li je Sir Peter računao i na to? Nije odgovorila. — Jesi li mu rekla? Odmahnula je glavom. — Nisam još. — Što namjeravaš? — Osloboditi se toga. Već sam zamolila svog liječnika da se pobrine za sve što je potrebno. — Nećeš to moći sakriti. On će već otkriti. — Moram riskirati — rekla je očajnički. — Što mi drugo preostaje? On izvadi cigaretu iz dţepa i pripali je. Zamišljeno ju je promatrao. — Kada? — Sutra. On će cijelo popodne biti zauzet sjednicom upravnog odbora u banci. Morat ćeš me odvesti na kliniku i natrag; ne smijem se osloniti na poslugu. Već ću naći neki 131

izgovor da nekoliko dana ostanem u krevetu. On naglo odbaci cigaretu preko ograde. Promatrao je kako, prevrćući se u zraku, pada u vrt. — U koliko sati? — Neću sići na ručak. Već ujutro ću se napraviti bolesna. — U koliko sati? — Poslije ručka, čim on ode u banku. — Uhvatila ga je za ruku. — Ţao mi je. Pogledao ju je. — I meni. Zaustila je da nešto kaţe, ali se predomislila. Okrenula se i ušla u kuću. Gledao je za njom dok se nije popela širokim stepeništem našto se opet okrenuo prema luci. Sunce je polako nestalo iza brda i spustila se noć. Ali on je još uvijek stajao na istom mjestu. Ona pogleda na sat. Bilo je blizu dva i trideset. Prošlo je već više od jedan sat kako je čula da se velika limuzina udaljuje od kuće. Zašto Sergej ne dolazi? Onda se začu tiho kucanje na vratima. Brzo pođe prema njima. — Gdje si bio tako dugo? — upitala je, ali joj riječi zapeše u grlu. Nije bio Sergej. — Smijem li ući? — Dakako — rekla je. Odmaknula se s vrata prema sredini sobe. — Sergej ti je rekao? On zatvori vrata za sobom. — Da. Okrenuvši se, opazi suze u njezinim očima. — Pretpostavljam da neće ništa koristiti ako ti kaţem da mi je ţao. Njegov mirni pogled susretne se njezinim. — Nema ti zbog čega biti ţao. Imat ćemo lijepog sina. Nešto kasnije istog poslijepodneva Sergej je sjedio u vlaku promatrajući kroz prozor krajolik koji mu je promicao ispred očiju. Povremeno je mogao vidjeti daleko preko Sredozemnog mora, a onda bi se opet s obje strane vlaka uzdigle planine. Spustio je pogled na novine u svom krilu a da ih nije pravo ni vidio. Dobro je učinio. Znao je. I to ne samo zbog onih stotinu tisuća franaka koliko je dobio od Sir Petera, nego zbog onog pogleda u starčevim očima kad mu je rekao. Nije ga doveo u kuću samo zato da vodi ljubav s njom. Više od toga. Doveo ga je da učini ono što starac nije mogao učiniti, a sad je to i učinjeno. Lagani mu smiješak prijeđe preko usana. Nije loše. Stotinu tisuća franaka u ime nadnice za oplodnju, nimalo loše. Tako to ide. U svakom slučaju bolje nego radom privređivati za ţivot.

17. — Prije svega moramo vam kupiti nekoliko mladih Kineskinja. — Govorio je francuski, ali s jakim grlenim grčkim naglaskom. Christopoulosov nećak nije nimalo odgovarao slici kakvu je Marcel stvorio o njemu. Bio je nizak, ali vitak i pristao. Odijela su mu bila prvorazredno sašivena, u mnogo čemu bolja od onih koja je vidio u Evropi. — Klonite se izbjeglica — nastavio je Eli. — Bjelkinje će vas samo dovesti u nepriliku. Ako već ne navučete kakav triper, sigurno ćete se zakačiti s policijom. Uvijek su upletene u neke afere. Marcel napokon dođe do riječi. — Što će mi ţene? Mogu i bez njih. 132

Tamne ga oči ošinuše pogledom. — To vi mislite. Još niste upoznali takve kakve mi imamo ovdje. Tako se dugo grabe za vaš svirac dok ga ne dobiju. — Pripali cigaretu. — Osim toga, Kinezi su lukav narod. Neće vas prihvatiti sve dok se ne uvjere da ste i vi prihvatili njih. — A to ću im najlakše dokazati kupnjom kineskih djevojaka? Eli kimne. — Da, i ne samo to. Tako ćete im dati do znanja da namjeravate ostati. Nije vaţno hoćete li doista ostati ih ne. Kad jednom kupite djevojku, uvijek ste odgovorni za nju. Stoga, ako i odete, ipak ostajete. Razumijete? Marcel kimne. Ĉudno, ali razumio je. — Nadalje, moramo vam nabaviti nekoliko pristojnih odijela. — Što nedostaje mojima? Dao sam ih sašiti neposredno prije svog odlaska iz Pariza. — Previše su evropska — reče Eli. — Samo izbjeglice nose evropska odijela. Osim toga, Francuzi su najgori krojači muške odjeće na svijetu. Hongkong ima izvrsne krojače. — Oh ne! — zastenje Marcel. Noćna voţnja na prastarom brodu po nemirnom moru od Hongkonga dovde bila je najgori dio puta otkako je krenuo iz Pariza. — Ne ţelim se vraćati tamo. Eli se zasmijulji. — I ne morate. Moj krojač će doći ovamo da vam uzme mjeru. — A što da radim sa svim tim odijelima koja sam već kupio? — Poklonite ih nekome — odvrati mladi Grk nehajno. — A moţda vam kakav Kinez da nešto u zamjenu, najvjerojatnije neku kućnu pomoćnicu. No bogzna što nećete dobiti. — On ustane. — Dođite. Moj stan se nalazi u zgradi iza kasina. — Ako smijem, rado bih se najprije malo prošetao gradom. — Ne prije negoli dobijete odgovarajuću odjeću — odvrati Eli odlučno. — Sam Bog zna koliko ste već izgubili od svog obraza prošavši kroz igračnicu s kovčegom u ruci. Oštro pljesnu rukama. Uđe sluga te prihvati Marcelov kovčeg. — Ne moţemo otići ni u kupnju djevojaka dok ne dobijete novo odijelo. Nijedan Kinez koji drţi do sebe neće prodati svoju kćerku čovjeku koji je obučen poput vas! Zvala se Nefritni Lotos. Imala je četrnaest godina i bila njeţne građe. Koţa joj je bila boje narančaste slonovače, oči krupne i tamne, a lice fino i duguljasto, ne okruglo kao u većine kineskih djevojaka. A hodala je tako ljupko i lagano kao da joj noge nikad nisu bile povezane. Marcel je već na prvi pogled vidio da nije poput ostalih. Pogledao je njezinog oca. Starac je mirno sjedio srčući čaj. Marcel se okrenu Eliju. I on je šutio i pijuckao čaj. Nakon izvjesnog vremena javi se Eli. Govorio je kantonski, jezikom koji Marcel nije razumio. — Tvoj čaj ima miomiris tisuće cvjetova, poštovani Tao. — To je samo jadan pokušaj da ugodim nepcima svojih poštovanih gostiju — odvrati starac blago. — Imam li tvoje dopuštenje da govorim francuski? To je jezik mog prijatelja ovdje. — Dakako. — Tao Minh se uljudno nakloni pogledavši Marcela. — Francuski mi je najmiliji od svih stranih jezika. Njegova je muzikalnost veoma slična muzikalnosti našeg jezika. Marcel nije mogao sakriti iznenađenje, ali se prisjetio da mora biti ljubazan. — Zahvaljujem na obzirnosti koju pokazujete prema mom neznanju. Starac milostivo kimne. Podigne sa stola mali batić i lupi njime o sićušni gong. Još njegov ugodni zvuk nije ni utihnuo, a već je čaj bio odnesen i dugačka tanka lula postavljena do starca. Glavicu lule drţao je nad plamenom male svijeće utaknute u čašu na sredini stola. Onda okrene glavicu prema dolje, da bi plamen mogao liznuti u nju, te s uţitkom stavi lulu u usta. Marcel ga je zadivljeno promatrao. Nijedan od onih od kojih je kupio prve dvije 133

djevojke nije bio kao ovaj. U usporedbi s njim oni su se doimali obično, čak prosto. — Ono što vam je sada potrebno to je djevojka visoka roda — bio mu je objasnio Eli. — Djevojka lijepa ponašanja i dobra odgoja koja će vam sluţiti kao domaćica, ţena broj jedan. Ona je ta koja će zabavljati vaše prijatelje i voditi vam kućanstvo. Ona je ta koja će vam čuvati »obraz«. — Pa hajdemo onda po nju. — Marcela je to otezanje već zamorilo — najprije odjeća, sad djevojka. Počeo je vjerovati da ga nikad neće ni pustiti u kasino. — Ne ide to samo tako — rekao je Eli. — Takvih djevojaka nema mnogo. Uglavnom ih bogati Kinezi uzimaju za sebe. — Pa što da radim? Da dovijeka čekam dok je ne nađemo? — Polako, prijatelju, ovo je Istok a ne Francuska. Ovdje se stvari ne rješavaju tako brzo kao kod kuće. No ne gubite nadu. Ĉuo sam za jednu djevojku koja bi moţda odgovarala, samo ... — Samo što? — Marcel ga je nestrpljivo prekinuo. — Idemo po nju pa da već jednom svršimo s tim! — Ne tako brzo. Mora da nešto nije u redu s djevojkom. Stara je, a još nije zaručena. — Stara? — upitao je Marcel. — Koliko stara? — Prošla je četrnaest. Marcel ga je zabezeknuto pogledao. — Vi to zovete stara? Eli mu je uzvratio pogled. — Stara u zemlji gdje se sve djevojke sposobne za brak udaju u osmoj ili desetoj godini. Napokon su posrednici donijeli povoljan odgovor. Nefritni Lotos je veoma lijepa, dobro odgojena i veoma obrazovana. Lijepo pjeva i svira nekoliko instrumenata uključiv i malu liru kojom se Kinezi toliko ponose. Eli se na sve strane raspitivao kako to da se još nije udala, tako da je naposljetku otkriven i taj razlog. Nefritni Lotos hoda kao ţena sa Zapada. Kao da joj noge nikad nisu bile povezane. Njezin je otac pozivao specijalista za specijalistom, ali nijedan joj nije mogao pomoći. Već se gotovo pomirio s činjenicom da će mu zauvijek ostati u kući. Starac dobrohotno kimne Marcelu. — Miris maka najbolje smiruje poslije čaja. Marcel se snebivao nad civilizacijom koja s jedne strane dopušta da čovjek u miru poslije čaja popuši lulu opija, dok s druge traţi da se ţenskoj djeci povezuju noge usprkos zakonima koji su izglasani protiv toga. Sad je očito bilo vrijeme za početak pregovora. — Moj prijatelj je došao ovamo jer ţeli osnovati vlastiti dom. Starac kimne. — Neka mu bogovi sreće budu milostivi. — On je čovjek velika ugleda u zapadnom svijetu. — Počašćen sam što je ušao u moju kuću. — Traţi ţenu broj jedan — nastavi Eli — nekoga s kime bi podijelio svoju starost i svoju radost. — Već su mnogi Zapadnjaci tako govorili — uzvrati starac — ali s vremenom su se svi vratili u svoju zemlju ostavivši za sobom prazne domove i slomljena srca. Marcel osjeti kako ga napušta hrabrost. Starac je protiv njega. Pogleda Elija. Ali Eli je imao gotov odgovor. — Moj prijatelj je spreman da se osigura protiv takve eventualnosti, iako zna da do toga neće nikada doći. Tao povuče iz svoje lule i kimne. — Jako sam se naviknuo na Nefritni Lotos — reče. — Ona je daleko najljepša i najpametnija od svih mojih kćeri. — Ali i najstarija. Gotovo je već prošla godine za dobru udaju. — Samo zato jer sam joj s prevelikim oprezom birao supruga. Tako lijep cvijet traţi i sasvim naročit vrt. — Prevelik oprez doveo je već mnoge djevojke s onu stranu brda — odvrati Eli. 134

Svi su znali na što cilja. Starije djevojke često su prodavane u bordele s druge strane luke. Taov se izraz nije promijenio kad je pogledao Marcela. — Kako da čovjek procijeni iskrenost nečije sklonosti? — Moj prijatelj nudi tisuću hongkonških dolara u znak svoje iskrenosti. Kinez napravi neku neodređenu kretnju svojom lulom. — Puka ništica prema onom koliko ja drţim do Nefritnog Lotosa. Marcel se zapanjio kad se Eli dignuo. — Zahvaljujemo poštovanom Taou na njegovom milostivom gostoprimstvu i tisuću puta molimo da nam oprosti što smo se usudili oduzeti mu njegovo dragocjeno vrijeme. Taoa je prestrašio ovako neočekivani kraj pregovora. I protiv volje riječi mu se same otkinuše s usana. — Samo trenutak, samo trenutak. Zašto se svi Zapadnjaci uvijek tako ţure? Iza širokog paravana Nefritni Lotos je promatrala, nasmiješivši se kad je Eli opet sjeo i cjenkanje se nastavilo. Primijetila je da onaj koji je kupuje nije ustao zajedno sa svojim prijateljem. Sutradan je pred Elijevim pisaćim stolom sjedio neki pokrupniji portugalski policajac. Izvadio je rupčić i prešao njime preko lica. — Našoj paţnji nije izbjeglo da vaš prijatelj kupuje ţene. — Bacio je kratak pogled na Marcela. — Pretpostavljam da znate da je to zakonom zabranjeno? Eli se zacereka. — Je li zakonom zabranjeno da čovjek unajmljuje poslugu za svoju kuću. Policajac se nasmije. — Nije, dakako da nije. — Opet pogleda Marcela. — Ali mislio sam da bi to mogla biti zgodna prilika da upoznam vašeg prijatelja. Eli ih upozna. — Detektivski poručnik Goa vodi brigu da ne upadnemo u kakvu nepriliku. Oba se muškarca porukovaše. — Svaki mjesec on dobiva omotnicu sa deset tisuća hongkonških dolara. Još nikome nije pošlo za rukom da utvrdi odakle dolaze. Policajac se zasmijulji. — Svake su noći još dva čovjeka napolju u sluţbi. Marcel pogleda Elija. — Zar je već dolazilo do neprilika? Eli odmahne glavom. — U ovih nekoliko godina što sam ja ovdje nije. Marcel se opet obrati policajcu. — Moţda bi jedan policajac napolju bio sasvim dovoljan — reče nasmiješivši se. — Na taj bi se način vaši troškovi sveli na polovicu. Policajčev srdačni smijeh zaori sobom. — Mislim da ćemo se vaš prijatelj i ja dobro slagati. Ĉuo sam da je kćerku starog Taoa unajmio za gazdaricu, srećković. I ja sam bacio oko na nju, samo sam čekao da joj cijena spadne do mojih mogućnosti. Igrači fan-tana za golemim stolom dignuše glave kad su Marcel i Eli prošli kroz kasino. — Novi vlasnik — reče jedan od njih. Drugi kimne glavom. — Po odijelu mu se vidi da je bogat i ugledan čovjek. Djeluje vrlo britanski. Time je zapravo htio reći da je Marcelova put svijetla a kosa smeđa, odnosno da nije crn kao Eli. — Samo veoma imućan čovjek moţe otvoriti svoju kuću kupivši četiri ţena u tjedan dana! — reče treći igrač. — Da — doda prvi — a jedna od tih je Taova kćerka Nefritni Lotos kao ţena broj jedan. Znaš ti starog Taoa. Kladim se da je te Zapadnjake natjerao da mu pošteno plate premda joj noge nisu u redu. — Igraj već jedanput — reče drugi nestrpljivo. — Opće je poznato da se Zapadnjaci ne razumiju u te stvari. 135

18. Skrenuvši u usku ulicu, Marcela zapahnu vonj staroga grada. Ovdje ga nije mogao izbjegavati. Kuće su stvarale trajnu hladovinu, a mjesta nije bilo dovoljno tako reći ni za rikšu nekmoli na automobil. Marcel se okrene i pogleda niz uhcu. Na kraju su bih dokovi. Prigušeni povici trgovaca ribom odjekivali su vijugavom ulicom, a posvuda se osjećao smrad neprodanog ulova što je trunuo po molima. Gladni prosjaci jedva su čekah da im ribari okrenu leđa. Neki dječak povuče Marcela za ruku. Dječak je bio malen, naizgled nije imao više od osam godina, ali oči su mu već bile stare. — Poontang, missuh? Marcel odmahne glavom. — Vilo cisto. Zapadno. Olijentalno. Mlado, sve kako ti zelila. Marcel ponovno odmahne glavom. Dječaka nije bilo lako obeshrabriti. — Osam godina? Pet? — Zastane. — Djecaci? Ti voli dječake? Jako zgodno. Marcel se nije potrudio da odgovori. Gurne vrata kuće pred kojom je stajao i uđe. Teţak miris tamjana, koji je trebalo da prikrije aromu opijuma, naglo mu zađe u nosnice. Svlada se da ne kihne, kad mu je prišao mladi Kinez. Kroz zatvorena vanjska vrata Marcel je čuo dječakov glas s ulice. — Kulac! Mladi Kinez iskrivi lice. — Ne znam što je danas s tom djecom. Nemaju nikakva poštovanja prema odraslima. Ispričavam se tisuću puta. Marcel se nasmiješi. — Nije to ništa, Kuo Minh. Ĉim plod padne na tle, drvo više nije odgovorno za njega. Kuo Minh se pokloni. — Puni ste razumijevanja. Moj otac i ujaci čekaju vas gore. Uspeh su se rasklimanim stepenicama do najgornjeg kata zgrade. Iako je već mnogo puta prošao ovuda, Marcel se ipak svaki put trgnuo iznenađen razlikom između ovog i ostalih katova. Ovdje su predsoblja odjednom bila ukrašena bogatim interzijama od trešnjevog drva i tikovine, dok su vrata bila od sjajno ulaštene ebanovine s ukrasom od slonovače. Kuo Minh otvori jedna od njih i povuče se malo unatrag kako bi ga propustio u sobu. Priđe mu draţesna mlada djevojka u klasičnoj svilenoj odjeći i, kleknuvši do njegovih nogu, izuje mu cipele i obuje uobičajene meke papuče. Kad se povukla, Marcel pođe za mladim čovjekom u drugu sobu. Ĉetvorica muškaraca što su sjedili za malim stolićem dignuše se i pokloniše. On im otpozdravi i prihvati poziv Kuo Minhovog oca da sjedne. Gotovo u isti čas druga mlada djevojka unese čaj. Sva četvorica uljudno su čekala da im se gost osvjeţi. Onda, kao i obično, progovori Kuo Minhov otac. Ali na poslovni razgovor prijeđoše tek pošto su izmijenili nekoliko učtivih riječi o Marcelovom zdravlju kao i zdravlju njegovih ţena. — Imate li kakvih vijesti o oruţju? — Imam — odvrati Marcel mirno. Starac kratko pogleda ostale, onda opet Marcela. — Dobro. Mi imamo opijuma kojim plaćamo. Preko Marcelova lica prijeđe toboţe izraz ţaljenja. — Veoma mi je teško što vam moram isporučiti da mog klijenta zanimaju brodovi, a ne opijum. Kuo Minhov otac se trgne. — Pa uvijek smo plaćah opijumom. — Ĉuo sam da je spala potraţnja za njim. Uostalom, svejedno, jer moj klijent ţeli jedino brodove. Sada se među njima razvila ţustra rasprava. Marcel nije ni pokušao pratiti njihov 136

razgovor. Govorili su mnogo prebrzo za njegovo ograničeno poznavanje kineskog jezika. Osim toga, nije bilo ni potrebno da ih razumije. Znao je što ţeli. Prošlo je već više od godinu dana od Marcelova dolaska u Makao. A za tu se godinu obogatio iznad svakog očekivanja. Tako reći već pri prvom poslu koji je obavio. I to zahvaljujući oruţju. Oruţju i opijumu. Svaki zapovjednik pojedine kineske provincije htio je imati oruţje. U Kinu su ga mogli jedino prokrijumčariti na malim ribarskim brodicama što su plovile otvorenim morem između kopna i Makaa. A platiti su mogli jedino opijumom. Japanci su se, međutim, pokazali mnogo oštroumnijim nego što je Marcel pretpostavljao. Iako je posjedovao priličan početni kapital, taj je u odnosu na svotu koju su oni traţili bio obična milostinja. I baš nekako u to vrijeme kad je na sve strane fanatično traţio način kako da poveća svoj kapital upao je u tu trgovinu s oruţjem. Počelo je tako da je lešina nekog muškarca nađena u vodi oko dokova. Poručnik Goa upravo je sjedio u Marcelovom uredu u kasinu kad su mu to javili. Ustao je vrteći glavom. — Taj slučaj nećemo nikad riješiti. Bio je jedan od Sir Vorilovih agenata. — Sir Petera Vorilova? Policajac potvrdno kimne. — Taj pravi velike poslove ovdje. — Mislio sam da je prodaja oruţja protuzakonita — reče Marcel i smjesta shvati da je izvalio glupost. Policajac ga malo čudno pogleda. — A što ovdje nije protuzakonito? Policajac nije pravo ni izišao iz ureda, kad je Marcel krenuo da uhvati popodnevni parobrod za Hongkong. Nije se usudio odavde brzojaviti. Bio je uvjeren da policija dobiva kopiju svakog njegovog brzojava. Brzojav koji je poslao Sir Peteru Vorilovu u Monte Carlo glasio je ovako: »Vaš agent u Makau mrtav. Nudim svoje usluge. Uvjet Christopoulosov pristanak. Ĉekam vaš odgovor dvadeset četiri sata Hongkong Peninsula Hotel Kowloon.« Odgovor je imao u ruci za manje od dvadeset četiri sata. USLUGE PRIHVAĆENE. Potpis VORILOV. Nepuna dva dana kasnije u njegovom se uredu pojavio Kuo Minh. Za njim su došli drugi, i uvijek je bilo isto. Oruţje za opijum. Nije mu trebalo ni tjedan dana da otkrije kako je oruţje što ga prodaje Vorilov zastarjelo i nema prođu nigdje drugdje na svijetu, kao i to da je cijena koju postiţe u inozemstvu za opijum pet puta veća od one za koju ga je kupio. Kod svakog je posla zapravo zarađivao na obje strane. Kad je godinu dana kasnije primio izvještaj od svoje banke u Švicarskoj, Marcel je i sam bio iznenađen. Imao je na računu preko tri milijuna dolara. Tada Marcel odluči da se vrati svojoj prvobitnoj namjeri, naime da nabavi brodove. Ali ako se obrati izravno Japancima, bit će im smjesta jasno koliko mu je stalo do njih. Jedina mogućnost bila je da ih se domogne preko Kineza. Sad se starac okrenuo i nešto uţurbano objašnjavao svom sinu. Trenutak kasnije ovaj se obrati Marcelu. — Kaţu da nemaju novaca za brodove. Imaju samo opijum. Japanci neće uzeti opijum. Marcel se pretvarao kao da razmišlja o njegovim riječima. — Znaju li za kakve brodove koje bi mogli nabaviti? Muškarci su nešto ţustro raspravljali među sobom. Ovaj put se starac izravno obrati Marcelu. — Postoji bar deset starih brodova koje bismo mogli kupiti, ali su skupi. Moţda čak i preskupi. Marcelovo je lice zadrţalo svoju mirnoću. — Koliko skupi ? 137

— Nije vaţno — reče starac — ionako nemamo novaca. Marcel se toboţe opet zamislio. — Da li bi vam pomoglo kad bih ja pronašao drugo trţište za vaš opijum? Starac kimne. — Mnogo bi pomoglo. — Raspitat ću se. Ali sumnjam da ću postići sadašnju cijenu. — Ostat ćemo vam vječni duţnici. — Bon. — Marcel ustane. — Uskoro ću vam se javiti s vijestima da li sam uspio. Ustali su i ceremonijalno se poklonili. Kad su Marcelovi koraci utihnuli, oni nastaviše razgovor među sobom. — Svi su isti — reče jedan — prije ili kasnije sve ih obuzme pohlepa. — Da — odvrati drugi — čovjek bi pomislio da će se zadovoljiti time što potkrada i nas i Rusa. Ali ne, nije dosta. Sad nas ţeli još više orobiti kako bi se dokopao tih prokletih brodova. — Mislim da je došlo vrijeme da se pridruţi svom prethodniku u luci — reče treći. Kuo Minh se vrati u sobu upravo u času kad je njegov otac podignuo ruku. — Ne, braćo draga, još nije vrijeme. Ne moţemo si dopustiti da stojimo bez posla čekajući da mu Rus nađe zamjenu. — Zar ćeš dopustiti da nas još više opljačka? — Neće nas opljačkati — izjavi Kuo Minhov otac mirno. — Ĉim saznamo koliko nam manje kani platiti za opijum, podvostručit ćemo cijenu i dodati je cijeni brodova za kojima toliko ţudi. — Obogatio se — bjesnio je Christopoulos. — Za nepunu godinu zgrnuo je tri milijima dolara u švicarskim bankama. A sad smo eto otkrili i to da posjeduje dvadeset brodova koje je trebalo da kupi za nas. I taj još ima obraza ponuditi nam da ih uzmemo u zakup. Sir Peter ga je netremice motrio. — Što bih ja, po vašem mišljenju, sad morao poduzeti? — Novac je svakako odnekle došao. Budući da su knjige kasina u redu, mora da potkrada vas. Sir Peter se nasmiješi. — Mene sigurno ne. Njegovi su izvještaji veoma precizni. Iz svake transakcije dostavio mi je punu svotu. — Onda mora da nabija cijenu vašim mušterijama. — To je njihova stvar. — Sir Peter slegnu ramenima. — Moje su cijene dovoljno visoke da me zadovolje. Ako oni hoće platiti više, ja ih u tome ne mogu spriječiti. — Znači da ne moţete poduzeti ništa da ga zaustavite? — Nema razloga da ga zaustavljam — popravi ga Sir Peter. — Vi imate razloga, vi ga i zaustavite. — Kako? — Ne iznajmljujte njegove brodove. Što će on sa dvadeset brodova bez brodskog tereta? Za mjesec dana je gotov. — A onda će ih Japanci prekupiti od njega, a mi ćemo biti u istom sosu kao i prije. — To je vaša briga. — Sir Peter pogleda na svoj ručni sat. — Sad moram ići. Bliţi se vrijeme kad moj sin odlazi na spavanje. Nastojim biti uz njega što češće mogu. S obzirom na svoje godine ne mogu očekivati da ću još dugo imati tu povlasticu. Isprati tailleura do vrata. — Znate, Christopoulos, ne biste smjeli biti tako pohlepni. Već sam davno naučio da se drţim svog posla. I vi biste morah raditi ono što vam najviše leţi — dijeljenje karata. Eli digne pogled kad je njegov stric ušao u auto. — Što je rekao stari? Christopoulos opsuje. — Neće ništa poduzeti? 138

— Ne, kaţe da su i njegove knjige u redu. — U glasu mu se osjeti gorčina. — Imam osjećaj da mi se podsmjehuje. Nekoliko su se minuta vozili bez riječi. — Što ćeš učiniti? — Nek’ga đav’o nosi! — odvrati stric. — Lijepo sam rekao barunu da nemam povjerenja u njega. Da je ovdje, zadavio bih ga golim rukama. — Ĉemu trud? — upita Eli olako. — U Makau ima netko tko bi to rado učinio umjesto tebe. Stric ga upitno pogleda. — Ako nije potkradao tebe i nije potkradao Sir Petera, mora da je potkradao nekog drugog. Najvjerojatnije Kineze s kojima posluje. — Poznaš ih? — U Makau ih svi poznaju. Bit će dovoljno jedno moje pismo. — Pa nisu valjda tako glupi. Mora da znaju što on radi a da im to nitko ne kaţe. Zašto ga već dosada nisu ubili? Eli pogleda strica. — Kinezi nisu kao mi. Na Istoku postoji nešto što se zove »obraz«. Tako dugo dok za to ne zna nitko drugi osim njega i njih, nije vaţno. Oni ipak dobiju ono što ţele. No, izbije li na javu da ih potkrada, izgubit će mnogo od svog obraza ako ga ne ubiju. Christopoulosovo se lice ljutito iskrivi. — Daj mi mjesec dana da sklopim potrebne sporazume s Japancima. Onda napiši pismo tom svom prijatelju.

19. Marcel je sjedio za svojim pisaćim stolom proučavajući Amerikanca. Bio je visok i crven u licu, a oči su mu bile plave i tvrde. Marcel ponovno baci pogled na posjetnicu.

JOHN HADLEY, potpredsjednik American Freight Lines, Inc. Nato opet pogleda posjetioca. — I što mogu učiniti za vas, Mr Hadley? Hadley prijeđe direktno na stvar. — Došao sam k vama radi brodova. Svi su u vašim rukama. Marcel odmahne rukom. — Ne svi. — Ne — dopusti Hadley s porugom u glasu — samo oni koji su još sposobni za plovidbu. — Nagne se naprijed na svojoj stohci. — Ovlašten sam da vam ponudim lijepu dobit ako nam ih prodate. Marcel se nasmiješi. — To je uvijek ugodno čuti. Međutim, zasada ih još ne kanim prodavati. — A što ćete s njima? Još niste sklopih ugovor o najmu. Valjda ne kanite dopustiti da ih izjede rđa? Marcel nije više izigravao nehaj. Amerikanac je očito dobro upućen. — Sigurno će ih unajmiti. — Ĉuo sam da neće. Navodno su predloţili Japancima da od njih kupe brodove pošto vas prisile na predaju. Marcel ga zapanjeno pogleda. Zato dakle toliko odugovlače s odgovorom. — Neće me prisiliti na predaju — reče uvjerljivije nego što je osjećao. — Već ću negdje naći teret. — Gdje? — upita Amerikanac. — Ovdje u Makau? Pitanje je bilo na mjestu. Ovamo pristiţu samo manji tereti. Veći odlaze na druga 139

mjesta. U pristaništu vlada izreka: Ako je prevelik da se prokrijumčari, što će nam? Marcel duboko uzdahne. — Imam svoje agente u Hongkongu. — Nemate vi nikoga — odvrati Hadley odlučno. — Ako ne sklopite ugovor s Grcima, gotovi ste. Za dva mjeseca Japanci će dobiti natrag svoje brodove. — Ako je tako, zašto ne idete k njima? Hadley se nasmiješi. — Zato jer ţelimo biti sigurni da ćemo dobiti brodove. Radije ću sklopiti s vama loš posao i dobiti ih nego riskirati s Japancima. — Govorite prilično otvoreno. — Mi uvijek samo tako poslujemo. Moj šef nema strpljenja za petljancije. On ide ravno k cilju. Marcel kimne. Znao je kakav glas bije vlasnika »American Freight Lines«. Siromašni bostonski Irac koji se vlastitim snagama dovinuo do toga da danas nadzire mnogobrojna dionička društva, zgrnuvši golemo bogatstvo. Zahvaljujući njegovoj nemilosrdnoj odlučnosti, njegova parobrodarska linija drţi gotovo monopol na prijevoz tereta u Juţnu Ameriku i iz nje. Marcel se nastojao prisjetiti što je još čuo o Jamesu Hadleyu. Govorkalo se da se posljednjih godina sve više okreće prema politici. Postao je vaţna ličnost u političkoj stranci koja je upravo po drugi put izabrala Roosevelta, a govorkalo se i to da će mu Predsjednik povjeriti mjesto ambasadora. Bio je već zastupao zemlju na nekoliko vaţnih diplomatskih pregovora na kojima je uspio jedino ostaviti dojam savršene neuglađenosti. Ali otkako su mu dva sina iz njegove mnogobrojne porodice na Harvardu, kaţu da je malo popustio. Kao i svi novopečeni bogataši stao se zanositi mišlju da uđe u novi svijet čija mu vrata ne moţe otvoriti isključivo novac. Svijet moći i ugleda. Odjednom Marcelu sine da čovjek pred njim nosi isto ime. Ponovno uzme posjetnicu u ruke. — U rodu ste? Amerikanac kimne. — Bratići. — Ah, tako. Hadley pričeka trenutak no, budući da Marcel nije nastavio, reče: — Znači čvrsto ste odlučili da ne prodajete brodove? Marcel kimne. — U tom slučaju imam jedan drugi prijedlog. Mi posjedujemo pedeset brodova pod američkom zastavom. Rado bismo ih, zbog poreza, registrirali negdje u inozemstvu. Predlaţem da ih unesemo u zajedničku kompaniju i registriramo u zemlji koja će u slučaju rata ostati neutralna. Na taj bi način našim brodovima bila osiguna slobodna plovidba svim morima. Marcel odmahne glavom. — Nemoguće. Svi bi znali da se radi o vašim brodovima. Hadley ga prodorno pogleda. — Ne bi, ako ih prodamo vama. Naša bi dobit odlazila na neko švicarsko društvo. — A u kojoj bismo ih zemlji mogli registrirati? Švicarska registracija ne dolazi u obzir. — Vi ste mnogo godina radili u kortegvajskom konzulatu u Parizu. Marcel ga opet iznenađeno pogleda. Amerikanci su mnogo pametniji nego što je pretpostavljao. — Ali Kortegvaj već ima ugovor s de Coyneom. — A što ima od toga? — upita Hadley prezirno. — Ĉetiri pišljiva broda, kad ni dvadeset ne bi bilo dosta! — Ugovor ipak postoji. — A što mislite kako će još dugo postojati ako njihovom predsjedniku predočimo sve prednosti poslovanja s nama? — odvrati Hadley. — Političari su jednaki svuda na svijetu. Poslije dugog vremena Marcel se prvi put spomene pokojnog konzula. Jaime Xenos je tako nešto priţeljkivao za svoju zemlju više od svega na svijetu. Usprkos tome ovo bi ga 140

uţasnulo. No Amerikanac ima pravo. Nema mnogo takvih poštenjačina kao što je bio Daxov otac. — Kako ćete doći do el Presidenta? — upita Marcel. — Ja sam bio samo običan činovnik u konzulatu. Nemam nikakva utjecaja. — Prepustite to nama — odgovori Hadley samouvjereno. — Potreban mi je samo vaš principijelni pristanak. — Ustane. — Poslijepodnevnim brodom vraćam se u Hongkong. Razmislite. Ostat ću još nekoliko dana u hotelu »Peninsula«, tako da znate gdje me moţete naći. — Razmislit ću malo o tome. Porukovali su se, i Marcel se zamišljeno zagleda u vrata kroz koja je izašao Hadley. Znao je zašto Hadley ostaje u Hongkongu — da s Japancima pregovara o brodovima. On nije čovjek koji bi išta stavljao na kocku mirno čekajući Marcelovu odluku. Marcel odjednom opsuje. Negdje nešto ne klapa. Mora da se radi o nečem na što nikad nije posumnjao. Bijesno lupi šakom o stol. Prokleti Grci! Stara izreka da se čovjek ne smije pouzdati u njih savršeno odgovara istini. Već mu pokušavaju zabiti noţ u leđa. A da nije bilo njega, ne bi imali nikakva izgleda da uopće dođu do brodova. Kuća je bila neuobičajeno tiha kad se te večeri vratio s posla. Ĉak se i Nefritni Lotos doimala nekako potišteno dok mu je izuvala cipele i obuvala papuče. Pošto mu je donijela večernji aperitiv, on upita: — Ne osjećaš se dobro? Bila je blijeda. Zabrinuto ju je pogledao. Znao je da nema smisla da je dalje zapitkuje, jer bi ona smjesta zaboravila francuski i govorila samo kineski, tako da opet ne bi ništa saznao. Osim toga, veoma je zavolio tu tihu i draţesnu djevojku koju je kupio. Sjećao se onoga dana kad ju je prvi put doveo u svoju kuću. Njegove ostale ţene bile su već tamo, poredane u veţi da je pozdrave. Bojao se da će biti ljubomorne — na njezinu ljepotu, na činjenicu da potječe iz bolje obitelji. No na njegovo veliko iznenađenje bilo je sasvim obratno. Veselo su uzvikivale, oduševljene njezinom ljepotom i bogatstvom njezine odjeće. Sjatile su se oko nje cvrkućući svojim pjevušavim visokim glasovima. — Dobro došla, sestro, dobro došla, sestro. Kad je te noći ušao u svoju spavaonicu, u vazi kraj prozora bilo je svjeţe cvijeće, a tamjan je mirisavo gorio pred nasmiješenim Budhom. Ĉak su i na krevetu bile prostrijete nove, svilene plahte. Počeo se svlačiti kad iza sebe začu neki šum, i začas ga okruţiše njegove tri druge ţene. Smijući se i hihoćući, skinule su ga i gologa gurnule među plahte. Mahnuvši mu da tamo ostane, otišle su iz sobe i odmah zatim začuo je njeţne zvukove lire. Primicali su se sve bliţe, i ubrzo bih pred njegovim vratima. Okrenuo se kad su se vrata otvorila. Prva je ušla Nefritni Lotos. Nije mogao skinuti pogleda s nje. Nikada nije vidio ništa ljepše. Kosa joj je meko padala oko lica, a oči bile crne kao ugljen. Prozirna svilena haljina pripila se uz nju otkrivajući tijelo koje je sličilo svjetlucavoj bjelokosti. Polako mu se pribliţavala sitnim koracima. Iza nje su išle ostale ţene. Jedna je svirala malu liru, druga nosila zdjelicu slatkiša i kandiranog voća, a treća karafu vina. Nefritni Lotos zastane ispred kreveta čedno oborivši pogled. Slatkiši i vino brzo su stavljeni na stolić do kreveta, onda se dvije ţene okrenuše Nefritnom Lotosu. Polako joj svukoše haljinu preko glave te ona osta gola golcata. Nato se primaknuše krevetu trgnuvši pokrivač s Marcela. Još je uvijek stajala na mjestu čedno oborenih očiju. — Dođi, sestro — pozva je jedna od njih blago. — Sjedni do svog supruga. Ne podigavši pogled, Nefritni Lotos bojaţljivo sjedne na rub kreveta. Vidio je kako joj u vratu sitno kuca bilo i kako joj se ruţičaste bradavice na dojkama lagano nabiru. Osjeti da se 141

uzbudio, no Nefritni Lotos ga još uvijek nije pogledala. — Gledaj, sestro — reče druga ţena radosno. — Vidiš li kako si se dopala svom suprugu? No Nefritni Lotos ipak nije pogledala. Jedna od ţena nestrpljivo joj uhvati ruku i poloţi je na njega. Topao njeţan dodir smjesta dovrši njegovu erekciju. Ispruţi ruku da joj lice okrene k sebi, i odjednom bijahu sami. Načas su se njezine oči zagledale u njegove i ona progovori. — Bojim se pogledati, moj supruţe — prošapta. — Ĉula sam da muškarci sa Zapada imaju divovsko udo. — Jesu li ti to one rekle? Odmahnula je glavom. — Nisu, one su tvoje ţene, nikada ne bi rekle ništa protiv tebe. One su mi rekle neka se ne bojim. Rekle su da im veličina tvog uda samo pričinja veće veselje i veći uţitak. Preplavi ga ugodan osjećaj. Odjednom se osjeti jakim i moćnim. Nikad se nije smatrao osobito razvijenim, no čuo je da su Istočnjaci u tome još slabiji. — Pogledaj me! Sklopila je oči. — Bojim se. — Pogledaj me! — Ovaj put to je bila zapovijed kojoj se nije usudila suprotstaviti. Otvorila je oči i polako spustila glavu. Uto joj se pogled ukoči a dah zastane. — Umrijet ću — reče. — Prodrijet će u mene i probosti mi srce. To ga razljuti. — Idi, ako se bojiš. Pošalji unutra jednu drugu. Opazi kako je problijedjela. On nikad neće saznati kakav ju je strah obuzeo tog časa. Strah od sramote koju bi nanijela sebi i svojoj obitelji dopusti li mu da je otjera. — Ne, supruţe moj, više se ne bojim. Nasmijao se i posegnuo za njom, ali mu ona zaustavi ruku. — Ne ţelim da se napreţeš, supruţe moj. Neočekivano brzim pokretom ona ga zajaha uprijevši se o koljena sa svake strane njegovih bokova. Onda se polako, vodeći ga rukom, spusti. Bila je suha i prodiranje je išlo teško. Nekoliko puta se povukla kad je bol postala prejaka. Opazio je kako joj se oči sasvim stisnuše, a suze počeše slijevati niz obraze. — Dosta — rekao je oštro. Oči joj se širom rastvoriše, i ona pogleda dolje na njega. Nije mogao podnijeti strah koji joj se ogledao u očima. Njeţno je privuče k sebi. Ta bila je gotovo još dijete. — Tko ti je rekao da se to tako radi? Sakrila je lice u jastuk da on ne vidi kako se stidi. — Majka — prošaptala je. — To je jedini način kako da primiš muškarca sa Zapada, rekla je, inače će te rastrgati. Pogladi je po dugoj crnoj kosi. — Nije istina. Dođi, pokazat ću ti. Ljubio ju je i milovao, a kad je napokon bio unutra, i samog ga iznenadi njezina razbuktala strast. I tako je postala njegova ljubimica, jer nije bilo toga što u svom mahnitom uzbuđenju ne bi učinila da ga zadovolji. Sad je stajala pred njim, nijema i blijeda, dok je on polako ispijao svoj aperitiv. — Povečerat ću a onda se vraćam u kasino. Imam još nešto posla. Kimnula je i bez riječi napustila sobu. Trenutak kasnije začuo je iz kuhinje naricanja, zatim ljutite glasove. Upravo se nakanio da ode u kuhinju, kad se ona pojavi na vratima. Lice joj je bilo blijedo, a u očima se zrcalile suze. — Oprosti što smetam, supruţe moj. Oštro ju je pogledao. — Što se to, do vraga, događa? Nije odgovorila. — Dobro, ako mi ti ne ţeliš reći, sam ću otkriti. U taj su se mah sve njegove ţene našle u sobi. I sve su plakale. Nefritni Lotos ih je samo na trenutak pogledala, ali i to je bilo dovoljno. Rasplače se i ona. Zbunjeno je pogledavao s jedne na drugu. — Koja će mi od vas reći što se događa? 142

Nato su ostale ţene počele još glasnije naricati. Nefritni Lotos se baci na koljena. — Ne idi večeras u kasino. Ne odlazi iz kuće. — Zašto ne? — upitao je ljutito. — Koji je vrag ušao u sve vas? — Tong Minh je poručio da si mrtav čovjek. — Što? — Nije mogao povjerovati. — Kako znaš? — Stiglo je ovo. — Nefritni Lotos ustane, izvadi iz ormarića neku kutiju i otvori je. Bila je ispunjena bijelom svilom. — Što je to? — Dovoljno svile za četiri ţalobne haljine. Takav je običaj organizacije tong, kako udovica ne bi bila zatečena nespremna. — Kad ste to primile? — Danas poslije podne. Došao je glasnik od Kuh Minha i ostavio to pred našim vratima. Osjeti kako ga proţima ledeni strah. — Moram se izvući odavde. Moram otići na policiju. — Kakva korist od toga? — upita Nefritni Lotos. — Bit ćeš mrtav prije negoli stigneš do tamo. Njihovi ljudi već motre kuću. — Nikoga nije bilo napolju kad sam ušao. — Sakrili su se. Dođi, pogledaj. Pođe za njom do prozora, gdje ona oprezno odgrne zaslon te on proviri napolje. U veţi preko puta stajao je jedan čovjek, dok se drugi postavio blok niţe kraj stupa ulične svjetiljke. Spusti zaslon. — Telefonirat ću na policiju. Oni će me izvući odavde. Ali telefon je bio mrtav. Prerezali su ţice. Marcel osjeti kako ga svladava očaj. Na sve su mislili. — Mora da se radi o zabuni. Zašto me nisu ubili kad sam dolazio kući? — A da tvojim ţenama ne dopuste da se oproste s tobom? — zaprepašteno upita Nefritni Lotos. — Pa nisu divljaci. Načas je pomislio da će mu pozliti, ah se ipak sabere. — Postoji valjda neka mogućnost da izađem odavde? Nitko mu ne odgovori. Ljutito se okrene i vrati u dnevnu sobu. Izvuče jednu od ladica na svom pisaćem stolu i izvadi revolver koji je tu drţao da se obrani od skitnica. Hladni je metal djelovao čudno umirujuće, iako on još nikada nije opalio iz pištolja. Uto u sobu uđoše ţene. Nefritni Lotos im nešto prošapta na kineskom. Jedna za drugom kimnuše, našto se ona okrene k njemu. — Postoji jedna mogućnost. Zapanjeno je pogleda. — Zašto mi to nisi prije rekla? — Ne ţelimo da postaneš ubojica — reče ona jednostavno. — Već je dosta zlo što organizacija tong kaţe da si kradljivac. Nije mogao izdrţati njezin pogled. — Kako su došli do toga? — Primili su pismo od onoga koji je prije tebe bio u kasinu. Kaţe da im nisi predao sav novac koji si dobio za njihov opijum. Sad mu je postalo jasno zašto su Grci tako sigurni da će se domoći brodova. U slučaju njegove smrti brodovi bi bili vraćeni Japancima u ime neplaćenih dugova. — Kako mogu izaći odavde? — upita gotovo ponizno. — Poručili su nam da napustimo kuću prije deset. Jedna od nas će ostati, a ti ćeš izaći u njezinoj odjeći. — Koja? — Ja ću ostati — reče Nefritni Lotos. — Ja sam ţena broj jedan, to je moja duţnost. Osim toga, najsličnija sam ti po visini, pa čak i hodam kao ti. Pogledao ju je. — Nećeš li stradati kad se to otkrije? — Neću stradati — rekla je mirno. Ipak se cijelu noć na malom portugalskom krijumčarskom brodu koji ga je nosio u 143

Hongkong nije usudio misliti na nju niti na izraţaj njezinog blijedog lica dok je gledala kako izlazi iz kuće zajedno s tri ostale ţene. Tek se sutradan kasno noću, pošto se sastao s Hadleyjem u hongkonškom hotelu, probudio u svojoj kabini osjećajući lupu teških strojeva. Nalazio se na američkom trgovačkom brodu koji je plovio u svoju matičnu luku u Sjedinjenim Drţavama. — Nefritni Lotose! — vrisnuo je u tamu. Ukaza mu se njezino lice i stravično saznanje koje se ogledalo na njemu. Time što ju je ostavio umjesto sebe potpisao joj je smrtnu osudu. Mnogo godina kasnije, kad je bio veoma bogat i imao oko sebe mnogo ţena, uspio je misliti na nju samo kao na najljepšu od kineskih djevojaka koje je kupio u Makau. Ali te je noći vrisnuo njezino ime. I plakao nad svojim kukavičlukom.

20. — Volio bih da Dax ostane s nama ovdje u Bostonu dok ne nađe stan za sebe — rekao je Robert kad je njegova sestra sišla na doručak. Caroline je oklijevala. — Ali to znači da će ostati i onaj njegov čovjek. Onaj koji je uvijek s njim. Robert kimne. — Macan. Caroline se strese. — Da, taj. Od njega se sva najeţim. Uvijek vreba. Robert se nasmije. — To mu je posao. Uz Daxa je od njegova djetinjstva. Njihov ga je predsjednik postavio za Daxova čuvara još u ono vrijeme kad su svi bih u dţungli. — Sad više nisu u dţungli. Zašto se još uvijek mota tu? Ne izgleda da je sluga ili tako nešto. — Ĉini mi se da spada u porodicu. A otkako mu je umro otac, Dax i nema nikoga više od porodice osim njega. Caroline digne šalicu s kavom i okuša je. Nakrivi lice. — Isuse, ta kava je strašna! Hoćemo li se ikad namjeriti na kuharicu koja zna skuhati poštenu kavu? Robert se opet nasmije. — Svakog jutra ponavljaš isto. Zaboravljaš da smo u Americi. Njihova kava nije kao naša. — Pisat ću ocu, moţda nam moţe poslati neku kuharicu. — Bon. — Uto u sobu uđe Carolinina gošća. Robert ustane. — Dobro jutro, Sue Ann. Lijepa plavokosa djevojka se nasmiješi. — ’Bro jutro, Roberte — rekla je s mekim juţnjačkim akcentom. — ’Bro jutro, Caroline draga. Robert je ostao stajati i nakon što je Sue Ann sjela. — Dakle, moţe li Dax doći k nama? Caroline slegne ramenima. — Zašto ne? Napokon, kuća je dosta velika. — Sutra stiţe u New York. Mislim da ću odletjeti dolje da ga dočekam. Kad je Robert otišao, Sue Ann upitno pogleda Carolinu. — To ime — rekla je — nekako mi je poznato. Negdje sam ga već čula. — Dax je prijatelj mog brata. Pohađali su istu školu u Francuskoj. Sue Ann podigne svoju šalicu. — Kava je izvrsna — reče odsutno. — Ĉekaj malo! Nije li to onaj igrač pola, onaj koji je postao ambasador poslije očeve smrti? — Jest. No nije postao ambasador, Sue Ann, samo konzul. — Sve je to jedno te isto. Ĉula sam da je fantastičan! — Fantastičan? — Caroline začuđeno pogleda prijateljicu. Katkada je uopće nije razumjela. Zašto bi svaki muškarac s kojim se imala upoznati morao biti »fantastičan«? Ovu je riječ čula bar jedanput tjedno otkada je upoznala Sue Ann. 144

Dax se promijenio, pomislila je Caroline kad ga je ugledala gdje zajedno s Robertom ulazi u kuću. Iznenadila se. Odrastao je, više nije dječak. Postao je muškarac. Nije mogla shvatiti da se čovjek za manje od godinu dana moţe tako promijeniti. Posljednji put ga je vidjela nekoliko mjeseci prije nego što mu je umro otac. A u Ameriku je došla nekoliko mjeseci prije svog brata. Dax je spazi i nasmiješi se. Pošla mu je u susret okrenuvši glavu da je po francuskom običaju poljubi u obraz. — Kako je lijepo što te opet vidim, Caroline. I glas mu je dublji, pomislila je. Robert izgleda pokraj njega kao školarac. — Veoma se radujem što te mogu pozdraviti ovdje, Daxe. Kako je bilo na putu? — Bon — rekao je — sve dok se nismo iskrcali. A onda me novinari više nisu puštali na miru. — Vidiš? Imamo kod sebe pravu veličinu. Dax se prijekorno nasmiješi Robertu. — Novinari su svuda isti. Kad nema senzacije, oni je izmisle. Caroline se osjeti nekako neobično uzbuđena. To više nije onaj dječak kojeg je povukla za nos u kabini kraj bazena. Imala je čudan osjećaj da to više nikada ne bi smjela učiniti. Podignuo je glavu motreći iznad nje prema stepenicama. I ne okrenuvši se, znala je da silazi Sue Ann. Osjeti slab ţalac ljubomore. Ta je koketa provela čitavo jutro pred ogledalom lickajući se. Caroline se okrene. Opazi kako im prilazi Sue Ann, zlatnoplave kose i pocrnjela od sunca. Prokletstvo, nečujno opsuje Caroline, zašto su sve Amerikanke tako visoke? Okrene se Daxu. — Da ti predstavim svoju prijateljicu, Sue Ann Daley. Sue Ann, ovo je Dax Xenos. — Enćhante — reče Dax poljubivši njezinu ispruţenu ruku. Sue Ann pocrveni i digne pogled prema njemu. — Veoma mi je drago što sam vas upoznala, Mistuh Xenos. — Caroline je još nikada nije čula da tako razvlači svoj juţnjački govor. — Već sam tako mnogo čula o vama. Dax se okrene Carolini. Odmah shvati kakve je misli more. Nasmiješi se u sebi. Pravo joj budi, pomisli, predugo je provodila svoju volju. — Zašto mi nisi pisala da Amerika ima tako lijepe ţene, Caroline? Da sam to znao, ne bih čekao tako dugo. Rekao je »ţene«, ne »djevojke«. Caroline to smjesta zamijeti. Doista je odrastao. Odjednom joj se učini da joj je izmaknuo, i to je razljuti. — Pisala bih ti — reče, smiješkom prikrivši svoje prave osjećaje — ali mislila sam da si suviše zaposlen. Dax pogleda pored nje u Sue Ann. — Da sam znao — reče — ne bih bio tako zaposlen. Macan uđe u sobu dok se Dax presvlačio za večeru. Malo je postajao, onda se spusti na stolac. — Ova zemlja nije onakva kakvom sam je zamišljao. Dax se nasmiješi. — Nema Indijanaca? Nema gangstera? Macan zaniječe glavom. — Njih nema. Ah zato ta prokleta vrućina. Ĉovjek se topi u vlastitom odijelu. — Uvijek se na nešto tuţiš. U Francuskoj je bila vlaga i hladnoća. Ne brini, zimi ćeš imati snijega do ušiju. Više ti neće biti vruće. Macan ga pogleda. — Kako dugo ostajemo još u ovoj kući? Dax se okrene. — Zašto? Macan slegne ramenima. — Ona Francuskinja, sestra tvog prijatelja, ne podnosi me. Dax ne odgovori. Znao je da ne treba sumnjati u Macanove instinkte. — Dok ne nađemo stan. — Što prije to bolje — reče Macan zloslutno. Dax se opet okrene k ogledalu da zaveţe kravatu. 145

— Zašto? — Ona plavuša te gleda kao da si joj već među nogama, a Francuskinja kao da će te ubiti čim se tamo nađeš. — Misliš da je ljubomorna? Macan kimne. — Više nego ljubomorna. Ta je navikla da sve bude po njenom, a sad vidi da se s tobom ne moţe više poigravati kao u Francuskoj. Pripazi malo! Dax siđe i u knjiţnici zatekne Roberta. — Gdje su djevojke? — A gdje bi bile? — Robert slegne ramenima. — Oblače se. Priredio sam ti aperitiv. — Merci. — Dax prihvati piće i okuša ga. — Pastis. Ah! C’est bon. Robert se nasmiješi. — Mislio sam da će ti dobro doći. Dax sjedne. — Pričaj mi o Americi. Robert ga pogleda. — Sve je drukčije — reče oprezno. — Ne mislim time reći da je drukčije nego kod kuće. Mislim da je drukčije od onoga što smo zamišljali. — To sam i sam primijetio. — Dax se nasmije. — Macan je razočaran. Nema ni Indijanaca ni gangstera. Robert se nasmiješi. — Odat ću ti jednu tajnu. I ja sam bio razočaran kad sam došao. — Kad su se prestali smijati, Robert se opet uozbilji. — I to uglavnom ljudima u Americi. Ovdje u Harvardu susrećemo ljude slične sebi. Svjesne svijeta i svoje uloge u njemu. Izvan učionica, međutim, na ulicama, ljudi su sasvim drukčiji. Nimalo ih se ne tiče ono što se događa negdje drugdje. Njihovi ih oceani izdvajaju od zbivanja u ostalom svijetu. — U neku ruku imaju i pravo. Veliki su to oceani, i Atlantik i Pacifik. — Neće zauvijek ostati tako veliki! — A kako škola? Je li teška? — Misliš nastava? Ne baš. Otprilike kao i svuda. Ali teško je shvatiti onaj drugi dio školskog ţivota. Njihove sportove. Bejzbol i ragbi. Košarku. Onoga koji se istakne u tim sportovima cijene više od najboljeg studenta. — To je isto kao kod nas s nogometom. A tako je bilo i s mojim polom. Uostalom, imaju li ovdje polo momčad? — Mislim da nemaju. Prijatelji su me pozvali da prisustvujem polo turniru u Meadowbrooku. — Meadowbrook? — Dax nabra obrve. — Nije li to ona momčad za koju igra Hitchcock? Robert kimne. — Mislim da je. — Volio bih da bar jedanput odem tamo. Nikada nisam vidio Hitchcocka kako igra. — To je na Long Islandu. Morali bismo sjesti u vlak za New York ili odletjeti. Bio bi to zgodan vikend; pozvali su nas da odsjednemo kod njih. — Pa mene uopće ne poznaju. — Takvi su Amerikanci — reče Robert. — Smatraju sasvim normalnim da potpuno nepoznatog čovjeka pozovu u kuću. Na večeru, na vikend, pa čak i na čitav mjesec dana. Ĉini se da im to ništa ne smeta. — Ĉudni ljudi. — A to nije jedini poziv. Mora da su me bar dvadesetak puta nazvali otkako si ovdje. Bojim se da nisam ni znao koliko si slavan. — Oprosti — reče Dax brzo. — Nisam mislio da će te gnjaviti zbog mene. Ako ti je to neugodno, preselit ću se u hotel. — Ni govora o tome. Otkako sam otišao iz Francuske, sad se prvi put mogu s nekim pošteno napričati. — On odloţi svoje piće. — Gotovo kao u stara vremena. Jedino nam još nedostaje veliki Rus. — Sergej? — Dax se nasmije. — Da mi je znati gdje je. Nazivao sam ga nekoliko puta prije svog odlaska, ali odselio se i nije ostavio adresu. Vjerojatno je otišao k ocu u Njemačku. 146

— Nije, u Švicarskoj je. Caroline je dobila pismo od jedne svoje prijateljice koja ga je tamo vidjela. Izgleda da se dokopao nekog novca. Vozi veliki crveni Mercedes i čini se da je uvijek u društvu bogatašica. Dax podigne obrve. — Znači da je naš prijatelj bio ozbiljniji nego što smo mi mislili kad je rekao da će se oţeniti s nekom bogatom Amerikankom. Robert se nasmije. — To bi mu lakše uspjelo ovdje. Znaš Carolininu prijateljicu? — Sue Ann? Robert se nasmije. — To bi mu lakše uspjelo ovdje, deset milijuna dolara. To je onaj koji je osnovao lanac robnih kuća Penny Saver u Atlanti. A kad joj umru roditelji, dobit će još više. — Pa da! Daleyev Penny Saver. Vidio sam ih posvuda u Engleskoj. Ali nije mi palo ni na kraj pameti da ih dovedem s njom u vezu. — Ovdje ih ima još više. — Robert dohvati piće i zasmijulji se. — Moţeš li ti sebi zamisliti što bi Sergej učinio s takvom djevojkom? Dax se nasmije. — Sišao bi sa svog grimiznog kraljevskog uma. Njihov glasni smijeh prekinuše Caroline i Sue Ann sišavši na večeru.

21. Glas joj je bio mek i prigušen. — Zlato, nitko, nitko me još nije tako obljubio kao ti. Dax se okrene na bok i pogleda Sue Ann. Oči su joj bile gotovo sasvim sklopljene, a usta malo rastvorena. Duga plava kosa prosula joj se po jastuku a od dubokog disanja blago su joj se nadizale pune grudi s neobično malim ruţičastim bradavicama. — Ne vjerujem. Otvorila je oči. Bile su plave i gledale su ga s prodornom upornošću. — Ozbiljno ti kaţem, Daxe. Svi drugi — eto, ponašali su se ne kao da to rade s uţitkom nego kao da mi čine uslugu. Nasmiješio se posegnuvši za cigaretom. — To samo znači da su glupi. Njezina ruka zaustavi njegovu i vrati je natrag. Tiho je uzdahnula ponovno sklopivši oči. — A kad si ti u meni — prošaptala je — boţe, to je kao vatra, kao da nestaješ. Nasmijao se i prevalio je na stranu, a onda ju, zamalo je presavinuvši, privukao leđima k sebi. Osjetio je kako je zadrhtala kad je ušao u nju. — Oh, boţe — vrisnula je. — Zar ti nikada ne prestaješ? — Prestat ću samo kad tebi bude dosta. — Meni nije nikada dosta! — viknula je. Tijelom joj prostruji mahniti drhtaj. — Evo, dolazi opet! — Strastveno je jeknula nastojeći se odmaknuti od njega. Njegove ruke čvrsto je zgrabiše za ramena. Trenutak kasnije prođe je grč, ali još je uvijek drhtala i svijala se. — Još! Nemoj prestati! Ţelim da mi dođe tisuću puta. — Neću prestati. Glava joj klone na njegovo rame, a lice se iskrene da pogleda gore u njega. Oči su joj ponovno bile gotovo zatvorene, a glas veoma tih. — Nije čudo da nam brane ići s crncima! Bio je već dovoljno dugo u Sjedinjenim Drţavama da je shvatio što je time htjela reći. Morao se svladati da je ne udari. — Kurvo pogana! Stisnula je oči i čvrsto se pripila uz njega. — Ne mari, zlato — šapnula je — tuci me, vrijeđaj me i uzmi me. Drugo i ne ţelim! Kasnije je izvadila cigaretu iz njegovih usta i stavila je sebi među usnice. Polako je ispuštala dim kroz nos. — Drago mi je da si dobio taj stan. Caroline nas nije puštala ni minutu nasamo. Uzeo je drugu cigaretu i šutke je pripalio. 147

— Je li Caroline dobra? Oštro ju je pogledao. — Isprobaj i uvjeri se sama. — Nećeš mi reći? — Bi li ti voljela da pričam o tebi? — Zašto ne? — odvratila je. — Ja pričam o tebi. Nasmijao se. — Ti si luda. — Kaţu da su Francuskinje dobre. Kimnuo je. — Tako kao ja? — Nijedna nije tako dobra kao ti. Nasmiješila se. — Ja to volim. Ne mogu misliti ni na što drugo. Još otkako sam bila mala djevojčica. Nisam se mogla dočekati. Uzbuđivala sam se čim bih samo pomislila na to. — Nisi se mnogo promijenila. Stavila je ruku na njega. — Ti si pravi muškarac. — Preko očiju prijeđe joj sjena. — Nedostajat ćeš mi. Iznenadio se. — Nedostajati? Zašto? — Majka je odlučila da moram ići u švicarsku u školu. A tata kaţe da će uskoro doći do rata. Mama je rekla da moram krenuti smjesta kako bih se mogla vratiti kući još prije nego zarati. — Kad odlaziš? — Sutra. — Tako brzo? — upitao je. — Zašto mi nisi rekla? Pogledala ga je. — Bi li to nešto izmijenilo? — Ne bi. Ali ... Pogledala je na sat, pa opet u njega. — Imamo taman vremena za još jedanput. — Baci cigaretu u pepeljaru kraj kreveta. Kasnije je stajala promatrajući ga u ogledalu pošto si je upravo crvenilom premazala usne. Smiješila se. — Hoću li ja tebi nedostajati? — Malo — rekao je. — Nema mnogo takvih kao što si ti. Prišla je krevetu i poljubila ga. — Bilo je fantastično, zar ne? Kimnuo je. — Kamo si ono rekla da odlaziš? U Švicarsku? — Da. — Moţda se tamo još nalazi moj dobri prijatelj Sergej Nikovič. Potraţi ga ako moţeš. Grof Nikovič. Sue Ann širom otvori oči. — Pravi grof? Dax kimne. — Pravi. Bijeli Rus. Komunisti su protjerali njegove. — Pa mogla bih ga baš i potraţiti — rekla je brzo, a onda malo zastala. — Je li zgodan? — Veoma zgodan. I mnogo viši od mene. Sto devedeset i jedan. Otac mu je bio kozački oficir. Ĉim su se vrata za njom zatvorila, on se smiješeći zavali natrag u krevet. Sue Ann nije tip koji će dugo ostati sam. Pa ako već netko mora izvući nešto od nje, zašto da to ne bude Sergej? Telefon kraj njegova kreveta zazvoni. Malo zatim začu kako je Macan podignuo slušalicu u drugoj sobi. Upravo je pripaljivao novu cigaretu kad Macan otvori vrata. — Svaki put kad je ova plava ovdje, naziva Francuskinja. — Caroline? — Zar tu postoji još koja Francuskinja? Kako se osjećaš? Mora da te je ova druga sasvim iscijedila. Drago mi je da odlazi. — Prisluškivao si pred vratima. 148

— A što da čovjek radi na tom dosadnom mjestu? — odvrati Macan. — Hoćeš li joj se javiti? — O.K. — Dax digne slušahcu. — Caroline? — Nazivala sam te tri puta u posljednja dva sata — rekla je neraspoloţeno — ali onaj tvoj glupan kaţe da si u krevetu. — Točno, u krevetu sam. U glasu joj se razabra zaprepaštenje. — Usred popodneva? — Znaš ti Juţnoamerikance, mi volimo duge sieste. Uostalom, što drugo da čovjek radi? — Robert ima cijeli dan predavanja. Zamolio me da te upitam da li ostaješ kod toga da provedeš vikend s nama dolje kod Hadleyevih? — Naravno. — Svratit ćemo sutra u devet ujutro po tebe. Dax nije mogao odoljeti da je ne razljuti. — Ide li i Sue Ann s nama? — Ne — odgovorila je oštro. Onda joj se glas smekša i on prvi put osjeti prizvuk zadovoljstva u njemu. — Zar nisi čuo? Ona odlazi. — Odlazi? — Pretvarao se da je iznenađen. — Kamo? — U Evropu. — Nato Caroline doda pakosno: — Njezini su roditelji shvatili da je krajnje vrijeme da dobije malo dobrog odgoja. Dax se još uvijek smješkao pošto je spustio slušalicu. — Daxe! Daxe! — Ĉuo je poziv i, okrenuvši se, lijeno otplivao natrag na obalu. Brz motorni čamac pun mlađarije otisnuo se na more upravo u času kad je on doplivao do malog doka. Visoki val koji je čamac ostavio za sobom omete ga da se prihvati uporišta. Jedna se ruka ispruţi i povuče ga napolje. Dax uzgleda i opazi Jamesa juniora, najstarijeg od braće Hadley. — Hvala. — Pogleda za motornim čamcem. — Ĉini se da se tvoj braco sjajno zabavlja. — Da — reče Jim. — Igra se kapetana. Ove godine mu je otac prvi put dopustio da sam upravlja čamcem. — Zagleda se za brodićem koji se brzo udaljavao i pogled mu se ublaţi. — Tek mu je sedamnaest godina, znaš. Dođi sa mnom do kupališnog bifea da popiješ pivo. — Izvrsna ideja. Stajali su u hladovini ispijajući pivo ravno iz boca. — Kako ti se sviđa ovdje? — upita ga Jim. — Divno. Lijepo od tebe što si me pozvao. — Nisam mislio na Hyannis Port — reče Jim. — Mislio sam općenito. Na Sjedinjene Drţave. Boston. Harvard. Dax ga pogleda. Amerikančevo je lice bilo ozbiljno. — Ne znam — odgovorio je iskreno. — Još nisam dovoljno dugo ovdje da stvorim svoj sud. Prošlo je tek šest tjedana, znaš. — Znam. — Jim kimne. Onda se osmjehne i u njegovu je smiješku bilo izvjesne topline koja ublaţi ţalac njegovih slijedećih riječi. — Osim toga, viđevao si se sa Sue Ann Daley. Zacijelo ti nije preostalo mnogo vremena za nešto drugo. Dax je bio iznenađen. Nije mislio da je to javna tajna. — Poznaš Sue Ann? Jim kimne. — Poznam je. Išao sam s njom neko vrijeme otkako je prošle godine prvi put došla ovamo. Trajalo je mjesec dana otprilike, no bilo je prenaporno za mene. Obojica se nasmijaše, i led je bio probijen. Onda se Jimovo lice opet uozbilji. — Mnogo smo čuli o tebi. — I ja sam čuo o tebi. 149

Jim odmahne glavom. — Ne o meni, o mom ocu. Dax ne odgovori. — Moj otac se zanimao za tebe. Smatra da si se izvrsno snašao kad si poslije očeve smrti preuzeo njegovo mjesto. — Nisam mnogo učinio. Samo sam se motao dok nisu našli nekog drugog. — Moj otac kaţe da je čarobnjak svaki onaj tko se na takvom poloţaju odrţi šest mjeseci a da nigdje ne zabrljavi. — Zahvali svom ocu u moje ime, ali nije teško ne zabrljaviti kad ima tako malo posla. A s ona jedina četiri broda između Kortegvaja i ostalog svijeta ne moţe biti ni velike trgovačke aktivnosti. Jim ga prodorno pogleda. — Misliš li da je moj otac pogriješio kad je odustao od linije teretnih brodova? — upita izravno. — Ti si se posluţio riječima svog oca — odgovori Dax staloţeno — pa dopusti da se i ja posluţim riječima svoga. Bojkot Kortegvaja nije bio samo akt ekonomskog pritiska. To je ujedno bio i akt okrutnosti koji je jednu malu zemlju osudio na glad. Jim Hadley je neko vrijeme šutio. — Ne voliš mnogo mog oca, zar ne? Dax mirno uzvrati njegov pogled. Nešto je već naučio. Svi su Norteamericanos jednaki. Sve uzimaju osobno. Ako odobravate njihove postupke, automatski smatraju da ih volite, a ako ne, isto tako automatski stvaraju suprotan zaključak. — Odgovor na to isti je kao i odgovor na tvoje prvo pitanje. Ne znam. Još nisam upoznao tvog oca. — Isuse boţe — reče Jim. — Upravo si okrutno iskren. Dax se nasmiješi. — Dopusti mi da se još jedanput posluţim riječima svog oca. Nikada ne laţi ako ti istina moţe jednako dobro posluţiti. Jim ga je nekoliko sekundi uporno gledao, a onda se nasmije. — Sada se već pitam nije li preopasno da ti ponudim još jedno pivo? — Pokušaj pa ćeš vidjeti.

22. Robert ih je čekao na izlasku iz predavaonice. U ruci je drţao novine, a lice mu je bilo ozbiljno. — Jeste li već pročitali najnovije vijesti? Jim odmahne glavom. Robert im pokaţe masno otisnut naslov: MADRID OPKOLJEN. — Oh, oh — reče Jim — nije im dugo trebalo. Robert čitaše naglas: General Mola, komandant jurišnih odreda, izjavljuje da nije daleko kraj rata. Tvrdi da se pored četiri jurišne kolone u samom Madridu nalazi i peta koja pomaže pri oslobođenju. — Peta kolona — reče Jim. — To je nov pojam za špijune i izdajice. — Hej, Jim! — Svi se okrenuše prema Jeremyju Hadleyu koji je dotrčao do njih. — Što je, braco? — Mogu li večeras uzeti tvoja kola? Imam jedan vraški naporan spoj. Jim prekopa dţepove u potrazi za ključevima. — Dakako. Samo ih nemoj slupati. Tata me natjerao da cijelu godinu radim za njih. — Hvala. — Dođite gore k meni na pivo — reče Dax. 150

Jeremy pogleda Daxa. — I ja? Dax se nasmije. — I ti. Nemamo ništa posebno protiv brucoša. Jeremy upitno pogleda svoga starijeg brata. — Moţe. Navršio si osamnaest. Otac se neće ljutiti. Šutke su prešli preko dvorišta. Ĉudna, ali čvrsto povezana obitelj, mislio je Dax gledajući oba brata kako idu jedan uz drugoga. Nema sumnje da otac upravlja ţeljeznom rukom, pa ipak je očito da ga sinovi oboţavaju. Svakom je od njih već unaprijed zacrtao ţivotne putove. James junior, najstariji, pošao je nakon mature na pravo, a kad diplomira, posvetit će se politici. Poslije njega dolazi jedna kćerka, onda Jeremy. On ide istim putem, s tom razlikom da će ostati kod prava. Onda opet dvije djevojčice pa treći brat, Thomas, kojemu je tek dvanaest godina, ali već je zaključeno da će na Harvardu studirati ekonomiju. Potom opet jedna djevojčica i napokon najmlađe dijete u obitelji, Kevin. Tek su mu dvije godine, a već ga svi zovu »Doc«. Nekako se činilo da djevojke nemaju nikakve uloge. Dax se pitao jesu li sve irske obitelji takve. — Kakva jazbina! — reče Jeremy oduševljeno i utone u naslonjač s bocom piva u ruci. — Glasam za takvo mjesto. — Pogleda svog brata Jima. — Zašto ne razgovaraš s tatom? Sad kad smo obojica na Harvardu, zar baš moramo svake noći dolaziti kući? Ti ga moţeš nagovoriti na to, moţeš ga smotati oko prsta. — Bogme, ja ne. — Jim se nasmije. — Sam vadi za sebe kestenje iz vatre. — Nemam ja petlje za to — prizna Jeremy. — Nato se okrene Daxu. — U takvom raju ne bih mogao ni otvoriti knjigu. Kako to tebi uspijeva? — Nije lako — reče Robert. — Trebalo bi da vidiš neke od djevojaka koje tu prodefiliraju. Pomislio bi da si na nekom natječaju za izbor ljepotice. — Nije baš tako strašno — pobuni se Dax. Jeremy zadivljeno zakima glavom. — Sad barem znam kako si stekao glas koji te bije u vezi s djevojkama. Imaš ih kamo odvesti. — Okrene se bratu. — Straţnje sjedalo u tvom autu nije baš najugodnije mjesto na svijetu za ljubavnu idilu. — Dat će tebi tata ljubavnu idilu ako ne popraviš ocjene! — O.K., O.K., primam do znanja. — Jeremy se okrene Robertu. — A što ste se vi momci drţali tako ozbiljno kad sam ja naišao? Robert mu pokaţe naslov. Mladić iskrivi lice. — Ah to. Pa što onda? — To bi moglo značiti rat u Evropi — reče Robert. — Njemačka i Italija otvoreno pomaţu falangiste. Što mislite kako se još dugo mi moţemo drţati van toga? Mladićevo se lice uozbilji. — Istina. Na to nisam mislio. — Okrene se starijem bratu. — A što ti drţiš o svemu tome? — Ne znam, no tata misli da neće biti rata — zasad. — Ipak već mnogi dečki pričaju kako će se upisati u nekakvu internacionalnu brigadu koja se upravo formira. A oni iz korpusa rezervnih oficira urlaju da hoće stupiti u vojsku smjesta kako bi zasjeli na dobra mjesta prije negoli dođe do rata. Ja osobno mishm da ti jedva čekaju da počne. — Ti valjda nisi napravio nikakvu glupost? — upita Jim oštro: — Nisam. Zašto? — I nemoj, to je sve. Pusti ih neka urlaju koliko god im drago, ali ti se drţi svoga. Bit će još vremena da nas pobiju u našim vlastitim ratovima. Zazvoni telefon, i Dax digne slušalicu. — Oh, zdravo, srce. — Evo ga već opet na poslu. — Ne, zlato — reče Dax — nisu tu nikakve djevojke. Samo nekoliko kolega. — Stavi ruku preko slušalice. — Smirite se malo, dečki. — Ode vikend — reče Robert. — Bit će da nije ništa naročito. Vjerojatno samo neka cura s Radcliffa. 151

— Meni je svejedno kakva je — reče Jeremy ozbiljno. — Samo bih volio da je mene nazvala. »Sklapaj prijateljstva« — bio je napisao el Presidente u jednom od svojih pisama. — »Nastoj upoznati što više ljudi. Jednog dana gringosi će poželjeti da se vrate u Kortegvaj, a Tvoje će im veze to olakšati. Ovo je veoma važno, moj dječače, važnije čak i od Tvojih studija. Na taj ćeš način najbolje pomoći našoj voljenoj zemlji.« Dax se prisjetio toga silazeći dolje na ručak sa starim Hadleyem. Postupio je po el Presidentovoj ţelji, ah teško da je i mogao postupiti drukčije. Otkako je stigao, Amerikanci ga pozivaju na sve strane. Predstavljao je za njih neku vrstu znamenite ličnosti. Ĉini se da su njegovo evropsko ponašanje kao i činjenica da je rođen u zemlji divljeg nasilja gdje ţivot nije na velikoj cijeni pridali posebnu draţ njegovoj privlačnosti. To su osobito osjetile američke djevojke. Nakon izvjesnog vremena naučio je da gotovo svaki novi poziv znači kako neka djevojka nestrpljivo čeka da se uvjeri je li on doista takav »divljak« u krevetu. Katkada se čudio toj njihovoj neobuzdanoj potrebi za seksualnim izazovom. U mnogo čemu ti su okršaji — a takvima ih je doista počeo smatrati — pretvarali krevet prije u bojno polje nego u ljubavno gnijezdo. Kod toga je, čini se, bilo najhitnije da dokaţe tradicionalnu mušku nadmoć. A kad je to dokazao, kao da je nekako uvijek ostalo neko skriveno neraspoloţenje. U većini slučajeva djevojku nikada više nije vidio. U međuvremenu je sa svakom novom pobjedom rastao njegov ugled Casanove. Katkada je razmišljao o tome s humorom koji mu je pomogao da podnese šale i zadirkivanje svojih prijatelja. Sam sebe nije nikada smatrao takvim i jednom je zgodom rekao Robertu da ako Amerikanci vide Casanovu u njemu što bi rekli za Sergeja kojemu je, kako se čini, jedina ţivotna svrha da povali svaku ţenu koju upozna. Da je sve to ometalo njegov studij, suvišno je i reći. Ocjene su mu bile jedva prolazne, i da njegov boravak na Harvardu nije imao neku diplomatsku pozadinu, vjerojatno bi ga već i izbacili. Ne da je bio loš student, jednostavno nije nikada našao vremena da prione uz knjigu. Tijekom upravo proteklog ljeta, drugog ljeta svog boravka u Sjedinjenim Drţavama, igrao je polo za momčad Meadowbrooka, i na kraju sezone pohvalio ga je sam veliki Tommy Hitchcock. No i on se tom prilikom našalio na račun Daxovog renomea. Kad su nakon posljednje utakmice zajedno stajali pod tušem, rekao je: — Ti bi mogao postati jedan od najboljih igrača pola na svijetu da trening ne provodiš isključivo u krevetu. Dax se samo nasmijao. Usprkos tome što je cijelu sezonu nastupao zajedno s Hitchcockom, Dax je u njegovoj prisutnosti bio još uvijek suviše zbunjen da bi protestirao. Kad je taksi prešao ulicu Boylston, počeo je padati snijeg i šofer se okrenuo. — Evo je, prva prava zimska oluja. Dax samo nešto promrsi. Odsada pa sve dok ne nestane snijeg Macan će napuštati kuću samo u krajnjoj nuţdi. Taj čovjek, koji je toliko puta gledao smrti u oči i preţivio tolike opasnosti, bojao se malih krpica snijega više od bilo čega drugog. Bijeli pokrivač pakla, tako ih je zvao. Plativši vozaču, Dax privuče okovratnik kaputa čvršće oko vrata. Ni on baš nije previše uţivao u snijegu. Digne pogled na zgradu u kojoj su on i James Hadley trebali ručati. Ĉudni su ljudi ti Amerikanci. Ugovaraju svoje poslovne sastanke u vrijeme ručka umjesto da se odmaraju i uţivaju u jelu. — Tata već dugo ţeli da te upozna — bio mu je rekao Jim na telefonu. — Misli da bi bilo zgodno da sutra ručate zajedno u Klubu. Dax nije morao pitati u kojem klubu. Za bostonske uglednike postojao je samo jedan 152

klub i ručati bilo gdje drugdje bilo bi jednako svetogrđu. Na vratima ga dočeka posluţitelj u sivoj uniformi, prihvativši njegov kaput. — Mr Xenos? Dax kimne. — Mr Hadley je već za svojim stolom. Izvolite za mnom. — On povede Daxa u veliku blagovaonicu prošavši mimo bara gdje su se već skupili mnogi gosti da prije ručka popiju svoj aperitiv. Prolazeći bučnom dvoranom, Dax prepozna mnoge lokalne veličine. Bivši guverner, a sada ponovno gradonačelnik, Jim Curley sjedio je za velikim stolom točno u sredini dvorane kako bi se ljudi uvijek mogli zaustaviti da progovore s njim po nekoliko riječi. Kao i obično za njegovim je stolom sjedio i neki svećenik. Dax se pitao koji bi to mogao biti, ali po svoj prilici barem kakav biskup ili kardinal. Za drugim stolom prepozna još jednog političara, Jamesa »Honey Fitz« Fitzgeralda, u društvu s jednim od vodećih bostonskih biznismena Josephom Kennedyjem. Napokon stigoše do stola, i Jim junior ustane. — Daxe, dopusti da te upoznam sa svojim ocem. — Drago mi je — reče Dax, automatski ispruţivši ruku. Ali nije gledao u starog Hadleya. Drugi čovjek za stolom bio je Marcel Campion.

24. — A sad se moram vratiti u ured — rekao je James Hadley ustavši. Učini pokret rukom. — Ne, nemojte se dizati. A ni vi ne morate odmah bjeţati, Daxe. Uvjeren sam da vi i Mr Campion imate o čemu razgovarati neovisno o poslu o kojem samo upravo raspredali. I mladi Jim se digne. — Ja imam predavanje pa također moram poţuriti. Kad su oni otišli, obojica su neko vrijeme šutjeli. Dax pogleda Marcela. Promijenio se. Više ne izgleda kao običan mali činovničić kakav mu je ostao u sjećanju. Sad djeluje nekako sigurnije, samopouzdani je. Moţda zbog izvrsno skrojenog odijela britanske proizvodnje, ali čini se da mu se to ipak najviše ogleda u očima. Odrazuju samosvjestan pogled čovjeka koji zna što hoće i kako će to postići. Marcel progovori prvi. — Dugo se nismo vidjeli, Daxe, skoro dvije godine. — Da. — Što misliš o njemu? — upita označivši pokretom da misli na njihovog domaćina. — Točno onakav kakvog su mi ga opisali, pa i gori — odvrati Dax iskreno. Marcel prijeđe na francuski, što Dax automatski prihvati. — Znaš li što je rekao? — Marcel se povjerljivo nagne preko stola. — Da bi njihov gradonačelnik Curley mogao postati predsjednik Sjedinjenih Drţava, samo da nije došao trideset godina prerano. Tvrdi da će jednoga dana imati katoličkog predsjednika. — U to ne vjerujem. — En verite — nastavi Marcel. — Ĉini mi se da je to namijenio svom najstarijem sinu. — Jimu? Marcel kimne. — Taj čovjek pravi planove za mnogo godina unaprijed. Već se sada duboko ušančio u Demokratskoj stranci. Zato tako uporno nastoji da se mladić posveti politici. Dax zamišljeno pogleda Marcela. Nakon svega što je čuo za ovim ručkom, nije mu više ni u što bilo teško povjerovati. — Kako si došao do njega? — Jednostavno. On ima brodove koje ţeli prodati, a ja ih ţelim kupiti. 153

— A kakve ti veze imaš s brodovima? Mislio sam da si otišao u Makao da vodiš kockarnicu. — Vodio sam je. Ali ubrzo sam uvidio da mogu doći do brodova. — Kako to da si ti mogao doći do brodova, a de Coyne nije? — De Coyne je budala — naglasi Marcel. — Taj sve prepušta onom svom engleskom bratiću čija je jedina namjera, po svemu sudeći, da spriječi razvoj svake parobrodarske Unije koja bi mogla ugroziti njegovu. Uvjeren sam da se priključio tom poslu samo zato da bi ga sabotirao. Marcel se prigne prema Daxu spustivši glas. — Ĉim sam to shvatio, sjetio sam se kako je tvoj otac govorio da mu trebaju brodovi. Posudio sam novac od nekih kineskih prijatelja i kupio dvadeset komada. Onda sam se stao ogledavati za novima i pojavio se Hadley koji je prodavao pedeset brodova. Razumije se da sam pošao k njemu. No ni on nije budala. Smjesta je prozreo moje namjere. Stekao sam utisak da je u međuvremenu već poţalio svoju brzopletu odluku da se pridruţi Britancima u bojkotu tvoje zemlje. — Hoćeš reći da je poţalio gubitak novca. — Ispada na isto. U svakom slučaju bio je voljan da mi proda brodove, ali samo pod uvjetom da njegova kompanija ostane isključivi posrednik za teret koji će oni prevoziti. No bilo mi je odmah jasno da prije negoli se upustim u to moram dobiti čvrsta uvjerenja iz Kortegvaja. Bez toga ne bi bilo nikakve koristi od brodova. Dax ga pogleda. — Ne znam što el Presidente misli o sklapanju posla s jednim Amerikancem. — Tvoj predsjednik je praktičan čovjek — reče Marcel. — Sada je već zacijelo shvatio da nema što očekivati od de Coynea. — Ali tu je još uvijek onih pet milijuna dolara koji su plaćeni za koncesiju — primijeti Dax — a ta je izdana na dvadeset godina. Marcel izvuče iz dţepa tanku cigaru i pripali je. Oblaci plavoga dima polako se širiše oko njega dok je promatrao Daxa. Nije progovorio sve dok mu se cigara nije jednolično zaţarila. — Pazi da ne učiniš istu pogrešku kao i tvoj otac — reče mirno. — Tvoj predsjednik nije tako čvrsta karaktera kao što ti je bio otac. Znaš li što se dogodilo s onih pet milijuna dolara? Zar doista misliš da su ušli u drţavnu blagajnu? Dax ne odgovori. — Mogu ti reći što se dogodilo s njima. Leţe u Švicarskoj na bankovnom kontu koji glasi na el Presidentovo ime. Dax se zapanji. Ako to zna Marcel, onda mora da je bilo poznato i njegovom ocu. — Je li moj otac... — Tvoj otac je znao. — Pa zašto nije? ... Marcel mu ne dopusti da dovrši pitanje. — Što je on tu mogao? Napustiti duţnost? To ne bi pomoglo Kortegvaju. Ali više brodova, to bi pomoglo. Zato je šutio, premda u neku ruku smatram da mu je to ubrzalo smrt. Dax zakima glavom. Osjećao je kako ga steţe u grlu. Jadni otac! Da je barem znao! No s druge strane, što bi on i mogao poduzeti? Ništa. Marcel iskoristi njegovu dugu šutnju. — A što misliš zašto bismo inače bili voljni platiti novih pet milijuna dolara za koncesiju? Zato jer smo uvjereni da će el Presidente prihvatiti. Daxe, krajnje je vrijeme da odrasteš i postaneš realist. Ako sklopimo posao, i za tebe ćemo se lijepo pobrinuti. Već je vrijeme da počneš misliti malo i na sebe. Ukoliko se i ti ne kaniš upropastiti plaćajući dugove raznih prevaranata. — Ne znam — reče Dax neodlučno. — Teško mi je povjerovati... Marcel ga opet prekine. — Što ti je teško povjerovati? Zar ne vidiš da te tvoj predsjednik upravo radi toga i poslao ovamo? Samo radi takvih i sličnih poslova, da olakša 154

Sjedinjenim Drţavama povratak u Kortegvaj. Zar ne misliš da mu je sada već sasvim jasno da više ne moţe računati ni na kakvu pomoć iz Evrope? Dax je šutio. — Da nisam tako siguran u sve to, zar bih zatraţio kortegvajsko drţavljanstvo? Dax ga iznenađeno pogleda. — Hoćeš reći da kaniš ţivjeti u Kortegvaju i odreći se svoga francuskog drţavljanstva? Marcel se nasmije. — Tko je govorio o tome da ću ţivjeti u Kortegvaju? Samo sam rekao da ću uzeti kortegvajsko drţavljanstvo. — Na brzinu se ogleda po sali koja je sada bila već gotovo prazna. — Meni se sviđaju Sjedinjene Drţave, osobito New York. Tu se prave poslovi, i tu namjeravam ţivjeti. Istoga dana navečer, dok je el Presidentov glas metalno krkljao kroz međunarodni telefonski kabel, Dax spozna da je sasvim nevaţno je li Marcel govorio istinu ili nije. Jedini prigovor koji je el Presidente stavio na tu ponudu sastojao se u tome da predloţena svota, zapravo odšteta Kortegvaju zbog nestašice prouzročene bojkotom, mora iznositi deset milijuna dolara a ne pet. I kad je na kraju spustio slušalicu, shvati da je njegov posao ovdje obavljen. Vrijeme je da se vrati kući. Dax prijeđe pogledom po stolu. Robert i Caroline, Jim i Jeremy Hadley te dvije od njihovih sestara. Lijepo od njih što su mu zadnji dan njegova boravka u Sjedinjenim Drţavama priredili ovu večericu u »Ritz Carltonu«. Osjeti kako mu se usne otegnuše u gorkom osmijehu. Što bi svijet rekao, pitao se, da zna kako Dax Xenos, suvremeni Casanova, sjedi sam, bez partnerice, na svojoj oproštajnoj večeri. Došla je kava, i Jim pročisti grlo zaokruţivši pogledom po društvancu. Ostali kimnuše i podigoše se na noge. Oko stola zavlada šutnja puna iščekivanja. — Daxe — reče Jim svojim mirnim glasom u kojem se jedva nazrijevao njegov bostonski naglasak — mi, tvoji prijatelji, iako ţalosni što nas moraš ostaviti, poštujemo činjenicu da svojoj zemlji moţeš najviše koristiti ako se vratiš kući. — Ipak, ne ţelimo da se vratiš a da ne poneseš malu uspomenu na nas, nešto što će te trajno podsjećati, ma kako daleko bio, da si još uvijek s nama, još uvijek jedan od nas. Zato, imajući na umu da jedanput Harvard znači uvijek Harvard, zaključismo da će ti ovaj naš mali darak najbolje pomoći da to nikada ne zaboraviš! Prstima koji su odjednom postali nespretni Dax otvori mali koţni etui. Zabljesne ga zlatni prsten s grimiznim kamenom. Smjesta ga prepozna; bio je to prsten harvardskih studenata 1939. godišta. Zaokruţi pogledom po svima njima, svjestan koliko su truda morali uloţiti da ga daju izraditi. Do ovakvog prstena inače nijedan od njih ne moţe doći prije svršetka studija. A od toga ih dijele još dvije godine. Brzo stavi prsten na prst. Savršeno mu je pristajao. Sve ih obuhvati pogledom. — Hvala — reče jednostavno. — Uvijek ću ga nositi. I uvijek ću se sjećati. Onda mu pristupi Caroline i kad je ustao da je poljubi u obraz opazi, na svoje veliko iznenađenje, da se rasplakala. Stajao je s Macanom uz ogradu broda kad se kortegvajske planine, iza grada Curatua, počeše pomaljati kroz jutarnju izmaglicu. — Domovina! — poviče Macan uzbuđeno, nenadano stavivši ruku na Daxovo rame. — Gledaj, Daxe, domovina! Gledao je kako se planine sve zlokobnije uzdiţu dok se brod neprestano kretao ispod njih. Sad su mogli vidjeti zelenilo, prekrasno tamno zelenilo zime, koja je u Kortegvaju zapravo ljeto. 155

Uto u Daxovu uhu odjekne očev glas kao da otac stoji pokraj njega. — Jer kad se budeš vratio, više nećeš biti dječak. Bit ćeš muškarac! Dax osjeti kako mu se oči zamućuju; suze mu potekoţe niz obraze. — Da, oče — prošapta. No onda još nijedan od njih nije znao da će to sazrijevanje biti tako bolan i samotan proces.

156

Knjiga treća NOVAC I ŽENIDBA

157

1. Sve banke na svijetu imaju isti miris, pomisli Sergej spustivši se na koţnu stolicu. Švicarske pogotovu. Te vonjaju na još veću starinu i plijesan. Moţda iz obzira prema novcu. Jer nekako mu se činilo da je i njihov novac stariji i pljesniviji. Oba bankara iza velikog pisaćeg stola paţljivo su ga promatrala. Sergej im je mirno uzvraćao pogled. Njemu je sasvim odgovaralo da oni započnu razgovor. On ionako nema bogzna što reći. Zato je radije nastavio sa šutnjom. Mali ćelavko progovori prvi. — Ja sam Monsieur Bernstein — reče tvrdim francuskim jezikom s njemačkim naglaskom. — Ovo je moj kompanjon Monsieur Kastele. Budući da nisu pokazali namjeru da se rukuju, Sergej osta na svojoj stolici. Samo je šutke kimnuo. Bernstein smjesta prijeđe u napad. — Vi niste nikakav knez — reče, a oči iza zlatom uokvirenih očala optuţujući ga pogledaše. Sergej se nasmije slegnuvši ramenima. — Pa onda? — odvrati mirno. — Njoj je to poznato. Bernsteinove oči iza očala odjednom se zbuniše. — Već joj je poznato? — upita zapanjeno. Kastele brzo priskoči u pomoć svom kompanjonu. — Niste čak ni grof — reče glasom promuklim od negodovanja. — Samo vaš otac je grof. Sada se nalazi u njemačkoj armiji. Sergej se odjednom ozlovolji. — Nisam znao da ćemo raspravljati o mojoj obitelji. — Ustane. — Uostalom, nisam baš previše zainteresiran da se oţenim s tom djevojkom. To je zapravo njezina ideja. — Kad se okrenuo da izađe iz sobe, Berstein sa začuđujućom brzinom za tako mala čovjeka skoči sa svog mjesta za velikim pisaćim stolom i sustigne Sergeja prije nego što je ovaj otvorio vrata. — Un moment, Monsieur Nikovič! Sergej primijeti sitne graške znoja na ćelavoj glavi malog čovjeka. — Nisam vas htio uvrijediti, grofe Nikoviču! Sergej prezirno omjeri Bernsteina. Bez riječi maši se kvake. Sad se i Kastele pridruţi predaji. Podigne se, visok i mršav kao kostur, iza svoga pisaćeg stola. — To je točno, vaša visosti — reče snishodljivim glasom. — Nismo vas htjeli uvrijediti. Molim vas sjednite, kneţe Nikoviču. Uvjeren sam da taj bračni ugovor moţemo sastaviti kao dţentlmeni. Sergej nevoljko dopusti da ga odvedu natrag do njegove stolice. Stekao je prednost i bio je svjestan toga. Samo jedna Sue Annina riječ ocu, i bankari će smjesta ostati bez svih daljih veza s Daleyevim milijunima. Bernstein obiđe pisaći stol i sjedne. U pogledu koji je izmijenio sa svojim kompanjonom ogledalo se vidljivo olakšanje. Okrenuvši se Sergeju, namjesti smiješak na lice. — Razgovarali smo Mr Daleyem — reče — i drago nam je što vas moţemo obavijestiti da se on nimalo ne protivi vašoj ţenidbi sa svojom kćerkom. Sergej šutke kimne glavom. To je već bolje. — Međutim, dobili smo upute da se pobrinemo kako bi interesi Miss Daley bili zaštićeni. Vama je dakako poznato da je ona nasljednica golemog bogatstva koje je nerazdvojno vezano uz budućnost obiteljskog posla. Naš je zadatak da sastavimo ugovor koji će zaštititi sve zainteresirane stranke. Sergej je još uvijek šutio. — Uključiv i vas — doda Kastele ţurno. Sergej dopusti sebi luksuz da odgovori. — Naravno. 158

Sad je Bernsteinov glas postao slađi. — Kao uzvrat za uobičajeno odreknuće od prava na nasljedstvo i svih ostalih prava na imovinu vaše buduće supruge Monsieur Daley nas je ovlastio da vam ponudimo miraz od dvadeset i pet tisuća dolara i nakon vjenčanja stalni mjesečni dţeparac od pet stotina dolara. Razumije se da će sve vaše ţivotne i ostale troškove snositi Monsieur Daley. Vi nećete morati plaćati savršeno ništa. On ţeli da budete sretni, znajući da će u tom slučaju biti sretna i njegova kćerka. Sergej je trenutak zamišljeno promatrao bankara. — Bojim se da pod ovako bijednim uvjetima neću moći naročito usrećiti njegovu kćerku. Uvjeren sam da je i Mr Daley svjestan toga. Kastele ga oštro pogleda. — A koliko biste, po vašem mišljenju, morali dobiti? Sergej slegne ramenima. — Tko će to znati? Kad čovjek ima ţenu koja je naslijedila pedeset milijuna dolara ne moţe hodati okolo sa svega nekoliko novčića u dţepu. Kakav bi to utisak ostavljalo? — Da li bi pedeset tisuća i tisuću na mjesec popravilo taj utisak? — Neznatno. — Sergej izvadi zlatnu dozu za cigarete, koju mu je bila poklonila Sue Ann, i izvuče iz nje cigaretu. Pripali je zlatnim upaljačem, — Ali još uvijek ne dovoljno. Kastelov se pogled zaustavi na zlatnoj dozi i upaljaču koji je Sergej nemarno stavio na pisaći stol ispred sebe. — A zašto mislite da ste duţni ostaviti bolji utisak? Sergej uvuče dim i polako ga ispusti. — Reći ću vam to sasvim jednostavno, gospodo. Nije vaţno što ja mislim, već što Miss Daley misli. — No za to imamo samo vašu riječ — Bernstein će brzo. — Ne, imate i riječ same Miss Daley. — Sergej pritisne zapon na dozi i ona se otvori. Gurne je prema bankarima. — Pročitajte posvetu. Bernstein uzme dozu a Kaštele se nadnese nad njegovo rame. Sergej nije morao ni vidjeti izraz na njihovim licima da bi znao da je pobijedio. Svom Sergeju — Zaručnički dar najvećem mačevaocu na svijetu od zahvalnih mu korica! Zauvijek Tvoja Sue Ann Napokon su se sporazumjeli da će miraz iznositi sto tisuća dolara a dţeparac dvije tisuće pet stotina na mjesec. Osim toga dodana je, uz obostrani pristanak, još jedna klauzula. Ukoliko Sue Ann ikada zatraţi rastavu, Sergej ima pravo na iznos od pedeset tisuća dolara za svaku godinu braka do pet godina — dvjesta pedeset tisuća dolara. Počelo je prije nešto više od tri mjeseca, krajem siječnja u Saint Moritzu. Bio je jedan od onih sivih dana kad oblaci i snjeţne pahuljice zastiru nazubljene planine a ljudi ostaju u kućama. Bilo je negdje oko četiri sata poslije podne. Sergej se ispruţio na kauču pred praskavom vatrom u maloj švicarskoj kućici koju je unajmio preko sezone. Neočekivano odjekne udarac o ulazna vrata. Tko bi to, do vraga, mogao biti po tom pasjem vremenu, pomisli Sergej izvrnuvši se na bok i pozvavši djevojku da otvori vrata. Nitko mu ne odgovori, i on se sjeti da je djevojka danas poslije podne slobodna i da se neće vratiti prije šest. Lijeno se digne s kauča i, poravnavši si hlače, odšeta do predsoblja, kad zvekir na vratima lupne još jedanput. — Dolazim. — Mrzovoljno otvori vrata. — Oh, to si ti — reče prepoznavši snijegom pokrivenog čovjeka koji je stajao napolju. — Mogao sam misliti da se samo takva budala moţe pentrati po tom vremenu. 159

Kurt Wilhelma, Skimeister u Suvretti, otrese snijeg s odjeće i čizama te pođe za njim u kuću. — Jesi li sam? — Naravno da sam sam. Koga si očekivao ovdje? Gretu Garbo? — Ne bih se previše iznenadio — odgovori Kurt. — Kriste, što je napolju gadno. Imaš li kakvog pića? — Na bifeu je boca s votkom. — Sergej se opet izvali na kauč gledajući kako si Kurt natače piće. — Mislim da ovaj put imam pravu za tebe. — Sasvim sigurno — odvrati Sergej sarkastično — kao i onu prošli put kad se ispostavilo da je engleska glumičica koja i sama traţi zaleđe. Oboje smo se osjećali kao proklete budale kad smo se najprije gotovo na smrt isprcali i onda ustanovili da radimo na istom poslu. — Svatko moţe pogriješiti. Ali ova je zajamčena. Provjerio sam. — Kako? — Lijepo, tu je gore s dvije djevojke kao gošće i ima kraljevski apartman sa tri spavaće sobe. Rezervaciju je nedavno izvršila »Credit Suisse« koja će isplaćivati i sve račune. — Kurt istrusi piće u jednom gutljaju. — A ti znaš »Credit Suisse«. Ti rade samo za one koji imaju gomilu novca. Sergej kimne. Malo se zamislio. — Moţda je ljubavni trio. — Nije — odvrati Kurt brzo — nisu bile u hotelu ni deset minuta a već su počele zavoditi neke moje dečke. Rekao sam dečkima neka se prime ostalih dviju, ali plavušu da ostave na miru dok se ne dogovorim s tobom. — Plavuša, hm? Kako izgleda? — Prilično dobro. Duge noge. Bujne grudi. Previše šminke, kao i sve Amerikanke, ali nije loša. Ima onaj pogled što odaje da je uvijek spremna. Moţeš gotovo vidjeti kako ga mjeri. — Amerikanka, kaţeš? — Sergej digne pogled na nj. — A druge? — Također Amerikanke. — Kako se zove? — Sue Ann Daley. — Sue Ann Daley? — U Sergejevu se glasu razabra da se nečeg prisjeća. — Ĉekaj da malo razmislim. Kurt se vrati do bifea i natoči si još čašu votke. Sergej nabra čelo u nastojanju da se prisjeti. Odjednom skoči na noge, priđe sekretaru te izvuče jednu ladicu. Na brzinu premetne hrpu pisama iz koje izdvoji jedno. Preletje ga pogledom. — Znao sam da sam to ime već negdje čuo. — Da? — upita Kurt znatiţeljno. Sergej se smiješeći primakne Skimeisteru. — Znaš, stari, mislim da ovaj put zbilja imaš pravu. Kurt se nasmiješi. — Ĉuo si za nju? Sergej kimne. — Jedan mi je prijatelj pisao o njoj još prije godinu dana kad je tek stigla u Švicarsku. No onda sam bio prezauzet da je potraţim. Sergej se vrati sekretaru i sjedne. Izvuče list pisaćeg papira s krunom i natpisom Knez Sergei Nikovitch. Brzo nadrlja nekoliko riječi, presavine ga i stavi u omotnicu. Velikim ravnim slovima ispiše njezino ime i okrene se Kurtu. — Evo ti. Pošalji to u njezinu sobu zajedno s tucetom ruţa. Ja ću doći oko devet po nju i njezine dvije prijateljice da ih povedem na večeru. I reci Emilu da hoću svoj uobičajeni stol u kutu, s ruţama i svijećama, s posebnom kiticom cvijeća uz svaki servirung i bocom Pipera ’21. 160

Kurt ga pogleda. To da djevojke moţda neće doći na večeru nije mu palo ni na kraj pameti. Nešto drugo ga je mučilo. — Tko će dati novce za cvijeće? Sergej se nasmije. — Isprsi se ti. Do vraga, pa moţeš nešto i potrošiti od svojih dvadeset i pet posto provizije.

2. Sue Ann strpa još jedan čokoladni bombon u usta i digne se sa šezlonga. Prešavši sobom, zaustavi se pred dugačkim ogledalom spustivši sa sebe lagani kućni ogrtač. S negodovanjem se zagleda u svoj goli odraz. — Isuse boţe! Mora da sam nakupila bar sedam kila otkako sam u Švicarskoj. — Neće biti tako strašno — odgovori Maggie brzo. — To je ta prokleta čokolada — reče Joan. — Od nje se čovjek uvijek udeblja. Sue Ann se okrene da pogleda svoje prijateljice koje su sjedile na kauču. — Kako to vama uspijeva? Ovdje ste već dvije godine, a obje ste mršave kao što ste bile i kod kuće. — Prvu godinu smo bile kao i ti — reče Joan. — Ali onda se opet stanjiš. — Svemu je kriva ta prokleta škola — odvrati Sue Ann. — Kao da si u zatvoru. Ne preostaje ti drugo nego da jedeš. Jedva sam dočekala praznike. — E pa, sad smo ovdje. — A ja se ne mogu uvući ni u jednu svoju večernju haljinu — reče Sue Ann. — Kog ću bijesa staviti večeras na sebe? Maggie se naceri. — Zašto ne bi otišla ovakva kakva si sada? Uštedjela bi na vremenu. Sue Ann odšeta natrag do bombonijere i izvadi još jedan bombon. — Nemoj misliti da to ne bih najradije i učinila. Tako sam nabijena da će mi vjerojatno doći čim mi poljubi ruku. — Jeste li zadovoljni stolom, vaša visosti? — upita Emil s poštovanjem. Sergej kritički odmjeri stol. — Izvrsno, Emile. Katkada se čudim što niste u pariškom »Ritzu«. Morali biste biti tamo gdje bi vaše sposobnosti znali istinski cijeniti. Emile se pokloni. — Veoma ste ljubazni, visosti. Vaš uobičajeni aperitiv? Dobivši potvrdan odgovor, Emile se povuče. Sergej se ogleda oko sebe. Kad je ušao u salu, bio je osjetio na sebi znatiţeljne poglede ostalih gostiju. Znao je kakav dojam pobuđuje. U večernjem je odijelu izgledao još viši, a bjelina košulje izvanredno je odudarala od čvrste zimske preplanulosti njegovog lica. Uljudno kimne nekolicini ljudi koje je poznavao te prihvati piće koje je konobar u međuvremenu bio stavio na stol. Polako je pijuckao. Njegove gošće treba da stignu svakog trenutka. Poslao im je svoju posjetnicu prije negoli je ušao u blagovaonicu. Podigne pogled čim su tri djevojke ušle. Moj boţe, pomisli ustajući, ta ova nema baš ništa ispod te haljine! Sue Ann je bila teška, ali i dovoljno visoka da to podnese. Hodala je uspravno, njezino tijelo i svila njezine haljine pokretali su se istovremeno u lakim i neusiljenim pokretima, dok su joj prsa napinjala tanki prozirni šifon. Zastala je pred njim i ispruţila ruku. — Dax vas je prilično često spominjao. Sergej se osmjehne. Prinese njezinu ruku do svojih usana. Ostale djevojke zahihoću. Utješi ga pomisao da ona bar ne hihoće. Bit će valjda još nešto od nje. — A kako da vam se obraćamo? — upita Sue Ann pošto su svi posjedali. — Bit će grozno ako vam čitavu večer budemo morale govoriti »vaša visosti«. — Zovite me jednostavno Sergej. Uostalom, ja i nisam pravi knez. Moj otac je samo grof. 161

— Uţivate u zimskim sportovima? — uljudno upita trenutak kasnije. — Oh da — odgovoriše ostale dvije gotovo jednoglasno. — Ja ne — reče Sue Ann iskreno. — Ja sam s juga. Mrzim snijeg i hladnoću. Pogleda je pomalo iznenađeno. — A zašto ste onda došli ovamo? Uprla je pogled ravno u njegove oči. — Da se provedem. Volim zafrkanciju. — Zafrkanciju? — Zabavu, znate. Ono čega nema u djevojačkom internatu. — Mislim da znam što hoćete reći. — Nasmijao se. — Moram priznati da se slaţem s vama. Skijanje i sklizanje, to je čisti gubitak vremena. Orkestar zasvira, i on se digne. — Nadam se da se vaša nesklonost prema sportu ne proteţe i na ples? Sue Ann se nasmije i odmahne glavom. — Oh ne. Oboţavam ples. Svirali su tango. Kad ju je privukao k sebi, osjeti mekoću i toplinu njezina tijela kroz tanku svilenu haljinu. Bio je bolji plesač od nje i upravo zbog toga nije osjetila tu razliku. Vješto ju je vodio sve dok nije izgledalo da su se slili u jedinstven pokret. Na prsima je osjećao pritisak njezinih vehkih toplih dojki te spusti pogled na njezino lice. Oči su joj bile gotovo sklopljene, usne rastvorene. Ta je spremna, pomisli. Pusti da mu snaga poteče u prepone i pritisne se o nju. Pogledala ga je, širom otvorivši oči. — Oprostite, nisam mogao spriječiti. Nasmiješila se. — Ne ispričavajte se. Volim to. — Još se čvršće pripila uz njega do kraja plesa. Odveo ju je natrag za stol i iz pristojnosti zaplesao i s drugim dvjema. No nijedna od njih nije imala onu pohotnu i nametljivu Sue Anninu seksualnost, premda su ga svaka na svoj način privlačile više od nje. Kad je sjeo za stol, nenapadno pomakne stolicu tako da su im se noge doticale. Kasnije potraţi njezinu ruku pod stolom i stavi je na svoje nabreklo udo. A sve vrijeme vodio je lagani razgovor kao da se ništa ne događa. Pošto je izredao sve druge plesove, orkestar opet zasvira tango. Pogleda je. — Naš ples? Kimnula je i počela se dizati. No onda se naglo zaustavi i opet sjedne. — Prokletstvo! — reče bijesno. — Što je? Ona pogleda djevojke pa njega. — Znala sam to, trebalo je da obučem gaćice. Sad sam sva mokra i probilo mi je haljinu. Svi će vidjeti. — Što da radimo? — upita Maggie. — Moţemo sjediti ovdje dok ne zatvore — predloţi Joan. — Ne pričaj gluposti, restoran se zatvara tek u dva ujutro. — Ne uzbuđujte se. — Sergej se nasmiješi. — Ja ću to urediti. Nitko neće znati. — Vi? — Bez brige. — Nagne se prema njoj i kao slučajno rukom prevrne čašu šampanjca koji joj se izlije u krilo. — Oh, strašno mi je ţao! — usklikne on dovoljno glasno da su ga mogli čuti za susjednim stolovima. Ustao je otirući je svojim ubrusom. — Tisuću puta molim da mi oprostite moju nespretnost! Sue Ann se nasmiješila kad su se konobari zabrinuto ustrčali oko nje. Ustala je okruţena dvjema djevojkama i konobarom. — Doći ćete gore u naš apartman na kavu i kolače, zar ne? — Dakako. Ostao je stajati dok nisu napustile salu, a onda opet sjeo i zatraţio račun koji je kitnjasto potpisao. Dok je prolazio hotelskim predvorjem prema liftu, pristupi mu Kurt. — Dakle? 162

— Ne brini, ta će platiti najamninu. Vrata mu je otvorila Joan. Uđe u sobu. Sue Ann je sjedila na kauču u lakoj kućnoj haljini. — Je li sada sve u redu? — upitao je sa smiješkom. Ona kimne. — Bio sam tako slobodan da naručim kavu i kolače, a nakon toga kavijar i još šampanjca. — Kavijar i šampanjac? — To je najbolje za dugu zabavnu noć. Maggie ustane. — Mi idemo u svoje sobe. Sergej se obrati njoj, ali nije skidao pogleda sa Sue Ann. — Zašto? Mislio sam da ćemo napraviti ţur. — Pa samo ste vi ovdje. — A što mislite zašto sam naručio kavijar i šampanjac? Sue Ann se nasmije. Taj je jezik dobro razumjela. — Imate prilično dobro mišljenje o sebi. Nasmijao se pogledavši je. — Izvrsno. — Dovoljno za sve nas? — Ja sam veoma jednostavan čovjek. To je jedini sport kojim se bavim. Sve ostalo je gubitak vremena. Maggie i Joan se neodlučno pogledaše. — Hajde, što čekate? — Sergej se nasmije. — Moja je predstava uvijek bolja kad imam publiku. — Gladan sam — reče Sergej. — I ja. — Vas dvoje nastavite — reče Maggie pospano. — Ja više ne mogu ni oči drţati otvorene. — A što je s... — Međutim, Sergej nije dovršio pitanje, jer je Joan čvrsto spavala. Pogleda Sue Ann i naceri se. — Ĉini se da smo ostali sami nas dvoje. — Tako je trebalo biti već otpočetka — rekla je s lakim sarkazmom — da ti nisi takav razmetljivac. Opet se nasmijao, ustao s kreveta i gol odšetao u dnevnu sobu. Tu je sjeo na kauč i maslacem premazao tanki komad preprţenog kruha stavivši na to debeli namaz krupnog kavijara. Dignuo je glavu kad je ušla Sue Ann i postavila se kraj njega. — Ponudi se — rekao je s punim ustima, mahnuvši rukom. — Ti si svinja! Umjesto odgovora posegnuo je za još jednim komadom kruha. — Mislila sam da su Evropejci dţentlmeni. — Ako ţeliš da se s tobom postupa kao s damom, onda se obuci — odvratio joj je. Trenutak ga je netremice gledala, nato se okrenula i ušla u kupaonicu. Vratila se s dva bijela frotirska ogrtača. Jedan baci na nj, a drugi navuče na sebe našto se zavali u naslonjač sučelice njemu. Njegov je ogrtač još uvijek leţao tamo kamo ga je bacila, na njegovim koljenima. — Što me tako gledaš? — Ništa. — Malo je oklijevala a onda upita. — Onako među nama, reci što zapravo pokušavaš dokazati? Sad je i on nju pogledao, odjednom shvativši da je pametnija nego što je mislio. — Ne razumijem. — O. K., znači Dax ti je prijatelj. Ali on nije jedini muškarac s kojim sam otišla u krevet. 163

Nije odgovorio. — Ţeliš li mi moţda dokazati da si potentniji od Daxa? On se naceri. — Ne, pravo si rekla malo prije. Ja sam svinja. Samo sam mislio kako bi bilo zgodno da vas sve tri povalim. Zakimala je glavom. — Meni to ne moţeš prodati. Nisi ti tako glup. — Neka bude dakle — reče on naglo se razljutivši — nastojao sam dokazati da sam potentniji. — Ne moraš se uzrujavati. I jesi, znaš i sam. — Nasmiješila se. — Najpotentniji si od svih koje sam ikada imala. Njegova je napetost smjesta popustila. — Nikad nisam upoznala ništa što bi bilo poput tebe. Ĉak i onda kad si bio s njima. Svaki put kad je njima došlo, došlo je i meni. Onda sam poludjela. Htjela sam te samo za sebe. Primijetio si to, zar ne? — Jesam. Pogledala ga je. — I što ćeš sada učiniti? Naglo je ustao. — Dođi, stavi nešto na sebe. — Kamo idemo? — K meni, tamo moţemo biti sami. Neodlučno ga je pogledala. Onda mahne rukom prema drugim spavaonicama. — A što ćemo s njima? — Fućka mi se za njih — rekao je — neka si same potraţe nekog. Ti si jedina koju ţelim.

3. Oţujsko sunce, što se u zasljepljujućoj iskričavosti odbijalo od snijega, prodiralo je kroz otvoren prozor u sobu u kojoj su sjedili za doručkom. — Mislim da ćeš me morati oţeniti, mali moj. Sergej podigne čašu s voćnim sokom. — Zašto? — Uobičajen razlog. Napumpana sam. Šutio je. — S tim nisi računao, je li? — Mislio sam na to — rekao je — ali računao sam da ti vodiš brigu o tim stvarima. Nasmijala se. — Tko je imao vremena za to? Ljutiš se? Odmahnuo je glavom. — O čemu onda razmišljaš? — Poznam jednog liječnika. Vrlo je dobar. Sada je Sue Ann ušutjela. Trenutak kasnije opazio je kako joj se u očima skupljaju suze. Glas joj je bio tup i apatičan. — Pa dobro, ako ti tako ţeliš. — Ne — odgovorio je osorno — ja to ne ţelim. Ali zar ne shvaćaš što te sve čeka? — Baš me briga. Nisam ja prva koja ide pred oltar s punim trbuhom. — Nisam mislio na to. Gledaj, sve je u redu dok se zabavljaš i provodiš s nekim toboţnjim knezom. Ali brak je druga priča. Smijat će ti se. — Djed mi je ostavio pedeset milijuna dolara koje ću dobiti u cijelosti kad navršim dvadeset i pet godina ili kad se udam, prema tome što dođe prije. S tolikim novcem mi se moţemo smijati svima njima. Pogledao ju je. — Na to sam upravo i mislio. To samo oteţava situaciju. 164

Odjednom se razljutila. — Kakav si ti to vraţji ţigolo? Zar moj novac nije isto tako dobar kao i bilo čiji? Onog starca na primjer u Monte Carlu, kako li se već zove, ili one ţene koja ti neprestano šalje čekove iz Pariza? Zurio je u nju. — Ti znaš? — Naravno da znam. Zar misliš da me očevi bankari nisu saletjeli čim su doznali da se nisam vratila u internat nego da ţivim s tobom? Podnijeli su mi čitav dosje. Zašutio je. Malo zatim reče: — Ipak se hoćeš udati za mene? — Baš tako. — Zašto? Ne razumijem. — Znači da si budala. Ti znaš kakva sam ja. Dok nisam upoznala tebe, mislila sam da nešto nije u redu sa mnom. Nikad mi nije bio dovoljan samo jedan muškarac. Bilo je dana kad sam to radila s trojicom, s jednim odmah za drugim. Već sam počela misliti da mi nitko ţiv ne moţe pruţiti sve što trebam. Onda sam srela tebe. — I to je dovoljan razlog za brak? — Za mene jest. Kakav razlog još treba ako se dvoje ljudi u tome tako slaţu kao što se slaţemo mi? — Postoji i nešto što se zove ljubav. — Sad govoriš kao idiot. Moţda bi mi ti mogao točno objasniti što je ljubav? Nije odgovorio. Obuzela ga je neka ţalost, istovremeno i samilost prema njoj. Onda je pogleda u oči i opazi u njima goli strah. Da bi je mogao odbiti. I odjednom shvati. Strah od onoga što je, što je bila i što će biti ako ne bude imala čovjeka za kojeg se moţe čvrsto uhvatiti. Nešto kao smiješak prijeđe preko njezinih usana. — Mi smo veoma slični, ti i ja. Mi radimo to. Svi drugi samo pričaju. Ako ono što postoji među nama nije ljubav, onda je bar najbliţe ljubavi što će ijedno od nas ikada osjetiti. Njegova samilost nadvlada razum. Nije se mogao odvaţiti da joj kaţe kako će upravo to što je sada iznijela razoriti njihovu vezu. Duboko u sebi znao je da će doći dan kad se nijedno od njih neće moći svladati da ne potraţi zadovoljstvo na drugoj strani. — Pa dobro — rekao je, pitajući se tko će od njih dvoje prvi pokleknuti — vjenčat ćemo se. Bilo je zamišljeno kao tiho vjenčanje u maloj crkvici izvan Saint Moritza, ali ispalo je sasvim drukčije. Daleyev je novac bio suviše vaţan da bi se moglo prijeći preko njega, i tako je vjenčanje na kraju odrţano u katedrali sa stotinama uzvanika i mnoštvom reportera. — Ne izgledaš baš sretno — rekao je Robert dok su čekali u sakristiji. Sergej se odmaknuo od vrata kroz koja je provirio u prepunu crkvu. — Htio bih vidjeti sretnog mladoţenju. Robert se nasmije. — Osjetit ćeš se bolje čim krenemo k oltaru. Sergej ga pogleda. — Znam, ali ne zabrinjuje me to. Bojim se onoga što će biti kasnije. Robert ne odgovori. I on je imao svoje sumnje. Sergej se opet primakne vratima. — Šteta da Dax nije ovdje. On bi uţivao u svemu tome. Zanima me je li uopće primio pozivnicu. Ni ti nisi čuo ništa o njemu, zar ne? — Ni riječi otkako je prije godinu dana otišao iz Cambridgea. Pisao sam mu nekoliko puta, ali nijednom mi nije odgovorio. — To je neka čudna, divlja zemlja, čini mi se. Nadam se da mu se nije ništa dogodilo. — Njemu sigurno nije. Mnogo se više moţe dogoditi nama. Sergej mu dobaci brz pogled. — Još uvijek misliš da će doći do rata? — Ne vidim tko bi ga mogao spriječiti. Rat u Španjolskoj je tako reći već završen. Nijemci su dovršili svoje ugrijavanje. To i sam znaš iz očevih pisama. — Robert se nasmije. 165

— Sad i taj Chamberlain ide u Munchen na pregovore s onim luđakom. Sve je to gubitak vremena. Nikakve koristi od toga. — Što kaţe tvoj otac? — On sve što moţe prebacuje u Ameriku. Htio bi čak da se Caroline i ja vratimo tamo. — Pa, hoćete li? Robert odmahne glavom. — Zašto ne? Robert slegne ramenima. — Iz dva veoma vaţna razloga. Jer sam Ţidov i jer sam Francuz. — Što moţeš ti učiniti? Nisi čak ni vojnik. — Već će se nešto naći — reče Robert. — U najmanju ruku mogu ostati i boriti se. Već je previše naših pobjeglo pred tom nemani. U sakristiju dopre zvuk orgulja. Robert proviri kroz vrata i okrene se. — Allons, mon enjant. Sad je na tebi red da se iskaţeš. Novinari iz različitih novinskih agencija stajali su otraga u crkvi dok su mladenci klečali pred oltarom. — Pomisli samo — reče predstavnik »Associated Pressa«. — Sad je bez prebijene pare, a za deset minuta će izaći teţi za pedeset milijuna dolara. — Kao da si ljubomoran. — Imaš prokleto pravo. Da se bar radi o nekom Amerikancu. Što ne valja na dobrim starim američkim momcima? — Ne znam — zajedljivo prošapta Irma Andersen iz društvene rubrike »CosmoWorlda« koja mu je stajala zdesna — ali, sudeći po onom što sam čula, već ih je sve isprobala i nisu zadovoljili. — De, de. — Volio bih da si mogu priuštiti taj kavijarskošampanjski stimulans — reče reporter »International News Servicea«. — Mora da stvarno pomaţe. — Siđi s oblaka. Za nas siromahe je bolje da ostanemo kod ostriga. Reporter »APa« ga pogleda i nasmije se. — To je dobro, no što da radimo preko čitavog ljeta?

4. Šuštanje otpalog lišća trgne ga iz sna te on ispruţi ruku i zgrabi pušku koja je leţala do njega na gunju. Ispod oka opazi da je Macan već na nogama i da se nečujno uvlači među drveće. Navuče metak u leţište omotavši pušku gunjem da priguši zvuk, te pričeka. Posvuda oko njega vladala je tišina. Zaškilji gore u nebo. I ne pogledavši na sat, znao je da je otprilike pet sati ujutro. Prisloni uho na zemlju i osluhne. Koraci su utihnuli. Duboko uzdahne. Ma tko bio, Macan ga je predusreo. Ipak se ne pomakne. Ĉuo se tihi ţamor glasova, i to ga samo po sebi umiri. Da je nešto opasno, ne bi bilo razgovora. Samo glomot smrti. Opet se začuše koraci. Dax podigne glavu te proviri na stazu što se protezala ispred male spilje u kojoj je leţao. Za svaku sigurnost podigne pušku i uperi je u oštri zavoj. Najprije se pojavio vojnik u napadnoj crvenoplavoj uniformi. Macan koji je, još uvijek s revolverom u ruci, išao za njim bio je gotovo nevidljiv u svojoj izblijedjeloj i neodredivoj khaki odjeći. Dax pričeka dok nisu došli gotovo tik do njega, a onda ustane. Vojnik se nervozno trgne, dok mu je lice bilo još uvijek blijedo od susreta s Macanom. Onda se sabere i salutira. — Kaplar Ortiz, Capitan — reče sluţbeno. — S porukom od el Presidenta. 166

— Sjednite, kaplare! — Dax sjedne podvinuvši noge. — Ovdje ne pazimo na formu. Osim toga, predstavljate suviše dobru metu u toj svojoj uniformi. S uzdahom olakšanja vojnik se spusti na zemlju. — Traţim vas već blizu mjesec dana. Dax zirne u nj. — Imah ste sreću. Samo sat kasnije ne biste nas više našli. — Pogleda Macana. — Kako bi bilo da nam skuhaš malo kave? Macan kimne i prione poslu da napravi vatru na mjestu gdje će vjetar rastjerati dim prije nego što se vine u zrak. Znatiţeljno je gledao kako vojnik otvara svoj telećak i predaje Daxu nekoliko omotnica čvrsto povezanih vrpcom. Dax se leđima osloni o stijenu i otvori prvu omotnicu, izvukavši iz nje neku izgraviranu kartu. Trenutak ju je gledao a onda se zasmijulji podignuvši je tako da je Macan moţe vidjeti. — Mira! Pozvani smo na svadbu! Macan ga pogleda preko lonca za kavu. — Bueno, ništa mi nije milije od dobre fieste. Jelo, glazba i zgodne curice. Tko se ţeni? — Sergej. Sa Sue Ann Daley. — S onom plavušom? Dax kimne. — Ta će ga ubiti. Moţda još ima vremena da ga upozorimo? Dax pogleda vojnika. — Koji je danas datum? — Dvanaesti travanj. — Prekasno. Svadba je odrţana prije dva dana. U Švicarskoj. Macan ţalosno zakima glavom. — Šteta. — Nato se on i Dax pogledaše te prasnuše u smijeh. Ortiz ih je začuđeno promatrao. Zar su ga zbog te gluposti poslali u potragu za njima? Da stavlja ţivot na kocku u tim groznim planinama samo zato da bi im donio pozivnicu na vjenčanje kojem čak ne mogu ni prisustvovati? Uistinu je jadan ţivot običnog vojnika. Dax brzo otvori preostale omotnice, ostavivši za zadnje onu sluţbenu s el Presidentovim pečatom. Jedna za drugom nestajale su u plamenu. Pročitavši i posljednju podigne glavu. — El Presidente ţeli da se vratimo. — Zašto? — Macan natoči vrelu crnu kavu u limenu šalicu i pruţi je Daxu, zatim napuni i ostale dvije za sebe i Ortiza. — Ništa ne kaţe o tome. — Dax pogleda Ortiza. — Znate li vi zašto? — Ne znam, Capitan — odvrati Ortiz brzo. — Ja sam samo običan vojnik. Ja ne znam ništa. Macan srdito opsuje. — Već tri mjeseca ţivimo kao ţivotinje u tim brdima i sad, kad je naš zadatak tako reći pri kraju, jednostavno nam kaţu »Vratite se«. Zar nisi mogao pričekati još dva dana da nas nađeš? Samo dva dana. Vojnik je problijedio prestrašivši se bijesa u Macanovu glasu. Kao da se sav skupio u svojoj uniformi. — Ja... — Moţda i nije sve tako crno — reče Dax umirujući. — Ĉovjek lako pobrka dane ovdje u brdima. Dobri nas je kaplar pronašao tek četrnaestog, zar ne, kaplare? Ortiz pogleda jednog pa drugog. Nije se mogao odlučiti koji je od te dvojice luđi. Mladi, kojemu je sunce gotovo do crnila spalilo lice, ili debeli, koji mu se prišuljao nečujno kao puma. No jedno je ipak znao. Ako oni kaţu da ih nije pronašao prije četrnaestog, onda je tako. Što znače dva dana ovdje u dţungli? Pogotovu kad je u pitanju ţivot ili smrt. Njegov vlastiti ţivot. Pročisti grlo. — Pa, razumije se, Capitan. Ĉetrnaestog. Dax se nasmiješi i ustane. — Hajd’mo onda. Predstoji nam dobar marš do mjesta sastanka s el Condorom. El Condorom! Ortiz osjeti kako mu se utroba kvrči. Zato su dakle ovdje! El Condor, 167

bandolero koji već pet godina provodi teror u brdima i koji se zakleo da će pogubiti svakoga tko mu padne u ruke a nosi vojničku uniformu. — Mislim da bih se sada i ja mogao vratiti — reče ustajući. — Ja ne mislim tako — reče Dax mirno. — Bit ćete sigurniji s nama. — Da — nadoveţe Macan — pogotovo s tom uniformom. Nije zgodno da švrljaš po brdima u toj paradi. — Imamo li moţda neke pantalone za njega? Macan kimne. — Ja imam jedne rezervne. Bit će mu malo prevelike, ali... — Osjećat će se ugodnije. Ortiz se smjesta sloţi s tim prijedlogom. Jedva je dočekao da skine uniformu. Dax baci pogled u dolinu. — Vidite? Ortiz i Macan pogledaše u pravcu njegovog kaţiprsta. Blijedi pramen dima uzdizao se s ruba doline. — Već su tamo i čekaju — reče Dax s prizvukom zadovoljstva u glasu. — Točno onako kako je el Condor obećao. — Što misliš kakav će nam odgovor dati? Dax slegne ramenima. — To samo dragi Bog zna. — Odgovor na što? — upita Ortiz. Macan ga pogleda. — El Presidente nas je poslao da mu ponudimo amnestiju. Ako el Condor poloţi oruţje i dođe u Curatu, sve će biti zaboravljeno. — Amnestija za el Condora? — Ortiz se strese i prekriţi. — Zar mislite da će vam povjerovati? — Poznavao je mog oca — reče Dax. — I zna da ja ne bih sudjelovao ni u kakvoj prijevari. Sve ovo vrijeme što sam ovdje utrošili smo da otkrijemo gdje se nalazi. Prošli tjedan nam je rekao da ćemo za sedam dana dobiti njegov odgovor. Prenoćit ćemo ovdje i ujutro sići. — Zar zbilja mislite da će el Condor doći u Curatu? — Ortiz tiho upita Macana kad su prostrli gunjeve po zemlji. — Sutra navečer ću lakše odgovoriti na to pitanje — reče Macan i onda doda nešto od čega se Ortiz jeţio čitavu noć. — Ako ostanemo ţivi. Dax se potrbuške ispruţio po pokrivaču oslonivši bradu na prekriţene podlaktice. Zagledao se dolje u dolinu. Dan je postepeno prelazio u grimiz večeri i do ušiju mu počeše dopirati zvukovi noći. Više se nije vidio blijed lelujav dim iz logora bandolerosa. Nepokretno je leţao, obavijen zaštitom noći kao kakvim pokrivačem. Sve je bilo drugačije od onoga što je očekivao, ali samo zato jer je mislio da su se stvari promijenile. Tek kad je stigao kući, shvatio je da se zapravo ništa nije promijenilo. Netko je jedanput rekao da što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste. Stekao je dojam da se ništa od onoga čemu se njegov otac nadao nije još ostvarilo. Još uvijek nije bilo dovoljno škola, a onih nekoliko postojećih brzo su prisvojili viši i niţi vladini funkcioneri za vlastitu djecu. Tako je bilo u Curatuu. U manjim mjestima i selima škola uopće nije ni bilo. A premda je oko glavnog grada izgrađena mreţa asfaltnih putova, ti nisu vodili nikuda i samo nekoliko kilometara od gradskih predgrađa naglo su svršavali u močvari ili u dţungli. U brdima i zabitnim dolinama bandolerosi su još uvijek ulijevali strah u srca seljaka. Prvih nekoliko tjedana po povratku kući morila ga je tuga. Bilo mu je drago da njegov otac nije ovdje da vidi ono što je on vidio. Za to se njegov otac nije borio ţrtvujući i vlastiti ţivot. Bio je otišao u luku da promatra dolazak i odlazak brodova i ribare kako se vraćaju sa svojim ulovom. U ranim jutarnjim satima lutao je trţnicom slušajući povike uličnih prodavača. I kamo god pošao, posvuda je nailazio na male betonske kipove el Presidenta — 168

na uglovima ulica, na svakoj novoj zgradi, na svakom doku u luci i na ulazu u trţnicu. I posvuda su bile crvenoplave vojničke uniforme. Tek nakon tjedan dana postao je svjestan da ga prate vojnici. I tek nakon još nekoliko dana shvatio je da ga ljudi promatraju kao stranca, da njegov glas ima drukčiji naglasak od njihovog i da kroj njegovog odijela potječe iz jednog drugog svijeta. Počeo ga je obuzimati osjećaj osamljenosti i otuđenosti. Odjednom je osjetio da ga guši gradska atmosfera. I tek tada je spoznao da više nije onaj isti čovjek koji je prije mnogo godina otišao odavde. Postao je nešto drugo, netko drugi. A što, to ni sam nije znao. Instinktivno, pun nade, ostavio je grad i zaputio se u brda, na svoju haciendu u kojoj se rodio. Tamo, gdje izgleda da se nebo i zemlja unedogled proteţu pred njim i gdje planine upiru svoje ljubičaste vrletne prste u nebo i zvijezde, tamo se nadao da će opet naći osjećaj slobode koji je izgubio. Smisao svog postojanja.

5. Jednog poslijepodneva nekoliko tjedana kasnije sjedio je u patiju uprijevši pogled u planine kadli Macan izađe iz kuće i sjedne do njega. — Nije više isto? Dax uzme tanku cigaru i pripali je prije negoli mu odgovori. — Nije — reče tupim i praznim glasom. — Nikada nije ništa isto. — Macan oštro pogleda Daxa. — Ali to si morao znati. Dax ispusti oblačić plavog dima. — Znao sam. U Macanovu se glasu razabra prizvuk gnjeva. — Bio sam čvrsto uvjeren da će el Presidente.. . — Što? — potaknu ga Dax. Gnjev u Macanovu glasu se pojača. — Naći neki posao za tebe. Dax se nasmiješi. — Kao na primjer? Macan ne odgovori. — El Presidente ima prečih briga od mene. Macan se okrenu k brdima. Trenutak kasnije reče: — Dolaze neki ljudi na konjima. — Još malo osluhnu. — Vojnici. Dax ustane sa stolice i priđe ogradi. On nije ništa ni vidio ni čuo. — Kako znaš? — Samo vojnički konji drţe korak. — Pogleda Daxa. — Očekuješ nekoga? Dax odmahne glavom. Sada je i on čuo prigušen topot kopita. Okrenuo se. Macan je provjeravao svoj revolver. — Ĉini mi se da si rekao da su vojnici. Macan opet zatakne revolver za pojas. — I jesu. Ĉovjek ipak ne smije ništa riskirati ako ţeli preţivjeti. Stajali su na mjestu sve dok se nisu pojavile prve crvenoplave uniforme, a onda se Macan okrenuo. — Bit će ugrijani i ţedni. Spremit ću im nešto za osvjeţenje. Dax je promatrao kako se vojnici pribliţavaju. Ĉinilo se da dolazi cijeli vod, nekih četrnaest ljudi, svi na ţilavim smeđim mustanzima koji su najomiljeniji u vojsci. Dax razabra da je vođa kapetan. Ali do njega je bio još jedan vitak mladi oficir kojemu nije mogao odrediti čin, jer na uniformi nije imao nikakvih oznaka. Kapetan podigne ruku i vod se zaustavi tik pred vrtnim vratima. Oba oficira uputiše se prema kući. Tek tada Dax prepozna mlađega. Usprkos vitkoći tijela, tijesno priljubljena uniforma još je više isticala djevojačke obline. Okrenula se i njeno se lice smjesta razvuče u poznati osmijeh. Potrči prema njemu. Pojurio je niza stepenice da je dočeka, no ona se naglo zaustavi i pogleda ga. Kao da je 169

opet postala mala djevojčica koja se iznenadila vidjevši koliko je porastao njezin stariji brat. — Dax? — Glas joj je bio promukao, gotovo bez daha. — Amparo! I nadalje je stajala i ispitivački ga promatrala. Kao da bi htjela nešto reći, ali preko usana joj nije prešla nijedna riječ. Napokon on prekine šutnju. — Skini šešir! — Zašto? Lice mu obasja vragoljast smiješak. — Tako da se mogu odlučiti hoću li te poljubiti ili salutirati. Njezine plave oči skupiše se u uzvratnom smiješku te širokom kretnjom baci šešir preko dvorišta. Plava joj se kosa raspusti gotovo do ramena. — Daxe, Daxe, ne mogu vjerovati vlastitim očima. Ti si tako — tako velik. Nato mu potrči u zagrljaj. Ĉvrsto ju je stisnuo, osjetivši njezinu ţensku toplinu. — I ti si nešto porasla, princeso. Digla je pogled prema njemu. — Kako si mogao otići iz Curatuu a da me nisi posjetio? — Bila si u Panami — rekao je. — Ĉini se da nitko nije znao kad ćeš se vratiti. — Tata je znao. Daxovo se lice smrači. — Vidio sam el Presidenta samo jedanput. A i to svega na nekoliko minuta. Bio je zaposlen. — Tata je uvijek jako zaposlen. Dax začu kako kapetan pročišćuje grlo iza njih. Amparo se zbunjeno okrenu. — Capitan de Ortega, Senor Xenos. Vojnik najprije salutira, onda zakorakne naprijed da prihvati Daxovu ispruţenu ruku. — Ekscelencijo. — Capitan de Ortega, dobro došli u moj dom. Na verandi odjeknuše koraci, i Amparo se naglo okrene. — Macane — vikne — ti se nisi nimalo promijenio! Za večerom Amparo se pojavila u bijeloj haljini. Oko vrata nosila je ogrlicu od briljanata i smaragda, a isto takve naušnice još su jače isticale plavu boju njezine kose. Svjetlo svijeća pridalo je njezinoj preplanuloj koţi toplu nijansu slonove kosti. Dax joj se nasmiješi preko šalice s kavom. — Ti si moj prvi gost otkako sam se vratio. Moraš ostati nekoliko dana. Mnogo toga moramo nadoknaditi. — Rado bih ostala — odgovorila je, a zatim neodlučno pogledala kapetana Ortegu. — Obećao sam vašem ocu da ćemo se sutra vratiti. Dax pogleda Ortegu. Kapetanovo je lice bilo bezizraţajno kad se okrenuo k Ampari. — Bojim se da kapetan ima pravo — rekla je ţalosno. Dax nije navaljivao. — Dođite, popit ćemo nešto na galeriji. Vojnik ustane. — Moram pogledati svoje ljude, ekscelencijo. A zatim bih se, s vašom dozvolom, povukao. Sutra rano krećemo na put. Dax kimne. — Razumije se, kapetane. Ĉim je vojnik izašao iz sobe, Dax se okrene k Ampari. Nekoliko su minuta šuteći sjedili, onda Dax izvadi jednu od svojih crnih cigara. — Mogu li ja dobiti jednu cigaretu? — Oprosti. — Dax gurne kutiju prema njoj i pripali joj cigaretu. Amparo duboko povuče dim i zavali se u stolicu. — Dakle? Trenutak je razmišljao, onda izvadi cigaru iz usta i stane je proučavati. — Mnogo se toga promijenilo — odgovorio je zamišljeno. — Dugo me nije bilo ovdje. — Deset godina i nije tako mnogo. — Oči su joj bile velike i tamnoplave. — Ja se nisam promijenila, a ti? Zakimao je glavom. — Promijenila si se, a i ja sam se promijenio. Sve se promijenilo. 170

— Neke se stvari nikada ne mijenjaju. Sjedili su zagledani u noć. Zvijezde su jasno treperile na baršunastoplavom nebu, dok su vojničke vatre na polju preko puta izgledale kao krijesnice. — Da li te na putu uvijek prate vojnici? — Da. Pogledao ju je. — Zašto? — Otac tako hoće. Uvijek prijete neke opasnosti. Razbojnici. Bandolerosi. Gorko se nasmiješio. — Još uvijek? Ozbiljno je kimnula glavom. — Još ih je nekoliko protiv mog oca. Ti ne ţele vidjeti ono što je dobro. — Iznenada ga je pogledala shvativši kako mora da mu je pri duši. — Razočaran si, zar ne? Očekivao si da će sve biti drukčije. — U izvjesnom smislu da. — Ne ide to tako lako — brzo će ona. — Znam što osjećaš. I ja sam tako osjećala kad sam se poslije pet godina boravka na sveučilištu u Meksiku vratila kući. No postepeno sam počela shvaćati. — Zaista? — Da. Ti si bio još duţe odsutan nego ja, Daxe. Zaboravio si kako je to. Većina naših zemljaka ne ţeli promjenu. Oni bi htjeli da im se sve pokloni, da za ništa ne moraju raditi. Prevelik im napor predstavlja čak i to da djecu šalju u školu. — Moţda zbog toga što u školama nema mjesta za njih jer su ih zaposjela djeca raznih rukovodilaca. — Isprva nije bilo tako. Ali nakon izvjesnog vremena djeca su jednostavno prestala dolaziti. Dax nije odgovorio. — Sada je očeva najveća briga da spremno dočeka rat. Upitno ju je pogledao. — Bio si napolju. Znaš da se sprema rat. — Kakve mi veze imamo s tim? — upita. — Što se to tiče Kortegvaja? — Izravno ga se ne tiče ništa, to je istina. Ali el Presidente kaţe da rat pruţa veliku priliku našoj zemlji da se ekonomski osamostali. Netko će ih morati snabdijevati hranom. — Ratovi se ne vode samo od banana i kave. — To zna i on. Zato se prije više od tri godine obratio velikim stočarskim farmama u Argentini. Ponudio im je posebne olakšice da razviju posao i ovdje. Iduće godine imat ćemo pola milijuna kilograma govedine za izvoz. Dax je znao kakve im je olakšice el Presidente najvjerojatnije ponudio. Pitao se samo koliko je novca svršilo u el Presidentovom dţepu. A koliko ćemo mesa imati za vlastite seljake? — Doista si dugo bio odsutan — reče Amparo. — Zar si zaboravio da campesinosi ne jedu govedinu? Njima je draţa njihova vlastita hrana. Povrće. Pilići. Svinjetina. — Moţda zato što je govedina oduvijek bila preskupa. Odjednom se razljutila. — Pravo je rekao Papa — navlas si isti kao i tvoj otac. Dax je pogleda. — To je rekao el Presidente? Kimnula je. On se iznenada nasmije. — To je nešto najljepše što je ikada izrekao. Stavila je svoju ruku na njegovu. — Daxe, Daxe. Nisam došla ovamo da se svađamo. — I nećemo, obećavam. — Ĉime se kaniš baviti? Ne moţeš zauvijek ostati tu u brdima ništa ne radeći. On izvadi cigaru iz usta, časak je promatraše, onda je baci preko ograde. Raspršila se u stotinu iskrica. — Mislio sam već na to — reče polako. — Ali ne vidim čega bih se mogao prihvatiti. Tri sam se tjedna vrzmao po Curatuu i nitko mi nije ponudio nikakav posao. Zato 171

sam se lijepo vratio kući. — El Presidente je veoma povrijeđen što prije odlaska nisi došao k njemu na razgovor. — A kako? Svaki put kad sam zatraţio audijenciju, bio je prezaposlen. — Kako je mogao znati da se spremaš na odlazak? — Zar bi bilo drukčije da je znao? Što mi je preostalo? Smucati se dovijeka kao pas koji čeka da mu netko dobaci kost? — Vrati se sa mnom u Curatu i posjeti ga. On je pogleda. — Je li to tvoja ili njegova ideja? Malo je oklijevala. — Moja. On ne bi nikada priznao da je povrijeđen i da čezne za tobom? Dax ju je trenutak promatrao, onda odmahne glavom. — Ne, ipak ostajem ovdje. Kad me tvoj otac bude htio vidjeti, poslat će po mene. To je bilo prije otprilike godinu dana, i Dax je ostao na haciendi još gotovo devet mjeseci prije negoli ga je el Presidente pozvao. Kad su ga uveli u njegovu radnu sobu, el Presidente je raskrilio ruke zagrlivši ga i pozdravivši kao da su se tek jučer rastali. — Najveća teţnja tvog oca — rekao je Daxu — bila je da vidi ovu zemlju ujedinjenu pod rukovodstvom vlade koja će predstavljati čitav narod. To je i moja ţelja. A to smo gotovo već i ostvarili. No u Asientu se el Condor, stari bandolero, još uvijek opire. El Condor je poznavao i poštovao tvog oca. Tebe će saslušati ako odeš i ponudiš mu amnestiju. Njegovo sudjelovanje u vladi bit će prihvaćeno bez ikakvih predrasuda.

6. — Ja nisam nikakav politico — reče stari bandolero. — Ja sam samo običan ubojica i mnogo toga što ti govoriš ja ne razumijem. Ali jedno znam. Hoću da moj sin ide u školu. Da nauči čitati i pisati i govoriti tako lijepo kao ti. Ne ţelim da čitav ţivot provede u ovim brdima u neprestanoj borbi za goli ţivot. Dax preko vatre upre pogled u el Condora. Starac je sjedio na zemlji, podvijenih nogu kao Indijanac, tanku je cigaru čvrsto stisnuo među usne na mršavom orlovskom licu. Onda prijeđe pogledom po ostalima. Bandolerovi pomoćnici mirno su mu uzvraćali pogled. Jutarnje je sunce bljeskalo po njihovim noţevima i puškama. Iza starca stajao je sin o kojem je govorio. Vitak i uspravan, zurio je u Daxa, a četrnaestogodišnje su mu oči bile ispunjene ţivotinjskom budnošću. Kao i njegovi stariji drugovi, za pojasom je nosio noţ i revolver. Dax se opet okrenu el Condoru. — Dakle, prihvaćate li el Presidentovu ponudu? — Ja sam star čovjek — odvrati bandolero. — I nije vaţno ako umrem. No ne bih htio da moj sin pogine zajedno sa mnom. — Nikome se neće ništa dogoditi. El Presidente osobno jamči za svakoga. — Ne ţelim postati guverner Asienta — nastavi el Condor kao da ga nije ni čuo. — Što ja znam o vladi? Samo ne ţelim da moj sin pogine. — Izvadi cigaru iz usta i pogleda je, nato iščeprka ţeravku iz vatre i ponovno je pripali. — Imao sam osam sinova i tri kćerke. Svi su mrtvi osim ovoga. — Nitko neće poginuti — ponovi Dax. — El Presidente osobno jamči. Starac gurne ţeravku natrag u vatru. — Diablo Rojo je budala. Guiterrez će nas sve pobiti. Dax zapanjeno pogleda bandolera. Starčevo je lice bilo bezizraţajno, samo slab bljesak u kao ugljen crnim očima odao je njegovo indijansko porijeklo. Nije znao kako da čovjeku za koga nije postojalo vrijeme objasni da je Guiterrez već odavno mrtav. Da je ovo sada nova 172

vlada, premda vojnici nose iste uniforme. Da je prošlo mnogo godina odonda kad je Presidente de Cordobe bio Diablo Rojo, planinski bandolero, i da je vlastitim očima vidio kako je Giuterrez uhvaćen i odveden da bude pogubljen. Prije nego što je u sebi oblikovao pitanje, javi se starac ponovno. — Ako mi zajamčiš ţivot mog sina, ako se ti osobno zakuneš na duh svoga svetog oca kojeg smo svi poštovali i voljeli, onda sam spreman da prihvatim ponudu Diabla Roja. — Zaklinjem se. El Condor tiho uzdahne. — Bueno. — Ukočeno se digne. — Idi onda i reci Diablu Roju da ga čekam u gradu Asientu zadnjega u ovom mjesecu. Neka više ne bude rata među nama. El Presidente pričeka dok se za njegovim tajnikom ne zatvoriše vrata. Tek tada progovori. — Dobro si obavio svoj posao u planinama. Dax ne odgovori, jer nikakav se odgovor i nije očekivao od njega. Pogleda el Presidenta preko pisaćeg stola. Taj čovjek kao da se uopće ne mijenja. Osim nekoliko sjedina u kosi ništa se na njemu nije promijenilo od onoga dana kad ga je Dax prvi put vidio. Nosio je generalsku uniformu, ali bez odlikovanja, oznaka ili pletenica, što je, po njegovu mišljenju, trebalo pokazati da je narodni čovjek. — Sad će biti mir. El Condor je posljednji od vaţnijih. Ostali ne predstavljaju ništa. Njih moţemo slistiti kao muhe. — Moţda bismo se i s njima mogli nagoditi na isti način? Pristat će kad vide kako je el Condor primljen. El Presidente odmahne rukom. — Nisu vrijedni truda. Mi ćemo se već pobrinuti za njih. — Sklopio je ruke nad pisaćim stolom i nagnuo se naprijed. — U svakom slučaju, ti se nećeš morati baviti tim problemom. Imenujem te letećim konzulom. Vraćaš se u Evropu. Dax ga iznenađeno pogleda. — U Evropu? Zašto? El Presidente rastvori ruke. — Rat u Španjolskoj bliţi se kraju. Vrijeme je da uspostavimo veze s novom vladom Francisca Franca. — A što je s generalom Molom? — upita Dax. — Mislio sam da će on postati predsjednik? El Presidente odmahnu glavom. — Mola priča previše. To mi je bilo jasno čim sam prije opsade Madrida čuo njegovu izjavu o petoj koloni. Tim je riječima izgubio sav utjecaj, jer Madrid nije pao smjesta. Prvo što jedan vođa mora naučiti jest da drţi jezik za zubima. Nikad ne smije dopustiti da bilo tko, prijatelj ili neprijatelj, sazna njegove misli ili namjere. Dax je nekoliko trenutaka šutio. Pitao se koliko li je još ljudi, osim njegova oca, bilo zavedeno el Presidentovom proračunatom šutnjom. No otjera tu misao od sebe. — Kakav bi bio moj zadatak u Španjolskoj? — Španjolskoj će biti potrebna hrana. Mi imamo hranu koju moţemo prodati. Španjolska će također trebati sav mogući materijal za ponovnu izgradnju. Gringose će njihova glupost odvratiti od poslovanja s Francom. Mi moţemo sve što se traţi dobiti od njih i prebaciti brodovima u Španjolsku. Dax pogleda generala s novim poštovanjem. Odjednom shvati po čemu se on razlikuje od bezbrojnih drugih bandolerosa koji su potekli s planina. Sad je znao što je privuklo njegovog oca. Pravo ili krivo, sebično ili nesebično, el Presidente je uvijek mislio unaprijed. I bez obzira na to koliko je strpao u vlastiti dţep, još je uvijek dosta ostalo i Kortegvaju. — Otići ćeš Francu — nastavi el Presidente — i nagoditi se s njim. Mi ćemo zastupiti Španjolsku na svjetskom trţištu. — A ako Franco ne pokaţe interes za to? El Presidente se nasmije. — Franco će pokazati interes. Poznam ja njega. Sličan je meni, realist. Zna on dobro da čim svrši njegov rat više ne moţe računati na svoje saveznike 173

Njemačku i Italiju. One će uskoro biti uvučene u vlastiti rat. Ne boj se, Franco će pristati. — Kad ţelite da odem? — Trećeg idućeg mjeseca ide jedan brod u Francusku. Ti ćeš biti na njemu. — Digne se sa stolice te, zaobišavši pisaći stol, priđe Daxu. — A sad samo još nešto. Dax se nasmiješi. — Da? El Presidente pričeka s odgovorom. Privuče jednu stolicu bliţe Daxu i sjedne. Glas mu se neznatno izmijeni. — Ti znaš da te već odavno smatram vlastitim sinom. Sjećam se kad su moja dva dječaka poginula i kad si se ti vratio s planine s Amparom. Ĉesto mislim na vas dvoje. Daxu je odmah bilo jasno što sad slijedi. Podigne ruku u ţelji da ga zaustavi. — Bili smo onda još djeca. Ali el Presidente se nije dao zaustaviti. — Sjećam se čak i toga da sam pomislio kako lijepo pristajete jedno uz drugo. Ona tako bjeloputna i plava, ti tako taman i tako ratoborno spreman da je zaštitiš. Spominjem se da sam se tada okrenuo tvom ocu i rekao: »Jednoga dana.. Dax ustane. — Ne, ekscelencijo, ne. Mnogo je prerano govoriti o tome. El Presidente ga pogleda. — Prerano? Zar je prerano za mene ako ţelim sina koji će zauzeti moje mjesto? Nikako ne postajem mlađi. Jednoga ću dana poţeljeti da odbacim teško breme ove duţnosti i povučem se u mir kakve male farme znajući da zemlju ostavljam u rukama svog sina. El Presidentovo je lice bilo iskreno, oči tople. Na trenutak je Dax bio gotovo uvjeren da misli ozbiljno. No već slijedeće riječi razbiše tu iluziju. — Vaš brak će sasvim ujediniti zemlju. Poštovano ime tvog oca povezano s mojim uvjerit će brđane da su naša nastojanja iskrena. Dax nije odgovorio, i el Presidente iskoristi tu šutnju da nastavi. — Amparo je izvanredna. No ona je ipak samo djevojka. A djevojka ne moţe mnogo učiniti. Ono što meni treba to je sin. Ti. Da mi budeš desna ruka. Dax se opet zavali u stolicu. — Jeste li govorili s Amparom? Na el Presidentovom se licu ogleda iznenađenje. — Zašto? — Moţda se ona neće udati za mene. — Amparo će učiniti ono što ja ţelim. Ona će učiniti sve što moţe koristiti Kortegvaju. — Ipak mislim da bi sama morala izabrati svog supruga. — Slaţem se. Znači da ćeš je upitati? Dax kimne. Upitat će je, moţda dogodine kad se vrati iz Evrope. Do onda se mnogo toga moţe promijeniti. Ĉak i el Presidentovo mišljenje. — Izvrsno. — El Presidente opet zađe za svoj pisaći stol. Sastanak je bio završen. Dax ustane. — Još nešto, gospodine? — Da. — El Presidente digne pogled na nj, oko očiju mu igraše slab smiješak. — Bio bih ti zahvalan ako porazgovaraš s Amparom čim izađeš odavde. — Zar se doista moramo tako ţuriti? — Daxa podiđe slaba sumnja da je nadmudren. — Da, da. Moramo — odvrati el Presidente sa smiješkom. — Vidiš, već sam izdao obavijest o vašim zarukama. Sutra ujutro bit će u svim našim novinama.

7. Daxu se učinilo da vidi tragove suza oko Amparinih očiju. — Plakala si? Ona zaniječe glavom. — Dolaziš od mog oca? On kimne. — Ĉestitam, zaručeni smo. 174

Nekoliko ga je sekundi netremice promatrala, onda se okrene i priđe prozoru. Kad je progovorila, glas joj je bio tako tih da ga je u prvi mah jedva čuo. — Rekla sam mu neka to ne radi. On ne odgovori. Ona se okrene k njemu i pogleda ga. — Vjeruješ mi, zar ne? — Da. — El Presidente radi sve po svojemu. Rekla sam mu da ti moraš sam donijeti odluku. — A ti? To se ne tiče samo mene. Neko vrijeme nije odgovorila, onda se njezine oči čvrsto zagledaše u njegove. — Ja sam je već davno donijela. — Preko usana joj prijeđe sjenka smiješka. — Zar si zaboravio? Nasmijao se. — Nisam zaboravio. Mislio sam samo da si to prerasla. — I ja sam to mislila. Ali kad sam te posjetila u brdima, shvatih da nisam. — Zašto tada nisi ništa rekla? — Zašto nisi ti? — odvratila mu je. — Djevojke obično ne predlaţu takve stvari. Zar si bio tako slijep da ništa nisi vidio? — Oprosti. Nije mi palo ni na kraj pameti. Odjednom provali njen djetinji temperament. — Oh, gubi se! Glup si kao i svi muškarci! On ispruţi ruke prema njoj. — Amparo! Bijesno je odgurnula njegovu ruku. — Ne moraš me uzeti za ţenu! Nitko me ne mora uzeti za ţenu! Nije mi potrebno da molim bilo kog muškarca! Istrčala je iz sobe. Dax je trenutak ostao na mjestu slušajući njezine ljutite korake po stepeništu. Upravo je krenuo da izađe, kad u sobu uđe el Presidente. Predsjednik se smješkao. — Što je? — upita prepredeno. — Ljubavna svađa. Amparo je upravo popravila šminku, kad netko zakuca na vrata. — Tko je? — Ja. Ona priđe vratima i otvori ih. El Presidente uđe za njom u sobu zatvorivši za sobom vrata. Piljio je u nju ispod svojih čupavih obrva. — Nadam se da nisi napravila budalu od sebe. Odmahnula je glavom. — Nisi mu rekla? Opet je odmahnula glavom. — Dobro — izjavi on zadovoljno. — De Ortega je otišao. On nam neće praviti neprilike. — Nisi mu učinio ništa naţao? — upitala je s iznenadnom zabrinutošću u glasu. — Nisam — odgovori on laţući. Zapravo, metak u glavu i ne znači »učiniti naţao«. — Poslao sam ga u jednu stanicu na jugu. — Nije bila njegova krivnja. On osjeti kako ga obuzima gnjev. — A čija je onda bila? Povjerio sam te njegovoj brizi. Trebalo je da te štiti a ne siluje. — Nije me silovao. — To gore — reče on klonulo. Trenutak ju je pozorno promatrao. — Ja to ne razumijem. Poslao sam te na pet godina u Meksiko na sveučilište. Da postaneš dama. Da stekneš naobrazbu. Zar samo zato da pojuriš u krevet s prvim zgodnim caballerom koji naiđe, kao najobičnija puta s ulice? Ona ne odgovori. — No, bogu hvala, sad je gotovo. — On uzdahne. — Dax će ti biti dobar suprug. Imat ćete djecu i više neće biti nikakvih gluposti. Pogledala je oca ravno u oči. — Neću se udati za nj. — Zašto ne? 175

— Već sam trudna. Usta mu se razjapiše. — Sigurna si? Kimnula je. — Već sam u trećem mjesecu. — Okrenula se da dohvati cigaretu s toaletnog stolića. — Neću se udati za nj. Smjesta bi primijetio. Ĉinilo se da se el Presidente načas ukočio. Onda plane. Ţestoko je udari preko lica, tako da se leđima svalila na krevet. — Puta! Kurva! — vikao je. — Zar nije dosta da se moram braniti od neprijatelja? Zar moram ponijeti i kriţ izdaje od vlastite krvi? — Još jedan snimak, vaša ekscelencijo, molim — reče fotograf. — Dakako, dakako. — El Presidente bijaše slika i prilika ponosnog oca. Primaknuo se Ampari i podignuo na prste. Jedino je tako bio viši od nje. Ne tako visok kao Dax, koji joj je stajao s druge strane, ali dovoljno visok da ne ispadne smiješan. Ţaruljica prasne i oni zatreptaše. — Zahvaljujem, vaša ekscelencijo. — Fotograf se nakloni i ode. Dax pogleda Amparu. Doimala se blijedo i napeto. — Nije ti dobro? — Samo sam umorna. — Previše je, prebrzo — reče on. — Tek jučer smo se zaručili. Danas to ... Pokaţe rukom po sobi. Velika dvorana za primanje u predsjedničkoj palači bila je krcata gostima. Tada je prvi put shvatio da se za njegova izbivanja stvorilo jedno sasvim novo društvo. Bilo je veoma mnogo ljudi kojima nije znao ni imena. Novih ljudi koji su došli do utjecaja. Doduše, još su bile tu i mnoge stare porodice, ali samo kao dekoracija. Prava moć bila je u rukama pridošlica. — Potreban ti je odmor, Amparo. — Bit će sve u redu, Daxe. — Postala si neke vrste politički asistent svom ocu. Liga ţena. Udruţenje radnika. Društvo naša djeca. Previše je toga. — Netko to mora raditi. — Ne moţeš sve sama. Nije pošteno od tvog oca što misli da moţeš. — Prihvaćam se onoga čega se moj otac ne moţe prihvatiti. Što misliš kako bi inače sačuvao podršku naroda? To je moj zadatak. Vladanje je veoma odgovoran posao. — Odgovornost je na tvom ocu. — I na meni — odgovori Amparo. — K meni dolaze s malim stvarima, s kojima se ne usuđuju stupiti pred njega. Dax se ogleda po dvorani. El Presidente je nešto govorio skupini muškaraca. Svakih nekoliko trenutaka pogledavao je na njih kao da se ţeli uvjeriti da je Amparo još uvijek ovdje. Dax se pitao što će starac učiniti nakon njihovog vjenčanja. Amparo će biti njegova ţena, a ne el Presidentova politička suradnica. Okrene se prema Ampari, ali ona je već duboko zagrezla u razgovor s grupicom ţena. Uhvatio je nevezane odlomke o nekoj kampanji za poboljšanje zdravstvenih uvjeta. Bilo je izvan svake sumnje da Amparo dominira malom grupom. Kad je ona govorila, druge su je s poštovanjem slušale. Nijednu od tih ţena nije poznavao, sve su pripadale novoj klasi koja se uzdigla za njegove odsutnosti. Izvadi jednu od svojih tankih cigarros i pripali je. Toliko se toga promijenilo. Ĉini se da ništa nije kao prije. Nestalo je ljupkosti starog društva iz vremena njegovog djeda, pa čak još i njegovog oca. Novo društvo, koje, se razvilo od srednjih i niţih slojeva, još je uvijek odavalo tragove tog porijekla. U njihovom govoru, iako je nosio pečat obrazovanja, i nadalje su se zamjećivali glasovi priprostog naroda, a ponašanje im je predstavljalo neobičnu koprenu forme i stila preko grube izravnosti campesinosa. 176

A tek njihova odjeća! Nasmiješio se u sebi sjetivši se ţena koje je upoznao u Evropi i Sjedinjenim Drţavama. Kortegvajski pojmovi o modi svodili su se na spektar boja, obogaćen finom čipkom, volanima i ukrasima koji su ga podsjećali na stare fotografije. Ali te su ţene zračile nekom energijom i vitalnošću, što u njemu izazva simpatiju i ponos. I njegov bi se otac ponosio tim ljudima. Ponovno uperi pogled u muškarce koji su okruţili el Presidenta. Oni se nisu toliko promijenili. Ostali su što su i bili. Puzave ulizice s istom urođenom snishodljivošću prema moćnima i bezobzirnošću prema drugima. Puţu pred onima nad sobom, a pljuju po onima ispod sebe. Najednom osjeti radost što se vraća u Evropu. Na neki je način tamo bio više kod kuće nego ovdje. Zapravo je svuda bio više kod kuće nego ovdje. Bio je Kortegvajac, doduše, ali se među tim primitivnim svijetom osjećao gotovo kao stranac. Priđe mu Amparo. — Nekako mi čudno izgledaš. — Razmišljam. — O čemu? — Kako bi bilo lijepo kad bismo ti i ja, nas dvoje, mogli otići u brda, na moju haciendu. Sami. Ona ga pogleda. — Ocu se to ne bi svidjelo. On ţeli da sam uz njega. Dax slegne ramenima. — Tvoj otac je sam ţelio naš brak. Prije ili kasnije morat će se na to priviknuti. Kad se vjenčamo, više mu nećeš stajati stalno na raspolaganju. Amparo je poznavala svog oca. Njihovim se vjenčanjem neće ništa promijeniti. Naprotiv. Sad će se i Dax priključiti krugu koji se neprestano vrti oko el Presidenta. — Noćas — reče on naglo, zamijenivši njezinu šutnju za pristanak — kad svi odu. Tiho ćemo se izvući. Nitko neće ni primijetiti da nas nema. Odjednom joj ga bude gotovo ţao. U mnogim je stvarima bio mnogo rafiniraniji od njih, ali u nekima daleko naivniji. Još nije shvatio prohtjeve vlasti. Nije uvidio u kolikoj mjeri njezin otac gospodari ljudima oko sebe, kako vješto upravlja njihovim ţivotima. Ali uvidjet će. S vremenom. Zasad neka još malo zadrţi iluziju. — Sjajna ideja. Moţemo otići večeras odmah nakon banketa.

8. Dax je sjedio na galeriji, s uobičajenom tankom cigarom u ustima. Dignuo je pogled kad je Amparo izašla iz kuće. — Kako si spavala? Njezine se oči zagledaše preko polja u planine. — Vrlo dobro. Tako je mirno ovdje. Planine te uspavljuju svojim šaptom. On je pogleda sa zadovoljstvom. Za samo dva dana što su proveli ovdje nestalo je plavih sjena pod njezinim očima. U obraze joj se vratila boja i više nije bila tako nervozna i napeta. — Rekao sam ti da će biti dobro. Okrenula se i pogledala ga. — Kad bi barem moglo zauvijek tako i ostati. Nije odgovorio. Sjela mu je sučelice, kad je ušao Macan noseći posluţavnik s kavom. Stavio ga je na stolić između njih. Natočila je svoju šalicu. — Hoćeš li i ti? On zaniječe glavom. — Neću, hvala. Ja sam svoju već popio. Amparo srkne. Kava je bila jaka i vruća, i bila je zadovoljna zbog te topline. — Vrijeme je da porazgovorimo. — Da? — Mora da si se čudno osjećao, vrativši se kući poslije tako dugog izbivanja i odjednom 177

ustanovio da si zaručen. — Zastala je čekajući njegov odgovor, a kad ga nije bilo, nastavi. — Sa mnom je drukčije. Nekako sam uvijek znala da će moj otac, a ne ja, odrediti dan mog vjenčanja. — I nisi se pobunila protiv toga? — Nisam. Vidiš, u mene su neprestano utuvljivali osjećaj duţnosti. Još od najranijih nogu. Samo mi je ţao da tebi nije ostavio više vremena. Moţda bismo se pribliţili jedno drugome bez njegove pomoći. Kao i onda kad smo bih djeca. On izvadi cigaru iz usta i ogleda je. — Moţda bi to i bilo bolje. Ipak ... Iznenadila se. — I ti tako misliš? — Ne znam — prizna on. — Ali zapravo i nisam bio tako zatečen kad je tvoj otac razgovarao sa mnom, kao što sam mislio da ću biti. — Nasmijao se. — Bojim se da nisam jako romantičan. I ona se nasmiješila. — Nijedno od nas nije. — Iznenada osjeti plahost. — Ali sretna sam da si to ti. Sad on prvi put ispruţi ruku i dotakne je. Trenutak ga je gledala, onda se nagne prema naprijed, i on je poljubi. Oćutje njeţan dodir njegovih usana, i u tom je dodiru bilo nečega veoma mladog usprkos blagom mirisu dima kojim je odisao. Odjednom je svlada duboka ţalost i suze joj navriješe na oči. — Što je? Ţestoko je zakimala glavom. Nije mogla zaustaviti suze. Ustane i otrči natrag u kuću. Nekoliko minuta kasnije ponovno je izašla. — Oprosti, Daxe. — Ne ispričavaj se. — Mislim da bi bilo najbolje da me odvedeš kući. On je upitno pogleda. — Nisam ni trebala doći ovamo. Ljudi će svašta pričati. — To nije razlog. — Svejedno — rekla je u napadu zlovolje — hoću natrag kući. Hoćeš li me otpratiti ili moram ići sama? Ustao je. — Otpratit ću te. Na povratku joj se samo jednom obratio. — Prije ili kasnije morat ćeš mi reći što te muči — rekao je. — Imam osjećaj da što mi to prije kaţeš, to bolje će biti za nas oboje. Pogledala ga je ispod oka pitajući se koliko zna ili koliko je već naslutio. No na njegovu se licu nije ništa razabiralo. A ona se nije mogla odlučiti da mu kaţe. Još ne. Gradić Asiento bio je u svečanom ruhu. Ulice iskićene zelenoplavim kortegvajskim barjacima, a tkanina za zastave nabrana preko vrata i prozora malih dućančića duţ prašne glavne ulice. U svakom drugom prozoru bila je el Presidentova fotografija. Dax je stajao na galeriji jedinog hotelčića gledajući na svjetinu koja se poredala s obje strane ulice iščekujući el Presidentov dolazak. Posvuda se osjećalo uzbuđenje, pokućarci su izvikivali slatkiše, a mali dječaci utrčavali među svjetinu i istrčavali iz nje s malim zastavicama među svojim prljavim prstima. S donjeg kraja ulice dopre ţamor svjetine, kad je čelo predsjedničke kavalkade zaobišlo ugao. Najprije se pojavila četa konjanika na tamnosmeđim konjima. Savršeno usklađenim korakom, po četiri u redu, dolazili su uskom ulicom, a njihove su crvenoplave uniforme djelovale blještavo i veselo. Iza njih slijedio je prvi automobil. Na prednjem sjedalu bijahu dva vojnika od kojih je jedan vozio. Na straţnjem su sjedila dva oficira i između njih el Presidente u jednostavnoj khaki uniformi, i već zbog same te jednostavnosti odskakao je od ostalih. Svjetina je vikala: — Viva el Presidente! Viva! El Presidente digne glavu i zubi mu bljesnuše u smiješku. Širokom kretnjom zamahne 178

kapom prema svjetini. I opet zaori ţamor odobravanja. Iza njih naiđoše druga kola. I tu su na prednjem sjedalu bili vojnici. No sada je između oficira na straţnjem sjedalu sjedila Amparo, nepokrivene plave kose koja se presijavala na suncu. Lice joj je bilo vedro i ţivahno dok se smiješila svjetini. Ovaj put u njihovim se poklicima osjećala iskrica privrţenosti. — Viva la princesa! Viva la rubia! Dax se okrene Macanu. — Zaista lijep doček. Macanove se oči suziše pogledavši prema suncu. — Ne sviđa mi se. Previše je vojnika. — Nisi valjda očekivao da će el Presidente doći sam. — Ne, ali ipak nije trebao povesti sa sobom svu tu prokletu armiju. Automobili se zaustaviše na glavnom trgu. Alcalde siđe niza stepenice gradske vijećnice da pozdravi el Presidenta. Na zapovijed svojih oficira, konjanici se postaviše u formaciju i zauzeše stav mirno. El Presidente polako izađe iz automobila te priđe Ampari da joj pomogne izaći. Onda se oboje okrenuše i uputiše prema mjestu gdje su stajali gradski uglednici. Alcaldov je glas bio dovoljno jak da odjekne po čitavom trgu. — S dubokim osjećajem poniznosti i poštovanja ponosni grad Asiento pozdravlja el Presidenta i njegovu ljupku kćerku. Dax se okrene Macanu. — Dođi da nešto popijemo. Sjedili su u tamnom, gotovo prohladnom baru pijuckajući hladno pivo. — Ne vjerujem da će doći — iznenada će Macan. — El Condor nije budala. Sad već sigurno zna koliko je vojnika el Presidente poveo sa sobom. — Stari bandolero je čovjek od riječi. Doći će. Macan je šutio i pijuckao pivo. — Ĉini se da bi ti radije da ne dođe. Macan pogleda Daxa preko stola. Sjetno zakima glavom. — Ako je pametan, neće doći. — Podigne svoju čašu i zagleda se u nju. — Upamti moje riječi, ako dođe, bit će krvi. Iza njih odjeknuše koraci, i oni se okrenuše. Bio je Ortiz, mali vojnik koji ih je bio pronašao u brdima. Oštro salutira. — Senor Xenos? Dax kimne. — Da, Ortiz? — Njegova ekscelencija vas moli da se pridruţite njemu i la princesi u alcaldovom vrtu. Dax ispije pivo i ustane. Pogleda dolje na Macana. — Dolaziš? Macan odmahne glavom. — Con su permiso, ostat ću ovdje. Pivo je hladnije. Dax baci pogled na sat pa na Amparu koja je sjedila do njega u alcaldovom vrtu. — Bliţi se vrijeme. Amparo ga pogleda. — Ĉetiri sata? On kimne. Već su počeli spremati stol. El Presidente ustane, a za njim se povedoše i ostali. Svi pođoše za alcaldom kroz vrt prema galeriji koja je gledala na trg. El Presidente mahne Ampari, i ona mu se pridruţi kraj ograde. — I ti, sine — reče on Daxu. Dax se postavi s druge strane do Ampare. Pogleda preko trga. Vojnici su se postrojili ispred zgrade u dvije kolone ostavivši između sebe slobodan prolaz do galerije. Svjetina koja je stajala iza vojnika iznenada ušutje. Dax spazi Macana kako izlazi iz hotela. U gomili dođe do uzbuđenog komešanja kad je jedan dječačić uzviknuo: — Dolaze! Dolaze! Svjetina upre svoje poglede pune iščekivanja preko trga. Dax zirne prema el Presidentovu licu. Bilo je mrko i bezizraţajno. Onda se i on zagleda u ulicu kojom će doći bandolero. El Condor je jahao na prvom konju, velikom riđem pastuhu. Jahao je tiho, ne gledajući ni lijevo ni desno, a svoj šešir sa širokim obodom duboko je navukao na lice da zaštiti oči. Iza

179

njega Dax zapazi i ostale. Jedan od njih bijaše el Condorov sin. Dječak je jahao prkosno, izazovno uzvraćajući svaki znatiţeljni pogled. Svjetina je još uvijek bila tiha dok je bandolero jahao mimo poredanih vojnika. Starac zauzda konja i podigne ruku. Ostali se zaustaviše. Skine šešir i gusta crna kosa prospe mu se gotovo do ramena. Digne pogled prema el Presidentu. — Došao sam, ekscelencijo — reče jasno i glasno — na vaš poziv. Prihvaćam ponudu za amnestiju. Neka bude mir među nama. El Presidente ga je trenutak promatrao, onda se ţurno spusti stepenicama. Stari bandolero ukočeno siđe s konja, a iza njega vojnici se oštro postaviše na počast. — U ime naše voljene domovine — reče el Presidente — ţelim ti dobrodošlicu. Predugo su naši domovi bih rastavljeni. — Stupi naprijed i prihvati starca u zagrljaj. Među gledaocima se podigne ţamor odobravanja. Dolazio je od srca. Jer to je značilo kraj teroru, besanim noćima. Strahu da svakog časa bandolerosi ili soldadosi mogu njihov ljubljeni gradić pretvoriti u bojno polje. Sad je napokon i to prestalo. Dax pogleda preko glava svjetine na bandolerose koji su silazili s konja. Macanu nije bilo ni traga ni glasa. Vjerojatno se vratio u bar, razočaran da se njegovo proročanstvo nije ispunilo. El Presidente je vodio starca uza stepenice. Reporteri su pobrzali naprijed, a dvojica od njih se okrenuše da naprave nekoliko snimaka. Dax pogleda Amparu. — Tvoj otac moţe biti ponosan. Divno je ovo što radi. Ĉudno ga je pogledala, ali prije negoli je dospio zapitati što to znači osjeti nečiju ruku na svom rukavu. Okrene se. Bio je el Condor. — Ja sam odrţao svoju riječ — izjavi starac. — Doveo sam sina i sada ga predajem u tvoje ruke. Pobrinut ćeš se da pođe u školu kao što si obećao? — Odrţat ću svoju riječ. Starac mahne sinu da priđe bliţe. — Poći ćeš sa Senorom Xenosom i slušati ga kao što bi slušao mene. Dječak nijemo kimne. — Bit ćeš dobar dječak i jednoga se dana vratiti u planine sa znanjem i govorom koji će ti zauvijek osigurati slobodu. — Ispruţi ruku i lagano takne dječakov obraz. — Nećeš učiniti ništa zbog čega bih se morao postidjeti. Gotovo grubo starac gurne dječaka prema Daxu. — Zove se Jose. Moţeš ga tući ako ne učini tako kako ti kaţeš. El Presidente priđe starcu. — Dođi u kuću na čašu vina da se rashladiš — reče. — Imamo o mnogo čemu razgovarati. Bandolero se nasmije. — Vino i razgovor. Godine te nisu nimalo izmijenile.

9. — Do Curatua bismo morali jahati cijelu noć — reče Dax — a do mene moţemo stići za nekoliko sati. Zašto da ne prenoćimo tamo i ujutro krenemo dalje? Amparo upitno pogleda oca. On kimne. — Dobar prijedlog. Tamo će vam zacijelo biti ugodnije. Vidjet ćemo se sutra u Curatuu. — Bueno. Potraţit ću Macana. Macana, međutim, nije nigdje bilo. Hotelski se barmen sjećao da je otišao s nekim vojnikom odmah nakon el Condorovog dolaska. Vojnik se vratio, ali Macan nije. Eno vojnika tamo u kutu. 180

Bio je Ortiz koji je spavao s rukama na stolu. Dax ga prodrma i probudi te on digne pogled, a oči su mu bile mutne od vina. Ne, on se ne sjeća gdje je ostavio Macana. Bili su u nekoj cantini i tamo su bile neke ţene. Pjevalo se i plesalo, ali su nakon nekog vremena otišli. Onda su se on i Macan razišli. Dax slegne ramenima. Macan je vjerojatno našao neku ţenu i ujutro će se dovući kući. Nasmije se u sebi. Neke se stvari nikad ne mijenjaju. Amparo je čekala u automobilu. Dva vojnika su se već smjestila na prvom sjedalu. — Autom nećemo nikad prijeći preko brda — reče Dax. — Nema putova, samo uskih starih staza za teretna kola. Ako ga uzmemo, morat ćemo se voziti pola puta do Curatua prije negoli dođemo do prikladne ceste, pa se onda opet vraćati. Ĉinilo se da se Amparo ne moţe odlučiti. Dax se nasmiješi. — Promijenila si se. Sjećam se kad nisi mogla dočekati da se popneš na konja. Izašla je iz auta. — Nabavite mi konja — rekla je pomalo zlovoljno. — Bit ću spremna za put čim se presvučem. Dax zađe iza hotela u staju i izvadi Macanovog i svog konja. Zasmijulji se u sebi. Macan će se ljutiti, ali sam je kriv. Povede konje pred hotel. Već se počeo spuštati mrak. Ĉim se pojavio na ulici, opazi dječaka kako stoji drţeći svog konja. Bio je gotovo zaboravio na nj. — Hoćemo li sada krenuti, senor? — upita dječak polako, pošavši ukorak s njim. — Si. Zaustavili su se pred alcaldovom kućom. Dax pogleda dječaka. — Hoćeš li se oprostiti s ocem? Joseove tamne oči bijahu bezizraţajne. — Već sam se oprostio sa svojim ocem. Noć je bila svijetla i vedra, a mjesečina je obasjavala staze te su bile vidljive kao usred dana. Jahali su jedno iza drugoga, Dax prvi, za njim Amparo, a dječak na začelju. Na vrhu brda Dax se zaustavi bacivši pogled dolje na gradić. Kuće su bile osvijetljene i kroz tihi noćni zrak dopriješe do njih povremeni zvuci daleke glazbe. Dax se nasmije. — Noćas neće biti spavanja u Asientu. — I ja mislim. Uto mu pogled zapne na nekoliko vatri sjeverno od grada. — Volio bih znati kakve su to vatre? Amparo ne odgovori. — To su logorske vatre soldadosa — reče Jose. Dax ga pogleda. — Kako znaš? — Vidjeli smo ih kad smo ulazili u grad. Onda je moj otac poslao većinu svojih ljudi natrag u planine. Dax je trenutak motrio dječaka, onda se obrati Ampari. — Što to znači? Ona neodređeno slegne ramenima. — Otac ne ide nikamo bez osobne pratnje. — Mislio sam da je ušao s njom u grad. — Moj otac je rekao da su to Guiterrezovi guerrillerosi — reče Jose. Dax se okrene u svom sedlu. — Umorna sam — reče Amparo iznenada. — Zar ćemo svu noć tu prosjediti i pričati? — Okrene svog konja i krene nizbrdo. Dax baci još jedan pogled na Asiento, našto se okrene dječaku. Jose ga je spokojno promatrao. — Hajdemo. Dječak se bez riječi povede za njim. Jahali su kroz noć niz planinu iza Ampare, zatim dolinom i poljem do Daxove haciende. Kad su stigli, bila je već blizu ponoć. Ĉitavim putem nisu izmijenili više od desetak riječi. 181

Dax otprati Amparu u njezinu sobu. Lice joj je bilo upalo i blijedo, i on je odjednom poţali. Zacijelo nije baš najlakši posao na svijetu biti el Presidentova kćerka. Smjesti Josea u sobu u kojoj je sam obitavao kao dječak i vrati se dolje. Pripali tanku cigaru i polako zadimi. Mučila su ga neka pitanja na koja bi mu, osjećao je, Amparo mogla odgovoriti. No za to će biti dosta vremena i ujutro. Današnji je dan prošao, pomisli. No prevario se. Spavao je tek nekoliko sati kad ga probudi topot kopita. U prvi se mah samo lijeno promeškoljio u postelji pomislivši da Macan pravi suvišnu buku. Onda skoči iz kreveta i primakne se prozoru. Kroz vrtna vrata ulazila su dva konja. Na jednom prepozna krupni Macanov lik, ali drugog jahača nije raspoznao. Tko bio da bio, sjedio je pognuto prionuvši za sedlo i jedva se drţao na konju. Dax brzo navuče hlače i otrči dolje pred njih. Macan je silazio s konja, a drugi upravo podigne lice, dok je Dax trčao niza stepenice galerije. Bilo je blijedo, izmučeno i pokriveno krastama od isušene krvi. Dax se zagleda u el Condora, ukočivši se od zaprepaštenja. — Pomozi mi da ga odnesemo u kuću — reče Macan otresito. — Vojnici ne mogu biti daleko za nama. Dax automatski ispruţi ruku prema starcu. Bilo je zapanjujuće kako je lagan i krhak postao stari bandolero. — Što se dogodilo? — Rekao sam ti da ima previše vojnika — odgovori Macan. — A još ih je više bilo izvan Asienta. Stari bandolero se nakašlja i na usta mu navre nov mjehur krvi dok su ga stavljali na klupu kraj stepeništa. Hacienda se poče buditi. Jedna je ţena izašla iz sobe iza kuhinje. — Donesi vodu i ručnike! — zapovjedi Dax. Nato pogleda Macana. — Pošalji jednoga od mojih ljudi po liječnika. Macan se okrene i istrči iz kuće. El Condor je kašljao i krivio lice od boli nastojeći da nešto kaţe. Dax prihvati od ţene vlaţni ručnik i otare starčevo lice. — Nemoj sad govoriti. Poslali smo po liječnika. — Ĉemu? — prošapta el Condor hrapavim glasom. — Ja sam mrtav čovjek. — Nećeš umrijeti. — Upozorio sam te da će nas Guiterrez pobiti. — Nije to bio Guiterrez. — Bio je Guiterrez — začu se Macanov glas s praga. — Mi smo bih glupi, stari je imao pravo. Guiterrez je sada šef el Presidentove tajne policije. Dax ga zapanjeno pogleda. Na stepeništu odjeknuše koraci, i on se okrene te spazi Amparu. Lice joj je bilo blijedo i ispijeno. Nijemo je silazila stepenicama. Dax načas ugleda Joseovo lice iza nje, no smjesta se izgubilo. — Postavili su zasjedu kad su bandolerosi izlazili iz grada na povratku u brda. Daxov pogled prijeđe s Macana na Amparu. — Ti si to znala! Amparo ne odgovori. Obiđe Daxa i pogleda dolje na starca. Oči joj nisu ništa kazivale. — Je li mrtav? Dax spusti pogled. Starčeva se vilica ovjesila, oči su slijepo zurile u nebo. — Mrtav je. Sa stepeništa dopre vrisak, i Dax se naglo okrene upravo u času kad se dječak bacio na Amparu s isturenom oštricom noţa. Dax je instinktivno odgurne na stranu. Posrnula je preko jedne stolice dok je on zaustavio dječakovu ruku. Dax poklekne pod sudarom, ali noţ zazvekeće po podu. Nogom ga odgurne van dohvata i uspravi se. Dječak je još uvijek bio na rukama i koljenima. Oštro je gledao gore u Daxa, a u očima mu se nazrijevahu suze. — Lagao si! Znao si to čitavo vrijeme! — Nisam znao — reče Dax primaknuvši se dječaku da mu pomogne dignuti se. — Vjeruj mi, nisam znao. 182

— Ne dotiči me se! — jecao je Jose odgurnuvši ga. — Laţac! Izdajica! — Okrene se i otrči prema vratima. — Jednog ću te dana ubiti zbog toga! — Izleti u noć i čas kasnije začu se topot konja koji se trkom udaljivao u mrak. Macan poleti za njim. — Vratit će se u brda! — Pusti ga! — reče Dax, okrenuvši se k Ampari koja je još leţala na podu. Nadvije se nad nju. — Daj da ti pomognem. — Ne pomiči me! — rekla je, odjednom prasnuvši. — Zar ne vidiš da krvarim? On pogleda dolje na nju raskolačivši oči. Donji dio njezine spavaćice i kućne haljine bio je već natopljen krvlju. — Što se dogodilo? Zapiljila se u nj s nekom čudnom mješavinom bijesa i ţalosti u očima. — Jadna ludo! Zar ne vidiš? Upravo sam izgubila dijete! Uspravio se s osjećajem mučnine. Kakvom budalom mora da su ga svi smatrali. Usprkos svem svom znanju, usprkos tolikom iskustvu, usprkos svemu što je naučio u stranom svijetu, mora da je u njihovim očima izgledao kao dijete. Nije bilo nijednog od njih koji mu nije lagao, koji ga nije iskoristio. Ĉak i Amparo. Napolju odjekne topot mnogih konja, a zatim bat teških čizama na galeriji. Okrenuo se kad su se vojnici natisnuli kroz veţu. Ĉitav su hodnik ispunih crvenoplavim uniformama. Trenutak kasnije između vojnika progura se Guiterrez, na čijoj je uniformi blistala srebrna traka. Njegove okrugle tamne očice prošišaju kraj Daxa, obuhvativši pogledom el Condorovo tijelo i Amparu koja je s poda gledala u njih. Njemu nije trebalo reći da je bandolero mrtav. Usne mu se stisnuše u tanku crtu kad je pogledao Daxa. — Gdje je dječak? — Nema ga. Otišao je. Guiterrez ošine Daxa pogledom. — Ne vjerujem. — Onda mu se oči zaustaviše na Macanu. — Uhapsite tog čovjeka! Daxov glas na mjestu zaustavi vojnike. — Ne! U Guiterrezovim očima zaigra opasno svjetlo. — To se neće svidjeti el Presidentu, senor. Taj je čovjek pomogao bandoleru da umakne. — Fućkam ja na to što će se el Presidentu svidjeti! Na Guiterrezovim se usnama pojavi ledeni smiješak. — Već same te riječi potvrđuju vašu izdaju. — Izvuče revolver iz futrole i uperi ga u Daxa. — Uhapsite obojicu! Vojnici se pokrenuše prema Daxu, ali prije negoli su stigli do njega, u njemu snaţno uskipje bijes te zgrabi noţ koji je dječak bio ispustio na pod. Guiterrez odskoči natrag prema zidu, bijesno se zapiljivši u Daxove oči. — Dugo sam čekao na to — reče tiho a smiješak mu rastegne usne kad je podignuo revolver. — Umri! — I ja sam čekao! Daxova se ruka pokrene s kratkim bljeskom, i smiješak na Guiterrezovim usnama pretvori se u grimasu iznenađenja kad mu se drţak noţa odjednom našao usred vrata. Revolver mu ispadne iz prstiju čim je, sav izvan sebe, podignuo ruke da izvadi noţ. Ali nije dospio; počeo je padati gotovo prije negoli je stigao na pola puta. Dax osjeti kako su ga vojnici zgrabili i grubo povukli natrag. Trzao se u nastojanju da se oslobodi, ali čvrsto su ga drţali. — Pustite ga! — El Presidentov glas oštro odjekne s praga. Zakroči pored njih, i ne pogledavši čovjeka na podu. Klekne do svoje kćerke. Nešto su tako brzo prošaptali između sebe da Dax nije razumio. Onda se el Presidente polako digne i opet okrene k njemu. — Dobro si učinio, sine — reče, a blijedosive su mu oči bile nedokučive. — I ja sam došao da ubijem Guiterreza zbog toga što je povrijedio dogovor o amnestiji. 183

10. Njujorški uredi »Hadley Shipping Company« bijahu smješteni na rubu poslovnog centra s pogledom na Battery Park. Nalazili su se na devetnaestom katu neke stare zgrade. Elegantan studio na krovu te iste zgrade pretvoren je u osobnu poslovnicu Mr Hadleya. Bio je to velik apartman od pet prostorija u čijem je sastavu bio ured, okrenut prema zapadu i sav u staklu, što je omogućavalo nesmetan pogled u svim pravcima. Na jugu su se vidjeli Kip slobode i luka, na sjeveru i istoku visoki toranj Empire State Buildinga, kompleks zgrada Rockefellerovog centra i obelisk nedavno dovršene Chryslerove palače. Ostale prostorije predstavljale su sobu za sastanke koja je sluţila i kao privatna blagovaonica, potpuno opremljenu kuhinju, veliku spavaonicu i kupaonicu. Marcel se okrene od prozora čim je Hadley ušao u ured. — Oprostite što ste morali čekati — ispriča se stariji čovjek. — Sastanak direktora trajao je duţe nego što sam pretpostavio. — Ništa zato, Mr Hadley. Bar sam se nadivio pogledu. — Lijep je — odvrati Hadley ravnodušno, obišavši pisaći stol i sjednuvši za nj. Način, na koji je to rekao, potakne Marcela da se zapita je li on uopće ikada i pogledao kroz koji od tih prozora. Primakne se naslonjaču ispred pisaćeg stola i sjedne. Hadley smjesta prijeđe na stvar. — Prema mojim informacijama iz Evrope, rat je samo još pitanje mjeseci, moţda čak tjedana. Marcel kimne. Dosada on još ništa nije morao reći. — Bit će teško odrţavati američko predstavništvo u Evropi — nastavi Hadley. — Pogotovu pošto je Predsjednik dao do znanja da je na strani Britanije i Francuske, obećavši im sve osim direktne pomoći u slučaju rata. A isto će biti i s nekim evropskim predstavništvima u Americi. Marcel opet kimne. Predosjećao je što dolazi. — Koliko nam je brodova još angaţirano na poslu sa šećerom? — upita Hadley naprečac. Marcel je časak premišljao. Devet ih je na moru, ali četiri prevoze teret namijenjen njegovim osobnim skladištima u Brooklynu. — Pet. I stiţu u New York krajem mjeseca. — Dobro. Ĉim iskrcaju teret, moramo sve svoje brodove poslati u Kortegvaj. Ako dođe do rata, svaki teret koji odavde pošaljemo u Evropu bit će slobodan plijen njemačkih podmornica. Uzme neki papir sa svoga pisaćeg stola i pogleda ga. — Jeste li u posljednje vrijeme čuli što o Daxu? — Uvijek isto. El Presidente mi javlja da je još u Španjolskoj. Pregovori sa Francom bliţe se kraju. — Moramo ga obavijestiti da te pregovore treba što prije dovršiti. Odlučio sam da on bude naš predstavnik u Evropi kad počne rat. Marcel ga pogleda. — Kako znate da će Dax pristati na to? Napokon, on ne radi za nas. Na Hadleyevu se licu pojavi izraz zlovolje. — Znam da ne radi, i baš zato je prikladan za taj posao. Dax predstavlja jednu potpuno neutralnu zemlju. Njega u Evropi neće nitko dirati bez obzira na tok rata. Marcel ušuti. Počeo je shvaćati Amerikance. Sad je znao kako se stvara velik kapital. Rat ih mir, posao oko zarade ne trpi nikakva upletanja. — Jeste li o tome već razgovarali s el Presidentom? — Nisam. Prepuštam to vama. Na kraju krajeva, on je vaš partner, ne moj. 184

Još je uvijek bilo rano kad je Marcel izašao iz Hadleyevog ureda. Pogleda na sat. Još ima vremena da skokne do Brooklyna prije sastanka koji je zakazao u jedan sat. Stane na rub pločnika i mahne taksiju. — Stanica Bush u Brooklynu. Dokono je gledao kroz prozor dok je taksi vozio prema bruklinskom mostu. Kako su Amerikanci ipak drukčiji od Evropljana. Samozadovoljni, sigurni iza svojih oceana. Ako i dođe do rata, oni ga neće osjetiti. Imat će samo o nečemu čitati u novinama, slušati na radiju između »Amos ’n’ Andy« i »Fleischmann Variety Hour« ili gledati u filmskom ţurnalu prije posljednjeg filma Clarka Gablea. Hitlerove prijetnje, razmetanja i mahnitanja ne mogu ih u stvarnosti nikada dotaći. Evropa je na drugom kraju svijeta. Vlaţna vrućina ranog kolovoza uvlačila se kroz automobilske prozore. Ĉak ni povjetarac nije ublaţio jarost usijanih pločnika. Prešavši most, taksi se polako probijao kroz gust promet u centru Brooklyna. Popeo se na Flatbush aveniju, prošao ulicom Fulton, punom kupaca i s njenim uzdignutim uličnim ţeljeznicama, i zatim skrenuo u Ĉetvrtu aveniju prema Bay Bridgeu. Tek kad su se primakli zaljevu, pripeka je nešto popustila. Marcel reče šoferu neka pričeka. Ovaj nešto promrmlja kako mu je to čekanje čisti gubitak, ali se Marcel ne obazre na nj. Unutra je za starim pisaćim stolom sjedio neki čovjek čitajući novine. Ĉim je Marcel ušao, dignuo je glavu i odloţio novine. — Dobro jutro, Mr Campion. — Dobro jutro, Frank. Sve u redu? — Savršenom, Mr Campion — odgovori čuvar ustavši. Već se naviknuo na te posjete. Marcel je imao običaj da navrati u najneobičnije vrijeme. Nikad se nije znalo kada, katkada čak i usred noći. Kao i obično, pođe za Marcelom u skladišni prostor. Marcel zastane na pragu i pogledom obuhvati skladište. Građevina je zauzimala čitav gradski blok, a nanizane vreće od grubog platna pune šećera dopirale su gotovo do protupoţarnog sistema pod krovom na visokim traverzama. Marcel osjeti kako ga preplavljuje zadovoljstvo. Ta mu je ideja pala na um prije više od godinu dana. Kad ona četiri broda koja očekuje trećeg rujna pristanu na doku pred skladištima, bit će sve gotovo. I posljednje će skladište biti popunjeno, i trebat će samo čekati. Rat koji se sprema u Evropi pobrinut će se za ostalo. Sjećao se posljednjeg rata kad je bio još dječačić. U njegovoj obitelji nikada nije bilo dovoljno dviju stvari — šećera i sapuna. Sjećao se kako se jednom njegov otac potuţio da je morao platiti dvadeset franaka za nekoliko stotina grama grubog smeđeg šećera. Spremili su ga i paţljivo trošili više od tjedan dana. Tu se zapravo i začela njegova ideja. Šećer. U Americi je sve slatko. Sodirana pića, čokolada, kruščići i kolači, pa čak i kruh. Svi troše šećer u neograničenim količinama, svi ga prihvaćaju kao nešto što se samo po sebi razumije. Rat ili ne, oni ga moraju imati i rado će platiti za nj. Sad su četiri ovakve građevine bile pune šećera. Moţda je on bio jedini čovjek koji je to mogao učiniti, jer je raspolagao brodovima. Jedino se on mogao pobrinuti za krivotvorene teretnice da odvrati paţnju carinskih sluţbenika koji su pretraţivah svaki brod što uđe u luku. Međutim, za to je bio potreban novac. Mnogo novaca. Više nego što je Marcel ikada imao. Proizvođači šećera kao da su prozreli njegovu namjeru. Morao je plaćati premiju od dvadeset centi za svaku vreću od sto funti da osigura za se isključivo pravo kupnje. Trebalo je nadalje potplatiti ključne časnike na brodu kojima je bila poznata prava priroda tereta. Ĉak i zakup skladišta pod tuđim imenom stajao ga je tisuće dolara više od trţišne cijene. Brojke brzo proletješe Marcelovim mozgom. Već je blizu osam milijuna dolara utrošeno u taj projekt, od čega je većinu posudio. Toliko novaca on nije imao, i da nije bilo Amosa Abidijana, ne bi ga ni dobio. Marcel nije imao nikakve iluzije o razlozima koji su potakli Abidijana da mu posudi taj 185

novac. Nije to učinio iz ţelje da kao kolateralni jamac poveća svoju brodsku flotu; Abidijan je imao više brodova nego što mu je trebalo. Ni iz ţelje da sudjeluje u dobiti koja će moţda proisteći iz tog pothvata. Abidijana nije to uopće zanimalo, nije čak ni upitao Marcela za što mu je potreban taj novac. Amosa je zanimalo samo jedno. Da uda svoju najstariju kćerku. Imao je ukupno pet kćeri, i dok se najstarija ne uda, ne moţe se udati nijedna od ostalih. Već se činilo da će sve ostati usidjelice, jer nitko se nije polakomio za Anninom rukom usprkos mirazu koji bi dakako dobio uz nju. Bilo je doista ţalosno da je od svih kćeri Anna najviše sličila ocu. Niska i tamna s tragom brčića nad gornjom usnom koji nikakve elektrolize nisu uspjele sasvim odstraniti. I nijedan krojač, ma kako skup bio, nije mogao sakriti zdepaste seljačke oblike njezina tijela. Kao da je u sebi sjedinila sve loše odlike obitelji; ostale su djevojke bile vitke i visoke, gotovo prosječne Amerikanke po boji koţe i cjelokupnoj pojavi. Samo je sirota Anna izgledala i ponašala se kao njezin otac. Zaključivši da muškarci nisu za nju, zainteresirala se za očev posao i počela raditi u njegovom uredu. Tamo ju je Marcel i upoznao. Bio je došao na ugovoreni sastanak s njezinim ocem, ali je morao pričekati. Sekretarica ga je uvela u predvorje Abidijanovog ureda koje je bilo prazno. Upravo je sjeo kad je ušla Anna. — Oprostite, Mr Campion — rekla je promuklim, gotovo muškim glasom — moj otac će malo zakasniti. Dok su se engleske riječi my father u Marcelovom mozgu pretvorile u mon pere, ona je već zašla za pisaći stol. Marcel je brzo ustao. Bio je pravi čas za galsku galantnost. Ali jadna neiskusna Anna, koja nije bila navikla ni na kakvu paţnju od strane suprotnog spola, primila je tu običnu galsku udvornost kao ljubavnu izjavu, i prije negoli se Marcel osvijestio, bio je već uhvaćen. Ručak, pa večera i napokon kasne sjedeljke u Amosovom domu. Svršilo je s vikendima na njihovom ladanjskom dobru. To je trajalo već blizu dvije godine i bilo je manje-više prihvaćeno da oni hodaju zajedno, iako joj Marcel nikada nije rekao nijednu riječ u tom smislu. Takva je bila situacija kad je prije nešto više od godinu dana Marcel otišao do njezinog oca da ga zamoli za zajam. Najprije je htio zatraţiti novac od Hadleya, ali se predomislio. Moral Jamesa Hadleya bio je malo čudan. Praktički nije postojalo ništa što on u poslu ne bi učinio, ali to je ipak bilo nešto drugo. Ruţne riječi kao »stvaranje zaliha« i »crna burza« djelovale su na njega kao anatema. Što god učinio, moralo je imati svoje opravdanje u općoj narodnoj dobrobiti. Ako usto i on nešto profitira, utoliko bolje. A uglavnom je i profitirao. — Trebam četiri milijuna dolara — rekao je Marcel Amosu. — Dva ću moţda i sam skucati... — Ne moraš mi ništa više reći — bio je odgovorio Amos podignuvši ruku i mašivši se za čekovnu knjiţicu. Marcel ga je začuđeno promatrao. — Zar ne ţeliš znati zašto mi je potreban taj novac? Amos je odmahnuo glavom smješkajući se. — Nije potrebno. Napokon, sve ostaje u obitelji, nije li tako? Marcel je zinuo od zaprepaštenja. Onda se sabrao. — Ali moţda ću uskoro zatrebati još. Amos je teatralno otkinuo ček i pruţio ga Marcelu. — Kad ti zatreba, samo dođi ovamo i reci mi. Još je dvaput Marcel zatraţio novac. Svaki put je dobio ček, a nikada nije morao odgovoriti ni na jedno pitanje. Ali sad će tome biti kraj. Još samo malo, i Marcel će moći vratiti zajmove. A čim to učini, smjesta će svima njima objasniti svoj poloţaj. To je samo pitanje vremena.

186

11. Večera kod Abidijana bila je dugačka, dosadna i zamorna kao obično. Poslije večere premjestili su se u biblioteku da popiju kavu i konjak. Marcel šuteći prihvati cigaru koju mu je ponudio sluga i paţljivo otkinuvši vršak pripali je s uzdahom zadovoljstva. Jedno Amosu ipak mora priznati. Pušio je dobre cigare. Havane su bile uvijek u savršenom stanju. Ne prevlaţne, ne presuhe i s aromom koja kao da je milovala nepce. Amos se svali u svoj omiljeli koţni naslonjač i pogleda Marcela. — Ti poznaš baruna de Coynea? — upita svojim osebujnim engleskim. Marcel kimne. — Radio sam s njim — reče, nuţno zaobišavši istinu. Njegova je znatiţelja bila zagolicana, ali bio je prepametan da ispituje. Amos se malo zamislio prije nego što je nastavio. — Moţda mi moţeš pomoći. Postoje neke kompanije za koje se interesiramo i on i ja. Obojica smo dali ponude, i sad nas oni podbadaju jednog protiv drugoga podiţući na taj način cijenu. Marcel zakima glavom. — Lakomih je uvijek bilo i bit će. — Bio je čuo da de Coyne uglavnom svu svoju imovinu premješta u Sjedinjene Drţave, ali nije znao da se kani aktivno uključiti u američki poslovni ţivot. — Kako da ti pomognem? Bit će mi drago ako budem mogao. — Moţda bismo se de Coyne i ja mogli nagoditi. Prije negoli cijene toliko porastu da posao više neće biti rentabilan ni njemu ni meni. — Zvuči pametno. Uvjeren sam da de Coyne neće imati ništa protiv. — I ja sam tako mislio. Ali čini se da nikako ne mogu stupiti u vezu s njim. Odvjetnici koji ga ovdje zastupaju odbijaju svaki razgovor. — Pusti me da malo razmislim — reče Marcel. — Moţda mi nešto padne na pamet. — Dobro. — Amos ustane sa svog naslonjača, priđe prozoru i pogleda na East River. Neko je vrijeme netremice gledao, onda baci pogled na svoj ručni sat. — Zakasnio je. Marcel se zbunio. — Tko je zakasnio? — Tanker Shooting Star. Trebao je proći ovuda u devet i dvadeset. Marcel ga zapanjeno pogleda. Abidijan posjeduje ili kontrolira jednu od najvećih flota na svijetu, a ipak zna red voţnje svakog pojedinog tankera! Marcel pogleda na sat. — Pričekaj još nekoliko minuta. Tek je devet i trideset. Amos se vrati od prozora i opet utone u naslonjač. — Katkada pomišljam na to da se povučem — reče — a onda se sjetim svih tih ljudi koji ovise o meni i upitam se kako bih to mogao učiniti. No činjenica je da ne postajem mlađi. — Daleko si ti od toga da budeš star. Da bar ja imam tvoju energiju. — Ne, ne — odvrati Amos brzo — ti si mlad čovjek. Zato i moţeš tako govoriti. Ali ja — ja znam kako mi je. — Povuče dim iz svoje cigare i uzdahne. — Da sam barem imao sinove, makar jednog sina, ne bih se brinuo. — Oštro se zapilji u Marcela. — Ne da nešto ne valja kod djevojaka. Ali one — no da, djevojke su djevojke. Da sam imao sina, mogao bih sada posao prepustiti njemu i smiriti se. Marcel se nasmiješi. — Pored svojih pet kćeri imat ćeš svu silu unuka. — Eto, da sam imao sina poput tebe — reče Amos, ne osvrnuvši se na Marcelovu primjedbu — mogao bih posao predati u njegove ruke. Marcel nije zagrizao. Nije bio tako lud. Ništa ne bi Amos dao od sebe. Uvijek bi sve kontrolirao. Do smrti. Pa čak i poslije, koliko ga on poznaje. No Anna mu je uštedjela odgovor. — Oče — uzbuđeno ga je pozvala iz dnevne sobe — dolazi Shooting Star! Marcel ju je pogledao kako stoji na vratima, i nešto uzdrhta u njemu. Na trenutak je 187

njezin glas zazvučao na vlas isto kao i starčev. Abidijan se digne i priđe prozoru. — Da, to je Shooting Star — reče, pogledavši na sat — ali kasni petnaest minuta. — Nato se obrati Anni. — Podsjeti me ujutro da pošaljem pisamce njegovom kapetanu. Zašto izdajemo red voţnje ako ga se ne kanimo pridrţavati. Marcel je otišao nešto poslije deset izgovorivši se na glavobolju. Anna ga je otpratila do vrata. — Odmori se — rekla je sa zabrinutim izrazom lica. — Izgledaš veoma umorno. Svladao je poriv da joj kaţe kako nije umoran. Samo mu je dosadno. Umjesto toga odgovori: — Bit će mi bolje kad se pošteno naspavam. Kimnula je. — Idi ravno u krevet. — Hoću. Laku noć. Vrata kuće na Sutton Placeu zatvoriše se za njim. Stajao je u noći i duboko disao. Poslije dnevne ţege vjetrić koji je pirkao s rijeke činio se gotovo prohladnim i svjeţim iako se vrućina vratila čim je zakoraknuo prema gradu. Prošavši prvi ulični blok, već je osjetio kako mu znoj curka niz prsa. Zaustavio se na uglu Prve avenije, ogledavajući se za taksijem. Kao i obično, kad ga je čovjek trebao, nije ga bilo ni blizu. Zagledao se niz ulicu. Ţmirkala su jedino svjetla nekih jeftinih saluna. Pogleda na sat. U ovo doba moglo se otići samo na dva mjesta, u »El Morocco« ili »Stork«. Odluči se za prvo, bilo je bliţe. Kratka šetnja. Šef sale se nakloni. — Monsieur Campion, dobro veče. Sami? Marcel kimne, preletjevši očima po sali da vidi tko je ovdje. — Neki stolić u kutu, ako imate. — Naravno, Monsieur Campion. — Šef sale odvede Marcela do stola u kutu male predsale. Stol je bio dobar te on diskretno spusti u dţep novčanicu koju mu je dao Marcel. Marcel naruči malu bocu šampanjca. Polako je pijuckao, osjećajući kako ga klimatizirani zrak u prostoriji polako oslobađa znoja koji ga je mučio napolju. Nekoliko je poznanika prošlo mimo i on im uljudno kimne. Malo-pomalo restoran se poče puniti. Ipak je i dalje sjedio, zgrozivši se pri pomisli da se vrati na tu vrućinu. Uto začu iza sebe glas neke mlade ţene. — Marcel? Automatski se dignuo prije negoli se i okrenuo. — Mademoiselle de Coyne! Ispruţila je ruku koju on poljubi. — Nadala sam se da ću naići na vas. — Veoma mi je drago da vam je to uspjelo. — Nije odmah ni primijetio da govore francuski. — Zar nećete sjesti? — Samo načas — odgovorila je. — Tu sam s nekim ljudima. On izvuče stolicu, i konobar se poţuri da donese još jednu čašu. — A votre santi! Kako vaš otac? — On je dobro. Ali inače nije sve najbolje kod kuće. — Znam. Osvrnula se po restoranu. — No čini se da ovdje nitko ne mari za to. — Sretni su. I ne shvaćaju kakvu sreću imaju. — Marcel spusti čašu. — Ĉuo sam da vaš otac namjerava doći ovamo. — Ne znam — odvrati Caroline. — Sada je sve tako zbrkano. Sutra se vraćam s »Normandie«. — Pozdravite svog oca. I molim vas recite mu neka samo zapovjedi ako misli da mu u bilo čemu mogu ovdje pomoći. — Hvala. — Odjednom ga pogleda ravno u oči. — Posvuda sam se raspitivala, ali bez uspjeha. Znate li moţda vi gdje je Dax? Mogao si je misliti da se nije zaustavila samo radi njega. U njezinim će očima zauvijek ostati samo običan činovničić. Na njegovom se spokojnom licu nije primijetilo razočaranje. — Dakako da znam. Dax je u Evropi. Zar niste znali? Odmahnula je glavom. — Ne, nisam znala. 188

— Tamo je već blizu godinu dana. Njezino je razočaranje bilo gotovo uočljivo. — Ništa nismo čuli o njemu. Nije nam se javio. Iznenada je poţali. — U Španjolskoj je, po zadatku svoje vlade. — Oh? — Na licu joj se ogleda zabrinutost. — Je li u sigurnosti? Mogao bi nastradati. — Ne — razuvjeri je on. — Uvjeren sam da je u savršenoj sigurnosti. Štoviše, čuo sam da će uskoro biti u Francuskoj. Moţda vas onda potraţi. — Moţete li mu nešto poručiti? Veoma je vaţno. Moj otac bi rado govorio s njim. — Pokušat ću. — Sad je štošta postalo jasnije. Zato je dakle Hadley htio Daxa poslati u Francusku, a ne samo zbog onog maglovitog razloga koji je naveo. Vjerojatno je stajao u direktnoj vezi s de Coyneom. Još se jedan kamenčić uklopio u mozaik. Hadley je taj s kojim bi morao razgovarati o Abidijanovom problemu. Pravnici su samo paravan. Odlučio je da to ujutro provjeri. — Molim vas, pokušajte mu to dojaviti. — Caroline ustane od stola i ispruţi ruku. — Bit ću vam veoma zahvalna. On joj poljubi ruku. — Bit će mi najveće zadovoljstvo budem li vam mogao pomoći. Stajao je gledajući za njom kako odlazi do svog stola. Opazi da je nešto rekla muškarcu sa svoje desne strane te odvrati oči upravo navrijeme da izbjegne njihove. Ipak je u djeliću sekunde zapazio smiješak na licima ostalo dvoje za njezinim stolom te osjeti neku tjeskobu u sebi. Stara priča. Gotovo je već zaboravio. Evropa je još uvijek Evropa. Na trenutak se neka čudna mrţnja uskovitla u njemu. Već sama činjenica što nije ponudila da ih upozna jasno je kazivala da im nije par. Stari Svijet i nije zasluţio drugo nego da istrijebe jedni druge u međusobnom pokolju. Sad mu je okus vina bio gorak u ustima te zatraţi račun. Plativši, izađe u noć.

12. Kad je Robert de Coyne sišao na doručak, njegov je otac već sjedio za stolom. Kraj tanjura mu je leţao otvoren telegram. Otac ga bez riječi podigne i pruţi mu ga. ABIDIJAN NUDI DVANAEST MILIJUNA ZA MASTER TRODUCTS STOP DOKLE DA IDEM JA STOP HADLEY Robert ogorčeno baci telegram na stol. — Ne sviđa mi se to. Tjeraju nas previsoko. — A što da radimo? — Barun slegne ramenima. — Ta kompanija je ključ cijele naše američke operacije. — Mislio sam da je Hadley bolji trgovac. Kako je Abidijan dočuo za nju? — To sad nije vaţno — odvrati barun. — Morat ćemo ići do petnaest milijuna. — To je trostruko od njene stvarne vrijednosti. Barun se nasmiješi. — Prosjaci ne smiju biti izbirljivi. A upravo to smo mi na američkom trţištu. Robert je podignuo šalicu s kavom baš kad je u sobu ušao sluga. — Neki gospodin Campion ţeli razgovarati s vašom ekscelencijom. — Marcel Campion? — Robertov glas oda njegovo iznenađenje. — Ĉini mi se da se tako zove, gospodine. Robert pogleda oca. — Mislio sam da je Marcel u New Yorku. 189

Barun digne pogled prema sluzi. — Neka pričeka u biblioteci. Doći ću čim budem gotov s doručkom. Kad su pola sata kasnije ušli u sobu, Marcel je drijemao u naslonjaču. Ustao je i ispričao se. — Oprostite, ali tek sam stigao iz Lisabona na putu od New Yorka. — Dobro, dobro — reče barun, ali mu ne ponudi ruku. Zađe za svoj pisaći stol i sjedne. — Poznate mog sina Roberta? Marcel se pokloni. — Monsieur Robert. Robert nonšalantno kimne. — Marcel. Marcel pričeka da mu ponude da sjedne. Umjesto toga barun ga nezainteresirano, gotovo s visoka, upita: — Ĉemu imam zahvaliti ovaj neočekivani posjet? Marcel osjeti kako ga svladava umor od dugog putovanja. Odjednom kao da je izgubio glas. Samo je stajao i buljio. Preko barunovog lica prijeđe izraz negodovanja. — No, progovorite već jednom. Što ţelite? Ĉeka nas veoma naporan dan. Marcela preplavi val neraspoloţenja. Ništa se nije promijenilo i nikada se neće promijeniti. Ovi su ljudi suviše navikli na to da ostali gmiţu pred njima. U Americi nije tako. Tamo te mjere po tebi samome, a ne po onome tko i što ti je bio otac. Što on zapravo radi ovdje? Sad mu barun više nije potreban. A niti njegov novac. Pa čak ni njegovo društvo. U Americi su ga počeli prihvaćati zbog njega samoga. Do vraga i stari. Neka se sam snađe u Americi. Ĉitav detaljni plan koji je bio izradio pao je kroz prozor. Zašto da dopusti de Coyneu da dojaše na njegovoj grbači? No brzo mu se vrati glas. — Moj dobri prijatelj Amos Abidijan predloţio mi je da vas posjetim u vezi s izvjesnom kompanijom za koju ste obojica zainteresirani. Barun dobaci Robertu brz pogled. — Da? — Moţda biste mogli udruţiti svoje interese — nastavi Marcel. — To bi obojici moglo uštedjeti priličan kapital. Barun ga oštro pogleda. — A što vi imate od toga? Marcel se iznenada nasmije. Sad je prvi put ustanovio da misli i govori engleski. — Drek! Samo sam se malo provozao! Nikad nije poţalio taj ispad. Nikad. Pa čak ni onda kad je dva dana nakon ulaska Hitlerovih trupa u Poljsku stajao u Amosovu uredu traţeći četiri mihjuna da se spasi od stečaja. I to sve zbog šećera. Projekta koji će ga obogatiti iznad svih njegovih najluđih snova. Dan nakon objave rata u Evropi Roosevelt je odredio granicu cijeni šećera. Ĉetiri dolara i šezdeset i pet centi za sto funti. Marcel je bio platio četiri dolara i osamdeset i pet centi. Prešao se za tih dvadeset centi po stotini funti. Ukupno četiri mihjuna dolara. A proizvođači nisu bih raspoloţeni da čekaju na svoj novac. Pogodili su ga u bolnu točku i bili svjesni toga. Armenac šuteći potpiše ček. Sklopivši čekovnu knjiţicu, digne pogled prema njemu. — Hvala — reče Marcel ponizno. — Špekulacija je opasan posao. Ja sam grdno nastradao u prošlom ratu. Marcel iznenađeno pogleda Amosa. Znači znao je za šećer. — Ideja ipak nije loša — pokuša se obraniti. — Nije, ako se otarasiš šećera prije nego što vlada rekvirira skladišta. — Misliš da će to učiniti? Abidijan kimne. — Morat će. Roosevelt je obećao da će snabdijevati Saveznike. Sva skladišta duţ obale bit će rekvirirana. — Gdje da nađem dovoljno velik prostor za sav taj šećer? Amos se nasmije. — Ti si bistar mladić. Ipak moraš još mnogo učiti. Ne mora biti sav na jednom mjestu, to bi bilo suviše upadljivo. Moraš ga porazdijeliti na sve strane. Sakriti. Po 190

zabitnim mjestima gdje ga nikada neće traţiti. U malim količinama, kao što su krijumčari nekad radili s viskijem. — Neću imati više vremena da pronađem dovoljno takvih mjesta. — Znam kako ćeš uspjeti — reče Amos. — Imam jednog prijatelja. Bivšeg krijumčara koji je zadrţao mnoga svoja stara skrovišta. Već sam govorio s njim. On će se pobrinuti za tebe. Marcel ga pogleda. — Spasio si mi ţivot. Amos se nasmije. — Nisam učinio ništa više nego što si ti učinio za mene. — Učinio za tebe? — Prije dva tjedna primio sam jedno pismo. Od baruna de Coynea. Piše mi da si bio kod njega u vezi s mojim prijedlogom. — Ah to. Nije to ništa. — Ništa? — poviče Amos. — Letio si u Evropu na jednom od tih smiješnih aparata, samo zato jer sam te zamolio za uslugu, i kaţeš da to nije ništa. Ja se ne bih popeo na to čudo ni za rođenog oca. — Ustao je i zaobišao pisaći stol. — Barun i ja smo upravo kupili »Master Products Company« za tri mihjuna dolara ispod moje vlastite ponude. Marcel ga je zabezeknuto promatrao. Barun dakle ipak nije tako ponosan. Novac je velik izjednačitelj. Amos stavi ruku na Marcelovo rame. — A sad dosta o poslu. Razgovarajmo radije o vaţnijim stvarima. Mislim da je listopad veoma pogodan za svadbu, što kaţeš?

13. Sue Ann odloţi telefonsku slušalicu. — Otac ţeli da se vratimo kući. Sergej digne pogled s novina. — Znaš da malu ne moţemo izvaditi iz klinike. Sue Ann bijesno ustane. Kad se brzo kretala, izgledala je još teţa. Poslije poroda nije se više ni trudila da vrati staru liniju. Naprotiv, kao da joj je bilo drago što sad ima izgovor da se ne mora brinuti za svoj izgled. Sad se moţe do mile volje najesti kolača i čokolade, piti i šopati se svim mogućim poslasticama koje si je prije uskraćivala. Jedino što se nije promijenilo to je njezin nezasitan apetit za seks. — Znam i sama. Ali njoj neće ništa naškoditi ako mi odemo kući. Ništa joj ne pomaţemo time što smo ovdje. Ionako ne prepoznaje nikoga osim sestara na klinici. — Ipak je to naše dijete. Ne moţemo samo tako otići i ostaviti je. Sue Ann ga pogleda, a bucmasto joj lice poprimi mrk izraz. — Ti se ne predaješ, zar ne? Nećeš priznati da je beznadan slučaj, da će uvijek ostati ovakva kakva je sada? — Liječnici kaţu da ima nade. — Liječnici? — otpuhnula je prezirno. — Ti će reći što god hoćeš. Sviđa im se novac koji dobivaju. Sergej ne odgovori. Umjesto toga ustane i krene prema vratima. — Kamo ćeš? Osvrne se natrag prema njoj. — Na kliniku. Hoćeš li sa mnom? — Ĉemu? Samo zato da tamo stojim i buljim u nju? On slegne ramenima. Prešla je preko sobe do bifea i izvadila bocu Scotcha. — Rezervirat ću prijevoz u Sjedinjene Drţave za idući tjedan. — Ako to učiniš — reče on mirno — ići ćeš sama. 191

Sue Ann stavi led u čašu i prelije ga viskijem. Trenutak je tresla čašom, našto se okrenula licem prema njemu. — Nešto drugo je u pitanju. Ona njegovateljica u bolnici. Engleskinja. — Ne budi glupa. — Moji su je prijatelji vidjeli u tvojim kolima. — Samo sam je usput povezao vraćajući se kući. — Ma nemoj? — reče Sue Ann sumnjičavo. — Moji prijatelji govore drukčije. — Što govore tvoji prijatelji? — Vidjeli su vas sa svojih balkona kad ste se provezli mimo. Mogli su zaviriti ravno u kola. Tebi su hlače bile raskopčane, a ona ti ga je izvukla i drţala u ruci. — Usred bijela dana? — upita on podrugljivo. — I ti to vjeruješ? — Znam — reče ona srknuvši iz čaše i nadolivši još viskija. — Ti ne moţeš šofirati a da ti netko ne mijenja brzine. Jednog dana ćeš se tako i ubiti. Sergej se kruto nasmije. — Smrt kao i svaka druga. Bar neću izdahnuti jer sam se preţderao kao svinja. Lice joj se smrkne. — Ne trudi se da promijeniš temu. Više nisam onakva kao onda kad smo se vjenčali. Sad sam se opametila. — Jako si pametna — odvrati on podrugljivo — samo hoćeš li da ti nešto kaţem? Bila si mnogo privlačnija kad si bila glupa! Vrata lupnuše za njim. Sue Ann je trenutak nepomično stajala, onda bijesno tresnu čašu o zatvorena vrata. Krhotine se rasuše po debelom sagu. — Jebi se! Naglo pritrča prozoru. Baci pogled dolje na dvorište. Upravo je ulazio u kola. — Jebi se! Jebi se! Jebi se! — vikala je kroz otvoren prozor kao kakva prodavačica riba. Još je vikala kad su kola bučno izjurila iz dvorišta na ulicu. Sergejeve ruke čvrsto zgrabiše volan. Osjećao je kako mu odgovara podrhtavanje jakog motora pod Mercedesovim pokrovom. Bio je promašaj, kao što je i znao da će biti. No sad mu to nije pruţalo nikakvu utjehu. Ništa mu nije bilo lakše zbog toga što je imao pravo. Samo još teţe. Sve se zbilo upravo onako kako je bio rekao. Suviše su slični. I opet suviše različiti. Sad je sve gotovo, samo u nečemu neće nikada biti gotovo. Bar što se njega tiče. Tu je dijete. I uvijek će biti dijete. Ma kakvu starost doţivjela, Anastazija će uvijek ostati dijete. »Elle est retardee«. Još mu je u ušima odjekivao glas specijalista. Miran, trudeći se da bude profesionalno bezosjećajan, ali ipak pun iskrenog suosjećanja prema bolu roditelja. Bio je upro pogled preko sobe u Sue Ann. Lice joj nije ništa odavalo. U prvi je mah pomislio da nije razumjela, s obzirom na to da je liječnik govorio francuski. — Kaţe da je zaostala. Njezine ga oči hladno pogledaše. — Ĉula sam — rekla je bezosjećajnim glasom. — Znala sam da nešto nije u redu čim se rodila. Nije ni zaplakala. Pogledao je dolje u krevetić u kojem je Anastazija mirno leţala. Tamne su joj oči bile otvorene, ali u njima nije bilo pravoga ţivota. Navršila je tri mjeseca i odavno je prošlo vrijeme da pokaţe zanimanje za okolinu. Osjetio je kako ga je nešto steglo u grudima i jedva se svladao da ne zaplače. — Zar se ništa ne moţe učiniti? Operacija? Liječnik je pogledao njega pa dijete. — Sada ne, moţda kasnije kad malo poraste. Kod tih se stvari nikad ne zna. Katkada se same od sebe poprave. — A što da radim sada? — upitao je zdvojno. — Tako je sićušna, tako bespomoćna. Sue Ann se odmakla od krevetića i prišla prozoru. Kao da je time htjela dati do znanja da se ograđuje od svega što se događa u sobi iza nje. — Ostavite je ovdje — rekao je hječnik blago. — Potrebna joj je specijalna njega. Sada je iz više razloga suviše osjetljiva da je premještate. To je zasad sve što moţemo učiniti. 192

— Ubijte je! — Sue Annin glas bio je odjednom bijesan kad se okrenula od prozora. — Eto što moţete učiniti! Krv joj je pokvarena. Papa me upozorio na stare evropske obitelji. Nikad se ona neće oporaviti. Bit će idiot! Liječnik nije mogao sakriti preneraţenje. — Ne, madame, nikad neće biti idiot. Samo je malo zaostala. Moţda će nešto teţe shvaćati, ali će uza sve to biti draţesno dijete. Sue Ann ih je obojicu neko vrijeme oštro motrila, onda se okrenula i izašla iz sobe zalupnuvši vratima za sobom. Trenutak kasnije dijete se rasplakalo. Liječnik se nadvio nad krevetić. — Vidite, reagira. Nešto sporije, kao što rekoh. Ali reagira. Potrebna joj je samo njega i ljubav. Sergej ga je nijemo pogledao. Liječnik je, zahvaljujući svom iskustvu, intuitivno shvatio o čemu on sad razmišlja. Uspravio se i prišao mu. — Vaša supruga je uzrujana. Krivnja nije na vama, takve se stvari katkada događaju u samoj maternici za vrijeme trudnoće. Dijete se zamalo ugušilo u svojoj pupkovini. Mozak se nešto oštetio prije nego što smo mu uspjeli dati kisik. Ali to je sasvim neznatno oštećenje. Vrlo često se takve stvari s vremenom same od sebe izgube. Sergej ne odgovori. — Ne smijete kriviti sebe, prijatelju — rekao je liječnik blago. Ali u izvjesnom se smislu ipak krivio. Sergej parkira auto pred ulazom u kliniku i uputi se ravno u djetetovu sobu. Sestra koja je upravo presvlačila krevetić nasmiješi mu se. — Bebica je u vrtu s njegovateljicom. Sergej izađe kroz visoka francuska vrata u vrt. Baci pogled preko zelene tratine. Njegovateljica je sjedila na maloj klupi, a kolica s djetetom bijahu pred njom. Dignula je glavu kad je čula da se pribliţuje. Zaobišao je kolica i pogledao unutra. Djevojčica je bila budna. Pogledala ga je apatičnim pogledom. — Kako je jutros? — Fino. Bilo je tako lijepo i toplo pa sam odlučila da je odvedem malo na zrak. — Lijepo. — On izvadi cigaretu i pripali je. Nato spusti glas. — Gdje si bila sinoć? Ĉekao sam te u gostionici do devet sati. — Nisam se mogla maknuti. Glavna sestra me zadrţala u svom uredu do kasna. A onda više nisam dobila autobus, pa sam ostala ovdje spavati. Pogledao ju je. Na licu joj se zapaţao umor. — Nije ti dobro? — Mislim da nisam baš najbolje spavala. Glavna sestra mi je otkazala. — Otpuštena si? — U glasu mu se osjeti iznenađenje. — Pa zašto? Nitko se nije potuţio na tvoj rad. Još ga uvijek nije pogledala, samo joj se laka gorčina uvuče u glas. — Oh da, potuţio se. Glavna sestra mi je rekla. Odjednom je postao sumnjičav. — Je li rekla i tko? Njegovateljica ga pogleda svojim bistrim sivim očima. — Oh ne, to ona ne bi nikad učinila. Ali s obzirom na prirodu optuţbe nagađam tko je to bio. Zurio je u nju. — Moja ţena? Kimnula je. — Ne vjerujem! Ona dobro zna koliko si potrebna Anastaziji. — Ipak je ona — reče njegovateljica. — Samo je ona mogla to učiniti. Prituţba se nije odnosila na moj rad, već na moje ponašanje. Sergej ljutito ustane. — Idem k glavnoj sestri. — Ne — rekla je odlučno — pusti to. Samo bi pogoršao situaciju. — Što ćeš učiniti? Imaš li kakav plan? Odmahnula je glavom. 193

— Morat ću naći nešto ovdje. Sad se ne mogu vratiti u Englesku, kad su Nijemci okupirali Francusku. — Ţmirne u nebo. — Naoblačilo se. Sergej je pošao za njom u sobu i ostao stajati sve dok nije previla dijete i stavila ga natrag u krevet. Anastazija je mirno leţala. Šutke ih je promatrao. Bilo je nečeg duboko dirljivog u njeţnosti s kojoj je njegovateljica postupala s djetetom. Da je bar Sue Ann našla vremena da vidi koliko je dijete treba, moţda bi sve bilo drukčije. — Ona je zaista vrlo dobro dijete — reče njegovateljica. Sergej se nadvije nad krevetić. — Dobro jutro, Anastazija. Dijete ga trenutak gledaše, onda mu se lišce razvedri, a oči i usne nabraše u smiješak. — Smiješi mi se! — uzvikne Sergej pogledavši prema njegovateljici. — Gledaj, počinje me prepoznavati. Njegovateljica mu suosjećajno uzvrati smiješak. — Rekla sam ti da napreduje. Za nekoliko mjeseci nećeš je ni prepoznati. Sergej se opet okrene krevetiću. — Tvoj tatica je ovdje, Anastazija — reče sretno. — Tvoj tatica koji te voli. Ali smiješak se izgubio i dijete ga je opet gledalo tupim pogledom.

14. Odjednom Sue Ann oćutje ţalost. Saţaljevala je jednako Sergeja kao i sebe. Među njima je gotovo. Na neki je način već odavno bilo gotovo. Da barem nije ostala u drugom stanju. Ili da se nije bojala izvršiti pobačaj. Da je bar obratila više paţnje na kalendar i spriječila da do toga dođe. Da .. . Ali bilo je previše tih da, i sad nijedan od njih ništa ne pomaţe. Ali najviše od svega saţaljevala je dijete. Htjela je voljeti djevojčicu. Htjela se brinuti za nju i maziti je i igrati se s njom, ali kad ju je vidjela, s onim njezinim tupim izrazom, nije mogla. Pokušala je isprva. No čim je pogledala u njezino još uvijek bezbojno, stegnuto lišće, u izraz gotovo kao da se guši, postalo joj je mučno. Bez riječi je odgurnula dijete od sebe, i njegovateljica ga je odnijela natrag u inkubator. Sue Ann osloni glavu na kauč i sklopi oči. To je sezalo daleko unatrag. Daleko, daleko, kad je ona sama bila još mala djevojčica. Njezin otac nije nikad bio kod kuće. Moţda za Boţić ili koji drugi blagdan, ali inače je gotovo neprestano bio na poslovnom putu. Uvijek te robne kuće. Iza spuštenih kapaka mogla je vidjeti ţutoplave natpise. DALEY PENNY SAVERS. Te su robne kuće bile očev ţivot kao što su prije njega bile i ţivot njegova oca. Majka joj je spadala među najljepše djevojke u Atlanti. Sue Ann ju je često čula kako se ţali što se njezina kćerka uvrgla u oca koji je bio velik i teţak, a nije poprimila ništa od ljepote koja je krasila sve djevojke u njezinoj obitelji. Sa četrnaest godina Sue Ann je bila viša od većine dječaka u svom razredu u gimnaziji. Već se bila uhvatila ukoštac s kilama, no bez uspjeha, jer što se više uzrujavala zbog svoje teţine, to je veću potrebu osjećala za jelom. A s prvom menstruacijom pojavila se i kronična mladenačka bubuljičavost. Sjetila se gorkih suza što ih je prolila pred ogledalom i kako se nije htjela pojaviti u društvu niti ići u školu. Ali majka ju je prisilila, i sad se još sjeća kako se većina dječaka smijala ugledavši njezino bubuljičavo lice na kojem je najčešće bilo još tragova ljekovite masti. Nakon nekog vremena zamrzila je dječake zbog te surovosti, no usprkos tome osjetila bi neko unutrašnje uzbuđenje kad bi joj se obratili ili se makar samo osvrnuli na nju. Njezina je seksualna reakcija već onda bila tako jaka da je, usprkos svem svom nastojanju da se obuzda, začas bila sva mokra. I uvijek u paničnom strahu da će oni to primijetiti. 194

Nije se mogla točno sjetiti kad ni kako je počela masturbirati, ali se sjećala olakšanja koje bi osjetila te onog smirenja i klonulosti što bi je nakon toga obuzeli. Samo tada nije više osjećala napetost ni ţelju da se pretrpava hranom. Sjećala se kako je bilo ugodno jednostavno leţati u krevetu pošto je to učinila, sklopiti oči i sanjariti kako je postala lijepa. I onda je jednoga dana u sobu upala njezina majka i uhvatila je. Još je uvijek vidjela pred sobom zapanjen, bijesan izraz majčina lica dok je stajala u vratima gledajući je kako gola leţi na krevetu, dignutih nogu i zaposlenih prstiju. Gotovo prije nego što se mogla zaustaviti, majka je zalupila vratima, zgrabila koţni remen s toaletnog stolića i počela je tući. Prvi udarac po njenom golom mesu usjekao se u nju s nekom gotovo slatkom boli. Vrisnula je i onda se prebacila na trbuh u nastojanju da izbjegne mahnite udarce. Osjećala je kako joj po leđima, straţnjici i nogama iskaču goruće masnice. Svu je proţe ţarka vrućina i odjednom je vrištala i svijala se u muci prvog pravog orgazma koji je doţivjela. Usprkos tome čula je gnjevno psovanje svoje majke dok ju je mlatila koţnim remenom. — Ti pokvareno dijete! Hoćeš li da ti djeca budu idioti? — Opet i opet, iznova i iznova, odjekivale su te riječi, dok se nisu stopile s njenim bolom i njenim suzama. Idioti, idioti, idioti. Valjda jedina pouka koju je iz toga izvukla sastojala se u tome da ubuduće zaključava vrata svoje spavaće sobe. Više ništa nije ometalo njezinu igru s vlastitim tijelom. I tako je išlo sve do njezinog prvog pravog seksualnog iskustva, što se dogodilo kad joj je bilo šesnaest godina. Do toga bi zapravo došlo i prije da je bilo po njenom. Ali isprva nije privlačila mladiće. A kad joj je to napokon uspjelo, oni su se uplašili. Ili je ugled koji je uţivala njezina porodica bio prevelik ili su moţda domaći dječaci još uvijek bih opterećeni juţnjačkim đţentlmenstvom. Dogodilo se to naposljetku na straţnjem sjedalu nekog kabrioleta parkiranog u mraku mjesnog ljubavnog šetališta poslije jednog gimnazijskog plesa. Gotovo prije negoli se momak pribrao, stvar je zašla već tako daleko da više nije bilo uzmaka. Ipak je u posljednjem trenutku zastao. — Što čekaš? — upitala je srdito. — Ne znam, Sue Ann. Zar doista misliš da bismo trebali? Bijesno se izderala na nj. — Nije li ti već dojadilo da ti to stalno radim rukom? I na kraju je ispalo gotovo tako kao da si je to morala sama učiniti. Vodila ga je u sebe. Ali kad mu se prepriječio himen, opet je zastao. — Ne ide dalje — prošaptao je. Sad je bila već napola izludjela. Zgrozila se pri pomisli da moţda od svega toga neće biti ništa, premda je bila već tako blizu. Zarinula mu je nokte u straţnjicu. — Gurni jače, do vraga. Mladić je još jedanput grčevito gurnuo, i posao je bio obavljen. Odmah zatim bio je gotov i počeo se izvlačiti. — Što ti je, kamo ćeš? — upitala je. — Pa ti krvariš — rekao je. — Neću da te boli. — Ne boli me. — Jesi sigurna? — upita je sumnjičavo. — Dakako da sam sigurna. Hajde, daj još jedanput. Poţuri, hoću da mi dođe. Učini mi to, dobijesa. Brţe! Bubuljice su joj se izgubile gotovo preko noći i više nije morala zaključavati vrata svoje spavaće sobe. Bilo je mnoštvo mladića i mnoštvo automobila, a u školi se prvi put pred njom otvorio nov novcati prekrasni svijet. Bijahu zaboravljene batine koje je dobila od majke, kao i sve ono što joj je majka bila rekla. Ili je barem mislila da je zaboravljeno. Sve do one noći kad se rodilo dijete. Ĉinilo joj se da se bori da izađe iz neke magle. Otvorila je oči, našto je zabljesnu jako 195

svjetlo koje je još uvijek gorjelo. Leţala je na stolu u rađaonici. Zatreptala je očima da ih razbistri. Pogled joj je i dalje bio zamagljen. Liječnik i dvije sestre bih su nadvijeni nad jednim stolom u kutu. Maglovito se pitala što rade. Onda se prisjeti. — Moje dijete! — viknula je i htjela ustati, ali ju je remenje spriječilo u tome. Liječnik ju je pogledao preko ramena i rekao nešto jednoj od sestara. Sestra joj je prišla. — Lezite i mirujte. — Što je s mojim djetetom? — Ništa. Samo vi lijepo mirujte. Sve će biti u redu. — Doktore — vrisnula je — što je s mojim djetetom? — Kad je sada pokušala ustati, sestra ju je pritisla o stol. Malo zatim prišao je i liječnik. — Moje dijete je mrtvo. — Nije, dijete je dobro. Samo je došlo do male komplikacije. — Kakve komplikacije? — Pupkovina se ovila oko djetetove glave. Sestra koja je stajala ispred stola odmakla se, i ona spazi djetinje lice pokriveno maskom za kisik. — Što se to događa? — Daju djetetu kisik. Pokušajte se sada smiriti. Odgurnula je njezinu ruku. — Zašto? — Za svaki slučaj, ako je dijete moţda povrijeđeno. Kisik pomaţe kod takvih nezgoda. Nećemo valjda riskirati, ne? Odjednom je shvatila. — Unakaţena je? Ili mozak? On se prvi ošteti, zar ne? Liječnik ju je pogledao. — U takvim se slučajevima nikad ne zna — odgovorio je preko volje. Dignula je pogled prema njemu. Moţda oni nisu sigurni, ali ona jest. Duboko iz podsvijesti izroni sjećanje na majčine riječi. »Hoćeš li da ti djeca budu idioti?« U nagloj boli sklopi oči. Majka je imala pravo, pomisli. Njezina je majka uvijek imala pravo. — Doktore? — Da? — Doktore, moţete li urediti da više ne budem imala djece? Pogledao ju je. — Mogu. Ali zar ne mislite da biste prije morali razgovarati sa svojim suprugom? — Ne! — Ovo je bio samo nesretni slučaj — rekao je. — To se vjerojatno više nikada ne bi dogodilo. Vjerojatnost je jedan prema tisuću. Ali kad vam jednom poveţem jajovode, tu više nema povratka. Što onda ako poţelite još koje dijete? — Usvojit ću ga. Jedino tako mogu biti sigurna što ću dobiti. Liječnik ju je nekoliko trenutaka promatrao, onda mahnu sestri. Na lice joj staviše masku, i ona poče duboko disati. Kad je sklopila oči, osjeti kako u njih naviru suze, zatim se soba poče gubiti. Bol je bila čudnovata i činilo joj se da cijela njena utroba plače i da bi ona također plakala da je budna. Zašto? Zašto je njezina majka morala uvijek imati pravo?

15. Sue Ann se naglo okrene prema njemu, kad su iz kuće počeli iznositi njezine prve putne torbe i kovčege i stavljati ih u limuzinu. — Ja ne ţelim rastavu. Sergej ne odgovori. 196

— Banka će ti i nadalje svakog mjeseca slati tvoj ček a plaćat će, dakako, i za njegu djeteta. — To ne moraš — reče Sergej oštro. — Ja se mogu brinuti za nju. — Ali hoću. On i opet ništa ne odgovori. — Vratit ću se — reče ona. — Ţelim samo na neko vrijeme otići kući. Dok se malo ne oporavim. — Razumijem. — Ali oboje su znali da se nikada neće vratiti. Tako je moralo biti. — Ovdje je sve drukčije. Jezik, ljudi. Zapravo se nikada nisam osjećala kako treba. — Znam. To je sasvim normalno, mislim. Svatko se osjeća bolje kod kuće. Iznesena je i posljednja torba. Digla je pogled u njegovo lice. — Pa — reče zbunjeno — zbogom. — Zbogom, Sue Ann. — Sergej se sagne i poljubi je, po francuskom običaju, u oba obraza. Trenutak ga je gledala. Najednom joj se oči ispuniše suzama. — Oprosti — šapnula je, okrenula se i istrčala iz kuće ostavivši za sobom otvorena vrata. Sergej ih polako zatvori i uđe u dnevnu sobu. Natoči si viski i ispije ga bez sode. Osjeti kako ga obuzima umor i svali se u naslonjač. Rastajao se i od drugih ţena, ali ovo je bilo nešto drugo. Nijedna od njih nije bila Sue Ann. Nijedna od njih nije bila njegova supruga. Ipak nije mogao reći da je došlo iznenada. Očekivao je to otkako se vratila iz bolnice i rekla mu što je učinila. — Mora da si poludjela — vikao je. — Tako nešto moţe učiniti samo luđakinja! Lice joj je problijedjelo i poprimilo tvrdoglav izraz. — Nema više djece. Dovoljno je jedno poput nje. — Ostala neće morati biti takva! — Ne bi morala biti takva — ispravi ona njegov engleski. — Ali ja ne ţelim ništa riskirati, dovoljno sam čula o vašim starim evropskim obiteljima. Zurio je u nju. — U mojoj se obitelji nešto takvo nije nikada dogodilo. Ovo je bio samo nesretni slučaj. — Ni u mojoj se obitelji nije dogodilo — izjavila je odlučno. — U svakom slučaju, ne ţelim više djece. Neka nelagodna šutnja spustila se na njih. On je stajao pred kaminom gledajući dolje u vatru. Prišla mu je i stala kraj njega. — Pošteno smo zasvinjili, zar ne? Nije odgovorio. Ubrzo ona progovori opet. — Mislim da ću u krevet. I nadalje je šutio. Odšetala je do podnoţja stepeništa i okrenula se. — Ideš sa mnom? — Odmah ću doći. Šutke se uspinjala stepenicama. Stajao je pred kaminom sve dok cjepanica nije izgorjela. Kad je ušao u spavaću sobu, bila je već u postelji čekajući ga. Ali više nije bilo isto. Nikada više neće biti isto. Suviše se mnogo zidova ispriječilo između njih. Shvatila je to gotovo isto tako brzo kao i on. Odjednom ju je minula sva ţelja da se vrati u normalno stanje. Napustila je dijetu i prekinula gimnastiku. Zanemarila je i svoj izgled a kile su je se čvrsto uhvatile. Jednom joj je spomenuo kako ne bi škodilo da ode k frizeru i kupi si nekoliko novih haljina. — Ĉemu? — upitala je. — Ionako nigdje ne izlazimo. To je bila istina. Rat je ograničio njihovo kretanje. Put po Evropi spadao je u prošlost. Više nisu mogli pojuriti dolje na Rivijeru da se okupaju ni skoknuti u Pariz da se malo pozabave. Bilo je kao da su zatvoreni na nekom otoku. 197

Malo-pomalo, jedan po jedan, činilo se da ljudi nestaju. Bili su zahvaćeni vrtlogom sukoba i vraćeni u vlastite zemlje. Ubrzo nije ostao nitko do Švicaraca. A oni su bih dosadni. Njih kao da nije zanimalo ništa do novca i glavna tema razgovora nekako se uvijek svodila na to koji je iz sadašnje gomile vođa pohranio u Švicarskoj najviše novaca. S obzirom na posjednički ton s kojim su govorili o tom novcu, moglo se razabrati da Švicarska nema nikakve namjere da ga ikada vrati. Kad rat svrši, većina će uloga ostati kod njih, jer visok postotak ulagača će poginuti a da se prije smrti neće pobrinuti za prijenos svog novca. I tako će on zakonski prijeći u njihovo vlasništvo. Kad su Nijemci zaobišli Maginotovu liniju i pregazili Francusku, činilo se da su Švicarci u pravu. Kao da se neki zastor iznenada spustio nad zapadnu Evropu. Nepunih mjesec dana nakon toga Sergej se slučajno našao u uredu svojih bankara. Bernstein ga je pogledao i rekao: — Vaš otac je pukovnik u njemačkoj armiji? Sergej je postao znatiţeljan. Znali su to isto tako dobro kao i on. — Zašto? — Morali bismo se staviti u vezu s nekim svojim klijentima — odgovorio je bankar — a sada smo u nemogućnosti da to učinimo. — Zašto jednostavno ne odete do njih? — predloţio je Sergej. — Obojica ste Švicarci. Neće vam praviti nikakve neprilike. — Ne moţemo — rekao je Kaštela. — Ne bi dopustila švicarska vlada. Nijemci bi to mogli smatrati neprijateljskim gestom. Sergej ih je oštro motrio, onda iznenada shvati zašto. Ti klijenti su Ţidovi. Šutio je. — Ako vam vaš otac pribavi propusnicu — rekao je Kastele — uvjeren sam da ćemo se mi moći pobrinuti za švicarski pasoš. Sergej je bio zagolican. — Hoćete time reći da ću postati švicarski drţavljanin? Bankari izmijeniše poglede. — I to bi se dalo urediti. Sergej se zamislio. Sada nije ni Francuz ni Rus. Samo jedan od onih mnogobrojnih što krstare Evropom nakon posljednjeg rata. Zovu ih osobama bez drţavljanstva. Ipak su im priznali pravo da se negdje nastane, i većina bijelih Rusa se udomila u Francuskoj. Švicarsko bi mu drţavljanstvo jednoga dana moglo biti od velike koristi. — Što biste htjeli da učinim? — Ništa drugo nego da pronađete naše klijente i primite od njih instrukcije u vezi s njihovom imovinom. — A ako ih ne budem mogao pronaći? — Pokušajte saznati da li su još na ţivotu. Ti nam podaci trebaju da sredimo njihova konta. Sergej se pitao ima li istine u onom što je bio čuo, naime da se bankovni ulozi koji ostanu bez vlasnika dijele između banaka i švicarske vlade. Ako ima, onda mu je jasno zašto su bankari toliko zainteresirani za suvremena zbivanja. — A što ću ja imati od toga? — Uvjeren sam da ćemo se nagoditi na obostrano zadovoljstvo — rekao je Bernstein. — I dosada smo se dobro slagali, zar ne? Prije negoli je napustio njihov ured Sergej je pristao da piše svom ocu i ispita što se moţe učiniti. To je bilo prije nekoliko mjeseci. I jutros je konačno stigao odgovor. Isti dan kad je Sue Ann otišla. Njegov je otac bio u Parizu, smješten u apartmanu onog istog hotela u kojem je radio kao vratar. Nešto bi se već dalo učiniti. Njegovom bi ocu bilo veoma drago da ga vidi. Sergej odloţi praznu čašu. Odlučio je da prihvati ponudu bankara. Predvečer će otići u njihov ured i obavijestili ih o svojoj odluci. No prije toga mora još nešto obaviti. Digne slušalicu i da telefonistici jedan broj. Javi se ţenski glas. — Peggy — reče on brzo — ovdje Sergej. — Yes uzvrati mu ţivahan glas na engleskom. 198

— Sue Ann je otišla. Kako ti dugo treba da spremiš malu? U glasu se osjeti tih prizvuk sreće. — Mala je spremna već cijelo jutro. Očekivala sam tvoj poziv. — Bit ću tamo za deset minuta.

16. Jedini zvuk koji se čuo na Aveniji Georga V bio je odjek njegovih vlastitih koraka po pločniku. Dax pogleda niz ulicu prema Champs Elysees. Nikako se nije mogao sasvim priviknuti na to. Pariz u ponoć, prazan. Ulice su bile puste. Svi Francuzi u svojim stanovima iza zaključanih vrata. Fouquetov lokal na uglu zatvoren, a napolju pred kavanicama napušteni stolovi i stolice. Preko šarenih izloga, koji su nekoć privlačili paţnju ţenskog svijeta, bijahu navučeni roloi. Pariz ljeti 1940. godine, bez ljubavnika što tumaraju gradom drţeći se za ruke i zastajkujući pod gustim kestenovim krošnjama da bi se poljubili. Izvadi iz dţepa tanku cigaretu i pripali je. Ĉim je kresnuo šibicom, začu nečije korake i okrene se. Iz sjene kućne veţe izašla je neka djevojka. U plamenu šibice razazna joj lice. Oštro, mršavo, izgladnjelo. — Wohin gehen Sie, mein Herr? — prošapta. Njen je njemački bio tudj u noći i neskladan na njenim usnama. On blago zaklima glavom i obrati joj se na francuskom, no ona pobrza natrag u sjenu iz koje je izronila. Okrenuo se i produţio dalje. Ĉini se da su čak i prostitutke bile poraţene. No na zabavi s koje se upravo vraćao nije bilo tako. Tamo su svjetla jarko sjala iza navučenih teških zastora. Bilo je glazbe, smijeha, šampanjca, lijepih ţena. Tu su se skupili Nijemci i oni Francuzi koji su ih prihvatili. Ipak mu je zabava brzo dojadila. Francuzi su bili prerevni, Nijemci premilostivi, smijeh preusiljen. Bio je odlučio da ode i stao se ogledavati za Gisellom. Našao ju je usred skupine Nijemaca, dok je njezin mali francuski impresario ptičje glave obilazio oko njih motreći je budnim pogledima. Njezino je drsko, vedro lice bilo ţivo i ozareno dok je pogledavala po muškarcima koji su je okruţili. Giselle je bila glumica. Voljela ju publiku. Nasmiješio se u sebi. Nema nikakva smisla da je sada pozove da ode s njim. Suviše se dobro zabavlja. Tiho se izgubio. Ujutro će ga nazvati. Glas će joj biti još promukao od sna, kako bi mu time dala do znanja da je djevojci ostavila poruku neka je probudi. — Zašto si otišao bez mene? — upitat će ga prijekorno. — Suviše si se dobro zabavljala. — Nisam. Ne mogu ih podnijeti. Ali morala sam. Georges je tako htio. Posao je posao. Georges je uvijek tako htio. Georges nije volio Daxa. Dax mu nije mogao pribaviti film za njegove kamere ni isposlovati dozvolu za snimanje. Dax je mogao samo uznemiriti Gisellu. A Giselle je bila Georgesov najjači adut. Bez nje on bi bio običan producent kao i svaki drugi. — Hoćeš li doći na ručak? — upitat će ga. — Nastojat ću. — Onda do viđenja — reći će svojim snenim, promuklim glasom, a Dax će se vratiti svom pisaćem stolu znajući da će ona smjesta opet zaspati. Prošlo je već više od godinu dana kako ju je upoznao. Prvi put ju je vidio na ţeljezničkom kolodvoru u Barceloni. Pred kolodvorskim ulazom sjatila se svjetina. —Što se tu događa? — upitao je jednog prijatelja, člana španjolske trgovačke delegacije. 199

— Filmska zvijezda Giselle d’Arcy. Vraća se iz Hollywooda i nastavlja put do Pariza. Ime mu nije ništa reklo, ali čim je okruţena svjetinom prošla mimo, smjesta ju je prepoznao. Morao ju je prepoznati. Njezine su se fotografije nalazile po plakatima i novinama čitavog svijeta. Fotografije je nisu vjerno prikazivale. Njezina prsa nisu bila tako velika kao što su izgledala na slici, bokovi tako okrugli ni noge tako duge. No zato fotografski aparat nije uhvatio njezinu vitalnost, razdraganu ţivahnost njezina hoda. Dax se zagledao u nju, i prava fizička bol prostruji mu tijelom. Već odavno nije poţelio ţenu. A sad je odjednom bio sav u vatri. Ta, i nijedna druga. Mora je imati. Jednostavno mora. Pogledala je iznad svjetine i primijetila kako je uporno promatra. Automatski je odvratila pogled, zatim neumoljivo, kao privučene magnetom, njezine se oči vratiše njegovima. On nije odvratio svoj pogled. Zapazio je kako je problijedjela, nato je nešto u svjetini privuklo njezinu paţnju te se okrenula i nestala na peronu. Pošao je za njom. No potraţio ju je tek pola sata pošto je vlak napustio stanicu. Bila je sama u odjeljku, jer je Georges bio otišao u toaletu. Digla je glavu s časopisa koji je čitala i opazila ga kroz staklo na vratima. Nijemo je gledala kako ih otvara. Zatvorio je vrata za sobom i prislonio se leđima o njih. Dah mu je napinjao grudi. Trenutak kasnije rekao je: — Moram vas imati. — Da — odgovorila je — da, znam. — Osjećala je samo sirovu ţivotinjsku snagu, gotovo kao da je napunjen barutom. Posegnuo je za njezinom rukom. Malo je drhtala. — Poznam vas — rekla je šaptom — premda se nikad nismo sreli. — Nismo, sve do danas. Ali sad smo se sreli. Sad, ovaj tren, ovaj kupe, ovaj dan. Prije nego se Georges vratio, zastori su bih spušteni i vrata zaključana. Nervozno je pokucao. — Giselle, Giselle — zovnuo je. — Što se dogodilo? — Nestani. — Glas joj je bio promukao. Ĉaskom je ukočeno stajao. Poznao je tu promuklost, već ju je čuo. Krenuo je u bar i naručio piće, onda je sjeo i filozofski stao promatrati krajobraz koji je promicao ispred prozora. Pitao se s kime bi mogla biti. Obično je to već unaprijed znao. Slegnuo je ramenima i naručio još jedan pastis. Ne moţe ih sve pobijediti, ali sutra će i onako biti već u Parizu, a tamo će se sve to srediti. U Parizu je moţe nadzirati. To je bilo prije više od godinu dana i u međuvremenu se mnogo toga dogodilo. Nijemci su pregazili Kontinent. Francuska bila zgaţena pod nacističkom čizmom. U Vichyju je zasjedala nova vlada. Georges se očajnički trudio da zadrţi iluziju kako je slobodan i nezavisan. To, međutim, nije bilo baš tako lako. Nijemci su u svemu imali zadnju riječ. Sad je bilo izvjesnih znakova da će nekim filmskim studijima moţda dopustiti da nastave s radom, a Georges je htio da bude među prvima. Paţljivo je obrađivao sve prave ljude. Nijemce i njihove francuske kolaboracioniste. A oni su, kao uostalom i svi drugi, bili očarani Gisellom. Zabrinjavala ga je jedino njezina privrţenost Daxu. Potrajalo je mnogo duţe nego što je očekivao. To nije razumio. Dax nije mogao ništa učiniti za nju, ništa joj ponuditi. Ipak se sastajala s njim. Dax nije nikada spominjao brak, a ipak ga je obasipala darovima. Dugmad za manšete i ovratnik od zlata i briljanata. To Georges nije nikako mogao shvatiti. Sve je bilo naopako. Obično je Giselle primala a ne poklanjala darove. To se smatralo starom povlasticom glumica. Jedanput je došao k njoj s ponudom nekoga utjecajnog njemačkog oficira. Giselle se samo nasmijala i rekla mu neka se gubi. — Ali on nam moţe pomoći. — Tebi moţe pomoći — rekla je s onom svojom otvorenom pronicavošću. — Ja sam sretna i ovako. 200

— Zar ne ţeliš opet raditi? Kimnula je. — Ţelim, ali imam neki osjećaj da to ne bi bilo u redu. Sve se više priča o kolaboracionistima. — Budale! — prezirno će Georges. — Rat je svršio, mi smo potučeni. — Ima još Francuza koji se bore u Africi. — Ponavlja se 1870. godina. Sad su Nijemci na potezu, idući put bit ćemo opet mi. Pogledala ga je, a velike plave oči bijahu joj tuţne. Znala je kako se on silno ţeli vratiti poslu, koliko mu je to potrebno. Bez posla on je nitko i ništa. — Ako ovaj put ne pobijedimo — rekla je blago — moţda nam se iduća prilika neće ni pruţiti. Ipak je odlazila na zabave i druge priredbe koje bi on predloţio. Ali uvijek s Daxom, nikada sama s njim ili s kojim drugim Francuzom, pogotovo ne s Nijemcem. Ĉvrsto je odlučila da neće dati povoda da se o njoj priča kao o kolaboracionistkinji. Na zabavama i priredbama ponašala se normalno. Ničim nije davala do znanja da neće surađivati. Ali, pod ovim ili onim izgovorom, odbijala je svaku ponudu i izbjegavala sve što je imalo i najmanje političko značenje. A dokaz da je postupala razborito bili su obični mali ljudi na ulici koji su joj se, kad bi je sreli, i nadalje smiješili i kimali glavama u znak pozdrava. Nisu je izbjegavali niti je susretali s prezirnom šutnjom kao što su to radili s mnogim drugima. U njihovim je očima još uvijek bila zvijezda, bez obzira na to da h trenutačno snima ili ne. Jednom, kad su ona i Dax ručali u njezinom stanu s pogledom na Bulonjsku šumu, začuli su zvuk vojničkog marša. Prišla je k prozoru i pogledala dolje na Nijemce koji su marširali paradnim korakom. Zatim se okrenula Daxu. — Misliš li da će ovi ikada otići? — Neće, sve dok ih netko ne istjera. — A hoće li do toga ikada doći? Odmaknula se od prozora i vratila k stolu. Dax nije odgovorio. Odjednom se razljutila. — Tebi je to svejedno, zar ne? Ti nisi Francuz, ti si stranac. Osim toga, i posluješ s njima. Ti bi sa svakim poslovao! Izvadio je cigaru iz usta i paţljivo je odloţio u pepeljaru. — Nije mi svejedno — odgovorio je mirno. — Imam prijatelje koji su ne samo Francuzi već i Ţidovi. Ne sviđa mi se što se događa s njima, ali ne usuđujem se umiješati. Ja sam predstavnik svoje vlade. Iznenađeno ga je pogledala. Sad je prvi put izrekao pred njom svoje mišljenje o ratu. A pod mirnoćom njegova glasa osjetila je gnjev. Pokajnički mu je prišla. Sagnula se i prislonila svoj obraz uz njegov. — Oprosti, dragi. Trebalo je da znam. Nije ni tebi lako. Dignuo je pogled u njezino lice. — Ipak mi je lakše nego vama Francuzima.

17. Kad je ušao u zgradu konzulata, dočeka ga Macan. — U uredu te čekaju neki Nijemci. — Oh? Koji to? — Ne znam, dva oficira. — Idem k njima. Macan stane ispred vrata. — Bit ću tu ukoliko dođe do kakve guţve. Dax sa nasmiješi. — Zašto bi došlo do guţve? — upita s blagim prizvukom sarkazma u glasu. — Ta to su naši prijatelji. — Nisu oni ničiji prijatelji! Dax otvori uredska vrata i uđe. Dva oficira skoče na noge. Ruke im automatski poletješe uvis. — Heil Hitler! — Gospodo. — Dax zađe za svoj pisaći stol i sjedne. — Ĉini mi se da se još nismo 201

upoznali. Stariji od njih se uspravi. — Dopustite, ekscelencijo. — Lupi potpeticama po vojnički. — Pukovnik Reiss. Moj pomoćnik, poručnik Kron. Dax kimne i izvadi tanku cigaru iz kutije na svom stolu. Pripali je a da njih nije ni ponudio. — Kasno je i umoran sam. Molim vas recite mi ukratko što vas vodi ovamo. Nijemci izmijeniše poglede. Vidjelo se da nisu navikli na takav prijem. Primijetivši SS amblem na njihovim uniformama, nije mu bilo teško dokučiti i zašto. Navikli su da izazivaju strah gdje god se pojave. Nasmiješio se u sebi. Do vraga i oni. On je njima potrebniji nego što su oni njemu. Još nije postignut sporazum s Nijemcima o kortegvajskoj govedini, ali pregovori su u toku. Zapravo, sutra opet ima jedan razgovor. Znao je da im Španjolci šalju dobar dio zaliha koje su primili iz Kortegvaja. To je između ostalog spadalo u cijenu koju Franko mora platiti za njihovu nekadašnju pomoć. Pukovnik izvadi neki papir iz svoga vojničkog kaputa i kratko ga pogleda. Govorio je francuski s teškim njemačkim akcentom. — Vi poznajete izvjesnog Roberta de Coynea? Dax kimne. — Poznam, išli smo zajedno u školu. Prijatelj mi je. — Poznato vam je dakako da je Ţidov? — Pukovnikov je glas ohrapavio od prezira. I Daxov je glas bio jednako pun prezira. — Imam i nekoliko prijatelja među Nijemcima. Pukovnik se nije osvrnuo na taj sarkazam. — Jeste li ga vidjeli u posljednje vrijeme? — Nisam. — Gdje ste bili noćas? — iznenada upita mlađi oficir. Dax ga oštro pogleda. — To se vas ništa ne tiče! — Upozoravam vas, gospodine — reče pukovnik kruto — da mi ovdje zastupamo Treći Reich! — A smijem li ja upozoriti vas — odvrati Dax bijesno — da se nalazite u kortegvajskoj ambasadi. — Ustane. — Sad izvolite otići! Vrata iza njih otvoriše se kao nekom čarolijom. Oficiri su zatečeno stajali. — Izvolite otići, gospodo. — To se neće svidjeti generalu Folderu! — reče mlađi oficir. Daxov je glas bio hladan. — Izvolite poručiti svom pretpostavljenom da poslije ovoga moţe stupiti sa mnom u vezu jedino redovnim diplomatskim putem. To se moţe urediti preko vašeg vlastitog ministarstva vanjskih poslova. Okrenuo im je leđa još dok su izlazili iz sobe. Trenutak kasnije vratio se Macan. — Što su htjeli? Dax se nasmiješi. — Znaš ti to već dobro, čemu pitaš? Jedino ako nisi izgubio sposobnost da viriš kroz ključanicu. Ili si se toliko udebljao da se ne moţeš sagnuti? — Jesi li čuo što o Robertu? — Nisam. — Na Daxovu se licu ogleda zabrinutost. — A nekoliko posljednjih tjedana nisam čuo ni za njegovu sestru. — Bio je ljut na samoga sebe što se nije prije sjetio toga. Inače su on i Caroline razgovarah telefonski bar jedanput tjedno. Sastao se s njom svega nekoliko puta, i to u njezinoj kući. Caroline nije više mnogo izlazila. Još je uvijek mislio da je poslije upada Nijemaca u Francusku trebala otići s ocem u Ameriku. No ona je mislila drukčije. U neku je ruku bila veoma nalik svom bratu. Ni ona nije vjerovala u bijeg. — Nazvat ću je — reče Dax mašivši se za telefon. Okrene broj. Nitko se nije javljao. Pustio je da telefon zvoni nekoliko minuta. Kad je spustio slušalicu, pogled mu je odavao istinsku zabrinutost. Netko bi se ipak morao javiti. Ako Caroline i nije kod kuće, tu su uvijek bile jedna ili dvije djevojke. — Nitko se ne javlja? Dax nijemo odmahne glavom. 202

— Što misliš? Dax duboko uzdahne. — Bojim se da su naši prijatelji u nevolji. Caroline je sjedila na rubu naslonjača zureći u telefon koji je zvonio. Ugodno zavaljen, sučelice njoj sjedio je neki Nijemac u svom običnom svakodnevnom sivom odijelu. — Zašto se ne javite? — upitao je. — Moţda je vaš brat. Moţda je ranjen i nalazi se u nevolji. Caroline otkine oči od telefona. Gotovo je osjetila olakšanje da ga ne gleda. — Već mjesecima nisam ništa čula o svom bratu. Zašto bi sada nazvao? — Rekao sam vam — kaza Nijemac strpljivo — na ranţirnom kolodvoru došlo je do pokušaja sabotaţe. Propao je, dakako. Sve smo ih poubijali osim jednoga. Taj je ranjen. Vjerujemo da je to vaš brat. — Kakav dokaz imate za to? — upita Caroline. Telefon je napokon prestao zvoniti. Odahnula je s olakšanjem. — Posljednje što sam čula o njemu bilo je to da je u zatvoreničkom logoru pošto ste ga zarobili na Maginotovoj liniji. — Pobjegao je. Rekao sam vam već da je pobjegao. — Sad se prvi put u Nijemčevom glasu razabra nestrpljenje. — Osim toga, jedan od sabotera je prije smrti priznao da se radi o vašem bratu. U Carolinin se glas uvuče prezir. — Ĉula sam već za takva priznanja. Glas posta tvrđi. — Ipak je bio vaš brat. Ranjen je i nalazi se negdje u Parizu. Vjerojatno ne daleko odavde, moţda krvari i umire. Ako ga nađemo, postoji mogućnost da mu se spasi ţivot. — Tko bi mu ga spasio? — upita Caroline zajedljivo. — I zašto? Da ga mučite, postavite uza zid i strijeljate? — Nismo mi baš tako zli. Ne smijete vjerovati propagandi koju šire naši neprijatelji. Caroline ne odgovori. Izvadi cigaretu iz kutije što je leţala na stolu ispred nje. Nijemac se brzo nagne i ponudi joj vatru. — Zašto se ne opametite? Pa morate razumjeti; i vi ste nekoć bili Njemica. U svakom slučaju vaša obitelj potječe odande. Caroline duboko povuče dim iz cigarete i zagleda se u nj. — Otada je prošlo blizu stotinu godina, a otišli smo jer smo bili Ţidovi. Prilike se nisu toliko promijenile da bismo to zaboravili. Esesovac se opet zavali u svoj naslonjač. — Usprkos svemu što ste čuli, Treći Reich nije tako bezobziran. Jednom Nijemac, uvijek Nijemac. Mogli bismo čak zaboraviti da ste bili Ţidovi. Caroline ga pogleda u oči. — Moţda biste vi i mogli. Ali da li mi to moţemo zaboraviti? Nijemčeve se usne stisnuše. Izmahne i istrgne joj cigaretu iz usta. Sve uglađenosti nesta iz njegova glasa. — Ţidovska droljo! Kad telefon opet zazvoni, javit ćeš se! — A ako neću? On se brzo pokrene zamahnuvši rukom i straţnjom stranom dlana lupi je po obrazu. Pala je postrance na pod i ostala leţati zureći u njega. Dignuo se s naslonjača i nadvio se nad nju, a u očima mu je plamtjela ledena mrţnja. — Ako nećeš — reče polako — poţeljet ćeš da si barem to učinila! Robert se skupio u veţi preko ulice, rukom stišćući rame u koje je bio ranjen. Osjeti kako mu se između prstiju slijeva topla ljepljiva krv. Pogleda prijeko u kuću. Bliţilo se jutro, a oko rubova teških spuštenih zastora u biblioteci još se uvijek probijala mutna svjetlost. Njemačka štapska kola sa dva vojnika bila su parkirana na ulici ispred kuće. Uto se ulazna vrata otvoriše i dvojica vojnika iskočiše iz auta ukočivši se u stavu mirno. Iz kuće izađe Caroline s nekim muškarcem. Muškarac je bio obučen u svakodnevno poslovno odijelo. Jedan od vojnika otvori vrata, i Caroline uđe dok mu je čovjek nekoliko 203

minuta nešto govorio. U svjeţem jutarnjem zraku Robert je čuo njegov oštri Jawohl. Onda čovjek uđe u kola do Caroline i zatvori vrata. Šofer se vrati na svoje mjesto i upali motor. Drugi je vojnik neko vrijeme gledao za odlazećim kolima, onda se okrene i uđe u kuću. Robert sačeka da se za njim zatvore vrata, a tek onda izađe iz svog zaklona. Neodlučno je zastao na ulici. U ovom je času činjenica da su odveli Caroline bila vaţnija od vlastite rane. Nije mu bilo potrebno reći što Nijemci rade sa svojim zatočenicima. Ledena strava prostruji mu tijelom. Nešto bi se moralo učiniti da je se izvuče od njih. Načas je pomislio da se preda, ali onda ipak prevlada razum. To ne bi ništa koristilo, samo bi nacisti imali oboje u svojim rukama. Osjeti oštru bol u ramenu. Od naglog pokreta rana mu opet prokrvari, osjećao se iznemoglim i na rubu suza od očaja koji ga je obuzeo. Onda bat teških čizama odjeknu dolje s ulice. Nije sačekao da vidi čije su to čizme. Suviše je dobro poznavao ritam paradnog marša. Spustio se ulicom i upao u neku tamnu veţu gdje se sav skupio dršćući. Nije provirio glavu sve dok se zvuk nije sasvim izgubio. Nakon toga se gotovo besciljno zaputi ulicama ranog jutra. Nije imao kamo otići. Svi ostali su mrtvi, a kad se bio vratio u njihovo skrovište, tamo je sve vrvjelo nacistima. Osjećao je slabost, zamalo nesvjesticu od gubitka krvi. Ako ubrzo ne nađe pomoć, neće se više ni morati skrivati od Nijemaca. Naći će ga ispruţenog na ulici.

18. Ţenski glas na telefonu bio je prigušen i uzdrţan. — Monsieur Xenos, ovdje Madame Blanchette. Sjećate se? — Pa naravno. — Od prve noći koju je proveo u Parizu Dax je gotovo svakodnevno prolazio ispred njezine kuće. — Kako ste, Madame Blanchette? — Vrlo dobro, hvala. No razočarana sam. Još nas niste posjetili od svog povratka. Dax je časkom bio zbunjen. Nikad nije bio klijent njezine kuće. Onda se sjeti. Barun je bio. — Oprostite, madame. Bio sam veoma zaposlen. — Muškarac ne bi nikada smio biti toliko zaposlen da se povremeno ne dospije malo opustiti — spočitne mu Madame Blanchette. — Samo zahvaljujući slobodnom vremenu koje otkine od posla muškarac se moţe odrţati u formi. Dax se nasmije. — Ponovno molim za oproštenje, madame. — Bila sam tako slobodna da vas nazovem u nadi da ćete nas večeras moţda moći posjetiti. Priređujem jednu sasvim izuzetnu soiree. Moglo bi biti prilično zabavno. Vjerujem da ćete zaključiti da se radi o nečem još neviđenom. Dax spusti pogled na stolni kalendar. — Već imam dogovoren jedan sastanak ... — Bit ćemo veoma razočarani ako ne dođete, Monsieur Xenos — prekine ga ona. — U neku ruku čitava je ta soiree i priređena radi vas. U glasu je bilo neke neobične upornosti. — U redu, doći ću. Ali tek prilično kasno. — Kako kasno? — Jedan ujutro? U njezinu glasu razabra olakšanje. — To će biti sasvim dovoljno. Prije toga i onako neće biti bogzna što. Kad je Dax spustio slušalicu, u sobu uđe Macan. — Dakle, što si otkrio? — Zbilja je nestala. Nitko od sluţinčadi neće govoriti. Oko kuće se motaju dva Nijemca. — Jesi li se raspitao u susjedstvu? 204

Macan kimne. — Svuda isto. Nitko ništa ne zna. Ili se ne usuđuju govoriti. Dax se načas zamisli. — Upravo sam vodio neobičan telefonski razgovor s Madame Blanchette tu dolje iz naše ulice. Bila je barunova prijateljica. Da se moţda Caroline ne skriva kod nje? — Posegne za jednom od svojih tankih cigara. — Ĉini se da je Madame Blanchette veoma stalo do toga da večeras dođem tamo. Telefon opet zazvoni, a kad je Dax dignuo slušalicu, pozdravi ga poznati glas. — Dobro jutro, dragi. — Bio je još uvijek promukao od sna. — Zašto si sinoć otišao i ostavio me na onoj strašnoj zabavi? Dax baci pogled na sat. Uskoro će podne. — Dobro si se zabavljala. — Ah, dragi, samo zato što sam bila s tobom. — I sa šestoricom drugih muškaraca. Nisam ti mogao ni prići. — Ali sad sam sama. Moţeš li doći na ručak? Dax ju je gotovo vidio kako se protegla po prostranom krevetu, a grudi joj se natisle na dekolte njezine spavaćice dok leţeći na trbuhu govori u slušalicu. — Rado bih došao, ali ne mogu. — Oh, dragi, tako sam ţalosna! Nasmijao se providnoj izvještačenosti njezina glasa. Bila je dovoljno dobra glumica da svom glasu poda točno onakav prizvuk, kakav je ţeljela. — Ne, nisi. Sad ćeš smjesta opet zaspati, a to ti je zapravo čitavo vrijeme i bila namjera. Nasmijala se, i njezin mu glas toplo odjekne u uhu. — Onda večeras? — Da, ali morat ću otići nešto prije ponoći. Imam još jedan sastanak. — U ponoć? — Da. U glas joj se uvuče prizvuk ljubomore i sad više nije glumila. — Neka druga ţena? — Ne. Kako bi i mogla? Ne ostavljaš mi dovoljno vremena da je pronađem. — Nećeš imati snage za drugu ţenu kad noćas odeš od mene! — Je li to prijetnja ili obećanje? — Ne zavitlavaj se sa mnom — rekla je. — Ja sam vrlo ljubomorna ţena. — Izvrsno. Takve su najbolje. Sergej se zaustavio pred hotelom »Royal Palace«. Otkako su ga preuzeli Nijemci, izgledao je nekako neobično olinjao. Prođe kroz ulaz u predvorje i, zastavši pred recepcijom, primijeti kako se iza nje sa zidova ljušti boja. Njemački kaplar s poštovanjem pogleda u Sergejevo elegantno odijelo. — Ja, mein Herr? — Pukovnik grof Nikovič. — Jeste li ugovorili sastanak? Pukovnik je veoma zaposlen. — Mene će primiti. Recite mu samo da je njegov sin ovdje. Vojnik digne slušalicu, i trenutak kasnije Sergej je otpraćen u ured na drugom katu. Malo je postajao pred vratima s imenom svog oca na njima, a onda ih otvori. Trgnuo se, kao i obično, kad je ugledao oca, uvidjevši i opet kako je ogroman taj čovjek. Odmah zatim nađe se u čvrstom medvjeđem zagrljaju kad mu je otac prišao od pisaćeg stola i zamalo ga zdrobio na svojim grudima. — Sergej, Sergej — neprestano je ponavljao dok su mu se suze slobodno slijevale iz očiju — Sergej! Sergej digne pogled u očevo lice. Opazi nove bore, a nekoć kao ugljen crna kosa bila je prošarana sjedinama. — Kako si, Papa? — Sad mi je dobro — odvrati grof svojim otresito srdačnim glasom. Opet zađe za pisaći stol i pripali dugačku rusku cigaretu. — Dobro izgledaš. Kako tvoja ţena?:) — Vratila se u Ameriku. Starac ga oštro pogleda. — Povela je i Anastaziju? 205

Sergej odmahne glavom. — Nije, Anastazija je sa mnom. Grof Nikovič se spusti na stolicu. — Kako je mala? — Bolje. Ali ne ide to tako brzo. — Hoće li se tvoja ţena vratiti? — upita grof izravno. — Ne vjerujem. Na trenutak se među njih uvukla neugodna šutnja. Sergej se ogleda po sobi. — Lijep ured. — Moje mjesto nije tu — odbrusi njegov otac — ali Glavni štab me smatra stručnjakom za Pariz, zato i jesam ovdje. Sergej se nasmije. — A otišao si iz Pariza jer si mislio da će te Nijemci poslati u Rusiju! Njegov se otac nije smijao. — Sve su vojske iste. Ipak ćemo ući u Rusiju. — No postoji i neki pakt o nenapadanju sa Staljinom. Grofov glas utihne. — Der Führer je sklopio već mnogo paktova. Nije se drţao nijednog. Prepametan je da bi otvorio novi front i vodio rat na dvije strane. Vidjet ćeš što će se dogoditi kad jednom svršimo s Engleskom. — Ti ozbiljno vjeruješ u to, zar ne? Otac ga mirno pogleda. — Ĉovjek mora u nešto vjerovati. — Ugasi cigaretu zgnječivši je u pepeljari. — Kad sam napustio Rusiju, nije se imalo u što vjerovati. Ĉitav je naš svijet nestao preko noći, zatjeran u blato pod smrdljivim nogama boljševika. — A po čemu zaključuješ da će Hitler dopustiti da taj svijet ponovno ustane? Zašto bi mu bio potreban bilo koji svijet osim vlastitog? — Sergej priđe prozoru i pogleda dolje na ulicu. — Ne vjerujem da će to učiniti, Papa. Već je sada moćniji od bilo kojeg cara. Zašto da nešto od toga prepusti drugome? Njegov otac ne odgovori. Malo zatim ustane i primakne se prozoru do Sergeja. Zajedno su bez riječi gledali napolje. — Kad sam bio dječak, tvoj me je djed jedanput godišnje vodio u Pariz. Govorio je kako je to prijeko potrebno za svakog mladog plemića. U Parizu se uči kako treba ţivjeti. Sjećam se kako smo znali stajati zajedno kraj prozora ovoga istog hotela i gledati dolje na ulicu, na draţesne kokote i lijepe konje i kočije. A noću, gala zabave! — Na trenutak je ušutio, onda opet nastavi. — A kad sam poslije revolucije opet došao ovamo, vlasnik koji je volio mog oca, bio je tako ljubazan da me zaposli kao vratara. Od zgode do zgode bi se zaustavio da porazgovori sa mnom o dobrim starim vremenima. Katkada bih pogledao gore u prozore i zapitao se hoću li se ikad opet naći s druge strane umjesto da stojim napolju na hladnoći, po snijegu i po kiši. Sad se opet sve vratilo na staro, i ja sam unutra. — Ipak je sve drukčije. — Kako to misliš? — Gdje su ljudi? Draţesne kokote, smijeh i veselje. Ovo više nije Pariz. — Sergej se odmakne od prozora. — Ĉak ni ovdje gore nije sve isto. Ovo je nekoć bio otmjeni apartman, pogledaj ga sada. A vlasnik? Što se dogodilo s njim — je li bio Ţidov? Njegov otac ne odgovori. Vratio se za pisaći stol i tromo spustio na stolac. — Ne znam. Ja sam vojnik, ne političar. Ne miješam se u stvari koje me se ne tiču. — Ali taj je čovjek bio dovoljno ljubazan da ti pruţi pomoć kad ti je bila najpotrebnija. Sam si to rekao. Otac ga pogleda. — Otkada se ti toliko zanimaš za Ţidove? — Ne zanimam se za njih. Zanimam se samo za Pariz. Nekako, negdje nestalo je smijeha. Moţda su ga Ţidovi odnijeli sa sobom. Otac ga oštro pogleda. — Zašto si došao ovamo? — Poslovno. Zastupam »Credit Suisse«. Nastojim se staviti u vezu s nekim njihovim klijentima. 206

— Ţidovima? — Neki jesu, da. Grof je neko vrijeme šutio. Kad je opet progovorio, glas mu je bio sumoran. — Mogao sam si misliti. Prvi put u ţivotu imaš pristojan posao i onda se poveţeš s krivim ljudima. Caroline se smrzavala. Još se nikada u ţivotu nije tako smrzavala. Priđe vratima male ćelije i zalupa po rešetkama. Ĉuvarica, koja je sjedila s druge strane hodnika, podigne glavu. — Kad ćete mi vratiti odjeću? Smrzavam se. Ĉuvarica se zablenula u nju, i Caroline shvati da ne razumije francuski. Polako ponovi pitanje na njemačkom. — Ich weiss nicht. Hodnikom odjeknuše koraci i čuvarica se naglo ukoči. Govorio je neki muški glas, ali samog muškarca Caroline nije mogla vidjeti. — Fraulein Caroline de Coyne? — Dreiundzvoanzig. — Öffnen Sie die Tür. Ĉuvarica priđe ćeliji okrećući obruč s ključevima. Napokon pronađe pravi ključ i otvori čelična vrata. Caroline uzmakne skupivši se u kutu toga sitnog prostora dok je čuvarica zakoračila unatrag da propusti čovjeka. Morao je sagnuti glavu da bi prošao kroz mala vrata. Polako se uspravio lupnuvši nogom po vratima da ih zatvori. Lagani smiješak zaigra mu na usnama vidjevši kako se Caroline pokušava pokriti rukama. — Ne dajte se smesti — reče na francuski. — Smatrajte me svojim liječnikom. — Tko ste vi? On se nasmiješi kao da uţiva u strahu koji se osjetio u Carolininom glasu. — Ili bi moţda bilo bolje da me smatrate svojim svećenikom — nastavi blago. — Vidite, u neku ruku ja sam vaš ispovjednik. Meni ćete povjeriti sve svoje tajne, sve one stvarčice koje inače nikom ne povjeravate. Osjećala je kako sva drhti. Ali više ne od zime. Sad se tresla od straha. — Ja nemam nikakvih tajni — prošapta. — Rekla sam vam čistu istinu. Ne znam ništa o svom bratu. On polako s nevjericom zakima glavom. — Molim, molim vas, morate mi vjerovati. — Spusti pogled po sebi i odjednom je svlada poniţenje zbog vlastite nagosti te brizne u plač. Klone na pod pokrivši lice rukama. — Oh, boţe! Što da učinim da mi vjerujete? Kroz prste opazi kako joj se pribliţuju sjajno ulaštene smeđe cipele. Glas je sada dopirao ravno iznad nje. — Recite mi istinu. — Ali ja govorim... — Riječi joj zapeše u grlu kad je pogledala gore. Načas se skamenila, onda je njegova ruka surovo zgrabi za kosu i digne joj lice prema sebi. — Poljubi ga — reče on hladnim, mirnim, gotovo nezainteresiranim glasom — poljubi ga i zakuni mi se da ne laţeš. Brţe, ţidovska kujo. Poljubi ga. Neće ti zastati u grlu. Nije svinjetina.

19. — Strašno si tajanstven — reče Giselle kad se Dax dignuo od stola. — Kamo ideš? Okrenuo se od ogledala pred kojim je popravljao kravatu i smiješak mu prijeđe preko usana. — Nećeš mi vjerovati, ali idem na sastanak s jednim starim prijateljem. 207

— Starim prijateljem? — ponovi ona sumnjičavo. — U ovo doba noći? Kamo? Sad su otvoreni još samo bordeli. — Pogodila si. — Bordello? — Spopao ju je gnjev. — I ti očekuješ od mene da ti povjerujem? — Rekao sam ti da mi nećeš vjerovati. — Znači ideš samo da se sastaneš sa starim prijateljem i porazgovoriš s njim? To je sve? — Ne s njim, već s njom. Taj stari prijatelj je ţena. — Kad bih smatrala da govoriš istinu — reče ošinuvši ga pogledom — ubila bih te! On se vrati k stolu i poljubi njen uzdignut obraz. Pokušao je dohvatiti usne, ali odvratila je glavu. On se nasmije. — Samo da znaš, ljubomora ti izvrsno pristaje. Ĉini te još ljepšom. — Odlazi! — reče ona gnjevno. — Idi u tu svoju kurvarnicu. Nadam se da ćeš dobiti kakav triper. On ode do vrata i otvori ih. Njezin ga glas zaustavi. — Kad svršiš s tim svojim poslom, hoćeš li se vratiti? — Moglo bi biti kasno. Moţda ću ostati cijelu noć. — Svejedno. Bez obzira u koje vrijeme, nemoj ići kući, dođi ovamo. On je pogleda i kimne. — I, Daxe, čuvat ćeš se, zar ne? Nasmiješio se. — Hoću. Sišao je niza stepenice i pospani noćni concierge pusti ga napolje. Na ulici je čekao Macan. — Što ti radiš ovdje? Macan se naceri. — Valjda ne misliš da ću te pustiti samog k Madame Blanchette. Ona uvijek ima najljepše djevojke u Parizu, a ja ih sebi obično ne mogu priuštiti. Madame Blanchette ih osobno pozdravi pošto im je djevojka otvorila vanjska vrata i preuzela njihove šešire i kapute. — Monsieur Xenos, lijepo od vas što ste došli. Već vas tako dugo nije bilo. — Doista me dugo nije bilo. — Izvolite sa mnom u grande salle — reče uzevši ga za ruku. — Noćas imamo sasvim izuzetan program. Vidjet ćete što ste sve propustili ne posjetivši nas. — Spusti glas do šapta. — Poslije programa pođite s malom Euroazijkom. S nijednom drugom. — Onda joj se glas opet vrati u normalu. — Izvrsno izgledate. Dax se nasmiješi. — A vi, madame, vi ste još ljepši nego što vas se sjećam od one noći kad sam prvi put došao u Pariz. — La — odvrati Madame Blanchette — a postali ste i laskavac. Uđoše u grande salle. U jednom je kutu svirao mali sastav od tri člana. Uokrug sobe bijahu raspoređene male konverzacione cjeline sastavljene od kaučeva, stolova i stolica. Svaka je predstavljala vlastitu jezgricu pruţajući utisak intimnosti. Razgovor načas utihne, i Dax osjeti kako su se mnoge oči uperile u njega. Zaokruţi pogledom po dvorani. Od dvadeset prisutnih muškaraca Dax procijeni da su petnaestorica Nijemci, usprkos činjenici da nijedan od njih nije bio u uniformi. Ţamor se vrati kad ga Madame Blanchette povede do male sofe gotovo u sredini sale. Ĉim su sjeli, konobar poţuri da im čaše napuni šampanjcem. Dax digne svoju prema njoj. — A votre sante, madame. — Merci, monsieur. A la votre. Ispiše. — Ovdje ima mnogo Nijemaca — reče Dax tiho — ali bez uniformi. — Ne dopuštam da dolaze u uniformama.— C’est une maison de plaisir.48 Rat mora ostati napolju. 48

Ovo je kuća zabave – franc.

208

Razgovor stane jenjavati kad u sobu počeše upadati djevojke. Bilo je mnogo lupkanja potpeticama, klanjanja i rukoljuba. Nijemci su se trudili da budu uljudni i otmjeni, ali bili su suviše ukočeni, suviše vojnički. Prejako su se uţivjeli u svoju ulogu osvajača da bi s uspjehom mogli odigrati galanta. Dax se digne kad je djevojka prišla k stolu. Bila je mala, prekrasnih ţutosmeđih očiju i jedva zamjetnih javanskih crta. Duga crna kosa uokvirivala je zlaćanu bjelokost njezina lica. — Mademoiselle Denisonde, Monsieur Xenos. Djevojka ispruţi ruku. — Enchante m’sieur. Dax joj poljubi ruku. — Mademoiselle Denisonde. Djevojka sjedne do njega na sofu. Madame Blanchette oštro pljesnu rukama i svjetla se smjesta zamagliše i napokon sasvim utrnuše. Trenutak je vladao potpuni mrak, ali ubrzo se poče ţariti veliki luster u sredini sobe. Usred plesnog podija ukazaše se dva muškarca i tri djevojke — nagi i nepomični tvoreći ţivu sliku čudnovato ispremiješanih ruku i nogu. U prvi mah Dax je bio svjestan jedino ljepote vitkih i gipkih tijela, onda odjednom shvati da su zdruţeni u seksualnom zagrljaju. Nijedno od njih nije bilo bez partnera. Iz kuta dopiraše polako i jednolično udaranje bubnja, onda podrhtavanje snaţnog kontrabasa postepeno osnaţi uzdrhtali ritam dok se slika polako budila u ţivot. Dax je i protiv volje zadivljeno promatrao. Nije uopće bilo vaţno je li prikazana strast prava ili odglumljena. Ĉista seksualnost akta bijaše nešto najuzbudljivije čemu je ikad prisustvovao. Osjeti kako mu se bol nepodnošljivo penje u slabine. Djevojčina ruka posegne za njim, ali jedva je bio svjestan njezina dodira, potpuno se saţivio s glumcima koji su usred plesnog podija izvodili svoju malu predstavu. Kad je napetost porasla gotovo do granice izdrţljivosti, soba opet utone u mrak. Trenutak je vladala savršena tišina. Djevojka naglo povuče ruku čim su se svjetla iznova upalila. Dax zatrepta očima. Svi muškarci u sali radili su isto. Vraćali se iz nekog vlastitog tajnovitog svijeta, izbjegavajući međusobne poglede sve dok se nisu sasvim pribrali. Madame Blanchette ustane. — Gospodo — reče, blago se osmjehnuvši — nadam se da ste uţivali u ovoj našoj maloj predstavi. — Pričeka, još uvijek s osmijehom na usnama, da se aplauz stiša. — A sad vas prepuštam vlastitim uţicima. Dostojanstveno, kao kakva kraljica što se oprašta od svojih podanika, izađe iz sobe. Vrata se zatvoriše za njom i dvoranom se opet razlijegne ţamor razgovora. Dax pogleda djevojku. — Sada? Ona kimne. Ustao je. Djevojka ga uhvati za ruku, ali kad su pošli iz sobe zaustavi ih nečiji glas. — Herr Xenos? Dax se okrene. — Generale Folder. General se nasmiješi. — Nisam ni slutio da poznate ovo mjesto. Dax mu uzvrati smiješak. — Kako ga ne bih poznavao. Ta godinama se nalazi u istoj ulici nekoliko kuća od ambasade. — Popijte nešto s nama. — Hvala, drugi put. — Ah — reče general — vi vatreni Juţnoamerikanci. Ne moţete čekati. Dax ne odgovori. Oficir stiša glas. — Ne zamjeram vam nimalo. Ti dekadentni Francuzi znaju kako da vas nadraţe, zar ne? Dax kimne. — Usput — nastavi general Folder — htio bih se ispričati zbog eventualne neprijatnosti koju su vam moji oficiri neki dan priredili. Prerevni mladci, znate. Strogo sam ih ukorio. 209

— Bio sam uvjeren da ćete tako postupiti, generale. Zato se i nisam potrudio da vas nazovem. Poznato mi je koliko ste zaposleni. — Onaj je slučaj već okončan. — General pogleda mladu Euroazijku. — Vidi, vidi, kakav interesantan zalogajčić imate. Mora da je nova ovdje. — Okrene se svom ađutantu koji je sjedio do njega. — Morate upriličiti sastanak i za mene. — Govorio je kao da djevojka i ne postoji. — Poznato vam je koliko se divim egzotici. Opet pogleda djevojku pa Daxa. — Zavidim vam, mladiću. Neću vas duţe zadrţavati. Dax se nakloni. — Auf Wiederschen, generale. Djevojka kimne te zajedno s Daxom napusti sobu. Madame Blanchette se odmakne od svoje rupice u zidu, i Dax ju je sada prvi put vidio bijesnu. — Ta nacistička svinja! Dekadentni Francuzi, ma nemoj! Dok nisu došli Nijemci, nikada u mom lokalu nisu bih potrebni takvi cirkusi! Dax je šaljivo pogleda. — Pa ne morate drţati otvoreno, znate. Uvjeren sam da vam novac nije potreban. Madame Blanchette slegne ramenima. — Kad se takav salon jednom zatvori, taj nikada više ne otvara svoja vrata. Nijemci neće zauvijek ostati ovdje. Kad oni odu, mi ćemo se opet vratiti svojim tihim, sitnim radostima. Dax pođe za djevojkom na drugi kat. Ona se zaustavi pred jednim vratima i izvadi ključ. Onda ih, hitro se obazrevši da vidi nije li netko u hodniku, brzo otvori i gurne Daxa unutra. Tek pošto je za sobom zabravila vrata, upali svjetlo. Dax se ogleda po sobi. Bila je bogato namještena, a na povišenom podiju postavljen je krevet na četiri stupa i s baldahinom. Zastori oko postelje bijahu navučeni. On brzo priđe i razmakne zastor. Krevet je bio prazan. Pogleda djevojku. Ona zakima glavom. — Ne, slijedite me. Pođe za njom u malu garderobu. U tom skučenom prostoru osjećao mošusasti miris njezina parfema i toplina njezina tijela. Opazi kako joj prsti pipkaju po zidu. Uto straţnji zid garderobe klizne i otvori se, i on se nađe u sobici bez prozora. Istog trena iza njih se zatvori zid, i ona upali malu svjetiljku. Daxove se oči nisu odmah privikle na polutamu, ali onda razabra da na uskom poljskom krevetu, postavljenom uza neobojeni zid, leţi neki čovjek. — Denisonde? Dax se brzo nađe uz krevet i klekne pored prijatelja. — Roberte? Robert se opet pokrene i zastenja. Dax opazi ranu na njegovu ramenu. Ĉuo je djevojku iza sebe te digne pogled. — Što se dogodilo? Kako je dospio ovamo? Djevojčino je lice odavalo spokojnost. — Nekoć smo bili ljubavnici, sad smo prijatelji. Nije imao nigdje drugdje otići. Začuvši njezin glas, Robert otvori oči. — Denisonde — prošapta — dovedi Daxa. Moramo pomoći Carolini! — Roberte, ja sam ovdje. Robert okrene glavu i Dax opazi razornu groznicu u njegovim očima. — To sam ja, Dax. Ĉinilo se da Robert ne vidi i ne čuje. Opet zastenja. — Denisonde, vidio sam kako su odveli Caroline. Dovedi Daxa.

20. — Na njega ćemo mi pripaziti — reče Madame Blanchette. — A vi se morate pobrinuti za mademoiselle. — Ali Robertu je potreban liječnik. 210

— Liječnik ga posjećuje svako jutro kad dolazi da pregleda djevojke. On će se izvući. Ĉim se dovoljno oporavi, otpremit ćemo ga u Englesku. Dax pogleda Macana pa djevojku koja je klečala kraj kreveta. Pored svih njih u toj maloj izbi čovjek se jedva mogao i okrenuti. — Mislim da bi bilo bolje da izađemo. Madame Blanchette kimne te Macan i Dax proslijediše za njom kroz garderobu u drugu sobu. Kad je zatvorila vrata, Dax se okrene. — Madame, dugujem vam ispriku. Madame Blanchette se nasmiješi. — A sad, što se tiče Caroline — Mademoiselle de Coyne, moţete li mi nekako pomoći? Ţena slegne ramenima. — Nešto nam je poznato. Hoće li to što pomoći ili neće, ne znam. Uhapsili su je ljudi iz štaba generala Foldera, zato moţemo pretpostavljati da se nalazi u njegovom glavnom stanu. — Ali generalov glavni stan je u »Royal Palace« hotelu. — Drugi podrum preuredili su u tamnicu. Postoji mogućnost da je tamo nađete, ali ako je tako, do nje se neće moći doći drukčije nego kroz sam hotel. — Da li bi moţda mogla biti na kojem drugom mjestu? — Mogla bi biti u tamnici tajne policije, iako sumnjam u to. Između Himmlera i Foldera ne vlada prevelika ljubav, ali u Parizu sve potpada pod Folderovu komandu. — On sjedne u mali naslonjač. — Moţda ćemo sutra znati nešto više. General će prenoćiti ovdje. Dax se zamisli na trenutak. — Mislim da ne moramo čekati tako dugo. Razgovarao sam s generalom na izlasku iz grande salle. Rekao mi je da je onaj slučaj već okončan. Budući da znam da nije uhvatio Roberta, mora da drţi Caroline u svojim rukama. — Zvuči logično, monsieur. — Mora postojati neki način da se u to sa sigurnošću uvjerimo. Odjednom se javi Macan. — Zaboravio sam ti reći da je večeras nazvao tvoj prijatelj Sergej iz očevog ureda. Rekao je da će ujutro opet nazvati. Dax ga iznenađeno pogleda. Ured Sergejeva oca nalazi se u »Royal Palace« hotelu. On bi mogao znati nešto o Carolini i, premda vjerojatno ne bi ništa htio reći Daxu, Sergeju će zacijelo reći. Samo hoće li Sergej pristati da pomogne? Sergej pogleda Daxa. — Promijenio si se. — I ti si se promijenio — odvrati Dax. — Samo se mrtvi ne mijenjaju. — Posegne za jednom od svojih dugih tankih cigara. Prije nego što će je zapaliti, ponudi i Sergeju, ali on odmahnu glavom. — Bilo mi je ţao kad sam čuo za Sue Ann. Sergejeve se obrve iznenađeno podigoše. — Znao si? Dax kimne. — Jedan moj prijatelj ju je slučajno sreo u Lisabonu. Bila je na putu kući. — Tako je. — Jesi li ţalostan? Sergej se zamisli na trenutak. — Ne, ne bih mogao reći. To se već dugo spremalo, još od rođenja male. — Shvatio sam da je dijete s tobom. Moj prijatelj nije malu ni spomenuo. Sergej se sumorno nasmiješi. — Mala je zaostala — reče otvoreno. — Sue Ann misli da je krivnja na meni. I tako... — On rječito ispruţi ruku. — No dijete će se s vremenom oporaviti. Dax je neko vrijeme šutio. — Moţda je i bolje tako. Bar se nećete morati gledati i mučiti jedno drugo svaki dan. — A kako si ti? — upita Sergej. — Nešto se pričalo o tvojoj ţenidbi s el Presidentovom kćerkom dok si bio u Kortegvaju. A sada se govorka o tebi i Giselle d’Arcy. — Brbljarije — nasmiješi se Dax. — Ljudi uvijek moraju o nečem brbljati. — Znam. Ali ti me nisi pozvao samo zato da malo pobrljaš sa mnom zar ne? 211

— Nisam. — Dax paţljivo odloţi cigaru u pepeljaru. — Bit ću kratak. Ĉini se da su Nijemci prekjučer uhapsili Carolinu de Coyne. Pretpostavljam da je drţe u podrumu »Royal Palace« hotela koji je general Folder pretvorio u svoj privatni zatvor. Namjeravam je izvući odande. Sergej ispusti dugačak zviţduk. — Da ne traţiš previše od mene, hm? Kako da ti ja pomognem? Daxu odlane. Opet prihvati cigaru. Umirila ga je već i sama činjenica da njegov prijatelj nije rekao ne. — Glavni stan tvog oca je u istom hotelu. Moram saznati gdje se ona nalazi. Točno. Nadalje, što moram učiniti da bih je izvukao odande. — A što onda ako moj otac to ne zna ili mi ne bude htio reći? Dax slegne ramenima. — U tom slučaju morat ćemo naći neki drugi izlaz. Sergej malo razmisli. — U redu. Vidjet ću što mogu učiniti. — Hvala. Sergej ustane nasmiješivši se. — Ne zahvaljuj meni. De Coyneovi su i moji prijatelji. Dva sata kasnije vratio se u Daxov ured. — Zašto mi nisi rekao da su je uhapsili pod sumnjom da je zajedno s Robertom upletena u neku sabotaţu? Dax ga pogleda. — Nisam znao. Sergej mu uzvrati pogled. — To je prokleto ozbiljna stvar. — Jesu li joj nešto dokazali? — Nisu. Još je ispituju. — Onda je gotovo. Tjedan dana njihovog ispitivanja natjerat će je da prizna da je potpalila Reichstag. — Dax se svali u svoj stolac. — Pretpostavljam, dakle, da ti otac nije rekao gdje se nalazi? — Otac mi je točno objasnio gdje je. Rekao mi je i tko je preuzeo njezin slučaj, a naveo mi je i jedinu mogućnost kako bismo je mogli izvući. Dax ga iznenađeno pogleda. — Ne razumijem. Zašto on sve to čini? — Zar ne znaš tko je bio vlasnik »Royal Palace« hotela? Dax odmahne glavom. — Barun de Coyne. On je bio jedini čovjek u Parizu koji je mom ocu dao zaposlenje kad smo došli ovamo iz Rusije. Dax je malo pošutio. Paţljivo odloţi cigaru. — Dakle, kako je moţemo izvući? — Uistinu sasvim jednostavno, stari moj. Ti si ključ njezinog oslobođenja. Dax se začudi. — Ja? Sergej kimne. — Nijemcima je veoma stalo do toga da zaključe s tobom onaj posao s govedinom. Svima njima je naređeno da budu susretljivi prema tebi. — Još uvijek ne razumijem. Sergej izvadi iz dţepa neku omotnicu i stavi je na pisaći stol. — U ovoj su omotnici četiri propusnice za posjet Carolini. Ti ne moraš učiniti ništa drugo nego odšetati unutra sa svećenikom i još dvoje ljudi kao svjedocima. Vjenčaš se s njom, onda se lijepo popneš u ured mog oca i zatraţiš da oslobode tvoju ţenu. On će potpisati otpusnicu. — A general Folder? Zar ne mora i on to potvrditi? — Folder je jutros otputovao u Berlin. Nešto je iskrslo u vezi s Himmlerom pa je otišao tamo da to sredi. Do njegovog povratka moj otac je glavnokomandujući. — Bit će mi potrebna dva svjedoka — zamišljeno će Dax. — Macan moţe biti jedan, ali drugi? Sergej brzo ustane. — Ne gledaj mene. Morao bi i sam znati. Dax zamišljeno kimne. Sergej ne dolazi u obzir zbog svog oca. Veza bi bila predirektna. — Nisam mislio na tebe. — Uvjeren sam da ćeš nekoga naći — reče Sergej. — Znaš kako Francuzi vole vjenčanja. — Lagani mu se smiješak pojavi na usnama. — I mogu li ti ja prvi čestitati? 212

— Idi ti lijepo do vraga! — vikala je Giselle. Dax je mirno stajao dok je ona prelazila preko sobe. — Pa kakav si ti to čovjek uopće? — upitala je. — Traţiš od mene da ti budem svjedok na vjenčanju? Zar misliš da sam ja bez ikakvih osjećaja? — Da to mislim, ne bih te ni molio za tu uslugu. Ali ti si jedina kojoj sam se to usudio predloţiti. — Prekrasno — reče ona podrugljivo. — Kako bi se tebi svidjelo da te zamolim da budeš svjedok na mom vjenčanju? Trenutak ju je oštro gledao. — Nikako mi se ne bi svidjelo. Ali ja te zapravo i ne molim da to učiniš. Molim te da pomogneš spasiti ţivot jedne djevojke. — Kako ja dolazim do toga? — odvrati Giselle. — Što je ona meni? Ĉak je i ne poznam. — Francuskinja je. A Nijemci su je uhvatili. Zar to nije dovoljno? Giselle ne odgovori. — Ili je moţda Georgesu napokon uspjelo da te privoli na njihovu stranu? Ona digne pogled prema njemu. — Ljubim te, Daxe. Jesi li to znao? On šutke kimne. — Nisi li pomisho da bih se moţda ja htjela udati za tebe? — upita. — Zašto me nikada nisi zaprosio, Daxe? Mirno je podnio njezin pogled. — Ne znam — odgovori polako. — Uvijek se činilo da ima tako mnogo vremena. Sad mi je ţao da to nisam učinio. On opazi kako joj se u kutovima očiju skupljaju suze. — To misliš iskreno, zar ne? On kimne. — Nikada ti nisam lagao. Ne bih baš sada počeo. Ona zaroni lice u njegove grudi. — Daxe, Daxe — plakala je. — Što će sad biti s nama? Njeţno ju je pogladio po kosi. — Ništa, ovo će uskoro proći i sve će biti kao i prije. — Neće — prošapta ona. — Nikad ništa nije isto kad se vraćamo. Ustali su kad je čuvarica otvorila vrata i uvela Carolinu u malu sobicu. — Imate petnaest minuta — rekla je kratko na njemačkom, zatvorivši vrata za sobom. Caroline je stajala dršćući i trepćući na iznenadnom svjetlu. — Ništa ne znam — šaptala je. — Ne laţem. Molim vas, nemojte me više mučiti! Dax letimično pogleda ostale. Macan i svećenik zurili su u Carolinu, ali Giselle je gledala njega. On se okrene i priđe Carolini. Ispruţi ruku, ali ona ustukne. — Caroline, to sam ja, Dax. Ja ti neću učiniti ništa naţao. Ţestoko je potresla glavom i ustreptala očima u nastojanju da izoštri pogled. — Ne vjerujem. To je neka podvala. Briznula je u plač i Dax je njeţno uhvati za rame i okrene prema sebi. — Nije podvala, Caroline. Zaprepastio ga je njezin izgled. Po licu je imala otečene crnoplave oţiljke a odjeća je visjela s nje. Kad je spustio pogled, opazi jarkocrvene masnice preko gornjeg dijela njezinih prsiju. Na trenutak je ostao bez riječi, onda je privuče k sebi. Sakrila je lice u njegovo rame, još uvijek jecajući. Pokušao joj je dignuti glavu, ali nije mu dopustila. — Ne gledaj me — rekla je promuklo. — Strašne su stvari radili. Još i sad osjećam smrad na svom licu. — Caroline — reče on, govoreći veoma polako. — Došao sam da se vjenčam s tobom. Jedino te na taj način mogu izvući odavde. Razumiješ li? Odmahnula je glavom na njegovom ramenu. — Ne mogu se udati za tebe — reče, a glas joj je bio prigušen jer je govorila u njegov kaput. — Ne poslije onoga što su učinili, ne poslije onoga što su mene natjerali da učinim. — Nije vaţno. Sad više ništa nije vaţno. Moraš me slušati. 213

— Ne! — Istrgla mu se iz naručja. Otrči do vrata i prisloni se o njih odvrativši lice. — Ne bi me htio da znaš što su učinili. Nitko me ne bi htio. — Zapala je u histeriju. — Ne bi me htio da znaš što sam učinila samo da me prestanu mučiti. Natjerali su me... — Dosta! — Gisellin glas bučno odjekne u maloj sobici. Carolini zasta riječ u grlu. Sad je prvi put podigla lice. Giselle brzo prijeđe sobicom. Glas joj je bio oštar i odrješit. — Prestanite saţaljevati samu sebe! Ţivi ste, a to je najvaţnije. — Uhvati Carolinu za rame i grubo je gurne natrag prema Daxu. — Sad umuknite i učinite kako vam kaţe prije negoli nas sve pobiju zbog vas! Preko Carolinine glave Giselline se oči susretoše s Daxovim. Obrati se svećeniku. — Počnite s obredom! Svećenik otvori malu crnu knjiţicu i da im znak da se postave pred njega. Macan i Giselle zauzeše svoja mjesta odmah iza njih. Svećenik poče mekim glasom čitati. — Skupili smo se ovdje na toj skromnoj svečanosti da pred očima Boţjim i čovječjim ujedinimo tog muškarca i tu ţenu u svetu bračnu vezu. Začas je bilo gotovo. Carolinino je lice i nadalje bilo ukopano u njegovo rame kad im je prišla Giselle. Dax je pogleda. — Hvala. Odjednom joj se oči ispuniše suzama. Nagnula se prema njemu i poljubila ga, najprije u jedan, a onda i u drugi obraz. Zatim je ovila ruku oko Caroline i njeţno je privukla k sebi. — Dođi, dijete — reče — imam neki ruţ za usne. Tako ne smije izgledati mladenka na svoj vjenčani dan. Dax ih je promatrao. Giselle osjeti njegov pogled. — Ne obaziri se na mene — reče — ja uvijek plačem na vjenčanjima.

KRAJ 1. DIJELA

214

OPASKA U Robbinsovoj je trilogiji riječ o historiji Hollywooda, od prvih početaka do novijeg vremena. U glavnim se likovima mogu lako prepoznati mnoge glasovite ličnosti, filmski i televizijski producenti, reţiseri, glumci i scenaristi. Jedan je od glavnih junaka, na primjer, po mnogo čemu sličan Howardu Hughesu, onom tajanstvenom milijarderu koji se godinama nije pojavljivao u javnosti i o kojem je podosta pisala i naša štampa, osobito u povodu njegove smrti. Tu je glumica čiji tragični ţivot podsjeća na ţivot nekadašnje seks-bombe Jean Harlowe, tu je i vlasnik novinskog trusta, bajoslovno bogat i čudan kao što je nekad bio Hearst itd. Moglo bi se reći da se Robbins prilično strogo drţao stvarnih događaja i osoba te da im je samo izmijenio imena. Roman AVANTURISTI je romansirana biografija čuvenog diplomata i plejboja Porfirija Rubirose, koji je od nesretnog dječarca iz jedne juţnoameričke drţavice postao jedna od najzanimljivijih ličnosti XX stoljeća. Sva su Robbinsova djela nabijena radnjom i dramatikom. U njima ima šokantnih scena, ima poprilično seksa i nasilja, ali i njeţnih, lirskih opisa. Njegove su knjige bogate događajima i iznenađenjima kao i sam ţivot. Pročitate li ih, uvjerit ćete se da Robbinsova golema popularnost u svijetu nije slučajna.

215