Hans-Lenk-Izmedju-teorije-znanosti-i-društvene-znanosti

BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju Jelena Berberović, Aleksa Buha, Spasoje Ćuzulan, Muhamed Filipovič, Rasim Muminovič, Vladimir Premec i Abdulah Sarčević

Odgovorni urednik Abdulah Sarčević

HANS LENK

IZMEĐU TEORIJE ZNANOSTI I DRUŠTVENE ZNANOSTI

Naslov originala: Hans Lenk Zwischen Wissenschaftstheorie und Sozialwissenschaft c

Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1986

Preveo Sulejman Bosto

Predgovor Abdulah Sarčević

CIP — Katalogizaoija u publikaciji Narodna i univerzitetna biblioteka Bosne i Hercegovine Sarajevo LENK, Hans Između teorije znanosti i društvene znanosti / Hans Lenk ; (preveo Sulejman Bosto ; predgovor Abdulah Sarčević). — Sarajevo : »Veselin Masleša«, 1991. — 261 str. ; 21 cm. — (Biblioteka Logos) Prevod djela: Zwischen Wissenschaftstheorie und Sozialwissenschaft. — Κ teoriji znanosti društvenih znanosti: str. 5—35. — Bibliografija uz svako poglavlje. — Registar ISBN 86-21-00476-3 2896134

Κ TEORIJI ZNANOSTI DRUŠTVENIH ZNANOSTI Otvorene teme u H. Lenkovoj teoriji znanosti Teorija znanosti dolazi u središte novije filozofije. Na­ ravno, s jakom tendencijom, sudbonosnom i dalekosežnom po posljedicama, da se pojavi kao filozofija. Da se profilira s obzi­ rom na ishodišta prirodne znanosti ili pak društvene zna­ nosti. Čini se da su to trivijalne pretpostavke. Ali nedostaje konsenzus ο biti znanosti, posebno ο biti znanosti ο prirodi i znanosti ο društvu, znanosti ο čovjeku, znanosti ο povijesti itd. U čemu je bit znanstvene djelatnosti? U čemu se sastoji logika znanosti i znanstvenog istraživanja? U čemu se sastoji vrijednost znanstvenih objašnjenja? Da li je moguće odbraniti primat teorije — i teorijskih mogućnosti u znanostima — u odnosu na empirističku poziciju modernih znanosti? Kako da sebi protumačimo, bar za izvjesno vrijeme, osnovu znanosti, a da izbjegnemo raširene ekvivokacije u pojmu teorije i pojmu znanosti uopće? Mnogošta govori ο tome da nije riječ ο retoričkim pita­ njima. Ali odgovor na ta pitanja pretpostavlja da smo ozbiljno postavili okvir koji određuje odnos između filozofije i znanosti, posebno između teorije znanosti i društvene znanosti. Hans Lenk* je razložio tu problematiku, ustanovio legitimaciju teo­ rije znanosti i društvene znanosti uopće. Osnovna postavka * Hans Lenk je rođen 1935. Profesor je filozofije na univerzitetu u Karlsruhe. Također je profesor za teoriju spoznaje društvenih zna­ nosti i znanost ο planiranju na Faculté Européene des Sciences du Foncier, Strassburg.

6

ABDULAH

SARČEVIĆ

već je u prvom iskazu: »Društvo je postalo velikom temom sredine stoljeća« (7). Zato su društvene znanosti doživjele ve­ liki polet, ali nisu uspjele, na primjer sociologija, da se razvi­ jaju u pravcu superznanosti, potiskivanja filozofije u smislu jedne univerzalne znanosti. U pojmu teorije znanosti i društvene znanosti, posebno so­ ciologije u Saveznoj Republici Njemačkoj, prije svega, saču­ vana je jedna povijest, dinamična i veoma kontroverzna. Iz­ jalovila se nada da bi sama sociologija — u doba traženja znanstveno-teorijske modelske koncepcije i razračunavanja s agresivnim scijentizmom u širem smislu kojeg je doveo u pi­ tanje P. Feyerabend svojom kirtikom »šovinizma znanosti«, svojim radikalnim i epistemološko-anarhističkim anti-scijentizmom, čuvenim A n y t h i n g g o e s , sve je moguće, sve je dopušteno — mogla ponuditi obuhvatnu filozofsku orijen­ taciju. Zaoštreno formulirano: koncert društvenih znanosti je posebno zanimljiv za susretanje filozofije i znanosti. One imaju posla s artificijelnom prirodom, s onim što su ljudi stvorili, to znači: s normativnim vrijednostima, institu­ cijama, običajnostima, ili s onim što vrijednosti suodređuju. Tako je moguće da su predmeti i metode u društvenim zna­ nostima »na vrlo direktan način zavisne od teorijske interpre­ tacije« (8). No, čini se ipak da je preširoka postavka Hansa Lenka: da su »znanstvene strukture« u izvjesnoj mjeri podu­ darne sa strukturnim predstavama samih ljudi i da na dugu stazu suodređuju ova shvatanja. Metodologija, teorija znanosti, a posebno društvene znanosti, su dostigle ono razvojno stanje Najvažnija djela: Werte, Ziele, Wirklichkeit der modernen Olym­ pischen Spiele, Schorndorf 1964; Kritik der logischen Konstanten, Ber­ lin 1968; Leistungsmotivation und Mannschaftsdynamik, Schorndorf 1970; (jap. Tokio 1977); Philosophie im technologischen Zeitalter, Stut­ tgart 1971; Erklärung — Prognose — Planung, Freiburg 1972; Materia­ lien zur Soziologie des Sportvereins, Ahrensburg 1972; Leistungssport — Ideologie oder Mythos? Stuttgart 1972; Metalogik und Sprachana­ lyse, Freiburg 1975 (španski : Barcelona 1982) ; Sozialphilosophie des Leistungshandelns, Stuttgart 1976; Technische Intelligenz im system­ technologischen Zeitalter (sa G. Ropohl), Düsseldof 1976; Team Dyna­ mics, Champaign, III. 1977; Handlungstheorien interdisziplinär, Münc­ hen (1977—1984); Social Philosophy of Athletics, Champaign 1979; Prag­ matische Vernunft, Stuttgart 1979; Zur Sozialphilosophie der Technik 1982; Eigenleistung, Osnabrück 1983; Ethische Probleme der Gentechnik, Königstein 1985; Die achte Kunst, Osnabrück 1985 etc.

PREDGOVOR

7

koje se mora uzeti u obzir. Kao što se mora uzeti u obzir novije razvojno stanje filozofije. Ono se očituje u novoj filo­ zofiji životnog svijeta, u mišljenju ο decentriranju subjekta, kojim su sa centrom »i sve ono što je značila osnova, horizont ili pozadina izgubili svoj smisao« (Bernhard Waldenfels, NdL, 108);** time se ostaje kod izvjesnog balansa »između decentriranja i perspektiviteta između racionaliziranja i životno-svjetovne pozadine«. Hans Lenk, doduše, misli da se osnovna filozofska proble­ matika društva u cjelini i individuuma, kao i znanstveno-teorijska problematika metoda u društvenim znanostima, teško može odvojiti od onog iskonskog, od pitanja obrazovanja teo­ rija uopće. On tako misli »da su društvene znanosti discipline koje su filozofski i metodološki veoma označene« (8). Lenk to vidi veoma jasno kada razlučuje normativno/teorijsko i empi­ rijsko, kada misli da se kompleks društvenih znanosti, posebno sociologije, ne može rastvoriti u filozofiju. Kod njega se, dakle, radi ο problemskom području teorije znanosti i tematiziranih implikacija društvenih znanosti. Hans Lenk vjeruje da je našao jedno vodeće stanovište za istraživanje ne samo odnosa između empirije i teorije, meto­ dologije, već za probleme: teorije znanosti, teorije društvenih znanosti. Naravno, teorija znanosti sociologije je u prvom planu. Problematika seže dublje do znanstvenoteorijskih, socijalnofilozofskih i antropoloških ishodišta. I to sve do postavlja­ nja pitanja ο socijalnoznanstvenom obrazovanju teorija. Tu, usput, ne smijemo previdjeti nastojanje da se rastereti jedne filozofske tradicije, posebno subjektivnog i apsolutnog idealiz­ ma. Hans Lenk tako misli da moraju pasti, tako reći, filozofi koji uobražavaju sveznanje i obuhvatnu dubinu, koji dolaze stoljećima iz krajolika idealizma a danas iz krajolika agresiv­ nog scijentizma i antimetafizičkog pozitivizma. Ali već odav­ no znamo taj soj filozofa, koji daju iskaze ο svijetu u cjelini, ο čovjeku kao cjelini, ο Bogu, koji su dogmatski orijentirani, u stvari, odani diletantizmu. I oni koji su u zamkama neopozitivizma, beskrajno udaljeni od svakog filozofskog sadržaja, ne mogu odoljeti iskušenju da i velike filozofe poput Kanta i

** Broj u zagradi se odnosi na stranice u Lenkovom djelu Zwischen Wissenschaftstheorie und Sozialwissenschaft, 1986.

8

ABDULAH

SARČEVIĆ

Hegela, Heideggera i Adorna, upravo vide u toj diletantskoj odori. Neopozitivist je, zacijelo, dobar momak, pristojan, on voli pravilnost koja podrazumijeva da su metafizički pojmovi puke bajke, a za njega samo španska sela. Mi se moramo distancirati od uobraženog sveznanja, od diletantizma, od »specijalista za ono opće«. To ne bi trebalo brkati sa zbiljskim mišljenjem u filozofiji i društvenim zna­ nostima, koje se na povijestan način odnosi na cjelinu, s onu stranu zapadnjačkog mita i pogleda na cjelinu, koje postavlja pitanje ο uslovima mogućnosti i pretpostavkama odnosa prema zbilji. Filozofija se ne može odvojiti od znanosti, a to znači i od društvenih znanosti, od procesa obrazovanja teorija uopće. Hans Lenk je uostalom, u izvjesnom smislu zauzeo protivstav prema otuđivanju od znanosti, od jedne određene kompe­ tencije koju filozof mora steći. To je osnova razlikovanja real­ nog u svim likovima, razlikovanja nefikcionalnog od fikcionalnog. U teoriji znanosti trebalo bi izbjeći dvije opasnosti: jedna je antimetafizički neopozitivizam, druga je filozofska nekompetencija za pitanja, nacrte teorija, metode. Jedna vrhuni u neopozitivističkoj teoriji znanosti koja uobražava da doseže precizni smisao realiteta; u mišljenju se survava u znanstveni konkretizam koji je uvijek ispod kompetencije pojedinih zna­ nosti ο čovjeku ili znanosti ο prirodi. Druga krajnost nastoji pojmiti realnost — u antiempirizmu, antiscijentizmu, izvan empirijskog i teorijskog pojma moderne znanosti. Ona se lako prepoznaje u lakomislenom reproduciranju filozofskih pitanja, na primjer onih koje je postavljao Martin Heidegger. Hans Lenk nastoji razgraničiti osnovne pojmove teorije znanosti društvenih znanosti, i filozofije. Naime, filozofija i te­ orija znanosti društvenih znanosti »ne mogu postati plodonosne kao puko općenito, stručno neinformirano govorenje, nego u prvom redu kao detaljna metodološka i znanstveno teorijska kritika« (9). U skladu s ovim je i stav da »socijalnofilozofski razvitak i diskusija ο osnovnim pozicijama zahtijeva tačnije poznavanje socijalnoznanstvenih ishodišta teorija i njihovih osnovnih problema«. Lenk je načisto s tim da filozofija i teorija znanosti mo­ raju prakticirati u blizini svijetu života ili praksi. One pret­ postavljaju solidno poznavanje problema i teorijskog iskustva koji se odnose na jedno znanstveno područje, na primjer na

PREDGOVOR

g

sociologiju ili psihologiju itd. Prema tome, filozofija (društve­ nih) znanosti mora se »pragmatički upustiti u same ove zna­ nosti«. Ona u izvjesnom smislu i zavisi od načina i domašaja uklapanja u društvene znanosti. Odnos filozofije i teorije zna­ nosti Lenk tako postavlja da detranscendentalizira osnovne pojmove i jedne i druge. On je, naravno, još vjerovao u jedan neopozitivistički pojam metafizike. Ali je kritiku metafizike modelirao u smislu istražvanja koja su znanstvenoteorijski ori­ jentirana ili upravljana, u smislu jednog fleksibilnog očekiva­ nja suradnje filozofije i teorije znanosti. U prvi plan dolazi metodološko, teorijsko i empirijsko. Nije teško spoznati da je Lenku stran kako militantni scijentizam tako i militantni antiscijentizam (na primjer, jednog P. Feyerabenda). Zanimljivo je, svakako, da su za njega i scijentizam i antiscijentizam, racionalnost i iracionalnost, samo idealno-tipski »ekstremne tačke koje su visoko stilizirane u umjetne prividne suprotnosti koje ipak zaoštravaju idealnotipski jednostrane pozicije« (127). U cjelini izgleda da on traži jedno znanosti blisko pragmatičko filozofiranje, koje dolazi do izraza u statusu filozofije i teorije znanosti (društvenih zna­ nosti) kao što su znanosti: sociologija, psihologija, antropolo­ gija. To znači da samo to pragmatičko filozofiranje »može ispuniti zadatak da bude fokus i forum interdisciplinarne dis­ kusije ο osnovama« (9). Pokazalo se da je znanost podložna povijesnosti znanja, epistemologije uopće. Dakako, i teorija znanosti koja se od davnina trudila oko apsolutno pouzdanih načela, oko uteme­ ljenja i opravdavanja znanstvene spoznaje. Pomislimo da je ta tema i ta problematika sudbonosno određivala povijest teorije znanosti koja je konstitutivni dio teorije spoznaje i epistemo­ logije uopće. Znanost, logika znanosti, metodološke osnove, po­ staju predmet zanimljivih i značajnih rasprava i u novijoj teoriji znanosti koja se razvija u smislu analitičke filozofije znanosti., Pri tome postoji uzbudljiva i dramatična povijest potresa u znanostima: ne samo u logici, matematici i fizici, nego i u humanim i društvenim znanostima. Otkrili smo antinomije u njima, posebno u novijoj fizici. Ta nas je povijest opremila spoznajom da se antinomije javljaju onda kada su neki stav i njegova negacija istovremeno — dokazivi. Pokazalo se da se antinomije ne mogu odstraniti iz znanosti. Zato poletna i

10

ABDULAH

SARCEVIC

uspješna potraga za objektivnom istinom odavno izaziva podozrenje. U izvjesnom smislu to je dobro. Ali je to dovelo i do novog istraživanja paradigmi, osnova i moderne teorije znanosti. Moderna teorija znanosti i sama duboko podliježe postup­ ku racionalizma opravdanja. I danas je u trendu to što je cilj teorije znanosti: da metodsko-sistematski garantira pouzdanost metoda i spoznaja znanosti (13). Hans Lenk stoga misli da je moderna teorija znanosti u prvom redu još »jedna verifikaciono-logička i afirmativno-logička disciplina«. Ovo se zaista može razumjeti tako da ona istražuje strukture i ishodišta, metodske principe postojećih znanstvenih teorija. Ovdje samo naznačavamo ono bitno. Nova poenta se sastoji u tome da teorija spoznaje postoji kao osnovna filozofska disciplina koja »istražuje metode obrazovanja i primjene, potvrđivanja i pro­ suđivanja znanstvenih teorija i pojmova i nastoji da ih sama utemelji i prosudi« (13). Ovo je za Lenka dovoljno: za jednu pragmatiziranu teoriju znanosti, koja uzima u obzir dostignuća povijesti znanosti, empirijsikh istraživanja, same znanosti ο znanosti. On je zato smatrao da jedna generalna teorija zna­ nosti »istražuje vrste i definicije znanstvenih obrazovanja poj­ mova, analizira kako se različite vrste stavova posmatranja odnose na znanstvene zakone (takozvane nomologijske sve-hipoteze) i na teorije«. Hans Lenk uzima deduktivno-hipotetički postupak, dakle argumentativno izvođenje pojedinačnih stavova iz općih zako­ na, kao ono što je u središtu znanstvenog činjenja; ali, dakako, i induktivno-logičko potvrđivanje. Utoliko je želio da trasira put k logičkoj strukturi objašnjenja događaja. Insistirao je na tome da se »znanstvena objašnjenja zakona ili pravilnosti iskustva (na primjer trendova) mogu poduzeti iz obuhvatnijih zakona ili teorija ili — . . . — stavova, mogu se opisati či­ njenice ili događaji, objašnjavati vraćanjem na zakone ili teorije« (14). Treba naročito imati na umu determinističku ili statističku formu objašnjenja. S ovog stanovišta je zakon isti­ nit — ili: prihvaćen kao istinit ili potencijalno zakon, ako ne dopušta izuzetke. No, odavno su uvedena razlikovanja u pojmu znanstvenog objašnjenja. Na primjer, ako su nam na raspo­ laganju samo zakoni »ograničenog područja važenja, takozvani, quasi-zakoni, koji se, izričito ili prešutno odnose na određenu epohu, jedan kulturni krug, neku manje ili više veliku sku-

PREDGOVOR

11

pinu osoba' (H. Albert, Theorie und Prognose in den Sozialwissenschaften, u: E. Topitsch, (Ed.), Logik der Sozialwissenschaften, Köln-Berlin (1965, 131)« — naravno, tada možemo govoriti samo ο quasi-objasnjenjima. Da bi se do ovog došlo, trebalo je analizirati put k logici prognoze, odbaciti tezu da je logička struktura objašnjenja i znanstvena prognoza ista (na čemu insistiraju Popper i Hempel). Teba proučavati logičke forme znanstvenih prognoza ili konstrukcija hipoteza. Uspješna teorija spoznaje, teorija zna­ nosti, nastoji da institucionalizira normalni diskurs, da prog­ nostičku vrijednost teorija podupre »fundiranjem samih teorija — na utemeljenju u racionalističkom smislu, na pretežno deduktivnim garancijama sigurnosti« (19). Svoje stanovište Hans Lenk — s pravom — proširuje raz­ matranjem svih sudbonosnih promjena u teoriji znanosti: od racionalizma obrazlaganja ili racionalizma opravdanja, u čija dostignuća spada i poznati Gödelov stav ο principijelnoj ne­ potpunosti. Da bi ovakvo poimanje imalo smisla, potrebno je ozbiljno uzeti u obzir i cijeli kompleks novijih teorijskih na­ stojanja. Tu je jedan zaista neredukcionistički, promišljen, otvoren i plodonosan dijalog povijesti znanosti, jedne od os­ novnih teorijskih disciplina, s teorijom znanosti; no i ona pre­ težno ostaju u okvirima koje nameće povijesno vrijeme, u stegama konzervativne discipline. Teorije znanosti su orijenti­ rane na prošlost i sadašnjost; izgleda kao da su neligitimna pitanja ο budućim teorijama, na primjer alternativnim, sa drukčijim modelskim konceptom, ο novim konstrukcijama ob­ razovanja teorija. Posmatrano mnogo šire, riječ je ne samo ο kritici tradi­ cionalnog racionalizma opravdanja koja je neophodna i još uvijek plodonosna. Riječ je ο potpuno novim nastojanjima (Kuhn, Lakatos i drugi) koja uvode novu konstelaciju između povijesti znanosti i teorije znanosti, teoriju promjene para­ digme u znanostima (Kuhn), pitanja ο konsenzusu u zajednici istraživača, ο boljim rješenjima problema itd. To je razlog zbog kojeg se toj novoj situaciji u teoriji znanosti — koja raspravlja ο povezanosti teorije znanosti i povijesti znanosti (a), ο prikladnoj suradnji teorije znanosti i novih empirijskih istraživanja u znanostima (koja izazivaju ne­ povjerenje i razočaranje i to kod veoma kritičkih i trezvenih umova) — posvećuje odgovarajuća pažnja. Može se reći da je to

12

ABDULAH

SARČEVIĆ

istraživanje znanosti, ono koje »istražuje empirijskim meto­ dama — sistem, povijest, daljnji razvitak, organizaciju, uslove, efekte i načine funkcioniranja znanosti kao i uloge, uzajamne odnose, obrazovanje grupa i načina ponašanja naučnika, uklju­ čujući pitanja motivacije, statusa, pitanja ο obličju (image)«. Ako se složimo sa stavom da su istraživanja znanosti do sada bila pretežno jednodimenzionalna, da su bila orijentirana na matematiku i prirodne znanosti, a da su mimoilazila tehničke znanosti, društvene znanosti, a potom humane znanosti, onda vidimo koliko je optika znanosti ο znanosti bila sužena; i ko­ liko je bila suodređena optikom egzaktnih znanosti čije su teorije i metode doživjele dramatične potrese i obrte. Za potrebe ovog spisa, osobita relevancija znanosti ο zna­ nosti očituje se u njenoj kompleksnosti i kinetici. To potvrđuje i čuveni strukturalistički stav koji dovodi van snage klasičnu sliku neke teorije kao skupa iskaza, a uvodi novi pojam teorije »kao skupine jezgričnih struktura i njihova modela primjene«. Ο tome dovoljno jasno promišlja Hans Lenk. Ο posredovanju teorije i pojmova posmatranja, opisa činjenica, ο tome da teo­ rija definira i jedno i drugo polje, ο »relativnoj neusporedivosti teorija različitih razvojnih ogranaka«, ο »promjeni teorije navođenjem dopunske teorije (prema prilici i bez opovrgavanja), kao i ο naprednoj promjeni teorija«. Lenk ne zaboravlja novu promjenu: filozofsko-epistemološku. Ona ima svoju osno­ vu u teoriji Karla Poppera (1935), u kritičkom racionalizmu, čiji je on utemeljitelj. Uopće teško je zamisliti kritiku raciona­ lizma obrazlaganja, ideje posljednjeg utemeljenja metoda i spo­ znaja, principa verifikacije u smislu neopozitivizma, ukoliko nije vezana, prije svega, uz Karla Poppera. Kritički protivnici (K.O. Apel, J. Habermas i drugi) kritičkog racionalizma doveli su u pitanje neke osnovne postavke Popperove teorije znanosti i jedne nebiološke teorije evolucije znanja. Hans Lenk je vjerovatno u pravu kada podrobno analizira postavku kritičkog racionalizma (Popper, Hans Albert i drugi). On sabire osnovne momente Popperove teorije znanosti koja u prvi plan stavlja princip falsifikabilnosti, opovrgljivost pomoću protivinstanci, koji je, dakle, kriterij znanstvenosti znanosti. Popper iznova formulira kritički stav prema svakoj formi po­ sljednjeg utemeljenja metoda i spoznaje, koje okončava ili u prizivanju nečeg iracionalnog, dogme, nečeg što ne trpi ras­ pravljanje ili pak u infinitnom regresu, logičkom krugu, u

PREDGOVOR

13

kome se za sve pretpostavljeno traži jedno obrazloženje i tako u beskraj. On je mislio da »neki empirijsko-znanstveni sistem mora moći propasti na iskustvu«; da »sa metafizikom« »pozi­ tivistički radikalizam« »poništava i prirodnu znanost«. Ovo se može i jednostavnije izreći: da teorija znanosti u Popperovom smislu »ne može biti samo jedna disciplina koja samo opisuje šta naučnik čini« (H. Lenk). Ona »sama nije nikakva iskustveno-znanstvena disciplina, nije nikakva znanstvena teorija u ovom smislu, nego obrazuje pravila igre kojima se podvrgava igra znanosti, to znači da ona mora što je moguće preciznije prikazati norme i pravila koje naučnik treba da slijedi« (55). Stanovište da je ono što je moguće već tu u formi neapsolutističke teorije znanosti, danas u formi kritičkog racio­ nalizma (Popper, Albert etc.) ili u formi metodološkog pragma­ tizma (koji se ne bi smio brkati s uobičajenim pragmatizmom istine i pragmatizmom stava u smislu Goetheovog iskaza: Ono što je plodonosno, to je jedino istinito). To bi moglo vrijediti za klasični američki pragmatizam. Ovakva postavka vodi na­ trag kritičkom racionalizmu kao pragmatičkoj spoznajnoj me­ todologiji — u smislu Rescherovog pragmatizma kriterija (72). Ne treba smetnuti s uma, da se na taj način definiraju teo­ rije iskustvenih znanosti, teorije koje su svojevrsne i slobodne konstrukcije ljudskog duha /Einstein/ koje od svojeg nacrta nalikuju na život, na plodonosan skup asimilacija, na borbu za opstanak, na uklapanje u nove situacije znanstvene spozna­ je. Ovo se može uopćiti: »Teorija koja se nasuprot ponovljenim neuspješnim pokušajima najbolje potvrdi, najbolja je u odno­ su na sve. Više se ne možemo nadati da se održi jedna istinita teorija nego samo ona koja je najbolje potvrđena. Ovo je naj­ više što se može zahtijevati od teorijskih nacrta. U osnovi čak mnoge teorije mogu biti podjednako dobro potvrđene i u istoj mjeri privlačne, sve dok se neke ne dokažu kao nadmoćne u odnosu na druge — vjerovatno tako što jedna objašnjava više fenomena od druge. Teorijski pluralizam (Feyerabend) nado­ mješta jednosmjerno obrazovanje teorija prošlosti« (24). Do ovog stanovišta dolazi Hans Lenk: otpornost znanosti na vlastiti dogmatizam stiče se u novom kriticizmu kojim se nadilazi tradicionalni racionalizam obrazlaganja i opravdanja. To je ideja »permanentne kritike« — putem novog iskustva, alternativnih teorija, putem kritika u mediju filozofsko-metodoloških diskusija.

14

ABDULAH

ŠARCEVIC

No, sa metodološkim pragmatizmom (kriterija) u pozadinu odlazi tradicionalna rasprava ο teoriji znanosti, prije svega društvenih znanosti; odlazi tradicionalni pragmatizam stava. Protagonisti ga dovode u vezu s teorijom istine kao korespon­ dencije, istine kao »podudaranja« sa činjenicama. Argumenti i protivargumenti su dovoljno poznati. Riječ je ο načelu kori­ snosti, ο kriterijumima i njihovom potvrđivanju. Pri tome oni se prosuđuju na osnovu »prošlih uspjeha i alternativnih uspo­ redbi« (26). Tako se uzima u obzir ono što je vjerovatno: stalni sistematski uspjeh metode ili kriterija. I on je, napokon, »re­ lativni indikator istine«, približavanja istini koja je uvijek, za­ pravo, »istina«. Prihvatanje metodološkog pragmatizma u Rescherovom smi­ slu može biti znak da se teorija znanosti fatalistički ne pre­ pušta metafizici, dobroj pozadini »istine«; ono znači nešto više: ne samo postavljanje pouzdane uporišne tačke, indikatora za »generalno hipotetičko pripisivanje istine uspješnim teorijskim nacrtima«. Uviđamo ono bitno: da metodološki pragmatizam plodno povezuje »filozofiju teorijske spoznaje sa pragmatičkim okolnostima, sa razlozima u pozadini, sa ,životnim formama'« (26/27). Ne bismo smjeli ispustiti iz vida teoriju znanosti koju su razvili O. Helmer i N. Rescher. I to da su znanstveno-teorijski i metodološki nacrti svagda na kušnji. Oni utvrđuju neophodna razlikovanja u društvenim i prirodnim znanostima. Na primjer, postoje egzaktni dijelovi društvenih znanosti, po­ sebno u sociologiji, »dok su neka područja prirodnih znanosti potpuno neegzaktna i pokazuju fenomene ovog povijesnog« (176). Potrebna je sposobnost da se uoči kako neegzaktnost nije karakteristika društvenih znanosti, »premda su najveći broj univerzalnih iskaza, na primjer sociologije, u izvjesnom smislu neegzaktni jer dopuštaju izuzetke« (Ibid.). Sam Hans Lenk u svoja razmatranja unosi ono što je neophodno, kritiku deficijentnosti tradicionalne teorije znanosti, racionalizma apsolutnog i posljednjeg utemeljenja, jedan dijalog teorije znanosti i me­ toda sistemskog istraživanja i istraživanja društva. U svakom slučaju je jasno da su nam potrebne metode sistemskog i planskog istraživanja budućnosti, premda su one nepouzdane. I relativno nepouzdane metode su, dakako, bolje nego nikakve. Naravno, tu spadaju određene prognoze tren­ dova, neortodoksne tehnike prognoza »kao što je delphi-tehnika, simulacija itd., koji se sve više šire u primijenjenim dru-

PREDGOVOR

15

štvenim znanostima«. One su neophodne jer otvaraju moguć­ nosti za misaone modele, za misaone eksperimente sa modeli­ ma, »za varijacije sa varijablama i tamo gdje se iz etičkih, povijesnih ili drugih razloga ne može dopustiti izvođenje pra­ vih eksperimenata«. Da dodam, ono što je potrebno to je po­ boljšanje nepouzdanih metoda prognoza i planiranja. — Ovo će postati još jasnije ako se uzme u obzir Lenkovo djelo Izme­ đu teorije znanosti i društvene znanosti (1986). Može se samo reći da je to djelo pledoaje za teoriju znanosti, s onu stranu tradicionalnog apsolutizma opravdanja, koja je sposobna da razvije alternativne strategije konstrukcije teorija i preispiti­ vanja teorija; ona se može proširiti u opću metodologiju osno­ va, koja bi se mogla raščlaniti u 1) teoriju znanosti u užem smislu i 2) u metodologiju tehnoloških nacrta i procesa »kao i u metodologiju sistemskih interakcija i sistemskih simulacija, u metodologiju planiranja i metodologiju normativnih postavki (logika djelovanja, normi i odluka, normativna logika itd.)«. Očigledno, zaključak koji Lenk želi da izvede jest više­ struki pledoaje: da se markiraju slabe tačke tradicionalne teo­ rije znanosti, da se uvede razlikovanje u pojmu otvorenosti prema novim metodama prognoziranja, orijentiranost prema svijetu života, prema budućnosti. Onda se teorija znanosti upu­ ćuje na filozofiju — posebno na filozofiju društvenih znanosti i njihovu teoriju znanosti. Nasljednici smo višestoljetne meta­ fizike razgraničavanja prošlosti f sadašnjosti. U teoriji znano­ sti — razgraničavanja između totalnog metodološkog rigorizma i »dadaističke epistemologije« (Feyerabend). Starim modelima filozofije Hans Lenk bi rado suprotstavio nove modele. Filozofija ne može biti više doksografski ustro­ jena, osuđena na interpretiranje starih tekstova. Ona se — s pravom — okreće izgledima budućeg čovječanstva. Ovo nas, bez sumnje, vraća na pitanje ο društveno praktikabilnim siste­ mima pravila ili normi. Ipak, ako je tako, ako su u modernom svijetu praktikabilne ili primijenjene znanosti, koje se upuću­ ju na oblikotvorno planiranje čovjeka, dobile punu relevanciju, onda se s pravom očekuje da i one postanu predmet dubljeg i podrobnijeg istraživanja teorije znanosti. Ovo se može učiniti u svijetu u kome je planiranje čovjeka ono što uključuje pro­ jekt teorije, primjenu teorije i preispitivanje, verificiranje teo­ rije, u svijetu koji je po prvi put u povijesti suočen s poja­ vom akoeleracije, sa ubrzano rastućim sistemskim problemima.

16

A B D U LA H

SARCEVIC

Mislim da je Lenk iskazao svojevrsni pledoaje za suradnju metodologije i empirijskog istraživanja znanosti, uzimajući u obzir ono što je nesvodivo, pragmatičku ishodište. S jedne stra­ ne, postaje jasno da ram nedostaje teorija znanosti, prije svega tehničkih znanosti, primjene teorije planiranja sa deskriptivno-kognitivnim empirijsko-teorijskim komponentama, dakako, sa normativnim postavljanjem ciljeva i vrijednosnim prosuđiva­ njem (usp. Hans Lenk, Zur Sozialphilosophie der Technik, Frankfurt am Main, 1982, S. 123). Pretpostavljam da većina ljudi zna ο rastućim zahtjevima za fleksibilnošću u istraživa­ njima, u nauci ο nauci, u sposobnosti uključivanja i prebaci­ vanja u nove probleme, prilagođavanja. To je i nešto što od­ govara pragmatici znanosti, logičkoj formi znanosti. Sve su projekcije do kojih smo došli u postupku dijaloga, svi scena­ riji, u biti, promjenljivi. S druge strane, rad filozofa, teoreti­ čara znanosti, metodologa, empirijskih istraživača, analitičara sistema, donosilaca odluka, odavno radi na metodama scenarija koje se odnose na mikroregije i na makroregije. Ovdje će nam dobro doći Lenkova analiza društvenih zna­ nosti i teorije znanosti. Ona koristi sve bitnije uvide novije teorije znanosti, sve njihove pogodnosti. Suočava se s njiho­ vim poteškoćama, izvjesnim slabostima argumentacije. Njego­ va teorija znanosti sabire ono bitno u drugim teorijama zna­ nosti, uzima u obzir mnogostruka diferenciranja i fleksibilnost, koja implicira pluralizam teorija, pluralizam metodologija, ali ns i onaj epistemološki anarhizam Paula Feyerabenda. Dakako, neosporno je da se pri tome mora razmatrati pi­ tanje ο korijenima društvenih znanosti, ο paradigmatičnoj činjeničnosti, ο paradigmatičnoj funkciji prirodnih znanosti koje nemaju puno skrupula u pogledu plasiranja svojih misaonih modela, misaonih eksperimenata. Na početku se Hans Lenk odlučuje da kritički i, naravno, pronicljivo razmatra jednu sre­ dišnju orijentaciju u modernoj teoriji znanosti. To je, svakako, kritički racionalizam i metodološki pragmatizam, ο kojem je već bilo riječi. Jedini način na koji može raspravljati pitanje ο vodećem idealu jedne u najvišoj mjeri egzaktne (empirijske) znanosti, ο pragmatičkom interpretiranju i prosuđivanju metoda dru­ štvenih znanosti, »koje se odnose na ljudsko djelovanje i na životne forme«, koliko se može vidjeti, jest naprosto razmatra­ nje kritičkog racionalizma (K. Popper) i njegovih drugih sijed-

PREDGOVOR

17

benika (Lakatos i drugi). I pored svega, značajna je činjenica da je on uticao na mnoge protagoniste empirijskih društvenih zna­ nosti. Reklo bi se da je razmatranje teorije kritičkog raciona­ lizma i metodološkog pragmatizma bilo ne samo neophodno. Ono je bilo pokazatelj nužnosti novih uvida. Mislimo, prije svega, na kritiku racionalizma utemeljenja/obrazlaganja i verifikacionizma, na protupoziciju prema principu verifikacije u smislu neopozitivizma. Lenk nam s pravom dijagnosticira Popperovu teoriju, njenu povijest, poteškoće. Popper smatra da je mogućnost falsificiranja istinski kriterij um znanstvenosti, do­ zvoljenog razgraničenja metafizike (koja je za stare empiričare i filozofe Bečkog kruga bila neka vrsta »pra-zla«, satanske psihologije filozofije) i empirijske znanosti. Jer: »Znan­ stveni stavovi moraju u osnovi moći propasti na iskustvu, a upravo to, prema Popperu, čini njihov iskustveni sadržaj« (55). On potom nudi, tako reći, novu teoriju spoznaje koja ne samo opisuje nego istinski prosuđuje i vrednuje. Vrednuju se teze, hipoteze, teorije. Da li ovo obećava veliku dobit za znanost i teoriju znanosti? Da li je veliko pojednostavljenje ako se kaže: »Zadatak se ne sastoji u tome da se prevlada metafizika nego u tome da se empirijska znanost okarakterizira na svrhovit način, da se definiraju pojmovi empirijske znanosti i meta­ fizike« (K. Popper)? Međutim, Hans Lenk nabacuje neka pitanja koja su ve­ zana za konvencionalizam i pragmatizam. Naime, kriterij falsifikacije, to što čini bitni sadržaj Popperovog falsifikacionizma, jedva da može opravdati teorijske pozicije konvencionalista koji vjeruju da su opće hipoteze u teoriji znanosti, u stvari, konvencije, potrebne i svrhovite odluke itd. Ovakvo postuliranje znanosti obećava jednostavnost: na primjer jednostav­ nost, eleganciju, ljepotu, ekonomičnost prikaza. Mnogi kritičan su uočili poteškoće konvencionalističke teorije znanosti. Tako je pojam jednostavnosti krajnje problematičan i — višeznačan. Pri promjeni stanovišta u jednom slučaju, na primjer, Einsteinova teorija relativnosti postaje »jednostavnija« od Newtonove fizike gravitacije, a u drugom pak nevjerovatno »kom­ pliciranija«. Popper dozvoljava opravdanost stava da opći za­ koni nisu samo učinak odluka; oni bi mogli biti falsificirani, doživjeti neuspjeh u iskustvu. Za njega su tzv. bazni stavovi singularni stavovi. On smatra filozofski i teorijskoznanstveno

18

ABDULAH

SARCEVIC

važnim, insistiranje na poteškoćama konvencionalizma — s ob­ zirom na pitanje: šta bi moglo da važi kao uporišna tačka ili instanca zbiljnosti? (58) Popperova kritika konvencionalizma je veoma fleksibilna. Ona uvodi distinkcije između konvencionalnih odluka i prizna­ tih stavova kao utvrđivanja. »Opći zakoni, univerzalni stavovi kažu nešto o nekom otvorenom, beskrajnom mnoštvu, oni sto­ ga nisu praktički niti principijelno verifikabilni, oni su jedno­ strano negativno odlučivi — upravo falsifikabilni« (59). Samo nas podrobna analiza može uvjeriti u pragmatičko relativiranje striktnog ili, čak, rigidnog falsifikacionizma. Opće je po­ znato da je taj falsifikacionizam zavisan od metodoloških pra­ vila i konvencija. Tako Lakatos pokazuje da je on, u stvari, »metodološki falsifikacionizam«. No, došlo je do jedne popperovske dekonstrukcije: nekada je Popper mislio da je falsifi­ cirana teorija jedanput za svagda napuštena. Ona, reklo bi se, dolazi više u obzir. No, to je rigidno razumijevanje falsifika­ cionizma odavno prevladano. Suvremena teorija znanosti i fi­ lozofija znaju, kao što je to znao i Popper, da se mogu osna­ žiti, redefinirane, falsificirane teorije u drugom kontekstu i u drugoj situaciji teorijskog mišljenja uopće. Popper je istakao — s pravom — da postoji uskrsnuće teorija, njihovih osnovnih ideja, često u preobraženom obliku. Međutim, ukoliko shvatimo da je Popper napustio ono monoteorijsko shvatanje, koje je bilo »usmjereno na pojedi­ načne hipoteze zakona«, da je teorijski napredak, prije svega, zavisan od kompleksne situacije znanosti, istraživanja, heurističko-metodološkog konteksta, od zajednice istraživača (Th. Kuhn) — možda možemo shvatiti ono, na prvi pogled za do­ gmatizam znanosti, zaprepašćujuće: da je svako znanstveno spoznan je hipotetičko, uvijek provizorno, začarano sumnjom i opovrgavanjem. Prema Popperovom shvatanju — onome koje je u skladu sa kinetikom moderne znanosti — ne postoji znan­ stvena hipoteza koja bi bila apsolutno pouzdana u Descartesovom smislu, koja ne bi bila podložna kritičkoj verifikaciji, fal­ sificiranju, revidiranju. To se odnosi, dakako, i na — episte­ mološki najpostojanije — na logičko i matematičko polje istra­ živanja. Nije prikladno — ni epistemološki ni etički — govo­ riti da se može postići apsolutno sigurna istina ili da bi joj trebalo težiti. Možemo sažeti Popperovu poen tu epistemologije

PREDGOVOR

19

i teorije spoznaje, koja je odavno uvedena u modernu zna­ nost, u fiziku, na primjer, tako što ćemo reći da nije ni smisaono prihvatiti takav obrazac znanosti: uzeti apsolutnu istinu kao praktički cilj znanosti. To je jedan od razloga da se dosezanje istine uzima samo kao »utopijski ideal-«, kao »regulativna ideja«; da se kaže da Popper — čiju je teoriju Imre Lakatos, taj poznati prijatelj Paula Feyerabenda koji mu je posvetio svoje djelo Against Method — fleksibilno proširio — relativirao pojam istine. Ne dosezanje istine jedne teorije, nego približavanje njoj. Za nju je vjerovao da se nekako može mjeriti i precizirati, ocjenji­ vati, garantirati. Popper a ne brine više pojam istine kao ta­ kav, on je više jedan metafizički pojam. Problem kod Lakatosa dobij a na tom putu još jasniju formu: sada je riječ o napretku znanja, o kriterijima koji nam dopuštaju da utvrdi­ mo da jedna teorija, bar u nekim momentima, ima prednost u odnosu na drugu. Više nas ne zbunjuje^ pitanje: da li smo i koliko smo teorijski na putu približavanja istini? Rasprava među filozofima okrenula se ne samo predmetu nego i teorijskim i metodološkim poteškoćama. Svako je znanje neumoljivo izloženo »hrabrom naslućivanju i oštrom opovrga­ vanju«, kritičkom preispitivanju. Da: teorije su »nešto što naš razum pokušava da pripiše prirodi; nešto što, pak, priroda ne dopušta da joj se pripiše« (Popper, 1979). U ovom smislu važno je vrednovati to što Popper sabire u svojoj teoriji znanosti: sposobnost da se razvije neka ideja, da se ona fleksibilno pro­ širi ili produbi, kritički verificira, sposobnost da se uspostavi legitimna unija između nacrta i kontrole, konstrukcije i kri­ tike, kritike koja ne smije biti optuživana da odstupa od kriterijuma neprotivrječnosti, »metodsko-sistemskog provjerava­ nja«, »po metodskom cilju falsifikacije na iskustvu«. Ali Popper smatra da se ova ideja može legitimirati i u normativnim disciplinama kao što su etika i pravne znanosti, koje u njegovom smislu i nisu iskustvene znanosti. No, danas se vode oštre rasprave o tom stanju problema koje se ne može odvojiti od poimanja teorije, strukture predmeta, socijalnih struktura. Lenkova rasprava to ima na umu. I to da su »pro­ blemi strukturno pragmatički usidreni u pragmatičke veze lju­ di koji spoznaju i djeluju skupa sa svojom situacijom koja je uvijek i društvena situacija« (64).

20

ABDUL AH SARCEViC

Popper je svoj metodski postupak (Trial-and-error) podi­ gao na razinu evolucione teorije samih teorija. No, to je veoma sporno. Polje povijesti nauke ne nudi takvo apodiktičko sa­ znanje: da znanje napreduje nalik razvitku vrsta u biologiji. Riječ je o epistemološkoj problematici, o sposobnostima poje­ dinih teorija ih njihovih dijelova da prežive u svojoj borbi za opstanak, u »konkurentskoj borbi koja odstranjuje hipoteze koje nisu valjane«. Međutim, Popperov tekst — s ovim teorijsko/evolucionističkim implikacijama — dovodi na vidjelo jednu epistemologiju u kojoj se »razvitak našeg znanja odvija po shemi pokušaja i pogreške«; po četverodijelnoj shemi: »po­ stavljanje problema«, »privremena teorija«, »pokušaj odstra­ njivanja greške« pomoću kritičkog provjeravanja, postavljanje »više novih problema«. Čini mi se da Popper tiivijalizira ono što se zaista događa u djelatnosti spoznaje, da nasilno razdvaja ono što je, tako reći, nerazdvojivo. Mišljenja sam da je ovaj Popperov epistemološki evolucionizam (da isključim iz razmatranja onu ideju da je od »amebe do Einsteina samo jedan korak«, koja bi mogla biti samo jed­ na dosjetka ili mnogoznačna metafora) sa svim konsekvencijama u skladu s jednom oskudnom ontologijom triju svjetova. No, Popperova teza o razgraničavanju iskustvenih zakona i metafizičkih stavova — tako smatra Hans Lenk — pokazuje se neprovodljiva i sa više poteškoća. Ovo nas promišljanje na­ vodi da samo uvidimo promjene koje nastupaju sa Lakatosom: s jednim rafiniranim falsifikacionizmom kome ne pristaje sta­ novište ili—ili, između potvrđenih i falsificiranih teorija. Dru­ gim riječima, čvrstina Popperove teorije znanosti i falsifika­ cionizma, ideja epistemičnog falibilizma, odavno je olabavila. To znači da je došlo do historiziranja i pragmatiziranja teorije znanosti, ideje o falsifikaciji teorija. Sada možemo reći da se iz toga povlači jedna razborita konsekvencija. Naime, teorija se odriče apsolutnog opravdanja i apsolutne istine. Za nju je i radikalizam van snage. Preostaje »konstruktivni votum nepovjerenja«. Naučnici su, štaviše, pri­ nuđeni da rade »sa nekom falsificiranom teorijom sve dotle dok ne raspolažu boljom teorijom« (68). Lakatos objašnjava, naravno, naklonost prema stavu da za teorije ne postoji sudnji dan, jedan »zauvijek odlučujući experimentum crucis«. Nema, stoga, tako nečega kao što je apsolutna istina. On je uklopiv samo u jednom smislu: kao kasna počasna titula »koja se

PREDGOVOR

21

dodjeljuje nakon određenog eksperimenta koji se u historij­ skom osvrtu vidi kao odlučujući povod za prijelaz ka nekoj novoj teoriji« (69). Stav se očituje u sljedećem: »U metodo­ loškoj koncepciji neka teorija je , bolja' nego neka druga, nego njena prethodnica, ako ima više empirijskog sadržaja, to znači, dopušta da se prognoziraju nove činjenice, kao što može do­ prinijeti sprečavanju nekih anomalija stare teorije, i u najma­ nju ruku omogućuje da se takve anomalije ujedno ,objasne'«(69). Popperova teorija kritičkog racionalizma, kako je Hans Lenk ocrtava, postaje i u svojoj povijesti i u svojoj kasnoj verziji filozofski zanimljiva. I u odbacivanju tradicionalnog pragmatizma koji glorificira načelo korisnosti, plodonosnosti kao kriterij istine jedne teorije. I u odbacivanju rigidnosti jednog pragmatizma istine i pragmatizma stavova. Možemo uzeti u obzir i ideju »napredujućeg potvrđivanja« (relativno boljih) teorija. I uvjerenje da je neophodno napustiti »tezu o istini ili shčnosti istini, odnosno približavanju istini teori­ ja« (70). Lenk je ocrtao i stanovište metodološkog pragmatizma (Rescher) jer ga prosuđuje kao proširenje i dalji razvitak meto­ dologije kritičkog racionalizma (v. N. Rescher, Methodological Pragmatism, Oxford 1977). Međutim, riječ je o pragmatičkim metakriterijima, o »kriterijima akceptiranja«. Rescher nam prije svega pomaže da shvatimo da se »ovi kriteriji vrednuju i prosuđuju prema njihovim dugotrajnim, životno-praktičnim gledištima, prema njihovim vjerovatnoćama korisnosti ili vjerovatnoćama uspješnosti« (71). Inače, mislim da Lenkova inter­ pretacija nije u pohvalama ili pokudama: ona pokazuje kom­ pleksnost teorije kritičkog racionalizma i kao »metodološko-pragmatičke ili historijsko-pragmatičke nauke o spoznaji«, jedne nove epistemologije, koja ne baca sumnju na njegovu metafizičku problematiku. Otvaranje prema pluralističkim i futurističkim nastojanji­ ma, jasno diferenciranje, stav da postoji prednost »ovog novog pluralizma u pragmatizmu kriterija« (74), da se mora ukloniti (metafizički) okvir, »stanovište apsolutističkih nad-filozofa«, »cenzora znanosti« — sve to odgovara novom stanju problema istraživanja, teorije znanosti koja nema povlaštenih predstava,

A B D U LA H

22

SARCEVIC

koja se »jače orijentira na praktične situacije istraživanja«, posebno u društvenim znanostima i znanostima o čovjeku.

II Ako slijedimo pravac Lenkovog razmatranja problematike znanosti — između neprijatnosti i glorificiranja, koju ilustri­ raju »crna« kritika kulture (poslije prvog svjetskog rata), »cr­ vena« kritika (u doba kontestacije sredinom šezdesetih godina) pa, na kraju, »zelena« kritika (od kraja sedamdesetih godina), možemo zaključiti da on ima na umu aporetičku strukturu razumijevanja suvremene znanosti i kulture. Lenk je dovoljno razborit da izbjegne rigidnost mišljenja koje odbija pitanja nove etike i nove ekološke svijesti koja zahtijeva alternativne forme života i »volju za jednim moralom koji manje iskorišta­ va prirodu nego što je Zapad jednosmisleno vladao prirodom još od čuvenog »Potčinite prirodu sebi« do marksističkog samooslobođenja čovjeka putem rada na prirodi« (77). Lenku, naravno, dosta toga nije uvjerljivo: ni kritika nesputanog rasta, kritika znanosti i tehnike, ni nova svijest granica, ni pravo da se smiri napredak tehnike i znanosti (o čemu govori Marcuse). Strah od znanosti i tehnike njemu nije opravdan. Sve mu to nalikuje na fatahstičko iznevjeravanje i svojevrsni defetizam. Šta više, poziv za smirivanje napretka nalikuje putu u regres, »koji je pred prijetećim katastrofama gladi i pred problemima nerazvijenih zemalja itd., u izvjesnom smislu čak .. asocijalan, neodgovoran prema cijelom čovječanstvu« (78). To je reakcija mnogih filozofa. Oni ne uočavaju ambivalenciju procesa znanstvenog objektiviranja, objektivističke spo­ znaje uopće. Zaprepaštenje izaziva filozofija koja raskriva »pustinju« koja ne raste samo, ne širi se samo, jer nije izvan nas, izvan epistemologije i ontologije. Hans Lenk pristaje na okvir sazdan novovjekovljem i modernitetom. Njemu je daleko ideja o »pustinji« koja se događa kao usud nihilizma. Lenk uočava samo jednostranost ekonomistički orijentirane politike znanstvenog istraživanja i razvojne politike koja nam se pred­ stavlja kao jedina životna mogućnost. Naravno, to može obajsniti Lenkovo ostajanje u razumi­ jevanju »bića u Cjelini«, kako bi rekao Martin Heidegger. On

PREDGOVOR

23

je nastojao da pokaže paradoks znanosti za koju su vezane nade da bi mogla donijeti spas. Prvo prirodne znanosti a potom društvene znanosti i humane znanosti uopće. Ali, sam se Lenk zadovoljio time da sačuva stanovište razboritosti, rea­ lističnosti; on ne vjeruje u totalno ekonomiziranje, demitologiziranje uloge znanosti u modernom svijetu. Mit je okvir značenja, proces struktuiranja ali i prestrukturiranja, svijeta normalnog ali i svijeta patološkog. Filozof je ipak, čuvar spo­ sobnosti za pluralistički artikulirani um, za novu racionalnost. Ovo je dovelo do Lenkovog uvjerenja, djelomično tačnog, da je pretjerana vjera u znanost, koja je postala »realni objekt nade«, prerasla u razdoblju razočaranja u jednu »zaoštrenu kritiku znanosti pa se dobij a utisak dodatne negativne bilanse i razočaranja« (82). Znanost je zaista bila jedna vrsta nade, jedna socijalna medicina. Danas je postala pacijent sa razli­ čitim i oprečnim dijagnozama. Ali ona sudjeluje u nečemu fundamentalnijem, u komsičkom situiranju čovjeka i prirode uopće, u doba u kojem je nova znanost samo podložna jednom stjecaju/prigodovanju (M. Heidegger): u »izjednačavanju ne­ jednakog« (Nietzsche). I rasprava s drugim teoretičarima, sa H. Lübbeom, na primjer, jest, u stvari, razjašnjavajuća. Poteškoće teorije zna­ nosti izviru ne samo iz znanosti nego iz dubljeg sloja: iz krize civilizacije koja je, prije svega, kriza smisaone orijentacije. No, mi moramo ozbiljno uzimati pitanja koja formuliraju filozofi danas. Na primjer, šta činiti ako znanstveno-tehnički napredak donosi više problema nego rješenja problema. Da: »Na izvjes­ tan način ovdje nastaje metodički efekt čarobnjakovog uče­ nika, jer se ne možemo osloboditi duhova koje smo prizvali« (82). Hans Lenk ne može izbjeći iste ili slične poteškoće koje on nalazi kod drugih filozofa (H. Lübbe i drugi): premalo diferenciranja u udesu znanosti, u društvenoj i humanoj relevanciji znanosti, u moralnoj ambivalenciji ne samo primije­ njene znanosti i tehnike (fizika, biohemija, medicina, farmako­ logija, kompjuterske znanosti itd.), previše pojednostavljenih predstava o nelagodi i precjenjivanju modernih znanosti. Teorija znanosti, implicitna i eksplicitna, s poviješću zna­ nosti, s mitom znanosti, postala je zona pitanja bez odgovora. Ona je omeđena tradicionalizmom i modernizmom. Ja mogu ovdje reći da Lenk uspješno izlaže i naše vlastito stanovište koje pogađa neke važne tačke. Riječ je o tome da mi živimo

24

ABDUL AH SABCEVIC

sa scijentokratsko/tehnokratskim mitom, čija je tajna u apsolutu, u totalnoj napravljivosti svijeta, u vjeri u Čovjeka. To je značilo lagano prelaženje tehnokratske interpretacije zna­ nosti — u jednu novu »scijentokratsku heroiku čovjekovog samooslobađanja od prinuda zavisnosti od prirode« (84). 20. stoljeće je u znaku scijentokratije koja je postala jedan za nas prirodni proces koji rađa nove prirodne procese. Svjetska povijest postaje sudbinski svijet znanosti, svijet znanosti i svi­ jet tehnike (usp. Bernhard Waldenfels, Der Stachel des Frem­ den, Frankfurt a. M. 1990, S. 141). Mi ne možemo ama baš ništa dodati onom što je vri­ jeme već formuliralo: da su znanost i tehnika prestilizirane u svete discipline, u ekonomiju spasa, u optimističko sveto, u ulogu religije koja sada djeluje drukčije: aktivističko-sekularno. Mitska funkcija znanosti nije dokinuta. Ona je samo pro­ širena i nakon onog događaja ih tvrde riječi da je Bog mrtav (Hegel, Nietzsche i drugi). Mi još nismo našli put ka kritici znanosti kao ideologije, tehnike kao ideologije, ideologije teh­ nokratske konstruktibilnosti i artifikabilnosti (o kojoj govori Marcuse). Ih, da se izrazimo drugačije, nije nam dovoljno razlikovanje između tehnike i primijenjene znanosti, između tehničkih osnovnih crta (postojanost, standardiziranje, rutiniziranje, normiranje, osjetljivost, brzina, efikasnost, eficijencija etc.) i osnovnih crta znanstvene spoznaje (teorijska dubina, preciznost, težnja za istinom, potvrđivanje, »riskantna nova stanovišta«). Prihvatanje ovog stanovišta odvelo je do razlikovanja ko­ ja ostaju u etabliranim pozicijama mišljenja. Okvir je mit o »nacrtu/projektu svijeta«, mit o eficijenciji kao jedinoj i pra­ voj mogućnosti tu/bitka (Heidegger). Čim se kaže da je tu/ /bitak kao slobodan, to znači kao transcendirajući prirodi nešto tuđe ili strano (M. Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik im Ausgang von Leibniz i/1928/, S. 212), mi smo u »povijesti« kao »usudu«. Odnos između prirode i svijeta otkri­ va cijelu aporetiku. Sve su znanosti suodređene svojim apriorijem, »prirodom« koja je sve: i »priroda« kao predmet znan­ stvenog istraživanja i »povijest«, »društvo«, »čovjek«. Ako kažemo da su znanost i tehnika »zarobljene jednim normativnim deficitom«, kažemo jedan aspekt istine. Ali do­ vodimo u sumnju još jednu Lenkovu dogmu: da znanstvena otkrića mogu uvjerljivo pokazati da su ciljevi dostižni, »ali ih

PREDGOVOR

25

ona sama ne mogu postaviti-«. Svi postupci i obrasci znanosti i tehnike ne odstupaju od transcendentalnog apriorija, koji zahtijeva apsolutnu transparenciju ih opredmećenje, pred-stavljanje smisla ili istine bitka. Na tome počiva postupak genera­ liziranja i totaliziranja. Uglavnom govorimo, kao što se zna, o technique generalisee. Lenkova polemika dovodi do pitanja etike znanosti, ali u prilično suženom okviru. Riječ je o moralnim pitanjima poslje­ dica znanstveno-tehničkih inovacija. Ona nisu samo pitanja znanosti, fundamentalnih istraživanja, »nego su nadređeno vre­ dnovanje postupaka, primjene, rezultata-« (87). Međutim, naj­ običnija je zabluda, koja ima svoje korijene u metafizici sub­ jekta, u pojmu instrumentalnog, u krajnje problematičnom si­ tuiranju uma, koji ne može da djeluje bez moći i sile — vjero­ vati da se radi, prije svega, o zloupotrebi koja, kaže se, počinje od kako smo otkrili nož i vatru. Faustovski pakt sa tehničko-znanstvenim napretkom takav je da ga ne možemo jedno­ stavno otkazati, »zaustaviti napredak«. Proširenje uslova pri­ mjene modeme znanosti o prirodi i moderne znanosti o čovje­ ku, tehnike — u multiverzum socijalnih tehnika, humanih tehnika, tjelesnih tehnika, sve do manipulacije genima itd., sve to funkcionira preko instancija moći i politike. Problem je u tome što ne možemo s tim Faustovskim paktom, ali ne možemo ni bez njega. To da se on mora održati, ah samo »u okvirima humane mogućnosti odgovornosti, mudrijim, huma­ nijim ophođenjem sa tehnološkim mogućnostima ekspanzije« (88), u skladu je s jednim vidom polimorfne racionalnosti. Ali to je nedovoljno: ako je etika samo drugo ime za promišljanje opstanka čovjeka, stanovanja i očuvavanja; ako je to ono miš­ ljenje »koje misli istinu bitka kao iskonski elemenat čovjeka kao bića koje egzistira«, tada je to mišljenje »u sebi već is­ konska etika« (M. Heidegger, Die Grundbegriffe der Metap­ hysik. Welt-Endlichkeit-Einsamkeit, GA Bd. 29/30, S. 41 i 51), Pozitivist bi trebalo da odbaci pojam takvog mišljenja. Hans Lenk to ne čini. Ali i ne prihvata to mišljenje. On onda može reći da nam preostaje životno orijentiranje u postojećem svijetu znanosti i tehnike: etički usmjereno humaniziranje op­ hođenja sa znanstvenim i tehničkim mogućnostima. Postojan okvir teorije znanosti isključuje oštro obrazovanje suprotnosti, za ih protiv, prokletstvo znanosti/tehnike ili tehnokratija. Za Hansa Lenka je svojstveno da nije naklonjen radikalizmu i

26

ABDULAH

SARCEVIC

krajnostima. Nelagoda do koje dolazi primjenom moderne zna­ nosti ili nepotkupljiva moć i vrijednost moderne znanosti nije presudan put mišljenja. U dobro znanoj formi — to je, po Aristotelu, srednji put, koji je umniji no što to mogu shvatiti predstavnici naroda i plemenskih tribuna. Naime, »um se mora razumjeti kao ideja i apel za ljudski pravednu i socijalno pra­ vednu primjerenost« (89). Filozofi koji nastoje da nam kažu da »u pragmatičkom pakovanju i primjeni um ima još jednu šansu«, da ga zato »moramo lansirati gdje god to možemo«, kažu nam nešto o istini svijeta. Oni su »povjerljive osobe u riznici evropskog (odnosno svjetskog) obrazovanja«. III Lenkovo mišljenje o problemima i aporetici scijentizma obuhvata sve relevantne momente, sve do aksiološko-etičkih, antropoloških i socioloških konsekvencija. Kao što je uobiča­ jeno u raspravama između »scijentista« i »antiscijentista«, oba bloka se ponašaju kao da posjeduju istinu ili pak znaju put do nje. Ona je dramatična u raspravi između prirodnih i huma­ nih znanosti. Prije svega, u teretu dokaza da prirodne zna­ nosti stvaraju metode pogodne i za humane znanosti. Drugim riječima, na tom putu se stvaraju nomološke humane znanosti o kojima se vodi dramatična rasprava u modernim teorijama znanosti. Hans Lenk je naklonjen tome da razlikuje više varijanti scijentističke teze. Na primjer, metodološki scijentizam, naturalistički scijentizam, moralni scijentizam. Čini se razumljivim da će uvijek postojati dovoljna osnova za takva ili drugačija razlikovanja. Činjenicu »konvergencije« nalazimo u fizikalističkoj teoriji društva koja ukazuje, između ostalog, da ne postoje bitne razlike između anorganskih, organsko-bioloških i humanih znanosti. To se razmatranje proširuje i analiziranjem drugih varijanti scijentizma: scijentokratije (o kojoj sam i ja govorio prije 20 godina) i epistemologokratije. Teško je za­ misliti realizaciju te teze: da se sve ljudsko, da su se sva ljudska društva mogla organizirati prema znanstvenim para­ digmama, metodama, kriterijima eficijencije ih prema »znanstveno-tehničkim pravilima i normama obrazloženja, odnosno normama argumentacije« (94).

PREDGOVOR

27

Sada vrlo dobro znamo i kritiku metodološkog scijentizma. Ona postaje mjerodavna sa P. Feyerabendom i drugim. Pred­ stavlja i nenamjeravanu uniju s kritikom moralnog scijentizma (Hans Jonas i drugi). Danas je potrebno predočiti sebi mo­ gućnost da se čovjek — pa i priroda u cjelini — pojavljuje ne u okvirima postvarenja, objektiviranja, reduciranja na »slu­ čaj«, nego kao humani i podnošljivi partner. Odavde čak treba razumjeti i kritiku soijentističkog optimizma (Snow, Passmore, Schelsky i dr.) koji je prošao nekoliko faza u vjeri da je znanstveno-tehnički napredak osnova ostvarenja ljudske slo­ bode, materijalnog i duhovnog bogatstva, prevladavanja svi­ jeta patologije, osnova za najbolja rješena društvenih proble­ ma. Pa, neka je tako, kako su vjerovah mnogi filozofi. Ipak, da li se to može svesti na moderna »dostignuća života, soci­ jalne tekovine i obogaćenje ljudskog života i njegovog akcionog prostora i informacionog prostora igre, ukoliko oni po­ tječu iz razvitka i iz primjene znanosti« (96)? Ako je cijena naprosto da čovjek na izvjestan način u svijetu nije zaviča­ jan? Možda bi bilo bolje reći da danas uvodimo razlikovanja u pojmu znanosti i tehnike, u pojmu racionalnosti, koja se ne može reducirati na znanstvenu. Nasuprot »idealnim konstruk­ cijama i egzaktnim metodama« u prirodnim i tehničkim zna­ nostima, nasuprot njihovim postvarenim i anonimnim praktikama, koje ništa ne može ublažavati, moguće je ozbiljno go­ voriti o mnogostrukim ili »varijabilnim formama racionalnosti« (B. Waldenfels, Ibid., S. 189). No, Lenkovo mišljenje se kreće na onom »srednjem putu«. Mi nismo skloni da bilo koji spor oko scijentizma u širem smislu vodimo u smislu »dihotomično crno-bijelog slikanja«. Mi samo možemo stvari početi primje­ reno prikazivati ako se odreknemo epistemološko-ideoloških zabluda. Jedno od stanovišta je i ovo: »Radi nekog znanstve­ nog otkrića — pa bilo ono veoma važno, revolucionarno, fundamentalno — ne smije se žrtvovati ni jedan čovjek ili samo ireverzibilno oštetiti« (100). To se tiče svih znanosti, različitih disciplina kao što su psihologija, antropologija, sociologija, psihijatrija, lingvistika, teorija umjetnosti, estetika itd. Za naš kontekst je važno da Lenk uviđa da je jedan to­ talni metodološki scijentizam naprosto neostvariv. On podra­ zumijeva nemoguće: da se sve znanosti o društvu i znanosti

28

ABDULAH

SARCEVIC

0 čovjeku mogu reducirati na kauzalni nexus, na veze pri­ rodnih zakona. Time nije isključen heuristički scijentizam koji uvodi sisteme nomologijskih hipoteza, na primjer u modernoj teoriji ponašanja. Izgleda mi da ova argumentacija samo osnažuje epistemičku samosvijest, uvid u kompleksnost pojma teorije znanosti. Ona se želi odbraniti od svakog dogmatskog htijenja, od nepopustljivog antiscijentizma i opasnog, nepro­ mišljenog scijentizma. Ipak, treba imati u vidu: »Znanost i znanstveno-teorijske modelske koncepcije trebalo bi učiniti jasnijim svijet, sukobe čovjeka sa svijetom i na taj način do­ prinijeti orijentaciji i primjenom pomoći čovjeku, ali bez potčinjavanja ljudi kao osoba, individua i subjekata i društvenog života« (101/102). Ova argumentacija počiva na ideji srednjeg puta između antiscijentizma i scijentizma/»! njegovih ikonoklastičkih impulsa«/. Stoga Hans Lenk želi da kaže da nam je potrebno diferencirano razumijevanje mnogostranih fenomena znanosti, dijalog s njom. To pogađa sve metafizike. Ali uvodi priznanje primata praktičnog uma »a da ne zapadnemo u ne­ prijateljstvo prema znanosti« (H. Lenk, Ibid.). Presudna vrsta racionalnosti nije ona koja je data u prirodnim znanostima, inženjerskim ih kompjuterskim znanostima, u vladajućem tipu racionalnosti. Kada kažemo da postoje različiti likovi racionalnosti, to je, opet, samo »slika vremena«, način interpretacije. Time dovodi­ mo u sumnju neke evropocentrične predrasude koje dobro nosi­ mo. Jedna od njih je, svakako, koja je u skladu sa konvencija­ ma naše civilizacije koja je postala svjetska, da je znanstvenost drugo ime za ljudsku racionalnost. Druga je predrasuda da se ne priznaju druge kulture, čak i kritičko-racionalistički metodo­ loški programi, da se prema njima odnosimo kao »primitiv­ nim«, »mitskim«, »barbarskim« (to je bila ishodišna tačka kri­ tike metafizike i evropocentrizma u širem smislu u knjizi: Abdulah Šarčević, Sfinga Zapada. — Na putevima izricanja ne­ izrecivog, Zagreb 1972. Razlog — u kojoj nalazimo na iznena­ đujuće podudarnosti u mislima i formulacijama sa francuskim filozofima na koje se nisam mogao pozivati, jer još nisu posto­ jale). Hans Lenk je višestruko ukazao na teoriju tipova racio­ nalnosti i, naravno, na kritiku racionalnosti. Odatle proizilazi 1 ideja da je raskrinkavanje okcidentalnog pojma racionalnosti

PREDGOVOR

29

kao svojevrsne ideologije koja predstavlja jedan paradoks: univerzalizira ono što je specifična odlika jedne kulture, za­ padne — da je samo otvorilo povratak relativizmu i iraciona­ lizmu. No, to su povijesna opterećenja koja je, na primjer, Adorno oštroumno uočio. Onda se tu pojavljuju kontingentne pretpostavke. Čini se da je i tu Hans Lenk uveo potrebna razgraničenja i razlikovanja u pojmu racionalnosti, ali i u pojmu kritike racionalnosti, od one relativističke (Paul Feyerabend) do neo/pozitivističke kritike (W. Stegmüller, Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorien und Analytischen Philosophie/1973/etc). Svakako, to je značajan doprinos razjašnjavanju ove pro­ blematike. Naravno, s varijacionim obiljem diferenciranih uvi­ da u multi/racionalnost, multikontekstualitet racionalnosti, s one strane crno-bijelog slikanja. Lenkova razmatranja nago­ vještavaju mogućnost legitimnog i podrobnog istraživanja ti­ pova racionalnosti; to su: 1) formalna racionalnost, 2) seman­ tička racionalnost zaključivanja, 3) racionalnost logičko-semantičkih istina, 4) integrativna racionalnost, 5) materijalno-znanstvena racionalnost, 6) racionalnost kao racionalna rekonstruk­ cija i eksplikacija, 7) instrumentalna racionalnost, 8) racional­ nost teorije odlučivanja ili strategijska racionalnost, 10) racio­ nalnost utilitarističkog pravila, 11) naknadno racionaliziranje, 12) vrijednosna racionalnost, 13) racionalnost kao deontološko karakteriziranje formalnih moralnih principa, 14) racionalnost kao nadređenost, 15) konsenzualna racionalnost, 16) dijaloška racionalnost, 17) pragmatička racionalnost, 18) racionalnost kao samorefleksija, 19) racionalnost kao konstruktivitet i moguć­ nost činjenja/pravljenja, 20) scijentistička racionalnost, 21) funkcionalistička sistemska racionalnost. Sada izgleda da Hans Lenk uspostavlja distinkcije između pojedinih tipova racionalnosti. I u svom izboru je jasan ali i nepotpun. Pitanje tipova ili likova racionalnosti ostaje otvore­ no: i epistemološki i ontološki. Time smo se značajno pomjeri­ li s one mrtve tačke u kojoj se mitološki hipostazira znanstveni tip racionalnosti kao jedino mogući. Ako se uzme u obzir Hübnerov prijedlog, i Lenkova razmatranja teorije racionalnosti kao konstitutivnog momenta teorije znanosti, onda se mora kritički promišljati racionalizam lišen uma u Kantovom smi-

30

ABDULAH

SARCEV1C

slu, kriza povjerenja u znanstveno-tehničku racionalnost (usp. Walther Ch. Zimmerli, Die Grenzen der Rationalität als Prob­ lem der europäischen Gegenwartsphilosophie, u: Zur Kritik der wissenschaftlichen Rationalität, 1986, S. 327—349). Ponekad nam se kaže da kritika znanstvene racionalnosti ili racionalnosti »uopće« ne može biti »dihotomična i jedno­ strano isključiva«. Da je potrebno diferencirati i prosuđivati. To bi trebalo povezati sa raspravom o različitim koncepcijama racionalnosti. O tome ne možemo podrobno raspravljati. Lenk je smatrao — s pravom — da je potrebno podrobnije raz­ motriti Feyerabendovu kritiku racionalizma, ratio/fašizma, šovinizma znanosti, koja se, heideggerovski rečeno, pojavljuje u formi usuda. Ona je uzdrmala ideološki kult racionalnosti, svu metafiziku scijentizma (usp. o tome A. Šarčević, Znanost, čov­ jek i slobodno društvo/Feyerabendova teorija znanosti i kriti­ ka zapadnog racionalizma, u: P. Feyerabend, Protiv metode, Sarajevo 1987, pogovor, »Veselin Masleša«, str. 303—354). Feyerabendova kritika postaje, naravno, relevantna ondje i kad napada fetišizam znanosti, znanstvenog uma, »nesvetu alijansu znanosti i ,racionalizma'«. Ona zahtijeva oslobađanje duha svake krutosti i totalitarnosti pravila, kriterija, »podsticanje odvažnog mišljenja«: »u praksi bliskom kao i u pragma­ tičkom vezivanju za suvremenu problemsku situaciju, jedno napeto, alternativama bogato, fleksibilno i perspektivno otvo­ reno filozofiranje koje ne trebamo zahtijevati samo programatski nego ga posjedovati motivirano i podsticajno« (124). Lako je uvidjeti u čemu je zasluga Feyerabendove anarhističke epistemologije i teorije znanosti — za suvremenu znanost, za heuristdku i događanja u znanostima, za razvoj teorije i kritike jednodimenzionalne racionalnosti, njenih »apstraktnih teorija«. Međutim, ovdje smatram da ne bismo trebali previdjeti Lenkove uvide koji kazuju da i antiracionalizam postaje mit, da »bornirani antiracionalizam kao i svaki ekstrem dogmatskog racionalizma treba odbaciti ne samo iz metodoloških nego i moralnih razloga koji su vezani za humanitet« (125). Na ovom mjestu najbolje bi bilo reći: »Feyerabend svoj vlastiti luk ne smije prenapeti, jer inače puca, njegova vlastita kritika se us­ mjerava protiv njega samog« (125).

PREDGOVOR

31 IV

Hans Lenk je istraživao antropološke osnove društvenih znanosti. Iako se ovdje ne može pobliže ulaziti u domašaj nje­ govih razmatranja prirode i strukture antropologije, filozofske antropologije i filozofije uopće koja je re-aktivna disciplina, koja uzima u obzir dostignuća pojedinih znanosti, ipak je po­ trebno reći da je ono izuzetno značajno i relevantno za mo­ dernu teoriju znanosti. Ono seže od analize Gehlenove antro­ pologije do specijalnih antropologija (historijska antropologija, kulturna antropologija, socijalna antropologija itd.). Međutim, Hans Lenk nastoji da razjasni osnovna pitanja antropologije, istraživanja antropoloških znanosti, svih rele­ vantnih antropologija koje predstavljaju »faktore uticaja za utemeljenje društvenih znanosti«. On to čini u formi jednog nacrta: otvoreno i kritički. On nas oslobađa antropoloških jed­ nostranosti, mita totalnog operacionaliziranja, tog »relikta neopozitivističke ideologije nezavisnih data, precjenjivanja pukog postupka mjerenja i krivog razumijevanja uloge teorijskih poj­ mova« (139). Dobijamo novu perspektivu promišljanja, drago­ cjene teorijske i heurističke analogije za dobijanje novih uvida koji ne uskraćuju nova legitimiranja i dokazivanja plodonosnih radnih hipoteza. Lenkova istraživanja odnosno razmatranja pružaju za nas legitimna razlikovanja, kategorijalna, metodo­ loška, sa idejom jedne neprinudne sadržajne integracije zna­ nja i uvida antropoloških disciplina — u korist društvenih znanosti. To je jedan teorijski zaokret: integracija je, prema Hansu Lenku, interdisciplinarna, teorijsko prožimanje modela, dostignuća. Ovo je jedan od razloga zbog kojih nas Lenk raste­ rećuje monokulturalnih i monofaktoralnih koncepcija. Ova mi­ sao nije nova, ah je ispravna. Pretjerano je pojednostavljenje ako bismo to predstavili u smislu pukog sadržajnog sumiranja. Jer antropologija nije nad­ ređena super-disciplina »iz koje bi se mogli izvoditi rezultati antropoloških parcijalnih znanosti, odnosno filozofske antropo­ logije«. U toj interdisciplinarnoj koordinaciji antropologija i društvenih znanosti na značenju dobijaju profiliranja teorij­ skih modela, prosuđivanje empirijskih istraživanja, kritika koja zna da »naš svijet još nije postao isuviše upravljanim svije­ tom nego je i .kodificirani svijet'« (Flusser). U ovom razmatra­ nju postaje jasno koliko je poentirano to novo u teoriji zna-

ABDULAH

32

SARČEVIĆ

nosti, koliko je prošireno određenje čovjeka, svijeta, povijesti, duhovnosti uopće. Lenk je odbio mogućnost povlaštene discipli­ ne, ogledala. Drugim riječima, filozofska antropologija pre­ uzima ideju otvorenosti za novo iskustvo, za multilateralnu kooperaciju i konfrontaciju, ona je, naravno, samo upućena na »interdisciplinarne perspektive«. Da: »uz to ona je više od deskriptivne sinteze rezultata pojedinačnih znanosti, i obuhva­ ta i normativne paradigmatičke crte«. Ona bi sebe iznevjerila kada bi se predala mitskim stegama objektivistički orijentirane znanosti. Prema tome, Hans Lenk je s punim pravom uveo filozo­ fiju u raspravu ο teoriji znanosti, ο antropološkim osnovama društvenih znanosti, potaknut mišlju da se ona ne može ras­ tvoriti u koncertu znanosti. On je vidio značaj humano-pragmatične antropologije, značaj quasi-objektivisticke nauke, mo­ gućnost da se nova antropologija upusti u »pitanje svijeta ži­ vota«, da nudi »fokus i forum za posljednja pitanja, temeljna pitanja ljudskog bitka koja nadživljavaju uvijek stare i uvijek nove kao i sve moderne varijante« (157/158). Ο budućnosti različitih antropologija i društvenih znanosti možemo govoriti u pozitivnom smislu ako uzmemo u obzir znanstvene metode, probleme i rezultate. Lenk priziva jednog redefiniranog Nietzschea koji kazuje da je čovjek ne-ustanovljeno i ne-fiksirano biće. I uvjerava nas da je »apsolutno ,u-stanovljavanje' smrt — prema tome i smrt života ili znanosti i filozofije« (159).

V Konačno, svratimo pogled na Lenkovu studiju Ο situaciji teorije znanosti u njemačkoj sociologiji. I na posljednju studiju Vrednujući um kao društvena znanost/Ka kritici »kritičke teo­ rije«. U prvoj studiji — dragocjenoj za teoriju znanosti dru­ štvenih znanosti — Lenk postavlja središnja pitanja, teze ο znanstvenoj situaciji sociologije »i njenih povijesnih faktora uticaja«. Cijela rasprava nas suočava sa osnovnim pitanjima teorije znanosti u njemačkoj sociologiji, metodama empirijskog istraživanja, obrazovanja teorija ili analiza teorija. Smatram da nas uvodi i u spor oko pozitivizma, oko vrijednosnih su­ dova, u značajne metodološke diskusije, koje spadaju u kon-

PREDGOVOR

gg

cert suvremenih socioloških orijentacija u širem kontekstu. Ah, ti su metodološki problemi, to nije teško uvidjeti, relevantni »i izvan specifično njemačke situacije«. Smatram da Lenkovo analiziranje ove problematike nije samo velikodušno priznanje njenog značaja u povijesti socio­ logije i društvenih znanosti, teorije znanosti. Spor oko pozitivizma, u kojem su sudjelovali, kao što je dobro poznato, Ador­ no i Popper, Habermas i Albert, u kojem, dakle, nije sudjelo­ vao ni jedan pravi pozitivist ili neopozitivist, simptomatičan je za duhovnu situaciju u Njemačkoj i Evropi uopće, za profiliriranje teorijske i metodološke samosvjesnosti. On i razo­ čarava, jer partneri u diskusiji ne razumiju jedni druge. Tako je kritička sociologija, čini se, udarala u prazno: na neopozitivizam koji je bio već osporen. To se, na drukčiji način, od­ nosi na Albertove napade na kritičku sociologiju, koja je s punim pravom istakla ulogu vrednovanja, vrednujuće društve­ ne znanosti. Tako se pokazalo da je spor oko pozitivizma, u stvari, spor oko scijentizma, oko teorijskih nastojanja scijentista koji vje­ ruju da znanost mora biti »-objektivistička«, vrijednosno neut­ ralna, »da ne može postavljati nikakve norme državi ih dru­ štvu« (Lorenzen). Šire shvaćeno, Hans Lenk je izvršio selekciju problema metodologije i teorije, svega onoga što je bilo zna­ čajno u posljednjim godinama »i na njemačkoj sceni, ali nisu bili ograničeni na nju«. On to čini, naravno, u formi nacrta ili pregleda. Posebno su relevantna razlikovanja između pri­ rodnih i društvenih znanosti, razumijevajućih disciplina i nomoloških, strukturnih znanosti o zakonima. Stoga pitanje da li se sociologija može svesti na bihejviorizam i operacionalizam, na to što je, prije svega, vezano za Skinnerovu psihologiju i teoriju ponašanja, tumačenja tog pi­ tanja u svjetlu novih teorija znanosti i metodologija, kritike striktno bihejviorističkog polazišta, značajnog za raznovrsnu prognostiku — sve to možemo prihvatiti kao problem kojeg bi trebalo objašnjavati i o kojem nam je u doba velikih sporova potrebna (neophodna) istina. Takva objašnjenja i o problemi­ ma operacionalizma kod Hansa Lenka poprimaju prikladni širi kontekst. On također pokušava pokazati teškoće i ishodišta psihološkog momenta, metodološkog psihologizma, a potom tzv. metodološkog individualizma (K. Popper i drugi). Naravno, »odbijanjem metodološkog individualizma posebno nije na nu-

34

ABDULAH

SARCEVIC

žan način vezano priznavanje historizma prema kojem se sve događa na jednoznačan način u skladu sa bitnim zakonima po­ vijesti ili društva ili čak dijalektike« (185). Da sažmemo, Lenkovo nastojanje da objasni aspekte po­ našanja i strukturne aspekte u sociologiji, a to znači da ponudi argumente za sve ono bitno u njoj, osnovu za stvaranje opre­ ke između društvene znanosti kao znanosti o djelovanju i dru­ štvene znanosti kao sistemske i strukturne znanosti, dotiče sve bitne probleme moderne teorije društvenih znanosti. Komen­ tari o znanstveno-teorijskoj diskusiji o sistemsko teorijskim ishodištima, sasvim izvjesno, mnogo jasnije ocrtavaju proble­ me modernih teorija, formuliranje odgovarajućih zakona i teo­ rija. Oni su svakako važni. Reći da jednostavno »teorijska plodnost neke discipline može samo profitirati od poboljšanja metodološkog nivoa« (193), da su nam potrebne i nomološke i normativne discipline, analize koje sadrže neizbježne deskrip­ tivne i normativne elemente, to jednostavno znači samo poentirati ono o čemu Hans Lenk diferencirano i instruktivno ras­ pravlja. Ovdje postaje jasno da je bilo neophodno uvlačenje kri­ tičke teorije, jedne od najznačajnijih filozofija društva u 20. stoljeću u raspravu o teoriji znanosti i društvenim znanosti­ ma. Možda se njena pozicija može pojednostavljeno izraziti na ovaj način: to je radikalna kritička orijentacija, kritika meta­ fizike, pozitivizma i scijentizma, svega što dogmatski sužava ljudsku svijest i ljudski um. Lenkov tekst o Marcuseu, Habermasu i drugim predstavnicima kritičke teorije, spada u grupu onih tekstova koji su neophodni za istinu o teoriji znanosti i društvenim znanostima u 20. stoljeću. Nesumnjiva zasluga Hansa Lenka je u tome što je ukazao i na značaj Habermasove teorije. Naglasak je na razlikovanjima u pojmu mo­ deme znanosti, tipova racionalnosti, na kritici svakog, ekspe­ rimentalnog scijentizma, moralnog scijentizma itd. Lenk sma­ tra kritičku teoriju neodvojivom od filozofije 20. stoljeća: »Razmišljanje kritičke teorije ovom (aktuelnosti etičkih proble­ ma znanosti) su dali važne pripremne podsticaje. Stalno upu­ ćivanje na društveno shvaćeni humanizam, na obavezujuću tradiciju filozofije morala i na njenu bliskost sa praksom — važna je zasluga kritičke teorije koja — naočigled nekih me­ todskih i metodoloških nedostataka, nekih nejasnoća teorije, prenaglašene neomarksističke kritike društva koja se od slu-

PREDGOVOR

35

čaja do slučaja katkada čak pogrešno naslanja na nejasnoće teorije — nikad ne bi trebalo da bude zaboravljena« (235). Dakako, rasprava ο teoriji znanosti i društvenoj znanosti nije moguća bez kritičke teorije koja je »otvorila za diskusiju veoma otvorene teme normativne socijalne filozofije«, raspra­ vu ο jednoj »kritičko-socijalno-filozofskoj teoriji društva«. Ona uokviruje jezgro istine teorije znanosti, znanstvenog iskustva ο kojoj polemički i promišljeno raspravlja Hans Lenk. Abdulah Sarčević

IZMEĐU TEORIJE ZNANOSTI I DRUŠTVENE ZNANOSTI

UVOD Društvo je postalo velikom temom sredinom stoljeća. Društvene znanosti doživjele su neuporediv zamah. Izgledalo je da će se jedna od njih, sociologija, profilirati čak kao superznanost — u svakom slučaju prema zahtjevu i obećanjima njenih zastupnika, prema očekivanjima mnogih pristalica. Iz­ gledalo je da će ona zamijeniti filozofiju u njenoj navodnoj funkciji univerzalne znanosti, kako je ona bila krivo shvaćena na tragu njemačkog idealizma prošlog stoljeća. Skrivena očekivanja ipak su doživjela razočarenje. Ideali­ zam je propao na prenapetom samozahtjevu, a javnom i inter­ disciplinarnom pozivu filozofije, osim kod nekih duhovnih znanstvenika, nanio je jedva nadoknadive štete. Sociologija je od toga profitirala time što je, uskočivši u prazninu, obećala da će ispuniti potrebu za obuhvatnijom filozofskom orijenta­ cijom i na svoj mlin okrenula transformirana očekivanja. Ona je, uz to, imala prednost da se mogla predstaviti kao znanost, da je profitirala od prestiža znanstvenog osiguranja i serioznosti i time prividno mogla zadovoljiti normativne potrebe kroz znanstvene analize i rezultate. Društvena znanost bi no­ rmativne i filozofske zadatke ipak mogla opaziti samo onda kada se socijalna filozofija krivo prerušava u društvenu nauku — kada, dakle, postaje ideološkom ili se ideološki koristi. Ovo se dogodilo više puta u protekla dva desetljeća. Njena norma­ tivna i filozofska funkcija bila je naznačena još tridesetih godina kroz kritičku teoriju: znanost i filozofija nisu bile samo uzajamno sistematski usko povezane i nisu se jedna na drugu odnosile samo svojim rezultatima i metodama nego su na­ prosto identificirane. Ono empirijsko moralo je uzmaci pred

40

HANS

LENK

normativnim, znanost pred socijalnom filozofijom — ipak sve pod etiketom »društvena znanost«. Društvene znanosti su bez sumnje zanimljivo polje za susret filozofije i znanosti: njihove predmete je najvećim dijelom načinio čovjek; to su vrijed­ nosti, norme, institucije, üi su pak dalekosežno ovisni od vri­ jednosti. Predmeti i metode su na vrlo direktan način zavisni od teorijske interpretacije. Znanstvene strukture u izvjesnoj mjeri odgovaraju strukturnim predstavama samih ljudi i du­ gotrajno suodređuju sama ova shvatanja. Doista se filozofska temeljna problematika društva i individuuma, kao i znanstveno-teorijska problematika metoda u društvenim znanostima, jedva može odvojiti od pitanja obrazovanja teorija. Društvene znanosti su discipline koje su filozofski i metodološki veoma obilježene. To ipak ne znači da se empirijska istraživanja i nalazi jednostavno zamjenjuju vrijednostima ili da se nikada ne bi mogli provesti vrijednosno neutralno. Društvena znanost se ne može potpuno rastvoriti u filozofiji. Tobožnja »norma­ tivna društvena znanost« pokazala se kao apsurdna konstruk­ cija koja je neopravdano pomiješala najrazličitije stvari. Ovo je imalo i ima za posljedicu da su znanstvenoteorijski proble­ mi društvenih znanosti još višestruko nerazjašnjeni, utoliko više što se odgovarajuće discipline nalaze u brzoj promjeni i u brisanom prostoru između škola koje se međusobno bore. Čovjek i društvo su zavisni od prirodnih uslova i ograni­ čenja. Oni nisu čista »duhovna bića«. Odatle proizilazi i za­ nimljiv međupoložaj društvenih znanosti između prirodnih i duhovnih znanosti. Ne samo kompleksnost društvenih sklopova nego i nadstrukovno premještanje i povezivanje mnogih prak­ tičnih postavljanja problema iziskuje temeljitu interdiscipli­ narnu saradnju i diskusiju u ovom polju. Ovo ne važi jedino za diskusiju ali važi posebno za diskusiju o načelima. Metodolog koji filozofira i socijalni filozof, u tradicionalnim ulo­ gama »specijalista za ono opće«, ovdje možda mogu dati kako kritičke tako i konstruktivne doprinose. To svakako pretpo­ stavlja dvoje: 1. On ne smije izigravati filozofskog sveznalicu ili onoga koji sve zna najbolje, kao što su to činili samostilizirani veliki filozofi subjektivnog i apsolutnog idealizma prije stotinu godina — ili također dogmatsko-antimetafizički neopozitivisti u ovom stoljeću. 2. Filozof ne može teoretizirati sam u apstraktnoj odvojenosti predmeta, nezavisno od obrazovanja teorija društvenog znanstvenika, nego se sa njegovim pitanji-

UVOD

41

ma, nacrtima teorija i metodama mora diferencirano pozaba­ viti i razjasniti. On tako reći mora razviti jednu ozbiljnu kom­ petenciju drugog faha u nekim ili barem u jednoj od ovih znanosti. Filozofija i teorija znanosti društvenih znanosti ne mogu postati plodonosne kao puko opšta, stručno neinformirana priča, nego u prvom redu kao detaljna metodološka i znanstveno-teorijska kritika. Socijalnofilozofski razvitak i disku­ sija ο temeljnim pozicijama također zahtijeva tačnije pozna­ vanje socijalno-znanstvenih teorijskih polazišta i njihovih te­ meljnih problema. Filozofu se može priznati i »odvažnost za prazninu«, za sveobuhvatno generaliziranje, i za »odvažnost prema utopiji«; tome ipak pripada zamašna mjera poznavanja problema i teorijskog iskustva koji su specifični za određenu oblast, ako analitička i kritička djelatnost filozofa zbilja treba da postane plodonosnom: filozofija društvenih znanosti mora se pragmatički upustiti u same ove znanosti. Pritom metodski orijentiranu znanstveno-teorijsku analizu predmeta kojeg treba istražiti, analizu društveno-znanstvenih teorija i nalaza kao i postupaka vrednovanja, treba izvesti uže nego diskusiju funda­ mentalnih socijalno-filozofskih koncepcija. Doprinosi filozofa će, dakle, biti potrebni na različitim ravnima apstrakcije. Sto su istraživanja filozofa jače znanstveno-teorijski orijentirana, utoliko jače se ona moraju približavati teorijskim i empirij­ skim postupcima samog društvenog znanstvenika: kritički, in­ terpretirajući, analizirajući, po mogućnosti konstruktivno ili podstičući ka konstrukciji. Naredni prilozi za teoriju znanosti društvenih znanosti treba da ispune ovu zadaću tako što teorijski relativno pri­ hvatljivo raspravljaju ο metodološkim pitanjima i problemima osnova i dijelom dopunjuju, proširuju i nanovo podstiču teo­ rijska kao i metodološka polazišta. Možda se tako na primjeru filozofije i teorije znanosti društvenih znanosti može pokazati kako jedno znanosti blisko pragmatičko filozofiranje može is­ puniti zadatak da bude fokus i forum interdisciplinarne disku­ sije ο osnovama. Budući da se poglavlja ove knjige mogu čitati i nezavisno jedno od drugog, treba uzeti u obzir manja poklapanja i po­ neko ponavljanje argumentacije. Česte direktne upute pritom trebaju olakšati orijentaciju. U ovoj knjizi u prvom planu stoje općenitiji znanstveno-teorijski problemi društvenih zna­ nosti a specijalno problemi sociologije. U narednoj knjizi »Iz-

42

HANS

LENK

među socijalne psihologije i socijalne filozofije« obradiće se praksi bliski metodološki problemi socijalne psihologije, a razjasnit će se etički aspekti društvenih znanosti.

TEORIJA ZNANOSTI IZMEĐU ARGUMENTATIVNOG I OSVJEDOCAVAJUCEG MIŠLJENJA Ka tradicionalnom racionalizmu argumentacije Teorija znanosti kao dio teorije saznanja može se vratiti do Aristotela, koji je tragao za utemeljujućim principima for­ me bivstvujućeg. Već dvije hiljade i pet stotina godina u filo­ zofiji se radilo o pitanju o sigurnim osnovama, dokazima, po­ stupcima opravdanja saznanja. U novom vijeku, posebno od Descartesa, ovaj cilj se iskazao u tome da se pokušalo priba­ viti apsolutno sigurno načelo stavova i da se sigurnost dobi­ venih saznanja garantira time da se ova saznanja mogu izvesti iz ishodišnih stavova u koje nije moguće sumnjati. No, izvo­ đenja se ne mogu, kao što je znao još Aristotel, poduzeti bez pretpostavki onoga iz čega nešto treba biti izvedeno, a također se ne može ići nazad do u beskonačnost ako se nastoji doći do prvih načela: negdje se mora početi. A ovdje je bez sumnje nađeno čvorište svih stavova opravdanja u povijesti znanstveno-teorijske filozofije. Napokon se ovo apsolutno sigurno miš­ ljenje trebalo pokazati kao problematični lajtmotiv za teoriju znanosti a također i za filozofiju uopće. Tema osiguranja, op­ ravdanja i utemljenja saznanja odredila je povijest teorije zna­ nosti i filozofije sve do našeg doba. Novija teorija znanosti u smislu analitičke filozofije zna­ nosti razvila se — u cijelosti i sa gledišta utemeljenja i oprav­ danja znanstvenog saznanja — tek na prijelomu 19. i 20. sto­ ljeća, iz kriza osnova logike, matematike i fizike, nakon što su prethodno već engleski empiristi, Kant i novokantovci na­ stojali da razviju jedno »utemeljenje« znanosti iz filozofskih

44

HANS LENK

osnova, a ponekad i utemeljenje filozofije iz principa matema­ tičke prirodne znanosti (kao, na primjer, Cohen). Pomenute krize osnova egzaktnih znanosti s druge strane, nastale su u oblasti samih ovih znanosti, svakako u uzajamnoj igri sa me­ todološkim i filozofskim diskusijama o osnovama ovih struka. Problematika racionalizma opravdanja je, naime, u po­ sljednjem i ovom vijeku upravo dramatično zaoštrena time što su se u matematici i logici, u tobožnjim čuvarima svetoga Grala onog Apsolutno-Sigurnog, otkrile antinomije. Antinomija se javlja onda kada su neki stav i njegova negacija istovremeno dokazivi. Antinomija najvećeg rednog broja i čuvena Russellova antinomija u pojmu mnoštva svih mnoštava koje ne sadrži samo sebe kao element, uzdrmale su mukotrpno izgrađeni fundament logike i matematike, u kojeg se tako sigurno vjerovalo, upravo u trenutku kada je Frege dao prvi obuhvatni osnov logike i matematike u obliku pre­ ciznog sistema aksioma. Matematičko-logičko istraživanje os­ nova, koje je dotle igralo ulogu samo u pitanju o paralelama u geometriji, ovim otkrivanjem antinomija dobilo je obespokojavajuću aktualnost za cijelu znanost. Ako se, naime, anti­ nomije nisu mogle odstraniti, ako dakle matematika sadrži protivrječnosti, onda bi svaki proizvoljni matematički formu­ lirani stav bio dokaziv. » 2 x 2 = 5« moglo bi se dokazati. Jasno je da je za sve znanosti krajnje nepoželjno ako bi se svaki proizvoljni znanstveno formulirani stav mogao dokazati. Ovo dramatično potresanje znanosti neposredno je vodilo forsiranom obrazovanju istraživanja osnova i modernoj teoriji znanosti. Ona se posebno kroz radove Bečkog kruga (Schuck, Carnap i drugi) i školu teoretičara dokaza (Hilbert i drugi) raz­ vila do visokog tehničkog procvata, koji je okupio i postavio do tada nepoznate zahtjeve za stringencijom, preciznošću, for­ maliziranjem i izvodljivošću znanstvenih sklopova argumen­ tacije. Logika, teorija znanosti i znanstvena filozofija koja je njima obilježena dobile su mjeru egzaktnosti koja je nadmašila egzaktnost drugih znanosti. Uvođenje ovih zaoštrenih kriterija u teoriju znanosti ostaje zasluga teoretičara dokaza i logičkih pozitivista, premda se programi obiju ovih škola na koncu nisu mogli potpuno ostvariti: niti se neprotivrječnost visoko kompleksnih logičko-matematičkih sistema može dokazati u

TEORIJA

ZNANOSTI

45

punom opsegu, niti je moguće da se svi ne-empirijski stavovi svedu na logičke istine ili definicije. Iz ovog kratkog opisa postaje jasno u kojoj je mjeri mo­ derna teorija znanosti obilježena tradicionalnom shemom pomenutog racionalizma opravdanja ili je barem bila njime od­ ređena: glavni cilj ove teorije znanosti jest — ili je bio — da metodsko-sistematski garantira nesumnjivu sigurnost me­ toda ili znanstvenih saznanja. Ona je bila i jest u prvoj liniji dijelom još verifikaciono-logička i afirmativno-logička discip­ lina. Ona suštinski istražuje logičke strukture i metodske principe postojećih znanstvenih teorija. Ona je filozofska dis­ ciplina o načelima, koja istražuje metode obrazovanja i prim­ jene, potvrđivanja i prosuđivanja znanstvenih teorija i pojmo­ va i pokušava da ih sa svoje strane utemelji i prosudi. Uto­ liko, kada raspravlja o kriterijima po kojima bi se znanstvene teorije trebale ili morale prosuditi, ona je jedna prosuđujuća, vrednujuća (normativna) disciplina. Naravno, jasno je da se ovo ne može dogoditi previđanjem praktičkog razvitka zna­ nosti, rezultata povijesti znanosti i empirijskih znanstvenih istraživanja, znanosti znanosti. Generalna teorija znanosti is­ tražuje vrste i definicije znanstvenih obrazovanja pojmova, analizira kako se različite vrste stavova posmatranja odnose na znanstvene zakone (takozvane »nomološke opšte hipoteze«) i na teorije. Ona, na primjer, postavlja kriterije neprotivrječnog važenja nekog prirodnog zakona ili teorije potvrđenosti u iskustvu, osvjedočenosti ili »verificiranja« ili opovrgavan ja »falsificiranja«, po Popperu), i u čemu se uopće može sastojati njihov iskustveni sadržaj. Kod znanstvenih postupaka argu­ mentacije i osvjedočavanja, u prvom planu stoji takozvani »deduktivno-hipotetički postupak«, to znači argumentativno izvo­ đenje pojedinačnih stavova iz općih zakona i rubnih uslova, ali i takozvano »induktivno-logičko« potvrđivanje, dakle pro­ širenje od utemeljujućih određenja iz zakona vjerovatnoće i prosuđivanja koja imaju karakter logičkog odlučivanja, preko prihvatljivosti takvih hipoteza do dosad neshvaćenih slučajeva. Pored pitanja razjašnjenja pojmova i usklađivanja teorije i iskustva, problemi objašnjenja su, stoga, u znanstveno-teorijskim diskusijama posljednjeg desetljeća dobili posebno širok prostor. Ovdje treba dati, barem u formi skice, sažetak koji vodi ka najnovijem stanju istraživanja.

HANS

46

LENK

Ka logičkoj strukturi objašnjenja događaja Znanstvena objašnjenja zakona ili pravilnosti iskustva (na primjer trendova) mogu se preduzeti iz obuhvatnijih zakona ili teorija ili — ovo je uistinu zanimljiv pojam objašnjenja za teoriju znanosti — stavova, mogu se opisati činjenice ili događaji, objašnjavati vraćanjem na zakone i teorije. U po­ sljednjem slučaju treba ukratko govoriti o objašnjenju događaja. Objašnjenje događaja, ili činjenica, ili ne dopušta nikakve izu­ zetke (tada je determinističko objašnjenje zakona) ili ima sta­ tistički karakter, dopušta, dakle, samo jedno objašnjenje sa izvjesnom vjerovatnoćom. Determinističko objašnjenje zakona naziva se deduktivno-nomološkim objašnjenjem (Hempel) jer se sastoji u tome da se deskriptivni stav o onome što se treba objasniti (explanandum) dobiva iz pretpostavki (nazvanih explanans), logičkim izvođenjem iz općih iskaza o zakonima i početnih uslova koji opisuju pojedinačan slučaj, koje zajedno čine pretpostavku objašnjenja. Opći zakoni tako reći navode opće povezanosti koje upravljaju slučajem, dok početni uslovi (izraženi u takozvanom stavu antecendencijje) u posebnom slu­ čaju opisno ističu početnu situaciju za objašnjenje — uklju­ čivši i pretpostavku o nepromjenjivim rubnim uslovima koje eventualno treba učiniti izričitim. Ako je opći zakon kauzalni zakon (to znači zakon o naknadnom djelovanju koji ne dopušta nikakve izuzetke, zakon koji uključuje vremenski slijed), onda govorimo o kauzalnom objašnjenju. Ostale forme, kao što su dispozicionalno, funkcionalno, historijsko-genetičko objašnje­ nje i druge, ovdje ne treba iscrpnije pominjati. U diskusiji je još otvoreno pitanje u kojoj mjeri se ove druge forme mogu svesti na determinističku ili statističku formu. Deduktivno-nomološko objašnjenje prema takozvanoj she­ mi Hempel-Oppenheim (Hempel-Oppenheim 1948) postoji — kao što je pomenuto — u logičkom izvođenju jednog stava koji opisuje pojednačan događaj, iz zakona koji ne dopuštaju izuzetke i početnih uslova, koji obilježavaju pojedinačni do­ gađaj. Ovdje još spadaju takozvani uslovi primjerenosti za prava znanstveno sadržajna objašnjenja; u suštini Hempel i Oppenheim su zahtijevah da pretpostavke objašnjenja »suštin­ ski« obuhvataju opće zakone sa sadržajem iskustva, koji se zbilja koriste za objašnjenje i moraju biti prihvaćeni ili visoko

TEORIJA

ZNANOSTI

47

potvrđeni kao istiniti ili u najmanju ruku istiniti, nadalje, da početni uslov zbiljski opisuje pojedinačne slučajeve kao i da objašnjavajući stav, doduše, logički slijedi iz explanansa, iz pretpostavki objašnjenja, ali ne već iz samih pojedinačnih početnih uslova (ovo vodi jednom potpunom samoobjašnjenju), kao što ne slijedi iz teorije, odnosno iz iskaza o zakonu (ovo bi vodilo jednom čisto teorijskom objašnjenju koje ne opisuje ni jedan pojedinačan slučaj, nikakav pojedinačan događaj); konačno, još se zahtijeva da početni uslov, kao istinit odnosno kao visoko potvrđen, mora biti obrazložen nezavisno od ob­ jašnjavaj ućeg stava, a da su antecedens i explanandum iskazno-logički nezavisan jedan od drugog. Ovi posljednji uslovi vodili su jednoj decenijama dugoj diskusiji (Stegmüller 1969, 1983, Lenk 1972, Käsbauer 1976), koja je čini se tek nedavno došla do izvjesnog završetka (Küttner-Lenk, u štampi). (Küt­ tner je predložio da se iskazno-logička zavisnost od antecedensa i explananduma precizira tako da iskazno-logičke nor­ malne forme, koje su sa njima logički jednoznačne i koje su izgrađene od čistih ili-veza — to su takozvane osobite adjunktivne normalne forme — ukoliko su saglasne sa teorijom od­ nosno sa zakonom, ne pokazuju nikakve zajedničke elemen­ tarne stavove). Tačniji opis jednog istinitog (odnosno prihva­ ćenog kao istinitog ili jednog samo mogućeg takozvanog po­ tencijalnog) deduktivno-nomološkog objašnjenja (deterministič­ kog objašnjenja zakona), tada je obilježen sljedećim uslovima: zakon je istinit (odnosno prihvaćen kao istinit ili potencijalno istinit) zakon, koji ne dopušta nikakve izuzetke. Antecendentni stav koji opisuje početne uslove jest istinit stav sa iskustve­ nim sadržajem koji ne sadrži nikakve kvantore (kao što su »postoji jedno x koje . . . « ili »za sve x važi da . . . « ) . Isto važi i za explanandum, za stav koji opisuje događaj, pri čemu se treba odustati od zahtjeva za istinom budući da se ona poka­ zuje iz istine zakona i istine antecendentnog iskaza. Stav-explanandum koji opisuje događaj logički slijedi iz stava-antecendensa i zakona ah ne samo iz zakona. Explanandum i ante­ cedens su jedan od drugog iskazno-logički i, eventualno, predikatsko-logički nezavisni u upravo razjašnjenom smislu. Ako se od zakona i antecedensa, odnosno eksplananduma, ne zahtijeva istina, proizilazi forma objašnjenja koja je pra­ gmatički vezana za pretpostavke znanosti znanstvenika (znan-

HANS

LENK

stvenik zakon prihvata kao možda privremeno prihvatljiv) ili za upravo samo jedno moguće (potencijalno) objašnjenje. Uko­ liko su na raspolaganju samo zakoni ograničenog područja va­ ženja, takozvani quasi-zakoni, koji se »izričito ili prećutno od­ nose na određenu epohu, jedan kulturni krug, neku manje ili više veliku skupinu osoba» (Albert 1965, 131), možemo, strogo uzevši, govoriti samo još o quasi-objašnjenjima, koja se sva­ kako posebno često javljaju u društvenim znanostima i samo rijetko mogu se svesti na prava objašnjenja zakona (upor. do­ lje, str. 201). Statistička objašnjenja događaja, umjesto općeg zakona, koriste jedan iskaz vjerovatnoće i u skladu s tim ne mogu postojati u logičkom izvođenju nego samo logičku vjerovatnoću (određeni induktivni stupanj potvrđivanja) prenose na objaš­ njavajući stav. Ovdje postoji još jedan poseban problem koji se sastoji u tome da je ova logička vjerovatnoća određena sa­ mo relativno prema pretpostavkama, a pri drugim pretpostav­ kama ispala bi drugačije, odnosno, da u tome druge pretpo­ stavke mogu statistički čak poduprijeti suprotstavljene iskaze. Da bi se ovo spriječilo, zahtijevalo se (Carnap, Hempel /upor. Stegmüller 1969, Hempel 1977/), da se ukupno znanje koje je dato u određenoj situaciji znanja, odnosno znanje koje je re­ levantno da bi se objasnio događaj, zbilja koristi. Koliko sta­ tistička objašnjenja događaja pružaju samo argumente sazna­ nja i argumente uvjeravanja za to s kojom se vjerovatnoćom može ili se mogao očekivati neki događaj, ali ne navode ni­ kakve prave realne osnove (Stegmüller, 1969), koliko se, dakle, može govoriti o pravim statističkim objašnjenjima događaja, umjesto tek o statističkim obrazloženjima događaja — to za­ visi od pitanja o kojemu se još raspravlja, od pitanja da li se može govoriti o objektivnim zakonima vjerovatnoće u prirodi (na primjer prilikom radioaktivnog raspada). (O novijoj disku­ siji o objašnjenju događaja u svjetlu takozvanog pragmatičko-epistemičnog obrata teorije znanosti upor. Lenk 1985. i u ovoj knjizi str. 77. i dalje). Ka logici prognoza Osnovi saznanja, obrazloženja znanja, uvjerenja, dovoljni su da se postave zasnovane pretpostavke, ali ne da se podupru

TEORIJA

ZNANOSTI

49

prava realna objašnjenja iz uzroka ili takozvanih »osnova bit­ ka«. Stoga teza koju su ranije iskazali mnogi prominentni teoretičari znanosti (na primjer Popper i Hempel), da je lo­ gička struktura objašnjenja i znanstvene prognoze ista, mora bita odbačena (bliže ο ovom vidi dolje, str. 71). Budući da je ova takozvana teza ο jednakosti strukture objašnjenja i prognoze morala biti napuštena, različite vrste prognoza iziskuju vlastito istraživanje teorije znanosti. Ona zato analizira i logičke forme znanstvenih prognoza. Između ostalog razlikuju se na primjer (stalno ili najčešće uslovljene) prognoze, projekcije i unaprijed zaključujući »tehnoloski», operacionalni argumenti, od neznanstvenih predskazivanja. Pro­ gnostički argumenti su takvi argumenti koji neki (možda proSli događaj) predskazuju na osnovu nekog ranijeg, na primjer neku astronomsku činjenicu godine 1000. na osnovu neke kon­ stelacije godine 900. nakon Krista. Jasno je da postoje dale­ kosežne znanstvenoteorijske razlike između takvih argumenata i pravih prognoza od sadašnjosti u budućnost. Jednako snažno se razlikuju argumenti prethodnog zaključivanja, koji polaze od hipotetički budućeg događaja, od kategoričkih prognoza ο onom budućem koje zaključuju iz antecedentnog događaja koji je već nastupio u sadašnjosti ili koji je prošao. Odgovarajuća diferenciranja nalaze se kod retrodikcija, kod povratnog zak­ ljučivanja. Nadalje, od čisto teorijskih prognoza bez ikakvog zahvata onoga koji djeluje i onoga koji analizira, moraju se razlikovati takozvane operacionalne prognoze (Stachowiak), kod kojih subjekt djelovanja, planski usmjeren na cilj, zahvata u aintecendentne uslove, i kod kojih su ovi zahvati i njihova djelovanja uračunati u uslove prognoze. Ukoliko se ove pro­ gnoze »povezuju za uslove na koje mogu uticati oni koji dje­ luju«, to znači, da se ishodišna situacija prognoze može pro­ izvesti ili se na nju može uticati i da je njeno ispunjenje od­ ređeno njenim djelovanjima i svjesnim odlukama, one se — pomalo pogrešno — (u širem smislu) nazivaju tehnološkim pro­ gnozama (Popper); (u novije vrijeme za ovo upor. Brocke 1978). Od svih ovih moraće se razlikovati još jedna vrsta prognoza: ciljno-dinamička ili ciljno-adaptivna prognoza koja u obzir uzi­ ma vjerovatnu dinamiku cilja i ciljni razvitak zajedno sa antecedentnim uslovima. Stegmüller (1969, 199—205) je, na osnovu klasifikacije svih znanstvenih sistematizacija prema sedam kri­ terija, razlikovao ukupno 30 različitih vrsta prognoza, pri če-

HANS LENK

50

mu neka od pomenutih pragmatičkih razlikovanja čak nisu ni uzeta u obzir. Ove diferencirane klasifikacije ovdje ne možemo obraditi u pojedinostima. Ipak se vidi da bi približna potpu­ nost vodila jednoj vrlo nepodesnoj, nepraktičnoj klasifikaciji prognoza. Stoga, tome nasuprot, u podjeli moraju sudjelovati razmišljanja ο jednostavnosti, svrhovitosti i mogućnosti pro­ vođenja: bez pragmatičkih kriterija neće se dobiti nikakva praktikabilna, plodonosna teorija. Iz onog što smo opisali sli­ jedi, pak, i to kako će biti različita pouzdanost raznovrsnih prognoza i kako su važna tačnija razlikovanja ο pouzdanosti u zavisnosti od pomenutih kriterija. Tako ne čudi da je teorija znanosti do sada tražila da prognostičku snagu teorija podupre fundiranjem samih teorija — na utemeljenju u racionalističkom smislu, na često deduktivnim garancijama sigurnosti. Ipak još uvijek nedostaje istaknuta i ujedno obuhvatna, sadržajna i dobro razumljiva monografija ο teoriji znanosti prognoza koja određuje i raspravlja ο pojmovima i izrazima koji nisu skolastički i puko formalistički. Knjiga Logika prognoza (Knapp 1978) u svakom slučaju nije ova reprezentativna monografija. Znanstveno teorijske analize pretežno se, dakle, tiču — po­ sebno kada razotkrivaju logičku strukturu objašnjenja i prog­ noza — postupaka zaključivanja, strategija osiguranja, moguć­ nosti opravdanja, garancija važenja do sada razvijenih teorija. To također važi za obuhvatan Stegmiillerov prikaz (1969,1983). Promjena u teoriji znanosti Jedan (premda često oslabljeni) racionalizam argumenta­ cije ili racionalizam opravdanja odavno je ovladao modernom teorijom znanosti. Ako posmatramo postignute rezultate, kao na pirmjer čuveni Gödelov stav ο principijelnoj nepotpunosti visoko kompleksnih sistema stavova čiji dokaz sigurno spada u vrhunska duhovna postignuća ovog vijeka, onda ova ten­ dencija kontrole i osiguranja teorije znanosti također ima svo­ je opravdanje. Ali koliko god je ova opravdavajuća teorija znanosti bila važna za postizanje pojmovne jasnoće i za preispitivanje po­ stojećih teorija, samom praktičnom istraživaču jedva da je dala u ruke sredstva koja mu bitno olakšavaju zadatak kon­ strukcije teorija. Dosadašnja teorija znanosti pod aspektom

TEORIJA

ZNANOSTI

51

opravdanja bila je puko reaktivna disciplina koja reflektira postojeći nivo obrazovanja teorije, analizira ga i ispituje. Uto­ liko je ona bila konzervativna ili konzervirajuća disciplina. U posljednje vrijeme je povijest znanosti stupila u plo­ donosni dijalog sa teorijom znanosti, od kojeg profitiraju obje. I ovo ilustrira osebujni konzervativni efekt kojeg je vršila dosadašnja teorija znanosti. Poentirano se može reći: najveći broj teoretičara znanosti orijentiran je isključivo na sadašnjost ili na pošlost. Kritička rasprava ο budućim teorijama i kon­ strukcijama teorija: budućnost obrazovanja teorija do sada, tako reći, zapravo nije dospjela u vidno polje teoretičara zna­ nosti. A pod tradicionalnim racionalizmom opravdanja mogla se razviti samo još jedna konzerviraj uća, prije bojažljiva ref­ leksna disciplina. Od nekog vremena ovdje se, svakako na mnogostruke na­ čine ocrtava promjena koja je za metodologiju svih znanstve­ nih nastojanja oko pitanja budućnosti od najvećeg značaja. Prije svega je u vezi sa radovima Kuhna (1967) i Lakatosa (1974) snažno izgrađeno uzajamno djelovanje teorije znanosti i povijesti znanosti, a znanstvenici su obratili pažnju na to da nemaju posla sa pojedinačnim teorijama nego sa nizom teorija u jednom određenom povijesnom razvojnom procesu i da prelaz od jednog teorijskog koncepta, kojeg Kuhn zove paradigmom, ka drugom, predstavlja znanstvenoteorijski prob­ lem. Izgledalo je da Kuhn najprije naginje tome da važenje znanstvenih teorija razriješi samo u saglasnosti grupa sljed­ benika, zajednica znanstvenika koji se kunu u jednu para­ digmu. Ovo se, pak, pokazalo kao isuviše površno. Kuhn je sam (1969, u Weingartu 1972, I 287 i dalje) priznao da u po­ vijesnom razvitku jedne znanosti katkada postoji prelaz ka boljim rješenjima problema, pri čemu on neizričito dodaje da u prelazu od jedne teorije ka teoriji sa drugom paradigmom, postoje kriteriji, koji su nezavisni od pojedinačne paradigme, za ono što je valjano, odnosno za napredak. Napredak se ionako u ovom smislu treba shvatiti samo kao odnos između teorija. Ipak, Kuhn je jedan od prvih koji je s ozbiljnošću uzeo pove­ zanost teorije znanosti i povijesti znanosti. Odgovarajuća, isto tako nužna saradnja teorije znanosti i aktuelnog empirijskog znanstvenog istraživanja još stoji sasvim na početku. Ona bi trebala biti program za najbližu budućnost istraživanja zna-

HANS

52

LENK

nosti u širem smislu (dakle uključivanjem teorije znanosti i znanosti o znanosti kao i povijesti znanosti). Istraživanje znanosti empirijskim metodama istražuje sis­ tem, povijest, daljnji razvitak, organizaciju, uslove, djelovanja i načine funkcioniranja znanosti kao i uloge, uzajamne odnose, obrazovanje grupa i načine ponašanja znanstvenika, uključuju­ ći pitanje motivacije, statusa i image-a. Ono, napokon, poku­ šava da opisno navede stanje i uslove razvitka za objašnjenja i da predstavi prognoze pa čak i trendove i mogućnosti raz­ vitka kao i da, prema prilikama, prikaže mogućnosti uprav­ ljanja i planiranja znanosti. Do sada se istraživanje znanosti gotovo isključivo okretalo prirodnim znanostima i matematici. Razvitak tehničkih znanosti a posebno društvenih znanosti kao i duhovnih znanosti, do sada jedva da je bio istraživan sa sta­ novišta znanosti o znanosti. (Sistemsko-analitičkim i sistemsko-tehničkim obratom inženjerskih znanosti i procjenjivanjem posljedica tehnike, izgleda da je najmanje otvoren put pro­ mjeni u pogledu tehničkih znanosti). Upravo u odnosu prema takozvanoj dinamici teorije, to znači prema promjeni i prelazu od teorija ka teorijama koje dolaze poslije njih, jedno dugo­ trajnije prateće istraživanje neke discipline iz perspektive zna­ nosti o znanosti, takoreći jedno prateće istraživanje povijesti u samom polju, moglo bi dati interesantne zaključke. Ka strukturalističkom stavu Jedna druga odlučujuća promjena teorije znanosti poveza­ na je sa novim strukturalističkim shvatanjem znanstvenih teo­ rija (Sneed 1971, Stegmüller 1973, 1979a, b, 1980). Ovaj često pogrešno shvaćeni pokušaj tumačenja proširuje klasično shvatanje neke teorije kao mnoštva iskaza, utoliko što teorije shvata kao mnoštva bitnih struktura i njihovih modela pri­ mjene, koje se, dakle, istražuju sa stanovišta teorije mnoštva. Ovdje se dolazi do interesantnih rezultata o razvitku jedne te iste teorije, utoliko što se mnoštva specijalnih zakona teorije i stvarnih modela primjene, koji imaju izgleda za uspjeh, mogu promijeniti kada se osnovni zakon teorije ne mijenja. Osim toga, svojstvo da bude neki teorijski pojam, katkada se relativira na neku teoriju, i otvoreno je mogućnosti kontrole pomoću nekog kriterija, može se, dakle, odrediti nezavisno od

TEORIJA

ZNANOSTI

53

dotadašnjeg neuspjelog razlikovanja veličina koje se mogu posmatrati i koje se ne mogu posmatrati. Neka veličina je teorijska u odnosu prema nekoj teoriji kad se u svim primje­ nama može mjeriti samo na način koji zavisi od teorije. Ovo, na primjer, važi za silu i masu u Newtonovoj kla­ sičnoj mehanici, ali ne i za mjesto i vrijeme. »Sila« i »masa« bili hi, dakle, teorijski pojmovi Newtonove klasične mehanike. Historijske promjene teorija u smislu Kuhna ili Lakatosa na zanimljiv način su kod Stegmullera mogle biti dovedene u vezu sa ovim strukturalističkim konceptom, iz čega se ocrtava izvjesno ujedinjenje ovih novih polazišta strukturalistički ili povijesno orijentirane teorije znanosti, premda se ne može utvrditi nikakva neposredna logička i nikakva genetička veza između nastanka obaju polazišta. (Stegmüller 1980, 176). Teoriju u ovom strukturalističkom smislu treba razumjeti kao mrežu elemenata teorije iznad formalnog strukturnog jezgra, uključivši njene namjeravane modele primjene. Od toga se razlikuje pragmatičko raspolaganje teorijama od strane zna­ nstvenika. Kroz ovu diskusiju, koja se u međuvremenu široko razgranala i u čije se detalje ovdje ne može bliže ulaziti, po­ sebno su dobivena mnoga tačna tumačenja ο takozvanoj obilježenosti teorijom pojmova posmatranja, to znači tumačenja okolnosti da neka teorija svoje teorijske pojmove, i ujedno či­ njenice koje opisuje, sama definira (odnosno »proizvodi«), kao i tumačenja ο poboljšanju i uporedivosti, odnosno, relativnoj neuporedivosti teorija različitih razvojnih ogranaka, ο promjeni teorije navođenjem dopunske teorije (prema prilici i bez opovrgavanja), kao i ο naprednoj promjeni teorija, itd. Dijelom ovi rezultati počivaju već na filozofsko-spoznajnoteorijskim prom­ jenama aspekata, koje mogu biti pripisane jednoj trećoj pro­ mjeni, promjeni filozofskog temeljnog obrasca teorije znanosti, promjeni koja je obilježena odmicanjem od tradicionalnog cilja posljednjeg utemeljenja i racionalističkog mišljenja opravda­ nja — promjena koja je počela već sa Popperom (1935) a sada se nastavlja novijim pragmatičkim obratom znanstvenoteorijske filozofije (Do ovog pragmatičkog tumačenja teorija i uzimanja u obzir historijske situacije znanja, raspolaganja ni­ zovima teorija i kriterijima osvjedočavanja, dospjeli su već strukturalističko i historijsko polazište. — U vezi sa udvaja­ njem napretka upor. dolje, str. 137. i dalje).

HANS

54

LENK

Opravdavajuće mišljenje koje je karakteristično još od početka znanstveno teorijske filozofije, treba sada nešto općeni­ tije raspraviti u pogledu na utemeljenje, legitimiranje, osvjedočavanje i prosuđivanje znanstvenih teorija — ne uzimajući u obzir najnovije složene rezultate diskusije o dinamici teorija. Ka kritičkom racionalizmu Već je Popperova teorija znanosti takozvanog kritičkog racionalizma (koji teorije više ne prosuđuje sa apsolutno racionalističkog aspekta opravdanja nego sa stanovišta moguć­ nosti njihovog opovrgavanja (falsifikabilnost) i metodskog os­ vjedočenja), spoznala da je zahtjev apsolutnog opravdanja bio utopijski veoma nategnut, da se apsolutno osiguranje znanstve­ nih nacrta teorija nipošto ne može zahtijevati: svaki takav pokušaj osiguranja na koncu završava u apelima za neprovje­ renim dogmama, za posljednjim, bez diskusije prihvaćenim evidencijama ili u jednom beskonačnom regresu sve dalje una­ zad pomjerenih pokušaja utemljenja — ili čak u jednom skri­ venom kružnom zaključku. Albert je (1968, 11 i dalje) ovu teškoću svih pokušaja posljednjeg utemljenja nazvao Münchhausen-trilemom. Apsolutni racionalisti se nadaju da bi se znanosti potezanjem za vlastiti perčin u neku ruku mogle iz­ vuci iz bare na čvrsto tlo. Umjesto toga noviji pravci ocje­ njuju jednu praksi blisku, neapsolutističku teoriju znanosti, kao, na primjer, pomenuti kritički racionalizam ili metodo­ loški pragmatizam (Rescher, 1977) — prvi, prema osvjedočavanju hipoteza nasuprot kontroliranim oštrim pokušajima opovr­ gavanja (pokušajima falsifikacije), posljednji, prema dugotraj­ nom životno-praktičnom osvjedočavanju kriterija vrednovanja, kriterija prosuđivanja — ocjenjuje teorije prema njihovoj efektivnosti. Teorije iskustvenih znanosti principijelno mora­ ju moći biti bezuspješne i moraju slijediti kriterije koji su se sami životno-praktički dobro osvjedočili. Sto je neka teorija u većoj mjeri izložena mogućnosti neuspjeha, što je hrabrija — misli kritički racionalizam — to ima veću empirijsku iskaz­ nu snagu, utoliko je preporučljivija sve dok se osvjedočava, sve dok se ne falsificira. Teorije su slobodne konstrukcije ljudskog duha (Einstein) koje nakon nacrta prolaze jedan pro­ ces iščitavanja kojeg možemo predstaviti po analogiji sa darvi-

TEORIJA

ZNANOSTI

55

nističkom borbom za održanje vrsta i preživljavanje uvijek boljeg: postupak »conjectures and refutations^ (Popper) i vred­ novanje uspjeha prema kriterijima (Rescher). Teorija koja se nasuprot ponovljenim neuspješnim poku­ šajima najbolje osvjedoči, najbolja je od svih. Više se ne mo­ žemo nadati da se održi jedna istinita teorija nego samo ona koja je najbolje osvjedočena. Ovo je najviše što se može zahtijevati od teorijskih nacrta. Principijelno čak mnoge teo­ rije mogu biti dobro osvjedočene i u istoj mjeri izazvati inte­ res, sve dok se neke ne dokažu kao nadmoćne nad ostalima — možda tako što jedna objašnjava više fenomena od druge. Teorijski pluralizam (Feyerabend) nadomješta jednosmjerno obrazovanje teorija prošlosti. Ovaj novi kriticizam nadomješta, dakle, tradicionalni ra­ cionalizam opravdanja idejom permanentne kritike — bilo da je to kritika putem iskustva ili u svjetlu alternativnih teorija ili, kod neempirijskih teorija, kritika kroz filozof sko-metodološku diskusiju. Pojednostavljeno rečeno: teorija znanosti po­ staje utemeljujućom metodologijom sa stanovišta kritičkog osvjedočenja. Ka metodološkom pragmatizmu Time što, dakle, Rescherov metodološki pragmatizam još i sa stanovišta osvjedočavanja kriterija prosuđivanja uvodi po­ stulat osvjedočavanja na tako reći višoj, metateorijskoj, meto­ dološkoj ravni, on postiže odgovarajuće, proširujuće i sa me­ todologijom kritičkog racionalizma sasvim spojivo povezivanje zahtjeva osvjedočavanja sa praktičnim djelovanjem (upor. Rescher 1977, Stachowiak 1970). Rescher je ovaj metodološki pragmatizam ili pragmatizam kriterija razvio posve u suprot­ nosti prema tradicionalnom pragmatizmu stava, koji je stavo­ vima pripisivao istinosne vrijednosti prema njihovoj plodonosnosti, odnosno korisnosti tako što je (Rescher 1977, 71 i dalje) u jednom sada metodološkom pragmatizmu kriterija utvr­ dio da neki stav treba da bude akceptiran (to znači, da važi kao istinit) ako odgovara jednom epistemički opravdanom kriteriju koji je utemeljen u prosuđivanju znanja, i da je neki kriterij opravdan onda ako je njegovo prihvatanje kao rodnog principa za prihvatanje stava maksimalno uspješno ( = donosi korist), to

56

HANS

LENK

znači, da se osvjedočuje. (Uključivanje nekog stava odnosno ne­ ke hipoteze kao istinite time se uzima kao kognitivna radnja koja se podvrgava kriterijima koji sa svoje strane mogu biti manje ili više korisni, mogu se manje ili više osvjedočiti). Ovaj »metodološki pragmatizam« nikako ne treba povezivati sa prag­ matizmom stava, kao što pokazuje Rescher. Metodološki prag­ matizam ove vrste može se u potpunosti povezati sa korespondencijskom teorijom istine (istina je »saglasnost« sa činjenica­ ma). Ne argumentira se protiv ili za istinu stavova u odnosu na pragmatičko prosuđivanje korisnosti, nego isključivo za koris­ nost, osvjedočenje kriterija izbora. Ako se istina razumije kao ideja kojoj se prema okolnostima — što se pak ne može ga­ rantirati — možemo samo izdaleka sve više i više približavati, onda se može vjerovati da se napredak spoznaje u usmjerenju na stalno promjenjivi empirijski sadržaj teorija iskustvenih znanosti ili odgovarajućih koncepata svakodnevnice, može uči­ niti vjerovatnim pomoću relativno dobro osvjedočenih krite­ rija. Za kriterije i njihovo osvjedočenje može se argumentirati na osnovu prošlih uspjeha i alternativnih upoređenja. Ne slu­ čajni nego stalni sistematski uspjeh neke metode, odnosno kri­ terija, može da važi kao relativni indikator istine (u najmanju ruku »blizine istine« ili napretka spoznaje). Djelovanja na os­ novu pogrešnih pretpostavki (možda na osnovu krivih nazora) mogu katkada biti uspješna ali ne mogu stalno, sistematski polučivati uspjehe. Sigurno je prihvatljiva spoznajno-teorijska hipoteza da sistematska pragmatička plodonosnost neke meto­ de istraživanja, odnosno nekog kriterija prosuđivanja pozitivno (visoko) korelira sa istinom stavova koji na njoj počivaju (od­ nosno, koji su pomoću nje doneseni). Rescher (ebd. 20) za ovo navodi razloge — metafizičke pretpostavke o istraživaču i vanjskom svijetu, kao na primjer: da su ljudi aktivni, da prema teorijskim konceptima provode svoja djelovanja na os­ novu mnijenja; ljudi nisu sistematski perverzni zato što nisu poštovah vlastite nazore, niti sistematski ludi zato što su ra­ dili protivno svojim potrebama. Istraživači stupaju u uzajam­ no djelovanje sa vanjskim svijetom i senzitivno reagiraju na njegove povratne poruke. Postoji nešto kao kontinuitet meto­ doloških prosuđivanja i metodskih procesa kao i određena konstantnost orijentiranosti na cilj i svrhu. O svijetu se prave metafizičke pretpostavke, kao na primjer: da priroda na ljud­ ske intervencije reagira relativno jednoobrazno i ne-zavjere-

TEORIJA

ZNANOSTI

57

nički prema našim spoznajnim ciljevima itd. (ebd. 83-89). Neku »metafizičku dedukciju« ο određenim faktičkim metodskim realitetima istraživačke i spoznajne prakse, Rescher nagovje­ štava transempirijskim regulativnim principima za objašnjenje i prosuđivanje odgovarajućih praktika. U smislu nekog argu­ menta plauzibilnosti, istraživačke praktike, metode i kriteriji se, prema pragmatičkom gledištu, prosuđuju na primjerenosti, pri čemu se u osnov stavljaju izvjesne vrlo općenite apstraktne metafizičke pretpostavke. Ovaj metodološki pragmatizam nije, dakle, nikakav ortodoksni pragmatizam stava koji definira is­ tinu, kako ga je već kritikovao M. White (1956). On daje samo uporišne tačke, indikatore za generalno hipotetičko pripisiva« nje istina za uspješne teorijske nacrte i povezuje filozofiju teorijskog saznanja sa pragmatičkim okolnostima, pozadinama, »životnim formama«. Pomenuto napuštanje opravdavajućeg mišljenja kroz oba metodološka polazišta, kroz kritički racionalizam i metodološki pragmatizam, ujedno znači oslobađanje znanstveno-teorijskih istraživanja od gore opisanog konzervativnog nastojanja. Stra­ tegija i mogućnosti za buduće teorije mogu se katkada skici­ rati slobodnije i hrabrije. Pomenuti teorijski pluralizam izi­ skuje i podstiče konstrukciju alternativnih teorija. Teorija znanosti može se fleksibilnije prilagoditi praktičkim postavka­ ma teorije, a ona bi trebala i može razviti nove mogućnosti obuhvatnijih metodologija ο osnovama. Kratko: prema zadaći apsolutno opravdavajućeg mišljenja ona je otvorena za pluralističke i futurističke razvitke; uopće, ona ih može podstaknuti. Ona se u većoj mjeri približava bu­ dućnosti i bliže praksi nego tradicionalno apsolutno opravdavajuće teorije znanosti. Ono šta za znanstvene teorije odgovara kao stanovište prosuđivanja njihove stvaralačke snage, važi i za sama znanstveno-teorijska nastojanja: sada bivaju nagrađeni originalnost i odvažnost. I znanstveno-teorijski nacrti trebali bi se po mo­ gućnosti i sami izložiti neuspjehu u raspravi ο kriterijima. Što su originalniji i odvažniji znanstveno-teorijski i metodološki nacrti, to prije od toga mogu profitirati sami teorijski nacrti znanosti.

HANS LENK

58 Zaključci za sistemske i društvene znanosti

Prema onom što je rečeno, jasno je da i saradnja teoreti­ čara znanosti i istraživača i planera budućnosti sa znanstveni­ cima iz sistemskih znanosti, zatupnicima neortodoksnih me­ toda simulacije i prognoza, sa interdisciplinarnim timovima i generalistima — može biti plodonosna u sasvim drugoj mjeri nego do sada, budući da su većina teoretičara znanosti, di­ žući nos nad serioznošću metoda u sistemskom istraživanju i istraživanju društva, naložili obezvređujuće cenzure. Istraživanja obaju znanstveno-teorijskih polazišta su po­ kazala da se pretencioznost tradicionalne teorije znanosti, koja je motivirana racionalizmom posljednjeg zasnivanja, nije mo­ gla osloniti na kriterije koji se ne mogu dovesti u pitanje. Ovo vrijedi i za diskusiju ο metodama istraživača sistema, društva i budućnosti. Upravo bi rasprava racionalno-kriticističke teorije znanosti i teorije znanosti koja ima pluralistički otvorene pragmatičke kriterije — sa metodama ovih disciplina mogla biti neminovna za njihovo poboljšanje. Jedan takav dijalog teorije znanosti i metoda sistemskog istraživanja i istraživanja društva, jedva da je započet. Re­ zultati još i danas jedva da impresioniraju: (upor. Lenk 1978). Ovdje možemo rezimirati: 1. Metode sistemskog, planskog istraživanja i istraživanja bu­ dućnosti su pod znanstveno-teorijskim zahtjevima, doduše, najvećim dijelom zaista nepouzdane. Prognoze ο budućim do­ gađajima, pak, neće moći biti tačne sa velikom sigurnošću. Bez planiranja i predviđanja ipak više nije moguće preživlja­ vanje čovječanstva. Stoga se moraju primijeniti metode koje su po mjeri priznatosti još srazmjerno nepouzdane: relativno ne­ pouzdane metode su bolje nego nikakve. Briga za budućnost koja sistematski spoznaje i planira ne može se izostaviti zato jer ne raspolažemo nikakvim zbilja pouzdanim i osiguranim metodama projekcije i prognoza. Stoga teorija znanosti ne treba snobistički ostati u kuli od slonovače, nego se postupno posvetiti poboljšanju nepouzdanih metoda prognoza i plani­ ranja. 2. Kombinacija različitih metoda sistemskog istraživanja, istra­ živanja planiranja i istraživanja budućnosti (na primjer, kom-

TEORIJA

ZNANOSTI

59

binacija delfi-metode, relevance-tree-metode, scenario-metode, metode simulacije i metode ekstrapolacije trendova), kako je predložio Jantsch (1969) neće uvesti jedino poboljšanje me­ toda. Ove metode niti su do sada znanstvenoteorijski dovolj­ no analizirane niti su fundirane: neka znanstvenoteorijska ana­ liza i egzaktnije terminologije i kriteriji, isto su tako nužni deziderati kao i teorijsko podgrađivanje sistemskih metoda, metoda planiranja i metoda istraživanja budućnosti, pomoću već postojećeg znanja drugih empirijskih znanosti (psihologije, socijalne psihologije, sociologije, istraživanja ponašanja, socijalne i kulturne antropologije itd.) Sistemski istraživači, istraživači planiranja i budućnosti, do sada nisu dovoljno uzi­ mah u obzir rezultate ovih znanosti o ponašanju (sa izuzetkom rezultata znanosti o organizaciji). Jedno takvo teorijsko fun­ diranje dopušta da se mogu očekivati odlučujuća poboljšanja pouzdanosti metoda. 3. Teorija znanosti se ne bi trebala ograničti na to da anali­ zira postojeće teorije i da eventualno u saradnji sa poviješću znanosti istražuje ostvarivanje ranijih teorijskih nacrta. Detaljna rasprava teorije znanosti koja je oslobođena od tra­ dicionalnog apsolutizma opravdanja, sa metodama sistemskog istraživača i istraživača budućnosti, morala bi, iznad ovog op­ ćenitog pledoajea, biti neophodna da bi se poboljšale metode prognoza i metode planiranja. — Teorija znanosti mogla bi razviti alternativne strategije konstrukcije teorija i provjera­ vanja teorija. Ona će, pored ove vodeće funkcije, moći i morati zadržati svoju funkciju prosuđivanja i njen logički nivo. Stoga se kooperacija između teorije znanosti i sistemskih znanstve­ nika kao i znanstvenika društvenih nauka, kao i nauka o pla­ niranju, neće moći iscrpiti u općenitom pričanju, nego će se morati raditi na visokom logičko-formalnom nivou na detalj­ noj metodi, da bi se dobili plodni rezultati. Spoznaja da se između opće teorije znanosti i specijalnih metodologija zna­ nosti nalaze tekući prelazi olakšava saradnju. 4. Ako teorija znanosti isto tako analizira metode planiranja i normativne argumente i postavke, ona se mora proširiti u jednu opću metodologiju osnova. Ova metodologija osnova mo­ rala bi se raščlaniti na teoriju znanosti u užem smislu i na metodologiju tehnoloških nacrta i procesa kao i na na meto­ dologiju sistemskih interakcija i sistemskih simulacija, na

60

HANS LENK

metodologiju planiranja i metodologiju normativnih postavki (logika djelovanja, normi i odluka, normativna logika itd.) Posljednje funkcije ove metodologije osnova su posebno važne za sistemske discipline i discipline planiranja, budući da se ovdje ne posmatraju samo konzervativno pred-date teorije nego se teorija znanosti u širem smislu može odvažnije i ko­ risnije aktivirati na frontu istraživanja. Saradnja sa sociolo­ gijom istraživanja i sa organizacijskim znanostima koje se pri­ mjenjuju na znanstveno istraživanje, ukratko: sa empirijskim istraživanjem znanosti — kao i sa filozofijom, posebno etikom, normativnom logikom i logikom odlučivanja, ovdje je bezuslovno potrebna. 5. Do sada prikazani, gotovo isključivo definitorni prijedlozi za terminologiju pojmova planiranja (Jantsch 1969, Stachowiak 1970), morali bi biti prošireni do jedne diferencirani je inter­ disciplinarne teorije planiranja. Pledoaje za jednu takvu teoriju, prema budućnosti ori­ jentiranu, može biti shvaćen kao kritika sholastički sterilnog samoograničavanja teorije znanosti na dosadašnje, isključivo strukovno-disciplinarne metode (najčešće prirodnih znanosti). To je pledoaje za uračunavanje nadmašujućih povijesnih tačaka sistema, interdisciplinarnih aspekata, i pledoaje za uzi­ manje u obzir okolnosti da se aktuelni problemi današnjeg svijeta ne stavljaju fino »raspakovani« prema pojedinačnim fahovima nego u »interarealnom« preplitanju. Apel za veću otvorenost, također prema neortodoksnim metodama progno­ ziranja, teče djelimično paralelno sa Feyerabendovom (1976) kritikom dosadašnje teorije znanosti a da se sa prljavom vo­ dom ne izbacuje dijete, kao što to čini njegova kritika prepo­ ručujući znanstveniku: »Sve ide« — »Radi što hoćeš!« — a sama teorija znanosti razotkriva svoju zadaću i svaki smisao, uostalom nekonzekventno ; jer i Feyerabend (1976, 1979) pret­ postavlja kriterije za prosuđivanje teorije kada ih vrednuje prema onom što je »bolje« i onom što je »lošije«. Liberalni teorijski pluralizam (koji je metodološka poslje­ dica jednostavne svakodnevne mudrosti da četiri oka vide više nego dva) može se na jednom višem stupnju apstrakcije sasvim plodonosno primijeniti na samu metodologiju (možda u smislu pomenutog pragmatizma kriterija) a da se propovjeda proiz­ voljnost djelovanja i vrednovanja koja je potpuno lišena pra-

TEORIJA

ZNANOSTI

61

vila, spoznajni »anarhizam« (ili spoznajni »dadaizam«). Sred­ nje, fleksibilnije i sa velikom vjerovatnoćom plodonosne vari­ jante između totalnog metodološkog rigorizma i jednako ek­ stremnog potpunog odsustva pravila, još nisu izrađene na za­ dovoljavajući način. Ovdje čekaju još mnoge smislene zadaće za nove znanstvenoteorijske postavke. Uostalom, pledoaje za otvorenost i orijentiranost teorije znanosti prema budućnosti može se i treba proširiti u jedan pledoaje za jednu ne samo na prošlost, nego i na budućnost orijentiranu filozofiju uopće. A ovo opet ima posljedice za fi­ lozofiju, posebno za filozofiju društvenih znanosti i njihovu teoriju znanosti. U zapadnim zemljama, čije je javno mnije­ nje do pred jednu deceniju plansku privredu smatralo dubioznom, u rastućoj mjeri se dogodila promjena mišljenja koja je čak označena kao promjena filozofskog držanja: čovječan­ stvo dodatno stoji pred prinudom da svoju budućnost mora oblikovati planski i pritom donijeti odluke koje iz mnogih raz­ ličitih mogućih razvitaka budućnosti izdvaja ograničeni broj. U vezi s tim raste svijest da je jedno takvo planiranje moguće i zbog toga što budući razvici ili alternative mogu biti vred­ novane sa određenim vjerovatnoćama a time mogu biti isko­ rišteni za planiranje. Umjesto da se zadovolji samo sa pukim, premda nužnim, egzegezama tekstova prošlosti, filozof mora ponovo razmisliti ο svojim zadaćama prema budućem čovječanstvu. On ga je ne­ pravedno dugo zanemarivao. U najvećoj mjeri senzitivan pre­ ma duhu vremena i njegovim mogućnostima razvitka, djelimično adaptivno ali ne puko mehanički-prilagođavajući, on ima da analizira norme, ciljeve, vrijednosti, da kritički ras­ pravlja i da skicira konstruktivne modele i da ih predlaže (ne: propisuje!). Pri tom se ne pita za utopijsko-idealne nego za društveno praktikabilne sisteme praviia i normi. Samo oni imaju šansu da umno upravljaju razvitkom ili barem da na njega utiču. Planeri, tehnolozi, sistemski znanstvenici i istra­ živači budućnosti su saglasni u zahtjevima za takvim vodećim vrijednostima i vodećim normama za planiranje. Ali, koje su ove vrijednosti i norme budućnosti i koje bi to trebale biti umne i humane? Koji premošćujući principi (Albert) uspo­ stavljaju vezu između filozofsko-normativnih nacrta i socijal­ nih tehnologija i praktika? Koji su metodološki kriteriji pro-

62

HANS

LENK

suđivanja potrebni? Kako se jedna ipak normativna djelatnost kao što je planiranje može znanstveno poduprijeti i pobolj­ šati? Zaključci za društvene, sistemske i planirajuće znanosti su jasni: čisto kategoričke, unekoliko obuhvatne prognoze na os­ novu zakona, sve su rjeđe moguće, odnosno, sve su manje za­ nimljive u našem sve kompleksnijem društvu koje je obi­ lježeno sve većim uzajamnim prepletenostima visokog stepena, budući da se puko eksploratorne prognoze — već iz razloga koštanja — sve manje mogu razdvojiti od normativnog plani­ ranja ili interaktivnog istraživanja društva (takozvanog »istra­ živanja akcija«, Jantsch 1969, Ozbekhan, ebd.). Prognoza zavisi od normativne odluke o strategijama razvitka pod sporednim uslovom ograničenih resursa, ali time i od jedne pretpostav­ ljene, barem parcijalno djelatne mogućnosti uticaja date kom­ pleksne situacije; prognoze bi, dakle, morale hiti »tehnološke« u gore pomenutom smislu, da bi se time uopće moglo smisleno planirati. Osim uslovljenih prognoza, koje u obzir uzimaju normativne odluke, planiranje i prosuđivanje normativnih aka­ ta koji su opisani u premisama prognoza, dodatno je neophod­ no; jer, oni djeluju kao strategijske odluke koje uslovljavaju sve posljedice koje se mogu realizirati i prognozirati. Nadalje, vlastite dinamike socioloških prognoza, koje su u sociologiji često diskutirane, preko prognoza koje same sebe ispunjavaju, odnosno same sebe razaraju (Morgenstern, Mer­ ten), dodatno će izvršiti odlučujući utioaj (i u političkom ispi­ tivanju mnijenja). Jantschov (1969) obuhvatniji pregled meto­ da tehnoloških prognoza na mnogim primjerima projašnjava u kojoj mjeri »normativno planirajuće prognoziranje« u sistem­ skom sklopu sve više dobiva na značaju i prostoru, nasuprot puko deskriptivnim posmatrajućim prognozama, i koliko malo u praksi oboje još može biti razdvojeno. Ali analiza bi ipak trebala izraziti jasnu razliku između tačnih prosuđivanja, vred­ novanja i opisa — upravo da bi u »tehnološkim« prognozama sondirala veličine na koje se može utjecati i da bi ujedno do­ pustila da prognoze budu primjenjive kao i da se metodološki mogu kontrolirati (Brocke, 1978). Između različitih mogućih razvitaka budućnosti možemo odlučiti samo na temelju odre­ đenih ciljeva, vrijednosti i strukture potreba. Za buduće odlu­ ke za koje se nolens volens danas već pravi odstupnica, ne mogu se pretpostaviti samo vrijednosti i ciljevi koji domini-

TEORIJA

ZNANOSTI

63

raju u sadašnjosti. Potreban je pregled budućih sistema vri­ jednosti, dakle jedan djelimično planirajući pogled unaprijed na društvene vrijednosti, vodeće ideje i norme našeg budućeg društva. Tehničke i socijalno-tehničke promjene sa svoje strane djeluju posredno na društvene potrebe i vrijednosti: kroz teh­ nološke promjene sistemi normi su izloženi uticaju barem po­ sredno. Nadalje, i predstave i prognoze o budućim vrednosnim i društvenim sistemima sami pretpostavljaju povratno djelujuće faktore na današnje odluke koje su orijentirane na bu­ dućnost. Isprepletenost mnogostrukih uzajamnih uticaja izme­ đu tehnoloških i, u širem (neutralnom) smislu, ideoloških fak­ tora, ovdje ne možemo bliže opisivati — to još iziskuje de­ taljno znanstveno promišljanje. Ali jedno je jasno: nije dovoljno danas neophodne odluke o budućnosti donositi samo prema vrednosnim kriterijima i ci­ ljevima koji bi se mogli priznati prema čisto eksploratornim prognozama o mijeni milenija. Prvo, razvitak sistema vrijed­ nosti tada bi se prepustio slučaju, — što bi moglo voditi fa­ talnim konzekvencama. Zašto bi se upravo u središnjoj vode­ ćoj ideji trebala iz vida ispustiti inače razvijena spremnost za planiranje? Drugo, tako bi se podcijenila normativna snaga prognoza fakata: ona se, još od pomenutih razlikovanja vlasti­ te dinamike socijalnih prognoza i srodnih socijalnih efekata, ne može više zanemariti. Odluke se, dakle, stalno donose na temelju normativnih kriterija (vrijednosti, postavljanja ciljeva). Za strategijsko a posebno normativno planiranje, gore ski­ cirana opća metodologija osnova može, dakle, biti relevantna samo onda kada je povezana sa novom, praksi bliskom nor­ mativnom filozofijom morala koja kritički skicira i predlaže, upoređuje alternativne modele sistema normi koji odgovaraju visoko kompleksnom planetarnom društvu budućnosti. Za ovo je zainteresovana nova pragmatička filozofija koja je na jed­ nak način orijentirana na probleme životne prakse i iskustve­ nih znanosti (Lenk, 1975, 1979).

H A N S LENK

64 Pogled na jednu pragmatičku metodologiju primjenjenih znanosti

Ako pokušamo napraviti grubi pregled razvitka teorije znanosti u posljednjim decenij ama, onda se možda mogu utvr­ diti sljedeće sažete zaključne primjedbe u formi pregleda: teo­ rija znanosti koja je izvorno proizašla iz jednog filozofskog na­ stojanja prema posljednjim sigurnim osnovama znanja, iz na­ stojanja prema jednom nespornom posljednjem utemeljenju, ri­ ješila se ovog utopijskog zahtjeva. Ona se ujedno mogla i morala jače okrenuti pragmatičkim problemima povijesnog raz­ vitka teorija u znanostima, problemima metodologije faktičke izgradnje teorija i sklopovima primjene ovih teorija. Ovo, na­ ravno, posebno važi za specijalne teorije znanosti disciplina pojedinačnih znanosti, ali, jasno, i za opštu teoriju znanosti. Pomenuta promjena ne počiva samo na filozofskom trošenju mišljenja posljednjeg opravdanja i na tome odgovarajućem prelazu ka jednom pragmatičkom gledištu osvjedočenja i na napuštanju nastojanja prema garantiranoj istini u znanostima kroz jedan praktičko-pragmatički pojam napretka znanja, nego prije svega na uvođenju historijske perspektive u teoriju zna­ nosti. Ova historijska promjena teorije znanosti vodila je tome da se teorije više ne mogu posmatrati u izolaciji jedna od dru­ ge i u učaurenosti prema genezi i povijesnom razvitku dotične discipline. Pomoću metodoloških kriterija valjanosti ne mogu se prosuđivati samo teorije, pomoću standarda napretka zna­ nja ne mogu se praviti poređenja između teorija, nego se i prelazi između različitih paradigmi, između temeljnih ideja neke teorije, takozvane »znanstvene revolucije« u razlici pre­ ma unutarteorijskom razvitku takozvane »normalne znanosti« (Kuhn), mogu opisati samo u pogledu na povijest odgovara­ juće znanosti i u odnosu na niz njenih teorija. Ovo nema veze sa potpunim historističkim relativizmom koji je kriterije va­ ženja, približnosti istine ili napretka, isključivo rastvorio u slu­ čajnoj historijskoj uzajamnoj igri svih veličina uticaja koji u to ulaze: obuhvatni kriteriji prosuđivanja koji dopuštaju da se prosudi napredak i racionalnost prelaza od neke teorije ka teoriji koja slijedi poslije nje (prema okolnostima, dugo poslije nje), uopšte tek omogućuju poređenje. Uzajamno oplođavanje povijesti znanosti i teorije znanosti pokazalo se toliko uspješ­ nim da se (sa Hübnerom, 1978, 133) moglo konstatovati: »Teo-

TEORIJA

ZNANOSTI

gg

rija znanosti bez povijesti znanosti je prazna, povijest znanosti bez teorije znanosti je slijepa.« Sličan plodan uzajamni odnos trebao bi i mogao bi biti razvijen između teorije znanosti, s jedne strane, i empirijskog istraživanja znanosti, između takozvane znanosti o znanosti, s druge strane, da bi se time u pratećem istraživanju ujedno mogao još intenzivnije studirati razvitak znanosti i da bi se mogla shvatiti djelotvornost metodoloških kriterija prosuđiva­ nja u poređenju sa praktičnim metodičkim postupcima znan­ stvenika — posebno u toku znanstvenih revolucija ili nasta­ janja novih disciplina. Ovdje su najprije bile provedene samo prve postavke (radi informativnog pregleda upor. Weingart, vidjeti i Knorr-Cetina), pri čemu se odnos između povijesti znanosti i empirijskog istraživanja znanosti pokazao već jasni­ je, a uzajamna igra između teorije znanosti i znanstvenog istra­ živanja (osim možda kod Kuhna i Lakatosa) bila je jako za­ nemarena. Ishodište za uzajamno oplođavanje teorije znanosti i znanstvenog istraživanja nudi, naravno, i strukturalistički koncept teorije (Sneed, Stegmüller) koji veliku pažnju poklanja ne samo centralnom temeljnom zakonu, formalnom kosturu neke teorije kao odlučujućem strukturnom jezgru, nego i intendiranim modelima primjene i mogućim parcijalnim mode­ lima primjene; i na apstraktnoj ravni naknadne konstrukcije modela mora se, zato, posvetiti principijelna pažnja povijesnom širenju oblasti primjene. Ovaj pravac teorije znanosti stoji i za tradiciju pojmovnog preciziranja; on tako reći osvjedočava impuls i nivo analitičke oštrine tradicionalne analitičke teorije znanosti, na tragu Bečkog kruga, ah se ovim pojmovno-metodičkim zahtjevima za egzaktnošću fleksibilnije otvara činje­ ničnom razvitku znanstvenih teorija, tako da je posebno u ob­ lasti specijalne teorije znanosti postalo moguće ujedinjenje strukturalističkog i historijskog polazišta u teoriji znanosti (Stegmüller). I ovdje se može vidjeti zanimljiva konvergenci­ ja između formalne, povijesne i znanstveno-praktičke perspek­ tive. Sa zadatkom tradicionalnog mišljenja posljednjeg uteme­ ljenja i mišljenja opravdanja, sa okretanjem teorije znanosti ka povijesnom razvitku i savremenoj praksi konstitucije teori­ ja u dobu ubrzane promjene znanosti (u kojemu ne zastarije­ vaju samo teorije nego se stalno i ubrzano razvijaju posve nove discipline — posebno granični i mješoviti fahovi, agre-

66

H A N S LENK

gatske discipline i sveobuhvatne i sistemske znanosti, kao i polja istraživanja primjenjenih znanosti) — postavljaju se pi­ tanja o budućem razvitku teorija, o jednom prethodnom flek­ sibilnom a ipak pred-strukturirajućem, praksi bliskom plani­ ranju budućih znanstvenih disciplina ili onih koje se nalaze u razvitku. Dobivena pragmatička otvorenost posebno bi se tre­ bala iskoristiti za prosuđivanje i aktivno metodološko obliko­ vanje post-klasičnih sistemskih znanosti kao i društvenih zna­ nosti sa njihovim metodama simulacije i projekcije, koje su do sada djelomično važile kao neortodoksne, a da se tenden­ ciozno ne napusti nivo diskusije i preciznosti koji je postignut u teoriji znanosti klasičnih fahova. Ovo bi, kao idealna vodeća orijentacija, u najmanju ruku trebalo biti dalje djelotvorno, čak ako se to faktički, s obzirom na stanje razvitka takvih još zaista mladih znanosti, ne bi uvijek ili ne često moglo isplatiti. Sve to, naravno, važi za discipline orijentirane prema buduć­ nosti, čija se znanstvenoteorijska vodeća analiza i kritika jav­ lja utoliko neophodnije ukoliko njeno metodsko stanje razvitka i njena preciznost često još znatno ostaju kao nešto što treba željeti. Ipak, u svijetu koji je sve izrazitije obilježen primije­ njenim znanostima i koji je upućen na oblikujuće planiranje čovjeka, upravo ovi fahovi imaju takvu praktičnu važnost, ima u jednu sve veću hitnost da bi se ove discipline tre­ bale pojačano podvrgnuti znanstveno-teorijskim i metodološkim istraživanjima. A upravo ovdje ima mnogo da se učini i da se postigne: izgleda da se prije nalazimo pred pejzažem punim rupa koji kao da podsjeća na močvarni teren u kojemu bi nam pod nogama bilo potrebno čvrsto tlo da iziđemo na suho ili da bi napravili mostobran. Ali močvarno tlo je posebno plodno i poziva na rad koji će ga učiniti obradivim. Tačno uzev mo­ ralo bi se govoriti ne o »pozivu« nego o »prinudi da se ova oblast kultivira«. Po sebi se razumije da ova prinuda ka plan­ skom oblikovanju, ka svjesnom prethodnom skiciranju prak­ tičnih razvitaka znanosti u pogledu na opšte društvene zahtje­ ve, u jednom svijetu koji je suočen sa mnogim ubrzano rastu­ ćim sistemskim problemima, ne zahtijeva samo saradnju me­ todologije i empirijskog istraživanja znanosti (i posebno nje­ gove socijalno-znanstvene analize organizacije i sistemske ana­ lize), nego i stalno uzimanje u obzir pragmatičkih gledišta. Time je postignut pritisak prema ubrzanom razvitku teorije znanosti primijenjenih disciplina, kao i nužnost metodološkog

TEORIJA

ZNANOSTI

67

praćenja odgovarajućeg planiranja znanosti i planiranja istra­ živanja. Veliki je, na primjer, propust sa dalekosežnim poslje­ dicama, premda sa posljedicama koje se ne mogu vidjeti u aktima i državnim budžetima, to da ne postoji nikakva teorija znanosti tehničkih znanosti, pa čak ni jedna »opšta tehnologi­ ja« (upor. Rophol, 1975, 1979) — nedostatak koji se u tokovi­ ma obrazovanja čini još jasnije uočljivim u dobu u kojemu se, pak, radi o tome da se nauče obuhvatiliji opšti postupci i da se razvije sposobnost da se uključimo i premjestimo u nove probleme. Ukratko: u jednoj epohi rastućih zahtjeva za fleksibilnošću, u kojoj se manje uče mase brzo zastarijevajuće građe nego što se uči samo učenje i sposobnost prilagođavanja, a sposobnost za učenje mora se održavati vježbom — funda­ mentalne discipline (Grundlagedisziplinen) i metodologija po­ staju posebno važni i za učenje. I iz ovih, ponovo pragmatičkih razloga, mora se ciljno zahtijevati teorija znanosti primjenjenih znanosti, teorija znanosti sistemske znanosti koja je do sada bila malo orijentirana prema budućnosti, kao i teorija znanosti društvenih znanosti. Jednoj teoriji znanosti koja je ori­ jentirana na praksu, i istraživanju znanosti, a osim toga i pra­ gmatičkoj filozofiji znanosti, ostaju još mnogi zadaci koji ubr­ zano postaju neophodni — zadaci koji se ne mogu postaviti nezavisno od filozofa, nego bi se mogli približiti rješenju samo u radnom savezu znanstvenika, metodologa, empirijskih istra­ živača znanosti i filozofa znanosti kao i filozofa društva. Literatura Albert, H., »Theorie und Prognose in den Sozialwissenschaf­ ten«, in: Topitsch, E. (Hg.), Logik der Sozialwissenschaf­ ten, Köln-Berlin, 1965, 126—143. Albert, H., Traktat über kritische Vernunft, Tübingen 1968. Brocke, B., Technologische Prognosen, Freiburg-München, 1978. Garnap, R., Logrical Foundations of Probability, Chicago 1950. Feyerabend, P., Wider der Methodenzwang, Frankfurt am Maiin. 1976. Feyerabend, P., Erkentniss für freie Menschen, Frankfurt/M. 1979. Hempel, CG., und Oppenheim, P., »Studies in the Logic of Explanaition«, in: Philosophy of Science 25 (1948) 135—175.

68

HANS LENK

Ponovo štampano u: Hempel 1965, 245—295 (sa postskriptom 1964). Hempel, CG., Aspects of Scientific and Other Essays in the Philosophy of Science, New York-London 1965. Hempel, C.G., Aspekte wissenschaftlichen Erklärung, Berlin, 1977. Hübner, K., Kritik der wissenschaftlichen Vernunft, Freiburg 1978. Jantsch, F., (Hg) Perspectives of Planing, Paris (OECD) 1969. Käsbauer, M., »Definitionen der wissenschaftlichen Erklärung«, u: Erkenntniss 10 (1976) 255—273. Klages, H. i Lenk, H., »Wissenschaftstheorie und Zukunftsforschung-« u: Futurum 3 (1979) 116—135. Knapp, G.H., Logik der Prognose, Freiburg-München 1978. Knorr-Cetina, K., Die Fabrikation von Erkenntniss, Frankfurt/M. 1984. Küttner, M., »Ein verbreiteter deduktdv-nomologischer Erklärungsbegriff-«, u: Zt. f. allgemeine Wissenschaftstheorie 7 (1976) 274—297. Küttner, M. i Lenk, H., »Erklärung-«, u: Sedffert, H. und Radnitzky, G., (Hg.), Wissenschaftstheoretisches Handlexikon, München (u štampi). Kuhn, T.S., Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, Frankfurt/M. 1967, Izvorni naslov: The Structure of Scientific Revolution^, Chicago 1962. Lakatos, I., »Falsifikation und die Methodologie wissenschaftlicher Forschungsprogramme«, u: Lakatos, I., — Musgrave, A., (Hg.) Kritik und Erkenntnissfortschritt, Braunschweig 1974, 89—189 (eng. Orig. 1970). Lenk, H., Erklärung -Prognose -Planung, Freiburg 1972. Lenk, H., (Hg.) Technokratie als Ideologie, Stuttgart-BerlinKöln-Mainz 1973. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Wissenschaftstheorie und Systemanalyse, in: Lenk, H., — Rophol, G., (Hg.) Systemtheorie als Wissenschaftsprogramm, Königstein/Ts, 1978, 239—269. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lenk, H., »Bemerkungen zur pragmatisch-epistemischen Wende in der wissenschaftlichen Analyse der Ereigniserklärungen«, Erkenntniss 22 (1985) 461—473. Popper, R., Logik der Forschung (1935), Tübingen 1966.

TEORIJA

ZNANOSTI

69

Bescher, N., Metodological Pragmatism, Oxford 1977. Ropohl, G., (Hg.), Systemtechnik, München 1975. Ropohl, G., Eine Systemtheorie der Technik, München 1979. Sneed, J.D., The logical Structure of Mathematical Physics, Dordrecht 1971. Stachowiak, H., »Grundriss einer Planungstheorie«, in: Kommunikation, 6 (1970) 1—18. Stachowiak, H., Allgemeine Modelltheorie, Wien 1973. Stegmüller, W., Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorie und Analytischen Philosophie. Bd. I: Wissenschaftliche Erklärung und Begründung, Berlin-Heidelberg-New York 1969, erw. Neuauf 1. als Erklärung-Begründung-Kausalität, 1983. Bd. II/l: Theorie und Erfahrung, ebd. 1970. Bd. II/2: Theorienstrukturen und Theoriendynamik, ebd. 1973. Bd. II/3: Studienausgabe, Teile F,G,H, ebd. 1986. Bd. I V / 1 : 2; Personelle und statistische Wahrscheinlichkeit edb. 1973. Stegmüller, W., The Structuralist View of Theories. A Possible Analogue of the Bourbaki Programme in Physical Science, New York-Heidelberg-Berlin 1979 a. Stegmüller, W., Rationale Rekonstruktion von Wissenschaft und ihrem Wandel, Stuttgart 1979 b. Stegmüller, W., Neue Wege der Wissenschaftsphilosophie, Berlin-Heidelberg-New York 1980. Weingart, P., (Hg.) Wissenschaftssoziologie, Bd. I und Bd. II, Frankfurt/M. 1972/1974. White, M., Totuard Reunion in Philosophy, Cambridge 1956.

NEMA OPŠTE LOGIČKE STRUKTURNE JEDNAKOSTI OBJAŠNJENJA I PROGNOZE Teoretičari znanosti Karl Raimund Popper i Carl Gustav Hempel prije nekoliko decenija razvili su tezu da znanstvena objašnjenja i prognoze imaju istu logičku strukturu. Ova tvrdnja se naziva tezom o strukturnoj jednakosti i govori se o logičkom strukturnom identitetu objašnjenja i prognoze. Pri­ rodno, u ovoj tvrdnji se apstrahiralo od pragmatičkih okolnosti vremenske i epistemičke datosti: nije trebalo da ulogu igra to koji je od parcijalnih iskaza najprije dat u objašnjavajućem odnosno prognostičkom argumentu, niti to koje uopšte treba smatrati datim a koje treba smatrati traženim. Konačno, pret­ postavljena je i saglasnost o tome da se teza o strukturnoj jednakosti odnosi samo na znanstvena objašnjenja i prognoze, a to znači na argumente koji postaju opštim zakonima ili uni­ verzalnim iskazima a koji se specificiraju na pojedinačnim događajima, na argumente koji općenito imaju karakter logič­ kog obrazloženja, imaju deduktivno-nomološki karakter u slu­ čaju determinističkih objašnjenja i prognoza a induktivno-statistički u slučaju probabilističkih objašnjenja i prognoza. Naravno, uskoro se pokazalo da je područje potencijalnih prognostičkih argumenata mnogo veće nego što je područje koje preko striktnih zakona isporučuje objašnjenja: racionalne prognoze su moguće i na osnovu takozvanih umnih razloga ili uvjerenja, mnijenja itd., i posredstvom empirijskih pravilnosti (kao na primjer trendova), a da pomoću takvih argumenata ne bi mogla biti data prava striktna objašnjenja. Zato je Hempel kasnije zastupao još samo važenje parcijalne teze da je »sva­ ko adekvatno objašnjenje... potencijalno prognoza« — na-

NEPOSTOJANJE

OPSTE

LOGIČKE

STRUKTURNE

JEDNAKOSTI

71

ravno pri odgovarajućem pretpostavljenom mijenjanju odno­ snih pragmatičkih okolnosti. Ovo slabljenje tvrdnje ο jednakosti u izvjesnom je smislu prirodno predstavljalo izvjesnu strategiju povlačenja. Moglo bi se pretpostaviti da je time bilo dato jedno slabljenje sve do jedne gotovo trivijalne parcijalne teze. Hempel je, naime, uveo još jedan uslov primjerenosti za potpuna objašnjenja činjenica koji implicitno sadrži upravo pomenutu i dalje zastupanu par­ cijalnu tezu i time je uzdiže do postulata: »Svaki racionalno prihvatljivi odgovor na pitanje ,Zašto se zbiva događaj x?', mora dati jednu informaciju koja pokazuje da se χ moglo oče­ kivati . . . barem sa vjerovatnoćom« (1965, 367 i dalje). Logička posljedica postulata adekvatnosti i sama je naravno jedan po­ stulat koji je dat sa postavljanjem samog uslova. Da li je Hem­ pel ova dodatna određenja ograničavajući izrazio tako da bi time mogao i dalje zastupati parcijalnu tezu? Već sam 1969. i 1970. upozorio na to da se teza ο stru­ kturnoj jednakosti ne može održati niti u opštem obliku niti u obliku parcijalne teze da je svaka potencijalna prognoza jedno objašnjenje (1970, 1972). Tada sam upozorio na to da su »osim kategoričkih (apsolutnih) racionalnih prognoza . . . od ve­ like koristi uslovljene (hipotetičke) prognoze«, »kod kojih na­ stupanje predskazanog događaja zavisi od još otvorenog na­ stupanja (barem jednog dijela) antecendentnih uslova«. U ovom sklopu često je govoreno ο projekcijama koje predstavljaju »kondicionalnu tvrdnju ο nekom budućem događaju«, pri čemu su pretpostavljeni model i početne vrijednosti (na primjer Siegel 1953). Posebno je skrenuta pažnja na tehnološke pro­ gnoze koje se vezuju za uslove na koje može uticati sam onaj koji djeluje (Albert 1964). Njihovo ispunjenje je, dakle, uslovljeno radnjama i svjesnim odlukama. »Sve ovo je nemoguće kod objašnjenja«, kako sam svojevremeno formulirao (1972, 60). Kod objašnjenja bi se mogao birati najviše jedan drugi eksplanans ili dobiti samo jedan uslovljeni zaključni stav. Obo­ je bi pak izmjenili dato objašnjenje i njegov tip. Prema izabranoj formulaciji svojevremeno se moglo mi­ sliti da se u biti radi ο pragmatičkim razlikama koje se ne izražavaju strukturno-logički. Ovo ipak nije slučaj. Brocke (1978, 29, 85 i češće) posebno se prihvatio analize takozvanih tehnoloških prognoza i pokazao da tehnološke prognoze nisu »strukturno identične sa modelom objašnjenja niti u seman-

72

HAN6

LENK

tičkom niti u sintaksičkom pogledu«: Tehnološke prognoze više se ne predstavljaju kao singularni stavovi-tvrdnje, odnosno kao konkluzije iz argumenata; zaključni stav neke tehnološke pro­ gnoze sadrži i vremenske varijable i ima strukturu uslovljenog stava, pri čemu je u Ako-komponenti ovog kondicionalnog sta­ va izražena upravo zavisnost od neke situacije koja se može proizvesti ili od neke radnje koje se možemo prihvatiti i ko­ jom se može manipulirati (ebd. 85). Rezimirajući, Brocke utvr­ đuje (ebd. 40): »Shvatanje da su objašnjenje i tehnološke pro­ gnoze strukturno identični, nije se potvrdilo. Pragmatičko isho­ dišno pitanje tehnoloških prognoza iziskuje eksplikaciju jednog pojma koji nasuprot objašnjenju i prognozi kao i u odnosu na njegovu sintaksičku kao i u odnosu na njegovu semantičku strukturu pokazuje značajne razlike.« — Primijenjene znano­ sti, a među njima i empirijske društvene znanosti, posebno često preduzimaju tehnološke prognoze. Ovo pokazuje da je čista teza o strukturnom identitetu u društvenim znanostima isto tako malo primjerena. Ovo se može uvidjeti i uzimanjem u obzir prognostičkih metoda u društvenim znanostima koje primjenjuju djelimično neortodoksne tehnike kao što su ekstrapolacija trendova ili postupak krivulja-ovojnica (Hüllkurvenverfahren) (koje u sva­ kom slučaju navode razloge uvjerenja a nikakve uzroke), ali i vrednovanja na osnovu ispitivanja eksperata kao što su Delfi-tehnika i druga indirektna vrednovanja iz ekspertiza (koje su po sebi već usmjerene na puke argumente očekivanja). I ovo je bilo naglašeno prije više od dvanaest godina (Lenk, 1972, 1975). Stegmüller je (1969, 193 i dalje) doduše još tada vje­ rovao da se prognoze koje su zasnovane na mišljenjima ekspe­ rata, pomoću informacionih zakona o generalnoj povezanosti prognoza eksperata i nastupajućih događaja, mogu dovesti do jednog zakonskog načela i time ujedno do forme objašnjenja. Ukoliko bi se dopustilo da se naročito primijeni izraz »objaš­ njenje« ako »antencendentni uslovi ne predstavljaju nikakve uzroke a eksplanans daje samo spoznajne razloge za prihvatanje eksplananduma« (ebd. 198), otvorila bi se mogućnost iz­ jednačavanja prognoza i objašnjenja i u smislu ove kritičke parcijalne teze. I kad bi se za znanstvena objašnjenja i prognoze htjeli primijeniti indikatorni, simptomski ili zakoni koegzistencije, moralo bi se u smislu teze o strukturnoj jednakosti pretpo-

NEPOSTOJANJE

OPSTE LOGIČKE STRUKTURNE JEDNAKOSTI

staviti lberaliziranje pojma objašnjenja. U nekim slučajevima već bi transformacija ionako bila teška: ako ovo ima veze sa zakonima koegzistencije, onda nema nikakve mogućnosti da se vremenske i pragmatičke okolnosti datosti zakona eksplanansa i antecendentnih uslova transformiraju tako da bi ovi mogli biti pogodni za predskazivanje događaja; jer vrijeme antecendentnog događaja i vrijeme događaja eksplananduma teto je u zakonu koegzistencije. Svakako, ovaj slučaj bi se mogao ubrojati još u okolnosti pragmatičke datosti — u tom smislu da bi se na odgovarajući način trebala promijeniti ci­ jela interna struktura vremena. Moglo bi se, naravno, misliti da bi ovo značilo isključivanje zakona koegzistencije iz pod­ ručja moguće pragmatičke transponibilnosti uopšte. Küttner je, mislio da je sasvim smisleno za neku prognozu zahtijevati od­ govarajući, što je moguće jači, predikandum (prognostikandum) »koji prema okolnostima može opisati jednu klasu mo­ guće istinitih situacija-« (1981); jer ne bi bilo smisleno »prihva­ titi predikande koji su slabiji nego što je moguće«. (1983, 120). Da se »ne može uvidjeti zbog čega bi se morali zadovoljiti sla­ bijim učinkom prognoze nego što se faktički može proizvesti pomoću argumenata« (ebd.). Ovaj postulat najjačeg predikanduma mogao bi se, naravno, posmatrati kao postulat koji nije bezuslovno potreban, mogao bi se posmatrati tako reći kao jedan od mnogih mogućih metodoloških zahtjeva na koje niko ne može biti prisiljen. (Uostalom, mogao bi se postaviti sličan zahtjev za konkliuzije nekog argumenta objašnjenja). Zašto bi neki zaključak od premisa na prognostičku konkluziju morao obuhvatiti »sve situacije koje se racionalno mogu očekivati« (ebd.), ali ne bi trebao da važi odgovarajući postulat za argu­ mente objašnjenja? Da li samo zato što je istina stava kojeg treba objasniti normalno (u svakom slučaju kod nepotencijalnih objašnjenja) pretpostavljena? Ali, postoje potencijalna objaš­ njenja a i argumentu objašnjenja postoji interes za naj­ višu potpunost i za obrazloženje najjačeg zaključnog stava — nadme, u interesu prohodnosti sistematiziranja i racionalizirajućeg shvatanja. Küttner zahtijeva da restrikcije radi odbrane od (parci­ jalnih) samoobjašnjenja mogu biti slabije nego restrikcije za odbranu od samoprognoza. Izgleda da jest argument da nekom objašnjenju ne smeta ako se jedan zaključni stav, za kojeg se već zna da je tačan, još jednom razmatra kroz jači antecen-

74

HANS

LENK

dental uslov, dok ovo ne bi moglo biti prihvatljivo za neku prognozu, jer bi dijelovi antecendentnih pretpostavki bili su­ višni za iskupljivanje prognoze (1983, 120). Izgleda da ovo još nije potpuno uvjerljiv argument. Nije li primjer kojeg Küttner (1985) sam navodi kao korektno objašnjenje [Ax (Px — Qx); PaAQa] + Qa, samo jedno samoobjašnjenje? Zakon je za argu­ ment posve suvišan. Postoji, međutim, jedna druga argumentacija koja govori 0 tome da bi, prema okolnostima, za »objašnjenja« morali prethodno važiti liberalni uslovi kao i za prognoze. Ovaj argu­ ment je na iznenađujući način naveo Stegmüller u drugom iz­ danju (1983) njegove već pomenute knjige, u kojem je, u po­ gledu pomenute parcijalne teze da svako objašnjenje mora biti i potencijalna prognoza, napravio preokret: on sada izričito tvrdi (1983, 955, 983): »Postoje objašnjenja koja nisu nikakve potencijalne prognoze, jer, eksplanandum može u svjetlu eksplanansa biti doduše vjerovatniji nego njegove alternative, ali uprkos tome može zadržati jednu relativno nisku vjerovatnoću, na primjer 0,15, koja nije dovoljna za prognozu.« Steg­ müller dolazi do uvida na osnovu mnogo diskutiranog Serivenovog (1962) primjera, kojeg je on ranije odbacio kao nedo­ voljno uvjerljivog: ako se progresivna paraliza razvija samo kod manje od 10 procenata netretiranih sifilističara, onda se podatkom da je neka osoba bolesna od sifilisa može objasniti (povećati vjerovatnoća vjerovanja ili vjerovatnoća uvjerenja ili očekivanja) »zašto ova osoba kasnije podliježe progresivnoj paralizi«, ali za netretirane sifilističare paraliza se ne može prognozirati. Stegmüller misli da u kontekstu očekivanja i u uzimanju za osnov nekog pragmatičkog pojma objašnjenja, od­ govarajući odgovor ima objašnjavajuću snagu, ako kao rela­ tivni neznalci postavimo pitanje zašto je upravo neka određena osoba oboljela od paralize. Tome nasuprot, puka uputa da je među sifilističarima upravo ova osoba dobila paralizu, za medi­ cinara također nema »nikakve objašnjavajuće vrijednosti« (Ste­ gmüller, 1983, 965). Jer, pukom uputom, s obzirom na malu vjerovatnoću (ispod 10 procenata) ne uvećava se vrijednost vjero­ vanja ili vrijednost očekivanja onoga ko je informiran. Može­ mo se, naravno, pitati, zašto znanje da je sifilis nužan (prem­ da ne dovoljan) uslov za nastupanje paralize, ipak ne bi moglo imati objašnjavajuću vrijednost i za medicinara. Ukoliko je ovdje ipak povrijeđena teza o strukturnoj jednakosti? Utoliko

NEPOSTOJANJE

OPSTE LOGIČKE

STRUKTURNE

JEDNAKOSTI

75

što po Stegmülleru »neki događaj u najboljem slučaju može biti predskazan« ako »se može računati prije sa njegovim na­ stupanjem nego sa njegovim nenastupanjem«. A to u ovom slučaju nije dato. Ipak, prema okolnostima, iznenađujuća vri­ jednost može biti umanjena a očekivana vrijednost ili vjerovatna vrijednost uvećana odgovarajućim obrazloženjem — u zavisnosti od tumačenja adresata. Ali ako se dopuštaju probabilističke prognoze u slabom smislu da je jedna takva pro­ gnoza već data, ako je »znatno uvećana« (ebd. 983) samo vjerovatnoća i subjektivna procjena i očekivanje nastupanja, na­ suprot do tada prisutnom razjašnjavajućem znanju, onda bi se u ovom slabom smislu mogla očekivati i paraliza sa izvjesnom većom vjerovatnoćom. Odluka ο parcijalnoj tezi tvrdnje ο strukturnoj jednakosti bitno, dakle, zavisi i od terminološkog utvrđivanja oštrine izraza »prognoza«, kako naglašava Steg­ müller — s pravom, ako se prihvati pragmatičku tumačenje znanstvenog sistematiziranja, onako kako ono dolazi do izraza posebno u novom izdanju Stegmüllerove knjige (1983). Ako se, dakle, za prognoze zahtijevaju barem probabilistička obrazlo­ ženja ispunjenje se može očekivati mnogo prije nego neispunje­ nje), onda se time ispostavlja jedno obrazloženje za Küttnerov postulat oštrijih zahtjeva za prognoze nego što su oni potrebni za moguća liberalna objašnjenja. U poređenju sa normalnom svakodnevnom intuicijom to zvuči plauzibilno — premda se, kao što je nagoviješteno, može zahtijevati veća mogućnost liberalnosti (kao kod objašnjenja: na osnovu bitnog porasta očekivane vrijednosti), i za probabilističke prognoze — premda možda u manjoj plauzibilnosti. Moglo bi se, naravno, prigovoriti: da takozvani pragmatičko-epistemički obrat u teoriji znanosti vodi epistemičkom relativiranju obojega, naime »objašnjenja« kao i »prognoze«: bilo bi jeftino da se ista liberalnost, odnosno da se jednako mali in­ tuitivni zahtjevi stave pred obje varijante znanstvenog siste­ matiziranja. Intuicija u svakodnevnici ne leži čvrsto i nepo­ kretno, ona je dijelom oblikovana i dalje razvijena metodo­ loškim razmišljanjem koje iz znanstveno-teorijskih radova po­ stupno prelazi u svijest znanstvenika. Zaista, izgleda da je u izrazu »objašnjenje« danas prisutna velika liberalnost — po­ sebno i kod Stegmüllera, koji je na početku bio purist: on je sada već sklon da pragmatički sve vidi kao objašnjenje, što sistematski povećava očekivanu vrijednost. Ovo svakako vodi

78

HANS

LENK

ka izvjesnom iščezavanju opštih svakodnevno-jezičkih namjera objašnjenja a specijalno znanstvenih objašnjenja koja sada više ne moraju primjenjivati isključivo striktne realne razloge ili zakone. Mnogo diskutiram primjer astronoma: »Uvijek kad 99% uglednih astronoma predskazuju pomračenje Sunca, ono će nastupiti,« mogao bi se katkada svakako računati kao dostatno objašnjenje i onda kada se ovaj argument ne bi na osnovu informacionih zakona mogao dovesti u formu jednog zakonomjernog sistematiziranja. Ne puca li se time mimo cilja? Analize uzroka, tome nasuprot, bivaju potisnute u kauzalne analize i posredstvom nove »teze ο odvajanju« (Abkoppelungsthese) ili Stegmüllerove preporuke za odvajanje (ebd. 633 i dalje, 1005 i češće) pomaknute u drugo poglavlje. Razumije se da je obrazloženje jedno puko razmišljanje ο svrhovitosti: da je praktički isuviše teško informativna objašnjenja pukog po­ većanja vrijednosti vjerovatnoće istovremeno pratiti analiza­ ma realnih uzroka. Ali, na koncu, znanstvenik, odnosno i teo­ retičar znanosti koji se zanima za potpuno objašnjenje, mora obje analize ponovo sastaviti. Stoga ovo razmišljanje nije sis­ temsko nego prije jedan proizvoljni argument koji potiskuje problem ili ga samo pomjera jednom praktičnom odlukom ali ga stvarno ne rješava. Stegmüllerov prijedlog može se po­ smatrati i kao puko terminološko reguliranje za jednu, s jedne strane liberaliziranu, a sa druge strane suženu primjenu izraza »objašnjenje« u smislu povećanja vrijednosti uvjerenja za već date eksplanande, odnosno, za eksplanande koji su pri­ hvaćeni kao tačni. Pragmatičko-epistemički okret ovaj prob­ lem zapravo nije riješio nego samo pomjerio. Tome nasuprot, izgleda da je smisleni je da se ostane kod starog Hempelovog razdvajanja pitanja koja zahtijevaju objašnjenja i pitanja koja zahtijevaju obrazloženja. Posebno bi znanstveno objašnjenje u prvom smislu, osim toga, trebalo počivati na primjeni pravih ili barem quasi-nomoloških povezanosti zakona. Inače bi zbilj­ ska intuicija pojma objašnjenja bila isuviše potisnuta ustranu. Stegmüllerov rezultat upravo izgleda pomalo nekonzekventan: dok je on ranije, uzimanjem za osnov striktnijih zahtjeva semantičko-sintaksičke vrste — koji bi zapravo, kako je ranije pomenuto, morali voditi odbijanju obiju parcijalnih teza tvrd­ nje ο strukturnoj jednakosti — kroz konvencionalne alterna­ tive, vjerovao da se teza ο strukturnoj jednakosti još može održati — sa izuzetkom jedne kombinacije ο tri konvencije

NEPOSTOJANJE OPSTE L O G I Č K E S T R U K T U R N E J E D N A K O S T I

77

(1969, 187, 190, 198) — sada pod bitno liberalnim zahtjevima na koncu treba da bude povrijeđen sam trivijalni ili veoma slabiji pravac teze o strukturnoj jednakosti. Pritom bi se, na­ ravno, u sličnom liberalnom umekšanju pojma prognoze mogla održati i parcijalna teza. Kako god da bilo, zanimljivo je da je uskoro izvršen to­ talni preokret u odnosu na vrlo proširenu tezu da se svoje­ vremeno dati strukturni argumenti nisu probili, možda zato što su skriveno već bih stavljeni u osnov jednom pragmatič­ kom pojmu objašnjenja ili što nisu bili dovoljno poznati — možda zato što nisu bili objavljeni na engleskom jeziku u li­ teraturi engleskog govornog područja? (Ovdje nećemo ulaziti u opštije probleme »pragmatičko-epistemičkog« obrata, jer su obrađeni na drugom mjestu; upor. Lenk 1985). Uostalom, izgleda da dotičnu parcijalnu tezu tvrdnje o struktunoj jednakosti, kao vrlo slabu tvrdnju ne vidi samo Hempel (1977, 44 i dalje, 90 i dalje) nego i drugi autori (na primjer Carnap 1980, 56 i dalje), dijelom čak u pragmatičko-epistemičkoj interpretaciji: kao skoro trivijalnu posljedicu »iz kritičko-empirijskog istraživanja, da singularne kauzalne tvrd­ nje moraju biti poduprte univerzalnim zakonima-« (Schurz 1983, 215). Jedna »prognostička funkcija-«, »prognostička relevancija« razumijeva se upravo kao i pragmatičko-epistemički »nužni uslov objašnjenja« (ebd. 215. 263): »Deduktivna relevancija« (»sve konjunktivne komponente premisa trebaju zbilja biti nužne za dedukciju eksplananduma, odnosno njegovih konjunktivnih komponenti; i nijedna disjunktivna komponenta eksplananduma ne smije biti zamjenjiva njihovom negacijom«), ima prognostičku relavanciju (»premise eksplanansa moraju se moći verificirati, odnosno moraju se moći potvrđivati neza­ visno od znanja eksplananduma«) — premda ne i obrnuto. Parcijalnu tezu koju je u najnovije vrijeme Stegmüller zane­ mario na osnovu epistemičko-pragmatičkog tumačenja, Schurz ponekad postavlja upravo na temelju pragmatičkih uslova (od­ nosi potvrđivanja antecedensa neovisno od znanja eksplanan­ duma). Küttner, naravno, misli da u ovome leži »izvjesna sla­ bost argumentacije«: »Svojstvo prognostičke snage zakona« treba jasno odvojiti od pitanja »da li neki zakon zajedno sa nekim datim antecedensom, dakle cjelokupni eksplanans, još ima prognostičku snagu«. Ali u pitanju strukturne jednakosti moralo bi se »provjeriti da li bi eksplanans nekog korektnog

78

HANS

LENK

objašnjenja mogao i potencijalno predskazati eksplanandum-događaj.« Sve ovo pokazuje kako su, na koncu, eksplikacije »objaš­ njenja« i »prognoze«, upravo u pogledu na tezu o strukturnoj jednakosti i nakon uvođenja pragmatičkog gledišta, još ostale ili ponovo postale nejasne. Ovo se javlja utoliko nekonzenkventnije što već logičko-semantička gledišta dokazivo odlu­ čuju protiv jedne generalne tvrdnje o strukturnoj jednakosti ali i protiv odgovarajuće parcijalne teze da se svaka prognoza potencijalno preobražava u objašnjenje. U cijelosti izgleda da je interesantno da se suprotstave ne samo »objašnjenje« i »prognoza«, nego da se obrade i drugi argumenti sistematiziranja kao tipovi koji stoje pored njih, koji su izdvojeni iz pragmatičkih razloga samo ako nisu bili znan­ stveno tako »prominentni«. To važi ne samo za retrodikciju i kondikciju (Lenk, 1972, 33) (koje se daju karakterizirati već logički-strukturno) nego upravo i za metodske varijante po­ tvrđivanja, a prema okolnostima i falsifikacije — dakle, pro­ vjeravanja kao samostalnog sistematiziranja (Küttner, 1979) ili supstantiirajućeg ili instantiirajućeg obrazlaganja (Schefller, 1964). Konačno, neke od diskutiranih tvrdnji mogle bi se još jače interpretirati u njihovom postulatornom karakteru i for­ mulirati kao norme: Tako je na zanimljiv način Küttner pred­ ložio (1983) da se problematika strukturne jednakosti riješi tako da se odgovarajuća teza shvati kao heurističko-metodološka norma za to da bi se prognoze i objašnjenja međusobno ujednačili, da bi bili u stanju provjeriti zakone jer zakoni mogu biti provjereni samo pomoću prognoza: »Zato postoji znatan interes za to da se pojam prognoze formulira tako da je svaki objašnjavajući argument prilikom promjene razlika datosti i prognostički argument.« Sam Küttner bi ipak želio da provjeravanje shvati kao samostalni metodološki tip siste­ matiziranja (zakoni su dati, antecedens i eksplananda su tra­ ženi) i upravo stoga da napusti normu jednakosti »u korist jednog obuhvatnijeg pojma prognoze koji je blizak praksi empirijskih znanosti« (ebd.). — Posebna uloga nekih prognoza dala bi se primjereno prikazati upravo primjerima iz društve­ nih znanosti koje za prognoze i projekcije upotrebljavaju niz nenomoloških sistematiziranja. Na neke od odgovarajućih pro­ gnostičkih tehnika već smo ranije ukazali (str. 49, 73).

N E P O S T O J A N J E OPSTE L O G I Č K E S T R U K T U R N E J E D N A K O S T I

79

Zanimljivo je da se, dakle, sud ο tezi ο strukturnoj jed­ nakosti — upravo u pogledu na »pragmetičko-epistemički« okret — u posljednjim godinama u cijelosti nije promijenio. U teoriji znanosti također ne bi trebali lakomisleno trpati strukturne tipove u isti kalup — niti ovo uzeti previše ozbilj­ no — ako se to čini iz heurističkih razloga radi podsticanja diskusije koja profilira kontraste. Literatura Albert, Η., »Probleme der Theoriebildung«, in: ders. (Hg.), Theorie und Realität, Tübingen 1964. Brocke, B., Technologische Prognosen. Elemente einer Methodologie der angewandten Sozialwissenschaften, FreiburgMünchen 1978. Camap, R., »Science and the Organisation of Belief«, in: Mellor, D.H. (Hg.), Science, Belief and Behaviour, Cambridge 1980, 43—60. Hempel, CG., Aspects of Scientific Explanation and Other Essays in the Philosophy of Science, New York 1965. Helpel, CG., Aspekte wissenschaftlicher Erklärung, Berlin-New York 1977. Küttner, M., »Gesetzesüberprüfung und Strukturgleichheitsthese«, in: Albert, H. — Stapf, K. (Hg.), Theorie und Erfahrung, 1979, 83—94. Küttner, M., Zur Methodologie der deduktiven Ökonomik. Beitrag zu einer metatheoretischen Grundlegung der Wirtschaftstheorie als Erfahrungswissenschaft, Habilitationsschrift Mannheim, Fakultät für Volkswirtschaftslehre und Statistik 1981. Küttner, M., »Logical Conditions of D-N-Predictions, Structural Identity Theses, and Blau's Example«, in: Abstracts of Section 6. Vllth International Congress of Logical, Methodology and Philosophy of Science, Salzburg 1983, Band III, 118—121. Küttner, Μ·, »Glaube, Wissen und die Pragmatik des Erklärens: Zur Kritik des Ansatzes von Gärdenfors und Stegmüller«, in: Proceedings of the 8th International Wittgenstein Symposium, Philosophy of Religion — Religäonsphüosophie, Bd. II: Kirchberg 1983, 102—107.

80

H A N S LENK

Küttner, M., »-Zur Verteidigung einiger Hempelscher Thesen gegen Kritiken Stegmüllers-«, in: Erkenntnis 22 (1985), 475—484. Lenk, H., »Erklärung und Voraussage in der Diskussion über das Problem ihrer Strukturidentität«, in: Tijdschrift voor Filosofie 32 (1970), 290—323. Wiederabgedruckt in: Lenk 1972, 13—44. Lenk, H., »Zur Logik von Erklärung und Prognose«. Beitrag zum IX. Deutschen Kongreß für Philosophie, Düsseldorf 1969. In: Landgrebe, G. (Hg.), Philosophie und Wissenschaft, Meisenheim 1972, 488—502. Wiederabgedruckt in: Lenk 1972, 45—62. Lenk, H., Erklärung — Prognose — Planung. Skizzen zu Brennpunktproblemen der Wissenschaftstheorie, Freiburg 1972. Lenk, H., Pragmatische Philosophie. Plädoyers und Beispiele für eine praxisnahe Philosophie und Wissenschaftstheorie, Hamburg 1975. Lenk, H., »Bemerkungen zur pragmatisch-epistemischen Wende in der wissenschaftstheoretischen Analyse der Ereigniserklärungen«, in: Erkenntnis 22 (1985), 461—473. Scheffler, I., Anatomy of Inquiry, London 1964. Schurz, G., Wissenschaftliche Erklärung. Ansätze zu einer logisch-pragmatischen Wissenschaftstheorie, Diss. Graz 1983. Scriven, M., »Explanation and Prediction in Evolutionary Theory«, in: Science 130, 1959, 477—482. Scriven, M., »Explanations, Predictions and Laws«, in: Feigl, H. und Maxwell, G. (Hg.), Minnesota Studies in the Philosophy of Science, Band III, Minneapolis 1962, 170— 230. Siegel, LH., »Technological Change and Long Run Forecastiing«, in: Journal of Business of the University of Chicago XXVI (1953), 141—156. Stegmüller, W., Wissenschaftliche Erklärung und Begründung. Bd. I Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorie und Analytischen Philosophie, Berlin-HeidelbergNew York 1969. Zweite Auflage unter dem Titel: Erklärung — Begründung — Kausalität, 1983.

KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI PRAGMATIZAM Korijeni društvene znanosti1 Gledano historijski, izgleda da postoje tri korijena društ­ venih znanosti: najstariji temelj društveno-znanstvenih pola­ zišta sigurno se može vidjeti u filozofiji države i socijalnoj filozofiji, u kojoj je još od antičke grčke filozofije — posebno u Sokratovoj individualističkoj antropologiji i etici — bila pre­ tresana napetost između pojedinca i umno uređene zajednice svih (društvo i država). Ovaj socijalno- i državno-filozofski ogranak pružao se preko filozofije prava i filozofije društva u prosvjetiteljstvu sve do moderne. Dalji podsticaji došli su iz kameralističke a kasnije socijalne statistike i iz paradîgmatičnog karaktera nadasve uspješnih prirodnih znanosti poseb­ no fizike a kasnije i hernije. Prva dva nova korijena isto tako su nastali iz hitnih po­ treba socijalne i društvene prakse, dok se u trećem korijenu sa paradigmatičnom funkcijom prirodnih znanosti ovo ne vidi tako jasno. Na prvi pogled ovdje izgleda da su, u prvom pla­ nu, za teorijska i metodološka polazišta priznata samo pitanja metode i problemi opravdanja. Metodski paradigmatični ka­ rakter i metodološke odnose između prirodnoznanstvenih i dru­ štvenom anstvenih polazišta nećemo aktuelno razmatrati u ovom nego u poglavlju ο scijentizmu (upor. u ovoj knjizi, str. 121 i dalje). Polazeći od vodećeg metodskog ideala što je moguće 1

Ovo

poglavlje je napisano zajedno sa Matthiasom Maringom.

82

H A N S LENK

egzaktnije empirijske znanosti, ovdje sada treba pretresti pita­ nje o pragmatičkom tumačenju i prosuđivanju metoda društve­ nih znanosti, koje se odnose na ljudsko djelovanje i na forme života — i to na primjeru Popperovog kritičkog racionalizma i nekih njegovih sljedbenika (posebno Lakatosa), kritičkog racio­ nalizma koji je posebno uticao na mnoge znanstvenike empi­ rijskih društvenih nauka. Ishodište za metodološku osnovnu ideju kritičkog raciona­ lizma bez sumnje je bio neopozitivizam već pomenutog Bečkog kruga, koji je kao znanstveno smislene priznavao samo empi­ rijski naknadno dokazive ili čisto logički dokazive stavove. Pritom je — kao uostalom praktički i u socijalno-statističkoj tradiciji društvenih znanosti koje prelaze ka općenitijim sta­ vovima, i u ekonomiji predklasične faze, koja je bila deskrip­ tivna i koja je sakupljala podatke — odlučnu ulogu igrala indukcija, u prelazu od pojedinačnih data ka generalnim spoznajama. I u prirodnoj znanosti dugo je prethodno vladala ideja indukcije općih zakona iz sabranih data. Vjerovalo se — kao još John Stewart Mili — u egzaktno pokazive induktivne metode ovog poopštavanja, koje bi generalno zasnovale disci­ pline empirijskih znanosti isto kao što deduktivni dokazni postupci zasnivaju matematiku i logiku. David Hume je, do­ duše, kritikovao induktivne zaključke: oni po njemu, nisu nikakvi logički izvodi nego asocijativne navike životno-praktične vrste bez logički utemeljivog važenja, ali se Humeov argument u krugovima empirijskih prirodnjaka dugo smatrao previše skrupuloznim — a dijelom se smatra još i danas. Po­ kušalo se da se cirkularno traženje indukcije, koje je on po­ kazao, zaobiđe na različite načine kod svakog pokušaja oprav­ danja induktivne metode. Ideja jedne posebne induktivne lo­ gike ovog postupka, traje i dalje, jedno stalno potraživanje zahtjeva za egzaktnošću, koji su školovani na logičkoj deduk­ ciji. Može se uvidjeti da su takve ideje morale postati rele­ vantne ne samo za prirodne znanosti nego, po njihovom ob­ rascu, sekundarno i za društvene znanosti. U vezi sa proble­ mom statističkih zaključaka izgledalo je da su i induktivni postupci ovdje čak posebno nadležni. Kao metodsko oruđe i instrument empirijskih znanosti, za empiričare i za filozofe Bečkog kruga (Schlick, Carnap, Neu­ rath, Reichenbach i drugi) važilo je induktivno izvođenje, induktivno-logičko opravdanje zakona i teorije (univerzalni sta-

KRITIČKI

RACIONALIZAM

I

METODOLOŠKI

PRAGMATIZAM

83

vovi) iz singularnih protokolarnih stavova koji obrazuju tako­ zvanu bazu empirijskih znanosti. Znanstveno dopušteni mogu biti samo iskazi odnosno stavovi koji mogu biti potvrđeni ili dokazani. Samo bi stavovi koji se mogu verificirati, tako se tvrdilo, mogli predstavljati smislene iskaze. Metafizika je fi­ gurirala kao neka vrsta »pra-zla« filozofije i trebala je biti »odstranjena«. Filozofija se trebala baviti samo (analizama) osnova znanosti. U dopuštene, smislene iskaze ubrajali su se jednom istiniti logički i matematički (analitički) stavovi i me­ todološki iskazi, a drugi put singularni iskustveni stavovi i empirijski verifikabilni opšti iskazi. Princip verifikacije — tvrdnja da se značenje nekog stava, ili bolje: njegovoga sa­ držaja (njegove propozicije) sastoji u metodi njegove verifika­ cije, važio je kao »kriterij smisla« (Schlick). Ova intuitivna osnovna ideja Bečkog kruga bila je dalje razrađena i poboljšana, ali je konačno, pod pritiskom protivargumenata i primjera izuzetaka, dalekosežno liberalizirana, umekšana, odnosno, potpuno napuštena. Kritika racionalizma argumentacije i verifikacionizma Popper i kritički racionalizam koji je zasnovao okreću se protiv svake forme posljednjeg zasnivanja metoda i saz­ nanja (upor. o tradiciji i distinkciji racionalizma opravdanja: u ovoj knjizi str. 43 dalje): apsolutno sigurna obrazloženja su nemoguća jer se za dotične pretpostavke na svakom stupnju moralo ponovo tražiti jedno obrazloženje — do u beskonačnost (infinitni regres), ili se moralo isto tako osloniti na iskaze koje tek treba obrazložiti (logički krug) ih bi se postupak ob­ razlaganja morao prekinuti na jednoj tački koja se, napokon, proizvoljno javlja (rekurs na formu, evidenciju itd.). Ovo je takozvana Munchausen-trilema, prema Albertu (1975, 11 i dalje). Popper je, uostalom, u izvjesnom smislu zauzeo protupoziciju prema neopozitivističkom principu verifikacije. On je vjerovao da obrazloženje nekog stava ne može biti dato po­ moću kriterija verifikacije nego se samo može zahtijevati ne­ što kao »kriterij razgraničenja« između metafizičkih i sadržaj­ nih empirijskih iskaza. Jer, on je mislio (1971, 11) da »pozi­ tivistički radikalizam« . . . »sa metafizikom poništava i prirod-

84

HANS

LENK

nu znanost«: »ni prirodni zakoni nisu logički svedivi na ele­ mentarne iskustvene stavove«. Pokušaj razgraničenja propada na problemu indukcije (ebd.) Popper se već u svom djelu Logik der Forschung iz 1934. distancirao od principa verifika­ cije, njegov kriterij razgraničenja glasi: »Neki empirijskoznanstveni sistem mora moći propasti na iskustuu« (citirano prema 1976, 15); za njega je falsifikabilnost, opovrgljivost po­ moću protivprimjera, pomoću protivinstanci, kriterij razgrani­ čenja metafizike i empirijske znanosti: falsifikabilnost je Popperov kriterij znanstvenosti. Znanstveni stavovi moraju na­ čelno moći propasti na iskustvu, a upravo to po Popperu čini njihov iskustveni sadržaj. U skladu sa ovim, teorija znanosti ne može biti samo jedna disciplina koja samo opisuje šta znanstvenik čini. Ona sama nije nikakva iskustveno-znanstvena disciplina, nije nikakva znanstvena teorija u ovom smislu, nego izrađuje pravila igre kojima se podvrgava igra znanosti, to znači da ona mora što je moguće preciznije prikazati norme i pravila koje znanstve­ nik treba da slijedi. Ona se, dakle, ne odigrava samo opisu­ jući nego ima i neku vrstu cenzorske funkcije, ima zadatak prosuđivanja i vrednovanja. Ona vrši vrednovanje u smislu onoga šta je tačno, šta pogrešno, šta je teorijski i empirijski bolje, naprednije itd. Ona je, dakle, u najmanju ruku djelo­ mično normativna. Kao što se pravila ljudskog ponašanja tre­ baju tumačiti i prikazati pomoću određenih normi, slično tome bi se znanstvenik trebao usmjeriti »na pravila igre« znanstve­ nog procesa, a posebno na pravila prosuđivanja teza, hipo­ teza, teorija, koje bi tada, odgovarajući »pravilima igre bili 'empirijska znanost'« (ebd 25). Popper je načisto s tim da njegov prijedlog nije nešto što je filozofsko-metafizičko sazna­ nje, šta god da je to, nego sasvim svjesno, u Logik der For­ schung (ebd, 12) kaže: »Zadatak se ne sastoji u tome da se prevlada metafizika, nego u tome da se empirijska znanost odredi na svrhovit način, da se definiraju pojmovi empirijske znanosti i metafizike«, to znači, da se ona učvrsti. Kod njega se radi o tome da razgraničenje između neempirijske filozofije i teorija empirijskih znanosti uvodi kao predlog utvrđivanja: Kriterij razgraničenja treba, dakle, posmatrati kao prijedlog za utvrđivanje« (ebd). Nije li jedna takva teorija znanosti nu­ žno pragmatična, budući da su utvrđivanja zavisna od ciljeva i svrha kao i od njihovog uklapanja u situacije?

KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI P R A G M A T I Z A M

85

Popper je, naravno, u ovom ranom stadiju, još vjerovao da se teorija znanosti treba isključivo baviti opravdanjem teorija — samo sa sklopovima argumentacije (opravdanja); On u ovoj fazi još ne odmjerava nikakvu mogućnost da se znan­ stvenoteorijski slijedi povijesni razvitak teorija i da se one uporedno vrednuju. Posebno dolazi do mišljenja da povijesni razvitak teorija pripada samo sklopu otkrića i da je on time nešto samo psihološko. Novi razvitak neke teorije nema ništa sa osebujnim sticanjem znanja u smislu metodologije, u smislu teorije znanosti. Popper je tada, dakle, striktno razlikovao između sklopa opravdanja i sklopa otkrića. Teorija znanosti uopšte nema ništa sa sklopom otkrića, takvo je Popperovo prvotno mišljenje; on se ograničava isključivo na sklop oprav­ danja, na racionalno obrazloženje, na opravdanje u smislu naknadnog dokaza neke falsifikacije ih dokaza načelne falsifikabilnosti i naknadnog dokaza da se neka teorija do sada nije dala falsificirati, da se do sada osvjedočavala nasuprot pokušaja falsifikacije. Danas je u trendu historiziranja, a sva­ kako i jednog pragmatiziranja teorije znanosti, napušten ovaj striktni zahtjev za nemiješanjem.

Između konvencionalizma i pragmatizma Popperov kriterij falsifikacije distancira se i kritički od razmišljanja konvencionalista Piere Duhema i Henri Poincarea. Njihova je teza suštinski u tome da se uopšte hipoteze i teo­ rije znanosti konvencije, svrhovite odluke, ustanovljavanja, utvrđivanja, koja su na odgovarajući način uvijek tako done­ sena i trebaju biti donesena da se, po Duhemu, ukupna za­ jednička igra iskustvenih stavova i teorija odigrava što je moguće jednostavnije. Najveća jednostavnost prikaza ujedno je konvencionalistički ideal jedne potpune znanstvene teorije. Kad bi jednostavnost sada bila jedini kriterij, tada bi se prema okolnostima mogle birati posve različite teorije i posmatrati upravo samo sa stanovišta ljepote, ekonomije, jednostavnosti, a tada zapravo više ne bi trebalo tražiti nikakvu odlučujuću instancu u iskustvu. Empirijski sadržaj u čistim konvencionaustičkim teorijama u svakom slučaju ne ulazi izričito, kon­ frontacija sa stvarnošću je u osnovi proizvoljna, ako se bira

86

HANS LENK

samo sa aspekta najjednostavnijeg prikaza i tada se prema okol­ nostima, dopuštaju i različite ravni posmatranja i prosuđivanja jednostavnosti. Pojam »jednostavnosti« je mnogoznačan: on se može odnositi na temeljne pojmove, zakone i postupke mjere­ nja neke teorije, ali i na matematički prikaz ili izbor metod­ skog i teorijskog okvira cjeline i na odnos između empirijskih i teorijskih pojmova: tako je opšta teorija relativnosti u nekom pogledu (uklapanje u neke geometrijske cjelovite okvire, odu­ stajanje od sila gravitacije) »jednostavnija« od Newtonove fizike gravitacije, a u drugoj perspektivi, naprotiv, »kompli­ ciranija«. Izbor što je moguće jednostavnijih, svrhovitijih, opštih hipoteza i zakona, sigurno, dakle, ne može biti jedini relevan­ tni kriterij za hipoteze i teorije iskustvenih znanosti. Kriterij jednostavnosti, uz to, ne može dati nikakvo objektivno obi­ lježje odluke. Jedan takav kriterij testu iskustva ne bi mogao dati nikakvo odlučujuće značenje. Od iskustva ovisno metodo­ loško prosuđivanje ne može samo presuditi unutarnjoj logičkoj strukturi. Popper je stoga imao ideju da opšti zakoni nisu sa­ mo rezultati odluka izbora nego bi se morali moći opovrgnuti iskustvom. Ali, on konvencionalistima daje za pravo utoliko što i utvrđivanja pojmova, mjernih jedinica pa i određenih stavova u znanosti u potpunosti imaju važnu ulogu. Ali, kon­ vencije se ne smiju primjenjivati za konvencionalističko spa­ šavanje hipoteza i teorija pomoću ad-hoc strategija. Kod Poppera se takve strategije posebno odnose na takve hipoteze koje on naziva baznim stavovima. Za razliku od konvencionalizma, za njega opšti zakoni nisu odluke nego singularni sta­ vovi koji utvrđuju pojedinačni slučaj: bazni stavovi su utvrđi­ vanja. Konvencionalizam se, dakle, izražava na jednoj dubljoj ravni, na ravni iskaza koji su ranije nazivani »stavovima po­ smatranja«: upravo na ravni baznih stavova. Mi moramo pri­ znati određene, singularne iskaze da bi opštije hipoteze i za­ koni mogli propasti. Moći propasti na iskustvu tada znači da u iskustvu postoji nešto što se prije svega priznaje. Ako se napusti ideja da postoji nešto kao apsolutno sigurno oprav­ danje, kakva ideja je ranije vladala npr. u klasičnoj teoriji spoznaje i u logičkom empirizmu Bečkog kruga, tada još uvijek ostaje pitanje: šta bi moglo da važi kao uporišna in­ stanca stvarnosti? Postoji li ipak bilo kakav čvrsti temelj, neka baza saznanja koja se može primijeniti? Po Popperu u osnovi

KRITIČKI R A C I O N A L I Z A M I M E T O D O L O Š K I P R A G M A T I Z A M

87

ne postoji nikakva baza koja se ne može dovesti u sumnju; jer, svaki pojedinačni stav može se ponovo dalje interpreti­ rati, može se, prema okolnostima, razumjeti kao posljedica neke vrste »efekta otpada«, kakav se često dešava u eksperi­ mentalnim znanostima, ili se može razumjeti kao neka vrsta anomalije. Baza, dakle, počiva na utvrđivanjima, na konvencijama: »priznavanje« baznih stavova »možemo .. . interpretirati . .. kao konvencionalnu odluku a priznate stavove kao utvrđiva­ nja« (Popper, 1976, 220). Ovo se zaista može razumjeti kao dalja pragmatička komponenta u Popperovom učenju o spo­ znaji (Ovdje samo kao metodološku teškoću ranog Popperovog polazišta naznačavamo da konvencionalistički karakter baznih stavova djeluje i na ukupne svagdašnje teorije). Bazni stavovi su singularni stavovi o postojanju nečega (Es-gibt-Sätze), koji su, pak, na izvjestan način sami ovisni od teorijskih razmatra­ nja, teorijski su obilježeni, »teorijski nabijeni«, »teorijski im­ pregnirani«. Posredstvom takvih baznih stavova trebaju biti provjerene opšte hipoteze, zakoni, teorije. Za univerzalne sta­ vove uvijek, dakle, moraju postojati bazni stavovi koji bi načelno mogli falsificirati ove univerzalne stavove, dovesti ih do neuspjeha. Količina takvih stavova koji bi mogli falsifi­ cirati neki univerzalni stav, klasa svih uopšte mogućih baznih stavova koji bi stajali u proturječnosti s nekim univerzalnim stavom, jest klasa mogućnosti falsifikacije, klasa potencijalnih falsifikatora. Neka teorija ih neka opšta hipoteza zapravo ne kaže »ništa« pozitivno o onim baznim stavovima koji je ovjerovljuju, nego ona zabranjuje — tako reći negativno — odre­ đene slučajeve. Stav »svi gavrani su crni« isključuje egzisten­ ciju ne-crnih gavranova. Ovo je za Poppera ujedno i kontakt sa realitetom, empirijski sadržaj, sadržaj iskustva. Prirodne zakone treba shvatiti kao zabrane; oni ne tvrde da nešto eg­ zistira, nego da nešto ne egzistira. Opšti zakoni, univerzalni stavovi kažu nešto o nekom otvorenom, beskrajnom mnoštvu, oni stoga nisu praktički niti principijelno verifikabilni, oni su samo jednostrano negativno odlučivi — upravo falsifikabilni. Falsifikacija teče tako reći odozdo prema gore, od onog što je specijalnije ka onom što je opštije. Popper je, doduše, u početku smatrao da je falsifika­ cija nekog univerzalnog stava važeća jednom za uvijek, da je konačna, barem »općenito«: »Mi dakle, neku (na odgovara^

88

H A N S LENK

jući način metodski osiguranu) intersubjektivno provjerljivu falsifikaciju, općenito posmatramo kao konačnu; baš u tome se izražava asimetrija između verifikacije i falsifikacije teo­ rija« (Popper 1976, 214). Za same bazne stavove falsifikacija nije definirana. Bazni stavovi su falsifirajuće instance; oni falsificiraju samo u sklopu sa efektom koji se može ponoviti, to znači da falsificirajuća hipoteza mora ujedno biti posvjedočena: »Ako priznati bazni stavovi protivrječe nekoj teoriji, onda su oni osnov za falsifikaciju samo onda ako istovremeno posvjedočuju falsifioirajuću hipotezu« (ebd 55). Ovo je jedna daljnja pragmatička komponenta, zapravo jedno pragmatičko relativiranje striktnog falsifikacionizma. Popperov falsifikacionizam je, dakle, zavisan od metodoloških pravila i konven­ cija i zato se s pravom može nazvati »metodološkim falsifikaoionizmom« (Lakatos). U Popperovom prvobitnom shvatanju njegova teorija znanosti i njegovo učenje o spoznaji bili su na izvjestan način svakako još puristički, upravo metodološki dogmatični, budući da se falsifikacija neke teorije, koja se ostva­ ruje po modusu tollens (ako A onda B; ali sada je ne-B; dakle ne-A), tvrdi kao zaključna i konačna. Falsificirana teo­ rija je tako reći zauvijek napuštena i isključena od svakog ponovnog uzimanja u obzir. Ovo shvatanje falsifikacionizma moralo je u međuvreme­ nu biti napušteno. Postojale su povučene falsifikacije (npr,, Proutova hipoteza o građi atoma: da se atomska jezgra sastoji bitno od atomskih jezgra vodika, od protona — koja je nakon otkrića izotopa doživjela kasno, konačno?, uskrsnuće), (upor. npr. Lakatos 1982, I, 52 i dalje). Falsificirane teorije ih njihove ključne teze mogu se ponovo vratiti modificirano ili u okviru jedne druge situacije teorije. Pojednostavljeno, po­ stoji uskrsnuće teorija, bolje rečeno: njihovih temeljnih ideja (u datom slučaju u preobraženom obliku). Popper je, nadalje, doduše priznao impregniranost baznih stavova teorijom — na­ ime, to da se oni tumače i prihvataju uvijek u svjetlu teorija. Ali on odavde i iz drugih slabosti striktnog falsifikacizma nije izvukao nikakve konsekvence. Tako ponekad različite teo­ rije koje zajedno djeluju (npr., jedinstvena objašnjenja i interpretirajuća teorija, kako je zove Lakatos, npr. teorija mjernih instrumenata) mogu stajati na dispoziciji u nekom falsificirajućem eksperimentu; često jedan jedini univerzalni stav up­ ravo neće biti jednosmisleno falsificiran pomoću singularnog

KRITIČKI R A C I O N A L I Z A M I M E T O D O L O Š K I P R A G M A T I Z A M

89

stava ili uopšte pomoću cijele testirane teorije. Popperovo prvobitno shvatanje bilo je još isuviše mono-teorijsko, zapravo, usmjereno na pojedinačne hipoteze zakona — ono je moralo izbjeći pluralistički model, izbjeći pluralizam teorija (upor. 24 i 66 i dalje). Kako treba postupati nakon neke falsifikacije, koji dio teorije treba biti izmijenjen, napušten, prilagođen, to je općenito bez sumnje stvar jedne odluke, a prema okolno­ stima, stvar razmatranja svrhovitosti u historijskom kontekstu, u kontekstu koji zavisi od istraživanja, a često i od heurističko-metodološkog konteksta. I ovdje, dakle, susrećemo pragmatič­ ku komponentu: i teorijski napredak je zavisan od situacije znanosti, a čak i od uvjerenja zajednice znanstvenika, kao što je to pokazao Kuhn (1962). To svakako ne mora da znači da bi napredak zavisio samo od takvih historijskih i pragma­ tičkih faktora. I kasnije (1973) Popper se u jednom novom pokušaju razračunao sa problemima indukcije i klasičnog racionalizma opravdanja: njegova osnovna ideja može se prikazati ovako: svo (znanstveno) saznanje uvijek je hipotetičko, uvijek privre­ meno: tenativno. Svo znanstveno saznanje ima karakter hipo­ teza; hipoteze nikad nisu apsolutno sigurne, one su upitne; stalno ih treba ispitivati, moraju biti podvrgnute sumnji, mo­ raju se kritizirati i provjeravati. Ukoliko pokazuju realno-znanstveni sadržaj, one bi morale moći pasti na iskustvu. Stari znanstveni ideal apsolutno sigurne istine po Popperu se pokazao kao idol. Ovu tezu Popper čak proširuje na cijelo saznanje: pod idejom neograničenog kritičkog provjeravanja, svo saznanje važi kao ono koje je moguće revidirati, ponekad čak i logičko i matematičko. Apsolutno sigurnu, istinu, po Popperu, ne možemo nikad dostići, zapravo, čak niti joj smis­ leno težiti; bilo bi utopijski uzeti apsolutno sigurnu istinu kao praktični cilj znanosti. Svaki znanstveni stav je privremen. On se svakako može osvjedočiti ali svako osvjedočenje je re­ lativno, ono je takvo samo u odnosu prema drugim isto tako privremeno utvrđenim stavovima. Kao što je pomenuto, od značaja su i odnosi između opštih stavova i baznih stavova na temelju posmatranja, koji su zavisni od teorije i koji su relativno pragmatički priznati, utvrđeni. Popperovo učenje je još uvijek fiksirano na pojedinačne stavove i hipoteze koji ujedno zastupaju neku teoriju; tek kasnije je Imre Lakatos uzeo u obzir cjeloviti sklop teorije(ja) zajedno sa uzajamnom

90

H A N S LENK

igrom parcijalnih teorija (teorija mjerenja nasuprot objašnjavajućoj teoriji). Istina, dosezanje istine za Poppera je daleki utopijski cilj, utopijski ideal, ali ipak i regulativna ideja: ako je naš problem čisto teorijski — ako neko teorijsko objašnjenje treba da bude pronađeno — onda kritika stoji pod regulativnom idejom približavanja istini a ne pod idejom našeg preživ­ ljavanja (Popper 1973, 291). Popper, dakle, ne napušta ideju istine, ali je relativira, prelazi ka tezi o približavanju istini. On je vjerovao da što su teorije opštije, što su bolje osvjedo­ čene, što su se duže odupirale testu falsifikacije — to prije postoji šansa da se one približe istini. Popper je razvio teoriju 0 »blizini istine« umjesto istine, i vjerovao da se, premda se istina ne može dostići, približavanje istini ipak može nekako mjeriti, precizirati, ocjenjivati, garantirati. Teorije moraju biti izložene racionalnoj kritici; a mi ćemo »privremeno prihvatiti one za koje izgleda da najbolje izdržavaju našu kritiku, i koje imaju najveću objašnjavajuću snagu (ebd. 292). Ideja istine postaje, dakle, jednom metafizičkom idejom; privremena upot­ rebljivost teorija je u Popperovom učenju o spoznaji jedna posve (implicitna) pragmatička naznaka, jer je prihvaćena u situaciji istraživanja grupe (grupa) znanstvenika za približa­ vanje istini; razumije se da jedno takvo naslućivanje ili samo nada ne mogu garantirati nikakvo približavanje: beskrajno daleki utopijski cilj morao bi upravo po Popperovom polazištu 1 dalje ostati beskrajno udaljen. U jednom drugom shvatanju kritički racionalizam (poseb­ no Lakatos) još je promijenio koncept približavanja istini. Sada se bitno radi o napretku znanja. Moramo biti u položaju da možemo konstruktivno suditi o tome kada je neka teorija »bolja« nego neka druga, i šta znači ovo biti-bolji bez mjer­ ljivog približavanja istini. To je moguće, premda se ne može neposredno reći u kojoj mjeri se teorija približava istini, nego se radi o tome da se razvije kriterij koji nam dopušta da na­ vedemo u odnosu na šta neka teorija ima prednost nad dru­ gom, šta može da znači da je apstraktni razvitak teorije na­ predan, da je vodio jednoj boljoj teoriji itd. Do sada se teleološki ili finalno formulirana teorija o približavanju istini zamjenjuje, dakle, jednom ne-teleološkom teorijom o rela­ tivnom napretku znanosti, koja manje pozajmljuje od metafi­ zičke ideje i pragmatički je praktikabilnija, jer se sada ori-

KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI P R A G M A T I Z A M

91

jentira na poboljšanje onoga što je dostignuto, a ne više na beskrani put ka onom utopijskom. U toku razvitka svoje metodologije kritički racionalizam je liberalizovao svoje polazište, može se reći da ga je pragmatizirao a zatim jako poopštio: kao što je nagovješteno, Popper je svoj nacrt sam razumio ne samo kao filozofsku teoriju iskustvene znanosti, zapravo, (svakodnevnog) iskustvenog zna­ nja uopšte, nego je mislio da se svo znanje može vidjeti samo pod ovim hipotetičkim idealom, da se mora što je moguće sistematičnije svagda izlagati kritičkom preispitivanju. »Coinjectures and refutations«, dakle, »hrabra naslućivanja i oštra opovrgavanja«, to je šlagvort i naslov Popperove knjige (1963). Ovaj metodološki moto po P o p p e r u nije samo moto prirodnja­ ka nego i znanstvenika društvenih znanosti, zapravo, moto samog racionalnog filozofa. Teorije su, kao što je rekao Ein­ stein, slobodne tvorevine ljudskog duha, koje se, nakon što su jednom bile skicirane (za što je potrebna intuicija, nadare­ nost i naravno sreća), ili kontroliraju u iskustvu ili se pod­ vrgavaju drugim kritičkim postupcima provjeravanja. Teorije su »nešto što naš razum pokušava da pripiše prirodi; nešto što, pak, priroda ne dopušta da joj se pripiše« (Popper 1979 XVIII). Razviti neku ideju, proširiti je i kritički provjeriti, obuhvatni je model svake a posebno znanstvene argumentacije i istraživanja: ideja i kritičko provjeravanje, nacrt i kontrola, ili: konstrukcija i kritika. Konstrukcija je moment koji pro­ izvodi sadržaj, a kritika je tada upravo selektivno provjera­ vanje osvjedočavanja koje određuje sadržaj. Ona postupa po logičkim kriterijima neproturječnosti, drugim kriterijima metodsko-sistematskog provjeravanja — tako npr., po metodskom cilju falsifikacije u iskustvu. Ovaj ideal kritičkog provjerava­ nja igra mnogo veću ulogu, ima mnogo širi značaj nego samo u odnosu na falsificiranje u iskustvenim znanostima. Ova ideja isto se tako može primijeniti u normatvnim disciplinama kao što su etika i pravna znanost, koje nisu nikakve iskustvene znanosti. Popperov postupak je kao osnovna ideja primjenjiv i ovdje, možda u ne tako preciznom provođenju, ali ipak u jednoj karakterističnoj odgovarajućoj primjeni. Drugim rije­ čima: metodološki ideal je mnogo opštiji nego što je Popper prvobitno mislio i može se zahtijevati i za neempirijske, npr., za normativne znanosti. Preispitivanje događaja i historijsko opovrgavanje ovdje prirodno iziskuju postupak primjerene iz-

92

HANS LENK

mjene. Pravni propisi se ne mogu opovrći putem iskustva nego možda poređenjem sa nadređenim temeljnim pravom. Sve rečeno je ipak opet važno pragmatičko gledište. Prema obrascu nacrta i kritičkog provjeravanja (događaja), tada se može postupati i u normativnim znanostima. Osnovna ideja je, dakle, da se znanost razvija kroz neku vrstu sistematizranog trial-and-error-postupka, pri čemu pokušaji, dakle koraci trial-faze, nikako ne usljeđuju naslijepo, nego predstavljaju ciljano, intuitivno upravljano, usmjereno traženje, a error-faza ili opkušaj kritike, ukoliko su uspješni, svagda vode elimini­ ranju ili modificiranju odgovarajućih, dosad predloženih i pro­ vjerenih nacrta (o pragmatičkom aspektu trial-and-error-po­ stupka u falsifikaciji teorija, upor. npr. Marti-Huang 1983, 272, ili novije radove o procesu rješavanja problema, kao što su Dörner 1974, Kowalski 1979, Sutanen 1974). Jedan takav ciljani trial-and-error-proces, jedan takav spoznajni proces uvijek stoji pod »primatom« teorije, teorij­ skog problema. Ako se spoznavanje shvata kao (teorijsko) rje­ šenje problema, onda je ono uvijek i jedna djelatnost rješava­ nja problema. Ovo djelovanje u pravcu dobivanja spoznaja, u pravcu rješavanja problema kao i sami problemi, ovisni su od struktura teorija i od struktura realiteta, a često, barem indi­ rektno, i od — socijalnih struktura. Problemi se ne mogu i ne daju razumjeti i prikazati nezavisno od problemske situacije, nezavisno od stanja problema zajedno sa njegovim (historij­ skim) razvitkom i nezavisno od socijalnog uklapanja postavlja­ nja cilja koje je povezano sa stanjem i rješenjem problema. Problemi su strukturno pragmatički usidreni u pragmatičke veze ljudi koji spoznaju i djeluju skupa sa svojom situacijom koja je uvijek i socijalna situacija. Ukoliko (znanstveno) spoz­ navanje predstavlja djelatnost rješavanja problema ili ih modelski formalno tipizira, spoznavanje je principijelno stalno strukturno povezano sa pragmatičkim okolnostima. Ono je prije svega djelovanje koje je vođeno teorijom i kriterijima. Spoznavanje kao djelatnost rješavanja problema principijelno je pragmatično. Trial-and-error-postupak Popper poopštava, proširuje ga do jedne evolucione teorije samih teorija, razvitka teorija i napretka spoznaje. Historijsko sljedovanje teorija teče ana­ logno obrascu darvinističke biološke evolucije. Znanje napre­ duje slično razvitku vrsta u biologiji: »Napredak spoznaje . . .

KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI PRAGMATIZAM

93

uvijek je isti: mi pokušavamo riješiti naše probleme i putem izbora doći do privremenih rješenja koja su u izvjesnoj mjeri upotrebljiva« (1973, 289, upor i ebd. 84,37). »Naša spoznaja se u svakom trenutku sastoji od onih hipoteza koje su pokazale svoju (relativnu) valjanost time da su do sada preživjele u borbi za opstanak, u konkurentskoj borbi koja odstranjuje hi­ poteze koje nisu valjane« (ebd. 288). Radi se o pukoj meta­ foričnoj borbi za opstanak hipoteza a ne o njihovoj borbi za egzistenciju posredstvom hipoteza. P o p p e r u se radi o evoluciji teorija a ne o evoluciji vrsta preko bioloških obilježja ili o zasnivanju spoznaje i njenih organa i formi sa stanovišta po­ vijesnog porijekla. Ovo bi se moralo pažljivo razlikovati kao veoma uobičajeno, pogotovo što se izraz »evolucija« primje­ njuje mnogostruko i višeznačno — a nikako uvijek biološki. (Ovdje se cilja na sistematski varirajuće mutacije a nikako slučajno kao u biološkoj evoluciji vrsta). Ukupni razvitak na­ šeg znanja odvija se po shemi pokušaja i pogreške. Takva »jedna općenita četvorodijelna shema« u svojoj najjednostav­ nijoj formi ima komponente: »postavljanje problema«, »privre­ mena teorija« .. . (pokušaj) odstranjivanja greške« kritičkim provjeravanjem (racionalna kritika), i kao četvrta komponenta »neki novi p r o b l e m . . . ili više novih problema.. . koji su često dublji nego što su to stari« (ebd. 315), koji omogućuju dublji uvid i time predstavljaju neki napredak. Napredak se sastoji u razvitku sve općentijih i preciznijih teorija sa boga­ tijim sadržajem. Popperova nebiološka teorija evolucije znanja mogla bi se, razumljivo, i poopštiti u jednu od važni ju generalnu hipo­ tezu o preživljavanju koja se odnosi na vrste, koja predstavlja prednost selekcije posredstvom znanja hipoteza. Popperov za­ oštreni bonmot da je »od amebe do Einsteina samo jedan korak« (ebd. 273,375), pokazuje da je ovo on svakako impli­ citno imao na umu (upor. i ebd. 169 i češće). Oba ova »evoluciona« tumačenja su eminentno pragmatička. Popper misli samo povezujući pragmatička razmatranja sa evolucionim: »neuspjeh a ne uspjeh vodi kroz prirodni izbor ka relativnom fiksiranju uspješnih načina reakcije«, a život je »rješavanje problema i otkrivanje« (ebd. 168). Popper kaže da se naše ljud­ sko spoznavanje razlikuje od slijepih pokušaja i pogrešaka u razvitku vrsta ili životinja ili ameba, time da naši nacrti mogu »naći oslonac u jednom trećem svijetu kritičke diskusije«: u

94

HANS LENK

»svijetu jezika, u svijetu objektivne spoznaje«, u svijetu sadr­ žaja misli, nepromjenjivih struktura onoga što je planirano i onoga što je konstruisao čovjek (u problematične aspekte Popperove ontologije triju svjetova ovdje nećemo ulaziti). Ako se za trial-and-error-proces u »malom«, lako mogu navesti pragmatičke komponente, onda se također mogu navesti i za »velike«: »evolucionizam posmatra informaciju o fizikalnom realitetu naše bliže okoline koju isporučuju naši čulni organi, kao općenito prilično pouzdanu, jer inače ne bismo bili ovdje« (Watkins 1979, 207). Premda su moguće i zablude, »možemo .. . imati povjerenja u to da« spoznaje »o onim crtama svijeta čije realističko ocjenjivanje ponekad znači pitanje života i smrti, nisu sistematski pogrešni« (ebd. upor. gore 57). Noviji razvitak kritčkog racionalizma povezao je pragma­ tizam sa izvjesnim liberalizirani em i historiziranjem temelj­ nog ishodišta. Ovo će se ukratko skicirati u slijedećim redo­ vima. Kao što je naglašeno, Popperov raniji nacrt bio je monoteorijski i fiksiran za pojedinačne hipoteze. Znanstvena falsifikacija ne odnosi se, pak, samo na pojedinačne stavove, na pojedinačne hipoteze, nego često na cijele, eventualno vrlo kompleksne teorije unutar tradicionalnih linija ili povijesnih serija teorija (unutar krivo shvaćenih takozvanih »istraživačkih programa« kod Lakatosa), čije je prosuđivanje moguće tek u kasnijem povijesnom osvrtu i u relativnom pogledu na napre­ dak spoznaje, nasuprot teorija-prathodnika. — Falsifikacije se, kao što je rečeno, mogu katkada izvršiti čak i povrat­ no, one su, dakle, prema prilikama sa svoje strane prolazne. Praktički povijesni tok razvitka znanosti suodlučuje. Govori se o »dinamici teorija« (vidi gore str. 52). Ali, dinamika teori­ ja uvijek je pragmatički situirana. Da li se neka izmjena teo­ rija prosuđuje kao napredna, zavisi od pragmatičkog uklapanja u serije teorija kao i od metodološke funkcije i od prosuđiva­ nja plodonosnosti. Da li se principijelno javljaju nove činjeni­ ce, da li se stare anomalije sprečavaju? Znanstvenici također praktički stalno rade sa teorijama koje pokazuju anomalije, i strogo uzev treba ih zapravo posmatrati kao falsificirane. Prag­ matičke uklapanje ovdje je također doista jasno. Nadalje, općenito važi (po Stegmülleru, 1969, 1983) da su takozvana statistička objašnjenja događaja u stvarnosti prag-

KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI PRAGMATIZAM

95

maučka »sistematiziranja« (tzv. »obrazloženja«), koja navode samo očekivanja sa kojom se vjerovatnoćom može (ili bi se mogao) očekivati neki događaj (vidi gore, 49 i dalje, 75 i dalje). Pragmatičko uklapanje je evidentno u statističkim ob­ jašnjenjima događaja. Popperovo prvobitno polazište imalo je teškoća sa statističkim objašnjenjima i zakonima. Njih, na­ ime, nije moguće jednostavno falsificrati jednim jedinim, premda reproducibilnim, događajem; ovdje je potrebno uvesti dodatne mjere odstupanja i rasipanja. A to zavisi od prag­ matičkih relativiziranja, od razmatranja svrhovitosti i utvrđi­ vanja svrhovitosti. Nadalje, i zakone, kod kojih se logički izrazi »za sve» ili »postoji« javljaju kombinirano (a ovo bi mogao biti slučaj kod mnogih, ako ne čak kod najvećeg broja univerzalnih prirodnih zakona, ali i kod doista generalnih nomoloških hipoteza društvenih znanosti) — nije moguće falsificirati. — Popper je mogao — barem u ranoj fazi — pret­ postaviti isuviše jednostavne strukture zakona i teorija. Uz to, on je jednostavno ignorirao uzajamnu igru povijesnog raz­ vitka teorija, povezanosti otkrića i metodoloških gledišta. Konačno i oštro razgraničenje iskustvenih zakona od metafizčkih stavova pokazalo se na koncu kao neprovedivo. Pop­ per (1976, 13) je sam mislio da metafizičke ideje (mogu) po­ duprijeti empirijske znanosti. Lakatos i Feyerabend, npr., čak govore o jednoj 'dobroj' »znanstvenoj metafizici«, Watkins o »influential metaphysic«, koja je potrebna kao plodonosna ključna ideja iskustveno-znanstvenih teorija. Uprkos svem liberaliziranju, uprkos okretanju od striktnog falsifikacionizma, ipak je zadržana ideja kritičkog provjeravanja, osvjedočavanja, bez konačnog napuštanja falsificiranog kandidata za zakon. Generalno se, dakle, treba utvrditi jedno postaj an je-pragmatičnim kritičkog racionalizma, a da opšta ideja epistemičkog falibilizma, odnosno oštrog kritičkog provjeravanja, nije na­ puštena. Program naivnog dogmatskog i metodološkog falsifikacioni­ zma može se, dakle, strogo uzev, smatrati neuspjelim. Ovo po­ lazište Lakatos (1974, 1982, I) zato želi zamijeniti jednim rafiniranim (»sophisticated«) falsifikacionizmom. Ova izmjenjena, diferencirana forma falsifkacionizma (pitanje je da li se uopšte još može govorit o falsifikacionizmu) napušta stajalište sve-ili-ništa, napušta oštro ili-ili između potvrđenih i fal­ sificiranih teorija. Lakatos premješta težište na nizove teo-

96

HANS

LENK

rij a koje povijesno slijede jedna poslije druge, i na njihovu heurastiku (na pogrešno nazvane »-istraživačke programe-«). Teorije (njihov sadržaj i struktura) kao pojedinačne i po sebi, nisu znanstvene i racionalne nego su prelazi između povijesnih događaja i sljedbenika među teorijama jedne serije. Ovaj niz se razvija u povijesti dotične znanosti. Teorija znanosti i »falsifikacija« teorija od sada se istoriziraju i pragmatiziraju. Umjesto jednog apsolutnog za teoriju važi (samo) još jedan kostruktivni votum nepovjerenja. Znanstvenik je prinuđen da radi čak sa nekom falisificiranom teorijom sve dotle dok ne raspolaže boljom teorijom. Teorije (eventualno promjenjive) također mogu ponovo uskrsnuti (vidi gore str. 90). Također, različite teorije mogu u prognozama i objašnjenjima imati jednak učinak, tako da se između njih mora odlučiti po dru­ gim kriterijumima, iako se one u praksi ne primjenjuju čak alternativno. Putanje satelita se još i danas izračunavaju po Newtonovoj teoriji gravitacije. Na početku neke teorije stoje modelske, idealizirane kon­ cepcije; ove koncepcije koje još nisu potpuno izrađene, jedva da se zbilja mogu ozbiljno odbaciti pomoću protivrječećeg iskustva ili falsificirajuće hipoteze. »Falsifikatije« u ovoj mo­ dificiranoj formi znači, dakle, samo nastupanje jedne falsifici­ raj uće instance, nekog falsificirajućeg eksperimenta, ali nikak­ vo konačno dogmatsko odbacivanje teorije nego, mnogo više, zahtjev za modifikacijom teorije (ili, prema okolnostima i teo­ rije mjerenja), da bi se falsificirajući efekt odstranio. Ako bi se slijedio prvobitni falsifikacionizam, onda bi se morale od­ baciti sve teorije; jer, u najoštrijem smislu sve su one falsi­ ficirane budući da sve one pokazuju svoje dotične anomalije koje su u fazi izrade teorije djelomično najprije ignorirane ili zaobiđene u interpretaciji (upor. npr., Lakatos 1982). Za teorije također ne postoji jedan zauvijek odlučujući experimentum crucis. »Experimentum eru eis« je za Lakatosa jedna kasnija počasna titula koja se dodjeljuje nakon određenog eksperimenta koji se u historijskom osvrtu vidi kao odlučujući povod za prelaz ka nekoj novoj teoriji. Svaka »falsifikacija« je, dakle, najprije samo privremena, samo u dugom povijes­ nom osvrtu ona može biti vrednovana kao relativno konačna. I ovo je ponovo tačka koja ističe pragmatiku vrednovanja (historijska poređenja, vrednovanje kroz scientific Community,

KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI PRAGMATIZAM

97

aspekt prosuđivanja, eventualno manje ili više oštri metodo­ loški zahtjevi itd.). U metodološkoj koncepciji neka teorija je »bolja« nego neka druga, nego njena prethodnica, ako ima više empirijskog sadržaja, to znači, dopušta da se prognoziraju nove činjenice, kao što može doprinijeti sprečavanju nekih anomalija stare teorije, i u najmanju ruku omogućuje da se takve anomalije ujedno »objasne« (ovdje ćemo samo u parantezama ukazati na teškoće koje se mogu samo pragmatički riješiti, na teškoće problema inkomenzurabilnosti prilikom poređenja utemeljivanja različitih teorija — upor. Feyerabend). U Popperovom učenju ο spoznaji i učenju kritičkog ra­ cionalizma može se, kao što smo vidjeli, navesti veliki broj pragmatičkih momenata koji, pak, do sada nisu dovoljno siste­ matski reflektirani niti se dovoljno reflektiraju. U cjelini, sva­ kako se može utvrditi tendencija ka pragmatičkom relativiranju prvobitnog »tvrdog« programa. Možda bi razvitak pro­ tekao posve drugačije da Popper pragmatizam nije identifi­ cirao sa tradicionalnim pragmatizmom istine i pragmatizmom stava, dakle, sa jednim učenjem ο spoznaji koje stavove, hi­ poteze, i teorije jednostavno vrednuju sa stanovišta korisnosti, plodonosnosti: po tome su stavovi istiniti samo onda ako su plodonosni, korisni. Popper (1976, 221) s pravom odbacuje ovu definiciju istine, identifikaciju istine i osvjedočenja, ali je saglasan sa pragmatizmom ukoliko se »time ne kaže ništa drugo« nego »da logičko vrednovanje uspjeha neke teorije može biti samo vrednovanje njenog osvjedočenja«. Ova ideja napredujućeg osvjedočenja (relativno boljih) teorija (serija teorija), napustila je i tezu ο istini ili sličnosti istini, odnosno približavanju istini teorija (vidi gore 93). Spoznavanje je teorijsko rješavanje problema, djelatnost rješavanje problema koja je zavisna od teorija. Ovo spozna­ vanje nije na duži rok obavezno nekom teorijskom monizmu, teorijska mnogostrukost i diferenciranje su principijelno mo­ gući. Jedno prethodno teleološko usmjeravanje metodologije, koje unosi utopijske elemente, pokazuje se kao nepotrebno ako su moguća praktikabilna i postupno utvrdiva poboljšanja iznad onog što je dostignuto do sada. Takođe općenito važi da spo­ znavanje kao rješavanje problema, kao izbor hipoteza za sticanje spoznaje, jest djelovanje vođeno kriterijima. Hipoteze se biraju na temelju kriterija, najčešće na temelju kriterija

98

HANS

LENK

osvjedočavanja. Osvjedočenje može biti definirano i prosuđeno na osnovu primjene kriterija. Kriteriji su uvijek sredstva koja se odnose na neki cilj. Kriteriji su »nabijeni« pragmatički. Ovo važi i onda kad se povećava semantički stupanj, kad se primje­ njuju metakriteriji. Za kriterije se u pogledu rješavanja pro­ blema u verbalnom smislu može argumentirati samo pragma­ tički. I kriterij za izbor hipoteza može se osvjedočiti. Osvjedo­ čenje se može, dakle, odnositi ne samo na teorije i hipoteze nego i na kriterije, takođe na jednoj metateorvjskoj ravni. Kriteriji su dijelovi metode prosuđivanja i kao takvi oslonjeni na primjerenost i djelotvornost koja se može kontrolirati i koja se generalno, sistematski mora garantirati. Kriteriji su povezani sa pragmatičkim kontekstima i prosuđuju se pod semantičkim visoko vrijednim metakriterijima. Kritički racionalizam i metodološki pragmatizam Same teorije i hipoteze mogu se prosuditi prema njihovoj efektivnosti, prema njihovom osvjedočenju nasuprot kontro­ liranim, što je moguće oštrijim pokušajima opovrgavanja (mo­ gućnosti falisifikacije); kriteriji mogu biti prosuđeni prema njihovom dugotrajnom životno-praktičkom osvjedočavanju, po vrednovanju uspješnosti u smislu u metodološkog pragmatizma (Rescher, 1977). Ukoliko metodološki pragmatizam (vidi gore str. 55 i dalje) zahtijeva osvjedočenje normativnih kriterija prosuđivanja i metodoloških pravila višeg stupnja (jer su metateorijska), on metodologiju kritičkog racionalizma posve po­ vezuje sa zahtjevima praktičnog znanstvenog djelovanja i od­ lučivanja (upor. Rescher, 1977). Time ovo stanovište metodo­ loškog pragmatizma može biti shvaćeno kao jedno ekspHcitno, sistematski reflektirajuće proširenje i daljnji razvitak metodo­ logije kritičkog racionalizma, koje može u cijelosti prihvatiti njegove kritičko-racionalističke elemente. Zato ovdje treba pobliže osvijetliti metodološki pragmatizam. Njegova osnovna ideja je (kao što je već razjašnjeno, vidi gore str. 55), da iskazi, stavovi ili mnoštva hipoteza ili neka teorija, trebaju i mogu biti privremeno akceptirane kao »isti­ nite«, ako odgovaraju nekom znanstveno opravdanom kriteriju prosuđivanja. Jedan takav kriterij važi kao opravdan kada se osvjedočuje kao načelo prosuđivanja stavova, iskaza, mnoštva

KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI PRAGMATIZAM

99

hipoteza ili teorija. Prosuđivanje, npr., kriterija rastućeg sadr­ žaja iskustva, ili smanjenja anomalija ili prosuđivanje poređenja da se u izvjesnom smislu može utvrditi koja je od dviju teorija bolja, jesu bitna stanovišta za prosuđivanje teorija. Na ovaj način tako reći imamo metakriterij koji se dugotrajno osvjedočava ali se više ne radi ο jednom pukom kriteriju ga­ rancije nižeg stepena za akceptiranje stavova. Uvrštavanje ne­ ke hipoteze odnosno mnoštva hipoteza ili teorija kao istinitih, shvaća se kao spoznajna radnja. Kao takva ona sa svoje strane pretpostavlja kriterije akceptiranja koji se na osnovu pragma­ tičkih metakriterija moraju osvjedočiti. Ovo što je posljednje rečeno svakako je odlučujuća ideja Rescherovog takozvanog metodološkog pragmatizma koji se zove i pragmatizmom koji je orijentiran na kriterije: hipoteze, dakle, stavovi ili iskazi objekt-jezika teorije nisu za osvjedočavanje, za pragmatičku vrednovanje, nego su to upravo sami kriteriji, dakle metodo­ loški kriteriji po kojima se prosuđuju hipoteze. Ovi kriteriji se vrednuju i prosuđuju prema njihovim dugotrajnim, životno-praktičkim gledištima, prema vjerovatnoćama njihove kori­ snosti ili vjerovatnoćama uspješnosti. Umjesto teorija na os­ novnoj ravni objekt-jezika ili umjesto metoda, prosuđuju se, dakle, metodologije prosuđivanja teorija, pa se, dakle, penje­ mo za jedan metateorijski stupanj više. Osnovna ideja je stoga da najprije teorije iskustvenih znanosti principijelno moraju moći propasti, i drugo, moraju slijediti kriterij izbora i kri­ terije vrednovanja koji su se sami životno-praktično osvjedo­ čili. Radi se, dakle, ο jednom metodološkom proširenju kri­ tičkog racionalizma sa povratnim spajanjem prosuđivanja višeg stupnja metodoloških pravila i kriterija, na stupnju vredno­ vanja teorija i hipoteza. Radi se, dakle, ο tome da se meto­ dologije same pragmatički vrednuju i da se pobrinemo za to da se ovo vrednovanje protegne i na prosuđivanje teorija, ali ipak ne više kao u klasičnom pragmatizmu, da se prosto bri­ nemo ο tome da samo utvrdimo istinu stavova na temelju nji­ hove plodonosnosti ili njihovih konsekvenci. »Metodološki pragmatizam« ne treba brkati sa dosadašnjim pragmatizmom istine ili pragmatozmom stava (»istinito je samo ono što je plodonosno« /Goethe/, kako je zastupan u klasičnom američkom pragmatizmu). Kao što je pomenuto (vidi gore str. 55), ovo novo stajalište se može u cijelosti ujediniti sa korespondencijskom teorijom istine. Metodološki govoreći, kritički

100

H A N S LENK

racionalizam bi se mogao označiti upravo kao pragmatička me­ todologija spoznaje, a u smislu Rescherovog pragmatizma kri­ terija čak kao jedno metodološko-pragmatičko ili historijsko-pragmatičko učenje o spoznaji. Metafizičko uvjerenje kriti­ čkog racionalizma stoga može ostati netaknuto. Novija, liberalnija varijanta pragmatizma izgleda da ne postavlja nikakve metafizičke probleme konfrontacije prema kritičkom racionalizmu. Jedna kritička diskusija ovih problema između kritičkog racionalizma i pragmatizma kriterija još nije obavljena. Ona ne bi trebala biti isuviše teška, a ipak je ovaj noviji pragmatizam metafizički neutralan prema realističkim tvrđenjima, budući da se izričito ograničava na polje metodo­ logije. Gledano metodološki, dalje razvijeni kritički racionali­ zam i noviji pragmatizam idu zajedno. Gledano metafizički, oba se mogu ujediniti utoliko što se kritički realizam kritičkog racionalizma može potpuno povezati sa zahtjevima metodolo­ škog pragmatizma. Tako postojani sistematski uspjeh neke me­ tode odnosno nekog kriterija može direktno služiti kao gene­ ralni metodološki kriterij aproksimacije istine, odnosno, kao in­ dikator napretka spoznaje, kao što smo to bliže već obrazložili (vidi gore str. 56). I metodološki pragmatizam pruža, dakle, tač­ ke oslonca, indikatore za generalno hipotetičko pripisivanje na­ pretka znanosti ili eventualno za privremeno naslućivanje isti­ ne za uspješne teorijske nacrte. On tako povezuje spoznajno-teorijske aspekte sa pragmatičnim okolnostima, pozadinama, »životnim formama«, situacijama u koje je znanost uvijek up­ letena i u kojima se razvija. Kao teorijski osnov on odgovara i novijim znanstveno-sociološkim stajalištima, takozvanom po­ grešno shvaćenom »konstruktivističkom« stajalištu, u kojemu se laboratorijsko istraživanje istražuje ujedno i kulturno-antropološko-etaiografski, na determinantama u socijalno, kultur­ no i historijski razvijenim formama života (uporedi npr. Knorr-Cetina, 1984). Osim toga, metodološki pragmatizam korespon­ dira sa novijim tendencijama prema historizirajućem posmatranju u teoriji znanosti. Ako se kritički racionalizam interno razvija dalje, kao što je to činio Lakatos sa Popperom, onda se napušta ideja da se u toku razvitka istraživanja sve više približavamo istini; um­ jerenije se može reći još samo to da se ostvario i dokle se os­ tvario ili postigao sukcesivni napredak iznad dosadašnjeg sta­ nja spoznaje. Može se razviti jedna bolja teorija i također reći

KRITIČKI RACIONALIZAM

I METODOLOŠKI PRAGMATIZAM

101

šta jest jedna »bolja« teorija, a da ne možemo biti sigurni ili ne možemo garantovati, kao sto se još nadao i tvrdio Popper, da se sa boljom teorijom moramo moći približiti istini. U ulozi znanstvenika ovome se, naravno, nadamo od sada kao i do sada, ali se metodološki ne može garantirati niti faktički ot­ kupiti samo tvrđenjem. Teorija znanosti tada sama postaje ne­ kom vrstom metodologije koja postavlja osnove, sa stanovišta kritičkog osvjedočenja, pri čemu se osvjedočenje, s jedne stra­ ne, odnosi na eksperimentalni test i na poređenje teorija, po­ sebno u toku povijesnog razvitka (pomislimo na istraživačke programe i serije teorija kod Lakatosa, vidi gore str. 91). S druge strane, kritičko osvjedočenje se usmjerava na metodo­ loška stajališta prosuđivanja i na same metodološke kriterije. Time što metodološki pragmatizam unosi još i povijesna gle­ dišta osvjedočenja kriterija prosuđivanja i metodoloških pravi­ la, dakle na tako reći višoj, metateorijskoj ravni uvodi postu­ lat osvjedočenja, on ostvaruje odgovarajuću proširujuću, i sa metodologijom kritičkog racionalizma (posebno kod Lakatosa) posve uskladivu i kombinatornu povezanost zahtjeva osvjedo­ čenja sa praktičnim djelovanjem. To znači da se praktično djelovanje i napredak u znanosti ne povezuju samo na nižim nivoima sa prosuđivanjem pojedinačne hipoteze ili mnoštva hi­ poteza ili npr., u takozvanom Sneedovom i Stegmiillerovom stajalištu ne-iskaza (vidi gore str. 52 i dalje), sa teorijom i nje­ nim mogućnostima proširenja, nego u cjelini sa praktičnim djelovanjem — sa tim kako znanstvenik postupa i kako se ono mora prosuditi sa metodoloških stajališta. Već smo spomenuli (vidi gore str. 58 i dalje) da teorija znanosti postaje otvorenija za pluralistička i futuristička na­ stojanja, i da se djelotvornije oslobađa od nekih konzervativ­ nih tendencija i apsolutističkih racionalističkih uvjerenja. Mo­ gućnosti razvitka budućih teorija mogu se katkada skicirati slobodnije i od važnije. Razgranavanja napretka (upor. str. 136; Stegmüllar, 1980, 24, 132 i dalje) mogu se tek tako — u za­ datku jednosmjernog puta približavanja istini — znanstveno teorijski opravdati. Ovo je pažnje vrijedna prednost ovog no­ vog pluralizma u pragmatizmu kriterija. Jedan stvarniji plu­ ralizam teorija, koji se ipak nije izopačio u jedan cjeloviti konvencionalizam, može se zastupati tek na ovom osnovu. Ali, to pretpostavlja da se u teoriji znanosti isto tako napušta staja­ lište apsolutističkih nad-filozofa, cenzora znanosti, kao što se.

102

H A N S

LENK

pokušava da se u blizini prakse sarađuje sa znanstvenikom na njenim zbiljskim problemima. Ako se, dakle, teorija znanosti jače orijentira na praktične situacije istraživanja, to za dru­ štvene znanosti i njihove probleme temelja može biti samo od koristi. Literatura Adorno, Th.W. u.a., Der Positivismusstreit in der deutschen Soziologie, Neuwied/Berlin 1969. Albert, H., Plädoyer für kritischen Rationdlismus, München 1971. Albert, H., (Hg.), Theorie und Realität, Tübingen 21972. Albert, H., Traktat über kritische Veriunft, Tübingen 31975. Albert, H., Kritische Vernunft und menschliche Praxis, Stutt­ gart 1977. Albert, H., Die Wissenschaft und die Fehlbarkeit der Vernunft, Tübingen 1982. Bunge, M. (Hg.), The Critical Approach to Science and Philo­ sophy, New York 1964. Dörner, D., Die kognitive Organisation beim Problemlösen, Bern-Stuttgart-Wien 1974. Feyerabend, P.K., Der wissenschaftstheoretische Realismus und die Autorität der Wissenschaften, Braunschweig/Wiesba­ den 1978. Feyerabend, P.K., Probleme des Empirismus, Braunschweig/ Wiesbaden 1981. Keuth, H., Realität und Wahrheit, Tübingen 1978. Knorr-Cetina, K., Die Fabrikation von Erkenntnis, Frankfurt/M. 1984. Kowalski, R., Logic for Problem Solving, New York-Oxford 1979. Kuhn, Th.S., The Structure of Scientific Revolutions, Chicago 1962; dt. Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, Frankfurt/M. 1973. Lakatos, I. und Musgrave A. (Hg.), Kritik und Erkenntnisforts­ chritt, Braunschweig 1974. Lakatos, I., Beweise und Wiederlegungen, Braunschweig 1979. Lakatos, I., Philosophische Schriften. Bd. I: Die Methodologie der wissenschaftlichen Forschungsprogramme; Bd. II:

KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI P R A G M A T I Z A M

103

Mathematik, empirische Wissenschaft und Erkenntnis­ theorie, Braunschweig/Wiesbaden 1982. Lenk, H. »Phikeophische Logikbegründung und rationaler Kri­ tizismus«, in: Zeitschrift für philosophische Forschung 24 (1970), 183—205; leicht geändert wiederabgedruckt in: 1973, 88—109. Lenk, H. (Hg.), Neue Aspekte der Wissenschaftstheorie, Braun­ schweig 1971. Lenk, H., Erklärung, Prognose, Planung, Freiburg 1972a. Lenk, H., Philosophie im technologischen Zeitalter, Stuttgart u.a. 21972b. Lenk, H., Metalogik und Sprachanalyse, Freiburg 1973. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Marti-Huang, D., »Poppers Rückzug in die Metaphysik«, in: Dialectica 37 (1983), 269—283. Popper, K.R., Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, 2 Bde., München/Bern 1957/58. Popper, K.R., Conjectures and Refutations, London 1963. Popper, K.R., »Die Zielsetzung der Erfahrungswissenschaft«, in: Albert (1972), 29—41. Popper, K.R., Objektive Erkenntnis, Hamburg 1973. Popper, K.R., Dos Elend des Historizismus, Tübingen ''1974. Popper, K.R., Logik der Forschung, Tübingen 61976. Popper, K.R., Die beiden Grundprobleme der Erkenntnistheo­ rie, Tübingen 1979. Rescher, N., Methodological Pragmatism, Oxford 1977. Siitonen, Α., ^Demarcation of Science from the Point of View of Problems and Problem-Solving«, in: Philosophia na­ turalis 21 (1984), 339—353. Spinner, H., Pluralismus als Erkenntnismodell, Frankfurt/M. 1974. Stachowiak, H., Allgemeine Modelltheorie, Wien/New York 1973. Stachowiak, H. (Hg.), Modelle-Konstruktion der Wirklichkeit, München 1983. Stegmüller, W., Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorie und Analytischen Philosophie. Bd. I: Erklärung, Begründung, Kausalität. Berlin u.a. 1969, 1983. Stegmüller, W., Neue Wege der Wissenschaftsphilosophie, Berlin-Heidelberg-New York 1980. 2

HANS

104

LENK

Topitsch, E„ Sozialphüosophie zwischen Wissenschaft und Ideologie, Neuwied 1961. Topitsch, E., Mythos-Philosophie-Politik, Freiburg 1969. Topitsch, E. (Hg.), Logik der Sozialwissenschaften, Köln 1976. Watirins, J.W.N., "Influential and Confirmable Metaphysics«, in: Mind, N.S. 67 (1958), 344—365. Watkins, J.W.N., «-Karl Raimund Popper: Die Einheit seines Denkens«, in: Speck, J. (Hg.), Grundprobleme der großen Philosophen, Philosophie der Gegenwart, Bd. I, Göttingen 1979, 152—215. Wellmer, Α., Methodologie als Erkenntnistheorie, Frankfurt/M. 1967. 9

2

ZNANOST IZMEĐU NELAGODNOSTI I PRECJENJIVANJA Seveso, Harisburg, Bopal, Černobilj — takve katastrofe okolnog svijeta posljednjih godina važe kao publicistički sud­ binski znak jednog novog pokreta koji je neprijateljski prema znanosti. Ponovo smo, u ovom stoljeću treći put, potreseni jed­ nim valom kulturne kritike tehnike, primijenjene znanosti i znanosti uopšte. Nakon »crne« kritike kulture poslije prvog svjetskog rata, došla je »crvena« kritika sredinom šezdesetih godina, a sada je od kraja sedamdesetih godina na djelu oči­ gledno »zelena« kritika. Pri tome je znanost bačena u isti lo­ nac sa tehnikom. Ako se neomarksistička kritika protiv svakog opšteg pravila usmjerila na znanost i tehniku, jer je u svakom logičkom pravilu, u svakoj sistemskoj zakonomjernosti, u sva­ koj prirodnoj zakonitosti, slutila logiku razarajućeg gospoda­ renja — posebno Marcuse u svojoj knjizi Čovjek jedne dimen­ zije ali i u knjizi Struktura nagona i društvo — i ako je mi­ slila da se gospodarenje nad prirodom nužno i uvijek preobra­ žava u gospodarenje čovjeka nad čovjekom — kako Marcuse formulira oslanjajući se na Marxa — onda se sada novo »ze­ leno« odbijanje blisko praksi i projektima, hrani iz drugih iz­ vora, npr., iz nove ekološke svijesti i volje za alternativnim formama života kao i iz volje za jednim moralom koji manje iskorištava prirodu nego što je Zapad jednosmisleno vladao prirodom još od čuvenog »Potčdnite prirodu sebi« do marksi­ stičkog samooslobađanja čovjeka putem rada na prirodi. Kada je planer znanosti Ozbekhan (1969, 146) još prije sedamnaest godina pokušao propagirati ekološku ravnotežu kao fundamen­ talnu vrijednost jedne etike prijateljstva prema okolnom svi­ jetu — što uistinu, naravno, nije nikakva fundamentalna nego

106

HANS

LENK

izvedena vrijednost — to je tada zvučalo pomalo smijeSno. Kritika nesputanog rasta, obnovljena svijest u granicama, tada je svakako išla zajedno sa neomarksističkom ideologijom i stra­ tegijom odbijanja djelovanja. Dostigli smo jedno stanje produkcije, stanje tehničkog razvitka koji nam dopušta da smirimo napredak — kako kaže Marcuse — i da se ujedno odreknemo daljnjih koraka, te da tako reći uživamo plodove historijskog razvitka tehnike i zna­ nosti na Zapadu. Ja ću se tome još vratiti, jer je po mom mišljenju takav govor o smirenju fatalistička izdaja i defeti­ zam, koji bi vodio u regres, koji je pred prijetećim katastro­ fama gladi i pred problemima nerazvijenih zemalja itd., u izvjesnom smislu čak asocijalan, neodgovoran prema cijelom čovječanstvu. Pokazalo se da tok modernih kriza jednog egzaltiranog publicity-drustva — pomislimo na sociološke teorije širenja glasina — dodatno suodređuje i image, finansiranje, moguć­ nosti razvitka, a time i tempo razvoja znanosti i tehnike. Zna­ nost i tehnika su dodatno postali predmetom ogovaranja. U izvjesnom smislu to je dobro i važno radi sprečavanja nekontrolisanog divljeg rasta javno finansiranih specijalnih in­ teresa, ako se radi o znatnim sredstvima, koja, na koncu, uk­ ljučuju poreske obaveznike. Učimo se da bolje ocjenjujemo uloge, funkcije, granice, prosuđivanja, vrednovanja i uklapa­ nja u nadređene perspektive, ali u cjelini učimo da spoznamo jednostranosti jedne ekonomistički usmjerene politike istraži­ vanja i razvojne politike. Ako se znanost prvobitno pojavila radi tumačenja smisla, smislenog orijentisanja, tako reći radi kozmičkog situiranja čovjeka i radi spoznaje veličanstvenosti božijeg stvaranja (sje­ timo se Keplerovih spisa o tome), i ako znanost nikako nije rođena, kao što pretpostavlja Hermann Lübbe, samo iz teorij­ ske radoznalosti u ovom smislu — premda je i ovo bio jedan bitan element — onda je ona ovaj položaj ipak izgubila u procesu sekularizirani a kojeg je sama uvela, i u procesu ra­ zočarenja u očekivanja, koji je povezan sa izvjesnim obeća­ njima smisla. Ona je, kao što pomalo pogrešno, kaže Tenbruck trivijalizirana, a to najprije važi za prirodnu znanost. O nje­ nom tobože smanjenom tumačenju smisla Tenbruck kaže: »Sama priroda je danas za nas upravo mrtva« (1975, 24), — a da pritom ne pokazuje isu više osjetljivosti za renaturalizira-

ZNANOST

IZMEĐU

N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

107

nje vrijednosti, slika svijeta i samoprikazivanja čovjeka, onako kako su oni postali vidljivi u ekološkom pokretu u kojem se odražava etičko misaono blago od Schopenhauera do Alberta Schweizera, koji nikako nije bez uticaja — u smislu straho­ poštovanja pred životom, u smislu samilosti pred kreaturom itd. Očekivanja spasa od znanosti tada su, a posebno u novije vrijeme, dodatno prenesena na društvene znanosti, nakon što je prirodna znanost u ovom smislu očigledno izgubila znače­ nje — kaže Tenbruck — a sada se društvene znanosti spre­ maju za to da pretjerana očekivanja isto tako iznevjere. Zna­ nost se tada sve više i više tumači, prosuđuje, zahtjeva, podu­ pire s obzirom na svoju čistu korisnost. Srodnost sa diskusijom o finaliziranju je ovdje jasna; o tome neću raspravljati do u detalje. Ja, međutim, ne vjeru­ jem u ovo totalno sekulariziranje, ekonomiziranje, finaliziranje, demitologiziranje uloge znanosti. »Prisutnost mita«, da upotrebim izraz Kolakowskog, suviše je jasna da ne bi djelovala podzemno i na površinske uzburkanosti medijske javnosti. Niti totalno trivijaliziranje smisla znanosti, a posebno tehnike — dakle, ideologija totalne napravljivosti (Machbarkeit), npr., ideologija onog »can implies ought« (što se može napraviti tre­ ba se i proizvesti) — niti, dakle, ovo trivijaliziranje smisla u korist puke orijentacije prema korisnosti, niti suviše pojedno­ stavljena suprotstavljenost teorijske radoznalosti i društvene relevantnosti (a la Lübbe), nisu posljednja riječ u ovom pravcu; posljednja riječ su tako malo kao i eksterna protivpozicija jednakosti svih tako iracionalnih tradicija i pretjerane odgovornosti znanstvene politike pred građanskim inicijati­ vama — sjetimo se, npr., Feyerabendovih šlagvorta: »građan­ ske inicijative umjesto spoznajne teorije«, »građanske inicija­ tive umjesto teorije države i filozofije«, i njegovog starog pseudo — metapravila »Anything goes« — »Čini šta hoćeš u znanosti, ne drži se striktno pravila« (premda je ova riječ u izvjesnom smislu kod Feyerabendovih prvih kritičara po­ grešno shvaćena). Sve ovo nisu nikakvi odgovarajući opisi ili strategije za jedno praktikabilno i realističko ophođenje sa tehnikom. Da­ nas su u svakom slučaju big sience i velike tehničke inovacije uvijek u nadležnosti političkih odluka i političke odgovornosti. To ne Važi za sve znanosti nego suštinski za znanosti koje traže velike izdatke. Image znanosti je danas suviše podvrgnut

108

HANS LENK

pomodnoj jurnjavi za efektima, djelimično zato: 1. jer su se zakoni društva publiciteta nametnuli univerziteti­ ma i istraživačkim institucijama. 2. jer su znanstvenici u prosvjećivanju i informacionoj politici daleksežno zakazali ili, jer su možda bili izloženi pretjeranim zahtjevima da svoje nadležnosti izlože javnosti zaista smisle­ no, razumljivo i uvjerljivo; 3. jer, npr., o znanstvenim institucijama velikih istraživanja upravo u oblasti atomske energije, nije hilo smislene, niti bilo kakve pomenute politike informacija; suviše se dugo igralo zatvorenim kartama, a djelimično se operiralo vrlo nespretno (pomišljam na Centar za istraživanje atomskog jezgra u Karlsruhe-u, koji je upravo u trenutku kada je debata o atomskoj energiji postala javnim politikumom, smanjio Institut za primijenjenu sistemsku analizu koji je nastavio da radi kao mali nesamostalni, za rad jedva sposobni odjel pod neposred­ nom upravom, umjesto da upravo sada podstakne i forsira ove oblasti društveno-zanstvenih i kombinovanih društveno-znanstvenih, ekoloških, regionalno-znanstvenih i ostalih istra­ živanja). Daljnji razlozi za rastuće javno osporavanje znanosti su i u tome da je samo kratkovidi ali razumljivi argument koristi ovladao znanstvenom politikom, unapređivanjem znanosti, i da je vodio tome da su znanstvenici lobistički obećavali pla­ vetnilo neba — ne samo iznad Ruhra — dajući skrivena obe­ ćanja budili neostvariva očekivanja da bi mogli dobiti što više sredstva za istraživanja. Lübbe (1976) je naveo tačne argumente, ali, kako ja mislim, argumente koji su još u prvom planu argumenti za rastući deficit opravdanja i za takozvanu krizu legitimacije znanosti. Navešću njegove argumente i kratko se prema njima odrediti. Suštinski se radi o deset tačaka: 1. Lübbe misli da su rastući izdaci za istraživanje, rastuća davanja države za znanost i tehniku, za istraživanje i razvoj koji su u posljednjih petnaest godina porasli od 1,3 do 2,5% bruto društvenog proizvoda, prirodno proizveli rastući pritisak opravdanja pred javnošću, pred poreskim obaveznikom. Uto­ liko će posebno biti teška legitimacija fundamentalnih istraži­ vanja i legitimacija duhovnih znanosti, gdje se neposredno ne može uvidjeti korisnost u novčanim izrazima ili u dobiti.

Z N A N O S T I Z M E Đ U N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

109

2. Javlja se stalno rastući pogrešan odnos između očekivanja znanja i troškova istraživanja — izvjesni efekt granice košta­ nja: rastući izdaci donose sve manje prinose. Sto se više ulaže u velika istraživanja to se manje mora na njih računati, tako da dobiti postaju upravo marginalne. 3. Moralna problematičnost s obzirom na ograničena sredstva. Lübbe reducira problem isključivo na pitanje da li je mo­ ralno dopustivo ulagati novac u određeni tehničko-znanstveni makro projekt, premda bi, na drugoj strani, krajnja nužda mogla iziskivati ova sredstva. Je li, npr., moralno odgovorno s obzirom na bijedu u zemljama trećeg svijeta ili s obzirom na ekonomske i ostale socijalne probleme i kod nas, ljude slati na Mjesec? 4. Ukazuje se na to da se uvećavanjem, eksplozivnim naduvavanjem broja mjesta za personal na univerzitetima, odigralo nepotrebno umnožavanje univerzitetskih istraživača, da se istraživački kapacitet personalno uvećao tako reći iznad svake potrebe; jer, svi posjednici znanstvenih položaja na univerzi­ tetima žele, naravno, i istraživati, a na to imaju pravo. 5. U odnosu na personal i na povećanje broja mjesta, konsta­ tira se izostanak očekivanog doprinosa akademiziranja, što vodi ka iznevjeravanju očekivanja. Znanost i tehnika dospije­ vaju u izvjesno dvostruko svjetlo. U vezi s tim je i tačka 6. koja je dijelom posljedica i uzrok: gubitak reputacije pro­ fesora. U Njemačkoj je društveni prestiž profesora u posljed­ njem vijeku bio pretjeran, a ovo precjenjivanje je u narodu još dugo naknadno djelovalo. Zato je umanjena reputacija profesora jedan specifično njemački problem; u drugim zemljama — Lübbe navodi primjer Švajcarske — profesor nikada nije previše vrijedio; zato tamo nije mnogo ni izgubio. 7. Pretjerane ambicije za relevancijom znanosti prouzrokuju razočarenja u očekivanju javnosti, zahvaljujući neostvarivim obećanjima od strane znanstvenika. 8. Obavezivanje na relevanciju znanosti, koje se napokon oči­ gledno površno vraća na pitanje sredstava, u dubljim sloje­ vima je povezano upravo za pomenutu tačku. Znanosti su bile, kako kaže Lübbe, »-realni objekt nade«. Pretjerana vjera u nauku se zato u crtama razočarenja preobražava u jednu za­ oštrenu kritiku znanosti pa se dobij a utisak dodatne negativne bilanse nada i razočarenja.

110

HANS

LENK

9. Lübbe misli da, s obzirom na društvene orijentacije i si­ tuacije koje se brzo mijenjaju, danas nedostaje kontrola ubrza­ nja napretka, a ova prekomjerno zahtijevana tolerancija prema inovacijama dopušta i osjećaje nelagode, tako da se nalazimo u nekoj vrsti krize orijentacije u vezi sa znanostima. Kriza civilizacije o kojoj se stalno govori nije, dakle, kriza ciljeva nego kriza upravljanja (to je tema koju Lübbe previše eksplo­ atira). 10. Javlja se utisak da znanstveno-tehnički napredak nosi više problema nego rješenje problema; problem potencijala proiz­ vodnje, kaže Lübbe veći je od rješenja problema potencijala. Na izvjestan način ovdje nastaje metodički efekt čarobnjakovog učenika, jer se ne možemo riješiti duhova koje smo pozvali. Lübbeova dijagnoza je bez sumnje pogodila neke tačne i važne tačke: ali ona, po mom mišljenju, u nekim važnim aspektima ostaje premalo diferencirana: 1. jer se isključivo upušta u aspekte prihvatanja od publike i javnog finansiranja i u očekivanja koja su s tim povezana; recepcija preko javnosti, image znanosti je tako reći jedina problemska oblast o kojoj se raspravlja. On zapravo nikako ne obrađuje samu znanost, nego samo njen image u javnosti. Ovo je, naravno, dijelom opravdano sa stanovišta krize legi­ timacije u javnosti. Ali, prije ostaje jedna površna dijagnoza koja skriva dublje pozadine i uzroke; 2. jer je isuviše jednostavno usmjerena na idealnotipski oštro povučenu suprotnost između teorijske radoznalosti, curiositasa, s jedne strane, i društvene relevancije, s druge strane. Ovo ili-ili je preoštro, previše apodiktično. Ranije je vladala znan­ stvena radoznalost (ona je i danas zapravo važna i ispravna), ali, društvena relevancija je preuzela sve i posve je ovladala vrednovanjem znanosti; 3. jer u jednoj previše pojednostavljenoj konstrukciji o zna­ nosti i tehnici, u isti kalup trpa sve grane znanosti, naime, fundamentalno istraživanje i istraživanje inovacija, normalno istraživanje, makro istraživanje, istraživanje u oblasti inžinjerskih znanosti, s jedne strane, kao i duhovno-znanstveno istraživanje s druge strane. U stvarnosti se radi o jednom ši­ rokom spektru koji treba gledati vrlo diferencirano. Posebno se ne smije ispustiti iz vida razlika između duhovno-znanstve-

Z N A N O S T I Z M E Đ U N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

ili

nog istraživanja i industrijskog tehnološkog razvitka. Ne može se oboje spojiti i reći da cijela znanost dospijeva u krizu; 4. jer, kao što je nagovješteno, moralne ambivalencije primi­ jenjene znanosti i tehnike, eksplicira samo na ekonomskom planu, npr., u pitanju: da li bi se dvadeset pet milijardi dolara za NASA-ine projekte mogli utrošiti smislenije npr. za istra­ živanje raka? 5. jer Lübbeova diskusija potpuno ostavlja po strani ekološke perspektive; 6. jer, konačno, sa pukom kurioznošću i njenim značenjem isuviše kratko zahvata u povijest znanosti i sa pukom tezom prelaza ka orijentaciji prema korisnosti ne može dovoljno duboko shvatiti dalekosežno sekulariziranje. Očekivanja koja je zapadnjačko čovječanstvo stavilo u znanost i tehniku i u njihovu moć mijenjanja okolnoga svijeta, zaista su bila vrlo visoka — isuvše visoka, viša nego što bi se mogla svesti na obećanja samih znanstvenika. Kozmoteološki motivi i nadanja igrali su isto tako značajnu ulogu, kao što je težnja prema apsolutnoj sigurnosti, prema nesumnjivim fundamentima spo­ znaje. Znanost, »episteme«, kod Aristotela imala je veze sa oniim što je sigurno dokazivo, a najviša znanost ima posla, naravno, sa najvišim predmetom, sa »theion«, sa božanskim. Ovaj motiv se prepoznaje u Keplerovoj želji da spozna božje djelo u harmoniji sfera, da ide tragom božanske namjere, koju slavi ujedno spoznavajući i moleći se; a isti motiv na­ lazimo u Swammerdamovom stavu kojeg citiraju Max Weber i Tenbruck: »Nosim vam dokaz božije providnosti u anato­ miji jedne uši-«. Ovdje se objavljuje kozmo-teološka pozadina znanstvenika kao i vjerovanja u znanost. Sekulariziranje, demitologiziranje kao i darvinistički užas borbe vrsta i Kantovo opovrgavanje fiziko-teološkog i kozmološkog dokaza postojanja Boga, djelovali su u jednom otrežnjujućem smislu kao proces rasčaravanja. Oni naravno nisu bili u stanju zadržati ili rastvoriti kretanje naprijed, vjeru i mit znanosti. Nikako — a ovo je rečeno protiv Tenbrucka — nije došlo do totalnog trivijaliziranja smisla za orijentaciju znanosti, nego su se prije ispostavili središnji zahtjevi smislene orijentacije, postavljanja svrha i ciljeva, kretanja prosuđivanja itd. Teocentrično-pozitivistički mit znanosti kao otkrivateljice božanskog stvaranja, postao je scijentokratsko-tehnokratskim mitom skoro totalne napravljivosti svijeta od strane čovjeka.

112

HANS

LENK

Tehnokratsko tumačenje znanosti je nadomješteno jednom scijentokratskom heroikom čovjekovog samooslobođenja od pri­ nuda zavisnosti od prirode. I ono, naravno, ima veliki zna­ čaj za samoukijučivanje čovjeka koje se ogleda u tehnicističkom heroizmu koji još i danas vlada marksizmom, i koji je jednom radovao prosvjetiteljske materijaliste, kao što je Lud­ wig Büchner i optimističke stare pozitiviste, kao što je Comte. Citiraću samo (po Tenbrucku 1975, 40) iz knjige Ludwiga Büchnera sa karakterističnim naslovom Na stratištu stoljeća, iz 1898: »Već stoljećima su svijetom vladale mitske, mistične i subjektivne ideje. Približava se vrijeme u kojem ova vlada­ vina treba da pređe na znanost, na objektivnu izvjesnost-«. Znanost i tehnika su naknadno stilizirane u ulogu discipli­ na koje objavljuju ono sveto, u ulogu religije, premda sada aktivistički-sekularno. Mitska funkcija je ostala nakon što je objavljeno da je bog mrtav. Ona je čak dramatično zaoštrena i u izvjesnom smislu egzistencijelno zaoštrena. Ako se čovjek kao Münchhausen već sam mora povlačenjem vlastitog perčina izvlačiti iz močvare, onda, molim, sa najboljim instrumentom, sa svojim najpotentnijim pojačanjem organa, naime znanošću i tehnikom. Ovde su ušli tehnokratski ideolozi pokreta »Technocracy Inooropated« iz dvadesetih godina u USA, do Schelskyjeve »tehničke države« koja je organizirana optimalno znanstveno i kojom se više ne vlada politički, pa do Marcuseove nade da jedna nova, gospodarenja lišena znanost i teh­ nika koje ne upravljaju (i kojima se ne upravlja), mogu u jednoj kulturi igre same predstavljati motor historijsko-socijalnog oslobođenja čovječanstva. Ideologija tehnokratske napravljivosti ne samo ciljeva korisnosti nego i smislenog orijentisanja onog sekularnog, čovjeka upućenog na samog sebe i na svoju sposobnost proizvođenja i djelovanja — jedan je mit. Već spomenuti normativitet tehničkih mogućnosti, »Can-implies-ought«-filozofija, svoj najjači izraz nalazi u Tellerovom stavu koji djeluje upravo cinično, u stavu »oca hidrogenske bombe«: »On«, to znači znanstvenik i time čovjek, »treba to što je razumio da primjeni, a ja mislim da se pritom ne bi trebale postavljati nikakve granice. Ono što se može razumjeti to se takođe treba i primijeniti«. Znanost i tehnika sadrže, dakle, funkciju jednog sekularnog objavljivanja onog svetog. Već sam ukazao na razliku između znanstvene spoznaje, orijentacije primjene i tehnološkog razvtika, koja se najčešće

Z N A N O S T I Z M E Đ U N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

113

previđa. Ovdje bih samo naznačio da se tehnika ne može jed­ nostavno izjednačiti sa primijenjenom prirodnom znanošću, jer su veoma različiti ciljevi, norme vrednovanja, postupci po­ tvrđivanja itd.: pomislimo na ciljeve i norme koji vladaju teh­ ničkim razvitkom — postojanost, pouzdanost, standardiziranje, rutiniziranje, normiranje, osjetljivost, brzina, efikasnost, eficijencija — i, na drugoj strani, na vrijednosti koje vladaju znanstvenom djelatnošću istraživanja i raspravom — teorijska dubina, doseg teorija, preciznost, težnja za istinom, potvrđi­ vanje, riskantna nova stajališta; to su sasvim drugačija akcen­ tiranja. Ovu razliku, koju Lübbe previđa, Sachsse je razra­ dio u više knjiga o tehnici. On, po mom mišljenju, pada nazad na druge esencijalističke i pretjerano generalizirajuće teze, kad tehniku shvata kao bitni sastavni dio čovjeka: »-Mi nema­ mo, tehniku, nego mi smo ona« (1972, 49), ili: »Ona je dio našeg bića, član naše prirode, slikovito rečeno, organ našeg tijela kojeg mi, pak, još smatramo tuđim dijelom, zato ga još nismo spoznali kao naš vlastiti« (1978, 6), i kada on pogrešno za sve sistematski ciljno orijentisane radnje već rezervira izraz »tehnički«. Vratimo se tezi mesijansko-scijentokratskog visokog stiliziranja znanosti i tehnike. Nova mitska funkcija svetosti, zna­ nosti i tehnike morala je voditi razočarenju, jer je od po­ četka bila zarobljena jednim normativnim deficitom. Znanstve­ na otkrića mogu pokazati da su ciljevi dostižni ali ih oni sami ne mogu postaviti. Tehnički razvici, postupci i inovacije, po Sachsseu predstavljaju okolne puteve uštede vremena, energije i izdataka; tehnički pronalasci djeluju kao katalizatori uz čiju pomoć se neki produkt brže ostvaruje ili uopšte tek može biti proizveden. Takvi tehnički postupci i obrasci tumačenja mogu doduše učiniti jasnijim ostvarivost ciljeva, čak ih mogu i jam­ čiti, ali takve ciljeve ne mogu postavljati. Isto tako malo oni daju kriterije za to koji bi ciljevi, s obzirom na različite mo­ gućnosti realizacije, trebali biti prvenstveno ostvareni. U mjeri u kojoj tehničke mogućnosti otvaraju prostore igre djelovanja, one povećavaju nesigurnost odlučivanja, pogotovo što neke rizike i opasnosti stvaraju tek vještački. Ovdje počinje mo­ ralna dilema napredujuće tehničke inovacije; ovdje počinju problemi vrednovanja sporednih posljedica, mogućnosti zahtje­ va, psihološkog ograničenja mogućnosti kontrole, prihvatlji­ vosti i razvitka kriza. To nisu puko tehnički, znanstveni ili

114

HANS LENK

čak fahovski disciplinarni problemi; oni se mogu shvatiti samo u interdisciplinarnoj, bolje rečeno: u supradiseiplinarnoj siste­ matskoj povezanosti i, prema tome, zahtijevaju interdiscipli­ narno sastavljene skupove stručnih eksperata na kojima su zastupljeni i glasovi šire javnosti, preko različitih generalista i specijalista za opšte, među njima i filozofa. Moralna pitanja posljedica znanstveno-tehničkih inovacija nisu pitanja same znanosti, također nisu pitanja fundamen­ talnih istraživanja, nego su nadređeno vrednovanje postupaka primjene, rezultata. S obzirom na tehničke, pogotovo militarističko-tehničke projekte, kod pojedinih znanstvenika i tehni­ čara javljaju se, doduše, i moralna pitanja sudjelovanja, koja bi bilo potrebno analizirati brižljivo kazuistički. Ali, ovi prin­ cipijelni problemi ne bi smjeli biti glavni etički problemi znanosti. Oni se prije postavljaju iz etičke neutralnosti i ambi­ v a l e n t e znanstvenih rezultata i tehničko-znanstvenih moguć­ nosti skiciranja projekata. Ovi problemi nisu novi; nož i vatra su uvijek mogli biti zloupotrebijeni. Ipak, domašaj posljedica i neplaniranih, neviđenih sporednih posljedica i veličina ri­ zika, potencirali su se na taj način da međuljudska interakcija, na koju su se orijentirale moralne predstave i najveći broj etičkih argumenata, biva nadmašena i prekrivena dimenzijama tehnike. Ja ne želim reći da je sam kvantitet ovdje vodio preokretu; ipak, skoro do neizmjernosti narasla dostižnost, pogođenost i zavisnost, proizvodi jednu znatno proširenu, planetarno-opšteljudsku i univerzalno-kreaturnu odgovornost. Etika ljubavi prema bližnjem nije više dovoljna u dobu glo­ balne isprepletenosti djelovanja na daljinu. Premda svakako ne temeljni impulsi, ipak su se uslovi primjene etike promi­ jenili tako drastično da nastaju posve novi etički problemi; pomislimo, npr., na manipulaciju genima na ljudima, pomisli­ mo samo na njenu mogućnost koja se prije svega pokazuje u kabinetu strave znanstveno-tehničke napravljivosti. Kao što su nastojanja atomic scientista iz Chicaga, getingenških atom­ skih fizičara, a prije desetak godina i molekularnih biologa na Asilomarskoj konferenciji, omogućila da spoznamo, znan­ stvenici su vrlo brzo postali svjesni ove odgovornosti; samo oni su sa ovim društvenim, političkim pitanjima bili pozvani na odgovornost zbog posljedica. Rekli su da se njima ne bi moglo, kao npr., Hahnu, Strassmannu i Meitneru, moralno pripisati, npr., bomba u Hirošimi. (Ipak je prema svjedočan-

Z N A N O S T I Z M E Đ U N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

115

štvima, Hahn mnogo trpdo i bio teško pogođen razvitkom koji je podstaknut njegovim vlastitim poštenim fundamentalnim istraživanjem; slično izvještava i Einstein, koji je, razumije se, aktivno sudjelovao poslavši pismo predsjedniku Rooseveltu, u kojem je u osnovi predodredio odluku o gradnji atomske bombe). Faustovski pakt sa tehničko-znanstvenim napretkom je, dakle, nesumnjivo bogat posljedicama. On je čak gotovo đa­ volski pakt. Mi ga ne možemo naprosto jednostavno raskinuti, ne možemo jednostavno zaustaviti napredak — kao što je mislio Herbert Marcuse — a da ne uzmemo u obzir ozbiljno nazadovanje u proizvodnji hrane, životnom standardu, sposob­ nosti konkurencije u privredi itd. Faustovski pakt može se samo držati u okvirima humane mogućnosti odgovornosti, mudrijim, humanijim ophođenjem sa tehnološkim mogućnosti­ ma ekspanzije. Dakle, za raspravu nije zaustavljanje i smiri­ vanje tehničkog razvitka, nije ukidanje znanosti ili zamjena znanosti drugim tradicijama, mitovima i si. — upravo iz raz­ loga moralne odgovornosti za čovječanstvo koje je historijski i kroz populacijsku dinamiku i probleme opskrbljivanja postao dodatno zavisno od tehnike znanosti — nego samo jedno cje­ lovito globalno-etički orijentisano humaniziranje ophođenja sa tehničkim mogućnostima. Nikakvo crno-bijelo slikanje! — na­ log je trenutka; nikakvo oštro obrazovanje suprotnosti, ni­ kakvo prokletstvo znanosti tehnike, a ipak nikakva »Can — implies ought«-tehnokrati ja. Apologeti i kritičari, smješteni politički desno i lijevo, isuviše su insistirali na ovoj dihotomiji, isuviše mislili u takvim crno-bijelim suprotnostima i isuviše često izbacivali iz kade dijete zajedno sa prljavom vodom. Čovjek, bogu hvala, nije tehno-produkt, premda je postao zavisan od tehničkih tekovina koje su mu otvorile mogućnosti velikih poboljšanja života u toj mjeri da i mnogi antitehnički kritičari kulture to jedva mogu poreći. Svijet nije samo teh­ nički svijet, premda je dalekosežno obilježen tehničkom indu­ strijom. Država nije nikakva tehnička država, nikakva racionalno-kalkulatorska socijalna mašina za optimaliziranje, prem­ da je dodatno upućena na tehničko upravljanje, na socijalno-tehničko optimiranje. Nelagoda zbog mnogih primjena rezul­ tata znanosti i tehnike biće artikulirana i treba je i dalje arti­ kulirati. Ovo je često bilo poentirano, čak previše poentirano, prenaglašavano u publicitarnoj igri sa pra-strahovima — sje-

116

HANS LENK

timo se samo atoma kao simbola onoga šta svijet povezuje u najdubljim strukturama, pomislimo na slogan »živjeti s bom­ bom-«, i na slične motive koji na izvjestan način očigledno vrlo djelotvorno socijalno-psihološki apeliraju na izvjesne pra-strahove. Ali sve to ipak ima i jednu kritičku, senzitivirajuću i kontrolnu funkciju. Volonté générale, do koje bi po Rousseau, kao što je poznato, mogli izolirano doći i pojedinci umnim raz­ mišljanjima, još uvijek je primjerenija srednjem putu, koji je, još od Aristotela, umaniji nego što je volonté de tous, i nego što su to uobičajene političke poze nametanja sile mnogih reprezasaata naroda i plemenskih tribuna. Ne vidim razloga za apsolutni pesimizam i utoliko je više razloga za kritičko-humanu budnost. Um se mora razumjeti kao ideja i apel za ljud­ ski pravednu i socijalno pravednu usklađenost. U pragmatič­ kom pakovanju i primjeni on ima još jednu šansu; mi ga ipak moramo lansirati gdje god to možemo.

Literatura Feyerabend, P.K., Wider den Methodenzwang, Frankfurt/M. 1976. Feyerabend, P.K., Erkenntnis für freie Menschen, Frankurt/M. 1979. Lenk, H., Philosophie im technologischen Zeitalter, Stuttgart/ Berliin/Köln/Mainz 1971. Lenk, H. (Hg.), Technokratie als Ideologie. Sozialphilosophische Beiträge zu einem politischen Dilemma, Stuttgart/Berlm/Köln/Mainz 1973. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lübbe, H., Legitimationskrise der Wissenschaft. Uber Ursa­ chen anwachsender Wissenschaftsfeinaschaft«, in: Wirt­ schaft und Wissenschaft 4 (1976), 2—8. Marcuse, H., Der eindimensionale Mensch. Studien zur Ideolo­ gie der fortgeschrittenen Industriegesellschaft, Neuwied/ Berlin 1967. Marcuse, H., Triebstruktur und Gesellschaft. Ein philosophis­ cher Beitrag zu Sigmund Freud, Frankfurt/M. 21970.

ZNANOST

IZMEĐU

NELAGODNOSTI

I

PRECJENJIVANJA

117

Ozbekhan, H., »Toward a General Theory of Planning*, in: Jantsch, Ε. (Hg.), Perspectives of Planning, Paris 1969, 47—155, Ozbekhan, H., »The Triumph of Technology: 'Can' Implies Ought'. System Development Corporation, hektographiertes Manuskript, Santa Monica, CA. o.J. Sachsse, H., Technik und Verantwortung, Freiburg 1972. Sachsse, Η., Anthropologie der Technik. Ein Beitrag zur Stel­ lung des Menschen in der Welt, Braunschweig 1978. Schelsky, H., Der Mensch in der wissenschaftlichen Zivilisation, Köln/Opladen 1961 (AG für Forschung des Landes NRW, Heft 96). Schelsky, H., »Demokratischer Staat unld moderne Technik«, in: Atomzeitalter 1961, 99 ff. Tenbruck, F.H., »Der Fortschritt der Wissenschaft als Trivialisierungsprozeß«, in: Stehr, N. und König, R. (Hg.), Wissenschaftssoziologie. Opladen/Köln 1975 (Sonderheft 18 der Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie), 19—47.

O PROBLEMU SCIJENTIZMA Pojam scijentizma skovali su filozofi koji sami sebe razu­ miju kao antiscijentiste; on, dakle, ima jedno polemičko i ideo­ loško značenje koje je vrijednosno obojeno i koje ukazuje na njegovu ulogu »semantičkog borbenog sredstva« u takozvanom sukobu oko scijentizma. U izvjesnom smislu spor oko scijen­ tizma povezuje elemente — tradicionalnog spora oko vrijednosnog suda u društve­ nim znanostima: postoji li vrednujuća, tzv. normativna ili kri­ tička društvena znanost? Da li teorije realnih znanosti sadrže vrijednosne iskaze? — sukoba oko pozitivizma: mogu li se svi empirijski sa­ držajni (univerzalni) stavovi svesti isključivo na singularne konstatacije ili fenomenalne kvalitete (fenomenalizam) ili na iskaze o fizičkim predikatima stvari (fizikalizam)? Ne igraju li ne-verifikabilni teorijski ili čak metafizički elementi neki značaj u znanstvenim teorijama? — sociološke i politološke debate o tehnokratiji: tehnokratska teza o gospodarenju aparata i eksperata, eventualno eksperata vlasti u »tehničkoj državi« (Schelsky, 1961, upor. Lenk, Hg., 1973) koja je optimirana na jednoznačna rješenja prema »best scientific way« (Schelsky). — pitanja etike koja su primijenjena na fundamentalna istraživanja, a koja su odnedavno postala aktuelna (sjetimo se pokušaja ostvarivanja uticaja na javno mnijenje i politiku pre­ ko Atomic Scientists of Chicago 1949, preko Goettingener Atomwissenschaftler 1957, sjetimo se novotarija molekularnih biologa iz Asilomara 1975), kao i

O

PROBLEMU

SCIJENTIZMA

119

— elemente javnog »osporavanja« znanosti i tehnike koje postaje aktuelno (Lübbe, Passmor). Aktuelna etička problema\ tika eksperimenata koji se vrše na čovjeku (Jonas, Freund, "Katz, Pappwort, Lenk 1979) pritom dobiva posebno značenje. Spor oko scijentizma u širem smislu prikazuje se kao zbir­ ni pojam različitih razračunavanja oko uloge znanosti, a po­ sebno oko mogućnosti i opravdanja primjene prirodo-znanstvenih metoda u području, humanističkih i društvenih znanosti. Utoliko je i debata oko psihološkog i društveno-znanstvenog bihejviorizma — u osnovi preostatak tradicionalne diskusije o pozitivizmu — od velikog uticaja na današnju debatu o scijentizmu. Idealnotipski poentirano razlikovanje koje pravi Snow između »dvije kulture«, prirodnonaučno i duhovnonaučno ori­ jentirane — što je jedna bez sumnje znanstveno-historijski posljedicama bogata konfrontacija, za novovjekovni razvitak znanosti — može se, ne uzimajući u obzir dihotomijski pre­ naglašeno poentiranje i pretjerano pojednostavljenje, shvatiti kao sekularna pozadinska dinamika. U raspravi između pri­ rodnih i humanističkih znanosti koja je počela sa novim vije­ kom i renesansom, sa dodatnim žarom se raspravlja o tezi i problemu scijentizma, o tome da su, odnosno, da li su prirodno-naučne metode ili egzaktne metode, otčitane u prirodnim znanostima, primjenjive i na humanističke znanosti, a i na čovjeka kao predmet znanosti, odnosno, da li mogu biti do­ voljne za humanističke znanosti. U dobu trijumfa prirodno-naučnog objašnjenja svijeta i tehnološke »napravljivosti« (Machbarkeit), kao i »poznanstvenjenja« gotovo svih oblasti života, ova diskusija dobiva upravo dramatičnu aktuelnost. Scijentisti su po globalnoj definiciji protivnika scijentizma označeni kao znanstvenici i/ili kao teoretičari znanosti koji hoće da se »znanošću bave samo po obrascu prirodnih znano­ sti« (Lorenzen 1970), koji vjeruju da mogu »ljudski subjekt znanosti reducirati . . . na objekt znanosti« (Apel 1970, str. 110), i koji misle »da njihova znanost za to mora biti vrijednosno slobodna budući da ne može davati nikakve norme za državu i društvo« (Lorenzen na nav. mjestu 60). (Posljednja formu­ lacija brka sukob oko scijentizma sa sukobom oko vrijedno­ snog suda društvenih znanosti. Ipak bi trebalo gore pomenute različite znanstveno-filozofske debate razlikovati od sukoba oko scijentizma u užem smislu). Teza scijentizma u užem smislu

120

HANS

LENK

tvrdi da su egzaktne znanstvene metode po uzoru prirodne 1 znanosti uopšte primjenjive u humanističkim znanostima i da su dovoljne za izgradnju jedne nomološke humanističke zna­ nosti. Svakako bi bilo potrebno jasnije razlikovati više varijanti scijentističke teze: metodološki scijentizam se ograničava na tezu da su egzaktno-znanstvene metode (ponekad ograničene na prirodonaučne; ovo bi dalo jedan naturalistički scijentizam) primjenjive u humanističkim znanostima i da su im dovoljne. Tome nasuprot, treba istaći barem još moralni scijentizam koji je srodan zanimljivoj varijanti tehnokratske teze: tezi »normativiteta tehničkih mogućnosti« — ili kako kaže Lem — tezi »tehnološkog imperativa«, naime, tvrdnji da čovjek »ono što je razumio treba i primijeniti i pritom sebi ne postavljati ni­ kakve granice . . . Ono što se može razumjeti to treba i pri­ mijeniti« (Teller): »Can implies ought« (Ozbekhan). Moralna teza scijentizma tvrdi da bi se ljudi, grupe i institucije, od­ nosno društva, mogli i morali potčiniti objašnjavajućem i eksperimentalno-znanstvenom zahvatu kao npr. fizikalni ili hemijski sistem predmeta. Neurath, jedan od glavnih zastupnika Bečkog kruga, htio je izgraditi fizikalističko učenje o društvu, povezujući načela bihejviorizma i neopozitivizma, budući da se »ponašanje ljudi može fotografirati« znanstveno i da nema nikakvih principijelnih razlika između anorganskih, organsko-bioloških i humanističkih znanosti (1979, 152, 197 i dalje). Sljedeća varijanta scijentizma u širem smislu mogla bi se opisati čudovišnim riječima »scijentokratija« i »epistemologokratija«, tvrdnja da bi se ljudski odnosi i ljudska društva mogli odnosno trebali organizovati isključivo prema znanstvenim re1 Passmore (1978, 52, 56 i dalje, 66 i dalje) specijaliziranu analitičko-apstrahirajuću egzaktnu znanost, koja se utjelovljuje u matematizirajućem i aksiomatizirajućem obliku logificiranih teorija, naziva »Aristo-science«. On priznaje velike učinke kao i »savremene i budu­ će« nužnosti ove Aristo-science, ali i opasnosti koje nastaju iz toga što su ove egzaktne znanosti apsolutizirane posebno za oblast humanih dis­ ciplina, posebno kada se u psihološkim i sociološkim disciplinama » A r i ­ sto-science« ujedno hohštaplerski visoko stiliziraju do jedne »snobscience«. Scijentistički pretjerani optimizam jedinih najboljih znanstvenih rješenja, svih ili gotovo svih problema, pokazuje se, dakle, isto scijentističko-tehnokratska ideologija za socijalno-tehnološki totalitarne mani­ pulacije koje su, međutim, osigurane posvećenjem znanosti.

Ο PROBLEMU SCIJENTIZMA

121

zultatima, metodama, kriterijima eficijencije ili po znanstveno-tehničkim pravilima i normama obrazloženja, odnosno nor­ mama argumentacije. Simpson (1954) i Schmidt (1959) pokuiali su znanstveno-metodološke norme i vrijednosti, poslije kojih slijedi realno-znanstvena diskusija, poopštiti do opštih etičkih normi po kojima su: vrijednosti kao što su tolerancija, amtddogmatizam, kritička racionalnost, objektivnost, mogućnost univerzalizacije, prinude dokaza i provjeravanja, poštenje, respekt pred učincima drugih kao i lična skromnost, »disintrestness«, emocionalna neutralnost, »i utemeljujući kao i dovoljno obuhvatili da bi dali okvir za odnos naroda, grupa i individua« (Schmidt, 1959, 652); ovo epistemologokratsko zasnivanje eti­ ke, naravno nije samo cirkularno nego i jednostrano restrik­ tivno. U takozvanom kritičkom racionalizmu postoje tendencije da se pravila kritičkog provjeravanja i znanstvene rasprave, prenesu na sve društveno-političke forme ponašanja i norme ponašanja. I općenito epistemološki model društva u odgova­ rajućim teškoćama dospijeva do velike restriktivnosti, jedno­ stranosti i cirkularnosti (znanost je organizovana kao socijalna institucija i kao takva pretpostavlja socijalne i etičke norme). Kritika metodološkog scijentizma ističe da »naše teorijsko znanje ne isključuje praktičan um«, »da sam teorijski um ima normativni osnov« (Lorenzen 1970, 60), da nauka jezičku za­ jednicu i socijalnu »zajednicu interakcije«, kao »transcendentalno-hermeneutički uslov mogućnosti i važenja cijele objek­ tivno usmjerene... spoznaje« (Apel 1970, 126), da svaka za­ jednica interakcije za osnovu ima jednu »interpretacionu za­ jednicu« pod idejom idealne komunikacione zajednice (ebd.), i da se stoga u koncepciji jedne humanističke znanosti i u pri­ mjeni njenih metoda, ne mogu previdjeti utemeljujući trans­ cendentalni uslovi, pa da nema nikakvih analitičkih jedno­ značnih rezultata rješenja i metoda u humanističkim znanosti­ ma, koji bi bili zavisni od kulturnih i povijesnih tradicija. Protiv metodološkog kao i epistemologokratskog scijentizma i njegove »nesvete alijanse znanosti i 'racionalizma'«, Feyera­ bend je stavio prigovor na imperijalistički »šovinizam znano­ sti« (1976, 15, 308, 406, 409), koji se izražava ne samo u jed­ nom šamanskom i propovjedničkom uspostavljanju prestiža znanstvenika (vidi i Lapp, Bahrdt), nego i u njihovoj »slobodi za indoktrinaciju«, u jednom ideološkom proglašavanju nepo­ grešivosti i jednom totalitarnom, imperijalističkom »smrtonos-

122

HANS LENK

nom zahvatu ideološki ukočene znanosti« gotovo svih oblasti društva: ljudski odnosi se obrađuju i prosuđuju (isključivo/ H. L.) 'znanstveno', što ima za posljedicu da nestaje sposob­ nost intuitivnog razumijevanja bližnjih, koje se ne može ob­ jektivirati: bližnji prestaje biti prijatelj, sudrug u patnji ko­ jem se predajemo i čije ponašanje učimo i konačno razumije­ mo; bližnjeg vidimo kao objektivni sistem, uopštavamo ga i posmatramo ga da bi provjerili ova uopštavanja« (Feyerabend 1979, 100). Kritika šovinizma i imperijalizma metodološkog i epistemologokratskog scijentizma tako vodi ka kritici moral­ nog scijentizma. Jonas (1969) je u problemu etičke mogućnosti zastupanja ne-terapeutskih eksperimenata na čovjeku naglasio da se ljud­ ski subjekt, koji za istraživača uvijek mora biti humani part­ ner u djelovanju — postvaruje, postaje objektom, reducira se na puki slučaj; ali, Jonas smatra, da ljudi ne bi smjeli biti tretirani na ovaj način i da puko vanjsko »pristajanje« »ne opravdava ovo postvarenje«. Tek slobodna suverena volja da se sudjeluje u eksperimentima na čovjeku i identifikacija sa ciljevima istraživanja, kao i razumijevanje i vlastiti angažman, mogli bi djelimično kompezirati ovo depersonaliziranje i po­ stvarenje. U idealnom slučaju trebali bi postojati samo opiti istraživača na samima sebi, koji bi sami bili idealne opitne osobe. Najviše »oklijevajući«, u opadajućem nizu prema stepenu identifikacije uvida, spremnosti na žrtvu, angažmana, druge osobe, se ne bi mogle podvrgnuti eksperimentu na lju­ dima, nego bi mogle biti zamoljene, ali po mogućnosti nikada obmanute opitima naslijepo ili dvostrukim opitima naslijepo, Kritika moralnog scijetizma kao kritika scijentističkog modela društva ujedinjuje se sa kritikom znanstvenog optimizma (Snow, Passmore, 1978, 51), koja je postala aktuealna posljed­ njih godina, sa kritikom vjere u znanosti i široko rasprostra­ njene sklonosti da se od znanstvenih eksperimenata i rezultata očekuju jednoznačno najbolja rješenja društvenih problema (Schelsky, problem tehnokratije), kao što su napokon, već Sa­ int-Simon i njegovi sljedbenici očekivali od jednog znanstveno optimiranog eficijentnog upravljanja velikom »socijalnom ma­ šinom«. U okviru debate ο atomskoj energiji, ο problematici okoline i novih mogućnosti farmakoloških kao i molekularno-genetičkih manipulacija, posebno se formirao antiscience-movement, koji je »protestu protiv znanosti i tehnike« dao pole-

Ο

PROBLEMU

SCIJENTIZMA

123

mički izraz i isuviše brzopleto ispustio iz vida sva dostignuta poboljšanja života, socijalne tekovine i obogaćenje ljudskog Života i njegovog akcionog prostora i informacionog prostora igre, ukoliko oni potječu iz razvitka i iz primjene znanosti. Pretjerana očekivanja koja je razdoblje koje vjeruje u znanost položilo u rješenja znanosti, nadvisila su obećanja samih znanstvenika, naduvavanje budžeta za istraživanje, pro­ blematične sporedne posljedice tehniziranja i poznanstvenjenja, sve do zagađenja okolnog svijeta i do sistema super-oružja koja ugrožavaju vrstu, nemoć pred znanstvenom lavi­ nom informacija i osjećaj da napredak donosi više problema nego rješenja (Lübbe, 1976) — svi ovi fenomeni svjedoče ο nesigurnosti orijentiranja, posvjedočuju efekt čarobnjakovog učenika nasuprot prometejsko-mefistofeleskom instrumentu znanstvenih metoda, utoliko više što se — naočigled svijeta koji postaje sve kompleksniji i koji kroz sistemsku ispreple­ tenost postaje sve manje pregledan, — pri dodatnom ubrzanju napretka, smisleno orijentiranje, osigurani temelji znanosti i jednoznačna etička opravdanja djelovanja, jedva da još izgle­ daju moguća, a znanost, uprkos njenog eksplozivnog kvanti­ tativnog razvitka i agresivno — aktivističkog širenja, sve ma­ nje može služiti samoorijentaciji čovjeka u svijetu, a za svo vrednosno orijentiranje, za smisleno orijentiranje i orijenti­ ranje djelovanja, naizgled postaje »trivijalna-« (Tenbruck 1975). Bez sumnje, sve pomenute i moguće druge varijante scijantizma vode ka dilemi, ka amtavalentnim emocijama, po­ stavkama i prosuđivanju znanosti, a ipak su od deklariranih antiscijentista najčešće ocijenjeni naglašeno polemično i isklju­ čivo dihotomijski: humanističke znanosti nipošto se ne žele potčiniti metolodološkim pravilima znanosti ο zakonima (Geset­ zenwissenschaften), sa ekstremnim jednostranostima žele se ukloniti i tekovine znanosti i tehnike, čovjeka se više nipošto ne želi podvrći znanstvenim eksperimentima, želi se razotkriti znanstvenika, njegov pristiž i privilegije, njegovu slobodu od kontrole, ekcesivnom vjerom u znanost ukinuti svako povjere­ nje u znanstvene metode, pravila, norme i rezultate, znanstve­ nicima i znanostima oduzeti njihov quasi-religijski i ex-cathedra-položaj savršenstva i time oduzeti njihov društveni uticaj, želi se uzdići do časti »građanske incijative umjesto teo­ rije spoznaje« i »umjesto teorije države i filozofije« (Feyera­ bend, 1979, 187), ekspertokratima znanosti i znanstvenih teh-

124

HANS LENK

nika oduzeti naraslu moć koja je dijelom uzurpirana a dije­ lom neželjena. Kritika se poput drvoreza svodi na dihotomije. Ona podsjeća na Marcuseovu (1967) kritiku »jednodimenzi­ onalne« ustrajnosti života u industrijskom društvu, na njegov apel ka »Velikom odbijanju«, za jedno smirivanje tehnološkog napretka i principa učinka koji su izvršili svoju historijsku dužnost. Tehnika i znanost— da ili ne? S obzirom na nehu­ mane i štetne sporedne efekte, s obzrom na gospodarenje koje se utjelovilo u logička pravila prirodnih zakona i koja vode gospdarenju čovjeka nad čovjekom (Marcuse 1968), rađe se bira decidirano Ne. Ali, ovaj radikalizam alternativa dihotomija i sam je neodgovoran i, napokon, nehuman — premda se odnosi na ulogu i prosuđivanje znanosti. Tako pretjerano apso­ lutiziranje pomenutih scijentističkih modela bilo bi nerealis­ tično i, sa humane tačke gledišta neodgovorno da bi se zajedno sa prljavom vodom htjelo izbaciti i dijete. Iz uvida da huma­ nističke znanosti nisu isključivo striktne i egzaktne nomološke znanosti ο zakonima, ne može se zaključiti da se u njima ne bi mogli pojaviti društveno-znanstveni i psihološki zakoni. Iz kritike šamanskog položaja, iz pretjeranog akcentiranja vjere u znanost i šovinističko-imperijalističke tendencije širenja primijenjenih znanosti, ne može se izvući zaključak da bi znanosti, njihova pravila i predstavnici, trebali biti stavljeni isključivo pod javno-plebiscitarno-demokratsku kontrolu i da bi se javnost trebala stvarati usaglašavanjem putem znanstve­ nih pravila. Iz odbijanja postvarenja i objektiviranja subje­ kta u eksperimentima na ljudima, ne može se argumentirati zabrana svih eksperimenata na ljudima. Iz uvida da je i zna­ nost (kao institucija i socijalni subsistem) vođena normama i vrijednostima, ne može se izvesti zaključak da znanstveni stavovi nikad nisu vrednosno neutralni, da nikad nemaju ka­ rakter vrednovanja; normativni stavovi ne mogu se empirijski provjeriti, provjerljivost znanstvenih iskaza u objekt-jeziku trpila bi uključivanjem vrijednosnih iskaza, premda treba priznati da izbor problema, pojmova, teorija na temelju meto­ doloških pravila, zavisi od normativnog standarda, od tzv. »vrijednosne baze« (Albert, 1968, 65). Jedva da neki takozvani filozofski scijentist osporava nužnost praktičnog uma u normativno-vrijednosnim iskazima. Razliku prema antiscijetistima izgleda da u ovom pogledu treba ograničiti na to da tzv. scijentisti neće da prihvate normativne stavove u teorijski

Ο PROBLEMU SCIJENTIZMA

125

eistem stavova u objekt-jeziku u samoj realnoj znanosti — jednostavno iz tog razloga što bi empirijski sadržaj teorije i njihova provjerljivost bili umanjeni, a prema okolnostima bi bili i sasvim ukinuti. Ali, svaki zastupnik jedne društveno-kritičke normativne društvene nauke mora se interesovati za što je moguće viši empirijski sadržaj znanstvenih teorija, da bi uopšte mogao održati i poboljšati mogućnost, efektivnost i provjerljivost primjene. Neophodnost praktično-filozofskih, normativnih iskaza, utvrđivanja ciljeva, utvrđivanja standarda za znanstvenike, ali i za njih metodički pravilnog postupanja koje je vođeno normama, tzv. scijetisti poriču jednako malo kao i uvid da su i znanstvenici ljudi i građani sa određenim pravnim i moralnim humanim dužnostima, za koje oni prema oklonostima, i slijedeći svoje znanstvene ciljeve, trebaju pod­ nijeti račun. Emocionalnost, žar, dihotomično crno-bijelo slikanje, s kojim je vođen spor oko scijentizma u širem smislu, ali i za­ jedno i u brkanju sa sporom oko pozitivizma, upućuju na to da se prije radi ο jednoj znanstveno-ideološkoj borbi nego ο stvarnosno znanstveno-teorijskoj analizi. Izraz »znanost« pri­ tom je često upotrebljavan ekvivokno, tako što se nije jasno razlikovalo između društvenog subsistema, institucije i orga­ nizacije istraživanja zvane »znanost«, s jedne strane, i sistema teorijskih stavova znanosti ili neke znanstvene teorije, s druge strane. U prvom, širem smislu »znanosti«, empirijskoj »zna­ nosti« pripadaju mnogi normativni kriteriji, standardi, propisi itd., (kao organizacija, institucija), u drugom, užem smislu deskriptivno-kognitivne znanstvene teorije (posebno u smislu njenog objekt-jezika) svakako ne pripadaju. Djelatnost i mo­ tivacija pojedinih znanstvenika (npr., slobodno formulirano, u smislu onoga da je znanost ono »šta znanstvenik, odnosno, znanstvenici čine«) bilo bi još jedno od shvatanja »znanosti«, koje se odvaja od pomenutih značenja. U području jedne znanstveno-filozofske analize svih fenomena, metodoloških i soci­ jalnih problema znanosti i njihovog historijskog razvitka i primjene, znanstveno historijska i u užem smislu znanstveno-teorijska (metodološka) gledišta idu zajedno. Ovo problemsko tkivo zajedno sa rastućim naizmjeničnim uticajima pomenutih parcijalnih disciplina navode, naravno, na pogrešna globalna tumačenja i nesporazume pod paušalnom etiketom »znanosti«. Odnosi između povijesti znanosti i teorije znanosti su u po-

126

HANS

LENK

sljednjoj deceniji bili posebno istraživani i naglašavani, kao i uzajamno oplođavanje teorije znanosti i sociologije znanosti. Jednako bitni i zanimljivi odnosi između psihologije znanosti i teorije znanosti kao i između sociologije znanosti i teorije znanosti su, tome nasuprot, još od Popperovog diktuma ο raz­ lici između sklopa otkrića i sklopa obrazloženja, zanemareni i očekuju jedno diferenciranije analitčko izvođenje. U svakom slučaju trebalo bi pokušati da se empirijski iskazi znanstvenog istraživanja razlikuju od metateorijsko-metodoloških a posebno od normativnih pravila, odnosno, od rekonstrukcija teorije znanosti. Terminološka jasnoća bi se već dobila kada bi se ovi posljednji iskazi nazvali »znanstveno-teorijskim«, »metodološ­ kim« ili »znanstveno-filozofskim«, ali se ne bi uvrštavali u objekt-jezik i kognitivne teorije same znanosti, nego bi se ubrojali u njihovu metateoriju. Pri tome, znanstvene teorije u širem smislu same mogu prihvatiti normativnu funkciju a da se njihovi skazi ne bi sastojali samo od normativnih stavova. Različite normativne funkcije bi, dakle, također trebalo razli­ kovati. Isto važi i u pogledu na ideološko-kritičku primjenu ovih koncepata. Kritika modela scijentizma je pokazala da jedan apsolutni scijentizam ne bi bilo moguće provesti niti praktički niti teorijski — posebno u znanostima koje su orijentisane na primjenu. Moralo bi se učiti da jedan apsolutizirani model tvrdoglavog scijentizma (»hardheaded scientism«) može dati povoda za društveno štetne posljedice, za društvene probleme i, u nekim slučajevima, za nehumanosti: tzv. eksperimenti nacističkih ljekara sa planiranim letalnim ishodom, predstav­ ljali su nemilosrdni prizor perverzije tzv. humano-znanstvenih istraživanja i njihovog scijentističkog izopačenja. Radi nekog znanstvenog otkrića — pa bilo ono veoma važno, revo­ lucionarno, fundamentalno — ne smije se žrtvovati ni jedan čovjek ili samo ireverzibilno oštetiti. Ovo zahtijeva svaka znanstvena tehnika i kodeksi biomedicinskih, psiholoških i socioloških znanstvenih udruženja i staleških organizacija (eti­ ka znanosti). Moralna kritika pretjeranog eksperimentalnog scijentizma u oblasti humanog istraživanja, preteže nad sla­ bostima metodološkog scijentizma. Isto važi i za epistemologokratski scijentizam scijentističkih modela društva. Etička raz­ mišljanja pokazuju na višu hitnost nego pitanja aplikativnosti i ostvarivosti modela. Ipak, jedan totalni metodološki scijen-

Ο PROBLEMU SCIJENTIZMA

127

tizam pokazuje se kao neostvariv, budući da se duhovno- i društveno-znanstvene discipline ne mogu reducirati na puke veze prirodnih zakona, kao što se pokazalo u diskusiji ο formi i zakonitosti hipoteza društvenih znanosti i u problematici re­ dukcije. Ovo, naravno, ne znači da heuristički ne bi trebali, sve dok je moguće, tragati za zakonima društvenih znanosti i da ne bi trebali humanističke znanosti, duhovnoznanstvene i društvenoznanstvene provenijencije, izgraditi na sistemima nomoloških hipoteza. Dok jedan totalni metodološki scijentizam ne izgleda opravdan, heuristički scijentizam bi kao metodološki postulat mogao biti veoma plodonosan, kao što su se osvjedo­ čila polazišta teorije ponašanja u društvenoj znanosti, a da je ne mogu iscrpiti, odnosno, da je ne mogu izgraditi. Iz disku­ sije ο scijentizmu trebalo bi prihvatiti plodonosne podsticaje i koristiti ih za jedan diferencirani način gledanja i prosuđi­ vanja uloge znanosti u životu i budućim društvima, a da pri­ tom ne zapadnemo u regresivne ideologije koje jurišaju na znanost i koje su antitehničke, da ne ostanemo pri crno-bijelom slikanju, bilo pri jednako tvrdoglavom antiscijentizmu bilo pri ekstremnom scijentizmu, da se ne nadamo jednosmisleno-linearnim rješenjima za sve socijalne probleme pukom primjenom znanosti, ali i ne zavlačeći glavu u pijesak i ne odričući se mogućnosti umnog i ljudski odgovornog uloga zna­ nosti i njihovog »umnog« daljeg razvitka, bez romantičarskog propovijedanja i širenja neprijateljstva prema znanosti, ali i bez pretjeranih očekivanja sreće od znanosti i bez »poznanstvenjenja svega i svakoga«. Znanost i znanstveno-teorijske modelske koncepcije tre­ bale bi učiniti jasnijim svijet, sukobe čovjeka sa svijetom i na taj način doprinijeti orijentaciji i primjenom pomoći čovjeku, ali bez potčinjavanja ljudi kao osoba, individua i subjekata i društvenog života. Vrijedi tražiti jedan umno odmjereni srednji put između ekstremno agresivnog scijentizma u ši­ rem smislu kao i užih varijanti, s jedne strane, i između isto tako polemičnog antiscijentizma i njegovih ikonoklastičkih im­ pulsa. Ekstremne nade i tvrdnje, optimizam i pesimizam koji lete previše visoko, trebalo bi spriječiti, i plodonosno koristiti heurističke podsticaje i razviti jedan diferenciraniji pogled na mnogostrane fenomene znanosti i njihove primjene. U ovom smislu možemo se saglasiti sa primatom praktičnog uma a da ne zapadnemo u neprijateljstvo prema znanosti.

128

HANS

LENK

Literatura Albert, H., Traktat über kritteche Vernunft, Tübingen 1968. Apel, K.O., »Szientismus oder transzendentale Hermeneutik?«, in: Bubner/Cramer/Wiehl (Hg.), Hermeneutik und Dialektik, Bd. I, Tübingen 1970. Bahrdt, H.P., »Schamanen der modernen Gesellschaft«, in: Atomzeitalter 1961, 75 ff. Barber, Β., »The ethics of experimentation with human subjects«, in: Scientific American 234 (1976),No. 2, 25—31. Beecher, H.K., Experimentation in Man, Springfield, III. 1959. Feyerabend, P.K., Wider den Methodenzwang, Frankfurt/M. 1976. Feyerabend, P.K., Erkenntnis für freie Menschen, Frankfurt/M. 1979. Freund, P.A. (Hg.), Experimentation with Human Subjects, New York 1970. Hübner, K., Kritik der wissenschaftlichen Vernunft, Freiburg/ München 1978. Katz, J./Caeron, A.M./Glass, E.S., Experimentation with Human Subjects, New York 1972. Kuhn, Th.S., Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, Frankfurt/M. 1967; zuerst: Chicago 1962. Lapp, R.E., The New Priesthood. The Scientific Elite and the Uses of Power, New York 1965. Lenk, H. (Hg.), Technokratie aïs Ideologie. Sozialphitosophische Beiträge zu einem politischen Dilemma, Stuttgart/Berlin/Köln/Mainz 1973. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H./Fulda, E., »Zurethischen Problematik von Humanexperimenten in der sozialpsychologischen Grundlagenforschung«. Vervielfältiges Manuskript, Universität (TH) Karlsruhe 1978. Lenk, H., »Zu ethischen Fragen des Huimanexperiments«, in: ders., Pragmatische Vernunft, Sttutgart 1979. Lorenzen, P., »Sciemtismus versus Dialektik«, in: Bubner/Cramer/Wiehl (Hg.), Hermeneutik und Dialektik, Tübingen 1970. Lübbe, H., »Legitimatdonskrise der Wissenschaft. Uber Ursachen anwachsender Wissenschaftsfeindschaft«, in: Wirtschaft und Wissenschaft 4 (1976), 2—8.

Ο

PROBLEMU

SCIJENTIZMA

129

Marcuse, Η., Der eindimensionale Mensch. Studien zur Ideolo­ gie der fortgeschrittenen Industriegesellschaft, Neuwied/ Berlin 1967. Marcuse, H., Triebstruktur und Gesellschaft. Ein philosophis­ cher Beitrag zu Sigmund Freud. Frankfurt/M. 1968. Neurath, O., Empirische Soziologie, Wien 1931. Wieder abge­ druckt in: ders., Wissenschaftliche Weltauffassung, Frankfurts/M. 1979, 145—234. Ozbekhan, H., »The Triumph of Technology: 'Can' Implies 'Ought'.« System Development Corporation, hektographiertes Manuskript, Santa Monica, CA. o.J. Pappworth, M.H., Menschen als Versuchskaninchen. Experi­ ment und Gewissen, Zürich 1968. Passmore, J., Science and its Critics, New Brunswick, N.J. 1978. Schelsky, H., Der Mensch in der wissenschaftlichen Zivilisation. Köln/Opladen 1961 (AG für Forschung des Landes NRW, Heft 96). Schelsky, H., »Demokratiscer Staat und moderne Technik«, in: Atomzeitalter 1961, 99ff. Schmidt, »Ethical Norms in Scientific Method«, in: Journal of Philosophy 56 (1959), 644ff. Simpson, Science as Morality, o.O. 1954. Snow, C.P., The Two Cultures, Cambridge 1959. Snow, C.P., »Die zwei Kulturen«, in: Kreuzer, Η. (Hg.), Lite­ rarische und naturwissenschaftliche Intelligenz. Dialog über die »Zwei Kulturen«, Stuttgart 1969, 11—25. Tenbrock, F.H., »Der Fortschritt der Wissenschaft als Trivialisierungsprozeß«, in: Stehr, N. und König, R. (Hg.), Wissenschaftssoziologie, Opladen/Köln 1975 (Sonderheft 18 der Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie), 19—47.

Ο TIPOVIMA RACIONALNOSTI I KRITICI RACIONALNOSTI Racionalnost je još od Aristotelove definicije σ ζφον λόγον. έχον (animal rationale) smatrana univerzalnom karakteristikom čovjeka Izgledalo je da je ova strategija etablirala dvije ne­ sumnjive samorazumlj ivosti istovremeno kao ideološke pred­ rasude naime, shvatanje da je zapadnjačka znanost prototip racionalnosti ι da su racionalnost i znanstvenost identične, a drugi put, mnijenje da čovjeka treba odrediti kao racionalno (= znanstveno) biće Ove evrocentričke predrasude previše br­ zopleto odriču drugim, neznanstvenim civilizacijama i njiho­ vim pripadnicima, predikat, •racionalan«, »obrazovan« ili, u posljednjoj konsekvenci čak i »ljudski«, ο čemu svjedoče pro­ šla (?) žigosanja drugih kultura i ljudi kao »barbarskih«, »pri­ mitivnih- itd Uz to. ove predrasude su onemogućile uvide u posve racionalne, dijelom čak »znanstvene« tradicije drugih kultura Needham je višestruko ukazivao na rani, od Evrope nezavisni razvitak kineske znanosti. U neokonfuncijanizmu bio je razvijen čak jedan kritićko-racionalistički metodološki pro­ gram (npr, u filozofiji Hsin-Tsea, vidi Paul 1986) Uostalom, nagovještene predrasude eklatantno su u protivrječnosti jedna s drugom: neko obilježje ne može biti ujed­ no univerzalna karakteristika čovjeka i obilježje neke speci­ fične kulturne tradicije. U svakom slučaju ovo bi se moglo ideološki aranžirati povijesnofilozofskom uobraženošću mišlje­ nja: zapadnjački »racionalni« čovjek kao jedinstvena »kruna stvaranja«? Kako se pokazalo kroz decenijama duga istraživa­ nja etnologije i kulturne antropologije, ovaj evrocentrizam bio je povezan sa posve neopravdanim obezvređivanjem drugih

O T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

131

kultura. Pomenute discipline mnogo su doprinijele tome da se naznačene zapadnjačke predrasude razobliče kao ideologije. One su svakako dale novu hranu relativizmu i iracionalizmu. Jesu li relativizam i iracionalizam danas ponovo u modi? Od Feyerabendovog spoznajno teorijskog anarhizma i Kuhnovog znanstvenoteorijskog pragmatizma, pravila znanstvene racionalnosti ponovo su dospjela u vatru relativističke kritike (Feyerabend 1976), ili je bio slavljen upravo prodor iracional­ nog u naš znanstveni-isuviše-znanstveni svijet (Duerr 1981). U svakom slučaju treba utvrditi da se u okviru novog tematiziranja iracionalnosti, mita i kulturiog relativizma, nanovo po­ stavlja problem racionalnosti, tako što ove aktuelne diskusije prirodno stoje u vezi sa kritikom znanstvene racionalnosti čak i dosadašnjeg »racionalističkog monizma«. Kad je jedan tako »racionalistički« autor kao što je Stegmüeller (1980, 30 i dalje, 53) ovom ključnom riječju protiv apsolutiziranja racionalističkih metodologija, pokazuje se da jedno »Ili-Ili«: ili racional­ nost ili iracionalnost, racionalizam ili anarhizam, — ne može pružiti nikakvo rješenje problema. Problem je diferenciraniji i ne može se riješiti jednostranim zahtjevima ili priznanjima. To se djelomično sigurno tiče mnogoznačnosti izraza »racio­ nalnost« i »racionalan« — višeznačnost koja se često, katkada i nesvjesno korištena ideološki, zahtijeva legitimacijski i kri­ tički. »Racionalnost« je ponovo postala modom. Ko ne bi htio biti »racionalan«? Slično kao i etiketa »kritički« i izraz »ra­ cionalno« postao je mnogoznačan. Višeznačnost se djelomično koristi ideološki tako što se, prema okolnostima, pogrešno pod­ meće jednoznačna slika racionalnosti, uma, i zahtijeva se kao legitimirajuća. Bez bližeg određenja izgleda da je »racional­ nost« izraz sa ideološkom funkcijom. O »racionalnosti« napro­ sto i uopšte, jedva da se mogu praviti navodno precizni iskazi. Ako bi se htjelo tačnije odrediti šta se misli ili ako bi se že­ ljelo napraviti preciznije saopštenje u horizontu značenja »ra­ cionalnog« i »iracionalnog«, onda bi se moralo diferencirati i naslutiti različite tipove »racionalnosti« ili značenja racional­ nosti i iracionalnosti utvrditi ih. Ideološki kult racionalnosti uopšte, upravo protivrječi jednom umnom postupanju. Isto važi za striktnu suprotnost »racionalnosti« i »iracionalnosti«.

132

HANS

LENK

Da bismo došli do primjerenijih, diferenciranih uvida s one strane crno-bijelog slikanja, bilo bi za početak dobro da predočimo različita značenja pojma racionalnosti. Da li se mno­ gostrukost značenja ovoga izraza može skratiti, kao što misli Apel (u Shnädelbach, 1984, 23), na dvije varijante »formalno logičke i matematičke racionalnosti, s jedne strane, i (transcen­ dentalno -) filozofske racionalnosti, s druge strane? Samo ako se ova druga vrsta racionalnosti razumije relativno široko u smislu »pragmatičke neprotivrječnosti« i »refleksivnog samodostizanja« subjekta u njegovoj argumentacionoj i komunika­ cionoj situaciji, ova se varijanta jedva može smatrati jedinom alternativom formalno-logičke racionalnosti (koja, uostalom, kao formalna mogućnost deduciranja sa svoje strane nikako ne može biti neosporno izjednačena sa matematičkom moguć­ nošću dokazivanja). Uz to, i druge koncepcije racionalnosti, kao što su koncepcija racionalnosti teorija odlučivanja, kon­ cepcija ekonomske racionalnosti ili tehničke racionalnosti svrha-sredstvo — nikako se ne mogu neposredno svesti na transcendentalno-pragmatičku racionalnost diskursa. Svakako se moraju razlikovati mnogi drugi tipovi racionalnosti i koordi­ nirati kao ova dva. To važi i nasuprot Cohenovom (1980) raz­ likovanju tradicionalističke i antitradicionalističke koncepcije racionalnosti (ova druga, nasuprot tradicionalne idealno-tipske koncepcije, naglašava prosuđivanje primjerenosti okolnosti i svjesno subjektivnih razloga). Jedna privremena lista — koju još treba proširiti — raz­ ličitih značenja pojma »racionalnosti«, navodi se kako slijedi a biće djelomično obrazložena i diskutirana: 1. Formalna racionalnost, to znači, racionalnost kao sintaksičko-logička pravilnost sljedovanja nekog argumenta. Da li za­ ključak deduktivno slijedi iz premisa? (Kod zaključka, može, naravno, biti primijenjen i semantički pojam zaključka: u ovom slučaju ulogu igraju sadržajna tumačenja pojmova a ne samo sintaksička struktura nizova znakova). Imamo dakle 2. Semantičku racionalnost zaključivanja. Semantika i odgova­ rajući pojam zaključka mogu se ponovo osloniti na istinosne vrijednosti, odnosno na pojam objašnjenja ili na dijaloge i strategije koje uvijek garantuju dobitak. U skladu s tim, u semantičkoj racionalnosti zaključivanja postoje dva različita

Ο TIPOVIMA

I

KRITICI

RACIONALNOSTI

133

tipa: istinosno-semaintička i dijaloško-semantička izvedivost. Ako je neki zaključak upravo dokaziv, to znači izvediv iz öisto-logičko matematičkih aksioma, onda imamo 3. Racionalnost logičko-matematičkih istina (vérités de raison). Ovdje ne treba pretpostavljati nikakve sadržajne premise da bi se neki stav ipak dokazao iz formalno-znanstvenih (logičko-matematičkih) aksioma. Ovaj strogi pojam bio bi pojam ra­ cionalnosti kao dokazivosti. 4. Integrativna racionalnost. Racionalnost se može razumjeti i kao umna koordinacija i kombinacija pojedinačnih znanja i sistematskih cjelovitih sklopova — npr., pod idejom teorijskog uma koji uspostavlja jedinstvo, koji se po Kantu sastoji u moći da se sudi prema najvišim načelima i da se znanje do­ vede u cjelovitu arhitektoniku. 5. Materijalno-znanstvena racionalnost. Porast racionalnosti postoji u skladu sa shvatanjima iskustvenih znanosti, u smislu jednog dodatnog razumijevanja i otvaranja oblasti znanja pre­ ko znanstvenog obrazovanja teorija, dakle, u smislu znanstve­ nog porasta znanja. Ovaj porast može se sastojati u proširenju područja otvaranja i područja primjene u kojemu se teži za no­ vim mogućim primjenama i uspješnim realizacijama. Neki po­ rast racionalnosti može se, pak, sastojati i u tome da se kompa­ rativno utvrdi napredak znanja novog razvitka teorija u odnosu na dosadašnji. U ovoj takozvanoj problematici dinamike teorija, postoje čak grananja napretka, ukoliko mogu nastati dva me­ đusobno nespojiva teorijska napredovanja, između kojih se mo­ ramo odlučiti. Ovo, međutim, ne važi samo za takozvanu re­ volucionarnu fazu znanosti (po Kuhnu), nego čak i za tako­ zvanu normalnu znanost u kojoj, po Stegmülleru, mogu po­ stojati dvije vrste napretka: »Jedna se sastoji u proširenju ko­ ličine intendiranih primjena, druga u jednom dodatnom perfekcioniranju mreže« elemenata teorije — npr., preko tako­ zvanog daljeg specijaliziranja suštine bez proširenja područja samih intendiranih primjena. — I u znanosti se, dakle, mo­ ramo rastati od »monizma racionalnosti« i »klišea racionalno­ sti«: upravo ne postoji »samo jedan jedini izvor znanstvene racionalnosti«, nego su utvrđene »različite i nove dimenzije racionalnosti« (Stegmüller, 1973, 11, 177 i dalje, 9),

134

HANS

LENK

6. Racionalnost kao racionalna rekonstrukcija i eksplikacija. U teoriji znanosti i metodologiji do sada se racionalno poimanje neke teorijske oblasti shvatalo kao rekonstrukcija tako što se prosuđuje da li neka teorija, odnosno znanstvenik, slijede me­ todološka pravila. Pritom je racionalna rekonstrukcija shva­ ćena ili kao deskriptivno ili kao normativno preduzeće (me­ todološka pravila su, dakle, bila shvaćena višeznačno, ili kao regulativi ponašanja koje znanstvenik općenito slijedi, ili kao propisi koje on treba da slijedi). Stegmüller misli da se radi, npr. kod Lakatosa, o tome »da se ponašanja znanstvenika ob­ jasne kao 'racionalno' držanje« tako da se ono protumači »kao da bi bilo vodeno metodološkim pravilima«. Stegmüller tvrdi da se ovo idealnotipsko-normativno tumačenje postupanja od­ vija »u stalnoj opasnosti da se historijske pojave neprestano izopačuju«. Stoga, kako on vjeruje, moguće je, tome nasuprot, postaviti model »racionalne rekonstrukcije« koji je orijentiran na »poboljšanje razumijevanja upravo ovih pojava«. U objašnjavajućem modelu više se ne traga za »'kriterijima racional­ nosti' koji su bili dobiveni dubokoumnom filozofskom medita­ cijom«, »stvarni događaji« više se ne prosuđuju »prema jed­ nom klišeu uma«, nego se zadovoljavamo sa metodološkim pre­ porukama i »pukim jednostavnim pravilima«, »čije sijeđenje u jednom slučaju može biti umno, a u drugom slučaju neumno«. — Stegmüllerova varijanta ipak samo nastavlja ambivalenciju deskriptivnog i normativnog shvatanja racionalne re­ konstrukcije: s jedne strane, on traži da svojim »objašnjavajućim modelom određenih aspekata ljudske spoznaje« da nešto kao deskriptivno razumijevanje termodinamike; s druge strane, metodološke preporuke kao jednostavna pravila su, naravno, normativni prijedlozi. Po mom mišljenju, u racionalnoj rekon­ strukciji u teoriji znanosti ne radi se o objašnjavajućem nak­ nadnom crtanju činjeničnih historijskih procesa razvitka teori­ ja, nego o idealnotipskoj racionalnoj rekonstrukciji nekog nor­ mativnog (modela) standarda, dakle, o normativnim mjerilima na osnovu kojih se može prosuditi umnost neke promjene teo­ rija. Racionalne rekonstrukcije služe, dakle, kao idealnotipski standardi prosuđivanja, kao osnovne jedinice normativnih pro­ suđivanja uz pomoć metodologa. One ne trebaju biti pogrešno shvaćene kao cenzorski propis. Racionalnost ovdje prije leži u idealnoj tipici konstrukcije nekog mjerila prosuđivanja napret­ ka znanosti ili u razvitku neke racionalne eksplikacije pojmova

0

T I P O V I M A I K R I T I C I RACIONALNOSTI

, „_

loa

\za normirajuće protumačenje umjesto dosadašnjih takozvanih realnih definicija). 7. Instrumentalna racionalnost ili racionalnost svrha-sredstvo. Racionalnost se višestruko razumijeva kao kvalitet odnosa svr­ ha-sredstvo, u smislu minimiranja prigovora ili u smislu maksimiranja dostizanja cilja. Ova instrumentalna racionalnost je naravno jedan teleološki pojam, pretpostavlja svrhu, cilj, da bi sredstvo postizanja cilja prosudila pod ekstremalnim ili opti­ malnim tačkama gledišta. Instrumentalna racionalnost već je bitno racionalnost djelovanja. Racionalni princip i modelske konstrukcije u privredi (homo oeconomicus) su dalekosežno obavezni ovom i sljedećem pojmu racionalnosti. 8. Racionalnost teorije odlučivanja ili strategijska racionalnost. 1 ovaj pojam racionalnosti je teleološki pojam i pojam teorije djelovanja, koji racionalnost djelovanja izvlači iz kriterija od­ lučivanja logike odlučivanja i iz normativne teorije odlučiva­ nja (ne iz deskriptivno-teorijskog istraživanja odlučivanja). Ra­ di se, dakle, o jednom normativnom pojmu racionalnosti — racionalnost odluka se prosuđuje u smislu logike odlučivanja, u smislu normativne formalne teorije vrednovanja alternativa izvora, razlikovanjem slučajeva, pa i po tome da li je odluka donesena sa sigurnošću, sa rizikom ili čak sa nesigurnošću. Na isti način treba primijeniti različite racionalne strategije. U posljednjem slučaju odluke sa nesigurnošću, u kojoj nisu po­ znate čak ni distribucije vjerovatnoće, mogu se birati različite strategije vođenja odlučivanja: npr., pesimistička (maksi-mini-strategija), optimalistička (maksimaks-strategija) ili mješovita strategija prema (Hurwitzu), odnosno, strategija minimiranja žaljenja (minimaks-strategija; Savage-Niehans). U slučaju od­ luke sa nesigurnošću — a koja se odluka u svakodnevnom životu ne može nadati elementima nesigurnosti? — racional­ nost nije, dakle, jednoznačna nego zavisna od preširokog izbora ili prije od optimističkog ili pesimističkog držanja. U slučaju djelovanja ili odlučivanja sa rizikom, onaj koji djeluje prihvata samo strategijska rješenja koja odgovaraju jednako vri jednim igrama na sreću, u kojima se ne gubi sa si­ gurnošću ih koje ne donose nikakav dobitak, u kojima on uči iz ranijih procjena i može odlučiti u odnosu na jednako po­ stavljeno držanje. Optimirajuće svrhovito racionalno ponaša-

136

HANS

LENK

nje pri poznatim vjerovatnoćama rješenja, dobitka i gubitka, shvaćeno je, dakle, kao permanentna dispozicija onog koji dje­ luje, tako reći kao racionalnost teorije odlučivanja onoga koji djeluje. Idealna tipika se ponovo može shvatiti i kao mjerilo prosuđivanja racionalnosti. U vezi sa racionalnošću teorije od­ lučivanja stoji 9. Racionalnost teorije igre (strategijska racionalnost u užem smislu): optimirana rješenja pod strateškim uslovima prema konkurirajućim donosiocima odluka i onima koji djeluju. 10. Racionalnost utilitarističkog pravila. Kao racionalna pravi­ la mogu biti shvaćena ona koja zadovoljavaju kriterije meto­ dološkog pragmatizma po Rescheru, to znači, koja zadovolja­ vaju kriterije prosuđivanja koji se osvjedočuju, dugotrajno prihvataju kao uspješna, a da se ne mora zastupati dosadašnji pragmatizam stava ili pragmatizam istine. Osvjedočiti se mo­ raju, dakle, pravila prosuđivanja i kriteriji prosuđivanja a ne sadržajni uvidi i stavovi na ravni objektnog jezika. Ovdje se, dakle, radi o racionalnosti kao metapragmatizmu (upor. gore str. 56 i dalje). 11. Sticanje racionalnosti se može shvatiti i u smislu naknad­ nog racionaliziranja onako kako ga razumiju psiholozi (dakle kao ex post opravdanje onoga koji djeluje, a koje umanjuje disonancije). Ovo značenje jedva da je nadležno u sklopovima debate o racionalnosti u znanosti. Jedno takvo racionaliziranje-ex-post ipak igra značajnu ulogu u procesima vlastitog kogni­ tivnog prerađivan ja i manipulacije značajnostima, npr., u pro­ cesima ideologiziranja, sprečavanja disonancije ili umanjivanja disonancije po teorijama kognitivnih disonanci ili teorijama kauzalnog atribuiranja. 12. Vrednosna racionalnost. Racionalnost se može razumjeti kao djelovanje i vrednovanje koje je umno vođeno i umno opravdano — npr., sa sadržaj no-moralnih gledišta. Općenito, konzdstentno djelovanje bi se na temelju vrednosnih principa moglo označiti kao vrednosno racionalno, npr., u smislu Maxa Webera. I Weberova podjela racionalnosti na formalnu i materijalniu (1976, 44 i dalje), a samog racionalnog djelovanja na

T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

137

svrhovito-racionalno (s obzirom na sredstvo) djelovanje i na vrednosno racionalno djelovanje (ebd., 12 i dalje), svakako je doduše dihotomična, ali samo vanjski: Weber izričito naglaša­ va »kako je mnogoznačna« »materijalna racionalnost«, i kako se u osnovi radi, naravno, samo o konvencionalno-jezičkom sjedinjavanju različitih orijentacija. On isto tako ističe »da je sa stanovišta svrhovite racionalnosti... vrednosna racionalnost utoliko više iracionalna što se vrijednost i, ma koncu, orijen­ tirano djelovanje, više penje prema apsolutnoj vrijednosti«, »jer ona utoliko manje reflektira na posljedice djelovanja, što za nju bezuslovnije u obzir dolazi sama njena vlastita vrijed­ nost (čista duševnost, ljepota, apsolutna dobrota, apsolutna dužnosnosit)«. I »apsolutna svrhovita racionalnost djelovanja« za Webera je »pak, samo u bitno konstruktivnom graničnom slučaju«, idealni tip koji se javlja u mješavini sa drugim ti­ povima, npr., sa tipom »afektualnog, posebno emocionalnog« ili sa tipom »tradicionalnog« djelovanja usmjerenog »preko uživljene navike«. Već iz ovih definicija je jasno da različiti tipovi racionalnog djelovanja ne mogu biti shvaćeni samo dihotomijski a još manje to mogu biti vrste opravdanja iskaza ili obrazloženja iskaza koje Weber nije dalje obrađivao. U cje­ lini bi još od Webera moralo biti jasno da ne može biti do­ voljna nikakva dihotomijska podjela shvatanja onoga što se naziva »racionalnim«. 13. Racionalnost kao deontološko karakteriziranje formalnih moralnih principa, kao što je mogućnost univerzaliziranja i forma zakona (npr., po Kantovom kategoričkom imperativu ili drugim principima mogućnosti poopštavanja); ovo je je­ dan deontološki pojam racionalnosti (u suprotnosti prema ne­ kim ranije pomenutim teleološkim pojmovima racionalnost), kakav se, npr., nalazi u Kantovoj filozofiji morala i njego­ vom modelu praktičnog uma. Za Kanta se praktični um sa­ stoji u sposobnosti čovjeka (i u njenom zahtijevanju) da dje­ luje reprezentativno opravdano, dakle, moralno autonomno i sa mogućnošću uopštavanja. 14. Racionalnost kao od svih posebnosti nezavisna dopuštenost, nadredenost, zabranjenost radnji (odnosno, sekundarno: uvje­ renja i osoba), kojima se ne teži samo na temelju cilja djelo-

138

H A N S LENK

van ja i odgovarajuće potrebe, i koji mogu biti (opravdani) dru­ gim razlozima (Gert); 15. Konsenzualna racionalnost, dakle, racionalnost kao univer­ zalna sposobnost za konsenzus ili 16. Dijaloška racionalnost kao garantirana odbranjivost u di­ jalogu ili diskursu; dijaloška racionalnost je podvarijanta ra­ cionalnosti teonijje igre. 17. Pragmatička racionalnost radi sprečavanja pragmatičkih protivrječnosti u govorenju i djelovanju. 18. Racionalnost kao samorefleksija (a) empirijske samoizvjesnosti, (b) normativnog samoprosuđivanja, (c) transcendental­ nog opravdanja, odnosno, prikazivanja nužnih uslova spozna­ vanja i djelovanja. 19. Racionalnost kao konstruktivitet i napravljivost u skladu sa tradicionalnim (Hobbes) i modernim (Dingler, Lorenzen) konstruktivizmom, racionaliziranje svijeta pomoću konstruktiv­ nog obrazovanja pojmova, pomoću svjesno postavljenih normi i konstruktivnih pravila pojmova kao i formiranje svijeta, — moglo bi se shvatiti kao vlastita racionalnost koja bi se mogla nazvati i konstruktivističkom racionalnošću. Ona formira svi­ jet prema konstruktivnim konvencijama, čini ih saznatljivim, lakše shvatljivim time što svijet pravi po konstruktivnim pra­ vilima. Socijalne norme su gotovo sve konstruisane u ovom smislu, napravljene od strane čovjeka — a ipak su suštinski element svijeta, upravo socijalnog svijeta. 20. Scijentistička racionalnost. Striktno istrajavanje na tome da humanističke znanosti treba da postupaju isključivo po ob­ rascu ekzaktnih znanosti o zakonima kao i prirodnih znanosti: metodološki scijentizam i, kao pod-varijanta, naturalistički scijentizam u humanističkim naukama zahtijevaju isključivo ekzaktno-znanstvene metode; normativni a posebno moralni sci­ jentizam žele ljude i ljudske grupe podvrći eksperimentalnom postupku, čisto bihejviorističkom objašnjenju i manipulativnim pravilima ponašanja, kao i dati jedno iskustveno-znanstveno utemeljenje morala. Jedna druga varijanta koja hoće da ljud-

O T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

139

ske odnose i društva organizira prema znanstveno-teorijskim pravilima i da izgradi tome odgovarajuću etiku, mogla bi se nazvati »epistemologokratskim scijentizmom«. Svi ovi modeli jednostrane, restriktivne racionalnosti, koja se zasniva samo cirkularno, jesu uzorni primjeri ideološke primjene jedne kon­ cepcije racionalnosti (upor. u ovoj knjizi str. 121 i dalje). 21. Funkcionalistička sistemska racionalnost. U društvenim si­ stemima postoji, prema okolnostima, »jedna interna struktura premisa odlučivanja koje programiraju odlučivanje, to znači, definiraju stanovište selekcije i preradu informacija« (Luhmann) a da oni koji djeluju ne postavljaju i svjesno ne teže nikakvim sistemskim ciljevima. Struktura sistema za Luhmanna ujedno zastupa quasi-ciljeve, »cjelokupnost programa odlučivanja« i normi sistema. Sistemska racionalnost je, tako reći, motor socijalne samoregulacije i svrhovitog upravljanja socijalnih sistema. Luhmann želi da pomoću teorije sistemske racionalnosti »proširi racionalnost djelovanja tradicionalnih na­ čina gledanja ekonomskih nauka, do sistemske racionalnosti, i da ujedno preoblikuje koncepcije društvenih znanosti proble­ matičnog sistemskog stanja u koncepciju problematične sistem­ ske racionalnosti« (1968, 204 i dalje, 231, 164, 174, 69 i dalje, 43, 82; 1966, 91). Sistemski-funkcionalno primjereno, sistemski stabilizirajuće djelovanje može se posmatrati kao sistemski ra­ cionalno, čak ako i ne slijedi specifično svrhovito-racionalnom. Sistemska racionalnost u ovom smislu je jedno poopštavanje svrhovite racionalnosti u odnosu na funkcionalističko prilagođavanje. Pošto, prema okolnostima, ne može uslijediti svjesno postavljanje ciljeva i pravila, možda bi trebali prije govoriti o jednoj quasi-racionalnosti ili o kao-da racionalnosti. Lista ovih tipova racionalnosti spoznavanja, argumentira­ nja, djelovanja, dala bi se bez sumnje još proširiti. Ovo na­ brajanje može biti dovoljno prije svega samo za orijentaciju. Ono jasno pokazuje kako se nešto različito i mnogostruko op­ rema predikatom »racionalno«, kako se mnogostruko prikazuju koncepcije racionalnosti. Pitanje je da li jedinstveno obuhvatni pojam racionalnosti može pokriti sva značenja. Samo ako ka­ žemo: »racionalnost je uvijek prisutna ondje gdje se mogu naći intersubjektivno prinudna iskustva i intersubjektivno evidentni umni uvidi« (Hübner, 1984, 4), onda to što je subjektivno »nužno« ili »evidentno« još dalekosežno ostaje otvoreno (tre-

140

HANS

LENK

baju li ostati uključene institucionalne mjere prinude ili mjere manipulacije?) Možda je kao zajednička obilježja pomenutih tipova ra­ cionalnosti moguće sažeto navesti: tačnost sljedovanja ili for­ malnost, zakonomjernost ili pravilnost, primjerenost ponaša­ nju, mogućnost opravdanja ili obrazloženost, relacionalnost ili uslovljenost, intersubjektivnost i objektivnost, mogućnost poopštavanja ili opštevažnost, mogućnost uviđanja, primjerenost principima ili primjerenost umu, povezanost sklopova ili siste­ matičnost.1 Mogu li se pronaći forme racionalnosti koje mogu služiti kao niti vodilje za podjelu racionalnih argumenata i postupa­ ka, iskaza i djelovanja? Kurt Hübnner to pokušava (1981) tako što nastoji da istakne jednu apstraktno-formalnu zajedničnost obrazloženja iskaza i opravdanja djelovanja: on razli­ kuje »-logičku, empirijsku, operativnu i normativnu intersub­ jektivnost-« (1981, 13) i tvrdi »da se racionalnost uvijek javlja u istoj formi, naime, semantički kao identično pridržavanje pravila određenog značenskog sadržaja (na šta god da se ona odnose), logički-operativno, kao primjena kalkila (kako god da se oni tumače), normativno, kao svođenje svrha i normi na druge svrhe i norme (kakve god sadržaje one imale). Racio­ nalnost je, dakle, nešto formalno. Ona postaje djelatnom samo na već postavijeniiim sadržajima, npr., na sadržajima znanosti ili sadržajima mita (ebd. 35). Prijedlog izgleda zasnovan i svrhovit, ali opisuje jednu u suštini jezičku konvenciju koja se nikako ne može općenito prihvatiti. Tako bi, npr., iz ovog ograničenja racionalnosti ispa­ la stanovišta sadržajno-materijalnog umnog obrazloženja, dije­ lovi »materijalne racionalnosti« kao i vrednosna racionalnost po Weberu, a i sadržajne ideje uma u Kantovom smislu. Ko­ načno, stoji i pitanje da li se Weberova svrhovita racionalnost može svesti isključivo na ono formalno, ne uključuje li, ipak, Weber — što se često previđa — u racionalnost ne samo ori­ jentaciju djelovanja »prema svrhama, sredstvima i sporednim posljedicama« (a katkada jedne protiv drugih), nego i racio­ nalno odmjeravanje »različitih mogućih svrha jednih prema drugima« (1976, 13). Pri strogom načinu postupanja od po­ četka bi posebno bila isključena i svaka vrsta vrednosne ra­ cionalnosti; po Weberu djeluje »čisto vrednosno-racionalno . . .

O T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

141

onaj ko, bez obzira na posljedice koje se mogu predvidjeti, djeluje u službi svog uvjerenja o onome šta mu izgleda da mu nalažu dužnost, dostojanstvo, ljepota, religiozni nalog, pijetet ili važnost neke 'stvari', svejedno koje vrste«. Kao »djelovanje po 'naredbama' ili primjereno 'zahtjevima', za koje onaj koji djeluje vjeruje da su mu postavljeni« (ebd. 12), ovo, prema pomenutom formalnom značenju, nikad ne bi moglo biti na­ zvano »racionalnim«. Ja mislim da bi se Hübnerov prijedlog za razlikovanje (koje je povezano sa postupanjem) pomenutih tipova racional­ nosti mogao pozdraviti kao prilog razjašnjenju i mogućem jed­ noznačnom određenju pojma racionalnosti, kao formalni ili po­ našanju primjereni poopštivi koncept. Ali, ovo bi značilo da bi se vrednosna racionalnost, umni sadržaji pa i mistički sadržaji, napokon morali izuzeti iz područja racionalnosti. Svi ovi sadr­ žaji bili bi dostupni racionalnom postupku samo ukoliko bi mogli biti strukturirani pomoću četiri spomenuta tipa racio­ nalnosti. Stoga bi možda bilo bolje Hübnerov pojam racionalnosti postupanja koji se može generaliziratii, nazvati racionalnošću u užem smislu, i razlikovati je od tipova različitih racionalnosti u širem smislu (uprkos citiranog Weberovog diktuma za vrednosnu racionalnost, racionalna prosuđivanja »sa stanovišta svr­ hovite racionalnosti« u onom širem smislu, nikako se ne bi morala nazvati per se »iracionalnim«). Kako god da stvari stoje, mnoštvo tipova racionalnosti moralo bi, dakle, u skladu sa najrazličitijim povredama, od­ govarati tipovima iracionalnog tvrđenja i djelovanja. Kritika racionalnosti — pogotovo znanstvene — morala bi uzeti u ob­ zir i sondirati ovu mnogostrukost temeljnih formi racionalno­ sti i iracionalnosti. Odatle slijedi da kritika racionalnosti ne može biti dihotomična i jednostrano isključiva; ona mora di­ ferencirati. Kritika, dakle, mora analizirati, prosuđivati pozi­ tivno i negativno na osnovu kriterija, mora fundirati kao i opovrgavati. Ona, npr., mora jasno razlikovati ne-um, iracio­ nalnost, mit i ono što nije moguće zasnovati na posljednjem temelju. Isto važi za znanost, svjetonadzor, racionalnost i um. Da li je doista »racionalnost potisla um« (Schnädelbach, 1984, 8)? Bilo bi takođe zanimljivo razraditi postojeće veze između različitih koncepcija racionalnosti, što se ovdje također ne mo-

]42

HANS

LENK

že izvesti općenito. Bilo bi, npr., važno da se nanovo rasprav­ lja o odnosima između pogrešno nazvane racionalnosti-svrha-sredstvo i vrijednosne racionalnosti. To bi, između ostalog, značilo da se ponovo prihvati diskusija o odnosu pragmatičkih orijentacija djelovanja i uloge uma u Kantovom smislu. Mo­ žemo li prema Kantovom obrascu još biti optimisti uma, mo­ žemo li vjerovati u autonomiju uma, u punoljetnost idividue koja zna i koja je umna, i u jedan postupni, premda dugo­ trajni, napredak čovječanstva na putu ka ozbiljenju uma, prak­ tičnog moralnog uma na ovom svijetu? Kant je možda svoju teoriju uma pretjerano shvatio kao spoznaju; on je vjerovao da može idealno-tipski opisati napredak uma. Um je za njega značilo zbiljsku sposobnost čovjeka da djeluje i odlučuje. Pri­ tom je Kant uzgred pao u zamke jednog akcionističkog ili čak psihologističkog tumačenja. O tome ovdje ne možemo detaljno raspravljati. Po mom shvatanju, praktični i teorijski um kod Kanta ne treba razumjeti kao realnu ili bilo koju moralno-psihičku sposobnost čovjeka, nego ih tumačiti samo kao regulativne ideje (upor. Lenk, 1986, a, b). Sam um je jedan idealno-tipski model, jedna ideja normativne standardne funk­ cije — slično kao i tipovi racionalnosti. Upravo s obzirom na problematiku racionalnosti i iracionalnosti u znanostima, ovo Kantovo shvatanje je dobilo najnoviju aktuelnost.

Spoznajno-anarhistička kritika racionalnosti Sada idemo na znanstveno-teorijsku kritiku racionalnosti. Paul Feverabend se okrenuo protiv scijentizma, protiv »raciofašista« i »raciopropagandista«, kao i protiv »gotovo svih kri­ tičkih racionalista«. Oni su um krivo tumačili kao jedno upra­ vo nadzemaljsko »mjerilo koje stoji iznad svih tradicija«, dok je samo ovo mjerilo samo »jedna tradicija«, upravo, tradicija racionalne kritike koju su pronašli grčki filozofi. Ovdje se, na­ ravno, mora naglasiti da grčki filozofi nisu sami pronašli ra­ cionalnost; upravo u kineskoj tradiciji — kod Konfucija ili kod kasnijih konfucijanista, prema Paulu (1986), posebno kod neortodoksnog Hsin-Tsea — postojao je jedan iscrpan razvi­ tak kritičke racionalnosti kao i odgovarajuće metodologije. Fe­ verabend vjeruje da je pokazao da se danas racionalnost i zna-

Ο T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

143

nost često međusobno isključuju, da postoji »bezbožna alijansa znanosti i 'racionalizma'-«, koja je vodila jednom quasi-imperijalističkom »šovinizmu znanosti«; da se znanstvenici ne nalaze samo u jednom, šamanima i sveštenicima sličnom, prestižnom položaju, nego zloupotrebljavaju ovaj položaj za samovoljnu »slobodu indoktrinacije«; da je nepogrešivost znanosti vodila totalitarnom »zahvatu zadovoljavanja ideološki ukočene nauke« u gotovo svim oblastima društva. Feyerabend kritizira scijentizam koji egzaktne znanstvene metode po uzoru na prirodne znanosti želi uspješno primijeniti u humanističkim znanostima i koji tvrdi da bi prirodoznanstvene metode ili njima slične metode, bile dovoljne za izgradnju jedne humanističke znano­ sti. Isto kao i ovaj metodološki scijentizam, kritiku je se i mo­ ralni scijentdzam po kojemu bi se ljudi i grupe kao i institucije mogle isto tako podvrgnuti objektivirajućem, objašnjavajućem i eksperimentalno-znanstvenom zahvatu, kao npr., neki fizi­ kalni sistem. Tome nasuprot, Feyerabend misli da je totalno istrajavanje na pravnima racionalnosti znanosti, posebno orijentirano na uzor prirodnih znanosti, teško oštetilo znanosti i društva. On želi da, tome nasuprot, znanost ponovo obrazuje javno, da znanstvenicima oduzme njihov quasi-sveštenički položaj nepo­ grešivosti ex chatedra, da ekspertokratima znanosti i znanstve­ nim tehnikama oduzme djelimično uzurpiranu a djelimično ne­ željeno naraslu moć. »Građanske inicijative umjesto spoznajne teorije« — to je novi antiscijentistički Feyerabendov slogan, kao što je to već bio njegov stari meta-motto »anything goes« (»u stvarima metodologije sve ide«). U svojim znanstveno-teorijskim studijama Feyerabend je pokušao da postavi dvije tvrdnje, naime, da su mjerila racio­ nalnosti i pravila racionalnosti u povijesti znanosti faktički često povređivana — i to u znanstvenim otkrićima kao i u objašnjavajućim opravdanjima. Osim toga, Feyerabend zahtije­ va: »Ona se moraju povrijediti da bi se u znanostima moglo napredovati«. Feyerabend je zaista pokazao da su spoznajno-teorijska mjerila i pravila stvarno bila povređivana, posebno i kod kreativnih velikih znanstvenika: protiv čuvenog Newtonovog pravila da se na osnovu pukih hipoteza ne bi trebalo argumentirati protiv iskaza koji su induktivno izvedeni iz sa­ mih pojava ogrešuju se, npr., Galilejeva a kasnije Keplerova

144

HANS

LENK

odbrana kopernikanske teze da se Zemlja okreće oko Sunca, umjesto obrnuto. Uostalom, sam Newton je povrijedio svoje vlastito pravilo kada je Flamsteedove podatke promijenio na osnovu svoje vlastite teorije. Umjesto jednosmislenih pravila i mjerila racionalnosti, Feyerabend nastoji da razvije jedan metodološki pluralizam koji dopušta pa i kultivira neograničeno mnoštvo metodološ­ kih postupaka i pravila prosuđivanja: »sve ide; pokušaj to i potpuno drugačije!« Alternativna stajališta, promjena perspek­ tiva, teorijski napredak, dopuštaju se ako se tako reći slijedi princip »četiri oka vide više nego dva«. Feyerabend čak misli da ovo ne važi samo za sklopove djelovanja nego i za sklopove argumentiranja za prosuđivanje teorija. Mnogostrukost poku­ šaja podstiče kreativnost — upravo u onom principjelnom. Heuristčki je Feyerabend besumnje u pravu, premda se paušalna udarna formulacija »sve ide«, ova nesigurna, preši­ roka formulacija njegovog anarhističkog spoznajnog polazišta, naravno, u prosuđivanju ne može uzeti doslovno. Sam Feye­ rabend se kasnije brani protiv prigovora da je sa ovim »ša­ ljivim« super-pravilom i sa »dva-tri primjera« već najavio »kraj racionalnosti«: »Već je istina«; kaže on, »da dvije ili tri iracionalne laste još ne čine nikakvo iracionalno proljeće, ali one ipak isključuju pravila i mjerila koja se u iracionalističkim molitvenicima javljaju na prominentnim mjestima«. (1979, 17). Ali, ne promašuje li on, ipak, cilj, kad tvrdi da svaka iracionalna tradicija, svaka kultura magije i čarobnjaštva treba ući u konkurenciju principijelno istog ranga sa znanstve­ nim metodama? Iz naše racionalističke i znanstvene tradicije mi ne možemo jednostavno izaći; ne možemo dopustiti kao ravnopravan svaki iracionalni vid i iscrpno ga provjeriti — samo vrijeme to ne dopušta. Zapadnjačka odluka za racionalnost ima i svoje dobro, ona je omogućila humanizovanje života koje se ne može pod­ cijeniti, humanizovanje povećanjem životnog standarda mâsa, a uz to smo danas više nego ikada zavisni od tehnike i znano­ sti koja je omogućuje. Obiju bi se mogli odreći samo po cijenu katastrofa u snabdijevanju. Njih, naravno, ne bi trebalo apsolutizirati.

Ο T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

145

Feyerabend misli da su posebno metodološka načela kri­ tičkog racionalizma i empirizma dali netačne opise razvitka znanosti pa bi mogli samo ometati buduću znanost — a to su, dakle, upute kao što su: »pokušaj svoje teorije opovrgnuti oštrim testom iskustva«, »umnožite svoje sadržaje iskustva«, »spriječite ad hoc hipoteze«, (to znači iskaze ο svrsi samo da bi spasli neku teoriju), »budi častan«, »budi tačan«, »zasnivaj svoje teorije na mjerenjima«, »spriječi još nejasne misli i gola naslućivanja«. Sve ove upute su neplodne, častoljubive i kao pokušaji opisa razvitka znanosti, pogrešne. Ali, ovdje je Fey­ erabend sebi sagradio čovjeka od slame da hi mu utoliko lakše sa boka potpalio svoju pseudoanarhističku vatru. Niti kritički rationalist, niti teoretičar znanosti ne žele jednostavno opi­ sati historijski razvitak znanosti ili pojedinačnom znanstve­ niku pripisati šta ima da čini. Ovdje se nipošto ne radi ο pojedinačnim uputama i propisima već ο načelu prosuđivanja, ο opštim kriterijima prosuđivanja toga šta može da znači da je neka teorija »bolja«, da čini više nego neka druga koja, prema okolnostima, počiva na drugim načelima. Radi se ο tome da se objasni šta znanstveni napredak, npr., u određenom slu­ čaju ili uopšte može da znači, kako ga možemo prosuditi i spoznati. Ova opšta stajališta prosuđivanja ne bi se u pojedi­ načnom slučaju trebala oktroirati kao propisi ili čak biti optu­ ženi kao propisi. Ali, ova pravila nikako nisu beskorisna, samo i upravo onda kada su ponekad prekršena. Da bi se isplivalo na drugu obalu, da bi kreativno kršili pravila moramo i imati neka pravila, moramo pretpostaviti idealni standard prosuđi­ vanja; da bi se kretali naprijed moramo raspolagati mogućno­ stima poređenja — barem načelno i možda u pogledu una­ zad, nikako u pretjeranoj birokratskoj sitničavosti nego zato da bi prosuđivanja i poređenja bila moguća. Ovo ništa ne go­ vori protiv Feyerabenda, premda poentira izabrane primjere i svoje odatle izvedene zaključke ο heurističkoj nužnosti ad hoc hipoteza, ο rastakanju metodičkih pravila postupanja i propi­ sa, katkada ο sprečavanju kritike često autoritarno provedenih znanstvenih tradicija, ο nužnoj stalnoj potrazi za alternativnim rješenjima i teorijama, ο nužnosti konstrukcije i kritike, kon­ struktivnih pogrešnih sudova i nacrta alternativa u znanstve­ nom napretku itd. Ali teorije bez proizvoljnih ad hoc hipoteza za spašavanje nekog polazišta naprosto su bolje; ad hoc hipo­ teze se utvrđuju da bi se došlo do teorijskih mogućnosti za

146

HANS LENK

njihovo sprečavanje; protivrječnosti se proizvode, traže, nala­ ze, da bi ih spriječili: u tome se, između ostalog, sastoji na­ predak teorije. Feyerabend lako brka heurističke — dakle, one koje praktično tragaju — sa metodološkom (dakle vrednujućom) perspektivom. On katkada brka historiju i metodologiju, ah često brka metodu i metodologiju. Metodologija se odnosi na idealno-rekonstruirajuće prosu­ đivanje. Feyerabend brka metodološka pravila prosuđivanja i metodska pravila postupka, odnosno propisa, kada globalno konstatuje »raspadanje znanosti i metodologije« i znanstveno-teorijski opis razvitka znanosti, kada historiziranje znanosti i njene metodologije želi razviti do jednog obuhvatnog desistematiziranja i deracionalziranja, do jednog totalnog relativi­ zma. Feyerabend ponekad brka pitanja rekonstrukcije historij­ skog razvitka znanosti, odnosno njenog opisa, sa normativnim prosuđivanjem a posebno sa konstrukcijom kriterija prosuđi­ vanja za to kada je i čime neka teorija »in the long run« »bo­ lja« nego neka druga. Metodologija u smislu teorije znanosti koja (re)konstruira i prosuđuje kriterije, nije pak nikakav his­ torijski opis, eksplikacija ili iscrpljivanje onoga što su znan­ stvenici učinili, kako su se teorije razvile i kako se razvijaju. Ona se ne sastoji ni u obavljanju cenzorske funkcije, posebno ne mikrocenzorske funkcije — dakle u detaljnom pravljenju propisa samoj znanosti, nego u rekonstrukciji pravila prosuđi­ vanja i pravila poređenja, a da ih same ne smijemo smatrati apsolutnim — a to je sigurno važan Feyerabendov uvid — niti bi se smjeli apsolutizirati. Možemo se potpuno saglasiti sa Feyerabendom »da i unu­ tar znanosti umu ne smije biti niti može biti priznata nikakva samostalna vladavina«, (1976, 250) — u svakom slučaju, što se tiče historijskih faktora (uticaja), dosjetki i stvaralačkog tra­ ženja. »Bez 'haosa' nema spoznaje«, misli Feyerabend. »Bez čestog odmicanja od uma nema napretka«. Ali, bez reda, bez izvjesne sistematike, bez pravila, isto tako nema spoznaje. Bez ikakvog pravila, bez primjerenosti pravilima ili pravilnosti, bez ikakvih osnova za poređenje, bez ikakvih umnih prosuđivanja, upravo nisu moguća poređenja i koraci naprijed. Uvid da pra­ vila ne bi trebala biti apsolutizirana, ne smije voditi apsolu­ tiziranju pravila, njegovom apsolutnom posvećenju — što Fe­ yerabend svakako ne čini, premda se ponekad pogrešno izra­ žava. Njegov uvid da ne postoji »ni jedno jedino pravilo koje

0

T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

147

bi trajno važilo u svim okolnostima, i da nema nikakve in­ stance na koju se uvijek možemo pozvati«, ne bi trebao — premda je tendencijski tačan, iako možda malo prenaglašeno — voditi metodološkoj jednostranosti forsiranog odsustva pra­ vila. Uvid da se »povremeno povređivanje nekog pravila« jav­ lja u znanstvenom pogonu i da je ponekad čak i nužno, ne smije se, međutim, faktički zaoštravati do teze ο »beskorisno­ sti« svakog pravila. Upravo dijete fleksibilne orijentacije po pravilima ne bi trebali izbaciti iz korita zajedno sa kritičkom kupkom. Ni ovo Feyerabend danas ne želi više uzimati kao istinito. »Konačno, izraz 'odsustvo pravila' smislen je«, kaže Feyerabend, »samo onda kada postoji pravilo«. Bez ikakvog kriterija prosuđivanja doista se ne može ocijeniti kako i kada je neka teorija bolja nego neka druga, npr., nego teorija koja joj prethodi. Onaj ko uopšte priznaje i spoznaje znanstveni na­ predak, priznaje i pravUa i kriterije određenja napretka. Fe­ yerabend besumnje nije tako neprijateljski raspoložen prema pravilima i metodologiji, kakvim se tobože predstavlja. On možda nije bio krivo tumačen nego je možda djelimično krivo razumio samog sebe. Poboljšanje i višak empirijskog sadržaja, znanstvenog na­ pretka za njega ipak važe kao »daleki ciljevi« koji predstoje uspjesima znanosti. Mora se dodati da je utvrđivanje uspjeha, napretka znanstvenih teorija, moguće tek pod pretpostavkom fleksibilno rekonstruktivnih kriterija prosuđivanja. Da li Fe­ yerabend, svojim totalnim anarhizmom spoznaje, gađa iznad ovog dalekog cilja? Da li je um, birokratiziran u jednu znan­ stvenu »robovsku ideologiju«, već osuđen na propast ako uop­ šte priznaje kriterije prosuđivanja? Da li se on, kao što je Fe­ yerabend jednom mislio, priključuje »samo onim apstraktnim sablastima kao što su dužnost, moral, istina i njenim kon­ kretnim zbivanjima, bogovima koji su jednom služili uznemiravanju ljudi i ograničavanju njihovog slobodnog i sretnog razvitka«: da li on odumire? Ali, sam um ipak nije nikakva puka historijska činjenica, nikakva psihička sposobnost čovje­ ka, nikakav organ i nikakav supstancijalni motor duha, nego je — kako su jasno ranije vidjeli i autori bliski kritičkom ra­ cionalizmu — i »sam jedna tradicija« (tako i Feyerabend 1979, 89): razvitak uma uopšte ima veze sa razvitkom institucije ra­ cionalne kritike, sa razvitkom argumentativnog ponašanja du­ ha. Um — a to važi i za um u znanosti — nije nikakva realna

148

HANS

LENK

moć nego je štaviše ideal, sam je upravo regulativna ideja u Kantovom smislu, jedna argumentaciono-metodološka modelska (re)konstrukcija (Lenk, 1986 a). Um kao analitička apstraktno-idealnotipska modelska konstrukcija, ni sam nije nikakav fi­ zički nosilac ili faktor mišljenja koji se može opisati psiho­ loški, on prije predstavlja nužni uslov jedinstva spoznaje, ideju jedne apstraktno pretpostavljene konstitutivno povezane spo­ znaje, znanja pri jednoj postuliranoj logičkoj funkciji jedin­ stva, funkciji ujedinjavanja. Stoga on ne egzistira odvojeno i izolirano kao »čisti um« nego kao idealizirani koncept koji omogućuje idealnu vodeću orijentaciju u ljudskom rješavanju problema. Sam Kant je mislio da »potreba uma« artikulira jednu potrebu orijentiran ja, da je čisti um idealiziran »samo uslovno« i u »teorijskoj upotrebi nije ništa drugo nego čista hipoteza uma«, to jest, uslovljen i obrazovan spoznavajućim subjektom i povratno vezan — napokon pragmatički — za za­ datke rješavanja problema (AA VIII, 137 i dalje, 141). Ovo je za Kanta, doduše, još bila karakteristika svakog diskurzivnog, tj., na postupnu upotrebu uma upućenog umnog bića; teza se ne mijenja, pragmatička funkcija i uklopljenost ideala uma u opšteljudski i kulturno-društveni sklop, jasnije se ističe ako se ograniči na čovjeka i njegovu orijentaciju u svijetu, na nje­ govo rješavanje problema. Pragmatičko povratno vezivanja uma se, dakle, treba naći posve u »mainstream«-u zapadnja­ čkog mišljenja i u racionalističkoj i kritičko-racionaiističkoj tradiciji u širem smislu — ai ova tradicija je historijska tra­ dicija koja je quasi-vještački apstraktno bila proizvedena tek pomoću isto tako fingiranog kao i fiktivnog rješenja pragma­ tičkih životnih okolnosti. Ova kritičko-racionalna tradicija u njenim najboljim oblicima i fazama, možda nije bila pogrešan put na kojemu su potiskivani problemi i perspektive, nego je, sve dok je njen put tekao u živoj raspravi sa kulturnim i znan­ stvenim procesom razvitka i sve dok nije samo punila aka­ demske stručne pretince i arhivirala izolirana i izolirajuća par­ cijalna znanja — bila je potpuno stvaralačka, kao što Feyera­ bend sam ističe na primjerima Macha i Einsteina (1979, 237 i dalje). Zaista: Feyeranbedova kritika postaje relevantna i onda kad napada vještačko uspostavljanje akademskih fahovsMh granica, ljubomorno čuvanje akademskih teritorija kompeten­ cije i područja na koja ona polaže pravo, kao i crpilišta učene taštine koje su forsirale salonske primadone koje ljubomorno

Ο T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

149

dijele lekcije ili su čak predstavljale nužne uslove znanosti uopšte. Veliki znanstvenici — ali i (to se mora naglasiti sa Feyerabendom) veliki filozofi — »sebe su izričito odredili kao diletante«. Oni su svoje probleme doduše dijelom obrađivali i »nezavisno od postojećih pravila i mjerila«, ali ipak ne potpu­ no bez pravila, ne sasvim nezavisno od postojećih pravila i mjerila. Istina: »znanost i filozofija su se miješale bez straha i tako uzajamno podupirale«, naglašavao je s pravom Feyera­ bend (ebd. 248). Ovo na rizik spremno, tako reći »sportsko filozofiranje« (kako ga je nazvao Simon Moser), motiviranje i podsticanja odvažnog mišljenja u praksi bliskom kao i u pra­ gmatičkom vezivanju za savremenu problemsku situaciju, ijed­ no napeto, alternativama bogato, fleksibilno i perspektivno ot­ voreno filozofiranje koje ne trebamo zahtijevati samo programatski nego ga posjedovati motivirano i podsticajno, to je si­ gurno zasluga Feyerabendovog ponovo istaknutog živog pole­ mičkog tona u filozofiji. Njegovo užasavanje pred »strašnim akademskim glodarima koji svoju nesigurnost skrivaju iza mračne odbrane statusa quo«, mlaćenja fraza u epicikličnom stadiju odbrane sterilno-sholastičkih filozofija, koje se bave krpanjem detalja, rutinskih perpetuiranih — ovaj užas može­ mo u cjelini osjetiti (ebd. 252). Ali ne mora biti, nije bilo i nije uvijek tako da su teorija znanosti i pragmatička metodo­ logija beskorisne ili ometajuće za znanosti. Ipak je pomalo kratkovido i brzopleto da se u rekonstrukciji kriterija prosu­ đivanja povjerenje pruža samo automatici istraživačkog proce­ sa i historijskom razvitku, da se ne bi prepustili samo »ap­ straktnim teorijama racionalnosti« (ebd. 172). Konačno, mora se rezimirati da su odsustvo pravila i antidogmatizam također dogmatični ako se uzdižu do dogme, ako se slavi mit, antiracionalistička specijalizovanost i zajednica eksperata ili čak cehovska stega i rezon sekta. Totalni ekstremi su svugdje ne­ humani: totalna sumnja u beskorisnost kao i metodološki izo­ lacionizam, posebno kad se on razumije kao teorijsko-pluralistički zasnovan. Bornirani antiracionalizam kao i svaki ek­ strem dogmatskog racionalizma treba odbaciti ne samo iz me­ todoloških nego i iz moralnih razloga koji su vezani za humanitet. Feyerabend svoj vlastiti luk ne smije prenapeti jer ina­ če puca; njegova vlastita kritika se usmjerava protiv njega samog.

150

HANS

LENK

Feyerabendova kritika znanstvenog i analitičko-znanstvenoteorijskog imperijalizma metoda i metodologija mnoge mo­ mente jedne tačne analize situacije dovodi do provokativnih i često prenaglašenih formulacija. Ako se one uzmu doslovno, globalno i totalno, onda se Feyerabendove riječi uzimaju oz­ biljnije nego što ih uzima on, pa tako njegov prosvjetiteljski impuls udara u prazno. Svoju kritiku scijentističkog racionalizma Feyerabend for­ mulira veoma naglašeno, a ipak je u ovoj kritici više od zrna istine — ne samo znanstvene istine — pogotovo u jednom in­ formacijskom i sistemsko-tehnološkom dobu koje nastoji da znanstvene i tehničke manipulacije, proširi na gotovo sve ob­ lasti. Racionaliziraj uče strategije opravdanja čine više nego što treba da bi se dokumentirao jedan opasan tehnokratski im­ puls kod nekih znanstvenika koji su istaknuti u tehničkim učincima. A tendencije jedne sistemske tehnokratije koja se na­ javljuje, opasnosti sistemsko-tehnološki dotiranog, manipulirajućeg, organizirajućeg, kontrohrajućeg ovladavanja (svim) hu­ manim područjima, ne mogu se vidjeti samo u problematici zaštite podataka. »Epater le bourgeois, le burgeois scientifique !«, izgleda da je Feyerabendov moto. Provocirati se može samo prenaglašeno — također i zakonitost našeg života orijentiranog na medije, pod informacijskom lavinom u sistemsko-tehnološkom razdob­ lju. Moramo li se prividno čuditi, moramo h gađati daleko iz­ nad cilja, pretjerivati upravo u grotesci, da bi nas uopšte čuli i da bi napokon seriozne argumente mogli predočiti javnosti? Da h ovo važi već i za javnost »scientific Community« — u većoj mjeri nego ranije? Nameću li se i zakoni društva pub­ liciteta univerzitetskoj i znanstvenoj diskusiji koja je u naj­ manju ruku interdisciplinarna? Fenomen jet-set profesora, onih koji u ideologiji znanosti djeluju putujući, i/ili koji djeluju u njenoj kritici (jer tek kritička gesta čini modernim ono drža­ nje koje želi da bude šik), kojeg divno ironizira Koestler u svojoj knjizi Die Herren Callgirls, govori isuviše jasno ο ovoj tendenciji — posebno u nekim takozvanim društveno-znanstvenim javnim cirkuskim priredbama, bilo da one paradiraju u fundamentalnim radnim zajednicama tipa summer-college ili u podijumskim diskusijama. Kako uveseljavajuće, osvježavaju­ će ipak djeluje neki retorički izvrstan Harlekin, ,koji kolege

Ο T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

151

tapše po ramenu, pomalo ih vuče za nos i ne zaboravlja da i cam sebe povuče za nos; on djeluje upravo pomalo burleskno, groteskno, ironeskno. Feyerabend misli da se njegov traktat Wider den Methodenzwang potpuno pogrešno razumjeli teo­ loški hobi-čitaoci, kritičko-racionalistički analfabeti i kritičko-racionalistički propagandisti. On misli da je njegova (samo njegova?) namjera bila da svojom anarhističko-dadaističkom »teorijom« spoznaje, pouči spoznajni profetizam, da »pouči spoznajne peripetije racionalista« (1979, 91) — posebno da omete krugove čarobnjaka koji su zaposleni »epiciklima racionalističke religije« jer su racionalisti, »raciofašisti« i raciopropagandisti, i gotovo svi kritički racionalisti koji su se bavili »ovim jednim ili drugim ciljem« knjige Winder den Methoden­ zwang, krivo interpretirali um kao jedno eksterno, upravo nadzemaljsko »mjerilo koje stoji izvan svih tradicija« (ebd. 89). On ovdje — kao što često pretjerano naglašava — gađa mimo cilja. Pogrešivost razuma i uma je povod i glavna teza kritič­ kog racionalizma koji um razumije kao tradiciju sistema kri­ tike. Ipak, Feyerabend sa svojom opštom kritikom svakog apsolutiziranja uma jeste u pravu. Niti empirijski-svrhovito-racionalni »instrumentalni um« (Horkheimer) niti »prosvjetiteljsko-emancipatorski« um (Habermas) ne mogu biti apsolutizirani. Kao pragmatička racionalnost um mora sebi postaviti zahtjeve kroz razvitak znanosti i društvene prakse a ne smije ispustiti iz vida njihov praktično-filozofski impuls kao vodeću ideju za ćudoredno djelovanje u Kan to vom smislu. Um i provokativna ideja njegovog utemeljujućeg jedinstva ostaje obavezna ljudskoj mjeri, racionalnosti kao i humanitetu. U ovom smislu možemo dati primat praktičkom umu a da ne zapadnemo u neprijateljstvo prema znanosti. Znanost i znanstveno-teorijske modelske koncepcije tre­ bale bi svijet učiniti jasnijim kao što bi trebalo učiniti jasni­ jim i razračunavanje čovjeka sa svijetom i na ovaj način do­ prinijeti orijentaciji čovjeka i pomoći mu putem primjena, ali ne ovladati niti čovjekom kao osobom, kao individuom i sub­ jektom niti društvenim životom. Trebalo bi pronaći jedan umno odmjereni srednji put između ekstremno agresivnog scijentizma u širem smislu kao i njegovih užih varijanti, s jedne strane, i isto tako polemičnog antiscijentizma i njegovih ikonoklastičkih impulsa, s druge strane. Ekstremne nade i tvrdnje, isuviše ambiciozni optimizam i pesimizam trebalo bi

152

HANS

LENK

spriječiti, heuristički podsticaji, trebali bi se plodonosno ko­ ristiti, a diferencirani aspekt mnogostranih fenomena znanosti, njene primjene, trebah bi se razviti. Borbeni saijentizam kao i borbeni antiscijentizam jednako malo su smislene strate­ gije razvitka znanstvenih metodologija a posebno humanisti­ čkih znanosti, kao što su ekstremne pozicije jedne jedno­ strane racionalnosti ili iracionalnosti. Feyerabendov znanstveno-teorijski metodološki iracionalizam je, npr., nekonzekventan, uprkos nekih opravdanih tačaka kritike koje se nalaze u njegovom antiscijentističkom napadu. Scijentizam kao i anti­ scijentizam, racionalnost kao i iracionalnost su idealno-tipske ekstremne tačke koje su visoko stilizirane u vještačke prividne suprotnosti, koje ipak zaoštravaju idealnotipski jednostrane pozicije. Kao što to često biva, istina je u sredini. Totalna ra­ cionalnost i totalna iracionalnost su apsurdne strategije. Čov­ jek nije totalno racionalno ili iracionalno biće, biće koje uopšte nije sposobno za racionalnost. Racionalnost i iracionalnost, uz to, kao što smo vidjeli, treba višestruko diferencirati nasuprot idealno-tipskim obrascima. Rješenje može biti samo u tome da se na obje strane primijeni smisleno odmjerena mješavina različitih tipova i da se u djelovanju slijedi smislena mje­ šavina racionalnih kao i neracionalnih ponašanja. U znanosti bi se heuristički trebala koristiti iracionalnost dosjetke a da se svaka vezanost za pravila pritom kratkovido ne baca preko palube, kao što je to pokušao Feyerabend u knjizi Wider den Methodenzwang. Metodološki pluralizam može se razumjeti sa­ mo heuristički, on ne smije voditi ka samovoljnoj proizvolj­ nosti. Totalnim fiksiranjem pravila, svako pravilo se ne smije baciti kao što je pomenuto preko palube. Umjesto toga iz­ gleda da bi bila mudra strategija da se heuristički koriste prednosti pluralizma a da se ipak pokuša metodološki doći do jedinstvenog prosuđivanja. To je, naravno, moguće samo idelano-tipski-normativno. Racionalne rekonstrukcije mjerila prosuđivanja niti su puki opisi razvitka znanosti niti cenzorski propisi za pojedinog znanstvenika, pogotovo ne za teoretičara u jednoj kunovskoj »revolucionarnoj« fazi izmjene teorija. U cijelini, izgleda da se pokazalo da su ekstremni iracionalizam kao i antiscijentizam ideološki provokativni za protivnacrt jed­ nog isto tako dogmatskog racionalizma, odnosno scijentizma, i upravo kao takvi protivnacrti morali bi se vrednovati i relativirati. »Racionalnost ih iracionalnost«, izgleda da je i u zna-

Ο T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

153

nostà kao i u životu jedna pogrešna radnikalna alternativa: čudovište lažnog ideološkog totalnog pojednostavljivanja.

Literatura Acham, K., Rationalität und Engagement«, in: ders., Vernunft und Engagement, Wien 1972, 205-235. Acham, K., »Uber einige RationaHtätskonzeptilonen in den So­ zialwissenschaften«, in: Schnädelbach 1984, 32-69. Albert, H., Trakat über kritische Vernunft, Tübingen 1968. Apel, K.-O., »Das Problem einer philosophischen Theorie der Ratdonahtätstypen«(, in: Schnädelbach 1984, 15-31. Atteslander, P., »Wissenschaft gegen Irrationalismus?«, in: Schweizerische Geisteswissenschaftliche Gesselschaft 1984, 31-38. Benn, F. I. und Mortimore, G. W. (Hg.), Rationality and the Social Sciences, London 1976. Bertnett, J., Rationalität, Frankfurt/M. 1967. Cohen, P. S., »Rationalität, in: Speck, J. (Hg.), Handbuch wis­ senschaftstheoretischer Begriffe, Bd. III, Güttingen 1980, 531-537. Duerr, H. P., Der Wissenschaftler und das Irrationale, 2 Bde., Frankfurt/M. 1981. Feyerabend, P. K., Wider den Methodenzwang, Frankfurt/M. 1976. Feyerabend, P. K. Erkenntnis für freie Menschen, Frankfurt/ M. 1979. Geraetz, Th. (Hg.), Rationality Today, Ottawa 1979. Gert, B., Die moralischen Regeln, Frankfurt/M. 1983. Harrison, R. (Hg.), Rational Actum, Cambridge 1979. Hollis, M. und Lukes, St. (Hg.), Rationality and Relativism, Gamhridge/Mass. 1982. Horkheimer, M., Zur Kritik der instrumentellen Vernunft, Frankfurt/M. 1967. Hübner, K., Kritik der wissenschaftlichen Vernunft, Freiburg 1978, 1979. Hübner, K., »Wie irrational sind Mythen und Götter?«, in: Duerr 1981, 11-36.

154

HANS

LENK

Hübner, Κ., Warum gibt es ein wissenschaftliches Zeitalter?« Berichte aus den Sitzungen der Joachim-Jungius-GeselIschaft der Wissenschaften e. V., Hamburg (1984), H. 5, Göttingen- Hamburg 1984. Kekes, J., A Justification of Rationality, Albany 1976. Kekes, J., »Relativismus und Ratioialismus«, in: Duerr 1981, 165-195. Kliemt, H., »Nicht-explanative Funktionen eines 'Homo oeconomicus' und Beschränkungen seiner explanativen Rolle«, in: Holler, M. J. (Hg.), Homo oeconomicus, Bd. II, München 1984, 7-49. Knorr-Cetina, Κ., Die Fabrikation von Erkenntnis, Frankfurt/ M. 1984. Kuhn, Th., Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, Frankfurt/M. 1976. Lakatos, I., Philosophische Schriften, Band 1 : Die Methodolo­ gie der wissenschaftlichen Forschungsprogramme, Band 2: Mathematik, empirische Wissenschaft und Erken­ ntnistheorie, Braunschweig, Wiesbaden 1982. Lenk, H., Philosophie im technologischen Zeitalter, Stuttgart 1970, 1971. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lenk H., »Die 'Feyerabend-Glocke' des Szientismus«, in: Conceptus 16 (1982), Nr. 37, 3-11. Lenk, H., »Wissenschaft gegen Irrationalismus?«, in: Schwe­ izerische Geisteswissenschaftliche Gesellschaft 1984, 15-30. Lenk, H., »Vernunft als Idee und Interpretationskonstrukt«, in: Lenk, H. (Hg.), Zur Kritik der wissenschaftlichen Rationalität. Freiburg-München 1986 (i,. Dr.) (a). Lenk, H., »Zu Kants Begriffen des transzendentalen und normativen Handelns«, in: Prauss, G. (Hg.), Handlungstheorie und Transzendentalphilosophie, Frankfurt/M. 1986, 185-203 (b). Luhmann, N., Zur Theorie der Verwaltungwissenschaft, Köln 1966. Luhmann, N., Zweckbegrift und Systemrationalität, Tübingen 1968. Luhmann, N., »Moderne Systemtheorien als Form gesamtgesellschaftlicher Analyse«, in: Habermas, J. und Lüh-

Ο

TIPOVIMA

I KRITICI RACIONALNOSTI

155

mann, Ν., Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnolo­ gie?, Frankfurt/M. 1971, 7-24. Newton-Smith, W. H., The Rationality of Science, London 1981. Paul, G., »Rationalität als Weg zur Humanität. Die Entmythologisierung in China als Entwicklung zu größerer Rationalität und, a fortiori, größerer Humanität«, in: Lenk (Hg.), Zur Kritik der wissenschaftlichen Rationalität, Freiburg-München 1986 (i. Dr.), 1986. Popper, K. R. Logik der Forschung (1934), Tübingen 1966. Popper, K. R., Conjectures and Refutations, London 1963. Putnam, Η., Vernunft, Wahrheit und Geschichte, Frankfurt/M. 1982. Rescher, N., Methodological Pragmatism, Oxford 1977. Schnädelbach, H. (Hg.), Rationalität, Frankfurt/M. 1984. Sen, Α., Rationality and Uncertainty, in: Theory and Deci­ sion 18 (1985), 109-127. Spinner, H. F., Begründung, Kritik und Rationalität, Braunschweig 1977. Stegmüller, W., Probleme und Resultate der Wiessenschaftstheorien und Analytischen Philosophie, Bd. II: Theorie und Erfahrung, Zweiter Halbband (DE), Berlin-Heidelberg — New York 1973. Stegmüller, W., Rationale Rekonstruktion von Wissenschaft und ihrem Wandel, Stuttgart 1979. Stegmüller, W., The Structuralist View of Theories (besonders § 6), Berlin-Heidelberg-New York 1979. Stegmüller, W., Neue Wege der Wissenschaftsphilosophie, Berlin-Heidelberg-New York 1980. Voss, Th., Rationale Akteure und soziale Institutionen, München 1985. Weber, M., Wirtschaft und Gesellschaft, Tübingen 1976. Wilson, B. (Hg), Rationality, Oxford 1970.

KA ANTROPOLOŠKIM OSNOVAMA DRUŠTVENIH ZNANOSTI Arnold Gehlen, bez sumnje jedan od najvećih filozofskih antropologa, kad sam ga kratko pred smrt pitao za filozofski sadržaj njegovog antropološkog istraživanja, rekao mi je da se kod njega ne radi ο filozofiji (da se još od svog doktorskog rada nije bavio filozofijom) nego se radi ο »tvrdoj empirijskoj društvenoj znanosti«. Tako je moguće da se varamo u pogledu vlastite djelatnosti. U prosuđivanju vlastitog rada Gehlen se varao u dvostrukom pogledu: prvo, u tome da je općenito odbio filozofske temeljne sadržaje, filozofske osnove i impli­ kacije svoga rada, a drugo, u tome što je svoju antropologiju shvatio isključivo kao društvenu znanost. Posljednja izjava se na jedinstven način kontrastira sa prigovorom koji se ponekad upućuje Gehlenu, da je njegova antropologija »veoma sputana biološkom osnovom iz koje proizdlazi, tako što — primjereno svom porijeklu iz evolucione sheme neodarvinističkog kova — za vodeće gledište uzima 'savršenu životinju', na njoj otčitava strukturu manjkavosti čovjeka a njegova svojstva, učinke i funkcije objašnjava kao fenomene rasterećenja jednog biološki shvaćenog životnog si­ stema — dakle reduktivno.« (Keller, 1974, 13). Gehlenu se takođe prebacuje da je »svoju antropologiju vrlo odlučno usi­ drio u jednom individualističkom modelu djelovanja«, »da mu socijalizatorsko i rodno-povijesno značenje intersubjektivnih načina držanja ne mogu doći do svijesti«, posebno, da ne do­ pušta »mogućnost jednog intersubjektivnog sporazumijevanja ο umnosti institucionalnog normiranja ponašanja«, budući da bi shvatanje »institucija kao 'sistema vođenja' koji su analogni

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE

DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

157

instinktima«, i »biološke prinude prema djelovanju« uključilo »komunikativno provjeravanje« institucija a njegov »konzer­ vativni institucionalizam« »sa izvjesnom prisilnošću« vodio bi u jedan »intersubjektivno-teorijski deficit njegovih ishodišnih razmišljanja« (Honeth/Joas, 1980, 61). Obje kritike mogu se pokazati kao pogrešne ili barem kao preširoke, (Lenk, 1982, 270 i dalje), premda se izvjesni Gehlenovi iskazi zaista mo­ raju kritikovati sa metodološkog stajališta, budući da su meto­ dologija, teorija znanosti a posebno semantika, u međuvre­ menu dostigli izvjesno razvojno stanje kojeg Gehlen naravno još nije mogao uzeti u obzir ili ga nije mogao predvidjeti četrdesetih godina u koncepciji svoga djela Čovjek. Kliše »kon­ zervativnog institucionalizma« je, osim toga, isuviše jeftin da bi se mogao neprovjereno preuzeti u negativnom vrednovanju. Institucionalnim sistemima vođenja potrebno je i ono tako­ zvano ili samozvano progresivno. Antropologija u prvom redu zaista ima posla sa konstantama čovjeka, sa konstantama humanuma, ima posla sa konstantama onoga što se kod čovjeka može identificirati i ponovo naći kao ono što je nadkulturno ili interkulturno. Kulturna određenost i upućenost na institu­ cije bilo koje vrste, mogli bi se, kao što je stalno naglašavao, u to potpuno ubrojati. Gehlen bez sumnje ostaje veliki antro­ polog koliko god da se ο pojedinim tezama njegovog stajališta kritički sudilo. Ali, zašto Gehlena možemo odrediti kao filozofskog antro­ pologa? Ovo sigurno zavisi od shvatanja filozofske antropolo­ gije i filozofije uopšte, koja jače nego u tradiciji prošlog vijeka sarađuje sa relevantnim stručnim naukama, čije rezultate uzi­ ma u obzir i integrira ih, premda ih ne preuzima vanjski i ne­ kritički. Ako filozofija pragmatički postaje otvorenija prema pojedinačnim znanostima, filozofski sadržaj i njegova relevancija može biti jače određen raspravom i integracijom postav­ ljanja problema i rezultata u okviru pojedinačnih znanosti, a da rezultate empirijskih disciplina ne sažima puko aditivno. Gehlen to vidi veoma jasno kada nasuprot svojim staračkim izjavama svoje antropološko glavno djelo u cjelini određuje kao »filozofski i znanstveni rad« (1958, 10). On, doduše, misli da filozofska antropologija do sada nije ostvarena jer se na čovjeku nije pronašlo ništa specifično ljudsko, nikakav kom­ pleks obilježja koji bi obuhvatno dopustio da se izvedu sva pojedinačna obilježja i da se karakterizira cijeli čovjek. Ali,

158

HANS

LENK

Gehlen sada vjeruje da je doista našao vodeće gledište, po­ stavku čovjeka kao djelatnog živog bića, koje se svojim dje­ lovanjima rasterećuje unaprijed datih organskih nedostataka (npr., redukacija instinkta, potreba za zaštitom, duga zavisnost djeteta od njege itd.). On tako misli da »na jedan produktivan način« moraju pasti »tako reći granice« između empirijskih humanističkih znanosti (ebd. 13), da bi u filozofskoj sintetičkoj integraciji, ali ne u metafizičkom izvođenju ili određivanju suštine, mogli praviti iskaze ο čovjeku kao cjelini — u smislu »jedne cjelovite znanosti ο čovjeku« (ebd. 18), koja opet sadrži empirijsko-znanstvene iskaze ο čovjeku. Kod Gehlena se, da­ kle, radi ο filozofskoj integraciji postavki pojedinačnih znano­ sti, koja ponovo sama može voditi jednoj znanstvenoj antro­ pologiji — naravno sa filozofskim sadržajem. Ovim već nagovještena teškoća nužno vodi metodološkim pitanjima, npr., ka­ ko filozofske i empirijske znanstvene postavke mogu sudjelo­ vati u oblasti antropologije i kako se njena teškoća može opi­ sati u filozofsko-integrativnim disciplinama koje, sa svoje stra­ ne, ponovo vode ka empirijskim sadržajnim iskazima. Ali time je postavljeno i temeljno pitanje: kako je mogu­ ća antropologija kao znanost i šta jest zapravo antropologija? Autor ovog priloga — premda pred sebe, u smislu Terenzovog Heautontimorumenosa (I, 1, 25), postavlja zahtjev: »Homo sum; humanuni nihil a me alienum puto«, ili barem da gotovo ništa ljudsko ne smatra stranim — naravno nije antropolog koji bi mogao poći od jedne integrativne filozofske discipline antropologije ili čak empirijske antropologije. Zato su sljedeće metodološke primjedbe na neka antropološka temeljna pitanja društvenih znanosti obrađena nesistematično. One se ne mogu odnositi niti na jednu postojeću crno-bijelo općenito prihva­ ćenu aksiomatiziranu znanstvenu antropologiju. Sljedeća izvo­ đenja upravo će pokazati da u diskusiji ο osnovnim principi­ ma antropologije i ο nekim izabranim temeljnim pitanjima društvene znanosti treba utvrditi više neriješenih nego riješe­ nih problema, da se — tako reći isuviše ljudski — u cjelovito integriranoj disciplini antropologije (uključivši i filozofsku an­ tropologiju kao disciplinu) još isuviše jasno radi ο jednom »biću nedostatka«. Pojam i izraz 'antropologija' sami su već višeznačni i ne označavaju nikakvu jedinstvenu disciplinu. Antropološke dis-

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE

DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

159

cipline i postavke su kao i mnoge druge znanosti nastale iz filozofije. Marquard (1973, 125 i dalje) je razvoj pojma »an­ tropologija«, u filozofskom smislu, pratio unazad do Magnusa Hundta (1501) i Otta Casmanna (1594, 1596), a nastanak an­ tropologije datirao na Kantova predavanja iz 1772/73. (Anthro­ pologie in pragmatischer Hinseht (1798)), uzevši u obzir izjavu da »se antropologija sada učini redovnom akademskom disci­ plinom« (1773, AA X, 145, cit. kod Marquarda 1973, 126). Ipak, pored filozofske antropologije postoje mnoge antro­ pološke discipline koje su djelomično još zavisne od filozofske bazne znanosti; ovo svakako u velikoj mjeri važi za pedagošku i teološku antropologiju (uključiv takozvanu »kršćansku antro­ pologiju«), a možda i za fenomenološku, psihološku i općenito za antropologiju duhovnih znanosti. Historijska antropologija, kulturna antropologija kao i socijalna antropologija, mogle bi biti manje zavisne od filozofske bazne discipline. Ovo bi u najmanjoj mjeri moglo da važi za discipline kao što su antro­ pogeografija, biološka, fizička, medicinska i etnološka antro­ pologija, kao i za humanu biologiju i humanu genetiku, koje bi se mogle ubrojati u antropološke discipline. To je omogu­ ćilo integrativna polazišta koja su vodila izrazima kao što su »sintetička antropologija« (v. Wiese-Specht, 1956) i »bazalna antropologija« (Portmann, 1956). I filozofska antropologija Helmutha Plessnera »na osnovu jedne filozofije živog tubitka i njegovih prirodnih horizonata« i »sa slojevima prirode koji s njim stoje u bitnoj korelaciji«, u vidu je imala takvu integra­ ciju koja nadmašuje razdvajanje subjektivističkog i objektivističkog polazišta, tako što je fenomenološki opis trebao da posluži kao metoda za shvatanje čovjeka, zanemarivanjem raz­ dvajanja dviju kultura (Snow). Pored Schelera Plessner je bez sumnje najvažniji osnivač filozofske antropologije koji je u svojoj knjizi Stupnjevi organskog i čovjek, objavljena 1928 (drugo izdanje 1965), sistematski postavio osnove jedne filo­ zofske antropologije, fenomenološki povezavši subjektivna is­ kustva i načine izražavanja sa naturalističkom teorijom tjele­ snosti čovjeka, kritički se usmjerivši protiv dotadašnje subjektivističke filozofije i spoznajne teorije. Dualizam tijela i duše, prirode i povijesti trebao je biti. prevladan pomoću vodeće misli ο »ekcentricitetu« koji može da se shvati i ukine u misli ο »za čovjeka karakterističnoj formi, njegove frontalne suprotstavljenosti okolini«, ο »karakteru bitka-izvan-sebe«, kroz stal-

160

HANS

LENK

nu upućenost na »apsolutni dvostruki karakter i dvostruki as­ pekt tijelo — živo tijelo (Körperleib) i duša«, kroz »dvostruku distancu« prema vlastitom tijelu u čovjekovom položaju pre­ ma »vanjskom svijetu, unutarnjem svijetu i zajedničkom svi­ jetu« (Plessner, drugo izdanje 1965, 292 i dalje). I teza ο eks­ centričnosti, koja ono specifično ljudsko vidi u trajnoj veza­ nosti za dvostruki aspekt, aspekt neodređenosti i samodistanciranja, ukazuje na metodološke probleme. Kako se može do­ biti konstantna karakteristika iz jedne teze ο stalnom držanju-u-stanju-lebdenja različitih aspekata? Da li se ovdje nužda permanentnog lebdećeg karaktera stilizira u vrlinu određeno­ sti? Kako se mogu razlikovati ravni ovih određenja? Ono što smo ranije nagovijestili za Gehlena naravno da važi upravo i za ranog Plessnera: semantička preciznost avant la lettre bez sumnje se ne može zahtijevati od pionirskih autora filozofske antropologije. U novije vrijeme propagira se »sistematska antropologija« koja kao globalni antropološki model sistematski želi da teo­ rijski integrira sve discipline koje empirijski imaju posla sa antropološkim problemom — da bi se izgradila »teorija ljud­ ske egzistencije« na empirijsko-znanstvenim osnovama (Rudolph/Tschohl 1977). Terminologijom teorije skupova i sistemsko-teorijskom terminologijom pokušava se uspostaviti jedna tipologija i jedna klasifikacija antropoloških pojmova da bi se razjasnila znanstvena istraživanja ο čovjeku, da bi se stavila u uzajamni odnos, da bi se ujedinila, da bi se sistemski i me­ todski pojmovno precizirala i ujednačila sa savremenim sta­ njem istraživanja pojedinačnih antropoloških znanosti. »Posto­ jećim filozofskim postavkama utemeljenja jedne opšte antropo­ logije« prigovara se da su »usmjerene jednostrano i da su empirijski oskudne, odnosno, da su prekomjerno spekulativne« (Rudolph/Tschohl 1977, 24). Sve pomenute i druge antropološke discipline djelimično predstavljaju fundamente ili formirajuće odnosno ograničava­ juće uslove kao i faktore uticaja za utemeljenje društvenih znanosti. Ove discipline su djelimično i same društvene zna­ nosti, kao npr. kulturna antropologija, socijalna antropologija ili, barem dijelom, historijska, ili, prema nekim shvatanjima, i pedagoška antropologija. Ponekad se pokazuju fundirajući ili ograničavajući odnosi uslova koji još nikako nisu dovoljno raz-

ANTROPOLOŠKE OSNOVE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

161

jašnjeni ili barem samo dotaknuti u istraživanjima. Ovo bez sumnje važi za biološke discipline koje se aktuelno javljaju posebno kao bazne discipline, kao konkurentna ili proširujuća područja društvenih znanosti, kao npr. socijalna biologija, etologija ili humana genetika. Odnosi nekih od ovih antropoloških disciplina za utemeljenje društvenih znanosti trebaju se skici­ rati barem u formi nacrta — u obrnutom redosljedu pomenutog nabrajanja. Ako počnemo sa humanom biologijom a posebno sa hu­ manom genetikom, možemo konstatovati da je uticaj bioloških uslova i svojstava na socijalno ponašanje do sada bio malo sistematski istraživan ili malo istraživan sa stanovišta faktorske analize. U svakom slučaju se djelimično klasificiralo ili se radilo sa biološki socijalnim kategorijama. Problemi ove vrste često su izričito tabuirani — često i sami od sebe kao i od sljedbenika društvene znanosti koji su smatrani naprednim: biološke kategorije, kao npr. polno opštenje, svojstva rasa ili korelacija inteligencije su emocionalizirane, analizirane i u svakom slučaju shvaćene više s obzirom na njihove socijalne posljedične pojave, sistematski tretirane kao pojave koje se faktoralno uključuju (samo u filozofskoj antropologiji imamo posla sa jednim potpuno neutralnim čovjekom). S obzirom na društvene posljedice razdvajanja rasa ili s obzirom na suštinu problema nasljeđa faktora inteligencije, bilo bi, pak, posebno zanimljivo istražiti ne samo socijalne posljedične fenomene nego — sve dok je to biološki doista moguće — fundamentalnije utvrditi razlike i u skladu s tim objektivno ih uporediti sa puko socijalno priključenim, dru­ štveno pripisanim razlikama — možda upravo i zato da bi mogli odrediti razmjer rasističkih predrasuda, neopravdanih sekundarnih kvalifikacija koja su često socijalne ili konven­ cionalne vrste, koja su uslovljena pripadnošću društvenom slo­ ju ili su nacionalno-kulturne vrste. Razornost istraživanja na­ sljednosti inteligencije ne pokazuje se samo u tome da su pomenuti znanstvenici pravili falsifikate (npr. kao Cyril Burt), nego i u tome da istraživači — kao što nas izvještava Jensen — nisu bili sigurni od javnih napada ili čak progona. Slično kao i u velikoj i vrlo spornoj problematici nekog agresivnog nagona, i u pitanju nasljednosti inteligencije mo­ gao bi se naći biološki osnov koji je, međutim, u svakom slu-

162

HANS

LENK

čaju krajnje snažno sociokulturno preoblikovan. Gotovo je ne­ moguće da se u velikom mjerilu donese neka eksperimentalna odluka. Ovo se u prvom redu pokazuje u tome da se radi ο kompleksnim pojmovnim tvorevinama. Različiti faktori (npr., biološke i sociokulturne provenijencije) pokazuju se u još uvi­ jek dalekosežno hipotetičkom naglašavanju ili u mješavini koja teži cjelovitom fenomenu. Ovo je djelimično biološki uteme­ ljeno, velikim dijelom socijalno uslovljeno ali uvijek socijalno preoblikovano. Analitičko razdvajanje komponenti u takvim kompleksnim pojmovima izgleda empirijski gotovo nemoguće; u svakom slučaju veoma je teško a u takvim konceptima po­ gotovo se radi ο konstruktivnim veličinama testa i Cluster-varijabli, koje nastoje da po sebi kompleksan pojam reduci­ raju na jednu artificijelno konstruiranu dimenziju (kao, npr., kvocijenti inteligencije), i u svakom slučaju ne mogu se fizio­ loški jednostavno identificirati (tako možda i snažne emocije radosti kao i osjećaj agresije vode ka samoj fiziološkoj reakciji viška adrenalina-noradrenalina). Uz to, u ovim konstrukcijama radi se ο teorijskim pojmovima koji bi se unutar teorije mogli interpretirati samo parcijalno. »Inteligentno«, »agresivno«, su dispozicioni pojmovi koji su, kao što je pokazala znanstveno-teorijska diskusija u posljednjoj deceniji, uvijek teorijski poj­ movi koji pokazuju dobro poznatu teškoću dispozicionih predi­ kata (upor. Carnap, 1954, Stegmüller, 1970, 213 i dalje). Dispozicioni predikati se ne mogu definisati na normalan način nego samo uvesti pomoću redukcionih stavova, npr. sljedeće vrste: ako se neka osoba, na kojoj se vrši ogled pod standard­ nim uslovima testa, podvrgava nekom testu koji je pobliže specificiran i koji mjeri veličine konstrukta, tada se na osnovu mjerenja odnosno brojanja nastupanja znakova koje pokazuje specifičnu veličinu javlja pripisivanje dispozicionog predikata u odgovarajućoj vrijednosti. Pored jednog takvog »dovoljnog redukcionog stava« za dispozicione predikate, na normalan na­ čin je moguće pokazati i »nužne uslove« u redukcionim sta­ vovima: ako se nekoj osobi pripisuje dispozicija onda će ona pod određenim uslovima pokazati i druge crte odnosno svoj­ stva. Druga teorijska shvatanja kao i zahtjevi neprotivrječnosti teorije itd., ulaze u takve nužne redukcione stavove. Teškoća se sastoji u tome da dovoljni i nužni redukcioni stavovi za­ jedno logički imphoiraju neku empirijsku hipotezu. Ako se, dakle — a ovo je često slučaj — dispozicioni predikati uvode

ANTROPOLOŠKE OSNOVE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

163

pomoću više redukcionih stavova, od kojih su neki dovoljni a drugi nužni, onda to ima za posljedicu da uvođenje pojmova više ne može biti nikakva čista nadležnost definicije, nego da ovo miješano uvođenje već proizvodi empirijski sadržaj. Ovo znači da se dispozicioni pojmovi ne mogu svesti na puke pre­ dikate posmatranja ili da mogu biti u cijelosti definirani jedno­ stavnim priključivanjem postupcima mjerenja, nego da ih tre­ ba shvatiti kao teorijske pojmove koji, protumačeni samo par­ cijalno, svoje puno značenje dobivaju tek u okviru teorije u koju su uklopljeni (Stegmüller, 1970, 221—226, Lenk, 1975, 175 i dalje). Obrazovanje pojmova ne možemo, dakle, odvojiti od teorijskih koncepcija. Sami izolirani pojmovi su prazni. Ipak, neka teorijska koncepcija također se ne može odreći ob­ razovanja pojmova i uključivanja postupaka mjerenja. Empi­ rijska teorija bez bilo kakvog uključivanja mjerenja u cen­ tralne pojmove bila bi slijepa — spekulativna. Svaka teorija je, uz to, selektivna, skrojena prema određenim pojednostavljujućim pitanjima. Inteligencija kao opšti ljudski biopsihički, kao i kulturno-socijalni fenomen, upravo nije samo »ono šta mjeri kvocijent inteligencije-«. Mit totalnog operacionaliziranja je is­ trošen jer je relikt neopozitivističke ideologije nezavisnih data, precjenjivanja pukog postupka mjerenja i krivog razumijeva­ nja uloge teorijskih pojmova. Kompleksni teorijski pojmovi čiji korijeni se pružaju u različite oblasti — kao npr. u biološke, s jedne strane, i u kulturne, s druge strane — ne mogu se primijeniti na jednodimenzionalne ili-ili-iskaze ili na sve-ili-ništa-sudove. Metodološka nužnost diferenciranja pokazuje se već u strukturi neke teorije. Kada je bila pomenuta diskusija oko bioloških i socijalnih korijena agresije, ukazivalo se na poredak klanja u peradarniku (Schjelderup-Ebbe) i u ovom primjeru je jasno da socijalno ponašanje prema rangu čovjeka ima tobože biološke korijene, koje je, pak, sa svoje strane da­ lekosežno kulturno preoblikovano, modificirano, pa prema pri­ likama čak može biti eliminisano i stavljeno van snage. To ne govori protiv bioloških osnova odgovarajućih načina pona­ šanja već samo protiv njihovog totaliziranja i dogmatiziranja. Kao i kod posmatranja drugih svojstava, dispozicija, nagona itd., i ovdje postaje jasno da, uprkos svakom reduciranju na instinkte, čovjek kao društveno biće nije samo »čisti duh ne­ go je i prirodno biće, da pokazuje upravo prirodna svojstva, dispozicije, nagone, pa bili oni i sasvim rudimentarni. Etologija

164

HANS

LENK

(Lorenz, 1963, 1965) a nedavno sociobiologija (npr., Wilson 1980), naglašeno se usmjeravaju na tvrdnju da se ljudsko po­ našanje treba objašnjavati isključivo uzimajući u obzir temelje ponašanja i sociobiološke temelje. Pod strategijom ciljanog pro­ filiranja kontrasta ili konkurirajuće alternative društvenim znanostima koje su etablirane kulturno-znanstveno, izgleda da se ovdje promašio cilj tako što se naginjalo tome da se dru­ štvene znanosti rastvore u isključivo biološkim disciplinama, da se isplete jedan novi biologistički redukcionizam. Dogmatska jednostranost ipak ne pomaže ni na jednoj strani. U društvenu znanost je, ukupno uzev, uistinu prihvaćeno i prošireno malo bioloških polazišta. Ovo može da ima uzrok u informacionim barijerama, u disdpliniranim suženjima po­ gleda, i u jednom odbrambenom držanju znanstvenika sa isuviše uskom disciplinarnom orijentacijom, koje podsjeća na te­ ritorijalno ponašanje puža balavca. Među mterdiscipliriamim polazištima posebno je teško sa interfakultativnim. Mali broj bioloških polazišta ο socijalnom ponašanju čovjeka pretežno potječe od biologa, od bioloških etologa, a oni zaista vode ka redukcionizmu koji cijelu kulturu želi razumjeti isključivo kao quasi-evolucioni fenomen, pri čemu se u datom slučaju pojam evolucije nekritički prenosi iz neodarvinizma na kulturu i dru­ štveni razvoj, ponekad čak i na historijski razvoj nekog dru­ štva (ovaj posljednji terminološko-metodološki pogrešan zah­ vat, u smislu jednog quaternio terminorum, je i iz perspektive društvenih znanosti dobio nezasluženu potporu zloupotrebom pojma evolucije). Etologija kao i socijalna biologija u odnosu na čovjeka mogu primijeniti dragocjene heurističke analogije za dobijanje plodonosnih radnih hipoteza, a ipak ne uskraćuju vlastiti do­ kaz u ovoj oblasti. Jedna eksperimentalna socijalna biologija čovjeka svakako se zabranjuje iz etičkih razloga; ona bi zahti­ jevala opite u odgajanju i ukrštavanju. Utoliko najčešće ostaju samo površinski i isuviše metaforični iskazi koji pokazuju jak tenativno-hipotetički karakter, jer sistematski koriste poređenje sa životinjama (a da se dovoljno jasno ne spoznaje heuri­ stičko ograničenje), ili, s druge strane, quasi-antropomorfistički tumače životinjsko ponašanje sa aspekta ljudskog-isuviše ljud­ skog. Obrnuti uticaj perspektiva društvenih znanosti na bio-znanosti, isto je tako relativno uzak i slabo razvijen. Socio-

ANTROPOLOŠKE OSNOVE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

165

logijom životinja često se bave samo zoolozi (Remane, Portmann). I ovde još treba učiniti mnoge pokušaje smislenog pre­ nošenja sociološkog obrazovanja pojmova, diferenciranih teo­ rijskih polazišta, iznad puke diskripcije i biološkog kategori­ ziranja. U cjelini, može se reći u formi tera: natur-filozofija čovje­ ka kao društvenog bića isto je tako zakržljala kao i društvena znanost, odnosno socijalna filozofija čovjeka kao prirodnog bića. Biološke, društveno-znanstvene i filozofske aspekte ipak treba integrirati, da pogled društvenih znanosti ne bismo og­ raničili kulturno-znanstvenim naočnjacdma, čime bi se zanema­ rili »prirodni« — biološki korijeni ljudske egzistencije, da bi­ ološke znanosti ο čovjeku ne bi ispustile iz vida komponente kulturnih znanosti. Biološki zahtjev društvenih znanosti bi mogao tek pred­ stojati s obzirom na glavnu stvar. On bi trebao biti prihvaćen pametnim diferenciranjem, bez geste poniznosti koja je uslovljena sukobom oko studentskih običaja: dobri argumenti govore za to da se totalna biološka redukcija društvenih znanosti po­ kazuje isto tako neostvarivom kao i bihejvioristički pokušaj redukcije. Biološki faktori (u širem smislu: uključivši pri­ rodne, medicinske, geografske itd.), doista veoma primjetno, utiču na različite načine, na socijalne načine ponašanja i na društvene pojave. Oni bi zato morali biti jasnije istraženi. Također bi bilo potrebno shvatiti njihove uticaje na socijalna kategoriziranja, geste i obrazovanje mnijenja, kao i na akcije i reakcije. Svaki dogmatski redukcionizam treba odbiti, prem­ da pojedini pokušaji redukcije mogu prema prilikama biti heuristički plodonosni i zato ih moramo slijediti. Kooperacija i uzajamna korektura, kao i uzajamno prožimanje područja na obje strane, bolje je nego dogmatski disciplinirana jedno­ stranost, onako kako ona dolazi do izraza u nekom striktnom redukcionizmu i totalizmu. Naočnjaci koji ograničavaju pogled i apsolutistički pokušavaju da intervendšu, još uvijek nanose štetu — posebno u polju istraživanja koje je već samim pred­ metom upućeno na interdisciplinarnost. Srdita odbrana biološ­ kih perspektiva i istraživačkih polazišta bila bi najpogrešnija strategija reakcije za znanstvenika iz oblasti društvenih zna­ nosti — isto kao i ekstremna gesta poniznosti i smjernosti. Istina, ovdje, bez sumnje, ne leži samo u sredini nego u onom

166

HANS

LENK

kao-što-i. Totalno ili—ili se zabranjuje za integrativnu sinte­ tičku diciplinu, a upravo i za mnogostruke (multidiscipliname) antropološke osnove društvenih znanosti. Kulturna antropologija, socijalna antropologija i historij­ ska antropologija su i same, kao što je poznato, društvene znanosti. One, dakle, kao takve ne mogu biti fundirajuće fun­ damentalne discipline za društvene znanosti, jer bi se inače javio krug utemeljivanja — slično kao i u zahtjevu nekih fi­ lozofa fizike da je kvantna teorija apriorni uslov mogućnosti svake ljudske spoznaje i obrazovanja teorija uopšte, ih slično zahtjevu onih bioloških teoertičara koji u okviru evolucione teorije spoznaje biološki razvitak organa spoznaje na evolucionim osnovama stilizuju u teoriju spoznaje, u jednu norma­ tivnu i prosuđujuću disciplinu. Pitanje ο opravdanju (»Quid iuris?«) ne može se — kao što je primijetio još Kant — brkati ili miješati sa pitanjem uslova nastanka ili faktičkog obrazo­ vanja (»Quid facti«). Historijska antropologija kao i socijalna antropologija pružaju važna kategorijama razlikovanja i ge­ neralne opise fenomena za društvene znanosti. Kulturna ant­ ropologija je zato heuristički posebno plodonosna jer priprema kontrastni materijal pomoću kojeg je tek moguće spoznati kulturne samorazumljivosti kao takve: onaj ko poznaje samo vlastitu kulturu ne poznaje je tačno — da parafraziramo Lichtenberga. Odgovarajući sudovi važe za uzajamni odnos drugih, ra­ nije pomenutih a do sada neocijenjenih antropoloških discipli­ na i društvenih znanosti. U pojedinostima se mogu postaviti analogne tvrdnje. Ο odnosu između antropoloških disciplina i društvenih znanosti mogu se postaviti mnoge teze: Pomenuta mnogostrukost antropoloških polazišta trebala bi se integrisati u jedan povezan koncept, upravo za i u korist društvenih znanosti — naravno ne kao puko sadržajno sumi­ ranje. Integracija se ne može ograničiti na samo jedno jedino sadržajno polazište neke znanosti ili jedne vrste znanja (bilo ono samo prirodno, samo društveno ili samo duhovno-znanstevno), a također se ne može ograničiti samo na jednu me­ todu, nego se moraju u obzir uzeti, npr., i biološke i etološke perspektive i rezultati kao i socijalno-filozofski i društveno-znanstveni rezultati u užem smislu. Nedostatak jednog je-

ANTROPOLOŠKE OSNOVE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

167

dinstvenog sadržajnog i metodološkog polazišta-jednog-faktora u antropologiji, ne smije prekriti jedinstvo predmeta. Teoriju-jednog-faktora ο biti čovjeka ne opravdava ni kompleksni predmet ni mnogostrukost perspektiva odgovarajućih znanosti ο čovjeku (uključiv i prirodno-znanstvene). Upravo pluralis­ tički spektar faktora bi trebao biti koncentriran u integrirani koncept koji djelimično sadrži idealno-tipske iskaze a djelimično i iskaze tipa zakona, odnosno modele. Antropologija nije nikakva puka pojedinačna znanost, nikakva sabirna ku­ tija za aditivno slaganje jednog pored drugog konkurirajućih koncepata, nego operaciono polje integrirajućeg prožimanja empirijskih znanosti ο čovjeku i filozofsko-antropoloških po­ lazišta. Antropologija pritom ne može biti nikakva nadređena super-disciplina iz koje bi se mogli izvoditi rezultati antro­ poloških parcijalnih znanosti, odnosno filozofske antropolo­ gije. Ona je prije jedna sekundarno sistematizirana agregatna disciplina (Weingart), od koje se očekuje da bude multidisciplinarna, ali strukturirana i motivirana predmetom — čovje­ kom — kao jedinstvena konstruktna disciplina. Ona je upu­ ćena na bilateralnu i, u pogledu na znanosti koje sudjeluju, multilaterarnu horizontalnu interdisciplinarnost znanosti ο čovjeku. Integracija se može ostvariti preko interdisciplinarne, projektno orijentisane kooperacije, s jedne strane, i preko teorijskog prožimanja modela, odnosno preko uzajamnog uzi­ manja u obzir rezultata, s druge strane: biolog i sociolog bi trebali sarađivati na postavljanju problema koje prevazilazi fahovske i fakultetske granice — kao npr. u istraživanju seksualnog ponašanja kao biološkog fenomena i kao socijalnog ponašanja — ponekad u širem smislu ovih disciplinarnih orijentacija. Teorijska prožimanja mogla bi se ostvariti ana­ logno primjeni (koju su pokazali Stehr/1973/ i drugi/Lenk-Lüschen 1975/) mješovitih hipoteza (koje prmošćuju disci­ plinarna jezička razdvajanja i terminologiju ponašanja i dje­ lovanja), opštih hipoteza u formi zakona ili modelskih iskaza u formi quasi-zakera, ih pak primjenom samo korelacija ih tvrdnji ο trendovima, koji ujedno obuhvataju izraze obaju ravni. Tako, npr., fiziološki i psihološki pojmovi mogu se po­ javiti u posve istom znanstvenom generaliziranju ili sistemati­ ziranju (prije svega, neki opis stanja može biti dovoljno indikatomo obilježje za neko psihičko stanje).

168

HANS

LENK

Knjiga Systematische Anthropologie Rudolpha i Tschohla (1977) koja sintetizira i terminologizira veoma apstraktno, ovdje se može uzeti svakako kao prvi početni korak kojeg je potrebno još poboljšati. Kao što je pomenuto, ovo polazište onemogućuje filozofski odnos, isključuje pitanja i perspektive kao i parcijalnu disciplinu filozofske, spekulativne, paradigmatčne općenitosti ili normativitete. Polazište i u pogledu empirijsko-teorijskog sistematiziranja ostaje pri jednoj doista iscrpnoj biološkoj tipologiji koja je, pak, sterilna u ravni onog kulturnog. Osim tipiziranja i klasificiranja ovdje nisu formu­ lirani nikakvi jasni zakoni, nisu poduzeta nikakva koncepcijeska povezivanja u jedinstvene empirijske modele. Ovdje se ostaje pri tipološkoj klasifikaciji kojoj se u jeziku teorije mnoštva, koji djeluje doista sterilno, nameće privid moderniteta. Volja za itegracijom koja prevazilazi granice struke, prisutna je ali još nije dovoljna. Uostalom, pokazuju se i terminološke nejasnoće kada se, npr., »egzistencija« definira kao »mnoštvo svjetova i odnosa neke činjenice«, a »činjenica« kao »jedinica u stvarnosti«, a stvarnost kao »klasa onog što postoji« (ebd. 32 i dalje). Budući da je tumačenje ono što je općenito društveno usko povezano sa antropološkim kategorijama, trebalo bi pod­ robnije obraditi odnose između antropoloških disciplina i nji­ hovih filozofskih pitanja ο osnovama, s jedne strane, i prob­ lema filozofije i teorije znanosti društvenih znanosti, s druge strane: kad Plessner (1961), npr., reakcije smijanja i plakanja razumije kao specifično ljudske načine ponašanja koji pred­ stavljaju temeljne načine ponašanja čovječanstva u svim kul­ turama (a također sveobuhvatno interkulturno slijede jednooblične forme procesa, kao što je utvrdio Eibl-Eibesfeldt), onda očigledno postoje opštekulturni socijalni načini ponašanja koji, pak, imaju posebnu društvenu izražajnu snagu, značenje i plodne posljedice. Pitanja kategoriziranja načina ponašanja koji premašuju granice kultura i područja, u istoj mjeri se odnose na antropološke osnove kao i na znanstveno-teorijska fundamentalna pitanja društvenih znanosti. Problemi zakono­ mjernosti generalnih društveno-znanstvenih hipoteza, problemi pokušaja redukcije sociologije na psihologiju a psihologije na fiziologiju/biologiju, problemi takozvanog metodološkog indi­ vidualizma u sociologiji (svođenje cijelog znanja ο društvenim fenomenima na znanje ο individuama), kao i razlikovanje

ANTROPOLOŠKE OSNOVE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

169

aspekta ponašanja ili ispekata djelovanja i strukturnih aspekata u društvenim znanostima u cjelini su znanstveno-teorijski problemi koji se neposredno odnose na antropološka temeljna pitanja. To konačno važi i za sistemsko-teorijske koncepte koji se javljaju u prirodno-znanstvenoj (npr. ekološkoj) kao i u oblasti društvenih znanosti (socijalni sistemi i njihove oko­ line). Za pobliže razjašnjenje ovih znanstveno-teorijskih pi­ tanja društvenih znanosti upućujem na druga poglavlja (upor. str. 199, 209, 215). Ako su do sada ukratko pomenuti teorijsko-empirijski i deskriptivno-kognitivni modeli antropoloških disciplina, sada moramo pobliže zauzeti stav prema filozofskim antropološkim disciplinama. Teološka antropologija (Brunner, 1958; Thielicke, 1976: »Kršćanska antropologija«) svoje specifično ishodište gradi na učenju ο položaju čovjeka pred bogom. Ono se motivira iz religiozne temeljne situacije i baznih teoloških pitanja. Njen uticaj na društvene znanosti empirijske vrste mogao bi biti krajnje mah. Uticaj teološko-antropoloških polazišta mogao bi se najprije pokazati u socijalnoj etici i možda u katoličkom socijalnom učenju kao i u teološki funciiranim učenjima ο prirodnom pravu. S druge strane teološka antropologija je bitno pod uticajem filozofske antropologije ili se čak može shvatiti kao parcijalna oblast filozofske antropologije. Ona je ponekad konstruirana i kao varijanta egzistencijalno-filozofskog polazišta. Löwith je filozofsku antropologiju definisao kao »pokušaj da se čovjek shvati kao takav i u cijelini«. »Antropologaja koja želi biti filozofska ne može a da se ne pita kako se zagonetna praška čovjek, kao takav i u cijelim drži prema Cijelini onoga šta jest. To znači, ona mora samu sebe staviti u pitanje kao jedna posebna i (izdvojena antro­ pologija. Čovjek se mora pitati ο sebi da bd sebe spoznao u odnosu prema Cjelini u svojoj istinskoj proporciji. Cjelinom bivstvujućeg mi, međutim, nazivamo kozmos uopšte ih svijet. Tek ovim obuhvatnim pitanjem ο odnosu čovjeka i svijeta, antropologija postaje filozofska«, (ebd. 331) Otuda je Scheler Položaj čovjeka u kozmosu (1928, deseto izdanje 1947) učinio temom filozofske antropologije, misleći: »Poseban položaj čovjeka može nam postati jasnijim tek kada pogledamo ukup­ nu izgradnju biofizičkog svijeta.« (ebd. 11).

170

HANS

LENK

Filozofska antropologija je, dakle, integrativna koncepcijska disciplina koja u obzir uzima, sondira, koncentrira, inte­ grira, iskustveno-znanstvene rezultate znanosti ο čovjeku, do­ vodi ih u odnos prema spoznajama prirodnih znanosti ο koz­ mosu kao ι prema spoznajama društvenih znanosti ο socijal­ nim grupiranjima ι prema spoznajama duhovnih znanosti ο individualnosti i personalnosti čovjeka. Ona također, kako ce se pokazato treba da artikulira relacione tačke prema uzorima ι modelima čovjeka, prema normativnim i praktičnom obras­ cima ponašanja-prema-samom-seba (Tugendhat. 1979) Filo­ zofska antropologija nije samo deskriptivno sintetičko učenje ο čovjeku, nije samo sveobuhvatna zbirka i tumačenje empi­ rijskih fakata — premda ih svakako treba uzeti u obzir na svim ravnjjma — nego treba da opaža i normativne funkcije uzora ili da analizira latentne antropologije svakodnevnice Ranije su se razlikovale tri varijante filozofske antro­ pologije naime, --antropologija iz duhovne sfere čovjeka« (-»antropologija odozgo«) (N Hartmann, Cassierer. Rothacker ι ev Schelar. mogli bi se svrstati u ovu prvu vrstu antropo­ logije), -antropologija iz prirodnog ustrojstva čovjeka ( -antro­ pologija odozdo- Gehlen, Portmann, djelimično i Plessner). ι antropologija LZ fenomenalnog nahođenja, iz doživljenog eg­ zistencijalnog ustrojstva čovjeka« (-antropologija iznutra«) (Marcel. Sartre. Merleau-Ponty, Bunswanger kao ι BoLnow) (Keller. 1974. 9) Ovdje bi se ipak morala uključiti još jedna varijanta filozofske antropologije, antropologija -iz onog što je društveno-- ili -antropologija izvana, to znači iz društvenog Vanjskog- (Mead. Goffman i drugi) Koncepcija filozofske antropologije treba čovjeka da shvati i kao prirodno biće i kao društveno biće, kao kulturno biće i kao individualno, kao personalno ι duhovno biće Nasuprot dosadašnjim shvatanjima koja su ι kod Kellera ostala jedna pored drugog, svakako se mora naglasiti da čovjek istovremeno ima sve ove aspekte, da se, dakle, mora konci­ pirati jedna antropologija koja shvata tipove. Pomenuti tipovi ne smiju ostati disjunktivne alternative nego se moraju po­ vezati u jedan cjelovit koncept. Sva monolitna obilježja čovjeka ih njegovog bića kao bića ζφον πολιτικόν. kao bića animal rationale, ili kao bića ζφον λόγον εχον, bića animal sociale, kao biće koje

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

171

upotrebljava i proizvodi oruđe, kao simboličkog bića (bića koji stvara i koristi simbole) i kao djelatnog bića, bića koje donosi odluke, koje bira, govori, radi, bića koje se smije i plače itd. — nisu dovoljna, jednako kao i više formalna i fun­ kcionalna određenja ο »još ne utvrđenoj životinji« (Nietzsche), ο biću koje je otvoreno prema svijetu, ο plastičnom »biću ne­ dostatka« (Scheler, Gehlen, Potmann), ο biću koje je po prirodi upućeno na kulturu (Gehlen), ο »polimorfnom kulturnom biću« (Marquard, 1973,139), koje je određeno »ekscentričnom pozicionalnošću« (Plessner) ili funkcionalnom transcendencijom (Kel­ ler). Posljednje određenje znači stalno biti-iznad-sebe u anti­ cipaciji, nada, težnja, životni plan i nacrt, tek omogućuju samodistanciranost i povratno odnošenje, intencionalnost i refleksivnost. Sva ova pojedinačna određenja, uzeta monolitno kao ka­ rakteristične crte čovjeka, nisu dovoljna. Uprkos izvjesne plauzibilnosti svakog pojedinačnog određenja, ni jedno od ovih obilježja nije pogodno da uspostavi jednu cjelovitu teo­ rijsku koncepciju čovjeka koja može shvatiti i obuhvatiti sve ili bar mnoge rezultate empirijskih znanosti ο čovjeku. Tradicionalna filozofsko-antropološka polazišta najčešće monolitno ističu jednu bitnu crtu, neku čovjekovu sposobnost koja ga treba razlikovati od životinje. Ova polazišta su često imala tipološki ili definitorni karakter. Samo Plessnerovo od­ ređenje čovjeka kao bića koje je ekscentrično, koje je zato i samo zato upućeno na samodistanciranje; povratni odnos, jastvenost, intencionalnost i kulturni razvitak, napokon pripada monolitnim pokušajima određenja. Čovjek se ipak ne može svesti na jedno jedino karakte­ ristično svojstvo, određenju se ne može u osnovu staviti samo jedan jedini singularni faktor. Definicije suštine ove vrste izgleda da se ne mogu zastupati kao monolitno određivanje nego su filozofsiko-teorijski shvaćene koncepcije koje osvjet­ ljavaju neku posebnu perspektivu. One, prema okolnostima, djeluju doduše heuristički plodno, bacajući svjetlo na neku posebnu varijantu ali same nisu neka teorija. Opasnost monolitiziranja koncepta čovjeka mora se preduprediti diferen­ ciranjem. Filozofska antropologija zahtijeva jednu pluralističku koncepciju. Paradigme ο čovjeku moraju obuhvatiti različite komponente pomenutih tipova antropologije »odozdo« (natura-

170

HANS

LENK

Filozofska antropologija je, dakle, integrativna koncepcijska disciplina koja u obzir uzima, sondira, koncentrira, inte­ grira, iskustveno-znanstvene rezultate znanosti ο čovjeku, do­ vodi ih u odnos prema spoznajama prirodnih znanosti ο koz­ mosu kao i prema spoznajama društvenih znanosti ο socijal­ nim grupiranjima ι prema spoznajama duhovnih znanosti ο individualnosti ι personalnosti čovjeka. Ona također, kako ce se pokazati treba da artikulira relaoione tačke prema uzorima i modelima čovjeka, prema normativnim i praktičnom obras­ cima ponašanja-prema-samom-sebi (Tugendhat. 1 9 7 9 ) Filo­ zofska antropologija nije samo deskriptivno sintetičko učenje ο čovjeku, nije samo sveobuhvatna zbirka i tumačenje empi­ rijskih fakata — premda ih svakako treba uzeti u obzir na svim ravnima — nego treba da opaža i normativne funkcije uzora ili da analizira latentne antropologije svakodnevnice Ranije su se razlikovale tri varijante filozofske antro­ pologije naime, -antropologija iz duhovne sfere ćovjeka« (-antropologija odozgo«) (N Hartmann. Cassierer. Rothacker ι ev Scheler, mogli bi se svrstati u ovu prvu vrstu antropo­ logije), -antropologija iz prirodnog ustrojstva čovjeka - (-antro­ pologija odozdo- Gehlen. Portmann, djelimično i Plessner). ι -antropologija iz fenomenalnog nahođenja, iz doživljenog eg­ zistencijalnog ustrojstva čovjeka« (-antropologija iznutra«) (Marcel, Sartre. Merleau-Ponty, Binswanger kao ι Bolnow) (Keller. 1974. 9) Ovdje bi se ipak morala uključiti još jedna varijanta filozofske antropologije. antropologija -iz onog što je društveno- ili -antropologija izvana, to znači iz društvenog Vanjskog - (Mead. Goffman i drugi) Koncepcija filozofske antropologije treba čovjeka da shvati ι kao prirodno biće i kao društveno biće, kao kulturno biće i kao individualno, kao personalno ι duhovno biće Nasuprot dosadašnjim shvatanjima koja su ι kod Kellera ostala jedna pored drugog, svakako se mora naglasiti da čovjek istovremeno ima sve ove aspekte, da se, dakle, mora konci­ pirati jedna antropologija koja shvata tipove. Pomenuti tipovi ne smiju ostati disjunktivne alternative nego se moraju po­ vezati u jedan cjelovit koncept. Sva monoitna obilježja čovjeka lia njegovog bića kao bića ζώον πολιτικόν kao bića animal rationale, ili kao bića ζιμον λόγον εχον. bića animal sociale, kao biće koje

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE

DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

171

upotrebljava i proizvodi oruđe, kao simboličkog bića (bića koji stvara i koristi simbole) i kao djelatnog bića, bića koje donosi odluke, koje bira, govori, radi, bića koje se smije i plače itd. — nisu dovoljna, jednako kao i više formalna i fun­ kcionalna određenja ο »još ne utvrđenoj životinji« (Nietzsche), ο biću koje je otvoreno prema svijetu, ο plastičnom »biću ne­ dostatka« (Scheler, Gehlen, Potmann), ο biću koje je po prirodi upućeno na kulturu (Gehlen), ο »polimorfnom kulturnom biću« (Marquard, 1973,139), koje je određeno »ekscentričnom pozicionalnošću« (Plessner) ili funkcionalnom transcendencijom (Kel­ ler). Posljednje određenje znači stalno biti-iznad-sebe u anti­ cipaciji, nada, težnja, životni plan i nacrt, tek omogućuju samodistanciranost i povratno odnošenje, intencionalnost i refleksivnost. Sva ova pojedinačna određenja, uzeta monolitno kao ka­ rakteristične crte čovjeka, nisu dovoljna. Uprkos izvjesne plauzibilnosti svakog pojedinačnog određenja, ni jedno od ovih obilježja nije pogodno da uspostavi jednu cjelovitu teo­ rijsku koncepciju čovjeka koja može shvatiti i obuhvatiti sve ili bar mnoge rezultate empirijskih znanosti ο čovjeku. Tradicionalna filozofsko-antropološka polazišta najčešće monolitno ističu jednu bitnu crtu, neku čovjekovu sposobnost koja ga treba razlikovati od životinje. Ova polazišta su često imala tipološki ili definitorni karakter. Samo Plessnerovo od­ ređenje čovjeka kao bića koje je ekscentrično, koje je zato i samo zato upućeno na samodistanciranje; povratni odnos, jastvenost, intencionalnost i kulturni razvitak, napokon pripada monolitnim pokušajima određenja. Čovjek se ipak ne može svesti na jedno jedino karakte­ ristično svojstvo, određenju se ne može u osnovu staviti samo jedan jedini singularni faktor. Definicije suštine ove vrste izgleda da se ne mogu zastupati kao monolitno određivanje nego su filozofsko-teorijski shvaćene koncepcije koje osvjet­ ljavaju neku posebnu perspektivu. One, prema okolnostima, djeluju doduše heuristički plodno, bacajući svjetlo na neku posebnu varijantu ali same nisu neka teorija. Opasnost monolitiziranja koncepta čovjeka mora se preduprediti diferen­ ciranjem. Filozofska antropologija zahtijeva jednu pluralističku koncepciju. Paradigme ο čovjeku moraju obuhvatiti različite komponente pomenutih tipova antropologije »odozdo« (natura-

172

HANS

LENK

lizam), »odozgo« (»kulturizam«, spiritualizam), »iznutra« (na­ hođenje) i »iz onog društvenog« (grupno orijentiranje, kul­ tura). Svako pretjerivanje u uspostavljanju jedinstva, istica­ njem isključivo jedne crte bilo bi uspostavljanje jednostranosti, bilo bi upravo monolitiziranje. Ništa ne govori u korist toga da je jedan i samo jedan faktor dovoljan za bitno određenje čovjeka. Zašto tipologija jedne crte — ova najjednostavnija od svih mogućnosti — treba biti dovoljna za karakterizaciju? Ovo je već apriori relativno nevjerovatno kad se opisuju kompleksni entiteti ili fenomeni. I tipološki pojmovi svoju funkciju i plodotvornost mogu razviti tek u okvirima neke teorije. I ovdje nije dovoljna jedna pojmovna i jednodimen­ zionalna klasifikacija bez povezanosti zakona ili modelske po­ vezanosti. Monolitna filozofska antropologija, koja se zasniva na stanovištu jednog faktora, mora se, dakle, nadomjestiti multifaktorskom koncepcijom koja naravno ipak ima sistemsko-integrativni karakter, dakle dovodi različite faktore u jedin­ stven sklop. Povezanost svakako ne može biti postignuta samo jednim sadržajnim faktorom. Ovaj učinak se može egzemplificirati i na jednom novi­ jem proširenju bitnog određivanja čovjeka, onako kako ga je izložio Odo Marquard na njemačkom kongresu za filozofiju 1981, kao poentirano određenje čovjeka kao homo compensatora: čovjek kao biće koje trpi i time nužno kao biće koje je upućeno na kompenzaciju trpljenja — kopenzirajuće biće koje mora kompenzirati prirodni nedostatak i s tim povezano trpljenje i patičko nahođenje (Marquard, 1983). Ako je Marquard ranije citirao francusku strukturalnu antropologiju sa kojom je bio saglasan, antropologiju Levi Straussa, naime to da je čovjek »biće reda«: da je »po prirodi upućen preko logike ka kulturi«, da je, dakle, upućen na to da se rastereti (po Gehlenu) (Marquard, 1973, 143) »putem uređenosti«: »redukcijom kompleksiteta« (Luhmann, 1968), onda se ovo određenje može povezati sa određenjem koji je nedavno razvio Marquard za određenje čovjeka kao bića reda, homo campensatora, bića reda, to znači bića reda koje se rasterećuje obrazovanjem sistema i redukcijom kompleksnosti koja obrazuje konstante. Kompenzacija je tako reći varijanta rasterećenja visokog stepena (koja se postiže uključivanjem

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE

DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

173

pojmovnih procesa poretka). Gehlenov izlučujući faktor bio­ loškog suviška pogona s obzirom na ljudsku redukciju instin­ kta i organsku nedostatnost — kod Marquarda se, dakle, nadomješta tezom ο izvornom, nužnom i čak — »bonum kroz malum« — tezom ο trpljenju koje vodi »onom dobrom«, vodi razvojnom napretku. Misao ο kompenzaciji konzekvetno bi se morala dalje razviti do određenja čovjeka kroz nadkompenzaciju: čovjek bi bio biće koje nadkompenzira trpljenje. Nastojanje filozofske antropologije Marquard ne dovodi proizvoljno u vezu sa problematikom teodiceje i njenog sekulariziranja u epohi prosvjetiteljstva. Ako je ranije (1973, 138) antropologiju još označavao kao razvitak onih »filozofskih teo­ rija čovjeka«, »koja postaje fundamentalna napuštanjem tra­ dicionalne školske metafizike i matematičke prirodne zna­ nosti, to znači Okretanjem svijetu života', a moguće i 'okre­ tanjem ka prirodi', to znači kroz rezignaciju filozofije povi­ jesti«, onda se od sada prihvata sekularizirana problematika opravdanja patnje (teodiceja). U ovom slučaju je nastojanje filozofske antropologije još uvijek povezano sa pojavama rastvaranja historijske filozofije prosvjetiteljstva koja cilj ost­ varenja slobode kao konačne historijske svrhe čovječanstva, više ne smatra ostvarivim. Modificirana, diferencirana varijanta određenja čovjeka kroz rasterećenje, kompenzaciju i nadkompenzaciju ipak se ne može dalje razvijati: Gehlen je već utvrdio da se samoshvatanje i samoidentifikacija čovjeka odvija »uvijek indirektno, preko onoga što leži izvan njega« (1962, 118 i dalje), dakle, eksterioriziranjem stvaralačkog samoizlaganja i oblikovanja djela. Tek je projekcijom u jedno objektivno Ne-Ja koje je spoljašnje, moguć povratni odnos (re-flektiranje) a time i ref­ leksija i konačno samorefleksija, samotumačenje. Biće koje samo sebe tumači i koje djeluje ciljno-strategijski, upućeno je, dakle, na specifično kompenziranje kroz realnu ili simbo­ ličku čovjekovu projekciju, stvaranjem djela i postizanjem ciljeva u vanjskom svijetu. Kompenzirajuće biće koje trpi ujedno je i djelatno biće. Djelovanje kao obilježje javlja se još isuvdše nediferencirano: posebnost ljudskog djelovanja se sastoji u tome da se može, a dijelom i mora, raditi ο planskom djelovanju koje se poboljšava i teži ka cilju, dakle, da se može raditi ο učinku u širem smislu riječi. Vezujući se za Sittiga

174

-

HANS

LENf-

Marquard povlači jedan quasi-etimološki Luk od kompenzirajućeg ka simboličkom biću Γ compensatio' = nagomilati, skupu na gomilu' = ουμβαλλειν') Uz pomoć jedne pseudoetimološke igrarije slično bu se moglo protumačiti pojam i izraz bića koje je djelatno u širem smislu -performare-. ->performans< homo perjormator Biće koje teža ka cilju, koje djeluje planski, koje nešto ostvaruje, preoblikuje, upućeno je na to da preko vanjskog oblikovanja (kreaUvno eksterioriziranje), dospije do unutarnjeg oblikovanja i da sebe preoblikuje "perfomare- znači, kao što je poznato, praviti požarište, pri­ kazivati Principijelno grupno odnošenje (orijentiranje relacija medu grupama u onom samoshvatanju), onako kako je ono posebno razrađeno u socijalno-antropološkoj temeljnoj tezi Goffmana i koje se koncentriše u šlagvortu -svi igramo po­ žarište«-, to značu, naše uloge pred drugima ι u skladu sa na­ šim vlastitim očekivanjima u scenariju života jedna takva asocijacija je ovdje, prirodno, krajnje prihvatljiva Ovo tuma­ čenje se naročito predočava relevancijom antropoloških funda­ mentalnih razmišljanja za društvene znanosti Biće koje se konstituira kroz forme (per formas) — u sasvim dvostrukom smislu — koje se orijentira na forme i kroz forme J na struk­ turama i kroz strukture, i koje sebe tako razumije, može se rasteretiti samo na način takvog uspostavljanja rada ι može sebe obrazovati Ovo određenje čovjeka kao homo performatora izgleda da ležu još dublje kao specifična varijanta kompenzacije i da ba­ rem predstavlja smisleno proširenje U ovu karakterizaciju ujedno su uključeni mnogi ranije pomenuti momenti i odre­ đenja, kao što je konstitucionalna, notorna i polimorfna nezadovoljenost čovjeka, ono postojano biti-iznad-samog sebe, nužnost funkcionalne projekcije prema vani. prema samodiistanoiranju, težnja ka ciljevima ι poboljšavanju, orijentacija djelovanja, trajno-uzimanje-samo-sebe-kao-zadatak. intencionalnost, samodistanciranost i samorefleksivnasit Homo performator izgleda da je još specifičnija, čovjeku primjerenija varijanta homo compensatora i djelatnog bića. Činjenje se može razumjeti kao kreativno eksteriordizirajuće vlastito djelo­ vanje Djelatno biće (Schütz, Gehlen) je upućeno na samoozbiljenje i na izlaganje u jednom -Ne-Ja« (Gehlen), na samotranscendencdju (Frankl, 1978, 18, 110) To je upravo biće koje

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE

DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

175

postiže učinke. Činjenje, prema tome, nije nikakav puki pri­ rodni fenomen — uprkos prirodnog osnova — nego ujedno fizička, psihofizička, sociokulturna pa i duhovna i simbolička djelatnost, i upravo zbog »performativne« vrijednosti, koja je protumačena u pomenutom smislu, ima posebno društveno i pedagoško značenje — samo i posebno onda kada se radi o simboličkom činjenju. Radi se o vlastitom djelovanju. Činjenje jest i ostaje izraz lične slobode djelovanja, ujedno i slobo­ de individuuma, kreativnosti, voljne identifikacije i samorazumijevanje kao i samorazvijanja. Princip vlastitog djelo­ vanja je značajan odlučujući uslov samoozbiljenja i samorazumijevanja, uslov kojeg još nisu u dovoljnoj mjeri uze­ li u obzir naša pedagoška teorija kao i filozofsko tumače­ nje. On sve više dobiva na aktuelnosti u jednom svijetu koji sve više i više postaje upravljanim svijetom kojeg od­ ređuje nadmoć institucija. Individue izgleda imaju sve manje mogućnosti da se stvaralački ozbilje. Ah, sam život je u dub­ ljem smislu prije svega vlastito djelovanje, kreativno, perso­ nalno, na cilj usmjereno, ekteriorizirajuće biti-djelatan. Samo homo performator živi u dubljem smislu. Područje u kojima se posebno njeguje i razvija vlastito djelovanje, u našem svi­ jetu tendencijski znatno dobiva na značenju — npr., umjet­ ničke i sportske aktivnosti. Ovo važi utoliko više što naš svijet još nije postao isuviše upravljanim svijetom nego je i »kodificirani svijet« (Flusser) koji je posredovan konzervira­ njem pisma u ton i sliku. Informacijska poplava i pasivni konzum semantičkih konzervi izgleda da sve više zamjenjuje vlastito djelovanje a izgleda da je uključio veću apstrakciju, da je medijatiziranje između aktivnog personalnog života i zastupničkog zajedničkog doživljaja: »Kodificirani svijet u kojem živimo više ne znači događanje . . . a život u njemu ne znači djelovanje« (Flusser u: Merkur, 1978, IV, 378). Svijet kao »fantom i matrica«, kako Giinther Anders još davno od­ ređuje svijet koji je posredovan i upravljan medijima (1956, drugo izdanje, 97 i dalje)? Mehanizmi medijatiziranja, kodificiranja, prefabrikovanja, ujedinjeni sa mehanizmima uprav­ ljanog svijeta, izgleda da vlastito djelovanje potiskuju u po­ sljednje ekološke niše: vlastito djelovanje izgleda da ostaje sa­ mo još hobi u slobodnom vremenu. U takozvanom ozbiljnom području života funkcionira još samo poslovično javni čovjek, on više ne djeluje. Ova slika je sigumo pretjerana — a ipak,

176

HANS

LENK

ima li u njenom naglašavanju moment istine? Biti čovjek znači biti kreativan: homo creator, time se kaže: biti vlastito djelo­ vanje i vlastito činjenje. Homo creator, homo performator — to je ideal koji se ne smije izgubiti (upor. za ovo Lenk 1983). U ovom idealno-tipskom određenju postaje jasno koliko je selektivno, poentirano ovo prošireno određenje čovjeka, kako se mora normativno misliti, kako može i kako treba da djeluje kao uzor i kao idealna vodeća orijentacija. Koncepcija filozofske antropologije uz svo uzimanje u ob­ zir empirijskih i deskriptivnih komponenti upravo ima i crte uzora: predstave o tome šta i kako čovjek treba da bude izi­ skuju pomenuto biti-iznad-samog-sebe, ono biti-sam-sebi-stalni-zadatak, iziskuju to da čovjek sebi pravi uzore, sam od sebe pravi ideale; a oni stalno suodređuju njegovu sliku o sa­ mom sebi. Uz svo uzimanje u obzir empirijskih rezultata, sa­ ma filozofska antropologija, dakle, ima i nadempirijske i djelimično idealno-tipske i normativne ili normirajuće crte. Moguće je, naravno, postaviti pitanje u kojoj mjeri je sa­ ma filozofska antropologija kulturno relativna. Nije li ona pro­ izvod Zapada, zapadnjačke filozofije, odnosi li se, dakle, na samo određene, kulturno specifično obilježene slike čovjeka? Ovo je bez sumnje tačno u pogledu nastanka i obilježja. Ipak bi filozofska antropologija, kao i njene empirijske varijante, prije svega trebala shvatiti opšta obilježja čovjeka koja se na­ laze u svim kulturama i pokušati ih povezati u integrirani koncept — kao npr. samu kulturnu povezanost koja se, kao što je poznato, ispoljava u veoma različitim formama kultu­ re(a). Prema ciljnoj tendenciji filozofska antropologija je us­ mjerena na opštu teoriju ljudskog, ona je tako reći, obavezna idealu jedinstva čovječanstva, premda je izrasla iz historijske tradicije zapadnjačke filozofije. Ovdje se mogu pojaviti ne­ dostaci i privremena određenja koja se mogu kompenzirati prihvatanjem detaljnih određenja. Kao i sva navedena bitno-tipološka određenja, i proširenje određenja kroz homo performatom može predstavljati samo jednu narednu fasetu onog karakteristično-ljudskog. Izgleda da čovjek principijelno nadmašuje svaki pokušaj monolitnog od­ ređenja (i kad je iznad svake pojedinačne kompenzacije — kad je i u ovom smislu jedno »nadkompenzirajuće« biće). Čovjek je bitno homo faber, cogitans, agens, loquens, laborans, com-

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE

DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

177

pensator, creator, performator — ali i, što se često zaobilazi, homo ludens, i biće sposobno za humor i samoironiju. Svakom od ovih varijanti označena je samo jedna kom­ ponenta, premda i ključna komponenta jednog multifaktorskog koncepta. Ovo važi za proširenje koje je ovde učinjeno kao što važi i za Marquardovu tezu o kompenziraj ućem biću. Nadalje, svaka verbalna tipološka karakterizacija, prirod­ no još nije nikakva teorija čovjeka, nego u svakom slučaju jedna pojmovna cigla: tako reći, koncepcija u telegramskom stilu. Svaka unifikatorska koncepcija ostaje selektivna, upravo jednostrana, premda stoji u centralnom području integrirane cjelovite koncepcije. Kao idealno-tipska disciplina u kojoj se pod različitim aspektima radi o čovjeku u cjelini i njegovom odnosu prema svijetu i o položaju u svijetu, filozofska antropologija sama ne može biti puko empirijska disciplina, čak ni čisto deskriptivno-kognitivna, nego je nešto kao filozofska osvješćujuća i diskusiona disciplina koja uvijek kritički reflektira rezultate pojedi­ načnih znanosti. Ona se stalno nalazi u teškoći da ne može predstavljati puku adiciju rezultata empirijskih znanosti o čov­ jeku i da treba ujedno da razvija sveobuhvatne i sažimajuće koncepcije čovjeka i da isto tako u obzir uzima rezultate svih nadležnih iskustvenih znanosti. I ovaj međupoložaj vodi ka metodskim i metodološkim teškoćama. Filozofska antropologija je upućena na interdisci­ plinarne perspektive, na multilaterarnu kooperaciju i konfron­ taciju, a da ne može postaviti nadređenu cjelovitu doktrinu, znanstvenu superaksiomatiku čovjeka, i da ne smije izigravati vrhovnog cenzora koji zna sve ili sve zna bolje, vrhovnog cen­ zora znanosti o čovjeku ili čak humanitetu. Ona cilja na inte­ grativnu koncepciju uzimajući u obzir empirijske rezultate a da pritom ne može biti njihovo puko gomilanje. Uz to, ona je više od deskriptivne sinteze rezultata pojedinačnih znanosti, i obuhvata i normativne paradigmatične crte. Čovjek — vjerovatno kao jedino živo biće — principijelno ne može zanemariti vlastito znanje svoje uvijek lične smrtno­ sti, svoje individualne smrti. U smislu antropologije »iznutra«, koja polazi od životne situacije, nahođenja, egzistencije, ovo znanje ima za posljedicu da čovjek, s obzirom na predstavu svoje vlastite smrti, a time bitno pred temeljnim pitanjima

178

HANS

LENK

svoje vlastite-konačne-egzistencije, ne može istrajavati isklju­ čivo u objektivističkoj distanci i empirijsko-znanstvenoj per­ spektivi. I ovdje se pokazuje nadempirijski karakter filozofske antropologije. Predstava neizbježnosti vlastite smrti po njenom uticaju se ne može ograničiti na čisto biološki fenomen. Bu­ dući da čovjek zna o svom ličnom umiranju i da se može osje­ ćati ugroženim pred ovom neizbježnošću, filozofska antropo­ logija ne može biti potpuno obj ektivistički znanstvena a po­ gotovo ne može biti puka empirijska zbirna disciplina. Ono trajno »respice finem!«, prisiljava samorazumijevanje u prav­ cu vremenskih nacrta, kao planskih koncepata pod normativ­ nim zahtjevom. Heideggerov »predbjeg ka smrti« tako može da važi kao moment koji trajno obilježava vlastite »autentične« predstave života. Pomenuta teza pruža i argument za to da se filozofija nikad ne može potpuno rastvoriti u znanosti. Već je Plessner u zasnivanju filozofske antropologije kao discipline jasno vidio da se u antropologiji mora raditi o »fi­ lozofiji ljudske egzistencije« (1928, drugo izdanje 1965, 18). (Filozofija egzistencije je možda dogmatski jednostrano nagla­ sila egzistencijalno polazište i filozofiju odredila isuviše individualistički i antiznanstveno, iz subjektivnog nahođenja i egzi­ stencijalnog doživljaja. Ako se reduciraju jednostranosti, filo­ zofski zahtjevi da se filozofija zastupa sama — onda egzisten­ cijalni moment od sada kao i do sada ima svoje osnovno pravo: doista se čovjeku uvijek radi o njegovoj egzistenciji: časna filozofija mora i u postegzistencijalističkom razdoblju kao i do sada ovo uzeti u obzir). Osnivaču sistematske filozofske an­ tropologije, Helmuthu Plessneru, radilo se i o prevladavanju dualističkih teorija o fizičkom tijelu — živom tijelu (Körper-Leib) i o duši-duhu. »Ponor«, »rascjep«, »dvostruki aspekt tijela-živog tijela (Körperleib), i duše«, ponor između onog »imati tijelo« i biti tijelo, ponor samoobjektiviranja i subjektiviteta, sopstva, medija i okolnog polja — predstavlja veliki zahtjev za vlastito filozofsko polazište antropologije koje je Plessnera vodilo do teze o ekcentričnosti, o neuravnoteženoj ustrojenosti čovjeka u formi njegove egzistencije = (ebd. 131 i dalje, 292 i dalje). I za polazišta filozofske antropologije koja nisu fenomenološki orijentirana još je od Plessnerovog pola­ zišta utvrđeno da bi ontološko-dualistička polazišta katezijartske tradicije, učenja o dva svijeta, o mentalnom nasuprot protežnom, o duhu nasuprot prirodi — jedva mogla poslužiti jed-

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

179

noj jedinstveno integrisanoj antropologiji; ova polazišta prije bi povećala ponor između prirodnih znanosti i znanosti o kul­ turi (duhovnih znanosti). Tako u smislu jedne heuristike, koja podstiče spoznaju, treba, ukoliko je moguće, spriječiti deriviranja, separacije, imunizacije i upravo na šavovima između različitih oblasti i fakulteta provocirati i precizirati nova pi­ tanja. Napredak spoznaje, s obzirom na predmete istraživanja koji premašuju granice područja, uvijek je najvjerovatniji na granicama područja i fakultativnih oblasti. Tako i metodološka heuristika može govoriti u korist jedne cjelovite antropološke perspektive koja premašuje granice fahova i fakulteta. Uostalom, izgleda da duh nije nikakav prirodni proizvod, da ne egzistira ni u kakvom protiv-svijetu i nad-svijetu u odnosu na prirodu, nego je nešto kao funkcionalna sistemat­ ska pojava koja kao nužan uslov predpostavlja dovoljno kom­ pleksan prirodni sistem evolucije i individualni sistem. Neredukcionistički quasimaterijalizam, npr. Margolisov (1978) ih Bungeov (1974), vrijedan je u najmanju ruku za jednu uvodnu diskusiju koju ovdje, naravno, ne možemo čak ni naznačiti. Kao posljedica odbijanja dualističkih osnovnih teorija iz­ među ostalog se pokazuje i to da bi učenja o dva carstva, kao npr. Kantovo (koje čovjeka shvata kao građanina dvaju upravo disjunktivnih svjetova, svijeta kauzalne povezanosti i svijeta moraliteta i slobode), mora biti ako ne odbačena onda barem drugačije interpretirana. U svakom slučaju ne radi se o dva svijeta koji su ontološki razdvojeni i različiti, nego se prije radi o perspektivnim različitostima, različitim svjetovima sim­ bola, odnosno o različitim konstruktima interpretacije. Moral­ nost i slobodu treba razumjeti kao simboličke karakterizacije za ljude, kao normativne paradigmatične koncepcije, kao sve­ obuhvatna vrijednosna gledišta vodećih linija djelovanja sa vlastitom perspektivom, a da u svijetu kauzalnih povezanosti nemaju samo karakter privida. Možda se pitanje o egzisten­ ciji, o mogućnosti moralnosti i slobode čak ni ne može postaviti ontološki. Za filozofsku antropologiju pomenute dihotomije tijelo-duša, priroda-kultura, uvijek predstavljaju jedan izazov, pred­ stavljaju prividno neizbježnu »nepriliku« punu protivrječnosti, koja posreduje disciplinu i njen prelazni karakter između zna­ nosti i filozofskog tumačenja smisla kao i normativi teta. Filo-

180 zofska antropologija je ironično nazvana (Paetzold) plastičnim imenom »kopile«: disciplinom koja oscilira između nauke o čovjeku i filozofske koncepcije čovjeka, nazvana je kamele­ onom između znanosti i filozofije, za koju je, prema svjedo­ čenju jednog znanstvenika iz oblasti društvenih znanosti, o mnjenju o znanstvenicima u ovoj oblasti u anglosaksonskom području, rečeno da je upravo »suvišno« (Lepenies). Ako filo­ zofska antropologija sama ne može zasnovati znanstvenu sliku čovjeka ili je ne može sintetizirati iz rezultata iskustvenih zna­ nosti, ona ipak ima zadatak kritike, heuristike (Acham) kao i zadatak konceptualiziranja paradigmi i posmatranja eksplika­ cije njihove normativne funkcije. Samo ako ona, kako je rerečeno, nije nikakva super-aksiomatika, nikakva disciplina ex-chatedra i nikakav vrhovni cenzor humanističkih znanosti, njena postavljanja pitanja ipak moraju i trebaju biti plodo­ nosna za razumijevanje čovjeka. Ona su doista neophodna za onu stranu ljudskog razumijevanja koje se ne može objektivira­ ti za stranu koja je već pomenuta. Slike o samom sebi i praktično-pragmatično ponašanje i razumijevanje samog sebe ne mogu se ograničti na znanstvenu perspektivu, ne mogu se objektivistički konstruirati kao humano-znanstvena srednja vri­ jednost. Nužnost jedne praktično-pragmatične antropologije iz­ van je pitanja i onda kada ona ne razvije nikakve quasi-objektivističke doktrine, nego se kao disciplina samosvijesti i reflek­ sije upušta u hitna temeljna pitanja ljudskog bitka ne propi­ sujući i ne dekretirajući apsolutne istine. Nova filozofska an­ tropologija se, kao i stara, mora pragmatički upustiti u pitanje svijeta života i ne može se više etablirati samo kao znanstvena superdisciplina. Ipak, uz mnoga pitanja ona može pružiti jedan nužan korektiv u interdisciplinarnom aspektu predmeta i u konfrontaciji sa rezultatima iskustvenih znanosti; također i necenzorsko, nehijerarhijsko mterdisciplinarno uspostavljanje kontakta između fahova koji u tom učestvuju, ne može uvijek biti bilateralno. Multilateralnom zajedničkom djelovanju pri­ pada, međutim, barem jedan forum, jedan voditelj diskusije koji je umno modelira. Jedna pragmatična filozofska antropo­ logija mogla bi biti ponosna na to da u mnogoobličnom kon­ certu humanističkih disciplina preuzima pragmatičku funkciju moderatora, da nudi fokus i forum za posljednja temeljna pi­ tanja ljudskog bitka koja nadživljavaju uvijek stare i uvijek nove kao i sve moderne varijante.

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE

DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

181

Čovjek — praška u izgubljenom uglu kozmosa — ne tre­ ba, barem u skladu sa svjesnošću i postavljanjem pitanja, sam sebi ostati još uvijek »nepoznato biće«. Njegov »kognitivni po­ seban položaj« (Kanitscheider) — nakon svih istorijskih gubi­ taka kozmičkog i biološkog središta, gubitaka koji su proizve­ deni kopernikanskim i darvinističkim kao i novijim kozmološkim obratima — ipak se možda sastoji u određenju da on očigledno može relativno dobro spoznati svemir i samog sebe, da može postati svjestan svog »položaja u kozmosu«. U tome se sastoji posebno simbolično breme i obaveza čovjeka. Kant je u svom čuvenom »zaključku« Kritike praktičnog uma (Akademie-Ausgabe, Bd. V, 161 i dalje) govorio o dvije stvari koje ispunjavaju »čuvstvo uvijek novim i dodatnim ču­ đenjem i strahopoštovanjem«: »Zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni«, koji su povezani »neposredno sa svi­ ješću moje egzistencije«. »Prvi pogled na bezbrojno mnoštvo svjetova ujedno poništava moju važnost kao jednog životinj­ skog stvorenja, koje materiju iz koje je postalo ponovo mora vratiti planeti (pukoj tački u svemiru), nakon što je jedno kratko vrijeme . . . bilo osposobljeno životnom snagom. Drugi pogled, naprotiv, beskonačno ističe moju vrijednost kao vri­ jednost jedine inteligencije kroz moju personalnost, u kojoj mi moralni zakon otvara život koji je nezavisan od životiaijstva i od cijelog čulnoga svijeta. . .« (u originalu složeno djelimično spacionirano). Samo ako ova nezavisnost može biti shvaćena ne ontološki nego samo simbolički, ove riječi koje su za naše današnje os­ jećanje doista patetične, u osnovi bi mogle, kao i ranije, dobro izraziti condition humaine. A Kant je »uvid u građu svijeta« uračunao u posebne časti, u nadu da bi i »isto tako obrađiva­ nje moralnih sposobnosti naše prirode« moglo biti »znanost (kritički tražena i metodski uvedena) . . . uska kapija« »koja vodi nauku mudrosti«. Mi danas nismo više tako optimistični kao Kant u pogledu napretka moralnog saznanja, a ipak kao i ranije važi nužan uslov — jedna »kapija« je nužan prilaz ah ne i sam cilj: fi­ lozofska antropologija ne može cvjetati ne uzimajući u obzir znanstvene probleme i rezultate. Ona se kao zbirna i reflek­ sivna disciplina upustila u perspektive i izazove putem zna­ nosti. Svojim zadaćama — posebno s obzirom na svoje para-

jg2

HANS

LENK

digmatske funkcije i normativne koncepcije — ona nadmašuje empirijske humanističke znanosti. Ona ne treba da se gene­ ralno etablira niti kao doktrina ex-chatedra niti kao prima philosophia da bi jamčila njihovu jedinstvenost koja je posre­ dovana višim interesima i jedinstvom predmeta: ona sigurno ne ističe zahtjev za jedinstvenim preplitanjem obuhvatnih rješenja, nego najviše zahtjev za jedinstvenošću pitanja koje je indicirano predmetom. Time filozofska antropologija ostaje kao stalni zadatak da gotovo utopijski preduzme ono prividno nemoguće (u mnogo­ strukom smislu), da se to ipak učini mogućim putem pojed­ nostavljivanja barem u odnosu na pitanje o jedinstvenosti. Čovjek — biće koje uvijek nanovo »u-tvrđuje« (Simon), a ta­ kođer utvrđuje i sebe, biće koje je uvijek i svuda suprot­ stavljen svijetu i samom sebi — upućeno na pojednostavlji­ vanje putem utvrđivanja, jer ono samo i njegov svijet ne samo da »još nije« nego endemski nikad nije sasvim »ustanovljeno« (Nietzsche). Apsolutno »u-stanovljavanje« je smrt — prema tome i smrt života ili znanosti i filozofije. Život i duh samo su u mijeni. Jedinstvenost u mijeni stalno se narušava. Ecce homo — ecce anthropologia! Neka se oboma smiluje život.

Literatura Anders, G., Die Antiquiertheit des Menschen, München 1956. Brunner, E., Gott und sein Rebell. Eine theologische Anthro­ pologie, Hamburg 1958. Bunge, M., Das-Leib-Seele-Problem, Tübingen 1984. Carnap, R., Testability and Meaning, New Häven 1954. Flusser, V., »Die kodifizierte Welt«, in: Merkur 1978, I. Hj. Frankl, V., Das Leiden am sinnlosen Leben, Freiburg-B asel-Wien 1978. Gadamer, H.-G. — Vogler, P. (Hg.), Neue Anthropologie, 7 Bde, Stuttgart/München 1972-1974. Gehlen, A., Der Mensch. Seine Natur und seine Stellung in der Welt, (1940) Bonn 1971 (zitierte Ausgabe 1962, z. T. 1958). Gehlen, A., Urmensch und Spätkultur, Bonn 1956.

ANTROPOLOŠKE

OSNOVE

DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

183

Gehlen, A., Die Seele im technischen Zeitalter, Hamburg, 1957. Goffman, E., Wir alle spielen Theater, München 1969. Honneth, A. — Joas, H., Soziales Handeln und menschliche Natur. Anthropologische Grundlagen der Sozialwissenschaften, Frankfurt/New York 1980. Keller, W., »Philosophische Anthropologie — Psychologie — Transzendenz«, in: Gadamer, H.-G. — Vogler, P. (Hg)., 1974, VI., 3-43. Landmann, M., Philosophiche Antropologie, Berlin 1955. Landmann, M. (Hg.), De Homine, Freiburg/München 1962. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., »Handlung als Interpretationskonstrukt« in: Lenk, H. (Hg.), Handlungstheorien interdisziplinär, II, München 1979, 278-350. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lenk, H., Zur Soizalphilosophie der Technik, Frankfurt 1982. Lenk, H., Eigenleistung, Osnabrück-Zürich 1982. Lenk, H. — Luschen, G., »Epistemological problems and the personality and social System in social psychology«, in: Theory and Dercision 6 (1975), 333-355. Löwith, K., »Zur Frage einer philosophischen Anthropologie«, in: Gadamer, H.-G. — Vogler, P. (Hg.), 1974, Bd. VII, 330-342. Lorenz, K., Die Rückseite des Spiegels, München 1973. Lorenz, K., Das sogenannte Böse, Wien, 1963. Lorenz, K., Über tierisches und menschliches Verhalten, I, II, München 1965. Luhmann, N., Vertäuen, Stuttgart 1968. Margolis, J., Persons and Minds, Dordrecht 1978. Marquard, O., »Geschichte des philosophischen Begriffs »Anthropologie« seit dem Ende des 18. Jahrhunderts«, in: Marquard, O., Schweierigkeiten mit der Geschichtsphilosophie, Frankfurt 1973, 122-144, 213-248. Marquard, O., »Homo Compensator: Zur anthropologischen Karriere eines metaphysischen Begriffs«, in: Frey, G. — Zeiger, J. (Hg), Der Mensch und die Wissenschaft vom Menschen, Innsbruck 1983, Bd. I, 55-66. Mead, G. H., Geist, Identität und Gesellfchaft, Frankfurt 1968. Midgley, M., Beast and Man. The Roots of Human Nature, (1979) London 1980. Plessner, H., Lachen und Weinen, Bern/München 1961,

HANS

LENK

IPessner, H., Die Stufen des Organischen und der Mensch. Einleitung in die philosophische Anthropologie, (1928) Berlin 1965. Pöhlamman, E., »Der Mensch — das Mängelwesen?«, in: Archiv für Kulturgeschichte 52 (1970), 297 ff. Portmann, A., Biologie und Geist, Zürich 1956. Remane, A., Sozialleben der Tiere, Stuttgart 1976. Rocek, R. — Schatz O. (Hg.), Philosophische Anthropologie heute, München 1972, 1974. Rudolph, W — Tschohl, P., Systematische Anthropologie, München 1977. Scheler, M., Die Stellung des Menschen im Kosmos (1928), Bern 1966. Sher, G., «-Causai explanatdion and the vooabulary of action«, in: Mind 82 (1973), S. 22-30. Stegmüller, W., Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorie und Analytischen Philosophie, Bd. II: Theorie und Erfahrung Berlin-Heidelberg-New York 1970. Thielicke, H., Mensch sein — Mensch werden. Entwurf einer christlicen Anthropologie, München 1976. Tugendhat, E., Selbstbewußtsein und Selbstbestimmung, Frankfurt 1979. Wilson, E. O., Biologie als Schicksal. Die soziobiologischen Grundlagen menschlichen Verhaltens, Berlin 1980. Wiese, L. v. — Specht, K. G., Synthetische Anthropologie« 1956.

O SITUACIJI TEORIJE ZNANOSTI U NJEMAČKOJ SOCIOLOGIJI U tekstu koji slijedi postavićemo teze o znastvenoj situ­ aciji sociologije i njenih istorijskih faktora uticaja — uzima­ jući u obzir njemački razvitak u posljednjim decenijama — i ne dokumentirajući u pojedinostima istorijske tradicije i su­ protnosti, kao što se ona neće moći prikazati makar i povijes­ no i razvojno tačno. Ovdje će teze ostati tvrdnje u formi skice koja više služi sistematskoj svrsi razumijevanja savremenog metodološkog i znanstveno-teorijskog stanja diskusija na nje­ mačkoj sociološkoj sceni — da bi se sa njenim divergentnim polazištima i njenim sklonostima od jedne oštre kontroverze oko metode iz šezdesetih godina prešlo ka jednom manje-više nerelacionom kaleidoskopu polazišta ih škola koje postoje jed­ na pored druge. Polemika iz takozvanog spora oko pozitivizma izgleda da je pomalo iscrpljena; međusobno se, doduše, još vode rasprave, ah »uzajamno uljudno«; kritika se ne vodi fundamentalno nego pomalo lako na način čarke. Jedva da se ozbiljno ulazi u protivničke argumente i više se raspravlja o fleksibilnom obrambenom okolišanju u čarkama lakim oruž­ jem i često sa municijom koja nije oštra — sa izuzecima znanstveno-teorijske provenijencije koja ima direktan cilj i koja se vodi oštrom municijom, npr. od strane pojedinačnih zastupnika metodološki verziranijih pozicija kao što je npr. teorija sociologije ponašanja ih teorija kritičkog racionalizma. U metodološkim polazištima više se ne govori olako ne razumijevajući drugoga, kao što je to bilo ranije, protivnik se prije razumije ih se barem vjeruje da ga se razumije, ali se zato malo ulazi u uporišnu snagu njegovih argumenata i fun-

186

HANS

LENK

damenata. »Pusti da u miru cvjetaju mnogi cvjetovi, ali po­ sebno moji! A ako su moguće mješavine, ukrštanja onda neka se šareni cvjetovi uzajamno mnogostruko miješaju i ukrštaju!« »Dodatnom rastvaranju granica između teorijskih pojmo­ va i teorijskih programa« i sa time povezanom »oštrom di­ ferenciranju dimenzija (sadržajne, metodološke, istraživački orijentirane, političke etc.) « — koje je dijagnosticirao Hondrich na 17. njemačkom zasjedanju sociologa — odgovara opa­ danje kritičke konfrontacije, metodološke probojnosti i meto­ dološke spremnosti. Teorijske diskusije na nekim od posljed­ njih zasjedanja njemačkih sociologa ovo svakako čini veoma odbojnim, deprimirajućim pa i teorijski nepristojnim, ukratko, dosadnim, tako dosadnim da bi se morali savladati ili se čak ne bi mogli odlučiti da prisustvujemo takvim sastancima. Ne­ plodnost čuvenog spora oko pozitivizma za vlastito sociološko istraživanje možda leži u tome da on jednako malo pogađa neposredne metode empirijskog istraživanja kao i metode ob­ razovanja teorija ili analize teorija. Spor je isuviše malo bio osebujno metodološki, jer se jedva doticao metoda istraživanja i onog metodskog u socijalno-znanstvenim teorijama, a više je, kako je mislio Hondrich (ebd. 17) bitno bio vođen »u političkoj dimenziji«. Ipak je sukob imao metodološke izvore, ishodišta i preteče, npr. u samoj sociologiji klasični spor oko vrijedno­ snih sudova koji se i sam dobrim dijelom svakako zasnivao u političkoj dimenziji. U izvjesne, dijelom paradoksalne, meto­ dološke nesporazume oboga — naime, debate o pozitivizmu i spora oko vrijednosnih sudova (tačnije, oko slabije obilježenog sljedbenika, spora oko scijentizma) — u ovoj će se knjizi ras­ pravljati iscrpnije na više mjesta (121, i dalje, 145 i dalje, 193 i dalje), a dijelom će se raspravljati u formi teza. Ovdje, na­ ravno, iz prostornih razloga moramo odustati od sadržajnih prikaza razgraničenja različitih teorijskih polazišta. Nakon raz­ matranja u formi skice, o plauzibilnosti, o historijskim lini­ jama uticaja i nakon iscrpne metodološke diskusije obaju pomenutih sporova, koji su upravo posebno tipični za njemačku sociologiju, ukratko ćemo skicirati metodološke probleme koji se javljaju u koncertu savremenih socioloških škola u širem kontekstu — dakle, koji su relevantni i izvan specifično nje­ mačke situacije. Konačno, ne bi trebale nedostajati ni heurističko-metodološke preporuke za otkrivanje i odstranjivanje znanstveno-teorijskih slabih tačaka.

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

187

Last but not least mora slijediti jedno prosuđivanje nuž­ nosti znanstveno-teorijskih i metodoloških istraživanja, nakon što je izgledalo da su ona sa »homerskim sporom oko riječi koji nema posljedice za istraživanje« (Hondrich, ebd. 15), izgu­ bila svoj značaj ili čak opravdanje svoje egzistencije. Šest teza sa komentarom TEZA 1. Tradicije njemačkog filozofskog idealizma i tumačenja duhovnih znanosti koje je orijentirano na proces razumijevanja kao i tradicije narativno-subjektivne historike, morale su se sukobiti sa reimportiranim metodologijama iskustveno-znanstvene sociologije — reimportiranim nakon drugog svjetskog rata u Evropu (i Njemačku) — i sa analitičkom teorijom zna­ nosti koja je uticala na ovu metodologiju (prvobitno inaugu­ riranu u Bečkom krugu neopozitivizma, ali je kasnije modifi­ cirana i liberalizirana u teoriji sklonijim, u teorijskim pravci­ ma — npr. u takozvanom kritičkom racionalizmu. TEZA 2. U njemačkoj sociologiji argumenti i rezultati anali­ tičke filozofije i teorije znanosti nisu se mogli učvrstiti. Razlog tome je distanca između opšte metodologije i metodike. Teo­ retičar znanosti, najčešće školovan na metodološkim problemi­ ma egzaktnih prirodnih znanosti, najčešće nije specijalist za genuino društveno-znanstvene metode istraživanja i za proble­ me njihove primjene. Istraživač praktičar, naprotiv, ne pre­ viđa znanstveno-teorijsku scenu da bi opšta metodološka pro­ suđivanja svojih metodoloških problema mogao pravilno pro­ vesti, odnosno ocijeniti u pogledu na generalne epistemološke kontroverze — npr. relevanciju specifičnih postupaka mjerenja za kontroverze bihejviorizma i njihovu povezanost sa proble­ mima teorijskih pojmova. Postoji drugi razlog koji je spriječio duhovno-znanstvenu tradiciju sociologije u Njemačkoj, a svakako i u Francuskoj, koji je, ne uzimajući u obzir problem istine koji je prikrio sve metodološke kontroverze, spriječio ili barem omeo diskusiju o metodologiji empirijskih teorija i njihovog obrazovanja, spri­ ječio preispitivanje i razvitak (fenomenolozi nastavljajući se na Husserla, amalgamirajući koncepte deskriptivne, razumije-

188

HANS LENK

vajuće i, moglo bi se reći, »-sociokonstruktivne« sociologije, sa duhovno-znanstvenom tradicijom, bili su zaista metodski svje­ sni, ali su njihovi glavni predstavnici bili oodselili (npr. Schüfe); njihovi učitelji morali su tek biti reimportirani. Sa analitičkom teorijom znanosti bilo je samo pojedinačnih susreta). S druge strane, za dugo vrijeme ni teorija znanosti nije bila historijski dinamizirana i nije bila upućena na još neegzaktne znanosti i teorije kao i na njihove predforme, tako da su nepotpuna teorijska polazišta u sociologiji jedva bila vrednovana kao ozbiljan predmet teorije znanosti. TEZA 3. Spor oko vrijednosnih sudova još od opštepoznatog doprinosa Maxa Webera, sociološkog metodskog sižea, ili bolje: predmet debate o ciljevima znanstvenog postavljanja ciljeva, doživio je tobože u takozvanom sporu oko pozitivizma jedno varirano uskrsnuće, premda je sukob oko pozitivizma osim toga smjerao na znatno obuhvatniji metodološki obračun: u žarištu pomenutog sukoba stajale su teme i suprotnosti kao što su: duhovna znanost, versus prirodna znanost (eksperimentalna is­ kustvena znanost), pojmovni esencijalizam versus hipotetičko-empirijsko obrazovanje teorija, integrirajući aspekt totaliteta versus ograničena sinhronijska shvatanja, tobožnji induiktivizam versus deduktivizam teorija, spekulacionizam versus em­ pirizam, normativizam versus deskriptivizam, nerješivo stapa­ nje teorije i präkse versus razdvajanje teorije i prakse itd. TEZA 4. Sukob oko pozitivizma u njemačkoj sociologiji, koji je bio rezultat povijesnog sudara između historizirajuće-povijesnih tradicija i metodoloških polazišta za utemeljenje empi­ rijskih metoda, jedva da je donio dalekosežnije ili samo do­ voljno razrješenje situacije, premda je jako podstakao meto­ dološku svjesnost sociologa a i drugih znanstvenika znanosti o društvu. U svakom slučaju, unutar debate o pozitivizmu sa obje strane — bilo da se padalo u zabludu kroz polemičke in­ tencije ili kroz nejasni žargon ili tradicionalni pojmovni esen­ cijalizam — govorilo se tako da jedna strana ne razumije drugu. Sada ću nešto tačnije ući u spor oko pozitivizma, a budući da sam ograničen prostornim razlozima onda, naravno, samo u formi skice. Takozvani sukob oko pozitivizma u njemačkoj sociologiji, koji je u šezdesetim godinama vođen između Ador-

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

189

na i Poppera kao i između Habermasa i Alberta, i koji je go­ dinama raspaljivao duhove, izgleda da je doista bio prividan boj, jedno govorenje bez uzajamnog razumijevanja sa obje strane. Nesporazumi se djelomično mogu svesti na nesretnu eti­ ketu »pozitivizam«. Pozitivizam ili neopozitivizam bio je jedan uticajan znanstveno-teorijski pravac u dvadesetim i tridesetim godinama, koji se okrenuo protiv svake metafizike, protiv bilo kakve upotrebe stavova koji nisu direktno provjereni u logici ili iskustvu. Fenomenalistički program neopozitivizma pokušao je znanstvene teorije svesti isključivo na iskaze posmatranja, kao što je iskaz »Ovo je crveno«, dok je fizikalistički pravac ove škole sve teorije htio izgraditi logičkim povezivanjem sta­ vova posmatranja sa predikatima stvari koji su formulirani u jednom fizikalnom jeziku stvari. Osim stavova posmatranja i njihovih kombinacija bili su dopušteni još i logički istiniti sta­ vovi, odnosno sadržajno prazni značenjski postulati. Iznenađujuće je prije svega to da u sukobu oko pozitizma u njemačkoj sociologiji uopšte nije učestvovao ni jedan pravi pozitivist ili neopozitivist. Takozvani Popperov kritički racio­ nalizam bio je, npr., otpočetka razvijen kao program protiv neopozitivizma Bečkog kruga. Popperov falsifikacionizam koji provjeravanje i iskustveni sadržaj neke teorije nije zasnivao na indukciji i verifikaciji (potpuno potvrđivanje) nego na osvjedočavanju u odnosu na što je moguće oštrije pokušaje ospo­ ravanja (pokušaji falsifikacije), svoj je smisao uopšte dobio samo u suprotstavljanju neopozitivističkim znanstveno-teorijskim polazištima. Ako bi teorija ili opšti zakoni mogli biti sve­ deni na ono što je dato, to znači na neteorijske stavove po­ smatranja, onda bi upravo bilo moguće da ih konačno verifi­ ciramo — a ovo bi značilo da bi program falsifikacionizma bio potpuno suvišan. Kao napad na neopozitivizam, prikazani na­ pad kritičke sociologije tzv. Frankfurtske škole, sa znatnim utroškom energije udario je u prazno. Neopozitivizam je, uosta­ lom, još od starijih neopozitivista samih, već bio striktno ospo­ ren tako što je naglašena važna uloga teorijskih pojmova i što je opovrgnuta mogućnost induktavističke verifikacije teorija. Uostalom, izgleda da je Habermas načisto s tim da njegovi protivnici u ovoj diskusiji nisu bili nikakvi neopozitivisti stare škole. Kada je on, ipak, kod kritičkih racionalista slutio »os-

190

HANS

LENK

tatke pozitivističke problematike«, dakle, pozitivističke ostatke, onda je on barem djelimično pao kao žrtva etikete »-pozitivizam« koja vodi u zabludu; jer, ono što je on faktički kritikovao bila je realistička temeljna pretpostavka nekih od glavnih predstavnika kritičkog racionalizma i korespondencijske teorije istine (istina kao saglasnost sa stvarnošću, odnosno kao cilj kojemu se beskonačno približavamo u znanosti), pretpostavke koju je on htio nadomjestiti jednom konsenzualnom teorijom istine, odnosno obrazloženjem uspjeha znanstvenoga zahtjeva za istinom i komunikacijom znanstvenika i tzv. saznajnim in­ teresima određene znanosti. Predstavnik kritičkog racionalizma (npr. Albert), s druge strane, izgleda da nije shvatio da kri­ tička sociologija napokon nikako nije htjela uvesti nove dijalektičko-hermeneutičke metode društvenih znanosti, nego je su­ štinski htjela da socijalno-filozofsku diskusiju o društveno-znanstvenim iskazima, metodama i pretpostavkama, stavi u širi sklop, pri čemu bi vrijednosti, obrazloženja, odluke, insti­ tucionalne regulacije i organizacija istraživanja trebali biti ot­ voreni za diskusiju. Onaj ko umno obrazlaganje i raspravu uvijek i stalno iz­ jednačava sa znanstvenim — tačnije, sa iskustveno-znanstvenim obrazlaganjem i diskusijom — svakako podstiče nespora­ zume, dospijeva u najmanju ruku u terminološke teškoće. Fi­ lozofska diskusija o znanosti kao mnoštvo iskaza upravo ne spada u teoriju znanosti, premda bi trebala spadati u djelat­ nost, u razmišljanje (barem nekih) znanstvenika. Bez kritičke diskusije o metodi ne prolazi ni jedna znanost, a posebno ne društvena znanost. Njene osnove još uvijek nisu dovoljno osvi­ jetljene i moraju se dalje razjašnjavati — u sasvim uskoj vezi sa razvitkom same društveno-znanstvene teorije. Ova diskusija je, međutim, bez sumnje meta-društveno-znanstvena diskusija, dakle filozofska. Filozofsku diskusiju svakako treba dobro raz­ likovati od obrazovanja i potvrđivanja objektivno jezičkih znanstvenih iskaza, premda je, upravo u metodološkom pogle­ du, ne treba potpuno odvajati. Teorija znanosti u posljednjoj deceniji je pokazala da se teorijski pojmovi, koje praktički koristi i svaki znanstvenik društvenih znanosti, ne mogu u smislu neopozitivizma svesti isključivo na pojmove posmatranja, niti mogu posjedovati zna­ čenje do kojeg se došlo u cjelini putem iskustva (osim isku-

Ο TEORIJI Z N A N O S T I U

SOCIOLOGIJI

191

stvenog sadržaja oni imaju i strukturno značenje). Neopozitivizam je zato i u društvenim znanostima neuspjelo polazište koje se znanstveno-teorijski više ne može zastupati. Ukoliko je kritička sociologija istakla važnu ulogu vrednovanja i pro­ pisa, dakle, ukoliko je zahtijevala jednu vrednujuću društvenu znanost, ne radi se ο sukobu pozitivizma nego ο sporu oko scijentizma kojeg od toga treba jasno razdvojiti, oko poslje­ dičnog konflikta tradicionalnog spora oko vrijednosti, kojeg ćemo u nastavku kratko raspraviti. U svakom slučaju može se sažeto formulirati: TEZA 5. Sukob oko pozitivizma danas je svakako završen — odsustvom antiteorijski nastrojenih pozitivista i na temelju pomenutih nesporazuma i pogrešnih prigovora, (postoji, pak, pra­ ksa istraživanja koja je često lišena teorije). Sukob koji slijedi sukob je oko scijentizma na kojeg se zapravo često mislilo onda kada je bilo riječi ο sukobu oko pozitivizma a koji je preuzeo elemente tradicionalnog spora oko vrijednosti, budući da se i u njemu bitno radi ο ulozi nor­ mativnih iskaza u sociološko-znanstvenoj teoriji. Ipak, i u spo­ ru oko scijentizma s obe strane se širi nesporazum. U ovu još aktuelnu kontroverzu ući ću nešto iscrpnije (upor. i str. 121 i dalje, 145 i dalje). Pitanje da li postoji (tzv. normativna ili »kritička«) dru­ štvena znanost, stalno je bilo predmet diskusije još od pomenutog sukoba u njemačkoj sociologiji. Znanstvenici iz oblasti društvenih znanosti, koji se ljudima bave kao predmetima po uzoru i metodi prirodnih znanosti, misleći da znanost treba da bude neutralna i da ne može postavljati norme ljudima i dru­ štvima — nazvani su i nazivaju se »scijentistima«. U njemač­ koj diskusiji, npr., »scijentizam« je bio određen kao znanstve­ no-teorijski pravac, odnosno kao držanje znanstvenika-stručnjaka koji »vjeruju da ljudski subjekt znanosti mogu reducirati na objekt znanosti« (Apel, 1970, 110). Scijentisti su, prema tome, naturalisti, to znači znanstvenici ili teoretičari znanosti koji se žele »baviti znanošću po uzoru na prirodne znanosti« i zato misle da »znanost mora biti vrijednosno neutralna, da ne može postavljati nikakve norme državi ili društvu« (Lorenzen, 1970, str. 60). Kritika scijentizma, tome nasuprot, isti­ če da »sam teorijski um ima jedan normativni fundament« pod

192

HANS

LENK

primatom »praktičnog uma« (ebd.) i da se pragmatički mora zasnovati na određenoj historijski-kulturno određenoj situaciji. Apel govori o transcendentalno-pragmatičkom zasnivanju mo­ gućnosti (društvene) znanosti uopšte, čija je osnova određena uslovima svijeta života, pred-datim »formama života«. Ovdje ulaze dvostruke pretpostavke: najprije se kaže da svakodnevna praksa i njoj odgovarajuća historijska situacija imaju liticaj na formiranje i razvitak znanosti i da su nužni uslovi moguć­ nosti teorijske i primijenjene znanosti. Drugo, razjašnjava se da je ovo formiranje znanosti, a time neposredno i spoznaja, zavisno od normativnih kriterija, vrijednosti, standarda i od­ luka. U nekom pogledu ove pretpostavke o znanstvenicima i socijalnim filozofima, koji se računaju u takozvane scijentiste, nikako nisu osporene — u svakom slučaju, ukoliko su bliske takozvanom kritičkom racionalizmu. Albert je, npr., naglašavao »da je spoznaja prožeta vrednovanjima i odlukama svih vrsta« (1968, 65). Zavisnost društveno-znanstvenih spoznaja od tzv. »vrednosne baze«, ni na koji se način, dakle, ne osporava. Cini mi se da se razlika suštinski sastoji u tome da bi, prema pred­ stavnicima vrednujuće društvene znanosti, normativne (vrednujuće i propisujuće) pretpostavke i odgovarajući vrijednosni sudovi morali biti ubrojani u samu društvenu znanost. Pro­ tivnici, naprotiv, misle da vrijednosni iskazi ne spadaju u objektno-jezički sistem iskaza (koji se neposredno odnose na predmet) iskustvenih znanosti; kad bi to bio slučaj, onda bi iskustveni sadržaj teorija bio umanjen ili ukinut jer se nor­ mativni iskazi ne mogu potvrditi metodama iskustvenih zna­ nosti — i vrednovanja upravo nemaju nikakav empirijski sa­ držaj (po sebi se razumije da ovo, kao što je poznato nikako ne isključuje iskustvene iskaze o tome da određene norme ili vrednovanja važe u socijalnim grupama, odnosno da se pri­ znaju; takvi stavovi se bez daljeg mogu provjeriti znanstveno-empirijski — oni su deskriptivni spoznajni iskazi o normama ali se ne odnose samo na propise ili vrednovanja). Razgrani­ čenje između normativnih stavova i deskriptivno-kognitivnih iskaza zato ima svoj dobar teorijsko-znanstveni razlog. Provjerljivost i iskustveni sadržaj društveno-znanstvenih teorija, na kojima se bazira njihova primjenjivost, sigurno želi saču­ vati i predstavnik normativnih društvenih znanosti. Kada bi se za volju terminološke jasnoće normativni metodološki sta­ vovi nazvali »filozofskim« ili »znanstveno-teorijskim« i kad ih

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

193

ne bi uračunavali u predmetni jezik same teorije nego u stepen metodološke diskusije, dakle, u metajezik društvene znanosti, problem bi se sigurno mogao jasno raščlaniti i svakako ubla­ žiti. Tradicionalna teza o istini, tvrdnja da znanost ne treba poduzimati nikakva vrednovanja, sama nije (objektivno-jezički) znanstveni iskaz u užem smislu, nego takav metaznanstveni propis koji se može razumjeti tako da on propisuje da se objekt-jezik teorija oslobodi od propisa i vrednovanja, čime os­ taje sačuvana provjerljivost u iskustvu. Time je, sa ovim ogra­ ničenjem, ovu tezu potrebno razumjeti kao normativni propis. U jednoj ovakvoj rekonstrukciji teze o istini pravi se razlika između normativnih i kognitivnih stavova, a da se time ne poriče pretpostavka normatvnog standarda za ostvarivanje i razvitak znanstvenih teorija, i da se ne odstranjuje racionalna argumentacija u tzv. normativnim iskazima i standardima ili da se ne određuje barem kao besmislena. Diskusija o vrijed­ nosnoj bazi, o normativnim pretpostavkama vrednovanja i pro­ pisa odvija se, pak, u teoriji znanosti, u metodološkoj diskusiji o znanstvenim teorijama. Vrednovanja i diskusije o osnovama odvijaju se upravo u filozofskoj metaznanosti, u filozofiji dru­ štvenih znanosti. Pri tome kontekstualno povezivanje iskaza ne igra nikakvu odlučujuću ulogu za razdvajanje normativnih i kognitivnih funkcija u sklopu znanstvenih teorija, kao u sva­ kodnevnom jeziku u jezičko-filozofskim nastojanjima, gdje u sklopu znanstvenih teorija treba razlikovati normativno i des­ kriptivno obrazovanje stavova. Znanstveni teorijski iskazi nisu tako neposredno uklopljeni u situacione sklopove kao u iska­ zima svakodnevnog jezika. U iskazima svakodnevnog jezika često nije moguće donijeti odluku na pojedinačnom stavu, nije moguće donijeti odluku o tome da li stav sadrži ili ne sadrži normativne komponente. Cisto jezičko reguliranje i u ovom sklopu i ovde bi moglo pomoći da se spriječe suvišne školske rasprave. Izgleda da je nesporazum između normativista i »scijentista-K određen time što se izraz »znanost« upotrebljava mnogoznačno. Predstavnici vrednujuće »kritičke« društvene znanosti izgleda da ne razlikuju jasno socijalne parcijalne tvo­ revine i istraživačke organizacije znanosti zajedno sa uprav­ ljačkim i kontrolnim normama, s jedne strane, i sklop teo­ rijskih iskaza kao apstrahiranih i odvojenih jezičkih tvorevina, s druge strane. Organizaciji znanosti pripadaju, naravno, mnogi propisi, vrednovanja itd., premda ovo ne znači da pripadaju

194

HANS

LENK

objekt-jeziku znanstvene teorije, dakle znanosti u užem smis­ lu. Svaka institucija kao i znanost, kao takve, prirodno zavise od društvenih vrijednosti i normi. I za instituciju »-znanost« ovo ne iziskuje nikakvu diskusiju. Neophodnost normativnih uslova i pretpostavki, čak i moralnog orijentisanja samih znanstvenika, nikako se ne može poreći. Naravno, i razvitak znanstvenih teorija indirektno zavisi od takvih normativnih preduslova — na putu izvan standardno određene kovanice institucije »znanost«. Izvan je diskusije da postoje normativne pretpostavke i preduslovi znanosti kao institucije i kao nasta­ janja znanstvenih teorija, a time faktički i njihove stvarne karakterizicije. Ovo, međutim, ne znači da se sada više ne bi mogla i ne bi trebala napraviti nikakva razlikovanja između provjerljivih stavova sa iskustvenim sadržajem u (objektno-jezičkom) sistemu iskaza znanstvenih teorija, s jedne strane, koji »upravljaju« društvenom institucijom »znanost«. Bez sum­ nje, i izbor problema, a time i povijesni razvitak znanosti neposredno zavisi od vrednovanja — npr. od prosuđivanja toga šta se javlja kao zanimljivo, korisno, potrebno. I ova vrednovanja i izvan- i meta-znanstvene odlike mogu naravno biti predmet rasprave, mogu se kritikovati ili osporavati. To se svakako ne zbiva unutar samih znanstvenih teorija koje se odnose na predmet, nego u filozofskim, znanstveno-teorijskim diskusijama o njima. Možda bi se i u drugoj tački debate o scijentizmu, u tački o pretpostavljenim pragmatičkim fundamentima i kontekstima, mogla postići izvjesna saglasnost. Ne bi trebalo biti kontraverzno da su pragmatičke pretpostavke znanosti potrebne i neizbježne. Izgleda da je problematično samo to da li one na samo jedan jedini način mogu omogućiti ostvarivanje i karakterizacdju znanstvenih metoda i teorija, i da li se i kako se opet mogu znanstveno ili filozofski razlikovati ili samo disku­ tirati takve fundamentalne pretpostavke. Ne treba sumnjati u to da postoje društvene i institucionalne pretpostavke znan­ stvenih metoda, u to da je znanost vezana za takve sklopove, kao što isto tako ne treba sumnjati u okolnost da svaka di­ skusija i tematiziranje ovih pretpostavki treba da proizađe iz izvjesnih konstantnih premisa koje se u sklopu određene dis­ kusije ne problematizuju. Ovo, pak ne znači da se sa drugih aspekata i one, jednom prihvaćene kao konstantne pretpostav­ ke (ukoliko se ne rada o samim ključnim logičnim pravilima)

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

195

— ne mogu ponovo kritikovati, diskutirati ili čak modificirati. Naprotiv, izgleda da ne postoje apsolutni sadržajni fundamenti. TEZA 6. Sukob oko scijentizma u društvenoj znanosti izgleda da, na koncu, ispada neplodan, slično kao i takozvani sukob oko pozitivizma — premda sa nešto izmijenjenim rezultatima: dok je spor oko pozitivizma išao na to da se teorijski pojmovi i pojmovi posmatranja, kao i metafizika i iskustvo ne mogu oštro međusobno razdvojiti — u ovoj novoj oblasti (koja se, kako je pomenuto, često brka sa starijom diskusijom o pozitivizmu) ipak se mora praviti jasna razlika između vrednujućih stavova koji za rezultat imaju spoznaju — barem upravo radi pomenutog osiguranja empirijske provjerljivosti.

NEKI IZABRANI PROBLEMI METODOLOGIJE I TEORIJE

U redovima koji slijede neću detaljno ulaziti u znanstveno-teorijske i neplodne primjedbe na objašnjavajući učinak, spoznajni učinaki i logički status socioloških teorija, neću ula­ ziti u primjedbe kakve su date na 17. zasjedanju njemačkih sociologa, na plenarnoj sjednici, o razvojnim linijama i mo­ gućnostima poređenja teorija. Tamo se pomalo pogrešno s punom ozbiljnošću tvrdilo da se »faktički-« »svako objašnjenje odvija po obrascu deduktivnih kauzalnih analiza« (H-O-shema) (Hondrich u: Lepsdus 1976, str. 22 upor. istr. 28). Jedna ovakva primjedba uvjerljivo pokazuje koliko je njemačka društvena znanost u nekim oblastima još ostala znanstveno-teorijska zemlja u razvoju. To svakako vrijedi različito za različite škole (teoretičari ponašanja u njemačkoj sociologiji su, npr., meto­ dološki vrlo svjesni), a »epistemological lag« njemačke sociolo­ gije je svojevremeno shvaćen u jakom regresu. Umjesto da ulazim u tako nediferencirane tvrdnje, ja želim da u formi skice stavim na diskusiju neke izabrane metodološke probleme koji su bih značajni u posljednjim godinama i na njemačkoj sceni, ali nisu bili ograničeni na nju. Problematika koja do­ minira u njemačkoj, problematika pozitivizma i sukoba oko scijentizma, već je obrađena u formi pregleda. Premda ono metodološko u onome što slijedi treba da stoji u prvom planu, ja ću na primjerima ipak dotaći neke

196

HANS

LENK

sadržajne teorijske nacrte da bih metodološka pitanja prikazao malo očiglednije. Izabrao sam problem socioloških zakona, bihejviorizma i epistemološkog operacionizma kao i psihologizma i metodološkog individualizma, probleme aspekata dje­ lovanja, strukturnih i sistematskih aspekata, i to u ovom redosljedu. Pri tome će se iskristalizirati izvjesna liberalna teza u pogledu pluraliteta uzajamno ograničavajućih metodskih polazišta i postupaka — teza kojoj je cilj jedna po mogućnosti sadržajna, supstuncijalna neamputirana sociologija, koja se, pak, ne smije pobrkati sa epistemološko-anarhističkim «Anything goes« à la Feyerabend, niti sa metodološkom nojevskom strategijom. Znanstveno-teorijska svjesnost njemačke sociolo­ gije ne smije se ugušiti, nego se upravo mora proširiti, koris­ titi, konkretizirati na praktičkim istraživačkim metodama i obrazovanju teorija i njihovom provjeravanju, da bi time sosiologija mogla što je moguće prije izaći iz svog nezadovolja­ vajućeg stadija razvoja, koji je u poređenju sa fizikom možda još uvijek predklasičan.

1. Da li je sociologija striktna znanost o zakonima? Postoje li opšta sociološki, odnosno, društveno-znanstveni zakoni kao, npr., jedan od (poboljšanih) Homansovih zakona mikrosociologije? Ovo pitanje je kod teoretičara osnova dru­ štvenih znanosti oduvijek osporavano. Neki poznati sociolozi (Galtung) tvrde da uopšte ne postoje sociološki zakoni. Neki (npr. Homans, 1970) to obrazlaže time da se tzv. iskazi o sociološkim zakonima uistinu mogu svesti na psihološke ili socijalno-psihološke zakone. Ovaj trik naravno ne rješava problem, jer se isto pitanje ponovo postavlja u pogledu na karakter zakona psiholoških univerzalnih stavova koji imaju ako-onda-formu. Ako bi se, dakle, na ovaj način zakoni htjeli isključiti iz društvene znanosti, onda bi to odmah imalo za rezultat nepotrebno poništavanje interkulturnog problema kroz sljedeći zaključak: moralo bi se pribjeći nezanimljivim proble­ mima podjele. U tome nije sporno da psihološki iskazi stoje u uskoj vezi sa stavovima društvene znanosti, da bi se psi­ hologija — barem socijalna psihologija — u širem smislu pot­ puno mogla ubrojati u društvene znanosti.

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

197

S druge strane, kritičari zakona naznačuju nešto sasvim tačno: ako bi se društvena znanost, npr., posebno sociologija, striktno ograničila na takve opšte ako-onda-hipoteze, onda bi se najveći dio opštih socioloških teorija morao odbaciti, pa bi na raspolaganju imali zapravo jedan nezanimljiv torzo. Dok, naime, opšti zakoni nikako ne sadrže imena individua (koja se odnose upravo na individue, na posebno obilježena i ogra­ ničena područja prostora i vremena ili na specifično histo­ rijske epohe), onda se imena, individualne konstante, obilježja epoha, u najvećem broju zanimljivih socioloških iskaza javljaju sa određenim ograničenjima pomenute vrste. Weberova teza o rastu kapitalističkog poduzetništva u vezi sa širenjem pro­ testantske etike, sadrži, npr. ime 'protestantski' — jednu socijalno-historijsku konstantu koja nije nikakav univerzalni rodni pojam. Slično važi za mnoštvo drugih iskaza koji se općenito javljaju u sociološkim teorijama i teorijama društve­ nih znanosti: »zapadnjački«, »marksistički«, primjeri su za ovo. Prije svega, mora ostati otvoreno pitanje da li se izrazi kao što su »društvo učinka«, »industrijsko društvo« ili »kapita­ lizam«, javljaju u teorijama društvenih znanosti kao opšti rodni izrazi ili ih možda prije treba tumačiti u vezi sa histo­ rijskim i društveno-povijesnim razvitkom. U posljednjem slu­ čaju bi se u pomenutim odnosima radilo i o imenima. Ali, ako opšti iskazi o zakonima (tzv. nomološke hipoteze), ne mogu sadržavati nikakve individualne konstante ili specifična pro­ storno-vremenska ograničenja, onda se u mnogim zanimljivim uopštavanjima društvenih znanosti ne radi o pravim zakonima. Svi iskazi u skiciranoj formi ako-onda, koji sadrže imena ili individualne konstante, nazivaju se quasi-zakonima (Albert, 1972), ako — izuzev imena koja se pojavljuju — inače poka­ zuju logičku formu zakona (upor. isto str. 16). Quasi-zakoni mogu se koristiti samo za jednu vrstu objašnjenja: za quasiobjašnjenje koje se sasvim može prmijeniti u svrhu siste­ matskih prognoza, obrazloženja ili argumentacije objašnjenja. Ako se, npr., objašnjavajući argumenti koji upotrebljavaju rodni izraz »društvo učinka« ne uspostavljaju kao univerzal­ no primjereni, nego vrijede samo pod posebnim historijskim uslovima nama poznatih industrijskih društava, onda bi plodonosnost quasi-objašnjenja bila potpuno sačuvana, premda bi zahtjev za neograničenim važenjem izvan označene oblasti mo­ rao biti napušten.

198

H A N S LENK

Ako se dopuste quasi-objašnjenja kao znanstvena obrazlo­ ženja u društvenoj znanosti, onda je tvrdnja da je sociologija jedna uopštavajuća sistematizirajuća znanost posve u skladu s tim da ona isključivo ne upotrebljava striktne univerzalne iskaze o zakonima. Jedno liberalno stajalište u teoriji znanosti društvene znanosti često se preporučuje zato jer se sva za­ nimljiva quasi-objašnjenja i prognoze koje su povezane sa historijskim situacijama ne bi mogle ispustiti a da se ne razori odgovarajuća društvena znanost kao znanost — što posebno važi za historijsku sociologiju. Helmer i Rescher (1969) misle da zanimljiva metodološko-znanstvenoteorijska razlikovanja iz­ među prirodnih i društvenih znanosti ne treba toliko isključiti koliko se ona, mnogo više, odvijaju suprotno ovom razdva­ janju. Tako postoje egzaktni dijelovi društvenih znanosti, dok su neka područja prirodnih znanosti potpuno neegzaktna i pokazuju fenomene onog historijskog. Neegzaktnost, dakle, nije obilježje društvenih znanosti, premda su najveći broj uni­ verzalnih iskaza, npr., sociologije, u izvjesnom smislu neegzaktni jer dopuštaju izuzetke. Helmer i Rescher su zato razvili jednu teoriju znanosti takvih iskaza koji nisu univerzalno primjenjivi nego su samo »quasi-opšti« iskazi koji dopuštaju izuzetke a da ne izgube važenje. Pritom se nikako ne radi samo o čisto statističkim iskazima, nego u tijelini o univer­ zalnim iskazima koji upravo dopuštaju samo izuzetke za iz­ vjesne slučajeve, posebno za one koje treba obrazložiti. Ovo se može pojasniti na primjeru univerzalnog iskaza: »U mor­ narici predrevolucionarne Francuske samo su plemići bili vi­ soki oficiri«. Ovaj iskaz se u cijelosti može upotrijebiti za znanstveno objašnjenje, premda se mogao naći izuzetak — koji se mora posebno obrazložiti — sa Jeanom Bartom koji je bio sin ribara. Dotični zaključak će u takvim objašnjavajućim argumentima biti važeći samo do priznatih slučajeva izuzetaka; zaključke treba tako reći oslabiti, slučajeve izuze­ taka obrazložiti i izuzeti. Bez sumnje je smislenije dopustiti takve univerzalne stavove sa izuzecima nego uopšte sumnjati u poredak područja preko opštih iskaza. Kao što se vidi, ovaj pojam quasi-opštih iskaza još je slabiji nego ranije pomenuti pojam quasi-zakona u kojima se tvrdi još jedna povezanost na način zakona.

O

TEORIJI

ZNANOSTI

U

SOCIOLOGIJI

199

U svakom slučaju je jasno da suprotnost: ovdje potpuno objašnjenje zakona, tamo nikakvo znanstveno uopštavanje i shvatljivost — ne može važiti za društvene znanosti. Očigledno postoje mnogi stupnjevi uopštavanja, a pored pravih objašnjenja zakona u društvenim znanostima postoje i slabija quasi-objašnjenja ili također mogućnost da se puka empirijska uopštavanja poduzmu za određene prognoze tren­ dova. I neortodoksne tehnike prognoza kao što je delphi-tehnika, simulacija itd., koji se sve više šire u primijenjenim društvenim znanostima, nisu besmislene nego, prema okolno­ stima, otvaraju mogućnosti za misaone eksperimente sa mode­ lima, za varijacije sa varijablama i tamo gdje se iz etičkih, historijskih ili drugh razloga ne može dopustiti izvođenje pravih eksperimenata. Ukupno uzev, niti čisto naturalističko-nomološko tumače­ nje društvenih znanosti kao strukturnih znanosti o zakonima (tzv. nomotetičke znanosti) niti njihovo tumačenje kao isklju­ čivo razumijevaj ućih disciplina (tzv. idiografske znanosti), ne­ maju puno pravo na svojoj strani. Postoje parcijalne disci­ pline kao, npr., neoklasična ekonomija, u kojima izgleda da je moguća formulacija o pravim opštim zakonima (premda neki kritičari tvrde da se dalekosežno radi o sadržajno praz­ nim zakonima koji u pravom smislu ne bi mogli biti osporeni u stvarnosti). Drugi dijelovi društvenih znanosti, posebno onih koji su vezani za ono povijesno, upućeni su na upotrebu ime­ na za određene epohe, individue, vrednosne sisteme, duhovna strujanja. U društvenim znanostima se, dakle, ne može opće­ nito poricati niti sistematizirajuće uopštavanje i obrazovanje zakona, niti se možemo ograničiti na mali broj pravih zakona društvenih znanosti.

2. Da li se sociologija može svesti na bihejviorizam i operacionalizam? Teorije ponašanja koje su se razvile naročito kao poslje­ dica Skinnerove psihologije koja se tiče teorije ponašanja (1973), pokušavaju objasniti i socijalno ponašanje uzimajući u obzir isključivo one varijable koje se mogu posmatrati i kojima se može eksperimentalno manipulisati. Teorije pona-

200

HANS

LENK

sanja su razvijene u laboratorijskim eksperimentima sa živo­ tinjama da bi mjerne veličine držali izolirano i pod kontro­ lom, da bi omogućile ekstremne vrijednosti deprivacije (npr., vrijednost uskraćivanja hrane) kao i da bi isključile ometajuće uzajamne uticaje između osoba na kojima se vrši ogled i vodi­ telja ogleda. Ovakvi laboratorijski eksperimenti mnogostruko su se primjenjivali i u socijalnoj psihologiji, a ipak je posta­ jalo sve jasnije da se ovo ne može bez daljnjeg primijeniti na polje uslova ako se želi spriječiti sistematski gubitak. Ljud­ skim osobama na kojima se vrši ogled nije primjereno prihvatanje potpune uporedivosti u izoliranoj laboratorijskoj situa­ ciji, budući da učesnici imaju posve individualne predistorije a njihove personalnosti kao i ustrojstva, kao i specifične sklo­ nosti u ponašanju, ne mogu se pokazati ulaskom u laborato­ riju. I kulturne vrijednosti, sklopovi značenja, tumačenja u svjetlu određenih kulturnih tradicija itd., mogu uticati na svjesno ponašanje u ljudskom odlučivanju; oni, pak, nisu bez daljnjeg pristupačni strukturnoj analizi iz perspektive teo­ rije ponašanja. Ponašanje nove vrste, kreativno ponašanje se, po Skinnerovom modelu teorije ponašanja, jednako malo može zadovoljavajuće shvatiti kao i unaprijed planiraj uće djelo­ vanje u pogledu na vremenski udaljena ciljna stanja. Izvjesni »planovi«, »želje«, »mnijenje«, »nastrojenosti«, itd., moraju se posmatrati kao suštinski razlozi svjesnog ljudskog djelovanja u odlučivanju. Sa stanovišta teorije ponašanja dobro se moglo opisati samo usvajanje učenja smisaonih kombinacija slogova. Čovjek uopšte na same fizičke podražaje reaguje manje nego na značenje signala i simbola, na situaciju koja je određena u svjetlu nastrojenosti, želja itd. Isti pokreti mogu pretpo­ stavljati posve različite radnje ako se javljaju u različitim sklopovima značenja: da li bacanje koplja predstavlja lovačku radnju, ratnički napad ili sportsku vježbu — to se ne može otčitati isključivo iz vanjske forme kretanja, nego zavisi od kulturno određenog značenjskog sklopa u koje je uklopljena kretnja. Ljudsko djelovanje je vođeno normama. Čovjek može svjesno odstupiti od normi, može ih upravo poricati, može protestovati protiv njih. Socijalne norme se, dakle, ne mogu u objašnjenju upotrebiti u istom smislu kao i zakoni prirodne znanosti koji u principu ne dopuštaju nikakvo odstupanje. Sva ova ograničenja ne poriču da primjena nekog polazišta iz perspektive teorije ponašanja može biti uspješna u parci-

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

201

jalnim područjima — posebno u monotonim, nereflektiranim, rutinskim načinima ponašanja. Teorija ponašanja, međutim' \ ne može uspješno objasniti sva socijalna djelovanja. N Uostalom, u Skinnerovim polazištima teorije ponašanja izvorno se nipošto ne radi o pravim objašnjenjima u smislu teorije znanosti nego samo o utvrđivanju statistički signifi­ kantne korelacije između ulaznih i izlaznih veličina u jednom datom repertoaru ponašanja, odnosno u repertoaru ponašanja koje ograničava voditelj ogleda. Ako golub kojem se nudi hrana, neposredno nakon što je ispružio glavu preko oznake koju je postavio voditelj ogleda, uskoro sve češće pruža glavu, onda se ne može reći niti da između pojačavanja hrane i pružanja vrata postoji neposredna kauzalna veza, koja se za­ konito izražava u signifikantnom porastu učestalosti ispružanja vrata, niti se može govoriti o kauzalnom objašnjenju zakona u smislu prirodne nauke. Sam Skinner je govorio samo o »-funkcionalnim odnosima« između ulaznih i izlaznih veličina: o odnosima koji se u takvim jednostavno oblikovanim ekspe­ rimentalnim situacijama, u cjelini, mogu svrhovito primijeniti za manipulaciju kao i za prognostičke svrhe. Ipak se ne može tvrditi da bi mogla postojati jedna posve razvijena teorija društvenih znanosti koja bi, odgovarajući uzoru prirodnih zna­ nosti, dopustila pravo objašnjenje zakona. S druge strane, svakako postoje pokušaji da se model teorije ponašanja dovede u formu logičkih povezanih statističkih hipoteza i tako isko­ risti za statističke (i nekauzalne) prognoze (Opp, 1976). I ograničenje na striktno bihejviorističko polazište u dru­ štvenoj znanosti vodilo bi tome da se najveći dio zanimljivih saznanja i obrazloženja ovih disciplina jednostavno mora pro­ širiti: Weberova teza o duhu kapitalizma i protestantskoj etici bi ovdje mogla poslužiti kao primjer. Striktna analiza sa stanovišta teorije znanosti nije samo bihejvioristička nego i operacionalistička: to znači da se kaže da se svaka veličina definira postupkom njenog mjerenja i da nema nikakvog značenja izvan ovog smisla koji je priređen propisom mjerenja. Teorija znanosti je u posljednjim godi­ nama bez sumnje svakako dokazala da u iskustvenim zna­ nostima striktni operacionalizam pada na problemu teorijskih pojmova (posebno na problemu dispozicionih pojmova i poj­ mova sposobnosti koje istovremeno treba odrediti mnoštvom

202

HANS

LENK

uslova). I znanstvenik društvenih znanosti praktično mora ra­ diti na teorijskim pojmovima koji se ne mogu svesti isklju­ čivo na mjerno uređivanje i njene propise. Može se pozdra­ viti jedno što je moguće obuhvatnije usklađivanje veličina sa mjernim propisima, koje se ponekad naziva »operacionaliziranje«, ali se ne može provesti striktni operacionalizam, kao što je opšta tvrdnja da se svaki pojam treba potpuno defi­ nirati mjernim propisima i da bi se, prema tome, trebah upotrebljavati samo operacionalno definirani pojmovi. Ne­ uspjeh striktnog operacionalizma za sobom, međutim, povlači neuspjeh striktnog bihejviorizma. Iz ovog razloga, dakle, čisto bihejvioristička teorijska sociologija nije moguća, premda se, kao što je rečeno neki socijalni načini ponašanja, po Skinneru, mogu potpuno opisati parcijalnim modelom pojačanog učenja. Nasuprot stanovišta teorije ponašanja, koja je uspješna do izvjesnih granica, mora se utvrditi da i takozvana razumijevajuća sociologija zadržava svoje relativno pravo: ona uzima u obzir da djelovanje koje je vođeno normama zavisi od tu­ mačenja i uklapanja u kulturne sklopove koje treba razumjeti preko simboličkog dešifrovanja. Izraz »razumijevajući« pri tome svakako treba podvrgnuti tačnom istraživanju. Već kod Webera takozvano razumijevanje nikakao nije nadomjestilo naknadno empirijsko potvrđivanje iskaza koji su dobiveni u razumijevanju. Izgleda da je razumijevanje neophodno za dobivanje i znanstvenih iskaza, ali da ne može biti znanstveni postupak koji garantuje, kontrolira ili potvrđuje iskaze. Na ovom mjestu ne mogu dalje ulaziti u teške znanstveno-teorijske probleme razumijevanja.

3. Da li se sociologija može potpuno rastvoriti u psihologiju? Neki sociolozi, kao npr. Homans (1970) i u njemačkom govornom području Hummel (1969), Opp (1972) i drugi, poku­ šavaju da objašnjenja društvenih znanosti svedu na psihološka objašnjenja po uzoru na prirodoznanstvena objašnjenja za­ kona, to znači, da ih rastvore u takvim objašnjenjima koja primjenjuju psihološke zakone. Svaki društveni fenomen ili događaj se, prema tome, može podvesti pod opšte psihološke

O TEOBIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

203

zakone. Obrazloženje ove tvrdnje indirektno se daje i isklju­ čivanjem: Homans razlikuje četiri tipa objašnjenja — struk­ turalno, funkcionalno, historijsko i psihološko — i pokušava da isključivanjem oba prva tipa kao i svođenjem trećeg na četvrto, dokaže psihološko objašnjenje kao jedino smisleno objašnjenje koje se može zastupati i u društvenim zna­ nostima. Strukturalna objašnjenja, kako se tvrdi, čak nisu nikakva objašnjenja jer proizvode samo korelacije odre­ đenih svojstava institucija. Pritom se u osnovu stavlja isu više uzak pojam objašnjenja. Zanemaruje se da najveći broj objašnjenja društvenih znanosti nisu kauzalna objašnje­ nja zakona nego se veoma često sastoje od statističkih objašnjenja događaja koji se danas mogu sasvim precizno shvatiti znanstveno-teorijski. Ne vide se ni mogućnosti quasi-objašnjenja u društvenim znanostima. Upravo veze iz­ među institucija i njihovih svojstava često ne bi smjele imati formu opštih prirodnih zakona nego formu quasi-zakona. — Protiv funkcionalnog objašnjenja stavlja se prigvor da je go­ tovo nemoguće shvatiti pojmove kao što su »ravnoteža« i »pre­ življavanje« socijalnih sistema. Funkcionalna objašnjenja zato ne bi imala nikakav shvatljivi empirijski sadržaj niti se osla­ njaju na empirijski sadržajne generalne iskaze. Teoretičarima znanosti, kao što su Hempel, Stegmuller (1961) i drugi, sva­ kako je uspjelo da daju ključnu shemu funkcionalnog objaš­ njenja koja ovoj vrsti objašnjenja ipak dopušta empirijsku primjenu. U socijalnim sistemima svakako je teško u izvjesnoj mjeri precizno shvatiti funkcionalne predstave, kriterije traj­ nosti ili »normalnog« funkcionisanja, kao i prostore igre tole­ rancije za stanja sistema. Ali ako se neka tvrdnja o nužnim uslovima u izvjesnoj mjeri može provesti kontrolirano, onda se funkcionalno objašnjenje u cjelini može upotrijebiti kao posve smislena i empirijski sadržajna vrsta objašnjenja u društvenim znanostima. — Historijska objašnjenja, kako na­ glašava Homans, bila bi samo skriveno psihološka: historičar samo prešućuje upravo svoje opšte (psihološke) zakone. On ih prećutno koristi. Ovdjje se ne može ispustiti iz vida pitanje ne koristi li historičar i druga društveno-znanstvena uopštavanja — osim psiholoških — pogotovo što bi okretanje du­ hovne znanosti ka društvenoj i ekonomskoj povijesti jedva bilo moguće bez izvjesnog otvaranja prema metodama društvenih znanosti. Dokazom da funkcionalna kao i strukturalna objaš-

204

HANS

LENK

njenja mogu biti empirijski sasvim smislene metode društve­ nih znanosti propao je Homansov pokušaj da dokaže da se psihološka objašnjenja mogu pokazati kao jedina koja se mogu primijeniti u društvenoj znanosti. Mogli bi se ponuditi argumenti za to da sami psihološki univerzalni zakoni ne mogu objasniti na zadovoljavajući način socijalne načine ponašanja, odnosno socijalne razlike. Opšti — dakle, oni koji više važe kulturno univerzalno — psihološki zakoni, ne mogu, npr., objasniti zašto se članovi različitih društava orijentiraju u djelovanju na posve različite vrijed­ nosti. Uz to, postoje primjeri zakona iz sociologije organiza­ cije koji se ne mogu svesti na neposredno psihološke zakone, npr.: »Rastuća veličina formalne organizacije ima za posljedicu i strukturnu podijeljenost i podpodjelu u različitim vidovima«. (Blau) Ako je smisleno i ako ostaje da se socijalni načini po­ našanja po mogućnosti objasne psihološkim zakonima, onda je ipak propao obuhvatni metodološki psihologizam, to znači, tvrdnja da se svi iskazi društvenih znanosti i teorije mogu potpuno svesti na psihološke iskaze i teorije. Socio-kulturne pojave i sklopovi bi na ovaj način bili neumjesno zanemareni i ne bi se mogli staviti u neki sklop objašnjenja. Socijalni faktori ne mogu se uvijek i bez ostatka svesti na razloge indi­ vidualne određenosti. Ovo će postati još jasnije u sljedećem odjeljku. Homans tvrdi da njegov metodološki psihologizam sadrži tzv. metodološki individualizam. To znači, pokušaj da se svi socijalni fenomeni bez ostatka objasne i povratkom na djelovanja individua nužno mora i može voditi samo upotrebi opštih psiholoških zakona. Teoretičar znanosti Popper, jedan od glavnih zastupnika tzv. metodološkog individualizma, ipak se energično borio protiv psihologizma. Budući da, prema okol­ nostima, mogu postojati objašnjenja individualnih načina po­ našanja sa stanovišta teorije ponašanja ih čak psihološka ob­ jašnjenja individualnih načina ponašanja, koja ne počivaju samo na opšte-psihološkim zakonima, onda izgleda da je lo­ gički sklop prije obrnut: psihologizam, je uvijek i metodološki individualizam (o kojem će se raspravljati na sljedećim stra­ nicama), ali ne može važiti i obrnuto.

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

205

4. Ka metodološkom individualizmu u sociologiji Glavna teza metodološkog individualizma kaže da se sve znanje o socijalnim fenomenima može formulirati, izvesti i potvrditi samo iz znanja o onom individualnom, to znači iz znanja o interesima, mnijenjima, doživljajima, dispozicijama i načina držanja individua. Kao i metodološki psihologizam i metodološki individualizam je redukcionistička teorija. Budući da ona socijalno stalno nastaje iz personalnih, individualnih nastrojenosti i budući da znanstvenik društvenih znanosti ne­ ma direktan prilaz ka strukturi i ponašanju socijalnog siste­ ma, osim putem analize individualnih djelovanja, situacija i nastrojenosti, metodološki individualisti kao što je Watkins (1958) — nastavljajući se na Poppera i Hayeka (1948) — za­ ključuju da bi socijalni fenomeni mogli biti shvaćeni samo preko individualističkih objašnjenja, tako što bi ljudske dispo­ zicije, poopštavanjem preko zakona, bile shvaćene kao »po­ sljednje premise društvenih znanosti«, i primijenjene na spe­ cijalne situacije i uslove. Iz obojega, naime iz dispozicionih zakona i specijalnih situacionih uslova, tada bi trebalo izvući objašnjavajuće zaključke. Kritičari metodološkog individua­ lizma (kao što su Goldstein i Mandelbaum) pokazali su da metodološki individualisti zaboravljaju koliko ljudske dispozi­ cije, a isto tako i situacije, mogu biti određene kulturom i društvom — toliko da, prema okolnostima, objašnjenje soci­ jalnog djelovanja nije moguće bez povratnog zahvata u socio-kulturne varijable. Posebno kad se govori o anonimnim ili opštim dispozicijama, moglo bi se raditi o pokušajima da se govori o obilježjima grupa i društava koja nije moguće indi­ vidualizirati ili o upravo nesvodljivim društveno određenim načinima djelovanja. Očigledno, personalno djelovaije suodređuju i uslovi prinudnih uloga. Kao što smo spomenuli u pret­ hodnom odjeljku, institucionalni sklopovi i odnosi organizacije ne mogu se potpuno rastvoriti u pojedinačnim psihološkim sklonostima, pogotovo zato što je svaki pojedinac rođen u okvirima društvenih grupa, odnosno u okvirima neke kulture u kojoj je odgojen. Mandelbaum (1955, 1957) je pokazao da tek znanje o dru­ štvenom položaju, ulogama i institucijama, kao i o pripadnim predstavama, uopšte mogu objasniti ili učiniti plauzibilnim ponašanje onih koji djeluju. On to pokušava pokazati na pri-

206

HANS

LENK

mjeru nekoga ko dolazi u banku da podigne novac. Ova dru­ štvena radnja jedva da bi se mogla objasniti nekom urođe­ niku, nekom otočanima južnog Pacifika koji još nije imao dodir sa zapadnjačkom civilizacijom, bez dužeg objašnjavanja institucije bankarstva i finansija. Samo, ako se pojedinačne nastrojenosti mogu svesti na psihološke sklonosti djelovanja, onda je, po Mandelbaumu, uvijek potreban ostatak sociokul­ turnih pojmova — pa bilo to u svrhu navođenja posebnih uslova pod kojima se odvija djelovanje koje treba objasniti. Goldstein (1956, 1958), osim toga pokazuje da neka teorija metodološkog individualizma ne objašnjava dugotrajni uspješ­ ni razvitak društvenih pokreta. Dugotrajne preorijentacije, promjene uloga u ponašanju ili promjene sistema vrijednosti kao i osnivanje posve novih socijalnih institucija — izgleda da se nikako ne mogu objasniti na ovoj osnovi; jer, neko ob­ jašnjenje koje sve svodi na subjektivnu sklonost izgleda da je prije svega prikladno samo za analize vremenskog prosjeka. Nadalje, jedna takva metoda jedva da može shvatiti do sada neostvarene kombinacije različitih socio-kulturnih veličina dje­ lovanja. Sa metodološkim individualizmom stvari stoje slično kao i sa psihologizmom moglo bi imati smisla da se pokuša, koliko god je moguće, da se na kraj izađe sa individualističkim ob­ jašnjenjima, — a da se ne bi moglo tvrditi da se svi socijalni fenomeni mogu shvatiti na ovaj način. Odbijanje metodološkog individualizma uostalom ne treba da znači priznavanje holizma, priznavanje teze koja pretpo­ stavlja jedinstveni način egzistencije socijalnih »stvari« i koja vjeruje da takve »socijalne bitnosti« determinističkih određuju sve šta ljudi čine ih šta ih može zadesiti. Sa odbijanjem meto­ dološkog individualizma posebno nije na nužan način vezano priznavanje historizma prema kojem se sve događa na jedno­ značan način u skladu sa bitnim zakonom povijesti ili društva ili čak dijalektike. Metodologija i ontologija su dvije stvari. Odbijanje metodološkog individualizma ne iziskuje priznava­ nje nekog ontološkog holizma kojeg treba dati na znanje u pogledu na egzistenciju nekog »duha grupe« ili čak »svjetskog duha« ili jedne egzistencije socijalnih institucija i fenomena koja je nezavisna od individua. Moguće je istovremeno odbi­ jati metodološki individualizam i zastupati ontološki individu­ alizam. Socijalne strukture mogu imati vremensku strukturu

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

207

djelovanja a da ne posjeduju »način bitka« koji je nezavisan od individua.

5. Aspekti ponašanja i strukturni aspekti u sociologiji U posljednjoj deceniji se posebno u sociologiji ali i u drugim društvenim znanostima kao i u politologiji zaoštrila suprotnost između dva posve suprotna shvatanja: suprotnost između društvene znanosti kao znanosti o djelovanju i društ­ vene znanosti kao sistemske i strukturne znanosti. Bihejvioristi, psihologisti i metodološki individualisti, naravno, za­ stupaju shvatanje da je sociologija znanost koja se isključivo bavi poopštivim iskazima o djelovanjima (bolje: o ponašanju) i interakcijama (uzajamnim odnosima i reakcijama onih koji djeluju). Na drugoj strani stoji isključivo ograničenje društve­ ne znanosti na strukturni i sistemski aspekt koji se nesumnji­ vo vraća na makrosociološka polazišta, znanost koja istražuje djelovanje društvenih sila u cjelovitom sklopu društva ili u parcijalnim sistemima i između parcijalnih sistema i parci­ jalnih organizacija, ne ulazeći u radnje, motive i shvatanja pojedinih članova društva ili njegovih parcijalnih grupa. Ovo polazište se nesumnjivo najprije razvilo kao nastavak mark­ sističke teorije ali je kasnije preuzeto i u druge makrosociološke strukturne teorije — još ranije u teoriju birokratije a u novije vrijeme u sociologiju organizacije. Podstaknuto svo­ jim porijeklom ovo polazište se posebno pozabavilo pojavama otuđenja, eksploatacije, podjelom ljudi prema ulogama (»segmentaliziranje« i »fragmentiranje«) u modernom industrij­ skom društvu. Ovo stanovište svoj nastanak ne zahvaljuje samo kritici kulture i društva nego se i danas oko njega trudi socijalnofilozofska kritika društva. Ova polazišta ipak nikako nisu jednoznačno fiksirana na opisno-sadržajno političko usklađivanje sa kritikom društva, odnosno sa više konzervativnim shvatanjem društva. Galtung je prije nekoliko godina kritikovao suprotnost, prividnu nepomirljivost totalnog zahtjeva obaju polazišta. Shvatanje sociologije kao znanosti o djelovanju izlaže se opasnosti da zapadne u »mit« i da misli da je svaki čovjek onaj ko djeluje: da je sklona heroiziranju pojedinih činova i

208

HANS

LENK

personalnosti i da je »slijepa za strukturu«. Tome nasuprot, isključivo ograničenje na strukturnu sociologiju ne može indi­ vidue, pogotovo one iz nižih socijalnih slojeva, nikako uzeti u obzir kao djelatne, nego ih može tumačiti kao nedjelatne predmete ili tačke presjeka socijalnih polja sila ili kao sistem­ ske prinude koje stoje jedna prema drugoj. Izgleda da je tačno da isključivo ograničenje društvenih znanosti na jedno od dva idealnotipska (u pojmovno čistoj karakterizaciji) uzajamno suprotstavljena polazišta princpijelno ne može pogoditi socijalnu stvarnost i da je mora prikazati manjkavo. Oba polazišta su, pak, ponekad primjerena poseb­ nim parcijalnim ciljevima istraživanja u kojima se primjenju­ ju i nisu samo uzajamno podnošljiva nego se mogu, i čak moraju, proširiti ako se želi spriječiti jednostranost istraži­ vanja. Za cijelu društvenu znanost ovo, naravno, važi utoliko više ukoliko se u njenoj ukupnosti sprečava ili bi se trebalo spriječiti ograničenje na parcijalne nadzore — npr. uzajamnim proširenjem različitih polazišta. Svako vještačko samoograničenje nekog polazišta na jedan od dva ova tipa mora se pla­ titi izvjesnim »sljepilom« u drugom pravcu. Ovako sljepilo trebalo bi spriječiti uvidom, višeslojnošću i mnoštvom pola­ zišta. Protutipovi će se tada proširiti u različite aspekte koji se uzajamno nadopunjavaju, u kojima se mogu ujediniti obuhvatne teorije. Galtung je mislio da su oba polazišta komple­ mentarna, da strukturna analiza nužno uključuje aspekt djelo­ vanja i obrnuto — da je moguće biti ili samo strukturni so­ ciolog ili znanstvenik koji se bavi djelovanjem. Ipak izgleda da je ova tvrdnja pristrasna, brzopleta. Zaista se mogu pro­ naći metode — a za volju vjernosti stvarnosti društvenih zna­ nosti one se moraju i razviti — koje povezuju oba aspekta ili ih čak ujedinjuju. Uostalom, izgleda da neka polazišta tako­ zvane strukturalno-funkcionalne sociologije sa preklapanjem različitih vrsta sistema, naime sistema djelovanja i sistema vrijednosti (npr. personalnih, socijalnih i kulturnih sistema, kod Parsonsa 1951), već upućuju na takvo teorijsko ujedinje­ nje, posebno ako se (kao Merton 1957) gledišta dinamičkih socijalnih promjena i konflikata preuzmu u strukturno-funkcionalne nacrte koji su na početku bili isu više vezani za miš­ ljenje društvene harmonije. Mnogi znanstvenici društvenih znanosti još primjenjuju pojam strukture na višeznačan ili barem neodređen način; to

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

209

često vodi pogrešnim tumačenjima, nesporazumima ili ne jasno­ ćama. Često se pod »strukturom« razumije mreža posebnih socijalnih regulacija unutar institucija, uključiv i norme i socijalne kontrole. Osim toga, pod »strukturom« se često ra­ zumiju idealizirane i (re)konstruirane parcijalne crte modela koje je skicirao znanstvenik društvenih znanosti. Konačno, pod »strukturom« se često razumije »slika«, predstava koju o njoj stvaraju članovi socijalnih sistema i organizacija i koju stav­ ljaju u osnovu svojih odluka i djelovanja. Cesto nije jasno da li se i kako ovi različiti pojmovi strukture uopšte dovoljno razlikuju u nekom istraživanju. Struktura teorije društvenih znanosti ponekad čak sama ulazi u istraživanje kao potomak ovog krivo shvaćenog obrazovanja pojmova, čime se povećava opasnost od nejasnoća i višeznačnosti. »Strukturne prinude«, koje kritički sociolozi posebno primjećuju, su u skladu s tim često bile višeznačno interpretirane kao zbiljske zavisnosti od moći, zavisnosti od socijalnih ili psihičkih uslova ih kao struk­ turne posljedice socijalnih pravila igre ili proširenog obrasca tumačenja. One su često bile brkane čak i sa modelskim uslovima eksperimenta u društvenim znanostima ili teorijskih prednacrta za pitanja testa. Teškoća znanstvenika društvenih znanosti ponekad se sastoji u tome da on želi tačno razviti i primijeniti odgovarajući opis strukture svog znanstvenog mo­ dela kojeg, izgleda, treba staviti u osnovu »strukturiranja« same stvarnosti koje je izvršeno socijalnim reguliranjem. Neki opis uvijek, pak, sadrži neki teorijski model, bilo da je obrazovan znanstveno bilo da su ga sastavili članovi posmatranog sistema kao svoje predstave o ovom sistemu. Izgleda da je teško da se različita tumačenja pojma strukture drže međusobno strogo razdvojeno. Da li društvena struktura — pomislimo na parlamentarni zakonodavni sistem — egzistira nezavisno od tumačenja sudionika i od tumačenja politologa (ovo bi bilo holističko stanovište)? Ili, da li se takva struktura može razumjeti samo kao posredni »slikoviti prikaz« samih onih koji djeluju (a prema tome i znanstvenika)? Pravila su ipak utvrđena nezavisno od onih koji djeluju i koji sudjeluju kao pojedinci i tako reći tek strukturiraju socijalnu stvarnost. Razlikovanje različitih značenja pojma strukture sigurno nije jednostavno. Ali, jednim čvršćim pojmovnim razgraničenjem moguće je spriječiti nesporazume i greške u tumačenjima. Ta­ ko npr., bilo bi smisleno staviti u odnos izraz »struktura mode-

210

HANS

LENK

la« ili »socijalni sistem« prema idealiziranoj znanstvenoj nak­ nadnoj konstrukciji, dok bi se ulančavanje djelovanja koje se događa u stvarnosti moglo povezati sa izrazom »sklopovi djelo­ vanja«. Sklopovi djelovanja bi tada bili društveno-znanstveno shvatljivi svakako samo primjenom modelskih struktura. Od obojega bi opet trebalo razlikovati predstave i uzore koji sami učesnici prave o određenim sklopovima djelovanja i sklopovi­ ma pravila. Ove predstave o strukturi kao elementi — koji su različiti od obiju drugih — opet ulaze u ukupnu situaciju koju treba shvatiti i zato bi se trebali označiti jednim posve dru­ gim izrazom, npr., »slika sklopa djelovanja«, »predstava struk­ ture« ili »image strukture«. Dok se obrazovanje strukture koje vrši znanstvenik društvene znanosti, koje je najprije pomenuto, može sasvim služiti tehničko-znanstvenim stručnim jezi­ kom, opis predstava sklopa djelovanja sa stanovišta onih koji sudjeluju mora se stalno približavati svakodnevno-jezičkom obrascu razgraničenja. Ukoliko znanstvenik društvenih znanosti želi istraživati i uzeti u obzir ovakve uzore u koje se vjeruje — a u izvjesnom smislu on to mora stalno činiti — onda je društvena znanost u cijelini povratno vezana za svakodnevno— jezička razlikovanja koja ulaze u opis istovremeno i kao date. Na ravni shvatanja materijala, znanstvenik od ovog može odstupiti samo malo ako ne želi nikakve gubitke u istraživa­ nju. Čovjek kao biće slijedi i primjenjuje pravila, sam se usmjerava na vodeće predstave o takvim pravilima i na zna­ čenja koja za njega tek strukturiraju neku situaciju djelovanja — premda i u socijalnom i kulturnom određenju. Ova okolnost povezuje društvene znanosti, više nego prirodne znanosti, za sociokulturne osnove objašnjenja, quasi-objašnjenja i za pri­ pisivanje značenja. S druge strane i znanstvenik društvene znanosti prirodno koristi pojmove, zakone i quasi-zakone ili čak trendovska uopštavanja i iskustvenih data u teorijskom sklopu koji se može razviti samo kroz znanstveno obrazovanje pojmova u stručnom jeziku. Ovim malim izletom u pojmove strukture postalo je jasno da i znanstvenik društvenih znanosti, koji se posebno zanima za opis i teorijsko tumačenje djelovanja, ne može poricati pojmove strukture; jer, radnje se izvode, određuju, podstiču i kontoliraju unutar sklopa djelovanja, a djelovanja se usmje­ ravaju na predstave stanja kao i na predstave strukture. Obrnuto, nastajanje mnogih socijalnih grupa — npr. u oblasti

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

211

mikrogrupa — i njihovih struktura ne može se dovoljno istra­ žiti bez istraživanja djelovanja, čak djelovanja pojedinaca. Aspekti djelovanja i aspekt strukture — toliko bi moglo biti jasno — proširuju se na neporeciv način, pogotovo ako se radi o obuhvatnom opisu ih tumačenju nastanka i toka dru­ štvenog života. U pojedinačnom slučaju mogu se staviti ak­ centi: u makrosociološkim istraživanjima i istraživanjima or­ ganizacije u prvom planu će nesumnjivo stajati strukturni aspekt, a u nekim — npr. socijalno-psihološkim pitanjima — pretegnuti će aspekt djelovanja. U igru, pak, uvijek neizbjež­ no ulazi drugi aspekt: ovo se može pokazati u političko-povijesnim istraživanjima kao i u problemima vođenja poduzet­ ništva ili u analizi ličnih konflikata. Sociološka teorija uloga je pogodno sredstvo da se ilustruje neophodna veza struktur­ nog aspekta i aspekta djelovanja u društvenoj znanosti. Uloge se uvijek obrazuju u socijalnim strukturam i mogu se opisati samo kao dio socijalnog sistema, a ujedno iziskuju djelovanje u skladu sa ulogom — budući da postoji i djelovanje koje odstupa od uloge — ili, djelovanje koje se kao djelovanje može shvatiti samo u vezi sa ulogom (dakle jednim struktur­ nim pojmom). Daleko od toga da se ne mogu ujediniti, pola­ zišta djelovanja i strukturna polazišta proširuju se u društ­ venoj znanosti, pogotovo u sociologiji.

6. Napomene uz znanstveno-teorijsku diskusiju o sistemsko teorijskim polazištima Otkad je Parsons (upor. npr. 1951) strukturalno-funkcionalističke, personalne, socijalne i kulturne sisteme shvatio kao sisteme djelovanja i nastojao da ih uredi sa zajedničkog funkcionalističkog stanovišta, — sistemsko teorijska polazišta u so­ ciologiji su postala konjunkturna. Harmonističke tendencije ovih sistemsko-teorijskih koncepata, koje su bile izložene kri­ tici, bile su npr. prevladane uzimanjem u obzir elemenata teo­ rije konflikata (Dahrendorf 1967, 1972) i ugradnjom »disfunkcionalnih« dejstava i latentnih funkcija (Merton, 1957). To sva­ kako najčešće ostaje na dinamičkom modelu interakcije aktera u polazištu o sistemima djelovanja, koji socijalne strukture na koncu svodi na kompliciranje odnosa ego-alter, koji leže u os-

212

HANS LENK

novi, i utoliko ostaje zarobljen interakcionističkom paradig­ mom. Pritom nije nastala jedna prava teorija strukture sa sis­ temskim karakteristikama koje se ne mogu shvatiti interakcionistički. Parsonsovo sistemsko polazište jedva da je do sada bilo predmet znanstvenoteorijske kritike (upor. Schiitte 1977, str. 48 i dalje; Lenk 1975a, str. 125 i dalje). Sa opštom sistem­ skom teorijom (upor. Bucklev 1967) koja se razvila priključuju­ ći se na Bertalanffy-jevu teoriju sistema granične ravnoteže, u vezi sa teorijama inžinjerskih znanosti o sistemima prenosa i sistemima upravljanja, u vezi sa teorijom informacija i teorijom automata kao i u vezi sa bio-ekološkim sistemskim polazištima, ove sociološke sistemske teorije često nisu više od pukog imena i odvažnih verbalnih analogija (upor. Lenk i Rophol 1975). To posebno važi i za Luhmanovo sistemsku teoriju (upor. npr. Habermas i Luhmann 1975) koja je u njemačkom području izazvala posebnu pažnju, u kojoj je normativna ciljna orijen­ tacija na kulturne vrijednosti, koje je Parsons imao u vidu prema davanju prednosti teorijskim veličinama i za određenje funkcija (održanje strukture sistema, ostvarenje cilja, sistem­ sko prilagođavanje i sistemska integracija) — nadomještena i upravo monomanski izgrađena iz misli o »redukciji komplek­ snosti« kroz obrazovanje sistema radi omogućavanja i olakša­ vanja orijentacije, selekcije, stabiliziranje sistema i samostiliziranja. Kao i Parsons ovom tako je i Luhmannovom polazištu kri­ tika prigovorila zbog dijadičkog interakcionizma, zbog nedo­ statka jedne zbilja detaljne izrade procesa razmjene sistema sa okolinom i zbog strukturnih problema koji se ne mogu redu­ cirati sa stanovišta teorije djelovanja ili se ne mogu reducirati individualistički ili interakcionistički, kao i zbog utemeljujućah pojmova kao što su »smisao« itd.; konačno, autori kritike dru­ štva predbacili su Parsonsovoj i ovoj sistemskoj teoriji, između ostalog, i njen navodno građansko-»afirmativni« karakter (Tjaden 1971; Prewo/Ritsert/Stracke 1973). Ove više sadržajne kri­ tike nisu — djelimično opravdano — nikako orijentirane znanstveno-teorijski. Znanstveno-teorijska kritika sistemsko-teorijskih polazišta u sociologiji još je u začecima. Tako je Luhman­ novom polazištu predbačen nedostatak empirijskih sadržaja i njegov apriorizam, koji bi jedva mogli omogućiti da se »obuhvatna teorija sistemske racionalnosti« ili »njena subteorija«

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

213

dovedu u formu stvarno empirijski »sadržajne(nih) i provjerljive(ih) nomološke(ških) hipoteza« (Grimm 1974, str. 138). Kri­ tike tipološko-klasifikacionog karaktera i pojmovne nosivosti, čak tradicionalnog »pojmovnog fetišizma«, kritika nedostatka zakona ili barem quasi-nomoloških hipoteza i, prema tome, ne­ dostatka snage objašnjenja i empirijskog sadržaja — koje su se usmjeravale na Parsonsovo sistemsko polazište (Lenk 1975a, str. 128; Schiitte 1977, str. 48 i dalje i češće), mogu se naj­ većim dijelom uputiti i Luhmannovoj sistemskoj teoriji koja isto tako ostaje u verbalno-pojmovnoj verziji. Ovdje je — mutatis mutandis — moguće uključiti jedva započetu znanstveno-teorijsku diskusiju o sistemsko-dinamičkim modelima i opštim sistemskim teorijama (Lenk 1978). I njima veoma nedosta­ je i nomološki karakter i neposredno objašnjavajuća snaga; one često umnožavaju,— posebno u tzv. mteraktivnim simulacijama sistema primijenjenah sistemskih analiza — neizbježne deskrip­ tivne i normativne elemente (ukrštanje dijagnoza, zahvata, pla­ niranja kao u tzv. istraživanju akcije) — što je jedna metodo­ loška programska situacija kojom se dosadašnja teorija znano­ sti nije dovoljno pozabavila. Konačno, u sistemskim teorijama se ne radi o nomološki sadržajno objašnjavajućim »supstantivnim«, nego prije o »operativnim teorijama« (Bunge 1971, str. 502 i dalje), o formalnim modelima koji su u svom in­ strumentalnom karakteru prije uporedivi sa kalkilima ili jezičkim formama, i ne nude samo nomološke hipoteze sa isku­ stvenim sadržajem, premda su neizbježni za formuliranje od­ govarajućih zakona i teorija. Oni se tek moraju proširiti empi­ rijski sadržajnim iskazima i pravilima priređivanja, moraju se učiniti primjenjivim i ujedno se moraju ispuniti sadržajem. (Lenk 1975a, str. 251 i dalje). Sistemske teorije kao operativne teorije po sebi su još nepotpune, samo su instrumentalni modeli i iziskuju integraciju u sadržajne teorije. Kao takvi modeli (Klages 1964, 1967) oni su svakako važni i mogli bi u socio­ logiji otvoriti plodna polja primjene, ako se više usmjere pre­ ma osebujnim opštim sistemskim teorijama, ako se preciziraju, integriraju i brižljivo znanstveno-teorijski analiziraju. Naivni — znanstveno-teorijski nereflektirani — stadij socioloških sis­ temskih teorija (kao i sociološkog obrazovanja teorija uopšte) trebalo bi što prije prevladati. Teorijska plodnost neke disci­ pline može samo profitirati od poboljšanja metodološkog nivoa.

H A N S LENK

214 Literatura

Abel, T., The Foundation of Sociological Theory, New York 1970. Adorno, W./Albert, H./Dahrendorf, R./Habermas, J./Pilot, H./ Popper, K.R., Der Positivismusstreit: in der deutschen Soziologie, Berlin und Neuwied 1971. Albert, H., Traktat über kritische Vernunft, Tübingen 1968. Albert, H. (Hg.), Theorie und Realität, Tübingen 1972. Apel, K.O., »Szientismus oder transzendentale Hermeneutik?-«, in: Bubner, R./Cramer, K./Wiehl, R. (Hg.) 1970, 105— 145. Becker, H., Soziologie als Wissenschaft vom sozialen Handeln, Würzburg o.J. Blau, P.M., »Comment« zu Homans, G.C., »The Relevance of Psychology to the Explanation of Social Phenomena*, in: Borger, R./Cioffi, F., 1970, 329—339. Borger, R./Cioffi, F. (Hg.), Explanation in the Behavioural Sciences, Cambridge 1970. Braybrooke (Hg.), Philosophical Problems of the Social Sciences, New York und London 1968. Bubner, R./Cramer, K./Wiehl, R. (Hg.), Hermeneutik und Dialektik, Bd. I, Tübingen 1970. Buckley, W., Sociology and Modern Systems Theory, Englewood Cliffs, N.,. 1967. Bunge, M., Scientific Research, 2 Bde., Berlin—Heidelberg— New York 1967. Dahrendorf, R., Pfade aus Utopia, München 1967, 1972. Dahrendorf, R., Konflikt und Freiheit, München 1972. Eberlein, G., Theoretische Soziologie heute, Stuttgart 1971. Emmet, D.M. und Maclntyre, A. (Hg.), Sociological Theory and Philosophical Analysis, New York 1970. Esser, H./Klenowitz, K./Zehnpfennig, H., Wissenschaftstheorie, Stuttgart 1977. Feyerabend, P„Wider den Methodenzwang, Frankfurt/M. 1976. Fijalkowski, J., »Über einige Theorie-Begriffe in der deutschen Soziologie der Gegenwart«, in: Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 13 (1961), 88—109. Galtung, J., Theory and Methods of Social Research, London 1967. 2

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

215

Goldstein, L.J., «-The Inadequacy of the Principle of Methodological Individualism«, in: The Journal of Philosophy 53 (1956), 801—813. Goldstein, L.J., »The Two Theses of Methodological Individualism«, in: The British Journal for the Philosophy of Science 9 (1958), I—II. Grimm, K., Niklas Luhmanns soziologische Aufklärung oder Das Elend der aprioristischen Soziologie, Hamburg 1974. Habermas, J., »Zur Logik der Sozialwissenschaften«, in: Philosophische Rundschau 1967, Beiheft 5. Habermas, J./Luhmann, N., Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie, Frankfurt/M. 1971. Hayek, F.A. von, Individualism and Economic Order, Chicago 1948, Hayek, F.A. von, The Counter-Revolution of Science, Glencoe, III 1952. Helmer, O./Rescher, N., »Exact versus Inexact Sciences: A More Instructive Dichotomy?*, in: Krimerman, L. (Hg.), The Nature and Scope of Social Science, New York 1969, 181—203. Hempel, C.G., »The Logic of Functional Analysis«, in: Gross, L. (Hg.), Symposium on Sociological Theory, New York 1959, 271—307. Homans, G.C., »The Relevance of Psychology to the Explanation of Social Phenomena*, in: Borger, R./Cioffi, F. 1970, 313—328 sowie 340—342. Handlich, K.O./Matthes, J. (Hg.), Theorienvergleich in den Sozialwissenschaften, Darmstadt und Neuwied 1978. Hummell, HJ., »Psychologische Ansätze zu einer Theorie sozialen Verhaltens«, in: König, R. (Hg.), Handbuch der empirischen Sozialforschung, Stuttgart 1969, Bd. II, 1157—1277. Klages, H., »Möglichkeiten und Grenzen des Modelldenkens in der soziologischen Theorie«, in: Soziale Welt 14 (1964), 97—108. Klages, H., »Uber die Verwendbarkeit von Modellen in der soziologischen Forschung«, in: Zeitschrift für experimentelle und angewandte Psychologie 14 (1967), 247— 261.

216

HANS LENK

Krimerman, L., »The Individual: Product or Maker of Science?«, in: ders. (Hg.) 1969, 587—602. Krimerman, L. (Hg.), The Natur and Scope of Social Science, New York 1969. Leinfellner, W./Köhler, E. (Hg.), Developments in the Methodology of Social Science, Boston 1974. Lenk, H., Erklärung, Prognose, Planung, Freiburg 1972. Lenk, H., Technokratie als Ideologie, Stuttgart—Berlin—Köln und Mainz 1973. Lenk, H., »Epistemologische Probleme der Soziologie. Zum 'Wissenschaftsbegriff' der Soziologie«, in: Studia Leibnitiana, Sonderheft 5 (1975), 121—144. Ebenfalls in: ders., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975, 184—210. Lenk, H. (Hg.), Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975(a). Lenk, H., »Interdisziplinäre Aspekte von Handlungstheorien. Philosophische, verhaltenswissenschaftliche und soziologische Handlungsanalysen«, in: ders., Pragmatische Philosophie 1975, 97—114(b). Lenk, H. (Hg.), Handlungstheorien interdisziplinär, 4 Bände und 2 Halbbände, München 1977fi Lenk, H., »Struktur- und Verhaltensaspekte in Theorien sozialen Verhaltens«, in: ders. (Hg.) 1977, Bd. IV, 157—176 (a). Lenk, H., »Der methodologische Individualismus ist (nur?) ein heuristisches Postulat?«, in: Eichner, K./Habermehl, W. (Hg.), Probleme der Erklärung sozialen Verhaltens, Meisenheim 1977, 34—45 (b). Lenk, H., »Motive als Interpretationskonstrukte« in: Soziale Welt 29 (1978), 201—216. Lenk, H./Lüschen, G., »Epistemological Problems and the Personality and Social System in Social Psychology«, in: Theory and Decision, Bd. 6 (1975), 333—335. Lenk, H., »Wissenschaftstheorie und Systemtheorie«, in: Lenk, H./Ropohl, G. (Hg.) 1978, 239—269. Lenk, H./Ropohl, G. (Hg.), Systemtheorie als Wissenschaftsprogramm, Königstein/Ts. 1978. Lepsius, M.R. (Hg.), Zwischenbilanz der Soziologie. Verhandlungen des 17. Deutschen Soziologentages, Stuttgart 1976. Lorenzen, P., »Szientismus versus Dialektik«, in: Bubner, R./ Cramer, K./Wiehl, R. (Hg.) 1970, 57—72.

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

217

Mandelbaum, M., «-Social Facts*, in: The British Journal of Sociology 6 (1955), 305—317. Mandelbaum, M., »Social Laws«, in: The British Journal for the Philosophy of Science 8 (1957), 211—224. Mayntz, R., »Soziologie in der Eremitage?«, in: Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 13 (1961), 110—125. Merton, R., Social Theory and Social Structure, Glencoe, III. 1957. Münch, R., Mentales System und Verhalten, Tübingen 1972. Opp, K.D., Methodologie der Sozialwissenschaft, Reinbek 1976. Opp, K.D., Verhaltenstheoretische Soziologie, Reinbek 1972. Parsons, T./Shils, A. (Hg.), Toward a General Theory of Action, Cambridge, Mass. 1951. Pawlowski, T., Methologie Probleme in den Geistes- und Sozialwissenschaften, Warschau 1975. Popper, K.R., Das Elend des Historizismus, Tübingen 1969. Prewo, R./Ritsert, J./Stracke, E., Systemtheoretische Ansätze in der Soziologie, Reinbek 1973. Ryan, A., The Philosophy of the Social Science, London 1970. Schütte, H.G., »Handlungen, Rollen und Systeme«, in: Lenk, H. (Hg.) 1977, Bd. 4, 17—57. Sher, G., »Causal Explanation and the Vocabulary of Action*, in: Mind, 82 (1973), 22—30. Skinner, B.F., Wissenschaft und menschliches Verhalten (Science and Human Behavior), München 1973 (Orig. 1953). Skinner, B.F., About Behaviorism, New York 1974. Stegmüller, W., »Einige Beiträge zum Problem der Teleologie und der Analyse von Systemen mit zielgerichteter Organisation«, in: Synthese 13 (1961), 4—40. Tjaden, K. H. (Hg.), Soziale Systeme, Neuwied-Berlin 1971. Topitsch, E. Hg.), Logik der Sozialwtssenschaften, Köln und Berlin 1965. Watkins, J. W., »Ideal Types and Historical Explanation*; in: Feigl, H./Brodbeck, M. (Hg.), Readings in the Philosophy of Science, New York 1953, 723-743, erwieterte Fassung eines Aufsatzes in: The British Journal for Philosophy of Science 3 (1952). 3

2

2

218

HANS LENK

Watkins, J. W., Historical Explanation in the Social Science, in: The British Journal for the Philosophy of Science 8 (1957), 104-117. Watkins, J. W., »The Alleged Inadequacy of Methodological Individualism, in: The Journal of Philosophy 55 (1958), 390-395.

VREDNUJUĆI UM KAO DRUŠTVENA ZNANOST? Ka kritici »kritičke« teorije Teorija »Frankfurtske škole«, socijalna filozofija članova Instituta za socijalno istraživanje koji je osnovan 1923. god. na Univerzitetu u Frankfurtu, predstavlja rijedak primjer značajnog političkog uticaja i širenja jedne filozofije društva. Ona je znatno uticala na držanje jedne cijele mlade genera­ cije — posebno za vrijeme tzv. studentske pobune šezdesetih i sedamdesetih godina, a još i danas pokazuje dugoročno dje­ lovanje. Takozvani alternativni pokret, vidljive promjene u nastrojenosta mlade generacije i postajanje problematičnim baštinjenih vrijednosti ekonomskog i drugog uspjeha, bez sum­ nje se nisu mogle misliti bez kritičke teorije, kako svoje vla­ stito polazište nazivaju zastupnici Frankfurtske škole i srodni mislioci, nastavljajući se na svakako najuticajniju ličnost ove škole, na Maxa Horkheimera. Znanstvenici kao što su Horkheimer, Adorno i u ranijem periodu Habermas, često su žigosani kao marksisti i neomarksisti, a često su im se manje-više podmetali izričiti vulgarno-marksistički nazori. Ovo je sigurno suviše pauašalno i u takvoj gruboj opštosti pogrešno. Već u dvadesetim godinama neki autori kritičke teorije počeli su kritikovati neke tradicionalne marksističke teze (npr., u pogledu nemanuelnog rada i odnosa baze i nadgradnje) kao fenomene realiziranog marksističkog socijalizma u Sovjetskom Savezu. Prihvatanjem socijalno-znanstvenih, socijalno-psiholoških i dubinsko-psiholoških misli, posebno je proširena in­ terdisciplinarna socijalno-filozofska diskusija i jače orijentira­ na na pitanja nastrojenosti koja su sa tim povezana i na pi­ tanja odnosa teorije i prakse. Socijalni angažman i moralni akcent obilježavali su obrazovanje teorija unutar Instituta za

220

HANS

LENK

socijalno istraživanje. Povezanost mišljenja i djelovanja nikako se na je gledalo jednostrano — npr. kao puki fenomen nad­ gradnje kao u marksizmu — nego je analizirana kao proces uzajamnog djelovanja. Posebno je bilo naglašeno značenje teorije za djelovanje, ali, s druge strane, znanje i teorija ori­ jentirani na praksu. Čisto teorijsko znanje kao 'L'art-pour-l'art' bilo je sumnjivo socijalnim filozofima kritičke teorije. Soci­ jalna filozofija mora, dakle, biti interdisciplinarna, mora uk­ ljučiti znanstvena saznanja ali sama sebe opet mora uklopiti u proces života i djelovanja. Isto tako se pokušala prevladati razdvojenost znanosti i života, kao što su suprotnosti između idealizma i materijalizma, tijela i duha itd. Frankfurtska škola je, doduše, pošla od marksizma, studirajući ga, analizirajući, razvijajući, ali je također kritikovala njegove bitne teze. Premda je načelno sadržavala orijentaciju na praksu marksis­ tičkih polazišta, ona se kasnije ipak veoma razlikovala u po­ gledu na ulogu teorije: kritička teorija je svjesno ostala teorijom, htjela je mijenjati stvarnost i na nju uticati kritič­ kim uvidom ali ne neposrednim političkim akcionizmom. Ovo je kasnije unijelo kritiku i nesporazum od strane agitirajućih novih ljevičara. Ovo posebno važi za predstavnike Frankfurt­ ske škole koji su postali naročito poznati, a čija će polazišta trebati razjasniti nešto iscrpnije na narednim stranicama: naime, Horkheimera, Adorna, Marcusea i Habermasa. Kritička teorija je posebno pratila probleme uloge i uza­ jamnog djelovanja uma znanosti i filozofije u razvijenom industrijskom društvu. Ona se može smatrati pokušajem raz­ računavanja sa industrijalizmom i trijumfom primijenjenih prirodnih znanosti koje, izgleda, vladaju svim oblastima života. Uloga znanosti i tehnike kao socijalnih faktora uticaja pa i determinanti, i zadatak kao i mogućnosti filozofskog uma pred tehnokratskim i scijentističkim trijumfom primijenjenih pojedinačnih znanosti — predstavljaju centralne tematske kom­ plekse kritičke teorije. Ovo se može posebno pokazati na spisima centralne integrativne figure Frankfurtske škole, na spisima Maxa Horkheimera (od 1929 do emigracije u tridese­ tim godinama i ponovo od 1949 — držao katedru za socijalnu filozofiju na Univerzitetu u Frankfurtu) ka kritici instru­ mentalnog uma: ovaj naslov poznate Horkheimerove knjige mogao bi se uzeti kao motto ukupnog intelektualnog nauma kritičke teorije.

VBEDNUJUCI UM K A O DRUŠTVENA Z N A N O S T

221

Da je ime »kritička teorija« izabrana kao vlastito ime, može se objasniti jednim Horkheimerovim programskim član­ kom. Ovaj izraz ne mora da znači da druga polazišta također ne kritikuju postojeća društvena stanja, da osim »kritičke teorije« nema i drugih kritičkih teorija. Tako je čak i sam fašizam sebe razumio kao kritičku teoriju budući da je odbi­ jao postojeće društveno stanje. U imenu »kritička teorija« leži, dakle, zapravo jedno nedopustivo ograničenje koje pret­ postavlja da postoji samo jedna ili samo ova kritička teorija društva, dok se, pak, radi samo o jednoj varijanti mogućih kritičkih teorija. Značenje i grandee misaonog ishodišta kritičke teorije postaju jasniji kad se predoče filozoske temeljne pozicije iz kojih je piroizašla Frankfurtska škola. Kao prvo, treba pomenuti Marxov ubicaj. Ali, recepcija Marxa u Frankfturskoj školi nikad nije prodrla do čvrstog jezgra Marxove teorije, do ekonomske teorije Kapitala, koja čini fundament Marxove teorije otuđenja, teorije revolucije i teorije emancipacije, nego se ograničila na opšte iskaze kri­ tike društva Marxove teorije. Marxova teorija je danas djelimično zastarjela. Ona je na ravni teorije nadmašena novijim hipotezama koje bolje shvaćaju stvarnost, a današnja društvena zbilja jednostavno nije više zbilja kasnog kapitalizma 19. vijeka. Ipak, Marxova teorija danas može biti uzor upravo za savremeni marksizam i za filozofske pravce koji polažu pravo da misle kao sljedbe­ nici Marxa. Jer, Marx je u svom djelu povezao u jedinstvo filozofska, ekonomska i sociološka kao i historijska razmišlja­ nja i time demonstrirao mnogostranost koja je današnjem marksizmu najčešće strana. Cijelo Marxovo djelo predstavlja vezu ekonomije i filozofije, kakva je već postojala, npr., kod Adama Smitha. Danas bi bilo važno da se Marxova teorija razvije dalje dovođenjem u vezu sa najnovijim stanjem znanja iz nacionalne ekonomije i povezivanjem tako reformirane teo­ rije sa promijenjenom zbiljom. U pravilu to ne čine marksisti među ekonomistima, koji prave posve jednostranu sliku savremenost ili se trude oko apologije marksističkih teorema; tome nasuprot filozofi su se najčešće ograničavali na neke aspekte Marxove teorije, na teoriju otuđenja, na navodno dijalektičku

222

HANS

LENK

metodu kod Marxa kao i na istraživanja povijesti ideja i poj­ mova čija vrijednost, odnosno važnost, time ni na koji način ne treba biti osporena. Tako je i kritička teorija već u Horkheimerovom programskom članku »Tradicionalna i kritička teo­ rija« koncipirana samo kao teorija društvenog otuđenja, tačnije, kao teorija koja za predmet ima otuđenu svijest u kapi­ talističkom društvu, uključiv i otuđenu znanstvenu svijest, ali ne konkretnu kritiku ekonomskih teorija. Ovaj program je Frankfurtska škola usmjerila putem koji bi se u cijelosti mo­ gao označiti kao teorijska slijepa ulica, utoliko što je postalo nužno povući tvrdnje i otvoriti nove teme. Radi pojašnjenja, evo jedne sažete karakteristike Marxove teorije: Kapital sadrži — kritiku građanske ekonomske teorije, — sistematsku teoriju kapitalističkog društva, — idealno-tipski pojednostavljeno historijsko izvođenje kapi­ talizma (ono je sadržano u sistematskim teorijama; stoga marksisti obično govore o jedinstvu logičkog i historijskog), — teoriju društvenog otuđenja koja je rezultat građanskog na­ čina proizvodnje, — teoriju oslobođenog komunističkog, racionalno planirajućeg društva (ona se može sklopiti iz rasutih primjedbi na ovu temu u cjelokupnom djelu), — teoriju budućeg razvitka kapitalizma (teorija propasti izve­ dena iz sistema unutarnjih trendova), — teoriju o nužnoj političkoj praksi koja vodi izvojevanju stanja neotuđenog društva (teorija klasne borbe). Svi ovi aspekti koji se pojmovno mogu izolirati u Marxovoj teoriji, svakako su povezane i dijalektički se uzajamno nadopunjuju. Tome nasuprot, program kritičke teorije se jed­ nodimenzionalno pokazuje kao kritika ideologije, odnosno, kao opšta kritika tehnokratske svijesti ili instrumentalnog uma. S dobrim razlozima se, međutim, može zastupati suprotno shvatanje da apsolutiziranjem jednog jedinog aspekta, teorija sebe osuđuje na nedjelotvornost. S toga od Dijalektike prosvjeti­ teljstva vodi direktan put ka Adornovoj Negativnoj dijalektici. Druga relaciona tačka kritičke teorije je kritika neopozitivističke teorije spoznaje kojoj se predbacuje etički iraciona­ lizam. Ova kritika je prouzrokovala to da se Frankfurtska ško-

VREDNUJUĆI UM K A O DRUŠTVENA Z N A N O S T

223

la u spoznajnoteorijskom sukobu između analitičke filozofije i hermeneutičke teorije duhovnih znanosti, oslanja na poziciju teoretičara razumijevanja a da je nije mogla dalje razviti. Isto­ vremeno je kritika članova Frankfurtske škole vodila u zablu­ du da se formulira univerzalna sumnja u pozitivizam, sumnja prema svim teorijama realnih znanosti. Ovo sumnjičenje pozitivizma približavalo se zlovolji prema formalnoj logici i eg­ zaktnom sistematskom opisu i objašnjenju, kako su to, slije­ deći u ovom samorazumijevanju duhovnih znanosti, osjećali frankfurčani prema prirodoznanstvenom stilu mišljenja. Ako je kod Horkheimera napad na pozitivizam Bečke škole još bio aktuelan, onda se, posebno kod Adorna, prigovor pozitivizmu ukočio u jedan mitolegem. Samo tako se, npr., može objasniti predgovor kojeg je pisao za knjigu članaka »Sukob oko pozitivizma«, u kojem nije izvršen nikakav stvarni obračun sa ar­ gumentima protivničke strane nego se, jedva pod uticajem a da ne govorimo jedva korigiran diskusijom koja se u među­ vremenu vodila, reproduciraju stereotipne predrasude o tako­ zvanom pozitivizmu. Ime »kritička teorija« izvodi se, kao što je rečeno, iz programskog članka Maxa Horkheimera »Tradi­ cionalna i kritička teorija« iz 1937; u kojem on u protivnacrtu prema tzv. tradicionalnom, postavlja osnovne misli kritičke teorije društva. Kao »tradicionalnu teoriju« Horkheimer određuje sve one empirijske teorije koje za cilj imaju proširenje našeg znanja o činjenicama. Ove teorije, čak i kad za predmet imaju čovje­ ka odnosno društvo, sve su sačinjene po uzoru na prirodoznanstveno obrazovanje teorija. Znanstveno-teorijska refleksi­ ja se u ovim disciplinama usmjerava na pronalaženje opštih normativnih pravila ponašanja koja treba da omoguće postav­ ljanje odnosno preispitivanje empirijskih hipoteza. Ova pravi­ la su na nužan način čisto formalna budući da zahtijevaju važenje za znanost u cjelini. Horkheimer kritikuje ovaj postupak, ali ne zbog bilo ka­ kvih dokazivih grešaka unutar zgrade pravila, nego u pogledu na suženi način gledanja na stvarnost; jer, time što se anali­ tička teorija znanosti ograničava na to da čisto formalno po­ stavi pravila jedne opšte logike znanosti, ona, po Horkheimerovom shvatanju, propušta da postavi pitanje o samoj stvar­ nosti, pitanje koje premašuje čistu logiku znanosti. Znanstveni

224

HANS LENK

um, po Horkheimeru, više se ne razumije kao univerzalni nego kao parcijalni um. On samo želi osigurati napredak iskustve­ nih znanosti kao vrijednosno neutralnih znanosti. Tačni iskazi o stvarnosti koji su izvedeni iz tačnih teorija mogu se preobli­ kovati u tehnološke upute, tj., istinite odnosno osvjedočene teorije daju se instrumentalizirati. Pomoću ovog instrumentaliziranog iskustvenog znanja ljudi mogu mijenjati svijet, mogu isto tako u prirodoznanstvenoj kao i u društvenoznanstvenoj oblasti formulirati upute o djelovanju, za ciljno usmjereno teh­ ničko djelovanje. Ali, ciljevi ljudskog djelovanja, dakle, kon­ kretno pitanje da li je neko buduće stanje kojem se teži bolje od onog koje sada postoji, ostaje izvan znanstvene racionalno­ sti. Ciljevi djelovanja formuliraju se u predznanstvenom pro­ storu društva i prihvataju se bez ikakve umne kontrole znan­ stvenika koji se u pogledu na normativna pitanja izjašnjavaju kao nenadležni. Stoga Horkheimerov zaključak glasi: tradicio­ nalna teorija se odvojila od novovjekovnog razvitka mišljenja kojeg treba razumjeti kao proces sve većeg prožimanja uma i stvarnosti. Pod zahtjevom vrednosne neutralnosti racionalnost zakržljava u puku racionalnost svrha-sredstvo. Um se krivo razumijeva još samo kao »instrumentalni um«. Ali to je jedna raspolućena racionalnost. Instrumentalni um ostaje formalno slobodno raspoloživ za proizvoljne svrhe, dakle, moguće ga je upotrijebiti u jednakoj mjeri i za umne i za neumne svrhe. Protiv toga se bori »kritička teorija«, a Horkheimerov naslov knjige »Ka kritici instrumentalnog uma« jest nešto kao njen osnovni motto. Njen temeljni interes je interes za umno dru­ štvo. Ona zato postojeću stvarnost ne posmatra kao unaprijed datu: » . . . kritičko priznavanje kategorija koje vladaju društve­ nim životom ujedno sadrži njegovu osudu« (Horkheimer, 1968, II, 157). Postojeće činjenice u društvu kritička teorija poima kao produkte ljudske djelatnosti »koji principijelno potpadaju pod ljudsku kontrolu a u budućnosti u svakom slučaju treba da pod nju dođu« (ebd. 158); one time gube karakter puke činjeničnosti koji im dodjeljuje tradicionalna teorija time što svoj interes usmjerava jedino na organizaciju znanja. Jer, time nje­ ne teorije ostaju puko spoljašnje predmetnoj oblasti, jer se činjenice ne istražuju u njihovoj historijskoj postalosti kao ni momenti napetosti koji u njima leže i koji ih mijenjaju.

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

225

U pogledu na kritičku teoriju društva to znači: postojeće društvo ne treba opisati samo tačno da bi se u njemu moglo tehnički uspješno djelovati; mnogo više, ono se istovremeno kritički odmjerava na normativnoj predstavi jednog pravednog društva u kojem nema gospodarenja (koje nije samo zamislivo nego ga je moguće realno dokazati). Iz ove konfrontacije po­ stojećeg sa normativnom idejom umnoga društva, može se shvatiti neumnost stvarnosti; njeni antagonizmi i »protivrječnosti« postaju vidljivi. Protivrječnosti, to znači postojeće su­ protnosti i nehomogenosti, koje je tradicionalna teorija uzima­ la kao factum brutum, sa kojima se može »računati«, tvore središte jedne »kritičke teorije društva«. Na njima postaje ja­ sna proizvoljnost onog stvarnog, pa ovdje leži ishodišna tačka za to da se ono dato pokaže kao nešto postalo i kao ono što se dalje mijenja u pravcu umnoga društva. Ovaj program kri­ tička teorija naravno nikad nije u cjelini ozbiljila. Sudbina modernoga svijeta koji je određen zapadnjačkom civilizacijom po Horkheimeru je bitno određena poviješću uma — a odatle određena je time kako se shvaća um. Horkheimer razlkuje objektivnu teoriju uma »prema kojoj je um princip koji prebiva u stvarnosti« (1967, 16), i teoriju puko »subjek­ tivnog« uma, po kojoj »jedino subjekt u genuinom smislu može imati um«, pri čemu se um prikazuje upravo kao nastrojenost, kao subjektivna »sposobnost« da »izračunava vjerovatnoće i da time nekoj datoj svrsi prilagodi odgovarajuća sred­ stva« (ebd. 16 i dalje). Horkheimerova teza je da su veliki fi­ lozofski sistemi izvorno razvijeni kao objektivne teorije uma, ali da je u toku povijesnog razvitka subjektivni um stekao nadmoć i da je vodio »savremenoj krizi uma«. Um je postao »subjektivan«, »formaliziran«, i tada više nije mogao »pomoći da se odredi da li je neki cilj po sebi poželjan« (ebd. 18 i dalje). Ciljevi su bili izuzeti iz kritike uma. Um je razvio »jednu tendenciju..., da izluči svoj vlastiti objektivni sadr­ žaj« (ebd. 23), odvojio se od religije, od sadržajno-objektivne istine i od etičkog i moralnog uvida. Zadatkom njegove auto­ nomije um je postao »jednim instrumentom« (ebd. 30). Ideje su instrumentalizirane, desupstancijalizirane, formalizirane, reducirane na puku shemu svrha-sredstvo pod aspektom pri­ mjene i operacionaliziranja. Osebujni sadržaj ideja koje su inicirali zapadnjačka kultura i civilizacija koju je ona pokre­ nula »potkopani su formaliziranjem uma« (ebd. 44.) Krivo

226

HANS LENK

shvaćeno prosvjetiteljstvo napadalo je, doduše, religiju i crkvu ali je na koncu »ubilo metafiziku i objektivni pojam uma« (ebd. 27). Subjektiviranje i formaliziranje vode »neutralizi­ ranju uma« (ebd. 60) i »postvarenju« (ebd. 47 i dalje) svih procesa i predmeta mišljenja i, konačno, ka totalnoj »reduk­ ciji uma na puki instrument« (ebd. 59). U instrumentaliziranju subjektivni um gubi »svaki spontanitet, produktivitet, moć da otkrije sadržaj nove vrste i da ih učini važećim — on gubi ono šta sačinjava njegovu subjektivnost« (ebd. 61), on dakle razara svoje vlastite temelje i ujedno se rastvara u vlastitoj samoprimjeni. Dominira pragmatizam, instrumentalizam: »Princip gospodarenja je ideal kojemu se sve žrtvuje« (ebd. 104). Sub­ jekt i priroda, subjekt i objekt, otuđuju se jedno od drugog, priroda se potčinjava, osvaja, iskorištava a »priroda biva de­ gradirana na puki materijal, na puku tvar kojom treba ovla­ dati bez ikakve druge svrhe osim svrhe njenog potčinjavanja« (ebd. 97); individuum je ispražnjen do puke funkcije samo­ održanja, izoliran, manipuliran i organiziran konformistički: individuum je oštećen ili posve razoren: tako je »doba čudo­ višne industrijske moći spremno da likvidira individuum« (ebd. 148). Ali: »Pobjeda civilizacije je isuviše potpuna da bi bila istinita« (ebd. 100). Horkheimerova dijagnoza je krajnje pesimistička. Ipak, on se nadao jezičko-kritičkoj i društveno-kritičkoj filozofiji koja pomaže čovjeku u uvidu u ovaj histo­ rijski procec razvitka, koja može »tako reći djelovati kao korektiv povijesti« (ebd. 173), a automatizam unutarnjeg samorazaranja uma putem formaliziranja, subjektiviranja i instrumentaliziranja može ukinuti tako da je moguće najaviti »jedno novo doba« »u kojem nanovo može nastati individualitet kao element u manje ideološkoj i humanoj dimenziji« (ebd. 152). Zato je svakako potrebna, misli Horkheimer, jedna kritički negiirajuoa denuncirajuća filozofija koja sve otkriva, fiksira i čini savladivim »ono što osakaćuje čovječanstvo i sprečava njegov slobodni razvitak« (ebd.). »Ako filozofija uspije da pomogne čovjeku da spozna ove faktore, ona će u velikoj mjeri poslužiti čovječanstvu« (ebd.). Ova kritika »počiva na povje­ renju u čovjeka« (koje »nedostaje takozvanim filozofima koji grade« (ebd.)). Nasuprot tradiciji subjektivnog uma koji do­ pušta da njegove ideje koje su lišene tradicionalnih temelja postanu »jezgrom jedne nove mitologije«, Horkheimer misli — sa posebnim pogledom na mitologizirane društvene prinude:

VREDNUJUĆI

UM KAO

DRUŠTVENA

Z N A N O S T

227

»Kad pod prosvjetiteljstvom i duhovnim napretkom razumi­ jemo oslobođenje čovjeka od vjerovanja u zle sile, demone i vile, u slijepu sudbinu — ukratko kad pod prosvjetiteljstvom razumijemo emancipaciju od straha, onda je denuncijacija ono­ ga što se danas naziva umom najveći posao koji um može učiniti« (ebd. 184). U ime uma može se, dakle, kritikovati subjektivni um a subjektiviranje, formaliziranje i instrumentaliziranje se, po Horkheimeru, mora ako ne ukinuti onda bar znatno umanjiti i reducirati. Po Horkheimeru filozofija ima zadatak da bude vehikel kritičkog uma, da djelotvorno predupredi dominaciju formalne znanstvenosti i racionalnosti svrha-sredstva. Horkheimerova dijagnoza — koja je veoma pesimistička i paušalna — bez sumnje sadrži istinito jezgro. Tendencija tehnologiziranja i znanstvenosti koja se formalno organizira za gospodarenje, dakle za scijentizam, zaista se trebaju utvrditi, premda izgleda da je znak upozorenja prenaglašen. Ostaje pi­ tanje da li mehanizam uma koji sam sebe deobjektivira, nuž­ no vodi dehumanizaciji i da li ne preostaje ništa drugo nego postvarujuća, otuđujuća i manipulirajuća volja za iskorišta­ vanjem. Ako se primijenjena znanost ograničava na diskusiju o sredstvima za date ciljeve, onda za filozofiju ipak ostaje otvorena racionalna diskusija o ciljevima i vrijednostima. Uostalom, znanost — barem čista znanost ili fundamentalna znanost — nikad se nije mogla niti se može tumačiti isključivo instrumentalistički ili samo pod tehničkim interesom gospoda­ renja čovjeka (što je jedno pogrešno tumačenje, kakvo je Habermas kasnije podmetnuo posebno prirodnim znanostima). Da li subjektivaranje uma mora okončati u jednom nužnom dijalektičkom procesu samorazaranja svakog pojedinog za sadr­ žaj vezanog uma — mora se svakako dovesti u sumnju da li ipak subjektiviranje pruža šanse za slobodu i šanse za tumačenje. Upravo subjektiviranje uma u smislu jedne vodeće orijenta­ cije kojoj se treba težiti i koju po mogućnosti treba ostvariti može dati podsicaj moralnoj obavezi, aktivirajućem apelu da se prosvjećenje ohrabri i postigne. Fatalizam objektivnog uma nikako nužno ne bi pružio garanciju jednog boljeg svijeta. Svojom kritikom totalnog instrumentaliziranja uma i totalnog poznanstvenjenja svih životnih oblasti, Horkheimer je u ko­ načnom rezultatu sigurno u pravu. Puko formalno racionali-

228

HANS

LENK

ziranje nikad ne može voditi humanitetu. Znanost ne pruža nikakvu garanciju za moralno usavršavanje. Filozofsko raz­ mišljanje i humano djelovanje ne mogu se niti proizvesti niti nadomjestiti pukom formalno-racionalnom znanošću. Vrednosne orijentacije više nego ikada moraju osvijestiti čovjeka i biti predmet diskusije u društvu, moraju biti »preispitivane« i »problematizovane«, kako na tragu kitičke teorije govori moderni žargon. Horkheimer je bez sumnje bio jedan od prvih koji su socijalno-filozofski raspravljali o krizi evropskih zna­ nosti i o, s njima povezanom, pretjeranom vjerovanju u zna­ nost, i o opasnostima prenaglašenog scijentističkog pojedno­ stavljenja, a koji su jasno uzeli u obzir totalno instrumentaliziranje i ovladavanje prirodom i društvom. Horkheimer i Frankfurtska škola takođe su zaslužni što su temom socijalne filozofije učinili zajedničku igru znanosti, društva, tehničkog razvitka, promjene kulture i konvencionaliziranja. Frankfurtska škola je postigla najveći publicitet i uticaj u obrazovanju javnog mnijenja, ali tek mnogo kasnije Habermasovim pokušajem da u razračunavanje sa analitič­ kom filozofijom zasnuje znanstveno-teorijsku mogućnost jedne teorije društva. Na mjesto izvdene teorije društva koja se odnosi na aktuelno društveno stanje, a koju hi moralo biti moguće preobraziti u uspješno djelovanje, onakvu kakvu je Marx u svoje vrijeme imao u »Kapitalu«, nastupila je reflek­ sija o mogućnostima kritičke svijesti. Teorija je postala svojom vlastitom metateorijom i više se nije mogla udaljiti od svog prvog postavljanja pitanja. Na ovaj način trebaju se vredno­ vati, npr„ Adornovi prilozi kritičkoj teoriji. U »Dijalektici prosvjetiteljstva« koju je napisao zajedno sa Horkheimerom (1944, citirano prema izdanju 1969) Horkheimerova kritika tradicionalnog obrazovanja teorija, koja se odnosila na neopozitivističku teoriju znanosti, proširuje se u globalnu kritiku uma. Prigovor prosvjetiteljstvu je da je ono dospjelo u protivrječnost između intencije i ozbiljenja. Njegov zahtjev se usmjerava na oslobođenje čovjeka od vezanosti za iracionalne mitske predstave koje mu sugerišu nepromjenljivost stvarno­ sti. Ali umjesto oslobođejna čovjeka od iracionalnih autoriteta, prosvjetiteljstvo ponovo pada u mit: »Jer mitologija u svojim obličjima ima esenciju onog postojećeg: kružni tok, sudbina, gospodstvo svijeta odzrcaljeno kao ostina i kao prego-

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

229

rijevanje istine. U pregnantnosti mitske slike kao u jasnoći znanstvene formule potvrđuje se vječnost onog činjeničnog i izgovara puki bitak kao smisao kojeg on zatvara« (ebd. 33). Time posvjetiteljstvo porobi java čovjeka isto kao i mit; znan­ stveni napredak se preobražava u društveno nazadovanje ukoliko tehnika omogućuje da se čovjekom sve savršenije mani­ pulira i da ga se potčinjava. Prosvjetiteljstvu, dakle, jest ima­ nentna dijalektička protivrječnost, ali protivrječnosti stvarnosti se u teoriji više ne javljaju pod diktatom slobode od protiv­ rječnosti kojeg izgovara logika. »Dijalektička protivrječnost iz­ ražava realne antagonizme koji nisu vidljivi unutar logičko-scijentističkog mišljenja« (Adorno: u Adorno i drugi, 1969, 35). Kao i mnogi autori prije i poslije njih, Adorno i Horkheimer prosvjetiteljstvo svakako tumače više kao povijesno-filozofsku tezu nego kao vodeću i ciljnu predstavu. Prosvje­ titeljstvo kao teza o povijesnoj sigurnosti pobjede ili čak kao teza »svemoći« uma i prosvjetiteljstva kao apela (bez pret­ postavke ostvarivosti, izvjesnosti realiziranja uma u povijesti), bili su i jesu lako brkani: prosvjetiteljstvo se, međutim, može razumjeti samo kao djelomični i postupni idealni vodeći pro­ gram kojeg treba slijediti bez optimističke historijske sigur­ nosti u pobjedu, bez nade u totalni, potpuni uspjeh uma: kao normativna orijentacija, kao utopijska (regulativna) ideja, ne kao historijska prognoza ili obećanje. Razum i um ona ne smije postavljati apsolutno, ne smije čovjeka pogrešno razumjeti samo kao »umnu životinju«. Ipak, umnožavanje vlastitoga uma svakoga pojedinca, kantovsko »Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom«, može biti smisleni uzor koji prethodi od­ goju za hitorijsku samostalnost, za punoljetstvo. Iz teze o dijalektici napretka koji postaje nazadovanjem, Adorno je konačno izveo predstavu »negativne dijalektike«, dijalektike propadanja odnosno napredujućog otuđenja. Osnovne misli kritičke teorije Herbert Marcuse je u svo­ jim spisima novim nijansama proširio prihvatanjem spoznaja psihoanalize. U djelu Jednodimenzionalni čovjek (1967) on istražuje raspolućeni um koji se prebacuje znanosti u pogledu na njegov uticaj na svijest ljudi koji u kasnom kapitalizmu žive u privrednom sistemu stalno oslonjenom na trajno širenje potrošnje. On utvrđuje značajne razlike u odnosu na Marxovo ishodišno stanje. Otuđenje je promijenilo karakter. Ljudi nisu

230

HANS

LENK

više ugnjeteni reduciranjem potrošnje na egzistencijalni mi­ nimum nego, naprotiv, zavođnjem u potrošnju za volju potroš­ nje. Represija se javlja kroz desublimaciju: ljudi misle još sa­ mo u kategorijama potrošnje i u predstavama vrijednosti njihova svijest postaje jednodimenzionalna pa više nisu spo­ sobni za emancipaciju, za kritiku vrijednosti i za samooslobođenje. Sveobuhvatnom integracijom radništva, koje je na po­ četku bilo revolucionarna klasa, u potrošačkom sistemu je iščezao Marxov subjekt moguće izmjene društva. U svakom slučaju, novi revolucionarni subjekt bi mogao nastati u neintegriranim marginalnim grupama društva, među studentima koji još nisu u proizvodnom procesu ili u grupama intelektualaca. Odavde se čuje Marcuseovo upućivanje na praktično djelovaije sa ciljem promjene društva, sa ciljem da se pruži otpor potrošnji i samootuđenju na koje potrošnja utiče, da bi se razvile alternativne forme života i jedna nova senzibilnost. Ali, ovaj alternativni model društva, »društva bez rata i izrab­ ljivanja, bez potčinjavanja, bez siromaštva i bez rasipanja« (Marcuse u: Revolucija ili reforma? Herbert Marcuse i Karl Popper. Jedna konfrontacija, München, 1971, 15), nažalost os­ taje isto toliko poželjen koliko i apstraktan. Konkretna raz­ mišljanja o tome kako bi jedno takvo društvo moralo biti orga­ nizirano i kako treba da izgleda konkretni put iz sadašnjosti u željenu budućnost — kod Marcusea ne nalazimo. Nedostaje, dakle, svako tehničko znanje o mogućnostima promjene — to, napokon, nije posljedica gubitka vrijednosti tzv. instrumen­ talnog znanja. »Zaštićeno društvo« — »društvo bez rata, bez surovosti, bez brutalnosti, bez represije, bez gluposti, bez mržnje«, tako je definirao Marcuse (u Spiegel 35/1967, 112): »(Prave) potre­ be na koje ja mislim su . . . danas potisnute organske potrebe: organska potreba za mirom, tišinom, ljepotom, ukratko: oslo­ bođena senzibilnost. Ona bitno pripada slici zaštićenog dru­ štva.« (ebd. 117). »Uopšte ne sumnjam u to da je jedno takvo društvo moguće kad pogledam današnje tehničke, znanstvene i psihološke uslove. Pitanje je: kako do toga možemo doći?« (ebd. 112). Marcuse tačno vidi da ovo novo zaštićeno društvo pret­ postavlja novog čovjeka — sa drugim potrebama, sa novom nagonskom strukturom: sve dok su ekonomska konkurencija,

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

231

demonstrativna potrošnja, volja da se uzajamno uništavamo, želja da se ima moć, izrabljivanje, agresija i prinuda učinka — preodgoja usidreni u potrebama, sve dok gospodarenje, kon­ kurencija, učinak i potčinjavanje određuju društvenu klimu, on ne vidi nikakvu mogućnost za slobodno, zaštićeno društvo. »Potreba da se tehnički upotrebni artikli, aparati, instrumenti i mašine posjeduju, konzumiraju, da ih koristimo i trajno ob­ navljamo . . . postala je 'biološkom' potrebom. (Ova) druga pri­ roda čovjeka odupire se svakoj promjeni koja bi razorila ili možda razgradila ovu zavisnost čovjeka od jednog sve zasićenijeg tržišta koje je ispunjeno robama — koja bi ukinula nje­ govu egzistenciju kao konzumenta . .. Potrebe stvorene ovim sistemom su zato stabilizirajuće, konzervativne potrebe: kon­ trarevolucija je usidrena u strukturi nagona« (1949, 26 i dalje). Industrijsko blagostanje u kapitalističkim društvima po Marcuseu vodi u socijalnu korupciju: slobodno se podvrgava­ mo diktatu potrošačkog vrednovanja. Po Marcuseu i radništvo, zavedeno rastućim blagostanjem, učestvuje u potrebama koje stabiliziraju sistem, koje mu konzumno društvo ugodno došaptava: premda je još »povijesni nosilac revolucije«, radnička klasa je, po Marcuseu, korumpirana. »Tako je u nagonskoj strukturi eksploatiranih ugrađen čvrsti interes za postojeći si­ stem, a prekid sa . . . represijom — što je nužni preduslov oslo­ bođenja — se ne događa. Odavde proizilazi da radikalna pro­ mjena koja treba da transformira postojeće društvo u slobodno društvo . . . mora urasti (u) 'biološku' dimenziju, u kojoj vitalne potrebe i zadovoljenja čovjeka dobivaju svoje važenje ... Za­ dovoljenje pretpostavlja promjene u ovoj dimenziji, to znači: druge nagonske potrebe, druge reakcije tijela kao i duha« (1969, 33 i dalje). Slavljenje nadmetanja, težnja za posjedovanjem, žudnja za prestižom, želje za posjedovanjem moći, motivacija učinka — ove težnje se, po Marcuseu, moraju socijalno otupiti, razo­ bličiti kao represivne i moraju im se oduzeti posebno akcen­ tiranje da bi bilo moguće zaštićeno postojanje bez ekonomskog pritiska konkurencije i bez prinude učinka, bez agresije. Su­ višna luksuzna dobra, lažne potrebe koje su manipulirane reklamom, proizvodnja radi proizvodnje i radi golog pro­ fita, nacionalna proizvodnja naoružanja i produkcija radi prestiža, produkcija sa uplaniranom skorom propašću — svih

232

HANS

LENK

onih obilježja kapitalističkog sistema privrede moglo bi se i moralo odreći zaštićeno Marcuseovo društvo. Ne, ne od­ reći — jer ovome ljudi nipošto više ne bi trebali težiti, čak bi njihova nagonska struktura bila izmijenjena. Samo se pita: kako se može mijenjati sama nagonska struktura? Samo Marcuse vidi đavolski krug: revoluciju dru­ štva on svodi na revoluciju nagonske strukture, na preokre­ tanje historijskih preoblikovanih bioloških potreba. Ali, revo­ lucija nagonske strukture moguća je samo u jednom oslobo­ đenom društvu. Ukratko: tek novi čovjek može stvoriti zašti­ ćeno društvo. Ipak, tek zaštićeno društvo stvara novog čovjeka. Izgleda da se krug ne može razbiti. Da li Marcuse time sam sebe razobličava kao fantastu? U knjigama Struktura nagona i društvo i Ogled o oslobo­ đenju on pokušava da dokaže da se ekonomska konkurencija i princip učinka visokorazvijenih industrijskih društava u nji­ hovom prvenstvu mogu rastvoriti principom užitka (po Freu­ du): kultura stvorena igrom nagona umjesto principom učinka, slobodnim radom lišenim muke, koji se ispunjava u formi igre, radom koji nije upravljan, umjesto organiziranom prinudom učinka. »U jednoj istinski ljudskoj kulturi postojanje će biti više igra neko muka, a čovjek će živjeti razvijajući se u formi igre umjesto u oskudici.« »Igra nagona je motor ovog oslo­ bođenja« (1968, 186, 185). Već u svojoj knjizi Jednodimenzionalni čovjek (1967), ali posebno u Ogledu o oslobođenju (1969), Marcuse sve svoje nade polaže u novu estetski shvaćenu tehniku u kojoj nije utjelov­ ljeno gospodarenje aparata učinka: »Je li još uvijek potrebno ponavljati da su znanosti i tehnologija moćni vehikl oslobođe­ nja?« (1969, 27). On govori »o tehnologiji oslobođenja . .. o produktu znanstvene imaginacije koja je slobodna da forme ljudskog univerzuma skicira i planira bez iskorišćavanja i bez muke« (ebd. 37): »Savez oslobađajuće umjetnosti i oslobađajuće tehnologije« (ebd. 76), tehnika kao »umjetnost«, »kao 'organon' umijeća života« (1967, 249). »Mi danas i ovdje imamo povijesni Novum ukoliko je tehnički i znanstveni razvitak produktiviteta dosegao stupanj na kojemu ovaj novi čovjek više nije stvar manje-više proizvoljne spekulacije nego se — gotovo bih rekao — može izvesti iz stanja proizvodnih snaga« (Spiegel 35/100, 1967, 115). »Sloboda zaista najvećim dijelom zavisi od

VREDNUJUĆI U M K A O D R U Š T V E N A Z N A N O S T

233

tehničkog napretka, od napredovanja znanosti« (1969, 263). »Planirano korištenje resursa za zadovoljavanje životnih po­ treba uz minimum teškog rada, preobražaj vremena za razo­ nodu u slobodno vrijeme, zadovoljenjem borbe za opstanak« (1967, 263), oslobođenje vitalnih nagona od svakog potiskiva­ nja, uklanjanje prinude učinka i struktura gospodarenja u in­ dustrijskom društvu — sve ovo, vjeruje Marcuse, danas se može realizirati — i to na temelju postignute ili dostižne teh­ nološke perfekcije. Tekovine industrijske tehnike u dobu auto­ matizacije dopustile bi da se ostvari nova tehnika i novi čov­ jek. Princip učinka je izvršio svoju historijsku dužnost: sada bi se moglo ići iznad samog principa učinka, a znanost i teh­ nika kao i njihova industrijska primjena mogli bi se organi­ zovati relativno slobodno od gospodarenja — upravo u igri nagona. Ove Marcuseove teze i same su »tehnokratske« prem­ da Marcuse kritikuje tehnokratiju: čisto tehnički preduslovi i za njega odlučuju o socijalnim rješenjima problema. — Ali ako svaka upravljana tehnologija već kao racionalno postupa­ nje u sebi utjelovljuje logiku gospodarenja, kao što Marcuse tvrdi u knjizi Struktura nagona i društvo (1968), onda je tehni­ ka koja se proširila na razvitak cijelog čovječanstva i koja je, dakle, obuhvatno organizirana i oslobođena od gospodarenja, nemoguća kao slobodna umjetnost. Puka hipi-kultura ne bi mogla izgraditi nužno sveobuhvatne tehnologije opskrbljiva­ nja, a također ne ako bi se ideologija užitka djelatno polari­ zirala. Historijsko prožimanje principa užitka, ukidanje ekonom­ ske prinude, konkurencije bi, po Marcuseu, imale isto značenje kao i zadatak principa učinka; jer princip učinka, po njegovom mišljenju izražava »da je pod njegovom vladavinom društvo raslojeno u skladu sa konkurirajućim ekonomskim učinkom njegovih članova« (1968, 49). Ostaje nejasno u njegovim spisi­ ma da li »dodatnu«, »nepotrebnu« represiju kroz »otuđeni« rad pripisuje »principu učinka«. Učinci fantazije umjetnika, znanstvenika, pronalazača — za Marcusea nipošto ne spadaju u princip učinka. Oni jedno­ stavno reprezentiraju »kritiku principa učinka«. Ali, budući da za njega princip učinka ponovo vrijedi i kao sredstvo samoprikazivanja, kao princip samoosvjedočenja — njegova teorija ovdje postaje protivrječna ili u najboljem slučaju višeznacna.

234

HANS

LENK

Prinuda profesionalnog rada, kupovna i razmjenska vrijednost ovog rada, rad kao instrument osiguranja egzistencije kao i puritanska vrlina, premiranje ekonomskog uspjeha i time od­ ređeno, navodno samo time određeno, raslojavanje društva, so­ cijalno dejstvo publiciteta i javnog imagea nekog prividno po­ stignutog učinka, izbornog uspjeha koji se predstavlja kao lični učinak, iznuđeni i protivno volji izvršeni rutinski rad i, tome nasuprot, slobodno i čvrstim ulogom izvršeni, često mukotrpni stvaralački (npr. znanstveni ili umjetnički) učinak, učinak kao izraz ili sredstvo samoprikaza personalnosti — sve ovo je Marcuse, kao uostalom i ideolozi društva učinka, bacio u veliki lonac. Ali prave učinke treba brižljivo odvojiti od pravih uči­ naka, kao i slobodne od iznuđenih. Prema ovom grubom brka­ nju, Marcuse opravdane kritike iznuđenog nedostojnog rada na pokretnoj traci lako prenosi na motivaciju učinka, na princip učinka uopšte i propovijeda neku vrstu defetizma učinka. Gre­ ška leži već u globalnoj pretpostavci. Onaj ko princip učinka difamira u svim njegovim vari­ jantama, ko diskriminira kulturno mukotrpno stečena stvarna znanja i njihovo dalje razvijanje, taj ne bi mogao planetarno etablirati ili braniti nikakvu novu tehniku dovoljnog opskrblji­ vanja. U znaku porasta stanovništva i oskudice sirovina na dugi rok ne može biti dovoljna jednom dostignuta perfekcija tehnike. Tehnički i znanstveni napredak ne može se jedno­ stavno zamrznuti, statički zaustaviti a da uskoro ne postane fatalnim regresom. Bez motivacije učinka i njenog kultiviranja čovječanstvo više ne može preživjeti. Time se ne tvrdi da bi se u svim okolnostima morala braniti profesionalna prinuda učinka za sve. Društvo blago­ stanja čak tendira tome da da izvjesne garancije za egzisten­ ciju — posebno za bolesne, stare, slabe. Ono skraćuje radno vrijeme — svakako ne samo na osnovu tehnološkog napretka, kao što misli Marcuse, nego bitno na osnovu organizirane bor­ be za rad. Marcuseova utopija o budućoj samovladavini principa užitka isuviše je paušalna — ona je regresivna, nerealistična i napokon, nesocijalna — toliko se predstavlja progresivnom. Kad bi se Marcuseov apel protiv principa učinka slijedio ši­ rom svijeta, onda bi se dolazeća katastrofa gladnih u Trećem svijetu umnogostručila u ne tako dalekoj budućnosti. A otpri-

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

235

like trećina čovječanstva već danas gladuje. Upravo su na jednak način apsurdne i nerealne Marcuseove teze o apsolut­ noj mogućnosti otklanjanja i prevladavanja principa učinka kao i o tehnološkom zadovoljenju svih potreba bez muke. Marcuse je svakako u pravu u tome da se proizvodi pre­ više suvišnog i da se kultivira upravo rasipništvo, da bi se uz racionalni ulog svih tehnoloških sredstava (također i primje­ nom naoružanja) za zbrinjavanje onih koji gladuju moglo spriječiti mnogo više nevolje. Tome nasuprot, pod znakom je pitanja da li su današnja tehnička i ekonomska sredstva do­ voljna za eliminaciju svih problema gladi i snabdijevanja. Samo tačne analize i detaljne ocjene mogle bi o ovome odlu­ čiti. Ipak, da će se čovječanstvo, uz to, u sljedećoj generaciji udvostručiti, čovječanstvo u kojem, kao što je rečeno, već gladuje trećina — ovi u najvećoj mjeri realni sporedni uslovi, koji poput lavine multipliciraju probleme, najavljuju se u Marcuseovoj analizi. Umjesto toga Marcuse propovijeda oslo­ bođenje od društva obilja i totalno prihvatanje principa užitka. To nije niti realistična niti humano odgovorna strategija. Mar­ cuse također nije smatrao potrebnim da uopšte uzme na zna­ nje detaljne rezultate empirijskih društvenih znanosti, prije svega demografije, ekologije, ekonomije, etnologije. Marx kao ekonom nikad ne bi zastupao irelevantnost iskustvenih zna­ nosti za teoriju društva, kao što je to činio Marcuse. Marcuseov historizam uveliko prelazi i preko rezultata humane bio­ logije: nagonska strktura je za Marcusea uslovljena isključivo hliistorijski-društveno, i prema tome je promjenljiva. Njegova vizija budućnosti slika jednu idilu neagresivnog zaštićenog društva koje je u stanju da svoje konfliktne inte­ rese riješi »bez brutalnosti, bez surovosti i bez agresije-«. — Marcuseova genijalnost prema biološkim osnovnim dinamikama jest groteska u kojoj naslovnu ulogu igra ignorancija: Mar­ cuse je olako izvršio idealističku i antropomorfističku elimi­ naciju biologije kada je, upitan da li bi trebalo zaštititi i ži­ votinje pred okrutnošću drugih životinja, rekao: » . . . ukoliko je okrutnost među životinjama jednostavno uslovljena nesigurnošću, slabošću i nuždom, d a . . . Da li će se ikada moći spriječiti da velika riba guta manju? Možda ćemo još jednom doći dotle, ako naime velika riba ima dovoljno hrane tako da nema potrebe za manjom . . . ideja zaštite prirode je po­ vijesna a ne metafizička... {Spiegel 35/1967, 118.)

236

HANS

LENK

Da li, dakle, jedan novi Sv. Franjo propovijeda o velikim ribama? Ipak su groteske raja kao kritička teorija prikrivene kao prodaja narkotika, neodgovorne, a pedagoški prema okol­ nostima i fatalne i napokon nehumane — uprkos poštovanja dostojnog humanog povoda koji se Marcuseu ne može osporiti. Marcuseova teorija je opijum čovječanstva, jedna sekularna utopija raja zasnovana tehnicističko-ideološki, optočena aka­ demsko romantički, predstavljena u idealističkom vokabularu. Totalno zaštićeno, agresije oslobođeno beskonfliktno dru­ štvo je fikcija, kao što Marcuse zapravo sam kaže: »Uvijek će biti konflikata« (ebd. 117). Čovjeka ne možemo biološki tako mijenjati da se svaki konflikt može izmiriti bez agresije. Agre­ sija je već pojmovno povezana za sve konflikte. Konfliktima se ipak može upravljati a da se ne dopusti provala agresije, bez brutalnosti i okrutnosti. Ali ovo se ne može učiniti biološ­ kom manipulacijom u reprogramiranju čovjeka nego demokratskm kontrolama koje se efektivno uzajamno prožimaju pod racionalnom kritikom. Odgoj za demokratsku kontrolu i sprem­ nost na kompromis čine više nego površni utopijski apeli. Povjerenje je dobro, kontrola je bolja. Marcuse naravno nema povjerenja u djelovanja poredaka i kontrola: »Od ljudi čiji su instinkti zakržljali ne možete očekivati slobodan razvitak. Upravo zato je potreban terapeutski proces. Ljekar intervenira onda kada je bolestan, . . . ako je nužno onda i nasiljem koje ozdravljuje, koje donosi poboljšanje, protiv razornog nasilja bolesti. Tako je, vjerujem, i sa društvom«. Marcuseov poznati zaključak u članku o »Represivnoj to­ leranciji« (1966, šesto izdanje 1968, 127), da apstraktna tole­ rancija u društvu stalno oslabljuje opoziciju manjine, stalno podstiče nasilje establišmenta i da zato »za potčinjene manjine kojima se vlada postoji 'prirodno pravo' na otpor, da upotrebe nezakonita sredstva ukoliko su se zakonska sredstva pokazala kao nedovoljna« — ovaj zaključak je Marcuse stalno razu­ mijevao kao pokušaj legitimiranja protivnasilja. Ali koje plodove treba dati država nasilja i protiv nasilja — osim opet nasilno potčinjavanje? Agresija se ne može ugu­ šiti protivagresijom? Svaka revolucija je nasiljem vodila jed­ noj u najmanju ruku privremenoj eskalaciji nasilja, ali ni­ kako konačno očekivanom oslobođenju. Nasilje je uvijek rep-

VREDNUJUĆI UM K A O DRUŠTVENA Z N A N O S T

237

resivno. Respresivnost protiv represije sigurno isključuje za­ dovoljenje. Moć korumpira pobjedničke revolucionare. Teza o mogućnosti programiraija čovjeka je iluzionistička, njena stra­ tegija »apsolutnog«, »velikog odbijanja« (1967, 268) uz svu podršku odbijanja da se učestvuje je neodgovorna. »Prošire­ nje . . . nezadovoljstva . . . nespremnosti, izbjegavanja rada, iz­ bjegavanja vršenja dužnosti, neimar i ravnodušnost — svi.. . faktori koji bi jedan visoko centralizirani i koordinirani apa­ rat pogodili tamo gdje bi slom u jednoj tački mogao lako za sobom povući velike dijelove cjeline...« (1969, 124): ova vrsta pasivnog ili reaktivnog otpora kojeg propovijeda Marcuse, ukoliko cilja na slom cijelog socioscijentističkog sistema, imao bi iste nehumane i neodgovorne posljedice kao i svjetski za­ datak principa učinka: ljudi bi bili žrtvovani iluziji boljeg svijeta budućnosti. Nikakav historijski kalkil revolucije koji uzima u obzir haos, anarhiju, a za osnov ima puku utopijsku nadu u jedan zdravi svijet, danas se na human način ne može zastupati u visoko razvijenim industrijskim društvima. Ali, u jednom eksplozivno rastućem društvu na Zemlji, koje se ra­ sipa u katastrofama gladi, energetskim katastrofama ili kata­ strofama u opskrbi vodom, u ekološkim zagađenjima kontinen­ talnih a uskoro globalnih razmjera, — ako se veliki dio svih socijalnih i tehnoloških snaga ne ulaže za otklanjanje ili ubla­ žavanje ovih katastrofa — u jednom takvom zemaljskom dru­ štvu put kroz anarhiju, kroz slom tehnostrukture i ekonom­ skih 'sistema bio bi doista fatalniji od svake historijske revo­ lucije. Radi mnogih globalnih poredaka broj žrtava bio bi veći od žrtava sadašnjih sistema, ako se uopšte, kao Marcuse, upustimo u brutalno historijsko balansiranje. A konsolidacija jednog novog obuhvatnog sistema snabdijevanja, nakon even­ tualnog totalnog raspada tehničko-ekonomskog aparata, bila bi nevjerovatna. Revolucija kroz anarhiju ne daje nikakve historijske alternative poboljšanja za cjelokupnost kompleksnih industrijskih društava: egzistencija miliona isuviše zavisi od funkcioniranja tehno-sistema. Marcuseova sklonost ka crno-bijelom mišljenju, ka kliše­ iziranim dihotomijama u svim oblastima, onemogućila mu je realističko razumijevanje takvih društvenih promjena. Princip učinka protiv principa užitka, oni koji vladaju protiv potčinjenih, manipulatori protiv onih kojima se manipulira, lažno

238

HANS

LENK

protiv istinitog, prave potrebe, eficijencija, rad, heroizam pro­ tiv potrebe za mirom, tišinom, ljepotom, agresija i konkuren­ cija protiv osiguranog postojanja, nasilje i eksploatacija protiv oslobođenja, represivna vladavina protiv slobodne solidar­ nosti, cementirana beznadežnost protiv revolucije — na jed­ nom ovakvom ili-ili klišeu ne može se zasnovati nikakva po­ stojana teorija visoko kompleksnih pluralistčkih društava. Crno-bijelo mišljenje isto kao i demonstrativno preziranje empirijskih društvenih znanosti, može se iskupiti samo po ci­ jenu netačnosti teorije. Mišljenje u oštrim ili-ili suprotnostima je socijalno-psihološki dokazano kao varijanta i sindrom autoritarnog obrasca mišljenja? Marcuse kao autoritarni mislilac? Ipak ne. Ali si­ gurno su totalitarna njegova globalna klišeiziranja — što je idealistička baština sveobuhvatnog zahtjeva Hegelovog razvi­ janja pojmova koji cijeli univerzum povijesti čovječanstva želi da obuhvati dijalektikom nekoliko pojmova, bez mnogo obzi­ ra na empirijske detalje. Filozofski utopisti najčešće su inte­ lektualni totalitaristi. — Nadu da Marcuseov dogmatski spe­ kulativni marksizam zaista može primijeniti na odgovarajući savremeni društveni život — ovu nadu je Mac intyre dokazao kao logički nemoguće. I Marcuseova teza o potpuno jednodimenzionalnom dru­ štvu samo onih koji su manipulirani od strane vlasti i teza o društvu djelovanja koja stabiliziraju sistem, djelovanja .pret­ postavljene tehničko-upravljačke jednoobraznosti — isto je tako paušalno-klišejska koliko i pogrešna. Sveprožimajuća jednakost i vlasti primjerena raspoloživost ne stabilizira kom­ pleks industrijskih društava nego, štaviše, mnoštvo sukultura, mnoštvo mogućnosti uklanjanja pa i divergencija i napetosti. Marcuse nije spoznao društveni pluralizam, nije ga dovoljno uzeo u obzir. Njegovo mišljenje-dviju-klasa, njegove crno-bijele dihotomije mu to onemogućavaju. Tek onaj ko ne misli samo u suprotnostima isključivo dvaju klišea, može adekvatnije tumačiti pluralističke socijalne sisteme: on svakako više ne može ovaj princip užitka protiv ovog principa učinka izi­ gravati kao totalni princip društva. Oba su isuviše nediferen­ cirani klišei. Svako ko odobrava princip užitka ne mora ne­ girati učinke i obrnuto. U onom socijalnom općenito ne važi nikakvo oštro ili-ili. Monolitni radikalizam uvijek vodi po-

VREDNUJUĆI U M K A O D R U Š T V E N A Z N A N O S T

239

grešnim teorijama. Ko od reprezentanata tzv. establišmenta osporava opravdanost potrebe za mirom, tišinom, za ljepotom? Koga ovo ne bi zadovoljilo? Ko želi da kultivira isključivo učinak, eficijenciju, rad, heroizam? Socijalne razlike i razvici izražavaju se u detaljnijim sklopovima. Konkrtnije: Marcuseova nova senzibilnost može sasvim ostvariti društveni uticaj a da historijski nužna motivacija učinka ne bi morala ili smjela iščeznuti. Skraćenje radnog vremena, iznuđeno sindikalnim zahtjevima, i estetska pobuna omladine mogli bi ići ruku pod ruku. Povećane mogućnosti izbora i mnoštvo sudjelovanja i samoogledanja u različitim kulturnim grupama i organizaci­ jama povećavaju mogućnost diferenciranja personalnosti i raz­ vitka personalnosti. Racionalna kontrola i totalna demokratizacija u svim ob­ lastima nikako nužno ne iziskuju um. Demokratska kontrola — da, ali pod dodatnim uslovima — to je neizbježno: učinci u znanosti i privredi ne mogu se postići pukim demokratskim konsenzusom niti se mogu ostvariti samo apelima za solidarnošću. Znanje ne nastaje odlukom većine. Paušalna kritika radikalne ljevice na račun motivacije učinka i svakog stvarnosnog znanja, na račun kriterija znanstvenih nivoa učinka, vodi nehumanim posljedicama i štetama — barem tendencijski — tako je kritika totalnog fah-idiotskog samoograničenja i jedinstvenog sljepila bila i ostaje opravdana. Nesebičnom angažmanu ranije kritičke generacije trebalo bi izraziti divljenje. Ipak, racionalno discipliniranje kritike i spoznaja neophodnosti motivacije učinka i stvarnosnog znanja — ove konstruktivne fermente bi kritička generacija trebala tek dodati radikalnom elanu, da bi osigurala humane rezultate. Protiv-znanstvena nastrojenost a posebno nastrojenost protiv prirodnih znanosti i suviše paušalna kritika svakog principa učinka značajnim dijelom se vraća na Marcusea. Uzeti Marcusea ozbiljno ovdje znači nadmašiti ga a da zato ne branimo tehnokratiju ili društvenu ukočenost. Jürgen Habermas, generaciju mlađi od onih ranije pomenutih, u svom pokušaju znanstveno-teorijskog fundiranja kritičke teorije, oslanjao se na upravo prikazanu osnovnu po­ ziciju. Nastavljajući se na dva temeljna referata Poppera i Adorna na Tibingenskom zasjedanju Njemačkog društva za so­ ciologiju 1961, on je u spisu »Analitička teorija znanosti i di-

240

HANS

LENK

jalektika«, eksplicitnim suprotstavljanjem tradicionalnoj teoriji znanosti razvio glavne teze jedne društveno-kritičke dijalekti­ čke teorije. Horkheimer je svojom kritikom tradicionalne teorije htio pogoditi određeno moguće držanje modernih znanstvenika pre­ ma praktično-normativnim pitanjima. On je vjerovao da može dokazati da je zahtjev za vrijednosnom neutralnošću znanosti — koji je u društvenim znanostima preduslov mogućnosti ob­ jektivnog nalaženja istine uopšte — kojeg pojedinačni znan­ stvenik izlaže kao da je svaka misao koja prevazilazi misaono oslikavanje realnosti zabranjena. Posljedica jednog takvog dr­ žanja mišljenja je nastanak instrumentalnog uma. Takav »in­ strumentalni um« obilježen je time da propušta da datu dru­ štvenu stvarnost ispita sa stanovišta njenog historijskog nas­ tanka, umjesto čega legitimira postojeće jer ono postoji, a svoj spoznajni interes usmjerava samo na to da unutar postojećeg koje više ne problematizira omogući tehnički uspješno djelo­ vanje. Jedno takvo držanje tada se obično određuje kao prag­ matizam; on, po Horkheimerovom shvatanju, svaku volju za promjenom sumnjiči kao utopizam. Za ishodišnu tačku kritičke teorije sada je važno da ovaj instrumentalni um sebe zna u saglasnosti sa formuliranim pra­ vilima znanstveno korektnog mišljenja koje je razvila anali­ tička filozofija. Odatle se može objasniti da kritička teorija svoj napad usmjerava na modernu teoriju znanosti kao tobož­ nju legitimaciijsku instancu osporavanog instrumentalnog uma. Može se, međutim, i neposredno uvidjeti zašto je ovaj napad usmjeren na pogrešnog protivnika. Jer, time što je analitička filozofija kao svoj objekt istraživanja odredila logiku znan­ stvenog istraživanja i dokazivanja, ona je obuhvatila opštu formalnu metodologiju umnoga mišljenja i time nužni uslov tačnih teorija, ali ipak ne svaki dovoljan uslov. To konkretno znači: neka metodološki korektno razvijena i eksperimentalno tobože uvježbana teorija, može sadržavati jedan totalno skra­ ćen i jednostran način viđenja stvarnosti. Ukidanje ove jedno­ stranosti zato nije pitanje poboljšanja ili razvitka alternativne znanstvene metodologije, nego je jedan problem koji se mora riješiti razvitkom sadržajno obuhvatnijih hipoteza od stvarno­ sti. Jedna kritika samo instrumentalnog uma, međutim, tako­ đer je moguća i na tlu tzv. tradicionalne teorije. Kritika odre-

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

241

đenog društvenog ponašanja znanosti odnosno znanstvenika, kritika iz pozicije Frankfurtske škole, svakako se ne može shvatiti kao kritika ideoloških aspekata pojedinih teorija, nego se odnosi na sistemsko-logičko mišljenje uopšte. Pozicija sa koje se napada logičko mišljenje u njegovoj ograničenosti jest dijalektičko mišljenje. Prigovor koji dijalektika upućuje zna­ nostima sastoji se u tome da je u klasičnim metodama znanosti skrivena »harmonistička tendencija« (Adorno, 1969) koja do­ pušta da iščeznu antagonističke tendencije stvarnosti. »Ono neistoimeno, ono što se uzajamno osporava, ona izborom poj­ movne aparature i u službi jednoglasnosti svodi na isti pojam« (ebd. 24). Logičko-sistematske znanosti konstruiraju, dakle, je­ dan »totalitet misaonih određenja« (Adorno, 1966, 15) koja o stvarnosti ne sude pravedno, dok samo »dijalektička suprotnost izražava realne antagonizme...« (Adorno, na istom mjestu, 1969, 35). Frankfurtska škola, dakle, zastupa shvatanje da lo­ gičko mišljenje skicira jednostranu, harmonističku sliku stvar­ nosti. Uzrok tome je da logičko mišljenje podvrgava određe­ nim aksiomima, aksiomu neprotivrječnosti i aksiomu isključe­ nja trećeg. U skladu sa ovim pozitivističkim zahtjevima, u znanstvenim iskazima nisu dopuštene nikakve protivrječnosti, odnosno protivrječnosti se isključuju za stvarnost. Dijalektičari Frankfurtske škole, međutim, vjeruju da mogu pokazati egzi­ stenciju protivrječnosti u stvarnosti, npr., u smislu dijalektike prosvjetiteljstva. Protivrječnost bi ležala u tome da jedan te isti fenomen istovremeno znači napredak i nazadovanje, što logika nije u stanju misliti. Zato dijalektika ističe zahtjev da pojmi i ono što se u logici javlja kao protivrječnost i stoga ostaje izvan teorije ili se silom protivrječnosti razobličava i uklapa u teoriju. Npr.: »Ako se pak u stavovima društvenih znanosti javljaju protivrječnosti, kao što baš nije relevantno da isti društveni sistem oslobađa i sputava proizvodne snage, tada je teorijska analiza takve logičke nesaglasnosti u stanju svesti na strukturne momente društva, ne mora ih odbaciti kao puke inkoncinitete znanstvenog mišljenja, gdje bi oni mogli biti odstranjeni samo još promjenom realiteta« (Adorno, na istom mjestu i drugim, 1969, 32 i dalje). U ovom samotumačenju dijalektike mora se kritikovati sljedeće. Ono šta dijalektičari određuju kao logičke protivrječ­ nosti koje se trebaju ispoljiti u jedinstvu napredovanja i na­ zadovanja, prosvjetiteljstva i mita, pojavljuje se kao protiv-

242

HANS LENK

rječnost samo u namjerno paradoksalnim formulacijama. Izrazi koji zvuče pregnantno, koji izgleda da odražavaju empirijske protivrjećnosti, u stvarnosti su netačni. To šta dijalektičari žele izraziti svojim dijalektičkim pojmovima, i za logičara i za sistematičara je spoznatijivo stanje stvari da su određeni dru­ štveni razvici i historijske epohe u svom djelovanju i značenju ambivalentni i promjenjivi, kao što, prema okolnostima, sadrže mnoge različite komponente i tendencije (sa svojstvenog siste­ ma, kako se danas kaže). To da isti društveni sistem sputava i oslobađa proizvodne snage ili da se prosvjetiteljstvo vraća u mitologiju kojoj želi umaći, odmah se razumije kada se uzme u obzir da različiti vidovi, aspekti i različite sistemske kom­ ponente dolaze u obzir pri posmatranju. Gledano iz ove per­ spektive, dijalektička teorija društva koja sebe razumije kao teoriju koja kritički razumijeva ispunjava važan zadatak destruiranja jednostrane ideološke predstave o stvarnosti, npr. naivno mišljenje napretka. Dijalektička protivrječnost kao »protivrječnost« koja egzistira u stvarnosti, prema tome uopšte ne dotiče aksiom neprotivrječnosti, budući da on samo kaže da u isto vrijeme u istom pogledu predmetu ne pripada određeno svojstvo niti mu može pripadati, to znači, da se ovo svojstvo istovremeno u istom pogledu ne može pripisati i odreći objek­ tu, što je znao još Aristotel. Stoga bi bilo pogrešno kad bi se teza o padu prosvjetiteljstva u mit htjela izjednačiti sa tvrd­ njom logičke protivrjećnosti tako što se dijalektika prosvjeti­ teljstva sastoji u tome da puko tehnički napredak racionalnosti, isto kao i mit, sprečava emancipaciju koju je intendiralo pro­ svjetiteljstvo. Prosvjetiteljstvo i mit u ovom pogledu imaju isti rezultat, premda se prosvjetiteljstvo izvorno razumije kao su­ protnost mitu. Principijelna kritika sistematskog mišljenja, kojeg se od­ rekla Frankfurtska škola, počiva samo na nedovoljnom pozna­ vanju logike. Za znanstveno-teorijsku poziciju Frankfurtske škole, po­ red antilogičke interpretacije logike od odlučujućeg značaja je položaj kojeg je ona imala u kontroverzi između prirodnih i duhovnih znanosti o konkretnoj metodi znanstvenog mišljenja. Razdvajanje prirodnih i duhovnih znanosti je izvorno, kao što znamo od Diltheyea, postavljeno kao razlikovanje dvaju različitih oblasti stvarnosti — na jednoj strani fizikalni svijet

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

243

u kojemu se svi događaji odvijaju po nepromjenjivim, vječnim zakonima, u kojemu se ono pojedinačno objašnjava svođenjem na jedan opšti zakon — i na drugoj strani, čovjekov svijet koji je za nas razumljiv budući da smo i sami ljudi, svijet u kojem kulture, ljudska djelovanja etc, upravo nisu shvatljivi kao pravilni događaji nego kao u najvećoj mjeri individualni jed­ nokratni događaji koji se ne odvijaju determinirano nego su rezultati samovoljnih ljudskih odluka. Ako je razlikovanje ob­ jašnjenja i razumijevanja uvedeno najprije vrijednosno ne­ utralno, onda je ono u duhovno-znanstveno inspirisanoj filo­ zofiji u Njemačkoj u međuvremenu naraslo do karakteriziranja dvaju različitih ljudskih načina saznanja, jednog nižeg, čija objašnjenja ostaju puko spoljašnja prema objašnjenoj pred­ metnoj oblasti i jednog višeg, koje u fenomene uistinu prodire, budući da ih ne samo objašnjava nego i razumije. Ova predstava koja je uvijek već predstavljala pozadinu kritičke teorije Frankfurtske škole, kod Habermasa je postala teorijom spoznajno vođenih interesa pod kojima možemo posmatrati stvarnost: tehnički, praktični i emancipatorski interes. Odgovarajuće znanosti su 1. tehničke discipline koje nam otvaraju stvarnost sa aspekta njenog instrumentalnog iskušavanja kroz ljudski rad, 2. znanosti koje postupaju hermeneutički, čiji je cilj, za razli­ ku od tehničkih, uspostavljanje konsenzusa između subjekata koji se uzajamno razumijevaju, 3. emancipatorske teorije čiji je zadatak dijalektičko posvjećenje čovjeka o društvenim strukturama koje njime vladaju, sa ciljem prevladavanja vladavine čovjeka nad čovjekom, zamje­ na odnosa vladavine diskursom punoljetnih subjekata koji su oslobođeni od gospodarenja. Ovo razlikovanje sada polaže pravo da bude više od ne­ kog klasificiranja, štaviše, Habermas tvrdi da se kategorije mišljenja i metode znanstvenog istraživanja odnose na date spoznajne interese i da, prema tome, važe uvijek samo za one znanosti koje se zajedno izvode iz jednog te istog spoznajnog interesa. U skladu sa ovim se odbacuje koncept jedinstva zna­ nosti kojeg je postavio Popperov'kritički racionalizam, sa zah­ tjevom da se teorije u prirodnim i duhovnim znanostima shva­ te kao hipoteze koje bi se trebale provjeriti prikladnim, dakle od slučaja do slučaja različitim sredstvima i, ako bi one za-

244

HANS

LENK

kazale, onda bi ih trebalo zamijeniti boljim teorijama. Habermas se zato u već pomenutom članku »Analitička teorija zna­ nosti i dijalektika« iz 1963, razračunao sa Popperovim kon­ ceptom i naveo niz argumenata protiv analitičke teorije zna­ nosti, koji treba da učine plauzibilnim njegovo tumačenje pri­ rodnih znanosti i društveno-znanstvenih disciplina. On je iznio četiri prigovora protiv analitičke teorije znanosti, koji treba da pokažu granice sistemsko-deduktivnog načina mišljenja. Prema njegovoj interpretaciji, pojam sistema ostaje spoljašnji prema analiziranoj oblasti iskustva. Ne postoji nikakvo ontološko slaganje između znanstvenih kategorija i struktura stvarnosti. Teorije su proizvoljno konstruirane sheme poretka koje se razvijaju iz apstraktne metodologije. Činjenična saglasnost teorija i stvarnosti principijelno je slučajna. Prema tome, teorije nisu istinite i lažne nego su upotrebljive, naime, onda kada se pojave stvarnosti podvode pod njih. Ali, kako kaže Habermas, čim »spoznajni interes prekorači ovladavanje pri­ rodom, a to ovdje znači manipulaciju oblastima koje su iskon­ ski prirodne, ravnodušnost sistema prema oblasti njegove pri­ mjene preobražava se u krivotvorenje objekta. Struktura pred­ meta koja je zanemarena u korist opšte metodologije osuđuje teoriju, u koju ne može prodrijeti, na irelevantnost-« (1969, 158). Drugim riječima: znanosti koje postupaju sistematski deduktivno isporučuju znanje koje omogućava samo tehničku ma­ nipulaciju stvarnosti. Razlog za to leži u tome da ove znanosti, fiksirane na čuvanje neke apstraktne metodologije, ispuštaju iz vida specifičnu strukturu određenog predmeta. »Tobožnju slo­ bodu u izboru kategorija i modela« (ebd.), koja utiče na krivo­ tvorenje objekata, u znanostima koje se bave svijetom kojeg je proizveo čovjek, zato, po Habermasu, treba zamijeniti hermeneutičkom metodom eksplikacije smisla. Rezultati hermeneutičkih nastojanja, prema ovome, ne ostaju spoljašnji anali­ ziranoj predmetnoj oblasti budući da znanosti koje postupaju hermeneutički »prethodno osiguravaju primjerenost svojih ka­ tegorija predmetu« (ebd. 157). Ova Habermasova argumentacija protiv sistematsko-deduktivnih znanosti mora nas začuditi, jer nije pogođen upravo kritički racionalizam kojeg je Habermas smatrao protivnikom, budući da već Popperova koncepcija trial-and-error-metode

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

245

zahtijeva od znanosti da se putem provjeravajućih eksperime­ nata uvijek nanovo osigura primjerenost njenih kategorija predmetu. Drugi prigovor protiv analitičko-empirijskih načina postu­ panja je u tome da su oni podnosili samo jedan jedini tip iskustva, »kontrolirano posmatranje fizičkog ponašanja koje u izoliranom polju, pod okolnostima koje se mogu reproducirati, priređuju proizvoljno izmjenjivi subjekti« (ebd. 159). Jedno takvo restringirano iskustvo, koje obuhvata samo još jednu analitički već dobro priređenu stvarnost, Habermas odbija u društvenim znanostima koje sebe kritički razumijevaju i hoće da se vrati na fond prirodo-znanstveno akumuliranih iskusta­ va. Ali i ova Habermasova tačka kritike nije valjana jer se i sistematske znanosti bez teškoća mogu vratiti na predznanstveno iskustvo. One se razlikuju od predstava svijeta života samo preciziranjem svojih pojmova kao i sistematiziranjem svojih iskaza metoda istraživanja, one su, dakle, u stanju da bez problema zahvate predstave predznanstvenog svijeta živo­ ta, da ih tačnije formuliraju i tako ih preobraze u znanstveno provjerljive hipoteze. Sljedeća tačka koju Habermas pomin je tiče se odnosa teo­ rije i povijesti. Analitičko-empirijski načini postupanja ne po­ znaju nikakve historijske zakonomjernosti, dakle zakone koji neposredno određuju povijesni razvitak. Zakoni koji su primi­ jenjeni u historijskim znanostima imaju isti status kao i svi ostali prirodni zakoni, oni važe za sve epohe povijesti. Za kri­ tičku teoriju Habermas sad reklamira jedan tip historijskih zakona koji treba da važe samo za epohe za koje su bili po­ stavljeni. »Historijske zakonomjernosti ovog tipa označavaju kretanja koja se, posredovana sviješću djelatnih subjekata, os­ tvaruju tendencijski«. (ebd. 164). Iz Habermasovih formulacija, međutim, proizilazi da on kao zakon očigledno želi odrediti ono što bi se sa Popperam trebalo na svrhovit način odrediti kao trend, kao tendencijski ostvarivo singularno kretanje. Posljednji Habermasov prigovor protiv znanosti koje po­ stupaju analitičko-empirijski bavi se odnosom teorije i prakse. Empirijske znanosti za cilj istraživanja imaju saznanje zakona. Ako su zakonomjernosti poznate, onda se uključivanjem rubnih uslova odatle mogu dobiti prognoze. Prognostičko znanje je upotrebljivo za proizvoljne tehničke svrhe. Ali same svrhe se

246

HANS

LENK

ne mogu shvatiti istraživanjem činjenica. Sam instrumentalni um koji proizvodi samo instrumentalno znanje, po Habermasu vodi samo jednoj pozitivistički raspolućenoj racionalnosti, koja iziskuje proširenje odnosno korekturu kroz jedan eksplicitno praktični i kritički um, teoriju koja dopušta da se vrednovanja izvedu iz analize fakata i time omogući znanstvena orijentacija u praktičnom djelovanju. Ovde bi trebalo primjetiti da, kao što Habermas tačno vidi na osnovu dualizma činjenica i odluka empirijske znanosti nikako ne mogu dati uputstva za djelova­ nja. Ali to ne znači da se odluke uopšte odbijaju, štaviše, up­ ravo su kritički racionalisti, koje Habermas uporno sumnjiči za pozitivizam, sami razvili koncept umne diskusije o vrijed­ nostima. Za historijsko-hermeneutičke znanosti, čiji je cilj omogu­ ćavanje međuljudske komunikacije, Habermas ograničava obaveznost logike jer, prema njegovoj interpretaciji, logika je ap­ straktna metodologija čija svrha može biti samo to da u teh­ ničkim znanostima omogući deduktivnu izgradnju sistema: »Strogo deduktivni sklopovi dopuštaju izvođenja ali nikakve komunikacije« (1970, 156). Zato zadatak logike o prirodnim znanostima, u duhovnim znanostima preuzimaju hemeneutička pravila. Teorije, dakle, nisu izgrađene deduktivno, nego, šta­ više, nastaju iz hermeneutičke interpretacije koja se, kao što je poznato, ne odvija deduktivno nego u kružnom kretanju postupno sve više pojašnjava jedno najprije samo približno predrazumijevanje i konačno ga dokazuje kao tačno. Protiv pokušaja da se konstruira suprotnost logike i hermeneutike treba reći sljedeće: hermeneutička pravila se jed­ nako logički odnose na posebnu strukturu hermeneutičkih ob­ jekata kao što se eksperimenti odnose prema teorijama. Razu­ mijevanje smisla i međuljudska komunikacija nikako se ne izvršavaju u nekoj sferi koja je strana logičkom mišljenju, šta­ više, može se očekivati da se međuljudska komunikacija može postići samo poštovanjem pravila logičkog mišljenja, kao što su učili Kamlah i Lorenzen u njihovoj Logičkoj propedeutici. Također, znanosti se ne mogu uvijek čisto razdvojiti na logičke i hermeneutičke. Jurisprudencija, npr., s jedne strane postupa hermeneutički razumijevajući u tumačenju stavova prava, ali s druge strane postupa kao logička disciplina, budući da je juristički zaključak, subsumpcija, oblikovana po modusu ponens.

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

247

U interpretaciji emancipatorskih znanosti — prototip za to predstavlja psihoanaliza — sam Habermas opet ruši ograde koje je postavio između vrsta znanosti koje je imenovao. »Psi­ hoanaliza, naime, povezuje hermeneutiku sa učincima za koje se činilo da genuino pripadaju prirodnim znanostima« (1968, 263). Uz to, na primjerima koje navodi Habermas, na psiho­ analizi i Marxovoj kritici ideologije, pokazuje se da je upravo ovdje paraleliziranje interesa i vrsta znanosti pogrešno. Jer, i Marx i Freud su svoje teorije razumjeli kao teorije u prirodo-znanstvenom smislu, dakle, kao teorije onog tipa kojeg je Ha­ bermas diskvalificirao kao samo tehnički. Habermas, odnosno njegovi učenici Negt, Wellmer, Freudu i Marxu prebacuju po­ grešno pozitivističko samotumačenje. Po tome bi se Marx i Freud varali o svojim vlastitim interesima, oni bi iz jednog pogrešnog interesa razvili jednu tačnu, dakle, emancipatorsku teoriju. Ovaj primjer jasno pokazuje da se priređivanje interesa i metoda mišljenja ne može poduzeti na način kako bi to htio Habermas. Istiniti stavovi u svom važenju upravo nisu ograni­ čeni interesima kojima bi se njihov pronalazač trebao moći voditi. Teorije nisu istinite samo tehnički, nego, budući da su istinite, mogu se, između ostalog, izvesti iz tehnika; isto tako se, međutim, mogu učiniti plodonosnim, npr., za emancipatorsko nastojanje, prema spoznajnom interesu interpretatora. Paraleliziranje interesa i tipova znanosti nesretno je zato jer se iz njega izvode zabarne mišljenje, jer primjena metoda i misaonih modela time više nije prepuštena faktičnim potre­ bama pojedinačnih znanosti nego se dogmatski sužava. Razli­ kovanje sistematskih znanosti i znanosti koje pripovijedaju povijesti, sa stanovišta Habermasove teorije, bilo bi nemislivo, budući da ono probija ponuđeno klasificiranje. Paleontologija, npr., kao i ostale historijske discipline, spada u grupu onih znanosti koje pričaju neku povijest, dok bi ona, prema Habermasu, morala biti određena kao tehnička teorija. Posljednji prigovor Habermasovim tipovima znanosti leži u tome da se kritička i emancipatorska znanost, koju želi Ha­ bermas, lišava svih mogućnosti djelovanja, institucionalnim razdvajanjem o znanosti o činjenicama koje su diskvalificirane kao puko tehničke. Tehnički upotrebljivo znanje koje je neop­ hodno u praktičnom djelovanju, ostaje izvan područja eman-

248

HANS

LENK

cipatorske teorije. Tako pokušaj da se samo instrumentalni um proširi praktičnim umom vodi samo konstruiranju jedne isto tako nepotpune i polovične, to znači za tehničku dimenziju skraćene teorije. Prema onome o čemu se prethodno raspravljalo o znače­ nju znanosti i njihovih učenja o metodi, u Frankfurtskoj školi postaje jasno da je tzv. sukob oko pozitivizma u njemačkoj sociologiji bio ili prividni sukob ili obostrano govorenje koje sugovornik ne čuje. Pozitivisti ili neopozitivisti u sukobu nisu čak ni učestvovali. Terminološke nespretnosti kao i globalno etiketiranje pripadnika analitičke teorije znanosti kao »pozitivista«, činili su nešto suvišno. Takozvani kritički racionalisti, nastavljajući se na Poppera, koje su pripadnici Frankfurtske škole smjesta napali kao pozitiviste, od početka su sebe razu­ mjeli kao metodološke protivnike neopozitivizma (dakle, uče­ nja da se opšti zakoni uvijek svode na pojedinačne stavove posmatranja i da je znanstven samo onaj stav koji se potpuno osvjedočio posmatranjem). Umjesto toga Horkheimerova kri­ tika i kritika njegovih sljedbenika, više se usmjeravala protiv scijentizma, protiv učenja koje želi da ljudske subjekte u zna­ nosti tretira kao objekte u laboratoriji, po metodi i uzoru prirodnih znanosti. Jedna takva scijentistička humana znanost tada se razumije kao vrednosno neutralna. Scijentistički znan­ stvenici — tako se pretpostavlja — hoće da ljude tretiraju kao elektrone i da egzaktne metode prirodnih znanosti prenesu u oblast humanih disciplina. Filozofi Frankfturske škole su u ranom periodu u socijalno-filozofsku diskusiju zaista uvukli probleme scijentizma i tehnokratije (»napravljivost«, »poznanstvenjenje«, »racionalnost svrha-sredstvo«, »efektivnost«, i »eficijencija« su sa stanovišta rastuće vladavine čovjeka nad prirodom i nad drugim ljudima, gotovo isključivo jedine vode­ će vrijednosti). Pritom je svakako utvrđen kompleksni sindrom i nije pravljena razlika između različitih komponenti scijen­ tizma: orijentiranje metoda isključivo na obrasce prirodne zna­ nosti nikako ne mora ići ruku pod ruku sa shvatanjem da bi ljude trebalo podvrći eksperimentalnom zahvatu humanih zna­ nosti, kao mješavinu gasa, bez obzira na ikakve moralne skru­ pule, a također niti sa socijalno-utopijskom scijentističko-tehnokratskom predstavom da bi se društva mogla obrazovati, organizovati i upravljati po objektivnim pravilima znanosti. S obzirom na diskusiju o odgovornosti znanstvenika i tehničara

VREDNUJUĆI U M K A O D R U Š T V E N A Z N A N O S T

249

— koja je posljednjih godina postala posebno aktuelna — o nadaleko raširenoj »nelagodi« u znanosti i tehnici, neophodna je jedna precizna diskusija o parcijalnim aspektima sukoba oko scijentizma, koju je sukob oko pozitivizma isključio ili mu ona zapravo stoji u osnovi. Nesumnjiva zasluga kritičke teorije i Frankfurtske škole je to da se na ovo ukazalo (o problemu scijentizma uporedi gore str. 121 i dalje). Međutim, pitanje je da li se opravdana kritika moralnog scijentizma jednostavno može prenijeti na metodološki scijentizam (primjena prirodnoznanstenih metoda u društvenim znanostima, da li se moralni angažman i vrednosni sudovi mogu prihvatiti u teoriji samih znanosti, kao što je to poku­ šala kritička teorija konceptom jedne normativne društvene znanosti. Normativni, to znači vrijednosni i propisujući sistemi iskaza, ne mogu se, pak, empirijski provjeriti prema »istini­ tom« i prema »lažnom«: neka želja, naredba, vrijednosni sud ne može se testirati u pogledu na istinu. U mjeri u kojoj discipline primaju normativne dijelove one gube na znanstve­ nom sadržaju iskustva. Normativna diskusija nije (iskustveno) znanstvena nego filozofska. Ako se normativna racionalna diskusija želi nazvati i »znanstvenom«, onda je to terminološka konvencija koja je moguća premda nespretna, jer pravi zbrku ili proizvodi nesporazume. Bolje bi bilo govoriti o metateorijskim ili filozofskim disciplinama ili aspektima. Pritom se ni­ kako ne poriče da i prirodne znanosti zavise od prethodnih društvenih vrednovanja i metodskih normi Troje, sa svoje stra­ ne, kao vrednujući ili propisujući iskazi naravno ne ulaze u samu dotičnu teoriju znanosti. Izbor problema i povijesni razvitak i prirodnih znanosti, prirodno zavise od vrednovanja i društvenih normi koje možda slijede znanstvenici. Mora se, međutim, praviti razlika između sklopa djelovanja znanosti kao organizacije istraživanja, kao jednog socijalnog parcijal­ nog sistema, i motiva i orijentacije djelovanja znanstvenika, s jedne strane, i sistema teorijskih iskaza, s druge strane. U diskusiji o scijentizmu to se nije dovoljno činilo. Metodska ori­ jentacija prirodnih i društvenih znanosti je jedno a moralno prosuđivanje i, u datom slučaju, upravljanje njegovim primje­ nama je nešto drugo. Slično važi za treću varijantu, za socijalni i politički scijentizam: kao što se ne uspijeva neko društvo izgraditi isklju-

250

HANS

LENK

čivo po znanstvenim kriterijurnima, kao što se ne uspijeva po tim kriterijumima organizirati i upravljati i iz znanstvenih pravila postupanja bez lutanja izvesti jedna etika, isto tako ne uspijeva jednostrano pokretanje neke djelatne političke kritike društva na zaobilaznom putu preko kritike znanosti, kao što su to pokušali neki predstavnici Frankfurtske škole. Horkheimer je zadatak kritike društva još vidio u izričito socijalnoj filozofiji. Kasnije je kritika društva trebala biti prihvaćena u kanonu sistema društveno-znanstvenih iskaza. Moralna kritika je u lošoj odjeći izvršena na pogrešnim adre­ satima. Tek se tema filozofije morala i povezanosti teorije i društvene prakse, preobrazila u metodološko-teorijski argu­ ment protiv tipa analitičko-empirijske znanosti, događaj koji je znatno doprinio zbrci. Spektar zadataka znanosti proširen je gotovo neizmjerno; socijalna filozofija je pritom ostala gotovo lišena funkcije ili je integrirana u normativnu društ­ venu znanost. Habermasovo učenje o spoznajnim interesima postavlja zahtjev da uspostavi cijelu tipologiju životno-praktičkih interesa koji leže u osnovi svakog saznanja i da ujedno utvrdi smisao i važenje znastvenih iskaza. Ovo je značilo um­ nožavanje područja: tipovi znanosti i njihovo raščlanjivanje bili su povezani sa vrstama potreba i interesa. Bilo je meto­ dološki pogrešno iz toga izvoditi jedan novi tip znanosti koji je u dijalektičkoj odjeći trebao postupati kritički i koji se ne bi trebao podvrći pravilima običnog analitičkog znanstvenog mišljenja, koji bi u znanstveni sistem iskaza trebao preuzeti društveno-kritičke vrijednosti. Kritika društva i socijalna fi­ lozofija u ime humanog uma, nikako, pak, nisu vezani za nov tip znanosti. Ako bismo to htjeli tvrditi, onda bismo na nega­ tivan način sami zapali u scijentizam. Kritikom društva ne možemo se baviti kao kritikom znanosti. Nadalje, razlikovanje činjenica i vrijednosti nikako ne isključuje racionalno vrednujuću kritiku, ako ova posljednja nastaje ne iskustveno-znanstveno nego socijalno-filozofski (npr. etički) ili eksplicitno po­ litički. Za razlikovanje vrijednosti i iskaza o činjenicama po­ stoje dobri metodološki razlozi (eficijencija provjeravanja, osiguranje sadržaja iskustva itd.). Ovdje se ne radi o pokušaju diskriminacije filozofskog praktičnog uma. Naprotiv: etička razmišljanja imaju veću prodornost nego provođenje nekog eksperimentalnog scijentizma u humanom istraživanju ili pro­ vođenje jednog socijalnog scijentizma koji bi htio da društva

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

251

organizuje po znanstveno-teorijskim kriterijima (ovaj posljed­ nji pokušaj mogao bi se označiti jednim uveseljavajućim verbalnim čudovištem koje izražava grotesku — kao »epistemologokratija«: adepti kritičke teorije često su bili negativni epistemologokrati). Uostalom, samo jedan metodološki scijentizam nije moguće totalno provesti budući da se duhovnoznanstvene i društveno-znanstvene discipline ne mogu potpu­ no reducirati na puke sklopove prirodnih zakona, kao što se, npr., pokazalo u diskusiji o formi zakona društveno-znanstvenah hipoteza i kao što su pokazali neuspješni pokušaj reduk­ cije psihologije i sociologije na fiziologiju. Ovo naravno ne znači da se ne bi trebalo heuristički, koliko god je moguće, tragati za socijalno znanstvenim zakonima i na njima izgraditi humanu znanost (premda ne isključivo na njima). Prihvatljivu alternativu ne daju niti antiscijentistički juriši na znanost niti totalno ideološko vjerovanje u znanost. Ne bi se smjeh apsolutizirati niti empirijsko-svrhovitoracionalni »instrumentalni um« niti »prosvjetitelj sko-emancipoatorski um«. Um sebi mora postaviti zahtjev kroz razvitak znanosti i tehniziranog svijeta i njegove društvene prakse, ali ne smije iz vida ispustiti svoj praktično-filozofski impuls kao normativnu ideju vodilju ću­ dorednog djelovanja. Filozofska refleksija i vrednovanje ostaju i dalje potrebni — možda danas više nego ikada. Izlaz ne mogu ponuditi niti ektremno agresivni scijentizam u moralnom ili socijalnom smislu, niti polemički antiscijentizam. Potrebno je tražiti jedan »umno« odmjeren srednji put, jednu jednako pragmatičnu kao i realističnu vezu racionalnosti i humaniteta, potrebno je priznati um i težiti umu kao norativnoj vodećoj orijentaciji koja ima funkciju apela, kao obavezujućoj, a da ne zapadnemo u neprijateljstvo prema znanosti. Kritika pret­ jeranog instrumentaliziranog uma ne treba da bude nemoćno potčinjavanje historijskoj sudbini propasti uma, — koju je Horkheimer prikazao svakako se pretjerivanjem — niti se treba proširiti u kritiku svakog uma uopšte. Um upravo nije nikakav historijski automatizam razvitka, nikakva realna psi­ hička sposobnost čovjeka, nego simbolička ideja vodilja. Ako je Horkheimer na početku prenaglašavao objektivizam i histo­ rijsku (historocističku) sudbonosnu moć uma, onda je Habermas svakako precijenio društvenu djelotvornost tipova urnske spoznaje koja je predstavljena u znanostima i u filozofskom diskursu. I utemeljenje uma sa stanovišta teorije diskursa vodi

252

HANS

LENK

samo jednoj ideji vodilji simboličkog i apelativno-normativnog karaktera. Postaje sve jasnije da u ovom smislu moralni um nikako nije napušten u korist tzv. instrumentalnog uma. Po­ stalo je jasno, a u aktuelnoj diskusiji u odnosu znanosti i teh­ nike prema društvu sve se više pokazuje koliko instrumentalni um upravo danas iziskuje nadopunu i proširenje kroz praktični um. To se jasno pokazuje u najnovijoj aktuelnosti etičkih pro­ blema znanosti i tehnike. Razmišljanje kritičke teorije ovom su dali važne pripremne podsticaje. Stalno upućivanje na dru­ štveno shvaćen humanizam, na obavezujuću tradiciju filozofije morala i na njenu bliskost sa praksom važna je zasluga kri­ tičke teorije koja — na očigled nekih metodskih i metodoloških nedostataka, nekih nejasnoća teorije, prenaglašene neomarksističke kritike društva koja se od slučaja do slučaja katkada čak pogrešno naslanja na ne jasnoće teorije — nikad ne bi trebala biti zaboravljena. Kritička teorija je u vrijeme svog najvećeg javnog uspjeha pokrenula široku diskusiju u filozofiji i djelimično iskusila odlučno protivljenje i kritiku. I ovo uvažavanje djelovanja Frankfurtske škole je primarno kritičko. Ipak bi u osnovi bilo pogrešno ako bi se time stvorio utisak da je kritička teorija prevedena u »pritvornost« i da je kao teorija propala. Ova kritika sebe ne razumije kao opovrgavanje nego kao ukidanje u Hegelovom smislu. To konkretno znači: opovrgavanje ne­ adekvatnih znanstveno-teorijjskih iskaza, znači kritiku slabosti i prakse, potcjenjivanje tzv. instrumentalnog znanja i njegovog značaja upravo za teoriju društva koja sebe razumije kao kritičku — svi ovi prigovori o nedovoljnosti pojedinačnih teorema ništa ne mijenjaju na tome da je kritička teorija, sa njenim programskim zahtjevom da se eksplicitno razmišlja o tome kako treba da izgleda jedno buduće umno društvo kao zajednica slobodnih ljudi, i kako ga treba ostvariti — otvorila jednu centralnu temu filozofske refleksije. Kritička teorija je zaslužno otvorila za diskusiju veoma otvorene teme norma­ tivne socijalne filozofije — ona se ponekad (svakako ne samo kod Horkheimera) pogrešno razumjela kao normativna društ­ vena znanost. Savremena diskusija o zasnivanju normi, šlagvort o primatu praktične filozofije, pružaju uvjerljivo svjedo­ čanstvo o tome da je namjera i zadatak jedne kritičke socijalno-filozofske teorije društva da filozofski problem umnog

VREDNUJUĆI

UM

KAO

DRUŠTVENA

ZNANOST

253

prosuđivanja naših praktičnih ciljeva djelovanja učini pred­ metom misaonog nastojanja, a od kontrahenata Frankfurtske škole nije priznata samo kao legitimno postavljanje zadataka filozofiji nego, osim toga i učinjena predmetom vlastitog teo­ rijskog nastojanja. Tako je Frankfurtska škola, upravo kroz protivrječnost koju je polučila, mjerodavno uticala na socijalno-filozofsku diskusiju u Saveznoj Republici Njemačkoj.

Literatura Adorno, Th. W. Negative Dialektik, Frankfurt/M 1967. Adorno, Th. W. u. a., Der Positivismusstreit in der deutschen Soziologie, Neuwied — Berlin 1969. Habermas, J., Technik und Wissenschaft als »Ideologie«, Fran­ kfurt/M. 1968. Habermas, J., »-Analytische Wissenschaftstheorie und Dialecktik, in: Adorno u. a. 1969, 155-191. Habermas, J., Erkenntnis und Interesse, Frankfurt/M. 1968. Habermas, J., Zur Logik der Sozialwissenschaften, Frankfurt/ /M. 1970. Horkheimer, M./Adomo, Th. W. Dialektik der Aufklärung, Frankfurt/M. 1969. Horkheimer, M., Zur Kritik der instrumentellen Vernunft, Frankfurt/M. 1967. Horkheimer, M., Kritische Theorie, 2 Bände, Frankfurt/M. 1968. Horkheimer, M., »-Traditionelle und Kritische Theorie« (1937), in: Horkheimer, M. 1968, 137-191, Nachtrag 192-200. Jay, M., Dialektische Phantasie. Die Geschichte der Frankfur­ ter Schule und des Instituts für Sozialforschung 1923— 1950, Frankfurt/M. 1976. Kamlah, W./Lorenzen, P., Logische, Propädeutik, Mannheim 1967. Lenk, H. (Hg.), Technokratie als Ideologie, Stuttgart 1973. Lenk, H, Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lenk, H., »Herbert Marcuses befriedete Welt«, in: Zeitwende 42 (1971), 107—320. Lenk, H., »Über das Szientismusproblem«, in diesem Band, S. 91 ff.

HANS

254

LENK

Marcuse, H., »-Professoren als Regenten? Spiegelgespräch mit dem Philosophen Professor Herbert Marcuse«, in: Der Spiegel 35/1967, 112ff. Marcuse, H., Der eindimensionale Mensch, Neuwied — Berlin 1967. Marcuse, H., Triebstruktur und Gesellschaft, Frankfurt/M. 1968. Marcuse, H., Versuch über die Befreiung, Frankfurt/M. 1969. Marcuse, H., »Repressive Toleranz«, in: Wolff, R.P./Moore, B./ Marcuse, H., Kritik der reinen Toleranz, Frankfurt/M. 1968, 93ff. Simon-Schaefer, R./Zimmerli, W.C., Theorie zwischen Kritik und Praxis: Jürgen Habermas und die Frankfurter Schule, Stuttgart 1975. Simon-Schaefer, R., Dialektik, Stuttgart 1973. 6

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA »Zu den anthropologischen Grundlagen der Sozialwissenshaften«, objavljeno kao prvi dio priloga »Wie philosophisch ist die Anthropologie?«, u: Frey, G. — Zeiger (Hg.), Der Mensch und die Wissenschaften vom Menschen, Innsbruck, 1983, Bd. I, 145—167. »Zur wissenschaftstheoretischen Situation der deutschen Soziologie«, objavljeno prvi put u: Luschen, G. (Hg.), Deutsche Soziologie seit 1945 (Sonderheft 21 der Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie), Opladen 1979, 108—132. »Wertende Vernunft als Sozialwissanschaft? Zur Kritik der 'Kritischen' Theorie« (zajedno sa R. Simon-Schaefer) prvi put objavljeno pod naslovom »Vernunft — Wissenschaft — Praxis. Zur Kritik der 'Kritischen' Theorie«, u: Aus Politik und Zeitgeschichte: Beilage zur Wochenzeitung Das Parlament B 50/81, 1981, 41—60.

REGISTAR IMENA

Abel, T. 214 Acham, K. 153, 180 Adorno, T.W. 102, 188, 189, 214, 219, 220, 222, 223, 228, 229, 239, 241, 253 Albert, H. 48, 54, 61, 67, 71, 79, 83, 102, 124, 153, 128, 153, 189, 190, 192, 196, 197, 214 Anders, G. 175, 182 Apel, K . - 0 . 119, 121, 128, 132, 153, 191, 192,, 214 Aristoteles 43, 111, 115, 130, 242 Atteslander, P. 153 Bahrdt, H.P. 121 Barber B. 128 Becker, H. 214 Beecher, H.K. 128 Benn, F.l. 153 Bennett, J. 153 Bertalanffy, L.v. 212 Binswanger, L. 170 Blau, P.M. 204, 214 Bollnow, O, 170 Borger, R. 214, 215 Braybrooke, D. 214 Brocke, B. 49, 62, 67, 71, 72, 79 Brodbeck, M. 217 Brunner, E. 169 Bubner, R. 128, 214, 216 Buckley, W. 212, 214

Büchner, L. 112 Bunge, M. 102, 179, 213, 214 Burt, C. 161 Caeron, A.M. 128 Carnap, R. 44, 47, 48, 67, 76 78, 82, 162 Cassirer, E. 170 Casmann, O. 159 Cioffi, F. 214 Cohen, H. 44 Cohen, P.S. 132 Comte, A. 112 Cramer, K. 214 Dahrendorf, R. 211, 214 Darwin, C. 54/55 Descartes, R. 43 Dilthey, W. 242 Dingler, H. 138 Dörner, D. 94, 102 Duerr, H.P. 131, 153 Duhem, P. 85 Eberlein, G. 214 Eibl-Eibesfeldt, I. 168 Eichner, K. 210 Einstein, A. 54, 93, 115, 148 Emmet, D.M. 214 Esser, H. 214 Feigl, H. 217 Feyerabend, P.K. 55, 60, 95, 97 102, 107, 121, 122, 123, 131

256

HANS

LENK

142, 143, 145, 146, 147, 148 149, 150, 151, 152, 196, 214 Fijalkowski, J. 214 Flamsteed, J. 144 Flusser, V. 175, 182 Frankl, V. 174, 182 Franziskus 236 Freud, S. 232, 247 Freund, P.A. 119, 128 Frey, G. 254 Fulda, E. 128

Horkheimer, M. 151, 219, 221, 222, 223, 224, 225, 227, 228, 229, 240, 248, 251, 252, 253 Hsun-Tse 130, 142, Hübner, K. 64, 139, 140, Hume, D. 82 Hummell, H.J. 202, 215 Hundt, M. 159 Hurwitz, W.N. 135 Husserl, E. 187

Gadamer, H.-G. 182, 183 Galilei, G. 143 Galtung, J. 196, 207, 208, 214 Gehlen, A. 156, 157, 158, 160 170, 171, 172, 173, 174 Gert, B. 138, 153 Geraetz, T. 153 Glass, K S . 128 Gödel, K. 50 Goffman, E. 17Q, 174, 183 Goethe, J.W. 99 Goldstein, L.J. 205, 206, 214 Grimm, K. 213, 214 Gross, L. 215

Jantsch, E. 59, 60, 62 Jay, M. 253 Jensen, A.R. 161 Joas, H. 157, 183 Jonas, H. 119, 122

Habermas, J. 151, 154, 189, 212 214, 215, 219, 220, 227, 228, 239, 243, 244, 245, 246, 247, 250, 251, 253, 254 Habermehl, W 216 Hahn, O. 114, 115 Harrison, R. 153 Hartmann, N. 170 Hayek, F.A. 205, 214 Hegel, G.W.F. 238, 252 Heidegger, M. 178 Helmer, O. 196, 198, 214 Hempel, C G . 46, 48, 49, 70, 71 76, 77, 80, 203, 215 Hilbert, D. 44 Hobbes, T. 138 Holler, M.J. 154 Hollis, M. 153 Homans, G . C 196, 202, 203, 204, 214 Hondrich, K.O. 186, 187, 195 215 Honneth, A. 157, 183

220, 226, 250, 141

Käsbauer, M. 47, 68 Kamiah. W. 246, 253 Kanitscheider, B. 181 Kant, I. 43, 111, 137, 140, 142, 148, 159, 166, 179, 181 Katz, J. 119, 128 Kekes J 154 Keller', W. 156, 170, 171, 183 Kepler, J. 106, 111, 143 Keuth, H. 102 Klages, H. 68, 213, 215 Klenowitz, K. 214 Kliemt, H. 154 Knapp, H.G. 50, 68 Knorr-Cetina, K. 65, 68, 100, 102 Köhler, E. 216 König, R. 128, 215 Koestler, A. 150 Kolakowski, L. 92, 107 Konfuzius 142 Kopernikus, N. Kowalski, R. 94, 102 Kreuzer, H. 129 Krimerman, L. 2i4, 216 Küttner, M. 47, 73, 74, 77, 78, 79, 80 Kuhn, T.S. 51, 64, 65, 89, 131 Lakatos, I. 51, 68, 82, 88, 89, 90, 94, 95, 96, 100, 102,133, 134 Lamdmann,. M. 183

REGISTAR IMENA

Landgrebe, G. 80 Lapp, R.E. 121 Leinfellner, W. 216 Lem, S. 120 Lenk, H. 47, 48, 58, 63, 68, 72, 77, 78, 80, 103, 119, 128 142, 148, 154, 155, 157, 163, 167, 183, 212, 213, 216, 217, 253 Lepenies, W. 180 Lepsius, M.R. 195, 216 Lévi-Strauss, C. 172 Lichtenberg, G.C. 166 Löwith, K. 169, 183 Lorenz, K. 164, 183 Lorenzen, P. 119, 121, 138, 191, 216, 246 Lübbe, H. 101, 107, 108, 109, 110, 111, 113, 119, 122 Luschen, G. 167, 216, 254 Luhmann, N. 139, 172, 183, 212, 213, 214 Lukes, St. 153 Mach, E. 148 Maclntyre, A. 214, 238 Mandelbaum, M. 205, 206, 217 Marcel, G. 170 Marcuse, H. 105, 106, 112, 115, 124, 220, 229, 230, 231, 232, 233, 234, 235, 236, 237, 238, 239, 254 Margolis, J. 179, 183 Maring, M. 81 Marquard, O. 159, 171, 172,173, 174, 177 Marti-Huang, D. 92, 103 Marx, K. 105, 106, 221, 222, 228, 229, 230, 235, 247 Matthes, J. 215 Maxwell, G. 80 Mayntz, R. 216 Mead, G.H. 170, 183 Merleau-Ponty, M. 170 Meitner, L. 114 Mellor, D.H. 79 Merton, R. 62, 208, 211, 216 Midgley, M. 183 Mill, J.S. 82 Morgenstern, O. 62

257 Moore, B. 254 Mortimore, G.W. 153 Moser, S. 149 Münch, R. 216 Münchhausen, K.F.H. 112, 151 Musgrave, A. 68, 102 Needham, J. 130 Negt, O. 247 Neurath, O. 82, 129 Newton, I. 53, 86, 96, 144 Newton-Smith, W.H. 155 Niehans, J. 135 Nietzsche, F. 171, 182 Opp, K.D. 201, 202, 216 Oppenheim, P. 46, 67 Ozbekhan, H. 62, 105, 120 Paetzold, H. 180 Pappwortb, M.H. 119, 129 Parsons, T. 208, 211, 212, 213, 217 Passmore, J. 119, 120, 122 Paul, G. 130, 142, 155 Pawlowski, T. 217 Pilot, H. 214 Plessner, H. 159, 160, 168, 170, 171, 178, 183, 184 Pöhlmann, E. 184 Poincaré H. 85 Popper, K.R. 45, 49, 53, 54, 55, 68, 70, 84, 86, 88, 89, 90, 91, 92, 93, 94, 95, 97, 100, 103, 189, 204, 205, 214, 230, 239, 243, 244, 245, 248 Portmann, A. 159, 165, 170, 171, 184 Prauss, G. 154 Prewo, R. 212, 216 Prout, N. 88 Putnam, H. 155 Radnitzky, G. 68 Reichenbach, H. 82 Remane, A. 165, 184 Rescher, N. 54, 55, 56, 98, 99, 100, 103, 136, 196, 198, 214 Ritsert, J. 212, 217 Rocek, R. 184

258 Roosevelt, F.D. 115 Ropohl, G. 67, 68, 212, 216 Rothacker, E. 170 Rousseau, J.-J. 116 Rudolph, W. 160, 168, 184 Russell, B. 44 Ryan, A. 217 Sachsse, H. 113 Saint-Simon, H. de 122 Sartre, J.-P. 170 Savage, L.J. 135 Schatz, O. 184 Scheler, M. 159, 169, 170, 171, 184 Scheffler, I. 78, 80 Schelsky, H. I l l , 118, 122 Schjelderup-Ebbe, H. 163 Schlick, M. 44, 82, 83 Schmidt 121, 129 Schnädelbach, H. 132, 141 Schopenhauer, A. 107 Sohütte, H.G. 212, 213, 217 Schütz, A. 174, 188 Schurz, G. 77, 80 Schweitzer, A. 107 Seriven, M. 74, 80 Seiffert, H. 68 Sen, A. 155 Sher, G. 184, 217 Shils, A. 217 Siegel, I.H. 71, 80 Siitonen, A, 92, 103 Simon, J. 182 Simon-Schaefer, R. 254 Simpson 121^ 129 Sittig, P. 173 Skinner, B.F. 199, 200, 201, 202, 217 Smith, A. 221 Sneed, J.D. 52, 65, 101 Snow, C P . 119, 122, 159 Specht K.G. 159, 184

HANS

LENK

Speck, J. 153 Spinner, H.F. 103, 155 Stachowiak, H. 49, 55, 60, 69, 103 Stapf, K. 79 Stegmüller 47, 48, 49, 50, 52, 53, 65, 68, 72, 74, 75, 76, 77, 94, 101, 103, 131, 133, 134, 162, 163, 184, 203, 217 Stehr, N. 128, 167 Stracke, E. 212, 217 Straßmann, F. 114 Swammerdam, J. 111 Teller, E. 112, 120 Tenbruck, F.H. 106, 111, 112, 122 Terenz, P. 158 Thielicke, H. 169 Tjaden, K.H. 212, 217 Topitsch, E. 104, 217 Tschohl, P. 160, 168, 184 Tugendhat, E. 170, 184 Vogler, P. 182, 183 Voss T. 155 Watkins, J.W.N. 94, 95, 103, 205, 217, 218 Weber, M. 111, 136, 137, 140, 141, 188, 197, 202 Wellmer, A. 104, 247 Weingart, P. 51, 65, 68, 167 Wiehl, R. 214 Wiese, L.v. 159, 184 Wilson, B. 155 Wilson, E.O. 164, 184 White, M. 57, 68 Wolff, R.P. 254 Zehnpfennig, H. 214 Zeiger, J. 254 Zimmerli, W.C. 254

SADRŽAJ

K teoriji znanosti društvenih znanosti

—

—

—

—

5

IZMEĐU TEORIJE ZNANOSTI I DRUŠTVENE ZNANOSTI UVOD TEORIJA ZNANOSTI IZMEĐU ARGUMENTATIVNOG I OSVJEDOCAVAJUCEG MIŠLJENJA — — — — Ka tradicionalnom racionalizmu argumentacije 43 — Ka logičkoj strukturi objašnjavanja događaja 46 — Ka logici prognoza 48 — Promjena u teoriji znanosti 50 — Ka strukturalističkom stavu 52 — Ka kritičkom racionaliz­ mu 54 — Ka metodološkom pragmatizmu 55 — Zaključci za sistemske i društvene znanosti 58 — Pogled na jednu pragmatičku metodologiju primjenjenih znanosti 64 —

39 43

Literatura 67 NEMA OPŠTE LOGIČKE STRUKTURNE JEDNAKOSTI OBJAŠNJENJA I PROGNOZE —— — — — —

70

Literatura 79 KRITIČKI RACIONALIZAM I METODOLOŠKI PRAGMATIZAM Korjeni društvene znanosti 81 — Kritika racionalizma argumentacije i verifikacionizma 83 — Između konven-

81

cionalizma i pragmatizma 85 — Kritički racionalizam i metodološki pragmatizam 98 — Literatura 102 ZNANOST IZMEĐU NELAGODNOSTI I PRECJENJI­ VANJA — — — — — — — — — — —

105

Literatura 116 O PROBLEMU SCIJENTIZMA —

—

—

—

—

—

118

O TIPOVIMA RACIONALNOSTI I KRITICI RACIO­ NALNOSTI _ — — _ — — _ — — —

130

Literatura 128

Spoznajno-anarhistička kritika racionalnosti 142 — Li­ teratura 153 KA ANTROPOLOŠKIM ZNANOSTI — — —

OSNOVAMA DRUŠTVENIH — — — — — — —

156

O SITUACIJI TEORIJE ZNANOSTI U NJEMAČKOJ SOCIOLOGIJI — — — — — — — — —

185

Literatura 182

Šest teza sa komentarom 187 — Nekli izabrani problemi metodologije i teorije 195 — 1. Je li sociologija striktna znanost u zakonima? 196 — 2. Da li se sociologija može svesti na bihejviorizam i operacionalizam? 199 — 3. Da li se sociologija može potpuno rastvoriti u psihologiju? 204 — 4. Ka metodološkom individualizmu u sociologiji 205 — 5. Aspekti ponašanja i strukturni aspekti u so­ ciologiji 217 — 6. Napomene uz znanstveno-teorijsku diskusiju o sistemsko teorijskim polazištima 211 — Lite­ ratura 214 VREDNUJUĆI UM KAO DRUŠTVENA ZNANOST? — ka kritici »kritičke« teorije 219

219

Literatura 253 BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA — REGISTAR IMENA

—

—

—

—

—

254 255

Hans Lenk IZMEĐU TEORIJE ZNANOSTI I DRUŠTVENE ZNANOSTI 1991. Izdavač IP »Veselim Masleša«, Sarajevo Za izdavača Radoslav Mijatović Recenzenti Abdulah Sarčević Sulejman Bosto Lektor Jadranka Pešorda Tehnički urednik Salih Ahmethodžić Korektor Fatima Cicvara GP

Štampa »Rade Bitanga« Mostar Za štampariju Rudo Bandić

Tiraž: 2000 primjeraka

ISBN 86-21-00476-3