H. M. Ward - Slomljena 2

 

 

 

 

Naslov izvornika: H.M. Ward –  Damaged  Damaged 2 Prijevod: Una Krizmani ć Ožegović  

 

 

Čim je Sam otišao, Peter uzima mobitel. Diţe pogled i gleda me u oči. Kao da mu je dah zastao u grlu. Razmišlja o nečemu, no ne znam o čemu. Te safirne oči opuste se pa opet pogleda prema mobitelu koji drţi u ruci. "Priče kajmo s odlaskom da ne sretnemo odmah Deana. Moram obaviti jedan razgovor, pa se onda moţemo detaljnije dogovoriti. U redu?" Kad me opet pogleda u oči, imam osjećaj da mi je nešto prešutio.   "Koga zoveš?"  "Brata. Moram ga nešto pitati." Peter se naglo okrene, s odlučnim izrazom. Crte lica tako su mu napete da više ne sliči čovjeku kojeg poznajem.   Ne prisluškujem i ne zadrţavam se pred vratima da bih čula taj razgovor. Postoji nešto između njega i njegova brata, moţda stari oţiljci. Ne ţelim Peteru oteţati ţivot. Moţda bih trebala otići? Mislim, nije ovo njegova bitka. Moja je. Samo zato što sam potpuno zaribala posljednji put ne znači da ovaj put moram nadrljati. Pogledam prema svojim rukama prekrivenima ranama. Dovraga. Ne znam što da radim. Neodlučno stojim  pred sobom u kojoj Peter razgovara.

Nisam stigla odlučiti što ću jer su se vrata sobe otvorila i Peter izlazi. Vidim napetost u njegovu vratu i ramenima. Pomiče čeljust kao da ga je razljutio upravo obavljeni razgovor. Podigao je pogled s poda prema meni. "Moj brat je šupak."  Nasmiješim se gorko. "Kao i moj."  Peter me trenutak pogleda i uzdahne. Provuče ruke kroz kosu. Ljutnja koju je osjećao ispari, ali ne nestane potpuno. "Trebam ti nešto reći." Način na koji je to rekao stvori mi neugodan osjećaj u ţelucu. Zbog tona i načina na koji skreće pogled s mene, najeţim se. Riječi ostaju visjeti u zraku poput zle kobi.   Peter me uzima za ruku i privuče me prema kauču. Isprva sjedimo jedno pored drugog i pridrţava me za ruku, ali ne moţe mirno sjediti na mjestu. Trenutak poslije, već je na nogama, korača amo-tamo. Kao da mi pokušava nešto reći, ali ne moţe odabrati prave riječi. Teţak zvuk dopre iz dubine njegova grla kad pomakne usta. Kad se okrene i pogleda me, znam da nešto nije u redu.   Usne su mu razdvojene dok me promatra. "Nisam ovo htio spominjati, ne sada, ali trebaš znati nešto o meni." Teško proguta i skrene pogled. 

Pridignem se s kauča i priđem mu. "Moţeš mi reći sve." Kad mu dotaknem ruku, Peter  je trzne. Trzaj je gotovo neprimjetan, no govori mnogo toga. Čini me nervoznom. Zašto se ponaša tako? Našalim se, ţeleći ga oraspoloţiti.  "Nisi valjda ti taj koji je ostavio vjevericu vani ispred prozora od kupaonice?"

Peter se na moje iznenađenje nasmiješi i pogleda prema meni. Uzme me u naručje i privuče k sebi.  Osjećaj je tako dobar, tako siguran. Poljubi me u vrh glave. "Znaš li išta o obitelji Ferro?" Njegovo pitanje me zbuni, no kimnem glavom. "Naravno, zar postoji netko tko ne zna?" "Reci mi što znaš."  Ustuknem korak i pogledam ga u lice, ali i dalje ne dobi vam objašnjenje.  "U... redu?"

Ovo se Čini kao čudno pitanje, ali odgovaram mu. "Pa, imaju više novca nego Rockefelleri. Majka je zadrta, otac je igrač koji je svaki tjedan s drugom ljubavnicom, a trojica sinova stalno upadaju u nevolje. Najmlađi, Jonathan, bio je neki dan u novinama jer je opet napravio nekakvu glupost, no većina takve stvari zaboravi jer su svi očarani njegovim šarmom - i izgledom. Najstariji brat, Sean, otuđen je od obitelji; barem je tako pisalo u novinama. Slično je i sa srednjim bratom."

 

Nemam pojma kamo vodi ovaj razgovor. Prestajem pričati i čekam da mi objasni, ali i dalje to ne čini.  "Što si još čula?"  "Ništa naročito. Isto, vjerojatno, što i ti."  "Sumnjam, no nastavi."

Čudno ga pogledam te se prisjetim. "Najstariji brat bio je optuţen da je ubio vlastitu suprugu. Dugo se to povlačilo po medijima. Poslije je Sean napustio obitelj i ostavio sav novac. Novine su počele pisati o prokletstvu obitelji Ferro, nešto slično. Nakon što je Sean tjedana nakon toga bio je u Rockefeller otišao, nasljednik postao je Pete Nekoliko centru iprvi zaprosio zaručnicu koja..." TuFerro. prestajem govoriti. Oči mi se širom rastvore.   Peterov stisak na mojim rukama se pojača. "Reci. Dovrši priču, Sidney."   Teško gutajući nastavim jer to ne moţe biti, bez obzira na to koliko zapanjujuće sličnosti bile.  "... koja je ubijena. Pete je uboden u bok. Činilo se jedno vrijeme kao da luta i da ga ništa ne zanima. Ostavio je sve bogatstvo obitelji Ferro."  Gledam ga, on gleda u mene i shvatim da je to njegova priča. Brada mi zadrhti i više ne znam što da mislim. Dio mene ţeli vrištati na njega jer mi nije rekao da je on Peter jebeni Ferro, ali drugi dio je ukočen od straha. Braća Ferro na zlu su glasu, a on je jedan od njih. Predugo sam samo stajala, sve dok nisam izvalila: izvali la: "Ti si Pete Ferro!"

Promatra me; njegove plave oči uperene u moje. Polako kimne. Palcem me lagano pogladi po ruci. "Da, jesam." Trepnem, previše šokirana da išta kaţem. "To nije nešto o čemu govorim. To je dio moje prošlosti, Sidney. Kad sam izgubio Gi nu, ostavio sam sve. Sean je već bio otišao, a roditelji ionako nisu bili od pomoći. Majčino rješenje za sve bilo je otići psihijatru. Pokušao sam to. Mislio sam da je najbolje nastaviti sa ţivotom, početi iznova, što sam i učinio. Uzeo sam Ginino prezime i završio doktorat." Slegne ramenima kao da je nekakva sitnica u pitanju. "Onda sam došao ovdje i upoznao tebe."  "Ti si brat Seana Ferra?" Kim ne. Osjećam se kao u nekom polusnu, koji me obuzima i uvlači sve dublje i dublje. "Kako? Kako si mogao...?"  Posustanem. Ne znam što da kaţem. Ne smijem reći što mi se mota po glavi. Kako si mogao pomoći zataškati ubojstvo? Kako moţeš biti u rodu s nekim takvim? Kako ti moţeš biti Pete Ferro, igrat, igrat,  toliko sličan svome ocu?  Pričalo se kako Pete nije bio zaljubljen u Gi nu, kako je bio posrijedi brak iz interesa, ali to nije istina. Peter ju je volio. Prepoznajem mu to u glasu. Ta noć ga proganja.   "Ţao iznova. mi je štoTititonisam rekao.  Nisam ţelio da me pronađu. Ţelio sam priliku da započnem moţešprije razumjeti." "To nije isto. To što sam ja učinila nije bilo isto! Pobjegla sam od nekoga tko me zlostavljao. Kako si mu mogao pomoći?" Kako si mogao pomoći bratu u divljem napadu na vlastitu suprugu?  suprugu?  Misao mi je zastala u grlu. Ne smijem je izustiti da ne pogodim u ţiv ac. Nešto se slomi u meni. Osjećam se prevarenom, kao da me nasamario. Javnost ima sasvim drukčiju sliku o Peteru u kojeg sam se zaljubila. Jedna od te dvije slike je laţna, a ja ne znam koja. Srce mi stane lupati jače i bojim se da sam ga izgubila, da Peter zapravo nikad nije ni bio moj - da moj Peter ne postoji.

Istrgnem se iz njegova zagrljaja i ustuknem. Izraz njegova lica nije utješan. Peter ne ispravlja moje zaključke, što još više pogoršava stvari. "Tko si ti? Poznajem li te uopće?"   "Sidney, poznaješ me..." "Zašto mi se onda čini da te ne poznajem? Zašto mi se čini kao da si mi lagao sve ovo vrijeme?" Zapeku me oči od suza, ali ne dopuštam im da poteku. "Moram razmisliti. Moram ići."  Peter ţurno stane pred mene i spriječi prolaz prema vratima. "Ne mogu te pustiti da odeš. Ne dok je Dean tamo vani i čeka te."  

 

"Jesam li zaista sigurnija ovdje?"

Peter trepne kao da sam ga ošamarila. Odmakne se od vrata te ih otvori.   "Ti znaš tko sam bolje od ikoga drugoga. Prezimena nisu vaţna, barem ne meni. Ako smatraš da sam te doveo u zabludu oko svega i da sam ti lagao otpočetka, onda iziđi kroz vrata i ne vraćaj se." Pogled mu očvrsne dok čeka na moju odluku.   Ne znam što da mislim, i ne mogu vjerovati da mi je to rekao. Govorim, a ne shvaćam što. Sve činim instinktivno, iako mi je trenutačno instinkt takav kao da ga je prodrmao potres.

"Prezimena nešto,ni..." Peter, inače ne bi skrivao svojega. od mene. Nisi osoba kakva sam mislila da jesi.znače Ne mogu Zavr Zavrtim tim ti glavom i odgurnem Prođem kroz vrata i sjurim se niz  stube. Ne stajem. Peter me s kata doziva. Uskočim u auto i izletim s parkirališta što brţe mogu. Trebam misliti, ali ne mogu. Sve što znam o Peteru Ferro sudara se sa svime što znam o Peteru Granz. Ništa se ne uklapa - ne postoji nikakva nit, nikakvo slaganje. Premotavam misli, traţeći kakvu vezu - bilo što - kad se iznenada sjetim jednog njegova neobičnog postupka. Tada mi se to činilo ispravnim, ali to je nešto što Petera spaja s vlastitom prošlošću. To su prijetnje koje je Samu izgovorio šapatom, bra t problijedio kao krpa. Stvari koje je obitelj Ferro u stanju učiniti, koje je učinila, a moj  je brat pretvore moje suze u snaţne i glasne jecaje.   Udaram rukama po upravljaču. Još jedan laţljivac. Još jedan muškarac za kojeg sam mislila da je jedno, a onda se ispo stavi da je nešto potpuno drugo. Kao da mi je netko srce iščupao iz grudi. Ne mogu disati. Nagnem glavu unatrag i vrisnem. Da je Peter rekao bilo koje drugo prezime, bila bih glupa što sam otišla - no rekao je Ferro. Ta je obitelj do kraja sjebana. Nije mi ţao Petera; osjećam se izigranom. Iskoristio me. Isprepleo je mreţu laţi, a ja sam leţala u sredini.  Peter je lagao svima o svemu. Pitam se zna li Strictland tko je on zapravo, je li znala koga je zaposlila. Nikad ih ne bi povezala. Pete Ferro, kojeg sam nebrojeno puta znala vidjeti

u prolazu, bio je osoran i drzak, potpuno različit od muškarca s kojim sam provela posljednja tri mjeseca. Gotovo je s tim, gotovo je s njim. Ne mogu podnijeti tu bol. Ne mogu. Neću. 

 

 

Stajem pred studentskim domom, a Millie već stoji ispred s mojim spakiranim kovčegom. Prilazi automobilu čim sam ga zaustavila. Nakon što je ubacila kovčeg na straţnje sjedalo, kaţe: "Jesi li sigurna da se ţeliš odvesti tamo potpuno sama?" Lice joj prekrije zabrinutost. Kimnem. Nemam povjerenja u on o što bih mogla izreći. "Mogu ići s tobom. Trebam samo dovršiti referat i moţemo krenuti. Ili mogu ići odmah i traţiti profesora da mi produţi rok. Mislim da ne bi trebala krenuti sama, pogotovo zato što ti je još i mama bolesna." "Već sam znala voziti sama. Bit ću dobro, Millie. Dovrši semestar i zabavi se s Brentom."

Millie zine, ali ne izusti riječ. No njezina promjena teme uhvati me nespremnom. "Gdje  je dr. Granz?"

"Nije me briga." Stisak mojih ruku na upravljaču se pojača.   "Što da mu kaţem kada te bude   traţio?" Sumnjičavo je pogledam. "Mene traţio? Zašto misliš da ce me traţiti?"  "Brent je s dečkima sinoć bio na igralištu. Rekao je da se nešto dogodilo, da je dr. Granz bio tamo. Sveučilište je reklo da je prekinuo tučnjavu." Proguta teško. "Priča se da si ti bila razlog tučnjave."  Uhvatim se objema rukama za glavu i zatvorim oči. Pokušam zaboraviti sva svjetla oko sebe, studentski dom, buku, ne obazirati se ni na što. Naravno da ljudi to misle. Svi su mislili da se ševim s profesorom cijele godine. U redu. Što god. "Sidney..." započne Millie.  Prekinem je i kroz prozor primim za ruke. Uobičajena je to gesta, kojom se koristim kad ţelim da se Millie koncentrira dok joj nešto vaţno pričam. Uopće ne mislim što činim. "Nije bilo tako, O. K.? Vjeruj što god ţeliš, ali nije bilo tako."  Riječi mi zastanu u grlu kad me Millie primi za zglobove i pogleda mi dlanove.  Gleda me kao da sve zna. "Sidney, što se dogodilo? Čini se kao da si pokušala golim rukama proći kroz zid."  Trgnem ruke nazad i odmaknem s lica kosu. "N išta". Čeljust mi se ukoči. Ţelim otići. Ne ţelim pričati o tome. Ne ţelim joj ništa reći. Ne postoji jednostavno objašnjenje. Jedan odgovor traţi dodatnih dvadeset pitanja, a ja ne ţelim da zna što mi je Dean učinio.   "Nije to ništa. Pala sam, u redu? Sinoć, kad sam izlazila s engleskog sam pala."    ti novosti, u redu?"   "A što onda s dr. Granzom? Ljudi pričaju ću da te on..." "Millie." Prekinem je. "Moram ići. Nazvat i javiti Potvrdno kinine glavom, a njezini plavi uvojci zanjišu se naprijed-natrag. "Dobro, ali mislim da si glupa." Ne precizira, kao da sam glupa zbog mnogo stvari.

"Nedostajat ćeš i ti meni. Vidimo se na vrijeme za ljetni semestar, u redu?" Millie potvrdi i odmakne se od automobila. Planirale smo u ljetnom semestru zajedno slušati predavanja o feminizmu. Preklinjala sam je da ide sa mnom na ta predavanja, što znači da će me ubiti ako mi se guzica ne vrati u te stolce kroz dvadeset i dva dana.

"I bolje ti je. Inače ću se pretvoriti u feminističkog nacista i bit ćeš moja kuja." Namigne mi na izrazito juţnjački način, što ubije vjerodostojnost njezine prijetnje.   Nasmijem se. "Hoću. Nazvat ću te kad stignem."  "Dobro, ali nemoj mi tipkati poruke dok se voziš sto kilometara na sat. Ne ţelim se svima okolo hvaliti kako katkada zaista činiš gluposti. I, Sidney..." Oduprem se porivu da zakotrljam očima. "Da?"  "Bez obzira na to što se događalo s tobom, uvijek ću ti čuvati leđa. Znaš to jel' tako?"   Sranje.   Sranje.

 

Millie me gleda psećim pogledom. S obzirom na moje ruke, moje raspoloţenje i na glasine o Peteru, zna da se nešto događa.  "Dobro", promrmljam. "Ulazi, ali ako ćemo morati svako malo stajati da ideš na zahod, ostavit ću te negdje na cesti."  Millie veselo vrisne i uskoči u automobil. "Zar ti ne treba odjeća?"   "Psst." Mahne prstom prema meni i naceri se. "Već je spakirana u tvom kovčegu. Zar stvarno misliš da bih te pustila samu? Daj se uozbilji." Dok me tako kori, zaveţe pojas.  "Lijep ti je govor, ali malo je neuvjerljiv." "Trpi." Obje se počnemo smijati dok lagano krećem. Tako sam emotivno povrijeđena i stvarno bih ţeljela biti sama, no Millie je vjerojatno u pravu - ne bih ovo trebala činiti sama. Moţda pomogne to što ide sa mnom.  Čudno je to - nekad sam ovaj gradić smatrala svojim utočištem, ali sad kao da me davi.

Ţelim se što prije udaljiti od Petera. Osjećam grč u ţelucu čim pomislim na njega. Ne mogu vjerovati da je on Ferro. Ne mogu vjerovati da mi je ţivot odjednom postao tako zamršen. Bilo je dovoljno loše i to što se pojavio Dean. Jedva čekam da se popnem na autocestu i maknem se odavde.

 

  Vozimo se kroz pustoš do prvog sljedećeg grada. Zadubljena sam u misli, kad Millie napokon kaţe: "Dakle, hoćeš li mi reći što se dogodilo sinoć?"   Pogledam je krajičkom oka. "Stvarno ne ţelim o tome pričati."   "Dobro, onda mi reci nešto drugo. Što ima između tebe i Profe sora Zgodnog? Mislim, s takvim bih i ja rado..."

"Moj Boţe!" Zakolutam mogu si reći. pomoći. Čvršće stišćući upravljačo razmišljam brzo. Moţda bih jojočima. trebala Ne jednostavno Bolje je i to nego razgovarati Peteru. Proklet bio. Još uvijek ne mogu vjerovati da mi je lagao. Uzdahnem. "Dobro. Sinoć se pojavio moj bivši dečko šupak i pokušao me na silu odvesti. Pala sam, a pločnik nije baš prijateljski dočekao moje ruke, u redu?"   Razjapi usta. "Sereš, ne? Nije u redu. Kakav dečko? Zašto bi te vukao po parkiralištu?" Istresa još gomilu pitanja, sve dok je ne prekinem.  "Dean. Hodali smo još u srednjoj. Hodali Hodali   zapravo nije prava riječ." Teškom mukom progutam knedlu. Grlo mi je strašno stisnuto. Naviru mi sjećanja, činim sve što mogu da ih suzbijem i kontrolir am boju glasa. "Silovao me. Ne ţelim o tome pričati, ali mislila sam da bi ti trebala znati."

Velike su šanse da Dean i Sam istim putem idu iz Teksasa, osim ako ne idu nekom sporednom cestom, što je malo vjerojatno.  Millie je shvatila da još uvijek drţi otvorena usta. Polako ih zatvori i oči joj se zasjaje te poloţi dlan na moju ruku. "Sidney, nisam imala pojma..  Ako ona zaplače, zaplakat ću i ja. Otresem se na nju iako to nisam namjeravala. "Nemoj se ispričavati. Mrzim kad se ljudi ispričavaju. Isprika ne moţe ništa promijeniti. Zato nikad ne pričam o tome, u redu?" Kao da sam je daskom lupila po glavi, sjedi nepomično u sjedalu i potvrdno kima glavom.

"Ţao mi je, Millie. Jednostavno ne znam što da radim. Dean mi je bio sve. Mislila sam da me voli. Ne znam što se dogodilo. U jednom trenu sve je bilo u redu, a u idućem više nije. Zvuči glupo, ali nisam ni bila sigurna da se to dogodilo. Do idućih nekoliko puta."  "Dean me je sinoć pronašao, došao je tu s mojim bratom. Rekla sam svojima što se dogodilo, prije nego što sam došla tu, ali nisu mi vjerovali." Pitam se vjeruje li mi Millie. Ta sumnja čvrsto mi zatvori usta i zaustavi riječi. Ne mogu se povjeravati ljudima koji mi ne vjeruju. Ne vjerujem ja njima. Ne, nakon svega što se dogodilo. Osjećam kao da ima m golemi teret na prsima.niJedva mogu disati. Millie mi uputi tuţan osmijeh te pogleda kroz prozor.   "Znam otprilike što ţeliš reći. Nije isto, ali hodala sam s jednim tipom kad sam stigla ovamo. Htio je previše i prebrzo. Nisam htjela nastaviti, ali nije mi   dao da prestanem." Sloţi izraz lica po kojem znam da se svega prisjeća.  "Uh, Millie. To je ista stvar, osim ako mu nisi rekla ne." ne."   "Rekla sam mu ne."  I ponovno utihne. ne." I

Ţelim lupiti nešto. Ne mogu vjerovati da se to dogodilo i njoj. Sve ovo vrijeme bila sa m uvjerena da sam sama. Ali ne razumijem kako flertuje i ponaša se kao da to nije ništa. Moja reakcija bila je zatvoriti se u sebe i ograditi od ljudi tako da su mi na sigurnoj udaljenosti. Millie je sva u osmijehu i veselom hihotanju. Ponaša se kao da joj  se nikad ništa loše nije dogodilo. Kriste mili, kako sam bila u krivu. Dobijem poriv da kaţem žao mi je, ali ne kaţem  jer mrzim kad to govore meni. "Jeste "Jeste li se opet vidjeli?" "Ne. Nije mislio da sam vrijedna truda." "Kakva šupčina. Jesi li to prijavila?" 

 

Čudno me pogleda. "I što da kaţem? Da sam zamalo imala spolni odnos s nekim tipom kad je on odlučio imati spolni odnos? Ne, nisam prijavila. To je bila moja pogreška. Nisam uopće trebala izići s njim. Sama sam ga navela na to."  "Millie, zar ti to ozbiljno? Nije tvoja pogreška. Kako to moţe biti tvoja pogreška?"  Meko se nasmiješi i krajičkom oka me pogleda. "Stvarno me to pitaš? Znaš kako je to. U takvim stvarima nema mnogo logike. I lakše je priznati da sam pogriješila, nego..." Zatrese glavom i uputi pogled kroz prozor.

Na trenutak utihnem. Sve između Millie i mene u tren se promijenilo. Ona ovo razumije kaošto nitko drugi. "Znam ţeliš reći, no teţe je priznati da smo bile tako nadjačane. Nekad sam mislila

da su ţene i muškarci ravnopravni u svakom pogledu, sve dok se to nije počelo događati. Moja mama oboţava Deana i nije se obazirala na to. Kao ni cijela moja obitelj. Moj brat je mislio da samo pokušavam privući pozornost na sebe. Danas je Sam prvi put izgledao kao da se istinski pita jesam li govorila istinu. "Što ga je navelo na to?" 

"Peter. Peter ga je naveo. Svojim načinom uvjeravanja." Peter Ferro, ne moj divni Peter Granz. Peter Granz ne postoji. Osjetim kako me Millie promatra pa pogledam prema njoj. "Ti si potpuno zatreskana", kaţe.  "Molim?" Uzmigoljim se na sjedalu i nervozno se nasmiješim. Ja ne... 

"Poriči koliko god ţeliš, ali ti si ozbiljno zatreskana u Profesora Petera. Gospodina Plesača Zavodnika. Gospodina Seksiguzu." Naceri se zločesto prema meni i napravi

nepristojan pokret rukom. "Millie! Ne mogu vjerovati da si to upravo napravila!" Millie se stane na sav glas smijati, pa pogleda prema upravljačkoj ploči. "Ţeno, jasno ti je da nemaš benzina, zar ne?"  "Namjeravala sam ga natočiti kad stignemo u Dallas." 

"Dakle, ja neću gurati auto kad ostanemo bez benzina. Bolje da se zaustaviš na sljedećem izlazu. Osim toga, ţelim nešto prigristi. Umirem od gladi. Preskočila sam ručak kako bih spriječila svoju ludu cimericu da na dalek put krene sama. Ona je tak' šašava. Nemaš pojma."  "I moraš piškiti."  "I moţda bih trebala napudrati nos. Baš si prosta, Sidney."  "Trudim se."

glavom i siđem s autoceste. Nema mnogo togaponegdje između izviruju faksa i Dallasa osim Odmahnem ravne, neplodne zemlje i razasute stoke. Stabljike mesquitea iz suhe zemlje, sa svojim grančicama koje podsjećaju na usahle prste. Nema mnogo mjesta na kojima se moţe stati, a moj rezervoar nije pun, stoga shvatim da je Millie u pravu i siđem s ceste. Gurati auto na trideset stupnjeva bilo bi naporno. Zaustavimo se pred benzinskom crpkom koja kao da ima sto godina. Crpke nemaju

čitače kartica, pa moram ući unutra. "Toliko o plaćanju na crpki", promrmljam i pratim Millie prema vratima.

Ona utrči u WC. Unutrašnjost benzinske crpke trebala bi izgledati kao da je rustikalna, ali meni samo izgleda prljavo. Okolo su police s hranom i aparati sa sokovima. Postariji

prodavač s uvijenim brkovima sjedi iza blagajne. Ne čini se da trepće. Pitam se spava li otvorenih očiju.  Primaknem se pultu i podignem pogled pa na brzinu promotrim uokolo. Vidim ţenu kako kupuje kruh, a iza nje, u drugom redu, još jednu osobu. Pogledi nam se sretnu i zapazimo se u istom trenutku. Srce mi počne lupati brţe b rţe i jače, a ţeludac stane propadati.  U tom trenu sve se okrene.

 

 

Te zelene oči znale su me proganjati svaki put kad bih išla spavati. Tijelo mi se ukoči. Prisjetilo se uvrede i poniţenja koje je pretrpjelo. Dean me zabljesne svojim osmijehom, punim samopouzdanja i šarma. Zaobiđe prolaz i prilazi mi. Sledim se. Kao da se opet ponavlja prošla noć. Šok što ga vidim tu gdje ga nikad ne bih očekivala, izbaci me iz takta. Nitko se nikada ne zaustavlja ovdje. Preblizu je gradu, no moj brat i Dean to ne mogu znati.

Bilo mi ubrzava svakim korakom prema meni.boriti Prsti se, mi ne se tu počnu stezati dok se mišići trzaju, spremni za okršaj.koji Ali napravi Dean nije spreman na javnom mjestu. Previše je ljudi okolo. Sumnjam da će Dean bilo što učiniti. Tip se, izgleda, pretvara u zvijer samo noću, iako sam sigurna da bi, kad bi me mogao uhvatiti samu, nastavio tamo gdje je stao prošli put. Dean stane pred mene. "Hej, mala." Izgleda tako prokleto normalno. Na njegovu licu

nema nikakve kamuflaţe koja bi govorila suprotno. Kad bi je barem bilo. Kad bih je barem prepoznala.

Ljudi znaju biti tako dvolični. Preda mnom se pojavi slika Petera.   'Ko ih jebe. Ne trebam nikoga.' Priberem se. Ljutnja mi odagna strah. "Nemoj ti meni mala mala  i ako mi priđeš još korak bliţe..."   Dean se iskrivljeno naceri i napravi još jedan korak. 

"Ti ćeš što, Sidney? Ma daj, i ti i ja znamo da to nemaš u sebi."  Tako je blizu da mu gotovo osjećam dah na licu. Ruka mu sklizne na moj struk te se nagne prema meni, šapćući mi na uho:   "Samo pričekaj da dođemo kući i budemo sami. Naučio sam nove trikove dok te nije bilo." Odmaknuo se, a ja stojim na mjestu ukopana. Oblivena sam ledenim znojem, a dah mi u grlu zapne.

Millie me spasi. Doskakuće iza mene s vrećicom Doritosa u jednoj te golemom limenkom čaja u drugoj ruci.  "Prestani skupljati zgodne tipove na benzinskoj. Već sam ti bila rekla da se ne vole voziti u prtljaţniku." Pogleda u Deana i zadrţi pogled na njemu, dok mi govori: "Lopata će ga lupati po glavi svaki put kad naletimo na grbu na cesti."

Kimnem, kao da ima smisla to što govori. uzme ruku i unastavi pričati, ali taj pogled u Deanovim očima me zastraši. Jedva Millie mogu me disati dokzačekamo redu da platimo stvari koje Millie drţi u rukama. Ne prestaje se smijati i naginje se prema meni, kao da sam nešto smiješno rekla. Nervozna je. Glas joj je previše napet. Kao da je shvatila što se dogodilo iako nisam ništa rekla. "To je on, zar ne? Tip od sinoć? Tvoj bivši?"   Kimnem i nasmiješim joj se. Barem se pokušam nasmiješiti. Osjećam se kao da imam tjedan dana staru masku za lice koja se stvrdnula u plastiku. Millie se ponovno nasmije i prisloni se na mene. "Idemo platiti ovo i izgubiti se odavde."

Red se pomiče polako jer se nikome ne ţuri. Izluđuje me to. Kupci koji su došli nakon nas preduhitrili su nas do blagajne. Dok Millie nastavlja brbljati, osvrnem se uokolo, traţeći Sama. Nema mu ni traga. Osvrćući se, krajičkom oka traţim Deana.  Njegov pogled osjećam na vratu, ali ne mogu ga vidjeti - ako se ne okrenem. Ne ţelim to učiniti.  Napokon smo na redu. Millie pokaţe stvari i brzo nam izdaju račun. Millie plati, pa se zaputimo u auto. Okrenem se preko ramena i vidim Deana kako me gleda dok izlazimo. Drţi ruke u dţepovima dok izvan trgovine stoji u sjeni. Mahne mi.  

 

"Vidimo se uskoro, Sid! Jedva čekam!" dobaci Dean dok ulazim u auto.  Millie napokon postupi kao da nešto nije u redu. "Upali auto. Idemo odavde. Promatra te." Uguram ključ i okrenem ga. Auto ni ne pokuša upaliti. Čeljust mi se ukoči. Millie kao da  je shvatila što se zbiva istog trenutka kao i ja. "Nešto je napravio s autom."  Ponovno okrećem ključ, ali nema struje. Grlo mi je stegnuto i još sam sva najeţena, premda je danas vruće kao u paklu. Osjećam se sigurnije u automobilu. Ne ţelim izići, no moram pogledati pod poklopac motora. Osjećam se kao u transu. Svijet se više ne okreće. Vrijeme stoji. Ne ţelim se osjećati tako, i jedini je način da to prestane da se maknem  od Deana. Nogom otvorim vrata i iziđem. Millie učini isto. Otvorim poklopac motora i pogledam

prema akumulatoru. Jedan je kabel olabavljen. Ţica je iščupana i leţi na plastičnom poklopcu akumulatora. Osjetim njegov dah za vratom istodobno kad i glas. "Problemi s autom, Sid?"

"Ostavi me na miru", zareţim na Deana prije nego što se okrenem na peti. Odem do prtljaţnika i uzmem alat potreban za spajanje kablova. Tko uopće radi takve stvari?  Dean se ceri od uha do uha. "Mogu ti ja to popraviti i počastiti vas dvije lijepe ćurke ručkom ako ţelite."  "Ne. Makni se." Namjeravam ga ignorirati, ali Dean me ne ţeli pustiti na miru. Stalno se mota oko mene, dodirujući me kao slučajno. Slijedi me do poklopca motora te se ugura između mene i Millie.  "Dobro smo", kaţe mu Millie. "Trebao bi ići svojim putem."   "Ah, kako slatko. Tvoja mala prijateljica misli da te moţe zaštititi. Što se dogodilo s učiteljem?"  "Odjebi, Dean." Bijesna sam sada. Mrzim ga. Mrzim sve što ima veze s njim, sve što mi  je učinio. Moj bi ţivot bio sasvim s asvim drukčiji da Dean nikad nije naišao. Pregazila bih ga autom kad bi to moglo nešto promijeniti, ali ne moţe.   Dean hini uvrijeđenost. "Tko te učio tako razgovarati? Tako prosta usta na tako lijepoj curi. Baš onako kako volim." Naceri mi se. Millie mu glasno daje do znanja da je iritira. Dean  je ignorira. Dok sam pod poklopcem motora, Deanova ruka klizne preko mojih leđa. Njegovi prsti nađu rub moje košulje i okrznu me po goloj koţi. Od dodira skočim.   Više ne razmišljam, samo djelujem. Zamahnem šakom prema njegovu licu i viknem: "Ostavi me na miru!" Dean se ceri, kao da se igra, sve dok ga nisam pljusnula po obrazu. Bijes mu zaiskri u

očima. me nadlanicom. Francuskiriječi ključnema. izleti  mi iz druge ruke. Millie zavrišti, a čujem i Ošamari da stari prodavač viče, ali nikakvih Dean me zgrabi za ručni zglob i stane me vući po parkiralištu. "Hodaj ili će ti biti ţao!"  Pokušavam odlijepiti njegove prste sa sebe, ali ne uspijevam. Padnem na zemlju kako bi me morao vući. Traperice me spašavaju da si ne ogulim koţ u po razasutim krhotinama i kamenju. Nitko mi ne pomaţe, zapravo, nitko osim Millie. Udari ga nečim i Dean vrisne, a onda pusti moju ruku. Zglob me peče na mjestu gdje me drţao d rţao i dlan mi je raskrvaren.  Ţurno se uspravim i na vrijeme podignem pogled da vidim kako je trgnuo nešto iz Millienih ruku i razbio o pod. Millie pokuša uzeti to natrag, ali on je odgurne tako snaţno da  je pala. Millie vrišti. Starac viče. A Dean stoji preda mnom i izgleda kao da je popizdio. "Ulazi u jebeni kamionet. Odmah." Netko poviče da je pozvana policija. Ţena s kruhom. Prilazi nam ţurnim korakom, no prestara je i premalena da bi bilo što mogla učiniti. "Bolje da odeš odavde, dečko." 

Dean pljune prema njoj. Ţena napravi korak unatrag. Dean prosikće: "Vrati se unutra i

pusti nas da sami ovo razriješimo. To su obiteljske stvari." Zvuči potpuno razborito, ali njegovo ponašanje govori drukčije. Ţena se ne pomakne. 

 

Tijelo mi je tako napeto da mi se čini da će mi mišići popucati. Ovo je nova razina ludila, čak i za Deana.   "Sidney, kunem se bogom da ćeš poţaliti zbog ovoga. Tvoja majka nas je zamolila da te pokupimo, a ti se ponašaš kao prokleta kuja.. pokuša me dohvatiti kad zatutnji glas iza nas:   "Makni se s nje."

Svi se okrenu. Nekako sam očekivala policijskog sluţbenika, ali nije to bio on. Još nisu stigli. To je Peter i izgleda sasvim izvan sebe. Millie širom otvorenih očiju okreće glavu čas prema Peteru, čas prema Deanu. Dio mene osjeti olakšanje jer se pojavio Peter, no preostali dio neDean zna kako odlučujem ja.   da je čovjek koji stoji još odprihvatiti one noćinjegovu misli da pomoć. je PeterSrećom, stidljivi ne profesor. Ne shvaća pred njim Ferro. Da zna, dao bi se u bijeg. Braća Ferro ţestoki su momci, a Peter je bio u više tučnjava nego oba njegova brata zajedno. Nitko nije toliko bogat da moţe spriječiti medije da ga prate dok šakama pravi red od Manhattana do Fire Islanda. Zbog Peterova nesmotrenog ponašanja, mnogi priţeljkuju propast obitelji Ferro.  Dean posesivno stane ispred mene. "Bolje da odete kući i obuzdate svoju zate lebanost, profesore ili... "

Peter ne staje. Prelazi preko prašnjava parkirališta, ravno prema Deanu, sve dok mu se ne pribliţi te naglo zamahne rukom i udari ga. Udarac nije kukavički, ali Dean ga nije očekivao. Vrat mu se od udarca okrene u stranu. Peter  se ne zaustavlja. To nije isti čovjek od sinoć. Nešto se promijenilo. Baš kad je zamahnuo još jednom, Dean krene. Luđak se zaleti ravno prema Peteru i zabije svoje rame u Peterov trbuh. Začuje se uuuf  i uhvate se u klinč.  Peter se brzo okrene i čvrsto uhvati Deana za vrat. Privuče ga blizu svome licu, tako da mu usne skoro dodiruju Deanovo uho. Peterove oči sretnu se s mojima dok izgovara riječi koje ne mogu čuti. Deanove oči stanje se poput lista dok ga Peter guši, šapćući prijetnje vjerojatno iste zbog kojih je moj brat sinoć bio problijedio.   Vrući vjetar raznosi mi kosu. Rukama je skupljam promatrajući njih dvojicu. Ne mogu vjerovati ono što vidim. Peterovi mišići su isklesani. Košulja mu je prilijepljena uz tijelo, dok mu se znoj slijeva niz lice. Pog led koji mi Peter upućuje govori jako mnogo, ali ovo njegovo lice me plaši. Prošle noći Peter nije uzvraćao. Ţelim znati zašto. Mislila sam da nije borac, ali sada vidim da jest. Peter Ferro zna zaštititi sebe, kao i sve do kojih mu je stalo. Pogledi su nam zamrznuti. Prošla je samo sekunda, ali čini se kao vječnost.  Tada začujem repetiranje puške. Okrenem se u smjeru odakle je zvuk došao. Pušku drţi starac s ludim brkovima. Podiţe je tako da su mu Dean i Peter na nišanu. Starac pljune na pod pa jedva "Idite s ovim glupostima negdje drugdje. Odmah!" Peter se činiizmrmlja: ljutitim, no pusti Deana. Njih dvojica se razdvoje, ali pogledi im govore da bi se najradije poubijali. Dean se odmakne s rukama u zraku. "Ne treba mi ovo sranje." Uputi se krupnim koracima preko parkirališta i sjedne u kamionet. Upali motor i krene. Gledam ga kako odlazi, pitajući se gdje mi je brat cijelo to vrijeme. 

Peter i Millie mi prilaze, svatko s jedne strane. Kratko se pogledaju prije nego što starac spusti pušku i uputi se prema nama. "Nemojte ovdje više raditi nevolje. Niste dobrodošli. Nastavite svojim putem." Millie širom razjapi usta. "Nismo valjda..." 

Peter mahne glavom u smjeru Millie, dajući joj znak da ušuti. Pristojan je prema tipu s puškom. "Ispričavam se." Zatim kratko pogleda Millie i kaţe: "Stanite na idućem odmorištu. Pratit ću vas."  Ne proturječim. Samo uhvatim Millie za ruku i uguram je u auto. Starac me gleda kao da sam ja kriva za incident. Izjeda me osjećaj krivnje jer sam duboko svjesna da je u pravu. 

 

  Millie zuri u mene razjapljenih usta, tako da joj mogu vidjeti krajnike. "Jesi li ti to vidjela? Jesi li vidjela dr. Petera Granza - tog profesora engleskog - kako

prebija onoga tamo?" Millie zatakne kovrču za uho. Baci pogled prema crnom autu koji nas prati i mahne Peteru. On ne uzvrati. Mrko gleda ispred sebe, a ljepuškasto lice mu je ukočeno.  samosvetnika. da je dobio batinasam sinoć. Je rastrgati li? Mislim, što je  dovraga ovo bilo? Došao je poput"Čula kakvog Pomislila da će Deana." "Peter se sinoć nije htio tući. On nije.. Ispustim oštar grleni zvuk. Znak za odmorište podsjeća da je još nekoliko kilometara do njega. Ne ţelim stati. Ne ţelim razgovarati s Peterom.

"On nije što? Jer, zaboga, ono je bilo tako fantastično da se moram uštipnuti da ostanem prisebna. Momak te spasio!" Namjesti se na sjedalu te se ispravi. "Ne, čekaj! Dvaput te spasio, Sidney!" "Millie, Peter nije onaj kakvim nam se predstavljao..."

Uzvrati pogled. Lice joj sja od zadivljenosti, kao da sam osvojila muškarca koji sve druge muškarce čini smiješnima. "Znam... "  "Ne znaš! Nije. Kvragu, Millie, daj se koncentriraj." Millie se okrene i pogleda me. Zapravo, dobro me promotri. Toliko sam uzrujana da bih mogla iščupati upravljač u rukama. "Peter je Peter Ferro. Znaš li ti što to znači?"  Njene oči  polako bubre do veličine tanjura. Okrene glavu i pogleda iza prema muškarcu koji nas prati svojim automobilom. "Zaboga!"  "Vidiš to? Očito je, ako znaš gdje treba gledati - tamna kosa kao svi iz obitelji Ferro, izraţena čeljust, zadivljujuće plave oči i ta   narav. Sva njegova braća su takva, što i zabavne televizijske emisije često vole isticati.  Millie kimne. "Zaista, izgleda kao na fotografijama. Svi ga poznaju. Pete Ferro je pravi komad. Zašto se pretvara da je učitelj?"   "Ne znam što namjerava. Slušaj, ma  što god govorio sad na odmorištu, ne ostavljaj me samu s njim. Razumiješ li? Kimni i reci da."  Kimne i uputi mi nakrivljeni osmijeh. "Dobro, ali... "

"Nema ali. Reci da. Ne zanima me što on kaţe ili što ţeli da učinim. Ako Peter ţeli da ostanem s njimme sama, ne.  je ne. Nemoj otići."  da pođe sa mnom. Ţelio je da pozovem policiju. Preplavi očaj.reci Peter bio ponudio Ţelio se uvjeriti da nisam u opasnosti i - evo kako me je našao, na parkiralištu usred ničega s Deanom kako me povlači po asfaltu.   "Dobro, dobro. Neću otići. Hm-hm-hm..." Zločesti osmijeh proširi se njezinim licem.  "Znaš što kaţu za Petera Ferro? Je li istina?"  

Silazim s autoceste i usporim. Tu je odmorište sa stolićima za hranu i kućicom od cigle, s toaletima. "Je li istina, što?"  Zahihoće se i nagne se bliţe meni. Dlanom pokrije usta, kao da joj je neugodno. "Njegov kurac - je  je li onako velik kao što se priča?"  "Millie!" Zaustavim se na parkirnom mjestu i povučem ručnu kočnicu.   "Sigurno si to već prije čula. Pete Ferro, super-ljubavnik supermodela, i njihovih mama, i njihovih prijateljica, i njihova kuhinjskog osoblja, i..."

"O. K., shvatila sam. On je muški kurviš."  "On je kršan muški kurviš koji je spavao sa svim ţenama od Istočne do Zapadne obale." Millie se ceri poput kakve zaljubljene tinejdţerice. Kratko pogleda Peterov automobil koji se zaustavlja iza nas.

 

"Zašuti", kaţem, i nogom odgurnem vrata od auta. Millie iskače za mnom. Stavi ruke na krov auta. "Opa! Malo smo mrzovoljni! Braniš li ti to njegovu čednost?" Otvorim usta, ali Peter me prekine.

"Nema čednosti u meni." Peterov prozor je spušten. Čuje što Millie govori dok se parkira na mjesto pokraj mog automobila. Gasi motor i izlazi. Millie sasvim pocrveni u licu. "Rekla ti je tko sam?" Millie kimne, ali ga ne pogleda.

Peter obiđe oko automobila i krene ravno prema meni. Zaustavi se, kao da se sjetio što se dogodilo nakonglavom. što sam otišla. li ozlijeđena?" Odmahnem Srce mi"Jesi tuče. Prijetnje mi  postanu isprazne, što me izluđuje. U svojoj glavi ričem poput lava, no kad progovorim, zvučim poput miša. "Što radiš ovdje? Jesi li me pratio?" Peter stisne usne, zatim mi se nasmije, kao da nije stvarno ljutit. "Da, jesam. Nisam mislio da ćeš otići bez mene. Nisam mislio da ćeš otići usred tučnjave."  "Tučnjava je bila završila. Rekao si, ako odem, da se više ne vraćam, pa nisam." 

Peter izdahne. Bijes mu popusti te me pogleda s takvim kajanjem u očima da poţelim rastopiti se u njegovu naručju. Na tren kao da je sva njegova pozornost usmjerena prema meni, a zatim se okrene prema Millie. "Ne smiješ  propustiti završne ispite. Vrati se natrag na sveučilište prije nego što neki od njih padneš."  "Ali bio je hitan slučaj i..."  "To se ne računa. Nema veze što si ljubazna i dobra ako propustiš završne. Rušit će te svi profesori do zadnjeg." Peter joj dobac i ključeve od svoga auta. Millie ih uhvati. "Vozi natrag moj auto. Ja ću ostati sa Sidney."  

"Ne, nećeš. Millie ide sa mnom, ne ti!" Prekriţim ruke na prsima. Glava mi se ljulja s  jedne na drugu stranu dok izgovaram zadnje dvije riječi. Moţda sam ţivjela zadnjih nekoliko godina u Teksasu, ali još sam prava prav a Jersey djevojka.  Peter mi se podsmjehne i obraća se Millie: "Dobaci mi torbu s prednjeg sjedala."   Millie to učini. Buljim u nju. Očne jabučice kao da će mi iskočiti od iznenađenja dok u nevjerici širim ruke. U pitanju je koji kurac poza kurac poza i zaista tako mislim. tako mislim. Millie me prodorno pogleda. "Mislim da će ti ovo dobro doći. Ti moraš ići, a čini se da vas dvoje trebate neke stvari raščistiti." Ubila bih je najradije, ali toliko sam šokirana njezinom izdajom da bih bilo što rekla. Samo stojim tamo otvorenih usta.   "A ti", kaţe ona Peteru i priđe mu, upirući mu u prsa prstom: "Ako je povrijediš - ako samo ruku digneš nju - pa uzetseću tatinu pušku i ustrijelit ustri jelit ću te. To lutka. je obećanje, nije prijetnja." Millie je tako sitna na i lijepa, čini kao da mu prijeti porculanska   Peter se naceri. "Dobro. Ne bih ni volio da je ikako drukčije."   "Upravo tako." Millie se ponovno okrene prema meni. Toliko sam bijesna na nju da uopće ne mogu pričati. Ruke sam opet čvrsto prekriţ ila na prsima. Ona zna kako se izdano osjećam.  "Katkada trebaš prijatelje, Sidney. Ne moţeš sve sama. Dopusti da ti netko pomogne, dobro?" Ništa joj ne kaţem. Millie se nezgrapno nasmije, uskoči u Peterov auto i odveze se, ostavljajući me.  Peter stoji pored mene. Protrlja vilicu prije nego što prozbori: "Moramo razgovarati."   "Nemamo o čemu razgovarati." 

 

 

Sjedim na suvozačevu sjedalu i zurim kroz prozor prema noćnom nebu. Emocionalno sam potpuno slomljena. Čudno, mislila sam da sam već preţalila i oplakala majčinu ljubav. Dok sjedim, davno izblijedjela sjećanja nasumično mi se pojavljuju u mislima. Smrtna ih ruka jedina moţe osloboditi.  Vidim se na ljuljački, u dobi od najviše tri godine. Moja majka me odgurne, a ja se pokušavam okrenuti njojSjećam i kosasemisuza se zapliće uţad. Osjetim trzaj vlasišta kao da se to upravo sada prema događa. koje suzami prekrile lice oštar i svoga straha. Majka me je otpetljala i zagrlila. Ovo prisjećanje inače se ne pojavljuje, no sada izbija na površinu. Majka me je tada voljela. Pitam se što će reći kad se pojavim na vratima.  Hladni trnci prođu mi kroz kraljeţnicu, zbog čega zadrhtim. Kasno je, davno je prošlo vrijeme večere. Trljanjem odagnam najeţenost, pokušavajući izbjeći Peterov pogled. Nismo zaustili još od odmarališta. Duboko sam povrijeđena i osjećam se izdano. Kao da me je netko preokrenuo iznutra prema van. Mrzim što osjećam njegove oči na sebi. Poţelim se otvoriti i sve mu izreći. Ţelim svog Petera natrag, ali njega više nema. Taj Peter ionako nikad nije bio stvaran.

Nakon još nekoliko propuštenih izlaza, Peter skrene s ceste. Ulazimo u gradić u Tennesseeju. Ovdje je tako brdovito, sasvim suprotno nego tamo u Teksasu gdje smo bih, gdje je sve ravno kao ploča. Pomaknem se u sjedalu i pogledam ispod oka prema njemu. Peter ima onaj isti pogled kakav je imao cijeli dan. Ne mogu razaznati je li bijesan ili samo srdit. Nije me briga.  briga.  Da, samo ti sebe uvjeravaj.  uvjeravaj. 

Peter skrene na mračno parkiralište i nastavi prema ulazu u stari hotel iza njega. Jedno ţuto svjetlo obasjava ulazna vrata. "Što to radimo?" Ne ţelim stati ovdje. Mjesto izgleda kao da mu je vlasnik neki psihopat.

"Moramo prenoćiti, a ovo je jedino mjesto na kojem ima slobodnih soba." Primijeti izraz na mome licu pa doda: "Ne brini se, bit će u redu. Već sam ods jedao ovdje." Peter ugasi motor i iziđe iz auta. Zatim napravi krug, otvori moja vrata i pruţi mi ruku čekajući da iziđem.  Stvarno ne ţelim izići, ali ipak to činim izbjegavajući njegovu ruku. Peter negodujući kimne te se stane istezati odmaknuvši se od mene. Košulja mu se podigne i mogu vidjeti njegovo predivno tijelo, kao i mjesto nagrđeno onim uţasnim oţiljkom. Taj nedostatak natjera me da se zapitam. Peter se zna tući, ali sinoć to ipak nije pokazao. Pitam se je li uzvratio one noći kad je noţem proboden sa strane. Kao da u toj priči ima još nečeg, nečeg dubljeg što mi nije rekao.  Peter gurne ruke u dţepove svojih traperica te pogleda natrag prema meni. Znatiţelja mu prekrije lice kad me vidi kako buljim u njega, no ne komentira ništa. "Hajde. Uzmimo sobu i ugrabimo večeru. Nismo jeli cijeli dan i ako budem morao pojesti još jedan keks od ţitarica, ja ću..«"  "Sve si ih već pojeo prije četiri sata." Bila je to prva stvar koju sam mu rekla otkad smo otišli. Zadirkujući komentar je vedar. Na trenutak poţalim  zbog toga, no brzo me prođe. Moram odlučiti sto ću s njim. Pogledam Petera ispod zastora od kose koja mi je cijeli dan skrivala lice. Zajebi to. Tretman šutnjom nije vrijedan truda. Posegnem u dţep i podignem si kosu u rep. Neukroćeni uvojci vjerojatno strše poput đavoljih rogova, no nije me briga.   Peter krene ispred mene i otvori vrata. Pridrţi ih i ja uđem unutra. Mjesto mi zaista izazove jezu. Peter pored mene prođe do recepcije i zazvoni. Postarija ţena, zgrbljena od

 

godina, dogega se iz straţnje sobe.  Popravi naočale te se toplo nasmiješi Peteru kao da ga poznaje.

"Peter Ferro. Nisam mislila da ću vas opet vidjeti ovdje." Njezine naborane usne upute mu topli osmijeh, prije nego što pogleda prema meni. "Ovaj fini gospodin već je odsjedao ovdje. Ferro je izabrao moj motel, a ne onaj drugi, dalje niz cestu." Ponos joj se vidi na licu dok mi to govori.

Peter uključi svoj šarm i široko se osmjehne. Prihvati je za ruke i kaţe: "Zato što je ovo mjesto najbolje. Nisam mogao proći ovuda da ne stanem."   ste miKunem vi?" se, starica se zarumenjela. Peter je potapša po ruci prije nego što je pusti. "Kako

Ona se stidljivo nasmije te ga izgrdi. "Nemaš ti vremena slušati staru babu kako razglaba. Vjerujem da umirete od gladi. Evo vam propusnica za večeru u restoranu. U z sobu dobivate topli obrok. A ovdje je i ključ od sobe." Starica se polagano okrene i skine ključ s ploče iza sebe. Objašnjava dok mu predaje ključ. "To je jedina soba koju imam. Ispričavam se zbog toga."

Ne uspijevam pratiti, no čim se da Peter odgovara.   "Savršeno. Hvala vam mnogo." Pruţi joj karticu i ona je provuče.   "Odjava je u devet, a s obzirom da je soba apartman za mladence, dobivate i doručak u krevet. U koje vrijeme ţelite da ga dostavimo?"   Gotovo se davim. "Molim? Ne moţemo odsjesti u apartmanu za mladence." Stojim pored Petera na recepciji, ali spremna sam preskočiti preko ruba i potraţiti alternativnu opciju. "Morate imati još jednu sobu."  "Ţao mi je, drago moje, ali nemamo. Zbog neke konvencije sasvim smo popunjeni. Ali soba je prekrasna." "Ali to je..." Soba za seks! Za sretne parove, oženjene parove. Nije za nas.   Ništa od toga ne

kaţem. Riječi mi se kotrljaju po glavi kao na kuglani, rušeći svaku drugu misao. Instinkt mi govori da drţim razmak između Petera i sebe, ali ne mogu, a ovo još pogoršava stvari.  Peter mi se krevelji. "To je... Što, Sidney?" Naslanja se na pult u toj svojoj uskoj majici s lijenim, seksi zločestim osmjehom. Mrzim ga.  "Ništa."  "Ne, definitivno si mislila da je nešto. Hajde, reci nam." Zadirkuje me.  Lice mi se zagrije, dok mi rumenilo preskače s obraza na obraz. Jebi ga. Kaţem prvo što mi padne na pamet. "Ali to je, sigurna sam, prekrasna soba i ne bih voljela da napravimo

nered ikao put. Peternamještaj. ima problema samokontrolom. Vodi najbolju ljubav kao pobješnjela zvijer katkprošli ada zna slomiti Ne bihsavoljela upropastiti vašu sobu. Eto, to je sve." Peterov zločesti cerek se pojača, kao da je izjava istinita. Mislila sam ga osramotiti, ali očito mi nije uspjelo.  Starica me potapša po ruci te mi odvuče pogled s Petera. Kaţe "Znam, draga moja" te pogleda prema Peteru i namigne. Djevojački izraz na njezinu licu implicira da jako dobro zna o čemu pričam.  Trepnem dvaput, sigurna da je nisam dobro čula. To nasmije Petera. Uzme ključ od starice i kaţe: "Hvala vam, Betsy. Obećavam da neću ništa slomiti dok bijesno i zvjerski vodim ljubav sa svojom prijateljicom."

Peter me povuče kroz vrata i iziđemo. Noćni zrak je teţak i topao. Miriše na kozju krv i  jasmin. Usta su mi širom otvorena. "Jesi li..  Peter hoda dalje. Dođe do svog automobila te izvuče naše torbe. "Jesam li što, Colleli?"   "Jesi li spavao s njom?"

"Spavao sam s njih mnogo." m nogo." Peter nosi naše torbe pred sobu i gurne ključ u bravu. Ključ  je pravi, od mjedi, s ovećom plastičnom pločicom kao privjeskom. 

 

"Kakav ti je, dovraga, to odgovor?"

"To je jedini odgovor koji ćeš dobiti, s obzirom na to da vjeruješ svemu što si pročitala u tabloidima umjesto onome što sam ti sam rekao." Peter zakorači u mračnu sobu, okrene se te se naglo zaustavi. Zabijem se u njegove grudi baš dok je spuštao torbe. Lice mu je tako blizu mome da mogu osjetiti njegov dah dok govori. "Pojebao sam pola Istočne obale, sjećaš se? Ţene iz ovoga kraja jako su zadovoljne. Mogu i tebe dodati na popis poslije, ako to ţeliš."   Bijes izbija iz mene. Mrzim kad mi se tako obraća. Dok govori zadnje riječi, ne uspijevam se kontrolirati. Ruka mi poleti i dlanom ga ošamarim po licu. Peter ni ne trepne. Uhvati mi ruku tepo je gled pritisne svojom prije nego što sam je  stigla povući. Zadrţi je tako i opet se onaj izgubljeni pojavi u njegovim plavim očima. Uhvati me panika. Još uvijek osjećam sve što sam prema njemu osjećala sinoć, kao i dan prije. I dalje ga ţelim dodirnuti, poljubiti i kušati. Srce mi stane lupati brţe, dok se Peter naginje, smanjujući razmak među nama.  Njegove usne dugo se zadrţe blizu mojih. Ako se imalo pomaknem, poljubit ćemo se. Ne dišem, dok mi tijelo postaje sve napetije. Njegova ruka jedva osjetnim dodirom propušta struju kroz cijelo moje tijelo. Način na koji me gleda uznemiri mi ţeludac. Mrzim kako se osjećam zbog njega i volim to, u isto vrijeme. Zarobljena sam, ne mogu se pomaknuti. Taj trenutak potraje cijelu vječnost. Poţelim mu se više pribliţiti; poţelim dotaknuti ga usnama i zabiti se u njegovo naručje. Pogled ne mogu odlijepiti od njegovih usana, primičem im se, no Peter se odmakne. Ispusti mi ruku i uzmakne korak. "Nisam poput svojeg oca - ne, ne više. Poljubac mi nešto znači i ne razmjenjujem ih sa

ţenama poput tebe."  Da mi opali šamar, manje bi me zaboljelo. "Ţenama poput mene?" On kimne. "Što to dovraga znači?"  Peter ponovno zakorači bliţe te pribliţi svoje lice mojemu. Govori brzo i strastveno. "Ţena koja je zaslijepljena mojim prezimenom, ţena koja me nije u stanju vidjeti drukčije nego kao da sam Ferro."

 Jedva čekam da d a mu se suprotstavim. s uprotstavim. Prepirem se jer trebam to. Poţelim vikati i lupati l upati rukama o njegove grudi, pa to i učinim. Peter se ne pomakne. Gleda me stisnutim očima kao da me mrzi. "Ti si mi jebeno lagao!"

"Još uvijek sam ista osoba od jučer, kao i otprije tjedan dana."   "Ne, nisi! Sakrio si najvaţniji dio svoje prošlosti i nisi mi spomenuo ni jednu prokletu stvar! Laţljivac si, poput njega!" Poput Deana. I on je bio sav vedar i laskav, prije nego što se promijenio. Bol Deanove izdajerukama izbija na površinugrudi i gušiponovno. me, godinama poslije, a ovo se čini kao ista prokleta stvar. Lupim o njegove Ovog puta Peter me uhvati za ručne zglobove i odmakne ih na stranu.   Pritisne čelom o moje čelo te prosikće: "Nisam uopće poput njega. Kako si to mogla reći? Nakon toliko vremena koje smo proveli skupa, kako si mogla... " Suze mi izbijaju na oči, no ne poteku. "Nakon toliko vremena koje smo proveli skupa, kako nisi mogao reći mi tko si ti zapravo?"  Frustriran, Peter me pusti i poviče: "Zato što se upravo ovakva sranja dogode kad ljudi saznaju tko sam!" Dok teško diše, provuče ruke kroz kosu, jako je zateţući. Najtuţniji izraz koji sam ikad vidjela pojavi mu se u očima dok sjeda na stolac pokraj vrata i s obje ruke pridrţava lice. "Dovraga, Sidney, nije bila tvoja krivica. Samo sam htio započeti ispočetka. Nije bila tvoja krivica."

Na trenutak ga promotrim. Vidim na koji način čvrsto hvata kosu i zatim rukama prođe straga po vratu. Znam da je povrijeđen i mrzim što sam ja uzrok tome, ali ne mogu ostaviti stvari ovakvima. "Reci mi, zašto nisi uzvratio sinoć? Dean je zasluţio da ga se prebije poput psa, ali to nisi učinio. Zašto?" 

 

Peter podigne pogled. Oči su mu najtamnije nijanse plave, skoro pa crne. Zakucaju me na mjestu i u potpunosti me ogole. Osjećam se ranjivom i mrzim to, no ne mičem se. Svjetlo koje dopire kroz otvorena vrata prolije se po sobi. Ocrtava sjene na Peterovu prekrasnom

licu, zbog kojih se doima grubljim nego što jest. "Zašto bih ti rekao? Samo bi to iskoristila protiv mene."

Othrvam se porivu da si iščupam kosu i vičem na njega. Dubokim uzdahom uspijevam zadrţati smiren ton. "Postoje dva tvoja lica koja si nikako ne odgovaraju. Pitam se s kim sam bila zadnjih mjeseci. Znam da se znaš tući. Znam da si se prije stalno sukobljavao, ali prošle   noći nisi. to bilo slučajno i ţelim znati zašto." PeterNije se tako tuţno nasmije da mi se srce slomi. Ustane i priđe mi. S visine me pogleda i kaţe: "Dao sam ti šansu da me upoznaš onakvoga, a ti si je odbacila. Ne pruţam druge šanse, Colleli. Nemaš više pravo pitati takvo što."  Zgrabi novčanik. "Idemo na večeru i ti plaćaš sve što bon ne pokrije."  Kao da je prodro u moje grudi i iščupao mi srce, ali to ne pokazujem. Lice mi je potpuno mirno, opušteno kao da me nije briga. Kimnem i kaţem: "Pošteno. Benzin si ti plaćao cijelim putem." Razgovor završi i miljama smo daleko od mjesta na kojem sam ţeljela biti. Potajno sam se nadala da je moguće popraviti stvari s njim, da bi me Peter mogao uvjeriti da je ista osoba kakva je prije bio, ali on to ne pokušava. Umjesto toga, potpuno me isključio. Nisam ja ta koja je to prouzročila. Odlučnost da ga izguram iz svog srca sada je čvršća. Peter Ferro nikad neće upoznati svaki dio mene.  

 

 

Večera je bila polagana i tiha. Zaputili smo se natrag u sobu, a ja sam spremna za dugi i vrući tuš. Peter otključa vrata i prvi put upali svjetla u sobi. Zaustavim se tik na drugoj strani vrata. Peter se zabije o moja leđa i zamalo me sruši. Čvrsto me pridrţi iznad lakta i uspravi me.

"Kriste mili." Soba je... bez riječi sam. Osjetila su mi zasuta bogatim teksturama, crvenim baršunom i satenom. tepih boje ruţeveliko prekriva cijelizrcalo. pod. Golemi srcoliki krevet nalazi se posred sobe, aČupavi na stropu je jednako srcoliko Stojim rukama prekrivši usta.  Peter se progura pored mene. "Ona draga starija gospoda ima zanimljiv ukus." Peter se

u sjedećem poloţaju baci na krevet te izuje cipele. Ubrzo pridigne pogled. Nisam se pomaknula. "Dobro, izgleda poput kulise za pornofilm iz sedamdesetih. Pa što onda."   Širom otvorim oči te pogledam prema njemu. "Tamo je šipka." Zakoračim prema naprijed i polako pruţim rukom prema mjedenoj šipki u sredini sobe. Prilazim paţljivo, kao da će me ugristi.  Peter ima zločesti cerek na licu. "Ti si tako čedna."   Trgnem ruku natrag te ga napadnem. "Jesi li poludio? Od ove sobe čednim bi osobama stalo srce! Srušile bi se na krevet i gledale kako umiru na stropnom zrcalu. Tamo je šipka!" Glas mi zaciči dok ponavljam riječi.   Peter svuče košulju te otrese glavom negodujući. Gledam ga kako to čini i poţelim da

nisam tu. Tijelo mu je tako divno da je teško skrenuti pogled, ali uspijem. Ţeludac mi

napravi mali salto netom prije nego što se okrenem. "Pa prekrij je svojom odjećom i prestani šiziti."  "Kakav to oţenjeni par koristi šipku prve bračne noći?"  On se naceri. Odgurne se od kreveta te mi pr iđe. Pogleda naniţe, u moje lice. Preblizu mi stoji, a sudeći prema izrazu lica, radi to namjerno. "Mislim da ne bi toliko šizila da si već prije vidjela ples na šipki. Jasno ti je da ţena samo pleše oko šipke, zar ne?"   Zinem. Ispustim visoki ton te pljusnem rukom o njegove grudi. "Da, znam to. I pretpostavljam da si ti mnogo puta gledao ples na jednoj ovakvoj." "Da, ali samo u striptiz-klubovima." Njegove oči me upiju. Tako su tamne. Zadrţi mi pogled na trenutak te nadoda: "Moţe jedna predstava samo za men e?" Pripremim se opaliti

mu opetališamar, ali Peteroči mivrludaju uhvati ruku te me spriječi. Sine me mi da je mogao to i zadnji put učiniti, nije. Njegove između mojih. "Prestani šamarati, Colleli."   "Prestani mi davati razloge, Ferro."

Pogled mu očvrsne. Ispusti mi ruku kao da je puna trnja, pokaţe na krevet i kaţe strogim glasom. "Sjedni." Ne zvuči kao da imam izbora. Zapitam se što, dovraga, namjerava učiniti. Ovaj put ne ispitujem. Samo pratim njegov nj egov prst i sjednem na rub srca.   Peter zakorači prema šipki i čvrsto je primi. Ne gleda me. Umjesto toga, pogled mu je usmjeren prema dolje i duge trepavice sakriju mu oči. Ne znam što očekujem da će učiniti, a on se počne kretati. Osjetim kako mi se osmjeh širi licem. "Znam što je ples na šipki, Ferro."   "A-ha" jedino je što izusti. Peter se počne kretati oko šipke, izbacujući isklesane mišiće prema meni. Preokrenem očima i ponašam se kao da se dosađujem. On se nasmiješi, no ne podigne pogled. Srce mi zbog toga stane tući jače. Taj stidljivi smiješak ono je št o me i privuklo k njemu. To je jedan od njegovih pogleda zbog kojih poţelim rastopiti se. Isprva, spremna sam se smijati, ali nakon toga nešto se promijeni. Način na koji miče tijelom uzbudljiv je. Osjećam da me pali i neki dijelovi moga tijela poţele da i m se netko posveti. Pokušam prestati gledati, ali ne mogu.  

 

Peter posegne za gumbom od traperica, no skočim i zaustavim ga. Moje ruke posegnu za njegovima prije nego što sam shvatila što činim i kako sam blizu da ga dotaknem onako kako ne bih smjela. Puls m i udara i sve mi se čini mnogo glasnijim —  moji udisaji, njegovi udisaji.

Ukočio se kad su moje ruke sletjele na njegov skladan trbuh, točno iznad njegovih. Ni  jedno od nas se ne pomiče. Na trenutak samo stojimo tako. Obuzme me poriv da ga obuhvatim rukama. Ţelim osjetiti Petera na sebi, ali taj vlak je već prošao.   Pomaknem se i pokušam se odmaknuti, ali Peter mi ne dopusti. Podignem pogled.   Pogreška. Njegove oči mene ukopaju savskidati zrak izbiju iz mene. "Nema dodirivanja, "Ja nisam... mislim, moţeš ise do gola za mene." Maknem ruke iColleli." odmaknem se, bez daha. On se naceri. "I nisam htio." "Onda, što si htio učiniti?" 

"Skinuti hlače. Ja ne hodam potpuno gol uokolo. Hodaš li ti?"   Otresem glavom. Sama pomisao me uţasava. "Ne."  Peter mi zadrţi pogled duţe nego što treba. Izraz na njegovu licu govori da bi htio da stvari opet budu kakve su i bile. Kad bi mogao probiti put natrag do mog srca, on bi to opet učinio. Ono što on ne shvaća jest da je još uvijek tamo.   Zadrhtim i okrenem se. Mrzim ovu sobu.

"Moţeš se prva osvjeţiti. Kupaonica je otraga." Pokaţe na crveni zid ispred mene. Kimnem i uzmem svoju torbu.

Kad zamaknem iza zida, zagledam se u golemu kadu u obliku čaše za šampanjac, te nastavim dalje do vrata na kraju. Pretpostavljam da je tamo tuš, n o kad otvorim vrata, tamo  je samo zahod. Okrećući se polako, pogledam natrag prema golemoj kadi u sredini sobe. "Peter...?" "Da?"

"Ţeliš da se osvjeţim u kadi za seks?"  "Nalaziš se u sobi za seks, Sidney. Preboli to." Dobro. Koji šupak. Pipkam uokolo dok nisam pronašla vodu i otvorila je. Ispunim golemu staklenu kadu te pogledam prema zidu. Odatle gdje sjedi, Peter me neće moći vidjeti. Svučem se na brzinu i uđem u staklenu kadu. Nije tako duboka kao što se čini. Srce mi brzo lupa. Ako Peter priđe, imat će što vidjeti. Nema ništa čime bih mogla zastrti bilo koji dio sebe. Operem se što sam brţe mogla i umalo se utopim pokušavajući isprati kosu.  Obrišem se ručnikom pa izvadim pidţamu. Nije namijenjena muškom oku. Nisam m putu pa sam Millie spakira bilo očekivala će itko biti mnom što. Imamda pohabani, uskisabijeli topna bezovo rukava i prekratak donji zamolila dio. Malodaje mi duţi od samih gaćica i zapravo ne pokriva ništa. Ne ţelim ispasti prečedna, pa ga navučem i potegnem četku kroz kosu. Stojim predugo tako, pa se pogledam. Bradavice su mi ukrućene i jako se vide. Ne mogu takva izaći i paradirati pored Petera.  "Hajde, Colleli. Moram unutra." Peterov glas dolazi iza ugla. Znam da stoji na istom mjestu. Posegnem za ručnikom sa stalka i ogrnem se preko ramena. Njime ne mogu sakriti guzu, ali to je najbolje što mogu učiniti.  

Pokušam se na brzinu mimoići s njim pognute glave i s četkom u ruci. Mokra kosa lijepi mi se za lice dok gledam u pod. Peterovi goli gleţenjevi mi zapnu za oko. Pomaknem gore pogled i vidim Petera kako stoji tamo u boksericama. Tako jako ţelim da me zagrli. Da se barem današnji dan nije dogodio.  "Namjeravaš nositi ručnik u krevet?"  "Da i ako ga pokušaš uzeti, ubit ću te."   Jedna obrva mu se polako podigne k čelu. "Ţestoka, ha?"  "Ne. Ozbiljna. Nisam planirala imati ikoga sa sobom. Spakirala sam udobne stvari, što znači da mi je ovo pohabano... "  

 

"I prozirno. Ma hajde, Sidney. Kao da ću gledati tebe i tvoju otrcanu pidţamu." Posegne za ručnikom, no ja vrisnem i okrenem se dalje od njega.   "Ne diraj me!" Srce mi divljački tuče. Čvršće stisnem ručnik da mi ga ne moţe uzeti. Znam da pretjerujem, ali ne mogu si pomoći. Osjećaji me napuštaju i stane me obuzimati strah.

Peter se odmakne korak i podigne ruke s dlanovima prema gore. "Ne diram. Neću te dirati. Sidney, ţao mi je. Nisam mislio..." Glas mu je tako mekan, tako topao. Stisnem usnama jako i tako ih drţim. Bojim se što ću reći. Peter ostane gdje jest. "Neću te povrijediti, Sidney. Bez obzira na to što sepreko dogodi među nama, to."   da to misli. Grlo mi je Krišom pogledavajući ramena, vidim obećavam mu lice i tiznam previše stegnuto da kaţem išta, pa kimnem i zaputim se do kreveta. Zadrţim ručnik na sebi i uvučem se pod deku. Osjećam se tako glupo i uplašeno. Ne znam hoću li više ikada biti normalna, no poţelim da jesam. Zlo mi je kad se osjećam tako, kad pretjerujem. Ne mogu više čitati ljude. Ne vjerujem si, a ako ne mogu vjerovati sebi, kako mogu vjerovati njima?    Ali Peter je u istoj sobi sobi s tobom. Ali Peter te dodirnuo. Ali Pete Peter... r... Stalno  Stalno ali Peter...

 

 

Misli mi lutaju u tami, tragajući za sjećanjima koja bezuspješno pokušavam zaboraviti. Deanovo lice pojavi mi se u fokusu. Njegove jasne oči blistaju poput smaragda. Drţi me za ruku i šapuće mi slatke riječi na uho. Mlada sam i neuplašena. Kaţe sve što ţelim čuti. Nasmijem se i prislonim uz njega.

Trava se pretvori u tepih pod nogama i nađemo se u trgovačkom centru. Srce mi jače lupa; mojDean um me jakodrţi dobro poznaje sjećanje. je, prije ali nedrţao. moguHoda si pomoći. se nastavi. za ruku kao ovo što me je već Muka milijunmi puta premaSan svom kombiju na kraju parkirališta. Slijedim ga. Slijepo mu vjerujem. Uđemo na straţnje sjedalo, poljubi me. Njegove usne mi klize po vratu te nastave dolje prema grudima. Osjećam se vrtoglavo, ali i nervozno u isto vrijeme. Nisam spremna biti s njim, ne još. Ţelim da uspori, ali on me tjera da nastavim, govoreći mi kako me voli.  Čujem mu glas, kao da je pokraj uha. "Volim te draga. Samo ti ţelim to pokazati."   "Deane, uspori malo." Još uvijek se smijem, ali nervozna sam. Volim ga. Ţelim biti s njim, samo još nisam spremna. Pomisao da mu se predam zato me malo uplaši. Bit ću vezana uz njega do kraja ţivota. Riječi mi u glavi odzvanjaju poput gonga dok me Dean ljubi po vratu. "Idemo igrati jednu igru", k aţe mi i dohvati kravatu koju uvijek drţi u kombiju. Legne

na mene. Bez majice sam, kao i on. Njegove oči stalno bjeţe prema mom crnom čipkastom grudnjaku prije nego što se vrate na moje lice. "Kao ona igra povjerenja koju smo igrali kad smo bili mali. Ja bih se bacio unazad, a ti bi me uhvatila." "Ili te ispustila."

On se nasmije. "Upravo tako, ali idemo na jednu razinu više. Ti padaš prva, a onda to moţeš učiniti i meni."  U ţelucu mi stane kovitlati, i na dobar i na loš način. To me prestraši, ali kimnem.  Dean pričvrsti povez oko mojih očiju, i svijet utone u tamu. Tada osjetim kako se nešto kruto omotava oko mojih zglobova. "Dean, što to radiš?"   "Istu stvar koju ćeš i ti moći učiniti meni. Vjeruj mi, draga."   Pričvrsti mi zglobove jedan uz drugi te izvuče pojas za sjedala. Pojas se trgne nazad i zaključa se, čvrsto me drţeći. Ne mogu vidjeti što čini, ali prija mi. Njegovi prsti slijede moje obline, njeţno mi dodirujući trbuh i prateći liniju sasvim do vrata. Puls mi je sve brţi i brţi. Sviđa minosezglobovi to. Sviđame mipočnu se što boljeti. radi i kako se zbog njega osjećam. Ne znam koliko je vremena prošlo,   Spusti se usnama do mog struka te mi otkopča traperice. Trgnem se i kaţem mu da prestane, ali to ne učini. "Na tebi je red da se pustiš, draga."   U toj sekundi, sve se promijeni. Dean me ne sluša više. Što mu više govorim da prestane, to brţe on nastavlja. Istrgne hlače s mene, zajedno s mojim gaćicama. Preklinjem ga. Neprestano ponavljam "stani", ali on ne prestaje.

Dira me bilo gdje i svugdje. Kaţe mi da to mogu činiti i ja njemu kad bude gotov. Stalno pomišljam kako se ovo ne događa, kako jednostavno nije moguće da je to istina, ali osjećam njegove prste kako prodiru u mene, praćeni oštrom boli među mojim nogama. Pokušam skvrčiti koljena skupa, ali on ih na silu razdvoji. Deanove traperice su raskopčane i čitavom krutom duţinom prodre u mene.   Povlačim se u vlastite misli. To je jedini način da pobjegnem. Ostajem tamo, na drugoj strani svijeta, ali nije dovoljno daleko. Dean nešto priča, ali glas mu  je je prigušen, izgubljen u ekstazi. Boli me, boli me, boli me. Suze me. Suze mi poteku niz obraze i prestanem vikati. Cvilim, tiho čekajući da završi. Ali  zapravo ne znam hoće li uopće završiti ili će se to stalno ponavljati

 

svaki put kad zaklopim oči. Dean se zatrza te se ukoči. Leţi na meni, teško dišući, dok ja plačem.  San se zamuti, izblijedi u praznini, ali srce mi nastavlja tući brzo kao da će eksplodirati. Ruke su neke oko mene i ugodan glas na uhu. Peter me drţi, govoreći mi umirujuće stvari, koje ne dopiru do mene. Nisam potpuno budna, ali nisam ni usnula. Negdje sam između. I dalje sam ogrnuta ručnikom, ali osjećam Peterovu toplu koţu na svojim rukama. Ne ispušta me, dok mi je licem priljubljen uz vrat. Obrazi su mi hladni i vlaţni kao da sam cijelu vječnost plakala. Ţeljela bih da to prestane, ali ne prestane nikad.  Pospanost me uobuzme ponovno Snoviuse oko mene no ovaj put me nisu ulovili zamku.i Noć prođeodvuče i kad senatrag. probudim, krevetu sam kovitlaju, sama. Protegnem se i uspravim, traţeći Petera. On na leđima leţi pri dnu kreveta s jastukom ispod glave, dišući polako, još uvijek spava. Nekoliko trenutaka ga promatram, pitajući se je li zaista bio pored mene ili sam to sanjala. Da sam hrabrija, ustala bih i legla pored njega, ali stvari više ne mogu biti takve - za nas ne mogu.

 

 

Peter vozi moj auto i ja ga promatram odsutno sa suvozačke strane, izgubljena u mislima. Potpuno me ignorira. I tako neko vrijeme. Napokon izusti: "Mogu li ti pomoći nekako?" Trepnem i napola ţmireći pokušam gledati, ali sunce me zaslijepi, još uvijek nisko i blistavo na horizontu.

"Ne. Samo pokušavam spaliti rupicu na tvojem prekrasnom licu svojim laserskim pogledom. Ali ne uspijevam." Peter progunđa. "Vrlo smo zreli". 

Podiţem ruku da njome zaštitim oči od sunca, fokusirajući pogled na Peterovo lice, palcem i kaţiprstom pucnem i spojim ih.   "Ne, Peter. Ovo je zrelo. Upravo ti pokušavam zgnječiti glavu. Hajde, reci nešto, daj mi neki razlog da to ne učinim ponovno. Kučka sam. Jesam, Peter. I ne bojim te se. Nimalo se ne ustručavam učiniti to. Reci nešto."  Uputim mu jedan dugi zločesti, mrki mangupski pogled. Peter naglo oduzme gas, zakoči i ugasi motor. Auto se zatrese od iznenadnog kočenja. Kad se zaustavi, on opet zakoči i skrene prema ugibalištu. "Izlazi."  "Molim?" Zar je poludio? Usred pustopoljine smo, doslovno usred ničega. Samo odsjaj sunca daje krajoliku kakav-takav dojam ţivota.  "Čula si me, Colleli. Izlazi. Smjesta." Peter tresne svom snagom vratima automobila, ponovno ih otvori, pa uz snaţan tresak zatvori. Pitam se što li mu se sada mota po glavi, ali nedokučiv je.  "Hej idiote! To je moj auto! Ti ćeš mi naređivati što da radim?! Malo sutra. Kretenu  jedan!" Peter me zgrabi i svom snagom pokuša izvući. Umalo sam pala iz auta, a srce mi divljački lupa. Odjednom se nađem na zemlji. Osjetim strah. Peter stoji naslonjen rukom o vrata automobila, stišće čeljust kao da pokušava zaškripati zubima.  "Da, ja ću ti naređivati." Stojimo uz cestu u visoko izrasloj travi, koja mi dopire gotovo iznad koljena. Kukci plaze po nama, peckajući me. Bube kakve nikad nisam vidjela oblijeću oko mene.

Ustanem polako i uspravim se na noge. "Što to izvodiš?! Ne moţeš samo tako zaustaviti auto i izbaciti me."

Pogledaga. me čudno, kao da gleda luđakinju. "Nešto što sam.. ." Kamion projuri pokraj nas i prekine Peterove usne i dalje se pomiču, nijemo oblikujući riječi koje mi baca u lice. Prekine i promatra me. Ne znam gleda li moju kosu ili lice, zapravo i jedno i drugo. Pogled mu se

ukoči, a usne ponovno počnu micati. Vjetar mu odnosi riječi pa čujem samo napola izrečenu misao.

"....sinoć, sad ti malo voziš..."  Pokazuje mi rukom da se pomaknem u stranu i sjedne na suvozačko mjesto. Koji šupak! Povuče me natrag u automobil. Gad. Čvrsto stisnem čeljust i zubima samu sebe ugrizem za jezik. Oprez. Sjednem za upravljač na vozačko mjesto. Ostavim prozor spušten i osjećam vjetar na

licu. Onda jače zapuhne, najeţim se i pogledam Petera. Ne mogu više izdrţati. Moram znati. "Zašto si došao?"  Peter je naslonjen dremuckao ili se pretvara da spava. Odjednom mu lice dobije čudan izraz. Upitnik u pogledu ispod obrva. "MOLIM?!" "Čuo si me, ne pretvaraj se da nisi," On šuti i ne odgovara.  "Sjedit ćeš ovdje, voziti se kilometrima i cijelo vrijeme duriti?" On ne odgovori. 

 

Umjesto odgovora pokrije rukom lice pretvaraju ći se da spava.  "Hej!" Zgrabim ga za rame. "Tebi govorim!"

"A što ti misliš? Za početak se primiri i prestani me napadati. Udaraš me. Izazivaš. Mogu ti uzvratiti i bubnuti te usred face. Ovako, prestani govoriti. I da, pusti me da odspavam malo na miru. U redu?" Moj puls se uznemirio. Moţda nisam normalna. Moţda sve to ipak nije bio san?  "Prošlu noć nisi dobro spavao?"  "Nisam". On i dalje nepomično sjedi. 

pamet ga upitam  jasno Padne govorimi dana je bio. Bioda je kraj mene. je li cijelo vrijeme bio pored mene ili nije, ali nešto mi  Ja sam bila razlog njegove nesanice. "Hvala ti", kaţem ne gledajući ga i zabuljim se u cestu ispred nas.

To ga iznenadi i on otvori oči. "  Hvala na čemu?"  Stisnem usne. Neću mu reći. Ne ţelim mu zapravo zahvaljivati za bilo što  bilo kad, ali sad sam morala. "Za noćas. Znam da si se probudio i pokušao me smiriti. Lijepa gesta. I onda si se počeo ponašati kao da ništa nije bilo. Meni je to mučno, razumiješ? E, pa hvala ti."  Peter spusti ruke. Protrlja obraze i prstima prođe kroz kosu raščupanu kao grm.  Izgleda kao Pete Ferro na fotografijama iz novina.

"Sidney, ja..." Glas mu se izgubi na trenutak i on se uspravi se na sjedištu. "Prijeđi u drugu traku. "

Ugledam jato ptica nasred ceste. Sjede i sunčaju se poput kakvih filmskih zvij ezda. Mahnem prema njima i pogledam Petera. "Maknut će se."   Peter ih promatra. "Ponašao sam se kao da se ništa nije dogodilo jer ti nisam ţelio pokazati da obraćam pozornost na tebe."   Rukama se uhvati za upravljačku ploču. "Moţda da usporiš malo..."  "Bojiš  se da ne pregazim koju pticu? Znaš li koliko je teško pregaziti samo jednu pticu, a da ostale ne dotakneš?"  "Pa da, toga se bojim."

"Što sad to znači?" Protegnem se u svom sjedištu i pogledam ga.   "Zar ti stvarno moram objašnjavati stvari? Nakon one nezgod e kad su nas vjeverice napale? "Ozbiljno, Sidney, skreni. Jedna od njih izgleda mi kao puran."

Peter postane napet i dalje pogledavajući čas mene, čas cestu i ptice.   "Purani se ne sunčaju na autocesti." Upravo kad sam to rekla, ptice polete, sve osim  jedne"Uh, maloSidney... krupnije," koja ostane nasred traka teturajući.  

"Zašto ne leti?" Ptičurina je doista golema i smiješno izgleda dok tako sretno sjedi na mojem traku. Što joj je, dovraga? Zamalo je pregazim kada uvidim da se ona ne namjerava pomaknuti s mjesta i poletjeti. Snaţno zakočim, zaustavim auto i gledam je. Jebena ptičurina se izvali pa podigne i nesigurno počne teturati tamo -amo. Zaskviči kao mačka u stroju za recikliranje smeća.  Naglo je izbjegnem, a ramena mi se podignu u naglom skretanju volana. vo lana. Zastanem. Srce mi luđački udara. Okrenem se da je vidim. "Prokleta bila! Bjeţi!'"  Peter mi uputi jedan od onih pogleda "a lijepo sam ti rekao." Uperim prstom u njega, ljutita. "Ni riječi."  Nasmije se. "Što je? Hej... Nisam ništa rekao."  "Tko bi mogao očekivati takvo nešto poput ove jebene pure nasred autoceste?"  "Oh da. Jesam. Rekao sam 'Hej Sidney, pazi, evo purana!'" Pogledam opet to pernato

čudo i ţivotinja mi uputi pogled kao da govori 'hej, Sidney, baš mi jjee kul'.  Dan je na izmaku i čudno je da se ptica nije sklonila negdje. Čudno. "Što se to do đavola događa s njom? Što joj je?"  

 

"To je sigurno jedan od onih purana samoubojica o kojima stalno čitam.   Ignoriram Petera, otvaram vrata i izlazim iz auta. Uputim se prema očito stradaloj, slomljenoj krupnoj ptici i nešto me stisne u grlu kad je ugledam onako odsutnu, senilnog staračkog pogleda u kojem se nazire nagovještaj sreće.  "Ajmo puro, purice... Ajmo purice, purice. Ajde makni se s ceste, ti retardirano stvorenje, ajmo!" Dozivam je sluţeći se zvukovima i glasom kao da dozivam mačku.   Peter dođe do mene. "Što to radiš?" 

i pura ime gleda, debela koka se ne miče. "Sranje! Glupastranu. je. Ne moţe ostati!Uspravim Daj neštoseizvedi namami je nečim, hranom onamo, na drugu Skloniovdje je s  jebene ceste."

"Kojom hranom? Nisi spakirala nikakvu hranu, a čisto sumnjam da u autu ima koji Red Bull. Čini se da bi pura to htjela."  "Ne znam. Idi i pronađi nešto. Bilo što."  Peter se uputi prema autu i nestaje u prtljaţniku. Trenutak poslije evo ga s nečim u ruci. Ne vidim što je to, nešto nosi, ne znam što.   Peter stane pred mene.

"Ţeliš da spasim puru, jel' tako? E pa mogu to učiniti."   Podiţe ruku u zrak dok hoda autocestom.  I dalje zurim u puricu, u iščekivanju kakvog znaka ţivota. Peter stane ravno iznad nje i polako otvori šaku te baci prema puri nešto, ne vidim što, ali ruţičasto je.   Moj grudnjak? No prekrasno! Naramenica grudnjaka ostane visjeti puri oko vrata.

Peter se malo udalji i povuče puru drţeći čvrsto drugi kraj mojeg grudnjaka.   Nešto izvede s usnama, neki zvuk zv uk i uputi ga ptičurini. Imam što vidjeti.  Pura ide prema njemu. Peter je obuhvati jednim pokretom ruke, a drugom, slobodnom rukom podigne je uvis i uzme u naručje, motajući je drugim dijelom mojeg ruţičastog grudnjaka.   Njeţno je pridigne i tako umotanu grudnjakom pruţi je prema meni.   Kad mi je Peter uvalio puru u ruke, bilo je malo smiješno vidjeti je - ţivotinja u ruţičastom, nabranom push-up grudnjaku. "Evo tvoje ptice. Lijep grudnjak". Smijem se. Grudnjak izgleda bolje na puri. Nekoliko automobil a projuri pored nas. "Što

 joj je?" Pogledam puru, ali ne primjećujem ozljedu. Čak se ni ne trzne kad je dodirnem. VidimDotaknem da nešto nije u redu u njezinu drţanju, paČini pomislim su joj najvjerojatnije slomljena krila. je opet. Ovaj put se malo trgne. se da jedaboli. "Purani inače lete?"   "Ne bih rekao, ali nisam siguran. Ne razumijem se u te stvari." "Dobro je znati da si u stanju sjebati sve što je na dvije noge, ali ti si paţljiv.  On nešto promrmlja, ali ja ga ignoriram. "Uopće ne izgleda kao pur an, osim po ovim resama ispod kljuna." Pokaţem mu. "Resama?"  Uputim Peteru značajan pogled i krenem prema autu, s purom pod pazuhom. "Kamo  je nosiš?"  "Veterinaru. Mora joj pregledati krila."

"Sidney." Peter me ščepa za zglob ruke i okrene me. "Ne moţeš je povesti s nama." "Zašto ne?"  "To je divlja ptica. Opasno je. Ako se izvuče iz grudnjaka mogla bi te kljucnuti, oči ti iskljuvati."

"Ne moţeš joj skinuti moj grudnjak. Dakle, nema opasnosti da me kljucne. Smjestit ću  je na straţnje sjedalo. Bit će joj dobro." Peter ponovi za mnom te doda:

 

"Ali mogu ga tebi skinuti. Uglavnom."

"Uglavnom se ne računa" kaţem i naslonim se leđima na auto, okrenem se i sagnem, smještajući puru na sjedalo.  Za divlju pticu je čudno da ne reagira na auto i na ljude. Kao da joj je to   sve već poznato.

Tko zna, moţda je nečiji kućni ljubimac.  "Stvarno misliš da je pura? Mislim, zar nije malo previše tamna? Moţda je vrana?"  Peter uzdahne. "Sidney, ja sam profesor engleskog. Ovo nije gavran, a nije ni albatros." Nasmijem se. ptice koje se spominju u literaturi." "Ah famozne I dalje se smijem. "Nešto poput toga, baš tako." 

Peter pogleda pticu. "Čekaj, mi doista idemo do New Jerseya s ovim u autu, s ovim stvorom u tvojem ruţičastom donjem vešu, s ovom pticom u grudnjaku na zadnjem sjedištu?"  "Idemo, da. Znam nekoga tamo tko će je besplatno srediti i pobrinuti za nju."   Peter sklizne u auto trljajući prstima korijen nosa.   "Predivno. Savršeno vrijeme da se postane filantrop." Zalupim treskom njegova vrata i on me pogleda.

"Tko kaţe da i prije nisam bio? Zamalo sam se iz samilosti poševio s tobom."  "Kako mi laskaš."  "Ja sam taj kome treba laskati." "Spasio sam purana zbog tebe, ti ludo jedna". Bacim pogled u retrovizor. Moj puran, to  jest pura udobno sjedi u mom grudnjaku grudnjaku i kroz prozor promatra krajolik, u mojem najboljem ruţičastom grudnjaku.  Prasnem u smijeh. I dalje se smijem kroz suze, ali ne mogu prestati. Pogledam opet

puru i opet udri u smijeh. Svaki put kad je pogledam, imam osjećaj da je nikad prije još nisam vidjela. Imam puru koja poput kakve dame iz budoara radi damske poze na straţnjem sjedištu moga auta. 

 

 

Peter ne ţeli spustiti sjedalo. Umjesto toga sjedi uspravan na suvozačevu sjedalu, pokušavajući oči uglavnom drţati zatvorene. Mogu vidjeti da su mu još uvijek malo otvorene jer mu trepavice povremeno zalepršaju kad trepne. Drugi dan je već dobrano iza nas i sunce zalazi. Tako sam umorna i znam da je Peter iscrpljen jer ne ţeli zaspati s puranom iza glave. "Neće te ugristi."  zadrţi oči "To jePeter vrlo utješno, ali nekako radije nezatvorenima bih riskirao."s  prekriţenim rukama na gr udima pa odgovori. "Počinjem misliti da imaš fobiju od ptica." Krajičkom usana trzne kao da se ţeli nasmijati, ali to ipak proguta u sebi. Puran se na straţnjem sjedalu pomakne i ponovno se smjesti. Peterove oči ostale su otvorene sve dok se ţivotinja nije umirila. "Je li ti Velika Ptica prouzročila noćne more ili tako nešto?"  "Tako nešto", kaţe te zatvori oči nakon što se ptica umiri. Što, dovraga, to znači? Bacim pogled prema Peteru. Upravljačka ploča baca   na njega lagani odsjaj i naglašava konture njegovih divno isklesanih ruku i lica. Utroba ţeluca mi se ispuni kajanjem i nemam pojma kako se toga riješiti. Odlučim ga malo pritisnuti, no sumnjam da će mi odgovoriti. "I, što te nagnalo da postaneš učitelj engleskog?" Peter podigne glavu i krajičkom oka me pogleda, kao da je pitanje glupo. "Volim čitati."   "Joj, kako smislen i temeljit odgovor. Hvala ti što si mi oko te odluke razjasnio stvari. Mislim da ću biti učiteljica kad diplomiram tako da budem poput te be. Promijenio si mi ţivot." Zadirkujem ga, i sve do tog zadnjeg trenutka riječi su mi lake i zaigrane, ali ove zadnje četiri riječi bile su stvarne. Nisam to shvatila prije nego što sam ih izgovorila pa su se prevalile preko usta i ispunile zrak poput kak vih grumenčića olova.  Peter me lijeno pogleda kroz tamne trepavice i otrese glavom. "Lijepo, Sidney, baš lijepo."

"Sjedimo jedno pored drugog već dva dana, a ti si jedva progovorio."   "Nisi ni ti. Pričala si sa mnom samo kad smo pokupili ovog tvog putnika straga." Peter pokaţe palcem iza nas.  Nelagoda se uvuče u mene. Osjećam kao da je nečija ruka na mojoj čeljusti, silom je otvara i natjera me da progovorim. "Ne znam više kako da ti se obratim."   Peter se pomalo uspravi. "Shvaćaš što si učinila, je li?" Nakratko ga pogledam te se zapitam kamo smjera s ovimgospodine riječima. "Nevjerojatno. zar ne?" "Prosvijetli me onda, učitelju. ReciNe miznaš, što sam to  tako ogavno učinila." Rukama jače stisnem upravljač. Zbog ovoga dva dana nismo pričali. Zato što se sv aki put svađamo kad otvorim usta i muka mi je od svađanja.   "Okrenula si se protiv mene. Čim sam ti rekao kako se zovem, počela si se ponašati poput njih.” Peter zuri ravno ispred sebe i čini se da ţeli još nešto reći. Znam da ţeli reći još nešto, ali ne kaţe.  Pogled drţim na tamnoj cesti, promatram isprekidane bijele crte kako brzo promiču pored nas. "Nisam to učinila. Njima nisi lagao, bilo što da su oni bili."  Peter se zgrozi. "Dobra ti je gramatika." "Jebi se, Ferro. Lagao si mi, dobrano si mi lagao. Pretvarao si se da si netko drugi od

prvog dana i nikad mi nisi ni natuknuo da je nešto drukčije sv svee dok nisi jednostavno morao."  "To nije istina." "Pih, kako nije. Da se moj brat nije pojavio s Deanom, ne bi mi ni rekao. Doznala bih i

osjećala bih se jednako  glupom i iskorištenom tek kad bi neki novinar otkrio tko si. Nakon svega što se među nama dogodilo..." stisnem usne i zatvorim usta. Prestani pričati. Znam da ću reći nešto što ne bih smjela, što ću poţaliti.  

 

Peter uzdahne i nasloni glavu natrag na sjedalo. "Rekao bih ti, Sidney. Ţelio sam ti reći, ali nije  lako o tome pričati. Barem bi ti, od svih ljudi, trebala to razumjeti."   "Da, znam. Razumijem, ali stvar je u tome da sam ja tebi rekla što se dogodilo meni. Sve sam ti rekla. Ti si meni rekao samo pola. Ako mi ne vjeruješ... "   "Nije to."

"Nego što je? Pobogu, reci nešto! Samo sjediš tu i vrpoljiš se cijeli dan kao neki mrzovoljni supermodel. Što je to, dovraga, s tobom? Samo reci što god misliš da trebaš reći!" Tako sam ljutila na njega. Nikome seNe nisam u potpunosti otvorila kao a Peterupoznao je ostao suzdrţan. Ne mogu to podnijeti. mogu tolerirati činjenicu da njemu, me je cijelu iznutra, a ja ne znam ni njegovo prokleto ime. "Ne mogu, Sidney! Jednostavno ne mogu!" Viče mašući rukama kao da ne zna kamo bi

s njima. "Zabrljao sam, znam. Ništa što kaţem neće to promijeniti. Ništa što učinim neće ti pokazati koliko mi je ţao. Izgubio sam te, a ti upravo sjediš pored mene!" Zgrabi kontrolnu ploču te se okrene prema meni. "Uništila si me. Mislio sam da ću se moći nositi s tim, mislio sam da ću moći..."  Peterova tirada se prekine. Baci pogled odostraga u isto vrijeme kad su mi bliješteća svjetla obasjala retrovizor. Peter me kratko pogleda, pa se zavuče u sjedalo i uhvati se za glavu. "Sranje. Koliko si brzo išla?"  Prijekorno ga pogledam zaustavljajući se. Nemam pojma. Ţelim vrištati i lupati rukama. Postoji milijun emocija u meni koje pokušavaju izbiti na površinu. Zatvorim čvrsto gubicu i zaustavim auto te stanem na travu pokraj ceste. Spustim prozor i samo sjedim s rukama na upravljaču tako da ih policajac moţe vidjeti.  

Ne ţuri mu se dok mi prilazi. Vidim da je to običan policajac. Stariji muškarac, mršaviji, s koţom koju je izgrizao zub vremena, kockaste grade. Nagne se prema prozoru i  pogleda u unutrašnjost auta.  "Vozačku i prometnu, molim..." Muškarac neprirodno trepne te odbaci vrh kemijske olovke prema straţnjem sjedalu. "Što vas dvoje radite s tom ţivotinjom?"   O moj Boţe. Zaboravila sam na pticu. "Vodimo je veterinaru. Ozlijeđena je." Čovjek me pogleda kao da sam luda. Zatim mu pogled skrene na Petera. "Gospodine, što radite s tom pticom?"  "Ono što vam je rekla. Ne moţe poletjeti, i lutala je tamo -amo po autocesti. Moja prijateljica nije ţeljela da strada."  Sluţbenik čudnoptici, pogleda, dok muColleli." dajem  papire. Pregleda ih te kaţe: "Nema mnogo ljudi koji bi takome pomogli gospođice "Znam. Mnogi bi već pripremili tanjure i pojeli je."   Policajčevo lice se uvije te se nagne prema naprijed. Ponovno pogleda pticu. "Nitko vam to ne jede. Oni su vam ţiva kanta za otpatke, sluţe jedino za stradati na cesti."  "Kako to mislite? To je puran."

Muškarac se uspravi i nasmije, onako, glasno od srca. Peter kratko pogleda prema ptici, zatim prema meni. Slegne ramenima. Sluţbenik se još uvijek smijao kad se ponovno nagnuo prema meni. "To je lešinar, puran lešinar." Pokušava se ne nasmijati, ali osjetim da to ţeli. "Moţete li mi reći zašto nosi grudnjak, gospođice?"   "Moj prijatelj se boji ptica i nisam imala ništa drugo čime bih ga svezala."  Obrve mu se podignu skroz do šešira. Obrati se Peteru. "Je li to istina, gospodine?"   "Da." Peter me pogleda. Policajac zaškilji očima dok pogleda u Petera. "Kako vam je, sinko, ime?" Peter se nasloni na sjedalo kao da ga nije briga. "Dr. Peter Granz."

Muškarac se zagleda u Petera, kao da pokušava njegovo lice nekamo smjestiti. "I vi niste znali koja je ovo točno ţivotinja, čovjek takve naobrazbe poput vaše?"  

 

"Ovu ţenu, zapravo, ne mogu spriječiti da ostvari ono što je naumila."   Policajac pogleda u mene, zatim opet u njega. "Pa, znam što ţelite reći." Ponovno ušuti, a onda se lecne kao da ga je netko vodom polio. Osmjeh mu se povećava sa spoznajom. "Strašno ličite na nekoga - Vi ste Peter Ferro, zar ne?" Pete se nasmije i kimne. "Pa zašto mi to niste rekli?" Sluţbenik nastavi pričati, a ja sjedim i slušam. Peteru je očito nelagodno zbog sve te paţnje, ali smije se, bez obzira na sve. Priča s čovjekom na isti način kao što bi pričao i s bilo kim drugim. Očito je da je policajac pomalo zatečen.  Kad je policajac napokon odlučio pustiti nas, upozorio me je i rekao da usporim.     "Pobrinite to učini, gospodine Ferro." Peterse seda nasmije i mahne rukom. "Hoću." Ubacim auto u brzinu i krenem, polagano ubrzavajući. Peter se izvali u sjedalu i pritisne se palčevima s obje strane glave. Pogledam ga krajičkom oka te mu kaţem: "I tako, bila sam sasvim zaboravila na purana."

Peter podigne pogled prema meni. Tamni krugovi mu se ocrtavaju ispod očiju. Izraz lica mu je iscrpljen, prebijen i potpuno prenapregnut - no kad me pogleda, nasmiješi se zločesto, zatim se smiješak pretvori u osmijeh, i on se nasmije. "Spasila si lešinara!"  Peter se počne smijati i ja ne uspijem ostati mirna. Hihoti provale iz mene. Previše sam umorna i previše iscrpljena, a ovo mi se čini previše smiješnim.  "A ti si ga obukao u ruţičasti grudnjak." Jedva izgovorim riječi. Suze mi zamute pogled i trbuh me boli od smijeha. "Boţe, sigurno je mislio da smo luđaci."  "Mislio je da si ti luda, Colleli, ne ja."

"Zar se ljudi uvijek tako ponašaju kad si ti u blizini?"

"Kako? Umjetno?"

Kimnem potvrdno. Kao da se policajac pretvorio u blistaviju verziju sebe. Riječi su mu bile uzbuđene i pune laskavosti. Kao da se odjednom stvorio zid, i nije bilo šanse da ga se sruši, jednom kad je podignut.  "Da, u većini slučajeva. Oblačio sam se nemarno kad sam bio mlađi. Takvog me se većina ljudi sjeća. Da sam se uredio, izgledao bih kao Ferro, ali ne pitaju me inače baš tako izravno."

Kimnem i razmislim. Uputim kratak pogled prema njemu pa mu kaţem: "Ti ne vjeruješ nikome, isto tako kao i ja, zar ne?" Peter je ponovno u svojoj obrambenoj nije-me-briga pozi, ruku prekriţenih preko prsa. To je zatvoren i odjebi stav.   "Pa i ne baš, ne." 

Smijeha nemana više. Isisan je iz razmišljati auta i umjesto njega tu jesmo taj prazan, beznadan Dok mi je pogled cesti, stanem naglas. "Tako zbrčkani, Peter, i osjećaj. to nije pošteno. Ali ţivot je nepošten, nije li? Neke postupke iz prošlosti ne moţemo promijeniti, bez obzira na to koliko to jako ţeljeli."   Peter me promatra u mraku. Osjećam njegove oči na svom licu, premda se ne okrećem da ga pogledam. "Samo nastavi naprijed, Sidney. Osvrtanje na prošlost samo te vuče natrag prema njoj."

"Da, ali ne moţeš učiti na pogreškama, ako se ne osvrneš."  "Naučila si sve što trebaš znati."  Namrštim mu se. "Ne, nisam. Kako to moţeš pomisliti? Pogriješila sam s Deanom i istu prokletu stvar napravila sam s tobom. Ne mogu procijeniti nečiju narav, zaista ne mogu. Potpuno sam pogriješila u vezi s vama obojicom."  Moje riječi jako pogode Petera. Mogla sam ga isto tako i polugom odvaliti posred trbuha. Ne pogleda me. "To je ono što misliš, da d a smo isti?"  "Riječ je o istoj obmani, u svojoj srţi, nije li?" Ozbiljno pitam jer razboriti dio moje glave govori da je tako, ali postoji dio koji blaţim glasom govori da Peter nije takav. "Moţda. Laţ je laţ." Peter nije više opušten te se zatvori u sebe.  

 

Poţelim da to nisam rekla. "Moţda. Moţda ne. Zašto si to učinio?"  Peterov pogled skrene prema meni. Tako je oštar, ogorčen, da jedva mogu izdrţati njegov pogled. "Nisam ţelio da znaš. U pravu si, u redu? Obojica smo ti lagali, obojica smo uzeli što nismo trebali, i ni jedan od nas ne ţali zbog toga."  Trepnem polako, ne vjerujući u ono što je izrekao. Ne mogu disati. Kao da su njegove riječi zapravo šaka koja me udarila ravno u trbuh. Izlaz s autoceste točno je ispred mene. Gotovo ga propustim, i u zadnji tren odlučim zaustaviti se. Peter ne kaţe ništa dok naglo mijenjam trakove.

motelom i zaustavim se ispod nadstrešnice. Jebeš ovo. Da sam PeteraStanemo ostavila pred u Teksasu. Nogom odgurnem svoja vrata, uđem unutra i uzmem nambarem sobu. Peter me nije slijedio. Kad sam se vratila s ključem od sobe, vidim ga kako negodujući klima glavom i završava s telefonskim pozivom. Prođe si prstima kroz tamnu kosu i osvrne se prema gospodinu Puranu. Sjednem u auto i pogledam otraga prema ptičurini. "Odvezao si ga, otprilike." Ptičurina i dalje nosi grudnjak, ali kljun joj je slobodan.  "Da, ţelio je razgovarati."  Zurim u Petera na trenutak, pitajući se što bi mu uopće moglo prolaziti kroz glavu, zašto je ovdje i što ţeli od mene. "Zašto si inzistirao da ideš sa mnom?"  Peter me pogleda kao da je umoran od tog pitanja. "Već sam ti rekao."   "Reći već znaš nije  razlog. Reci mi. Samo izgovori." Peter zaklima glavom i nasmiješi se. "U redu. Ti ţeliš sve učiniti sama, ali ne moţeš. Kad si u blizini tog momka, Deana, kao da ti mozak zablokira. Prošlost te usiše prije nego što trepneš. Čitam tvoju pjesmu, vidim ti to na licu i znam što će se dogoditi ako se nade nasamo s tobom." Peterov pogled uperen je na mene dok mu riječi izgaraju od siline. Moram progutati, ali ne mogu.   "Baš si pravi junak." Znala sam ga tako zadirkivati, ali ovaj put ne. "Tako nekako."  Srce mi je u grlu. Gledamo se poduţe i naši pogledi se stope. Ni jedno od nas dvoje ne moţe skrenuti pogled. Kao da smo oboje izgubljeni, lutamo bez cilja, opečeni od ţivota kao i od svega što nam se događalo. Kad mi je puls stao udarati u uhu poput bubnjeva, okrenem pogled. Osjećam se kao da imam gumenu traku na glavi koja me povlači natrag, ali odbijem se okrenuti.

Parkiram auto. Kad se Peter okrenuo i izišao, slijedila sam ga u motelsku sobu. Tamo je mali dvostruki krevet, bez čupavog prekrivača, bez nastrane seksi kade. Obična motelska soba.

 

 

Peterov telefon zazvoni i on je iziđe dok se ja tuširam. Izišla s am iz kupaonice s ručnikom prebačenim oko ramena da ponovno sakrijem prozirni gornji dio pidţame. Kosa mi je mokra i zamršena kao da sam prošla kroz oluju. Moram čekati da se Peter ode tuširati da bih je mogla iščetkati i raspetljati. Peterov pogled s ulaz a krene prema gore. Gleda me kako stojim tamo i izgledam poput potopljenog štakora. "Odvezao sam supa i smjestio ga u travu"Ali pokraj S obzirom na to da je osakaćen, mislim da neće otići nikamo."   što auta. ako ga dohvati mačka?" Peter podigne obrvu. "Mislim da je mačka ta koja treba biti zabrinuta u tom scenariju. Bit će on u redu. Preţivio je sam do sada."  Peter pročisti grlo i prošeće po sobi do kreveta te prokopa po svojoj torbi. Izvuče donji dio trenirke i pogleda preko ramena u mene. "Brat me nazvao. Hoće li ti smetati ako na povratku svratimo do New Yorka? Moram uzeti nešto od njega."  "Koji dio New Yorka? I što moraš uzeti?" Sjednem na pletenu stolicu pokraj vrata.   "U grad, tako da nije previše izvan našega puta, no svejedno će dodati još dan putovanju." Peter skine majicu dok je govorio i baci je u torbu. to rbu. Nisam mu odgovorila pa je pogledao

u mene. Moje su oči uperene prema njegovim trbušnim mišićima. Svaki je od njih jasno definiran, kao da Peter radi tisuće trbušnjaka dnevno. "Oči su mi gore, Sidney ." Uplašim se i počnem treptati dok mi lice gori, a rumenilo se po njemu širi. Kutovi Peterovih usana krenu prema gore. Mrzim taj smiješak. Tjera me da radim glupe stvari. Peter došeta do mene samouvjereno se šepureći i stane. Njegove mi čizme gotovo dodiruju noţne prste. Sagne se prema meni i spusti svoje lice pored mojega. Taj me pokret čini nervoznom. Pokušavam mirno sjediti kao da me nije briga što on radi, ali ne mogu ni sebi lagati - Peter me jako tjelesno privlači. To ne prestaje i iritantno je k'o sam vrag. Teško progutam i pitam se hoće li me poljubiti. Usne su mu samo na dašak udaljene od mojih te i dalje ima taj glupi, seksi izraz lica.

"Da?" uspijem izgovoriti. Hvala Bogu da je glas izišao iz mene. Osjećam se kao da sam napravljena od piskutavih, zadihanih zvukova i to je sve.

Peterov se pogled spusti na moje usne, gdje se zadrţava predugo. Napetost između nas dvoje tjera me na cerekanje ili da udarim nešto. Energija prolazi kroz moje tijelo kako mi se ţeludac izokreće u čvor.i  poljubiti ga. Ţelim njegove ruke oko sebe. Ţelim proći prstima po Ţelim se nagnuti udubinama i zavojima njegovih prsa. Ali ne činim to. Samo sjedim i izvijam obrvu, čekajući njega da napravi ili kaţe nešto.  "Hmmm? Ma ništa. Samo sam mislio da bi ti bilo lakše ne tretirati m e kao da sam čovjek bombon kad bi mi oči bile bliţe tebi." Peter mi uputi zločesti smiješak.   Usne mi se iskrivljuju u slovo "o", a zatim u zaigrani smijeh. "Seronjo."

Peter se ne miče. Ostaje baš tamo i kako govori, usne mu gotovo dodiruju moje.   "Buljooka." "Agresivac." "Pakosnice." "Pizdun."

"Čudakinjo."  "Seronjo."

On se naceri. "Zgodan odgovor, ali već si ga iskoristila."  "Ušuti." 

 

"Natjeraj me." Peter izgleda tako savršeno za ljubljenje. "Natjeraj me, Sidney." Glas mu postane šapat koji je na granici s dahtanjem dok to izgovara. Njegove safirne oči prelaze preko mojih usana prije nego što opet obiđu moje lice. Ostaje tamo, gledajući me ispod tih tamnih trepavica.

Usne mi titraju, čekajući njegov dodir dok mi srce lupa sve jače i jače. Odjednom, nemam riječi i zaboravila sam govoriti. Vrućina mi prelazi tijelom kao da je netko stavio pokrivač preko mene koji je upravo izvukao iz pećnice. Prsti mi se trzaju dok razmišljam o tome da ih provučem kroz njegovu kosu. O Boţe, B oţe, zašto mi to radi? Pravo je mučenje imat i ga tako blizu, ne dodirnuti ga.igru. Podignem ruku da dotaknem njegov obraz, a on se smrzne. Dvojeamoţe igrati ovu

Čim moj dlan dodirne njegovu koţu, nestaje njegov pretjerano samopouzdan izraz lica. Polako mu trljam obraz. Ne dišemo dok moji prsti prelaze preko njegova vrata do obraza i donje čeljusti. Nagnem se kao da ću ga poljubiti. U posljednjoj sekundi gurnem mu lice ustranu rukom koja mu je na čeljusti i maknem se od njega sa zadovoljnim smiješkom na usnama. Mislim da je to to. Jasan sam pobjednik u natjecanju izazivanja, ali me Peter prima za zapešća. Njeţno me zaustavlja. 

Samozadovoljni smiješak nestaje s moga lica kako se okrećem prema njemu. Peter mi drţi oba obraza jednom rukom i spušta glavu. Cijelo mi tijelo treperi, čekajući poljubac. Oči   su nam zaključane zajedno, izazivajući jedno drugo. Peter ispušta naelektrizirani uzdah i polako opet udiše. Osjećam topli zrak na licu.   Posljednji put kad smo bili u ovoj situaciji, plašila me ideja da budem s njim, ali sad sam znatiţeljna bih li to mogla i bi li mi se svidjelo. Tijelo mi zuji, no ni jedno od nas se ne miče. Kao da je između nas dvoje stakleni zid koji ni jedno ne moţe razbiti. Peterove su usne točno ispred mojih, lagano razdvojene. Kako se spušta niţe, pogled mu je usmjeren na moja usta. Kapci mi postaju teški kad me njeţno dodirne. Peterova ruka klizne kroz moju kosu, niz vrat pa sve do ramena. Podigne ruku i njeţno mi miluje obraz.   Drhtim cijelo vrijeme dok to radi. Ne znam što ţelim. Iz nekog mu razloga još uvijek vjerujem - ali ne vjer ujem. Osjećam kao da se dvije osobe prepiru u mojoj glavi. Jedna je ţeljna dodira, a druga je previše neovisna i ţeli bilo koga, iz bilo kojeg razloga. Ta se svađa sa mnom, mahnito izbacujući u moje misli svaku nekadašnju sliku, svako obmanuto sjećanje. Ali ne mogu se pomaknuti. Ne ţelim se povlačiti pa se nagnem, uţivajući u njegovim dodirima i njegovom dahu na mojoj koţi.  polako Svaki udara put kad mu se trepavice mislimizda će me poljubiti, ali on toPeter ne čini. Srce trepće. mi divljački u prsima i čini mespoje, sve luđom trenutka u trenutak. Njegova ruka ponovno miluje moj obraz, a ja sve sv e čvršće stišćem ručnik koji vvisi isi oko mene.  Ovoga puta kad je trepnuo, smanjio je udaljenost. Usne mu se očešu o moje lagano kao povjetarac. Napeta sam kad to radi, no on ne produbljuje poljubac. Umjesto toga povlači se unatrag i gleda u moje oči. Izraz njegova lica tjera me da stisnem koljena kako bih zaustavila pulsiranje koje osjećam u tijelu. Tjera me da ţelim stvari koje nikada dosad nisam ţeljela. Osjećam da sam napeta, ali nisam uplašena, ne ovaj put. Napravim nešto ludo i nagnem se prema njemu. Okrznem donju usnu o njegovu i najeţim se od toga. Peterove su ruke ponovno na mom vratu i igraju se rubom ručnika. Promatra me na trenutak i lagano se naginje prema naprijed. Kada mu usne dodirnu moje lice, duboko udahnem i zatvorim oči.  Peterov je poljubac tako lagan i mekan da ţelim još. Polagano trepnem, kao da sam u polusnu. Osjećam se kao da lebdim, no to mi uopće ne smeta. Zastrašujuće je, ali strah me ovaj put ne guši kao inače. Ne razmišljam ni o čemu. Odgurujem misli, jer više ništa nije kao

prije. Način na koji me Peter dodiruje nije ni sličan onome kako me Dean nekada dodirivao. On nije poput Deana.

 

Ta me misao oslobađa. Dignem se na prste, obuhvatim mu obraze  jednom rukom i pritisnem naše usne zajedno. Moj poljubac nije lagan kao njegov. Ostavlja bez daha i zahtjevan je. Peterov dlan obuhvaća moje lice kako se poljubac produbljuje. Gubim se u tom blaţenom trenutku. Nema misli, nema briga. Postoji samo Peter i njegove tople, mekane usne koje me ljube tako savršeno da mi koljena klecaju. Kad se povukao unatrag, bio je zadihan. Njegovo je čelo pritisnuto uz moje dok me promatra ispod trepavica. I ja teško dišem, ali što se više trudim to kontrolirati, to postaje g ore. Peterove oči padnu na mjesto na kojem drţim ručnik. Gleda me dok spušta svoju ruku i"Pusti, uzimajamoju. Mislimumjesto da će jetebe." maknuti i to me ukoči, ali on to ne čini. Umjesto toga kaţe: ću to drţati   Njegove me riječi pogađaju tako jako da mi čeljust počne drhtati. Suze mi pune oči dok se trudim ne plakati. Htjela sam podići ruku i drţati njegov obraz i provući prste kroz njegovu kosu, ali ne mogu ništa od toga ako drţim ručnik.   Peter shvati što mi čine njegove riječi. Nagne se i njeţno me  poljubi u obraz. Taj mi poljubac daje hrabrosti. Hvata me nervoza od pomisli da će povući ručnik i maknuti ga, ali ponuda je previše primamljiva da bih je ignorirala.   Poţeljela sam dodirnuti mu lice, a kad sam otpustila ručnik, a on ga je pridrţao za mene, ruke su mi odlutale na njegova prsa. Povučem prstima preko napetih mišića, ispipavajući ga. Prije nego što su mi ruke odlutale niz njegov trbuh, dodirnem palcem njegovu bradavicu i osjetim napet mali komad koţe pod rukom.   Peter udahne duboko, ali ne pomakne se. Trepne polagano i nastavi me promatrati dok

mi ruke lutaju dalje, niţe. Osjetim svaki napeti mišić na njegovu trbuhu, sve dok me ne zaustavi remen traperica. Pratim ga palčevima po njegovu trbuhu i okolo do leđa. Osjećam oţiljak sa strane, dok mi jastučić prsta prelazi preko njega. Zapitam se osjeća li prošlost kad ga dodirnem tamo. Oţiljci nikad na zarastaju i svaki put kad ih se dodirne, oţive i sjećanja zbog kojih su nastali. I sama sam takva, ali ovo je toliko drugačije od svega što sam radila s   Deanom da ne postoje sjećanja koja bi se mogla pojaviti, ne postoje njeţni dodiri koji su ostavili oţiljke i koje bi trebalo suzbiti. Ovo mi je novo.  Peterove oči se zatvore dok mu prelazim rukom preko struka. Znam da mu sjećanja iskaču pred oči jer postaje krut u mom naručju. Ţelim mu to ispraviti; ţelim da si oprosti ono što se dogodilo. Kad ponovno otvori oči, njima gleda u moje i njegova tuga nije više skrivena. Ogleda mu se u očima s takvim kajanjem da je teško izdrţati njegov pogled. Više ne trepćem, ne dišem.  Ranjivost natjeraje.me na mi to. lupa Podignem dopuštam. mjesta gdje ručnik. Primim na ga njegovu za ruku licu i maknem Srce jače, aliruku ga ne Peterpridrţava ne gleda dok ručnik klizi s mojih ramena i pada iza mene. Ne mogu prikriti drhta je koji mi probijaju tijelom. Osjećam se golom pred njim, premda nisam. Peter ima na sebi manje odjeće od mene, ali osjećam se tako razotkrivenom. Da nije tako reagirao kad sam mu dotaknula oţiljak, ne bih to mogla učiniti.   Ali jesam, i sad stojim tamo u izlizanoj majici s bradavicama nabreklima do bola. Ne

ţelim da me gleda, a ţelim. Kad udahnem, prsima se očešem o njegova prsa. Dodir, bez smetnje ručnika, probije me kao munja. Dah mi se zaustavlja u grlu i dok diţem pogled prema njemu, čini se da je Peter  bez riječi baš kao i ja.  Pogne ponovno glavu i poljubi me snaţnije ovoga puta. Ruke su mu na mome licu, a zatim u mojoj kosi. Odlutaju preko mojih ramena, dalje niz leđa, klizeći preko tkanine, dok mu jezik čini opake stvari u mojim ustima. Ţeludac mi propada kroz otvor za lift i još nije udario o dno. Ne mogu normalno disati. Zvučim kao da sam otrčala maraton, iako nisam napravila ni korak.

 

Peter prekine poljubac. Između udisaja dotakne me usnama s obje strane lica njeţno, meko. Ruke su mu i dalje iznad moje majice. Nije podigao rub i kliznuo rukom ispod. Umjesto toga, čvrsto se nasloni na mene i stane me nerazumno ljubiti.  

Zadrţim se čvrsto uz njega, zarivši nokte u njegova leđa tako da mislima ne odluta. Peter mi lagano odgurne lice u stranu ostavljajući   tragove vrućih poljubaca po mom vratu. Glavu zabacim natrag i zatvorim oči osjećajući svaki poljubac, dok stavlja svoje usne na mene opet i iznova. Kad se zaustavio, podigla sam pogled prema njemu. Peterove su usne odvojene, diše glasno. "Trebali bismo stati."

Kimnem. "Trebali bismo." je nešto štose. u glavi ali mi tijelosvoju to nekosu ţeli priznati. Peter odluči za nas obojeToi odmakne Prođeznam, rukama kroz kao da   je mučenje prestati me dodirivati. Kad se osvrnuo preko ramena, oči su mu zastale na  mojim grudima.

Stojim tamo, potpuno uspravljena, i dopuštam da gleda. Znam da moţe vidjeti obrise mojih nabreklih grudi i blijede nijanse koţe kroz majicu. Nervoza mi zakovitla u ţelucu, ali ne pomaknem se. Peter ne pomakne pogled. Njegove oči ostanu zali jepljene  jepljene o moje grudi. Nakon nekoliko trenutaka uspijem izgovoriti: "Oči su mi ovdje gore, Profesore."  Peter polako podigne pogled prema mojem dok mu se grešni smiješak širi licem. "Reci to ponovno."

Krajičkom usana trznem prema gore dok lijeno prstima pok azujem prema svome licu. "Oči su mi ovdje gore."  Peter zakorači prema meni, ali me ne dodirne. Zaustavi se nadohvat ruke. Rupica mu se pojavi na obrazu i dobijem neopisivu ţelju liznuti je. Oči mi odlepršaju s tog mjesta i pronađu njegove. "Ne, ono drugo. Nazovi me profesorom me  profesorom ponovno."  ponovno." Peter izgleda pun nade, slično kao kad sam ga upoznala u Teksasu. Pogled koji mi upućuje onakav je kakav je imao kad smo plesali.

Ne mogu si pomoći i smijem se poput kakvog curetka. Pogledam kroz trepavice prema gore i šapnem: "Plešite sa mnom, Profesore."  Peterov osmijeh se raširi. Pruţi jednu ruku i ja je uzmem, dok druga sklizne oko moga struka. Da je bilo tko drugi u pitanju, brinula bih se da njegove čizme ne zdrobe moje prste, ali Peter mi ni jednom nije stao na prste. Napravili smo nekoliko rokerskih koraka prije nego

što me zavrtio oko sebe. Kad me zavrtio natrag, omotala sam se oko njegovih grudi i on me čvrsto zadrţao u naručju. Ruke mi skliznu oko njegova struka i preko oţiljka. Gledam kako se Peterove oči ispune sjećanjima koja ne moţe kontrolirati. Osmijeh izblijedi kao zvijezda na   sunčevu svjetlu, sve nekoliko dok potpuno Peter zatrepće putane kaonestane. da se budi iz sna. Pusti me i okrene se. Dok je uzimao hlače s kreveta, sagnuo se i podignuo mi je ručnik. Ok renuo se natrag prema meni i stavio ga preko mojih ramena pridrţavajući ga čvrsto sprijeda, prije nego što ga ja uzmem.   Daruje mi tuţan osmijeh i kaţe: "Hvala ti."  Lagano kimnem, ne razumijevajući. Izgleda kao odbijanje, no negdje u pozadini znam da je nešto više od toga. Zaglavljen je, zarobljen u vlastitoj prošlosti jednako jako kao i ja, moţda čak i više.  "Znam da nema budućnosti za nas dvoje", kaţe on. "Previše sam zabrljao stvari prije i  jasno mi je to, ali sad stvarno trebam dobrog prijatelja, a znam da ga i ti trebaš. Ovo.. .". udahne duboko i pokaţe između nas ".. .ne smije se ponoviti. Znam to, ali..."   Prekinem ga. Priđem mu i poljubim ga u obraz prije nego što kaţem: "Peter, pssst. Ja sam ti prijatelj, najmanje prijatelj. A što je točno više od toga, hajdemo pričekati i vidjeti." 

Pogleda me kao da sam nestvarna. Oči su mu širom otvorene, tako ranjive. "Nisam više čovjek koji sam bio. Nisam više Pete Ferro." Oči mu se spuste na oţiljak koji mu se proteţe sa strane. "Ne razumiješ - promijenila me onako kako nisam mislio da je moguće. Prestao sam

 

se sukobljavati, prestao sam činiti sva ta sranja po kojima su me znali. Pronaći pravu osobu  jedna je od onih stvari za koje imaš priliku samo jednom, i zajebao sam. Izgubio sam je.  "Ţivot mi se promijenio te noći i bez obzira na to što učinim ne mogu vratiti stvari onakvima kakvima su bile. Tada sam upoznao tebe i mislio sam da sam bio u krivu."

Pogleda prema meni, djelujući sasvim izgubljeno. "Kad sam vidio Deana, nešto je puklo u meni. Da starac nije bio izvu kao pušku, Sidney, ne znam što bih učinio. Ne mogu sa sigurnošću reći jesam li imao pravo ili nisam, ali svaki put kad vidim tog tipa, kao da..." Stisne čvrsto šakama i proguta što god je mislio reći.   aj trenutak jedan od onihse u Gledam jer ne pogled. Čini da reći; je ovznam kojima se sve ga slama i namogu krajuskrenuti se prelomi. Znam štoseţeli to predobro. Bojim dodirnuti ga, bojim se pristupiti, ali uspije mi. Ruka mi sklizne na njegovu podlakticu. Mišići su tako isklesani da se čini kao da će svakog trenutka popucati. Peter se trzne kad moja koţa dodirne njegovu. Pogleda dolje prema mojoj ruci, zatim gore prema meni. "Više nisi Pete Ferro. Shvaćam to. Nisam ni ja ista Sidney koja je hodala okolo po Jerseyju svih tih prijašnjih godina. Što nam je oduzeto, to ne moţemo vratiti,   Peter, toga jednostavno nema više. Poput zemlje nakon poţara, spaljena do potpunog crnila i ogoljena." Zatrese glavom. "Ne, ne za tebe. Nekako si se izvukla iz toga, uglavnom. Vidim ti to u očima." 

"Nosim ručnik sa sobom u krevet, Peter." Tuţno mu se osmjehnem. "Znam da sam teţak slučaj. Prihvatila sam to. Vjerujem ti, a još uvijek ne mogu odbaciti tu stvar sa sebe." Povučem ručnik jače na ramena.  "Napravila si to prije."

"To je bilo drukčije." Maknem pogled. Osjećaji mi naviru  takvom ţestinom da poţelim otrčati u šumu i ţivjeti sa svojim puranom. Odmaknem se korak od njega, no Peter me primi za ruku. Ne ispuštamo jedno drugoga. Sve dok me dodiruje, imam osjećaj kao da moţe vidjeti što je u mojoj glavi, a to me plaši više od ičega. Čudovišta su tamo, sjećanja kojih se ne ţelim sjetiti.  "Zašto?" Glas mu je tako mekan i prijazan. Poput kašmira, fin je i mami me. Ako mu odgovorim, taj glas obećava mnoge stvari koje nikada nisam mislila da ću imati. Donja mi usna zatreperi sama od sebe. Peterov pogled usredotoči se na sićušan trzaj i on podigne ruku te pritisne prstom o moje usne. Njegove oči vrludaju između svog sv og prsta i mojih očiju.  "Reci mi." Prst mu otkliţe dalje, ostavljajući mi usta otvorenima i mene zadihanom, kao da nemam "Ja..." zraka. Ne mogu to izreći. 

Ţelim mu reći, ali ne mogu. Zatvorim oči i pogledam dolje, no Peter mi ne dopusti da tako ostanem. Ruka mu sklizne pod moju bradu i nagne mi glavu unazad. Pogledi nam se sretnu, a ostatak svijeta se rastopi.

Ţelim biti hrabra ovaj put, za razliku od inače. Ţelim to izreći i vidjeti što će se dogoditi. Ponijela sam se jako loše prema njemu i bio je tako ljutit na mene. Strah stalno gura riječi natrag u grlo, ali one se ponovno uzdignu, buneći se kao da imaju vlastitu volju. Osjetim rečenicu na svom jeziku, a zatim i na usnama. "Prije je bilo drukčije - mogla sam odbaciti ručnik -  jer sam razmišljala o nečemu, o nečemu što ne bih smjela." Usne mi se razdvoje dok tamo stojim pokušavajući pronaći prave riječi. "Ponijela me atmosfera." Netko je isisao sav zrak iz sobe jer ne mogu disati. Osjećam se kao riba na udici dok mi Peterova ruka drţi bradu uspravnom. Ne pušta me; ne koristi moje riječi da me povrijedi. Umjesto toga prisloni se na blizinu poljupca i izgovori u dahu: "Je li? Što si mislila, da će te ovo učiniti dovoljno sigurnom da mi ponovno povjeruješ?"   U grlu mi je čvor koji ne mogu progutati. Zateturam, visim s ruba lijepog ruţičastog uţeta, i to je sve što mogu učiniti da ne odustanem. Ovaj razgovor me uţasava, ali i

 

uzbuđuje. Ruka mu je njeţna, topla, ali čvrsta. Pomakne se s moje brade na moj obraz. Nagnem se u njegov dodir i zatvorim oči.  "Sve je na trenutak izgledalo baš kako treba biti, kao da se stvari nisu dogodile. Čini se da si se uhvatio za djevojku koja sam bila i p ovukao je. Ona te se ne boji i ona je još uvijek ovdje i ţeli stvari koje ja inače ne ţelim."  "Reci mi što si poţeljela, Sidney." Peterove oči nađu moje, traţeći, beznadno se pitajući.   Vilica mi visi otvorena, ali nikakav zvuk nije izišao. U mojoj glavi to    je zvučalo drukčije. Izreći nešto glasno učvrsti misao i učini je stvarnom. Peter se očeše usnama po mom obrazu poljubiti. i odmakne se. Oči odlutaju prema mojim usnama kao da razmišlja hoće me ponovno Ţelim biti mu hrabra, pa izgovorim i kaţem mu: "Poţeljela sam tebe."   li Stidljiv smiješak prijeđe mu po usnama. "Poţeljela me, kao, poţeljela?"  Zarumenim se i lice mi sasvim pocrveni. Osjetim toplinu kako plazi preko mojih obraza i ne mogu obuzdati osmijeh. Pokušam maknuti pogled, ali ne dopušta mi to. Peter ov prst ponovno je pod mojom bradom, naginje mi glavu natrag te nam se pogledi sretnu. "Moţda."  "Kad kaţeš moţda, to obično znači da."  Nacerim se. "Moţda." 

 

 

Ostatak noći prolazi polako. Koprcam se i okrećem po madracu, ali ne mogu natjerati tijelo da se smiri. Izluđuje me pomisao da mi je Peter u podnoţju kreveta. Ţelim njegove ruke oko sebe, ali bojim se da ću skrenuti i reći mu da se izgubi ako me pogrešno dodirne. Prevrnem se na leđa i prekrijem lice jastukom. Ručnik je kvrga pod mojim leđima, sav zguţvan i strahovito neudoban. Gušim samu sebe jastukom kad osjetim da ga nešto povlači.    Peter me gleda predivnim očima. "Nemirna "Moţda." Obojesvojim se lagano nasmiješimo. Dovraga!noć?" Nisam ni shvatila da to radim. Napravim mentalnu bilješku da moram prestati govoriti moţda kad mislim da.   Peter mi ponudi svoju ruku. Prihvatim je i on me povuče s kreveta. Pokušavam posegnuti za ručnikom, ali Peter zatvara oči. "Ostavi ga. Neću gledati."   Raširi ruke prema meni. "Pleši sa mnom."  Zataknem pramen kose za uho. "Peter, ja..."

"Rekla si moţda. Moţda znači da. Ali ti ćeš morati voditi budući da ja ne smijem otvoriti oči."  Gledajući Petera donosim odluku. Golih je prsa, odjeven u sivi donji dio trenirke. Jedva ga vidim u mraku. Ulična svjetiljka baca ţuti trag kroz pro rez u zastorima. Osvjetljava njegovo mišićavo tijelo i raširene ruke.  Zakoračim u prostor i uzmem njegove ruke. Jednu stavim na svoj struk, a u drugu stavim dlan. Prsti nam se isprepletu i počnemo plesati lagani rockstep. Srce mi luđački lupa, iako sam ovako plesala milijun puta. Nekada je Peter bio moj učitelj i šef. Sad je polugol i ima zatvorene oči. Kako smo dospjeli ovamo?! Nikada ne bih pomislila da ćemo dospjeti ovamo one prve večeri kad sam ga upoznala u restoranu.   Baš kad sam se smirila, začuje se struganje po vratima. Zvuči kao da nokti grebu po metalu.

Peterove se oči širom otvore kad se privinem uz njega. Zaboravim na ručnik i na svoju otrcanu pidţamu. Taj je zvuk tako zastrašujući kao da kakva mačeta struţe po metalu - ili kao Deanov noţ. Pogledam u njega baš u trenutku kad je on pogledao u mene. Oboje šutimo, a onda se zvuk ponovno začuje.   Peter pušta moje ruke i ja kao kip stojim u podnoţju kreveta. Pritisne prst na usne i pričeka da mu kimnem prije nego što se udalji prema prorezu u zastorima da pogleda van. Stoji tamo naMoţda trenutak, dodiruje Došulja se nazad mene i šapne "Ne vidim ništa. su pazeći otišli." da Alinebaš kad je tkaninu. to izgovorio, strašan zvukdoponovno se začuje. Ovaj put je glasniji i traje duţe.  Moj se mozak igra sa mnom, bacajući me u prošlost. Sjaj srebra trepne mi iza očiju. Stisnem se uz Petera. "Taj noţ, Deanov noţ..."  Peter me čvrsto drţi. Primjećujem da me ne ţeli pustiti, ali zvuk se ponovno začuje. Moţda urezuje nešto u vrata. Moţda će završiti i otići. Peter   mi šapuće umirujuće riječi u uho, ali ne skida pogled s vrata. Ponavljam iznova "odlazi, odlazi" u svojoj glavi, kao da tako

mogu nešto napraviti. Peterove me ruke zagrle i drţe me čvrsto na svojim prsima. Gledamo u vrata, čekajući da se širom otvore, no jedino nam tišina odgovara. Teško gutajući, pogledam u njega, spremna da progovorim, kad nešto udari u vrata i kvaka zazveči kao da  je netko pokušava otvoriti. Mahnito gledam po sobi, traţeći nešto da nas obranim, ali ne vidim ništa prikladno. Puls mi divljački udara u ušima pa kad me Peter pusti i krene prema vratima, poludim. Peter je izvan sebe od bijesa. Vidim kako testosteron kola njegovim tijelom u valovima koji ga drobe. Oţiljak na njegovu tijelu presijava se bijelo kako prolazi ispod zrake svjetlost i koja se odbija od stropa i prolazi preko njegova tijela. Kao skener u trgovini namirnicama.

 

Prije nego što uspijem  bilo što reći, Peter se baci na vrata i otvara ih. Udaraju o zid toliko  jako da kvaka u zidu napravi rupu.

Peter izlazi na trijem. "Izađi, majku ti, da riješimo ovo jednom zauvijek!" Šake su mu čvrsto stisnute uz bokove dok korača dalje na parkiralište, bos. Svjetla u sobi do naše se upale. Na tlu ispred njihova prozora vidim zlaćani sjaj koji se razlijeva i na parkiralište. Ţelim da se Peter vrati. Ne smijem ga izgubiti. Ne smijem! Trčim za njim kad nešto izmigolji iz grmlja pokraj vrata. To jurne ravno prema meni do mojih bosih nogu sa svojim kandţama. Vrisnem i krenem unatrag, pokušavajući pobjeći od toga, negopojavi što shvatim što se događa. Peter potrčiI dalje prema meni,unatrag, a onda odjednom Širokiprije osmijeh se na njegovu licu i briga ispari. klizim kao da me stane. nešto napada, kad konačno stanem i pogledam što mi se to zaplelo u noge. Moj pureći sup me pogleda kao da sam poludjela prije nego što mi siđe s noge. Ogrebe kljunom po metalnim vratima, napravi suludu buku i ugega se u sobu. Pogledam u Petera. "Koji kurac?!"

Peter prekriţi ruke na svojim širokim prsima. "Pa čini se da velika ptica grabljivica ne ţeli spavati na parkiralištu."  Zurim i dalje u šoku. Zašto? "Zašto se meni događaju ovakva sranja?" Pokaţem palcem na par koji nas gleda iz susjedne sobe. "Njima se ovakve stvari ne događaju."  Peter kimne glavom i mahne im s osmijehom koji pokušava sakriti rukom. Par nestane natrag u svojoj sobi. "Pa, za početak, nisu uzeli jadnu pticu na autoputu i dopustili joj da nosi grudnjak cijeli dan. Da si je pregazila kao normalna osoba, ne bismo sada o ovome razgovarali." Peteru toliko malo treba da prasne u smijeh da jedva uspijeva ostati ozbiljan.

"Usput, kad te idući put budem spašavao od golemog pileta, molim te, ostani unutra."   Peter prebaci ruku preko moga ramena i uvede me u sobu, zatvarajući vrata iza nas. "Ti bi se borio s bilo čim što bi zatekao vani, zar ne?" On kimne. "Što   natjera čovjeka da postane pacifist i da se vrati natrag na stare staze?"

"Kad je noţ u igri, to promjeni čovjeka." Peter pogledom potraţi supa. Nađe ga ispod sudopera, kako se uređuje. "Uh, Sidney, ne pada mi na pamet da spavam na podu s tim čudom u sobi. Nisam siguran s iguran da uopće mogu spavati ako je on tu."  "Onda ga izbaci van."

Peter pogleda u ţivotinju pa u mene. Nasmije se i otrese glavom.   "Ne, hvala. Uostalom, opet će napraviti isto."  "Vjerojatno ga je mačka pokušala pojesti."  Peter se glasno nasmije. " Najvjerojatnije je pojeo mačku, a i psa koji je ganjao mačku. Mislim dapajesesad spreman za spavanje. pozorno pogledašćešu bijeli njegov pokazuje, nagnem naprijed da vidim Ako što on vidi "primijetit vrhkljun", mačjeg Peter repa kako viri iz njega."

Lupim ga po ramenima i počnem se smijati. "Ti si idiot."  "Pozvat ćeš me u krevet?"  Lice mi se uozbilji. "Oprosti?"

"Neću se stiskati uz supa. Sam Bog zna što bi napravio s mojim malim dijelovima."  Osmijeh prijeđe preko moga lica. "Mali su? To nije nešto što cura ţeli čuti."   Peter sjedne pored mene. "Jasno ti je da je odgovor na ovo pitanje da dođeš i provjeriš sama, zar ne? Ţeliš li stvarno da to kaţem?"  Pokušavam se ne nasmijati. Pokušavam ostati ozbiljna, ali kutovi usana mi se trzaju. "Moţda."  Peter se nasmije i posegne za mnom. Njegovi me prsti škakljaju po rebrima i padam na krevet dok se on naginje iznad mene.

"Mogu li spavati s vama, gospođice Colleli?"  "To je poprilično izravno, doktore Granz."  "Drţat ću ruke u blizini svoga tijela, obećavam." 

 

"Ti sve drţiš za sebe." 

Pogleda me, zbunjen. Objašnjavam.  "Kad sam bila mlađa i prvi sam put slušala o seksu, zvučalo mi je odvratno. Nisam si mogla zamisliti zašto bi to itko radio, ikada. Ali dječica su stvarno slatka i moraju doći odnekud pa se to dogodi samo od sebe." "Samo od sebe?" Peter me zbunjeno pogleda.

"Pa da, ovako", pokaţem na njegov paket: "On se išulja usred noći kad oboje spavaju i napravi djelo sam od sebe."

Peter se glasno nasmije i čvrsto me zagrli. "Drţat ću ga u hlačama, Colleli." 

 

  Ujutro, kad je Peter ukrcavao stvari u auto, sređujem račun za sobu. Trepnem u njega

nekoliko puta, a za to je vrijeme ptica izlepršala iz ormara, ili gdje god da je spavala, i uskočila u auto. Mislim da me posvojila, ali nisam baš sigurna.  Preklopim vrh stranice i pogledam u Petera. "Tu je obračun od 250 dolara za nešto. Zar si naručivao hrpu pornografije nakon što sam zaspala?"  "Ne, za tu sam cijenu bunkera mogao dobiti i kurvu. Daj "Da, da ja to vidim." s drvenom   nogom, Petera zalupi vratima i ispruţi ruku. prostitutku

moţda." On me ni ne pogleda. "Ti bi bila ta koja bi dobila gusarsku kurvu, ne ja. Odaje te povez za oko." Zinem i počnem buljiti u njega. "Kako mi to moţeš reći?!"   "Zato što je istina. Priznaj, sviđa ti se ideja o tipu koji nosi piratsku majicu s velikim nadlakticama i mirisom mora na koţi." Ne govorim ništa.  Peter me pogleda i spusti papir pored sebe. "Upravo si opisao polovicu tipova iz  Jerseya. Dovraga, Peter, imam bolji ukus od toga." "Zbilja?" Kimnem. On baci pogled na automobil i presavije račun prstima. "Jesi li sigurna u to? Mislim, imaš supa za ljubimca"  "On je purica. I neshvaćen je, to je sve." 

"Pojest će ti lice usred noći i stoji nas 250 dolara naknade za čišćenje jer ovaj hotel ne prima ljubimce u sobe."

Nadurila sam se bez razmišljanja  o tome. "On nije ljubimac. On je ţrtva nesreće. Nešto

mu je slomilo krila."

"Pobrinut ću se za ovo pa moţemo ići." Peter krene prema izlazu iz hotela. Stane čim sam ga pozvala.

"Moţda si u pravu. Voljela bih te vidjeti u piratskoj majici."  Peter se okrene s kiselim smiješkom na usnama. "Oooooh, dušo, pričaj mi prljavo."  "Moţda."  Peter pritisne dlan na svoje srce i odglumi da gubi tlo pod nogama. "Ne ovdje na parkiralištu. Kako da se kontroliram kad imaš takva usta?" 

"Usne su ono na što moraš paziti." Trepnem nakon što sam to izgovorila ni ne shvaćajući kako prljavo je to zvučalo.  puta. "Sidney, molim te! Natjerat ćeš me da pocrvenim." Peter mi namigne i pretrči ostatak

Popnem se u auto i pogledam otraga pticu. "Bit ćeš mi trn u oku, zar ne?" Ptica se okrenula prema natrag s kljunom ispod krila. Izgleda doista kao da s njom nešto nije u redu. Glava bi trebala gledati prema naprijed. "Treba ti ime. Da vidimo..."

Peter se brzo vrati u automobil i sjedne na mjesto vozača. Stvarno je slatko kako je uskočio u sjedalo i pogledao me. Tamna mu kosa pada naprijed u oči, što ih čini bistrijima od dragog kamenja. Zaboravim o čemu sam razmišljala i gubim se u trenutku.  Peter mi se ceri. "Flert."

Glasno se nasmijem i odvratim pogled. "Sviđa ti se to."  "Nisam rekla da mi se ne sviđa. Ustvari, moţeš me milovati očima kad god to poţeliš."  Frkćući se nasmijem i namještam se u sjedalu nakon što sam ispruţila noge i namjestila ih za dugu voţnju ispod upravljačke ploče. "Wow, kakva rečenica za ulet."   "Meni ne trebaju rečenice za ulet. Već te imam i ako me sjećanje dobro sluţi, ti si ta koja se meni nabacivala." Peter krene s parkirališta prema autocesti.  "Mmmm, tako kaţeš. Dakle, nekad ti je bilo normalno kući povesti nepoznatu djevojku koja ti je sjela za stol?"

 

Neugoda prođe njegovim licem i nestane u treptaju. "Moţda."  "Dakle, novine koje su pisale da si zavodnik, ti su navodi bili..." Pecam, pokušavajući dobiti neke informacije o njegovoj prošlosti. Ţelim znati više o njemu. Igram se prstima po trapericama i promatram ga krajičkom oka. "Netočno izvještavanje. Ja, uh..." Izdahne glasno i pogleda u mene. "Što te točno zanima? Peter se čini nervoznim i stisne volan čvršće.  "Priča se da si jedno vrijeme v rijeme tukao ili ševio sve koji su ti se našli na putu."  "Udarao sam tipove i ševio ţene, ne obrnuto. Reci mi da to nije ono što pitaš - nisam   biseksualan neznati." udaramUšutjela ţene." Pogleda u mene i brzo vrati pogled na cestu. "Dobroi je sam, pokušavajući shvatiti što mislim o njemu i kako se to uklapa u ono što do sada već znam.  "A što je s tobom?" "Što sa mnom?"  "Isto pitanje - imaš li biseksualne sklonosti i udaraš li nepoznate ţene? Mogao bih se nositi i s jednim i s drugim, znaš?" Kutovi mojih usana se podignu. "Tako si glup."  "Niste odgovorili, gospođice Colleli."  Slegnem ramenima. "Sve dok nisam upoznala tebe, mislila sam da sam pokvarena. Ideja da budem s nekim uopće mi nije bila privlačna."  "A sada?"

"Sada malo razmatram tu ideju, moţda." Stisnem zube i mentalno se ukorim dok mi obrazi počinju gorjeli. Nagnem se naprijed da sakrijem lice. "Rekao sam ti da ti se sviđa nabacivati mi se. Mislim da bismo trebali nastaviti u tom tonu." Pogledam ga, zahvalna što nije komentirao crvenilo moga lica. "Neću spavati s tobom. Ti si ta koja odlučuje o takvim stvarima i ja ću te slijediti u t ome, u redu?" Primi me za ruku i stisne je. "Nije loše što razmišljaš o tome, znaš? To znači da napreduješ."  Moje se raspoloţenje ispuhalo poput balona. Povučem svoju ruku nazad i buljim kroz prozor. "Ne, ne napredujem. Samo sam umorna od čekanja da prijeđ em preko toga." "Sidney, dalje si od mene na toj cesti. Uskoro ću te izgubiti iz vida. Mislim da si u pravu: mi ustvari ne zaboravljamo što nam se dogodilo, ali to prihvaćamo i učimo ţivjeti s tim. Ja još nisam to postigao, uopće, ali ti jesi. Ţelim... "   Glas mu utihne. Kad sam ga pogledala, primjećujem da mu je čeljust stisnuta čvrsto kao da ju je zaključao da ne progovori.   "Reci mi", kaţem njeţno i posegnem za njegovom rukom. Dlan mu je vruć, ali je koţa   su na ruci hladnase natuţno. dodir. "Katkada Provučemsenjegove svoje,na ţeleći njegovu Nasmije osjećamprste kao kroz da stojim rubuizbrisati mentalne litice.bol. Prsti mi preko ruba i najmanji će me vjetar baciti iz ravnoteţe. Znam da ću pasti, ali ne mogu se povući. To je moj ţivot. To je i ţivot moga brata, samo što je on otišao preko ruba. Ne ţelim završiti tako. Ako stojim tamo, znam da ću pasti, ali čini se da se ne mogu povući. "Polako udahne i izdahne isprekidano ne gledajući gleda jući u mene.  Drveće prolazi pokraj prozora dok sup šuška na zadnjem sjedalu. Ţivotinja zakriješti, a onda ode natrag na spavanje.

"Da, znam na što misliš. Prvih nekoliko godina osjećala sam se kao da padam u klanac. Ţeludac mi je stalno bio u grlu. Brinula sam se što će se dogoditi kad padnem na dno."  "Misliš da si pala na dno?" Kimnula sam potvrdno. "I, što je tamo bilo?"  Razmislila sam o tome nekoliko sekundi i nasmijala mu se. "Ti si bio tamo. Ona noć u restoranu, to je bilo dno moje jame. Tako je završio moj slobodni pad i sve se promijenilo." Peter kimne, ali ne reče ništa. "Ne moţeš sve kontrolirati, kaţem ti kao netko tko to zna. Popusti malo i prati gdje ćeš završiti. Moţda neće biti tako loše."  Peter stisne moju ruku i prinese je svojim usnama. "Ja te ne zasluţujem."  

 

"Nisam mislila da je među mojim kartama podijeljena i   sreća, ali tada sam upoznala tebe. Zasluţuješ predah od svega što te izjeda iznutra. Prestani toliko razmišljati i vidi kamo će te ţivot odnijeti. Tko zna, moţda završiš u autu s ludom djevojkom i supom transvestitom." Peter se toplo nasmije. Brzo se premjestim na sredinu sjedala i naslonim glavu na njegovo rame.

 

 

Kad smo došli do Pennsylvanije, Peter se zaustavi natočiti gorivo. Pojurila sam na toalet dok je on točio i na povratku naletim, doslovno naletim, na svog "blizanca". Sam se našao ispred mene i zaletjela sam se u njegovo vitko tijelo. Pogledala sam prema gore, spremna da se ispričam, kad sam shvatila tko je.  "Ipak si došla." Samova kosa skrivena je ispod šilterice. Nosi staru srednjoškolsku majicu Jednako izgledaod kao i prijePogleda nego štoprema sam otišla od kuće.u Samova lagano isetraperice. naginju prema naprijed umora. hladnjacima straţnjemramena dijelu trgovine gdje stoji Dean, leđima okrenut meni. Krenem prema vratima. Ne planiram se svađati u dućanu. "Naravno da sam došla."  Maknem se u prednji dio trgovine i izlazim. Vrata zazvone, od čega mi se sledi krv u ţilama. Osjećam Deanove oči na sebi. Klize mojim leđima kao hladna kandţa, ali ne zaustavljam se. Uđi u auto. Uđi u auto. Uđi u auto.  "Ovaj tip je s tobom?" Sam gleda okolo traţeći   Petera i vidi ga kako stoji pokraj mog auta, puneći ga gorivom.  "Očito. Vidimo se kod kuće."  Sam kima glavom. Pogled mu se suzi dok gleda prema Peteru. "Ne sviđa mi se, Sid. Čini se pomalo pomaknut, kao da bi mogao puknuti i poludjeti ili nešto."   "Onda ga nemoj razljutiti." Završila sam rečenicu kad sam stigla do auta. Peter podigne glavu i ljutnja proleti njegovim očima kad je ugledao Sama. "Dođi, idemo odavde." Brzo sjednem na suvozačko mjesto i povučem sigurnosni pojas preko krila. Ne moram ništa reći Peteru. Shvati moj mig i kreće, ali ne prije nego što je zadrţao pogled na obojici. Pitam se je li Peter nestabilan, ali brišem misao. Svi smo nestabilni povremeno. Nije loše imati nekoga tko ti čuva leđa.  Kad smo bili na cesti, Peter me upita: "Je li te dirao?"

"Ne, zapravo ne. Naletjela sam na Sama. Dean nije rekao ništa. On me samo gledao kao čudak."  Najeţim se. Pokušavam to izgladiti rukom, ali je potrebno neko vrijeme da taj osjećaj nestane. Pogledam na straţnje sjedalo prema supu i zapitam se je li krepao. "Ne miče se često, zar ne?"  Peter pogleda u retrovizor. "Samo noću, kad ja ţelim spavati s tobom. To je kao da imamo pratilju." Peter se čini napet, kao da mu venama prolazi tekuća nervoza umjesto krvi. "Večerat

ćemo s mojim bratom, ako je to u redu. Trebam njegovu pomoć oko nečega." Kimnem, ne shvaćajući ustvari zašto je nervozan. Stalno gledam iza nas, pitajući se koliko su Sam i Dean daleko. "Koji je to brat?"

"Sean, najstariji. Moj mlađi brat je slobodnoga duha, a Sean je dosta prizemljen. Prošao  je različita sranja, zato bih volio popričati s njim." Peter se čini miran, ali glas mu je prilično napet i ruke drţi na poloţajima dva i deset na volanu. Čini to samo kad je ljutit ili zabrinut.   "O čemu ţeliš razgovarati s njim?"  "O tebi i meni. Ne ţelim dijeliti tvoju bol sa svima, a moţda neću ni trebati. Sean je pomalo nepredvidiv. Moram znati mogu li mu reći sve što se dogodilo tebi i tvojoj obitelji i Deanu."

"Vjeruješ mu, čak i nakon stoje ubio svoju ţenu?"  "Da, ali moram reći da ne znam što se dogodilo tu noć. Nitko ne zna. Sean ne priča o tome, ali mislim da je nije on ubio. Bio je tako uzbuđen zbog djeteta. To jednostavno nema smisla."

Ušutio je na trenutak, razmišljajući. 

 

Pitam se što se treba dogoditi u glavi čovjeka da ubije nekoga. Mrzim Deana, ali ne ţelim ga ubiti, barem ne dok sam racionalna ili budna. Ali ako bi Deana pogodio kamion, spavala bih mirno. Pitam se je li to isti osjećaj i pretpostavljam da na određenoj razini i jest.  Pogledam u Petera. "Reci što god ţeliš, samo ne ţelim da cijela  priča bude na internetu sutra ujutro. I ne ţelim čuti kad mu to budeš govorio. Pošalji me u bar ili nekamo." Ţeludac u meni napravi salto. Ne sviđa mi se ideja, ali ako Peter osjeća da treba svog brata, mislim da će mu to pomoći.  Odvajanje od obitelji osl obodilo me u nekim područjima, ali malo mi je i ţao. Nisam ţeljela završi taj način, aliograde. nisam imala kako daiako to mi popravim. Ovo je prilika da Peter i da njegov bratnaprijeđu neke Ţelim ideju to podrţati, se na sam spomen imena Sean Ferro trnci spuštaju niz kraljeţnicu.  Stigli smo u New York prilično kasno. Peter nazove brata čim smo došli u hotel. Tuširamo se i odijevamo na brzinu. Dok šminkam oči, vidim Petera da hoda iza mene. Ima samo ručnik omotan oko bokova i kosa mu je vlaţna i razbarušena.  Ne moţe me vidjeti na mjestu na kojem stojim, osim ako ne pogleda u zrcalo. Zid ispred kupaonice proteţe se u sobu, dajući iluziju privatnosti. Smrznem se i zapitam je li me vidio kad sam se maloprije presvlačila. Ne mogu se sjetiti gdje je stajao, a li mislim da nije bio ovdje.

Oči mi prate pokrete i ugledam Petera kako je ispustio ručnik. Stoji leđima okrenut od mene, potpuno gol. Olovka za oči lebdi okolo dok ja brzo trepćem, upijajući ga. Peterovo tijelo je savršeno, osim oţiljka na struku. Posjekotina je tanka bijela linija koja se proteţe prema dolje i obavija ga. Leđa su mu cijela mišićava, no to sam znala i prije.   Ono u što buljim, ono od čega ne mogu odvrnuti pogled jest ta savršena guza. Sav je u mišićima, svaki i najmanji dio njega i ta guza nije iznimka. Usta mi se otvore dok zurim, pitajući se kako bi bilo da to golo tijelo klizi uz moje s mojim noktima zarivenima u tu savršenu straţnjicu. Nema racionalne misli u mojoj glavi u ovom trenutku. Samo buljim, razmišljajući o njegovu golom tijelu ispod mojega, pitajući se kako bi bilo. Tad se sagne da podigne bokserice i ja umalo umrem. Dah mi zastane u grlu dok traţim bolju poziciju ispred zrcala kako bih imala izravniji pogled. I tada se uspijem ubosti olovkom u oko.

Peter se okreće da vidi što se događa, misleći da ne vidim njegovo predivno golo tijelo. Stisnem si oko i mrmljam psovke. Kad pogledam gore, vidim njegove predivne plave oči u zrcalu kako gledaju u moje i zločesti smiješak mu se raširi licem. "Jeste li to vi mene gledali, gospođice Colleli?" samojasam razmišljala o onim sam...""Ne, O čemu to, dovraga, pričam?!   piratskim stvarima o kojima smo pričali sinoć pa "I tako si se ubola u oko?" Hoda prema meni i to me čini toliko nervoznom da ne mogu stajati. Srce mi divljački lupa kako nerv ozna energija kola gore-dolje mojim rukama. Bacim olovku u umivaonik i trepnem nekoliko puta, pokušavajući ga ne gledati. Nikada prije nije me zanimalo gledanje golih muškaraca. Nikada mi nije bilo jasno čemu tolika buka oko toga. Mislila sam da cijelo to dlakavo područje nije uopće privlačno, ali moj Boţe, na Peteru je potpuno... Ideje iskaču iz mog uma leteći u isto vrijeme u milijun smjerova. Ţelim ga dodirnuti i kliziti rukom po njegovu trbuhu, usne mi zatritraju pri pomisli da ga ljubim ispod struka, a moj jezik - Isuse, to je kao da sam izgubila pamet! Potpuno nepoznate misli roje mi se u glavi i brišu stvari koje sam stavila na svoju "nikada to neću napraviti" listu. 

Prije nego što sam shvatila da je prešao sobu, Peter se našao iza mene. Stao je blizu   mojih leđa i gleda preko mog ramena u naš odraz u zrcalu. Jedno moje oko okruţeno je debelom crnom crtom koju sam naglo povukla kada sam se ubola. Izgledam smiješno, ali nije me briga. Njegova gola blizina lansira napetost kroz svaki dio mene. "Gledala si me, Colleli."

 

"Lijep si prizor za gledanje, Granz." Kaţem pretjerano samouvjereno, kao da stalno gledam gole muškarce. Tada pokaţem u svoje suzno oko i kaţem: "Nadam se da imaš onu stvar za gusare. Poprilično sam sigurna da..."  Spontana buka izađe iz mog grla jer je Peter stavio ruku na moj struk. Tako sam napeta, tako vođena ţudnjom, da ne mogu razmišljati. Gledamo jedno drugo u zrcalu.  Peterove oči tako su mračne. Glas mu je dublji nego inače kad progovori. "Okreni se Sidney."

Zatresem glavom, iako se ţelim okrenuti i pogledati. Kako laţem sama sebi! Ţelim više. Osjećam to kola mene. dirati i raditii stvari koje sam mislila dadanikad neću.kroz Oralni seksNe neţelim zvuči gledati, tako lošeţelim u ovom trenutku o tomezarazmišljam na sekundu. Prije ovoga trenutka nisam bila zainteresirana ni za šta slično i ideja da sjedim nekom tipu na faci ili klečim i sišem njego... Ne mogu ni završiti misao. Usne mi se trzaju dok razmišljam o tome, što Peterov seksi osmjeh čini sve većim.   Peter oklijeva, a tada polako spušta svoje usne u moj vrat. Njegova me usta lagano okrznu kako mu ruke klize na moja ramena. Dodir je njeţan, ali odlučan. Glava mi se nagne u stranu i zatvaram oči. Peter se povlači unazad, ali ruke su mu i dalje na mojim ramenima. Pogledam ga u zrcalu. Jedino što vidim njegova su prsa.  "Bolje da se odjenemo i odemo dolje." Pokušavam kimnuti, ali mi se glava ustvari ne miče. O Boţe, slomio me. Ne bih mogla formirati suvislu rečenicu u ovom trenutku čak i da ţelim. Pokušavam i jezik mi se petlja u ustima. "Mislit će da ne dolazimo." dolazimo."1  Peterova se usna trzne. "Za nekoga tko nikada nije vodio ljubav, koristiš mnogo dvosmislenih riječi." Namigne mi prije nego što me poljubi u obraz i prijeđe preko sobe.

Drhtaj zaškaklja koţu mojih leđa jureći niz kraljeţnicu i završavajući među mojim nogama uz trnce koji ne prestaju.

Ne registriram u početku što je rekao, a kad shvatim, slegnem ramenima i nasmijem se. "Vidjet ćeš koliko ću ih tek smisliti i izgovarati nakon što budemo zajedno."   "Je li to obećanje?"  Nema moţda ovaj put. Pogledam ga u zrcalo i kimnem. "Da!"

 

 

Peter me drţi za ruku dok izlazimo iz dizala. Ţivci mi titraju ţelucem. Ovaj hote l daleko je luksuzniji nego ijedno mjesto u kojem sam ikad odsjela. Malo me plaši, a moja crna haljina čini mi se sirotinjskom. Peter je u odijelu koje je ponio. Jedini razlog zbog kojeg imam svoju crnu haljinu jest to što sam očekivala da će mi trebati za majčin pogreb; inače nas ne bi pustili u restoran. Nisam ponijela nijednu koktel haljinu. Peterov brat odabrao je hotel jer i on odsjeda "Sean ujenjemu. u gradu poslom, ali ostao je dulje nego obično. On mrzi New York. Pojavi se  jednom godišnje i odlazi  prvom prilikom", objašnjava Peter. Baca pogled na sat. Pomišljam da Peter namjerno odugovlači i to mi odgovara.  

Dok izlazimo iz dizala, promatram restoran koji se uzdiţe ispred nas. Oklijevam. Usporavam korak i Peter se zaustavlja da me promotri. Mrzim na glašavati očito, ali netko i to mora. "Ne moţemo si ovo priuštiti, Peter. Soba u tom hotelu stoji malo bogatstvo. Kako bismo mogli platiti još i večeru?"  "Ja sam Ferro, Sidney. Naši dţepovi su duboki."   "Ali ti si to ostavio iza sebe - taj novac više nije tvoj. Posjed pripada tvom mlađem bratu."

Tapša me po ruci. "Osigurao sam se za neko vrijeme, ne brini se o tome."   Zadirkujem ga: "Zar imaš negdje nekakvu zakladu za koju mi ne ţeliš reći?" On kima nezainteresirano. "Bogat si iako pritom nisi nasljednik?" "Nastojao sam distancirati se od imena Ferro i ostati samostalan."

"I sada sam ja to upropastila." Spuštam pogled i gušim se krivnjom. Upropastila sam mu ţivot.  Peter mi podiţe bradu i gleda me u oči. "Ti si točno ono što sam traţio. To nije bila izolacija ni napuštanje moje obitelji - to si bila ti. Trebala si mi. Spalio bih zakladu i odšetao ovaj čas ako to trebam učiniti da ti pokaţem koliko mi značiš." Peter baci pogled na hostesu koja nam se smiješi s drugog kraja dvorane, a potom natrag prema dizalu. "Dođi, idemo. Zaboravi ovo. Ne treba mi Sean za ovo." Peter se okreće i odlazi.   Ne mogu zamisliti što mu se vrzma po glavi, ali trudio se ugovoriti ovaj sastanak sa Seanom već nekoliko puta. Bilo bi glupo sada odustati. Ne znam ni što se Peter nada postići sastankom. Ne vjerujem da će si potrčati u zagrljaj. Ne mičem se. On se zaustavlja i gleda me dok ga zapitkujem. "Novac tebi ništa ne znači, zar ne?"  

"Uvijek mogu zaraditi još. Druge stvari su dragocjenije. Te čuvam ţivotom."  Način na koji me gleda govori s ve. Misli na mene - da me ţeli zaštiti i pobrinuti se za mene. Ovaj sastanak s bratom na neki načinje povezan s tom brigom ili barem tako izgleda. "Sidney, imam dovoljno da se provučemo kroz ovo. Dođi, idemo odavde."   Odmahujem glavom i bacam pogled natrag na hostesu. "Ne, ovo si htio. Već sam ti unijela dovoljno nereda u ţivot. Ne ţelim to ponoviti."   Peter mi se smiješi. "Ti ne razumiješ koliko vrijediš, koliko si predivno savršena. Spasila si me, Sidney. Taj dug ne mogu otplatiti, nikada. Nisi mi uništila ţivot. Pronašla si slomljenog čovjeka i vratila ga u ţivot. Nitko drugi to nije mogao učiniti. To si bila ti, uvi jek si bila ti, otkad sam te prvi put vidio kako ulaziš u taj restorančić u Teksasu i kruţiš dvoranom. Nemaš pojma koliko sam se osjetio sretnim kad si sjela za moj stol. Ti si nevjerojatna ţena."  Zbilja sam loša kad treba primiti kompliment, a ovo je bio najduţi i najnevjerojatniji kompliment koji sam ikad dobila. Ţelim skrenuti pogled, ali Peter se naginje prema meni i umjesto toga me poljubi. Njegove riječi sad je lakše prihvatiti. Čini mi se kao da cijelo

 

vrijeme uzimam od njega ne vraćajući mu ništa, ali moţda to nije točno. Puštam tu misao da stoji. Pozabavit ću se njome kasnije. "Volim te."  Ljubi me u čelo i kaţe "I ja tebe. Spremna?" Kimam i krećemo susresti se s najluđim Ferrom od svih - Seanom.

 

 

Peter prolazi pored hostese i govori joj da imamo zakazan susret. Ona se ponudi

otpratiti nas, ali Peter već grabi kroz prostranu dvoranu. Nije mi posve jasno kamo ide, sve dok ne uspori prilazeći jednom od stolova. Peter prolazi kroz restoran postrance, pribliţavajući se čovjeku od nas okrenutom leđima. Vjerojatno je kruţio vanjskim rubom dok nije spazio brata. Ne mogu vidjeti Seana i nervozna sam. Ne mogu zamisliti kako je Peteru, ali on se doima smirenim.

Neka ţena sjedi nasuprot Seana. Nju vidim savršeno. Nagnuta je prema naprijed, crne kose koja se prelijeva preko njezinih ramena, i govori nešto Seanu dok joj pogled ne skrene prema gore. Prestaje govoriti i zuri u Petera dok se pribliţavamo. Peter je ispred nas dok prilazimo njihovom stolu.

Stisak u mojoj ruci postaje čvršći, a potom otpušta. Ostajem k orak iza Petera, dok on pozdravlja brata. Pitam se kakvi su bili kao djeca i jesu li znali kako će im tragični biti ţivoti. Ni jedno dijete ne razmišlja da bi se takvo što moglo dogoditi. Budućnost je uvijek svijetla; sve dok je ne dosegneš i ne shvatiš da nije. Sean predstavlja brata ţeni za stolom. "Ovo je Pete Ferro."   Peter ga ispravlja: "Zapravo, bez ovog Ferro dijela. Dr. Peter Granz." Seanov glas zvuči dublje i iscrpljenije. "Uzeo si njezino prezime?" 

Peter kima glavom. "Činilo se ispravnim, nakon svega što se dogodilo." Peter je uzeo prezime svoje djevojke nakon što je umrla. To je toliko tragično i prekrasno da jedva suspreţem uzdah koji ţeli izgmizati iz mog grla. Pitam se kako se on zbog toga osjeća. Svaki put kad čuje njezino ime Peter se sigurno podsjeća na ţivot koji mu je kliznuo kroz prste.  Razmjenjuju još nekoliko riječi prije nego što Peter pogleda prema meni i povlači me naprijed. Do tada sam se drţala u pozadini kao čudakinja 2. Ţena nasuprot Seana promatra me, ali ne govori ništa. Pristojna je i pita jesu li muškarci blizanci. Izgleda kao model. Njezina kosa besprijekorno je ravna, a šminku kao da je naslikao da Vinci. "O vo je Sidney Colleli."

Sean ustaje i okreće se prema meni. U tom trenutku primjećujem zapanjujuću sličnost između muškaraca Ferro. Izgledaju kao preslikani, ali Seanove oči su drukčije, čvršće. Naginje glavu prema meni. "Dobra vam večer, gospođice Colleli." "Molim vas, zovite me Sidney."

"U redu, Sidney." Peter izvlači stolac pokraj Seanovog, a moje srce radi salto. Čak i ako Peter ne misli da je Sean zvrkast, nisam spremna opustiti se pored njega. Spuštam se u stolac, a potom i Sean sjeda. Peter sjeda na stolac preko puta mojeg i smiješi se. Pogled je to koji kaţe ne brini.  brini.  Sean mi dobacuje pogled i kaţe "Ovo je Avery Stanz, moja..." Pitam se zašto oklijeva. Zagledam se u ţenu kojoj je na rubu usana zaigran smiješak.  "Tvoja, što?" kaţe ona, naginjući se prema njemu i praveći propuh trepavicama. Seanov pogled se suţava. Teško je reći zadirkuju li jedno drugo ili se nalaze u onoj čudnoj točki odnosa u kojoj nitko ne ţeli biti prvi koji će ga nazvati onime što jest — romansom. Sean i dalje gleda u nju, ali ne g ovori ništa. Pomičem se na stolcu i pogledavam Petera. On mi pogledom uzvraća da nema pojma.  Avery se smješka i predstavlja umjesto Seana. "Ja sam Avery Stanz, njegova omiljena dama za razonodu." Dok ona namiguje Seanu, moje lice se ţari. Načas mi se čim d a ga zadirkuje, no njegov pogled kaţe suprotno.  Sean se zavaljuje u svoj stolac i odmahuje glavom. Smiješi se, ali ne mogu procijeniti ţeli li je zadaviti ili zagrliti. "Presporo se izraţavam. Sada oboje znate kako su stvari postale sjebane i zašto još nisam napustio New York. Siguran sam da si primijetio kako se uzorak

 

promijenio, Pete. Svi drugi jesu." Seanove oči vraćaju se na Avery dok govori. Pogled koji joj dobacuje tako je intenzivan da ga ne mogu gledati.

Peter promatra Seana, ali ne govori ništa. Tišina me izluđuje i moram izvaliti. "Zbilja? Kao, spavaš s muškarcima za novac?" Averyne savršeno ruţičaste usne iz srameţljivog smiješka prelaze u veliki, puni osmijeh. Smije se i dobacuje mi pogled kao da me prije nije primijetila. "Ah, eto ga. Sidney je moj tip djevojke.

"Mene djevojke ne privlače", procvilim, na što Avery prasne u smijeh. Ubrusom prekriva usne da priguši zvuk, preglasan za restoran. Ljudi nam dobacuju poglede. Prilično sam dugo.uvjerena da mi lice gori jer obično crvenilo nikako ne moţe peći   ovako snaţno, ovako "O, Boţe, pa ona i crveni!" Avery ispušta ubrus i ceri se prema meni.   Sean prevodi. "Avery se abnormalno crveni za nekoga u njezinoj struci, i prilično često provali nešto što joj nasumično proleti glavom. Trenutačno po izgledu t vog lica misli da si joj davno izgubljena sestra." Sean pravi grimasu nakon što se začuje komešanje pod stolom. Mislim da ga je Avery udarila nogom. "Ušuti! Uplašit ćeš je i otjerati", zadirkuje Avery.   Naginjem se prema naprijed i podiţem ruku, kao da sam u školi. "Moţemo li prestati pričati o meni kao da nisam prisutna?"  Peter pokušava ne prasnuti u smijeh i gleda me svojim bebi -plavim očima dok rukom prekriva usta da pokrije osmijeh koji mu se širi licem.  "O, Boţe. Oboţavam je." Avery ustaje, popravlja haljinu i prilazi mi. "Vi dečki pričajte o dosadnim muškim stvarima. Mi idemo do šanka da se bolje upoznamo." Avery me njeţno dodiruje, ali nakon što ne ustanem, uzima me za ruku i povlači. "Ali, hm, ne zanimaju me djevojke."

"Da, dušo, shvatila sam." Još mi  se smije. "Dođi. Ostavimo dječake nasamo da mogu razgovarati."

Oh. Sad se osjećam glupo - pa, gluplje. Avery se drţi za mene dok prolazimo dvoranom, rukom pod ruku, prema šanku. Stariji tip kima u njezinu smjeru i pitam se poznaju li se. Nekoliko muških glava okreće se za nama dok prolazimo. Moja haljina mnogo  je konzervativnija od njezine, pa pretpostavljam da bulje u nju. Umrla bih za njezino tijelo. Ima obline na svim pravim mjestima. Naginje se prema meni i govori: "Ovakav hod daje ljudima ideje. Pogledi koje nam

dobacuju usmjereni su na nas obje. Sačekaj dok ne sjednemo. Neki dobar tip pitat će te za broj u roku od pet minuta." Namiguje mi točno u trenutku kada dolazimo do šanka.   Ludo mi jedoima neugodno, ali pokušavam Ova ţenska je osobada s čudnim poslom. Zbilja, se dragom. Nikad mi se neopustiti. bi palo na pamet da samo je prostitutka mi nije rekla. Stišćem usne. Nemam pojma o čemu bih pričala. Avery bira temu umjesto mene. "I tako, dovezli ste se iz Teksasa?" Barmen ţuri prema nama i Avery naručuje dvije ţestice.  Kimajući, kaţem "Da, ali ne pijem ţestoko."  Smije se. "Ni ja. Jezik će mi se zgrčiti kao mački u sekundi. Čekaj i vidjet ćeš."   Ne uspijevam pročitati ovu ţenu. Ne znam vuče li me za nos ili je stvarna. Barmen pred nas polaţe dvije čašice ispunjene jantarnom tekućinom. Ona uzima jednu sa šanka. Dok  ja podiţem svoju, ona kucne jednom o drugu i kaţe "Mazel tov tov3.  U zdravlje sjebane braće Ferro." Prije nego išta izustim, ona iskrene ţesticu u sebe, a potom napravi najsmješniju grimasu koju sam ikad vidjela. Očito nije lagala o tome da joj je alkohol stran.  Ne mogu si pomoći, smijem se. Usta joj vise otvorena, dok rukom kao l epezom frenetično maše. Dok se spremam kušati piće, muškarac sjeda do mene. "Hej ljepoto, smijem li te počastiti pićem?" Okrećem se da ga pogledam. Jebote, prekrasan je. Tip izgleda kao reklama modnog magazina, skupa s nevjerojatnim očima i koţom koju je s unce izljubilo. U šoku trepćem i ne uspijevam odgovoriti. Pogled mu skreće na Avery. "Oprosti. Jeste li vas dvije skupa?"

 

Avery mu dobacuje pogled svojim tamnim očima i naginje se prema meni stavljajući svoju ruku na moju. "Jesmo, i večeras je ja častim. N estani." Tip nam se smiješi pogledom čistog divljenja natopljenog poţudom. "Ispričavam se. Uţivajte u večeri." Klizi sa stolice i posramljeno odlazi.  Zinem u nju. "Zašto si to rekla?"  "Zato što misliš da si jebena čudakinja, a nisi. Sada znaš. Dobri frajeri te ţele, čak i u toj krpici koju nosiš." Kucka po šanku i kima prema barmenu. On joj donosi još jednu ţesticu, ali ona je ne ispija odmah.

"To nije krpica! Mislilainspektorica. sam da izgleda slatko." Gledam svoju haljinu. toliko loša?se  "Izledaš kao školska Klasična ne-gledaj-me crna haljina.Zar Najelatinskom to zove frajeru odbijantus.”  Grabi moju dugu suknju i maše njome amo -tamo. "Što je ovo? Zar u Teksasu ne pokazuju koljena? Ili je to ilegalno?" Pogledam njezinu haljinu. Nije uska, ali je mnogo kraća. Mogu vidjeti njezina lijepo

oblikovana bedra, kao i svatko u dvorani. Primjećuje moj pogled i smješka se. "Ne uzimam ţenske klijente, ako me to ţeliš pitati. Zapravo, nisam dugo u ovom poslu, a Sean Ferro mi je prvi klijent." "Ozbiljno?" Prstima kuckam po obodu čašice dok razgovaramo. 

Avery kima. "Kako si upecala brata?" Pogleda iza nas. Obojicu ih moţemo vidjeti odavde. Razgovaraju, izrazi lica su im poput odraza u zrcalu. Pomalo je ludo koliko su slični. 

Smješkam se jer priča doista nije tipična za mene. "Prišla sam mu na parkiralištu i ponudila mu seks. Zapravo nasumično. Htjela sam isprobati nešto novo." Ne mogu je pogledati u oči.  "Izgleda da je dobro ispalo."

"Pa zapravo, izbacio me na ulicu te prve noći". Zajebi ovo, popit ću tu ţesticu. Podiţ em čašu usnama i dopuštam piću da mi preplavi usta, ali nedovoljno brzo. Usta mi počinju gorjeti prije nego što ispraznim čašu.  Avery se smije. "Jebote, luđa si od mene. Progutaj to prije nego što ti progori rupu u obrazu!" Preglasna je. Svi se okreću i bu lje u nas. Osjećam previše pogleda na svojim obrazima i počinjem paničariti. Ne mogu progutati piće. Prejako je i oči me peku kao da mi mozak izgara. Počinjem cviliti i mahati rukama prema licu, kao da će to pomoći. Avery viče da progutam, ali sad više ne mogu. Usta su mi prepuna, i prilično sam uvjerena da mi iz vrška jezika izbija plamen.   Mahnito zvjeram Nekoliko oko sebe,tipova pokušavajući domislitistolica kamodalje da ispljunem, ali nema Koje oličenje elegancije. sjede nekoliko od nas. Onaj bliţi izlaza. Avery ima visoku čašu. Ona je zgrabi, pljusne sadrţaj u slivnik s druge strane šanka i zvekne njome o šank ravno ispred mene. Ispljunem sadrţaj usta u čašu koliko je ljudski moguće brzo, dok Avery umire od smijeha. "O, Boţe moj, ista si ja!"  Nisam sigurna u to, ali ne mogu joj odvratiti. Mašem prema svojim razjapljenim ustima dok ljudi oko mene bulje prezirnim pogledima. Avery se naginje prema meni, smijući se i kaţe mi da ne pokušavam otrti jezik rukama da će to samo pogoršati stvar. Oči mi se pune suzama i one mi se slijevaju niz lice. Barmen dobacuje Avery pogled i spušta preda me čašu vode. Avery prekapa po torbici i pruţa mu oveću novčanicu. Sve joj je oprošteno, čak joj se i smiješi.  "To je bilo nešto najsmješnije što sam vidjela u suludo dugo vr emena." Oslanja se o moje rame i zagleda me. Njezini sitni prsti otiru moje suze bez da mi pritom kvare šminku. "Eto, kao nova si."

"Odvratno. Ne mogu vjerovati da sam to ispljunula." Počinjem se hihotati i ne mogu prestati. Avery se smijulji zajedno sa mn om. Čini mi se kao da je oduvijek poznajem. Doista

 

 je to čudno i ta činjenica mi ne promiče. Rijetko se tako slaţem s ljudima. Tapkam je po ruci nekoliko puta i uspijevam izustiti totalno hladnokrvno: "To je bilo loše. Zbilja. Hebi se."   Avery zagrohoće i rukom prekriva usta. Obje pucamo u frenetičan hihot, koji ispunjava bar. Ne mogu disati i na rubu sam toga da padnem sa stolca. Neki tip pokušava nam se uvaliti, ali nijedna od nas ne moţe se prestati smijati dovoljno dugo da ga pogleda. Sekundu otrgnut gnut s mog lica dok se poslije, os jećam njegovu ruku na svom ramenu. Smiješak kao da je otr okrećem prema njemu, spremna da ga udarim. Šaka mi je već spremna, kada mi Avery dotakne ruku.

To nije neki slučajni nama stoji Sean, a izraz na njegovu i previše je ozbiljan. Njegove dubokeprolaznik. plave oči Pred prelaze s Avery na mene i natrag. "Mojelicu dame." Crna obrva podiţe se dok gleda u mene kao da me osuđuje. "Večera je na stolu." Nudi mi lakat, da me otprati. Oklijevam jer ga ne ţelim prihvatiti. Koţa mi je još p rekrivena trncima od prvog puta kada me dotaknuo.

Avery se naginje prema nama i odguruje njegovu ruku. "Odmah ćemo doći. Pusti nas na sekundu." Sean se doima uvrijeđeno, ali odlazi. Stav njegova tijela tako je savršen. Drţi se drukčije nego Peter, ali samopouzdanje u njihovu koraku je identično. Avery me izvlači iz mojih misli. "Sve u redu?"

"Da, dobro sam." Nisam. Previše sam sa m napeta za normalnu osobu i ona to primjećuje.  Avery mi dobacuje znalački pogled. "Ako ti ikad zatreba netko s kime moţeš razgovarati, ja sam prošla i sito i rešeto. I znam znanje, čak i kad većinu vremena ostavljam dojam idiota."

Cijenim gestu i smiješim joj se. Pogled koji mi dobacuje kazuje da zna što se dogodilo, na određenoj razini. Vidim to u njezinim očima.  Kimam i vraćam pramen kose iza uha, prekidajući pogled. "Zapravo, moţda imam pitanje ili dva za tebe."

Kaţem joj što mislim i ona mi odgovara bez osuđivanja. 

 

 

"Peter mi kaţe da si bila njegova studentica." Sean mi dobacuje oštar pogled koji kaţe da nema ni trunke morala. "Hm, da... Peter mi je bio i šef." Bockam bezvoljno hranu u tanjuru.  

Peter je naručio umjesto mene dok smo bile za šankom. Hrana je dobra, ali osjećam se kao na sudu, a to mrzim. Osobito kad me Sean ispituje. On me iritira. Ima taj superioran stav, a ja ne podnos imvilicu kada ljudi mislegadau su odako svih.seMoţda to ne bih trebala reći, ali ipak kaţem. Spuštam i gledam oči.bolji "Čuj, baš ţeliš nabacivati kamenjem, vjerojatnosti nisi trebao kupiti spoj."

"Opa!" Avery se isceri i spušta pogled u svoju salatu. Seanove oči svrdlaju moje. Ne spuštam pogled. On kao da je preslikam Peter, s oštrijim rubovima. "Misliš da te osuđujem?"  "Da "

"Nije mi to bila namjera", kaţe on i dalje zureći u mene kao da mu je pristojnost nepoznat pojam. "Zašto si to onda spomenuo?" Peter nas oboje promatra, ali ne intervenira. Umjesto toga, zavaljuje se u stolac i isprepliće prste, tapkajući lagano jednima o druge, promatrajući brata.  

"Zato što mi se činilo zanimljivim." Sean prebacuje pogled na brata. "Je li uvijek ovako neprijateljski nastrojena?"

"Samo kad je naljutiš." Peter mi se smiješi i nastavlja s večerom. Oči mu zaigrano zirkaju nakon što uzme zalogaj.  "Pitanje je bilo nepristojno", kaţem i dalje zureći u njega ljutito. Moţda bih trebala popustiti. Sean se ispravlja u svom stolcu. "U redu. Oko za oko bi bio pošten pristup, pa slobodno pitaj nešto jednako neumjesno."  "Neumjesno?" "To znači nepristojno..." 

"Znam što to znači. U redu, imam pitanje. Zašto unajmljuješ Avery? Zašto ne moţeš  jednostavno izići s njom kao normalna osoba?" Sean zvuči potpuno dostojanstveno dok kaţe "Zato što nisam normalna osoba."  Dobacujem mu pogled koji kaţe da mislim kako mu je odgovor smeće.   Avery se naginje prema naprijed i oslanja laktovima o stol dok ga njeţno gleda. "Sean, rekao si joj da te joj štoPitam god hoćeš." sutoga, par koji ikada vidjela. Ona toliko svijetla, onpita. takoReci mračan. se nemaNajčudniji li nešto iza kodsam oboje. Negdje mora bitije nekakav zajednički nazivnik.  Sean se zavaljuje u stolac i odmjerava me. "Ne sviđaš mi se." "Baš me briga."  Jebote, ovo je bilo izravno. Tko normalan kaže tako nešto?   Peter postaje nemiran, ali ja njeţno odmahujem glavom. Ne treba me on spašavati. Ne od ovog tipa.   Sean proizvodi mrzovoljan zvuk u dubini grla. "Zatraţio sam od nje da bude   moja ljubavnica." "Laskavo." Dobacujem pogled Avery i uvjeravam se da mi je instinkt bio na mjestu - to uopće nije bilo laskavo. 

"Nije li?" Seanov ton zvuči iskreno, ali nije moguće da jest. Bacam pogled na Avery. "Jel' on to ozbiljno?" Avery kima. "Sto posto." Glas joj lagano treperi, kao da je muči što nije traţio više.

Hvatam taj detalj i pitam se zna li Sean. Čini se da ne zna, ali čini se i da namjerno pokušava ispasti šupak.  "E pa, sretno ti s time, Sean." Nije mi to bila namjera, ali pravim grimasu dok pogled skrećem na Petera. 

 

Seanu to ne promiče. "Misliš da je to neprimjereno? Zbilja, nakon što si se poševila sa svojim profesorom i nadređenim, doista misliš da me imaš pravo osuđivati?"  "Sean", Avery upozori i baca pogled na Petera. "Dosta s time", prekorava Peter. To ušutkava Seana, ali ja i dalje zurim, kao da ţelim očima izdubiti rupe u Seanovu čelu. Pogled mu skače na mene.  

"Misliš da mi je na umu novac njegove obitelji,jel'? Misliš da nisam dovoljno dobra za njega, da sam nekakva seljačka sponzoruša? Nisam li u pravu?" Čeljust mi se grči dok to govorim. Vidim to u njegovim očima prije nego što stiţe odgovoriti, pa ga prekidam. "Ne treba mi njegova se snaćiPeti sama. Uvijek samštosesam snalazila i dalje pak, moţeš samoprokleta umrijeti lova. jadanMogu i usamljen. sekundi nakon te srela biloću. mi Ti, je  jasno da Avery zasluţuje za sluţuje mnogo više nego što joj ti ikada moţeš pruţiti. Loviš san. Probudi se." Zadnje dvije riječi ispaljujem na njega dok mi dlanovi lupaju o stol. Srebrnina se trese.  Gledam u Petera. "Ţao mi je, Peter. Nisam sigurna zašto smo večeras došli ovamo."   Peter polagano uzdiše i baca pogled na Seana. U očima mu je upozorenje. Isprva mi se čini da Peter ţeli Seanu poručiti da odstupi, ali to nije to.   Sean koluta očima, kao da mu ova drama uzrokuje ţgaravicu. Drškom noţa lupka o stol, a potom njime pokazuje na brata. "Zato što Peter ţeli da pođem s vama."  

 

 

"Peter ţeli da što?"  Kunem se Bogom, lešinar mora da mi je izjeo mozak dok sam spavala noćas jer nema proklete šanse da je Sean upravo to izgovorio. Peter mi nije rekao što ţeli, ni zašto mu treba Sean, ali ne sviđa mi se ovo uglavnom zato što me Sean mrzi iz dna duše bez očita razloga. Dovoljno je teško suočiti se s onime s čime se moram suočiti. Ne treba mi još i to da me Sean pri tom gazi. Peter ses njim." naginjeSean prema naprijed i hvata me za "Samo na dangovori ili dva. NeUvjeren moraš ni razgovarati se ne pomiče, ali način na ruku. koji nas promatra sve. je da se njegovu malom bratu sa mnom loše piše. Seanov pogled vraća s e na njegov tanjur. Usne mu se otvaraju dok reţe svoj biftek. Peter se naglo okreće prema njemu i presijeca Seana prije nego išta izgovori. "Začepi i jedi svoju večeru."   Avery bocka hranu i jede polako. Izraz na njezinu licu signalizira da ni ona nije znala

kakav im je plan. "Koliko te dugo neće biti?" Pitanje unutar pitanja. Avery ne pita samo za datume. Ona Seana pita nešto posve drugo. Pitam se primjećuje li on to.   Seanov glas se smekša, ali ne gleda je dok govori. "Samo nekoliko dana."   Ona kima. "A noćas? I sutra?" "Tvoja odluka", odgovara Sean i pritom zvuči kao da ga nimalo nije briga.  Avery polako spušta vilicu i vraća svoj ubrus na stol. Ustaje, smiješi se Peteru i meni. "Drago mi je što sam vas upoznala." Okreće se prema Seanu i baca pogled kojim bi  mogla kastrirati muškarca. Glas joj je hladan i potpuno odsutan. "Radi što hoćeš."  Avery odlazi, ali ne znam zašto. Čini mi se kao da je njihov razgovor bio potpuno privatan, iako su razgovarali pred nama. Sean je izvalio pogrešnu stvar. Ne kreće za njom,  a Avery ne usporava i ne osvrće se. Ona zna da je Sean neće slijediti.   Nelagodna tišina prekriva stol. Peter je oslonjen na jednu ruku i s cerekom promatra brata. Sean namrgođen podiţe pogled prema Peteru i opaţa njegovu zabavljenost. "Što?" Sean puca. "Sviđa ti se, jako." 

"Nije tvoj problem." Sean pijucka onu odvratnu jantarnu tekućinu iz svoje čašice.   "Naravno da nije. Samo naglašavam očito." Peterov pogled slijedi Avery. "Zanimljivo  je; to je sve. Ţena te očito bacila na koljena, ali preponosan si da trčiš za njom. Šteta što je rabljena roba, ha?" Prije nego što stignem prekoriti Petera što mu pada na pamet reći tako nešto, Sean skače i hvata ga zaruku grlo.saSikće neštoi ispaljuje kroz zube, ali Peter se smije kroz njegove prijetnje. Peter otkida bratovu svog grla "Totalno si sjeban." Svi nas gledaju. Sean sjeda natrag u stolac dok se Peter nastavlja cerekati kao sumanut. Udaram Petera nogom ispod stola, pokušavajući ga zaustaviti. Sean odašilje valove luđačke vibre, a ja ne ţelim da nas ubije nasred parkirališta.  Peter odmahuje glavom i odmiče kosu iz očiju. "Dakle, znaš?" Sean škrguće zubima, a potom uzima gutljaj iz čaše. "Naravno da znam."  "Zna što?" prekidam i gledam između njih.  Kad Sean ne odgovara, Peter kaţe zaigrano: "Voli je."   "Zašto si onda dopustio da odjuri?" Sean zuri otrovno u mene. Ne sviđa mu se ovo, ali nemam pojma koji ga točno dio smeta. Zajebi ovo. Avery je draga, a ovaj tip očito treba dobar udarac nogom u dupe. "Treba li ti udţbenik ili tako nešto? Avery je znala da je nećeš slijediti kad ode. Htjela je da kaţeš da  je ţeliš. Htjela je ići s tobom. Zašto, kvragu, sjediš ovdje ako je voliš? Koliko si sjeban?" Ne razumijem ga nimalo. To hladno

samopouzdanje istočkano po Seanovom licu izluđuje me, osobito ako mu je doista stalo. Sean se kontrolira i zakapa svaki trag emocije na svom licu.

 

Peter je potpuno drukčiji od Seana. Moţda izgledaju slično, ali nisu slični. Peter još uvijek ima određenu lakoću u sebi. Šali se, smiješi i zadirkuje. Iz Seana je svaki tračak svjetla odavno isisan. Tip je oluja koja samo čeka ubiti nekoga.   "Zašto bih je slijedio?" pita zajedljivo. Način na koji sjedi u stolcu i ne trudi se ni pogledati me kazuje da ga nimalo ne zanima što mislim, ali onda opet - ljudi poput Seana ne razbacuju se riječima.  "Što, treba ti lekcija ili tako nešto? Ako je voliš, ne moţeš je ostaviti uvjerenu da te nije briga. I zašto je dijeliš s drugim muškarcima? Ili ţenama ili kozama? Ili čime god se bavi?   . Kad mu Sean uzvrati pogled, Peter se ugodno ZaštoPeterov je nisi već spasio? Čekaš pozivnicu?" pogled skače s mene na brata smiješi kao da mu nisam upravo verbalno išamarala brata. Sean pita Petera: "A tvoj stav  je...?"

"Moje mišljenje jest da je veliki Sean Ferro pokleknuo. Kreten si ako je pustiš da ode. Čini se da te podnosi, tko  zna zašto, a ti si je pustio da ode." Peter uzima komadić peciva iz košarice s kruhom i ubacuje ga u usta. "Tebe nitko ne podnosi, ako ti nije u rodu ili plaćen za to."

"Ona je plaćena", kaţe Sean odsječno.   "Ona je više od toga, ćoravi. Otvori oči." Kako on to ne vidi? Sean se okreće u stolcu i gleda me. "Ţeliš li da Avery ide s nama?"  Slijeţem ramenima i gledam u Petera. "Nisam te ja zvala da nam se pridruţiš. Oh, i suvozačevo je mjesto moje. Ne pada mi na pamet sjediti kraj purana."   Sean zuri u mene. Osjećam njegov pogled na licu. "Što?" Ne objašnjavam, ali mi je malo ţao purana. 

Sean gleda u brata. Peter se zabavlja više nego odlično, s cerekom na licu od kojega mu oči cakle. "Oh, ona to ozbiljno. Ima ljubimca lešinara kojega iz nekog razloga naziva puranom. Nije ti to baš neko ime, Sidney. Oh, i ja također ne sjedim pored njega. Taj gnjus će ti iskopati oči ako zadrijemaš." 

 

  Peter i ja smo u dizalu. Seana smo ostavili samog za stolom. Taj tip me brine. Pitam se  je li to ono što se nalazi na dnu provalije i za Petera. Kad mi je Peter prvi put spomenuo

Seana, rekao je da mu je brat zeznut. Stišćem njegovu ruku i naslanjam se na njega. "Jesi li ti bio takav?"

"Što, poput Seana?" Kimam. Ţeludac mi se grči. Malo me strah toga što će Peter reći. Izlazimo iz diza na našem katubaš i hodamo niz hodnik. odmahuje glavom. "Ne, ili barem mislim dalanisam. Sean nije tip koji kaţe što misli."Peter  

"Malo rečeno. Kvragu, a mislila sam da si ti lud." Shvaćam što sam rekla tek nakon što sam to izgovorila i lice mi se razvl ači u čudan osmijeh naprosto zato što ne mogu progutati izgovoreno.

Peter me zaustavlja prije nego što uđemo u sobu. Grabi me za struk i stavlja dlanove na moje lice tako da se oslanjam na zid. Pogled mi pada na suknju i pitani se nosim li doista

nešto skrojeno za bakice. Duge suknje su za bakice ruţnih listova. Ne sjećam se zašto sam kupila takvu suknju.

Smiješak svjetluca na Peterovu licu. Pramen moje kose zavlači iza mog uha, govoreći "Mislila si da sam ja lud? l ud? Ja? Jasno ti je da si i ti dio ove veze, nije li?"

"Jest, ali ti i ja smo podjednako ludi. Sean je megalud." Zirkam u Petera. "Malo je čudan. Zašto si htio da ide s nama?"  "Zato što je čudak i zato što mi treba njegova pomoć. Dean te više neće gnjaviti nakon ovoga. Nitko neće." Peter me ljubi u čelo i uzima moju ruku. U tišini hodamo prema sobi. Ne znam što namjerava s Deanom. Nema ništa što bi se moglo učiniti.  "Peter, što namjeravaš?" Ne sviđa mi se ton njegova glasa, ali istodobno ga oboţavam. Mrzim što je Dean učinio to što je učinio i prošao nekaţnjeno. Okrenuo je čitavu moju prokletu obitelj protiv mene. Izgubila sam sve zbog njega.

Kad Peter ne odgovara, hvatam ga za rame i okrećem prema sebi. Te jasne plave oči uzvraćaju mi pogled. "Misliš li mu nauditi?"  "Osigurat ću da on tebi više ne moţe nauditi. Ne brini, Sidney. Idi kući, razgovaraj s majkom i vidi moţeš li postići primirje s obitelji. Radi toga smo došli. Pusti mene da riješim Seana i Deana." "A Sam?"   planiraš učiniti nešto." Pogled mi leti po njegovim očima,  traţeći istinu. "Što s njim?" "Zvuči kao da "Nemoj povrijediti Sama."

"Sam te trebao zaštititi."  "Sam je šupak, znam, ali... "  Peter me poljubi u tjeme. "Smiri se. Neću mu ništa ako on tebi ne naudi. Ali ako samo stoji tamo i ne trza dok te Dean prebija na mrtvo ime, onda imamo problem." "Sean nije bio tamo." "Onda nema razloga za brigu."

Polako kimam. Imati nekoga tko se brine za tebe čudno je. Ne znam što da radim s osjećajima koji bujaju u meni. Dio mene kaţe da bih trebala biti sposobna pobrinuti se za sebe, ali drugi dio zna da mi treba pomoć. Pretvaram se opet u skrušenu djevojčicu kakva sam bila kad me Dean ozlijedio te večeri.  Ona izlazi iz mene na površinu ma koliko daleko ja otišla od nje. Katkada mi se čini da ću poludjeti, da ću iskusiti više v iše tuge i boli nego što mogu podnijeti. Do Boga se nadam da me nikad neće odgurnuti tako daleko. Očito je da je Sean odgurnut preko granice pucanja. Ideja ţivota u slomljenoj psihi, neizlječivoj, plaši me. Ne ţelim takav ţivot. 

 

Peter otvara vrata i ulazimo u sobu. Nije velika, ali je elegantna i moderna. Krevet izgleda kao da je sastavljen od pahuljastih bijelih ovaca. Jebite ovaca. Jebite se, janjci!  janjci! Ne mogu dočekati da

se bacim u tu mekoću. Uzglavlje je prekriveno pahuljastim bijelim jastucima. Izgledaju tako meko i savršeno.  Peter baca sako sa sebe i sjeda na rub kreveta. Već znam njegovu rutinu. Skinut će se i istuširati. Leptirići igraju u mom trbuhu poput vihora. Spuštam ruku na Peterovu nadlakticu i zaustavljam ga. "Čekaj sekundu." Peter mi uzvraća pogled. "Što je?"   "Ja..." Koma sam u ovome. Nisam normalna. Volim te. Samo reci volim te.  te.   "Koma sam u

ovome." Boţe moj, moj mozakočito me začuđen ne sluša. mojom Spuštam pogled, a kad ga ponovno Peter meOpromatra znatiţeljno, iznenadnom skrušenošću.   podignem "Svidjelo mi se kako si se nosila sa Seanom ." Kimam. Ne ţelim razgovarati o Seanu. Ţelim razgovarati o Peteru. Ţelim učiniti nešto s Peterom prije nego što izgubim hrabrost, ali ne znam gdje bih počela. Kao da je to osjetio, Peter se pretvorio u osmijeh i tople riječi. Podiţe mi bradu tako da nam se pogledi susretnu. "Što se vrti u toj tvojoj prekrasnoj glavi?"   "Ţelim pokušati nešto s tobom, ali ne znam koliko daleko mogu otići." Čudno se osjećam izgovarajući to. U mojoj glavi je pobuna i sa svakim danom postaje sve jača. Što više vremena provedem s Peterom, to više ţelim biti s njime, ali to nije tako jednostavno. Očekujem da ću se zatvoriti kad pokušam kročiti naprijed. Prvi put kad sam pokušala biti s Peterom, to je bilo najdalje što sam ikada otišla s bilo kome, a čak i onda sam predosjećala da ću šiznuti. Kad me dodiruje na ta način, čini se da je to isto kao da ja dodirujem njegov oţiljak. Ne mogu zaboraviti što mi se dogodilo. Samo se nadam da ću jednom moći odgurnuti se preko toga, da mi to više neće diktirati ţivot. Ţelim ovo s Peterom, ali ne znam što će mi to učiniti. Samo ta pomisao dovoljna je da se ustrtarim, ali riječi sam već izrekla. "Je li to okej?"

"Ne trebaš me to ni pitati, u redu? Idemo i stajemo kada ţeliš i gdje ţeliš. Uopće te ne mislim gurkati, ti moraš preuzeti inicijativu." Dobacuje mi dječački smiješak koji toliko volim.

Skrećem pogled. Preuzeti inicijativu? Ne mogu ja to. "Ne znam kako."   Peter pruţa ruke prema meni, podiţe moje dlanove svojim usnama i ljubi jagodice mojih prstiju. "Reci mi onda što ţeliš i ja ću to ostvariti." Srce mi treperi od njegovih poljubaca, njegovih riječi. Moţda ja ovo ipak mogu. Ponavljam stvari koje je Avery spomenula za šankom, stvari koje moţemo raditi, a koje nisu seks - stvari koje mogu učiniti da se osjetim dovoljno sigurnom da budem s Peterom ako   mršti dok nabrajam stvari jednu po jednu. "Meni to odgovara. Dapače, poţelim nastaviti. Peter se blago zvuči mi savršeno."  "Nije da te samo golicam do toga da ćeš na kraju unajmiti kurvu?"   Smije se. "Ne, ništa me ne bi nagnalo da te ostavim. I biti s   tobom na taj način zvuči mi savršeno. Ne znam jesi li primijetila ili ne, ali ja nisam baš akcijski junak. Totalno sam se uspaničano one prve večeri kada smo bili na kavi zajedno i nisam to mogao sakriti. To nije nestalo. Ti osjećaji... Čine se kao izdaja, kao prevara, iako znam da nisu. Polagano mi odgovara, obećavam."  Vjerujem mu. Svakom riječi privlači me bliţe k sebi. Peter se primiče i lagano svojim usnama otire moje. "Budi tu. Odmah se vraćam." Kimam. Srce mi lupa i osjećam se mahnito, kao da imam potrebu pobjeći. Otresam ruke i noge, ali ne pomaţe, pa se isteţem još jače, nogama daleko iza tijela. Nervoza otječe iz mene. Okrećem se tako da slučajno ne zakačim

nogom ormarić ili rukom zrcalo i isteţem i ruke. Nastojim biti brza, ali očito nisam dovoljn o

brza.

 

Peter me vidi. "Ringe-ringe-raja?" Oslonjen je na dovratak kupaonice, ruku prekriţenih

preko prsa kao da je cijelo vrijeme tamo stajao. Zašto ja nikada njega ne ulovim kako se sramoti?

Osjećajući se priglupo, odgovaram: "Moţda."  Osmjehuje se i prolazi sobom. Voda teče u kupaonici. Peter gasi svjetiljke, tako da tek tračak bijelog svjetla iz kupaonice osvjetljava sobu. Potom mi polako prilazi, savršeno se ocrtavajući, i zaustavlja licem u lice. Drţeći ruke na mom licu privlači me u poljubac. Polagano, sve dublji i intenzivniji. Kad se Peter odmakne, oboje smo bez daha. Peter spušta pogled moju crnume haljinu, a potom me ponovno gleda u oči. Uzima moje ruke i stavlja ih na svojaniz prsa, vodeći do gumba na košulji.   Uzbuđenje eksplodira kroz mene. Nastojim ne smješkati se, ali ne mogu si pomoći, i uglovi mojih usana povlače se prema gore. Skidam mu prvo kravatu, a potom započinjem s gumbima. Jedan po jedan klize kroz sitne rupice i rastvaram mu košulju. Bijela potkošulja stoji mi na putu. Pogled mi skreće na njegove hlače, na pojas i gutam knedlu. Grabim ga, vučem pojas i otkapčam ga. Ne razmišljam o nelagodi koja mi frca venama ni o tome što mi se ţeludac mota u čvor poput pereca. Već sam ga vidjela golog. Ovo nije ništa novo, ali zadnji put skidao se sam. Stvari su drukčije kad sam ja ta koja trga odjeću s njega. Gutam svoj strah i raskapčam mu hlače. Izvlačim njegovu košulju i bacam je na pod. Potom klizim rukama Uz njegovu koţu i prevlačim potkošulju preko njegove glave.   Peter duboko diše, promatrajući me. Moje ruke klize po njegovim prsima, ćuteći čvrste mišiće. Polagano se primičem, nastojeći ne razmišljati što slijedi i gdje ću završiti, i stišćem svoje usne o njegova prsa. Avery mi je rekla da ne razmišljam unaprijed jer ću se samo izluditi. U pravu je. Trenuci samopouzdanja prolaze dok ja radim što god ţelim. Peter naglo uvlači zrak i prstima mi prebire kroz kosu dok moje ruke klize niz njegov oblikovan trbuh. Kad se odmaknem, nemam hrabrosti pogledati mu u oči, iako osjećam njegove na sebi.   Dizan je i spuštanje njegovih prsa hipnotizira me. Oči su mi ukočene na mjestu i polagano udišem. Peterov miris puni mi glavu. Sad je mi je već poznat. Podsjeća me na osmijehe, znoj i ples. Dlanove širim točno iznad njegova srca i primičem se sasvim blizu. Ništa  mi ne odvlači paţnju. Nema dalekih misli koje vire iz pozadine mog uma. Osjećam se sigurnom. Znam da mi neće nauditi. Znam da mogu prestati u bilo kojem trenutku, a Peter će me svejedno voljeti.  Napetost se širi njegovim tijelom, ali to nije samo poţuda. To je nešto više. Dio Petera oklijeva jer i njega je strah, iako iz drugih razloga. Ubija me slušati bol u njegovu glasu kad govori Gini. Ona ga Katkada je promijenila neopreznog klinca u neoţenjenu verzijupromjene muškarca koji stojio preda mnom. je ţivotiztakav, promijeni čovjeka. Pitam se kakve ja potičem u njemu i nadam se da su dobre.  Peterova prsa topla su pod mojim rukama. Njegove oči na mom licu - osjećam kako me maze -ali nisam podigla pogled prema njima. Kada ipak svrnem pogled, sav zrak nestaje iz

mojih pluća. Peterov pogled dubok je i mračan s tragovima ţaljenja. Zadnji put kada smo pokušali ovako nešto, nije nas nikamo dovelo. Spavala sam pored njega i doslovno smo zaspali. Prije toga odgurnuo me od sebe. Ali sada mislim da se to neće ponoviti. Mislim da ţeli više.  Podsjećajući se da dišem, uvlačim drhtav udisaj i pramen kose zavlačim iza uha. "Je li sve onako kako bi trebalo biti?"

Glas mu je dubok i bogat. "Ovisi. Kako se osjećaš?"  "Nervozno, uzbuđeno, sretno... "  Peter se smiješi i kima. "Kad pronađeš pravu osobu, da - tako to izgleda." Uvlači dubok udisaj, pokušavajući se primiriti prije nego što prihvati moju ruku i vodi je do svog srca. Ono lupa brzo i snaţno. "Osjećaš li? Još nismo ništa napravili, a ovako reagiram na tebe." 

 

Promatram ga na tren pitajući se hoće li biti u redu. Lijen osmijeh ocrtava se na

Peterovim usnama, a tamna kosa visi mu preko očiju. Rukom prelazim preko svilenkastih pramenova i odgurujem ih. Dva čista azurna jezera proučavaju moje lice, učeći krivulje mojih obraza i čitajući oblik mojih usana. Peter se isteţe i ispušta nervozan uzdah dok rukom prolazi kroz svoju kosu.

Reagiram bez razmišljanja. Jasno mi je da Peter nosi emocionalne oţiljke. To nije nešto što mogu promijeniti, ali čini mi se da je ovo nešto što nam oboma treba. Ako moţemo prijeći preko ovog prvog dijela, bit će nam bolje. Uzimam Peterove ruke u svoje i vučem ga prema kupaonici kojoj voda još teče. će sei svaki čas početi prelijevati. Moje ruke pronalaze njegov ustruk. Prislanjam se Kada uz njega dlanovima klizim niz njegova leđa, palčevima povlačim rubove njegovih hlača prema dolje. Svlačim ih s njega i ostavljam po strani, a potom isto činim i s čarapama. Peter je u plavim boksericama, boje jednake njegovim očima. Izvlači mi smiješak. Pitam se je li to bila namjera. Kad završim, Peter je praktički gol, a ja sam još kompletno obučena. Peter se sloţio da mi sve prepusti - činilo nam se da bi nam oboje bilo bolje ako bih ja bila ona koja kontrolira tempo. Seţem iza svojih leđa i prstima pronalazim patent-zatvarač svoje haljine. Polagano ga povlačim prema dolje i puštam da mi haljina sprijeda sklizne do pasa. Peterove oči fiksirane su na tkaninu koja klizi s mene i otkriva crni grudnjak ispod nje. Prevlačim haljinu preko kukova i puštam je da padne na pod. Saginjem se i otkapčam haltere. Sumnjam da sam htjela biti sugestivna, ali kad se uspravim, Peterov izraz lica govori mi da sam više nego seksi. Njegove oči pohlepno me upijaju, ali ne prilazi mi i ne dodiruje me, ne još.   Korak sam od njega dok spuštam pogled prema svom grudnjaku. Kopča je sprijeda. Srce mi lupa kao da će eksplodirati, ali otpuštam kopču i puštam grudnjak da padne na pod. Peter drhtavo udiše i trepće jednom - čvrsto - kao da sanja. Moje oči fiksiraju se na njegove bokserice i očitu privlačnost. Gutam knedlu i koraknem prema njemu. Moje bradavice otiru se o njegova prsa i on uvlači zrak. Kao one noći u restoranu, ali više, o Boţe, još više.   Grlim ga čvrsto prije nego što se odmičem i spuštam pogled prema njegovim boksericama. Spuštam se na  koljena pred njim i prste zavlačim u elastiku. Svlačim rublje s njega i ustuknem - ne mogu si pomoći. Savršen je i preda mnom je. Moje usne ţele ga poljubiti tamo, ali ne još. Ţelim da stvari teku polaganije. Ne ţelim da se ijedno od nas uspaničari.  Nakon što ustanem i uspravim se, prstima zakvačim svoje gaćice i svlačim ih niz bokove. Nogom ih odbacujem sa sebe na gomilu rublja na podu. Prije nego što promislim o bilo čemu, uzimam Peterovublago rukumiriši i vodim ga u kupaonicu. prelijeva  ju na pod. Prostorija na vaniliju i lavandu.  Kada je puna i mjehurići se Kada je poput jezerceta, tako velika, smještena u kut prostorije. Oboje se moţemo ispruţiti istodobno. Peter ulazi prvi i dijelovi koji me čine nervoznom nestaju pod vodom. Ulazim za njim. Avery je rekla da će ovo biti lakše nego skok ravno u krevet i pruţiti nam mjesto gdje

moţemo odgoditi stvar ako je potrebno. Dobar savjet. Nervoza me napušta čim topla voda prekrije zločeste dijelove mog tijela. Kad pogledam u Petera, sve što vidim gola su ramena i nestašan osmijeh koji me nagoni da poljubim te usne.   Isprva samo sjedim pored Petera, ali to ostavlja dojam kao da čekamo autobus, pa pitam: "Hoćeš li me zagrliti?"  "Naravno." On širi ruke prema meni, pa se privijam uz njegova prsa gledajući pred sebe. Peterove ruke svijaju se oko mog struka, tik ispod mojih grudi. Zagrljaj mi godi. Glavu

zabacujem na njegovo rame. "Sviđa mi se ovo."  "Drago mi je. I meni." "Nije prebrzo?"

Peter odmahuje glavom. "Ne, savršeno je." 

 

Neko vrijeme ostajemo tako zagrljeni, a po tom stvari kreću svojim tokom. Mirno

sjedenje više nije mirno. Potreba da se okrenem i da nam se pogledi susretnu puca kroz mene i ne ţeli stati. Dodajem mu sapun, nadajući se da će mi skrenuti paţnju, ali dok Peterove ruke klize preko mojeg vrata i ramena i niz moja leđa, ţelim više. Ta nevina ideja čim me dovoljno vrelom da bi voda mogla proključati, a osjeća se da je i Peter jednako napaljen. Uzimam sapun iz njegovih ruku i ostavljam ga postrani, a potom se okrećem prema njemu.

"Mogu li?" Ne znam što ga točno pitam, ali Peter kima. Stavljam svoje ruke na njegova ramena primičem se. Pulssemipolagano se ubrzava dok širim nogevodeći i osjećam vodu se pjenuša iispod mene.muSpuštam u njegovo krilo, računa da kako njegova ukočenost ostane ispod mene. Ako Peter trzne bokovima, bit će to daleko više od grljenja.   Ruke svijam oko njega i stišćem svoje golo tijelo uz njegovo. Sklapam oči i ostajem tamo, slušajući zvukove njegova srca. Trnci mi prolaze tijelom, čudna mjesta na njemu postaju vrela. Proţima me potreba da se trljam uz njega. Pokušavam je otresti, ali potreba je  jača. Podiţem glavu i stišćem usne uz korijen njegova vrata. Dajem mu jedan malecki poljubac, pa još jedan. Peterove ruke ostaju na mojim leđima. Ne prenisko, ni na mjestima gdje ne bi smjele biti. Osjećam kako mu zahvat postaje čvršći kako nastavljam s poljupcima. Klizim jezikom duţ njegova vrata, vodena instinktom i prvim idejama koje mi padnu na pamet.

Peterove prekrasne usne rastvaraju se kao da ţeli nešto reći. Dok grabi prema meni, povlači svoje usne na moje. Moje grudi klize niz njegova prsa dok mu se pokušavam primaći. Poţuda juriša kroz mene tako glasno da je više ne mogu ignorirati. Ţelim ga. Trebam ga. Poljupci postaju vreliji dok se borim s osjećajima, ali oni me posve obuzimaju. Ostajem bez daha i podiţem se malo iz vode.  Moj glas je šapat. "Mogu li?" Moj prsti pletu se u Peterovoj tamnoj kosi, koja se svija duţ njegova potiljka, vlaţna od kupke.   Oči su mu ukliještene s mojima. Guta knedlu, ali ne kaţe da. Ruke su mu još uvijek na mojoj goloj koţi, drţeći me tamo. Pogled u njegovim očima kao da je odsutan, ali znam da nije. Oklijevam. Ne ţelim ga poticati ako nije spreman. Ne mogu zamisliti što mu prolazi glavom. "U redu je. Moţemo sačekati."  Peter se osmjehuje. To je najtopliji, najdivniji osmijeh koji sam ikada vidjela na njegovu

licu. Njegove ruke pronalaze moj struk. "Vodi ljubav sa mnom, Sidney. Tvoj sam. Uvijek ću biti tvoj."

Pritisak struk povećava Stišćem sesebe uz njega i klizim niz njegova prsaPeter dok nam se kukovinanemoj p oravnaju. Osjećamse. Petera ispod dok klizim u savršeno mjesto. zatvara oči i stenje moje ime. Ruke mu pritišću i vode moje bokove i pokret se čini boţanstvenim.  Više ne znam što radim. Nemam planova ni namjere prestati. Činim sve što mi se čini ispravnim, sve što čini da Peter stenje i zatvara oči. Izraz na njegovu licu je savršen - uţitak, poţuda i ljubav isprepleteni. Ritam naših tijela, ujednačen, postaje brţi i ravnomjerniji. Oboje se uzdiţemo sve više, izgubljeni u poţudi. I u trenutku kada se   ja lomim, Peter pronalazi svoj odušak i smiruje se. Padam na njegova prsa i drţim se čvrsto.  Nakon nekoliko trenutaka, postaje nam jasno što se dogodilo. Vodila sam ljubav s Peterom. Seksala sam se, a nisam pošizila. Meki osmijeh širi se s mojih usana i grlim ga čvršće. 

 

 

Sljedeće jutro imam golemi osmijeh na licu koji ne mogu sakriti. Okrećem se na krevetu prema Peteru, a on je već budan, s izrazom koji zrcali moj.   "Kako si?" Glava mu je još na jastuku, donji dio njegova tijela zapleten je u plahte.   "Zbilja dobro." Na sebi imam pidţamu jer sam luda i ne mogu spavati gola. Borim se s potrebom da povučem prekrivač do brade. Dio mog tijela skviči poput tinejdţerke, u krevetu sam s dobrim frajerom! frajerom!  prestati osmjehivati se, ali ne mogu, pa plahtu prevlačim da pokrije moj blesavi  Pokušavam cerek.

Peterova ruka me zaustavlja. "Ne bi išlo. Ţelim vidjeti taj zadovoljni smiješak na tvojim usnama." Zuri u mene na trenutak, a potom mi njeţno odmiče kosu s lica. "Boţe, prekrasna si."

To čini moj osmijeh još širim i crvenim dok mi naviru sjećanja na prethodnu noć. Peteru se to sviđa. Drţi me u naručju i šapće slatke riječi sve dok netko ne zakuca na vrata. Pogledam prema njemu, pitajući se tko bi mogao lupati po vratima ovako rano. Jedva da je svanulo.

Peter ustaje, navlači bokserice i tapka preko sobe do vrata. Škilji kroz špijunku i uzdiše. "Sean je došao." Prevlačim pokrivač preko glave i skrivam se. Mrzim Seana. Ne, mrzim Deana; Seana prezirem. Mislim. Trebala bih početi s popisom ili tako nešto.   Peter se smijulji dok ja nestajem pod poplunom, i otvara vrata. Čujem im glasove s prekrivačem preko glave. "Dobro jutro, Pete. Došlo je do promjene u rasporedu za danas. Moramo se zaustaviti kod Mame. Jonathan je učinio nešto i ona bijesni. Znao sam da se nisam trebao zadrţati u  gradu. I koliko god bih se radije vozio s tobom i Sidney, uzet ću motor. Vidimo se tamo za ručkom. Nemojte početi bez mene." Čuje se zvuk pljeskanja kao da je Sean stisnuo Petera u muški zagrljaj.   Peter kaţe: "Je li te strah ptice?"  "Gdje je zvijer?" "Dol je  je u štenari. Morao sam im platiti dvostruko da je prihvate", objašnjava Peter.  Pauza, a potom Sean dodaje: "I koristio si staro ime." "Moţda." To mi izvlači osmijeh. Peter to kaţe upravo onako kako bih ja to rekla.   "Mogao si me nazvati, znaš", kaţe Sean. "Nestao si samo tako i mama je zbog toga

postala neurotičnija nego inače. Natjerala me da te pronađem. Uvijek ću te pronaći, Peter. Pronašaosasam te. Ostavio samtetepita natimiru jer timiznači se činilo da činiš što moraš da  bi nastavio ţivotom, ali moram - koliko ta djevojka? Je liono vrijedna rizika?" Peterov glas je strog. "Već sam ti odgovorio na to sinoć. Pomogni nam ili nemoj, samo ne zapitkuj o mojim motivima. Već znaš koje su mi namjere. Ostani na tome." Peterov glas spušta se u sikćući šapat. Ton mu je ispucao, i više nego uzrujan. Ne znam o čemu su pričali sinoć, ali bolno je očito da se Seanu uopće ne sviđam.  "U redu. Samo je tajming čudan, to je sve. Napokon se središ u glavi, a onda pojebeš prvo dupe koje mahne trepavicama prema tebi...". Glasan prasak prolama se sobom dok nešto udara u otvorena vrata. 

Bacam prekrivače sa sebe i sjedam da vidim što se događa. Peter Seana drţi stisnutim uz zid i izgledaju kao da će se pobiti. Peter sikće prijetnje dok ja trčim kroz sobu. Sean odgovara jednako uzrujan, ali ništa od onoga što govore meni nema smisla.   Povlačim Petera i ponavljam njegovo ime nebrojeno puta. "Pusti ga, Peter. Stani."   Peter čini korak unatrag i pokušavajući se kontrolirati ritmično stišće šake. Korača u

brzim krugovima, ne skida jući pogled sa Seana. Sean se samodopadno ceri. "Ne razmišljaš kako treba, Pete."

 

Bjesnim. Sean ne moţe samo tako upasti ovamo i raditi ovakva sranja. Peter je bio sasvim u redu, ali kad je sa Seanom obuzima ga bijes. "Ako i jest pomaknut, ti si kriv, gade

bešćutni. Peter je prošao kroz dovoljno nevolja. Ili mu pomogni ili ga ostavi na miru. Prestani ga napadati bez ikakvog prokletog razloga!" Ne vičem. Glas koji izlazi iz mene je onog niskog tona koji je moja majka koristila za mene i Sama kad bismo učinili nešto odvratno.

Sean me odmjerava; njegove oči primjećuju staru odjeću i neurednu kosu prije nego što skrenu na razbacanu posteljinu. "Ima razloga, gospođice." Koluta očima kao da mi je zaboravio i kao nije bitno. neki ljudi su naprosto i truju druge. ti dopustitiime da mu toda napraviš. Pete"Vidite, je prošao kroz dovoljno sranja,t oksični više nego što ti... "   Neću

Nešto u mom umu puca. Dovoljno sam blizu da to učinim, i to i činim. Oba dlana zabijam u Seanova prsa i vrištim mu u lice prije nego što dovrši rečenicu. "Misliš da ja nisam? Tebi je ovo jebena igra? E pa nije! I da, znam što su toksični ljudi, jer upravo razgovaram s jednim od njih!" Ponovno ga odgurujem, ali gad se ne miče. "Ne mogu te podnijeti."

"Osjećaj je obostran."  "Zašto? Mislim, ja imam dovoljno razloga da te mrzim iz dna duše, ali ti ne znaš ništa o meni."

"Ti ţeliš više nego što Peter moţe dati. Dovela si ga ovamo da od mene traţi..."   "Sean, začepi!" Peter urla, tako da ne čujem njegova brata. "Prestani! Nije ona traţila da dođe ovamo. Nije ni znala tko sam ja dok nismo otišli. Ona ne ţeli biti Ferro. Ja sam sretnik zato što me nije ostavila kad je saznala, pa prestani srati!"  U tom trenutku, vrata dizala se otvaraju i čuvar nam prilazi brzim korakom. Seanov pogled reţe prema meni. "Nisi znala tko je on?" Ošinem ga pogledom i kriţam ruke na prsima. "Jebi se." Ceri se. "Kad dođe vrijeme za to, milo."

"Kunem se Bogom, Sean..." Peter upozorava upravo dok nam čuvar prilazi.   "Imamo li problema ovdje?" Muškarac je stariji i doima se doista iziritirano. "Jer ako vas dvojica nemate nekakvih problema, ja vam ih mogu napraviti čitavu gomilu, ako me shvaćate." Peter i Sean samo stoje tamo. Čuvar gleda prema meni. "Je li sve u redu, gospođice?"  "Ne. Ovaj šupak nas gnjavi." Pokazujem na Seana. Oči mu se šire, pa suţavaju kao da me mrzi. Baš me briga. "Moţete li ga ukloniti?"   Čuvarme kaţešiba Seanu "Idemo" ali i pokušava ga odvesti. Sean pogledom, na usnama mu je   cerek, kao da me poštuje iz nekog bizarnog razloga. "Zezni ga i polomit ću ti prokle ti vrat." "Gospodine Ferro, molim vas da ne prijetite drugim gostima..." kaţe čuvar, vukući Seana prema vratima.

Preko čuvarova ramena, vičem prema Seanu: "Samo pokušaj!" Do trenutka kada je Sean u dnu hodnika, kipim. Šake mi se grče na bokovima i čeljust mi je ukliještena. Zalupim vrata i okrećem se. Peter je iza mene, naslonjen na zid, ruku prekriţenih na prsima. Paţljivo me promatra.

"Pokušavaš li ti to mene obraniti od Seana?" Kao da bih ga ja pokušala zaštititi od njegove vlastite sjebane obitelji? Peterov pogled govori da to misli.

"Iskreno?" Pitam, a on kima. "Nemam pojma što radim. On me toliko izluđuje i ne čuje nijednu prokletu stvar koju kaţem. Kao da misli da je toliko bolji od mene jer je jebeni Ferro."

Peter mi dobacuje iskrivljeni smiješak i odguruje se od zida. "On misli da je bolji od

svih jer je Sean. Nitko drugi u mojoj obitelji nije takav, samo on."

"Nitko drugi neće brinuti misleći da me zanima samo tvoj novac?" 

 

Odmahuje glavom. "Ne, sponzoruše sada pecaju Jonathana. Sean i ja smo manje zanimljivi. Ili to vrijedi barem za mene. Sean je zaradio svoje bogatstvo tko zna kako. Pametan je, beskrupulozan i ambiciozan, i naravno da se obogatio sam. Ja sam tek srednji brat - onaj sa slomljenim srcem i bez prebijene pare." "Bez prebijene pare? Nisi li spominjao zakladu?"

"To je bogataški ţargon za Pete Ferro je moron koji je odšetao iz multimilijarderskog carstva.   Moja zaklada je kikiriki u usporedbi s time, ali dovoljna je za tebe i mene. Ne mogu ti baš kupiti vilu.. ."

"Neseţelim vilu. darekao. budeš"Zašto sretan, Mozakdami ponovno počinje funkcionirati i sjećam nečega štoŢelim je Sean "Zaš to jePeter." Sean mislio ţelim nešto?"   "Sean uvijek misli da drugi ţele nešto. Budi sretna što se ne vozi s nama. Hajdemo, idemo odavde. Uzet ću ti doručak usput i moţemo krenuti prema majčinoj kući, vidjeti što je  Jon izveo. Nije daleko. Moţemo biti u kući tvojih roditelja prije večere." Zastaje Zasta je i odmahuje glavom. "Ili bi moţda ipak trebali otkantati Seana i krenuti ravno tvojoj kući."   Peter se toliko trudi zaštititi me i oboţavam ga zbog toga. Iz nekog razloga, cijela priča sa Seanom, čini se, kao da je na sve ili ništa. Peter ţeli bratovu pomoć kada ja dođem kući, a  ja ţelim da se Dean drţi podalje od mene. Mora postojati neki razlog zbog kojeg Sean skreće prema kući njihove majke, ali nemam pojma što bi to moglo biti. Bilo kako bilo, Peteru treba Sean. "Ne, u redu je, ionako bismo se morali zaustaviti negdje zbog ručka. Ako ţeliš vidjeti  Jona, moţemo ići. Iskreno, nije da se veselim onome što me čeka kod kuće. Nekoliko sati putovanja moglo bi mi olakšati stvar."  Peter prislanja svoje čelo uz moje. "Uz tebe sam, što god bilo pred nama."  

 

 

Imanje je zapanjujuće, okruţeno njegovanom okućnicom koja se prostire u svim smjerovima. Staro kameno zdanje uzdiţe se u sredini   i proteţe dugačko poput gradskog bloka. Kuća je smještena među drvećem i do ulaza moramo se provesti dugim zavojitim prilazom. Pretpostavljam da se zbog toga kuća ne vidi s ceste. Da mi Peter nije rekao gdje da skrenem, provezla bih se pokraj imanja. Nije mi nepoznat ovaj dio Long Islanda, ali nisam

pojma imala tu postoje poputpostoje ove. Mislila samkoji da preferiraju je većina vila modernijeg tipa i smještena uz da juţnu obalu. kuće Ali očito bogataši drugu stranu otoka, stjenovitu i brdovitu. Puran primjećuje da smo se zaustavili i isteţe vrat kroz prozor.  "Što ćemo s njime?" Pruţam palac prema lešinaru na straţnjem sjedalu dok gasim motor. Peter se doima nervoznim, ali nelagodu brzo skriva i obilazi automobil da otvori moja vrata. Parkirani smo na kr uţnom toku pred golemim drvenim dverima koja završavaju lukom na vrhu. Izgleda kao dvorac.

Okej, naprosto ću priznati. Nisam pojma imala da je ovo Peterov ţivot. Doima se normalnim, a ljudi koji ovdje ţive jednostavno ne mogu biti prosječni. Sve vezano uz eksterijer ove kuće veće je od stvarnosti. Čini da o stanarima mislim kao o plemstvu, a ne o prekaljenim poslovnjacima. Bacam pogled prema Peteru. Nemam pojma kako je njegova obitelj stekla novac ni

odakle je došao. Ima ljudi koji su naprosto rođeni s bogatstvom generacijama iza sebe. Vjerojatno je to Peterov slučaj jer nisam čula ništa određeno. On dolazi iz bogataške obitelji, a sjedi u mom usranom malom automobilu s lešinarom na straţnjem sjedalu.  Nervoza se penje kroz moje tijelo tako brzo da jedva osta jem na mjestu. Efekt čivave. Ti histerični mali psi uvijek se tresu. Peter mi pruţa ruku i izvlači me iz automobila. Ostavlja vrata otvorena i puran iskače sa straţnjeg sjedala i luta u nepoznatom smjeru.   Peter se kesi prema ptici. "Uţivaj", kaţe ţivotinji. Čovjek se pojavljuje niotkuda i uskače u moj automobil. Peter je ostavio ključeve unutra.   "Hej! Što ti..." Glas mi je previsok i paničan. Tip zatvara vrata i odvozi se. Pokušavam se otrgnuti od Petera, ali on me zadrţava.   "Sidney, on radi ovdje. Vozi tvo j automobil u garaţu. Nisi u 'kvartu'. Smiri se." Peter ima znalački smiješak na licu, kao da shvaća da sam bila posve spremna otrčati za svojim automobilom. i trljamimala. rukama nadlaktice. "Oprosti, Kimam pojma nisam Nisam imala pojma ni o čemu ovdje. Što će tvoja majka reći za tebe i mene? Bismo li uopće trebali biti ovdje?" 

Peter se naginje prema meni i smješta poljubac na vrh moga nosa. "Mislit će da si nevjerojatna jer jesi. Više me brine to što ćeš ti misliti o njima." Prije nego što Peter stigne objasniti što je mislio, odjekne muški glas.  "Peter! To si ti? Jebote!" Muškarac nam se primiče s travnjaka sa strane. Korak mu prelazi u trk, a potom u sprint. Kako se primiče, ja uzmičem. Tamna kosa, svijetle plave oči, a jednako je građen kao i Peter i S ean. Za razliku od Seana i Petera, ovaj tip je sav u osmijehu - smije se svom snagom i bez ikakva ustručavanja. Izgleda kao da bi mogao istrčati čitavu duljinu plaţe, a da se ne uznoji. Svaki njegov dio je napet i oblikovan, i taj sprint kao da ne osjeća. Očekujem da se zaustavi kad nam se pribliţi, ali umjesto toga baca se na Petera i vuče ga u muški zagrljaj. Tapšaju se po leđima i rešetaju pitanjima.  "Gdje si bio? Jesi li dobro? Otkud ti ovdje?" Tip pravi korak unatrag i odmjerava Petera.

Radost mu se čita na licu i ne prestaje sjati. Na Peterovu je licu taj poluosmijeh koji nosi kad  je uzbuđen i nervozan. "Kvragu, drago mi je da te opet vidim!"  "I meni, Jonathane. Narastao si. Mislim, pogledaj ti to."

 

 Jonathan se osmjehuje, otkrivajući pritom jamice identične Peterovima. Svilenkasta kestenasta kosa malo je duţa od Peterove i blago se kovrča na krajevima, dajući mu taj seksi razbarušeni šarm za koji supermodeli ubijaju. Ono što je najupečatljivije na njemu ipak nije savršena kosa, isklesane crte lica ni taj svijetleći plavooki pogled - već taj osmijeh. Doima se gotovo podrugljivim i tjera te da ga upitaš što ga izvlači na to prekrasno lice.   Trenutak poslije Jonathan odmjerava mene. Odmiče kosu iz očiju i doista me prvi put primjećuje. Pogled mu prelazi s mene na Petera i natrag, brzo zbrajajući dva i dva. "Gdje mi  je pristojnost? Jonathan Ferro. Ja sam mlađi brat ovog frajera." Pruţa ruku i ja uzvraćam, očekujući čvrst stisak, Jonathan podiţe moj dlan do svojih usana i ljubi ga galantno. Uvlačim zrak i tijelo mi ali se koči.   Dok stojim tako šokirana, pod dojmom kako su bogataši čudni, Peter prasne u smijeh i pljuskom odmiče brata. "Jon, prestani! Isprepadat ćeš je."   Jon mi se smiješi ispod tamnih uvojaka, blago rumeneći u obrazima. "Samo se zezam. Dakle Pete, tko je ova ljepotica?" Ruke kriţa na prsima i zavlači dlanove pod nadlaktice. Zirkam s jednog na drugog. Toliko su slični, ali oči su im različite. Iako su iste boje, Jonove nemaju taj izmučeni pogled koji Peter i Sean nose sa sobom.   Peter me povlači pred  sebe u zagrljaj, dajući do znanja kristalno jasno da smo više od prijatelja. "Ovo je Sidney Colleli. Na putu smo prema njezinoj obitelji u Jerseyu."

 Jon trepće i smiješak mu se gubi s lica. "Planirate li vas dvoje vjenčanje ili tako nešto?  Jer mama neće blagosloviti ništa nakon..."  Peter prekida mlađeg brata. "Ne, nismo zaručeni ili išta slično." Peter zvuči sjetno, prije nego uţasnuto, što sluti na dobro. Zaradio si je nekoliko bodova time što nije pošizio. "Zapravo, Sidneyina majka je na samrti. Ovdje se nalazimo sa Seanom na ručku."  "Oh, ţao mi je, Sidney. Teško je to." Jonathan polako i sporo udiše, a potom pogleda Petera. "Ţeliš li titulu natrag?"  Peter prasne u smijeh kao da je to najsmješnija stvar koju je ikad čuo. "Ne, dovraga. Zadrţi je."  "Zna li mama da dolaziš?"  Peter odmahuje glavom. "Ne, nisam bio siguran hoću li trebati skrenuti ovuda, pa nisam najavio dolazak."

 Jon bratu upućuje oduševljen osmijeh. "E pa nisi mogao odabrati bolji dan da svratiš na ručak. Tata ima trofej broj četrdeset i sedam  sa sobom, a ako i Sean dolazi - vatromet, buraz. Bit će super! Dođi."  ikadaBacam ili samopogled trči?"  na Petera, pitajući se na što Jon misli, ali tip je već odjurio. "Hoda li on Peter kima. "Uglavnom trči. To je bio moj mlađi brat, idiot - tako ga moj otac zove." "Lijepo." Zapravo uopće nije.   "Hm, da... Jon je zapravo zasluţio određenu reputaciju, recimo to tako, impulzivnosti. Kada vidi nešto što mu se sviđa, on to i dobije. Bez ikakva prethodnog razmišljanja, koliko smo mogli vidjeti. Još uvijek se ponaša kao klinac, ţivi brzo i grubo.  Ţeli svaku prekrasnu ţenu koja se nađe u blizini. Da mene nije bilo u blizini, zasuo bi te laskanjem. Dobar je u tome i zato je stalno u frci. Nadao sam se da će se Jon smiriti kad odem i preuzeti poneku odgovornost, ali očito ništa od toga. Sean ga ţeli išamarati da se urazumi.  Jon je sigurno napravio nešto luđe nego inače ovaj put."   Ja sam i dalje zakačena na činjenicu da braća Ferro izgledaju tako nevjerojatno slično  jedan drugome. Kao da su sva trojica izišla iz istog kalupa. "Koliko je star Jon? Sva trojica izgledate kao blizanci. Pomalo bizarno."

Peter mi dobacuje srameţljiv smiješak. "Hm, da... Često nam to kaţu. Sean je malo stariji, oko godinu dana, a Jon je otprilike četiri godine mlađi. Tek je počinjao sa studi jem  jem kad sam ja otišao. Ako je doista išao na predavanja, sljedeće jeseni bit će na drugoj godini." 

 

Smješkam se i gledam ga dok prilazimo masivnim drvenim vratima. Peter isprepliće prste s mojima. Nastavljam pričati iako mi se ţeludac puni nervozom. "Kladim  se da ti nisi propustio nijedno predavanje, zar ne?" "Ja sam Dobrica u obitelji. Sean je crna ovca - ili je ţrtvovao crnu ovcu kad je prodao dušu - a Jon je Jon. To je manje- više to." 

"Ti si racionalan izdanak obitelji? Boţe, tko bi pomislio?" Peter se smije i stišće mi dlan. "Sve je relativno, komad. U usporedbi sa Seanom, ja sam priseban i pristojan. U usporedbi s

 Jonom, ja sam odgovoran i promišljen. U usporedbi s tobom... Pa, ništa se ne moţe mjeriti s tobom, recimo samo da sam sretnik i ostanimo na tome." Priklanja mi se i daje mi poljubacpa u obraz.

 

 

Sjedim za dugačkim stolom prekrivenim svijetlom tkaninom. Golemi buket ruţa krasi centar stola svim zamislivim nijansama ruţičaste. Dugačka kristalna stapka izdiţe aranţman od stola tako da ne ometa pogled. Svijetle ruţe privlače paţnju dok sićušni kristali vise s rubova - ili su to moţda dijamanti. Pribor za jelo odgovarajuće je boje, blijedog zlata. Prstom gurkam noţ, pitajući se koliko je teţak.   meni, Sean a ja sam ponovno pored tako mojeda omiljene osobenenamoţe svijetu SeanaPeter Ferra.sjedi Doknasuprot podiţe ubrus, mi meko dobacuje, nitko drugi čutinjegove riječi. "Procjenjuješ hoće li ti stati u torbicu?"   "Odjebi."

"Reći ću čuvarima da te skinu i pretresu na izlazu ako išta od pribora za jelo nestane." Koji kreten. Kao da se baš trudi posvađati se sa mnom. Preusmjeravani svoj ţalac komentarom koji bi ga trebao ušutkati. "Vidim da si zeznuo stvar s Avery. Dobar potez, Ferro." Ne zovem ga imenom u lice. Zvuči previše intimno, kao da mi se sviđa ili tako nešto.   Smiješim se Peteru, koji pogledom strijelja Seana. Sean se doima savršeno pristojno, ali svima je jasno da je riječ o fasadi.  Seanov glas je bezizraţajan. "Imala je posla."  Trepćem prema njemu, šokirana. Posao znači klijente, što znači da je s drugim muškarcem upravo sada. Avery nije htjela drugog tipa; htjela je Seana. Ne bih trebala pitati, ali ne mogu si pomoći. "Što si učinio?" Jedva poznajem Avery, ali teško mi je zbog nje. Sean se ni ne trudi odgovoriti mi, ali nisam ni očekivala odgovor. "Ona zasluţuje bolje."  "Slaţem se." Seanov je jednostavan odgovor kao šaka u ţeludac i nemam prikladnu repliku. Ne gleda me ostatak večeri. Tip je enigma s daškom psihopata.   Prema tradiciji obitelji Ferro, sva djeca za stol sjedaju prva, prije roditelja. Peter me

izvijestio da bi to trebalo očvrsnuti jedinstvo obitelji ili tako nešto. Iznenađuje me da je Sean s nama. Ispao je takav gad da ga ne mogu zamisliti kako poštuje ičije ţelje. Jonathan se naginje naprijed s laktovima na stolu i izrazom potpune dosade. Taj dečko kao da je nervozni ovčar koji više voli trčanje nego sjedenje. Pitam se koja je njegova priča i što je tip učinio da ispizdi čitavu obitelj jer Jon se doima potpuno mirnim, s obzirom na to da će ga majka svaki čas pridaviti. Onda opet, malodušna distanciranost izgleda da je obiteljska karakteristika. Sva je trojica posjeduju u nekoj mjeri, čak i Peter. Što se tiče Jona i Seana, tu sličnosti prestaju slomljenog koji Ako kao da im nalijepljeni se je li Sea n primio- osim toplutragova dobrodošlicu poputsrca Petera. jest,sunisam je vidjela.  na čela. Pitam Nekoliko trenutaka nakon što smo sjeli, patrijarh ulazi u sobu. Gospodin Ferro dobrano  je zagazio u starost, srebrne kose i širokog šir okog osmijeha na licu. "Vitak" ne bi bila b ila prikladna riječ za njegov stas, ali nije bio ni predebeo. Da stvar bude zanimljivija, za ruku ga drţi ţena mojih godina. Odjevena je u pripijenu srebrnu haljinu suludog izreza, koja ističe pozamašno poprsje. Smiješi se dječacima i vršcima prstiju domahuje svima osim meni.   Jonathan zrcali njezin pozdrav rukom i namiguje, ali ostali je ignoriraju kao da će nestati u roku od tjedan dana. Promatram Jona kako se uspravlja dok mu otac ulazi u sobu. Isprva mi se učini da je to iz poštovanja, ali način na koji Jonove oči svjetlucaj u kad mu

pogled padne na ljubavnicu tjera me da pitam je li najmlađi Ferro dovoljno lud da pokuša ukrasti očevu djevojku. Kvragu, a mislila sam da je moja obitelj zeznuta. Gdje je gospođa Ferro, i zašto ona trpi ova sranja? Htjela bih je to pitati, ali neć u. Umjesto toga, sjedim mirno s pristojnim osmijehom na licu i pitam se zašto se Peter vratio ovamo.  Kad gospodin Ferro sjedne i ugleda Seana, iznenađen je, ali nakon što spazi Petera doima se šokirano. Izraz lica iz šoka mu brzo prelazi u širok osmijeh. Gospodin Ferro ustaje,

 

odmiče se od Sisate Barbike i kruţi oko stola. Čim Peter ustane, gospodin Ferro grabi ga u medvjeđi zagrljaj sličan Jonovom kad smo došli. "Pete! Tako mi je drago što te vidim!"  Otac ga rešeta s više pitanja nego Jon. Peter ne odgovara ni na jedno, samo se smiješi i kima. Kad mi njegov otac dobaci pogled, Peter to shvaća kao znak za predstavljanje.  "Tata, ovo je Sidney Colleli." Peter rukom klizi u mom smjeru. Sean potpuno ignorira predstavljanje i nastavlja tipkati po ekranu svog tele fona. Izvukao ga je čim je sjeo. Pogled mi nakratko sleti na Jona, koji mi zavodnički kima i dobacuje šarmantan osmijeh.  Lice gospodina Ferra odaje impresioniranost. "Ti si, dakle, djevojka koja je mog sina

vratila u zemlju Kaţeuključujući to kao da sam napravila čudo, kao da je Peter doista bio pod zemljom. Svi me ţivih?" promatraju, Seana.   Zar je Peter doista bio tako otišao? Nije mi se činilo tako kad sam ga upoznala. Znala sam da ga boli, ali šok na licu svih koji su ugledali Petera ovdje, i sretnog, ne promiče mi. "On je dobar čovjek."  Sean zvuči kao da se dosađuje, kao da će od mojih riječi pasti u komu. "Naravno da  jest. On je Ferro."

"A ti!" Gospodin Ferro strogo zuri u Seana. "Propustio si majčin rođendan i sve blagdane u međuvremenu. "  "Moje isprike", odgovara Sean, tonom potpune apatije. "Bio sam zaposlen." Sean nosi

crni dţemper koji izgleda kao da je od svile i tamne traperice. Na nogama su mu čizme, a kosa mu je razbarušenija nego inače. Prilična razlika u odnosu na ono što je sinoć nosio.  Oca očito ţivcira Sean. Prije nego što izusti ono što je mislio, drugi glas ga prekida.   "Vidi ti to. Oba moja izgubljena sina su se vratila." Starija ţena zlatne kose ulazi u prostoriju. Kosa joj je kratka i moderno podšišana. Hladna dubina njezinih očiju čini  da se doima bezdušno. Nema svjetlosti u njezinu licu. Moţda je Jonathan posvojen jer se i dalje ceri ljubavnici, kao da je planira zaskočiti nakon ručka.   Gospoda Ferro polagano korača do Petera i odmjerava ga. Plavo odijelo daje joj plemenitaški i savršeno odmjeren dojam. Glas gospodina Ferra je pristojan, ali pun napetosti, kao da su u njemu desetljeća neizrečenih riječi i briga. "Constance."  Gospođa Ferro naginje glavu, ali to je sve. Prolazi pored Petera bez osvrtanja, i sjeda na čelo stola. Gospodin Ferro sjedi u sendviču između svoje supruge i deserta pod rukom. Svi izgledaju kao da im je ovo posve normalno. Moja bi majka izbola viljuškom za salatu oca da  je samo prevari, a kamoli da osvane osv ane s nekakvim komadom za obiteljskim ručkom. Koji vrag? Pogledam ali ni onNapetost ne komentira ništa. O moj čudno da suSeana, tako sjebani. u zraku me guši.   Boţe, ako im je ovo normalno, nije ni Gospođa Ferro me pogleda nakon što je ubrus smjestila u krilo. "Tko si ti?" Dobacujem pogled Peteru. Majka mu je strašna ţena. Pitanje joj zvuči više kao zahtjev da odem.  "Peterova djevojka." Smijem to reći, zar ne? Zvuči glupo, ali valjda je istina.   Peter me predstavlja i nekarakteristično je tih. Majka gleda niz nos, s drugog kraja stola. "Pretpostavljam da si ovdje zato da mi se umiliš?"  Bacam pogled na Petera, a potom Seana. Jon se smješka kao da je sve nevjerojatno uzbudljivo. Odmahujem glavom i ispravljam je. "Ne, zapravo. Zapravo smo na putu da posjetimo moju majku."

"Ah, dakle posjećuješ tuđe majke, samo svoju ne?" Njezine su riječi oštre poput britve. Peter ne podiţe pogled prema njoj. Boţe, nije ni čudo da su Sean i Peter pobjegli brzo i daleko. Ţena je strašna. Emocionalna crna rupa koja prijeti usisati sve koji joj sjede u blizini. Dobacujem pogled gospodinu Ferru, pitajući se je li to razlog zbog kojeg se zakačio na prsatu plavušu. 

 

Ne mogu prešutjeti. Znam da bih trebala - Peterova majka ima potpuno pravo srditi se što joj je sin pobjegao - ali ne ovako. "Moja majka je na samrti, gospodo Ferro. Peter me nije htio ostaviti da putujem sama."

Gospoda Ferro ustaje. Bez objašnjenja, bez osvrtanja, odlazi od stola. Peter mi kaţe da se odmah vraća i prati je.  Sean se ceri. "Bravo. Ispizdila si je u manje od pet minuta. Ja mislim da je nikad nisam

uspio brţe natjerati da napusti prostoriju. A toliko sam se trudio smisliti sarkastične komentare na račun onog tamo broja četrdeset i sedam. Očito si ti sve što nam je trebalo."   "Rekla to kaosedaopravdavati planiramo na izlet u"Ispričajte Atlantic City. Grlo me steţe. Neje ţelim njemu. me." Situacija Diţem seje ikompliciranija." udaljavam od stola, skrećem niz hodnik i nastavljam hodati bez ikakvog pojma o tome kamo idem.   Zvuk trčanja iza mene. Pojavljuje se Jonathan, blago uspuhan od trčanja. "Spasila si me tamo. Htjela mi je odgristi glavu otkako sam došao kući. Hej, jesi li dobro?"  Kimam glavom, iako nisam. Do večeri bit ću doma i svađati se s vlastitom majkom. "U redu sam."

"Dođi. Peter je ovdje." Jon objašnjava kako mi se ručak vjerojatno doimao čudnim jer je otac doveo ljubavnicu. "On to radi da izludi mamu, ali ţena nikad ne reagira. Kao da je mrtva iznutra. Tata pak zbilja treba igračku. Neću se ispričavati umjesto njega. Mislim, ako se tip već oţeni, treba se nositi s time. Zato ja ne planiram nikakve zavjete tog tipa."   Fizički zadrhti kao da je brak sudba gora od smrti. "Postane osobito zanimljivo oko blagdana. Nastojim izbjegavati ovu kuću, ali siguran sam da si čula, reputacija putuje ispred mene - ja

sam lakomisleni sin." Pogleda me uz cerek. "Zapravo nisam uopće lakomislen, ali nitko od njih to ne primjećuje jer su svi mrtvi iznutra. Znam da si upoznala Seana - toliko o tome. Tip  je vampir, koji siše duše od Kalifornije do New York Islanda." Ceri se i pjevuši zadnjih nekoliko riječi.  "Mislim da vampiri sišu krv."  "Isti vrag. Bezdušan je i hladan, a i pjesma čini da se doima kao hippie vampir, zabavno. Tu je gomila oprečnosti." Pokušava me nasmijati, ali utroba mi se već svezala u čvorove.  Uzvraćam nervoznim osmijehom dok zamičemo za još jedan hodnik. "Dakle, tvoji roditelji -nisu razvedeni?" "Moji roditelji? Ne. Majka nije htjela razvod. Ona naprosto tolerira kakvo god sranje

stari izvuče, i ne govori ništa. Otac ima više love ako ostane s mamom. A dok ljubavnicu nije briga,"Prestani stvari suprepričavati poprilično mirne. Dokstvari nema strancima, Seana i  Petera, osobito neprema zbiva ovdje." obiteljske Jon."ništa Seanse brzo korača nama.    "Sean, prestani biti šupak. Vidio si kako je Pete gleda..."  "Jesam. Idi dovrši ručak." Sean pogledom strijelja brata, dok Jon ne zatrese glavom i ne okrene se.

Promatram Jona kako odlazi niz hodnik. Hod mu je sličan Peterovom, ali istodobno nekako drukčiji. Sean viče za njim. "Usput, čuo sam što si napravio. Poslije ćemo o tome."    Jon se okreće sa širokim osmijehom na licu. "Nije za diskusiju, buraz. Gotova stvar." Jon se smije i odjuri prije nego što Sean stigne išta reći.   Njegov čelični pogled siječe zrak prema meni. "Imam ono što je Peteru trebalo. Nema potrebe da se zadrţavamo. Na put."  Pitam se što im je trebalo, ali ne naglas . Samo kimam glavom i pratim ga do ulaza u kuću. Pred kućom čeka me puran nasađen u dnu rukohvata stubišta. Moj auto je dovezen i čeka u središtu prilaza. "Izbacuješ me?"  Sean se smije. "Ne, olakšavam ti odlazak. Postoji razlika."  "Ne postoji, i šupak si." 

 

"Stvar perspektive. Hajde. Peter i ja ćemo za tobom." Ţeli da odem bez Petera? Sean otvara vrata uz vozačevo mjesto. Puran uskače na straţnje sjedalo i smješta se u uobičajen poloţaj. "Hm, ne odlazim bez njega."   Sean se doima uznemireno. "Moţda te mogu uv jeriti?" "Što koji vrag to znači?"  "To znači da ti mogu da ti sve što bi mogla poţeljeti da se ovaj čas odvezeš i nikada ne vratiš. Reci cijenu." Seanov glas potpuno je odsutan. Poseţe u straţnji dţep i vadi čekovnu knjiţicu. Ne govorim ništa. Sean črčka nešto, otrgne ček i pruţi mi ga.   Razmotam i dvaput na iznos. Jebote, novaca. Mogla učiniti bih kupiti otok ovim čekomček i svaku sitnutrepnem glupost koja bi mi pala na gomila pamet. Sve što moram jest ući u automobil i odvesti se. To Sean ţeli. Uzimam ček i smiješim mu se. Klizim na sjedalo automobila i sigurna sam da Sean misli da ću otići dok palim motor.  "Dobra cura." Kaţe Sean, zadovoljan sa mnom. Boţe, koji arogantni kreten. Prilazi automobilu da zalupi vrata, ali moja noga još uvijek visi preko ruba. Upaljač za cigarete konačno iskače iz leţišta. Uzimam ga i izlazim iz automobila.   "Evo što mislim o tvojoj ponudi." Upaljačem dodirujem ček. Nadala sam se da će ga pripaliti i da će izgorjeti, ali stvar jedva postiţe da se papir zadimi. Pritišćem upaljač  na papir iznova i iznova, ali ništa od izgaranja. Sve što imam su kruţići posvuda po čeku.  "Preslatko. Hajde ukrasi i drugu stranu, da budu u tonu. Banci će biti svejedno."   Vraţja stvar se ne pali. Proizvodim iritirani zvuk u dubim grla i bacam upaljač na  tlo. Ček param u milijun komadića i sikćem uţasne stvari u Seanovom smjeru i napokon mu bacam papiriće u lice. "Mene ne posjeduješ. Ja mogu što ţelim, a ţelim Petera, pa trpi."   Sean otire komadić papira s dţempera, ali ne reagira. "Već sam ti poslao novac   na račun preko ţice. Ček je bio naprosto za predstavu. Upadaj u auto i nestani."   Zurim u njega u šoku. Ne moţe to! Moţe li? "Što je tebi? Baš ne ţeliš da Peter bude sretan?"

"Ţelim, itekako. Na temelju svega što mi je rekao, ti imaš svojih sranja kojih se  trebaš riješiti i ja ne ţelim da on bude dio toga. Najbolje što moţeš učiniti za mog brata jest to da sjedneš u auto, odeš i ne osvrćeš se. Koje god prezime uzeo, Peter će uvijek biti Ferro. Uvijek će imati više sranja nego što moţe podnijeti i zbilja ne moţe preuzeti još i tuđa. Govorim ti stvari koje već znaš. Ako ti novac ništa ne znači, moţda bi mogla potpuno prestati misliti o sebi. Što je najbolje za Petera? Ako ga vučeš za sobom, to ga vraća natrag. Ne bi trebao biti ovdje. Ovo je mjesto otrovno; na ša čitava sjebana obitelj je otrov. Peter to zna, ali se vratio zbog Seanove tebe - učinio sveodsječne. za tebe, aUti si ga odvela pakao." riječije su njima je višepravo strastiu nego što  mi se činilo mogućim. Ne sumnjam da Sean nastoji zaštititi svog brata i da bolje od ikoga zna kakvi osobni demoni haraju ovom kućom, ovim mjestom. 

Ţelim reći da nisam znala, da nisam sebična, ali jesam. Klizim tiho u automobil i dopuštam Seanu da zatvori vrata. vr ata. Prozor je spušten. Sean se naginje kroz njega, i kaţe "Radiš "R adiš dobru stvar."

Ne mogu ga pogledati. Grčevito drţeći volan, sikćem "Skini novac s mog računa. Ostaviš li i jedan cent, vratit ću se i nabiti ti ga u dupe."  Seanove usne trzaju kao da se ţeli nasmiješiti. "Okej. Dok dođeš kući, novac će nestati."   Nestati. Riječ mi zvoni u ušima. Peter će također nestati. Sean će mu bez sumnje reći nešto što će ga spriječiti da me potraţi. Polako odlazim, sa srcem u grlu. Nemam ni najblaţu ideju kroz što je Peter prošao, ali dovesti ga natrag ovamo najgore je što sam mogla učiniti.  

 

 

Zaustavljam se uz obiteljsku kuću nakon što se smračilo. Izgleda upravo onako kakvom je pamtim -veliki travnjak i vrt pun cvijeća. Mislila sam da ću jednom imati kuću upravo poput ove. Sada više ne znam što ću imati.   Telefon mi je potpuno tih otkako sam otišla iz vile Ferro. Mislila sam da će me Peter moţda nazvati. Mislila sam da će krenuti za mnom. Ne mogu podnijeti pomisao da ga više neću vidjeti. mu je Sean ne mogu, a da se ne pitam gdje je sada i što radi. Gasim Pitam motor sei što otvaram vrata.rekao Ja i ipuran prilazimo srednjom stazom prema kući.  Zvonim. Ne ţivim više ovdje. Ovo nije moj dom i ovi ljudi meni su stranci. Moj otac otvara vrata odjeven u svoju vječnu kućnu odoru - traperice i staru majicu kratkih rukava. U jednoj ruci ima vrećicu čipsa. Ni ne gleda me pravo sve dok ne progovorim.  "Bok, tata."

Izraz prepoznavanja puca mu licem čim me pogleda. Zuri u mene kao da sam duh. "Sidney." Tata ne govori više ništa. Vidim da mu se u glavi odvija bitka. Sretan je što me vidi, ali osjeća se izdanim što sam otišla. Nelagoda me preplavljuje. Znam da je odlazak bio najbolji izbor, ali svejedno - ţao mi je što sam im nanijela bol.  "Sam mi je rekao da je mama bolesna." bol esna." On kima i otvara vrata da me pusti unutra. "Je. Teško je. Pitala je za te be."

Kimam i ulazim u kuću. Puna je ljudi, obitelji, susjeda i likova iz prošlosti. Većina me strijelja pogledom. Ne znaju što se dogodilo, znaju samo da sam pobjegla i slomila roditeljima srca. Ne ustručavaju se pokazati mi prijezir dok me otac vodi unutra. "Moja curica se vratila! Ponovno smo zajedno!" Štipa me za obraz tako snaţno da boli. Smiješim mu se i pokušavam ne otrgnuti se. Osjećaji mu se mijenjaju, kao da je odustao od borbe. Tata je cijeli jedan osmijeh i pokazuje me svima kao nekad. Govori ljudima koji me

već poznaju da sam njegova kći, da se njegova djevojčica vratila kući. Toliko je uzbuđen što me vidi. Ne pita gdje sam bila ni zašto mu nisam ništa rekla.  Suze me peckaju u očima, ali treptanjem ih skrivam. Način na koji sam otišla zbilja ga je povrijedio. Vidim to na njihovim licima i čujem to u njihovim glasovima. Tata zvuči tako ponosno i to me totalno ubija. Otišla sam s dobrim razlogom. Otišla sam jer mi nitko nije vjerovao. Otišla sam jer im se Dean sviđao više od mene.  Tata kruţi sa mnom  po sobi, smijući se glasno i blistajući. Pristojna sam i smiješim se, iako mi koje je jasno me nitko ne ţeli ovdje. naslonjenog rukohvat stubišta vodida prema spavaćim sobama naTada katu. spazim Ruke suSama mu prekriţene na uz prsima. Baca pogled preko mog ramena traţeći Petera, ali Petera nema.   Sam mi prilazi. "Rekao sam ti da ću je pronaći i dovesti natrag. Lijepo je vidjeti te, sekice." Prigiba se prema meni i brzo me grli. Svi misle da je divan, da je doveo svoju odmetnuti! sestru kući. Ako počnu skandirati, neću se moći suzdrţati.  Pogled mi se vraća na tatu. "Što je s mamom? Mogu li je vidjeti?"  

Tata me uzima za ruku i vodi prema kuhinji. Tu je manje ljudi. Moja teta nešto radi za štednjakom. Bezbrojno posude prekriveno aluminijskom folijom stoji na  kuhinjskom stolu. Mamina kolekcija "Poljubi kuharicu" još je izloţena svuda po sobi. Gdje god se okreneš, plaketa, lutkica ili pregača s natpisom "poljubi kuharicu".  Tata odlazi na drugi kraj blagovaonice i izvlači stolac za mene. "Jesi li jela? Beth, postavi joj tanjur."

Odmahujem teti Beth i kaţem da nije potrebno, ali oboje me ignoriraju. Trenutak kasnije teta Beth spušta pred mene tanjur pun hrane. "Jedi. Previše si ţgoljava." Dobacuje mi prijekoran pogled i potom se vraća štednjaku. "Tata, što je s ma mom?"

 

"Rak, milo. Prišunjao nam se. Jedan dan bila je super, drugi dan više nije. Neko vrijeme trudili smo se s kemoterapijom, ali previše je uznapredovalo. Već je poţivjela duţe nego što se očekivalo." Izgovara te riječi stoički, kao da ih je već milijun puta izrekao. "Zašto nije u bolnici?"  "Znaš mamu. Htjela je biti doma. Imamo ovdje sve što joj treba. Jedino što je nedostajalo, to si ti. Bit će joj drago da te vidi."  Polagano kimam glavom, dok mi se sve slijeţe. Znala sam da je Sam rekao da umire, ali nisam shvaćala da je već tako blizu. Ţeludac mi se grči. Skačem sa stolice i trčim u kupaonicu i grcam dok se čelo da ne orosi znojem. Shvaćanje preplavljuje nemilosrdnim valovima. Ţaljenje takomiduboko ne mogu zamisliti bol, me izgubljeno vrijeme, mrţnja   i činjenica da joj nisam oprostila, udaraju me svom snagom. Uvijek sam se krajičkom uma nadala da ću jednom stići popraviti stvari. Nije to bila svjesna misao, ali bila je tamo.   Ali sad, nema više vremena. Izgubila sam tu šansu i neću je više dobiti. 

 

  Tupa sam i iznutra i izvana, buljim u prazno. Nekoliko sati je prošlo otkako sam stigla

kući, i to je previše. Osjećaji su se prepunih do kratkog spoja. Jedino dobro što je ostalo u cijeloj stvari jest to što se Dean nije pojavio.   Sam me pronalazi kako vam sjedim sama. "Hej, Sid."

Ispijam svoj sok do zadnje kapi. Ţeludac mi se još uvijek okreće. Kasno je. Većina ljudi već je napustila kuću. Vraćat će se svaki dan dok mama ne ode, donositi hranu i praviti društvo mom ocu.   "Htio sam se ispričati za ono što se dogodilo u Teksasu. Trebao sam znati da ćeš se vratiti. Brinuo me tata - i to što bi se dogodilo njemu da nisi došla pozdraviti se. Previše se smiješio u zadnje vrijeme, kao da gubi razum. Svaki dan mama pomalo odlazi. Budi se sve rjeđe i jedva išta više govori. Htio sam samo da te mama vidi da te vidi prije nego što umre. Uglavnom, ţao mi je. Ponio sam se pogrešno i nisam trebao dovesti Deana."   Moj se brat rijetko ispričava. Oči su mi umorne i kad ga pogledam glava me boli. "Gdje  je on?" Nisam ga vidjela unutra, a pomisao da bih u bilo kojem tr trenutku enutku mogla naletjeti na njega dovodi me na rub ţivaca. 

Sam me gleda kao da pričam besmislice. "Gdje je tko? Dean?" Kimam. "On ne dolazi više ovamo. Zapravo, nakon što si otišla, mama je Deanu rekla da će ga zakopati u vrtu, a tavu kojom će ga ubiti iskoristiti za nadgrobni spomenik. Bilo je pomalo napeto."   Zurim u Sama, šokirana. Cijelo ovo vrijeme mislila sam da je Dean u mojoj kući, s mojom obitelji. Otišla sam jer su vjerovali njemu, a ne meni. Sam ne shvaća teţinu s vojih riječi. On moţda jest moj blizanac, ali nema veze između nas. Empatija ne teče kroz nekakvu blizanačku povezanost.  Sam me upitno gleda. "Što? Znaš li zašto?"   Sam slijeţe ramenima. "Nemam pojma. Pukla je kad si otišla. Moţda se naprosto istresla na Deanu. Ne znam." "Ali ti si i dalje visio s njim?"

"Da, nije on ništa kriv. Dobar je on tip, Sid." Ne ţelim ovaj razgovor s njim, pa ne odgovaram. Nastavljam zuriti u prazno dok se Sam ne ustane i ne ode. Dean mu je najbolji prijatelj i uvijek će biti. Pitam  se je li Samu imalo stalo do mene. Katkada sam uvjerena da  jest, ali kad ispali ovako nešto - više ne znam. 

Mojnakon otac izlazi iz kuće i zove me po Navirui poziva mi sjećanja pred kućom dobrano sumraka i mog oca kako stojiimenu. na dovratku m e uigranja kuću. Toplih večeri poput ove, mama bi nam spremila čokoladne kolače, pa nije bilo tako loše vratiti se u kuću. Uvijek sam voljela slatko.

"Dolazim", kaţem i diţem se s klupe. Sjedila sam vani udubljena u misli, pitajući se  jesam li u pravu ili u krivu, i čekajući da se majka probudi. Rekli su mi da se budi kad analgetici popuste. Ima toliko toga što bih joj trebala reći, ali ni na što se još nisam odlučila.   "Budna je i pita za tebe." Otac mi se ţalosno smiješi. "Rekao sam joj da si tu, i nasmiješila se. Nije se smiješila stoljećima, Sid. Idi gore."  Prije nego što odem, bacam ruke oko njega. Otac mi uzvraća zagrljaj i potom me tjera uz stube. Penjem se i krećem prema spavaćoj sobi svojih roditelja. Kao dijete trčala sam niz ove hodnike. Kad bi me probudi la noćna mora, trčala sam u njihovu sobu da me zaštite. Ali sada se sve izokrenulo. Moju majku uništava njezino vlastito tijelo i nitko je ne moţe spasiti.  Zaustavljam se pred vratima i poseţem za kvakom, ignorirajući bućkanje u ţelucu. Majka je budna, moţda posljednji put. Trebam reći ono zbog čega sam došla.  Ulazim u njezinu staru spavaću sobu, ali ne izgleda isto. Krevet je bolnički, s vrećicama za infuziju obješenim iznad nje. Majka leţi zavaljena na krevetu, a kapci su joj teški. Tanki

 

plavi prekrivač pokriva joj noge i povučen je do njezinih grudi, ali ruke su joj vani. Kako se pribliţavam, shvaćam što joj je rak učinio, koliko ju je postarao. Izgleda staro i krhko. Njezino nekoć vitalno lice pepeljasto je i izmoţdeno. Crna kosa koja se prelijevala preko ramena, nestala je. Ljudi su nam znali reći da smo slične. Sličnost je gotovo posve nestala.  Ne vidi me. Stišćem usne i prilazim bliţe. "Mama?"  Moja majka zuri pred sebe, ali kad začuje moj glas, oči joj se pomiču, traţeći me. Stajem pred nju i bolan, slabašan smiješak razvlači joj lice na trenutak, ali brzo nestaje. "Sidney. Doma si."

prste kaoizustiti da meništa. ţeli dotaknuti. joj ruku. "Doma sam, mama." Grlo mi se Podiţe steţe i ne mogu Pogled mi Prihvaćam se muti suzama.   Njezin glas je tako slab -  jedva šapat - ali govori mi. Priča mi o svojim vrtovima, pita  jesu li tulipani procvali. procval i. Sezona mraza davno d avno je prošla, ali ona to ne zna. Slušam njezi njezinn glas i proklinjem se što nisam prije došla kući. Izbjegavala sam ovo jer sam mislila da tu više ničeg nema. Nisam znala što se dogodilo nakon što sam otišla ni da se okrenula protiv Deana.  Klečim pokraj njezinog kreveta i pričam o svačemu i ničemu dok ne stiţe vrijeme za njezin lijek. Razgovor skreće na Petera.  "Voliš li ga?" Kimam polako. "Onda ga ne puštaj da ode." Kašlje i tijelo joj se koči od bolova. Ţelim da ovo nije istina, ali ne mogu to zaustaviti. Nitko ne moţe. Gubim je zauvijek.

"Ţeliš li da odem po pomoć?"  "Ne." Stišće mi ruku. "Moram nešto reći. Nakon što si otišla, pronašla sam tvoje biljeţnice. Pročitala sam ih. Htjela sam znati što sam to učinila tako grozno da samo nestaneš onako." Tako je slaba. Riječi dolaze u kratkim izdisajima.  "Pročitala si moje dnevnike?" Imala sam nekoliko dnevnika dok sam ţivjela ovdje. One noći kada sam otišla, ostavila sam ih za sobom. Nije bilo načina da se išuljam i uzmem sve sa sobom.

Lagano kima glavom. "Htjela sam to popraviti, ali već je bilo kasno. Nisam znala. Nisam vidjela. Nema razloga da mi oprostiš i ne mogu to traţiti od tebe. Htjela sam ti reći da mi je ţao što sam te otjerala, tako ţao mila."  "Vjeruješ mi?" Glas mi puca od šoka. Ţaljenje me preplavljuje, utapa.  "Da, ali sad je kasno. Da sam barem..." Glas joj naglo prestaje dok se napinje u

bolovima. Kad bol prođe, uspijeva izustiti "Ţao mi je." Mrmlja riječi dok joj se oči sklapaju. Stisak ruke joj popušta. Jedva diše.  "Nije da prekasno, mama. Tolikoglas. te volim. takorazgovora, mi je ţao." Glas mi trese dubini uma znam više neću čuti njezin Nema Iviše smijeha, ni se suza. To ijeusve.   Vraćam se na svoju ljuljačku i čekam jutro. Tik prije zore čujem očev glas. Jauče, i nešto s treskom pada na pod u kući. Sjedim tamo nesposobna da mislim. Šok me preplavljuje, iznova i iznova. Svijest mi se deaktivira i umire u meni. Nekako se mičem iz ljuljačke, n atrag do stubišta gdje nalazim oca kako jeca. Sjedam do njega. Nitko od nas ne govori. Nakon nekoliko minuta duboko udiše i briše suze. Čvrsto me drţi za rame i privlači sebi.  Sam stoji u dnu stubišta i gleda nas licem bijelim poput duha. Na trenutak, Sam zaboravlja sve ostalo i penje se stubama da sjedne pored nas.

 

 

Mislila sam da sam oplakala majku, ali nisam, ne ovako. Provela sam većinu dana na ljuljački iza kuće, buljeći u prazno. Teta Beth me pokušala pomaknuti, a potom nekoliko puta gurnuti tanjur hrane u moje ruke. Nijedan tanjur nisam ni dotakla. Kad sam ih stavila

na zemlju, moj se puran došetao i pronašao me. On je pojeo svu hranu, a pokušao je pojesti i tanjur. Brzo sammoţeš pokupila tanjur i stavila ga je izvan njegova dohvata. te odvesti veterina ru da ponovno letjeti. Hodanje sigurno uţasno. Jednom"Moram kad te popravimo,

kladim se da ćeš nestati u smjeru Turnpikea, gdje ćeš visjeti s drugim lešinarima." Iako nikad nijednog nisam vidjela tamo.

Teta Beth poziva me sa straţnjeg ulaza u kuću. Tjeram pticu da nestane. Teta Beth već  je jednom danas zaprijetila da će ga nadjenuti. Kao i sve ostale ţene u mojoj obitelji, ili barem sve osim mene, ona čitav dan plače i kuha. Većinu vremena ostavljaju me na miru.   "Sidney, ponestalo nam je brašna", objašnjava i otire ruke o pregaču koju je moja majka toliko puta nosila. Pogled mi pada na njezine cipele. Bijele su kao da je ispustila vreću s brašnom na njih. Brašno joj se lijepi za hlače. Gotovo se raspada dok pokušava objasniti što se dogodilo.

Smiješim joj  se da zaustavim suze. "Rado ću donijeti još, teta Beth. Treba li ti išta drugo?"

"Ne dušo, samo vreću brašna. Pokušavamo dovršiti sve za sutra." Briše ruke o pregaču i potom me grli. "Drago mi je što si se vratila."   Smiješim se i kimam. To činim kad ljudi  kaţu te riječi, dijelom zato što ne znam što bih drugo rekla, ali i zato što nemam namjeru ostati. Nikad nisam imala namjeru ostati. Došla sam ovdje zbog majčine smrti. Nakon toga, krećem natrag u Teksas. Još nikome nisam rekla. Mislim da će to ubiti mog oca, ali ne mogu ostati ovdje. Ţaljenje me davi i sve je gore što sam duţe ovdje.  Teta Beth prati me u kuhinju. "Hej, uzmi moj kamionet. Blokira ti izlaz." Dobacuje mi ključeve. Hvatam ih i izlazim.  

Teta Beth ima tri djevojčice i kamionet koji miriši na slatkiše. Vozim se prema dućanu udaljenom nekoliko ulica, u nadi da neću naletjeti ni na koga poznatog. Parkiram vozilo podalje od svih ostalih jer će teta pošandrcati ako joj netko ogrebe vrata, a potom ulazim u dućan. Pronalazim što je htjela i još prije negosešto krenem.očekujući Dok posljednju vrećicu trpam u kamionet, dlake nanekoliko vratu misitnica se jeţe. Naglo okrećem, vidjeti nekoga kako zuri u mene, ali nema nikoga.

Potresena, penjem se u kamionet i vozim kući razmišljajući o tome da se pod straţnjim sjedalima krije ubojica sa sjekirom. Nekoliko puta bacam pogled preko ramena, ali nitko me ne prati. Svejedno, osjećaj da me netko promatra ne nestaje.  

Kad stiţem u kuću, teta Beth istrčava preuzeti vrećice i nestaje unutra. Zatvaram vratnicu i okrećem se. Dean stoji ravno ispred mene. Moje tijelo okrzne njegovo i kada ga pokušam zaobići, Dean me hvata za zapešće.  "Čekaj. Htio sam razgovarati s tobom."  "Nemam ti što reći." Otimam ruku i okrećem se s namjerom da uđem u kuću.   "Ţao mi je zbog tvoje ma jke." Mrzim ga. Mrzim što to govori i što misli da ima pravo biti ovdje. Okrećem se polako, a na licu mi jasno se ocrtavaju sve crne misli u glavi. Grče mi se u umu. "Idi u pakao."  Dean se smiješi, kao da je smiješno. "Volim ovu novu tebe. Kičma ti dobro s toji, Sidney.  Je li te novi dečko naučio da tako stojiš?" 

 

Bijes se gomila u meni, a kad spomene Petera, jedva se suzdrţavam. Ne odgovaram. Umjesto toga, slušam pacifista u sebi koji mi govori da se okrenem i odem.  "Zaista? Dođem ti izraziti sućut, a ti me ne pozoveš ni da uđem? Koji kurac, Sid?"  "Moja majka ti je rekla da će te pokopati u vrtu. Nisi dobrodošao u ovu kuću."   Dovoljno je drzak da se nasmije. "Hm, da... Sjećam se toga. Očito ti je povjerovala samo malo prekasno. Ţivot je okrutan, nije li? Cijelo to vrijeme nisi bila kod kuće jer ti nije vjerovala, a na kraju ispada da jest. Takva šteta."  Čitavu situaciju izbacuje kao da se ništa nije dogodilo, kao da je nebitna. Bijes mi juriša kroz vene mene. tako brzo da gaseţelim ga ušutkati povrijediti što jedok on povrijedio Ne mogu otrestizdrobiti. te misli.Ţelim Ona raste u meni, isve veća i svekao svjetlija, Dean tamo stoji i promatra me kao zadnju bijedu.

Dean primjećuje promjenu, ali ne zna dokle ludilo seţe. Prilazi mi s leđa i njeţno mi klizi rukom niz struk, kao da smo ljubavnici. "A da se zabavimo kao nekad? Još uvijek imam isti noţ u hlačama. Osjećaš ga, dušo?" Stišće se uz mene tako da osjetim i koliko je uzbuđen, i noţ u njegovom dţepu.  Bizarna misao formira se u mojoj svijesti i ne mogu je otresti. Vuče me za sobom, rastući, postajući sve crnja. Kaţem mu ne, i pokušavam se okrenuti, ali znam što hoće. On ţeli bitku, ţeli da se bojim. Igram svoju ulogu i Dean me grabi čvrsto. Puštam ga da me odvuče do svog kamioneta. Gura me uz vozilo i pritišće svoje tijelo o moje. "Znaš da to ţeliš".  "Idemo onda." Zurim u njega netremice. Svaku riječ koju izgovorim, i mislim.   Ţelim ga nasamo. Sad.  Deanov izraz lica se mijenja. Pohota mu ispunjava oči dok trlja svoje kukove o moje. Kretnje me tjeraju na povraćanje, ţelim upuzati u sebe, ali ništa od toga ne činim. Sjećam se srebrnog bljeskanja. Sjećam se boli. Ali više od svega sjećam se krivnje gubitka svoje majke, ţivo i intenzivno, i to je sve njegova krivica. Dean mi je ovo učinio, i njoj. Sve mi je uzeo.   Potiljkom mi i dalje prolaze trnci kao da me netko gleda. Osvrćem se oko sebe, ali ne vidim nikoga. Ulica je prazna i mračna, ne računajući usamljeni telefonski stup s druge strane ulice i ţutu ţarulju na njemu. Valjda je to samo moja reakcija na Deana; n apokon, zadnji put kada smo bili nasamo, upropastio me. Moje tijelo pamti svaki detalj, ali umjesto

da me preplave osjećaji, nema ničega. Kao da je nešto u mojoj glavi prestalo funkcionirati. Racionalni dio mog uma otkačio se i otkotrljao. Jedino što je os talo jest ta misao koja raste i tamni.

Kliznem u njegov kamionet i Dean kreće. Doknačin vozi, na rukom među mojailibedra. krv očito mu je napustila glavu jer ne primjećuje koji seţe ga promatram to štoSva na njegov dodir reagiram kao da ga nema. Praznina me ispunjava, guta moje misli i potire svaki

trag logike koji se nastoji othrvati. Moja majka je mrtva, a čovjek koji sjedi pored mene uništio je svaki trag odnosa koji sam imala s njom. Mogla sam se vratiti kući. Da sam znala, vratila bih se kući. Tihi  gnjev ključa u meni. Isprekidane misli lete mi kroz um kao vještica uhvaćena u uraganu. Tu su i potom nestaju u trenu. Posljedice su nebitne; sve je sada nebitno. Izgubila sam sve. Moja duša sklupčala se u mom tijelu i umrla.  Dean silazi s ceste na mračno  parkiralište. Na samom kraju parkirališta staro je dječje igralište, uglavnom napušteno, koje izgleda upravo onako kakvim ga pamtim. Noćni zrak je ljepljiv i praktički se hvata za mene dok hodamo prema našem mjestu, Dean iza mene. To je mjesto na kojem me prvi put poljubio, prije nego što su se njegovi poljupci pretvorili u nešto drugo. Betonski zid skriva pogled prema parkiralištu. Sami smo, okruţeni visokim crnim drvećem i sjenama poput tinte.  Dok se saginjemo iza zida, Dean me grabi, zavlači mi ruku ispod košulje, i grubo stišće moje grudi. Pohlepan je i ne ţelim da me dodiruje, ali još ga ne mogu dohvatiti - ne još. Srce

 

mi lupa sve jače. Borim se ostati prisebna, ali mozak mi se gasi. Sjećanja se diţu kao leševi iz mrtvih i zahtijevaju moju paţnju, ali ne dajem im ništa.  Dean me pretvorio u to što jesam. Zatvaram um. Ovaj puta sam ja njega ovamo dovela, a ne on mene. I osigurat ću da me nikada ne zaboravi, baš onako kao što ja njega nikada neću zaboraviti, osim što ovaj put to neće biti osvajanje. Blije do zurim pred sebe dok me Dean pritišće uza zid. Beton mi se zabija u laktove. Vrh njegova prsta ocrtava oţiljak ispod moje ogrlice, i vraća scenu iz prošlosti u ţivot. Preplavljuju me stari osjećaji i odmah se slijevaju s mene. Nekarakteristično sam mirna i potpuno tiha, ali on to ne primjećuje. Govori mi odvratne stvari. Dišući teško, pritišće me svom snagom o zid i trlja kukovima o mene, odostraga, kroz traperice. "Znam koliko ţeliš moj kurac, Sid, i ja ću ti ga dati - opet i opet - sve dok ne budeš molila da prestanem. Znam da voliš ovako. Reci mi, mala. Reci koliko ga ţeliš progutati."  Dean je snaţan. Jedva se mogu pomaknuti i u ovom poloţaju, a kad spusti hlače učinit će sve što je rekao i onda još štošta. Ne mogu više čekati. Pritišćem prsa u njegove ruke i grabim prema dolje i zavlačim mu ruku u dţep. Dean proizvodi zvuk iznenađenja, kao da mu nije na kraj pameti bilo da bih ga zgrabila tamo dolje. To što sam mu dodirnula međunoţje bila je slučajnost, i maskiralo je ono što sam doista htjela - njegov noţ. Prsti mi se omataju oko drške i vadim ga iz njegova dţepa.   Odmičem se korak unatrag i otvaram oštricu. "Sjećaš se ovoga?" U času je uz njegovo lice.

Deanove se oči šire i on pokušava uzmaknuti, ali leđima udara o zid. Nema kamo.  "O da, ţeliš da ga upotrijebim?" Smijem se, ali nema radosti u tom smijehu. "Sjećam se svih trenutaka kada si ga ti upotrijebio na meni, svega što si učinio. Imam tolike oţiljke da više ne mogu razmišljati. Nitko me nije spasio od tebe. I eto, eto tebe na dan kada mi je majka u mrla kako mi govoriš da sam sama kriva što sam silovana i da je moja krivica što mi nikad nije vjerovala. O, čekaj, pa ona mi je vjerovala - i ti si to znao - i to je smiješno. Ha-ha, smijurija, kao tragična ironija."  Noţ dodiruje njegovo grlo dok govorim,   vršak se stišće sve dublje i dublje u meso. Zadnja nit koja me drţala u komadu odmotala se i otpuhnuo je vjetar. Nitko me neće spasiti. Isto je kao i zadnji put i više neće biti ovog čovjeka da me vreba u sjenama.   Dean me psuje, prijeti koješta, ali ne moţe se pomaknuti zbog noţa pod grlom. Okrećem vršak noţa i promatram crvenu kaplju kako mu klizi niz vrat. Oči mi šibaju njegove. Osjećam napetost u ruci, potrebu da otpustim energiju i strah u sebi.   U tom trenu Izlazi iz sjene meni. Isprva se čini haluciniram, a ondačujem doistanjegov vidimglas. Petera. Tamna mu prema kosa visi preko očiju,mii lice mu da je opušteno. Šutne kamenčić dok govori. "Koliko god mislim da bi trebala trznuti i prerezati mu grlo, znam te. Znam što će se dogoditi nakon što to učiniš, kad sve bude gotovo." Peter se pribliţava.  Ne mogu se pomaknuti. Stišćem noţ čvršće, bojeći se da će mi ga Peter pokušati uzeti. Ne pitam se zašto je ovdje niti kako me je pronašao. Vidim bljeskove srebra i čini mi se da je oštrica na meni. Ponašam se kao da sam ja napadnuta i ne mogu se zaustaviti. Ne ţelim se zaustaviti. "Isti ovaj noţ on je na meni upotrijebio. Imam oţiljke i iznutra i izvana."  "Znam da jest." Peter je pokraj mene, ali ne dodiruje mi ruku. Promatra me kroz te tamne uvojke. "Pa što čekaš?" 

"Čovječe, koji kurac?" Dean je zaprepašten. Ponovno zakrećem oštricu i Dean se napinje, pokušavajući odgurnuti tijelo kroz zid. Promatram kako se rez produbljuje, ali ne osjećam se ništa bolje.  "Kad sve ovo bude gotovo", pita Peter, "što ćeš onda? Nakon što se sva krv iscijedi iz njega, nakon što ti umre pred očima, što onda?" 

 

Zvuk mog daha puni mi glavu. Osjećam se kao da imam kontrolu, ali nemam. Ne mogu razmišljati; ne mogu trepnuti. Ne znam odgovor na Peterovo pitanje, ali ne mogu spustiti ruku. Ukliještena sam na mjestu, zureći u čovjeka koji mi je upropastio ţivot.   "Ja znam ime čovjeka koji je ubio Ginu. Znam gdje ţivi i znam točno što bih mu učinio. Neopisivo bi me zadovoljilo vidjeti kako mu se oči gase."  "Zašto onda nisi poduzeo ništa?"  "Zato što već jesam. Jednom sam stajao tu gdje ti sad stojiš, ali nisam stao. Moram ti reći da će te to što sada radiš zatvoriti u vlastitu prošlost do kraja ţivota. Ovaj tip će te upropastiti na sve mogućećenačine dan od jutraudo sjećatnjegov ćeš sešugavi toga. ţivot, Čak i nakon što umre, proganjat te. Akoi svaki mu zabiješ taj noţ grlomraka i okončaš on pobjeđuje. Posjedovat će te do zadnjeg daha. Je li to ono što ţeliš?"   Njegove riječi pogađaju me silovito. Bujica emocija batrga se u meni, nastojeći  probiti se iz kutije u koju sam je strpala. "Moram završiti ovo. Ne mogu ga pustiti..." Peterov dah je na mom vratu. Njegova je ruka pored mene i polako klizi niz moju ruku.

"Onda pusti meni da to učinim. Pusti da ja ovo sredim umjesto tebe. Nećeš ga više   vidjeti. Obećavam. Daj mi noţ." Peterova šaka klizi niz moju dok govori i zatvara se preko moje. Polako je povlači unatrag i noţ se odmiče od Deanova grla. On oštro uvlači zrak.  Peter me drţi u rukama i ljubi me u obraz dok još drţi oštricu nadohvat ruke.   Kutija puca i osjećaji se divljački zabijaju u mene, tako silovito da se tresem. "Peter, ţao mi je."  Dean guta knedlu i pritišće prste o vrat. Ugleda krv na njima. Urla: "Kurvetino luda, platit..."

Peterova čeljust napinje se prije nego što išta učini. Šaka mu polijeće i udara Deana toliko brutalno da se on presavine, hvatajući zrak. Peter me pušta i drugu šaku zarine u Deanov ţeludac. Potom u leđa. Udarci su sve ţešći i ţešći, i Dean napokon pada na koljena dok mu se krv slijeva u košulju.   "Dosta je", čuje se glas i pojavljuje se Sean. Ruka mu je u dţepu. Seanove oči pronađu moje, i on kimne, kao da odobrava.

Peter je bez daha. Briše znoj s čela i kaţe: "Reci mu čemu se moţe nadati ako se ikada više pribliţi Sidney. Reci mu tako da mu bude posve jasno." Peterova napetost moţe se opipati. Svaki komadić njega napet je kao da će pući.   Sve se događa tako brzo. Čini mi se kao da sam u izmaglici i ne mogu ništa osim treptati. Kada sam postala ovakva? Što me moglo odgurnuti tako daleko da doista nekoga ozlijedim? Dio mene je zgađen, ali drugi dio je toliko sjeban da se nada da će Sean natjerati Deana daTajsegnjus usere. taj čovjek pati, zbog svegapoludjela. što mi je Da učinio svega što mi  je oduzeo. miŢelim je uzeodaţivot, i gotovo sam potpuno Peter- nije došao... Drhtaj mi prolazi tijelom i realnost sustiţe moj mozak. Tanki sloj znoja prekriva mi koţu. Lice mi je tako prokleto vrelo, ali ruke mi trnu od hladnoće. Prije nego što stignem išta i pomisliti, moje tijelo sili me da se nagnem i da izbacim sadrţaj  ţeluca, ali u njemu nema ništa, povraćam na suho. Peter me drţi i tiho mi govori. Njegove riječi plutaju pokraj mojih ušiju, ali ne razumijem što govori. Gotovo sam ubila Deana. Pomisao me pogađa poput udarca i ne mogu se prestati tresti.

"Ja ću se pobrinuti za ovo. Vodi je odavde." Sean grabi Deana za vrat i vuče ga u šumu. Panika me proţima. Ne mogu biti odgovorna za ovo. Odluke poput ove stvaraju zlotvore. Ne mogu to dopustiti, ma koliko sam luda.

"Čekaj", grcam, ali Sean se ne zaustavlja. Petar me odvlači i moram se boriti da pogledam iza sebe. "Ne moţeš ga ubiti. Ne smiješ!"   "Neće ubiti gada. Ja bih, da sam došao sam. Zato je Sean i traţio da bude ovdje danas, sada. Zna me bolje nego što to ţelim priznati. Sean samo podsjeća to govno da zlodjela ne prolaze nekaţnjena. Sean je malo manje emocionalno zakačen nego ja. Ja bih ga ubio i bez namjere." Gleda u svoje ruke kao da je to nešto što zna o sebi, kao da je već ubio nekoga.  

 

 Jecaji mi ispunjavaju ispunjava ju grlo i drhtim. Odmahujem glavom i omatam om atam ruke oko tijela. Peter me odvodi do crnog sportskog automobila. Seanov je, kao i motocikl. Klizim u sjedalo i prepuštam strahu da me zadavi u tišini. 

 

 

Sljedeći dan Peter stoji pored mene dok polaţem ruţu na majčin kovčeg. Ostajemo dok svi drugi ne odu. Sam sjedi na jednoj strani pored mene, otac na drugoj. Tata zuri u prazno.

Nije plakao od jutra kada je umrla. Smiješi mi se kada me vidi i kaţe mi da izgledam poput nje. Njegove riječi me progone. Svaki put kad pogledam u zrcalo da popravim kosu ili da provjerim nisam li plačući razmrljala šminku svuda po licu, vidim majčino lice. Njezine slike svuda kući.ţivot. One na kojima je u mojim najvišeosoba me pogađaju. Nemam pojma kakav su joj po je bio Iz djeteta naglo sam godinama postala odrasla i otišla sam, a nisam je nikada upoznala.

Mislim o majci često i voljela bih da sam imala više hrabrosti da se prije vratim kući. Ali gledanje u prošlost ne pomaţe mi da se maknem naprijed. Peter mi to stalno govori. Treba oplakati umrle. Treba jecati. Ali postoji trenutak u kojemu suze nestaju iza osmijeha, a iz sjećanja nestaje bol. Nadam se da će taj dan stići brzo, ali zasad nije tako. 

Vozimo se natrag prema kući u Seanovu automobilu. Peter ga je posudio dok ne krenemo kući u Teksas. Migoljim se u sjedalu. Dok govorim, ne gledam u Pet era. "Nije te strah da sam pukla?"

Nismo razgovarali o tome što sam učinila Deanu, ali te misli vrzmaju mi se glavom. Peter me pogleda. Osjećam njegov pogled na licu. "Ne, Sidney, prošla si kroz mnogo toga. A njegove neopisivo glupe odluke pretvorile su ga u hodajuću metu."  "Stvari koje si mi rekao te noći - kako si znao što mi prolazi kroz glavu?"  Peter ne odgovara odmah. Stišće volan čvršće i fokusira se na cestu. Voţnja natrag od groblja je duga, a Peter vozi zaobilaznim putem da stignemo razgovarati. "Z nam zato što sam bio u istoj situaciji. One noći kad je Gina umrla, jednog od tih tipova izbo sam njegovim vlastitim noţem. Nisam se mogao zaustaviti. Nisam mogao razmišljati. Čisti instinkt. To sjećanje mi stoji u podsvijesti. Još uvijek osjećam oštricu u   ruci i osjećam kako reţe kroz njegovo meso. Osljepljuje me i nadvladava sve dobro što sam ikada učinio. Prestao sam se boriti za nju. Promijenio sam ono što jesam, ali u dubini duše još sam isti čovjek. Ubio bih opet kad bi je to vratilo u ţivot. Zato te Sean otjerao. Znao je da bih pukao ako bi me nešto opet gurnulo predaleko jer jednom već jest. Nisam znao što se dogodilo. Nakon što si otišla, pitao sam Seana, ali prodao mi je priču i ja sam povjerovao. Rekao je da ti treba malo vremena nasamo, što mi se činilo čudnim. Ali onda mi je ispričao gomilu sranja o tome kako - čak Jednom si novacPrljav od njega mi je pokazao bankovni račun sa svom ti traţila je prebacio. udarac. mi je tvoj to netko već napravio i znaoonom je dalovom će mekoju to usporiti. Sean me izigrao. Ţao mi je što ti nisam vjerovao, ţao mi je što mi je trebalo tako dugo da dođem ovamo. Jučer sam te pratio do dućana, a potom u park. Nije mi bilo jasno zašto bi otišla s Deanom nakon što si se zadnji put borila iz sve snage kad je nešto pokušao. Zato sam te pratio, a Sean je očito pratio mene da se uvjeri da tipa neću staviti pod zemlju. Dakle, da odgovorim na tvoje pitanje. Znao sam kako ćeš se osjećati nakon što ga ubiješ jer ja sam to učinio. Nisam ţelio da to osjetiš ikada. Ţelim da ta avet nestane, ali mogu je samo nakratko otjerati. Volim te, Sidney. Volio bih da mogu učiniti više od toga. Htio bih da mogu učiniti da sve to nestane."  Ne znam što da kaţem. "Ubio si nekoga?"   Peter kima i krivnja mu bljeska licem. "U samoobrani, ali ubojstvo je ubojstvo. Tip je

iskrvario i umro na putu do bolnice. Umro je zbog mene. Bez obzira što učinim, to će uvijek biti tu. Zato sam znao što ti prolazi kroz glavu te noći. Iste stvari sam i ja mislio."  "Nisam uzela Seanov novac. Zapravo, rekla sam mu..." Peter mi se smiješi. "Znam. Rekao mi je na putu ovamo da si rekla da ćeš mu sav ostatak zabiti u dupe. Zbilja je kreten. Poslije ću ubiti boga u njemu ako će ti biti lakše." Šali se, mal malo, o, moţda. 

 

"Barem se netko brine za tebe." "Hm, da... Valjda." Peter se zaustavlja u mojoj ulici i parkira pred kućom mojih

roditelja. Svjetla u kući gore i znam da je krcata ljudima i hranom. "Moramo li odmah unutra?"

Peter odmahuje glavom i gasi motor. "Ne, ne moramo. Idemo u šetnju kroz četvrt. Hajde, svjeţi zrak će ti pomoći."  Peter obilazi automobil i izvlači me iz njega. Krećemo u šetnju, a mobitel mu zazuji. Netko mu stalno šalje poruke. "Tko je to?"    "Jonathan." Peter me drţi zauruku i gleda ravnoupred sebe. "Zbilja? Što hoće?" "Pa, hoće da se odvezem to neko mjesto   Islipu i otkrijem zašto ga mama ţeli ucmekati. Također ţeli da ostanem. Njuškalo je otkrilo da sam trenutačno nezaposlen i nabacuje se suludim ponudama za poslove."

"Zaista?" Peter kimne, sa smiješkom na licu. "Što si mu rekao?"  Peter šutne kamen cipelom.  "Rekao sam mu da nisam zainteresiran. Ţelim da budeš koliko god trebaš sa svojom obitelji. Jon uvijek moţe pronaći nekoga drugoga da pokrpa njegov posljednji veliki hit."

"Peter..." Zaustavljam se i gledam ga. "Ne moţeš tako. Nemaš posao i nemaš novca."   Slijeţe ramenima. "Imam dovoljno da me drţi zasad. A ionako te ne mogu sada ostaviti. Moja si, tijelom, umom i dušom."  Brinem za njega i to se vidi na mom licu. Moţda on ipak jest poput svog mlađeg brata i baulja s glavom u oblacima. Ljudi trebaju novac da ţive, a Peteru se očito ne ţuri da si osigura drugi posao. Nakon što je onako ostavio sveučilište, nisam ni sigurna da se moţe igdje zaposliti. Zamišljam Peterove ruke kako ispunjavaju prijavu za posao: razlog napuštanja prethodnog posla: Spavao sa studenticom.  studenticom.  Tehnički, nisam bila Peterova studentica kad je spavao sa mnom - ako se ne računa doslovno spavanje - ali izgleda jednako loše. Glasine o nama kolale su davno prije nego što se išta doista dogodilo. Smješkam se, prisjećajući se. Pojma nisam imala da sam mu se toliko sviđala.  Peter mi stišće ruku. "O čemu razmišlja taj tvoj prekrasni mozak?"   "O tome kako smo se sreli i kako nisam imala pojma da će stvari završiti ovako. Drago mi je da jesu. Ne bih mijenjala ni sekundu tih mjeseci."

Peter podiţe moju ruku do svojih usana i smiješi mi se. "Također. I tako mi je drago da si mi konačno priuštila kavu kavu   jer jer doista mi je trebala, tr ebala, a nisam imao pojma. Uopće." I dalje se smiješi. "I štošetnju sad? iza Vraćamo se natraghodamo u Teksasprema ili postajemo Jerseyjaši?" okrećenai n astavljamo ugla. Ponovno mojoj kući. Odavde Peter vidimsesvjetla trijemu i gomilu automobila parkiranih po ulici, nanizanih poput mrava-vojnika. "Jerseyjaši? Tko tako govori? Ti si s Long Islanda - i nemoj misliti da mi je promakla cijela ona 'ja sam iz Connecticuta' laţ, smrade. Ti bi trebao imati, oprosti -mi-boţe oduran akcent, gospodine Njujorčanine, i urođenu odbojnost prema bilo čemu genijalnom što dolazi iz Jerseya, kao što sam ja." "Nisam lagao. Došao sam u Teksas preko Connecticuta." "Ista stvar, muljatoru."

"Ne baš, kavopijo." Peter me zaustavlja nekoliko koraka pred kućom i gleda me u oči sa seksi osmijehom na licu. "I primjećujem da si zgodno izbjegla moje pitanje zbog čega mi se čini da se još premišljaš."  "Zbilja ne znam što da radim." Pramen kose zataknem za uho i duboko udišem da se primirim. Emocionalno, osjećam se čvrsto otprilike kao mokra maramica. "Potratila sam toliko vremena. Još uvijek imam jednog roditelja i ruţnu polusestru tamo otraga. Čini mi se kao da ne bih trebala pobjeći ovaj put. Moţda mogu popraviti stvari ili jednostavno početi ispočetka." 

 

"Čekaj sekundu. Ruţna polusestra, jel' to gospodin Puran ili Sam? Jer čini mi se da titula pristaje i jednome i drugome jednako dobro." "Prestani zafrkavati gospodina Purana." Naravno da sam mislila na Sama. On je totalni

kreten, ali je svejedno obitelj. Ne ţelim ga ponovno otpisati, ne prije nego što barem pokušam izgladiti stvari. Bacam pogled na kuću, pa ponovno na Petera. "I kad si čuo njegovo ime?" "Samovo? Upravo si ga rekla i povezao sam. Pepeljuga, zla polusestra, ljubomorni brat. Skuţio sam." Peter tapka prstom po sljepoočnici. "Zaboravljaš koliko sam bistar."  Smijem se i pljuskam to!iPtica. Kakopočne si znao da sam"Čuo ga imenovala?" "Oh", Peter me uzimaga. za"Ne ruku ponovno hodati. sam kako pričaš s njim

kad sam te prvi put pronašao. Točno prije nego što je tvoja teta izišla i poslala te u trgovinu. Htio sam dotrčati do tebe i uzeti te u naručje, ali čuo sam što se dogodilo i zbrojio dva i dva. To što sam se pojavio prekasno bilo je kretenski od mene i nisam bio siguran ţeliš li me uopće u blizini. Kad si svoju večeru dala lešinaru, čuo sam da si ga nazvala 'gospodine Purane'. Učinilo mi se slatkom. Trebali bismo mu nabaviti leptir-mašnu ili nešto takvo."  "Hajde da više nikada ne poslušamo Seana, ali baš nikada, okej?"  "Najbolja ideja koju sam ikad čuo. Dogovoreno."  

 

 

Kuckajući palčevima po ekranu, odgovaram na Millieinu poruku i ostavljam mobitel na stolu. Nekoliko je dana prošlo, ali još uvijek nisam krenula natrag. Millie je sve izračunala i shvatila da sam opasno blizu granice. Kaţem joj da se ne brine i prekidam vezu.  Jednostavno još nisam htjela ostaviti tatu samog. Veseli ga što sam tu. Jedini trenuci kada se smiješi oni su kada ušeće u sobu i opazi me. Uvijek mu je iznenađenje na licu, kao da je zaboravio se vratila. Peterda misam dobacuje pogled. Tata mu je dopustio da spava na kauču, što mnogo pomaţe. Ako ja ne mogu spavati, spustim se niz stube i sjedim s Peterom na sofi. Grli me i gledamo televiziju dok ne svane. Nekoliko puta mu uspijeva zaspati po nekoliko sati. Stalno si

govorim da će s vremenom škripac oko moga srca popustiti, da će jednom nestati i opet ću biti sretna.

Peter bocka svoje palačinke. Teta Beth još uvijek nam kuha. Isprva sam mislil a da se zadrţava zbog tate, ali sad mi izgleda da je tu zapravo zbog nje. Mama i teta uvijek su bile dobre prijateljice i uviđam da je teti lakše kad je u kuhinji i sprema nešto. Tako ću se udebljati - ali i gospodin Puran mogao bi postati morbidno pretio. Ptičurina pojede sve što meni ostane na tanjuru i zaista voli slaninu. Razmišljam da izvadim pola kilograma nekuhane slanine iz paketa i bacim je s krova kuće na verandu. Ptici će to biti kao u dobra stara vremena, minus jureći kamioni.  "Prestani gomilati slaninu za tu zvijer." Peter grabi preko stola i krade mi komadić.   "Ima još gomila, dušo!" teta Beth viče iz kuhinje.   Uzimam mu natrag slaninu upravo dok se Peter sprema pojesti je i on zagrize u prazno. Smijem se i bacam je kroz vrata gospodinu Puranu. " Nađi si svoju." 

"Ne mogu vjerovati da si to napravila", kaţe Peter trepćući u šoku. Kosa mu je tamna i razbarušena, dvodnevna brada na njegovu savršenom licu i tračak radosti u očima. Tamna majica kratkih rukava lijepi mu se za prsa i čini da mu oči izgledaju modrije nego što mi se čini da je moguće. Bez upozorenja Peter se naginje prema meni i škaklja me.  Gotovo iskačem iz stolice nastojeći izbjeći njegove ruke, ali teta Beth je tu da ga klepne kuhačom po glavi. "Bez gluposti za stolom, mladiću."   Umirem od smijeha dok moja teta njega, profesora, prekorava kao da je malo dijete.

Histerično je smiješno i Peter ne zna što bi sa sobom. Na kraju napokon guta osmijeh i kaţe:   "Ispričavam se, gospođo. Neće se ponoviti." "Gospođo?" Teta Beth strijelja ga pogledom. "Koliko misliš da sam stara?"  Upirem prstom u Petera i smijem se. "Hajde, dr. Granz, Gr anz, poljubi je u dupe i ispričaj se."  Izgleda zbunjeno. Ta fraza smatra se izrazom poštovanja u Teksasu, ali ovdašnje ţene shvaćaju je kao uvredu, kao da su stare i nemoćne. Na stavljam se hihotati, dok i ja ne dobijem kuhačom.  Teta Beth odmahuje glavom. "Kakvo je to ponašanje za stolom, Sidney? I prestani hraniti tu stvar. Ako joj nastaviš davati slaninu svaki dan, nikada neće otići."  "Ni ja neću otići ako me nastavite hraniti slaninom svaki dan", kaţe Peter teti Beth. Pun pogodak, teta se sva rascvate. "O, prestani." Uzima njegov tanjur i kaţe: "Donijet ću ti još."   Peter mi značajno signalizira obrvama i kriţa ruke na prsima. Zavali se u stolac tako da ga osovi na samo dvije noge i dobacuje mi najarogantniji cerek koji sam ikad vidjela. "Sviđam joj se više nego puran." 

"Svima se sviđaš više nego puran." 

"A tebi?"

"Ovaj čas ili općenito?" Ne gledam ga. Uzimam zalogaj kolača, odnosno namjeravam ga uzeti, ali Peter me pljusne po ruci i slastica mi ispada na tanjur.

 

Polako se okrećem prema njemu i vidim Petera punog sebe. "Smrdiš."  "I to ti se sviđa."  Zinem u iznenađen osmijeh i gurnem ga u rame. Stolac klizne pod njegovom teţinom i Peter se sruši na pod. Teta Beth upravo se tog trena pojavljuje na vratima. "Dosta toga. Ako se vas dvoje ţelite ponašati poput dječurlije, idite van." Spušta slaninu na Peterov tanjur, podiţe ga i gura mu tanjur u šake prije nego što nas istjera. "Hajdete. Kupite svoje stvari i van na dvorište. Van!"  Trseći se da ne prasnem u smijeh, uzimam svoj tanjur i izlazim kroz vrata grizući se za  jezik. slijedi nas sa šokiranim izrazom na licu. Kad se zavalim z avalim u ljuljačku, sjeda pored mene Peter i kaţe:me "Izbacila je."  Prasnem u smijeh i trknem ga u rame. "Baš "B aš si guzica." "Sidney, fokusiraj se na nešto drugo osim mojeg dupeta. Mislim da smo ti upravo ispizdili tetu. Protjerala nas je u dvorište zajedno s pticom." Gospodin Puran baš u taj čas odlučuje zlokobno se zagegati prema nama, u potrazi za hranom. Dobacujem mu Peterovu slaninu. "Nisi valjda?"

"Čini mi se da jesam. I šta ćeš sad, profesore?" Naginjem glavu u stranu i kriţam ruke na prsima.

Peter prasne u smijeh i baca se na mene. Moj tanjur hrane leti u zrak, od čega se polovica prospe po meni, a ostatak po podu ispod ljuljačke. "Smrade!"  "Ponavljaš se." Peter me gura unatrag tako da leţim na ljuljačci, a on se naginje nada mnom. Ne drţi me za zapešća, pa ne paničanm. Usput, ţutanjak klizi niz moje lice kao da me u čelo ustrijelila kokoš. Peter umače prst u ţutu s luz, razmazuje je po mojim obrazima i crta srce.

Skičim, udaram i smijem se. Uspijevam ga odgurnuti i Peter pada s ljuljačke, a ja se skotrljam na njega. Grabim hranu koja je popadala svuda okolo, i pokušavam komadić kajgane nagurati mu u usta zajedno s tr avom koja se zalijepila na nju. "Ţderi, Ferro. Hajde hajde, zini širom."  Grozan zločesti cerek raste mu na licu, od čega se smrznem. "Sidney, molim te. Još nije vrijeme za kavu." I počinje se smijati tako histerično da mu se cijelo tijelo trese skupa sa mnom na njemu.

"Ponovi to ako se usuđuješ!"  "Pričaj mi prljavštine..." Peter ne stiţe dovršiti rečenicu jer mu kajganu trpam u usta. Kesi se prema meni. Umjesto da ispljune razbacanu hranu, ţvače je i komentira: "Mrvu je hrskavo." "Hej!" Urliče tata sa straţnjeg trijema. "Makni se s njega! Nemoj da odem po crijevo, Sid!"

Lice mi poprima boju cikle, klizim s Petera i sjedam pored njega. Peter se ne moţe prestati smijati. Uzvraća pogled mom ocu i domahuje mu. Tata odmahuje glavom. "Ne ţeliš se naći na mojoj listi, dečko. Lista završava s lopatom i dugačkom voţnjom u karavanu, ako me shvaćaš. Napumpaj je i upropastit ću ti ţivot, dijete." Tata nestaje u kući ne čekajući odgovor. Peter i ja se pogledamo i prasnemo u smijeh kao blesavi. Nakon nekoliko minuta Peter

se izvali na travnjak i kaţe "Nisam te napumpao, jel'da? Čisto za referencu, takve stvari mi trebaš reći. Tako da mogu tebi i djetetu kupiti kuću i zbrisati prije nego što ti otac sazna."   "Nisam trudna, Peter. Na piluli sam. Na tome sam otkako se dogodilo ono s onim

šupkom." Povlačim koljena na prsa i rukama omatam gleţnjeve. "Zašto? Ti bi 2,5 djeteta i kućicu s bijelom drvenom ogradom?"  "Moţda." Ceri se tako jako da znam da me zafrkava i misli to, jebote! "A jebote! "A ti?" "Moţda. Ovisi tko će me napumpati i kupiti mi kuću, znaš. Te sitnice." 

 

"Ja." Peterov glas je smrtno ozbiljan. "Kako bi bilo da te ja noću drţim u naručju, svake noći? Kako bi bilo da budem otac tvojoj djeci? I očuh tvom lešinaru? Što misliš o tome?"  Prstom tapkam po usni kao da razmišljam. "Bi li bilo plesanja?" Kima glavom. "Non-stop. A slanine?"

Smijem se. "Naravno. Kakav je to američki san bez slanine?"  "Morat ćeš mi obećati da ćeš me voljeti i kad se uprasim jer tetino kuhanje i tolike količine slanine vode ravno prema tome." Peter isprepliće prste iza glave. U njemu nema ništa punašno, a jede poput lešinara.  ti menivolim obećaš da  ćeš me voljetimu zauvijek i osigurati mi doţivotnu zalihu kave."Samo Ispadaako da doista Namigujem i ne mogu više zadrţavati osmijeh. Širi kavu."  kavu." se mojim licem i prodire u mene. "Zadnjih nekoliko dana bilo je tako teško i istodobno tako predivno. Ne ţelim da odeš, ali znam da moraš. Stvari ne mogu ostati zauvijek ovakve."  "Tko kaţe?" Peter prelazi pogledom po razbacanoj hrani. Gospodin Puran se vratio i kljuca komad kobasice pokraj ostataka jaja i peciva. Peter se razvlači do rasute hrane i tjera pticu. Podiţe pecivo koje sam nekoliko puta htjela strpati u usta i otire ga. "Imao sam čitavu romansu isplaniranu, ali da te pitam - hoćeš li se udati za mene?"  Mislim da se šali. Stavljam kosu iza uha i zadirkujem ga. "I tebi se sviđa kava, priznaj"  Peter mi prilazi na koljenima i pruţa mi pecivo. "Volim kavu. Volim tebe."   Uzimam pecivo i promatram ga. "Što?"  "Znam da nijedno od nas ne moţe jesti hranu koja je pala na pod,  ali kako bi bilo da ipak potraţiš iznenađenje unutra?"  "O čemu ti to?" Smijem se i gledam ga. Što je učinio? Počinjem raskapati pecivo dok mi prst ne osjeti nešto tvrdo. Nakon što sam otresla mrvice, među prstima mi ostaje prsten s dijamantom. Zurim u prsten i ponovno u Petera. "Zbilja me to pitaš?"   "Da. Ţelim provesti ostatak ţivota usrećujući te. Sidney, ţeliš li se udati za mene?"  Lice mi se grči u najgori izraz koji mogu zamisliti. Smijeh i suze miješaju se u jedno i blejim poput ovce. Peter se nesigur no osmjehuje, čekajući odgovor, ali nisam sposobna govoriti. Bacam ruke oko njega, praktički ga rušeći na pod, i kimam glavom. "Da, da!"   Peter me podiţe i vrti me zrakom. Oboje vrištimo i smijemo se dok me ne spusti na zemlju. Potom Peter drekne prema stra ţnjim vratima: "Rekla je da! Moţete izići!"  Zirkam prema njemu, iznenađena, a potom prema vratima. Teta trči prema meni sa suznim osmijehom na licu i kuhačom još uvijek u ruci. Grli nas oboje i blebeće besmislice.  Odmičemo se, a tata je tamo, stroga lica. "Bio sam ozbiljan kad sam ono rekao. Brini se za nju." "Da, gospodine". Peter se rukuje s tatom, a potom se opet okrene prema meni i grli me tako čvrsto da se bojim da će mi glava odletjeti. 

Sam je iza njih, izgledajući kao Sam. Danas se duri jer je Dean naprasno odlučio odseliti. Tip kao da se spakirao i zbrisao.

Kad mi je Sam to rekao, bilo mi je tako drago da sam to jedva prikrila. Nema više šanse da ikad nabasam na Deana. Nakon što su Sean i Peter završili s njim, Dean je pobjegao podvijenog repa. I nije ništa rekao Samu, osim da mu je dosta ove rupčage i da mora otići na neko bolje mjesto. Sam pokušava odglumiti zadovoljstvo. "Čestitam, Sid. Drago mi je zbog tebe." Na brzinu me grli, a potom se okreće Peteru. "Nemoj da te moram izmlatiti budeš li grozan prema njoj."

Pratim Peterovu reakciju i nadam se da neće Samu otkinuti glavu s ramena. Sam uvijek ispali pogrešnu stvar i ovo nije nikakva iznimka. Peter dobacuje mom bratu usiljen smiješak i povlači ga u medvjeđi zagrljaj identičan onome koji meni priređ uje moj otac. "Ne bi mi palo na pamet, sine. I uvijek sam htio blentavog mlađeg brata poput tebe!" Sam se odmiče s čudnim pogledom na licu, dok se mi ostali smijemo. Sam se konačno nasmiješi i pruţa ruku Peteru. Rukuju se i izmjenjuju još nekoliko privatnih riječi r iječi koje ne mogu čuti. 

 

"Znao sam da hoće tvoju lovu, Pete. Zašto bi inače rekla da?' Okrećem se na peti. Sean stoji iza svih, samozadovoljan. Ima onu koţnu jaknu i bajkerske čizme i izgleda više nego zastrašujuće s kacigom pod rukom. Sigurna sam da je  tati drago što sam odabrala Petera, a ne Seana.

"Magarac!" Peter će ponosno: "Došao si!" U dvije sekunde Peter grli brata. Plješću se međusobno po leđima i po licu, kao što su radili otkako su bili klinci.  "Naravno da sam došao. Kad si rekao da joj daješ prsten, htio sam se uvjeriti da ga neće slučajno progutati. Tko još stavlja prsten u pecivo?" Sean odmahuje glavom negodujući, kao   pitam ga, ruku prekriţenih na prsima, strijeljajući ga da je to bio liglup način prosidbe. "Jesi ti IKAD pristojan?" pogledom.

"Ti to mene ozbiljno pitaš?" Sean pokušava sakriti osmijeh dok mi prilazi i pruţa kutijicu. "Evo."

Osvrćem se oko sebe. Ako je unutra srce gospodina Purana na jastučiću..."  "Hajde samo otvori, pametnice". Sean se okreće, ali pogledi koje mu šalju tata i   teta Beth tjeraju ga da se ponovno okrene prema meni. Kidam papir koji otkriva malu crnu kutiju. Iskreno, strah me otvoriti je. Bacam pogled na Petera. "Imaš li ti pojma što je u ovome?" On odmahuje glavom i primiče mi se.   "Ljudi obično pronalaze odgovor na to pitanje tako da skinu poklopac." Seanov pogled

pronalazi moj. Izraz na njegovu licu kao da me izaziva da otvorim kutiju, što me sasvim isprepada. Ponovno se osvrćem za svojim puranom, ovaj puta ozbiljno zabrinuta.  "Pobogu", Sean poseţe prema meni i podiţe poklopac kutije. U kutijici je jastučić. A na  jastučiću je mašnom pričvršćen mjedeni ključ.  Odmatam mašnu i podiţem ključ. "Što je ovo?"   "Kućica s bijelom drvenom ogradom. Bez djece jer to nemam u planu s tobom." Seanov zajedljiv ton nagoni Petera da bratu zvizne pljusku u potiljak. Zurim u ključ. "Kupio si nam kuću?"  

"Mda, mislio sam da će ti se svidjeti." Odmahujem glavom i pokušavam mu vratiti ključ, ali Sean uzmiče korak unatrag. "Bez povrata, Sidney."  "Dakle." Ne znam što da kaţem ili što da pita m. Dar je zaista prevelik i iznimno neočekivan. Pada mi na pamet stotinu razloga zašto ga ne mogu prihvatiti, ali nešto u Seanovu stavu daje mi do znanja da mu ovo doista nije lako, da se zbilja trudi izgladiti

stvari, ali da zna kako mu to baš nimalo ne leţi. Čitava je situacija nelagodna. Sean se ponašao kao kreten odnelagodu prvog dana. Ne znam je činiti s ovom verzijom Peterova brata.   Napokon gutam i pitam: "Gdješto se mi nalazi?" "Daleko odavde, barem četiri ili pet ulica u onom smjeru." Sean pokazuj e prstom i uglovi usana mu se trzaju kao da se ţeli nasmijati. "Čujem da je do druge šanse zbilja teško doći i htio sam da vas dvoje dobijete svoju."  "Kupio si nam kuću?" konačno se oglašava oglašav a i Peter, i zvuči jednako šokirano kao i ja.  "Zašto me svi gledaju  kao da sam ćaknut? Gdje ste mislili ţivjeti? Trebala vam je kuća, zar ne?" Sean gleda tetu Beth, očekujući da će se sloţiti s njim.   Njezine obrve ukopale su se pod njezinim kovrčama. Tonom koji mu daje do znanja da  je kupio pogrešnu stvar, upućuje ga njeţno kao da je petogodišnje dijete. "Zaručnički pokloni su obično sitnice poput posude za kekse, milo. Nešto sitno. Kuća nije sitna."  Svi se smiju. Sean se cereka sve dok se smijeh ne utiša. "Okej, kupit ću im veću kuću za vjenčanje."  "Ne, ne! Jedna kuća je više nego dovoljna." Stojim pred Seanom i gledam ga u lice. Na sekundu mi se čini da shvaćam što Avery vidi u njemu, ali onda se podiţu zidovi i trenutak iščezava. "Mislila sam da ti se ne sviđam."  "Ja to nisam rekao", odgovara Sean.

 

"Uh, da, jesi. Rekao si nešto poput 'gadiš mi se'." 

On slijeţe ramenima kao da nije bitno. "E pa, ispada da sam te zezao. Imaš više kičme nego mnogi muškarci, a to je vrijedno divljenja."  "Diviš mi se?"  "Ja to nisam rekao." Sean se ceri i okreće od nas. Dok odmiče, dobacuje preko ramena. "Brini se za nju, Peter. Bit ću u gradu još nekoliko tjedana dok ne dovedem sve u red i spasim Jonathana od samoga sebe. Taj klinac će završiti razbaštinjen kako je krenuo, a ja zbilja ne ţelim da opet meni uvale čitavu tu priču s nasljedstvom. Uglavnom, svrati kad ţeliš i povedi Seanzaručnicu." nestaje iza  kuće. Nakon nekoliko trenutaka čujemo motor kako grmi i odmiče. Do tog trenutka, svi zure jedni u druge kao da je Sean bio nekakav dementni Djed Boţićnjak.   Ispuštani uzdah. "Dakle, to je bilo neočekivano i pomalo bizarno."  "Vrlo bizarno. Sean mrzi sve oko sebe, ali ti si ga nekako pridobila." Peter me štipa za obraz i smije se dok ga odgurujem. Pomirba sa Seanom je prečudna.   "Vjerojatno nam je kupio kolibu s poljskim zahodom." Tata se oglašava  prvi put tijekom čitavog razgovora. "Zadnji put kad sam gledao, nigdje na Sycamoreu nije bilo koliba. Mislim da vam je tip doista kupio kuću." 

Peter uzima moju ruku i prinosi je usnama. "Ţeliš li ići pogledati novu kuću, buduća gospođo Granz?"  "Totalno. Moram je vidjeti prije nego što povjerujem. Ako se sviđam Seanu, čitava moja teorija o osovini zla pada u vodu jer Sean je trebao biti zli diktator." Počinjem se pitati zašto  je Sean podigao svu tu bodljikavu ţicu oko sebe. Kao da ne ţeli da mu itko dobaci više od  jednog pogleda, a kamoli da se zbliţi s njim.  Čitava obitelj nas slijedi dok se vozimo prema adresi ispisanoj u kutijici s ključem. Sean se potrudio ispisati je dekorativnim krasopisom na poklopcu. Kad sam je prvi put otvorila, pomislila sam da je riječ o adresi dućana u kojem je kupio ključ, a ne o adresi naše nove kuće. 

Izlazeći pred kućom iz auta, ne mogu suzdrţati uzbuđenje koliko je slatka. Kolonijalna prizemnica, obojena u bijelo i sivo, s velikom plavom mašnom na vratima. Dvorište uređeno cvi jećem  jećem kakvo je imala moja majka. Maćuhice, impacijensi i veliki lisnati ljiljani posvuda. Izgleda kao da je Sean doslovce prekopirao njezine vrtove i posadio ih tamo. Stišćem usne koliko god mogu, bojeći se da ću se rasplakati.   Peter me izvodi iz auta i rukom u ruci koračamo prilazom od škriljevca do ulaznih vrata.Gledam "Ključ, gospodo Granz."boju. Pruţam gajePeteru on otključava vrata. cvijeće i svjeţu "Kako to sveiizveo tako brzo?"     Peter slijeţe ramenima. "To je Sean. Kako on išta izvede?" Peter uzima moju ruku i prebacuje je preko svog ramena, prije nego što me obori s nogu i podiţe u zrak. Vrisnem dok me podiţe. "Što izvodiš?"  "Dakle, ovo će nam biti kuća. Moram te prenijeti preko praga. Ili ti ţeliš prenijeti mene?" Cereka se.

"Ja ću tebe prenijeti na dan vjenčanja."   "Dogovoreno." Peter me unosi unutra i zastaje. Kuća je prekrasna i potpuno uređena. Zinem od iznenađenja, nemoguće je pojmiti sve dovoljno brzo. "Wow." Peter se polako okreće, još uvijek me drţeći u rukama. Tu je nova kuhinja, opremljena nehrđajućim kućanskim uređajima, granitnim pultovima i najslađim bistro -setom koji sam ikada vidjela. Tamni pod iz te prostorije prelijeva se u dnevnu sobu u kojoj stojimo. Tu je pahuljasti bijeli

kauč, ugrađene police za knjige, kutni kamin i golemi televizor. Moj otac zadovoljno gunđa i smješta se na kauču.  Peter se ponovno osvrće i gleda u usko stubište koje vodi prema spavaćim sobama na gornjem katu. "Ţeliš baciti pogled?" 

 

"O da. Nakon ovoga, ţelim trčati uz stube." Peter me pušta iz ruku i penje se  sa mnom. U dnu hodnika mala je kupaonica i prekrasna druga spavaća soba s krevetom, noćnim ormarićem i udobnim stolcem. "Ovo je toliko divno."  Peter otpire vrata glavne spavaće sobe i kaţe "Ovo će ti se svidjeti." Prilazim mu s leđa i pokušavam virnuti, ali Peter privlači vrata tako da mi zakrije pogled. "Dok sam pričao sa Seanom, spomenuo sam nekoliko stvari. Ali nisam mu rekao ništa za ovo. Ovo je shvatio sam."

Nervozno se smijem. "Okej, sad me brineš." Peter se njeţno smiješi i otvara vrata. Smrzavam na dovratku. moj Boţe, predivno je." Gdje godobrubima. pogledam,Tamni savršenstvo. Soba  je u mekimsetonovima, vrlo"O blijedoj plavoj s debelim bijelim pod tako je

ulašten da se mogu vidjeti u odrazu. Veliki krevet smješten je uz jedan od zidova s podstavljenim uzglavljem urešenim kristalima. Na njemu je raskošan bijeli prekrivač, a sa stropa se spušta slap njeţne bijele tkanine koja okruţuje krevet. U kutu stoji antikni gramofon. Primičem mu se polako, misleći da je riječ o reprodukciji stare Victrole, a li kad mu priđem, dolazi mi da se onesvijestim. Pokazujem na gramofon. "Moj Boţe! Pa to je original!"

Peter šeta garderobom - odnosno, onime za što sam mislila da je garderoba, ali glas mu odjekuje. "Pročitaj naljepnicu na ploči."   Bacam pogled na naljepnicu i cvilim. "Benny Goodman! Kako se dokopao toga?"

Uključujem gramofon, s paţnjom da ne ogrebem ploču, i začujem jednu od mojih omiljenih pjesama. "O moj Boţe, Peter. Moţe li ovo biti b iti savršenije?"  "Ne znam. Još nisi vidjela ovu sobu." Proviruje i kaţe: "Dođi baci pogled."  Prolazim kroz mali hodnik, očekujući da je riječ o skladištu ili nečemu sličnom, a onda zinem od iznenađenja. Tavan je preuređen u golemu kupaonicu. Bijela samostojeća kada pruţa se ispod stropnog prozora. Bijeli ormarići niţu se uz zidove s golemim zrcalima iznad umivaonika od kovanog bakra. Sitne pločice od blijedoplavog stakla sjaje u zidnim nišama, a prekrasan veliki tuš ugnijeţđen je u kut sobe. Stojim tamo i zurim. "Kako je samo stigao sve ovo?"

Peter mi prilazi s leđa i obmata me rukama oko struka. "Očiti je odgovor da je počeo one noći kad te sreo, ali to se čini prilično nevjerojatnim kad se uzme u obzir kako se ponašao."  "Malo, da."

"Rekao sam mu da se ţelim oţeniti s tobom, da si ti ta. Od te noći znao je da sam ozbiljan u vezi Peter okreće naručju.ostaviti "Ovo jetatu zbilja strašan dar."   imati novi Kimam sesitobom." smiješim. "To me znači da neu moram i da ti i ja moţemo početak. Ali što ćemo sa zaposlenjem?"  Peter me pušta i izvlači mobitel iz straţnjeg dţepa. Kucka po ekr anu dok govori.

"Budući da ćemo dijeliti bankovni račun, pretpostavljam da bi trebala znati kakva nam je financijska situacija. "Evo" - dodaje mi mobitel - "baci pogled."

Uzimam mobitel i bacam pogled na ekran. Nekoliko puta trepnem, misleći da pogrešno vidim. Kad ponovno pogledam prema njemu, Peter se smiješi. "Rekao si da nemaš ni prebijene pare." Ne razumijem. Prljavo je bogat. Peter ne mora raditi ako ne ţeli, nikada. Na njegovu računu je više novaca nego što mi je Sean ponudio na imanju Ferro.   "Rekao sam da nisam nasljednik i da imam dovoljno, i imam. Investirao sam novac od

zaklade i isplatilo se. Ţivio sam od plaće, pa je ušteđevina nastavila rasti. Nisam tako bogat kao Sean ili Jon, ali daleko sam od siromašnog." Peter mi se cereka. "Rekao sam ti da ću se pobrinuti za tebe. Jesi li zbilja mislila da nemam baš ništa?"   Kimam i vraćam oči u duplje. "Pa, da. Tvoja dnevna soba je bila krcata namještajem od iverice. Izgledala je više kao soba u studentskom domu, nego kao kuća jednog profesora."  

 

Slijeţe ramenima. To mi nije bio dom, pa mi nije bilo pretjerano stalo urediti ga. Nije bilo razloga dok nisam tebe upoznao."

"Dakle, ne moraš raditi?" Peter odmahuje glavom. "Ali kladim se da ţeliš podučavati."  Kima i prilazi mi. "Hm, da... Bilo mi je zgodno u učionici." "Morat ćemo nešto učiniti s time u vezi."  "Pa zapravo", Peter mi dobacuje pogled ispod tamnih uvojaka: "Već jesam. Sjećaš se kad sam spomenuo kako je Jon impulzivan? E pa, kupio je nešto u blizini prije nekoliko godina."   Pokušavao je impresionirati jednog komada."  "Što je kupio?" "Privatnu školu. "Nismo li svi?" Ne mogu zamislili kako je Jon mislio time impresionirati djevojku, ali u skladu je sa Seanovim i Peterovim pričama o najmlađem od braće Ferro.  Peter se smije i kaţe: "Gimnazija Jonathan Ferro n alazi se otprilike sat vremena odavde i treba profesora engleskog jezika." "A da, profesore?"

Kima. "Nakon što je moja majka onako odjurila, Jon je rekao da će me učiniti kraljem ako mu pomognem nositi se s mamom i njegovom najnovijom investicijom. Kad sam shvatio

gdje je ta škola, pristao sam. Jedina potencijalna rupa u mom mračnom planu bila je mogućnost da poţeliš vratiti se u Teksas ili da me odbiješ kad te zaprosim. I bio sam uvjeren da će ti puran pojesti prsten, usput... A kad smo već kod debele ptičurine, dođi ovamo." Peter se primiče prozoru i povlači zavjesu. "Vidi ovo."  Pogledam prema dolje, a tamo kraj trijema stoji čvrsta prečka na kojoj sjedi velika crna ptica. "Ah, Sean je isporučio gospodina Purana nakon što smo otišli."  "Dakle" - Peter me okreće k sebi - "ostajemo li ovdje ili se vraćamo u Teksas?"  "Izgleda da je vrijeme za nov početak, a ovo je savršeno mjesto, savršena kuća sa savršenim zaručnikom."  Peter me uzima u naručje i spušta svoje usne na moje. Kad se odmiče, kaţe "Volim te, Sidney Colleli."

"I ja tebe volim, Peter Granz. A sad mi daj malo te kave o kojoj stalno pričaš."