Guy Gavriel Kay - Izabel

Gaj Gavrijel Kej

Izabel

Naslov originala: Guy Gavriel Kay Ysabel

Za Lindu McKnight i Antheu Morton-Saner

Postoji jedna i samo jedna priča Koju vrijedi ispripovijedati Bilo da ste učeni bard ili darovito dijete; Njoj pripadaju sve rečenice i svi ukrasi Što svojim sjajem plaše Sve one obične priče u koje zalutaju ROBERT GRAVES

PROLOG

Šumarak doseže do samog ruba posjeda: do šljunka na kolnom prilazu, do elektronskih dvorišnih vrata i do zelene žičane ograde koja štiti posjed od upada divljih svinja. Mračna stabla okružuju još jedan dom, skriven na obronku, a onda se uspinju strmim brijegom sjeverno od vile, do mjesta gdje prerastaju u ono što se bi se moglo nazvati pravom šumom. Naokolo lutaju divlje svinje - les sangliers – osobito zimi. S vremena na vrijeme odjeknu pucnjevi iz puške, premda je u hrastovim šumarcima i na proplancima što okružuju ovako luksuzne kuće lov zabranjen. Imućni kućevlasnici uzduž Chemin de l’ Olivette čine sve u svojoj moći ne bi li sačuvali mir svojih dana i večeri ovdje u prirodi iznad grada. Zbog visokih stabala na istoku, zora najavljuje svoj dolazak – u svako doba godine – polaganim i blijedim svitanjem, bez sunčeva diska nad obzorom. Ako bi tko pogledao kroz prozor vile ili s terase, vidio bi kako crni čempresi na travnjaku polagano poprimaju zelenu boju i zadobivaju jasan oblik od vrha prema dnu, izranjajući iz sjenovitih čuvara kakvi su bili tijekom noći. Katkad se zimi spusti magla, a svjetlost je rasprši poput sna. Kako god najavio svoj dolazak, početak dana u Provansi pravi je dar, ve ć više od dvije tisuće godina slavljen u riječi i slici. Kažu da promjena nastupa negdje ispod Lyona i sjeverno od Avignona: razlika u zraku iznad tla kojim muškarci i žene hodaju, i s kojeg promatraju nebo. Nigdje drugdje nebo nije ovakvo. U svakom dijelu godine, za svakog godišnjeg doba: i u hladnu zoru kasne jeseni i o podne snenog ljeta među cvrčcima. Ili kad oštar vjetar – mistral – zareže poput noža dolinom Rone (istim onim putem kojim su tako često dolazili vojnici), pa

raščisti nebo i pretvori svako stablo čempresa, svaku svraku, svaki vinograd, svaki grm lavande i svaki udaljeni akvedukt u uzor, savršenstvo, prvi primjerak svoje vrste na svijetu. Grad Aix-en-Provence leži u kotlini zapadno od vile. U tom smjeru nema drveća da zapriječi vidik s ove visine. U proljetno jutro poput ovoga, taj više od dvije tisuće godina star grad, koji su osnovali rimski osvajači – mjereći zemlju, izrađujući zemljovide, poravnavajući i isušujući tlo, polažući cijevi za termalne izvore i gradeći one svoje potpuno ravne ceste – može se vidjeti u svakoj pojedinosti i gotovo nadnaravnoj jasnoći. Srednjovjekovne kuće pomiješane s modernima. Blok novih stambenih zgrada na sjevernom obronku i – stiješnjen u staru gradsku četvrt – visoki zvonik katedrale. Svi će oni jutros onamo poći. Malo kasnije, ali ne previše (već su se dvije budilice oglasile u kući, a jedna se žena već tušira). Nije dobro započeti jutro ljenčarenjem, ne ako vas čeka posao radi kojeg su oni došli. Fotografima je svjetlost u ovom kraju dobro poznata. Pokušat će se njome poslužiti, pokušat će crpsti iz nje kao što bi žedan čovjek crpao vodu iz drevnog bunara – a onda će se u sumrak vratiti da provjere razliku u izgledu i sjenčanju kućnih vrata i prozora kad ih svjetlost obasjava sa zapada, ili kad sunce na zalasku odozdo osvijetli oblake i oboji nebo krvavocrvenom bojom, što je dar svoje vrste. Ovdašnja jutra i večeri (podne je previše blještavo za oko kamere, posve lišeno sjena) darovi su različitih nijansi, darovi koje ne zaslužuju uvijek oni što ovdje žive, a ni oni što samo posjećuju ovaj prekrasni kutak svijeta, u kojem je tijekom nasilnih stoljeća proliveno toliko mnogo krvi, tolika tijela spaljena ili pokopana, ili ostavljena da trunu bez pokopa.

Ali što se toga tiče, ako ćemo pravo, ima li mnogo mjesta čiji su stanovnici, kroz duga tisućljeća, zavrijedili blagoslove koje im je donosio dan? Ovaj vedri i divlji kutak Francuske ne razlikuje se mnogo ni od kojeg drugog mjesta na svijetu – u tom pogledu. Ovdje, međutim, postoje i neke razlike, a većina njih odavno je zaboravljena u trenutku kad prvo jutarnje svjetlo proviruje iznad šuma i obasjava rascvjetana stabla judića i anemona – oba purpurna, oba okružena legendama koje objašnjavaju odakle im takva boja. Dolinom se razliježe zvonjava s tornja katedrale. Mjesec još nije izašao. Izaći će poslije, za jarkog dnevnog svjetla: mjesec u rastu, s jednim otrgnutim rubom. Zora je veličanstvena, nezaboravna, gotovo da bi se mogla kušati, na dan kad se priča koja traje dulje no što ijedan ljetopis zna, počinje svijati, poput zavoja na lovčevu luku ili pada strijele u letu, prema onome što bi moglo postati svršetkom.

PRVI DIO

POGLAVLJE I

Ned nije bio zadivljen. Koliko je mogao razabrati na slaboj svjetlosti koja je padala kroz male, visoke prozore, katedrala Saint-Sauveur u Aixen-Provence prava je arhitektonska zbrka: i vani, gdje se očeva ekipa priprema za probno snimanje, i ovdje unutra, gdje posve sam stoji u polumraku. Trebao se osjećati sjajno što je ovdje sam. Melanie, sitna asistentica njegova oca, organizirana gotovo do apsurda, bila mu je ponudila brošuru o katedrali, namignuvši mu na onaj sebi svojstven način, i rekla mu neka se požuri unutra prije no što počnu snimati pokusne digitalne fotografije koje će prethoditi snimanju pravih fotografija za knjigu. Bila je ljubazna prema njemu. Uvijek je bila ljubazna prema njemu, ali Neda je pomalo izluđivalo što ona, uza sve svoje poslove, još uvijek – očigledno – stigne razmišljati o tome kako da pronađe nešto čime bi se mogao zabaviti besposleni petnaestogodišnji sin njezina šefa. Ne dopusti mu da smeta, ne daj mu da se uvali u nevolje! Ona zacijelo već zna lokacije svih glazbenih dućana, staza za džoging i parkova za skejtanje u Aixu. Vjerojatno je provjerila na internetu i napravila bilješke o njima još i prije no što su odletjeli preko oceana. Vjerojatno je već kupila dasku za skejt i potrebnu opremu na Amazonu ili već nečemu, i pobrinula se da u vili pričekaju pogodan trenutak da mu ih dade, kad joj se bude učinilo da mu je strašno dosadno ili u nekoj sličnoj prilici. Melanie je bila savršeno fina, pa čak i zgodna, ali Nedu bi bilo draže da ga ne doživljava kao dio posla. Najprije je pomislio da bi mogao prolunjati starim dijelom grada, ali na kraju je ipak uzeo ponuđenu brošuru iz njezine ruke i ušao u katedralu. Danas im je prvi radni dan, prvo probno fotografiranje, bit će još mnogo prilika da poslije istraži grad. Na jugu Francuske ostat će šest tjedana, a njegov će otac biti zauzet cijelo vrijeme, gotovo bez prestanka.

Ned je zaključio da bi jednako tako jutros mogao ostati i s očevom ekipom; još uvijek je bio pomalo dezorijentiran tako daleko od kuće. Doduše, ne mora to nikome priznati. Kao što se moglo i očekivati, ljudi iz gradonačelnikova ureda u gradskoj vijećnici nešto dalje u ulici, bili su oduševljeni njihovim dolaskom. Obećali su Edwardu Marrineru dva sata nesmetana rada jutros i još dva sata sutradan ujutro, ako ih bude trebao, za snimanje pročelja. To je, dakako, značilo da će svi koji požele ući u katedralu kako bi se pomolili za svoju besmrtnu dušu (ili za dušu bilo koga drugog) morati pričekati dok glasoviti fotograf ne učini besmrtnom samu građevinu. Dok su Greg i Steve istovarivali opremu iz kombija, čak se bila povela rasprava i o tome, na prijedlog gradskog službenika kojeg su im dodijelili, da se netko popne na ljestve i skine kabel koji se proteže dijagonalno iznad ulice pred katedralom do zgrade sveučilišta s druge strane ceste, ali Nedov je otac naposljetku zaključio da će, ako bude potrebno, žicu odstraniti digitalno, kako studenti u predavaonicama ne bi ostali bez struje. Baš lijepo od nas, pomislio je Ned. Kao i uvijek kad bi se nakon dugotrajnih priprema za projekt napokon našao na lokaciji, Nedov se otac ushodao i počeo donositi hitre odluke. Ned ga je već viđao u ovakvu raspoloženju. Barrett Reinhardt – likovni urednik kojeg je izdavač odredio za ovu knjigu – posjetio je Provansu prije dva mjeseca, pripremio popis mogućih fotografija i poslao JPG-ove e-mailom Edwardu Marrineru u Montreal, ali Nedov se otac uvijek radije pouzdavao u vlastite dojmove na licu mjesta. Pokazao je prema balkonu na katu sveučilišta, točno iznad trga, nasuprot pročelju katedrale, i odlučio da će snimati digitalnom kamerom s tla, pa onda spojiti slike u široki plan u računalu, ali želio se popeti na balkon i upotrijebiti film širokog formata odande. Melanie ga je slijedila naokolo s notesom i pravila bilješke olovkama raznih boja. Ned je znao da će njegov otac poslije napraviti selekciju fotografija,

kad bude vidio što mu stoji na raspolaganju. Izazov će vjerojatno biti kako da se visoki zvonik na lijevoj strani i čitava širina građevine smjeste na jedan snimak. Steve je s čovjekom iz gradonačelnikova ureda otišao na sveučilište da provjeri pristup balkonu. Pripreme je promatralo okupljeno mnoštvo. S pomoću prilično dobrog francuskog i svog osmijeha, Greg se pobrinuo da promatrači ostanu na rubovima trga, izvan vidokruga fotoaparata. Jedan im je žandarm došao pomoći. Ned je sve to mrzovoljno gledao. Govorio je francuski bolje od drugih, ali zapravo mu se nije dalo pomagati. U tom ih je trenutku ostavio i ušao u katedralu. Zapravo mu nije bilo jasno zašto je tako loše raspoložen. Na prvi pogled, trebao bi biti zadovoljan situacijom: otišao je s nastave gotovo dva mjeseca prije kraja školske godine (istina, ovdje bi morao napisati tri referata i predati ih kad se u srpnju vrati kući) i odmarat će se u vili s bazenom dok njegov otac i ostali budu radili... U mraku visoko nadsvođene katedrale, naglo je izvukao slušalice iz ušiju i isključio iPod. Slušati ovdje House of the Holy nije baš bila onako lukava ideja kako mu se isprva činilo. Osjećao se glupo, pa čak i pomalo nelagodno, što u ovom vrlo mračnom i prostranom mjestu ne može čuti zvukove oko sebe. Već je zamišljao novinske naslove: Svećenik koji mrzi Led Zeppelin priklao kanadskog srednjoškolca. Ta mu se ideja donekle svidjela. Poslije će je spomenuti prijateljima u porukama e-mailom. Sjeo je na klupu na polovici središnje dvorane, ispružio noge i pogledao Melanienu brošuru. Fotografija na naslovnici snimljena je iz klaustra. U prednjem planu bio je crkveni luk, pa onda suncem obasjano stablo, a u pozadini zvonik pred vrlo plavim nebom. Slika je bila lijepa kao da je s razglednice, što je vjerojatno i bila. Njegov otac nikad ne bi snimio takvu fotografiju, ni za milijun godina. Ne ove katedrale. Edward Marriner spomenuo je to jučer, dok su gledali prvi zalazak sunca s terase. Ned je otvorio brošuru. Na prvoj unutarnjoj stranici nalazio se crtež tlocrta katedrale. Svjetlost je bila slaba, ali Ned je imao dobar vid, mogao ga je vidjeti. Koliko je uspio shvatiti na temelju legende tlocrta na suprotnoj stranici, ovo su mjesto nadograđivali u desetak navrata kroz

mnoga stoljeća mnogi ljudi, a nitko se od njih nije obazirao na ono što je bilo izgrađeno prije. Prava pravcata zbrka. U tome i jest stvar, objasnio mu je otac. Pročelje koje su se spremali fotografirati okruženo je ulicama i trgovima Aixa. Katedrala je njihov dio, zapleten u život grada; nije sagrađena na osami, kao što se katedrale obično grade, da joj se ljudi dive. Pročelje je izrađeno u tri različita stila i tri boje kamena koje se međusobno ni približno ne slažu. Nedov otac rekao je da mu se katedrala upravo zbog toga i sviđa. Nemojte zaboraviti zašto ovdje snimamo, podsjetio ih je kad su izašli iz kombija i počeli istovarivati opremu. Savršena pročelja katedrala, kao što je Notre Dame u Parizu ili u Chartresu, snima svaki turist koji naiđe. Ova katedrala razlikuje se od njih, predstavlja izazov – kao prvo, čovjek se ne može previše odmaknuti od nje jer bi inače pao kroz prozor u sveučilišnu predavaonicu i prekinuo predavanje o neprolaznoj slavi Francuske. Greg se nasmijao. K vragu, pomislio je Ned i dohvatio slušalice. To je bio trenutak kad je Melanie izvukla brošuru iz svoje crne torbe za rame, velike gotovo poput nje. Ostali su se često šalili da bi se u njezinoj torbi moglo pronaći pola zagubljenih predmeta svijeta, a da ona prilično pouzdano zna gdje se nalazi druga polovica. Sam u unutrašnjosti, Ned je proučio tlocrt i podigao pogled. Mjesto gdje je sjedio ne zove se dvorana nego lađa. To sam znao, pomislio je, oponašajući u sebi izvještačen glas Kena Loweryja sa znanstvenih predavanja. Koliko je uspio shvatiti, crkvena lađa dovršena je 1513. godine, ali dio koji leži odmah iza njega četiristo je godina stariji, a oltar pred njim izrađen je u „gotičkom“ stilu, što god to značilo. Mala kapelica iza njega sagrađena je otprilike u isto vrijeme kad i lađa u kojoj je sjedio. A ako se pogleda nalijevo ili nadesno, zbrka s datumima gradnje postaje još veća. Ustao je i ponovo krenuo. Zapravo ga je ovdje pomalo hvatala jeza. Koraci, u tenisicama marke Nike, bili su mu bešumni. Prišao je bočnim vratima s dva teška željezna lokota i još jednim novim mjedenim. Zidne informacije obavještavale su da ta vrata vode u klaustar i navodile

satnicu razgledavanja. Crni teški lokoti više se nisu upotrebljavali, a novi je lokot bio zaključan. Pa jasno! Ne može izaći. Bilo bi sjajno da može sjesti u klaustar i slušati glazbu. Hvala Bogu, na svom iPodu nije imao vjersku glazbu, ali poslužili bi mu i U2. Melanien tlocrt izvijestio ga je da je klaustar vrlo star, sagrađen u dvanaestom stoljeću. A i bočna lađa u kojoj je sada stajao. Ali kapelica na kraju lađe bila je iz osamnaestog stoljeća, najnovija stvar ovdje. Gotovo da se čovjek nasmije. Kad bi ovdje sagradili Starbucksov lokal, on bi se uklopio u okolinu kao i sve drugo. Kapelica posvećena Crnoj Kavi! Krenuo je prema toj novoj kapelici stubama do oltara. Nije se mnogo toga moglo vidjeti, samo nekoliko debelih bijelih svijeća, od kojih nijedna više nije gorjela. Ljudima jutros nije dopušten ulazak. Edward Marriner radi pred katedralom. Ned je prošao ispred oltara i opet sišao stubama na drugoj strani. Tlocrt mu je rekao da je ova bočna lađa sagrađena 1695. godine. Zastao je i pokušao se orijentirati: ovo je sjeverna strana, klaustar leži južno, a tata snima zapadno pročelje. Bez pravog razloga, osjetio je zadovoljstvo što je to uspio zaključiti. Stajao je u kraćoj bočnoj lađi, koju je na pola puta presijecao zid. Zatim se vratio u glavni dio i podigao pogled prema oslikanom prozoru. Pronašao je još jednu klupu uz kapelicu pokraj zvonika u začelju. Brošura ga je obavijestila da je to kapelica Svete Katarine, koja je svojedobno služila kao kapelica sveučilišta. Zamislio je studente kako prije petsto godina hitaju ovamo na ispovijed, a onda se vraćaju preko puta na predavanja. Što li su u ono doba odijevali za školu? Ponovo je ugurao slušalice u uši i na iPodovu gumbiću odabrao Pearl Jam. Nalazio se na jugu Francuske. E pa, oprostite mu što ne skače od radosti! Njegov će otac raditi kao luđak (po vlastitim riječima) od sada pa do sredine lipnja, snimajući fotografije za važnu knjigu koja bi trebala izaći sljedećeg Božića. Edward Marriner: Slike Provanse, uz popratni tekst Olivera Leeja. Oliver Lee porijeklom je iz Londona, ali već trideset godina živi ovdje; napisao je (sve mu je to rekla Melanie) šest romana, a

neki su od njih dobili i nagrade. Slavni engleski pisac, slavni kanadski fotograf, slavni francuski krajolik. Jako, jako važna knjiga! Nedova majka bila je u Sudanu. Ponovo su stizali izvještaji o ozbiljnim borbama sjeverno od Darfura. A mama je gotovo sigurno ondje, pomislio je Ned, naslonivši se na klupu. Zatvorio je oči i pokušao se prepustiti glazbi. Gnjevnoj glazbi. Grungeu! Pearl Jam je završio, a sljedeća je u njegovoj kompilaciji bila Alanis Morissette. Majka je obećala da će im se javljati telefonom svake druge večeri. Što će je, gorko je pomislio Ned, posve sigurno štititi od opasnosti. Liječnici bez granica navodno su posvuda poštovani i priznati, ali to nije uvijek slučaj, više ne. Svijet se promijenio, kao što dokazuju zemlje poput Iraka. A Sudan u ovom trenutku nije ni izdaleka najpametnije mjesto za boravak. Ponovo je izvukao slušalice iz ušiju. Alanis poprilično zanovijeta, zaključio je, za djevojku iz doline Ottawe koja je nedvojbeno uspjela u životu. „Gregorijanski korali?“ upitao ga je netko. Ned se trznuo na klupi i hitro okrenuo glavu. „Kog vraga...“ „Oprosti! Jesam li te uplašila?“ „Nego šta!“ obrecnuo se. „Što ti misliš?“ Ustao je i ugledao djevojku. Načas se činilo da joj je žao, a onda se nasmiješila i pljesnula dlanovima. „Čega se imaš bojati na ovom svetom mjestu, dijete moje? Kakvi ti grijesi opterećuju srce?“ „Već ću se nečega sjetiti“, odgovorio je. Djevojka se nasmijala. Činilo se da je njegovih godina. Na sebi je imala crnu majicu kratkih rukava, plave traperice, martensice i mali zeleni ruksak na leđima. Bila je visoka, mršava i pjegava, govorila je američkim naglaskom. Svijetlosmeđa kosa padala joj je do ramena. „Možda umorstva?“ zapitala je. „O tome je T. S. Eliot napisao kazališni komad.“

Ned se namrštio. Jao meni! Jedna od onih. „Znam, Umorstvo u katedrali. Nagodinu bismo ga trebali obrađivati u školi.“ Ponovo se nasmiješila. „Čuj, ja sam pomalo štreberica. Nije li ovo mjesto sjajno?“ „Misliš? Meni izgleda kao prava zbrka.“ „Ali upravo je zato tako sjajno! Prošećeš se dvadeset koraka i prođeš kroz petsto godina povijesti. Jesi li vidio krstionicu? Ovo mjesto natopljeno je poviješću.“ Ned je ispružio dlan i podigao pogled kao da provjerava kaplje li voda. „Zbilja si štreberica, ha?“ „Ne možeš me zadirkivati ako sam to već i sama priznala. Nije pošteno!“ Bila je ljepuškasta, kao kakva mršava plesačica. Ned je slegnuo ramenima. „Što je to krstionica?“ „Ona okrugla stvar pokraj ulaznih vrata.“ „Čekaj malo.“ Nešto mu je palo na pamet. „Kako si ušla? Katedrala je zatvorena već dva sata.“ „Znam. Netko vani fotografira. Vjerojatno za kakvu brošuru.“ „Ne.“ Oklijevao je. „To je moj tata. Za knjigu.“ „Zbilja? Kako ti se tata zove?“ „Vjerojatno nikad nisi čula za njega. Edward Marriner.“ Zinula je od čuda, a Neda je obuzela poznata mješavina zadovoljstva i nelagode. „Šališ se?“ dahnula je. „Planine i bogovi? Znam tu knjigu. Imamo jedan primjerak kod kuće!“ „No krasno! I što s tim?“ Odjednom ga je stidljivo pogledala. Ned nije bio siguran zašto je to rekao. On se zapravo nije tako izražavao. Tako su se djevojkama obraćali Ken i Barry, ali on obično nije. Nakašljao se. „Održat ću ti predavanje o krstionici“, rekla mu je. „Ako ga možeš podnijeti. Zovem se Kate. Nisam ni Katie ni Kathy.“ Kimnuo je glavom. „Ja se zovem Ned. Nisam ni Seymour ni Abdul.“ Načas je oklijevala, a onda se opet nasmijala. „No dobro, to sam i zaslužila. Ali mrzim nadimke.“ „Kate i jest nadimak.“

„Da, ali sama sam ga odabrala. U tome je razlika.“ „Valjda. Još mi nisi odgovorila... kako si ušla?“ „Na bočna vrata.“ Pokazala je na drugu stranu. „S te strane nitko ne čuva trg. Ušla sam kroz klaustar. Jesi li ga već vidio?“ Ned je zatreptao, premda poslije nije mogao tvrditi da ga je u tom času obuzeo neki predosjećaj. Bio je zbunjen, to je sve. „Ta su vrata zaključana. Bio sam tamo prije petnaest minuta.“ „Nije točno. Otključana su. I vanjska vrata koja vode na ulicu i vrata koja vode ovamo. Upravo sam kroz njih ušla. Dođi pogledati! Klaustar je vrlo lijep.“ I tada je sve počelo, zato što nisu uspjeli doći do klaustra. Još nisu. Dok su hodali lađom, začuli su zvuk udaranja metala o metal. Prvo lupanje, pa zatim grubo struganje, a onda opet udarac. „Koji je to vrag?“ promrmljao je Ned, ukopavši se u mjestu. Nije bio siguran zašto, ali govorio je ispod glasa. Kate je postupila jednako. „Dolazi iz krstionice“, šapnula je. „Tamo prijeko.“ Pokazala je. „Vjerojatno je to jedan od svećenika ili možda domar.“ Opet se začulo struganje. „Ne bih rekao“, odvratio je Ned Marriner. Svakako bi mu bilo pametnije da je zanemario taj zvuk i otišao pogledati lijepi klaustar, pa onda izašao tim putem na jutarnju ulicu Aixa i otišao nekamo na kroasan i Coca-Colu s djevojkom po imenu Kate. Ali Nedova majka bila je u Sudanu. Još jedanput je odletjela daleko od njih, u samo žarište jednog ludo opasnog mjesta. Ned je tako postupio zbog svoje hrabrosti – i zbog nečega drugog, premda mu taj dio još nije bio poznat. Tiho je otišao do krstionice i zavirio preko tri stube što se spuštaju u kružni, blijedi prostor. Shvatio je da je već prošao pokraj njih kad je ulazio. Ugledao je manji unutarnji krug okružen s osam visokih stupova i visoku kupolu koja je propuštala više svjetlosti od bilo kojeg drugog mjesta u katedrali. „To je najstarije mjesto u katedrali“, šapnula je djevojka pokraj njega. „Daleko najstarije, iz petstote godine naše ere.“

Upravo ju je htio zapitati odakle zna toliko idiotskih činjenica kad je spazio da je rešetka pomaknuta sa svog mjesta iznad rupe u kamenom podu. Zatim je u rupi koju je rešetka trebala prekrivati ugledao glavu i ramena čovjeka. I shvatio je da to nije, da to nikako ne može biti, ni svećenik ni domar, a ni bilo tko drugi tko ovamo spada. Čovjek im je bio okrenut leđima. Ned je bez riječi podigao ruku i pokazao ga prstom. Kate je dahnula. Čovjek u rupi na trenutak je ostao nepomičan, a onda se ipak pomaknuo. S osjećajem potpune nestvarnosti, kao da se iznenada zatekao u nekoj videoigri koja nimalo ne nalikuje na stvaran život, Ned je spazio da čovjek gura ruku pod kožnu jaknu i izvlači nož. Svećenici ne nose ni kožne jakne ni noževe. Čovjek je spustio nož na kameni pod pokraj svojih nogu – usmjerivši oštricu prema njima. Još uvijek se nije okrenuo, pa mu nisu mogli vidjeti lice. Ned je primijetio da su mu prsti dugi – vrlo dugi. Bio je ćelav ili je brijao glavu. Nije se moglo odrediti koliko mu je godina. Nastao je muk, nitko se nije pomicao. Ovo bi bio dobar trenutak da memoriram dosadašnji tijek igre, pomislio je Ned. Pa da se vratim na ovaj trenutak ako moj lik poslije pogine. „On nije ovdje“, tiho je rekao čovjek. „Bio sam posve siguran... ali on se opet poigrava sa mnom. To mu pričinja užitak.“ Ned Marriner nikad prije nije čuo takav ton glasa. Zaledio ga je, dok je stajao u sjeni i gledao blago svjetlo krstionice. Čovjek je te riječi izrekao na francuskom. Zahvaljujući devetogodišnjem pohađanju intenzivnih tečajeva kod kuće u Montrealu, Ned je vrlo dobro govorio francuski. Zapitao se govori li ga i Kate, a onda je shvatio da je ona razumjela čovjekove riječi, zato što ga je, na neki apsurdan način, kao da pristojno ćaska – dok na kamenom podu leži nož – istim jezikom upitala: „Tko to nije ovdje? Ispod vas je samo rimska cesta, zar ne? Tako piše na zidu.“ Čovjek se nije osvrnuo na nju, kao da su njezine riječi potpuno

nevažne. Nedu se učinilo da je čovjek sitan, ali bilo mu je teško procijeniti kad nije znao koliko je rupa duboka. Čovjek se još uvijek nije okrenuo da ih pogleda. Očito, ovo bi bio pravi trenutak za bijeg. Pa nije ovo kompjuterska igra! Ali Ned se nije pomaknuo. „Odlazite!“ rekao im je čovjek kao da mu čita misli. „Već sam ubijao djecu. Nemam bogzna kakvu želju da to opet učinim. Odlazite i sjednite negdje drugdje. Ja sada idem.“ Djecu? Pa nisu oni klinci! „Vidjeli smo vas“, glupavo je odvratio Ned. „Mogli bismo nekome reći...“ S nagovještajem kao da se zabavlja, čovjek je odvratio: „A što biste im rekli? Da je netko podigao rešetku i pogledao rimsku cestu? Jao, nažalost, taj će slučaj rješavati svi žandarmi Francuske.“ Na izvjestan način, Ned je možda odrastao u previše oštroumnoj obitelji. „Ne,“ odgovorio je, „ali mogli bismo im reći da nam je netko zaprijetio nožem.“ Čovjek se okrenuo unutar otvora u podu. Bio je svježe obrijan. Imao je mršavo lice, tamne, guste obrve, dug i uzak nos, tanke usne. Ćelava glava isticala mu je jagodične kosti. Ned mu je na licu ugledao ožiljak koji se protezao obrazom i zavijao mu iza uha. Prije no što je opet progovorio, čovjek ih je oboje nakratko pogledao, na mjestu gdje su zajedno stajali, pokraj vrha tri stube. Oči su mu bile duboko usađene u očne duplje, bilo je nemoguće odrediti im boju. „Priznajem, to bi privuklo pažnju nekolicini žandarma.“ Zatresao je glavom. „Ali ja sada odlazim. Ne vidim razloga da vas ubijem. Vratit ću rešetku na mjesto. Nisam napravio nikakvu štetu. Ni na čemu. Odlazite.“ A onda, dok su oni još uvijek stajali, više zbog šoka nego zbog nekog drugog razloga, uzeo je nož i sklonio ga. Ned je progutao slinu. „Hodi!“ šapnula mu je djevojka po imenu Kate i povukla ga za ruku. Ned se okrenuo da ode s njom, a onda se opet osvrnuo.

„Jeste li tamo dolje pokušali nešto ukrasti?“ upitao je. Premda Ned to nije mogao znati, i njegova bi se majka okrenula i postavila to isto pitanje, iz čiste tvrdoglavosti, ne želeći se pomiriti s činjenicom da je netko tjera. Čovjek u krstionici podigao je pogled prema njemu i nakon kratke stanke odgovorio tihim glasom: „Ne. Nije o tome riječ. Mislio sam da sam stigao... dovoljno brzo, ali prevario sam se. Prije će svijetu doći kraj no što ga uspijem pronaći na vrijeme. Ili će se srušiti nebo, kako bi on rekao.“ Ned je zavrtio glavom, poput psa koji otresa vodu nakon što se sklonio s kiše. Čovjekove riječi imale su tako malo smisla da nisu čak bile ni smiješne. Kate ga je opet cimnula, ovaj put snažnije. Okrenuo se i pošao za njom natrag na mjesto gdje su prije bili. Pokraj kapelice Svete Katarine. Sjeli su na istu klupu. Ni jedno nije progovorilo. S druge strane praznog prostora mračne katedrale odjeknuo je udarac i struganje, pa onda opet udarac. Zatim ništa. On sada vjerojatno odlazi. Ned je spustio pogled na svoj iPod za pojasom. Taj mu se iPod u ovom trenutku učinio najčudnijim predmetom koji se može zamisliti. Mali pravokutnik što nudi glazbu. Kakvu god poželite. Stotine sati glazbe. S malim bijelim slušalicama koje možete ugurati u uši i blokirati zvukove svijeta. Prije će svijetu doći kraj no što ga uspijem pronaći na vrijeme. Ned je pogledao djevojku. Grickala je donju usnicu i zurila ravno preda se. Ned se nakašljao. Zazvučalo je glasno. „Dakle, ako je Kate skraćeno od Katherine,“ rekao joj je vedrim tonom, „onda se nalazimo na pravom mjestu. Možeš započeti molitvu.“ „Kog vraga...?“ Pogledala ga je. Pokazao joj je crtež tlocrta i uperio prst u ime kapelice. Loša šala! „Nisam katolkinja“, odvratila je. Slegnuo je ramenima. „Ne vjerujem da je to važno.“ „Što... što misliš, što je on tamo tražio?“ Kad mu je prvi put prišla, činila se prilično samouvjerena i nametljiva. Sada više nije ostavljala

takav dojam. Izgledala je uplašeno, što je razumljivo. Ned je opsovao. Inače nije imao običaj psovati koliko neki drugi momci, ali učinilo mu se da ovaj trenutak zahtijeva neku psovku. „Nemam pojma. Čega tamo dolje ima?“ „Mislim da su to samo rešetke da kroz njih pogledaš staru rimsku cestu na dnu. Turističke informacije na zidu kažu i to da se ondje nalazi neki grob, još iz šestog stoljeća. Ali ja u to...“ Naglo je zašutjela. Ned ju je pogledao. „Što je?“ Kate je uzdahnula. „Ovo će ti opet zvučati štreberski, ali volim takve stvari, okej? Nećeš mi se smijati?“ „Ne pada mi na pamet.“ „U ono doba ljude se nije sahranjivalo unutar zidina“, objasnila je. „To je bilo zabranjeno. Zato sve katakombe i groblja u Rimu, Parizu, Arlesu i u drugim gradovima – leže izvan zidina. Mrtve se pokapalo izvan grada.“ „Što želiš reći?“ „Pa, one informacije tamo prijeko kažu da se ovdje nalazi jedna grobnica iz šestog stoljeća. Malo dalje od mjesta gdje je... on stajao. Pa, kako... no, kako su nekoga pokopali ovdje? U ono vrijeme?“ „Lopatama?“ upitao je Ned, više refleksno nego iz nekog drugog razloga. Nije se nasmiješila. „Misliš da je onaj tip to radio?“ upitao ju je. „Da je pljačkao grobnicu?“ „Ništa ja ne mislim. Doista. Rekao je da nije. Ali također je rekao...“ Zatresla je glavom. „Možemo li sad krenuti?“ Ned je kimnuo glavom. „Ali ne na prednja vrata. Mogli bismo upasti mom tati u kadar pa bi ubio prvo sebe a onda mene. Postane strastven kad radi.“ „Mogli bismo izaći putem kojim sam ja ušla, preko klaustra.“ Uto je Nedu nešto sinulo. „Sad mi je jasno! Kladim se da je on tako ušao. Između trenutka kad sam ja vidio da su vrata zaključana i trenutka kad si ti vidjela da su obadvoja vrata otključana.“

„Misliš da je izašao tim putem?“ „On je odavno otišao.“ Oklijevao je. „Pokaži mi prvo tu krstionicu.“ „Jesi li ti pri sebi?“ „On je otišao, Kate.“ „Ali što ti...?“ Ned ju je pogledao. „Predavanje iz povijesti? Obećala si mi ga.“ Nije se nasmiješila. „Zašto se igraš detektiva, dečko?“ Na to pitanje nije imao bogzna kakav odgovor. „Sve mi je ovo malo previše čudno. Želio bih pokušati razumjeti.“ „Ned, rekao je da je ubijao djecu.“ Zatresao je glavom. „Mislim... da to ne znači ono što mi mislimo da znači.“ „To mi zvuči kao replika iz nekog lošeg filma.“ „Možda. Ali ipak tako mislim.“ „Hoćemo li sada začuti jezovitu glazbu?“ „Hodi, Kate.“ Ned je ustao, a zatim i ona. Mogla je otići sama, pomislio je navečer, sjedeći na terasi vile. Tog prvog jutra uopće se nisu poznavali. Mogla je izaći istim putem kojim je ušla, s pozdravom ili bez njega, kako god je htjela. Zajedno su sišli trima stubama do krstionice i stali iznad rešetke, pokraj unutrašnjeg kruga stupova. Za razliku od polumraka katedrale, svjetlost je ovdje bila prekrasna, slijevala se kroz prozore na kupoli iznad praznog bunara u sredini. Ned je kleknuo i povirio kroz prečke rešetke. Ako to treba biti točka gledanja, nije bogzna kakva. Ispod je bilo previše mračno da bi se vidjelo kamo prostor vodi. „Evo onog dijela o grobnici“, rekla je Kate. Stajala je pokraj zapadnog zida, pred turističkim informacijama na tankoj metalnoj ploči u drvenom okviru. Ned im je prišao. U osnovi, na njima je bio samo još jedan crtež tlocrta s objašnjenjima za ovaj dio unutrašnjosti. Kate je pokazala slova na tlocrtu a onda popratni tekst. Kao što je prije rekla, činilo se da je netko ovdje pokopan u šestom stoljeću, neki „građanin Aixa“.

„A pogledaj ovo“, rekla je. Pokazala je prema udubljenju s lijeve strane. Ned je na zidu ugledao vrlo staru fresku bika ili krave, a ispod nje gotovo posve izblijedjeli fragment mozaika. Uspio je razabrati malu pticu, dio neke mnogo veće slike. Ostatak je bio uništen. „Ove freske su još starije“, rekla je Kate. „Što je ovo mjesto bilo prije? Gdje se sada nalazimo?“ „To je bio forum. Središte rimskog grada što ga je osnovao tip po imenu Sekstije, otprilike sto i nešto godina prije Krista, u vrijeme kad su Rimljani tek počeli otimati Provansu Keltima. Nazvao ga je po sebi, Aquae Sextiae. Aquae, zbog voda. Donedavno su ovdje postojali izvori vrele vode. Zato ovdje ima toliko fontana. Jesi li ih vidio?“ „Tek smo doputovali. Katedrala je sagrađena iznad foruma?“ „Aha. Na zidu je crtež. Mjesto gdje je sada tvoj tata bilo je glavno križanje rimskog grada. To je razlog zašto... zašto još uvijek ne shvaćam kako to da je netko ovdje pokopan u ono doba.“ „Pa, njega su pokopali stotinama godina poslije, zar ne? U šestom stoljeću.“ Činilo se da Kate nije uvjerena. „Gotovo sam sigurna da je to tada još uvijek bio tabu.“ „Provjeri poslije na internetu, ili ću ja to učiniti.“ „Igraš se detektiva, dečko?“ Kate je zvučala kao da bi ga htjela zadirkivati, ali zapravo nije bila raspoložena za šalu. Ned ju je mogao shvatiti. Ponovo je zatresao glavom. Još uvijek mu nije bilo posve jasno što radi, ni zašto. Pogledao je izblijedjelog bika na zidu. To zasigurno ne nalikuje na crkvenu umjetnost kakvu on poznaje. Ovo je mjesto vrlo staro. Zadrhtao je. A možda baš zbog toga, zato što je bio uplašen, brzo je otišao natrag i ponovo kleknuo pokraj rešetke. Uhvatio ju je objema rukama i povukao. Bila je teža no što je očekivao. Uspio ju je malo pomaknuti, proizvevši isti onakav zvuk struganja kakav su prije čuli. Primijetio je da je onaj čovjek razbio ručku ili držak. Morao je samo podignuti rešetku i gurnuti je po tlu, ali...

„Pomozi mi, ovo je teško kao sam vrag!“ „Jesi li lud?“ „Nisam... ali slomit ću prste ako mi ti ne...“ Prišla mu je, kleknula do njega i pomogla mu da pomakne rešetku. Ispod se pojavio otvor, dovoljno velik da se kroz njega provuče sitan čovjek ili tinejdžer. „Ne ideš tamo dolje“, rekla mu je Kate. „Neću ostati i gledati te...“ „U slučaju da poginem, ostavljam ti svoj iPod“, odgovorio je Ned i dodao joj ga. A onda, prije no što je imao dovoljno vremena da razmisli i doista se uplaši, prebacio je stopala preko ruba rupe, okrenuo se licem prema zidu i spustio. Čim je to učinio, počeo je zamišljati zmije, škorpione i štakore kako jurcaju mračnim, drevnim mjestom ispod njega. Ludost nije loša riječ za ovo, pomislio je. Dodirnuo je stopalima dno pa se pustio. Pogledao je dolje, ali nije mogao vidjeti ni vlastite tenisice. „Imaš li kojim slučajem...“ „Uzmi ovo“, rekla je u istom trenutku djevojka po imenu Kate i dodala mu malu metalnu baterijsku svjetiljku. „Jednu nosim u ruksaku. Za večernje šetnje.“ „Pametno“, odvratio je Ned. „Podsjeti me da te upoznam s djevojkom koja se zove Melanie.“ Uključio je svjetiljku. „Hoćeš li mi objasniti zašto ovo radiš?“ upitala ga je odozgo. „Rekao bih ti da znam“, iskreno je odgovorio. Usmjerio je trak svjetlosti u mračno sivo kamenje pokraj i ispod sebe. Kleknuo je. Kamenje je bilo vlažno i hladno, vrlo veliko, kao da je izrađeno za cestu – a Kate je i rekla da je ovo cesta. Nosivi zid s njegove desne strane bio je blizu, ispod rešetke. Odmah ispred njega, svjetiljka je osvijetlila kratku razdaljinu do dubokog bunara u kojem sada, dakako, nije bilo vode. Ugledao je dotrajale stube. Svjetlosni trak otkrio je zahrđalu cijev koja je virila kao da nije pričvršćena ni za što. Bila je okružena paučinom. Nije primijetio zmije. Ni štakore. Još nije. Prostor se s njegove lijeve strane širio u hodnik. To je zapravo i očekivao. To je put koji vodi u glavni dio katedrale,

do mjesta gdje se, prema zidnim informacijama, nalazi grobnica. Ned je duboko udahnuo. „Zapamti,“ rekao je, „iPod je tvoj. Nemoj izbrisati Zeppeline i Coldplay!“ Jako se sagnuo, zato što je morao, ali nije daleko dospio, možda dvadesetak koraka. Hodnik nije vodio dalje. Presijecao ga je još jedan zid. Shvatio je da se nalazi upravo ispod prve lađe. Strop je bio vrlo nizak. Trak svjetlosti vrludao je po gruboj, vlažnoj površini ispred njega. Hodnik je bio pregrađen, odsječen. Nije ovdje bilo ničega što bi iole podsjećalo na grobnicu. Činilo se da ovdje postoje samo dva hodnika: onaj koji vodi od rešetke do bunara, i ovaj. „Gdje si?“ dozvala ga je Kate. „Dobro sam. Hodnik je pregrađen. Nema ovdje ničega. Kao što sam i rekao. Možda čitav ovaj otvor služi samo zato da bi netko mogao sići i popraviti cijevi. Za vodoinstalatere. Kladio bih se da na drugoj strani bunara ima još cijevi i rešetaka.“ „Idem pogledati“, doviknula je. „Znači li to da ipak neću dobiti tvoj iPod?“ Ned se nasmijao i uplašio sama sebe kad je smijeh odjeknuo. I upravo u tom trenutku, kad se okrenuo da pođe natrag, blještavi uski trak Kateine baterijske svjetiljke, vrludajući hodnikom, osvijetlio je jednu udubinu, nišu u kamenom zidu, pa je Ned ugledao što u njoj leži.

POGLAVLJE II

Ništa nije dodirnuo. Nije bio ni toliko hrabar ni toliko glup. Uspravile su mu se sve dlake na šiji. „Još jedna rešetka“, vedro mu je odozgo doviknula Kate. „Možda imaš pravo. Možda su, nakon što su prekrili rimsku cestu, samo trebali...“ „Nešto sam pronašao“, rekao je. Glas mu je zazvučao napeto, neprirodno. Svjetlosni trak baterijske lampe odlutao je u stranu. Pokušavao je mirno držati svjetiljku, ali kretnja je osvijetlila još nešto i sad je u to gledao. Još jedna udubina. Prvo je pomislio da se u njoj nalazi ista stvar, a onda je shvatio da nije. Nije bila posve ista. „Pronašao?“ doviknula mu je Kate. „Kako to misliš?“ Premda je Kate stajala samo nekoliko koraka iza njega i malo iznad, Nedu se učinilo da joj glas dopire iz velike daljine, iz svijeta koji je ostavio za sobom kad je ovamo sišao. Nije mogao odgovoriti. Nije bio u stanju govoriti. Samo je gledao, a svjetlosni trak vrludao je od jednog predmeta do drugog. Prvi predmet, smješten u jajoliku udubinu u zidu i brižljivo položen na postolje od gline, bila je ljudska lubanja. Bio je posve siguran da ta lubanja nije ni iz kakve grobnice, bila je previše izložena, previše očigledno smještena ovamo da bude viđena. Ovo nije grob. Ovo postolje podsjeća na postolja što ih njegova majka drži kod kuće na kaminu ili na pokrajnjim policama da pridržavaju neki predmet koji je pronašla na putovanjima, neku rukotvorinu iz Šri Lanke ili Ruande. Ova lubanja smještena je ovamo da bude pronađena, a ne odložena na vječni počinak u mraku. Drugi predmet činio je to još jasnijim. U gotovo identičnom

udubljenju pokraj prvog, smještena na isto takvo glineno postolje, ležala je skulptura ljudske glave. Bila je dotrajala kao da je izgrizena od zuba vremena. Jedini oštar rub imala je na dnu, kao da je odrubljena s ramena, zupčasto otkinuta s vrata. Izgledala je grozno, govorila mu je ili davala znakove kroz stoljeća: prenosila mu je poruku koju zapravo nije htio shvatiti. Na neki način, ta ga je glava uplašila još više od lubanje. Lubanje je već viđao; čovjek bi se našalio kad bi ih vidio, kao s onom u školskom laboratoriju: „Jao, jadni Yorick! Grozna li imena!“ Nikad nije vidio ništa slično ovoj skulpturi. Netko je uložio velik trud da ovamo siđe i izdubi nišu za postolje, pokraj prave lubanje u podzemnom hodniku koji ne vodi nikamo. A sve to znači... što? „Što si pronašao?“ doviknula mu je Kate. „Ned, plašiš me.“ Ned još uvijek nije mogao odgovoriti. Usta su mu bila previše suha, riječi mu nisu htjele prijeći preko jezika. A onda je, prisiljavajući se da pažljivije pogleda skulpturu glave na svjetlosti džepne svjetiljke, primijetio da joj je tjeme potpuno glatko, kao da je ćelava. A jednim obrazom kamenog lica protezala se posjeklina – brazgotina – koja je zavijala iza uha. Izašao je iz rupe što je brže mogao.

Ned nije bio siguran koliko dugo još može hodati, pa su sjeli jedno do drugoga na drvenu klupu u jutarnjom svjetlošću obasjanom klaustru. Ispred njih raslo je malo drvo, isto ono koje je vidio na naslovnici brošure, šareno od proljetnog cvijeća u tom malom, tihom vrtu. Sjedili su nedaleko od vrata koja vode natrag u katedralu. Ovdje nije bilo povjetarca. Bilo je to mirno mjesto. Ruke su mu se još uvijek tresle, držeći Kateinu baterijsku svjetiljku. Sinulo mu je da je Melanienu brošuru zacijelo ostavio u krstionici. Ondje su se bili zadržali tek toliko da odvuku rešetku preko otvorenog prostora, stružući njome po kamenom podu, i vrate je na mjesto. Ned nije htio čak ni to učiniti, ali nešto mu je govorilo da se to mora obaviti kako bi se pokrilo ono što leži u rupi ispod nje.

„Pričaj!“ rekla mu je Kate. Opet je grickala usnicu, što joj je očito bilo navika. Ned je duboko udahnuo i, gledajući prvo u svoje ruke pa onda u osunčano drvo, ali ne i u djevojku, ispričao joj o lubanji i skulpturi glave. I o ožiljku. „O, Bože!“ rekla je. Ned je to smatrao primjerenom reakcijom. Naslonio se na neravni zid. „Što da učinimo?“ upitala ga je Kate. „Da obavijestimo... arheologe?“ Ned je odmahnuo glavom. „Ovo nije otkriće iz antike. Razmisli malo!“ „Kako to misliš? Pa rekao si...“ „Rekao sam da izgleda staro, ali te se stvari tamo ne nalaze dugo. To je nemoguće. Kate, ljudi su tamo silazili desetke puta. I više od toga. Arheolozi to tako rade. Sigurno su otišli pogledati ono... kamenje na rimskoj cesti, pretražiti grobnicu, proučiti bunar.“ „Krsni zdenac“, ispravila ga je. „To je krsni zdenac. Nije bunar.“ „Nije važno. Ali, hoću reći, onaj tip i ja nismo prvi ljudi koji su onamo sišli. Da se te stvari tamo nalaze već dugo, ljudi bi ih već vidjeli, popisali i... i učinili nešto s njima. Sad bi već bile u muzeju. O njima bi se pisalo. Spominjale bi se u onim zidnim informacijama, Kate.“ „Što želiš reći?“ „Prilično sam siguran da ih je netko onamo stavio nedavno.“ Oklijevao je. „A i napravio udubljenje za njih.“ „O, Bože!“ ponovo je rekla. Pogledala ga je. Na svjetlosti je vidio da su joj oči svijetlosmeđe, kao i kosa. Nos i obrazi bili su joj posuti pjegicama. „Hoćeš reći... da bi ih naš tip vidio?“ Naš tip! Nije se nasmiješio, iako bi to u nekoj drugoj prigodi učinio. Sa zadovoljstvom je ustanovio da mu se ruke više ne tresu. Kimnuo je glavom. „Ona glava prikazuje njega, to je sigurno. Ćelava je, ima ožiljak. Da, ta je glava ostavljena tamo za njega.“ „Okej. Hm, a ko ju je onamo stavio? Hoću reći, tko?“ Ovaj put malo nasmiješio. „Nepopravljiva si!“

„Samo razmišljam naglas, mladi detektive! Jesi li ponio sa sobom svoju kartonsku značku?“ „Ostavio sam je kod kuće.“ „Aha, a i ovo si ostavio.“ Izvukla je iz ruksaka njegovu brošuru. Uzeo ju je. „Ti naprosto moraš upoznati Melanie“, ponovo joj je rekao. Pogledao je brošuru. Slika na naslovnici bila je snimljena upravo u ovo doba godine, cvijeće na stablu bilo je identično. Pokazao joj je stablo. „Lijepo“, odvratila je. „To je judić. A tko je Melanie?“ Moglo se i očekivati da će prepoznati kakvo je to drvo. „Tatina asistentica. Tata je sa sobom doveo troje ljudi, a pridružit će mu se još i jedan čovjek kojeg šalje izdavač. A doveo je i mene.“ „A što je tvoj posao?“ Slegnuo je ramenima. „Da lunjam naokolo. Da se zavlačim u tunele.“ Osvrnuo se oko sebe. „A čega ovdje ima?“ „Svježeg zraka. Pozlilo mi je unutra.“ „I meni, u onoj rupi. Nisam smio ući.“ „Vjerojatno imaš pravo.“ Nakon kraće šutnje, Kate je progovorila vedrim glasom, oponašajući turističkog vodiča: „Na ovim stupovima uglavnom se nalaze prikazi scena iz Biblije. Tamo prijeko su David i Golijat.“ Pokazala je na desnu stranu. Ned je ustao i otišao onamo. Noge su mu se činile okej. Srce mu je još uvijek prilično brzo lupalo, kao da je upravo završio s treningom. Ugledao je par oblih stupova što su pridržavali težak četvrtasti vrh, koji je zauzvrat podržavao strop trijema. Na četvrtastom dijelu bile su isklesane dvije isprepletene figure: jedan čovjek glatka lica, a ispod njega drugi čovjek s mnogo krupnijom glavom i iskrivljenim tijelom. David i Golijat? Osvrnuo se prema Kate, koja je još uvijek sjedila na klupi. „Isuse, kako si to uspjela zaključiti?“ Nasmiješila se. „Nisam. Varala sam. Malo dalje na zidu nalazi se još jedna od onih pisanija za turiste. Pročitala sam je kad sam ušla. Na

drugoj strani nalazi se kraljica od Sabe.“ Pokazala je prema trijemu s druge strane vrta. Budući da ga je pokazala, Ned je skrenuo pogled u tom smjeru, što inače ne bi učinio. A budući da je stajao ondje gdje je stajao, ugledao je ružu koja je ležala prislonjena uz dva povezana obla stupa na drugoj strani. I tada – upravo u tom trenutku – shvatio je da ga obuzima vrlo čudan osjećaj. Nije to bio strah (koji ga je mučio već neko vrijeme), a ni uzbuđenje; ovo je više nalikovalo na neko oslobađanje od blokade, otključavanje, promjenu... zapravo gotovo sve to zajedno. Polako se zaputio okolnim putem po sjenovitom trijemu klaustra, prošavši usput vrata na koja je Kate bila ušla. Tim je putem prije nekoliko trenutaka htio izaći s njom. Još samo nekoliko trenutaka i ova bi priča za njih bila završena. Prošao je bočni trijem i došao do udaljenije strane, nasuprot mjestu gdje je prije sjedio s Kate. Ona je još uvijek sjedila na drvenoj klupi sa zelenim ruksakom pokraj sebe. Ned je skrenuo pogled na dvostruki stup ispred sebe i na ružu koja je virila između. Pogledao je reljefnu skulpturu. Shvatio je da ne prikazuje kraljicu od Sabe. Ni u što u životu nije bio sigurniji. Što god da pisalo na onim zidnim informacijama, ovo nije kraljica od Sabe. Ljudi koji pišu brošure i vodiče ne znaju uvijek. Mogu se pretvarati da znaju, ali zapravo ne znaju. Osjetio je da Kate ustaje i da mu prilazi, ali nije mogao skrenuti pogled sa žene na stupu. Ovo je bio jedini od svih uskih dvostrukih stupova u klaustru koji je prikazivao čitavu figuru. Srce mu je opet počelo snažno lupati. Vidio je da je reljefna skulptura gotovo potpuno dotrajala, oštećenija od bilo koje druge, manje skulpture koju je usput vidio. Isprva nije znao zašto je tako. A onda mu se, zbog svega što se u njemu počelo otvarati, učinilo da ipak zna. Skulptura je upravo tako i napravljena, s nejasno definiranim crtama,

jedva uklesanim u kamen, predviđenim da izblijede i nestanu, kao nešto što je izgubljeno od samog početka. Bila je mršava i graciozna, shvatio je, a vjerojatno i visoka. Na tunici koju je nosila i na halji koja je sezala do gležnjeva vidjele su se elegantne i brižljivo izrađene pojedinosti. Ugledao je spletenu kosu koja joj je padala preko ramena, ali nos i usta gotovo su joj bili izbrisani, izblijedjeli, a oči su joj se jedva nazirale. Unatoč svemu tome, Neda je obuzeo osjećaj – iluzija? – da joj je jedna obrva uzdignuta, nešto ironično u toj graciozno mršavoj figuri. Zavrtio je glavom. Ovo je samo erodirana skulptura u jednom opskurnom klaustru. Trebala bi biti posve obična, od one vrste skulptura pokraj kojih prođete, ne obazirući se, i nastavite dalje. Iznenada ga je obuzeo osjećaj vremena, osjećaj težine vremena. Stajao je u vrtu u dvadeset prvom stoljeću, i bio je oštro svjestan da povijest ovog mjesta seže daleko u prošlost, dalje i od srednjeg vijeka. Muškarci i žene ovdje žive i umiru već tisućama godina. Žive svoje živote. A kad umru, možda ne nestanu posve, ne u potpunosti. Takve misli nikad mu se prije nisu vrzmale glavom. „Bila je prekrasna“, rekao je, zapravo prošaptao. „Pa, i Salomon je tako mislio“, blago je odvratila Kate, zaustavivši se pokraj njega. Ned je odmahnuo glavom. Nije ga shvatila. „Jesi li vidjela ružu?“ upitao ju je. „Koju ružu?“ „Iza nje.“ Kate je odložila ruksak i nagnula se preko ograde vrta. „Ovdje nema... ružičnjaka“, rekla je trenutak poslije. „Ne to. Mislim da ju je on donio. Stavio ju je ovamo prije no što je ušao.“ „On? Naš tip? Hoćeš reći...?“ Ned je kimnuo glavom. „A on je još uvijek ovdje.“ „Što?“ Ovu posljednju stvar upravo je i sam shvatio, misao mu je prostrujala glavom dok je izgovarao riječi. Razmišljao je, pretraživao

svoju nutrinu i pokušavao se usredotočiti. I napokon je shvatio. Uspjevši uplašiti i sama sebe, nešto je u sebi ugledao – neku nazočnost svjetlosti ili boje, neku auru. Nakašljao se. Ovakav trenutak mogao bi natjerati čovjeka da pobjegne, da zatvori oči i pokuša se uvjeriti da ono što vidi nije stvarnost. Ili da umjesto toga glasno, što razgovjetnije, povišenim tonom, kaže: „Rekli ste nam da odlazite. Pa zašto ste onda još uvijek tamo gore?“ Nije mogao nikoga vidjeti, ali to zapravo nije bilo ni važno. Situacija se promijenila. Ned će poslije početak priče smjestiti u trenutak kad je otišao na drugu stranu klaustra i pogledao jedva vidljivo lice žene uklesane u kamen prije mnogo stotina godina. Kate je ispustila sitan krik i brzo se sklonila iza njega na stazi. Tišinu koja je nastala prekinuo je samo zvuk automobilske trube iz obližnje ulice. Da nije bio tako siguran, Ned bi možda pomislio da ga je onaj doživljaj pod zemljom potpuno sludio i nagnao da izgovara i čini vrlo čudne stvari. A onda je ta mogućnost otpala jer su začuli nečiji odgovor. „Moram priznati da sam iznenađen.“ Riječi su došle s kosog krova iznad i malo udesno od njih, nedaleko od gornjih prozora katedrale. Čovjeka nisu mogli vidjeti, ali to nije bilo ni važno. Bio je to isti glas. Kate je ponovo jauknula, ali nije pobjegla. „Vjerujte mi,“ odvratio je Ned, nastojeći da mu glas mirno zvuči, „ja sam još iznenađeniji.“ „Uvjeravam vas da sam ja najiznenađenija od svih“, rekla je Kate. „Molim vas, nemojte nas ubiti.“ Nedu se učinilo jako čudnim, mnogo čudnijim od svega drugog, što stoji pokraj nekoga tko posve ozbiljno izgovara riječi nemojte nas ubiti. Život ga nije pripremio ni na što slično. Čovjek na krovu odgovorio je ozbiljnim tonom. „Već sam vam rekao da vas neću ubiti.“ „Ali također ste rekli da ste već ubili“, odvratila je Kate. „I jesam.“ Nakon još jednog trenutka šutnje, dodao je: „Bilo bi pogrešno smatrati me dobrim čovjekom.“

Ned će te riječi zapamtiti. Zapravo, zapamtit će gotovo sve. „Vi znate da ona glava u podzemnom hodniku prikazuje vas?“ „Sišao si u hodnik? To je bilo hrabro.“ Stanka. „Da, naravno da znam.“ Naravno? Govorio je tiho, jasno, precizno. Ned je u tom trenutku shvatio – ta mu činjenica dosad nije doprla do mozga – da govori engleski i da mu ovaj čovjek odgovara na tom istom jeziku. „Pretpostavljam da ona stvar pokraj skulpture nije vaša lubanja.“ Zbilja loša šala! „Neki bi ljudi možda voljeli da jest.“ Ned je razmislio o tim riječima, ili je to barem pokušao. A onda mu je nešto palo na pamet, na isti onaj neobjašnjivi način kao i prije. „Tko je poslužio kao model za nju?“ upitao je, gledajući ženu na stupu. Bilo mu je teško skrenuti pogled s nje. Iznad njih je nastao muk. Ned je osjetio da u čovjeku raste bijes i da ga pokušava suspregnuti. U glavi je sada mogao zamisliti lik na krovnim crepovima, točno na mjestu gdje se doista i nalazio: vidio ga je u sebi, srebrnog. „Mislim da biste sada trebali otići“, napokon je odvratio čovjek. „Nabasali ste na rub jedne vrlo stare priče. Ovo nije mjesto za djecu. Vjerujte mi“, ponovio je. „Ja vam vjerujem!“ zdušno je odvratila Kate. „Vjerujte i vi meni!“ Ned Marriner osjetio je da i njega obuzima snažan bijes. Iznenadilo ga je koliko je raznih stvari nalazio u sebi u posljednje vrijeme. „No dobro“, rekao je. „Ovo nije mjesto za dječicu. A što da ja radim s tim... s tim osjećajem koji sada nosim u sebi? S činjenicom da posve sigurno znam kako ova reljefna skulptura ne prikazuje jebenu kraljicu od Sabe, s činjenicom da točno znam na kojem se dijelu krova vi nalazite. Sve je ovo potpuno zbrkano. Što da radim s tim?“ Nakon još jednog trenutka šutnje, glas odozgo ponovo se javio. Sada je govorio blažim tonom. „Nisi ti ni izdaleka prvi čovjek koji je postao svjestan tih stvari. To ti je zacijelo jasno, zar ne? A što se tiče pitanja što da radiš...“ Ponovo taj dojam kao da se zabavlja. „Trebam li postati savjetnik? Kako neobično! Što već ljudi rade u

životu? Pokušaj odrasti; većini ljudi to nikad ne pođe za rukom. Pokušaj uživati u životu. Nastoj izbjegavati ljude s noževima. Mi nismo... ova priča za tebe nije važna.“ Nedov bijes splasnuo je istom brzinom kojom je i buknuo. I to je neobično. Začuo je sebe kako izgovara riječi pune značenja: „A ne bismo li mi mogli biti važni za nju? Jer meni se čini da imam...“ „Ne“, bez krzmanja je odgovorio glas iznad njihovih glava. „Kao što si upravo i sam rekao: dječici ovdje nije mjesto. Tako je najbolje, ma koliko ti to vrijeđalo taštinu. Ja više nisam onako strpljiv kao što sam možda nekoć bio.“ „Ma nemojte?“ odvratio je Ned. „Ne kao u vrijeme kad ste izradili njezinu skulpturu?“ „Što?“ ponovo je uzviknula Kate. Ned je u tom trenutku u sebi ugledao eksploziju boja a zatim i pokreta, koja je dolazila s mjesta iznad i desno od njih: hitra, uskovitlana mrlja jurnula je dolje. Čovjek na krovu izveo je salto s kosih crepova i doskočio na tlo ispred njih. Lice mu je bilo zgrčeno od bijesa, blijedo kao smrt. Ned je pomislio da izgleda točno kao ona skulptura glave pod zemljom. „Odakle ti to znaš?“ zarežao je čovjek. „Što ti je on rekao?“ Kao što je Ned i pretpostavljao, čovjek je bio srednje visine. Nije bio toliko star koliko bi ćelava glava mogla nagovijestiti; čak bi se moglo reći da je zgodan, ali previše mršav, kao da je istegnut, razvučen, a nedostatak kose to je naglašavao, zajedno s oštrim jagodičnim kostima i tankim usnicama. Sivoplave oči također su mu bile oštre. Ned je primijetio da mu se dugi prsti grče, kao da žele nekoga ščepati za grkljan. Nekoga! Ned je dobro znao tko bi taj netko mogao biti. Ali više nije osjećao strah, što je doista, doista neobično. Prije manje od sat vremena ušao je u praznu crkvu s namjerom da prekrati vrijeme slušanjem glazbe, mučen dosadom i nervozom, zabrinut za svoju majku preko svake svjesno priznate mjere. Samo ova posljednja stvar još uvijek je bila točna. Prije sat vremena, svijet je bio potpuno drugačije mjesto. „Što mi je on rekao?“ odvratio je. „Nitko mi ništa nije rekao! Pojma

nemam odakle sve to znam, kao što sam vam maločas i rekao, sjećate se? A vi ste mi odgovorili da nisam prvi.“ „Ned“, rekla mu je Kate glasom koji je škripao kao da ga treba podmazati. „Ona skulptura napravljena je prije osamsto godina.“ „Znam“, odgovorio je. „Malo više od toga“, rekao je čovjek ispred njih. Vidjeli su kako zatvara pa onda opet otvara oči i hladno bulji u Neda. Kožna jakna bila mu je plavkastosiva, a košulja ispod jakne crna. „Ponovo si me uspio iznenaditi. To mi se ne događa često.“ „To vam vjerujem“, odgovorio je Ned. „Ali ova priča ipak nije za tebe. Pojma nemaš što... ti ne igraš nikakvu ulogu u njoj. Pogriješio sam tamo unutra. Ako vi ne želite otići, morat ću vas napustiti. U meni se nakupilo previše gnjeva. Neću biti u stanju odgovarati za svoje postupke.“ Ned je ponešto znao o toj vrsti bijesa. „Vi doista ne želite... da išta učinimo?“ Tanke usnice se razvuku. „To je velikodušna ponuda, ali kad bi znao o čemu govoriš, shvatio bi koliko je besmislena.“ Zatim se okrenuo od njih, mršava prilika odjevena u tamne tonove, uznemirujuće graciozna. „Može posljednje pitanje?“ Ned je podigao ruku poput kakva idiota – kao da je u razredu. Čovjek je zastao, ali nije se okrenuo. Stajao je kao kad su ga prvi put vidjeli, okrenut leđima, ali sada osvijetljen travanjskim suncem u vrtu. „Zašto sada?“ upitao ga je Ned. „Zašto ovdje?“ Ponovo su se začuli zvukovi vanjskog prometa. Aix je prometan, moderan grad, a oni se nalaze u njegovu samom središtu. Čovjek je šutio, naizgled dugo. Nedu se učinilo da je na pragu da im odgovori, ali onda je zatresao glavom. Otišao je sredinom klaustra, prekoračio nisku ogradu između dvaju stupova i vratio se na stazu koja vodi do vrata, na ulicu i u svijet. „Čekajte!“ To je ovaj put rekla Kate.

Čovjek je ponovo zastao, još uvijek okrenut leđima. Nedu se učinilo da ga je zaustavio djevojčin glas. Imao je dojam da ga on ne bi uspio drugi put zaustaviti. „Imate li vi ime?“ doviknula mu je Kate s prizvukom čežnje u glasu. Nakon toga čovjek se ipak okrenuo. Pogledao je Kate preko osvijetljenog prostora koji ih je dijelio. Bio je predaleko od njih da bi mu mogli vidjeti izraz lica. „Još ne“, odgovorio je. Zatim se opet okrenuo, otvorio teška vrata i zatvorio ih za sobom kad je izašao. Ostali su stajati i kratko se pogledali, u tom zatvorenom prostoru, odvojenom od svijeta na sve moguće načine. Obuzet emocijama koje ni izdaleka nije mogao shvatiti, Ned je napravio nekoliko koraka. Osjećao je potrebu da trči miljama, gore-dolje bregovima, sve dok ga ne oblije znoj. Odavde je ponovo mogao vidjeti ružu između dva stupa, pokraj skulpture. Smatralo se da je to kraljica od Sabe. Tako je pisalo na zidu. Odakle on zna da to nije točno? Pa to je smiješno! Stup u kutu neposredno ispred njega bio je mnogo veći od stupova iza njegovih leđa – sva četiri kutna stupa bila su veća od ostalih. Na vrhu ovog stupa, shvatio je, bez velikog iznenađenja, nalazi se još jedan reljef bika. Bio je izrađen u stilu različitom od Davida i Golijata, nimalo slično ženi. Do sada su već vidjeli dva bika, jednog u krstionici, starog tisuću i petsto godina, i ovog, isklesanog – ako je dobro shvatio – stotinama godina poslije. Zabuljio se u njega, gotovo ljutito. „Kakve veze ti vražji bikovi imaju sa svime ovim?“ navaljivao je. Kate se nakašljala. „To je iz Novog zavjeta. Bik je simbol svetog Luke.“ Ned je buljio u stvorenje na vrhu stupa ispred sebe. „Sumnjam“, napokon je odvratio. „Ne ovaj bik. A ni onaj stari unutra.“ „Odakle ti sad to?“ Osvrnuo se prema njoj, ugledao joj napetost na licu i pretpostavio

da i sam izgleda otprilike tako. Možda su njih dvoje doista djeca. Netko im je zaprijetio nožem. A to gotovo da je najmanje važna stvar. Pogledao je reljefnu skulpturu žene pokraj mjesta gdje je Kate stajala i ponovo osjetio isti onaj oštri trzaj u srcu. Blijedo obojeni kamen bio je osvijetljen jutarnjim suncem, gotovo potpuno izlizan. Jedva da se što moglo vidjeti, kao da skulptura prikazuje samo sjećanje. Ili ono što vrijeme čini muškarcima i ženama, ma koliko bili voljeni. A odakle mu ta ideja? Pomislio je na majku i zavrtio glavom. „Ne znam što govorim. Hajdemo odavde!“ „Treba ti piće, mladi detektive?“ Uspio se nasmiješiti. „Zadovoljit ću se Coca-Colom.“

Kate je znala kamo da odu. Povela ga je ispod zvonika pa pokraj gradske vijećnice u kafić udaljen nekoliko minuta od katedrale. Ned je sjedio s Coca-Colom i gledao je kako pijucka espreso bez šećera (morao si je priznati da ga je to zadivilo). Doznao je da ona ovdje boravi od početka ožujka, kao učenica na razmjeni škola u New Yorku i Aixu. Njezina obitelj udomila je jednu francusku djevojku drugo polugodište, a Kate je odsjela kod obitelji te djevojke do kraja školske godine početkom ljeta. Prezivala se Wenger. Namjeravala je studirati jezike, ili povijest, ili oboje. Željela je biti učiteljica, ili možda studirati pravo. Ili oboje. Uzimala je satove džez-plesa (takvo što je i pretpostavio). Trčala je pet kilometara svakog drugog ili trećeg dana na Manhattanu, što Ned nije činio, ali je bilo prilično dobro. Aix joj se poprilično svidio, ali ne i Marie-Chantal, djevojka s kojom je dijelila sobu. Čini se da MarieChantal kriomice puši u sobi, i da voli zabave, i da joj Kate služi kao pokriće kad dokasna ostane s dečkom ili kad izostane s nastave da bi se s njim našla. „Nije mi baš drago što moram lagati za nju“, rekla je Kate. „Hoću reći, ona mi čak nije ni prava prijateljica.“ „Ali zvuči kao da je pravi komad. Imaš li njezin telefonski broj?“ Kate se namrštila. „Ti to ne misliš ozbiljno.“

„Kako znaš?“ „Zato što si se zaljubio u skulpturu one žene u klaustru, eto zašto.“ Ta ih je primjedba malo previše naglo dovela do teme koju su nastojali izbjeći. Ned ništa nije rekao. Srknuo je piće i pogledao oko sebe. Dugi, uski kafić u kojem su sjedili imao je dva mala stola na ulici, ali oba su bila zauzeta, pa su sjeli unutra, blizu vrata. Jutarnji promet bio je gust – automobili, mopedi i mnoštvo pješaka na kamenom popločenoj srednjovjekovnoj cesti. „Oprosti“, rekla je Kate Wenger nakon kraće stanke. „Rekla sam čudnu stvar.“ Ned je slegnuo ramenima. „Pojma nemam što da mislim o toj skulpturi. A ni o ičemu drugom što se dogodilo.“ Kate je opet stala grickati usnicu. „Zašto je on... naš tip... zašto je otišao tamo dolje? Što god da je tamo tražio? Je li to možda tražio krsni zdenac, nešto u vezi s vodom?“ Ned je odmahnuo glavom. „Mislim da nije. Ona lubanja i skulptura glave nalaze se na drugoj strani, dalje u hodniku.“ Uto mu je nešto sinulo. „Kate... da su nekoga tamo pokopali, zazidali bi ga, zar ne? Ne bi ostavili lijes da samo tako leži.“ Kimnula je glavom. „Jasna stvar.“ „Možda je mislio da hodnik nije zazidan. Iz nekog razloga.“ Kate se zavalila na stolac. „O, Bože, Ned Marriner, ne misliš valjda da je ovo nekakva vampirska priča?“ „Pojma nemam. Mislim da nije.“ „Ali ti si rekao da je on isklesao onu skulpturu u klaustru. Znaš li ti koliko je ta stvar stara?“ „Slušaj, zaboravi što sam tamo rekao. Nisam bio posve pri sebi.“ „Nije istina.“ Zatresla je glavom. „Bio si. Kad je taj tip skočio s krova, mislila sam da će te ubiti. A onda je on rekao kad je skulptura napravljena.“ Ned je uzdahnuo. „Sad ćeš me pitati kako sam to znao“, rekao je. „To mi je palo na pamet“, odvratila je bez osmijeha. „Kladio bih se da me Marie-Chantal ne bi gnjavila takvim

pitanjima.“ „Ona ne bi znala što da kaže. Provjeravala bi šminku i mobitel da vidi ima li kakvih poruka. Ja te gnjavim?“ „Ne. Dobiva li Marie-Chantal doista poruke šminkom?“ Kate se još uvijek nije nasmiješila. „Tebi se tamo nešto doista dogodilo.“ „Jest. Ali sad mi je dobro. Otkako je on otišao, opet se osjećam normalno.“ Pokušao se nasmijati. „Što kažeš da se malo žvalimo?“ Nije se obazrela na njegove riječi, kao što je i zaslužio. „Misliš da je to završilo? Da je to bilo samo nešto u vezi s... ne znam.“ Kimnuo je glavom. „Imaš pravo. To je bilo nešto u vezi s ne znam.“ Ned se previše šalio jer, iako se sada posve dobro osjećao, sjedeći ovdje s djevojkom iz New Yorka, iz sadašnjosti, i pijući Coca-Colu koji je imala okus kakav treba imati – zapravo nije bio siguran je li ono što se dogodilo doista završilo. Zapravo, ako je želio biti iskren prema sebi, bio je prilično siguran da nije, premda to nije namjeravao priznati. Pogledao je na sat. „Mislim da bih se morao javiti prije ručka.“ Oklijevao je. Sada slijedi klizav dio, ali Ned je bio daleko od kuće i prijatelja koji bi ga zadirkivali. „Imaš li telefonski broj? Da ostanemo u kontaktu?“ Kate se nasmiješila. „Ako mi obećaš da više nećeš spominjati moju cimericu.“ „Marie-Chantal? Moju najdražu curu za žvaljenje? Onda ništa od dogovora.“ Namrštila se, ali je zatim iz ruksaka izvukla rokovnik sa spiralnim uvezom, istrgla list papira i načrčkala na njega telefonski broj kuće u kojoj je odsjela i broj svog mobitela. Ned je iz novčanika izvadio kartu na kojoj je Melanie uredno napisala (zelenom tintom) adresu vile, šifru za otvaranje dvorišnih vrata, broj kućnog telefona, svog mobitela, mobitela Nedova oca, broj kanadskog konzulata i brojeve dviju taksislužbi. A na dnu karte nacrtala je malo nasmiješeno lice. Kad mu je Melanie sinoć dala tu kartu, Ned ju je upozorio da je zaboravila napisati zemljopisnu širinu i dužinu mjesta na kojem se

nalaze. Pročitao je telefonski broj vile, a Kate ga je zapisala. „Sutra imaš nastavu?“ Kimnula je glavom. „Jutros sam izostala, pa sutra ne mogu. Škola mi traje do pet. Što kažeš da se poslije nađemo ovdje? Hoćeš li znati opet pronaći ovo mjesto?“ Kimnuo je glavom. „Bez problema. Samo produžim ulicom od lubanje u podzemnom hodniku.“ Ovaj put, nakon trenutka šutnje, ipak se nasmijala. Platili su piće i oprostili se pred kafićem. Ned ju je gledao kako odlazi jutarnjom ulicom, a onda se okrenuo i zaputio natrag suprotnim smjerom, hodajući cestom koja je sagrađena prije dvije tisuće godina.

POGLAVLJE III

Kad se Ned vratio, jutarnje snimanje bilo je pri kraju. Pomogao je Steveu i Gregu da utovare opremu u kombi. Zatim su ostavili kombi na trgu katedrale, nepropisno parkiran, ali s policijskim dopuštenjem na vjetrobranu, i otišli na ručak u jednu, desetak minuta udaljenu, piceriju s otvorenom pećnicom. Pizza je bila ukusna, a Nedov otac razdražljiv, što za trajanja snimanja nije bilo neobično, osobito u početku. Ali Ned je vidio da mu tata nije baš jako nezadovoljan jutrošnjim razvojem događaja. On to nikad ne bi priznao, ali to se vidjelo. Edward Marriner srknuo je pivo i pogledao Neda preko stola. „Ima li u katedrali nečega što bi me moglo zanimati?“ Čak i kad je Ned bio mnogo mlađi, kad god bi bio s ocem na snimanju, otac bi uvijek želio čuti njegovo mišljenje. Kad je bio klinac, usrećivalo ga je što otac traži njegov savjet na takav način. To mu je davalo osjećaj da je važan, uključen. U posljednje vrijeme, međutim, to mu je postalo mrsko, kao da ga otac tretira kao dijete. Zapravo, shvatio je da se „posljednje vrijeme“ rasteže do današnjeg jutra. Nešto se promijenilo. „Mislim da nema previše toga“, odgovorio je. „Unutra je prilično mračno, teško je naći dobre kutove za snimanje. Ali trebao bi pogledati krstionicu, s desne strane kad uđeš. Dobro je osvijetljena i vrlo stara. Mnogo starija od ostatka crkve.“ Oklijevao je. „Vrata klaustra bila su otvorena, pa sam zavirio i u njega.“ „Doista važan klaustar nalazi se u Arlesu“, rekla je Melanie, pažljivo brišući usnice salvetom. Za nekoga sa zelenim pramenom u crnoj kosi, Melanie je strašno uredna osoba, pomislio je Ned. „Kako god bilo, ovaj klaustar dobro izgleda“, odvratio je. „Mogao bi napraviti zgodnu fotografiju vrta, ali ako to ne želiš, mogao bi pogledati neke od stupova.“ Ponovo je počeo oklijevati, a onda dodao: „Na njima

su reljefi Davida i Golijata i drugih scena iz Biblije. Sveci u četiri kuta. Jedna od reljefnih skulptura navodno prikazuje kraljicu od Sabe. Jako je oštećena, ali pogledaj je.“ Otac je gladio svoje smeđe brkove. Edward Marriner bio je ozloglašen po staromodnim zašiljenim brkovima. Oni su mu bili zaštitni znak, imao je njihov crtež na svojoj poslovnoj posjetnici, a sva svoja djela potpisivao je znakom dva nagore zavinuta brka. Ljudi bi ga katkad ispitivali o tome, ali on bi uvijek kratko odgovorio da se takav izgled sviđa njegovoj ženi, i to je bilo to. „Sutra ću provjeriti obje te stvari“, rekao je, gledajući sina. „Preostala su nam još dva slobodna sata, pa ću ih upotrijebiti unutra ako Greg kaže da su jutrošnje spojene digitalne fotografije u redu pa ih nećemo morati ponovo snimati. Hoće li mi trebati rasvjeta?“ „Unutra? Sigurno“, odgovorio je Ned. „A možda i generator, nemam pojma ima li unutra priključak za struju. Zavisno od toga što želiš raditi u klaustru, možda ćeš i ondje trebati rasvjetu i reflektirajuće plohe.“ „Melanie kaže da se unutra održavaju koncerti“, rekao je Greg. „Sigurno postoji priključak za struju.“ „Krstionica leži malo po strani.“ „Greg, ne budi lijen, donesi taj generator“, odvratio je Edward Marriner, ali sa smiješkom. Bradati Greg namrštio se Nedu, a Steve se samo nacerio. Melanie je izgledala zadovoljno, vjerojatno zato što joj se činilo da je Ned zaokupljen, što je smatrala dijelom svog posla. Ned nije bio siguran zašto šalje očevu ekipu unutra. Možda će snimanje fotografija, sama rutina cijelog tog posla – izvikivanje naredbi, zakrčen prostor, filmske torbe i kabeli, rasvjeta, leće i reflektori – sutra oduzeti nešto od čudnovatosti jutrošnjim događajima. Možda će vratiti mjesto u sadašnjost... gdje god da se jutros nalazilo. Također je shvatio da bi volio imati fotografiju one žene na stupu. Nije mogao reći zašto, ali znao je da je želi. Čak ga je obuzela želja da sada ode unutra i ponovo je pogleda, premda to nije namjeravao doista i učiniti. Nedov otac namjeravao je poslije ručka prošetati gradom s dvije kamere i crnobijelim filmom da pogleda neke fontane i ulazna vrata koje

je Barrett, likovni urednik knjige, spomenuo u svojim bilješkama. Izgleda da je Oliver Lee u tekstu spomenuo Aixove fontane i izvore vrele vode koje su otkrili Rimljani. Kate Wenger upravo mu je pričala o njima. Ta djevojka naprosto vas tjera da je proglasite štrebericom. Nedov otac morao je za knjigu izbalansirati stvari koje je želio fotografirati sa stvarima koje će odgovarati Leejevu tekstu. Djelomice je to bio posao Barretta Reinhardta; da uskladi radove dvojice važnih ljudi u jednom velikom projektu. Njegova je ideja, izgleda, bila da manje crnobijele fotografije umetne u Leejev tekst, a da fotografije u boji rasprostre na čitavu stranicu, ili preko dvije. Ned nije bio raspoložen za razgledavanje fontana. Znao je što mora učiniti. Greg se vraćao u vilu da unese jutrošnje digitalne fotografije u računalo i provjeri ih na monitoru. Također je namjeravao telefonom potvrditi aranžmane za preksutrašnje snimanje u Arlesu, udaljenom otprilike sat vremena. Melanie je Gregu dala podrobne upute o tome, koje je, kao i obično, napisala zelenom tintom. Ned je na dnu karte primijetio lik smješka i sa zadovoljstvom shvatio da ih ona ne crta samo njemu. Odvezao se natrag s Gregom u kombiju, presvukao se u izblijedjelu sivu majicu s kratkim rukavima i kratke hlače, zakvačio svoju bocu za vodu i pedometar, prikvačio iPod na vrpcu za ruku i otišao na trčanje. Ovdje je morao napisati referate i voditi dnevnik treninga za svog atletskog trenera, a obje te stvari zapravo su bile domaće zadaće. Trčanje mu je bilo draže. Melanie mu je sinoć rekla da će, ako se odvojkom iz vile spusti do glavne ceste i onda umjesto nalijevo prema gradu skrene nadesno, I ako nastavi vijugavom cestom uzbrdo, naposljetku stići do njezina kraja, do mjesta gdje ljudi voze bicikle i džogiraju u prirodi. Rekla mu je da se ondje navodno nalazi neka stara kula koju se isplati pogledati. Kao i obično, živciralo ga je što je Melanie organizirana do te mjere da mu čak planira i staze za trening, ali budući da nije imao bolju ideju kamo da krene, nije vidio dobar razlog da ne isproba tu stazu. Spustio se strmom cestom pokraj drugih vila. Cesta se zatim postupno dizala i pretvarala u dugu i vijugavu stazu prema gornjem vrhu.

Naravno, nije loše da čovjek trči gore-dolje. Ned je bio član školske ekipe za kros, pa mu je upravo to i trebalo. Već je pomislio da se zaputio u pogrešnom smjeru kad je napokon stigao do brklje za automobile. Na drugoj strani brklje, pronašao je stazu. Strelice na drvenim stupovima u jednom su smjeru pokazivale put prema selu po imenu Vauvenargues, a u drugom prema kuli koju mu je Melanie spomenula. Netko je na brdskom biciklu prošao prema Vauvenarguesu, a Ned je krenuo u drugom smjeru. Kula nije bila daleko. Staza ju je obilazila i spuštala se iza nje, vjerojatno prema sjevernim rubovima Aixa. Ned se nije volio zaustavljati dok trči, nitko to ne voli, ali odavde je imao prilično dobar pogled, a i ruševna okrugla stražarska kula bila je zanimljiva. Ned se zapitao koliko je stara. Čitav ovaj kraj natopljen je prošlošću, pomislio je. Mnogobrojnim slojevima prošlosti. Što čovjeka može dirnuti, na ovaj ili onaj način. Izvukao je slušalice iz ušiju i otpio gutljaj vode. Kulu je okruživala niska, vrlo slabašna ograda. Znak je opominjao da ju je opasno prijeći. Već je bila donijeta odluka da se uskoro izgradi veća ograda, ali njoj još nije bilo ni traga, pa je Ned prekoračio ogradu, sagnuo se i ušao u kulu kroz rupu u zidu boje meda. Unutra je bilo mračno, posljedica toga što je netom zakoračio s jarke svjetlosti. Nigdje nije bilo vrata, osim te jedne rupe u zidu. Podigao je pogled prema visokom, praznom prostoru iznad glave. Daleko gore nazirao se mali plavocrni krug neba. Učinilo mu se kao da stoji na dnu bunara. Tu vjerojatno ima šišmiša, pomislio je. Mora da je ovdje nekoć postojalo i spiralno stubište, ali sada mu više nije bilo traga. Zapitao se od čega je ova kula štitila, na što su to ovdje gore pazili. Osjetio je da se previše ohladio u sjeni, što nije dobro jer može dovesti do istegnuća mišića, pa se vratio na sunčevu svjetlost, zatreptao i spustio pogled prema gradu. U daljini, na drugoj strani Aixa, ugledao je akvedukt, vrlo jasan, a trenutak poslije spazio je i zvonik katedrale usred grada. To ga je podsjetilo na jutrošnje događaje, što mu uopće nije bilo drago. Okrenuo se i potrčao natrag putem kojim je došao, ali zbog

zaustavljanja, hlađenja i posljedica vremenske razlike, izgubio je ritam. Trčanje mu je išlo teže no što bi trebalo. Zaobišao je brklju za automobile i zaputio se cestom nizbrdo. Ali, jedno se mora priznati Melanie, ovo je dobra staza za džoging. Kad sljedeći put ode na trčanje, mogao bi kod onog znaka skrenuti na drugu stranu i nastaviti, optrčati pristojnu distancu. Nalazio se na pola puta strmim odvojkom do vile Sans Souci na vrhu, kad mu je nešto sinulo. Zaustavio se, uspjevši šokirati sama sebe. Zašto sada? bio je upitao čovjeka u sivoj kožnoj jakni, a on mu nije odgovorio. Ali možda Ned na kraju krajeva ipak zna odgovor na to pitanje. Možda je sada, prvi put, važno čak i to da mu je baka, dok je još bila živa, ispripovijedala neke od onih svojih starih priča. Ned je zamišljeno othodao posljednji dio puta uz brijeg i ukucao ulaznu šifru na dvorišnim vratima. Neko vrijeme trčkarao je gore-dolje terasom i razgibavao se. Pomislio je da skoči u bazen, ali nije bilo dovoljno toplo, pa se umjesto toga popeo na kat i istuširao, bacivši odjeću u pletenu košaru za sluškinju koja im pere rublje. Vilu su unajmili zajedno s dvije žene koje su radile za njih. Obje su se zvale Vera, što je stvaralo zabunu. Ned je jednu krstio Verakuharica a drugu Verapralja. Navukao je traperice, sišao u prizemlje i otišao u kuhinju. Izvadio je Coca-Colu iz hladnjaka. Verakuharica je bila u kuhinji, u crnoj odjeći, sijede kose uredno skupljene u punđu. Bila je ispekla neku vrstu tvrdih kolačića. Ned je uzeo jedan kolačić, a ona mu se, stojeći pokraj štednjaka, s odobravanjem nasmiješila. Greg je razgovarao mobitelom pred računalom u blagovaonici, pa je kućni telefon bio slobodan. Ned se vratio na kat, ušao u očevu spavaću sobu i nazvao broj mobitela koji je dobio od Kate Wenger. „Bonjour?“ „Ovaj, dobar dan, trebao bih Marie-Chantal.“ „Jebi se, Ned!“ odgovorila je Kate, ali sa smijehom. „Već ti nedostajem? Baš slatko!“ Osjetio je da se crveni, pa mu je bilo drago što ga ona ne može

vidjeti. „Upravo sam se vratio s trčanja. Ovaj, nešto mi je palo na pamet.“ „Da ti strašno nedostajem? Polaskana sam.“ Na telefonu se ponaša izazovno, pomislio je. Zapitao se kakva je na IM-u ili SMS-u. Svatko je opušteniji kad razgovara na računalu. „Ne, slušaj me! Ovaj, u četvrtak je trideseti travnja. A nakon toga prvi svibnja.“ Kate je šutjela. Ned se zapitao hoće li joj morati objasniti što time misli, a onda je začuo odgovor: „Isuse, Ned! Beltane? To je važna stvar. Duhovi i duše, kao na Sve svete. Odakle ti to znaš? Jesi li ti možda prikriveni štreber?“ „Mamina porodica potječe iz Walesa. Baka mi je pričala o nekima od tih stvari. Katkad smo na prvi svibnja odlazili na piknik.“ „Želiš ići na piknik?“ „Ako sa sobom povedeš Marie-Chantal.“ Oklijevao je. „Kate, gdje su u okolici bili Kelti? Jesu li oni uopće bili u ovim krajevima?“ „Jesu, bili su. Mogu ustanoviti gdje.“ „Pretpostavljam da bih to mogao i sam.“ „Ne, prepusti te teške utege meni, skakavcč! Ti samo nastavi trčkarati i skakutati. Vidimo se sutra poslije škole?“ „Vidimo se.“ Spustio je slušalicu, cerekajući se unatoč sebi. Nije li zgodno, pomislio je, naći se u situaciji kad ne moraš objašnjavati prijateljima ni tko je ona ni što se događa. Privatnost, u tome je stvar. Kod kuće nije imao mnogo privatnosti.

Večerali su u vili, po francuskom običaju, poslije osam. Jasan je dogovor, ozbiljno im je objasnila Melanie, da s vremena na vrijeme moraju jesti u vili jer će se inače Verakuharica uvrijediti i rastužiti („Verastužiti!“ rekao je Greg) pa će im početi posluživati zagorjelu hranu i slične stvari. Prije no što su sjeli za stol, Nedov otac izašao je na terasu s votkom i tonikom, a ostali su otišli do bazena. Ned je zaključio da Melanie, premda je sitna, prilično dobro izgleda u kupaćem kostimu. Stala se na

sva usta žaliti da je voda ledena ledencata (što je bilo točno), ali naposljetku je ipak ušla u bazen. Steve je bio pravi plivač s dugim rukama i nogama. Metodično je plivao s jedne strane bazena na drugu, ili je to barem pokušavao – bazen zapravo nije bio dovoljno velik za to. Dok su Ned i njegov otac sjedili i gledali ih, na vrata terase iznenada je izletio Greg. Preskočio je široke kamene stube, pretrčao tratinu i skočio u bazen, u najširim i najiznošenijim kupaćim gaćama što ih je Ned ikad vidio. Smijući se, Edward Marriner ponudio je Gregu izravan novčani bonus ako obeća da će iduću stanku za kavu iskoristiti kako bi u gradu kupio kupaće gaće i poštedi ih muka da ga ikad više gledaju u ovima. Melanie mu je doviknula da bi se mogao kupati gol ako želi uštedjeti novac, a Greg joj je, pljuskajući i vičući u ledenoj vodi, zaprijetio da će je poslušati. „Ne bi se ti usudio“, odgovorila mu je. „A zašto ne bih?“ Melanie se nasmijala. „Zato što se stvari skvrče u hladnoj vodi. Muški ponos. Kraj priče.“ „Imaš pravo“, odvratio je Greg nakon trenutka razmišljanja, a Steve, koji je prekinuo plivanje, glasno se nasmijao. Ned je na terasi pogledao oca pa su se nasmiješili jedan drugome. „Je li ti do sada ovdje dobro?“ upitao ga je tata. „Jest.“ Kratko oklijevanje. „Sutra će nas nazvati mama.“ „Znam.“ Pogledali su ostale u vodi. „Verakuharica će pomisliti da oni nisu pri sebi“, rekao je Edward Marriner. „Ionako bi na kraju došla do tog zaključka“, odvratio je Ned. I time je razgovor bio završen. U posljednje vrijeme nisu baš mnogo razgovarali. Ned je bio načuo nekoliko fragmenata iz večernjih razgovora svojih roditelja, fraze poput „njemu je petnaest godina“ i „nagle promjene raspoloženja“. To mu je dalo ideju da u idućih nekoliko tjedana bude pun ljubavi u ophođenju s roditeljima, samo da ih posve zbuni, ali na kraju je došao do zaključka da bi mu to bilo previše naporno.

Ned zapravo nije imao ništa protiv oca. Nakon nekog vremena postalo mu je normalno gledati ljude kako zijevaju od čuda, onako kako je to učinila Kate Wenger, kad bi doznali tko je on, ali to nije bila ničija krivnja. Planine i bogovi bila je jedna od najprodavanijih knjiga fotografija u posljednjih deset godina, a knjiga Planinski prijevoji, premda ne tako raskošna (u njoj nema Himalaja, govorio je otac), osvojila je pregršt nagrada. Nedov otac bio je jedan od nekolicine fotografa koji su istodobno snimali fotografije i za Vanity Fair i za National Geographic. Čovjek mora priznati da je to sjajno, makar samo u sebi. Kad su ostali, dršćući, izašli iz bazena da se osuše, Melanie je rekla: „Čekajte malo! Nešto sam zaboravila.“ „Molim? Ti si nešto zaboravila?“ odvratio je Steve. Plava kosa stršila mu je na sve strane. „Nemoguće!“ Melanie mu je isplazila jezik i odjurila u kuću. Njezina soba bila je jedina spavaća soba u prizemlju. Vratila se van, dok je s nje kapala voda, još uvijek umotana u ručnik, sada s još jednim ručnikom na glavi, noseći vrećicu s natpisom „Francuski telecom“. Bacila ju je pred Neda na stol. „U slučaju da kontrola leta zatreba uspostaviti vezu s majorom Tomom“, objasnila je. Kupila mu je mobitel. Zbog sitne Melanie i njezine hiperučinkovitosti lako je izgubiti živce, zaključio je Ned, ali prilično je teško ne cijeniti je. „Hvala“, rekao joj je. „Doista.“ Melanie mu je dodala jednu od svojih indeksnih kartica, na koju je iznad crteža nasmiješenog lica zelenom tintom bila napisala njegov novi telefonski broj. „Ima i kameru. Paket je otvoren“, dodala je kad je iz kutije izvukao mobitel s poklopcem. „Uprogramirala sam ti sve naše brojeve.“ Ned je uzdahnuo. Jako je lako izgubiti živce zbog nje, ispravio se u sebi. „To sam mogao učiniti i sam“, tiho joj je odgovorio. „Lani sam završio tečaj programiranja mobitela.“ „Učinila sam to vraćajući se ovamo u taksiju“, odvratila je. „Imam

brze prste.“ Namignula mu je. „Oho!“ rekao je Greg, smijuljeći se. „Ti šuti, vrećasti gaćerosu!“ rekla mu je Melanie. „Osim ako me ne želiš obavijestiti da je sve spremno za polazak u Arles.“ „Pođi ti svojom brzim prstima po mojim vrećastim gaćama pa ću ti reći.“ Nedov otac zavrtio je glavom i srknuo piće. „Uz vas se osjećam staro“, rekao im je. „Prekinite!“ „Kućni telefonski broj stavila sam ti na 1, tatu na 2, sebe na 3, a Stevena na 4. Grega sam stavila na zvjezdicu-ljestve-zvjezdicu-865zvjezdicu-ljestve-7“, umiljato je objasnila Melanie. Ned nije mogao, a da se ne nasmije. Čak se i Greg nasmijao. Melanie se pobjedonosno osmjehnula i vratila unutra da se istušira i presvuče. Greg i Steve ostali su vani da na blagoj večernjoj svjetlosti popiju pivo. Greg je primijetio da je na terasi toplije nego u bazenu. „Još nije ni svibanj“, istaknuo je Nedov otac. „Francuzi se obično ne počnu kupati prije lipnja.“ Bazen u vili napunjen je vodom samo da bi se udovoljilo njihovu idiotizmu. Sunce je ležalo na zapadnom nebu nad gradom. Zrak je bio prožet nekim osobitim sjajem; stabla su blistala. Trenutak poslije, spokoj provansalskog zalaska sunca narušio je iznenadan zvuk. Pa onda još jedan. Nakon trenutka zbunjenosti, Ned je prepoznao melodiju: bila je to glazbena tema vožnje za klince u Disneylandu, „Svijet je malen“. Sva četvorica stala su se osvrtati oko sebe, a onda su svi u istom trenu spustili pogled na Nedov mobitel na stolu. Ned ga je oprezno uzeo u ruke, podigao poklopac i prinio ga uhu. „Zaboravila sam ti spomenuti“, rekla mu je Melanie sa svog mobitela u kući, susprežući smijeh. „Programirala sam ti i pozivnu melodiju. Pokušala sam ti pronaći nešto prikladno.“ „Ovo je objava rata“, smrknuto je u slušalicu odgovorio Ned. „To ti je jasno, zar ne?“ „Oh, Ned!“ zahihotala se. „Mislila sam da će ti se svidjeti!“ Zatim je prekinula vezu. Ned je odložio mobitel na staklenu ploču stola. Kratko je pogledao

grmlje lavande iza čempresa s druge strane bazena, a onda je skrenuo pogled na tri muškarca za stolom. Sva trojica, uključujući i Nedova oca, naprezali su se da zadrže ozbiljan izraz lica. Kad ih je Ned pogledao, nisu više mogli izdržati i prasnuli su u smijeh.

Ned nije mogao zaspati. Nije ni čudo, pomislio je, gnječeći i okrećući jastuk po dvadeseti put. Djelomice je to posljedica vremenske razlike, ovo mu je tek druga noć na drugoj strani oceana. Ovdje je šest sati ranije nego u Montrealu. Navodno treba po jedan dan za svaki sat vremenske razlike prije no što se čovjek uspije prilagoditi. Osim ako nije pilot putničkog zrakoplova ili nešto slično. Ali Nedov problem zapravo nije bila vremenska razlika, i on je to znao. Ponovo je pogledao na sat pokraj kreveta: bilo je gotovo tri ujutro. Vrijeme kad samo duhovi hodaju. Na trideseti travnja ta bi fraza mogla imati drugačije značenje, pomislio je. Mora zapamtiti da to danas spomene Kate Wenger. Ona će shvatiti štos. Ako on tada još bude mogao držati otvorene oči, s obzirom na to kako ova noć prolazi. Ustao je i prišao otvorenom prozoru koji je propuštao noćni zrak u sobu. Ned se bio smjestio u srednju od tri spavaće sobe na katu. Njegov tata bio je u glavnoj, a Greg i Steve dijelili su zadnju. Razmaknuo je zavjesu. Prozor je gledao na terasu, s pogledom na bazen, grmlje lavande i šumarak na obronku uz cestu. Kad bi se nagnuo kroz prozor i pogledao nadesno, mogao bi vidjeti svjetlucanje Aixovih svjetala u daljini. Nad gradom je stajao gotovo pun, narančastocrven mjesec. Ugledao je ljetni trokut iznad glave. Čak i uz mjesečinu, zvijezde su ovdje bile mnogo sjajnije nego u Westmountu, nasred Montreala. Zapitao se kako u ovom trenutku izgledaju zvijezde nad Darfurom. Mama će nazvati večeras – ili sutra navečer – što god je ispravno reći u tri sata ujutro. Prije će svijetu doći kraj no što ga ja uspijem pronaći na vrijeme.

Nije želio razmišljati o tome, ali kako da čovjek kontrolira misli? Osobito kad je samo napola budan u ovaj sat. Misli naprosto... lutaju. Nemoj razmišljati o ružičastim slonovima, o ženskim dojkama ili o tome kako djevojke izgledaju kad nose suknje a ne prekriže noge. Katkad bi mu na satovima matematike misli odlutale na trčanje, ili bi razmišljao o glazbi, ili o nekom filmu koji je vidio, ili o poruci koju mu je neka djevojka koju nikad nije sreo sinoć privatno napisala u chatroomu. Ako je to uopće i bila djevojka: na internetu se to nikad ne zna. Njegov prijatelj Doug bio je potpuno paranoidan u vezi s tim. Čovjek razmišlja o raznoraznim stvarima, minutu za minutom, od jutra do mraka. A katkad, kasno navečer, čovjek razmišlja o lubanji i skulpturi glave u podzemnom hodniku. Nedu je bilo jasno da mu takve misli neće pomoći da zaspi. A neće mu pomoći ni prepuštanje mračnim mislima o onome što mu se jutros dogodilo u nutrini. Nakon još jedne minute, kolebljivo je pokušao ponovo ući u to mjesto u svojoj nutrini, locirati ga – koja god da je riječ najprikladnija za to. Mjesto na kojem je nekako uspio osjetiti prisutnost onog bezimenog mršavog čovjeka na krovu. Mjesto na kojem je shvatio i drugu stvar koju nikako nije mogao znati: da je taj čovjek na krovu, danas – upravo ondje, upravo sada – izradio onu osamsto godina staru skulpturu koju su prije vidjeli. Naravno, Kate je imala pravo: kad je taj čovjek skočio s krova da se suoči s njima, blijed od bijesa, njegova reakcija rekla im je sve što su trebali znati. Ali Ned sada nije mogao pronaći ništa u sebi, nije mogao naći ono što je tražio, što god to bilo. Nije znao je li razlog u tome što je to nepovratno prošlo – ta posve neobična iskra čudnovatosti u klaustru – ili možda u tome što u ovom trenutku, dok gleda preko mračne trave, vode i čempresa u noći, nema što pronaći. Prilično je besmisleno stajati ovdje u kratkim hlačama pidžame i razmišljati o tome. Odlučio je otići u prizemlje i popiti čašu voćnog soka. Dok je bosonog silazio stubištem usnule kuće, sinula mu je ideja.

U stvari, prilično dobra ideja. Kad ne možeš ništa učiniti u vezi s čudnim i teškim stvarima, učini ono što možeš na drugi način. Uostalom, bio je upozorio Melanie. Učinkovita kao i uvijek, Melanie je poredala sve njihove mobitele na ormariću u blagovaonici. Čak se potrudila označiti svačije mjesto. Zelenom tintom. Gotovo da je bilo previše lako. Brzo radeći na opcijama svih telefona, Ned je s velikim veseljem promijenio Gregovu pozivnu melodiju u glazbenu temu iz animirane serije „Spužva Bob Skockani“, a ni prema Steveu nije pokazao milosti, premda je Steve možda bio samo nedužni promatrač; reprogramirao je njegov mobitel da svira temu iz serije „Teletubbies“. Očev mobitel nije dirao. Zatim si je dao vremena i nekoliko puta pregledao postavke Melaniena telefona prije no što je donio odluku. Nakon obavljena posla, zadovoljan sobom i svojim doprinosom pravdi u svijetu, otišao je u kuhinju i uzeo sok. Odnio ga je na terasu i stao ondje bez majice na noćnom zraku. Vani je bilo hladno. Majka bi ga natjerala da odjene majicu ili ogrtač da je budna. I da je ovdje. Još jedanput je pokušao provjeriti može li štogod pronaći u svojoj nutrini, prima li kakve signale, ali ništa nije našao. Pogledao je krajolik i vidio samo noć: bazen, šumu i travnjak pod južnim zvijezdama. Mjesec nisko na zapadu. Iza sebe je začuo sovu. Vila je sa svih strana bila okružena drvećem koje pruža mnogo mjesta za svijanje gnijezda i lov. Slučaj je htio da ga u tom trenutku netko gleda. Prilika koja ga promatra iz malog šumarka iza grmlja lavande, odavno je naučila kako da se zaštiti od mogućnosti da je osjete na bilo koji način koji bi Ned Marriner mogao znati ili otkriti prekapajući po svojoj nutrini. Izvjesna znanja i vještine dobio je u nasljeđe. Druge su zahtijevale mnogo vremena i znatan napor. Vremena je imao, a nikad si nije dopustio da ga teškoće obeshrabre. Vidio je dječaka kad se pojavio na prozoru prvog kata, a onda, malo poslije, kad je izašao na terasu, polugol, ranjiv i sam. Prilika koja ga

promatra zabavljena je time, i gotovo svime što se danas dogodilo, ali ipak pomišlja da ga ubije. Bilo bi to gotovo previše jednostavno. Radi dana koji dolazi, on se suzdržava. Kad se čovjek nalazi usred priprema za nešto što očekuje s velikim nestrpljenjem, ne prepušta se porivima poput ovoga, ma koliko bi mu zadovoljstva oni mogli donijeti. On je nagao po naravi, ali ni izdaleka nije budala. Za to je previše dugo živio. Zaključio je da je dječak slučajan i trivijalan, obična nezgoda, nitko i ništa važno. A sada ne bi bilo pametno stvarati pomutnju, ni među živima ni među duhovima, od kojih su se neki već počeli komešati. On sve zna o duhovima. Čeka ih i krati vrijeme do njihova dolaska kako zna i umije. Pušta dječaka da se vrati u kuću, živ i nevažan. Međutim, poriv da ubije još uvijek je snažan. On ga prepoznaje, zna zašto raste u njemu. Kad se ta želja probudi, nije ju lako otjerati neutaženu. U to se uvjerio tijekom vremena i nije baš sklon da je se odriče. On ponovo mijenja oblik – što je vještina koju je dugo morao učiti – i odlazi u lov. Mjesečina načas osvjetljava njegova krila u letu, a onda ona ulijeću u šumu i opet nestaju.

POGLAVLJE IV

Kad je Ned ujutro sišao u kuhinju, podbuhlih očiju i bunovan od slabo prospavane noći, ostali su već otišli u grad na svoj drugi radni dan pred katedralom. Melanie mu je ostavila poruku da će se vratiti do ručka. Ned je zaboravio odjenuti majicu, pa mu se u pokrajnjoj praonici Verapralja prvo nasmiješila a onda hitro skrenula pogled. Na nju je posve zaboravio! Brzo je popio malo soka od naranče i otišao natrag na kat da se odjene. Zatim je nazvao Melanie. Tri signala. „Da?“ Zbilja leden glas za samo jednu riječ, pomislio je. Svaka čast! „Bok, Melanie!“ veselo ju je pozdravio. „Ned Marriner,“ odvratila je tihim i napetim glasom, „u grdnoj si nevolji. I ne slutiš kako grdnoj. Mrtav si, vraćaš se svom stvoritelju, pridružuješ se anđeoskom zboru.“ Ned je čuo kako ona jedva suspreže smijeh. „K vragu!“ rekao je. „Znači da sam ipak nadaren.“ „Nadaren i mrtav. Odlaziš na vječni počinak.“ „Ali, Melanie!“ prosvjedovao je. „Mislio sam da će ti se melodija svidjeti!“ ‘“Svadbeni marš’? ‘Svadbeni marš’ kao pozivna melodija za mobitel? Nalazimo se u vražjoj katedrali! Greg umire od smijeha. Drži se za stup kako bi ostao na nogama. Upišat će se u gaće! Ovo ćeš mi skupo platiti!“ Izgledalo je da se i Melanie dobro zabavlja. Sve ga je to vrlo razveselilo. „U to ne sumnjam. U međuvremenu, kad nađeš malo slobodnog vremena, kako bi bilo da nazoveš Stevea i Grega.“ Zastala je i spustila glas. „Doista? I njima si sredio mobitele?“

„I njima sam sredio mobitele. Vidimo se na ručku.“ Prekinuo je vezu, cerekajući se. Kad je bolje razmislio, odlučio je da još neko vrijeme skriva svoj novi mobitel. Nije bogzna što mogao učiniti ako mu ona prekopa krevet, ali čisto je sumnjao da bi uživala u pogledu na vrtne puževe u svom krevetu, pa će usputno spominjanje puževa osujetiti njezinu odmazdu. Vjerovao je da s Gregom i Steveom može izaći nakraj. Izazov je bila Melanie. Dopodne je proveo vrzmajući se po kući i energično izbjegavajući svaku pomisao na referate koje mora napisati. Pa on se još uvijek nije naviknuo na vremensku razliku, zar ne? Od koga bi se moglo očekivati da počne pisati referat iz engleskoga ili povijesti dok ga još muče posljedice vremenske razlike? Premda mu je Kate Wenger rekla da to prepusti njoj, neko je vrijeme pretraživao internet, ukucavši frazu Kelti+Provansa u Google, i načrčkao nekoliko bilježaka. Zatim je izašao iz kuće na jarku jutarnju svjetlost i ostao slušati glazbu na terasi sve dok nije ugledao kako se kombi uspinje brijegom prema dvorišnim vratima vile. Skinuo je iPod i odložio ga na stol. Već je naslućivao što će se sad dogoditi. Uspravio se u naslonjaču i oduševljeno mahnuo svima. Otac mu je uzvratio mahanjem s kolnog prilaza, a Melanie je stala pokraj kombija, s rukama na bokovima, i nastojala ga ošinuti pogledom – što nije baš jednostavna stvar kad ste visoki samo sto pedeset centimetara, pomislio je Ned. Dobroćudno se smješkajući, Greg i Steve zajedno su došli na terasu. Ne skidajući smiješak s lica, zgrabili su Neda za ruke i noge (obojica su bila prilično snažni momci) i odnijeli ga niza stube pa preko travnjaka do bazena. „Spužvo Bobe, poštedi me!“ povikao je Ned, što možda baš nije bila najpametnija reakcija. Sa zadovoljstvom je začuo Melanien i očev smijeh, ali u tom trenutku već je letio kroz zrak. Voda u bazenu bila je hladna, vrlo hladna. Dašćući i kašljući, Ned je isplivao na površinu. Znao je što da kaže. Postoje tradicionalni muški

odgovori u ovakvim situacijama. „Ah“, rekao je. „Kakvo osvježenje! Baš vam hvala, momci!“

Za ručkom je oprezno spomenuo puževe – kako je čuo da oni ovdje imaju nezgodnu naviku da zalutaju ljudima u krevete, osobito u proljeće. Zanimljivo, Steve je bio taj koji se zamislio nad tim riječima. Melanie se pretvarala da to smatra vrlo dvojbenom informacijom. Nije bilo lako zaključiti glumi li ili ne. Neočekivano opušten, Nedov otac rekao je da je napravio nekoliko potencijalno upotrebljivih fotografija u krstionici, snimajući prema kupoli mekim bljeskalicama. Snimili su i neke od stupova u klaustru, a i onaj cik-cak uzorak što ga je Nedov otac primijetio na trijemu. Ned ga nije primijetio, ali on nije imao očevo oko, a bio je i pomalo uznemiren kad je jučer bio ondje. „Jako mi se svidjela ona tvoja kraljica od Sabe“, rekao mu je otac. „Boja je prekrasna. Iz nekih kutova podsjeća na jantar. Još ćemo provjeriti slike, ali mislim da ću je uvrstiti u knjigu. Ako bude trebalo, vratit ću se na nju prije no što krenemo kući, a možda ću je pokušati snimiti i predvečer. Dva dobra prijedloga, Ned!“ Nedov se otac popodne trebao naći s Oliverom Leejem u jednom kafiću u gradu, samo njih dvojica, prvi pravi susret. Barrett, likovni urednik, koji je idućeg tjedna trebao doputovati iz New Yorka, htio je biti prisutan kad se njih dvojica budu upoznavali, ali oni su se odlučili sastati bez posrednika. „Možda mi se on svidi a možda i ne, ali, na kraju krajeva, to i nije tako važno. Ne moramo zajedno raditi.“ „Ali siguran si da će on tebe zavoljeti?“ upitao ga je Ned sa smiješkom. Hladna voda prilično ga je uspješno razbudila. Ledeni bazeni, davno zaboravljeni lijek za probleme vremenske razlike! „Mene svi vole“, odgovorio mu je Edward Marriner. „Pa čak i moj sin.“ „Vaš sin grozna je osoba“, mračno je odvratila Melanie.

„Živa istina“, složio se Greg, kimajući glavom. Steve je šutio; možda je razmišljao o puževima u krevetu. Ned je zaključio da će prije ili poslije morati izvesti tu stvar s puževima i onda živjeti s posljedicama.

Ostalo troje, ispostavilo se, trebalo je iskrcati Nedova oca u gradu, a onda produžiti na istok, prema planini Sainte-Victoire, koju je Paul Cézanne navodno naslikao stotinu puta. Cézanne se ovdje rodio i umro. Bio je najslavnija osoba iz Aixa i proslavio tu planinu. Ned se prisjetio kako je njegov otac za leta ovamo, listajući bilješke Barretta Reinhardta, gunđao kako je gotovo nemoguće snimiti sliku te planine koja ne bi bila klišej ili neka sentimentalna posveta Cézanneu. Nije se tome veselio, ali Barrett mu je bio rekao da je naprosto nemoguće doći u Provansu i raditi na knjizi fotografija a ne snimiti taj vrh. Pogotovo ako se zovete Edward Marriner i ako ste se proslavili fotografijama planina. „Naprosto nemoguće“, ponovio je njegov otac u zrakoplovu, oponašajući glas likovnog urednika. Današnja popodnevna vožnja trebala je djelomice biti izlet u prirodu, a djelomice prilika da se provjere neka mjesta koja je Barrett označio na lokalnim zemljovidima kao mjesta pogodna za snimanje. Konačnu odluku donijet će Nedov otac, ali i ostali su mogli poslužiti tome da eliminiraju lokacije za koje su znali da ih on ne bi prihvatio. „Ideš s nama?“ upitao je Steve Neda. „Ovaj, zapravo oko pet moram biti u gradu. Naći ću se s nekim.“ „Što? S kim? Kako?“ navaljivao je Greg. „Pa tek smo stigli!“ Ned je uzdahnuo. „Jučer ujutro upoznao sam jednu djevojku. Naći ćemo se na piću.“ „Vidi ti vraga“, rekla je Melanie sa smiješkom. Greg se zabuljio u Neda. „Sudar? Već? Isuse, ovaj je dečko prava muškarčina!“ „Nemoj mu dodavati godine“, odvratio je Edward Marriner. „A ni meni. I bez toga se osjećam dovoljno staro.“

„Dovest ćemo te natrag na vrijeme“, rekla je Melanie, provjeravajući sat. „Ali, obuj tenisice, Ned, možda ćemo morati malo planinariti, a sandale nisu prikladne za to.“ „Okej. Ali, hoćeš li mi ti zavezati uzice?“ upitao je Ned, a Melanie se opet nasmiješila. Nedu je bilo drago što su promijenili temu. Nije baš želio razgovarati o svom sastanku. Ostavili su njegova oca u Aixu a onda krenuli obilaznicom oko grada i zaputili se vijugavom cestom u prirodu. Melanie im je rekla da je Cézanne obično pješačio tom stazom, tražeći dobra mjesta za slikanje. Ako idete pješice, do planina je dug put. To je Neda navelo na razmišljanje: u devetnaestom stoljeću, u srednjem vijeku ili u doba Rimljana, ljudi su pješačili, jahali na magarcima ili tako nešto, pa je put bio mnogo naporniji. U ono doba sve je bilo udaljenije, do svega se sporije stizalo. A sada, na početku dvadeset prvog stoljeća, oni vijugaju zavojima u klimatiziranom Renaultovu kombiju. Stići će do planina za dvadesetak minuta i vratiti se u središte grada na vrijeme da se nađe s Kate Wenger. Cézanne, ili svećenici koji su hodali dotrajalim trijemom onog klaustra u kojem je jučer bio, ili oni srednjovjekovni studenti koji su se jednom davno molili u katedrali i zatim odlazili preko ceste na predavanja, svi su se oni kretali kroz svijet drugačijom brzinom od ove današnje – pa čak i ako bi studenti morali potrčati da ne zakasne na predavanje. Ned nije bio siguran što sve to znači, ali nešto je značilo. Možda bi toj temi mogao posvetiti jedan referat – kad napokon počne razmišljati o svojim referatima. Popodnevna svjetlost bila je blještava i jarka, pa su svi nosili sunčane naočale. Melanie je imala goleme naočale koje su joj skrivale pola lica; Steve je sa svojom plavom kosom i sitnim okruglim naočalama izgledao poput nekog ruskog revolucionara, a Greg je nalikovao na izbacivača u noćnom klubu. Obuzet iznenadnim porivom, Ned je skinuo naočale. Zaključio je da želi vidjeti krajolik onako kako su ga gledali ljudi u davnim vremenima. To mu se učinilo pomalo glupo, ali ne previše. Sjetio se one jučerašnje okrugle kule iznad grada i pomislio na stražare na njoj koji su gledali u

ovom smjeru. Nije znao što su očekivali vidjeti, gledajući na istok i žmirkajući prema izlazećem suncu, ali netko se očito bojao da ih iz ovog smjera vreba opasnost, inače na tom mjestu ne bi sagradili kulu, zar ne? Svijet je u ono doba bio opasniji nego danas, pomislio je. Osim ako se ne nalazite, primjerice, u Sudanu. Pogledao je kroz prozor, pokušavši se usredotočiti na ovo mjesto, ne dopustiti mislima da odlutaju preko Mediterana u Afriku. Koja zapravo i nije tako daleko odavde. Melanie, koja je sjedila u srednjem redu kombija, iza Neda, nagnula se naprijed i šapnula mu: „Tvoj tata bio je vrlo zadovoljan tvojim dvjema idejama, znaš. Potrošio je mnogo vremena snimajući krstionicu.“ „On uvijek troši mnogo vremena“, odvratio je Ned. „Nemoj se pokušavati izvući laskanjem, ženo. Ovo je rat. Pomisli na puževe u svom krevetu.“ Melanie je slegnula ramenima. „Ja volim escargot. A, iskreno rečeno, ako se sjetim nekih muškaraca s kojima sam bila u krevetu ...“ Ned se nasmijao. Ali onda se opet osjetio mlad, na neki način. Također je pomislio, ne prvi put, kako su žene katkad grozno čudne. Ako je sve te muškarce smatrala tako glupima, zašto je onda s njima izlazila i spavala? Iskosa je pogledao Melanie i gotovo je to upitao. Da su bili sami, možda bi to i učinio; što god drugo čovjek o njoj mogao reći, Melanie nije bila sklona vrdanju. Bila je duhovita i otvorena. I zapravo ga nije tretirala kao dijete, već samo dijelom svog posla. Ned je bio uvjeren da bi mu odgovorila. A možda bi usput nešto i naučio. Ulazio je u godine kad neke stvari treba dovesti načistac, ovako ili onako. „Stigli smo!“ objavio je Steve, pokazujući prstom. „Cilj na vidiku.“ Bacili su prvi pogled na planinu, na njezin gornji dio, iznad jelove šume u sredini. Uto je cesta opet zavinula pa su izgubili pogled na planinu, da bi je na sljedećem zavoju ponovo ugledali. Greg je zaustavio kombi, stavio sunčane naočale na nos, pa su neko vrijeme sjedili i gledali. Trokut zapadnog pročelja Saint-Victoirea impozantno se dizao iznad zaravanka i drveća.

„E pa, ovaj prizor kao da govori ‘Cézanne je bio ovdje’“, rekla je Melanie s dvojbom u glasu. „Vjerojatno bismo mogli nagovoriti vlasnika jedne od obližnjih kuća da nam dopusti snimanje s njegova posjeda.“ Bili su prošli pokraj nekoliko vila uz cestu. „Pa naravno da bismo mogli“, rekao je Greg. „Čega još ovdje ima, ako se gazda odluči za nešto drugo?“ Ni on baš nije izgledao oduševljeno. „Zato smo ovdje“, rekao je Steve. Greg je ponovo skrenuo kombi na cestu. Nakon još nekoliko minuta vijuganja naprijed-natrag, približili su se jednom selu i ugledali savršeno prav dvostruki red stabala uz još jednu cestu koja se na desnoj strani spajala s njihovom. Na prometnom znaku pisalo je „Le Tholonet“. S lijeve strane ležao je dvorac. Činilo se da su u njemu sada vladini uredi, a ispred parkiralište. „Zaustavi na trenutak“, rekao je Steve, a Greg je skrenuo s ceste. Zatim je Steve spustio staklo svog prozora, skinuo sunčane naočale i zagledao se u drveće. „To su platane“, rekla je Melanie. „One su u ovom kraju posvuda, da zaštite polja i vinograde od vjetra.“ „Mistlal! Mistlal!“ povikao je Greg, glumeći da je užasnut. „Ni-kad ni-je bi-o takoo ga-dan ka-o o-ve godi-ne, mes amies! A vukovi...!“ „I raj ima svoje mane“, odvratila je Melanie. „A ovdje je vjetar jedna od njih. To je grozan naglasak, Gregory.“ Doduše, rekla je to smijući se. Lijepo se smije, pomislio je Ned. A ima i lijep osmijeh. Ali njih dvoje još uvijek su u ratu. Milosrđe je za slabiće! Melanie se nagnula na Nedovu stranu i pogledala kroz njegov prozor. „Steve, što ti misliš?“ „Široki kadar s vrha one ravne ceste? Ove platane prilično su lijepe. Barrett nije označio ni jednu od ovih cesta, zar ne? Odvezi nas još malo gore, Greg?“ Greg ga je poslušao, a Steve je izvukao džepni fotoaparat i na brzinu snimio nekoliko digitalnih fotografija. Ned je znao da kvaliteta tih fotografija nije važna; one služe samo tome da njegov otac vidi o čemu je riječ.

„Kažeš da ima i drugih cesta poput ove?“ upitao je Steve, gledajući Melanie preko ramena. „Možda bismo poslije mogli pogledati neke od njih? Raspitaj se gdje se nalaze najbolje. Ima li neko mjesto gdje se može snimiti izlazak ili zalazak sunca iza platana? To bi moglo biti...“ „Aha“, odvratio je Greg i opet skrenuo s ceste, na mjesto s kojeg su mogli promatrati dvostruki red zelenila. „Dobra ideja. Većina ovih cesta okrenuta je od istoka prema zapadu. Veliki vjetar puše sa sjevera.“ Ned se zadivljeno podsjetio da su očevi suradnici uvijek kompetentni i doista dobri u svom poslu, premda možda nose apsurdne kupaće gaće ili prave bilješke zelenom tintom i stavljaju crtež nasmiješenog lica na dno stranice. Kolona platana odmicala je od njih u pravilnim razmacima s obje strane ceste, a krošnje iznad debala bile su guste od proljetnog lišća. Ned ih je kratko pogledao kroz svoj prozor sa spuštenim staklom, a onda je odmahnuo glavom. „Žao mi je, ali nećete moći snimiti ni izlazak ni zalazak sunca“, rekao im je. „Sada je već previše lišća, ljudi. To treba snimiti u zimi.“ Greg i Steve istodobno su se polako okrenuli na prednjim sjedalima i zabuljili se u njega. „Stlasno,“ rekao je Greg, „vl-lo stlasno! A što ako postane kao njegov stari? Zamislite da ih je dva. A već je uspio pokupiti i komada ovdje! Mislim da je Ned moj novi junak.“ Steve se nasmijao. „Umjesto Spužve Boba? To je velika stvar!“ „A tek kad ga vidiš na koturaljkama“, dodala je Melanie. Ned je zavrtio glavom. Bljak! Što da čovjek radi s nekim kao što je Melanie? „Imaš pravo,“ rekao joj je, „ja se koturam baš kao moj tata.“ Greg se nasmijao i opet upalio motor, a Melanie je zabilježila njihov položaj. Nagnula se naprijed i zapisala još jednu bilješku. Ned je vidio da mjeri udaljenost prema miljokazu. Cesta se pred njima račvala. S desne strane ležao je oveći restoran, a ispred njega mali kafić sa stolovima na obje strane ceste. Činilo se da je to čitav Le Tholonet. Prošli su ravno kroz njega. Malo dalje, cesta se malo uzdigla a gusta šuma prorijedila, pa su prvi put mogli vidjeti čitavu planinu, a da im drveće ne zaklanja vidik.

Ned je bio zadivljen. Nije bilo lako ne biti. Viđen iz ove blizine, Mont Sainte-Victoire potpuno je dominirao okolicom. Nije bio prevelik, čovjek se s njega zimi ne može spustiti snowboardom ili tako nešto, ali u blizini nije bilo drugih planina ni bregova, a trokutasti vrh bio je čvrst i impozantan. Ned je na samom vrhu ugledao bijeli križ. „No,“ rekla je Melanie, provjeravajući bilješke, „Barrett je zapisao da se malo ispred nas nalazi jedno ‘sjajno mjesto za snimanje’ gdje se može skrenuti s ceste.“ Greg ga je ugledao i zaustavio kombi. Isključio je motor i opet uključio žmigavce, a onda su svi izašli. Planinski trokut natkrilio se nad dugo zeleno polje. S njihove lijeve strane bilo je drveća, ali nijedno im sada nije priječilo pogled; vidik je bio posve otvoren za fotografiranje, a dobar kut snimanja mogao bi se pronaći bez problema. Stjenoviti obronci bili su osvijetljeni popodnevnim suncem. Planina je izgledala primitivna i predivna. Sve četvero neko je vrijeme buljilo u nju u tišini. „Gazdi se ovo neće svidjeti“, napokon je progovorio Steve i stavio sunčane naočale natrag na nos. „Znam“, zlovoljno je odvratila Melanie i uzdahnula. „Ovo mjesto kao da te prisiljava da zaustaviš auto i počneš fotografirati. Gotovo da bi ovdje mogli postaviti Kodakov znak i stolove za piknik.“ Ned zapravo nije baš bio siguran u to. Kamenita pustoš iznad zelene livade nije mu govorila „zgodno“. Izgledala mu je previše moćno i zlokobno da bi se tako opisala. Zaustio je da nešto kaže, ali otprilike minutu nakon što su se zaustavili i izašli počeo ga je obuzimati čudan osjećaj. Ništa nije rekao. Steve je snimio još nekoliko digitalnih fotografija. „Zabilježit ću to, ali krenimo dalje“, rekla je Melanie. „Ako Barrett Reinhardt misli da je ovo sjajno mjesto za snimanje, zabrinuta sam za njega.“ „Čovjek želi prodavati knjige“, odvratio je Greg. „A ovo je, kao, fotografija prizora sa svima poznate slike. Nadomjestak.“ Vratili su se u kombi. Ned je progutao slinu i osjetio nešto metalno u ustima. Nije imao pojma što bi to moglo biti. Verakuharičin ručak?

To baš nije vjerojatno. Bila je to više glavobolja nego išta drugo, a spopala ga je doista brzo. Ned nikad nije patio od glavobolja, ako se ne računaju one dvije razredne zabave kad su se on i Barry Staley napili jeftinog vina pa je Ned na povratku kući povratio. Bilo bi bolje da se toga nisam sjetio, pomislio je. Zapravo, obuzela ga je mučnina. Cesta je nastavila krivudati i vijugati južno od planine, a njihanje mu nije nimalo pomoglo. S njihove lijeve strane nalazila su se mjesta za parkiranje, kako bi ljudi mogli ostaviti automobile i popeti se. Ned je ugledao veliki drveni znak s crtežom planinskih staza. Imao je osjećaj kao da mu je netko zarinuo iglu u glavu, kao da mu netko neprestance zabija oštro, malo koplje u lijevo oko. A čuo je i visoko zujanje u glavi, nalik na zvuk zubarske bušilice. Ostali su bili zaokupljeni razgovorom tijekom vožnje, a s vremena na vrijeme Greg je zaustavljao i ponovo pokretao kombi. Sve troje tražili su kutove za fotografiranje s ove strane planine, načine kako bi se planina mogla snimiti, prednje i srednje planove. Melanie se raspričala o povijesti ovog mjesta. Činilo se kako su došli do zaključka da ni jedno od ovih mjesta uz cestu neće biti pogodno za snimanje. Sva su ležala preblizu planini, nije ju se moglo obuhvatiti jednim kadrom. Ned ih je jedva još slušao. Bio je sretan što je sve troje zaposleno i što ne primjećuju da se on naslonio na vrata i zatvorio oči iza sunčanih naočala. Čuo je kako Melanie čita iz svojih bilježaka, prigušeno i kao iz daljine. Povijest i zemljopis. Možda bi mu ona pristala napisati referat. Nije to loša ideja. Mogao bi joj kupiti malo escargota. Uspio je otvoriti oči. Pred njima je ležao širok, zeleno-zlatni proplanak, koji se protezao od podnožja planine prema istoku i jugu. Melanie je pokazivala u tom smjeru, ali Ned nije mogao pratiti što ona govori. Opet je zatvorio oči. Pokušao se usredotočiti na njezin glas i zaboraviti na kuckanje u glavi. „Čitav će se krajolik sada promijeniti“, govorila je Melanie. „Nalazimo se točno južno od planine. Svi je nazivaju trokutom zato što tako izgleda s one strane koju je Cézanne uglavnom slikao, ali odavde je

to vrlo, vrlo dugačak greben, bez trokuta i bez vrha. A naprijed, na mjestu gdje ćemo skrenuti na sjever, leži Pourrieres, mjesto pokraj kojeg se odigrala ona bitka. Odmah poslije njega doći ćemo do mjesta kamo je on poslao svoje ljude da postave zasjedu. „Da ga odemo pogledati?“ upitao je Greg. „Mjesto gdje su postavili zasjedu? Da, naravno. Mjesto se zove Pain de Munition. Potraži znak. Možda ćemo se malo penjati. Fotografija s mjesta gdje su čekali u zasjedi? Mislim da Oliver Lee spominje tu bitku u tekstu.“ „No da, ako se ima što snimiti“, odvratio je Steve. Nije baš zvučao sretno. Ned je znao da njih troje daje sve od sebe kako bi zadovoljili njegova oca. Često se šale i zadirkuju, ali prilično je očito da su ponosni što rade za Edwarda Marrinera. Stavio je palac na sljepoočnicu i pokušao je izmasirati, ali to mu nije pomoglo. Nije imao pojma o čemu Melanie govori. Kakva zasjeda? Kakva bitka? „Imaš li tylenol?“ upitao ju je. Melanie se hitro okrenula. „Što te muči, Ned?“ „Neka vrsta glavobolje.“ „Budalo! Čovjek ne govori takve stvari prije sastanka s djevojkom!“ „Začepi, Gregory.“ Melanie je stala kopati po svojoj crnoj torbi bez dna. „Imam tylenol, advil i aspirin. Što bi htio? Advil je najbolji protiv glavobolje.“ Moglo se i očekivati da će Melanie sa sobom nositi tri vrste tableta. „Advil, molim te.“ Vijugali su kroz selo, a onda su, izgleda, izašli iz njega i krenuli na sjever. Melanie mu je dala nekoliko tableta i malo vode u boci. Ned je popio tabletu i uspio se slabašno osmjehnuti. Ni ovdje nisu našli mjesta vrijedna snimanja; sada su se nalazili istočno od planine, krećući se prema sjeveru da se požure kući drugom stranom, ali pogled im je zastiralo drveće. „To je ono tvoje mjesto Bolne municije“, rekao je Greg. „Tako je i meni“, promrmljao je Ned. „Kao da osjećam artiljerijsku paljbu u glavi.“

Greg ih je odvezao kratku razdaljinu neravnom šljunčanom cestom iza znaka koji je strogo zabranjivao ulazak, a zatim je zakočio i stao. Ned je bio vrlo sretan kad se kombi zaustavio. „Okej, izviđači, izlazite i krenite u izviđanje“, rekao je Greg. „Hajde da se malo popnemo pa da vidimo što je što.“ „Ako nemate ništa protiv, mislim da se ja neću penjati“, rekao im je Ned. Bojao se da će mu pozliti. Igli i bušilici sada se pridružio i čekić. „Vi obavite što morate, a ja ću vas ovdje pričekati.“ Izašao je s njima iz kombija. Nije htio povratiti unutra. Pronašao je jedan panj i sjeo na njega, okrenuvši leđa suncu. „Ja ću ostati s Nedom“, rekla je Melanie. „Vas dvojica idite gore. Ako me budete trebali, nazovite me mobitelom.“ „A ti nazovi ako budeš trebala nas“, odvratio je Steve, gledajući Neda. „Dobro mi je. Melanie, idi ti i...“ „Nije ti dobro. Gotovo si pozelenio. Ja inače volim zelenu boju, ali ne kad je vidim na licima frajera. Vas dvojica, krenite!“ „Brzo ćemo se vratiti“, rekao je Greg. Nedu je bilo grozno neugodno, djelomice zato što mu je zapravo bilo drago što Melanie ostaje. Nikad u životu nije pao u nesvijest, ali pomislio je da bi mu se sada to moglo dogoditi. Ponovo je zatvorio oči zaklonjene sunčanim naočalama. Nije bilo osobito vruće, ali imao je osjećaj da se znoji. Usta su mu bila suha. „Popij još malo vode“, rekla mu je Melanie, donijevši mu bocu. Zatim je skinula svoj veliki slamnati šešir i stavila mu ga na glavu kako bi ga zaštitila od sunčeve svjetlosti. „Patiš li od migrena?“ „Nisam ih imao nikad u životu. A ti?“ „Često. Boli li te sa strane, iza jednog oka? Osjećaš li auru u glavi?“ „A kakav je to osjećaj kad imaš auru u glavi?“ Melanie se kratko nasmijala. „Tko bi to mogao dobro opisati?“ Čuo ju je kako hoda naokolo. „Ne vjerujem da ćemo ovdje naći prikladno mjesto za fotografiju“, rekla je. „S ove se strane od planine vide samo obronci prekriveni drvećem.“ Ned se pokušao ponašati kao obično. „Možda bi tata mogao snimiti

zalazak sunca s vrha? Gledajući s nje prema dolje? U suprotnom smjeru od Cézannea. Ili, pazi ovo, možda bi mogao snimiti planinu s mjesta koje je Barrett spomenuo pa da se u knjizi kaže kako je to prizor koji je Cézanne naslikao prije sto godina.“ „Misliš da bi se tvoj tata time zadovoljio?“ „Možda. Vjerojatno ne bi.“ Ned je popio još malo vode, a onda je pritisnuo bocu na čelo pod šeširom. „O kakvoj si to zasjedi govorila?“ „Ne treba ti sad predavanje iz povijesti, Ned.“ „Treba mi nešto da mi odvrati misli. Jesi li se ikad onesvijestila?“ „Tako ti je loše? Oh, Ned! Pozvat ću ostale.“ „Nemoj. Samo pričaj. Reći ću ti ako mi se pogorša.“ Ali već mu se pogoršalo; advil još uvijek nije počeo djelovati. Melanie je uzdahnula. „Okej. Ovo područje, na mjestu gdje smo skrenuli na sjever, svojedobno je bilo, kao, poprište jedne jako velike bitke. Jedna od onih bitaka koje mijenjaju tijek povijesti? Rimljanin po imenu Marije porazio je veliku vojsku barbara koja se zaputila u osvajanje Rima. Smatra se da bi im to možda i pošlo za rukom da ih on ovdje nije zaustavio.“ „Koji su to barbari bili?“ „Nekoliko združenih plemena koja su se selila sa sjeveroistoka. To su zapravo bili Kelti. Rimljani su ih zvali barbarima, ali oni su tako nazivali svakoga.“ „A koliko im je velika bila vojska?“ I dalje je držao bocu na čelu. „Golema. U knjigama se tvrdi da ih je ovdje poginulo dvjesto tisuća, možda čak i više, a sa sobom su vodili žene i djecu. Oni koji su preživjeli postali su robovi. To je mnogo ljudi. Rimljani su skupinu njihovih vojskovođa bacili u jednu provaliju zvanu garagai, na vrhu ove planine. Marije je sa sobom vodio jednu vješticu ili proročicu koja mu je savjetovala da tako postupi jer je ta provalija kao neko žrtveno mjesto, pa se njihovi duhovi neće moći vratiti da pomognu svojim plemenima. Onaj grad gdje smo skrenuli nagore, poslije je dobio ime Pourrieres, što znači trulež. Bljak! Zamisli dvjesto tisuća tijela u raspadanju.“ „Trenutačno radije ne bih, hvala lijepa. Je li ovo tvoja osveta, Melanie?“

„Ne! Nije, zbilja nije! Oh, Ned, oprosti!“ Ali znanje mijenja stvari, pomislio je Ned Marriner, kako god da ga čovjek stekne. Ne može se više vratiti u stanje neznanja, čak i kad bi htio. A kad ono što je upravo čuo poveže s ostalim stvarima, osobito s jučerašnjim događajima, s onim osjećajem što ga je bio obuzeo u klaustru... Ponovo ga je obuzeo taj osjećaj, upravo u ovom trenutku, ta unutarnja svijest. Oslobađanje od blokade, otključavanje. Naglo se odgurnuo s panja i ustao. Srce mu je snažno lupalo. „Što je?“ „Ššš. Čekaj!“ Ned sada više nije samo trpio bol nego se i uplašio. Skinuo je sunčane naočale i otvorio oči na previše jarkoj svjetlosti. Bol mu je plesao glavom i bušio je. Ali ono što je vidio, gledajući prema planini, bilo je još gore. Na onome što je trebala biti jasna i blaga svjetlost proljeća, drveće i trava između njih i planinskih grebena bili su okupani – natopljeni – bolesnom tamnocrvenom bojom. Bio je to strašan prizor. Kao da gleda kroz neki mračni filtar na fotoaparatu. Svijet se utapao u boji krvi. A iznenada ju je mogao i namirisati. Zgrožen i užasnut, učinilo mu se kao da osjeća krv u ustima i u grlu, ljepljivu, gustu, zgrušanu i... Okrenuo se i grčevito povratio pokraj panja. Zatim još jedanput, pa onda i treći put, žestoko, kao da će povratiti utrobu. „Oh, Bože, Ned! Nisam smjela...“ „Izgleda da mi se ovo mjesto baš ne sviđa“, odvratio je, teško dišući. Melanie je izvukla mobitel. „Nemoj ih zvati!“ rekao joj je s naporom. „Samo sam... to je valjda samo migrena.“ Ali bilo je prekasno. Melanie je već razgovarala s Gregom i brzo ih pozvala da se vrate. Ako je htio biti iskren, Ned nije mogao reći da ga je to ozlovoljilo. Morao je otići odavde, na neko mjesto gdje će se pokušati suočiti s neporecivom činjenicom da je, kako se čini, vidio i osjetio prisutnost velikog broja nasilnih smrti. Pokolj, svijet natopljen krvlju.

Jučer mu se dogodilo ono s osamsto godina starom skulpturom. A sada ovo. „Kada se...?“ Udahnuo je zrak da se smiri. „Melanie, kad se ta bitka odigrala?“ „Oh, Ned, zaboravi tu vražju bitku! Evo ti ovo, obrisi lice.“ Dodala mu je jednu od onih navlaženih maramica što se prodaju u paketićima. Još jedna stvar iz njezine torbe. Postupio je kako mu je rekla, a onda je stavio sunčane naočale na nos i popio malo vode. „Kada se odigrala? Molim te!“ „Oh, k vragu!“ Čuo ju je kako trkom odlazi po bilješke. Ponovo je bio zatvorio oči. „Po mojim bilješkama, godine 123. prije Krista. Zašto sada želiš razgovarati o tome?“ „Zato što ne želim razgovarati o povraćanju, okej?“ Prije dvije tisuće i sto godina! Kako to izgleda kad se čovjek onesvijesti? Okrenu li mu se oči u dupljama? Može li umrijeti, kao, ako udari glavom o kamen ili nešto slično? Začuo je kako se Greg i Steve vraćaju. Nije skinuo naočale. Znao je da će, ako ih skine, posvuda oko sebe ponovo ugledati crvenilo. Svijet premazan tamnom krvlju. Još uvijek je osjećao vonj, jak miris trulog mesa... Baš kad su njih dvojica stigla, Ned se opet bespomoćno zgrčio – napinjao se nasuho, nije imao što povratiti. „Isuse!“ rekao je Greg. „Stvarno ti je zlo, ha? Hajdemo odavde. Odvest ćemo te u ruke Verakuharici, pa onda u krevet.“ Vratili su se u kombi. Greg je upalio motor i ubacio u brzinu, pa su produžili na sjever, a onda kod račvanja skrenuli natrag drugom stranom planine. Greg više nije usporavao kako bi pogledali moguća mjesta za snimanje; brzo je vozio cestom koja nije bila predviđena za brzu vožnju. Ned se naslonio na vrata, svjestan da Steve i Melanie svakih nekoliko sekunda bacaju pogled prema njemu. Želio je biti hrabar – junački invalid – ali to baš nije lako kad stalno osjećaš okus krvi, a ni njihanje kombija nije mu pomoglo.

A onda je, na pola puta vijugavim dijelom ceste, uz sjeverne obronke Mont Sainte-Victoirea, odjednom osjetio da mu je dobro. Bilo mu je potpuno dobro. Sve je nestalo. Ostao mu je samo vrlo neugodan okus od povraćanja u ustima, ali ništa više od toga. Ništa osim sjećanja. A znao je da to nije posljedica čudotvornih svojstava advila. Oprezno je skinuo sunčane naočale. Popodnevno nebo i drveće nisu više bili prekriveni krvavocrvenom bojom. Ostalo je samo sjećanje. I strah. I on je još uvijek bio tu. „Gotovo smo stigli“, rekla mu je Melanie zabrinutim glasom. „Dobro mi je“, odvratio je Ned i pogledao je. „Zbilja. Dobro mi je. Sve je prošlo. Nema više ni aure ni ičega drugog.“ „Ozbiljno?“ Steve se okrenuo i zabuljio u njega. „Ozbiljno. Ne lažem. Nemam pojma što je to bilo.“ Ova posljednja rečenica bila je laž, ali što im je trebao reći? „Trovanje hranom, migrena, posljedice vremenske razlike“, stala je nabrajati Melanie. Ned joj je u glasu osjetio olakšanje, što ga je dirnulo. „Krivnja?“ predložio je Steve s prednjeg sjedala. „Zbog onoga što si učinio s našim telefonima?“ „Mora da je to“, složio se Ned. „Ipak ću te odvesti kući“, rekao je Greg. „Onaj sudar s curom možeš odgoditi za sutra.“ „Ni slučajno“, odvratio je Ned. „I nije to sudar. Samo Coca-Cola u pet sati.“ „Ha!“ rekao je Greg. I on je sada bio očigledno sretniji. „Pa, svejedno ćemo svratiti do vile“, rekla je Melanie. „Imaš dovoljno vremena, a vila nam je usput. Bilo bi dobro da se istuširaš i opereš zube. Misli na djevojku, molim te.“ „Dobro. A ti mi možeš provjeriti nokte i uši i opet mi svezati uzice. S dvostrukom petljom?“ Melanie se nasmijala. „Odjebi, Ned! Za to sam previše mlada i prevelik komad.“ Nacerila se. „Nećeš dočekati da kleknem pred tobom.“ Ned je osjetio da se crveni. Greg je prezirno frknuo. „Ti? Komad? S tom torbom bez dna kao Mary Poppins? Ne, nisi, Mel“, rekao joj je. „Žao mi je što ti to moram

reći.“ Melanie se nagnula preda se i lupnula ga po ramenu. „Bez šlatanja s vozačem“, rekao joj je Greg i počeo pjevati „Spoonful of Sugar“, a Steve mu se pridružio. Ned je spustio staklo na prozoru. Zrak je bio bridak i svjež. Obje strane ceste bile su načičkane poljskim cvijećem, žutim, bijelim i purpurnim. Pogled na kotlinu ispod njih bio je prekrasan. Primijetio je da i Melanie gleda u istom smjeru i nešto zapisuje u bilježnicu. Ono što mu je maločas rekla zapravo je vrlo seksi stvar. Na prednjim sjedalima, Greg i Steve još uvijek su pjevali onu pjesmu iz Mary Poppins. Melanie se nagnula naprijed i još jedanput lupnula obojicu bilježnicom, što ih nije zaustavilo, a onda se zavalila na sjedalo, prekrižila ruke i pokušala odglumiti iznerviranost. Kad je spazila da je Ned gleda, namignula mu je. Pa jasno. Morao se nasmijati. Melanie!

POGLAVLJE V

Krvi? Misliš, doista boja krvi?“ Kate je opet pila espreso, a Ned je ovaj put naručio sok od naranče. Stigla je u kafić pet minuta poslije njega, malčice zadihana. Škola joj je bila na pola puta kroz grad. Dva vanjska stola opet su bila zauzeta, a unutrašnjost kafića sve oko njihova malog stola bila je krcata ljudima koji su glasno razgovarali, pušili, čitali novine, a vrećice iz dućana ležale su im odložene pokraj nogu. Ned se još uvijek nije naviknuo na dim cigareta, koji je ovdje bio posvuda. Kimnuo je glavom. „Crvena kao krv. A mogao sam i osjetiti krv kad sam gutao. Od toga mi je pozlilo. Ali tako sam se osjećao samo u blizini bojnog polja. Čim smo se udaljili, sve je prošlo.“ Kate se zabuljila u njega svojim smeđim očima, na licu blago posutom pjegicama. Danas je kosu začešljala unatrag, nosila je poderane traperice, usku crno-bijelu prugastu majicu s bretelama i raskopčanu mušku bijelu košulju preko nje, s rukavima podvrnutim do laktova. Prilično dobro izgleda, pomislio je Ned. „Ako mi ti ne povjeruješ, nitko drugi neće“, rekao joj je. „Ne mogu to nikome drugom ni reći.“ Kate je zatresla glavom. „Oh, vjerujem ti ja, vjerujem.“ Pogledala ga je u oči a onda skrenula pogled. „Nakon jučerašnjih događaja, povjerovala bih ti i kad bi mi rekao da si vidio svemirski brod Marsijanaca.“ „To sam planirao za idući tjedan“, odvratio je. Kate se namrštila. „Jesi li ti čula za tog Marija?“ upitao ju je trenutak poslije. „I za tu bitku?“ Ugrizla se za usnicu, na što se već naviknuo, a onda je oborila pogled na stol. Ned se nasmijao. „Aha! Pa jasno da znaš.“

„Znala sam da ćeš se nasmijati“, odvratila je. „Zašto je to tako glupo ako čovjek ima potrebu da nešto zna?“ Ned ju je pogledao. „Nije glupo“, odgovorio je. „Reci mi, ne zadirkujem te.“ „Pa... u stvari, ja sam o tome napisala referat.“ „Oh, Bože, Kate, ubit ćeš me! Moram te zadirkivati.“ Zastao je i brzo razmislio. „Čekaj... možda i neću. Ovaj, imaš li ga ovdje? Taj referat?“ Podigla je obrve. Nije se žurila s odgovorom. „Ned Marriner, ne mogu vjerovati... Želiš li ti to prepisati moj referat?“ „K vragu, pa jasno da ga želim prepisati! Moram napisati tri referata u roku od šest tjedana, inače će mi propasti ljeto kod kuće.“ „Pa,“ odvratila je sa smiješkom i naslonila se na naslon stolca, „moram dobro razmisliti o tome. Mnogo tražiš, a tek smo se upoznali, znaš. Pa ne mogu ja baš svakome davati svoje vrhunske referate.“ „Častit ću te kavama. Kupit ću ti bolju košulju.“ „Ovo je košulja mog brata“, odvratila je Kate Wenger. „I ako baš moraš znati, jako mi se sviđa.“ „Odlična je. Časna riječ. Izgledaš super u njoj. Prava lutkica. A sad mi pričaj o Mariju.“ „Doista izgledam dobro u njoj?“ „Marie-Chantal može samo sanjati da ovako dobro izgleda.“ „To baš nije bogzna kakav uspjeh“, šmrknula je. „Možemo li sad popričati o Mariju? Molim te?“ Kate je srknula kavu. Ali činilo se da je sretna. Ned je bio zadovoljan sobom. Bio je duhovit, nasmijavao je djevojku. Svud oko njih mjesto je vibriralo od zveckanja tanjura i šalica i od žamora. Jedna žena držala je malog psa ispod stola, što joj u Kanadi ne bi dopustili. To mu se svidjelo. „Marije je bio ujak Julija Cezara“, rekla mu je Kate. „Oženio je Cezarevu tetu. On je u ono doba bio general u sjevernoj Africi. Navodno da je bio nizak tip, žilav, pametan, mlad kad se to dogodilo – tada je imao oko dvadeset pet godina. No, stvar je u tome da su istočna plemena počela naseljavati ove krajeve. Bilo ih je mnogo, sa sobom su

poveli žene i djecu, selili su se, tražili mjesto da se skrase. Svi su ih se bojali, bili su krupni ljudi, znaš?“ „Plavokosi tipovi? Dizali su utege i uzimali steroide? Rekorderi u broju optrčavanja u bejzbolu?“ „Tako nešto. Rimljani su bili niski, jesi li to znao?“ „Nisam. Odakle bih to znao?“ „Pa, bili su. Ali odlično organizirani. U svakom slučaju, ta plemena, Teutoni i Cimbri, neko su vrijeme švrljala ovim krajevima i potukla rimsku vojsku, a zatim ih je pola otišlo u Španjolsku. Ali onda su se vratili i došli do zaključka da zapravo najviše žele zemlju oko Rima, pa su odlučili otići tamo i napraviti makljažu.“ „Jesu li to bili u stanju?“ „Izgleda da svi tako misle. U tome je poanta priče. Rim je bio prestravljen. Nemoj zaboraviti, sve se to zbivalo prije osnutka Carstva. Prije Cezara. Oni u to doba nisu još ni pokušali osvojiti ove krajeve, postojale su samo neke grčke i rimske trgovačke kolonije na obali... a Sekstije je osnovao ovaj grad, Aix. To je bio prvi rimski grad u ovim krajevima.“ „I onda?“ „I onda, da su se keltska plemena spustila u Italiju, to bi vjerojatno bio kraj igre.“ „Melanie kaže da ih je bilo više od dvjesto tisuća.“ „Daj me podsjeti, tko je Melanie?“ „Očeva asistentica. Jučer sam ti je spomenuo. Ona pravi bilješke o svemu.“ „Kakva štreberica!“ Kate se nasmiješila. „Bilo ih je mnogo, mnogo više od dvjesto tisuća. Neki kažu pola milijuna, računajući žene i djecu. A neki tvrde da ih je bilo i više.“ Ned je tiho zazviždao. Činilo mu se da je to primjerena reakcija. Netko mu je dobacio pogled, a on je napravio grimasu kao da se ispričava. Pokušao je zamisliti da se takvo mnoštvo ljudi kreće krajolikom i odustao. Nije si to mogao predočiti: sve što je vidio bile su slike orka napravljene kompjuterskom animacijom. „U svakom slučaju,“ nastavila je Kate, „Rim je naredio Mariju da

dođe ovamo iz sjeverne Afrike i da preuzme zapovjedništvo nad rimskim snagama. Keltska plemena bila su ih pregazila u onoj prvoj bitki, pa su ih se svi rimski vojnici bojali.“ „Ali on ih je uspio poraziti?“ „Sram te bilo, kvariš svršetak priče. Točno, porazio ih je. Ako sam dobro shvatila, namamio ih je u klopku pokraj te planine. Imao je bolji položaj, a kad je bitka počela, jedan dio njegove vojske dočekao je u zasjedi pokretni logor Kelta s njihovim ženama. Kad su se Kelti vratili da ih brane, Rimljani su ih naprosto potukli s leđa. Bio je to pravi pokolj. To je onih tvojih dvjesto tisuća mrtvih. Marije je spasio stvar. Negdje u ovom kraju podigli su mu spomenike, ali svi su u međuvremenu srušeni.“ Ned ju je neko vrijeme gledao. „Dobra si, znaš.“ Slegnula je ramenima. „To mogu zahvaliti Googleu.“ „Ne. Ti si dobra.“ Popio je sok od naranče do kraja. „Dakle, da ih Marije nije potukao, Kelti bi uspjeli pokoriti Rim?“ „Možda. A to znači da onda ne bi bilo ni Rimskog Carstva. Kelti bi se nastanili u Italiji. Svijet bi izgledao potpuno drukčije. Ta bitka bila je strašno važna.“ Ned je zavrtio glavom. „Pa kako to da nitko ništa ne zna o tome?“ „Šališ se? Većina ljudi ništa ne zna o Drugom svjetskom ratu.“ Pogledao ju je. „Zbilja mi treba taj tvoj referat.“ „Kladim se da ti treba. Razmislit ću o tome.“ Oklijevala je. „Mislim, ne, naravno. Dat ću ti ga. Ali ne čini li ti se to prilično nevažno nakon svega što...“ „Kate, čini mi se posve nevažno! Referati? Zezaš me? Ali, ako budem previše razmišljao o današnjem popodnevu ili o jučerašnjem danu, poludjet ću.“ „Nema... ničega novog? U tvojoj nutrini?“ Odglumio je slijeganje ramenima. „Previše sam rastresen zbog ove tvoje super majice.“ „Pusti sad te štosove. Reci mi.“ „Već sam ti rekao. Ničega danas, nakon što smo napustili ono bojno polje. A ni jučer, od trenutka kad nas je onaj tip ostavio. Ni-če-ga.

„Jesi li pokušao...“ Zastala je. „Što?“ Znao je da mu glas zvuči razdraženo i da to nije pošteno prema Kate. „Kontrolirati to? Namjeravaš li sada početi izigravati Jodu? ‘Koristi se Silom, mladi Nede’?“ „Prestani se šaliti.“ „Moram se šaliti ili ću pošandrcati od svega ovoga. Budi zahvalna što se ti ne moraš hrvati s tim stvarima!“ Kate je na trenutak zašutjela. „I jesam“, odgovorila je. „Zahvalna sam. Ali i ja sam bila tamo. Nisam te htjela gnjaviti.“ Ned se osjetio posramljeno. „Nisam baš jako zabavan, ha? Oprosti.“ „Nije lako biti zabavan kad gutaš krv.“ „Istina.“ Nije znao što drugo da kaže. Kate je dala znak konobaru da želi platiti. „Okej. Ja sada idem. Ako želiš, nazovi me sutra. Poslije škole.“ „Nemoj još ići“, brzo je odvratio. Kate ga je pogledala. „Ja... nemam s kim drugim razgovarati. A s nekim moram popričati. Ako nemaš ništa protiv.“ „Pa rekla sam ti da me nazoveš. Ozbiljno sam to mislila.“ Malo se zacrvenjela. Uzdahnuo je. „Zapravo, sinoć, usred noći, pokušao sam provjeriti mogu li što osjetiti. Problem je u tome da ne znam što bih trebao učiniti ili kontrolirati. Možda mi zbilja treba neki jedi-majstor.“ „To neću biti ja, mladi Nede! Ali mogu ti dati svoj referat. Hoćeš da ti ga pošaljem e-mailom?“ „To bi bilo dobro.“ Izvukla je bilježnicu, pa joj je Ned izdiktirao svoju adresu na hotmailu i dodao svoj novi broj mobitela. „Sad sam se sjetila“, rekla mu je. „Pitao si me gdje su Kelti bili u ovim krajevima?“ „I, naravno, ti si to ustanovila. Google nam je prijatelj?“ „Google je moj ponoćni ljubavnik.“ „Zapravo nisam siguran da sam to spreman čuti.“ Nasmijala se. „Kelti su u ovim krajevima bili posvuda. Nije ni čudo. Pronašla sam jedno mjesto koje bismo mogli posjetiti ako želiš. Iznad grada.“

Uto im je prišao konobar pa su platili piće. „Može“, složio se Ned. „Ali ne sutra. Sutra idemo u Arles.“ Kimnula je glavom. „Preksutra? U četvrtak? Kako bi bilo da se nađemo poslije škole, recimo, pred Cézanneovim ateljeom? Znaš gdje je to? To nam je usput.“ „Naći ću ga. Kamo idemo?“ „U mjesto koje se zove Entremont. To je bila keltska baza prije no što su Rimljani osnovali ovaj grad.“ „Okej. Doći ću pred atelje u pet. Nazvat ću te sutra, kad se vratimo iz Arlesa.“ „Super.“ Ustala je i gurnula bilježnicu u ruksak, a onda su zajedno izašli iz kafića. Ned ju je na ulici pogledao. „Hvala ti, Kate.“ Slegnula je ramenima. „Nemoj trčati pred rudo, momče. Možda ti se referat neće svidjeti.“ „Tko se sada šali?“ Namrštila se. „Okej. Nema na čemu. Nazovi me!“ Kratko mu je mahnula vršcima prstiju, okrenula se i otišla popločenom cestom, a Ned ju je gledao kako odlazi. U kafiću, dva stola dalje od mjesta gdje su oni sjedili, čovjek u sivoj kožnoj jakni spušta novine. Više nema potrebe da skriva lice. Pomišlja da je možda ovdje nešto otkrio. Nit, put u labirint. Samo mogućnost, ništa više od toga, ali ipak mogućnost. Kad vam nešto hitno treba a imate malo vremena na raspolaganju, kad vaš neprijatelj ima većinu oružja – u tom trenutku služite se i takvim sredstvima kao što je ovo dvoje djece i molite se svojim bogovima. U izvjesnom smislu, to je očito; u drugom, ova je djevojka potpuno u pravu: ovdje je previše mogućih mjesta. A s njegove točke gledanja – izvan vatri – ne postoji lak način da ih suzi. Još uvijek ih je previše, to se nije promijenilo, ali on je donio jednu odluku sjedeći u ovom kafiću – a ono dvoje u samom je srcu cijele te stvari, bez obzira na to što im je jučer rekao. Što se tiče dječaka, on je dio ove priče od samog početka. Još i

prije krstionice, ako želi biti iskren – a on je uvijek iskren prema sebi. Za djevojku nije tako siguran. Jučer, nakon što su napustili klaustar, motrio ih je iz daljine i čekao. Vidio ih je kako dolaze ovamo i pretpostavio da će opet doći. Da se prevario, da su se sastali na nekom drugom mjestu, i ne poslije škole, ili da se uopće nisu sastali, to bi ga nepotrebno uznemirilo. Malo stvari ima takav utjecaj na njega. Kad se opet nađe u svijetu, kad se vrati, njegovo je postojanje posve usredotočeno. On živi radi samo jedne stvari. Ili točnije, dvije. S druge strane nije ga iznenadilo što se to dvoje pojavilo ovdje. A nije ga iznenadilo ni ono što je djevojka rekla dok ju je slušao skriven iza stranica Le Mondea. Oni nemaju što tražiti na tom mjestu kamo su naumili otići za dva dana, ali on možda ima. On možda ondje ima posla za mnogo života. A možda i ne. Možda će ovaj put izgubiti, čak i prije no što cijela stvar uopće i počne. To se već događalo. To je nepravedna strana ovog dvoboja, ta neravnoteža snaga, ali on je odavno prestao razmišljati na taj način. Pa što je u ovome plesu uopće pravedno? To što ovdje sjedi naposljetku je samo slabašan pokušaj da pronađe znakove – od dvoje djece koja nemaju nikakve veze s ovom pričom. S druge strane on je naučio (za to je imao mnogo vremena) da je malo toga doista slučajnost. Stvari se pretvaraju u obrasce. Obrasci vam mogu promaknuti, možete ih prekinuti, ali oni su ipak tu. Jučer je postupio u skladu s njima, a i sada. On vadi nekoliko kovanica iz džepa, baca ih na stol i ustaje da krene. „Zašto nisam shvatio da si ovdje?“ On podiže pogled. Izlazak mu je zapriječen. To ga zapanjuje. Ovo prisjećanje na izgubljeni osjećaj doista je čudnovato. Iz nekog teško shvatljivog razloga, u glavi mu se odjednom pojavljuje slika njegova prvog posjeta ovom kraju, kad je došao kroz šumu s mjesta gdje se iskrcao, pozvan a ipak nesiguran. I uplašen, tako daleko od kuće. A onda izlazak iz šume i pogled na zapaljene vatre. Ponovo sjeda na stolac. Pokazuje rukom dječaku koji stoji između

stola i vrata. Dječak sjeda nasuprot njemu, na rub stolca, kao da se sprema pobjeći. Što i nije tako loš poriv, sve u svemu. Na stolu između njih leže novine, preklopljene na zadnju stranicu. Bio je čitao vremensku prognozu. Vjetar, nebo bez oblaka. Mjesec će u četvrtak biti pun. Naravno, to je već znao. Dječak je progovorio na engleskom. Čovjek mu ozbiljnim tonom odgovara na istom jeziku: „Ponovo si me iznenadio. Hrabro od tebe što si se vratio. Pretpostavljam da si djevojku poslao kući?“ Ned Marriner sliježe ramenima. Ima tamnosmeđu kosu i svijetloplave oči. Mršav je, srednje visine, više žilav nego snažan. Jedva dovoljno star da se brije. Lice mu je blijedo, morat će podnositi napetost i strah. Pa neka tako bude. Dobro došao u moj svijet, pomišlja, ali ne izgovara to naglas. Nije mu do toga da ikome želi dobrodošlicu. „Nisam, sama je otišla. Ja je nikamo ne šaljem. Nisam vas postao svjestan sve dok nisam izašao. Osim toga, ja sam taj koji osjeća... što god to bilo. Ako ste opasni, nema razloga da ona bude ovdje.“ „Opasan?“ Čovjek se smiješi. „Nemaš pojma koliko. Već sam ti rekao da te neću ubiti, ali ima i drugih, a oni bi mogli drugačije reagirati na tvoju prisutnost.“ „Znam da nemam pojma. Ali, što to znači, ‘na moju prisutnost’? Na moju prisutnost gdje?“ Dječak zastaje i pokušava se smiriti. Bio je podigao glas. „I kako to da nisam osjetio da ste ovdje prije nego što sam izašao? Jučer sam...“ Čovjek odluči odgovoriti na ovo posljednje pitanje. „Bio sam neoprezan. Zastro sam svoju auru kako me ti ne bi mogao osjetiti, poučen jučerašnjim događajima u klaustru, ali onda sam pomislio da si otišao pa sam je prestao zastirati.“ „Ja sam doista otišao. Uopće ne znam zašto sam odlučio pogledati u svoju nutrinu. Već sam bio došao do pola tržnice.“ Čovjek razmišlja o tome. „To znači da si moćniji no što znaš.“ „Ništa ja ne znam“, opet kaže dječak. Sada govori tišim glasom, intenzivnije. Već je jedanput postojao netko ovakav, jednom davno. Uznemiruje ga mutno sjećanje. Ali otada je prošlo previše godina.

Toliko je mnogo puta bio ovdje. Ned Marriner nasloni se na stolac i prekriži ruke na grudima kao da se brani. „Ako ste slušali naš razgovor, znate da ja nemam pojma ni tko ste vi ni što mi se jučer i danas dogodilo.“ Čovjek klima glavom. Planina. „Dakle, o čemu je ovdje riječ?“ navaljuje dječak. On mu se ne bi smio obraćati takvim tonom. „Rekli ste nam da smo obična slučajnost, da smo nevažni, a ipak ste nas slijedili ovamo. Ili ste nas možda ovdje pričekali.“ Čini se da je dječak pametan. „Jučer sam vas slijedio, a danas pričekao. U slučaju da se vratite.“ „Ali zašto?“ Čovjek daje znak konobaru koji se vrzma u blizini neka im donese još jedno piće. U njemu se rađa blaga znatiželja. Čini se da je još uvijek sposoban osjetiti znatiželju. „Ne misliš li da je neoprezno ovako me ispitivati?“ „Ako baš morate znati, nasmrt sam preplašen.“ „Ali to nije istina“, odvraća čovjek. Na koga li ga to ovaj dječak podsjeća? „Vratio si se svojom voljom i zahtijevaš od mene odgovore. A ipak nekako znaš da sam ja isklesao onaj osamsto godina star stup. Ne, ti si uplašen, ali nisi u vlasti tog straha.“ „Vjerojatno bih trebao biti“, odgovara dječak tihim glasom. „A ono nije stup nego žena.“ Čovjeka obuzima nagli i dobro poznati gnjev. Osjećaj da se netko upleće i nasrće, da svojim grubim stopalima gazi po nečemu neizrecivo intimnom. Prisiljava se da prijeđe preko toga. Po današnjim mjerilima, ovo je dječak, vjerojatno ga se još uvijek može nazvati djetetom. U prošlosti, u ovim je godinama već mogao biti ratni vođa. Spreman da prihvaća izazove i da ubija. On je već ubijao djecu. Svijet se promijenio. On je proživio te promjene, u intervalima. Dolaze i odlaze, zapletene u velike obrasce. Katkad poželi da sve prođe, ali najčešće je užasnut, ispunjen strahom da bi svemu mogao doći kraj. Kad osjeća sve te stvari istodobno, on katkad postane oprezan preko

svake mjere. Konobar se vraća s espresom i sokom od naranče. Izvodi hitre i rutinske kretnje. Čovjek čeka da konobar ode. Još uvijek govoreći engleski radi privatnosti, on kaže: „Kad ti jedanput ta svijest dođe, ona ti može poslužiti kao obrana od straha. Znaš što osjećaš, znaš da je u tebi nova stvar. Strah se rađa iz nerazumijevanja razloga, ali ti više nisi ista osoba kakva si jučer ujutro bio.“ Srčući ispija gutljaj espresa, spušta šalicu na stol i tiho dodaje: „Više nikad nećeš biti.“ To je možda okrutno reći, ali on katkad još uvijek uživa u takvim stvarima. „I to zvuči strašno.“ „Pretpostavljam da je tako.“ On se prisjeća trenutka kad je prvi put postao svjestan ovog dječaka, svojih brzo donesenih odluka. Gledaju se, a onda dječak spušta pogled. Malo je ljudi koji dugo mogu izdržati njegov pogled. Čovjek ispija kavu do dna. „Uplašen ili ne, vratio si se. Mogao si produžiti dalje. Sad si uključen.“ „Onda mi morate objasniti u što sam to uključen.“ Još jedna buktinja u grudima. „Ništa ja ne moram. Pažljivije biraj riječi!“ „Inače?“ Zanimljivo, i u dječaku s druge strane stola rađa se gnjev. On zapravo više nije naviknut da toliko govori. „Inače?“ ponovo navaljuje dječak. „Zaklat ćete me ovdje? Opet ćete izvući nož?“ Čovjek odmahuje glavom. „Inače ću otići.“ Ned Marriner ponovo oklijeva, a onda se naginje naprijed. „Ne, nećete. Vi me ne želite ostaviti. Vi želite da ja budem umiješan, na neki način. Što smo to Kate i ja rekli što ste morali čuti?“ Netko mu je drugi jednom ovako govorio. To dosadno sjećanje još uvijek mu ne da je mira. Je li to bilo prije nekoliko stoljeća ili prije jednog tisućljeća? Nije siguran; ljudima nakon toliko vremena izblijede

sjećanja, ali čini mu se da je tog drugog čovjeka ubio. Baca pogled preko stola i shvaća da se prevario. Ovaj nepristojni ton ipak se razlikuje od onog glasa iz davne prošlosti: s izvjesnim iznenađenjem (ponovo), on shvaća da je dječak na rubu suza, da se mora naprezati kako bi ih prikrio. Pokušava se prisjetiti vremena kad se i sam tako osjećao, ali to mu ne polazi za rukom. To je bilo previše davno. Sve je to obavijeno maglom, zastrto šumom. Na kraju krajeva – ili možda na početku – taj neposlušni gnjev pripada dječaku. Gnjev zbog bespomoćnosti, zbog neznanja i mladosti, zato što još uvijek nije otporan na bol poput odraslih ljudi (dječaci vjeruju da su odrasli ljudi na nju otporni). Da je drugačiji čovjek, možda bi se pozabavio nekima od tih stvari. Na kraju krajeva, Ned Marriner našao se na rubu ove priče, a možda je čak i oruđe u njoj. Ali to je sve što ovaj dječak može biti. On nema običaj povjeravati se oruđima niti ih tješiti. Koristi se onim što mu je pri ruci. Čovjek ustaje i baca nekoliko kovanica na stol, a dječak podiže glavu da ga pogleda. „Ne znam jeste li vas dvoje rekli išta što bih ja morao znati. Ova je priča preduga da bih ti je ispripovijedao, a ja baš nisam raspoložen za to. Bolje ti je da ne znaš, premda ti se možda ne čini tako. Moraš mi oprostiti – ili nemoj, kako ti drago.“ A onda dodaje (što je možda pogreška, pada mu na pamet čak i dok govori): „Doduše, ja u predvečerje Beltanea ne bih odlazio u Entremont.“ Dječakov pogled iznenada postaje oštar. „O tome je riječ, zar ne?“ pita ga Ned Marriner. Više ne izgleda kao da bi mogao zaplakati. „O onome što je Kate rekla o tom mjestu?“ Čovjek ne odgovara. On doista više nije naviknut da odgovara na pitanja, a ako ćemo pravo, nikad nije ni bio, čak ni u vrijeme kad je sam ušao u ovu priču na mjestu malo zapadnije odavde, nakon što je doplovio preko mora. Svatko je ovamo došao s nekog drugog mjesta. On joj je to jedanput i rekao. Još uvijek se sjeća što mu je

odgovorila. Katkad mu se čini da se sjeća svega što mu je ona ikad rekla. Odlazi do vrata kafića i izlazi u kasnotravanjsko popodne. Psi su ga čekali, vrzmajući se oko obližnje tržnice. Napadaju ga čim je izašao na ulicu. Ned je začuo vrisak neke žene, a zatim galamu i – nevjerojatno – režanje životinja usred grada. Ljudi za dva vanjska stola hitro su ustali i očajnički pokušavali od nečega pobjeći. Ned je skočio na noge. Zapravo nije razmišljao. Razmišljanje čovjeku katkad oduzima previše vremena. Potrčao je prema vratima i usput zgrabio jedan od obližnjih stolaca. To mu je možda spasilo život. Čim je istrčao iz kafića, jedan je vučjak skočio na njega. Posve makinalno, osjećajući navalu adrenalina, Ned je zamahnuo stolcem nagore i udario životinju u glavu svom snagom koju mu je dao strah. Udarac ga je odbacio na jedan od vanjskih stolova pa je pao preko njega i bolno se udario u rame. Vučjak se izvrnuo u zraku, sletio na cestu i ostao nepomično ležati na boku. Ned je hitro ustao. Mršavi čovjek stajao je okružen trima drugim životinjama, a sve su bile krupne, tamnosive i divlje. Ovo nisu kućni ljubimci pušteni s uzice, pomislio je Ned. Malo dalje u ulici i na tržnici, ljudi su još uvijek vikali, ali nitko nije stizao u pomoć. Ned je spazio da netko govori u mobitel. Možda poziva policiju? Ponadao se da je tako. Ponovo bez razmišljanja, zakoračio je naprijed i viknuo, pokušavajući privući pažnju životinja. Jedna od njih odmah se okrenula prema njemu i iskesila zube. No krasno, pomislio je Ned. Kad dobijete ono što želite, morate biti sigurni da ste to doista i željeli. Ali u tom trenutku čovjek u kožnoj jakni pomaknuo se, hitro i razdražujuće graciozno, i zarinuo nož u psa kojem je Ned odvukao pažnju. Kad je izvukao nož iz životinjina tijela, oštrica je bila crvena, a životinja se srušila. Ned je koraknuo naprijed i okrenuo se prema jednom od dva preostala psa, nezgrapno vrteći stolcem kao kakav

apsurdan krotitelj lavova. Zapravo, nije znao što radi. On je služio da im odvuče pažnju, ništa više od toga, ali i to je bilo dovoljno. Vidio je kako ćelavi čovjek skače u zrak iznenadnom i smrtonosnom kretnjom, a onda je crvena oštrica noža zahvatila još jednu životinju. Čovjek je pao na cestu, zakotrljao se i ponovo stao na noge. Nedu je postalo jasno da su ove životinje više vukovi nego psi. Ništa u prethodnom životnom iskustvu nije ga pripremilo na napad vukova – ili vučjaka – na gradskoj ulici. Ali sada je ostao samo još jedan. A onda nijedan, jer posljednja životinja nakratko je iskesila zube i pobjegla preko tržnice, pokraj ljudi koji su uzmicali u panici. Pas je dijagonalno odjurio tržnicom, pa onda ulicom s druge strane i nestao. Teško dišući, Ned je dodirnuo obraz kako bi provjerio ima li na njemu krvi: nije je bilo. Pogledao je čovjeka pokraj sebe i vidio ga kako briše zakrvavljenu oštricu plavom salvetom koju je podigao s tla pokraj prevrnuta stola. Ned je spustio stolac i, bez nekog posebnog razloga, osovio stol na noge. Ruke su mu se ponovo tresle. Čovjek ga je pogledao i namrštio se. „Prokleta mu bila duša“, tiho je rekao. „On misli da je to zabavno.“ Ned je trepnuo i zatresao glavom kao da mu je nakon skoka u bazen s visoke daske voda ušla u uši, pa ne čuje dobro. „Zabavno?“ glupavo je ponovio. „On igra svoje igrice. Kao kakvo razmaženo dijete.“ Ljudi su im počeli oprezno prilaziti. „Igrice?“ ponovio je Ned visokim glasom, kao da su mu uši još uvijek začepljene, svjestan da mu ovaj razgovor baš ne ide od ruke. „Ja... onaj mi je stvor nasrnuo na grkljan.“ „Sam si odlučio izaći“, odgovorio mu je čovjek. „Katkad sami izazivamo sudbinu.“ Rekao je to kao da komentira vrijeme ili nečiju novu košulju ili cipele. Obrisao je jaknu i pogledao mnoštvo koje se okupilo oko njih. „Predlažem da se udaljimo, osim ako ne želiš provesti večer odgovarajući na pitanja kojima ne znaš odgovor.“

Ned je progutao slinu. Čovjek ga je još trenutak gledao s oklijevanjem. Kad je napokon progovorio, Ned se morao napregnuti da ga čuje. „Ona je toga vrijedna, uvijek i stalno“, glasila je rečenica koju je uspio čuti. A onda, prije no što je Ned išta stigao reći, pa čak i početi razmišljati što da kaže, čovjek se okrenuo i potrčao na sjever prema katedrali. U jednom trenutku nesigurnosti, Ned je pogledao preplašena i zabrinuta lica oko sebe, a onda je slegnuo ramenima, napravio neodređenu gestu, pa se i sam dao u bijeg. Potrčao je na drugu stranu, preko tržnice, slušajući žurne povike iza sebe. Netko ga je čak pokušao zgrabiti. Odgurnuo je ruku koja ga je načas pokušala zaustaviti i nastavio trčati. Sprintao je sve dok nije izašao iz grada. Tek na Route de Vauvenargues, koja vodi istočno prema odvojku do vile, usporio je u normalan trk. Bio je u trapericama, neprikladno odjeven za trčanje, ali na nogama je imao svoje tenisice Nike, a trenutačno je osjećao snažnu potrebu da trči. Negdje usput počeo je zadihano i ritmično psovati. Majka je mrzila kad bi Ned opsovao. Nazivala je to nedostatkom mašte. Njegova se majka sad nalazi u zoni građanskog rata, na mjestu gdje ljudi svakodnevno umiru. Neda je boljelo rame, obraz mu je bio natučen, bio je podjednako uplašen i bijesan. Osjetio je da bi mu moglo pozliti po drugi put u istom danu. Zabavno? Zar netko doista misli da je to smiješno? Palo mu je na pamet da je onaj čovjek – doista bi mu trebalo dati neko ime – nešto slično jučer rekao o onoj lubanji i skulpturi glave. Gotovo da je mogao nanjušiti vrući dah one životinje koja je skočila na njega. Da na izlasku iz kafića nije zgrabio stolac – nije imao pojma zašto je to učinio – životinja bi ga dohvatila zubima. Jako zabavno. Da pukneš od smijeha. To bi trebalo poslati u emisiju Najsmješniji američki kućni filmovi, pa da se prikazuje sa svim drugim slatkim malim životinjama i ljudima koji padaju preko stolova. A kako

mu je samo onaj arogantni kujin sin bio jako zahvalan. Ni jedne jedine riječi zahvale. Katkad sami izazivamo sudbinu, bio mu je rekao. Što god to značilo. Trljajući rame u trku, Ned je promrmljao još nekoliko riječi zbog kojih bi imao grdnih neprilika da ih je ijedan od njegovih roditelja mogao čuti. E pa, nisu ih mogli čuti. A oni mu neće mnogo pomoći u ovome, što god to bilo. Ona je toga vrijedna, uvijek i stalno. Ned je bio prilično siguran da tako glase riječi koje je čuo. Kad je skrenuo s glavne ceste i zaputio se odvojkom prema vili, te su ga riječi snažno pogodile, na dotad nepoznat način. Bile su to vijesti iz još uvijek udaljenog i vrlo kompliciranog svijeta odraslih ljudi kojem se izgleda približavao. A i iz jednog drugog, još udaljenijeg mjesta, u koje je, izgleda, sada također počeo ulaziti, sviđalo se to njemu ili ne. Nakon nekoliko desetaka koraka, Nedu Marrineru sinulo je da bi te posljednje riječi, kad bi tako želio ili kad bi bio u stanju jasno razmišljati, ipak mogao shvatiti kao neku vrstu zahvale. Kao povjeravanje, pokušaj objašnjenja, pa čak i kao ispriku nekoga tko očito nije sklon ni jednoj od tih stvari. Ugledavši na vrhu staze, iza livade na obronku i travnjaka, vilu okruženu drvećem i zaštićenu od vjetra, sjetio se one ruže koja je jučer ležala pokraj reljefne figure koja ne prikazuje kraljicu od Sabe.

POGLAVLJE VI

Kad je Ned došao pošljunčenim kolnim prilazom, ostali su sjedili na terasi, pijući pića. Sunce na zapadnom nebu iznad grada bacalo je duge i kose trake svjetlosti. Obasjavale su čemprese, kuću, vodu u bazenu i četvero ljudi na terasi, pretvarajući ih u zlatne, bogolike figure. „Trebali biste se vidjeti“, doviknuo im je Ned, trudeći se da mu glas vedro zvuči. „Svjetlost je nevjerojatna.“ U ovakvom trenutku, pomislio je, čovjeku postane prilično jasno zašto ljudi vole Provansu. Nije želio prići ostalima prije no što se pogleda u ogledalo pa je nastavio trčati. „Doći ću čim se istuširam.“ „Frajeru,“ doviknuo mu je Greg, „trebao si me nazvati da te dovezem iz grada!“ „Dan je previše lijep“, doviknuo je odgovor, obilazeći kuću kako bi ušao na prednja vrata a ne preko terase pokraj ostalih. „Ned, je li ti dobro?“ doviknuo mu je otac. Očito, ispričali su mu o današnjoj glavobolji. A valjda su to morali učiniti. Bilo mu je prilično zlo. „Dobro sam“, odgovorio je, ne usporavajući. „Doći ću dolje za dvadeset minuta.“ U hodniku je prošao pokraj Verakuharice. Učinilo mu se da nije uznemirena njegovim izgledom. Pogledao se u ogledalu na katu. Boljelo ga je rame, vjerojatno će dobiti masnicu, boljet će ga još nekoliko dana, ali nije to ništa gore od ozljeda kakve čovjek zadobije na hokejskoj utakmici, a činilo se da mu ni obraz ne izgleda previše loše. Možda nitko neće ništa primijetiti.

„Oh, Bože, Ned!“ uzviknula je Melanie iste sekunde čim je s Coca-

Colom izašao na terasu. „Što ti se dogodilo s licem?“ Melanie, pomislio je. Mogao se kladiti da ostala trojica ništa ne bi primijetila. Slegnuo je ramenima. „Glupa nezgoda. Nedaleko od tržnice voćem i povrćem stao me ganjati jedan pas pa sam pao preko stola pred kafićem.“ „Pas?“ upitao ga je otac. „Prilično velik“, odgovorio je Ned. Sjeo je na stolac i ležerno ispružio noge. Srknuo je Colu i odložio je na stol. Larry Cato objasnio mu je prije mnogo godina da se čovjek, kad laže, mora što je moguće više približiti istini, ili udaljiti od nje koliko može. Ili jedno ili drugo. Ili Marsovci s laserskim pištoljima ili pas i stol pred kafićem. Larry je imao teorije o takvim stvarima. „Kog vraga?“ rekao je Steve. „Je li te ugrizao?“ „Nije, nije. Samo sam pao. Pas je pobjegao kad su ljudi počeli vikati.“ Melanie je u međuvremenu otišla u kuhinju i vratila se s kockicama leda umotanim u kuhinjsku krpu. Dodala mu je zavežljaj bez riječi. „Vjerojatno sam svemu sam kriv“, rekao je Ned. „Trčkarao sam preko tržnice. Tko zna što je taj pas pomislio. Da sam terorist, ili tako nešto.“ Nije mu se baš činilo da je uspio uvjeriti oca. „Dobro mi je, tata, doista. To je samo masnica. Preživjet ću.“ Poslušno je pritiskao led na lice. „A što je bilo ono prije toga?“ upitao ga je otac. „Za vrijeme vožnje?“ Doista je mnogo toga morao objasniti. „To je bilo čudno“, odgovorio je. „A onda je posve nestalo. Samo nemojte reći da je to posljedica trovanja hranom jer će Verakuharica počiniti samoubojstvo.“ „Ionako smo svi jeli istu hranu“, odvratila je Melanie. „Ja mislim da je riječ o mučnini izazvanoj putovanjem i vremenskom razlikom.“ Ned se uspio nasmiješiti. „Samo ti razmišljaj, Butch, to ti dobro ide.“ Steve se nasmijao. Filmski štos. Ned je spazio da ga otac još uvijek gleda.

„Dobro mi je, tata. Časna riječ. Kako je bilo na ručku?“ Edward Marriner naslonio se na stolac. „Vrlo ugodno. Oliver je jako simpatičan čovjek. Voli vino. Rekao je da knjigu smatra više mojom nego svojom, pa sam ja rekao suprotno. Složili smo se sve u šesnaest.“ „Odakle uopće dolazi taj izraz?“ upitao je Greg, nikoga posebno. Nitko nije odgovorio. Ned se malo opustio. S obronka iznad kuće začuo je ptičji pjev. U dolini ispod njih, Aix je blistao na svjetlosti kasnog popodneva. „Moram reći,“ rekao je Steve, gledajući u istom smjeru, „ovo je prilično super.“ Istina, pomislio je Ned. Do zalaska sunca ostalo je barem još dva sata, a svjetlost je već sve obojila jantarnom nijansom; sjene čempresa jasno su se ocrtavale na travi. „Rekao sam vam,“ odvratio je, „kad sam vas vidio, bili ste kao na fotografiji – za svoje albume.“ Uto se nečega sjetio. „Tata, ako pokušaš snimiti onaj Barrettov ‘sjajni snimak’ u ovo doba dana, k vragu, planina će izgledati prilično nevjerojatno.“ „Pazi na jezik, sine“, rastreseno mu je rekao otac. „Uskoro će nas nazvati tvoja majka.“ „Pa jasno. Ne daj Bože da opsujem sat vremena prije razgovora s njom. Ona će to sigurno znati!“ Steve se opet nasmijao. Nedov se otac nacerio. „Predajem se. Steve kaže da bi taj Barrettov snimak izgledao kao turistička fotografija.“ „Možda i ne bi u ovo doba dana“, odvratio je Steve. „Ned možda ima pravo. A one platane koje smo vam spomenuli – ako ih ne snimite niz aleju nego poprečno, sa zapada, dok ih obasjava sunce, sa sjenama, možda sat nakon ovog trenutka...“ „Pogledat ćemo“, rekao je Nedov otac. „Otići ćemo onamo jednog dana kad svjetlost bude dobra. Ako mi se svidi, organizirat ćemo snimanje u neko drugo vrijeme. To mjesto udaljeno je – koliko? – samo dvadeset minuta odavde.“ „Malo više“, odvratila je Melanie. „Ned, drži led na obrazu!“ Ned je opet prislonio zavežljaj na obraz. Led je bio vrlo hladan.

Znao je što bi mu Melanie odgovorila da joj to kaže. Zapitao se kako je netko s izgledom pankera i zelenim pramenom u kosi postao tako učinkovit. „Kako je prošao tvoj vrući sudar?“ upitao ga je Greg. „Prije no što te je pas morao otjerati s nje.“ „Nije to bio sudar, a nije bio ni vruć“, strogo je odgovorio Ned. Ipak postoje neke granice. „Ali prošao je dobro.“ „Tko je ta djevojka?“ upitao ga je otac, kao što se moglo i očekivati. Ned ga je pogledao. „Zove se Lolita LaFlemme, radi kao striptizeta u klubu ‘Vruće čizmice’ u gradu. Ima trideset i šest godina i u slobodno vrijeme studira nuklearnu fiziku.“ Melanie se zahihotala, a Edward Marriner podigao je obrvu. „Zbog svih blagoslova svog života“, polako je rekao, gladeći brkove jednom rukom, „koji su mnogi i znatni, katkad zaboravim da odgajam sina u pubertetu. Nakon ovoga kratkog trenutka dvojbene duhovitosti, dijete moje, bi li me mogao prosvijetliti na shvatljiviji način?“ Ned je znao da otac tako govori jer želi biti duhovit i da zapravo nije uznemiren. Kad mu je otac doista bio bijesan, oko toga nije bilo nikakve dvojbe. Uzdahnuo je i odverglao odgovor: „Kate Wenger, mojih godina, došla je ovamo iz New Yorka na jedno polugodište u lokalnoj školi, po programu razmjene učenika. Upoznao sam je jučer. Štreberski tip. Pomaže mi oko jednog od referata.“ Odmah je shvatio da je ova posljednja primjedba pogreška. Larry Cato žalosno bi zavrtio glavom. Frajeru, nikad nemoj priznati više no što moraš. „Aha. Pomaže ti oko referata? Mislim da znam što to znači. Namjeravaš li prepisati njezin referat?“ Otac mu je to pitanje postavio blagim tonom. Mama bi pošizila. „Pa naravno da namjerava prepisati njezin referat“, odvratio je Greg. „Isuse, gazda, olabavite malo, nalazimo se na jugu Francuske!“ „Naš mi je približni zemljopisni položaj poznat“, odgovorio je Nedov otac, trudeći se da govori strogim glasom, a onda je kratko

pogledao sina. „No dobro. Evo što ćemo, Ned: dopustit ću ti da od te djevojke uzmeš bilješke za jedan referat, ali druga dva napisat ćeš sam. Pošteno?“ „Pošteno.“ I bilo je, osobito zato što nije bilo načina da ga provjeravaju. Larry bi to nazvao dječjom igrom, čistom pobjedom. „I nitko to ne smije reći tvojoj majci jer ćemo inače obojica nadrljati.“ „Zar misliš da ću joj ja reći?“ „Ja bih mogla“, veselo je rekla Melanie, „ako se neki ljudi, kojima nećemo spominjati imena, ne počnu ponašati ljubaznije prema meni.“ „Ucjena je zločin“, mračno je odvratio Ned. „Prijetnja svjetskom miru i sigurnosti.“ Kao na kakav znak, iz kuće se oglasio telefon. „Da se ja javim?“ umilno ih je upitala Melanie. Ali nije to stigla do kraja ni reći, a Edward Marriner već je ustao sa stolca i ušao u kuću kroz vrata terase. Svi su se pogledali. Očev vrlo brzi odlazak natjerao je Neda da se načas zamisli. Očito, Ned nije jedini koji se brine za majku i nestrpljivo očekuje njezin poziv. Trenutak poslije, dok je ostalo troje šutjelo, Ned je ustao i tiho otišao u kuhinju. Otac je sjedio za stolom što su ga bili postavili uza zid blagovaonice i smjestili na njega glavno računalo i telefon. Ned se nagnuo da uzme jabuku iz hladnjaka, slušajući očev glas. Oprao je jabuku u sudoperu, na što mu je Verakuharica uputila još jedan osmijeh. Čuo je oca kako govori: „To baš nije jako daleko od mjesta koje granatiraju, Meghan.“ Nakon stanke, dodao je suhim glasom: „Oh, onda dobro, ako su ti rekli da granate lete na drugu stranu.“ Ned je nesretno zagrizao jabuku. Začuo je očev glas: „Žao mi je, Meg, ali moraš se pomiriti s tim da se brinemo za tebe. Ne možeš nam to zabraniti ništa više no što mi tebi možemo zabraniti da odlaziš u ratne zone.“

Ned je pomislio da opet ode van. Nije bio siguran želi li ovo slušati. Opet ga je stegnulo u želucu. „Ned je dobro“, nastavio je otac. „Malo je iscrpljen zbog vremenske razlike. Da, naravno da je zabrinut, ali pokušava se pretvarati da nije.“ Stanka. „Mislim da mu se ovdje jako sviđa. Ali tko zna u njegovim godinama? Čini se da je već našao prijateljicu.“ Još jedna stanka. „Ne, nije još počeo pisati referate. Draga, ovdje smo tek tri dana.“ Ponovo je zastao. „Da, radim. To ne znači...“ Otac je zastao, a onda se, na Nedovo iznenađenje, nasmijao. Ned je u tom trenutku shvatio da se Edward Marriner drugačije smije kad razgovara sa svojom ženom. „Sjedi na terasi s ostalima“, začuo je očev glas i izašao na kuhinjska vrata da se pridruži ostalima na terasi. Melanie je podigla pogled. Nije mu namignula ni išta slično, samo ga je pogledala. Trenutak poslije začuo je kako ga otac poziva, pa se vratio unutra i uzeo slušalicu, a njegov se tata udaljio. „Bok, mama.“ „Bok, zlato. Kako si?“ Veza je bila prilično dobra. Majčin glas zvučao je kao i uvijek. „Super. Kuća je vrlo lijepa. Ima bazen i sve to. Dođi nam u posjet.“ Nasmijala se. „Voljela bih da mogu. Pošalji mi slike e-mailom. Naša baza ima satelitsku vezu.“ „Okej. Onda, jesi li ti dobro?“ „Dobro sam, srce. Zaposlena sam. Imamo posla preko glave.“ „Ne sumnjam u to.“ „Ovdje jako trebaju liječnike.“ „Ne sumnjam u to“, ponovio je. „Pa, dobro onda, drago mi je što smo se čuli. Pazi na sebe.“ „Ned?“ „Da?“ Kratka stanka. „Zbilja sam dobro.“ „Ja ti vjerujem.“ Začuo je kratak smijeh koji je dobro poznavao. „Natjeraj svog oca

da mi povjeruje.“ „To nije lako, mama.“ I to je bilo sve što joj je namjeravao reći. Mama je pametna, pomislio je, zbilja pametna, po njezinoj šutnji znao je da razmišlja kako da mu odgovori. „Ne moraš se truditi, mama“, rekao joj je. „Samo nas i dalje zovi.“ „Naravno da ću vas zvati. Tvoj mi tata kaže da si nekoga upoznao.“ „Da, znaš da ja lako sklapam prijateljstva.“ Još jedna stanka. Zbog ove je osjetio neznatno žaljenje. A zatim je rekla, kao što je i očekivao: „Ned, nemoj se ljutiti. Meni je ovo što radim važno.“ „Jasna stvar“, odgovorio je. „Činiš mnogo dobra. Pazi na sebe i zovi nas i dalje. Ne brini se za nas. Ja ću uskoro početi pisati referate.“ Opet je zašutjela. Mogao ju je čuti kako diše u daljini i zamisliti njezin izraz lica u ovom trenutku. „Bok, mama“, rekao je i spustio slušalicu. Morao je prekinuti vezu. Zabuljio se u telefon i nekoliko puta duboko uzdahnuo. Zatim je začuo kako se otac vraća unutra i okrenuo se. Kratko su se pogledali. „Neka sve ide u vražju mater“, rekao je Edward Marriner. Ned je kimnuo glavom. „Da“, tiho je odgovorio. „Točno tako.“ Otac mu se iskrivljeno nasmiješio. „Pazi na jezik“, promrmljao je. A kad mu je Ned uzvratio osmijeh, dodao je, potišteno vrteći glavom: „Hajdemo sad na večeru. Dopustit ću ti da popiješ pivo.“

Otišli su u jedan bistro izvan grada, na cesti što vodi prema planinama na istoku, ali bistro nije ležao toliko blizu planina da bi se Ned zabrinuo zbog onoga što mu se prije dogodilo. Odabrala ga je Melanie. U svom je notesu imala popis dvadesetak lokalnih restorana: njihove telefonske brojeve, specijalitete, radno vrijeme. A vjerojatno i imena svih kuhara, pomislio je Ned. Sve zapisano zelenom tintom. Svi su naručili nekakav posebni aperitiv od asparagusa i ribu, ali

Ned se zadovoljio odreskom, pomfritom i čokoladnom kremom za desert. Boljelo ga je rame, ali to je i očekivao. Otac mu je doista ponudio pola piva, ali Ned je odbio. Nije baš volio pivo. Kad su krenuli natrag do auta, oglasio se njegov novi mobitel. „K vragu“, rekao je Greg. „K vragu! Znao sam da je to vruć sudar. Kako mu samo uspijeva da ga komadi tako brzo zovu?“ „Zato što ima bolje kupaće gaćice od tebe“, odgovorila mu je Melanie. „Ma nemoj mi reći! A odakle bi ta cura to znala?“ „Žene naprosto znaju takve stvari“, odgovorila je Melanie. Premda je na parkiralištu bilo mračno, Ned je bio prilično siguran da mu je namignula. Sada su se već vidjele zvijezde. Svjetlucale su na crnoplavom nebu, a dok su oni bili unutra, izašao je gotovo pun mjesec. Ned se udaljio od skupine, škripeći sandalama po šljunku, i javio na telefon. „Ned na telefonu. Tko zove, molim?“ Odgovorio mu je ženski glas. Nije to bila Kate Wenger. Nikad prije nije čuo taj glas. Obratio mu se na engleskom, s neznatnim britanskim naglaskom. „To si doista ti. Baš mi je drago. Ned, sad me dobro slušaj. Je li te tko čuo kako postavljaš to pitanje? Moraš se pretvarati da razgovaraš s nekim koga znaš.“ „A zašto bih to morao?“ Začudno, premda Ned doista nikad prije nije čuo taj glas, u njemu je ipak bilo nečega poznatog. Neka poznata osobina, nešto u načinu govora. „Na to ću ti pitanje odgovoriti poslije, obećavam ti. Možeš li smisliti neku izliku da nakratko izađeš nakon što se vratite kući s večere? Možda bi mogao reći da ideš na trčanje? Kako bismo se mogli sastati.“ „Kako znate da ja trčim?“ „Obećavam ti odgovore. Vjeruj mi.“ „I odakle vam broj mog mobitela?“ „Dala mi ga je ona žena u vili. Prvo sam nazvala onamo. Ned, molim te! Moramo se sastati, na nekom mjestu gdje nema ljudi.“ „To mi zvuči kao replika iz nekog lošeg filma.“

Žena se zahihotala, pa joj je glas zazvučao mlađe. „Imaš pravo. Nađimo se sami pokraj hrastova stabla?“ „A zašto? Zašto da se nađemo gdje nema ljudi?“ Oklijevala je. Sa svakom riječi koju je izgovarala, Ned je dobivao sve jači dojam da nešto u njezinu glasu gotovo prepoznaje. „Zato što ja u svojoj nutrini mogu vidjeti ako se netko približava“, odgovorila je. „Što? Kako...?“ „Ti sad znaš kako se to radi, Ned. Znaš to od jučer.“ To ga je prilično brzo ušutkalo. Još malo se udaljio od ostalih. „Ned!“ doviknuo mu je otac. „Ljudi čekaju. To je nepristojno. Nazovi je iz vile.“ Ned je podigao ruku u znak da se slaže. „Moram se vratiti ostalima. A vi se još uvijek niste predstavili.“ „Znam da nisam.“ Čuo ju je kako uzdiše. „Nervozna sam. Nisam to htjela ovako obaviti.“ Još jedna stanka. „Ja sam tvoja teta, Ned. Meghanina starija sestra. Ona koja je otišla.“ Ned je osjetio kako mu srce lupa. Čvrsto je stisnuo telefon. „Moja... njezina? Vi ste moja teta Kim?“ „Tako je, dušo. Oh, Ned, gdje bismo se mogli naći?“

Hodao je kroz noć pod gotovo punim mjesecom. Bili su ga ostavili u podnožju brijega, na mjestu gdje cesta počinje vijugati kroz drveće prema vili. Rekao im je da se želi prošetati, da još nije ni deset sati. Majka mu to vjerojatno ne bi dopustila, ali otac je u tim stvarima bio popustljiviji. Ned ih je podsjetio da ima mobitel. Nije imao tenisice na nogama pa nije mogao trčati, a to mu je dalo vremena da razmisli. Osluškivao je ne bi li iza sebe začuo zvuk automobila. Bio joj je dao upute kako je najbolje znao i umio, a ona mu je rekla da će pronaći mjesto koje je naveo. A možda se ona sada nalazi ispred njega. Nije imao pojma odakle ga je nazvala. Zaključio je da je još uvijek u šoku, što god to zapravo značilo.

Povjerovao joj je na telefonu. Što možda nije pametno, ali nema pravog načina da ne povjeruješ nekome tko tvrdi da ti je teta koju nikad nisi upoznao. Njezine su se riječi uklapale u stvari koje je Ned znao cijeli život – razgovor roditelja koji je načuo prije spavanja, iz druge sobe, a objašnjavale su i dojam da mu njezin glas – naglasak i sve ostalo – nije baš tako nepoznat kao što bi trebao biti. Nakon što je prekinuo vezu, shvatio je da ga taj glas podsjeća na majčin. Takve stvari mogu vas natjerati da nekome povjerujete. Sada kad nije trčao, uspon mu se učinio prilično dugim. Napokon je ponovo stigao do brklje za automobile i pred sobom ugledao jedan parkirani crveni Peugeot s registarskim tablicama rent-a-cara. U njemu nije bilo nikoga. Obišao je brklju i ponovo se uspeo do drvenog znaka, ovaj put pod svjetlom zvijezda, a onda je skrenuo lijevo prema kuli. Ugledao ju je nakon nekoliko minuta, kako nazire se nejasno u mraku na kraju staze. Ovo je bilo jedino mjesto kojeg se uspio sjetiti. Ne može se baš reći da dobro poznaje ovaj kraj, a teta mu je rekla da se želi naći s njim na nekom mjestu gdje im se nitko ne može prišuljati. Jedno je sigurno, ovdje nema mnogo ljudi. Ned je bio sam na stazi. Ili je barem tako pretpostavljao. Sinulo mu je kako bi bilo pametno da je sa sobom ponio baterijsku svjetiljku – i upravo u tom trenutku ugledao je trak svjetlosti pokraj kule. Palio se i gasio, palio i gasio. Kad je krenuo prema njemu, srce mu je počelo snažno lupati. Osjećajući se pomalo glupo, na neki je poriv pokušao u svojoj nutrini pronaći onu stvar koja mu je jučer u klaustru, i ponovo danas popodne u kafiću, omogućila da osjeti prisutnost onog čovjeka. Ukopao se u mjestu i s mukom progutao slinu. Svijest o prisutnosti pred njim bila je toliko jaka da ga je uplašila. Čim je pogledao u sebe, u duhu je ugledao sjaj, točno na mjestu gdje se ona nalazila: zeleno-zlatan, nalik na boju lišća početkom proljeća. „To sam ja, dušo“, čuo ju je kako mu dovikuje. Bio je to isti onaj glas, s istim vrlo blagim britanskim naglaskom. „Zanimljivo da si me uspio pronaći. Izgleda da nam je to porodična osobina. Sad ću zastrti

svoju auru. Ne bih htjela da ostali prebrzo doznaju da sam ovdje.“ „Zašto? I ko? Hoću reći, tko?“ Čovjek u kafiću također je spomenuo zastiranje. Ned je krenuo prema baterijskoj svjetiljci i mjestu kamo ga je vodio njezin sjaj. Nije to bilo isijavanje koje bi osvijetlilo noć, nego sjaj u njegovoj nutrini koji je određivao njezin položaj u prostoru poput sonara. A onda, trenutak poslije, zeleno-zlatni sjaj se ugasio. „Mislim da je ispravno reći tko“, rekla mu je. „Tvoja je majka uvijek bolje znala te stvari. Zdravo, Ned Marriner, nećače moj. Mogu li te zagrliti, molim te? Tražim li previše?“ Ustala je s kamena iza niske ograde koja okružuje kulu i prišla mu, pa je Ned na mjesečini prvi put u životu ugledao svoju tetu. Zapravo nije bio siguran želi li da ga ona zagrli, ali ona je raširila ruke pa ih je raširio i on. Zatim je osjetio kako ga vuče sebi i grli. Trenutak poslije, shvatio je da ona plače. Ispustila ga je iz zagrljaja i koraknula unatrag, brišući oči nadlanicom. Bila je mršava, ne previše visoka, vrlo slična Nedovoj majci. „Oh, dušo“, rekla je. „Obećala sam sebi da neću plakati. To je tako staromodno, to mi je potpuno jasno.“ Nakašljao se. „Pa, nisu li tete obično staromodne?“ Ugledao joj je smiješak na licu. „Htjela sam pokušati da ne budem“, odgovorila je. Kad ga je pogledala, Ned se iz nekog razloga uspravio što je više mogao. Zbilja glupo! „Predivno izgledaš“, rekla mu je. „Već dvije godine nisam vidjela ni jednu tvoju sliku, sve otkako ti je umrla baka.“ Ned je trepnuo. „Baka vam je slala moje slike?“ „Naravno, budalice. Bila je jako ponosna na tebe. I ja sam.“ „To je besmisleno“, odvratio je Ned. „Kako možete biti ponosni na mene kad me nikad niste ni upoznali.“ Na trenutak ništa nije rekla, a onda se okrenula, vratila do kamena i opet sjela. Ned ju je nekoliko koraka slijedio. Poželio je da ima više svjetlosti kako bi je mogao bolje vidjeti. Kosa joj je bila vrlo svijetla, možda plava, ali pretpostavio je da je sijeda. Bila je šest ili sedam

godina starija od mame. „Mnogo je toga u porodicama besmisleno, dušo“, rekla mu je. „Mnogo toga u životu.“ „Naravno“, odvratio je Ned. „To mi je jasno. A sada mi to bode oči.“ „Znam. Zato sam i došla. Kako bih ti rekla da je to u redu.“ „A odakle vi to znate?“ „Ti si jučer ušao u oblast u kojoj ja boravim već neko vrijeme“, odgovorila je, pažljivo birajući riječi. „A čim si u nju ušao, ja sam to osjetila, a i tebe, s mjesta na kojem sam se nalazila. Pretpostavljam da je to porodična osobina.“ „A gdje je to? Mjesto gdje ste se nalazili?“ Sada nije oklijevala. „U Engleskoj. Na jugozapadu. U gradu koji se zove Glastonbury.“ „Vi... vi tamo živite?“ „Da, ja tamo živim s tvojim tetkom.“ „Zašto? Zašto ste otišli?“ Uzdahnula je. „Oh, Ned! To pitanje zahtijevalo bi jako dug odgovor. Mogu li ti zasad reći samo to da mi je tamo lakše živjeti nego bilo gdje drugdje? Da imam... zamršenu vezu s tim mjestom? To baš nije bogzna kakav odgovor, ali dobar odgovor potrajao bi cijelu noć.“ „No dobro. Ali zašto ste se odalečili od... od nas?“ Sve se to dogodilo godinama prije Nedova rođenja, prije no što je postojalo bilo kakvo „nas“, ali ona će shvatiti što on želi reći. Labavo je sklopila ruke i zagledala se u njega. Začudo, čak je i na mjesečini mogao vidjeti koliko je ta žena slična mami. To je bila majčina gesta, čak i kad je strpljivo slušala. „Zapravo se nisam odalečila. Preko moje majke, tvoje bake, uvijek smo znali što se događa s vas troje. Kažem ti, porodice su nezgodna stvar. Meghan je smatrala, mislim s pravom, da sam ja postupila posve neočekivano kad sam se tako brzo udala za čovjeka koga ona nije čak ni poznavala, i odmah se odselila u Englesku. Osjećala se napuštenom. Bila je... vrlo ljutita. Nije htjela odgovarati na moje telefonske pozive ni pisma, a kasnije ni na poruke e-mailom. Spuštala mi je slušalicu, nije mi

odgovarala na pisma. Imala je tek sedamnaest godina kad sam otišla, sjećaš se?“ „Kako da se sjećam?“ upitao je. Ugledao joj je osmijeh na licu. „E pa, sad zvučiš baš kao Meghan.“ Namrštio se. „Žao mi je.“ „Ne mora ti biti žao, ali shvaćaš što ti hoću reći? Starija sestra uda se za stranca, u vijećnici, bez prave ceremonije, odseli se preko oceana i promijeni sve svoje životne planove? Bez ikakva upozorenja. A bilo je... i drugih stvari.“ „Kao na primjer? Uzdahnula je. „To bi nas odvelo u onaj dio priče koji bi zahtijevao cijelu noć. Recimo da sam se uplela u nešto što ima veze s onim što si ti jučer osjetio u sebi. To nam je u porodici, Ned, s majčine strane, seže onoliko daleko u prošlost koliko sam mogla ustanoviti, nestaje pa se onda opet pojavljuje. A u mom slučaju to je uključivalo i neke druge stvari koje su se pokazale prilično važnima. I zbilja, zbilja teškima. To me je promijenilo. Jako, Ned. Više nisam mogla biti ono što sam bila prije. I ostati na mjestu gdje sam dotad živjela.“ Na Nedovo čuđenje, zvučala je kao da ga moli za oproštaj. Sjetio se svog današnjeg osjećaja pokraj planine, a i u klaustru prije toga. Nemogućnost da se objasni, da se shvati. „Možda nešto od toga mogu shvatiti“, odvratio je. „Hvala ti, dušo.“ Podigla je pogled prema njemu. „Pomislila sam da će te sve to uplašiti i zbuniti, pa sam došla kako bih ti dala do znanja da nisi sam. Da nisi prvi. U svemu ovome.“ Zastala je. Nedu se učinilo da je opet počela plakati. Zatresla je glavom. „Oprosti. Zaklela sam se da neću plakati. Tvoj je tetak tvrdio da ću sigurno zaplakati. Čak sam se i okladila s njim.“ „Pa, izgleda da ste izgubili okladu. A gdje je on? Moj tetak.“ Obrisala je oči papirnatom maramicom. „Nisam sigurna smijem li ti to reći“, odgovorila je. Ned je zavrtio glavom. „Previše tajni. Postane zamršeno.“ Zagledala se u njega. „Vjerojatno imaš pravo. Samo između nas dvoje, Ned?“

Kimnuo je glavom. „Dave se nalazi sjeverno od Darfura.“ Trebao mu je trenutak da shvati. „U Sudanu? Ali tamo... moja mama je...“ „Da, tvoja majka je tamo. Tvoj tetak pazi na nju.“ Zinuo je od čuda, komično, kao u crtanom filmu. „Zna li... zna li ona to?“ Teta se glasno nasmijala. Provala veselja učinila ju je mnogo mlađom. „Zna li Meghan? Jesi li ti pri sebi? Ned, ona bi... ona bi počela pljuvati od bijesa!“ Ned nije mogao zamisliti majku da pljuje. Možda kao desetogodišnjakinja... ali nije ju mogao zamisliti ni kao desetogodišnjakinju. A ni kao sedamnaestogodišnjakinju, u vrijeme kad je vjerovala da ju je sestra napustila. „Samo da vas dobro shvatim“, oprezno je rekao. „Moj je tetak tamo potajice? Kako bi pazio na moju mamu?“ Teta Kim kimnula je glavom. „Već sam ti rekla, mi pratimo što se događa sa svima vama. A ona me najviše brine.“ „Zašto baš ona?“ Šutjela je. „Previše tajni“, ponovio je Ned. „Ona ti je majka, dušo. Nije pošteno da ovako razgovaramo o njoj.“ „No dobro, onda nije pošteno. A sad mi recite. Zašto?“ „Zato“, odgovorila je teta ozbiljnim tonom, „što vjerujem da Meghan radi neke od tih stvari – odlazi u ratne zone, odabire najgora mjesta – kao odgovor na ono što sam joj rekla da sam učinila, neposredno prije no što sam otišla. Nisam joj to smjela reći.“ Ned ništa nije rekao. Nije imao pojma što da kaže. Bio je uzdrman. Primijetila je to i tiho nastavila: „Vjerovala je... da ću postati ambiciozna liječnica, da ću pokušati činiti mnogo dobra u svijetu. Tako sam joj govorila kad je bila mlada. Bila sam njezina starija sestra, povjeravala sam joj svoje planove. A onda sam... nešto doživjela i sve se promijenilo. Otišla sam živjeti u neko selo u Engleskoj s namjerom da se tamo do kraja života bavim seoskom medicinom. Porodima i

pregledima. Šmrkljivim nosovima i cijepljenjem protiv gripe. Sve se drastično urušilo. Nakon jednog velikog događaja koji ona nikad nije ni razumjela ni prihvatila.“ „Time... se bavite?“ Nasmiješila se. „Šmrkljivim nosovima? Da, time se bavim. A imam i vrt“, dodala je. Ned se počešao po tjemenu. „I vi mislite...“ „Mislim da Meghan pokazuje meni, a i samoj sebi, što sam ja, po njezinu mišljenju, trebala postati. Što sam odbacila. Kad sam odbacila nju. I dokazuje mi da ona to može bolje.“ Ned je šutio. Navalio je da ovo čuje, ali sada više nije bio siguran je li pravilno postupio i želi li to doista znati. „Ned, slušaj me. Ljudi rade prekrasne stvari iz zamršenih razloga. To se stalno događa. Tvoja je majka prava junakinja na svim tim mjestima kamo odlazi. Ljudi joj se dive. Ti to možda nisi znao – ona vjerojatno ne govori o tim stvarima. Ali tvoj tetak to zna, on je bio tamo, sve je to vidio svojim očima.“ „Već ju je i prije slijedio?“ „Samo kad smo znali da odlazi na vrlo opasna mjesta.“ Oklijevala je. „Triput, prije ovoga.“ „Ali kako? Kako ste znali kamo ona odlazi?“ Učinilo mu se da je napravila kiselo lice u mraku. „Dave je nadaren za popriličan broj stvari. A računala su jedna od njih. On bi ti to mogao objasniti bolje od mene.“ Ned se zamislio, a onda je razrogačio oči. „Isuse! Moj tetak provalio je na internetsku stranicu Liječnika bez granica? U njihov server?“ Teta Kim je uzdahnula. „Nikad mi se nije sviđala riječ ‘provala’. To zvuči tako protuzakonito.“ „Pa, to i jest protuzakonito!“ „Valjda“, odvratila je kao da se ljuti. „Rekla sam mu da to ne odobravam. On kaže da mora znati što ona radi kako bi imao dovoljno vremena da sam ode tamo.“ Ned je tvrdoglavo zatresao glavom. „No krasno! Dakle, on jednostavno pusti sve što radi i ode tamo. A što... što će tetak Dave

učiniti ako pobunjenici kidnapiraju mamu? U Iraku ili Ruandi? Na tim ludim mjestima?“ Iz njega se izlio bijes s kojim je živio, strah, dosadan poput boli, jak poput žulja u srcu. „Nemoj me to pitati dok ga ne upoznaš“, tiho mu je odgovorila teta. „Ned, nikad nećeš upoznati čovjeka koji bi se tako dobro mogao nositi s tim mjestima. Vjeruj mi.“ Pogledao ju je. „A zašto on sve to radi?“ „Radi mene. Zato što se ja osjećam odgovornom.“ Glas joj je sada drugačije zvučao. Ned je spustio pogled prema mjestu gdje je sjedila na kamenu, još uvijek sa sklopljenim rukama. „Bože dragi“, napokon je rekao, opet vrteći glavom. „To se zove kontrola. A ja sam mislio da je mama težak slučaj. Je li to još jedna porodična osobina? Ako se dobro sjećam, mama ima četrdeset i nešto godina. A vi još uvijek mislite da ste odgovorni za nju?“ Ponovo se nasmijala, ovaj put snuždeno. „Ako ti priznam da se brinem, hoćeš li mi dopustiti da se izvučem s ukorom? I, molim te, Ned, ne smiješ joj ništa reći!“ „Počet će pljuvati?“ „Poželjet će da me ubije mačetom.“ „Moja majka? Jeste li...?“ „Ššš! Čekaj malo!“ Tetin glas potpuno se promijenio; Ned je sa zaprepaštenjem u njemu začuo zapovjedni ton. Ukipio se i osluhnuo. A onda je i on začuo šum. „Sranje“, šapnula je teta. „Bila sam neoprezna.“ „Opsovali ste“, refleksno ju je upozorio Ned; uvijek je tako reagirao kad bi se majci omakla psovka. „K vragu, nego šta!“ odvratila je teta. Nedova majka nije tako odgovarala. „Možda smo u nevolji. K vragu! Pogriješila sam, i to grdno. Ali zašto bi nas oni napali? Što si to ovdje radio, Ned?“ „O kome vi to govorite?“ „O vukovima.“ „Što? Ni slučajno. Vukovi su uglavnom vegetarijanci. To smo lani učili u školi.“

„Onda reci ovim vukovima neka odu u neki vegetarijanski restoran“, tmurno je odvratila teta Kim. Ned je začuo pucketanje grančica i lišća u šumi sjeverno od njih, nedaleko od mjesta gdje se staza počinje spuštati prema gradu. „Imaš li što sa sobom?“ upitala je teta Kim. „Džepni nožić?“ Zatresao je glavom. Pitanje ga je prestravilo. „Onda potraži neki štap. Brzo, a onda kreni prema kuli.“ Uključila je baterijsku lampu i uperila trak svjetlosti između njih i drveća. Ned je načas ugledao sjajne oči. Sad je već bio jako uplašen, koliko god da mu se cijela situacija činila nestvarnom. Kad je Kim usmjerila trak svjetlosti na tlo bliže njima, Ned je ugledao jednu slomljenu granu i pojurio da je uzme. U trku je začuo svoju tetu kako grubim i ledenim glasom izgovara riječi na jeziku koji nije prepoznao, a zatim je uslijedila tišina u mraku. „Što?“ promrmljao je, žureći se natrag prema njoj i teško dišući. „Što ste to upravo...?“ „Zapitala sam ih zašto dolaze maltretirati žive.“ „Žive? Hoćete reći, ljude, zar ne? Nas?“ „Mislila sam točno ono što sam rekla. To su duhovi, Ned, koji se pretvaraju u životinje. Rano su došli, pa još uvijek nisu tako snažni kao što će biti za dvije noći.“ Dvije noći. Dobro, pomislio je Ned. Taj je dio znao. Beltane. Prekretnica godine, kad duše lutaju naokolo. Ili mu je barem tako pričala baka, zajedno s ostalim pričama o starim običajima. Nedova baka zvala se Deirdre, odrasla je u Walesu i bila napola Velšanka a napola Irkinja. Žena koja je sada stajala pokraj njega bila joj je starija kći. Stvari s kojima se morao suočiti redale su se velikom brzinom, a on nije znao što ijedna od njih znači. Ali kad je zavirio u sebe, ponovo je otkrio onu zeleno-zlatnu auru. To je bila teta Kim. Više se nije zastirala. „Jeste li govorili velški?“ „Gelski. Sličnije načinu kako se govorilo u staro doba. Barem se tako nadam.“

„Vi govorite gelski?“ Glupa li pitanja! „Trebalo mi je mnogo vremena da ga naučim. Imam grozan naglasak, ali razumjet će me ako sam u pravu.“ U staro doba. Kad je to bilo? poželio je upitati. Katkada, kad imaš toliko pitanja, pomislio je, pojma nemaš kojim da počneš. Začuo se još jedan šum, ovaj put s desne strane, s puteljka uz brijeg. Sada su bili daleko od brklje za automobile i tetina auta, daleko od ceste i svjetala, daleko od svega. „Nisi mi odgovorio“, rekla mu je Kim. „Ned, što si to radio da si ih privukao?“ „Ništa namjerno, vjerujte mi. Sreo sam nekoga u katedrali. A on je... ovaj... to je zamršena stvar.“ „To ti vjerujem“, suho je odvratila. „Najčešće je tako.“ Dala mu je znak, pa su zajedno krenuli, prekoračili nisku ogradu prema zaobljenom zidu kule, naslonili se na njega leđima i okrenuli se prema van. Izgledalo je da su one njezine riječi na drugom jeziku zasad zamrznule stvorenja koja su ih vrebala. Usmjerila je svoj svjetlosni trak prema mjestu odakle je došao još jedan šum i osvijetlila još jednog vuka. Koliko ih je, četiri, pet? Oboje je virilo u tom smjeru kad je Ned začuo zvuk grebanja s lijeve strane, iza tetinih leđa. Bez razmišljanja, potpuno instinktivno, stao je pred nju i zamahnuo granom oko sebe, čvrsto, kao da drži bejzbolsku palicu. Pogodio je vuka postrance u glavu. Ovaj vuk bio je teži od onog psa danas popodne. Nije se ni izvrnuo ni okrenuo, ali je pao na tlo. Ned je kriknuo, osjetivši posljedice zamaha u ozlijeđenom ramenu. Njegova teta ponovo je opsovala. Ned ju je čuo kako im nešto dobacuje oštrim tonom, gotovo kao da reži, na istom jeziku kao i prije, i premda nije razumio ni riječi, smrznuo se od žestine u njezinu glasu. Smrznuti žestinom, pomislio je. Postoji riječ za to, to je jedno od onih glupih pitanja koja postavljaju na testovima engleskog. Kim je ponovila ono što je prije rekla, što god to bilo, istim tonom, ali sporije. Ned gotovo da je mogao osjetiti kolektivno uzdisanje u mraku, kao da sama noć reagira na tetine riječi. Klečao je najednom

koljenu, držeći se za rame. Onaj vuk ležao je dovoljno blizu da ga može vidjeti. Nije se micao. „Dobro si to izveo“, tiho mu je rekla teta. „Jesi li se ozlijedio?“ „Ozlijedio sam rame, ali ne sada. Danas popodne morao sam se boriti s jednim psom.“ „Što? Ned, što si to radio?“ „Upetljao sam se u nešto. On je poslije rekao da su se oni samo poigravali. S njim, ne sa mnom.“ Načas je ostala nepomično stajati, a zatim je upitala: „Tko je to rekao, Ned?“ „Čovjek iz katedrale. Mislim da je on dio cijele ove priče.“ „Pa naravno da jest. Zato su te i pratili. Možeš li ga dozvati?“ „Kako to mislite? Da mu pošaljem poruku SMS-om?“ Ona se nato kratko zahihotala. Uopće nije staromodna, zaključio je, čak i ako bi tete to morale biti. „Ne, nisam to mislila. Možeš li ga vidjeti onako kako si vidio mene, gledajući u svoju nutrinu?“ Oklijevao je. „Već sam to učinio. Vidio ga. Dvaput. Rekao je da se može zastrti.“ „Pa jasno da može. Ja ga ne mogu vidjeti. Pokušaj ti.“ Ned je pokušao. Obuzeo ga je isti onaj glupi osjećaj kao i prije, premda, kad je bolje razmislio, ne potpuno isti. Sada je pokraj njega bila njegova teta, u sebi je mogao osjetiti njezin sjaj. Ali ništa više od toga. Nije mogao vidjeti onog čovjeka s ožiljkom koji im je u klaustru rekao da nema imena. Zatresao je glavom. „Nemam pojma što radim“, rekao je. „A kako bi i imao?“ odvratila je blago. „Zato sam i došla, kako bih ti rekla da je u redu ako ne znaš.“ „To je razlog?“ Kimnula je glavom. „I radi nekoliko drugih stvari.“ Vukovi se nisu oglasili otkako im se obratila, ili otkako je on udario jednog od njih granom. „Jesu li otišli?“ upitao je. Kim se okrenula i pogledala oko sebe. Ned je imao osjećaj da ona zapravo ne gleda, ili da ne gleda očima.

„Oni čekaju“, odgovorila je. „Doista bih voljela znati o čemu je ovdje riječ. Kako ti je rame?“ „Nikad više neću svirati tubu.“ Nestrpljivo je uzdahnula. „Jako smiješno! Baš si pljunuta majka.“ „Mama se tako šalila?“ „U tvojim godinama? Bez kraja i konca.“ Za Neda je to bila potpuna novost. „Što čekaju?“ upitao je. „To ćemo uskoro doznati. Pokušaj naći svog prijatelja.“ „Vjerujte mi, on mi nije prijatelj.“ Uto su iza sebe začuli šum. A istog trenutka i glas. „On ti doista nije prijatelj. Bilo bi dobro da to zapamtiš.“ Trgnuli su se i okrenuli u istom trenutku, a onda su ugledali nešto što Ned nikad neće zaboraviti – čak i uza sve što će još doživjeti. Ono što nam se prvo pojavi na pragu često najdulje ostane s nama. Jedan vrlo krupan čovjek, širokih ramena, stajao je ispred rupe u zidu kule. Imao je dugu, jarku kosu, težak zlatni lančić oko vrata i zlatne trake na rukavima. Bio je odjeven u tuniku i krznom obrubljen tamniji prsluk, pokrivala za noge i sandale svezane na listovima. A na glavi je imao rogove kao jelen. Nije to bila kaciga s rogovima ni išta slično tome, kao što je Ned u prvi mah pomislio. Čovjek nije nosio kacigu. Rogovi su mu rasli ravno iz glave. To je bio trenutak u kojem je Ned Marriner u potpunosti prihvatio misao da je ušao u svijet za koji ga ništa u životu nije pripremilo. U njemu više nije bilo poricanja, osjećao je kako mu se strah grči i svija poput zmije u tijelu. „Kako si ti došao tamo?“ promucao je. „Sletio je. Najvjerojatnije u obliku sove“, odgovorila je teta, naizgled vrlo mirno. „Zašto ne uzmeš vlastiti oblik?“ dodala je gotovo usput čovjeku-zvijeri ispred njih. „Uzimati razne oblike je igra. A ovaj je oblik pun nepoštovanja. Pa čak i svetogrđe.“ „To nije mudra misao“, odvratila je prilika s rogovima. Razgovarali su na francuskom i izražavali se na neobično formalan način. „U

vlastitom sam obliku previše lijep za tebe, ženo. Preklinjala bi me da te uzmem, na licu mjesta, pred očima ovog djeteta.“ Ned se uspravio i stisnuo šake, ali njegova se teta samo nasmiješila. „To baš nije vjerojatno“, promrmljala je. „Već sam viđala lijepe muškarce, i uspjela sam zadržati samokontrolu.“ Zastala je, podigla pogled prema njemu i dodala: „A vidjela sam i boga čiji oblik oponašaš, i njegova sina, koji je zapovijedao vukovima, kudikamo smrtonosnijim od svih ovih slabih duhova.“ Glas joj se opet promijenio. „Ti nemaš baš veliku moć da mijenjaš duhove. Vidim to. Nemoj očekivati da drhtim pred tobom. Upoznala sam muškarce i žene s mnogo više moći no što je ti imaš, nema riječi da se to opiše. Nemoj nikad sumnjati u mene. Nudim ti čvrste istine na mjesečini na rubu hrastova šumarka.“ Ned je zadrhtao. Nije si mogao pomoći. Ovo je doista moja teta, pomislio je. Plavokosa prilika s jelenjim rogovima dugo je buljila u nju. „Ako neoprezno govoriš o gospodaru vukova ili o bogu, jedan od njih mogao bi te kazniti, a možda i obojica.“ „Istina. Ako govorim neoprezno.“ Prilika pred njima oklijevala je. „Vrlo si samouvjerena, ženo. Tko si ti? Zašto si se uplela u ovo? To tebi ništa ne znači, nema ovdje ničega za tebe.“ Kim je zatresla glavom. „Nisam se ja ni u što uplela, želim samo zaštititi sina svoje sestre. On nema nikakvih moći, samo početak unutarnjeg vida, pa ti ne predstavlja nikakvu opasnost. Ostavi ga na miru.“ „Ah! Ona postavlja zahtjeve. A što ako ne pristanem?“ Ned je začuo sestru svoje majke kako odgovara tihim glasom: „Onda budi siguran u jednu stvar: dozvat ću sile koje će te zauvijek izbaciti iz vremena. I nikad nećeš obaviti posao radi kojeg si došao.“ Nastao je muk. Vukovi iza njih bili su posve nečujni. Ned se zapitao mogu li ostali čuti lupanje njegova srca. „Mudar je čovjek koji zna svoje prave neprijatelje“, tiho je dodala Kim.

„Ti čak i ne znaš o čemu je ovdje riječ. Što sam došao učiniti.“ Ali u njegovu dubokom glasu sada se osjećala dvojba. Ned ju je mogao čuti. „Dakako da ne znam“, oštro je odgovorila teta Kim. „To me uopće ne zanima. Učini ono što moraš. Rekla sam ti zašto sam došla. Prihvati moje riječi i mi ćemo otići. Ne budeš li ih prihvatio, samo sebe možeš kriviti ako sve o čemu sanjaš pođe po zlu.“ „Dječak se danas popodne borio rame uz rame s čovjekom kojeg moram ubiti.“ „Onda ubij tog čovjeka ako ti je to sudbina. Ali dječak je moj i njega ne smiješ dirati. On se nema namjeru miješati.“ „Je li to istina? Može li on govoriti za sebe, ili za njega govori jedna žena, kao da je dojenče?“ Teta Kim zaustila je da odgovori, ali uto je Ned bijesno rekao: „Ja savršeno dobro mogu govoriti. Pojma nemam što se to dogodilo danas popodne, ali netko s kim sam popio piće bio je napadnut. Biste li vi ostali sjediti skrštenih ruku?“ Opet je nastao muk. „Štenetu je izbio zub“, rekao je čovjek i iznenada se grleno nasmijao, kao da ga sve to iskreno zabavlja, pa ih je preplavio bogat zvuk njegova smijeha. „Naravno da ne bih ostao sjediti skrštenih ruku. Kad bih tako postupio, osramotio bih svoju porodicu i svoje pleme. Ali to ne znači da nisi mogao umrijeti.“ „On je rekao da se poigravate.“ Još jedna provala smijeha, glava s rogovima zabačena od užitka. Bio je to uzbudljiv ali i strašan prizor. „Uistinu? Je li to rekao?“ Plavokosa prilika pogledala je Neda. „Ah, ti me nasmijavaš! Tako mi svih bogova, ja sam njegov gospodar. On to zna sa svakim malim dahom koji uvuče. A što se tebe tiče: u igrama su umirala i djeca.“ „U takvim igrama sigurno.“ Ned je još uvijek bio bijesan. „Pa onda, reci mi, razveseli ti sad mene, jesam li danas ubio tvog četveronožnog prijatelja? Stolcem?“ Osjetio je Kiminu ruku na sebi, kako ga upozorava, ali nije bio raspoložen za upozorenja.

„To je bio oblik koji je on nakratko uzeo“, odgovorila je prilika s rogovima. „Ništa više od toga. On sada stoji iza tebe u drugom obliku. Reci mi, budalasto dijete, o čemu je, po tvom mišljenju, ovdje riječ?“ „Već smo ti rekli“, obrecnula se Kim. „Mi ne znamo o čemu je ovdje riječ. I ne tražimo nikakvu ulogu. Osim ako nas ti na to ne prisiliš.“ Zastala je, a onda dodala: „Hoćeš li me prisiliti? Trebam li pozvati Liadona iz njegove žrtve?“ Ned je zapanjeno vidio kako se visoka prilika od šoka i iznenađenja hitro povlači korak unatrag, a rogovi joj sjaje na mjesečini. „Znaš ime koje ne bi smjela znati“, rekao je nakon duge stanke. Glas mu je postao tih. „To je ime zaštićeno i sveto.“ „Ja mu imam pristup“, rekla je Kim. „I vidjela sam onoga koga ti oponašaš svojim rogovima.“ „Nikoga ja ne oponašam“, prosvjedovao je čovjek, ali sada je zvučao kao da se brani. „Igraš igru s njegovim rogovima? Ne? Doista? Jesi li ti dijete koje traži oproštenje od roditelja? Nedorastao mladić?“ „Ja sam odrastao čovjek, ženo!“ rekao je čovjek pred njima. „Ja se krećem po ovim šumarcima i jezerima, dolazim i odlazim, vraćam se i nestajem, već dvije tisuće godina!“ Ned je s mukom progutao slinu. Čuo je čovjeka kako kaže: „Je li takav čovjek za tebe dijete?“ Ned je sada bio uplašen, doista uplašen, i čudio se vlastitoj neopreznosti trenutak prije, ali teta Kim samo je odgovorila: „Može biti. Naravno da može! Ovisno o tome što si radio kad si dolazio i odlazio. Dokaži mi suprotno: ostavi nas, ali ne u njegovu obliku. Ja se želim vratiti svom domu. Ovo je tvoje mjesto, a ne moje. Zakuni se da ćeš ostaviti dječaka na miru i ja ću se povući iz tvojih igara. I iz tvojih bitaka.“ Visoka, veličanstvena prilika zabuljila se u nju s visine, kao da nastoji prodrijeti do neke dublje istine na mjesečini. „Kako ti je ime?“ Kim je zatresla glavom. „Večeras ti ga neću reći.“ Zatim se nasmiješio, pa su mu zubi još jedanput neočekivano zabljesnuli, a onda se opet nasmijao. „Moje srce tuguje. Dao bih ti jedan

dar, i to besplatno, jarka ženo, kad bih ovdje imao ime.“ Kim mu nije uzvratila osmijeh. „Čekaš da dobiješ ime?“ upitala ga je. „Ona će mi ga dati. Uvijek je tako.“ „Obojici?“ upitala ga je Kim. Ned je pomislio istu stvar. Opet oklijevanje. „Obojici.“ Spustio je pogled na nju. „A onda počinje, pa ću možda opet osjetiti slast da ga ubijem.“ Još trenutak je gledao Kim, sada potpuno ignorirajući Neda, a zatim je podigao svoju veliku glavu i oštrim tonom progovorio na još jednom jeziku koji Ned nije prepoznao. Odgovorilo mu je režanje; a onda su na tlu iza sebe začuli pucketanje grančica dok su životinje odlazile. „Ti se nećeš miješati?“ ponovo je tetu Kim zapitao čovjek s rogovima. „Neću ako me ne prisiliš“, ponovila je. „Morat ćeš se zadovoljiti tim jamstvima.“ Ponovo se osmjehnuo. „Zadovoljio sam se i manjim.“ Zatim se okrenuo i sagnuo da prođe kroz rupu u visoku okruglu kulu, spuštajući glavu kako bi mogao provući rogove. Još trenutak su stajali, čekajući, a onda su začuli kratak, oštar šum i pogledali uvis. Ned je ugledao sovu kako izlijeće iz otvorene kule i odlazi na sjever. Gledali su je kako odlazi. Kim je uzdahnula. „A rekla sam mu da promijeni oblik! Izgleda da se doista voli igrati.“ Ned je pogledao tetu i nakašljao se. „To je bilo jako blizu“, promrmljala je i naslonila se na njegovo neozlijeđeno rame. „Već dugo nisam pokušala ništa slično.“ „Kako to mislite?“ Kim se povukla korak unatrag i pogledala ga. „Oh, Bože. Ned, pa nisi valjda mislio da doista mogu učiniti išta od onoga što sam mu rekla?“ Kimnuo je glavom. „Ovaj, da, jesam.“ Uzdahnula je. „Onda sam te prevarila“, odvratila je. Zabuljio se u nju, osjećajući kako ga prožima studen. „Blefirali ste?

Jesu li... jesu li oni to mogli pogoditi?“ Kim je iskrivila usta na način koji je Ned dobro poznavao. „Izgleda da nisu. Ali, k vragu sve, kako bih voljela da je tvoj tetak sada ovdje.“

POGLAVLJE VII

Ned Marriner zapamtit će taj dan, 29. travnja te godine, koji je uglavnom proveo među ruševinama rimskih i srednjovjekovnih građevina u Arlesu, kao posljednji dan svog djetinjstva. To je pojednostavnjivanje; takve su to misli uvijek. Ali mi izmišljamo priče, pripovijesti svojih života, kad se osvrnemo unatrag, i u njima nalazimo ili stvaramo pravilnosti. Skloni smo tome da se mijenjamo postupno, korak po korak, a ne naglo ili dramatično. Ali to ne vrijedi za svakoga, a Ned je u dva prethodna teška dana već naučio da je on, izgleda, drukčiji. Primjerice, većina ljudi ne vidi svoje tete kao zeleno-zlatnu svjetlost u svojoj nutrini. Ali, toga sunčanog i vjetrovitog dana među spomenicima u Arlesu, Ned zapravo nije razmišljao o tim stvarima. Iako bi to nerado priznao, budući da je zašao u izvjesne godine, dobro se provodio, ma koliko to štreberski zvučalo. Rimska arena bila je posve ozbiljno, bez ikakve zafrkancije, impresivna. Ned nikad nije bio u Rimu. Znao je da je rimski koloseum kudikamo veći od ove arene, ali bio je zadovoljan i njome. Dvadeset tisuća ljudi gledalo je prije dvije tisuće godina borbe ljudi i divljih zvijeri u ovom golemom zdanju. A ono još uvijek stoji. Čak bi i Larry Cato morao priznati da je to super stvar. Stigli su ovamo rano ujutro, nakon otprilike sat vremena vožnje u jutarnjem prometu. Njegov otac i ostali odmah su se dali na posao kako bi se okoristili jutarnjim svjetlom i započeli s pripremama za snimak eksterijera na mjestu gdje su visoki kameni zidovi arene bili obnovljeni: zidovi na desnoj strani bili su svjetlucavi i gotovo bijeli, a na lijevoj su pokazivali tmurne dokaze stoljeća.

Nakon što su ih Melanie i Barrett Reinhardt zatrpali zahtjevima, gradske vlasti odlučile su ukloniti skele kako bi Nedov otac imao nesmetan vidik. Blještavo proljetno svjetlo pojačavalo je kontrast između lijeve i desne strane, između nedirnutog dijela arene i onog obnovljenog. Čak je i Ned mogao vidjeti da će fotografija biti odlična, a očev govor tijela dok je hodao naokolo i pripremao fotografiju, ionako je to pokazivao. Edward Marriner promatrao je promicanje oblaka na povjetarcu: namjeravao je snimiti fotografiju u trenutku kad se jedan od njih nađe u pozadini, napola unutar a napola izvan kadra. Ned ih je ostavio da rade. Otišao je u arenu i stao lutati među sjedalima, gledajući jarki pijesak u podnožju. Danas ova arena služi za borbe s bikovima. Sve se promijenilo, a ipak je sve ostalo isto: veliko mnoštvo ljudi dolazi ovamo gledati borbe. U brošuri je pisalo da je unutar ovih zakrivljenih i dotrajalih zidina u srednjem vijeku postojao svojevrstan geto, bijedne i trošne potleušice unutar građevine koja slavi moć Rima. Ako volite ironiju, ovo je pravo mjesto za vas, pomislio je Ned. Larryju bi se ovdje definitivno svidjelo. Pogledao je umjetnički crtež srednjovjekovnih straćara u brošuri koju mu je dala Melanie i pokušao zamisliti kako je to bilo: živjeti u svijetu koji se toliko srozao, boriti se za puko preživljavanje okružen sve naokolo veličanstvenim dokazima negdašnje slave, koji se dižu oko vaših trošnih malih zidova i blatnih uličica. Sigurno vas ne bi prožeo osjećaj da svijet s godinama napreduje i postaje bolji, zaključio je. Brošura je izvještavala da su gradske vlasti Arlesa svojedobno, kad je ovdje izbila kolera, naredile da se arena opkoli i ubile svakoga tko je pokušao izaći iz straćara. Svijet je danas možda ipak malo bolji, pomislio je Ned. Barem u nekim svojim dijelovima. Probijajući se među sjedalima, sišao je u krugovima do kosine gdje puštaju bikove u arenu, a zatim je s nje skočio preko ograde na pijesak. U areni je bilo ljudi – uključujući i jednu veliku skupinu japanskih turista – ali nitko mu nije rekao da ode. Primijetio je da ga nekoliko ljudi

snima. Već je i prije razmišljao o tome kako katkad završimo kao lica u pozadini na fotografijama za album ili na dijapozitivima nekog stranca. Da je bio malo mlađi, možda bi zamišljao da je gladijator ili borac s bikovima, ali ne s petnaest godina dok ga ljudi gledaju. Samo je hodao naokolo, uživajući u suncu i veličini ovog mjesta. Za vožnje ovamo njegov je otac rekao da su Rimljani bili narod inženjera i graditelja: podizali su ceste, hramove, akvedukte, arene. Što god čovjek o njima inače mislio, to im se mora priznati. Ned se zapitao je li Kate Wenger bila ovdje, je li vidjela ovo mjesto. Palo mu je na pamet da je nazove, a onda se sjetio da je ona danas u školi. Osim toga, bilo bi prerano da je nazove, nimalo frajerski. Osmjehnuo se, zamislivši je kako sjedi u učionici. Da je kod kuće, i on bi u ovo doba dana bio na nastavi. Bez želje da ocu pruži zadovoljstvo i prizna da je toga svjestan, Ned je morao priznati da je ovo mnogo bolje. Izvadio je svoj Canon i snimio nekoliko fotografija. Poslat će JPGove e-mailom Larryju i Vicu i upitati ih kako im je danas bilo na satu biologije i koliko su domaćih zadaća dobili. Možda će zamoliti Stevea da ga snimi pokraj bazena u vili i poslati im sliku. Ne mora im reći da je voda u bazenu ledena. S prijateljima, čovjek mora zgrabiti svaku priliku kad je u prednosti. Ned je načas razmislio o toj frazi, „čovjek treba zgrabiti priliku kad je u prednosti“. Profesor Drucker proglasio bi je lošom metaforom i snizio mu zbog nje ocjenu. Ned se osmjehnuo u sebi. Profesor Drucker sada je s druge strane oceana. Ručali su u restoranu s terasom koja je gledala na ruševine rimskog kazališta, na rubu gradske jezgre. Ondje im se pridružio Oliver Lee, pisac teksta za knjigu. On je živio u jednom selu sjeverno odande. Lee je bio čovjek u šezdesetima, visok, neuredan i pogrbljen. Imao je svijetle oči s podočnjacima, naočale za čitanje na lančiću oko vrata i ne baš jako discipliniranu sijedu kosu koja je stršila na sve strane i davala zapanjen izraz njegovu licu. Svako malo prošao bi rukom kroz kosu, čime bi je najčešće samo još više raskuštrao. Nosio je jaknu i košulju s dijagonalnim prugama i pušio lulu. Na kravati i jakni bilo je

pepela. Gotovo se činilo da on igra ulogu britanskog spisatelja. Ali, bio je duhovit i vješt pripovjedač. Činilo se da dobro poznaje vina i provansalsku hranu. A poznavao je i glavnog kuhara u restoranu, koji je istrčao da ga pozdravi i oduševljeno ga poljubio u oba obraza. Leejev francuski naglasak i gramatika nisu bili bogzna kakvi – što je iznenađenje, nakon trideset godina provedenih ovdje. Gotovo svaki glagol stavljao je u sadašnje vrijeme. Iskazivao je žaljenje zbog toga. Svoj je govor nazvao frangleskim. „Ljudi iz mog naraštaja okorjeli su Britanci“, objasnio je. „Još uvijek ne možemo prežaliti što su nam Francuzi prije petsto godina preoteli Calais, a previše smo nadmeni da bismo dobro svladali neki strani jezik. Za nas je gotovo pitanje časti da ga govorimo nepravilno.“ „Pa zašto ste se onda preselili ovamo?“ upitao ga je Edward Marriner. Opet je bio dobro raspoložen. Očito, dopodne je dobro prošlo. Na Englezovo zaprepaštenje, nakon jedne čaše vina prešao je na vodu, ali čekalo ga je radno popodne. Oliver Lee pokazao je rukom prema sjajnom mramoru rimskog kazališta s druge strane ulice, s jelama raštrkanim među kamenjem i tamnozelenom travom. „Zbog sunca i vina, zbog ruševina i maslinova drveća. Zbog drevnog, sveznajućeg mora koje je udaljeno samo sat vremena odavde. I zbog tartufa! Jeste li kušali ovdašnje tartufe?“ Nedov se otac nasmijao i odmahnuo glavom. Lee je iskapio drugu polovicu svoje treće čaše vina i prijateljski mu se nasmiješio, poigravajući se lulom. „Ali, glavni je razlog sunce. Jeste li ikad prezimili u Oxfordshireu?“ „Pokušajte prezimiti u Montrealu!“ rekla mu je Melanie. Oliver Lee okrenuo se njoj. „Kad bih bio deset godina mlađi i kad biste me vi tamo dočekali, draga moja, vrlo bih rado pokušao prezimiti u Montrealu.“ Ned je trepnuo jedanput pa onda još jedanput, a Melanie se zarumenjela. „Bože dragi!“ rekao je Greg, gledajući je. „Svaka vam čast! Još nikad nisam vidio da se Melanie crveni.“

„Daj šuti, Greg!“ rekla mu je Melanie, gledajući u tanjur. „Zanimljivo“, rekao je Nedov otac, pogladivši rukom brkove i skrivajući smiješak. „Vama se sviđa kosa sa zelenim pramenovima, Oliver? Znaju li ljudi za tu vašu osobinu?“ „Ukrasi su se tijekom stoljeća jako mijenjali“, veselo je odgovorio Oliver Lee, mašući rukom. „Moji preci bojili su se u plavo prije mnogo vremena, vrhovnikom. Glupo je ograničiti se – ili ovrbovničiti, da tako kažem – na samo jedan privlačan izgled.“ Nasmijao se vlastitoj šali. „Zelena kosa u potpunosti je stvar ženina stila i izbora, a ako ima oči poput vaše Melanie, može izabrati što god želi.“ „Bože dragi!“ opet je rekao Greg. „Ovaj, ona nema dečka, znate. A i pročitala je nekoliko vaših knjiga.“ „Začepi gubicu, Gregory!“ žestoko je odvratila Melanie, bez daha, još uvijek oborena pogleda. Ned nikad prije nije obratio pažnju na Melaniene oči. Sada je shvatio da su doista zelene. Zapitao se je li izabrala zeleni pramen u kosi, a možda čak i boju tinte, da joj budu u skladu s bojom očiju. Žene rade takve stvari, zar ne? „Gospodine Lee, previše ste ljubazni“, napokon je rekla Melanie, podigavši pogled i smiješeći se piscu. „Zbog vas ću danas popodne izgubiti fokus. A to kod fotografiranja nije dobro!“ Obrazi su joj još uvijek bili rumeni. Lee se nasmijao i zatresao svojom raskuštranom srebrnom grivom. „Sumnjam u to, premda je lijepo od vas što to kažete. Ja sam samo starac na suncu među ruševinama, koji odaje počast mladosti i ljepoti.“ Izražavaju li se ljudi doista tako, upitao se Ned u sebi. Očito da, barem u krugovima u kojima se kretao Oliver Lee. Konobar je prišao stolu da pokupi tanjure. Ostali su naručili kavu. „Ja ću sada krenuti kući da vam ne smetam“, rekao je Lee Nedovu ocu. „Ne bi bilo dobro da vam se spotičem o opremu ili da zalutam u koju fotografiju.“ Ned je zaključio da je to uloga koju ovaj čovjek igra, poza za javnost. Kad je pogledao oca, shvatio je da je i on došao do istog zaključka, i da se dobro zabavlja.

„Bilo bi nam drago da ostanete“, odvratio je Edward Marriner. „Melanie vam može pomoći da ne zalutate. Namjeravamo otići do klaustra Saint-Trophime.“ „Ah. Dobro. Svidjet će vam se istočna i sjeverna strana“, rekao je Oliver Lee, iznenada živnuvši. „Dakako, ako ostali elementi... svjetlost i te stvari... budu povoljni. Na tim stranama nalaze se čudesni i glasoviti reljefi na stupovima. O njima se pričaju legende.“ „Kakve legende?“ upitala je Melanie, očito sretna što se tema razgovora promijenila. Starac koji odaje počast mladosti i ljepoti. Ned to mora zapamtiti. Dobro će mu poslije doći, kao municija u ratu pozivnih melodija za mobitel. „Tamošnje skulpture toliko su vjerne“, odgovorio je Lee, „da se u različitim vremenima vjerovalo kako su izrađene s pomoću magije. Da je kipar prodao dušu kako bi dobio čudotvornu moć da žive ljude pretvara u kamen.“ „Vražji posli u crkvenom klaustru?“ Nedov se otac osmjehnuo. „Baš zgodno.“ „Tako se stoljećima pričalo.“ Lee je ispio vino do kraja. „Ljudi su se često bojali velike umjetnosti.“ „A što je s ostale dvije strane?“ upitao je Steve. „Prosječna djela, izrađena kasnije. Ništa posebno.“ Leejeva presuda bila je izrečena odrješito i arogantno. Što vas tjera da shvatite u kojoj je mjeri taj ekscentrični starac bio pozer, pomislio je Ned. To se baš ne razlikuje mnogo od onih situacija kad se Larry Cato pretvarao da mu je sve dosadno. „Zapamtit ću to“, rekao je Nedov otac. „Ali Melanie će mi morati pokazati koja je strana istočna a koja sjeverna.“ Oliver Lee se osmjehnuo. „Žene su nam često vodiči. Čuvarice portala i sve to.“ Polako je zapalio lulu, a onda otresao malo pepela s rukava. „Istok vam je s lijeve strane kad uđete.“ „Zbog vas ću ostati bez posla“, prosvjedovala je Melanie. Svi su se nasmijali. „Što još namjeravate ovdje raditi?“ upitao je Lee. „Za danas je to sve“, odgovorio je Marriner. „Obično ne stignemo

snimiti više od dvije lokacije. Možda se poslije vratimo. Što bismo još trebali pogledati?“ Pokazao je rukom. „Ovdašnji amfiteatar?“ „Ne bi bilo loše. Ali svakako i groblje. Izvan gradskih zidina. Naravno, uvijek su pokapali mrtve izvan zidina. Les Alyscamps je dugo bio najpoznatije groblje u Europi. Dakako, sad je potpuno opljačkano. Većina mramora je nestala, ali ako je tiho, a obično jest, to je jedno od najevokativnijih mjesta koje znam. Van Gough ga je naslikao. Unutra je bilo keltskih, rimskih i srednjovjekovnih grobova... ne bi me iznenadilo da ima i grčkih.“ „Zašto grčkih?“ upitao je Ned. To je bila prva stvar koju je rekao za ručkom. Nije bio siguran zašto je postavio to pitanje. Oliver Lee nasmiješio mu se kroz dim lule. „Marseille su osnovali Grci, oko šesto godina prije Krista. Dali su mu ime Masilija. On im je služio za trgovanje s keltskim plemenima. U ono doba morska obala ležala je bliže ovom mjestu, što se u međuvremenu promijenilo.“ „Za trgovanje? A jesu li se... borili?“ upitao je Ned. „Oh, naravno. Ovdje su se uvijek vodile borbe. Provansa nije baš onakav raj u boji lavande kakvom je prikazuju putnički agenti i romantične knjige, znaš.“ „Znam“, odgovorio je Ned. Otac ga je pogledao. „Ali uglavnom su trgovali“, nastavio je Lee kad je stigla kava. Petljao je oko lule i opet prislonio upaljač pokraj nje. „U stvari, mit o osnutku Marseillea govori da je kći plemenskog poglavice izabrala kapetana prve grčke ekspedicije, čime je šokirala sve u svom plemenu.“ „Smjela je birati?“ ironično je upitala Melanie. „Da, keltske su žene bile malo drugačije. Između ostalog, Kelti nisu imali bogove nego božice rata. Ali, ja mislim da je svakako bilo neočekivano kad je Gyptis izabrala Protisa. Dakako, ako se doista tako dogodilo, ako sve to nije samo priča. Ne mogu zamisliti da su ratnici iz njezina plemena bili oduševljeni. Da njihova princeza odabere nekoga tko je samo tako svratio na gozbu.“ „Život je težak!“ prokomentirao je Greg kroza smijeh.

Iz nekog razloga, koji nije mogao shvatiti, Neda je obuzela studen, kao da čuje više no što se govori. Ali on je u posljednjih nekoliko dana već gotovo odustao od pokušaja da shvati što mu se događa. Prisjetio se sinoćnje samotne kule, vukova i čovjeka s jelenjim rogovima. Činilo se da je njegovo dobro raspoloženje nestalo. Kako da nakon jednog takvog susreta šalje glupe poruke e-mailom prijateljima iz razreda? Poželio je da opet ode i bude sam, ali morao je pričekati svršetak razgovora. „A kad su onda Rimljani došli ovamo?“ upitao je Steve. Oliver Lee uživao je u publici. „Grci iz Masilije zamolili su ih da dođu kad su borbe postale žešće, nekoliko stotina godina poslije. Neka od keltskih plemena trgovala su s njima, ali druga nisu dobro gledala na strance uzduž čitave obale pa su počeli pljačkati. Skupljati lubanje za stupove pred svojim ulaznim vratima.“ „Lubanje“, ponovio je Ned što je ležernije mogao. „Ah! Znao sam da će se ovaj dio svidjeti dječaku“, odvratio je Lee, hihoćući se. „Da, bojim se da su to doista radili. Lubanje neprijatelja, lubanje predaka; zapravo je to zamršena religija. Stavljali su ih u svetišta, vješali ih na kućna vrata – to je jedna vrsta štovanja. Na jednom mjestu nedaleko odavde pronađene su gomile lubanja, a i na drugom mjestu, nedaleko od mjesta gdje ste vi odsjeli u Aixu.“ Ned je zadržao bezizražajan izraz na licu. „U Entremontu?“ upitao je. „Točno!“ zablistao je Oliver Lee. „Čuo sam za to mjesto“, rekao je Ned kad je njegov otac podigao obrvu. „Jedna moja prijateljica kaže da bi ga vrijedilo vidjeti.“ „Pa, možeš ga obići, pogled je prilično lijep, ali mjesto je sada već potpuno prazno. Svi nalazi čuvaju se u Musee Granetu u Aixu, ali muzej je zatvoren do kraja godine zbog renoviranja. Sve je u sanducima. Zapravo, pročitao sam jedan članak u novinama prije nekoliko dana... o pljački u skladištu. Netko je ukrao nekoliko nalaza, jednu lubanju ijednu skulpturu... tako nešto. Diglo se malo vike i galame, ipak su to vrijedne stvari, znate?“ „Nismo ništa čuli o tome“, odvratio je Nedov otac.

Ned je kontrolirao disanje. „Istina, baš ne pratimo lokalne vijesti“, istaknuo je Greg. „Ah, arheološki se nalazi oduvijek kradu i pljačkaju“, rekao je Lee, mašući lulom. „Prvo zlato i drago kamenje, pa onda rukotvorine. Sjetite se samo Elginova mramora u Londonu, ukradenog iz Grčke. Ne bi me iznenadilo kad bi te stvari iz Aixa uskoro osvanule na crnom tržištu New Yorka ili Berlina.“ Mene bi iznenadilo, pomislio je Ned Marriner.

Kad su platili račun, Lee se ispričao da mora obaviti neki posao u banci i onda se vratiti kući, a zatim se oprostio. Na rastanku je poljubio ruku Melanie. Nitko se nije nasmijao. Ned se dogovorio s ostalima da se nađu u klaustru, a onda je otišao do ruševina amfiteatra na drugoj strani ceste, koji se upravo ponovo otvarao nakon podnevne stanke. „Ned?“ Okrenuo se. „Imaš li što protiv toga da ti se nakratko pridružim?“ upitala ga je Melanie. „Ne trebaju me prvih pola sata, dok postavljaju zaslone i svjetla.“ Vjetar je u međuvremenu postao jači. Melanie je rukom pridržavala slamnati šešir. „Kako da odbijem mladost i ljepotu?“ odgovorio je Ned. Zapravo je htio biti sam, ali što da joj kaže? „Šuti“, obrecnula se i lupnula ga u rame. Prikrio je trzaj, rame ga je još uvijek boljelo od jučerašnje ozljede. „Jesi li ikad čuo da se netko tako izražava?“ „Osobno? Sigurno nisam. Što je dobra stvar, pretpostavljam. Znam da tebi takve stvari govore cijelo...“ Zašutio je jer ga je opet lupnula. Zapravo, ionako nije bio raspoložen da je zadirkuje. Razmišljao je o dolasku Grka među keltska plemena, u davno doba, i o predmetima koji su ovog tjedna ukradeni iz muzeja u Aixu.

Morao je odlučiti što da učini u vezi s tom krađom. Na kraju krajeva, on zna gdje se ukradene rukotvorine nalaze. S druge strane, osoba koja ih je gotovo sigurno uzela možda neće cijeniti da joj se netko miješa u posao. Čak se postavljalo pitanje može li se tog čovjeka uopće nazvati „osobom“, budući da se pojavio s jelenjim rogovima na glavi, a onda se na mjesečini pretvorio u sovu. U stvari, čovjek bi mogao otići još dalje i reći da je on vrlo jasno dao do znanja kako ne želi nikakvo upletanje u ono što će se dogoditi, što god to bilo. Ako je ona šala u podzemnom hodniku – a izgleda da su obojica to smatrala šalom – sada završena, bi li se moglo smatrati upletanjem ako bi Ned izvijestio vlasti da se predmeti ukradeni iz muzeja nalaze ispod krstionice u katedrali? Nije znao. Kako da zna? Mora porazgovarati s Kate. Ili s tetom. A njegova teta, sama po sebi, bila je druga tema – stvar, osoba – o kojoj je morao razmisliti, i to temeljito. Dobra vijest trenutačno je bila da se i Melanie činila zamišljena, nije bila u svom razgovorljivom raspoloženju vodiča, kao što se Ned bojao. Sjela je na travnati humak i izvukla dugu zelenu brošuru, ali je nije otvorila. A nije se činila ni nesretnom što ju je Ned ostavio samu i odlutao među nasumične stupove i ono što je ostalo od izvornog kazališta, što nije bilo mnogo. Ovo mjesto nije bilo tako dobro uščuvano kao arena; trava, koja je rasla među ruševinama, i tišina stvarale su drugačiji dojam prošlosti. Osvrnuo se da pogleda Melanie. Zapitao se jesu li je komentari Olivera Leeja uznemirili. Možda je pomislila da je Lee zadirkuje, jedinu ženu među petoricom muškaraca – ili četvoricom muškaraca i dječakom. Ned nije stekao dojam da ju je Oliver Lee zadirkivao. Smatrao je da je Lee ozbiljno mislio sa svojim komplimentima, ali takve su mu stvari još uvijek bile zagonetka. A isto vrijedi i za sinoćnje događaje.

Nakon odlaska vukova i sove, on i teta Kim vratili su se od kule do

njezina auta. Ned je još uvijek držao granu u ruci, ali na stazi ih ništa nije ugrozilo. Kad su se približili mjestu gdje se cesta račva, začuo je sovu i lecnuo se, ali teta mu je dodirnula ruku. „To nije naša sova“, rekla mu je. „Ova je prava.“ „Kako znate?“ „Drugačije se glasa. Nemoj zaboraviti, ja živim na selu.“ Pogledao ju je. Bilo je teško jasno vidjeti u mraku, ali kosa joj je na mjesečini bila vrlo svijetla. Uperio je prst prema njezinoj kosi. „Moja mama boji kosu.“ „Znam. Vidjela sam mnogo njezinih slika. Ona je prekrasna, Ned. Uvijek je bila.“ „Bi li joj kosa bila poput vaše da je ne boji?“ Oklijevala je. „Sumnjam.“ Još su malo hodali, a onda je Ned ugledao brklju i auto. Teta Kim se zaustavila. „Odvest ću te natrag, ali prvo... Ned, slušaj me, bilo bi nepošteno prema tebi i prema tvojoj majci da se opet ovako sastanemo. Ne želim te dovoditi u situaciju da nešto moraš tajiti.“ „Um... zar mislite da ništa ne tajim svojim roditeljima?“ Malko se nasmiješila. „Zabrinula bih se kada ne bi bilo tako, ali ovo je prevelika tajna, dušo.“ Ned nije odgovorio. Zapravo je i sam tako mislio. „Namjeravate li otići? Vratiti se kući?“ Došli su do brklje. Tetin auto bio je na drugoj strani, ali činilo se da je ovaj razgovor bolje obaviti u mraku. „Ne odmah“, odgovorila je teta Kim. „Pokušat ću doznati nešto više o tome što se događa, ako budem mogla. Ostat ću dan ili dva. Imaš li sada moj broj telefona u mobitelu? Je li ti ostao zapisan? Ako me budeš zatrebao?“ Kimnuo je glavom. „Mislite da ću vas zatrebati?“ Sada je na nju došao red da zašuti. Ned je stekao dojam da se ona mora nositi s pravim osjećajima. I sam ih je osjećao: ona je majčina sestra, a on je nikad u životu nije vidio i možda je nikad više neće vidjeti. A činilo mu se da ima nešto zajedničko s njom. Nešto zamršeno i bolno.

„Ne znam“, napokon je odgovorila. „Nadam se da me nećeš zatrebati na način na koji si mislio. Prilično sam sigurna da će održati obećanje i ostaviti te na miru.“ „Prilično ste sigurni?“ Podigla je pogled prema njemu. „Što hoćeš da ti kažem?“ „Pa, bilo bi dobro ‘apsolutno sam sigurna’?“ Nasmijala se. „Tvoji su roditelji dobro obavili svoj posao, Ned.“ Odjednom ga je obuzela nelagoda. „Samo im to nemojte reći.“ Vidio je da se smiješi, ali nije odgovorila. Ned se nečega sjetio. „Već sam vas to trebao pitati. Imate li vi i tetak Dave djece? Imam li ja u Engleskoj bratiće o kojima ništa ne znam?“ Odmahnula je glavom. „Bojim se da nemaš. Ne mogu imati djecu.“ Ned ju je načas pogledao. Možda je mlad, ali dovoljno je pametan da zna kad treba promijeniti temu. „Ah, vi doista mislite da moja mama ne bi voljela... da je nazovete ili da joj napišete pismo?“ Nije to bila baš najbolja promjena teme. „Nikad to nije voljela, Ned. Ne bi mi to bio prvi pokušaj. Zato bi bila vrlo bijesna kad bi znala da sam te nazvala.“ To mu je zvučalo uvjerljivo. Uzalud je pokušavati. „Počela bi pljuvati?“ pokušao je pogoditi. Zapravo, ta ga je slika prilično zaokupila. „Možda i ne bi“, odgovorila je teta Kim i uspjela se opet nasmiješiti. „Hajdemo. Moraš se vratiti kući prije no što ti se tata zabrine.“ „On nije tip koji se mnogo brine, osim za mamu.“ „Mislim da to znam.“ Otišli su oko brklje do njezina auta. Uključila je motor i upalila prednja svjetla. Pogledao ju je u sjaju ploče s instrumentima. Doista je bila strašno slična majci, ali sada je primijetio da joj kosa nije ni sijeda ni siva nego potpuno bijela. „Bojite li kosu u bijelo?“ upitao ju je. „Postala mi je takva u ranoj mladosti.“ „Doista? Mora da je to u ono vrijeme izgledalo sjajno.“ „Valjda. Tvom se tetku svidjela.“

„Valjda je tako.“ Okrenula je auto pa su stali vijugati uskom i krivudavom cestom do odvojka za Chemin de l’Olivette. Ned joj je pokazao gdje da stane. „Trebao bih pješice otići gore“, rekao joj je. „Inače će vidjeti prednja svjetla auta iz kuće.“ „Znam. Nezgodna pitanja. Noćas će sve biti u redu, ali od sada pa nadalje, nećače – obrati pažnju – drži se uz ostale kad padne mrak. Nemoj nikamo odlutati. Ne mogu ti reći da sam ‘apsolutno sigurna’, zato nemoj praviti gluposti, okej?“ Nedu je pala na pamet jedna šala, ali nije ju izrekao naglas. Ne nakon svega što se dogodilo. „Obećavam. Ali hoćete li vi... ako išta doznate, hoćete li me barem obavijestiti?“ Teta mu se nasmiješila. „Znaš da hoću. U svakom slučaju, nazvat ću te prije no što se vratim kući. Sačuvaj moj broj, Ned.“ Ned se nakašljao. „Znate da hoću“, odvratio je. Nagnuo se i poljubio je u obraz, a ona mu je rukom dodirnula lice. Zatim je izašao iz auta i stajao u tami, gledajući je kako odlazi, a onda je krenuo uz cestu. Morao se naprezati da ne zaplače. Zapravo je to bio jako gadan dan. Začuo je zvuk roktanja iz šumarka na gornjem dijelu staze. To su divlje svinje, les sangliers, one se ovamo dolaze hraniti poslije zalaska sunca. Nisu ga uplašile. Ali neke bi ga druge stvari mogle. Nitko ga ništa nije pitao kad je ušao u kuću. Nije bilo tako kasno, a na kraju krajeva, ima petnaest godina, nije više dijete. Nije se baš mnogo toga moglo vidjeti u amfiteatru u Arlesu. Ali, mjesto je bilo mirno, i na suncu i u sjeni. Mogli ste zamisliti prošlost. Ned se pitao je li to odnos snaga ovdje u Europi: glavne povijesne znamenitosti impresivne su i krcate ljudima, a u onima manje važnim nema ni žive duše. On i Melanie bili su ovdje sami, osim tri biciklista koji su lancem zaključali bicikle za vanjsku ogradu i stisnuli se nad kartom na drugoj strani triju stupova koji su još uvijek stajali. Ned je otišao natrag do Melanie. Bila je spustila brošuru, podigla

koljena i obujmila ih rukama. Činilo se da je opuštena, ali Ned nije bio siguran je li to doista tako. „Jesi li obojila pramen u zeleno da ti odgovara boji očiju?“ upitao ju je, sjedajući na travu do nje. Otkinuo je nekoliko mladica i bacio ih u zrak da ih vjetar otpuhne. Sada je bilo vjetrovito. Pogledala ga je kroz sunčane naočale. „Nemoj me zadirkivati, Ned!“ „Ne zadirkujem te. Ozbiljno te pitam.“ Zavrtjela je glavom. „Onda mi postavljaš glupo pitanje. Naravno da nisam. Misliš da sam prestara za to da mi se sviđa pankerski izgled?“ „Daleko prestara“, odgovorio je. „Rekla sam ti da me ne zadirkuješ. Meni je dvadeset pet godina, za Boga miloga.“ „Kao što sam rekao, daleko pre...“ Ponovo ga je lupnula, ali ovaj put u neozlijeđeno rame. Podigao je ruke u znak predaje. Ona je pretjerano uzdahnula pa su neko vrijeme sjedili u tišini. U krošnji jednog drveta pjevala je ptica. Biciklisti su prošli pokraj njih, razgovarajući na njemačkome, i izašli kroz vrata ograde. Ned je vidio kako skidaju lance s bicikala i odvoze se. „Ja sam visoka pet stopa, znaš“, rekla mu je Melanie, gledajući kroz sunčane naočale ravno preda se. „K vragu, to je malo više od sto pedeset centimetara. Kako god okreneš, niska sam. Nemoj praviti viceve, Ned.“ „Ne? Padaju mi na pamet barem tri.“ „Znam.“ Pogledao ju je. „To ti doista smeta?“ „Ne uvijek“, odgovorila je, pogledavši prema stupovima. „Pa čak ni u većini slučajeva. Hoću reći, postoje i teži problemi u životu. Ali to je muka. Katkad nije lako postići da te ljudi ozbiljno shvate. Kao da sam hobit s rokovnikom. Samo... simpatična.“ Razmislio je o njezinim riječima. „Moj tata prilično te ozbiljno shvaća. Mislim da to vrijedi i za Grega i Stevea. A ja ne mislim da si simpatična, mislim da si neurotična pedantna gnjavatorica.“ Ovaj put se nasmijala. „Aha! To je napredak.“ „Hoću reći, ti si provjerila gdje se nalaze ovdašnje staze za džoging, Melanie.“

Pogledala ga je. „Volim svoj posao, Ned. Jako. Samo se trudim da ga obavljam kako treba.“ Uzdahnuo je. „Znam. Ali ja se osjećam kao beba.“ Slegnula je ramenima. „Nemoj. Ti uopće nisi beba. Provjerila sam gdje se nalaze glazbeni dućani i džez-barovi za Grega i gdje je zatvoreni bazen za Stevea, znaš.“ Razmislio je o tome. „To nisam znao.“ „Misliš da si ti jedini muškarac u mom životu ovdje, frajeru?“ Sada je na njega došao red da se nasmije. Taj će razgovor zapamtiti. Još jedan trenutak kad je još bio mlad. Melanie je pogledala na sat i ciknula, a onda je ustala i pokupila svoje stvari. Ned ju je otpratio natrag na glavni trg. Ondje se nalazila glasovita crkva u koju je upravo ulazila skupina turista. Melanie je produžila niz bočni ulaz u klaustar. Još jedan klaustar, pomislio je Ned. Kad su ušli unutra, ugledali su žandarma koji je držao ljude podalje kako bi Nedov otac mogao raditi. Melanie mu je objasnila tko su, pa im je policajac dao znak da prođu. Ned je propustio Melanie da hoda pred njim uza stube. Odjednom ga je opet obuzeo čudan osjećaj. Zbunjujući upad onog drugog svijeta u koji je, izgleda, ušao. Nešto se približavalo, gotovo kako kakva vibracija u zraku. Mogao je osjetiti prisutnosti. Nije to bio čovjek u sivoj kožnoj jakni, a ni onaj zlatokosi čovjek iz kule. Ali tko god da je bio, nije bio daleko. Ili, oni nisu. Osvrnuo se oko sebe. Nije bio siguran zašto ovo mjesto izaziva tu svijest u njemu, ali na nekoj drugoj razini, zapravo je znao: ovdje su bili slojevi i slojevi prošlosti. Prošlosti koja, čini se, nije posve prošla. Prođe li ikad, zapitao se. Došli su na vrh stuba i ugledali još jedan luk i zeleni prostor iza njega, u sjeni i na svjetlu. Ned je poželio da mu je teta ovdje. Ali istodobno je bio neugodno svjestan činjenice da joj je sinoć, prije no što su se rastali na stazi, nešto prešutio. I da je to možda bila pogreška. Ionako ću otkazati, rekao je sebi. To nije važno. „Ti i ja još uvijek smo u ratu“, dobacila mu je Melanie preko

ramena neposredno prije no što je ušla u klaustar. „Nemoj se zavaravati. Ona pozivna melodija za mobitel zapečatila ti je sudbinu, Ned.“ Nije na vrijeme uspio smisliti duhovit odgovor. Gledao ju je kako odlazi prema mjestu gdje su njegov otac i ostali stajali na blještavom svjetlu. Ned ih je pogledao iz polumračnog, nadsvođenog hlada prolaza. Vidio je oca kako se hitro kreće, brzo govori i zastaje kako bi obrubio prizor rukama, pa onda odlazi nekoliko koraka dalje da provjeri pogled s drugog mjesta. Primijetio je da očeva smeđa kosa sada ima više sjedina, iako ne i njegovi zloglasni brčići. Jednoga dana, shvatio je Ned, ta će kosa biti sijeda, ili će se prorijediti, ili oboje, a njegov tata neće više nositi uske plave traperice i kretati se tako žustrim i odlučnim koracima. Vrijeme će mu učiniti ono što čini svim ljudima. Ned je ostao stajati na mjestu, promatrajući oca kao kroz kakav dugački tunel. Edward Marriner nosio je zelenu radnu košulju i omiljeni kožni prsluk s desecima džepova. Sunčane naočale gurnuo je na tjeme. Gestikulirao je i govorio, ali Ned nije mogao razabrati što. Učinio mu se dalek. Bio je to učinak akustike, svjetla i sjene. Uplašio ga je taj iznenadni osjećaj udaljenosti, kao da stoji na drugoj strani neke provalije. A zatim je, usred popodneva, u sebi ugledao pun mjesec visoko među zvijezdama. Kraj djetinjstva.

POGLAVLJE VIII

Nebo je cijele noći bilo prekriveno oblacima koji su dobar dio vremena skrivali mjesec, ali posljednji dan travnja osvanuo je vjetrovit i vrlo jasan. To je mistral, objasnila im je Verakuharica dok su jeli jutarnje kroasane. Oni su ovdje zaštićeni od njega, skriveni podno obronka, ali na Mont Ventouxu, u Avignonu ili u brdskim selima kao što su Les Baux, Gordes ili Menerbes, danas će biti gadno. Mala djeca znala bi pasti s litica, rekla je, žalosno vrteći glavom, kad bi mistral zapuhao sa sjevera. Isti taj vjetar, međutim, stvara svjetlost koja predstavlja san svakog fotografa. Mistral očisti nebo od svega što imalo nalikuje na izmaglicu ili maglu, i ostavlja ga čvrstim, blještavim, preciznim: to je pozadina koja daje električni intenzitet poljskom cvijeću, kipovima, srednjovjekovnim ruševinama i čempresima što se povijaju na vjetru. Edward Marriner već je bio ovdje za vrijeme mistrala. Nije se namjeravao popeti na neku liticu s njihovom opremom, ali promijenio je jutrošnje planove, ispijajući drugu šalicu kave. Melanie je brzo načrčkala bilješke i bacila se na telefoniranje. Greg, koji je imao ulogu vozača, donio je šalicu kave u blagovaonicu, nagnuo se nad zemljovide koji su bili rašireni na stolu i stao označavati putove, a Steve je otišao utovariti opremu u kombi. Odlučili su otići do samostana po imenu Thoronet, udaljenog otprilike sat vremena vožnje na istok. Na ovoj svjetlosti kamenje opatije gotovo će oživjeti, rekao je otac Nedu dok su sami sjedili za kuhinjskim stolom. „To je ironično“, rekao je Edward Marriner, „i to me veseli. Mnogo je toga u vezi s cistercitskim redovnicima što se čovjeku može svidjeti, ali i nekoliko stvari koje baš i nisu za pohvalu. Oni su počeli suprotstavljanjem bogatstvu i raskoši crkve, ali također su prezirali

učenost, studiranje i same knjige. Pa čak i svjetovnu ljepotu. Bernard iz Clairvauxa, osnivač tog crkvenog reda, zgrozio bi se kad bi znao da ljudi danas njihove opatije smatraju lijepima. To im nije bila namjera. Njima je to odvraćalo pažnju.“ „Od čega?“ upitao je Ned. „Od Boga. Od molitve. Od tišine i rada na najudaljenijim mjestima koja su mogli naći. Ovamo su došli radi samoće.“ „Odakle?“ „S jednog mjesta istočno od Pariza, mislim. Nemoj me držati za riječ. Ned se namrštio. „Taman posla! Ovo nije referat, tata.“ Edward Marriner nije se na to osvrnuo. Srknuo je gutljaj kave. „Stvar je u tome da se Provansu uvijek smatralo nekom vrstom raja, a to privlači ljude. Iz njihovih vlastitih razloga.“ „Grke? Kao što je on rekao jučer za ručkom?“ „Oliver? Da. Na neki način, svatko tko je ikad došao u ovaj kraj bio je stranac koji ga je pokušavao prisvojiti. Čitav je ovaj kraj pun otisaka stopala i kostiju. Neka su mjesta naprosto takva.“ „Nije li tako posvuda?“ Otac ga je pogledao. „Možda. Ljudi su ratovali čak i za Grenland i Hebride, ali na nekim mjestima to se događalo više nego drugdje. A ovo je jedno od tih mjesta. Biti poželjno mjesto može biti dvosjekli mač.“ Iznenada se nasmiješio, kao da ga vlastita misao zabavlja. „Jutros, sine moj, na ovoj svjetlosti, učinit ću da stara, hladna opatija izgleda tako lijepa da će se kosti Bernarda iz Clairvauxa okrenuti u grobu, gdje god da leži.“ „Baš lijepo od tebe“, odvratio je Ned. „Nego šta! Hoćeš li ti s nama?“ Ned se još jedanput uvjerio da njegov otac voli svoj posao. Iz razloga koje nije želio objasniti, odbio je poziv. Malo će čitati na terasi, rekao je, slušati glazbu, otići na trčanje... držat će se podalje od njih i podalje od nevolje. Možda će čak započeti rad na jednom od svojih referata. Uto je došla Melanie i izvijestila ih da je kombi spreman za polazak.

Podsjetila je Neda da su mu njihovi telefonski brojevi u memoriji mobitela. Ned je zauzeo stav pozor i salutirao. Melanie se nasmijala. Gledao ih je kako odlaze. Dvije Vere bile su zaposlene, na katu i u kuhinji. Ned je neko vrijeme doista proveo čitajući na terasi: čitao je roman za koji mu je Larry rekao da je zbilja strašan. Čitati knjigu strave i užasa nije imalo isti učinak na njega nakon sinoćnjih događaja. Zapitao se je li Stephen King ikad sreo čovjeka s jelenjim rogovima ispred stražarske kule. Možda jest. Možda je odatle crpio ideje. Ned nije baš bio uvjeren u to. Ali bio je previše rastresen za čitanje. Stalno je dizao pogled i gledao drveće na drugoj strani bazena kako se povija na vjetru. Vratio se unutra i provjerio e-mail. Nije bilo nikakvih poruka od kuće, ali Kate mu je poslala svoj referat. Pročitao ga je cijelog i zaključio da je savršen. Previše dobar – pisala je daleko predobro. Nedovi školski radovi bili su okej, ali nikad si nije dao dovoljno truda da budu tako dobri. Otvorio je privitak i proveo neko vrijeme malo ga pojednostavljujući, kako profesoru Druckeru ne bi zazvonili alarmi u onoj njegovoj ćelavoj glavi. Bilo mu je drago što može razmišljati o nečemu običnom. Ostao je za tipkovnicom sve dok nije skratio i dovoljno pojednostavnio tekst da izgleda kao referat koji je Ned Marriner napisao za praznika u Francuskoj. Dodao je nekoliko tipfelera i pogrešno napisao nekoliko imena. To zahtijeva gotovo isto toliko truda kao i samo pisanje referata, pomislio je. Ali ne posve. Ostala dva referata morat će napisati kako treba. To je bio obećao, a sumnjao je da bi mu Kate Wenger dala još jedan referat, ne očekujući ništa zauzvrat. Zapitao se što bi to moglo biti. Bila je zgodna, na onaj svoj mršavi način, kao kakva trkačica ili studentica baleta. To što je takva štreberica nije mu toliko smetalo ovdje gdje ga prijatelji ne mogu ispitivati o njoj. Njegovi su prijatelji sada s profesorom Druckerom. Neka se muče. Skinuo je fotografije Arlesa s interneta i poslao nekoliko njih emailom Larryju i Kenu, pretvarajući se da ih žali.

Bilo je previše vjetrovito da bi otišao u bazen. Mogao je vidjeti kako mistral mreška vodu i povija čemprese ispod kuće, gdje nije bilo zaštite obronka. Pogledao je na sat. Još nije bilo ni podne. Treba prekratiti vrijeme. Trebao se sastati s Kate tek poslije pet. Ali nije samo njegov otac promijenio planove. Ned je već odlučio da će se naći s njom, ali neće otići do onih ruševina na brijegu. Ne danas. Tu odluku donio je u Arlesu. Sklonost pustolovinama jedna je stvar, a idiotizam nešto posve drugo. Smislit će neki plan na koji će Kate pristati: da obiđu onaj atelje pred kojim se trebaju naći, a onda odu na pizzu ili kinesku hranu u gradu. Ona mu može ispričati sve o Cézanneu, vjerojatno o njemu sve zna. A on će joj ispričati o sinoćnjim događajima. Možda. Oko toga se kolebao. Kate je upletena u cijelu priču od samog početka, ali nije bila u blizini kad su njega napali psi, a ono što je poslije vidio s tetom Kim pokraj kule bilo je toliko izvan svega što bi se moglo nazvati normalnim da Ned nije bio siguran kako bi joj to ispričao. Ne da joj ne vjeruje. Kate Wenger spada u onu vrstu djevojaka kojima se čovjek povjerava. To je već zaključio. Ali Ned je nosio teret svega onoga što se zbivalo u njegovoj nutrini, onaj čudnovati osjećaj koji ga je bio obuzeo pokraj Sainte-Victoirea, opažanje ljudi kao aura u glavi, svijest o stvarima koje nikako nije mogao znati... U izvjesnom smislu, činilo mu se kao da neka vrsta časti zahtijeva od njega da šuti o onome što je, izgleda, otkrio. Teta Kim govorila je o svojim iskustvima na taj način, kakva god ta iskustva bila. Danas se ta riječ – čast – ne spominje baš često. A lako je moguće da će ljudi, ako im pokuša ispričati o tim stvarima, pomisliti da je posve šenuo. Dakako, tako se to obično zbiva u drugorazrednim filmovima. Tip koji tvrdi da je vidio spuštanje izvanzemaljaca ili mutirane divovske paukove ubojice, pa onda svi misle da je pijan ili ušlagiran. Kate Wenger ne bi tako mislila. Ned je bio siguran u to. Samo što nije bio siguran u to što, ili koliko, da joj kaže. Zaključio je da će se morati osloniti na osjećaj. Pretjerano planiranje

katkad čovjeka posve zbuni. Njegov je otac imao planove za današnji dan i promijenio ih kad je zapuhao vjetar. Čovjek to mora biti u stanju učiniti, pomislio je Ned. Reagirati, biti spreman na sve. Odlučio je otići na trčanje. Ionako mu je profesor tjelesnog dao instrukcije da redovno trenira i pokrije određenu kilometražu. Otišao je na kat da se presvuče i ponio sa sobom mobitel. Tako mu je savjetovala teta Kim. O njoj je još uvijek morao razmisliti. Teta mu je rekla da joj je kosa pobijeljela – postala onakva kakva je sada – još u mladosti. Bez obzira na sve ostalo što je rekla i učinila, ta njezina potpuno bijela kosa uvjerila je Neda da je ona doista proživjela sve ono što je nagovijestila. I ona spada u vrstu osoba kojoj se čovjek povjerava. Ali nije mu rekla što je to točno u ono doba učinila. Pretpostavljao je da to ima neke veze s pitanjem časti. Djelomice s tim da bude poštena prema njegovoj majci. Pretpostavio je još nešto: činilo se da je to ispričala njegovoj majci, svojoj sestri, prije odlaska u Englesku. Nakon čega je sve u njihovu odnosu otišlo k vragu. Možda čovjek nakon toga postane oprezan. Možda nauči lekciju. Zakvačio je bocu vode za pojas, gurnuo nekoliko eura u džep, uzeo usput nekoliko vitaminskih prutića i mahnuo pozdrav Verakuharici. Došavši do kraja kolnog prilaza, ukucao je šifru dvorišnih vrata i izašao. Ondje se razgibao, da se navikne na vjetar, a onda je stao trčkarati niz cestu na obronku i opuštati se. Na pola puta do podnožja brijega, na mjestu gdje drveće prestaje a počinje duga, ravna livada pokraj ceste, Ned je stao. Nasred livade stajao je jedan doista velik vepar. Ned je prestao disati, poželjevši da je bolje skriven. Ne zbog straha – životinja mu nije bila tako blizu – nego zato da bi je mogao promatrati, a da je ne preplaši. Verakuharica mu je rekla da se divlje svinje hrane ujutro i navečer, a preko dana spavaju. Ova, izgleda, postupa suprotno. Prepustivši se trenutačnom porivu, pogledao je u svoju nutrinu. U posljednje vrijeme susreo je nekoliko životinja koje nisu bile ono što se čine. Međutim, ništa nije osjetio. Nije bio siguran što je očekivao, ali činilo se da doista gleda golemog, sivobijelog vepra koji usred dana ruje

po livadi, tražeći hranu. S druge strane, ako je Ned shvaćao išta od onog što je doznao, danas nije običan dan. Postao je sumnjičav prema koincidencijama. Dok je tako razmišljao, tiho stojeći na cesti, životinja je podigla glavu i pogledala ga. Divlje su svinje navodno kratkovidne, oslanjaju se na njuh i sluh, ali Ned je imao snažan dojam da ovaj vepar zuri ravno u njega. Nijedno od njih dugo se nije pomaklo. Ned bi očekivao da će se osjećati glupo, ukrštajući pogled sa životinjom, ali nije. Zatim se vepar okrenuo, bez žurbe, ali kao da to čini promišljeno i s nekom namjerom, i otišao u šumu s druge strane livade. Je li mu htio prenijeti kakvu poruku? Je li ga ovdje čekao? Ili je to daleko, daleko previše paranoidna pomisao? Ima li u ovim šumama i na ovim poljima danas sve neko značenje, ili bi čovjek malo poludio – ili mnogo – ako tako misli? Zatresao je glavom. Kako čovjek može znati što ima značenje ako ništa ne shvaća? Odgovor glasi: ne može. I zato, rekao je sebi, najpametnije je da se drži po strani. To je razlog zašto će reći Kate Wenger da danas ne idu do ruševina Entremonta. Ne uoči Beltanea, kad se po keltskim vjerovanjima nakon zalaska sunca otvaraju vrata između svijeta živih i svijeta mrtvih. Obilazak slikareva ateljea, šetnja i kiselo-ljuta juha u gradu bit će posve dobri, hvala lijepa. Pogledao je ono mjesto na rubu šume gdje je vepar nestao s vidika, ali ništa nije primijetio. Slegnuo je ramenima i opet počeo trčati. Na dnu odvojka, a da o tome uopće nije razmislio, skrenuo je nalijevo pa onda nadesno i krenuo prema Aixu. Bilo je prometa, trčanje mu nije bilo nimalo ugodno, ali nije mogao podnijeti pomisao da krene prema Mont Sainte-Victoireu na istoku, a nije htio ponovo otići do kule. Melanie mu je rekla da na kraju grada postoji stadion s atletskom stazom. Prije no što je došao do obilaznice, ugledao je ulični znak koji je pokazivao da treba skrenuti nalijevo prema „Stadeu“. Nije bilo daleko. Atletska staza bit će obična, poznata, nezamršena. Čovjek trči ukrug, nema iznenađenja.

Zatekao je nekoliko starijih trkača na stazi, u kratkim plavim majicama i kratkim hlačama. Pridružio im se u trčanju krugova na vjetru. Još uvijek ga je boljelo rame. Ubrzo je shvatio da su ostali trkači polaznici obližnje vojne škole. Pala mu je na pamet jedna neukusna šala o francuskoj vojsci i treniranju trčanja, ali zaključio je da bi mu bilo pametnije da je zadrži za sebe. Nekolicina njih trčala je prilično dobrim tempom pa im se Ned priključio. Nije bio siguran da ih veseli što jedan mlađi momak slijedi njihov tempo. Vjerojatno su zaključili da je Amerikanac, što pogoršava stvar, pretpostavio je, pa je na francuskom progunđao nekoliko stvari o vremenu i o tome kako pokušava trenirati dok je ovdje. Učinilo mu se da je to pomoglo. Nisu pokušali odsprintati – a ni skočiti na njega i prebiti ga. Kad se oglasila zviždaljka njihova nastavnika, većina studenata potrčala je preko travnjaka, ali jedan od njih optrčao je još dva kruga s Nedom i mahnuo mu kad je pošao za ostalima. Neda je obradovala čak i ta mala gesta povezanosti. Ono što je morao smatrati normalnim životom još uvijek se nastavljalo. Morao je napisati referate, pretrčati određenu kilometražu, poslat će još poruka i JPG-a e-mailom kući. Možda će opet sresti ove momke ovdje, ili neke druge. Možda će otići na skejtanje – južno od atletske staze vidio je skejt-park s rampama. Poslije će možda skinuti neke nove pjesme s iTunesa. Zapravo, to bi trebao učiniti danas: još nije iskoristio majčin mjesečni predujam za skidanje glazbe s interneta, a danas je posljednji dan travnja. Možete tu činjenicu smatrati mračnom i mističnom, pun mjesec i te duhovne stvari, ili se podsjetiti da imate pravo na još četiri pjesme u životu koji doista živite. Razgibavao se i hodao da se ohladi, pijući vodu iz boce, kad mu je zazvonio mobitel. Provjerio je broj na zaslonu mobitela i podigao poklopac. „Zdravo, ljepotane“, rekla mu je Kate Wenger. „Što mi radiš?“ Ned je trepnuo. Ljepotane? „A tko je na liniji, molit ću lijepo?“ upitao je. „Nicole? Mary Sue?

Marie-Chantal?“ Nasmijala se. „Jebeš Marie-Chantal“, odvratila je. „Ali ne doslovce. Njoj su ionako danas izbile dvije bubuljice na bradi. Odvratno. Kako si?“ Glas joj je zvučao drukčije. Drskije, starije. „Dobro sam. Upravo sam završio trening na onoj atletskoj stazi istočno od grada. S nekim vojničkim tipovima. Malo čudno.“ „Znam gdje je to. Pokraj gradskog bazena, ne? To su momci iz école militaire. Već sam ih vidjela. Za prste polizati!“ „Što je tebi danas?“ „Ništa. Dobro sam raspoložena, to je sve.“ „Da, zato što tvoja zla cimerica ima bubuljice.“ „Možda. A možda zato što poslije idemo na izlet. Ako nemaš ništa važnije u planu, momče, kupi nam malo sira, jabuke i baget, pa ćemo otići na kasni piknik tamo gore.“ „Čuj, Kate, razmišljao sam o...“ „Žurim se, ljepotane. Kasnim na sat. Ćao!“ Prekinula je vezu. Opet ljepotane? Ned je bio zbunjen. Ako su nakon samo dvije kave došli do te faze, on to posve sigurno nije primijetio. Larry bi ga nazvao idiotom i rekao mu da navali: djevojka kojoj se izgleda sviđa, daleko od kuće i znatiželjnih očiju... vive la France! Nije li to onaj pravi život o kojem je dosad samo maštao? Skinuti nekoliko pjesama s interneta, poslati sliku e-mailom, vidjeti koliko će ti daleko Kate Wenger dopustiti da odeš poslije škole? Ponovo je zatresao glavom. Nevolja je u tome što je stalno zamišljao onu skulpturu u klaustru, s ružom naslonjenom na stup, i sovu kako kroz otvoreni krov kule odlijeće u noć. Čovjek se možda doista mora držati normalnog života, ali neke mu slike to mogu otežati. Bio je mokar od znoja, trebalo mu je tuširanje. Vratio se na križanje i skrenuo nadesno uz cestu. Usput je svratio u pekaru, kupio pain au chocolat i pojeo ga hodajući. To je bolje od vitaminskih prutića, mnogo bolje! Krenuo je lijevo cestom što je blago zavijala pa onda skrenuo na odvojak do vile. Kad je opet došao do livade, vepar se nije ponovo

pojavio. Mali, rukom izrađeni putokazi na račvanjima pokazivali su na različite kuće uz brijeg. Na vrhu je ugledao putokaz za njihovu kuću. Netko – mora da je to bila Melanie – stavio je zgodne male kanadske zastave na male plave oznake za vilu Sans Souci. Ned je s priličnim zakašnjenjem prvi put pomislio na značenje tog imena. Bez briga. Da, baš! Hakuna matata i vama! Popodne je opet izašao, prije no što su se ostali vratili. Na stolu je ostavio poruku ocu da se sastaje s Kate. Ionako imaju njegov broj mobitela. Vjetar je još uvijek puhao, ali ne onako jako kao jutros. Međutim, puhao je postojano i jako, nemirno. Verapralja im je bila rekla da mistral uvijek traje tri, šest ili devet dana, ali Verakuharica je rekla da su to samo bapske priče, pa su se stale prepirati oko toga i dobacivati si uvrede, što je bilo prilično smiješno. Ned se zapitao kako je prošlo snimanje u opatiji. I je li se Bernard tko-zna-odakle već počeo okretati u grobu. Put je bio prilično dug: pola sata do obilaznice pa onda njome na sjever do Cézanneova ateljea. Razmišljao je da se odveze autobusom, ali bio je previše napet pa je zaključio da će mu hodanje pomoći. Opet je prošao pokraj prodavaonice mješovite robe i pekare, ali nije kupio baget, jabuke i sir. Nema namjeru ići na piknik, pa nema smisla da ih kupuje. Pronašao je atelje bez problema. Nalazio se u označenoj kući u jednoj prometnoj ulici, nije ga okruživalo mnogo šarma ni tišine. Pretpostavio je da je u Cézanneovo doba ovo mjesto vjerojatno izgledalo posve drugačije. Vjerojatno je ležalo izvan grada, u prirodi. Naslonio se na kameni zid na vjetru i stao promatrati vozila kako jure pokraj njega, pokušavajući zamisliti da ova kuća gleda na polja, maslinovo drveće, a možda i na vinograd. Kad je dolazio, primijetio je još jedan putokaz; Entremont leži sjevernije na ovoj istoj cesti. To mu je rekla Kate. Bio je posvetio nekoliko minuta da provjeri ime Googleom. Ustanovio je uglavnom isto ono što im je već bio rekao Oliver Lee. Jedno gadno pleme Kelta i Ligura (tko god oni bili), po imenu Salijci,

sagradilo je ovdje gore utvrdu. Rimljani su je 124. godine prije Krista razorili katapultima i pobili gomilu Salijaca, a ostale porobili. Zatim su osnovali Aquae Sextiae, koje su na kraju postale Aix-enProvence. A sada je njihov forum prekrivala nasumce nadograđivana katedrala. Dakle i rimski je grad nestao, pomislio je. U okolici su postojale keltske i rimske ruševine, možda čak ponegdje i grčke. I ruševine srednjovjekovnih opatija poput one koju je njegov otac danas fotografirao: sve su ležale pod novijim građevinama ili su postale turističke atrakcije, ili su naprosto bile stare i zaboravljene. Većina ljudi ne mari za to ni koliko je crno pod noktom. Vjerojatno čak i ne zna razliku između njih. Što je tisuću godina gledano iz svakodnevne perspektive? Stojeći pokraj ceste, dok su se automobilske trube oglašavale u intervalima a mopedi fijukali kroz promet, Ned je pokušao zaključiti je li to uopće važno. Ako su ti najvažnije stvari u životu Coldplay, Eminem, Bostonski Red Soxi ili Guild Wars na internetu, i ako ni trenutak nisi posvetio razmišljanju o starim Keltima ili Bernardu koji-se-vrti-u-grobu, je li to doista tako loše? Svatko živi u svom vremenu, zar ne? Kako bi moglo biti drukčije? Pa jasno. Pod pretpostavkom da izostavite ljude poput onog bezimenog tipa u sivoj kožnoj jakni koji je, izgleda, prije osamsto godina napravio onu skulpturu i sada se vratio da pokraj nje stavi ružu. Osim toga, mora li mu se baš vjerovati? Mora, tmurno je zaključio Ned: kad se uzmu u obzir sve okolnosti, mora mu se vjerovati, čak i kad bi čovjek više volio da mu ne vjerujete. A isto vrijedi i za ono što je doživio s tetom. Zapitao se gdje je sada teta Kim. Pomislio je da je nazove, ali to mu je skrenulo misli na majku i cijelu tu priču o dvije sestre – na drugačiju vrstu prošlosti – pa je ostavio mobitel u džepu. Majka će ih večeras nazvati. Znao je jednu temu koju neće načeti u razgovoru s njom. „Bok. Jesam li ti jako nedostajala?“ Okrenuo se, upravo na vrijeme da se Kate, koja se zaustavila pred njim, propne na vrške prstiju i poljubi ga u oba obraza.

Pa, tako se to radi ovdje u Francuskoj. Ali ipak. „Ah, zdravo“, rekao je, gledajući je. „Bok. Imaš, ovaj, ruž na usnama.“ „Sad ga imaš i ti.“ Obrisala mu je obraze. „Prije ga nisi imala“, rekao je. „Bravo! Baš si pronicav. Moram to spomenuti u svom blogu.“ „Ti imaš blog?“ „Nemam.“ Ned se nasmijao. Ali još uvijek je bio smeten. Dobro je izgledala. Kosu danas nije svezala u rep nego začešljala prema van. Nosila je velike srebrne naušnice i – shvatio je sa zakašnjenjem – imala neki parfem na sebi. Odlučio je da to ne spominje. „Muškarci iz Montreala“, rekao je umjesto toga, „pronicav su soj. Najbolja vrsta muškaraca.“ „Tako ti kažeš. A gdje je hrana, frajeru? Zamolila sam te...“ Ned je uzdahnuo. „Ovaj, kako bi bilo da promijenimo planove? Nisam proveo mnogo vremena u gradu. U stvari, gotovo ništa. Mislio sam da bismo mogli pogledati atelje kad smo već ovdje, a onda se prošetati Aixom? Častit ću te s dovoljnom dozom kofeina, a onda možemo otići na kinesku hranu, pizzu ili tako nešto?“ Kate Wenger malo se odmaknula od njega. Uto je zatrubio jedan automobil, ali ne njima. „Ned, doista bih ti htjela pokazati to mjesto. Zbilja je super. A možda je povezano sa stvarima koje smo otkrili.“ Nakašljao se. „Pa, u tome i jest stvar. Imaš pravo, možda je povezano. A ako je to točno, večeras nije baš najbolji trenutak za posjet.“ „Zato što je Beltane?“ Malko se osmjehnula. Uto je shvatio da ona ima i make-up na očima. „Aha. Muškarci iz Montreala baš su oprezni i bojažljivi momci... jesi li se malo uplašio?“ „Kate, moram ti reći nekoliko stvari. I, da, možda sam doista pomalo oprezan. Rekao sam ti što mi se dogodilo kod one planine, zar ne?“ „Pa, jasna stvar, ako ti pozli, vratit ćemo se natrag. Misliš da sam

blesava?“ „Ne, ali mislim da si malo previše navalila da to obavimo danas.“ Evo, rekao joj je! Prekrižila je ruke i podigla pogled prema Nedu. „Zbilja si se uplašio.“ „Kate, ja sam otišao u onaj podzemni hodnik“, povrijeđeno je odgovorio. „Ne može se baš reći da sam plašljivac.“ Izraz lica joj se promijenio. „Znam da nisi.“ Zatresla je glavom. „Ali, slušaj me, Ned, sada je pet i dvadeset. Mrak će pasti tek nakon osam. Trebat će nam petnaest-dvadeset minuta da stignemo, a krenut ćemo odmah. Zaboravi na atelje! Željela bih ti pokazati Entremont, pa čak i vidjeti čini li ti se možda tamo što čudnim? Zatim ćemo otići. Više volim kinesku hranu od pizze, a znam i gdje se može dobiti dobra kiselo-ljuta juha. Dakle, hajde!“ Uhvatila ga je za ruku i povukla. Shvatio je da ide s njom. Prsti su joj bili hladni. Trebalo im je sekundu ili dvije da usklade položaj prstiju – on nije baš često hodao držeći djevojku za ruku. Načas mu se učinilo da ima nekoliko prstiju previše, a onda su im se prsti skladno isprepleli, što je bilo... pa, zapravo, bilo je prilično dobro. Činilo se da ipak ide s njom na sjever. Opet ga je zapahnuo miris njezina parfema. Zapitao se hoće li na tom mjestu biti sami. „Čini se“, rekla mu je veselim glasom, „da sam ja žena kakvu ne zaslužuješ. Još uvijek imam dvije jabuke i pola bageta u ruksaku.“ „Joj“, odvratio je Ned. „Koliko ih dana već nosiš u ruksaku?“ „Možda to tako rade muškarci iz Montreala, ali ne i žene iz New Yorka“, ponosno je odgovorila. „Stavila sam ih jutros.“ Hodali su pokraj ceste, a vjetar im je puhao u lice. Bio je sat najgušćeg prometa, automobili su prolazili cestom, mnogo učenika ulazilo je u autobuse i izlazilo iz njih, nastava je za danas završila. Ned je ugledao još jedan putokaz za Entremont. Čim su ga prošli, izašli su iz grada, a cesta se pretvarala u omanji autoput. „Pa, što se još dogodilo?“ upitala ga je Kate. „Što si mi to htio reći?“

Još uvijek ga je držala za ruku s isprepletenim prstima. Kad bi njegovi prijatelji doznali za ovo, govorili bi mu da je srećković, da je s djevojkom koja ga je sama uhvatila za ruku, koja se čak na dolasku propela na vrške prstiju i poljubila ga u obraz. Ne bi mu mnogo pomoglo kad bi im pokušao objasniti da se u Francuskoj čak i momci katkad međusobno pozdravljaju poljupcem u obraz. Kate se danas ponaša drukčije nego obično. A možda je to – evo jedne nove misli – njezino uobičajeno ponašanje, a ona štreberska poza turističkog vodiča samo način kako se ponaša pred neznancima? Ned nije bio uvjeren u to. Slegnuo je ramenima u sebi. Prepusti se, rekao si je. U jednoj je stvari imao pravo: Beltane neće početi prije sumraka, a mrak se neće spustiti još satima. Oni će se do tada već vratiti u Aix. „Nemoj mi sad šutjeti“, rekla mu je. Uzdahnuo je. Odlučio joj je ispričati samo polovicu priče, a onaj dio o svojoj teti zadržati za sebe – u tu je priču upleteno previše porodičnih stvari. „Nakon što si ti prekjučer otišla iz kafića,“ rekao joj je, „pojavio se onaj tip iz klaustra.“ Osjetio je njezinu reakciju. Tako je to kad nekoga držite za ruku: odmah osjetite reakciju. „Vidio si ga vani?“ „Ne. Sjedio je unutra, dva stola dalje od nas. Skriven iza novina.“ „Oh, Isuse Kriste!“ rekla je. U njegovu trenutačnom raspoloženju, Nedu se taj izraz učinio smiješnim. „Nije to bio Isus Krist. Počinjem vjerovati da je cijela ta stvar počela mnogo prije njega.“ „Prestani sa štosovima, Ned! Što se dogodilo? Kako si ga našao?“ Taj dio bilo je teško objasniti. „Kad smo ti i ja izašli, on se... prestao zastirati, ili kako se to već kaže, prestao se skrivati. A ja sam ponovo osjetio njegovu prisutnost, na isti način kao kad je bio na krovu u klaustru. Znao sam da je u kafiću.“ „I vratio si se?“ „Jesam.“ Nekoliko je koraka šutjela. „Nisam ono ozbiljno mislila, znaš, prije... kad sam ti rekla da si se uplašio.“

To mu je bilo ugodno čuti, ali ne bi bilo frajerski da to pokaže. Pogledao ju je. Smješkala se, a onda mu je namignula. „Joj!“ užasnuto je uzviknuo. „Samo bez namigivanja! Melanie mi stalno namiguje, ne mogu to smisliti.“ „Neću dopustiti da mi ponašanje diktira netko po imenu Melanie“, odgovorila je Kate Wenger. „Namignut ću ako to želim. Pomiri se s tim!“ Smješkala se. A onda je pokazala preda se. Ned je ugledao smeđi znak sa simbolom turističkog mjesta i natpisom „Oppidium d’Entremont“. Stigli su. Mjesto je ležalo pokraj račvanja autoputa. Promet oko njih još uvijek je bio prilično gust. Pričekali su priliku i pretrčali cestu. Ovdje nije bilo pločnika uz autoput, samo trava. Produžili su još malo na sjever. „Ovdje je“, rekla mu je Kate. „Na brijegu. Prilično je strmo. Hoćeš li moći?“ Nedu zapravo nije bilo do šale. Uspeli su se prašnjavom pošljunčenom stazom uz brijeg. Isprva ništa nije mogao vidjeti, a onda su se našli dovoljno visoko iznad autoputa – znao je da su se utvrde u stara vremena uvijek gradile na uzvisinama – pa je ugledao malo parkiralište i metalna vrata ograde. Vrata su bila otvorena, a parkiralište prazno. „Nikad nisam vidjela nikoga ovdje“, rekla mu je Kate. „Bila sam tu dvaput. Mislim da čak nema ni čuvara, vjerojatno samo dođe zaključati u vrijeme zatvaranja.“ Ned je na vratima pročitao da se mjesto zatvara u šest i trideset. Otići će odavde satima prije mraka. Još uvijek ga držeći za ruku, Kate ga je povela unutra širokim putem između maslinovih i bademovih stabala. „To je sve što je ostalo od vanjskih zidina“, rekla mu je i pokazala rukom. „Ovo je bio čitav grad, a ne samo utvrda.“ Zid je ležao s njihove desne strane, mjestimice visok i do tri metra, napravljen od grubog kamena koji je još uvijek bio na mjestu. Malo ispred njih bio je mnogo više srušen; kamenje je ležalo na mjestima gdje je palo ili bilo odloženo. Ned se prisjetio da su Rimljani dovukli

katapulte čitavim putem uz brijeg, što im sigurno nije bilo lako. Sada, dvije tisuće godina poslije, mjesto je bilo vrlo tiho. Začuo je pjev ptica. Još uvijek je puhao vjetar. Kao što mu je otac rekao, svjetlost je bila doista jasna. Pomalo zbunjen, Ned se zaustavio, izvukao prste iz Kateinih i zatvorio oči. Ali u sebi nije osjetio nečiju prisutnost, a ni nelagodu ni mučninu. Kad je otvorio oči, vidio je da Kate bulji u njega. Odmahnuo je glavom. „Rekla sam ti“, odvratila je Kate. „To je arheološka iskopina, turističko mjesto, to je sve.“ „Isto se može reći i za katedralu“, odvratio je Ned. Kate se ugrizla za usnicu, što je danas bila prva gesta kojom ga je podsjetila na onu djevojku koju je upoznao prije tri dana. Nastavili su hodati. Tlo su prekrivale raštrkane bademove latice, pa je izgledalo kao da je pao snijeg. Šljunčana staza vodila je do kraja visokog zida i skretala na jug prema jednom otvoru. Ned je pogledao kroz njega i ugledao dugačke, široke sravnjene ruševine Entremonta. I premda ništa nije ni vidio ni osjetio provjerivši u sebi, ipak je zadrhtao gledajući preko niskih sivih kamenova na svjetlosti kasnog popodneva. Njegova baka znala bi reći da je takva drhtavica znak da neki duh prolazi u blizini. Ali Ned to nije rekao Kate. Mjesto je bilo veće no što je pretpostavljao, premda ne bi mogao reći što je točno očekivao. Staza na kojoj su stajali protezala se uz ruševine na istočnom rubu. U daljini ispred njih, Ned je vidio da zaravan završava klisurom. S njihove lijeve strane, tlo se spuštalo pokraj drveća i pretvaralo u livadu. A zdesna i ispred njih, ležao je Entremont, ili ono što je od njega ostalo. Ned zapravo nije htio ostati. Bilo je mnogo razloga da ne ostane. Ali shvatio je da hoda naprijed s Kate i gleda preko kamenja. Više se nisu držali za ruke; Kate je sada postala tiša, nije više bila onako grozničava. To je prava riječ, zaključio je Ned. Prije se ponašala grozničavo. Kradomice ju je pogledao iskosa. Lice joj je bilo blijedo poput

okolnog kamenja, kao da se uplašila vlastitih postupaka i mjesta na kojem su se našli. Zastala je, a onda je zastao i on. Bili su potpuno sami. Na vjetru, usred ruševina. Ned je pogledao nalijevo. Nedaleko od njih, mjesto je završavalo kratkim obronkom koji se spuštao do maslinova drveća i livade s visokom travom i poljskim cvijećem. S njihove druge strane nalazile su se ruševne iskopine. Pokraj mjesta gdje su stajali bio je niski kameni zid koji jedva da im je dosezao do koljena. Ned je shvatio da je to bio zid kuće; naokolo je ležalo još sličnih kamenova koji su oblikovali malene pravokutne prostore. „Ovo je bio donji grad“, tiho mu je rekla Kate. Nije bilo razloga da govori tiho, ali činilo se da tako treba biti. „Pod jednim drvetom na onoj strani nalazi se preša za masline.“ Pokazala je preko niskih zidova. Sada se ponašala više u skladu s onim čega se sjećao. Kimnuo je glavom. Prošao je pokraj nje i preuzeo vodstvo. Otišli su malo prema jugu uz ostatke kuća s jednom prostorijom. Ned je shvatio da je ovo nekoć bila ulica. Malo se dizala kako su prolazili. Ispred sebe mogao je vidjeti mjesto gdje počinje gornji grad. Ondje se nalazila šira cesta koja je vodila s istoka na zapad, a iza nje ležali su veliki kameni blokovi. Neposredno prije no što su onamo stigli, zakoračio je na jedan od onih zidova što sežu do koljena da pogleda čitavo naselje, a onda je sišao na mjesto gdje se prije više od dvije tisuće godina nalazio nečiji dom s krovom i zidovima. A kad je to učinio, kad je ušao, u njegovoj se nutrini nešto ponovo dogodilo. Ukopao se u mjestu. Vjetar je puhao, ali oni su bili djelomice zaštićeni od njega drvećem na sjeveru i ostacima zidina naselja. Kate ga je pogledala sa staze. „Što je?“ upitala je. Ned nije odgovorio. Ovaj osjećaj nimalo nije nalikovao na one što ih je prije iskusio. „Ned, što je?“ opet je začuo Katein glas. Uzdahnuo je. „Ovo mjesto... krcato je silama“, odgovorio je. „Što to znači?“ Začuo joj je strah u glasu. „Rekao bih ti da znam.“

To je bila istina: premda to nije shvaćao, osjećao je samo to da iz ovog kamenja do njega dopire nešto nalik na otkucaje srca. Nije mu se činilo da je netko doista ovdje, prije bi se reklo... „On čeka“, naglo je rekao. A onda je pogledao preda se, prema višim ruševinama uz zapadnoistočnu ulicu, i, pokazujući ih, dodao: „Što je to bilo?“ Kate se okrenula da pogleda. Nakašljala se. „To je bila stražarska kula na ulasku u gornji grad. Vidjela sam tlocrt na njihovoj internetskoj stranici. Pokraj nje nalazilo se vjersko svetište. Upravo ovdje. Vidiš ono veće kamenje? Tamo je bila kula.“ Ned ga je vidio. Bilo je masivno, sivo, teško. Ostao je samo još temelj, sve drugo odavno je već bilo srušeno. Ali u jednom trenutku u prošlosti, između dijela koji su već prošli i dijela koji je ležao pred njima, arhitektura se promijenila. Narod se malo-pomalo mijenja, uči nove stvari. A onda mu netko dovuče ratnu mašineriju pred zidine i više nije važno što je naučio. Otišao je naprijed da pogleda, hodajući sada gotovo protiv svoje volje. Stao je na jedan niski zid i opet sišao s njega, pa preko drugog, i našao se na prašnjavoj ulici koja je razdvajala gornje i donje dijelove Entremonta. Vidio je da ulica završava na istoku, s njegove lijeve strane, na mjestu gdje se obronak spušta do livade. Ova cesta bila je šira od ičega iza i ispred njih. Ovo je glavna ulica, pomislio je. Odmah iza nje ležao je temelj stražarske kule. Pogledao je veliko kamenje i zamislio kulu. Katapulti i vrijeme, pomislio je. Još uvijek je osjećao pulsiranje u sebi, kao da kamenje pokušava vibrirati. Sada bismo trebali otići, pomislio je. Bio je siguran u to. Pokraj temelja kule, s desne strane, ležao je velik pravokutan prostor. „Čije je to svetište?“ upitao je. „Pa, keltsko, naravno“, tiho je odgovorila Kate. „Ovdje su pronašli lubanje. Ti znaš da su oni štovali lubanje svojih predaka?“ „Čuo sam“, odgovorio je. „I glave svojih neprijatelja. Čuvali su ih u ulju. Ili su iz njih izrađivali vrčeve za piće. Vrlo dragi ljudi!“

Ako su doista bili takvi, možda je dobro što su ovi zidovi porušeni. A možda i nije. A možda uopće nije važno što Ned Marriner osjeća ili misli o tome poslije dvije tisuće godina. A onda je Ned napokon – jer sad su mu bili posve blizu – pred sobom, u sumraku, primijetio uspravan stup u stražnjem dijelu svetišta, na mjestu gdje je Kate rekla da su pronašli lubanje. Osjećao je kao da ga nešto vuče u tom smjeru. Prekoračio je još jedan niski zid i došao na mjesto koje je nekoć bilo sveti prostor. Zatim je otišao do stupa, stao pred njega i pažljivije ga pogledao. Stup je bio visok oko dva metra. Lako je moguće da je to najviša stvar ovdje. Od temelja do vrha, u njega su nedvojbeno bili uklesani deseci primitivnih prikaza ljudskih glava. Ned je s mukom progutao slinu i ponovo zadrhtao. „Pogledaj ovo“, rekao je. „Ned“, začuo je Katein glas iza sebe. Još je uvijek stajala na cesti, nije ušla unutra. „Možeš li ovo povjerovati?“ ponovio je, zureći u sumraku. „Ned“, ponovo ga je pozvala. Okrenuo se da je pogleda. Kate je sada bila blijeda poput duha. Ruke je čvrsto prekrižila na prsima kao da joj je hladno. „Ned, ovaj stup ne bi smio biti ovdje.“ „Što? Kako to misliš?“ „Vidjela sam slike ovih iskopina... na internetskoj stranici. Ovaj su stup pronašli ovdje, ali stup nije stajao nego ležao, i... Ned, premjestili su ga, u muzej, prije otprilike pedeset godina. Morao bi biti tamo.“ Polako se okrenuo. Kameni stup nije ni ležao na tlu niti je bio u muzeju. Stajao je pred njim, u sjeni tihe i sve gušće tame. Ned se ukipio. Prestao je disati. Osjetio je kako mu srce počinje snažno lupati. Odjednom su mu se osušila usta. S velikim naporom podigao je lijevu ruku i okrenuo zapešće da pogleda na sat. Ali već je znao što će vidjeti. Bilo je malo poslije šest. Okrenuo se i pogledao Kate.

„Zašto je već pao mrak?“ upitao ju je.

POGLAVLJE IX

Nakon trenutka ukipljenosti i neshvaćanja, u kojem je Ned vidio da ona pokušava apsorbirati njegove riječi, Kate je stavila ruku na usta. Sa strahom se osvrnula oko sebe u dubokom i sve gušćem mraku – koji se spustio satima prerano. „Ned, što se događa?“ Kao da on zna odgovor. Kao da ima ikakve nade da ga zna. Gledajući preko nje, još uvijek pokušavajući prihvatiti stvarnost, Ned je ugledao baklje. Pokušao je progutati slinu; činilo mu se kao da u grlu ima brusni papir. Srce mu je opet počelo lupati, tako jako da su ga zaboljele grudi. Na livadi, istočno od ulaznih vrata na koja su oni malo prije ušli, sada su gorjele vatre. Bila je to duga povorka baklji – procesija koja se kreće prema ruševinama. Nesposoban da govori, Ned joj je samo pokazao rukom. Kate se okrenula da pogleda. „Oh, Bože!“ prošaptala je. „Što sam to učinila?“ Na to pitanje nije postojao pravi odgovor. A nije bilo ni vremena da se na njega odgovori. Ned se očajnički osvrnuo oko sebe, tražeći neko mjesto gdje bi se mogli sakriti, ali osim jednog stupa iza njegovih leđa, sve u Entremontu bilo je nisko, sravnjeno sa zemljom. Katapulti i vrijeme! Hitro je izašao iz svetišta; zgrabio je Kate za ruku i, jako se pognuvši, potrčao na istok širokom glavnom ulicom između gornjeg i donjeg grada. Izjurili su iz ruševina i spustili se blagim obronkom. Iza jednog drveta povukao ju je na tlo. Ostali su ondje ležati, teško dišući. Ned je pomislio da će Kate zaplakati, ali nije to učinila. Trenutak poslije, oprezno je podigao ruku, gledajući na desnu

stranu, prema mjestu gdje su se nalazile baklje. Pretpostavio je da ih ima dvadeset ili trideset. Neke su sada već ušle u donji grad, a druge su ih slijedile. Ulazile su putem kojim su Ned i Kate došli prije nekoliko trenutaka – tada na sunčevoj svjetlosti proljetnog popodneva. A sada je bio mrak. Neosporno, nemoguće, bila je noć. Ned nije mogao jasno razabrati prilike koje su nosile baklje. Ovo je Beltane, pomislio je. Večer kad su Kelti palili svete vatre. A on je sada gledao te vatre. Kate je ležala u travi pokraj njega, blizu, kuk i bedro uz njegove. Mora joj se priznati, nije ni drhtala ni cmizdrila. Usred svega, u Kateinoj je blizini ponovo osjetio miris njezina parfema. „Ovo je prilično ugodno“, iznenada mu je šapnula u uho. Ned je opet zinuo od čuda. Toliko o cmizdrenju i suzama! „Jesi li ti pri sebi?“ prosiktao je. „Nadam se da jesam. Ali zbilja... nisam očekivala da ću ikad u životu vidjeti ovakvo nešto. Jesi li ti ikad sanjao o magiji?“ „Kate, priberi se! Čini mi se da sam neke od ovih tipova sreo prije dva dana. Oni bi nas mogli ubiti.“ „Onda mi ostani blizu“, promrmljala je, „i budimo jako tihi.“ Malo se pomaknula, jedna joj se ruka našla tik do njegove. „Tišina nas neće spasiti“, šapnuo je. „Oni mogu osjetiti nečiju prisutnost. Ako sam ja to u stanju, onda su sigurno i oni. Moramo pobjeći.“ Gurnuo je ruku u džep i potražio mobitel. „Isključi svoj mobitel“, oštro joj je rekao. „Samo bi nam još trebalo da nam sada zazvoni telefon.“ Kate se okrenula da otvori ruksak i isključi mobitel, a Ned je podigao poklopac na svojemu. Hvala Bogu, pomislio je: mobitel još uvijek radi. Krenuo je nazvati Grega, a onda se zaustavio i žestoko opsovao ispod glasa. Melaniena glupa, glupa šala! Imao je onu idiotsku šifru s mnogo znamenki za automatski poziv Grega, a nije mu znao broj. Žestoko je pritisnuo „3“. Začuo je dva signala. „Ned, što se događa?“ „Melanie, slušaj me“, odgovorio je vrlo tihim glasom. „Upao sam u

malu nevolju. Sve ću ti poslije objasniti, ali, molim te, reci Gregu neka dođe kombijem na cestu kod mjesta koje se zove Entremont. Što prije. Ja ću ga tamo pričekati. Znaš gdje je to? Možeš li mu objasniti kako da ga nađe?“ Melanie se nije se dala zbuniti, brzo je reagirala. Čovjek joj to mora priznati. „Znam gdje je to. Sjeverno od grada, zar ne? Ned, je li ti dobro?“ „Bit će mi dobro kad on stigne. Spopalo me nešto slično onome na planini.“ „Jadni mali! Okej. Poslat ću ti po njemu advil. Drži se. On će odmah krenuti.“ Spustio je poklopac, isključio zvono i gurnuo mobitel natrag u džep. To mu je veza sa stvarnim svijetom, u kakvom god da se svijetu sada nalazi. Bacio je pogled prema Kate, koja je još uvijek ležala uz njega. „Postoji li neki drugi put do autoputa?“ Nije bila posve izvan sebe. „Na onoj litici s druge strane svojedobno je postojalo stubište, ali ono je uglavnom srušeno“, šapnula je. „Mislim da bi vodilo južno u dolinu.“ „Možda ćemo morati pobjeći tim putem. Ovdje nismo ni izdaleka na sigurnom.“ Ponovo je podigao glavu i ugledao još baklji, barem dvadeset. Neke su sada bile zabodene pokraj staze: od ulaznih vrata pa do samih ruševina, obrubljujući cestu čitavim putem do – pa naravno, tmurno je pomislio – prostora svetišta u kojem je stajao onaj visoki stup. Stup je bio ravno pred njima, lijevo od glavne ulice. Odavde ga nije mogao vidjeti, ali plamenove je jasno vidio. Sa zakašnjenjem je shvatio da je mjesec sada iznad njih. Ovo je noć punog mjeseca! „Pa, moram ti opet reći, sviđa mi se maziti se ovdje“, rekla mu je Kate Wenger. Sa zaprepaštenjem, Ned je začuo promuklost u njezinu glasu. Još čudnije, usred straha, počeo je osjećati da mu cijela ta situacija, njezin miris, njezina blizina u tamnoj travi, odvlači pažnju. „Hoćeš li me već jedanput poljubiti?“ začuo je njezin glas.

Oh, Bože, pomislio je. Ovo nema nikakva smisla. Nikakva. „Zaboravi sad na to!“ srdito joj je šapnuo. „Hajde da krenemo. Moramo se spustiti do ceste. Pokušat ćemo sići onim drugim stubištem i nadati se da je to moguće. Mislim da će Gregu trebati dvadeset minuta.“ „Ne. Ostanite tu gdje jeste.“ Poznati glas odmah iza njih. Ned se opet ukipio, a sve su mu dlake na šiji počele bridjeti. Osjetio je da se Kate pokraj njega ukočila. „Ovdje smo zaštićeni“, rekao im je glas. „Ako se udaljite od mene, oni će osjetiti da ste ovdje, a onda će vas večeras ubiti. Zato što ste upali ovamo.“ Pa, pomislio je Ned, to će promijeniti Kateino idiotsko raspoloženje. Uto je začuo šuškanje. Čovjek se došuljao do njih, kao i oni, i legao na travu pokraj drveta. „Slijedili ste nas?“ šaptom ga je upitao Ned. „Vidio sam vas kad ste stigli. Čekao sam njih.“ Čovjek iz klaustra i kafića pogledao ga je. Na sebi je imao istu onu kožnu jaknu, isti onaj hladni, intenzivni izraz na licu. „Rekao sam ti da danas ne dolaziš ovamo.“ „Znam“, odvratio je Ned. „Ned nije htio doći“, šapnula je Kate s Nedove druge strane. „Ja sam mislila da bi to bilo super. Uzgred, sviđa mi se vaša jakna.“ Nasmiješila se. Toliko o promjeni Kateina raspoloženja! Čovjek se nije obazirao na njih, usmjerio je pažnju na baklje. Neke od njih bile su zabodene u tlo, a druge je netko nosio, ali Ned još uvijek nije mogao razabrati tko. „Zašto ne mogu nikoga vidjeti?“ „Nisu se još u potpunosti vratili u svijet“, tiho je odgovorio čovjek. Taj izravni odgovor natjerao je Neda da opet s mukom proguta slinu. „Vratit će se kad on stigne“, začuo je. „Tko?“ upitala je Kate. „Tiše!“ prosiktao je čovjek. „Tko?“ ponovila je tiše. Na trenutak je zavladao muk. „Čovjek

kojeg moram ubiti.“ Ned ga je pogledao. Previše mu se pitanja vrzmalo po glavi. „Vjerujem... da sam ga možda vidio prije dva dana“, rekao je. Čovjek s njegove lijeve strane nije odgovorio, čekao je. Ned je tvrdoglavo nastavio: „Bio sam u jednoj kuli, iznad ovog mjesta, i... Ima li on jelenje rogove? Katkad?“ „Katkad. Krupan čovjek sa zlatnom kosom?“ Ned je kimnuo glavom. Uto je zapuhao vjetar. Ned je na mjesečini vidio kako se dim iz baklji diže na jug. Čovjek pokraj njega zavrtio je glavom. „Ned Marriner,“ rekao mu je, „pojma nemam tko si, ali izgleda da si se doista upleo u ovu priču.“ „A ja nisam?“ upitala je Kate, daleko previše živahnim glasom. „Možda“, tmurno joj je odgovorio čovjek. „Tvoje su me riječi nagnale da dođem ovamo. Shvatio sam ih kao znak, budući da nisam imao drugih. Ti si spomenula ime ovog mjesta, između svih drugih mogućnosti. Ne mogu ti reći koliko sam ti zahvalan. Inače bih vjerojatno bio negdje drugdje kad bi ona stigla, a ona bi me, bogovi su mi svjedoci, zbog toga kaznila.“ „Ona?“ upitala je Kate. „Rekli ste da dolazi muškarac.“ Još jedna stanka. „Ona će biti ovdje. Tu smo gdje smo. Zavjese su spuštene.“ „Bože dragi“, dahnula je Kate. „Je li on... taj tip... je li on druid?“ Iznenadan refleksni pokret na Nedovoj drugoj strani. „Nadam se da nije, jer inače mi nema spasa.“ Daleko previše pitanja. Ned je postavio prvo koje mu je palo na pamet. „Zašto je mrak?“ Začuo se zvuk, gotovo smijeh. „Misliš li da vrijeme večeras slijedi poznati tijek? Na ovom mjestu? Rekao sam ti da ne dolaziš.“ „Ne bi se smjelo smračiti još satima. Namjeravali smo otići prije no što...“ „Da nisam ovdje, vi biste bili poginuli kad su se duhovi pojavili.“ Rekao je to bezobzirnim glasom s kojim se čovjek ne bi želio prepirati. „Kako se on zove?“ upitala je Kate. „Taj drugi tip... onaj s rogovima?“

Nestrpljiv glas s Nedove druge strane: „Još nemam pojma.“ „Niste baš jako ljubazni“, odvratila je Kate i šmrknula. „Nijedan od vas.“ Ned još uvijek nije shvaćao koji je njoj vrag. Ali spazio je da se čovjek s njegove lijeve strane pomiče kako bi pogledao Kate u lice. Učinilo se da će nešto reći, ali onda je zatresao glavom kao da odbacuje tu pomisao. „Kad on stigne, ja ću se popeti na uzvisinu“, promrmljao je Nedu. „Ne očekuju me. On vjeruje da me je zaveo na krivi put. Svi će se usredotočiti na mene. Vratite se ovom livadom do mjesta gdje ste ušli, a onda otrčite dolje stazom. Iza ulaznih vrata opet će vas dočekati popodnevna svjetlost.“ Ned ga je pogledao. „Što namjeravate učiniti?“ Čovjek je opet zatresao glavom. „Prihvatite moju zahvalnost i budite sretni što ste još živi. Kad krenem gore, otiđite brzo.“ Dok je vjetar puhao na mjesečini, u tišini su začuli zvuk iz svetišta pred sobom. Ned je podigao glavu. Dahnuo je. Prilike su sada bile vidljive. A i više od toga: zidovi stražarske kule opet su stajali. Stajali su uzdignuti kao da nikad nisu ni bili srušeni, kao da nikad nisu vidjeli katapulte. Prilike na ulici ispred kule stajale su joj okrenute leđima. Gledale su prema stazi kojom su upravo došle. Ned je primijetio da su odjevene isto kao i onaj čovjek kojeg je prije dva dana sreo u kuli, u raznobojne tunike, jarko obojena pokrivala za noge, čizme i sandale. Nosile su mačeve. Mačeve? Shvatio je da su to Kelti. Što znači da im je više od dvije tisuće godina, baš kao i ovoj uskrsloj kuli. Oh, Bože, ponovo je pomislio. Poželio je da je kod kuće. Kod svoje kuće u Kanadi. A onda je zapazio još jednu čudnovatu stvar, povrh svih drugih. Trepnuo je i ponovo pogledao. Jedina svjetlost dolazila je od mjesečine i zadimljenih baklji, a ipak...

„Zašto ih tako jasno vidim?“ tiho je upitao. „Čak i boje? Prije ih uopće nisam mogao vidjeti. Sada se... sve tamo gore previše jasno vidi.“ Čovjek s njegove lijeve strane na trenutak nije odgovorio, a onda je promrmljao: „I ti si sada unutar noći. Na svoj način. Budi vrlo oprezan, Ned Marriner!“ „A kako da to izvedem?“ upitao ga je Ned. „Napusti ovo mjesto. To je važno. Beltane te može promijeniti.“ Što god to značilo! Čovjek je skrenuo pogled od njih. Kad je ponovo progovorio, glas mu se opet promijenio. „Ali pogledajte! Pogledajte sada. Evo svijetlog suputnika svih mojih dana.“ I to će Ned Marriner zapamtiti. I same riječi i način na koji su izgovorene. Pogledao je prema ulazu u Entremont. Još je netko dolazio stazom. Ovaj put nije imao rogove na glavi, ali Ned ga je smjesta prepoznao. Nije to prilika koja se lako zaboravlja: visoka, širokih ramena, duga koraka, duge, svijetle kose, s nekakvom teškom zlatnom ogrlicom oko vrata. Činilo se da o boku nosi mač. Ned se nije sjećao da je prošli put nosio mač. Prilike pokraj svetišta gledale su ga kako im prilazi, držeći baklje visoko iznad glave i čekajući. „Vidiš li kako je visoki čovjek svijetao, kako briljantan...“ šapnuo je čovjek pokraj Neda. Ned je osjetio da čovjek drhti. „Sad vas ostavljam“, rekao je čovjek. „Nemate oružje“, šapnuo mu je Ned. „Oni će mi ga dati“, začuo je njegov odgovor. „Zapamti, krenite ovom livadom pa niz stazu, što dalje odavde.“ „A rekli ste nam da niste dobar čovjek“, rekla mu je Kate Wenger, gotovo kao da ga optužuje. „Oh, vjerujte mi“, šapnuo je čovjek, buljeći ravno preda se, sada ih čak i ne gledajući. „Govorio sam istinu.“ Ned ga je pogledao. A onda mu je, baš kao i u klaustru, iznenada nešto sinulo: misao, čitava i potpuna, nešto što nikako nije mogao znati. Prije no što se mogao zaustaviti, začuo je sebe kako govori: „Jeste li vi bili na onoj planini? U staro doba? Na Sainte-Victoireu?“

Čovjek u sivoj kožnoj jakni pomaknuo se, kao da ga nešto odvlači od mjesta na kojem bi želio biti. Na jedan se dugi trenutak zabuljio u Neda u tami. „Kad bismo imali dovoljno vremena,“ napokon je rekao, „doista bih volio doznati tko si.“ „Imam pravo, zar ne? Bili ste tamo?“ Začuo je čovjekovo disanje u mraku. „Svi smo bili tamo“, odgovorio je. „A ona je tada pripala meni.“ Dodao je još nešto na jeziku koji Ned nije prepoznao, a onda im je rekao: „Kad pođem gore, vi krenite! Ne biste smjeli vidjeti ono što sada slijedi.“ Pomaknuo se naprijed, nisko na tlu. Ned je pomislio da će ustati i otići do obronka, ali on to nije učinio. Zaustavio se iza jednog drugog, bližeg stabla. Nedu se učinilo da čovjek osjeća nešto previše žestoko, previše intenzivno, da bi ostao pokraj njih i slušao njihova pitanja, brbljanje i pretpostavke: Zašto je mrak? Kako mu je ime? Bio je strpljiv. Pokušavao im je spasiti živote. Ali sada se morao pripremiti za ono što slijedi. Kate je pokraj Neda iznenada uzdahnula. Lijevom je rukom uhvatila njegovu desnu i ponovo preplela svoje prste s njegovima. Oni će vas večeras ubiti. Kako je moguće da tako burno reagira na djevojčin dodir nakon što je upravo čuo te riječi? Možda, pomislio je Ned, možda takvi proturječni osjećaji – strah i miris i dodir djevojke pokraj njega – nekako idu ruku pod ruku i zapravo uopće nisu proturječni. Bila je to zamršena misao. Podigao je pogled prema ruševinama i uglatoj, uskrsloj kuli. Visoki čovjek stigao je do svetišta i do ljudi koji su ga ondje čekali. Izgledao je zlatan, bogolik. Ostali se nisu naklonili, ali napravili su mu prostor na širokoj ulici. Kosa mu nije bila povezana, padala mu je na ramena. Ned je shvatio da na boku nosi sjekiru a ne mač. Na rukama i oko vrata svjetlucao mu je nakit. Niži, stariji čovjek odjeven u bijelo, stao je do njega. „Bože“, rekla je Kate. „Predivan je!“ Nije govorila o malom tipu u bijelom. Nedom je prostrujao treptaj

ljubomore, ali pomislio je da su joj riječi posve istinite. Osjećalo se da nešto čekaju, iščekuju, na zaravni pred sobom, čak i sada kad je jarka prilika stigla do njih. Svi su bili okrenuti prema sjeveru, prema bakljama zabodenim s obje strane staze. Ned je gledao u istom smjeru kao i oni, preko niskih i dugačkih ruševina, pa je vidio trenutak kad je u Entremont ušao bijeli bik. Opet je osjetio da se svijet koji poznaje iz trenutka u trenutak mijenja, čak i dok on leži skriven u travi. Ugledao je trojicu muškaraca kako dovode životinju na konopcu kroz mjesečinu beltanske noći. Golem ali poslušan bik tiho se kretao. Golem, kao da nije od ovoga svijeta, bik je hodao među bakljama koje su u parovima stajale na kolcima zabodenim u tlo. Ned je nekako znao da je sve to prožeto značenjem koje seže tako daleko u prošlost da se bojao i pomisliti na to. „Još jedan bik“, šapnula je Kate. Ned je odmahnuo glavom. „Nije još jedan. To je isti onaj bik koji je prikazan na slikama.“ Činilo se da životinja svjetluca i blista na svjetlu sjajnog i punog mjeseca. Ležeći pokraj Neda, Kate je sve to promatrala na isti način kao i on, s divljenjem i strahom – i sažaljenjem. „Ubit će ga“, dahnula je. „Točno“, odgovorio je. Vidio je zlatnu priliku kako oslobađa sjekiru s boka. Začuo se žamor među prilikama oko njega. Ned je shvatio da gleda žrtveni obred. Što bi drugo ovo moglo biti? Večeras je početak ljetne sezone, dan koji je predstavljao prekretnicu godine u vrijeme kad su ovi ljudi, njihovi preci i potomci – ovdje i na drugim mjestima – oblikovali svoje obrede boginje i boga, plodnosti i smrti. Ovdje i na drugim mjestima, pomislio je Ned. U Walesu također. Njegovi preci, preci njegove majke. I bake. Čim se čovjek pred njima počne uspinjati, oni će morati brzo krenuti. Ned nije shvaćao zašto ovaj čovjek vjeruje da je u stanju samo tako otići gore – ali što je Ned uopće mogao dobro shvatiti o cijeloj ovoj

priči? Neke je stvari znao, ali nije znao odakle ih zna, a činilo se da mu ne pomažu ni oko čega što nešto znači. A kad jednom pobjegnu odavde, ako im to uopće pođe za rukom, značit će još manje. Nije li tako? Sve će biti svršeno. „Kiselo-ljuta juha“, promrmljao je. Za divno čudo, Kate se na to zahihotala. A onda je, nakon stanke, podigla njihove ruke s isprepletenim prstima do svojih usta i ugrizla ga za članak. Nedu je poskočilo srce, ali sada iz drugih razloga nego prije. „Budi pristojan“, tiho mu je rekla. „Ja?“ promrmljao je, iskreno zapanjen – i uzbuđen. Ali u tom istom trenutku sinula mu je jedna nova misao, pa je osjetio snažnu navalu straha. Nešto je sjelo na svoje mjesto: bio je prilično siguran da napokon shvaća što se događa s Kate. Zaustio je da joj to kaže, ali onda se zaustavio. Kakvog bi to imalo smisla? Ništa se nije moglo učiniti u vezi s tim. Morali su pobjeći, a ako je njegova pretpostavka točna, sada imaju još jedan razlog za bijeg. Trojica muškarca doveli su bika do čovjeka sa sjekirom i zaustavili se pred njim. I bijeli se bik zaustavio. Onaj niži čovjek, odjeven u bijelo, prišao je biku sa strane, noseći nešto u rukama. Nastao je muk. Zatim je Ned spazio da se sve okupljene prilike klanjaju životinji, a da se nisu naklonile čovjeku. Zatim je čovjek širokih ramena prvi put progovorio. Ned se sjećao tog glasa od prije dva dana, bogatog i muzikalnog, dubokog poput zvuka bubnjeva. Izgovorio je pet-šest riječi – Ned ih nije mogao razumjeti – a kad je zastao, svi oko njega, njih barem pedeset, uzvratili su. Čovjek je nastavio govoriti, a oni su mu odgovarali. Zapuhao je vjetar. Iz baklji koje su ljudi držali u ruci i iz onih na tlu dizao se dim. Sablasno bijel na mjesečini, bik je mirno stajao, kao da je začaran monotonom pjesmom okolnih glasova. Možda je to razlog, pomislio je Ned. A možda su mu dali neko opojno sredstvo. Uto je glas umuknuo. „Ne mogu to gledati“, iznenada je šapnula Kate i zagnjurila lice Nedu u rame.

Čovjek je podigao sjekiru; oružje je zablistalo na mjesečini. A onda je, s radosnim krikom, žestoko zamahnuo sjekirom u širokom luku i silovito je zario između bikovih velikih rogova. Ned je shvatio da Kate plače (tek sada, prvi put, zbog životinje). Prisilio se da nastavi gledati, dok je ranjena i ošamućena životinja pala na prednje šape, a zatim je iz nje šiknula krv – čudne nijanse na srebrnom svjetlu mjesečine – i poškropila sve u blizini. Barbarski, htio je Ned reći, pomisliti i osjetiti, ali nešto ga je zaustavilo. Čovjek u bijeloj halji brzo je zakoračio naprijed, prinio zdjelu rani iz koje je šikljala krv i napunio je, a zatim ju je s obje ruke ispružio prema čovjeku sa sjekirom, kojeg je Ned posljednji put vidio kako odlijeće u obliku sove iz jedne druge srušene kule. Veliki čovjek bacio je krvavu sjekiru na tlo i prihvatio zdjelu s obje ruke. Ned je osjetio kako mu srce grozničavo lupa, kao da sprinta iz sve snage prema nekoj litici koju ne može vidjeti. Čovjek je podigao zdjelu ispred sebe, na isti način kao što je trenutak prije podigao sjekiru. Kad je počeo izgovarati riječi zazivanja, bijeli bik srušio se na koljena kao kakva velika građevina, a krv mu je još uvijek tekla i škropila prašnjavo tlo. Ovaj put nitko nije odgovorio na čovjekove riječi. Mršavi čovjek s brazgotinom ustao je sa svog mjesta, kod drveta pred Nedom i Kate, i promrmljao nešto u bradu. Možda je izrekao molitvu. Zlatni čovjek pred svetištem spustio je podignutu zdjelu i popio iz nje gutljaj krvi. „Oh, Bože!“ iznenada je previše glasno rekla Kate Wenger. Podigla je glavu. „Ja ne mogu... ja... što se to događa?“ Glas joj je vrlo čudno zvučao. Istrgnula je svoju ruku iz Nedove i odmaknula se od njega. Ned se zabuljio u nju. Čovjek pokraj stabla čuo ju je, pa se osvrnuo i pogledao ih. Kate se uspravila na koljena kao da će ustati. Užasnut, Ned ju je povukao natrag dolje.

„Kate!“ prosiktao je. „Što to radiš?“ Pokušala se osloboditi. „Nemoj! Trebam... moram...“ Ned je začuo čovjeka pred njima kako dašće: „Ne! Ne nju! Ona je premlada. Ovo ne bi smio biti...“ Kate Wenger koprcala se i svijala pokraj Neda, boreći se da mu umakne. Udarila ga je nogom. Plitko dišući, ogrebla mu je ruku, a onda ga objema šakama udarila u prsa. I upravo u tom trenutku, gore na zaravni, pod punim mjesecom, u tami koja pripada samo ovom vremenu otkako su se srušeni zidovi ponovo uzdigli, s ulaza u Entremont, iza parova baklji koje su gorjele uza stazu, začuo se još jedan glas. „Ned? Ned? Jesi li ovdje? Hodi, došla sam kombijem!“ S bolom u srcu i s užasom prve iskre shvaćanja, Ned je ugledao Melanie – sitnu, pametnu i neustrašivu Melanie, sa zelenim pramenom u kosi – kako kolebljivo korača između zadimljenih baklji, istim onim putem kojim su doveli i bika. U tom trenutku Kate Wenger pala je u nesvijest pokraj njega. Srušila se kao marioneta ispuštena s uzice kojom je upravljala neka sila koja ju je vukla, uvlačila, potraživala. Zatim se nekoliko stvari dogodilo u istom trenutku. Čovjek s brazgotinom pogledao ih je posljednji put, a onda se okrenuo prema ruševinama, kao da i njega onamo odvlači neka sila. A, naravno, poslije je shvatio Ned, doista ga je i povlačila: vukla ga je sila stoljeća. I ljubavi. Ned ga je vidio kako čini jedan korak, pa još jedan, uz mali obronak, a onda zastaje, još uvijek neprimijećen, i gleda Melanie. Bulji u nju. Sada je stajao na zaravni, potpuno izložen pogledima. Da je itko od ljudi okupljenih pokraj svetišta pogledao u njegovu smjeru, bio bi ga primijetio. Ali nitko nije pogledao. Veliki plavokosi čovjek vratio je zdjelu čovjeku u bijelom, i ne pogledavši ga. Stajao je vrlo mirno, uzdignute glave, praznih ruku na bokovima, gledajući Melanie koja je stajala na stazi što vodi sa sjevera na jug. Ned je shvatio da je svi gledaju.

Ona je polako počela koračati naprijed, među vatrama. Ned se uspravio na koljena ne bi li bolje vidio. Jednom je rukom držao za rame Kate, koja je ležala licem okrenutim prema tamnoj travi. Ali, kao i svi drugi, gledao je Melanie. Tako da je vidio trenutak kad je prestala biti Melanie. Hodala je ravnom stazom, pokraj niskih ostataka zidova drevnih kuća, prema svetištu i prilikama koje su je ondje čekale, prošavši između devet parova baklji. Ned ih je brojio dok je Melanie prolazila između njih. Svaki put kad bi nestala u dimu i ponovo se pojavila, promijenila bi se. Kad se to prvi put dogodilo, Ned je protrljao oči kao dijete. Poslije to više nije učinio, samo je gledao. Neprirodno oštrim vidom koji je ovdje zadobio, spazio je kad joj je kosa na mjesečini počela poprimati crvenu boju, a onda i kad je postala posve crvena i mnogo duža nego prije. I prvi je put pomislio kako su riječi za boje katkad neprikladne. I odjeća joj se počela mijenjati. Do polovice staze nosila je sandale, a ne čizme, i do listova dugu jednodijelnu halju s teškim zlatnim pojasom. Vidio ju je kako izlazi iz još jednog para baklji sa zlatnim narukvicama na rukama i s prstenjem na nekoliko prstiju. U tom je trenutku već bila visoka. Gledao ju je kako prolazi između zadnjeg para baklji. Čovjek koji ju je zazvao – s pomoću moći Beltanea, bijelog bika i njegove krvi – klečao je na stazi. A i svi ostali, kao da čekaju na njegov znak, kao da je Melanie neka kraljica, ili božica. Ned je čak i sa svog mjesta mogao vidjeti da lice velikog čovjeka oživljava od radosti. I od potrebe, ili nečega onkraj potrebe, dubljega. Što god da o njemu mislili, ne možete vidjeti taj pogled i ne reagirati. Melanie, koja više nije bila Melanie, zaustavila se pred njim. Ned ju je vidio iz profila, osvijetljenu mjesečinom i s bakljama u rukama ljudi. Bila je ljepša od ijedne žene koju je ikad vidio ili zamislio. Počeo je teško disati. Vidio ju je kako načas podiže pogled prema mjesecu, a onda ga opet spušta na čovjeka koji je klečao pred njom. On ništa nije rekao, na onom jeziku koji Ned nije mogao razumjeti. Zatim je Melanie polako ispružila ruku i dodirnula prstima njegovu

plavu kosu. Mjesto gdje su stajali bilo je osvijetljeno poput pozornice, kao da glume prizore iz davne prošlosti, ali također i sada ovdje, pred njim. Gdje god da se sadašnjost nalazi. Zatim je žena prvi put progovorila, i Ned je čuo kako na odličnom francuskom, formalno i vrlo razgovijetno, kaže: „Promijeni svoje riječi. Vratili smo se u život u ovom novom vremenu, pa zar se onda ne bismo morali služiti jezikom koji oni govore? Kad započne ples, bit ćemo prisiljeni na to, zar ne?“ „Kako želite, moja gospo.“ Čovjek je još uvijek klečao. Spustio je glavu. Duga kosa prekrila mu je lice, pa ga sada nije bilo lako vidjeti. „I jest kako želim.“ Njezin je glas bilo teže pročitati, ali to sigurno nije bio Melanien. Polako je pogledala oko sebe. Ozbiljno i bez osmijeha, pogledala je ljude oko sebe, i uskrslu kulu koju je obasjavala mjesečina. „Samo jedan od vas dvojice?“ tiho je upitala. „Samo jedan“, odgovorila je prilika na koljenima. „Nažalost.“ Ponovo je podigao glavu. Ned je vidio da se smiješi. Nije zvučao nimalo uznemireno. „Dvojica“, rekao je s ruba zaravni čovjek s brazgotinom. Nije rekao ništa drugo, a i to tihim glasom, ali nakon njegovih riječi sve se promijenilo. Promijenili su se i Entremont i noć. Preuzeli su na sebe, prihvatili, teret stoljeća, svoje mjesto u ovoj dugoj priči. Ili će se barem tako činiti Nedu, kad se poslije bude prisjećao tog trenutka. Čovjek na koljenima ispustio je krik bijesa. Ustao je i zaputio se prema čovjeku s ožiljkom, okružen povicima ostalih iza njegovih leđa. Ned je vidio kako podižu koplja u zrak i usmjeravaju ih preda se. Jedan golemi ratnik obnaženih prsiju, gotovo gol, izvukao je mač. Prilika u bijelom podigla je ruke, još uvijek držeći zdjelu, kao da želi baciti čaroliju, ili prokletstvo. Usred svega toga, čovjek u sivoj kožnoj jakni hodao je naprijed, i ušao među njih kao da ne vidi nikakvu prijetnju, kao da ništa nije ni

primijetio. A možda i nije, pomislio je Ned. Možda on vidi samo onu ženu. Kao da mu je sve ostalo nevažno i beznačajno. Ona se okrenula i gledala ga kako prilazi, pa joj je Ned sada prvi put jasno mogao vidjeti lice. Zatvorio je oči, a onda ih opet otvorio. Usta su mu bila suha. „Jesu li te iskušali?“ upitala ga je tiho kad se zaustavio pred njom. Nije kleknuo, a ona mu nije ponudila nikakav drugi pozdrav. Potvrdno je spustio glavu. „Oni se zabavljaju. Kao djeca.“ Govorili su na francuskom. „Misliš?“ upitala je. „Valjda se ne zabavljaju samo djeca. I ja se volim zabavljati.“ „Sjećam se vremena kad sam vas ja zabavljao.“ Žena se nasmijala. Ned je na trenutak sklopio oči. „Katkad, da, stranče moj!“ Nagnula je glavu u stranu kao da ga procjenjuje. „Izgledaš starije.“ „To ste mi rekli i prošli put.“ „Doista?“ slegnula je ramenima. Zatim se okrenula drugom čovjeku. Veći čovjek bio je ukrućen, napet, kao životinja koja se sprema napasti. Neda je obuzeo iznenadan, oštar osjećaj da ovdje samo što nije eksplodiralo nasilje. Vrijeme je da odemo, pomislio je. „Sjećam se ove ogrlice“, rekla je žena. Ned je vidio kako se zlatokosi čovjek smiješi. „A sjećam se i ovog prstena s dragim kamenom, između ostalih.“ Podigla je jednu ruku i kratko ga pogledala: „Jesi li mi ti darovao ovaj prsten?“ „Vi to dobro znate. A znate i kad sam vam ga dao.“ Žena je spustila glavu. „Ti ćeš mi govoriti što znam?“ Naklonio se glavom. Ona se nasmijala. Kate je sada tiho ležala na travi pokraj Neda. On je još uvijek klečao, paraliziran strahom i divljenjem, užasom svega što se dogodilo. Nije mogao skrenuti pogled sa žene. „Moramo je spasiti!“ šapnuo je, shvativši glupost svojih riječi čim ih

je izrekao. Tko je on da čak i pomišlja na takvo što? „Što se dogodilo? Tko je otišao gore?“ promrmljala je Kate, napokon dižući glavu. Obrisala je vlažne obraze. „Melanie. Sama je došla. Nemam pojma zašto nije došao Greg.“ „To sam trebala biti ja“, tupo je odvratila Kate. „To ti je jasno?“ Ned je kimnuo glavom. To mu je doista bilo jasno. S naporom je okrenuo glavu. „Da Melanie nije došla...“ Skrenuo je pogled od Kate i pogledao uz obronak. Čovjek u sivoj kožnoj jakni – njihov čovjek – bio je okružen. Nije imao oružje. Rekao je da će mu ga oni dati. Morali bismo smjesta otići, pomislio je Ned. Ali nije se pomaknuo s mjesta. „Kako to da si ti ovdje, mali stranče?“ začuo je zlatokosog čovjeka kako navaljuje. „Da, kako to?“ dodala je žena. „Svi bi to žarko željeli znati! Pogledaj ih! Pokvario si im igru.“ U glasu joj se osjećala melodioznost, hirovitost, zabavljenost. „Djeca misle da su zagonetke koje zadaju teške“, tiho je odgovorio. Kad god bi se žena okrenula prema njemu, Ned joj je mogao vidjeti lice. „Je li to istina?“ upitala je. „Zagonetka je riješena?“ Čovjek je oklijevao. „To je istina, ljubavi. Ali ona je žena također nagovijestila da su oni možda ovamo došli radi skupa, a ja sam je ozbiljno shvatio.“ Ljubavi. „Ah. Žena? A je li plavokosa? Mlada, ima li sladak glas? Ostavio si me radi druge. Moje slomljeno srce puno je žalosti.“ Nastala je kratka tišina. Kate Wenger ukipila se pokraj Neda. „Nikad vas neću napustiti“, tiho joj je rekao čovjek. Klečeći u srebrno-zelenoj travi, Ned Marriner zadrhtao je kad je čuo te riječi. „Nikad?“ Ponašanje joj se opet promijenilo.

Čovjek im je bio okrenut leđima, pa mu Ned nije mogao vidjeti izraz lica. Čuli su ga kako kaže: „Nisam li do sada barem to dokazao? Zar nije tako?“ Sada je na nju došao red da zašuti. „Ja sam samo bespomoćna žena“, napokon je rekla. „Pretpostavljam da ti moram vjerovati.“ Bespomoćna. Ton njezina glasa i njezino držanje pretvarali su tu riječ u najveću laž na svijetu. „Reci mi,“ nastavila je, a ponašanje joj se opet promijenilo, „je li ona moja skulptura koju si izradio još uvijek ondje dolje, u svijetu?“ „Jest.“ „Izgledam li na njoj kao što izgledam sada?“ Vidjeli su da on odmahuje glavom. „Vi znate da je to nemoguće, u onom kamenu. A i vrijeme je učinilo svoje.“ Žena se povukla korak natrag od njega. „Da? Vrijeme? Moram li ja to prihvatiti? A ti nisi otišao da to popraviš? Je li to ljubav? Služiš li mi ti doista, ili mi nudiš samo prazne riječi?“ Spustio je glavu kao što je prije učinio i drugi čovjek. „Nije mnogo vremena prošlo otkako sam se vratio u svijet, moja gospo. A ovo nije doba u kojem samo tako mogu ući u klaustar i raditi na tome.“ „Nudi mi objašnjenja!“ odvratila je prezirnim glasom. „Kako velikodušno! Reci mi, bi li to boljem čovjeku pošlo za rukom?“ „To nije pošteno!“ Ned je začuo kako je Kate pokraj njega ljutito prosiktala. Prilika u sivoj jakni samo je rekla: „Možda imate pravo, moja gospo. Svjestan sam da ima i boljih ljudi od mene.“ Ned je vidio da se na to osmjehnula. To je okrutan smiješak, pomislio je. Čovjek je tiho dodao: „Ali dok sam radio, palo mi je na pamet da vam nijedna skulptura ne može doći ni blizu. Izradio sam je s namjerom da od početka bude tek nagovještaj, znajući da će postati još i više takva, propadajući s godinama. Čovjek vas mora vidjeti – a možda i više

od toga – da bi to shvatio.“ Više od toga. Ned je drhtavo uzdahnuo. Iz ženina osmijeha nestalo je okrutnosti. Podigla je ruku kao da će mu dodirnuti lice, ali na kraju to ipak nije učinila. Umjesto toga, okrenula se drugom čovjeku. „On tvrdi da me nikad neće ostaviti. A ti?“ Glas drugog čovjeka bio je dublji, rezonantan. „Moj odgovor isti je kakav je bio od početka, čak i prije one noći među seoskim vatrama. Vi ste nas ostavili kad je ovo počelo. Vi ste ovo započeli. Uvijek je bilo vaše pravo... ali ja ću se boriti da vas vratim dok se nebo ne sruši na nas.“ Kate se u travi pokraj Neda uspravila i sjela. Crvena i zlatna poput vilinske kraljice, visoka žena je odvratila: „Doista? Borit ćeš se za mene?“ „Dokazat ću vam svoju ljubav krvlju ovog stranca s radošću, večeras kao i uvijek“, odgovorio je. „I svoju vrijednost?“ Iznenada su mu zabljesnuli zubi; zabacio je svoju plavu kosu, koju mu je vjetar nanio preko očiju. Izgledao je veličanstveno poput kakva konja. Ili jelena, odjednom je pomislio Ned, sjetivši se njegovih rogova. „Jesam li ikad bio nevrijedan, Ysabel?“ Među ruševinama je odjeknuo njezin zvonki smijeh. Ysabel! „Ah“, odvratila je. „Je li mi to ovaj put ime?“ „Životinja ga je ponudila prije no što je uginula. I druid je tako rekao.“ „Onda ga prihvaćam, dakako.“ Više nije zvučala kao da se zabavlja. Još jedna promjena raspoloženja, kao oblak ispred mjeseca. Okrenula je glavu i oborila pogled na bijelog bika koji je u lokvi vlastite krvi ležao na prašnjavoj ulici posutoj srebrnim svjetlom, a onda je nešto rekla, previše tihim glasom da bi Ned mogao čuti što. Zatim je opet podigla pogled i pogledala jednog pa drugog čovjeka.

„I što sada slijedi? Moram vam obojici dati ime, je li u tome stvar? A onda slijedi bitka? Jesmo li se zato vratili u život?“ U glasu joj se sada osjećao izazov, gotovo bijes. „Evo zašto nam on prije nije mogao reći kako se zove“, šapnula je Kate. Ned ju je ovaj put uhvatio za ruku, koja je ostala mirno ležati u njegovoj dok su zajedno gledali. Ned je znao da je nužno otići, i nemoguće. Žena se opet okrenula u njihovu smjeru, prema manjem čovjeku. Mjesečina joj je obasjala lice. „Kako da te nazovem?“ upitala je. Glas joj je opet izgubio blagost. Kontrolirala ga je, sve njih. Bila je ćudljiva, zadirkivala ih je. „Da ti dam ime Becan, zato što si nizak? Ili da te opet nazovem Morven, zato što si došao s mora?“ „Imao sam drugačije ime kad sam došao“, tiho je odvratio. „Sjećam se.“ „Kad sam prvi put došao.“ „A ja... ja sam se zvao... dali ste mi ime Anwyll.“ Podigla je glavu. „Ljubljeni? Zar si to umišljaš? Da te moram tako nazvati, jer sam to već jedanput budalasto učinila?“ Nije zapravo bijesna, pomislio je Ned, ali nije bio siguran u to. „Samo sam rekao da je tako bilo, nekoć davno i više nego jedanput“, promrmljao je čovjek, ne spustivši glavu. „Ne smijete misliti da sam to zaboravio.“ Kate Wenger ispustila je sitan uzvik pokraj Neda. Na zaravni se nitko nije micao. Baklje su gorjele, dim je strujao na vjetru. „Više nego jedanput“, napokon se složila žena. „Tako imenovan, ili ne. Prije ožiljka i poslije. Kraj mora i od valova.“ Čuvši ove riječi, skriven u tami, Ned Marriner pomislio je da će, ako mu prije no što ostari i umre, neka žena kaže ovakve riječi, ovakvim glasom, moći reći da je proživio život koji je vrijedilo živjeti. Žena nazvana Ysabel gledala je muškarca. Polako je zatresla glavom.

„Jedan od vas dvojice mora ime Anwyll ponovo zaslužiti, zasigurno. Ili možda nijedan. Ali ja te sada neću nazvati Donal: neću te nakon toliko vremena opet nazvati strancem. Mali čovječe, mršav i sam, odjeven u sivo, još jedanput ćeš se zvati Phelan. Moj vuk.“ „Sve su to keltska imena“, šapnula je Kate. „Znam“, promrmljao je Ned. Razmišljao je kako ime vuk odgovara tom čovjeku. Mjesec se visoko digao, mnogo ranije no što je trebao. Ali što je večeras uopće bilo kako bi trebalo biti? Ned je spazio da se žena, koja više nije bila Melanie, okreće prema drugom čovjeku. „Gwri zbog tvoje kose?“ upitala je, opet kao da zadirkuje. „Allyn, ili Keane, zgodan čovjek? Briant, zbog snage... Bi li ti htio jedno od tih imena?“ Činilo se kao da ih isprobava, kao da iskušava ta imena na jeziku. Kao da se igra s njima. Jednu dugu nogu izbacila je na stranu, ruka na boku, nakrivljena glava, mjereći ga od glave do pete. „Imate razloga da se sjećate ovog posljednjeg imena“, odgovorio je i zabacio glavu, smijući se vlastitoj šali. Ned je pomislio da će se ona opet razljutiti, ali prevario se. I ona se nasmijala. Shvatio je da je uopće ne razumije. „Dopustite mi da ga sada ubijem ovdje“, rekao je, široko zamahnuvši rukom. „Dopustite nam da odemo i da se borimo. Ovo je večeras sveto mjesto.“ Ned joj nije mogao vidjeti lice, ali po njezinu je glasu znao da se smiješi. „Ah, i tako smo ti pronašli ime“, rekla je. „Uzmi ga. Ti si Cadell, uvijek si to i bio, ratniče moj.“ Vuk i ratnik. Nastao je muk na mjestu gdje su stajali poput figura u tablou. Ned je ugledao meteorit, vatrenu loptu, kako za sobom ostavlja prugu, polako se spuštajući tamnim zapadnim nebom, i nestaje. Kao kakvo potrebito dijete, zamislio je želju. „Vrlo dobro. To je obavljeno. Hvala vam, moja gospo. Ako se sad trebamo boriti, bi li netko bio tako dobar da mi ponudi mač?“ To je žustro i bez okolišanja rekao onaj mršavi čovjek kojeg su sada mogli zvati Phelan. Kad je to čuo, Ned je progutao slinu, zbog oštrine

njegova glasa. Ali previše je toga bilo ispod površine tih riječi. Večer je svakog časa mogla eksplodirati u crveno, električno nasilje. Smjesta odlazi! vikao mu je unutarnji glas. „Mač? Naravno. Sa zadovoljstvom“, rekao je čovjek s imenom Cadell. „Ne mogu ti reći s kakvim zadovoljstvom.“ Zastao je, a onda gotovo ozbiljnim glasom dodao: „Jasno ti je da ću te ubiti.“ „Jasno mi je da ćeš pokušati.“ Netko je koraknuo naprijed – mala prilika u bijeloj halji, shvatio je Ned – držeći isukani mač na dlanovima kao još jednu žrtvu. Kamenu zdjelu bio je dodao nekome drugom. Činilo se kao da je ovo čekao, kao da je znao da će ovo doći. A možda je doista i znao. Phelan je stupio naprijed da ga uzme i počne. Ali u tom trenutku, taj vrlo dugi ples na zaravni – sa svom svojom mukom i slavom – promijenio se. Proći će još neko vrijeme prije no što Ned Marriner shvati što se dogodilo, a još i dulje prije no što shvati zašto, a u tom će trenutku već biti gotovo prekasno. „Ne“, rekla je Ysabel. Phelan se zaustavio, s rukom ispruženom prema dršku ponuđenog mača. Nije ga dodirnuo. Oba su je muškarca pogledala. „Nećete se boriti“, tiho im je rekla. „Ne ovaj put. I ne s vojskom koju si okupio. To me ne zadovoljava.“ „Moram ga ubiti, ljubavi“, rekao joj je Cadell. U njegovim se riječima osjećala hitnja. Ponovo je prošao rukom kroz kosu. „Sada kad ste s nama, to me pritiska kao sudbina, ili kao čežnja.“ „Onda ovladaj njome, ako si muškarac“, odgovorila mu je bez okolišanja. Trznuo je rukom unatrag, kao da su ga njezine riječi ošinule po licu. „Moja gospo, mi smo se vratili u život da se borimo za vas“, tiho je rekao Phelan. „Uvijek je tako. To je ono što mi jesmo.“ Ovaj put okrenula se njemu. Ned ju je opet mogao vidjeti, i bijes u njoj. „Vratili ste se u život da biste me zavrijedili – jedan više od drugoga – u mojim očima! Hoćeš li to poricati? Hoćeš li to dovesti u pitanje?“ Zavrtio je glavom. „Znate da neću.“

Ponovo je nastao muk. Ned je znao da je sada trenutak da se krene. Da je taj trenutak već prošao. Nije želio umrijeti na ovom mjestu. Zatim je začuo ženin glas: „Imam još jedan test, test ljubavi i zavređivanja. Test... čežnje.“ Kod ove posljednje riječi dobacila je pogled većem čovjeku, a onda ga opet skrenula natrag. „Reci mi, kako ti čezneš za mnom, moj vuče?“ „Već sam vam rekao“, odgovorio je. „Ha! Slušajte Rimljanina! Ja ću vam to reći onoliko puta koliko mi želite čuti glas“, povikao je onaj po imenu Cadell. „Naš narod – vaš i moj! – ne istiskuje riječi poput škrca koji vadi kovanice iz svoga skrivenog blaga.“ Rimljanin! Vaš i moj narod. Sve su to dijelovi zagonetke, pomislio je Ned. Ako pozivi dovoljno dugo da je stigne riješiti. Ysabel je pogledala Cadella, a onda i manjeg čovjeka. Ovaj put nije se nasmiješila. Čini se kao da ona nešto čeka, pomislio je Ned, kao da očekuje nešto novo, zbog svega što je upravo rečeno. I došlo je. Gledajući drugog čovjeka preko nje, Phelan je iznenada progovorio ledenim glasom: „Jesi li rekao ‘riječi’? Znam ja tvoje riječi. Pamtim neke od njih. Pamtiš li ih ti? Sjećaš li se možda ovih: Ubijte ih sve. Bog će prepoznati svoje.“ Zaustavio se, pustio da mu glas izblijedi i odluta poput dima. A onda je tiho dodao: „Blaga, je li? Reci nam svima, o kakvom nagomilanom blagu govoriš? O mrtvim ženama i dojenčadi? O pougljenjenu mesu? O pocrnjelim kostima? Jesi li možda mislio na takvo blago?“ Ned je začuo Kate kako promuklo šapće: „Oh, Bože!“ Nije shvatio. Nije imao vremena da pita. Suočen čak i s ovime, veći čovjek se smiješio – zlatan, prekrasan, neuzdrman gnjevom. Ned je odjednom i u njemu ugledao vuka. U obojici, pomislio je. „Jadni mali čovječe“, podrugljivo je rekao Cadell. „Taj sam put ja pobijedio, zar ne? Doista mislim da je tako. Neugodno sjećanje? Ne možeš pobjeći? Zarobljen među zidovima? S onima koji su ti tako budalasto povjerovali? Ali ja nikad nisam izgovorio te riječi. Ti to

dobro znaš.“ „Postupio si u skladu s njima. Ubio si zbog njih.“ Razrađeno odglumivši sažaljenje, drugi je čovjek polako zatresao glavom i zakoračio naprijed. „Hoćeš li me koriti – hoćeš li to učiniti – zbog tih smrti? Hoćeš li, Marije? Za žene i djecu? To ćeš učiniti ovdje? Na mjestu gdje se to dogodilo?“ Kad je čuo spomen tog imena, Ned je napokon shvatio. Zbog onoga što mu je Melanie rekla u podnožju planine. Kad mu je u podnožju Sainte-Victoirea pričala o Pourrieresu i o bitki koja je promijenila svijet. O zasjedi iza Kelta, o opskrbnom logoru, njihovim obiteljima, ženama, djeci... Dvije stotine tisuća tijela u raspadanju. Svijet premazan crvenilom. Ja nisam dobar čovjek. Obojica su vukovi. Neda je ponovo obuzela mučnina. Sinulo mu je da bi ova dvojica svojim ratom mogli zapaliti čitav svijet. Da su to već učinili. Ali još je oblikovao misao kad je Ysabel s iznenadnim strahom rekla: „Neće biti ni mačeva ni armija. Neće biti tako. Poslušajte moju volju. Slušajte me pažljivo jer ću ovo reći samo jedanput. Otići ću odavde. Vi se ovdje nećete međusobno boriti. Cadell, kad se svete vatre ugase, otpustit ćeš druidov duh na počinak. Vraćena sam u život. Nemaju više ovdje što tražiti. Obećaj mi sada da ćeš ih otpustiti.“ Zabuljila se u njega. „Otpustit ću ih“, rekao je nakon stanke. „I više nećeš mijenjati oblike da me tražiš. Zakuni se!“ „Kunem se. Ali kako to mislite, ‘tražiti’?“ I Ned si je postavio to pitanje. Žena je skrenula pogled s Cadella na drugog čovjeka. „Kad dođe jutro – tek u zoru i ni trenutak prije – vas ćete me dvojica početi tražiti.“ Phelan se bez riječi zabuljio u nju. Nastavila je: „Nazovite to misijom. Pretvarajte se da ste časni i galantni ljudi, neokaljani grijesima. Tko me prvi nađe, dokazat će mi svoju vrijednost. Skrivat ću se i nećete me lako naći. Vjerujte mi to. Ne

želim da me se nađe lako, niti da me se samo tako uzme.“ Zastala je. „Imate tri dana.“ „A ako... ako ne uspijemo?“ upitao je Phelan tihim glasom. „Onda se obračunajte jedan s drugim kako god želite, to više neće biti važno. Ako me ne pronađete, obojica ćete me iznevjeriti. Pokazat ćete da vam nije stalo do mene.“ Zastala je i pogledala jednog pa drugog, a onda je dodala, još jedanput promijenivši ton: „Više bih voljela da me nađete.“ U glasu joj se prvi put osjeća nesigurnost, pomislio je Ned. Gore gdje su gorjele baklje, nastao je muk. „Ovo je... vi nam nudite dječju igru, moja gospo“, rekao je Cadell tjeskobnim glasom. „Moram ga ubiti.“ „Mislila sam da voliš dječje igre.“ Tek što se pojavio, nagovještaj ranjivosti joj je nestao iz glasa. „I zabranjujem ti da ga sada ubiješ. To je moja volja. A i ovo: onaj tko me prvi pronađe smije žrtvovati onoga tko ne uspije. S mojim dopuštenjem. I po mojoj želji.“ Bože dragi, pomislio je Ned. Po mojoj želji. „Zakunite se na ovo, na sve ovo, pa ću otići.“ „Tek ste došli“, odvratio je Phelan jedva čujnim glasom. „Zar ću vas tako brzo izgubiti?“ „Nađi me,“ hladno mu je odgovorila, „pa me zadrži, ako ti to toliko znači. Ili odlutaj kako bi izradio još jedan reljef. Kamen umjesto mesa, ako tako želiš. Ali zakunite mi se sada, obojica. Imate tri dana. Nađite me. Gubitnik će zbog svog neuspjeha biti žrtvovan.“ Opet se okrenula Cadellu. „Prihvaćaš li igru?“ Tako je okrutna, pomislio je Ned. Visoka, grimizna poput vatre i strašno hladna. Osjetio se malim i nedostojnim, kao dijete koje sluša razgovor odraslih. A sve je to doista i bio, na gotovo svaki način koji se računa. Čuo je dvojicu muškaraca kako joj se zaklinju, prvo jedan pa onda drugi. „Ned, moramo ići“, šapnula mu je Kate. „Prije no što ona ode a oni počnu pretraživati okolicu.“ To je bila istina.

Nikad je više neću vidjeti, pomislio je. „Moram je spasiti“, šapnuo je, ponavljajući se. Čim je izrekao te riječi, ponovo se osjetio glup. Moram. Što su njegove potrebe u cijeloj ovoj priči? „Melanie? Pokušat ćemo. Smislit ćemo način. Ali ne ovdje. Hodi, Ned!“ Kate ga je povukla šakom koja je još uvijek ležala u njegovoj. Pošao je za njom, pa su napustili ruševine i ženu čije mu se ime sada zauvijek nastanilo u glavi, kao da mu ga pjevuši onaj neuhvatljivi, promjenjivi glas. Čak i tada, te prve noći, znao je da ga to ime više nikad neće napustiti. Nije bilo teško, ustanovili su, odšuljati se natrag na sjever livadom iza zida. Phelan je imao pravo. Dok su trčali prema šljunčanoj stazi, nebo je postajalo sve svjetlije. Kad su izašli kroz željezna vrata ograde, opet ih je obasjavao vedar i lijep dan kasnog proljeća. Puhao je vjetar, a sunce je bilo pred njima, na zapadu, kao da je čekalo njihov dolazak. Kombi je bio tu, jedini auto na parkiralištu. Ned se zabuljio u njega. Izgledao mu je kao nekakav tuđ i neshvatljiv objekt. Prišao mu je. Na suvozačevu sjedalu ležala je Melaniena torba. Bio je to teško shvatljiv i začudan prizor. Prije samo nekoliko trenutaka gledali su mačeve, žrtvenu sjekiru i bika kako prevaljuje put između svetih vatri, a onda leži u lokvi vlastite krvi. Kako se Renaultov kombi uklapa u taj svijet? Kako je moguće da Melanie nije ovdje? Kad je pomislio na to, obuzela ga je velika nesigurnost. I strah. Ni jedno od njih nije znalo voziti, a kombi je bio zaključan. Morat će otići pješice. Ned je začuo buku prometa u podnožju i prodoran pisak jedne automobilske trube. I to je neshvatljivo čudno. Kate ga je ponovo povukla, pa su krenuli dolje. Kretao se s naporom. Premda ga je Kate vukla za ruku, noge kao da su mu otežale. Znao je što želi. Želio se vratiti u onu izgubljenu mjesečinu iza njihovih leda. Nađite me, bila im je rekla. Ysabel.

DRUGI DIO

POGLAVLJE X

Na povratku u Aix, Ned je počeo plakati. Dok su se približavali gradu, usred buke i kaosa prometa, obuzeo ga je onaj zakašnjeli osjećaj strave koji čovjeka spopadne nakon proživljene noćne more. Jedva je hodao. Htio je stati negdje uz cestu, sjesti na klupu, bilo što. Nije mogao prestati misliti na to da je Melanie nestala. Samo tako. Da je oteta. A što da kaže ocu i ostalima? Kako se takvo što uopće može ispričati? Kate nije ništa rekla, što je bio blagoslov. Kad su stigli do obilaznice, Ned je krajičkom oka spazio da ona opet gricka usnicu i zuri ravno preda se. Pomislio je na nju i na ono što se gotovo dogodilo. Samo treptaj oka – jedva malo više od toga – dijelio ju je od onoga što se dogodilo s Melanie. Već se počela udaljavati od njega i krenula prema ruševinama. A onda bi ona pošla onom stazom među beltanskim vatrama. Ona je premlada, bio je rekao Phelan – čovjek kojeg su poznavali. To ne bi ništa promijenilo. Osim toga, u danima kad je ova priča, čini se, počela, petnaest godina nije baš bila mlada dob. Ljudi su s petnaest godina već bili u braku i imali djecu. Nekoć se brže odrastalo. Da sam imao Gregov telefonski broj u mobitelu, pomislio je Ned, pa da se Melanie nije dovezla kombijem umjesto njega, Kate Wenger sada ne bi hodala pokraj mene. Od takvih misli nema nikakve koristi. Nebo nad njima još uvijek je bilo obasjano svjetlošću kasnog popodneva. Mistral je gotovo prestao, sunce je ležalo nisko nad obzorom. Vozila se zujala i brujala, a mopedi su fijukali između njih. Ned je pogledao na sat. Sedam i petnaest. U Entremontu je već bila noć. Kako da se to objasni? Prešli su obilaznicu na zelenom svjetlu, a onda su stali i pogledali se. Kate je imala natečene oči.

„Što da radimo?“ upitala ga je dok su stajali na pločniku, okruženi ljudima koji su odlazili na mjesta kamo su trebali otići, gdje god da su njihovi životi zahtijevali od njih da budu. Nije ga oslovila s ljepotane. Ned je znao je da to više neće učiniti. A znao je i zašto ga je tako oslovljavala prije: zato što ju je Beltane preplavio poput plime. U trenutku kad su se sastali pred Cézanneovim ateljeom, ona se već počela preobražavati u nekoga drugog. Još i prije toga. A onda se pojavila Melanie. Pa zatim Ysabel. Zatrubila je jedna automobilska truba, a druga joj je bijesno odgovorila. Ned je spazio da je na mjestu pokraj kojeg su upravo prošli nastao prometni zastoj; obilaznica je bila začepljena, pretrpana automobilima koji nisu mogli odlučiti koji je trak najbrži. Tri autobusa stajala su jedan za drugim na traku za autobuse i taksije. Skuteri su opasno jurili unutra i van. Život u dvadeset prvom stoljeću. „Ne znam“, odgovorio joj je. „Ali moram reći tati.“ Kimnula je glavom. „Tako sam i mislila. Ako želiš, idem s tobom. Hoću reći, on će... lakše će nam povjerovati ako smo dvoje, zar ne?“ Ned je pomislio istu stvar. „Jesi li sigurna? Je li to u redu? Bio bih ti zahvalan...“ Odmahnula je glavom. „Ništa nije u redu, ali neću te sad ostaviti. Dvoje to može lakše obaviti.“ To je bilo točno. A to ga je podsjetilo na nešto. „A troje još lakše“, rekao je i izvukao mobitel. Uključio ga je, pozvao zaslon memorije, odskrolao do jednog telefonskog broja i pritisnuo automatski poziv. Samo jedan signal. „Ned? Što se dogodilo?“ Ned je očekivao da će ona znati da se nešto dogodilo. Inače je ne bi nazvao. Nakašljao se. „Nešto loše“, odgovorio je, jedva kontrolirajući glas. „Trebam... Biste li mogli doći u vilu? Nemam pojma što da radim.“ Teta Kim imala je vrlo smirujući glas. „Naravno da mogu. Jesi li ti sad tamo?“ „U Aixu sam. Vraćam se pješice kući. S Kate, djevojkom koju sam ovdje upoznao.“

„A odakle se vraćaš?“ „Iz Entremonta.“ Nastao je tajac. „Oh, Ned!“ rekla je. „U redu, ja se nalazim na jednom mjestu zapadno od grada, ali nisam daleko. Neće mi dugo trebati.“ „Hvala vam. Doista.“ „Samo se ti vrati kući. To je zadnja kuća na onoj cesti? Kamo sam te bila dovezla?“ „Aha. Vila Sans Souci. Melanie je stavila... tamo su kanadske zastavice. Na malim putokazima.“ „Smjesta krećem.“ Ned je prekinuo vezu. Kate je s iščekivanjem buljila u njega. „To je bila moja teta“, objasnio joj je. Trepnula je. „Zato što?“ „Ona je... bila ovdje, već je radila takve stvari“, nezgrapno je odgovorio. Kate je promijenila izraz lica. „Šališ se? I ti si to znao? Mislim, kad smo bili u katedrali?“ Odmahnuo je glavom. „Sreo sam je prvi put u životu prije dva dana. Vidjeli smo... naletjeli smo na onog velikog tipa. Cadella. Onoga koji je ubio bika.“ Kate se ugrizla za usnicu. „To mi nisi rekao.“ „Znam. To je zamršena porodična priča. Nisam ti je htio početi pripovijedati pokraj autoputa. A ti si bila... u prilično čudnom raspoloženju, znaš.“ Zacrvenjela se. „To nisam bila ja“, odvratila je. „Znam.“ „Hoću reći, bila sam ja, ali ja nikad ne bih...“ „Znam.“ Malo se nasmiješila, prvi put otkako su sišli u grad. „Za jednog frajera, ti si umišljaš da mnogo toga znaš.“ Ned joj je pokušao uzvratiti osmijeh, ali to mu nije posve pošlo za rukom. „To nije točno“, rekao je. Polako je kimnula glavom. „No dobro. Ali, to s tvojom tetom, to je dobra vijest, zar ne? Hoću reći, ona će znati što da radimo, zar ne?“

„Sigurno“, odgovorio je. Ali pomislio je: Možda. Ned uopće nije bio siguran da se išta može učiniti. Zapitao se o Melanienoj obitelji. Ništa nije znao o njima. Zamislio je razgovor. Dobar dan. Nazvao sam kako bih vas obavijestio da vam je kći nestala. Preobrazila se u jednu ženu koja je živjela prije više od dvije tisuće godina. Sad je crvenokosa. I viša. Duboko je uzdahnuo, a onda su krenuli dalje, skrenuli nalijevo i prošli pokraj mjesta gdje promet na obilaznici počinje i završava, kao da plivaju protiv struje kroz vrijeme.

Vrijeme je naglo stalo, a sadašnjost ih sustigla kad su došli do obronka koji vodi do vile. Ned je primijetio da među drvećem hoda sve sporijim korakom, a razlog nije bio umor. Bila je to nevoljkost i otpor, djetinjasta želja da ovo međustanje – nakon što mu se nešto dogodilo, ali prije no što je o tom događaju ikome išta rekao i time ga učinio stvarnim događajem s posljedicama – potraje zauvijek. Rekao je sebi da je to neodgovoran, pa čak i kukavički osjećaj. Ne mogu ni početi poduzimati nešto u vezi s Melanie dok im ne ispriča što se dogodilo. A znao je koliko će mu grozno teško biti ispričati tu priču. Kate je opet šutjela, ali bila je pokraj njega. Ned je pogledao prema obrasloj livadi s desne strane. Ondje nije bilo ničega osim leptira, pčela i ptičjeg pjeva. Divlja trava, djetelina, nekoliko makova i nekakvi jarkožuti cvjetovi u grmlju na rubu šume. Na vratima imanja ponovo je počeo oklijevati, prsti su mu lebdjeli nad kutijom sa šifrom za otvaranje. „Možda bismo ovdje mogli pričekati tvoju tetu?“ predložila mu je Kate. Iskreno rečeno, Ned se nadao da će ih teta Kim možda dočekati u podnožju i odvesti ih do vile. Mogao bi sve ovo svaliti na nju. Vi imate iskustva s tim stvarima? Vi im recite. Pogledao je Kate. Sama se bila ponudila da mu pomogne, premda

uopće nije poznavala Melanie, a ni njegova oca i ostale. Poznavala je Neda samo četiri dana, a ipak je bila uz njega. Ukucao je šifru i vrata su se otvorila. Zatim je još jedanput ukucao šifru da ih zatvori, pa su ušli na imanje. Vrijeme se ponovo pomaknulo. Njegov otac sjedio je za malim stolom na terasi, a pred njim je ležala visoka čaša s pićem. Steve je u hladnoj vodi bazena plivao goredolje. Ned nije vidio Grega. Dvorišna su vrata zveknula, kao i uvijek kad bi se otvorila. Začuvši taj zvuk, otac se okrenuo na stolcu i domahnuo mu. „Bok!“ doviknuo mu je Steve, ne prekidajući plivanje. „Došao si pješice?“ doviknuo mu je otac. „Nazovi Melanie i reci joj. Otišla je po tebe!“ „A gdje je bio Greg?“ upitao je Ned, hodajući preko tratine. Kate ga je slijedila. „Zaspao je kad smo se vratili iz opatije. Kad si ti nazvao, ostali su mu se baš spremali učiniti neku psinu. Mislim da si ga spasio. Zašto si nazvao ako si se namjeravao vratiti pješice? I koga si nam to doveo?“ Nasmiješio se Kate. Neda je odjednom obuzeo snažan osjećaj da je ovo posljednji trenutak mira koji će njegov otac ovdje doživjeti. Bila je to vrlo neugodna misao: pomisao na strašnu nedužnost ljudi prije no što čuju vijest koja bi im mogla upropastiti život. Zvono na ulaznim vratima, policajac na trijemu, navečer na kiši, s vijestima o prometnoj nesreći... Nije bio siguran zašto je to pomislio. „Ovo je Kate Wenger“, rekao je ocu. „Kate, ovo je moj tata, Edward Marriner.“ „Zdravo, Kate“, rekao je Nedov otac. „Ned nam je pričao o tebi. Ti si ona cura koja prodaje referate za sitan novac?“ Nasmiješio se. „Dobar dan, gospodine. Ne, obično ih ne prodajem.“ „Ned, reci Veri neka postavi još jedan tanjur za večeru. Kate nam se može pridružiti.“ „Reći ću joj“, odgovorio je Ned i uzdahnuo. „Ali prvo ti moram nešto reći. Nešto se dogodilo.“ Osjećao se grozno. Pobojao se da će opet zaplakati.

Očev izraz lica promijenio se, ali ne na loš način. Pogledao je prvo Neda a onda Kate. „Sjednite, oboje. Recite mi.“ Sjeli su. Ned je nekoliko puta duboko udahnuo da se smiri. Steve je još uvijek plivao. Voda u bazenu mora da je ledena. Jedna crno-bijela ptica iznenada je uzletjela s travnjaka i poletjela prema stablima pokraj grmova lavande. „Riječ je o Melanie“, rekao je Ned. „Oh, Bože!“ odvratio je Nedov otac. „Kombi? Ned...?“ „Nije kombi! Nazvao bih te.“ Ned je primijetio da Kate opet gricka usnicu. „Što se onda dogodilo? Gdje je Melanie? Ned, reci mi!“ „Nestala je, tata.“ „Melanie? Ne bi nas ona ostavila ni u sto godina.“ Ali možda bi u dvije tisuće, pomislio je Ned. „Je li ovo još jedna od onih njezinih šala?“ dodao je otac. „Ili tvojih? Isuse, Ned, prestar sam za...“ „Nije to šala, gospodine“, umiješala se Kate. „Dogodilo se nešto... što je jako, jako teško objasniti.“ Rekla je to ozbiljnim i napetim glasom, nimalo nalik na osobu koja je sklona praktičnim šalama. Nedov ju je otac pogledao, a onda je opet skrenuo pogled na sina. „Sad me počinjete plašiti.“ „I ja sam uplašen,“ odvratio je Ned, „a ne znam odakle da počnem.“ „To mi baš ne pomaže.“ Ned je još jednom uzdahnuo, kao čovjek koji se sprema skočiti u bazen s najviše odskočne daske. Pala mu je na pamet jedna ideja, pa ju je slijedio prije no što se stigne predomisliti. „Tata... znaš li ti što je teta Kim rekla mami prije no što je otišla? Je li ti mama ikad pričala o tome?“ Nikad ni na kome nije vidio tako zapanjen izraz lica, a kamoli na svom ocu. „Teta Kim?“ ponovio je Edward Marriner, ne shvaćajući. „Kimberly?“ Ned je kimnuo glavom. „Je li ti mama išta rekla o tome?“

„Isuse, Ned, kakve to sad veze...“ „Molim te, tata. Je li ti rekla?“ „Rekla mi je vrlo malo“, napokon je odgovorio Edward Marriner. „Sve se to dogodilo prije no što smo se mi upoznali. Gotovo to nikad nije spominjala, a ni svoju sestru.“ „To mi je poznato“, tiho je rekao Ned. „Ja sam te jedanput ili dvaput ispitivao o tome, sjećaš se?“ Otac je kimnuo glavom. „Znam da je riječ bila o nekoj nadnaravnoj priči. Mističnoj. Vrlo...“ Sklopio je šake na stolu. „Vrlo u stilu New Agea, pretpostavljam. Stvari o keltskim korijenima koje se tvojoj majci nikad nisu sviđale i u koje nikad nije vjerovala.“ „A onda se teta Kim odselila?“ „Aha. Tvoja baka ostala je u vezi s njom. Tvoja majka nije joj čak ni dopuštala da spomene Kimberly. Bila je bijesna, povrijeđena. Još uvijek ne razumijem cijelu priču, ali naviknuo sam se da ništa ne pitam.“ Zabuljio se u Neda. „Je li tvoja teta umiješana u ovo, Ned? Što god to bilo?“ „Na neki način. Mogu li... smijem li ti prvo postaviti još jedno pitanje?“ Otac je iskrivio usta. „Ionako ćeš me pitati, zar ne?“ „Jesi li ti... mrziš li ti te New Age priče koliko i mama?“ Edward Marriner na trenutak je zašutio a onda uzdahnuo. „Ne vjerujem da itko od nas zna kako ovaj svijet funkcionira. Hajde sad, reci mi što se dogodilo!“ Ned je osjetio da mu se oči opet pune suzama. Obrisao ih je. „To je dobro, tata“, rekao je. „Hvala ti. Nisam očekivao...“ Njegov je otac čekao. Steve je još uvijek plivao, pa ih nije mogao čuti. „U posljednja tri dana“, rekao je Ned, „Kate i ja nabasali smo na nešto strašno čudno.“ „Gdje?“ upitao ga je otac. „Sve je počelo u katedrali. U krstionici i klaustru.“ Očeve plave oči sada su ga netremice gledale. „Na mjestu kamo si mene poslao?“ „Da.“ Ned je odlučio riskirati. „Jesi li ti tamo štogod osjetio?“

Opet šutnja. „Ostavimo to zasad po strani. Pričaj dalje!“ Tata je naviknut na to da izdaje zapovijedi, pomislio je Ned, ali on to ne čini na loš način. To ga je gotovo utješilo. Pogledao je Kate. „Tamo smo upoznali, pretpostavljam da je to prava riječ, upoznali smo jednog čovjeka, a poslije i neke druge ljude koji... koji, čini se, nisu iz našeg vremena. Kao, oni su iz prošlosti? I to je... mislim da je to keltska priča.“ „Misliš?“ „Sigurni smo“, odgovorila je Kate. „Znamo da je tako. Samo smo jako nesigurni da nam ljudi neće povjerovati jer je to strašna i jako čudna priča. Ali, danas je, no, večer uoči prvi svibnja.“ Zastala je. „To mi je slučajno poznato“, odvratio je Edward Marriner nakon stanke i pogledao sina. „Mi smo nekoć odlazili na piknike, dok je tvoja baka još bila živa.“ „Sjećam se. A večeras je bila... večeras jest vrlo moćna večer. Za Kelte.“ „Isuse, Ned!“ Nedov otac zavrtio je glavom. „Što mi to pokušavaš reći?“ „Kate i ja otišli smo danas popodne na jednu ovdašnju ruševinu, zvanu Entremont.“ „To je moja krivnja“, dodala je Kate. „Ned nije želio ići.“ „Želio sam. Ali teta Kim rekla mi je da...“ „Ti si me pokušao nagovoriti da ne idemo.“ „Ali ipak sam pošao s tobom.“ „Stani malo“, prekinuo ga je Edward Marriner. „Teta Kim ti je rekla...?“ Ned je zatvorio oči. Nije to namjeravao tako učiniti. Ali ako postoji dobar način da se ovo učini, on ga posve sigurno nije znao. „Znam. Mama će nas sve pobiti. Ili će se razbjesnjeti i početi pljuvati. Teta Kim kaže da bi mama nekoć počela pljuvati kad bi se razbjesnjela.“ „Ned. Molim te. Pokušaj biti što jasniji. Smjesta.“ Ned je kimnuo glavom. „Teta Kim nazvala me je prije dva dana, kad smo izašli iz onog restorana. Poslije one moje glavobolje pokraj planine.

Nekako je shvatila da sam došao u doticaj s nekim stvarima koje ona poznaje.“ „Nazvala te? Tvoja teta nazvala te je telefonom?“ Isti onaj pogled nevjerice koji bi trebao biti smiješan. „Da. Na kolnom prilazu restorana, sjećaš se? Već je tada bila ovdje. Doputovala je zrakoplovom jer je shvatila da se sa mnom nešto događa. Ona je to znala, tata.“ „Doputovala je zrakoplovom?“ „Iz Engleske. Tamo živi. S tetkom Daveom.“ Nedov je otac uzdahnuo. „To zapravo znam. I ona...?“ „Sastali smo se te večeri. Kad sam ti rekao da ću se prošetati?“ „Isuse, Ned!“ rekao mu je otac po treći put. Nedu se još uvijek činilo da bi mogao zaplakati. „Tata, doista je sjajna. Pokušala mi je pomoći. Objasniti mi što se sa mnom događa. Da je ta stvar u njezinoj i maminoj porodici. I upozorila me je da ne odlazim nikamo gdje bih se mogao spetljati... s tim tipovima. Ali ja sam ipak otišao.“ „Ja sam ga na to nagovorila“, ponovo je rekla Kate. „A onda smo zaglavili, pa smo morali pozvati pomoć.“ „Ali po nas je trebao doći Greg.“ „A da Melanie nije došla, ja bih se pretvorila ... u nekoga drugog.“ Ned je shvatio da Kate plače. Gledao je oca kako pokušava provariti novosti. „Zašto ti?“ tiho ju je upitao Edward Marriner. „Zato što to mora... biti žena. Oba muškarca bila su tamo, zazvali su je. Trebali su Ysabel. A ja sam se trebala pretvoriti u nju... već sam se počela preobražavati. A onda je došla Melanie, jer smo je nazvali.“ Edward Marriner bez riječi je podigao salvetu sa stola i dodao je Kate, a ona je obrisala oči i ispuhnula u nju nos. Ysabel. To ime, izgovoreno na terasi, zvuk zvona u toj riječi. Ned ju je još uvijek mogao vidjeti. Mogao je vidjeti Melanie kako se mijenja, hodajući među vatrama. Uto su začuli kako jedan auto mijenja brzinu na strmom dijelu ceste. Nedov otac hitro se okrenuo. Ned je spazio da mu se u očima budi

nada: duboka želja u srcu da to dolazi Melanie s kombijem, da je sve ovo neka zamršena praktična šala zbog koje će oštro kazniti svoje jedino dijete. Ned je skrenuo pogled prema cesti i ugledao crveni Peugeot. „To je teta Kim“, objasnio je. „Pozvao sam je da dođe. Trebat ćemo je, tata.“ Nedov otac naglo je ustao, prevrnuvši usput stolac, i zabuljio se u auto koji je ušao kroz otvorena dvorišna vrata. Gledali su ga kako se zaustavlja na šljunku najbližeg mjesta za parkiranje. Zatim se motor ugasio. Iz auta je izašla jedna žena i pogledala prema njima preko travnjaka. Srednje visine, mršava. Bijele kose. Nosila je dugu plavo-bijelu haljinu s cvjetnim uzorkom i plavu bluzu preko nje, a u jednoj je ruci držala svijetli slamnati šešir. Kad je zatvorila vrata automobila, začuo se rezak zvuk u tišini. Ned joj je mahnuo rukom. Skinula je sunčane naočale i brzim korakom krenula prema njima preko travnjaka. Hoda isto kao mama, pomislio je Ned. Edward Marriner gledao ju je kako se uspinje kamenim stubama. Nakašljao se. „Kimberly Ford?“ rekao joj je vrlo smirenim glasom s obzirom na okolnosti. „Drago mi je. Ned i njegova prijateljica... pokušali su mi objasniti što se događa. Hvala vam što ste došli. Vjerojatno vam je jasno što će vaša sestra učiniti svima nama.“ Ispružio je ruku, ali teta Kim nije se obazrela na nju. Odložila je šešir na stol, prišla mu i uhvatila ga u dug i čvrst zagrljaj. Zatim se odmaknula i pogledala ga. „Edward Marriner, pojma nemam zašto vam moja sestra dopušta da nosite te smiješne brkove. Jako mi je drago što sam vas upoznala. Žao mi je što je do toga došlo u ovakvim okolnostima.“ Koraknula je unatrag sa sjajnim očima. Sad je i ona plakala. Izgleda da se to pretvara u pravu epidemiju. Nedov otac ponovo se nakašljao i dodao joj još jednu salvetu sa stola. Kim ju je uzela i obrisala oči, a zatim je skrenula pogled na drugu

stranu: „Kate?“ Kate je kimnula glavom. „Zdravo“, odgovorila je slabašnim glasom. „Zdravo i tebi, dušo. Jesi li dobro?“ „Valjda, na neki način. Zapravo nisam. Baš smo govorili... pokušavali smo reći... da bi se to dogodilo meni da Melanie nije došla.“ Kimberly je podigla ruku. „Molim te, stani! Ne znam o tome dovoljno. A sigurna sam da Nedov otac zna još manje. Vratite se na početak, počnite od katedrale, ispričajte nam sve što se dogodilo.“ Ima i majčinu odrješitost, pomislio je Ned. Sjela je na stolac. Edward Marriner sjeo je nasuprot njoj i bacio znakovit pogled prema bazenu u kojem je Steve još uvijek plivao. Kimberly je pogledala bazen, a onda se okrenula Nedu. „Melanie se preobrazila u nekoga drugog? Je li u tome stvar?“ Ned je kimnuo glavom. „Obojica su bili tamo. I onaj kojeg smo Kate i ja vidjeli, a i onaj kojeg smo vi i ja sreli kod kule.“ Teta Kim zatvorila je oči. „K vragu!“ „Žao mi je“, snuždeno je odvratio Ned. „Znam da ste mi rekli da to ne činim... čak nam je i Phelan to rekao.“ Zabuljila se u njega. „To je onaj tip kojeg smo Kate i ja sreli prvog.“ „On sada ima ime?“ Ned je kimnuo glavom. Sve mu je to vrlo teško padalo, sjediti ovdje iznad bazena i nositi u glavi slike onih baklji u parovima, zaklanog bika i visoko podignute kamene zdjele ispunjene krvlju. „A onaj drugi zove se Cadell. Melanie im je dala imena, nakon što je...“ Teta Kim opet je podigla ruku kao kakav prometni policajac. Skrenula je pogled prema bazenu, a onda pogledala Nedova oca. „Morate se vratiti još malo unatrag. Ali ja mislim da bi svi to trebali čuti“, dodala je, pokazujući prema Steveu. „Ako je Melanie doista nestala, ne možete to tajiti pred njim.“ „Je li doista nestala?“ upitao je Edward Marriner. „Hoću reći, to je tako...“ Kim je kimnula glavom. „U svakom slučaju, preobrazila se. Ne bi to

izmislili.“ Nedov otac polako je uzdahnuo, pokušavajući to shvatiti. „Onda moramo pozvati i Grega“, napokon je rekao. „Morat ćemo ga probuditi.“ „Idem ja“, odvratio je Ned, tražeći ispriku da se pokrene. Otišao je u kuću. Verakuharica mu se nasmiješila. Primijetio je daje skupila neke stabljike cvijeća i lišća i stavila ih iznad kuhinjskog sudopera, ali ne u vazu nego na policu. Opazivši njegov pogled, malo se zarumenjela. „Nemoj reći Veri“, zamolila ga je na francuskom i stavila prst na usta. „Ruga mi se.“ „Kakvo je to cvijeće?“ „Oskoruše. Da zaštite kuću. Noćas je posebna noć, vrlo posebna.“ Ned se zabuljio u nju. Ništa nije rekao, samo je otišao na kat probuditi Grega. Na plećima je osjećao teret, teret stoljeća.

Začudo, Steve je bio taj koji je navalio da obavijeste policiju. Gotovo je vikao. Nakon što su Ned i Kate završili priču, Greg je oprezno šutio, možda još napola spavajući, a možda i ne. Gledao je tetu Kim i Nedova oca, čekajući da vidi što će oni reći. „Ne smiju ubiti jedan drugoga?“ upitala je Kim. Ned je odmahnuo glavom. „Tako im je rekla. Ne dok je traže.“ „Dala im je rok da je nađu“, dodala je Kate. „Tri dana.“ „To se moglo i očekivati“, odvratila je teta Kim. „Ali čini se da ona sada nešto radi drukčije. Izgleda da bi se u normalnim okolnostima borili za nju.“ „Možda i ne bi“, s oklijevanjem je odgovorila Kate. „Čini se da ona katkad samo... odabere jednog, a nakon toga počne rat. Možda iz osvete?“ Svi su se zabuljili u nju, a ona se zacrvenjela i pogledala Kimberly. „Ali ovaj je put bilo drukčije. Mislim da je to obojicu iznenadilo.“ „Pa, ako je ovaj put drukčije, što to onda znači?“ upitao je Edward Marriner. „Nisam sigurna“, priznala je teta Kim.

„Pa što da onda radimo?“ upitao je Greg. „Znaš ti dobro što da sada radimo! Nije ovo jebeni Scooby Doo!“ Steve je bijesno pogledao oko stola. „Za Boga miloga, nazovimo policiju! Melanie je oteta, a mi nismo detektivi!“ „Melanie nije oteta nego preobražena“, mirno ga je ispravila Kim. „Steven, Steve, žandarmi ne bi znali što da s tim počnu.“ „A mi znamo?“ odvratio je Steve, podižući glas. „Hoću reći, ako sam dobro shvatio, Ned i njegova prijateljica vidjeli su neki ludi kult, neke pogane, wiccance ili tako nešto, kako izvode neki obred, a Melanie je ugrabljena kad je ušla i prekinula ih.“ Pogledao je Neda. „Priznaj! Možda nisi dobro vidio što se zapravo dogodilo. Sam si rekao da su tamo bile vatre i dim.“ „Volio bih da je tako“, odvratio je Ned. Osjećao se jadno. „Steve, doista bih volio. Ali previše se toga dogodilo. Hoću reći, kad smo teta Kim i ja vidjeli tog tipa – Cadella – imao je jelenje rogove na glavi, a poslije se preobrazio u sovu.“ Steve se zabuljio u njega. „A Melanie nije nestala“, dodao je Ned trenutak poslije. „Vidio sam je čitavim putem. Sve sam vrlo jasno vidio tamo gore. Ne znam zašto. Naprosto se preobrazila dok je hodala među vatrama.“ „Isuse! I ja bih to... mi bismo to trebali povjerovati?“ „Mislim da nam ništa drugo ne preostaje, Steve“, polako mu je odgovorio Edward Marriner. „Ni meni se ovo ne sviđa ništa više nego tebi, ali izgleda da se događa nešto što ne možemo objasniti. Mislim da bismo trebali dopustiti doktorici Ford – Kim – da nas vodi u ovoj situaciji.“ „Zašto?“ upitao je Greg, ali tihim glasom. Kim ga je pogledala. „Zato što sam ja takve stvari već vidjela“, odgovorila je. „Jednom davno. Ne identične, ništa nikad nije posve isto. Ali mogu ti reći da smo Ned i ja... naša porodica... s tim stvarima povezani.“ „S kakvim stvarima?“ upitao ju je Greg, opet mirnim glasom. „Nazovi ih poganskim, nadnaravnim. Izaberi frazu koja ti najviše pomaže.“

„A što ako mi ni jedna ne pomaže?“ upitao je Steve, ali blažim glasom. Nije baš lako vikati na tetu Kim, pomislio je Ned. Kim se kiselo nasmiješila Steveu. „Čak ni fraza ‘idiotski hokuspokus’?“ Steve ju je pogledao s promijenjenim izrazom lica. „Možda bi ta fraza mogla poslužiti“, odgovorio je. Oklijevao je. „Pa onda, što želite da učinimo? Kako da je vratimo?“ „Da, što da radimo?“ upitao je Greg. „Recite nam što i mi ćemo to učiniti. Smjesta.“ Obojica polaze od pretpostavke da se nešto može učiniti, pomislio je Ned. Bacio je pogled na Kate i vidio da ga ona gleda. Nitko od ostalih nije vidio ni Ysabel ni dvojicu muškaraca koji su se suočili u ruševinama. A ni bika kojeg su doveli stazom među bakljama. Ned nije bio siguran da se išta može učiniti. Pozlilo mu je od razmišljanja o tome. I upravo u tom trenutku, dok je sunce zalazilo na kraju dana, iz unutrašnjosti kuće oglasio se telefon. Ned je brzo pogledao na sat. A i njegov otac. „Oh, k vragu!“ rekao je Edward Marriner s uvjerenjem. Slušajući zvonjavu telefona, Ned je ispravio svoju prijašnju misao o teti Kim. Postoji jedna osoba koja bi bez problema mogla vikati na nju – a vjerojatno bi to i učinila – i koja joj ne bi povjerovala. Pogledao se s ocem i, obuzet osjećajem koji nije odmah mogao prepoznati, rekao: „Ja ću se javiti.“ Njegov otac, koji je već bio napola ustao, ponovo je sjeo. U izvjesnom smislu, Neda je to iznenadilo. Ali s druge strane i nije; nije ovo baš razgovor koji bi njegov otac žarko želio voditi. Srce mu je opet počelo brzo lupati. Ušao je u kuću, otišao do blagovaonice i podigao slušalicu. „Halo?“ „Bok, dušo, ja sam!“ Telefonska veza s Afrikom opet je bila odlična. Iz nekog razloga, to ga je začudilo; čovjek bi očekivao da telefonske veze iz ratnih zona pucketaju i stalno se prekidaju.

Ned je duboko udahnuo. „Bok, mama. Slušaj me. Moraš me pažljivo slušati. Trebaš nam ovdje. Dođi što brže možeš. Melanie je nestala. Ovdje se događaju neke jako čudne stvari. Ne mogu ti ih čak ni objasniti telefonom. Teta Kim došla je da nam pomogne, ali trebamo tebe. Molim te, mama, hoćeš li doći?“ Sve se to izlilo iz njega gotovo u jednom dahu. Gledano unatrag, vjerojatno je mogao pronaći i bolji način da joj to kaže, ali bio je vrlo uplašen i napet, a ne postoji lak način da se to učini. A nije očekivao da će je zamoliti da dođe, ne na ovaj način, kao dijete. Na drugoj strani linije nastao je muk, što ga nije iznenadilo. Začuo je majčin glasan uzdah. „Ned, jesi li mi ti to upravo rekao da je tvoja teta s vama?“ „Mama, rekao sam ti da mi trebaš“, odgovorio je. „Jesi li taj dio čula?“ Sada kad je to izrekao, shvatio je kako doista želi da ona dođe. „Edward, gdje ti je otac?“ Majka ga je oslovljavala imenom samo u vrlo ozbiljnim situacijama. „Na terasi. Pokušavamo odlučiti što da učinimo. Mama, rekao sam ti, Melanie je nestala.“ „Jesam li ja to dobro shvatila? S vama je Kimberly, moja sestra! U Francuskoj?“ Zvučalo je kao da je pomalo u šoku. „Da, mama. I ona nam treba. Zbog svega što se događa.“ Nato je Nedova majka opsovala, što je bilo prilično dojmljivo. „Molim te, daj mi svog oca na telefon. Smjesta.“ Ned je opet duboko udahnuo. „Neću“, odgovorio je. „Molim?“ „Neću ti ga dati prije no što mi kažeš da si me čula, mama.“ „Dobro sam te ja čula. Čula sam da...“ „Mama. Imam petnaest godina. Nisam više klinac, i molim svoju majku da mi dođe pomoći. Molim te, razmisli o tome!“ Opet je nastao muk, a onda se začulo ispuštanje daha iz velike daljine. „Oh, dušo. Oh, zlato. Oprosti mi. Ja sam... zapanjena. Ali u redu, odmah krećem. Doći ću što brže mogu. Čim spustim slušalicu, sve ću

organizirati.“ Nedu se učinilo da će zaplakati, valjda po peti put u istom danu. Možda je ipak još uvijek dijete. „Isuse, hvala ti, mama. Doista. Volim te.“ „I ja tebe volim. Hoćeš li mi sada, molim te, dati svog oca?“ „Mislim da se boji razgovarati s tobom.“ „To ti vjerujem!“ Rekla je to tonom koji je Ned dobro poznavao. „Idem ga pozvati. Vidimo se uskoro.“ „Uskoro, dušo.“ Vratio se na terasu. Njegov otac podigao je pogled, a i teta Kim. Oboje je izgledalo jako nervozno. „Želi razgovarati s tobom, tata.“ Nedov je otac ustao. „Zna da sam ja ovdje?“ upitala je teta. Ned je kimnuo glavom. „Pozvao sam je da dođe.“ Svi su se zabuljili u njega. Na trenutak nitko nije progovorio. „I, hoće li doći?“ napokon ga je upitao otac. „Da, rekla je da hoće.“ „Baš lijepo“, rekla je teta Kim tonom koji nije bilo lako shvatiti. Nedov otac otišao je u kuću, a Ned je pogledao tetu. Prekapala je po torbici, tražeći mobitel. „Tetak Dave?“ upitao je. „Bože, da!“ odgovorila je, kimajući glavom. „Nemaš pojma koliko bih voljela da je on sada ovdje.“ Ned je oklijevao. „Možda ipak imam. Tako ste mi rekli neku večer. Ne bi htio doći ako bi mama ostala tamo, zar ne? Ostao bi s njom?“ Teta Kim izvukla je mobitel i zamišljeno ga pogledala. „Ned Marriner, jesi li pozvao Meghan ovamo zato da...“ „Ne! Doista želim da dođe. Mama se dobro snalazi u situacijama kad treba odlučiti što da se radi. Ali, na temelju onoga što ste mi rekli, također sam pomislio da bi tetak Dave... da bismo mogli zatrebati...“ Zašutio je. Teta se zabuljila u njega. A i Steve i Greg. I Kate, shvatio je. Zatim se teta Kim iznenada nasmiješila. Zbilja je zgodna kad se smiješi, pomislio je. Može se vidjeti kako je izgledala kad je bila mlada. Malo je zavrtjela glavom, učinilo se da će još nešto reći, ali onda se predomislila. Uzela je mobitel i udaljila se terasom prema suncu na

zalasku. Začuli su je kako nekoga pozdravlja, a onda je zamakla za ugao kuće pa je više nisu mogli čuti. Oko stola je nastao muk. Sada, na kraju dana, bilo je svježije. Steve je bio gol do pojasa, umotan u ručnik. Mora da mu je hladno. Ned je pogledao prema stablima na istoku, iza crvenog automobila na kolnom prilazu i zelene žičane ograde. Uskoro će izaći mjesec. Po drugi put danas. „Da javimo njezinim roditeljima?“ To pitanje postavio je Greg, a Ned je trenutak poslije shvatio da je pitanje upućeno njemu. Kao da bi on trebao znati odgovor i odlučiti što da se radi! I Steve ga je gledao, čekajući odgovor. Nije se lako nositi s takvim očekivanjima. A i sa zabrinutim izrazom na njihovim licima. Zapravo, taj bi se izraz morao nazvati strahom. Ned nije točno znao kakvi odnosi vladaju među članovima u očevoj ekipi, ali nije dvojio da im je svima stalo do Melanie. Jako. „Ovaj, vidjet ćemo što kaže teta Kim, ali mislim...“ „Mislim da bismo trebali pričekati tri dana“, neočekivano se oglasila Kate. „Ako možemo.“ „Zašto baš tri?“ upitao ju je Steve. Kate je izgledala blijedo i iscrpljeno, ali odlučno. „A što bismo im sada mogli reći? I zato što je to rok koji je dala onoj dvojici da je nađu.“ „A zašto je to tako važno?“ Nije bilo lako dati odgovor na to pitanje, ali Nedu se činilo da ga zna. On je bio ondje, na zaravni. „Zato što, ako postoji ikakva nada da pronađemo Melanie, moramo je pronaći prije one dvojice.“ „Kriste!“ prasnuo je Steve, stojeći u ručniku i kupaćim gaćicama. „Igramo li se mi to skrivača ili Jamesa Bonda? A što ćemo učiniti ako je nađemo? Lijepo je zamoliti da se vrati u stari oblik i neka ne zaboravi zeleni pramen u kosi?“ Ned se bijesno zabuljio u njega. „Do vraga, a odakle da ja to znam? Što hoćeš da ti kažem?“ Greg je pogledao jednog pa drugog, a zatim je podigao ruke i oblikovao njima slovo „T“ kao da traži time out. „O tome ćemo razmišljati kad do toga dođemo“, rekao im je.

Ned je uspio slegnuti ramenima, ali još uvijek je bio bijesan. Dakle! Pa što očekuju od njega? Steve ga je gledao. „Oprosti“, rekao mu je i opet sjeo. „Ja sam kriv. Sve me je ovo potpuno izbacilo iz takta. Nemam pojma kako da se postavim.“ „To nitko od nas ne zna“, odvratila je Kate. „Osim možda Nedova teta.“ „Sve mi ovo izgleda kao odlazak u rat“, promrmljao je Greg i počešao se po bradi. „Kako da čovjek zna kako će reagirati, ili bilo što drugo?“ Uto su začuli korake, a onda se na vratima kuhinje pojavio Nedov otac. Zastao je i zavrtio glavom. „Nemam pojma što si joj rekao,“ promrmljao je Nedu, „ali dolazi. I nije eksplodirala.“ „Nije na telefonu“, odvratio je Ned. Njegov otac razmislio je o tim riječima. „Imaš pravo. Nije na telefonu.“ „Kako će doći?“ upitao ga je Ned. „Vjeruje da će se večeras uspjeti ukrcati na UN-ov avion koji prevozi hranu i stići do Kartuma, a onda ujutro u Pariz. Pa zatim ovamo.“ „Znači, stići će kasno popodne? Navečer?“ „Tako je“, odgovorio mu je otac. „Još će nas nazvati.“ „Jedna mi stvar nije jasna“, rekao je Greg. „Zašto bi doktorica Marriner eksplodirala? To nije njezin stil.“ Uto su opet začuli korake, a onda se teta Kim vratila s druge strane terase. Svi su se okrenuli prema njoj. Sunce, koje je gotovo zašlo, bilo joj je iza leđa. „Dave dolazi“, rekla im je. „Pokušat će večeras uhvatiti neki vojni zrakoplov za bilo koji grad u Europi. Pa onda ovamo.“ Zastala je, shvativši da svi bulje u nju. „Ah“, rekla je. „A Meghan dolazi?“ Edward Marriner kimnuo je glavom. „Baš lijepo“, opet je rekla Kim.

POGLAVLJE XI

Ned je posve smetnuo s uma kombi. Trebalo se vratiti po njega. Greg je imao rezervne ključeve, a teta Kim auto. Ned je rekao da će poći s njima. Činilo se da će mu otac to zabraniti, ali Ned je znao gdje se kombi nalazi, a već je počeo padati mrak. Blizina noći natjerala ih je da odluče krenuti odmah. „Molim vas, vratite se ravno natrag“, rekao im je Edward Marriner, a zatim je upitao svastiku: „Biste li htjeli prespavati ovdje?“ Kirnje kimnula glavom. „Mislim da bih trebala. Kate, hoćeš li ti ostati s nama? Ili si već sita svega?“ Kate je oklijevala, a onda je odmahnula glavom. „Ostat ću. Ako imate mjesta za mene? Mogu javiti Marie-Chantal da noćas neću prespavati kod kuće.“ Pogledala je Neda i slegnula ramenima. „Ona to stalno radi.“ „Bit će ljubomorna“, odvratio je Ned bez pravog entuzijazma, sjetivši se da je ovo beltanska večer. „Samo ako joj kažem da ću prespavati kod prijatelja“, rekla je. „Ali definitivno nećeš spavati u njegovoj sobi“, odlučno je odvratio Edward Marriner. „Ti i Kimberly možete spavati u Melanienoj sobi u prizemlju, ako vam ne smeta da dijelite sobu?“ Teta Kim se nasmiješila. „Naravno da mi ne smeta. Osjećat ću se mlada.“ „A možda do sutra uspijemo pronaći Melanie“, dodao je Nedov otac. Kimberly ga je pogledala kao da će nešto reći, ali na kraju ipak ništa nije rekla. Nedu je sinulo da ona to često čini. „Hajdemo po vaš kombi“, rekla je.

Vozila je brzo i dobro. Nije im dugo trebalo da stignu jer se promet sada već prorijedio. Neda je to uznemirilo. Prvo se nalaziš na mjestu gdje možeš izvaditi Coca-Colu iz hladnjaka i slušati U2 sa slušalicama u ušima, a onda se nađeš na mjestu gdje je upravo žrtvovan bik, gdje je jedan čovjek popio njegovu krv i zazvao ženu u život, među vatrama. Nije bilo postupnog prijelaza između tih dviju stvari. Prije nekoliko dana, za vrijeme vožnje u planine, razmišljao je o razdaljinama, o brzini i o modernom svijetu. Čak se bavio mišlju da svoj drugi referat posveti toj temi pa da o njoj napiše nekoliko pametnih stvari. Sad mu se ta zamisao činila apsurdnom, kao sjećanje na neki posve drugi život. Pogledao je tetu Kim, obasjanu svjetlima kontrolne ploče, i zapitao se je li isti takav osjećaj nju otjerao od kuće nakon onoga što joj se dogodilo, što god to bilo. Može li se čovjeka tako duboko uvući u taj drugačiji svijet da mu se njegov vlastiti – onaj koji je poznavao cijeloga života – učini tuđim i nemogućim? „Skrenite udesno malo naprijed“, rekao je kad su farovi osvijetlili smeđi znak za Entremont. Teta Kim ugledala je znak i skrenula, malo prebrzo, pa su kotači načas zaškripali. „Oprostite“, rekla je, usporavajući kad su se počeli penjati. „I ja tako vozim“, odvratio je Greg. Greg je bio tih, sjeo je na stražnje sjedalo kako bi Ned mogao pokazivati put. Ned je bio impresioniran njime i zahvalan. Greg je mnogo lakše od Stevea prihvatio njihovu priču. Ned se pitao i o tome. Zašto su neki ljudi skloni povjerovati ti, a drugi reagiraju s bijesom i šokom? Shvatio je da ne zna baš mnogo ni o Gregu ni o Steveu. A ni o Melanie, što se toga tiče. Prednja duga svjetla osvijetlila su zatvorena vrata ograde i parkiralište s lijeve strane. Kim je skrenula na parkiralište, na kojem se nalazio samo kombi. Svi su izašli. Greg je otključao vrata kombija pritiskom na daljinski.

Kim je otvorila vrata na suvozačevoj strani. „Torba joj je ovdje.“ „Pa jasno“, rekao je Greg, obilazeći kola na vozačevu stranu. „Okej, hajdemo. Od ovog mjesta podilazi me jeza, i to gadna.“ Premda ga je čuo, Ned je shvatio da odlazi na drugu stranu, prema vratima ograde. Bila su zaključana, ali moglo se prilično lako popeti preko njih. Kate je rekla da čuvar dolazi samo da ih otvori i da ih zaključa. Ned je pogledao kroz vrata i ugledao široku stazu koja vodi na istok do ulaza. Drveće je s ove strane uglavnom skrivalo pogled na sjeverni zid ruševina, ali Ned je znao da je zid ovdje, a znao je i što se nalazi s druge strane. Vjetar je sada gotovo već prestao puhati. „Ned, požuri!“ doviknuo mu je Greg. Začuo je približavanje tetinih koraka. „Vjerojatno su još uvijek unutra“, rekao joj je, ne osvrćući se. „Rekla im je da pričekaju cijelu noć. Da je ne počnu tražiti prije jutra.“ Uzdahnula je. „Kad bih imala ikakve spomena vrijedne moći, dušo, pošla bih s tobom unutra da vidim što mogu učiniti. Ali nemam ih, Ned. Nećemo joj pomoći ako poginemo na Beltane.“ „Bi li nas oni doista ubili?“ Ponovo je uzdahnula. Ned ju je pogledao. „Nemam pojma“, odgovorila je. „Nisam nikad bila ovdje. Ali, sudeći po onome što si nam ispričao, ako bi pomislili da ćemo se umiješati...“ „Da“, rekao je. „Ako bi to pomislili, neki od njih bili bi to u stanju.“ „A to je upravo ono što ćemo i pokušati“, rekla mu je teta Kim. „Pokušat ćemo se umiješati.“ „Kako?“ Vidio ju je da trese glavom. „Pojma nemam.“ „Požurite!“ ponovo im je doviknuo Greg, a zatim su začuli paljenje motora. „Greg ima pravo“, rekla je Kimberly. „Bolje da ih večeras ne vidimo. A i da im ne dopustimo da oni vide nas. Vas dvojica krenite ravno kući, a ja ću vam se poslije pridružiti. Moram skoknuti u hotel po

svoje stvari.“ Ned je još uvijek gledao kroz vrata prema onom drugom svijetu iza ograde. Greg je zatrubio. Truba je zazvučala šokantno glasno, kao kakav uljez. Ned se okrenuo, otišao natrag do kombija i ušao, pa su se odvezli. On i Greg nisu mnogo toga rekli jedan drugome. Na povratku u Aix, teta Kim vozila je ispred njih i na pola puta obilaznicom skrenula na kolni prilaz hotela, a Greg je zaustavio auto uz cestu i pričekao da izađe iz kola na vrata koja joj je otvorio vratar i uđe u predvorje hotela. A zatim se – još uvijek bez riječi – vratio u promet i nastavio obilaznicom do odvojka na istok. Skrenuo je nalijevo kod sada već poznate pekare, trgovine mješovitom robom i malog akvedukta, pa onda nadesno na odvojak uz brijeg. Ned je spustio staklo prozora da udahne svjež zrak. Seoska cesta, blaga večer, mjesec nad drvećem pred njima. Uto je Greg žestoko opsovao i nagazio na kočnicu, pa se kombi odsklizao cestom, odbacivši Neda u zaštitni pojas, i zaustavio se. Ned je na cesti ugledao vepra kako im stoji sučelice. Bolje da ih večeras ne vidimo. Ne možemo uvijek birati, pomislio je. „Melanie će me ubiti ako pregazim životinju“, rekao je Greg. „Možda se preplaši i utekne ako krenem polako ili ako zatrubim.“ „Neće“, tiho mu je odvratio Ned. „Pričekaj, Greg.“ „Ha? Kako to misliš?“ „Ovog sam vepra već vidio.“ „Ned, kog vraga...?“ „Pogledaj ga.“ Preplašiti se i uteći nisu baš bile riječi koje bi čovjek primijenio za ono što su sada gledali. Vepar je iz ove blizine izgledao golem, čak i očitije nego prije. Stajao je – čekajući – nasred ceste s arogantnim, neprirodnim samopouzdanjem. Uz cestu je bilo nekoliko visokih, vrlo razmaknutih uličnih svjetiljaka, napola skrivenih lišćem, a bila su uključena i prednja svjetla kombija. Veprovo grubo, svijetlosivo krzno izgledalo je gotovo bijelo, a kljove su mu svjetlucale. Gledao je ravno u

njih. Veprovi zapravo ne bi smjeli imati dobar vid. Zatim je netko na desnoj strani razgrnuo grmlje i zakoračio na cestu. „Oh, Isuse!“ rekao je Greg. „Ned, da dam gas?“ „Ne“, odgovorio je Ned. Otvorio je vrata i izašao. Nije bio siguran zašto, ali znao je da ne želi pobjeći, a nije se s ovom situacijom želio suočiti sjedeći u kombiju. Osim toga, prepoznao je čovjeka koji je stupio na cestu. Zalupio je vratima i začuo rezak zvuk. Glasan, zato što nije bilo drugih zvukova. Ptice ne pjevaju nakon sumraka. Sada kad je vjetar gotovo prestao, jedva da se čuo šum lišća. Ned je gurnuo ruke u džepove i stao pokraj kombija, čekajući. Primijetio je da je druid još uvijek odjeven u bijelo – kao kad je u ruševinama uhvatio bikovu krv u kamenu zdjelu. Ned je znao da je to druid. Sjetio se kako je Kate upitala Phelana je li njegov neprijatelj – Cadell – druid, i Phelanova užasa kad je pomislio na to. Druidi se koriste magijom. Ned je bio gotovo siguran da je druid izrekao one riječi zazivanja koje su opčinile Melanie i pretvorile je u Ysabel. Cadell je čekao današnju večer kako bi ovaj čovjek mogao obaviti svoj obred. A čekao ju je i Phelan, što se toga tiče. Ned se morao podsjetiti da gleda utvaru, nekoga tko je gotovo sigurno mrtav doista mnogo vremena, a sada ima tjelesni oblik samo zahvaljujući tome što je danas Beltane. A bio je prilično siguran i u to da bi ga ova utvara mogla ubiti ako joj se tako prohtije. Zapitao se koliko je daleko njegova teta iza njih, je li si dala vremena da se odjavi iz hotela ili je samo zgrabila svoje stvari i pošla za njima. Druid je bio sitna pojava, nije bio mlad, malo pogrbljen, s prosijedom bradom, naboranim licem, dugom sijedom kosom i pletenim pojasom oko halje koja mu je sezala do gležnjeva. Nosio je sandale, bez nakita. Bez vidljivog oružja. Ned je mislio da druidi nose srpove, ili tako nešto, i da traže imele... ali to je možda zapamtio iz stripova o Asterixu, a nije bio siguran koliko se može pouzdati u taj izvor. Tomu bi se čovjek mogao i nasmijati, kad bi mu bilo do toga.

„Je li ovaj vepar vaš?“ upitao je druida na francuskom. „Pazi na nas?“ „Kamo je žena otišla?“ Glas mu je bio slab, nervozan, bijesan, željan nadzora, naviknut na to da ga se sluša. Ned je začuo kako se druga vrata kombija otvaraju i onda s treskom zatvaraju. „To je stvarno dobro pitanje“, začuo je Gregov glas. „Mislim da bi ti to trebao reći nama. Gdje je, do vraga, Melanie? Odgovori nam na to pitanje, pa onda možeš otpuzati natrag u svoju kantu za smeće.“ „Lakše malo, Greg“, promrmljao je Ned, sve uplašeniji kako su minute prolazile. „Osoba s tim imenom više ne postoji“, odgovorio je druid. „Ne nakon što je prošla između svetih vatri. Zahtijevam da mi kažete kamo je Ysabel otišla. Ako mi kažete, neću vas ozlijediti.“ Prije no što je Greg stigao ponovo progovoriti, Ned je hitro podigao ruku. „Nekoliko stvari“, rekao je, naprežući se da ostane miran. „Prvo, čuo sam kad vam je ona žena rekla da noćas morate ostati u Entremontu i da je ona dvojica moraju tražiti sama. Imate li kakav komentar?“ Čovjek je izgledao gotovo komično zapanjen. „Ti si bio u Entremontu? Za vrijeme obreda?“ „Nego šta! Tako da znam sve o tome.“ „Je li ti jasno da bi zbog toga mogao biti ubijen?“ „Nije. Jasno mi je da je ona žena – Ysabel – odredila pravila. Ako nas ovdje ozlijedite, ako nestanemo, mislite li da Phelan to neće doznati i reći joj? Želite li sve upropastiti Cadellu? Mislite li da će ga to usrećiti?“ Shvatio je da govori razmetljivim tonom i zapitao se odakle on dolazi. Ali nije ovom čovjeku želio pokazati da ga se boji. Kao da nije bio ista osoba kad god ima posla s ovim tipovima. U njihovu svijetu, čovjek s petnaest godina nije više dijete. Možda je to jedan od razloga. A još uvijek mu se činilo da previše dobro vidi u mraku, kao da su sve stvari večeras zadobile oštriji oblik.

Druid se zabuljio u njega, ne odgovorivši. Ned se nakašljao. „On vam je šef, zar ne? Vaš gazda? Kako god bilo. Pa zašto mu onda vi sada kvarite stvari?“ „Ma što drugo bio, ti si neznalica“, odvratila je prilika pred njim. Oči su mu bile duboko usađene ispod gustih obrva. „Možda, ali zašto je vama važno koji će je od njih osvojiti? Vi ćete ujutro opet biti mrtvi, zar ne?“ Ned zapravo nije bio siguran da je to točno. Nadao se da je tako. Opet je nastala tišina, a onda: „Nekoć je bila jedna od nas. Kad nas je odlučila napustiti, svijet se počeo mijenjati.“ Druid je podigao glas. „Ona spada među nas. Promjene se mogu poništiti. Ovo se ne tiče samo njih troje.“ Bacio je pogled prema drveću, a onda opet natrag. Kad je začuo druidov povišeni glas, Nedu je nešto palo na pamet. Potaknut iznenadnim porivom, pokušao je pretražiti svoju nutrinu, kako je već učinio kad je dvaput našao Phelana, i svoju tetu kod kule. Zamijetio je sjaj u sebi. A taj sjaj nije bio druidov. Ned se rastreseno osmjehnuo. To je doista čudno, ali premda su mu se ruke tresle od straha, također se osjećao uzbuđen, živ, ispunjen nečim, uz pomoć nečega, što nije mogao objasniti. Vepra više nije bilo – otišao je s ceste natrag u mračno polje ili u šumu iza njega. Došao je samo da ih zaustavi, a kad je to obavio, otišao je. „Rekao sam vam da imam dva pitanja, sjećate se?“ rekao je Ned. „Evo kako glasi moje drugo pitanje. Kažete da niste znali da sam ja bio u Entremontu. Pa zašto ste onda došli ovamo? Zašto ste očekivali da ću ja išta znati o svemu ovome? Odakle ste uopće znali za mene i kako da me nađete?“ Znao je odgovore na ta pitanja, ali htio je vidjeti što će ovaj tip učiniti. Osjetio je da ga Greg gleda s nekom vrstom strahopoštovanja na licu. Prednja svjetla kombija obasjavala su cestu i priliku u bijelom, a kroz trakove svjetlosti prelijetali su kukci. Druid je podigao glavu. „Odakle ti pravo da me ispituješ?“

„Oh, onda dobro“, odvratio je Ned. „Nema problema. Pričekat ću da vaš prijatelj izađe iz grmlja pa ću pitati njega.“ Vidio je reakciju na svoje riječi. Okrenuo se na desnu stranu, prema drveću uz cestu. „Ako ovdje ima komaraca, mora da ih ondje ima još više. Ujedaju li?“ Pričekao je. U drveću je nastalo komešanje. Iz tame iza dva traka svjetlosti pojavila se crveno-zlatna prilika. Kad ju je ugledao, Nedu je počelo lupati srce. Cadell je na glavi opet imao jelenje rogove. Ned je začuo Grega kako tiho psuje u nevjerici. „Tko si ti?“ upitao ga je veliki Kelt, zakoračivši na cestu. Za razliku od druida, koji je bio bijesan, Cadell je zvučao gotovo kao da se zabavlja. Glas mu je bio isti kao i prije: dubok i zvonak. Čovjek bi taj glas mogao slijediti u bitku, pomislio je Ned. Ali morao je biti oprezan. Ono što je pomislio, gledajući kroz rešetke na vratima pokraj parkirališta, bilo je točno: ako ovi tipovi pomisle da im on i Greg predstavljaju problem, nešto će poduzeti u vezi s tim. Ako oni mogu ignorirati njegovo pitanje, zaključio je, on može učiniti to isto s njihovim. „Budući da mi ovaj tip neće odgovoriti, recite mi vi“, rekao je. „Mislite li vi doista da vam Phelan neće dati do znanja da ste prekršili pravila? I to odmah? Čuo sam kad ste se zakleli.“ „Noćas je Beltane“, odgovorio je Cadell. „Rekla je da ih pustimo kad noć prođe.“ U glasu mu se još uvijek osjećala zabavljenost i lakoća. Ned se prisjetio da nije bio takav kad se Phelan popeo u Entremont, nakon što je došla Ysabel. „Istina“, priznao je Ned dok je Greg kraj njega teško disao. „Ali čuo sam i kad vam je rekla da morate ostati tamo i početi je tražiti tek u zoru.“ Veliki mu se čovjek nasmiješio. Njegovo opušteno ponašanje nije se Nedu činilo kao gluma. „Ali ja ne tražim nju“, odvratio je. „Tražio sam tebe.“ „Baš zgodno! Jeste li spremni riskirati da će vam ona to povjerovati? Riskirati sve? Je li ona osoba koja se zadovoljava takvim trikovima?“

U tom trenutku Cadellov se izraz lica ipak promijenio, što je bilo zadovoljstvo vidjeti. Nastao je muk. Ned je kimnuo glavom. „Tako sam i mislio. A uzgred, zašto ste me tražili?“ „Izgovorila je tvoje ime – ona sitna žena – kad je došla, prije no što je prošla između vatri.“ Oh, to je točno, pomislio je Ned. A Cadell je znao tko je i što je od onog susreta kraj kule s tetom Kim. Povezao je to. Ako je Ned shvaćao išta od svega ovoga – što nije bilo posve sigurno – ovaj tip živi, s vremena na vrijeme, već više od dvije tisuće godina. Imao je dovoljno vremena da postane lukav. Da nauči kako da mu izrastu jelenji rogovi, kako da se preobrazi u sovu, kako da kontrolira vukove i pse. Kako da poveže nekoliko indicija. Stojeći nasred ceste, druid je nešto progunđao sebi pod bradu, bijesno se njišući naprijed-natrag kao kakva navijena igračka koja samo što nije eksplodirala. Ned se nije obazirao na njega. „Vidjeli ste nas kako se vraćamo po kombi?“ pretpostavio je. Cadell je kimnuo glavom. „Ostavio sam nekoga da ga nadzire.“ „Lukav potez“, rekao je Ned. „Igrate jedan na jednog, ali vi imate duhove na svojoj strani?“ „Čini se da on ima tebe na svojoj strani“, tiho mu je odvratio Cadell. „Nije li tako?“ Ned je oklijevao. „Nismo mi ni na čijoj strani“, obrecnuo se Greg i koraknuo naprijed. „Mi nemamo nikakve veze s ovim. Samo želimo da nam vratite Melanie, pa onda svi vi možete jebati jedan drugoga, što se nas tiče!“ „Odbojne li misli!“ odvratio je Cadell sa smiješkom. „Brys ti je rekao istinu, žena koju vi zovete Melanie više ne postoji. To morate shvatiti. Nema razloga da nam ne kažete gdje je Ysabel, ako to znate.“ „Gadovi!“ povikao je Greg, stisnuvši šake. „Kojim prokletim pravom...“ „Stani, Greg!“ rekao mu je Ned, prišavši mu i položivši ruku na njegovu. „Stani!“

Ned je uzdahnuo. I sam je bio prilično uzrujan, ali nastojao je da to ne pokaže. Ovdje ne smiju izgubiti kontrolu, trebaju još mnogo toga doznati. „A zašto bismo mi znali gdje se ona nalazi?“ upitao je. „Odakle vam uopće takva ideja?“ Druid je nešto brzo dobacio Cadellu na onom drugom jeziku. Cadell ga je pogledao i odmahnuo glavom. Pristojno mu je odgovorio na tom istom jeziku, a onda se okrenuo Nedu. „Toliko ti možemo reći. Ali, moraš mi vjerovati, ja ti nisam neprijatelj, a Phelan ti nije prijatelj. On nikome nije prijatelj.“ Zastao je, kao da traži riječi. Druid je još uvijek gunđao. On nas želi ubiti, pomislio je Ned. „Ysabel se mijenja“, rekao mu je Cadell. „Svaki put kad se vratimo u svijet. Svaki novi povratak malo je promijeni. Nosi nešto od žene koju je zaposjela.“ „Znači, to se događalo i prije? Netko drugi postane...?“ „Uvijek je tako.“ Neda je počinjala boljeti glava od pokušaja da se koncentrira i da sve ovo zapamti. Morat će to prenijeti teti Kim. Možda će ona to shvatiti. Ako se izvuku iz ove situacije. Vila je bila blizu, ali činilo se da je udaljena godinama. Morao je paziti da Greg ne eksplodira. Osjećao je njegovu napetost pokraj sebe. „Ona se mijenja?“ upitao je. „A vas dvojica ne?“ Cadell je zatresao glavom, pa su mu se pomakli rogovi. „Ja sam isti kakav sam uvijek bio, od prvih dana. A i on je takav, neka bogovi daju da mu istrune srce.“ „Pa zašto? Zašto se ona...?“ Nato je druid, Brys, oštrim tonom ponovo nešto rekao većem čovjeku, a ovaj ga je ponovo ignorirao. Cadell se više nije smješkao. „Ona se mijenja kako bi se i njezin izbor promijenio. Ne može se očekivati da ti to shvatiš. Dajem ti te odgovore kako bih ti pokazao dobru volju. Ja ti nisam neprijatelj.“ „Dobru volju?“ povikao je Greg. „Nakon onoga što ste joj učinili? Jeste li vi pri sebi?“

Ned ga je ponovo uhvatio za ruku. Mogao je osjetiti kako Greg drhti, kao da želi nasrnuti i početi udarati šakama. Sasjekli bi ga na komadiće kad bi to učinio. „Imate pravo, ne shvaćam“, rekao je Ned. „Možda i ne moram shvatiti, ali, vjerujte mi – i to je istina – mi nemamo pojma gdje je ona.“ Cadell se zabuljio u njega na jedan dugi trenutak, a onda je uzdahnuo, kao da se nečega odriče – nade? „To je bilo malo vjerojatno od početka.“ Slegnuo je ramenima. „Vrlo dobro. Cesta ti je sad otvorena. Ostavi nas našoj potrazi. Drži se podalje od svega. Ona žena kraj kule, zaklela se da ćete to učiniti.“ Govorio je o teti Kim. „A-a. Neće ići!“ odvratio je Ned. „To je obećala prije no što ste vi uzeli jednoga od nas.“ Uperio je prst u Cadella i sa zadovoljstvom primijetio da mu prst ne drhti. „Vi ste promijenili stvari, a ne mi.“ Zastao je i odlučio riskirati. „Biste li se vi samo tako odrekli nekoga tko vam je važan?“ „To nije isto“, odgovorio je Cadell, ali s oklijevanjem. „Da, isto je!“ obrecnuo se Greg. „Vi želite vratiti nekoga koga ste izgubili, a i mi!“ Ned ga je pogledao. A i Cadell. „Ysabel nikad nije izgubljena“, odgovorio je veliki čovjek. „To je narav svega ovoga. Njezina je sudbina upitna. A ja nekoga moram ubiti.“ „Onda odigrajte sve to bez Melanie“, rekao mu je Ned. Ponovo je riskirao. „Moja teta samo što nije došla ovim putem. Ona zna onoga s kime se opet sprdate s ovim rogovima. Ona ga je vidjela, sjećate se? Želite li da se ona uplete u sve ovo? Jeste li spremni riskirati da izgubite Ysabel zato što ste odabrali pogrešnu ženu da se promijeni i upleli se s nama?“ Cadell je sada gledao u stranu, prema drveću i nebu. A i druid, primijetio je Ned. Zapitao se je li pogriješio, spomenuvši tetu Kim. Znao je što rade. I sam je učinio istu stvar. Zatvorio je oči i posegnuo u svoju nutrinu, a onda van prema njoj. Nije osjetio njezinu prisutnost, nikakav znak njezina blijedog i jarkog sjaja. Ili je zastirala auru ili je bila predaleko. „Ne sprdam se s njim“, odgovorio je Cadell, ponovo pogledavši Neda. „Kad sam u šumi, ja... zabavlja me da mu ukazujem čast njegovim

rogovima.“ Ned je zatresao glavom, ponovo bijesan. Sve je ovo postajalo malo previše. Začuo se kako govori: „Ma jasno. Točno. Ukazujete li čast kralju, noseći njegovu krunu?“ A odakle je ovo došlo, upitao se. Druid se prestao njihati. Cadell je zatreptao. Greg se opet zabuljio u Neda. Ned je shvatio da mu je dlan još uvijek na Gregovoj ruci. Ispustio ju je. „Tko si ti?“ rekao je Cadell. Već mu je bio postavio to pitanje. „Prijatelj žene koju ste oteli“, odgovorio je Ned. „Nećak one druge žene. One koja je važna. Tako da morate poništiti ono što ste učinili s Melanie, pa ćete nas se riješiti.“ Opet je nastala tišina. „To je nemoguće“, odgovorio je druid. Cadell je kimnuo glavom. „Čak i kad bih to želio. Vidio si kako bik umire, vidio si vatre.“ Načas je gledao Neda. „A bi li ti časno postupio da vratiš svoju ženu i dopustiš da netko drugi bude izgubljen umjesto nje?“ Ne postoji dobar odgovor na to pitanje. „Ona nije moja žena“, nezgrapno je odvratio Ned. Ponovo se osjetio kao pučkoškolac, čak i dok je izgovarao te riječi. Tako se odgovara kad te prijatelji zadirkuju zbog neke djevojke, za Boga miloga. Cadell se nasmiješio. Drugačija vrsta izraza. Natjera te da shvatiš – iznova – da ovaj čovjek živi vrlo dugo. „Cesta je sad otvorena“, ponovio je vrlo blago. „Mi ćemo se vratiti u svetište i pričekati zoru, kao što nam je ona zapovjedila. A ti slučajno imaš pravo... ne vjerujem da joj on neće reći za ovo, a ona će možda zaključiti da su takve stvari važne. Naučio sam, na teži način, da ne pokušavam predviđati što će ona učiniti. Idi svojim putem.“ Zastao je, a onda opet dodao: „Ja ti nisam neprijatelj.“ Ned ga je pogledao. U svjetlu prednjih svjetala, na mjesečini, s tim rogovima, čovjek je izgledao kao sam bog, a imao je i glas koji odgovara toj slici. Prije samo tjedan dana, Nedove su glavne brige u životu bile seciranje žabe na satu biologije, razredna zabava u kući Gail Ridpath i

doigravanje u hokeju. Zadrhtao je i kimnuo glavom. Što se uopće može reći na sve ovo? „Jebi se“, rekao je Gregory i dodao sočnu psovku. „Ja bih na tvom mjestu bio malo oprezniji“, mirno mu je odvratio Cadell. Greg je ponovio točno ono što je upravo rekao i zakoračio naprijed – prema druidu. „Nikamo mi ne idemo, a ne idete ni vi“, zarežao je prema čovjeku po imenu Brys. „Ti se time baviš? Pa, obavi to, čovječe – vrati je prije no što ti razbijem glavu!“ Katkad neizvjestan trenutak malo previše brzo prijeđe u akciju. „Stani!“ povikao je Cadell. Ned je vidio kako druid podiže obje ruke dok mu se Greg hitro približava. Mislio je da se druid želi obraniti od udarca, ali prevario se. Gregova se glava trznula unatrag. Čitav mu se gornji dio tijela podigao, dok su mu se noge na trenutak nastavile kretati – gotovo komično – naprijed. A onda je asistent Edwarda Marrinera, taj čvrsti i krupni muškarac, odletio unatrag i tresnuo koliko je dug i širok leđima na cestu, u sjaju automobilskih svjetala. Nije se pomaknuo. Tijelo mu je ostalo ležati u nezgrapnom položaju, savijeno. „Oh, Isuse Kriste!“ rekao je Ned. „Rekao sam ti da staneš“, obrecnuo se Cadell na druida i dodao nešto žestokim glasom na onom drugom jeziku. Neda je obuzeo bijes. Sila kakvu nikad u životu nije osjetio. Okrenuo se velikom Keltu i začuo sebe kako viče bez riječi, od gnjeva i straha, a onda je, ne znajući što čini, i ne sluteći, zamahnuo oko sebe desnom rukom i zaparao noćni zrak, ciljajući Cadella, koji je bio udaljen od njega dobra tri metra. Začuo se zvuk nalik na cvrčanje odreska na roštilju ili zujanje električne struje. Ned je ponovo povikao. Nešto je sunulo iz njegovih prstiju poput lasera – i prerezalo jelenje rogove napola. Veliki čovjek zaurlao je od šoka i bola. A onda je nastao muk. Još uvijek savijen od pokušaja da se sagne, Cadell se zabuljio u

Neda. Podigao je ruku i opipao rogove, ili ono što je od njih ostalo. Razgranati dio rogova ležao je odsječen na cesti kraj njega. Ned se okrenuo druidu. Čovjek u bijeloj halji brzo je podigao ruke, ali ovaj put očito u samoobrani. Ned mu je na licu ugledao strah. „Tko si ti?“ upitao ga je druid. Izgleda da je sada na njega došao red da postavi to pitanje. Ljudi su ga to u posljednje vrijeme često pitali, pomislio je Ned. To brzo može dosaditi, ili postati zbilja, zbilja zastrašujuće. „Jesi li ga ubio?“ navaljivao je. Greg se još uvijek nije pomaknuo. „Živ je“, odgovorio je Cadell. „Uspio sam blokirati većinu toga. Brys, odlazi sada! Nisi me poslušao. Čuo si moju zapovijed.“ Druid se okrenuo Cadellu. Polako govoreći, i oprezno motreći Neda, rekao je: „Nemoj mi zapovijedati. Ja ovdje imam zadaću, za sve nas. Ovo se ne tiče samo vas troje.“ „Nije istina“, odgovorio je Cadell bez krzmanja. „Uvijek je riječ o nama. Trebam li ti na licu mjesta razvezati duh od tijela? Želiš li iz ovih stopa otputovati na onaj svijet? S ovog mjesta? Učinit ću to, a ti znaš da to i mogu. Ti si ovdje samo zbog mene.“ Na noćnoj cesti između polja i drveća, pod uzdignutim mjesecom, nastupio je još jedan trenutak nepomičnosti. Brys je nešto rekao na onom drugom jeziku, a riječi su mu bile ispunjene tako dubokim ogorčenjem da ga je čak i Ned mogao osjetiti. Zatim je druid pokazao rukom – ovaj put prema sebi – i nestao. Ned je zatresao glavom. I upravo u tom trenutku osjetio je u sebi sjaj. Nije ga tražio... teta Kim pokušavala je uspostaviti vezu s njim, shvatio je, davala mu je do znanja da dolazi. Dosad nije znao da je to moguće. Zapravo, mnogo toga nije znao. Desna mu je ruka bridjela, od siline i gnjeva onoga što je upravo učinio. Ponovo je pogledao Cadella. Primijetio je da su ostaci odsječenih rogova nestali. Čovjek je stajao, zlatokos, kakav je bio u Entremontu. Ned je osjetio neočekivano žaljenje. Gubitak nečega, veličanstva. Progutao je slinu. „Ne znam kako sam ovo učinio“, rekao je. „Nisam znao da ste spasili Grega.“

„S njim će sve biti u redu. Iako je budala, nije zaslužio tako rano umrijeti.“ „Nije“, slabašno je prosvjedovao Ned. „Sve je ovo daleko previše za nas. Izgubili smo nekoga.“ Cadell ga je pogledao, a onda je podigao glavu kao i prije i zagledao se preko drveća. Ned je vidio kako shvaća da Kim stiže. Veliki čovjek zatresao je glavom. „Svi mi gubimo ljude. Rekao sam ti istinu. A i Brys, o ovome. Nje više nema. Takve osobe više nema na svijetu.“ „Kako da to prihvatimo, ili objasnimo?“ upitao ga je Ned. Kelt je slegnuo ramenima. Činilo se da njegova gesta govori: Nije to moj problem. Ali Ned je bio previše umoran i iscrpljen da bi se opet razljutio. „Nastavite sa svojim životima“, rekao mu je Cadell svojim zlatnim, veličanstvenim, rezonantnim glasom. Ned se prisjetio da im je Phelan to isto rekao – njemu i Kate – prije samo nekoliko dana. Cadell je podigao ruku i provukao je kroz dugu kosu. „Ako ostanete blizu nas, bit ćete ozlijeđeni ili ubijeni, ili ćete beznadno zaglaviti između dvaju svjetova. Ti si sam već blizu tome, tko god da jesi.“ Glas mu je opet bio nepodnošljivo blag. Ja ti nisam neprijatelj. Začuli su auto u podnožju. Mijenjao je brzinu, pripremajući se za uspon. „Zbogom“, rekao mu je veliki čovjek i podigao jednu ruku ravno iznad glave. Na mjestu gdje je prije stajao on sada se pojavila sova u zraku. Odletjela je, ponovo na sjever, preko živice i polja, prema grebenu iza kuća odmaknutih od ceste, i nestala. Ned je pogledao svoje ruke. Osjećao se kao jedan od onih mutanata iz stripova X-Men. Prsti su mu prestali bridjeti, ali sada više u njima nije osjećao ni ikakvu silu. Uto su se pojavila svjetla automobila tete Kim, a onda se njezin crveni auto zaustavio iza kombija. Ned je začuo otvaranje i zatvaranje

vrata i vidio je kako mu prilazi, brzo hodajući, gotovo trčeći. Bijela kosa sjala joj je na svjetlima auta. Nikad u životu nije bio tako sretan što nekoga vidi. Teta ga je pogledala i ukopala se u mjestu. „Ned. Što se dogodilo? Tko je bio ovdje?“ „Cadell, i druid. Jedan nam je vepar blokirao put, oni su ga poslali, a onda su...“ Bilo mu je prilično teško govoriti. „Poslali? Zašto, Ned?“ „Mislili su da možda znamo gdje se ona nalazi.“ Teta Kim osvrnula se oko sebe. „Gdje je Gregory?“ „Ovdje sam, gospođo.“ Ned se brzo okrenuo. Greg se uspravio u sjedeći položaj, oslonio se na jednu ruku i protrljao prsa drugom. „Oh, Bože. Što ti se dogodilo?“ „Odalamio me onaj druid. Sreća da sam tako snažan. Zato što u meni kola krv drevnih Vikinga.“ Ned je zavrtio glavom. „Cadell je blokirao udarac.“ „Šališ se.“ „Ne.“ „Zašto je to učinio?“ „Zato što se bojao da ćemo reći Phelanu, pa će Ysabel doznati da su bili ovdje. Ili možda zato... što i nije tako loš.“ „Hoćeš mi reći da nisam velika muškarčina?“ Teta Kim uspjela se nasmiješiti. „Ja mislim da si ti čvrst poput čavala u konjskoj potkovi, Gregory. Ali, hajdemo sada do kuće. Ne sviđa mi se ovo mjesto poslije sumraka. Ne večeras.“ „Stanite“, rekao je Ned. Kao da mu se i sluh izoštrio. Ali, trenutak poslije, i ostali su začuli šumove, a onda su ugledali trak svjetlosti koji je poskakivao na cesti uz brijeg. „Ned? Greg?“ Bio je to Nedov tata. „Ovdje smo!“ doviknula je Kimberly. „Sve je u redu.“ Nekoliko sekundi poslije pojavili su se tragači: Nedov tata, Steve i Kate. Žurno su se spuštali obronkom. Ned je spazio da mu otac nosi

motiku u ruci. Steve je nosio lopatu. Kate je držala baterijsku svjetiljku... i čekić. „Vidjeli smo svjetla kombija, a onda su stala“, objasnio im je Nedov otac. „Postali smo nervozni.“ „Pa ste krenuli da nas spasite? Ovako?“ rekao je Greg, oprezno ustajući i još uvijek trljajući prsa. „Isuse, izgledate kao statisti iz Frankensteina koji navaljuju na dvorac. Samo još nedostaju oluja i strani naglasci.“ Nedov se otac namrgodio. „Vrlo duhovito, Gregory.“ Kate je pogledala svoj čekić i zahihotala se. „Nisam mogla naći kolac“, rekla je. Drakula ovdje nije baš daleko od istine, pomislio je Ned, dok svi ovi oživljeni duhovi lutaju naokolo. Znao je da je sve to ispuhivanje napetosti. Prije su bili uplašeni, a sada više nisu – barem za neko vrijeme. „Ned, jesi li dobro?“ upitao ga je otac. Ned je kimnuo glavom. Sinulo mu je da nitko nije vidio što je učinio Cadellu. Greg je u tom trenutku ležao na leđima u nesvijesti. Ned je odlučio da taj dio priče zadrži za sebe. Pogledao je tetu. „Kako se zove onaj lik?“ upitao je. „Onaj koji ste spomenuli. S rogovima. Kad smo sreli Cadella.“ Teta Kim je oklijevala. „Cernan. Cernunnos. Rogati bog. To je njihov bog šuma.“ Izraz lica joj se promijenio. „Opet je imao rogove?“ „Da.“ Zavrtjela je glavom. „Toliko o mojim moćima zastrašivanja!“ „Otišao je kad je osjetio da dolazite.“ „U obliku sove?“ Ned je kimnuo glavom. „Mislim da ga je vaš dolazak zabrinuo, ili barem pokolebao.“ Teta Kim napravila je kiselo lice. „Vjerojatno se uplašio Peugeota. Ti su automobili poznati po lošim kvačilima.“ Ned je shvatio da ga svi pokušavaju smiriti. Mora da je izgledao prilično izluđeno. Uspio se osmjehnuti, ali nije se činilo da je ikog uspio

prevariti. Nije mogao prestati misliti na ono što je učinio i na osjećaj koji ga je pritom bio obuzeo. „Hajdemo gore“, ponovila je Kimberly. „Vas dvojica možete nam ispričati što se dogodilo, ali u kući.“ „Točno“, rekao je Nedov otac. „Greg, ja ću voziti. Ti možeš sjesti naprijed do mene s ovim.“ Greg je pogledao motiku. „Baš vam hvala, gazda. Osjećat ću se jako siguran.“ Mora da ga jako boli, pomislio je Ned, prisjetivši se kako je Greg odletio unatrag i nezgodno sletio. Ali Greg se nije predavao. Ljudi vas mogu iznenaditi. Ned se poželio smijati i šaliti s ostalima, ali to mu nije polazilo za rukom. Ponovo se zabuljio u svoje ruke. Teško bi bilo odrediti što je osjećao, ali djelomice je to bila tuga. Kad je ovaj put sišao u prizemlje usred noći, zatekao je tetu kako sjedi u plavom ogrtaču za stolom u kuhinji. Uplašila ga je – nije očekivao nikoga. Gorjelo je samo svjetlo iznad štednjaka. „I ti patiš od nesanice?“ upitala ga je. Ned je odmahnuo glavom. „Obično ne.“ Otišao je do hladnjaka i izvadio sok od naranče, zatreptavši na iznenadnom svjetlu. Natočio si je piće. „Kate spava?“ Kimnula je glavom. Otišao je do staklenih vrata na terasu. „Jeste li izašli? Izgleda prekrasno, zar ne?“ Ugledao je mjesec iznad grada. „Bolje nam je unutra, dušo. Nije ovo noć za lutanje.“ „A ja sam otišao u lutanje“, odvratio je Ned, gledajući bazen i drveće. Čempresi su se pomicali na vjetru koji je opet počeo puhati. „I zahvaljujući tome, Melanie je nestala. Da nismo otišli gore...“ „Prestani. Slušaj me. Vas dvoje otišli ste zato što je Kate već bila napola uvučena u obred. I sama je tako rekla. I ti si rekao koliko se promijenila. Već je bila krenula prema vatrama kad se pojavila Melanie.“

To je bila istina. Ali ta ga istina nije usrećila. „Mogao sam joj reći ne.“ „Nije to lako, Ned. Ne u takvoj situaciji. I ti si bio dio svega toga.“ Pogledao ju je. „Jeste li vi ikad rekli ne?“ Teta je neko vrijeme šutjela. „Jedanput“, odgovorila je. „I što...?“ „To je duga priča, Ned.“ Ponovo je skrenuo pogled kroz prozor prema mjesecu. Zatim se vratio do stola i sjeo kraj nje. „Jeste li primijetili da je Verakuharica stavila lišće oskoruše na dasku prozora?“ upitao je. Tata Kim kimnula je glavom. „A kad bismo provjerili, vjerojatno bismo otkrili da ih je stavila i pred sva vrata. Prošlost je ovdje blizu površine, Ned.“ „Koji njezin dio?“ Blijedo se osmjehnula. „To te muči, zar ne? Upravo sada, po onome što si rekao? Rekla bih, velik dio prošlosti, dušo.“ Popio je sok. „Nećemo je uspjeti spasiti, zar ne?“ Njegova teta podigla je obrve. „Oh, Bože! A iz kojeg je dijela i čije porodice ovo došlo? Iz naše nije, to je sigurno. Je li tvoj otac takav?“ Ned je odmahnuo glavom. „Onda smjesta prekini s tim. Još je nismo ni počeli tražiti. Idi se sad odmoriti. Ne bi tako govorio da nije tri sata ujutro. Nemoj zaboraviti da ovdje imamo šestero dobrih ljudi, a uskoro će stići još dvoje.“ Ned ju je pogledao. „No da, ali ako vas moja mama ubije, ostat će nas samo sedmero.“ Teta Kim je šmrknula. „Mogu ja izaći nakraj sa svojom mlađom sestrom.“ Na to se morao nasmiješiti. „Mislite?“ Opet je napravila ono kiselo lice. „Možda i ne mogu. Vidjet ćemo. Ali, doista, vrati se u krevet. Krećemo rano.“ Sve su već bili isplanirali. Uzet će oba auta i podijeliti se u dvije skupine. Odredišta su izabrale teta Kim i Kate u svom najboljem štreberskom izdanju. Kad su o tome raspravljali, sve se činilo beznadno, pa čak i smiješno. A sad još i više, u gluho doba noći.

„Ima nešto što vam prije nisam rekao“, priznao je. Mirno je sjedila i čekala. „Kad je onaj druid zavitlao Grega, mislio sam da ga je ubio. Obuzeo me ... bio sam izvan sebe, pretpostavljam. Doista nisam siguran kako, ali, kao, zamahnuo sam postrance rukom, s udaljenosti od barem četiri, pet metara, i... odsjekao sam Cadellu rogove. Napola. Kao nekim laserskim mačem, znate?“ Ništa nije rekla, probavljala je tu vijest. Ali imala je čudan izraz na licu. Gotovo je nesvjesno ispružila ruku i popila njegov sok od naranče. „Ciljao si u rogove? Ne u njega?“ Ned je razmislio o tom pitanju. „Valjda. Zapravo ne vjerujem da sam uopće ciljao. Nisam imao pojma da mogu čak i...“ Zaustavio se. Bilo mu je prilično teško govoriti o toj temi. „Oh, dijete“, rekla je teta Kim. „Što da radim s tim?“ Stisnula mu je ruku na stolu. „Ništa, Ned. To se možda više nikad neće ponoviti. Bio je Beltane. Vidio si vepra, druida, vatre. Odmakao si prilično daleko tom stazom. A imaš i porodičnu vezu sa svim tim stvarima. Možda veću od svih nas. Ali vjerojatno je nećeš moći kontrolirati, a možda je tako i bolje.“ „Dakle, da naprosto zaboravim što se dogodilo?“ Opet se tužno osmjehnula. „Nikad to nećeš moći zaboraviti, Ned. Ali veliki su izgledi da ti se to nikad više neće vratiti. Neka ti to služi kao sjećanje da je svijet više no što većina ljudi ikad shvati.“ „I tata je rekao nešto slično.“ „Tvoj mi se otac sviđa“, odvratila je. „Nadam se da se i ja sviđam njemu.“ „Mnogo je važnije da se svidite mojoj majci.“ „Meghan? Ona me voli. Kao sestra.“ Ned se nasmijao. „Idi sad u krevet“, rekla mu je teta. Poslušao ju je i, začudo, zaspao. Na vjetru nad Entremontom, usred noći, Phelan gleda dogorijevanje baklji i prisjeća se drugih vremena. Razmišlja o šumi i o svom prvom ulasku u nju. Tog dana, prije toliko mnogo života, strahovao je za svoj život, dok

je hodao za vodičima kroz mračne šume. Nije znao kamo ga vode ni hoće li se ikad više vratiti na obalu mora, na svjetlost. Čak i tako, napola izgubljen u snatrenju, Phelan primjećuje da se drugi čovjek u obličju sove vratio na zaravan. Ne može se baš reći da Cadell od ičega pravi tajnu. Phelan odvraća pogled na jug, ne trudi se osvrnuti da vidi kako se drugi čovjek preobražava u svoj stari oblik. Drži se sam na rubu grebena koji gleda na svjetla Aixa u dolini. More je dalje, na drugoj strani priobalne ravnice, nevidljivo. Uvijek ga osjeća, plimu u sebi, a mjesec je pun. Ne uznemirava ga što drugi čovjek ne poštuje pravila koja im je zadala. Ne može se baš reći da je njegovo ponašanje neočekivano. Ona neće izabrati na temelju toga što je jedan od njih prekršio pravila. Oni se već tisućljećima međusobno bore i ratuju. Jednako je tako moguće da će Cadellov let shvatiti kao dokaz veće žudnje. A možda i neće. Naučio je kako nije baš mudro vjerovati da znaš što će Ysabel pomisliti ili učiniti. A ovaj ga novosmišljeni izazov uznemiruje. Zna da je i Cadell uznemiren. (Sada se već vrlo dobro poznaju.) Pada mu na pamet da se Kelt možda čak vratio ovamo zato što se boji da će ga ona kazniti zbog prijestupa. Gotovo iznad svega drugog, ona je hirovita, pa čak i nepredvidiva, nakon više od dvije tisuće petsto godina. A ovaj put pretvorila je njihov dvoboj u nešto novo. Pomisao na taj broj godina, na duljinu proteklog vremena, dvije tisuće i petsto, katkad ga još uvijek može dirnuti u srce. Njegova težina, njegova nemogućnost. Dugačak malj sudbine. Njih se dvojica nikad ne mijenjaju. A ona se uvijek promijeni, na male i znakovite načine. Što ima za posljedicu da je uvijek treba ponovo otkriti, svaki put iznova. Beskrajno različita, beskrajno voljena. To je povezano s načinom kako se vraća u svijet – zazivanjem nekoga drugog. Prisvajanjem druge duše. Leđima okrenut drugom čovjeku i duhovima, Phelan gleda u daljinu s ruba zaravni, posve lišen straha. Cadell ga ovdje neće napasti. Nikad ne bi otišao tako daleko.

Očekuje da beltanski mrtvi odu prije svitanja – kao što im je i zapovjedila – premda će druid možda i ostati. Brys mu je nepoznanica u cijeloj ovoj priči, uvijek je to i bio, ali oko toga se zapravo ništa ne može učiniti. U sljedeća tri dana, neće se obazirati na ono što ne može promijeniti. Mora je pronaći. To je najvažnije. Mora se usredotočiti na mogućnosti, a njih je previše. Podsjeća se da ona želi biti pronađena. Pokušava shvatiti što to znači i govori li mu to nešto o tome gdje bi ona mogla biti. Moguće je da će se seliti, da neće izabrati samo jedno mjesto i ostati na njemu. Njih troje toliko se mnogo puta vrati u život. Znat će kako promijeniti odjeću, prikriti svoju kosu i kako doći do novca ako joj zatreba. Ne može letjeti, ali tu su vlakovi i taksiji. Ovaj svijet neće je uplašiti ništa više no što je uplašio njih dvojicu kad su se vratili u promijenjeni svijet. Uvijek postoje promjene. Nije ničim ograničena, osim po opsegu, po sferi njihove povijesti ovdje, a ta se povijest širi na istok, zapad, sjever i do obale mora. Na mjesečini, zemlja ispod njega, koja se prostire prema jugu, dovoljno je svijetla za sjene. Zazove njezin glas u sebi i zagleda se prema promijenjenoj, nevidljivoj obali u daljini, prisjećajući se. Bio je tako uplašen kad je prvi put došao ovamo. Doputovao je s tri broda kako bi na obali za koju se znalo da je naseljena i opasna osnovao trgovačku postaju. Čovjek se može obogatiti u razmjeru s opasnostima. Tako je to bilo. Što je ponuđena roba bila traženija kod kuće, to je nagrada bila veća. Bio je mlad, a već na glasu kao moreplovac. Još uvijek neoženjen, spreman preuzeti rizik, napredovati u karijeri. Nije bio na glasu kao osobito druželjubiv čovjek, ali nije imao ni očitih neprijatelja. Naviknut da zapovijeda. Proglasili su ga vođom ekspedicije. Phelan se prisjeća kako su se iskrcali na obalu malo zapadnije odavde. Obala se u međuvremenu uzdigla i veoma promijenila: drveće posječeno za građevni materijal i ogrjev, sustavi navodnjavanja, nasipi protiv poplava. More je sada udaljenije no što je tada bilo. Prisjeća se kako je promatrao drveće s broda; šuma se spuštala sve

do mjesta gdje su pristali. Uvala zaklonjena od vjetra, mala i kamenita plaža. Promatrajući one hrastove šume s broda, pitao se što leži iza njih. Smrt ili bogatstvo... ili ništa važno. Na kraju krajeva, nije moralo biti jedno ili drugo. Kelti su došli dva dana poslije. Tiho su se pojavili iz šume dok su podizali prvu privremenu građevinu. Strah se vratio, već pri samom pogledu na njihov stas. Oduvijek su bili krupniji narod. I divlji: polugoli, s teškim zlatnim nakitom, duge kose, u usko pripijenim vunenim hlačama jarkih boja i naoružani. Znao se boriti, a i neki od njegovih mornara. Ali oni su bili trgovci, a ne pravi vojnici. Došli su u miru, s nadom i pohlepom, da započnu ciklus: ritam trgovine, sezonski, trajan. I da naposljetku ostanu ako mogu. Nisu dijelili jezik kojim bi se mogli sporazumjeti. Dvojica njegovih ljudi već su bili ovdje, istočnije uz obalu; znali su dvadeset ili trideset riječi barbarskog jezika ovdašnjih ljudi. A bilo bi smiješno pomisliti da jedan od ovih gorostasnih divljaka govori grčki. Jezik blagoslovljenih Olimpijaca. Civiliziranih ljudi. Bili su daleko od civilizacije na kamenitoj obali pokraj šume. Kelti su prihvatili darove: tkanine i vino, vrčeve za vino i ogrlice s draguljima. Vino im se svidjelo. I pokazali su miroljubivu gestu koja ih je ispunila nadom. Za drugog susreta, dva dana nakon prvog, iz njihovih je gesti – kretnji ispijanja, jedenja, pokazivanja na unutrašnjost iza drveća – shvatio što mu žele reći. Pozivali su ga na gozbu. Nije ni pomislio da odbije. Čovjek ne smije dopustiti da mu strah diktira ponašanje. Kad su sutradan došli po njega, pošao je s njima u pratnji jednog svog čovjeka. Slijedili su desetak Kelta u šumu. Tama se spustila poput ogrtača, smjesta, čak i za sunčana dana, more je nestalo iza njih, a onda i njegov šum. Sjeća se, na ovoj visokoj čistini obasjanoj mjesecom, koliko je uplašen bio za vrijeme tog dugog hoda, onog dana. Iz nekog razloga mislio je da to pleme živi pokraj vode, ali nije bilo baš nekog razloga za

to. Nisu bili ribarski narod. Šuma mu se činila beskrajna, sveobuhvatna, nepromjenjiva. Putovanje iz njegova svijeta u jedan drugi. U prostor izvan vremena. Šume mogu biti takve, i u pričama i u životu. Čuli su životinje dok su išli, premda nijednu nisu vidjeli. Gotovo je odmah izgubio orijentaciju, čim su skrenuli, slijedeći jedva vidljivu stazu, uglavnom na sjever, mislio je, ali ne stalno. Shvatio je da im stoji na milost i nemilost; njih dvojica nikad više ne bi uspjeli pronaći put kući. Zarada je razmjerna rizicima koje je čovjek spreman preuzeti. Prije zalaska sunca, na kraju cijelog dana putovanja, drveće se prorijedilo. Uzani puteljak se proširio. Moglo se vidjeti nebo. A onda baklje. Izašli su iz šume. Ugledao je selo, osvijetljeno vatrama za svetkovinu. Tada još nije znao što se slavi. A kako je i mogao znati? Odveli su ga prema svjetlosti baklji, preko obrambenog jarka, iza krijesova, unutar zemljanih zidina, a onda kroz špalir muškaraca – i žena. Nisu se ponašali neprijateljski, bili su više znatiželjni nego išta drugo. Došli su u široki krug u sredini malih drvenih kuća. Visoki čovjek, srebrne kose, ne više mlad, ustao je da ih pozdravi. Pogledali su se i razmijenili geste. Taj mu se čovjek svidio od prvog trenutka. Dali su mu vrč, jedan od svojih. Podigao ga je u pozdrav i ispio. Jak, žestok alkohol, nerazvodnjen. Vatra niz grlo. Morao se napregnuti (prisjeća se) da se ne osramoti, da ih ne uvrijedi kašljući ili ispljunuvši ga. Nijedan civiliziran čovjek ne bi tako pio alkohol. Nalazio se daleko od civiliziranih ljudi. Piće ga je gotovo smjesta omamilo. Duboko je uzdahnuo i kratko se osmjehnuo. Vratio je vrč, kao odmjeren i skroman čovjek. Zbog tih su ga osobina izabrali, jednako kao i zbog hrabrosti i vještine. Vođa, odgovoran za čovjeka koji je pošao s njim i za druge na obali. Potreba da bude budan, oprezan. Zatim ju je ugledao. Prvi put. I svijet se zauvijek promijenio. Doista je tako, razmišlja stojeći na zaravni Entremonta dvije tisuće i

šesto godina poslije: primakao se onoliko blizu vječnosti koliko je to čovjeku uopće moguće. U dobru i zlu, radosti i tuzi, ljubavi i mržnji, smrti i ponovnom životu. Sve te stvari. Koliko je čovjeku moguće da ih upozna. Sada čuje kako mu se netko približava i zaustavlja. Ovaj se put okreće. Taj mu je korak poznat gotovo kao i vlastiti. „Jesi li uživao gledajući?“ pita ga Cadell sa smiješkom. „Skrivajući se u podnožju?“ „Bika?“ Phelan sliježe ramenima. „Nikad baš ne uživam u tome. Poboljšao si se. Glatko si to izveo.“ Kelt se i dalje smiješi. „Uvijek je tako. Ti to dobro znaš.“ „Naravno.“ Netremice se gledaju. Phelana obuzima želja da ubije drugog čovjeka. Mora ga ubiti. Druid i beltanski duhovi što je daleko od njih, pokraj svetišta i baklji koje još uvijek gore. On i ovaj drugi čovjek jednako kao da su sami ovdje u noći. Vjetar, koji je već bio popustio, sada je opet počeo puhati. Nad njima su oblaci i zvijezde. „Znam gdje je“, kaže mu Cadell. „Ne, ne znaš“, odgovara Phelan.

POGLAVLJE XII

Vozeći se autoputom na jutarnjoj svjetlosti s ocem i Gregom ponovo na zapad, Ned se borio s kapcima otežanim od nedostatka sna i s osjećajem da je beskorisna i neodgovorna osoba. Pokušao se silom koncentrirati na ono što rade, na sve o čemu su sinoć raspravljali, ali stalno je mislio na Kate Wenger i na to kako je izgledala prije no što je otišla na spavanje. Ned je sinoć sjedio sam za stolom u blagovaonici i listao brošuru – dio o povijesti Provanse – okružen razbacanim papirima s bilješkama koje su prije sastavili. Ne bi bili razbacani da je bilješke pisala Melanie, pomislio je. Ona bi ih skupila, razvrstala i pohranila. Obojenim jezičcima. Naravno, da je Melanie ovdje, te im bilješke ne bi ni trebale, zar ne? Upravo je bio završio s provjeravanjem nečega, i osjećao se još potištenije i zbunjenije. „Što si pronašao?“ upitala je Kate, prilazeći mu. Podigao je pogled. Bila je bosonoga, na sebi je imala jednu od njegovih prevelikih majica s kratkim rukavima. „Htio sam te već prije pitati o onom dijelu tamo gore, ‘Bog će prepoznati svoje’.“ „Ah, da.“ Namrštila se. „Opsada Béziersa? To je zapadno odavde.“ „Da, našao sam ga. Godine 1209. ‘Pobijte ih sve’ Prilično nevjerojatno.“ Na slaboj svjetlosti i u tišini, iznenada je shvatio da ga njezino tijelo ispod majice i gole duge noge previše dekoncentriraju. U ovakvoj situaciji ne bi smio misliti na takve stvari, zar ne? Steve i Greg sjedili su stisnuti na velikom kauču pred televizorom na drugoj strani sobe i gledali film Matrix, sinkroniziran na francuski, što bi u nekoj drugoj prigodi bilo prilično smiješno. Nedov otac slao je poruke e-mailom za kompjuterom na katu, a teta Kim se tuširala. I Kate se upravo istuširala pa joj je kosa još uvijek bila mokra.

„Ovdje su progonili heretike“, rekla mu je. „To je bilo poput nekog križarskog pohoda. A ti su pohodi obično bili žestoki.“ „Da, ali po onome što je Phelan rekao, čovjek koji je izrekao te riječi...“ „Bio je s Cadellom, znam. A naš tip bio je unutra.“ Pogledali su se. „Je li on doista naš tip?“ Slegnula je ramenima. „Ne znam.“ „Što sve to znači? Mislim, ako se njih dvojica trebaju međusobno boriti za nju, kako se u to uklapaju vojske?“ Kate je skrenula pogled, kroz prozor u tamu. „Možda se njih dvojica katkad bore dok jedan ne ubije drugoga, ali katkad ona odabere jednoga od njih, pa obojica ostanu živi, a onaj drugi ode u rat?“ „Samo nagađaš.“ Pogledala ga je. „Pa jasno da samo nagađam.“ Uzdahnuo je. „Oprosti. Sjedni, ha?“ „Ni slučajno. Ova je majica prekratka. Ovo je sve što ćeš vidjeti od mojih nogu.“ Osmjehnuo se. „Hoćeš li donji dio moje trenirke?“ Odmahnula je glavom. „Idem u krevet.“ „Aha. Sad bih trebao izvaliti neki štos o krevetu, zar ne?“ „Vjerojatno. O mokroj majici ili tako nešto.“ „Nije mokra.“ „Pazila sam. Ja sam dobra cura. A ti si očito tip koji je spreman na sve samo da nagovori ženu da prespava kod njega.“ „Oh, da. Druidi i krv. To je moj uobičajeni štos. Nikad ne zakaže. Jesi li nazvala Marie-Chantal?“ Kimnula je glavom. „Bila je šokirana.“ „Doista?“ „Ma ne, budalice. Ali željela je znati kako izgledaš.“ Ned je trepnuo. „I što si joj rekla?“ „Da izgledaš kao Kanađanin. Laku noć, Ned.“ Zatim se okrenula i otišla u sobu koja je još sinoć pripadala Melanie, a Ned je ostao za stolom sa slikama u glavi kako je svježe i

čisto Kate izgledala, slikama njezine mokre kose i nogu poput plesačice. Zatim je pomislio na Melanie, i na mršavog divljeg čovjeka kojeg je prvi put vidio u katedrali. Zamislio ga je kako predvodi krvavi pokolj kod planine, zatim baca žive ljude u jamu, onako kako je Melanie rekla da je učinio Marije. Mogao je to zamisliti, u tome je bio problem. Ja nisam dobar čovjek. A ako on išta shvaća, onaj drugi čovjek, Cadell, spalio je prije osamsto godina taj grad, Béziers, dok je Phelan bio u njemu – a možda i Ysabel, koje god da je ime u to doba imala. Je li to bila osveta? Ima li Kate pravo? Je li Ysabel taj put izabrala Phelana, a Cadell nije umro? Je li Cadell pokrenuo taj križarski pohod ili se njime samo okoristio? Je li to možda razlog zašto jedan od njih dvojice mora biti ubijen? Bira li ona između njih dvojice na taj način jer bi inače ovaj dio svijeta potonuo u krvi? Je li se isto dogodilo kod Pourrieresa, kad je Ned osjetio da se utapa u krvi pokolja? Ili je sve to toliko daleko od istine da nije čak ni smiješno? I kako uopće izgledaju Kanađani?

Sutradan ujutro prvo su otišli u Entremont, vođeni slabim izgledima da je netko još uvijek ondje, ali vrata ograde bila su zaključana, a parkiralište prazno. Bio je prvi svibnja, što je u Francuskoj praznik. Ali to ionako nije bilo važno. Ned je osjetio da ondje nema ničega. Što god da se noćas događalo na ovoj zaravni, sad je nestalo. Zapitao se bi li pronašli ostatke beltenskih vatri kad bi se popeli preko ograde i ušli unutra. Pomislio je na onog bika. Kako bi čuvar ili prvi jutarnji turisti reagirali da ga vide? To nije moj problem, zaključio je. Moj je problem mnogo veći. Problem nije bio u tome što nema povjerenja u svoju tetu, ali neosporna je činjenica da će im, ako namjeravaju provjeriti sva mjesta u

blizini Aixa koja su povezana s Keltima, Grcima ili Rimljanima, trebati mjeseci, a ne tri dana. A možda čak nemaju ni tri dana. Na kraju krajeva, i drugi je traže. Plan, koji nije bio bogzna kakav, smišljen je sinoć. To su bile one bilješke na stolu. Sjetio se da je Kate u jednom trenutku počela grickati usnicu, zapisujući imena mjesta onoliko brzo koliko su ih ona, Nedov otac ili teta Kim izgovarali. Kako je popis rastao, Ned je u jednom trenutku pomislio kako je sastavljen tako zbrda-zdola da je malo vjerojatno da bi mogao biti imalo učinkovit.

Greg je kod odvojka za Arles skrenuo s autoputa i platio cestarinu. Praznično jutro bilo je svježe i vedro, dan kao stvoren za šetnju i planinarenje. Kratko vrijeme nastavili su na zapad, a onda su pred ulaskom u grad skrenuli na manju cestu koja je vodila prema nazubljenom planinskom lancu na sjeveru. Ned je s obje strane ceste vidio vinograde i maslinovo drveće s lišćem koje je na svjetlosti bilo srebrnozelene boje. Nailazili su na znakove uz cestu koji su obavještavali gdje se možete zaustaviti da kupite maslinovo ulje. Nije se moglo poricati, krajolik je bio prekrasan. Ali Ned nije mogao zamisliti kako bi itko od njih danas u njemu mogao uživati. Plan tete Kim bio je da ona i Ned, zahvaljujući svojim vezama – ma kako nesavršenim – sa svijetom obreda koji je ugrabio Melanie, predvode svaki po jednu grupu. Pročešljat će kombijem i njezinim malim crvenim autom gradove, ruševine i okolicu. Ako jedno od njih u sebi osjeti makar samo i treptaj, bilo kakvu prisutnost, telefonirat će ostalima i... I što? Taj ga je dio bacao u očaj. Čak i kad bi nekim čudom, intuicijom ili pukom srećom uspjeli pronaći mjesto gdje se Melanie-kaoYsabel skriva od one dvojice, što bi trebali učiniti? Pristojno je zamoliti da se vrati u svoj stari oblik? Ned se prisjetio kako je on sam sinoć postavio to pitanje, manje-

više istim tim riječima. Bio je sjedio pokraj Kate, gledajući popis koji je ona sastavljala: Glanum, Arles, Nîmes, Antibes, Vaison-la-Romaine, Orange, Frejus, Pont du Gard, Roquepertuse, Noves, Narbonne, SaintBlais, Hyeres. Nakon toga prestao je čitati, premda je Kate nastavila pisati. Jutros im je sljedeće odredište bio Glanum – što god to bilo. Tetin crveni auto zaputio se u Nîmes, koji leži dalje na zapadu, i nekoliko drugih mjesta u tom smjeru. Sve su to za Neda uglavnom bila samo imena. A bilo ih je daleko previše. Sve mu se činilo beznadno. Čak i sam Marseille ima veze s Grcima, Rimljanima i Keltima, a Marseille je grad s tri milijuna stanovnika. Samo bi u njemu mogli ostati danima. A ionako, čemu bi to služilo? Što bi trebali, lutati ulicama izvikujući joj ime kao da traže izgubljenu mačku? A i koje ime da izvikuju? Melanie ili Ysabel? Začudo, Steve je bio taj koji ga je sinoć ukorio zbog takvog stava. Steveovo ponašanje gotovo se potpuno promijenilo odmah nakon što je Greg posvjedočio Nedovu priču i stao objašnjavati događaje na cesti, uključujući i to kako ga je druid udarcem iz daljine oborio na tlo. Činilo se da Greg ima kredibilitet, koji je stekao ozljedom prsne kosti. A Greg čak nije ni vidio trenutak kad se Cadell pretvorio u sovu, pomislio je Ned. Ned je to vidio. Dvaput. Što da čovjek radi s takvim sjećanjem. Stojeći pokraj vrata terase, Steve mu je bio rekao: „Ned, ako nemamo ništa bolje, onda ćemo to učiniti, čovječe. A sljedeći korak smislit ćemo ako je nađemo. Pa nećemo valjda samo sjediti ovdje, zar ne? Ili nastaviti sa snimanjem fotografija u okolici kao da se ništa nije dogodilo?“ „Ne, to nećemo učiniti“, odvratio je Edward Marriner. „I nema smisla biti pesimist“, dodao je Greg, sjedeći malo ukočeno na stolcu u blagovaonici. „Hoću reći, cijela je stvar tako šašava, pa zašto da mi ne učinimo nešto šašavo i popravimo je, ha?“ Ned ga je pogledao. „Zvučiš kao Melanie“, rekao mu je.

Greg se nije osmjehnuo. „Netko valjda mora“, odgovorio je. Dok su nastavljali prema nazubljenim planinama na sjeveru i prolazili pokraj turističkih znakova za mjesto zvano Les Baux, Ned je razmišljao i o tome. Kako Melanie zvuči? Kako ona razmišlja? Što je to u njoj što bi on mogao osjetiti ili locirati? I je li to uopće važno? Nije li možda važnije da umjesto toga misli na Ysabel, koja se toliko puta vratila u život? Njezina ljepota tako je opasna da čovjeka može uplašiti. Ned se doista i uplašio, prisjećajući se kako se osjećao sinoć kad ju je gledao i slušao onaj njezin glas. Ili bi možda u sebi trebao tražiti onu dvojicu? Ali kakvog bi to imalo smisla? Prilično je jasno da oni nemaju pojma gdje se ona nalazi – u tome je cijeli smisao njezina izazova. To je razlog zašto su Cadell i druid potražili Neda, zar ne? Kratko je razmislio o tome. Prošli su pokraj farme na lijevoj strani ceste s konjima i magarcima na livadi. Uz potpuno ravnu istočnozapadnu cestu kojom su prošli rasle su platane. Još jedan putokaz pokazivao je put do terena za golf. „Ona želi da je pronađu“, rekao je. Njegov otac okrenuo se na prednjem sjedalu. Edward Marriner inzistirao je da danas pođe sa sinom. To je ionako imalo smisla. Ned i teta Kim morali su biti u različitim automobilima. Kate je pošla s Kim jer je ona jedina osim Neda mogla prepoznati Ysabel – a i Phelana, što se toga tiče. Steve je krenuo s njih dvije kao zaštita, koliko god to vrijedilo. Ned je dobio svog oca i Grega. Nedova majka ih je nazvala vrlo rano ujutro. Rekla im je da će poletjeti vojnim zrakoplovom iz Darfura za Kartum, a onda odletjeti za Pariz i presjesti na let za Marseille. Bit će s njima u vrijeme večere. „Kako to misliš, ona želi da je pronađu?“ upitao je Edward Marriner. Tata jutros izgleda starije, pomislio je Ned. Zabrinut čovjek s borama urezanim u čelo i s podočnjacima. Vjerojatno ni on nije dobro spavao. Ned je slegnuo ramenima. „Ništa posebno oštroumno. Razmisli o tome. Ysabel ne želi ostati izgubljena. Ovo je za njih ispit, a ne nemoguća misija. Ona se ne skriva nego bira.“ „Što to znači?“ upitao je Greg, hvatajući Nedov pogled u

retrovizoru. „To znači da teta Kim ima pravo“, odgovorio je Ned. „Trebao bi postojati način da pronađemo neko mjesto koje je... povezano. Ili koje ima smisla. Hoću reći, ako oni to moraju učiniti, možemo i mi, ne? U tome mora postojati neka logika?“ „Pa, bilo bi lakše kad bismo mogli suziti mogućnosti na malo manje od dvije tisuće i petsto godina“, odvratio je Nedov otac. „Sad ti zvučiš kao ja sinoć“, rekao mu je Ned. Greg je prezirno šmrknuo. „Ne daj, Bože!“ odvratio je Nedov tata i okrenuo se da gleda cestu. Edward Marriner ponio je sa sobom dva fotoaparata, jedan digitalni i SLR. Više radi utjehe, pomislio je Ned, nego iz nekog drugog razloga. Već mu je bilo palo na pamet, kad je ulazio u kombi, da fotoaparati čovjeku služe kao tampon-zona prema svijetu. U posljednje vrijeme mnoge su mu ideje padale na pamet prvi put. Gledajući kroz prozor, ugledao je primicanje odvojka za Les Baux. Promet se usporio dok su automobili skretali u lijevi trak. „Ravno naprijed, Gregory“, rekao je Edward Marriner, provjeravajući zemljovid. „Ova cesta vodi u Saint-Remy, a mi moramo skrenuti malo prije toga.“ „Vidim“, odvratio je Greg. „Piše na znakovima.“ „Što je ono?“ upitao je Ned. „Tamo gore? Les Baux?“ „Srednjovjekovni grad na brežuljku, ostaci dvorca. Prilično spektakularno.“ „Ti si već bio ovdje?“ „S tvojom majkom, prije tvog rođenja.“ „Je li nam to mjesto na popisu?“ „Jest, ali ne za ovo. Oliver i Barrett zabilježili su ga za knjigu. Premda bi vjerojatno moglo biti i na našem popisu. Koliko znam, Kelti su prije dolaska Rimljana bili posvuda u ovim krajevima.“ „Vidi se u daljini“, rekao je Greg. „Pažljivo pogledaj.“ Čekali su da automobili ispred njih skrenu. Ned je pogledao kroz prozor s lijeve strane. Ono što se na prvi pogled činilo odlomljenom stijenom zapravo su bili uništeni ostaci dugih kamenih zidina na vrhu

planine. Gotovo su se savršeno uklapale u okolinu. „Bože dragi!“ rekao je. I njegov je otac gledao. „Priča kaže da su s ovih zidina nekoć bacali neprijatelje.“ „Baš lijepo od njih! Kad je to bilo?“ „U srednjem vijeku. Zvali su ih gospodarima Les Bauxa. Nekoliko stotina godina nakon toga, Luj XIII. poslao je topove na dvorac i potpuno ga uništio. Smatrao je preopasnim da lokalne velmože imaju tako snažnu utvrdu.“ Ned je zavrtio glavom. Rimljani sa spravama za opsadu pred Entremontom, a ovdje ista stvar s topovima. „Mislio sam da si rekao kako dolazimo u lijepo i mirno mjesto.“ Otac mu je dobacio pogled. „Rekao sam da je lijepo. Ne vjerujem da sam bio toliko glup da ti kažem da je mirno.“ „Osim toga“, dodao je Greg šaljivim tonom, „otkada to petnaestogodišnji frajeri čeznu za mirnim mjestima?“ „Sad bi mi takvo mjesto baš dobro došlo“, odvratio je Ned. Došli su do križanja i pričekali da auto ispred njih skrene nalijevo, pa su nastavili dalje. „Sljedeće mjesto ovdje zove se Paklena dolina“, rekao je Edward Marriner. „Melanie je zabilježila da je to mjesto možda nadahnulo Dantea.“ Među papirima koje je ponio sa sobom imao je i njezinu bilježnicu. „I on je bio ovdje?“ upitao je Greg. „Svi su bili ovdje“, odgovorio je Nedov otac. „U tome je stvar. Jedno vrijeme pape su imale sjedište u Avignonu. To je duga priča. Dante je u to vrijeme bio emisar.“ „Mogu to shvatiti“, rekao je Greg. „Zašto se ovo mjesto zove Paklena dolina, mislim. Pogledajte one stijene.“ Dok su vijugali uskom cestom među stijenama, krajolik je posve iznenada postao grub i pust. Činilo se da pokoja mrljica boje od poljskog cvijeća ne umanjuje pustoš nego je samo ističe. Bilo je mračnije, litice su zaklanjale sunce. Doimalo se osamljeno i pusto. Gledajući naokolo, Neda je počeo obuzimati nemir.

„Barrett spominje i ovo mjesto u svojim bilješkama“, govorio je Edward Marriner. „Zbog krajolika. Ovo je naličje Provanse.“ Ali glas mu se povukao, činilo se da dolazi iz veće daljine a ne s prednjeg sjedala. Ned je u sebi osjetio nešto drugo, što je očev glas gurnulo u pozadinu. Boreći se s panikom, duboko je uzdahnuo. Nije mu pozlilo, ne kao u Sainte-Victoireu, ali osjećao se... udaljeno. I vrlo čudno. „Možeš li stati na sekundu?“ upitao je. Ne rekavši ni riječi, Greg je bez oklijevanja naglo skrenuo kombijem na ne baš bogzna kako široku bankinu. Vozač iza njih – vrlo blizu iza njih – oštro je zatrubio i projurio. Greg je naglo stao. „Što je? Ned?“ Otac se opet okrenuo i zagledao u njega. Neda je uznemirio izraz na očevu licu, mješavina straha i divljenja. Nijedan otac ne bi smio ovako pogledati svoje dijete, pomislio je. „Osjećam nešto“, promrmljao je. Pretražio je svoju nutrinu, ali nije pronašao ništa opipljivo – samo nemir, slabašno bubnjanje nalik na kucanje bila. „Ima li... imamo li kakvih bilježaka o ovom mjestu? Što je moglo biti u okolici?“ Edward Marriner izvukao je iz svoje kožne aktovke na podu bilježnicu, označenu raznobojnim jezičcima koji su je dijelili u sekcije. Prolistao ju je, pronašao odgovarajuću stranicu i letimice je pregledao, a onda je odmahnuo glavom. „Ovdje su nekoć bili kamenolomi za boksit. Boksit je dobio ime po Les Bauxu. Oni su sada iscrpljeni. Melanie spominje Paklenu dolinu. Dantea. Citat iz Henryja Jamesa o tome kako se ovuda vozio kočijom. Mislila je da bismo to mogli upotrijebiti.“ „Ništa drugo?“ Uto se i Greg okrenuo da pogleda Neda. „Nije ti dobro?“ „Nije to. Ali osjećam nešto.“ Ned se premjestio na desnu stranu kombija, otvorio vrata i izašao. Stao je uz cestu, pokušavajući shvatiti što to osjeća. Promet je sada bio rjeđi, pokoji auto projurio bi pokraj njih. Greg je ostavio upaljene

žmigavce. Visoke litice s obje strane bacale su sjenu na cestu. Bilo je svježe. Vjetar je puhao sa sjevera. Nije to bio mistral, ali nije baš bio ni ugodan. Paklena dolina. „Misliš da je ona ovdje?“ upitao ga je Greg kroz prozor sa spuštenim staklom. Ned je odmahnuo glavom. „Ne. Mislim da primam starije signale, iz prošlosti. Mislim da osjećam nešto iz onog vremena, a ne iz sadašnjosti.“ „Ali nije tako gadno kao prije, zar ne?“ upitao ga je Greg. Ned je pogledao kroz prozor preko oca u Grega, čije je lice sada bilo vrlo slično licu Edwarda Marrinera. Strah i neka vrsta suzdržljivog poštovanja. Neda je spoznaja da mu oni vjeruju pomalo uplašila. „Nije“, odgovorio je. „Samo isti onaj osjećaj da je nešto još uvijek ovdje. Ista vrsta...“ Mučio se da nađe riječi. „Kao da se nešto probija na površinu?“ „Misliš iz srednjeg vijeka? Dvorac kod Les Bauxa?“ Ned je primijetio da se očevo čelo sada jako naboralo od napora da shvati. Razmislio je o očevu pitanju. Otišao je do litice i pogledao uvis, a zatim se vratio i opet zatresao glavom. „Nisam siguran! Ovo mi baš ne ide od ruke, ali mislim da osjećam nešto još starije.“ Još jednom je uzdahnuo. „Pitat ćemo Kate. Ili provjeriti sami. Ali mislim da možemo nastaviti. Ne osjećam ovdje ništa iz, kao, sadašnjosti. Samo čudan osjećaj, to je sve.“ Učinilo mu se da će se otac usprotiviti, ali onda je uzdahnuo i slegnuo ramenima. „Ovo je previše za mene“, rekao je. Ned je ušao natrag u auto i zatvorio klizna vrata. Greg ga je kratko pogledao, a onda ubacio u brzinu i krenuo. Šutke su prošli kroz uzak i nezanimljiv kanjon, izronili iz sjene u proljetna polja i vinograde obasjane sunčevom svjetlošću. Poslije nekoliko trenutaka na lijevoj su strani ugledali rimski slavoluk i nekakav visoki spomenik – odmah do ceste. Zatim su ugledali još jedan smeđi znak koji je pokazivao prema ruševinama Glanuma niz ukošenu stazu obrubljenu drvećem na drugoj strani ceste. Greg je skrenuo na šljunčano parkiralište i zaustavio se pred samim

slavolukom. Parkiralište je bilo gotovo prazno. Ned je izašao i ugledao nekoliko obitelji kako prostiru deke na travu za rani piknik. Djeca su igrala nogomet. Gledajući ih, Ned se osjećao kao izvanzemaljac, netko iz drugačijeg svijeta koji se samo ukršta s njihovim. Greg je otišao pogledati slavoluk i viši, čudno oblikovan spomenik pokraj njega. Otac je stao kraj Neda. „Osjećaš li se čudno dok ih gledaš?“ upitao je Edward Marriner, pokazujući prema skupini ljudi na pikniku. Ned ga je brzo pogledao. „Upravo sam to pomislio.“ Njegov otac opet je napravio kiselo lice. „Dobro, još uvijek možemo podijeliti nekoliko stvari.“ Ned je razmislio o očevim riječima, o udaljenosti koju su implicirale. Njegov otac nije govorio samo o roditeljima i djeci koja odrastaju. U njegovim je riječima bilo nešto više. Gutnuo je. „Ja se nisam promijenio, tata. Samo što mogu... mogu vidjeti neke stvari.“ „Znam. Ali i to je promjena, zar ne?“ Istina! „Bojim se“, rekao je Ned trenutak poslije. Otac je kimnuo glavom. „Znam. I ja.“ Stavio mu je ruku oko ramena, a Ned mu je to dopustio. Otac mu je stisnuo rame. Ned se nije mogao sjetiti kada su posljednji put ovako stajali. Zatim je otac povukao ruku. Edward Marriner uspio se nasmiješiti. „To je u redu, Ned. A bit će bolje kad ti stigne mama.“ „Misliš?“ „Da, mislim.“ „Ali što ona može...“ „Tvoja je majka jedna od najpametnijih ljudi koje poznajem. I ti to znaš. Zato si je i zamolio da dođe, zar ne?“ Ned je oklijevao. „Da, djelomice.“ Oborio je pogled na šljunak pokraj svojih nogu. „Želio si je maknuti odande?“ blago ga je upitao otac. Još uvijek oborena pogleda, Ned je kimnuo glavom. Trenutak poslije, Edward Marriner tiho je rekao: „I ja. Jako. Možda smo malo varali, ali ipak smo ispravno postupili. Melanie je nestala, a tvoja majka

može nam pomoći. Vidjet ćeš.“ Ned je podigao pogled. „Ali što je s tetom Kim? I mamom?“ Otac je oklijevao. „Ned, među ljudima postoje napetosti. Povijest se vraća, čak i naša vlastita, ne samo velike priče. One će to nekako riješiti. A možda i neće. Ali ne vjerujem da će to biti... presudno za ono što ovdje moramo učiniti.“ „Ali nisi u to siguran?“ odvratio je Ned. „Sigurnost je katkad precijenjena“, promrmljao je njegov otac. „Kojeg god vraga to značilo.“ Ned je skrenuo pogled u stranu, prema slavoluku i građevini pokraj nje. Greg ih je sada promatrao iz blizine. Djeca koja su igrala nogomet smijala su se iza njega. „Gdje se sada nalazimo?“ upitao je. „Ovo je najstariji rimski slavoluk u Francuskoj“, odgovorio mu je otac. „Podignut u čast pobjede koju je Julije Cezar ovdje izvojevao. Ako odeš pogledati, vidjet ćeš na njemu reljefe, slike umirućih Gala u lancima. Čitav je ovaj kraj bio u previranju, a onda je nakon Cezara postao rimski. Drugi je spomenik nešto mlađi, podignut u sjećanje na Augustove unuke ili nećake, tako nešto.“ Ned se sjetio sinoćnjih riječi druida na cesti. Ovo se ne tiče samo njih troje. Ovaj slavoluk obilježava početak nečega, pomislio je, a i svršetak. „Stotinama godina mogla su se vidjeti samo ova dva spomenika“, rekao mu je otac. „One ruševine preko puta bile su pod zemljom sve do osamnaestog stoljeća, a Glanum su počeli iskapati tek prije osam godina.“ „Odakle sve to znaš?“ Ned ga je pogledao. Otac se opet namrštio. „Za razliku od nekih ljudi koje poznajem, ja sam napravio domaću zadaću. Sinoć sam pročitao Melaniene bilješke. Nisam mogao spavati.“ „Nije ni čudo. Hoćeš mi napisati referat?“ Otac se nasmiješio, ali nije se nasmijao. Otišli su do Grega. Slavoluk je iz blizine izgledao čak i veći, dominirao je okolinom, pokraj njega bio je još samo taj visoki spomenik. „Tamo je umobolnica u koju se van Gogh prijavio nakon što si je

odsjekao uho“, rekao je Nedov tata, pokazujući rukom. „S druge strane polja, pokraj ruševina.“ Ned je zavrtio glavom. Svi su bili ovdje. To je istina, zar ne? Ili je prokleto blizu. Podigao je pogled na slavoluk i šutke ga obišao. Rezbarije na dnu i malo više bile su kao što mu je otac rekao. Prizori bitaka, neki erodirani ili oštećeni, a neki prilično dobro očuvani. Rimljani na konjima kako udaraju neprijatelje oko sebe ili kako se bore na nogama. Gali na tlu, s ustima otvorenim u krik. Bilo je zarobljenika u lancima, s oborenim glavama. Ned je spazio jednu ženu u opravi grčkog stila, različitu od ostalih. To ga je začudilo. Odmaknuo se jedan korak, razmišljajući o moći koju ovaj slavoluk predstavlja. Svi su ovdje jednom možda bili stranci, ali je li svatko tko je došao osvajao i svojatao ovaj kraj? Neki su se došljaci ubili, pomislio je, kao van Gogh. Ili su naprosto otišli kući, kao Dante. „Jesu li Rimljani bili dobri?“ iznenada je upitao. Otac je izgledao iznenađeno. „Očekuješ odgovor na to pitanje?“ Ned je odmahnuo glavom. „Zapravo ne. Glupo pitanje.“ „Hajdemo do onih iskopina“, rekao je Edward Marriner. „Da nam kažeš ima li tamo nečega što...“ Slegnuo je ramenima. „Znaš što hoću reći.“ Ned je znao što njegov otac hoće reći. „Sigurno je zatvoreno“, rekao je Greg. „Danas je praznik.“ „Znam. Sve je zatvoreno. Pretpostavljam da Ned može i pred ulazom očitati stanje ili što već.“ „A ako nešto osjeti?“ upitao je Greg. „Onda ću učiniti ono što moram“, odgovorio je Nedov otac. Ned i Greg su se pogledali. „Hajdemo“, rekao im je Edward Marriner. Poveo ih je preko ceste, pa onda stazom kroz drveće. Na ulazu u nalazište bila su niska drvena vrata, zaključana ali ne i osobito visoka. Mogli su vidjeti ulaznu zgradu otprilike sto metara dalje. Edward Marriner pogledao je sina. „Ovo već dugo nisam učinio“, rekao mu je. Zatim je stavio stopalo na poprečnu gredu vrata, podigao se

na vrh i skočio na drugu stranu. „Nije loše, šefe“, rekao mu je Greg. Ned je bez riječi slijedio oca preko vrata. Pričekali su da Greg učini isto, što je on i učinio, zastenjavši pri doskoku. Mora da ga bole prsa, pomislio je Ned. Otišli su stazom uz brijeg, sami među jutarnjim ptičjim pjevom, pod blagim, svijetlim nebom. Niska građevina pred njima očito je bila nova, a iza nje, sada vidljive s njihove lijeve strane, bile su ruševine. Ned je skrenuo sa staze prema ogradi koja je okruživala područje iskopina. U daljini je ugledao dva stupa koja su ga podsjetila na slike rimskog Foruma. Što nije ni čudo, pomislio je. Mjesto je bilo veće no što je očekivao. To je bila jedna stvar. Ali nije bilo druge stvari. Ništa nije mogao osjetiti. Jutros je u Entremontu znao da ondje nema nikoga, obuzeo ga je osjećaj praznine. Ovdje, jednostavno nije mogao procijeniti. Nije znao. Stajao je pokraj ograde, gledajući kroz nju iskopano kamenje, i nije osjećao ništa osim tišine. Nikakve svijesti ni o kome, živom ili mrtvom, ili vraćenom u život. S druge strane sad je već znao da udaljenost, čini se, igra važnu ulogu, barem što se njega tiče. Okrenuo se ocu i slegnuo ramenima. „Ništa ne osjećam. Ali možda bih morao prići bliže. Možda bih morao ući. Ako me podignete, mogao bih prekoračiti ogradu.“ U tom trenutku otvorila su se vrata moderne zgrade pred njima, a zatim je žurno izašao čuvar, krećući se službenim, umišljenim korakom. „Oh, k vragu“, rekao je Greg. „Kladim se u jedan euro i paketić žvakaćih guma da nije baš sretan što mora raditi na praznik.“ „Za to je dvostruko plaćen“, rekao je Nedov otac. „Ili čak i više, u Francuskoj.“ Zatim je otišao ususret čuvaru, široko se smješkajući i dovikujući mu veseo pozdrav. „Barem ne izgledamo kao vandali“, rekao je Greg. Oklijevao je. „Mislim.“ Prešao je rukom kroz kosu i bradu i brzo gurnuo majicu s natpisom

Iron Maiden u hlače. Ned nije baš bio uvjeren da je išta od toga pridonijelo poboljšanju. Njih dvojica ostala su na svom mjestu. Ned nije imao ništa protiv da ovaj dio posla prepusti ocu. Okrenuo se natrag prema ogradi i iskopinama, bezuspješno pokušavajući osjetiti ima li unutra čega. Pogledao je preko ramena. Njegov otac sada je čavrljao s čuvarom – Nedu se činilo da je opušten. Čuvar nije izgledao baš tako smiren, ali, s druge strane, nije puhao u zviždaljku ni vikao. Ned je spazio da otac vadi mobitel i bira broj. Pogledao je Grega, a ovaj je slegnuo ramenima. Edward Marriner počeo je razgovarati s nekim, a onda je dodao mobitel čuvaru, koji ga je s oklijevanjem prihvatio, a zatim se komično uspravio čim je počeo govoriti. Ned je ponovo pogledao Grega, a Greg je ponovo slegnuo ramenima. Čuvar je nešto rekao, a onda je, izgleda, slušao sugovornika s druge strane linije, tko god to bio. To je potrajalo. Nekoliko puta kimnuo je glavom. Bilo je vrlo tiho. Do njih je dopirao slab zvuk prometa s ceste. Ned je pokušao zamisliti kako je ovo mjesto izgledalo prije dvije tisuće godina, potpuno razvijen rimski grad. Zidovi i stupovi. Hramovi i kuće. Ugledao je nešto što je nalikovalo na bazen. Jesu li Rimljani imali bazene? Činilo mu se da jesu. Kate bi to sigurno znala. Jedna je ptica pjevala na stablu pred njima. Svijetloljubičasto i bijelo poljsko cvijeće raslo je uz ogradu. Na drugoj strani iskopina, prema jugu, oštro su se dizala brda, opkoljavajući ruševine. U tom je smjeru ležala Paklena dolina, s liticama koje su se dizale uz samu cestu u sjeni. Ponovo je provjerio u sebi može li nešto osjetiti, ali još uvijek nije mogao zapaziti ništa. A čak i ako osjeti nečiju prisutnost, pomislio je, moguće je da to bude netko potpuno nepovezan s njihovom pričom, s Ysabel, Cadellom i Phelanom. Kad si čovjek jednom prizna postojanje tog drugog svijeta – kao da je Ned sada imao ikakav izbor – tko zna što još ovdje može osjetiti?

Lavove, tigrove i medvjede... „Dođite!“ iznenada im je doviknuo Nedov otac na francuskom. „Ovaj ljubazni čovjek pustit će nas da pogledamo iskopine.“ Ned je krenuo prema ocu, a Greg ga je slijedio. Čuvar je već otišao naprijed i otvorio im vrata zgrade. Kad su mu prišli, držanje mu se znatno promijenilo; moglo bi se nazvati pokornim. „Što si učinio?“ šapnuo je Ned tati. „Podmitio ga?“ „To sam namjeravao učiniti poslije. Nazvao sam gradonačelnicu Aixa. Dala mi je broj svog mobitela. Baš je pripremala ručak za goste, ali pristala je porazgovarati s ovim tipom. Rekao sam joj da smo kao kakvi idioti došli ovamo na praznik i zamolio je da nam pomogne.“ „I pomogla nam je?“ „Očito. Moram napraviti njezin portret idućeg tjedna.“ „Je li to bilo planirano?“ „Šališ se?“ „Mislio sam da su Francuzi kruti, činovnički tipovi.“ „I jesu.“ Ned se nasmijao. Tata izgleda zadovoljan sobom, pomislio je. Ušli su. Unutra je bila blagajna i šalter za karte, mnogo suvenira – imitacije nakita, knjige, majice, igračke vojnika, plastični mačevi, minijaturni drveni katapulti. Ned je u udubljenju s lijeve strane ugledao veliki model Glanuma pod zaštitnim staklom i plakate po zidovima s crtežima iskopine u različitim fazama. Čuvar ih je odveo do još jednih dvostrukih vrata na drugoj strani. Otvorio ih je i osmjehnuo se. „Ja ću poći s vama“, rekao je. „Ako želite, mogu vam odgovoriti na pitanja, monsieur. Imam čak i neke ideje za fotografije. To mi je hobi!“ „Bio bih vam vrlo zahvalan!“ slagao je Nedov otac. „Ali mogu li prvo slikati vas?“ Čuvar je žurno zakopčao jaknu. Edward Marriner namjestio ga je pred otvorena vrata s ruševinama u pozadini i snimio ga digitalnim fotoaparatom. „Merer, rekao je. Zatim su ušli. Ned je zastao da pogleda iskopine. Doista su bile velike, a odavde

se činilo da su još veće, ne toliko prema naprijed, jer su bregovi na istoku bili blizu, ali su se protezale od sjevera prema jugu uz usku dolinu. Ovo bi mjesto zimi bilo izloženo vjetru, pomislio je. „Stariji dio ovim je putem“, rekao je čuvar, pokazujući na desnu stranu. „Ispred nas su najveće kuće s dvorištima, a i tržnica i kupalište.“ „Dajte da počnem s kupalištem i velikim kućama“, rekao je Edward Marriner. „Greg, hoćeš li mi ti voditi dnevnik fotografiranja? Ned, ti možeš prolunjati okolicom... samo se nemoj uvaliti u neprilike.“ U njegovim je riječima bilo malo više značenja nego obično. Nedov se otac pokazao neočekivano vješt u tim stvarima. Ned je zaustio da kaže: Obećavam, ali se suzdržao. Zatim su ostala trojica otišli ravno naprijed i skrenuli nalijevo, a čuvar – sada vedro raspoložen, jer je našao razbibrigu na dosadan dan – već je počeo gestikulirati i govoriti. Ostavši sam, Ned je otišao prema starijem dijelu na desnoj strani. Nije trebalo dugo čekati da počne. Nakon ne više od dvadeset koraka, osjetio je pulsiranje u sebi. Pojavljivalo se i nestajalo, da bi se trenutak poslije opet vratilo, u intervalima. Netko ga je dozivao. Bilo bi mnogo pametnije, pomislio je, da pozove Grega ovamo, ali nije mogao smisliti dobar izgovor, budući da je njegov tata tobože došao ovamo raditi sa svojim asistentom. Srce mu je sada brzo lupalo. Opsovao je u bradu. Ali onda se sjetio Melanie i razloga zašto su došli, pa je sam krenuo dalje. Prošao je pokraj ona dva visoka stupa što ih je vidio s ograde. Na informacijama u dnu pisalo je „Hram Kastora i Poluksa“, a ilustracija u boji prikazivala je kako je hram izgledao prije dvije tisuće godine. Visok i krasan, sa širokim stubama koje vode gore, i s ljudima u togama pod plavim nebom. Opet je osjetio pulsiranje. Sada je mogao ustanoviti odakle dolazi, iza ugla nalijevo, malo naprijed. Ondje je na još jednim informacijama pisalo „Sveti izvor“. Jedan zid na sjevernoj strani još uvijek je stajao, a i otvorene stube, oštećene i obrasle mahovinom, koje su se spuštale prema tamnom, plitkom bazenu.

Na stubama je sjedio Cadell i gledao u vodu. Ned se zabuljio u njega. Nisam baš iznenađen toliko koliko bih trebao biti, pomislio je. „Zašto ste me pozvali?“ Drugi čovjek podigao je pogled i slegnuo ramenima. „Da ti pravo kažem, ne znam.“ Osmjehnuo se. „Nisam od onih ljudi koji moraju znati odgovor na svako pitanje. Što da ti kažem? Radi kratkog druženja? Recimo tako. Morat ćeš naučiti zastirati se. Svatko tko ima imalo moći može te vidjeti.“ „Ali ne znam kako se to radi. A ne namjeravam se predugo zadržavati u tvojoj oblasti.“ Cadell se ponovo nasmiješio. „Sada je to i tvoja oblast, a ne samo moja. Kad se sve ovo završi, namjeravaš li se pretvarati da se nikad nije dogodilo?“ „Da, namjeravam, čim vratimo Melanie. Možda se neću pretvarati, ali nemam interesa da ostanem u ovome.“ Cadell je podigao jarko plave oči prema Nedu. Danas je nosio crne čizme, poderane i izblijedjele traperice i jarkocrvenu majicu s kragnom. Izgledao je napola kao biciklist, a napola kao turist. Još uvijek je nosio tešku zlatnu ogrlicu oko vrata, ali drugog nakita nije imao. Dugu kosu svezao je u rep. Ned je ponovo primijetio koliko je taj čovjek krupan. „To zapravo nije stvar izbora“, prilično mu je blagim glasom odvratio Kelt. „Neke stvari nisu. Kako si se ti našao ovdje?“ „Došao sam kombijem“, odgovorio je Ned. Bio je to mudrijaški odgovor, ali nije mu bilo do pristojnosti. „Dovezao me Greg. Sjećaš se Grega? Tvoj ga je prijatelj sinoć zamalo ubio.“ „Ne ubrajam Brysa među svoje prijatelje. Potreban mi je za neke stvari.“ „Jasno. Kako god bilo! Jesu li duhovi otišli?“ Cadell je ponovo slegnuo ramenima. „Vjerojatno. Ali on možda nije. Premda sam mu rekao da ode. Doista... kako to da si ovdje?“ „Pa, zašto ste vi došli?“ „Tražim je. Zašto sam inače na ovom svijetu?“ Jednostavan odgovor. Ned je na trenutak skrenuo pogled. „Pa, i mi isto. Tražimo je.“

Cadell je opet pogledao crnu vodu pod nogama koju je promatrao kad je Ned došao. Ned je vidio svog oca i Grega s čuvarom na drugoj strani iskopina, onkraj drevnog zida, u daljini. Dan je bio bistar; činili su se sitni ali jasno vidljivi. Nedov je tata fotografirao, okrenut prema Nedu. Da ih je Ned pozvao, ne bi ga čuli. Bili su jarko obasjani sunčevom svjetlosti, ali ona nije dopirala do mjesta pokraj zida gdje je Cadell sjedio i gledao plitku vodu u bazenu. Veliki čovjek pokazao je rukom. „Ovaj dio grada isprva je pripadao nama, sve do mjesta gdje se sada nalazimo. Izvor ispod nas pripadao je jednoj božici. Zvala se Glanis. Glanum je iskrivljeno od toga. Imena se s vremenom mijenjaju. A tamo prijeko“, pokazao je nadesno, „nalaze se građevine koje su Rimljani izgradili nakon što su nas prognali odavde.“ „Vi ste ovdje živjeli? Osobno?“ Cadell je odmahnuo glavom. „Ne. Moje selo, Segobrigae, ležalo je južno odavde, bliže moru. Ovo je bilo selo jednog drugog plemena. Dopustili su Grcima da ovdje osnuju trgovačku postaju, odmah iza tebe, iza Heraklova hrama. To je bila pogreška.“ Cadell je jutros izgledao vrlo smireno, pa čak i raspoložen za razgovor. Ned je pokušao zamisliti keltsko selo na ovom mjestu, ali nije mogao. Bilo je previše udaljeno, previše izbrisano. Umjesto toga, stalno je vidio Rimljane, ozbiljne figure u togama i visoke hramove poput onoga na slici s druge strane. I Grke, njihovu trgovačku postaju ovdje. „Jeste li zato ovdje započeli potragu?“ upitao je Ned. „Zato što ste svi bili ovdje?“ Cadell je ponovo podigao pogled. „Započeo? Ja sam u pokretu od svitanja. Uskoro ću otići. Uzgred, ona nije ovdje.“ „Mislili ste da bi mogla biti?“ „To je bila jedna mogućnost.“ Ned se nakašljao. „I mi smo tako mislili.“ „Tako se čini.“ Ned je odlučio riskirati i iščeprkati odgovor na jedno pitanje. „Nema... nema načina da vi obavite ovu stvar, ovaj dvoboj, a onda pustite Melanie?“

Cadell se jedan dugi trenutak zagledao u njega. „Jesi li ti zaljubljen u tu ženu?“ Ned se trznuo. „Ja? Ma kakvi! Ona je prestara za mene. K vragu, zašto je to uopće važno?“ Cadell je slegnuo svojim širokim ramenima. „Važno je kad smo zaljubljeni.“ Bilo je nečega u načinu na koji je to rekao. Ned se prisjetio kako je Ysabel sinoć izgledala na mjesečini. Pokušao je odagnati tu sliku iz glave. A ako je on bio potresen tom mišlju, kako je to onda bilo za ovog čovjeka? I za onog drugog? Nakašljao se. „Vjerujte mi, stalo nam je do nje. Ona nam je važna.“ Cadell ga je još uvijek gledao blagim pogledom. „Valjda. Bio si bijesan sinoć na cesti. Jesi li mi ciljao u rogove?“ Ned je progutao slinu. Sjetio se svog bijesa, usijanog strujanja. „Nisam znao da to mogu učiniti. Nisam siguran da sam uopće u išta ciljao.“ „Ja mislim da jesi. Mislim da si već znao nešto važno.“ „Što?“ „Da si me sinoć ubio – a mogao si – i njih bi dvoje nestalo.“ Izraz lica bio mu je miran. „Ako jedan od nas dvojice umre prije no što ona odabere ili prije no što se borimo, svi ćemo nestati. Dok se opet ne vratimo.“ Neda je iznenada obuzela studen. Da je sinoć rukom pogodio niže, bio bi ubio Melanie. „Nisam to znao“, rekao je. „Ja mislim da si možda ipak znao.“ Nema načina da se odgovori na ovo. Ned se sjetio nečega drugog: „Mislim da vas je Phelan pokušavao pronaći“, rekao je, „kako bi se borio s vama, prije no što se ona uopće vratila u život.“ „Zašto bi to učinio?“ upitao je Cadell s uzdignutom obrvom, naizgled iskreno. „Onda ne bi ni došla.“ „Možda... možda je već umoran. Od stalnog vraćanja?“ Cadell se opet osmjehnuo, ali bez ikakve topline. „Ako je tako, nema problema. Lako mu ovdje mogu podariti mir.“

„Vi niste umorni od toga?“ Drugi čovjek ponovo je skrenuo pogled. „Ja sam tako sazdan“, tiho je odgovorio, a onda je dodao: „Ti si je vidio.“ Kako je moguće da samo jedna rečenica nosi toliku težinu? Ned se opet nakašljao. „Niste mi odgovorili na prijašnje pitanje“, rekao je. „Ne možete li pustiti Melanie a ipak održati svoju borbu?“ „Odgovorio sam ti sinoć. Tvoja žena prošla je između svetih vatri na Beltane. Zazvala ju je bikova smrt. Ona je sada Ysabel. Ona je sada dio svega ovoga.“ „I što će se onda dogoditi?“ „Ja ću je pronaći. A njega ću ubiti.“ „A nakon toga?“ „Nakon toga ona i ja bit ćemo zajedno, a zatim ćemo umrijeti. I sve će se to ponoviti jednog dana u budućnosti.“ „Uvijek iznova?“ Drugi čovjek kimnuo je glavom, još uvijek gledajući u bazen. „Kad mu je prvi put dala vrč, uništila je naš svijet.“ Što god to značilo. „Zašto... zašto samo vas troje? Živite uvijek iznova.“ Cadell je oklijevao. „Nikad nisam o tome razmišljao. Ne razmišljam tako. Ako se želiš igrati filozofa, potraži Rimljanina.“ Ali nije zvučao ljutito. Trenutak poslije dodao je: „Ne bih rekao da nas je samo troje. Naša je priča vezana uz ovaj kraj. Na drugim mjestima vjerojatno ima i drugih, kako god glasila njihova priča. Prošlost nikad ne miruje. Zar to još ne znaš?“ Sunce je jarko obasjavalo ruševine. Dan je bio blag i lijep, sa sve većim nagovještajima proljeća u zraku. Ned je zavrtio glavom. Nije to mogao shvatiti. Naša je priča vezana uz ovaj kraj. U daljini je vidio oca kako razgovara s čuvarom. Greg se malo udaljio od njih dvojice i gledao u Nedovu smjeru. Mogao je vidjeti Neda, ali ne i Cadella dolje na drevnom, dotrajalom stubištu, uz kameni zid. Ned se prisilio da mu nehajno mahne rukom. Nije želio da Greg dođe ovamo. Cadell se ponovo zagledao u bazen. Voda je izgledala mračno i

nečisto. Kelt je labavo sklopio krupne ruke, neuznemireno i naizgled spokojno, pa više nije ostavljao dojam neobuzdane, nasilne osobe kao prije. Kao da se želi narugati toj misli, ponovo je podigao pogled prema Nedu. „Ja sam ga na ovom mjestu jedanput ubio, dvadeset koraka iza tebe. A onda sam mu odrubio glavu sjekirom i nabio je na kolac. Pred jednim od njihovih hramova s lijeve strane.“ Što da Ned kaže na to? Da ispriča kako je za školskih praznika u ožujku pobijedio Barryja Staleyja u stolnom tenisu četiri puta zaredom? Ponovo mu je pozlilo. „Govorite o Phelanu?“ „Tada nije imao to ime. Ali da, govorim o Rimljaninu. O strancu.“ Ned je osjetio tračak bijesa. „Nakon oko dvije tisuće i petsto godina, on je za vas još uvijek stranac? Pa kada onda, po vašem mišljenju, čovjek pripada ovom mjestu?“ Pogled plavih očiju sada je bio hladan. „On? Nikad. Mi smo likovi u priči koja se stalno ponavlja, a broj ponavljanja ništa ne mijenja. Ona ga je izabrala kad je došao s mora, i nakon toga sve se promijenilo.“ Ned se zabuljio u njega. „Vi doista vjerujete da se Grci i Rimljani nikad ne bi naselili ove krajeve da ona nije...?“ Cadell ga je gledao. „Ja nisam filozof“, ponovio je. „Razgovaraj s njim, ili s druidom. Ja samo znam da je trebam kao što trebam zrak, i da ga moram ubiti kako bih je dobio.“ Ned je šutio. Zatim je uzdahnuo. „Vidio sam jedan dio te promjene“, rekao je. „S druge strane ceste. Onaj reljef na slavoluku.“ Kelt se okrenuo i pljunuo na stubu ispod sebe. „Zar se nikada ne umorite?“ tiho ga je upitao Ned. Cadell je iznenada ustao i slabašno se nasmiješio. Oči su mu doista bile nevjerojatno plave. „Da, treba mi san.“ „Nisam to...“ „Znam što si mislio. Već si mi to rekao. Drži se podalje od ove priče. Ne razumiješ je i nastradat ćeš.“ Kad je ustao, ponovo se moglo vidjeti koliko je krupan. Nedu je snažno zalupalo srce. Prekrižio je ruke na prsima. „Mislim da to ne možemo učiniti“, odgovorio je. „Držati se podalje. To bi značilo da je se

odričemo.“ „Svi se mi moramo nečega odreći. Tako je to u životu.“ „Bez borbe? Pa zar se vi još uvijek ne borite?“ „Ovo nije tvoja priča. Beznadno je nerazumno upletati se u nju. Siguran sam da bi ti Rimljanin rekao istu stvar.“ „Nije li on isprva bio Grk?“ Bila je to glupa reakcija, ali Ned se još uvijek nije želio predati. Cadell je ravnodušno slegnuo ramenima. „To se na kraju svodi na isto. Riječ je o načinu gledanja na svijet. O želji za pokoravanjem.“ Ona nije ovdje, bio mu je rekao Cadell. Što je očito istina. Vrijeme je da se krene. Čekao ih je dug put. Ned je osjetio da se grči od napetosti. Nije htio da Cadell to vidi. Žilavi Kanađanin! Okrenuo se i pošao. Poslije nekoliko koraka osvrnuo se. „Mi sada odlazimo u Arles. Idete li i vi u tom smjeru? Treba li vam prijevoz?“ Primijetio je da su te riječi uznemirile drugog čovjeka i u tome našao trunak zadovoljstva. „Tko si ti?“ upitao ga je Cadell, buljeći sada u njega s dotrajalih, mahovinom prekrivenih stuba. „Tko si zapravo.“ „To se i sam počinjem pitati. Ne treba vam prijevoz?“ Cadell je odmahnuo glavom. „Ah, da“, odvratio je Ned. „Vi ćete letjeti, i nadati se da ona to neće doznati? Riskantno.“ I on je riskirao, govoreći ovako; ovaj bi ga čovjek mogao ubiti na licu mjesta. Ali Cadell se nasmiješio, kao da prihvaća verbalnu žaoku. „Čovjek čini što mora“, rekao je. A onda je, kao da mu čita misli, dodao: „Ti me zabavljaš. Ne mislim da te moram ubiti, ali to nije isključeno.“ Zašutio je, a onda je dodao nešto, drugačijim tonom, na onom jeziku koji Ned nije mogao prepoznati. A trenutak poslije: „Drži se podalje od ove priče, dječače. Poslušaj me, dajem ti dobar savjet.“ „Neću“, odgovorio je Ned. Zatim je otišao prema ocu i čuvaru koji je još govorio. Usput je rukom pokazao prema cesti i kombiju na drugoj strani, kod rimskog

slavoluka sa slikama porobljenih Kelta u lancima.

POGLAVLJE XIII

Vratili su se na jug kroz Paklenu dolinu. Greg ih je ponovo provezao pokraj Les Bauxa, a onda je skrenuo nadesno i zaputio se prema Arlesu. Dok su se približavali gradu, nitko nije govorio. Ned ih je već izvijestio o događajima, a onda telefonom i tetu Kim. Ništa im nije rekao o tome kako je Cadell nabio glavu onog drugog čovjeka na kolac, a ni o tome kako je zaprijetio Nedu ako se ne povuče iz svega. U čemu bi bila poanta? Namjerava li Ned možda otići odavde? Odletjeti kući u Montreal i početi učiti za test iz matematike? Melanie nije njegova ljubav, to je potpuna glupost, ali čovjek ne mora biti zaljubljen u nekoga da bi se za njega borio. To je trebao reći Cadellu kad je bio s njim. Prava poanta, kao što mu je upravo objasnila teta Kim – a to je ponovila i njegovu ocu kad mu je Ned dodao telefon – sastoji se u tome da njihov plan nije toliko besmislen ako je i Cadell došao u Glanum. To je pouka koju iz ovoga moraju izvući. Ako ona dvojica – ili barem jedan od njih – provjeravaju ista mjesta, to znači da su i oni na pravom putu. Ma da, ako ste na pravom putu – i ako imate nekoliko eura u džepu – možete si negdje naručiti café au lait. Ned ni to nije izgovorio. Teta ga je obavijestila da su ona, Kate i Steve već obišli Nîmes. Rimska arena, rimski hram, tihe ulice u središtu grada s dućanima zatvorenim na praznik. Teta Kim nije osjetila ničiju prisutnost, premda Nîmes navodno ima dugotrajne veze s magijom i čarobnjaštvom. I oni su sada bili u autu, na putu za Béziers. Ned je o tom mjestu sad već ponešto znao: Ubijte ih sve, a Bog će prepoznati svoje. Bio je zadovoljan što ne mora otići onamo. Iznenada se zapitao bi li taj davni pokolj u njemu izazvao istu onakvu reakciju kakvu je doživio

kod planine. Nije baš osjećao bogzna kakvu želju da to ponovo iskusi. Greg je skrenuo na obilaznicu oko Arlesa. Zaustavio se na crvenom svjetlu, a onda polako vozio, tražeći mjesto za parking. Još nije bilo podne. Promet u smjeru grada bio je rijedak, ali s unutrašnje strane obilaznice bilo je smješteno sajmište. Pročešljavale su ga stotine ljudi. No krasno, pomislio je Ned. Kao, ići ćemo gore-dolje, izbjegavati džepare, i zateći Ysabel kako kupuje sandale, kremu za ruke ili nešto slično. Zatresao je glavom. To je pogrešan način razmišljanja. I Cadell je došao u Glanum, što znači da pravilno postupaju. Čovjek bi si to morao stalno ponavljati. Greg je naglo stao, uključio žmigavac, trpeći dugotrajno trubljenje iza sebe, sve dok vozilo koje je bio primijetio nije napustilo parking. Uspio je ugurati kombi na prazno mjesto, za koje bi Ned rekao da je preusko. Svi su izašli. Ova strana ceste ležala je u sjeni, a sajmište na svjetlosti. „I što sada?“ upitao je Greg. Gledao je Neda, a ne njegova oca, što je Neda još uvijek uznemiravalo. Pa odakle bi on to znao? Ali, s druge strane, tko bi drugi osim njega to mogao znati? Ned je kratko pogledao tatu. „Prošvrljat ćemo naokolo, pretpostavljam. Obići sajam, a onda se vratiti provjeravanju rimskih mjesta?“ „Bit će zatvorena. Ali, da. Osjećaš li štogod?“ ponovo ga je upitao Edward Marriner, opet s onim zabrinutim izrazom lica. U nekim drugim okolnostima bilo bi to smiješno. Ned je odmahnuo glavom. „Ne, ali ja zbilja nisam vješt u tim stvarima, a ti tipovi znaju kako se zastrti. Vjeruj mi, ako nešto budem osjetio, reći ću ti.“ „Prije mi nisi rekao.“ Otac je to rekao blagim tonom, ali podigao je obrvu na način koji je Nedu bio vrlo dobro poznat. Bio je to očev prvi „roditeljski“ komentar dana. Ned je zapravo očekivao da će ih biti više. Ali stvari su se

promijenile. „Rekao sam ti, ništa se nije dogodilo sve dok se nismo našli na suprotnim stranama Glanuma. Pa nisam ga mogao zamoliti da pričeka dok ja ne dovedem tatu.“ Pogledao je preko ceste. Bilo je bučno i krcato, dobro raspoloženi ljudi švrljali su naokolo na praznik. Jedan čovjek prodavao je kriške pizze i bezalkoholna pića u kamionu, drugi je nudio sladolede u kornetu. Bilo je štandova s imitacijama cipela i košulja poznatih marki, sa starim pločama, knjigama, stolcima, štapovima za hodanje, teglama meda, maslinovim uljem, haljinama i kupaćim kostimima, kuhinjskim posuđem i loncima. Jedan vrlo visok i vrlo tamnoput muškarac u jarkocrvenoj afričkoj odjeći prodavao je satove za pet eura. Jedan drugi prodavao je alat za farmu: lopate, motike, grablje. I tačke. Ned je spazio momka svojih godina kako se smije, držeći zahrđali stari mač u ruci. A zašto se ne bi smijao u ovaj proljetni dan? „Okej, daj mi pojedinosti! Kakvu ženu tražimo?“ upitao je Greg, pretvarajući se da izvlači notes u stilu policajca na zadatku. „Opiši mi počinitelja.“ Ned je i ovo očekivao, ali se na neki način toga i pribojavao. Kako da opiše Ysabel? Je li to uopće moguće? Slegnuo je ramenima. „Neće to ići tako lako. Ne možeš je jednostavno primijetiti. Ali ona je... visoka, ima crvenu kosu, bakrenu ili kestenjastu, pretpostavljam. Ali kosa se može pokriti, zar ne? Izgleda mlada, ali ne... zbilja mlada, ako me shvaćaš? „To će mi biti od velike pomoći, građanine“, odvratio je Greg kiselo. „Je li barem lijepa?“ Ned ga je pogledao, a onda se okrenuo tati, prisjećajući se. „Nemaš pojma koliko“, odgovorio je i zaputio se na sunčanu stranu, prolazeći između automobila, a druga su dvojica krenula za njim. Provela je noć na groblju. Kad je vjetar počeo jače puhati i kad je postalo hladno, zaogrnula se ukradenim šalom, a onda je ušla u porodičnu grobnicu koja joj je bila poznata. Trupla su već odavno nestala: lijesovi su nasilno otvarani kako bi se opljačkale sve vrijedne stvari koje su možda pokopane s mrtvima.

Ali pokazalo se da stari željezni ključ još uvijek leži na istom mjestu gdje je bio skriven sva ta stoljeća. Svaki put kad je došla ovamo, očekivala je da je nestao: da je pronađen ili izgubljen, ovisno o gledištu, izgubljen za nju jer ga je netko pronašao, ali ključ je svaki put bio tu, pod kamenom. Kamena ploča bila je teška, ali znala je trik kako da je pomakne. Međutim, ključanica je zahrđala i nije se mogla otvoriti. Više nije mogla okrenuti ključ. Stajala je vani, pod zvijezdama, pokušavajući prihvatiti još jedan dokaz o tome kako vrijeme prolazi. To se na ovaj ili onaj način događa svaki put kad se vrati. Sama je svojedobno naredila gradnju ove grobnice za jednu preminulu dvorsku damu, a porodica te djevojke u sljedećim je pokoljenjima postajala sve brojnija i proširivala grobnicu. Ona je to viđala, vraćajući se ovamo u različitim životima. Promjene poput ove, tijekom godina, nisu je više jako uznemiravale, premda nekoć jesu. Do sada ih je već previše vidjela. S drugim se stvarima možda teško suočiti – s očima jednog od one dvojice, s glasom onog drugog ili sa sjećanjem na obojicu – ali ne i s promjenama u svijetu. Mučio ju je sitan problem u pogledu novca nakon što je noćas napustila zaravan. Kad se dala u potragu za skrovištem u šumi u kojoj je prije sedamdeset godina skrila novac otkrila je da je nestala zajedno sa šumom jer se grad proširio na sjever. A ionako se promijenila valuta, pa ne bi bilo koristi ni da ga je pronašla. Ove godine ne bi mogla kupiti hranu francima ili platiti vožnju taksijem. Euri. Dopustila si je da se zabavljeno podsmjehne. Uvijek nešto novo. Automobili su sada brži i brojniji. A i više je svjetla kad padne mrak. Telefon sada možeš, čini se, nositi sa sobom a da nije spojen ni sa čim. Muškarci i žene hodaju ulicom u živahnom razgovoru s nekim koga nema pokraj njih. Ali u jarko osvijetljenom gradu punom ljudi, žene bezbrižno ostavljaju torbice obješene o naslone stolaca u kafićima pod platanama (drveće je još uvijek isto, a i pokoji kafić), ili u proljetnu večer tamo

ostavljaju i šalove kad uđu popraviti ruž za usne. Nije se žurila, prošetala se gore-dolje širokom ulicom koja joj je ostala u sjećanju i izabrala torbicu na terasi jednog kafića, blizu spomenika kralju Reneu, a zeleni šal ispred jednog drugog kafića, na pola puta natrag. Zelena boja nije joj uvijek bila omiljena, ali ovaj put čini se da jest. Odvezla se posljednjim autobusom za Arles i otišla pješice na groblje. Kupila je suknju i bluzu vrlo rano ujutro, u samo svitanje, na gradskom sajmu koji se upravo bio otvorio, a onda se vratila na groblje. Pitala se hoće li koji od one dvojice muškaraca kao svoje prvo odredište izabrati ovaj grad, ali sigurno nisu ovamo mogli stići u svitanje – osim ako Cadell nije odlučio letjeti, a ona mu je zabranila da to čini. Znala je da neće poslušati (zapanjilo bi je suprotno), ali on ne bi volio da ga uhvati u previše očitom kršenju njezina novog izazova jer se boji njezine reakcije. S pravom. Obojicu vrlo dobro poznaje. Oči jednoga i glas onoga drugog. Čini se da ni jedan od njih sada nije ovdje. Dakako, zastrla se. Morat će je pronaći, a ne samo osjetiti kamo je otišla. Obojica su tu i tamo bila ovdje (prisjeća se da je jedan od njih s njom ovdje vodio ljubav), ali ni jedan od njih ne voli groblja, iz različitih razloga. Njih dvojica gotovo uvijek imaju različite razloge. Naprosto su takvi. Pronalazi ovo mjesto spokojnim. Spokoj nije ono za što ona živi, ali postoje određeni trenuci, osobito odmah nakon povratka, kad se mora suočiti s činjenicom da je opet u svijetu. S druge strane pomirila se s idejom da bi jedan od njih mogao pogoditi gdje se sakrila i odmah doći ovamo, primijetiti da je lokot vanjskih vrata obijen i naći je kako se odmara na kamenitoj klupi unutar crkvenih vrata, iza najstarijeg od ovih grobova. I osvojiti je u ovo vedro jutro. Istog časa. Ta je pomisao uzbuđuje. Može zamisliti obojicu kako to čine. Još uvijek nije odlučila kojeg od njih ovaj put želi. Gotovo uvijek želi obojicu. Nikad joj nije lako izabrati, ma koja se duša u njoj nalazila. A kako bi i moglo biti jednostavno, nakon svega? Katkad odbije izabrati;

oni se tada bore, jedan od njih umre, a drugi dođe po nju. Ona ga pomiluje po obrazu. Što je druga vrsta izbora. Ali nije da želi ostati nepronađena. Kad ih je ugledala na mjesečini Entremonta, to joj je, kao i uvijek, vratilo sva sjećanja. Još od prvog puta, od one odlučujuće noći kad su postali priča ovog svijeta. Ovog dijela svijeta. Istinu govoreći, ova je nova igra uzbuđuje. Još uvijek otkriva tko je i što sada, po čemu je sada drukčija. Cijele je noći istraživala svoju nutrinu i pokušavala odrediti tko je. Ona je osoba koja voli zelene šalove. Svaki put kad se vrati u život, duša u njoj malo je promijeni. Natjera je da se drugačije ponaša, što je razlog da se njezine želje i potrebe – u više od dvije tisuće šesto godina – mogu mijenjati. A ona dvojica nikad se ne mijenjaju. Svaki put vrate se onakvi kakvi su uvijek bili, veličanstveni. Ne postoje živi ljudi poput te dvojice. A kako bi i moglo biti drukčije? Imali su stoljeća vremena da postanu dublji, da doznaju više, da postanu više. Koji bi se čovjek sa svojih sedamdeset kratkih godina života mogao mjeriti s tom dvojicom? Njihova srž uvijek je ista, ali također svaki put imaju više nego prije. Donose joj nešto novo. Cadellu je trebalo gotovo tisuću i petsto godina da nauči mijenjati tjelesni oblik i postane sposoban letjeti. Je li njihova priča blagoslovljena ili prokleta? Nikad to nije mogla odlučiti. Je li to uopće važno? Bi li njezina odluka išta promijenila? Može li ona promijeniti, na bilo koji zamisliv način, činjenicu da je jedne davne večeri izašla iz sjena na rubu sela, u lelujanje svjetlosti vatri i dima, svjetlosti i mraka, raspuštene kose – pred očima čitavog sela Segobrigae – noseći zlatni vrč muškarcu za kojeg se odlučila udati, obišla krug muškaraca koji su se ondje okupili i ugledala dvojicu stranaca? Zapravo samo jednog, njegove oči. A kad ga je ugledala, učinila je ono što je učinila. Ništa posebno. Pružila je tom muškarcu vrč vode iz božičina vrela. Gostu na gozbi njezina oca. Strancu s mora. Jutarnje sunce sada se uzdiglo na nebu. U svijetu je proljetno doba, svijetlo i blago. Dok se vraća grobljem, uz staze raste cvijeće;

blijedozeleno lišće na hrastovima, srebrnosivo na maslinama. U vrijeme kad je ova priča počela ovdje nije bilo maslinova drveća. Poslije su ih donijeli stranci koji su došli s one strane mora. To je bila samo jedna od stvari koje su donijeli. Donijeli su maslinovo drveće i vino. Pismo. Ravne i široke ceste. A naposljetku, premda prilično brzo, i osvajanje i porobljavanje. Proljeće. Uvijek je proljeće kad se vrati. Beltane, vatre i bikova krv. Ponovo zakapa neupotrebljiv ključ i gura kamenu ploču na mjesto. Zna da bi sada mogla baciti ključ, ali ne želi to učiniti. Obuzima je blaga žalost dok prolazi kroz grobnicu. Misao na djevojku koja je prerano umrla. Odlazi tihom, osjenčanom stazom do vanjskih vrata. Ondje nema nikoga, automobili prolaze cestom. Kad se ne vidi ni jedan auto, iskrada se van i zatvara kračun. Ponovo odlazi u svijet. Koristi se kao šuma zelenim šalom da na svjetlosti sakrije kosu. Mogla ju je odrezati tijekom noći, ali ne voli skraćivati kosu. Jedanput su joj je odrezali, kad je bila spaljena kao vještica. Takve su se stvari događale u godinama kuge, kad je svijetom vladao strah. U sebi nosi mnogo takvih sjećanja. Sad joj treba taksi. Nalazi mjesto gdje jedan stoji i čeka. Ali kad pita taksista, čini se da je mjesto na koje želi otići njemu predaleko, da nema dovoljno novca da mu plati put. To je isprva ispunjava bijesom, a onda joj postaje zabavno. Glasno se smije. Začuvši kako se smije, stojeći kraj njegova prozora sa spuštenim staklom, vozač se predomišlja i pristaje ju odvesti na željeno mjesto. Poslije, vraćajući se sam dugim putem u Aries, on si neće moći objasniti zašto je to učinio – zašto je riskirao nezakonito putovanje izvan licencirane zone i protratio jutro i pola spremnika s gorivom na jednosmjerni put po nižoj cijeni – a nije čak ni popričao s njom. Samo ju je gledao u retrovizoru kako kroz prozor promatra Provansu koja promiče pokraj nje. Ne može si objasniti zašto se predomislio. Ali još će dugo sanjati tu ženu. Zapravo, sanjat će je do kraja života.

Obilazili su Aries dva sata. Obišli su uličnu tržnicu i područje oko arene, pa su onda još jedanput obišli arenu i vidjeli zatvoreni ulaz i iznervirane turiste koji su u svoje putne planove zaboravili uračunati praznik. Greg je optimistički cimnuo nekoliko vrata, ali bez uspjeha. Zatim su opet otišli do kazališta. Ned se sjetio da je ondje prije dva dana razgovarao s Melanie. Bilo mu je teško opet stajati ovdje s tim slikama u glavi. Pogledao je travu na mjestu gdje je Melanie sjedila. Učinilo mu se, na trenutak, kao da je umrla. To ga je uplašilo. Ništa nije rekao. Produžili su do ostataka rimskog foruma na središnjem gradskom trgu. Sve je bilo zatvoreno zbog praznika i tiho. Njegov otac i Greg stalno su pogledavali Neda kao da su očekivali da će mu iznad glave zasvijetliti žarulja ili tako nešto. To čovjeka može razdražiti, ali Ned si to nije dopustio. A što bi drugo trebali raditi? U sebi nije ponovo vidio ni Cadella ni Phelana, a ni onu ženu nalik na božicu s bakrenom kosom. Ručali su u jedinoj uličnoj kavani pokraj posljednjih preostalih stupova foruma. Rimski stupovi bili su uzidani u pročelje jedne zgrade iz devetnaestog stoljeća, čudno prisvojeni kao arhitektonska podrška nakon gotovo dvije tisuće godina. To nešto govori o rimskim arhitektima, zaključio je Ned. Ili možda o arhitektima iz devetnaestog stoljeća. Ostatak foruma bio im je pod nogama, pod zemljom, kao što je bio i u Aixu oko katedrale. Izgleda da je tu uličnu kavanu oslikao van Gogh. Nedu se učinilo da je vidio reprodukcije tih slika. Njegov otac inzistirao je da pojedu pravi ručak, ali hrana je bila bljutava. Hrana za turiste. Sjedeći za stolom nazvali su tetu Kim. Ona je sa svojom grupom sada bila u Béziersu. Nisu ništa otkrili. Spremali su se uskoro otići. Još su namjeravali svratiti u Roquepertuse, keltsko mjesto slično Entremontu – i ondje su pronađene lubanje – a onda krenuti kući. Nedov otac platio je račun. „Što je još ovdje ostalo?“ upitao je Greg. I on je izgledao umorno. „To bi nam Melanie znala reći“, s uzdahom je odgovorio Edward Marriner. „Sve i ništa, rekao bih, ako shvaćaš što ti hoću reći. Mislim da

možemo krenuti.“ „Groblje“, iznenada je rekao Ned. „Ono o kojem nam je Oliver pričao.“ Otac ga je pogledao.

Da ovog tjedna nisu ručali s Oliverom Leejem, nikada ne bi otišli u Les Alyscamps. A ne bi čak ni da su ručali s njim, a da im on nije spomenuo to drevno groblje i njegovu dugu povijest. Ned je shvatio da mu misli odlaze na nesigurne putove ako previše razmišlja o tim stvarima, o slučajnosti svega toga. Primjerice, što bi se dogodilo da je odlučio ostati u vili nakon što mu je pozlilo na planini, kao što su mu ostali i rekli? Da se tog popodneva nije susreo s Kate u kafiću, ili s Phelanom, nakon što je ona otišla? Ili da mu Kate nikad nije spomenula riječ Entremont? Pa, Kate mu ga ne bi mogla spomenuti da nije došao u kafić, zar ne? A što bi bilo da je onog prvog jutra pošao u glazbeni dućan umjesto da je pomislio kako bi bilo smiješno – šala koju bi spomenuo Larryju Catou u e-mailu – da sluša Houses of the Holy u katedrali? Može li se u svemu tome nazreti neki obrazac? Mogu li se naizgled slučajne stvari spojiti u nešto što ima smisla? Je li u tome smisao života, zapitao se: da čovjek pokušava napraviti neki obrazac kako bi mu život imao smisla! Uostalom, kako da se nađe smisao u čovjeku koji se pretvori u sovu i odleti? Da se to nazove kompjuterskim specijalnim efektom i da zahvali Georgeu Lucasu? Groblje Les Alyscamps bilo je prilično udaljeno od središta grada, trebalo je otići obilaznicom do predgrađa. Groblje je bilo pusto kad su stigli, a vrata s rešetkama bila su zatvorena, poput svih drugih znamenitosti danas. Ned je uhvatio rešetke rukama i pogledao unutra. Progutao je slinu. „Bila je ovdje“, rekao je. Znao je da mu glas čudno zvuči. „Možda je još uvijek tu, koliko ja mogu procijeniti. A ne mogu mnogo.“ Otac i Greg zabuljili su se u njega.

Ponovo onaj pogled. Ned se zapitao hoće li se na njega ikad naviknuti. Osjećaj koji ga je sada obuzeo nije bio isti kao prije. Nije bio ni poput onog osjećaja na planini a ni poput onoga jutros u dolini. Ovdje mu se činilo kao da se miris širi zrakom. Miris cvijeća, ali i nešto više od toga, ili možda manje. Gotovo prizvano sjećanje. Nešto što vas uznemirava, što vam može ući u srce i promijeniti mu ritam dok stojite pred željeznim vratima. Znao je da u blizini zapravo nema ničega. Da je bilo, ostali bi to primijetili. Ali također je znao ono što je znao, ma kako grozno glupo to zvučalo. Osjećao je Ysabelinu prisutnost ovdje, a to ga je uznemirilo i uzbudilo. Ponovo je gutnuo i shvatio da su mu se usta osušila. Zažalio je što sa sobom nisu ponijeli bocu vode. „Vrata su zaključana“, rekao je Greg, drmajući lokot. „Mogli bismo se pokušati popeti...?“ Željezna vrata bila su mnogo viša od njihovih glava, a ograda se širila u oba smjera u istoj visini, čitavom dužinom uz cestu. „Možda biste me mogli podići?“ rekao je Ned, gledajući nagore. „Nećeš unutra ići sam“, glatko mu je odvratio otac. „To možeš zaboraviti.“ Kroz rešetke su vidjeli drveće i dugačku, široku stazu, djelomice na svjetlu a djelomice u sjeni. Na drugom kraju stajala je crkva. Kućica za prodaju karata malo dalje na lijevoj strani, spuštenih roleta. Ned je vidio manja i veća stabla, kamene klupe i sarkofage od sivog kamena kako leže naokolo kao da su odbačeni. Pretpostavio je da su prazni. Nadao se da su prazni. Ovdje je bilo doista tiho. Zabuljio se kroz rešetke, kao da je time može materijalizirati. Zamislio ju je kako mu prilazi prohladnom alejom prošaranom svjetlošću i sjenama između drveća i grobnica. „Stanite iza mene“, iznenada je rekao njegov otac. „Gledajte cestu. Dajte da vidim taj lokot.“ A trenutak poslije, kad su ga poslušali: „Ovo nije nikakav problem. Netko je to već učinio, vidim ogrebotine.“ „Isuse“, rekao mu je Ned. „Ti znaš obijati brave?“ Pazio je na automobile, ali je bacio pogled preko ramena i razrogačio oči. Njegov tata izvukao je švicarski nož.

„Nemaš ti pojma što sve tvoj stari zna“, promrmljao je Edward Marriner, izvlačeći oštricu. „Što je vjerojatno dobra stvar.“ „Bolje da ne razmišljam o tome“, rekao je Greg, ali Ned je vidio da je i on iznenađen i nervozan. Provaljivali su u jednu od glavnih turističkih atrakcija usred bijela dana. Kad dan nije bijel? iznenada je pomislio Ned. Što ga čini bijelim? Bi li se lakše moglo provaliti usred žuta dana? Kate bi se možda nasmijala kad bi joj to rekao. A možda i ne bi. Zapitao se je li gradonačelnica Aixa sada usred svoga svečanog ručka. I bi li se opet javila na telefon kad bi je zatrebali. Jedan Citroen projurio je pokraj njih prevelikom brzinom i skrenuo nalijevo prema gradu. Sunce je bilo visoko. Puhao je vjetar, a nekoliko bijelih oblaka brzo se pomicalo na istok. Ned je začuo struganje metala iza leđa. „Imam ga“, rekao je Edward Marriner sa zadovoljstvom u glasu. „Ulazite, obojica, pa ću zatvoriti vrata.“ „Čekajte!“ rekao je Greg. Pričekali su da prođe nekoliko automobila. „Okej“, rekao je Greg. „Sve je čisto. Čovječe, zašto se osjećam kao James Bond?“ Šmugnuli su kroz vrata ograde. Nedov otac ušao je posljednji, zatvorio vrata i hitro kroz rešetke namjestio lokot kako bi vrata opet izgledala zatvorena. „Maknite se odavde“, rekao im je Edward Marriner. „Da vas se ne može vidjeti s ceste.“ Prošli su pokraj jednog kamenog sarkofaga i ureda za karte. U sjeni je bilo svježije. S njihove desne strane nalazio se velik spomenik. Dok su išli naprijed, Ned je slijeva ugledao zaključanu grobnicu sa željeznom rešetkom na teškim vratima. Iza vrata, stube su se spuštale. Ispred njih, između njih i crkve, na sunčevoj svjetlosti, bilo je udubljeno područje gdje su se vršila iskapanja, okruženo konopcima. „Ovo su najstariji grobovi“, rekao je Nedov otac. Ned ga je pogledao. „Ti si već bio ovdje?“ Njegov otac napravio je grimasu. „Nisam. Već sam ti rekao. Pročitao sam Melaniene bilješke.“ Pa naravno! Čovjek bi se gotovo mogao nasmijati, da nije činjenice

da je Melanie nestala. A onda ne bi jer bi začuo zvuk iza sebe, na lokotom zaključanom mjestu, na kojem nema nikoga osim njih, pa bi se okrenuo misleći da je to možda čuvar, a onda mu doista više ne bi bilo do smijeha. „Rekao sam vam da se ne miješate“, rekao im je hladan glas. Hladnoća u tom glasu čovjeka bi mogla natjerati da zadrhti. Nije to bio čuvar. Bio je to druid; stajao je između njih i vrata što vode natrag u svijet u kojem automobili prebrzo ulijeću u zavoje ili vam trube kad usporite, tražeći mjesto za parkiranje. Brys, koji je sinoć gotovo ubio Grega, još uvijek je imao na sebi svoju bijelu halju. Ned nije shvaćao odakle je druid došao, gdje se skrivao kad su ušli. A ni otkuda su se pojavili vukovi koji su se sada nečujno skupili iza njega, njih sedam. Sjeli su na stražnjice i gledali. Tišina na groblju više nije odisala spokojem. Ned je pogledao oca. Edward Marriner zamišljeno je gladio brkove, ne žureći se odgovoriti. „Nisam baš siguran zašto,“ mirno je rekao, „ali malo mi je laknulo što vidim da doista postojite. Pretpostavljam da vi to ne biste shvatili.“ Druid mu nije odgovorio. Nedov otac nastavio je u razgovornom tonu. „Ako sam dobro shvatio, vi posjedujete moći kojima nas možete ozlijediti. Sinoć ste ih iskušali na našem prijatelju.“ Moći? pomislio je Ned. Tata, obrati pažnju! Na zubate životinje! Ne trebaju njemu nikakve moći. Prije tjedan dana, ili malo više, radio je na bezveznom školskom projektu o tektonskim pločama s Barryjem Staleyjem. Ned nije bio siguran što njegov otac pokušava postići. Možda samo odugovlači, ali Ned nije imao pojma što bi se dobilo odgodom. Mogu li pozvati marince? Koje marince? Palo mu je na pamet, prvi put, s jasnoćom od koje su mu gotovo zaklecala koljena, da bi mogli umrijeti na ovom groblju, među opljačkanim grobnicama. „Na ovom ovdje?“ Druid je pogledao Grega. „Cadell mu je spasio život. Boji se da će privući pažnju i uvući druge ljude u ovu priču.“

„A vi se ne bojite?“ upitao ga je Edward Marriner, još uvijek svojim najopuštenijim tonom. „Ja nemam vremena obazirati se na takve stvari. Imam vrlo malo vremena na raspolaganju kad se vratim u život. Da se bojim smrti jednog čovjeka? Imate li vi ikakvu predodžbu koliko je već ljudi umrlo u ovoj priči?“ „Tijekom godina? Počinjem shvaćati. Jeste li ponosni na to?“ Sitna sjedokosa prilika podigla je glavu. „Ponos nema nikakve veze s tim. Ovaj je čovjek beznačajan. A i vi. Vi niste važni.“ „A što jest?“ Ned je spazio da Greg gura ruku u džep, a onda je napokon shvatio čemu ova odgoda služi – i koliko je besmislena. Greg vjerojatno pokušava nazvati tetu Kim, koja je vjerojatno udaljena dva sata odavde ili tako nešto. Ili možda naziva gradonačelnicu Aixa i odvlači je s ručka. Ili broj hitne službe u Francuskoj, kako god da je glasio. James Bond imao bi ugrađenu bombu u mobitelu. Driud je gledao Nedova oca, kao da pokušava odlučiti što da mu odgovori. I on je dio ove priče, pomislio je Ned, ili na njezinim rubovima, sve vrijeme. On ih vraća u život. A možda on ne želi ostati na rubovima. „Nju mora pronaći Cadell“, odgovorio je druid, gotovo kao da pjevuši. „Stranac mora biti ubijen. Žrtvovan. On mora skončati. Možda još uvijek postoje načini da se to postigne.“ Jedan od vukova ustao je, neznatno se premjestio i opet sjeo. „A zatim njih dvoje, muškarac i žena, moraju shvatiti da ovo nije samo njihova priča.“ „Pa što je onda?“ upitao je Edward Marriner. Greg je prestao petljati u svom džepu. Nedu se učinilo – nije mogao biti siguran – da čuje potmuli glas na mobitelu. Teta Kim? Greg se pomaknuo bliže Nedovu tati. Obojica su sada stajala točno pred Nedom. Nije vjerovao da je to slučajnost. Na mobitelu je vjerojatno uključen mikrofon. Koga god da je Greg nazvao, ta osoba može čuti ovaj razgovor. Možda. Ako je to uopće važno. A možda i jest, iznenada je pomislio. Ako poginu ovdje, ostali će

barem znati zašto. A kako bi to inače doznali? Ruke su mu se tresle. Spazio je da Greg nešto mrmlja, a zatim je njegov otac kratko kimnuo glavom. „Ovdje je nekoć postojao jedan svijet“, rekao je druid. „Način gledanja na stvari. Taj nam je svijet oduzet, ali ga možemo vratiti.“ Ned je spazio da je njegov otac izravnao ramena i prekrižio ruke na prsima na način koji mu je bio dobro poznat. „Je li o tome riječ? Tako vi to vidite? Željeli biste poništiti dvije tisuće godina grčke i rimske kulture? Je li moguće da vi to ozbiljno mislite?“ Edward Marriner se opustio, razgovorni ton nestao mu je iz glasa. Moglo bi se reći da mu je glas sada bio hladan kao i druidov. Druidovo se lice trznulo. Možda nije očekivao takvu reakciju. Ned sigurno nije, i još uvijek nije shvaćao što se događa. Pokušavao je pohvatati konce, razumjeti što se govori. „Postali bi gotovo besmrtni“, rekao je Brys. „Moćniji no što možete i zamisliti, ako ova priča ikad završi tom smrću. I kad bi oni razumjeli svoju zadaću, našu potrebu. Pitate me jesam li ozbiljan? Glupo pitanje. Svijet se može promijeniti. Svijet se uvijek mijenja.“ Odgovor Edwarda Marrinera bio je brz i pun prezira. „Glupo pitanje? Ne bih rekao. Shvaćam što mi govorite. Vi biste htjeli odlučiti u što će se svijet promijeniti. Niste li možda pomalo arogantni?“ Druidova su se usta stisnula. „Vjerujte mi, iskusio sam promjene koje su nametnuli drugi. Doživio sam ih. Svi su ih moji ljudi doživjeli. Nije baš vjerojatno da ću ih zaboraviti. Mislite da sam arogantan? A Rimljani nisu bili?“ Nedov je otac skrenuo pogled s njega i zagledao se u daljinu. To je teško pitanje, pomislio je Ned. Prisjetio se onog slavoluka koji je jutros vidio: Rimljani na konjima, mašu mačevima, Gali na samrti ili već mrtvi, ili u lancima, s glavama pognutim ili okrenutim u stranu. Pomislio je na razrušene zidine Entremonta, na sprave za opsadu. Ili na golemu arenu nedaleko odavde, od koje ga dijeli dvadesetominutna šetnja kroz dvije tisuće godina moći. „Rimljani?“ upitao je Edward Marriner blažim tonom. „Oni su bili osvajači, puni arogancije. Ali vaša je arogancija ipak veća: ta ideja da se

dva tisućljeća povijesti mogu poništiti. Da bi se trebala poništiti, bez obzira na cijenu.“ „Na cijenu? Određivanje mjere? To je tipičan način razmišljanja Rimljana.“ Edward Marriner glasno se nasmijao, što je bio zapanjujući zvuk na tom mirnom mjestu. „Možda. Jesu li vas zato uspjeli uništiti? Zato što su tako razmišljali? Vagali uloge i dobit? Promišljali o stvarima?“ Ned je zaključio da tata postavlja mnogo pitanja. Bio je prilično siguran da je njegova prva pretpostavka točna: njegov otac odugovlači. Je li možda teta Kim rekla Gregu neka odugovlači? Zašto? Brzo je razmišljao: možda Kate naziva svojim telefonom dok oni ovdje stoje. Možda zove 911, ili koji je već broj hitne službe ovdje u Arlesu. Nešto mu je palo na pamet. Koraknuo je naprijed i glasno rekao: „Sad je dosta! Koji je ovo vrag? Mislite li da ovdje možete ubijati ljude, samo zato što je ovo groblje? Je li o tome riječ?“ Greg je hitro pogledao Neda preko ramena s uznemirenim izrazom lica. Imao sam pravo, pomislio je Ned. Oni ne znaju gdje smo! Dolaze nas spasiti marinci ili konjica, a ne znaju kamo da krenu. Druid se okrenuo Nedu s tmurnim izrazom lica. „Budi oprezan!“ rekao mu je. Zatim je ponovo pogledao Nedova oca. „Zanima me samo ovaj mladić. On je važan. Još uvijek ne znam zašto. Vas dvojica i ostali niste moja briga. Nemam ništa protiv toga da odete.“ „Ništa protiv? Ovaj mi je mladić sin.“ „Djeca umiru. Cijelo vrijeme. Imate li još djece?“ „Nemam.“ „Loša odluka.“ „Jebi se“, odvratio je Edward Marriner, a zatim je dodao još teže psovke. Činilo se da je odugovlačenju došao kraj. Greg se pomaknuo bliže Nedovu ocu. Sada su opet stajali ravno ispred Neda. Druid se nije pomaknuo, ali vukovi su ustali. Predstava počinje, pomislio je Ned. Tri vuka počela su ih obilaziti u širokim krugovima, a ostali su polako krenuli naprijed. Kad je bio kod kule s tetom Kim, Ned je zgrabio granu. Ali na ovom

očišćenom tlu nije bilo granja. Osim toga, kod kule nije bilo sedam životinja. Ned se prisjetio kako je sinoć na cesti za vilu zamahnuo rukom i odsjekao Cadellu rogove s glave. Nije znao kako je to učinio, sjećao se samo bijesa koji ga je nagnao na tu kretnju. Pokušao ga je pronaći u sebi. Kleknuo je i zagrabio u ruku malo šljunka. „Držite vukove podalje od lica“, tiho im je rekao Greg. „Ako možete, pogodite ih šakom u grlo. Udarite ih nogom u trbuh. Zatim potrčite pokraj ovog tipa. Nemojte zaboraviti, vrata su otključana. Istrčite na cestu...“ Pogodite ih šakom u grlo. Vukove. Stvarno dobar plan! „Ponavljam vam“, zarežao je Brys. „Meni je samo jedan od vas važan. Vi ostali možete otići.“ „Čuli ste što vam je moj prijatelj rekao“, mirno mu je odgovorio Greg. „Jebite se!“ Gregory je doista bio spreman umrijeti braneći Neda i pokušavajući spasiti Melanie. Ned je shvatio da o tom čovjeku ne zna ništa konkretnije od toga da je šaljivčina, krupan tip s bradom koji posjeduje istinski smiješne kupaće gaćice i ruga se vlastitoj veličini skačući u bazen iz trka. Ned je moj novi junak, izjavio je Greg neki dan kad je čuo da će se Ned naći s djevojkom na kavi. Neš ti junaka! „Bila je ovdje“, iznenada je rekao Ned. „Je li vam to poznato?“ Druid je ustuknuo pola koraka i hitro izgovorio nekoliko riječi, kao da baca oblutke, a vukovi su zastali i opet sjeli. Opkoljavanje je bilo prekinuto. „Objasni mi to!“ rekao mu je Brys. „Smjesta!“ Ned je zakoračio naprijed i stao pokraj tate. Tata i Greg željeli su da on bude iza njih, ali Ned to nije htio dopustiti. „Rame uz rame uz rame“, promrmljao je. „Kad nas napadnu.“ Tako to govore u filmovima, zar ne? Prisilio se da se ne žuri, pa čak se i nasmiješio. Vrijeme je bilo ključna stvar. Začudo, u tom se trenutku sjetio Larryja Cata, tog

izgrednika i profesionalnog gnjavatora. Ima trenutaka kad te osobine mogu dobro doći. „Izgleda da vi volite izdavati naređenja, zar ne?“ rekao je druidu. „Osobito kad Cadell nije u blizini. A što bi se dogodilo da je on ovdje? Da pogađam?“ Druid je otvorio i zatvorio usta. „Možda isto što i sinoć? Razljutio bi se i otjerao vas u sobu bez večere. Točno? Koji je od ovih grobova vaš?“ Sada je stajao blizu Grega i govorio je glasno. Teta Kim možda nije shvatila prvi nagovještaj o tome gdje se oni nalaze. „Gdje je ona?“ tvrdoglavo je upitao druid, ne obazirući se na porugu. „Još jedno pitanje!“ odvratio je Ned. „Zašto očekujete odgovor od mene? Trebam li vam učiniti isto što sam sinoć učinio njemu?“ Nije to bio sposoban, ali možda druid to neće znati. „Pustite da vam narastu rogovi“, podrugljivo mu je rekao. „Poslužit će mi kao mete. Ili pošaljite vukove na nas, ako vam je tako draže.“ „Ne možeš ih sve ubiti prije no što...“ „Jeste li sigurni u to? Posve sigurni? Vi pojma nemate tko sam ja.“ Barem je to imalo smisla, jer Ned ni sam nije imao pojma tko je. „Recite mi još jednu stvar: ako me namjeravate ubiti, zašto bih vam rekao išta što znam? Što bih imao od toga, ha?“ Druid nije odgovorio. „Mislim, vi to stvarno loše radite, čovječe. Morate mi ponuditi nešto zauzvrat...“ „Ako ti je stalo do očeva života, reći ćeš mi ono što znaš. Inače će on umrijeti.“ Druidove riječi bile su izravne, grube, teške. Možda to ovom tipu ipak i ne ide tako loše, pomislio je Ned. „Već sam rekao da oni mogu otići“, nastavio je Brys. „Ali mogu se i predomisliti. Ako znaš da je ona bila ovdje, onda znaš i kamo je otišla.“ „Jeste li vi glupi?“ upitao ga je Ned. „Kad bih znao gdje je, zar bih bio ovdje?“ I to je bila istina, ali ona im možda neće spasiti život. Drže li druidi do logike? Ned je poželio da je vjernik, pa da se može pomoliti nekome,

ili nečemu. Odugovlačio je koliko je znao i umio, a nije imao pojma kakva će im pomoć stići. Nije baš vjerovao da bi neki besposleni žandarm, koji bi stigao na vrata, mogao zaustaviti... Pogledao je vrata. I drugi su ih pogledali, čak i Brys, zato što se odande začuo šum. A onda još jedan. Nešto je sletjelo s potmulim štropotom na osjenčanu stazu. A onda su ugledali nevjerojatan prizor: jedan je doista krupan čovjek brzo i energično potrčao od ruba ceste, skočio na vanjsku stranu vrata, mašući rukama i nogama, a onda se – sa snagom koja mora da je bila izuzetna – prebacio preko oštrih šiljastih rešetki na vrhu kao kakav gimnastičar. Ned ga gledao dok je letio zrakom; izgledao mu je kao profesionalni sportaš. Iluzija olimpijskog gimnastičara nakratko se održala, ali čovjek je bio previše krupan za to. Doskočio je, ne baš najuspješnije, i pao na jedno koljeno (na tome će izgubiti nekoliko bodova, pomislio je Ned), a onda se uspravio i ustao. Moglo se vidjeti da nosi izblijedjele plave traperice i crnu košulju ispod putnog prsluka bež boje, i da mu je brada ispod prosijede kose uglavnom sijeda. „K vragu!“ glasno je rekao i sagnuo se da podigne štap. „Previše sam star za ovo.“ Bio je prilično daleko, ali glas mu se dobro čuo. Krenuo je naprijed – oslanjajući se uglavnom na jedno koljeno – i nastavio govoriti na onom jeziku koji Ned nije poznavao, odsječnim i preciznim glasom. „Odlazi!“ oštro mu je odgovorio druid. „Želiš li umrijeti prije vremena?“ Čovjek je prišao Nedovoj skupini i stao pokraj njih, nasuprot Brysu i vukovima. „Prije vremena?“ odvratio je taj vrlo veliki čovjek. „Nipošto. Ali upravo zato i ne mogu otići, ako baš moraš znati. Vidiš, žena bi me ubila kad bih to učinio. Jesi upoznao moju ženu?“ Zatim je pogledao Neda ispitivačkim i usredotočenim pogledom, široko razmaknutih, jasnoplavih očiju i nasmiješio mu se. „Zdravo, nećače“, rekao mu je.

POGLAVLJE XIV

Ned je shvatio da zijeva od čuda, što mu se događalo previše često i nije bilo nimalo frajerski. „Tetak Dave?“ upitao je. Glas mu se povisio za pola oktave. Tetkov se osmijeh rastegnuo. „Moram reći, sviđa mi se kako to zvuči.“ Zatim je sjedobradi čovjek pogledao Nedova oca. „Edward Marriner. Bilo bi mi draže da smo se upoznali na nekom drugom mjestu. Nadam se da ćemo uskoro i biti drugdje.“ Ned je bacio pogled na oca, čiji bi izraz lica u svakoj drugoj prigodi bio za krepati od smijeha. To mu je omogućilo da se osjeti malo bolje u vezi s vlastitom reakcijom. „Dave Martyniuk?“ Drugi čovjek kimnuo je glavom. „Glavom i bradom, i s doista traljavim doskokom.“ „Primijetio sam“, odvratio je Edward Marriner. „Jeste li dobro? Bojim se da su vrata bila otključana. Obili smo bravu na ulasku.“ Kad je to čuo, lice Nedova tetka također je poprimilo gotovo identičan, smiješan izraz. Kratko je opsovao. „Uistinu dojmljiv izlazak na scenu“, rekao mu je Nedov otac. „Doista. Bruce Willis upotrijebio bi kaskadera.“ Dva su se muškarca nasmiješila jedan drugome. „Vaša žena stiže letom broj 7666 Air Francea iz Pariza“, rekao je Dave Martyniuk. „Sletjet će u zračnu luku Marignan oko 6 popodne. A onda će joj trebati, koliko... oko pola sata taksijem do vaše vile?“ „Malo više.“ Nedov otac pogledao je na sat. „Možda se vratimo na vrijeme da je dočekamo.“ Ned je primijetio da ni jedan od njih nijedanput nije pogledao ni Brysa ni vukove. Edward Marriner je

oklijevao. „Kako znate kojim letom stiže?“ Martyniuk je slegnuo ramenima. „To je duga priča. Uglavnom je povezana s računalima.“ „Shvaćam. Barem mislim da shvaćam. Vi je držite na oku?“ Drugi čovjek kimnuo je glavom s iznenadnim izrazom zbunjenosti. „Samo kad je...“ „Znam. Kimberly nam je rekla. Ja... vrlo sam vam zahvalan.“ Snuždeno se nasmiješio. „Pod pretpostavkom da sada izvučemo živu glavu, Meghan će vas vrlo vjerojatno pokušati raščerečiti. Učinit ću sve što mogu da vas zaštitim.“ „Bio bih vam zahvalan. Ona je impresivna žena.“ „Oh, znam. A i njezina sestra.“ „Oh, znam.“ „E, sad je dosta“, rekao je druid. „Možemo ubiti četvoricu isto tako lako kao i trojicu.“ Ned se okrenuo prema druidu, a zatim i ostali. Pod pretpostavkom da sada izvučemo živu glavu. Brys se pomaknuo kako bi ih sve mogao vidjeti, i slijeva i zdesna. Muž tete Kim – Ned nije slutio da je on i približno ovoliko krupan – zatresao je glavom. „Nisam baš siguran u to, prijatelju. Ti ne znaš dovoljno o meni, a Beltane je već odavno prošao, pa gubiš snagu. Kao i duhovi koje si smjestio u ove vukove.“ „Odakle ti to znaš?“ graknuo je druid. „O duhovima? O Beltaneu? Imam mobitel. A imam i ženu. Već sam ti je spomenuo. Vjeruj mi, ona mnogo toga zna.“ A onda se njegov pretjerano ležerni stil naglo promijenio. Kad je Dave Martyniuk sljedeći put progovorio, to je opet bilo na onom drugom jeziku, a glas mu je bio čvrst kao kamen. U njemu je bilo autoriteta, i bijesa. Ned je razabrao riječ Cernunnos i nešto poput Cenvin. Ali vidio je kakav su učinak te riječi ostavile na druida. Tako je problijedio da mu je boja posve nestala s lica. Ned je prije vjerovao da se takve stvari događaju samo u pričama, ali sada je to vidio na Brysovu licu.

„Idi kući!“ dodao je Nedov tetak blažim tonom na francuskom. „Trebao si otići još sinoć. Ovo nije trenutak, a ni život, u kojem će ti se snovi ostvariti. Moja me je žena zamolila da ti to poručim.“ Brys je na trenutak ostao nepomično stajati, a onda se uspravio kao da plećima podiže uteg. Sitan čovjek koji stoji vrlo uspravno. „Ja ne vjerujem da ona išta pouzdano zna“, odgovorio je. „A ionako, zašto da se žurim natrag u mrak? Doznat ću što ovaj dječak zna. A on se više neće miješati. Toliko mogu postići.“ Pokazao je na granu koju je Nedov tetak na dolasku prebacio preko vrata i poslije podigao. „Misliš li da time možeš protiv nas osmero?“ Neuznemiren, Dave Martyniuk ozbiljno je kimnuo glavom. „Da, mislim da mogu. A postoji razlog da ti odeš. Ti to dobro znaš. Hoćeš li riskirati svoju dušu, a i njihove? Ako te ovdje ubijemo, druide, ti si izgubljen! Ono troje može se opet vratiti, ali ti to više nećeš moći.“ „Odakle ti sve to znaš?“ U druidovu pitanju osjećala se tjeskoba. „Odgovor je opet isti. Od svoje žene.“ Zatim je Martyniuk iznenadnim, brzim pokretom podigao granu, snažno udario njome o zdravo koljeno i prelomio je na dva dijela. „Joj!“ rekao je i opet opsovao. A zatim je polovicu grane bacio preko otvorenog prostora. Ned ju je gledao kako leti. Bila je lijepa dok se vrtjela na svjetlu pa u sjeni, pa onda opet na svjetlu pod lišćem. Jedan od vukova skočio je da je uhvati razjapljenih ralja, i promašio – bila je bačena u previsokom luku. Nedov otac neočekivanom je vještinom uhvatio dobačenu granu i – još neočekivanije – zakoračio ravno naprijed, a onda je, držeći granu s obje ruke, snažno njome zavitlao vodoravno s tlom i udario u rebra onog vuka koji je skočio kad je bio sletio na tlo. Začuo se ružan zvuk. Životinja je posrnula i udarila u sivu, nagnutu kamenu ploču. Nitko se nije pomaknuo. „Lijepo dodavanje“, rekao je Edward Marriner. „Oni ne moraju ovdje umrijeti“, tiho je rekao Dave Martyniuk, opet se okrećući druidu. „Pošalji ih natrag. Pođi i ti s njima. Već je dan nakon

Beltanea. Ti nemaš što dobiti.“ Brys se zabuljio u njega svojim isto tako plavim očima. Ned je imao dojam da se vrijeme zaustavilo, kao da je ostalo lebdjeti u zraku. Osjetio je povjetarac i vidio mreškanje lišća. „Opet mjerenje?“ upitao je druid. „Kalkulacije? Nije riječ samo o dobitku. Svijet je dublji od toga.“ Zatim se obratio vukovima na onom drugom jeziku i bitka je počela. U idućih nekoliko minuta Ned Marriner naučio je nekoliko istina. Prva je glasila da je svijet možda dubok, ali katkad i brz. Druga je istina glasila da je švicarski vojni nož prilično beskoristan protiv vuka. Uperio je oštricu na vrijeme – bio ju je izvukao iz drška u džepu nedugo nakon što se druid pojavio – ali ako čovjek nije dovoljno vješt da životinju koja jurne na njega ubode u oko, nož mu služi samo kao ukras i ništa drugo. A Ned nije bio dovoljno vješt da zarine nož životinji u oko. Shvatio je da nema šansu i pokušao izvesti varku. Brzo se otkotrljao od životinje koja ga je napala. Začuo je korake, a zatim krik, pa onda još jedan jak i tup zvuk. Kad se uspravio na koljena – spreman da se još jedanput zakotrlja – shvatio je da je njegov otac odalamio i ovog vuka. To je bila treća nova stvar koju je Ned naučio: da je Edward Marriner, proslavljeni fotograf, rastreseni otac s karakterističnim smeđim brkovima i kroničnom navikom da gubi naočale za čitanje, smrtno opasan s granom kad se njegov sin jedinac nađe u opasnosti. Greg se već sukobio s drugim vukom. A četvrta je istina glasila da Greg ima dovoljno snage da izvede onaj pogodak šakom u grlo o kojem im je bio došapnuo – ali ne i dovoljno brz da pritom ne bude ozlijeđen. Ned je cijelu akciju promatrao s koljena: zamah pandži, kratak i jak udarac šakom u životinjino grlo, izvrtanje vuka unatrag i pojavljivanje jarke krvi na Gregovu rasporenom rukavu. Iznenadna pojava crvenila bila je šokantan prizor. Nedov tata smjesta se našao pokraj Grega. Što je bilo nužno, ali je imalo posljedice, a glavna je bila ta da je Ned ostao sam i nenaoružan, opkoljen trima vukovima. Ponovo je šakom zagrabio šljunak i bacio kamenčiće najbližem vuku u oči. Lukavo.

Besmisleno. Životinja se nije obazirala. A onda je uginula. Ned je poslije pokušao rekonstruirati osjećaje koji su ga obuzeli kad je vidio svog tetka kako udara tog vuka poput malja – ta mu je usporedba pala na pamet – pa onda odmah zatim brzo zamahuje i još jednim udarcem tjera drugog vuka da se grozničavo izvrće unatrag, što dalje od njega. Kad se i treći vuk povukao, Ned je spazio da druid leži na šljunku iza njega, s raširenim rukama i jednom nogom nezgrapno povijenom pod tijelom. Ponovo je pogledao tetka. Glavom mu je proletjela neizbježna misao: On je ovo već i prije činio. Postojala je izvjesna razlika između očeve odlučne obrane Neda i Grega, Gregoryjeve hrabrosti, Nedova nezgrapnog pokušaja da učini nešto korisno... i načina kako je Dave Martyniuk obarao odabrane mete. Moguće je da čovjek te stvari zna od rođenja, ali vjerojatnije je da je to naučio u praksi. Ned nije znao gdje i kada, ali bio je prilično siguran da to ima veze s onim vremenom kad je njegovoj teti pobijeljela kosa. Ostala tri vuka povukla su se od Nedova tetka podvijenih repova. Nisu pobjegli. Još ne. Gledali su. Martyniuk je prišao druidu. „Nadam se da ga nisam ubio“, rekao je. „To mi nije bila namjera.“ Kleknuo je na stazu i položio prste na druidovo grlo. Njih dvojica bila su u sjeni, jedna se rascvjetana platana ispriječila između njih i sunca. Ned je primijetio da tetak vrti glavom. „K vragu“, čuo ga je kako kaže. „Došao je ubiti Neda“, tiho je rekao Edward Marriner, prilazeći mu i ulazeći u sjenu. „A i sve ostale, ako bude morao.“ Martyniuk nije podigao pogled. „Znam. Mi... vaš sin upleo se u njihovu priču.“ Ned nije bio siguran zašto ga je obuzela tolika žalost dok je gledao sitnu priliku druida koji je vratio Ysabel u život. Lišće je zašumjelo; tračci sunčeve svjetlosti probijali su se kroz krošnje kad bi se lišće pomaklo.

Ovdje je nekoć postojao jedan svijet. Taj nam je svijet oduzet. Ovo se ne tiče samo njih troje. Nakašljao se. „Tetak Dave, ako je on... nepovratno mrtav, znači li to da se ni Ysabel ne može ponovo vratiti u život? Nakon ovoga puta?“ Tetak je podigao pogled. „Je li joj to ime?“ Ned je kimnuo glavom. Dave Martyniuk ustao je, malo se lecnuvši od bola, i obrisao prašinu s koljena. „Mislim da nije u tome stvar.“ Pokazao je prema vukovima. „I ono su duhovi. Pretpostavljam da među duhovima koji se vraćaju na beltonsku noć postoje i drugi druidi. Ovaj je možda bio... moćniji od drugih. Čuvao je svoje mjesto u priči.“ „Pokušavao je promijeniti priču“, odvratio je Ned. „Ili sam barem tako ja...“ Zašutio je. „Ne, imaš pravo. I ja tako mislim.“ Tetak je pogledao Gregoryja. „Gdje si naučio šakom obarati vukove?“ Greg se držao za lijevu ruku. Jarka krv probijala mu se kroz prste, ali uspio se iskrivljeno nasmiješiti. „To mi je bio izborni kolegij na faksu. Mogao sam upisati ekonomiju, ali sam umjesto toga odabrao kolegij šakanje s vukovima.“ „Jako duhovito“, odvratio je Edward Marriner. „Hajdemo sada! Potražit ćemo gradsku bolnicu.“ Greg je odmahnuo glavom. „Nema potrebe. Doktorica Ford može mi previti ranu u vili. Dobro mi je. Rana nije tako gadna kao što izgleda.“ „Morat ćeš se cijepiti protiv bjesnoće, Greg.“ „Ne, neće“, odvratio je Ned, iznenadivši i sebe sama. „Nemojte zaboraviti, ovi su vukovi zapravo duhovi. Sigurno nisu zaraženi bjesnoćom.“ Tetak Dave kimnuo je glavom. „Ned je gotovo sigurno u pravu, Edward. U bolnici bi inzistirali na tretmanu protiv bjesnoće pa bi ga možda i zadržali. A onda bismo morali štošta objasniti.“ Pokazao je na druida. „Ovo tijelo... mislim da ono neće naprosto nestati istog časa. „Što da radimo s njim?“ upitao ga je Nedov otac. „Hoće li nestati poslije?“ upitao je Ned. „Hoću reći, vratiti se u bestjelesno stanje ili tako nešto?“

„Možda.“ Martyniuk se snuždeno nasmiješio. „Nisam siguran. Nikad nisam slušao taj kolegij na faksu.“ . „Bismo li mogli pomaknuti ovu stvar?“ Nedov otac pokazao je prema kamenom sarkofagu pokraj sjenovite aleje. Ploča je bila neznatno pomaknuta. Dave Martyniuk pogledao je sarkofag. „Možda“, odgovorio je. Ned je gledao oca i tetka kako zajedno odlaze do sarkofaga pokraj sjenovite aleje. Zatim su obojica uhvatila jedan rub teške kamene ploče. Dok ih je gledao kako broje do tri, a onda se stenjući zajedno naprežu i napola pomiču kamen s mjesta, Neda je obuzeo čudan osjećaj, neka vrsta ponosa. „Mislim da je to dovoljno“, rekao je Greg, držeći se za ruku. „Nije baš krupan.“ Doista nije bio krupan. Vukovi su gledali dvojicu muškaraca, sada neobično pasivni, kako se vraćaju i – vrlo nježno – podižu druidovo tijelo pa ga zatim odnose u prazan sarkofag. Položili su ga unutra i, opet se naprežući, vratili kamenu ploču na mjesto. Još trenutak su gledali sarkofag, a onda je Dave Martyniuk otišao do vukova. Ostalo ih je četiri, onaj kojeg je Greg udario oporavio se i vratio do ostalih. Vukovi se ovaj put nisu povukli. Martyniuk im je nešto rekao na onom drevnom jeziku – velškom ili gelskom, koji god da je bio. Životinje su ga pogledale, a onda se, trenutak poslije, okrenule i zajedno otrčale prema najstarijim grobovima i crkvi iza njih. Njih četvorica gledala su ih kako prolaze pokraj iskopina, obilaze crkvu i nestaju s vidika. „Što ste im to rekli?“ tiho ga je upitao Edward Marriner. Nedov otac rastezao je leđa. Mora da je ona kamena ploča teška, pomislio je Ned. Njegov otac nije sklon dizanju i povlačenju. A ni zadavanju udaraca granom. Sada je činio stvari koje Ned prije tjedan dana ne bi mogao ni zamisliti. „Rekao sam da će im sumrak vjerojatno pomoći da pronađu put kući. Zaželio sam im miran povratak.“ „I to je sve?“

Martyniuk je kimnuo glavom. Zatim je podigao najbližu od tri ubijene životinje i odnio je, šepajući, izvan vidika iza drveća, a onda se vratio po drugu. Edward Marriner podigao je treću. Ned je primijetio da se njegov otac iznenadio kad je podigao životinju, kao da je previše lagana. Vidio je oca kako podiže obrve i odlazi za tetkom Daveom među drveće. „Neke su životinje bile ozlijeđene u stvaranju ove monografije“, suho je prokomentirao Dave. Ned ga je pogledao. „Jesi li dobro?“ Greg se još uvijek držao za rame. To mu je bila druga ozljeda u dva dana. „Bilo mi je i bolje, čovječe. Pretpostavljam da sam mogao i gore proći. Gdje su svi ti kaskaderi kad ih čovjek treba, ha?“ Uto su se ponovo pojavila druga dvojica. Nedov otac raskopčao je i skinuo košulju. Ned je na brzinu ponovo prekopao po džepu, izvadio džepni nož i izvukao iz njega male škare. Njegov otac pokušao je škarama izrezati košulju, ali oštrice škara nisu bile dovoljno velike. Edward Marriner zastenjao je i vratio nož Nedu, a onda je razderao košulju od dna gotovo do ovratnika. Zatim je otkinuo svu dugmad, omotao čitavu košulju oko Gregove ruke i zavezao je. „Ovo će ti morati poslužiti dok ne stignemo kući“, rekao mu je. „Imate li metak da zagrizem?“ upitao ga je Greg. Gol do pasa, Edward Marriner kratko se osmjehnuo. „Imam tylenol u pretincu za rukavice.“ „Morat ću se zadovoljiti time“, odvratio je Greg. „Mi živimo u primitivnim vremenima. Ali vi barem ne bojite prsa, gazda.“ Nedov otac još se jedanput slabašno osmjehnuo. „Možda ću uskoro početi“, odvratio je. Dave Martyniuk pogledao ih je, držeći mobitel na uhu. „Kim je u autu. Naći ćemo se u vili. Rekao sam joj da ćemo stići za sat vremena?“ Marriner je kimnuo glavom. „Otprilike. Hoćete li me slijediti?“ „Slijedit ću vas.“ Zatim su sva četvorica napustila groblje, prošavši pokraj sarkofaga, grobnice s desne strane i kabine za prodaju karata, između stabala i ispod krošnji, pa kroz vrata i na svjetlost.

Čim su se dvorišna vrata vile uz zveket otvorila i oni prošli kroz njih a Dave Martyniuk u Peugeotu za njima, Ned je ugledao ženu s crvenom kosom kako stoji sama na terasi i gleda njihov dolazak. Srce mu je počelo snažno lupati. I Nedov ju je otac spazio. Nije se odvezao autom na kolni prilaz s druge strane kuće nego ga je parkirao odmah na parkiralištu za posjetitelje i isključio motor. Sva su trojica na trenutak ostala sjediti u autu, gledajući ženu na terasi. Sada je već bilo kasno, sunce se spustilo nad grad, traci svjetlosti koso su padali na dolinu, a sjene čempresovih stabala bile su vrlo duge. Žena je sišla stubama na travnjak i zaustavila se. „Idem ja“, rekao je Ned. Izašao je iz auta i krenuo preko tratine. Majčina bakrena kosa blistala je na svjetlu. Izgledala mu je nevjerojatno lijepa. „Bok, mama“, rekao joj je. Majka nije plakala. Nije bila taj tip. Ned ju je sada već prerastao, pa su im zagrljaji postali nezgrapni. Njemu je već petnaest godina, zar ne? Doduše, svidjelo mu se kako ga je zagrlila i kako mu je izgovorila ime: napola koreći ga, a napola tješeći. A svidio mu se i onaj njezin poznati miris. I činjenica što je ovdje, a ne u zoni građanskog rata gdje se ljude raznosi granatama ili komada farmerskim oruđem – čak i ako nose poveze na ruci koji označavaju da su liječnici koji su došli izdaleka da pomognu. Uspio ju je izvući. Ali to nije bilo samo zato da je izvuče iz Sudana. Trebala im je ovdje. Ned je bio gotovo siguran u to. A bio je siguran i u to da će uslijediti nevolje, koje su se približavale u crvenom autu nedaleko iza njih. „Nismo te još očekivali“, rekao joj je. „Zašto ne, dušo? „ Pogreška. Tako brzo. Njegove prve riječi. Isuse! „Jučer si rekla tati da ćeš stići navečer, zar ne?“ „Doista? Valjda sam nagađala. Uspjela sam se ugurati na raniji let s Charlesa de Gaullea. Jedina gnjavaža bio je taksist koji nije mogao

pronaći put dovde. Morala sam nazvati vilu. Neka mu je žena dala upute.“ „Verakuharica?“ Meghan Marriner se nasmiješila. „Tako je zoveš?“ „Moram. Postoji i Verapralja.“ „Baš duhovito.“ Majka se odmakla od njega i pogledala preko njegova ramena. „Zdravo, dragi. Javljam se na dužnost, kao što mi je bilo zapovjeđeno.“ „Meg.“ Ned je gledao oca kako joj prilazi, a onda su se njegovi roditelji poljubili. Mama je položila ruku na očeva prsa. Nekoć mu je zbog toga bilo neugodno. „Postaješ domorodac, chef!“ Majka se odmaknula i zagledala u očev obnaženi torzo. „Posljednji Mohikanac. To je duga priča. Sve ćemo ti poslije ispričati, ali bilo bi dobro da prvo pregledaš Gregoryja. Imaš li svoj liječnički pribor sa sobom? Mi imamo samo osnovne stvari za prvu pomoć.“ „Što se dogodilo?“ Glas joj se promijenio. „Upali smo u neprilike.“ „U kakve neprilike, Ed?“ Ned je pogledao iza sebe. Greg je upravo izlazio iz auta. Čak i s mjesta gdje su stajali mogli su mu na ruci vidjeti krv, koja se probila kroz omotanu košulju. Tetak Dave odvezao se svojim Peugeotom do kolnog prilaza na dugoj strani kuće i nestao s vidika. Zatim je Ned začuo zvuk zatvaranja automobilskih vrata u daljini, ali Martyniuk se nije pojavio. „Jedna životinja dohvatila je Grega pandžom“, čuo je Ned oca kako govori. „Omotao sam mu ruku svojom košuljom.“ „Divlja životinja? Morat će se cijepiti protiv bjesnoće. Gdje ste to bili? Gregory, dođi ovamo da vidim!“ Ned je primijetio da otac nije odgovorio ni na jedno mamino pitanje. Tetak Dave još uvijek se nije pojavio. Mora da je ušao u kuću na glavni ulaz s druge strane, pod obronkom. Ostavljajući nas da se pozdravimo na miru, pomislio je Ned.

A onda mu je nešto drugo palo na pamet. Nisu bili očekivali da će mama već stići. A ona bi tetka Davea prepoznala iz Darfura. Bili su ondje do jučer. Ne može biti tako mnogo ljudi povezanih s Liječnicima bez granica u Sudanu. Osim toga, to nije prvi put da se on nalazi na istom mjestu kao i ona. Ona bi, vrlo blago rečeno, podivljala kad bi shvatila što je radio. Nove neprilike. Ali, nema načina da se to izbjegne, zar ne? Osim ako tetak Dave ne ostane po strani sve vrijeme. On to sada radi, ali nema... Uto su začuli još jedan auto kako mijenja brzinu prije zadnjeg uspona na cesti. Ned se okrenuo i ugledao crveni Peugeot kako prilazi vratima ograde i zaustavlja se. „Ja ću ukucati šifru“, brzo je rekao i otrčao natrag prema vratima. Ukucao je brojeve. Vrata su se uz zveket otvorila, a teta Kim provezla se kroz njih. Ned je ugledao Stevea na suvozačevu mjestu, a Kate mu se osmjehnula sa stražnjeg sjedala. Teta je spustila staklo svog prozora. „Ned. Kako je Gregu?“ „On je okej. Teta Kim, stigla je moja mama. Ona ga pregledava i...“ Ali njegova teta skrenula je pogled iza njega i pogledala prema svojoj mlađoj sestri na spokojnoj svjetlosti u smiraj dana. Ned se okrenuo. Majka je još uvijek stajala pokraj Grega, ali sada je gledala u ovom smjeru, u ženu koja vozi crveni auto. Nisu se vidjele otprilike dvadeset pet godina, pomislio je Ned i osjetio bolnu hrapavost u grlu. Čovjek se može sjetiti beskrajne priče na koju su ovdje nabasali i reći da je dvadeset pet godina sitnica, samo treptaj oka. A može i pomisliti da je to velik dio dvaju ljudskih života koji se nikad više ne može ni vratiti ni nadoknaditi. Pomislio je na Brysa. Posljednje tijelo zakopano u Les Alyscampsu. Druid je potrošio toliko mnogo vremena, pokušavajući nešto vratiti. A to je nemoguće, pomislio je Ned. Čak i ako vam se učini da ste uspjeli, ono što se vrati nikad nije isto ono što vam je bilo oduzeto. „Parkirat ću auto“, tiho mu je rekla Kimberly. Ned je koraknuo natrag i gledao je kako odvozi auto na drugu stranu. Unatoč svemu što se događalo, učinilo mu se da je ovo najteža

stvar od svih. Htio je to popraviti, ali opet se osjetio kao klinac, a i to mu je bilo teško podnijeti. Palo mu je na pamet da je ovo na neki način isto kao i ono što je druid nastojao učiniti: pokušaj da se popravi nešto što se ne može popraviti. Kako da se izbriše one porobljene Gale na rimskom slavoluku? Kako da se izbriše dvadeset pet godina šutnje? Gledao je tetu kako hoda oko kuće. Kate i Steve hodali su iza nje, ali onda su zastali, a Kim je nastavila preko tratine prema sestri. Dvije su žene bile tako slične – unatoč tome što jedna ima potpuno bijelu kosu a druga tamnocrvenu – kad ste ih vidjeli zajedno, sličnost je bilo očita. Ned je krenuo prema njima. Zapazio je zabrinut izraz na očevu licu, a Greg je izgledao još gore, kao da bi bez problema mogao navesti desetak mjesta na kojima bi se u ovom trenutku radije nalazio. Učinilo se da će otići, ali Nedova ga je majka uhvatila za rub krvlju natopljene košulje i oštro mu rekla: „Ne miči se!“ „Mora te dobro pregledati, Greg“, rekla mu je teta Kim, zaustavivši se pokraj njih. „Ima li ovdje antibiotika?“ „Ja ih imam“, odgovorila je Meghan Marriner, raskrivajući ranu. „Zdravo, Kim.“ „Zdravo, Meg. Kako izgleda rana?“ „Prilično je plitka. Više neuredna nego opasna. Treba je očistiti i zašiti. Ali Greg će se morati cijepiti protiv bjesnoće.“ „A-a“, usprotivio se Greg. „Doktorice Marriner, ne moram se cijepiti, nije to ugriz nego ogrebotina. A nemamo vremena.“ „Obožavam kad si moji pacijenti sami propisuju tretman. To me tjera da se zapitam zašto sam sedam godina studirala medicinu. Možeš li jamčiti životom da na pandžama te životinje nije bilo nimalo sline, Greg? Doista? Kladit ćeš se u svoj život?“ Ned je dobro poznavao taj ton u majčinu glasu. S njim je odrastao. To je bila njezina reakcija na nelogično ponašanje. Međutim, Greg nije popustio. I dalje je bio pun iznenađenja. „Ne mogu to jamčiti, Dok, ali znam – a gazda i Ned to vam mogu potvrditi – da taj vuk nije bio zaražen bjesnoćom.“ „To je bio vuk?“ upitala je Meghan, podigavši glas.

To joj nisu rekli, shvatio je Ned. „Jesu li to bili isti oni vukovi koje smo već vidjeli, Ned?“ tiho ga je upitala teta Kim. Progutao je slinu. „Možda. Nisam ih u stanju baš previše dobro razlikovati, a prošli put bilo je mračno. Doduše, to su zapravo bili duhovi zaostali od Beltanea.“ „Oh, Kriste!“ oštro je odvratila njegova majka. „Ne želim čuti ni riječi o...“ Ned joj je dodirnuo ruku. Majka se zaustavila i pogledala ga. U očima joj je vidio bijes. „Mama. Molim te. Moraš početi. Moraš slušati, inače nam ne možeš pomoći. Došli su po mene, mama.“ Majka se zabuljila u njega. Ned je vidio kako joj bijes splašnjava i kako ga zamjenjuje nešto što je mnogo teže definirati. „Što to znači?“ Ned je pogledao oca, tražeći pomoć. „Prilično je jasno da su došli ubiti Neda, dušo“, smrknuto je rekao Edward Marriner. „I da im je tako naredio...“ „Naredio? Ed, jesi li ti...“ „Meg. Nisam ni lud ni zbunjen. Ne možeš ni zamisliti koliko sam sretan što si došla, zato što nam sada treba tvoj način razmišljanja, i to brzo. Ali dušo, moraš misliti, a ne prepirati se s nama.“ Oklijevao je. „Meg, ja sam danas u Les Alyscampsu ubio vuka. A taj je vuk nasrnuo na našeg sina. Druid mu je tako naredio, Meg.“ Ned je vidio kako se majčine oči šire. „Oh, Bože! Pravi pravcati druid? Je li mu mahnuo imelom?“ Nastala je kratka šutnja. „Nije“, odgovorio joj je muž. „Kad su nas vukovi napali, on je već bio ubijen.“ Za sada joj nije rekao tko ga je ubio. Meghan je ponovo pogledala Neda, a onda ranjenog Grega. Greg je slegnuo ramenima. „Ja sam im se našao na putu, gospođo. Muž vam govori istinu.“ Teta Kim još uvijek ništa nije rekla. Nije bilo lako pročitati joj na licu što misli.

Edward Marriner koraknuo je bliže. „Meg, ovo nije neka velika zavjera kako bismo te prisilili da se ponovo suočiš s porodičnom poviješću. Ovdje se nešto događa, a to bi moglo značiti da se prije dogodilo više no što ti misliš ... ali nije sada u tome stvar. Molim te, slušaj što ti govorim. Molim te, pogledaj me i vjeruj mi.“ Njegova žena zabuljila se u njega. Tijelo joj se ukočilo od napetosti. Ned je nikad prije nije vidio u takvom stanju. Zatim se okrenula sestri. „Što si to učinila?“ upitala ju je. Teta Kim zabuljila se u nju. Nedu je poslije palo na pamet da ona možda ne bi ovako reagirala da je tetak Dave bio pokraj nje. Ali on nije bio tu. „No krasno!“ obrecnula se Kimberly. „Sjajno pitanje, Meg. Što sada slijedi? Hoćeš li mi sada ponovo reći da sam obojila kosu u bijelo kako bih prevarila sve oko sebe? Da sam se udala i pobjegla samo kako bih napustila tebe? Jesi li ti još uvijek tinejdžerica?“ Meghan Marriner nije se dala smesti. „Nikad nisam tvrdila da si napustila samo mene. Napustila si i svoju majku. Našu majku. Ti to dobro znaš.“ „Našoj je majci vrlo dobro polazilo za rukom da ostanemo u vezi, Meghan, do kraja života. Posjećivala nas je, ti to dobro znaš. Razgovarali smo cijelo vrijeme, dopisivali se i posjećivali. I to ti je poznato. Kad bismo mi došli, uvijek si se držala po strani. A ona nikad. Nikad nije rekla da ju je išta što sam ja učinila povrijedilo.“ „Očekivala si da ti to kaže? Naša mama? Ma daj, molim te, Kim, nisi ti baš tako...“ „Poznavala sam je isto tako dobro kao i ti, Meghan. A ona je mene shvaćala mnogo bolje nego ti. Otišla sam jer više nisam mogla nastaviti sa životom koji sam dotad vodila. Htjela sam to, mislila sam da ću moći. Ali nisam mogla. Previše se toga dogodilo. A ti si bila jedina meni važna osoba koja to nije shvatila. Želiš razgovarati o povrijeđenosti? Meg, doputovala sam ovamo nakon što sam shvatila da se nešto dogodilo Nedu. Nastojim ga zaštititi. I vratiti Melanie. Ovo se ne tiče samo mene i tebe.“ Ovo se ne tiče samo njih troje.

Druid je to rekao, barem dvaput. A možda je čak imao i pravo. Baš kao što teta Kim možda ima pravo, a možda i nema. Jer ovdje je, na neki teško shvatljiv način, možda doista riječ o dvjema sestrama... i o njemu. Možda postoje mjesta gdje prošlost nikad ne prođe, i možda postoje ljudi za koje prošlost ostaje. Ned je pogledao oca. Edward Marriner odavao je dojam čovjeka koji očajnički želi nešto reći, ali pojma nema koje bi riječi učinile više koristi nego štete. A Ned se osjećao otprilike isto tako. Teta Kim još uvijek je bila bijesna. Ned ni nju još nije vidio u ovakvu stanju. „Meg, oprostila sam se sa svojom rođenom majkom u Torontu punih mjesec dana prije njezine smrti. A nisam došla na njezin pogreb zato što me je tako zamolila. Rekla je da bi tebi bilo preteško da ja budem tamo. Hoćeš li razmisliti o tome?“ Kad je čuo te riječi, Ned je iznenada bio još sigurniji da nema ničega što bi on – ili bilo tko drugi – mogao reći. Nije čak bio ni siguran želi li o svemu tome išta više znati. Činilo se da je Gregu grozno neugodno, kao da ga obuzima snažna potreba da ode do Kate i Stevea na kolnom prilazu. Daleko izvan dosega sluha. Ned je pogledao majku. Učinilo mu se da je uzdrmana. „Ne, zapravo neću“, odgovorila je Meghan Marriner. „Ne u ovom trenutku. Ne želim o tome razmišljati.“ Teta Kim slegnula je ramenima. „Vjerovala si da se ja jednostavno nisam potrudila doći. Da mi nije bilo dovoljno stalo. Naravno, možda i o tome lažem. Kao što sam lagala o svojoj kosi. Kao što tvoj muž i sin lažu o vukovima. Ti odluči, Meg.“ Nedova majka zatresla je glavom. „To je lažan izbor, Kim. Za njih to ne mora biti istina ili laž. Ljudi mogu pogriješiti, upasti u zabludu.“ „Mama!“ „Dušo, ovo nije...“ „Meg, zašto bih ja njih dovela u zabludu? Slušaj što govoriš!“ Kad su tri isprepletena glasa utihnula, nastala je tišina. Meghan Marriner pogledala je sestru pa sina. „Osjećam se kao da

ste se udruženo okomili na mene.“ „I jesmo“, odvratio je Ned. „Ali, mama...“ „Doktorice M., mogu li vam ja reći jednu stvar?“ Svi su skrenuli pogled na Grega, koji je stajao sa zakrvavljenom rukom. „Meni je upravo vuk razderao ruku pandžom. A to mu je naredio jedan mali tip koji je doista druid. Ovu posljednju stvar pouzdano znam, zbog nečega što mi je sinoć učinio. A isti taj tip ubijen je prije sat vremena, zajedno s tri vuka.“ Meghan Marriner dugo se zagledala u njega. „To je bilo više od jedne stvari“, rekla mu je. Greg je slegnuo ramenima. „Oprostite.“ Ned je gledao kako se njegova majka bori s nečim što je duboko usađeno u nju. To mu je bilo teško gledati. Nije mogao ni zamisliti kako je njoj. Ništa nije rekao. Pojma nije imao što bi joj mogao reći. Meghan je napokon uzdahnula. „No dobro. U redu.“ Okrenula se sestri. „Valjda sam previše stara za neke vrste svađa. Ne reagiram dobro na promjene. I za to sam prestara.“ „Nitko od nas ne reagira dobro na promjene“, tiho je odvratila Kimberly. Meghan ju je pogledala. „Sada barem imaš pravu bijelu kosu.“ Ned je uzdahnuo. Vidio je kako teta Kim zatvara oči. Kad ih je otvorila, izgledale su sumnjivo sjajne. Možda je jedna od dviju sestara ipak tip koji plače. „Sviđa mi se tvoja crvena kosa“, rekla je. Nedova majka napravila je grimasu. „Odlazim frizeru jedanput mjesečno. Jean-Lucu na Aveniji Green. Da nema njega, kosa bi mi bila otužna i sijeda.“ Pogledala je druge oko sebe. Nešto se u njoj promijenilo. Nestalo je one prijašnje ukočenosti. „Hajde da sada očistimo Gregovu ranu,“ rekla je, „a onda ćete mi ispričati što se događa. Moram znati što se dogodilo s Melanie.“ „U redu,“ odvratila je Kim, „ali moramo ti ispričati mnogo toga. Trebat će nam vino.“ „Ja ću se pobrinuti za to“, rekao je Nedov otac gotovo previše

vedrim tonom. Ned je bacio pogled preko travnjaka i ugledao nelagodu i zabrinutost na licu Kate Wenger, kao da je muči osjećaj da ne pripada ovamo. Poželio ju je utješiti, ali nije mogao. Ne još. Prvo je morao obaviti nešto drugo. „Može li netko, molim vas, zamoliti Verukakoveć da prokuha vodu?“ rekla je Meghan Marriner. „Ja ću“, odgovorio je Ned. Potrčao je stubištem na terasu, preskačući dvije stube odjedanput. Kad se našao unutra, prenio je Verakuharici majčinu molbu i rekao joj da će na večeri biti još dvije osobe. A onda je otišao potražiti tetka. Našao ga je u kupaonici u prizemlju, pokraj sobe koju su dijelile Kim i Kate. Melaniene sobe. Tetak se brijao. Zato nije izašao. U slivniku i na popločenom podu ležale su sijede i smeđe dlake. Martyniuk je već bio odložio škare i premazao bradu kremom za brijanje, pa je sada britvom brijao preostale čekinje. Brijao se prebrzo i već se nekoliko puta porezao. „Doista mislite da će to biti dovoljno?“ upitao ga je Ned s vrata kupaonice. Tetak ga je pogledao namazan kremom za brijanje. „Ako ne bude, svi smo osuđeni na smrt, zar ne?“ „Ja nisam“, odgovorio je Ned. „Samo vi. Ja nemam ništa s tim.“ „Prepuštaš me sudbini?“ „S mojom majkom? Nego šta!“ „Što se vani dogodilo?“ Dave Martyniuk povlačio je britvu po obrazima i vratu. Ned je oklijevao. „Za sada je sve okej. Prošlo je bolje no što sam očekivao.“ „Nijedna eksplozija nije bolja no što očekujem. Kako izgledam?“ „Krvavi ste gotovo kao i Greg“, odgovorio mu je Ned. Tetak se na tu primjedbu namrgodio. „Pobrinut ću se za to. Ali izgledam li dovoljno drukčije?“ Ned je kimnuo glavom. „Mislim da da.“

„Daj mi još pet minuta.“ „Stavili su vodu na prokuhavanje da Gregu očiste ranu. Usporite malo, privući ćete morske pse.“ Tetak se nacerio. „To mi se sviđa. Imam duhovitog nećaka.“ Na trenutak se prestao brijati. „Ti si jedini nećak kojeg imam.“ Ned ga je pogledao. „Zar nemate... mislio sam da imate brata i...“ „On ima dvije kćeri. Starije od tebe.“ Ned je progutao slinu. „A vi i teta Kim nemate...“ Dave Martyniuk žustro je zatresao glavom. „Ne, nemamo. Je li prekasno da te naučim kako da daješ koševe horokom?“ Ned se pokušao nasmiješiti. Bio je dovoljno star da shvati kako u tetkovim riječima ima još nečega. „Za to nisam dovoljno visok. Dobar sam u igri s vanjskih pozicija i u obrani.“ Tetak je ponovo zatresao glavom. „Aha. Dobri braniči moraju znati kako da se postave kad čuvaju visokog igrača. Poslije ćemo potražiti neki koš.“ „Znam neke košarkaške terene u okolici.“ Martyniuk se opet počeo prebrzo brijati. „Dobro“, rekao je. Zatim je oštricom britve zarezao grkljan i opsovao. „Vrati se ostalima. Doći ću za nekoliko minuta, neprepoznatljiv.“

„Oh, moj Bože!“ rekla je Meghan Marriner. Podigla je pogled od stola u blagovaonici, gdje je pomagala Gregu. „Ivorson? Što vi ovdje radite? Ne...“ Zatim je vrlo naglo zašutjela. Ned je vidio da pokušava shvatiti. Shvaća. Gotovo da ste joj na licu mogli vidjeti kako jedna nadolazeća misao tjera drugu. Dave Martyniuk zastao je na vratima blagovaonice s komadićima papirnate maramice na svakoj od dvije posjekline koje nisu prestale krvariti. Teta Kim hitro mu je prišla. Čvrsto su se zagrlili, a onda se ona odmakla korak natrag. Nedov otac bio je zaustio da predstavi tetka Davea, ali riječi su mu zamrle na usnama.

Meghan je omatala zavoj Gregu, koji je sjedio na stolcu kod stola. Lonci s kipućom vodom stajali su na tronošcima pokraj čistih krpa, kalemova bijelih gaza i bočica antibiotika. Kimberly se okrenula od muža, izravnala ramena i pogledala sestru, kao da se sprema primiti udarac. Stojeći kraj Kate kod staklenih vrata na terasi, Ned je osjetio snažnu navalu tjeskobe. Još su daleko od toga da se izvuku. Pogledao je tetka. Neprepoznatljiv. Ma jasno! Visoki ste sto devedeset centimetara, sa širokim ramenima, velikim rukama i plavim očima, a onda obrijete bradu i nitko vas neće moći razlikovati od Dannyja deVita? A Nedova majka je brzo kopčala stvari. Zato su i željeli da im se pridruži. Ili je to barem bio jedan od razloga. Drugi razlog imao je veze s mačetama, puškama i bombama, ali to sada nisu namjeravali spominjati. Premda je to bio razlog zastoje Nedov tetak uzeo to lažno ime – Ivanson, ili kako već glasi – i godinama je slijedio oko svijeta. Ned je očekivao da će majka svaki čas eksplodirati. Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, iako to inače nikad nije činila, Meghan Marriner počela je plakati. „Oh, Meg“, šapnula joj je sestra. „Oh, dušo...“ Meghan je hitro podigla ruku da je zaustavi. Ned je vidio kako Kate Wenger pokraj njega gricka usnicu, što je gesta koju je sad već prilično dobro poznavao. Nedova majka obrisala je nadlanicom oči, duboko uzdahnula, podigla pogled i dugo se zabuljila u Martyniuka. „Triput?“ napokon je upitala. Kimnuo je glavom. „Sierra Leone, Golfski zaljev. Darfur? Jesam li vas tamo vidjela?“ Nakašljao se. „Ovaj, istinu govoreći, zapravo četiri puta. Došao sam i u Bosnu, ali samo na nekoliko dana... na kraju mi se učinilo da tamošnja situacija i nije tako loša. Možda me niste zapazili.“ Nedova majka još uvijek je buljila u njega, još uvijek razmišljala. „Doznali ste kad idem u misije i slijedili me ako ste zaključili da su

opasne?“ Opet je kimnuo glavom. „Stavili ste sve u svom životu na čekanje? Uzeli lažno ime, lažnu osobnu iskaznicu? I odlazili u ratne zone?“ „Tako nekako“, odgovorio je Martyniuk. „Nije to baš bilo tako često, zapravo.“ „Četiri puta, kao što ste mi upravo rekli.“ Martyniuk je opet kimnuo glavom i napravio grimasu. „K vragu! Izgleda da sam bez potrebe obrijao bradu koja mi se sviđala.“ Nastao je kratak muk. „Izgledate bolje bez nje“, odvratila je Meghan Marriner. „To mu i ja stalno govorim“, promrmljala je njezina sestra. „Meg, ja...“ Nedova majka opet je podigla ruku. „Ako budeš progovorila, opet ću se rasplakati. Zato nemoj, Kim.“ Još uvijek nije skrenula pogled s krupne i snažne figure Davea Martyniuka na vratima. „Moram sve ovo dobro shvatiti. Ostavljali ste svoj posao u Engleskoj, svoju ženu, dovodili ste vlastiti život u opasnost širom svijeta, bez sumnje ste kršili zakone, s računalima i lažnim identitetom, a sve to zašto?“ Naslonio se na okvir vrata, nije se žurio s odgovorom. Čovjek koji se ne žuri, pomislio je Ned. „Osjećali smo odgovornost.“ Meghan je na trenutak zatvorila oči. „Vjerovali ste da ja te stvari radim zato što...“ Martyniukovo lice poprimilo je ozbiljan izraz. „Meghan, svastiko moja, davno sam naučio, na teži način, da ljudski postupci imaju nevjerojatno različite razloge. Neki su od njih dobri, a neki loši. A neki čak i herojski. Katkad ni sami ne shvaćamo sve razloge svojih postupaka.“ „Ja bih rekao da ih ne shvaćamo u većini slučajeva“, odvratio je Edward Marriner. Njegova ga je žena pogledala. „Ti si znao za ovo, Ed? Hoću li morati ubiti i tebe?“ Zatresao je glavom, ali šaljivost njezine prijetnje već je promijenila raspoloženje u prostoriji. Ned je otkrio da ponovo može normalno disati.

„Doznao sam to prije dva dana, dušo.“ „Ako me želite ubiti, samo mi recite da se češće brijem“, promrmljao je Martyniuk s vrata. „Čini se da sam ispao iz štosa.“ „Žurili ste se“, rekao mu je Ned. Odrasli su se okrenuli njemu, svi odreda. „Imaš pravo, nećače“, odgovorio je tetak Nedu. „Ti si neupitni stručnjak za brijanje u porodici. Ti se briješ – koliko – dvaput tjedno, da se praviš važan.“ Doduše, rekao je to sa smiješkom. „Pa, znam tko me neće poučiti tehnici brijanja“, odgovorio mu je Ned. „Slušajte svi!“ upao je Greg. „Dajte mi već jedanput stavite taj zavoj! Zar se liječnici ovako brinu o ranjenim pacijentima? Upuštaju se u porodične svađe dok ne umremo na stolu?“ „O toj se statistici nedovoljno izvještava“, trijezno je prokomentirala Kimberly. Ned je zaustio da napravi još jednu šalu, iz čistog olakšanja, a onda je u sebi osjetio žarku i snažnu prisutnost. U istom času, svijest o njoj prostrujala je licem njegove tete. Ned ju je vidio kako baca pogled iza njegovih leđa. Osvrnuo se i pogledao kroz staklena vrata, a onda je na svjetlosti kasnog popodneva ugledao mršavog čovjeka ćelave glave, u sivoj kožnoj jakni, kako stupa na terasu, zaustavlja se i strpljivo čeka.

POGLAVLJE XV

Prihvatio je čašu vina od Nedova oca za stolom, s lakoćom podnoseći ispitivačke poglede velikog broja ljudi, ali Ned je mogao vidjeti koliko je jako taj čovjek zatvoren u sebe. Stjecao se dojam da se Phelan obuzdava, ali na jedvite jade. Kao i prije, kad ga je vidio i proveo izvjesno vrijeme u njegovu društvu, Nedu se svijet odjednom činio intenzivnijim mjestom. A kako bi i moglo biti drukčije, pomislio je – ako se uzme u obzir sve što o njemu znaju? Pogledao je majku i vidio da Meghan Marriner pozorno promatra pridošlicu i procjenjuje ga. Mirno je sjedila i gledala nakon što je završila s previjanjem Gregoryjeve rane. Phelan je to primijetio. „Ozljeda? Kako se to dogodilo?“ Dubok i precizan glas. Premda su oko njega stajali odrasli ljudi, pitanje je uputio Nedu, pa mu je Ned i odgovorio. „U Arlesu. Vukovi.“ „Cadell vas je napao? Gdje? Zašto?“ Uzdignute obrve. Jedva se svladavao. Nije ju pronašao, pomislio je Ned. A zna da vrijeme ide. „Na groblju“, odgovorio je. „Ali nije nas napao Cadell nego Brys. Došao je na svoju ruku.“ Oštar pogled. „Na svoju ruku? Jesi li siguran u to?“ Ned je kimnuo glavom. „Jesam. A što vi radite ovdje?“ Bilo je to očigledno pitanje, a Ned je bio prilično siguran da zna i odgovor. „Možda bismo se prvo trebali upoznati“, umiješala se Meghan Marriner hladnim ali ne i neprijateljskim glasom. „Upravo sam doputovala, pa mi nedostaju neke ključne informacije.“ Ned je pogledao Kate. Njih dvoje jedini su od svih prisutnih već vidjeli Phelana.

Rimljanin – Grk, stranac – kratko se i hladno nasmiješio Nedovoj majci. „Ma koliko se to moglo činiti nepristojnim, bojim se da nemamo dovoljno vremena za dolično upoznavanje. Zovem se Phelan.“ Pogledao je Kate. „Ovaj put.“ Teta Kim prekrižila je ruke na grudima. „Ali prije ste se zvali Protis, zar ne?“ upitala je izazovnim glasom. „A ona se zvala Gyptis?“ Phelan ju je pogledao s promijenjenim izrazom lica. „Zapravo ne, premda je priča s vremenom proizvela i ta imena. To se često događa. Ali mi se nikad nismo tako zvali.“ Zastao je a onda, oklijevajući, dodao: „A vi ste...?“ „Ma koliko se to moglo činiti nepristojnim,“ hladno je promrmljala Kim, „za to nemamo dovoljno vremena.“ Ned je instinktivno pogledao tetka Davea i primijetio da je on stisnuo usnice, kao da zna da se igraju vatrom. „Shvaćam“, odvratio je Phelan nakon kratke šutnje i zamišljeno je pogledao. „Vi posjedujete izvjesne moći, zar ne?“ „Izvjesne“, odgovorila je Kimberly. „Dovoljno da ih budem svjesna.“ Phelan je kimnuo glavom i pogledao Neda. „Vi ste u rodu?“ „On je sin moje sestre.“ Kimberly je pokazala na Meghan. Čovjek u sivoj kožnoj jakni ponovo je srknuo vino. „Sada je malo jasnije zašto ste došli.“ Ponovo je pogledao Neda. „Ali još uvijek je nejasno zašto ste vi došli“, odvratio je Edward Marriner. „A tu je i problem s Melanie. Bili bismo vam vrlo zahvalni...“ Uto se začulo kucanje na prednjim vratima. Ned je hitro pogledao u tom smjeru i s mukom progutao slinu. Znao je tko je pred vratima. Tko to mora biti. Nije bilo zujanja sa zaključanih dvorišnih vrata da se zamoli dopuštenje za ulazak. Vrata je otvorio Steve, koji im je bio najbliži. Ned se nije nimalo iznenadio kad je pred vratima ugledao Cadella, koji se vedro nasmiješio i ušao, odjeven u istu onu odjeću kakvu je i jutros nosio u ruševinama Glanuma. Dva su se čovjeka pogledala, jedan stojeći na prednjem ulazu, a drugi pokraj ostakljenih vrata terase.

Ned je opet pokušao raščistiti u glavi – opet neuspješno – koliko se dugo njih dvojica poznaju i koliko se dugo međusobno bore za ženu koju je vidio među vatrama u Entremontu. Prošlost ovdje prožima sadašnjost, ulazi u nju, određuje ju. Ovo se ne tiče samo njih troje, bio im je rekao Brys. Brys je sada mrtav. Ubio ga je Nedov tetak. Možda se ovo ipak tiče samo njih troje, pomislio je Ned, a sve je drugo povezano s tim. „Jesam li zakasnio na čašu vina?“ dubokim ih je glasom upitao Cadell, stojeći na mjestu gdje je trenutak prije stajao Dave Martyniuk. Nitko mu nije odgovorio jer nitko za to nije imao vremena. Jedva vidljiva kretnja kojom je Phelan izvukao i bacio nož bila je brža od svakog mogućeg odgovora. A Ned je u tom trenutku shvatio odgovor na jedno drugo neizrečeno pitanje. Bio se pitao kako se Phelan ikad mogao ravnopravno nositi s drugim čovjekom – toliko krupnijim, tako očigledno ratnikom – u bilo kakvoj vrsti borbe. Trebao je zapamtiti način na koji je manji čovjek skočio s krova klaustra, kako se obrnuo prema van i doskočio s velikom elegancijom. Brzina, siguran nastup i prirođena inteligencija mogu poslužiti u borbi jednako dobro kao i snaga, pomislio je. Cadell nije mogao suspregnuti psovku. Ned je začuo Katein krik i vidio Stevea kako se hitro odmiče od vrata. Zatim je Cadell još brže – gotovo nemoguće brzo – koraknuo naprijed, zgrabio metalni poslužavnik sa stola i bacio ga preko sobe poput diska. Phelan se hitro sagnuo u stranu, pa mu je poslužavnik prošišao kraj glave i glasno udario o zid između staklenih vrata, praveći u njemu dugu, nazubljenu pukotinu. „Koji vam je vrag?“ povikao je Edward Marriner. Cadell se uhvatio za lijevo rame iz kojeg je sada virio nož. Ned je već vidio taj nož. U katedrali, na samom početku. Pogledao je Kate. I ona ga se je očito prepoznala. Lice joj je bilo blijedo. A Phelanovo bijelo poput krede. Poslužavnik je proletio dovoljno brzo da mu razbije glavu. Mogao ga je ubiti da ga je pogodio u grlo. „Jedno blago upozorenje“, rekao je. „Da te zaustavi ako opet padneš

u iskušenje. Baš se ne nosiš dobro s iskušenjima, zar ne?“ Zatim se osvrnuo po sobi i objasnio: „Doletio je. Pratio me iz zraka. Tako je došao ovamo. Kao sova. A ona ga je natjerala da joj se zakune kako neće letjeti. Kad se čovjek ne obazire na obećanje koje je dao pod zakletvom, mora ga se prisiliti na to, inače će svijetom zavladati kaos, ne mislite li tako?“ Pitanje nije bilo upućeno nikome posebno. Phelan je gledao Kelta. Cadellovo lice također je izgubilo boju. „Mogao bih te ubiti unatoč rani, znaš.“ Phelan se slabašno nasmiješio. Led u očima. „Možeš to reći. S nama je jedna liječnica. Mislim da je upravo završila s previjanjem jedne ozljede.“ „Dvije liječnice“, tiho ga je ispravila Kim. „A koliko ja znam, da si ga sad ubio, ovaj bi put izgubio i...“ „Ne zanima me što ti znaš“, prekinuo ju je Phelan. „Vjeruj mi, da sam ga želio ubiti, nož mu se ne bi zario u rame.“ Ned mu je vjerovao. Stojeći s druge strane stola, Cadell je kontrolirao disanje, kao da se spušta – oprezno – s visokog i razornog bijesa. Ako je teta Kim u pravu, da je sada ubio drugog čovjeka s poslužavnikom, to bi ga stajalo Ysabel. A ciljao mu je u glavu. Cadell je skrenuo pogled prema Gregu i trenutak poslije rekao: „Ponovo? Izgleda da si ti sklon povredama.“ „Nisam bio prije no što ste se vi pojavili“, odgovorio je Greg. „Tko ti je ovo učinio?“ „Ti to doista ne znaš?“ upitao ga je Phelan. „Ne znam.“ Kelt se nato okrenuo Nedu. Svi to stalno rade, kao da on zna odgovore na sva pitanja. Ned se nakašljao. „Jutros sam vam rekao da krećemo za Arles, sjećate se? Brys nas je tamo dočekao na groblju, ili nas je možda slijedio. Ne znam koje od toga.“ „I onda?“ „Natjerao je vukove da me napadnu. Drugi... Greg... su me branili.“

Cadellov izraz lica polako se promijenio. Zatresao je glavom. „Rekao sam mu da te ostavi na miru. Reći ću mu opet.“ „Mislim da nećete moći“, odvratio je Ned. „Moj ga je tetak ubio.“ Opet je zavladao muk. Phelan i Cadell pogledali su se preko sobe. „Je li to istina?“ upitao je Phelan. „Zašto bih vam lagao?“ razdraženo je odgovorio Ned. „Samo nam vratite Melanie i mi se više nećemo upletati, vi to znate.“ „A ti znaš da je to nemoguće“, odvratio je Cadell, još uvijek se držeći za rame. „To sam ti već jutros rekao, a i sinoć na cesti. Sada ti to ponavljam po treći put.“ Zastao je i nasmiješio se. „Zašto bih ti lagao?“ „Pa, ja se mogu sjetiti razloga“, hrabro je odgovorila Kate Wenger. „Lagali ste o letenju, zar ne? To znamo. Ni jedan od vas dvojice ne daje ni pišljiva boba ni za što osim za Ysabel. Učinili biste sve da je nađete prvi.“ Svi su je pogledali, a Ned joj je instinktivno prišao bliže. „Gotovo sve“, složio se Cadell. Ovu dvojicu nije lako izbaciti iz takta, pomislio je Ned. A vjerojatno drukčije i ne može biti, ako ste proživjeli toliko života kao oni... Cadell se okrenuo Daveu Martyniuku, koji je stajao nedaleko od njega. Kad ste ih vidjeli jednog pokraj drugog, shvatili ste koliko je Martyniuk krupan. I Kelt je bio krupan, sa širokim ramenima i nabreklim mišićima na vratu i rukama – ali tetak Dave bio je krupniji. „Brys je bio druid, i neka vrsta kompanjona. Pretpostavljam da bih te zbog toga morao ubiti.“ Te nehajno izgovorene riječi ostale su visjeti u zraku. „Pretpostavljam“, složio se Dave Martyniuk. „Ali, kao što sam i njemu rekao, o meni ne znaš ni izdaleka dovoljno.“ Činilo se da Cadell nije nimalo iznenađen. Podigao je glavu, kao da odgovara na izazov: „Svjestan si koliko sam se ja puta borio, i u koliko mnogo života?“ „Obaviješten sam.“ Tetak Dave pokazao je glavom prema Kim. „Očito“, odvratio je Phelan s druge strane stola. Bilo je logično da će on pohvatati konce. On i Kimberly razmijenili su poglede. Ned nikad u životu na jednom mjestu nije osjetio toliko slojeva

napetosti. Instinktivno je ponovo pogledao u svoju nutrinu i istog časa ugledao tri aure – tetinu i dvojice muškaraca. I onda i četvrtu – blijedu auru blage boje. To ga je isprva šokiralo, a onda je shvatio da gleda svoju auru. Gledao je vlastito postojanje u toj drugoj oblasti. Još uvijek instinktivno, pokušao je posegnuti u nutrinu i zamračiti svoju auru, zastrti je, onako kako su to činili drugi. I aura je nestala. Ned je progutao slinu i podigao pogled. Vidio je da ga teta Kim upitno gleda i uspio slegnuti ramenima. A što da joj kaže? Pojma nije imao što radi. Phelan je ponovo podigao čašu s vinom, koju je spustio kad se začulo kucanje na vratima. On je tada već znao tko stoji pred vratima, tko će uskoro ući. Naravno da je znao. Cadell je još uvijek buljio u Davea Martyniuka. „Neoprezan si“, rekao mu je. „Računaš na moju dobru volju u pogrešnom trenutku. Ja baš nisam poznat po strpljivosti, a tvoje mi se ponašanje ne sviđa.“ „To ti vjerujem. Ali nisi dovoljno nestrpljiv da riskiraš gubitak one žene, pretpostavljam. A kao što sam ti već rekao, morao bi znati više o meni prije no što me napadneš.“ Kelt je zatresao glavom. „Ubio sam mnoge poput tebe.“ „Ne, nisi“, tiho mu je odgovorio Dave Martyniuk. A zatim je na onom drugom jeziku dodao riječi koje su zarežale zrak u sobi poput Phelanova noža, pa je Ned ponovo čuo ona dva imena: Cernunnos, i drugo koje je zvučalo kao Cenwin. „Gdje god da si se borio“, dodao je Nedov tetak na engleskom, „i ma koliko puta, nikad se nisi borio gdje i ja.“ Nastala je tišina, a onda su s druge strane začuli Phelanov glas: „Ah“, rekao je kao da je upravo doznao odgovor na neko važno pitanje. Možda on je. Ali Ned nije, to je sigurno. Cadell je skrenuo pogled s Davea na drugog čovjeka. „Rekao bih da je to zanimljivo“, vedro je rekao Phelan. „Doista.“ Opet se nasmiješio, stisnuvši usnice kao i prije. Ned se pokušao prisjetiti je li na licu tog čovjeka ikad vidio radost ili strast – ne računajući onaj trenutak kad je ugledao Ysabel na onoj uzvisini.

Nije se mogao sjetiti nijednog trenutka. Ali vidio mu je te osjećaje na licu u Entremontu. To se nije moglo previdjeti. „Vrlo bih rado vidio kako se boriš s ovim čovjekom“, dodao je Phelan, još uvijek gledajući zlatokosog Kelta. „Mislim da bi me to jako zabavilo.“ „Neće se on ni s kim boriti, osobito ne s nožem u ramenu“, odvratila je Kimberly Ford malo previše žustrim tonom i mrko pogledala Cadella. „Ti! Sjedni da ti previjemo ranu. Čini se da smo ionako već spremni za to.“ Pokazala je prema stolu. Ned je vidio kako se tetak Dave nehajno naslanja na zid pokraj stola s kompjuterom. „Boli me koljeno od popodneva. Ne mogu se baš dobro kretati. To izjednačava stvari. Ali, istinu govoreći, tvoj druid napao je mog nećaka – nije nikakvo čudo da sam se umiješao. I nisam ga namjeravao ubiti.“ „Zašto ne?“ upitao ga je Cadell. Čudno pitanje. Dave je oklijevao. „Po onome što mi je žena rekla, to bi bilo previše konačno. Rekao sam mu, svima njima, neka pusti duhove da se vrate odakle su došli. Nisu se trebali zadržavati nakon Beltanea.“ „Razumiješ se u te stvari?“ upitao ga je Cadell. „Kimberly se razumije, a ja je slušam. Hajde, čovječe, sjedni i dopusti joj da ti previje ranu. Ja i ti nismo u sukobu.“ Glas mu je bio opušten, smirujući. „A, uzgred, doista ne znamo gdje je ona. Pretpostavljam da ste obojica zato došli.“ Cadell je još trenutak buljio u njega, a onda se opet okrenuo Nedu. Phelan je to već učinio. „Istina“, rekao je Ned. „Tražimo je, to već znate. Ali nismo je vidjeli.“ Oklijevao je, a onda je ipak odlučio da im ne kaže kako je osjetio njezinu prisutnost na groblju. Oni se nadmeću, zar ne? Ovo je neka vrsta utrke, premda Ned nije imao pojma što bi oni učinili kad bi je dobili. „Mislio sam... osjetio sam nešto u dolini sjeverno od Les Bauxa.“ „No da“, odvratio je Phelan. „To se moglo i očekivati. Ali to je iz daleke prošlosti.“ Činilo se da se Cadellovo raspoloženje promijenilo. „Ne vjerujem

da će mi ona zamjeriti što sam doletio ovamo.“ Kao da je preklinjao, na izvjestan način. „Niste u pravu“, rekao je Ned. „Melanie će vam zamjeriti. Ona drži do takvih stvari. A ona je u njoj.“ Obojica su se zabuljila u njega. Ned je osjetio da mu se u grudima ponovo razbuktava bijes. „Pa, to je istina, zar ne? U tome je cijela poanta. Zar ne? Vraćanja u život? Da se Ysabel svaki put malčice promijeni, pa nikad ne znate koga će odabrati. I nemojte me opet pitati ‘Tko si ti?’“, dodao je, bijesno gledajući jednoga pa drugog, „jer ja to ne znam!“ Nitko mu nije postavio to pitanje. Cadell je naglo sjeo na stolac pokraj tete Kim i mirno se zagledao u svog neprijatelja. Sve to traje već više od dva tisućljeća, pomislio je Ned. Čovjek bi mogao izgubiti razum razmišljajući o tim stvarima. „Reci mi,“ promrmljao je Kelt, „kome će ona više zamjeriti prekršenu zakletvu? Meni, zato što sam doletio ovamo, ili tebi, zato što si me ozlijedio, iako nam je zabranila da se borimo? Pokušavaš li ti to osigurati toliko potrebnu prednost, za poslije?“ Phelan se ovaj put nije nasmiješio. „Doista misliš da je o tome riječ?“ „O prednosti? Tako mi bogova, mislim.“ Ned ponovo nije uspio jasno razabrati kretnju koja je uslijedila, pa nije mogao reći je li Phelan, munjevito spustivši ruku, drugu oštricu opet izvukao iz čizme ili iz rukava kožne jakne. Ugledao je nož. Cadell je skočio na noge i pognuo se, a stolac je zaškripao po podnim pločicama. Oštrica Phelanova noža duboko se zarila u njegovo vlastito rame. Sam ju je u njega zario, na isto ono mjesto kamo je pogodio i drugog čovjeka. Neda su obuzeli snažni i zbrkani osjećaji. Sve je ovo doista postajalo previše. Čuo je kako Kate prigušuje još jedan krik, a onda je začuo smijeh. Pogledao je preko stola. Cadell je ponovo sjeo na stolac i zabacio glavu. Njegov smijeh ispunio je sobu.

Ned je pogledao majku. Buljila je u manjeg čovjeka, koji je upravo zario oštricu u vlastitu ruku. Zatim se pogledala s Nedom. Kimnula mu je glavom u znak prihvaćanja. Napokon. Ako to nije mogla učiniti prije, sada je morala prihvatiti činjenicu da se ovdje zbiva nešto potpuno izvan okvira njihova razumijevanja. Da se to događa u ovom trenutku, ali da se događalo i prije, uvijek iznova, i da će se ponovo dogoditi kad oni odu – iz Provanse, ili iz ovog svijeta. „Baš zabavno“, rekao je Cadell, gledajući u Phelana kad je napokon obuzdao smijeh. Ned ne bi to tako opisao. „Imam svoje trenutke“, tiho je odgovorio drugi čovjek. „Baš si pravi stoički Rimljanin“, podrugljivo mu je rekao Cadell. „Bio sam Grk kad smo se upoznali.“ „Brzo si postao Rimljanin.“ „A onda nešto drugo.“ „Ne, nikad nisi postao ništa drugo.“ Cadell je to rekao grubim tonom koji ne trpi prigovora. Phelan se neveselo osmjehnuo. „Koliko godina treba proći da čovjek prestane biti stranac? Predlažu li druidi kakav broj?“ „To je tipično rimsko pitanje. Ti živiš u drugačijem svijetu.“ „Svi mi sada živimo u drugačijem svijetu“, odvratio je Phelan. „Odgovori mi na pitanje! Koliko godina?“ „Da više ne bude stranac? U ovim krajevima? Neki to ostanu zauvijek. A ti si jedan od njih.“ Drugi čovjek slegnuo je jednim ramenom. Iz drugog mu je virio nož. Nasilni događaji katkad prođu u hipu, pomislio je Ned, i ostave iza sebe samo nejasnu sliku u sjećanju. Phelan je pogledao svoju lijevu ruku i namrštio se. „Žao mi je zbog jakne. Sviđa mi se.“ Zatim je stisnuo zube i izvukao nož. To mora da ga je zaboljelo, pomislio je Ned. Izvučenu oštricu slijedila je krv i zamrljala sivu kožu. Phelan je pogledao nož, obrisao ga o nogavicu hlača i pospremio. Pokazalo se da ga je skrivao u čizmi. Meghan Marriner buljila je u njega. „Neću se ni pretvarati da

razumijem i jednog od vas dvojice“, rekla im je. Ned je dobro poznavao taj ton. „Pretpostavljam da ne bismo lakše našli Melanie ako bismo dopustili da se ova dvojica inficiraju i izgube dozu ili dvije krvi? Da umru ili tako nešto?“ Kim je zatresla glavom. „Možda bi nam pomoglo. Ali vjerojatno ne bi. Ako oni umru, mislim da ni njoj nema spasa.“ „Melanie?“ „ Ysabeli, ali to je sada isto.“ Meghan je duboko uzdahnula. „Možeš li mi to objasniti?“ Mnogo je toga u tom pitanju, pomislio je Ned. Dvadeset i pet godina. Duljina vremena može se mjeriti na različite načine. Vidio je kako njegova teta jedanput kima glavom i onda, glatkom i ravnom kretnjom, izvlači nož iz Cadellova ramena. Nije pokazao nikakvu reakciju. „Ovo očitovanje idiotizma dokazuje samo jednu stvar“, tmurno je rekla Kim Ford. „A to je da muškarcima čak ni dvije tisuće godina i bogzna koliko proživljenih života nije dovoljno da postanu barem napola inteligentni.“ Njezina se sestra nasmijala.

Ned je postrance pogledao Kate Wenger dok su na posljednjoj dnevnoj svjetlosti hodali udaljenijom stranom bazena prema grmlju lavande. Na grmlju se još nisu pojavili cvjetovi; činilo se da će procvasti tek krajem lipnja. Sunce je već bilo zašlo. Purpurne i ružičaste zrake svjetlosti, već pomalo izblijedjele, prošarale su nebo iznad Aixa. Mjesec se uzdigao iznad šumarka s druge strane kolnog prilaza. Ned je začuo ptičji pjev. Bilo je svježe. Ned se bio popeo na kat i uzeo svoju trenirku s kapuljačom za Kate. Rukavi trenirke bili su joj predugi, ruke su joj u njima bile nalik na ruke malog djeteta, a vrhovi su se rukava njihali. Ned se prisjetio da je nekoć i sam tako izgledao. Majka mu je običavala kupovati jedan broj veću odjeću, pa ju je nosio s jedanput ili dvaput

podvrnutim rukavima i nogavicama. Ona je sada u vili previjala ranu od noža. Netko je danas pokušao ubiti Neda. To se moglo dogoditi, a vjerojatno bi se i dogodilo da njegov tetak nije stigao na vrijeme. Ned se zapitao hoće li noćas, kad isključi svjetlo u spavaćoj sobi, početi ponovo proživljavati te trenutke. Kate ga je pogledala. „Lijep bazen.“ „Ali voda je jako hladna. U Francuskoj ne zagrijavaju bazene.“ „Znam. Čekaju da dođe ljeto. Okupao si se u njemu?“ Ned se prisjetio kako su ga bacili u vodu za vrijeme onog rata oko pozivnih melodija na mobitelu, a to ga je podsjetilo na Melanie. „Jedanput“, kratko je odgovorio. A onda mu se to učinilo nedovoljnim, pa je dodao: „Steve je plivač. On stalno pliva gore-dolje. Ima ozlijeđeno koljeno, pa mu to služi kao vježba.“ Nevezani razgovor. Beznačajan. Kate je, izgleda, došla do istog zaključka. „Zašto uporno vjeruju da mi znamo – da ti znaš – gdje se ona nalazi?“ upitala ga je. „Ysabel?“ I to je bilo glupo pitanje – pa na koga je drugog mogla misliti? „Nisam siguran da oni to doista vjeruju. Hoću reći...“ Zaustavio se, pokušavajući naći prave riječi, prave misli. „Da?“ Uzdahnuo je. „Mislim da daju sve od sebe. A mi smo doveli Phelana u Entremont. To si ti učinila.“ Kate se namrštila. „Ništa ja nisam učinila. Samo sam pomislila da bi volio vidjeti Entremont.“ Krenuli su i dospjeli do zapadnog ruba imanja. Ned je izvan žičane ograde vidio prekopanu zemlju, izloženu crnicu. Divlje svinje ruju. Susjedna vila ležala je, uglavnom skrivena drvećem, malo dalje niz obronak. Ned je primijetio da u njoj gore svjetla. Njih dvoje bili su sami ovdje na vjetru. „Ne misliš valjda tvrditi da je to što smo otišli gore bila slučajnost?“ upitao ju je. „Pa, bila je!“ „Kako onda objašnjavaš svoje ponašanje? Prije, sa mnom, na putu?“

Pogledala je kroz ogradu. „To je bila potpuna slučajnost.“ „Ma jasno. Bila si pod utjecajem Marie-Chantal.“ Zatresao je glavom. „Kate, ona dvojica ne misle tako, pa ne smijemo ni mi. Oni misle da na nas utječe nešto drugo.“ „I ti tako misliš, zar ne?“ Ponovo je uzdahnuo. „Pomalo. Phelan je vjerojatno došao da nas to pita, ili možda samo mene, a Cadell ga je valjda slijedio.“ „Da. Nije smio letjeti.“ „Phelan ga nije smio gađati nožem.“ Pogledali su grad u dolini. Sada su se i ondje počela paliti svjetla. Dolina je bila prilično lijepa u sumrak. Ned se napregnuo da formulira jednu misao. „Misliš li da su u starim vremenima ljudi izlazili iz kuća da gledaju zalazak sunca?“ Kate je zatresla glavom. „Možda su gledali izlazak. Sumrak ih je previše plašio. U njemu nisu mogli uživati. U to doba dana sklanjali bi se iza zidova i zaključavali vrata. U strahu od zlih stvorova koji lutaju okolinom.“ Ned je razmislio o tim riječima. Prisjetio se okrugle kule, od koje ih je dijelila samo kratka šetnja. Ta je kula čuvala od napada. Ljudi ovaj kraj već dugo nazivaju rajem. A za raj se vode ratovi. I za onu ženu. Trudio se da mu Ysabelina slika ne ispuni misli i ne skrene ih na muškarce koji kleče pred njom među bakljama. Pogledao je Kate, koja je hodala pokraj njega u prevelikoj trenirci. Izgledala je tako obično, ali oni se sada nalaze daleko od običnog svijeta. „Znaš“, rekao je, „pada mi na pamet, možda ti radije ne bi prespavala ovdje? Hoću reći, sve ovo postaje prilično gadno. A to je... to nije tvoj...“ Kate ga je pogledala. „Pokušavaš me se riješiti?“ Zatresao je glavom. „Ne, i ti to dobro znaš. Ali imam osjećaj da će moja mama reći kako je sve ovo previše opasno. Ona će... kladio bih se da je odlučila nazvati tvoju majku ili tako nešto.“ Kate se na tu pomisao nasmiješila. „A što bi joj točno rekla?“ „Kvragu, nemam pojma, ali... ljudi su ovdje bacali noževe, Kate.“ „Primijetila sam. Dva komada. Ali nisu gađali mene.“

„Nisam na to ciljao.“ „Loša igra riječi! Ned, hvala ti. Ali to je u redu. Ja sam ovdje još uvijek jedina osoba osim tebe koja može prepoznati Ysabel.“ To je donekle točno. „Mislim da bi je moja teta vjerojatno prepoznala. Znaš. U sebi. Ako se Ysabel ne bi zastrla.“ „To znači da sutra možemo krenuti u tri skupine. Sad imamo i auto tvog tetka.“ Brzo je razmišljala. On nije razmislio toliko unaprijed. Tek je sad uspio shvatiti u čemu se sastojala njegova igra riječi. „Možda“, rekao je. „Ne govorim ti što da radiš.“ „Ned, Melanie se sada nalazi na mjestu gdje sam ja trebala biti. To ti je jasno.“ Ponovo je pogledala livadu, koja je sada postala smeđa i siva u sumraku. „Noćas sam razmišljala o tome. Nisam se mnogo naspavala. Ne mogu jednostavno otići.“ I Ned je to pomislio. Kako bi joj bilo teško da bude upletena u cijelu stvar a onda naprosto ode. Sada se i on okrenuo prema polju s druge strane ograde. „Okej“, rekao je. „Zapravo mi je drago. Drago mi je što si ovdje.“ Izgleda da joj je neke stvari lakše mogao reći ako je ne gleda. „Ali, upozorio sam te na svoju mamu.“ „Primam na znanje. Što je mislio – Phelan – kad ti je rekao da nije nikakvo čudo što si nešto osjetio kod Les Bauxa?“ Ned je slegnuo ramenima. „Pojma nemam.“ „Gdje je taj Les Baux?“ „Nešto sjevernije odavde. Na putu do onih rimskih ruševina.“ „Glanum“, rekla je Kate odlučnim glasom. „Večeras ću ga potražiti na internetu i u Melanienim bilješkama.“ „Dogovoreno“, odvratio je. „Pripremi izvještaj s fusnotama.“ Ali unatoč svemu zadivljeno ju je pogledao. „Nemoj mi se rugati!“ rekla mu je Kate i bijesno ga pogledala. „Nisam ti se rugao.“ Premda jest. Oklijevao je. „U svakom slučaju, ti si sjajna cura.“ Ovaj ju je put uspio gledati u oči kad je to rekao. A pomogla mu je i činjenica što je već bio gotovo mrak. „Uopće nisam sjajna. Zar si zaboravio da sam štreberica? Netko od

koga se mogu prepisati referati.“ Ned je odmahnuo glavom. „Nije istina.“ Ostavio je stvar na tome i opet se okrenuo od nje. „Pa, hvala ti“, rekla mu je promijenjenim glasom nakon trenutka tišine. „Ali, ne misliš da u ovoj trenirci izgledam debelo?“ Ned se glasno nasmijao. Kate se nasmiješila. „Da, McGillove trenirke s kapuljačom obično imaju takav efekt. To je općepoznato.“ Odlučio je riskirati. „Zar si zaboravila da sam te sinoć vidio? Noge do oblaka.“ Kate se nije obazrela na tu primjedbu. „Što je McGill?“ „Glavno sveučilište u Montrealu.“ „Misliš se upisati na njega?“ „Možda. Vjerojatno. Nisam mnogo razmišljao o tome. Još i manje u ovom trenutku.“ „Da, to ti vjerujem.“ Uto su s desne strane začuli šum. Ned se brzo okrenuo. Na sve slabijem svjetlu, ugledao je sovu kako leti na sjever uz obronak iza kuće. Letjela je nezgrapno, s mukom, boreći se da se uzdigne. Iz razloga koji nije mogao objasniti, Neda je nešto stisnulo u grlu dok su je gledali. Bio je to Cadell, naravno. Prkosno je pokušavao poletjeti unatoč rani. Nije se želio pomiriti s onim što mu se dogodilo, ni prihvatiti da to može išta promijeniti i natjerati ga na drugačije ponašanje. „On će... morat će sletjeti“, rekla je Kate promuklim glasom. „Vratiti se u svoj oblik.“ Ned je kimnuo glavom. „Znam. Pričekat će dok ga više ne budemo mogli vidjeti, pa makar ga to ubilo.“ Šutke su gledali kako se ptica napreže. Zatim je nestala s vidika, a onda ju je Ned opet ugledao. Učinilo mu se da jedva pomiče lijevo krilo, premda mu to nije bilo lako razabrati na posljednjem svjetlu dana. Možda je to bila samo posljedica činjenice da je znao kamo se ona

oštrica zarila. Nakon još jednog trenutka, sova je doletjela do vrha brijega i nestala s vidika. „Nije to morao učiniti“, blago je rekla Kate Wenger. „Jest, morao je“, odgovorio je. Opet ga je bijesno pogledala. „Dakle,“ rekla je s mnogo više bijesa no što je situacija zahtijevala, „tvoja teta ima pravo. Muškarci su zbilja idioti.“ „Ja se trudim da ne budem“, odvratio je Ned. „Nemoj mi prodavati te štosove, Ned Marriner!“ Uto su iza sebe osjetili nečiju prisutnost. „Budite pošteni“, rekao je glas iza njih. „Nije bio uopće loš.“ Bio je to Phelan. „Nismo vas čuli“, rekla mu je Kate. Čovjek kojeg su prvi put vidjeli u krstionici, slegnuo je jednim ramenom. Ned je znao da mu je ispod jakne drugo rame u zavoju. Jakna je bila poderana, ali sada je bilo previše mračno da bi se to moglo primijetiti. „Imao sam dovoljno vremena da naučim kako da se nečujno krećem“, odvratio je Phelan. „Došao sam se oprostiti.“ „Izgleda da ste dobro odgojeni“, rekla mu je Kate. „Da, nekoć davno.“ Oklijevao je. „U Phocaiai.“ „Znam. Provjerila sam. To je u istočnoj Grčkoj. Ali niste se zvali Protis?“ Odmahnuo je glavom. „Sjećate se svoje mladosti?“ upitao ga je Ned. Phelan je opet oklijevao. Ned je shvatio da se trudi biti ljubazan. „Čovjek nikad ne zaboravi svoju mladost“, odgovorio je. A onda je dodao: „Imaš li možda nešto za mene? Bilo što?“ Mnogo je ponosa progutao da bi postavio to pitanje. Ned je odmahnuo glavom: „Kad bih imao, rekao bih vam obojici.“ Učinilo mu se da je na licu drugog čovjeka ugledao bolan izraz, ali to si je vjerojatno samo umislio. Obojene zrake svjetlosti na zapadnom nebu sada su gotovo nestale.

„Mislio sam da si možda...“ „Na vašoj strani?“ Phelan je kimnuo glavom. „Bio si na mojoj strani u onom kafiću.“ „Nije vam trebala moja pomoć“, odvratio je Ned. „Rekli ste mi da je glupo što sam izašao, sjećate se?“ „Sjećam se.“ Kratko se osmjehnuo. „Muškarci su idioti?“ „Točno“, odgovorila je Kate. „Čuli ste to?“ Ponovo je kimnuo glavom. „I unutra i ovdje vani. Izgleda da je to rasprostranjeno mišljenje.“ „Kako vam je rame?“ upitala ga je Kate. „Isto kao i njegovo, pretpostavljam.“ „Ali vi ne morate letjeti.“ „Ne, ne moram.“ „Doduše, vi ste u stanju zastrti svoju auru, zar ne?“ rekao je Ned. „To ste mi spomenuli. A onda ste to i učinili u Entremontu.“ „Da, s vremenom sam to uspio naučiti. Kao što je on naučio mijenjati oblik.“ „Zašto on a ne vi?“ Phelan je prvi put pokazao nagovještaj nestrpljenja. „A zašto su oni imali druide i čuvali lubanje svojih predaka i neprijatelja? Zašto su vjerovali da će se nebo srušiti i uništiti svijet?“ Ned ništa nije rekao. „Zašto smo mi gradili akvedukte i gradove? I kazališta? I arene, kupališta i ceste?“ „Shvaćam. Zašto ste ih pokorili? Porobili ih?“ To je rekla Kate. „Zašto smo to mogli učiniti?“ „Što hoćete reći?“ upitao ga je Ned. „Da se radi o različitim gledanjima na svijet?“ Phelan je kimnuo glavom i okrenuo se Kate. „Uzgred budi rečeno, on nije idiot.“ „Nikad to nisam ni tvrdila“, oštro mu je odgovorila. Phelan je zaustio da joj odgovori, ali onda se predomislio i ponovo pogledao Neda. „Različita gledanja na svijet, različiti pristupi moći. Ti si naučio kako da se zastreš?“

Ned je klimnuo glavom. „Malo prije.“ „Nemoj zaboraviti da se prestaneš zastirati kad ti to nije potrebno. Sada si još uvijek zastrt, a za to nema potrebe. Ako se budeš predugo zastirao, to će ti se osvetiti. Mogao bi se ozlijediti. Ja sam to naučio na teži način.“ „Ozbiljno?“ Glupa li pitanja! Phelan je kimnuo glavom. „Zastiranje te iscrpljuje, oduzima ti mnogo energije a da toga nisi ni svjestan.“ Ned je s oklijevanjem zatvorio oči i ponovo pogledao u svoju nutrinu. U sebi je ugledao srebrnu svjetlost čovjeka s kojim je upravo razgovarao i zeleno-zlatnu boju svoje tete u kući. Cadell je sada bio predaleko, ili je možda zastirao svoju auru. Podigao je zastor kao da širi prste u mislima, a onda je ugledao svoju blijedu plavu auru kako se ponovo pojavljuje. „Ah“, rekao je Phelan. „Evo te opet. Ja sada odlazim.“ Pogledao ih je oboje. „Naslućujem da se više nećemo vidjeti. Reći ću da sam zahvalan – za kafić, za Entremont.“ „Vi ste nas gore spasili“, rekla mu je Kate. Odmahnuo je glavom. „Ne vjerujem da bi vam on naudio pred Ysabel.“ „Ali mogli su nam nauditi drugi, a bio je Beltane“, tvrdoglavo je odvratila Kate. Phelan je ponovo slegnuo jednim ramenom. „Pa dobro. Spasio sam vam život. To još uvijek ne znači da sam dobar čovjek.“ „Znam“, odvratio je Ned. Phelan mu je uputio dug pogled. „Morate shvatiti, ja nemam... utjecaja nad svime ovime“, tiho im je rekao u gotovo potpunom mraku. „Ona je zrak koji udišem, ili želja za njom.“ Ned je šutio. Osjetio je da mu se nešto probija u nutrini, neka vrsta želje, čežnja. Posljednji susret, svršetak, dodirnuo je jedan svijet koji se sada povlači. Čuo je sebe kako govori: „Osjetio sam je na groblju. Nemam pojma kada je tamo bila. Možda u davnoj prošlosti, kao na onom drugom

mjestu, ali osjetio sam je.“ Phelan je sada bio posve usredotočen. „Osjetio si samu Ysabel ili nešto neodređeno?“ Ned je kimnuo glavom. „Ysabel.“ Napokon joj je izgovorio ime. Čovjek je podigao glavu i zagledao se prema dolini, kao da pokušava vidjeti sve do Arlesa. Bio je siva mrlja na mjesečini, koja odlazi od njih. Na drugoj strani travnjaka, iznad kamenih stuba, svjetla vile sjala su kroz prozore, daleko od mjesta gdje su oni sada stajali. „Ako je tako, znači da je ona sada tamo. Ona poznaje Alyscamps. Svi ga mi poznajemo.“ „I što vam to govori?“ upitala ga je Kate napetim glasom. I ona zna da on odlazi, pomislio je Ned. A s njim i svijet koji su upoznali. „Jednu ili dvije stvari“, odgovorio je Phelan i pogledao Neda. „Još jedanput hvala.“ „Nisam siguran zašto sam to učinio.“ „Nisam ni ja“, odvratio je Phelan. „Možda zato što je on varao?“ „I ja katkad varam“, odgovorio je Ned. „Čak sam prepisao referat od...“ Nije dovršio misao. Učinilo mu se da je previše blesava. Ugledao je Phelanov osmijeh u tami. „Možda sam te šarmirao svojom dobrotom?“ Phelan se nasmijao i zavrtio glavom. „Idem sada. Ako je ovo kraj, nemoj me zaboraviti.“ Okrenuo se i pošao natrag travnjakom. Ned je shvatio da ne može govoriti. „Kako ćete... Kako ste došli ovamo?“ To je opet bila Kate. Kao i u klaustru, Ned je imao dojam da ga pokušava zadržati pitanjima, spriječiti ga da nestane u noći. „Čut ćeš“, odgovorio joj je Phelan, ne okrećući se, kao što se nije okrenuo ni onog dana u klaustru. Gledali su ga kako hoda pokraj bazena i lavande i odlazi do željeznih dvorišnih vrata, koja su bila zatvorena i zaključana. Kad im je prišao, uključili su se senzori pokreta i iznenada osvijetlili trenutak kad je stavio obje ruke – ona s ranom od noža bila je u zavoju – na rešetke i preskočio vrata bez oklijevanja, zapravo s lakoćom koja se činila

apsurdnom. Ostali su stajati i osluškivati. Trenutak poslije začuli su resko brujanje motocikla na mračnoj cesti i čuli kako se spušta niz brijeg i udaljava. Ned je pogledao u svoju nutrinu. Srebrnasto svjetlo naposljetku je izblijedjelo, u trenutku kad se Phelan našao – pretpostavio je – u podnožju brijega, na mjestu gdje se odvojak spaja s osvijetljenom glavnom cestom. „Ned? Kate? Jeste li dobro?“ To ih je s terase upitala Nedova majka. Mogao ju je vidjeti u sjaju kućnih svjetala. „Dobro smo, mama.“ „Dođite unutra. Pojest ćemo nešto, a onda ćemo porazgovarati.“ „Stižemo.“ Nedova se mama okrenula i vratila u kuću. Ned se sjetio sebe kad je bio dijete, kao da gleda kakvu staru fotografiju, kako se igra s prijateljima u sumrak ljetnog dana, dok svjetlost blijedi, a potmuli ali jasni majčin glas poziva ga u kuću. Na kupanje pa u krevet. „Zašto si mu ono rekao?“ tiho ga je upitala Kate. „Ne znam. Možda zato što on ne može letjeti.“ „Sada ne može ni Cadell.“ „Znam.“ Kate je na trenutak šutjela. „Uzgred, ne mislim da si ti idiot.“ Pogledao ju je. „Katkad jesam.“ „Svi smo katkad idioti“, rekla mu je Kate Wenger u vjetrovitoj tami i poljubila ga u usta. Ned je zatvorio oči, ali ona se već odmakla od njega. Uzdahnuo je. „Ovaj, je li to bila Marie-Chantal? Jesi li opet potpala pod njezin utjecaj, kao prije?“ Nato ga je Kate prilično jako lupnula u prsa. „Da se nisi usudio“, rekla mu je. „Idiot!“ „Opet ćemo početi s tim?“ „Ako moramo.“ „Imaš... imaš okus po žvakaćoj gumi s pepermintom“, rekao joj je.

„Je li to dobro?“ Srce mu je brzo lupalo. „Pa, znaš, ako želiš stručno mišljenje, morao bih ponovo kušati.“ Tiho se nasmijala, a onda se okrenula i pošla natrag prema vili. „Uprava je primila tvoju zamolbu i razmotrit će je u propisanom roku“, dobacila mu je preko ramena. Ned nije mogao suspregnuti osmijeh. Prije no što je krenuo za njom, pogledao je preko livade na obronku. Sada je bio potpun mrak. Svjetla Aixa su svjetlucala razasuta kotlinom. Sjajna Venera ležala je na nebu nisko nad gradom. Okrenuo se prema kući i vidio Kate kako se kamenim stubama uspinje na terasu. Zavrtio je glavom, uglavnom od čuđenja. Kako je moguće tako brzo prevaliti put od točke kad je čovjek nesiguran i u strahu od svega pa do ovog iznenadnog osjećaja sreće? I onda se jednako brzo vratiti natrag: jer u tom trenutku u glavi mu se pojavila slika Melanie, kako sjedi u sjeni na travnatom humku rimskog kazališta u Arlesu i objašnjava mu kako je katkad teško pronaći ljubav. Pomislio je na nju i na Ysabel, a onda je krenuo u vilu. Jer mama ga je pozvala na večeru.

POGLAVLJE XVI

Vrijeme je da mi ispričate što se ovdje događa“, rekla je Meghan Marriner. „Tko će početi?“ Već su večerali i raspremili stol, a Verakuharica je prala suđe u sudoperu. Kuhinjska vrata bila su zatvorena, a oni su razgovarali na engleskom. Činilo se da Vera prije nije vidjela noževe. Ned nije obratio pažnju na to, ali izgleda da Steve jest. Kad su se počeli bacati noževi, otišao je do kuhinjskih vrata i zatvorio ih. Ned ništa od toga nije primijetio. Ne bi bilo zgodno da njihova kuharica počne širiti glasine o oružju, pomislio je. Gregova ozljeda – ogrebla ga je životinja – jedna je vrsta događaja na selu; nasilje u vili bilo bi nešto posve drugo. Ned je gledao majku kako uzima listove papira za printer s telefonskog stolića i stavlja ih preda se pokraj šalice čaja. Na nosu je imala naočale za čitanje. Ned je obično prilično točno znao što njegova majka misli – važna je stvar u životu znati kako vam majka razmišlja – ali sada su se nalazili na nepoznatom terenu. Stalno je pogledavao nju pa tetu, njihovu crvenu i bijelu kosu. Bilo mu je lakše pri duši kad je primijetio da njegov otac radi istu stvar. Katkad mu se nije baš činilo da su njih dvije bogzna kako slične, a onda je shvatio da ipak jesu, i to jako. Meghan je s iščekivanjem pogledala oko stola. Ned se nakašljao. „Pretpostavljam da je to moja priča. Uglavnom. Kate i teta Kim mogu mi usput pomoći.“ Kate je još uvijek na sebi imala njegovu trenirku i igrala se s olovkom. Nisu bili nazvali njezinu majku u New Yorku. Ned nije znao što je Kate rekla njegovoj majci – vidio ih je kako razgovaraju prije večere – ali što god da je rekla, očito je bilo dovoljno. Kate je još uvijek bila ovdje.

Primijetio je da se teta Kim, koja je sjedila na suprotnom kraju stola od svoje sestre, malo nasmiješila. „Sjećam se toga, kako si stalno pravila bilješke“, rekla je, gledajući Meghan. „Uvijek si sa sobom nosila zelene bilježnice.“ „Plave“, ispravila ju je Meghan. „Netko ovdje mora biti organiziran.“ „Melanie je bila organizirana“, rekao je Greg. „Onda ću se i ja potruditi da budem takva“, odvratila je Nedova majka. „Kako bismo je mogli spasiti.“ Skinula je kapicu s olovke. Ned je počeo pričati. Očekivao je da će ga majka prekidati i prepirati se, ali ona to nije činila. Ni kad je došao do lubanje i skulpture glave, ni kod ruže u klaustru, ni kod Phelanova skoka s krova. Ni kad je ispričao kako mu je pozlilo pokraj planine, ni kad je opisao borbu s psima pred kafićem. Pravila je bilješke. Jedino što je dobacila oštar pogled sestri kad joj je Ned ispričao o tetinu telefonskom pozivu. „Tog sam se jutra odvezla u London i onda doletjela ovamo“, rekla je Kimberly. „Postala sam svjesna Neda dan prije toga. U svom vrtu. Ništa slično nije mi se nikad prije dogodilo, Meg. Čak ni u starim danima. Odmah sam znala i tko je i gdje se nalazi, bilo je to poput neke eksplozije u glavi. A zatim je nestao. Ali bila sam prilično sigurna što se dogodilo. Ned je ušao u oblast u kojoj ja boravim.“ Pogledala je Neda pa onda sestru. „Mislim... znam da je to povezano s našom porodicom, Meg. To su krvne veze. Ne može biti ništa drugo.“ „Mislite na svoju baku?“ tiho ju je upitao Edward Marriner sa sredine stola, prekoputa Neda. „Mislila je na prabaku, ako je to važno“, odgovorila je njegova žena. „Pričalo se da je vidovita. I njezin otac prije nje. Svi ljudi u Walesu, Irskoj i na zapadu Engleske pričaju takve priče.“ Nitko ništa nije na to rekao. „Nastavi“, rekla je Meghan sinu. Ned je nastavio. Njegova je majka sve bilježila urednim rukopisom, pišući ravno po papiru bez crta. Nikakvih protivljenja, nikakvih komentara. Ned je ispričao o susretu s tetom kod kule bez krova i o

tome kako su ih Cadell i vukovi ondje napali. „Što ste im rekli?“ upitao je Steve. „Da ih zaustavite?“ Kimberly je pogledala muža. „Nekoliko stvari o sebi i o mjestu kamo sam otišla kad sam bila mlada. O nekome koga sam u ono doba poznavala.“ „I to ga je uplašilo?“ „Nije ga uplašilo, ali natjeralo ga je na razmišljanje. Dalo mu je razlog da se povuče. Nije imao neku osobitu želju da ubije Neda, samo ga je želio izbaciti iz priče.“ „Ali da je morao, ubio bi ga?“ upitala je Meghan, gledajući sestru. „Njih dvojica načinila su mnogo štete tijekom godina, dušo,“ odgovorila joj je Kim tihim glasom. „Usputne štete?“ upitao je Steve. „Otprilike tako“, odgovorio je Dave Martyniuk. „Oni gledaju samo na sebe i Ysabel.“ „Brys ne misli tako“, odvratio je Ned. „Nemoj trčati pred rudo, Ned.“ Majka ga je pogledala. „Još uvijek si kod kule.“ Ned se vratio na događaje kod kule, a zatim je prešao na Entremont. Namjeravao je preskočiti onaj dio o šetnji do njega, ali Kate mu to nije dopustila. Podigla je ruku kao kakva dobra učenica u razredu i on je zastao. „Cijelog sam se tog dana osjećala čudno“, rekla je. „Od trenutka kad sam ustala iz kreveta.“ „U kom smislu čudno?“ upitala je Meghan, gledajući je preko naočala za čitanje poput liječnice u ordinaciji. Kate se zacrvenjela i spustila pogled. „Pomalo mi je neugodno o tome pričati.“ „Ne moraš...“ počeo je Ned. Ponovo je podigla ruku. „Osjećala sam se starija i... pomalo zločesta. Snažnija. Ne zločesta na loš način. Zločesta u smislu...“ Zastala je i pogledom potražila pomoć. „Puna žudnje?“ tiho je upitala teta Kim. Kate je kimnula glavom, buljeći u stol.

Ned je vidio kako Kim razmjenjuje pogled s mužem. „Zapravo, ponešto znam o tome. To je utjecaj Beltanea. Bila si povezana s Beltaneom preko Phelana, a možda i preko Neda.“ „Zašto preko mene?“ upitao je Ned. Teta se blago nasmiješila. „To je u svemu ovome najteže pitanje, znaš. To nam je porodična osobina, a seže daleko u prošlost. Mi smo dio cijele te priče.“ Pogledala je sestru. „To se meni dogodilo, Meg.“ „Ali nikad prije nisam bio takav“, prosvjedovao je Ned. „Sve počinje jednom, dušo.“ „Do ljetos se nisi ni brijao, zar ne?“ pokušao je pomoći tetak Dave. Njegova žena zabuljila se u njega razrogačenih očiju. „Bože dragi! Baš ti hvala na ovom objašnjenju, dragi.“ Zatim je dodala: „To je nevjerojatno budalasta usporedba.“ Tetak Dave činio se posramljen. „Pa, ovaj, izgleda da mi je brijanje na pameti.“ Nastala je kratka šutnja. Nitko se nije nasmijao. „Idete prema Entremontu“, rekla je Meghan Marriner, gledajući bilješke. „Kate se čudno osjeća. Nastavi!“ „Zaboravio sam reći. Phelan mi je prije toga rekao da se te večeri držim podalje od Entremonta. Čuo je u kafiću kako Kate i ja planiramo onamo otići na izlet, pa mi je rekao da ne idem, malo prije no što je izašao. A onda smo se sukobili s psima.“ „Pokušao te upozoriti?“ Nedov otac izgledao je zamišljeno, ali činilo se da ga misli nikamo ne odvode. „Zašto si otišao gore?“ upitao je Steve. Bilo je to razumno pitanje. Melanie je nestala zato što su njih dvoje otišli u Entremont. „Ja sam ga natjerala“, snuždeno je odgovorila Kate. „Optužila sam ga da je mlakonja i još ponešto.“ „E pa, jasno, to uvijek pali“, rekao je Greg. „Ozbiljno, ja te shvaćam, nisi imao izbora. Kad ti djevojka kaže...“ Ovaj se put nekoliko osmijeha pojavilo oko stola. „Nije bilo daleko“, rekao je Ned. „Bilo je malo poslije pet, možda pet i petnaest. Entremont se zatvara u šest i trideset. Mnogo prije mraka. Phelan mi je rekao da ne idem tamo na Beltane, a ja sam zaključio da

Beltane počinje tek kad padne mrak.“ „Što je točno“, dodala je Kate. „Ali mrak je pao prerano.“ Zatim su zajedno ispripovijedali priču o tome što se ondje dogodilo, povremeno upadajući jedno drugom u riječ. O mjesecu, vatrama i biku. O Cadellu, druidu i dolasku duhova. O tome kako im se Phelan pojavio iza leđa. O tome kako je Ned mobitelom nazvao vilu. O Melanie. I o Ysabel. Za vrijeme njihove priče i nakon svršetka, oko stola je vladala tišina. „Baš sam morao zaspati!“ gorko je rekao Greg, prekinuvši šutnju. Kate ga je pogledala. „Da si ti došao, mene više ne bi bilo“, rekla mu je. „Sada bih ja bila Ysabel.“ Počela je plakati. Meghan je izvukla rupčić iz rukava i dodala joj ga, a onda je pogledala Neda i mirno mu kimnula glavom. On je nastavio priču sam. Prešao je na Cadella, Brysa i vepra na cesti. Izostavio je samo jednu stvar: ono što je učinio Cadellovim rogovima. Ispričao je kako je Brys napao Grega. „To mi je prva medalja za hrabrost“, rekao je Greg. „Mama će biti ponosna.“ „Nakon toga stigao je tata s ostalima i pronašao nas“, rekao je Ned, gledajući majku, „a onda smo razgovarali s tobom.“ „A ja sam nazvala Davea“, dodala je teta Kim. Kate je prestala plakati. Još uvijek je držala maramicu u ruci. „A Dave je pazio na mene u Darfuru“, rekla je Meghan Marriner, gledajući šogora. „O tome ćemo još popričati.“ „Znam“, odgovorio je tetak Dave. „Hoćete li mi barem dopustiti povez preko očiju i posljednju cigaretu?“ „Sumnjam“, odgovorila je Meghan. „Ned, jesmo li time stigli do današnjeg jutra? Dok sam ja letjela ovamo?“ Ned joj je na kraju ispričao o događajima u Glanumu i na groblju. Tu su mu se pridružili otac i tetak Dave. Kad su završavali priču, opisujući kako su stavili druida u lijes, zazvonio je telefon.

Zvono je zazvučalo poput nekog napasnog uljeza. Na trenutak se nitko nije pomaknuo. Naposljetku je ustao Nedov otac i otišao do pisaćeg stola da se javi. „Oliver!“ rekao je, prisiljavajući se da govori veselim tonom. „Baš lijepo od tebe što si se javio. Ne, ne, večerali smo rano. Kao pravi Sjevernoamerikanci, što da ti kažem? Što ima novo?“ Svi oko stola pogledali su ga u tišini. Edward Marriner neko je vrijeme vrlo malo govorio. Jedanput je rekao „Doista?“, a onda „To je zbilja neobično“. Pa zatim: „Ne, ne, naravno da je zanimljivo. Hvala ti što si nazvao. Reći ću ostalima.“ I napokon: „Da, doista ćemo razmisliti o toj fotografiji.“ Zatim je spustio slušalicu i pogledao ostale. „Upravo su na lokalnom radiju javili da je neki motociklist prije sat vremena bacio tešku torbu pred jedan kafić u Cours Mirabeau u Aixu i odjurio.“ „Bomba?“ upitao je Steve. Edward Marriner odmahnuo je glavom. „Očito su svi tako mislili. Ispraznili su ulicu. Ali kad je stigla policija s psima, pokazalo se da u torbi nije bomba.“ Pogledao je Neda. „Bila je to skulptura glave i lubanja ukradena iz muzeja.“ Motocikl! Ned je pogledao Kate. Nije imao pojma što da kaže. „To su one dvije stvari koje je Ned vidio?“ upitala je njegova majka. „Pod katedralom?“ „Mora biti da jesu“, odgovorio je njezin muž. Meghan je uzdahnula. „No dobro. Sve sam zabilježila, ma koliko to vrijedilo.“ Pogledala je Neda, a onda Kimberly. „Je li to sve? Time smo došli do sadašnjeg trenutka?“ „Više ili manje“, odgovorio je Ned. „Hoću reći, sigurno će mi još nešto pasti na pamet, ali...“ Majka je kimnula glavom. „Ali to je uglavnom to. Dobro. Imam nekoliko pitanja.“ „Znao sam da će uslijediti ispit“, odvratio je i pokušao se nasmiješiti.

„Ja sam ta koja ga polaže“, rekla mu je majka. „Tako se barem osjećam.“ Pogledala je bilješke. „Dvaput vukovi, pokraj kule i na groblju, ali u gradu psi?“ Ned je trepnuo. Kakve to ima veze s bilo čime? Kimnuo je glavom. „Da, to je točno.“ Meghan se okrenula sestri. „Ja samo surađujem, shvaćaš? Nemoj misliti da ja sve ovo prihvaćam zdravo za gotovo.“ Pričekala je da joj Kim kimne glavom, a onda je upitala: „Ti ... duhovi, poprimaju li oni oblik životinja ili ulaze u životinje koje već postoje?“ Kim je razmislila o tom pitanju. „Nisam sigurna. Mislim da su se u Aixu pretvorili u pse zato što u gradu uvijek ima pasa, a vukovi bi tamo očigledno izazvali paniku.“ „Da, tako sam i mislila. Ali ti ne znaš što oni rade, mijenjaju li oblik ili... zaposjedaju druga stvorenja?“ Kim je odmahnula glavom. Sestra ju je još uvijek gledala. „Ysabel ulazi u nekoga, točno? U neku stvarnu osobu? Ovaj put ušla je u Melanie, premda je trebala ući u Kate. A prije toga svaki put u drugu ženu? Kim je polako kimnula glavom. „Mislim da shvaćam na što ciljaš.“ „Dobro.“ Meghan je skinula naočale i okrenula se Gregu. „Bez obzira na sve ostalo, mladiću, ti i ja sutra ćemo ujutro prvo otići u bolnicu. Od bjesnoće se može umrijeti. Liječenje je danas lako, ali mora brzo početi. Oko toga se ne želim natezati. Oko nekih stvari možda ne možemo ništa učiniti, ali barem možemo upotrijebiti jednostavnu medicinu i zdrav razum. Ako su ti keltski duhovi zaposjeli divlje životinje koje su već postojale, nemamo pojma u kakvom su stanju te životinje prije bile.“ Greg je zaustio da joj odgovori, ali Meghan je podigla prst. „Gregory, tišina! Reći ćemo da si nabasao na psa bez ogrlice pred zaključanim vratima groblja. Budući da voliš pse, kleknuo si da ga pomiluješ, a on te je ogrebao pandžom i pobjegao. Kraj priče, kraj pitanja. Ja ću pokazati svoju iskaznicu Médicines sans frontieres i ispuniti sve njihove formulare, a oni će mi dati doze za dodatne injekcije.

Ljudi ovdje vole MSF, oni su ih osnovali. Sutra ćeš dobiti jednu injekciju imunoglobulina, a onda još pet doza u idućih mjesec dana. To nije nimalo komplicirano, a prevencija je zajamčena. Jesmo li završili raspravu o tome?“ „Da, gospođo“, krotko je odgovorio Greg. Ned bi rekao istu stvar. Obuzelo ga je veliko olakšanje što mu je mama ovdje, i ne samo zato što više nije na mjestu gdje je jučer bila. Meghan Marriner pedantno je napravila znak kvačice na prvoj stranici svojih bilježaka. Zatim je ponovo stavila naočale na nos i načas proučila stranicu, a onda je opet pogledala sestru. „Isto pitanje. Ako se Ysabel preobrazila u Melanie, ili obratno, što nam to govori? Je li Melanie na bilo koji način još uvijek živa?“ Kim je napućila usnice. „Mislim da jest.“ Pogledala je muža. „Mislim da je Ned malo prije imao pravo... ona dvojica uvijek se vraćaju u istom obliku, ali ona se vraća u život u nekome drugom i svaki je put malo drukčija.“ Meghan je kimnula glavom. „Dakle, ako je ona sada drukčija, znači da je...“ „... znači da je razlika u Melanie“, dovršila je Kate Wenger. „To zvuči logično.“ Meghan Marriner malčice se nasmiješila. „Dajem sve od sebe.“ „Ali što iz toga možemo zaključiti?“ upitao je Steve. Meghan je ponovo skinula naočale s nosa. „Pa, kao prvo, pretpostavimo da ona želi usmjeriti događaje, da nam pokušava nešto reći. Što Melanie zna o Provansi i o Aixu, o čitavom ovom području?“ Nedovo je kratkotrajno uzbuđenje splasnulo. Snuždeno je pogledao Grega i Stevea, a zatim i oca. Edward Marriner je uzdahnuo. „Gotovo sve, draga. Melanie se za ovo pripremala pola godine.“ „Gora je od Kate, mama“, dodao je Ned. „Pa čak i od tebe.“ „E pa,“ nesigurno je odvratio njegov otac, „ne bih išao tako daleko.“ Meghan je uzdigla obrvu na sina, a onda pogledala muža. „Vas dvojica, pazite što govorite! Obojica ste večeras u potencijalnoj nevolji.“ „Zašto ja?“ prosvjedovao je Edward Marriner. „Pa nisam ja

usporedio nadnaravnu oblast s brijanjem maloljetnika.“ „Ja još uvijek mislim da je to dobra usporedba!“ hitro se požalio tetak Dave. „To samo govori u prilog našoj tezi“, rekla mu je Kimberly. „Bolje ti je da šutiš. Ne moraju svi znati kako razmišljaš.“ „Uprava uzima u razmatranje cijelo to pitanje muškog idiotizma“, rekla je Kate Wenger. Meghan joj je uputila smiješak ohrabrenja. „Dobro kažeš, curo!“ Ned je pažljivo izbjegao pogledati Kate. Znao je točno što ona želi reći. Da se sreo s njezinim pogledom, ili bi se zacrvenio ili nasmijao, a ni jedno od toga ne bi pomoglo u trenutnoj situaciji. Nakašljao se. „Mrzim što moram optužiti rođenu majku za neozbiljnost, ali je li ovo doista najpogodniji trenutak za stvaranje sestrinske fronte?“ „Nije ni tako loš“, promrmljala je teta Kim, gledajući Meghan. Ned je trepnuo. Raspoloženja se mogu prilično brzo promijeniti, pomislio je. Meghan je zatresla glavom. „Nemoj me požurivati, Kim!“ Zastala je i ponovo spustila pogled na bilješke. „Dakle, vi smatrate da ne možemo ništa predvidjeti na temelju činjenice da je Melanie umiješana u sve ovo?“ „Možda i možemo“, rekla je Kim. „Nije to loša ideja, Meg. Samo još ne znam što.“ Uto je Steve je podigao ruku, kao da oponaša Kateinu gestu pristojne učenice. „Znate, okladio bih se u što god hoćete da je Melanie razlog zašto je oni sada moraju tražiti umjesto da se bore za nju.“ „I to mi zvuči logično“, odvratila je Kate. „To ih je obojicu jako iznenadilo. Nimalo im se nije svidjelo.“ „Zašto?“ „Zato što žele ubiti jedan drugoga“, odgovorio je Ned. Meghan je načas oklijevala, a onda je napravila još jedan znak kvačice.

Nedova majka imala je još bilježaka i još pitanja, ali ni jedno od njih nije ih dovelo ni do čega nalik na otkrivenje. Htjela je znati zašto je Phelan uopće otišao pod krstionicu. Što je ondje dolje tražio. Ned nije znao odgovor, a nije ni teta Kim. „Ako bih morao pogađati...“ započeo je Ned. „Samo naprijed, dušo“, ohrabrila ga je majka. „Neću ti zbog toga sniziti ocjenu.“ „Phelan je rekao da bi ga želio pronaći – onog drugog tipa – na vrijeme. I da mu to nikad ne uspijeva. Prije će svijetu doći kraj, to su njegove točne riječi. Možda je želio ubiti Cadella prije no što se pojavi Ysabel.“ „Ali onda se ona nikad ne bi ni pojavila“, rekao mu je otac. „Ako ja shvaćam išta od toga.“ „Znam“, odvratio je Ned. „Zato samo nagađam. Mislim... mislim da je on umoran.“ Nastala je kratka šutnja. „‘Tko je mogao previdjeti da će srce ostarjeti’“, izrecitirala je teta Kim i dodala: „To je rekao Yates, a ne ja.“ Ona je zrak koji udišem, ili želja za njom. To baš ne zvuči kao umorno srce. „Mislim da je to zbilja komplicirano“, rekao je Ned. „Aha, to ti vjerujem“, odvratio je Greg. Nedova je majka ovaj put na papiru napravila crticu, a ne znak kvačice. Upitala je kad je ona podzemna skulptura ukradena i kad je napravljena. Znali su da se krađa dogodila nedavno. Što se tiče njezina nastanka, nisu imali pojma. Kvačica, crtica. Meghan je željela znati što se dogodilo u Béziersu. Bog će prepoznati svoje. Na to pitanje odgovorila joj je Kate. Dobra učenica! Još jedna kvačica. Još pitanja, još različitih znakova na papiru, mjesec visoko na nebu izvan vile. Ned je osjetio iznenadnu navalu ljubavi prema majci. Protiv tereta stoljeća – protiv druida, lubanja i vukova, protiv krvnih obreda, vatre i ljudi koji mogu letjeti i kojima iz glave mogu izrasti rogovi poput šumskog boga – ona se pokušavala boriti redom i jasnoćom. Gledao ju je kako odlaže olovku, a onda skida i sklapa naočale.

Protrljala je oči. Ovo je za nju zacijelo bio dug i nevjerojatno težak dan, pomislio je. Kate se ispričala i otišla nazvati kuću Marie-Chantal da ih obavijesti kako će još jedanput prenoćiti na drugom mjestu. Ned je stekao dojam da se baš mnogo i ne brinu za svoju gošću, ali nije postavljao pitanja. Bilo mu je drago što Kate ostaje. Sada je za to već imao mnoštvo razloga. U nedostatku ičega što bi imalo nalikovalo na dobru ideju, odlučili su da se i dalje drže današnjeg plana: da i sutra krenu u potragu. Pokazalo se da je Kate imala pravo – podijelili su se u tri skupine. „Ja želim ići natrag u Aix“, iznenada je rekao Ned. Nije to namjeravao reći, ali sa zanimanjem je primijetio da su svi bez pogovora prihvatili njegove riječi. Čak i njegova majka. To je zapravo bilo i više nego „zanimljivo“, približilo se „nestvarnom“. Verakuharica je već bila otišla kući, pa je Greg je otišao u kuhinju skuhati još jedan lonac čaja, a Kate, Kim i tetak Dave nagnuli su se nad veliku mapu na stolu i stali određivati kojim će putem tko krenuti. Nedovi roditelji navukli su džempere i izašli na terasu. Ned ih je mogao vidjeti kroz staklena vrata, stolci su im bili blizu. Spazio je kako je mama jedanput dodirnula očevo rame. Steve je uključio televizor kako bi pogledao prijenos nogometne utakmice. Ned je sjeo na kauč do njega, a onda je Greg donio čaj i pridružio im se. Jedna momčad na ekranu izvela je udarac iz kuta i netko je glavom ubacio loptu u mrežu. Igrač se veoma uzbudio, a s njim i komentator i gledaoci. Kad je došlo vrijeme za spavanje, situacija je postala zanimljiva na drugi način, jer im je sada nedostajao jedan krevet. Ned je imao dva odvojena kreveta u svojoj sobi, ali nije baš bio uvjeren da će se Kate preseliti k njemu. Pokazalo se da je imao pravo. Tetak Dave preselio se u njegovu sobu na katu, a Kate je ostala u prizemlju s tetom Kim. Ned je namjeravao malo popričati s tetkom. Imao je vrlo dug popis pitanja koja mu je htio postaviti, uglavnom o njihovoj porodici, ali bio je potpuno iscrpljen i zaspao je gotovo odmah kad su ugasili svjetla.

Probudio se usred noći. Ovaj put nije ga mučila vremenska razlika. Minutu kasnije, tiho je ustao, prišao prozoru i pogledao travnjak i bazen, ali ništa nije vidio. „Ned, što je?“ Nije baš bio tako nečujan kao što je vjerovao. „Ne znam. Nešto me probudilo.“ Boljela ga je glava. To ga je nagnalo da pogleda u svoju nutrinu. I opet se pokazalo da ima pravo. Ugledao je svoju auru i auru tete Kim u prizemlju, ali otkrio je i treću prisutnost, koja je također bila zlatna, ali je sada potamnjela prema crvenom – titrala je, načas jarka pa onda mutna, poput svjetionika. „Shvaćam“, rekao je tetku u mračnoj sobi. „Cadell je u okolini, ne previše daleko od nas. Mislim da me zove.“ „Zašto?“ „Odakle da ja to znam?“ To nije bilo pošteno, iako je mrzio ta pitanja... A onda se nečega sjetio i shvatio da ipak zna. „Kladio bih se da je ozlijeđen. Kate i ja vidjeli smo ga kako na odlasku pokušava letjeti.“ Njegov tetak je ustao, krupna figura u tami. „Ned, on nije mogao letjeti. Imao je nož u ramenom mišiću.“ „Recite to njemu.“ Nastao je muk, a zatim je tetak uzdahnuo. „U redu“, rekao je Dave Martyniuk. „Hajdemo! Možeš li ga pronaći?“ „Ne znam, ali ako me doista zove, mislim da znam odakle. A zašto... zašto da idemo do njega?“ Bio je uplašen, a da ga je tetak upitao, to bi mu i priznao. Tetak se odijevao. „Zato što se hvatamo za slamke, u nedostatku dobrih ideja.“ „I on se hvata za slamke. Zato su i došli k nama.“ Martyniuk je slegnuo ramenima. „Katkad slijepci doista vode slijepce.“ „Da“, odvratio je Ned. „Ravno u provaliju.“ Ali već je počeo navlačiti traperice i majicu. „Morali bismo povesti tetu Kim. Ako sam u

pravu, njemu će opet trebati liječnik.“ „Kim i tvoju majku“, rekao je tetak. „Mamu?“ Oči su mu se dovoljno privikle na mrak pa je mogao razaznati da mu tetak kima glavom. „Ona još uvijek osjeća da je izvan svega ovoga. Boji se toga. To je priča tvoje porodice, razlog zašto se do danas nikad nismo sreli. Moraš je uvući, Ned. Ti to moraš učiniti.“ Oklijevao je. „Možda ti to još nije palo na pamet, ali ono što ti se ovdje dogodilo neće nestati kad odemo odavde.“ Nedu to doista nije palo na pamet. Nečujno su otišli niz hodnik, a onda je Dave tiho pokucao na vrata glavne spavaće sobe. Nedova majka je oduvijek imala lagan san. „Što je?“ začuli su joj glas. „Trebamo vas, Meghan. Žao mi je. Možete li doći u prizemlje?“ Zatim su, ne čekajući je, sišli u prizemlje i pokucali na vrata spavaće sobe. Poslije nekoliko trenutaka, šestero ljudi stajalo je pod mutnim svjetlom štednjaka u kuhinji. Nedu je sinula subverzivna misao da će Kate opet izaći samo u majici i s golim nogama, ali ona je navukla traperice i njegovu McGillovu trenirku. Tetak Dave izvijestio je ostale o tome što se događa. „Mogli bismo se svi odvesti kombijem“, predložio je Nedov otac. „Ja ću voziti.“ Dave Martyniuk zatresao je glavom. „Previše nas je, a za to nema razloga. Ja ću povesti Neda i naše dvije liječnice. Edward, doista nema ničega što biste vi mogli tamo učiniti, a sigurno ni Kate.“ „Ja sam četiri godine učila karate“, optimistično je rekla Kate. „Do svoje dvanaeste godine.“ Ned se nasmiješio, a i ostali. Činilo se da će Edward Marriner prosvjedovati, ali teta Kim ga je preduhitrila. „Dave nas može odvesti,“ rekla je, „ali će nas pričekati kod auta, a Ned će nas odvesti gore.“ „To nema nikakvog smisla“, usprotivio se njezin muž. „Kim...“

Njegova žena podigla je kažiprst. „Kao prvo, čak nisi u stanju normalno hodati, cher. Poslije ću ti opet previti koljeno. Doista si nezgodno doskočio.“ Zatim je podigla još jedan prst. „Kao drugo, čak i s ozlijeđenim koljenom, vrlo bi lako mogao zapodjenuti kavgu s njim ili mu dopustiti da te isprovocira. Vidjela sam kako ste se namjerili jedan na drugoga.“ „Nisam se ja ni na koga namjerio!“ snažno se usprotivio njezin muž. „Ja, ovaj, imam ozlijeđeno koljeno!“ Njegova žena nije se nasmijala. „Dave, slušaj me! Ako je točno da je odletio, znači da se inati. Htio nam je pokazati da ga Phelan ne može zaustaviti. Nije se obazirao na naša upozorenja da to ne čini. Ali ozljeda ga je zaustavila.“ „Naravno da ga je zaustavila“, odvratila je Meghan. „Znam. Ali nemoj zaboraviti kromosom Y! Muški idiotizam. Što možda znači da je on tamo gore željan borbe zato što mora moliti pomoć.“ „No, to je savršena logika“, odvratio je Dave. „Ostavit ćete me u pozadini, a on će nasrnuti na Neda.“ „Neće on mene napasti“, rekao je Ned. Kad je to rekao, ponovo je uslijedila ta nova reakcija, neočekivana pokornost. „Idem uzeti svoju torbu“, žustro je rekla njegova majka. „Ned, ti uzmi jaknu, vani će biti hladno.“ Zatim su svi odrasli izašli iz kuhinje. Kate je načas ostala s Nedom. „Hoćeš da ti vratim trenirku?“ Uspio se zločesto nasmiješiti. „A što imaš ispod nje?“ „Pa valjda svoje tijelo. Ali i majicu s kratkim rukavima.“ „K vragu! A probudio sam sve u kući samo zato da vidim hoćeš li ti opet pokazati noge.“ „To sam i mislila.“ Nakašljala se. „Znaš, osjećala bih se glupo da ti kažem da budeš oprezan.“ „Samo naprijed. Neću nikome reći.“ „Bojiš se?“ „Da.“

Pogledala ga je. „Budi oprezan!“ Kimnuo je glavom.

Tetak Dave parkirao je kola na mjestu koje mu je Kim pokazala, pokraj brklje koja odvaja cestu od staze za džoging. Ugasio je motor, a onda su svi izašli. „Nemojte isključiti mobitele“, rekao im je. „Ja vas ovdje čekam.“ „Spreman da došepaš u pomoć?“ upitala ga je žena. „Kim, nemoj se šaliti.“ Nasmiješila mu se, a mjesečina je osvijetlila njezin osmijeh. Ned je primijetio da majka gleda kako teta Kim grli svog muža i podiže lice za poljubac. „Žao mi je, ljubavi“, rekla mu je. „Ali u ovome sam u pravu, i ti to znaš.“ No Dave je i dalje ostavljao dojam kao da se nije pomirio s tim. Zatim je Ned s majkom i tetom obišao brklju, osvjetljavajući put baterijskom svjetiljkom. Put je bio duži nego se sjećao. Dok su hodali, mjesec je ležao pred njima. Oblaci su se brzo kretali, zastirući i opet izlažući mjesec i zvijezde. Nitko nije govorio. Ned je shvatio da su dvije sestre sada prvi put zajedno otkako je njegova majka bila tinejdžerica. Na neki način, zbog toga je poželio da nije ovdje. A onda mu je sinulo da je zapravo suvišan. On sada ne može učiniti ništa važno, nakon što se probudio sa spoznajom da ga Cadell zove. Teta Kim može osjetiti gdje se Cadell nalazi isto tako lako kao i on. Zaključio je da on sada služi samo kao tampon. Da dvije sestre mogu biti zajedno. Ili možda da pridržava baterijsku svjetiljku. Udario je nogom jedan kamenčić na stazi i slušao ga kako odskače. S njegove desne strane, teta je tiho rekla: „Obično nije preporučljivo govoriti o djeci u njihovoj nazočnosti, ali nisam ti još imala priliku reći da mi se moj nećak jako sviđa.“ Hodajući s Nedove druge strane, majka nije odgovorila. Ned je udario još jedan kamenčić. Na brijegu je bilo tiho i hladno. Ned je stalno očekivao da će ugledati okruglu kulu bez krova. „Ti nemaš djece“, rekla je Meghan. „Jesi li tako sama htjela?“ Činilo se da je nešto teško ispunilo noć.

„Zapravo nisam“, napokon je odgovorila teta. „To je posljedica jedne druge odluke u ono vrijeme. Voljela bih da sam imala djecu. A i Dave. Da ih nauči igrati košarku. Ili tako nešto.“ Govorila je brzo i odsječno. To nije njezin uobičajeni način govora, pomislio je Ned. Kao da pokušava obuzdati glas. Uslijedila je tišina koja ga je ispunila nervozom. Nakašljao se. „Da, da ih nauči izvoditi horok-udarce i slične stvari, pretpostavljam.“ „Točno tako“, odgovorila je teta Kim jedva čujnim glasom. „Posvojenje nije dolazilo u obzir?“ upitala je Nedova majka. Prošli su još desetak koraka. Ned je vrtio trakom svjetlosti pred njima, žarko želeći da je sada negdje drugdje. Teta je uzdahnula. „Oh, Meg. Sve je to bilo tako davno. Osjećala bih se kao da nešto izbjegavam, kao da se pokušavam prošvercati.“ „Što?“ upitala je majka oštrim glasom. „Smatrala si da zaslužuješ ostati bez djece?“ „Zaslužila sam nešto zbog odluke koju sam donijela. I to je bilo to.“ „Jesi li sigurna u to, Kim? Sigurna si da zato nisi mogla imati djecu?“ „Oh, Meg, dušo. Da, sigurna sam.“ Nedova majka opsovala je u tami. A nije se ni ispričala. Ned je držao jezik za zubima. Zatim je začuo dahtanje i struganje s desne strane. Usmjerio je trak svjetlosti u tom smjeru, ali primijetio je samo jedan panj, grm kraj staze i ništa drugo. Ponovo je pogledao preda se i ugledao kulu na kraju staze, a iza nje mjesec i prazan prostor na mjestu gdje se tlo počinje spuštati. Nedova majka zastala je i zabuljila se u ruševinu bez krova u sablasnoj samoći. Ned i teta Kim već su je vidjeli, ali ona nije. Začuo je majčin glas: „Ovo je idealan trenutak za citiranje Browninga.“ „I ja sam to pomislila, Meg, kad sam prvi put vidjela kulu“, promrmljala je Nedova teta. „A ja nisam“, rekao je Ned. „Uglavnom zato što nemam pojma o čemu govorite.“

Sestre su se pogledale i nasmiješile. „Shvatit ćeš jednoga dana“, odgovorila mu je majka. „Nije važno. Hajdemo!“ Glasno je dozvala Cadellovo ime i prišla ogradi koja je okruživala kulu. Ned se pitao što bi njih dvije učinile da on nije ovdje, ali uto se nešto pomaklo u tami s druge strane i pretvorilo se u čvrst oblik. Ugledao je Kelta kako im prilazi s druge strane privremene ograde. „Zašto ovdje?“ bez pozdrava je upitala Meghan Marriner. Cadell je slegnuo ramenima. Držao se za lijevu ruku. „Namjeravao sam se ovdje odmoriti. To je mjesto koje poznajem. A onda sam shvatio da bi možda bio problem ako ovakav odem u grad.“ Ned je usmjerio trak svjetlosti u njegovo rame i trgnuo se. Zavoji su bili oderani, a košulja natopljena krvlju. I na ruci kojom je pridržavao rame bilo je krvi. Nedova majka ništa nije rekla. „Ned, donesi svjetiljku ovamo. Morat ćeš mi osvijetliti dok radim.“ Teta Kim zvučala je ljutito. „A ti, sjedni na onaj kamen. Ako ti opet previjem ranu, hoćeš li mi obećati da više nećeš letjeti?“ Veliki čovjek spustio je pogled na nju. Ned mu je na licu ugledao smiješak. I prije no što je čovjek progovorio, znao je što slijedi. „Ne“, odgovorio je Cadell. „To vam ne mogu obećati.“ „Znači, ovo ćemo sada učiniti, i onda opet?“ Prekoračio je nisku ogradu i prišao kamenu da sjedne na njega, kako mu je bilo rečeno. Ned se prisjetio da su ovdje prošli put bili vukovi. „Ne očekujem ništa od vas“, tiho je odgovorio Kelt. „Zahvalan sam vam što ste došli.“ Pogledao ih je sve troje. „Samo dječak? A gdje je ratnik?“ Izgledalo je da se zabavlja. „Dave? On nas čeka u autu.“ Cadell se glasno nasmijao. „Strahujete za njegov život. Mudra odluka.“ Teta Kim već je posegla da mu uhvati košulju, a onda se zaustavila. „Hoćeš da ti kažem istinu? Bojala sam se da bi te on mogao ubiti, čak i ako se pokuša obuzdati. A ako sam dobro shvatila, kad bi te on ubio, više ne bismo mogli spasiti Melanie. Imaš li još koji komentar?“

Teta govori baš kao mama, pomislio je Ned. Doista se precizno izražava. Čovjek na kamenu zabuljio se u Kim kao da može vidjeti kroz mrak. Osvjetljavajući trakom svjetlosti njegovo rame, Ned je shvatio da brže diše. „Ti doista vjeruješ u to?“ promrmljao je Kelt. „U to što si upravo rekla?“ „Vjerujem.“ Činilo se da se Kelt opet zabavlja. „Ti još uvijek ne shvaćaš s čime imaš posla, zar ne?“ „Mislim da shvaćam. Mislim da sad već svi shvaćamo. Ali izgleda da ti ne shvaćaš.“ Uzela je škare iz sestrine ruke i počela mu njima rezati košulju. Cadell je na sebi imao košulju tetka Davea. Njegovu su košulju bili izrezali kad su mu prvi put previli ranu u vili. Cadellov duboki glas bio je tih. „Nije svaki čovjek koji se borio kod Waterlooa, Crecyja ili Pourrieresa ratnik. Nazočnost na bojnom polju sama po sebi ne znači ništa.“ „Istina“, odgovorila je Kimberly. „Više ne zvučiš kao potpuni idiot.“ Ruke su joj bile zaposlene kad je to rekla. „Upoznala sam nekoliko muškaraca u životu – trojicu ili četvoricu – koji bi sigurno mogli nadjačati mog muža, ali nisam baš uvjerena da si ti jedan od njih, pogotovo s ranjenim ramenom.“ „Tjeraš me da ga stavim na kušnju, samo radi zabave.“ „To mi je jasno. Zato je i ostao kod auta. Ovdje je riječ o Melanie.“ „Njoj nema spasa“, rekao je Cadell. „Morate se pomiriti s tim. Riječ je o Ysabel. Uvijek je tako.“ „Nije“, odvratila je Meghan Marriner. „Tako je za tebe i onog drugog čovjeka. Ali ne i za nas ostale.“ Dodala je komadiće sterilne vate teti Kim da opet počne čistiti ranu. „Jesmo li sigurne da je nož promašio mišić u ramenu?“ upitala je Nedova majka. Njezina sestra kimnula je glavom. „Da nije, on ne bi mogao pomaknuti ruku. Nije mu ozlijeđen nijedan glavni mišić. Ovdje postoji

samo rizik od infekcije. Nož je bio u čizmi.“ „Jeste li cijepljeni protiv tetanusa?“ upitala je Meghan. „Imate li imunizacijsku karticu?“ Teta Kim se nasmijala. Cadell nije odgovorio. Ned je gledao kako tetine ruke hitrim kretnjama čiste ranu. „Očito, ne mogu mu ovdje zašiti ranu, ali još uvijek mislim da mu to i ne treba.“ „Očistiti ranu, odstraniti mrtvo tkivo, dati antibiotike.“ „Tako je.“ Cadell je sjedio vrlo mirno i sve ovo šutke slušao. Prošlo je nekoliko trenutaka, zapuhao je vjetar. Bilo je vrlo hladno. A onda je čovjek koji ih je pozvao tiho rekao: „Vi je nikad niste vidjele. Vi ne možete shvatiti što ovo znači. Što je ona. Reći ćete da shvaćate, ali zapravo ne shvaćate. Ovaj dječak zna.“ Ona je zrak koji udišem, ili želja za njom. Teta Kim pogledala je Cadella i pažljivo birala riječi. „Tvoja ljubav nije prva ljubav koju znam što traje životima“, rekla mu je. „Pa čak ni druga. Oprosti mi ako jednoga od nas smatram važnijim od tvoje strasti.“ Ned je trepnuo. Ovo nije očekivao. Kelt je duboko udahnuo, a onda se opet nasmiješio. „Počinjem se pitati treba li sažalijevati tvog muža.“ „On bi ti odgovorio potvrdno, ali ja ne vjerujem da on mnogo pati“, odgovorila je Kimberly, čisteći mu vatom ranu, a onda je ponovo pogledala svog pacijenta u oči. „A i on bi ti to rekao.“ Ned je primijetio da se Cadell zabuljio u njegovu tetu. Zatim se Kelt okrenuo i zagledao u Meghan pa onda u Neda. Teta Kim previla je ranu u tišini. Mirno držeći svjetiljku, Ned je podigao pogled prema kuli i zvijezdama. „Zašto ste stavili lubanju i onu drugu stvar pod katedralu?“ upitao je bez razmišljanja. Cadell ga je pogledao. Činilo se da je iznenađen. „A zašto misliš da sam ih stavio?“ „Nemam pojma zašto ste ih stavili.“ „Ne, hoću reći, zašto misliš da sam ih ja stavio?“ Ned je osjetio da se crveni. „Pa, mislim...“

„On ti je to rekao? „ To mu se stalno događa s tom dvojicom. Uvijek bi ga izbacili iz ravnoteže. Pokušao se sjetiti je li to Phelan doista rekao. „Naveo nas je na takav zaključak.“ „A zašto bih ja to učinio?“ „Da... da ga namamite. Zato što vas je tražio.“ „Tamo dolje? Doista?“ Ned je progutao slinu. „Nema tamo ničega već tisuću godina“, rekao mu je Cadell. „Pa... što bismo mi onda...?“ „Želio vas je namamiti. Očito.“ „To uopće nije očito.“ „Naravno da jest.“ „Ali zašto?“ „Osjetio je tvoju auru, shvatio je da si povezan s našim svijetom.“ „Prije no što sam to i sam shvatio? Jer ja nikad prije...“ „To nije nemoguće“, upala je Nedova teta. „Tako se i meni dogodilo. Netko me je prepoznao prije no što sam ja išta znala.“ „Ali što bi on želio od mene?“ prosvjedovao je Ned. „On pokušava uravnotežiti stvar“, odgovorio mu je Cadell iznenađujuće blagim glasom. „Zaprijetio nam je nožem!“ „Jednim od svojih noževa“, suho je odvratio Cadell. „On nas nijednom nije zamolio... on nikad...“ Iznenada mu je postalo teško uobličiti misli, dati svojim riječima smisao. Pokušao se prisjetiti onog prvog jutra, ali to mu nije pošlo za rukom. „Rimljanin? Da što zamoli?“ Cadell se još uvijek zabavljao. „On to nikad ne bi učinio. On inicira događaje i uzima ono što može iskoristiti.“ „Rekao je da se vi volite poigravati s njim.“ „To je istina.“ „Stalno me je upozoravao da se držim podalje od svega. Da ne igram nikakvu ulogu u ovoj priči.“ Cadell se još uvijek smješkao. „Ima li boljeg načina da se namami mladi čovjek? Na bilo što?“

Ned je osjetio da ga obuzima bijes. „A što je s onim psima pred kafićem? Jeste li ih vi poslali?“ „Jesam.“ „Igrali ste svoje igrice?“ „Kao što sam ti već rekao, nisam očekivao da ćeš izaći. A nije ni on.“ „Ali to nema smisla!“ povikao je Ned. „Kad bi on našao vremena da ukrade te stvari? I odnese ih u katedralu? I zašto je ona skulptura nalikovala na njega?“ „To nije teško pogoditi. On je već davno izradio svoju bistu, za nju. To si mogao shvatiti – pa tko je od nas dvojice kipar?“ Ned je gutnuo. „A što se ostaloga tiče... obojica smo osjetili tvoju auru čim si stigao. Ja sam bio znatiželjan, a kako se sada čini, on i više od toga. Njemu si bio potrebniji. Ne bi mu bilo teško doznati tko ti je otac – i kamo on tog jutra namjerava otići, Ned.“ To je bilo prvi put da ga je oslovio imenom. „Ako se potrudiš provjeriti, vjerujem da ćeš ustanoviti da su te dvije stvari ukradene iz skladišta muzeja večer prije no što si ih ti pronašao. Donio ih je sa sobom i pričekao da vidi hoćeš li ti tog jutra ući u katedralu. Da nisi, pokušao bi nešto drugo. A možda i ne bi. On nikad nema samo jedan plan, znaš.“ „Oh, Bože“, rekao je Ned. „Možemo li vam vjerovati?“ tiho je upitala Meghan Marriner. Cadell ju je pogledao. „Zahvalan sam vam što ste došli ovamo. Time ste mi mnogo pomogli. Osjećam da sam vam dužan. Nemam razloga lagati.“ Nastao je muk. Okrugla kula dizala se iznad njih kao kakva kulisa. „Nešto sam mu rekao“, priznao je Ned. „Prije no što je otišao.“ „A to je?“ Cadellov se glas promijenio, postao je viši. Ned je uzdahnuo. „Rekao sam mu da sam je osjetio... Ysabel... na groblju.“ Opet ona napetost, kao da je zrak oko njih žičani instrument koji vibrira.

„A sad si ljut na njega pa si to rekao i meni?“ „Osjećam se prevaren.“ Cadell je odmahnuo glavom. „On čini što može. Mi se ne borimo na isti način.“ „On nije u stanju ni letjeti ni prizivati duhove“, promrmljala je Kimberly. „Ne, ni jedno od toga.“ „A on mora biti prisutan kad se ona vrati u život?“ Veliki čovjek kimnuo je glavom. „Inače riskira. Bilo je slučajeva kad je ona odabrala mene naprosto zato što on nije bio prisutan.“ „To nije pošteno“, rekla je Meghan Marriner. „A zašto bi to trebalo biti pošteno?“ Okrenuo se Nedu. „Moraš shvatiti što ti pokušavam reći: ništa drugo i nitko drugi nije važan. Riječ je samo o njoj. Tako je uvijek i bilo, sve otkako je on došao kroz šumu.“ Ned je skrenuo pogled u stranu i stegnuo šake. „Dobro. Nitko od nas nije nimalo važan. Shvaćam. E pa, sad sam vam rekao obojici. To je ravnoteža.“ „I on održava ravnotežu“, rekla je Kim, još uvijek tihim glasom. „U vili. Ranio je sebe.“ Cadell se nasmijao. Neda je njegovo dobro raspoloženje počelo ljutiti. „Priznajem, ja to ne bih učinio. On je drugačiji čovjek.“ Kelt je ustao, opet bez košulje, a bijeli zavoj zasjao je na mjesečini. Kad bi se pokrenuo, čovjek bi postao svjestan lakoće i snage kojom je to činio. „Moram ići.“ „Je li to važno, to što vam je Ned rekao o groblju?“ upitala je Kim. „Naravno da je važno. Ona je bila tamo.“ „Ti ćeš sada otići onamo?“ Cadell je kimnuo glavom. „Možda ga čak tamo i sretnem. Što bi bilo zabavno.“ Pogledao je Neda. „Reći ću mu da te je razočarao.“ „Ne možete se boriti“, brzo je odvratio Ned. Cadell se nasmiješio. „Znam. Zabranila nam je to, zar ne?“ Okrenuo se da prođe niz obronak, a onda je zastao i opet se okrenuo. Phelan to nije učinio. „Držite se podalje od nas“, rekao je Cadell. „Nemojte se miješati.

Nastradat ćete. To se ne mora dogoditi.“ Zatim ih je napustio i nestao niz stazu.

Nedova majka zapakirala je svoj liječnički pribor, a onda su krenuli natrag putem kojim su došli. Ned nije upalio baterijsku svjetiljku jer mu se činilo da mjesec daje dovoljno svjetlosti. On je hodao na čelu, mogao je čuti majku i tetu iza sebe. „Pretpostavljam da ti sve ovo razumiješ?“ upitala je majka. Teta Kim napravila je nekoliko koraka bez odgovora. „Ponešto. Ne razumijem sve pojedinosti, ali znam da se ovakve stvari mogu dogoditi.“ „A to znaš zbog onoga što ti se prije dogodilo?“ „Naravno.“ „A Ned je... poput tebe?“ nesigurnim je glasom upitala majka. „Da, ali nije posve isti. Ti znaš porodične priče, Meg. Uz njih si odrasla.“ „Znam ih i ne sviđaju mi se.“ „To mi je jasno.“ Zvjezdano nebo iznad njih i vjetar. Ned je navukao kapuljaču. Još uvijek je pokušavao izaći nakraj s bijesom, s osjećajem da ga je Phelan onog prvog jutra prevario. Prevario ga je poput onih ljudi koji izvode trik sa školjkama na pločniku ulice. Namamio ga je onom podzemnom varkom. A zatim mu je u klaustru rekao da ode – je li to bio samo još jedan trik da ga namami? Prisjetio se kako je Phelan bio bijesan kad je sišao s krova. Je li to bio stvaran bijes? Možda... možda se Ned kretao brže i primaknuo bliže, možda je znao više no što je Phelan očekivao? Baš! Kao da će on dokučiti nešto u ovoj priči, ma koliko se trudio. Gurnuo je ruke u džepove. Pokušao je cijelu stvar pogledati Phelanovim očima. Cadell ima više ljudi uza se, duhove, a Beltane je na pragu. Phelan ima mnogo manje snage od njih a mora doznati gdje će se zazivanje dogoditi. I onda se pojavi taj klinac povezan s njihovim svijetom... Ned je uzdahnuo. Mogao ga je shvatiti.

Ali nije mogao svladati bijes. U ovoj verziji priče on je ispadao tako naivan, tako mlad i glup. Nasilu se prisjetio da im je Phelan u Entremontu rekao kako i kada da odu i time im pomogao izvući živu glavu. Cadell ih ondje ne bi ubio, ali Brys bi. A te je noći to i mogao. Bilo mu je teško ostati bijesan, ali nije mogao oprostiti. Ponovo je začuo majčin glas. „Kim, možeš li uopće zamisliti koliko je sve ovo meni teško?“ „Naravno da mogu.“ „Nisam baš uvjerena. Ne mogu dopustiti da izgubim Neda kao što sam izgubila tebe.“ To je privuklo Nedovu pažnju. Nakon još nekoliko koraka, teta je oprezno odgovorila: „Meg, nisi me izgubila, ja sam se samo promijenila. Možda je to moja krivnja, ali nisam imala dovoljno snage da ti to olakšam. A kad sam napokon smogla snagu...“ „Već je bilo prekasno. Stara priča?“ „Stara priča“, složila se teta Kim. Neko vrijeme čuo je samo njihove korake na stazi. A onda je majka tiho zapitala: „Jesu li umrli? Tvoji prijatelji?“ Ned se napregnuo da čuje. Sve mu je to bilo posve novo. „Jedan od njih je umro“, promrmljala je teta Kim. „Drag čovjek. Zapravo nas je sve spasio. Jedan je tamo ostao. Jedna je... otkrila što je i na kraju pronašla sreću. A Dave i ja vratili smo se kući.“ „I bili kažnjeni?“ „Oh, Meg. Nemojmo ulaziti u to. Učinila sam nešto važno. Čovjek to katkad mora platiti. Kao ti, kad odlaziš u ratne zone.“ „To nije isto. Nije ni blizu.“ „Dovoljno je slično.“ Začuo je majku kako ispušta zvuk koji je možda bio smijeh a možda i nije. „Sada izigravaš stariju sestru. Pokušavaš mi pomoći da se bolje osjećam.“ „Nisam za to imala mnogo prilika.“ Opet isti zvuk. „Ja sam ti otežala stvar kad si se vratila, zar ne?“

Teta Kim nije odgovorila, a Ned je shvatio da i ne može odgovoriti: morala bi ili lagati ili priznati da je to istina, a nije bila spremna učiniti ni jedno od toga. Opet se osjetio kao uljez, slušajući ih. Ubrzao je korak i odmaknuo naprijed, a zatim je izvukao mobitel i nazvao tetka, koji se javio nakon samo jednog signala. „Gdje ste?“ „Vraćamo se natrag. Sve je u redu.“ „Svi ste dobro?“ „Jesmo. Bilo je prilično intenzivno.“ Tetak nije odgovorio. „Doista“, rekao je Ned. „Dobro smo.“ „Gdje je tvoja mama i Kim?“ „Iza mene. Razgovaraju.“ „Da?“ „Stići ćemo za nekoliko minuta.“ „Ja vas čekam“, odvratio je tetak. Nedu je to bilo ugodno čuti jer tako nije bilo cijeli njegov život. „Nećemo imati mnogo vremena“, rekao je. „Sad se moramo usredotočiti na to da vratimo Melanie.“ Njegov profesor matematike stalno je naglašavao važnost usredotočivanja. Tetak se nakašljao. „Ned, ovo sam ti htio reći prije no što smo legli u krevet. Moraš uzeti u obzir mogućnost da nam to ne uspije. Učinit ćemo sve što možemo, ali nije uvijek mog...“ „Ne“, prekinuo ga je Ned Marriner. „A-a! Vratit ćemo je. Ja ću je vratiti.“ Zatim je prekinuo vezu. Shvatio je da brže hoda. Obuzeo ga je snažan osjećaj hitnje, bijesa i straha. Morao je potrčati kako bi odagnao barem dio tih osjećaja. Uto je pred sobom začuo šum. Bilo je to isto ono dahtanje i stenjanje kao kad su prvi put prošli ovuda. Ukopao se u mjestu i utišao disanje. Majka i teta sada su bile prilično daleko iza njega. Upravo se spremao upaliti baterijsku svjetiljku kad je pred sobom na mjesečini ugledao vepra. Bio je isti onakav kakvog ga se sjećao. Krupan, blijede boje, gotovo

bijel, premda je to djelomice bio učinak mjesečine. Bio je sam, nepomično je stajao na stazi – kao i prošli put, na stazi ispod vile. Vepar mu je uzvratio pogled. Ned je sad već znao da to nije običan sanglier poput onih koji su izrovali polje pokraj vile. Osjetio je bol u grudima, kao da mora razriješiti previše stvari. „Cadell je otišao“, rekao je. „Drugim putem. A i druid, Brys. On se više neće vratiti. Žao mi je. Ostao sam samo ja.“ Nije imao pojma što da očekuje. Trenutak poslije, vepar mu je okrenuo leđa. Okrenuo se prema istoku, u istom smjeru kamo je gledao Ned – kao da odbacuje i njega i sve što mu je rekao. Kao da kaže da stvorenju poput njega riječi samo ja ne znače ništa, ili još manje nego ništa. Kao da mu je Ned toliko nevažan da ga ne vrijedi ni gledati. Doduše, jedanput se osvrnuo, a onda je otrčao – začudno brzim pokretima – u grm kraj staze i nestao u noći. „A kog bi vraga to trebalo značiti?“ zapitao se Ned Marriner. Uto su mu iza leđa prišle majka i teta. „Što je?“ upitala ga je majka. „Vepar, isti onaj kojeg sam prije vidio.“ Teta se osvrnula oko sebe. „Je li otišao?“ Ned je kimnuo glavom. Kimberly je uzdahnula. „Hajdemo, dušo! Nemoj razbijati glavu pokušajima da sve ovo shvatiš.“ „Ne mogu si pomoći“, odgovorio je. Ali krenuo je dalje s njima. Na kraju staze skrenuli su nadesno, došli do brklje i obišli je. Na drugoj strani čekao ih je Dave, naslonjen na auto. Kim mu je prišla, zagrlila ga i spustila mu glavu na prsa. Začuli su je kako mu govori: „Rekla sam onom tipu da bi ga mogao raščerečiti.“ Dave Martyniuk se zahihotao. „Doista? Onda je dobro što sam ostao ovdje, zar ne? Jesam li ti dosadio? Želiš li postati udovica?“ „On te je omalovažavao, dušo. To mi se nije svidjelo.“ Dave ju je poljubio u tjeme. „Omalovažavao? Kim, ja sam sredovječni odvjetnik koji u nedjelju igra ragbi za momčad našeg okruga, a onda još dva dana ne može hodati.“

Ned je začuo tetin tihi smijeh. „Da, i što onda?“ odvratila je. „Što time hoćeš reći?“ „To me podsjetilo“, vedro je rekla Nedova majka. „Doista moram preispitati kvalitetu svojih zaštitara. Kakva korist od šepavog ragbijaša u Darfuru?“ Dave Martyniuk pogledao ju je preko Kimine glave, koja je još uvijek počivala na njegovim grudima, i nacerio se. „Dobro pitanje.“ Meghan je zatresla glavom. „Ne, nije. I vi to dobro znate.“ „A i ja“, odvratio je Ned. „Ja sam vas danas popodne vidio, sjećate se? To baš nisu bile kretnje amaterskog ragbijaša.“ „Nisi vidio našu momčad u igri“, odgovorio mu je tetak. „Ned, želiš li da ti tetak pogine tek što si ga upoznao?“ Ned je zatresao glavom. „Ne, ne žuri mi se da to vidim.“ „Hoćeš da ti kažem istinu?“ upitao ga je Dave. „Znam se boriti. Pobrinuo sam se da to još uvijek mogu. Ali oni tipovi – obojica – oni su u posebnoj ligi, u drugom svijetu. U vili sam mnogo govorio jer sam želio da nas ozbiljno shvate, ali poginuo bih da je on tako htio.“ Nastao je muk. Stajali su posve sami na kraju staze usred noći. „I što je on na kraju odlučio učiniti?“ upitao je Dave. „Kim mu je ponovo očistila ranu,“ odgovorila je Meghan, „a onda mu je Ned rekao da je osjetio Ysabel u Arlesu. Odlučio je otići onamo.“ Dave je pogledao Neda. „Zašto si mu to rekao?“ Ned je slegnuo ramenima. „Zato što sam to rekao i Phelanu kad se došao oprostiti. Valjda sam htio biti pravedan.“ „Misliš li ti da će itko drugi biti pravedan?“ Ned je potegnuo nogom po šljunku. „Možda neće.“ Kimberly je ispustila muža iz zagrljaja i malo se odmakla. Kosa joj je na mjesečini bila vrlo bijela. „Došla sam do zaključka da mi se ona ne sviđa.“ Tetak Dave pretvarao se da je šokiran i pogledao Meghan. „Što? Nakon svih tih godina!“ Kim ga je lupnula u prsa. „Ne govorim o svojoj sestri! Obožavam svoju sestru.“ „Nisam to baš zaslužila“, promrmljala je Nedova majka. „Nije u

tome stvar“, odvratila je Kim. „Ne bi li trebala biti?“ Njezina sestra zatresla je glavom. „Ne bi. A mislila sam na Ysabel.“ Nato se njezin muž još jedanput nasmijao, zapanjivši Neda. „Oh, Bože! Samo da ona to ne dozna“, rekao je. „Posve će propasti ako dozna što Kim Ford o njoj misli.“ Njegova ga je žena opet lupnula. „Daj šuti!“ Dave je zašutio. Trenutak poslije, Ned je rekao: „Nemojte je mrziti. Nemojte si čak dopustiti ni da vam se ne sviđa. Ona je izvan svega. Čak i više od njih.“ Ostalo troje pogledalo ga je. „Ne mogu si pomoći“, tvrdoglavo je odvratila Nedova teta. „Njih dvojica igraju tu igru skrivača, pa onda onaj tko izgubi bude ubijen radi nje? To mi se ne sviđa, to je sve.“ „Vi je niste vidjeli“, rekao je Ned. „To... u tome je razlika. Oni postoje samo radi nje. A ja mislim da ni ona nema mnogo izbora.“ „Čekaj malo“, rekla je Nedova majka. Svi su je pogledali. Mjesečina joj je obasjavala lice. „Prije nisi rekao da će jedan od njih biti ubijen, Ned.“ „Ali jesam“, odgovorio je. „Ona je tako...“ Zaustavio se. Srce mu je odjednom počelo mahnito lupati. „Nisi, dušo“, rekla mu je majka vrlo nježno. „A nije ni Kate. Sve sam zapisala.“ Svi su se zabuljili u nju. Meghan Marriner pogledala je sina. „Rekao si da će jedan od njih biti žrtvovan.“

POGLAVLJE XVII

Svitanje, prvi dar na svijetu. Obećanje i iscjeljenje nakon teškog prolaska noći, nakon tame krcate zamišljenim ili stvarnim zvijerima, unutarnjim strahovima i neukroćenim, nasilnim ljudima. Nakon sljepila što čovjeka može odvući na stranputicu i u jarak, u močvaru ili preko litice, ili u stisak i vlast raznoraznih duhova što se možda vrzmaju okolinom s namjerom da čine zlo. Blijeda svjetlost jutra stoljećima je i tisućljećima nudila svršetak takvih strahova, bez obzira na opasnosti što ih je sa sobom donosio dan. Prozorski kapci s treskom su se otvarali, razmicale su se zavjese, otključavala vrata i prozori dućana, širom se otvarala gradska vrata, a muškarci i žene izlazili su u ponuđeni dan. S druge strane (a u životu gotovo uvijek postoji druga strana), dnevna je svjetlost značila da je mnogo teže pronaći intimnost, privatnost, bijeg od neželjenih pogleda, tišinu za meditaciju, utjehu neprimijećenih suza na jastuku – ili tajne ljubavi na tom istom jastuku, prije ili poslije suza. To su rjeđe kovanice na jasnoj svjetlosti dana. Za dana je teže – mnogo teže – sakriti se i ne biti pronađen.

A ona želi da je pronađu. To leži u samoj srži ove priče. Spremna je razljutiti se što im toliko dugo treba da je pronađu i što je još uvijek sama. To možda nije pravedno, jer ona im je to otežala, ali oni je navodno vole više no što se riječima može izraziti, trebaju je više nego zrak i

svjetlost, a ona je provela i drugu noć na otvorenom u samoći, a vani je hladno. Nije naviknuta na tegoban život a ni otporna na žudnju. Kad se u Entremontu vratila u život i vidjela ih obojicu, to je u njoj ponovo probudilo potrebu, želju, sjećanje. Dakako, ona im to ne bi priznala. Još ne bi, a i poslije samo jednom od njih. Ali ti su osjećaji sada u njoj. Dok leži budna i gleda kako zvijezde promiču otvorenim nebom prema jugu, kao preko prozora, ona je snažno i bolno svjesna i tih osjećaja, a i svih proživljenih i izgubljenih života. I njih dvojice, negdje vani, kako je traže. Nije sigurna zašto im je dala rok od tri dana. Nije to morala učiniti. Malo, tvrdo sjeme straha: možda je neće pronaći na vrijeme. Ona sebe vrlo dobro poznaje i zna da neće odustati. Svjesna je, nakon što je došla na ovo mjesto koje je odabrala, da neće opet otići. Neće olakšati zadaću ni njima a ni sebi. Ako je jedan od njih dovoljno treba, bit će ovdje. Ne pokazujući znakove umora, Meghan Marriner odvela je odmah nakon svitanja Grega u bolnicu, kao što je sinoć i rekla da će učiniti, a ona nije osoba koja bi od toga odustala. Steve ih je odvezao kombijem. Kate, koju su za doručkom izvijestili o noćašnjim događajima, sjedila je za stolom u blagovaonici, proučavajući Melaniene bilješke i skupljene brošure. Ned je na računalu pretraživao internet koliko je brzo mogao tipkati i čitati. Odspavao je oko tri sata i sada ga je samo adrenalin držao u budnom stanju. Bilo mu je jasno da će u jednom trenutku vjerojatno klonuti od umora. Tražili su indicije na temelju onoga što je Nedova majka noćas shvatila pokraj brklje za automobile. Kate je problijedjela kad su joj postavili to pitanje nakon što se jutros probudila. Ali i ona je zapamtila te riječi točno kao i Ned. Kad je u Entremontu onoj dvojici dala zadaću da je nađu, Ysabel nije spomenula samo ubijanje. Rekla im je da će onaj tko izgubi biti žrtvovan. Nisu se imali čega drugoga uhvatiti. Morali su ovo tretirati kako im

je trebalo da to bude: kao indiciju o tome što se događa. Ned je pokušao pretražiti internet s pomoću drugačije kombinacije riječi: Kelti+Provansa+„žrtvena mjesta“. Počeo je pronalaziti tekstove ofees i vilinskim humcima, pa čak i o zmajevima. O zmajevima! To mu nije previše pomoglo, premda je sada bio mnogo manje sklon izrugivati se takvim stvarima nego prije tjedan dana. Na internetu je doista previše smeća. Osobnih stranica, wiccanskih stranica, putničkih blogova. Tekstova o vješticama i vilama – o pučkim vjerovanjima iz srednjeg vijeka. Sve je to preskočio. Kad je zašao dalje u prošlost, učinilo mu se da se keltska božanstva stapaju s rimskim. Pa jasno. Kelti su bili pokoreni narod – što su drugo mogli učiniti? Osim što su doista vjerovali u ljudske žrtve. U štovanje lubanja. Negdje je pročitao da su žrtve vješali na drveće – što mu nije mnogo pomoglo. Drveća ima posvuda. Svoje su obrede izvodili na brežuljcima i visokim mjestima, što je podatak koji je malo više obećavao, ali ne mnogo. I Entremont leži na uzvisini, ali već su se vratili onamo, a Ned je bio siguran da se Ysabel ne bi sakrila na mjestu gdje su je zazvali u život. Tu je bila i ona druga ruševna utvrda na brijegu – Roquepertuse, blizu Arlesa – ali nju su Kim i Kate jučer obišle. Škljocao je mišem, tipkao i skrolao. Božice zemlje povezane s vodom, s jezerima i izvorima – Ned je jedno od tih mjesta već posjetio, a i Cadell, u Glanumu. Ništa. Božice su povezane sa šumama – činilo se da to vrijedi za sva božanstva. Mnogo im je dobra to donijelo! Pronašao je još jednu stranicu i pročitao: „Obično su počinjali s ljudskom žrtvom, koristeći se mačem, kopljem, srpolikim nožem, obrednim vješanjem, čerečenjem, komadanjem, utapanjem, spaljivanjem, zakapanjem živih...“ Zatresao je glavom, skrenuo pogled od zaslona i pogledao preko ramena. Kate je raširila Melaniene bilješke i knjige po čitavom stolu i pravila bilješke kao kakva učenica na predavanju. Ned se okrenuo natrag kompjuteru. Čini se da su svi ti običaji šokirali i zgrozili Rimljane, pa su

zabranili prinošenje ljudskih žrtava. Pa jasno, pomislio je Ned, Rimljani su bili tako nježni i blagi. Pokušao je s drugim kombinacijama riječi, pa je našao još jednu stranicu i pročitao: „Keltski oppidum zacijelo je bio jednako grozan kao i kakvo selo u Dayaku ili na Salomonskim otocima. Posvuda su stajali kolci s nabijenim glavama, a zidovi kuća bili su njima ukrašeni. Posejdonije kaže da mu je pozlilo kad je sve to vidio, ali da se postupno privikao na to...“ Ned nije znao što je to Dayak. Entremont je bio oppidum, što jednostavno znači „utvrda na brijegu“. Vratili su se na to. Provjerio je izvor teksta na vrhu stranice. Napisao ga je neki Englez, 1911. Pa što je on mogao znati? Čovjek koji ispija šalice čaja s ispruženim malim prstom i iznosi mišljenja o nečemu što se zbivalo prije dvije tisuće godina. Ned je opsovao i odustao. Ovakva istraživanja nisu mu baš ležala, činila su ga nervoznim, a nije stjecao dojam da ga nekamo vode. Odgurnuo je stolicu od računala i izašao na terasu. Njegov otac i tetak sjedili su ondje sa šalicama kave na malom stolu. Nedov otac podigao je pogled. Izgledao je iscrpljeno. „Onda?“ „Gubim vrijeme, svega je toga puno previše. Hoću reći, Kelti su se bavili takvim stvarima – prinosili su žrtve. To bi moglo biti bilo gdje.“ Tetak je uzdahnuo. „Da, i Kim tako misli. Uzmi šalicu kave, mora da si jutros mrtav umoran.“ Ned je odmahnuo glavom. „Dobro sam. Samo bih se želio pokrenuti.“ „Prvo moramo znati kamo krenuti, ne misliš?“ Uto su se otvorila staklena vrata. „U redu“, rekla im je Kate Wenger. „Evo što ja mislim. Besmisleno je provjeravati svako keltsko mjesto u knjigama.“ „Pričaj mi o tome“, odvratio je Ned. „To i radim. Slušaj me. Ako si u pravu, cijela ta stvar s potragom umjesto dvoboja do smrti, sve se to događa zato što je Melanie unutar Ysabel, točno?“ „Ja još uvijek ne shvaćam kako je to moguće“, rekao je Edward

Marriner. „Moguće je“, odvratio je tetak Dave. „Nastavi, Kate!“ Kate je stala grickati usnicu. „Dobro. Dakle, evo što hoću reći: ako je Melanie zaslužna što je ovo potraga, onda bismo se trebali usredotočiti na mjesta koja ona poznaje. Keltska žrtvena mjesta. Točno?“ Njih su se trojica pogledala. „Google mi nije prijatelj?“ upitao je Ned. Nitko se nije nasmijao. „Samo ako je Melanie nešto provjerila Googleom i napisala bilješku o tome“, odgovorila je Kate. „Tako ja mislim.“ Opet je na sebi imala bratovu košulju, Nedovu trenirku sa znakom sveučilišta McGill i traperice. Nedov otac kimnuo je glavom. „Nije loše, Kate. To nam daje nešto logično.“ „Jesu li oni bili logični?“ upitao ga je tetak Dave. „Melanie je logična“, odgovorio je Edward Marriner. „A i Kate“, dodao je Ned. „Dakle, što si pronašla u njezinim bilješkama? O Keltima, obredima i tim stvarima?“ „Pronašla sam dva mjesta koja još nismo obišli.“ „Samo dva?“ rekao je Dave Martyniuk. „Mi imamo tri automobila. Pronađi još jedno.“ Ned se nakašljao. „Ja se vraćam u Aix“, ponovio je. To im je već sinoć rekao. „Zašto?“ upitala ga je Kate, ali blagim glasom. Ned je slegnuo ramenima. „Htio bih pogledati klaustar. Logiku prepuštam vama. Ja naprosto moram otići onamo.“ Nitko nije ništa rekao.

Greg, koji nije izgledao vidljivo gore nakon dvije injekcije protiv bjesnoće, i još njih u idućem razdoblju, zahvaljujući doktorici Meghan Marriner, smatrao je ime jednog od mjesta zabavnim. „Mislim, ako su Kelti bili nepismeni, zašto su onda jedno svoje

mjesto nazvali Utvrda knjiga?“ Nedova majka bila je u jednom od svojih raspoloženja. „Ako ne prekineš sa štosovima, Gregory, pobrinut ću se da te sljedeća injekcija zaboli. A ja znam kako da to postignem.“ „Greg je jedno mjesto istočno odavde, Pain de Munition, nazvao Bolnom municijom“, objavio je Steve. „Tužakaš me?“ ogorčeno je odvratio Greg, ali činio se zadovoljan što se netko toga sjetio. Fort de Buoux, izgleda, ležao je otprilike četrdeset i pet minuta sjeverno, na vrhu brijega do kojeg vodi neravna cesta, bez ičega u blizini, šetnja i penjanje do ruševina – sa žrtvenim oltarom na vrhu. Činilo se da bi čovjek na tom mjestu mogao snimiti dojmljivu fotografiju. Ili se u njemu sakriti. Drugo mjesto ležalo je sjeverozapadnije i bilo veća turistička atrakcija, označeno zvjezdicama u svim turističkim vodičima – zvalo se Fontaine de Vaucluse. Mjesto gdje u izvjesnim dijelovima godine voda šiklja iz planinske pećine. Melanie je pribilježila da je Oliver Lee tom mjestu posvetio jedan odlomak u tekstu za knjigu u kojem opisuje njegov izgled od pradavnih vremena do devetnaestog stoljeća, pa sve do toga kako izgleda danas. Ondje je u srednjem vijeku živio neki talijanski pjesnik, ali to je također bilo keltsko sveto mjesto. To se slaže, pomislio je Ned, nakon što je Googleom istražio božice i izvore vode, pećine i provalije u zemlji. „Ja ipak idem u Aix“, ponovo je rekao, kad su tetak Dave i njegov otac počeli određivati tko će se povesti kojim autom. Počeo se privikavati – pomalo – na činjenicu da drugi bespogovorno prihvaćaju njegove odluke. Više ili manje. „Nećeš ići sam“, rekla mu je majka. „Ne prijeti mi nikakva opasnost, mama. Brys je taj koji mi je htio nauditi.“ „Nećeš ići sam“, ponovila je Meghan Marriner sa zadivljujućom čvrstoćom. S tim se glasom niste mogli prepirati, zapravo vam to ne bi ni palo na pamet.

Naposljetku je Ned otišao u grad s mamom i tatom. Dave je odvezao Kate i Stevea u Fort de Buoux, a Greg tetu Kim u Fontaine. Ideja je opet bila da budu u kontaktu telefonom, da se sastanu ako tko što pronađe, a ako se ništa ne dogodi, da se vrate ovamo oko podneva kako bi se dogovorili oko idućih koraka. U nekom drugom vremenu i prostoru, Nedu bi bilo smiješno da ga roditelji prate u grad. Osjećao se gotovo kao da bi ih mogao zamoliti za sladoled ili lizaljku ili vožnju na vrtuljku pokraj najveće fontane. Katedrala je bila otvorena, ali vrata klaustra bila su zaključana. Vodič koji je imao ključ i vodio polusatne obilaske dolazio je samo poslije ručka. Nedu nije padalo na pamet zamoliti tatu da obije bravu. Ne ovdje. Zapitao se zna li mama da njezin muž umije raditi takve stvari. Vratili su se srednjovjekovnim ulicama do glavne ulice, Cours Mirabeau. Usput su prošli pokraj onog kafića u kojem se Ned sastao s Kate. Vidio je stolac kojim se tada obranio od napada onog psa. Ništa nije rekao roditeljima o tome. Činilo mu se da je otac i bez toga dovoljno uzrujan. U Ulici Mirabeau, s kafićima na jednoj strani i bankama na drugoj, zaklonjenoj golemim platanama, zaustavio se. Obuzeo ga je osjećaj koji je sada već dobro poznavao. „Bila je ovdje“, rekao je. „Odakle znaš?“ navaljivala je majka, njegova logična majka, s očajanjem u glasu. „Isuse, mama, pojma nemam. Jednostavno znam. Otprilike isto onako kako sam sinoć znao da je Cadell u kuli, pretpostavljam.“ „Zašto ‘otprilike’?“ Nije joj mnogo toga promicalo. Mučeći se da nađe prave riječi, Ned je gledao turiste za malim stolovima terasa. Izgledalo je da se dobro provode. A zašto i ne bi? Mnogi ljudi sanjaju o tome da jednog dana dođu ovamo, zar ne? Da sjednu na terasu nekog kafića u južnoj Francuskoj u svibnju. „Zato što nije potpuno isto“, napokon je odgovorio. „Nju ne vidim u obliku aure, kao što vidim drugu dvojicu i tetu Kim. I sebe.“ „Ti u sebi možeš vidjeti tetu?“

Kimnuo je glavom. „Ako mi je dovoljno blizu i ako ne zastire auru. A isto vrijedi i za njih.“ Majka je uzdahnula. „A što je s... Ysabel?“ „S njom je drugačije. Samo imam osjećaj da je bila ovdje, kao što sam prije imao osjećaj da je bila na groblju.“ „Zašto?“ „Isuse, mama!“ Namrštila se. „Pretpostavljam kako ova elokventna fraza znači da ne znamo odgovor?“ Kimnuo je glavom. „Točno. Ne znamo odgovor.“ „Možda je to zbog Melanie“, iznenada je rekao Nedov otac. „Možda ti zapravo vidiš Melanie a ne Ysabel.“ „Ed! Isti si kao oni.“ Nedov otac još uvijek je izgledao napeto. „Hajdemo na ručak“, rekla je trenutak poslije Nedova majka. Ned je primijetio da pažljivo gleda tatu. „Ionako moramo pričekati.“ Izabrali su jednu kavanu pri kraju ulice. Unutrašnjost kavane bila je uređena na razmetljivo staromodan način, s mnogo zelene i zlatne boje, ali za dana poput ovoga, bilo je ljepše sjesti na terasu. Nedov otac kupio je novine u blizini i pronašao članak o vraćanju lubanje i biste. Činilo se da u članku nema važnih pojedinosti. Policija nije imala pojma tko ih je vratio, znali su samo to da je riječ o čovjeku u crnoj kožnoj jakni na motociklu. Sivoj, pomislio je Ned. „Prije ili poslije“, rekao je otac, gotovo za sebe, „morat ću nazvati njezinu obitelj.“ Nedova majka ponovo je pogledala muža, a onda ga je, na Nedovo malo iznenađenje, uhvatila za ruku i stisnula je. Kad su bili pri kraju ručka, nazvala ih je teta Kim. Fontaine de Vaucluse ovog je proljetnog subotnjeg jutra bio zagušen turistima. Teoretski je moguće (prenio je Nedov otac) da se Ysabel skriva u nekom dućanu za turiste, među teglama lavande i uzorcima maslinova ulja, ali to baš nije vjerojatno. Kim i Greg vraćaju se u vilu. Zatim su nazvali Davea. On ih je izvijestio da se njih troje još uvijek

penju okolicom Forta de Buouxa. Ondje nema nikoga osim njih, puše vjetar, a na samom vrhu nalazi se jedan prilično zanimljiv oltar. Kao što reklame i najavljuju. Ali riječi „nema nikoga osim njih“ uključuju i izostanak bilo kakvog znaka crvenokose žene koju bi Kate trebala prepoznati ako je vidi. Upravo su se spremali spustiti strmijom i širom stranom brijega da vide ima li ondje kakvih pećina ili udubina gdje se ona mogla skloniti od pogleda i vjetra, a nakon toga krenut će natrag. „Budite oprezni“, rekao je Nedov otac šogoru. „I pazite na koljeno.“ Zatim je prekinuo vezu. „Ne može se još dugo verati po stijenama s tom nogom“, primijetila je Meghan. Edward Marriner slegnuo je ramenima. „Što da radim? Ako ne može, ne može.“ Briga mu je bila ispisana na licu. Izgledao je starije. Nedu nije bilo drago što ga vidi u takvom stanju. To mu je davalo osjećaj da je nekako krhak. Zatim su se vratili do katedrale. Ned je ušao u polumrak i prošao pokraj krstionice na desnoj strani. Ugledao je rešetku koja ondje prekriva pod. Nije se zaustavio. Ondje sada nema ničega, nema se što vidjeti. Ionako je sve to bio samo trik. Predmeti posuđeni iz muzeja, a sada vraćeni. Vrata klaustra bila su otvorena. Vani je stajalo troje ljudi, a voditeljica ozbiljna izgleda držala im je predavanje, pokazujući oko sebe. Posjetitelji su imali fotoaparate u rukama i izraz dosade na licu. Ned je skrenuo nalijevo, u suprotnom smjeru od njih, prema Ysabel. Obuzeli su ga složeni osjećaji. Previše asocijacija. Prošlo je manje od tjedan dana otkako je prvi put kročio na ovo mjesto. Ruže više nije bilo, što ga nije iznenadilo, ali ga je iz nekog razloga uznemirilo. Zapitao se tko ju je uzeo. Možda samo vrtlar? Iznenada je poželio da se sjetio donijeti cvijeće. Njegov otac snimao je malom digitalnom kamerom zidove i krov katedrale, na mjestu gdje se spuštao prema klaustru. Druga vrsta fotografije, s obzirom na linije i svjetlo. Nedu je bilo drago što njegov otac radi. Teško mu je padalo gledati ga uznemirena i tako očito

bespomoćna. To mu je davalo osjećaj kao da on svima drugima treba pomagati da se osjećaju zadovoljni. Nedova mama otišla je do zidnih informacija, stavila naočale na nos i stala ih čitati. Ned se prisjetio da jedan dijagram pokazuje kako kompleks katedrale leži nad rimskim forumom, a drugi identificira figure na stupovima. Sveti Petar u jednom kutu, bik, orao, David i Golijat, kraljica od Sabe. Naslonio se leđima na zid ispred ženine skulpture i polako kliznuo nadolje sve dok nije sjeo na pod. Pogledao ju je. Tako se malo toga može vidjeti na njoj, toliko se toga implicira. Nagovještaj, odjek. Znao je što će majka reći. Što bi drugo mogla reći čitajući tekst postavljen na suprotnom zidu? Ondje se tvrdi da je ovo kraljica od Sabe. Vidio je kako mu majka izlazi, vraća naočale za čitanje u torbicu i vadi sunčane naočale. Na sunčevoj svjetlosti kosa joj je bila crvena, a kad je ušla u sjenu tamnija. Prišla je Nedu, zaustavila se pokraj njega i pogledala oštećenu i izblijedjelu skulpturu pred njima. Zatim je zavrtjela glavom, oprezno sjela do njega, ispružila noge i prekrižila ih kod gležnjeva. Skinula je sunčane naočale i još malo pogledala. „Bila je lijepa“, promrmljala je. Ned je progutao slinu. „Tko?“ „Ysabel“, odgovorila je. Ned je počeo plakati. Majka ga je hitro pogledala. „Dušo, što...“ „Ti... ti ne misliš da je to kraljica od Sabe?“ Majka mu je dodala papirnatu maramicu. „Ned, dušo, nakon što je Melanie nestala i nakon svega što sam vidjela u manje od jednog dana, neću sada sumnjati u tebe.“ „Časna riječ?“ Namrštila se. „Nemoj iznuđivati komplimente, dijete!“ Čak i dok se naprezao da se smiri, Ned nije mogao suspregnuti osmijeh. Obrisao je oči. „Ja... vrlo mi je važno da mi ti vjeruješ.“ Majka se ovaj put nije nasmiješila. „Zato što nisam vjerovala tvojoj teti?“ „Djelomice. Ali ne u potpunosti.“

Dodirnula mu je obraz. „Netko ovdje ipak mora razmišljati logično, Ned.“ „Ja bih se javio za taj posao“, rekao je Nedov otac, prilazeći im. Ona tri turista i voditeljica još uvijek su bili na drugoj strani. „Samo što nisam siguran kamo sam zametnuo svoju logiku.“ „Pa, pronađi je“, odvratila mu je žena. „Hoću reći, Ned se ovdje možda služi nekom vrstom intuicije ili psihičke moći, ali ti i ja ne možemo. Mi je ne posjedujemo. Ovdje nije riječ samo o proročanskim svinjama ili o čitanju budućnosti iz ptičjeg izmeta, kao što su to činili Kelti.“ „I Rimljani su gatali iz ptičjeg izmeta“, odvratio je Edward Marriner. „Cijela klasa svećenika bila je izvježbana u tome.“ Ned je vidio kako majka plazi jezik ocu. Nikad je prije nije vidio da to radi. „No dobro, neka bude. Ali oni nisu prinosili ljudske žrtve.“ „To je točno. Činili su druge gadosti.“ „Ne sumnjam u to. Ali ti i ja ipak moramo pokušati dati svoj doprinos. Moramo misliti. Ned radi to što radi, što god to bilo, a i Kim, a mi...“ Zastala je jer je Ned ustao. Majčina fraza vrtjela mu se u glavi i stalno ponavljala kao pokvarena traka: Oni nisu prinosili ljudske žrtve. A onda su mu se misli, nalik na nijemu eksploziju u glavi, usmjerile na drugu stvar koju je majka upravo rekla. Proročanske svinje. Osjetio je da se počinje tresti. Vepar! Onaj kojeg je vidio u podnožju vile, pa onda opet iznad nje na mjesečini. Sada ga je ponovo ugledao u glavi, kako mu okreće leđa i odbacuje ga. Ali to zapravo nije točno. Vepar mu nije okrenuo leda, okrenuo se da mu nešto pokaže. Polagano, smirenih kretnji, osvrćući se oba puta prema Nedu, pa onda opet gledajući preda se, prije no što je otišao. Duboko je uzdahnuo. Pogledao je Ysabelinu skulpturu na stupu, a onda je oborio pogled na svoje ruke.

„Bolje da se vratimo u vilu“, rekao je. „Upravo sam shvatio gdje se skriva.“

Svi su se ponovo okupili u vili, čekajući da Ned počne govoriti. On se osjećao nesigurno, ruke su mu se znojile. Ovo je preveliko, činilo mu se golemim. Ali bio je siguran u sebe. U stvari, bio je apsolutno siguran. „Počni!“ rekao mu je otac. Rekao je to tihim glasom, oči su mu bile mirne. Više nije izgledao ni umorno ni iscrpljeno, a takav je bio sve otkako je Ned progovorio u klaustru, prije no što su se vratili u kombi i krenuli kući. Ned radi to što radi, bila je rekla njegova majka. Sada ga je gledala s druge strane stola u blagovaonici. Ruke je spustila u krilo. Pred sobom nije imala bilježnicu, samo je čekala. Ned se nakašljao. „Sinoć smo bili ... bili smo vrlo blizu rješenju. Odnosno mama. Kad nas je podsjetila na onu riječ koju je Ysabel izgovorila.“ „Žrtvovanje?“ upitao ga je tetak Dave. Tetak je sjedio u naslonjaču pokraj pijanina, s nogama na podnožniku i vrećicom leda na koljenu. Ned je kimnuo glavom. „Da. A mi smo zatim učinili očiglednu stvar i počeli razmišljati o keltskim žrtvenim mjestima koje je Melanie možda znala. I gotovo smo bili u pravu.“ „Što nam je promaklo?“ upitala je Kate Wenger, još uvijek odjevena u Nedovu trenirku. „Jedna stvar, a i nešto drugo što nitko osim mene nije mogao znati. To je promaklo samo meni.“ Pogledao je majku. Teta Kim stajala je naslonjena na okvir vrata, na mjestu gdje je sinoć stajao njezin muž. „Rimljani su ovdje prinijeli barem jednu ljudsku žrtvu“, nastavio je Ned. „A siguran sam da je Melanie to znala, jer to mi je ona ispričala.“ Pogledao je Grega a onda Stevea. „Onda kad mi je jako pozlilo? Kad ste se vas dvojica popeli do mjesta gdje su postavili zasjedu da potražite mjesto za fotografiju.“

Obojica su bez riječi kimnuli glavom. Ned je još jedanput udahnuo i izdahnuo. „Ona se tamo skriva. Ysabel, Melanie.“ „Na planini?“ upitao je Steve. „Točno“, odgovorio je Ned. „Na Sainte-Victoireu.“ „To je velika planina“, rekao mu je otac. „Trebalo bi pročešljati mnogo terena. A ja...“ Ned je podigao obje ruke. „Ne, tata. Ja točno znam gdje se ona skriva. Zato što mislim da je ovo, sve ovo, sada u vezi s Melanie. Promijenjena pravila, potraga umjesto borbe. Oni to nisu očekivali. A ona se skriva na mjestu za koje zna da ga ja znam. A i morali smo znati.“ „Možda se previše oslanjamo na pretpostavku da je Melanien... duh ili što već... unutar Ysabel“, rekao je Edward Marriner. „Na to se možemo osloniti, Ed“, promrmljala je teta Kim. Ruke je čvrsto prekrižila na grudima. Na trenutak nitko ništa nije rekao. „No dobro. U redu. Rekao si da znaš gdje se ona nalazi, Ned. Gdje je?“ Bile su to prve majčine riječi otkako su se okupili u vili. Zabuljila se u njega, gledajući ga onim mirnim, pozornim izrazom na licu koji je dobro poznavao. I tako je, gledajući u nju, odgovorio: „Ona je u jednoj provaliji. Melanie ju je nazvala garagai, to je negdje blizu vrha.“ „A ona je ondje zato što...?“ Gotovo se činilo kao da je to dijalog između njih dvoje. Kad je Ned bio mlađi, majka bi ga katkad tako ispitivala prije školskih testova iz fizike ili sociologije. „Zato što mi je ona to rekla. Tamo je Rimljanin po imenu Marije nakon bitke bacio keltske poglavice u jamu, žrtveno mjesto, kako se nikad više ne bi mogli vratiti da ih se štuje i da pomognu plemenima.“ „Oh, Bože“, rekla je Kate, prekrivši rukom usta. „Ono troje čak je to i spomenulo u Entremontu.“ Ned je kimnuo glavom. „Točno. I ja sam se toga sjetio. A Melanie

je znala da smo mi tamo. Ja sam je nazvao, sjećate se?“ „Je li to druga stvar?“ tiho ga je upitala majka. „Rekao si da nam želiš reći dvije stvari.“ „Ne. Garagai se spominje u Melanienim bilješkama. Druga je stvar potpuno u vezi sa mnom. Ja... dvaput u noći, kad sam bio posve sam, vidio sam vepra, a on mi je oba puta ... mislim da mi je oba puta davao znakove. A ja ih do maločas nisam shvatio. Sve dok ti nisi nešto rekla u klaustru. Ne znam zašto je to učinio, ali prilično sam siguran da je tako.“ Nedov se tetak uspravio i pomaknuo nogu. Imao je čudan izraz lica. „Kakav vepar?“ upitao je. „Golem. Gotovo bijel. Greg ga je vidio kad nas je Brys zaustavio na cesti.“ Greg je kimao glavom. „Stvarno velik“, složio se. „Da sam ga udario, razbio bi mi kombi.“ „Nastavi, Ned“, rekao je tetak Dave. Ned ga je pogledao. „Ne znam hoće li mi ovo itko povjerovati, ali ja mislim da mi je vepar oba puta nešto pokazivao. Izašao je, pričekao da ga spazim, a onda se okrenuo licem prema planini i opet me pogledao. A zatim je otišao. Nisam shvatio što se događa. I... a ovo je čudno, ali to se prvi put dogodilo prije Beltanea. Prije no što se išta dogodilo. Znam da to nema smisla.“ „Vrijeme se u tim stvarima katkad čudno ponaša“, rekla mu je teta. „Dakle, ti misliš da se ona skriva pokraj te provalije“, mirno mu je rekla majka. „No dobro. U redu. To će nam sutra biti prvi korak. Raspitat ćemo se kako da do nje dođemo i otići provjeriti.“ Ned je odmahnuo glavom. Ruke su mu se opet tresle. „Ne, mama. Moram ići sada. Jedan od njih to će shvatiti. Oni su mnogo dulje s njom, s Ysabel. I oni su je čuli kako spominje žrtvovanje. A njima je to mjesto poznato.“ „Ned...“ počeo je njegov otac. „Tata, stvarno sam siguran. Toliko sam siguran da se sav tresem.“ Podigao je ruke da im pokaže. Otac ga je pogledao. „Nisam to htio reći. Ja ti vjerujem, Ned. Ali nešto si zaboravio.“

„Što?“ upitao je Ned. Odgovor mu je dao Steve. „Frajeru, ti ne možeš na tu planinu.“ „Ali moram.“ „Ned“, promrmljao je Greg. „Mi smo te vidjeli tamo gore. Izgledalo je kao da umireš, čovječe. Nikoga nisam vidio da tako jako povraća još od... tko zna od kada.“ Ned je zastao i udahnuo da se smiri. Zatim je opsovao. Ni jedno od njegovih roditelja nije reklo ni riječi. Na to je posve zaboravio. Ili se napola sjetio jer je znao da mu je pozlilo kad mu je Melanie ispričala o garagaiju, ali izbacio je iz glave pomisao na to što bi ponovni odlazak na planinu značio. Penjanje. Pozlilo mu je već i od sjećanja na to. Zatresao je glavom. „Nije važno. Moram pokušati. Moram krenuti istog časa.“ Gotovo se trzao od potrebe da krene. „Već je prošlo četiri, Ned“, blagim mu je glasom rekao otac. „Ne možeš ići po mraku.“ „Neće još biti mrak. Obut ću tenisice i trčati. Ja sam trkač, tata. Ja to mogu. A možda“ – iznenada mu je sinulo – „možda će mi biti bolje kad se uspnem iznad onog polja? Mislim da je moj problem bilo bojno polje.“ Pogledao je Grega i Stevea. „A možda neće“, rekao mu je Greg, vrteći glavom. „Frajeru...“ počeo je Steve. „Slušajte me svi!“ rekao je Ned, shvativši da govori povišenim tonom. „Ako propustimo ovu priliku, nećemo spasiti Melanie. Slušajte, uzet ću četiri advila, što god hoćete. I sunčane naočale i mobitel. Trčat ću. Molim vas, prestanite me odgovarati. Ne možemo se prepirati. Moramo krenuti. Moram doznati gdje se to mjesto točno nalazi.“ Uto je Kate Wenger bez riječi ustala i otišla do stolića za računalo po Melanien fascikl s kartama i brošurama. Ned je pogledao majku. U očima joj je vidio nešto što je toliko nadilazilo običnu brigu da nije ni znao riječ za to. „Mama, molim te“, šapnuo je. „Treba mi tvoja pomoć.“ „Znam“, odgovorila je Meghan Marriner. „Samo što ti je ja ne želim

dati.“ Pogledao ju je, a ona je zatresla glavom. „Ne možeš ni zamisliti koliko mi se malo ovo sviđa. A što ćeš učiniti kad dođeš gore, ako ti to uopće uspije?“ „Nemam pojma.“ Dopustila si je kratak smiješak. „No, barem si iskren.“ „Iskren sam, mama.“ Meghan ga je još trenutak gledala, a onda se okrenula mužu i žustro kimnula glavom. „Ed, dovedi svoje dvije Vere ovamo, dok Kate traži karte. One ovdje žive, pa možda znaju gdje se to mjesto nalazi.“ Njezin muž odmahnuo je glavom. „Pričekaj da prvo pokušam nešto drugo.“ Otišao je do stolića pokraj Kate i potražio jedan telefonski broj na Melanienoj oglasnoj ploči od pluta, a onda nazvao. Ned je shvatio da teško diše – na njegovo iznenađenje, činilo se da su mu ostali odlučili pomoći. Ali sada se prisjećao planine: Pourriers, i najgoreg osjećaja u životu. Onog zaslona od krvi, kao filtra prema svijetu, i mirisa. Tu je odluku donio sam, nije mogao kriviti nikoga drugog. Katkad je život jednostavniji, pomislio je, kad imaš ljude koji te zaustave. Možda je to ono čemu služe roditelji. Uto je progovorio Nedov otac: „Oliver? Ed Marriner. Prekidam li štogod?“ Pričekao je da posluša odgovor, kako god da je glasio, a onda rekao: „Neću te dugo zadržati prije pića.“ Englez mu je nešto odgovorio, a Nedov otac uspio je odglumiti smijeh. „Pa, ako već držiš čašu u ruci, ne moramo se žuriti. Ali iskrsnulo je jedno pitanje... o jednom mjestu koje bih možda mogao fotografirati. Je li tebi poznato mjesto zvano garagai? Na Sainte-Victoireu?“ Još jedna stanka, ovaj put dulja. Ned je pretpostavio da se Oliver Lee raspričao. Mogao ga je zamisliti, s naočalama za čitanje na lančiću preko prsa i s čašom pića u ruci. Edward Marriner otvorio je usta da ga prekine pa ih opet zatvorio, a onda je uskočio: „Pa da, pročitao sam knjigu o svemu tome pa razmišljam da odem gore pogledati.“ Zastao je. „Znam da je to visoko.

Da, čuo sam da zna biti vjetrovito. Ali... Oliver, znaš li gdje se to mjesto točno nalazi? Jesi li ti bio tamo?“ U sobi je nastao muk. Edward Marriner pogledao je sina, a obrve su mu se namrštile i više se nisu prestale mrštiti. „Ti ga nisi vidio? Znači, ne možeš nam reći kako da do njega dođemo?“ Zatim je pogledao svoju ženu. „Da, naravno, pogledat ćemo topografsku kartu, a mogao bih nazvati i ured gradonačelnice. Oni su bili vrlo uslužni.“ Zastao je dok mu je Lee nešto govorio. „Ne, ne, nije to baš neko šokantno priznanje. Moji mi ljudi kažu da se ni Cézanne nikad nije popeo na nju.“ Ponovo je zastao. „Da, naravno. Pozdravit ću Melanie.“ Opet je pogledao Neda. „Ne, mislim da ćeš joj to morati reći sam, Oliver.“ Još jedanput je kratko odglumio smijeh, a zatim se pozdravio i spustio slušalicu. Ned je pogledao majku na drugoj strani sobe. Ona ga je netremice gledala, zapravo je buljila, a na licu je imala izraz koji nikad prije nije vidio. Kao da gleda stranca. To mu se nije svidjelo. Pokušao joj se nasmiješiti, ali neuspješno. „Ned?“ obratila mu se teta. „Dvije stvari. Ako si u pravu da se ovo mora hitno obaviti jer bi jedan od njih, a možda i obojica, mogao tamo stići prije nas, oni bi to isto tako mogli učiniti slijedeći tebe.“ „Oni su odlučili otići u Arles“, odgovorio je. „To je bilo sinoć. Ned, čini se kako oni obojica vjeruju da si ti ključ svega ovoga. Morat ćeš zastrti svoju auru kad odemo odavde. Ali s vremena na vrijeme moraš spustiti zastor, ne smiješ se predugo zastirati.“ Oklijevao je. „Računao sam da će mi zastiranje olakšati... moj problem.“ „To sam i mislila. Ali ipak ga moraš spustiti na izvjesno vrijeme jer bi si inače mogao naškoditi.“ Nakašljao se. „I Phelan mi je sinoć rekao istu stvar.“ „Kim, a što ako nas oni promatraju? Izvana?“ Meghan je pokazala prema prozorima. Njezina se sestra namrštila. „Ne vjerujem da...“ Pogledala je tetka Davea.

On je slegnuo ramenima. „To nije nemoguće. Oni znaju gdje smo, znaju da je tražimo. Oni ili jurcaju naokolo, provjeravajući sva mjesta, ili nas s vremena na vrijeme provjeravaju. Da vide što Ned radi.“ „Je li moguće da su nekoga zadužili da nas prati umjesto njih?“ upitao je Steve. „Ne vjerujem“, odgovorila je Kim. „Ali u to ne možemo biti sigurni“, žustro je dodala njezina sestra. „U redu, pretpostavimo da nas promatraju. Što da radimo? I najvažnija stvar, kako da doznamo kamo Ned mora otići?“ „To vam ja mogu reći“, rekao je glas s kuhinjskih vrata. Svi su se okrenuli. Ondje je u svojoj uobičajenoj crnoj haljini stajala Verakuharica. Obratila im se na engleskom. „Vi... vi govorite engleski?“ upitao ju je Edward Marriner. Činilo se da je pomalo šokiran, kao da se previše stvari događa prevelikom brzinom. Vera se malo nasmiješila. „Vlasnici ove vile su Amerikanci. Malo sam ga naučila.“ „Ali nikad niste...“ Slegnula je ramenima. „Vi mi se uvijek obraćate na francuskom.“ „Shvaćate... shvaćate li vi o čemu mi govorimo?“ upitala ju je Kimberly, prišavši joj. U Verinim očima pojavila se mala iskra. „O odlasku na planinu?“ „Točno“, bez okolišanja je odgovorila Kim. „A shvaćate li zašto moramo otići gore?“ Vera ju je pogledala i kimnula glavom. Glas joj je bio hladan. „Nešto se dogodilo u noći vatri. Ja sam stavila oskoruše na prozore da zaštitim kuću. Ona djevojka nije smjela izaći.“ „Morala je“, odvratio je Ned. Opet su prešli na francuski. „To je moja krivnja, ali to je bilo prije zalaska sunca. Beltane još nije trebao početi.“ Kad je Ned spomenuo Beltane, Verakuharica se prekrižila. „Odakle je vama sve to poznato?“ upitala ju je Meghan. Ned se nije mogao sjetiti da joj je na licu ikad vidio tako nesretan izraz.

Vera je ponovo slegnula ramenima. „Od bake. Ona nam je pričala o tim stvarima. Svi u mojoj porodici te večeri stavljaju oskoruše na prozore, a i one druge večeri, na jesen.“ „Još jedna baka.“ „Rekli ste da nam možete pomoći“, obratio joj se Dave. „Vi znate gdje se garagai nalazi?“ Vera je kimnula glavom. „Ali to je opasno mjesto. A danas je već kasno.“ Na Nedovo iznenađenje, njegov je otac u tom trenutku rekao: „Bit će još kasnije ako ne prestanemo s pričama. Koliko ja shvaćam, moramo onamo otići brzo. Molim vas, recite nam kako.“ „Je li to radi djevojke? Radi Melanie?“ „Da“, odgovorio je Edward Marriner. „Nestala je? U noći vatri?“ Nakon trenutka oklijevanja, opet je odgovorio: „Da“. Vera se još jedanput prekrižila. „Onda se ne biste smjeli upletati u to“, rekla je. „Već smo se upleli, madam Lajoie“, odgovorio je Nedov otac. „Molim vas, recite nam što znate.“ „A tko će ići?“ upitala je. „Ja“, odgovorio je Ned. Pogledala ga je. „Hoćeš li uzeti oskoruše za zaštitu?“ „Uzet ću što god hoćete“, revno je odgovorio Ned. Smrknuto je kimnula glavom. „Radi djevojke, reći ću vam kako da do tamo dođete. To nije daleko od onog križa na vrhu, a ni od kapelice. Ali morate biti oprezni. Ako puše vjetar, čovjek lako može pasti u tu provaliju.“ „No krasno“, odvratila je Meghan Marriner. Ned je pokušao ignorirati Verine riječi kako je znao i umio. Kate je sjela za stol u blagovaonici s papirom i olovkom i rukom dala znak Veri Lajoie da sjedne do nje, što je ova i učinila. Zatim je krajnje precizno stala opisivati put do planinske provalije u koju je Rimljanin po imenu Marije prije dvije tisuće i sto godina dao baciti mnogobrojne keltske poglavice. Ned je proučio upute koje je Kate bila zapisala svojim vrlo urednim

rukopisom, a onda je podigao glavu i vidio da ga majka gleda. „Ovo mi nije lako“, rekla mu je. „Zapravo bih ti htjela zabraniti da ideš.“ „Znam“, odgovorio je. „Ili bih željela poći s tobom.“ Kratko se osmjehnuo. „Trčat ću, mama. Tetak Dave ima ozlijeđenu nogu. Steve ne može trčati. A Greg to posve sigurno nije u stanju.“ „Ja mogu trčati“, ponudila se Kate. „Ne!“ istodobno su joj odgovorile i Meghan i Kim. „Nemoj ni pomišljati na to“, dodala je Meghan Marriner. Kate se ugrizla za usnicu, a Meghan je pogledala sestru. „Kim, može li Ned uopće išta učiniti?“ Teta Kim opet je prekrižila ruke na grudima. „Iskreno? Ne znam. Mislim da mu ni jedan od njih ne želi nauditi.“ „Ali nisi sigurna.“ „Ne mogu biti sigurna, Meg.“ „Čak ni s pomoću svojih...?“ Njezina sestra zatresla je glavom. „Gotovo da ih uopće nemam ovdje. Mogu ti reći samo to da je Melanie po mom mišljenju izgubljena ako je jedan od njih pronađe. I da je Ned na neki način uključen u cijelu tu priču.“ „S tim sam se pomirila. Ali ja sam mu majka, Kim. Ti ne možeš ni zamisliti...“ Zastala je i zatresla glavom. „Oh, Bože! Oprosti mi.“ Kimberlyne su oči zasjale. „Ne moraš mi se ispričavati. Nemam djece, ali mogu zamisliti kako ti je što ga moraš pustiti. Već sam to vidjela.“ „Hajde da to obavimo“, rekao je Ned, trudeći se zvučati samouvjereno, ali nije vjerovao da je ikoga uspio prevariti. „Tko će me odvesti?“ „Stani malo“, rekao mu je Greg. „Ako postoji mogućnost da te oni slijede, moramo to obaviti oprezno.“ „Zastrt ću se“, odvratio je Ned. „Počevši od ovog trenutka. A ići ćemo s dva auta. A možda i s tri?“ „Ali što ako oni promatraju kuću?“ upitao ga je Steve. „Kao što je doktorica Marriner rekla? Vidjet će te kako odlaziš. Mi ostali nismo im

važni.“ „Ned i ja zamijenit ćemo odjeću“, iznenada je predložila Kate Wenger. Pogledali su je, a ona je ustala od stola. „Kako to misliš?“ upitao ju je Ned. „Ti ionako ne nosiš ništa od svoje odjeće.“ Kate se namrštila. „Nemoj biti smiješan. Hoću reći, izjurit ćemo s dva auta, a ako se ja odjenem kao ti, a ti nosiš ovu McGillovu stvar...“ „Ali to je moja trenirka.“ „Ali ako su nas gledali, vidjeli su me u njoj, i sinoć i danas. Ti ćeš pod trenirkom nositi košulju mog brata, a ja ću odjenuti tu tvoju groznu vjetrovku i bejzbolsku kapu.“ „Nije grozna“, prosvjedovao je. „Ned, prestani!“ rekla mu je Kim. „Kate ima pravo. To ima smisla.“ „U redu“, rekao je Dave. „Jedan će auto krenuti na zapad ili sjever, nije važno kamo – onaj u kojem će naizgled biti Ned – a drugi će ga odvesti na planinu.“ Nasmiješio se Kate. „Vrlo dobro.“ „Dobro?“ odvratila je Kate, zabacujući glavu. „To je herojski čin! Ja nikad ne nosim bejzbolske kape.“ Nedov je otac uzdahnuo. Pogledao je svoju ženu pa onda Neda. „Znate, Oliver mi je rekao isto što i Vera. Izgleda da je opasno skrenuti sa staze, Ned.“ „Padanje s planine najmanja mi je briga“, odvratio je Ned. „Što se toga tiče,“ rekla mu je teta Kim, „nešto ću ti dati.“ Skinula je s ruke jedinu narukvicu koju je nosila, srebrnu i sa zelenim dragim kamenom. „Nemam pojma hoće li ti ovo pomoći, ali nije nemoguće.“ „Što je to?“ upitala ju je Meghan. Kim ju je pogledala. „Dar iz davnih vremena. Moglo bi se reći da je povezan s cijelom ovom pričom. Možda mu pomogne s mučninom. A možda i ne. Ali neće škoditi.“ Ned je pogledao narukvicu i navukao je na ruku. Ništa nije osjetio, samo dodir hladnog metala na zapešću. Slegnuo je ramenima. „Hajde da to obavimo“, ponovo je rekao.

Uto se Vera vratila iz kuhinje s cijelom hrpom svezana lišća i smrknuto je dala Nedu. „Hvala“, rekao je. Pa nije mogao odbiti, zar ne? Spustio je pogled na tetinu narukvicu i napravio grimasu. „A što bi nedostajalo strojnici, ha?“ Nitko se nije nasmijao. Nedova majka opet se zabuljila u njega, s istim izrazom lica kao i prije. Meghan Marriner kao da je gledala svoje dijete i vidjela nekoga koga baš ne poznaje. A možda mu je pokušavala zapamtiti crte lica. „Mama...“ počeo je. Odmahnula je glavom. „Kreni!“ rekla mu je.

POGLAVLJE XVIII

Odjeven u košulju Kateina brata i u svoju trenirku Sveučilišta McGill s kapuljačom, Ned se u kombiju svom silom pokušao usredotočiti. Sa sobom je ponio svoj mali trkaći ruksak; čim skrenu na cestu prema istoku, presvući će se u donji dio trenirke i majicu s kratkim rukavima. Prije izlaska iz vile zastro je svoju auru, a isto je učinila i teta Kim. Provjerivši u sebi, ni jedno od njih nije osjetilo prisutnost ijednog od one dvojice muškaraca – premda je Ned znao da se na to ni izdaleka ne može osloniti. Popio je tri advila i ponio još pet-šest komada sa sobom, a i sunčane naočale. Prisjetio se onog osjećaja što ga je bio obuzeo kad su posljednji put prošli pokraj planine, a to mu je gotovo potpuno odvuklo misli od mirisa Kate Wenger na bijeloj košulji. Bio je uplašen. Kate je pošla s tetkom Daveom i Steveom u crvenom autu – odjevena u Nedovu plavo-bijelu ragbijašku majicu, tanku vjetrovku i bejzbolsku kapu Exposa u retrostilu. Kombi je vozio Greg. Nedov otac sjedio je na prednjem sjedalu, a teta Kim straga pokraj Neda – zato što bi u normalnim okolnostima ona bila s Kate, a ne s Nedom. I to im je predložila Kate. Temeljita osoba. Štreberica. Dugonoga. Ned je ponio napisane upute u ruksaku. U prednjem džepu s preklopcem. U njega je stavio i listove oskoruše. Nedova majka ostala je u vili. Ned nije bio siguran zašto, ali na vratima ga je bila snažno zagrlila. Dovoljno snažno da mu utjera još veći strah u kosti. Greg je pritisnuo dugme na daljinskom upravljaču i izašao drugim autom kroz dvorišna vrata, pa su krenuli niz odvojak do ceste. Kad dođu do ceste, svaki će auto krenuti na svoju stranu: crvena kola na zapad i sjever prema Entremontu, a kombi prema Sainte-Victoireu.

„Jesi li ponio mobitel?“ upitao ga je otac s prednjeg sjedala. To ga je već bio upitao u kući. Ned je kimnuo glavom. „Da, tata, imam ga.“ „Je li mu baterija napunjena?“ „Jest, tata.“ „Hoćeš li nazvati ako se išta dogodi?“ „Hoću.“ Ovo nije trenutak, pomislio je Ned, da pokušava zvučati kao odrasla osoba. „Ned, slušaj me!“ rekla mu je teta. „Ako te jedan od njih dvojice nađe, bilo koji, i naredi ti da staneš... dušo, moraš stati. Oni neće biti u svom najboljem izdanju ako zaključe da je ona tamo. Nemoj uzeti zdravo za gotovo da ti od njih ne prijeti nikakva opasnost.“ Ned ju je pogledao. „Neću“, odgovorio je. Oni neće biti u svom najboljem izdanju. I tako se to može reći. Gledajući ih s prednjeg sjedala, Nedov otac tiho je opsovao. A trenutak poslije opsovao je i Greg, ali iz drugog razloga i mnogo glasnije, te nagazio na kočnice. Ned se hitro osvrnuo, ali tetak Dave nije im vozio previše blizu. Crveni auto odsklizao se cestom i zaustavio se iza njih. Ned se nagnuo naprijed i pogledao kroz vjetrobran. „Oh, Bože!“ rekao je. Nedova teta već je podigla poklopac mobitela i žurno birala broj, a onda je, s više hitnje no što joj je dosad čuo u glasu, graknula: „Dave, nemoj izlaziti! Ostani u kolima!“ Ned ju je pogledao, a njegov se otac okrenuo. „Ne!“ rekla je teta Kim. „Dave, nije ovo za tebe. Ostani gdje jesi!“ Ali Ned je već otključao klizna vrata, povukao ih i izašao na cestu. Bio je jako, jako bijesan. Načas se zapitao zašto je toliko važno da njegov tetak ostane u autu. Htio je upitati tetu, ali za to nije bilo vremena. Palo mu je na pamet kako postoji mnogo pitanja na koja čovjek nikad ne dobije odgovor. Nije čak bio siguran ni zašto ga je obuzeo takav bijes kad je izašao na cestu.

Začuo je kako mu otac iza leđa izvikuje ime. Iz velike daljine, učinilo mu se. Otišao je pred kombi. „Hej, ti!“ povikao je. Vepar koji im je zapriječio put nije se pomaknuo. Nije ga čak ni pogledao. Gledao je mimo Neda i kombija, prema šumi pokraj ceste, kao da je posve nesvjestan Nedove prisutnosti. Doista je bio golem, velik gotovo poput omanjeg medvjeda, s kratkom i čupavom čekinjastom dlakom, više sivom nego bijelom. Kljove su mu bile zaobljene i teške. Na njima je bilo blata, a i na tijelu, stvrdnutog i slijepljenog za dlaku. Stajao je nasred ceste, bilo je nemoguće zaobići ga. „Makni se odavde!“ viknuo mu je Ned. „K vragu, ti si mi pokazao kamo da krenem. Što to radiš?“ Životinja se nije pomaknula. Činilo se da ga uopće nije ni čula. Kao da Ned za nju uopće ne postoji. Kao da... Ned je zaustio da se opet prodere, ali je onda zastao i duboko uzdahnuo, a zatim se prestao zastirati. Kad je to učinio, vepar je okrenuo glavu i pogledao ravno u njega, fiksirajući ga svojim malim, sjajnim očima. Ned je progutao slinu. „Ovdje sam“, rekao je, ne znajući što zapravo govori. „Čuo sam te. Shvatio sam poruku. Idem na planinu. Pusti me da prođem.“ Jedan dug trenutak na seoskoj cesti vladala je potpuna tišina. Bez zvukova kola iza Neda, bez kretnji stvorenja pred njim. Bez ikakvih kretnji. Zaglavili su ovdje, bili su blokirani. A vrijeme je dragocjeno, jer Ysabel je možda na planini. Morali su krenuti. Osjećajući snažnu navalu usijanog bijesa, Ned je podigao obje ruke u zrak, spojivši ispružene dlanove. Usmjerio ih je prema prašnjavoj stazi iza životinje i zadrhtao. Munja svjetlosti sunula je iz njega i podigla iskre s tla, odbacujući prašinu i šljunak. Vepar ga je još trenutak gledao, a onda se bez žurbe okrenuo i, neuznemiren, otrčao kroz jarak i grmlje među drveće. „Bože dragi!“ začuo je Ned Gregov glas iza sebe. „Što se događa?“ Ned se hitro vratio u kombi i zatvorio vrata. „Kreni!“ rekao je. „Brzo, Greg. Imam osjećaj da sam im upravo odao svoj položaj. A

možda i više od toga.“ Provjerio je u sebi osjeća li prisutnost dvojice muškaraca, ali ništa nije pronašao. Zatim se ponovo zastro. „Zašto je vepar to učinio?“ upitao ga je otac. „Isuse, Ned. I kako si ti...?“ „Ne znam.“ Pitanja bez odgovora. „Ali moram ih preduhitriti. Hajdemo!“ „Je li taj vepar u njihovoj službi?“ upitao je Edward Marriner. U čelo su mu se usjekle dvije usporedne duboke bore. „Ne to stvorenje“, odvratila je teta Kim. „Pa što onda...?“ „Ne znam“, odgovorila je. „Kreni, Greg!“ Greg je ubacio u brzinu i nagazio papučicu za gas. Projurio je pokraj znaka zaustavljanja u podnožju brijega i skrenuo oštro nalijevo pa onda opet nalijevo na glavnom križanju. Ned se osvrnuo i spazio da tetak Dave daje žmigavac i skreće na drugu stranu, jureći jednakom brzinom. Ned je izuo tenisice i otkopčao remen, a onda se izvukao iz traperica i odjenuo trenirku koju mu je dodala teta Kim. Zatim je ponovo obuo tenisice i svezao uzice. Popio je gutljaj vode iz boce. Znao je da bi se morao razgibati, ali za to nije imao vremena. Skinuo je McGillovu trenirku i Kateinu bijelu košulju i navukao majicu s natpisom Grateful Dead. Što možda baš nije najprikladnija majica za današnji dan, pomislio je. Trenirku s kapuljačom gurnuo je u ruksak. Vera im je rekla da će na vrhu planine biti hladno. Na mjestu kamo je krenuo, dok je sunce zalazilo.

Spazivši smeđi znak, Greg je usporio na blagom zavoju, a onda su ugledali automobile na parkiralištu pokraj autoputa. „Učini to brzo“, kratko mu je rekao Ned. „Samo uspori pa ću iskočiti, a ti produži dalje.“ Govorio je s naporom. Bio je prilično siguran da će mu opet pozliti. Želio je izaći iz kombija prije no što se to dogodi – kako ga otac ili teta ne bi mogli

spriječiti da ode. Advil, listovi oskoruše, nadnaravno zastiranje, tetina narukvica. Ne previše korisne stvari, ni jedna od njih, a ni sve zajedno. Svijet je opet poprimio primjesu crvene boje ovdje pokraj Mont Sainte-Victoirea, na mjestu gdje je svojedobno poklano dvjesto tisuća ljudi. Uzdahnuo je i rekao sebi da mu sada nije tako loše kao prije. Vjerojatno ipak ima neke koristi od kombinacije stvari koje upotrebljava. Dovoljno da može nastaviti. Tako se barem nadao. Stavio je sunčane naočale na nos. „Ned, jesi li dobro?“ upitala ga je teta Kim. „Jesam“, slagao je. Nedov se otac okrenuo i pogledao ga. Lice Edwarda Marrinera bilo je zgrčeno i uplašeno. Kad je to vidio, Neda je zaboljelo srce. „Dobro sam“, opet je slagao. „Mogu ja to. Imam mobitel.“ Kao da je mobitel rješenje za sve probleme ovoga svijeta! „Kreni!“ rekao mu je Greg, skrećući na pomoćni trak odmah iza jednog parkiranog Citroena. Pritisnuo je dugme za otključavanje vrata. Ned je povukao klizna vrata i iskočio iz kola sa svojim ruksakom. Zatvorio je vrata i, pognut, pohitao između parkiranih kola. Nije imao pojma zašto se pognuo, kao da bi ga netko ovdje doista uhodio. Osjećao se smiješno, ali s druge strane, nakon susreta s veprom, shvatio je – više nego ikad – da pojma nema kako da se postavi prema ičemu od svega ovoga. Bacio je kratak pogled na veliku tablu s crtežom planinskih staza i spazio simbol koji označava put do križa na vrhu, a onda je počeo trčati. Barem je to znao kako treba. Trčanje mu je dobro išlo. Bio je član školske momčadi za kros, a ovdje je redovno trenirao. Mogao je brzo trčati mnogo vremena. Pod pretpostavkom da ne povrati od boli iza očiju. To nije nepodnošljivo, rekao je sebi. Samo pretrči kroz to. Ona je na planini. A nitko drugi to ne može učiniti. Što, doduše, ne znači da to može on. Široka pošljunčena staza isprva se blago uspinjala. Ljudi su silazili, neki u odjeći za piknik, s ruksacima i košarama, a drugi s pravom

planinarskom opremom i štapovima. Malobrojna djeca koju je vidio izgledala su prilično umorno. Podigao je pogled prema križu na vrhu daleko ispred sebe. Kapelica navodno leži s lijeve strane odmah pod križem. Još je nije mogao vidjeti. Trudio se držati ritam, što mu nije bilo lako jer se uopće nije zagrijao i jer se grozno osjećao. Najteže od svega, više od boli i one bolesne crvene boje koju je svijet poprimio, bilo mu je podnositi smrad koji je bio posvuda. Pomislio je da bi to bila dobra tema za emisiju Davida Lettermana: Deset najboljih razloga da se ne popnete na Mont SainteVictoire... Kroza sve se probijao strah, osjećaj hitnosti koji ga je tjerao da trči brže. Pogledao je na sat. Pješačenje do vrha navodno traje dva sata. On je to namjeravao skratiti na polovicu, ili više, ili slomiti se, pokušavajući. Zlosretna pomisao. Osjetio je bol iza desnog oka, kao da ga je probola pletaća igla. Nije mogao suspregnuti krik. Posrnuo je i gotovo pao. Skrenuo je sa široke staze na desnu stranu da se sakrije od pogleda i žestoko povratio u grmlju iza stijene. A onda još jedanput. Učinilo mu se kao da će mu se želudac izvrnuti. Klečao je, oslanjajući se o veliku grubu stijenu. Prisilio se da sporo diše. Čelo mu se ovlažilo, počeo se znojiti i tresti. Još jedan spori udisaj. A s njim, kroz bol i mučninu, Ned je ponovo osjetio bijes, oštar poput kakva oružja. Bilo je čudno i pomalo zastrašujuće koliko je bijesa osjećao. Zatresao je glavom u odlučnom odbijanju, premda ga nitko nije vidio, nitko kome bi to mogao dati do znanja. „A-a“, glasno je rekao planini i nebu. „Ni slučajno. To se neće dogoditi.“ Ovaj put neće odustati, neće zamoliti Grega neka ga odveze kući da se istušira i legne u krevet, pa da mu svi u vili kažu da je barem pokušao i dao sve od sebe. Nije dao sve od sebe. S tim se nije htio pomiriti. Može se učiniti i više. Kad mu je nešto dovoljno važno, čovjek učini više. Postoje priče o majkama koje su podigle automobile s djece koja su se zaglavila pod njima.

„To se neće dogoditi“, ponovio je. Obrisao je znoj s čela nadlanicom ruke. Ona je gore. Nikada u životu ni u što nije bio sigurniji. A ovdje je samo on, Ned Marriner. Nije ovdje ni njegova teta – što god da je jednom učinila, sada to nije mogla ponoviti. A nije ni njegov tetak. Njegova mama može liječiti prognanike u Sudanu, ali ne može se popeti na ovu planinu na vrijeme, a čak kad bi to i mogla, ništa ne bi mogla učiniti na vrhu. Ned je povezan s ovom pričom, on je taj koji vidi krv i osjeća miris davnog krvoprolića. Čovjek ne traži uloge koje mu život dodijeli, barem ne uvijek. Shvatio je da stišće zube. Prisilio se da se opusti. Ne može se trčati stisnutih zubi, a on mora trčati. Skinuo je ruksak, izvukao iz njega iPod i ugurao slušalice u uši. Odabrao je Coldplay. Možda će rock-glazba učiniti ono što narukvica i listovi oskoruše ne mogu. Stavio je ruksak na rame i vratio se na stazu. Mora da je izgledao prilično loše jer se dvoje ljudi – izgledali su kao muž i žena – iznenada zaustavilo na silasku i zabrinuto zabuljilo u njega. Ned je izravnao ramena i uspio namjestiti slabašan osmijeh na lice. Izvukao je slušalice iz ušiju. „Je li vam dobro?“ upitala ga je žena na francuskom, s njemačkim naglaskom. „Ne biste sada smjeli ići gore!“ „Sve je u redu“, odgovorio joj je Ned, brišući usta. „To je samo mala viroza. Bilo mi je i gore. Ja ovuda stalno trčim. Treniram.“ Iznenadilo ga je koliko se izvještio u laganju. „Uskoro će pasti mrak“, rekao mu je muškarac, vrteći glavom. „A staza gore postaje strmija.“ „Znam“, odvratio je Ned. „Ali ipak, hvala.“ Zatim je vratio slušalice u uši i pojačao zvuk. Potrčao je. Iza zavoja iz bočnog je džepa ruksaka izvukao bocu vode i isplahnuo njome usta, a zatim je, ne usporavajući, malo pošpricao lice. Ispljunuo je vodu u grmlje. U glavi mu je još uvijek bubnjalo. Neću se prijaviti za reklamu advila, pomislio je. Ta ga je misao zabavila. Samo malo. Trpio je prevelik bol da bi mogao uživati u šali. Pomislio je na svoj podignuti zastor, pitajući se

kada će nastupiti onaj trenutak iscrpljenosti na koji su ga bili upozorili Phelan i teta. Nije imao pojma kad će se to dogoditi. Trčao je, vijugajući između vikend-planinara koji su umorno silazili s planine na kraju dana. Sada je iznad sebe, daleko gore, mogao vidjeti veliki križ na vrhu. To mu je bio cilj, a onda će morati skrenuti nalijevo, pa niz jedan greben i uz drugi, pa zatim dolje i desno. Tako barem tvrdi Verakuharica. Jedna žena pogledala je na sat i prijekorno mu mahnula prstom lijevo-desno, što je gesta koju Francuzi obožavaju. Pomislio je da bi njegova majka trebala usvojiti tu gestu. Znao je da je kasno. Znao je da će biti vjetrovito i mračno... pa ne radi on ovo iz zadovoljstva. Možda je trebao tiskati letke da ih može dijeliti svima koji mu mašu prstom. Nastavio je trčati. Nakon gotovo trideset minuta postojanog uspona, shvatio je dvije stvari. Jedna stvar bila je da se osjeća bolje. Više ga nije mučio onaj snažni osjećaj da svijet oko njega trune. Bio se nadao da će se osjetiti bolje kad stigne iznad razine bojnog polja, a sada mu se učinilo da se upravo to i događa. Pomislio je da bi se trebao pomoliti iz zahvalnosti. Još uvijek ga je boljela glava, a svijet mu je i dalje bio obojen u crveno, čak i iza sunčanih naočala, ali sada više nije imao osjećaj da će zbog sve te truleži bolno ispovratiti utrobu. A druga stvar, mnogo manje ohrabrujuća, bila je da ga netko slijedi – a taj netko bio je Cadell. Kad je Ned napravio još jednu od brzih provjera aure u sebi, Kelt je naprosto bio tu. Ništa, ništa, ništa... a onda je bio tu: zlatan u Nedovu duhu, kakav je i u životu. I uspinjao se planinom. Oni neće biti u svom najboljem izdanju, bila mu je rekla teta, misleći pritom nešto mnogo gore. Teta mu je bila naredila da stane ako mu ijedan od njih dvojice priđe i kaže mu da ode. Kad mu je to rekla, znao je da ima pravo, a znao je to i sada. Oni ga možda i neće htjeti ozlijediti, ali samo ako im se ne nađe na putu. Oni su na ovom svijetu samo radi jedne stvari: da je

pronađu. U samo jednom sukobu te dvojice poginulo je dvjesto tisuća ljudi. Pa što je jedan kanadski klinac u usporedbi s tim? Srce mu je snažno lupalo, iz svih razloga koji imaju veze s činjenicom da svom snagom trči uz planinu, da se bori s boli i mučninom, i da ga progoni netko tko iza sebe ima toliko mnogo života usijane i strastvene potrebe da dođe do provalije prvi. Onaj ih je vepar pozvao, Ned je bio siguran u to. Tako je Cadell došao ovamo. Ned pojma nije imao zašto je životinja to učinila. Čovjek sebi na ovom svijetu nedvojbeno postavlja mnoštvo pitanja, a ne dobiva isti broj odgovora. U stvari, između ta dva broja postoji velik raskorak. To ga je opet razbjesnilo. A bijes mu je sada trebao, da mu dade gorivo, da ga potakne, da mu odagna strah. Ponovo je podigao pogled i ispred sebe ugledao drveni znak sa simbolima. Brdski put sada se pretvarao u terasastu cik-cak stazu, kao što mu je Vera i rekla. Skrećući lijevo-desno, teže se uspinjao zato što je sada bilo strmije. Vidio je ljude koji su još uvijek silazili, lijevo-desno, lijevo-desno, cik-cak stazom. Bit će sporije, uže, teže trčati između njih. Kad je svladao prvo skretanje nadesno, opet je izvukao bocu da popije vodu. Uto mu je zazvonio mobitel. Izvukao ga je iz džepa i provjerio na zaslonu tko ga zove. „Tata, dobro sam“, brzo je rekao. „Trčim. Ne mogu sad govoriti.“ Prekinuo je vezu. Je li im trebao reći da je sada iza njega Cadell? Je li teško pogoditi što bi oni odgovorili? Situacija je zapravo prilično jednostavna. Kako je Ned to vidio, ako ga veliki čovjek ne dostigne, ne može ga zaustaviti niti mu išta učiniti, točno? Dakle, Ned mu ne smije dopustiti da ga uhvati. Ne mora uvijek sve biti komplicirano. Razmotrio je mogućnost da se prestane zastirati, ali nije znao što bi ga moglo pogoditi – oboriti na tlo – ako to učini. Koliko ga zastiranje štiti od planine. Sada si nije mogao dopustiti da izgubi nimalo vremena. A ne treba zaboraviti ni onog drugog čovjeka. Ned ni trenutka nije dvojio da se Phelan nalazi negdje u blizini. Vjerojatno zastrt, kao i Ned. Cadell se nije zastirao jer je pokušavao uplašiti Neda, a možda ga je htio

i upozoriti da se povuče. Phelan je samo... dolazio. A to je pomisao koja čovjeka može još više uplašiti. Ovdje je još uvijek bilo svijetlo, sunce je zalazilo s desne strane, vjetar je postajao jači, ali Ned je bio zaštićen jer još uvijek nije dospio iznad linije drveća. Bacio je pogled preko ramena i ugledao neko jezero ili rezervoar u podnožju, svjetlucalo je na svjetlosti, a malo iza njega još jedno. Bio je dovoljno visoko da ima dobar pogled. Vidik je bio prekrasan, a još nije došao ni na pola puta do vrha. Shvatio je da je ove obronke jednom poharao požar, možda više nego jedanput. Planina je sada ogoljenija no na Cézanneovim slikama. Vrijeme mijenja stvari, pa čak i planine. Čak je i sto godina dovoljno vremena da napravi promjene – ili koliko je već prošlo otkako je Cézanne naslikao ovaj vrh. Je li sto godina mnogo vremena ili samo treptaj? Ned je vjerovao da zna što bi ona dvojica i Ysabel odgovorili. Ali se sjećao i sinoćnjeg razgovora majke i tete na povratku iz kule, pa mu je palo na pamet da bi one možda smatrale kako je dvadeset i pet godina nepodnošljivo dugo razdoblje. Nije znao odgovore. Malo je pojačao glazbu i nastavio trčati, vijugajući uz planinu dok se dan primicao svršetku.

Nakon dvadeset minuta mukotrpnog i iscrpljujućeg trka, lijevodesno uz terasasti obronak, vijugajući između posljednjih današnjih planinara na silasku, Ned se grubo sudario s unutarnjim zidom zaslona na koji su ga bili upozorili. Prerano! pomislio je, ali tek što mu je ta misao proletjela glavom, noge su mu popustile i Ned je osjetio da pada. Nije se otklizao nizbrdo, staza nije bila toliko strma. Ostao je ležati nasred uske cik-cak staze, iscrpljen i onemoćao, i jedan dugi trenutak činilo mu se da više neće moći ustati. A s tim se nije mogao pomiriti. S naporom je izvukao slušalice iz ušiju i oslonio se na lakat. Mali trkaći ruksak činio mu se golem, težak teret na leđima. Naprezao se da izvuče ramena iz njega. Osjetio je okus

prašine u ustima. Što je bolje nego da osjeća krv, pomislio je. A onda je, sa sve većim strahom, spustio unutarnji zaslon, jer mu ništa drugo nije preostalo. Kriknuo je. Nije si mogao pomoći. Odmah je osjetio nemilosrdan bol u glavi: sada to više nisu bile pletaće igle ili čekić, nego škripac. Pokazalo se da je imao pravo, premda sada od toga nije imao nikakve koristi – zastiranje ga je doista štitilo od punog učinka ovog mjesta. Čvrsto stisnuvši oči, dašćući sitnim i plitkim udisajima, svjestan da su mu suze oblile lice, Ned je shvatio da će naposljetku ipak morati nazvati dolje. Nije čak bio siguran ni hoće li mu uspjeti da ostane pri svijesti dok netko ne dođe po njega. Otvorio je oči i prisilio se da pogleda oko sebe. Okrenuvši se prema istoku, ugledao je kapelicu pod velikim križem na vrhu. Nije čak ni tako daleko; dospio je prilično blizu. Barem će mu se to morati priznati, zar ne? Ovdje gore nije bilo nikoga. Nitko ga nije čuo kad je kriknuo. Svaka normalna osoba već je otišla stazom niz obronak prema piću i tuširanju, zalasku sunca i večeri, dalje od vjetra koji je ovdje puhao. Uto je osjetio još nešto: u glavi mu je počelo pulsirati poput sonde. Pomičući se vrlo polako, prisilio se da se uspravi u sjedeći položaj. Svaka kretnja zahtijevala je strašno velik napor, sve ga je toliko boljelo. Pogledao je u sebe. Ondje je još uvijek vidio Cadellovu auru. A ono pulsiranje, signal, dolazilo je od njega. Pa naravno, pomislio je Ned. Marriner, budalo jedna, nemaš ti pojma. Vjerovao je da ga Cadell progoni, ali Ned je imao podignut zaslon. Kelt ga nije mogao vidjeti ništa više no što je Ned mogao spaziti njega. Cadell je samo snažno grabio prema vrhu, ne znajući je li Ned pred njim ili iza njega, je li on uopće negdje u blizini. Ali Cadell je sada to shvatio i davao mu do znanja da dolazi. Morao bih se bojati, pomislio je Ned. Ali bio je preslab da osjeća strah, kao da je jedino što je želio i mogao učiniti bilo da sjedi ovdje u prašini, okružen kamenjem i gustim malim grmovima, i čeka da sunce

prestane obasjavati ove obronke i njega. Pa, mogao bi prije toga nazvati dolje. Netko bi došao po njega. Tetu je mogao nazvati povratno, a tatu i Grega automatski. No, Grega zapravo i nije. Melanie je u Nedov telefon uprogramirala onu vrlo smiješnu šifru za Grega, s devet ili deset znamenki. Prije no što im je Ned usred noći sredio telefone. Gotovo se nasmiješio prisjetivši se kako je sutradan ujutro nazvao Melanie u katedralu. „Ovo ćeš mi skupo platiti!“ bila mu je rekla, ali kroza smijeh. A ako su oni išta od svega ovoga dobro shvatili, ona se sada nekako nalazi iznad njega, ne tako daleko odavde. Sjetio se kako se Melanie onog jutra smijala, i to je sjećanje nešto u njemu promijenilo. Čovjeka može spopasti gadan bijes, pomislio je. Može ga uništiti ili mu dati snagu. A to isto valjda vrijedi i za bilo koji drugi snažan osjećaj. A bijes mu je sada pomogao da ustane. Polako se uspravio i shvatio da ni ovaj bol nije neizdrživ. Oborio ga je kontrast, šok što ga je doživio nakon što se prestao zastirati. Ali sada se nalazi doista visoko, daleko iznad ravnice na kojoj se vodila ona bitka, što znači da bi mogao izdržati još malo dulje. Drugi problem bila je slabost koju je osjećao u nogama. Kao da mu je sada doista, doista potrebno još i to. Gotovo je mogao čuti svog prijatelja Larryja kako mu to govori, a svi se ostali smiju. S naporom koji ga je skupo stajao, Ned je opet navukao ruksak na ramena. Otkad su te stvari tako teške? Imao je osjećaj težine u nogama, isti onakav osjećaj kakav bi ga obuzeo pri kraju kros-utrka. Ali on na tim utrkama nastupa već tri godine, pa mu je taj osjećaj dobro poznat. Na neki je način nov, ali ipak i nije. Čovjek može graditi na prethodnom iskustvu, a Ned je na trkama i prije udarao u zidove. Njihov im je atletski trener uvijek govorio da je u tome cijeli štos. Čovjek mora otkriti gdje se njegov zid nalazi, a trening mu pomaže da ga pomakne dalje. Ali kad udari u njega... mora kroz njega proći. Ako mu to pođe za rukom, znači da je pravi trkač. Ned je sada u glavi čuo i taj glas.

Prošao je kroza zid. Kretao se gotovo komično sporo. Hodao je, nije trčao. Ovdje je na nekim mjestima na stazi – sada se nalazio točno pod kapelicom – ležalo odlomljeno kamenje o koje se čovjek može spotaknuti. Osvrnuo se i ovaj put vidio da mu se netko primiče. Već je bio dospio do cik-cak staze, krećući se postojano, snažno i brzo. Nedu se učinilo da će zaplakati, a to mu doista ne bi pomoglo. Pogledao je preda se. Preostala su mu još dva skretanja na stazi, ili da se popne prečacem. Nije bio siguran ima li za to snage, ali bio je uvjeren da neće imati vremena ako to ne učini. Stisnuo je zube – što je izraz koji bi jedno ili dvoje ljudi prepoznalo – i skrenuo sa staze, prema strmom pročelju stijene, služeći se sada rukama. Nije to bilo ni slično alpskom planinarenju. U svako normalno vrijeme, u normalnim okolnostima, bez problema bi se uspentrao ovim obronkom. Mogao bi se utrkivati s prijateljima do vrha. Ali sada je u dva-tri navrata bio uvjeren da će pasti. Znoj mu je oblio ruke i ulazio u oči. Sunčane naočale sklizale su mu se niz nos pa ih je skinuo. Sunce je ležalo nisko, a svjetlost sada nije bila tako jaka, obasjavala je planinu i kupala je bojama kasnog popodneva. Ned je još uvijek vidio previše crvene boje, ali na ovoj visini nije više bila tako jarka kao prije. U stvari, sada se već nalazio prilično visoko. Odgurnuo se nogama i rukama, grabio i povlačio, dahtao od napora. Majica mu se prilijepila uz tijelo. Glava mu je pulsirala od bola. Noge su mu otežale kao da diže utege. Zapitao se osjeća li se ovako čovjek kad ostari. Kad mu tijelo više ne želi činiti stvari koje je prije bilo u stanju? Je li to još jedna tema za referat? Kakva idiotska ideja! „Baš si budala!“ rekao je sebi naglas i uspio se nasmijati: zvuk vlastita smijeha na ovako osamljenom i vjetrovitom mjestu iznenadio ga je i zapanjio. Dao mu je snagu. Ne daje samo bijes čovjeku snagu. A, raspadajući se ili ne, stigao je do vrha. Odgurnuo se od stijene desnim stopalom, stijena se odlomila i otkotrljala niz obronak, ali rukama je sada uspio dohvatiti vrh strmine i četveronoške se uzverao na

zadnju zaravan. Stajao je točno pred kapelicom. Sagnuo se, hvatajući zrak i pokušavajući kontrolirati drhtanje. Bio je tako slab. Kroz otvor s lukom ugledao je dvorište: bunar i niski kameni zid na drugoj strani, koja gleda na južni obronak. A u daljini iza njega leži more, ali ne previše daleko. Ponovo se osvrnuo. Jasno je vidio zlatokosog Cadella kako se vere ravno gore preko cik-cak staze, stavljajući ruku pred ruku kroz šikaru i grmlje, ne obazirući se na stazu. Ne trebaju njemu staze, pomislio je Ned. Poželio je da može mrziti tog čovjeka – a i onoga drugog – ali znao je da to nikad ne bi mogao. Ali mogao bi ih pobijediti. Sada mu je bilo lakše, na ravnom tlu tik podno zadnjeg strmog grebena prije vrha i križa. Nije se morao popeti do njih. Ako je Verakuharica u pravu – a sinulo mu je da je sve što je dosad učinio uzaludno ako nije – sada treba krenuti na istok, a ne gore. Pogledao je preda se i ugledao, kao što mu je Vera i rekla, kako se planina spušta na jug niz kamenu ploču koja se obrušava odmah iza križa. Vidik je bio spektakularan na svjetlosti zalazećeg sunca, oblaci su brzo promicali na vjetru iznad njegove glave. Ali to nije bio njegov put. Vera mu je rekla da garagai leži dalje. Još jedan obronak više, onaj koji je stajao ravno ispred njega, a onda dolje i desno niz sljedeće pročelje stijene. Još jedanput je pogledao iza sebe. Cadell mu se približavao neshvatljivom brzinom. Vidio ga je kako podiže glavu i nešto mu dovikuje, ali nije mogao čuti što, vjetar je bio previše jak. Dovoljno jak da malo dijete ili neopreznog čovjeka otpuhne s planine, pomislio je Ned. Odložio je ruksak uz kameni zid kapelice i pokušao se natjerati na trk. Bila je to nezgrapna i nespretna kretnja, sramota, šala, a čak ni tako nije mogao nastaviti. Pred njim je opet stajao strm obronak prema gore, a on je bio previše iscrpljen i iznuren. Sjeverni vjetar puhao mu je s lijeve strane i stalno ga zanosio prema dugom obronku na jugu. Jedanput se okliznuo i udario u koljeno. Učinilo mu se da iza sebe čuje povik, ali nije se osvrnuo.

Boreći se za zrak, hrvajući se sa svojim tijelom, oteturao je uz zadnji greben. Morao je proći točno ovuda, pa onda na jug i dolje. Pogledao je u tom smjeru. Put je bio strm, morat će biti oprezan. Nije vidio pećinu, ali Vera je i rekla da se ona ne može vidjeti, da će mu ostati skrivena sve dok se ne nađe ravno nad njom. Znao je da je zeleno polje, daleko ispod njega, nekoć bilo bojno polje. Ravnica podno planine. Svi ti mrtvi, prije toliko mnogo godina. Čovjek iza njega sudjelovao je u toj bitki. A i žena pred njim, ako je ona doista ovdje. Zaputio se dolje, ali prebrzo, pa se gotovo odmah poskliznuo i otklizao. Uspio je povratiti ravnotežu, ali još uvijek se kretao previše brzo. Ponovo je posrnuo i nagnuo se jako unatrag kako ne bi pao i otkotrljao se niz pročelje planine. Udario se u lakat i opsovao, zagrebavši hlačama na stražnjici i odbacivši nekoliko kamenčića s mjesta. Uhvatio se za stijenu i osjetio da mu se dlan kliže i struže, ali uspio se zaustaviti. Točno pred sobom ugledao je pećinu. Dragi kamen u tetinoj narukvici na njegovu zapešću bio je jarke boje. Ned nije znao zašto je tako ni kada je počeo sjati. Uspeo se pročeljem stijene i pred sobom ugledao zadnji – kratak – spust u pećinu. Bila je obasjana svjetlom s druge strane, s juga. Vera mu je rekla da postoje dva otvora. I da se provalija nalazi ispod nje, kroz drugi ulaz. Stigao je. Ušao je, okrenuvši lice prema stijeni, ponovo napredujući rukama i nogama, a zadnjim se dijelom odsklizao. Dodirnuo je dno, okrenuo se i pogledao oko sebe. Još uvijek je drhtao, uglavnom u nogama. Usta su mu bila suha. Bocu s vodom ostavio je u ruksaku. Nalazio se u zamračenom prostoru, ne prevelikom, zaštićenom od vjetra, s ravnim tlom pod nogama. Strop stijene nestajao je u sjeni nad njim. Nije znao što je očekivao vidjeti, ali nije vidio ništa. Okrenuo se da pogleda na jug i zinuo od čuda. Kroz širi otvor protezala se tiha ljepota, kao kakav prozor što gleda u ljepotu. Polja pod planinom, blistava crta rijeke, zemlja što se vrlo blago diže i spušta, pa se onda na drugoj strani rijeke opet diže prema udaljenim planinama,

blistajući na jasnom svjetlu kasnog popodneva, a iza svega toga plavetnilo mora u daljini. Otišao je na drugu stranu i pogledao dolje. Još jedan spust, opasniji, zato što je greben ispod bio strm, zapravo više obronak nego zaravanak. Upozorili su ga da je opasno. Neću pasti s planine, bio je rekao ocu. Lako bi mogao pasti tamo dolje. Ali na kosom grebenu sa svoje desne strane, Ned je ugledao skupinu tamnozelenih grmova na golom pročelju stijene. Uokvirivali su prazninu, crninu, rupu u svijetu. To je provalija. Stigao je. Koliko god to vrijedilo. Bio je vrlo uplašen. Udahnuo je, podigao prljave ruke i pljunuo na njih onako kako to čine sportaši. Na jednom dlanu bilo je krvi, posljedica onog hvatanja za stijenu da zaustavi klizanje. Obrisao je dlan o trenirku. „Nije to ništa“, rekao je, onako kako to govore mala djeca. Pokušavao je biti duhovit za sama sebe. A onda je iza sebe začuo glas: „Ne moraš silaziti. Ovdje sam.“

POGLAVLJE XIX

Došla je iz stražnjeg dijela pećine, iz sjene i sna, i izronila na svjetlost koja je koso padala kroz široki otvor južnog ulaza. Ned nije očekivao da će je ikad više vidjeti. Njezina ga je prisutnost pogodila u srce na posve nepoznat način. Poželio je kleknuti, objasniti, ispričati se. Nije znao što da učini. Bio je ovdje, uspio je, a glava mu je bila prazna, nije imao pojma što da sada radi. Dok mu je prilazila, bakrena joj je kosa blistala na svjetlosti kasnog popodneva. Bila je jednako visoka kao i on. Zastala je, odmjeravajući ga, i nasmiješila se, ne bez ljubaznosti. „Naporno je dulje vrijeme boraviti tamo dolje“, rekla mu je. „Previše je vjetrovito. Čini se kao da te planina želi zbaciti sa sebe... ili gurnuti te u provaliju.“ Grčevito je kimnuo glavom. Nije mogao govoriti. Shrvao ga je zvuk njezina glasa; pomisao da ga sluša sada i možda nikad više ispunila ga je osjećajem gubitka. Pomislio je na onu skulpturu u klaustru. Na Phelanov dar, koji ju je prikazivao kao napola nestalu od samog početka, još i prije no što je vrijeme započelo svoj posao. Nestajala je od trenutka kad se pojavila. Sad je to napokon shvatio. Vidjeli ste Ysabel, stojeći pred njom i slušajući njezin glas, a istodobno vas je obuzimao osjećaj gubitka jer ste strahovali da će vas ostaviti. Jer ste to znali. Mirno ga je promatrala i procjenjivala, više iz znatiželje nego iz nekog drugog razloga. Oči su joj bile plave, ili možda zelene. Nije im bilo lako odrediti boju, sve oko nje i iznad njezine glave bilo je u sjeni. U očima joj nije bilo ni zlobe ni bijesa, premda Ned u njima nije mogao vidjeti ni toplinu. Ali zašto bi je očekivao? Što je uopće mogao očekivati?

„Kako to da si ovdje?“ upitala ga je. Barem je na to pitanje trebao imati spreman odgovor. Ali nije mogao suvislo misliti. „Vi ste... vi ste spomenuli žrtvovanje“, odgovorio je, mucajući. „U Entremontu. Ne samo ubijanje.“ Uzdigla je obrve kao da je njegov odgovor zabavlja. Vidio je da stoji bosonoga na hladnom kamenu, odjevena u dugu bijelu pamučnu haljinu i plavu bluzu preko nje. Raspuštena kosa uokvirivala joj je lice i padala niz leđa. „To je točno“, složila se, još uvijek ga proučavajući. „Ti si bio tamo?“ Kimnuo je glavom. „To baš nije bilo pametno. Da su te otkrili, mogao si poginuti.“ Kimnuo je glavom, prisjetivši se da je i Phelan to znao. Ali nije joj to rekao. „Žrtvenih je mjesta mnogo“, rekla mu je. I njima je to bilo jasno. „Moja majka shvatila je onaj dio o žrtvovanju, kad smo joj ispričali“, rekao je. „A... rješenje mi je dao vepar.“ Ništa joj nije rekao ni o Melanie ni o priči koju mu je ispričala o onoj bitki u podnožju planine. Ni o žrtvovanju plemenskih vođa. Znao je da će morati spomenuti Melanie, ali nije imao pojma kako da to učini. Uto se njezin izraz lica promijenio. „Ovo si dobio od majke?“ Pokazala je na narukvicu. Dragi kamen sada je blistao na sunčevoj svjetlosti. Odmahnuo je glavom. „Od tete. Njezine sestre.“ Oklijevao je. Narukvica nije bila njegova, ali ipak je upitao: „Biste li je željeli?“ Zadovoljno se osmjehnula, ali odmahnula je glavom, gledajući ga. U pećini je nastupio dug trenutak tišine i nepomičnosti. Vani, u svijetu živih ljudi, tako daleko od mjesta gdje su oni sada stajali, puhao je vjetar, a sunce je zalazilo. Ysabel se ponovo nasmiješila, ali ovaj put drukčije nego prije. „Sada shvaćam“, rekla je, a i ton joj se promijenio. Promjene na njezinu licu i u glasu podsjećale su na mreškanja sitnih valova na vodi. Ned nije bio siguran – nije bio siguran ni u što – ali učinilo mu se da joj

je u glasu začuo tugu, a možda i još nešto. „Što bi to trebalo shvatiti?“ Nije mu odgovorila. Okrenula se u stranu – ta ga je kretnja zaboljela poput rane – i podigla ruku da ga utiša. Uto je i on začuo šum. Pogledao je prema otvoru kroz koji je i sam ušao, kad je Cadell odozgo skočio u pećinu. Kad je doskočio, pogledao je Neda, a onda se okrenuo Ysabel. Nije progovorio, a ni ona ništa nije rekla. Upijala je i proučavala ono što se nije moglo previdjeti na njegovu licu. Na njemu nije bilo ničega skrivenog, ničega što bi zadržao za sebe. Gledajući ih, Ned se osjetio kao uljez, što je i bio: isključen, neprikladan, nevažan. Ako je bio u pravu, ako je dobro shvatio išta od ove priče, Cadell je umro u provaliji pod ovom stijenom prije više od dvije tisuće godina. „Ranjen si“, rekla je, progovorivši prva. „Nožem. To ne igra nikakvu ulogu.“ „Doista. A što bi igralo ulogu?“ Ned je taj ironični ton pamtio još od Beltanea, nakon vatri i bika. Shvatio je da mu se ruke opet tresu. Cadellov duboki glas nosio je u sebi notu koja se može nazvati samo radošću. „Da sam došao ovamo i otkrio kako me je Rimljanin preduhitrio. To bi mi slomilo srce kao i rušenje neba na kraju vremena.“ „Ah,“ odvratila je, „pjesnik se vratio?“ „Nikad vas nije ni ostavio. Vi to znate, ljubavi.“ „Ja vrlo malo toga znam“, odgovorila je glasom koji je otkrivao neistinitost njezinih riječi. „Znate da sam ovdje, i da sam stigao prije no što je vaš rok od tri dana istekao. Sjećam se ovog mjesta.“ „Naravno da se sjećaš“, odvratio mu je glas iz udubine iza Nedovih leđa. Svi su se okrenuli. Ali čak i okrećući se, Ned je vidio Ysabelino lice i shvatio da ona nije iznenađena. Ugledali su Phelana kako se uspinje u pećinu s kosine ispod južnog otvora. Polako se uspravio i obrisao prašinu s koljena i poderane jakne,

služeći se samo desnom rukom, a onda se okrenuo i pogledao Ysabel. „Rana?“ upitala je Ysabel. „To ne igra nikakvu ulogu.“ Ned je ugledao ćelavu glavu, ožiljak, sive i hladne oči, a zatim – s iznenađenjem – i smiješak. „Čuo si te riječi?“ I ona se smješkala. „One su dokaz da sam bio prisutan, ljubavi. Da ih nisam čuo, možda mi ne biste povjerovali.“ „Ti bi mi lagao?“ Odmahnuo je glavom. „Nikad, ni u jednom životu. Ali već se događalo da mi niste povjerovali.“ „Jesam li za to imala razlog?“ Phelan ju je pogledao i opet odmahnuo glavom. „Imali ste pravo da to učinite, ali ne i razlog.“ Kratkotrajan osmijeh nestao mu je s lica, a zamijenile su ga glad i žudnja, tako žestoki da su mu ozarili lice. „Bio si ispod nas“, bezizražajno je rekao Cadell. „Istina, to je teži uspon, ali bio sam na jugu pa sam morao doći tim putem.“ „To nije važno. Nisi bio ovdje.“ Phelan je slegnuo ramenima. „Nisam? Reci mi onda, što je ona upitala dječaka o ogrlici?“ Ned je na sebi osjetio težinu triju pogleda. Poželio je da bude nevidljiv, odsutan, da ga nema. A onda je začuo njezin smijeh. „Sad mi je jasno. Hoćeš reći da si čuo moje pitanje, što znači da si ti došao prvi?“ Phelan je gledao drugog čovjeka, oči su mu bile hladne kao divljina. Čekao je. Ozarenost mu je nestala s lica. Kelt nije odgovorio. Phelan je odgovorio razgovijetnim glasom: „Ona ga je upitala je li tu narukvicu dobio od majke. Hoćeš li da ti sada kažem i njegov odgovor, koji također nisi čuo?“ Vuk na vrhu planine. Cadell mu je svojim plavim očima uzvraćao pogled. Bio je to grub i težak pogled u kojem se nije mogla nazreti predaja. Taj se čovjek nikad nije predao, pomislio je Ned.

„Nije važno kako si se i kojim putem popeo ovamo, a ni što si odozdo čuo. Nisi bio ovdje da je prvi nadeš.“ Na tom visokom mjestu nastala je tišina. Kao da je to posljednja tišina na svijetu, pomislio je Ned Marriner. Kad ju je Ysabel prekinula, nije prekinula samo tišinu. „Istina, on nije bio ovdje“, promrmljala je. „Ali nisi bio ni ti, moj zlatokosi. Nažalost, jer to znači da sam nevoljena, ali nisi bio ni ti.“ A kad je zastala, kad joj je glas utihnuo, sve troje ponovo se okrenulo Nedu. Možda je to bila najteža stvar koju je ikad učinio, da ostane uspravno stajati i da se ne povuče. Da se suoči s njima, teško dišući ali obuzdavajući disanje. Pogledao je jednog pa drugog čovjeka, a zatim Ysabel. Vidio je koliko je dug put njezin pogled prevalio da bi napokon dospio do njega. „On nije dio ove priče“, rekao je Cadell. „To nije istina“, odgovorila je, još uvijek tihim glasom. „Zar vas nije on ovamo doveo? Hoćete li tvrditi da nije tako? Da ste me pronašli sami?“ „Vepar ga je doveo“, odvratio je Phelan. „Druidov vepar.“ Sada više nije bilo ni vatre ni leda. Zamijenila ih je iznenadna i intenzivna težina, koja je na svoj način bila još strasnija. Kao da je, nakon njezinih riječi, ulog postao previsok za gnjev i plamen. „Vepar nije druidov“, rekao je Cadell. „Brys je služio njemu, a ne obrnuto.“ „Nisam to znao“, odvratio je Phelan. „Mislio sam...“ „Znam što si ti mislio. Ta zvijer starija je od svih nas.“ Phelan se jedva primjetno osmjehnuo. „Čak i od nas?“ Cadell je kimnuo glavom, a svjetlost s juga obasjala mu je zlatnu kosu. Žena je i dalje šutjela, puštajući ih da razgovaraju kao da je nema. „Znači, vepar je... prouzročio sve ovo?“ Cadell je odmahnuo glavom. „On je to omogućio, u najboljem slučaju. Dječak je mogao umrijeti u Entremontu, u Alyscampsu, kod okrugle kule. Ja sam ga mogao ubiti u Glanumu, gdje sam jedanput ubio tebe.“ Sad je na njega došao red da se nasmiješi stisnutih usta. „A i ti si

imao mnogo prilika da ga ubiješ. Nije li tako?“ Phelan je kimnuo glavom. „Valjda. Smatrao sam da za to nemam razloga. Pomogao sam im da pobjegnu, nakon što su zapaljene svete vatre.“ „To je možda bila pogreška“, odvratio je Cadell svojim dubokim glasom. Drugi čovjek slegnuo je ramenima. „Nije mi jedina.“ Zatim je pogledao Ysabel, a onda opet Neda, sada s namrštenim obrvama. „Mogli smo stići ovamo prije njega“, rekao je Cadell. „Vidio sam ga kako pada, dvaput. Vepar mu je otežao posao, pokazao nam je kamo ide.“ „Što time hoćeš reći?“ Ovaj put zabljesnuli su Cadellovi zubi. „Ne možeš slijediti moje misli? Doista? Ti si rekao da je vepar ovo prouzročio. A ja ti kažem da nije.“ Žena još uvijek nije progovorila. Stajala je kao da ih jedva sluša, povlačila se čak i kad je ostajala. Ned se ponovo sjetio one suncem obasjane skulpture u zaštićenom klaustru. Sada je ovdje bilo hladno, tako visoko iznad svijeta. „Ako si u pravu, to bi se moglo shvatiti i na drugi način“, odvratio je Phelan. „To što nas je životinja obojicu dovela ovamo.“ „Da. To je i meni palo na pamet.“ „Ja sam te ovdje jedanput ubio, zar ne? I nekoliko drugih.“ „Dobro znaš da je tako. Kad si ih bacio u onu provaliju, više im nije bilo spasa.“ „Ali ti si se uspio spasiti.“ „Njima više nije bilo spasa“, tiho je ponovio Cadell. Phelan se hladno nasmiješio. „Toga si se uhvatio, između toliko mnogo smrti.“ „Umrijeti u onoj provaliji, to je gore od umiranja.“ „Istina. Ali ne i za tebe.“ „Hoćeš reći da ti dugujem život?“ Žalac ironije. U tom su se trenutku obojica nasmiješili. Ned će i to zapamtiti. „Kao što si već rekao,“ promrmljao je Phelan, „mogli smo stići prije

njega.“ „Kao što sam već rekao.“ Obojica su ponovo pogledali Neda. A on im je slabim glasom odgovorio: „Žao mi je, mislim.“ Cadell se glasno nasmijao. „Ne, nije ti žao“, rekao mu je Phelan. „Ti od početka nisi htio izaći iz ove priče.“ Ned je u grudima osjetio mali, možda posljednji, plamen gnjeva: „Ne poznajete me dovoljno dobro da biste znali što ja osjećam“, odvratio je. Nakon kratke stanke, Phelan – stranac, Grk, Rimljanin – kimnuo je glavom. „Imaš pravo. Oprosti mi. Posve je moguće da čovjek nešto treba ili želi, a da istodobno žali što je tako.“ Ponovo je oklijevao. „Čini se da sam učinio više no što sam namjeravao kad sam te uvukao u ovu priču. A čak ni sada ne mogu objasniti zašto sam to učinio. Što sam to u tebi vidio.“ „Ne možeš?“ upitala ga je Ysabel, prekidajući svoju šutnju, vraćajući im se. „Ja mogu.“ A onda je dodala s iznenadnom strašću: „Pogledajte ga!“ Dva su ga muškarca ponovo pogledala. Ned je ovaj put sklopio oči, dok su mu misli jurile, izgubljene. Zatim je opet otvorio oči i, na licima obojice muškaraca istodobno, ugledao shvaćanje nalik na svitanje – a onda zalazak sunca. Zavladala je duga šutnja. Cadell je svojom zdravom rukom pokazao prema van, izvevši hitru kretnju koju Ned nije uspio shvatiti, a onda je provukao prste kroz svoju dugu kosu. Duboko je uzdahnuo, podigao ruku i pustio je da opet padne na bok. Okrenuo se Phelanu. „Ti to doista nisi znao kad si ga uvukao u priču?“ upitao je. Phelan se cijelo to vrijeme nije bio ni pomaknuo ni skinuo pogled s Neda. Sada je još uvijek nepomično stajao. „Kao što sam već rekao, nešto sam znao... Ali ne i to. Kako bih to mogao znati?“ Znati što? poželio je viknuti Ned. Ali bojao se progovoriti. „Trebalo nam je biti jasno kad smo vidjeli njegovu majku i njezinu

sestru“, tiho je rekao Cadell. Phelan je kimnuo glavom. „Vjerojatno.“ Ned je spazio da mu je lice bijelo. Bio je potresen do srži, ali pokušavao je povratiti ravnotežu. Cadell je ponovo provukao ruku kroz kosu, a onda se okrenuo Ysabel. Ona je sada stajala vrlo uspravna, potpuno nepomična, zatvorena u sebe: gotovo kamene ljepote, moglo bi se pomisliti, ali to zapravo nije bilo točno. Veliki čovjek načas je pogledao Neda, a onda opet nju. „Čak i kosa njegova majke vrlo je slična vašoj“, rekao joj je s čuđenjem, a duboki glas bio mu je blag. I u tom trenutku, s velikim zakašnjenjem, shrvan kao da se našao na rubu neke litice zaprepaštenja gdje mu valovi zapljuskuju duh, Ned Marriner napokon je shvatio. Tko si ti? Bilo je to pitanje koje se neprestance ponavljalo. Mrzio ga je jer na njega nije znao odgovoriti. A sada je napokon doznao odgovor. Ysabel ga je dala svoj trojici. Nestabilan i neshvatljiv, svijet se zaljuljao i pomaknuo. Ned nije mogao suspregnuti sitan i bespomoćan krik. Ovo je previše veliko, previše važno da bi se moglo zaobići. Primijetio je da ga Phelan gleda. Rubovi Phelanovih širokih, tankih usta zadrhtali su. „Kada?“ šapnuo je. A onda je dodao: „Čije?“ Ned je prestao disati. Ysabel se nasmiješila, ozbiljna i kraljevskog držanja, sada bez hirovitosti i zadirkivanja, i polako zatresla glavom. „Neke je stvari bolje ne izreći. Čak i u ljubavi. A možda pogotovo u ljubavi. Nije li tako?“ Na svijetu je više pitanja nego odgovora, pomislio je Ned. Phelan je oborio glavu. Njezin se osmijeh neznatno promijenio. „Znao si da ću to reći?“ Podigao je pogled. „Nikad ne znam što ćete vi reći.“ „Nikad?“ U glasu joj se osjećao slab nagovještaj ironije, ali činilo se da je morala duboko posegnuti kako bi ga našla.

„Gotovo nikad“, ispravio se. „Nisam ovo očekivao. Ništa od svega ovoga. Ni potragu koju ste naredili, ni zabranu borbe. A ni to da je dječak... ono što kažete da jest. Ljubavi moja, ja sam izgubljen.“ „I ja“, rekao je Cadell, a drugo dvoje okrenulo se njemu. „Promijenili ste priču. Dječak nas je doveo ovamo. Vepar je vodio njega i nas. Što to znači?“ Što to znači? Ysabel se okrenula Nedu i pogledala ga jasnim, distanciranim pogledom. U tom trenutku shvatio je da joj oči nisu zelene nego plave. A u njima je sada ugledao nešto što se nije moglo previdjeti. Čovjek bi morao biti slijepac ili malo dijete da to ne primijeti: tugu koja ih je ispunila. Mirno ga je pogledala i rekla: „Što da mu odgovorim, krvi moje krvi?“ Ned joj nije odgovorio. A što joj je uopće mogao reći? Ali sada je shvatio – doista shvatio – odgovor na jedno pitanje, na pitanje zašto je on ovdje, na pitanje o svojoj teti i majci, i njihovoj majci i majci njihove majke, i svim očevima i majkama što se protežu unatrag sve do udaljene svjetlosti na kraju dugog tunela u prošlost. Do daleke i slabe svjetlosti na kojoj čeka ova žena što stoji pred njim. Okrenula se od njega, ne sačekavši odgovor. Pogledala je jednog pa drugog čovjeka. „Vi znate što to znači“, rekla im je. „Znate što sam vam rekla, stojeći pokraj one životinje koja je zaklana kako bih se ja mogla vratiti u svijet. Ni jedan od vas dvojice nije me pronašao prvi. Vi znate što sada slijedi. Provalija je ovdje. Još uvijek.“ Ti ne bi smio vidjeti ono što sada slijedi. To mu je Phelan rekao u Entremontu. Ali Ned je ostao i vidio, a zatim ih je doveo ovamo. „Nikad nam niste rekli da postoji dijete“, promrmljao je Cadell. „Nikad vam nisam rekla da postoji dijete“, ponovila je Ysabel tihim glasom kao jeka. „Samo jedno?“ Phelan ju je sada netremice gledao.

„Samo jedno, u svim životima. Jedan od vas dvojice ubio je drugoga, a onda je i sam umro, prerano, i ostavio me samu. Ali ne posve. U tom životu. U sebi sam nosila dar.“ „Vi znate što to znači, ljubavi moja, ako nas dvojica zajedno odemo u provaliju?“ Cadellov duboki glas bio je tih ali lišen straha. Želio je biti siguran. Ysabel je smrknuto kimnula glavom. „Svi znamo što to znači. Ali ni jedan od vas dvojice nije me pronašao, a dječak je dio ove priče.“ Nikad nije toliko nalikovala na kraljicu kao u ovom trenutku, pomislio je Ned, buljeći u nju. Dva su se muškarca okrenula – Ned će se i toga sjećati – i pogledala se. Vatra i led pretvorili su se u nešto čemu Ned nije znao ime – nije bio dovoljno pametan, nije živio ni približno dovoljno dugo da ga zna. Phelan se opet okrenuo Ysabel i polako kimnuo glavom. „Mislim da shvaćam. Svršetak, ljubavi moja?“ Oklijevao je. „Koji se odavno morao zbiti, treba li dodati?“ Ysabel je iznenada žestoko zatresla glavom u znak neslaganja. „Ja to neću reći! Ja to nikad ne bih rekla.“ Zatim se okrenula većem čovjeku. Stalno se okretala jednom pa drugom, jednom pa drugom. Ned se poželio povući, otići do zida pećine, u strahu da ne privuče pažnju na sebe. „Vjeruješ li ti još uvijek da duše nađu novi dom?“ upitala je Cadella. „Ja sam to uvijek vjerovao, premda to možda ne vrijedi za sve duše. Nas troje, mi smo imali različite putanje. Ne namjeravam pogađati što će se dogoditi s mojom dušom. Ne nakon što se nađem u ovoj provaliji.“ „Hoćeš li me tražiti? Ma gdje bila? Ako postoji način?“ Ned je u tom trenutku zaplakao. Doista se bio povukao sve dok nije udario u hladni kameni zid pokraj južnog otvora. Sad je osjećao vjetar. „Ma gdje bili“, odgovorio je Cadell onim svojim glasom koji muškarci i žene spremno slijede u rat, preko planinskih lanaca, kroz šume i u mrak. „Dok sunce ne prestane sjati i dok posljednji vjetar ne zapuše svijetom. Morate li me to pitati? Još i sada?“

Ponovo je odmahnula glavom. Ned je začuo kako mu odgovara: „Ne, nisam te to morala pitati, zar ne? Moj sjajni čovječe. Anwyll.“ Ljubljeni. Cadell je još trenutak ostao stajati i gledati je – Nedu se učinilo da urezuje crte njezina lica u pamćenje – a onda je, ne ispruživši ruku, ne dodirnuvši je, rekao: „Onda vjerujem da mi je vrijeme poći.“ Okrenuo se i pošao prema otvoru. Zaustavio se pokraj Neda, na rubu stijene nad strminom, i položio mu ruku na rame. Bez riječi. Ni drugom čovjeku ništa nije rekao, premda se okrenuo, pa su se pogledali svojim sivim i plavim očima. Ned je nečujno jecao, učinilo mu se da osjeća protjecanje krvi kroz komore svog srca. Krvi moje krvi. Zatim je Cadell skočio na strminu s ruba stijene. Ned ga je gledao u sjaju kasnog popodnevnog sunca, na posljednjoj svjetlosti dana, kako odlazi do niskih, tamnozelenih grmova koji okružuju provaliju, to žrtveno mjesto za koje priče tvrde da nema dna. Ondje je zastao, ali ni zbog čega nalik na strah, jer kad je podigao pogled i osvrnuo se prema ženi iza dvojice muškaraca, ponovo se smiješio, zlatokos i miran. I tako ga je Ned Marriner posljednji put vidio, kroz suze koje nisu htjele stati, kad je načinio posljednji korak i otišao u smrt bez glasa. Ned je pogledao prazno mjesto na kojem je trenutak prije stajao Cadell, a onda je okrenuo glavu u stranu i ugledao dvije ptice kako odlijeću na jug preko obronka planine. Nebo se nije srušilo, premda je ovo bilo vrijeme i mjesto kad bi se i takav događaj mogao zamisliti. Okrenuo se natrag i pogledao Phelana, koji je još trenutak stajao, gledajući prema provaliji, a onda i sam krenuo prema rubu stijene nad strminom. Kao i Cadell prije njega, prošao je blizu Neda, ali nije ga dodirnuo. Umjesto toga, skinuo je svoju sivu kožnu jaknu i lagano je prebacio Nedu preko ramena. „Bit će hladno kad sunce zađe“, rekao mu je. „Bojim se da je jakna poderana na jednom ramenu, ali možda se može pokrpati.“ Ned nije mogao govoriti. Boljelo ga je grlo, a i srce. Pogled mu je bio zamućen suzama. Phelan ga je još trenutak gledao kao da će nešto

reći, ali ipak nije progovorio. Zatim je zakoračio preko ruba stijene, lagano kao i uvijek, spretno doskočio na strminu i otišao do provalije kao što je prije njega učinio i drugi čovjek. Ned je začuo Ysabel iza sebe. Nije se okrenuo. Nije imao hrabrosti da je pogleda. Ali čovjek na strmini pod njim imao je hrabrosti i pogledao ju je. Ned je ponovo začuo njezin glas: „Anwyll“. Čovjek kojeg je tako nazvala opet se nasmiješio, stojeći na planini daleko od svijeta u kojem se rodio, obasjan sunčevom svjetlošću koja se za svih tih godina nije promijenila. Pogledao je prema mjestu na kojem je ona stajala, iza Nedovih leđa, i izgovorio joj ime. „Svakim dahom“, rekao joj je na kraju. „Svakog dana, svaki put.“ Zatim je zakoračio preko ruba i nestao u mraku.

Ned je nekoliko trenutaka ostao nepomično stajati oslonjen na zid pećine, a onda je morao sjesti. Prebacio je noge preko ruba stijene i zagledao se u daljinu na izmaku dana i strminu na kojoj više nije bilo nikoga. Nije znao da je moguće osjećati ovoliku tugu, ovako nepodnošljivu svijest o vremenu. Dok sunce ne prestane sjati. Sunce je zalazilo. Ujutro će ponovo izaći – svaki put kad padne mrak, ljudi moraju povjerovati da će sutradan opet izaći. Sjetio se kako mu je Kate Wenger sinoć rekla da zalazak sunca u prošlosti nikad nije bio trenutak ljepote i mira. Da su muškarci i žene strahovali kako noć koja se spušta nikad neće proći. Prestao je plakati. Ponestalo mu je suza. Obrisao je obraze i osjetio štipanje vjetra. Još dvije ptice, ili možda one iste, odletjele su dolje, skrenule na istok i nestale s vidika. Phelanova jakna visjela mu je preko ramena. Pogledao je provaliju, napola skrivenu grmljem. Poželio je da zna neku molitvu, pa da je sada izrekne naglas, ili barem u sebi.

Iza sebe je začuo šum, ali nije se okrenuo. Nije se to usudio učiniti, bio je previše bolno svjestan uloge koju je upravo odigrao. Nije vjerovao da se može suočiti s izrazom koji bi joj zacijelo vidio na licu. Cadell je rekao da Nedova majka ima kosu poput njezine, za njegovu se prabaku govorilo da je vidovita, a porodične priče sezale su još dalje u prošlost. A njegova teta... Ned je uzdahnuo; taj uzdah kao da je došao iz bezdane dubine. To je njegova porodica, a izgleda da je Phelan nečega bio svjestan – a da nije pravo ni znao čega – od početka, od onog prvog dana u katedrali. Ysabel mu je zakoračila bliže. Bila je više prisutnost nego zvuk. Ned je bio bolno svjestan njezine prisutnosti. Njih su dvoje sada ostali sami. Ona sada zacijelo gleda dolje i prisjeća se proteklih dvije tisuće i šesto godina. Kako da se čovjek suoči s nečim što je završilo nakon toliko vremena? Tko je ikad morao izaći nakraj s takvom pričom? Jer sada joj je doista došao kraj. Ned je u to bio uvjeren isto tako čvrsto kao i njih troje. Sudarili su se sa zidom – s njim – i zamršeno ispredanje priče primaklo se svom koncu na ovoj planini. Zatresao je glavom. Toliko je toga moglo poći drugačije i izmijeniti ishod. Brys ga je pokušao ubiti na groblju. Moglo mu je biti previše zlo da se popne do ovog mjesta. Oba su ga muškarca mogla preduhitriti. Obojica su sve to i rekli. Ono što se upravo dogodilo nije bilo predodređeno, nije se moralo upravo ovako zbiti. Znači li to da ih je on ubio? Ili oslobodio? Ima li ikakve razlike između tih riječi? Jesu li riječi uopće važne? „Oh, Bože, Ned, uspio si“, glasile su riječi koje je uto začuo. Shvatio je da su riječi ipak važne. Toliko važne da je skočio na noge i okrenuo se. Ispred njega stajala je Melanie, sa zelenim pramenom u crnoj kosi i s tako širokim osmijehom na suzama oblivenom licu da se Nedu učinilo kako će taj osmijeh osvijetliti sve sjene u pećini. „Ne mogu vjerovati!“ rekao je. „To je... ona... ti si se vratila!“ A Ysabel je otišla. Što znači da je imao pravo kad je u njoj vidio osobu koja odlazi čak i dok stoji pred njim. Obuzela ga je divlja i vatrena radost, pomiješana s

jednim drugim osjećajem koji ga možda više nikad neće napustiti. Netko se vratio i bio spašen, a netko je drugi otišao. Je li uvijek tako? „Vratio si me“, rekla mu je Melanie. „Nikad u životu nisam bio toliko sretan što nekoga vidim.“ „Doista?“ upitala je s tračkom ironije koji ga je podsjetio na nekoga drugog, ne na Melanie. Ned nije mogao govoriti. Bio je zapanjen, uzdrman. Melanie mu je prišla, stavila mu obje ruke na tjeme i preplela prste, a onda ga je poljubila, stojeći na vjetrovitom rubu stijene. Nije se žurila. Odisala je mirisom kojeg se nije sjećao otprije. Obuzela ga je vrtoglavica. Zatim se odmaknula i pogledala ga. Oči su joj bile neprirodno sjajne, možda zbog suza. „Vjerojatno to nisam smjela učiniti.“ Ned je još uvijek teško disao. „To je jedini razlog zašto sam došao u Francusku“, uspio je odgovoriti. Nasmijala se i ponovo ga poljubila, ovaj put lagano. Na neki nemogući način, učinilo mu se da to radi Melanie, ali istodobno i ne baš Melanie. Ili možda to i nije nemoguće nakon svega što se upravo dogodilo. Iznenada se sjetio kako se Kate promijenila kad su uoči Beltanea išli na Entremont. „Hvala“, rekla je Melanie, još uvijek mu stojeći vrlo blizu. „Nema na čemu“, odgovorio je, omamljen njezinom blizinom i mirisom i čudnovatošću vlastitih misli. A onda je, s velikim zakašnjenjem, primijetio još nešto. Odmaknuo se od nje i pažljivije ju pogledao. Osjetio je kako mu se lice rasteže u osmijeh, unatoč svemu. „Oh, Bože!“ rekao je. Melanie se iznenada doimala nezgrapna i nesigurna, sličnija sebi. „Što je?“ Ned nije mogao suspregnuti smijeh. „Isuse, Melanie, ti si najmanje osam centimetara viša. Pogledaj se!“ „Što? To je nemoguće ... a ne mogu se pogledati!“ „Onda mi vjeruj. Stani mi opet bliže.“ Poslušala ga je. Pokazalo se da on ima pravo. Bila je barem osam centimetara viša. Sada mu je dosezala do nosa, a prije nije tome bila ni

blizu. „Majčice mila, Ned! Porasla sam?“ „Bogme se čini da je tako.“ Nijedan od Nedovih poznanika nikad nije rekao „majčice mila“. „Je li to moguće?“ Ned se sjetio tete. Kako joj je kosa odjednom posve pobijeljela, što njegova majka nije htjela povjerovati dvadeset pet godina. „Izgleda da jest“, bilo je sve što je rekao. „Ne znam baš puno ni o čemu od svega ovoga.“ „Porasla sam?“ ponovila je u čudu. „Sad ćeš biti opasan komad“, rekao joj je. Na licu joj se pojavio osmijeh koji ga je podsjetio na nekoga tko je otišao. „I ne slutiš kako opasan, Ned Marriner!“ Netko se vratio, a netko je zauvijek otišao. Ned je oklijevao. „Melanie, jesi li bila ičega svjesna dok si bila...?“ Osmijeh joj je nestao s lica. Pogledala je kroz južni otvor, prema zaravni i ravnici, pa rijeci, drugim planinama i moru. „Samo u početku“, tiho je odgovorila. „A čak i tada s naporom. Kad sam... kad sam se počela mijenjati, osjećala sam što mi se događa, ali nisam se mogla oduprijeti. Nisam se mogla zaustaviti. Isprva sam mogla gledati kroz njezine oči i čuti što se govori, ali sve teže. Kad sam iz dubine pokušala pogledati van, osjećala sam se kao da na glavi i ramenima nosim uteg ili velik kamen. A onda mi je to postalo previše naporno. Nakon nekog vremena više to nisam bila u stanju.“ Još uvijek je gledala u daljinu. „Znači, ti ne znaš što se ovdje dogodilo? Maloprije?“ „Hoćeš li mi ti to ispričati?“ „Ono što znam. Ali... jesi li je ti natjerala da promijeni stvari, da im naredi potragu. I jesi li ti odabrala ovo mjesto?“ Ona je u međuvremenu ponovo zaplakala. Kimnula je glavom. „Da, to sam bila ja. Mogla sam... dok sam bila unutar nje, znala sam što će se dogoditi, znala sam da mi nema spasa ako jedan od njih ubije drugoga i uzme je. Pa sam progurala jedinu ideju koja mi je pala na pamet, da je pokušam nagnati da umjesto toga dođe ovamo. Nadala sam se da će se

netko toga sjetiti.“ Pogledala ga je. „Zapravo, nadala sam se da ćeš to biti ti, Ned. Nisam vjerovala da bi se itko drugi toga mogao sjetiti.“ „Znala si što bi se moglo dogoditi ako svi oni dođu ovamo?“ „Znala sam sve što je ona znala.“ Obrisala je suze s obraza. „Ned, ja sam bila ona, a ipak još uvijek pomalo i ja. A onda mi je sve postalo preteško, pa sam mogla samo čekati u pozadini.“ „Znala si da sam tamo? U Entremontu?“ U očima joj se pojavila iskra stare Melanie. „E pa, to je stvarno glupo pitanje. Pa zašto sam uopće onamo došla?“ Osjetio se glupavo. On ju je bio nazvao. „Točno. Oprosti.“ Izraz lica joj se promijenio. „Nemoj mi se više nikada ispričavati, Ned. Ne nakon ovoga.“ Pokušao je sve okrenuti na šalu. „Riskantno je govoriti momku takve stvari.“ Odmahnula je glavom. „Ovaj put nije.“ Sada je na Neda došao red da se okrene i pogleda u daljinu, svu tu ljepotu u sumraku. „Trebali bismo krenuti dolje. Ovo mjesto nije normalno.“ „Nismo ni mi“, odvratila je Melanie. „Normalni. Zar ne?“ Oklijevao je. „Mislim da uglavnom jesmo“, odgovorio je. „Bit ćemo. Možeš li ovako hodati?“ Pogledala je svoje bose noge. „Ne niz planinu, Ned. A uskoro će pasti mrak.“ Razmislio je. „Vidio sam jednu kapelicu u blizini. Malo ispod vrha. Nije daleko odavde. Možda nećemo moći ući, ali ima dvorište koje će nam pružiti malo zaklona. Odande bih mogao nazvati dolje.“ „Imaš Gregov broj u memoriji?“ Sada je to opet bila stara Melanie, doduše viša, ali ipak ona. Ned se osmjehnuo. Sreća je moguća, gotovo je nadohvat ruke. „Vrlo duhovito“, odvratio je. A onda mu je još nešto palo na pamet. „Greg se prilično dobro držao, znaš.“ „Morat ćeš mi pričati o tome. Ali imaš pravo, morali bismo krenuti. Hladno mi je. Ysabel je bila... prilično žilava, pretpostavljam.“ Ysabel je bila mnogo toga, pomislio je Ned.

Skinuo je kožnu jaknu i dodao joj je. „Gdje si ovo dobio?“ upitala ga je, uvlačeći ruke u rukave. Jakna joj je bila prevelika, u njoj je izgledala poput klinke. „I to ću ti ispričati. Idemo?“ Izašli su kroz istočni otvor, istim putem kojim je Ned ušao. Melanie se nekoliko puta trznula, hodajući bosonoga po kamenju. Čim su izašli, Ned se zaustavio i osvrnuo. Stajao je na mjestu gdje se bio uspio zaustaviti kad se stao klizati nizbrdo i ugledao stijenu za koju se bio uhvatio. Stražnji dio pećine sada je bio u mraku, svjetlost nije dosezala tako daleko. Zapravo se nije imalo što vidjeti. Melanie ga je gledala, ogrnuta Phelanovom jaknom. „I ti si se promijenio, znaš?“ rekla mu je. „Porastao sam deset centimetara?“ „Ne, doista si se promijenio, Ned.“ Kimnuo je glavom. „Hodi, kapelica je još malo uzbrdo pa onda nalijevo.“ Kad su stigli na vrh grebena i ugledali osamljeni križ i kapelicu na zapadnoj strani, sunce je ležalo pred njima, vrlo nisko, i osvjetljavalo oblake. Bio je to veličanstven zalazak sunca, pravi dar. Živimo u vremenima, pomislio je Ned Marriner, kad si čovjek može dopustiti da razmišlja na takav način.

Našao je svoj ruksak na mjestu gdje ga je i ostavio, uz kameni zid. Izvukao je svoju trenirku; sada je bilo jako hladno na večernjem vjetru. Vrata kapelice bila su zaključana lokotom, a i vrata druge, duge i niske kuće pokraj dvorišta koje je nudilo kakvu-takvu zaštitu od vrtložnih naleta vjetra. „Dat ću ti svoje čarape“, rekao joj je. „Inače ćeš se smrznuti.“ Melanie je kimnula glavom. „Nisam ni sanjala da će me takva ponuda jednoga dana toliko usrećiti.“ Povukla je zatvarač na jakni sve do nosa, ali to neće biti dovoljno ako ostane bosonoga. „Imaš džepni nožić?“ upitala je. „Imam.“

Ispružila je ruku, a on je prekopao po ruksaku i dodao joj švicarski nož. Zatim je sjeo na kamenu klupu uza zid kuće i počeo izuvati tenisice kako bi joj dao svoje čarape. „Nisu baš posljednji krik mode“, počeo je govoriti kad ih je skinuo i ponovo obuo tenisice, „ali će...“ Zatim je zašutio. Melanie je stajala pred vratima kuće s ravnim krovom, a vrata su bila otvorena. „Kako ti je to uspjelo?“ upitao ju je, prilazeći. „Posjedujem vještine o kojima ti ništa ne znaš, Ned Marriner.“ Onaj prizvuk u njezinu glasu. Opet ga je začuo. Ako se Ned promijenio, sigurno nije bio jedini. „Tako je moj tata prije nekoliko dana obio jednu bravu.“ Osmjehnula se. „To sam ga ja naučila.“ „Što?“ Melanie je izgledala vrlo zadovoljna sobom. „Jednom, kad smo snimali u Peruu, vidio me kako obijam bravu i postao ljubomoran. Natjerao me je da mu pokažem kako se to radi.“ „Ti si zločinački genij“, odvratio je. „Evo ti čarape.“ Uzela ih je i ušla, a on je uzeo ruksak i pošao za njom. Unutra nije bilo električne struje, a duga, uska prostorija bila je mračna. Ned je otvorio prozorske kapke prema dvorištu, a Melanie je navukla čarape na noge. Ned je ugledao kamin i naslagano drvlje pokraj njega. Ovo mjesto nekoć je vjerojatno bilo spavaonica ili blagovaonica kapelice, a sada je, izgleda, služilo kao prenoćište planinarima. „Misliš da će nas uhititi ako zapalimo vatru?“ „Ne bih imala ništa protiv toga“, odgovorila je Melanie. „Kad bi mi donijeli cipele.“ To ga je na nešto podsjetilo. Podigao je poklopac mobitela i nazvao oca. Jedan signal. „Ned?“ Unatoč iscrpljenosti, Ned je shvatio da se smješka. Navala osjećaja prije no što je progovorio. „Da, ja sam. Tata, vratio sam je.“ „Što?“ „Vratio sam je. Oboje smo dobro.“

„Oh, dragi Bože“, začuo je očev glas, a onda je shvatio da tata plače. Čuo ga je kako drugima prenosi njegove riječi, a onda se obratio njemu: „Ned, Ned... evo ti majke.“ „Dušo?“ začuo je majčin glas. „Doista si dobro?“ „Odlično sam, mama, oboje smo odlično. To će biti zbilja duga priča.“ „Možete li doći dolje?“ „Ne sada, mama. Već je gotovo mrak, a Melanie nema cipele. Mislim da ćete morati doći po nas ujutro i donijeti joj odjeću.“ „A gdje ste sada?“ „U kući kraj kapelice. Ušli smo unutra. Ima kamin, dobro je. Bit će nam dobro preko noći. Možete li doći po nas odmah ujutro?“ „Naravno da možemo. Ned, daj Melanie na telefon, tvoj otac želi razgovarati s njom.“ „U to sam siguran.“ Još uvijek se smješkajući, dodao joj je mobitel. „Šefe?“ Zatim je zašutjela i stala otirati suze s obraza. „Hvala vam, gospodine“, tiho je rekla. „Svima vam hvala. Dobro sam, doista. Vidjet ćete. Ali trebaju mi neke stvari. Možete li mi dati doktoricu Marriner?“ Zatim je otišla je do prozora, a Ned je opet izašao na dvorište i otišao do niskog južnog zida, pokraj bunara. Pogledao je krajolik koji je tonuo u mrak. U kućama, na farmama i u seoskim restoranima u dolini palila su se svjetla. Vidio je automobilska svjetla na cestama. Odmarališta na rivijeri udaljena su samo sat vremena odavde. Svjetlucala su svjetla barova, kavana i jahta uz obalu mora. Zamislio je brod koji je prije vrlo mnogo vremena doplovio ovamo iz Grčke, kako prolazi pokraj mračnih, zlokobnih šuma i planinskih lanaca koji skrivaju od pogleda sve što se nalazi u unutrašnjosti, ostavljajući je zakrivenom i tajnovitom. Zamislio je te strance izdaleka kako nalaze luku zapadno odavde, a onda se prvi put susreću s lokalnim plemenom, pitajući se jesu li prevalili čitav taj dugi put kako bi pronašli smrt tako daleko od doma, ili možda nešto drugo. Zamislio je te domaće ratnike i njihove druide, njihove obrede i

šumske bogove, njihove božice mirnih jezera, i zamislio ih kako izlaze iz šume da vide strance, pitajući se tko su i što donose sa sobom. Srce mu se ispunilo do ruba, kao da je primilo svu tugu i radost koje u njega stanu. Sada kad je sunce zašlo, pogledao je svjetla ispod sebe. S lijeve je strane ugledao mjesec, prema mjestima gdje vjerojatno leže odmarališta, ta igrališta svijeta koji poznaje. On je sada upoznao drugi svijet. Dodirnuo ga je. Znao je da će, na neki način, hodati u oba svijeta do kraja života. Pomislio je na vepra. Dok se noć spuštala u kotlinu, položio je dlanove na niski kameni zid i pomislio na Ysabel. „Dođi ovamo“, začuo je glas iza leđa. „Našla sam šibice i zapalila vatru. Jesi li sa sobom ponio nešto što bi se moglo nazvati hranom?“ Okrenuo se prema Melanie, prema svijetu. „Verakuharica mi je zapakirala nekoliko stvari.“ „Bog je blagoslovio“, odvratila je Melanie s praga. Otišao je natrag do vrata i ušao za njom u kuću. Vatra se razgorjela, a Melanie je već bila upalila i svijeće. „Našla sam deke u ovim ormarima“, rekla mu je. „Cijelu gomilu.“ „Odlično. Bit će nam okej.“ Melanie se nasmiješila. „Mornarčino,“ rekla mu je, „možda će ti biti i bolje nego okej.“ Kao što se moglo i očekivati, srce mu je nato jače zalupalo. Nakašljao se, a jedna mu je neizbježna slika proletjela glavom. „Melanie, moja mama je u vili. Sutra će doći ovamo i pogledati me u oči.“ „Imaš pravo. A ja radim za tvoga tatu, zar ne? Mogla bih imati problema ako bismo...“ „Ti?“ odvratio je. „Ti bi mogla imati problema? Melanie, znaš moju majku! Misliš da ću se izvući ako joj kažem da smo igrali Čovječe, ne ljuti se?“ Tiho se nasmijala. „Samo ako doista budemo igrali Čovječe, ne ljuti se.“ „Nisam se zato prijavio u mornaricu.“ Melanie ga je kratko pogledala s drugačijim izrazom lica. „Znaš,

doista si se promijenio.“ „Pa, i ti isto.“ „Valjda.“ Nasmiješila mu se. Pomislio je da ona izgleda starije, ali nije joj to rekao. Podigla je ruku i dodirnula mu obraz. Činilo se da su joj oči tamnije, a na neki način i glas. „Ned, ja prilično dobro mogu zamisliti što si danas učinio. Sjećam se kako si se ovdje osjećao kad smo se dovezli. A... ovo nije posljednja noć naših života.“ Ponovo se nakašljao. „To je prilično vruća misao.“ „Aha. Znam. Rođendan ti je u srpnju, zar ne?“ Kimnuo je glavom. Ponovo mu je bilo teško govoriti. Žene vam to mogu učiniti. „Morat ću se potruditi da to zapamtim“, rekla je Melanie. „A sada da vidimo što ti je to Vera zapakirala u ruksak.“ Otišla je do ruksaka. On je ostao stajati na mjestu, prisjećajući se dodira njezinih usnica u pećini, a i onog mirisa koji dotad nije primijetio. „Ovaj, petnaesti“, iznenada je rekao. „Petnaesti srpnja.“ Melanie je stala prekapati po ruksaku. „Baget, pašteta, sir, jabuke“, nabrajala je. „Vera je suho zlato.“ Zatim ga je pogledala preko ramena i nasmiješila se. „Zapisala sam datum tvog rođendana u ručno računalo. U međuvremenu, dođi ovamo pokraj vatre, hajde da jedemo i...“ Glas joj je ponovo postao dublji. „Pada mi na pamet nešto animalno.“ „Oh, Bože!“ odvratio je Ned. Melanie se glasno nasmijala. Tama je vani postala dublja i gušća. Divlje svinje, koje se hrane u sumrak i u zoru, oprezno su izašle iz šume u podnožju, a sove su poletjele s drveća i krenule u lov. Mjesečina je obasjala drevne gradove i srušene kule, slavoluke i sveta jezera, groblja, vinograde i grmove lavande. Jedna po jedna, u tamnoplavom sumraku zasjale su zvijezde, na nebu koje se još uvijek nije srušilo.

Čekali su na sjajnom jutarnjem svjetlu vani pokraj zida. Ugledali su

ostale kako se uspinju cik-cak stazom sjevernog grebena. Morali su krenuti prije svitanja, pomislio je Ned, u mraku, da bi već sada stigli. Ujutro je teže osjećati tugu, pomislio je, gledajući oca kako rukom podiže šešir i maše im. Melanie je ustala i uzvratila mu pozdrav, podigavši obje ruke iznad glave. Možeš si dopustiti radost, pomislio je. Pa čak i ponos. Više nije osjećao mučninu. Nije ju osjetio od trenutka kad je ušao u pećinu i pronašao Ysabel. Prebrojio je osobe u skupini i ustanovio da su svi došli gore. Čak i Greg i tetak Dave, koji se vjerojatno ne bi smjeli upuštati u ovakve dvosatne uspone. Njegova majka i teta hodale su rame uz rame. Crvena i bijela kosa, kao u bajci. Ali ovo nije bajka; ovo je njegova porodica, a Ned im je trebao ispričati drugačiju vrstu priče. Progutao je slinu vidjevši ih zajedno, obasjane svjetlošću ispred zelenog drveća i plavih jezera daleko u podnožju. Dolazili su cik-cak stazom. Ned se prisjetio kako je kasno jučer, progonjen, presjekao te posljednje zavoje i popeo se na vrh pročeljem stijene. Oni to nisu morali učiniti. Ned je stajao pokraj Melanie, čekajući da ostali dođu do njih zadnjim usponom. Prije no što su stigli, Melanie ga je pogledala i nasmiješila mu se. Prije će biti da je porasla deset centimetara, zaključio je Ned. Uzvratio joj je smiješak. „Baš me zanima hoćeš li sada moći zakucavati koševe?“ „Tako se osjećam“, odgovorila je. Zatim je potrčala, odjevena u Ysabelinu bijelu suknju i plavu bluzu i s njegovim čarapama na nogama. Ned je vidio oca kako širi ruke i čvrsto je steže u zagrljaj, kao da grli izgubljeno dijete koje mu se vratilo. Greg i Steve zaustavili su se pokraj njih, čekajući na red da je zagrle, a Nedova majka, tetak i teta produžili su prema Nedu. Primijetio je da se Kate Wenger drži iza njih, iznenada stidljiva. „Bok, mama“, rekao je. „Jesi li mi donijela kroasane?“ Nedova majka, koja inače nije baš sklona grljenju, nije mu odgovorila, samo ga je zagrlila i nije ga htjela pustiti.

„Lakše malo!“ rekao joj je Ned. „Nemoj mi to govoriti“, promrmljala je. „Ni slučajno.“ Naposljetku se odmaknula od njega i pogledala ga. Teta se smiješila. „Bok, nećače“, rekla mu je. „Hoćeš da ti ispričamo koliko smo bili uplašeni?“ „Mogu zamisliti.“ „Ne, ne možeš“, odvratila je Meghan Marriner, odmahujući glavom. „Ni približno.“ Pogledao ju je. „Moram vam ispričati neke stvari“, rekao je. „O nama. O našoj porodici.“ Sestre su se pogledale. „Koji je od one dvojice otac?“ upitala ga je Kim. Ned je zinuo od čuda. „Isuse!“ izustio je. „Provele smo veći dio noći u razgovoru“, objasnila mu je majka. „Spojile nekoliko pretpostavki. Kao slagalicu.“ „Kao slagalicu“, tupo je ponovio Ned. Vidjevši mu izraz lica, tetak Dave se nasmijao. „Ned,“ rekao mu je, „vjeruj mi, umirao sam od straha slušajući ih. Vrijeme je da se počnemo bojati u njihovoj blizini.“ Ali Ned nije osjećao strah, a činilo se da ga ne osjeća ni njegov tetak. Majka i teta gledale su ga s iščekivanjem. „Nije im rekla“, tiho je odgovorio. „Pitali su je.“ „Ali, imale smo pravo?“ upitala je Meghan. „Aha“, odgovorio je Ned, kimajući glavom i pogledao tetka. „Nisu bile sigurne. Znači da smo još uvijek izvan opasnosti.“ „Jedva“, odvratio je Dave Martyniuk. „Ovo je tek početak.“ Okrenuli su se ostalima. Edward Marriner predvodio je skupinu prema vrhu. Greg i Steve cerekali su se kao klinci, a Melanie je sada nosila svoju preveliku torbu, mobitel i slamnati šešir. Meghan joj je prišla i poljubila je u oba obraza. Ned je pogledao oca. „Bok, tata“, rekao mu je. „Zdravo, sine“, odvratio mu je otac sa smiješkom. „Pogledaj dobro oko sebe. Jutarnje svjetlo. Ne vjerujem da ovdje gore možeš pogriješiti. Mnogo mogućnosti. Bilo bi dobro da s drugog

kraja dvorišta provjeriš i južnu stranu. Možda je štos u tome da snimaš sa Cézanneove planine, a ne prema njoj?“ Otac je kimnuo glavom. „To mi je palo na pamet dok smo se penjali.“ „Ja sam se toga sjetila prije tjedan dana!“ rekla je Melanie. „Oh, pa jasno“, odvratio je Greg. Steve je šmrknuo i otišao do Kate, koja se još uvijek držala po strani, a onda je nekoga nazvao mobitelom. Ned se zapitao tko je još ostao u vili da ga nazove. Trenutak poslije, visokim i jasnim prostorima na vrhu SainteVictoirea odjeknuli su zvukovi ‘Svadbenog marša’. „K vragu!“ rekla je Melanie, zacrvenjevši se, i pritisnula dugme za odgovor na svom mobitelu. „Tu sam pozivnu melodiju već skinula!“ Steve se opet okrenuo prema njima. Smijao se. I Greg se smijao. A i Ned. Treba li se čovjek sve vrijeme ponašati kao zrela osoba? Steve je izveo orijentalni naklon pred Melanie. „Ptičice, neka ti ovo bude životna lekcija. Ono što se promijeni, s vremenom se opet može vratiti u početno stanje.“ Zatim joj se ponovo naklonio, stisnuvši dlan o dlan. „Vas ste dvojica u grdnoj nevolji“, rekla im je. „Nemaš pojma koliko mi je drago što to čujem“, odvratio je Greg, a onda ju je pogledao i namrštio se. „Hej, jesi li ti to porasla?“ Melanie se osmjehnula. Njezin osmijeh gotovo da je obasjao čitavu planinu.

Melanie se vratila unutra da se presvuče, a Nedov otac stao je provjeravati vidik u svim smjerovima. Ned je dobro poznavao taj izraz lica i procjenjivački pogled. „Poslije“, rekao je Edward Marriner, vidjevši da ga Ned gleda. „Vratit ću se.“ Spustio je ruku na sinovo rame i stegnuo ga. Melanie je izašla. Bio je popriličan šok vidjeti je u njezinoj odjeći i tenisicama. Sada je opet bila ona stara, očeva asistentica, hiperorganizirana ratnica pozivnih melodija na mobitelu.

A netko se drugi još više udaljio. To ga je natjeralo da se zamisli. Pustio je ostale da prvi krenu dolje. Rekao im je da mu treba trenutak nasamo. Majka ga je samo pogledala, a onda je krenula s ostalima stazom. Ned je pronašao jedan veliki kamen i sjeo na zemlju, naslonivši se na njega leđima, gledajući svitanje na istoku, okrenut prema posljednjem grebenu kojim se jučer uspeo. Pećina je sada ležala iznad njega, pa onda nizbrdo i nadesno. Duboko je uzdahnuo. Hoće li se sve ovo povući? Hoće li ovi događaji izblijedjeti u sjećanju i odlutati kao što to obično biva? Hoće li postati nešto čega se sjetiš s vremena na vrijeme, a onda s godinama sve rjeđe? Priča, tvoja povijest, dok odlaziš prema drugim pričama i drugim trenucima koji postanu tvoj život. Drugim ljudima. Začuo je korake, netko je udario kamenčić nogom. „Jesi li, ovaj, noćas spavao s njom?“ upitala ga je Kate Wenger. Prišla mu je s leđa. Skinula je sunčane naočale i mirno ga pogledala. „Kakvo je to pitanje?“ upitao je, podigavši pogled. „Rekla bih da se nameće samo od sebe.“ „Nijedan džentlmen ne bi na njega odgovorio.“ Kate je čekala. Ned je osjetio da se crveni. „Ne, naravno da nisam.“ Kate se nasmiješila. „Dobro.“ Kosu je začešljala prema van. Ovaj put na sebi je imala Nedovu crnu majicu sa slikom Pearl Jam i traperice. Poslužila se onim trikom kojim se djevojke katkad služe, prije polaska na planinu svezala je majicu u čvor iznad trbuha. Majica nije više bila nimalo nalik na onu koju je Ned nosio. „Ja ionako više volim žene iz New Yorka“, rekao joj je. Šmrknula je. „Nemoj praviti račun bez krčmara.“ „I ne sanjam o tome.“ Iznenada se osmjehnula. „Nemam ništa protiv da o tome sanjaš.“ Ned ju je gledao, nesposoban da se sjeti što bi joj mogao reći. Opet je pogledao nalijevo, preko grebena prema rivijeri, Italiji i suncu. Zemlja ispod njih prema jugu jednom je bila bojno polje. Vjerojatno više nego jedanput, pomislio je. Kupala se u dugoj i blagoj ljepoti jutra.

Kate je ispružila ruke. „Hajde, previše ćemo zaostati.“ „Što je u tome loše?“ upitao ju je, podigavši pogled. Opet se nasmiješila. „Ništa, pretpostavljam.“ Ispružio je obje ruke i dopustio joj da mu pomogne ustati.

ZAHVALE

Kao i uvijek, Lauri i Sybil, na raznim stranama Atlantika. Knjigu Ysabel uglavnom sam napisao u okolici Aix-en-Provence, pa je prikladno da prvo spomenem one koji su mi ondje bili od velike pomoći. Bethany Atherton ponudila mi je vilu Sans Souci, upozorila me na srušenu kulu i pokazala mi garagai kad smo se jednog vjetrovitog dana popeli na Sainte-Victoire. Leslie-Ellen Ray upoznala me s profesionalnim pristupom fotografiranju katedrale u Aixu. Gilles Dorival sa Sveučilišta Aix-Marseille, ponudio mi je sugestije, odgovorio na pitanja, omogućio pristup sveučilišnoj knjižnici i upoznao me s dvojicom doista velikodušnih ljudi, Jean-Marcom Gassendom i Pierreom Vareneom, arhitektima u Institutu za proučavanje antičke arhitekture. Zahvalan sam im na ljubaznosti i entuzijazmu, na preciznim opisima katedrale i njezine povijesti, i na prekrasnom, evokativnom popodnevu što smo ga proveli u još uvijek za javnost zatvorenim ruševinama novoiskopanog rimskog amfiteatra u Aixu. Sam Kay pratio me na dugoj vožnji planinom, posjetio je Entremont nekoliko puta, obišao teren i – s Matthewom i Laurom – pridružio mi se, između ostalog, u klaustrima Saint-Sauver i Saint-Trophime, groblju Les Alyscamps i rimskom amfiteatru u Arlesu, i u Glanumu. „Moraš upotrijebiti ovo mjesto u knjizi“, rekli su mi obojica, a to je postao refren koji me motivirao. Sam je ponovo otišao na planinu nekoliko tjedana nakon što smo je svi obišli, kako bi ustanovio dodatne pojedinosti o putu, pećini i provaliji. Matthew je posvuda snimao fotografije. Stvari se promijene kad vam sinovi postanu istraživači. Pročitao sam previše tekstova o Keltima, Grcima, Rimljanima u Provansi da bih ih sve ovdje mogao spomenuti. Navest ću samo dojmljivu knjigu Stara Provansa Theodorea Cooka, a i Lutanje Provansom S. Baring-Goulda, doista šarmantnu (i nedvojbeno

subjektivno intoniranu) knjigu. Pomogle su mi i sveobuhvatne studije Jean Markale o Keltima, kao i djela Mirande Green, Marie-Louise Sjoestedt, Nore Chadwick (opet) i plodnog Barryja Cunliffea. Cunliffeova kratka knjiga o Grku Pitiji dala mi je mnoge ideje koje su našle put u Ysabel. Rat, žene i druidi Philipa Freemana, pregledna je i korisna zbirka primarnih izvora o miješanju keltskog i klasičnog svijeta. Ekstaze Carla Ginzburga, povjesničara kojeg već dugo cijenim, bile su mi plodno tlo za mnoge zamisli i slike. Što se tiče oppiduma Entremont, od velike mi je koristi bila monografija Fernanda Benoita, Entremont, o povijesti tog mjesta i iskapanjima koja se ondje vrše. A također i službena internetska stranica (http://www.culture/gouv.fr/culture/arcnat/entremont/en/index2.html) na engleskom i na francuskom. Nadam se kako je samo po sebi jasno da ni jedan od spomenutih pisaca ne snosi odgovornost za način na koji sam se u ovoj knjizi poslužio poviješću i mitologijom. Zahvalan sam Deborah Meghnagi (vodećoj osobi iza http://www.brightweavings.com) i Rexu Kayu na pozornom iščitavanju završne verzije. Ysabel mnogo duguje svim ovim ljudima, kao i njezin spisatelj.