Guy Breton - Marie Louise

Guy Breton MARIE LOUISE LJUBAVNE ZGODE U FRANCUSKOJ POVIJESTI Histoires d'amour de l'histoire de France VII.

Ljubav je zanimanje besposlenu čovjeku, razonoda ratniku, oslonac vladaru. NAPOLEON MOJIM KĆERIMA CATHERINI I FRANCOISI

PREDGOVOR NAŠEM IZDANJU Opće je proširena pojava »silovanja povijesnih činjenica« – kako je to nazvao Otokar Keršovani – pa je historičarima lako pronaći greške i propuste. Guy Breton, pisac ovog djela, odlučio je da ispravi neke. Ali poput polivenog poljevača upleo se u vlastitu paučinu koju je razapeo slažući optužbe protiv drugih povjesničara: uporno im predbacuje (i u predgovorima i u samom tekstu knjiga) da nojevski zatvaraju oči pred ljubavi koja upravlja ljudskim životom, pa prema tome i povijesti ljudskog roda. Stoga su – tvrdi – uskogrudni i kratkovidni, pa je donkihotski krenuo ispravljati nepravde. Skupljajući gradu po arhivima, memoarima i dokumentima nije ni opazio kako je načinio novu grešku. Zagubio se u šumi dražesnih pojedinosti, privlačnih prepričavanja i dvorskih ogovaranja. Izgubio je mjeru i dao se zavesti sklonostima ili odbojnostima prema osobama koje bi želio prikazati potpunije od prethodnika. Doduše, neprekidno ističe da želi prikazati samo Ljubavnu povijest francuske povijesti (kako glasi originalni naslov serije). Uostalom i premnogi povjesničari oduvijek iz povijesti crpu samo ono što odgovara njihovim sklonostima, teorijama i predodžbama ili pak potrebama društvene klase kojoj služe. Breton se, dakle, s pravom naljutio. Njegova tvrdnja da ljubav ne možemo isključiti iz povijesti ima to više opravdanja što više vlasti ima u rukama jedan ili nekolicina pojedinaca. Nije li upravo francuska povijest najbolji primjer za to? U doba apsolutističke monarhije nije bilo svejedno da li kraljem koji neograničeno vlada zemljom vlada Madame Pompadour, koja je imala ipak i dobrih osobina, ili prostakuša Madame du Barry, iako su obje podjednako upropaštavale državnu blagajnu – više no skupi ratovi. Ili: Karlo VII »Pobjednik« nije baš uvijek mogao hladnokrvno voditi državne poslove uz Agnes Sorel koja je čak u XV. stoljeću uvela modu sukanja s prorezom do struka, a grudi je jednostavno izvadila iz vrtoglavog izreza smatrajući da je šteta da ljudi ne uživaju promatrajući te divote. No, ipak se ne da u svemu pronaći ljubavno-seksualna pozadina, pa i Breton tako ponekad zabrazdi. Ne može se baš svaki događaj utrpati u

njemu dragi okvir! Uostalom, on u temeljima samo ponavlja sve greške građanske historiografije, prenaglašavajući ulogu vladara i općenito pojedinca u povijesti, jer upravo to odgovara onom izvatku povijesnih događaja koji njega zanima. Stoga, kad i mora dati neko objašnjenje ili prikaz događaja u kojima nema ljubavnih spletki, daje ne baš historijski vjernu sliku. No, nakon svih ovih zamjerki treba istaći i sve one dobre osobine kojima ovo djelo privlači čitatelja da bez daha guta stranice za stranicama. U prvom redu to je izvanredni stil ovog publiciste, njegov neobičan smisao da pronađe pravi dokument, anegdotu i pričicu, pa tako oživi djelo koje nikako i nikad nije dosadno, već zabavlja i onda kad nas i pomalo ljuti. I još nešto (znatno važnije): ovako iznesena – dražesno i privlačno – francuska je povijest neosporno krnja, ali dovoljno zanimljiva da svaki čitatelj poželi da upozna i one događaje koji su ovdje samo nabačeni. Sve te pikanterije i ogovaranja dio su događaja značajnih ne samo za nekog kralja već i Francusku, pa svatko zaželi da ih sagleda u cjelini. U mnogočem iskrivljena i nepotpuna slika francuske revolucije, na primjer, budi neodoljivu želju da upoznamo točan slijed događaja presudnih za povijest čovječanstva, a o svemu tome ima vrlo dobrih knjiga prevedenih i na naš jezik. To vrijedi i za mnoge povijesne ličnosti koje tako slikovito Breton daje iznoseći malo poznate pojedinosti, makar često iskrivljuje sliku vremena i sredine. Tako, na primjer, osjeća upravo neshvatljivu sklonost prema Mariji Antoaneti. Njena platonska ljubav za lijepog Šveđanina dovoljna mu je – baš kao i seksualna nespretnost Luja XVI. – da joj oprosti sve ono zbog čega je završila na giljotini i u francuskom narodu ostavila lošu uspomenu. Uopće, ženski su likovi često u prvom planu. Obično zato da budu okrivljeni zbog svih nedaća nekog razdoblja. Razuzdanost, rastrošnost i lakomislenost kraljica, favoritkinja i utjecajnih dama za Bretona su dovoljno objašnjenje društvenih kretanja koja su imala mnogo dublje korijenje. No pišući o ljubavi i samo o ljubavi (a to znači i o mržnji, ljubomori, osveti, ambicijama i o svemu što čini naličje tog uzvišenog osjećaja) Breton sebi može dopustiti i takve propuste. Napokon, nakon toliko nesavršenih povjesničara zašto bi on morao biti bolji, a pružio je čitatelju zabavnu knjigu koja ga uvodi u francusku povijest – sve od

barbarskih vremena kad su se dinastički problemi rješavali pokoljem rođaka pa sve do rafiniranih igara kraljevstava, carstava i republika! Mora mu se priznati da je skupio golemu građu, proučio nevjerojatno velik broj izvora, zavukao se i u one zakutke arhiva koje preziru službeni povjesničari svih boja, te od goleme količine dokumenata stvorio djelo koje nijednog časa nije dosadno, koje zabavlja čak i onda kad može razljutiti nekim propustom. Povijest je oduvijek očaravala čovječanstvo i nikad se nećemo zamoriti proučavajući je. I najsuhoparnije iznošenje povijesnih činjenica naći će čitatelja, a pristupačno pisana povijesna djela spadaju u najpopularnije štivo. Što je pisac vrsniji, to je užitak veći. Takvi užici očekuju svakoga koji posegne za ovim knjigama, koje nemaju velikih pretenzija niti stopostotnu vjerodostojnost znanstvene studije, ali će obuzeti pažnju jer je Guy Breton majstor lepršavog stila, nema mu premca u odabiranju prave anegdote, opisa događaja i zanimljivih dokumenata. On dražesno lako i zavodljivo površno priča priče koje su tim zanimljivije što im je sadržaj – historija, glavni glumci – povijesne ličnosti, a kulise – dvorovi i zavjereničke jazbine. Pronašavši nov, još neistražen kut gledanja niže i opće-poznate i nepoznate činjenice u privlačnom kolažu koji se čita bez daha, uživajući u stilu koji je svojstven samo Francuzima, a pod publicističkim perom Bretona doživljava pravi procvat. Redakcija

PREDGOVOR »Žena stvara čovjeka i žena ga uništava«, stara je korzikanska poslovica. Ta se mudra narodna izreka izvanredno može primijeniti na Napoleona I. Pošto su ga Josephine i Desiree Clary stvorile, Marie Louise ga je uništila. Napustivši na vrhuncu slave onu koju je u svojem praznovjernom žaru nazivao »svojim dobrim anđelom«, car se dušom i tijelom predao jednoj senzualnoj princezi koja ga je mrzila. Postavši marionetom u vještim rukama te mlade žene, koja je od njegova kreveta znala načiniti najžešće bojno polje, u četiri je godine izgubio carstvo koje je petnaest godina stvarao. Povjesničarima se dakle već stotinu i pedeset godina postavlja pitanje: nije li se Marie Louise, uvlačeći vladara Evrope u iscrpljujuće ljubavne podvige, pokoravala očevu nalogu? Neki »knjiški moljci« misle da je tako. Po njihovu je mišljenju car Franjo I. dao svojoj kćeri vrlo precizne odredbe o sredstvima kojima se imala služiti da bi iscrpila Napoleona. Nemogavši ga pobijediti na bojištu, saveznici ga odlučiše uništiti u krevetu. Da bi porazili najslavnijega ratnika svih vremena, njegovi su neprijatelji našli jedino moguće sredstvo: ženu... Istina je da se Napoleonova Ahilova peta nalazila na čudnom mjestu...

1 PETNAESTOGODIŠNJA MARIE LOUISE AUSTRIJSKA ZABAVLJALA SE »MUČENJEM« NAPOLEONA To bijaše najnježnija djevojčica. SIMONE BOUVIER ŠESNAESTOG SIJEČNJA 1806. godine, u salonu palače Schonbrunn, pred golemim kaminom u kojemu su pucketale cjepanice, opruženi potrbuške na sagu igrali su se drvenim vojnicima dječak i djevojčica. Dvoje je djece iz više razloga privlačilo pažnju. Prvo, imali su debelu i pomalo obješenu donju usnu – poseban znak što su ga naslijedili od jednog prilično ružnog pretka koji se, paradoksalno, zvao Filip Lijepi, i što im ga je prenio Karlo V. zajedno s načinom kako će se tim znakom služiti. Drugo, bili su sin i kći austrijskog cara Franje I. Bili su to dvanaestogodišnji nadvojvoda Ferdinand i nadvojvotkinja Marie Louise koja je upravo navršila petnaest godina. Postavivši svoje vojnike jedne prema drugima na dva kraja prostorije, pripremali su lijepu bitku. Ali, u trenutku kad je ratnicima trebalo odrediti narodnost, izbila je prepirka: ni Ferdinand, ni Marie Louise nisu htjeli zapovijedati Francuzima. – Želim imati samo odane vojnike, a ne revolucionare žedne krvi – reče nadvojvotkinja. Nadvojvoda joj odvrati da ne može biti generalom horde divljaka pošto ga je nebo odredilo za nasljednika jednog carstva. Nato pijunu na pod.

Tada djevojka, čiji je plavi pogled iznenada postao tvrd, izjavi da će radije odustati od igre nego da zapovijeda »vojskom grubijana« koja je kod Austerlitza pobijedila čete njezina oca. Naposljetku se djeca složiše da zajednički zapovijedaju austrijskom vojskom i da potuku Francuze. Marie Louise izabra najružnijeg vojnika, nacrta mu na glavi pramen i izjavi: – Ovaj će biti Korzikanac!1 Nakon toga su taj umanjeni lik Napoleona stavili pred neprijateljske čete, i bitka je započela. Zahvaljujući dobrim instinktima dvoje malih prinčeva, bitka je odmah poprimila prilično divlji karakter. Spekulama, kamenčićima i kockama Francuzi su obarani, bombardirani, upropaštavani i sa zemljom sravnjivani... Pošto su svi vojnici velike vojske bili potučeni, Ferdinand i Marie Louise, potaknuti nekom nevjerojatnom mahnitošću, počeli su ih nogama gnječiti dokrajčujući ranjene, trgajući zastave i gazeći glave. Zatim se nadvojvotkinja dočepa »Korzikanca«. – Što se tiče ovoga ovdje – reče – on se nije dovoljno namučio. Njega ćemo udaviti. Nato, približivši se stoliću za ručni rad, uze pribadače pa ih bijesno zarine u oči, nos, vrat i prsni koš maloga vojnika.2 – Čudovište! Čudovište! – vikala je. Kad je figurica poprimila oblik ježa, djevojčica je svom snagom baci o zid gdje se i razbi...

Tu je mržnju prema Bonaparteu Marie Louise osjećala od najranijeg djetinjstva. Kad je imala pet godina, predočivali su joj prvoga konzula kao krvoloka. Kasnije je on za nju postao suučesnik onih koji su odrubili glavu njezinoj teti Mariji Antoaneti. Već dva mjeseca on je za nju bio osvajač. Zbog njega su u studenom 1805. svi članovi austrijske carske obitelji morali naglo napustiti Beč i bježeći tražiti sklonište... 1

»Korzikanac« je u to vrijeme u Austriji bio naziv za Napoleona. " Sve je te pojedinosti iznio baron de Meneval u Napoleon i Marie Louise, Povijesna sjećanja, 1845. 2

Marie Louise

I neke druge činjenice pridonijele su ocrnjivanju lika »korzikanskog čudovišta«. Čar Franjo I. redovito je iz Engleske primao karikature u boji koje su prikazivale »malog Bonapartea« kao kržljavu priliku, nakaznog, često i grbavog, kako s frigijskom kapom3 na glavi na crvenom postolju giljotine pomaže krvniku, ili spremnog da u velikom zalogaju proguta Evropu. A bilo je i gorega. Dvanaestogodišnju Marie Louise, koja je bila vrlo pobožna, veoma je potreslo u njezinu kršćanskom vjerovanju kad je, na pomalo čudan način, od majke saznala za Bonaparteovo ponašanje u Egiptu. Evo, uostalom, pisma koje je 1803. godine tom prilikom napisala: »Majka je htjela da napišem naslov knjige koju želi naručiti iz Francuske i koju smatra pogodnom za nas. Riječ je o Plutarhu za mladež, knjizi što ju je napisao Blanchard, autor i onih dvaju djela koja smo već pročitali, tj. životopisa slavnih ljudi od Homera do Bonapartea. Ovo posljednje ime kalja njegovo djelo, i više bih voljela da ga je zaključio s Franjom II. koji je izveo zapažene pothvate obnovivši Terezijanum itd., dok je ovaj drugi činio samo nepravde otimajući nekolicini zemlju. Majka mi je ispričala nešto čudno. Gospodin Bonaparte spasio se naime, i to sa samo dvije-tri osobe, jednom prilikom kad je cijela vojska (sic) bila uništena, i predstavio se kao Turčin izjavivši: nisam vaš neprijatelj, musliman sam, a za proroka priznajem velikog Muhameda. Zatim je, vrativši se u Francusku, ponovo postao katolik... «4 Ta je priča revoltirala Marie Louise. I napokon, mlada se nadvojvotkinja uvjerila, pošto je tu priču čula više puta na dvoru svoga oca iz usta vjerodostojnih ljudi, da je Napoleon poput prostaka mlatio svoje ministre, dijelio pljuske neposlušnim biskupima i vlastitom rukom ubijao generale koji su na svoju nesreću izgubili neku bitku... To su svjedočanstva koja, mora se priznati, ovu ličnost ne čine simpatičnom. Zato Marie Louise u svojoj dječjoj žestini nije oklijevala da ga simbolički uništava... 3 4

Crvena kapa, simbol republike. (Nap. prev.) Dopisivanje Marije Louise (1799-1847).

Naravno, mala se nadvojvotkinja nije bavila samo tim okrutnim igrama. Znajući da će jednoga dana zbog potreba austrijske politike postati ženom nekog vladara, učila je glazbu, crtanje, jahanje, biljar, lijepo ponašanje i jezike. Govorila je njemački, engleski, turski, španjolski, talijanski, francuski i latinski, da bi ravnopravno mogla razgovarati sa svojim budućim suprugom, ma otkuda on bio. Ali da primjereno posluži kao garancija nekog ugovora, valjalo je da Marie Louise u brak ude posve nevina. Preuranjena trudnoća, koja bi se možda mogla pripisati nekom bratiću, vrtlaru ili učitelju, poremetila bi planove diplomata i izmijenila sudbinu Evrope... Car, koji je poznavao svoju vrelu krv i plodnost žena na austrijskom dvoru, odlučio je pomno bdjeti nad čašću Marije Louise. A da dražesno dijete ne bi zbog neke nezdrave radoznalosti ipak posrnulo, nastojalo se da muški spol ostane za nju nepoznanica... Prema onome što nam o tome priča Frederic Masson, bio je to jedinstven pothvat koji je svakako zahtijevao neprekidnu brigu: »Radi očuvanja nevinosti Marije Louise došlo se s mjerama opreza, kakvima se domišljaju samo kazuisti velike španjolske škole, do gotovo opscenih pretjeranosti. U dvorištima nigdje nije bilo pijetla, samo kokoši; u krletkama su bile samo kanarinke, a nigdje kanarinca; po odajama su bile samo kuje, a nigdje psića. Iz knjiga se – jadnih li knjiga! – sve izrezivalo škarama: stranice, redovi, pa čak i pojedine riječi, a da onima koji su ih izrezivali ni na pamet nije palo kako nad tim prazninama nadvojvotkinje sanjare... «5 Zbog toga je buduća carica Francuza, kad joj je bilo petnaest godina, kako je bila pogrešno upućena, naivno vjerovala da je njezin otac žena... Austrijski je car, međutim, bio muškarac pravoga kova. Svojom se muškošću služio u stilu pravoga gospodina, usrećujući njome sve osobe suprotnoga spola koje je susretao, pod pretpostavkom da su posjedovale šarm, lijepe oči, čvrste grudi i dobro oblikovane noge. Od jutra do mraka šetao je budna oka svojom palačom u potrazi za nekom sobaricom, damom iz pratnje ili privlačnom kuharicom, i na samom joj mjestu pokazivao svoju vještinu.

5

FREDERIC MASSON, Napokon i žene.

Ni navečer nije mirovao. Naprotiv. Žurio je u krevet sa žarom mladoženje i iz carice Marije Terezije izvlačio i posljednju snagu. Nesretnica nije bila jednako pomamnog temperamenta kao njezin muž. Pošto mu je rodila sedamnaestero djece, umrla je u porodu. Pokopali su je 13. kolovoza 1807. Devet mjeseci kasnije nezasitni se car oženio njezinom nećakinjom, zanosnom Marijom Ludovikom d'Este, četiri godine starijom od Marije Louise. Gledajući kako ta mlada maćeha, njezina sestrična, stiže u Schonbrunn, Marie Louise isprva bijaše obuzeta divljim osjećajima ljubomore. Kasnije ju je Maria Ludovica uspjela pripitomiti, i dvije su djevojke postale najbolje prijateljice na svijetu. Zajedno su slagale herbarij, plesale, izrađivale tapiserije i akvarele. Ali oko četiri sata poslije podne, kad je nadvojvotkinja odlazila s guvernantinom kćerkom na užinu u prirodu, mlada se carica povlačila u svoje odaje da bi ispunila jednu neobičnu bračnu obavezu. Svakog je dana svome mužu pisala izrazito razvratna pisma koja je on u trenucima samoće sladostrasno čitao... 6 Kad bi brižno ispunila svoje četiri stranice besramnim riječima, odvažnim opisima ili pohotnim sjećanjima, Maria Ludovica nalazila se ponovo sa svojom pastorkom i s njom se bezazleno igrala »lovice«...

*** Na početku svibnja 1809. Marie Louise i Maria Ludovica napustile su taj miran život da bi pobjegle pred Napoleonovim četama koje su se opet približavale Beču. Sklonile su se u Mađarsku. Ondje su 23. svibnja saznale za okršaj kod Esslinga gdje je ubijeno dvadeset sedam tisuća Austrijanaca. Otada nadvojvotkinji nije više dostajalo okrutnih riječi i pogrda za francuskog cara. 6

U svojoj pažnje vrijednoj knjizi o Orliću, Andre Castelot piše o Mariji Ludoviki: »Ona se uostalom dobrovoljno pokoravala svim zahtjevima svoga muža. Pokazalo se da mu je bila idealna partnerica jer je čak pristala, da bi podjarivala plamen kojemu nije bila potrebna nikakva vestalka, da u toku dana piše erotska pisma koja uopće nisu za štampu.

– To je Antikrist – govorila je. – Tko li će svijet osloboditi toga čudovišta? Svake se večeri molila da njezin ujak Karlo pobijedi Napoleona. Zatim je lijegala i blaženo zamišljala sva mučenja i sve kazne kojima bi rado podvrgla svoga neprijatelja. Zatvorenih je očiju, smiješeći se anđelima, zamišljala sebe kako mu kopa oči, kako ga šakama udara u želudac ili peče na laganoj vatri. Oduševljena time vjerovala je da čuje njegove užasne vapaje... Poraz kod Wagrama ju je dotukao. – Naša je monarhija izgubljena – govorila je plačući. Nije znala da joj se otac sprema dodijeliti glavnu ulogu i u spašavanju Austrije i u svjetskoj povijesti. Car Franjo I. već je neko vrijeme pažljivo pratio tajne pregovore između Pariza i Petrograda o sklapanju braka između velike vojvotkinje Ane Ruske i Napoleona. Napoleon se na vrhuncu moći i slave htio oženiti princezom koja bi mu rodila nasljednika u pravom srodstvu sa svim okrunjenim obiteljima Evrope. Ali pregovore je neprestano usporavala careva majka koja je mrzila Napoleona. Obaviješten o tim odgodama, Franjo I. je mislio kako je došlo vrijeme da zaigra na svoju kartu – možda posljednju prije poraza Austrije: da Napoleonu da svoju kćerku kako bi ga odvojio od Rusa. Govorio je o tome svojim savjetnicima, i barun Brandau je izjavio: – Tako ćemo najstrašnijeg protivnika nakon invazije 1683. držati vezanih ruku... Uskoro se jedna druga ideja rodila u glavi austrijskog cara; ideja uistinu makijavelistička, ali koja bi Evropu mogla osloboditi njezina bauka. Evo te ideje: Napoleonu je bilo četrdeset godina i već je bio fizički iscrpljen. Marie Louise je imala osamnaest i bila je svježa i izvanredna zdravlja. U rukama djevojke pune snage i dara – u što Franjo I. nije sumnjao – kao i požudna temperamenta, karakterističnog za austrijsku obitelj, Korzikanac bi brzo stradao od pretjeranog seksualnog iscrpljivanja koje bi smanjilo njegove sposobnosti i dovelo ga do preuranjene slaboumnosti. Upoznat s tom idejom, Metternich je uskliknuo: – Do tog vjenčanja mora doći!

Na početku prosinca 1809. Napoleon, nadajući se da će se oženiti sestrom ruskoga cara, odbaci Josephinu i službeno najavi da će za ženu uzeti princezu carske krvi.7 Cijela se Evropa preplašeno pitala tko li će biti izabranica. Tada je Metternich vrlo spretno počeo spominjati ime Marije Louise. Zato je bio oduševljen kad je od gospodina de Fahnenberga primio ovo pismo: Ratisbonne, 30. prosinca »Rastava cara Napoleona od njegove supruge Josephine izazvala je ovdje veliku senzaciju. Sve što se govori da bi se to opravdalo ni približno ne zadovoljava. I Karlo Veliki je, prema savjetu svoje majke Bertrade, otjerao svoju prvu ženu Himiltrudu da bi se oženio kćerkom lombardskog kralja Didiera, ali se ubrzo pokajao zbog toga nasilnog čina. Povoljne prilike u vezi s izborom nove žene francuskog cara mijenjaju se. Jedni vjeruju da će izbor pasti na Njezino carsko visočanstvo nadvojvotkinju Mariju Louisu, a drugi misle da će to biti engleska kraljevska princeza Charlotte Augusta ili ruska carska princeza Ana Pavlovna; i napokon, neki pretpostavljaju da će to biti nizozemska kraljica8 koja se također rastala od svoga muža.« Nadalje je slijedilo ono čemu se Metternich zacijelo nasmiješio: »Prva pretpostavka nije nimalo nevjerojatna. Sudeći prema visokoj politici, čini se da bi Napoleona trebalo pripitomiti nježnim ljubavnim vezama i srodstvom. Žrtva će dakako biti mučna, i bolna će sjećanja samo uvećati gorčinu te žrtve, ali se čini da je to ipak potrebno za dobrobit austrijske monarhije, osobito ako je obnavljanje izgubljenih provincija uključeno u svadbeni dar... « Marie Louise, naravno, nije znala za namjere svoga oca. Zato je 10.siječnja 1810, dok su u Pariz stizali prvi prijedlozi iz Austrije, naivno napisala svojoj prijateljici grofici de Colloredo:

7

Vidi Ljubavne zgode u francuskoj povijesti, sv. VII.

»U Budimu je kao i u Beču, i govori se samo o Napoleono-voj rastavi. Puštam ih sve da govore što hoće i uopće se ne uznemirujem. Jedino žalim jadnu princezu izabranicu, jer sam sigurna da neću ja postati žrtvom politike. Budimski novinari kao izabranicu navode kćerku Maksimilijana Saskog i princezu od Parme.« Nakon nekoliko dana, čitajući neke novine, s jezom je saznala da je u Parizu spomenuto njezino ime i da je Hortenzija, Josephinina kći. Napoleon, odustajući od ruske ženidbe, jednim austrijskim brakom želio postati »nećak« Luja XVI.. .. Dršćući je napisala gospođici de Poutet: »Napoleon se odviše plaši odbijanja i odviše nam želi opet nanijeti zlo da bi tako nešto zatražio, a otac je predobar da bi me prisiljavao u tako važnom pitanju.« U toku gotovo mjesec dana Marie Louise, koja nije znala za pregovore s Francuskom, pokušavala se smiriti misleći da su govorkanja o njezinoj ženidbi s Korzikancent izmišljotina novinara. Svake se večeri dugo molila da seta »strašna« veza ne ostvari i da se uzmogne udati za čovjeka kojega voli – svoga bratića, austrijskog nadvojvodu. Ali na početku veljače Metternich ju je došao obavijestiti da ga je Napoleon službeno ovlastio da je zaprosi od Franje I. Gotovo se onesvijestila: – Dršćem već pri samoj pomisli na susret – reče ona – jer će to biti kazna gora od svih mučenja. Ipak nadoda: – A što želi moj otac? Metternich joj se zagleda ravno u oči: – On vama prepušta slobodu izbora – reče. Ali ton nije varao. Shvativši da mora svoju sreću žrtvovati interesu, plačući promrmlja: – Učinit ću sve što želi moj dragi tata!...

***

Otada joj se sve činilo kao san. Njezin je pristanak poslan u Pariz 16. veljače; 23. je primila vrlo nježno pismo od Korzikanca; 24. su objavljene zaruke; 4. ožujka je maršal Berthier stigao u Beč; 8. su joj pred javnošću poklonili minijaturu budućeg muža; 9. su Berthier i Metternich potpisali ugovor prema onome od Dauphina Louisa – budućeg Luja XVI. – i Marije Antoanete; navečer je, da bi cijela Evropa dobro shvatila smisao te veze, Franjo I. naredio da se daje Ifigenija u Aulidi, a 11. je Marie Louise u katedrali sv. Stjepana prokurom vjenčana za čovjeka kojega je mrzila najviše na svijetu... 8 Trinaestoga se oprostila sa svojom obitelji. Prije nego što je ušla u kola što su je imala odvesti u Francusku – koju je mrzila još od djetinjstva – obrati se svome ocu ovim zagonetnim riječima: – Radit ću za vašu i svoju sreću. Je li je Metternich izvijestio o đavolskom planu cara Franje? Neki su povjesničari to potvrdili. »Marie Louise«, piše Gerard Despeau, »odlazila je u Francusku da bi ondje izvršila jedan zadatak. Otac ju je zadužio da smekša Napoleona, oslabi njegovo zdravstveno stanje i pomuti njegov genij, kako bi se ubrzao njegov pad i Evropi omogućilo da diše.«9 Je li Marie Louise primila te direktive? To se nikada neće znati. Ali zbunjuje konstatacija da će njezino držanje u toku četiri godine biti potpuno istovjetno planu koji je u svom makijavelizmu zamislio austrijski car...

2 NAPOLEONOVA BRAČNA NOĆ SABLAŽNJAVA DVOR 8

Zloban kao i uvijek, Napoleon je nadvojvodu Karla, kojega je dvanaest godina pobjeđivao na svim bojištima Evrope, odredio da ga zastupa na ceremoniji . . . 9

GERARD DESPEAU, Politička uloga Marije Louise.

On je u svemu bio nagao. MICHELET DOK SU SE osamdeset tri kočije s Marijom Louisom i njezinom pratnjom kotrljale prema Francuskoj, Napoleon se posvuda nervozno vrtio. Svaki je dan zvao oficire koji su se vraćali iz Beča i zapitkivao ih izražajno mašući rukama: – Ima li to? ... A ono?... Ha, recite mi!... 10 Berthierovi su se jadni ađutanti tada, vrlo zbunjeni, trudili da svome caru predoče oblike nove carice, crtajući po zraku obline o kojima bi sanjao i tibetanski monah... Zanesen tim opisima, Napoleon je trčkarao do ogledala i sa zebnjom se pitao bi li se mogao dopasti toj »lijepoj junici« koju mu je slao austrijski car. Taj ga je problem toliko mučio da se već tjednima pokušavao pomladiti. Mirisao se, mazao, kinđurio, odricao duhana, pjevuckao moderne napjeve, naručio odijelo ukrašeno vezom i trudio se da izgubi trbuh. Ponekad se na dva sata zatvarao u svoj kabinet sa čuvenim Duboisom, svima strogo zabranjujući ulaz. Je li raspravljao o nekom savezu ili o nekom ratu? Nije. Učio je plesati valcer kako bi se dopao Mariji Louisi. Ubrzo se saznalo za to koketiranje, i vojvotkinja d'Abrantes je zapisala: »Naš Salamon čeka svoju kraljicu od Sabe i upušta se u kojekakve djetinjarije... « Za tu mladu ženu, koju još nije poznavao ali koju je već volio jer je imala »ovo« i »ono«, želio je da bude obnovljena palača Tuileries, a on je sam, zanemarujući državne poslove, nadzirao ukrašavanje odaja nove vladarice. Trčkarao je, uzrujavao se, određivao mjesto namještaju, zahtijevao da se promijene tkanine i davao ideje. Između ostalog zamislio je jedan dosta čudan budoar s azijatskim sjedalima i potpuno presvučen indijskim kašmirom koji je tada bio rijetkost, a čija je cijena prelazila četiri stotine tisuća ondašnjih franaka.11 10 11

GENERAL LEJEUNE, Memoari. Preračunano oko pet milijuna dinara. (Nap. prev.)

S vremena na vrijeme vadio je iz džepa minijaturu Marije Louise i promatrao je s djetinjom radošću. Ponekad bi je uspoređivao s jednom medaljom Habsburgovaca. – Ah, to je doista austrijska usna! – klicao je tada ushićeno. Činilo mu se da ga ta crta još više zbližuje s Lujem XVI., njegovim novim ujakom... Primivši šezdeset pari vezom ukrašenih cipela koje je naručio za Mariju Louisu, poče žonglirati s dva najljepša. Pošto su im se zadivili stolari, ličioci, sobari i ministri, reče: – Gledajte, poznajete li ženu koja bi imala manju nogu ? Njegovo je oduševljenje bilo toliko da su ga smatrali spremnim i na najgore ludorije kako bi sve bilo savršeno u času dolaska Marije Louise. Uostalom, to je dokazao onog dana kad su ga obavijestili kako tapetari, zaduženi da – radi blagoslova – veliki salon u Louvreu pretvore u kapelicu, ne znaju kamo bi stavili mnogobrojne prekrasne slike koje su se ondje nalazile. Bez oklijevanja je izjavio: – Ne preostaje nam drugo nego da ih spalimo!... Netko je, na sreću, našao pametnije rješenje.

Marie Louise nije ni pomišljala da je njen dolazak toliko uzbuđivao Napoleona. Usprkos izrazima nježnosti koje joj je svakodnevno upućivao pismima, darovima i pošiljkama divljači, sva uzdrhtala promatrala je krajolike Njemačke u staklu svoje kočije. U Braunau/Inn, koji je odzvanjao artiljerijskom paljbom, princ Trauttmansdorf ju je 16. ožujka predao u ruke maršalu Berthieru, Napoleonovu izaslaniku. Postavši službeno caricom Francuza, plačući se rastala od svoje austrijske pratnje da bi prihvatila malobrojnu pratnju dvorskih dama kojima je upravljala dražesna Caroline Bonaparte. Zatim je prošla ispod slavoluka ukrašenog transparentima na kojima čestiti ljudi u svojoj uobičajenoj bezazlenosti bijahu upisali ove dvije rečenice pune dirljive nade: »Ljubav nas štiti od budućih opasnosti. Neka nas usreći koliko je samo moguće.« Nakon toga je otputovala u pravcu Ulma, Stuttgarta i Strasbourga gdje su u njezinu čast bile organizirane svečanosti izuzetna sjaja.

Ugledavši Rajnu, prirodnu granicu Njemačke, Marie Louise poče jecati. I kad je njena kočija nakon prelaska rijeke stigla na francusku obalu, viknula je: – Zbogom Deutschland!... Ganutljiv uzvik, sličniji uzviku zatvorenice nego vladarice koja ide u susret svome prijestolju.

Marie Louise napustila je Strasbourg 24. ožujka po kišovitom vremenu. Prošla je kroz Luneville, Nancy, Toul, Ligny en-Barrois, Barle-Duc, Chalons, Reims i Sillery. Dvadeset i sedmoga, kad je napuštala Vitry-sur-Marne, promatrajući Napoleonovu minijaturu prvi put se nasmiješila. – Ima lijepo držanje – reče. Zatim doda: – Proći će još mnogo vremena dok ugledam cara. Caroline joj objasni: – Sastat ćete se s Njegovim veličanstvom prekosutra poslije podne blizu Soissonsa, pod šatorom podignutim pokraj posjeda Pontarche. Marie Louise uzdahnu: – Zar ću morati ponoviti ceremonijal iz Braunaua? Duboko potištena zbog te mogućnosti utonula je u jastuke, i sjetno promatrala kišu koja je udarala u okno...

*** Na ulazu u malo selo Courcelles dva čovjeka, umotana u plašteve, naglo se pojaviše na trijemu crkve gdje se bijahu sklonili i stadoše na cestu pred kočiju: – Stanite! Kočijaš pritegne konjima uzde i zaustavi kola. Jedan od dvojice, niži, otvori vrata. Bijaše sav mokar, a pramen ljepljive kose padao mu je na oko. Marie Louise, pomislivši da je posrijedi atentat, problijedi od straha. – Njegovo veličanstvo car – reče Caroline klanjajući se. Bijaše to odista Napoleon, koji je, ne mogavši dulje čekati, u Muratovoj pratnji napustio Compiegne.

– Gospodo, osjećam veliko zadovoljstvo što vas vidim – reče. Nakon toga se, smatrajući predstavljanje dovoljnim, popeo u kočiju, bacio na svoju pomalo zbunjenu suprugu i poljubio je nekoliko puta. – Sada – reče – brzo u Compiegne! Kola nastave put vratolomnom brzinom, prolazeći poput munje selima okićenim zastavama, u kojima načelnici, spremni da održe govor, nisu imali vremena ni da ih pozdrave. – Živio car! – vikali su zaprepašteni. Ali kočija bi već bila odmakla. U Soissonsu bijaše predviđena svečana večera. Ulice su se crnile od mnoštva. Djeca su mahala zastavama: – Živio car! Povorka je sebi prokrčila put i proslijedila ostavljajući razočarane stanovnike Soissonsa. Neki su se podrugljivo smijali: – Bračna noć, nego! Radi toga ljudi žure... Njihove primjedbe bile bi još zagrižljivije da su vidjeli kako je nekoliko minuta kasnije Napoleon naredio Carolini da napusti kola i smjesti se u druga, kako bi sam nastavio put sa svojom suprugom...

*** Već je bila noć kad se kočija njihovih veličanstava zaustavila pred stubama zamka u Compiegneu. Marie Louise je, ogrnuta dugim baršunastim ogrtačem i s tokom ukrašenom papiginim perjem, na iznenađenje prisutnih, silazila polagano i poskakivala s noge na nogu. Zatim je, oslanjajući se na Napoleonovu ruku, ušla u dvorac naoko jednako uznemirena. Napokon stiže u jedan salon u koji su dvije dosta nespretne djevojčice došle da joj predaju cvijeće i da je pozdrave. Za čitave te scene carica nije prestajala skakutati s noge na nogu a uz to se kiselo smiješila. Kad se zahvalila, vidjeli su kako se naginje svojoj dami iz pratnje, gospodi de Montebello, da joj nešto kaže. Ova dade znak i, ne mareći za dvorjanike koji su čekali da budu predstavljeni, odvuče je u velikoj hitnji u unutrašnjost odaja. Gledajući kako njihova nova carica prolazi trčeći, laktova " priljubljenih uz tijelo, neki su zažalili za blagim i

dostojanstvenim Josephininim držanjem. Naviknuti da članove carske obitelji smatraju polubožanstvima, nisu mogli pretpostaviti da je Marie Louise jednostavno i sasvim građanski otišla piškiti... 12 Nekoliko časaka kasnije ponovo se pojavila smiješeći se i očito olakšana. Počelo je predstavljanje. Gospođa de Montebello je, sva crvena od uzbuđenja, iskoristila to i otišla da ispriča svojim prijateljicama što je upravo učinila Marie Louise. A dvorske su dame, silno uzbuđene što su upućene u takvu tajnu, pomislile kako vladavina nove carice počinje vrlo dopadljivo.

*** Kad je završeno predstavljanje, i dok su se uobičajeni prisni posjetioci dvora spremali otići u blagovaonicu, Napoleon je uzeo Mariju Louisu za ruku i odveo je u svoju sobu. Ondje se nalazio mgr. Fesch. Car ga je povukao u kut. – Vrijedi li vjenčanje prokurom u očima crkve? – Jest, Vaše veličanstvo. – Mi smo dakle vjenčani, carica i ja? – Svakako, Vaše veličanstvo... Napoleon duboko uzdahnu i nasmiješi se. – Hvala! Zatim otpusti biskupa, Carolinu i dame iz pratnje pa se približi Mariji Louisi. – Što su vam rekli u Beču? Carica malo pocrvenje: – Potpuno pripadati svome mužu i u svemu ga slušati!... Napoleon sa zadovoljstvom protrlja ruke. – Izvrsno! – reče. – U tom se slučaju svucite i legnite, ja se odmah vraćam. Dršćući ode u svoje odaje da odloži uniformu, okupa se i namiriše. Četvrt sata kasnije, odjeven samo u kućnu haljinu, ponovo se pojavi kod Marije Louise. 12

Vidi EDOUARD GACHOT, koji kaže: »Njome je rukovodila potreba da se ugodno osjeća«, Marie Louise intimno.

Ležeći u krevetu, s plahtom navučenom do nosa, djevojka koja još prije godinu dana nije znala za postojanje muškog roda, trudila se da u mislima sabere djelomična i zamršena obavještenja koja je posjedovala o ritmu bračnih noći. Ne progovorivši ni riječi, Napoleon svuče kućnu haljinu i požuri svojoj'supruzi. »Tada je«, prema pričanju jednog povjesničara, »ona shvatila da se vezala za poduzetna čovjeka... « Dok je tako Napoleon carici davao prvu ljubavnu pouku s uobičajenom žestinom, uzvanici su i dalje čekali trenutak da sjednu za stol. Odjednom jedan komornik najavi: – Njihova su se veličanstva povukla! Te su riječi izazvale opće zaprepaštenje. Kako se činilo nemogućim da su vladari sebi priuštili tajnu večeru dok su ih svi čekali, netko upita: – Gdje li su? U tom trenutku general Bertrand stiže zadihan. – Čini se da su legli! Sada su se vojvode, vojvotkinje, maršali i baruni zbunjeno pogledali. Dvorjanici ne pamte tako razuzdan početak bračne noći. Stisnutih usna svatko se povukao u svoje odaje. Ali usprkos namještenom strogom izrazu lica, u pogledima je tinjala iskrica koja je odražavala njihove misli.. . »Sutradan ujutro«, priča nam Constant, »car me prilikom dotjerivanja upita je li njihova odsutnost izazvala negodovanje. Spreman da lažem, odgovorio sam negativno. U tom trenutku uđe jedan od neoženjenih carevih povjerenika. Njegovo veličanstvo, povukavši ga za uši, reče mu: – Dragi moj, oženite se Njemicom. To su najbolje žene na svijetu: blage, dobre, naivne i svježe poput ruža. Po zadovoljnom izgledu Njegova veličanstva bijaše lako zaključiti da je naslikao portret modela koji je upravo bio napustio. Pošto se pažljivo dotjerao, car se vratio carici i, oko podne, naredio da se ručak za oboje donese u krevet a da ih poslužuju dvorkinje

Njezinog veličanstva. Ostatak dana protekao je u nestašnom raspoloženju... «13 Navečer je izjavio prijateljima: – Ona je to činila smijući se! ... Dvadeset četiri sata car je neprestano govorio o svojoj bračnoj noći, iznoseći pojedinosti o svom zadovoljstvu, o dužini nestašluka i o djevičanstvu Marije Louise. Zatim je valjalo misliti na ozbiljne poslove.

*** Dvadeset devetog ožujka otišli su u Saint-Cloud gdje je proslavljeno građansko vjenčanje u prisutnosti dvora, a 2. travnja, po blistavom suncu, car i carica ušli su svečano u glavni grad. Praćena klicanjem tri milijuna ljudi, Marie Louise se spustila niz Champs-Elysees i prešla preko trga Concorde. Ondje gdje je prije sedamnaest godina njezinoj teti Mariji Antoaneti odrubljena glava, francuski je narod pozdravljao dolazak nove Austrijanke... Povorka je prošla kroz parkove dvorca Tuileries i došla u Louvre gdje se trebalo proslaviti crkveno vjenčanje. Početak obreda bijaše prekinut zbog nezgode: Napoleonove sestre nisu htjele nositi skutove caričina plašta. Car ih je oštro opomenuo: – Napuljska kraljice! Velika vojvotkinjo od Toskane! Princezo Borghese! – povikao je. – Kad ste mogle nositi svoje krinoline, možete, a da vam ne padne kruna s glave, podržati i carski skut. Sve je proteklo u najboljem redu.

*** Tri su tjedna Napoleon i Marie Louise svoje vrijeme provodili na krevetima, sofama i divanima. Kad im se učinilo da su se malo upoznali, gledali su se smiješeći se. Tada car odluči povesti mladu ženu na bračno putovanje. Dvadeset i sedmoga napustiše Saint-Cloud da bi posjetili svoje podanike na sjeveru, Flamance, Belgijance i Nizozemce. 13

CONSTANT, Memoari

Nježno zagrljeni, obišli su Saint-Quentin, Cambrai, Valenciennes, Bruxelles, Anvers, Bruges, Ostende itd. U jednom većem nizozemskom trgovištu odigrala se vrlo ugodna scena. Gradsko vijeće podiglo je slavoluk ukrašen transparentom s neobičnim natpisom: Nije glupo učinio što se Marijom Louisom oženio. Čim je opazio taj distih, Napoleon naredi da mu dovedu gradonačelnika. – Gospodine gradonačelnice – reče mu – bavite li se pjesništvom? Ovaj pocrvenje: – Vaše veličanstvo, ponekad pišem stihove... – Aha, vi ste taj! Ušmrkujete li? Car mu tada pokloni burmuticu ukrašenu dijamantima. Gradonačelnikovo je lice bilo purpurne boje. – Da, Vaše veličanstvo, ali vi me zbunjujete... – Uzmite, uzmite – reče Napoleon smiješeći se. – Zadržite kutiju i duhan. – Zatim doda svečanim tonom: Kad zagrabite u burmuticu, pomislite na caricu. Već nekoliko dana Napoleon je bio posebno veseo. Carica se radovala, ne sluteći da je tom dobrom raspoloženju uzrok rođenje Alexandrea Floriana de Walewice Walewskog, snažna nezakonitog djeteta koje mu je rodila Marie Walewska...

3 MARIE LOUISE SPREČAVA NAPOLEONA DA SE BAVI DRŽAVNIM POSLOVIMA Zagorčavala mu je život. JEAN-RENE MARTINEAU ZNA SE DA JE NAPOLEON imao izvanredno razvijen smisao za organizaciju. Tako je za jednog putovanja po Nizozemskoj u svom rasporedu predvidio određeni broj trenutaka ljubavi za »pripremanje

kralja Rima«. U određene je sate caricu odvodio na veliki krevet i trudio se da je prokušanim sredstvima oplodi. Taj se vrtlarski posao Mariji Louisi, čiji ljubavni počeci bijahu sjajni, neizmjerno sviđao. Poput prave kćeri svoga oca, postala je u nekoliko tjedana partnericom punom inicijative i rafiniranosti, a Napoleon joj je za to bio zahvalan... Mlada je žena opet, bila zahvalna caru što je upoznala sladostrasne igre. Mada se njezina nekadašnja mržnja još ne bijaše pretvorila u ljubav, ustupila je mjesto nježnosti zbog koje joj je sve to ipak bilo nalik na pravu ljubav. Zvala ga je Nana, Popo ili moj jako zločesti dragi i govorila damama iz svoje svite: – Za tako opasnog ratnika car je vrlo privlačan i blag. Nezasitna u krevetu, kao što je bila i za stolom, pružala je Napoleonu čudesne, ali za jednog vladara pomalo iscrpljuju-će, noći. Je li se tada podavala zanosu svojih devetnaest godina ili se pokoravala naredbama koje joj je, kao što neki povjesničari pretpostavljaju, slao njezin otac? To se nikada neće saznati. Sigurno je samo da bi se sutradan veliki car, iscrpljen, jedva stojeći na nogama i mutna oka, jedva uspijevao baviti poslovima carstva. Te intelektualne slabosti nisu smanjivale Napoleonovu strast jer je njegov glavni cilj tada bio začeće nasljednika. Mireći se s tim da drži loše govore i diktira pisma bez glave i repa, ali da zato stvori dinastiju, po više put bi na dan jurio zadovoljiti caricu. Car, koji je u ljubavi već ionako bio neumjeren, u dodiru s tom divnom nimfomankom postade istinski opsjednut. »Razvrat do kojega ga je dovodila Marie Louise«, piše dr Passard, »brzo je kod toga četrdesetjednogodišnjeg, prilično trijeznog čovjeka izazvao stanje trajne spolne uzbuđenosti. Oboljevši od priapizma u trenutku kad mu je smirenost duha bila najpotrebnija da bi slavno zaključio svoju sudbinu, postao je marionetom koja se osvrtala za svakom ženom a ud mu se dizao... «14 To se osobito pokazalo u Nizozemskoj. Kad je Marie Louise od njega zahtijevala uslužnost koja bi izmučila i više topnika, postao je ljubavnikom lijepe princeze Aldobrandini i vojvotkinje de Montebello... Ponašanje mlade carice strogo je komentirao Alexandre Mahan: 14

Dr PASSARD, Napokon i ljubav.

»Da je bila Kirka15 ili neka zla vila poslana da Evropu oslobodi njezina osvajača i osveti smrt Marije Antoanete«, piše on, »ne bi drukčije postupala.« Koje sredstvo bijaše najsigurnije da upropasti Napoleona? Proučavanje njegova karaktera otkrilo nam je jednu slabost: njegovu strast za žene i njegovo nepoznavanje njihova utjecaja. Što se toga tiče, bio je odviše samouvjeren pa je zbog toga bio izložen svim mogućim iznenađenjima. Nije se znao braniti od žene s aureolom kraljevskog porijekla. Ta je žena, iako već na prvi pogled opasna, lako osvojila njegovo srce. Ugnijezdivši se, iskoristila je svoje čari i aristokratsko porijeklo da ga pridobije samo za sebe, stvarajući mu pri tom mnoge neprilike. Imala ga je u šaci, posvuda mu stvarala neprijatelje, tjerala ga da vlastite prijatelje zastrašuje kako bi nju zaštitio, a nesmotrenostima je poticala srdžbu njegovih neprijatelja. »Uspavljivala bi ga na svojim rukama, a on bi se zatim budio uzvikujući:»Čitav svijet je protiv mene!«16 Trenutno se Marie Louise, dobrovoljno ili ne, zadovoljavala slabeći careve sposobnosti...

Nakon povratka iz Nizozemske suvereni su se ponovo nastanili u dvorcu Tuileries i nastavili – na svim krevetima -»pripremati« kralja Rima. Toliki su napori morali biti nagrađeni. U kolovozu je mlada carica, crveneći se, najavila Napoleonu da je u »blagoslovljenu stanju« ... Car radosno uskliknu i odmah imenova poslugu budućeg princa. Sedam je mjeseci na dvoru vladalo pravo ludilo. Spremale su se kolijevke, pelene, odjeća, kapice, papučice, zipke i igračke u količinama dovoljnim da se opreme jaslice svih pet strana svijeta. Napokon, 19. ožujka navečer, Marie Louise osjeti prve trudove. Otada pa sve do porođaja odigravali su se najšaljiviji i najluđi prizori. 15

Kirka, čarobnica iz starogrčke priče, kod koje je kako se opisuje u Odiseji, boravio Odisej sa svojim drugovima. (Nap. prev.) 16

ALEXANDRE MAHAN, Marie Louise, Napoleonova Nemeza.

Dvorske su dame padale u nesvijest, liječnik je počeo drhtati, jedan je sluga prevrnuo komad namještaja pun staklenih predmeta, jedan je stražar odnio naređenje da zvone zvona crkve Notre-Dame, a Napoleon je požurio da se okupa... To je ludilo trajalo cijelu noć. Napoleon je još bio u kadi kad u zoru ugleda doktora Duboisa, blijeda i potištena. – Dakle? Ovaj promrmlja nekoliko nerazgovjetnih riječi. Napoleon, potpuno izgubljen, pomisli da je Marie Louise mrtva. Potpuno nag uspravi se i izgovori ove neočekivane riječi: – No dobro, ako je mrtva, pokopat ćemo je! Dubois je uspio objasniti da se još ništa nije dogodilo ali da je stanje ozbiljno i da će morati upotrijebiti kliješta. Napoleon, bez sumnje zažalivši zbog riječi koje je upravo bio izgovorio, odlučnim tonom reče: – Spasite majku! S njom mogu imati i drugo dijete! Zatim ode u caričine odaje. Jadnica je međutim tako vikala da mu je bilo milije pričekati svršetak operacije u jednoj od kupaonica.

*** U osam sati i dvadeset minuta, nakon urlika strasnijeg od svih ostalih, shvatio je da je Marie Louise rodila. Požurio je u sobu i ostao zapanjen. Dok su se svi gurali, kralj Rima, predmet tolike brige, ležao je na sagu... Spazivši cara, gospođa de Montesquiou brzo podigne novorođenče. Nakon dva sata, dok je još trajala nervoza, gospođa Blanchard, vrlo uzbuđena, ode balonom vojne škole da razglasi veliku novost po gradovima i selima... Rođenje kralja Rima nadahnulo je, naravno, mnoge pjesnike. Zaneseni entuzijazmom, neki se nisu zaustavili na granici dobrog ukusa. Pjevalo se na primjer ovako: Jedna nova ruža Očara Napoleona S nježnošću koju mu pruži Pupoljak mu dade ona. Dalje je autor, slaveći legendu o Napoleonu natčovjeku, pisao:

U ljubavi kao i u ratu Siguran je u svoj čin. Rekao je: »Hoću sina« – i rodi mu se sin. Napokon u tim hvalospjevima bilo je i nestašluka. Kao što nam dokazuje i ovaj stih: Kažu da je to lijepo dijete, I da sa smijehom na svijet pade, Da mu je lice kao u majke, A ostalo mu otac dade. To je, naravno, nasmijavalo prostodušni francuski narod.

*** Josephine je za rođenje kralja Rima saznala u dvorcu de Navarre kod Evreuxa, gdje je prema Napoleonovoj naredbi živjela otkako je Marie Louise bila trudna. Gradonačelnik je one večeri, kad su se začule topovske salve, priređivao veliku večeru u povodu svetkovine sv. Josipa, kreolskog zaštitnika. Odmah nakon dvadesete salve carica se suznih očiju okrenu prema gospođi d'Arberg, svojoj prvoj počasnoj dami, i reče: – Sin je. Kolike li sreće za cara! Zatim se Josephine, dok ju je cijela njezina svita napuštala da bi sa služinskom revnošću pohrlila čestitati Napoleonu, pope u svoju sobu i napisa najljepše pismo koje od nje imamo: »Vaše veličanstvo, može li slabi glas jedne žene, pored brojnih čestitki koje vam pristižu iz svih krajeva Evrope, iz svih gradova Francuske i iz svake vojne čete, doprijeti do vas? Biste li saslušali onu koja vas je tako često tješila u vašim nevoljama, ublažavala patnje vašeg srca, kad vam može govoriti samo o sreći koja je vrhunac vaših želja? Mogu li vam čestitati što ste otac, premda više nisam vaša supruga? Više bih voljela da sam od vas osobno, a ne topovskim salvama iz Evreuxa, saznala za rođenje kralja Rima, ali znam da su za vas državni poslovi, i nadasve sretna princeza koja je upravo ostvarila vaša najdraža nadanja, na prvom mjestu. Ona vam ne može biti odanija od mene, ali je više učinila za vašu sreću osiguravajući ujedno i sreću Francuske. Ima dakle pravo da bude

prva u vašim osjećajima i brigama; a ja, koja sam vam bila družica samo u teškim vremenima, mogu zahtijevati tek sporedno mjesto, daleko od onoga koje u vašim osjećajima zauzima carica Marie Louise. Tek ćete dakle nakon što poljubite svoga sina uzeti pero da biste porazgovarali sa svojom najboljom prijateljicom... Od vas bih željela saznati je li vaše dijete snažno, je li slično vama i hoće li mi jednog dana biti dopušteno da ga vidim. Napokon, od vas očekujem potpunu diskreciju i vjerujem da na to imam pravo s obzirom na bezgraničnu privrženost spram vas koju ću gajiti dok živim... « U ponoć je specijalni izaslanik odnio pismo u Pariz, a sutradan je Josephine primila carev odgovor: »Draga prijateljice, primio sam tvoje pismo i zahvaljujem ti. Moj sin je velik i vrlo je dobro. Nadam se da će se dobro razvijati. Ima moja prsa, usta i oči. Nadam se da će ispuniti ono što mu je sudbina namijenila.« Zatim, da bi malo utješio svoju nekadašnju družicu, dodao je: »Još sam vrlo zadovoljan Eugeneom. Nikad mi nije zadavao brige... «

*** Ovi posljednji reci duboko su dirnuli Josephinu. Dala ih je gospodi d'Arberg da ih pročita. – Car me još voli – reče joj. – Vidite li kako je dobar pa Eugenea uspoređuje sa svojim sinom i o njemu govori kao da je uistinu naš... Uzbuđena Napoleonovom ljubaznošću, plakala je od sreće u sobi gospođe Gazzani, nekadašnje careve ljubavnice koju je uzela za svoju dvorsku damu da bi bez ikakvih ograda mogla razgovarati o različitim sposobnostima svoga bivšeg muža. Dugo su dvije žene uzbuđeno oživljavale uspomene na burne trenutke kad ih je Napoleon, varajući ih naizmjenično, odvodio u svoj krevet.. .

Nakon toga je Josephine otišla svome ljubavniku, mladom Theodoreu de Turpin-Crisseu, čija je titula komornika pokrivala neobično velik broj službi...

*** Taj je dvadesetdevetogodišnji mladić bio talentirani slikar koji se već dvije godine nalazio u caričinoj intimnoj službi i kojega su smatrali indirektnim uzrokom carske rastave. Grofica de Kielmanssegge – carev zanosni tajni agent – piše u svojim Memoarima: »Ipak sam se prilično ražalostila zbog rastave Napoleona i Josephine, iako sam znala da se Napoleon ni za što na svijetu ne bi bio odlučio na tako težak čin, i za njega i za Josephinu, da se ona prema njemu ponašala kako su zahtijevale njezine godine i dostojanstvo. Malo nas je bilo koji smo znali da je u vrijeme careve odsutnosti, usprkos iskrenoj privrženosti koju je prema njemu gajila, Josephine održavala tajne veze, kao što je uostalom bio njen običaj, s jednim od najmlađih dvorskih komornika, gospodinom Turpin-Crisseom. Njezini osobni neprijatelji slali su caru dokaze o njezinoj nevjeri, i zacijelo mu je baš to dalo snagu da nadvlada svoje srce.«17 Pošto je bila otpuštena, mladi ju je aristokrat slijedio na svakom koraku, uvijek spreman da joj na nekom divanu ili sagu pruži umirujuće sredstvo za kojim je osjećala neprekidnu potrebu. Njezin je žar bio toliki te nam gospodin de Bouille kaže kako »joj se događalo da između dvojih vrata zadigne suknju i zamoli svoga kavalira da je posluži u stojećem stavu, naslonjenu na zid«... Kad je na početku 1810. vojvoda de Mecklembourg-Schwerin došao zaprositi Josephinu, gospodin de Turpin-Crisse pobojao se za svoj položaj. Ali carica je željela zadržati rentu koju joj je plaćao Napoleon, i vojvoda je otišao neobavljena posla... Tada je lijepi Theodore pratio svoju damu u Malmaison, Elvsee, Navarre, Genevu, Chamonix i Aix, tri do četiri puta dnevno brižljivo obavljajući ugodan posao radi kojega je bio uzet u službu... 17

Grofica de KIELMANSSEGGE, Memoari.

Za svoj je trud zavrijedio nagradu. Godine 1811. Napoleon ga je, poznavajući Josephinin temperament, imenovao barunom carstva...

Godine 1816. pamflet pod naslovom Tajni savjetodavac ili Slika Napoleonova dvora uznemirio je neke slabiće. Anonimni nam autor s obiljem pojedinosti priča o jednom Napoleonovu posjetu Josephini godine 1811. Prepuštamo mu riječ: »Tog je dana«, piše on, »car stigao u Malmaison bez pratnje. Ugledavši ga na ulazu, Josephine mu požuri u susret, a zatim se zaustavi veoma dirnuta. – Želio sam vas ponovo vidjeti – reče Napoleon – da bih vam pokazao kako zbog politike ne zaboravljam svoju odanost. Interesi su moje dinastije osigurani, i sada ću zanemariti oprez koji smeta mojoj moći i mojemu miru. Dvoje nekadašnjih supružnika sjeli su tada na sofu da bi obnovili sjećanja. Nakon nekoliko trenutaka Napoleon pogleda Josephinu vrlo zaljubljenim pogledom i reče: – Znate li da nikada niste bili ljepši? Carica se tužno osmjehnu: – Ah, znam da su me bol i samoća okrutno izmijenili. – Ne, Josephine! Vi me još privlačite. Oh, kad barem ne biste bili zabranjeno voće... – Što se tu može! – Ali zar ja nemam i sada sva svoja prava? – Prava kojih ste se odrekli? – Ali koja mogu ponovo zadobiti. – To vam neću dopustiti. O Bože! A vaša vjera i vaše zakletve? – Vjera? Zakletve? Zar vi u sve to vjerujete? Nisam li ja uostalom bio vaš muž? I mogu li ja uopće prestati to biti? – A rastava? – Pitanje dogovora. Uostalom, čekajte. Što se toga tiče, naći ćemo neko teološko rješenje. Hej, Rustan! Da nije slučajno koji kardinal ili nadbiskup u predsoblju? Neka mi odmah dovedu nekoga od njih. Nakon nekoliko minuta najavili su nadbiskupa de Malinesa i kardinala Mauryja. Josephine objema rukama zakri crvenilo na čelu, za koje se nije znalo je li lažno ili pravo.

– Dođite, gospodo – reče im car – da odagnate gospinu sustezljivost. Ona misli da mi rastava uskraćuje sva prava na nju. Govori o preljubu, bludu i kojekakvim budalaštinama kojima me nikada prije nije zamarala. Kardinal Maury spusti pogled i ne reče ništa. Gospodin de Malines krišom pogleda Josephine i također ne reče ništa. Izgubivši strpljenje Napoleon povika: – Dobro, gospodo doktori, je li ovo pitanje odviše škakljivo za vaše nevine uši? – Ali, Vaše veličanstvo – reče mgr. de Malines -crkva! – Nema crkve! Ja sam crkva! Kardinal Maury se pokloni: – U tom slučaju, Vaše veličanstvo, mi, budući da nam je poznata vaša volja, ne možemo odlučivati. Napoleon silovito udari nogom. – Odlučujte – kažem vam – ne radi mene, jer ja znam kako ću se ponašati, nego da umirite gospu. Prelati se povukoše. Nisu imali vremena da riješe taj škakljiv problem koji im je bio zadan, jer je deset minuta kasnije Napoleon zapuhan i raskopčan izletio iz salona i obavijestio ih da mu njihova odluka više nije potrebna... « Ne treba ni reći da ova priča samo otkriva nečiju bujnu maštu. Može li se uopće zamisliti kako požudna Josephine odbija da se poda Napoleonu iz nekih moralnih razloga, i kako on zove prelate da rješavaju njegove erotske probleme? Sve je to nevjerojatno. Bilo je ipak povjesničara koji su povjerovali tom pamfletu i vrlo ozbiljno tvrdili da je Napoleon i nakon vjenčanja s Marijom Louisom bio Josephinin ljubavnik... Danas samo još neozbiljni pisci podržavaju tu optužbu. Ali bez obzira na to što se u »memoarima« vjerodostojnih svjedoka dokazuje kako Napoleon nije bio ni u kakvoj ljubavnoj vezi sa svojom bivšom ženom, ostaje činjenica da se ponekad tajno s njom sastajao... Za tih kratkih susreta Napoleon i Josephine šetali su parkom nježno razgovarajući, i u njihovu ponašanju »nije bilo ničega besramnog«. Evocirali su uspomene i razgovarali o svojim brigama. Nepopravljiva bi kreolka tada iskoristila priliku da mu govori o svojim dugovima. Car bi reda radi malo gunđao, ali bi uvijek na kraju rekao:

– Pošalji mi sve svoje račune. Uredit ću to putem kraljevske riznice... 18

*** Naravno, Marie Louise bi ipak saznala za Napoleonove tajne posjete Malmaisonu i bila je ljubomorna. Nije li se mala nadvojvotkinja uistinu zaljubila u »Korzikanca«? Ona je u to bila uvjerena. Toliko da je nakon rođenja kralja Rima napisala svome ocu: »Nikada nisam vjerovala da ću biti tako sretna. Od rođenja moga sina, moja ljubav prema mužu samo raste, i čim pomislim na njegovu nježnost, rasplačem se. Čak i da ga prije nisam voljela, sada se ne bih mogla tome oduprijeti. Poslat ću vam portret maloga, i vidjet ćete koliko je sličan ocu. Odlična je zdravlja i cijeli dan provodi u vrtu. Car se za nj zanima više nego što bi se očekivalo. Nosi ga na rukama, igra se s njim, i dijete se čak razboljelo jer se s njim prejelo... « Marie Louise je zaista vjerovala da voli Napoleona. Radovala se kad je mogla biti uza nj, divila se njegovu autoritetu, priželjkivala njegova milovanja, a priori mrzila sve žene koje su mu se mogle približiti i uznemirivala se zbog Josephinine prisutnosti na četiri milje od Pariza. Ali mržnja, koju je onako dugo gajila, i dalje je tinjala u dubini njezine duše i nesvjesno je podstrekivala. Prema pričanju Alexandrea Mahana, koji je izvanredno proučio njezin karakter, »njome su vladala dva duha«: »Zbog jednoga je bila dobra supruga i majka, zbog drugoga zla vila; jedan je Napoleona činio sretnim, a drugi ga uništavao; jedan je u suprugu vidio nježnog muža i odanog oca, a drugi duha revolucije koji je ubio njezinu tetu Mariju Antoanetu a prestolonasljednika mučio do smrti, demona koji je okrutno ponižavao »njenoga dragog taticu«, dao zatvoriti papu i razorio Sveto Carstvo rimskogermansko, osvajača bez 18

Bez obzira na godišnju rentu od tri milijuna ondašnjih franaka, Josephine je 1811. imala mili jun franaka duga, preračunano oko 55 mili juna dinara. (Nap. prev.)

milosti koji je cijelu Austriju prekrio grobovima i u zemlji ostavio samo udovice i siročad.« Prvo ružno djelo »zle vile« bilo je da je Napoleona udaljila od rada. Nježna, senzualna, cvrkutava, zadržavala ga je u svom krevetu, milovala, izmarala i smekšavala. Za nekoliko se mjeseci strašni gospodar svijeta pretvorio u malograđanskog papučara kojemu je toplina sobe bila draža od logora, kartanja i surovosti vojničkog pokolja. Čujmo još jedanput Alexandrea Mahana: »Ondašnji memoaristi pričaju da više mjeseci nakon ženidbe Napoleon nije posvećivao nikakvu pažnju državnim poslovima. Prije je to bio čovjek koji je neprestano radio, dugo ostajao za svojim pisaćim stolom, lijegao u deset uvečer i dizao se u dva sata da bi se ponovo latio svojih spisa i karata. Nakon ženidbe potpuno je promijenio navike ostajući u krevetu do kasnih jutarnjih sati, a njegova je nekadašnja silna aktivnost sasvim iščezla. O toj je promjeni i o zanemarivanju svojih dužnosti u razdoblju nakon ženidbe Napoleon znao govoriti na Svetoj Jeleni. Ispričavao se ženidbom s mladom aristokratkinjom i pravom da se malo podgrije njezinim čarima. Zaboravljao je pri tom da se ne smije ponašati poput običnih smrtnika: bio je na položaju tamničara Evrope od koje je polovica vrebala trenutak da utekne i pokida svoje lance. I najmanje popuštanje moglo je za nj biti kobno.«19 I dok je bio tako obuzet svojom mladom ženom, Španjolska mu je potpuno izmakla, Pruska i Austrija tajno su se udružile s Rusijom, a Švedska, izručena Bernadotteu, hrlila je u ruke ruskom caru... Zbog jedne odviše nježne žene Napoleon je gubio svoje carstvo...

4

19

ALEXANDRE MAHAN, Marte Louise, Napoleonova Nemeza.

JE LI EMILIE PELLAPRA BILA NAPOLEONOVA KĆI Sumnja, uvijek ta sumnja! RAYMOND DEVOS OBITELJSKI ŽIVOT, kakav je vodio zbog Marie Louise, odvukao je Napoleona od samo jednog dijela njegovih aktivnosti. Ako je i zanemarivao državne poslove, suknje su ga privlačile kao i prije... Bijaše to duševno stanje koje Constant izražava ovim riječima: »Nimalo se nije žacao, kao ni u Josephinino vrijeme, da se bezočno poigrava bračnom vjernošću... « U travnju 1811. Bausset, glavni ravnatelj carskih užitaka javio je Napoleonu da je general Loison, jedan od njegovih redovnih »dobavljača«, u Bourg-la-Reine otkrio zanosnu sedamnaestogodišnjakinju zamamne ljepote... Car se, pomamivši se, raspitivao za pojedinosti. – Zove se Liše Lebel, crnomanjasta je i vitka, a ima dražesne grudi za čiju svježinu i jedrinu garantira njezina majka... Opis je bio privlačan. Napoleon pozva Constanta i odmah ga posla u Bourg-la-Reine da potraži tu zavodljivu osobu. »Moj posjet«, priča ovaj, »nije izazvao nikakvo iznenađenje. Primijetio sam da su te dame bile unaprijed obaviještene, što je nesumnjivo učinio njima skloni prijatelj (general Loison), jer su me očekivale s nestrpljenjem koje nisu ni pokušavale prikriti. Mlada je djevojka očaravala svojom vanjštinom, svojom ljepotom, a majka je sjala od radosti već pri samoj pomisli na čast koju je sudbina dodijelila njezinoj kćeri. Shvatio sam da su mislile kako car neće moći odoljeti tolikim čarima i kako će biti obuzet velikom strašću... – Bože! Bože! – govorila je gospoda Lebel – kako li je nebo dobro spram nas!«

Poljubivši kćerku i savjetujući joj da bude ljubazna prema caru, dobra se žena baci na klecalo i kao molitvu desetak puta izmoli krunicu...

Constant je tada kočijom odvezao Lisu u dvorac Saint-Cloud, gdje je Napoleon vrućom kupkom smirivao svoju nestrpljivost. Stigli su u jedanaest sati navečer po jakoj kiši. »Ušli smo kroz Oranžeriju«, piše Constant, »da bismo izbjegli indiskretnim pogledima. Imao sam kao i uvijek ključ svih vrata dvorca, pa smo neprimijećeni prošli sve do careve sobe.«20 Napoleon je, ugledavši Lisu, bio ushićen. – Živio Bourg-la-Reine! – povika. Constantu se zamračilo. Napoleon je odmah, što je ljubaznije mogao, ponudio mladoj djevojci da sjedne na divan i zapitao ju je li nevina. Liše obori pogled i potvrdi. Napoleonovo se lice smrknu. Toga se užasavao. Napor za njega nije bio nikakvo zadovoljstvo, i misao da se muči iz strasti »umanjivala je njegovu želju«. – Djevice baš naročito ne volim – reče kiselo se smiješeći. Liše je već vidjela da je izgubljena. Zarida i prizna da joj je bratić uzeo njezinu »prednost« prilikom žetve žita. Napoleonu je laknulo. – To mi je milije – reče. Zatim djevojku brzo razodjene i odnese je na svoj krevet, a ona je imala osjećaj da se vratila u dane žetve... Nakon tri sata Napoleon iznenada poželi da bude sam i pozva Constanta: – Odvedi gospođicu! Liše nije očekivala da će nakon upotrebe biti izbačena. – Dva su sata izjutra – reče. Car poprimi strog izraz: – U to doba – reče – dobre djevojke moraju već biti kod svoje kuće. Zatim se na petama okrene i ode. Usprkos kiši koja je lijevala Constant je djevojku odvezao natrag u Bourg-la-Reine. Bilo je pet sati izjutra kad je zakucao na vrata gospođe Lebel. Vidjevši kako joj dovode kćer, dobra se žena zapanji. Liše je zagrli. – Ne plači, mama, car mi je triput učinio ono... Gospoda Lebel sklopi ruke: – Hvala ti, Bože! – reče. – Tako sam se bojala... Idućeg tjedna Napoleon je u više navrata poslao po Lisu i 20

CONSTANT, Memoari.

obasuo je darovima. Ipak se nikada nije u nju tako strastveno zaljubio kako je to pobožno očekivala dobra gospođa Lebel.

Suvereni, koji su se već nekoliko tjedana nalazili u dvorcu Rambouillet, otiđoše 22. svibnja 1811. na malo putovanje u Normandiju. U Caenu je u caričinu čast održana seoska zabava. Devetnaest mladih žena, izabranih među najljepšima u gradu, darivalo joj je košare s cvijećem i voćem, pjevajući joj pjesmicu čije su riječi odisale ljupkom glupošću: »Evo naših srca usred cvjetnih šara Za Vaše veličanstvo i za našeg cara. Evo naših srca među plodovima 7m Vaše veličanstvo i za kralja Rima... « Zatim se, prema pričanju, »pojavilo jedno dijete nošeno na bogato ukrašenoj nosiljci na kojoj su se nalazile i dvije pozlaćene bačve, jedna s moštom i druga s mlijekom; dijete je sišlo s dvjema kristalnim čašama da pred Njezinim veličanstvom napravi libaciju21 tih domaćin proizvoda. Zatim je izrecitiralo neku pjesmicu.« To je dijete zapravo bila četvorogodišnja djevojčica po imenu Emilie Pellapra. Ushićena njezinom ljupkošću, Marie Louise je poljubi i pokloni joj lijep sat sa svojim monogramom.

*** Nakon slavlja, dok se carica vraćala u Hotel d'Haute-feuille u ulici Guibert gdje je stanovala, mala se Emilie vratila majci koja ju je zatim povjerila sluškinji. Gospoda Francoise Pellapra, vitka žena poreznika iz Calvadosa, nije se zapravo imala vremena brinuti o svojoj djevojčici. Imala je zakazan vrlo važan sastanak. Izgubivši se u mnoštvu, krenu sporednim uličicama i stiže pred jednu neprimjetno čuvanu kuću. Tiho se pope preko triju stuba. Komornik joj otvori vrata i smjerno je otprati do salona gdje se nalazio Napoleon... Čim su ostali sami, Napoleon je uze u naručje. 21

Libacija, žrtva ljevanica starih Rimljana, tj, prolijevanje vina ili druge tekućine u slavu bogovima (nap. prev.).

– Imamo samo petnaest minuta – reče. Mlada se žena uopće nije skanjivala. Skinu cipele, leže na divan, prostodušno zadigne svoju haljinu »i pruži mu svoju bergamotku22. Ovaj pomamno iskaza svoje zanimanje za predmet«23, a gospodin poreznik Calvadosa postade još jednom rogonja. Car je naime već nekoliko mjeseci bio ljubavnik gospođe Pellapra. Mariji Louisi je dakle kći njegove ljubavnice recitirala pjesmicu... To je, valja priznati, bila prilično čudna zamisao...

*** Napoleon je gospođu Pellapra prvi put sreo 25. veljače 1810. na balu koji je priredio talijanski ministar vanjskih poslova Marescaldi, i bio je vrlo uzbuđen ugledavši vrat za koji kažu da je »izazivao trnce i u dlanovima najčasnijih ruku«. Čim se vratio u Tuileries, pozvao je Bausseta: – Propitajte se malo. Želim da mi se dovede ta žena! »Glavni upravitelj carskih užitaka«, raspitavši se na brzu ruku, saznao je da je gospođa Pellapra, rođena Francoise Leroy, rodom iz Lyona, da ima dvadeset i šest godina, da je od 1805. udana za gospodina Leu-HenryAlaina Pellapra, tridesetrogodišnjeg bankara, s kojim od 11. studenoga 1806. ima djevojčicu. U lipnju 1808. gospodin Pellapra je morao zatvoriti svoju banku u Lyonu jer je bio upleten u stečaj kuće Ouvrard. Srećom mu je Fouche, čijom je ljubavnicom bila lijepa Francoise, osigurao mjesto poreznika u Caenu. Od prosinca 1808. dvoje je supružnika živjelo u pokrajini Calvados. Izvijestivši Napoleona o tim pojedinostima, Bausset se uz smiješak pokloni: – Moram još Vašemu veličanstvu reći da je gospođa Pellapra, prije Fouchea, bila ljubavnica Ouvrarda i nekih drugih... To je za cara bila dovoljno dobra preporuka... 22

Bergamotka, vrsta limuna, kruške – ovdje u prenesenom značenju (nap. prev.). 23 Dr PASSARD, Napoleon i ljubav.

*** Nakon nekoliko dana Bausset je doveo Francoise u Tuileries. Ona je Napoleona taj put samo izazivala, ne htijući mu se podati. Sutradan ju je Napoleon dao dovesti odlučivši da s njom uživa milom ili silom... Poslušajmo priču mlade žene o tome drugom i glavnom susretu: »Bila sam odjevena u usko pripijenu haljinu ružičaste boje, ispod koje je sloboda i gipkost mojih oblina još više dolazila do izražaja. Ovaj se put Napoleon više nije pokušavao suzdržati. Dok mi je riječima punim žara izjavljivao svu svoju ljubav, čaj se na stoliću potpuno ohladio. Bacio mi se pred noge, i senzualnost me njegova pogleda ošamuti.. . Zatim me poljubi i iznenadi svojom žestinom. Zatvorila sam oči dok mi je srce užurbano kucalo. Nisam se mogla braniti... , a car nije mogao skinuti pogleda s moje očaravajuće i zagasite puti koju je milovao... Duboko je uzdahnuo. Rukama mi je obuhvatio grudi a zatim me malo pomalo milovao po bokovima... Nastavak je bio omamljujući, neudoban, grub ali i pun slasti... Napoleon me milovao na sve načine. Pobijeđena, napokon sam popustila. Naše je požudno stiskanje završilo uzajamnim pohotnim jecajima i uzdisajima... «24 Svršetak boravka gospođe Pellapra u Parizu bio je dakle uljepšan sastancima s carem. Gotovo je svaki dan, više od mjesec dana, dolazila u tajne odaje u Tuileries da bi uživala u čarima mondenog preljuba u društvu gospodara Evrope. Ali ljudske su radosti prolazne. Budući da se njezin suprug počeo uznemirivati, morala se potkraj travnja vratiti u Caen. Ondje su se ponovo sastali nakon što se godinu dana nisu vidjeli. Poslije toga sreli su se tek u travnju 1814. u Lyonu kad se car vraćao s Elbe. Francoise, koja je upriličila taj susret, bila je sretna što ju je Napoleon prevrtao i mučio kao i pri prvom susretu ...

Ta veza, koja se završila u metežu povratka na prijestolje, dala je povoda jednoj čudnoj priči. 24

Gospoda PELLAPRA, Intimni memoari.

Nakon smrti gospodina Pellapra 1852. neobična glasina poče kolati po Francoisinoj obitelji. Govorkalo se da je Emilie – koja se 1830. udala za princa de Caraman-Chimay-ja, sina bivše gospođe Tallien – Napoleonova nezakonita kći. Obasuta pitanjima potomaka, gospoda Pellapra, koja je tada imala sedamdeset godina, držeći se kao dijete koje je nešto skrivilo, ispriča kako je Napoleona prvi put srela u ožujku 1808. u Lyonu. Pošto ju je car »vidio, poželio i obljubio«, začela je s njim djevojčicu rođenu – ne 11. studenog 1806, nego 11. studenog 1808. Ta lijepa pripovijest oduševi obitelj koja je prihvati s dirljivim ponosom. Godine 1921. princeza Bibesco – čija je svekrva bila princeza Valentine, rođena Caraman-Chimay, Emilijina kći – objavi članak u Revue des Deux Mondes otkrivajući iznenađenim povjesničarima postojanje te Napoleonove kćeri. Dva mjeseca kasnije, princeza Bibesco je objavila Memoare Francoise Pellapra, kojima je predgovor napisao Frederic Masson. Veliki stručnjak za povijest Napoleonova doba, prihvaćajući tvrdnju obitelji Caraman-Chimay, kaže da je 1890. princeza Mathilde zaključila kako je Emilie nevjerojatno slična Napoleonu... On dodaje da za njegova šurjaka, gospodina Lefebyrea de Behainea, otmjenog diplomata, uopće nije bilo sumnje o Emilijinu porijeklu, i potvrđuje da je dijete u svakom slučaju bilo rođeno 11. studenog 1808. Zbog tolikih uvjeravanja povjesničara čija je riječ uživala autoritet, Emilijino se porijeklo bilo smatralo dokazanim. Prema navodima Andrea Gavotyja činilo se da ona »za buduća pokoljenja treba da među vanbračnom, ali pravom djecom Napoleona I. zauzme mjesto između grofa Leona, rođenog 1806, i grofa Walewskog, rođenog 1810«.25 Ali prije nekoliko godina lionski su znanstvenici, otac i sin Audin, otkrili nešto što nepobitno ruši legendu koju je bila stvorila Francoise Pellapra. Riječ je o Emilijinu rođenju: »Dvanaestog studenoga tisuću osamsto šeste... Leu-Henry-Alain Pellapra, bankar, sa stanom u Quai Saint-Clair , prijavio je žensko dijete, rođeno jučer ujutro u šest sati, od njega,

25

ANDREA GAVOTY, Emilie Pellapra nije Napoleonova kći, Revue de "Institut Napoleon, br. 35, travanj 1950.

stranke, i njegove žene Francoise-Marie-Leroy, i djetetu je dano ime Emilie-Louise-Marie-Josephine... « Emilie je dakle ipak rođena 1806. Te godine Napoleon nije bio u Lyonu. Druga pogreška: princeza Bibesco piše: »Jedno je sigurno – gospodin Pellapra ne želi priznati dijete koje mu daje zakon.«26 Izvod iz knjige rođenih, međutim, očito pobija tu tvrdnju. Bilo bi dosadno ovdje govoriti o svim netočnostima koje nalazimo u izvještaju princeze Bibesco. Ima ih, naime, u izobilju. Neka se zna da se nakon otkrića oca i sina Audina i nakon detaljnih proučavanja poznatog povjesničara gospodina Andrea Gavotyja ne može više vjerovati da je Emilie Pellapra bila careva kćerka.

*** Poslije 1860. nitko uostalom nije ni pomišljao da postoji neko carsko nezakonito dijete. A kad je jedan pisac iz tog razdoblja počeo proučavati život obitelji Pellapra, zadovoljio se napisavši: »Taj je bogati Pellapra imao vrlo lijepu ženu, vrlo koketnu u vrijeme carstva i restauracije. Godine 1815. ona je bila ljubavnicom vojvode du Berryja... Gospođa Pellapra imala je i Ouvrarda, zatim Fouchea, Murata i napokon Napoleona. Bio je to uspon od Ouvrarda do cara. Car ju je držao samo šest tjedana.«27 »Dakle,« kaže gospodin Andre Gavoty, »ovi indiskretni reci nisu blebetanja sitnog pamfletista. Potpisao ih je, naime, Victor Hugo, i nalazimo ih u Opažanjima. Osim toga, to nisu bila obična naklapanja jer je Victor Hugo, francuski per, bio pozvan da pred Domom perova, ustanovljenom pri vrhovnom sudu, sudi gospodinu Pellapri, optuženom da je od gospodina Teste, nekadašnjeg ministra, primio devedeset pet tisuća franaka za nadležnost nad rudarskim koncesijama. Victor Hugo je dakle imao na raspolaganju sve dokumente o procesu vođenom protiv 26

PRINCEZA BIBESCO, Revue des Deux Mondes, 15. ožujka 1921. 27 VICTOR HUGO, Opažanja.

gospodina Pellapre koji je tada bio u bijegu i kojega je njegova žena tako uspješno štitila.« Da je Emilie Pellapra bila Napoleonova kći, Victor Hugo bi to bio saznao i sa zadovoljstvom nam ispričao... Ali to se nije dogodilo...

5 VOJVOTKINJA DE BASSANO ODGOVORNA JE ŠTO JE TALLEYRAND PAO U NEMILOST Na svakoj životnoj prekretnici gospodina de Talleyranda postoji neka žena. Gospodin DE BOUILLČ. POTKRAJ 1811. narodi iz svih krajeva Evrope počeli su se dizati protiv Napoleona. Tvrđava koju je pokušao sagraditi pucala je sa svih strana, i neki su pronicavi duhovi već navještali konačnu katastrofu. Za to je vrijeme car, još podložan hirovima svoje žene, provodio večeri igrajući se slijepog miša i skrivača. Drugog prosinca primio je dug izvještaj od Davouta o opasnom raspoloženju duhova u Njemačkoj. Razdražen je odgovorio: »Molim vas da mi s ovakvim glupostima više ne dolazite pred oči. Moje je vrijeme odviše dragocjeno da bih ga trošio na slične tričarije.« "Latim ode na uobičajenu partiju s caricom i nekolicinom prijatelja. Te je večeri Marie Louise organizirala partiju »leti – leti«. Napoleon je od šale podigao prste kod riječi »ministar« i bio »kažnjen«. Morao je glumiti »viteza tužnoga lica«, tj. sjesti u naslonjač i na koljena posjesti jednu damu koju je drugi igrač tada poljubio. Odigrao je tu ulogu izigravajući silnu ljubomoru, čemu su se svi prisutni od srca nasmijali. Zatim je, kao naknadu za smicalicu koju mu je priredila, zatražio od Marie Louise da pokaže svoj talent za društvene igre.

Carica je znala zapravo samo jedan trik i njime se jako ponosila. Podiže se, ispitivački pogleda Napoleona i maknu lijevim uhom a da joj se pri tom nijedan mišić na licu i ne pokrenu. Taj prizor toliko zapanji sve prisutne da ga je Marie Louise dvaput morala ponoviti. – Još! Još! – vikali su oduševljeni gosti. Ali carica, zamorena igrom, zamoli da je poštede. – Ponovit ću sutra navečer – obeća. Zatim nastavi igru i kazni lijepu vojvotkinju de Bassano koja je nerazborito rekla da eskadron »leti«. – Vi ćete – reče joj – morati »poljubiti svijećnjak«. Mlada je žena znala za sve kazne koje su tada bile u modi. Ali ona ne poljubi svijećnjak, kao što je neku večer na veliko zadovoljstvo dvorskih dama učinila žena poreznika iz Limogesa. Uze svijeću, dade je Napoleonu koji, postavši živim »svijećnjakom«, primi odulji poljubac... Svi su pljeskali, a carica se smijala carevu zbunjenom licu. Nju bi to svakako manje zabavljalo da je primijetila kako je u očima prisutnih zasjala ironija. Svi su oni znali da je gospoda de Bassano već više mjeseci Napoleonova ljubavnica...

*** Funkcije koje je ta mlada žena, rođena Marie Madeleine Lejeas, obavljala u carskom krevetu, umnogome su pridonijele poboljšanju položaja njezina muža. Hugues Bernard Maret, osrednji političar, postade zahvaljujući svojoj ženi vojvoda de Bassano i ministar vanjskih poslova. Bila je dakle uistinu spretna. Da bi se dopala gospodaru, služila se svim sredstvima kojima je raspolagala. U krevetu je, prepuštajući se svome prirodnom nagonu i pokazujući se neumornom bakanticom, oduševljavala Napoleona vragoljastom erotikom i potpuno ga iscrpla kompliciranim nježnostima. Na dvoru bijaše odjevena u haljine pripijene uz tijelo s dubokim izrezom na grudima. Znajući kako car voli da se žene bave kućanstvom, ona je pred gostima u svojem salonu porubljivala kuhinjske krpe...

Na početku 1812, u vrijeme kad se Napoleon spremao zaratiti s Rusijom, čari Marie Madeleine zamalo ne ugroziše carstvo. U tom je trenutku car, koji je pretpostavljao da će ratovanje biti teško, odlučio ponovo pozvati Talleyranda i povjeriti mu odgovoran zadatak u Poljskoj. Posrijedi je bio odlazak u Varšavu i vođenje tamošnjih poslova u vrijeme careva pohoda. Gospoda de Bassano pobrinula se da taj plan, koji bi možda promijenio tok povijesti, propadne. Čujmo što kaže Caulaincourt: »Na kraju zime (u ožujku 1812) car je već bolje postupao s gospodinom de Talleyrandom. Čak je u više navrata s njim razgovarao. Jedne se večeri s njim zadržao do kasno u noć, što je veoma uznemirilo gospođu de Bassano koja je Talleyranda već vidjela na položaju svoga muža. Saznavši za uznemirenost mlade žene, car dade pozvati Bassanoa i otkri mu sve pojedinosti o zadatku povjerenom Talleyrandu. – Vidite– nadoda – da se nemate čega plašiti. Princ de Benevent radit će za mene kod Poljaka, bdjeti nad Bečom i Njemačkom, a nikako neće zadirati u vaše prerogative. Riječ je više o poslu tajnog agenta nego o diplomatskoj službi. Nakon nekoliko dana Napoleon sazna da je zadatak povjeren Talleyrandu postao glavnom temom salonskih pre-pričavanja. Ljutit, potpuno izgubi povjerenje u princa de Beneventa kojeg je smatrao krivcem te indiskrecije, i čak navijesti da će ga poslati u progonstvo.

*** Što se zapravo dogodilo? Saznavši za careve namjere koje su se odnosile na gospodina de Talleyranda, gospodin de Bassano se vratio kući vrlo uzbuđen i porazgovorio se sa svojom ženom. »Ona«, kaže Caulaincourt, »nije gubila vrijeme nego je zamolila jednoga zajedničkog prijatelja da razglasi vijest o Talleyrandovu zadatku, a isto tako i neke pojedinosti o njegovu intimnom životu.

Carevo je raspoloženje samo pridonijelo Talleyrandovoj propasti. Carev komornik, gospodin de Rambuteau, razglasio je novost. Car je, pošto ga je policija obavijestila o govorkanjima iz salona, pobješnjeo na princa... Gospodin de Bassano je likovao, a gospodin de Talleyrand, koji je začudo izbjegao progonstvo, pao je u nemilost veću nego ikada.«28 Ta nemilost lišavala je cara vrijednog suradnika u korist čovjeka čija će ništavnost biti pogibeljna za Francusku. Napoleon je to prekasno opazio i povjerio se Caulain-courtu koji je pribilježio njegova jadikovanja: »Car mi je govorio o Turcima i Svečanima. Veoma se žalio na gospodina de Bassanoa. Optužio ga je za nesmotrenost. Rekao mi je da njegovi ljudi više ne pokazuju revnost u službi, i da ministarstvo za veze radi tek na njegov poticaj; da gospodin de Bassano ni na šta ne misli; da svi očekuju njegove odredbe; da bi Švedska već tri mjeseca morala biti pod oružjem kako bi iskoristila priliku za ponovno osvajanje Finske; da bi Turci na Dunavu morali imati 200.000 ljudi; da bi netko drugi na mjestu gospodina de Bassanoa Muhamedo-vu vojsku bio postrojio u roku od dva mjeseca; da te dvije sile nikada nisu imale bolju priliku da povrate ono što im je Rusija oduzela; da je njihova nepokretnost velika politička pogreška; i da mu pravovremena suradnja tih snaga u ovom trenutku nedostaje zbog propusta gospodina de Bassanoa; da će on za to biti odgovoran Francuskoj... « Tako se Francuska još jedanput našla u pogibelji zbog jedne odviše lijepe, odviše žustre i odviše ambiciozne žene...

6 ŽENA UZROK RATU IZMEĐU FRANCUSKE I RUSIJE Žena je dar bogova. 28

General CAULAINCOURT, Vojvoda od Vicenze, carev veliki konjušar, Memoari.

ANATOLE FRANCE OZBILJNI POVJESNIČARI, koji poriču da žene imaju ikakvu važnost za postojanje država, rado pričaju da su se Napoleon i ruski car 1812. zavadili iz političkih razloga. Ta službena verzija možda zadovoljava ugledne ekonomiste, neke stare čuvare hipoteka i mudre profesore koji u životu traže opravdanje za vlastitu ozbiljnost, ali za druge, koji znaju da se na izvoru gotovo svakog događaja nalazi neka žena, ona je posve neuvjerljiva. Ti nevjernici, naravno, imaju pravo. Spor koji je izazvao napetost između Rusije i Francuske, natjerao Aleksandra da svoja vrata ponovo otvori engleskoj trgovini, a Napoleona da poduzme najstrašniji vojni pohod u našoj povijesti, izazvala je uistinu jedna od onih divnih »sijačica razdora« o kojima je govorio Saint-Simon. Car će to jednog dana sam priznati: – Ruski se car uvrijedio, i zaratili smo se zbog toga što sam se oženio austrijskom nadvojvotkinjom... Valja se vratiti erfurtskom sastanku da bi se objasnio francusko-ruski nesporazum. U tom je trenutku Napoleon, zaveden slavenskim šarmom, dao do znanja da bi se mogao rastati od Josephine i oženiti sestrom ruskog cara.29 Ovaj bijaše oduševljen i odmah velikoj vojvotkinji Katarini najavi silnu sreću koja je očekuje. Ali Napoleon se nakon povratka u Francusku na nesreću predomislio. Mala je ruska princeza, koja je već pripremala miraz, srdito primila taj preokret. Kako je bila lukava, odmah se potrudila da svoju mržnju podijeli s ruskim carem. Nalazili su je po svim salonima, opruženu na nekom divanu, kako jeca kao pomamna. Povremeno se, umješno poput prave glumice, pretvarala da gubi dah. Tako je dobro glumila bol da je Aleksandar, povrijeđen u svojoj dinastijskoj taštini, Napoleona javno nazvao neotesancem i svinjom, epitetima koji baš ne svjedoče o prevelikoj simpatiji. Napokon je svoju sestru udao za vojvodu od Oldenburga... »Vječni motiv svađe na zemlji, žena«, piše Alexandre Mahan, »posijala je svađu između dvaju vladara. Tu počinje sva nesreća. Nakon 29

Vidi Ljubavne zgode u francuskoj povijesti, sv. VII.

nekog vremena Napoleon će pokušati ponovo zadobiti milost ruskog cara predlažući svoju ženidbu s njegovom najmlađom sestrom (Anom), ali će to samo zakomplicirati situaciju, koja će postati još gora. Rat između Francuske i Rusije bio je od toga časa gotovo neizbježan.«30 Napoleonovo vjenčanje s Marijom Louisom bez sumnje je to stanje otežalo, na veliko zadovoljstvo Franje I. austrijskog koji je već vidio ostvarenje svog plana. Potkraj 1811. car, uvrijeđen zbog nagloga Katarinina vjenčanja, pripoji oldenburško vojvodstvo, lišavajući tako muža one kojom se namjeravao oženiti, njegova malog posjeda. Zbog toga je rasla ogorčenost ruske carske obitelji prema Francuskoj. Shvativši da mu Petrograd više nije ni najmanje sklon, Napoleon poče na poljskoj granici skupljati i raspoređivati četiri stotine tisuća ljudi. Od ruskog cara dobio je 25. travnja 1812. ultimatum da povuče svoje čete. Nije mu ni odgovorio. U pratnji Marije Louise 5. svibnja je iznenada otputovao u Drezden... Ondje su ga kao vladara Evrope primili austrijski car i kraljevi Pruske, Bavarske i Saske, te mnogi prinčevi koji su mu došli iskazati svoju odanost. Prizor svih tih kruna koje su se pred njim klanjale ispuni ga taštinom. Vjerovao je da je nepobjediv. Kad je Franjo 1.29. svibnja odlazio u Prag da se ondje nastani sa svojom dragom kćerkom s kojom se ponovo našao, Napoleon ode preuzeti zapovjedništvo nad četama koje su se imale boriti protiv Rusije. Vrlo je brzo opazio da Rusi izbjegavaju svaki ozbiljni sukob. – Boje se! – govorio je. Bio je to zapravo makijavelistički manevar. Ruski ga je car, povlačeći se, primoravao da uđe duboko u golemu Rusiju gdje se zima ubrzo pobrinula da na mjestu zamrzne vojnike velike vojske.

Često se spominju junački podvizi muškaraca u toku toga strahotnog rata. O podvizima žena zna se mnogo manje. A njih je ipak bilo mnogo u pukovima, gdje su njihove kućanske vrline bile jednako korisne danju kao što su to bile njihove ljubavne vještine noću. Zbog toga mi se čini 30

ALEXANDRE MAHAN, Marte Louise, Napoleonova Nemeza.

zanimljivim objaviti svjedočanstvo jedne od njih, slavne Ide de SaintElme, ljubavnice maršala Neyja. Ovaj izvanredan dokument otkriva nam nepoznate pojedinosti rata u Rusiji: »Mnogo je žena bilo u sastavu vojske, i imala sam sreću da se sprijateljim s mladom Litvankom koju je njezino oduševljenje za Francuze uzdiglo do heroizma. Dala je princu Eugeneu jednu vrlo važnu obavijest o pohodu na Platov zbog čega su se toj hrabroj djevojci vojnici divili i poštivali je. Ali Nidia – tako se zvaše – bila je obuzeta dubljom, tajnom strašću. Na svoju je nesreću u tome strašnom ratu izgubila onoga koji joj je ulijevao toliku hrabrost. Kad sam je jednoga dana upitala zašto se izlaže tolikim opasnostima, ona mi odgovori: – Radi pohvala princa Eugenea. A mogla je i dodati: 'I zbog ljubavi koju gajim prema generalu Montbrunu. Neću iznositi sve o našim patnjama, o hrabrosti i izdržljivosti što smo ih vidjele u ovom užasnom ratu. Bile smo četiri žene koje smo zajedno putovale, a samo jedna od nas Francuskinja. Putovalo se naizmjence kočijom, saonicama, pješice i na konjima. Dvije su, jadnice, poginule. Nidia i ja smo, priviknuvši se, preživjele. Nakon jednog marša od trideset milja po gotovo neprohodnim močvarama, ostavili su nas u nekom prilično lijepom dvorcu. Prilikom ulaska u Moskvu, koju napokon bijahu zauzele naše čete, taj golemi grad učini nam se poput velikoga groba. Njegove puste ulice, njegova napuštena zdanja, to dostojanstvo propasti, stezali su nam srce. Bili smo smješteni u Petrogradskoj ulici u blizini palače Miomonov koju je ubrzo zauzeo princ Eugene. Pogled na toga mladog heroja, klicanje vojnika koji su ga obožavali, povratili su nam svu nadu u pobjedu. Zaspale smo uljuljane blagim snovima... Ali, jao, probudiše nas krici pljačke i svih mogućih strahota.« Otac grofice de Segur, guverner Rostopčin, dao je potpaliti grad. Moskva je gorjela. »Kroz vrata našeg stana«, nastavlja Ida de Saint-Elme, »provalila je ubrzo jedna četa 4. korpusa koja nam je naredila da odmah napustimo

palaču, ionako već zahvaćenu požarom. Kako opisati strahotni prizor koji se tada pojavio pred našim očima? Bez vodiča i bez zaštite protrčasmo tim prostranim gradom, zatrpanim ruševinama i leševima, gonjene valom vojnika, jadnika koji su bježali pred smrću, i hordama ubojica koji su nas sa svih strana okruživali bakljama. Nidia i ja imale smo pištolje. Po prirodi snažne i smjele, a osim toga ohrabrene nuždom, hodale smo usred tih pogibelji. Na uglu jedne ulice spazismo tri bijednika kako orobljuju ranjenog i bespomoćnog vojnika. Nidia se nagonski lati jednoga od svojih pištolja i opali na jednog bandita koji na mjestu ostade mrtav. Dva druga razbojnika kukavički pobjegoše pred dvjema ženama. Ranjenika smo odvukle u jednu crkvu... « Dok je Napoleon u Moskvi, gdje je svakog dana očekivao mirovni prijedlog ruskog cara, uzaludno gubio dragocjeno vrijeme, došla je zima. U nekoliko dana puteve je pokrio snijeg i živa se u termometru spustila na –20° C. Car je tada shvatio u kakvu je klopku upao. Odlučio se povući u Poljsku. Ali da svijetu ne bi morao priznati svoje povlačenje, ostavio je u Kremlju Mortiera sa deset tisuća ljudi. Nakon trideset pet dana okupacije, 19. listopada, francuska je vojska napustila Moskvu. U isto su vrijeme Rusi, pošto bijahu pregrupirali svoje snage, čekali Napoleona na cesti za Smolensk, čvrsto odlučivši da mu zadaju posljednji udarac... Poslušajmo opet Idu de Saint-Elme: »Taj su slavni rat, i epizode toga povlačenja punog strašnih i za Francuze novih osjećaja, mnogi divno opisali, ali ni energičan i slikovit kist velikih pisaca nije mogao vjerno prenijeti sve boje. Vidjela sam nesretne žene kako bijednim zadovoljstvima plaćaju dopuštenje da se približe šatorskoj vatri.. . Vidjela sam ih napuštene kako ginu u snijegu i pod nogama onih koji usred novih nevolja nisu prepoznavali žrtve što su još večer prije toga pobuđivale njihovu žudnju. Dotada nas kozaci još nisu uznemirivali, ali su se ubrzo pojavili iza naših kola. Nisam imala ratničku energiju poput Nidie, ali kad se tigar počeo približavati, osjetila sam potrebu da ga ubijem. Trebalo je u tim pustim krajevima vidjeti kozake kako napadaju naše vojnike, ne da ih pobijede nego da ih pokradu i gole ostave na snijegu.

U tom prvom naglom napadu Nidia je opalila osam puta, od toga pet puta uspješno. Ja sam pokušavala da ne zaostanem za njom. Jedan vojnik, koji je neprijatelja pogodio preko moga ramena, reče mi: – Ruka vam drhti.. . Zar biste imali milosti za toga nitkova? Opalila sam i, pripremajući drugi metak, naježila se od snage toga vojničkog odobravanja: – Sada ste dobro nanišanili!.. . Nidia je oduševljeno zgrabila karabinku da bi se ponovo ubacila u metež, kadli topot konjice koja je stizala nagna kozake u bijeg. Nidiju su toliko hvalili te sam se crvenjela bojeći se da svojom nedovoljnom odvažnošću sramotim naše prijateljstvo. Ona je često imala priliku da dokaže svoju hrabrost u mnogobrojnim okršajima u kojima su obično trijumfirali vojnici iz Platova. Bilo je dovoljno pred sobom vidjeti prljave donske kozake kao izazov na otpor. Kod Viazme nas je Nidia, koja se na trenutak bijaše udaljila, još jedanput sve spasila svojom borbenošću. Ondje se prsa o prsa borila s kozakom koji, prepoznavši u njoj ženu, posta neustrašiv od pohote. Srećom nam je stiglo pojačanje, pa kozaci zajedno sa svojim pratiocima nisu više imali volju da nas slijede. U jednom napadu nekoliko dana kasnije, Nidia, još jednako hrabra, zadobi tešku ozljedu na 'sljepoočici. Od straha sam se ponovo preobrazila u pravo žensko biće i ridala od boli. – Smirite se – reče mi hrabra djevojka. – Ako zaostanem, izgubljena sam... Ne smijem sići s konja. I tako ostade na konju s nevjerojatnom odvažnošću. Gomila je iz sata u sat postajala sve veća, a iza nje je odjekivala smrtonosna topovska paljba.«31 Povlačenje je počinjalo. Tri stotine tisuća ljudi je izginulo ondje jer je Napoleon odbacio malu rusku princezu...

7

31

IDA DE SAINT-ELME, Memoari.

NAPOLEON POSTAVLJA MARIJU LOUISU ZA REGENTKINJU CARSTVA Slijepo ju je volio. H. FLEISCHMANN DOK SU VOJNICI velike vojske u stepama, gdje je termometar pokazivao -30°C, padali od hladnoće i gladi, Marie Louise je, ne znajući za propast koja je zadesila cara, mirno živjela u dvorcu SaintCloud. Oko deset sati izjutra 23. listopada sišla je u park, s crnom baršunastom tokom na glavi i ogrnuta u siv kaput, u pratnji gospode de Montebello. Usprkos maglovitom vremenu one se uputiše na oubičajenu šetnju komentirajući »sjajne novosti« koje je Napoleon u brizi za caričino duševno raspoloženje slao svakoga dana.32 Iznenada spaze princa Aldobrandinija kako im trčeći dolazi u susret. Činilo se da je vrlo uzbuđen. Približivši im se, skine šešir i izgovori ove neočekivane riječi: – Veličanstvo! U Parizu je upravo izbila revolucija ... Carica naglo problijedi. Već je vidjela kako je odvlače u Conciergerie i na giljotinu kao i njezinu tetu Mariju Antoanetu pa poče drhtati. – Tko je to učinio? – progunđa. Princ, i sam sav smeten, prilično nejasno objasni da je general Malet noću stigao u neku kasarnu s navodnim dekretom senata, kojim se objavljuje careva smrt i po kojemu on postaje vojni komandant Pariza.

Autoritet zavjerenika bio je tako velik da su se oficiri prevarili. General Malet uskoro je s jednim odredom narodne garde došao

32

Napoleon je vrlo spretno prikazivao svoje povlačenje. Mariji Louisi on zapravo nije pisao:»Povlačim se«, nego:»Svakog ti se dana sve više približavam . . .«

ministru policije Savaryju, uhapsio ga i odveo u zatvor de la Force.33 Zatim je to isto učinio s policijskim prefektom. – Trenutno – završi princ – Malet uz pomoć generala Lahorvja raspolaže s nekoliko pukova. Drži gradsku vijećnicu, a njegovi su ljudi zauzeli položaje na vratima Saint-Martin, Vincennes, kod policijske prefekture, na keju Voltaire, trgu Greve i trgu Rovale... Marie Louise se užasnu. – Treba spasiti kralja Rima – reče. I u pratnji gospode de Montebello, koja je bila sva u suzama, pohita u dvorac. Četvrt sata kasnije kola su bila spremna da Napoleonova sina i caricu povezu u Saint-Cyr. Već su užurbano smještali prtljagu, kad jedan konjanik u galopu projuri kroz velika vrata u ogradi. – Umirite se – povika – sve je svršeno!... Uveden odmah pred caricu, konjanik, kojega je poslao vojvoda de Feltre, ministar rata, objasni što se dogodilo. Pošto je pištoljem ranio u glavu generala Hulina koji je posumnjao u vijest o carevoj smrti, Malet je svratio generalu Doucetu, šefu generalštaba. Ali taj se vojnik nije dao nasamariti. Pročitavši senatski dekret koji je izradio zavjerenik, povika: – To je falsifikat!... Tada se Malet lati pištolja. Bio je to nesmotren pokret, jer se ađutant, po imenu Laborde, brzo bacio na generala buntovnika i svezao ga. – Malet se sada nalazi u zatvoru zajedno sa svojim ortacima – nadoda ađutant vojvode de Feltrea. Ministar policije i prefekt oslobođeni su. U Parizu vlada mir. Vaše veličanstvo može se potpuno umiriti... Marie Louise odahnu. Dva sata kasnije, povrativši svoj vedri duh, pravila je šale na račun giljotine sa svojim damama iz pratnje...

*** 33

Lijepa gospoda Savary pokušala je svoga muža izbaviti iz nevolje. Uzrujavši se, izišla je iz svoje sobe potpuno gola, a sutradan su Parižani govorili: »Gospoda Savary je osoba koja se najbolje pokazala . . .«

Napoleon nije tako olako primio događaje. Kad je nakon sedamnaest dana od glasnika saznao što se dogodilo, ostao je, prema pričanju, »kao gromom ošinut«. Nikad nije pomislio da bi njegova vlast mogla biti ugrožena. A bilo je dovoljno da jedan general objavi njegovu smrt, pa da carstvo zamalo propadne... Bijaše preneražen i ogorčen, jer je shvatio da na vijest o njegovoj smrti nitko nije ni pomislio kralja Rima proglasiti za Napoleona II. Iznenada uznemiren, odluči da se odmah vrati u Francusku kako bi u Tuileries stigao prije nego što tamo stigne vijest o njegovu vojnom slomu. Napuštajući svoju vojsku, pope se zajedno sa Caulain-courtom u saonice i uputi prema Berezini. Ondje je generalu Ebleu naredio da podigne most i prvi je prešao preko njega, a njegovi su ga ljudi slijedili u neopisivu neredu, nastojeći umaknuti kozacima. Neka nam Ida de Saint-Elme, Nevjeva ljubavnica ispriča tu potresnu epizodu francuske povijesti: »Maršal Ney je začudo uspio poticati borbu da bi omogućio bijeg. Tri dana nisu bila dovoljna za povlačenje toga vala ljudi: u tom kobnom metežu, koji je povremeno presijecalo svjetlucanje ruskih topova, svatko je mislio samo na sebe. Na deset koraka od nas pade jedno topovsko tane. Ja sam se usplahirena bacila u stranu. Nidia me umiri. Ta je djevojka zaista bila čudesna. Zaklonile smo se pod jedna kola zajedno s nekom vojnom krčmaricom i njezino dvoje djece, čekajući da prođe pogibelj. Napokon je stigla divizija generala Gerarda i omogućila nam prolaz. – Došlo je vrijeme – reče mi Nidia. –Treba ih slijediti. Ali jadna krčmarica, koja se već bijaše suočila s tolikim opasnostima, nije se usudila krenuti. – Dajte nam jedno od vaše djece – rekoh joj – mi ćemo ga prevesti. – Ne mogu – odgovori – oboje ih jednako volim. Morale smo se udaljiti, s tugom u duši, da bismo slijedile one koji su već prelazili most. U trenutku kad smo stigle na drugu obalu, most se počeo rušiti. Odjednom se slomi, i mi začusmo krik, jedan jedini neodređeni krik gomile. Taj mi krik, svaki put kad ga se sjetim, odzvanja u ušima. Svi

su nesretnici, koji su ostali na drugoj obali, padali pokošeni paljbom jer su Rusi upravo nadolazili. Tek smo tada shvatile svu strahotu poraza. Led nije bio dovoljno čvrst i, lomeći se, gutao je muškarce, žene, konje i kola... « Ida de Saint-Elme i Nidia udaljiše se od Berezine: »Za zlato smo napokon uspjele nabaviti neku bijednu kočiju, i tako stigosmo u Poljsku. Ondje sam se rastala s Nidijom, tom hrabrom djevojkom, za koju sam poslije slučajno saznala da ju je smrt zadesila prilikom prelaženja Elbe kod Torgana. Prije no što sam se odvojila od svoje male Litvanke, pridružile smo se Gudinovoj diviziji koja se spojila s 3. korpusom pod zapovjedništvom Neyja. Ima okolnosti koje zbog ženske taštine treba napose priznati. Moja je haljina bila tako strašna te se činilo da sam potpuno prerušena. Po toj je odjeći teško bilo prepoznati ženu. Ali Ney me je odmah prepoznao. U trenutku kad sam mu se htjela baciti pred noge, on povika: – Što radite ovdje? ... Što želite?.. . Udaljite se brzo! Nešto sam promrmljala, ali me on nije ni saslušao. Njegovo nezadovoljstvo što me vidi bilo je tako veliko da sam, zbog nekoliko izraza koje mi je dobacio, pomislila kako će me dati prebaciti na drugu obalu Dnjepra. Preneražena, ostadoh nepomična, očiju uprtih u prazno, misleći da je još preda mnom. Ali on već bijaše nestao.«34

*** I dok je Ida de Saint-Elme bila grubo odbačena, Napoleon je upravo stigao u dvorac Walewice da poljubi Mariju Walewsku. S njom je proveo noć i sutradan ujutro otputovao radosna srca. Prešavši Evropu na saonicama, u Drezdenu uze kočiju i stiže u Tuileries 18. prosinca u ponoć. Nitko ga nije čekao. Kad je ušao u svoje 34

IDA DE SAINT-ELME, Memoari.

odaje, sve žene kriknuše. Tako neobrijana i sa šubarom čak ga je i carica jedva prepoznala. Sat kasnije, pošto se okupao i poljubio sina, Napoleon ode Mariji Louisi u krevet da joj pokaže kako hladnoća ruskih stepa nije uništila toplinu njegovih osjećaja... Izjutra je, znatiželjan na mišljenje koje o njemu vlada u Parizu, naredio da mu se donesu svi pamfleti i sve brošure koje su usprkos budnoj Savarvjevoj policiji potajno kružile. Ubrzo je sve saznao... Nikada se rojalistička i republikanska piskarala nisu tako drvljem i kamenjem oborila na njega... Nazivali su ga »mesarom«, »tiraninom«, »krvolokom«, prijetili mu ubojstvom »radi oslobođenja Francuske«, uspoređivali ga s Neronom, pijavicom i hijenom... Neki su pamfleti govorili već o povlačenju iz Rusije, prelaženju Berezine i o šesto tisuća ljudi koji su ni za šta ostali u snijegu... Car je uzrujano okretao stranice. Iznenada otkri pjesmu s naslovom Bonaparteove zasluge. Sa strane je policajac pribilježio: »Ovu pjesmu trenutno pjeva čitav Pariz. Zaplijenili smo stotine primjeraka, ali još uvijek nismo pronašli autora.« I Napoleon pročita: Da imam ukusa i duha Odasvud mi dopire do uha. A hvale me mnogo Zato što bih sve Razorit mogo (triput) Posvuda neka se zna Kako sam jako ljubazan ja. I svatko je sretan što me ima Mada bi dao "sve da me vidi Medu davolima (triput) U ovoj zemlji nemira i buna Razdor sije moja kruna. Ali – bez taštine sad ću reći – Zaslužio sam zaista Pod njenu giljotinu leći (triput) I na kraju – Dođe kraj mome raju. Diktator sam – dodijao svima Pa ću umrijet obasut čašću... u okovima (triput) Bilo je to prvi puta da su tako okrutne pjesmice naišle na toliki odjek u narodu. Car bijaše vrlo ljutit pa pozva Marchanda35: – Neka pronađu autora ove pjesme i neka ga uhapse! Zatim je ustao i nervozno se ushodao po salonu zavrćući rub odijela.

35

Marchand je 1811. naslijedio Constanta.

Sve te kritike, svi pamfleti i sve pjesmice dokazivali su da se narod počinjao opirati. Na selu su muškarci već odbijali da idu u rat. Bilo je zabilježeno i mnogo slučajeva namjernog sakaćenja. Na tisuće mladih seljaka, između ostalog, razbili su sebi dva gornja sjekutića koji su bili nužni za otvaranje naboja.36 Napoleon sjede kraj kamina. Računao je da će u proljeće ponovo otpočeti ofenzivu. Trebalo je osigurati zaleđe i generale i, znajući da mu nisu skloni, spriječiti ih da se dokopaju vlasti. Ondje gdje je Malet promašio, drugi bi, bolje organizirani, mogli uspjeti. Nakon dugog razmišljanja učini mu se da bi, za vrijeme borbe, jamac njegova autoriteta u glavnom gradu mogla biti samo Marie Louise, ako bi je papa prema obredu okrunio. Tu je ceremoniju bilo jednostavno organizirati jer je on papu Pija VII. već dvije godine držao kao zatočenika u Fontainebleauu...

*** Nekoliko dana kasnije Napoleon je u pratnji carice posjetio Svetog oca. Prema pričanju, jedan ga je sat »mazio i na tisuću mu se načina ulagivao kako bi mu njegove šale bile oproštene«. Činilo se da se Pio VII. udobrovoljio. Tada mu Napoleon predloži potpisivanje novog konkordata i zamoli svoga »zatvorenika« da službeno obavi ceremoniju caričine krunidbe. – Mojoj je dinastiji potrebna moralna podrška katoličke crkve kako bi ubuduće bila zaštićena od političkih napada – reče. – Sve se krune Evrope oslanjaju na rimsku crkvu, i radi toga je oslonca to svakako potrebno i malome kralju, mojemu sinu. Papa je zlobno promatrao cara.

36

Naboj je uistinu trebalo otvarati zubima, njegov sadržaj isprazniti u puščanu cijev, ubaciti metak i sukiju, sve nabiti šipkom i pomoću roga usuti barut. Nakon toga je, ako je čovjek ostao živ, trebalo još samo opaliti . . .

– Imate sreću – reče – da nisam umro od jada, kao što je bilo predviđeno, jer možda moj nasljednik zbog ove jake zime ne bi mogao doputovati iz Rima u Pariz... Bog je dobar! Napoleon napravi skrušen izraz lica kojim se Sveti otac nije dao nasamariti, ali ga je smatrao dokazom dobrog odgoja. Napokon su se složili da krunidbu proslave 7. ožujka u crkvi NotreDame.

*** Nakon povratka iz Saint-Clouda Napoleon je počeo slati pozive i obavljati pripreme za taj veliki događaj. Na žalost, nekoliko dana poslije toga Pio VII. je po nagovoru kardinala, koji su često bili ponižavani, javio caru da, pošto je razmislio, neće moći prisustvovati krunidbi. Našavši se u vrlo nezgodnoj situaciji, jer Parizu neće moći ostaviti okrunjenu caricu, Napoleon odluči da u njegovoj odsutnosti Marie Louise bude regentkinja... On potpisa 30. ožujka raspored službe s detaljno određenim nadležnostima njegove supruge. Evo velikih odgovornosti koje je car prenio na tu dvadesetjednogodišnju ženu koja se nikada nije bavila politikom... »Carica-regentkinja predsjedat će senatu, državnom vijeću, vijeću ministara, tajnom vijeću i izvanrednim vijećima koja će se sastati u slučaju da to carica-regentkinja smatra potrebnim... Ona će imati pravo da podjeljuje pomilovanja, izriče kazne i daje suglasnost za sve odgode izvršenja hapšenja i osuda... Moći će potpisivati dekrete o manje važnim imenovanjima ili o takvima koja bude zahtijevala hitna potreba. Poslovi nižeg reda u oblasti vojske podrazumijevaju potporučnike, poručnike i kapetane, u oblasti mornarice oficire do čina poručnika, a u sudskom i administrativnom aparatu službenike koje nećemo naznačivati po našem nahođenju ... « To je imenovanje primljeno na dvoru vrlo različito. Jedni su podsjećali na to da Josephine nikada nije imala pravo na takvu čast. – To je zbog toga što nije bila kraljevske krvi – glasio je odgovor.

Drugi su tvrdili da je car to učinio iz ljubavi. Na to su čangrizavci odvraćali da ga je u tom slučaju, čini se, ljubav dobro zaslijepila...

*** Na svu sreću, sve te brbljarije bijahu prekinute malim, prilično zabavnim, skandalom koji je na trenutak postao glavna tema razgovora u Saint-Cloudu. Jedna je mlada caričina čitačica, gospođica de B.. ., inače prilično vatrene krvi, poželjela neuobičajeno proslaviti svoj rođendan. Poslušajmo gospodina de Rancyja: »Na večeru je u svoje odaje pozvala toliko lijepe gospode koliko je godina mala, tj. osamnaest. Poslužena je izvrsna i dobro zalivena večera da bi se gosti malo oslobodili. Nakon deserta gosti su se tako 'oslobodili' da se mlada žena ubrzo našla na sagu u zagrljaju jednog od svojih gostiju. Kad je taj gospodin obavio svoj posao, gospođica de B... , čija glad za ljubavlju još nije bila zadovoljena, povika: – Dalje! Drugi gost pokorno preuze – ako tako smijem reći – smjenu. Kad je i taj svoje obavio, mlada žena, sve više uspaljena, opet povika: – Slijedeći! I treći priđe, bude uslužno prihvaćen i obavi posao. Poslije njega preostala su petnaestorica pozvanih, koji su shvatili u kakvu su ugodnu zamku gospođice de B... bili namamljeni, te su strpljivo stajali u redu. Sedmorica bijahu počašćena. Ali nakon desetog ljubavnika gospođica de B... osjeti umor. – Samo malo – prozbori – moram se malo pribrati.. . Osmorica veseljaka, koji su pomalo nestrpljivo čekali svoj red, to su jednostavno prečula. Svi zajedno navale na mladu ženu, zadrže je na sagu i jedan joj za drugim pokažu svoje umijeće kako su najbolje znali.

Jadna gospođica de B... shvati tada da je imala veće oči od srca. Nakljukana milovanjima, htjede odbiti napasnike. Ali sve bijaše uzalud. Poče vikati, i to privuče pažnju posluge na njezinu katu. Spašena u trenutku kad se osamnaesti spremao da je svim žarom počasti, smjestiše je u krevet u bijednu stanju. Ondje i ostade, posramljena i bolna, petnaest dana, dok se čitava palača zabavljala na račun njezine avanture. Što se tiče nesretnika koji nije uspio ostvariti svoje želje, njega nazvaše 'baksuzom'!«

8 CAROLINE NAGOVARA MURATA DA IZDA CARA KAKO BI SAČUVAO NAPULJSKO PRIJESTOLJE Na ramenima te lijepe žene bijaše glava poput Cromivellove. TALLF.YRAND NAPOLEON BIJAŠE vrlo praznovjeran. Na početku travnja 1813, osjećajući da mu prvi put sudbina nije sklona, zaželio se blizine one koja je četrnaest godina bila njegov »dobri anđeo«. Otišao je u Malmaison gdje ga je Josephine primila s dirljivim izrazom zadovoljstva. – Moja se sudbina izmijenila – reče. – Možda te nikada nisam smio otpustiti... Ona se tugaljivo nasmiješi: – Imaš sina... – Što li će biti s njim? U trenutku kad je Malet razglasio vijest o mojoj smrti, nitko nije ni pomislio na nj ... Njegova je budućnost neizvjesna...

Josephine nikad dotada nije vidjela Napoleona tako utučenog, tako pesimistički raspoloženog. To ju je duboko dirnulo. Čak toliko da mu je predložila nešto nevjerojatno: – Ako zaista misliš da sam ti nosila sreću – reče – možda bi bilo dovoljno da se sastanem s Marijom Louisom pa da na nju prenesem svoj »blagotvorni utjecaj«. To sam te uostalom već bila molila. Jako bih je željela upoznati.. . Napoleon je znao da bi ona prihvatila da se vrati na dvor kao »uzvanica« kako bi se povezala s caricom, dala joj upute i poučila je svojim savjetima. Ali on odmahnu glavom: – Louise na to nikada neće pristati. Odviše je ljubomorna na tebe. Josephine se nasmiješi: – Ljubomorna? – Jest. Ona zna koliko sam te volio i koliko te još volim. – Onda mi barem dopusti da upoznam kralja Rima i da ga poljubim. Ona ga je to često molila, ali je car, bojeći se Marije Louise, uvijek odbijao. Vidjevši da još oklijeva, Josephine mu prizna da je već upoznala njegova drugog sina Alexandrea Walewskog. – S vremena na vrijeme pozivam ovamo gospodu Walewsku koja je također zbog tebe mnogo patila. Nas smo se dvije sprijateljile. Ona dovodi malog Alexandrea, a mene veoma raduje da ga obaspem igračkama i nježnošću... Sve je to bila istina. Josephine je ponekad čak dočekivala svoju bivšu suparnicu u društvu svoje čitačice gospođe Gazzani. Sve bi tri tada potpuno prostodušno razgovarale o dobrotama njihova »velikana«... – Alexandre je vrlo mio – reče – ali bih ja veoma željela upoznati kralja Rima, to dijete koje mora nastaviti djelo što si ga započeo dok sam bila uz tebe... Vrlo ganut, Napoleon prihvati. Odlučeno je da se susretu dade privid slučajnosti kako se Marie Louise, ako za nj sazna, ne bi naljutila. To je bilo sasvim jednostavno. Mali je princ, s guvernantom gospođom de Montesquiou (mamom Quiou), redovito izlazio kolima na šetnju po Bulonjskoj šumi. Dovoljno je bilo jednoga dana produžiti do Bagatelle gdje bi se Josephine slučajno zatekla.

Susret je dogovoren za prekosutra. Tog je dana Napoleon na konju pratio svoga sina. Želio ga je sam predstaviti. Stigavši na nekadašnje ladanje grofa d'Artoisa, gospođa de Montesquiou pusti dijete da siđe i povjeri ga caru. Nije bilo predviđeno da itko prisustvuje susretu. Josephine je, gužvajući maramicu, čekala u jednom od salona. Odjednom se vrata otvore. Napoleon je bio isto tako blijed kao i ona. – Dovodim vam kralja Rima – reče. Zatim se nagne sinu i doda: – Idite i poljubite ovu damu koja prema vama gaji veliku ljubav. Carica pruži ruke prema malom princu koji joj se približavao nesigurnim korakom. – Kako je lijep! Kad je stigao do njezina naslonjača, ona ga uze u krilo i obasu poljupcima. Nježno se dijete ljubazno smiješilo. Igrao se Josephininim nakitom, vukao je za naušnice i napokon se privio iz nju. Očiju punih suza kreolka ga je jedan časak ljuljala bez riječi. Zatim se umiješa Napoleon. – Poljubite gospođu posljednji put – reče sinu. – Moramo otići. Mama Quiou nas čeka... Mali princ poljubi Josephinu i pridruži se ocu. Tada se car približi toj ženi koju je strasno volio i poljubi je. Trenutak kasnije zatvarao je vrata salona ostavljajući je samu. To bijaše njihov posljednji susret.. .

*** Pri povratku u Saint-Cloud Napoleon sazna nešto što mu se nije sviđalo. Njegova je sestra Caroline Murat, napuljska kraljica, upravo postala junakinjom skandala kojemu su se njezini podanici rugali. Vatrena mlada žena već prije nekoliko mjeseci bijaše dala povoda da se o njoj govori kad je za ljubavnika izabrala vojvodu de La Vaugouvona, general-pukovnika garde kralja Murata. Ovaj put je skandal bio šaljiv... Poslušajmo Josepha Turquana: »U vrijeme dok je trajala ta veza, premda vrlo kratko, napuljska je kraljica dala urediti unutrašnjost palače. Izlika koju je, kao dobro

upućena žena koja na sve misli, navela Muratu, bila je razborita ocjena potrebe da se – zbog prevrtljivosti napuljskog puka – poduzmu mjere opreza kako bi se omogućio uzmak u slučaju bune u narodu, napada na palaču ili druge moguće opasnosti. Svojem je arhitektu, gospodinu Mazoisu, naredila da sagradi tajni hodnik od njezinih odaja do velike galerije u koji su na sve strane vodila sporedna vrata i izlazi. Taj je hodnik, da bi bio tajni, morao biti vrlo uzak, i bio je predviđen za prolaz samo jedne osobe. Kad je gospodin de La Vaugouvon bio pozvan kraljici, on se kroz taj hodnik lako provlačio jer je bio tanak poput trske. Kasnije, kad je kraljica htjela sa svojim ministrom rata i mornarice voditi posebne razgovore o politici i drugim manje apstraktnim pitanjima, pokazala mu je tajni prolaz kako bi u svako doba dana i noći mogao na njezin poziv doći ne ometajući vratare i sluge uvijek spremne da govore o onome što ih se ne tiče i da više-manje smiono sude o svojim gospodarima. Dala mu je ključ za vrata koja su izlazila na galeriju. Dogodilo se da je iste večeri toga dana kraljica zatražila ili jednostavno poželjela porazgovarati s gospodinom Daureom. To mu je stavila do znanja. Zakazano vrijeme već bijaše davno prošlo, a gospodin Daure se nije pojavljivao. Uznemirena što ga nema, ona sa svjetiljkom u ruci krene u potragu tajnim hodnikom. Ubrzo je otkrila razlog zakašnjenju gospodina Daurea. Mnogo deblji od gospodina de La Vaugouvona, po kojemu je hodnik zapravo bio građen, ministar mornarice ostao je, poput stare olupine broda između dviju stijena, zaglavljen u hodniku i nije mogao ni naprijed ni natrag.«37 Prizor je bio više nego smiješan. Caroline je, naoružana škarama, rezala odjeću svoga ljubavnika i napokon ga oslobodila. Polugolog ga, cmizdravog i punog modrica odvuče u svoju sobu gdje se jadnik morao pokazati dobrim partnerom... Ali napuljska će se kraljica uskoro provesti još mnogo gore...

Nekoliko dana prije početka nesuglasica s Pruskom, carska je obitelj upravo dovršavala s ručanjem u Saint-Clou-du kad je jedan tajnik 37

JOSEPH TURQUAN, Napoleonove sestre

Napoleonu donio izvještaj o tome da se Austrija sprema povezati sa saveznicima. Car se okrenu carici i reče: – Vaš je otac običan tikvan! Marie Louise nije znala što ta riječ znači. Na sreću se nasmija, ali se poslije ručka obrati prvom dvorjaniku koji je naišao: – Car mi kaže da je moj otac tikvan. Biste li mi mogli objasniti značenje te riječi? Ovaj se strašno zbuni i jedva promrmlja: – Veličanstvo, to je mudar, važan i dobroćudan čovjek... Sutradan je Marie Louise predsjedavala državnom vijeću. U jednom trenutku, kad je po njezinu mišljenju diskusija bila odviše žustra, ona se obrati Cambaceresu koji se bio zablenuo u prazno: – Gospodine natkancelaru, vi ćete nam pomoći da se složimo u ovom važnom pitanju. Vi ćete biti naš autoritet jer vas ja smatram prvim tikvanom carstva. Nastade komešanje. Svi su se toliko uzbudili da je carica, nešto posumnjavši, otišla zaviriti u rječnik. Tako je saznala što car misli o njezinu ocu. A to joj baš nije bilo po volji...

*** Napoleon je 15. travnja 1813. napustio Saint-Cloud i pridružio se svojoj vojsci u Mavenceu. Za borbu protiv šeste koalicije, koju su stvorile Engleska, Rusija, Pruska, Švedska i Španjolska, od carice je zatražio da regrutira dvjesta tisuća mladića koje su zvali »Marie Louise«. S tim je mladim vojnicima, od kojih većina nije znala ni držati pušku, uspio 2. svibnja pobijediti neprijatelja u Liitzenu, a 20. u Bautzenu, gdje je bio ubijen njegov vjerni pratilac Duroc. Metternich, koji je vjerovao da je Napoleon nakon povlačenja iz Rusije potpuno iscrpljen, poludi. Posredovao je da se potpiše primirje. Car, pod utjecajem svoje okoline koja je već šest mjeseci gubila borbenost, počini grešku i potpisa. To će primirje omogućiti Austriji da završi mobilizaciju i pripremi svoj ulazak u rat protiv Francuske. U lipnju se Napoleon počeo ozbiljno uznemirivati zbog stava Austrijanaca. Usprkos tome, u pismima koja je svakodnevno pisao

Mariji Louisi nije dao ništa naslutiti. Tako joj je 25. pisao (poštujem njegov pravopis): »Prijateljice moja, danas sam šetao šumom u okolici Drezdena. Vratio sam se u deset sati navečer. Moje je zdravlje vrlo dobro. Metternich je večeras stigao u Drezden. Vidjet ćemo što će nam reći i što želi tata Franjo. On još povećava svoju vojsku u Češkoj a ja svoju u Italiji. Poljubi svog sina. Željno čekam da ga vidim. Adio, mio bene.« NAP.« Sutradan ujutro primi Metternicha i reče mu: – Vi dakle želite rat. U redu. Zaratit ćemo se. Uništio sam prusku vojsku u Liitzenu i potukao Ruse i Bautzenu. Vi želite da i na vas dođe red. Zakazujem vam sastanak u Beču. Ljudi su nepopravljivi. Lekcije iskustva ničemu ih nisu naučile. Triput sam cara Franju vratio na prijestolje. Obećao sam mu mir dok živim. Oženio sam se njegovom kćerkom. Tada sam sam sebi govorio: »Činiš ludost.« Ludost je učinjena. Danas žalim zbog toga... Ali uvečer, ne želeći još uznemirivati caricu, zadovolji se s ovih nekoliko riječi: »Dobra moja prijateljice, dugo sam razgovarao s Metternichom i to me umorilo. Zdravlje mi je ipak dobro. Ono što mi pišeš o ljubomori maloga kralja, nasmijalo me. Rado bih ga vidio. Poljubi ga u moje ime tri put. Jesi li vidjela slona u Botaničkom vrtu? Adio, mio bene. Tvoj NAP.«

*** U srpnju se car najedanput toliko zaželio Marije Louise da je odlučio dovesti je u Mavence. Ona je stigla 24. Odmah je odvede u krevet i, u velikom neredu zgužvanih plahta, zaboravi na neizvjesnost u politici. Tako je petnaest dana uživao u pohotnom tijelu carice, ne sluteći da »tata Franjo« iskorištava te trenutke njegove odsutnosti... Primirje je prekinuto 11. kolovoza, i Austrija objavi rat.

Napoleon posljednji put obljubi Mariju Louisu i posla je natrag u Francusku. Dva dana nakon toga tjerao je saveznike pred Drezdenom. Ali, idućih su dana njegovi maršali doživjeli takve poraze da je odlučio skrenuti prema Leipzigu kako ne bi bio opkoljen. Ondje se od 16. do 19. listopada 185.000 Francuza borilo protiv 333.000 saveznika. Trećeg su dana saske čete, koje su ostale s velikom vojskom, usred bitke prešle u neprijateljske redove i okomile se na one koji su, još čas prije, bili njihovi suborci. Ta je izdaja primorala Napoleona da naredi povlačenje. Zbog jedne još gore izdaje nestat će carstvo...

Pet dana nakon sloma kod Leipziga, Napoleon je pod svojim šatorom primio Murata i govorio mu o ne baš ružičastoj situaciji u kojoj se nalazio. Prvi put se činio obeshrabren. Na'puljski ga je kralj pažljivo slušao. Zatim ga pozdravi i, prema uputama svoje privlačne supruge, ode k Austrijancima da ga izda... Caroline je zapravo već dugo bila u vezi s Metternichom, kojemu je bila ljubavnica, a i s grofom Mierom, bivšim bečkim ambasadorom u Napulju. Nakon povlačenja iz Rusije izjavila je Muratu: – Carstvo se ruši, Napoleon će uskoro biti satrt, što li će biti s nama? Da bismo sačuvali napuljsko kraljevstvo, potrebna nam je podrška Austrije. Ona nam može pomoći... Na nama je da na vrijeme započnemo pregovore... Još nadoda: – Kažem »na vrijeme«, tj. bez žurbe. Napoleon je naime sposoban da iznenadi prepadom... Smatrajući da je došao pogodan trenutak, Murat ode u austrijski logor. Doveden pred generala grofa Miera, Caroli-nina prijatelja, zapita ga za njegove uvjete. – Oni su jednostavni – odgovori Mier smiješeći se – i Njezino veličanstvo kraljica od Napulja već je s njima upoznata. Dovoljno je da uđete u savez ... U znak zahvalnosti austrijski vam car jamči za vlast u vašoj državi...

Murat pristane da svoje vojnike pošalje protiv četa princa Eugenea i vrati se u francuski logor. Tu je, kao što dolikuje dobro odgojenu čovjeku, posljednji put prije odlaska pozdravio cara. Zatim se pope u kočiju i vrati u Napulj prošavši mudro preko Švicarske... U Napulju je Caroline radosno dočekala lijepog Joachima. Dražesno je stvorenje saznalo već od Meternicha za sve pojedinosti sastanka njezina muža s generalom Mierom. – Spašeni smo! – reče. I da bi proslavili tu izdaju, koja će ubrzati pad njezina brata, ona upriliči veliko slavlje. Murat potpisa savez s Austrijom 11. siječnja 1814... Zauzvrat, »zbog slobodnog i mirnog uživanja naslova suverena svih teritorija koje je posjedovao u Italiji«, on se obvezuje da će sa svom svojom moći surađivati u ratu protiv Napoleona »i pribaviti 30.000 ljudi«... Gospoda Recamier, koja je prolazila kroz Napulj, ode tog dana posjetiti suverene. Zatekla ih je u stanju koje ju je iznenadilo. Caroline je, blijeda, koračala amo-tamo. Ruke su joj drhtale. Murat je bio razbarušene kose, izbuljenih očiju, nabrekla nosa i usana kao da je plakao... U trenutku kad je trebalo potpisati sporazum jadnika je uhvatila grižnja savjesti, a kraljica ga je, bijesna, upravo grdila. Nastavila je i pred gospođom Recamier: – Radi sebe samoga, u ime vaše slave – vikala je -ostanite ovdje i ne pokazujte se u ovakvom stanju! Malo zahtijevam od vas ako vam kažem da se tako ne pojavljujete pred vašim narodom!... Kralj koji to ne zna biti!... Ostanite ovdje! Naređujem vam!... Zatim iziđe. Tada Murat priđe gospođi Recamier. Bio je smeten. – Oh, gospođo, čovjek je zaista ponekad nesretan što se nalazi na prijestolju ... Ali recite mi što da činim. Savjetujte me... Oh, mora da imate loše mišljenje o meni.. . – Smirite se, Vaše veličanstvo – ona će – i recite mi što vam se dogodilo! – Ah, zvat će me izdajicom! – odgovori napuljski kralj zvat će me Murat-izdajica!... Zatim otvori prozor koji je gledao na more. – Gledajte!

I pokaza joj englesku flotu koja je punim jedrima uplovljavala u Napuljski zaljev. – Ja sam izdajica! Bio je na kraju snaga. Srušio se u naslonjač, zakrio glavu rukama i počeo jecati poput djeteta. U tom trenutku vrati se Caroline. Vidjevši kralja u naslonjaču, prodrma ga, prisili ga da se digne i reče mu: – Sto je učinjeno, učinjeno je! Sada se morate pokazati odvažnim... I pakosno doda: – Za pet ili šest tjedana Napoleon će možda biti u Italiji!... Murat se ponovo sruši u naslonjač. – Hajde, dignite se! – reče. – Moramo se pokazati našem narodu! I odvuče ga u kola. Dva dana kasnije Murat je napuštao Napulj, pošto je Carolinu postavio za regentkinju kraljevstva, i odlazio da napadne čete princa Eugenea, lišavajući tako Napoleona 80.000 ljudi u trenutku kad su se saveznici približavali Parizu... Kad je saznao za izdaju napuljskog kralja, car je pogodio istinu. On povika: – Murat!... To nije moguće!... Ne. Njegova je žena uzrok njegove izdaje... Jest! To je Caroline!... Ona njime potpuno vlada! ... A on je u nju tako zaljubljen!... Još jedanput, ljubav...

9 CARSTVO SE RUŠI ZBOG NAPOLEONOVA NJEŽNOG PISMA MARIJI LOUISI Nikada ne pišite! MARCEL PROUST NAPOLEON JE 22. siječnja 1814. navečer primio vrlo uzbudljive vijesti. Saveznici već bijahu prešli Toul i kretali su na Bar-le-Duc. Da bi razmislio, okupa se u vrućoj kupelji. Pola sata kasnije, crven poput raka, u kućnom ogrtaču, naloži da mu se donesu karte i ode carici.

– Tata Franjo nije baš ljubazan – reče. – Napreduje sa svojom vojskom u pravcu Pariza. Što kažete na to? Marie Louise pognu glavu. Njezina je zbunjenost ganula cara koji je uze u naručje, odnese u krevet i svojim uobičajenim žarom smjesta pokaže da izdaja Franje I. nimalo nije oslabila njegove osjećaje prema njoj. Tu su noć posvetili najugodnijem francusko-austrijskom savezu.

*** Sutradan ujutro glasnik je obavijestio cara da se Austrijanci i Rusi približavaju Saint-Dizieru. Zbog dramatičnog obrata situacije, Napoleon ocijeni da je dobro malo glumiti. U deset sati sazvao je maršale i oficire narodne garde u jedan salon u Tuileries. Tada je ušao s Marijom Louisom i kraljem Rima i uzviknuo tonom koji nije dopuštao nedoumicu: – Gospodo! Jedan je dio teritorija Francuske osvojen. Ja ću stati na čelo svoje vojske. Nadam se da ću uz božju pomoć i zahvaljujući valjanosti mojih četa otjerati neprijatelja preko granica. Obuhvativši tada caricu jednom i sina drugom rukom, doda: – Povjeravam vam ono što mi je najdraže na svijetu. Može se dogoditi da se za vrijeme kretanja četa, na koje mislim, neprijatelj približi vratima Pariza. Dođe li do toga, znajte da to može trajati najviše dan ili dva, i da ću što brže budem mogao priteći u pomoć. Imajte povjerenja, i ne vjerujte kojekakvim glasinama. Duboko dirnuti, oficiri se caru zakleše na vjernost do smrti. Zatim priđoše jedan po jedan da ga zagrle. Navečer je glasnik izvijestio Napoleona da se grupe kozaka približavaju Monterauu. Ta mu se vijest nije sviđala, i na licu mu se sve do odlaska u krevet zadržao zlovoljan izraz. Kad je 24. napokon shvatio da je situacija zaista loša, odluči preuzeti vodstvo svoje vojske. Prije toga zatvorio se u svoj kabinet i brižljivo spalio sve svoje tajne papire. Cijeli je sat palio kompromitantna pisma, liste uhoda i planove o ugovorima... Kad je završio, dade pozvati svoga brata Josepha, nedavno prognanog iz Španjolske, od toga jutra feldmaršala carstva.

– Može se dogoditi – reče mu – da se nikad ne vratim. Zadužujem te da paziš na caricu i moga sina. Baci još neke koncepte govora u vatru i reče: – Ako ovaj put pobijedim, više nikad neću ratovati. To je odviše strašno... Brinut ću se samo za sreću svoga naroda. Bijaše to hvalevrijedna misao, ali malko zakašnjela... Nakon toga ode u caričine odaje. – Dobra moja Louise, upravo odlazim u Vitry-le-Francois da zaustavim neprijatelja. Ovaj put ćemo se boriti u Francuskoj. Marie Louise mu se baci u naručje. Očiju punih suza promrmlja: – A povratak? Napoleon na trenutak zašuti, zatim teška srca odgovori: – To je, draga moja prijateljice, božja tajna! Tada poljubi kralja Rima, još jedanput privuče k sebi caricu i brzo iziđe. Više ih nikada nije vidio.

*** Nekoliko trenutaka kasnije Napoleon je napustio Tuileries. Navečer je bio u Chalonsu. Dvadeset i sedmoga vodio je bitku u Saint-Dizieru: 29. ga zamalo nije ubila jedna kozačka patrola; 30. je bio primoran braniti Brienne, gradić u kojemu je nekada vodio bitke grudama snijega u dvorištu vojne škole... Usprkos neprijatelju čije su snage bile deset puta jače od njegovih, car je u veljači uspio izvojevati pobjede u Montmirailu, Champaubertu, Chateau-Thierryju i Vauchampu. Dvadesetog je započeo boj u Montereauu. Ondje je saznao za Muratovu izdaju... U ožujku se s vojskom, koja se smanjivala poput šagrinske kože, borio u Laonu, Reimsu i Arcis-sur-Aubeu. Tada je shvatio, nastavi li kretanje prema jugu, da će ga saveznici opkoliti i krenuti na Pariz. Smislio je manevar: da se vrati prema sjeveru kako bi zavarao neprijatelja i udaljio ga od glavnoga grada. Sav sretan zbog te ideje i smicalice koju će prirediti saveznicima, htjede o tome izvijestiti svoju dragu Mariju Louisu.

Napisa joj pismo koje će izmijeniti njegovu sudbinu: »Prijateljice moja, sve ove dane provodim na konju. 20. sam oslobodio Arcis-sur-Aube. Neprijatelj me ondje napao u šest sati navečer. Istog sam ga dana pobijedio pobivši četiri stotine ljudi. Oduzeo sam mu dva topa. A i on meni, pa smo sada jednaki. 21. je neprijateljska vojska otpočela borbu da bi zaštitila prolaz svojih konvoja za Brienne i Bar-sur-Aube. Ja sam odlučio krenuti na Marnu i njezine pritoke da bih je otjerao što dalje od Pariza i Saint-Diziera. Zbogom, prijateljice moja, jedan poljubac mojem sinu. NAP.« I propustivši da pismo šifrira, Napoleon ga povjeri glasniku... Bijaše to nevjerojatna neopreznost koja se može objasniti samo ljubavlju. »Tog se dana«, piše Jules Bertrand, »Napoleon ponašao kao zaljubljeni muž koji se želi povjeriti voljenoj ženi. U trenutku poduzimanja glavne akcije osjetio je potrebu da položi glavu na grudi Marije Louise i da joj ispriča svoje zamisli. Taj ga je propust stajao poraza.«38 Nekoliko dana kasnije carica je u svoj salon u Tuileries dala pozvati vojvodu de Rovigoa. – Imate li vijesti od cara? – Nikakve, Veličanstvo. – Pa eto, ja ih mogu dati vama. Jutros sam ih primila. Ministar policije bio je iznenađen. – Ali nijedan glasnik nije stigao! – Istina je – reče Marie Louise – glasnik nije stigao, a još ćete se više iznenaditi kad čujete da mi je maršal Bliicher poslao carevo pismo nađeno kako kaže, zajedno s ostalima što ih je nosio glasnik kojega su uhvatili neprijatelji. Iskreno da kažem, vrlo sam uznemirena otkad razmišljam o posljedicama koje mogu proizići iz te nezgode. Car mi je nakon odlaska uvijek slao šifrirana pisma, i sva su ta pisma stigla u prave ruke. Ovo koje nije, jedino je pismo u kojemu mi govori o svojem 38

JULES BERTRAND, Napoleon i rat u Francuskoj.

planu, i upravo je ono moralo pasti u neprijateljske ruke. U tome ima nešto sudbonosno, što me žalosti. Marie Louise je s razlogom bila uznemirena. Bliicher je Napoleonovo pismo, koje je palo u neprijateljske ruke, preveo i pročitao. Saznavši za careve tajne namjere, saveznici su samo promijenili smjer i krenuli na Pariz koji im je sada bio prepušten na milost i nemilost.. . Jedno utješno pismo izazvat će pad carstva...

*** Posljednjih dana ožujka 1814, u vrijeme kad su se savezničke vojske približavale Parizu, Napoleon se smrknuta lica i bolna izraza ponekad znao nasloniti na neko drvo. Rukama bi se držao za glavu' i, dok bi tako stajao nekoliko minuta, činilo se da ga muči neka jaka bol. Stari vojnici carske garde gledali su ga s tugom u srcu, misleći da je utučen zbog neprijateljeva napredovanja. Navečer su o tome razgovarali pod šatorom diveći se kako jedan vladar do tog stupnja suosjeća u nesreći sa svojim narodom. Varali su se, naravno. Njega naime nije to stanje toliko mučilo i primoravalo da prekine napredovanje, koliko venerična bolest koju je na nesreću bio dobio prije nego što je napustio Pariz.39 Usprkos toj bolesti koja ga je mučila, kako nije znao da je njegov plan otkriven, Napoleon se trudio da za sobom povuče neprijateljske čete. Jurio je od Doulevanta do Saint-Diziera, od Saint-Diziera do Vitrvja, od Vitryja do Marollesa... Naravno, uzalud.

***

39

WALTBURG-TRUCHESS, Dnevnik.

Za to je vrijeme u Tuileriesima vladalo pravo ludilo. Spremala se prtljaga, pakovao nakit od krunidbe, palili papiri. Istina, ruski je car bio u Bondvju a francuske su se čete borile u Romainvilleu, Saint-Denisu i kod gradskih vrata Clichyja. Navečer 28. ožujka sastalo se vijeće pod predsjedanjem Marije Louise da odluči moraju li regentkinja i kralj Rima napustiti Pariz. Prvi je riječ uzeo Clark, ministar rata. Vrlo uzbuđen zbog događaja, izjasni se za neposredan odlazak na Loiru. Protiv njegova prijedloga pobunila se većina članova vijeća, a Talleyrand je njihovu misao sažeo izjavivši da će odlazak Marije Louise baciti Pariz u ruke rojalistima i saveznicima omogućiti smjenu dinastije. Princ de Benevent je imao pravo. Svojim ostankom u glavnom gradu, osobno dočekujući svoga oca, carica bi praktički onemogućila Burbonima ponovni dolazak na prijestolje. Njezina uloga regentkinje carstva primorala bi saveznike da s njom legalno pregovaraju. Izvan Pariza ona bi bila samo suveren u bijegu... Osim toga, njezin je odlazak mogao duboko razočarati Parižane, čija se narodna garda bila caru zaklela da će je štititi. Digao se Boulay de la Meurthe, državni ministar: – Veličanstvo, uzmite na ruke kralja Rima i pokažite ga narodu. Prođite ulicama, bulevarima, predgrađima, svratite u gradsku vijećnicu i pokažite herojsku odlučnost. Čitav će se Pariz tada naoružati protiv neprijatelja... Marie Louise suznih očiju izjavi da je spremna ostati. Glasalo se. Vijeće se gotovo jednoglasno izjasnilo protiv odlaska carice i kralja Rima. U tom se trenutku diže Joseph, koji je drhtao od straha pri pomisli da se nađe licem u lice s kozacima, i pročita ovo pismo koje mu je Napoleon poslao 8. veljače: »Ako zbog nepredvidivih okolnosti odem u Loiru, ne bih želio da carica i moj sin budu daleko od mene, jer bi se u svakom slučaju dogodilo da ih jednog dana otmu i odvedu u Beč. To bi se dogodilo utoliko prije ako ja više ne budem u životu. Ako stigne vijest o porazu i o mojoj smrti, vi ćete u to biti upućeni prije mojih ministara. Tada neka carica i kralj Rima odu u Rambouillet; senatu, vijeću i svim četama zapovjedite da se okupe na Loiri, a u Parizu ostavite ili prefekte ili

carskog komesara ili gradonačelnika... Nipošto ne dopustite da carica i kralj Rima padnu u ruke neprijatelja. Budite sigurni da od tog trenutka Austrijanci više ne bi bili zainteresirani i da bi caricu odveli dajući joj lijepu apanažu. Pod izgovorom da će ona biti sretna Francuzi bi morali prihvatiti sve što bi predložili engleski regent i Rusija... Upravo je u interesu Pariza da carica i kralj Rima odu, budući da taj interes ne može biti odvojen od njihovih osoba, jer – otkada postoji svijet – nikada nisam vidio da jedan vladar dopušta da ga uhvate u otvorenu gradu. Dakle, budem li živ, treba me slušati, i ne sumnjam da ćete mi se u tome pokoravati; ako umrem, ne smiju se moj sin vladar i carica regentkinja, zbog časti Francuza, dati uhvatiti, nego se povlačiti do posljednjeg sela s posljednjim vojnicima... Sto bi se, uistinu, govorilo o carici? Da je napustila prijestolje svoga sina i naše. Saveznici bi ionako najviše voljeli da je sve svršeno i da njih dvoje kao zatočenike odvedu u Beč. Čudim se da to ne shvaćate. Čini mi se da su u Parizu svi u smrtnom strahu... Što se mene tiče, više bih volio da mog sina zadave nego da vidim kako ga u Beču odgajaju kao austrijskog princa. O carici imam dovoljno dobro mišljenje te vjerujem da i ona, kao majka i supruga, misli tako... Nikada nisam gledao predstavu Andromahe a da se nisam žalostio zbog sudbine Astijanaksa koji je preživio u svojoj kući, i smatrao da je za njega bila sreća što nije nadživio svoga oca.« Ovo pismo izazva duboku ganutost. Je li trebalo poslušati naredbe stare sedam tjedana? Dio vijeća zaklinjao je caricu da ostane s Parižanima. Joseph tada zamoli za tišinu i pročita drugo Napoleonovo pismo, od 16. ožujka. Car je, između ostalog, pisao: ».. . Ako neprijatelj napadne Pariz tako jakim snagama da svaki otpor postane nemoguć, neka regentkinja i moj sin odu u smjeru Loire... Mislite na to da bih radije caricu vidio u Seini nego u rukama neprijatelja Francuske... « Ovaj put je valjalo poslušati. U ponoć, dok je carica u suzama počela spremati prtljagu, Talleyrand je veselo objavio svojim prijateljima:

– Evo, sad je svemu tome kraj! Zatim se pope u kola i vrati kući da sačeka trenutak kad će se moći pokloniti Luju XVIII.

*** Cijele je noći u palači vladala uzrujanost. Riznica, krunidbene odore i najvredniji predmeti utovarivani su u furgone koji su imali slijediti caričinu kočiju. U osam sati ujutro, pošto su kola bila poredana ispred Pavillona de Flore, po Parizu se proču da će Marie Louise otići. Besposličari su se štrcali na trg Carrousel. Ali je carica, koja je još iščekivala Napoleona, otezala s polaskom. Napokon se, u deset sati, valjalo odlučiti za polazak: kozaci su bili u Clichyju... Marie Louise je otišla po sina. Je li to trogodišnje dijete shvaćalo da upravo gubi carstvo? Uhvatilo se za svoj krevet i počelo vikati: – Neću da idemo u Rambouillet, to je ružan dvorac! Ostanimo ovdje! Neću napustiti ovu kuću!... Konjušar, gospodin de Canisy, uze ga na ruke. Kralj Rima poče se tada hvatati za stolice, vrata i stubišnu ogradu. – Ne idem! – vikao je. – Budući da tata nije ovdje, ja sam gospodar. Najzad su ga smjestili u kočiju njegove majke, i povorka je krenula. Gomila je bila iznenađena kad je na kaldrmi primijetila nevjesto prikrivenu krunidbenu kočiju kako, tresući se, odlazi... Carstvo se rušilo. Dok se Marie Louise vozila prema Rambouilletu, Joseph je, pošto je maršale ovlastio da pregovaraju s neprijateljem, u strahu pobjegao. Trideset prvoga potpisana je kapitulacija. Pariz će, prvi put nakon stogodišnjeg rata, biti zauzet.. . koji je vodio konjicu u Fontainebleau. To ga je premještanje snaga veoma uznemirilo pa zaustavi kola. – Što se to događa? Što radite ovdje s konjicom? Gdje je neprijatelj? – Na vratima Pariza, Vaše veličanstvo. – A vojska? – Slijedi mene.

– A tko čuva Pariz? – Pariz je evakuiran. Neprijatelj bi imao ući u grad sutra ujutro u devet sati. Narodna garda stražari na vratima... – A moja žena? I moj sin? Što je s njima? – Carica, vaš sin i čitav dvor otišli su prekjučer u Rambouillet. Mislim da će nastaviti prema Orleansu.40 Car na trenutak ušuti. Zatim izjavi da će otići u Pariz. Belliard ga upozori na nemogućnost. Sve je uistinu bilo izgubljeno. Tada povika: – Kad mene nema ondje, samo prave gluposti... Joseph je p... , Clark nesposobnjaković ili izdajica... Napokon odluči da ode u Fontainebleau. Napušten od sviju, ode da se zatvori u dvorac koji je volio i da čeka Mariju Louisu. Ali, doći će jedna druga žena...

*** U trenutku kad su se kozaci spremali za defile na Champs-Elysees, Napoleon se, ne znajući što se dogodilo, žurio prema Parizu. U Cour de France kod Juvisyja sreo je generala Belliarda.

10 NEOBIČNO LJUBAVNO DOPISIVANJE DVOJE SUVERENA U BIJEGU Voljeli su se i izjavljivali jedno drugome ljubav u vrtlogu propasti jednog carstva... CHARLES BOIN PRIJE NEGO ŠTO JE napustio Cour de France, Napoleon napisa carici ovih nekoliko riječi: 40

General BELLIARD, Memoari.

»Prijateljice moja. Došao sam ovamo da branim Pariz, ali je bilo prekasno. Grad je predan u toku večeri. Okupljam vojsku oko Fontainebleaua. Zdravlje mi je dobro. Zao mi je što ti patiš. NAP. Cour de France, 31. ožujka u tri sata ujutro.« Zatim se pope u kola i ode u Fontainebleau, ne sluteći da je započeo najneobičnije dopisivanje što ga je ikada vodilo dvoje suverena. U toku mjesec dana svakog su dana – ponekad i više puta u jednom danu – Napoleon i Marie Louise pisali jedno drugome nježna pisma, ispunjena nemirom, brigom, ljubavlju i osamljenošću. Taj par, koji je još do jučer gospodario najsjajnijim carstvom, dopisivao se o svojim brigama posve malograđanski, miješajući politiku s obiteljskim problemima, filozofske misli s novčanim brigama i jadikovanje s najluđim nadama. Jedinstveno povijesno dopisivanje koje je ovjekovječilo nevjerojatan dijalog jednog propalog cara i jedne carice u bijegu. Ako se Marie Louise u njemu otkriva kao osjećajna, neodlučna, zaljubljena, štedljiva i često plačljiva, Napoleon se pokazuje začudno nezainteresiranim za vlast, pomalo je naivan, sanjarski raspoložen i dirljivo nježan...

*** Kad se 1. travnja car smjestio u Fontainebleauu, u Parizu je na Talleyrandov poticaj sastavljena privremena vlada. Napoleon je 2. travnja saznao da je senat upravo glasao za njegovo svrgavanje. Otišao je gledati šarane i pjevušeći im dobacivao mrvice kruha. U ponoć ga je Caulaincourt obavijestio da mu preostaje jedino da abdicira. On ga je dobroćudno promatrao. U četiri sata ujutro glasnik mu donese pismo od Marie Louise. Ponovo živnuvši, zgrabi pismo, razdere kuvertu i žudno pročita. »Dragi moj prijatelju. Pišem ti danas samo dvije riječi da ti zahvalim za tvoje drago pismo od 31. koje sam primila jutros u tri sata. Ovi su me

reci zaista udobrovoljili. Željela bih da si dobro i da si uz nas. Ali još sam vrlo uznemirena. Ljutim se što si ondje sam, u pratnji svega nekolicine ljudi, i plašim se da ti se nešto ne dogodi. Već pri samoj pomisli na to vrlo sam žalosna. Piši mi što češće možeš, tužna sam i želim znati da me voliš i da me ne zaboravljaš. Kralj1 mi piše kako si mu zapovjedio da odem u Orleans ili u Blois. Ići ću dakle u Blois, jer mislim da ćemo ondje biti sigurniji. Neprijatelj se već jednom prilikom jako približio Orleansu. Večeras ću spavati u Vendomeu, a sutra u Bloisu. Putovanje traje samo šest sati, ali putujem tvojim konjima, pa ne možemo prijeći više od deset milja dnevno. Noćas smo prenoćili na jednom ružnom mjestu. Srećom je tvoj sin imao dobru sobu, a to je zapravo sve što mi je bilo potrebno. On je odlično, a sada plače jer bi želio igračke. Bog zna kad ću mu ih moći dati. Moje zdravlje nije dobro, ali ti znaš da sam hrabra i zbog toga se ne moraš zabrinjavati. Joseph Bonaparte, bivši kralj Španjolske. Još nalazim snage da učinim sve što još bude potrebno kako bismo stigli na sigurno mjesto. Dao Bog da nam se uskoro uzmogneš javiti i da nam pošalješ vijesti o primirju. To je jedina moja želja na ovome svijetu, i u očekivanju da se ispuni, vjeruj mi do groba. Tvoja vjerna prijateljica LOUISE Chateaudun, 1. travnja 1814. u deset sati ujutro.« Navečer mu ponovo napisa pisamce da se požali na izdatke zbog prisutnosti vestfalskoga kralja i kraljice. »Prinčevi i princeze zahtijevaju da njih i njihovu poslugu hranimo od tvoga novca, što je strašan izdatak u trenutku kad bismo zapravo morali štedjeti... « U Bloisu, gdje se nastanila, Marie Louise je nastavljala obavljati svoje dužnosti regentkinje carstva bez ikakve prave vlasti, samo radi toga »da udovolji Napoleonu«. Toliko ga je željela utješiti.. . Trećega on primi ovo pismo:

»Dragi moj prijatelju. Ove sam noći primila tvoje drugo pismo od 31. Veoma me obradovalo. To su za mene jedini trenuci sreće, sada kad smo tako nesretni.. . Stanujem ovdje u prefekturi. Tvoj sin i ja osjećamo se odlično i imamo predivan pogled na Loiru. Sutra ću primiti predstavnike vlasti... Sutra ću također predsjedavati ministarskom vijeću. Ta gospoda misle kako bi mi morao dopustiti da šaljem nekoga tko bi u određenim prilikama od tebe mogao saznati ono o čemu se ne može pisati, budući da se s njima može razgovarati u mjestu u koje bih se imala povući ako bih bila primorana napustiti Orleans. Želiš li dakle da ti nekoga šaljemo, molim te da odrediš tu osobu!« Car odmah napisa ovo pismo, u kojemu je Marie Louise prvi put osjetila da nestaje njezina nada u zaštitu od Austrije... »Prijateljice moja. Možeš: 1. ostati u Bloisu; 2. poslati 7- 99 koga želiš i potpuno slobodno postupati; 3. izdavati proglase i sazivati skupštine što radi i privremena vlada u Parizu; 4. napisati svome ocu jedno vrlo vatreno pismo kao preporuku za sebe i svoga sina. Pošalji tamo vojvodu de Cadorea. Ocu stavi na znanje kako je kucnuo čas da nam pomogne. Tvoj NAP.« Napoleon je 4. travnja, pošto je carici napisao nekoliko nježnih riječi i liječio neugodnu bolest koja ga je i dalje mučila, sastavio akt o abdikaciji, izuzimajući prava Napoleona II. i regentkinje. Jedno ljubazno pismo Marije Louise ublažilo je srećom taj neugodan dan: »Dragi moj prijatelju. Od jučer navečer nema nikakvih vijesti od tebe. Vrijeme mi vrlo sporo prolazi. Nadam se da ću noćas biti toliko sretna da primim tvoje pismo i saznam da si još miran u Fontainebleauu. Jučer se sastalo ministarsko vijeće o kojemu sam ti govorila... Ministri su zaključili da je u sadašnjem stanju mir prijeko potreban i da

ga po svaku cijenu valja uspostaviti. Ta mi gospoda predlažu da ti o tome pišem i da ti izložim njihove različite razloge. Ja samo žarko želim da to bude moguće jer bi me to ponovo približilo tebi. Imala sam obiteljsku večeru, i upravo sam se vratila da bih zatvorila pismo... Neprestano čeznem za vijestima od tebe kako bih ustrajala u hrabrosti koja me povremeno napušta. Istina je da naš položaj nije baš ugodan, a kako sam ja osoba koja te najviše voli, zabrinuta sam zbog tebe. Blois, 3. travnja u osam sati navečer.« Napoleon je 6. travnja na zahtjev maršala potpisao akt o abdikaciji kojim se za sebe i svoje nasljednike odriče kruna Francuske i Italije. Zatim napisa pismo Mariji Louisi ne spominjući to kako je ne bi žalostio... Osmoga primi ovo pismo koje ga malo utješi: »Dragi moj prijatelju, jako sam uznemirena što od tebe nemam vijesti u trenutku kad si nesretan... Dopusti mi, Boga radi, da dođem! Straža se pomalo buni jer još nije dobila zaostatke plaće. Posavjetovavši se s kraljem, rekla sam da 500.000 stave na raspolaganje gospodinu Mollienu, kako bi namirio svoje troškove. Nadam se da princeze i kraljevi ozbiljno razmišljaju o odlasku na drugo mjesto. .. . Kralj Joseph mi je rekao da su oni u krajnjoj bijedi. Ti si mu navodno na odlasku rekao da mu na raspolaganje stavljaš dva milijuna, pa me moli da svakome dam sto tisuća talira, što čini devetsto tisuća franaka. Ti bi svakako morao odrediti što valja učiniti s dragocjenostima i kamo ih staviti. Bojim se da ne privuku kozake. Chartre je zauzet, Englezi su se već pojavili u Saintesu, tako da ni Tours više nije siguran. I zbog toga također ostajemo u Bloisu. Kamo da krenemo? Naš je položaj strašan, ali je tvoj još gori, i to mi razdire srce. " Tvoj sin te ljubi, sretan je i dobro se osjeća. Taj jadni mali nije ničega svjestan. Kako li je sretan! .. .Grlim te i nježno volim. Tvoja vjerna prijateljica LOUISE Blois, 7. travnja.«

Istog dana Napoleon je morao carici otkriti da će biti prognan. Učinio je to trudeći se da stanje prikaže što manje beznadnim. Iz njegova se pisma vidi da zapravo ne govori o progonstvu nego o »suverenitetu otoka Elbe«... »Prijateljice moja. Primio sam tvoje pismo od 7. Sa zadovoljstvom sam pročitao da je tvoje zdravlje bolje no što bi se moglo pretpostaviti zbog nemira koji oko tebe vlada. Sklopljeno je primirje, i jedan ađutant ruskog cara doći će po tebe da te dovede ovamo. Molim te da se zaustaviš u Orleansu jer se ja spremam otići. Čekam da za tu priliku Caulaincourt sredi poslove sa saveznicima. Rusija želi da dobijem suverenitet Elbe i da ondje ostanem, a ti Toskanu i da je tvoj sin naslijedi. Tako bi mogla biti sa mnom dok ti to ne dosadi, živeći u zemlji vrlo povoljnoj za tvoje zdravlje. Ali se Schwarzenberg tome, u ime tvoga oca, suprotstavlja. Čini se da je tvoj otac naš najogorčeniji neprijatelj. Ne znam zapravo što je posrijedi. Ljutim se što ti moraš sa mnom dijeliti zlu sudbinu. Bio bih se ubio da nisam mislio kako će to samo uvećati tvoju bol. Ako gospođa Montesquiou želi i dalje odgajati kralja, može, ali nije potrebno da se odviše žrtvuje. Pretpostavljam da se gospođa Mesgrignv vraća u Pariz. Ne znam što će htjeti vojvotkinja, ali svakako mislim da će te spočetka htjeti pratiti. Treba kralju Josephu dati 1,000.000, isto toliko kralju Louisu, kralju Jeromeu, Gospođi i princezama Paulini i Elizi, što je ukupno 6,000.000. Uzmi dekret za to i neka princeze odu u Marseille i Niču preko Limogesa; tako će ti manje smetati. Tvoji se državni savjetnici i ministri mogu vratiti u Pariz. Ponesi za sebe u kolima 1,000.000 u zlatu. Isto toliko neka bude i u kraljevim kolima. Predloži mi kako da smanjimo tvoju poslugu a da ti ipak bude dovoljna. Dvije su ti pratilje dovoljne, i to će umanjiti teškoće na putu. Beauharnais i Aldobrandini će te pratiti. Naredi da do 14. srpnja budu isplaćeni svi, uključujući i one koji treba da te prate. Mi ćemo putovati spregom iz konjušnice i jahaćim konjima. Zbogom, dobra moja Lucille. Zao mi je zbog tebe. Piši svome ocu i moli ga da ti da Toskanu, a meni je Elba dovoljna. Zbogom, prijateljice moja. Poljubi moga sina. 8. travnja.«

Donosilac toga pisma, pukovnik Galbois, bio je zadužen, da Mariju Louisu obavijesti da je car abdicirao. Primivši tu vijest, carica se onesvijestila...

*** Marie Louise, koja se još smatrala slobodnom, napusti 9. travnja Blois nadajući se da će stići u Fontainebleau gdje je »htjela s carem podijeliti njegove nevolje«. Na putu su njezin konvoj napali kozaci. Nasmrt preplašena stiže u Orleans gdje joj je ađutant ruskog cara, grof Šuvalov, priopćio da neće moći vidjeti Napoleona dok se ne sastane sa svojim ocem. Ruski car bijaše zapravo odlučio da se supružnici više nikada ne sastanu... Marie Louise je iz Orleansa, zaboravljajući na svoj strah, uputila caru ove nježne riječi: »Dragi moj prijatelju. Primila sam tvoja dva pisma. Teško mi je gledati sve tvoje muke. Sve što želim jest da te mogu tješiti i da ti dokažem koliko te volim. Uvjerena sam da ću moći mnogo utjecati na svoga oca. Upravo sam mu pisala i zamolila ga neka dopusti da ga vidim; odlučila sam da ne odem s tobom prije nego što ga posjetim. Grlim te i volim svim svojim srcem. Tvoja vjerna prijateljica LOUISE Orleans, 10. travnja ujutro.« Saznavši da će se Marie Louise sastati sa svojim ocem, Napoleon se uznemiri. Nije li je ponovo, usprkos svoj ljubavi koju mu je iskazivala, pridobila njezina obitelj? Silno nesretan pri pomisli da gubi ženu – on koji je upravo izgubio carstvo – pokuša ovim neobičnim pismom »prL3očiti Mariji Louisi sjajnu budućnost na Elbi. »Dobra moja prijateljice. Primio sam tvoje pismo. Sve su tvoje patnje u mom srcu, i to su jedine koje ne mogu podnijeti. Pokušaj dakle svladati nevolje. Večeras ću ti poslati sporazum, koji je sklopljen. Daju mi Elbu, a tebi i tvome sinu Parmu, Piacenzu i Guastellu. To je posjed

od 400.000 duša i 3 ili 4 milijuna prihoda. Imat ćeš barem lijepu kuću i lijepu zemlju kad ti dojadi boravak na mojoj Elbi i kad ti ja dosadim, što će se svakako dogoditi jer ću ja ostarjeti a ti ćeš biti još mlada. Metternich je u Parizu. Ne znam gdje je tvoj otac. Trebalo bi da se s njim sastanem na putu. Ako ne možeš dobiti Toskanu, a da bi se tvoj položaj sredio, zatraži od njega kneževinu Luccu, Massu, Carare te enklave kako bi tvoja kneževina bila povezana s morem. Šaljem Foulera da se pobrine za kočije. Čim sve bude uređeno, doći ću u Briard gdje ćeš mi se ti pridružiti i odande ćemo otići zajedno, da se ukrcamo u La Spezziju... Moje je zdravlje dobro, a hrabrost nepokolebljiva, pogotovo ako se ti zadovoljavaš mojom zlom sudbinom i smatraš da uz nju možeš biti sretna. Zbogom, prijateljice moja, mislim na tebe i tvoje su boli teške za mene. Uvijek tvoj NAP. Fontainebleau, 11. travnja u 9 sati ujutro.« Marie Louise nije ni sanjala da napusti svog dragog muža. Jedanaestoga, pošto su je upravo Gospoda majka41 i kardinal Fesch napustili da bi se sklonili u Rim, ona mu napisa ovo nježno pismo: »Dragi moj prijatelju. Veoma sam uznemirena jer nemam vijesti od tebe, a upravo su mi sada potrebne kad imam toliko briga. Htjela bih znati jesi li sretan, jer ću se tek tada moći malo smiriti i odahnuti. Nestrpljivo očekujem tvoje vijesti i vijesti od mog oca koji će mi, nadam se, dopustiti da ga posjetim. Nadam se da ću moći utjecati na njega i da će me saslušati za dobrobit tvoga sina a time i tvoju. Vjerujem da ću nešto postići, te ću se radi toga pokušati s njim sastati, pa makar pri tom mnogo trpjela, jer neprestano sam vrlo bolesna i vrlo umorna. Vjeruj mi, ne bih željela ostati na tom svijetu da bih tebe tješila, radije bih umrla. Ali ja želim živjeti kako bih pokušala da te utješim i da ti budem korisna. Čuvam se očekujući da me moj otac pozove. Misli malo na onu koja te nikada nije tako nježno voljela kao u ovom trenu. Tvoja vjerna prijateljica LOUISE 41

Madame Mere, majka Napoleona 1.

Orleans, 11. travnja 1814. navečer.« To pismo cara malo razvedri. Ali 12. travnja u ponoć primi drugo, pisano u žurbi: »Dragi moj prijatelju. Gospodin de Sainte-Aulaire mi je upravo donio pismo od gospodina Metternicha koji mi kaže da će meni i mojem sinu biti osiguran neovisan položaj i da ću svakako učiniti dobro ako, očekujući da se to uredi, odem u Austriju i ondje pričekam. LOUISE Orleans, 12. travnja.« Čitajući kako Mariju Louisu žele odvesti u Austriju, Napoleon se skameni. On, koji je svoj pad podnio nevjerojatno hrabro, nije se mogao pomiriti s mišlju da će živjeti odvojen od žene koju je volio. U tri sata ujutro legne, ispije otrov koji je uvijek nosio u maloj kesi obješenoj o vrat, i stade čekati smrt. Ali otrov bijaše ishlapio, i nesretnik je time samo izazvao strašne bolove i povraćanje. U jedanaest sati, 13, povjeri se svome liječniku: – Osuđen sam da živim. Poslije podne je od Marije Louise primio ovo pismo koje ga je malo umirilo: »Šaljem ti ovih nekoliko riječi po poljskom oficiru koji mi je iz Angervillea donio tvoje pismo; ti zacijelo već znaš za moj odlazak iz Orleansa i za naređenje da me, ako ustreba i silom, spriječe da ti se pridružim. Budi uz svoje čuvare, dragi moj prijatelju, prijete nam i u smrtnom sam strahu zbog tebe, ali ću sačuvati dostojanstvo kad se sastanem sa svojim ocem: reći ću mu da se želim bezuvjetno tebi pridružiti i da se ne slažem s primjenom sile nada mnom. Ponijeli smo sa sobom sve što smo mogli od dragocjenosti, i to ću ti poslati kako god bude moguće, ali vjerujem da ću ti to još najprije sama donijeti. Tvoj sin sada spava, a ja se osjećam loše. Nastojat ću da ne idemo dalje od Rambouilleta, uzdaj se u moju ljubav i moju hrabrost u ovoj prilici. Volim te i nježno grlim. Tvoja prijateljica LOUISE Na pola puta od Orleansa do Rambouilleta, 12. –13. travnja 1814.«

Sutradan novo pismo vrati Napoleonu volju za život: »Dragi moj prijatelju. Bila sam duboko dirnuta slušajući o hrabrosti kojom podnosiš sve nesreće. Ta je hrabrost uistinu dostojna samo tebe... Vjerujem da je Elba jedino mjesto koje bi nam moglo odgovarati, mjesto gdje bih mogla sretno živjeti u tvom društvu... A možeš biti siguran da me ni za što na svijetu neće privoljeti da odem u Austriju, jer je moje mjesto kraj tebe, i tebi me vode moja dužnost i moja privrženost. Uostalom, ako me žele odvesti u Beč, pravit ću se bolesnom, jer ionako imam vratobolju s temperaturom... Tvoj sin je izvrsno. Šetala sam s njim pred kućom, a on mi je mnogo govorio o tebi. Jadno dijete. Vjeruj mi da je sada moja briga o njemu udvostručena. Odnosim se prema njemu kao prema odraslom dječaku, ručamo zajedno i to ga oduševljava, a ujedno smanjuje troškove koji su ionako veliki. Gospodina de Bausseta postavila sam za upravitelja kuhinjske posluge da bih nagovijestila malo štednje, jer smatram da ti je ona potrebna. Zamolit ću te da mi kažeš što treba učiniti s riznicom. Ovdje imam više od dva milijuna, i to mi je samo na teret. Htjela bih to poslati u obliku mjenica. Čekajući, vjeruj u sve nježne osjećaje one za koju je jedina sreća da bude ponovo sjedinjena s tobom. Tvoja vjerna prijateljica LOUISE Rambouillet, 14. travnja 1814. navečer.«

Napoleon je 15. travnja, nestrpljiv i mučen predosjećaji-ma, poslao Mariji Louisi ovo pisamce: »Dobra moja Louise. Vjerojatno si dosad vidjela svoga oca. Priča se da ćeš radi toga ići u Trianon. Želim da sutra dođeš u Fontainebleau kako bismo zajedno otišli i potražili tu zemlju utočišta i mira, gdje ću biti sretan ako se odlučiš da zaboraviš život i časti što ih pruža svijet. Poljubi moga sina i vjeruj u moju veliku ljubav. NAP. Fontainebleau, 15. travnja.«

Napoleon je 16, ne znajući kako da ispuni vrijeme dok se Marie Louise sastajala s austrijskim carem, napisao Josephini pismo nježno i iskreno: »16. travnja Pisao sam vam 8. ovog mjeseca (bio je petak), i možda niste dobili moje pismo. Borbe su još bile u toku pa je moguće da su ga uhvatili. Sada bi veze morale biti ponovo uspostavljene. Smirio sam se, ne sumnjam da će ovo pismo stići do vas. Neću vam nikada ponavljati ono što sam vam govorio. Tada sam se žalio na svoj položaj, danas se smatram sretnim. Oslobodio sam glavu i duh teškog bremena. Moj pad je velik, ali je, prema onome što govore, barem koristan. U svome ću utočištu mač zamijeniti perom. Povijest moje vladavine bit će zanimljiva. Ljudi su mi vidjeli samo profil, sada ću im se pokazati čitav. Koliko ima toga što bi trebalo da saznaju! Koliko ljudi o kojima je stvoreno pogrešno mišljenje... Dobročinstvima sam obasuo tisuće bijednika. A što su oni sada učinili za mene? Jest, svi su me izdali. Izuzimam dobrog Eugenea, dostojnog vas i mene. Bi li on mogao biti sretan pod kraljem stvorenim da cijeni shvaćanje prirode i osjećaj časti. Zbogom, draga moja Josephine, pomirite se sa sudbinom kao što sam se i ja pomirio i sjećajte se uvijek onoga koji vas nikada nije zaboravio, niti će vas ikada zaboraviti. Očekujem od vas vijesti na Elbi. Ne osjećam se dobro. NAP.« Jadnik nije znao da je kreolka, koja ga je također napustila, 9. travnja napisala princu Eugeneu: »Sve je svršeno. On abdicira. Što se" tebe tiče, slobodan si i riješen svake prisege vjernosti. Sve što bi za njega još učinio, bilo bi beskorisno. Brini se za svoju obitelj!«

A 17. je Napokon napokon primio strašan udarac kojega se već tjedan dana plašio. Marie Louise ga je obavijestila o odluci svoga oca: »Dragi moj prijatelju. Moj otac je stigao prije dva sata i odmah smo se sastali. Bio je prema meni vrlo nježan i dobar, ali to je bilo poništeno najstrašnijim udarcem koji mi je mogao zadati. Zabranjuje mi da ti se pridružim, da te vidim, ne dopušta mi da putujem s tobom. Uzalud sam mu dokazivala kako je moja dužnost da te slijedim. Rekao mi je kako to ne želi, kako želi da provedem dva mjeseca u Austriji i zatim odem u Parmu, odakle ću ti odlaziti u posjet. Taj će me posljednji udarac ubiti; sve što želim jest da budeš sretan bez mene, jer, što se mene tiče, ja bez tebe ne mogu biti sretna. Gospodin de Flahault će ti donijeti ovo pismo. Molim te, javljaj mi se što češće možeš, a ja ću ti pisati svaki dan i uvijek misliti na tebe. Budi hrabar, a ja se nadam da ću te u srpnju moći posjetiti. To ovoj gospodi nisam rekla, ali čvrsto u to vjerujem. Zdravlje mi je sve slabije. Tako sam tužna da ne znam što bih ti rekla; još te jedanput molim, ne zaboravi me i vjeruj da ću te uvijek voljeti i da sam vrlo nesretna. Grlim te i volim svim srcem. Tvoja vjerna prijateljica LOUISE Rambouillet, 16. travnja 1814.« Zaprepašten, Napoleon nije smogao snage da odgovori. Ovaj put je sve bilo zaista svršeno!...

*** Sutradan primi ovo pismo koje pročita s beskrajnom tugom: »Dragi moj prijatelju. Provela sam vrlo tužnu noć. Udarac koji me odvojio od tebe tako je bolan da se ne mogu i nikada neću moći s tim pomiriti... Kažu da će me car Aleksandar prekosutra posjetiti. Kako je to tužno – njega primiti! Kakvim ćemo sve poniženjima još biti izloženi? Vjeruj barem da te nježno volim i da ostajem do smrti tvoja vjerna prijateljica LOUISE. Rambouillet, 17. travnja.«

Pad dakle još nije bio potpun. Trebalo je da Marie Louise bude izvrgnuta ironičnoj znatiželji pobjednika. Trebalo je da ruski car osobno dođe gledati »tragove suza na obrazu francuske carice«... Napoleon se zatvorio u svoju sobu i plakao.

*** U pola deset navečer u dvorištu dvorca Fontainebleau zaustavila su se neka kola. Krhka i elegantna žena iziđe živim korakom i pope se uz stube. Stražar koji je bio na dužnosti ispred vrata zapanji se ugledavši je. Ona mu se nasmiješi, ude i sjede u hodnik gdje je odlučila pričekati da se pojavi netko od carevih najbližih. To bijaše Marija Walewska, koja je, naslutivši Napoleo-novu bol, došla iz Pariza naročito da ga utješi.. . Nakon nekoliko trenutaka prođe Caulaincourt. Spazivši je, dođe je pozdraviti. – Znate li, gospodine vojvodo – reče mu – gdje je car? – Ne, gospođo. – Ne znate? – Znam, ali nije slobodan prije deset sati, a sada još nije ni devet. – Hoćete li ga zamoliti da me na trenutak primi? Pričekat ću koliko god je potrebno. Moje je vrijeme neograničeno.3 Caulaincourt obeća i nestade. Marija je strpljivo čekala u svom mračnom kutu, znajući da Napoleon dugo bdije. U jedan sat izjutra ona zaspa. Od hladnoće se probudi u četiri sata. Preplašena mišlju da bi je netko mogao vidjeti dok se carica nalazi u Rambouilletu, na prstima se odšulja do svojih kola i ode a da nije nikoga srela. U pet je sati Napoleon, koji se čitave noći pripremao za odlazak, poslao Caulaincourta da je potraži. Suze su mu došle na oči kad je saznao da je otišla. – Jadna žena! – promrmlja. – Mislit će da sam zaboravio na nju...

Austrijski general Koller, ruski general Šuvalov, pruski general Waltburg-Truchess i engleski pukovnik sir Neil Campbell, izaslanici koje su savezničke snage zadužile da Napoleona dovedu na Elbu, stigli su 19. u Fontainebleau. Od njih je bivši car saznao sve pojedinosti ulaska u Pariz Gospodina, kraljeva brata (budućeg Karla X.), koji je došao da s privremenom vladom pripremi ulazak Luja XVIII. u Tuileries... U jedanaest sati navečer, pošto je prtljaga bila spremna, Napoleon napisa Mariji Louisi posljednje pismo: »Dobra moja Louise. Odlazim sutra ujutro u devet sati. Prenoćit ću u Briardu, i nadam se da ću ondje u toku noći dobiti tvoje pismo. Proći ću kroz Nevers, Moulins, Lyon i Avignon. Žao mi je kad pomislim da nekoliko dana neću imati vijesti od tebe. Nadam se da si dobro, da ćeš biti hrabra i živjeti u skladu sa svojim položajem i mojom sudbinom, ne misleći na kruti udes u ovo posljednje vrijeme. Poljubi moga sina i pazi na nj. Zbogom, nježna moja prijateljice. Zauvijek tvoj. Fontainebleau, 19. travnja, jedanaest sati navečer.« Ovaj nam je dijalog osobno prenijela Marija Walewska. Sutradan se bivši vladar opraštao od vojnika stare garde koji se bijahu okupili u dvorištu »Bijelog konja«. Pred tisuću dvije stotine ljudi koji su jecali on spusti zastavu i zatim »kao u snu, ne gledajući ni desno ni lijevo« ode u »kočiju sa šest konja« koja ga je imala odvesti u progonstvo. Te je večeri spavao u Briardu. Do Orangea, kamo je stigao 25, sve je prošlo sretno. Ali u Avignonu ga je gomila uz cestu dočekala povicima »Živio kralj! Živjeli saveznici! Dolje Nikola!42 Dolje tiranin!« U Orgonu je narod podigao vješala na kojima je visjela lutka puna krvavih mrlja s ovim natpisom: »Prije ili kasnije, to će biti tiraninova sudbina.« Napoleona, koji se bijaše sakrio u dnu kočije, spasio je grof Šuvalov. Ali uzbuna je imala takve razmjere da je na četvrt milje odande bivši car smatrao shodnim da se preodjene. Obukao je stari plavi kaput, 42

Preziran nadimak za Napoleona.

stavio na glavu okrugao šešir ukrašen bijelom kokardom i uzjašio trkaćeg konja da bi jašio ispred svojih kola. Nedaleko od Saint-Canata zaustavi se u nekoj gostionici. Gostioničarka mu priđe: – Pa – reče mu – jeste li sreli Napoleona? – Nisam. – Znatiželjna sam hoće li izvući živu glavu. Mislim da će ga narod masakrirati. Zapravo je taj nitkov to i zaslužio! Odvest će ga dakle na njegov otok? – Svakako. – Nadam se da će ga utopiti. – I ja – reče Napoleon. Zabrinut nakon tog razgovora, odluči da se ponovo preodjene. Poslušajmo generala Waltburg-Truchessa: »Upornim je navaljivanjem prisilio adutanta generala Šuvalova da se preodjene u plavi kaput i okrugao šešir u kojima bijaše došao u gostionicu nesumnjivo radi toga da, u slučaju nevolje, ađutant umjesto njega bude napadnut ili čak ubijen. Želeći da ga smatraju austrijskim pukovnikom, Buonaparte tada obuče uniformu (austrijsku) generala Kollera, prikači orden svete Terezije koji je nosio general, stavi moju putnu kapu (prusku) na glavu i navuče kaput (ruski) generala Šuvalova. Pošto su ga izaslanici sila tako opremili, kola su krenula. Ali prije nego što smo sišli, ponovili smo još jednom u sobi poredak u kojemu treba da idemo. General Drouot išao je prvi. Slijedio ga je navodni car (ađutant generala Šuvalova), zatim general Koller, Napo-leon, general Šuvalov i ja; imao sam čast da budem u zalaznici koju je slijedila Napoleonova pratnja. Tako smo prošli kroz zapanjenu gomilu koja se svesrdno trudila da medu nama prepozna onog što ga je nazivala svojim »tiraninom«. Šuvalovljev ađutant (major Olevjev) zauze Napoleonovo mjesto u njegovim kolima, a Napoleon krenu s generalom Kollerom u njegovoj kočiji. Nekoliko stražara, koji su po naredbi gradonačelnika bili stigli u Aix, razjuriše narod koji nas je pokušavao okružiti, i mi mirno nastavismo put.

Postoji jedna okolnost koju bih želio izostaviti, ali mi savjest povjesničara ne dopušta da je prešutim. Zahvaljujući našoj intimnosti s Napoleonom, s kojim smo neprestano bili u istoj sobi, otkrili smo da ima neku spolnu bolest. On to gotovo i nije skrivao, te je u našoj prisutnosti uzimao potrebne lijekove. Od njegova smo liječnika saznali da se razbolio prilikom posljednjeg putovanja u Pariz. Svuda smo nailazili na mnoštvo ljudi koji su nas dočekivali s najvatrenijim povicima »Živio kralj«. Čule su se i psovke upućene Napoleonu. Ali povoda za uznemirenost nije bilo. Napoleon se ipak nije smirio. Ostao je u kočiji austrijskog generala i naredio kočijašu da puši, ne bi li ta familijarnost prikrila njegovu prisutnost. Generala Kollera zamolio je čak da pjeva, a kako mu je on odgovorio da ne zna pjevati, Buonaparte mu reče neka fućka. Tako je nastavio put skriven u kutu kočije, pretvarajući se da spava, dok ga je uljuljkivalo ugodno fućkanje generala i ovijao dim kočijaševe lule.« Napoleon je 26. stigao u dvorac Bouillidou kod Luča, kamo je njegovu sestru Paulinu pozvao član zakonodavne skupštine g. Charles. Ondje se dogodila neugodna scena koju nam opisuje Marchand: »Kad je ugledala svoga voljenog brata, Pauline zaboravi sve što je propatila i, pružajući mu ruke, zaplaka nazivajući ga najnježnijim imenima. Odjednom prestade, ispitivački pogleda brata i prepozna austrijsku uniformu. Tog trena problijedi i zadrhta: – Kakvo je to odijelo? – upita. – Kakva je to uniforma? – Paulette – odgovori Napoleon – bi li željela da sam mrtav? Princeza ga je promatrala s gnušanjem. – Ne mogu vas poljubiti u tom odijelu! O, Napoleone, što ste učinili? Napoleon popusti. Odmah se udalji i ode u sobu koja je za njega bila pripremljena da promijeni odijelo. Odbaci austrijsko i odjene se u odijelo voda stare garde. Zatim se vrati u sobu svoje sestre koja pritrči raširivši ruke i zagrli ga tako nježno da je to izmamilo suze u prisutnih. I sam Napoleon bijaše duboko dirnut.«43 Nakon tri dana, 28, ukrcao se na englesku fregatu Undaunted i napustio Frejus u smjeru Porto-Ferraja kamo je stigao 3. svibnja s mornarskom kapom na glavi. 43

MARCHAND, Sjećanja.

Bivši gospodar Evrope postao je smiješnim suverenom otoka od 2000 stanovnika...

11 TALLEYRAND GURA MARIJU LOUISU U PRELJUB Gospodin de Talleyrand volio je farse. ALBERT VIVIEN DOK SE NAPOLEON SMJEŠTAO na Elbi, a Luj XVIII. ulazio u Pariz pozdravljan od gomile koja je veselo bila giljotinirala njegova brata, gospodin de Talleyrand bavio se ne baš hvale vrijednim zadatkom. U nastojanju da uspješno vodi svoju evropsku politiku ometala ga je, kako je sam rekao, jedna »nepredviđena zapreka«. Ta nezgodna zapreka nije bila ni Engleska, ni Pruska, ni Rusija. Bila je to strastvena ljubav koju je Marie Louise gajila prema Napoleonu. Ljubav koja je naglo nabujala posljednjih tjedana i od koje su saveznici mogli koješta očekivati. Gospodin de Talleyrand nije birao sredstva. Naredio je da se carici otkriju careve nevjere sa svim pojedinostima... U tom sramotnom poslu trebalo je da surađuje i jedna žena, gospođa de Brignole. Poslušajmo Frederica Massona: »Gospodin de Talleyrand sprema se ugušiti tu ljubav. Mariji Louisi je doveo ženu koja za njega radi, jednu od najbuntovnijih i politički najaktivnijih u svoje vrijeme. Beskrupulozna je i ne poznaje zahvalnost. Već u mladosti vesele naravi poput Talijanki, još i sada voli intrigu radi intrige. Bila je u 'svom elementu' uvijek kad se mogla uvući u neku diplomatsku avanturu. Kao dvorska dama nije nipošto od onih koje napuštaju svoje mjesto i povlače se u kuću. Ona ima pametnijeg posla: ostavši gotovo sama uz Mariju Louisu, ona otvara svoju paljbu. Po

Talleyrandovu naputku ona najprije navješta, zatim tvrdi da Napoleon nikada nije volio Mariju Louisu, da ju je neprestano varao. Zar će carica uporno ostati pri svom? Gospođa de Brignole poziva dvojicu slugu koji su u Fontainebleauu upravo napustili svoga gospodara i dobročinioca i navodi ih da govore ono što ona želi, laži o kojima su se dogovorili s gospodinom de Talleyrandom. A nikoga nema da ohrabri caricu, da udahne energiju tom mekušnom velikom djetetu, ženi nesposobnoj da odlučuje, u koje temperament igra glavnu ulogu i koju teže pogađa nevjera o kojoj joj govore nego što ju je porazio gubitak prijestolja. Kao što su je nekoć žrtvovali poput moderne Ifigenije, tako je sada, kad politika ruši ono što je i sama stvorila, izdaju. To nije posao koji se može dovršiti za jedan dan, i ona će se još gotovo godinu dana boriti protiv cijele Evrope što se na nju okomila služeći se svim sredstvima da bi pobijedila to srce djevojčice. Taština, oholost, ljubomora, zavist, sve će biti upotrijebljeno, a uspjeh će biti postignut tek kada se ljubav zamijeni ljubavlju i pošto stidljivi austrijski car svoju kćerku prisili na javni konkubinat. Tada će čitava monarhistička Evropa zapljeskati, i jedno će suverenstvo biti nagrada za preljub.«44 Na tom je preljubu Talleyrand, koji je poznavao caričinu vatrenu ćud, radio savršeno makijavelistički. U Rambouilletu, u Grosboisu gdje se zaustavila 25. travnja da se oprosti s ocem, u Trovesu, u Chatillon-sur-Seine gdje se zaustavila 27, okruživao ju je najljepšim oficirima. Na vratima njezine sobe bijaše na stalnoj straži najviši plavokosi oficir. Ali Marie Louise, ako je i poželjela utišati svoje strasti, još je voljela Napoleona i hrabro je odbijala pomisao da ga iznevjeri. U Dijonu, kamo su stigli 28, Talleyrandovi su agenti ipak uspjeli.. . Organizirali su orgije nedaleko od kuće u kojoj se bijaše smjestila carica, tako da je buka dopirala do nje kroz otvorene prozore. Tri mlade Dižonke bijahu pozvane da političkim ambicijama princa de Beneventa žrtvuju ono malo kreposti što im je preostalo. »Te tri frajle«, kaže nam Skandalozna kronika iz doba restauracije, »prilijepile su se za tu priliku uz dvojicu slugu i jednog pekarskog 44

FREDERIC MASSON, Otpuštena Josephine.

pomoćnika, koji je bio čuven po tome što je mogao zadovoljiti gospode šest do sedam puta uzastopno ne pokazujući ni najmanji znak umora. Smjestiše se oni dakle u jednu od prostorija u gostionici i započeše svoje orgije sa svim žarom svojih mladenačkih godina. Poštujući odredbe koje su dobili, nisu se zadovoljavali samo bučnim vrpoljenjem, nego su svaki pokret popratili vikom i »masnim« izrazima... Tako su riječi koje vrijeđaju poštenje vrcajući izlazile kroz prozor, prelazile ulicu i dopirale do naćuljenih ušiju Marije Louise... Uskoro je ta jadnica bila toliko uzbuđena da je noktima grebla plahtu poput mačaka u vrijeme parenja, a tijelo joj se grčevito bacakalo kao da već uživa u najslasnijem zagrljaju... Oko ponoći postadoše prizori u gostionici još zamršeniji. Komentari su tada sadržavali tako smione izraze, riječi i slike, da Marie Louise više nije mogla odoljeti. Izišavši iz kreveta u noćnoj košulji, otvori vrata svoje sobe, pozva lijepog gardista koji je bio na straži u hodniku i hitro ga uvede... « Tri dana nakon toga, malo umirena carica je prelazila Rajnu...

*** A u trenutku kad je, navedena Talleyrandovim trikom, Marie Louise – prema riječima Skandalozne kronike – prvi put prevarila Napoleona, Josephine je, odjednom dirnuta carevom nesrećom, pisala ovo nježno pismo... »Vaše veličanstvo, tek danas shvaćam što je zapravo za mene značilo kad sam se od vas zbog zakona morala rastati. Uzdišem zbog toga što sam vam samo prijateljica i što mogu samo uzdisati nad tako velikom i neočekivanom boli. Ne žalim vas zbog toga što ste izgubili prijestolje. Znam po sebi da se čovjek može utješiti za njim ... Mora da ste plakali zbog nezahvalnosti i nevjernosti prijatelja na koje ste računali! Ah, Vaše veličanstvo, zašto ne mogu doletjeti k vama da vas uvjerim kako progonstvo može uplašiti samo priproste duše, a da nipošto ne može umanjiti iskrenu privrženost kojoj bol čak daje novu snagu.

U trenutku kad ste napuštali Francusku bila sam spremna slijediti vas i posvetiti vam ostatak života koji ste mi tako dugo uljepšavali. Samo me jedan razlog zadržao, a vi ćete pogoditi koji. Ako saznam da sam, usprkos svemu, jedina koja želi ispuniti svoju zadaću, ništa me neće zadržati i otići ću na jedino mjesto gdje odsada mogu biti sretna jer vas mogu tješiti, sada kad ste sami i nesretni. Recite riječ, i ja krećem... « Ali Napoleon nije na to ništa odgovorio. Bio je odviše zaljubljen u Mariju Louisu, od koje je očekivao da će usprkos svemu doći na Elbu i za koju je, djetinjom radošću, pripremao raskošan stan, laternu magicu i vatromet.. .

12 JOSEPHINE UMIRE JER JE RUSKI CAR ZALJUBLJEN U NJEZINU KĆERKU Zaista se treba bojati ljubavi velikana. NARODNA MUDROST ČIM JE STIGAO U PARIZ, car Aleksandar, primamljen zanosnim opisima Frederic-Louisa de Mecklembourg-Schwerina, bivšeg Josephinina ljubavnika, odmah zatraži da bude primljen u Malmaisonu. Nije imao ništa protiv toga da savezničkoj pobjedi nad Francuskom doda i jednu malu osobnu pobjedu nad bivšom Napoleonovom ženom. Kreolka, koja je znala da su sve Parižanke zaljubljene u ruskog cara, bez oklijevanja prihvati. Nakon dva dana dao se najaviti. Ona dotrča, spazi toga lijepog kavalira plave kose i plavih očiju i »oćuti žar na osjetljivim mjestima«... Zaboravljajući da je to čovjek koji je pobijedio Napoleona, ona upotrijebi sve zavodničke sposobnosti kojima je raspolagala. Nakon pola sata zavedeni je Aleksandar bio spreman istjerati Burbone iz Francuske da bi Josephini vratio prijestolje...

Šetali su tako ispod ruke parkom, kao nježni prijatelji. Na zavoju jedne aleje sretnu Hortenziju koja upravo bijaše stigla sa svojom djecom. – Ovo su moja kćerka i moji unuci – reče Josephine ruskom caru. – Preporučujem vam ih. Aleksandar baci pogled na bivšu nizozemsku kraljicu, koja se trudila da ostane mirna pred tako lijepim muškarcem, i osjeti da njegova žudnja mijenja objekt.. . – Od danas su – reče on vatreno – pod mojom zaštitom. – Zatim, naginjući se prema Hortenziji, doda: – Što mogu učiniti za vas? Josephine, koja je kao stara namiguša imala duh svodilje, udalji se i ostavi kćer s carem. Kad se vratila, Hortenziji je obećavao jedno vojvodstvo... Kako su ga privlačile u isti mah i majka i kći, ruski je car često dolazio u Malmaison. Satima je ruku pod ruku šetao bilo s jednom bilo s drugom. Ubrzo se ipak odlučio za Hortenziju koja također nije odolijevala njegovoj privlačnosti. Između njih se rodi istinska ljubav, a zli su jezici, naravno, tvrdili da se njihovo udvaranje poneke večeri nastavljalo u nekoj skrovitoj prostoriji. O toj vezi nemamo nikakva dokaza. Ali vragoljasta i šaljiva pisma koja je mlada žena slala caru mogla bi dati pravo zlim jezicima... Kako bilo da bilo, car, potpuno opčinjen Hortenzijom, upotrijebi svoj utjecaj kod saveznika i Luja XVIII. da bi Beauharnaisovi zadobili blagonaklonost. Ishod zapanji roja-liste. Ne samo što je Josephine zadržala Malmaison i Navar-re, s prihodom od jednog milijuna nego i Hortenzijin posjed Saint-Leu postade vojvodstvom s godišnjom rentom od 400.000 franaka.

*** Da bi proslavila taj izvanredan uspjeh, nova vojvotkinja pozva 14. svibnja svoju majku, svoga brata i ruskog cara u Saint-Leu. A toga je dana Luj XVIII. dao čitati misu u spomen Luju XVI., na koju su bili pozvani svi saveznički prinčevi. Aleksandar se, na veliko

zaprepaštenje dvora, ispriča, pope u svoju kočiju i ode da nađe Hortenziju... Poslije ručka mlada žena predloži vožnju kolima. Vrijeme bijaše vlažno i hladno, i umorna bi Josephine bila rado ostala pokraj vatre. Zbog koketerije postupi nesmotreno. Da bi bila uz Aleksandra, prihvati da iziđe... Vožnja je trajala dva sata, i Hortenzija, koja je stavila noge na careva koljena, čini se nije primjećivala da njezina majka drhti pod velom. Nakon povratka morala je Josephine, grozničava i loše volje leći bez večere. Tek se sutradan vratila u Malmaison. Nekoliko je dana bila umorna i s naporom podnosila posjete. Brojni rojalisti, koje je nekoć štitila, dolazili su joj izraziti zahvalnost. Gospoda de Stael, saznavši da bivša carica prima, dobrza jednog dana. Brbljava, neuviđavna, uobražena i zajedljiva, dva je sata zamarala jadnu Josephinu koja se jedva držala na nogama. Kad je nesnosna kaćiperka napokon otišla, kreolka se sruši na divan: – Upravo sam završila neugodan razgovor – povjeri se jednoj od svojih prisnih prijateljica.– Biste li povjerovali da me je gospođa de Stael između ostaloga pitala volim li još cara? Bih li se ja, koja ga za sve vrijeme njegove sreće nikada nisam prestala voljeti, sada odjednom ohladila prema njemu ? Dvadeset četvrtog svibnja ona leže u krevet. Hitno pozvaše doktora Horeaua, kućnog liječnika bivše carice, koji ustanovi početke angine. Bolesnica je 26. već teško disala; 28. je bila tako slaba da se ruski car nije usudio ući u njezinu sobu, a 29. na same Duhove, pošto je primila posljednju pomast, kreolka, ukočenih zjenica, izgovori ime Napoleona, ime kralja Rima, i blago izdahnu... Frederic-Louis de Mecklembourg-Schwerin odmah požuri u Malmaison. Pri pogledu na balzamirano tijelo poče vikati. Morali su ga odvesti natrag u Pariz. Vratio se 2. lipnja da bi prisustvovao pogrebu. Prema pričanju gospođice Cochelet, Hortenzijine sobarice, uz goruće svijeće oko lijesa »lio je suze, molio kraj odra i prinosio usnama rub mrtvačkog pokrova«... U podne povorka napusti dvorac i krenu prema crkvi gdje je Josephine imala biti pokopana. Na čelu povorke išli su unuci pokojnice, dva dječaka, od kojih će jedan vladati kao Napoleon III ...

*** Josephine je podlegla zaraznoj angini. Ali nakon nekoliko godina pukne glas da je bila otrovana. Tvrdilo se da je carica oboljela pošto je od Talleyranda primila »otrovani« buket.. . Zašto bi princ de Benevent bio počinio taj zločin? Dobro upućeni ljudi prepričavali su kojekakve tajanstvene priče do dana kad je gospodin Labrelie de Fontaine, bibliotekar vojvotkinje d'Orleans, objavio malu knjigu pod naslovom Otkriće o postojanju Luja XVII.. . Autor je tvrdio kako je Josephine otkrila ruskom caru da Luj XVII. nije umro u Templeu i da je, skriven u Vandeji, čekao trenutak da se vrati na prijestolje. Potpuno zbunjen, Aleksandar je navodno otišao Tellevrandu zahtijevajući od njega da na prijestolje dođe vladar zakonitiji od Luja XVIII. Istog je časa, navodno, princ de Benevent poslao Josephini onaj čuveni buket.45 Optužba je, naravno, postajala sve teža i, jednoga dana 1897, novine Zakonitost objave ovaj tekst: »'Ja sam – kaže carica Josephine – zajedno s Barrasom uspjela izvući Dauphina iz Templea, uz pomoć moga malog sluge, rodom s Martinika, koji je zahvaljujući mojem utjecaju postavljen za čuvara u Templeu namjesto Simona. Da bi izbjegao sve teškoće s revolucionarnim odborima, Barras je nekoga nijemog, slabunjava i škrof uložnog dječaka zamijenio za Dauphina. Dauphin je otišao u Vandeju, kratko vrijeme boravio u Bretanji, zatim se vratio na vandejsko tlo i tu sakrio. Kad su Dauphina na četiri godine zatvorili u kulu Vincennes, ja sam mu, da bih se osvetila Napoleonu i nadvojvotkinji Mariji Louisi, ponovo omogućila bijeg. Na to Aleksandar viknu: 'Sutra ću se sastati s Talkvrandom da mu kažem kako francusko prijestolje pripada sinu Luja XVI. a ne grofu de Provence.' Aleksandar se tim povodom drugog dana uistinu sastao s Talleyrandom. Nakon tog razgovora Josephine je primila otrovani buket 45

Vidi Otkriće o postojanju Luja XVII., vojvode od Normandije, od LABRELIE DE FONTAINEA, bibliotekara Njezinog visočanstva gospođe vojvotkinje udovice d'Orleans, 1831.

koji je poslije tri dana izazvao njezinu smrt. Saznavši za tu tako naglu smrt, car Aleksandar glasno reče: 'To je Talleyrandova osveta!'«46 Nekadašnja Napoleonova ljubavnica na drugom mjestu dodaje: »Gospoda Joubert, rođena 1767, sa stanom u Montrou-geu, Orkanski put 34, tvrdila mi je da je ona, u vrijeme kada u Parizu bijaše objavljena Dauphinova smrt, doznala suprotno od svoje starije sestre kojoj je uspjelo da bude primljena kod gospode de Beauharnais, pa ju je njegovala u vrijeme dok je ona radi čišćenja uzimala ulje 'Palma Christi'. To je ulje, zbog toga što je bilo ili pokvareno ili patvoreno, izazvalo jaku mučninu i nekoliko dana groznice.«47 Dakle? Je li Josephine bila otrovana po Talleyrandovu naređenju? – Nije! – kaže Frederic Masson. – Jest! – tvrdi doktor Cabanes. Zapravo to se čini malo vjerojatno. A ako se i otrovala cvijetom, to je mogao biti samo ljiljan...

*** Napokon je za Josephininu smrt saznao iz novina koje mu je sobar nabavio iz Genove. Bio je duboko ožalošćen, i još je jednom došla do izražaja njegova prostodušnost: – Ah, ona me je voljela! – promrmljao je. Zatim se zatvorio u sobu i dva dana plakao... Kad je iscrpio svoju bol, pozva Marchanda i zamoli ga da pripremi kola i hranu. – Ručat ćemo na plaži – reče veselo. – Da bi se živjelo, valja znati zaboraviti. Želio bih se kupati. More će biti moja Leta... 48 46

Zakonitost, 1. prosinca 1897. Gospođa PELLAPRA, Memoari (neobjavljeno). 48 Rijeka zaborava u grčkoj mitologiji. (Nap. prev.) 47

Napoleon je obožavao tu vrstu piknika. Satima su ga otočani zapanjeno gledali kako skače po stijenju, igra se skrivača oko grmova ili kamenčićima na žalu... Zbog svog smisla za lakrdije zbijao je nevjerojatne šale. »Jednog se lijepog dana«, kaže nam gospodin Paul Bartel, »nakon odličnog ručka na obali, pred svojim podanicima i Sir Neilom Campbellom, koji nije mogao vjerovati rođenim očima, ponašao kao deran. Pošto se prepustio 'zabavama zajedničkim svim ljudima', iznenada na pijesku spazi gomilu ribica koje nekome bijahu ispale iz mreže. Sagnu se i šakom zagrabi te sitne ribe, zatim, prilazeći Bertrandu, spretno mu, a da ovaj nije ni osjetio, ubaci ribice u džep. Tada, praveći se da je izgubio maramicu, zamoli Bertranda da mu posudi svoju. Bertrand zavuče ruku u džep i isti čas je izvuče. Dotaknuvši ljepljive i koprcave ribice, zgadi se, a njihove mu peraje izbodu prste. Oduševljen dobrom šalom na račun velikog maršala, vječne žrtve njegovih lakrdija, Napoleon je pucao od smijeha, dok je Bertrand, psujući, praznio džep i brisao svoju uniformu mokru od morske vode.«49 Ta nam bezazlena šala pokazuje koliko je Napoleon znao biti neozbiljan...

Za tih ručkova u prirodi novi je kralj Elbe volio biti okružen s nekoliko lijepih žena koje su, otkad je bio u progonstvu, činile mali harem; njime bi se diskretno služio, kad bi »proljetni žar budio u njemu prirodne prohtjeve«... Marchand dakle dade pripremiti sve što bijaše potrebno za ručak u prirodi, pa pozva gospođice koje su na divanu ili sofi, kako je na koju dolazio red, dale da im se pipa »bradica«, kako su dobrohotno govorili mladi ljudi koji još nisu bili zaraženi romantizmom... Dva sata kasnije kočije s Napoleonom i njegovom pratnjom kretale su, drndajući po lošim putovima, prema žalu zaštićenom od vjetra. U drugim se kolima nalazila trenutna miljenica koju su svi salijetali i veoma joj zavidjeli: poput kipa lijepa Adele Bolly, žena Yannisa 49

PAUL BARTEL, Napoleon na otoku Elbi.

Theologosa, turskog diplomata grčkog porijekla, koji je na Elbu došao samo da bi mu rogove nabio čovjek kojemu se divio najviše na svijetu... Napoleon je to radosno iskoristio. U jedanaest sati svi su bili na plaži. Bivši je car odmah odjurio medu stijenje da se svuče. Okružen dvadesetoricom stražara u punoj uniformi koji su ga uvijek pratili prilikom njegovih morskih nestašluka i stoički ulazili u vodu do struka, car pođe da se okupa potpuno gol... Ručak je protekao u veselom raspoloženju. Nakon deserta Napoleon organizira veliku partiju »slijepog miša«, pa zatim igru skrivača, što mu je omogućilo da lijepu Grkinju povali u jednom grmu u koji se ostali sudionici igre nisu usudili ući... Sada Josephine bijaše zaista zaboravljena...

*** Navečer se odigrao vrlo smiješan prizor koji nam opisuje anonimni autor Tajne kronike s otoka Elbe. Nakon povratka kući u Porto-Ferrajo Napoleon, koji zbog nestašluka u grmu bijaše dobro raspoložen, poželi da lijepoj Adeli još jednom pokaže svoj žar. Odmah je dade pozvati, kadli mu general Drouot donese izvještaj koji ga pokoleba. Javljali su mu da na otok dolazi austrijski doušnik. Bivši car, čija se ljubav za Mariju Louisu nije umanjila, bojao se da govorkanja o njegovim vragolijama ne dođu do Beča ... »Nadahnut pohotom«, kaže nam nepoznati kroničar, »Napoleon brzo nađe rješenje. Pozva Marchanda i naredi mu da s muškim odijelom u torbi ode po lijepu Grkinju. – Neka se gospoda Theologos odjene u ovo odijelo – reče – i odmah je dovedi. Marchand posluša i vrati se sat kasnije sa zgodnim mladićem koji je na glavi imao ribarsku kapu. To je bilo nužno da bi se prikrila Adelina duga, kovrčava kosa.« Oduševljen svojim strateškim potezom, Napoleon otpusti Marchanda, baci se na Grkinju, brzo je svuče i odnese na krevet gdje »u velikom neredu razbacane posteljine« obavi posao s uobičajenim zanosom.

Oko osam sati bivši car zamoli Marchanda da otprati gospođu Theologos. Na žalost je sudbina, u svojoj pakosti, htjela da osovina kola kojima se mlada žena vraćala svome mužu pukne usred glavnog trga. Besposličari odmah pritrčaše, i neki od njih opaziše da »pratilac Napoleonova sluge ima zaobljenu stražnjicu, što je otkrivalo njegov spol«... Primjedbe su prštale, i jadna Adele, sva prestrašena, »pomisli da je jedini izlaz u bijegu. I što su je noge nosile pojuri u obližnju uličicu. Ali dobri ljudi, misleći da je ta tajanstvena osoba možda došla u PortoFerrajo da ubije Napoleona, pojure za njom.« U trku Adele izgubi kapu. – To je žena! To je žena! – povika uzbuđena gomila. Napokon je dvojici muškaraca uspjelo uhvatiti lijepu Grkinju. Misleći da imaju posla s uhodom, skinu joj odjeću da provjere ne nosi li skrivene kakve papire ili oružje. Krasne se grudi ukazaše pod mediteranskim nebom. Žene prasnuše u smijeh. Što se tiče muškaraca, oni su tu neočekivanu pojavu promatrali krajnje uzbuđeni, očiju sjajnih poput žeravice. Odjednom se svi zajedno bace na gospođu Theologos i grubim rukama stadu pipati ono u čemu je do maločas uživao Napoleon... Jadnicu je na kraju, u jednom kutu suše u koju su je odvukli, dvadesetorica mještana »seljački počastila«... Kad je Marchand došao po nju, ležala je na hrpi slame. Ugledavši sobara, uzalud je bujicom suza pokušavala prikriti izraz sreće i zadovoljenosti.. . Sutradan je, naravno, čitav Porto-Ferrajo znao za porijeklo lažnog mladića... 50 Na trenutak pomućen tom avanturom, prognanikov se život ubrzo nastavio uobičajenim tokom. U srpnju je stigla Gospođa majka da bi se nastanila uz svoga sina, koji je zbog toga bio duboko dirnut. A i Pauline je već najavljivala svoj dolazak. Hoće li se klan Bonaparteovih obnoviti ovdje sličan onome kakav bijaše u Ajacciu? Bilo ih je koji su tako mislili. Ali potkraj kolovoza Marija Walewska, koja se nalazila u 50

Vidi Tajna kronika s otoka Elbe.

Napulju, zamoli da bude primljena u Porto-Ferraju. Vrlo ganut, Napoleon prihvati. Kako nije bilo Marije Louise, za koju je bio dao opremiti »ljubavno gnijezdo«, odlučio je sada primiti svoju »poljsku suprugu«... A taj će susret odlučiti o njegovoj sudbini.. .

13 TAJNI POHOD MARIJE WALEWSKE NA OTOK ELBU Ta ga je voljela. ARTHUR-L. OKO PET SATI poslije podne 1. rujna Napoleon, koji je od jutra boravio na jednom brežuljku da bi mogao promatrati more pomoću dalekozora, povika: – Evo ga! Točka se na horizontu povećavala. Carevi su pratioci ubrzo ugledali jedra broda koji se kretao u smjeru Elbe. Oka prikovana uz svoj dalekozor Napoleon je pokušavao razabrati žensku priliku. Je li Marija Walewska sama? .»Dovodi li i malog Alexandrea, kojemu su sada četiri godine? Car je uzbuđeno motrio. Odjednom se obrati kapetanu Bernottiju: – Idite u Porto-Ferrajo. Uzmite kola sa četiri konja, tri osedlana konja i dvije mazge. Sastat ćemo se u San Giovanniju, gdje će, kad padne noć, biti iskrcavanje. Oficir odmah ode. Napoleon se bojao da Marie Louise ne sazna za posjet Marije Walewske. Zajedno s bratom mlade grofice bijaše odlučio da se brod usidri pred San Giovannijem i da se iskrcavanje obavi na pustoj plaži daleko od pogleda znatiželjnika... Navečer, u devet sati, Bernotti i veliki maršal Bertrand čekali su careve zapovijedi u masliniku, tridesetak metara od žala.

A Napoleon je, sakriven u ermitažu51 Madona del Monte na Monte Gioneu (gdje se bijaše smjestio da potajno dočeka Mariju), upravo primio obavijest zbog koje je moglo zakasniti iskrcavanje. Stanovnici Elbe, vidjevši kako se tajanstveni brod zaustavio na pučini pred San Giovannijem, zaključili su da je riječ o carici koja će se napokon pridružiti svome mužu, i u gomili se okupili na plaži.. . – Neka ih otjeraju! – grmio je car. U pola deset stražari su javili da su se znatiželjnici vratili svojim kućama. Napoleon odahnu. – Dobro – reče. – Dajte znak, a ja idem tamo! Jedna se barka odmah odvoji od broda i tiho uputi prema obali gdje pristane bez poteškoća. Iz nje su jedna za drugom izišle Marija i njezina sestra Emilija, obje u velovima, a za njima njihov brat Teodor koji je nosio malog Alexandrea. Bertrand se požuri da prihvati putnike i pomogne im da se popnu u kola, koja su odmah pošla u pratnji konjušara s bakljama... Na jednom zavoju zasja svjetiljka otkrivajući priliku konjanika. To bijaše car koji nije mogao dočekati Marijin dolazak. Skočivši na zemlju, približi se kolima. Poslušajmo priču Marije Walewske o tom susretu na mjesečini. »Vojnički je uzvratio pozdrav koji mu je uputio Teodor«, piše ona, »poljubio ruku meni i galantno podigao rukavicu moje sestre zamolivši je za dopuštenje da položi usne na njezinu ruku. Zahvali joj što me je dopratila i uputi laskave riječi o sličnosti s 'lijepom sestrom'. Zatim dohvati Alexandrea, stavi ga ispred sebe na sedlo i krenu za našim kolima ili za našim konjima kad smo, zbog lošeg terena, morali jašiti. Emilija, koja ga nije poznavala, reče mi tada da je usprkos svojoj uniformi nalik na veleposjednika. Ali u ermitažu je promijenila mišljenje. Zahvaljujući poštovanju koje mu je svatko iskazivao i strogom pridržavanju dvorskih običaja vidjela je što je on: pravi monarh.«

*** 51

Kuća na osami. (Nap. prev.)

Nakon večere, koja je bila poslužena vani pod kestenima, svi se raziđoše na spavanje. Marija, njezina sestra i dijete odoše s damama iz svite na spavanje u sobe ermitaža. Teodor u selo, a Napoleon u šator podignut u vrtu. Ali u dva sata ujutro Napoleon se išulja na vršcima prstiju, prekorači mameluka koji se pretvarao da spava u travi i bez buke se uvuče u kuću. Ondje se pope uz stube, gurnu jedna vrata, u tišini se svuče i uđe u Marijin krevet. Ona ga dočeka sva uzbuđena. Njihovu uzbuđenju zbog ponovnog susreta nije bilo kraja. Anonimni autor Kronike s otoka Elbe kaže nam da se »Marija Walewska, čija je posve platonska veza s d'Ornanoom samo još više rasplamsala njezinu pohotu, bacila na Napoleona koji se znao iskazati kao pravi muškarac... Podizana, okretana, gnječena, presavijana, mala grofica napokon zamoli za milost. Car se tada ponovo odjene. Bilo je pet sati. Tiho, kao što je i došao, vrati se u šator gdje se sluga Ali i dalje pretvarao da spava« .. 52 U devet sati ujutro Napoleon odvede Mariju na šetnju planinom. Dvoje je ljubavnika, držeći se za ruke, šetalo kozjim stazama, zaustavljalo se da pije na izvoru i dugo promatralo zamršeno parenje dviju crvenih biljnih uši. U jedanaest sati vratili su se u ermitaž gdje se Napoleon igrao sa svojim sinom. Doktor Foureau de Beauregard bio je prisutan. – Pa, doktore – reče car – što mislite kako izgleda? – Vaše veličanstvo – odgovori liječnik – čini mi se da je kralj Rima jako narastao... Nenadano veoma ganut, Napoleon pomiluje dječaka po plavim kovrčama. Sličnost između dvoje djece bijaše uistinu tako velika da je Foureauova zabuna bila posve razumljiva...

*** Nakon ručka car je priredio zabavu u prirodi gdje je Emilija otpjevala staru poljsku pjesmu. Kasnije u toku večeri na razgovor s Napoleonom stiže barun La Pevrusse, nekadašnji rizničar velike vojske, koji je sada bio zadužen za radove na Elbi. 52

Tajna kronika s otoka Elbe.

Marija naćuli uši i zapisa u svoju bilježnicu: »Slušajući Napoleonov razgovor s gospodinom de La Pevrusseom, koji mu je pokazivao papire prepune brojki, i dok su mi poljski oficiri jedan za drugim govorili o svojim planovima da se smjeste na otoku, govorila sam sama sebi: Doista sam se prevarila. Car prihvaća svoju sudbinu. Napravit će od Elbe tvrđavu i poput nekadašnje feudalne gospode živjeti od priroda sa svojih posjeda, zaštićen od svih napada. Možda će se dokopati cijelog otočja... Morat će svoje ljude svakako opskrbiti oružjem i okupiti kmetove.« Navečer, nakon večere, Marija je srela gospodina de La Pevrussea. – Njegovo veličanstvo se najzad odmara – reče ona smijući se. – Sretna sam što ga vidim da živi u čarobnoj i bogatoj zemlji. Barun se činio zbunjen, pa mu Marija reče: – Jesam li se prevarila? On pognu glavu. Tada ga mlada grofica, radoznala, uze pod ruku: – Ja bih to svakako morala znati. Čini se da se svi pretvaraju. Prihvaća li car svoju sudbinu ili ne? Je li sretan ili nesretan? Bogat ili siromašan? – Nije na meni da odgovaram na vaša pitanja – reče La Pevrusse – osim na posljednje. Ono me uostalom i ne zbunjuje. Zar niste upućeni? Njegovo veličanstvo nikada, usprkos mojim neprestanim zahtjevima, nije primilo ni najmanji iznos povrh dva milijuna godišnje koje je dobio po ugovoru sklopljenom između Francuske i saveznika. – Ta mi pojedinost nije bila poznata. – Takvih pojedinosti ima više. – Ima li car novaca? – Imao je. Ono što je uštedio kao običan građanin. Sve je utrošeno i izdano vojsci za posljednjeg rata... Moram činiti čuda da doskočim velikim troškovima za održavanje posluge, za pojačanje policije, za kuću Njegova veličanstva. Mogli bismo izdržati do dana kad budu ubrani plodovi ameliorad je na otoku. Ali car je odviše darežljiv... Marija se vrati u sobu vrlo tužna. Napokon dođe k njoj, napravi od kreveta bojno polje i nestade poput uragana. Ujutro ona dođe k njemu pod šator. – Donijela sam ovo – reče stavljajući na stol paketić. – Oni koji mogu, moraju novčano pomagati naše odbore. Centralna blagajna je ovdje, je li tako?

– Zar imate ovdje zalihe? – upita Napoleon. – Imam ih od čega stvoriti, i to nije žrtva. To je nakit koji nikada ne nosim. Ona otvori paketić i iz njega izvadi predivnu bisernu ogrlicu koju joj je Napoleon bio darovao prilikom Alexandreova rođenja. – Sada shvaćam – promrmlja car – Pevrusse će dobiti svoje... Zatim uze ruke male grofice: – Vaša bi me ponuda mogla uvrijediti, Marija ... Ne opirite se. Čuvajte svoj nakit. Još nisam spao na prosjački štap. Da sam u tako velikoj nevolji, obratio bih se Gospođi majci ili svojim dužnicima. Još ih imam ponešto ... Ja ću, naprotiv, vama isplatiti vaše putne troškove i osigurati isplatu zaostatka novca za Alexandrea. Otputovat ćete večeras s dovoljno novca, ako se ne osjećate odviše umorni. Marija Walewska nas uvjerava da je u taj čas osjetila kako gubi svijest. Svi njezini planovi za zajednički i nazovi bračni život s Napoleonom srušiše se u trenutku. »Mislila sam da umirem«, piše ona. Govori li istinu? Je li na Elbu putovala samo iz ljubavi? Neki pisci memoara to pobijaju i pripisuju tome političke ciljeve. To je pitanje vrijedno proučavanja...

*** »Marija Walewska«, piše Andre Sabouret, »došla je na Elbu s mnogo točnih podataka o tadašnjem raspoloženju u Francuskoj, nezadovoljstvu naroda, nepopularnosti Burbona koja je neprestano rasla, nostalgiji za carističkim režimom i o nekim bankarima koji su bili spremni financirati Napoleonov ponovni dolazak na vlast. Kad je napustila ermitaž, car joj je povjerio važan zadatak kod Murata, s kojim se imala sastati u Napulju kako bi bila skinuta zabrana s Alexandreovih dotacija. Osim toga, posjetila je denovske bankare koji su nekoliko tjedana nakon toga donijeli Napoleonu dvanaest milijuna. Taj novac iskrcan noću, poslužio je za financiranje jednog dijela ekspedicije prema Golfe-Juanu.

Mariju Walewsku možemo dakle smatrati pravim Napoleonovim tajnim agentom, donekle posebnim jer je njezin jedini motiv bila ljubav, ali se o njezinoj političkoj ulozi ne može govoriti.«3 53 Za grofa d'Ornanoa, Marija i njezin brat Teodor bijahu par bonapartističkih uhoda: »Ubrzo nakon careva odlaska,« piše on, »Teodor Laszczynski stavio je sebi u zadatak da uspostavi vezu između bonapartističkih organizacija Poljske i drugih zemalja: Bavarske, gdje se nalazio Eugene de Beauharnais, Švicarske, nekih dijelova Italije, između ostalih Napulja gdje se kralj Murat pravio kao da ne zna za postojanje tih organizacija, kako bi njegova policija to isto činila. Zbog tih je zadataka uskoro stigao na Elbu. Napoleonovo dopisivanje svjedoči da je bio dobro primljen i da je otišao kao glasnik. I Marija mu je pomogla čim je stigla u Italiju.« Grof d'Ornano dodaje: »Ali je nije za to zadužio.«54 Paul Bartel, koji u vrlo dobro napisanoj knjizi o carevu životu na Elbi spominje tajanstvenu djelatnost Marije Walewske ne misli tako. On piše: »Za vrijeme tih misija, zbog kojih je u više navrata odlazio u PortoFerrajo, Teodor Laszczynski dostavljao je caru pisma svoje sestre i odmah se zatim vraćao u Italiju sa carevim porukama za nju.« Malo dalje dodaje opisujući grofičin odlazak 3. rujna: »Trebalo je da Napoleon Mariju i njezine pratioce otprati jedan dio puta. Stigavši na pola puta do Marciana-AIte zaustavio se, sišao s konja i dugo razgovarao s Marijom. O čemu su razgovarali? To ne možemo znati. Vjerojatno joj je car povjerio neki zadatak u vezi s Muratom, i neki drugi u vezi s njegovim prijateljima u Francuskoj. Bilo bi čudno da nije bilo tako... Već su mjesecima grofica i njezin brat bili u neprekidnoj vezi s Napoleonom. Redovito su ga izvještavali o svemu što se događalo na kontinentu. Marija mu je i dalje služila, iako ju je ovaj posjet uistinu duboko razočarao. Sama nezainteresirana i potpuno odana caru, drukčije nije ni mogla postupati. Osjetila je da ju je posve 53

ANDRE SABOURET, Tajni agenti Napoleona I. Grof d'ORNANO, Marija Walewska, Napoleonova poljska supruga. 54

obuzeo san o Napoleono-voj moći, pognula je glavu i prihvatila svoju sudbinu.«55 Napokon, čovjek koji je uhodio cara za saveznike, piše: »Grofica Walewska bijaše ambasador tajnih planova. Ona je Napoleonu dostavila popis službenih ličnosti na koje je mogao računati nakon svoga iskrcavanja u Francusku.« On dodaje: »Došavši na otok kao zaljubljena žena u potrazi za nježnošću, bila je sigurna da papire, pisma i planove koje je nosila nitko neće uhvatiti. Njezina prava uloga otkrivena je tek nakon mnogo mjeseci.«56 Je li Marija Walewska bila jedan od najljepših Napoleo-ovih tajnih agenata? Je li svojom ljubavlju, nježnošću i bezumnom nadom da će trajno živjeti s carem pridonijela njegovu povratku s Elbe? U nedostatku točnih dokumenata to se ne može utvrditi. Ipak se čini vjerojatnim, s obzirom na djelatnost njezina brata, da je bila umiješana u tu neobičnu pustolovinu... Jednog će dana na nekom provincijskom tavanu možda biti otkrivena Napoleonova pisma Mariji koja će sigurno dokazati kakvu je tajanstvenu ulogu igrala lijepa poljska grofica. Dotada možemo stvarati samo pretpostavke i sumnjičenja pripisivati najviše ljubavi...

*** Znajući da iste večeri mora napustiti Elbu, Marija Walewska odluči posljednjim trenucima koje je provodila kraj svoga ljubavnika dati ugođaj bračne sreće. Dovela je malog Alexandrea da bi se Napoleon mogao s njim igrati. Dijete koje je, čini se, kao i njegova majka obožavalo cara, bilo je još nježnije nego prethodne večeri. Napoleon ga, ganut, uze na koljena i zapita: 55

PAUL BARTEL, Napoleon na otoku Elbi. Tajni zadatak Marije Walewske. Članak iz Književne revije, travanj 1924, od Pierrea Berthelota, uzet djelomično za talijanski časopis OGGI 1957. 56

– Voliš li se igrati sa svojim drugovima? Voliš li raditi? Učiti, čitati i pisati? Voliš li učiti jahati? Zatim podrugljivo doda: – Moj mi mali prst kaže da nikada ne spominješ moje ime u svojim molitvama. – Istina je – odgovori Alexandre. – Nikada ne kažem Napoleon, nego tata-car. Taj se odgovor neobično dopade Napoleonu. Okrenu se grofici i reče: – Uspjet će u životu. Ima mnogo duha. Car je htio da dijete za vrijeme ručka sjedi kraj njega. Alexandre je u početku bio dobar. Ali ne potraj a dugo i, kad ga je majka ukorila, car reče: – Biča se dakle ne bojiš? Dobro! Ja ću se pobrinuti da ga se bojiš. Mene su samo jednom tukli, i toga se uvijek sjećam. Tada ispripovijeda kako je do toga došlo: – Moja baka bijaše vrlo stara i pognuta. Meni, kao i Paulini, činila se poput neke stare vile. Hodala je sa štapom i, zbog nježnosti koju je gajila prema nama, uvijek nam je donosila bombone. To Paulinu i mene nije sprečavalo da idemo za njom oponašajući je. Na nesreću, ona je to spazila i potužila se Gospođi, govoreći joj da nas odgaja bez poštovanja prema starijima. Iako nas je Gospođa jako voljela, nije se šalila i u njezinim sam očima vidio da mi se zlo piše. Pauline je odmah dobila po stražnjici, jer je lakše podići suknjicu nego otkopčati hlačice. Navečer me Gospođa uzalud pokušavala uhvatiti. Mislio sam da je na tome i završilo. Sutradan ujutro, kad sam je htio poljubiti, odgurnula me. Već sam na to bio zaboravio kad mi, negdje u toku dana, reče: »Napoleone, pozvan si na večeru guverneru, idi se odjenuti.« Zadovoljan što ću večerati s oficirima, pođoh da se presvučem. Ali Gospođa se tada poigra sa mnom mačke i miša. Brzo uđe za mnom, i zatvori vrata, sigurna u sebe. Shvatio sam u kakvu sam klopku upao, ali je bilo prekasno da se izvučem: dobio sam po stražnjici... Gosti prasnuše u smijeh, a Napoleon se okrene Alexandreu: – No, što kažeš na to? – Ali ja se ne rugam mami – dijete će tiho i skrušeno. Car ga poljubi i reče: – To je dobar odgovor.

*** Navečer su Marija, Emilija i Alexandre ušli u kola i odvezli se prema Marciana-Marini gdje su se imali ukrcati na brod. Napoleon ih je pratio do brežuljka s kojega se vidjelo more. Ondje Mariji dade kuvertu, Emiliji dragulj, Alexandreu kutije s igračkama i zatim se s njima oprosti. Dok se vraćao kući, podigla se oluja. Pri pomisli da bi se njegovoj ljubavnici i njegovu sinu moglo nešto dogoditi uznemiri se pa naredi jednom stražaru da ih stigne i dovede natrag u ermitaž. Ali Marija, kad je vidjela uzburkano more, odlučila je da se ukrcaju u Porto-Longoneu, petnaest milja od Marciane. Stražar ih nije našao, i Napoleon provede strašnu noć u iščekivanju. Za to je vrijeme Marija po strašnoj oluji kružila po otoku. Morile su je gorke misli koje je kasnije na brodu pribilježila. »Dugo sam oklijevala. Nametnuti dvjema ženama i djetetu takav napor činilo mi se da bi bio zločin ... Ja sama nisam se toga plašila. Ali da sam ponovo ugledala cara, bila bih na muci, odviše me ponizio. Sve te mjere opreza, njegova selidba zbog mojeg dolaska, to čekanje na brodu sve do noći i tajno iskrcavanje na koje me primorao – zašto je sve to bilo potrebno? Da carica ne sazna za moj dolazak. Ona za to ne mari – bila sam u napasti da mu kažem. Ona je loša žena i loša majka. Da nije tako, bila bi ovdje. Mislim kao što pišem.« Usprkos toj ogorčenosti, Marija je odmah nakon dolaska u Napulj smjerno obavila zadatak koji joj bijaše povjerio njezin ljubavnik...

14 MARIE LOUISE VARA NAPOLEONA S GENERALOM NEIPPERGOM Imala je orla, dobila je ćoravca. Andre Sabouret

NAKON ODLASKA MARIJE Walewske Napoleon je napustio ermitaž i vratio se u svoju kuću u Porto-Ferrajo. Radnici su bili pri kraju s radovima u odajama predviđenima za Mariju Louisu. Naviknut da se za sve sam brine, poče upravljati uređenjem, i za strop salona predvidje sladunjav alegorijski motiv: dva goluba vezana čvorom koji se, kako bi se oni udaljavali, sve više stezao... A zbog sitnih pakosti, kakvima sudbina obiluje, u trenutku kad su elbanski ličioci dovršavali svoje čarobno djelo, Marie Louise se, ležeći u krevetu neke švicarske gostionice, 'podavala lijepom oficiru zbog kojega je njezina »milojka sva ustreptala«... Ovaj prizor, predstavljen ovako ex abrupto, može začuditi. Treba dakle, kako bismo to razumjeli, da se – kao što se kaže – vratimo malo unatrag. Marie Louise je 21. svibnja 1814. stigla u Schonbrunn pozdravljena silnim oduševljenjem. Austrijanci su imali dojam da se njihova nadvojvotkinja vratila u svoju palaču nakon četiri godine bolnog progonstva. – Živjela Marie Louise! Živjela Austrija! Dolje Korzikanac! – vikala je gomila. Shvativši da je njezin povratak dobio smisao posljednje savezničke pobjede nad Napoleonom, bivša se carica, silno ožalošćena, uputi u svoje odaje. U svojoj sobi, na rubu snaga i sva slomljena, zajeca. Sutradan, pošto je prikupila malo snage, uze pero i napisa Napoleonu dugo i nježno pismo. ».. . Ne optužuj me zbog zaborava, to bi samo još više uvećalo moje ionako velike patnje koje sam dosad iskusila ... U tuzi provodim svoje vrijeme daleko od tebe. Želim da ti ukrasim jedan komad namještaja za tvoju sobu; želim da to učinim svojom rukom... «

*** Marie Louise bijaše lakoumna i slaba. Usprkos nježnosti koju je gajila prema Napoleonu, ubrzo je počela da ga se odriče na različite načine. Najprije je pristala da carski grb, koji je krasio vrata njezine kočije, zamijeni svojim inicijalima, a zatim se zadovolji da je zovu »vojvotkinjom od Parme«. Naposljetku pošto su je lijepi dvorjanici

nagovorili, iziđe iz samoće, poče sudjelovati na svečanostima i plesovima i zaboravi, činilo se, nesretnog muža koji ju je čekao na svom otoku. To raskalašeno ponašanje zaprepastilo je ne samo Francuze koji su se nalazili u Beču nego i neke Austrijance. Jednog joj dana stara kraljica Marija Karolina, sestra Marije Antoanete, koja uopće nije voljela Napoleona, reče: – Drago dijete, čovjek ulazi u brak za čitav život. Kad bih bila na vašem mjestu, okačila bih plahte sa svoga kreveta na prozor i pobjegla... Zbog tih je prigovora Mariju Louisu grizla savjest. Na trenutak je razmišljala o bijegu. Ali pri pomisli na te plahte, svezane na nekom prašnom balkonu, koje bi se možda vukle po blatu, njezina se duša dobre gazdarice pobuni. Takve su pustolovine bile predviđene za nenjegovane žene. Umirena tom mišlju napisa caru jedno posve glupavo pismo... »Sretna sam što znam da si dobro i da sanjariš o izgradnji lijepe seoske kućice. Molim te da ondje i za mene osiguraš neki kutak, jer znaš da još uvijek računam s tim da ću ti se pridružiti čim uzmognem. Molim se da se to što prije ostvari. Ako urediš lijepi vrt, nadam se da ćeš meni prepustiti brigu o cvijeću. Rekli su mi da je bilo nepravedno što ti nisu dopustili da takav vrt urediš u Parizu. Ljudi se prema tebi ne odnose plemenito, i to me ozlojeđuje. To je vrlo ružno; uistinu se ničemu ne treba čuditi, jer živimo u svijetu u kojemu ima vrlo malo odgojenih ljudi.« U lipnju Marie Louise odluči da ode na liječenje u kupke Aix u Savoji. Usprkos negodovanju austrijskog dvora, koji se bojao da ne izazove nezadovoljstvo Burbona, ona 29. napusti Schonbrunn. Za taj je put uzela ime »grofica de Colorno«. Jedanaestog srpnja bila je u Chamounvju (Chamonixu) gdje je ostala šest dana odlazeći do ledenjaka i trčeći po livadama. Sedemnaestog je, oduševljena boravkom među stanovnicima Chamonixa koji žive, govorila je, »u najudaljenijem selu na svijetu«, ponovo otputovala u Aix. U Carrougeu ju je na vrata njezine kočije došao pozdraviti oficir kojega bijaše poslao austrijski car. Taj se oficir zvao Adam Albrecht von Neipperg.

Poslušajmo kako nam ga opisuje Meneval: »Bijaše to tada«, piše on, »čovjek iznad četrdesete, srednjeg rasta ali otmjene vanjštine. U husarskoj uniformi 'koju je obično nosio i s plavom kovrčavom kosom činio se vrlo mlad. Širok crni povez pokrivao je ožiljak od ozljede zbog koje je izgubio jedno oko. Pogled mu bijaše živ, prodoran i ispitivački. Otmjeno i uglađeno vladanje, laskav govor, ugodne sposobnosti išle su mu u prilog.« Taj don Juan (ženska srca koja je osvojio više nije ni brojio) rođen je 1775. u Beču iz preljubničkih i tajnih veza grofice von Neipperg s francuskim oficirom čiji je visok stas plašio neprijatelje i privlačio dame. Čujmo dalje Menevala: »Ne mogu izostaviti čudnu osobinu zajedničke sudbine koja vezuje nekadašnju caricu Francuza i generala Neipper-ga. On bijaše sin Francuza. U vrijeme kad je njegov otac, grof Neipperg, bio na diplomatskom zadatku u Parizu, upoznao je nekog francuskog oficira iz otmjene obitelji i pozivao ga k sebi. Grofica Neipperg nije bila neosjetljiva na valjanost grofa de... , koji joj se revno udvarao. Grof Neipperg se slabo brinuo za svoju ženu i prepuštao joj da radi što želi pod uvjetom da se on može odati užicima stola i kocke. Tako se između grofice i mladog oficira stvorila intimna veza čiji plod bijaše general Neipperg. Dokaz o tome potječe iz pisma majke toga generala, koje je nađeno medu papirima grofa de... nakon njegove smrti. Taj splet okolnosti bit će ozbiljan predmet razmišljanja onima koji tvrde da se sudbina uvijek zbog nečega upleće u ljudska zbivanja.«57 General Neipperg je kod Marije Louise u Pragu 1812. obavljao dužnosti komornika. Čak, kažu, nije ni pokušala prikriti svoje loše raspoloženje. Svojim zavodničkim manirama, svojim velikim crnim okom koje ju je pomno motrilo i svojom izvještačenom ljubaznošću učinio joj se 57

Baron de MENEVAL, Napoleon i Marte Louise, povijesna sjećanja.

sumnjivim. Nije se prevarila. Austrijski je car zadužio Neipperga da je uhodi i svim sredstvima spriječi da ode Napoleonu. Tajne su naredbe koje je primio bile jasne: ».. . Dopisivanje i veze između gospode vojvotkinje de Colorno i otoka Elbe treba najstrože nadzirati. Zato je potrebno otkriti sve moguće kanale koji bi mogli biti upotrijebljeni. Grof von Neipperg nastojat će vojvotkinju de Colorno s najvećim mogućim taktom odvratiti od svake pomisli na putovanje na Elbu, putovanje koje bi ispunilo tugom očinsko srce Njegova veličanstva što iskazuje najnježnije želje za dobrobit voljene kćeri ... U najgorem slučaju, ako sva uvjeravanja budu uzaludna, slijedit će vojvotkinju de Colorno na Elbu... « Marie Louise se u Aix-les-Bainsu smjestila u kuću u kojoj je neko vrijeme stanovala kraljica Hortenzija. Neipperg joj se odmah uspio približiti. Šarmer, duhovit i galantan, spretno joj se udvarao, a ona je to svaki dan sa sve većim zadovoljstvom prihvaćala. Njegova želja da postane ljubavnikom Marije Louise nije ga sprečavala da istodobno bude uhodom. Naprotiv... Jedanaestog kolovoza posla u Beč ovaj kratki izvještaj: »Danas je ovuda prošao jedan sluga kralja Josepha, zadužen tajnom misijom na Elbi. Iz pouzdanog sam izvora saznao da mu je carica Marie Louise na brzinu uručila nekoliko redaka i jedan uvojak svoje kose kao rođendanski dar za cara. Taj sluga kreće u Napulj, kamo, čini se, idu sva pisma.« Mariji Louisi nije promaklo da je neprestano uhode. Pukovnik Laszczynski, brat Marije Walewske, uspio joj je 18. kolovoza uručiti Napoleonovo pismo ne privukavši Neippergovu pažnju. Ona odmah napisa ovaj odgovor, koji ode na Elbu istim putem. »Kako bih bila sretna kad bih ti se mogla ponovo pridružiti čim uza se budem imala svoga sina. Naredila sam da mi ga dovedu, ali je tada stiglo očevo pismo u kojemu me moli da se vratim u Beč na kongres gdje će se raspravljati o interesu moga sina; čini se da se Burboni veoma trude da mi otmu Parmu. Ovdje me okružuju policija i

kontraobavještajna služba austrijska, ruska i francuska, i gospodin de Fitz-James da me zaustavi ako bih poželjela krenuti u smjeru Elbe. Usprkos tome, vjeruj mi da želim onamo poći; suprotstavit ću se svim preprekama i zacijelo ću, ako ne upotrijebe silu, uskoro biti s tobom, ali ne znam kako će sve to ići. Pokušat ću otići što prije, a očekujući to ne dopuštam tvome oficiru ni da se na trenutak odmori. Kad bi ovdje za to znali, bili bi kadri da ga uhapse i sigurna sam da bi ga pretresli. Nemaš pojma koliko su naredbe ovdje stroge. I sami se Austrijanci zgražaju. General Neipperg (sic) rekao mi je kako u džepu ima nalog da hvata sva pisma koja bih ja mogla napisati.. .« General Neipperg je zaista imao taj nalog u džepu; ali da bi Mariju Louisu spriječio da ode na Elbu, imao je i jedno drugo sredstvo, mnogo lupeškije...

U trenutku kad je napuštao Milano (gdje je zapovijedao jednom divizijom) da bi došao u Savoju na mjesto nadglednika kod Marije Louise, Neipperg je, isprsivši se, izjavio: – Za najviše šest mjeseci bit ću njezin ljubavnik, a odmah zatim i muž.58 Taj je galantni general bio siguran u svoj šarm. Znalački se njime služio i imao nevjerojatan uspjeh kod žena. »Bez oka, sa svoj im crnim povezom i svoj ih trideset devet godina «, piše Max Billard, »Neipperg je imao mladenačku krv. Mogao je davati nauke o zavođenju i samom don Juanu i u lomljenju srdaca nadmašiti sve zavodnike svijeta.«59

*** Jednog je dana u Mantovi, prema Skandaloznoj kronici iz doba restauracije, uspio silovati kćer nekoga krčmara zahvaljujući strategiji dostojnoj Boccacciovih priča. 58 59

FREDERIC MASSON, Carica Marie Louise. MAX BILLARD, Muževi Marije Louise

Došavši u krčmu gospodina Franconija, za čijom je osamnaestogodišnjom kćeri žudio, grof Neipperg zatraži sobu i dobru večeru. Kad ga je mlada djevojka došla poslužiti, uhvati je za ruku i reče joj neka isplazi jezik, opipa joj bilo, klimnu glavom i izjavi da je liječnik. – Bolujete od jedne bolesti – reče joj – koju treba odmah liječiti. Legnite, a ja ću završiti s obrokom pošto vas pregledam. Obaviješten o opasnosti, Franconi upita ne bi li njegova kćerka mogla najprije poslužiti goste. – Ne – reče odlučno Neipperg – jer bi mogla raširiti zarazu. Lisa ode zajedno s Neippergom u svoju sobu dok se Franconi, veoma zabrinut, bavio svojim gostima. Kad je potpuno gola legla u krevet, general ju je dugo pipao. – Osjećate li ovdje kakvu bol ? – upita držeći je za grudi. – Ne – reče mlada djevojka. – A ovdje? Vrhom ju je kažiprsta nježno pogladio po vrhu lijeve dojke, kao da želi izbrisati neku mrlju. Zbunjena, Lisa zadrhta. General podiže obrve. – Jaka osjetljivost lijeve bradavice – reče. – Nisam se prevario. Da pogledamo drugu. Ovlaživši prst dotakne vršak desne dojke pokretom kao da želi odstraniti bubu maru. Lisa, za koju su ti pothvati bili novost, zahropta. – Bolest je već jako uznapredovala – reče Neipperg. – Već počinje kriza, ali ja ću vas izliječiti. Spusti se u dvoranu i pozva krčmara u stranu: – Riječ je o izrazito zaraznoj, opasnoj groznici – reče. – Strogo zabranjujem ulaz u sobu vaše kćeri. Ja ću se sam služiti vanjskim stubištem kako ne bih nikoga susretao. Dva ću se dana brinuti o njezinoj prehrani i njezi. Imam kod sebe sve lijekove koji su joj potrebni. Ništa se ne bojte... Gospodin Franconi zahvali Neippergu koji se odmah vrati u Lisinu sobu. Lisa, još uzbuđena različitim dodirima, osjećala je kako je obuzima toplina koju je nevino pripisivala početku groznice četvrtače. Lažni liječnik izvadi iz džepa mast, umoči prst i otpoče s masažom bradavica. Ubrzo nakon toga Lisa se, uzdišući, poče grčiti.

– Bolujete od bolesti koja često napada još neudate djevojke – reče Neipperg. – U vašoj dobi morali biste već biti udati. – Istina je – promrmlja Lisa koja je osjećala kako je obuzimaju neki neodređeni osjećaji. – Meni je kao liječniku dužnost da vam predložim lijek koji vas može izliječiti – ozbiljno reče general. – Ne osjećate li na ovom mjestu neko bockanje? Nevinim pokretom ocrta – priča nam autor kronike – predmet koji su stari nazivali »prorezano srce« ... . – O da – odgovori mlada djevojka koja se sve više uzbuđivala. – U tom slučaju – odgovori Neipperg – svako bi oklijevanje bilo zločin. Moram postupiti kao da sam vaš muž. O tome nećemo govoriti. To će ostati naša tajna. U pitanju je vaše zdravlje... Tijela napeta poput žice, Lisa prihvati u jednom dahu. Dobri general tada odloži svoj kaput na stolicu, izuje cipele, pope se na krevet i znalački joj dade svoj lijek... Dva dana, dok je gospodin Franconi odlazio paliti svijeće za ozdravljenje svoje kćeri, Neipperg je u potpunom miru uživao u čarobnoj Liši kojoj se to originalno liječenje veoma svidjelo. Nakon toga je nestao, a oduševljena ga je djevojka zadržala u sjećanju kao vrlo odana liječnika... Takav zavodnik bio je za Mariju Louisu prava napast. Jednim, ali jedinstveno izvježbanim okom Neipperg ju je sa slašću svlačio. Siguran u svoju pobjedu tašto je mislio na trenutak kad će postati ljubavnikom kćerke austrijskog cara. Osim toga, pomisao da nabija rogove Napoleonu silno ga je zabavljala jer je bio vrlo mlad duhom...

Trudeći se da zadobije milost bivše carice, general je nastavio igrati svoju ulogu uhode. Bilježio je što je ona govorila, imena posjetilaca, pa čak i opaske o izrazima njihovih lica kad bi u razgovoru bilo spomenuto Napoleonovo ime. Austrijskom caru poslao je 20. kolovoza ovaj izvještaj:

»O otoku Elbi i njezinu stanovniku malokad se govori, i trenutno ne postoji želja za posjetom. Ali zato je najvatrenija želja ponovni susret s princom... Vaše veličanstvo može biti posve mirno. Što se tiče presvijetle nadvojvotkinje, ona ne održava nikakvu vezu i nema neke tajne razmjene pisama.« Marie Louise je zapravo izvanredno lukavo vukla Neipperga za nos. Redovno je primala Napoleonova pisma, odgovarala na njih, skriveno razgovarala s tajnim agentima i živo pripremala svoj odlazak na Elbu. Da1 bi radila posve sigurna, pribjegla je čak tome da svome »dragom tati« napiše pismo najavljujući svoj skori povratak u Beč. Ali jao! Sutradan je Neipperg bio obaviješten o prolazu grofa Laszczynskog. Odmah je napisao u Beč: »Prije tri dana neki se poljski oficir (po imenu Germanowski, koliko znam), dolazeći s Elbe, zaustavio u jednom odmorištu između Ženeve i nas (Frangvja ili Annecyja) i po glasniku carici Mariji Louisi poslao carev dopis. Odmah sam ušao u trag tom čovjeku, ali nisam mogao saznati s kakvim je zadatkom poslan i mislio sam da je došao iz Allamana od kralja Josepha. Njegovo veličanstvo koje mi sada poklanja svoje milostivo povjerenje, dojavit će mi po kakvom je zadatku bio poslan gore navedeni poljski oficir. Car Napoleon je s velikim zanimanjem pitao za zdravlje Njezina veličanstva i uporno je pozivao da dođe k njemu... « Znajući da je Neipperg upoznat s prolazom Laszczynskog Marie Louise je smatrala mudrim da poduzme neke mjere opreza i da mu pokaže Napoleonovo pismo. Ali nakon nekoliko dana Neipperg je u Beč otpremio ovaj izvještaj: »Car Napoleon je u razmaku od deset dana poslao tri osobe da caricu nagovore da ode k njemu ne čekajući dopuštenje i obavijeste je da je njegov brod čeka usidren u Genovi. Carica, čvrsto odlučivši da odbija sve što bi moglo povrijediti očinsko srce Vašeg veličanstva, uopće nije htjela saslušati te prijedloge, i tajni su izaslanici, među njima i poljski oficir grof Lonczvnski (sic), koji prije bijaše uzeo ime Germanowski,

otišli ne dobivši odgovora. Kapetan Hurault, muž čitačice istog imena, koji je bio na odmoru na Elbi, također je došao ovamo svojoj ženi i donio carevo pismo. S razlogom pretpostavljam da je ono sadržavalo prilično oštre izraze i prigovor carici da je napustila cara u nesreći i odvojila se od princa. To je pismo snažno djelovalo na caricu i ozbiljno ugrozilo njezino zdravlje. Taj novi dokaz o potpuno bezobzirnom ponašanju utvrđuje samu uzvišenu princezu u njezinoj averziji prema putovanju svome mužu. Do tog putovanja nikada neće doći bez odobrenja Vašeg veličanstva, jer je njen strah od toga veći nego želja da se sjedini sa svojim mužem. Carica dakle nije poslala umirovljenog kapetana Huraulta natrag na Elbu, nego naprotiv predlaže da ga sa svojom pratnjom povede u Beč gdje će bez sumnje moći biti pod paskom.« Ovaj put se Neipperg nije varao tvrdeći da Marie Louise ne želi otići na Elbu. Što se dakle dogodilo?

Jedno je Napoleonovo pismo uznemirilo građansku dušu Marije Louise. Razdražen čežnjom, car je od svoje žene zahtijevao da mu se što je prije moguće ponovo pridruži, prijeteći joj »silovitom otmicom u slučaju daljnjeg odugovlačenja«.60 Ta prijetnja, koju je general Neipperg iskoristio s umiljatim licemjerstvom, bijaše uplašila bivšu caricu. Izbezumila se pri pomisli da bude oteta poput plesačice iz bečke opere, sakrivena u kabriolet i možda preodjevena u muškarca da bi izbjegla savezničkoj policiji.. . Njezin je muž sada za nju bio jedan od onih zavodnika kojima su joj prijetili kad je bila djevojka. Iznenada stavljena pred dilemu: pustolovina kakvu je značio takav odlazak na Elbu ili miran život kakav su joj predlagali Neipperg i njezin otac, Marie Louise nije oklijevala. Potpuno bezuvjetno i, čini se, bez

60

Vidi Neippergovo pismo Franji I. austrijskom.

žaljenja odluči se za mir. Nakon četrdeset osam sati razmišljanja donijela je odluku i vrlo mirno napisala austrijskom caru: ».. . Prije tri dana primila sam jednog carevog oficira s pismom u kojemu mi car naređuje da bez odgađanja dođem na Elbu gdje me očekuje izgarajući od ljubavi... Budite sigurni, dragi moj oče, da sada manje nego ikada želim poduzeti to putovanje, i dajem vam časnu riječ da ga nikada neću poduzeti bez vašeg dopuštenja. I molim vas da mi kažete što želite da odgovorim caru... « Neipperg je mogao slaviti pobjedu. Ne samo što je sada bio siguran da će Mariju Louisu dovesti u Beč, nego je bio i gotovo siguran da će je učiniti svojom ljubavnicom...

*** Nekoliko dana kasnije, nakon požurivanja uslužnoga generala koji je želio iskoristiti »prilike što ih pružaju putovanja«, napustila je Aix i polako se vraćala u Austriju. Jedne večeri u Švicarskoj, možda zbog grižnje savjesti, poslala je gospođi de Montebello ovo neobično pismo: »Zamislite, posljednjih dana moga boravka u Aixu car mi je slao poruku za porukom kako bi me naveo da mu se ponovo pridružim, da pobjegnem sama s gospodinom Huraultom, i poručio mi da sina ostavim u Beču kad je već ondje, jer da njemu nije potreban. To je za mene bilo odviše, i iskreno sam mu odgovorila da sada ne mogu doći. Bojim se da sve te poruke ne utječu na bečki dvor i ne dovedu do toga da me on zadrži još duže (daleko od Parme); ali ja ću njima (ministrima) dati svoju najsvetiju časnu riječ da neću ići sada na Elbu i da neću ići nikada (jer vi bolje znate nego itko da to ne želim). Ali car je uistinu nedosljedan i lakomislen... « Gospođa de Montebello nije voljela Neipperga. Shvatila je da je on kriv za iznenadnu promjenu odluke Marije Louise. Sablažnjena, dopustila je sebi da svojoj bivšoj vladarici pošalje pismo uznemireno i

puno jedva prikrivenih aluzija na opasnosti koje vrebaju na jednu mladu ženu kraj odviše poduzetna vojnika. Naviknuta prikrivati svoje osjećaje, Marie Louise odgovori ovim pismom – kojim je možda samo željela umiriti svoju savjest: »Molim vas, samo nastavite s vašim ukorima; znate da ih volim slušati i ništa se ne bojte zbog večernjih šetnji. Vi znate da sam se odrekla i ono malo očijukanja koje mi predbacujete. Moje će srce, koje je poput kamena za osjećaj što ga još nikada nisam upoznala, ostati uvijek mirno... 61 .. . Želim vas samo umiriti u vezi sa stanjem toga jadnog srca koje je isto onako mirno kao i onda kad ste ga vi napustili, i zbog toga će svi koji su se u to vrijeme kladili izgubiti okladu; ali priznajte također da objekt baš nije zavodljiv i nema razloga da mu se ne opire... « Taj tako neprivlačan objekt bit će nakon tri tjedna njezin ljubavnik.

*** Mala karavana stigla je 24. rujna na obalu jezera Quatre-Cantons i posjetila kapelicu Vilhelma Telia. Iznenada strašna oluja prisili putnike da se sklone u obližnju gostionicu »Zlatno sunce«, na obroncima planine Righi. Neipperg se dočepao prilike koju je očekivao od Aixa. Poslušajmo Menevalova unuka: »U gostionici na Righiju prekršeno je nešto na što se dotada strogo pazilo: sluga koji je bio u službi morao je uvijek spavati pred caričinim vratima, ali raspored prostorija u gostionici bijaše takav da se između njih nije moglo prolaziti jer su se nalazile s obiju strana hodnika. Taj je raspored, uistinu, mogao carici učiniti nezgodnom prisutnost muškarca koji je morao spavati pred njezinim vratima, jedinim izlazom iz sobe. Kako bilo da bilo sluga je dobio naređenje da spava u prizemlju.« 61

Zapamtit ćemo ovu rečenicu: ». . . osjećaj koji još nisam upoznala . . .« Kakav je to dakle bio osjećaj o kojemu se radilo u pismu Napoleonu? Je li to jednostavno međusobna obazrivost.

Zahvaljujući tom odstupanju, general Neipperg je mogao vrlo jednostavno ući u sobu Marije Louise. Iskorištavajući strah mlade žene pred grmljavinom i munjama, on se uvuče u krevet, privuče je k sebi, pomilova i dovrši izazvavši njezinu vlastitu munju na mjestu što ga je Napoleon, koji se uvijek žurio, doticao tek površno. Zaslijepljena, bivša carica zaboravi na oluju.62 Nekoliko dana nakon toga jedan je tajni agent izvijestio austrijskog cara kako general Neipperg zadržava Mariju Louisu na kontinentu. Bez imalo stida, Franjo I. uzviknu: – Hvala Bogu! Imao sam sreću pri izboru pratioca.

*** Nakon putovanja, na kojemu je Neippergu svaki odmor bio izlika za ljubavne podvige – čije su odjeke preneraženo slušali gostioničari – Marie Louise stiže u Schonbrunn 4. listopada u sedam sati ujutro potpuno iscrpljena. Usprkos umoru ode da poljubi Orlića, zatim se vrati u svoju sobu i slatko zaspa. Bivša carica imala je pravo što je prikupljala snage, jer – otkada se svi diplomati Evrope bijahu okupili na kongresu u Beču da bi pokušali obnoviti ono što je Napoleon u petnaest godina bio razorio – u glavnom su se gradu bez prekida održavali balovi, zabave, parade, dvorske svečanosti i koncerti. Pet dana nakon povratka Marie Louise je prisustvovala svečanosti priređenoj u istoj dvorani u kojoj su je prije četiri godine prokurom »udali« za francuskoga cara.

62

Neippergov sin potvrđuje izjavu Menevalova unuka: »Ljeti 1814«, piše on, »Njezino veličanstvo Marie Louise otputovala je u kupke Aix, u Savoju. Ne sjećam se je li se na odlasku ili povratku putovalo kroz Švicarsku. Znam samo da je ljubav, koja je nikla u njihovim srcima, postala velikom strašću, i da su se oni, u toku jedne olujne noći koja je naviještala nesreću, prvi put predali ljubavi.« (Memoari redigirani 1831.) Bečki je kongres počeo s radom 26. rujna.

Iz dubine lože gledala je kako plešu Metternich, Castlereagh i svi oni koji su pobijedili njezina muža, ne pokazujući pri tom nikakvo uzbuđenje. S vremena na vrijeme okretala se prema Neippergu i upućivala mu suučesnički osmijeh. Umjesto odgovora, kaže nam Leonide Tournier svojim osebujnim stilom, »on joj je namigivao svojim jedinim okom«... 63

Veze koje su Mariju Louisu spajale s Napoleonom iz dana u dan su sve više slabile. Različiti su događaji samo ubrzali raskid. Jedne je večeri Bausset, nekadašnji komornik dvorca Tuileries, usred salona počeo govoriti o carevoj nevjeri. – Imao je sve dame sa caričina dvora za jedan šal – reče smijući se ... – Samo su mu za vojvotkinju de Montebello bila potrebna tri ... Marie Louise problijedi: – Zar zaboravljate pred kim se nalazite? – reče. I, ne mogavši više od bijesa izustiti riječ, okrene se Neippergu. Ovaj joj odmah priskoči u pomoć. Dvor je tada promatrao ljubavnika bivše carice kako gorljivo brani čovjeka kojemu nabija rogove...

*** Glasine o njezinoj bračnoj nesreći probudile su u Marie Louise mnoge stare uvrede. Jedan spretan Metternichov potez napokon će mladu ženu posve odvojiti od suverena Elbe. Jednog su jutra Mariji Louisi donijeli čudan dokument koji je stigao iz nuncijature. Zaprepašteno, kako možemo i zamisliti, ona pročita da je, budući da brak Josephine i Napoleona nije bio propisno razvrgnut, njezin brak s bivšim carem bio ništavan i da je, prema tome, živjela u »nepriličnoj vezi« od 1810... Crkva je velikodušno dodala: kako je gospođa de Beauharnais umrla, ništa se više ne suprotstavlja sklapanju pravog braka između carskih priležnika. U dokumentu se nalazio i ovaj zaključak: »Budućnost će ispraviti nepravdu nanesenu najčasnijem i najplemenitijem od suverena 63

LEONIDE TOURNIER, Marie Louise i Neipperg, 1892.

(Franji I.) koji je svoju kćerku žrtvovao zbog svoga naroda, ali ako je monstrum (Napoleon I.) izigrao naše povjerenje, ona će zapitati zbog čega je dopušteno da skandal potraje tako dugo pošto se saznalo da je nevina žrtva žena onoga za kojega se, katolički govoreći, dosad ne bi bila smjela udati. Do sada, kad je monstrum uistinu udovac i slobodan da ponovo stupi u vezu ... « Marie Louise bijaše užasnuta. Napoleon je od nje dakle učinio preljubnicu, a od njezina sina kopile!... Njezina nekadašnja mržnja prema »francuskom čudovištu« vrati se istog trena. Bivša carica, kao praktična katolikinja, nije »Korzikancu« mogla oprostiti što ju je četiri godine pustio da živi u smrtnom grijehu... I, ni ne pomislivši na paradoksalnu stranu svoje situacije, ode da svoje vjerske muke povjeri svome ljubavniku... Neipperg je znalački iskoristio okolnosti. Navuče zastor, zatim Mariju Louisu odnese u krevet, smiri je svojim nježnostima i za nekoliko trenutaka u velikom zanosu uspije iz njezina sjećanja odagnati sve ružne uspomene...

*** Usprkos ravnodušnosti koju je bivša carica otada pokazivala prema Napoleonu, proširio se među članovima kongresa potkraj rujna glas da se i dalje dopisuje s prognanikom i da se potajno sprema otputovati na Elbu. Neki su diplomati to odmah iskoristili da porazgovaraju o njezinu stupanju u rang vojvotkinje od Parme. Sva usplahirena, mlada žena ode da potraži svoga oca. On joj objasni što je blaže mogao, kako je najbolje sredstvo da uvjeri kongres u prekid svih odnosa s Napoleonom objavljivanje njezine veze s Neippergom. Dva sata kasnije dvor najavi da je general imenovan velikim konjušarem, službenim otpravnikom poslova i komornikom Marije Louise. To su bile dužnosti koje su mu omogućivale da se vozi u kolima sa svojom ljubavnicom... Otada su često bili viđani u šetnji Bečom, na koncertima, a znali su »pobjeći« i na selo. Poslušajmo Maxa Billarda:

»Mariji Louisi nije bilo teško izbrisati sve što je na sadašnji trenutak bacalo blago svjetlo uspomena i što ju je podsjećalo na cara. Voljela je Neipperga i više čak nije ni krila svoju bizarnu naklonost prema tom čovjeku koji je postao 'gospodarom njezina duha i njezine ličnosti'.64 Sa svojim je komornikom jašila i vozila se u kočiji. Događalo se ponekad da se zaustave na nekom seljačkom gospodarstvu ili da sjednu uz rub šumarka da bi uživali u ljepoti krajolika. Pili su mlijeko i jeli domaći kruh. Čari sanjarenja, ljubav na travi, u nekom tihom kutku, ljubav vezana za život na selu ... to bijaše čarobno i poetično: slika koja ne bi nimalo pokvarila neku Gessnerovu idilu ili Florianovu pastoralu. A potvrda sreće Marije Louise bijaše njezina radost i duhovitost.. .«65 Ta sklonost ljubavi na travi potakne ljubavnike jednoga dana da se tako nesmiljeno bacakaju te su seljaci, skriveni iza živice – kaže nam Leonide Tournier – »dobili pouku o uživanju«... U nekim selima u okolici Beča nekoliko se pastira čak hvalilo da točno znaju boju »ježa Njezinog carskog veličanstva nadvojvotkinje Austrije«... Takav zaborav naveo je članove kongresa da vojvodstvo Parme dodijele – ne bivšoj carici Francuza – nego preljubnici Napoleona I.

15 NAPOLEON USPIJEVA POBJEĆI S ELBE ZAHVALJUJUĆI LIJEPOJ GOSPOĐICI BARTOLI, LJUBAVNICI PUKOVNIKA

64

65

Menevalovo tajno pismo Lavaletteu. MAX BILLARD, Muževi Marije Louise.

CAMPBELLA Kakvog li izgovora, voljeti VICTOR HUGO DOK SU SE U BEČU članovi kongresa međusobno vrijeđali biranim riječima, kao što priliči diplomatima, Napoleon je na Elbi i dalje mirno i povučeno živio. Svakog jutra, ustajući prije zore, nešto bi lagano pojeo i na jedan sat odlazio kopati u svom vrtu. Nakon toga bi pošao u vruću kupku a zatim se dugo odmarao sjedeći posve gol na stolcu. Tu bi objema rukama pomno trljao svoja bedra. To bi jedinstveno zanimanje trajalo dobrih pola sata. Napoleon bi prekinuo tek kada bi pristići, koji su ga smetali, počeli krvariti. Tada bi zvao svoga slugu Marchanda: – Eto, to mi pomaže da se čitav dan dobro osjećam. To vrijedi više od svih ljekarija. Deset minuta kasnije carska bi bedra bila u hlačama od bijelog platna, i Napoleon se, olakšan, do ručka šetao brdskim puteljcima. Poslije podne suveren bi s pastirskim štapom u ruci, ponovo odlazio u selo. Proučavao je svoj otok, razgovarao s ribarima, nadgledao rudnike željeza i vraćao se oko šest sati. Poslije večere kartao bi s Gospođom majkom, Berthierom, Drouotom i pukovnikom Campbellom, predstavnikom Engleske na otoku. Partije su obično loše završavale jer je Napoleon sramotno varao. U devet bi sati napokon ustao, sjeo za klavir i jednim prstom svirao ove note: Do do sol sol la la sol fa fa mi mi re re do. Ta je melodija pjesmice Hoću li vama reći Mama? bila znak za odlazak. Svi bi otišli spavati. A bivši car, postavši sličan kralju Yvetotu, s kojim ga je Beranger nedavno usporedio, potražio bi svoju »Jeanneton«. Od nekog vremena to je bila mesnata Liše Le Bel, koja bijaše došla (u pratnji svoje mame) kako bi nesretnom prognaniku omogućila da »okuša slast njezine kajsije«...

Na početku studenog na otoku se nastanila Pauline, i život se malog dvora promijenio. Gotovo svaki dan priređivane su zabave, balovi, koncerti. Napoleon je, oduševljen ljepotom svoje sestre, u svim tim ludorijama sudjelovao s dječačkim zanosom. Preodijevao se u klauna, Pierrota, Harlekina. Jedne je večeri dotjerao čak dotle da je sebi, na opće zadovoljstvo prisutnih, zataknuo u uši papirnate rogove... 66 Pauline, koja je imala dobro srce, uskoro se okružila najljepšim ženama otoka kako bi mogla, u danom slučaju, popuniti krevet svoga brata. Najprije je, naravno, pridobila Lisu Le Bel, zatim gospođu Bellini-Skupieskv, vatrenu Španjolku, ženu poljskog oficira, pa gospođu Colombani, neku gospođicu Vantini, a i neke druge čija imena nismo saznali, ali koje su imale sve potrebne kvalitete da raspolože Napoleona. Tjednima je tako suveren Elbe živio poput paše: majka, sestra i njegov mali dvor mazili su ga, narod blagoslivljao a harem mu ispunjavao sve želje. »Carevi su dani«, piše Pevrusse, »prolazili u najugodnijim zanimanjima. Nitko od nas nije mogao saznati kad će otići s otoka. Svima je bilo ugodno. Naši odnosi s Francuskom i s našim obiteljima nikad nisu bili prekinuti. Suverenov autoritet jedva se i osjećao. Zemljišni porezi, koji su dosezali i 24.000 franaka, stizali su polako. Napoleon me je upoznao sa svojom namjerom da ni jednog poreznog obveznika ne prisiljava. Svi ostali javni prihodi stizali su na vrijeme. Našom se malom državom očinski upravljalo. Živjeli smo u ugodnoj i umjerenoj atmosferi, sretni, zadovoljni, što svoj život povezujemo s Napoleonovim.«67 Uljuljan tim idiličnim životom, bivši je car pripremao svoj bijeg nekako ravnodušno. I bez sumnje bi još duge mjesece diktirao svoje memoare, obrađivao svoj vrt i istraživao svoj otok, da mu nije jednoga dana u veljači 1815. Engleskinja koja mu se divila, lady Holland, s nekoliko sitnih darova poslala svežanj britanskih novina. Očaran, Napoleon se baci na novosti i problijedi. U kutu jedne stranice mala vijest je javljala da je bečki kongres, smatrajući da je »krvolok« još preblizu Evropi, raspravljao o njegovu prebacivanju na Svetu Jelenu. 66 67

PAUL BARTEL, Napoleon na otoku Elbi. PEYRUSSE, Memoari.

Ta će vijest ubrzati događaje. Napoleon odmah odluči da prije kraja mjeseca pobjegne i da pokuša izvesti vojni udar u Francuskoj. Tako je još jedanput žena – i to strastveno zaljubljena žena – bila ona koja je, te zime 1814, postala oruđe sudbine... 68

*** Napoleon je znao da su Burboni svojom nespretnošću razočarali Francuze. Mogao je dakle računati na jedan dio naroda. Ne gubeći ni časa otpoče s tajnim pripremama za odlazak, prije no što bi članovi kongresa mogli djelovati.69 Njegov engleski tamničar, pukovnik Campbell, otputovao je 16. veljače u Firenzu na sastanak sa svojom ljubavnicom lijepom Bartoli. 68

Lady Holland bijaše žena trećeg lorda Hollanda, nećaka velikoga Foxa. Oboje su prvom konzulu bili predstavljeni 1802. Tim su susretom bili oduševljeni, i lady Holland je svojim bonapartizmom čak pomalo sablažnjavala londonsko društvo. Došlo je dotle da su je neki optuživali kako je zaljubljena u Napoleona. Prilikom pada carstva lord Holland je u Gornjem domu uložio protest protiv svih državnih odluka koje su se odnosile na zatočenje bivšeg cara. Nema sumnje da je pri tom budući kancelar vojvodstva od Lancastera bio pod utjecajem svoje žene u koju bijaše strastveno zaljubljen. Kao dokaz bit će dovoljan ovaj primjer: Za jednog putovanja po Švicarskoj mlada ga je žena, nakon trodnevnog izleta, našla kako leži, kao kad ga je bila ostavila. »Nije se mogao odlučiti da sam ustane i da se odjene« . . . 69 Moglo se reći da je za vrijeme kongresa »čitav grad bio poprište općeg ljubavnog sastanka«. Politika je naravno bila usko vezana za ljubavne intrige. Tallevrand je sa sobom doveo svoju nećakinju, zanosnu Dorotheeu de Courlande, groficu de Perigord (buduću vojvotkinju de Dino) čije su sestre živjele u Beču. A te su sestre mogle biti vrijedni saveznici francuskom diplomatu. Prva, vojvotkinja de Sagan, zato što je bila Metternichova ljubavnica; druga, princeza de Hohenzollern, jer je bila ljubavnica grofa de Walmondena; a treća, vojvotkinja d'Acerenza, jer je u svoj krevet primala generalnog sekretara kongresa, Frederica Gentza . . .

Bila je to neočekivana prilika koju je Napoleon odmah iskoristio. Iste je večeri dao nanovo naoružati inconstanta i dva velika transportna broda. Idućih je dana, za promjenu, stvarao planove za uređenje svoje ljetne rezidencije i dao nalog za početak radova... Dvadeset trećega dan je znak za uzbunu. »U deset sati ujutro,« piše Paul Bartel, »pojavljuje se na obzorju engleska korveta The Partridge, koja je Campbella bila odvezla u Livorno i koja ga je imala dovesti natrag na Elbu. Punim jedrima upravo je stigla i usidrila se u luci PortoFerrajo. Napoleon ništa ne prepušta slučaju. Odmah izdaje naređenje za prekid svake neuobičajene aktivnosti u luci. Uplašen je i smeten. Campbellova prisutnost na The Partridgeu najveća je nezgoda. To znači odgađanje bijega na neodređeno vrijeme.« Uskoro je Napoleon odahnuo. Campbell nije bio na brodu. Usprkos izvještajima agenata, Campbell je radije ostao u Firenzi da bi uživao sa svojom ljubavnicom. Ta će lijepa i senzualna Firentinka, finih crta, svježe i meke puti, kako su nam je opisali, zadržavajući pukovnika u svom krevetu omogućiti Napoleonu bijeg... Pod sjajnim Talleyrandovim vodstvom te su tri dame (i Dorothee, koja je vrlo brzo postala ljubavnicom grofa Clama, adutanta maršala Schwarzenberga) mnogo pomogle Francuskoj. I može se svakako reći kako je vođi francuske delegacije uspjelo da se čuje glas naše zemlje samo zahvaljujući tim ljubaznim posrednicama. Nikada politika jastuka nije bila uspješnija nego za vrijeme toga kongresa. Navečer 26. car poljubi svoju majku i uplakanu sestru i ukrca se na brod. Prvog ožujka stupio je na tlo Francuske.

*** Izvanredan uspjeh Napoleonova marša na Pariz možemo sažeti u sedam naslova objavljenih u istim novinama između 28. veljače i 20. ožujka 1815. Oni pokazuju zacijelo najljepši preokret mišljenja koji je ikad zapisan u novinama. Evo tih naslova:

»Pustolov napušta Elbu« – »Tiranin se približava s obale« – »Uzurpator je u Antibesu« – »Korzikanac je u Grasseu« – »Bonaparte je u Lyonu« – »Napoleon dolazi u Pariz« – »Car je u Tuileriesima... « Napustivši 2. u zoru Golfe-Juan, gdje je logorovao među neprijateljski raspoloženim narodom, brdskim se putovima uputio prema Grasseu. U Saint-Vallier-de-Thieyju seljaci su ga počeli pozdravljati. U Digneu su ga pozdravljali klicanjem. U Laffrevu se iznenada sreo s 5. bataljonom što ga bijaše poslala vlada Luja XVIII. Prišavši na domet pištolja sjaše, krene naprijed sam i rastvori kabanicu: – Vojnici 5. bataljona, pogledajte me. Ako je među vama netko tko želi ubiti svoga generala, svoga cara, može, evo me. Odgovori mu klicanje: – Živio car! Osmoga je ušao u Grenoble, primio korpuse i obavio smotru četa. Uvjerivši se da na svojoj strani ima dio Francuske, zatvori se u sobu i napisa Mariji Louisi dugo pismo. Od trenutka kad je stupio na tlo Francuske mislio je samo na čas kada će imati pravo – odnijevši svoju prvu pobjedu – da je zamoli neka mu se ponovo pridruži... Pismo bijaše stavljeno u orah i povjereno tajnom agentu koji odmah ode u Austriju... Desetog je Napoleon ušao u Lyon, gdje su još večer prije toga bili grof d'Artois (budući Karlo X.) i vojvoda d'Orleans (budući LouisPhillipe). Smjestivši se u njihovim odajama, redigirao je dekrete koji su imali ponovo uspostaviti svu vlast što ju je abdikacijom bio izgubio. Zatim pomisli da bi ga malo razonode osnažilo. A budući da se gospoda Pellapra, u čijem je nježnom i milom tijelu nekada uživao, nalazila u Lyonu, pošalje slugu da je potraži. Evo kako nas o tome obavještava Meneval u licemjernom tonu kakav odgovara kad se želi nešto ispričati i ostati diskretan: »Kad je car stigao, gospoda Pellapra«, piše on, »bila je u Lyonu kod svoje obitelji. Srcem i dušom dijelila je zanos građana Lyona. Car me poslao k njoj. Budući da je u Lyonu bila nekoliko dana, mogao je iz razgovora s njom mnogo toga saznati. Nezgodno je jedino bilo naći

pogodan trenutak usred nemira koji je vladao. Mogao ju je primiti tek u kasne večernje sate... «70 Oduševljen što je ponovo našao svoju lijepu prijateljicu, Napoleon joj na jednom velikom krevetu pokaza da progonstvo uopće nije umanjilo njegovu žestinu. Njihov je sastanak bio uspješan. Ujutro, dok se mlada žena, iscrpljena ali sretna, vraćala kući, car, koprcajući se poput ribe, napisa Mariji Louisi ovo zanosno i nježno pismo: »Dobra moja Louise, pisao sam ti iz Grenoblea da ću biti u Lyonu a uskoro i u Parizu. Moja prethodnica je u Chalon-sur-Saone. Noćas ću joj se priključiti. Ljudi mi u gomili trče u susret. Čitave regimente napuštaju sve da bi mi se priključile. Sa svih strana primam deputacije. Kada primiš ovo pismo, bit ću u Parizu. Grof d'Artois i d'Orleans (sic) bili su u Lyonu. Oni su nahuškali narodnu gardu, šest regimenti pješadije i dvije konjice koje bijahu okupili. Ali poklici »živio car« primorali su ih (sic) da pobjegnu bez ikakve pratnje. Sat kasnije stigao sam u grad koji je za mene pokazao nevjerojatno oduševljenje. Stanovnici dolaze u gomili iz svih dijelova Lyona. Zbogom, dobra moja prijateljice, veseli se i dođi da mi se pridružiš s mojim sinom. Nadam se da ću te moći poljubiti prije kraja ožujka. NAP.« Trinaestog, u trenutku kad ga je bečki kongres proglasio »izvan zakona«, napusti Lyon; 14. bijaše u Chalonu, 15. u Autunu, 16. u Avallonu, 17. u Auxerreu gdje je srdačno primio maršala Neya koji je došao da ga uhapsi; 19. je spavao u Pont-sur-Yonne, i 20. je kao pobjednik ulazio u Tuileries, koje je Luj XVIII., pozelenjeo od straha, naglo bio napustio četiri sata prije toga... Čim je ponovo uspostavio red u svojoj vladavini, posla Mariji Louisi novo pismo: »Dobra moja Louise, gospodar sam cijele Francuske. U narodu i u vojsci vlada najveće oduševljenje. Samozvani je kralj otišao u Englesku, a možda i dalje. Komandanti svih mjesta u kojima se vijori 70

Barun DE MENEVAL, Napoleon i Marie Louise, Povijesna sjećanja.

moja zastava, čitava moja stara garda, svi su oko mene. Po cijele dane bavim se smotrama mojih 25.000 ljudi. Francuska se nikoga ne boji. Očekujem te u travnju. Budi 15. ili 20. travnja s mojim sinom u Strasbourgu. Zbogom, prijateljice moja. Samo tvoj, NAP.« Danima je čekao odgovor. Naposljetku su ga tajni agenti obavijestili da njegova pisma ne stižu do Marije Louise. Čim bi koje uhvatio Franjo I., odmah je predavano članovima kongresa. Napoleon, bijesan, odluči da svojoj ženi pošalje jedno pismo tajnim vezama. Zaduži grofa de Montronda da ode u Austriju. Bivši ljubavnik gospode Hamelin stiže u Schonbrunn 15. travnja. Da bi sa sebe odvratio pažnju uhoda, predstavi se kao veliki ljubitelj vrtova. Jedne večeri sretne kraj botaničkog staklenika Menevala i uruči mu pismo upućeno Mariji Louisi. Smiješeći se, objasni: – Imam punu slobodu da caricu otmem preodjevenu u muškarca i da se zbog njezinih prenemaganja ne uzbuđujem... Meneval, koji je kao svakodnevni svjedok znao za vezu Marije Louise s Neippergom, smatrao je pametnijim da carevo pismo spali... Nakon nekoliko dana, ne usuđujući se sam caru priznati istinu, napisao je Lavaletteu anonimno pismo sa svim pojedinostima o nevjernosti bivše carice. Napoleon je za sadržaj toga pisma saznao od crnog kabineta. U svojoj uobičajenoj naivnosti ništa od toga nije povjerovao misleći da je posrijedi spletka saveznika koji su ga htjeli odvojiti od njegove žene. – Ako je potrebno – reče tada – otići ću sam po nju sa svojom vojskom! Zatim, kako mu je bilo svojstveno da istodobno vodi više bitaka odjednom, ode Mariji Walewskoj s kojom je, od svoga povratka, obnovio slatke veze... 71

71

Na početku ožujka 1815. Marija Walewska, kojoj je dosadilo čekati Napoleona, spremala se udati za grofa d'Ornana. Zbog careva je povratka odgodila vjenčanje . . .

*** Potkraj travnja saveznici su se spremali za ulazak u rat protiv »izvanzakonskog«, i Meneval odluči da se vrati u Francusku. Prije nego što će napustiti Beč, posjeti kralja Rima koji, činilo mu se, bijaše oslabio. Zatim se oprosti od Marije Louise. Pri oproštaju mlada se žena rasplaka. – Osjećam da će se sve veze između mene i Francuske prekinut', ali mislim da ću se uvijek sjećati svoje druge domovine. Recite caru da mu želim sve dobro. Vjerujem da će shvatiti moj neugodan položaj. Nikada neću zatražiti rastavu. Nadam se da će pristati na prijateljsko odvajanje i da me neće zadržati u ružnom sjećanju. Taj je rastanak postao neizbježan, ali on neće izmijeniti moje osjećaje. Ona dade Menevalu burmuticu ukrašenu dijamantima i pobjegne u svoju sobu. Saznavši da je njegova žena spremna za odvajanje, Napoleon se razbjesni. Ponavljao je lupajući šakama po stolu: – Pregazit ću, ako treba, sve savezničke vojske, ali ću sam otići po nju u Beč i dovesti je u Tuileries! Kad su saveznici 12. lipnja pošli na Francusku, pridruži se on svojim četama u Laonu. Cilj mu je bio da povede bitku u Belgiji, pobijedi i što brže ode u Schonbrunn... Zna se, na žalost, da je bitka u tmurnoj ravnici Waterlooa drugačije završila.

*** Poražen, Napoleon se vrati u Pariz, svjestan da više nikada neće vidjeti ni ženu ni sina... Nastanio se u Elvseeu. Ondje ga je 21. posjetila nježna Walewska s malim Alexandreom. Poslušajmo je: »Prizor se umnogome razlikovao od onoga u Fontainebleauu u vrijeme abdikacije. Gomila ljudi okruživala je palaču. Čuli su se povici. – Ustrajte! Ne odlazite! Dajte nam oružje! Na trenutke su to bili povici: – Živio car! Ili kletve:

– Dolje Burboni! Smrt izdajicama! Uz skandiranje i pljeskanje odjekivale su riječi: – Do kraja! Do kraja! Do kraja! A zatim opet, iz tisuću grla: – Živio car! U unutrašnjosti palače razgovarali su, prolazili, ulazili i izlazili generali, senatori i mnoge žene. Nisam se usuđivala podignuti sina na ruke. Gurali su ga i gušili; jadni mališan je plakao: – Hajdemo, mama. Ima previše ljudi. Pisat ćete mu... On je shvaćao, dragi mali anđeo... Sklonila sam se u vrt, također pun ljudi, ali je ondje barem bilo zraka. Jedan oficir, koji me nazva po imenu, pobrine se da cara obavijesti gdje sam. Vratio se ni deset minuta nakon našeg razgovora. Uspjela sam svladati uzbuđenje i mirno sam ušla Njegovom veličanstvu.« Napoleon bijaše sam. Vrlo uzbuđen zagrli Mariju: – Hvala vam što ste došli, mila moja prijateljice. Zatim se obrati Alexandreu: – Prepoznaješ li me, druže? Sjećaš li se kako smo se zabavljali kad si me onomad brodom došao posjetiti? – Naravno – reče dijete. Napoleon prasne u smijeh: – Oistinu, takve doživljaje ne zaboravljamo. Ni one koje volimo. – Reci Njegovu veličanstvu da ga vrlo voliš – promrmlja Marija. – Pošto je on sam to već rekao, mama, nije potrebno. Car zapljeska: – To je odgovor. Bez nepotrebnih riječi. Uostalom, o tome se ne govori, to se dokazuje. Zatim se sagne da bi s malim Alexandreom bio licem u lice: – A to ćeš ti upravo učiniti. Ja odlazim, i trebam te. Slažeš li se da napustiš svoju mamu? Znaš, ostat ćeš dugo daleko od nje?... Dijete je oklijevalo: – Kamo idete? – U rat. Jer zločesti ljudi, koji su osvojili domovinu tvoje majke, žele sada da se dočepaju moje. Posjest ću te dakle pred sebe na konja, kao i prošle godine. Ti ćeš motriti, i ako vidiš da se neprijatelj približava... – Bum! – povika Alexandre lupivši šakom po carskoj glavi. Napoleon se brzo sabra: – Izvrsno! – reče. I doda obrativši se Mariji:

– Kao onaj drugi.. . Dobar, snažan, odlučan. Mislim da ću ga povesti sa sobom. Marija se na trenutak gotovo onesvijesti. Zamišljala je Napoleona kako se vraća s Elbe, zove je k sebi i imenuje je Paulininom dvorskom damom da bi je zadržao kraj sebe, i možda se jednoga dana oženi njome... Pogleda ga ispunjena bezumnom nadom i vidje da on misli samo na dijete. – Odbijate da mi ga date? ... – reče. – Pazite, uzet ću ga silom. – Ne, nećete ga uzeti! – Neka bude! Ali vi radite protiv njegovih interesa. Tada se nagne svom sinu: – Poći ćeš drugi put. Danas to mama ne želi. Mami se nikada ne treba suprotstavljati .. 7 Zatim ih otprati do vrata, a oči mu se zamagle od suza ... Upravo bijaše izgubio i svoga drugog sina... Cijeli taj dijalog donosi nam sama Marija Walewska.

16 BELINA ŽELI SLIJEDITI NAPOLEONA U PROGONSTVU Nije najteže osvojiti neku ženu, nego napustiti. ALFRED CAPUS NAPOLEON JE 22. LIPNJA 1815. doživio dvije velike neugodnosti. U četiri sata poslije podne – budući da su ga smatrali jedinom preprekom miru – bio je pod pritiskom skupštinskih domova primoran dati ostavku, a u šest sati neke su osobe, iskoristivši nered koji je tada vladao u Elizejskoj palači, ukrale njegovu burmuticu. Duboko uzbuđenog zbog tih dvaju događaja, obuzela ga je malodušnost iz koje ga nisu mogli izvući ni Benjamin Constant, koji mu

je bio u posjetu, ni Hortenzijin osmijeh, ni usklici mase koja je vikala »Živio car«. Dvadeset petog napustio je Elizejsku palaču i otišao u Malmaison. Prije konačnog odlaska u progonstvo, nagonski se sklonio na jedino mjesto gdje bijaše uistinu sretan. Ondje se bio igrao skrivača s mladim dvorskim damama, ondje je lebdio Josephinin duh... Navečer je žalostan i melankoličan šetao parkom, pod ruku s Hortenzijom. Iza ograde su se okupili ljudi koji su došli iz Pariza. Opazivši ga, povikali su: – Živio car! Na oružje! Ne odlazite! Dolje Burboni! Iznenada neki čovjek dobaci: – Živio Pere La Violette! »Otac ljubica«. – Zašto me tako zove? – upita car. – Dok ste bili na Elbi – objasni Hortenzija – vojnici stare garde govorili su međusobno: »Vratit će se kad procvjetaju ljubice.« Odatle vam to ime. Napoleon se nasmiješi: – Zato su mi dakle sve žene bacale kitice ljubica na putu od Grenoblea do Pariza... Zatim sanjarski nastavi: – Kako je čudesna zemlja Francuska... Kako bih se volio posvetiti njenoj sreći... Da sam pobijedio u posljednjoj bici i da sam mogao dovesti caricu i sina u Pariz, nikada više ne bih ratovao... Upravljao bih državom i bavio se vrtlarstvom. Uvijek sam volio raditi u vrtu. U PortoFerraju sam kopao, grabljao i sijao... Sretne li države i lijepa vrta! Narod bi me tada mogao zvati Pere La Violette... I s tim miroljubivim mislima – treba priznati – malo zakašnjelim, otišao je na spavanje praćen čitačicom nizozemske kraljice koja je, prema pričanju, »voljela da joj gladi muf.. .« Sutradan ujutro Napoleon posla Bekera da od državne komisije, kojom je upravljao Fouche, zatraži dopuštenje za svoj odlazak u Rochefort gdje se namjeravao ukrcati za Ameriku. Očekujući odgovor sjeo je s Hortenzijom na klupu i još jednom sanjario o prošlosti:

– Jadna Josephine – reče. – Ne mogu se priviknuti da živim ovdje bez nje. Neprestano mi se čini da je vidim kako izlazi iz drvoreda i bere ove ruže koje je toliko voljela... Hortenzija zaplaka. On je uze za ruku i nastavi: – Uostalom, ona bi sada bila vrlo sretna. Uvijek smo se svađali samo zbog jednoga – zbog njezinih dugova, i ja sam je grdio. Bila je žena u pravom smislu riječi: pokretna, živahna i dobra srca... Volio bih pogledati još jedan njezin portret. Želio bih da bude načinjen kao medaljon... Navečer se vratio Beker. Vlada je Napoleonu dopuštala da ode u Rochefort, ali mu je zabranjivala da se ukrca prije nego što dobije putnicu. Fouche je u tome vidio dvostruku prednost: udaljit će bivšeg cara iz Pariza i držati ga kao zatvorenika u Rochefortu. Napoleon je otkrio zamku. – U tom slučaju ne odlazim – reče. Zatim primi gospodu Duchatel koja mu je plačući došla posljednji put iskazati vjernost. Dirnut, uvede je u skrovitu prostoriju gdje joj je mogao snažno izraziti svoju zahvalnost.. . Dok su se engleske i pruske armije približavale Parizu, Napoleona je 27. posjetio barun de Meneval koji mu je doveo malog Leona, što mu ga je 1806. rodila Eleonore Denuelle de La Plaigne. Evo kako Hortenzija opisuje taj prizor: »U podne je car poslao po mene. Bio je u svome malom vrtu sa čovjekom kojega nisam poznavala i djetetom koje je moglo imati devet ili deset godina. Povukavši me u stranu, car mi reče: – Hortenzijo, pogledajte to dijete. Kome je slično? – To je vaš sin, Vaše veličanstvo, to je slika kralja Rima. – Mora da je tako, ako vi to mislite. Uzbudio me taj susret, iako nisam vjerovao da sam meka srca. Čini se da ste obaviješteni o njegovu rođenju. Odakle to znate? – Vaše veličanstvo, u javnosti se o tome mnogo govorilo, a ova mi sličnost dokazuje da to nije bila zabluda. – Priznajem, dugo sam naslućivao da je on moj sin. Tada sam ga dao na odgoj u jedan pariški internat. Čovjek koji je za to bio zadužen pisao mi je da bi saznao moje namjere u vezi s dječakovom sudbinom. Želio

sam ga vidjeti i, kao i vas, zapanjila me je njegova sličnost s mojim sinom. – Što ćete s njim učiniti? Ja bih se, Vaše veličanstvo, sa zadovoljstvom za njega pobrinula, ali ne mislite li da bi to možda izazvalo protiv mene zle jezike?72 – Da, imate pravo. Bilo bi mi drago kad bih znao da je pokraj vas, ali bi se govorkalo da je vaš sin. Kad se sredim u Americi, dovest ću ga k sebi. Zatim se pridružio gospodinu koji je podalje čekao. Prišla sam tom djetetu, lijepom poput anđela. Pitala sam ga je li zadovoljan u svom internatu i čime se zabavlja. Odgovorio mi je da od nekog vremena on i njegovi drugovi priređuju bitke i da postoje dvije stranke: jedna nazvana bonapartisti-ma i druga burbonistima. Željela sam znati kojoj stranci pripada. – Kraljevoj – reče mi. A kad sam ga pitala za razlog, odgovori mi: – Zato što volim kralja, a ne volim cara. Pomislila sam kako ništa ne sluti o svojem porijeklu i kako ne poznaje onoga kojega je upravo bio vidio. Smatrala sam njegov stav tako čudnim da sam ga zapitala zbog čega ne voli cara. – Nemam nikakva razloga – ponovio mi je – osim što pripadam kraljevoj stranci. Car nam se pridruži, otpusti čovjeka koji se brinuo za dijete i ode na ručak. Slijedila sam ga, a on mi je neprestano ponavljao: – Taj me susret uzbudio. On je sličan mome sinu. Nisam mislio da će me se to tako dojmiti. Veoma vas je, dakle, iznenadila njegova sličnost s mojim sinom i sa mnom? Ručak je protekao u sličnim razgovorima.«73 Poslije podne je Marchand u Rueilu sreo gospođu de Pellapra koja se nije usuđivala doći u Malmaison bez poziva. Doznala je da Fouche raspravlja s barunom de Vitrolles, agentom Luja XVIII., i htjela je o tome obavijestiti bivšeg cara. 72

Zli jezici su tada tvrdili da je Napoleon bio ljubavnik kraljice Hortenzije, svoje pastorke. 73

Kraljica HORTENZIJA, Memoari.

Nekoliko tjedana prije bitke kod Waterlooa gospođica George je predala Napoleonu papire koji su kompromitirali ministra policije i dokazivali njegovu izdaju. Tako se, u trenutku dok se Marie Louise igrala s Neippergom, nekoliko žena trudilo da pritekne u pomoć čovjeku kojega su voljele. »Postajući iz odanosti«, piše Frederic Masson, »njegove uhode i obavještajke čak i one koje su bile najmanje sklone politici, davale su mu – više svojim instinktom nego razumom – savjete koje je vrijedilo prihvatiti.. .«74 Napoleon je pozvao gospođu de Pellapra u Malmaison, zabilježio njezina obavještenja koja su se odnosila na Fouchea i rekao joj smijući se: – Pa pričajte mi što ste radili nakon moga odlaska iz Lyona... Čuo sam kako ste služili mojim interesima vrlo zabavno... Pocrvenjevši, mlada žena ispriča kako je, odjevena kao seljakinja, lutala putovima dijeleći trobojne kokarde Neyovim vojnicima. – Jašući na magarcu – reče ona – pretvarala sam se da prodajem jaja, i nikome nije palo na um da me zaustavi. Smijala sam se i prolazila. Nisam znala lozinku, ali sam znala izazvati smijeh. Kad bih stigla vojnike i dala im plave, bijele i crvene kokarde, oni bi bijelu bacali vičući: »Hej! Neka živi kokoš koja je snijela ova jaja!«75 Napoleon prasnu u smijeh. I, da bi je nagradio za taj hrabri čin, odvede gospođu de Pellapra u svoje odaje i učini ono isto što je dan prije učinio s gospođom Duchatel...

*** Oko deset sati ujutro 28. bivši je car, okružen oficirima, tražio na karti položaj pruskih izvidnica koje su viđene na sjeveru departmana Seine, kad se neka kola zaustave u dvorištu Malmaisona. Iz njih siđe Marija Walewska s malim Alexandreom. Napoleon joj potrča u susret i uzbuđeno je zagrli: – Marijo! Kako ste uzrujani! 74 75

FREDERIC MASSON, Napoleon i žene. PRINCEZA BIBESCO, Uvod u Memoare Emilie de Pellapra.

Uvede je u svoju biblioteku. Tu ona stade govoriti, gorljivo kao nekada kad je u pitanju bio spas Poljske. Četvrt sata ga je preklinjala da preuzme zapovjedništvo vojske, da obrani Pariz, da zaustavi saveznike i povrati svoje prijestolje... Slušao ju je strpljivo i blago zaključio: – Donio sam odluku, Marija. Vaši su argumenti beskorisni. Ni moj brat Lucien sa svom svojom dijalektikom, ni moj brat Jerome čija mi hrabrost i popularnost bijahu dragocjeni, nisu je mogli izmijeniti. – Tada Pariz nije bio ugrožen – reče ona. – Jest, kao i danas. – Nije bio napadan, zauzet, izgubljen! On slegnu ramenima. Ona se približi i prošapta: – Mislite na Pariz ... na Francusku... Napoleone! Na vaše prijestolje ... Na orlove ... na tvog sina!.. . Ali ni to ime, koje je obično izbjegavala da upotrebljava, ni to tikanje pridržano za njihove intimne trenutke, nisu uspjeli pokolebati Napoleonovu odluku. – Moja je odluka konačna – ponovi on. – Zatražit ću od neke udaljene zemlje azil koji duguje prognaniku. Ondje ću živjeti zaštićen njezinim zakonima, brinuti se jedino za odgoj kralja Rima i pripremati ga za onaj dan kad ga Francuzi pozovu... Očajna, Marija brižnu u plač: – Tako sam vas željela spasiti! – jecala je. Zatim, pošto mu je dovela Alexandrea da se s njim poljubi, ode. Dječak je počeo smatrati vrlo čudnim tog oca s kojim se neprestano bolno opraštao... Riječi mlade žene ipak su rasplamsale žar za koji je vjerovao da je ugašen. Sutradan, kad su mu javili da su mu dvije fregate stavljene na raspolaganje i da mora bez odgađanja otići, zatražio je od vlade zapovjedništvo nad vojskom da bi odbio Pruse. Ali mu je Fouche to odbio. Tada se tiho oprosti od svojih prijatelja, poljubi Horten-ziju i Gospodu majku, pope se, da bi se sabrao, u sobu u kojoj je umrla Josephine, odjene civilno odijelo, stavi okrugli šešir, pope se s Bertrandom u kočiju, posljednji put pogleda Malmaison i ode u nepovrat...

Čim su se careva kola izgubila iz vida, general barun Gourgaud, spremajući se popeti u svoja, ugleda gdje mu se približavaju dva vrlo uzrujana čovjeka. Prvi bijaše gospodin Anton Belina Stupieskv, onaj Poljak čija je žena uljepšala Napoleonove noći na Elbi. Drugome, sa šeširom široka oboda, lice je bilo napola skriveno širokom kravatom. Stupiesky je pokretima pokazao Gourgaudu da bi želio povjerljivo razgovarati. General ga, radoznao, primi u svoja kola. Tu Poljak poče govoriti preklinjući: – Bezuvjetno biste morali uzeti moju ženu sa sobom. Ona želi pratiti cara i spremna je s njime dijeliti teškoće progonstva. Ma koje mjesto on izabrao za svoje buduće boravište, ona mora biti kraj njega. Samo mu ona može pružiti utjehu. Ona ga ljubi i njemu će biti potrebne izvanredne odlike njezinog spola... Kako se činilo da Gourgaud oklijeva, muž je ustrajao: – Vi ne znate što moja žena znači caru. U Porto-Ferraju ona bijaše njegovo osvježenje, njegova milina, njegovo uživanje. Povedite je sa sobom! – Gdje je? – upita Gourgaud. – Ondje – reče Stupieskv pokazujući svoga pratioca. Odjenula se kao muškarac da je ne bi prepoznali i da bi lakše pošla. Poljak kleknu u kolima: – Molim vas, odvedite moju ženu! Nije bilo vremena za razmišljanje. Gourgaud dade Belini znak da se popne u kočiju. – Vodim vas oboje – reče.76 Zatim je naredio kočijašu da krene u Rambouillet gdje će Napoleonu možda zatrebati lijepa gospođa Stupieskv da mu uljepša konak...

*** 76

Vidi GOURGAUD: »Prije moga odlaska, neki me je Stupiesky gnjavio da uzmem u kola njegovu ženu. Odbio sam premda je bila lijepa; nisam to smatrao prikladnim u situaciji u kojoj smo bili . . . Bijaše to u trenutku kad su kola krenula. Morao sam popustiti.« (Dnevnik sa Svete Jelene.)

Putovanje je trajalo pet sati. I za sve to vrijeme Stupieskv je s djetinjastim oduševljenjem opisivao radost koja će cara obuzeti kad sazna da mu je došla njegova ljubljena. Dobri Gourgaud, koji baš nije bio naviknut na pomalo slobodno ponašanje ljudi iz visokog društva, zbunjeno je promatrao toga neobičnog muža. U dvadeset dva sata, kad je trojka stigla u Rambouillet, Napokon je, izmoren događajima toga dana, upravo lijegao. Poljak bijaše ožalošćen. – Obavijestite cara da je moja žena ovdje – reče. – Jadniku je zacijelo potrebno da se rastrese. Ali su ga odbili, pa je sa ženom morao prespavati u konačištu u gradu. Sutradan, u osam sati, Napokon primi Gourgauda. Čujmo šta on kaže o tome: »Ispričao sam o svom putovanju sa Stupieskvm i o nepriličr.osti što vodim sa sobom njegovu ženu, to više što je ona preodjevena u muškarca. Car, upitan za savjet u vezi s tim, odluči da ona i njen muž ne idu dalje s nama. Bertrand me zadužio da im prenesem tu lošu vijest, što sam odbio. Tada mi on uruči ceduljicu za tog Poljaka, uz savjet da mu tutnem jedan ili dva napoleondora.« Gourgaud je predao cedulju Stupieskom koji se razbjesni: – To je izdaja! Car ne može odbaciti moju ženu. To naređenje ne potječe od njega. On je odviše ljubi. Vi ste engleski plaćenik. Izdajica! Vi ne znate kako ju je on bio dohvatio u Porto-Ferraju... Kako je ostajao s njom cijele noći poput dvadesetogodišnjaka... I duha smućena ljutnjom, Poljak bez srama opisa Gourgaudu i prisutnim oficirima sva moguća zadovoljstva Napoleona i njegove žene na Elbi. Naposljetku padne na koljena zajedno s Belinom. Ali general barun zamoli ih da odu i ponudi im naknadu za povratak u Pariz. Stupieskv odbi. »Tada sam ga«, kaže nam Gourgaud u svom vojničkom žargonu, »poslao u... « Ipak time ne bijaše završio s tim pomamnim bračnim parom. Malo kasnije, u času kad su se njegova kola uputila cestom prema Chartresu, vidio ih je kako iskrsavaju iz šumice i trče za njim mašući rukama:

– Povedite moju ženu! Zaklinjem vas! Odvedite moju ženu! – vikao je Poljak. – Ne! – prodera se general dotučen. Stupieskv uspije u hodu zgrabiti kvaku na vratima. – Onda mi dajte neku pripomoć – promrmlja. Gourgaud mu s gađenjem gurne u ruku sto franaka. Bračni par tada napokon nestade.

*** Prošavši kao vihor kroz Chartres, Chateaudun, Vendome, Tours i Poitiers, Napokon 1. srpnja navečer stiže u Niort. U tom je gradu bivši suveren bio slučajni sudionik neobičnog događaja. Već je odavno neki građanin Niorta uzalud udvarao pekarovoj udovici. Kao izgovor obično bi mu odgovarala da će postati njegovom ljubavnicom onog dana kad se Napokon zaustavi pred pekarom. Tako je naš zaljubljenik, saznavši da će car proći kroz Niort, bio obuzet bezumnom nadom. Raspitao se za put kojim bi car imao proći kako bi došao u hotel Bouk d'Or, i odmah je saznao da taj put prolazi ulicom gdje se nalazio dućan lijepe pekarice. Ali, bilo je malo izgleda da će se carska kočija zaustaviti upravo na tom mjestu. Trebalo je dakle pomoći slučaju, i naš se čovo toga prihvati. Nekoliko sati prije Napokonova prolaska ode do susjedne bare i ulovi desetak žaba koje stavi u vreću. Nakon toga se vrati u ulicu kojom će car proći. Stigavši pred pekaru svoje ljepotice, pomiješa se s mnoštvom koje se bilo okupilo i ostade da čeka. Odjednom se začu potmula buka, zatim sve bliži povici: – Živio car! Živio car! Napokonova je kočija polako napredovala između dva reda oduševljenih građana Niorta. Kad je bila nekoliko metara od pekare, zaljubljenik otvori svoju vreću i oslobodi žabe koje živo iskočiše na kolnik. Vidjevši te životinjice kako pred njim skaču u svim smjerovima, prestrašeni se konj trenutno zaustavi i prope. Napoleon promoli glavu. Bez sumnje je bio pomislio na atentat, jer bijaše sav blijed.

– Što se događa? – Ništa, Vaše veličanstvo – reče kočijaš. – Žabe! Činilo se da to cara nije iznenadilo, jer jednostavno reče: – Onda, naprijed!... Dok su kola odlazila, pekarica, zaprepaštena zbog događaja, vidje svoga udvarača kako joj prilazi: – Sada me ne možeš više odbiti – reče joj. U panici, mlada žena pokuša pobjeći. Ali susjedi, koji su je često čuli kako mu podrugljivo dobacuje svoje poznato obećanje, zaustave je i gurnu u ostavu. – Treba da platiš svoj dug – rekoše joj. I prisile je da se razodjene. Nakon nekoliko časaka mladi lovac na žabe veselo raspali pekaricu na hrpi slame. Tako kaže dječja pjesma .. ?

*** Sutradan je Napoleon stigao u Rochefort gdje su mu bile na raspolaganju dvije fregate, Sadle i Meduse. Izgubivši zaobilaženjem dragocjeno vrijeme, ukrca se 8. nadajući se da će stići u Ameriku. Ali engleska flota, koju je Fouche bio opomenuo, omete svaki pokušaj bijega. Bivši, car, zatraživši sklonište u Engleskoj, dobio je 15. dozvolu da se ukrca na Bellerophon koji ga odvede u plimutsku luku. Očekujući da ga iskrcaju i upute u London, sazna da ga je engleska vlada odlučila zatočiti na Svetoj Jeleni. Ta je vijest prenerazila sve Francuze. I gospođa Bertrand, supruga velikog maršala i buduća careva ljubavnica, koja je još dan prije htjela napastovati gospodina de Montholona, pade u očaj. Pokuša se utopiti. Uhvatili su je za nogu... – Trebalo je da je pustite – reče Napoleon razdražen. Bez sumnje je predosjećao čudesne zaplete koje će mu na Svetoj Jeleni prirediti ta dama gipkih bedara... Gospoda Bertrand bijaše vatrena. U svom Dnevniku Courgaud priča da je u plimurskoj luci htjela napastovati gospodina de Montholona...

17

NA SVETOJ JELENI NAPOLEON OČIJUKA S BETZYBALCOMBE Nekadašnji gospodar svijeta igrao se škole... O. I'RADELS NAPOLEON JE 7. KOLOVOZA otpraćen na Northumberland, brod koji ga je imao odvesti na Svetu Jelenu... Putovanje, koje potraja dva mjeseca i devet dana, bilo bi jednolično da ga svojim erotskim ludorijama nisu začinile gospoda Bertrand i gospoda de Montholon. Obje su se na polasku nadale da će spavati sa svim muškarcima na brodu. Zato je došlo do nesuglasica. Dvaput ili triput tjedno bile su suparnice zbog istog oficira ili istog mornara. Tada bi svi podrugljiva s broda prisustvovali vrlo zabavnim prizorima. Usplamtjela oka, iskrivljenih usta, dvije su privlačne dame jurile jedna za drugom po palubi nazivajući jedna drugu prostitutkom... Osim morskih lastavica, ribolova na pliskavice i nekoliko jakih oluja, te su svađe nimfomanki bile jedina careva zabava za plovidbe. Napokon se 15. listopada Northumberland usidri pred Jamestownom, glavnom lukom Svete Jelene. A 16, u devetnaest sati, Napoleon se iskrcao na otočić... Budući da obitavalište koje mu je bilo određeno u Longwoodu nije još bilo spremno, najprije se smjestio u blizini luke. Ali sutradan, šetajući po okolici, otkrio je prekrasnu kuću »Divlja ruža« koja je pripadala Williamu Balcombeu, financijskom činovniku Istočnoindijske kompanije. Pošto se tu zaustavio, toplo ga je primio kućevlasnik i predstavio mu svoju ženu i svoje dvije kćeri. Napoleon jedva pogleda stariju, šesnaestogodišnjakinju, ali ga je mlađa, Lucia Elisabeth, nazvana Betzy, petnaestogodišnja plavuša modrih očiju, »mačjeg pogleda« i najčarobnijeg lica na svijetu, odmah osvojila... – Volio bih ovdje živjeti – reče bivši car.

Oduševljeni što će pod njihovim krovom biti taj slavni čovjek, Balcombeovi mu urediše stan. Napoleon se tu smjestio istog dana i odmah započeo s Betzy jedno od svojih najneobičnijih udvaranja... Čujmo što ona kaže o njemu. Ona nam otkriva Napoleona kakvoga ne poznajemo: »Gledala sam u njemu druga svojih godina, a ne velikog osvajača pred čijim su imenom drhtali narodi. Bio je dobro raspoložen. Ponekad bi čak činio djetinjarije i izvodio vragolije. Ubrzo nakon njegova dolaska u 'Divlju ružu', došla nam je u posjete djevojčica po imenu gospođica Legg. Jadno je dijete čulo svu silu strašnih priča o Bonaparteu. Tako, kad sam je obavijestila da taj Bonaparte silazi na travnjak i da će se upravo pojaviti, sva prestrašena baci mi se u naručaj. Zaboravljajući da sam nedavno i sama osjetila isti strah, bijah okrutna i neumoljiva. Opisah caru užas koji je izazvao u moje mlade drugarice i odvedoh ga do nje. Prošao je rukom kroz kosu i zabacio je unatrag. Uputio se ravno gospođici Legg, prijeteći zatresao glavom i, uporno je gledajući, napravio jezivu grimasu i ispustio divlji krik. Možete zamisliti užas gospođice Legg. Počela je vrištati, a njena majka, pobojavši se da je to napad grčeva, udalji je od cara. On se od svega srca smijao zbog straha koji je u nje izazvao. Nije htio vjerovati da sam ga se ja bojala još više od gospođice Legg. Da bi me kaznio zbog toga priznanja, pokušao meprestrašiti kao i to dijete. Nakostriješio je kosu, kreveljio se na sve moguće načine, ali uzalud: ja sam se samo smijala tim naporima. Na kraju je ispustio svoj poznati urlik, kojim ipak nije postigao ništa više. Činilo se da je Napoleon zbog uzaludna truda bio malo povrijeđen. Uvjeravao me da je taj krik bio oponašanje kozačkog, i to sam mu rado povjerovala. U tom je kriku uistinu bilo nešto divlje.«77 77

BETZY BALCOMBE, Sjećanja

*** Ubrzo je Napoleon povjerovao da je otkrio kako se mlada Betzy u njega zaljubila. Da bi iskušao djevojčine osjećaje, pričinjao se da vjeruje u ljubakanje između nje i mladog Las Casesa. Neobičan prizor, koji se zbio jedne večeri, potvrdio je njegova očekivanja. Čujmo još Betzy: »Htio je da me mladi Las čases poljubi a da me on drži za ruke. Branila sam se svim snagama, ali uzalud. Čim sam se oslobodila, prilijepila sam pljusku Napoleonovu pomagaču. Time se nisam zadovoljila. Namjeravala sam se osvetiti samome Napoleonu i iskoristila sam za to prvu priliku koja mi se pružila. Jedne smo se večeri okupili da igramo whist. Dio kuće u kojemu je stanovao Napoleon nije iznutra bio povezan s ostalim prostorijama. Trebalo je prijeći preko tratine. Puteljak je bio dosta uzak, jedva dovoljno širok za jednu osobu. Napoleon je išao prvi, za njim grof Las Gases, pa njegov sin, na kraju moja sestra Jane. Pustila sam ih da svi krenu puteljkom, a ja sam zaostala desetak koraka. Zatim sam uhvatila zalet i svom se snagom bacila na svoju sestru. Ona pade pruženih ruku na malog paža, koji gurne svoga oca. Veliki komornik, podlegavši tom impulsu, pade protiv svoje volje na cara i, iako je udarac postepeno oslabio, bio je još dovoljno snažan da gurne Napoleona koji je jedva zadržao ravnotežu. Bila sam oduševljena neredom i metežom koji sam izazvala. Osvetila sam se za iznuđeni poljubac, ali sam uskoro morala promijeniti vladanje. Mladi Las Cases bio je zaprepašten zbog uvrede nanesene caru. Provala smijeha, koju nisam mogla zadržati, još ga je više razbjesnila. Zgrabio me za ramena i snažno gurnuo na kamenu klupu. Sada sam se ja naljutila. Oblile su me suze i okrenula sam se Napoleonu. – Oh, gospodine – rekoh mu – udario me! – Nije to ništa – odgovori car – ne plači. Držat ću ga, a ti ga za kaznu tuci.

Kazna je bila stroga. Tukla sam malog paža dok nije zatražio milost, ali ga nisam htjela pomilovati nego sam nastavila. Na kraju ga je Napoleon pustio da pobjegne i rekao mu da će, ne bude li trčao brže od mene, ponovo zaslužiti batine. Paž je pobjegao što je brže mogao, a ja sam poletjela za njim, dok je car pljeskao smijući se. Otada me paž više nije podnosio.« To je lako razumjeti!

Betzy Balcombe bila je bez sumnje jedino biće na svijetu koje je sebi dopuštalo svaku prisnost s Napoleonom. Njezina je smjelost zaprepaštavala prognanikovu okolinu. Jednog dana držala ga je na uzdi s mačem u ruci. Čujmo je: »Rekla sam caru da mi se njegova ruka ne čini dovoljno širokom ni snažnom da rukuje mačem. Tako je počeo razgovor o sabljama i mačevima. Jedan od francuskih oficira izvuče svoj iz korica i, pokazujući nam nekoliko mrlja boje rđe, reče da one potječu od engleske krvi. Car odmah naredi tom oficiru da vrati mač u korice, dodajući kako je nezgodno tako se hvaliti, osobito pred damama. Tada Napoleon iz bogato ukrašena toka izvuče najljepši mač što sam ikada vidjela. Korice su bile napravljene od kornjačevine u jednom komadu, divno obrađene i ukrašene zlatnim pčelama. Držak je bio od masivnog zlata u obliku ljiljana. Zamolih Napoleona da mi dopusti pomnije razgledati to prekrasno oružje. Sjetila sam se kako me tog jutra zadirkivao i nadala se da ću i ja doći na svoj račun. Mirno sam dakle izvukla mač iz korica i vršak približila carevu licu izvodeći pokrete kao da mu prijetim. On uzmaknu. Pritjerala sam ga u kut i držala u strahu. S vremena na vrijeme, pod prijetnjom da ću ga ubiti, zahtijevala sam od njega da se pomoli. Buka što sam je izazvala, privuče moju sestru.

Ozbiljno me izgrdi i reče da će sve ispričati ocu, ali ja nisam mnogo marila za njene prijetnje. I dalje sam uporno stajala na istom mjestu, ne dopuštajući svome zarobljeniku da pobjegne. Naposljetku mi teško oružje pade iz ruke, a mom neprijatelju ništa nije bilo osim straha, ako se uopće bijaše uplašio. Trebalo je vidjeti izraz lica velikog komornika, za vrijeme tog prizora. Njegovo lice, koje je po prirodi bilo boje pergamenta, postalo je još žuće, ako je to uopće bilo moguće. Na njemu se ocrtavao strah za cara i gnušanje prema meni. Da me mogao uništiti pogledima, bila bih izgubljena. Ali ja sam prkosila njegovoj ljutnji. Kad sam spremila mač, koji je zaista bio pretežak za moju ruku, Napoleon me uhvati za uho i uštinu.« Ubrzo, ako je vjerovati zlim jezicima sa Sv. Jelene, bivši se car upustio u manje bezazlene igre s ljupkom Betzy...

*** Uskoro su Napoleon i Betzy postali pravi ljubavnici. Međusobno su se zadirkivali, bučno prepirali, grdili se i mirili... Jedne je večeri bivši car izrazio želju da vidi plesnu haljinu koju će djevojka odjenuti sutradan za svečanost što ju je pripremao sir George Cockburn, guverner otoka. Betzy otrči u sobu i donese haljinu. Napoleon je haljinu dugo opipavao. – Bit ćete vrlo lijepi, Betzy! Vidjelo se, kako priča autor Intimne kronika sa Sv. Jelene, »da je Napoleonova ruka zadrhtala, što je bio očiti znak muškosti«. Taj svjedok dodaje: »Neke su osobe iz toga zaključile da je Napoleon osjetio kako ga svladavaju osjećaji... « Bilo kako bilo, Betzy odloži haljinu na stolicu, a bivši car, koji je morao nešto učiniti da se smiri, odluči igrati whist...

Zbog stanja u kojem se nalazio, partija je mogla biti samo burna. Tako je i bilo. Poslušajmo Betzy: »Moja je sestra bila Napoleonov suigrač, grof Las Cases moj. Dotada smo igrali samo za bombone. Ali te večeri Napoleon reče: – Gospođice Betzy, protiv vas ulažem napoleondor. Moje čitavo bogatstvo bijaše jedna pagoda78 koju sam dobila na dar. Odgovorila sam caru da ću je riskirati za njegov napoleondor. Složio se s time, i partija otpoče. Činilo se da je on odlučio završiti taj dan vragolijama kako ga je i započeo. Trudio se odvratiti moju pažnju kako bi moja sestra vidjela moje najjače karte. Nije mi promakla ta smicalica, i dala sam mu na znanje da mu, ako pobijedi varajući, neću platiti. Neko se vrijeme svladavao, ali napokon ne odgovori bojom i, da se ne otkrije njegovo lukavstvo, htjede odmah pomiješati karte. Zagrabih ga za ruku i pokazah mu da ima čime odgovoriti na boju koja je bila u igri. Uhvaćen na djelu, prasne u smijeh. Tvrdio je da nije varao on nego ja, i da je zaradio moju pagodu. Ja sam ga uvjeravala da bezrazložno nije odgovorio na boju. On povika da sam pakosnica i varalica i, zgrabivši moju plesnu haljinu, izleti iz sobe. Strepila sam da ne uništi lijepe ruže. Slijedila sam ga, ali je on bio brži. Ušao je pod stakleni krov i zaključao se u svoju sobu. Upotrijebivši svu svoju rječitost i na francuskom i na engleskom, preklinjala sam ga i molila da mi vrati haljinu. Ostao je neumoljiv. Samo me još više ponizio smijući se na moje molbe koje sam smatrala vrlo patetičnima. Doviknuo mi je da namjerava zadržati moju haljinu i da ću bez nje ići na ples. Te noći nisam uopće spavala. Nadala sam se ipak da će sutradan Napoleon promijeniti mišljenje i vratiti mi haljinu. Jutro je prošlo a da se nije ni spomenulo ono do čega mi je bilo toliko stalo. U toku cijelog dana u više sam navrata slala caru poruke, ali mi je svaki put rečeno da se odmara i da je zabranio da ga smetaju. Došao je i čas odlaska na ples. Konji su bili upregnuti, a škrinje na kolima. 78

Zlatni indijski novac.

Ali jao! Moje haljine nije bilo. Već sam se pitala ne bi li bilo bolje otići na ples u običnoj haljini nego ostati kod kuće, kad na svoju veliku radost ugledah Napoleona kako nosi moju haljinu trčeći tratinom prema ladanjskoj kući. – Evo je, gospođice Betzy! – reče mi. – Nadam se da ćete se vladati poput dobre djevojčice i da ćete se na plesu zabaviti. I ne zaboravite plesati s Gourgaudom. Mnogo je toga nedostajalo generalu Gourgaudu a da bi bio dobar pratilac. Uostalom, odnosi među nama bili su hladni. Ali bila sam ushićena što ponovo imam svoju haljinu i što su moje lijepe ruže još svježe. Car je, kako mi je rekao, izdao naređenje da se popravi šteta koja je mogla nastati na haljini u toku noći... «79

Te su igre zaljubljenika trajale tjednima. Ponekad je Betzy bivšeg cara odvlačila u igru slijepog miša. Mogli ste ga vidjeti u igri ili kako pleše na mjestu pjevušeći vojničku koračnicu... Pomlađen blizinom te čarobne djevojke, penjao se na stabla, verao na zidove, trčao za mačkama, hvatao muhe, oponašao glazbene instrumente pomoću nosa i, u najozbiljnijim razgovorima, nastojao oponašati buku stroja Marly... 80 Te su djetinjarije svaki čas dolazile do izražaja. »Jednog dana«, piše Betzy, »spuštali smo se prilazom Grenadiers koji je vodio u vrt, kad odjednom začusmo čudne glasove. On potrča svom brzinom do vrtnih vrata koja su iznutra bila zatvorena. Koraci su se približavali, i Napoleonu je preostalo jedino da preskoči ogradu. Na nesreću, ona je bila zaštićena nekom vrstom bodljikavog grmlja te ga je, kad se popeo na vrh, zaustavilo isprepleteno trnje. Poderana odijela i izgrebenih nogu jedva ga se oslobodio. Osim toga, morao se spustiti na onu stranu odakle se i popeo, tj. u vrt, da ga ne bi iznenadilo društvo koje je stizalo. 79 80

BETZY BALCOMBE, Uspomene

Hidraulični stroj koji je opskrbljavao Versailles vodom. (Nap. prev.).

Ozljede koje je zadobio bile su prilično ozbiljne. Doktoru O'Meariju trebalo je dosta umješnosti da povadi trnje bodljikavog grmlja koje se zabolo u carsku osobu.« Na žalost je jednog dana u prosincu Bertrand najavio stanovnicima »Divlje ruže« da je kuća u Longwoodu spremna. Ta je vijest izazvala utučenost. Balcombeovi su kršili ruke poput junaka klasične tragedije, a Napoleon je, očito nezadovoljan, udarao petom o pod. Treba reći da još nije bio »otkrio« malu Engleskinju, i da je (uvjeravaju nas) »cijelim bićem osjećao nestrpljenje... « – Morat ćete me često posjećivati – reče on. Zatim podijeli darove svojim domaćinima. »Dobila sam«, piše Betzy, »lijepu malu bombonijeru kojoj sam se često divila, i još mi je rekao: – To će biti ljubavni zalog za malog Las Casesa. Briznula sam u plač i izjurila iz sobe. Stala sam do prozora s kojeg sam ga mogla vidjeti kako odlazi, ali sam bila odviše žalosna... Bacila sam se na krevet i dugo lila gorke suze.«

U Longwoodu je Betzy često posjećivala Napoleona. Strepeći poput učenika, dogledom ju je promatrao kako dolazi, zadržavao ju je na objedu i darivao skupocjenim poklonima. To je bio povod ogovaranjima. »Kad su stanovnici otoka saznali«, kaže nam Intimna kronika sa Sv. Jelene, »da je Napoleon mladoj djevojci darovao prsten ukrašen dijamantima u obliku slova N, počele su kružiti pakosne dosjetke. Smatralo se da je to bila nagrada za djevičanstvo. Uostalom, londonske su novine objavile te glasine.« Stanovnici otoka uskoro su opet imali o čemu razgovarati. Za jedne šetnje bivši se car upoznao s drugom djevojkom, miss Mary-Ann Robinson, koju je nazvao »Nimfom«. Evo kako Las Cases opisuje to otkriće: »Već smo nekoliko dana odlazili na neuobičajeno mjesto u dolini. Tu smo pod okriljem stijena otkrili neočekivani svijet. Pod skromnim krovom uočili smo ljupko lice djevojke od petnaest do šesnaest godina. Prvog smo je dana zatekli u njenoj svakodnevnoj odjeći. Usprkos tome,

bila je dopadljiva. Sutradan smo mladu djevojku sreli brižljivo odjevenu. Ali tada nam se naš poljski cvijet učinio sasvim običnim. Ipak smo se tu zadržavali svaki dan nekoliko minuta. Ona nam je tada prilazila da bi čula dvije-tri riječi koje joj je car u prolazu dobacivao ili zahtijevao da joj ih prevedemo, i zatim smo odlazili dalje, razgovarajući o njenoj privlačnosti.«81 Otada su Englezi, nastanjeni na Sv. Jeleni, smatrali Napoleona nekom vrstom satrapa koji se radovao djevojčicama ... – Kakva sramota! – govorili su. Gospođica Lenormand, poznata gatara bez sumnje im je mogla objasniti da je ta sklonost napokon prirodna za čovjeka koji je često posjećivao poznati paviljon Butard. I na njihovo razumljivo čuđenje ona im je, zahvaljujući svojoj vidovitosti, davala sočna objašnjenja... 82

*** Napoleonov intimni život toliko je zaokupljao stanovnike Sv. Jelene da bivši car nije mogao pozdraviti neku gospođu a da kakav opaki jezik ne stvori od toga roman. Tako su se 7. siječnja 1816. ujutro priprosti ljudi Jamestowna sretali i zlurado pogledavali. Trepćući očima mrmljali su: – Nema bez treće!... Nakon toga su uz mnogo pojedinosti pričali kako je bivši car upoznao miss Knippe, dražesnu mladicu koju su svi nazivali »Ružin pupoljak«, i kako ju je smjesta pozvao na ručak u Longwood... Onima, koji bi ga o tome pitali, gospodin Porteous, krčmar iz luke Jamestown, objašnjavao je da je, po pričanju nekih Francuza, Napoleona bila privukla... 81

Napoleonovi posjeti donijeli su miss Robinson sreću. »Slava koju je stekla«, -kaže nam Las Cases, »privukla je znatiželjne putnike. Njena privlačnost učinila je ostalo. Postala je ženom bogatog trgovca ili kapetana Istočnoindijske kompanije.« (Uspomena sa Sv. Jelene). 82

Sjećamo se da je oko 1690. u zgradi Butard, državnog vlasništva, bilo kazalište skandaloznih »Ružičastih baleta«, koje su organizirali neka grofica i neki jednoruki bivši ministar . . .

– Čini se da je uspoređuje s gospodom Walewskom, Poljakinjom koju je nekoć volio. I uvjeravali su me da je, očekujući je, promatrao bakroreze s raskalašenim prizorima. – Oh, čudovište! – uzvikivale su sve gospode uz podrhtavanje stražnjice koje je mnogo govorilo o njihovim intimnim mislima... – Napokon, vidjet ću osobno – zaključio je gospodin Porteous – jer sam zadužen da odvedem miss Knippe generalu Bonaparteu. Doista, u podne stiže krčmar u Longwood u pratnji »Ružina pupoljka« i njene majke. Napoleon im je požurio u susret i nije mogao dovoljno nahvaliti djevojku s kojom se ophodio »kao s odabranicom koja ima već neka prava... « Prognanikova okolina, naravno, mnogo se trudila oko djevojke. Poslušajmo Gourgauda: »Gospoda de Montholon, koja vjeruje da će ' Ružin pupoljak' postati ljubavnicom Njegova veličanstva, silno joj se ulaguje i vodi je pod ruku.«83 Ali dvorani imaju osjećaje nestalne poput vjetrokaza. »Car«, nastavlja Gourgaud, »izlazi u vrt, govori o botanici s gospodinom Porteousom i tvrdi da je gospođa Walewska mnogo ljepša od 'Ružina pupoljka'. Naređuje mi da upregnem kočiju za dame koje pratim. Pri njihovu povratku, Njegovo veličanstvo ih pozdravlja, i primjećujemo da se gospođa de Montholon ne ponaša jednako prema 'Ružinu pupoljku' otkako vidi da je Njegovo veličanstvo ne smatra više tako lijepom... « Generalova se plavooka žena varala. Miss Knippe je, naime, često dolazila u Longwood gdje ju je Napoleon primao u četiri oka. Na temelju engleskih brbljarija, neki povjesničari tvrde da je »carska pčela« isisala »Ružin pupoljak«... Mi zacijelo nećemo imati njihovu poetsku odvažnost. Dok se Napoleon zadovoljavao više –manje platonskim udvaranjem djevojkama u cvijetu mladosti, Francuzi koji su s njim dijelili progonstvo mnogo su sadržajnije uživali s lijepim robinjama iz Jamestowna. Gourgaud i Marchand redovito su iz luke dovodili neke od tih žena koje su davale sve od sebe za razonodu engleskih mornara.84 83

General Baron GOURGAUD, Dnevnik,

Crnkinje koje su izabrali carevi pratioci time su se silno dičile. Neke su se pretvarale da govore samo francuski. Druge, su bile sklone da se smatraju oslobođene zbog fizičkog druženja s ljudima koji su okruživali velikog Napoleona. Sve su postale uobražene i ohole. To je izazivalo ljubomoru drugih gospoda. Iz toga su proizlazile zabavne borbe sa čupanjem kose... William Campbell u svojim Ispovijestima sretnog čovjeka, objavljenim u Londonu 1830, opisuje nam tim povodom vrlo zanimljivu scenu o kojoj mu je pričao neki otočanin. »Jedne večeri u nekoj krčmi u luci«, piše on, »mornar s Phaetona, želeći biti udvoran prema crnkinji Šarah u čijim je čarima netom uživao, javno joj izjavi da ima najljepše d... na otoku. Gospođici je to pričinilo veliko i istinsko zadovoljstvo. Ta koja prodavačica nije oduševljena kad se hvali njena roba?« »Ali«, nastavlja William Campbell, »bijaše tu i druga zgodna crnkinja, Fortunee, koja je nekoliko puta bila pozvana u Longwood da utoli želje mladog generala Gourgauda, Napoleonova adutanta. Rugajući se, ona reče da je to što čuje veoma čudi jer Francuzi, koji su najbolji poznavaoci u toj domeni, nikada nisu tražili Šarah. – A ja sam – dodala je – stalna ljubavnica generala Gourgauda. Nastala je tišina koju je Fortunee, prepustivši se posve svojoj mašti, protumačila kao izraz zadivljenog zaprepaštenja. Njena se izjava zapravo nije svidjela britanskim mornarima. Pomisao da je ta zanosna osoba darivala Francuzima nešto što je po pravu pripadalo Engleskoj, nije im bila ugodna. Digli su se s očitom namjerom da joj primjernom kaznom izbrišu sjećanje na svetogrdne zagrljaje. U tom se trenutku, želeći izbjeći tučnjavu mornara koju je uvijek ružno promatrati, neočekivano umiješao neki oficir. – Stanite, gospodo! Fortunee je zadala Napoleonu veliki udarac, a vi biste je kaznili? ... To je posve besmisleno. Činilo se da mornari nisu shvatili, i on im objasni: – Sjetite se da je bivši car izdao nalog o blokadi kako bi uništio Englesku zabranjujući izvoz njezinih proizvoda. A što je upravo učinila 84

Vidi GOURGAUD: »Dovodim jednu ženu iz grada. Odspavam s njom i dadem joj šest funti.«'25. lipnja 1816. Dnevnik.

ta ljupka Fortunee? Prodajući svoje čari Francuzu, ona je jednostavno probila blokadu! Taj se neočekivani obrat svidio ljudima pa su počeli pljeskati. Ali oficir nastavi: – A kako, gospodo? Opskrbljujući Napoleonova adutanta jednim britanskim proizvodom!... Tada zavlada oduševljenje. Svi su mornari ustali i zapljeskali maloj crnkinji koja nije znala kamo bi se djela...

Kad su se ljudi smirili, oficir nastavi ozbiljnim tonom: – Ali naša trgovina, gospodo, nije samo jedno od naših slavnih djela, ona je dio našeg narodnog ponosa. Ono što je pod našom zastavom, savršeno je. Zato možemo biti sigurni u kvalitetu onoga što je Fortunee prodala tome slavnom strancu. Zahtijevam dakle da se to vidi i – da se izbriše svaka sumnja – usporedi s onim što bi Šarah mogla ponuditi generalu Gourgaudu u istoj prilici... Čitava krčma zagrmi radosnim poklicima. Kao čestita djevojka, Fortunee zadigne suknju iznad pojasa, i svatko je mogao utvrditi kako nije bilo razloga da se Engleska osjeti poniženom... Mornari su joj zapljeskali i zatim pozvali Šarah. Ona stane uz Fortunee, i dvije gospođice sa zadovoljnim smiješkom otkriše svoje čari. Na trenutak je nastala tišina. Pred izloženim su tijelima ostali smeteni razmišljajući o izboru. Napokon netko poviče: »Hura za Fortunee!«' upravo u trenutku dok se čulo i: »Hura za Šarah!« Taj je dvostruki povik najavio podjelu mišljenja. Ta bi podjela bez sumnje ostala prijateljska da dvjema ženama nije pala na pamet nesretna misao da svoj bijes iskale opalivši istodobno jedna drugoj pljusku. Tada nastade metež. Dok su se crnkinje valjale po podu, mornari podijeljeni u dva tabora međusobno su se savjesno ubijali bocama, vrčevima piva i stolicama. Bila su tri mrtva i dvadeset i jedan ranjen, a šteta neprocjenjiva.

Što se tiče Fortunee i Šarah, one su u slijepom bijesu jedna drugu unakazivale. Nakon bitke našli su ih u vrlo jadnom stanju. Prvoj je zubima bio odgrizen vrh dojke, a drugoj je viljuška bila zabodena u desnu butinu... « Zbog generala Gourgauda Engleska upravo bijaše izgubila dva lijepa izvozna artikla.

*** Jednog listopadskog jutra 1816. Esther Versey, Montholonova sobarica, otkri svojim gospodarima da je u drugom stanju. Ta vijest, koja se ubrzo raširila, izazva veliko uzbuđenje u prognanika, budući da se mlada mulatkinja vitkih bokova povlačila po mnogim krevetima. Govorilo se da je stalna Marchandova ljubavnica, ali nije bilo isključeno da se proveselila i s Napoleonom. Bilo je to uostalom mišljenje Engleza koji su išli čak dotle da su smatrali da je gospođa de Montholon uzela Esther kako bi je dovela u blizinu bivšeg cara, dok je Marchand služio samo kao zaklon. Trudnoća mlade sobarice uznemirila je dakle sve stanovnike otoka: Bonaparte će imati jedno nezakonito dijete više – šaputalo se u kolibama na Sv. Jeleni. Govorkanja su doprla do Napoleona koji se razbjesnio: – Neka ta djevojka odmah napusti Longwood! – zagrmi on. Smjerno su ga upozorili da će to protjerivanje vrlo loše djelovati na stanovništvo, te da će Englezi u svojim novinama objaviti kako bivši gospodar Evrope baca sluškinje na ulicu kada čekaju njegovo dijete. Tada Marchand predloži da se oženi Estherom. Korzikanac poskoči: – Vi ste ludi! To je nezakonita kći mulata, obična djevojčura! Dojadit će vam! A kad je ovaj inzistirao, nadoda: – Uostalom, novine neće prestati pisati da je Esther zatrudnjela sa mnom i da se tada njome vjenčao moj sobar, kako to biva kod gospode.

Bila bi to prilika, za ogovaranje pred caricom... Neka Esther odmah napusti kuću!85 Iste večeri mala služavka ode u Jamestown gdje na proljeće rodi ljupkog crnčića kojemu dođoše ime Jimmy. Ljupkog crnčića koji je možda bio polubrat kralja Rima.86

*** Neko vrijeme Napoleon je bio veoma uznemiren zbog glasina koje su se širile otokom a mogle su stići i do Parme gdje je Marie Louise vladala od travnja 1816. Na žalost je bivša carica znala mnogo štošta!... Gotovo svakog dana donosio joj je gospodin von Neipperg pregršt pamfleta štampanih u Parizu gdje su stihotvorci, ušutkivani u toku petnaest godina, davali sebi oduška. Svi su ti pamfleti, naravno, govorili o Napoleonovu životu. Gospodin Neipperg, koji je imao prilično lijep glas, uživao je da sam izvodi najsmjelije od tih pjesama kako bi Mariju Louisu potpuno udaljio od supruga. Jedne joj je večeri u vojvodskom salonu pjevao ovu kiticu iz potpurija nazvanog Nikolin život:87 Majku Lajoie88 sa dvadeset ljeta, Služio muž i ljubavnika četa. Tad Nikolu rodi; Ali tko je otac, De tajnu pogodi!89 85

General BERTRAND, Spisi sa Sv. Jelene. EAN SAVANT, koji razmatra taj problem u svom djelu Napoleonove ljubavi, čini se da vjeruje u očinstvo bivšeg cara. Među činjenicama koje pobijaju službenu tezu on navodi da je u oporuci Napoleon napisao zanimljivu rečenicu o Marchandu: »Usluge, koje mi je učinio, usluge su prijatelja.« – »Kakvu li mu je vrstu usluga učinio Marchand da je zaslužio to priznanje?« – nastavlja Jean Savant. – »Služba koju je obavljao u svojstvu sluge nije se nimalo razlikovala od Saint-Denisove, npr. To nije zasluživalo da se uspoređuje s 'uslugama prijatelja' . . . To ostaje potpuna tajna.« 87 Ime koje se davalo Napoleonu u pamfletima što su izlazili u doba restauracije. 86

Napoleonov povjesničar dodaje: »Iako se više o njoj nije govorilo, Esther se kriomice vratila u Longwood, naravno ne radi Marchanda!... « Hector Fleischmann opet, u svome djelu Napoleon preljubnik, govoreći o Jimmyju piše: »Taj sin, čiju je smrt 25. svibnja 1886. objavio Dnevnik rasprava, bijaše – prema Worldu iz San Francisca – plod prognanikove veze s nekom engleskom šveljom. Bijaše to žena srednje dobi, još veoma privlačna, s najljepšom kosom koja se mogla zamisliti. Godine 1821. ta je žena napustila otok sa svojim sinom i u Londonu se vjenčala s nekim urarom po imenu Gordon. Sin se, kasnije nastanjen u Connecticutu, u New Londonu, bavio politikom i novinarstvom. Bijaše to živa slika njegova nezakonitog oca, i oni, koji nisu bili upućeni u tajnu njegova rođenja ili su ga vidjeli po prvi put, bili su zatečeni njegovom čudnom sličnošću s Napoleonom. On se uostalom o tome nije izjašnjavao. Slagao se s tim jedino pod 'utjecajem pića'.« Drugom je prilikom vrlo dobro interpretirao pjesmu koju je na melodiju Cotnpere Guillerija sastavio jedan pariški autor: Bijaše on čovjek mali (Sasvim su ga tiho zvali: Nikola!) Protrčavši svoje zemlje Od Pariza sve do Rima Probao je amo-tamo Kakvih ženskih čari ima. Ej, Nikola! (dvaput) Kakva li je bio nevolja! Oko stola Malmaisona Svojski je i bez pardona Podizao, ko u šali, Sve podsuknje, lupež mali. 88

Ime koje su tvorci pamfleta davali Laetitiji. Zna se da je Laetitia u mladosti optuživana zbog slobodna ponašanja. Neki povjesničari još tvrde da je ona 1768. postala ljubavnicom gospodina de Marboeufa, tadašnjeg guvernera Korzike, i da je Napoleon plod njihove grešne ljubavi. 89

Probao je amo-tamo Čari dvorskih dama samo. Ej, Nikola! (dvaput) Kakva li je bio nevolja! Preko mjere on se dade Da glumice proba mlade. Kod Georgea ili Bourgoina, Gdje je bilo lijepih žena, Probao je divne čari, Kako kažu novinari. Ej, Nikola! (dvaput) Kakva li je bio nevolja! Dobar brat je biti znao, Sestre svoje milovao. Dobrog srca on je bio, I da bi im ugodio, U krevet ih, bandit, zvao, Sve čari im oprobao. Ej, Nikola! (dvaput) Kakva li je bio nevolja! Nadvojvotkinjom se on oženi, Al se ipak ne promijeni. Stražnjice je dvorskih dama Dalje hvato sve bez srama. Probao je – svud je bio – I samu bi mačku htio.

Ej, Nikola! (dvaput) Kakva li je bio nevolja!90 Ta se pjesma nije svidjela Mariji Louisi. Njezina se mržnja prema Napoleonu pojačala. Nakon njenog dolaska u Parmu provalila je sva mržnja koju joj je baka nekada usadila u njeno djetinje srce. Ništa je nije povrijedilo više od manifestacije starih Napoleonovih oficira što su se bili povukli u Bolognu, koji su joj doviknuli dok je jednom prolazila u kočiji: – A muž! A muž!... Napoleon je za nju bio čovjek kojega je odbacila iz svoga života. Nije htjela znati ni za koga na svijetu osim za gospodina von Neipperga koji je tako dobro pjevao, blago govorio i pokazivao se strastvenim u vojvodskoj postelji. Njihove je sobe dijelio samo ured sekretarice. Navečer je ta gospođica odlazila, i general je imao jedino otključati vrata i proći kroz tu sobu... »Bijaše to«, kaže nam Max Billard, »prikladan način da se osigura mir intimnim uživanjima carice i njenog miljenika.«91 To je doista bio tako ugodan način da je 1. svibnja 1817. Marie Louise rodila djevojčicu koju su nazvali Albertine... Čarobna djevojčica rođena je gotovo istog dana kada i mali Jimmmy, kojemu je vjerojatno bila neobično slična...

18 GOSPOĐU DU CAYLA DVOR JE PROZVAO: »KRALJEVA BURMUTICA« Ona ga je posve obuzela... 90 91

Nikotine ljubavi, 1816.

Dr MAX BILLARD, Muževi Marije Louise, 1908. 16 Ta je mala vanbračna princeza kasnije dobila ime grofice de Montenuovo, što je približno u prijevodu značilo Neipperg . . .

TALLEYRAND LUJ XVIII. VRATIO SE 8. srpnja 1815. u Pariz gdje ga je narod oduševljeno dočekao uzvikujući: – Živio naš otac iz Ganda!92 On se nasmiješio, mahnuo rukom na pozdrav, zaplakao i otišao u Tuileries gdje je ponovo sjeo u svoju pomičnu fotelju. Kad se u njoj udobno smjestio, duboko je uzdahnuo. Zatim blistava pogleda dozove Fouchea: – Onda, pričajte mi što je On radio ovdje ova tri mjeseca? Vojvoda d'Otrante je poznavao Luja XVIII. Znao je da vladar nije pitao za Napoleonovu političku aktivnost. Umiljatim tonom počne dakle potanko iznositi careve ljubavne doživljaje u toku Sto dana. Debeli je kralj slušao prstima se poigravajući donjom usnom i naslađivao se. Nekoliko je puta sa zanimanjem zatražio da mu ponovi poneki detalj o položaju koji je gospoda Pellapra rado zauzimala pri ljubavnoj igri ili o načinu na koji je Napoleon podizao Mariju Walewsku prije nego što bi joj na brzinu iskazao počast na rubu stola... – Ispričajte mi ponovo kako ju je silovao u Poljskoj... I bivši ministar policije, koji je sve znao, ispriča tu scenu trudeći se da upotrebljava sablažnjiv rječnik: bio je siguran da će vladar znati cijeniti tu pažnju. Taj se prizor ponavljao svakoga dana. Gotovo impotentan, oduzetih nogu, u nemogućnosti da sam djeluje, morao se Luj XVIII. zapravo zadovoljiti intelektualnom i verbalnom raskalašenošću. Znao je, na primjer, nevjerojatno mnogo nepristojnih šala koje je s uživanjem pričao svojim prijateljima. »Već je odavna«, piše jedan pisac memoara, »ljubav za Njegovo veličanstvo bila samo uspomena. I kao grofu de Provence, i kao grofu de Lille, i kao regentu, i kao francuskom kralju, priroda mu je dopuštala samo bezazlena poigravanja sa seksom: lagano tapšanje po obrazima, potajne poglede iza poluodmaknuta zastora, meki pad na sag da li mu pri podizanju pomogla nježna ruka, nemoćna da duže drži teret onoga 92

U doba vladavine od Sto dana, Luj XVIII. se sklonio u Gand a rojalisti su pjevali: »Vratite nam našeg oca iz Ganda« na melodiju pjesmice »Vrati mi moju drvenu zdjelicu.«

koji je, na vagi sudbina, bio teži od Napoleo-na. Dotle su išle njegove drzovitosti. Slijedile su zatim prostačke ili profinjene šale, poneki vrlo nepriličan razgovor, sve u svemu, malo dobroćudnosti i mnogo duha, a sve to da bi razgovor bio raznolikiji i vrijeme prolazilo. Za razliku od ostalih naših kraljeva, koji su zijevajući zahtijevali da ih drugi zabavljaju, Luj XVIII. zabavljao je nas da mu ne bi bilo dosadno.«2 – Dosjetljivošću se čovjek iz svega izvuče – običavao je govoriti. Tako je čak pokušao opovrgnuti uvredljivu reputaciju koju su mu pribavile dvorske dame Luja XVI. Govorilo se, naime, da je njegova muškost bila nedovoljna i da je, ako je želio ukazati čast Mariji Louisi de Savoie, svojoj supruzi, morao pribjeći afrodizijacima. Sve, i najbeznačajnije, novine donosile su vijesti o tim ogovaranjima.93 – Memoari o Luju XVIII., njegovu dvoru i vladavini, od neke plemkinje, 1829. Nastojeći da osujeti njihov loš učinak te da se pokaže dostojnim potomkom Vert-Galanta,94 suveren je s užitkom pričao vrlo zgodne priče u kojima je igrao dopadljivu ulogu. Po njegovu pričanju, spavao je sa svim mladim ženama koje su u Versaillesu bile u pratnji Marije Antoanete. Sa žarom, koji je zabavljao njegovu okolinu, potanko je opisivao »mali travnjak« svake od tih dama. Nitko naravno nije bio budala, ali su se svi pretvarali da vjeruju tim izmišljenim pričama. Jedne je večeri slušateljstvo pokazalo koliko mu se čine nevjerojatnima.

93

Evo što se moglo pročitati u Tajnim Bachaumontovim memoarima 27. srpnja 1779: »Sigurno je da Gospodin dosad nije mogao Gospodi pružiti ljubavna zadovoljstva iz razloga još neugodnijeg od onoga zbog kojega je kasnio čin kraljeve bračne muževnosti. Napokon je priroda progovorila kod Njegove kraljevske visosti: to jest, pronio se glas da je Gospođa trudna. To je bila laž. Ali njen se uzvišeni suprug bijaše tako upalio da se to i danas osjeća u njegovu razgovoru koji je vrlo živ, vrlo topao, vrlo energičan u pitanjima erotike. On obmanjuje sve svoje dvorjane.« 94 Ime kojim se ponekad naziva Henri IV. (Nap. prev.)

Luj XVIII. je tog dana govorio o onom nesretniku koji se do ludila bio zaljubio u kraljicu Mariju Antoanetu.95 – Šetali smo – reče suveren – grofica de Provence i ja velikom versajskom avenijom. Grofičine su nas dvorske dame pratile. Odjednom kraljičin zaljubljenik istrči iz šumarka i požuri k nama. Grofica de Provence se prestraši i onesviještena klone u moje naručje. Užurbali smo se oko nje i uspjeli je na jadovite jade osvijestiti. Tok ovog događaja zabrinuo me i uznemirio utoliko više što sam imao razloga vjerovati da je grofica bila u stanju koje je zahtijevalo osobitu pažnju. Sasvim neočekivani zaključak te priče bio je popraćen provalom smijeha grofa d'Artois i vojvotkinje d'Angouleme. Ali svi su se uskoro uozbiljili i pobojali opazivši kako se kralj mršti i strašnim pogledom gleda prisutne – pogledom koji je tražio neku žrtvu. Napokon se obrati gospodi vojvotkinji d'Angouleme: – Hoćete li mi, nećakinjo, objasniti što vam je tako smiješno u mojoj priči? Govorio sam o kraljici vašoj majci i nisam mislio da će uspomena na nju izazvati vaš smijeh. Vojvotkinja d'Angouleme brižnu u plač.96 Sutradan sve bijaše zaboravljeno. A kralj, još nestašniji nego inače, nastavi s pričanjem šala kojima je obogaćivao svoju prošlost.. .

*** Da bi potvrdio te ljubavne priče, Luj XVIII. je uskoro došao na pomisao da mu treba milosnica – makar počasna... Najprije je pozvao gospodu de Balbi, svoju nekadašnju ljubavnicu, ali ju je smatrao starom, zajedljivom i neprivlačnom. Kako je bio darežljiv, dodijeli joj mirovinu kao uspomenu na njezine nekadašnje čari a zatim je otpravi. Ubrzo nakon toga dovede u »zamak« (tako su nazivali Tuileries) gospođicu Bourgoin, glumicu iz Theatre Francais, čiji »topli glas i oblu stražnjicu« bijaše zapazio već i Napo-leon. Uputi joj bezbrojne komplimente, posjedne pokraj sebe i hitrim joj pokretom zadiže suknje. 95 96

Vidi Ljubavne zgode u francuskoj povijesti, svezak V. Vidi Dr VERON, Memoari jednog pariškog građanina.

Glumica bijaše dobro odgojena. Nije se ni pomakla, dopuštajući kraljevskoj ruci najsmionija milovanja. Nakon nekoliko časaka nesretni suveren, uzburkane krvi, uzdahnu: – Nikada do danas nisam tako zažalio što imam šezdeset godina! Zatim ruku zavuče medu grudi gospođice Bourgoin, izvuče jednu dojku, dugo je promatraše žalosnim pogledom i vrati je na mjesto. – No – promrmlja on – nema tako dobra društva koje čovjek ne bi mogao napustiti, kako je govorio Dagobert svojim psima!... Glumica se, malo razočarana, povuče. Ali sutradan, da bi joj zahvalio što je tako ljubazno dopustila da je pipa, Luj XVIII. joj pošalje lijepa kola u koja su bila upregnuta dva dobra sivca s bijelim pjegama i prekrasan kovčežić od crvenih dragulja u kojemu je bila svota od trideset tisuća franaka... Kralj je i dalje pozivao u Tuileries mnoge mlade žene, medu ostalima i gospođu Princeteau, sestru svoga ministra gospodina Decazesa, i gospođu Mirbel. Dok je ta dama bila u njegovu kabinetu, počeo joj je pričati strašno nepristojne šale. Zatim joj je čitao raskalašene stihove koje je za nju bio sročio. Napokon se počeo umiljavati.. . Najčešće se zadovoljavao površnim dodirima, šalama čovjeka iz visokog društva i profinjenim milovanjem. Ali ponekad se događalo da poželi više. Onda bi svoju žrtvu svlačio i zabavljao se bacajući među njene dojke novčanice od tisuću franaka, smotane u kuglice. To su bile orgije! ...

*** Te žene, koje su dolazile u Tuileries i dopuštale da im pipa grudi za nakit, konja ili nekoliko lujdora,97 pružale su suverenu, bez sumnje, uživanja, ali mu nisu davale ono što mu je najviše nedostajalo: ljubav. Taj je debeli raskalašeni sladokusac imao zapravo nježno srce. 97

Francuski dukat od 20 zlatnih franaka (ime po kralju Luju XIII.). (Nap. prev.)

On je želio da može voljeti ljubavnicu, ženu, obitelj. Na žalost, njegova žena bijaše mrtva, a djece nije imao. Njegov brat, grof d'Artois, koji ga je smatrao odviše liberalnim, mrzio ga je, a nećakinja, vojvotkinja d'Angouleme, koja je javno pristupila ukrasima, nije s njim razgovarala. Što se tiče žena koje je primao u svom kabinetu, znao je da su odviše potkupljive a da bi se uz njih vezao. Zato je počeo višak nježnosti poklanjati »miljenicima«. Najprije je to bio grof d'Averay, kojega je obasuo darovima, a zatim vojvoda de Blacas, kojega je imenovao francuskim velikašem i ministrom. Ti muškarci, kažimo odmah, nisu bili »ljubavnici«. Luj XVIII. nije »zastranio«, kako se onda govorilo, i nikad se nije želio s njima dublje upuštati... Zadovoljavao se milovanjem obraza svojih ljubimaca, nazivao ih »moje dijete« i na Novu godinu nevino ih ljubio u čelo... 98

*** Gospodin de Blacas pripadao je onim iseljenicima za koje se jednog dana moralo reći da nisu ništa zaboravili i ništa naučili. Zamišljajući Francusku uvijek jednakom kao za vrijeme Luja XV., želio je da se uspostavi apsolutistička monarhija. 98

Pokušavajući objasniti tu čudnu naklonost Luja XVIII. za ljubimce, Chateaubriand piše: »Ne nastaje li praznina u srcu usamljenih monarha, da bi je onda ispunili prvim sadržajem na koji naiđu? Je li to simpatija ili sklonost naravi koja je jednaka njihovoj? Je li to nenadano prijateljstvo dar neba za utjehu njihovoj veličini? Je li to naklonost prema robu koji im je dušom i tijelom predan, pred kojim se ništa ne skriva, robu koji postaje odijelo, igračka? Je li to opsesija vezana za sve osjećaje, sve interese, sve hirove onoga kojega je potčinila i kojega nesavladivom snagom drži u vlasti? Koliko je ljubimac podložniji i prisniji, to ga se teže može otarasiti jer zna tajne kojih bi otkrivanje svakoga posramilo. Taj izabranik crpi dvostruku snagu iz sramote i slabosti gospodara.« (Posmrtni zapisi).

Uskoro su protiv njega bili svi kraljevi savjetnici. Najžešći, Guizot, zahtijevao je da on bude odmah otpušten. Luj XVIII. tužno je odmahnuo glavom: – Suveren može imati ljubavnice – reče – ali ne i ljubavnike. Nakon duga oklijevanja, on imenova Blacasa ambasadorom u Napulju. Ali petnaest dana mogli su ga vidjeti kako jeca u svome pokretnom naslonjaču. – Otišao je – uzdisao je on brišući oči velikim rupcem. – Kako sam ga volio... Mali moj, dijete moje... Ah, nevaljalci, oduzeli su mi život!... Šesnaesti dan kralj vedra lica iziđe iz svojih odaja i za početak ručka proguta stotinjak ostriga. Dvor, odahnuvši, shvati da je gospodin de Blacas zaboravljen. Nakon nekoliko tjedana Luj XVIII. je imao novog ljubimca. Izabranik se zvao Elie Decazes. Taj bivši službenik carstva bijaše tajnik za naloge Gospode majke i sada je upravo došao na mjesto Fouchea u ministarstvu policije. Njegovi poslovi omogućivali su mu da upozna sve spletke pariškog života. Svakog je dana dolazio u Tuileries s torbom punom pisama otvorenih u crnom kabinetu, policijskim zapisima, naklapanjima i raskalašenim pričama. Duhovito je kralju, koji se vrpoljio od zadovoljstva, otkrivao sve veze na dvoru i u gradu. Uskoro Luj XVIII. nije mogao živjeti bez Decazesa. »To je bila prava idila«, piše gospodin Lucas-Dubreton. »Kralj je dotjerao dotle da je živio za Decazesa i uz njegovu pomoć. Ujutro bi radio u njegovu društvu, a u ministarskom mu je vijeću, ne mogavši s njim nasamo razgovarati, slao nježna pisamca. U odsutnosti svoga prijatelja i dalje mu je pisao nastojeći da ga zaposli. Npr. nacrtom narednog govora, kako bi sredio misli ako je to bilo potrebno. Mučiti se iz ljubavi prema njemu bijaše za njega slast. Navečer, pošto bi se kraljevska obitelj povukla, kralj bi dugo ćaskao sa svojim ministrom... Ugodnih li trenutaka! Prije nego što bi se povukao, Decazes je ostavljao na stolu škrinjicu s dnevnom poštom na koju je stavljao svoje napomene. Sutradan bi mu je gospodar vraćao sa svojim napomenama i nježnim pisamcem. Bila je to svakodnevna izmjena sitnih pažnji, dodvoravanja, pomalo neukusnih ljubaznosti koje su razvedravale

starčev život, a ljubimac ga je uljepšavao izrazima romantične privrženosti.«99 Luj XVIII. zvao ga je sin, »moj sin, moj dragi sin« i govorio za njega: »Zar nema lijepe oči?« Govorio mu je ti, gladio mu kosu i štipao ga za bradu.

*** Taj ljubimac, krajnje slobodouman, uskoro je imao protiv sebe ultrarojaliste i članove kongregacije. Tjednima su ti ljudi, veći rojalisti i od samoga kralja, tražili način da udalje Decazesa. Jednog se dana dosjeti vikont Sosthene de La Rochefoucauld, gorljivi kongregacio-nist: – Treba na Decazesovo mjesto dovesti neku ženu. Moćnu ženu koja bi znala potpuno ovladati kraljem. Svi su se ultrarojalisti s tim složili. – Znam takvu ženu – doda on – to je gospoda du Cayla. Članovi kongregacije malo su se iznenadili. Gospoda du Cayla bila je zapravo vikontova ljubavnica. – Žrtvujem je našim idejama – reče on otmjeno odmahujući rukom. Svi su mu čestitali. Navečer on se nade nasamo s gospodom du Cayla koja nije znala za ulogu što joj je bila dodijeljena, i naglo započne patetičnim tonom: – Mi idemo u propast, gospodo! Nitko ne može skinuti veo s kraljevih očiju, osim žene dovoljno blage da, otvarajući mu oči, ne povrijedi njegovo samoljublje. Taj vladar mora voljeti one kojima dopušta da ga savjetuju. Njegovo srce dijelom pripada politici. Žene, poznate po korisnom ili štetnom uplivu na vladare, spašavale su ili uništavale francusko i španjolsko kraljevstvo. Samo žena danas može spasiti vjeru i monarhiju. Priroda, porijeklo, odgoj, čak nesreća, kao da su vas predvidjeli za tu ulogu. Zatražite audijenciju kod kralja, pod izlikom da molite zaštitu za sebe i svoju djecu, pokažite mu bogatstvo ljupkosti, zdrava razuma i duha kojim vas je priroda nadarila, ne da biste ostali u sjeni nego da budete u punom svjetlu dvora. Osvojite ga prvim razgovorom, ostavite ga neka žali što odlazite i poželi da vas što 99

LUCAS-DUBRETON: Louis XVIII.

prije opet vidi. Uvucite se osjećajem u njegovo srce i razumom ovladajte njegovim duhom. Učinite da budete potrebni odmoru te duše koja pati opterećena brigama za prijestolje, i savjetom spriječite buduće katastrofe koje prijete Francuskoj. Gospoda du Cayla ostade preneražena. Pomisao da se ponudi – makar za spas prijestolja i oltara – gojaznom starcu s kostoboljom, koji vlada u dvorcu Tuileries, bijaše joj vrlo neugodna. Ona ponosno reče: – Što, vi to mene pokušavate zaslijepiti izgledima na moć i prevlast na dvoru? S kojim pravom miješate mene smjernu, povučenu i izgubljenu u vlastitoj nesreći s odvažnim i ambicioznim ženama koje se služe vlastitim porocima ili čak vrlinom da zavedu i vladaju kraljevim srcem. Ako želite da ostanemo prijatelji, nikad mi više o tome ne govorite, a ja ću zaboraviti da ste me tako slabo upoznali i uopće mi to spomenuli.100 I, da bi mu što bolje pokazala kako ne želi o tome više čuti, odvuče ga u svoju sobu...

*** Tko bijaše dakle ta gospođa du Cayla od koje su ultrarojalisti htjeli napraviti novu Esther? Mlada, tridesetpetogodišnja žena, vrlo privlačna, koja je usprkos dostojanstvenu držanju u više navrata pokazala gipkost svojih bedara. Smeđokosa, blagih očiju, senzualnih usana i okretne stražnjice, napredovala je u životu zahvaljujući jedrim grudima i velikoj umješnosti. Sosthene de La Rochefoucauld ostavio nam je o njoj ovaj opis: »Duhovita i razigrana, zna svome glasu dati blagi prizvuk nečega naslijeđenog od Talona, što je on stekao u obavljanju svoga odvjetničkog zvanja. Njen je duh u njenim nježnim i umiljatim očima, ponekad zajedljivim, malokad okrutnim. Uostalom, zagonetna je jer je kod nje sve površno i površinski: duh, razum i sklonosti. Ona je kao leptir, prividno nesposoban da se na bilo čemu zaustavi, ali koji se može 100

Taj dijalog donosi nam SOSTHENE ROCHEFOUCAULD u svojim Memoarima.

DE

LA

smiriti ako ga na to ne prisiljavaju. Srce joj je kompas a razum kormilo.« Gospoda du Cayla, rođena Zoe Talon, bijaše kći markiza Omera Talona, čudna čovjeka koji je naizmjenično bio kraljev odvjetnik 1777, savjetnik za istrage 1779, redarstveni časnik u Chateletu,101 poslanik državnih staleža 1789. i tajni agent, prije nego bijaše umiješan u jednu od najmisterioznijih afera revolucije, aferu Favras. Potkraj 1789. markiz Favras je primio Cromota du Bourga, rizničara grofa de Provence, koji mu je za organiziranje otmice Luja XVI. i njegovo prebacivanje u Peronne stavio na raspolaganje sumu od dva milijuna, položenu u nizozemskim bankama. – Čim kralj bude u tom gradu – objasnio je Cromot du Bourg – grupe koje plaćamo da dižu pobune u predgrađima ubit će narodne vode, zahtijevati kraljevu ostavku i Gospodin će biti proglašen kraljevskim namjesnikom. Favras je bio pustolov koji je životario. Privučen novcem, prihvati prijedlog i odmah se dade na posao. Kupovao je oružje i konje, prikupljao ljude, obilazio smutljivce. Na nesreću, počinio je nesmotrenost povjerivši se nekom Morelu koji ga, uplašen tim pothvatom, prijavi Massu de Neuvilleu, La Favetteovu namjesniku. »Dobri general« dao je Favrasa uhapsiti.

*** Grof de Provence, kojega je čitav Pariz proglasio podstrekačem zavjere, na raspravi se vrlo vješto opravdao i Favras bijaše osuđen na smrt. Nesretnik, koji je u toku istrage uporno šutio, bijaše duboko povrijeđen. Shvativši da Gospodin neće ništa poduzeti za njegov spas, napisao je dug izvještaj o njegovim vezama s kraljevim bratom i predao ga predsjedniku suda. Taj predsjednik bijaše Omer Talon. 101

Služba koja otprilike odgovara funkciji predsjednika civilnog suda Seine.

Pročitavši Favrasov tekst, on otrči u zatvor i stade zaklinjati optuženika da ne govori. – Ako odate Gospodina, skandal će se prenijeti na kralja, kraljicu i na cijeli dvor. Vaša optužba, ozloglasivši kraljevsku obitelj, može dovesti do pada monarhije. Budući da te riječi nisu dirnule zatvorenika, Omer Talon doda: – Vi ste pobožni. Primite mučeničku palminu grančicu i nebesa će vam biti otvorena. Gospodin će svoj život dugovati vašoj šutnji i, bude li oklijevao da ispuni dužnost prema vašoj obitelji, njegova će čast biti u mojim rukama. Pomisao da će lako ući u raj zavede Favrasa. On zašuti. Četrdeset osam sati nakon toga, 19. veljače 1790, objesili su ga na trgu Greve. Nakon izvršenja kazne mnoštvo je vidjelo nekog svećenika kako se brzo penje u kočiju. Bio je to otac Le Duc, nezakoniti sin Luja XV., koji je proveo uz osuđenika njegove posljednje trenutke. Budući da je pripadao grupi zavjerenika, požurio je da smiri Gospodina i uvjeri ga kako se »sve dobro završilo«... Ali, Omer Talon je za svaki slučaj sačuvao Favrasov iskaz. A taj iskaz – znali su to vikont Sosthene de La Rochefoucauld, ultrarojalisti i kongregacionisti – bijaše u rukama gospođe du Cayla...

*** U doba carstva Fouche je zatvorio Omera Talona zbog rojalističkih naklonosti. Mlada Zoe (koja se 1802. udala za grofa du Cayla) uzalud je pokušavala dobiti dopuštenje da ga posjeti u ćeliji. Kad je Savarv, vojvoda de Rovigo, postao ministar policije, ona se sjetila da je žena novog ministra jedna od njenih bivših školskih drugarica. Zatražila je audijenciju i bila primljena. Pošto je ukratko evocirala uspomene na dvanaest sati provedenih kod gospode Campan s vojvotkinjom de Rovigo, iznese svoju molbu: – Željela bih vidjeti oca – reče. Zatim brižnu u plač. Savarv, vrlo razdragan prisutnošću te lijepe djevojke, licemjerno joj se približi i obeća da će joj ispuniti molbu. Ali, postavio je nekoliko uvjeta...

Jedan pisac memoara kaže da se, »usprkos odvratnosti, gospođica Talon prisilila da podnese mnogo toga kako bi prodrla do zatočenog nesretnika... «102 Kasnije, svaki put kad je željela vidjeti oca, Zoe se morala opružiti na divanu koji je Rovigo, budući da je bio vrlo sistematičan, dao postaviti u svoj kabinet. Ispočetka to bijaše samo formalnost. Zatim su partneri počeli osjećati sklonost jedno prema drugome. Suglasno su odlučili da se i drugdje sastaju. Jednog dana, dok su potpuno goli bili u Rovigovoj sobi, na krevetu što su ga u svom žaru pretvorili u bojno polje, vojvotkinja, koja je već dugo sumnjala da je muž vara, ude noseći veliki lonac vode. – Ne mičite se! – poviče. I, dotrčavši do kreveta, obilno polije dvoje zaljubljeni-ka." »Izvučeni iz svoga raja tim ledenim tušem«, kaže nam baron de Blays, »Zoe i Rovigo počeli su smiješno kihati. Zatim je ministar pokušao komadom zavjese sakriti svoju golotinju koja je iz časa u čas postajala sve beznačajnija.«103 Taj prizor nije rastavio dvoje ljubavnika. Naprotiv. Vratili su se na prijašnje mjesto, na divan u ministarstvu, i mjesecima nastavljali sa zabavom koja nije više pružala užitak samo Omeru Talonu... Njihovi nestašluci mora da su bili plodni. Gospoda du Cayla uskoro je svome mužu rodila dječaka koji je bio slika i prilika ministra policije.

*** Na početku 1814, vidjevši da se carstvo ruši, ona se pridruži opoziciji i od rojalističkog komiteta dobije zadatak da ode u Hartwell gdje je tada bio Luj XVIII. S Rovigovim pristankom, a možda i uz njegovo suučesništvo, ona sretno ode u Englesku gdje je primi pretendent na prijestolje koji je sa stanovitom strepnjom saznao da je ta lijepa mlada žena kći predsjednika Omera Talona... 102

Biografija dvorskih dama koju je napisao neki otpušteni sobar,l826. 103 Barun de BLAYS, Memoari.

Zoe, naravno, nije uopće spominjala papire koje je posjedovala. Luj XVIII. bio joj je zahvalan i obećao joj svoju zaštitu. " Kancelar PASQUIER, koji nam to priča, dodaje: »Nisam mogao sumnjati u istinitost priče. Ispričao mi ja je pola sata nakon događaja čovjek koji je bio u susjednoj sobi i koji je sve čuo.« Memoari. Vrativši se u Pariz, ona ode gospodinu de Talleyrandu. – Ovaj čas dolazim iz Hartwella – reče. – Vidjela sam kralja i šalje me da vam kažem... Ministar poskoči: – Jeste li ludi, gospodo? Usuđujete se priznati takav zločin? Zatim, uvjerivši se da nitko ne sluša za vratima, priđe joj i reče tiho: – Dakle, vidjeli ste ga? Ali vi znate da sam njegov pokorni i najodaniji sluga... ?104 Takva bijaše ta gospoda du Cayla koju je Gospodin de La Rochefoucauld htio posjesti na koljena Luja XVIII...

19 IME GOSPODE DU CAYLA SLUŽILO JE KAO LOZINKA KRALJEVSKOJ GARDI On bijaše zaljubljen poput srednjoškolca. ANDRK I AMANDF DRŽEĆI JE NA KOLJENIMA, vikont Sosthene de La Rochefoucauld pokušavao je u nekoliko navrata dokazati gospodi du Cayla kako je za spas monarhije, sreću Francuza i slavu crkve potrebno da spava s kraljem Francuske. Kao odgovor Zoe bi samo zapjevala neku romansu koja je tada bila u modi. Budući da je bio uporan, ona se jednog dana, izgubivši strpljenje, naposljetku diže: – Slušajte me dobro, Sosthene. Ako mi još jednom iznesete taj smiješni prijedlog, otići ću i više se neću vratiti. 104

Kraljica HORTENZIJA, Memoari.

Saznavši za to odlučno odbijanje, ultrarojalisti su odustali od svoje nakane, ali im je u pravi čas pomogao slučaj. Potkraj 1817. gospodin du Cayla – od kojega je Zoe živjela odvojeno od 1804 – poče progoniti svoju ženu koju je javno proglasio preljubnicom i nedostojnom da se brine za odgoj njihovo dvoje djece, Valentine i Ugolina. Saznavši da joj muž želi oduzeti njezinu dragu djecu, gospoda du Cayla bijaše potresena. Plačući otrči svome ljubavniku i baci mu se u naručaj. – Što da učinim? – upita. Vikont je tada uočio nenadanu priliku. Slatkim glasom reče: – Treba zamoliti kraljevu zaštitu. Iste večeri Zoe je zatražila audijenciju kod Luja XVIII., a posrednik je bio princ de Conde kod kojeg je živjela. Nakon dva dana bijaše primljena u dvorcu Tuileries. Vidjevši je kako ulazi u njegov kabinet, kralj se nasmiješi: – Još ste ljepši nego u Hartwellu. Zatim je hvalio njezinu frizuru, haljinu i jedre grudi dok su njegovi stegnuti prsti nervozno čeprkali po naslonu za ruke pomičnog naslonjača... Ali gospoda du Cayla nije došla da se šali. Vrlo ljupko – a bijaše dobra glumica – brižnu u plač i objasni Luju XVIII. da joj muž želi oduzeti djecu. Te su riječi imale neočekivani uspjeh. Kralja obliju suze. Zatim promrmlja: – Razumijem vašu žalost, gospođo, jer i meni oni hoće da oduzmu moje dijete... Zaprepaštena, gospoda du Cayla se zapita o kojem bi princu mogla biti riječ i je li kralj mogao imati nezakonito dijete za koje narod ne zna. Ubrzo shvati da je to »drago dijete« ministar Decazes, onaj isti kojega je ona imala zamijeniti u suverenovu srcu. Klimanjem glave potvrdi da suosjeća s kraljem. Luj XVIII., ganut, zajeca svom snagom. Zoe ga je obzirno oponašala, i pet minuta su oboje gorko plakali.

Napokon se kralj smiri i obeća da će osobno nešto poduzeti kako bi gospodin du Cayla ostavio suprugu na miru. – Sada sjednite kraj mene – reče. – Čovjek se ne može zadovoljiti promatranjem ruže: treba udahnuti i njezin miris... Vrlo uzbuđena, Zoe se diže i nespretno gurnu stolić na kojemu su bili odloženi papiri, te oni slete na sag. Crvena preko ušiju, gospoda du Cayla ih skupi i htjede ih srediti, kako nam kaže Hyde de Neuville, »čitajući po nekoliko redaka na početku i na kraju listova, da bi ih mogla spojiti. Kralj ju je šutke i sa zanimanjem promatrao. Zbunjena još više tom šutnjom kralja promatrača, smete se, nesposobna da ponovo složi rasute stranice. – Nastavite čitati – reče joj tada blagonaklono kralj. -Vaš me je glas očarao. Htio bih uvijek imati uza se tako inteligentnu čitačicu. Uživao bih da je slušam, a još više da joj se divim. Bojeći se da ne ispadne smiješna bude li se odupirala da udovolji starčevoj želji, nastavi sa čitanjem ne razumijevajući ništa od ministarskog izvještaja koji su ti listovi sadržavali, i napokon joj uspije da ih složi.«105 Ta beznačajna zgoda osvoji kralja. Kad je gospođa du Cayla odložila papire, dugo joj je gladio kosu recitirajući neku Boufflersovu pjesmu, i dopustio je sebi da joj lagano dodirne lijevu dojku kako bi pokazao svoje mladenačko raspoloženje. Nakon toga otpusti mladu ženu, zamolivši je da što prije opet dođe. »Tako je«, kaže vikont Beaumont-Vassy svojim osebujnim stilom, »ostvaren prirodno, već na prvi pogled plan zavođenja koji su smislili političari.«106 Gospođa du Cayla došla je ponovo idući tjedan. Debeli ju je kralj radosno dočekao s dobrano razuzdanim madrigalom koji je za nju napisao. – Vaše je poslove preuzeo gospodin Decazes – reče joj potom. – Morate me češće posjećivati kako biste mi pružili radost da vas obavještavam o uspješnom razvoju vašeg procesa. Najprije je dolazila svakog ponedjeljka, zatim triput tjedno. »Tada«, kaže nam Gilbert Stenger, »bijaše ulaz u kraljev kabinet zabranjen čak i 105 106

HYDE DE NEUVILLE, Memoari. Vikont de BEAUMONT-VASSY, Tajni memoari

ministrima koji su bili obaviješteni da zabranu smiju prekršiti samo u hitnom slučaju... «107 U toku tih višesatnih sastanaka u četiri oka Luj XVIII. bi gospođu du Cayla posjeo na svoja koljena i milovao joj potiljak, raskalašeno brbljajući. Mlada žena, koja se pomirila s mišlju da jednog dana bude nova Pompadour,108 s nevinim je osmijehom slušala najprostije šale. Ali uskoro se kralj više nije zadovoljavao samo recitiranjem madrigala ili uvlačenjem prstiju u izrez bluze. Gonjen strašću, želio je i više, i to ga je stajalo jednog neugodnog događaja. »Jednog dana«, pripovijeda maršal de Castellane, »Luj XVIII., zbog ne znam kakve želje ili namjere, nade se na zemlji. Gospoda du Cayla ga htjede podići. Tijelo Njegova veličanstva palo je na ruku gospođe du Cayla koja strašno kriknu. Njegovo je veličanstvo također urlalo. Nijedan sluga, poštujući zabranu, nije ušao. – Nismo ludi – govorili su međusobno – to nas kralj provjerava. Ali mi ćemo Njegovu veličanstvu dokazati da savjesno izvršavamo njegova naređenja. Na jadovite jade, i uz kraljevu pomoć, uspjela je gospođa du Cayla izvući svoju ruku. Pozvonila je, i sluge su ušli, a kralj, koji je još bio na podu, dočekao ih je bujicom psovki. Zatim su ga podigli u njegov naslonjač.«109 Taj bijedni pad, koji je do suza nasmijao čitavu palaču, nije ugasio kraljev žar. Naprotiv. Zaljubljen poput dvadesetogodišnjaka, Luj XVIII. je dvaput dnevno pisao Zoe, prolazio kolima pokraj njene kuće i, kad bi ona od njega odlazila, dovlačio se s naslonjačem do prozora da je može gledati kako se penje u kočiju... Uskoro se gospođa du Cayla, koju su dvorani međusobno nazivali »gospoda vojvotkinja«, počela ponašati kao ljubavnica. Istina, kralj je činio sve da joj zavrti glavom. Onih dana kad mu je dolazila u posjet, kao lozinku je svojoj gardi davao Zoe ili Victoire (drugo ime mlade

107

XIX. st. GILBERT STENGER, Velike dame XIX. st. Kronika Restauracije. 108 Ljubavnica francuskog kralja Luja XV. (Nap. prev.) 109 Maršal de CASTELLANE, Dnevnik.

žene). To mora da se oficirima činilo prilično zabavno kad je u službi bio general Talon, brat gospođe du Cayla... Osim toga Luj XVIII. ju je obasipao darovima. Poslije svake posjete odlazila je s trideset tisuća franaka u svojoj zelenoj torbici, a jedne večeri, kad se spremala na ples, pod izlikom da se divi njezinoj frizuri, prođe joj rukom kroz kosu i ostavi ondje prekrasnu briljantnu kopču... Gotovo službena prisnost suverena i gospođe du Cayla bijaše povod zabavnom nesporazumu. Jedne srijede ujutro, kad je kancelar Dambray kucao na kraljeva vrata, ovaj poviče: – Uđite, Zoe!... Vidjevši kako ulazi njegov savjetnik, Luj XVIII. se samo nasmiješi, ali od tog su trenutka kancelara Dambraya prijatelji zvali samo »Robinzon«. .. . Jer je bio smatran za Zoe!.. .110

*** Kakvi su zapravo bili odnosi kralja i miljenice? Čini se da oni nisu prešli granice onoga što je Andre Gide nazivao »bezazlenim divljenjem«. »Odavna zapravo,« kaže nam gospodin de Vauxbelle s uobičajenim prenemaganjem, »Luj XVIII. nije više bio kadar da se pokaže kavalirom u nježnoj borbi kakvu dame vole.«111 Zapisnik o autopsiji, načinjen 1824, potvrdio je uostalom to mišljenje. Ali, ako su kraljeve sposobnosti bile ništavne, raskalašene su misli neprestano opsjedale vladarev duh. Poluzatvorenih očiju, sanjareći o ponuđenoj golotinji, jadnik je provodio duge časove zureći u prazno. Zahvaljujući svojoj mašti, izvježbanoj neprestanom upotrebom i hranjenoj raskalašenim štivom, uspio je uskoro najbeznačajnije dodire pretvoriti u izvor naslade. Dostajalo mu je opipati čvrste i dobro oblikovane grudi gospođe du Cayla pa da se jako uzbudi. I dalje nam 110

Igra riječi: u francuskom to glasi ». . . il avait'ete eru Zoe«. (Nap.

prev.) 111

Gospodin de VAUXBELLE, Luj XVIII. i žene.

kaže gospodin de Vauxbelle: »Sreća da u tim trenucima kralj nije nosio krunu, simbol kraljevstva koji je bio u opasnosti da zbog kraljeve uzbuđenosti padne na pod... « Medu malim navikama Luja XVIII. jedna mu je – uostalom na prilično nerazumljiv način – pružala veliko zadovoljstvo. Uzimao bi malo duhana iz burmutice i stavljao ga izabranici među dojke »kao medu latice ruže«, objašnjava gospodin de Vitrolles. I gurnuvši svoj krupan burbonski nos na to prekrasno mjesto, razdragano bi ušmrkivao svoj prstohvat duhana... Ponekad, potican sklonošću za neobičnim kao i svi razvratnici, imao je veće prohtjeve i tražio od gospode du Cayla da mu legne preko koljena poput djeteta koje dobiva batine po stražnjici. Zatim bi joj zadigao suknju. A tada bi suveren na Zoeinu stražnjicu stavio duhan i šmrkao ga ... Ti su se mali slikoviti prizori odigravali, naravno, u najstrožoj intimnosti. Ali kako su rupe ključanica uvijek bile omiljeno sredstvo informiranja slugu, svi su sluge u dvorcu Tuileries uskoro znali gdje i kako Luj XVIII. ušmrkuje svoj duhan. Neki su o tome brbljali, i priča se proširila po salonima četvrti SaintGermain gdje je jedne večeri neki duhovit čovjek zaključio da je gospoda du Cayla svakako vrlo ljubljena112 žena na dvoru.113

*** Za poslušnost, koju je pokazivala u toku sastanaka s kraljem, on ju je, naravno, bogato nagrađivao. Nakon svakog susreta Luj XVIII. se trudio da što ljubaznije nešto pokloni mladoj ženi. Ali vrijednost se poklona mijenjala u ovisnosti o 112

Igra riječi: francuska riječ »priser« znači »ljubiti« i »cijeniti« ali i »ušmrkivati«. 113 Kasnije, kao što je gospoda de Pompadour neuljudno bila nazvana »kraljevim hlačama«, gospođa du Cayla je nazvana »kraljevom burmuticom«. I gospodin de Castellane pripovijeda kako je jednog dana straža, dok je miljenica prolazila dvoranom gdje se ona nalazila, počela glasno kihati. Na tu se uvredu ona požalila Luju XVIII. . . .

intenzitetu užitka što bi ga vladar osjetio. Kad bi gospođa du Cayla napuštala palaču s novim dijamantnim brošem na ramenu, dvorani su se radovali pri pomisli da je kralj Francuske »treperio poput harfe«... Jedne večeri, kad je zadovoljstvo Luja XVIII. nadmašilo uobičajenu granicu, debeli kralj, još sav zadihan, posjedne Zoe na koljena i upita je: – Dijete moje, čitate li bibliju? Gospođa du Cayla, misleći da je pretjerala u svojim pothvatima, smetena, spremna da se iskupi čitanjem svetog štiva, odgovori da te knjige nema u svojoj knjižnici. – Imat ćete je uskoro – reče joj kralj. Nekoliko dana nakon toga zaista primi prekrasno izdanje biblije, divno uvezano i sa svojim grbom utisnutim u zlatu. Otvori je sa strahopoštovanjem, i njene oči naglo bljesnuše sjajem koji – na žalost! – nije potjecao od vjerskog nadahnuća. Svaka je slika, umjesto da bude zaštićena svilenim papirom, bila pokrivena novom novčanicom od tisuću franaka. A ima pedeset slika... 10

*** Sastanci Luja XVIII. i gospođe du Cayla nisu bili posvećeni samo tricama. Miljenica se, pošto ju je njezin ljubavnik vikont de La Rochefoucauld čestito ukorio, spretno trudila da suzbije kraljeve liberalne sklonosti i pridobije ga za ultrarojaliste. Zahvaljujući laskavom smiješku, lukavoj dijalektici i vješto položenoj ruci u toku razgovora, postigla je već značajne rezultate. Ipak ona još nije bila njegova isključiva miljenica. Ministar Elie Decazes sačuvao je sav svoj upliv na kralja koji ga je i dalje nazivao svojim »dragim malim« i slao mu nježna pisma. Gospođa du Cayla koja nije mogla utjecati na Luja XVIII. kako je očekivala, tražila je način da se oslobodi mladog ministra i naumila ga kompromitirati u nekom skandalu. Bijaše to dar od otprilike milijun i dvjesta tisuća dinara. Sudbina joj je bila sklona: jedno je ubojstvo poslužilo njezinim namjerama...

*** Vojvoda de Berry, drugi sin grofa d'Artoisa, koji se 1816. oženio princezom Marijom Carolinom des Deux-Siciles, bijaše 13. veljače 1820. navečer sa ženom u operi. Oboje su bili malo nervozni. Ona jer je bila u drugom stanju, a on zbog sastanka koji je nakon predstave imao s ljubavnicom, plesačicom Virginie Oreille. U pauzi Marie Caroline udari grudima u kvaku na vratima. Vojvoda odmah uoči nenadanu mogućnost da se oslobodi vojvotkinje. – Vratite se u Elizejsku palaču – reče joj – bojim se da je u vašem stanju neoprezno ostati u kazalištu nakon takva udarca. Ja ću sam sačekati kraj predstave. Marie Caroline pristane i odveze se kući. Tada vojvoda potrči stubištem opere. Preskakao je po četiri stube žureći u svoju ložu da bi ondje vrebao na znak koji mu je Virginie imala dati plešući, kadli iz mraka iziđe neka spodoba i zabije mu bodež u prsa. – Ubijen sam! – jednostavno reče vojvoda. Zatim se sruši. Nekoliko sati kasnije nećak francuskog kralja izdisao je u jednoj loži u operi – jer je želio provesti večer s jednom plesačicom. Ubojica, koji bijaše uhvaćen, zvao se Louvel. Izjavio je da je to učinio na svoju ruku. Ali sutradan su se Parizom, uznemirenim zbog toga čudnog ubistva, proširile glasine. Šaptalo se da je Louvela naoružao Decazes koji je mrzio vojvodu de Berryja... Ta je optužba, koja je, naravno, izišla iz salona gospođe du Cayla, postigla cilj. Prestrašen ozbiljnošću skandala, kralj se morao pomiriti sa sudbinom i odvojiti se od Decazesa. Imenovao ga je ambasadorom u Londonu. Tada je gospoda du Cayla zadobila svu moć...

*** Dugi uzdisaji dopirali su 21. veljače 1820. iz kabineta Luja XVIII.

Klečeći u hodniku, sluge su jedan za drugim gledali kroz ključanicu, oduševljeni što prisustvuju neuobičajenom prizoru: jedan francuski kralj gorko je plakao glave naslonjene na stol. S vremena na vrijeme njegov bi debeli trbuh zbog jecaja poskočio poput mlitave mješine, a posluga se tome tiho smijala. Luj XVIII. nije se mogao utješiti što je bio primoran prognati svoga dragog prvog ministra Eliea Decazesa. Dan prije bio mu je napisao ovo nježno i neutješno pismo: Dođi da vidiš nezahvalnog vladara koji te nije znao obraniti. Dođi da svoje suze stopiš sa suzama svoga nesretnog oca... I istog jutra ljubimac je, pakujući kovčege, primio posljednje pisamce: Zbogom! Slomljena te srca blagosiljam. Grlim te nježno. Slažemo se da su to bila čudna pisma. Čudna i jedinstvena u povijesti, jer se danas teško može zamisliti šef države koji takvim tonom piše otpuštenom prvom ministru...

*** Nekoliko je dana Luj XVIII. nalakćen na stol, jadikovao pred slikom »izgubljenog ljubimca«. Zatim kao da se smirio, razvedrio, i nikad više nije govorio o gospodinu Decazesu. Gospođa du Cayla uspjela je vrlo spretno, silnim milovanjem, ljupkim mirisima i nametljivom prisutnošću, odagnati iz kraljevih misli i samu uspomenu na bivšeg ljubimca... Njena je vladavina počinjala... To je došlo do izražaja kad je vojvoda de Richelieu, određen da zamijeni Decazesa, osnovao svoje ministarstvo. Pripadnici ultrarojalista dobili su zagovorom lijepe grofice važne položaje. To je grofu d'Artoisu i njegovim prijateljima omogućilo da izglasaju dva izvanredna zakona: jedan o ukidanju osobnih sloboda, drugi o štampi koja je ponovo podvrgnuta prethodnom odobravanju i cenzuri. Tako je gospoda du Cayla polako vraćala monarhiju na ono što je bila prije 1789...

20

NAPOLEON UMIRE IZGOVARAJUĆI JOSEPHININO IME Rođen na otoku, umro na otoku zbog ljudi s otoka, jedina žena koju je volio bijaše otočanka... DENIS GIRAUD DOK JE U DVORCU TUILERIES Luj XVIII. s naporom udvarao gospodi du Cayla, na Sv. Jeleni se Napoleon, još jednako vatren, u slobodnom vremenu zabavljao varajući svoga druga u zarobljeništvu, dobrog generala de Montholona. Ovaj zbog toga nije patio. Zapravo se već odavna naučio pretvarati da ne vidi vragolije svoje žene. Prema pričanju grofa de Berga, lijepa Albine de Vassal bila je uistinu tako temperamentna »da ljubomora jednog čovjeka ne bi bila dovoljna da se ocijene sve njene stranputice«. Prije udaje za Montholona, bila je dvaput udana i oba puta odbačena zbog preljuba. Otada se podavala svakome tko ju je htio. Na Sv. Jeleni Napoleon ju je najprije izbjegavao, znajući da je spletkarica. Ali nakon odlaska Las Casesa uspjela je zauzeti mjesto tajnika i, pretekavši tako gospodu Bertrand, smjestila se s perom u ruci u sobu bivšeg cara... Ondje je, naravno, sve poprimilo vragoljast karakter. Između dva poglavlja Memoara, Napoleon se jedne večeri bacio na Albinu i počastio je na podu. Kasnije su te ljubavne međuigre postale uobičajene i gospoda da Montholon je, vrlo ponosna, učinila sve kako bi Francuzi na otoku bili obaviješteni o njenim odnosima s bivšim carem. Držeći se umišljeno, neprestano je ponavljala kako joj je neka vračara jednom prorokovala da će biti »kraljica bez krune«... Zbog toga je gospoda Bertrand bjesnila.

*** Ponekad su osporavali vezu Napoleona i Albine. Ali danas je ona potvrđena. O tome nam svjedoči jedan od najpoznatijih carevih

povjesničara, doktor Paul Ganiere, u svome djelu Napoleon na Sv. Jeleni: »Mnogi povjesničari«, piše on, »dugo su sumnjali o prirodi putene veze između Napoleona i gospode de Montholon. Po njihovu mišljenju, usprkos nejasnim pojedinostima, kakva je bila čudna prisnost kad ju je na primjer primao u kupaonici, dok bi njezin muž bio ljubazno zamoljen da iziđe, car je za svoga boravka na Sv. Jeleni bio daleko od takvih briga, i tvrdnje koje su nastojale dati neku drugu verziju mogle su biti samo plod nesumnjive zlobe. Oprezniji Frederic Masson omogućio je različita tumačenja pišući da je gospoda de Montholon znala pružiti zarobljeniku 'onu vrstu utjehe koju jedino žena može dati muškarcu'. Kakve utjehe? On to pobliže ne objašnjava. Ali o njezinu karakteru ne može biti sumnje, a nedavno objavljivanje bilježaka generala Bertranda otklanja i posljednje nedoumice. Izjave časnoga velikog maršala ne dopuštaju nikakve nejasnoće. Čini se da je Napoleon bio uvučen u spretnu igru jedne žene odavno navikle da zavodi, koja je lukavo znala sjajno iskoristiti svoje pomalo ocvale čari. Je li Napoleon prema njoj gajio nježne osjećaje. Malo je vjerojatno. To su više bile 'navike' koje su, zbog njegove izoliranosti, samo bile pojačane. Ali usprkos tim putenim slabostima, imao je na umu da se o njemu, dok je u dalekom izgnanstvu, stvara slika za buduće generacije o kojoj bez sumnje ovisi sudbina njegove dinastije. Možda čak sam sebi malo zamjera što je ušao u kolo te igre. Otuda potreba da spasi ugled, da predusretne ogovaranja psujući ponekad, riskirajući da ispadne prost kako bi ušutkao suparnike i odvratio sumnje.«114 Gospođa de Montholon 26. siječnja 1818. rodi kćer. Odmah su svi počeli šaputati da je Orlić dobio sestricu. Treba istaći da Albine nije ništa poduzela kako bi opovrgla te glasine. Naprotiv, kad su dolazili da se dive djetetu, nije nikad propuštala da uz smiješak kaže: – Nije li nalik na Njegovo veličanstvo? Ima posve njegovu bradu i njegovu ruku...

*** 114

Dr PAUL GANIERE, Napoleon na Sv. Jeleni.

U srpnju 1819. gospođa de Montholon je zbog bolesti morala napustiti Sv. Jelenu i vratiti se u Francusku. Beskrajno nesretan Napoleon ju je gledao kako odlazi. Ali ubrzo se potrudio da je nadomjesti i njegov se pogled zaustavi na gospođi Bertrand. Velika Fanny,115 koja je silno trpjela kad joj je bio pretpostavio gospođu de Montholon, odluči da se osveti i bez okolišanja odbije da se pokori gospodarevim željama. Napoleon se strašno razljuti i naredi Antommarchiju, liječniku kojega su mu upravo bili poslali iz Evrope, da mu gospođu Bertrand dovede u krevet. Evo što o tome piše sam veliki maršal Bertrand u svojim Spisima: »Jednom je Napoleon rekao Antommarchiju kako bi veliki maršal morao svoju ženu navesti na blud i da on, ako ta tvrda glava to ne želi, Antommarchi, treba da ga na to nagovori. Htio je da mu Antommarchi posluži kao posrednik i navede gospodu Bertrand da mu bude ljubavnicom: 'Ali kako bih to mogao učiniti? Što bi o meni mislio veliki maršal?' Kad je došao, doktor je bio pun poštovanja prema velikom maršalu i njegovoj ženi. Sutradan su mu rekli da je veliki maršal glupan i da ni u čemu ne služi caru; da mu je žena, istina, dosta lijepa i ljupka, ali da je to izgubljena žena koja spava sa svakim engleskim oficirom što prođe kraj njene kuće, da pada sve dublje, da je posljednja medu ženama. Antommarchi je bio zaprepašten time što je čuo. Nije dakle mogao steći visoko mišljenje o carevoj moralnoj vrijednosti.«116 Antommarchi, koji nije bio uslužan kao Constant, odbije da bude svodnikom. Napoleon ga, razbjesnivši se, optuži da je Fannvn ljubavnik. Veliki maršal priča nam sa zbunjenom prostodušnošću što je zatočenik mislio o njegovoj ženi: 115

Gospoda Bertrand rođena je kao Fanny Dillon. Otac joj je bio bogati engleski plemić. Majka joj bijaše čeznutljiva kreolka od koje je naslijedila šarm i hirovit karakter. 116

General BERTRAND, veliki maršal palače, Spisi sa Sv. Jelene koje je otkrio i prikupio Paul Fleuriot de Langle.

»Antommarchi u sedam i po ide caru koji se na njega strašno naljuti. – Trebalo bi da bude kod kuće u šest ujutro, a on sve svoje vrijeme provodi kod gospode Bertrand. Car zove velikog maršala, koji stiže u sedam i tri četvrt. Ponavlja što je rekao i dodaje da se doktor bavi samo svojim bludnicama. – U redu! Neka sve svoje vrijeme provodi sa svojim bludnicama. Neka ih j ... i sprijeda i straga, u usta i u uši, ali me oslobodite toga čovjeka koji je glup, neznalica, umišljen i nečastan. Želim da pozovete Arnotta i da me on ubuduće liječi. Dogovorite se s Montholonom. Ne želim više Antom-marchija.« Gospoda Bertrand, kojoj su prenijeli te riječi, mjesecima je odbijala da se sretne s Napoleonom.

U proljeće 1821. bolest od koje je bivši vladar patio otkako je došao na Sv. Jelenu – misteriozna bolest o kojoj su mišljenja povjesničara još i sad podijeljena – naglo se pogoršala. Francuzi, potreseni i nemoćni, vidjeli su svoga vođu kako se vuče od naslonjača do naslonjača, lica zgrčena od bola. Ponekad su mu ruke i noge bile ledene i obuzimala ga je klonulost. Kad se 17. ožujka spremao da se popne u kola, zahvati ga grč po čitavom tijelu. Odvedoše ga u njegovu sobu. Legao je i više se nije digao. Potkraj travnja, znajući da strašno trpi i da mu je smrt blizu, gospođa Bertrand zatraži da ga vidi. Napoleon bijaše dirnut, ali odbi da je primi. Bio je uporan u svojem zlopamćenju. On to objasni Montholonu: » – Nisam je vidio; bojao sam se uzbuđenja. Zamjeram joj što mi nije bila ljubavnicom. I želim joj očitati lekciju. Da ste vi bili njen ljubavnik, postupao bih s vama kao s gusarom a ne ovako blagonaklono. Ali nikad nisam na to mislio. Što se tiče Antommarchija, neću mu nikad oprostiti što je liječio ženu koja nije htjela biti mojom ljubavnicom, i još ju je u tome podržao.« Na trenutak se zamisli i doda: »– Jadna Fanny... Ali, vidjet ću je ili kad se oporavim »ili na drugome svijetu.« A Napoleonu nije preostalo više od osam dana života...

Napoleon je 26. travnja sjedio na rubu kreveta otkrivena spolovila, držeći lijevu ruku pod stražnjicom. Bilo je to pomalo nehajno držanje koje se djelomično moglo opravdati stanjem zatočenika. Upravo bijaše završio oporuku i osjećao se iscrpljenim. Pošto je pojeo naranču, pozove Antommarchija i reče mu: – Želim da mi izvadite srce, stavite ga u špirit i odnesete u Parmu mojoj dragoj Mariji Louisi. Recite joj da sam je nježno volio, da je nikada nisam prestao voljeti. Ispričajte joj sve što ste vidjeli, sve što je u vezi s mojim stanjem i mojom smrću. Malo zatim reče generalu Bertrandu: – Volio bih da se Marie Louise ne uda ponovo ... Na žalost, znam da će je prisiliti da se uda za nekog vojvodu, jednoga od njezinih bratića... Neka se brine o odgoju svoga sina i o njegovoj sigurnosti... Lagani smiješak zatitra na njegovim usnama i, kao da odgovara na kritike koje mu je svatko potajno upućivao, doda: – Budite uvjereni, ako se carica ne trudi da olakša naše nevolje to je zbog toga što je okružena uhodama koji joj onemogućuju da dozna što sam sve prepatio. Jer Marie Louise je sušta vrlina... Jadnik, naravno, nije znao da je ona u trenutku kad ju je tako pokušavao opravdati, po drugi put očekivala dijete zahvaljujući uslugama gospodina von Neipperga...

*** Narednih je dana Napoleon, koji je s mukom jeo, sve više slabio. Mučila ga je štucavica, povraćao je i više nije mogao sjediti u krevetu. Uskoro je gotovo posve oglušio i počeo je vrlo glasno govoriti. Tako su i beznačajne riječi zvučale kao Lovor. Lako je zamisliti očajni izraz njegove okoline kad je, na Marchandovo priopćenje da doktor O'Meara namjerava napisati dnevnik, doslovno zaurlao: – Ako iznese podatak o pravoj duljini moga uda, to će biti zanimljivo!... Gospoda Bertrand je nekoliko puta zatražila da je primi, jer je naslućivala skori kraj.

Umornom kretnjom, pokazujući mrlje od povraćanja na posteljini, Napoleon je samo odgovarao: – Sada nije trenutak!... Napokon je 1. svibnja pristao da ona dođe. Gledajući kako mu prilazi žena kojoj više nije mogao biti ljubavnik, njegove oči zasjaše neobičnim plamenom. Čujmo Marchanda koji opisuje prizor: »Prvog svibnja u jedanaest sati doveli su groficu Bertrand carevu krevetu. Kad je sjela, i pošto ju je zapitao za novosti, reče joj: – Eto, gospođo, vi ste također bili bolesni. Ali sada ste dobro. Vaša je bolest bila poznata. Moja nije, i ja joj podliježem. Kako vaša djeca ? Trebalo je da dovedete Horten-ziju. – Vaše veličanstvo – odgovori grofica – oni su dobro. Vi ste ih navikli na toliku dobrotu da im veoma nedostajete, i oni su dolazili sa mnom svaki dan da pitaju za zdravlje Vašeg veličanstva. – Znam to. Marchand mi je rekao. Hvala! Car ju je zadržao još nekoliko minuta i rekao joj neka ga ponovo posjeti. Grofica se povukla da ne bi više cara zamarala. Tada se vidjelo kako je uzbuđena: oči joj se napuniše suzama. Ja sam je otpratio u vrt, i ondje mi reče jecajući: – Kakva li je promjena nastala kod cara otkako ga nisam vidjela! Omršavio, s dugom bradom, vrlo me se bolno dojmio. Car je bio okrutan prema meni odbijajući da me primi. Sretna sam zbog ponovnog prijateljstva, ali bih bila još sretnija da je prihvatio moju njegu.«117 Idućih je dana gospoda Bertrand ponovo dolazila do Napoleonova uzglavlja. Ta dva bića, koja su mogla biti ljubavnici – čemu se svako za sebe nadalo – ponovo je, u posljednjim časovima, zbližio dubok osjećaj. Četvrtog svibnja, oporavljajući se od jednog napada, samrtnik opazi uplakanu Fanny, nagnutu nad njim. Najprije se činilo da je ne prepoznaje, ali se zatim s mukom nasmiješi i promrmlja: – Gospođo Bertrand ... oh!... Nakon toga nastupi agonija.

*** 117

MARCHAND, Memoari.

General Bertrand je bilježio minutu za minutom Napoleonovu agoniju. Neobičan dokument kojega dio donosimo: »5. svibnja. – Od ponoći do jedan sat neprestano štucanje, i to sve jače. Od jedan do tri češće je pio. Najprije je dizao ruku a zatim je okrenuo glavu u znak da više ne želi piti. U tri sata prilično jako štucanje. Stenjanje koje kao da je dolazilo iz daljine. Od tri do četiri i pol malo štucanja, nekoliko prigušenih jadikovki a zatim jecanje. Zijeva. Čini se da jako trpi. Izustio je nekoliko riječi koje su se jedva čule: »Tko uzmiče« ili, vrlo vjerojatno: »Na čelo vojske.« Od četiri i po do pet sati, velika slabost, jadikovanje. Liječnik ga je malo podigao na jastuku. Napoleon više ne otvara oči. Čini se slabijim nego dan prije. To je još samo leš. Jastuk mu je pokriven crvenkastim ispljuvcima. Podižu zavjese i otvaraju prozore. Cijelu noć manje štuca a više jeca, slabije ili jače, ponekad dovoljno jako da probudi one koji drijemaju u sobi: generala Montholona, velikog maršala, Vignalija i Alija. Od pet do šest sati ujutro, zbog uzdignuta položaja, lakše diše. U šest je sati liječnik (Antommarchi) prstom kucnuo po Napoleonovu trbuhu otkuda je došao zvuk kao iz bubnja. Činilo se da je već nadut i beživotan. Liječnik je objavio da se bliži posljednji čas. Pozvali su velikog maršala i gospodu Bertrand. Od šest sati do šest i petnaest štucanje i strašno jecanje. Od šest i petnaest do šest i po velika smirenost i lako disanje. U tih je pola sata, glave malo okrenute ulijevo, imao otvorene oči uprte u prsluk grofa Bertranda, više zbog položaja nego da ga gleda. Činilo se da Napoleon ništa ne vidi. Oči su mu bile zamagljene. U šest i po pomaknuo je glavu udesno i zamagljenih očiju uporno promatrao nogu kreveta. Do osam sati malo mirna sna, poneki uzdisaj svakih četvrt sata. U osam sati jecanje ili, bolje rečeno, nekoliko muklih zvukova koji kao da su dolazili iz dna trbuha. Bili su više nalik na zvuk nekog instrumenta nego na jecanje. U kutu lijevog oka pojavila se suza i

kliznula prema uhu. Bertrand ju je obrisao. Arnott se čudio što je Napoleon još živ. Do deset i po ili jedanaest sati uglavnom miran. Lagano disanje. Potpuna nepomičnost cijelog tijela. Zjenica se pomakla nekoliko puta. U razmacima od pola sata poneki uzdah ili zvuk. Druga suza na istome mjestu. Desna ruka na pokrivaču, lijeva ispod stražnjice. U sedam sati prisutno je šesnaest osoba, od toga dvanaest Francuza, gospoda Bertrand sa dvije žene, Ali, Noverraz, Napoleon i Bertrand. U sedam i po loše mu je. Od jedanaest sati do podneva Arnott mu je stavio na noge dva obloga od slačice a Antommarchi dva lijeka koji stvaraju mjehuriće na koži: jedan na prsa, drugi na list noge. Napoleon je nekoliko puta uzdahnuo. U više navrata liječnik (Antommarchi) pipao mu je puls na vratu. U dva i po liječnik Arnott mu je na trbuh stavio bocu punu kipuće vode. U pet sati i četrdeset devet minuta Napoleon je izdahnuo.«118 Prije smrti promrmljao je ime jedine žene koju je volio: – Josephine...

*** Sutradan su liječnici obavili autopsiju.119 Napoleonovo su srce stavili u staklenku da bi ga poslali Mariji Louisi.120 Nakon toga su liječnici 118

General BERTRAND, Spisi sa Sv. Jelene, otkrio i pribilježio Paul Fleuriot de Langle. 119

Dr Henry, koji je sudjelovao u toj operaciji, upozorava u izvještaju, sto se nalazi u Lowe Papers u British Museumu, da su muževni dijelovi cara bili »exiguitatis insignis sicut pueri« . . . 120 Teško je bilo vjerovati da je, tako slabo obdaren od prirode, Napoleon mogao počastiti toliko dama. Osim ako narod ima pravo kad kaže »to se troši . . .« Poznato je da se Hudson Lowe naposljetku protivio tom prenošenju. U velikoj neprilici, taj su plemeniti organ brzo zamijenili organom »mirne životinje koja bleji« . . .

otišli ručati. Legenda kaže da nakon povratka nisu više našli carevo srce koje je, navodno, pojeo štakor.

21 MARIE LOUISE SE POTAJNO UDAJE ZA NEIPPERGA Neka je djela bolje zatajiti... Gospodin DESBORDAS-VALMORE OKO DESET SATI UJUTRO, 19. srpnja 1821. Marie Louise se, zatvorivši se u svoju sobu, razočarano promatrala u zrcalu. Večer prije toga komarči su je nemilosrdno izboli i njeno je lice bilo nalik na golemu jagodu. Stavila je nekoliko obloga i odlučila da tog dana ne izlazi. U jedanaest sati, kako nije imala posla, zatraži Pijemontske novine i pročita vijesti. Pročitavši jednu od njih, problijedi. Člančić na dnu stranice objavljivao je Napoleonovu smrt. Ugrizi komaraca i suprugova smrt, bijahu dvije prevelike neugodnosti za isti dan. Jadnu Mariju Louisu spopade želja da se nekome povjeri. Tada je svojoj prijateljici, gospođi de Grenneville, napisala veoma neobično pismo: »U velikoj sam nedoumici. Pijemontske novine objavile su carevu smrt s takvom sigurnošću da u to nije moguće sumnjati. Priznajem da me to veoma pogodilo. Iako moji osjećaji prema njemu nikada nisu bili snažni, ne smijem zaboraviti da je on otac moga sina, da me nikada nije zlostavljao kao što svijet misli, nego mi je, naprotiv, uvijek iskazivao poštovanje, a to je zapravo jedino što se može poželjeti kad je posrijedi Prekosutra je Napoleon bio pokopan u dolini Geranium, u očekivanju da bude prenesen u Pariz i sahranjen u Domu invalida – možda s ovčjim srcem u grudima.

vjenčanje iz političkih razloga. Zbog toga sam se jako rastužila, i, premda se treba radovati što je kršćanski završio svoj nesretni život, bila bih mu poželjela još mnogo godina sreće i života – samo da bude daleko od mene.« Pošto je to napisala, Marie Louise odjednom pomisli kako joj je žalost za Napoleonom došla u zgodan čas da sakrije svoje naduto lice. S mirnim cinizmom ona to prizna prijateljici: »Ovdje ima mnogo komaraca. Toliko su me izboli da sam nalik na čudovište, i zadovoljna sam što -se ne moram pokazivati.. .« Marie Louise je imala sretan karakter koji joj je omogućivao da u svakoj prilici uoči dobru stranu...

*** Sutradan je barun Vincent, austrijski ambasador u Parizu, službeno obavijestio vojvotkinju od Parme o Napoleonovoj smrti. Ona je odmah odlučila da vojvodski dvor bude u žalosti tri mjeseca i zajedno s Neippergom počela je sastavljati nekrolog za novine. Već nakon prvih redaka iskrsnuo je problem: kako zvati preminulog? Napokon? To bi značilo priznati ga vladarem. Bonaparte? To je odviše podsjećalo na vojsku revolucije. Car? To nije dolazilo u obzir. Bivši car? Značilo bi priznati da je to bio. Dakle? Rješenje je našao Neipperg. S posebnom je nasladom napisao: »U povodu smrti prečasnog supruga naše uzvišene vladarice.. .« »Prečasni suprug«, tj. »princ suprug«... Onaj, pred kojim su drhtali kraljevi, mora da se u grobu okrenuo.

*** Marie Louise 30. srpnja prisustvovala je zadušnici, pod velikim crnim velom kojemu je bila svrha da sakrije njezinu trudnoću. Nakon toga je naručila tisuću misa u Parmi i isto toliko u Beču, uz izričitu zabranu da se u molitvama spomene pokojnikovo ime... Kad su sve te formalnosti bile ispunjene, dala je sašiti kolekciju crnih haljina i veselo mislila na budućnost.

»Napokon se mogla«, piše gospoda de Thou, »svetim bračnim vezama sjediniti sa čudesnim fizičkim osobinama gospodina von Neipperga. Zapravo je jadnica već šest godina drhtala pri pomisli da bi taj čovjek, tako dobro naoružan za uživanje, iz lakoumnosti mogao drugamo prenijeti svoje umijeće. Odlučila se za njega udati ne čekajući kraj službene korote.«121 Tako su se 8. kolovoza dvoje priležnika tajno vjenčali u dvorskoj kapelici. Neki su povjesničari poricali tu vezu. Danas je ona nesporna. Sam Neippergov sin spominje to u jednom zapisu iz 1831. Poslušajmo ga: »Petog svibnja 1821. car Napoleon umro je na otoku Sv. Jelena. Nekoliko mjeseci nakon toga, 8. kolovoza iste godine, svećenik je legalizirao vezu. Otac Neuschel, ispovjednik Njezina veličanstva nadvojvotkinje, danas biskup Guastalla, blagoslovio je par. Ako se ne varam, svjedoci su bili doktor Rossi i budući dvorski upravitelj barun Amelin de Sainte-Ma-rie. Vjenčanje je obavljeno u kapelici Njezina veličanstva u vojvodskoj palači u Parmi. Razlika u društvenom položaju zahtijevala je fiktivno vjenčanje (sic), uz druge obzire koji su bili razumljivi zbog nužnosti da ta veza ostane u najvećoj tajnosti.«122 Vjenčana 8, Marie Louise je 9. rodila velikog dječaka koji je dobio ime Guillaume, i novi su supružnici nastavili živjeti »za javnost kao da nisu muž i žena« – što nikoga nije zavaralo. Čujmo još Alfreda Neipperga: »Ponašanje moga pokojnog oca pred javnošću nije ni u jednom trenutku prelazilo granice ponašanja vjernog sluge prema uzvišenoj vladarici. Iako on nikada, ni izravno ni posredno, nije dao naslutiti da postoje druge, prisnije veze, sigurno su već odavna svi na dvoru bili upoznati s njegovim pravim položajem i o tome znali sve potankosti.« Taj nam simpatični mladić nekoliko redaka dalje daje kratak pregled života »gospodina i gospode von Neipperg«: 121

122

Gospođa DE THOU, Marie Louise. ALFRED VON NEIPPERG, Memoari napisani 1831.

»Ne može se zamisliti«, piše on, »sretnija veza, nježnija ljubav prema djeci, sretniji par. Moj je otac svaki dan, čim bi se probudio, u krevetu pisao nekoliko riječi Njezinu veličanstvu. Odgovor nije dugo čekao. Pismo Njezina veličanstva stizalo je često prvo, i ponekad bi tako izmijenili više pisamaca.«

*** Taj je idiličan život bio poremećen u listopadu 1821. kad je sa Sv. Jelene u vojvodsku palaču došao liječnik Antommarchi. On je Mariji Louisi donosio posljednje riječi umirućeg Napoleona. Uznemirena, vojvotkinja uredi da ga primi njezin muž. Ovaj bijaše ljubazan ali služben. – Slušam vas, gospodine. Njezino je veličanstvo bolesno, ali joj ja mogu prenijeti sve što mi povjerite. Antommarchi je očekivao da će ga drukčije primiti. Malo smeten, govorio je o Napoleonovu srcu koje je imao donijeti Mariji Louisi a koje je Hudson Lowe zadržao na Sv. Jeleni. – To je svetogrđe – reče. – Njezino veličanstvo mora posredovati. Jedino ona može postići da se ispune posljednje careve želje. Zatim, kad Neipperg nije odgovorio, stavi na stol paket. – To je njegova posmrtna maska – promrmlja. – Hoćete li je predati carici? General pristade s ledenim smiješkom, i jadni se Antommarchi, nemajući više što reći, povuče. Shvatio je da je njegov korak bio uzaludan. Imao je pravo. Nakon nekoliko dana Marie Louise je obavijestila Metternicha da je odbila Napoleonovo srce... I život supružnika Neipperg krenuo je svojim tokom. Uskoro više ništa u vojvodskoj palači nije podsjećalo da je vojvotkinja bila supruga najvećeg čovjeka svoga vremena. Doista ništa. U prosincu je liječnik Hermann Rollet zatekao djecu upravitelja Marije Louise »kako se igraju

nekim gipsanim predmetom privezanim na uzicu i kako ga vuku umjesto kola«.123 Sagnuo se i sa zaprepaštenjem prepoznao carevu posmrtnu masku...

*** Marie Louise nije dakle prolila nijednu suzu saznavši za Napoleonovu smrt. A druge? Sve one koje je volio, milovao, sve koje je darivao i dao im titule, sve one koje je zauvijek izvukao iz anonimnosti dovodeći ih u svoj krevet? Jesu li one plakale pročitavši u novinama da je car umro na Sv. Jeleni? Gospođica George npr.? Kad je Francuska 11. srpnja saznala vijest, nježna se Georgina, nakon šest godina progonstva, pripremala za povratak na scenu Odeona. Istjerao ju je bio nakon Waterlooa vojvoda Durans, intendant kazališta, jer se javno pokazala s kitom ljubičica zataknutom na grudi. Prije svoga odlaska iz Francuske, molila je za čast da cara prati na Sv. Jelenu. Kad su Englezi to odbili, otišla je u Belgiju da ondje nastupa. Tada je upoznala polemičara Charles-Henrija Harela koji joj je postao ljubavnik. Na početku 1821. vratili su se oboje u Pariz i smjestili se u trosobnom stanu u ulici Madame broj 25. Bili su u tom stanu kad je k njima sišao Jules Janin, koji je stanovao u potkrovlju iste zgrade, i donio im vijest o Napoleonovoj smrti. Gospođica George je problijedila i srušila se na pod. Ako je vjerovati Armandu Platelu, tada se dogodilo nešto smiješno: »Harel«, piše on, držao je kod kuće slobodno svinju nazvanu PiaffPiaff. Uznemirena bukom zbog pada, životinja ude kaskajući u salon i sumnjičavo pogleda što se događa. Ugledavši gospodaricu na podu bez sumnje je pomislila da se ona želi igrati, pa požuri k njoj. Janin i Harel, prestrašeni, uhvate je za uši i spriječe da se baci na glumicu. Ali PiaffPiaff je bila čudesne snage. Usprkos boli zbog koje je urlala, povuče za 123

Dr HERMANN ROLLET, Neue Beitrage zur Chronik der Stadt Baden bei Wien.

sobom dva čovjeka koji se skotrljaše na pod, rušeći namještaj. Napokon jedan naslonjač pade na svinju koja se uspije osloboditi i otrča u svoje sklonište, ispuštajući krikove koji su uzbunili cijelu četvrt. U tom se trenutku gospođica George osvijestila. Zabezeknuto je gledala prostoriju u kojoj su – usred neopisiva nereda – izubijani ležali Janin i Harel. Misleći da je sama skrivila tu nevolju, promrmlja: – Kako sam mogla sve to učiniti? Zatim, sjetivši se razloga svoje nesvijesti, brižnu u plač. Janin i Harel, još s bolovima, pomognu joj da se digne i odvedu je u njezinu sobu... «124 Ondje je ostala zatvorena tri dana čitajući ponovo Napoleonova pisma, promatrajući portrete koje joj je bio dao, milujući stvari koje je od njega dobila, ne obazirući se na neobuzdano skakanje Harela, Julesa Janina i svinje u susjednim sobama... 125 Kad je izišla iz sobe, oči gospođice George imale su tužan izraz koji se više nije izgubio. Za nju je počinjala duga korota. U četrdeset šest godina, koliko je još živjela,126 nježna Georgina nikad nije mogla izgovoriti carevo ime a da ne zaplače .. 127

124

ARMAND PLATEL, Jules Janin i Alexandre Dumas. Harel je obožavao svoju svinju. Alexandre Dumas u svojim Memoarima priča da mu je jednog dana polemičar (koji bijaše vrlo prljav) rekao: »– Znate, dragi moj, ja tako volim svoju svinju da s njom spavam. – E pa – odgovori mu Dumas – upravo sam sreo vašu svinju koja mi je rekla to isto . . . Vjerujem«, dodaje Dumas, »da je to jedina izjava na koju Harel nije imao što odgovoriti.« 126 Gospođica George je umrla u 78. godini, 11. siječnja 1867. 127 Vidi FREDERIC MASSON, koji piše: »Čak u posljednjim danima života, vrlo stara, nemajući ni držanje ni duševnu svježinu nekadašnje pobjednice, kad je govorila o Napoleonu, glas bi joj zadrhtao i bio tako istinski potresen da je na mlade ljude koji su je slušali ostavljala nezaboravan dojam.« (Napokon i žene) 125

*** Je li Pauline Foures, velika Napoleonova ljubav u Egiptu, osjetila jednaku bol kao i gospođica George? Ona je to uporno poricala. Ali u životu Bellilote postoji tajna koju nijedan povjesničar do danas nije uspio razjasniti. Godine 1821. neobuzdana se Pauline bavila prodajom skupocjenog drveta, zanimanjem neobičnim za ženu. U tom je svojstvu s vremena na vrijeme odlazila u Brazil da bi ondje kupovala palisandrovinu ili mahagonij. Nije li nešto krila iza te trgovine? Neki su to naslućivali. Vojvotkinja d'Abrantes u svojim Memoarima potvrđuje da je Pauline odlazila u Južnu Ameriku kako bi organizirala Napoleonov bijeg. Vijest o tome brzo se pročula salonima četvrti Saint-Germain, i malo je trebalo pa da jadna Bellilote zapadne u ozbiljne poteškoće s policijom Luja XVIII., koja ju je optužila da spletkari protiv režima. Izbezumljena, bivša »Djevica s Istoka« odmah je sastavila pismo za javnost, u kojemu je tvrdila kako je nezamislivo da je ikada i sanjala da Napoleonu omogući bijeg sa Sv. Jelene, budući da ju je kukavički napustio nakon 18. brimera.128 Tko je govorio istinu? Vjerojatno se to nikada neće saznati. Ali ako vojvotkinja d'Abrantes ima pravo, i ako je Pauline doista spletkarila protiv Luja XVIII., vjerojatno je smatrala razboritim da ne plače javno 12. lipnja 1821...

*** A Desiree Clary, prva Bonaparteova zaručnica, ona koja je omogućila uspjeh 18. brimera, i doživjela najčudesniju sudbinu? Godine 1818. njen je muž Bernadotte naslijedio Karla XIII., i ona je postala švedskom kraljicom. Ali, nastavila je da živi u Parizu, i zli su je jezici ogovarali. Govorilo se da je zaljubljena u vojvodu de Richelieua, ministra Luja XVIII. Čujmo vojvotkinju d'Abrantes, brbljavicu toga vremena: 128

Datum (9. XI. 1799) kad je general Bonaparte srušio Francusku Republiku. (Nap. prev.)

»Ta se kraljica silno divila vojvodi Richelieu. Kažu da je s njim imala nekoliko sastanaka zbog Napoleona, a da ga je i privatno posjećivala kad je, 1816. bio predsjednik vijeća. Otada ga je svakom prilikom nastojala sresti. Kako je bila vrlo sramežljiva, a znala je da mu nije stalo do odnosa s njom, nije mu se nikada usudila obratiti. Njene su crne oči tako uporno promatrale vojvodu da bi mu to dodijalo i on bi odlazio. U njegovoj prisutnosti ona bi prekidala svaki razgovor i ostajala u nekoj vrsti ekstaze. Zatim bi nastavljala ćaskati kao da se ništa nije dogodilo. Gospodin de Richelieu bio je vrlo zlovoljan zbog toga čudnog obožavanja. Švedska ga je kraljica slijedila čak na njegovim putovanjima, izletima, tražeći uvijek izliku da dođe s njim u dodir. Npr., otišla je u toplice Spa kad i on, i uredila da svako jutro stavljaju košaru cvijeća u njegov salon. Drugom prilikom, znajući da je kod gospodina Molea u Champlatreuxu, otišla je tamo i odsjela u gostionici u obližnjem selu. Zatim je šetala parkom i neprestano gledala zamak. Tome su se svi smijali osim jadnog vojvode koji se zbog toga srdio.«129 Oko 1820. Desiree je tako uporno slijedila gospodina Richelieua da ju je jadnik nazivao »svojom ludom kraljicom«. Je li ona zaista bila zaljubljena? Neki su to poricali pripisujući njezinu upornost sasvim drugim razlozima. Evo što kaže grofica d'Armaille: »Nastojeći da se približi vojvodi Richelieu, tijesno povezanim s carem Aleksandrom, suverenom koji je – kako je opće poznato – ostao drag Napoleonu, je li Desiree željela raditi isključivo u interesu svog muža ili svoje sestre – čije progonstvo uostalom nije bilo osobito teško i uskoro se imalo poboljšati? Je li podlegla osobnoj privlačnosti toga još mladog čovjeka, ugodne vanjštine i otmjenog, kao što su rado prihvaćali zlobni i podrugljivi ljudi ? Ne. Nju je pokretalo nešto sasvim drugo. Bila je to nada da će ublažiti surovost i strahotu položaja zatočenika na Sv. Jeleni. Ta je nada upravljala njenim pothvatima i ispunjala njezino srce, osobito otkako je, postavši kraljicom, vjerovala

129

Vojvotkinja D'ABRANTIS, Memoari.

da je stekla evropsku kvalitetu koja joj dopušta susret s državnikom ranga gospodina de Richelieua.«130 U takvim uvjetima lako je zamisliti bol koju je Desiree131 osjetila 11. srpnja navečer... n Ima jedna koja bi bez sumnje oplakivala Napoleona više nego sve ostale. To je Marija Walewska. Ali mala Poljakinja, koja se 1816. udala za grofa d'Ornanoa, umrla je 30. studenog 1817. nakon što je rodila jakog dječaka.

22 GOSPOĐA DU CAYLA VLADA FRANCUSKOM Ona bijaše neokrunjena kraljica. ALFRED VALLETTE UBOJSTVO VOJVODE DE BERRYJA lišilo je Burbone izravnog nasljednika. Ali ni Luj XVIII. ni grof d'Artois nisu više mogli produžiti svoju dinastiju. Svi pogledi bili su dakle uprti u mali trbuh vojvotkinje de Berry koju je suprug ostavio »u očekivanju sretnog događaja«. Dok su legitimisti molili Boga da se rodi dječak, pristaše obitelji d'Orleans, republikanci i bonapartisti željeli su, naravno, djevojčicu: – Ali pripazimo – govorili su – mogu nas lako prevariti zamijene li djecu pri rođenju. Zahtijevajmo svjedoke. Kralj je prihvatio tu formalnost. To je prouzrokovalo nevjerojatan prizor. U dva sata ujutro 28. rujna vojvotkinja, čiji se porod nije očekivao još nekoliko dana, iznenada rodi. Nastala je neobična zbrka. Najprije su pozvali liječnika Deneuxa koji je stigao sav smeten i neispavan, s nakrivljenom perikom.

130

131

Grofica D'ARMAILLE, Jedna Napoleonova zaručnica Desiree Clary, švedska kraljica.

– Dječak je – doviknu mu Marie Caroline – ali ne činite ništa. Hoću da vide moga sina vezanog uza me. Ostavite ga na plahti i brzo dovedite svjedoke. Gospoda de Gontaut, družbenica, gurnu jednog slugu u sobu. – Evo jednoga! Vojvotkinja odmahnu glavom. – Taj lakaj ne može poslužiti – reče – jer pripada kući. – Potrčite! Neka dovedu druge. Dvorske dame potrčale su stubištem i uskoro su se vratile s trgovcem mješovite robe Laineom, koji je bio na straži, jednim potporučnikom i jednim narednikom grenadira. Sva trojica, izvan sebe zbog prizora koji su pružali mlada rodilja i dijete, nisu se usuđivali prijeći prag. Marie Caroline im se obrati: – Uđite, približite se, gospodo. Vi ste svjedoci da se rodio princ i da je još vezan za mene. Crveni preko ušiju, poklonili su se mrmljajući. – Sada mi je potreban službeni svjedok – izjavi vojvotkinja. – Potražite maršala Sucheta. Stari Napoleonov poručnik stigao je u dva sata i po, kleknuo i izjavio da dijete zaista pripada vojvotkinji de Berry i da je muškog spola. Tek je tada liječnik Deneux dobio dopuštenje da prereze pupkovinu.

*** Rođenje vojvode de Bordeaux, kojega su zvali »dijete čuda«, usrećilo je gospođu du Cayla i njezine prijatelje. Sigurna u budućnost dinastije, miljenica je sada poduzela korake da učvrsti svoj položaj kod kralja. Nije se libila ni najnedostojnijih sredstava. Zato je poticala bolesnu sklonost Luja XVIII. prema nepristojnim pričama, donoseći mu svaki dan pregršt paprenih anegdota u kojima je debeli kralj uživao. Neugodan doživljaj koji je u svibnju 1812. imala gospođa de S... , žena jednog poznatog odvjetnika, omogućio je gospođi du Cayla da je monarh još više cijeni. Evo što je bilo:

»Gospođu de S... «, priča gospodin de Justine, »priroda je obdarila takvom ljubavnom strastvenošću da ju je to učinilo jednim od onih demona ložnice koje ni najsnažniji muškarci ne mogu zadovoljiti. Njen muž, slomljen zadatkom, žarko je želio suparnika koji bi mu pružio dragocjenu pomoć. Ali ljepotica je bila vjerna i jadni je odvjetnik, natjeran da se svake večeri upušta u neravnopravnu bitku, venuo, spavao nad spisima i gubio klijente.« Proljeće 1821. sasvim je osobito djelovalo na »ustreptalo raspoloženje« gospođe de S... Ponekad bi sva uspaljena, otrčala do kabineta svoga muža, udaljivala odande klijente, navlačila zasun, pružala se na divanu i preklinjala gospodina de S... da joj »gladi muf«, kako se tada govorilo. Dobričina, koji je do maločas raspravljao o nekoj točki sudbenog postupka, bijaše prisiljen prionuti članu koji Napoleon nije predvidio u svome zakoniku. On je to činio ne buneći se jer je volio svoju ženu, ali se događalo da u toku odnosa zabrinuto pogleda na zidni sat. Jadni je odvjetnik ubrzo morao potražiti sredstvo kojim bi izbjegao toj ljubavnoj tiraniji. Našao ga je slučajno jednog dana kad je primao prijatelje. Poslušajmo gospodina Justi-nea: »Za vrijeme jela gospodin de S... opazi da njegovi uzvanici kradomice pohotljivo gledaju njegovu suprugu. On odmah smisli prilično složen ali vješt plan da bi sve zadovoljio, a sebi povratio zdravlje.« Navečer odvede suprugu u svoju sobu i reče joj pognute glave: – Draga prijateljice, zbog svoje obzirnosti dosad se niste žalili. Ali ja znam da kod mene niste uvijek našli onu vitalnost koja gotovo uvijek omogućuje da se feniks ponovo rodi iz svoga pepela. Posljedica je toga da vas vaša ljubav prema toj lijepoj ptici, budući da sebi ne može dati oduška, guši. Vjerujte mi da zbog toga trpim jednako kao i vi. Zato, iako vam o tome nisam govorio, već dugo tražim sredstvo koje bi mi pomoglo da osjećaj što ga prema vama gajim postigne trajno otjelovljenje kao što vi želite. Večeras imam rješenje. Jedan liječnik mojih prijatelja odao mi je tajnu napitka sposobnog da ponovo napne oprugu koju ste, na žalost, često vidjeli oslabljenu. Vrlo razdragana, gospođa de S... se brzo razodjene i baci na krevet, dok je odvjetnik brižljivo zatvarao prozorske kapke i navlačio zavjese.

Nakon prvog dvoboja, dok je mlada žena, napola obamrla, zahtijevala nastavak, odvjetnik se diže i tiho reče: – Idem uzeti napitak. Zatom u mraku napusti sobu. Dvije minute kasnije gospođa de S... čula je da se vratio. Pipajući, s divljenjem je utvrdila da napitak već djeluje i da feniks ponosno diže glavu. Drugi se dvoboj završio. Nakon toga čula je gospoda de S... kako se njezin partner ponovo udaljuje. Kad je trenutak zatim došao, lijepi mu se oblik već bio povratio. Istog časa mlada je žena bila počašćena i treći put, i to ju je zagrijalo. Ne sumnjajući više u čudesna svojstva napitka, zahtijevala je da je povali četvrti put. Njezina su očekivanja bila nadmašena. »U toku večeri bila je zadovoljena jedanaest puta«, priča gospodin de Justine, »i jedno je zadovoljenje bilo burnije od drugog.« Naposljetku izmučena, stenjući, ali zasićena, gospoda de S... zaspi. Sutradan ujutro, još bolna, potrči u sobu svoga muža. Brijao se, svjež kao rosa. Ona mu čestita. – Večeras ćemo ponovo – reče odvjetnik s divnom jednostavnošću. I doista, iste večeri gospoda de S... je bila počašćena jedanaest puta. Iduće noći donijele su joj iste slasti, i bez sumnje bi bila molila milost da jedna nezgoda nije naglo prekinula te prekomjerne nestašluke. Jedne večeri gospođa de S... začuje svoga partnera kako u ljubavnom zanosu izgovara nekoliko nježnih riječi. Bila je užasnuta. To nije bio glas njezina muža. »Obuzeta sumnjom«, dodaje naš kroničar, »ona prekinu uživanje, otrči u susjednu prostoriju i s užasom otkrije ljude u košulji koji su čekali na red, sjedeći na divanu. Jadnica tada shvati da napitak nije ni postojao, da je njen muž bio začetnik te demonske osnove i da je ona svake noći primala jedanaestoricu različitih muškaraca.«132 Ta priča je, vjeruje se, odlično zabavila Luja XVIII. koji nije znao kako da se zahvali gospodi du Cayla koja mu je priču prenijela. Tada je naumio da joj pokloni zamak Saint-Ouen čija je vrijednost iznosila osamsto milijuna franaka. 132

ospodin DE JUSTINE, Skandalozna kronika za vrijeme restauracije.

Bila je to, moramo priznati, kraljevska nagrada za tračeve lijepe brbljavice...

*** Kad je Luj XVIII. obavijestio Zoe o svojoj namjeri da joj pokloni zamak Saint-Ouen, miljenica, pridržavajući se svog sistema, najprije odbije. Činilo se da je kralj razočaran. – Učinit ćete mi veliku radost ako primite, dijete moje – reče on. – Jedna od najljepših uspomena mog života vezana je za taj dvorac. Ondje sam 2. svibnja 1814. objavio svoj ustav... Osim toga, Saint-Ouen nije odviše daleko od Saint-Denisa gdje se nalazi grobnica francuskih kraljeva. Tako ćete me moći lako i dalje posjećivati kad budem ondje počivao zauvijek... Gospođa du Cayla, koja je znala živjeti, brižnu u plač. Kralj se poveo za njom i oboje su nekoliko minuta plakali. Kada su im se suze osušile, Luj XVIII. stidljivo ponovi svoj prijedlog. Miljenica tada licemjerno reče: – Vaše veličanstvo, vaša volja je zakon za sve vaše podanike, i ja mu se moram pokoriti kao i svi ostali, čak i više od ostalih... Ipak, bilo bi mi drago da odustanete od te namjere. Ponizno uzimam sebi slobodu da zamolim Vaše veličanstvo za milost, da mi o tome više ne govori... Kad je otišla, kralj se zbunjeno pitao zašto gospoda du Cayla nije htjela Saint-Ouen. Pošto je razmotrio više mogućnosti, sam sebe uvjeri da je miljenica odbila taj zamak jer je nekoć pripadao gospođi Pompadour, pa je njezina osjetljivost sprečavala da naslijedi ženu tako laka morala. Luj XVIII. je mrzio polovične poteze. Odluči staro zdanje srušiti i naručiti gradnju novog zamka, koji će biti zamišljen, izgrađen i namješten za Zoe. Radovi su odmah započeli. Bojeći se ukora, kralj o tome ni riječi nije spomenuo svojoj miljenici koja se pretvarala da ništa ne zna dok su novine, dvor i grad tri mjeseca govorili samo o rušenju zamka SaintOuen. Ona ipak pristade da 8. srpnja prati Luja XVIII. koji je imao postaviti kamen temeljac budućeg zamka. Dočekao ih je arhitekt, gospodin

Hittorf, koji je pred zbunjenim zborom pročitao ovaj tekst što ga je sam kralj sastavio: »Njegovo veličanstvo Luj XVIII. – vraćajući se u zemlju, u svečanoj izjavi potpisanoj u zamku Saint-Ouen 2. svibnja 1814 – najavio je skoro objavljivanje ustava što ga je namjeravao dati podanicima. Nekoliko godina kasnije Saint-Ouen je srušen a kralj je, uzdajući se u prijateljsku brigu da se sačuva uspomena na njegovu skrb za narod, htio te slavne ruševine spasiti od zaborava. Ovaj kamen, na kojemu će se podići nova zgrada, postavio je sam kralj. Natpis koji nosi djelo je vladara. Zatvoren u olovnoj kutiji, postavljen je u temelje zgrade u prisutnosti gospode Zoe Victoire Talon, grofice du Cayla. Zbog svojih vrlina, duha i uzvišenih osjećaja ona je postala kraljevom prijateljicom. Upoznavši je, osjetio je veliko poštovanje zbog njene boli, hrabrosti i nježnosti prema njenoj djeci, i odmah je znao koliko će mu utjehe donijeti njezino prijateljstvo.« Tom kićenom tekstu dvor je živo pljeskao. Nakon toga pergament je u zapečaćenom kovčežiću stavljen u nutrinu kamena, a Luj XVIII. je, crveneći se poput srednjoškolca, napravio nekoliko simboličnih pokreta zidarskom žlicom. Od tada je čitavo kraljevstvo znalo da je Zoe službena milosnica kostoboljnog suverena...

*** Nakon toga, sigurna u sebe, mogla je gospoda du Cayla obećati ultrarojalistima da će njihova politika pobijediti. Počela je tako da je zatražila otpuštanje vojvode de Richelieua koji je, po mišljenju grofa d'Artoisa, bio odviše mlak. Luj XVIII. je na trenutak oklijevao da liši vlasti čovjeka koji mu je uvijek vjerno služio. Ali Zoe je bila uporna, i suveren joj obeća da će joj vojvodina ostavka biti predana prije spavanja. U ponoć joj je tajnik donio ostavku... Sutradan se, malo posramljen što je otpustio dobrog i lojalnog slugu, Luj XVIII. povjerio jednom od svojih pouzdanih ljudi – na njegovo zaprepaštenje: – Napokon ću bar imati mira u kući.. .

Postavši doista »kraljicom Francuske«, gospoda du Cayla je natjerala kralja da pozove grofa de Villelea. Ovaj je sastavio ministarstvo krajnje desnice s Mathieuofn de Montmorencyjem (tastom Sosthenea de La Rochefoucaulda čija je Zoe bila ljubavnica) za vanjske poslove; s vojvodom de Doudeauvilleom (Sostheneovim ocem) za upravu pošte i s gospodinom Peronnetom – mladim odvjetnikom punim žara kojega je gospoda du Cayla već neko vrijeme željela dovesti u svoj krevet – za sudstvo. Ta erotsko-politička kombinacija omogućila je jednoj drugoj ženi da povuče nekoliko poteza. Gospoda Recamier, prijateljica de Montmorencyja, postigla je za svoga dragog Chateaubrianda imenovanje za francuskog ambasadora u Londonu...

Moć gospode du Cayla bila je toliko velika da su joj se udvarali političari, vojnici, pisci, novinari, činovnici, svećenici. Dok je kralj u svome pomičnom naslonjaču spavao glave spuštene do trbuha, ona je primala. »Molitelji su pristizali«, piše Edouard Perret. »U Nacionalnoj biblioteci sačuvana je medu rukopisima bilježnica u koju je njezina družiteljica bilježila sažete odgovore što ih je valjalo davati bezbrojnim moliteljima. Svi su se njoj obraćali: pjesnici, ljudi u potrazi za poslom, laskavci svake vrste, njezine prijateljice iz djetinjstva, vojvotkinja d'Abrantes, vojvoda d'Avaray koji ju je podsjetio na usluge i koji je želio dobiti zapovjedništvo 19. divizije.«133 Nijedan ministar nije se opirao njezinoj volji, i dvije je godine upravljala Francuskom uz kralja koji je neprestano propadao. Njezina bi vladavina bila bez sjenke da jedna druga žena – jer u političkoj pozadini restauracije, ma što se govorilo, bilo je mnogo lijepih žena – nije indirektno uzrokovala jedan rat. Evropski su vladari 1822, s nelagodom saznali kako se misli da je španjolski kralj, Ferdinand VII., žrtva jedne male revolucije, zatočen u svojoj palači. Kad se nesretnik obratio Svetoj alijansi, organiziran je 133

EDOUARD PERRET, Posljednja milosnica francuskih kraljeva, grofica du Cayla.

kongres u Veroni da bi se razmotrilo kako bi mu saveznici mogli pomoći. Mathieu de Montmorency, koji je odlučno bio protiv oružane intervencije, dobio je u zadatak da predstavlja Francusku. Ali Chateaubriand, nesretan zbog anonimnosti u kojoj se tada nalazio, pomislio je kako bi taj kongres mogao za njega biti prilika da okupljenim narodima pokaže svoj dar dijalektičara, govornika, filozofa i pristalog diplomata. On je nagovorio svoju ljubavnicu, lijepu gospodu de Duras, da pošalje svoga muža kralju i postigne da vikont bude imenovan članom francuske delegacije... Chateaubriand otputuje u Veronu i ondje uspije zasjeniti Montmorencyja koji se vratio u Pariz. Postavši službenim francuskim izvjestiteljem, autor Mučenika, koji je htio voditi »svoj rat«, upravljao je otada raspravama, pokazao se okrutnim zagovornikom oružane intervencije i zahtijevao – budući da je bila riječ o spašavanju jednog Burbona – pravo da Francuska sama organizira taj pothvat. Druge nacije, presretne što će izbjeći rat, brzo su to prihvatile. Sedmog travnja 1823. francuska je vojska pod vodstvom vojvode d'Angoulemea prešla španjolsku granicu i ušla u Irun... Još jednom je nekoliko gospođa lakih bokova odigralo odlučnu ulogu u povijesti francuske zemlje...

Svako je jutro u toku cijelog mjeseca travnja Luj XVIII. primao izvještaj koji je čitao dok su svi poslovi stajali. Taj dokument nije sadržavao, kako bi se moglo misliti, posljednje vijesti o vojnim operacijama u Španjolskoj. Bio je to izvještaj što ga je pisao gospodin Hittorf, arhitekt koji je nadzirao radove u Saint-Ouenu. Kralj je naime želio da sve bude završeno do 2. svibnja, godišnjice proglašenja ustava. Potkraj travnja otišao je sam, incognito, nadgledati posljednje radove, i bijaše vrlo zadovoljan. Hittorf je sagradio zamak na dva kata u talijanskom stilu, proširio je park do Seine, gradio konjušnice, staje, mljekaru i zasadio sto dvadeset tisuća stabala. U vrtovima i staklenicima rasle su najrjeđe biljke, a namještaj bijaše osobito ukusan. »Sve je ondje«, kaže nam jedan povjesničar, »govorilo o ljubavi darovatelja prema gospodarici 2amka: počevši od sudopera u kuhinji,

koji bijaše od brušena mramora, do tavanskih stuba s ogradom izrađenom od mahagonija.«134 Nakon posjete tom pravom »hramu ljubavi« Luj XVIII. se vratio u Tuileries i pozvao gospođu du Cayla: – Draga Zoe – reče joj – upravo sam vidio kutiju namijenjenu najljepšem dragulju. Dolazim iz Saint-Ouena... Miljenica, koja se i dalje pretvarala kao da ne zna da je zamak njoj namijenjen, zauzela je uljudan i znatiželjan stav, ali nije ništa rekla. – Zamak koji sam vam poklonio – nastavi kralj – i koji zbog vaše osjetljivosti niste mogli prihvatiti, više ne postoji. Ustupio je mjesto potpuno novoj građevini za koju su svaki kamen, svako stablo, svaki komad namještaja izabrani s ljubavlju... Zoe je i dalje šutjela. Vrlo smeten, kralj nastavi: – Sagradio sam ga za najljepšu, najljupkiju, najdražesniju, najduhovitiju i najodaniju podanicu. Mislim da ste me razumjeli. Gospođa du Cayla je i dalje šutjela. »Nakon što je toliko odbijala«, kaže nam gospođa de Castaing, »nije više ni znala kako da uzme tu palaču a da ne izgubi od svoga dostojanstva.«135 Na sreću, suveren, koji je tu šutnju tumačio kao ponovno odbijanje, izvuče milosnicu iz neprilike. – Dijete moje – reče – ne mučite me. Čini se da još oklijevate, pa sam prisiljen slomiti vaš otpor. Iako vam nisam nikada ništa naredio, danas, po prvi put govoreći kao suveren nježno vam naređujem da primite tu kuću... Gospođa du Cayla je samo to čekala. Padne na koljena i brižnu u plač: – Jao! Oh! – zajeca – ne mogu otkazati poslušnost svome kralju. Očaran, kralj joj dade, iz zahvalnosti, deset milijuna na njen osobni račun. Dobrog li čovjeka! ... Drugog svibnja 1823, u toku svečanosti koju je priredila Isabey i na kojoj se okupio čitav snobovski Pariz tog vremena, svečano je otvoren 134

A. HALLAYA, Lutajući Parizom. Gospoda DE CASTAING, Gospođa du Cayla, milosnica Luja XVIII. 135

zamak Saint-Ouen.s Kralj se tom prilikom nije pojavio, ali bijaše prisutan njegov lik jer su, uz zvonko pjevanje opernog zbora, otkrili Lujev portret koji je izradio Gerard... Svečanost bijaše prekrasna. Na žalost, idućih su dana neki ljudi zadali brige novoj gospodarici zamka. Najprije je Beranger spjevao pjesmu u kojoj se milosnica naziva Oktavia.136 Od svečanosti tvojih, Oktavijo lijepa, Kakva mu je radost, možeš li nam reći? Tvoj brzi šesteropreg odmiče mu naglo, Pa kako će razmak do ljubavi prijeći! Oktavijo nježna, tu nema mjesta strahu. Bog popušta onom kog osjećaj svlada I neće više dati ruže tvojih usna Poljupcima mrtvim nemoćnoga gada... Nakon te vrlo uvredljive aluzije na staroga kralja, šansonjer savjetuje mladoj ženi da izabere muževnijeg partnera: ... ..Dođite, kaže on, Među nama koji od mladosti sjamo Dragana uzmite, ali cvijećem okrunjena samo... Drugi su se autori manje služili aluzijama. Jedan od njih sastavio je Male savjete namijenjene dami koja želi zamak, i ti su savjeti imali velik uspjeh među liberalima: »Vežite se uz razuzdanog a bogatog starca čije su želje daleko iznad mogućnosti. Laskajte njegovim porocima, budite spremni pokazati se u svim položajima i zadovoljiti prohtjeve koji su vrlo nepristojni i sasvim drukčiji od onoga što su vas učili majka i vaš ispovjednik. Kad budete sigurni da je ta osoba puna prištića i da su joj noge napola gnjile, dopustite da vas miluje i popustite svim željama, svim ludorijama, svim staračkim razuzdanostima toga drhtavog zavodnika. Prihvatite da vas pretvore u burmuticu, u soljenku, u paprenku ili u tavu. Hinite ljubav, nasladu, zanos kad ljubite krezuba usta. Ukratko, ne odbijajte nikakvo nepoštenje, dopustite svaki razvrat, sve kukavičluke, budite susretljivi, podatljivi i imat ćete lijepi zamak... « To baš ne bijaše ljubazno... Gospođa du Cayla bila je malo povrijeđena tim pamfletom. Da bi liberalima pokazala svoju moć, odlučila je zapanjiti ljude nepredvidivim i neočekivanim političkim činom. Bilo je to pomirenje Luja XVIII. i grofa d'Artoisa. 136

Ograda zamka nalazila se na mjestu vijećnice u Saint-Ouenu.

Miljenica je sama dogovorila sve pojedinosti njihova sastanka: »1. Gospodin će ući u kraljev kabinet. – 2. Ni riječi o prošlosti. – 3. Kralj će zamoliti Gospodina da mu dade duhana za ušmrkivanje što će mu Gospodin ponuditi iz otvorene burmutice. – 4. Govorit će se o beznačajnim stvarima. – 5. Kralj će pružiti ruku gospodinu koji će je s poštovanjem stisnuti.« Sve se dogodilo kako je Zoe predvidjela, i dva su brata, pomirivši se, mogla zajedno 2. prosinca 1823. s balkona dvorca Tuileries prisustvovati pobjedonosnom povratku vojvode d'Angoulemea, čija je vojska ponovo dovela na prijestolje Ferdinanda VII. Gospoda du Cayla bijaše u tome času na vrhuncu slave. Dvor i snobovski Pariz smatrali su je kraljicom Francuske. To je došlo do izražaja kad je potkraj godine zamalo poginula u uličnoj nesreći. Da bi slijedila modu koju je uveo grof d'Orsey u toku te izuzetno hladne zime, milosnica se vozila isključivo saonicama. Jedne se večeri dogodilo da su se saonice koje su arapski konji vukli ludom brzinom prevrnule na uglu ulica Duphot i Saint-Honore. Mlada je žena bila izbačena na led. Podigli su je u jadnom stanju, a novine su događaj opisale kao da je riječ o samom kralju... Istina »nezavisniji« duhovi iskoristili su tu priliku da bi rekli što o njoj misle. I već sutradan je Parizom kružila ova pjesma: Melodija: Kralj d'Yvetot. Jednoj dami poštovanoj Zoe zvanoj Dogodi se sinoć zlo Na uglu ulice Duphot, Pa doživi ovu bijedu: Sanjke se prevrnuše na ledu. Refren: Klizite! Klizite! Ne oprite se još, Jer mogli biste napraviti korak loš. Zoe draga, takva bruka Ispred puka Nek vam bude dobra škola Upravljanju vaših kola:

Ministra, činovnika, popa, Izmišljate ko iz topa, Hopa! Refren: Klizite! Klizite! Ne oprite se još Jer mogli biste napraviti korak loš. Kad slučajno, Zoe draga, Vaša ruka uvijek blaga, Starcu našem muku zada, Jer mu nježnost teško pada, Mislite na mudre riječi, Što je Platon znao reći: Refren: Klizite! Klizite! Ne oprite se još, Mogao bi smrt izazvat korak loš. Ti savjeti za opreznost nasmijali su gospođu du Cayla koja je, sigurna u svoju nekažnjivost, znala da je ne smiju dirnuti. U travnju 1824. čak se zabavljala time što je, da bi zaprepastila neprijatelje, prešla sve granice smjelosti i postala ljubavnicom gospodina de Peuronneta, mladog ministra pravde koji joj se veoma sviđao... To bijaše hir. U tom je trenutku Zoe bila odviše zabrinuta za kraljevo zdravlje a da bi se potpuno posvetila takvim tricama. Jadni Luj XVIII. zaista je naglo slabio. »Kad su ga nosili u njegovu naslonjaču«, pripovijeda jedan pisac memoara, »tijelo mu se savijalo i glava mu je gotovo doticala koljena.« Priznat ćete da je to bio potresan prizor. Već potpuno klonuo, 11. rujna se posljednji put pojavio u javnosti. Kako je samo povremeno bio pri svijesti, dopustio je da mu promakne jedna neuljudna izjava na račun vojvotkinje d'Angouleme. To je opazio nekoliko časaka kasnije. Tada se trgnuo iz svoga mrtvila i izrekao najbolju misao svog života: – Oprostite mi, nećakinjo. Kada čovjek umire, ne zna pravo što radi.. .

Izdahnuo je 16. rujna pošto je, po nagovoru gospode du Cayla, primio sakramente...

Sutradan su dvorski liječnici obavili autopsiju. Utvrdili su, kaže nam maršal Marmont, da su njegovi muški organi bili malo atrofirani. Gospoda du Cayla plakala je kako je samo ona znala. Zatim se utješila posvetivši se uzgoju ovaca.137 Tada se saznalo da je ljubavnica starog kostobolnog i nemoćnog suverena, kako bi stišala svoju strast, od 1821. imala mladog i snažnog ljubavnika. Ime tog ljubavnika pokazuje koliko je sudbina bila pakosna. Zvao se Le Roy .. 138

23 PAULINE BONAPARTE BIJAŠE NIMFOMANKA Ima zgodnih dvorskih običaja. 137

»Povukavši se u četrdeset drugoj godini s dvora kojemu bijaše ukras, još svježa, lijepa žena, čvrsta, smeđa, puna duha i gojazna, s ovcama, knjigama, lijepim zamkom i punom kasom, gospoda du Cayla bavila se na svom posjedu Saint-Ouen uzgojem rogatih životinja i križanjem pasmina. Ondje je, dok je proljeće pomlađivalo prirodu a živahna stada obilno pasla majčinu dušicu, naša suvremena Amarvllis, sjedeći pod bukvom, upisivala u njenu koru uspomenu na svoje ljubavi i bacala preziran pogled na Pariz, taj grad blata i dima u kojem su tako tužno protekle najbolje godine njene mladosti. Kad bi bar naši državnici, koji ponekad odlaze u posjet gospodi du Cayla, slijedili njen primjer i, umjesto da budu vukovi, postali ponovo pastiri koji se vraćaju svojim ovcama!« Biografija dvorskih dama koju je napisao otpušteni sobar, 1826. 138 Le roy na francuskome znači kralj. (Nap. prev.)

Gospoda BOUCICAUT POČETAK VLADAVINE KARLA X. bijaše pozdravljen malo nepristojnim epigramom kojim su se Parižani uveseljavali: Do jučer je žezlo razvratnik stari Prepuštao ženi zbog njezinih čari. A danas jadnom Karlu sred posta To žezlo škropilom posta. Ta pjesmica od četiri stiha, bez sumnje šaljiva, nije izražavala mnogo poštovanja prema kraljevskoj vlasti, ali je prilično vjerno prikazivala dva suverena... Karlo X. doista nije više bio mlad razvratni i pohotljivi gospodar koji je nekoć progonio Mariju Antoanetu po šumarcima Trianona, lovio dvorske dame i organizirao otmjene svečanosti na kojima je bilo pristojno nakon zakuske »pustiti prirodi da progovori... « Strog, prividno krepostan, obuzet pobožnošću, dobacivao je plahe i smetene poglede gospodicama koje su posjećivale Tuileries. To čudno preobraženje bilo je djelo gospode de Polastron čiji je ljubavnik dugo bio grof d'Artois. Prije nego što je umrla od tuberkuloze mlada je žena, u nastupu pokajanja, zahtijevala od Karla X. zakletvu da više neće griješiti i da će se »do posljednjeg daha« posvetiti Bogu. Autor epigrama imao je dakle pravo. Prvi put u povijesti Francuske na prijestolje se popeo čovjek koji se zavjetovao da se neće zanimati za žene. Ne bismo iz toga željeli izvesti brzoplete zaključke. Ali za onoga, tko je promatrao divnu revnost za zabavu četrdeseto-rice suverena koji su tisuću godina stvarali Francusku, ipak je zanimljivo ustanoviti da je baš posljednji francuski kralj bio prvi koji se zavjetovao na čistoću... Karlova je vladavina bila dakle izuzetno dosadna u francuskoj povijesti. U nedostatku sočnih anegdota, koje su od vremena Huguesa Capeta gotovo svakodnevno izlazile iz kraljevske palače, čestiti su se ljudi morali zadovoljiti zanimanjem za obične ljubavi kazališnih glumaca, pjevača ili plesačica. Može se zamisliti kako su bili nesretni... U lipnju 1825. neočekivani je događaj unio malo svjetla u to sivilo. Pauline Bonaparte je u dobi od četrdeset pet godina umrla u Firenzi. Istog su časa pamfleti, knjižice, pjesme, brošure i plakati, iznenađenom prostom puku otkrili neobičnu raskalašenost te nezasitne ljubavnice.

Naravno, većinu tih tekstova objavili su rojalistički novinari, sretni što mogu ocrniti Napoleonovu obitelj. Otuda neke klevete. Tako neki biografi najozbiljnije tvrde da je Pauline svoju ljubavnu karijeru započela s osam godina. Drugi govore da su je braća uljudila. Neki je opet prikazuju kako se u šesnaestoj godini gola kupa u marsejskoj luci. Napokon, autori koji su potražili podatke u djelu Lewisa Goldsmitha, objavljenom u Londonu 1815, kažu da je Laetitia otvorila javnu kuću kao pansion sa svojim kćerkama, kad je njima bilo četrnaest do sedamnaest godina, a kao dokaz navode ovaj odlomak engleskog autora: »Gospođa Bonaparte drži u Marseilleu javnu kuću za vlastite kćeri. Zbog njezina skandaloznog ponašanja policija ju je istjerala iz grada. U to doba, dok je njezin sin nastavljao pobjedonosnu karijeru u Italiji, ona se s kćerima uputila k njemu. U Marseilleu se zadržala još nekoliko dana. Jedne večeri, kad je sa svojim kćerkama bila u kazalištu, prepoznao ju je onaj isti policijski komesar koji ju je iz toga grada protjerao. Ne znajući da je ta žena majka pobjednika Italije, komesar ude u njezinu ložu i obrati joj se kako to policajci obično čine sa ženama te vrste. Naredi joj da napusti ložu. Ona nije čekala da to ponovi; objašnjenje je dano u foajeu.«' Tu optužbu, dobro smišljenu da zaprepasti maštu, ponovili su uz neke izmjene mnogi pamfletisti. Nalazimo je čak u dijalogu dvojice seljaka, koju su raznosači novina raspačali i u najudaljenija sela. Evo jednog odlomka: – Znaš li da su Pauline, Caroline2 i Elisa, Bonaparteove sestre, u Marseilleu živjele onako kako mi ne bismo željeli da žive naše kćeri ni naše prijateljice. Dok sam boravio u tom gradu, sreo sam ih u večernjoj šetnji uobičajenoj za stanovite gospođice u ulici Saint-Honore i uz Palais Royal. Na to jedna brbljavica, isto tako dobro obaviještena, odgovori: – Doista! Tako nešto! Kako da se onda poštena žena ne izbezumi kad vidi kako te lopuže postaju kraljice ili princeze i 'S odvratnom drskošću igraju tu ulogu? Trebalo bi biti bez duše ili sasvim neosjetljiv pa da ne pukneš od jada. Uličarke, drolje, pretvorene u kraljice! Barem da su se pristojno ponašale kad su se uspele tako visoko. Ali ni govora. Kao kraljice one su bile ono isto što i u

Marseilleu, s jedinom razlikom što su ih ondje plaćali, a kad su postale veličanstva, plaćale su one. Lijepih li veličanstava!... 139 1815. Je li potrebno podsjetiti da u to doba Caroline nije još imala ni deset godina? Normandijske večeri ili žena koja se ne vara, razgovor. Pariz, kraljevska tiskara.

*** Zamislite zaprepaštenje javnosti kad je saznala da je princeza Borghese, sestra bivšeg cara, krenula u život prodajući mladenačke čari marsejskim mornarima. Ali uvažavanje »štampe« bilo je u narodu već tako veliko da je kleveta, koju je dobacio Lewis Goldsmith, bila uglavnom prihvaćena i probila se. Još i danas ima autora koji bez ustezanja tvrde da se mala Pauline na pločnicima Marseillea bavila igrama sasvim različitim od »škole« i »skrivača«... Nalazimo čak – jer su legende neuništive – na prikazivanje čarobne Pauline kao utjelovljena poroka i najveće razvratnice. Bez sumnje nije bila svetica, bez sumnje je broj njenih ljubavnika daleko prešao granicu koju propisuju pravila otmjenog društva, sigurno je bila jedna od najvećih ljubavnica svih vremena, ali možda za to postoje olakšavajuće okolnosti. Prije nego što zavirimo u njezin neobičan život, moramo iznijeti malo poznati dokument koji opisuje osobu i objašnjava njezino vladanje. Riječ je o pismu koje je 20. travnja 1807. poslao Jean-Noel Halle, član instituta i prvi Napoleonov kućni liječnik, doktoru Peyreu, liječniku Pauline Borghese. »Dragi moj kolega, Nastavio sam razmišljati o stanju u kojem sam našao Njezino veličanstvo i u kojemu smo je jučer vidjeli. To je stanje ljubavne histerije. 139

Vidi LEWIS GOLDSMITH, Tajna povijest Napoleonova kabineta,

Iako nešto manje, maternica je još bila osjetljiva; mišići su još pokazivali bolnu nadraženost, zbog čega smo je prošli četvrtak ispirali. Grčevi ruku i glavobolja bili su posljedica histerije. Opći dojam je utučenost i iscrpljenost. To nije obična upala; upalno stanje koje smo vidjeli samo je prolazno. Njezino trajno stanje jest razdraženost maternice i, ako ono potraje i održi se, može postati ozbiljno. To je zlo! Prošlog sam četvrtka, govoreći uvijeno,princezi spomenuo uzroke. Izjasnio sam se protiv unutarnjih ispiranja i govorio joj općenito o svemu što nadražuje maternicu, ma šta to bilo! Mislim da me saslušala, ali, bojim se, ne dovoljno. Ništa ne znam, ali moram odgonetnuti što je posrijedi sredstvima koja su nam na raspolaganju. Ono što sam rekao o prirodi simptoma koje smo obojica vidjeli, a koje ste vi vidjeli češće nego ja, svakako je dovoljno da riješimo zagonetku. Ne može se uvijek okriviti cijev za ispiranje. Treba pretpostaviti da u mlade žene, lijepe, osjećajne i usamljene, koja naočigled slabi, postoji razlog takve iznemoglosti. Ma koji to razlog bio, posljednji je čas da ga uklonimo. Vidio sam žene svladane sličnim slabostima. Kod svih je tako započelo. Očito je, ako se ona ne požuri, uskoro će biti prekasno. Ne mogu reći ništa više od onoga što sam već rekao, jer ništa ne znam. Bilo kako bilo, treba spriječiti propast te mlade i zanimljive žene. Ako je postojao netko tko je njezine slabosti poticao i bio im sukrivac, ma tko to bio, neće sebe optužiti, a nas će okriviti da nismo ništa vidjeli ili da smo preko svega prešli. Ne bih volio da me smatraju ludim a ni da me optuže za kukavičku i neiskrenu susretljivost, ali prije svega, treba spasiti tu divnu i nesretnu ženu čija me sudbina žalosti. Na sreću, ne mogu reći da je smatram beznadnom. Požurite, dakle, dragi kolega, jer ne smijemo gubiti vrijeme. Učinite što želite s mojim pismom ili mi omogućite da govorim otvoreno i glasno. Ako ne možemo govoriti kao liječnici, moramo se povući. Zbogom, dragi kolega. Primite izraze dubokog poštovanja i iskrene privrženosti. HALLE«140 140

To je pismo prvi put objavio ARTHUR LEVY u svojoj knjizi Napoleon intimno.

Jest, Pauline je bila bolesna. Obuzela ju je nimfomanija, ta »bolesna pretjeranost seksualne potrebe kod žene« i morala je svaki čas tražiti umirujuće sredstvo za svoje strasti. A to se smirujuće sredstvo tada nije nalazilo u Popisu lijekova, nego prije na mjestu na koje su studenti, medicinari i veseljaci običavali, iz šale, stavljati ruku svoje sestre...

24 JUNOT JE UMALO POSTAO NAJVIŠE VARANI MUŽ FRANCUSKE POVIJESTI Žalim ljude koji ne ostvaruju svoju sudbinu. PAUL VALRY VEĆ STO ŠEZDESET GODINA život Pauline Bonaparte pruža zgodan sadržaj za pripovijedače lakih pričica. Oni je razodijevaju, opisuju u najsmionijim položajima i ne izostavljaju nijednu sočnu pojedinost. Taj način opisivanja života poznatih ličnosti govori o bijednom mentalitetu. Naše je pripovijedanje – nema sumnje – posve drukčije. Paulinine su veze često imale velike političke, diplomatske i vojne posljedice. Mi želimo proučiti isključivo te posljedice. Naravno, može se dogoditi da radi objašnjenja odgovornosti mlade žene zademo u njenu ložnicu i da je prikažemo pri najzabavnijoj razonodi u društvu nekog gospodina. Čitatelj će nam to rado oprostiti.. .

Pauline – koja se najprije zvala Paola Maria – rođena je u Ajacciu 20. listopada, 1780, u znaku vage. To je nije spriječilo da kasnije ispolji znake potpune neravnoteže. »Sudbina je«, priča nam Jules Perrault svojim slikovitim stilom, »predvidjela za nju jednu od najbogatijih ljubavnih karijera svih vremena i, u sporazumu s majkom prirodom, nije dopustila da ljupka

djevojčica gubi dragocjene godine u igri s lutkom. Sa dvanaest godina Pauline je bila dorasla i spremna za zabavu.«141 Godine 1793, bježeći s Korzike gdje se Lucien bio suprotstavio Paoli, Laetitia i njena djeca skloniše se u Marseilleu, u nekoj mračnoj uličici stare luke. Ondje je, da bi zaradila za život, buduća Gospoda majka radila kao pralja. Nunziata – koja se još nije zvala Caroline – pomagala joj je u praonici, a starije, Elisa i Pauline, raznosile su rublje po kućama. Obje su bile izuzetno lijepe, i marsejski su ih mladići požudno gledali. Neki su, zaklonjeni u kakvom kutu ulice, nastojali da im opipaju grudi. Kad bi im to pošlo za rukom, vraćali su se kući zanesena izraza kakav zapažamo kod blaženih na vitražima katedrale u Beauvaisu... Sestre Bonaparte, naročito Pauline, nisu se bunile protiv dodira te vrste koje su smatrale izrazima poštovanja, i susjede su ih često čule kako se smiju umjesto da – poštujući pravila igre – dobro odgojeno vrište. Taj nedostatak licemjerja uskoro ih je doveo na zao glas. Moramo odmah naglasiti da su zlobne glasine, koje su se tada širile na njihov račun i kojima su se služili svi pamfletisti restauracije, bile potpuno bez osnova. Kao dokaz dovoljno nam je svjedočanstvo generala Ricarda koji je Pauline i Elisu upoznao u Marseilleu:142 »Iako je ponašanje Napoleonovih sestara uistinu bilo besprijekorno, nije se činilo takvim. Sjećam se pojedinosti kojima nisam pridavao nikakvu važnost i prevelikih prisnosti s mladićima Marseillea koje je privukla ljupkost tih djevojaka. (Pauline bijaše čudesno lijepa, naprosto idealno.) Ali, moguće je da se medu tim mladićima našao neki tako umišljen da se hvalio naklonošću koju nije mogao zadobiti ili, što je vjerojatnije, da se zbog odbijanja osvećivao klevetama koje su ostale vezane uz ime Laetitijinih kćeri. Ponavljam, ne mogu ništa tvrditi. Ali moram dodati da im u Marseilleu javno mnijenje nije bilo naklonjeno i da su im čak pripisivali ljubavne avanture, čak skandalozne.«143 141 142

JULES PERRAULT, Bonaparteovi u Marseilleu.

General Ricard bijaše nećak starijeg Claryja. General RICARD, bivši ađutant kralja Jeromea, Oko Bonapartea, Fragmenti Memoara, 1891. 143

»Glupo djetinjasta i pretjerano senzualna«, kako piše Henri d'Almeras, Pauline je možda jedne uzbudljive proljetne večeri 1794. imala onoga prvog ljubavnika kojega joj pripisuje legenda, kaplara Cervonija, mladoga Korzikanca koji je kasnije postao carski general. Bilo kako bilo, djevojka je uskoro napustila Marseille da bi s obitelju otišla u zamak Salle iznad Antibesa, što ga je Napoleon bio rekvirirao. Mora da je ondje Pauline uzbudila mlade oficire koji su okruživali njezina brata. Gotovo svi su se s njom spleli. Gotovo svi su dobili palicu. Naravno, maršalsku palicu, jer, postavši carem, Napoleon nije zaboravio prve udvarače svoje ljubljene sestre. A među tim nestašnim oficirima, našao se jedan neugledan i stidljiv mladić koji se, ni ne misleći da oponaša svoje drugove, nije usudio udvarati Paulini. Dok su ostali veselo stavljali ruku na stražnjicu mlade Korzikanke, on je venuo od ljubavi. Taj se glupan zvao Junot.

*** Jedne je večeri, pošto je vidio kako se Pauline kupa kraj Fort Carrea, »osjetio kako ga obuzima želja da bude jedini vlasnik prekrasnih oblina koje su oduševljavale antibske oficire«.144 Sav smućen, odluči da se kao dobar vojnik povjeri svome generalu. Njihov sastanak opisuje nam vojvotkinja d'Abrantes: »Jedne večeri su Napoleon i Junot zašli u mrak i osjetili u zraku miris parfema... Dvojica su prijatelja polako koračala, šutke i držeći se za ruke, stisnuvši ih s vremena na vrijeme kao da pitaju srce i odgovaraju mu. U tom času nisu više postojale epolete koje dijele generala od ađutanta. Dva muškarca, dva prijatelja, zbližila su se te lijepe večeri. U ugodnoj atmosferi, mirisnoj i raskošnoj, okruženi kitama i girlandama najmirisnijeg cvijeća, iskreno razgovarajući, bili su jedan drugome bliži nego u pozlaćenom kabinetu od deset četvornih stopa... Junotovo je srce bilo ispunjeno nečim što se mora povjeriti prijatelju. Ali Bonaparte je to već odavna znao: Junot je bio ludo zaljubljen u 144

JULES PERRAULT, Bonaparteovi u Marseilleu.

Paulette Bonaparte. Njegova mlada i žarka duša nije mogla odoljeti gledajući tako čarobno stvorenje kakvo je bila Paulette. Volio ju je strastveno, volio ju je do ludila. Svoju je tajnu povjerio generalu već prije osam dana. Čast mu je nalagala da prizna, kad ga već razum nije mogao spriječiti da se zaljubi. Bonaparte nije ni prihvatio ni odbio njegovu molbu. Tješio ga je, ali više od svih riječi Junotu je pomoglo uvjeravanje da će Paulette sa zadovoljstvom reći da onog dana kad joj on bude mogao pružiti dom. Ne bogat, govoraše Napoleon, ali dovoljan da budu sigurni da neće donositi na svijet nesretnu djecu. Te iste večeri, o kojoj sam upravo pričala, potaknut i ohrabren onim što mu je rekao sam Bonaparte, Junot je bio nasrtljiviji nego inače. Dan prije dobio je od oca pismo koje je pokazao Bonaparteu. Gospodin Junot pisao je sinu da mu zapravo trenutno nema što dati, ali da će jednog dana njegov dio iznositi dvadeset tisuća franaka. – Bit ću dakle bogat – govorio je Junot Bonaparteu – jer ću, uz svoju službu, imati dvanaest stotina funti rente. Generale, preklinjem vas... Bonaparte je pažljivo slušao Junota. Ostao je srdačan. Iznio je svoje mišljenje: – Ne mogu pisati svojoj majci i prenijeti joj tvoju molbu – reče Junotu – zato što ćeš jednom imati dvanaest stotina funti. Sada ih još nemaš. Tvoj se otac dobro drži, dođavola, i ostavit će te da ih dugo čekaš. Napokon, nemaš ništa osim poručničkog čina. Što se tiče Paulette, ona nema ni toliko. Pa rezimirajmo: ti nemaš ništa, ona nema ništa, koliko je to zajedno? Ništa! Sada se dakle ne možete vjenčati. Počekajmo. Možda će doći bolji dani, prijatelju... «145 Te se večeri Junot vratio kući tužna srca. Nije znao da je dobro prošao i da je, zahvaljujući skromnosti svojih primanja, izbjegao neugodnost da jednog dana bude najveći rogonja francuske povijesti.. .

25 LAKOUMNOST PAULINE BONAPARTE UZROK JE NEVOLJI SANTO DOMINGA 145

VOJVOTKINJA D'ABRANTIS, Memoari.

Da je ona bila ozbiljna, njen muž ne bi nikada bio premješten u Santo Domingo. H. FLEISCHMANN NAKON 9. TERMIDORA146 Leatitia i njezina djeca, bez zaštite Napoleona koji je izgubio zapovjedništvo, napuštaju Antibes i vraćaju se u Marseille gdje žive u prljavoj hotelskoj sobici. Pauline ponovo sreće mladiće iz stare luke, njihove žarke poglede i indiskretne ruke. Pomalo zaboravlja lijepe oficire koji su joj udvarali u Chateau-Salleu... Nakon vandemijera147 sve se opet mijenja. Bonaparte, imenovan za vojskovođu oružanih snaga pošto je dao poubijati Parižane, šalje novac obitelji i Pauline, svoje dronjke i poderano rublje mijenja za malo bolju odjeću. Tada je građanin Stanislas Freron, koji je dvije godine prije bio strah i trepet Canebierea, stigao u Marseille u zvanju komesara direktorija. Taj tip,148 za kojega su sami revolucionari govorili da je postigao »besmrtnost zločina«, bijaše najgora bitanga. To ga nije sprečavalo da izigrava kicoša i trči za suknjama kao uobraženi gizdelin. Freron se ponovo sreo s obitelju Bonaparte koju je bio upoznao 1793. Lako je uspio zaslijepiti Pauline i postati joj ljubavnikom. Očaralo ga je neiscrpno vrelo njenog temperamenta, i on odluči da se njome oženi. Luda od sreće, Pauline se otada hvalila tom vezom tako indiskretno da je sablaznila i najiskusnije. Barras piše: »Živjela je s Freronom kao

146

Skraćen naziv kontrarevolucionarnog prevrata 9. termidora (27. srpnja 1794). Termidor je načinio kraj jakobinskoj diktaturi i uveo vlast krupne buržoazije. (Nap. prev.) 147 Prvi mjesec francuskog revolucionarnog kalendara, mjesec »borbe«, od 22. IX. do 21. X. (Nap. prev.) 148 Stanislas bijaše sin onog Frerona o kojem je Voltaire spjevao poznati četvorostih: U lijepoj dolini jednoga dana/Ujede zmija Frerona Jeana./Što se tad zbilo, pogodi!/Uginu zmija, to se dogodi!

vjenčana žena. Pojavljivali su se zajedno u javnosti i na priredbama, prisni odviše nepristojno i za naše običaje.«149 Napokon je imao drugih ambicija u vezi sa sestrom. Frerona je odbio kao i Junota. Saznavši za tu odluku, Pauline je doživjela živčani slom. Zatim je htjela svojem dragom Stanislasu javiti da ih nikada ništa neće moći rastaviti. Kako nije znala ni čitati ni pisati, to je za nju bio problem. Riješila ga je zamolivši svoga brata Luciena da joj napiše pismo koje će mu ona diktirati. Evo tog pisma. »Ne, Paulette ne može živjeti daleko od svoga nježnog prijatelja Stanislasa. Piši mi često i otkrij svoje srce srcu svoje nježne i vjerne dragane. Oh, moje milo blago, moja svjetlosti! Kakve li patnje biti tako dugo odvojena! Ufanje moje, moj obožavani, vjerujem da će sudbini najzad dodijati da nas iskušava. Sve moje misli upućene su tebi. Volim te uvijek i strastveno! Zauvijek te volim, volim te, obožavani moj! Ti si moje srce, mili prijatelju. Volim te, volim te, moj nježno ljubljeni ljubavnice!« Freron je taj ljubavni vapaj pokazao Napoleonu. Ali Korzikanac bijaše neumoljiv, i Pauline je morala odustati od toga da postane ženom svoga milog Stanislasa... Kao što zgodno kaže Henri d'Almeras: »Ona je zbog toga patila nekoliko mjeseci; tješila se cijeli život.. .«

Da bi joj pomogao da zaboravi svoju bol, Napoleon je pozove u Milano gdje je stanovao sa Josephinom u svome prvom domu. Djevojka stiže u Lombardiju na početku 1797. i oduševi se plesovima, svečanostima i glazbom u društvu oficira čije je udvaranje bilo izraženo gestama više rječitim nego pristojnim. »Jedne večeri«, pripovijeda nam autor Skandalozne kronike, » za primanja u palači Serbelloni, sobar, koji je ugledavši kako se pomiče zavjesa, mislio da je to zbog vjetra, htjede zatvoriti prozor... Na veliko 149

BARRAS, Memoari.

iznenađenje otkrije u otvoru Pauline koja je držala zadignutu haljinu i primala, stojeći uza zid, brzi izraz poštovanja nekoga lijepog poručnika... « Događaj je izazvao mali skandal i razbjesnio Bonapartea. Tada ga je počela uznemirivati Paulinina žestina, i on odluči da je na brzinu uda. Jedan je događaj to ubrzao. U Milanu je Pauline ponovo srela Victoire-Emmanuela Leclerca, mladog oficira glavnog štaba kojemu je nekoć u Antibesu dopustila neke prisnosti. Odmah mu postade ljubavnicom. Vrlo zaljubljena u tog mladića, koji je bio sličan Napoleonu, svaki ga je čas odvlačila u udaljene prostorije, pod stubište, iza živice, u ugrađene ormare, spremišta za alat ili u grmlje da bi ondje radili »one stvarčice«... A jedne večeri, dok je Bonaparte koji ih je bio pozvao u svoj radni kabinet veselo s njima ćaskao, njegov mu tajnik donese opsežni dosje. – Oprostite mi – reče budući car – vrlo je hitno. I zadubi se u papire. Dvoje ljubavnika šutke je čekalo jedan čas. Zatim Pauline, koju je uvijek svrbjelo na pravom mjestu, dade znak Leclercu da je slijedi do paravana koji se nalazio u kutu sobe. Mladi oficir prihvati, i oboje nestadoše na vršcima prstiju. Bonaparte, odviše zaokupljen poslom, nije ništa primijetio. Najednom podiže glavu. Iz dna sobe dopirao je do njega čudan zvuk. Potrči tamo, odmakne paravan i ugleda svoju sestru i njenog poručnika kako leže na sagu» izražavajući jedno drugome svoju ljubav s jednakim žarom«.150 Ovaj put se Napoleon nije naljutio. Leclerc je, naime, bio dobra partija za Pauline. Sin bogatog vlasnika mlinova u Pontoiseu, završio je s uspjehom studij, a njegov vojnički talent odavna je privukao Napoleonovu pažnju. – Budući da se volite, vjenčat ćete se – reče Korzikanac. Dvoje ljubavnika malo zbunjeno ustanu i odu da pripreme svoje vjenčanje ... 150

Vidi grof d'HERISSON, Crni kabinet. (Prema spisima Mounier, sina člana konventa i bivšeg Napoleonova sekretara.)

*** Pauline se kao zaručnica nije nimalo izmijenila. Ponašanje mlade djevojke bilo je jednako izazovno kao i prije, i prijatelji njenog budućeg muža iskoristili su to da bi usavršili svoje ljubavno obrazovanje. Koketnu, nestašnu, strastvenu, čarobnu, svi su je muškarci obožavali. Tjerana pravom gladi za užitkom, svima je dopuštala da je miluju... Pjesnik Antoine-Vincent Arnault, koji je kasnije postao članom Francuske akademije, ostavio nam je izvrstan opis Pauline iz tog doba. Poslušajmo ga: »Za večerom sam sjedio kraj Paulette koja se prema meni odnosila kao prema starom znancu, sjetivši se da me je vidjela u Marseilleu i znajući uostalom da sam upućen u njezine tajne budući da sam upućen u tajne njezina budućeg muža. Jedinstveni spoj najpotpunijeg fizičkog savršenstva i najčudnijih moralnih kvaliteta. Bila je najljepša osoba koju ste mogli vidjeti, ali je ujedno bila i najnerazumnija. Držeći se poput učenice, govoreći bez prestanka, smijući se zbog svega i ni zbog čega, oponašajući vrlo ozbiljne osobe, plazeći jezik šurjakinji kad je ova nije gledala, udarajući me u koljeno kad nisam obraćao dovoljno pažnje njezinim vragolijama, izazivala je s vremena na vrijeme strašne bratove poglede kakvima je on pozivao na red najtvrdoglavije podanike. Ali to je nije nimalo plašilo; začas je započinjala ponovo i autoritet generala talijanske vojske bio je nemoćan pred nestašnostima djevojčice.«151 Djevojčica vedra osmijeha, koja je svoj život pretvorila u najrazuzdaniju orgiju...

*** Vjenčanje je proslavljeno 14. lipnja 1797. u kapelici Montebello. Pauline, koja bijaše vrlo zaljubljena u svoga supruga, sretno se smješkala nakon ceremonije pa su joj priprosti ljudi prorekli da će ta veza biti sretna.

151

A. – V. ARNAULT, Uspomene šezdesetogodišnjaka, 1833.

Kao i uvijek, priprosti su se ljudi varali. Čim se smjestila u Parizu, u ulici Ville-l'Eveque, novopečena gospođa Leclerc, oduševljena što je napokon upoznala glavni grad, počela je mlade kicoše gledati užarenim očima koje su mnogo govorile o njezinim željama. » Promatrala ih je sa svoga prozora, pokušavajući ocijeniti njihove ljubavne mogućnosti, zamišljajući ih kako čeznu za njom, i gledala ih kako odlaze tužni poput mačke na uzici koja gleda kako joj izmiče miš... «152 Leclerc koji je upravo bio imenovan generalom, i koji je sačuvao nešto zdrava razuma, odmah je opazio da njegovu suprugu muče pohotne misli. Zato je, kad ga je direktorij poslao u Rennes kao načelnika štaba, poduzeo neke. mjere opreza. Pod izgovorom da sedamnaestogodišnja Pauline mora naučiti pisati, poslao ju je u školu gospode Campan. Ali ta obaveza nije bila dovoljna da mladu Korzikanku odvrati od misli koje su je opsjedale. Uostalom, svi oni obožavatelji koji su je pratili iz jednog salona u drugi, sprečavali su je da upozna jednostavne radosti osnovnog obrazovanja... Njeni su društveni uspjesi – treba to istaći – bili očigledni. Nitko se nije sjećao da je ikada vidio tako lijepu ženu. Čak je i zlobna gospoda d'Abrantes morala priznati u svojim Memoarima: »Mnogi su govorili o njenoj ljepoti. Ta je ljepota bila poznata po portretima, čak i po kipovima. Ipak je nemoguće zamisliti savršenstvo ljepote te izuzetne žene.«

*** Ta je ljepota, naravno, izazivala ljubomoru. Prva žena koja joj je to zlobno pokazala, bila je Josephine. Da bi se osvetila, Pauline je svoju zaovu nazivala »starom kokom« i njezine nevjere redovito otkrivala Napoleonu. Ali to su bila samo obiteljska rječkanja. Jedna je druga žena javno i ozbiljnije pokazala svoju zlovolju. Bila je to gospoda de Contades.

152

PIERRE AUDIN, Pauline Bonaparte.

Jedne večeri za primanja kod gospode de Permon, majke buduće gospode d'Abrantes, ona je stala ispred Pauline, koju su svi pobožno okružili, i povikala: – Ah, Bože moj, kakve li nesreće! Tako lijepa žena, a nikada nitko nije primijetio tu tjelesnu manu? Bože moj, kako je to nezgodno! – Pa što vidite? – upita netko. – Kako? Što vidim? Zar vi ne vidite dva golema uha prilijepljena s obiju strana glave? Kad bih imala takva, uklonila bih ih. Moram joj savjetovati da to učini. Ne može se nekoj ženi predložiti da odreže uši, a da to ostane bez posljedica... »Gospoda de Contades«, pripovijeda vojvotkinja d'Abrantes, »nije ni dovršila a svi su pogledi bili upereni u glavu gospode Leclerc, ovaj put ne da joj se dive nego da vide njezine uši. Istina je da nikada nije priroda stavila smješnije uši s lijeve i desne strane inače dražesnog lica. Bijaše to komad bijele hrskavice, tanak i jednoličan, bez ikakva ruba. Ta hrskavica nije bila nipošto golema, kako je govorila gospođa de Contades, ali je bila vrlo ružna... Nakon tog prizora gospođa Leclerc je zaplakala. Pozlilo joj je i otišla je spavati prije ponoći.«153

*** Nakon te uvrede Pauline, koja nije bila dovoljno duhovita da bi se osvetila oštrom dosjetkom, mislila je da može uništiti svoje neprijatelje »s njihovom zlom ćudi« pokazujući javno moć svoje ljepote nad muškarcima. Za početak je – sakrivši uši izvrsnom frizurom – uzela u isti mah tri ljubavnika... »To je ujedno pokazivalo«, kaže nam Bernard Nabonne, »temperament te osamnaestogodišnje majke154 i njezinu ravnodušnost.« Ta tri ljubavnika bili su generali, prijatelji njezina muža: Beurnonville, Moreau i Macdonald. 153 154

Vojvotkinja D'ABRANTES, Memoari.

Pauline je 20. travnja 1798. rodila mužu sina. To je dijete, kojemu je Napoleon bio kum, dobilo ime Dermit. . .

Neko se vrijeme s njima zabavljala. »Igra se sastojala u tome«, kaže dalje Bernard Nabonne, »da nijedan od trojice ne zna da ima suparnika, što bijaše vrlo teško budući su ti ljudi bili prisni prijatelji. Smišljala je kako da ih međusobno zavadi, pripisujući svakome od njih postupke nedostojne njihova prijateljstva. Ali u tome nije uspjela. Objasnivši se međusobno, prijatelji su sve shvatili i odlučili da istodobno prekinu sa zajedničkom ljubavnicom, s kojom je Moreau upravo bio proveo dva dana na ladanju. Tri oproštajna pisma imao je odnijeti Beurnonville, koji se u posljednji čas predomislio i radije poslao pisma dvojice svojih drugova po službeniku, a sam otišao osobno da prekine za vlastiti račun.«155 Ali sastanak nije nipošto protekao onako kako je on predvidio. Prije nego što je uopće stigao iznijeti svoje zamjerke, ljepotica ga je odvukla do kreveta, svukla ga i – dok bi udario dlanom o dlan – dovela ga u najsretnije stanje... Obasut poljupcima, pretvoren u pitomog medvjedića, general, koji je imao razvijen osjećaj dužnosti, bio je primoran da se pokaže uljudnim. Raskid dakle bijaše odgođen za nekoliko dana. Drugi put je Beurnonville iz opreza poslao pismo...

*** Državni udar 18. brimera i nagli Bonaparteov uspon oduzeli su Paulini i ono malo suzdržljivosti koja joj je bila preostala. Vucarala se javno s nestašnim momcima žarka pogleda kojima je laskalo da budu njezini kavaliri. Taj je izraz156 vrlo prikladan, kaže Indiskretna kronika, »budući da je gospođa Leclerc zaista služila kao kobila... « 155

BERNARD NABONNE, Pauline Bonaparte. »U svom izvrsnom djelu BERNARD NABONNE daje zanimljivo objašnjenje u vezi s Beurnonvilleom, Moreauom i Macdonaldom: »Značajno je da su ta tri generala pristala uz Bonaparteov državni udar nakon što se činilo da mu se suprotstavljaju. Pauline je nesvjesno služila politici svoga brata, s jedinim oružjem koje je posjedovala.« 156 Cavalier znači kavalir, pratilac, ali i konjanik (Nap. prev.)

Za to je vrijeme general Leclerc ratovao u Portugalu i, da bi namirio sve veće potrebe svoje ljupke supruge, temeljito je pljačkao gradove i sela kojima je prolazio. Na početku 1801. Pauline je odjednom pokazala strastveno zanimanje za tragediju. Svake je večeri odlazila u Theatre de la Republique (tadašnje ime za Comedie Francaise). Nakon pljeska žurila bi iza kulisa i čestitala glavnom glumcu, Pierreu Rapenouilleu, zvanom Lafon, posve neumjerenim izrazima koje je on, uostalom, primao bez uzbuđenja. Jedne ga večeri uze za ruku: – Prekrasni ste u tom odijelu. Zatim doda tiše: – Kako mora da ste lijepi goli! Glumac nije bio baš inteligentan, ali je ipak odmah shvatio što je željela postići sestra prvoga konzula. Dobro odgojen, vjerovao je da mora izrazom lica pokazati čuđenje i oduševljenje. Budući da je mimika bila dvosmislena, Pauline je na trenutak pomislila da je »zastranio« kao većina glumaca toga doba. Ali ništa od toga. Lafon je volio žene i iste joj je večeri to dokazao s jednakim žarom s kakvim je izgovarao Racineove stihove... Od sutradan su se Pauline i Lafon bez stida pokazivali pred cijelim Parizom. Ta će veza imati neočekivanih i vrlo kobnih posljedica za Francusku.

U listopadu 1801. Leclerc se vratio iz Portugala. Odmah je otrčao kući da zagrli Pauline u koju je još uvijek bio zaljubljen. Mlada ga žena dočeka sa silnim zadovoljstvom jer je voljela uvijek imati pri ruci čovjeka spremnog da udovolji njenim hitnim potrebama... Ipak se nije prestala viđati sa svojim dragim Lafonom i javno mu pokazivati sve izraze neizmjerne strasti. Tada Napokon, vrlo ozlovoljen zbog te skandalozne situacije, koja je dala povoda za ogovaranje njegovim političkim neprijateljima i koja mu je mogla škoditi u trenutku kad je francuskom narodu propovijedao krepost, odluči da sestru udalji iz Pariza. Kako? Tako da je pošalje na drugi kraj svijeta. Santo Domingo bio je upravo opustošen žestokim nemirima nakon revolucije. Potiskivani od

Engleza, crnci s otoka – koji su 1791. uspjeli ukinuti ropstvo – zahtijevali su nezavisnost. Da bi to postigli, ubijali su bijelce... Evo što kaže jedan svjedok: »Sto tisuća crnaca pobunilo se u sjevernom dijelu; više je od dvjesta šećerana zapaljeno; vlasnici su pobijeni i, ako je nekoliko žena ostalo pošteđeno, njihovo je zarobljeništvo gore od same smrti. Crnci su već osvojili planine; vatra i željezo ih prate. Mnoga polja zasađena kavom također su postala žrtvom plamena. Ostalima se bliži kraj. Sa svih strana žene, djeca, starci, bježeći pred krvoprolićem, napuštaju domove i traže na brodovima jedino sigurno sklonište... «157 Pobunu je vodio bivši rob, Toussaint Louverture, koji je maštao o tome da postane diktator otoka. Da bi učvrstio autoritet nad ljudima svoje rase, proglasio se sinom Groma. Bio je zapravo potomak kongoanskog vođe Gaou-Guinou.158 Godine 1794, da bi ga umirio, direktorij mu dodijeli čin generala. Lukavi se Toussaint Louverture zahvaljivao i odmah zatražio za svoje vojnike oružje koje mu je francuska vlada naivno poslala. Tada je, odbacivši masku, uperio topove na kolone, izradio kakav-takav ustav i proglasio nezavisnost.. . Otada je na otoku vladao nevjerojatan nered... Da bi uveo red i povratio Santo Domingo koji je u to vrijeme bio jedna od najbogatijih francuskih kolonija, Bona-parte odluči intervenirati. Potkraj 1801. imala je krenuti jedna ekspedicija. Preostalo je još imenovati glavnog zapovjednika. Prvi konzul kolebao se između nekoliko lukavih i zlobnih generala koji bi bili opasni protivnici Toussaintu Louvertureu. Paulinino ponašanje s Lafonom navelo je Napoleona da učini jednu od najvećih grešaka u svom životu. Želeći udaljiti svoju sestru, pošalje blagoga i lakovjernog Leclerca u Santo Domingo... .. . Ondje bijaše potreban diplomat, a poslan je rogonja... 157

Molba koju su francuski koloni iz Santo Dominga uputili konventu tražeći pomoć iz metropole. 158 Toussaint, koji se zvao Breda, stekao je "svoj nadimak Louverture zahvaljujući francuskom komesaru Polverelu koji je, vidjevši vojne uspjehe pobunjeničkog vođe, uzviknuo: »Mais cet homme fait ouverture partout!« (»Ali taj čovjek prodire svugdje!«)

*** Saznavši da mora slijediti muža na Antile, Pauline je dobila živčani slom. – Ne želim ići k ljudožderima – jecala je lomeći ruke. Ali Bonaparte joj je naredio da se spremi, i morala je poslušati. Čitav je Pariz, naravno, govorio o tom odlasku: »Čudili su se«, kaže Salgues, »toj strogosti prvog konzula prema sestri koju je, navodno, nježno volio. Da bi opravdali taj čin, govorili su da je princeza bila zaljubljena u mladog, uspješnog glumca, i da Bonaparte nije mogao postupiti drukčije, nego da udalji tu ljepoticu petnaest stotina milja od njenog ljubavnika.«159 Bilo je dakle dobro upućenih ljudi... Potkraj studenoga Leclerc je otišao u Brest gdje je trebalo da se ukrca. Pauline je, pod izlikom da mora posvršavati neke poslove, ostala nekoliko dana u Parizu i »uživala u Lafonu«, kako je slikovito rekao Jacques Durocher. Zatim ga je plačući napustila i otišla u progonstvo. Ipak je još jednom našla sredstvo, da odgodi odlazak. Poslušajmo jednog člana ekspedicije: »Već petnaest dana eskadra bijaše spremna da isplovi. Nalog za odlazak bio je već dan. Vjetar je bio povoljan, a ipak smo i dalje stajali u luci. Pa tko je odugovlačio pokret? Jedna žena! Gospoda Leclerc! Stigla je, pričalo se, u nosiljci na ramenima nosača!... Da je pruski kralj, veliki Frederic, tada bio živ, govorio bi protiv žena kao i u svoje doba. Uistinu žena ponekad loše utječe na poslove, i može joj se – i ovaj put – pripisati niz nesreća koje su nakon toga zadesile francusku vojsku.«160

159

SALGUES, Memoari namijenjeni francuskoj povijesti za vladavine Napoleona Bonapartea. 160 LEMONNIER-DELAFOSSE (bivši oficir vojske iz Santo Dominga), Drugi pohod na Santo Domingo, kojemu prethode kratke povijesne uspomene na prvi pohod, 1846.

Paulinina lakoumnost odista je prouzrokovala poraz francuskih četa u Santo Domingu...

26 U SANTO DOMINGU PAULINE BIRA LJUBAVNIKE MEĐU DOMOROCIMA Voljela je egzotiku. Dr CABANES ADMIRALSKI BROD OCEAN, na kojemu su Leclercovi bili udobno smješteni, razape 14. prosinca 1801. sva jedra i napusti luku Brest. U luci je jedan čovjek tužno gledao kako se udaljuje jedrenjak s tri jarbola koji je mladoga generala i njegovu ženu nosio prema Antilima. Taj čovjek bijaše Freron, prvi službeni Paulinin ljubavnik. Želeći se i njega osloboditi, Bonaparte ga je imenovao potprefektom Cavesa, maloga grada u Santo Domingu. – Svi će se naći na palubi istog broda – rekao je prvi ' konzul zlobno – i njihovom putovanju neće nedostajati pikantnosti. Ali Freron je još volio Paulinu. Nije imao hrabrosti da se ukrca na Ocean. Sakrio se u nekoj krčmi u Brestu i dobrovoljno propustio odlazak. Nakon nekoliko dana ukrcao se na palubu Želea, broda manje udobnog od Oceana, ali, na kojemu je, kaže Alphonse Nisard, »mogao razmišljati o svojoj ljubavi ne gledajući bolan prizor: muža koji stavlja ruku tamo gdje on može još samo u snu... «

*** Jadnik je uzalud mučio svoje srce i duh pohotnim slikama. Pauline na svome brodu nije uopće mislila na takve trice. Izmučena jakom morskom bolešću, provodila je dane ispružena na divanu, okružena lavorima. Pjesnici Esmenard i Norvins, koji su također putovali, dolazili

su ponekad da joj čitaju svoja djela, i uspoređivali je s »grčkom Galatejom, morskom Venerom«. Ali njihovo pjesništvo, puno pretjeranih fraza, samo je pogoršavalo stanje mlade žene. Putovanje je trajalo pedeset i dva dana. Tek 5. veljače 1802. Ocean je pristao u Port-Margou. General Leclerc odmah je poletio s malim odredom husara prema Cap de la Republique (tadašnjem glavnom gradu Santo Dominga), koji je bio u rukama pobunjenika. Grad je zauzet za nekoliko sati. Ali prije nego što su ga napustili, crnci su ga zapalili, i Leclerc se namučio da nade jednu neoštećenu kuću. Naposljetku je rekvirirao veliki posjed na obližnjem brežuljku i tamo smjestio Paulinu. Plačljiva, još neodmorena od puta, odmah je otišla u krevet i napisala dugo pismo Bonaparteu da mu kaže koliko je nesretna. Prvi konzul odgovorio joj je 16. ožujka: »Primio sam vaše pismo, draga moja Paulette. Mislite na to da umor i bol nisu ništa kad ih dijelite sa svojim suprugom, u službi domovine. Nastojte da vas zavole zbog vaše susretljivosti, ljubaznosti, ozbiljna i nikad nepromišljena ponašanja. Sanduke s vašim haljinama spremamo i donijet će vam ih kapetan broda Sjrene. Vrlo vas volim. Potrudite se da svi u vašoj blizini budu zadovoljni i budite dostojni svoga položaja. BONAPARTE« Pauline je vrlo breo zaboravila mudre savjete toga nježnog bratskog pisma i upamtila je samo dvije rečenice: »Nastojte da vas zavole« i »Potrudite se da svi u vašoj blizini budu zadovoljni... « Čim su joj to snage dopustile, zaista je učinila sve da oficiri, podoficiri pa čak i neki ljudi iz čete budu sretni što žive. Netom bi opazila malo tužna Francuza, odvukla bi ga u svoj budoar, svukla ga, razodjenula se i uznastojala da ga ponovo razvedri...

*** Za to je vrijeme Leclerc izvojevao nekoliko lakih pobjeda. U Cretea-Pierrotu potukao je 5. ožujka Toussainta Louverturea i oslobodio tri

tisuće bijelih žena i mulatkinja koje su crnci bili zarobili da bi služile za odmor njihovim ratnicima... Pobunjeni se general, posluživši se klasičnim lukavstvom, prividno pokorio. Oduševljen, general Leclerc se pobjedonosno vratio u Cap de la Republique. Poslušajmo jednog svjedoka: »Dočekali su nas kao pobjednike koji su dobili dvadeset bitaka. U susret nam je izišla gospođa Leclerc. Zvala je svoga muža: 'Moj lijepi dječače.' On je uistinu bio lijepo djetešce, niska rasta, plavokos i brkova koji su tek probijali.«161 »Lijepi dječak« vjerovao je, prema riječima Toussainta Louverturea, da je pohod završen. I, u zanosu humanosti, pomilovao je sve pobunjenike. Ishod je nadmašio očekivanja crnog vođe. Da bi što bolje zavarao Francuze, neko se vrijeme pokazivao savršeno lojalnim, slavio pomirenje i hvalio Bona-parteovu veličinu... Pauline, očarana takvim tokom događaja, i dalje je dijelila »radosti« oko sebe pokazujući temperament koji bi zadivio i najravnodušnije. Kancelar Pasquier piše u svojim Memoarima: »I samo sunce tropa čudilo se njenom žaru za užicima!... «

*** Uskoro je ta nezasitna žena imala i drugih želja. Uzbuđena pričama dama iz svoje pratnje »o golemosti stanovitog organa u nekih crnaca«, Pauline je, prema Barrasovim riječima, poželjela »uspoređivati«. To je za nju bilo lako izvedivo. Crnci su, privučeni njezinom ljepotom, okruživali njezinu kuću od jutra do mraka. Počela je time što je naredila da se održi svečanost s erotičnim plesovima. Ta je predstava neugodno iznenadila dobrog i bezazlenog Norvinsa: »Bili smo doista vrlo smeteni«, piše on, »najprije zbog čarobne žene našega generala. Ali, da se ne bi činilo kako prezire jadne crnce i njihove užitke, gospoda Leclerc je zauzela mjesto na velikoj sofi 161

General BRO, Memoari.

napravljenoj od lišća banana, zaštićenoj paviljonom što su ga naši mornari udvorno smjestili ispod svoda od mirisnih oleandara. Na kraju smo se iznemogli, gušeni tako reći odvratnošću čija me groza još progoni, dovukli u nastambe, dok su crnci, neumorni svećenici božice Kibele,162 do svanuća nastavili s tom gadnom orgijom... « Paulini to nije bilo odvratno kao Norvinsu. Primamljena onim što je vidjela, bila je nestrpljiva da se sama naslađuje u jednom od tih snažnih tamnoputih momaka kojima se divila u njihovoj punoj akciji.. .

Većina modernih autora uvjerava nas sa smiješnom ozbiljnošću da Pauline, iako je bila vrlo uzbuđena podražajnim podnebljem Santo Dominga, nikada nije primila crnca u svoj krevet. »Zadovoljavala se time«, kaže jedan od njih, »da se divi njihovoj nagosti, kao što se gleda umjetničko djelo.« Treba reći da nam se taj stav esteta čini dosta čudnim kad je riječ o ženi koja je, prema slikovitom opisu jednog pisca memoara, mislila samo na to »da joj glade Venerin brežuljak... « Osim toga, to nikako nije u skladu s onim što nam kažu njezini suvremenici. Barras je jasan kad govori »o pretjeranoj razuzdanosti kojoj se odavala u Evropi i u Santo Domingu ne samo sa svim bijelim pripadnicima vojske, nego i sa crncima koje je željela uspoređivati s onim prvima«.163 Fouche opet izjavljuje, licemjernije: »Mučena žarom tropskog podneblja, odavala se svim vrstama putenosti. «164 Napokon, Skandalozna kronika carstva dodaje: »Pauline Bonaparte imala je u Santo Domingu bezbroj ljubavnika. Nije se zadovoljila time da se upušta s Francuzima udaljenim od rodne grude. Požudno je uživala i s crncima na otoku. Neki su se hvalili

162 163 164

Maloazijska božica prirode i kulture. (Nap. prev.) BARRAS, Memoari. FOUCHE, Memoari.

svojim uspjehom, i tako se saznalo za razuzdanost žene generala Leclerca.«165

Leclerc je ubrzo saznao za raskalašenost svoje žene. Vrlo žalostan, razmišljao je kako da je kazni a da ne izazove skandal. Ideju mu je dala neopreznost nekolicine Francuskinja. Jednog su dana Leciercovi vojnici u prtljazi Toussainta Louverturea otkrili kutiju punu vrlo erotskih pisama koje su pobunjeničkom vođi pisale bijele žene... Leclerc je odmah izdao naredbu koja je oglašena po cijelom otoku: »Bijele žene, koje su se splele s crncima, bez obzira na svoj položaj, bit će vraćene u Francusku.« Tako je Pauline indirektno bila upozorena kakvoj se opasnosti izlaže. Prisiljena zakonom da se ubuduće ograniči na manje osuđivane užitke, poda se tada generalu Humbertu koji je, kako nam kažu, »imao lijepi brk i znao se njime služiti«... Leclerc nije stigao okusiti gorko zadovoljstvo da još jednom bude general-rogonja. U svibnju su crnci, na poticaj Engleza, iznenada ponovo započeli gerilski rat protiv Francuza. Muškarci su bili ubijani, žene otimane, a oficiri sodomizirani na javnom mjestu. Paulinin muž, koji je vjerovao da se stanovništvo smirilo, bio je zaprepašten. Na brzinu je poduzeo mjere da uspostavi red. Na nesreću, bilo je prekasno: ustanak je zahvatio čitav otok. U isto vrijeme i izuzetno teška epidemija žute groznice, kao vrhunac nesreće, navalila je na Santo Domingo. Jedna od prvih žrtava te pošasti bijaše Stanislas Freron koji je umro u srpnju. Uskoro je bila zahvaćena i vojska. U nekoliko tjedana, kaže nam Bernard Nabonne, »epidemija je usmrtila tisuću petsto oficira, dvadeset pet tisuća vojnika, osam tisuća mornara, dvije tisuće civilnih službenika i sedam-sto pedeset vojnih liječnika«. Užasnut, Leclerc je pisao: 165

U Povijesti tajnog kabineta Napoleona Bonapartea Englez GOLD-SMITH ide dalje. Izjavljuje da je Pauline »vrlo voljela Petiona i Christophea (dvojicu crnačkih vođa), koje je često umarala na ležaju od ruža«. Ali, čini se da se on poveo za željom da uljepša činjenice . . .

»Strašno pustošenje u mojim četama. Svi su moji generali bolesni. Morao sam uzeti u službu crne generale... Ne mogu pokrenuti evropske čete: one umiru na putu... « Za to je vrijeme Pauline, potpuno nesvjesna opasnosti koja prijeti njezinu mužu, i dalje priređivala svečanosti. I, kako joj je nedostajao dobar ukus, svoje je zabave nazivala »Sastankom u mrtvačkoj sobi«.166 I tome su se smijali... Ali jao, 22. listopada i Leclerc je dobio žutu groznicu! Izdahnuo je 2. studenog, ostavljajući izbezumljenu Paulinu...

*** Generalovo su tijelo prevezli u Francusku brodom Swiftsure. Za cijelog puta Pauline je, klonula, ostala u kabini oplakujući muža, svoju mladost i svoje zdravlje. Uistinu je iz svojih odviše prisnih dodira s vojnicima Toussainta Louver-turea, ponijela vrlo zloćudnu bolest.. . Prvog lipnja 1803. iskrcala se u Toulonu gdje je u Nazarettesu167 bila podvrgnuta liječničkom ispitivanju. Da bi je razveselile, prijateljice su joj pisale o posljednjim pariškim govorkanjima. Tako je doznala za sočnu avanturu mladića kojega su nazivali mladi divljak iz Avejrona. Poslušajmo autora Kronike konzulata: »Taj je mladi divljak – vjerojatno napušteno dijete – živio nekoliko godina u šumama Avevrona, hraneći se voćem koje je brao s drveća i životinjama do kojih je usput dolazio. Drvosječe su ga uspjeli uhvatiti u mrežu. Nikako nije mogao naučiti da govori. Ispuštao je samo grlene glasove. Zbog njegove dobi i njegove snage, razvijene načinom života, žene su ga gledale sa simpatijama, čudile se što im ne obraća veću pažnju i pitale su se međusobno: 166

Ta nevjerojatna lakoumnost gospode Leclerc nije isključivala i stanovitu hrabrost. Ona ju je pokazala 13. rujna kad je odbila da napusti muža koji se trudio da sa šačicom zdravih ljudi obrani Cap od napada pobunjeničkih legija. 167

Ustanova u koju se smještaju bolesnici od zaraznih bolesti, karantena. (Nap. prev.)

– Kako muškarac može biti divljak? Jednog dana odveli su ga u Clichy-la-Garenne gospodi Recamier. Nekoliko je časaka bio miran, zatim se uznemirio i, iskoristivši trenutak kad mu je njegov odgojitelj okrenuo leđa, pobjegao. Njegov su nestanak opazili kad je već bio daleko. Dali su se za njim u potragu po prilično prostranom parku. Napokon su ga pronašli gdje sjedi na stablu, u košulji. Njegov odgojitelj, malo posramljen zbog njegova bijega, naizmjenično se služio prijetnjama i molbama kako bi ga naveo da siđe. Kao odgovor, mladić se zadovoljio time da zadigne košulju i da poput majmuna pokaže svu veličinu svoje muškosti. Začuli su se krikovi. Žene, koje su sudjelovale u lovu, nikad ga nisu smatrale zanimljivijim, hineći pritom, samo se po sebi razumije, da su silno sablažnjene. Sit borbe, skočio je s grane kad su mu pokazali tanjur pun voća. Mladi divljak iz Avevrona nije se otada više pojavio među svijetom. Odviše se kompromitirao... «168 Pauline – koja je sačuvala divnu uspomenu na trenutke provedene s crncima Santo Dominga – duboko je žalila što ne može uživati s tim zanimljivim divljakom. Morala se utješiti udajom za princa Borghesea...

27 PAULINE POZIRA GOLA PRED CANOVOM Princeza je silno željela pomoći umjetnicima. PAUL D'ARISTE STIGAVŠI U PARIZ Pauline opazi da su njena braća i sestre – za godinu dana – udesetorostručili svoje bogatstvo zahvaljujući Napoleonovu usponu i da svi žive u veličanstvenim palačama. 168

Kronika konzulata.

Podbodena time, ode da zatraži novac od prvog konzula i kupi palaču Charost u predgrađu Saint-Honore.169 U njoj je odmah uredila udobnu sobu s krevetom pogodnim za najzamršenije igre, i bila je spremna primiti sve one koji bi joj se svidjeli. Najprije je obnovila vezu s glumcem Lafonom čiju snagu nije zaboravila. Ta je veza dovela do jednog prilično zabavnog prizora. Jedne večeri Pauline brižnu u plač: – Kad te vidim uza se u krevetu – reče ona svome ljubavniku – čini mi se da moj muž još živi.. . Očajni je glumac morao stvarati čuda da utješi odviše osjećajnu udovicu.

*** Zatim je Pauline »svoj obiteljski dragulj« – kako su govorili površni pjesnici toga vremena – davala uzastopce admiralu Decresu, ministru mornarice i kolonija, i mnoštvu kicoša kojima, uvjerava nas jedan pisac memoara, »nije uvijek znala ni ime... « Bonaparte se opet uznemirio. Misleći da bi suprug mogao stišati tu putenu mahnitost, odluči da sestru bez odgađanja ponovo uda. Mlada je žena upravo imala bogatog ljubavnika, s titulom i nimalo ružnog. – Taj nam momak treba – izjavi prvi konzul svome bratu Josephu. – Osim toga, može nam približiti rojaliste. Ti ćeš voditi prve pregovore. Bio je to princ Camille Borghese, pranećak pape Pavla V. Joseph pozove kardinala Capraru, papinskog legata, i ozbiljno mu objasni da je princ kompromitirao njegovu sestru. – Samo bi se vjenčanjem to moglo ispraviti – nadoda. Prelat otrči princu koji bijaše užasnut. Taj se mladić rado ugodno igrao u krevetu s udovicom generala Leclerca, ali mu nikad nije ni na um palo da se njome oženi i da postane slavni rogonja.

169

Današnja engleska ambasada.

Kardinal Caprara dao mu je na znanje da se izlaže velikoj pogibelji suprotstavljajući se Bonaparteovoj želji. Duboko ožalošćen, Borghese naposljetku prihvati. Vjenčanje je proslavljeno u Mortefontaineu. Uznemireni princ pažljivo je pročitao ugovor. A tada je uzdahnuo i uputio sretan i zahvalan smiješak članovima obitelji Bonaparte. Svi su mislili da im njihov novi šurjak zahvaljuje što su mu za suprugu dali najljepšu ženu na svijetu. Nisu znali da je u Italiji bio običaj u ženidbeni ugovor napisati ime ljubavnika zaručnice zajedno s popisom miraza, pa je princ očekivao da će naći golemi popis nepoznatih imena...

*** Mladi bračni par uskoro je otputovao u Rim. Ondje su se u prosincu 1803. smjestili u palaču Borghese. Kako Pauline nije poznavala umjetnost, slabo je uživala u ljepotama koje su bile sakupljene u njezinu novom domu. Ali zato se ludo zabavljala grubim šalama i zamkama koje su arhitekti bili postavili na sve strane radi uveseljavanja gostiju. Kad bi šetač želio prijeći potok, seoski bi se most udaljio. Klupe bi se dizale kad bi pokušao sjesti. Ako bi, malo dalje nogom stao na prividno sasvim bezopasan kamen, mlaz vode zapljusnuo bi mu lice .. Ali te su bezazlene šale naposljetku zamorile Paulinu koja je voljela zapravo samo jednu zabavu na svijetu... A princ Borghese nije se pokazao baš sjajnim junakom kakvoga je ona očekivala. Uskoro joj je postalo strašno dosadno. Na svu sreću Bonaparteu je pala na um dobra zamisao da se okruni, i to je Paulini omogućilo da dođe u Pariz. Ondje se upustila u mnogobrojne avanture. Između ostalih i u ovu koju spominje nekoliko kroničara: Jednog dana – ili bolje, jedne noći – 1805. u parku Luxembourg bila je priređena svečanost. Neka žena, vrlo lijepa stasa, promatrala je naoko vrlo zainteresirano pripremanje vatrometa. Bila je odjevena skromno ali s mnogo ukusa... Naslućivalo se, kažu, »da je njen položaj viši nego što je pokazivala njezina haljina.«

»Iako joj je koprena skrivala lice«, piše Doris, »neki je mladić opazi i, pošto ju je neko vrijeme promatrao, pristupi joj. Začas zapodjenu razgovor. Žena – obična građanka, bez sumnje udata za kakva dosadnog starkelju – oklijevala je s odgovorima i činila se vrlo plašljiva. Očito je bila kreposna i nije se snalazila u društvu. Ipak se malo-pomalo pripitomila, i njezin veo nije smetao ni da njen slučajni pratilac podrobno promotri nju ni da ona podrobno promotri njega. Opazila je da je dobro razvijen, snažan i ugodne vanjštine. Nakon vatrometa ponudio joj je sladoled i ona je prihvatila. Ohrabren time, i uvjeren sada da je to neka grizeta u potrazi za ljubavnikom, predloži mladoj ženi da je otprati kući. Ona stidljivo odbi, ali upita za ime onoga s kojim je provela tako ugodno veče. Sutradan je mladić od nepoznate primio pismo kojim ga je pozivala na sastanak za naredni dan u sedam sati kraj velikog bazena. Oboje su bili točni i podjednako zainteresirani za avanturu. Razgovarali su nešto prisnije nego dan prije. Gospoda reče mladiću da se zove Amelie, ali, kako je on postao nasrtljiv, ona se lako i malo ironično izmakne, obećavši da će se uskoro javiti. Tri dana nakon toga pozvala ga je novim pisamcem na sastanak u osam sati navečer kod gospođice D170, švelje u ulici Bac broj 188. Zaljubljenik – mladić se naime već ozbiljno zaljubio – ode do švelje, zatraži ključ i uđe u sobu namještenu s mnogo ukusa. Gotovo istog časa, sva uzbuđena stiže i ljupka Amelie. Zbog uzbuđenosti je bila još ljepša... Rastali su se vrlo zadovoljni jedno drugim. Usuđujem se reći da su jedno drugome otkrili srce. Slijedilo je nekoliko sastanaka, a zatim su pisamca, koja su najavljivala željno očekivani čas, naglo prestala dolaziti. Mladić otrči do švelje, ali ondje nisu znali ni za kakvu Amelie. Ona nije bila stalna mušterija. Nisu znali ni njeno ime ni adresu. Dvije godine nakon toga mladić je slučajno prisustvovao nekoj dvorskoj svečanosti. Odjednom kraj njega prođe žena sva u dijamantima, u pratnji nekoga visokog carskog dostojanstvenika. Mladić je začuđeno pogleda i prepozna nepoznatu ženu iz 170

1842.

DORIS, Ljubavi Napoleona, prinčeva i princeza njegove obitelji,

Luxembourga. Naoko odsutno zapita susjeda kako se ona zove, a ovaj mu odgovori: – To je princeza Borghese, careva sestra. Nekoliko trenutaka kasnije uspio joj se približiti i privući njenu pažnju. I ona prepozna njega, naglo pocrveni i odvrati pogled. Sutradan je mladić dobio naređenje da dođe grofu de Montalivetu, ministru unutrašnjih poslova. Ondje je saznao da je dobio važan položaj u pokrajini na sjeveru, ali da mora otputovati za četrdeset osam sati. Prihvatio je sa zahvalnošću i, dvadeset četiri sata nakon toga, stigao je na svoje mjesto.« Eto, raskalašenosti princeze Borghese mogle su imati neočekivane posljedice u nepovredivom zdanju carske administracije...

*** U proljeće 1805. Pauline je zaželjela da Canova izradi njezin kip. Slavni je kipar došao u Pariz, dugo promatrao carevu sestru i odlučio je prikazati kao »Veneru pobjednicu« kako napola odjevena leži na divanu. Oduševljena, princeza Borghese se potpuno razodjenula i pokazala Canovi svoje u svakom pogledu savršene grudi. – Taj je dio tako lijep – reče dobro upućeni umjetnik – te se ne mogu nadati da ću nadmašiti prirodu. Zato ću se zadovoljiti time da uzmem otisak vaših dojki. Pauline radosno prihvati. Ali kad je to trebalo izvesti, Canova je oklijevao da dodirne »savršeni objekt«. – Ta hajdete! – reče princeza. – Čega se bojite? – Da se ne zaljubim u svoj kip. – Samo naprijed, Canova! Vi ste laskavac! Kad je kip bio završen, izazvao je skandal, i Napoleonovu su sestru optužili za bestidnost. – Kako ste mogli pozirati tako posve nagi? – zapita je jedna dvorska dama. – Oh – reče jednostavno Pauline – u ateljeu je bilo toplo!...

***

Careva sestra, kojoj se strast s godinama povećavala, počela se uskoro osjećati – kako kaže jedan pisac memoara – »kao da neprestano sjedi na žeravici«. Viđali su je kako od sve gospode koja su je okruživala zahtijeva da gase tu vatru sredstvima kojima ih je obdarila majka priroda. Njezina je uzbuđenost bila tako velika da ponekad više nije sasvim točno razlikovala spolove, pa se obraćala gospođama... Princ Borghese je to saznao i zbog toga je bio nezadovoljan. Što ga je žena varala s ponekim lijepim oficirom carske vojske, bijaše uostalom rizik toga doba. Ali da ga vara sa ženama, činilo mu se upravo nepodnošljivim. U jednom času poželio je da Paulini priredi strašnu scenu. Ali onda pomisli da bi mogao dobro iskoristiti situaciju. Ode do supruge i objasni joj da bi, u naknadu za svoju blagost, rado primio orden Legije časti s lentom, naslov francuskog građanina, orden Zlatnoga runa i neki položaj u vojsci. Pauline obeća da će posredovati kod Napoleona, i uskoro je princ Borghese, očaran, primio sve zatražene počasti i rang »zapovjednika eskadrona u pratnji grenadira na konjima«. Kad je pošao Paulini da joj zahvali, ona ga zaustavi: – To nije sve. I sa zlobnim bljeskom u očima obavijesti ga da je osim toga postigla da smjesta bude poslan u vojni logor Boulogne...

*** Nakon nekoliko dana Borghese je otišao svom eskadronu, a Pauline, oslobođena toga ljubomornog, sitničavog i nemoćnog muža, upustila se naslijepo – nikada izraz nije bio točniji – u mondeni preljub. Između dvaju ljubavnih dvoboja priređivala je prijeme. Oni su mladoj ženi omogućivali da nade nove ljubavnike. Unatoč svome neobičnom temperamentu nije ih mogla dovesti k sebi u krevet sve odjednom, pa ih je čuvala po strani lijepo nazivajući tu malu zalihu svojim »rasadnikom«... Da bi namamila muškarce koji su dolazili na njezine prijeme, Pauline se služila najneobičnijim sredstvima. Tako je po njenoj

zapovijedi crnac Paul, koji je posluživao, prolazio salonom javno pokazujući gostima prekrasan bide od pozlaćenog porculana, na koji je ona bila jako ponosna... Ponekad bi išla i dalje, ne oklijevajući da se prepusti vrlo ganutljivom milovanju nekih prijateljica. Evo što pripovijeda vojvotkinja d'Escars: »Poručila mi je da me želi vidjeti. Unatoč svim predrasudama koje sam gajila prema tiraninovoj sestri koja me je progonila, morala sam priznati da je lijepa. Bila je vrlo ukusno odjevena. Njezina dvorska dama bila je gospoda de C... (de Chambeaudoin). Molim čitaoce da vjeruju ono što ću napisati: Ta gospođa de C... ležala je na zemlji, ispružena do princezinih nogu koje je ova stavila oko razgaljena vrata te žene. Ne mogu opisati svoje negodovanje. Što se tiče gospode de C... , ona je očito bila kao stvorena za taj nedostojni položaj i nije zbog njega bila nimalo zbunjena. Prefekt se nije mogao suzdržati da joj ne kaže: – Ali gospodo, taj položaj jako umara. – O ne, gospodine – odgovori ona – navikla sam na nj. A ja, sjedeći pokraj gospode Borghese, nisam mogla odvratiti pogled od toga prizora i jedva sam se suzdržavala da se glasno ne nasmijem gledajući taj vrat i nogu na njemu. Gospoda Borghese upita me volim li kazalište i kakve su mi predstave najdraže. – Tragedije – odgovorim joj. – Meni također – nadoveže gospođa de C... Volim tragediju jer ona uzvisuje dušu. Njen glas, promijenjen zbog noge gospođe Borghese, činio je rečenicu još smješnijom. Prigušivala sam smijeh i skratila svoj posjet.. . Dolazila sam tamo više puta. Vidjela sam i druge žene pod njezinim nogama.«171 171

Markiza de NADAILLAC, vojvotkinja D'ESCARS, Memoari. Pauline je tu zanimljivu naviku stekla na Antilima. Autor Uspomene jednog besposličara ili duhovitosti drugih, odista piše: »Princeza Borghese zadržala je nakon povratka iz Santo Dominga mnoge navike

Na putovanju je Paulinino vladanje bilo još besramnije. Maxime de Villemarest piše: »Kad su princezine noge bile odviše hladne, gospođa de Chambeaudoin morala je naći vremena za druge, još nedo-stojnije, uslužnosti kako bi Pauline našla dovoljno toplo mjesto za svoje noge.«172 Ta se sloboda uostalom očitovala u svakoj prilici. Za jednoga od svojih putovanja u Plombieres princeza se zaustavila u Bar-le-Ducu gdje ju je s počastima dočekao njezin bivši šurjak, Louis Leclerc, prefekt Meuse. Čim je izišla iz kočije, zatraži kupku. – Spremna je – reče joj prefekt. – To bolje, zahvaljujem vam. Ali nakon toga bit će mi potrebno tuširanje. Louis Leclerc se ugrize za usnu: – Nemoguće, nemam naprave! Pauline prasnu u smijeh: – Ništa jednostavnije! Dovoljno je probiti rupu na stropu iznad kupaonice i kroz nju pustiti vodu. Brzo! brzo! pošaljite po radnike! Duboko nesretan prefekt se pokori. A kako se Pauline htjela kupati u počasnom salonu, probušili su strop i teško ga oštetili. Tada se princeza razodjene i pozove Paula, svoga crnca, koji ju je golu podigao na ruke i spustio u kadu punu mlijeka, uz obred koji je ona izmislila. Kad je završila kupanje u mlijeku, dala je kroz otvor na stropu znak radnicima koji su bili na gornjem katu. – Spremna sam za tuširanje! Priprosti ljudi s područja Meuse, vrlo razdragani zbog prizora koji su vidjeli, nisu se usudili ni maknuti. Razrogačenih očiju, udarali su jedan drugoga u leda, mrmljajući psovke u dijalektu. Napokon ih Pauline upozori na njihov zadatak, i oni joj s najvećim poštovanjem izliše na glavu kantu vode...

*** kolonijalnog života. Poslušne su se crnice s otoka lako pokoravale njezinoj želji da na njihova prsa stavlja svoje noge kako bi ih zagrijala.« 172 VILLEMAREST, Uspomene nepoznatog.

U Plombieresu je Pauline srela grofa Forbina, zaljubila se u njega i postala njegovom ljubavnicom. Nakon povratka u Pariz tog je gospodina, da bi opravdala njegovu prisutnost u svojoj sobi, imenovala komornikom, a zli su se jezici požurili da zaključe: »Kad bi postojao naslov dvorjanin kreveta, ona bi mu ga sigurno bila dodijelila.« U travnju 1807, iscrpljena svojim razuzdanostima, Pauline je po liječničkom savjetu otputovala na odmor u Greoux u Provansalske Alpe. Na nesreću joj se ondje pridružio Forbin, pa se princeza i dalje zamarala... »Nekih poslijepodneva«, priča Roland Bachelard sa svojim južnjačkim žarom, »odjek uživanja Njezina carskog visočanstva s grofom bijaše tako glasan da su zaprepašteni cvrčci ušutjeli... « U rujnu je Pauline u društvu muškaraca, čiju je odanost mogla provjeriti prilikom jednog usputnog zaustavljanja, otišla u Marseille. Poslušajmo Barrasa: »Zaustavila se uz livadu na posjedu gospodina Cesara Roubauda kod kojega je imala odsjesti. Dvorjani su se puni poštovanja svukli i svoja odijela prostrli po tratini, kako bi princeza mogla sjesti bez straha od vlage. Gospodin Desbains, potprefekt Grassea, koji je bio u blizini kraljevske ptičice, ponudio je svoja leđa da bi se princeza naslonila. Genaral Guyot, ležeći poprijeko, smještao je princezine noge na svoj trbuh. Ta je smiješna grupa izvanredno zabavljala prolaznike i znatiželjnike.«173 Ali Pauline se uskoro upustila u još veće nastranosti.. .

28 SVA JE EVROPA BILA U PAULININU KREVETU Bila je širokih pogleda. ALFRED V. 173

BARRAS, Memoari.

JEDNOG LISTOPADSKOG JUTRA 1807, u vrtu vile u Aix-enProvenceu, mlada žena i mladić šetali su nježno zagrljeni, ljubili se na svakom koraku i milovali, pokazujući sve znakove žudnje. Iza njih su išla dvojica muškaraca, ozbiljne pojave, razgovarajući o politici. Taj kvartet ne bi bio nimalo čudan da dvoje od tih šetača – i to dvoje najmanje uočljivih za neupućena prolaznika – nisu bili vjenčani. Pauline i grof Forbin bili su taj strastveni par, a princ Borghese je iza njih išao u društvu generala Cervonija. Ovaj bijaše veseo drug. U jednom trenutku, vidjevši kako Forbin gura ruku među princezine grudi, okrene se prema Borgheseu: – Imam dojam – reče smijući se – da taj nevaljalac upravo dodiruje voće koje pripada Vašoj visosti.. . Princ bijaše silno povrijeđen, toliko da je, zaboravljajući svako dostojanstvo, odgovorio: – Moja žena može biti sretna što je careva sestra. Inače bih joj već odavna pokazao!... Nakon toga ga je prošla volja za šetnjom pa dade znak da se vrate u vilu. Nakon četiri dana Napoleon, kojega je princ izvijestio o budalaštinama njegove sestre, pošalje gospodina de Forbina na španjolsku granicu...

*** Pauline je bila očajna zbog odlaska svoga ljubavnika. Da bi ga zaboravila, ode u Niču i smjesti se u prekrasnoj palači s vrtom uz more. Ali za nekoliko dana, kaže autor Tajnih kronika, »poželi da joj se mufić uzbudi«. Zaviri u popis muškaraca koje je držala u rezervi, sjeti se talijanskog skladatelja kojega je srela u Parizu i pozove ga da s njom provede nekoliko dana. Taj muzičar, koji se zvao Felix Blangini, bijaše ludo zaljubljen u Paulinu. Primivši njeno pismo, radosno uskliknu, zatvori klavir (bijaše vrlo brižan), pokupi svoje posljednje romanse i pope se u kola. Dok je jurio prema Nici, princeza Borghese smirivala je svoju nestrpljivost uz pomoć svojih savojskih sobara koje je bila izabrala ne

zbog njihova poznavanja etikete nego zato što ih je »priroda obilno nadarila«. Kad su joj se njezine prijateljice usudile oprezno prigovoriti zbog njezinih avantura nedostojnih jedne careve sestre, Pauline je slijegala ramenima: – Mi iz obitelji Bonaparte – govorila je – imamo vruću krv! ' To je – mora se priznati – bila prava istina. Henri d'Almeras nato to potvrđuje: »Napoleonovim sestrama može se osporiti mnogo toga: blagost karaktera, finoća duha, umjerenost u izražavanju moći i svojatanja naslova, ali se mora priznati da su bile vrlo temperamentne. U tom su se pogledu pokazale nadmoćne i možda je to bio oblik njihove nadarenosti. U čudesnoj sudbini svoga brata činilo se da vide samo priliku da lakše zadovolje svoje ljubavne zahtjeve. To im je teško uspijevalo, iako su imale na raspolaganju toliko vojnika i oficira. I Thiebault – koji ih je vidio izbliza – konstatira ovim iskrenim riječima, izražavajući se slobodno poput vojnika koji baš ne zna prikriti istinu: 'Može se reći da čitava carska garda ne bi bila dovoljna; ne kažem: dovoljna da ih zadovolji nego da ih svlada. A carska je garda bila elitni korpus... '« Pauline je, naravno, bila najdarovitija od svih: Prolaznih i slučajnih ljubavnika lijepe Pauline bijaše očito vrlo mnogo: vojnika, paževa, lakaja. Oni bi se okoristili trenutkom slabosti, naglom vrućicom, proljetnim danom, uzbudljivim štivom. Sigurno je da su dobro obavili svoju prolaznu i uostalom vrlo ugodnu funkciju, ali nisu odatle izvukli konzekvencije. Bili su samo slučajni suradnici koji su plaćani neznatnim unapređenjima ili darovima. Njihova imena ne znamo, ali, da pravo kažemo, Pauline im se i nije obraćala zbog njihova imena. Skromni radnici na jednom hvalevrijednom poslu – kojemu su se drugi, čuveniji, posvetili s više slave, oni su ostali neprimjećeni. Vratili su se u anonimnost i u zaborav, ne sluteći da su, zahvaljujući blagonaklonom pogledu careve sestre, nekoliko trenutaka pripadali povijesti.«174 Napokon Blangini, iscrpljen ali sretan, stiže u Niču. Dočekan je krasno: Pauline ga je odvela u kupaonicu, oprala, obrisala, dala mu užinu i odvela u svoj krevet.. . 174

HENRI D'ALMERAS, Jedna ljubavnica: Pauline Bonaparte.

Dva mjeseca živio je kao u raju. Između dva ljubavna dueta sjedao bi za glasovir i za svoju ljubavnicu skladao strastvenu romansu. Jednog je dana Pauline, koja nije imala ni pojma o prozodiji, napisala vrlo slabu pjesmicu, a skladatelj, uvijek u zanosu, proglasi je dostojnom Vergilija i uglazbi je ... Luda od sreće, princeza pozove prijatelje i poče pjevati svoju pjesmu. Bio je to užas. Budući da je pjevala jednako loše kao i Napoleon, uzvanici su se činili posve utučeni. »Napokon«, kaže nam Alfred Vivien, »princeza ispusti čudan krik i zanosno zagrli gospodina Blanginija... Tada svi shvatiše da je romansa završena. Začuo se sveopći uzdah, a zatim je slijedilo odobravanje.«

*** U travnju 1808. princ Borghese je stigao u Niču s viješću koja je zaprepastila Paulinu. Upravo je bio imenovan »generalnim guvernerom devet departmana s onu stranu Alpa«. »Pucajući od bijesa«, prema Blanginijevim riječima, morala je s mužem otići u Torino. Njezino je vladanje za sve vrijeme putovanja bilo nepodnošljivo. Čujmo gospodina de Villemaresta: »Čim je ušla u svoja kola, već je htjela da je iznesu, a čas zatim trebalo je ponovo ući u kola. Jedva suzdržavano nezadovoljstvo i nestrpljivost, što su se odražavali na prinčevu licu, izazivali su samilost. Zato je pješačio što je više mogao. Žena ga je mučila svim i svačim. Rekla mu je da zahtijeva prednost pred njim, na osnovi nedavne odluke senata: prema toj odluci princ je zauzimao mjesto odmah iza francuskih prinčeva, i po tome je zaključila da su francuske princeze u istom položaju, te da bi zbog toga ona morala odgovarati na govore predstavnika vlasti. Uzalud joj je princ govorio da je on generalni guverner a nipošto ona generalna guvernerica. Nije popuštala, i tada mu je dobacila, nimalo ljubazno, da je on generalni guverner jer je njezin muž, i da bi bio nitko i ništa da se nije oženio carevom sestrom, u čemu je zapravo bilo istine. Tada je princ zovne što je nježnije mogao:

'Paulette! Paulette', ali od toga nije bilo koristi: Paulette je bila tvrdoglava i nije odstupala od svoga hira.«175 Na prvoj postaji u pijemontskom kraju odigrao se šaljiv incident. U trenu kad je princ htio uzeti riječ da odgovori na načelnikov pozdravni govor, Pauline se umiješala: – Šutite! Ja ću govoriti! Borghese se uspravi: – Ne, gospodo, ja ću ... Ja sam guverner! Pauline stade pred njega: – Možda! Ali ja treba da odgovorim na službeni pozdrav. Ja sam careva sestra... – Ja sam vaš muž! – poviče princ. – To vam ne daje pravo prvenstva! Šutite!... Za toga neobičnog dijaloga općinska uprava i stanovnici mjesta, zaprepašteni, nisu se usuđivali ni maknuti. Napokon se načelnik približi: – Visočanstva! Visočanstva! – promrmlja... Ali su se visočanstva prepirala tako žestoko da nisu čuli te riječi. Kad su ostali bez daha i bez argumenata, popeli su se u kočiju zalupivši vratima, i kočijaš je ošinuo konje. Taj mučan i ujedno komičan prizor ostavio je vrlo loš dojam. Poslije tri dana Pauline je stigla u Torino i smjestila se u svoju palaču s Borgheseom i dva snažna Savojca, koja je posvuda vodila »za svaki slučaj«. Nesvjesna kakvu štetu može nanijeti carevu ugledu, nastavila je svoj ljubavni život.. .

*** Blanginijev položaj u Torinu bio je vrlo neugodan. Pauline ga je odvlačila u svaki krevet, pred svima ga grlila, i njena je besramnost išla tako daleko da ga je za izleta navodila da side iz kočije. Tada ga je, kaže nam Indiskretna kronika, vodila u grmlje i ondje, ne obazirući se na kočijaše, dame iz pratnje i uzvanike koji su čekali, zahtijevala da »čeprka po njezinoj travi«. 175

VILLEMAREST, Sjećanja nepoznatog.

Tada je Napoleon poslao Blaginiju službeno naređenje da napusti Italiju. Jadni je muzičar neprestano drhtao od straha. To ga je sprečavalo da se pokaže sjajnim partnerom kakvoga je Pauline željela. Jedan od njegovih biografa, Valentin Tellier, zaista priča: »Blangini je živio u neprekidnom strahu da će ga, zbog neposlušnosti caru, uhapsiti i zatvoriti. Kad bi odlazio u krevet s Paulinom, brižljivo je pred vrata stavljao komade namještaja. Kasnije, kad je postao kapelnik vestfalskog kralja, pričao je kako su jednog popodneva, dok je on bio u ljubavnoj igri s princezom Borghese, odjeknuli koraci u hodniku. Pauline, koja nije htjela izgubiti ni sekundu užitka, zahtijevala je da on nastavi svoj posao. Drhteći od straha, jadnik bijaše prisiljen da je posluša. Na žalost, priroda mu je u tom pothvatu otkazala poslušnost. Posramljen je prekinuo. Bijesna ga princeza poče prostački vrijeđati, a zatim mu naredi da dozove jednoga od njenih savojskih sobara. Muzičar potrči do posluge, dovede najvećega, zatvori ga s Paulinom a sam se požuri u svoje odaje.« Nakon tog neuspjeha Blangini se, smrtno prestrašen i posramljen, popeo u kočiju i zauvijek napustio Torino.

*** Lišena svoga lijepog muzičara, Pauline je željela samo jedno: vratiti se u Francusku i uživati s gospodom koja su činila njezinu malu rezervu. Kako se princ Borghese usprotivio njezinu odlasku, legla je u krevet, odbijala hranu i izjavljivala da će uskoro umrijeti. Napokon je od jednog prijatelja liječnika dobila preporuku da što prije ode u kupke Aix u Savoji. Šestog lipnja smjestila se na obali jezera Bourget. Sedmog je započela liječenje. Osmog je našla ljubavnika. Dvanaestog lipnja, potpuno zdrava, otputovala je u Pariz. Kad je nakon povratka iz Erfurta Napoleon našao svoju sestru smještenu u pregradu Saint-Honore, silno se razljutio: – Želim da smjesta ode svome mužu u Torino! Skandal je trajao dosta dugo! Obaviještena o bratovoj odluci, Pauline nije gubila ni časa. Odjenula je tijesno priljubljenu haljinu s dubokim izrezom i potrčala u Tuileries.

Vidjevši je kako ulazi u njegov kabinet, car je zaboravio svoju srdžbu. – Princezo Pauline – reče – vi ste doista najljepša žena na svijetu. – Nisam u to uvjerena, Vaše veličanstvo, jer me želite udaljiti iz glavnoga grada... Napoleon se nasmija: – Ostanite ovdje koliko želite. Vi ste uistinu najljepši ukras moga dvora!... I, da bi joj pokazao kako njegova velikodušnost nema granica, pokloni joj zamak Neuillv. Pauline je znala biti zahvalna. U bratov je krevet, nakon nekog vremena, dovela damu iz svoje pratnje, lijepu Christinu de Mathis, čija je stražnjica privukla carsko oko...

*** U Neuillvju, u palači gdje je sve bilo podređeno uživanju, Pauline je, prepuštena sama sebi, živjela bestidno kako samo može zamisliti. Gola je šetala salonima, primala prijatelje u kupaonici, najintimniju njegu obavljala pred slugama. Poslušajmo Constanta: »Osobne služavke puštala je u svoje odaje za vrijeme odijevanja koje je namjerno otezala kako bi joj se mogle diviti. Često je prošlo prilično vremena od časa kad bi joj dodale košulju do časa kad bi je obukla; za to se vrijeme šetala po sobi tako komotno kao da je posve odjevena. U tom odijevanju ima pojedinosti koje se čine nevjerojatne, ali kojih se ne želim ni u skrivenim mislima prisjećati.«176 Dakako, najveći dio Paulinina vremena ispunjavali su ljubavnici. Postojao je ljubavnik za ujutro, drugi za ručak, treći za poslijepodne ... i jedan kojega je čuvala, ako tako smijem reći, kao poslasticu, i koji je imao privilegij da s njom provede čitavu noć. 176

CONSTANT, Memoari.

Ta su gospoda, naravno, odabirana iz vojske, posebno iz Berthierova štaba. Maršal je uistinu običavao okupljati vrlo lijepe oficire koje je više privlačila lakoumnost nego ratovanje... Tako među tim mladim ljudima, nazvanim »Berthierovim klipanima«, Pauline jednog dana primijeti lijepog Julesa de Canouvillea, zapovjednika husarskog eskadrona, zbog čijeg joj je orlovskog nosa življe zakucalo srce. Dovede ga u Neuillv da s njim provede jednu noć, i zaljubi se u nj. Odmah ga je smjestila u jedno krilo zamka i, prekidajući na neko vrijeme s pripadnicima svoje svakidašnje ergele, vodila uz njega gotovo bračni život. Anegdota, koju nam pripovijeda Turquan, pokazuje da je Canouville izvrsno igrao ulogu supruga. Poslušajmo je: »Zubar Bousquet, koji je tada bio u modi, bijaše pozvan da pregleda princezina usta i očisti zube Njezina carskog visočanstva. Žurno se odazvao tome pozivu. Uveli su ga u sobu gdje je princezu Pauline našao odjevenu u dražesnu kućnu haljinu. Lijeno ispružen u naslonjaču, lijepi je mladić čeznutljivo promatrao princezu. Zubar je s poštovanjem slušao upute Njezina visočanstva i, kad se ona spremala da otvori usta, mladić, koji je promatrao prizor, reče: – Dobro pazite, gospodine, molim vas, kad budete radili. Veoma mi je stalo do zuba moje Paulette, i odgovarat ćete mi za bilo kakvu nezgodu. – Umirite se, prinče – odgovori zubar – uvjeravam Vaše carsko visočanstvo da nema nikakve opasnosti. I čovjek se dade na posao. Dok je on s gotovo religioznom pažnjom strugao po princezinim zubima, mladić je i dalje davao upute tonom najnježnije brižnosti. Napokon se zubar povukao. Prolazeći predvorjem, dame i komornici u službi pitali su ga za novosti o Njezinu visočanstvu. Zubar ih je sve umirio: – Njezinu carskom visočanstvu sasvim je dobro – reče. – Mora da je jako sretna zbog privrženosti svoga uzvišenog supruga, koju je on preda mnom tako dirljivo pokazao. Zbilja je vrlo utješno vidjeti tako složan par... Nitko nije osjećajnog zubara želio razuvjeriti i reći mu da je mladić, koji ga je tako dirnuo svojom bračnom nježnošću, kapetan de

Canouville. Ali kad je zubar otišao, komornici i dame iz palače nisu se mogli suzdržati i prasnuli su u smijeh koji je dugo odzvanjao u princezinom predsoblju.«177 Ali jao! Taj se ugodan život iznenada morao završiti. Napoleonu je car Aleksandar poklonio tri samurove bunde neprocjenjive vrijednosti. Darežljiv kao i obično, car je prvu dao Paulini, drugu Desiree Clary za uspomenu na njihovu mladenačku ljubav, a treću je zadržao za sebe. Jedne večeri, kad se Canouville pokazao posebno vatrenim, princeza Borghese, ne znajući kako da ga nagradi, pokloni mu nekoliko dijamanata i svoju samurovu bundu. Oduševljeni je kapetan izjavio da će ubuduće nositi taj čudesni ukras sa svojom svečanom uniformom. Nekoliko dana nakon toga Napoleon je u dvorištu Tuileries imao veliku smotru. Najednom konj gospodina de Canouvillea iz nepoznata razloga poče uzmicati i, usprkos naporu jahača, udari odostrag careva konja u bok. Napoleon se bijesno okrenu i ugleda Canouvillea u samurovoj bundi. – Tko je taj oficir? – poviče. U istom trenutku prepozna dijamantna puceta koja je u Italiji bio poklonio sestri. Njegov bijes bijaše strašan: – Berthier! – zaurla. – Što rade sve ove p... ovdje oko vas? Zašto nisu u ratnoj školi? Što znači ta neaktivnost dok drugdje grme topovi? Berthier! ... Sve vam treba reći, vi ništa ne vidite!... Zbunjen, Berthier je po svojoj žalosnoj navici grizao nokte i ništa nije odgovorio. – Dobro – reče car – neka gospodin de Canouville otputuje još večeras u Portugal. Sigurno ima poruka za princa Esslinga. On će ih odnijeti.. . Taj je incident prouzrokovao veliki skandal na dvoru. Iste je večeri odviše elegantni kapetan jurio prema Pirinejima, dok je Pauline, ponovo osamljena, tražila već novog ljubavnika...

*** 177

TURQUAN, Hapoleonove sestre.

Dok je princeza Borghese »trošila postrance«, kao što kažu teolozi kad razmatraju problem preljuba, Canouville je stigao u Salamancu i najavio se vojvotkinji d'Abrantes. Zadržali su ga na večeri, i tada je on ispričao sve o svojoj ljubavi s Paulinom, o nezgodi s bundom i o carevu bijesu. Vidjevši ga »skrhanog od boli«, vojvotkinja shvati da bi svojim uzvanicima mogla ponuditi divnu atrakciju. Spretno je ispitivala Canouvillea o ljupkosti i skrivenim odlikama princeze Borghese. Naveden na taj razgovor, dobri se kapetan nije više znao zaustaviti. Pred pažljivim slušateljima plačući je opisivao ljubavne noći provedene s Paulinom, položaje koje je voljela zauzimati, milovanja koja je željela i milovanja kojima je njega obasipala. Zadovoljstvo koje je, čini se, nalazio pričajući o tim čudesnim trenucima ponukalo ga je na svaku indiskreciju. Zato su mu vojvotkinjini uzvanici, sačuvavši ton dobrog društva, postavljali odmah nečuvena pitanja. Jedni su se raspitivali o točnoj boji Paulininih dlaka, drugi o riječima koje je izgovarala na vrhuncu užitka; neki opet o »tvrdoći bradavica njene dojke«... I Canouville, glasno jecajući pri pomisli na izgubljeni raj, odgovarao je svima, ne izostavljajući ni najmanju pojedinost. Nikada vojvotkinja d'Abrantes nije priredila uspjeliju večeru.

*** U ponoć je kapetan, obraza vlažnih od suza, napustio Junotovu kuću u društvu generala Thiebaulta. A evo što nam general priča o završetku te izvanredne večernje zabave. »Mislio sam da će se tada sa mnom oprostiti i uputiti u svoje konačište. Ali on se zaustavi nasred ulice i nastavi žalosnim glasom: – Generale – reče mi – biste li imali hrabrosti napustiti jednog nesretnog mladića? – Naravno, ne bih – odgovorim mu – i, kad ne budete večerali ili ručali kod vojvotkinje, nadam se da ćete moj dom smatrati svojim. – A za ovu noć?

– Za ovu noć? Ta vi ćete otići da spavate u svom krevetu. – Kojem krevetu? – Bogme u onom koji je spremljen u vašem konačištu. – Nemam konačišta. – Kako? Zar se niste smjestili kad ste stigli? – Nisam, generale, i ako me vi ostavite, ne znam što ću. I ja ga, glasno se smijući, odvedem svojoj kući. Ondje je nastala nova parada. Kad sam sobaru naredio da mu u salonu namjesti krevet, on će opet: – Generale, kako ste vi dobri! – Pa? – Pa eto, ja sam odviše nesretan a da bih spavao sam. – A, to! Ne želite valjda leći sa mnom? – Ne, generale. Ali smilujte se i dajte mi namjestiti krevet u vašoj sobi. To sam i učinio. Umjesto da spavam, morao sam slušati priču o njegovoj sreći i o njegovim nevoljama; tu su bile najsitnije potankosti njegove sjajne avanture; hvalospjevi vrlinama i čarima njegove princeze; priznanje njegove strasti prema njoj i uzvratne strasti; zatim pojedinosti o svemu što je izmišljao da zabavi svog idola, da mu laska; sve do stihova koji su opisivali njihove intimnosti i koje ga je Talma bio naučio deklamirati da bi ih bolje izgovarao; napokon tako podrobno i točno raščlanjivanje te poput kipa građene osobe, da bih' mogao – kad bih bio kipar – isklesati njezin lik. Fournier je smatrao da je ta Paulette za Canouvillea bila 'veliki bojni konj'. Činjenica je da je uvijek bila u sedlu i, ako bi je netko želio izbaciti iz sedla, trebalo bi da je ubije.«178

*** Canouville nije dugo ostao u Španjolskoj. Čim je predao poruke princu d'Esslingu, popeo se na konja i najvećom brzinom uputio se prema Parizu, »očiju uprtih u obzorje«, kako kaže Albert Fournier 178

General THIZBAULT, Memoari.

svojim izuzetnim stilom, »gdje se ocrtavao velikodušni krevet obožavane ljubavnice«... Za osam dana stigao je u Neuillv i požurio se u Paulinine odaje. Prizor koji je tamo ugledao zaprepasti ga. Princeza je, zadignute suknje, ležala u naslonjaču, a dragonski kapetan Achille Tourteau de Septeuil, jedan od Berthierovih klipana, »svjetlao je njen dragulj«. Kako je Canouville ostao na vratima prikovan, Pauline ga umiljato pozove, ne prekidajući svoj posao: – No, uđite kapetane! Ali oficir odmahnu glavom. Kasnije će priznati: »Gledajući kako Septeuil grubo i bez talenta obavlja posao koji sam ja obavljao s toliko takta i finoće, sve mi se zagadilo.« U svojoj velikoj žalosti isti je čas otputovao natrag prema Španjolskoj. Nakon nekoliko tjedana Septeuil je postao ljubavnikom bivše careve ljubavnice gospode de Barral (jer svi su na tom divnom carskom dvoru završavali u nekakvom nezakonitom srodstvu). Bijesna Pauline dade ga poslati u Španjolsku, gdje se sreo s Canouvilleom. Mjesecima su dvojica muškaraca provodila ugodne večeri pričajući jedan drugome, s lulom u ustima, svoje uspomene na daleku princezu... Jednog dana, saznavši da je Septeuil u bici kod Fuentesa izgubio nogu, ona uzviknu: – Oh, to je okrutno! A kako su se već uzbudili zbog njezine žalosti, doda: – Jest, to je okrutno! ... To znači jedan dobar plesač manje...

Na početku 1810. mladi njemački oficir Conrad Friedrich dođe u dvorac Neuillv da zatraži preporuku od Pauline. Kako bijaše vrlo lijep, princezu prožme osvajački duh kakav je karakterizirao Napoleona, pa poželi da svoje carstvo proširi i na taj strani teritorij... – Dođite sutra – reče mu. Disciplinirani mladi Nijemac dođe u dogovoreni sat. Ali ovaj put, umjesto da ga odvede u salon, sluga ga uvede u kupaonicu gdje je Pauline, potpuno gola pod prozirnom muslinskom haljinom, dovršavala svoje uljepšavanje. Poslušajmo mladog Conrada:

»Odmah sam prepoznao«, kaže nam, »lijepu Napoleonovu sestru, čije se tijelo savršena oblika naziralo kroz tkaninu pri svakom pokretu. Zamolila me da sjednem pokraj nje na mekani krevet.. .« Pošto su se zabavili kako su najbolje znali, princeza i Nijemac su ogladnili. »Dala je da nam u susjednoj sobi«, dodaje Conrad, »posluže izvrstan obrok koji nas je okrijepio. Na odlasku sam morao obećati da ću ponovo doći. I tako sam više od jednog poslijepodneva proveo uz nju.« Pauline se, naravno, brzo zasitila toga lijepog Germana. Ipak, da bi ga nagradila za zadovoljstvo koje joj je pružio, uredila je da ga Murat imenuje poručnikom lake konjice napuljske vojske.

Otjerivanje Josephine silno je razveselilo princezu Borg-hese koja je mrzila svoju snahu. Napoleonovo vjenčanje s Marijom Louisom pribavit će joj drukčija zadovoljstva. Kako je na tu svečanost došlo u Pariz mnoštvo uvaženih stranaca, Bernard Nabonne nam kaže da je »princeza imala priliku – koju nije htjela propustiti – da uspoređuje vrijednosti pojedinih evropskih rasa«.179 Jedan za drugim spavali su s njom: Austrijanac – princ Metternich; Poljak – princ Joseph Poniatowski; i Rus – pukovnik Černičev. Taj mali izbor, nakon Talijana Blanginija i Nijemca Friedricha, govori o načinu na koji je Pauline zamišljala primjenu zajedničkog tržišta...

29 PAULINE PRODAJE NAKIT POKUŠAVAJUĆI SPASITI CARSTVO Bila mu je najvjernija sestra i najviše ga je voljela. ARTHUR LEVY 179

BERNARD NABONNE, Pauline Bonaparte.

PRINCEZA BORGHESE sačuvala je iz godina kad je u prnjama trčala pločnicima Marseillea pučki smisao za šalu, koji će jednog dana postati jednom od najslađih osobina francuskih midineta.180 Car je to otkrio za vrijeme jedne službene ceremonije. Pauline je išla za caricom. Iznenada ona podiže ruku do očiju, skvrči sve prste osim kažiprsta i maloga i, kaže nam Bernard Auger, »poče oponašati koštane izrasline kojima je priroda obdarila goveda«. »To je kretnja«, dodaje Fouche, »što je narod upotrebljava jedino u grubim šalama na račun lakovjernih i prevarenih supružnika.«181 Na nesreću je Napoleon, čije prodorno oko nikad nije griješilo, spazio u zrcalu drzovitu kretnju svoje sestre. Diže se, spreman da tom odviše napasnom visočanstvu opali koju pljusku. Ali Pauline, koja je također sačuvala reflekse iz djetinjstva, strugnu kroz salon i izbjegne carev bijes. Nakon te psine, koja je silno začudila strane diplomate što su u dvorcu Tuileries bili na prolazu, mlada je princeza bila zamoljena da se više ne pojavljuje na dvoru. Nekoliko je dana zbog toga bila žalosna. Zatim je shvatila da joj ta zabrana omogućuje da se potpunije posveti »zgodnoj igri spajanja«, kako se tada govorilo u dobrom pariškom društvu, i bijaše zahvalna svom uzvišenom bratu.

Ljeti 1811. Pauline, znajući iz iskustva da su toplice jedinstveno povoljne za »trljanje epiderme«, ode u Aix-la-Chapelle.182 180

Mlada kitničarka, švelja ili prodavačica; ime odatle što takve djevojke izlaze iz svojih radionica o podne (franc. midi) i tada ih dočekuju »kavaliri«. (Nap. prev.) 181

FOUCHE, Memoari. Toplice su, treba svakako reći, oduvijek imale tu zamamnu reputaciju. Kod Rimljana su npr. terme Baiae – koje je Seneka nazivao stjecištem poroka – privlačile više besposličara u potrazi za putenim nasladama nego pravih bolesnika. U srednjem je vijeku Baden, zahvaljujući svojim izvorima, postao velikom evropskom javnom kućom. Pravi bolesnik, koji se zatekao među tim posjetiocima toplica, bio je smatran nepoželjnim i razmišljalo se o tome kako bi morao umrijeti da ga se riješe. U XVI. st. je Plombieres, gdje su se muškarci i 182

Tek što je stigla, već je imala dva ljubavnika: grofa Montronda, umišljenog ljepotana koji je stekao reputaciju duhovita čovjeka ponavljajući duhovitosti gospodina de Talleyranda, i ruskog pukovnika Ivanoviča Kablukova, gorostasa svijetlih očiju, od čijeg je basa prinčevska ložnica odzvanjala kavkaskim psovkama bez kraja. Pošto su ta dvojica izuzetnih »nadničara« umirila njezina čula, Pauline se čitavom gradu anđeoski smiješila. Na žalost, politika će je lišiti jednog dijela njezinih životnih radosti. Na početku rujna uhapsili su i zatvorili u dvorac Ham gospodina de Montronda, jer ga je Fouche optužio da je s Engleskom održavao sumnjive veze. Saznavši tu novost, princeza Borghese dobila je najprije živčani slom. Zatim pozva svoga lijepog ruskog pukovnika, zatraži od njega da se sam pozabavi poslom što ga je prije dijelio sa svojim kolegom, ustanovi da slavenski temperament, usprkos svojoj legendarnoj bujnosti, ima granica kojima se prirodi svidjelo da obuzdava ljudske strasti, gorko zažali, brzo se odjene, spremi prtljagu i ode ravno u Spa da se ondje utješi s drugom gospodom... Nakon tjedan dana mlada žena, kojoj je dodijao neprekidan nadzor Foucheove policije, napusti Belgiju i vrati se u Neuillv. Ondje se ponovo srela s Canouvilleom koji se uspio vratiti iz Španjolske i skrivao se u Parizu. Napoleon je brzo saznao za »njihovponovni sastanak«, i po treći put se nesreća okomila na jadnog Canouvillea. U tri sata izjutra, dok su se Pauline i komandant eskadrona nalazili u položaju »ruže penjačice«, Berthier je primio ovu vlastoručno potpisanu carevu poruku: »Naredite komandantu eskadrona Canouvilleu da danas ujutro u devet sati otputuje u Danzig gdje će u svojstvu komandanta eskadrona zapovijedati 21. streljačkim odredom. Vi ćete mu u Wesel poslati dekret koji ćete dobiti kod ministra rata. Ja sam potpisao dekret o imenovanju. Prema tome, on prestaje biti vašim ađutantom. Savjetovat ćete mu da se u Pariz ne vraća čak ni s naređenjem ministra, ako nema vašeg naređenja.« žene kupali goli u istom bazenu pod izgovorom da liječe bubrežni grč, postao poprištem nevjerojatnih orgija. Strogi moral modernog vremena okončao je, na svu sreću, taj nered . ..

Pet sati nakon toga Canouville je, ostavljajući Paulinu u suzama, pognute glave krenuo u Danzig.

Po svom običaju, princeza Borghese utješila se vrlo brzo. Nakon nekoliko dana dovela je u svoj krevet poručnika de Bračka, šarmantna i otmjenog mladića kojemu su zbog pomalo ženskastih oblika drugovi nadjenuli ime gospođica de Brack, i trudila se da ga napravi muškarcem... Ali uloga profesora nije dugo zabavljala Paulinu. Kad je poručnik savladao osnove, poslala ga je natrag u njegovu kasarnu. Nakon toga joj se prohtjelo da kuša malo začinjenije užitke pa pozva k sebi čovjeka za kojim su čeznula sva ženska srca, najvećega glumca stoljeća, jedinog kojega je Napoleon smatrao genijem, Talmu glavom... Taj čovjek, kojega su kritičari tog vremena nazivali »princem poze«, odmah se bezglavo zaljubio u Paulinu. Na nesreću, nije se mogao osloboditi svoje pretjerane rječitosti. U krevetu je npr. svoju sreću izražavao urlajući Racineove, Corneilleove ili Voltaireove aleksandrince, čemu se ipak čudila služinčad koja je prisluškivala iza vrata. U lipnju 1812, zamorena bombastičnim tiradama kojima je Talma ukrašavao i najneznatniji razgovor, princeza Borghese poželje da se vrati manje teatralnim užicima. Ode ponovo u Aix-les-Bains i odmah se dade u lov na muškarca. Zaljubljeni je glumac na žalost odmah dojurio za njom, recitirao, plakao, kidao maramice i grizao šaku. Paulini, koja je u međuvremenu postala ljubavnicom komandanta artiljerijskog eskadrona Augustea Duchanda, bilo je to nesnosno pa je činila sve kako bi udaljila toga odviše burnog obožavaoca. Kako to jadnik nije shvaćao, pa se i dalje lupao po prsima vičući: »Ah, gospođo, vidite li moj zanos, moju bol!.. .« poče ga ona ismijavati. Jedne večeri u svom salonu, dok je Talma sjedio na jastuku do njenih nogu, najavi: – Sada će nas Talma nasmijavati! Zar ne, Talma, da ćete nas zabavljati prizorima iz lakrdija? Bilo je kao da od biskupa zahtijevate da smjesta izvede cirkusku točku.

Talma problijedi. Ali Pauline ga je milovala po glavi, i on naposljetku prihvati. Pola se sata pred ljudima, koji su mu se rugali, trudio da izvodi prizore iz komedija. Njegova komika bila je uzvišena. Nekoliko dana nakon toga Pauline je organizirala vožnju barkom po jezeru Bourget. Naravno, tu je bio i Talma. Predvečer se digla oluja i svi se zakloniše pod šator podignut na stražnjem dijelu barke. Iznenada se začu Paulinin glas: – Talma, iziđite i recitirajte nam Oluju. – Ali vani pljušti – propenta nesretnik. – Upravo zbog toga će biti veličanstveno! Idite na most i glasno recitirajte Oluju! Glumac pokorno iziđe, stade na kišu, uhvati se za jarbol i na tom pljusku poče recitirati Shakespearea. »Glavom je odmahnuo prema vojvotkinji d'Abrantes da bi s kose tresao vodu kojom su ga zapljuskivali valovi.« – Bravo! Bravo! – vikala je Pauline – to je divno! I, da bi bolje uživala u toj romantičnoj sceni, privijala se uz Duchanda koji se, bez imalo srama, otvoreno rugao svome prethodniku. Navečer je Talma legao s jakim bronhitisom, uzalud razmišljajući kojem bi liku iz tragedije mogao biti sličan. Da mu je čovjek rekao kako prije podsjeća na Georgesa Dandina, samo bi mu porasla temperatura...

Potkraj rujna 1812. glumac primi jedno pismo kojega je duboko uznemirilo. Organizator turneja s kojim je imao potpisan ugovor molio ga je da se vrati u Ženevu gdje je za idući tjedan bila predviđena predstava. Misleći da je Pauline još zaljubljena u njega, sa strahom se upitao kako da je obavijesti o toj novosti. Napokon ode da se baci pred nju na koljena. Tada, pogleda usmjerena prema stropu, s desnom rukom pruženom kao da će recitirati tiradu iz Britannicusa, izdeklamira ovaj monolog pun reminiscencija što ga je za tu priliku napisao i naučio napamet: – O gospo! O kraljice moja! Bogovi su protiv nas. Veze koje smo tako strpljivo tkali bit će, jao! sutra žrtvom slijepe i neumoljive sudbine. O boli! O moja velika tugo! Čujte, čujte gospo, moje uzdahe!...

Malo iznenađena, Pauline pokuša shvatiti što se dogodilo njezinu ljubavniku: – Jeste li bolesni? – reče. Talma uzdahnu: – Ne, ne, ljubljena moja. Ali sutra u Ženevu otići moram. Ondje me publika, primamljena takvim glumcem, očekuje srca puna neusporedive radosti. – Morate ići u Ženevu? – jednostavno reče Pauline. – Pa idite, prijatelju... Talma se, sretan što je mlada žena tako hrabro prihvatila njegov odlazak, htjede pokazati galantnim. Parodirajući Polveuctea, doda: – Da bih zadovoljio pravu i svetu ljubav, želim malo odgoditi svoj odlazak... Ali princeza Borghese bila je odviše zadovoljna što će se napokon osloboditi tog ljubavnika punog velikih fraza. – Ne, ne – reče živo – obvezani ste svojoj umjetnosti. Morate otići. Glumac je sebi uobrazio kako se Pauline za njega žrtvuje. Poče jecati i ljubiti koljena mladoj ženi. Zatim, kao da je to neki plašt, razdere naglom kretnjom donji dio svoga ogrtača. Nakon toga, zakrivši oči lijevom podlakticom, iziđe velikim koracima i ode u svoj stan. Gledajući takav odlazak svoga ljubavnika, Pauline, koja je voljela kazalište, bijaše duboko dirnuta. Pošalje svoga sobara po Talmu i provede s njim slasnu i burnu noć, u kojoj je, kaže nam Perreau, »poezija bila izmiješana s najdivnijim neredom«. Ujutro glumac ude u kočiju i plačući napusti kuću princeze Borghese ne sluteći da je njegova lijepa prijateljica već u zagrljaju Augustea Duchanda...

*** Prekosutra je Talma iz Ženeve poslao Paulini ovo strastveno pismo: »Prijateljice moja, napustio sam te dakle. Evo sam odvojen od tebe, odvojen na dugo. Ti si to željela, moj odlazak bijaše neizbježan, ali kako strašnu žrtvu to znači za mene! Tvoja dobrota, suze koje sam vidio da lijes, utjehe kojima si ispunjala moje srce uništeno patnjama, ništa nije moglo ublažiti čemer moje tuge, ali je ipak unijelo tračak nade.

Prekjučer sam otišao u ranu zoru, i još sam po posljednji put mogao gledati tvoje prozore. Po posljednji put, očiju uprtih u tvoju sobu, u mislima sam ti rekao zbogom, lica okupana suzama... « Princeza je to pismo čitala s dubokom dosadom. Za nekoliko dana posla Talmi uljudan odgovor, a on je, čitajući ga, imao dojam da greškom pada u klopku u trećem činu Athalie... Namrgođen i znalački iskrivljenih usana ode spavati ispuštajući predromantičke uzdahe... Čim se oporavio, uze pero i, jecajući, Paulini pošalje dugu poslanicu iz koje evo jednog izvatka: »Ah, reci mi, sjećaš li se časova zanosa i mahnitosti u koje si me uranjala?.. . Sjećaš li se milovanja kojima si me samo ti mogla nadahnuti (i koja si samo ti primala od mene) – ti si ih izazivala a ja sam te njima obasipao vlažeći svoje lice tvojim suzama?... « Ali ta egzaltirana proza stigla je u Aix u trenutku kad je princeza Borghese saznala da je u bitki na Moskvi poginuo njezin dragi Canouville. Talmino je pismo bacila u koš. Ne primivši odgovora, glumac nabaci na četiri velika lista papira dugi uzvik bola i posla ga iz Pariza kamo se bio vratio: »Vi još ne poznajete, Pauline, ovo srce koje se vama posvetilo; vi i ne znate kakve ste mu teške udarce nanijeli, s kakvim vas obožavanjem ono ljubi i poštuje, Pauline. Pauline, moje je srce slomljeno. Ovdje susrećem samo ljude koji su te imali prilike vidjeti... Govore mi o tebi, a ja, primoran da pred njima skrivam svoj nemir i svoju bol, moram namještati izraz lica i hiniti ravnodušnost u govoru kako bih prikrio svoje osjećaje i tjeskobu srca koje silovito kuca čim čuje tvoje ime... Ah! Pauline! Moja je žalost dosegla krajnju granicu.« I ovaj put Pauline nije odgovorila. Tada Talma, koji je volio sam sebe mučiti, odluta prema dvorcu Neuillv. Pošto se ovdje neko vrijeme naslađivao bolnim uspomenama, pošalje Paulini posljednje pismo: »Oh, prijateljice moja, kakva me smućenost srvala. U sjećanju su mi odjednom iskrsle sve pojedinosti naše veze. Svi su mi udovi drhtali, zvao sam te po imenu kao da si ovdje i moje su suze tekle za tebe. O, prijateljice moja, na kakve si me muke osudila!« Ali princeza bijaše već potpuno zaboravila svoga velikana. Pismo je bacila i ne pročitavši ga. Spremala se iz Aixa u Hveres, jer joj je liječnik savjetovao da ondje provede zimu, a Talmine su joj suze samo dosađivale.

Stigla je na obalu Sredozemnog mora 3. prosinca, u društvu svoga dragog Duchanda čija je silna razvratnost izazivala njezino neprekidno divljenje. Na žalost, oko polovice siječnja 1813. taj pomamni vojnik primi naređenje da ode u svoj odred u Njemačku. Kad je otišao, Pauline je otputovala iz Hveresa gdje su, kako nam kaže Alain Perreau, »ribari tako zaudarali da se nije mogla odlučiti ma kojega od njih uključiti u kolekciju svojih ljubavnika«, i smjestila se u Nici. Ondje se malo više poštovala higijena, i princeza nije oklijevala da joj »žustra gospoda guraju... «

*** Potkraj lipnja Paulinin su miran život odjednom poremetile alarmantne vijesti. U toku proljeća cijela se Evropa digla protiv Francuske. Pruske, austrijske i ruske vojske raspoređivale su svoje čete u Njemačkoj u namjeri da okončaju s »uzurpatorom«. Tada je Pauline, misleći samo na brata, zaboravila svoje ljubavnike, svoje lakoumne igre, svoje balove, svoje trice. Znajući da mu je potreban novac za opremu vojske, žurno je prodala svoj najljepši nakit i skupila trista tisuća franaka koje je caru stavila na raspolaganje. Dirnut tim poklonom, koji je dobio upravo nakon poraza kod Leipziga, Napoleon joj odgovori: »Primam dar koji ste mi upravo poslali. Ali dobra volja i moralna snaga mojih ljudi tolike su te smatram da su mi osigurana sredstva kojima ću moći podnijeti goleme izdatke što će ih iziskivati vojne operacije u 1814 i 1815 ... Ako ta koalicija Evrope protiv Francuske potraje dulje, i ako uspjeh ne bude onakav kakav s pravom očekujem s obzirom na hrabrost i patriotizam Francuza, tada ću upotrijebiti vaš dar i sve ono što mi moji podređeni budu htjeli dati.« U trenutku kad se njegovo prijestolje ljuljalo, jedna se ruka pružala prema caru. I to bijaše ruka žene.

30

PAULINE UMIRE PRED SVOJIM ZRCALOM Bijaše koketna do posljednjeg trena. CLAUDE VILLET NARODNA MUDROST KAŽE da nikad jedna nesreća ne dolazi sama. Ta je izreka došla do punog izražaja u toku zime 1813-1814. Dok su carske trupe napuštale područja koja je car bio hrabro osvojio, Pauline je, istrošena erotskom neumjerenošću, gubila lijepe oblike koje je nježno milovalo toliko muškaraca. I dok je francuska zemlja ponovo poprimala oblik šesterokuta, careva je sestra venula. Francuzi, koji vole u isto vrijeme i stražnjicu i perjanicu, nisu se mogli utješiti ni zbog jedne ni zbog druge nacionalne tragedije... U tom su trenutku najviše bili satrveni Paulinini ljubavnici. U strahu da još više ne oslabe zdravlje svoje lijepe princeze, brižljivo su pred njom krili drugu nesreću. Kad je pitala: – Gdje je car? Odgovarali su joj: – Pred neprijateljem. Nisu joj objasnili da je car pred neprijateljem zato što je neprijatelj za njegovim petama... Unatoč takvoj pažnji Pauline je iz dana u dan sve više slabila. »Njezino je stanje očajno«, pisala je njena počasna dama, gospođa de Cavour. »Bit ćemo vrlo sretni ako se za četiri mjeseca toliko oporavi da može napustiti ovo mjesto. Žalosno je vidjeti kako je mršava. Sve je rastužuje i uznemiruje. Treba je, koliko je god moguće, poštedjeti loših vijesti.« Petnaestog travnja odveli su je u Luc gdje joj je bivši poslanik, gospodin Charles, stavio na raspolaganje zamak Bouillidou. Ondje je saznala za carevu ostavku. Ta ju je vijest srvala. Srećom su je za nekoliko dana obavijestili da će se Napoleon na putu u progonstvo morati ukrcati nedaleko Saint-Raphaela. Pomisao da će

vidjeti brata djelomično joj povrati snagu. Pisala je Bacciochiju, Elisinom mužu: »Car mora proći ovuda. Želim ga vidjeti i utješiti i, ako pristane da ga pratim, neću ga više napuštati. Ako me odbije, otići ću u Napulj kralju (Muratu)... Nisam voljela cara kao vladara; voljela sam ga kao brata i ostat ću mu vjerna do smrti.« Dvadeset petog travnja zaustavi se u Luču papin kardinal Pacca, koji se vraćao u Rim nakon tri i pol godine zatočenja u Napoleonovim zatvorima. Pauline ga zamoli da je posjeti. Crkveni dostojanstvenik ode u Bouillidou i zaprepasti se: »Našao sam«, piše on u svojim Memoarima, »utučenu, omršavjelu i smrtno blijedu princezu. Da mi je jedna od dvorskih dama nije pokazala, ne bih vjerovao da je preda mnom ona Pauline Bonaparte čiju su ljupkost i čar toliko hvalile francuske novine. Dočekala me ljubazno i govorila mi o bratovu padu s mnogo boli, ali vrlo razborito.« Sutradan je napokon stigao Napoleon u pratnji savezničkih komesara zaduženih da na njega paze. Na nesreću je, već sam to rekao,183 da bi izbjegao bijes puka, nosio austrijsku uniformu. Vidjevši ga takvog, Pauline je mislila da će umrijeti. Tada car, postiđen, žurno ode promijeniti odijelo, i nakon toga su proveli ugodno veče. – Volio bih da dođeš živjeti k meni na Elbu. – Obećajem ti. Napoleon je uze za ruku: – Hvala. Ti si jedina koju to mogu moliti. Jer znam da si jedina koja će s veseljem doći. Vrlo dirnuta, Pauline zagrli brata. Dvadeset sedmog u zoru car krene prema Frejusu, gdje se ukrcao radi putovanja u svoje patuljasto kraljevstvo.

Pauline nije odmah otišla na Elbu. Susret s Napoleonom tako ju je razveselio da je uskoro osjetila kako se ponovo rađa strast u njezinoj najskrivenijoj nutrini. Pisala je Duchandu, koji je nakon poraza carskih trupa bio slobodan, i zamolila ga da hitno dođe k njoj. Mladi oficir (postao je pukovnik i 183

Vidi prijašnji tekst, poglavlje X.

barun na bojnom polju u Leipzigu) dojuri i u Luču provede petnaest napornih dana. Pauline se tada, malo umirena ukrca na fregatu Laetizia koju joj je poslao Murat. Nakon kratkog boravka u Porto-Ferraju, gdje je primila točne Napoleonove upute, pođe s tajnim zadatkom k Muratu u Napulj. Neki su povjesničari osporavali Paulininu političku ulogu na tom putu. Ali Jules Angles, bivši šef carske policije koji je prešao u službu Burbonima, pisao je Luju XVIII.: »Usprkos suzdržljivosti na koju strah navodi Murata a možda i Bonapartea za vrijeme kongresa (u Beču), čini se da su oni složni; mora da je princeza Borghese, koja je putovala od Napulja do Porto-Ferraja, posredovala u tom zbližavanju... Kako princeza Borghese ide od jednog do drugog, to znači da su se Bonaparte i Murat sporazumjeli.« Napuljska kraljica to potvrđuje: »Napoleon je«, piše ona, »dao zadatak princezi Paulini da ode u Napulj i prenese Muratu, uz njegovo oproštenje, savjet da bude oprezan i spreman za nepredviđene događaje. « Pošto je obavila zadatak, smjestila se u Porto-Ferraju. »Njezin dolazak«, kaže nam jedan pisac memoara, »bijaše poput sunčane zrake za taj mali zlosretni dvor«. Pauline je uistinu imala bolesnu potrebu za zabavom. Kažu da je priređivala zabave na splavi Meduse. Priređivala ih je i na otoku Elbi. Poslušajmo Henrija d' Almerasa: »Tek što je stigla, maskiranim je plesom otvorila malo gradsko kazalište u Porto-Ferraju koje po carevu nalogu bijaše sagrađeno na mjestu crkve del Carmine. Prerušena u Maltežanku, s Cambronneom je otvorila ples. Bivši dobrovoljac iz 1790. nije bio nimalo nalik na dvorskog vjetrogonju. Sigurno bi se rado odrekao te časti koju mu je princeza ukazala. Možda je, u trenutku kad se ona nasmijana približila da ga uzme pod ruku, tom hrabrom ratniku bila na jeziku riječ Waterloo – ali je nije izustio. Dobro se držao. Ipak, ispraćajući Paulinu, nije se mogao suzdržati da joj ne kaže:

– Princezo, poslušao sam vas; plesao sam, ali bih radije bio otišao u borbu.«184 Između dva plesa, ne mogavši živjeti bez ljubavi, Pauline se trudila da osvoji Druota kojega je Napoleon bio postavio za guvernera male prijestolnice. Ali hrabri general bijaše nevin. Štoviše, bojao se da bi, upuštajući se u avanturu s princezom Borghese, mogao ražalostiti svoju mamu. Odlučno je odbio sve pothvate mlade žene koja se morala utješiti s manje plašljivim otočanima.

*** Nakon Napoleonova odlaska Pauline pobjegne u Italiju gdje ju je austrijski pukovnik Joseph Werkleins smjestio u neki dvorac pod nadzorom. Na početku lipnja zdravlje joj se opet pogoršalo, pa su joj dopustili da ode u kupke u Luču. Ondje je saznala za slom kod Waterlooa. Vijest ju je pogodila poput groma. Ovaj put je čudesnom životu što ga je već petnaest godina provodila zahvaljujući svome bratu uistinu došao kraj. Dok je Napoleon odlazio na Sv. Jelenu, Pauline se, s papinim dopuštenjem sklonila u Rim. Ondje je saznala da Borghese i njegova sestrična žive u Firenci kao muž i žena. Bijesna zatraži od njega da joj se vrati. Princ odgovori da ne mari za to.

*** Pauline se ubrzo uklopila u rimsko društvo. Ipak, ono što je nazivala »carevim mučeništvom« sprečavalo ju je da se pojavljuje na plesovima i svečanostima koje je donedavno veoma voljela. U nekoliko je navrata molila od Engleza dopuštenje da ode na Sv. Jelenu kako bi njegovala brata. Još 11. srpnja 1821. pisala je lordu 184

HENRI D' ALMERAS, Jedna ljubavnica: Pauline Bonaparte.

Liverpoolu, britanskom premijeru, dugo pismo iz kojega donosimo ovaj izvadak: »Molim vas, Mylorde, budite tako dobri te se bez odgađanja zauzmite kod vaše vlade za dopuštenje da što prije otputujem.« Jadnica nije znala da je Napoleon već dva mjeseca bio mrtav. To je saznala tek 16. srpnja, i onesvijestila se ... Otada se njeno stanje pogoršavalo. Imala je još jednu, posljednju, vezu s mladim skladateljem Giovannijem Pacini-jem, a zatim je polako sve više slabila. God. 1824. pomirila se s princom Borgheseom koji se vratio da živi s njom. – Uvijek sam voljela samo tebe – govorila mu je. To je, treba priznati, bila u najmanju ruku neočekivana izjava. Naposljetku, 9. lipnja 1825, osjeti se odjednom vrlo umornom. Pozove k sebi Borghesea i Jeromea. – Dajte mi zrcalo – reče. Dugo se promatrala, temeljito. Zatim je promrmljala: – Nakon moje smrti stavite mi veo na lice i, molim vas, poštedite me autopsije... Pošto joj je Borghese to obećao, ponovo je uzela zrcalo i pohlepno ponirala u svoj odraz... Dvojica svjedoka toga čudnog prizora nisu se usudili pomaknuti. Odjednom zrcalo padne... Naša Gospa Tričarija umrla je u četrdeset petoj godini vjerujući da je još lijepa...

*** U trenutku kad je Pauline nestajala, činilo se već da je carstvo vrlo daleko. Na vlast su opet došli Burboni, predstavnici legitimne vlasti i svi su mislili da će monarhija ponovo upravljati sudbinom Francuske daljnjih tisuću godina. Uskoro će sve biti opet stavljeno u pitanje. I, nakon građanskog kraljevstva pa zatim mahnite republike, jedna će žena – ljubavlju – pomoći jednom Bonaparteu da se vrati na carsko prijestolje... Jedna žena, ali ne bilo koja.

Sudbina će s uobičajenom pakošću i smislom za vodvilje izabrati za tu svrhu Engleskinju... Notre – Dame des Colifichets.

SADRŽAJ Predgovor našem izdanju Predgovor 1. Petnaestogodišnja Marie Louise Austrijska zabavljala se "mučenjem« Napoleona 2. Napoleonova bračna noć sablažnjava dvor 3. Marie Louise sprečava Napoleona da se bavi državnim poslovima 4. Je li Emilie Pellapra bila Napoleonova kći 5. Vojvotkinja de Bassano odgovorna je što je Talleyrand pao u nemilost 6. Žena uzrok ratu između Francuske i Rusije 7. Napoleon postavlja Mariju Louisu za regentkinju carstva 8. Caroline nagovara Murata da izda cara kako bi sačuvao napuljsko prijestolje 9. Carstvo se ruši zbog Napoleonova nježnog pisma Mariji Louisi 10. Neobično ljubavno dopisivanje dvoje suverena u bijegu 1l. Talleyrand gura Mariju Louisu u preljub 12. Josephine umire jer je ruski car zaljubljen u njezinu kćerku 13. Tajni pohod Marije Walewske na otok Elbu 14. Marie Louise vara Napoleona s generalom Neippergom 15. Napoleon uspijeva pobjeći s Elbe zahvaljujući lijepoj gospođici Bartoli, ljubavnici pukovnika Campbella 16. Belina želi slijediti Napoleona u progonstvu' 17. Na Sv. Jeleni Napoleon očijuka s Betzy Balcombe 18. Gospodu du Cayla dvor je prozvao: »Kraljeva burmutica« 19. Ime gospode du Cayla služilo je kao lozinka kraljevskoj gardi 20. Napoleon umire izgovarajući Josephinino ime 21. Marie Louise se potajno udaje za Neipperga 22. Gospoda du Cayla vlada Francuskom 23. Pauline Bonaparte bijaše nimfomanka 24. Junot je umalo postao najviše varani muž francuske povijesti 25. Lakoumnost Pauline Bonaparte uzrok je nevolji Santo Dominga 26. U Santo Domingu Pauline bira ljubavnike među domorocima 27. Pauline pozira gola pred Canovom 28. Sva je Evropa bila u Paulininu krevetu 29. Pauline prodaje nakit pokušavajući spasiti carstvo

30. Pauline umire pred svojim zrcalom