Gricki Top

DUBRAVKO HORVATIĆ / GRIČKI TOP I DRUGE LEGENDE IZ NAŠIH KRAJEVA

Biblioteka ŠEGRT HLAPIĆ Knjiga I Urednica Lina Knežić Likovna oprema Mirko Stojić

DUBRAVKO HORVATIĆ GRIČKI TOP I DRUGE LEGENDE NAŠIH KRAJEVA K. Krešimir Zagreb, 2003.

O OVOJ KNJIZI Preiče, koje su pred vama, napisane su na osnovi drevnih pučkih legenda iz raznih naših krajeva. Uglavnom govore o tome kako su nastali pojedini gradovi, rijeke, jezera itd. ili kako su pak dobili današnja svoja imena. Ima ih i o pojedinim događajima, kao što su bitke i velike seobe, o pojedinim običajima i slično. Odvajkada je naš narod pokušavao pričom protumačiti svoju okolinu i zbivanja u njoj. Naravno, ta tumačenja nisu bila znanstvena, nego maštovita i pjesnički nadahnuta. Niknula su iz snova i iz plemenita srca. Takve su sve legende. Onme, koje su ovdje prepričane, pisac je našao u različitim izvorima, različitim knjigama, a poneke je i sam čuo na mjestima koja se u ovoj knjizi tu i tamo spominju. Vjerojatno je da će te prastare predaje zanimati današnju djecu, pa i ne samo djecu, kao što su stoljećima, dok su se prenosile od usta do usta, s kojenja na koljeno, oduševljavale nekadašnju djecu i nekadašnje majke i očeve, naše pretke.

ORANJE DIVA DRAGONJE Tamo na sjeveru Istre, gdje se danas stere krševita Ćićarija, u davna, drevna vremena – priča nam legenda – bilo je veliko jezero. Oni koji su živjeli u njegovoj blizini, imali su uvijek vode na pretek, ali se zato u ostaloj Istri oskudijevalo vodom. Nigdje nikakva izvora, ni potoka, ni rijeke... Žeđala je zemlja, žeđalo je blago, žeđali su ljudi, pa ni bilje nije moglo rasti u bezvodnoj zemlji. Zato je sva ostala Istra bila slabo naseljena. A oko jezera ljudi su pak vrvjeli kao mravi, te su tako gusto naseljeni smetali jedni drugima. Kad bi se voda iz jezera mogla potjerati prema moru – znali su – bio bi to spas za sve njih. Naselili bi se duž te vode, pa bi se kraj oko jezera rasteretio, jer ostali bi krajevi postali plodni. Ali kako to učiniti, kako potjerati vodu preko brda i dolina? U golemoj špilji nedaleko jezera živio je stari div Dragonja. Bio je dobrodušan i pomagao je ljudima kad god bi mogao. Pri gradnji kuća valjao je veliko kamenje iz planine, nosio na plećima čitave borove ili hrastove, koje bi istrgnuo iz zemlje zajedno s korijenjem, a najčešće je u golemim posudama nosio vodu onima koji su se nastanili podalje od jezera. Nagrada za cjelodnevni trud divu Dragonji plaćala se volom, dvama janjcima i dvjema bačvama vina. Vola bi div pojeo za ručak, a janjce za doručak i večeru. Jednu bačvu vina potrošio bi nakon doručka i večere ,a drugu bi iskapio poslije ručka. Time su bili zadovoljni i div i mještani oko jezera. Vidio je Dragonja da se ljudi muče s vodom, da su se svi stisli oko jezera, a uokolo pusta zemlja, pa je odlučio da im pomogne. Jednoga dana rekao je glavarima da će potjerati dio vode iz jezera do mora. Izorat će dugu brazdu, a njome će poteći rijeka. Ali, za takvo oranje treba mu barem šezdeset volova; jer treba zaista svojski povući kako bi ralo, koje bi Dragonja zariti duboko u tlo, uzmoglo zasjeći široku i duboku brazdu. Štoviše, Dragonja se obvezao da će sam iskovati velik, velik plug s golemim lemešom. Nagodili su se da će za nagradu dobiti sve volove s kojima bude orao. Sutradan u zoru počeo je Dragonja plužiti. Bilo je to naporno oranje, jer valjalo je krivudati između stijenja i zaobilaziti ponore. Dragonja je vitlao dugim bičem iznad šezdeset volovskih leđa i s vremena na vrijeme podvikivao da bi volovi što jače povukli. A brazdom za njim tekla je voda, tekla je rijeka. Navečer je Dragonja stigao s volovima do mora. I rijeka je navečer utekla u more... Ljudi su se odmah naselili uz obale rijeke. A rijeku su prozvali Dragonja, prema divovu imenu. Nakon nekog vremena Dragonja je odlučio da izore još jednu brazdu, da stvori još jednu rijeku. I opet se nagodio s glavarima da će orati s pomoću šezdeset volova, te da će mu svi volovi pripasti, kad rijeku dovede do mora. Orao je div Dragonja cijeli dan, a za njim je nastajala rijeka. Tekla je polagano, mirno, pa su je ljudi, koji su se oko nje naselili, nazvali Mirna. Kad je Dragonja izjeo sve volove, i one od prvo i one od drugog oranja, prihvatio se, opet za istu nagradu, i oranja treće brazde, stvaranja treće rijeke. Ali, sada nije krenuo zapadnim smjerom prema moru, kao onda kad su za njim potekle Dragonja i Mirna, nego je krenuo prema jugu. Ovo je oranje bilo teže i napornije od dva prethodna, jer na putu mu se ispriječilo više stijenja i više ponora, pa je stalno morao krivudati. A uz to, tlo je bilo tvrdo, puno kamenja, pa je brazda bila plitka. Kad je stigao pod kulu pazinskoga grada, u središtu Istre, to je zapazio gradski kapetan te ga izgrdio: – Ej, Dragonja, ne ćeš dobiti volove! Nisi napravio nikakvu rijeku! Dragonja se razljutio na te riječi, ispregnuo volove, a plug prebacio preko ramena. I pošao je natrag prema jezeru. A voda je potekla sve do kule, te je preplavila dolinu. Pazinjani su započeli zapomagati i vikati za divom: – Stani Dragonja! Zaustavi tu vodu! Nismo ti mi ništa skrivili!

Zastao je dobroćudni Dragonja i vratio se, gazeći vodu do keljena. Udario je nogom o tolo, te napravio veliku rupu u koju je otekla sva voda. Tako je nastala rijeka ponornica Fojba. A to ime znači kršku jamu, odnosno ponikvu ili vrtaču.

PALAČA ZA PJEVAČA