Grass Ginter - Korakom Raka

Knjiga 71. Urednik: Nenad Rizvanović Giinter Grass: KORAKOM RAKA Copvrigh* © za hrvatsko izdanje: V.B.Z. d.o.o., 10 010 ZAGREB, Dračevička 12 Tel.: 01/6235-419 i 6235-610 Faks: 01/6235-418 e-mail: [email protected] www.vbz.hr Za nakladnika: Boško Zatezalo Lektura i korektura: Sead Muhamedagić Grafička priprema: V.B.Z. studio, Zagreb Tisak: Tiskarna LJUBLJANA d.d., Ljubljana, 2003. CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.112.2-31 =163.42 GRASS, Guenter Korakom raka : novela / Guenter Grass s njemačkoga preveo Ratimir Škunca. -Zagreb : V. B. Z., 2003. - (Biblioteka Ambrozija ; knj. 71) Prijevod cijela: Im Krebsgang ISBN 953-201-237-0 430221161 ISBN 953-201-237-0 KORAKOM RAKA Novela S njemačkoga preveo: Ratimir Škunca

ZAGREB Naslov izvornika: Giinter Grass IM KREBSGANG Copvright © Steidl Verlag, Gottingen 2002 Ali rights reserved. Copvright © 2003. za hrvatsko izdanje V.B.Z. d.o.o., Zagreb m memonam Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Goethe-Instituta Inter Nationes (GI) i Ministarstva kulture Republike Hrvatske JAVNA BiSLlCTIKA U ZENICI fny.br. ISBN 953-201-237-0 L_ »Zašto tek sada?« - upita netko tko nije ja. Zato što mi je mati neprestano... Zato što kao onda kad se vapaj nadvio nad vodom htjedoh vrištati, a ne mo-goh... Zato što istina... jedva više od tri retka. Zato što tek sada... Još riječi imaju teškoća sa mnom. Netko tko ne voli izgovore upire prstom u moje zvanje. Još kao mladac - vješt riječima, volonter u jednim Springerovim1 novinama, domalo umješno svladao krivinu, mrcvario se kasnije za »taz«-ove2 retke protiv Springera, pisao zatim sažetke kao plaćenik obavještajnih ureda i dugo vrijeme kao slobodnjak - znao sam, kaže, sve svježe događaje sažeti u članke. Danomice nešto novo. Novosti dana. Pa može biti, rekoh. No netko poput nas nije učio ništa drugo. I ako sad moram početi odmatati samoga sebe, sve što mi je išlo naopako pripi-sat će se potonuću jednog broda, jer, naime, mati tad bijaše tik pred porodom, jer sam općenito samo slučajno živ. I već sam ponovno nekome na usluzi, no za sada mogu ostaviti po strani svoje majušno »ja«, jer ova priča započela je prije mene, pred više od sto godina, i to u mecklenburškoj prijestolnici Schwerinu, koja se pruža između sedam jezera, koja se sa Schelfstadtom i jednim tornjevitim dvorcem legitimira na razglednicama i koja je, prošavši ratove, vanjštinom ostala neoštećena. Na početku nisam vjerovao da bi jedan od povijesti odavno otpisan mali provincijski grad mogao privući bilo koga osim turista, no onda je polazno mjesto moje priče iznenada postalo aktualno na internetu. Netko bezimen - s podacima, imenima ulica i školskim svjedodžbama što su se odnosile na

osobe davao je obavijesti, htio je za sitnog trgovca prošlošću poput mene svakako otkriti bogato nalazište. Još kad su se te stvari pojavile na tržištu, nabavio sam sebi jedan Mac s modemom. Moje zvanje iziskuje to pozivanje informacija što vagabundiraju diljem svijeta. Naučio sam donekle baratati svojim računalom. Ubrzo mi riječi poput browser i hyperlink više nisu bile španska sela. Klikom miša pribavljao sam informacije za uporabu ili za odbacivanje, počeo sam iz hira ili dosade skakati iz jednog chatrooma u drugi i reagirati na najbedastiji junk-mail, zakratko sam bio i na dva porno-sitea, i nakon besciljnog pretraživanja nabasah napokon na homepages u kojima su takozvani prekjučerašnji, ali i novopečeni mladonacisti na stranicama mržnje istakali svoju tupoglavost. I odjednom - s imenom jednog broda kao rječju za pretraživanje - »kliknuo« sam pravu adresu: www.blut-zeuge.de3. Gotskim slovima nekakva »Družina Schwerin« verglala je sočne parole. Puka naklapanja u svezi s događanjima iz nedavne prošlosti. Više za smijeh negoli za povraćanje. Od tada je utvrđeno čija krv ima svjedočiti. No ne znam još je li se, kao što sam učio, ima odvrtjeti prvo jedan, pa onda drugi i potom ovaj ili onaj životopis ili pak vremenu prije moram iskosa presijecati put, otprilike na način rakova, koji bočnim kretanjem stvaraju privid hodanja natraške, a ipak brzo napreduju. Samo toliko je izvjesno: Priroda ili točnije rečeno Baltičko more svemu je onome što ovdje valja izvijestiti već više od pola stoljeća reklo svoje da i svoj amen. Najprije je na redu netko čiji je nadgrobni spomenik razvaljen. Po završetku škole - srednje obrazovanje - započelo je njegovo bankarsko naukovanje, koje je neupadljivo završio. O tome se ništa nije našlo na internetu. Tamo se samo na upravo njemu posvećenoj web-stranici kao »mučenika« veličalo 1895. u Schwerinu rođenog Wilhelma Gustloffa. Tako su nedostajali podaci o njegovu načetom grkljanu, njegovoj kroničnoj bolesti pluća koja ga je omela da u Prvom svjetskom ratu bude hrabar. I dok je Hans Castrop, mlad čovjek iz hanzeatske kuće, na zapovijed svog pronalazača morao napustiti Začarani brijeg4 da bi na 994. stranici istoimena romana kao ratni dragovoljac pao u Flandriji ili pobjegao u literarni slučaj, Schwerinska banka za životno osiguranje svog vrijednog namještenika poslala je sedamnaeste godine u Švicarsku, gdje se u Davosu imao izliječiti od svoje bolesti, poslije čega je na posebnom zraku tako ozdravio da se samo s nekom drugom vrstom smrti s njim moglo izići na kraj; u Schwerin, u sjevernonjemačko podneblje za sada se nije htio vratiti. Wilhelm Gustloff našao je posao u jednoj zvjezdarnici kao pomoćnik. Istom što je to istraživačko mjesto pretvoreno u zakladu Saveza švicarskih kantona, promaknut je u tajnika zvjezdarnice, ali mu je ipak ostalo vremena da kao putujući predstavnik društva za osiguranje pokućstva dodatno zarađuje, i tako je sporednim zanimanjem upoznao kantone Švicarske. Istodobno je i njegova žena Hedwig bila marljiva; ispomagala je kao tajnica kod nekog židovskog odvjetnika imenom Moses Silberroth, ali se nije trebala svladavati zbog svog nacionalističkog uvjerenja. Do ovog mjesta činjenice odaju sliku građanskog bračnog para, koji je, međutim, kako će se pokazati, samo hinio način života prilagođen švicarskom smislu za privređivanje; jer na početku prikriveno, a kasnije posve otvoreno — i zato što je poslodavac to dugo podnosio — tajnik zvjezdarnice uspješno r je iskoristio svoj prirođeni talent za organizaciju: stupio je u Partiju, i do početka tridesetšeste medu rajhovskim Nijemcima i Austrijancima koji su živjeli u Švicarskoj pridobio je nekih šesto članova, diljem zemlje ih skupio u mjesne grupe i obvezao pod zakletvom za nekoga koga je Providnost izmisli la kao vodu. Međutim, za zemaljskog grupovodu imenovao ga je Gregor Strasser, koji je bio zadužen za organizaciju stranke. Strasser, koji je pripadao lijevom krilu, nakon što se tridesetdruge iz prosvjeda protiv bliskosti svog Vode s velikom industrijom odrekao svih dužnosti, ubrojen je dvije godine kasnije u Rohmove pučiste i likvidiran od vlastitih ljudi; njegov brat Otto spasio se bijegom u inozemstvo. Gustloff je potom morao sebi potražiti neki novi uzor. Kad je na temelju jednog upita postavljenog u Malom vijeću Graubun-dena neki redarstveni službenik za strance htio od njega saznati kako on to usred Švicarske shvaća svoju službu zemaljskog grupovode NSDAP-a5, kažu da je odgovorio:« Na svijetu najviše volim svoju ženu i svoju majku. Kad bi mi moj Voda zapovijedio da ih ubijem, poslušao bih ga.« Ovaj su citat na internetu osporavali. Takve i druge laži u svojim je podvalama izmislio Židov Emil Ludwig, tvrdilo se u ponuđenom chatroo-mu Družine Schwerin. Štoviše, utjecaj Gregora Strassera na mučenika ostao je i dalje djelotvoran. U svom svjetonazoru Gusdoff je, tvrdilo se, pred nacionalnim stalno isticao ono socijalističko. Doskora su medu chatterima bjesnile borbe različitih krila. Virtualna noć dugih noževa6 tražila je žrtve. No onda je svim zainteresiranim korisnicima interneta dozvan u pamćenje jedan datum koji je imao važiti kao dokaz Providnosti. Ono što sam ja sebi pokušao objasniti kao puki slučaj, funkcionara Gusdoffa je uzdignu-lo u nadzemaljske povezanosti: 30. siječnja 1945., točno u dan pedeset godina po rođenju mučenika, dvanaest godina nakon preuzimanja vlasti, brod koji je kršten po njemu počeo je ponovno točno u dan - tonuti, obilježivši time sveopću propast.

On stoji tu kao klinastim pismom uklesan u granit. Taj prokleti datum kojim je sve započelo, što se nadasve povećao, dosegao vrhunac, došao do kraja. I ja sam, zahvaljujući majci, datiran na dan nesreće koja se nastavlja; suprotno tome ona živi prema nekom drugom kalendaru i ne priznaje ni slučaj ni slične objasnitelje svega i svačega. »Ma da!«, dovikuje ona, koju nikad posvojno, ne nazivam »moja«, već uvijek samo »mati«. »Mogao se brod krstiti po bilo kome i opet bi bio otišao pod vodu. Htjela bih samo znati što je taj Rus mislio kad je izdao zapovijed da se pošalju one tri stvari - ravno na nas...« Tako ona još uvijek rogobori, kao da od tada nije proteklo more vremena. Razvlače se riječi, mijese rečenice. Za krumpir ona kaže »gomolj«, za skutu »grušalina« i »oslić« kad kuha mladi bakalar u umaku od gorušice. Materini roditelji, August i Erna Pokriefke, koji bijahu iz Koschneidereia7, nazivani su Košnevcima. Ona je, međutim, odrasla u Langfuhru. Ne potječe iz Danziga, već iz tog razvučenog predgrađa što se stalno širi prema polju, iz ulice zvane Elzina ulica, koja je djetetu Ursuli, koju su zvali Tulla, vjerojatno predstavljala dostatan svijet, jer kad priča o onome, kao što to kaže mati, »što je bilo pred mnogo ljeta«, onda se, doduše, tu često radi o zabavi pri kupanju na obližnjoj plaži Baltičkoga mora ili sanjkanju u šumama južno od predgrađa, no najčešće svoje slušatelje sili na dvorište najamne kuće u Elzinoj ulici 19 i odande, pokraj psa ovčara na lancu, Harasa, u stolariju kojoj su radni šum određivale kružna i tračna pila, glodalica, tokarski stroj i jedna velika blanjača s prigušivačem zvuka. »Još kao mlada cura smjela sam miješati koštano ljepilo u loncu...« Zato je dijete Tulla, gdje god stajala, ležala, hodala, trčala ili čučala negdje u kutu, širila onaj legendarni vonj koštanog ljepila. Nije čudo, dakle, da je mati, kad smo se odmah poslije rata smjestili u Schwerinu, izučila stolarski zanat u Schelfstadtu. Kao »preseljenici«, kako se to zvalo na Istoku, odmah su joj dodijelili naučničko mjesto kod jednog majstora, čija je ruševna radionica sa četiri blanjače i stalno grgoljećim ljepilom slovila kao starosjedilačka. Odande nije bilo daleko do Ulice Lehm, gdje smo ja i mati imali nad glavom krov od katranaste ljepenke. No da nakon nesreće nismo na kopno došli u Kolbergu, da nas je torpedni čamac Lav štoviše doveo u Travemiinde ili Kiel, dakle na Zapad, mati bi kao »istočni izbjeglica«, kako se to tamo nazivalo, također zasigurno postala stolarskom naučnicom. Ja kažem slučaj, dok je ona od prvog dana mjesto našeg prisilnog smještaja smatrala predodređenim. »I kad je točno taj Rus, koji je bio kapetan na podmornici, imao rođendan? Pa ti inače znaš sve točno u dlaku...« Ne, tako kao kod Wilhelma Gustloffa - i kao ono što sam skinuo s in-terneta - ja to ne znam. Bio sam u mogućnosti iščeprkati samo godinu rođenja i još nekoliko činjenica i pretpostavki, ono što novinari nazivaju pozadinskom gradom. Alexander Marinesko rođen je 1913. u lučkom gradu Odesi koja leži na Crnom Moru; mora da je to nekoć bio prekrasan grad, o čemu svjedoče crnobijele slike filma »Krstarica Potemkin«. Njegova mati podrijetlom je iz Ukrajine. Otac je bio Rumunj i svoju iskaznicu potpisao je još kao Mari-nescu prije nego što je zbog pobune osuđen na smrt, ali je u posljednjoj minuti uspio pobjeći. Njegov sin Alexander rastao je u lučkoj četvrti. I kako su u Odesi Rusi, Ukrajinci i Rumunji, Grci i Bugari, Turci i Armenci, Cigani i Židovi živjeli jedni uz druge, govorio je nekom mješavinom svakojakih jezika, no unutar njegove momačke bande mora da su ga razumjeli. Ma koliko se kasnije trudio 1 govoriti ruski, nikad mu nije polazilo za rukom da svoj jidiškim umecima prošaran ukrajinski očisti od očevih rumunjskih psovki. Kad je već bio dočasnik na trgovačkom brodu, ismijavali su ga zbog njegova šatrovačkog jezika; no tijekom godina vjerojatno je mnoge napustio smijeh, ma koliko komično su u kasnije vrijeme mogle zvučati zapovijedi zapovjednika podmornice. Vrteći godine unatrag, sedmogodišnji Alexander mora da je s prekomorskog keja gledao kako preostale trupe »bijelih« i borbom izmučeni ostatak britanskih i francuskih intervencionističkih armija, bježeći naglo, napuštaju Odesu. Zakratko potom doživio je ulazak »crvenih«. Događale su se čistke. Onda je građanski rat gotovo prošao. I kad su nekoliko godina kasnije strani brodovi opet smjeli pristajati u lučke bazene, dečko je - kažu -izdržljivo, a doskora i vrlo spretno ronio za kovanicama što su ih lijepo odjeveni putnici bacali u bočatu vodu. Trio nije potpun. Jednoga još nema. Njegov čin pokrenuo je nešto što je dokazalo privlačnu snagu i nije se dalo zaustaviti. Budući da je htio ne htio nekoga iz Schwerina učinio mučenikom pokreta, a mladića iz Odese junakom baltičke flote s ordenom crvene zastave, za sve vrijeme ne gine mu optuženička klupa. Takve i slične optužbe pročitao sam, postavši u međuvremenu pohlepan, u uvijek jednako potpisanom homepageu: »Židov je pucao...« Manje je jednoznačno, kao što u međuvremenu znam, naslovljen jedan polemički spis što ga je partijski

drug i rajhovski govornik Wolfgang Die-werge dao objaviti u nakladi Franz Eher, Miinchen8 godine 1936. Po logici ludila Družina Schwerin nije znala objaviti više od onoga što je navodio Diewerge: »Na ruti očišćenoj od mina kod Stolpmiindea nikada ne bi bilo došlo do najveće pomorske katastrofe svih vremena da nije bilo Zidova. Židov je.....Židov je kriv.« U chatroomu se moglo u tom malo na njemačkom malo na engleskom smućkanom blebetanju ipak pročitati da je Diewerge uskoro nakon početka rata bio intendant državne radio-postaje Danzig, jedan drugi znao je nešto o njegovim djelatnostima za vrijeme poraća; navodno je, povezan s drugim nacističkim glavešinama, kao na primjer s kasnijim zastupnikom FDP-a9 u saveznom parlamentu Aschenbachom, potkopao sjevernorajnsko-westfalske liberale. Također je, dopunio je netko treći, bivši nacionalsocijalistički stručnjak za propagandu tijekom sedamdesetih godina u korist FDP-a održavao bešumni uređaj za pranje dobrovoljnih priloga10, i to u Neuwiedu na Rajni. Napokon su se u do ruba pun chatroom ipak još ugurala pitanja o počinitelju iz Davosa, na koja su jasni odgovori stavili točku. Četiri godine stariji od Marineska i četrnaest godina mladi od Gustloffa, rodio se 1909. u zapadnoslavonskom gradu Daruvaru David Frankfurter kao rabinov sin. Kod kuće se govorilo hebrejski i njemački, u školi je David učio govoriti i pisati srpski, no osjetio je i svakodnevnu mržnju spram Židova. Ovdje se samo pretpostavlja: on se uzalud trudio nositi se s time, jer mu konstitucija nije dopuštala snažnu obranu, a vješta prilagodba prilikama bijaše mu mrska. S Wilhelmom Gustloffbm imao je David Frankfurter nešto zajedničko samo u jednome: dok je onaj bio prikraćen svojom plućnom bolešću, dotle je ovaj od djetinjstva patio od kroničnog zagnojenja koštane srži. No dok je Gustloff svoju boljku ubrzo izliječio u Davosu te kasnije kao zdrav partijski drug postao valjanim, bolesnom Davidu nisu mogli pomoći nikakvi liječnici; uzalud je morao pretrpjeti pet operacija; beznadan slučaj. Možda je baš zbog bolesti započeo studij medicine; po savjetu obitelji u Njemačkoj, gdje su već studirali njegov otac i otac njegova oca. Stalno bo-ležljiv te stoga sa slabom sposobnošću koncentracije, pao je, kažu, na fizici i na kasnijim ispitima. No na internetu je Diewerge, suprotno također citiranom književniku Ludwigu koga je on sveudilj nazivao »Emil Ludwig Cohn»", tvrdio da Židov Frankfurter ne samo da je bio slabunjav, nego i na očevoj grbači tako lijen student i skitnica te kicoški odjenuta ništarija i pu-šač koji pali cigaretu na cigaretu. Onda je - kao što se nedavno slavilo na internetu - tog triput prokletog datuma započela godina preuzimanja vlasti. Strastveni pušač David doživio je u Frankfurtu na Majni ono što se ticalo njega i drugih studenata. Vidio je kako se spaljuju knjige židovskih autora. Njegovo studentsko mjesto u laboratoriju odjednom je obilježila Davidova zvijezda. Na svojoj koži osjetio je nalet mržnje. Studenti koji su iz svega grla sebe ubrajali u arijsku rasu ružili su njega i druge. To nije izdržao. Zato je pobjegao u Švicarsku i u Bernu, tobožnjem sigurnom mjestu, nastavio je roditeljima pisati vedra i pozitivnim raspoloženjem prožeta pisma što su zavaravala oca koji je plaćao njegovo uzdržavanje. Kad mu je godinu dana potom umrla mati, prekinuo je studij. Možda zato da bi potražio oslonac kod rođaka odvažio se na još jedno putovanje u Rajh - gdje je u Berlinu nedjelotvorno gledao kako mu je strica koji je kao i njegov otac bio rabin neki mlad čovjek, vičući glasno »Zidove, hep, hep!«12, vukao za crvenkastu bradu. Slično stoji i u romanesknom spisu Emila Ludwiga »Smrt u Davosu«, što ga je taj uspješan autor 1936. dao objaviti u Queridu u Amsterdamu, nakladi za emigrante. Družina u Schwerinu na svojoj webstranici to opet nije znala bolje, ali zato drukčije, uzevši ponovno za riječ partijskog druga Diewergea, budući da on u svom izvještaju kao svjedok citira rabina dra Sa-lomona Frankfurtera koga je saslušavalo berlinsko redarstvo: »Nije istina da me je za bradu (koja je uostalom crna, a ne crvena) vukao neodrastao mladić, vičući pritom: 'Židove, hep, hep!'« Nije mi bilo moguće iznaći je li to pod prisilom naređeno redarstveno saslušanje dvije godine nakon te navodne poruge išlo svojim tijekom. David 1 Frankfurter vratio se, međutim, u Bern i mora da je zbog više razloga bio očajan. Prvo, ponovno je započelo njegovo do tada neuspjelo studiranje, drugo, ionako je, pateći tjelesno od trajnih bolova, patio zbog smrti majke. Osim toga, njegov kratak posjet Berlinu izazvao je u njega tjeskobu kad je u domaćim i stranim novinama pročitao izvještaje o koncentracijskim logorima u Oranienburgu i Dachauu i drugdje. Tako mora da mu se koncem tridesetpete pojavila i ponavljala pomisao na samoubojstvo. Kasnije kad je sudski proces bio u tijeku, u stručnom mišljenju što ga je naručila obrana stajalo je: »Frankfurter je iz unutarnjih duševnih razloga osobne naravi došao u psihološki neodrživu situaciju koje se morao osloboditi. Njegova depresija rodila je ideju o samoubojstvu. Međutim, svakome imanentan nagon za samoodržanjem skrenuo je metak od sebe na drugu žrtvu«. Na internetu nije na to bilo domišljatih komentara. No sve više me obuzimala sumnja da se pod fingiranom adresom www.blutzeuge.de nije sjatio veći broj obrijanih glava kao Družina Schwerin,

nego da se tu krije neki lukavac kao samotnjak. Netko tko je kao i ja nakoso njuškao za vonja-vim obilježjem13 i sličnim izlučevinama povijesti. Vječiti student? To sam bio i ja kad mi je germanistika postala ubitačno dosadnom, a publicistika na institutu Ono Suhr odveć teorijskom. U početku, kad sam napustio Schwerin i potom iz Istočnog Berlina brzom gradskom željeznicom prešao u Zapadni. Berlin, još sam se, kao što sam na rastanku obećao majci, prilično trudio i bubao kao štreber. Bilo mi je -malo prije izgradnje Zida14 - šesnaest i pol godina kad sam primirisao slobodu. Stanovao sam u Schmargendorfu blizu Rosenecka kod materine školske drugarice Jenny, s kojom je navodno doživjela mnogo ludih stvari. Imao sam svoju sobu s krovnim prozorom. Bijaše to zapravo jedno lijepo doba. Mansardni stan tetke Jenny u Karlbadskoj ulici izgledao je kao izba za lutke. Na stolicama, konzolama, pod staklenim zvonima stajale su porculanske figurice. Najčešće plesačice u tutu-suknjici, stojeći na vršcima papučica. Neke u riskantnom položaju, sve s malenom glavicom na dugačkom vratu. Kao mlada cura tetka Jenny bila je balerina i prilično čuvena, dok joj pri jednom od mnogih zračnih napada koji su rajhovsku prijestolnicu sve više sravnjivali nisu osakaćena oba stopala, tako da mi je sad šepesajući, a sad opet s još uvijek gracioznim pokretima ruku, uz popodnevni čaj servirala svakojake grickalice. I slično lomnim figuricama u smiješnoj mansardi njena mala pokretljiva glava na sad suhom vratu stalno je pokazivala osmjeh, koji kao da je bio zaleđen. Također je često drhturila i pila puno vruće limunade. Rado sam stanovao kod nje. Ona me razmazila. A kad je govorila o svojoj školskoj drugarici — »Moja draga Tulla nedavno mi je tajnim putem poslala pisamce...« - časomice sam dolazio u napast da mater, to prokleto žilavo đubre, malo zavolim; no onda me opet živcirala. Njezini iz Karlbad-ske ulice u Schwerinu prokrijumčareni kasiberi sadržavali su gusto nabacane, podvučene i do bezuvjetnosti pojačane opomene, koje su me, upotrijebivši materine riječi, imale »gnjaviti«: »On mora učiti, učiti! Zato, samo zato sam dečka poslala na Zapad, da nešto napravi od sebe...« U njihovoj doslovnosti koja mi se gnijezdila u uhu to je značilo: »Ja živim još samo zato da moj sin jednoga dana bude mogao svjedočiti«. I kao glasnogovornik svoje prijateljice tetka Jenny me opominjala blagim glasom, koji je, međutim, uvijek pogađao glavnu stvar. Nije mi preostalo ništa drugo nego bubati marno. Tada sam s jednom hordom ostalih prebjega iz istočne republike mojih godina pohađao gimnaziju. U predmetima pravna država i demokracija morao sam puno toga nadoknaditi. Uz engleski je došao francuski, ali zato više nije bilo ruskog. Počeo sam shvaćati kako, zahvaljujući kontroli nezaposlenosti, funkcionira kapitalizam. Nisam bio odličan đak, ali ono što je mati od mene tražila, napravio sam: položio sam maturu. I inače, u svemu što se usput zbivalo s djevojkama, stajao sam prilično dobro i nisam čak oskudijevao u novcu, jer mi je mati, kad sam s njezinim blagoslovom prebjegao klasnome neprijatelju, dala još jednu adresu na Zapadu: »To je tvoj tata, tako bar mislim. On mi je bratić. Taj me je napumpao, prije nego je morao u soldačiju. On to tako misli. Piši mu jednom kako ti ide, kad budeš preko...« Ne valja uspoređivati. No što se tiče novca, uskoro mi je krenulo kao Davidu Frankfurteru u Bernu, kome je daleki otac mjesečno polagao popriličnu svotu na račun u Švicarskoj. Materin bratić - pokoj mu vječni - zvao se Harry Liebenau, bio je sin stolarskog majstora u negdašnjoj Ulici Lehm, od kraja pedesetih živio u Baden-Badenu i kao urednik za kulturu na Južnonje-mačkom radiju pripremao je noćni program: lirika prije ponoći, kad bi slušale još samo schwarzwaldske jele. Kako nisam htio trajno biti na kosti materine školske drugarice, odmah sam u jednom zgodnom pismu iza završne fraze: »Tvoj tebi nepoznati sin« lijepo i čitljivo obznanio broj svog računa. Očigledno predobro oženjen, nije, doduše, odgovorio, ali je točno svaki mjesec teška srca plaćao daleko više od najniže alimentacije, okruglo dvjesta markica, što je tada bio dobar novac. O tome tetka Jenny nije ništa znala, no vjerojatno je poznavala materina bratića Harrvja, makar samo površno, kako mi je naletom crvenila na licu kao u lutke više priznala negoli rekla. Početkom šezdesetsedme, uskoro nakon što sam odmaglio iz Karlbadske ulice, preselio u Kreuzberg i potom odbacio studij te počeo raditi u Sprin-gerovom »Morgenpostu« kao volonter, prestala je novčana blagodat. Svom ocu-platiši nakon toga nikada više nisam pisao, najviše jednom božičnu 1 čestitku, više ne. Pa i zašto bih. Zaobilaznim putem mati mi je na jednom kasiberu natuknula: »Njemu ne moraš previše zahvaljivati. Zna on već zašto mora pljunuti lovu...« Otvoreno mi tada nije mogla pisati, jer je u međuvremenu u jednom velikom pogonu u narodnom vlasništvu vodila stolarsku brigadu koja je planski proizvodila namještaj za spavaće sobe. Kao drugarica nije smjela održavati veze na Zapadu, zacijelo ne sa svojim sinom koji je pobjegao iz istočne republike, koji je u kapitalističkom borbenom tisku najprije pisao kratke a onda poduže članke protiv komunizma sa zidom i bodljikavom žicom, što joj je zadavalo dosta poteškoća.

Pretpostavljao sam da materin bratić nije želio više plaćati zato što sam ja, umjesto da studiram, pisao za Springerove huškačke listove. U neku ruku imao je i pravo na svoj usrano liberalan način. Onda sam uskoro nakon atentata na Rudija Dutschkea15 otišao od Springera. Od tada sam bio podosta lijevo nastrojen. Kako se tad puno toga događalo, pisao sam za veći broj poluprogresivnih listova i prilično dobro živio, čak i bez triput veće alimentacije. Taj gospodin Liebenau ionako nije bio moj otac. Njega je mati samo gurnula u prvi plan. Od nje znam da je urednik noćnog programa krajem sedamdesetih, još prije nego što sam se oženio, umro od kljenuti srca. Bio je materine dobi, nešto iznad pedeset. Od nje sam u zamjenu dobio imena drugih muškaraca koji bi, kako reče, došli u obzir kao očevi. Jednoga za koga se pretpostavlja da je mrtav mora da su zvali Joachim ili Jo-chen, a jednog već postarijega, koji je navodno otrovao dvorišnog psa Ha-rasa, Walter. Ne, ja nisam imao pravoga oca, već samo izmjenjive fantome. Tri junaka koji bi mi sada imali biti važni stajala su bolje u tom pogledu. Mati svakako ni sama nije znala tko ju je obremenio kad su je s roditeljima prijepodne 30. siječnja četrdesetpete na keju Oxhoft u Gotenhafenu kao sedam tisuća i nekoju ukrcali na brod. Onaj po kome je brod kršten mogao je kao oca navesti jednog trgovca, Hermanna Gustloffa. A onoga kome je uspjelo potopiti prenakrcani brod, budući da je kao dečko pripadao lopovskoj bandi koja se navodno zvala »Blatnve«, prilično često je u Odesi batinao otac Marinesko, što mora da je bila osjetna očinska potpora. A David Frankfurter, koji se putujući iz Berna u Davos pobrinuo za to da se brod mogao nazva ti po jednom mučeniku, imao je za oca čak pravoga rabina. Ali i ja koji nemam oca najzad sam postao ocem. Što li je mogao pušiti? Juno, poslovično okruglu cigaretu? Ili plosnati Ori-jent? Možda, slijedeći modu, one sa zlatnim usnikom? Ne postoji slika na kojoj je on kao pušač, osim jedne novinske fotografije koja ga koncem šezdesetih godina, za vrijeme napokon kratko odobrena boravka u Švicarskoj, predstavlja s tim tinjajućim štapićem kao starijeg gospodina koji će ubrzo za putu iz Berna za Davos, Wilhelm Gustloff nalazio se na organizacijskom putovanju. Tijekom tog putovanja posjetio je više mjesnih grupa NSDAP-a u inozemstvu i osnovao nova povjerenstva Hitlerove mladeži i Saveza njemačkih djevojaka, skraćeno BDM. Kako je njegovo putovanje bilo u tijeku koncem siječnja, bit će da je u Bernu i Ziirichu, Glarusu i Zugu pred raj-hovskim Nijemcima i Austrijancima svaki put održao ushićujući govor u povodu treće obljetnice preuzimanja vlasti. Budući da mu je već prethodne godine njegov poslodavac, zvjezdarnica, na izričit zahtjev socijaldemokratskog zastupnika bio dao otkaz, slobodno je mogao raspolagati svojim vremenom. Bilo je, doduše, stalnih unutaršvicarskih prosvjeda zbog njegovih agitatorskih aktivnosti - u lijevim novinama nazivali su ga »diktator iz Da-vosa« i Nacionalno vijeće Bringolf tražilo je njegov izgon - ali u kantonu Graubunden kao i u cjelokupnom savezu nalazio je dovoljno političara i činovnika koji su ga potpomagali - ne samo novčano. Uprava lječilišta Davos redovito mu je kao slučajno dostavljala popise imena pridošlih lječilišnih gostiju, od kojih je on rajhovske Nijemce nakon toga, dokle god je trajalo liječenje, ne samo pozivao na partijske priredbe, nego i zahtijevao da dolaze; neopravdano nepojavljivanje bilježilo se poimence i dojavljivalo nadređenim mjestima u Rajhu. U vrijeme dok je student koji je pušio putovao željeznicom, a koji je u Bernu bio zatražio jednosmjernu, a ne povratnu kartu, dok se kasniji mučenik potvrđivao u službi svoje stranke, brodski dočasnik Alexander Mari-nesko već je iz trgovačke mornarice bio prešao u crnomorsku flotu s ordenom crvene zastave, u čijoj je nastavnoj diviziji polazio navigacijski tečaj i usavršio se za upravljača podmornice. Istodobno je bio član omladinske organizacije Komsomol i potvrdio se - što je u službi nadoknađivao učinkom - kao pijanac u slobodno vrijeme; na brodu nikada nije imao bocu u ruci. Doskora je Marinesko kao navigacijski časnik dodijeljen jednoj podmornici, Sch 306 Pische; ova ubrzo potom u more porinuta brodska jedinica je nakon početka rata, kad je Marinesko na jednoj drugoj podmornici već bio časnik, naletjela na minu i potonula sa cjelokupnom posadom. Iz Berna preko Ziiricha, zatim pokraj različitih jezera. Partijski drug Diewerge u svome spisu koji naknadno ocrtava put studenta medicine nije se zadržao na opisu krajobraza. A i pušač cigarete na cigaretu u trinaestom semestru vjerojatno je uočio samo malo od gorskih lanaca što su mu dolazili ususret i naposljetku suzili obzorje, u najboljem slučaju neku kuću, stablo i brijeg pokriven snijegom te svjetlosne promjene pri prolazu kroz tunele. 16 Ziircher« i »Basler Nationalzeitung«, izvještavale su o svemu što se događalo istodobno ili najavljivalo kao budući događaj. Početkom godine koja je imala ući u povijest kao godina berlinske olimpijade, fašistička Italija još nije bila pobijedila daleko carstvo negusa Abesiniju, a u Španjolskoj nazirala se ratna opasnost. U Rajhu je napredovala gradnja državnog autoputa, a u Langfuhru majci je bilo tek osam i pol godina. Dvije godine prije toga prilikom kupanja u Baltičkom moru bio se utopio njezin brat Konrad, gluhonijemi kuštravac. On je bio njezin brat-ljubimac. Zato je četrdesetšest godina kasnije moj sin morao na krštenju dobiti ime Konrad; no općenito ga zovu Konny, a u pismima njegove djevojke Rosi oslovljava se kao »Conny«.

U Diwergea stoji da se zemaljski grupovođa, umoran od uspješnog puta kroz kantone, vratio 3. veljače. Frankfurter je znao da će on stići u Davos 3. veljače. Osim dnevnih novina redovito je čitao i partijski list »Der Reichsdeutsche« što ga je izdavao GustlofF, u kome su stajali pribilježeni termini. David je znao skoro sve o svom ciljnom objektu. On ga je potpuno inhalirao u sebe. No je li znao da je godinu prije bračni par GustlofF od ušteđevine dao sebi u Schvverinu sagraditi kuću od prepeke, brižljivo namještenu za planirani povratak u Rajh? I da su oboje svesrdno željeli imati sina? Kad je student medicine stigao u Davos, pao je novi snijeg. Na snijeg je sjalo sunce i lječilište je izgledalo kao na razglednicama. Putovao je bez prtljage, no ipak sa čvrstom namjerom. Iz dnevnika »Basler Nationalzeitung« izrezao je fotografiju Gustloffa u uniformi: muškarac visoka rasta koji se trudio odlučno gledati i koji je zbog ispale kose imao visoko čelo. Frankfurter je odsjeo u Lavu. Morao je čekati do utorka, 4. veljače. Taj dan u tjednu u Židova se zove »ki tow« i slovi kao sretan dan; informacija koju sam našao na internetu. Na sad mi već prisnom homepageu tog datuma se spominjao mučenik. Pušeći u sjaju sunca na snijegu kojega je gornji sloj bio smrznut. Svaki korak je škripio. U ponedjeljak je bilo razgledavanje grada. Ponovno na promenadi lječilišta tamo-amo. Kao gledatelj medu gledateljima neupadljiv na jednoj hokejaškoj utakmici. Neusiljeni razgovori s gostima lječilišta. Dah se bijelio pred ustima. Ne izazivati pozornost. Nijednu riječ previše. Bez žurbe. Sve je bilo pripremljeno. S jednim bez poteškoća kupljenim revolverom vježbao je u blizini Berna na streljani Ostermundigen, što je bilo dozvoljeno. Ma koliko pobolijevao, njegova ruka pokazala se mirnom. U utorak mu je, sada na licu mjesta, pomogao otpornom bojom ispisan putokaz »Wilhelm GustlofF NSDAP«: od promenade lječilišta cesta se 17 razdvajala »Kod perivoja« i vodila do kuće broj tri. Plavkasto ožbukano zdanje s niskim krovom na čijem je oluku visjela ledena svijeća. Mali broj uličnih lanterni suprotstavljao se večernjoj tami. Nije sniježilo. Toliko što se tiče pogleda izvana. Daljnje pojedinosti ostale su beznačajne. O tijeku čina izjavu su kasnije dali samo počinitelj i udovica. Uvid u unutrašnjost dotičnog dijela stana dobio sam na slici koja je na spomenutom homepageu imala ilustrirati uvučeni tekst. Fotografija je očito napravljena poslije čina, jer tri svježa buketa cvijeća na stolovima i na komodi i jedna rascvala lončanica prostoru daju izgled spomen-sobe. Nakon zvuka zvonca otvorila je Hedwig Gustloff. Jedan mlad muškarac, za kojega je kasnije izjavila da je imao blage oči, zamolio je za razgovor sa zemaljskim grupovodom koji je stajao u hodniku i telefonski razgovarao sa stranačkim drugom drom Habermannom iz povjerenstva Thun. U prolazu Frankfurter je navodno načuo riječ »židovske svinje«, što je gospoda Gustloff kasnije osporavala: Taj izbor riječi bio je stran njezinom suprugu, mada je rješenje židovskog pitanja smatrao neodgodivim. Odvela je posjetitelja u radnu sobu svoga muža i zamolila ga da sjedne. Nije posumnjala ni u što. Često su dolazili nenajavljeni molitelji, medu njima u nevolju zapali istomišljenici. Student medicine koji je sjedio u kaputu sa šeširom na koljenima s fotelje je vidio pisaći stol, zatim sat u blago zaobljenom drvenom kućištu, iznad sata počasni bodež SA-a16. Iznad i bočno od počasnog bodeža bilo je u nepravilnom rasporedu više slika Vode i rajhovskog kancelara, crnobijeli i šareni sobni ukras. Nije bilo moguće uočiti nijednu sliku pred dvije godine ubijenoga mentora Gregora Strassera. Sa strane model neke jedrilice, vjerojatno Gorch Fock.17 I dalje čekajući, posjetitelj koji se suzdržao od pušenja, na komodi što je stajala uz pisaći stol, vidio je radio-prijemnik i uza nj Vođino poprsje od bronce, ili pak od gipsa koji je bojom trebao dočarati broncu. Fotografirano rezano cvijeće na pisaćem stolu vjerojatno je već prije izvršenog čina ispunjavalo vazu koju je gospoda Gustloff s ljubavlju aranžirala u znak pozdrava mužu nakon naporna puta, usto i kao zakašnjeli rođendanski pozdrav. Na pisaćem stolu sitne stvari i puno nemarno složenih papira: možda izvještaji mjesnih grupa iz kantona, zacijelo prepiska sa službenim mjestima u Rajhu, vjerojatno nekoliko prijetećih pisama koja su nedavno pristigla poštom; no Gustloff je bio odbio zaštitu redarstva. Stupio je u sobu bez žene. Kršan i zdrav, jer godinama već nije imao tuberkulozu, pošao je u civilnoj odjeći prema posjetitelju koji se nije podigao iz fotelje, nego je odmah čim je izvadio revolver iz džepa zimskoga kaputa pucao sjedeći. Naciljani hici su na grudima, vratu i glavi zemaljskog grupovode napravili četiri rupe. Bez krika se srušio ispred uokvirenih slika 1 svoga Vode. Odmah potom u sobi se našla njegova žena, vidjevši najprije u pravcu pucnja još usmjereni revolver, potom svoga oborenog muža koji je, dok se priginjala nada nj, stao krvariti iz svih rana. David Frankfurter, putnik bez povratne karte, stavivši šešir na glavu, neometen od zaplašenih sustanara kuće, napustio je mjesto svoga promišlje-nog čina, lutao neko vrijeme uokolo po snijegu, pritom više

puta pao; znajući telefonski broj za poziv u hitnim slučajevima, u jednoj telefonskoj govornici optužio je sebe kao počinitelja, pronašao najzad najbližu dežurnu redarstvenu postaju i predao se kantonalnom redarstvu. U zapisnik dežurnog službenika dao je najprije sljedeću rečenicu i kasnije je ponovio pred sudom, ne mijenjajući je: »Pucao sam, jer sam Židov. Potpuno sam svjestan svoga čina i nipošto se ne kajem.« Potom je tiskano mnnoštvo papira. Ono što se kod Wolfganga Diewer-gea naziva »kukavičkim ubojstvom«, u romansijera Emila Ludvviga preraslo je u »borbu Davida protiv Golijata«. Pri ovoj suprotnoj ocjeni ostalo se sve do digitalno umrežene sadašnjosti. Sve što se dogodilo poslije, uključujući i sudski postupak, ostavilo je doskora za sobom i počinitelja i žrtvu i dobilo na važnosti. Junaku biblijskog formata koji je s jednostavno obrazloženim činom htio pozvati svoj mučeni narod na otpor stajao je nasuprot mučenik nacionalsocijalističkog pokreta. Obojica su imali ući u knjigu povijesti u natprirodnoj veličini. Počinitelj je, međutim, doskora dospio u zaborav; ni mati, dok je još bila dijete i kad su je zvali Tulla, nikad ništa nije čula o nekakvu ubojstvu i ubojici, već samo bajkovite stvari o brodu koji je blistao bjelinom i krcat radosnim ljudima išao na duge i kratke plovidbe za udrugu koja se zvala »Kraft durch Freude«.18 Još kad sam bio alimentirani vječiti student, slušao sam profesora HoUerera naTU-u.19 Piskutavim ptičjim glasom oduševljavao je prepunu predavaonicu. Radilo se o Kleistu, Grabbeu, Biichneru, samim genijima u bijegu. »Između klasike i moderne« zvalo se jedno od njegovih predavanja. Sviđao sam se sebi medu mladim literatima i još mladim knjižarkama u konobi Waitzkeller, gdje se čitalo nedovršene tekstove i o njima raspravljalo. U Carmerovoj ulici sam čak pohađao i tečaj po američkom modelu kreativnog pisanja. Dvana-estak uzdanica, talenti bijahu tamo. U mene zacijelo nije dospjelo do te razine, uvjeravao me jedan od docenata, koji je nas početnike s temama poput »telefonskog dušobrižništva« htio potaknuti na epsku zamisao. U mene je možda dosezalo do kolportažnog romana. No sad me ipak izvukao iz poto-nuća: podrijetlo moje sfušane egzistencije jedinstven je događaj, egzemplaran i stoga vrijedan pričanja. Neki talenti od onda već su mrtvi. Dvojica-trojica izišla su na glas. Suprotno tome, moj nekadašnji docent čini se da je bezuspješno pisao, jer me inače ne bi bio angažirao kao ghostvvritera. No ja neću dalje korakom raka. Zapinje - rekoh mu - ne isplati se. Bile su to samo dvije lude, jedan kao i drugi. Baš mi se on žrtvovao, kako bi svom narodu pružio primjer za junački otpor. Zidovima nakon tog ubojstva nije bilo ni za mrvu bolje. Baš naprotiv! Teror je bio zakon. I kad je dvije godine kasnije Židov Herschel Grunspan u Parizu ustrijelio diplomata Ernsta von Ratha, odgovor bijaše rajhovska Kristalna noć20. A što je nacistima, pitam se, donio jedan mučenik više? Lijepo, jedan brod kršten je po njemu. I ponovno sam na tragu. Ne zato što mi je Stari za vratom, već više zbog toga što je mati uporno ostajala pri svojemu. Još u Schwerinu, gdje sam, kad god se nešto svečano predavalo javnosti, s maramom oko vrata i u plavoj košulji morao lakrdijati uokolo, stalno me gnjavila: »Kako je mrzlo bilo more i kako su dječica sva bila glavicama prema dolje. To moraš zapisati. To si nam dužan kao sretno preživjeli. Jedanput ću ti pričati potanko, i onda ćeš zapisati...« Ali ja nisam htio. Ta nitko nije htio o tome ni čuti, tu na Zapadu ne, a na Istoku uopće ne. Gustloffi njegova prokleta priča desetljećima bijahu tabu, u neku ruku za cijelu Njemačku. Mati mi usprkos tome nije prestajala dosađivati putem kurirske pošte. Kad sam odbacio studij i naginjući prilično udesno počeo pisati za Springera, mogao sam pročitati: »On je revanšist. On se zalaže za nas protjerane. On će to zasigurno tiskati u nastavcima, tjednima...« I kasnije, kad su mi »taz« i drugi lijevi gnjavatori išli na živce, tetka Jenny bi mi, uvijek kad bih s njom bio za stolom uz šparoge s mladim krumpirom u Habela na Rosenecku, uz desert isporučivala materine opomene: »Moja draga prijateljica Tulla još uvijek polaže u tebe velike nade. Poručuje ti neka ti to ostane sinovskom dužnošću da napokon izvijestiš cijeli svijet...« No ja sam i dalje šutio. Nisam dao da me prisiljavaju. Sve te godine kad sam kao slobodnjak objavljivao podulje članke za časopise o prirodi, kao na primjer o biodinamičkom uzgoju povrća i zaštiti okoliša u njemačkim šumama, pa i ispovijesti na temu »Nikad više Auschwitz«, uspijevalo mi je isključiti okolnosti moga rođenja, dok koncem siječnja devedesetšeste nisam najprije kliknuo desnoradikalni stormfront homepage21, uskoro potom naišao na nekoliko stvari koje se odnose na Gustloffa i potom na web-strani-ci www.blutzeuge.de dobro upoznao Družinu Schwerin. Napravio sam prve bilješke. Iščudavao se. Bio zabezeknut. Htio sam znati kako je moguće da ta provincijska veličina - i to od ona četiri hica u Davosu - odnedavna mami surfere. Usto vješto sačinjeni homepage. Montirane fotografije schwerinskih lokaliteta. Između toga zgodne upitne rečenice: »Želite li nešto više saznati o našem mučeniku? Da vam napravimo dio po dio njegove story?« Kakvo mi! Kakva družina! Kladio bih se da tu netko pliva solo po inter-netu. Ovom govnosmede izniklom sjemenu kao nagnojena gredica služila je jedna te ista glavica. Činilo se zgodnim i nije čak ni

bilo glupo ono što je taj zvekan stavio na mrežu o »Kraft durch Freude«. Fotografije nasmijanih putnika brodom na godišnjem odmoru. Radosti kupanja na plažama otoka Riigena. O tome je mati, naravno, znala malo. »Kraft durch Freude« u nje je uvijek glasilo »Kaadeef«. U langfuhrskim kinematografima kao desetgodišnja-kinja u »žurnalu popraćenom zvucima foksa« vidjela je ovo i ono, ali i naš »Kaadeef« brod prilikom njegove prve plovidbe. Osim toga, otac i mati Pokriefke, on kao radnik i partijski drug, ona kao članica organizacije »NS-Frauenschaft«22, bili su u ljeto tridesetdevete na Gustloffu. Jedna mala grupa iz Danziga — tada još slobodna država - smjela je putovati uz posebno odobrenje za Nijemce u inozemstvu, takoreći u posljednjoj minuti. Cilj sredinom kolovoza bili su fjordovi Norveške, prekasno za ponoćno sunce kao dodatak. Kad sam bio dijete, mati me je, kad je to vječno trajno potonuće opet jednom bilo nedjeljna tema, svom predanošću na langfuhrskom uvjeravala kako joj je njen otac oduševljeno pričao o grupi Norvežana u narodnim nošnjama i njhovim narodnim plesovima izvedenim na palubnom sunčali-štu KdF-broda. »A moja mama nije mogla prestati sanjati o bazenu koji je cijeli bio opločen šarenim slikama, u kojemu su poslije gusto zbijene morale čučati sve mornaričke pomoćnice, dok taj Rus nije sa svojim drugim torpedom točno tu od tih mladih puca napravio pire...« No Gustloffse nije počeo ni graditi, a kamoli da bi bio porinut u more. Osim toga, moram se vratiti unatrag, jer su nadležni suci u kantonu Grau-biinden, tužitelj i branitelji odmah nakon smrtonosnih hitaca stali pripremati proces protiv Davida Frankfurtera. Postupak se trebao riješiti u Churu. Kako je počinitelj priznao svoj čin, moglo se računati da suđenje neće dugo trajati. U Schwerinu su, međutim, počeli organizirati svečanosti koje su naređene sa samoga vrha, a imale su se održati odmah nakon prijevoza posmrtnih ostataka i urezati u sjećanje narodne zajednice. Sto li se sve tim naciljanim hicima nije diglo na noge: marširajuće SA-kolone, počasni dvoredi, nositelji vijenaca i zastava, uniformirana čeljad s bakljama. Uz muklo bubnjanje i žalobnim korakom prodefilirali su vojnici Wehrmachta23, stajao je tu od žalosti ukočen ili iz puke znatiželje zbijeni puk. Nekoć je više nepoznati partijski drug u Mecklenburgu bio samo jedan od mnogih zemaljskih grupovoda inozemne organizacije NSDAP-a; no mrtvi Wilhelm Gustloff napuhan je sad u lik koji je neke od govornika na podiju po svoj prilici bacao u očaj, jer im je u traganju za usporedivom veličinom padao na um samo onaj nadmučenik24 što je dao ime pjesmi koja se u službenim zgodama - a bilo ih je mnogo - svirala i pjevala poslije himne: »Dignimo zastavu...« U Davosu su svečanosti protekle u malom opsegu. Crkva evangeličke općine lječilišta, zapravo kapelica, odredila je mjeru. Ispred oltara, pokriven zastavom s kukastim križem, stajao je lijes. Na njemu mrtvačev počasni bodež, ručna vrpca i SA- kapa, sve to poredano u mrtvu prirodu. Oko dvjesta partijskih drugova bilo je došlo iz svih kantona. Usto su i švicarski građani pred kapelicom izrazili svoje političko uvjerenje. Unaokolo brda. Tu zapravo jednostavnu žalobnu svečanost u svjetski poznatom plućnom lječilištu u isječcima je prenosio Njemački radio, a preuzele su je sve postaje na području Rajha. Govornici su pritom zahtijevali da se zadržava dah. No ni u jednom komentaru i ni u jednom od mnogih govora koji su kasnije održani na drugim mjestima nije imenom spominjan David Frankfurter. Njega se stalno i jedino nazivalo židovskim »ubojicom iz potaje«. Pokušaji T suprotne strane da boležljivog studenta medicine svim sredstvima učine junakom, stavljajući ga zbog njegova podrijeda na pijedestal »jugoslavenskog Wilhelma Telia«25, od švicarskih su patriota na književnom njemačkom lju-tito odbačeni, ali su pojačali pitanje o onima što stoje iza mladića koji je pucao; doskora su kao oni što vuku konce označene židovske organizacije. Naredbodavac »kukavičkog ubojstva« jest organizirano svjetsko židovstvo. U međuvremenu je u Davosu stajao spreman poseban vlak za prijevoz lijesa. Pri njegovu odlasku zvonila su crkvena zvona. Na putu je bio od nedjelje ujutro do ponedjeljka navečer, zaustavio se prvi put na rajhovskom području u Singenu, radi svečanog kratkog zadržavanja svratio u gradove Stut-tgart, Wiirzburg, Erfurt, Halle, Magdeburg i Wittenberg, gdje su nadležni gaulajteri26 kao i počasni stranački izaslanici na peronima lesu u lijesu »izručivali« posljednji pozdrav. Ovu riječ iz početnice za smisao i ton uzvišenosti otkrio sam na inter-netu. Na web-stranici u tekstu unesenih izvještaja naprosto ne samo da se pozdravljalo na svojedobno uobičajen i od talijanskih fašista preuzet način s desno uzdigutom rukom, već su se štoviše našli na peronima i na svim žalobnim skupovima radi »izručenja« posljednjeg pozdrava; stoga se pod www.blutzeuge.de mrtvoga nisu prisjećali samo citatima iz govora Vode i opisima žalobne svečanosti u schwerinskoj dvorani za svečanosti, nego su mu i iz najnovije dimenzije nazvane cvberspace »izručili« njemački pozdrav. Tek nakon toga je Družina Schwerin smatrala vrijednim spomenuti Beetho-venovu »Eroicu« koju je intonirao mjesni orkestar. Ipak je sred tog diljem svijeta oglašenog umobolništva zamijećen i jedan kritički sporedan ton. Neki chatter ispravio je informaciju o počasnom pozdravu odreda Wehrmachta vojniku s bojišnica Wilhelmu

Gustloffu o kome izvještava citirani »Volkischer Beobachter«, navodeći da onaj kome su ukazane takve počasti zbog plućne bolesti nije mogao sudjelovati u Prvom svjetskom ratu i dokazati se hrabrim na bojištu ni nositi željezni križ prvoga ili drugoga reda. Po svoj prilici bio je to neki natpedant koji je kao pojedinačni borac ometao virtualne svečanosti. Osim toga, ne popuštajući je rekao da mecklen-burški gaulajter Hildebrant u svom govoru nije ukazao na »nacionalboljše-vistički utjecaj« Gregora Strassera na mučenika. Na koncu konca se od negdašnjeg poljodjelca koji je od djetinjstva mrzio plemenitaške veleposjednike te se zato nakon Vođina preuzimanja vlasti nadao rigoroznoj parcelaciji viteških dobara moglo i očekivati spašavanje časti ubijenoga Strassera, mada tek u naznakama. Tako se otprilike čitalo to zanovijetanje. Sve sama nadmudrivanja koja su u chatroomu dovodila do svađe. Ne mareći za ishod toga, vraćajući se web-stranici, pokrenula se žalob-na povorka oživljena slikama. Uz promjenjljivo vrijeme krenula je iz svečane dvorane kroz Gutenbergovu ulicu, Wismarsku ulicu preko Totendamma i kroz Ulicu Wall do krematorija. Četiri kilometra između počasnih dvoreda sa svake strane vozio se lijes položen na topovnu lafetu, dok uz snažno bubnjanje nije istovaren radi kremiranja i uz blagoslov duhovnika spušten u ognjeno okno. S obje strane iščezavajućeg lijesa na zapovijed su spuštene zastave. Kolone u maršu zapjevale su pjesmu o mrtvom drugu i uz uzdignutu desnicu izručile konačan posljednji pozdrav. Usto je odred Wehrmachta još jednom ispalio salve u čast borca s bojišnica, koji, kao što je već objelodanjeno, nikada nije doživio rovovski rat i koji je ostao pošteđen topovske paljbe ili »čeličnih oluja«27, kako se to zove u Jiingera. Ah da je bar bio nazočan pod Verdunom i pravodobno krepao u nekom krateru od granata! Budući da sam odrastao u gradu između sedam jezera, znam gdje je kasnije na južnoj obali Schwerinskog jezera urna uzidana u temelj. Na njemu je stajao četiri metra visok granit s uklesanim klinastim slovima. S nadgrobnim spomenicima drugih starih boraca28 on je sačinjavao počasni gaj oko tu izgrađenog panteona. Ne sjećam se, ali mati točno zna kada je tijekom prvih poratnih godina, i to ne samo na zapovjed sovjetske okupacijske vlasti, poskidano sve što bi građane moglo podsjetiti na mučenika. Sa mnom umreženi protuigrač imao je, međutim, potrebu ponovno na istom mjestu podići nadgrobni spomenik; ionako je Schvverin stalno nazivao »Wilhelm-Gustloff-gradom«. Sve je prošlo, prohujalo! Tko zna kako se tada zvao voditelj Njemačke fronte rada29? Danas se uz Hidera kao nekoć svemoćne veličine spominju Goebbels, Goring, Hefi. Kad bi se u nekom televizijskom kvizu pitalo za Himmlera ili Eichmanna, moglo bi se računati s djelomičnim odgovorom, ali i sa zbunjenim nepoznavanjem povijesti; i već bi za spretnog voditelja kviza to bio povod da gubitak od toliko i toliko tisuća maraka nagradi sitnim osmjehom. Pa ipak, tko osim mog webmastera što vježba po internetu poznaje Ro-berta Leya? A on je bio onaj koji je odmah nakon preuzimanja vlasti raspustio sve sindikate, ispraznio njihove blagajne, zaposjeo njihove kuće sa svojim komandosima za čišćenje i prisilno organizirao njihove članove - milijune njih u »Njemačku frontu rada«. Njemu, toj okrugloj faci s uvojkom na čelu, palo je na um svim državnim činovnicima, potom svim učiteljima i učenicima i napokon svim radnicima po svim pogonima kao dnevni pozdrav narediti dizanje ruke i usklik »Heil Hider.« A palo mu je na um i da organizira odmor radnika i namještenika, da im pod geslom »Radošću do snage« omogući jeftina putovanja u bavarske Alpe i na Krušnu goru, odmor na obali Baltičkoga mora i plićacima nizozemsko-njemačke obale Sjevernoga mora te napokon kratke i dulje plovidbe morem. Čovjek s djelotvornom snagom, jer to se događalo neprekidno i nezaustavljivo, dok se istodobno drugdje dešavalo drugo i mic po mic punili se koncentracijski logori. Početkom tridesetčetvrte unajmio je Ley za svoju isplaniranu KdF-flotu motorni putnički brod Morite Olivia i 4000-tonski parobrod Dresden. Oba broda zajedno mogla su primiti oko tri tisuće putnika. No već za vrijeme osme KdF-ove turističke plovidbe tijekom koje je ponovno trebalo pokazati ljepotu norveških fjordova, jedna podvodna granitna hrid u Karmsundu rasporila je brodsku stijenku Dresdena u dužini od trideset metara, tako da je on stao tonuti. Spasili su se, doduše, svi putnici, osim dviju žena koje su preminule jer im je zakazalo srce, no skupa s brodom razorni udarac istodobno je mogla dobiti i KdF-ideja. Ali ne i za Leya. Tjedan dana kasnije unajmio je još četiri putnička broda i sad je raspolagao flotom koja se mogla izgrađivati, koja je već tijekom sljedeće godine mogla primiti na palubu sto tridesetpet tisuća ljudi na odmoru, u pravilu za petodnevno putovanje u Norvešku, ali doskora i za atlanska putovanja na omiljeli putnički cilj Madeiru. Samo četiri rajhovske marke stajala je ta radost i snaga i deset maraka posebna putna karta za željeznicu do hamburške luke. Kao novinar pitao sam se pri pregledu dostupne mi grade: Kako je na temelju punomoći30 stvorenoj državi i jedinoj preostaloj stranci u tako kratkom vremenu uspjelo radnike i namještenike organizirane u »Frontu rada« navesti ne samo na to da šute, nego i da sudjeluju, a doskora i masovno kliču u naređenim prigodama?

Djelomičan odgovor pružaju aktivnosti nacionalsocijalističke zajednice »Kraft durch Freude«, o kojoj su mnogi preostali još dugo skrovito sanjarili, mati čak i posve otvoreno: »To je bilo sve drukčije nego prije. Moj tata koji je kod nas u stolariji bio samo pomoćni radnik i zapravo u ništa više nije vjerovao, bio bi se mogao prisegnuti na Kaadeef, jer je s mojom majkom prvi put u cijelom svom životu mogao nekamo otputovati...« Tu moram priznati da bi mati uvijek mnogo toga izlanula preglasno i u krivo vrijeme. Ona se neumoljivo odriče ili čvrsto drži nečega. U ožujku pedesettreće >- meni je tada bilo osam godina i ležao sam u krevetu s upaljenim krajnicima, rubeolom ili ospicama - na dan kad su obznanili Staljinovu smrt zapalilila je u nas u kuhinji voštanice i uistinu je plakala. Nikad je više nisam vidio da tako plače. Kad je dosta godina kasnije Ulbricht nestao s vidika, navodno je njegovog nasljednika prezirno odbila kao onoga tko je »samo krovopokrivač«. Ona, deklarirana antifašistkinja, usprkos tome kukala je zbog oko pedesete godine razvaljena nadgrobnog spomenika Wilhelma Gusdoffa i psovala to »lupeško oskvrnuće grobova«. Kasnije, kad smo mi na Zapadu imali terorizam, čitao sam u njezinoj pošti iz boce da je »Baadermeinhof«31, misleći da je to jedna osoba, pao u borbi protiv fašizma. Nedokučivo je bilo to za koga je, protiv koga je ona. No njezina prijateljica Jenny, kad bi čula za materine mudre izreke, samo se smješkala: »Tulla je uvijek bila takva. Ona kaže ono što drugi ne žele rado čuti. Pritom ponekad malo pretjera...« Kažu, na primjer, da je u kolektivu svog pogona pred sakupljenim drugovima sebe nazvala »Staljinovom do kraja vjernom sljedbenicom«, a sljedećom rečenicom veličala je besklasno KdFdruštvo kao uzor svakom pravom komunistu. Kad je u siječnju tridesetšeste hamburškom brodogradilištu Blohm & Voss dat nalog da za »Njemačku frontu rada« i njegovu podorganizaciju »Kraft durch Freude« izgradi motorni putnički brod kojega su troškovi procijenjeni na 25 milijuna rajhovskih maraka, nitko se nije pitao odakle taj silni novac? S 25484 brutoregistarskih tona, 208 metara dužine i 6 do 7 metara gaza bile su kao prvo navedene samo brojke. Maksimalna brzina imala je dosezati 15,5 čvorova. Brod je uz 417 članova posade imao primiti i 1463 putnika. To što se tiče uobičajene gradnje broda bile su normalne brojke, no suprotno drugim putničkim brodovima, ovoj je novogradnji postavljena zadaća da sa samo jednim jedinim putničkim razredom dokine sve klasne razlike, što je po naputku Roberta Leya imalo postati uzorom narodne zajednice svih Nijemaca za kojom se težilo. Bilo je predviđeno da se novi brod pri porinuću krsti imenom Vode, no kad je kancelar Rajha prilikom žalobne svečanosti sjedio pokraj udovice partijskog druga ubijenog u Švicarskoj, donio je odluku da planirani KdF-brod dobije ime po najnovijem mučeniku pokreta, nakon čega je ubrzo nakon kremiranja mučenika u cjelokupnom Rajhu bilo trgova, ulica i škola s njegovim imenom. Čak i jedna tvornica oružja i ostalog vojnog oruđa, Sim-son-Werke u Suhlu, preimenovana je nakon prisilna ariziranja, pa je kao »Wilhelm Gustloff-Werke« mogla poslužiti naoružavanju i od četrdesetdru-ge u koncentracijskom logoru Buchenwald voditi podružnicu. Neću sada nabrajati što se sve zvalo po njemu - možda ipak most Gust-loffu Niirnbergu i dom njemačke kolonije u brazilskoj Curitibi Gustlojf-Hatts - štoviše, pitam se i s tim pitanjem sam nahranio internet: »Što bi se bilo dogodilo da se brod koji se 4. kolovoza 1936. počeo graditi u Hamburgu ipak krstio imenom Vode?« Odgovor je došao promptno: »Adolf Hitler nikada ne bi bio mogao potonuti, jer je, naime, Providnost...« i tako dalje i tako dalje, nakon čega mi se pojavila misao: Prema tome ja ne bih onda morao hodati svijetom kao preživjeli jedne nesreće koju je sav svijet zaboravio. Jer da sam na kopno došao sasvim normalno u Flensburgu i da me tek tamo porodila mati, ja ne bih bio nikakav egzemplaran slučaj i danas ne bi bilo povoda za trijebljenje riječi. »Moj Pavlek je nešto sasvim posebnoga!« Još kao dijete morao sam slušati tu materinu standardnu rečenicu. Neugodno je bilo kad je pred susjedima i čak pred sakupljenim partijskim kolektivom najrazvučenijim langfuhrskim dijalektom iznosila: »Otkad se rodio, znala sam da će od fakina postati pravi i glasoviti čovjek...« Pa zar da se ne smijem! Ja znam svoje granice. Osrednji sam novinar koji je na kratke pruge prilično uspješan. Nekoć sam, doduše, možda bio velik u pravljenju planova - jedna nikad nenapisana knjiga trebala se zvati »Između Springera i Dutschkea« - ali u pravilu sve je ostajalo na planu. Kad je Gabi onda sasvim potajno bila prestala uzimati pilulu te nedvojbeno stajala trudna preda mnom i odvukla me u matični ured, istom što je to derište bilo tu i buduća pedagoginja opet na studiju, bilo mi je jasno kao sunce: Od sada ništa više neće ići. Od sada pa nadalje možeš se potvrđivati samo kao voditelj kućanstva prilikom mijenjanja pelena i usisavanja prašine. Gotovo je sa željom da budeš velik! Onome tko dopusti da mu s tridesetpet godina i početnim ispadanjem kose uvale još i dijete, tome nema spasa. Što tu znači ljubav! Nje svakako ima od sedamdesete pa dalje, kad ionako više ništa ne ide. Gabriela koju svi zovu Gabi nije, doduše, bila zgodna, ali privlačna. Imala je nešto zavodljivo i mislila je u početku da će moje lijeno kaskanje moći učiniti korakom kojim se brže grabi prostor - »Daj odvaži

se jednom na nešto što je društveno relevantno, nešto o dodatnom naoružavanju i mirovnom pokretu« i onda je zaista poteklo iz mene: Moj izvještaj o Mut-langenu, raketama Pershing 2 i sjedećoj blokadi32 pobudili su pozornost čak i u polulijevim krugovima. No onda sam ponovno potonuo. I jednom mora da me se odrekla. Ali ne samo Gabi, i mati je u meni vidjela tipičnog propalicu. Odmah po rođenju našega sina i nakon što nam je telegramom izdiktirala svoju želju glede imena »Bezuvjetno se mora zvati Konrad«, napisala je svojoj prijateljici Jenny jedno prilično otvoreno pismo: »Takav magarac! Pa zar je zato otišao na Zapad? Da me tako razočara. Zar bi to trebalo biti sve što on može napraviti?« Imala je u tome i pravo. Moja skoro deset godina mlada žena ostala je usmjerena prema cilju, položila je svaki ispit, postala je gimnazijskom profesoricom i zaposlila se; ja sam pak ostao što sam i bio. Ni sedam godina nije trajala ta naporna zabava i onda je vezi između mene i Gabi bio kraj. Meni je ostavila stan u starinskoj zgradi s pećnim grijanjem u Kreuzbergu i berlinsku učmalu malograđansku atmosferu koja se ničim ne da pokrenuti, a ona je s malim Konradom pošla u Zapadnu Njemačku, gdje je u MoUnu imala rodbinu te je uskoro primljena u školsku službu. Zgodan gradić na jezeru, koji je zahvaljujući smještaju u mirnom pograničnom području izgledao idilično. Po krajoliku uopće ne tako loš kraj preuzetno se naziva »Vojvodstvo Lauenburg«. Staromodno se tamo odvija život. Molln se u turističkim vodičima spominje kao »Eulenspiegelov grad«33. I kako je Gabi ondje provela djetinjstvo, uskoro se osjećala kao kod kuće. Ja sam, međutim, tonuo sve više i više. Nisam se čak riješio ni Berlina. Kap agencijsko piskaralo održavao sam se na površini. Usput sam u »Evan-geličkom nedjeljnom listu« objavljivao reportaže »Što je to zeleno na Zelenom tjednu?«34 i »Turci u Kreuzbergu«. A inače? Nekoliko zaguljenih priča sa ženama i kaznene uplatnice za krivo parkiranje. E da, godinu nakon Ga-bina odlaska: rastava. Svog sina Konrada viđao sam samo prilikom posjeta, dakle rijetko i neredovito. Jedan, kako se meni činilo, brzo izrasli dečko s naočalama, koji se po mišljenju njegove majke školski dobro razvijao i slovio kao vrlo darovit i nadasve senzibilan. Kad je onda u Berlinu pao Zid i kod Mustina odmah iza Ratzeburga, susjednog gradića Mollna, stajala otvorena granica, Konny je navodno odmah stao gnjaviti moju bivšu da s njim otputuje u Schwerin - što je značilo jedan dobar sat vožnje - kako bi ondje posjetio svoju baku Tullu. Tako ju je on zvao. Pretpostavljam po njezinoj želji. Nije ostalo na jednom posjetu, nažalost, kako ja danas kažem. Njih dvoje smjesta su se razumjeli. Još kad mu je bilo deset godina, Konny je koješta govorio kao starmali. Siguran sam da mu je mati posve napunila glavu svojim pričama koje se nisu odigravale samo na dvorištu stolarije u langfuhrskoj Elzinoj ulici. Ispričala mu je sve, čak i svoje pustolovine kondukterke u posljednjoj godini rata. Dječak mora da je poput spužve upijao te njene brbljarije. Naravno da ga je kljukala i pričom o vječno tonućem brodu. Odonda je Konny ili »Konradek«, kako je govorila mati, bio njezina velika nada. U to vrijeme često je dolazila u Berlin. U međuvremenu u mirovini, rado je putovala u svom »Trabanteku«. Ali mati je na putu bila samo da bi posjetila svoju prijateljicu Jenny; ja sam ostao sporedna stvar. I to mi je bilo ponovno viđenje! Bilo u sobičku za lutke tetke Jenny, ili u mojoj rupi u staroj zgradi u Kreuzbergu, ona bi samo govorila o Konradeku i o svojoj staračkoj sreći. Kako je dobro - govorila je - da se sad može više brinuti za nj, otkako je rasformiran veliki stolarski kombinat u narodnom vlasništvu, uostalom i uz njezinu pomoć. Ta ona rado pomaže da se on razvija. Već je opet pitaju za savjet. A što se tiče njezina unuka - sva je puna planova. Za toliku prekomjernu energiju tetka Jenny imala je samo još svoj zaleđeni osmjeh. A ja sam morao slušati: »Od moga Konradeka sigurno bude nešto velikog. A ne neki propalica kao ti...« »Tako je!« - rekao sam - »od mene nije postalo ništa iznimnnog, a više i neće. Ipak kako vidiš, mati, ja se razvijam - ako se to može nazvati razvojem - u strastvenog pušača.« Poput tog Zidova Frankfurtera - dodajem danas, koji je kao i ja palio cigaretu na cigaretu i o kome danas moram pisati, jer su hici pogodili cilj, jer je gradnja broda koji se počeo graditi u Hamburgu uznapredovala, jer je na Crnom moru navigacijski časnik Marinesko u blizini obale na jednoj uporabivoj podmornici obavljao službu, jer je 9. prosinca tridesetšeste pred sudom švicarskog kantona Graubiinden započeo sudski postupak protiv ubojice jugoslavenskog podrijetla koji je usmrtio rajhovskog Nijemca Wil-helma Gustloffa. U Churu su tri čuvara u civilu stajala pred stolom suca i klupom optuženika koji je stiješnjeno sjedio između dva redarstvenika. Po nalogu kantonal-nog redarstva stalno su pogledom pratili općinstvo te domaće i strane novinare: strahovalo se od atentata, ma s koje god strane. Zbog navale iz Rajha bilo je potrebno raspravu s kantonalnog suda prebaciti u dvoranu za sjednice Maloga vijeća Graubiindena. Obranu je bio preuzeo jedan postariji gospodin s bijelom kozjom bradicom, odvjetnik Eu-gen Curti. Udovicu ubijenoga kao sporednog tužitelja zastupao je poznati profesor Friedrich Grimm, koji je domalo po završetku rata pobudio pozornost svojim standardnim djelom »Političko pravosuđe - bolest našega doba«, pa se nisam začudio kad sam na internetu našao

novo izdanje te knjige koju je raspačavao njemačko-kanadski desni ekstremist Ernst Ziindel; u međuvremenu je taj borbeni spis navodno razgrabljen. No posve sam siguran da je moj schwerinski webmaster sebi pravodobno naručio jedan primjerak, jer su njegove stranice na internetu vrvjele od Grimmovih citata i polemičkih odgovora na - priznajem opširan pledoaje branitelja Curtija. Bilo je kao da će se proces voditi još jedanput, ovaj put u virtualno prepunom svjetskom teatru. Kasnije su moja istraživanja pokazala da je moj pojedinačni borac sebe napravio mudrijašem uz pomoć lista »Volkischer Beobachter«. Tako je više usputna vijest da su gospodi Hedwig Gustloff, kad je na drugi dan rasprave u crnini stupila u sudnicu, nazočni rajhovski Nijemci, nekoliko švicarskih simpatizera te iz Rajha pristigli novinari stojećke izručenim hitlerovskim pozdravom odali počast iskljuvana iz »Borbenog lista nacionalsocijali-stičkog pokreta Velike Njemačke«.35»Volkischer Beobachter« nije se pokazao prezentim samo za vrijeme rasprave što je trajala četiri dana koja valja nazvati povijesnima, već i na internetu; putem mreže rašireni citati iz pisma strogoga oca svom izgubljenom sinu također su uzeti iz tog borbenog lista, jer je rabinovo pismo - »Ništa više ne očekujem od tebe. Ti ne pišeš. Sad više i ne trebaš pisati...« - optužba pred sudom citirala kao svjedočanstvo o bezdušnosti optuženoga; njemu, stravstvenom pušaču, navodno je u stankama rasprave bilo dopušteno popušiti cigaretu-dvije. Dok je podmornički časnik Marinesko bio na moru ili je u crnomorskoj luci Sevastopolj imao izlaz, pa se može naslutiti da je zato tri dana vjerojatno bio mrtav-pijan, brod koji se u Hamburgu počeo graditi poprimao je svoj oblik — čekić za zakivanje danju i noću davao je ton — a optuženi David Frankfurter sjedio je ili stajao između obaju kantonalnih redarstvenika. Revnosno je priznao krivnju. Tako je procesu oduzeo napetost. Slušao je sjedeći, rekao stojeći: Odlučio sam, kupio, vježbao, vozio se, čekao, našao, ušao, sjeo, pucao pet puta. Svoja priznanja izgovarao je bez okolišanja i samo katkad zapinjući. Presudu je primio mirno, no na internetu je rečeno: »Bijedno plačući.« Kako u kantonu Graubiinden nije bila dopuštena smrtna kazna, profesor Grimm je, žaleći što je to tako, zahtijevao dosuđivanje najviše kazne: doživotno. Sve do objave presude - osamnaest godina strogog zatvora, potom izgon iz zemlje - sve to čitalo se online ekstremno pristrano u korist mučenika, no onda se moj webmaster otcijepio od Družine Schwerin. Ili je iznenada dobio društvo? Je li se opet nametnulo ono zanovijetalo i mudrijaš koji je već jednom bio zaposjeo chatroom? U svakom slučaju otpočela je ratnička igra s ulogama. U disputu koji bi zatim uvijek iznova živnuo sudionici su se oslovljavali imenima, pa je tako neki Wilhelm davao glas ubijenom zemaljskom gru-povodi, a neki David izlazio je na pozornicu kao ometeni samoubojica. Bilo je kao da se ta razmjena udaraca odigrava na drugom svijetu. No uza sve to stvari su se odvijale zemnom temeljitošću. Pri dogovorenom sastanku ubojice i ubijenoga stalno se prežvakavalo djelo i motiv djela. I dok je jedan propagandistički opširno izjavljivao odnosno obznanjivao da je u Rajhu u času sudskog procesa bilo 800000 nezaposlenih manje nego što se navodilo prethodne godine i pritom se oduševljavao: »To sve treba zahvaliti samo Vodi«, drugi je optuživački nabrajao koliko je židovskih liječnika i pacijenata protjerano iz bolnica i lječilišta te da je nacistički režim već 1. travnja tridesettreće pozvao na bojkot Zidova, nakon čega su izlozi židovskih trgovina i radionica obilježavani huškačkim parolama »Crkni, Cifute!«. Tako je to išlo povuci-potegni. I kad bi Wilhelm, da bi potkrijepio svoju tezu o nužnom održavanju čistoće arijske rase i njemačke krvi, stavio na mrežu Vođine citate iz knjige »Mein Kampf«, David je odgovarao s izvodima iz izvještaja »Vojnici u močvari« što gaje neki bivši zatočenik koncentracijskog logora objavio kod jednog švicarskog izdavača. Spor je tekao preozbiljno, zagriženo. Ipak je iznenada popustio ton. U chatroomu se čavrljalo. Kad bi Wilhelm pitao: »Daj reci zašto si pet puta pucao u mene«, David bi odgovorio: »Sorry, prvi hitac je bio promašaj. Postojale su samo četiri rupe.« Na to bi Wilhelm: »Točno. No tko ti je isporučio revolver?« David: »Kupio sam Bellermanna. I to samo za deset švicarskih frankića.« - »Prilično jeftino za oružje za koje bi zacijelo trebalo izbrojiti pedeset franaka.« — »Razumijem. Hoćeš time reći da mi je netko poklonio tu stvar. Zar ne?« - »Čak sam siguran da si pucao po nečijem nalogu.« - »Pa jasno! Po naredbi svjetskog židovstva.« Tako je tekao dijalog na internetu i tijekom sljedećih dana. Istom što bi se međusobno dokrajčili, zabavljali su se kao kad se prijatelji šale. Prije napuštanja chatrooma govorili bi: »Bok, ti klonirana nacistička svinjo!« i »Budi uspješan, Izače!«36 No čim bi netko pokušao da se kao surfer s Baleara ili iz Osla ugura u njihov razgovor u dvoje, naprasito bi ga izgurali van: »Gubi se« ili »Dođi kasnije!« Obojica vjerojatno bijahu stolni tenisači, jer su se pokazali oduševljeni njemačkim stolnoteniskim asom Jorgom Rofikopfom koji je - rekao je David - potukao čak i jednog kineskog majstora. Obojica su tvrdila da su za fair play. I obojica su se dokazala kao znalci koji su svaki put naizmjence hvalili svoja nova saznanja: »Ludo! Odakle ti taj citat Gregora Strassera?« ili »Nisam znao, Davide, da je Voda

Hildebrandta zbog skretanja ulijevo lišio položaja, a onda ga po želji vrlih Mecklenburžana ponovno postavio za gau-lajtera.« Moglo ih se držati za prijatelje, ma koliko se trudili da se za uzajamnu mržnju oduže jedan drugome. Na Wilhelmovo u chatroomu postavljeno pitanje: »Bi li ti, kad bi me Voda ponovno dozvao u život37, opet pucao u mene?«, David je od šuba odgovorio. »Ne, sljedeći put ti mene smiješ ukokati. Naslutio sam nešto. I već sam odbacio pretpostavku da je u fantomskoj igri s ulogama samo jedan spretan webmaster. Nasjeo sam dvama šaljivčina-ma koji su mislili krvavo ozbiljno. Kasnije, kad su se svi koji su bili umiješani u stvar pravili da nemaju pojma i da su užasnuti, rekao sam materi: »Od početka mi se to činilo čudnovatim. Kako to, pitao sam se, da su mladi danas posve ludi za tim Gust-loffom i svim onim što je inače još s njime u svezi. Jer da to nisu bili nekakvi starkelje koji online trate vrijeme, recimo vječno jučerašnji poput tebe, to mi je bilo od početka jasno...« Mati na to nije ništa rekla. Kao uvijek kad se nešto jako ticalo nje lice bi joj poprimilo izraz odsutnosti, to jest prevrnula bi do kraja očne jabučice. Za nju je ionako bilo nedvojbeno da se tako nešto moglo dogoditi zato što se desetljećima »o Gustloffu nije smjelo govoriti. Kod nas na Istoku ionako ne. A kod tebe tamo na Zapadu, ako se i govorilo o onome što je nekada bilo, onda uvijek samo o grdim stvarima, o Auschvvitzu i slično. Bože moj! Kako su se uzrujali u mom partijskom kolektivu, kad sam jedanput nešto pozitivnoga rekla o Kaadeef-brodovima, naime da je Gustloffbio besklasan brod...« I odmah se ponovno laćala da raspreda o mami i tati na putu za Norvešku: »Moja mama nikako se nije dala unutra, jer su, naime, u blagovaoni svi putnici na godišnjem odmoru sjedeli izmiješano, prosti radnici poput mog tate, ali i činovnici pa čak i partijski budže. Mora da je bilo skoro kao kod nas u Dedeeru38, samo još ljepše...« To s besklasnim brodom uistinu je bio šlager. Pretpostavljam da su zato radnici brodogradilišta ludo klicali kad je 5. svibnja tridesetsedme novogradnja s osam katova porinuta u more. Nedostajao je još dimnjak i zapovjednički most. Cijeli Hamburg bio je na nogama, na tisuće njih. Ali prigodom krštenja broda u blizini je stajalo samo deset tisuća narodnih drugova koje je Ley pozvao osobno. Hitlerov poseban vlak stigao je u deset sati na kolodvor Dammtor. Potom se, pozdravljajući čas ispruženom čas kutno savinutom rukom, u otvorenom Mercedesu i uz ovacije, razumije se, prošetao ulicama Hamburga. S pristanišnog mosta prebačen je u brodogradilšte barkasom. Svi brodovi u luci, pa i strani, bili su postavili zastave. A cjelokupna KdF-flota koja se sastojala od unajmljenih brodova, od Sierra Cordobe do Sit Louisa, bila je usidre na sa zastavama ponad jarbola. Neću sada nabrajati što je sve marširalo u kolonama, tko je radi pozdrava lupkao petama. Ispod tribine za krštenje tiskali su se radnici brodogradilišta i pozdravljali kad se uspinjao stepenicama. Prilikom posljednjih slobodnih izbora prije četiri godine mahom su još glasovali za socijaliste ili komuniste. Sada je postojala još samo jedna i jedina stranka; a utjelovljen postojao je Voda. Tek je na tribini za krštenje sreo udovicu. Poznavao je Hedwig Gustloff iz najranijeg borbenog vremena. Prije neuspjelog krvavog marša na Feldherrn-halle u Miinchenu dvadesettreće bila je njegova sekretarica. Kasnije, kad je on sjedio u zatočeništvu landsberške tvrđave, ona je u Švicarskoj tražila posao i našla muža. Tko je još inače smio na tribinu? Upravitelj pogona brodogradilišta, državni savjetnik Blohm i pročelnik partijske organizacije u poduzeću Pauly. Njemu sa strane stajao je, naravno, Ley. Ali i druge stranačke veličine. Nazočni su smjeli biti i hamburški gaulajter Kaufmann i schwerinsko-mecklenburški Hildebrandt. Ratnu mornaricu zastupao je admiral Raeder. A iz Da-vosa dugoga putovanja nije se plašio mjesni grupovoda NSDAP-a, Bohme. Držali su se govori. On se ovaj put suzdržao. Poslije Kaufmanna govorio je upravitelj pogona brodogradilišta Blohm & Voss; »Vas, Vodo moj, obavještavam u ime brodogradilišta: brod za odmor ljudi, izgradbeni broj 511, spreman je za porinuće!« Sve drugo se briše. Možda bih ipak trebao uzeti nekoliko bisera iz govora Roberta Leya prigodom krštenja. Svježe i slobodno oslovljavanje39 glasilo je: »Njemački ljudi«. A onda je, započinjući priču daleko unatrag, slavio svoju narodobrižničku ideju »Kraft durch Freude«, da bi naposljetku imenovao njene utemeljitelje: »Voda mi je onomad dao naredbu: »Pobrinite se da njemački radnik dobije svoj dopust, kako bi sačuvao živce, jer napravio ja što god htio, to ne bi imalo svrhe, kad njemački narod ne bi imao valjane živce. Radi se o tome da njemačke mase, njemački radnici budu dovoljno snažni, kako bi mogli shvatiti moje misli.« Kad je udovica kasnije obavila krštenje riječima: »Krstim te imenom Wilhelm Gustloff«, klicanje mase jakih živaca nadjačalo je zveket boce šampanjca na pramcu broda. Obje pjesme su pjevane, dok se novi brod oslobađao navoza... Međutim, meni, preživjelom s Gustbffa, pri svakom porinuću na kome kao novinar moram biti nazočan ili ga doživljavam na televiziji potonuće broda koji je kršten i porinut u more po najljepšem svibanjskom vremenu potiskuje svaku drugu sliku. Negdje u to vrijeme kad je David Frankfurter već sjedio u churskom zatvoru Sennhofi u Hamburgu se

na komadiće razbila boca sa šampanjcem, Alexander Marinesko nalazio se ili u Lenjingradu ili Kronstadtu na tečaju zapovijedanja. Svakako je s Crnoga mora po naredbi prebačen na istočni rub Baltika. Budući da čistke što ih je naredio Staljin nisu poštedjele admi-ralitet baltičke flote, već u ljeto postao je zapovjednik jedne podmornice. M96 pripadala je starijoj podmorničkoj klasi i bila je podesna za plovidbe i borbene akcije u priobalnim vodama. Čitam dostupne mi informa* čije da je M96 s dvjestapedeset tona istisnine i četrdesetpet metara dužine tek manja podmornica s osamnaest članova posade. Marinesko je dugo ostao zapovjednik te podmornice koja je s brodskom jedinicom opremljenom samo s dva torpeda operirala sve do unutrašnjosti Finskoga zaljeva. Pretpostavljam da je u blizini obale opetovano uvježbavao površinski napad i potom brzo zaronjavanje. Dok se unutrašnjost izgrađivala od najdonje palube do palubnog sunčališta, dimnjaka, zapovjedničkog mosta i radio-stanice, a duž baltičke obale se održavale vježbe zaronjavanja, u Churu je proteklo jedanaest mjeseci utamničenja; tek tada se brod mogao otisnuti od keja za opremanje i isploviti na probnu plovidbu niz Elbu u Sjeverno more. Čekat ću, dakle, dok se nakon sadašnjeg minuća sekunde ne bude ponovno moglo odvrtjeti vrijeme pripovijedanja. Ili da u međuvremenu riskiram prepirku s nekim čije zanovijetanje ne bi valjalo prečuti? On iziskuje jasna sjećanja. On hoće znati kako sam kao dijete negdje od svoje treće godine života gledao, mirisao, opipavao mater. On kaže: »Prvi dojmovi određujući su za daljnji život.« Ja kažem: »Tu nema ničega za sjećanje. Kad su mi bile tri godine, ona je tek bila završila svoje stolarsko naukovanje. E lijepo, pred očima mi je dugačko zakovrčana blanjevina i u obliku tornja složena drvca kako se ruše, koja mi je donosila iz radionice. Igrao sam se iverjem i drvcima. A inače? Mati je vonjala po koštanom ljepilu. Gdje god je stajala, sjedila, ležala - o Bože, njezin krevet - zadržavao se taj vonj. Kako još nije bilo jaslica, mene je najprije ostavljala kod jedne susjede, a potom u dječjem vrtiću. Tako je to, međutim, bilo kod svih zaposlenih majki diljem Radničke i seljačke države40, ne samo u Schwerinu. Sjećam se debele i mršave ženskadije što nam je zapovijedala, pa i kaše od krupice u kojoj je stajala žlica. Ipak mrve sjećanja poput ovih teško će zasititi Staroga. On ne popušta: »U moje vrijeme otprilike desetogodišnja Tulla Pokriefke imala je lice točka-zarez-crta; kako li je, međutim, izgledala kao mlada žena i stolarska pomoćnica, negdje oko pedesete godine kad su joj bile dvadesettri godine? Je li nanosila šminku? Jesu li je viđali s rupcem na glavi ili kao majčicu ispod šešira sa spuštenim obodom? Je li joj kosa padala ravno, ili je nosila trajnu? Je li vikendom možda hodala uokolo s viklerima?« Ne znam da li ga moje obavijesti mogu smiriti; moja slika matere dok je još bila mlada jako je oštra i mutna istodobno. Znam je samo bjelokosu. Od početka je imala bijelu kosu. Ne srebrnastobijelu. Jednostavno samo bijelu. Tko bi mater pitao o tome, čuo bi: »To se dogodilo pri porodu moga sina. I to na torpdenom čamcu koji nas je spašavao...«A tko je bio spreman čuti više, doznao bi da je od tada i to već u Kolbergu kad su preživjeli, mati s dojenčetom, napuštali torpedni čamac Lav bila bijela bjelcata. Reče da je tada nosila poludugačku kosu. No nekoć dok još nije »kao na zapovijed s najvišeg mjesta« bila pobijelila, njena kosa po naravi približno plava, ponešto crvenkasta, navodno joj je padala na ramena. Na ostala pitanja - on ne popušta - uvjeravao sam svoga naredbodavca da postoji samo malo materinih fotografija iz pedesetih godina. Na jednoj se vidi s kratko ošišanom bijelom kosom dužine šibice. Pucketala joj je kad sam je gladio, što mi je ponekad dozvoljavala. I tako još dan-danas kao stara žena hoda svijetom. Tek joj je bilo sedamnaest godina, kad je odjednom pobijelila. »Ah, pa što!? Mati nikada nije bojala ili davala bojati kosu. Nijedan od njezinih drugova nikada je nije doživio plavocrnu ili zlatnocrvenu.« »A inače? Što ima drugo od sjećanja? Na primjer muškarci? Je li ih štogod bilo?« Misli se na one koji su ostajali preko noći. Jer Tulla Pokriefke je još kao neodrasla bila luda za muškarcima. Bilo u kupalištu Brosen ili u službi kao kondukterka u tramvaju između Danziga, Langfuhra i Olive, uvijek su oko nje bili dečki, ali i pravi muškarci, na primjer vojnici s bojišnice na dopustu. »Je li prestala njena sitna ludost za muškarcima kasnije, kad je već bila bjelokosa žena?« Sto to Stari sebi zamišlja? Vjeruje li možda da je mati samo zato što joj je kosa pobijelila od šoka živjela poput opatice? Muškaraca je bilo više nego dovoljno. Ali oni nisu ostajali dugo. Jedan je bio zidarski predradnik i posve pristojan. On je donosio ono što se jedva jedvice dobivalo samo na bonove: na primjer jetrenu paštetu. Bilo mi je već deset godina, kad je u nas u stražnjem dvorištu Ulice Lehm 7 sjedio u kuhinji i pucketao svojim naramenicama. Zvao se Jochen i htio je svakako da mu jašim na koljenima. Mati ga je zvala »Jochen broj dva«, jer je kao poluodrasla poznavla nekog gimnazijalca koji se zvao Joachim, a zvali su ga Jochen. »Ali on ništa nije htio od mene. Čak me nije ni rukom taknuo...« Jednom mati mora da je izbacila Jochena broj dva, ne znam zašto. I kad mi je bilo oko trinaest godina, dolazio je po završetku službe a ponekad i nedjeljom jedan iz Narodne policije. Bio je potporučnik i

Saksonac, mislim iz Pirne. On je donosio zapadnu pastu za zube Colgate i još druge zaplijenjene stvari. Uostalom, zvao se također Jochen, i zato je mati znala reći: »Sutra će doći broj tri. Budi malčice prijazan prema njemu kad dođe...« Jochen broj tri izbačen je, jer ju je kako je rekla - »pošto-poto htio oženiti«. Ona nije bila za udaju. »Ti si mi baš dovoljan«, rekla je, kad mi je s petnaest bila puna kapa svega. Ne škole. Tamo sam, osim u ruskome, bio dobar. Ali FDJ-skog41 cirkusiranja, akcija berbe, akcijskih tjedana, vječitog guslanja o izgradnji, pa i matere bilo mi je dosta. Više nisam mogao slušati kad mi je, najčešće nedjeljom, uz valjuške i pirekrumpir servirala i svoje priče o Gustbffu: »Sve je počelo kliziti. Ne tako nešto ne može se zaboraviti. To nikada ne prestaje. Ne sanjam samo to kako je, kad je bio kraj, nad vodom nastao jedinstven vapaj. I sva dječica medu santama leda...« Ponekad bi mati, kad je poslije nedjeljnog objeda sjedila za kuhinjskim stolom uz svoj lonac kave, rekla samo »Bio je to zapravo lijep brod«, i nakon toga ni riječ više. Ali njezin odsutan pogled govorio je dovoljno. To je vjerojatno točno. Wilhelm Gustloff, kad je konačno dovršen i sav u bijeloj boji krenuo na prvu plovidbu, mora da je od pramca do krme bio plovidbeni doživljaj. To se čulo čak i od ljudi koji su se nakon rata od početka pravili uvjerenim antifašistima. A oni što su smjeli na brod navodno su se iza toga kao ozareni vraćali na kopno. Već prilikom druge dvodnevne pokusne plovidbe, po inače olujnom vremenu, na brod su ukrcali radnike i namještenike brodogradilišta Blohm & Voss, a osim njih i prodavačice Konzumne zadruge Hamburg. No kad se Gustloff 24. ožujka tridesetosme na tri dana otisnuo na more, medu putnicima je bilo i okruglo tisuću Austrijanaca koji su prošli kroz stranačko sito, jer dva tjedna kasnije narod Istočne marke42 imao je glasovati za nešto što je Wehrmacht brzim ulaskom već bio izvršio: pripojenje Austrije. Isto tako na brod je došlo i trista djevojaka iz Hamburga - izabrane članice BdM-a - i daleko više od sto novinara. Samo šale radi i da bih iskušao sebe pokušavam sad sebi pretpostaviti kako bi moja novinarska malenkost reagirala kad je odmah na početku putovanja u programu bila navedena konferencija za tisak u brodskoj dvorani za svečanosti i kinopredstave. Ja sam, doduše, kao što veli mati i zna Gabi, sve drugo doli junak, no možda bih ipak bio toliko radoznao da postavim pitanje o financiranju novogradnje i imovini Njemačke fronte rada, jer bih kao i ostali novinari bio znao da je Ley, taj čovjek velikih uspjeha, tako velike skokove mogao napraviti samo uz pomoć ušteđevina što ih je počistio od svih zabranjenih sindikata. Zakašnjeli pokusi neustrašivosti! Koliko poznajem sebe, svakako bi mi preko usana prešlo zamršeno pitanje o preostalom kapitalu, na što bi mi KdF-ov voda puta, koga se ničime nije moglo smesti, bio promptno odgovorio: Njemačka fronta rada, kao što se i vidi, pliva u zlatu. Već za nekoliko dana s brodogradilišta Hotvaldt bit će porinut u more i ogroman elektromotorni brod i, kako se sad već smije pretpostaviti, krstit će ga imenom Ro-berta Leya. Onda je za naručenu novinarsku hordu otpočelo razgledavanje broda. Daljnja pitanja su progutana. Pa i ja koji za vrijeme stvarne djelatnosti u svom zvanju nisam otkrio neku sablazan, nikad pronašao neki leš u podrumu, prijevaru u vezi s dobrovoljnim prilozima kao ni potkupljene ministre, bio bih kao antedatirani novinar kao i svi drugi držao jezik za zubima. Smjeli smo se samo iščudavati po dužnosti od palube do palube. Osim posebnih kabina za Hitlera, za Leya, kojih razgledavanje nije bilo dopušteno, brod je nesumnjivo bio besklasno uređen. Iako sve detalje poznajem samo s fotografija i iz prenesenog mi gradiva, ipak mi se čini da sam tome prisustvovao oduševljen i istodobno znojan od kukavičluka. Vidio sam prostrano palubno sunčalište bez dosadnog nadgrađa, vidio sam kabine za tuširanje i sanitarne uređaje. Vidio sam to i revno pribilježio. Kasnije smo na donjem palubnom šetalištu mogli uživati u besprijekorno lakiranim stijenkama i opločenju od orahovine u društvenim prostorijama. Zapanjeno smo gledali dvoranu za svečanosti, dvoranu s narodnim nošnjama te njemački i muzički trijem. U svim dvoranama visjele su slike Vode koji je iznad nas ozbiljno, ali i odlučno gledao u budućnost. U nekim dvoranama smio je u manjem formatu biti izložen i Robert Ley. No slikovni ukras pretežno se sastojao od pejsaža u ulju naslikanih načinom starih majstora. Pitali smo za imena suvremenih umjetnika i pravili zabilješke. Kad su nas u međuvremenu pozvali na svježe točeno pivo, naučio sam izbjegavati dekadentnu riječ »bar« i pisao kasnije staronjemačkim izborom riječi o »sedmorim udobnim šankovima« na KdF-brodu. Potom su nas zapljusnuli brojkama. Tek ovoliko: U kuhinjskom području glavne A-palube svakog je dana s pomoću hipermodernog uređaja za pranje tanjura sjaj moglo dobiti 35000 prljavih tanjura. Saznali smo da prilikom svake plovidbe na zalihi ima 3400 tona pitke vode, kojima kao vodovod služi visoki spremnik u unutrašnjosti jednog jedinog dimnjaka. Kad smo razgledavali E-palubu, gdje su hamburške BdM-cure bile uselile u - kako se to zvalo - »ploveće prenoćište za mladež« s kabinama,

vidjeli smo i plivalište koje je bilo smješteno na istoj palubi, bazen koji je zapremao šezdeset tona vode. I daljnji brojčani podaci koje više nisam bilježio. Neki su od nas bili radosni što su ostali pošteđeni broja pločica i pojedinih dijelova staklenog mozaika oslikanog djevojkama ribljega tijela i čudesnim morskim životinjama. Samo zato što od djetinjstva određenog materom znam da je drugi torpedo plivalište i njegove pocakljene glinene pločice kao i krhotine mozaika pretvorio u tanad, bilo bi mi glede plivačkog bazena u kojemu se zabavljalo mesnato jato mladih cura ipak još na um moglo pasti pitanje koliko li je on ležao ispod razine mora. A dvadesetdva čamca za spašavanje na gornjoj palubi možda mi se ne bi učinila dovoljnima. No nisam to propitivao, nisam prizivao katastrofu, nisam predviđao što će se dogoditi sedam godina kasnije u jednoj ledenoj ratnoj noći, kada na brodu, kao što se to predviđalo za mirno doba, nije bilo oko tisuću petsto svakodnevnicom neopterećenih ljudi, nego je oko desetak tisuća duša slutilo svoj možebitan kraj i doživjelo ga u broju koji se samo može procjenjivati; čak više sam, bilo kao novinar »Volkischer Beobachtera«, bilo kao dopisnik solidnog »Frankfurter Zei-tunga« visokim ili stvarno prigušenim tonovima pjevuckao himnu o zgodnim brodskim čamcima za spašavanje, kao da bijahu nekakav ugodan poklon organizacije »Kraft durch Freude«. Malo kasnije trebalo je, međutim, jedan od čamaca spustiti u more. Potom još jedan. I to se nije dogodilo radi vježbe. Prilikom svoje druge plovidbe, ovaj put na morskoj cesti koja ide iz Dovera, Gustloffje dospio u olujni sjeverozapadnjak i dok se punom snagom borio s olujnim morem, primio je SOS-poziv engleskog parobroda Pe-gaway, kome je bilo razbijeno tovarno grotlo, a kormilo slomljeno. Kapetan Liibbe koji je na početku sljedećeg KdF-ova putovanja na otok Madeiru umro od kljenuti srca, odmah je naredio da se brod usmjeri prema mjestu nesreće. Dva sata kasnije u tami je reflektorskim tražilom otkriven Pegaway koji je već bio duboko utonuo. Tek rano izjutra uspjeli su usprkos pojačanju olujnog sjeverozapadnjaka spustiti u more jedan od dvadesetdva čamca za spašavanje, koga je uzburkano more, međutim, bacalo o palubnu stijenku broda, nakon čega se otisnuo jako oštećen. Kapetan Liibbe odmah je dao spustiti u more najveći motorni čamac, kojem je nakon više zaleta uspjelo preuzeti devetnaest mornara i po oluji koja se u međuvremenu počela stiša-vati dovesti ih na sigurno. Napokon su opazili i otisnuti čamac na vesla, pa je spašena i njegova posada. O tome se pisalo. Domaće i strane novine hvalile su čin spašavanja. Ali opširno i s vremenske distance učinio je to samo Heinz Schon.43 On je, kao što ja to sada činim, iskoristio gomilu ondašnjih novinskih izvještaja. Njegov razvojni put je poput moga vezan za taj zlosretni brod. Nešto manje od godinu dana prije svršetka rata došao je na Gustloffzz blagajničkog asistenta. Heinz Schon zapravo je nakon uspješnog uspona u mornaričkoj Hitle-rovoj mladeži htio u ratnu mornaricu, ali zbog lošeg vida morao se unovačiti u trgovačkoj mornarici. Budući da je preživio potonuće KdF-ova putničkog, potom bolničkog, zatim vojnog te najzad izbjegličko-transportnog broda, počeo je nakon rata skupljati i zapisivati sve što se ticalo Gustbffovih dobrih i loših vremena. Poznavao je samo tu jednu temu - ili je jedino ta tema posvojila njega. Stoga sam siguran: mati bi od početka bila uživala u Heinzu Schonu. Međutim, njegove knjige koje su na Zapadu nalazile nakladnike u DDR-u su bile nepoželjne. Tko je čitao njegove izvještaje, šutio je. Ni ovdje ni preko - Schonove obavijesti nisu bile tražene. Čak kad je uz njegovu savjetodavnu pomoć potkraj pedesetih godina snimljen film »Noć se spustila nad Gotenha-fenom«, odjek je bio umjeren. Doduše, nije baš ni dugo tome, na televiziji je bila jedna dokumentarna emisija, no uvijek je još tako kao da ništa ne može nadmašiti Titanic, kao da broda Wilhelm Gustloffnije ni bilo, kao da nema mjesta za još neku nesreću, kao da se smijemo sjećati samo onih, a ne i ovih mrtvih. Ali i ja sam šutio, suzdržavao se, isključivao se, moralo me se prisiljavati. I ako sad, isto kao preživjeli, osjećam malu bliskost s Heinzom Schonom, onda samo zato što mogu profitirati od njegove opsjednutosti. On je popisao sve: broj kabina, ogromne količine hrane za putovanja, veličinu palubnog sunčališta u kvadratnim metrima, potpuni broj čamaca za spašavanje, a najzad i onih što su nedostajali te naposljetku i broj mrtvih i preživjelih, koji se u svakom novom izdanju njegove knjige povećavao. Dugo je njegov sakupljački mar bio u sjeni, no Heinza Schona koji je bio godinu dana stariji od matere i koga bih, da se rasteretim, mogao predstaviti kao poželjnog oca, sad će sve češće citirati na internetu. Tamo se nedavno radilo o nekom srcedrapateljnom filmu igranom na kolosalan način, onom u Hollywoodu novosnimljenom potonuću Titanica, koji je uskoro potom dobro prodan na tržištu kao najveća pomorska katastrofa svih vremena. Ovoj budalaštini suprotstavile su se trijezno citirane brojke Heinza Schona. Naravno s odjekom, jer otkako Gustloff plavi u cy-berspaceu i proizvodi virtualne valove, desna scena na stranicama mržnje ostaje online. Tamo je otvoren lov na Židove. Desni radikali na svojoj web-stranici traže »Osvetu za Wilhelma Gustloffa!« kao da se ubojstvo u Davosu dogodilo jučer. Najoštriji tonovi - »Ziindelsite« - dolaze iz Amerike i Kanade. Ali i na internetu njemačkog

jezičnog područja umnožavaju se home-pages koji na world wide web-u pod adresama »Nacionalni otpor« i »Thu-lent« daju oduška svojoj mržnji. Kao prvo, iako manje radikalno, online se pojavila adresa www.blut-zeuge.de. Ona je otkrićem broda koji ne samo da je potonuo, već je, postavši legendom, jer je bio potiskivan, privukao na tisuće i dobiva sve više korisnika. Tako je moj pojedinačni borac, koji je u međuvremenu stekao protivnika i sportskog druga pod firmom »David«, s ponosom koji se doima infantilno, svemu umreženom svijetu obznanio Gustloffovo spašavanje engleskih brodolomaca. Kao da su stanoviti novinski članci jučer još bili svježe tiskani, citirao je pohvalne riječi britanskog tiska za njemački spasilački čin kao novost. Zatim je od svog protuigrača htio saznati je li pak u Churu zatočeni ubojica Židov Frankfurter čuo za junački spasilački podvig. A David je odgovorio: »U zatvoru Sennhof danomice se dugo sjedilo za klepetavim tkalačkim stanovima i malo se vremena nalazilo za novinsku lektiru.« Za Davida je zapravo sad moralo biti važno da zna je li podmornički časnik koji je krstario u baltičkim priobalnim vodama imenom Marinesko znao za to da su mornari s Gustloffa spašavali brodolomnike s Pegawaya i je li tako prvi put imao priliku sricati ime predodređenog mu ciljnog objekta. Ali to pitanje nije dolazilo. Štoviše, webmaster Wilhelm slavio je kasnije datiranu akciju KdF-broda kao »plovećeg birališta« ponovno s takvim oduševljenjem, kao da je taj propagandni trik bio djelotvoran tek nedavno, a ne pred nešto manje od šezdeset godina. Radilo se o narodnom izjašnjavanju o već izvršenom pripojenju Austrije od sada Velikonjemačkom Rajhu. Jer Nijemcima i Austrijancima što su živjeli u Engleskoj imalo se pružiti mogućnost da glasuju. Birači su išli na brod preko pristanišnog mosta u Tilburvju, a glasovalo se izvan zone od tri milje. U vezi s time dvojac Wilhelm i David sjetio se jedne raspre. Kao prilikom stolnog tenisa: igrački se radilo o tijeku izbora. Wilhelm je postojano isticao da je tajnost izbora bila osigurana postavljanjem izbornih kabina; David se rugao tome, jer je medu približno dvije tisuće njih s pravom glasa navodno bilo svega četvoro onih što su glasovali protiv pripojenja: »Ta poznati su ti rezultati od devedesetdevetzarezdevet«! Citiravši »DailvTelegraph« od 12. travnja tridesetosme, Wilhelm će na to: »Nikakav pritisak nije izvršen! A to su, dragi moj Davide, pisali Englezi koji nas Nijemce inače taru gdje god mogu...« Zabavljala me ta apsurdna chatroomska čarka. No onda mi je jedna Wilhelmova upadica zamirisala prilično sumnjivo. Ta poznavao sam to! On je, da bi otupio oštricu Davidove sprdnje, pretjerao do tvrdnje: »Tvoje tako veliko hvaljene demokratskih izbora nesumnjivo određuju interesi pluto-krata, svjetsko židovstvo. Sve samo prijevara!« Nešto slično nedavno mi je ponudio i moj sin. Viđao sam Konnvja prilikom posjeta; i kada sam, ne bih li stupio s njim u razgovor, očinski usput spomenuo svoj izvještaj o predstojećim izborima za zemaljsku skupštinu u Schleswig-Holsteinu, imao sam što čuti: »Ta sve je to prijevara. Bilo u Wall Streetu ili ovdje: posvuda vlada plutokracija, upravlja novac!« Nakon prvog putovanja na Madeiru na kojem je kapetan Liibbe preminuo i od Lisabona nadalje zapovijedanje preuzeo kapetan Petersen započela su, sada pod kapetanom Heinrichom Bertramom, ljetna putovanja u Norvešku. Ukupno ih je bilo jedanaest, a trajala su svaki put po pet dana i - kao posebno poželjna - brzo bi bila rasprodana. Sljedeće su godine također spadala u KdF-program. I prilikom jedne od posljednjih brodskih tura u unutrašnjost fjordova — pretpostavljam da je to bila pretposljednja, sredinom kolovoza - na brodu su bili materini roditelji. Zapravo, langfuhrsko okružno partijsko rukovodstvo je kao putnike za Norvešku bilo odabralo stolarskog majstora Liebenaua i njegovu ženu, jer je majstoru pripadao pas ovčar imenom Haraš kojem je uspjelo da u kavezu republičkog redarstva pokrije kuju iz čijeg legla je proistekao Vođin pas-ljubimac Princ, dar pokrajinske uprave, zbog čega je rasplodni pas Haraš više puta spominjan u »Danziger Vorpostenu«. Ovu bajku mati mi je pjevala od djetinjstva: njezina pseća priča skupa s rodoslovljem u duljini romana. Uvijek kad je bila priča o psu, spominjano je i dijete Tulla. Na primjer, mati se kad joj je bilo sedam godina i kad se u Baltičkom moru utopio njezin brat Konrad navodno tjedan dana zavukla u kućicu psa koji je čuvao stolariju. Tih dana nije se od nje čulo ni riječi. »Čak sam i žderala iz njegove plehna-te zdjelice. Životinjsku iznutricu i crijeva! To što pas obično dobiva. To je bio moj tjedan u pasjoj kućici, kad ni riječ nisam izustila, tako me je boljelo to s našim Konradom. On je od djetinjstva bio gluhonijem...« No kad je vlasniku pasa Liebenauu, čiji je sin Harry bio materin bratić, ponuđeno putovanje u Norvešku na svima omiljelom KdF-brodu, odustao je, jer je njegova stolarija imala visoku konjunkturu: izgradnju baraka u blizini zračne luke. Okružnom rukovoditelju Partije predložio je da na put pode njegov vrijedni pomoćni radnik, revan stranački drugAugust Pokriefke sa ženom Ernom. Troškove za mjesta u kabinama i povratne karte za Hamburg, koje ionako bijahu po sniženoj cijeni, rekao je da će podmiriti iz blagajne pogona. »Da još postoje slike što su ih snimili na Gustbffu, mogla bih ti pokazati što su sve vidjeli u tih par

dana...« Tullina majka mora da je posebice bila oduševljena dvoranom s narodnim nošnjama, zimskim vrtom, jutarnjim zajedničkim pjevanjem te brodskim glazbenim sastavom što je navečer svirao. Nažalost ni u jednom fjordu nije bio dopušten izlaz na kopno, vjerojatno zbog deviza kojima se strogo upravljalo u Rajhu. Međutim, na jednoj od slika, koja se navodno izgubila zajedno s albumom »kad je brod doživio kraj« medu norveškom grupom u narodnim nošnjama kojoj je bilo dopušteno da dođe u posjet na brod, navodno su vidjeli Augusta Pokriefkea kako se smije i pleše. »Moj tata, koji je inače bio veseljak, bio je od jutra do mraka oduševljen kad se vratio z Norveške. Samo što je bio stopedesetpostotni. I zato je htio da ja postanem članicom kod mladih cura. Ali ja to nisam htjela. Ni poslije kad su nas uzeli doma u Rajh i kad su sve cure morale ući u Be-deem...«44 Valjda je točno to što je mati tvrdila. Ona se nije dala organizirati. U nje je sve bilo samo dobrovoljno. No i kao članica SED-a45 i prilično uspješna voditeljica stolarske brigade koja je proizvodila na tone namještaja za spavaće sobe za Ruse, tako da je i kasnije prilikom unutarnjeg uređenja panelno građenih zgrada projekta Grofier Dreesch46 najčešće imala pozitivnu bilancu, priskrbila je sebi poteškoće, jer se svugdje smatrala okruženom re-vizionistima i sličnim klasnim neprijateljima. No to što sam iz vlastite pobude postao članom FDJ-a također joj nije odgovaralo: »Zar nije dosta što ja tu moram tegliti za te hahare.« Moj sin očito je mnogo toga poprimio od moje matere. To mora da su geni, kao što pretpostavlja moja bivša. U svakom slučaju Konny se nikamo nije htio učlaniti, pa čak ni u ratzerburški veslački klub ili - kako ga je Gabi nagovarala - u izviđače. Morao sam slušati kako govori: »On je tipičan samotnjak koji se teško socijalizira. Neki od mojih kolega učitelja kažu da je Konnvjevo mišljenje isključivo okrenuto prošlosti, ma koliko se prema vani zanimao za tehničke novotarije, na primjer za računala i modernu komunikaciju..« Pa da! Mati je bila ta koja je mome sinu uskoro nakon jubilarnog susreta preživjelih u baltičkom kupalištu Damp poklonila jedan Mac sa svim mogućim pomagalima. Bilo mu je tek petnaest godina, kad mu je omogućila da ga obuzme strast. Ona, samo ona je kriva što je dečko pošao ukrivo. Gabi i ja svakako se slažemo u jednome: kad je Konny na dar dobio računalo, otpočela je sva ta nesreća. Ljudi koji su svagda usredotočeni samo na jedno, dok to ne zatinja, počne se dimiti, zapali se — uvijek su mi bili sumnjivi. Gustloff, na primjer, koji je išao samo za ciljem što ga je određivala Vođina volja, ili Marinesko, koji je u mirno doba uvježbavao samo jedno: potapanje broda, ili pak David Frankfurter, koji je zapravo htio ustrijeliti sebe, a onda, da bi upozorio svoj narod, sa četiri hica izrešetao tijelo nekog drugoga. O njemu koji bijaše turobna lika režiser Rolf Lyssy je koncem šezdesetih godina snimio film. Pogledao sam videokasetu na kućnom televizijskom ekranu; u kinematografima se već dugo ne daje taj film u crnobijelom. Lyssy prilično korektno postupa sa činjenicama. Studenta medicine koji na početku nosi francusku kapu i potom šešir vidimo kako očajnički puši i guta tablete. Prilikom kupnje revolvera u bernskom starom gradu dva tuceta čahura stoji tri franka i sedamdeset rapena. Još prije nego što Gustloff u civilnoj odjeći ulazi u radnu sobu, Frankfurter koji čeka, drukčije nego u mojoj verziji, stavlja šešir na glavu, premješta se iz fotelje na stolicu i zatim puca sa šeširom na glavi. Nakon što se predao policijskoj postaji u Davosu i mirno izrecitirao svoje priznanje kao napamet naučenu školsku pjesmu, na službeni stol stavlja revolver kao dokaz. Nešto novo film ne kaže. Zanimljive su, međutim, snimke iz filmskog žurnala koje prikazuju lijes prekriven zastavom s kukastim križem, dok sni-ježi. Čitav Schwerin je u snijegu, dok je žalobna povorka na svom putu. Za razliku od opisa u izvještajima, samo nekolicina civilnih osoba pozdravlja lijes s uzdignutom rukom. Glumac u ulozi Frankfurtera, koji je na procesu postavljen između dva kantonalna redarstvenika, doima se prilično malim. On kaže: »Gustloff je bio jedini koji mi bijaše dostupan...« Također kaže: »Htio sam pogoditi bacila, a ne osobu...« Nadalje film prikazuje kako uznik Frankfurter između dva druga zatočenika danomice radi za tkalačkim stanom. Vrijeme prolazi. Tako biva jasno da on tijekom prvih godina zatočeništva u zatvoru Sennhofu Churu — dok istodobno i kao u nekom drugom filmu zapovjednik podmornice Alexan-der Marinesko u priobalnim vodama istočnog Baltika uvježbava brzo izro-njavanje i površinski napad, a KdF-brod Wilhelm Gustloff po tko zna koji put za cilj putovanja ima fjordove Norveške i ponoćno sunce - polagano ozdravlja od svoje koštane bolesti: izgleda dobro uhranjen, bucmast i više ne puši. Naravno da se u Lyssyjevom filmu ne vide ni Gustloff ni sovjetska podmornica; samo opetovane scene tkalačkih stanova i šum koji proizvode daju naslutiti da uz sve veću proizvodnju jednostavne tkanine prolazi i vrijeme. A zatvorski liječnik uzniku Frankfurteru stalno potvrđuje da mu trajni boravak u zatvoru pomalo vraća zdravlje. Izgleda, doduše, kao da je počinitelj već odležao za svoj zločin i da je sada drugi čovjek, no ja ostajem pri svome: stran, sumnjiv mi je svatko tko pred očima ima samo jedan jedini cilj, kao na primjer moj sin... Ona je to usadila u nj. Zato, mati, i zato što si me rodila kad je brod tonuo, mrzim te. I to što sam

preživio katkad mi je mrsko, jer da si se ti, mati, poput tisuću drugih, kad je naređeno »Spašavaj se tko može!«, tik pred porodom bacila u more i usprkos pojasu za spašavanje oko trbuha smrznu-la u ledenoj vodi, ili da te vodena struja povukla preko pramca tonućeg broda u dubinu skupa sa mnom nerođenim... Ali ne. Ja ne smijem, ne smijem još doći do prijelomne točke moje slučajne egzistencije, jer je brod imao pred sobom još mirnodopskih KdF-pu-tovanja. Deset puta oplovio je talijansku čizmu, uključivši i Siciliju, i to s izlazom na kopno u Napulju i Palermu, jer Italija je, naravno, kao uzorno fašistički organizirana bila prijateljska zemlja; tu kao i tamo pozdravljalo se uzdignutom desnicom. Nakon noćne vožnje vlakom svagda pomno odabrani putnici ukrcavali su se na brod u Genovi. A nakon kružnog putovanja vraćali bi se željeznicom iz Venecije. Sve češće bijahu tu velike zvjerke iz stranačkog i gospodarskog života, što je besklasno društvo na KdF-brodu dovodilo u nezgodan položaj. Primjerice za vrijeme jednog kružnog putovanja kao pozvani gost došao je na brod glasoviti pronalazač automobila Volkswagen, koji su u početku nazivali KdF-auto; profesor Porsche posebice se zanimao za osobito moderno strojno postrojenje broda. Nakon što je prezimio u Genovi, Gustloff'je sredinom ožujka trideset-devete ponovno stigao u Hamburg. Kad je nekoliko dana kasnije u pogon stavljen Robert Ley, KdF-flota brojila je trinaest brodova, no s putovanjima radnika i službenika na odmoru za sada je bilo gotovo. Bez poznatog cilja i bez putnika otisnulo se sedam brodova flote, medu njima Ley i Gustloff, niz Elbu, i tek kod Brunsbiittelkooga jedna do tada zapečaćena naredba obznanila je cilj putovanja: španjolsku luku Vigo. Po prvi put imali su ti brodovi poslužiti kao vojni transporteri. Budući da je građanski rat bio završen, a general Franco i s njime falanga odnijeli pobjedu, njemački dragovoljci »Legije Kondor« koji su se od tridesetšeste borili na Francovoj strani smjeli su se vratiti kući. Vojna udruga pod ovim imenom internetu koji sve preživa bila je, naravno, pronađena hrana. Prije od svih informaciju o povratnom transportu pukovnije protuzračne obrane 88 priopćio je www.blutzeuge.de. Povratak legionara na Gusthff prezentiran je tako upečatljivo kao da su tek jučer pobijedili crvene. Moj webmaster izvještavao je solo, chatroom je ostao zatvoren, nije dopuštao duet koji bi kao temu - Wilhelm protiv Davida -imao bombardiranje baskijskog grada Guernice našim avionima Junker i Heinkel, iako su avioni ovoga tipa, bilo da su se obrušavali ili bacali bombe, neprekidno slikama ispunjavali web-stranicu pobjedničkoga slavlja. Na početku se glasnogovornik Družine Schwerin pravio distanciranim kao vojni povjesničar, ukazujući da je Španjolski građanski rat pružio mogućnost isprobavanja novoga oružja, kao što je nedavno otprilike rat u zaljevu Amerikancima pružio mogućnost da isprobaju svoje nove raketne sustave. No onda su mu u svezi s »Legijom Kondor« na um padali još samo hvalospjevi. Očito se obavijestio uz pomoć knjige Heinza Schona koja je rezultat temeljitih istraživanja, jer je kao i on oduševljeno oglašavao povratak broda i doček povratnika u zavičaju. I slično kroničaru Gustloffa kojega je online uvijek nanovo citirao, igrao je ulogu svjedoka: »Na brodu je vladalo silno raspoloženje47...« i priopćio je »burnu pohvalu«, kad je legionare kasnije pozdravio general-feldmaršal Goring. Čak je i pruski grenadir-marš što je odzvanjao iz puhaćih instrumenata prilikom privezivanja Gustloffa i Leya na hamburški prekomorski most stavio na svoju web-stranicu kao sliku nota sa svim onim pompoznim cimbalima. Dok je Gusthff po prvi put služio kao vojni transporter a David Frankfurter pri boljem zdravstvenom stanju provodio treću godinu zatočeništva u zatvoru Sennhof, Alexander Marinesko neumorno je nastavljao svoje vježbene plovidbe u priobalnim vodama. U pomorskom arhivu baltičke flote s ordenom crvene zastave našao se jedan spis o podmornici M96, iz kojeg se ra-zabire da je zapovjedniku bilo pošlo za rukom da svoju posadu tako uvježba za fingirani površinski napad da je izronjavanje naposljetku obavljala u rekordnom vremenu od 19,5 sekundi; prosječna vrijednost drugih podmornica iznosila je 28 sekundi. M96 bila je isprobana za ozbiljan napad. I na web-stranici Družine Schwerin izgledalo je tako kao da s opetovano citiranim retkom »Jednom će doći dan osvete...« jedne pjesme48 postoji spremnost, doduše neiskušana, za nešto neodređeno — dan osvete? — ali ipak spremnost. Ipak nisam mogao odagnati misao da netko vječno jučerašnji poput matere tu nije širio stare priče, ustrajno miješao smeđu juhu i, slično napukloj gramofonskoj ploči, slavio trijumf Tisućugodišnjeg carstva, već da se, štoviše, na mreži raspričao neki mladi čovjek, vjerojatno neka obrijana glava inteligentnije sorte ili neki zadrti gimnazijalac sa svojim mudrolijama. No nisam provjeravao tu svoju slutnju; ne htjedoh priznati da su mi se stanovite formulacije digitalno obznanjenih poruka, na primjer po sebi bezazlena ocjena »Gustloff]e, bio lijep brod« na penetrantan način činile poznatima. To, doduše, nije bio materin originalan ton, ali... Ono što je ostalo bila je naslućivana, mada i stalno zapretavana izvjesnost: Mogao bi to biti, ne, to je moj sin koji tu mjesecima... To je Konrad koji se.......Tu se skriva Konny... Dugo sam svoju slutnju zaodijevao pitanjima: Pa neće valjda to biti krv tvoje krvi? Je li moguće da netko tko je donekle liberalno odgajan može tako zastraniti udesno? Ta Gabi bi to svakako bila zapazila

- zar ne? No onda mi je nepoznati webmaster, tako sam se još uvijek nadao, ispričao jednu odveć poznatu bajku: »Bijaše nekoć jedan mališan koji je bio gluhonijem i utopio se na kupanju. Njegova sestra pak, koja ga je žarko i svesrdno ljubila i koja se kasnije, puno kasnije na jednom velikom brodu htjela spasiti od strahota rata, nije se utopila kad je brod pun izbjeglica pogođen trima neprijateljskim torpedima potonuo u ledenoj vodi...« Postalo mi je vruće: To je on! Moj sin, koji tu na svojoj web-stranici, ilustriranoj veselim štapićastim likovima, svijetu pripovijeda bajke. Pritom brblja obiteljske stvari, govori izravno, izbjegava okolišanje: »Konradova sestra pak, koja je poslije smrti svoga kuštravog brata tri dana vrištala i potom tjedan dana šutjela, jest moja draga baka, kojoj sam se u ime Družine Schwerin zakleo njezinom bijelom kosom da ću svjedočiti istinu i samo istinu: Svjetsko židovstvo, to su oni koji nas Nijemce za sva vremena i svu vječnost žele pribiti na stup srama...« I tako dalje, i tako dalje. Telefonirao sam majci i naišao na odbijanje: »E tako nešto! Godinama se nisi brinuo za našega Konradeka, a sad odjednom čuješ kako buhe kašlju i glumiš zabrinutog tateka...« Telefonirao sam i Gabi, krajem tjedna napokon otputovao u Molln, u to zaspalo, zabačeno mjesto; donio sam čak i cvijeće. Konny je - rečeno je - bio u Schvverinu u posjetu baki. Kada sam svojoj bivšoj iznio svoje brige, nije me slušala ni minutu: »Zabranjujem ti u mojoj kući voditi takve razgovore i klevetati mog sina da se druži s desnim radikalima...« Trudio sam se ostati miran, spomenuo kako treba imati na umu da je u Mollnu, u tom po sebi idiličnom gradiću prije tri i pol godine podmetnut grdan požar u dvjema kućama nastanjenim Turcima. Da su sve novine tada bile lude za posebnim izvještajima. Da je i moja malenkost tad pisala agencijske vijesti. Da je čak i inozemstvo bilo zabrinuto da u Njemačkoj ponovno... U svakom slučaju troje mrtvih. Ulovili su, doduše, neke dečke, a dva počinitelja osuđena su na visoke zatvorske kazne, no ipak je moguće da je neka sljednička organizacija, netko od tih pameću šenulih skinhedsa tražio vezu s našim Konnvjem. Ovdje u Mollnu ili možda u Schvverinu... Nasmijala mi se u lice: »Zar Konrada možeš zamisliti s tim urlajućim majmunima? Ozbiljno! Samotnjak poput njega u hordi? To je smiješno. No takva sumnjičenja posve su tipična za jednu vrstu novinarstva kojim si se ti bavio za bogzna koga.« Gabi me nije poštedjela toga da me, umjesto na detalje, podsjeti na moju djelatnost u Springerovu tisku od prije skoro trideset godina, na moje »paranoidne huškačke članke protiv ljevičara«: »Uostalom, ako je netko potajno desno umiješan, onda si to ti, još uvijek...« Da, da, dakako! Ja poznajem svoje ponore. Znam kako me pri njihovu prikrivanju oblijeva znoj. Ustrajno se trudim, ne želim biti ni jedno ni drugo. U pravilu se postavljam neutralno. Jer kad dobijem neku narudžbu, svejedno od koga, ja samo utvrđujem činjenice, samo izvještavam, ali pomno istražujem... Stoga, jer htjedoh to znati - i to izravno od Konnvja - odsjeo sam u blizini moje bivše u jednom hotelu s pogledom na jezero. Opetovano sam zvonio kod Gabi, želio sam razgovarati sa svojim sinom. U nedjelju uvečer stigao je napokon autobusom iz Schwerina. Nije nosio visoke čizme s bijelim vezicama, već sasvim normalne čizme uz traperice i šareni norveški pulover. Izgledao je zapravo zgodno i nije bio obrijao svoju prirodno kovrčastu kosu. S naočalama je djelovao uobraženo. Nije se osvrtao na me, jedva da je uopće progovorio, osim nekoliko riječi sa svojom majkom. Za jelo je bilo salate i sendviča, uz to sok od jabuka. Ipak prije nego što je Konny nakon zajedničke večere iščeznuo u svoju sobu, ulovio sam ga u predsoblju. Naglašeno sam ga otprilike pitao: kako ide u školi, ima li prijatelja, možda djevojku, kojim sportom se bavi, što mu znači zacijelo skup rođendanski poklon od bake kojega cijenu otprilike znam, dopušta li mu računalo ili uopće mogućnost moderne komunikacije, na primjer internet, nova saznanja, na što, ako pretražuje po internetu, stavlja težište. Činilo se da me sluša, dok sam verglao svoju prodiku. Vjerovao sam također da ću na njegovim upadljivo malim usnama moći očitati smiješak. Nasmiješio se! Onda je skinuo naočale, stavio ih ponovno i, kao maločas za večerom, gledao kroza me. Njegov odgovor uslijedio je tiho: »Otkad te zanima to što ja radim?« Nakon stanovite stanke - moj sin već je stajao na vratima svoje sobe — mogao sam čuti i dodatak: »Ja se bavim povijesnim studijama. Je li obavijest dovoljna?« I vrata se zatvore. Trebao sam viknuti za njim: I ja, Konny, i ja! Sve same stare priče. Radi se o jednom brodu. U svibnju tridesetdevete vratio je kući dobrih tisuću dragovoljaca pobjedničke »Legije Kondor«. Ali koga to još danas zanima? Možda tebe, Konny? 4 Prilikom susreta što ga je on upriličio, nazivajući ga radnim razgovorima, mogao sam čuti: svaka nit radnje koja je povezana ili je donekle u vezi s gradom Danzigom i njegovom okolicom imala bi zapravo biti njegova stvar. On i nitko drugi imao je zato izvještavati o svemu što se tiče broda, o razlo-

gu imenovanja i svrsi koju je ispunio nakon početka rata, u kratkoj ili dugoj obradi pričati o njegovu kraju u razini plićaka Stolpebank. Ova grada njemu se nametala odmah nakon izlaska knjižurine »Pasje godine«49. On - a tko bi drugi! - trebao ju je iznijeti, sloj po sloj. Jer podataka o sudbini obitelji Pokriefke, prije svega Tulle, nije nedostajalo. U najmanju ruku dalo se naslutiti da je ostatak obitelji oba Tullina starija brata poginula su u ratu - spadao u tisuće i tisuće izbjeglica koji su medu posljednjima našli mjesto na prenakrcanom Gustloffu, zajedno s bremenitom Tullom. Nažalost - rekao je - nešto slično tome nije mu uspjelo. Njegov propust vrijedan žaljenja, štoviše: njegov neuspjeh. No ne bi se htio ispričavati, već samo priznati da mu je sredinom šezdesetih bila dojadila prošlost, da ga je proždiruća sadašnjost što stalno govori sad-sad-sad spriječila da pravodobno na nekih dvjesta listova papira... Sad je za nj prekasno. U zamjenu za to nije me, doduše, izmislio, nego nakon dugoga traženja u popisima preživjelih otkrio kao neku nađenu stvar. Međutim, kao osoba više bijedna profila, ja sam za to predestiniran: netko rođen dok se potapao brod. Potom je još rekao da mu je žao to s mojim sinom, no da nije mogao znati da se iza ominoznog homepagea www.blutzeuge.de krije Tullin unuk, iako nikoga ne bi smjelo iznenaditi što Tulla Pokriefke kao baka ima potomka takve sorte. Ona je, doduše, uvijek bila sklona krajnostima i osim toga, kako se vidi, nije ju se dalo potčiniti. No sad, poticao je svog pomoćnika, opet sam ja na redu da izvijestim što se dalje zbilo s brodom, nakon što je iz španjolske luke prevezao u Hamburg zloglasnu »Legiju Kondor«. ne U najkraćim crtama moglo bi se sada reći: I onda je počeo rat. Ali to još ide. Prije toga, tog dugog krasnoga ljeta KdF-brod je na uobičajenoj ruti imao za sobom pola tuceta putovanja u Norvešku. Još uvijek bez izlaza na kopno. Na brodu su pretežno bili radnici i namještenici iz ruhrskog područja i Berlina, iz Hannovera i Bremena. Osim njih male grupe Nijemaca u inozemstvu. Brod je ušao u Bvfjord, odakle se putnicima na odmoru koji su fotografirali pružao pogled na grad Bergen. Na programu je bio Har-dangerfjord, najzad Sognefjord, gdje je napravljeno posebno mnogo spo-mensnimaka. Sve do srpnja mogli su se povrh toga diviti ponoćnom suncu i upamtiti ga kao doživljaj. Petodnevno putovanje uz malu povišicu stajalo je sada četrdesetpet rajhovskih maraka. I tada još uvijek nije otpočeo rat, štoviše Gustloff)e poslužio tjelesnom odgoju. U Stockholmu se dva tjedna održavala mirnodopska gimnastička svečanost, »Lingijada«, nazvana po Peru Henriku Lingu50, nekom - pretpostavljam - švedskom ocu gimnastike poput Jahna51. Brod za godišnje odmore bio je sada brod na kome je boravilo preko tisuću jednako odjevenih gimnastičara i gimnastičarki, medu inima cure iz Radne službe52, nacionalna momčad vježbača na vratilu, ali i stara gospoda što su još uvijek vježbala na preči kao i gimnastičke grupe družbe »Vjera i ljepota«53 i mnoštvo djece uvježbane za masovnu vježbu po cijelom stadionu. Kapetan Bertram nije dopustio da se pristane u luci, ali se zato usidrio na udaljenosti s koje se vidio grad. Gimnastičare i gimnastičarke redovito su na kopno i natrag prevozili motorni spasilački brodovi. Tako su gimnastičari ostajali pod prismotrom. Do nezgodnih događaja nije došlo. Iz dokumenata koje posjedujem razabire se da je ova posebna akcija bila uspješna i korisna za njemačko-švedsko prijateljstvo. Svim voditeljima gimnastičkih vježbi uručena je spomen-plaketa kao poseban dar švedskoga kralja. 6. kolovoza 1939. Wilhelm Gustloff je uplovio u hamburšku luku. Odmah se ponovno uspostavio KdF-ov program putovanja. No rat je onda zbilja započeo. To jest dok je brod posljednji put u doba mira plovio prema norveškoj obali, kapetanu je tijekom noći od 24. na 25. kolovoza predana radio-vijest prema dešifriranom tekstu koje je trebalo otvoriti zapečaćeni dopis pohranjen u kapetanskoj kabini, nakon čega je kapetan Bertram prema nalogu »QWA7« dao zapovijed da se prekine turističko putovanje i — da se izjavama ne bi uznemirilo putnike - krene prema zavičajnoj luci. Četiri dana nakon uplovljavanja započeo je Drugi svjetski rat. Svršeno je bilo s »radošću do snage«, svršeno s turističkim plovidbama, svršeno sa spomenfotografijama i čavrljanjem na palubnom sunčalištu, svršeno s veselim i svršeno s besklasnim mješovitim društvom na dopustu. Organizacija pridružena Njemačkoj fronti rada specijalizirala se za pružanje zabave svim jedinicama Wehrmachta i ranjenicima, kojih se broj najprije samo polagano povećavao. Od KdF-teatra postao je frontni teatar. Brodovi KdF-flote došli su pod zapovjedništvo ratne mornarice, pa tako i Wilhem Gustloff, koji je preuređen u vojni bolnički brod s petsto kreveta. Umjesto dijela otpuštene mirnodopske posade na brod je došlo sanitetsko osoblje. Zelena vrpca po opsegu i crveni križevi s obje strane dimnjaka davali su brodu nov izgled. Tako je, obilježen prema međunarodnom sporazumu, Gustloff 27. rujna krenuo u pravcu Baltičkog mora, prošao uz otoke Seeland i Bornholm i nakon nesmetane plovidbe na suprotnoj strani od Westerplattea gdje su se još doskora vodile borbe pristao je u Danzig-Neufahnvasseru. Smjesta je preuzeo više stotina poljskih ranjenika, usto i desetoro ozlijeđenih članova posade njemačkog minolovca M85 koji je u Danziškom zaljevu bio naletio na minu i potonuo; više od toga na vlastitoj

strani za sada nije bilo. A kako je početak rata doživio uznik David Frankfurter koji je na neutralnom švicarskom tlu sjedio u zatvoru i koji je naciljanim hicima nehotice priskrbio ime brodu što je sad bio vojna bolnica? Može se pretpostaviti da u dnevniku zatvora Sennhof 1. rujna nisu pribilježeni nikakvi posebni događaji; no od sada se navodno po ponašanju zatvorenika moglo primijetiti kakvo je vojno stanje bilo u datom trenutku, kakva se ljaga bacala na Židova Frank-furtera, kakav je ugled povremeno uživao. Udio antisemita unutar zatvora otprilike je odgovarao onome što se moglo prepoznati izvan njegovih zidova; s obzirom na cjelokupni savez švicarskih kantona uravnotežen omjer. A što je radio kapetan Marinesko, kad su najprije njemački, ali onda na temelju pakta Hitler-Staljin i ruski vojnici umarširali u Poljsku? On je još uvijek bio zapovjednik dvjestapedesettonske podmornice M96 i kako nije bilo nikakva naloga za ratnu akciju, sa svojih osamnaest članova posade uvježbavao je brzo ronjenje u Baltičkom moru. Pijanica prilikom izlaska na kopno, što je uvijek bio, nepromjenjivo je ostao žedan, imao je nekoliko afera sa ženama, ali do tada nijedan disciplinski postupak za vratom, i mora da je sanjao o većoj podmornici opremljenoj s više od samo dva torpeda. Čovjek je, kaže se, naknadno pametniji. U međuvremenu znam da se moj sin povremeno družio sa skinhedsima. U Mollnu ih je bilo nekoliko te sorte. Zbog lokalnog slučaja sa smrtnim posljedicama vjerojatno su bili pod prismotrom, pa su glasni bili na drugim mjestima, u Wismaru ili prilikom većih susreta u saveznoj zemlji Brandenburg. U Mollnu je Konny po svoj prilici očuvao distancu, no u Schwerinu, gdje nije provodio samo vikende već i dio školskih praznika kod svoje bake, pred većom hordom tih ćelava-ca kojoj su pripadale grupe iz mecklenburškog okolnog područja održao je predavanje koje je očito ispalo predugačko, jer ga je povremeno morao skraćivati, iako su njegovi pismeno pripremljeni izvodi bili posvećeni mučeniku i velikom sinu toga grada. Moguće je ipak da je Konny prije toga za svoju temu uspio pridobiti najprije neke tamošnje mladonaciste koji su — po običaju — pozornost privlačili mržnjom prožetim parolama i hajkom na strance, jer su ti lokalni stalnu obuku kandidata smrti i donekle ugodnu opskrbnu službu koja je bila cilj osoblja na obuci i ostatka brodske posade - u brodskom kinu su se davali stari i novi Ufa-filmovi58 - ništa se nije dešavalo u vremenu u kojem su se na Istoku vodile bitke s opkoljavanjem protivnika, a Afrički je korpus zauzeo Tobruk u Libijskoj pustinji, osim ako se ne uzme u obzir nastup ve-leadmirala Donitza prilikom njegova posjeta keju Gotenhafen-Oxhoftu kao događaj iza kojega su ostale samo službene fotografije. Zbilo se to u ožujku četrdesettreće. Staljingrad je tada već bio pao. Sve linije bojišnice već su se pomicale unazad. Budući da je zračna suverenost nad Rajhom već dugo bila izgubljena, rat se i tamo približavao; cilj bombar-derskih jata 8. američke zračne flote nije, međutim, bio obližnji grad Dan-zig, nego Gotenhafen. Izgorio je vojni bolnički brod Stuttgart. Potopljena je prateća podmornica Eupen. Veći broj remorkera, jedan finski i jedan danski parobrod potonuli su nakon punog pogotka. Na doku je oštećen jedan te-retnjak. Gustloff)t, međutim, pretrpio samo napuknuće na vanjskoj stijen-ci upravljačke palube. Štetu je prouzročila bomba koja je eksplodirala u vodi neposredno u luci: brod se morao odvesti na dok. Nakon toga »ploveća vojarna« prilikom pokusne vožnje u Danziškom zaljevu pokazala se još uvijek sposobnom za plovidbu. U međuvremenu se kapetan koji je imao upravljati brodom nije više zvao Bertram, nego - kao već jednom u doba KdF-a - Petersen. Nije više bilo pobjeda, već samo protuudara na svim dijelovima Istočne bojišnice, a moralo se napustiti i Libijsku pustinju. Sve manje podmornica vraćalo se s pohoda na neprijatelja. Od tepiha bombi raspadali su se gradovi; Danzig je, međutim, još stajao sa svim zabatima i tornjevima. U jednoj stolarskoj radionici predgrađa Langfuhr nesmetano su izrađivani prozori i vrata za logorske barake. U to vrijeme, kad nije vladala nestašica samo posebnih vijesti nego i maslaca, mesa, jaja, pa čak i mahunarki, Tulla Pokriefke bila je u vojnoj službi kao tramvajska kondukterka. Tada je prvi put ostala u drugom stanju, ali je izgubila malecnog, kad je za vrijeme vožnje između Langfuhra i Olive namjerno skakala iz tramvaja; opetovano i svaki put malo prije stanica, o čemu mi je pričala kao o nekoj sportskoj vježbi. I još se nešto zbilo u međuvremenu. Davida Frankfurtera su, kad se Švicarska pribojavala da će je susjed koji je još uvijek bio velika sila okupirati, iz tamnice u Churu premjestili u zatvor koji se nalazio u Welschlandu, radi njegove zaštite, kako je rečeno; zapovjednik dvjestapedesettonske podmornice M96, Alexander Marinesko, dobio je kao kapetan 3. klase na upravljanje novu podmornicu. Dvije godine prije toga bio je potopio jedan transportni brod koji prema njegovim podacima mora da je bio od sedam tisuća tona, a prema podacima vodstva sovjetske mornarice samo od tisuću osamsto tona. Novi brod, SI3, o kome je Marinesko, bilo trijezan ili pijan kao čep tako dugo sanjao, spadao je u klasu staljinaca. Možda mu je sudbina pomogla, ne, slučaj, ne, strogi uvjeti Versajskog ugovora da postane moderno opremljen brod. Budući da je Njemačkom Rajhu nakon svršetka Prvoga svjetskog rata bilo zabranjeno graditi podmornice, brodogradilište Krupp-Germania-Werft u Kielu i Schiffsmaschinenbau

A.G. iz Bremena prema svojim su nacrtima, a po nalogu rajhovske mornarice od haaške inženjerske kuće »Ingenieurs Kantoor voor Scheepsbouw« naručili projekt podmornice na najvišoj tehničkoj razini za djelovanje izvan domaćeg mora. Kasnije je ta novogradnja u okviru njemačko-sovjetske suradnje kao prije toga i drugi brodovi staljinci porinuta u more i - malo prije početka njemačkog napada na Rusiju - stavljena je u pogon kao jedinica baltičke flote s ordenom crvene zastave. Pri napuštanju svoje ploveće baze Smolnv u finskoj luci Turku, S13 je na sebi uvijek imala 10 torpeda. Na jednoj web-stranici gdje se obaviješteno govorilo o brodovima moj sin je zastupao mišljenje da se kod podmornice projektirane u Nizozemskoj radilo o »njemačkom prvorazrednom radu«. Može biti. Za sada je, međutim, kapetanu Marinesku uspjelo samo ispred pomeranske obale nakon tri promašena torpedska hica artiljerijskom paljbom potopiti jedan remorker za djelovanje izvan domaćih voda imenom Siegfried. Odmah nakon izronja-vanja proradio bi jedan 10-milimetarski pramčani top. Ostavljam sada brod da stoji tamo gdje je, ne uzimajući u obzir zračne napade, donekle bio na sigurnom i vraćam se korakom raka svojoj privatnoj nesreći. To ipak nije bilo tako da se od početka nije moglo jasno spoznati gdje je Konrad dospio na stranputicu. Po mojoj ocjeni radilo se o bezazlenoj dječjoj tričariji koju je izvalio kao onaj tko vježba na cvberspaceu, na primjer kad je ta iz propagandnih razloga pojeftinjena KdF-putovanja usporedio s ponudama današnjeg masovnog turizma, troškovima karata za krstarenja po Karibima na palubi takozvanih »brodova snova« ili ponudama agencije TUP9, naravno uvijek u korist »besklasnog« Gustloffa koji je plovio prema Norveškoj i drugih brodova Fronte rada. To je bio pravi socijalizam, klicao je on na svojoj web-stranici. Uzalud su komunisti pokušavali uspostaviti nešto slično u DDR-u. Nažalost im to nije pošlo za rukom, stajalo je kod njega. Po svršetku rata nije dovršeno čak ni KdF-ovo veliko zdanje Pro-ra na otoku Riigenu koje je u mirno doba bilo planirano za 20000 kupača. »Sada« - zahtijevao je - »KdF-ovu ruinu treba staviti pod spomeničku zaštitu!« i onda se načinom gimnazijalca svađao sa svojim, kako sam to dugo smatrao, izmišljenim sugovornikom Davidom o budućnosti jedne ne samo nacionalne nego i socijalističke narodne zajednice. Citirao je Gregora Stras-sera, ali i Roberta Leya, čije je ideje ocijenio školskom ocjenom »odličan«. Govorio je o »zdravom narodnom tijelu«, na što je David upozoravao na »socijalističko izjednačavanje«, a Leya nazivao »stalno alkoholiziranim raz-medjivcem«. Pogledao sam tu brbljariju koja mi je samo donekle bila zabavna i uvidio: što je oduševljenije moj sin naglašavao to čudnovato djelo »Krafit durch Freude« kao projekt budućnosti i hvalio napore Radničke i seljačke države da slično tome omogući procvat jednog socijalističkog raja za odmor, usprkos svim nedostacima, to očiglednije je iz njega govorila njegova baka. Kad god sam bio u Konnvjevu chatroomu, brujalo mi je u ušima trabunjanje tih vječito jučerašnjih. Tako je nekoć mati nastojala pridobiti mene i ostale za svoje ideje. Tijekom vremena, prije nego što sam pošao na Zapad, slušao sam je kako za našim kuhinjskim stolom kao do kraja vjerna Staljinova sljedbenica deklamira: »I velim Vam, dragi drugovi, kao što je naš Walter Ulbricht nekoć počeo sasvim malen kao stolarski naučnik, tako sam i ja najprije pošla u jednu stolariju i mirisala koštano ljepilo...« Kasnije, nakon odlaska Prvog sekretara, navodno je navukla na sebe mržnju. Ne više zato što sam ja bio pobjegao iz Republike, već prije zbog toga što je Ulbrichtova nasljednika pogrdno zvala »jadnim krovopokrivačem« te posvuda njušila revizioniste. A pred partijskim kolektivom navodno je glede osobe Wilhelma Gustloffa kao žrtve cionizma izjavila: »...on tako tragično okrutno umoreni sin našeg lijepoga grada Schwerina.« No mati se ipak održala na svom položaju. Voljeli su je i pribojavali je se istodobno. Kao više puta odlikovana aktivistkinja ostala je uspješna pri ispunjenju planskih obveza i sve do kraja vodila je svoju stolarsku brigadu u narodnom kombinatu za izradu namještaja u Giistrovvskoj ulici. Ona je također bila ta koja je udio žena kao stolarskih naučnika podigla na više od dvadeset posto. Kad je pak Radnička i seljačka država nestala i Berliner Treuhand60 -mjerodavan za grad i zemlju otvorio podružnicu u Schwerinu, mati mora da je imala prste u likvidaciji i privatizaciji narodnog pogona za proizvodnju kabela, pogona strojeva za proizvodnju plastike i drugih velikih pogona te pogona Klement-Gottwald-Werke za proizvodnju brodskog pribora, pa čak i njezina negdašnjeg pogona za izradu namještaja. No valja pretpostaviti da je u prevarantskom poslu dobila nekakvu proviziju, kad je na Istoku počelo veliko pospremanje, jer čim se pojavio nov novac, mati nije ovisila samo o svojoj mirovini. I kad je mom sinu poklonila računalo sa skupim priborom, ta kupovina zacijelo je nije osiromašila. Poticaj za toliku velikodušnost — prema meni je bila prilično škrta - svodim na događaj koji nimalo nije uzburkao savezrionjemačku novinsku baru, ali je postao odlučujućim za Konnvja. Prije nego što dođem do susreta preživjelih, moram ipak umetnuti jedno mučno osjećanje, od čega bi me htio odvratiti netko tko je sebi stvorio odveć bezgrešnu sliku o svojoj Tulli: 30. siječnja devedesete, kad se činilo da je taj prokleti datum postao nevažeći, jer svugdje se plesalo prema napjevu »Njemačka, jedina domovino«61 i svi »istočnjaci« bijahu ludi za D-markom, mati je na svoj način postala aktivna.

Na južnoj obali Schwerinskog jezera propadalo je jedno sivo dvokatno prenoćište za mladež. Gradili su ga početkom pedesetih godina i nazvali po Kurtu Biirgeru, starom staljinistu koji je odmah po svršetku rata kao provjereni antifašist bio tamo doputovao iz Moskve i u Mecklenburgu stekao zasluge rigoroznom provedbom krajnjih mjera. A iza tog omladinskog prenoćišta »Kurt Biirger« mati je položila buket dugostrukih ruža, otprilike tamo gdje nekoć prema morskoj strani mora da je stajao veliki granit u čast mučenika. Uradila je to po mraku, točno u deset sati i osamnaest minuta. O svojoj noćnoj akciji pričala je poslije svojoj prijateljici Jenny i meni, precizno navodeći vrijeme. Bila je navodno posve sama i određeno mjesto iza omladinskog prenoćišta, u kome u zimsko doba nije bilo gostiju, potražila je džepnom svjetiljkom. Dugo je bila nesigurna, ali tada, pod prekrivenim nebom, dok je sipila kiša, riješila je: to je bilo tu. »Ali ja nisam došla s ružama zbog Gustloffa. Pa on je bio samo jedan od mnogih nacista što su ih zatukli. Ne, za brod i svu onu dječicu što su s njim potonula u ledeno more ja sam točno u deset sati i osamnaest minuta položila moj buket bijelih ruža. I pritom sam plakala četrdesetpet godina poslije...« Pet godina kasnije mati više nije bila sama. Pozvali su je gospodin Schon i lječilišna uprava baltičkog kupališta Damp kao i gospoda iz kuratorija »Spas nad morem«. Već deset godina prije toga na istom tom mjestu bilo je došlo do susreta preživjelih. Tada je još postojao Zid i bodljikava žica, a iz istočnonjemačke države nije nitko smio doputovati. Ovaj put, međutim, došli su oni za koje je potonuće broda bilo nešto o čemu se sve vrijeme moralo šutjeti zbog države. Stoga nikoga nije moglo začuditi što su gosti iz novih saveznih zemalja bili osobito srdačno pozdravljeni; medu preživjelima nije trebalo biti nikakvih razlika koje bi ih razdvajale na istočnjake i zapadnjake. U velikoj svečanoj dvorani lječilišta iznad pozornice visio je transparent na kome se od retka do retka slovima različite veličine moglo pročitati: »Spomen-svečanost u povodu pedesete obljetnice potonuća Wilhelma Gust-loffa u baltičkom kupalištu Damp od 28. do 30. siječnja 1995.« Slučajna okolnost prema kojoj je taj datum istodobno podsjećao na preuzimanje vlasti tridesettreće i rođendan čovjeka koga je ustrijelio David Frankfurter da bi židovskom narodu uputio određeno upozorenje javno se nije spominjala, ali je prilikom razgovora uz kavu ili u stankama priredbe dobivala vrijednost poluglasno izgovorene sporedne rečenice. Mati me je prisilila da prisustvujem tom skupu. Došla mi je s jednim nepobitnim argumentom: »Sad ćeš i ti imati pedeset...« Pozvala je našeg sina Konrada i, kako Gabi nije imala ništa protiv, povela ga sa sobom kao plijen. Dovezla se svojim Trabantom pješčane boje: u Dampu, medu limenim kočijama marke Mercedes i Opel, prava znamenitost. Moju prije toga izgovorenu molbu da se zadovolji mnome i Konnvja poštedi tih prošlih budalaština ona je prečula. Kao otac i inače ja nisam puno značio, jer što se ticalo ocjene moje osobe, u tome su se mati i moja bivša, koje su se inače izbjegavale, slagale: za mater sam bio, kako je običavala reći, »šaka jada«, a od Gabi sam svakom prilikom mogao čuti da sam propalica. Zato nije moglo biti čudno što su mi ta dva i pol dana u Dampu protekla više mučno. Glupo sam se vrtio unaokolo, pušio kao Turčin. Kao novinar bio bih, naravno, mogao napisati neku reportažu, u najmanju ruku neki kratak izvještaj. Vjerojatno su gospoda iz kuratorija i očekivala nešto takvo, jer me je mati na početku predstavila kao »reportera Springerovih novina«. Nisam proturječio, ali također ni ništa stavio na papir osim rečenice »Vrijeme je kakvo već jest«. Ta u čije li sam ime imao izvještavati? Kao »dijete s Gustloffa«! Ili kao po pozivu netko neutralan? Mati je na sve znala odgovor. Budući da je usred skupa prepoznala neke preživjele i da su ondašnji članovi posade torpednog čamca Lav s njom spontano zapodjenuli razgovor, iskoristila je svaku priliku da me, ako već ne kao Springerova reportera, barem predstavi kao »dečkića koji je rođen sred te nesreće«. I samorazumljivo nije propustila spomenuti da će tridesetog biti povoda da se proslavi moj pedeseti rođendan, premda taj dan stoji na programu kao dan tihog sjećanja. Međutim, prije časa potonuća, a i dan poslije mora da je bilo više rođenja, no osim jedne osobe koja je rođena dvadesetdevetog tu u Dampu nije bilo vršnjaka. Pretežno se moglo vidjeti samo staru čeljad, jer djeca jedva da su bila spašena. U najmlađe se ubrajao jedan ondašnji desetgodišnjak iz Elbinga, koji danas živi u Kanadi i kojega je kuratorij zamolio da općinstvo izvijesti o pojedinostima svoga spašavanja. Općenito i sa shvatljivih razloga sve manje ima svjedoka te nesreće. Dok je na susret osamdesetpete još bilo došlo preko petsto preživjelih, ovaj put ih se skupilo tek kojih dvjesta, što je majci dalo povoda da mi za vrijeme svečanosti došapne: »Skoro nitko od nas više neće biti živ, samo ti. Al ti ne želiš pisati o svemu onome ono što sam ti vazda pričala.« Pritom sam ja bio taj tko joj je, davno prije nego što je srušen Zid, obi-laznim putem poslao knjigu Heinza Schona, priznajem, da bih izbjegao njezina zajedljiva predbacivanja. A malo prije susreta u Dampu od mene je dobila džepnu knjigu koju su izdala tri Engleza u nakladi Ullstein. No i ova, kao što moram priznati, ipak prilično stvarno, ali i nezainteresirano pisana dokumentacija o toj brodskoj katastrofi nije joj se svidjela: »To sve nije dovoljno osobno proživljeno. To ne dolazi od srca!« I onda

kad sam je nakratko posjetio u naselju Grofler Dreesch rekla je: »E, možda će moj Konradek jednoga dana napisati nešto o tome...« Zato ga je i povela sa sobom u Damp. Došla je, ne, nastupila je u jednoj do gležanja dugačkoj i visoko zatvorenoj haljini od crnoga samta koja je naglašavala njezinu kratko ošišanu bijelu kosu. Gdje god da je stajala ili sjedila uz kavu i kolače, bila je u središtu pozornosti. Posebno je privlačila muškarce. To je, kako se zna, uvijek bilo tako. Njezina školska drugarica Jenny pričala mi je o svim momcima koji su se za vrijeme materina mlade-naštava lijepili za nju: mora da je od djetinjstva vonjala po koštanom ljepilu; a ja tvrdim: čak i u Dampu mogao se još osjetiti dašak tog vonja. Bijahu tamo stara, najčešće u tamnoplavo sukno odjevena gospoda, medu kojima je onako mršava i žilava stajala u crnini. U gojazne sjedoglav-ce spadao je i jedan ondašnji kapetan-poručnik i zapovjednik torpednog čamca T36 čija je posada spasila nekoliko stotina brodolomaca, usto i jedan preživjeli časnik potopljenog broda. No majci su posebno u svježem sjećanju ostali članovi posade torpednog čamca Lav. Činilo mi se kao da su ta gospoda čekala na nju. Opkolili su mater koja se, usput rečeno, ponašala djevojački i nisu se dali odvojiti od nje. Čuo sam kako se kikoće, vidio kako prekriženih ruku zauzima položaj. No nije više bilo govora o meni i mom rođenju u času potonuća, štoviše, radilo se o Konnvju. Mati je mog sina predstavila toj postarijoj gospodi kao da je njen vlastiti sin; a ja sam se držao na distanci, nisam želio da me ispituju, a po mogućnosti ni da slave veterani s Lava. Sa stanovite distance upalo mi je u oči da se Konny, koga sam poznavao kao više povučena mladića, posve samouvjereno ponaša u ulozi koju mu je namijenila mati, da daje odmjerene, ali jasne odgovore, postavlja pitanja, koncentrirano sluša, riskira poneki mladenački osmjeh i čak stoji mirno za fotografiranje. Sa svojih približno petnaest godina - u ožujku je trebao imati toliko - nimalo nije djelovao djetinjasto, čak više zrelo za materinu namjeru da ga posve učini osobom upućenom u tu nesreću i - kako se imalo pokazati - objaviteljem legende o jednom brodu. Od sada se sve vrtjelo oko njega. Iako je prilikom susreta preživjelih tu bio nazočan i netko tko je dan uoči potonuća Gustloffa na njemu rođen i kome je autor Schon osobno uručio knjigu - majke su na pozornici počastili kitama cvijeća - učinilo mi se kao da se sve događa kako bi se obvezalo mog sina. U njega su polagali nade. Od našeg Konnvja očekivalo se nešto buduće. On - bili su sigurni - neće razočarati preživjele. Mati ga je ugurala u tamnoplavo odijelo uz koje mu je propisana kravata kakvu nose u koledžima. S naočalama i kovrčavom kosom djelovao je kao svojevrsna mješavina krizmanika i arkanđela. Nastupao je kao da ima širiti neku misiju, kao da će naskoro nagovijestiti nešto uzvišeno, kao da je doživio prosvjetljenje. Ne znam na čiji je prijedlog Konrad za vrijeme spomen-bogoslužja koje je održano u sat kad je torpedo pogodio brod imao udariti o zvono obješeno kraj oltara koje su poljski ronioci koncem sedamdesetih godina s osme gornje palube olupine broda izvukli na sigurno. Sada, povodom susreta preživjelih, posada spasilačkog čamca Szkwal izručila je taj pronalazak kao znak poljsko-njemačkog približavanja. No onda je ipak gospodin Schon bio taj koji je na kraju spomen-bogoslužja triput smio batom lupnuti o zvono. Blagajničkom asistentu na Gustloffu bilo je osamnaest godina kad je potonuo brod. Neću prešutjeti da su njemu, koji je prikupio i proučio skoro sve što se nakon te nesreće moglo ispitati, odali malo zahvalnosti u Dampu. Kad je na početku svečanosti držao svoje predavanje na temu »Potonuće Wilhelma Gustbffa 30. siječnja 1945. prema viđenju Rusa« i kad je tijekom njegova govora postalo jasno kako je često pri svojim istraživanjima posjetio Sovjetski Savez te se pritom sreo čak i s vođom palube podmornice S13 i usto još bio u prijateljskoj vezi s Vladimirom Kouročkinom koji je na zapovijed svog zapovjednika otpravio ona tri torpeda te se prilikom rukovanja čak i fotografirao s tim starim čovjekom, »izgubio je nekoliko prijatelja«, kako kasnije suzdržljivo izvještava Heinz Schon. Nisu htjeli znati za nj nakon predavanja. Mnogim slušateljima slovio je od tada kao prijatelj Rusa. Za njih rat nikad nije bio prestao. Rus je za njih uvijek bio Ivan62, ona tri torpeda ubojničko oružje. Za Vladimira Kouroč-kina pak, po njegovu viđenju, bezimeni brod koji je tonuo bio je krcat nacistima što su napali njegovu domovinu i pri povlačenju za sobom ostavili spaljenu zemlju. Tek od Heinza Schona saznao je da se nakon torpediranja više od četiri tisuće djece udavilo ili smrznulo, ili su s brodom povučeni u dubinu. O toj djeci vođa palube bit će da je još dugo ponovno i ponovno sanjao. To što je Heinz Schon onda ipak smio lupnuti o spašeno zvono s broda mora da je malo ublažilo uvredu koja mu je nanesena. Moj sin, međutim, koji je torpedista skupa s istražiteljem Gustloffa na jednoj fotografiji na svom homepageu predstavio svemu svijetu, taj detalj jedne tragedije čije su posljedice spajale narode komentirao je ukazivanjem na podrijedo podmornice koja je tako sigurno pogađala, ističući »kvalitetu njemačkog prvorazrednog rada« i pretjerujući do tvrdnje: Samo zahvaljujući podmornici koja je građena prema njemačkim konstrukcijskim nacrtima, Sovjeti su u

razini Stolpebanka polučili uspjeh. A ja? Nakon spomen-bogoslužja neopazice sam se udaljio prema plaži obavijenoj noćnom tamom. Hodao sam tamo-amo. Sam i bez misli. Nije puhao nikakav vjetar, a Baltičko more udaralo je tek slabo i bezizražajno. Staroga to glođe. On zapravo kaže da je to bila zadaća njegove generacije da izrazi nevolju istočnopruskih izbjeglica: zimsku seobu na Zapad, smrt u snježnim vijavicama, crkavanje uz cestu i u rupama u ledu, kad bi zaleđeni Frische HafP3 popucao nakon bačenih bombi i pod teretom konjskih kola, i usprkos tome što je od Heiligenbeila sve više ljudi uslijed straha od ruske odmazde... preko beskrajnih snježnih površina... Bijeg... Bijela smrt... Nikad se - kaže on - o tolikoj množini patnje, samo zato što je vlastita krivnja bila veća i priznajuće kajanje svih tih godina posebno važno, nije smjelo šutjeti i tu izbjegavanu temu prepustiti desno nastrojenima. Taj propust je bez osnove... No Stari kojemu je dodijalo pisanje vjeruje sad da je u meni našao nekoga od koga se umjesto njega »zastupajući ga« - reče - traži da izvijesti o upadu sovjetskih vojski u Rajh, o Nemmersdorfii i posljedicama. Točno je, ja tražim riječi. Ali ne on, nego mati me sili. I samo zbog nje se Stari miješa, a ona isto tako i njega sili da me primora na to, kao da se samo pod prisilom može pisati, kao da se na ovom papiru ništa ne može dogoditi bez matere. On tvrdi da je poznaje kao neshvatljivo biće koje nikako nije moguće točno prosuditi. On sebi priželjkuje Tullu čija bi difuzna rasvjetna snaga ostala ista - i sad je razočaran. Nikada, slušam, nije pomišljao da bi se preživjela Tulla Pokriefke mogla razviti u tako banalnom pravcu, kao na primjer u partijsku funkcionarku i aktivistkinju koja će svim naporom ispunjavati zadane obveze. Prije bi se od nje bilo moglo očekivati nešto anarhisti-čno, neki iracionalan čin, otprilike neki motiviran bombaški napad ili neku u hladnom svjetlu zastrašujuću uviđavnost. Napokon - veli on - bila je to još nejaka Tulla koja je u ratnim vremenima te, dakle, među hotimičnim slijepcima u prikrajku protuzračne baterije Kaiserhafen jednu bjelkasto nagomilanu masu prepoznala kao ljudske kosti i to glasno nazvala brdom od kostiju: »To je koštano brdo«. Stari ne poznaje mater. A ja? Poznajem li je ja? Možda tetka Jenny, koja mi je jednom rekla: »Zapravo se moju prijateljicu Tullu može shvatiti samo kao onu koju su spriječili da postane opatica, i to stigmatizirana, naravno...«, slutnja o njezinu biću ili nemani u njoj. Ipak je točno jedno: mati se ne da shvatiti. Čak ni kao partijski kadar nije ju se moglo dovesti na liniju. A kad sam htio na Zapad, rekla je samo: »Pa što se mene tiče, gibaj preko« - i nije me odala, zbog čega su je u Schvverinu prilično podvrgavali pritisku; čak joj je i služba sigurnosti navodno zakucala na vrata u više navrata, ne dokazavši ništa... Tada sam bio njena uzdanica. No kad se iz mene nije moglo izbiti ni iskru i samo se protratilo vrijeme, počela je - istom što je nestao Zid -obrađivati mog sina. Konvju je bilo tek deset ili jedanaest godina, kad je pao pod utjecaj svoje bake. A od susreta preživjelih u Dampu, gdje sam ja bio tek jedna marginalna ništica, a on prijestolonasljednik, napuhala mu je glavu pričama o izbjeglicama, pričama o strahotama, pričama o silovanjima, koje ona, doduše, nije na sebi doživjela, ali su se one, otkako su ruski tenkovi u listopadu četrdesetčetvrte prešli istočnu granicu Rajha i prodrli u okru-ge Goldap i Gumbinnen, posvuda pričale i širile, tako da je ljude spopadala strava. Tako bi moglo, tako je moglo biti. Tako je otprilike bilo. Kad su nekoliko dana nakon prodora sovjetske II. gardijske armije jedinice njemačke 4. armije ponovno zauzele mjesto Nemmersdorf, moglo se njušiti, vidjeti, izbrojiti, fotografirati i za žurnal u svim kinima u Rajhu filmski snimiti žene što su ih ruski vojnici bili silovali, zatim pobili i pribili na vrata sjenika. Tenkovi T34 sustigli su i satrli one što su bježali. U vrtovima ispred kuća i u jarcima uz cestu ležala su postrijeljana djeca. Likvidirani su i francuski ratni zarobljenici što su blizu Nemmersdorfa morali raditi u poljodjelstvu, njih če-trdest, kako je rečeno. Ove i daljnje pojedinosti našao sam na internetu pod meni već poznatom oznakom. Usto se tu u prijevodu mogao pročitati i apel što ga je navodno napisao ruski književnik Uja Ehrenburg, kojim se sve ruske vojnike pozivalo da ubijaju, siluju, vrše osvetu za domovinu što su je opustošile fašističke zvijeri, za »majčicu Rusiju«. Pod šifrom www.blutzeuge.de moj sad mi poznati sin optuživao je jezikom onomad službenih objava: »To su ruski pod-ljudi učinili njemačkim ženama koje su bile bez obrane...« - »Tako je bjesnila ruska soldateska...« - »Ovaj teror još uvijek prijeti čitavoj Europi, ako se ne podigne brana protiv te azijatske poplave...« Kao dodatak skenirao je izborni plakat stranke CDU iz pedesetih godina koji prikazuje neku proždrljivu neman azijatskoga tipa. Širene mrežom i preuzimane od ne znam kolikog broja korisnika, te rečenice i nizovi rečenica popraćeni slikama čitali su se kao da se odnose na sadašnje događanje, mada Rusija koja se nemoćno raspadala ili užasi na Balkanu i u afričkoj Ruandi nisu spominjani. Za ilustraciju svakog svog najnovijeg programa mom sinu bila su dovoljna polja s leševima iz prošlosti; ona su, bez razlike tko ih je naručivao, u svako doba bila plodonosna. Ostaje mi da kažem da je onih dana kad je Nemmersdorf postao sinonim za sve strašno to uvježbano

preziranje onog što je rusko prešlo u strah od Rusa. Dnevni izvještaji, radijski komentari, slike iz filmskih žurnala o mjestu koje je ponovno zauzeto izazvale, su u Istočnoj Prusiji masovan bijeg, koji je od sredine siječnja, od početka sovjetske velike ofenzive, prerastao u paniku. Bijegom kopnenim putem otpočelo je umiranje uz cestu. To ne mogu opisati. Nitko to ne može opisati. Tek ovoliko: Dio izbjeglica pristigao je u lučke gradove Pillau, Danzig i Gotenhafen. Stotine tisuća njih pokušali su brodovima umaći strahotama koje su se približavale. Na stotine tisuća - statistike govore o dva milijuna izbjeglica što su se spasile bježeći prema zapadu - tiskale su se na palubama ratnih, putničkih i trgovačkih brodova; tako je u nepriliku došao i Wilhelm Gustloff, koji je godinama stajao na keju Oxhoft u Gotenhafenu. Najradije bih to učinio tako jednostavno kao i moj sin, koji je na svojoj web-stranici objavio: »U miru i redu brod je prihvatio djevojke i žene, majke i djecu što bježahu pred ruskom zvjeradi...« Zašto je prešutio tisuću isto tako ukrcanih podmorničkih mornara, trista sedamdeset mornaričkih pomoćnica i poslužitelje hitno namontiranih protuzračnih topova? U jednoj sporednoj rečenici spomenuo je, doduše, da su na početku i pred kraj na brod dopremljivani i ranjenici - »Medu njima bijahu i borci s Kurlandske bojišnice koja je još uvijek odolijevala naletu crvene bujice...«, no kad je počeo opisivati preuređenje bolničkog broda u transportni brod sposoban za plovidbu, akribijski je, doduše, nabrojio koliko je kvintala brašna i mlijeka u prahu, koliki broj zaklanih svinja došao na brod, ali je prešutio hrvatske dragovoljce koji su nakon loše obuke morali popuniti posadu broda. Ništa o nedovoljno opremljenoj radio-stanici. Ništa o vježbi za slučaj katastrofe: »Zatvoriti vodonepropusni pregradak!« Razumljivo je što je preko mjere hvalio brižljivo uređenje rodilišta, ali što ga je priječilo da i natukne bar stanje svoje bake koja je tad bila tik pred porodom? I ni riječi o deset čamaca za spašavanje koji su nedostajali, koji su radi kamuflaže luke prilikom zračnog napada bili premješteni po vojničkoj zapovijedi i zamijenjeni čamcima na vesla manjega kapaciteta, ništa o onim na brzinu složenim i čvrsto povezanim splavima za spašavanje od prešane biljne vune. Korisnike interneta valjalo je upoznati s Gustloffom samo kao s izbjegličkim brodom. Zašto je Konny lagao? Zašto je mladić obmanjivao sebe i druge? Zašto on, inače tako poman detaljist kome je brod bio pristupačan sve do tunela osovinskog voda vijka i najudaljenijeg kuta brodske praonice još od vremena KdF-a, nije htio priznati da na keju nije stajao nikakav transporter crvenog križa kao ni veliki teretni brod nakrcan isključivo izbjeglicama, nego naoružani putnički brod koji je bio stavljen u službu ratne mornarice i u koji se zbijalo najrazličitije terete? Zašto je poricao ono što je već godinama bilo zapisano na papiru i što čak ni vječno jučerašnji gotovo da i nisu osporavali? Je li htio iskonstruirati ratni zločin i s uljepšanom verzijom zbiljskoga događaja imponirati obrijanim glavama u Njemačkoj i bilo gdje drugdje? Je li njegova potreba za čistom bilancom bila tako žurna da se na njegovoj web-stranici nije smio pojaviti čak ni vojni protuigrač civilnom kapetanu Petersenu, kapetan korvete Zahn, skupa sa svojim psom ovčarom? Mogu samo naslućivati što je to Konnvja moglo ponukati da vara: želja za nepomućenom slikom neprijatelja. Međutim, priču s psom mi je kao činjenicu ispričala mati; ona je već kao dijete bila osjećajima vezana za pse ovčare. Zahn je godinama imao na brodu svog Hasana. Bilo na palubi ili u časničkoj blagovaonici, svugdje se pojavljivao s psom. Mati je govorila: »Točno se to moglo vidjeti odozdo gdje smo čekali - no nismo smjeli gore - kako neki kapetan stoji gore na jednoj ogradi sa svojim psinom i gleda dolje na nas izbjeglice. Taj je izgledao skoro kao i naš Haraš...« Ona je znala što se to zbivalo na keju: »Gužva je to bila i jedinstvena zbrka. Najprije su sve što su došli gore stepenicama još popisali uredno, ali onda više nije bilo papira ...« Tako će broj zauvijek ostati neizvjestan. Ali što uopće govore brojke? Brojke nikada nisu točne. Uvijek valja procjenjivati ostatak. Registrirano je bilo šest tisuća šesto osoba, medu njima okruglo pet tisuća izbjeglica. No od 28. siječnja uza stepenice su se tiskale daljnje gomile koje se više nije brojilo. Je li bilo dvije ili tri tisuće onih što su ostali bez broja i bezimeni? Otprilike je u brodskoj tiskari tiskano toliko bonova za jelo što su ih razdijelile mornaričke pomoćnice iz pomoćne službe. Nekoliko stotina više ili manje u takvim slučajevima nije bitno. Točno ne zna nitko. Tako se ne zna ni broj dječjih kolica što su pospremljena u tovarnim prostorijama; a može se procijeniti samo da je na brodu naposljetku bilo oko četiri i pol tisuće dojenčadi, djece i mladeži. Napokon, kad ništa više nije išlo, na brod su primljeni i drugi ranjenici i posljednja skupina mornaričkih pomoćnica, mlade djevojke koje su, budući da više nije bilo slobodnih kabina i da su sve dvorane i ležišta s madracima bili zauzeti, bile smještene u isušenom bazenu za plivanje, dakle na Epalubi i ispod razine mora. Ovu lokaciju mora se ovdje opetovano i naglašeno spomenuti, jer je moj sin posve šutke prešao preko svega što se ticalo mornaričkih pomoćnica i smrtnih slučajeva u plivalištu. Samo kad se na svojoj webstranici općenito raspričao o silovanjima, sanajrio je u pravilu o »curama mladima kao kaplja, čiju je nevinost na brodu trebalo zaštititi od kandža ruskih zvijeri...«

Kad mi je ponuđena ova glupost, ponovno sam, ne odavši se pak kao otac, stupio u akciju. Kad je njegov chatroom bio otvoren, pustio sam svoju upadicu: »Tvoje cure koje je trebalo štititi bile su u uniformama, i to lijepim. Nosile su do koljena dugačke sivoplave suknje i točno odmjerene kaputiće. Na frizurama su im malo nahero stajale vojničke kape sa stiliziranim državnim simbolom-orlom i kukastim križem. Sve one, nedužne ili ne, bile su vojnički uvježbane i dale su zakletvu svom Vodi...« No moj sin nije htio sa mnom komunicirati. Tek još sa svojim izmišljenim disputantom koga je kao neki rasist iz slikovnice podučavao: »Kao Židovu vječno će ti ostati nepojmljivo koliko me još uvijek boli to oskvrnuće njemačkih djevojaka i žena od Kalmika, Tatara i ostalih Mongola. Ali što vi Zidovi znate o čistoći krvi!« Ne, to mu nije mogla uliti u glavu mati. Ili ipak jest? Meni je jednom, kad sam u naselju Grofier Dreesch na stol s kavom stavio moj prilično objektivan članak o raspravi oko berlinskog spomenika holokaustu pričala da se u dvorištu stolarije njezina strica bio pojavio »neki debeli pjegavi fakin« koji je ležećeg psa s lancem oko vrata navodno narisao približno vjerno: »To je bio neki Izak kome su stalno padale na pamet smiješne stvari. Ali kako je moj tata znao, taj je samo napola bio Izak. Još je rekao na glas da prije nego je Izaka, koji se zvao Kos, izbacio s našeg dvorišta...« Tridesetog prijepodne majci je uspjelo da se s roditeljima ukrca na brod. »U zadnji čas smo još došli gore...« Pritom se izgubio dio prtljage. U podne je Gust-lojf 'dobio nalog da digne sidro i otisne se. Na keju je ostalo na stotine ljudi. »Za mamu i tatu predstavljala sam naravno sramotu s mojim velikim trbuhom. Kad god je neki od ostalih izbjeglica pitao za me, mama bi rekla da bih se sa svojim vjerenikom koji se bori na fronti trebala zaručiti u odsutnosti. Samo ako nije poginuo.' Ali meni je stalno govorila samo o sramoti. I bilo je dobro to što su nas na brodu rastavili. Mama i tata morali su skroz dolje u utrobu broda, gdje je još bilo nešto mjesta. A ja sam dospjela gore u odjel za trudnice...« Ali još nije bio došao čas. Ponovno se moram vraćati unatrag kao rak da bih došao dalje: još dan prije i onda jednu dugu noć potom Pokrief-keovi su sjedili na svojim mnogobrojnim koferima i svežnjevima usred mnoštva izbjeglica koji mahom bijahu iscrpljeni od duge seobe. Podrijetlom su bili iz Kurische Nehrunga, Samlanda, Mazurije. Posljednja pridošla skupina bila je pobjegla iz obližnjeg Elbinga što su ga pregazili sovjetski tenkovi, ali su se oko njega, činilo se, još vodile borbe. Također se medu konjskim zapregama, taljigama i dječjim kolicima tiskalo sve više žena i djece iz Dan-ziga, Zoppota i Gotenhafena. Mati mi je pričala o psima bez gospodara koji su, budući da nisu smjeli na brod, izgladnjeli, kej činili nesigurnim. Istočno-pruske seljačke konje su ispregnuli ili ih u gradu prepustili jedinicama Wehr-machta, ili su ih pak odveli u klaonicu. Mati to točno nije znala. Osim toga, njoj je bilo žao samo pasa: »Neprestance su zavijali noću kao vukovi...« Kad su Pokriefkeovi napustili Elzinu ulicu, obitelj Liebenau koja je s njima bila u srodstvu ustezala se s izbjegličkim prtljagom krenuti za ostatkom obitelji svog pomoćnog radnika. Stolarski majstor odveć je bio vezan za svoje blanjalice, kružnu i tračnu pilu, veliku blanjaču, zalihe dugačkog drva u suši i najamnu kuću br. 19 koje je bio vlasnik. Njegovu sinu Harrvju koga je mati povremeno uvodila u igru kao mog mogućeg oca još u jesen prethodne godine bio je dostavljen poziv u vojsku. Mora da je bio negdje na jednoj od mnogih frontova što su se pomicali unatrag kao radio-telegra-fist ili tenkovski grenadir. Poslije rata saznao sam da su Poljaci mog možebitnog djeda i njegovu ženu, kao i sve Nijemce što su ostali tamo, po svršetku rata protjerali. Govorilo se da su oboje na Zapadu, vjerojatno u Luneburgu, da su ubrzo jedno za drugim umrli, on vjerojatno od žalosti za svojom izgubljenom stolarijom i mnogim okovima za vrata i prozore pospremljenima u podrumu najamne kuće. Dvorišni pas u čijoj kućici je mati kao dijete po svom pričanju stanovala tjedan dana već dugo nije bio živ, prije početka rata navodno ga je netko otrovao - »neki pajdaš Izak« - kaže ona. Može se pretpostaviti da su obitelj Pokriefke u zadnji čas pustili na brod samo zato što im je kći vidljivo bila trudna. Poteškoća je moglo biti samo s Augustom Pokriefkeom. Vojna policija koja je na keju obavljala kontrolu mogla ga je izdvojiti kao sposobnog za »Narodne jurišnike«64. No budući da je on, kako je mati govorila, bio »ionako samo pola porcije«, uspio se prošvercati. Kontrole su najzad ionako bile propusne. Vladao je kaos. Djeca su dolazila na brod bez majki. A majke su doživljavale da im na stepenicama za ukrcaj putnika u gužvi iz ruke istrgnuto dijete bude gurnuto preko ruba između stijenke broda i zida keja, gdje bi onda nestalo u moru. Tu nije pomagalo vrištanje. Možda bi Pokriefkeovi također bili mogli naći mjesto na parobrodima Oceana i Antonio Delfino, iako ovi bijahu prenatrpani izbjeglicama. Ta dva transportna broda srednje veličine bila su također na keju Oxhoft u Goten-hafenu, na tom, kako se govorilo, »keju dobre nade«; i oba su sretno stigla u svoje ciljne luke Kiel i Kopenhagen. No Erna Pokriefke htjela je na Gust-loff»pa makar i crkla«, jer su je tolika vedra sjećanja na jedno KdF-putova-nje u norveške fjordove vezala za taj u ono doba bijeli, blistavi motorni brod. U izbjegličku prtljagu bila je utrpala i album s fotografijama u kome su se nalazile prigodne snimke s tog putovanja za vrijeme godišnjeg odmora. Erna i August Pokriefke mora da su jedva prepoznali unutrašnjost broda, jer su se sve dvorane za

svečanosti i blagovaonice, ispražnjena biblioteka, dvorana s narodnim nošnjama te muzički trijem - sad posve bez slikovnog uresa - bile srozale na bučne brloge s madracima. Čak i ostakljeno pa-lubno šetalište i hodnici bijahu posve zauzeti. Budući da su tisuće djece, one pobrojene i nepobrojene, spadale u ljudski tovar, njihova dreka miješala se s proglasima putem pojačala: neprestance su izvikivana imena zalutalih dječaka i djevojčica. Kad su Pokriefkeovi neregistrirani došli na brod, majku su odvojili od njezinih roditelja. To je odlučila jedna medicinska sestra. Ostalo je neizvjesno jesu li mornaričke pomoćnice koje su obavljale nadzor bračni par prisilno smjestile u jednu već zauzetu kabinu ili je on s preostalom prtljagom našao mjesto usred tog masovnog logora. Tulla Pokriefke nije nikad više vidjela album s fotografijama i svoje roditelje. Pišem to ovim redoslijedom, jer mi se čini izvjesnim da je gubitak albuma s fotografijama za mater bio posebno bolan, budući da su se s njime izgubile sve snimke napravljene obiteljskom kamerom Kodak-Box na kojima ju se moglo vidjeti s njezinim bratom Konradom, kuštravcem, na brvnu Zoppotskog jezera, s prijateljicom Jenny i Jennvnim poočimom, gimnazijskim profesorom Bruniesom, ispred Gutenbergova spomenika u Jaschkentalskoj šumi te više puta s Harasom, psom ovčarom čiste rase i slavnim rasplodnim mužjakom. Mati je uvijek govorila o osmom mjesecu trudnoće, kad bi u svojim beskonačnim pričama spomenula vrijeme ukrcaja na brod. Vjerojatno je bio osmi mjesec. Svejedno u kom mjesecu, uputili su je u odjel za porođaje i rodilje. Nalazila se pokraj takozvane sjenice u kojoj su, gusto zbijeni, stenjali ranjenici. U vrijeme KdF-putovanja putnici na odmoru voljeli su tu sjenicu što bijaše kao nekakav zimski vrt, a nalazila se ispod zapovjedničkog mosta. Sjenicom kao i odjelom za porođaje i rodilje upravljao je dr. Richter, brodski liječnik i najviši sanitetski časnik 2. podmorničke nastavne divizije. Svaki put kad mi je mati pričala o ukrcaju na brod, rekla bi: »Tu je napokon bilo toplo. I odmah sam dobila vruće mlijeko sa žlicom meda u njemu...« U odjelu za rodilje vjerojatno se radilo normalno. Od počedca ukrcaja bilo je rođeno četvoro dojenčadi, »sami fakinčići«, kako sam mogao čuti. Tvrdi se da je na Wilhelmu Gustloffu na nesreću bilo prepuno kapetana. Može biti. Ali na Tkanicu je bio samo jedan, pa je već prilikom prve vožnje pošlo naopako. U svakom slučaju mati kaže da je prije isplovljavanja broda htjela nakratko protegnuti noge i pritom je, a da je straža nije zaustavila, dospjela na zapovjednički most - »samo jedan kat gore, gdje se neki stari morski vuk žestoko svađao s jednim drugim koji je imao kozju bradu...« Taj morski vuk bio je kapetan Friedrich Petersen, čovjek civilne pomorske plovidbe, koji je u mirno doba upravljao s više putničkih brodova, pa tako kratko vrijeme i Gustloffbm, koji je, međutim, nakon početka rata kao prekršitelj blokade bio dospio u englesko zarobljeništvo, ali je zbog starosti ocijenjen nesposobnim za rat, te budući da se pismenom izjavom obvezao da nikad više neće ploviti kao kapetan, otpremljen je u Njemačku. Zato su ga kao »kapetana na određeno vrijeme« u dobi oko šezdesetpet godina uzeli na »ploveću vojarnu« na keju Oxh6ft. Onaj s kozjom bradicom mogao je biti samo kapetan korvete Wilhelm Zahn, uz koga je stalno sjedio njegov pas ovčar Hasan. Negdašnji, samo donekle uspješan podmornički komandant, važio je kao vojni upravitelj transportnog broda koji je bio prepun izbjeglica. Osim toga, kao rasterećenje starom kapetanu kome je u međuvremenu nedostajalo prakse na moru, na zapovjedničkom mostu su još bila i dva mlada, ali u području Baltičkog mora iskusna kapetana imenom Kohler i Weller. Obojica su bila preuzeta od trgovačke mornarice i zato su se časnici ratne mornarice, ponajprije Zahn, prema njima ponašali prilično s visoka: jelo se u različitim časničkim blagovaonicama i samo je teškom mukom dolazilo do razgovora. Tako su se na mostu povećavale suprotnosti, ali i zajednička odgovornost za brodski teret koji je teško bilo odrediti; s jedne strane brod je bio vojni transporter, a s druge strane izbjeglički i bolnički brod. Sa svojim sivim ratnim premazom Gustloff je predstavljao cilj koji se nije jednoznačno dao definirati. Još je stajao zaštićen u lučkom bazenu, ne uzimajući u obzir zračne napade. Još prethodno spomenuta svađa medu kapetanima kojih je bilo previše nije bila daleko otišla. Jedan drugi kapetan nije još ništa slutio 0 brodu koji je bio krcat djecom i vojnicima, majkama i mornaričkim po-moćnicama i opremljen protuzračnim topovima. Podmornica S13 bila je do konca prosinca na doku ploveće baze baltičke flote s ordenom crvene zastave, Smolnv. Nakon remonta, opskrbe gorivom, živežnim namirnicama i torpedima mogla je isploviti i poći na neprijatelja, no nije bilo zapovjednika. Alkohol i žene spriječili su Alexandera Marineska da prekine svoj izlaz 1 da prije početka velike ofenzive, kojom je bočno valjalo napasti i zauzeti Baltik i Istočnu Prusiju, pravodobno bude na svojoj podmornici. Priča se da ga je zdrmala pontikka, finska rakija koja se dobiva destilacijom krumpira, pa se ničega nije sjećao. Potraga za njim po bludilištima i drugim vojnoj policiji poznatim kokošinjcima ostala je bezuspješna, podmornici je nedostajao zapovjednik.

Marinesko se tek 3. siječnja otriježnjen vratio na dužnost u Turku. Odmah ga je NKVD65 pozvao na saslušanje i osumnjičio za špijunažu. Budući da je zaboravio sve stanice svog prekoračenog izlaza, iz svojih rupa u sjećanju nije ništa mogao izvući u svoju obranu. Najzad je njegov pretpostavljeni, kapetan 1. klase Orjel, hitno ukazujući na najnoviju borbenu zapovijed druga Staljina, uspio odgoditi sazivanje vojnoga suda. Raspolagao je tek s malo iskusnih zapovjednika i nije htio dopustiti smanjenje borbene snage svoje jedinice. Kad se u korist svog kapetana u neizvjestan postupak umiješala čak i posada S13 s molbom za pomilovanje i prema viđenju NKVD-a dalo naslutiti početak pobune, Orjel je zapovjedniku podmornice, koji je bio nepouzdan samo prilikom izlazaka, zapovijedio da odmah isplovi prema Hangou66; tjedan dana kasnije S13 je napustila tu luku. Ledolomci su oslobodili njezino plovno korito. Podmornica je imala proći pokraj švedskog otoka Gotlanda i krenuti prema baltičkoj obali. Postoji, dakle, taj film u crnobijelom koji je snimljen koncem pedesetih godina. Zove se »Noć se spustila nad Gotenhafenom« i u njemu nastupaju zvijezde poput Brigitte Hornev i Šonje Ziemann. Režiser, američki Nijemac Frank Wisbar, koji je prije toga snimio film o Staljingradu, uzeo je sebi za savjetnika specijalista za Gustloff, Heinza Schona. Na Istoku nije dopušteno prikazivanje tog filma; s umjerenim uspjehom prikazivao se samo na Zapadu i kao zlosretan brod zaboravljen je i valjda odložen u arhive. S materinom prijateljicom Jenny Brunies, kod koje sam svojedobno kao gimnazijalac stanovao u Zapadnom Berlinu, na njeno navaljivanje -»Moja prijateljica Tulla dala mi je do znanja koliko želi da nas dvoje zajedno odemo u kino« - pogledao sam taj film i bio prilično razočaran. Radnja filma odvijala se prema uvijek istom obrascu. Kao kod svih filmova o Tita-nicu morala je i u ekraniziranom potonuću Gustloffa kao dodatna grada i masa za popunu biti uzeta jedna mučna, pri svršetku čak herojska ljubavna priča, kao da potonuće broda prepunog ljudi nije napeto i smrt tisuća ljudi dovoljno tragična. Ljubavna limunada u ratno doba. U filmu »Noć je pala nad Gotenhafenom« s predugačkim uvodom koji se zbiva u Berlinu, Istočnoj Prusiji i drugdje, protagonisti ove trokutne priče jesu jedan vojnik na Istočnoj bojišnici kao prevareni muž i kasnije teški ranjenik na brodu, nevjerna žena s do-jenčetom koja se spasila na brodu - kao dražesni lik zbog kojeg se otimlju i mornarički časnik površne naravi kao preljubnik, otac i spasitelj dojenčeta. Film je, doduše, na određenim mjestima u tetke Jenny izmamio suze, no kad me poslije toga pozvala na moj prvi Pernod u Paris-baru rekla je: »Tvojoj dragoj majci film jedva da bi se bio dopao, jer ni prije ni poslije potonu-ća broda nije prikazan nijedan porod...« I još je dometnula: »Zapravo se nešto tako strašno i ne može prenijeti na filmsku vrpcu«. Posve sam siguran da mati na brodu nije imala ljubavnika i nijednog od mojih mogućih očeva. Može biti da je, kao što joj je to bilo i ostalo svojstveno, čak i u stanju visoke trudnoće znala kako privući muško osoblje broda: ta ona raspolaže nekim unutarnjim magnetom koji naziva »nešto posebno«. Tako je navodno jedan mornarički regrut i budući upravljač podmornice - »neki blijedi fakin s bubuljicama po cijelom licu« - istom što je brod dignuo sidro trudnicu otpratio na najgornju palubu. Unutarnji nemir podigao ju je na noge. Mornar mora da je, procjenjujem, bio materinih godina, sedamnaest ili nepunih osamnaest, kad ju je brižljivo vodio za ruku preko palubnog sunčališta koje je bilo glatko poput ogledala, jer je bilo zaleđeno. I onda je mati svojim pogledom koji ništa ne propušta vidjela da su također bile zaleđene sohe, koloturi i držači čamaca za spašavanje što su bili čvrsto privezani s lijeve i desne strane palube kao i užad što su bila provedena preko valjaka. Kako li sam često čuo njezinu rečenicu: »Kad sam to vidjela, smučilo mi se«. A kad je u Dampu, crna i vitka, stajala okružena starom gospodom i mog sina Konrada uvela u suženi svijet preživjelih, čuo sam je kako kaže: »Bilo mi je jasno da zbog leda ne neće biti ništa od spašavanja. Htjela sam van iz čamca. I kričala sam kao da sam smanuta. No bilo je prekasno...« Film koji sam s tetkom Jenny gledao u jednom kinu u Kantovoj ulici ništa od toga nije prikazao, nikakve komade leda na sohama čamaca za spašavanje, nikakve zaleđene ograde, pa čak ni sante leda u lučkom bazenu. Pritom, ne samo u Schona, nego i u izvještaju u džepnom izdanju Engleza Dobsona, Millera i Pavnea stoji da se 30. siječnja 1945. sve ledilo od hladnoće: 18 stupnjeva ispod nule. Ledolomci su u Danziškom zaljevu morali očistiti jedno plovno korito. Vremenska prognoza bila je najavila nemirno more i olujne udare. Kada se usprkos tome pitam nije li mati pravodobno mogla otići s broda, razlog za ovo besmisleno razmišljanje nalazi se u skrivanoj činjenici da se uskoro nakon isplovljavanja Gustloffa koga su iz oxhoftskog lučkog bazena povukla četiri remorkera u mećavi pojavio jedan obalni parobrod, Reval, koji je, ne skrećući, plovio u suprotnom smjeru. Prepun izbjeglica iz Tilsita i Konigsberga, brod je došao ovamo iz Pillaua, zadnje istočnopruske luke. Budući da je na donjoj palubi bilo mjesta u samo ograničenoj mjeri, izbjeglice su gusto zbijene stajale na gornjoj palubi. Kako se pokazalo, mnogi su se tijekom prijevoza smrznuli, ali su ostali svrstani u stojećem ledenom bloku. Kad je Gustloffkoji se zaustavio spustio nekoliko pokretnih stepenica od užadi, preživjelima je, kako su

mislili, uspjelo naći spas na velikom brodu, u toplini koja se zaustavila u hodnicima i na stepenicama našli su još neka prazna mjesta. Nije li mati preko tih stepenica od užadi mogla krenuti suprotnim putem? Uvijek je znala pravodobno krenuti natrag. Prilika! Zašto sa zlosretnog broda nije prešla na Revati Tako bih se ja, da se usprkos velikom trbuhu odvažila sići stepenicama, bio rodio negdje drugdje - ne znam gdje - ali zacijelo kasnije i ne 30. siječnja. Eto ga opet, taj prokleti datum. Povijest, točnije povijest koju smo mi zamiješali, začepljeni je zahod. Ispiremo ga i ispiremo, no govna svejedno dolaze gore. Na primjer taj prokleti trideseti. Kako me opterećuje, kako me ži-goše. Ništa nije pomoglo to što sam se kao učenik i student ili kao novinski urednik i suprug ustezao slaviti svoj rođendan s prijateljima i kolegama ili u krugu obitelji. Uvijek sam se pribojavao da bi me pri takvom slavlju — i to uz zdravicu - mogli opteretiti triput prokletim značenjem tog tridesetog, mada se činilo da se taj tovljeni datum malo prije nego je puknuo stan-jio tijekom godina, da je sad bezopasan i postao je kalendarskim danom poput mnogih drugih. Ta mi smo u ophođenju s prošlošću stavili u službu riječi: a nju valja ispaštati, prevladati, truditi se oko nje - to bi bio čin žaljenja. No tada je izgledalo kao da se na internetu još uvijek ili već opet tridesetog, na taj državni blagdan, imaju postavljati zastave. Moj sin svakako je dan preuzimanja vlasti svemu svijetu vidljivo izložio kao crveni list kalendara. U schwerinskom panelno građenom naselju Grofier Dreesch, gdje je od početka nove školske godine stanovao kod svoje bake, i dalje je djelovao kao webmaster. Preseljenje našega sina - udaljavanje od lijevo usmjerenih majčinih stalnih pouka prema izvoru bakinih nadahnuća - Gabi, moja bivša, nije htjela spriječiti. Još gore od toga: sebe je riješila svake odgovornosti: »Sa svojih gotovo sedamnaest godina Konrad sam može odlučivati.« Mene se nije pitalo. Njih dvoje odvojili su se, kako je rečeno, »sporazumno«. I tako je seoba s Mollnskog na Schwerinsko jezero obavljena potiho. Čak je i promjena škole »zahvaljujući njegovu natprosječnom uspjehu« navodno protekla glatko, iako sam svog sina sebi tek slabo mogao predočiti u zaostaloj učmaloj školskoj klimi »istočnjaka«. »To su predrasude«, rekla je Gabi. »Konnvju će se zacijelo više dopasti tamošnja stroga disciplina učenja od naše, prije labave školske prakse.« Tada se moja bivša zanijela: Kao peda-goginja koja se zalaže za slobodno oblikovanje volje i otvorenu diskusiju reče da je, doduše, razočarana, ali da kao majka mora tolerirati odluku svoga sina. Čak i Konnvjeva djevojka - tako sam doznao za blijedu egzistenciju zubarske pomoćnice - može razumije« njegovu odluku. Rosi će svakako ostati u Ratzeburgu, ali će Konrada rado posjećivati i po mogućnosti što češće. Isto tako ostao mu je vjeran i njegov subesjednik. David, taj slobodno izmišljeni ili negdje utjelovljeni davatelj natuknica nije se dao omesti tom selidbom ili je nije registrirao. U svakom slučaju, kad se u chatroomu mog sina radilo o tridesetom, opet se pojavio nakon dulje stanke i s jednakim antifašističkim parolama. A inače je to čavrljanje bilo višeglasno: nabijeno prosvjedom ili u znaku slijepog odobravanja. Otvorila se prava pričaonica. Poticajna tema uskoro nije više bilo samo imenovanje Vode za rajhovskog kancelara, već, štoviše, i jednim potezom datum rođenja Wilhelma Gustloffa: sporili su se oko - kako je Konny govorio - »činjenice koju je odredila Providnost«, prema kojoj je mučenik svjetlo svijeta predosjećajno ugledao na dan budućeg preuzimanja vlasti. Ovo neznanstveno prikazivanje svim chatterima servirano je kao sudbinska povezanost. Nakon toga je zbiljski ili samo izmišljeni David ismijavao u Davosu ubijena Golijata: »Onda je Providnost bila i to što se brod, kršten po tom bijednom partijskom funkcionaru, sa svim živim na njemu zagnjurio na njegov rođendan i u povodu dvanaeste obljetnice Hitlerova puča, i to točno u minutu Gustloffbva rođenja, točno u jedan sat i šesnaest minuta triput je grunulo...« Tako je tekla ta igra s ulogama: kao uvježbana. Pa ipak sam sve više i više sumnjao u svoju pretpostavku da neki izmišljeni David tu povremeno pritišće miša, da neki homunkulus brblja naštancane rečenice kao na primjer: »Vas Nijemce vječito će se u znak krivnje žigosati Auschwitzom...« Ili: »Ti si njemački primjer za ponovno rastuće zlo...« Ili pak rečenice u kojima se David skrivao u množini: »Mi Zidovi nikada nećemo prestati optuživati...« - »Mi Zidovi nikada ne zaboravljamo!«- čemu se Wilhelm suprotstavljao rečenicama iz udžbenika rasizma, u kojima je »svjetsko židovstvo« posvuda imalo stalno boravište, no posebice snažno u newyorškom Wall Streetu. Nepopustljivo je to išlo tako. Povremeno bi ipak ispali iz uloge, na primjer kad je moj sin kao Wilhelm hvalio udarnu snagu izraelske vojske, a David suprotno tome osuđivao židovska naselja na palestinskom tlu kao »agresivno zaposjedanje zemlje«. Također se moglo dogoditi da se obojica odjednom stručnjački slože pri ocjeni prvenstva u stolnom tenisu. Tako je njihov individualan, čas oštar čas onda opet drugarski ton odavao to da se u virtualnom prostoru našlo dvoje mladih koji bi unatoč svemu neprijateljskom pretvaranju mogli biti prijatelji. Kad bi David, na primjer, otpočeo sa svojim uvodom: »Hej, ti čekinjasta nacistička svinjo! Ovdje ti tvoja za klanje dorasla židovska krmača došaptava nekoliko naputaka kako bi se danas još moglo slaviti dan preuzimanja vlasti, naime s

hladnom kavom...« Ili kad se Wilhelm trudio biti duhovit: »Za danas je isteklo dosta židovske krvi. Kuhar tvog omiljelog jela, koji ti rado zagrijava smeđi košer-umak, maše ti sada 'papaaa' i prekida vezu.« Inače su obojici za taj trideseti u mjesecu na um padale samo stare poznate stvari. Konny je, međutim, svom suprotstavljenom prijatelju-neprijate-lju Davidu priopćio jednu novost: »Trebaš znati da se na svim palubama broda izručenog smrti mogao čuti posljednji govor našeg voljenog Vode.« To je i bilo tako. Odasvud gdje su na Gustloffu visjeli zvučnici, Veliko-njemački radio je prenosio Hitlerov govor svom narodu. Pa i u odjelu za trudnice i rodilje mati, koja je na savjet odjelne sestre legla u vojnički krevet, čula je glas koji se nije mogao zamijeniti ni s jednim drugim: »Danas pred dvanaest godina, 30. siječnja 1933., tog istinski povijesnog dana, Providnost mi je dala u ruke sudbinu njemačkog naroda...« Nakon toga je gaulajter Istočne Prusije Koch izrekao tuce parola što su imale ojačati vjeru u konačnu pobjedu. Iza njih je uslijedila tragična glazba. No mati je pričala samo o Vođinom govoru: »Ježila sam se kad je Firer govorio o sudbini i sličnim stvarima...« A pokatkad bi nakon kratke šutnje rekla: »To je zvučalo kao neki govor na groblju.« Preuranio sam. Radijski prijenos bio je nešto kasnije. Brod je u donekle mirnom Danziškom zaljevu još plovio u smjeru rta poluotoka Hela. Trideseti je padao jednog utorka. Unatoč dugogodišnjem stajanju u luci, motori su radili jednakomjerno. Nemirno more, snježna vijavica. Prema jelovnicima na svim unutarnjim palubama dijelila se juha i kruh. Oba čamca za obranu od torpeda što su sigurnosti radi imala pratiti brod do poluotoka Hela više se nisu mogla nositi s velikim valovima, koji su i dalje snažili, i valjalo ih je radijskom porukom otpustiti. Isto tako putem radija je kao obavijest stigao i podatak o ciljnoj luci: u Kielu su imali sići ili biti izneseni s broda budući upravljači podmornice 2. nastavne divizije, ranjenici i mornaričke pomoćnice; za iskrcaj izbjeglica bila je predviđena luka Flensburg. Još uvijek je vladala mećava. Stigle su dojave i o prvim oboljelima od morske bolesti. Kad se na sidrištu poluotoka Hela pomolio brod Hansa, koji je isto tako bio krcat izbjeglicama, pratnja od tri obećana broda za osiguranje bila je na broju. No onda je došla naredba da se baci sidro. Neću sada nabrajati što je sve dovelo do toga da je od sveg svijeta zaboravljen, ne, iz svijesti potisnut zlosretni brod, koji, međutim, iznenada kao duh plovi internetom, najzad bez Hanse kojoj su bili oštećeni strojevi nastavio plovidbu u pratnji samo dvaju brodova za osiguranje, od kojih je jednom ubrzo dan nalog za povratak. Tek ovoliko: Istom što su ponovno proradili brodski motori, na zapovjedničkom mostu započela je svađa oko nadležnosti. Četiri kapetana svađala su se međusobno i jedan protiv drugoga. Petersen i njegov prvi časnik - koji je također bio iz trgovačke mornarice — dopuštali su brzinu vožnje od samo dvanaest morskih milja na sat. Obrazloženje: zbog predugog stajanja u luci od broda se ne može tražiti više. No kako se negdašnji zapovjednik podmornice Zahn pribojavao neprijateljskih napada iz paljbenog položaja koji mu je bio dobro poznat, htio je povisiti brzinu vožnje na petnaest čvorova. Pobijedio je Petersen. Onda je prvi časnik uz potporu kapetana plovidbe Kohlera i Wellera predložio da se kod Rixhofta krene istina miniranim, ali zahvaljujući plitkom moru od podmornica sigurnijim priobalnim putem, no Petersen, koga je sada podržao Zahn, odlučio se za put dubokim morem očišćenim od mina, ali je načelno odbacio savjet svih drugih kapetana da se plovi krivudavim smjerom. Samo su vremenske prognoze, činilo se, bile nesporne: zapad-sjever-zapad, jačina šest do sedam, okrećući prema zapadu, pred večer s padom na pet. Gibanje valova nakon oluje četiri, snježna vijavica, vidljivost jednu do tri morske milje, osrednji mraz. O svemu tome, o toj ustrajnoj prepirci na mostu, o nedostatku dovoljnog broja brodova za osiguranje i sve jačem zaleđenju gornje palube - pro-tuzračni topovi više nisu bili sposobni za djelovanje - mati ništa nije znala. Sjećala se da ju je nakon »Firerova govora« odjelna sestra Helga poslužila s pet dvopeka i tanjurom riže s mlijekom, šećerom i cimetom. Iz sjenice pokraj nje čulo se, reče, stenjanje teških ranjenika. Na sreću radio je svirao plesnu glazbu, »poletne napjeve«. Pritom je zaspala. Bez prvih trudova. Ta mati je mislila da je u osmom mjesecu. Na dvanaest morskih milja udaljenosti od pomeranske obale nije plovio samo Gustloff, već je i sovjetska podmornica Si3 držala isti smjer. Ona je ispred lučkog grada Memela, oko kojega su se vodile borbe, skupa s još dvije druge jedinice baltičke flote s ordenom crvene zastave uzalud čekala na isplovljavajuće brodove ili pak na one što su dopremali pojačanje 4. armiji. Danima se ništa nije pojavilo na vidiku. Dok je uzaludno čekao u zasjedi, kapetanu S13 mora da je na um pao postupak koji se protiv njega imao povesti pred vojnim sudom kao i prijeteće saslušanje od NKVD-a. Kad je Alexander Marinesko rano ujutro 30. siječnja putem radijskih vijesti saznao da je Crvena Armija zauzela luku Memel, označio je novi smjer broda, a da o tome nije ni obavijestio svoje središnje zapovjedništvo. I dok je Gustloff na oxh6rtskom keju još preuzimao posljednje grupice izbjeglica Pokriefkeovi su bili ukrcani - S13 je s četrdesetsedam članova posade i deset torpeda plovila u pravcu pomeranske obale. Dok se u mojem izvještaju dva broda približavaju jedan drugome, a ništa odlučujuće se nije dogodilo,

pruža se mogućnost da se pribilježe svakodnevne okolnosti u graubiindenskom zatvoru. Tamo su tog utorka kao i svakog radnog dana zatvorenici sjedili za svojim tkalačkim stanovima. U međuvremenu je ubojica negdašnjega zemaljskog grupovode NSDAP-a, Wilhelma Gustloffa, što su ga bili osudili na osamnaest godina strogog zatvora, odležao devet godina zatočeništva. Pri odsudno promijenjenom ratnom stanju - budući da od Velikonjemačkog Rajha više nije prijetila nikakva pogibelj, vraćen je u churski zatvor Sennhof- smatrao je da smije podnijeti zahtjev za pomilovanje, koji je Vrhovni savezni sud Švicarske u vrijeme pokreta brodova u Baltičkom moru, međutim, odbio. No ne samo David Frankfurter, nego i brod koji je dobio ime po onome koga je on ubio nije stekao milost. On kaže da moj izvještaj posjeduje gradu za novelu. Literarna procjena za koju ne marim. Ja samo izvješćujem. Onoga dana što su ga Providnost ili ne znam koji priređivač kalendara propisali brodu kao posljednji, propast Velikonjemačkog Rajha već je bila oglašena: britanske i američke divizije bile su već u prostoru Aachena. Naše preostale podmornice dojavile su, doduše, potonuće triju teretnjaka u Irskom moru, no na Rajnskoj bojišnici povećan je pritisak na Colmar. Na Balkanu u prostoru Sarajeva pojačano je djelovanje partizana. S danskog Jiitlanda je radi pojačanja dijelova Istočne bojišnice povučena 2. brdska pješadijska divizija. U Budimpešti, gdje se opskrba danomice pogoršavala, fronta se nalazila neposredno pred tvrđavom. Na objema stranama svugdje su ostajali ležati mrtvi, skupljali se znakovi raspoznavanja i dijelile medalje. Što se još događalo, osim što je izostalo najavljivano čudesno oružje? U Šleziji su ispred Glogaua odbijeni napadi, ali se oko Posena stanje suprotno tome pogoršalo. A kod Kulma sovjetske jedinice su prešle Vislu. Neprijatelj je prodro u Istočnu Prusiju do Bartensteina i Bischofswerdera. Do tog dana koji po sebi nije bio nimalo osobit iz Pillaua se uspjelo ukrcati na brod šez-desetpet tisuća civilnih i vojnih osoba. Posvuda su se izvodila junačka djela dostojna spomenika; najavljivana su i druga. I dok se Wilhelm Gustloffplo-veći prema zapadu približavao Stolpebanku, a podmornica S13 gladno čekala plijen, u jednom noćnom napadu u prostoru Hamma, Bielefelda i Kas-sela u akciju je stupilo tisuću sto četveromotronih neprijateljskih bombardera, a američki predsjednik već je bio napustio SAD; Roosevelt je bio na putu prema konferencijskom mjestu Jaki na poluotoku Krimu, gdje se taj bolestan čovjek htio susresti s Churchillom i Staljinom da povlačenjem novih granica priprave mir. O ovoj konferenciji i onoj kasnije u Potsdamu, kad je Roosevelt bio mrtav, a Truman predsjednik, našao sam na inetrnetu stranice mržnje i jedan usputni komentar na web-stranici mog sveznajućeg sina: »Tako su raskomadali našu Njemačku«, skupa s kartom Velikonjemačkog Rajha i označenim izgubljenim područjima. Kakva li bi se čuda bila dogodila - mudrovao je — da su mladi, domalo posve izučeni mornari na Gustloffu sretno stigli u ciljnu luku Kiel i da su kao posada dvanaest ili više podmornica nove, basnoslovno brze i usto još zamalo nečujne XXIII. klase uspješno stupili u akciju. Sve sama junačka djela i posebne vijesti stajale su na popisu njegovih želja. Konny, doduše, nije naknadno prizivao konačnu pobjedu, ali je bio siguran da bi mladim podmorničkim mornarima u slučaju uništenja dubinskim bombama čak i tih čudesnih podmornica bila dosuđena bolja smrt od onog bijednog utapanja u razini Stolpebanka. Pa i njegov protivnik David složio se s ocjenjivačkom usporedbom vrsta smrti, ali je onda ipak na internetu izrazio i sumnju: »Momci svakako nisu mogli birati. Ovako ili onako ne bi imali šanse da odrastu na posve normalan način...« Postoje slike koje je preživjeli blagajnički asistent broda skupljao desetljećima: mnogo malih slika za putovnicu i jedna velika snimka koja prikazuje sve mornare jednog u pravilu četveromjesečnog tečaja u 2. podmorničkoj nastavnoj diviziji postrojene na palubnom sunčalištu, koji su tu da bi nakon pozdrava i zapovijedi »Na mjestu odmor!« opušteno stajali pred kapetanom korvete Zahnom. Na toj snimci širokog formata na kojoj se može izbrojiti preko devetsto mornarskih kapa što se u pravcu krme pričinjaju sve manjima ipak je sva lica sve do sedmoga reda moguće raspoznati kao izrazito pojedinačna. Odostraga poredana masa. Međutim, na malim slikama za putovnicu gledaju me jedan za drugim uniformirani muškarci, u kojih su mladenačke crte lica, doduše, različite, ali sveukupno ipak izgledaju nedovršene. Može im biti osamnaest godina. Neki momci koji su slikani posljednjih ratnih godina u uniformi još su mladi. Moj sin - u međuvremenu mu je sedamnaest - mogao bi biti jedan od njih, mada bi Konny kao netko tko nosi naočale jedva bio sposoban služiti na podmornici. Svi nose nahero svoje, mora se priznati, pristale mornarske kape s natpisom »Ratna mornarica« na obodnoj vrpci, najčešće lagano naherene ulijevo. Vidim zaobljena, uska, uglata, bucmasta lica kandidata smrti. Uniforma je sav njihov ponos. Gledaju me ozbiljno, kao da predosjećaj određuje njihov posljednji fotografirani izraz. Mali broj fotografija trista sedamdesettriju na brod ukrcanih mornaričkih pomoćnica koje posjedujem djeluju više civilno, unatoč naherenim kapicama s frontalno previnutim državnim simbolom-orlom. Brižljivo udeše-ne frizure mladih djevojaka - mnoge mora da su učvršćene pomoću trajne ili vodene ondulacije - uvijaju se, padaju, dotjerane na suvremen način. Neke su vjerojatno bile zaručene, malo njih udate. Dvije ili tri koje s kosom što im glatko pada djeluju na mene ćutilno hladno, sliče mojoj

bivšoj. Tako sam gledao Gabi, kad je u Zapadnom Berlinu prilično revno studirala pedagogiju i u hipu me učinila slabim. Skoro sve mornaričke pomoćnice na prvi pogled izgledaju lijepo, pa i ljupko, neke pokazuju preranu sklonost pod-bratku. One ne gledaju tako ozbiljno kao momci. Svaka koja me gleda smiješi se, ne sluteći ništa. Budući da od daleko iznad četiri tisuće dojenčadi, djece i mladeži na zlosretnom brodu nije spašeno ni stotinu, samo slučajno postoje njihove fotografije, jer se s brodom izgubila i izbjeglička prtljaga u kojoj su bili fotoal-bumi obitelji koje su bježale iz Istočne i Zapadne Prusije, Danziga i Goten-hafena. Gledam dječja lica iz tih godina. Djevojčice s pletenicama i vrpcama za kosu, dječaci s lijevim ili desnim razdjeljcima. Od dojenčadi što ionako izgleda bezvremenski jedva da štogod postoji. Predane mi fotografije majki kojima je Baltičko more postalo grob i malo onih koje su većinom bez svoje djece ostale na životu »snimljene« su dugo prije te nesreće ili mnogo godina kasnije prilikom obiteljskih zgoda, kako to mati veli, od koje - kao i od mene kao dojenčeta - nema ni jedne jedine fotografije. Isto tako ništa nije ostalo u slici ni od onih starih muškaraca i žena, ma-zurskih seljaka i seljanki, umirovljenih činovnika, vedrih udovica i zanatlija u mirovini, tisuću od strahota bijega poremećenih sijedih staraca i starica što im je uspjelo doći na brod. Svi muškarci srednje dobi prilikom ukrcavanja na oxh6ftskom keju odbijeni su kao sposobni za posljednje zadaće »Narodnih jurišnika«. Medu spašenima gotovo nije ni bilo onih u poodmakli-jim godinama, kao ni starih dama. I nijedna slika ne svjedoči o teško ranjenim kurlandskim borcima što su krevet do kreveta ležali u sjenici. U mali broj preživjelih staraca koji su spašeni spadao je i kapetan broda Petersen kojemu je bilo oko šezdesetpet godina. Sva četiri kapetana bila su u dvadesetjedan sat na mostu, svađajući se oko toga je li ispravno da se na Petersenovu zapovijed upale pozicijska svjetla, samo zato što je iza šesnaest sati radio-porukom dojavljeno da iz suprotnog smjera dolazi grupa minolo-vaca. Zahn je bio protiv. Isto tako i drugi navigacijski časnik. Petersen je, doduše, dao da se pogase neke svjetiljke, ali ne lijeva i desna svjeda. U međuvremenu je po svoj svojoj visini i dužini zatamnjeni brod što ga je pratio samo torpedni čamac Lav po mećavi koja je jenjavala i suprotstavljajući se velikim valovima plovio svojim smjerom i približio se na svim pomorskim kartama zabilježenom plićaku Stolpebank. Prognosticirana srednja studen iznosila je 18 stupnjeva ispod nule. Navodno je to bio prvi časnik sovjetske podmornice S13 koji je prvi ugledao daleka pozicijska svjetla. Ma tko da je izvršio dojavu, Marinesko se odmah našao na mostu podmornice što je plovila na površini. Uz kapu s krznenom podstavom, ušanku - kako je preneseno - suprotno propisima nije nosio ogrtač s podstavom, službenu odjeću podmorničkih časnika, već je preko sebe bio prebacio uljem zamazano ovčje krzno. U zaronjenom položaju tijekom duge vožnje uz pomoć elektromotora kapetanu su bili dojavili samo šumove manjih brodova. Pred Helom je izdao zapovijed za izranjanje. Proradili su dizelski motori. Tek tada je bilo moguće čuti brod što su ga tjerali dvojni vijci. Iznenadna snježna vijavica štitila je podmornicu, ali joj je oduzela vidik. Kad se vrijeme smirilo, ugledali su obrise vojnog transportera od procijenjenih dvadeset tona i jedan prateći čamac. To se zbilo s morske strane s pogledom na desnu stranu transportnog broda i u pravcu pomeranske obale koja se nazirala. Prije toga nije se dogodilo ništa. Mogu samo nagađati što je kapetana S13 ponukalo da pri ubrzanoj površinskoj vožnji riskantnim manevrom odostraga obiđe brod i njegovu pratnju i onda s obalne strane na manje od trideset metara ispod broda potraži položaj za napad. Prema kasnijim izjavama htio je »fašističke pse« koji su napali i opustošili njegovu domovinu pogoditi ondje gdje ih je našao; to mu do sada nije bilo pošlo za rukom. Potraga za plijenom već dva tjedna protekla je bezuspješno. Ni u blizini otoka Gotlanda kao ni u baltičkim lukama Windau i Memel nije imao prilike pucati. Ni jedan od deset torpeda na podmornici nije napustio cijev. Mora da je bio kao izgladnio. Osim toga, Marinesko koji je bio valjan samo na moru, vjerojatno je bio pun straha da će ga odmah nakon eventualnog neuspjela povratka u matičnu luku Turku ili Hango staviti pred vojni sud, kako je to zahtijevao NKVD. Ne samo da su ga mogli teretiti zbog njegova posljednjeg pijančevanja i zadržavanja u finskim kurvinjacima, kad je prekoračio vrijeme izlaza; bio je osumnjičen za špijunažu, optužba koja je od sredine tridesetih godina u Sovjetskom Savezu prilikom čistki bila u praksi i koju se ničim nije dalo opovrgnuti. Spasiti ga je mogao jedino neki nepredviđeni uspjeh. Nakon približno dva sata površinske vožnje zaobilazni manevar je bio završen. S13 sada je paralelnim pravcem išla prema neprijateljskom objektu koji, na čuđenje posade na mostu, s upaljenim pozicijskim svjetlima nije plovio krivudavim smjerom. Kako je mećava posve prestala, postojala je opasnost da se oblačni pokrivač rastrga i da se na mjesečini ne nade samo divovski transporter i njegov prateći brod, već i podmornica. Ipak je Marinesko ostao pri svojoj odluci da napadne površinski. Ispostavilo se da je za S13 prednost bila to što je uređaj za otkrivanje podmornica torpednog čamca Lav—a. da nitko na S13 to nije ni slutio - bio zaleđen i nije reagirao. Engleski autori Dobson, Miller i Payne u svom izvještaju polaze od toga

da je sovjetski zapovjednik dugo uvježbavao metodu napada u izronjenom položaju što su je prakticirale njemačke podmornice, jer bijaše uspješna, pa ju je sad htio primijeniti; površinski napad pri boljoj vidljivosti omogućava bržu vožnju i veću točnost pogađanja cilja. Marinesko je zapovijedio da se još više priguši uzgon, tako da se trup podmornice više nije vidio i samo je most još uvijek stršio iz razbješnje-log mora. Navodno malo prije napada s mosta ciljnog objekta ispaljena je svjetleća raketa i primijećeni su signali isprekidanim bljescima svjetla; no u njemačkim izvorima - izvještajima preživjelih kapetana - nema za to potvrde. Tako se S13 nesmetano približila lijevoj strani broda. Prema naputku zapovjednika, četiri pramčana torpeda stavljena su u cijevi za ispaljivanje na dubini od tri metra. Procijenjena udaljenost do neprijateljskog objekta iznosila je šesto metara. Pramac broda u periskopu nalazio se u nitnom križu. Po moskovskom vremenu bilo je dvadesettri sata i četiri minute, po njemačkom točno dva sata manje. No prije nego što na ovom mjestu uslijedi Marineskova zapovijed za otvaranje vatre te ne bude više moguće povući je, u moj izvještaj mora ući jedna legenda. Prije nego što je S13 napustila luku Hango, neki mornar imenom Pichur sve je torpede bio uresio posvetama ispisanima kistom, pa tako i četiri torpeda što su bila spremna za ispaljivanje. Prvi je bio određen »Za domovinu«, torpedo u cijevi broj dva glasio je »Za Staljina«, u cijevima broj tri i četiri kistom ispisane posvete na glatkoj površini izjašnjavale su se »Za sovjetski narod« i »za Lenjingrad«. Nakon konačno izdane zapovijedi krenula su tri od četiri torpeda -onaj posvećen Staljinu zaglavio se u cijevi i valjalo je žurno mu onesposobiti upaljač - prema po Marineskovu viđenju bezimenom brodu, u čijem je odjelu za rodilje i trudnice mati pri laganoj glazbi još uvijek spavala. Dok su tri ispisana torpeda na putu, u kušnji sam zamisliti sebe na Gustbf-fu. Lako je pronaći mornaričke pomoćnice koje su posljednje ukrcali i smjestili u isušeni bazen za plivanje i prenoćište za mladež tik do njega, koje je prvotno bilo namijenjeno vještim Hiderovim momcima i BdM-curama prigo dom turističkih putovanja. Tu čuče i leže zbijeno. Frizure još traju. Ali nema više smijeha, nema zgodnih i jezičavih ogovaranja. Neke pate od morske bolesti. Tamo i posvuda na hodnicima i drugim palubama, u negdašnjim svečanim dvoranama i blagovaonicama vonja po bljuvotini. Za mnoštvo izbjeglica i pripadnika mornarice začepljen je ionako premali broj toaleta. Ventilatori nisu u stanju da s istrošenim zrakom usišu i smrad. Od is-plovljavanja broda po zapovijedi svi nose podijeljene prsluke za spašavanje, no zbog vrućine koja raste mnogi su skinuli svoje toplo donje rublje pa i te prsluke. Tiho i plačljivo zapomažu stare osobe i djeca. Nema više proglasa putem zvučnika. Svi šumovi su prigušeni. Predano uzdisanje i cviljenje. Ne pretpostavljam da je vladalo raspoloženje propasti, ali predmnijevam prvi stupanj toga, strah što se uvlačio. Samo na zapovjedničkom mostu navodno je nakon završene prepirke donekle još bilo nade. Četiri kapetana vjerovala su da je najveća pogibelj iza njih kada dosegnu Stolpebank. U kabini prvoga časnika jeli su obrok žlicom: juha od graška s mesnim prilogom. Potom je kapetan korvete Zahn naredio poslužitelju da servira konjak. Smatralo se da ima povoda za zdravicu u ime vožnje što joj je sreća sklona. Do nogu svog gospodara spavao je pas ovčar Hasan. Na mostu se kao dežurni časnik nalazio samo kapetan Weller. Vrijeme je u međuvremenu bilo isteklo. Od djetinjstva pamtim materinu rečenicu: »Odmah sam se potpuno probudila, kad je prvi put tresnulo, i onda još jedanput pa još jedanput...« Prvi torpedo pogodio je pramac broda ispod vodene linije, ondje gdje bijahu prostorije za posadu. Oni koji su se odmarali poslije straže, grickali koricu kruha ili spavali na svojim ležajevima i preživjeli eksploziju, ipak se nisu spasili, jer je kapetan Weller odmah nakon prve dojave o oštećenju dao zatvoriti automatski sve vodonepropusne pregrade u pramčanom dijelu broda, kako bi onemogućio brzo potonuće po pramcu; mjera u nuždi »zatvaranje vodonepropusnih pregrada« uvježbavana je malo prije isplovljavanja broda. Medu tako smrti prepuštenim mornarima i hrvatskim dragovoljcima bilo je mnogo onih koji su za vrijeme vježbi obučavani za ispravno zaposjedanje i spuštanje čamaca za spašavanje. Nitko ne zna što se u pramčanom dijelu broda sa zatvorenim vodone-propusnim pregradama neočekivano, usporeno, konačno dogodilo. Isto tako u sjećanje mi se usjekla i sljedeća materina rečenica: »Pri drugom tresku ispala sam iz kreveta, tako je bio grdi...« Ovaj torpedo iz treće cijevi što je na svojoj glatkoj površini nosio posvetu »Za sovjetski narod« de-tonirao je ispod plivališta na E-palubi. Preživjele su tek dvije ili tri mornaričke pomoćnice. Govorile su kasnije o plinskom mirisu i o djevojkama koje su od krhotina raspuklog staklenog mozaika na prednjoj strani plivališta i pločica od pečene gline plivačkog bazena raznijete u komade. Vidjelo se kako voda što je brzo rasla nosi leševe i dijelove tijela, sendviče i druge ostatke večere kao i prazne prsluke za spašavanje. Vriske gotovo nije bilo. Onda je nestalo svjetla. Dvije ili tri mornaričke pomoćnice, kojih male slike za putovnicu ne posjedujem, spasile su se najprije kroz rezervni izlaz iza kojega su željezne stepenice strmo vodile na više palube. I onda je mati još rekla da je doktor Richter »tek kad je treći put tresnulo« bio kod rodilja i trudnica. »Tad se vrag već bio dogodio!« uzviknula bi svaki put kad bi njezina beskrajna priča došla do »broja

tri«. Posljednji torpedo pogodio je usred strojarnice.. Ne samo da su prestali raditi brodski motori, nego i unutarnja rasvjeta na palubama kao i druga tehnika. Sve ostalo događalo se u tami. Rezervna rasvjeta koja se upalila nekoliko minuta kasnije omogućavala je kakvu-takvu orijentaciju u kaosu panike što je izbila unutar dvjesta metara dugačkog i deset katova visokog broda, s kojega se nisu mogli odaslati SOS-signali putem radija: prestali su raditi i aparati u prostoru radio-stanice. Jedino je iz torpednog čamca Lav u eter opetovano odlazio poziv: »Gustloff nakon tri pogotka torpedom tone!« Povremeno jee radiom javljan položaj tonućeg broda, beskrajno, satima: »Položaj Stolpmiinde. 55. stupanj 07 sjever - 17. stupanj 42 istok. Moli se pomoć...« Pogodak i potonuće ciljnog objekta koje je malo potom uslijedilo primijećeni su sa S13 uz suzdržano radosno klicanje. Kapetan Marinesko za-povijedio je da se s već poplavljenom podmornicom ide na dubinu, znajući da se u blizini obale, osobito preko Stolpebanka, može naći malo zaštite od dubinskih bombi. Prije toga bezopasnim je valjalo učiniti zaglavljeni torpedo u cijevi broj dva; ostavši tako upaljiv u cijevi, mogao je pri upaljenom pogonskom motoru eksplodirati i pri najmanjem potresu. Dubinske bombe na sreću nisu bačene. Torpedni čamac Lav s ugašenim motorom reflektorima je pretraživao smrtno pogođeni brod. Na našoj globalnoj livadi za igru, na tom hvaljenom mjestu posljednje moguće komunikacije, sovjetska podmornica S13 u tekstu meni dobro poznate web-stranice kategorički je nazvana »ubilačkim brodom«. Posada te brodske jedinice baltičke flote s ordenom crvene zastave osuđena je kao »ubojice žena i djece«. Suca je na internetu glumio moj sin. Prigovori njegova suprot-stavljenog neprijateljaprijatelja Davida kojemu je jedino palo na um da iznova vergla svoje antifašističke parole ukazujući na naciste i vojne osobe visokog ranga na brodu kao i na protuavionski top kalibra 3 cm na palubnom sunčalištu, nisu uspješno odolijevali bujici sada sa svih kontinenata pristižu-ćih komentara. Chatteri su se pretežno javljali na njemačkom, prošaranom engleskim riječima. Uobičajena mržnja, ali i pobožna zazivanja apokalipse punila su moj zaslon. Uskličnici iza bilance užasa. Između toga usporedbe radi brojčani gubici drugih potonuća brodova. Cesto ekranizirana drama Tkanica pokušavala se održati na vrhu. Iza nje je slijedilo potonuće Luzitanije koju je u Prvom svjetskom ratu potopila jedna njemačka podmornica, što mora da je izazvalo ili ubrzalo ulazak SAD-a u rat. Jedan usamljeni glas dojavio je također potapanje Cap Arcone u Neustadterskom zaljevu od engleskih bombardera, koja je bila krcata zatočenicima koncentracijskih logora; taj zločin desio se zabunom nekoliko dana prije svršetka rata i na internetu je sada s brojem od sedam tisuća mrtvih bio na vrhu tabele. Jednako je stajao i Goya. No u tom chatterskom nadmetanju brojkama Gustlojfje na kraju pobijedio. Revnošću svojstvene mu temeljitosti mom sinu je na njegovoj web-stranici uspjelo zaboravljeni brod i njegov ljudski tovar pomaknuti u difuznu svijest svijeta; kao shematski prikaz skupa sa zvijezdicom označenim torpedima postao je vidljiv i od onda, kao nesreća po sebi, nosi ime od globalnog značaja. No s onim što se 30. siječnja 1945. od dvaedesetjedan sat i šesnaest minuta zbilja dogodilo na Wilhelmu Gustloffu brojke što su nadmašile sve one druge u cvberspaceu imale su malo veze. Franku Wisbaru u njegovu crnobi-jelom filmu »Noć se spustila nad Gotenhafenom« prije je uspjelo da unatoč prerastegnutoj predradnji ulovi nešto od panike koja je zavladala na svim palubama, nakon što su tri pogotka na lijevu stranu nagnula brod kojemu je preplavljen pramac. Propusti su se osvetili. Zašto ionako mali broj čamaca za spašavanje nije bio brižljivo ispran vodom? Zašto se sa soha i koloturni-ka nije redovito skidao led? Pored toga, nedostajalo je u pramcu broda vo-donepropusnim pregradama zatvoreno, možda još živuće osoblje. Mornarički regruti nastavne divizije nisu bili poučeni kako postupati sa čamcima za spašavanje. Na zaleđenom palubnom sunčalištu, glatkom poput ogledala, koje je istodobno bilo i čamčana paluba, došlo je do klizanja mase koja je nagrnula s gornjih paluba. Neki su već tu, budući da se nisu imali za što uhvatiti, odletjeli preko palube. Nije svatko od njih pao u vodu s prslukom za spašavanje. Sada su se mnogi u panici odvažili na skok. Zbog vrućine u unutrašnjosti broda većina onih što su se progurali na palubno sunčalište bila je prelagano odjevena da bi na minus osamnaest temperature zraka i odgovarajućoj nižoj temperaturi vode - je li bila dva ili tri stupnja plus? — preživjeli taj šok od hladnoće. No ipak su skakali. S mosta su sada dolazile zapovijedi da se sve one što su se naknadno pogurali usmjeri prema ostakljenom donjem palubnom šetalištu, da se njegova vrata zatvore te da se pred njima stražari s oružjem, nadajući se dolasku spasilačkih brodova. Ta mjera je striktno provedena. Domalo je sto šezsede-setšest metara dugačka vitrina lijevog i desnog boka broda zarobljavala tisuću i više ljudi. Tek posve na kraju, kad je bilo prekasno, na nekim odsječci-ma šetališta raspukla su se okna tog oklopnog stakla. Ali što se dešavalo u unutrašnjosti broda - to se ne da izraziti riječima. Materina rečenica za sve što se ne da opisati »Ne znam načina kako...« govori o tome što nejasno mislim. Ne pokušavam, dakle, predočiti sebi neku strahotu i primoravati se da do posljednjeg detalja oslikam taj užas, ma koliko me

moj poslodavac sad gonio da izredam pojedinačne sudbine i epski popraćenom mirnoćom i napornom sposobnošću uživljavanja izdaleka zao-bidem stvar i riječima jeze udovoljim razmjeru katastrofe. Tome je kriva crnobijela vrpca sa slikama nastalim pred kulisama u filmskom studiju. Vidi se masa koja se gura, zakrčeni hodnici, borba za svaku stepenicu prema gore, vide se obučeni statisti kao opkoljenici na zatvorenom palubnom šetalištu, naslućuje se mjesto udara na stijenci broda, vidi se kako raste voda, vide se oni što plivaju u unutrašnjosti broda, vide se davljenici. I djeca se vide na filmu. Djeca odvojena od svojih majki. Djeca s lutkom koja im se klima u ruci. Djeca što su zalutala u već ispražnjenim hodnicima. Na snimkama napravljenim izbliza oči odvojene djece. No tih više od četiri tisuće dojenčadi, djece i mladeži što nisu mogli preživjeti samo zbog troškova se nije moglo snimiti na filmsku vrpcu, pa ostadoše i ostaju apstraktne brojke poput onih za sve druge tisuće, stotine tisuća, milijune njih, koje su se onda kao i danas samo grubo mogle i mogu procjenjivati. Jedna ništica na kraju više ili manje, što li to još znači; u statistikama iza redaka brojeva iščezava smrt. Mogu izvijestiti samo o onom što je o preživjelima kao iskaz citirano na drugim mjestima. Na širokim stepenicama i po uskim hodnicima na smrt su zgaženi starci i djeca. Svatko je mislio samo na sebe. Oni brižni pokušavali su predsusresti smrt. Tako se za jednog časnika za izobrazbu priča da je u dodijeljenoj mu obiteljskoj kabini sa službenim revolverom najprije ustrijelio svojih troje djece, potom suprugu i napokon samoga sebe. Isto se priča i o partijskim veličinama i članovima njihovih obitelji koji su završili u onim posebnim kabinama što su nekoć bile namijenjene Hitleru i njegovu sljedbeniku Leyu, a koje su sada poslužile kao prostor za samolikvidaci-ju. Može se pretpostaviti daje Hasana, psa kapetana korvete, isto tako ustrijelio njegov gospodar. I na palubnom sunčalištu mora da je došlo do uporabe vatrenog oružja, jer se zapovijed »Samo žene i djeca u čamce« nije ispoš-tovala, zbog čega su pretežno spašeni muškarci, što je trijezno i bez komentara potvrdila statistika kojom se zaključuje sav život. Jedan čamac u kojem je bilo mjesta za više od pedeset osoba preuranjeno je spušten u vodu sa samo dvanaestak mornara u njemu. Jedan drugi čamac, budući da je prenaglo spuštan, istresao je sve koji bijahu u njemu u nemirno more i, viseći samo još na prednjem užetu, strovalio se kad je uže puklo na one što su plivali u vodi. Samo je čamac za spašavanje broj četiri navodno dopola ispunjen ženama i djecom i propisno spušten u more. S obzirom na to da su teški ranjenici iz privremene bolnice zvane sjenica ionako bili izgubljeni, sanitetsko osoblje pokušalo je u čamce smjestiti nekoliko lakših ranjenika, ali uzalud. Čak je i rukovodstvo broda još samo mislilo na sebe. Izvještaji govore o jednom časniku visokoga ranga koji je iz kabine doveo svoju ženu na gornju palubu te na krmenoj palubi stao odmrzavati držače motornog čamca za spašavanje pokrivenog ceradom, koji je u doba KdF-a prilikom putovanja u Norvešku korišten kao izletnički čamac. Kad mu je pošlo za rukom da najzad izbaci čamac u stranu, začudo je funkcioniralo električno vitlo. Pri spuštanju čamca s pomoću užeta sa čamčane palube žene i djeca što bijahu zatvoreni na palubnom šetalištu kroz oklopno su staklo primijetili da je čamac samo dopola pun; a oni što su sjedili u čamcu vidjeli su kakva se masa ljudi natisnula iza stakla. Bilo je moguće domahnuti. Što se dalje zbivalo u unutrašnjosti broda ostalo je neviđeno, nije pribilježeno. Znam samo kako je mati spašena. »Odmah nakon zadnjeg treska u mene su se pojavili prvi trudovi...« Kad god bi, dok bijah dijete, stala pričati o tome, mislio sam da ću čuti neku veselu, pustolovnu priču: »E, onda mi je stric doktor brzo sprašio jednu injekciju...« Od tih »uboda« — govorila je — doista je strahovala. »Ali onda je bio kraj trudovima...« To mora da je bio doktor Richter, koji je naredio odjelnoj sestri da dvije rodilje s dojenčadi i mater povede preko klizavog palubnog sunčališta, nakon čega su tri žene smještene u čamac koji je, izbačen sa strane, već visio na sohama. S jednom drugom trudnicom i nekom ženom, koja je bila pobacila, navodno se malo kasnije - očigledno bez odjelne sestre Helge -smjestio u jednom od posljednjih čamaca. Mati mi je rekla da se pri sve većem nagibu jedan od triju protuzračnih topova kalibra 3 cm na krmenoj palubi otkinuo od držača i srušio preko palube na jedan već spušteni čamac za spašavanje koji je bio posve pun i zdrobio ga. »To se dogodilo odmah do nas? No mi smo baš imali sreću...« Brod koji je tonuo napustio sam, dakle, u majčinu tijelu. Naš čamac se otisnuo i, okružen nošenim tijelima još živih i već mrtvih, dospio je na stanovitu udaljenost od lijeve strane broda što se naginjao prema njemu, kome bih sad, prije nego bude kasno, rado izmamio ovu ili onu priču. Na primjer onu o brodskom frizeru što je svima bio drag, koji je godinama sakupljao srebrne kovanice od pet maraka što bijahu sve veća rijetkost. S nabijenom vrećicom za pašom skočio je u more i, teži za težinu srebrnjaka, odmah je... Ali ne smijem ispričati ostale priče. Preporučuju mi da se sažetije izražavam, to uporno traži moj poslodavac. Kako mi ionako ne polazi za rukom da to tisućustruko umiranje u utrobi broda i u ledenom moru opišem riječima, da prikazem jedan njemački rekvijem ili pomorski mrtvački ples, trebao bih se zadovoljiti time da prijeđem na stvar, to

jest na moje rođenje - misli on. No ono se još nije bilo dogodilo. U čamcu u kome je mati sjedila bez roditelja i izbjegličke prtljage, ali zato sa zaustavljenim trudovima, svi što bijahu tamo sa sve veće udaljenosti imali su, čim bi ih podigao val, slobodan pogled na Wilhelma Gustloffa koji je tonuo po strani na koju se nagnuo, na kojoj je zavladala pometnja. Budući da je reflektorsko tražilo pratećeg broda koji je sa strane održavao položaj na uzburkanom moru stalno prelazilo preko konstrukcije mosta, ostakljenog palubnog šetališta i ulijevo naherenog stršećeg palubnog sunčališta, oni što su se spasili čamcima vidjeli su kako se pojedinci i oni u klupko skupljeni bacaju preko palube. A posve blizu mati je kao i svi koji su to htjeli vidjeti vidjela one što ih je voda nosila s njihovim prslucima za spašavanje i ispod njih one još žive što glasno ili iznemoglim glasom zazivahu u pomoć, moleći da ih se primi u čamac, te druge što već preminuli nalikovahu spavačima. Ali još gore su - priča mati - prošla djeca: »Ona su sva krivo sišla s broda, naglavačke. A onda su visjela u debelim plivajućim svicima s nogicama prema gore...« A kad bi je neki kalfa iz njezine stolarske brigade ili neki povremeni pri-ležnik znao upitati kako to da je kao mlada žena posijedila, odgovorila bi: »To se dogodilo kad sam svu onu dječicu vidjela s glavicama prema dolje...« Može biti da je šok djelovao tek ili već tom prigodom. Kad sam bio dijete a mati imala oko dvadesetpet godina, ona je svoju kratko podšišanu bijelu kosu izlagala kao neki trofej. Jer čim bi je netko pitao o tome, stala bi govoriti o nečemu što u Radničkoj i seljačkoj državi nije bila dopuštena tema: Gustloffi njegovo potonuće.« Ali poneki put i prilično oprezno ona je također pričala i o sovjetskoj podmornici i trima torpedima, pri čemu se svaki put, spominjući podmornicu S13 i njezine ljude »te s nama trudbenicima prijateljski povezane junake sovjetske mornarice«, upinjala govoriti iz-vještačenim književnim njemačkim jezikom. U vrijeme kad je prema materinu svjedočanstvu njezina kosa odjednom pobijelila - to mora da je bilo dobrih pola sata nakon torpedskih pogodaka -posada zaronjene podmornice držala se mirno, očekujući podvodne bombe koje su, međutim, izostale. Nikakvog približavajućeg šuma brodskog vijka. Ništa od dramatike koja bi podsjećala na scene iz filmova s podmornicama. No mornarički dočasnik Schnapzevv, čija je zadaća bila da slušalicama registrira vanjske šumove što ih je proizvodio trup tonućeg broda, začuo je tutnjavu kad su se strojni blokovi odriješili od potpornjaka, prasak kad su nakon kratkog jecanja od vodenog tlaka puknule vodonepropusne pregrade i daljnje nedefinirane šumove. Sve je to poluglasno dojavio svome zapovjedniku. S obzirom na to da su u međuvremenu s dvaju zaglavljenih, Staljinu posvećenih torpeda iz cijevi za ispaljivanje odstranjeni upaljači i da je i dalje važila zapovijed o apsolutnoj tišini u podmornici, mornarički dočasnik je sa slušalicama, osim onoga što je dolazilo s umirućeg i za njegu bezimena broda, čuo samo daleki šum brodskog vijka pratećeg broda koji je polako plovio. Od onuda nije dolazila nikakva pogibelj. Ljudske glasove nije čuo. Bio je to torpedni čamac koji je prigušenom snagom strojeva održavao položaj i sa čije su obrovnice užadima za hvatanje izvlačili žive i mrtve što ih je nosila voda. Kako je jedini motorni čamac bio zaleđen i nije mu se dao upaliti motor, nije ga se moglo aktivirati i upotrijebiti pri pokušajima spašavanja. Spašavalo se jedino pomoću užadi. Oko dvjesta preživjelih na taj je način došlo na brod. Kad su prvi od malo čamaca za spašavanje odriješenih s broda koji se polako prevrtao i tonuo dospjeli u snop svjetlosti reflektorskog tražila Lava, teško je bilo pristati bok uz bok na još uvijek uzburkanom moru. Mati koja je sjedila u jednom od tih čamaca govorila je: »Malo bi nas neki val dignuo, tako da smo odzgo mogli gledati Lava, a onda bismo opet bili dolje u dnu vala, a Lav gore iznad nas...« Tek kad je čamac za spašavanje bio u visini obrovnice torpednog čamca, tijekom nekoliko sekundi, dakle, uspjelo je malo-pomalo preuzeti pojedine brodolomce. Kome skok nije uspio, dospio je između čamaca i izostao. No mati je sretno dospjela na ratni brod od samo 768 tona istisnine, koji je tri-desetosme porinut u more u jednom norveškom brodogradilištu i pod imenom Gyller stavljen u službu za Norvešku, a nakon zaposjedanja Norveške četrdesete godine kao ratni plijen preuzela ga je njemačka ratna mornarica. Kad su dva mornara podigla mater preko obrovnice pratećeg broda s pretpoviješću, pri čemu je izgubila cipele, netom što su je umotali u deku i odnijeli u kabinu dežurnog strojarskog časnika, ponovno su započeli trudovi. Zaželi sebi nešto! Ne želim skretati s teme, kako bi mi netko mogao podvaliti: no više bih volio da sam, umjesto što me mati rodila na Lavu, ono na-hoče koje je sedam sati nakon potonuća broda spasio izviđački brod VP1703. To se zbilo nakon što su drugi spasilački brodovi, prvo torpedni čamac T36, potom parobrodi Gotenland i G'ottingen iz valovita mora preuze li ono malo preživjelih medu ledenom krupicom, pojedinačnim ledenim santama i mnogim beživotnim tijelima što ih je nosila voda. Kapetanu izviđačkog broda dojavljeni su u Gotenhafenu SOS-pozivi ■ što ih je radio-telegrafist Lava stalno odašiljao. Smjesta je isplovio svojim starim brodom zrelim za otpad i naišao na polje leševa. Ipak je opetovano brodskim reflektorom osvjedjavao more, dok snop svjetlosti nije ulovio jedan čamac

za spašavanje bez posade. Viši mornarski časnik Fick požurio je tamo i pored ukočenih leševa neke žene i jedne neodrasle djevojčice našao je zaleđeni svežanj od vunene deke koji je donesen na palubu broda VP1703, gdje je s njega skinut gornji ledeni sloj, a onda je odmotan, pri čemu je na vidjelo izišlo ono dojenče za koje bih volio da sam to bio ja: na-hoče bez roditelja, posljednji preživjeli s Wilhelma Gustloffa. Mornarički liječnik koji je te noći slučajno bio dežuran na izviđačkom brodu opipao je slabi puls dojenčeta, započeo s vježbama oživljavanja, pokušao s injekcijom kamfora i nije popuštao dok dijete, muškić, nije otvorilo oči. Procijenio je dojenče na jedanaest mjeseci i unio u pomoćni dokument sve važne pojedinosti, nedostatak imena i nepoznato podrijetlo, približnu dob, dan i sat spašavanja te ime i čin spasitelja. To bi mi bilo odgovaralo: ne kao što se dogodilo da sam rođen tog fatalnog 30. siječnja, već koncem veljače, početkom ožujka četrdesetčetvrte u nekom pruskom bijednom seocetu, u dan koji se nije moglo imenovati, od nepoznate majke, od oca koji ne postoji, ali posvojen od višeg mornaričkog časnika Wernera Ficka koji me spasio i koji bi me prvom prilikom - to se dogodilo u Svinemiindeu — bio dao pod zaštitu svoje supruge. S mojim poočimom i pomajkom koji su inače bili bez djece bio bih kad je rat svršio prvo otišao u britansku okupacijsku zonu, u bombama razoreni Hamburg. Ali godinu dana poslije bili bismo se nastanili u Fickovu zavičajnom gradu Rostocku, koji se nalazio u sovjetskoj okupacijskoj zoni i koji je isto tako bio razrušen bombama. Od tada bih, doduše, rastao slično životopisu vezanom za moju mater, bio bih sudjelovao u istom onom mahanju zastavicama mladih pionira, na marševima FDJ-a, no ipak bi Fickovi predano o meni skrbili. Možda bi mi se to sviđalo. Mažen od oca i majke, bio bih kao na-hoče čije pelene ne bi bile odavale njegovo podrijetlo, odrastao u prostoru s panelno građenim zgradama, bio bih se zvao Peter, a ne Paul, kao studenta brodogradnje bilo bi me preuzelo rostočko brodogradilište Neptun, kao konstruktor imao bih do preokreta67, pedeset godina nakon moga spašavanja, sigurno radno mjesto, prigodom susreta preživjelih u baltičkom kupališnom mjestu Dampu bio bih prisutan sam ili kao prijevremeni umirovljenik ili pak s ostarjelim poočimom i pomajkom, slavljen od svih sudionika susreta i pokazivan na pozornici: ondašnje nahoče. Netko, po meni ta prokleta Providnost, bijaše protiv toga. Nijedan put nije stajao otvoren za bijeg. Nisam smio preživjeti kao bezimena pronađena stvar. Pri povoljnom položaju čamca, kao što je stajalo u brodskom dnevniku, gospođica Ursula Pokriefke koja je bila tik pred porodom preuzeta je na torpedni čamac Lav. Pribilježeno je čak i vrijeme prema satu: dvadesetdva sata i pet minuta. I dok je na uzburkanom moru i u unutrašnjosti Gustloffa smrt i dalje pobirala svoj danak, materinom porodu ništa nije stajalo na putu. Ovo ograničenje stoji i ostaje: Moje rođenje nije bilo jedinstveno. Napjev »Umri i postani«68 ima više kitica. Jer su se prije i poslije toga rađala djeca. Na primjer na torpednom čamcu T36 kao i na kasnije prispjelom parobrodu Gottingen, 600-tonskom brodu Sjevernonjemačkog Llovda, koji je u istočnopruskoj luci Pillau preuzeo dvije i pol tisuće ranjenika i više od tisuću izbjeglica, medu njima i tisuću dojenčadi. Za vrijeme vožnje rođeno je još petoro djece, posljednje malo prije nego što je brod koji je plovio pod pratnjom stigao do polja leševa, na kome jedva da su se još čuli vapaji u pomoć. Međutim, u času potonuća, šezdesetdvije minute nakon torpednog pogotka, jedino sam ja ispuzio iz rupe. »Točno u minutu kad se Gustloff potapao«, kao što tvrdi mati, ili kao što ja kažem: kad je Wilhelm Gustlojf prvo s pramcem te krajnje nagnut po lijevoj strani tonuo i istodobno se prevrtao, pri čemu su se oni što su klizili sa svih gornjih paluba kao i posložene splavi, dakle sve što nije imalo oslonca, sručili u more, kad su se točno u sekundu, kao na zapovijed od ni otkuda još jednom u unutrašnjosti pa čak i na palubama upalila brodska svjetla koja su od torpedskih pogodaka bila ugašena i kad je on - kao u doba mira i KdF-a - svakome tko je imao oči posljednji put pružao svečanu rasvjetu, kad je svemu došao kraj, ja sam navodno posve normalno rođen u uskoj sobici strojarskog časnika; s glavom naprijed i bez komplikacija, ili kako je mati govorila: »To je išlo kao po loju. Jednostavno si frknuo van...« Od svega što se dešavalo izvan kabine ona ništa nije primijetila. Ni svečanu rasvjetu broda koji je, prevrćući se, tonuo, ni pad sklupčanih ljudskih grozdova s krme broda što je posljednja stršila iznad vode. No prema materinu sjećanju ja mora da sam svojim prvim krikom nadjačao onaj vrisak od tisuću pomiješanih glasova što se nadaleko razlijegao, taj posljednji krik što je odasvud dolazio: dižući se iz utrobe tonućeg broda, s pucajućeg palubnog šetališta, s poplavljenog palubnog sunčališta, s brzo iščezavajuće krme i s uzburkane vodene površine po kojoj je plutalo na tisuće živih ili mrtvih u svojim prslucima za spašavanje. Iz napola punih i prepunih čamaca, s gusto zaposjednutih splavi što su ih dizali valovi, što su iščezavale u nizu valova, odasvud se dizao vrisak mnoštva što je uz iznenada otpočelo pa onda naglo prigušeno zavijanje brodske sirene prerastao u jezovito dvoglasje. Jedan do tada nečuven, kolektivni posljednji krik za koji je mati govorila i ponovno će reći: »Jedan takav krik

nikada ti više ne može van iz ušiju...« Tišinu koja je potom zavladala mora da je ometalo samo moje cmoljenje. Tek kad su me oslobodili pupčanice, i ja sam mirno ležao. Kad je kapetan kao očevidac potonuća uredno zabilježio taj trenutak u brodski dnevnik, posada torpednog čamca ponovno je stala izvlačiti preživjele iz mora. Ma to sve nije točno. Mati laže. Siguran sam da nisam... na Lavu. Vrijeme prema satu bilo je, naime... Jer već kad je drugi torpedo... I pri prvim trudovima doktor Richter nije... injekciju, već je odmah... porod. Išlo je lako. Rođen na kosom, klizavom drvenom ležaju. Sve je bilo nahero kad sam... Šteta samo što doktor Richter nije našao vremena da i tu ispravu: rođen dana... na palubi..., s točnim vremenskim podatkom... ručno. Pa da, ne na torpednom čamcu, već na tom prokletom, po mučeniku krštenom, u more porinutom, nekoć bijelinom sjajućem, omiljelom, radošću do snage potpomaganom, besklasnom, triput prokletom, prenakrcanom, ratnosivom, pogođenom, stalno tonućem brodu sam ja rođen, glavom naprijed i u kosom položaju. I s dojenčetom kome je skinuta pupčanica, povijenom i umotanom u brodsku vunenu deku, mati je tad, pridržavana od doktora Richtera i odjelne sestre Helge, ušla u čamac za spašavanje. No ona ne želi porod na Gustloffu. Izmišlja dva mornara koji su mi skinuli pupčanicu u sobici strojarskog časnika. Onda je opet navodno to bio doktor, koji u to vrijeme nije ni bio na torpednom čamcu. Čak i mati koja inače sve sa sigurnošću zna, koleba se u mišljenju i dopušta da uz »dva marinca« i »strica doktora.«, koji joj je na Gustloffu još «sprašio jednu injekciju« djeluje još jedna primalja: navodno mi je kapetan na Lavu, Paul Priife, skinuo pupčanicu. Budući da svoju verziju rođenja koja je - priznajem! - više vizija, ne mogu potkrijepiti dokazima, držim se činjenica što ih je prenio Heinz Schon, prema kojima je doktora Richtera torpedni čamac preuzeo poslije ponoći. On je tek tada stupio u akciju pri porodu jednog drugog djeteta. Izvjesno je, međutim, da je palubni liječnik s Gustloffa moj rodni list s datumom od 30. siječnja 1945. ispostavio naknadno, makar i bez točnog vremena prema satu. Ime mi je pak dao kapetan-poručnik Priife. Mati je navodno inzistirala na tome da se zovem Paul, »točno kao i kapetan na Lavu« uz neizbježno prezime Pokriefke. Poslije su me momci u školi i u FDJ-u, ali i novinari iz mog kruga poznanika, nazivali »Pepe«; i s P točka P ja potpisujem svojem članke. Uostalom, dječak koji je dva sata poslije mog rođenja, tj. 31. siječnja, rođen na torpednom čamcu od tada se po želji svoje majke i poradi spasilačkog broda zvao imenom »Leo«. O svemu tome, o mom rođenju i osobama koje su na jednom ili drugom brodu pritom mogle pomagati, na internetu nije bilo sporenja; na web-stra-nici moga sina Paul Pokriefke se nije pojavio čak ni kao kratica toga imena. Apsolutna šutnja o svemu što se ticalo mene. Moj sin me isključio. Online ja nisam postojao. No jedan drugi brod koji je u času potonuća ili nekoliko minuta potom u pratnji torpednog čamca T36 stigao na mjesto nesreće, teška krstarica Admiral Hipper, nazvao je kasnije globalno rašireno gloženje između Konrada i njegova suparnika koji se nazivao David. Činjenica je da se Hipper, također prenakrcan izbjeglicama i ranjenicima, tek kratko zaustavio, ali se onda okrenuo i dalje nastavio ploviti prema ciljnoj luci Kiel. I dok se Konny izdavao za mornaričkog eksperta i opasnost od podmornica koju mu je signalizirao prateći brod ocijenio kao dovoljan razlog za zaokret teške krstarice, David je smatrao: »Hipper je u najmanju ruku morao spustiti u more nekoliko svojih motornih barkasa i staviti ih na raspolaganje spasilačkoj službi. Osim toga, zaokretnim manevrima ratnoga broda s barem deset tisuća tona istisnine koji su uslijedili u neposrednoj blizini mjesta nesreće, većina ljudi što ih je voda nosila dospjela je u usisni vrtlog vode na krmi broda; nemali broj njih raskomadali su brodski vijci. Moj sin naveo je pak da točno zna da lokator broda u pratnji Hippera ne samo da je otkrio pogibelj od podmornice, već da je T36 štoviše umakao dvijema na nj usmjerenim torpedima. Nakon toga je David, kao da je bio tamo pod vodom, dokazivao kako se nepokretno, ne izvukavši ni periskop, ponašala uspješna sovjetska podmornica koja nije ispalila nijedan torpedo, ali da su od detonacija podvodnih bombi izbačenih s T36 raskomadani mnogi što su plivali s prslucima za spašavanje i vapili za pomoć; da se kao postludij tragediji dogodio masakr. Sad je otpočela ona na internetu moguća slobodna uspostava totalne komunikacije. Miješali su se tuzemni i inozemni glasovi. Čak i s Aljaske je stigla jedna dojava. Potonuće tog davno zaboravljenog broda tako je postalo aktualno. S onim kao u sadašnjosti odzvanjajućim uzvikom »Gustlofftonel« homepage mog sina svemu je svijetu naglo otvorio window i pokrenuo, kako je čak i David stavio na mrežu, jedan »odavno zakašnjeli diskurs. Pa da! Svatko je sad imao znati i suditi što se to 30. siječnja 1945. u razini Stolpe-banka bilo dogodilo; webmaster je bio skenirao jedan zemljovid Baltičkog mora i poučnom spretnošću zorno prikazao sve brodske ceste što vode do mjesta nesreće. Konnvjev protuigrač nije nažalost odustao od toga da na koncu tog globalno raširenog čavrljanja podsjeti na daljnje značenje toga zlosretnog datuma i davatelja imena potonulom brodu time što je

ubojstvo partijskog funkcionara Wilhelma Gustloffa od studenta medicine Davida Frankfiirtera prikazao kao »s jedne strane za udovicu tužan, a s druge strane - s obzirom na patnje židovskoga naroda - nužan i dalekosežan čin«, već je, štoviše, potapanje velikog broda što ga je izvela mala podmornica stao slaviti kao nastavak »vječite borbe Davida protiv Golijata«. Uživljavao se sve više, stavljajući u umreženi prostor riječi poput »nasljedni teret« i »osvetnička zapovijed«. Slavio je zapovjednika S13 koji je pouzdano gađao kao dostojna nasljednika studenta medicine koji je pucao: »Marineskova hrabrost i Frank-furterovo junačko djelo nikada se ne smiju zaboraviti!« U chatroomu je odmah provalila mržnja. »Židovska bagra« i »lažljivci koji šire laži o Auschvvitzu« bijahu najblaže pogrde. Aktualizacijom potonu-ća broda na digitalnu površinu sadašnje zbilje izbio je tako i odavno zaboravljeni borbeni poklič »Crkni, Cifute!«: zapjenjena mržnja, vrtlog mržnje. Moj Bože! Koliko se nagomilala, umnožava se dnevno, tjera na čin. Moj sin, međutim, vježbao je suzdržljivost. Više učtivo pitao je naknadno: »No reci, Davide, nisi li ti možda židovskog podrijetla? Na to je uslijedio višeznačan odgovor: »Moj dragi Wilhelme, ako te to zabavlja ili ti inače pomaže, slijedećom prilikom rado me možeš otpremiti u plinsku komoru.« 7 Vrag zna tko je napumpao mater. Neki put ispada da je to bio njezin bratić u mračnoj drvarnici u langfuhrskoj Elzinoj ulici, neki put pomoćnik protu-zračne baterije u blizini Kaiserhafena - »s pogledom na koštano brdo« - onda opet neki narednik za koga je govorila da je prilikom snošaja škrgutao zubima. Svejedno tko ju je tucao, za mene je njezina ponuda po želji značila: rođen i odrastao bez oca, da bi jednom postao ocem. Ipak mi netko tko je materine dobi i tvrdi da ju je samo površno poznavao milostivo priznaje da će razjasniti moju neuspjelu egzistenciju. On misli: Neuspjeh u odnosu na sina je, doduše, ionako očit, ali ako baš hoću, trauma u svezi s mojim rođenjem mogla bi se uzeti u obzir kao ublažavajuća okolnost za očinsku nesposobnost. Pritom bi svakako - i onkraj svih privatnih pretpostavki - pravi događaj morao ostati na prvom mjestu. Najljepša hvala! Odričem se objašnjenja. Zaključni sudovi uvijek su mi bili mrski. Tek ovoliko: Moja malenkost samo slučajno postoji, jer je u kabini kapetana Prufea, kad sam se ja rodio u susjednoj sobici i svoj prvi krik pomiješao s krikom koji za mater nikako da prestane, pod plahtom ležalo troje promrzle dojenčadi. Kasnije ih je navodno još došlo: plavih od studeni. Nakon što je teška krstarica Hipper sa svojih deset tisuća tona istisnine pri zaokretnom manevru raskomadala mrtve i one još žive i počistila ih vodenom strujom nastalom uz krmu i bok, pretraživanje se nastavilo. Dvama torpednim čamcima dolazili su malo pomalo u pomoć drugi brodovi, uz parobrode i nekoloko minolovaca i jedan brod za hvatanje torpeda, najzad i VP1703, s kojega je spašeno ono nahoče. Poslije toga ništa se više nije micalo. Izvučeni su još samo mrtvi. Djeca - s nogama prema gore. Napokon se more nad masovnim grobom smirilo. Ako sad navedem brojke, one neće biti točne. Sve ostaje približno. Osim toga, brojke malo govore. One s mnogo nula ne mogu se pojmiti. One se u načelu međusobno pobijaju. Ne samo da je broj osoba na Gustlof-fu desetljećima ostao nepouzdan - on je negdje između šest tisuća šesto i deset tisuća šesto već je i broj preživjelih stalno valjalo ispravljati: od početnih devet stotina do zaključnih tisuću dvjesta tridesetdevet. Bez nade da će uslijediti odgovor postavlja se pitanje: Što znači jedan život više ili manje? Jamačno je da su smrt pretežno našle žene i djeca; u neugodno značajnijoj većini spasili su se muškarci, tako sva četiri kapetana broda. Petersen koji je umro uskoro nakon rata, kao prvi se pobrinuo za sebe. Zahn koji je u mirno doba postao poslovan čovjek, izgubio je samo svog psa ovčara Ha-sana. Mjereno prema broju od grubo procijenjenih pet tisuća utopljene, smrznute i na brodskim stepenicama na mrtvo zgažene djece, porodi prijavljeni nakon te nesreće, medu njima i moj, jedva da imaju kakvu težinu; ja nisam važan. Većina preživjelih iskrcana je u Safinitzu na Riigenu, u Kolbergu i Swi-nemiindeu. Veliki broj od ono malo preživjelih preminuo je za vrijeme vožnje. Stanoviti broj živih i mrtvih morao je nakon Gotenhafena natrag, gdje su oni živi morali čekati na transport s ostalim brodovima za izbjeglice. Od konca veljače vodile su se borbe oko Danziga i on je spaljen, a iz njega su krenule rijeke izbjeglica što su se do posljednjeg nagomilali na uređajima keja gdje su stajali parobrodi, teretne splavi i ribarski kuteri. Torpedni čamac Lav pristao je rano izjutra 30. siječnja u Kolbergu. S materom i njenim djetetom u povoju koje se zvalo Paul s broda je sišao Heinz Kohler. On je bio jedan od onih posvađanih kapetana potonulog broda i na svoj život - netom što je završio rat - stavio je završnu točku. Slabi, bolesni i svi oni s ozeblinama na nogama odvedeni su bolničkim kolima. Tipično za mater, ona se ubrajala medu one što su mogli hodati. Kad god bi je prvi izlaz na kopno bio epizoda njezine beskrajne priče, rekla bi: »Tad sam imala samo čarape na nogama, dok mi jedna bakica, koja je i sama

bila izbjeglica, nije poklonila par cipela iz svoga kofera. Ona je sjedila na ručnim kolicima uz rub ceste i nije uopće znala otkuda dolazimo ni što smo sve prošli...« To bi moglo biti točno. Potonuće nekoć omiljelog KdF-broda nije obznanjeno u Rajhu. Takva vijest bila bi mogla štetiti raspoloženju potrebnom da se održi vjera u pobjedu. Bilo je samo glasina. Ali i sovjetsko vrhovno zapovjedništvo nalazilo je razloge da u dnevnom izvještaju flote s ordenom crvene zastave ne objavi uspjeh podmornice S13 i njezina zapovjednika. To znači da je Alexander Marinesko po povratku u luku Turku bio razočaran, jer ga se, kako bi dolikovalo, nije slavilo kao junaka, mada je za vrijeme nastavljenog pohoda na neprijatelja potopio još jedan brod, nekadašnji oceanski parobrod General von Steuben. To se dogodilo iz krmenih cijevi 10. veljače. Petnaesttonski brod koji je bio na putu iz Pillaua s preko tisuću izbjeglica i dvije tisuće ranjenika - opet te okrugle brojke - potonuo je po pramcu za sedam minuta. Pobrojeno je oko trista preživjelih. Dio teških ranjenika ležao je gusto zbijen na gornjoj palubi brzo tonućeg broda. Sa svojim ležajevima otklizili su preko palube. Ovaj napad Marinesko je izveo s borbene dubine gledajući kroz periskop. Međutim, vrhovno zapovjedništvo baltičke flote s ordenom crvene zastave oklijevalo je dvostruko uspješnog kapetana nakon uplovljavanja njegova broda u matičnu luku proglasiti »junakom Sovjetskog Saveza«. To oklijevanje je potrajalao. I dok su kapetan i njegova posada uzaludno čekali na tradicionalno svečano jelo - pečeni odojak i puno votke - rat je na svim frontovima išao dalje, približivši se na Pomeranskoj bojišnici gradu Kolbergu. Najprije smo ja i mati ostali tamo smješteni u jednoj školi, za koju mi je kasnije na langfuhrskom govorila: »Bar je udobno i toplo bilo tamo. A jedna stara školska klupa s preklopivim poklopcem bila je tvoja zipka. Mislila sam tada da moj Pavlek zasuna, počinje marljivo učiti...« Kad se u školi nakon artiljerijskog pogotka više nije moglo stanovati, sklonili smo se pod svodovljem jednog kazamata. Kolberg je kao grad i utvrda uživao glas ukorijenjenosti u povijesti. S njegovih bedema i bastiona pružen je otpor u Napoleonovo doba, zbog čega je na poticaj ministra propagande snimljen film kojim se veliča ta izdržljivost pod naslovom »Kolberg« s Heinrichom Georgom u glavnoj ulozi i drugim Ufa-veličinama. Ovaj film u boji prikazivao se u svim do tada bombama još nerazrušenim kinima preostalog Rajha: junački boj protiv nadmoći. Sad, koncem veljače, ponovila se povijest Kolberga. Domalo su grad, luku i morsko kupalište opkolile jedinice Crvene Armije i jedne poljske divizije. Pod artiljerijskom paljbom otpočelo je otpremanje morskim putem civilnog pučanstva i izbjeglica što su prepunile grad. Ponovno velika gužva na svim uređajima keja. Mati se, međutim, protivila da ponovno pode na neki brod. »Ma, da su me i pendrekom tukli ne bi me natjerali u čamac...«, govorila je, čim je netko htio saznati kako je tada s dojenčetom izišla iz opkoljenog grada u plamenu. »E, neka rupa uvijek se nade«, glasio je njen odgovor. Mati, međutim, ni kasnije, čak ni prilikom sindikalnih izleta na Schwe-rinsko jezero, nije stupila nogom u čamac. Sredinom ožujka navodno se, natovarena naprtnjačom i sa mnom, provukla kroz ruske položaje; međutim, može biti da su ruski stražari prema mladoj ženi i njenom dojenčetu imali sažaljenja i jednostavno nas propustili. Kad sebe ovdje, u času ponovnog bijega, označavam dojenčetom, to je točno samo u ograničenom smislu. Materine dojke nisu ništa davale. Mlijeko nije htjelo poteći. Na torpednom čamcu ispomagala je jedna istočno-pruska porodilja. Ona ga je imala na pretek. Poslije je to bila neka žena koja je putem izgubila svoje dojenče. Pa i kasnije - sve dok je trajao bijeg i duže - stalno sam ležao na tuđim prsima. U to vrijeme sve gradove uzduž pomeranske obale neprijatelj je zauzeo ili ih ugrožavao: Stettin opkoljen, držao se još Swinemiinde. Dalje istočno bijahu pali Danzig, Zoppot, Gotenhafen. Prema obali jedinice 2. sovjetske armije bijahu kod Putziga zatvorile poluotok Helu, a dalje zapadno, na Odri, već su se vodile borbe za Kiistrin. Velikonjemačko Carstvo posvuda se sužavalo. Tamo gdje se sastaju Rajna i Mosel u američkim rukama bio je Ko-blenz. Napokon se srušio i most u Remagenu. Na Istočnoj bojišnici vojna grupacija »Središnjica« najavila je daljnje pomicanje fronte unatrag u Šleziji i sve kritičniji položaj utvrde Breslau. Uza sve to nisu prestajali napadi američkih i engleskih jata bombardera na velike i srednje gradove. I dok su se na radost engleskog maršala zrakoplovstva Harrisa69 ruševine grada Dresdena još dimile, bombe su padale na Berlin, Regensburg, Bochum, Wuppertal... Nasipi akumulacijskih jezera bili su višekratan cilj. A posvuda, ali sad prodirući s istoka prema zapadu70 kretale su se izbjeglice, ne znajući gdje ostati. Ni mati nije imala određeni cilj kad je sa mnom, njezinim najvažnijim komadom prtljage što je neprestano cmoljio, jer nije imao majčinog mlijeka, pronašla put iz Kolberga, potom dospjela između linija bojišnice, napredovala nešto malo teretnim kolima ili džipovima Wehrmachta noću na dijelovima puta, često, međutim, pješice medu drugima što bijahu na putu sa sve manje prtljage, ostala na nogama, nerijetko pritom ležala na zemlji pod paljbom aviona u niskom letu, htjela da ode što dalje od obale i stalno u potrazi za majkama koje su imale mlijeka na pretek - probila se do Schwe-rina. O svom

izbjegličkom putu pričala mi je sad ovako sad onako. Zapravo je htjela dalje preko Elbe na Zapad, no zapeli smo u neporušenoj prijestolnici rajhovske pokrajine Mecklenburg. To je bilo koncem travnja, kad je Voda okončao sa samim sobom. Kasnije, kao stolarska naučnica i okružena muškarcima, kad bi je pitali o njezinu izbjegličkom putu, mati je znala reći: »Mogla bih vam ispripovijedati romane. Najgori su bili avioni, kad bi posve nisko preletjeli iznad nas uz paljbu iz mitraljeza ratatata... Ali uvijek sam imala sreće. Ta velim vam, korov ne ugiba!« Time bi zapravo bila na svojoj temi, na stalno tonućem brodu. Sve drugo nije bilo važno. Čak ni tjesnoću u našem kasnijem nužnom smještaju — ponovno neka škola - mati nije smatrala razlogom zbog kojega bi valjalo kukati, osobito što je u međuvremenu saznala da je sa svojim Pavlekom našla pribježište u gradu u kojem je rođen onaj muž po kome je u prividno mirno doba nazvan zlosretni brod. Svugdje je stajalo njegovo ime. Čak i gimnazija u koju su nas smjestili zvala se po njemu. Kad smo došli u Schvve-rin, on je imenom bio prisutan gdje god da pogledaš. Tako je na južnoj obali jezera još uvijek nerazoren stajao onaj počasni gaj izveden od kamenih gromada i u njemu veliki granit što je tridesetsedme postavljen u čast mučenika. Siguran sam da je mati samo zbog toga ostala sa mnom u Schwerinu. Valja spomenuti da se — otkad se potonuće broda naknadno svetkovalo, ali ipak kao da se zbiva u sadašnjosti, pa se već prema načinu računanja brojilo, procijenjivalo i konačno izračunavalo sve mrtve te njihov broj potom uspoređivalo s brojem preživjelih i najzad s puno manjim brojem mrtvih na 77-tanicu - u onim prostorima interneta koje sam ja po navici posjećivao, neko vrijeme nije događalo baš ništa. Vjerovao sam već da mu se raspao sustav, da je to za nj izgubilo značaj, da mu je dosta toga, da su materina došaptava-nja o tonućem brodu postala bespredmetnima. No taj mir bijaše zavaravanje. Odjednom je s novopripremljenim homepageom predstavio svoju odavno poznatu ponudu. Ovaj put prevagnule su slike. Cijeli svijet mogao se diviti visoko strše-ćem granitu - oslikanom prilično sivim tonom, ali masnim slovima komentiranom - i ispod pobjedničke rune odgonetati klinastim pismom uklesano ime mučenika. Usto se pomoću nanizanih datuma, organizatorskih postignuća i uskličnicima uz naglašena priznanja preko mjere hvalilo njegov značaj i do dana i časa njegova ubojstva u plućnom lječilištu Davos kao informaciju pomicalo u stalni program. Kao na zapovijed, ili prisilu druge vrste, javio se David. Na početku, međutim, tema nije bio spomenik, već mučenikov ubojica. David je trijumfalno obznanio da se u ožujku četrdesetpete bilo dogodilo nešto u prilog Davidu Frankfurteru, koji je preko devet godina sjedio u zatvoru. Nakon uzaludna pokušaja da pokrenu revizijski postupak, bernski odvjetnici Brun-schwig i Raas podnijeli su sada molbu za pomilovanje Velikom vijeću kantona Graubiinden. Protivnik mog sina morao je priznati da je zahtjevu da se ostatak odmjerene kazne zatvora od osamnaest godina oprosti pomilovanjem udovoljeno tek 1. lipnja 1945., dakle nakon svršetka rata. Moralo se čekati dok moćni susjed Švicarske ne bude kao beživotan ležao na zemlji. Kako su Davida Frankfurtera nakon puštanja iz zatvora Sennhof protjerali, odlučio je, kažu, da odmah po napuštanju tkalačkog stana otputuje u Palestinu, nadajući se budućem Izraelu. Prepirka na tu temu između dvaju zagriženih online-fightera protekla je više umjereno. Konny je velikodušno rasuđivao: »Izrael je okay. Upravo je tamo spadao Židov-ubojica. Tamo se mogao pokazati korisnim, u kibucu ili negdje drugdje.« On - rekao je - uopće ništa nema protiv Izraela. Njegovoj udarno snažnoj vojsci čak se i divi. I posve odobrava odlučnost Izraela u pokazivanju čvrstine. Ta ne preostaje im nikakav drugi izbor. U odnosu spram Palestinaca i sličnih muslimana ne smije se uzmaknuti ni za prst. Ako bi svi Židovi poput ondašnjeg Židova-ubojice Frankfurtera pobjegli u Obećanu Zemlju, on bi to smatrao ispravnim, »tada bi se ostatak svijeta konačno riješio Zidova!« David je prihvatio tu gnusnost, mome sinu načelno je dao za pravo. Očito ga je zabrinjavalo slijedeće: Što se tiče sigurnosti židovskih sugrađana koji žive u Njemačkoj, u koje je ubrajao i sebe, valja se pribojavati onog najgorega: antisemitizam rapidno raste. Ponovno je potrebno razmišljati o odlasku izvan zemlje. »Ta i ja ću uskoro početi pakirati svoj kofer...« Na to mu je Konny zaželio »sretan put« i potom ipak dao do znanja da bi ga zabavljalo kad bi mu se pružila mogućnost da svog prijatelja-neprijatelja Davida - ne samo online sretne prije puta: »Trebali bismo se upoznati, onjušiti malči-ce, po mogućnosti uskoro...« Predložio je čak i mjesto sastanka, ali je datum priželjkivanog susreta ostavio otvorenim. Tu gdje je nekoć u počasnom gaju nadvisujuće stajao granit i gdje danas skoro ništa ne podsjeća na mučenika, jer su oskvrnitelji grobova maknuli kamen i počasni trijem, točno tamo gdje bi u ne odveć dalekoj budućnosti opet valjalo podići spomenik, na tom povijesnom mjestu imali bi se sresti. Odmah je ponovno otpočela svađa. David je, doduše, bio za to da se negdje sretnu, ali je bio protiv sastanka na tom prokletom mjestu. »Apsolutno se izjašnjavam protiv tvog revizionističkog povijesnog relativizma...« Moj sin stao je udarati u isti bubanj: »Tko zaboravlja povijest svoga naroda, taj je nije ni

zavrijedio!« David se s time složio. Poslije toga još same budalaštine. Čak i viceve su pričali uzajamno. Jedan od njih - »Koja je razlika između e-maila i Emila?« - ostao je bez poante. Prerano sam se isključio. Više puta sam bio tamo. Zadnji put prije nekoliko tjedana, kao da sam ja počinitelj, kao da se stalno moram vraćati na mjesto zločina, kao da otac trči za sinom. Iz Mollna, gdje ni Gabi ni ja nismo našli riječi jedno za drugo, u Ratze-burg. Odatle sam preko Mustina, seoca iza kojeg je zajedno s uskim miniranim područjem zatvarajući cestu išla granica, vozio u smjeru istoka. Još uvijek je stari nasad ceste s kestenovima na dobrih trista metara prekinut: lijevo i desno nikakva stabla. Čovjek naslućuje koliko se Radnička i seljačka država dobro raspoređenim graničnim uređajima trudila osigurati svoj narod. Kad sam iza sebe ostavio napuštenu iskrčenu šumu, s obje strane sad opet drvećem obrasle mecklenburške ceste širila se sve do obzorja prostrana oranica. Jedva valovita, malo površine pod šumom. Pred Gadebuschom krenuo sam novoizgradenom obilaznicom. Prolazio pored trgovina građevinskog materijala, shopping-centara, niskih zdanja trgovaca automobilima koji su zastavicama što su mlohavo visjele nastojali oživjeti konjunkturu. Divlji Istok. Tek malo prije Schwerina, sad na cesti oivičenoj niskim drvećem, kraj je postao brežuljkast. Vozio sam se između većih dijelova šume i slušao Treći program: klasika po želji. Desno sam tada skrenuo na cesti 106 u pravcu Ludvvigslusta, približio se na brzinu izgrađenom i u više faza panelno građenom naselju Grofier Dreesch — u kojemu je nekoć stanovalo pedeset tisuća građana DDR-a — i parkirao svoju Mazdu u području tri, odmah do Lenjinova spomenika u blagom zavoju kojim završava Gagarinova ulica. Vrijeme je donekle bilo povoljno. Nije kišilo. U međuvremenu sanirani i uljepšani tonovima pastelne boje stajali su u nizu ti stambeni blokovi. Svaki put kad posjetim mater, iznenadim se, videći da ova bronca koja je jednom estonskom kiparu nehotice dosegla divovsku veličinu još uvijek stoji. Lenjin, doduše, gleda prema Zapadu, no nisu mu priuštili gestu koja upućuje na cilj. S obje ruke u džepu ogrtača, poput šetača koji sebi dopušta predah, stoji tu na niskom postolju kojega je zadnja granitom obložena donja stepenica u lijevom kutu također uokvirena broncom. Natpis umetnut u odljevak podsijeća svojim velikim slovima na jednu revolucionarnu odluku: »DEKRET O ZEMLJIŠTU«71. Samo sprijeda pokazuje Lenjinov ogrtač tragove boje jednog sprejem ispisanog natpisa što ne kaže ništa. Malo golubinjeg izmeta na ramenima. Njegove zgužvane hlače ostale su čiste. Nisam se dugo zadržao u Gagarinovoj ulici. Mati stanuje na desetom katu s balkonom i pogledom na obližnji televizijski toranj. Njezinu svagda prejaku kavu nisam mogao izbjeći. Nakon renoviranja tih panelno građenih stanova stanarine su povišene, snošljivo, misli mati. O tome, samo o tome smo razgovarali. Inače nije mnogo toga ostalo da se kaže. Nije htjela ni znati što me je to, osim kratkog posjeta njoj, dovelo u grad s mnogo jezera: »Firerov rođendan sigurno ne!« Datum mog dolaska dao je naslutiti svrhu, no čuo sam, već na vratima - i nakon što mi je uskratila pogled u Konnvjevu sobu - njen komentar: »Što ćeš tu. To sad ionako više ništa ne pomaže.« Preko Hamburške, nekoć Lenjinove aleje vozio sam u pravcu zoološkog vrta, zatim uzduž »Am Hexenberg« i našavši posve sigurno određeno mjesto, parkirao pored omladinskog prenoćišta. Iza stražnje strane sivo ožbuka-nog zdanja iz ranih pedesetih godina strmo pada nasad južne obale Schwerinskog jezera. Dolje se vidi Francuski put što tijesno graniči s vodom, koji rado koriste pješaci i biciklisti. U međuvremenu vedar dan. To zapravo i nije bilo travanjsko vrijeme. Sunce je stalo grijati, čim se pojavilo. Na stanovitu odstojanju prema ulaznoj strani omladinskog prenoćišta još su nepomično ležali, kao da se tu ništa nije dogodilo, mahovinom obrasli granitni komadi kao ostaci prije desetljeća isuviše nemarno maknutog počasnog gaja. Između tada zasađenih stabala tanko divlje raslinje. Budući da je tek umjereno bio nasipan, jasno se izdizao kvadratni temelj počasnog trijema koji se tako moglo naslutiti u obrisima, mada mu je frontalno postavljeno omladinsko prenoćište suprotno svakoj pretpostavci stajalo na putu. Lijevo od ulaznih vrata iznad kojih se slovima od žbuke moglo pročitati ime prenoćišta, Kurt Burger, nalazila se, očekujući igrače, ploča za stolni tenis postavljena na kozliće. Na vratima je malo ukoso visjela natpisna ploča: »Od 9 do 16 sati zatvoreno«. Dugo sam još stajao između mahovinom obraslih granitnih komada, na jednom od kojih se sačuvalo čak preostalo pismo i jedan isklesani runski znak. Pronađene stvari, iz kojeg li stoljeća? Kad smo ja i mati našli pribježište u Schvverinu, tu je još stajalo sve: kamena gromada do kamene gromade, nacistička građevina počasnog trijema i ogroman granit s imenom mučenika. Mati je vidjela spomenik koji više nije bio njegovan, ali je još uvijek bio pod zaštitom Partije koja se rubno uru-šavala. Pričala mi je da je skupljajući drva dospjela do onih tada niskih dubova i bukvi: »Tamo kamo su nas slale vlasti nije bilo ničesa za kurenje...« S njom su mnoge žene i djeca tražili drva. Još prije nego što su Amerikanci sa svog mostobrana na Elbi tenkovima jugoistočno od Boizenburga

prodrli do Schwerina, pa onda došli Englezi - »Bili su to pravi Škoti...« - u Schelfstadtu što je pred kraj rata bio već prilično ruševan iz školskog podruma smjestili su nas u Ulici Lehm. Prisilno su nas uputili u jednu ciglenu građevinu s krovom od ljepenke premazane katranom, koja je, naravno, stajala u stražnjem dvorištu. Još uvijek stoji tu ta kutija. Bile su tu dvije sobice s kuhinjom, zahod u dvorištu. Stavili su nam unutra i peć oblika topovske cijevi. Cijev je izlazila van kroz kuhinjski prozor. A da bi imala čime naložiti peć - mati je kuhala na pokrovnoj ploči - morala je daleko hodati u potrazi za ogrjevom. Tako je dospjela u počasni gaj. Također kad su se u lipnju bili povukli Englezi te došla i trajno ostala Crvena armija, dugo su još stajale te kamene gromade s imenima i runama što bijahu uklesane u stanovito vrijeme; Ruse to nije brinulo. To je bilo tako dogovoreno medu pobjednicima od susreta u Potsda-mu: mi smo bili zatočeni u sovjetskoj okupacijskoj zoni, mati čak i dobrovoljno, otkako je na najvećem od preostalih kamenova što je stajao okrenut prema morskoj obali otkrila jedno njoj ne nepoznato ime: »Kamen se zvao kao što se naš Gttstloffnekada zvao...« Kad sam prilikom svojega posljednjeg posjeta u Schvverinu medu mahovinom obraslim granitnim komadima stajao pred jednim odlomljenim kamenom i iz uklesanog klinastog pisma odgonetnuo ostatak imena Wil-helma Dahla - od imena je do ruba ulomka bio ostao samo slog »helm«72 -popustio sam iskušenju da predočim sebi mater u potrazi za drvom, kako natovarena naramkom granja i šiblja gleda još neoštećeni počasni gaj i otvoren počasni trijem. Sa skoro dvanaest poredanih ogromnih kamenova mora da je odgonetala imena njoj nepoznatih, ali očito zaslužnih partijskih drugova — medu njima i ono wismarskog okružnog vode Dahla. Vidim kako malena rasta, usto još i smršavjela, stoji začuđeno ispred četiri metra visoka granita, no nije kadra pogoditi svoje misli koje mora da su je zbunile kad je pročitala natpis na mučenikovu kamenu. No mati, koliko je ja poznajem, vjerojatno se nije plašila zakoračiti u počasni trijem usred gaja. Sastavljen od granitnih kvadera, podignut je na ravnoj zemlji. U glatko izbrušenim površinama onih stupova što su prema otvorenim stranama podupirali trijem jedan suvremeni umjetnik je u obrisima isklesao zastavnike SA-a u natprirodnoj veličini. Usto se u unutrašnjosti trijema što nije bio natkriven nalazilo deset brončanih ploča s imenima mrtvih. A iza datuma smrti navodno je osam puta kao uzrok smrti bilo navedeno »umoren«. Pod trijema bio je zaprljan. To znam od matere: »Tamo su se bili pokakali psi...« Granit za Wilhelma Gustlorra stajao je izvan poredanih kamenih gromada na mjestu koje se kroz otvoreni počasni trijem moglo vidjeti kao posebno stajaće mjesto. Od tamo je kao u širokokutnom objektivu pucao pogled na jezero. Mati mora da je gledala u drugom pravcu. A ja nikada nisam bio tamo pri traženju drva. Za vrijeme traženja ogrjeva mora da sam bio na dojenju kod jedne gospode u susjedstvu u Ulici Lehm; zvala se gospoda Kur-bjun. Mati gotovo i nije imala dojke, pa ni kasnije, tek dvije šiljaste vrećice. Tako je to sa spomenicima. Neke postave prerano i onda ih, čim period posebnog junaštva mine, maknu. Drugi, poput Lenjinova spomenika u naselju Grofter Dreesch, na uglu Hamburška aleja/Plater Strafie, stoje još uvijek. A spomenik zapovjedniku podmornice S13 podignut je tek prije nepunog desetljeća, 8. svibnja 1990., dakle četrdesetpet godina nakon završetka rata i dvadesetsedam godina nakon Marineskove smrti, u Lenjingradu, današnjem Petrogradu: na trokutnom granitnom stupu izdiže se u natprirodnoj veličini gologlavo brončano poprsje čovjeku koji je sa zakašnjenjem imenovan »junakom Sovjetskog Saveza«. Nekadašnji pomorski časnici, u međuvremenu u mirovini, osnovali su u Odesi, Moskvi i drugdje odbore, ustrajno tražeći slavu za kapetana, preminulog šezdsettreće. U Konigsbergu, kako se Kalinjingrad zvao do konca rata, po njemu je nazvana čak i obala rijeke Pregel iza kotarskog muzeja. Još uvijek se tako zove ta ulica, dok schwerinska aleja Schlofigarten, koja se od tridesetsedme zvala Aleja Wilhelma Gustloffa, opet pod starim imenom vodi u blizinu negdašnjeg počasnog gaja, kao što Lenjinova aleja od preokreta kao Hamburška aleja sa spomenikom koji i dalje tamo stoji vodi kroz panelno građeno naselje Grofier Dreesch. Materina adresa što pronosi slavu kozmonauta Gagarina ipak je ostala vjerna sebi. Uočljiva je jedna praznina. Po studentu medicine Davidu Frankfurteru nije imenovano ništa. Nijedna ulica, nijedna škola ne naziva se po njemu. Ubojici Wilhelma Gustloffa nigdje nije podignut spomenik. Ni na jednoj web-stranici nije bilo promidžbe za podizanje skulpture »David i Golijat«, po mogućnosti u mjestu zločina, Davosu. I da je neprijatelj-prijatelj moga sina stavio jedan takav zahtjev na mrežu, sigurno bi neko ćelavo zapovjedništvo za posebne zadaće na stranicama mržnje bilo najavilo micanje spomenika. To je uvijek bilo tako. Ništa ne traje vječno. A okružno rukovodstvo NSDAP-a Schwerin i načelnik grada uložili su puno truda odmah nakon ubojstva da počasni gaj stvore za svu vječnost. Još u prosincu

tridesetšeste, kad je u švicarskom gradu Churu okončan proces protiv Frankfurtera i izrečena presuda, tražili su po mecklenburškim njivama eratičko kamenje da bi podigli zid kojim se imalo ograditi počasni gaj. U naputku je stajalo: »U tu svrhu potreban je sav prirodni kamen ma koje veličine koji se nade na građevinama i schwerinskim njivama...« A u dopisu voditelja zemaljskog centra za ideološko obrazovanje, Rohdea, stoji da se zemaljski glavni grad osjeća obvezanim u financijskom pogledu potpomoći zemaljsko rukovodstvo, i to »s troškovnom dotacijom od okruglo 10000 RM«. Kad je 10. rujna 1949. završeno rušenje počasnog gaja i premještanje leševa i urni u druge grobove, troškovi su iznosili manje, jer se u dopisu sa zaglavljem bez nacističkih obilježja načelnika grada kaže: »Izdaci su u svrhu povrata priopćeni zemaljskoj vladi u iznosu od 6096,75 maraka...« Doduše, može se pročitati i to da se »ostaci pepela Wilhelma Gusdoffa« nisu mogli prenijeti na gradsko groblje: »Urna G-a nalazi se - prema izjavi klesara Kropelina - u temelju spomenika. Vađenje urne za sada je nemoguće...« To se dogodilo tek početkom pedesetih godina, nešto prije nego što je izgrađeno i u spomen na nedavno preminulog antifašista Kurta Biirgera po njemu nazvano omladinsko prenoćište. U to vrijeme podmornički junak Marinesko već tri godine se nalazio u Sibiru. Odmah nakon što je S13 uplovila u finsku luku Turku, s prvim izlaskom na kopno otpočele su poteškoće za čovjeka koji je težio za slavom. Iako mu je prijetio NKVD-ov dosje u svezi s prijestupom koji do tada nije bio sudski raspravljen, on nije prestajao, bilo trijezan ili odcačen pod utjecajem votke, zahtijevati priznanje svojih junačkih podviga. S13 je, doduše, odlikovana »ordenom crvene zastave«, svi članovi posade broda mogli su tako prikvačiti sebi o prsa »orden domovinskoga rata«, dodijeljen im je i još jedan orden, onaj »crvene zastave« što je kao motiv imao zvijezdu, čekić i srp, no »junakom Sovjetskog Saveza« Alexandera Marineska nisu proglasili. Još gore: u službenim izvještajima baltičke flote s ordenom crvene zastave i dalje nije bilo naznake o potapanju 25000-tonskog broda Wilhelm Gustbffi ni jednom riječju nije posvjedočeno brzo potonuće Generala Steubena. Bilo je kao da su iz pramčanih i krmenih cijevi podmornice samo fantomski torpedi tražili nepostojeći ciljni objekt i pogodili ga bez posljedica. Onih barem dvanaestak tisuća mrtvih na njegovu računu nisu važili. Je li se mornaričko rukovodstvo stidjelo zbog tek grubo procijenjenog broja utopljene djece, žena i teških ranjenika? Ili su Marineskovi uspjesi potonuli u pobjedničkoj opojenosti posljednjih ratnih mjeseci, kad su se junačka djela proizvodila preko svake mjere? Njegovo bučno inzistiranje nije se moglo prečuti. Ništa ga nije sprečavalo da u svakoj prilici koja mu se pružila veliča svoje uspjehe. Postao je nesnosan. Kad su mu u rujnu četrdesetpete uskratili da zapovijeda svojom podmornicom i uskoro potom ga degradirali u čin natporučnika te u listopadu otpustili iz sovjetske mornarice, obrazloženje nedostojnog rastanka u tri čina glasilo je: »... zbog ravnodušnog i nemarnog stava prema službi.« Nakon što su mu u trgovačkoj mornarici odbili natječajnu molbu - uz izliku da je kratkovidan na jedno oko - Marinesko se zaposlio kao upravitelj skladišta koje se bavilo dodjelom građevinskog materijala. Nije potrajalo dugo i našao se ponukanim da s malo dokaza optuži direktora kolektiva da je primao mito, potkupljivao partijske funkcionare, mućkao materijalom, nakon čega su ga osumnjičili da je prilikom isuviše velikodušne raspodjele tek lagano oštećenih građevnih dijelova povrijedio zakone. Poseban sud osudio je Marineska na tri godine radnog logora. Deportiran je u Kolimu na Istočnosibirskom moru, na mjesto koje je pripadalo »Arhipelagu Gulag«, o čijoj je svakidašnjici pisano. Tek dvije godine nakon Staljinove smrti iza njega je, gledano prostorno, bio Sibir. Vratio se bolestan. No oštećeni podmornički junak rehabilitiran je tek nakon početka šezdesetih godina. Opet je dobio čin kapetana 3. klase, sad u mirovini i s pravom na penziju. Sad se, vraćajući se unazad, moram ponoviti. Zato tu piše: Kad su na Istoku i Zapadu obznanili Staljinovu smrt, vidio sam da mati plače. Čak je zapalila i voštanice. Ja osmogodišnjak stajao sam za kuhinjskim stolom, nisam morao u školu, bio sam prebolio ospice ili nešto slično što svrbi, gulio sam krumpire što su uz margarin i svježi sir trebali doći na stol i gledao kako mati iza upaljenih voštanica oplakuje Staljinovu smrt. Krumpira, voštanica i suza u to vrijeme bilo je u nedostatnoj mjeri. Tijekom mog djetinjstva u Ulici Lehm i sve dok sam u Schwerinu bio gimnazijalac nikad je više nisam vidio da plače. Kad se isplakala, mati je gledala odsutno, tim svojim pogledom ni u što, koji i tetka Jenny zna od djetinjstva. U dvorištu stolarije u langfuhrskoj Elzinoj ulici znali su tada reći: »Tulla opet gleda u prazno«. Nakon što je dovoljno oplakala smrt velikoga druga Staljina te potom dulje vrijeme bila odsutna pogleda, za jelo smo imali, kao što bijaše pripremljeno, oguljeni krumpir sa svježim sirom i komadićem margarina. U to vrijeme mati je položila svoj majstorski ispit i ubrzo potom je u schwerinskom pogonu za izradu namještaja vodila stolarsku brigadu koja je po nalogu izrađivala namještaj za spavaće sobe uz naputak da ih u smislu prijateljstva medu narodima isporučuje u Sovjetski Savez. Koliko god difuz-na mogla biti njezina slika iz tog vremena, mati je, točno gledano, do danas

ostala staljinistkinja, pa čak i kad joj ja u svađi kažem da svoga junaka učini manjim, ona nastoji smiriti stvar: »Pa on je isto bio samo čovjek...« A u to vrijeme, dok je Marinesko bio izložen podneblju Sibira i uvjetima sovjetskih kaznenih logora, mati bila vjerna Staljinu i ja kao mladi pionir bio ponosan na svoju maramu koja se vezivala oko vrata, David Frankfurter, koji je u zatvoru izliječio svoju bolest kostiju koju su bili ocijenili kroničnom, u Izraelu je kao činovnik ispomagao u ministarstvu obrane. U međuvremenu se oženio. Kasnije je došlo dvoje djece. I druge stvari su se zbile te godine: Hedwig Gustloff, udovica ubijenog Wilhelma, napustila je Schwerin. Od tada je živjela zapadno od unutarnje-mačke granice u Liibecku. Kuća od prepeke u Ulici Sebastiana Bacha br. 14 koju su supružnici dali sagraditi malo prije ubojstva, uskoro nakon svršetka rata joj je oduzeta. Tu solidnu građevinu, tipičnu obiteljsku kuću, vidio sam na internetu. Na jednoj web-stranici moj sin je suludo zahtijevao da se nepravedno oduzetu zgradu ima urediti kao »Muzej Gustloff« i učiniti je dostupnom zainteresiranom općinstvu. Napominjao je da nadaleko izvan Schwerina postoji potreba za stručno izloženom informacijom. Što se njega tiče, da bi lijevo od prozora prednjeg balkonskog dijela nadalje na jednoj brončanoj tabli moglo stajati da je od četrdesetpete do pedestprve u oduzetoj kući stanovao prvi mecklenburški predsjednik vlade, stanoviti Wilhelm Hocker. Njega također da ne smeta ni natpis na tabli koji završava kako slijedi: »...nakon što je razbijen Hitlerov fašizam«. Pa to je činjenica koja ostaje činjenicom kao i ubojstvo mučenika. Moj sin se razumio u vješto plasiranje slika i sličica, tabela i dokumenata. Tako se na njegovoj webstranici nije moglo posjetiti samo prednju i stražnju stranu stršećeg granita postavljenog na južnoj obali Schwerinskog jezera. Dao je sebi truda i uz fotografiju ukupnog pregleda kamena povećano je prikazao inače teško čitljivi natpis uklesan na stražnjoj strani. Tri retka jedan za drugim: »Živio za pokret mučki ga ubili Židovi - umro za Njemačku«. Budući da u srednjem retku nije izostavljeno samo ime počinitelja, već su svi Židovi proglašeni ubojicama iz prikrajka, moglo se pretpostaviti - a to je kasnije tako i pojašnjeno - da se Konny oslobodio jednostrane fiksacije na povijesnog Davida Frankfurtera, hoteći svoju mržnju demonstrirati na »Židovima kao takvima«. No ovo objašnjenje kao i kasnija potraga za motivom jedva da rasvjetljavaju ono što se zbilo 20. travnja 1997. ispred omladinskog prenoćišta koje je u to vrijeme bilo zatvoreno te djelovalo kao beživotno odigralo se nešto što nije bilo predviđeno, ali se na mahovinom obraslom temelju negdašnjeg počasnog trijema završilo kao da je uvježbano. Što li je to ponukalo virtualnog Davida da izdaleka, iz Karlsruhea, gdje je osamnaestgodišnji gimnazijalac kao najstariji od triju sinova stanovao kod roditelja, utjelovljen otputuje željeznicom u Schwerin i odazove se na jedan nejasan poziv? I što li je to nukalo Konnvja da to putem interneta nastalo, u osnovi fiktivno prijateljstvo-neprijateljstvo jednim stvarnim susretom prebaci u zbilju? Poziv da se sretnu tako pritajeno je vrebao u ostalom smeću od riječi njihove komunikacije, da je mogao biti razumljiv samo onom pri-janu-svadalici koji se potpisivao kao David. Nakon što je omladinsko prenoćište kao mjesto susreta odbačeno, prihvatili su napokon kompromisno rješenje. Htjedoše se sresti ondje gdje je mučenik rođen. Jedno pitanje za kviz, budući da na webstranici mog sina nije bio naveden ni grad, ni ulica ni kućni broj. Poznavatelju materije ta naznaka ipak bijaše dovoljna; i David je kao i Konny, koji se online zvao Wilhelm, bio dobro upoznat sa svime, čak i s besmislenim detaljima proklete priče o Gustbffu. Kao što se tijekom posjeta imalo pokazati, znao je čak da se gimnazija u kojoj je Wilhelm Gustloff bio učenik do završetka srednjeg obrazovanja i koju su nakon njegova ubojstva, sad kao višu školu, bili nazvali njegovim imenom, od vremena DDR-a zove škola mira. Moj sin nije respektirao svestrano znanje svog protivnika, divio se njegovoj »osobitosti kad je posrijedi preciznost«. Susreli su se, dakle, po najljepšem proljetnom vremenu u Martinovoj ulici ispred kuće br. 2, ugao Wismarske ulice. David je šutke prihvatio taj poseban datum. Njihov susret dogodio se pred nedavno novoožbukanom fasadom, koja je imala potisnuti u zaborav tako dugo vrijeme propadanja. Pozdravili su se stiskom ruke, a David je, predstavljajući se, pošao ususret naglo naraslom dugonji Konradu Pokriefkeu kao David Stremplin. Potom je, na Konnvjev prijedlog, na programu bila šetnja gradom. Posjetitelju je za vrijeme obilaska Schelfstadta kao znamenitost pokazana čak i još uvijek postojeća kutija od opeke s krovom od katranske ljepenke u jednom od stražnjih dvorišta Ulice Lehm, gdje smo ja i mati stanovali tijekom poratnih godina, isto tako i još uvijek raspadnute i već renovirane kuće s rešetkastom konstrukcijom pitoreskne četvrti. Konny je Davida vodio na sva mjesta i skrovišta moje mladosti tako ciljano i sigurno kao da bijahu njegova. Poslije razgledanja crkve Sv. Nikole u Schelfstadtu, izvana kao i iznutra, na redu je, naravno, bio dvorac na otoku. Nisu žurili. Moj sin nije bio od onih što žure. Predložio je čak i posjet obližnjem muzeju, no njegov gost nije pokazivao interes za to, postao je nestrpljiv, htio je sad konačno vidjeti

teren ispred omladinskog prenoćišta. Za vrijeme šetnje gradom ipak su napravili prekid. U jednoj talijanskoj slastičarnici svatko je pojeo popriličnu porciju »gelata«. Konny se iskazao gostoprimcem koji plaća. A David Stremplin navodno je ljubazno, no ipak s ironijske distance, pričao o svojim roditeljima, atomskom fizičaru i gla zbe-noj pedagoginji. Mogao bih se kladiti da moj sin o ocu i majci nije potrošio ni riječi, no djelomična priča o preživljavanju njegove bake zasigurno mu je bila važna. Onda su se neprijatelji-prijatelji nejednaka rasta - David koji se više protezao u širinu bio je za glavu niži - kroz vrt dvorca, prošavši pokraj bru-sionice kamena, alejom Schlofigarten što su je blistavobijelo ožbukanim vilama učinili skupom adresom, šumskim školskim puteljkom približili mjestu čina koje se ravno prostiralo ispod stabala. Na početku se, navodno, sve odigralo bez napetosti. David Stremplin hvalio je pogled na jezero. Da su na stolu za stolni tenis ležali reket i loptica, možda bi bilo došlo i do meča. Konny i David bijahu strastveni stolnotenisači i jedva da bi bili propustili priliku koja se pružala. Moguće bi jedna brza partija preko mrežice djelovala opuštajuće te bi i to poslijepodne poprimilo drugi tijek. Onda su takoreći stajali na povijesnom tlu. No čak ni mahovinom obrasli granitni komadi i ulomak kamenog bloka s uklesanim runskim znakom i preostalim imenom nisu im pružali povod za svađu. Obojica su se čak dvoglasno smijala jednoj vjeverici koja je skakala s bukve na bukvu. Tek kad su stajali na temelju negdašnjeg počasnog trijema i kad je moj sin svome gostu objasnio gdje je nekada točno stajao veliki kameni spomenik, naime iza omladinskog prenoćišta kojega onomad nije bilo, tek tada kad je na granitu naznačio vidnu os pa onda riječ po riječ izdeklamirao mučenikovo ime na prednjoj strani kamena i potom tri uklesana retka na stražnjoj strani, David Stremplin navodno je rekao »Kao Židovu na um mi pada tek ovoliko« i onda triput pljunuo na mahovinom obrasli temelj, »oskvrnuvši«, dakle, to spomen-mjesto, kako je poslije izjavio moj sin. Odmah potom pali su hici. Usprkos sunčanom vremenu Konny je nosio parkericu. Iz jednog povećeg džepa izvukao je oružje i opalio četiri puta. Bio je to pištolj ruskog podrijeda. Prvi hitac pogodio je trbuh, sljedeći hici glavu, vrat i opet glavu. David Stremplin bez riječi se srušio na leda. Poslije je moj sin veliku važnost pridavao tome što je točno toliko puta pogodio kao nekoć u Davosu Židov Frankfurter, mada ne i revolverom. Poput njega i on se sam prijavio iz najbliže telefonske govornice, nazvavši broj 1 IO.73 Ne vraćajući se na mjesto zločina, krenuo je prema najbližoj policijskoj postaji, gdje se predao riječima »Pucao sam, jer sam Nijemac«. Na putu tamo već su mu u susret dolazila kola policijske ophodnje i sanitetska kola, oboja s plavim svjetlom. No pomoć za Davida Stremplina stigla je prekasno. 8 On koji navodi da me zna tvrdi da ne poznam krv svoje krvi. Može biti da mi je pristup u njegovu unutarnju mučionicu ostao zatvoren. Ili nisam li bio nedovoljno pronicljiv da dokučim tajne svoga sina? Tek za vrijeme procesa približio sam se Konnvju, doduše ne na dohvat ruke, no ipak na dohvat sluha, ali se nisam odvažio da mu s mjesta za svjedoka doviknem: »Tvoj otac je uz tebe!« - ili: »Ne drži, molim te, predavanja, sine moj. Izražavaj se kraće!«. Vjerojatno zato netko inzistira na tome da sebe nazovem »zakašnjelim ocem«. Sve što dalje od sebe činim poput raka, ispovijedam prilično blizu istini ili žrtvujem kao pod prisilom, po njegovoj procjeni događa se »naknadno i zbog loše savjesti«. A sada, budući da je ovo »Prekasno!« ucijepljeno u moja nastojanja, on ispituje zbrkanu gomilu mog dokaznog materijala, ovu ropotariju od ceduljica, hoće znati što se dogodilo s materinim lisičjim krznom. Taj dodatak koji još valja dostaviti, njemu, gazdi, čini se da je posebno važan. Ja ne bih više trebao zadržavati za sebe ono što znam u tančine, već po redu izvijestiti o Tullinoj lisici, čak ako i iz dubine duše mrzim taj odjevni predmet što je izišao iz mode. Točno je. Mati je od početka posjedovala lisicu i još uvijek je nosi. Bilo joj je otprilike šesnaest godina kad joj je kao kondukterki sa službenom kapicom i blokom s kartama koja je službovala na linijama 5 i 2 na stanici Hochstriefš jedan natkaplar, koji bi naknadno mogao doći u obzir kao jedan od mojih mogućih očeva, navodno poklonio čitavo, i već krznarski obrađeno lisičje krzno. »Došao je ranjen s fronte na Ledenom moru i bio je u Olivi na bolovanju«, glasio je i još uvijek glasi kratak opis onoga za koga se ipak moglo pretpostaviti da me napravio, jer ni ominozni Harry Liebenau ni inače nezreo pomoćnik protuzračne obrane ne bi bili mogli doći na pomisao da majci daruju lisicu. I s tim krznom što ju je grijalo oko vrata ona je, kad su obitelj Pokriefke ukrcali na brod, došla na Gustloff. Malo nakon što se brod otisnuo i trudnica se, oslonjena na jednog posve mladog mornaričkog regruta, korak po korak usudila doći na zaleđeno palubno sunčalište, nosila je krzno. To lisičje krzno bilo je na dohvat ruke uz prsluk za spašavanje, kad je ležala u odjelu za rodilje i trudnice i kad joj je doktor Richter odmah nakon trećeg torpednog pogotka i prvih trudova dao injekciju. I inače ni sa čime - naprtnjača je ostala na kopnu - samo sa zakopčanim prslukom za spašavanje i lisicom oko vrata mati je, prije nego

što je postala majkom, sišla u čamac za spašavanje i navodno je za krznom posegnula još prije negoli za prslukom za spašavanje. Tako, bez cipela na nogama, ali grijući se krznom, dospjela je na palubu torpednog čamca Lav. I samo kad je malo potom počela rađati, dakle u času kad je Gustloff najprije pramcem i prevrćući se u stranu tonuo, to jest kad se vrisak tisuća njih pomiješao s mojim prvim krikom, krzno se, zamotano, ponovno nalazilo pored nje. No kad je, nakon što joj je u međuvremenu odjednom pobijelila kosa, u Kolbergu napustila torpedni čamac, mati je s dojenčetom hodala, doduše, u čarapama, ali je oko vrata nosila čvrsto stegnuto krzno, koje nijedan šok nije mogao izblijediti. Ona tvrdi da me je za vrijeme trajnoga bijega pred Rusima zbog velike studeni umotavala u krzno. Bez lisice bih se pri zastoju izbjeglica pred mostom na Odri sigurno bio smrznuo. Jedino lisici - ne, dakle, ženama što su imale mlijeka na pretek - trebam zahvaliti što sam živ. »Bez njega bi bio gruda leda...« A natkaplar koji joj je poklonio krzno - navodno rad jednog krznara iz Varšave - valjda joj je rekao na rastanku: »Tko zna, djevojko, kojem će dobru ono jednom poslužiti.« U mirnim vremenima, međutim, kad se više nismo morali smrzavati to riđe krzno pripadalo je samo njoj i ležalo je u ormaru u jednoj kutiji za cipele. Nosila ga je u prikladnim i neprikladnim zgodama. Na primjer kad je dobila svoju majstorsku svjedodžbu, zatim kad su je odlikovali kao »zaslužnu aktivistkinju«, čak i prilikom svečanosti u pogonu, kada je na programu znala biti »bogata zabavna večer«. I kad mi je bilo dosta Radničke i seljačke države te iz Istočnog Berlina htjedoh na Zapad, dopratila me do željezničkog kolodvora s lisicom oko vrata. Poslije, mnogo poslije, kad je nakon male vječnosti granica nestala i mati dobila svoju mirovinu, nastupila je prilikom susreta preživjelih u baltičkom kupalištu Damp sa svojim uvijek urednim lisičjim krznom; jedinstveno je izgledala medu tim po novoj modi na-pirlitanim damama njezine dobi. I prvoga dana procesa, kada je samo pročitana optužnica i moj sin bez okolišanja priznao zločin, ali ne videći se nimalo krivim - »Učinio sam što sam morao učiniti« - kad nije sjela ondje gdje smo silom prilika sjedili ja i Gabi, već demonstrativno zauzela mjesto uz roditelje sa četiri hica smrtno pogođena Davida, mati je, razumije se, nosila lisicu, koja joj je poput omče ležala oko vrata. Lisičina šiljasta gubica zagrizala je iznad početka repa u krzno, tako da su lažne staklene oči, koje su djelovale kao prave i od kojih se jedno bilo izgubilo za vrijeme bijega pa ga se moralo nadomjestiti, stajale ukoso prema materinim svjedosivim očima, zbog čega je dvostruki pogled stalno ležao na optuženiku, ili je pak fiksirao sudačku klupu. Meni je uvijek bilo mučno doživljavati je tako staromodno kostimiranu, osobito zato što lisica nije mirisala po materinu omiljelom parfemu »Tosca«, već prije svega i u svako godišnje doba po kuglicama protiv moljaca; povremeno je prilično šugavo izgledala — ta beštija. No čim je drugog dana procesa prozvana kao svjedokinja obrane te stupila na mjesto za svjedoka, dojmila se i mene: poput neke dive koja pati od prekomjerne mršavosti nosila je obojeno krzno uz sjajnobijelu frizuru, poprativši svoje prve odgovore floskulom »Kujnem se...«, iako nije prisegnula, nakon čega je sve što je imala reći, kako se čini, lako mada i malo usiljeno, izrekla na književnom njemačkom. / Za razliku od Gabi i mene koji smo iskoristili svoje pravo i uskratili svaku informaciju, mati je drage volje davala izjave. Pred okupljenim sudom, to jest pred trima sucima, predsjednikom i dopresjednicima kao i pred dvama porotnicima za mladež govorila je kao pred nekom pentekostalnom općinom. Pomno su je slušali, kad se stala moliti državnom tužitelju. U načelu je - reče - i njoj to strašno djelo nanijelo bol. Srce joj je od tada rastrgano. Presjekao ju je ognjeni mač. Smrskala ju je divovska pest. Na Demmlerovu trgu gdje se u schwerinskom Zemaljskom sudu pred velikim vijećem za mladež održavala sudska rasprava mati se ponašala kao duševno slomljena. Nakon što je proklela sudbinu, dijelila je packe, okrivila je za ljubav nesposoban roditeljski par, a svog je unuka koga su zle sile i ona vražja stvar, »taj glupi kompjutor« odveli na stranputicu, hvalila kao svagda marljiva i uljudna, čistijega od čistog, u svako doba spremnoga da pomogne i nadasve točnoga, ne samo kad se radilo o dolasku na večeru. Pre-klinjala je. Otkako njezin unuk Konrad živi kod nje - tu radost uživa od njegove petnaeste godine -, čak se i ona navikla da svoj dan podesi točno u minutu. Da, ona priznaje: Taj glupi kompjutor sa svime što mu pripada nažalost je bio njezin dar. Ne da je baka razmazila momka, posve suprotno. Budući da se pokazao tako neobično skromnim, ona je rado udovoljila njegovoj želji za »tom glupom modernom stvari«. »Ta ništa drugo inače nije nikada zaželio za sebe!«, uzviknula je i sjetila se: »Satima se moj Konradić mogao zabavljati s tom glupom stvari.« Potom, kad je proklela te zavodljive, glupe, moderne stvari, dohvatila se teme. Naime, brod o kojemu dosad nitko živ nije htio bilo što znati za njenog unuka postao je povodom za stalno i neumorno propitkivanje. No »Konradić« se nije zanimao samo za potonuće »prelijepoga KdF-parobroda punoga žena i dječice« i nije se samo o tome raspitivao kod preživjele bake, štoviše on je, i to zapravo po njezinoj želji, bio spreman svoje ogromno znanje, »sve što je s time u

svezi« uz pomoć poklonjena kompjutora proširiti svuda sve do Australije, pa čak i do Aljaske. »Pa to nije zabranjeno, gospodine suce. Zar ne?« uzviknula je mati i pomakla glavu lisice u središnji položaj. Više slučajno stala je tada govoriti o žrtvi ubojstva. To što se njezin »Konradić« na ovaj način - »naime putem tog svoga prokletog kompjutora« - sprijateljio s jednim drugim momkom, ne upoznavši ga osobno, čak ako su obojica bila i različitog mišljenja, obradovala ju je, jer njen dragi unuk inače svugdje slovi kao samotnjak. Jednostavno je takav. Čak i vezu s njegovom malom djevojkom iz Ratzeburga - »koja ispomaže tamo kod nekog zubara« - valja prije gledati kao labavu vezu - »tu se nikada ništa nije dogodilo sa seksom i tako dalje«, to ona točno zna. Toliko i još više toga mati je prilično korektno kao svjedokinja obrane rekla na književnom njemačkom, pri čemu je govorila naglašeno probrano. Hvalila je pred sudom Konradov »senzibilan pristup pitanjima savjesti«, njegovu »nepokolebljivu ljubav prema istini« i njegov »nesalomljivi ponos Njemačkom«. No kad ju je državni tužitelj za maloljetne, istom što je ustvrdila kako joj malo znači to što je Konradov kompjutorski prijatelj židovski mladić, uvjeravao da je podulje poznato i znano iz spisa da roditelji ubijenoga ni u kojem slučaju nisu židovskog podrijetla, štoviše da otac Strem-plin dolazi iz jedne wiirtemberške pastorske kuće, a žena da mu generacijama vuče lozu iz seljačke obitelji nastanjene u pokrajini Baden, mati se vidno uzbudila. Nervozno je opipavala lisičje krzno, nekoliko sekundi bila je odsutna pogleda i onda je odustala truditi se govoriti književnim njemačkim, uzviknuvši: »Takav švindleraj! To moj Konradek nije mogao znati da je taj David bio lažni Židov. Netko tko je sebi i drugima nešto palamudio, kad se je svakom prilikom ponašao kao pravi Židov i furt govorio o našoj sramoti...« Kad je ubijenoga stala grditi kao »običnoga lažljivca« i »huncuta«, predsjedavajući sudac joj je oduzeo riječ. Konny koji je materina lisičja uvjeravanja do tada slušao fino se smješkajući, nimalo se nije pokazao iznenađenim, možda razočaranim, kad je državni tužitelj za maloljetne za Wolfganga Stremplina, koji se online nazivao David, predočio - kako reče - »dokaz o arijskom podrijetlu« i pritom se ponio ironično. Komentar na ono što je ionako znao moj je sin dao smireno i sigurno: »To ništa ne mijenja na stvari. Ja sam morao sam odlučiti da li osoba koja mi je poznata kao David govori i postupa kao Židov.« Kad mu je predsjedavajući sudac postavio pitanje je li ikada, bilo u Mollnu ili Schwerinu, sreo nekog zbiljskog Židova, jasno je odgovorio da nije, ali je dometnuo: »Za moju odluku to nije bilo relevantno. Ja sam pucao iz principa.« Tada je bilo riječi o pištolju što ga je moj sin nakon zločina s visoke južne obale bio bacio u Schwerinsko jezero i za koji je mati samo kratko imala reći: »Kako sam ja mogla naći tu stvar, gospodine državni tužitelju? Ta moj Konradek je svoju sobu uvijek sam čistio. On je tome pridavao ogromnu važnost.« Na pitanje o oružju kojim je počinjen zločin moj sin je rekao da mu je ta željezna pucaljka - jedan sedammilimetarski Tokarev iz zaliha sovjetske vojske - bila pri ruci već prije godinu i pol. To je moralo biti tako - reče -jer mu je prijetila desnoradikalna mladež iz mecklenburškog seoskog područja. Imena da ne želi i neće navoditi. »Nekadašnje drugove ja ne odajem!« Povod za prijetnju bilo je - rekao je - predavanje što ga je održao na poziv jedne nacionalno usmjerene udruge. Tema predavanja »Sudbina KdF-broda Wilhelm Gustloff od početka izgradnje do potonuća« vjerojatno je za neke slušače - »medu kojima bijahu pivu ekstremno odane pomućene glave74« -bila prezahtjevna. Ćelavce je — kaže - osobito rasrdila njegova objektivna procjena vojnog učinka sovjetskog zapovjednika podmornice, koji je iz riskantnog položaja torpedirao brod. Neki razbijački tipovi poslije su ga grdili da je »prijatelj Rusa« i prijetili mu više puta otvoreno na ulici, a i napali ga fizički. »Od tada mi je bilo jasno da te vulgarne naciste ne smijem sresti bez oružja. Argumentirano se s njima nije moglo izići na kraj.« To upravo spomenuto predavanje održano je vikendom početkom de-vedesetšeste u jednoj schvverinskoj gostionici, susretištu spomenute udruge, a dva naredna referata što se nisu smijela održati, ali su napismeno bila predočena sudu, igrala su u daljnjem tijeku rasprave posebnu ulogu. Sto se tiče jednog od referata, oboje smo tu zakazali. Gabi i ja trebali smo znati što se odigralo u Mollnu. Pravili smo se slijepima. Ona kao pedagogi-nja, iako na drugoj školi, zasigurno je čula zašto je njezinu sinu uskraćeno da održi predavanje na jednu brizantnu temu, kako je rečeno, »zbog čudne tendencije«; no priznajem, i ja sam trebao pokazati više interesa za svoga sina. Na primjer, mogao sam svoje posjete Mollnu, koji su s obzirom na moje zvanje bili nažalost neredoviti, vremenski podesiti tako da prisustvujem roditeljskim sastancima, gdje bih mogao postavljati pitanja, čak ako bi bilo došlo i do svađe s jednim od ovih ograničenih dobošara. Bio bih mogao do-viknuti »Čemu ta zabrana? Gdje je tu tolerancija!« ili nešto slično. Možda bi Konnvjevo predavanje s podnaslovom »Pozitivni aspekti nacionalsocijali-stičke zajednice »Kraft durch Freude« bili unijeli nešto živosti u dosadan nastavni predmet sociologije. Ali ja nisam bio ni na jednom roditeljskom sastanku, a Gabi je mislila da ionako tešku situaciju njezinih kolega učitelja ne bi trebalo otežavati subjektivnim majčinskim prosvjedom, tim više što se ona sama izjašnjavala »striktno protiv svakog bagateliziranja smeđe pseudo-ideologije« i u odnosu na svog sina uvijek je branila svoje lijeve pozicije,

često i isuviše nestrpljivo, kako je morala priznati. Ništa nas ne oslobađa krivnje. Ne može se sve prebaciti na mater ili bornirani dobošarski moral. I dok je tekao sudski proces, moja bivša i ja - ona nekako skanjujući se i stalno ukazujući na granice pedagogije - morali smo priznati da smo oboje zakazali. Ah da nisam samo postao ocem ja koji sam bez oca! Slično su, uostalom, sebi predbacivali i roditelji jadnoga Davida koji se imenom inače zvao Wolfgang i čije je filosemitsko ponašanje očito isprovociralo našega Konnvja. Za svaki slučaj gospodin Stremplin mi je rekao kad smo Gabi i ja s pristiglim bračnim parom za vrijeme stanke u raspravi na početku suzdržano, no kasnije ipak prilično otvoreno stupili u razgovor, da je čisto znanstvena djelatnost u jednom nuklearnom centru a zacjelo i njegovo isuviše distancirano prosuđivanje povijesnih događaja vjerojatno dovelo do otuđenja, pa čak i više od toga, do nedostatka jezične komunikacije između njega i njegova sina. Posebno njegov relativno hladan način promatranja razdoblja nacionalsocijalističke vladavine — reče - nije nailazio na razumijevanje. »Stoga je pak rezultat toga bila rastuća distanca.« A gospoda Stremplin smatrala je da je Wolfgang oduvijek bio čudak. U najboljem slučaju - rekla je kontakt s vršnjacima tražio je na stolnom tenisu. O bližim vezama s nekom djevojkom nikad joj ništa nije bilo poznato. No njezin sin je već rano, od svoje četrnaeste godine, sebi nadjenuo ime David i zbog onih, bog zna, dovoljno poznatih ratnih zločina i masovnih ubojstava u toj mjeri se uživio u pokajničke misli, da mu je naposljetku sve židovsko nekako bilo sveto. Prošle je godine poželio upravo za Božić jedan sedmerokraki svijećnjak. I nekako neobično je bilo vidjeti ga pred onim što mu je bilo ono najdraže: pred računalom u njegovoj sobi, s kapicom kakvu nose pobožni Židovi. »Opetovano je od mene zahtijevao da kuham još samo košer!« Možda tako - rekla je - može sebi objasniti zašto se njezin Wolf-gang pri svojim kompjutorskim igrama izdavao za Davida mojsijevske vje-roispovjesti. Njezine opomene — jednom bi trebalo učiniti kraj tim vječitim optužbama - prečuo je. »U posljednje vrijeme naš momak nam je bio nedostupan«. Stoga ona ni ne zna kako je njezin sin naišao na tog groznog partijskog funkcionara i njegova ubojicu, nekog studenta medicine imenom Frankfurter. »Jesmo li možda prerano prestali odgojno djelovati na nj?« Gospoda Stremplin je govorila isprekidano. Njen muž potvrdno je kimao. Wolfgang je - reče on obožavao tog Davida Frankfurtera. Njegovo stalno govorkanje o Davidu i Golijatu jest, doduše, bedasto, ali je očito mislio ozbiljno. Mlada braća, Jobst i Tobias, zadirkivali su ga zbog tog pretjeranog kulta. Na Wolfgangovu pisaćem stolu čak je stajala i uokvirena fotografija tog u vrijeme ubojstva u Davosu još mlada čovjeka. Usto mnoge knjige, izresci iz novina i kompjutorski ispisi. Sve to vjerojatno je bilo u svezi s tim Gustloffom i po njemu nazvanim brodom. »Nekako užasno«, reče gospoda Stremplin, »što se onomad dogodilo pri potonuću. Ta mnoga djeca. O tome se ama baš ništa nije znalo. Čak ni moj muž, čiji je hobi istraživanje novije njemačke povijesti, nije ništa znao. I njemu je u slučaju Gustloffnažalost nedostajalo znanja, dok napokon...« Zaplakala je. Gabi je također zaplakala i u svojoj bespomoćnosti položila ruku na rame gospode Stremplin. I ja bih bio u stanju lelekati, no očevi se zadovoljiše jednim pogledom koji je obostrano signalizirao razumijevanje. Sreli smo se još više puta s Wolfgangovim roditeljima, pa i izvan sudnice. Liberalni ljudi koji su predbacivali prije sebi nego nama. Stalno voljni razumjeti. Kako mi se činilo, pažljivo su za vrijeme rasprave slušali Konny-jeva opširna izlaganja kao da se nadaju da će od njega, ubojice njihova sina, čuti objašnjenje. Stremplinovi mi nisu bili nesimpatični. On, oko pedeset, s naočalama i njegovanom sijedom kosom, odavao je tip čovjeka koji relativira sve, pa i čvrste činjenice. Ona, oko četrdesetpet, ali djelujući mladom, bila je sklona tome da sve tumači nekako neobjašnjivim. Kad se stalo govoriti o materi, rekla je: »Baka vašega sina zacijelo je spomena vrijedna osoba, ali na mene djeluje nekako nelagodno...« O Wolfgangovoj mladoj braći saznali smo da su posve drukčije ćudi. A o školskim rezultatima svog najstarijega sina koji je bio slab u predmetima matematika i fizika još uvijek je brinula, kao da je Wolfgang »nekako« živ pa će domalo još uspjeti i maturirati. Sjedili smo u jednoj od tih novouređenih kavana na barskim stolicama za previsokim okruglim stolom. Jednodušno smo naručili kapučino. Bez kolača. Katkad smo se tako udaljili od teme, kao da pomišljamo da Strem-plinovima koji su otprilike bili iste dobi kao i mi moramo priznati razloge rane rastave našega braka. Jednom riječju, Gabi je zastupala mišljenje da su nužno nastala razdvajanja danas normalna i da ih se ne bi smjelo ocjenjivati kao nešto što u sebi sadrži krivnju. Ja sam se suzdržavao i prepustio mojoj bivšoj da ona objasni sve što se donekle dalo objasniti, no onda sam promijenio temu i prilično konfuzno unio u razgovor one školske referate što nisu došli na red na predavanjima u Mollnu i Schwerinu. Odmah smo se Gabi i ja stali prepirati, kao u pepeljastosivo vrijeme braka. Tvrdio sam da je nesreća našega sina - i njezine strašne posljedice - otpočela kad mu je zabranjeno da iznese svoje viđenje 30. siječnja tridesettreće i usto prikaže socijalni značaj nacionalsocijalističke organizacije »Kraft durch Freude«, ali Gabi me prekinula: »Posve razumljivo da je učitelj morao reći stop. Napokon, što se tiče tog datuma, radilo se o Hitlerovu preuzimanju vlasti, a ne o slučajno tog istog

dana datiranom rođendanu jedne sporedne figure, o dubljem značenju kojega se naš sin htio nadugo i naširoko raspričati, posebice pri obradi njegove sporedne teme: »Propuštena zaštita spomenika«... Pred sudom to se odvijalo ovako: u iskazima dvaju učitelja koji su svjedočili i potvrdili optuženikove vrlodobre i odlične rezultate u školi raspravljalo se o referatima neodržanim u Mollnu i Schwerinu. Oba su pedagoga suglasno - u ovom slučaju jedinstveno njemački - izjavila da su za predavanje neodobreni tekstovi prvenstveno bili inficirani nacionalsocijalističkom misao-nošću, što je, međutim, do izražaja dolazilo na jedan lukavo inteligentan način, na primjer propagiranjem »besklasne narodne zajednice«, ali i spretno uvrštenim zahtjevom za »zaštitu spomenika bez primjesa ideologije« s obzirom na eliminirani nadgrobni spomenik nekadašnjeg nacističkog funkcionara Gustloffa, koga je učenik Konrad Pokriefke u svom drugom neodobrenom predavanju namjeravao predstaviti kao »velikoga sina grada Schvveri-na«. Širenje tako opasne besmislice zbog pedagoške se odgovornosti moralo spriječiti, osobito stoga što - na objema školama — ima sve veći broj učenika i učenica s desnoradikalnim sklonostima. Istočnonjemački učitelj na koncu je naglasio »antifašističku tradiciju« njegove škole: zapadnonjemačko-me je na um pala samo ona prilično otrcana izreka: »Odupri se zarana!«.75 Saslušanja svjedoka listom su protekla objektivno, ako se ne uzmu u obzir materini izljevi, također i izjave svjedokinje Rosi, koja je plačući samo tvrdila kako će i nadalje ostati vjerna svom »drugu Konradu Pokriefkeu«. Kako rasprave pred kaznenim sudom za maloljetne nisu javne, nedostajao je veliki odzvanjajući prostor za predavanja koja djeluju na općinstvo. Onda je predsjedavajući sudac, koji je sebi dopustio pokoju malu šalu kao da želi rasteretiti smrtno ozbiljnu pozadinu postupka, mome sinu ipak dao mogućnost da rasvijetli motiv svoga čina, što je Konny izlažući slobodno obilno i pohlepno učino. Započeo je, naravno, s Adamom i Evom, što ima značiti s rođenjem kasnijeg zemaljskog grupovode NSDAP-a. Ističući njegove organizatorske učinke u Švicarskoj i nazvavši izlječenje plućne bolesti pobjedom »snage nad slabošću«, uspjelo mu je da posve vjerno izrezbari junaka. Tako je pronašao mogućnost da najzad slavi »velikoga sina zemaljskog glavnoga grada Schwe-rina«. Da je općinstvu bilo dopušteno doći u sudnicu, iz zadnjih redova bi se zacijelo bio začuo odobravajući žamor. Kad je u svom izlaganju - Konrad se ubrzo riješio pribilješki i materijala što ih se moglo citirati govorio o pripremi i izvršenju ubojstva u Davo-su, pridao je veliku važnost legalnoj nabavi oružja kojim je počinjeno djelo i broju ispaljenih hitaca: »I David Frankfurter je pogodio pet puta kao i ja.« I Frankfurterovo pred kantonalnim sudom izneseno obrazloženje toga čina, da je pucao zato što je Židov, moj sin je uzeo za usporedbu, koju je onda i proširio: »Pucao sam, jer sam Nijemac - i jer je iz Davida govorio vječiti Židov.« Nije se dugo zadržao na procesu pred kantonalnim sudom u Churu, no ipak je rekao da on — suprotno profesoru Grimmu i partijskom govorniku Diewergeu - ne vidi nikakva židovskog podstrekača na taj čin. S razloga poštenosti mora se reći: Poput njega i Frankfurter je djelovao »posvema iz unutarnje nužnosti.« Potom se Konrad prilično slikovito raspričao o državnoj žalobnoj svečanosti održanoj u Schvverinu, obavijestio je čak i kakvo je bilo vrijeme, »lagano je padao snijeg«, a prilikom opisivanja žalobne povorke nije zaboravio ime nijedne ulice. Onda je nakon jednog čak i za strpljivog suca zamornog ekskursa o smislu, zadaći i učinku nacionalsocijalističke zajednice »Kraft durch Freude« stao govoriti o početku gradnje broda. Ovaj dio njegova govora pred sudom mom sinu je očito činio zadovoljstvo. Gestikulirajući rukama, naveo je dužinu, širinu i dubinu poniranja broda. A govoreći o porinuću u more i krštenju broda koje je, kako reče, obavila »mučenikova udovica«, našao je priliku da uzvikne optužujeći: »Ovdje, u Schvverinu, odmah nakon propasti Velikonjemačkog Rajha, gospodi Hedwig Gustldffoduzeli su imovinu i poslije toga je protjerali iz grada!« Potom je govorio o životu u unutrašnjosti krštenoga broda. Dao je informaciju o svečanim dvoranama i blagovaonicama, o broju kabina, o plivalištu na E-palubi. Naposljetku je sažeto rekao: »Motorni brod Wilhelm Gust-loffkoji nije imao razrede bio je i ostaje živi izraz nacionalnog socijalizma, primjeran do danas i uistinu djelotvoran za svu budućnost!« Učinilo mi se kao da moj sin nakon posljednjeg uskličnika osluškuje pljesak imaginarnog općinstva, no istodobno mora da je shvatio sučev pogled koji je nastojao biti strog, opominjući ga sada da skrati. Relativno brzo, kako bi gospodin Stremplin mogao reći, došao je do posljednje vožnje i tor-pediranja broda. Zastrašujuće visok broj utopljenih i smrznutih pri potonu-ću nazvao je »grubo procijenjenim«, stavivši ga u suodnos spram brojki daleko manje mrtvih prilikom drugih brodskih potonuća. Zatim je naveo broj spašenih, istaknuo sa zahvalnošću kapetane, prešutio mene, njegova oca, ali je spomenuo svoju baku: »U dvorani se nalazi sedamdesetgodišnja gospoda Ursula Pokriefke u čije ime ja ovdje i danas svjedočim«, nakon čega je mati ustala i onako bjelokosa, s lisicom oko vrata, stala u središte pažnje. I ona je nastupila tako kao da je pred brojnim općinstvom. Kao da hoće okonačti pljesak koji je samo on čuo, Konny se sad ponašao naglašeno objektivno, odao je priznanje »zaslužnom sitnom radu« negdašnjeg blagajničkog asistenta Heinza Schona i izrazio žaljenje

zbog razaranja Gustloffove olupine što je ustrajno provode ronioci, tražeći blago: »Ali na sreću ti barbari nisu našli ni zlato rajhovske banke ni legendarnu jantarnu sobu...« Na ovom mjestu mislio sam da primjećujem odobravajuće kimanje isuviše strpljivog predsjedavajućeg suca; ali govor mog sina već se sam od sebe nastavio. Sada je govorio o zapovjedniku sovjetske podmornice S13. Nakon dugog zatočeništva u Sibiru Alexandera Marineska su ipak rehabilitirali. »Nažalost se tek kratko vrijeme mogao radovati zakašnjeloj počasti. Malo iza toga umro je od raka...« Ni riječi optužbe. Ništa se, kao što je ranije stavljao na internet, nije čulo o »ruskim podljudima«. Štoviše, moj sin iznenadio je suca i porotnike za maloljetne, a vjerojatno i državnog tužitelja, moleći žrtvu ubojstva, Wolfganga Stremplina, za oproštenje. Isuviše dugo je na svojoj web-stranici potonuće Wilhelma Gustloffa ocjenjivao isključivo kao ubojstvo žena i djece. David ga je, međutim, doveo do spoznaje da je zapovjednik podmornice S13 za njega bezimeni brod s pravom procijenio kao vojni objekt. »Ako tu treba govoriti o krivnji«, uzviknuo je, »onda se mora optužiti najviše mornaričko vodstvo, mora se optužiti veleadmirala. On je dopustio da se osim izbjeglica na brod ukrca i velik broj vojnog osoblja. Zločinac se zove Donitz!« Konrad je napravio stanku, kao da mora počekati nemir u sudnici, povike. Ali možda je tražio samo završne riječi. Napokon reče: »Ja stojim iza svog čina. Ipak molim Visoki sud da pogubljenje što sam ga izvršio ocijeni kao nešto što je moguće shvatiti samo u širem kontekstu. Ja znam: Wolfgang Stremplin bio je tik pred maturom. Nažalost se na to nisam mogao oba-zrijeti. Radilo se i radi se o nečemu većem. Zemaljski glavni grad Schwerin mora konačno imenom odati počast svom velikom sinu. Stoga pozivam da se na južnoj obali jezera, ondje gdje sam se ja na svoj način spomenuo mučenika podigne spomenik kao znak opomene koji će nama i dolazećim generacijama dozivati u sjećanje onog Wilhelma Gusdoffa koga su mučki ubili Židovi. Kao što su pred nekoliko godina u Petrogradu spomenikom najzad odali počast zapovjedniku podmornice Alexanderu Marinesku kao 'junaku Sovjetskog Saveza', tako treba da se oda priznanje čovjeku koji je 4. veljače 1936. dao svoj život za to da se Njemačka konačno oslobodi židovskog jarma. Ne plašim se priznati da i na židovskoj strani isto tako ima razloga da se u Izraelu, gdje je David Frankfurter umro osamdesetprve godine, ili u Davosu, jednim kipom oda počast onom studentu medicine koji je naciljanim hicima svom narodu uputio upozorenje. Ili makar jednom brončanom pločom, što bi bilo sasvim okay.« Napokon se predsjedavajući sudac pribrao: »Ali sad je dosta!« Potom tišina u dvorani. Objašnjenja mog sina, ne, njegov izljev više nije bio bez djelovanja; njegovo izlaganje više nije moglo ni ublažiti ni pooštriti osudu, jer sud mora da je u Konnvjevoj bujici riječi prepoznao ono s njom plivajuće i u sebi uvjerljivo ludilo, bulažnjenja koja su u mišljenjima vještaka više ili manje uvjerljivo analizirana. Ja ne držim mnogo do črčkanja što hoće biti znanstveno. No može biti da se vještak koji se kao psiholog specijalizirao za beznadan obiteljski život nije mnogo ni prevario, kad je Konnvjev, kako se to kod njega zvalo, »usamljeni čin očajnika« sveo na optuženikovu mladost bez oca, natežući pritom kao uzrok i moj postanak i odrastanje bez oca. Druga dva stručna mišljenja išla su slično utrtim stazama. Puko njuškanje po obiteljskom brlogu. Najzad je otac uvijek bio kriv. Pritom je Gabi bila ta koja s isključivim pravom na odgoj nije svog sina odvratila od toga da se iz Mollna preseli u Schwerin, nakon čega je najzad dospio u materine kandže. Ona, jedino ona je kriva. Vještica s lisičjim krznom oko vrata. Oduvijek divlji oganj, kao što zna netko tko je od ranije poznaje i tko je zasigurno imao nešto s njom. Jer čim progovori o Tulli... Pada u zanos... Govori mistične stvari... Neki kašupski ili košnevski vodeni duh; njen kum mora da je bio Thula, Duller ili Tul.76 S glavicom nahero, tako da se njen sivomrenasti pogled podudarao sa staklenim očima lisice, mati je fiksirala vještake, dok su izlagali svoje mišljenje. Sjedila je nepomično i slušala kako je moj očinski podbačaj kao glavni motiv primiješan svemu tom šuštanju papira i priređuje joj ugodnu glazbu. U stručnom mišljenju ona se pojavila samo uzgred. Rečeno je ipak: »Ta po sebi dobronamjerna bakina briga ugroženom mladiću nije mogla nadomjestiti oca i majku. Svakako se može pretpostaviti da je teška bakina sudbina, njezino preživljavanje kao trudnice kao i porod dok je tonuo brod na unuka Konrada Pokriefkea s jedne strane djelovala formativno, a s duge strane us-Ijed snažno zamišljenog sudoživljavanja zbunjujuće...« To podudarno mišljenje vještaka htio je produbiti branitelj. Jedan čuveni čovjek moje dobi koga je naručila moja bivša, kome, međutim, nije uspjelo zadobiti Konnvjevo povjerenje. Uvijek kad je govorio o »nepromišljenom, nenamjernom činu« i pokušao ublažiti mu težinu, prikazujući ga kao puko ubojstvo u afektu, dobrovoljnim priznanjima moj sin bi upropastio sva nastojanja svoga branitelja: »Dao sam sebi vremena i bio sam pritom posve miran. Ne, mržnja nije igrala nikavu ulogu. Moje misli bile su posve trijezne. Nakon prvog hica, koji je nažalost pogodio previše dolje u trbuh, sljedeća tri hica ispalio sam ciljano. Nažalost pištoljem. Volio bih da sam kao i Frankfurter na raspolaganju imao

revolver.« Konny je nastupio kao onaj tko snosi odgovornost. Visoka rasta koji se dogodio prebrzo, stajao je s naočalama i kovrčavom kosom pred sudom kao tužitelj samoga sebe. Izgledao je mladim od sedamnaest, ali je govorio poput odraslog, kao da je ubrzanim tečajevima stekao iskustvo. Na primjer, odbio je prihvatiti sukrivnju svojih roditelja. Uviđavno se smješeći, rekao je: »Moja mati je sasvim okay, čak i kad mi je svojim stalnim govorkanjem o Auschwitzu često išla na živce. A mog oca sud bi trebao brzo zaboraviti, kao što ja to činim godinama, glatko zaboraviti.« Je li me moj sin mrzio? Je li Konny uopće bio kadar mrziti? Mržnju spram Židova više puta je opovrgao. Ja sam sklon tome da govorim o Konnvjevoj mržnji glede te stvari. O mržnji koja tinja. Stalno gori. O nestrastvenoj mržnji koja se sama plodi i množi. Ili bi moglo biti da branitelj uopće nije lagao, kad je fiksaciju na Wil-helma Gustloffa što ju je prouzročila mati protumačio kao traženje zamjene za oca? On je napomenuo da je brak Gustloffbvih bio bez djece. Traga-jućem Konradu Pokriefkeu time se pružila virtualna prilika da popuni prazninu. Na koncu konca nova tehnologija, posebice internet, dopušta takav bijeg iz mladenačke usamljenosti rekao je. Tu pretpostavku potvrđuje to što je Konny, čim mu je sudac uz ovu točku rasprave dao riječ, s oduševljenjem, čak više s toplinom govorio o »mučeniku«. Rekao je: »Budući da su moja istraživanja pokazala da je na socijalni angažman Wilhelma Gusdoffa više utjecao Gregor Strasser nego Voda, svoj uzor vidio sam samo u njemu, što je opetovano i jasno došlo do izražaja na mom homepageu. Mučeniku zahvaljujem svoj unutarnji stav. Osvetiti ga - to je bila moja sveta dužnost!« Kad ga je državni tužitelj za maloljetne uz prilično inzistiranje pitao za razloge njegova preziranja Zidova, rekao je: »Vi to gledate posve krivo! U načelu nemam ništa protiv Židova. Ipak dijelim s Wilhelmom Gusdoffom uvjerenje da je Židov medu arijskim narodima strano tijelo. Neka idu u Izrael, kamo i spadaju. Ovdje ih se ne može podnijeti, tamo ih hitno trebaju u borbi protiv neprijateljskog okružja. Odluka Davida Frankfurtera da odmah nakon otpuštanja iz zatvora ode u Palestinu bila je sasvim ispravna. Bilo je posve okay to što je kasnije našao posao u izraelskom ministarstvu obrane.« Tijekom procesa mogao se steći dojam da je od svih što su tamo dobili riječ jedino moj sin izrijekom jasan. Brzo je prelazio na stvar, nije ispuštao stvari iz vida, imao je za sve spremno rješenje i precizno je iznosio svoj slučaj, dok su optužba i obrana, trojedni vještaci pa i sudac skupa s prisjedni-cima i porotnicima bespomoćno vrludali u potrazi za motivom djela, utičući se Bogu i Freudu da im pokažu put. Neprestano su se upinjali da toga, kako reče branitelj, »jadnoga mladića« učine žrtvom društvenih prilika, jednog neuspjelog braka, školski jednostrano orijentiranih nastavnih ciljeva i jednog bezbožnoga svijeta, naposljetku čak, kako se osmjelila reći moja bivša, da se okrive »geni što su od bake preko sina dosegli dalje do Konrada«. O pravoj žrtvi zločina, skorom maturantu Wolfgangu Stremplinu, koji se online uzvisio u Židova Davida, pred sudom se gotovo nije ni govorilo. Sramotno je izostavljen, pojavljujući se samo kao ciljni objekt. Tako je branitelj mislio da mu smije predbaciti provokantno obmanjivanje lažnim činjenicama. Nalaz »kriv je sam« ostao je, doduše, neizgovoren, ali se gnijez-dio u sporednim rečenicama poput ovih: »Žrtva se upravo ponudila.« Ili: »Bio je više nego nemaran, tražeći da se svađa s interneta prenese u stvarnost.« Počinitelju su svakako pripale i veće porcije sažaljenja. Vjerojatno zato je bračni par Stremplin otputovao još prije objave presude. Učinili su to, uvjeravajući Gabi i mene u jednoj kavani preko puta sudnice, da rigorozno kažnjavanje našega sina ne bi moglo biti po njihovoj, a zasigurno ne po Wolfgangovoj volji. »Smatramo da smo bez bilo kakvih želja za osvetom«, rekla je gospoda Stremplin. Da sam čisto zbog zvanja, to jest kao novinar bio pušten u sudnicu, bio bih ublaženu presudu zbog ubojstva u afektu kritizirao kao »premalu kaznenu mjeru«, ako ne i kao »pravosudni skandal«; tako, međutim, izvan moje novinarske dužnosti i posve koncentriran na svoga sina koji je sedam godina zatvora za maloljetne prihvatio ne trepnuvši, bio sam užasnut. Izgubljene godine! Bit će mu dvadesetčetiri godine, ako do kraja bude morao odležati kaznu. Otvrdnuvši dnevnim druženjem s kriminalcima i stvarnim desnora-dikalima, on će, doduše, živjeti u slobodi, ali će vjerojatno opet počiniti neko kažnjivo djelo i ponovno doći u zatvor. Ne! Ta presuda ne smije biti prihvaćena. Konny se, međutim, sustezao iskoristiti mogućnost koju mu je razložio odvjetnik da obnavljanjem procesa izbori reviziju presude. Prepričati mogu samo to što je navodno rekao Gabi: »Jednostavno je teško skužiti da sam dobio samo sedam godina. Jer Davida Frankfurtera su onomad strpali u bajbok 18 godina, od kojih je, doduše, odsjedio samo devet i pol...« Mene nije htio vidjeti prije nego su ga odveli. U sudnici pak nije zagrlio svoju majku, nego svoju baku koja mu je, unatoč cipelama s visokom potpeticom, dosezala tek do prsiju. Kad je morao krenuti, još jednom se osvrnuo, može biti da je tražio Davidove ili Wolfgangove roditelje, ili je primijetio da ih nema. Kad smo malo iza toga stajali pred zgradom Zemaljskoga suda na Demmlerovu trgu i kad sam napokon

mogao zapaliti cigaretu, doživjeli smo da je mati pobjesnila. Odbacila je lisicu, a s tim krznom i ukrasom za vrat za zvanične prigode i svoj izvještačen književni njemački: »Pa to nije pravica!« Ljutito mi je istrgnula cigaretu iz usnoga kuta, zgazila je u zamjenu za nešto što je valjalo uništiti, derala se na početku i onda stala uzbuđeno govoriti sama sa sobom: »Svinjarija je to! Nema više pravice. Ne dečka, neg mene su morali strpati u rešt. Pa ja sam njemu poklonila prvo onaj kompjutor, pa onda onu željeznu pucaljku za pretprošli Uskrs, jer su mom Konradeku osobno prijetili, ti ćelavci. Jedanput je fakat došao doma krvavo pretučen. No nije uopće plakao. Al ne! Ona je već dugo ležala kod mene u komodi. Kupila sam je odmah nakon preokreta na ruskom sajmištu. Bila je sasvim jeftina. Ali pred sudom me nitko nije pitao odakle mi to, ta starurdija...« Jedna tabla sa znakom zabrane koja je stajala od samog početka. Striktno mi je zabranio da spekuliram Konnvjevim mislima, da to što je on mogao misliti kao igru misli postavim na scenu, da po mogućnosti zapišem to što bi u glavi mog sina moglo prijeći u riječi i što bi se dalo citirati. On kaže: »Nitko ne zna što je on mislio i što dalje misli. Svako čelo ne propušta ono što je u glavi, ne samo njegovo. Zabranjena zona. Za lovce na riječi ničija zemlja. Nema svrhe tu otvarati lubanju. Osim toga, nitko ne izgovara ono što misli. A ako i pokuša, laže već u prvoj polovici rečenice. Rečenice koje počinju ovako: On je u onom trenutku mislio... ili: U njegovim mislima to je značilo... uvijek su bile samo štake. Ništa ne zatvara bolje od glave. Čak ni postupnim mučenjem ne mogu se iznuditi potpuna priznanja. Pa čak i u času smrti može se vrdati mislima. Stoga ne možemo ni znati što je to mislio Wolfgang Stremplin, kad je u njemu nikla odluka da na in-ternetu zaigra ulogu Zidova Davida, ili što se doslovce zbivalo u njegovoj glavi kad je, stojeći pred omladinskim prenoćištem 'Kurt Burger', vidio kako njegov prijatelj-neprijatelj koji se online nazivao Wilhelm sad, kao Kon-rad Pokriefke, poteže pištolj iz desnog džepa svoje parkerice i kad je nakon prvog hica, u trbuh, s tri naredna hica pogodio njegovu glavu i njene zatvorene misli. Mi vidimo samo ono što vidimo. Površina ne odaje sve, ali dovoljno toga. Nikakve misli, dakle, ali ni one naknadno mišljene. Tako ćemo, štedeći riječi, brže doći do kraja.« Kako je dobro da ne sluti koje misli posve suprotno mojoj volji migolje iz mojih lijevih i desnih moždanih vijuga, užasno čine smisao, odaju bojažljivo čuvane tajne, raskrinkavaju me, tako da sam prestrašen i brzo pokušavam misliti na nešto drugo. Razmišljao sam, na primjer, o poklonu za Neusterlitz, o nečemu što sam pokušavao izmisliti za svoga sina, o maloj pažnji prikladnoj za prvi dan posjeta. Budući da mi je služba za novinske izreske dostavila sve novinske izvještaje što su komentirali proces, preda mnom se nalazila fotografija Wolfgan-ga Stremplina iz dnevnika »Badische Zeitung«. Izgledao je na njoj zgodno, ali ne i kao netko poseban. Možda maturant, zacijelo netko u dobi za vojnu obvezu. Na ustima mu osmjeh, dok je oko očiju djelovao malo tužno. Njegova tamnoplava kosa bila je lagano valovita, bez razdjeljka. Jedan mlad čovjek koji je iz otvorena ovratnika malo ulijevo naherio glavu. Možda neki idealist koji je razmišljao ne znam o čemu. Uostalom, opseg komentara o procesu protiv mog sina ispao je razoča-rajuće umjeren. Za vrijeme rasprave bilo je u oba dijela sada ujedinjene Njemačke niz kaznenih djela s desnoradikalne strane, medu njima i pokušaj ubojstva s bejzbolskim palicama nekog Mađara u Potsdamu i premlaćivanje palicama jednog bochumskog umirovljenika, sa smrtnim posljedicama. Stalno i posvuda udarali su skinhedsi. Politički motivirano nasilje spadalo je u međuvremenu u svakidašnjicu, isto tako i apeli protiv desničara; tako i žaljenje od političara koji su nasilnicima u sporednim rečenicama isporučivali zapaljivi materijal. No može biti da je neosporivo činjenično stanje prema kojemu Wolfgang Stremplin nije bio Židov umanjilo zanimanje za proces koji je bio u tijeku, jer na početku, neposredno nakon zločina, bilo je diljem savezne države novinskih naslova ispisanih masnim slovima: »Ustrijeljen židovski sugrađanin!« i »Kukavičko ubojstvo iz mržnje spram Židova!« Isto tako i naslov uz fotografiju - »Žrtva najnovijeg antisemitskog nasilja« -koji sam ispod slike odrezao. I tako se prilikom mog prvog posjeta zatvoru za maloljetne - jednoj prilično dotrajaloj zgradi koja je vapila za rušenjem - kao dar koji sam donio nalazila novinska slika Wolfganga Stremplina. Konny se čak zahvalio, kad sam mu tutnuo samo jedanput preklopljenu fotokopiju. Izgladio ju je, nasmiješio se. Naš razgovor je proticao tromo, ali je ipak razgovarao sa mnom. U prostoriji za posjete sjedili smo sučelice jedan drugome; za drugim stolovima maloljetni prijestupnici isto tako su imali posjet. Budući da mi je bilo zabranjeno očitati čelo mog sina, ostaje mi samo da kažem da se pri suočenju sa svojim ocem po navici pokazao zatvorenim, ali ne i odbojnim. Bilo mi je čak upućeno i jedno pitanje o mom novinarskom poslu. Kad sam ga izvijestio o jednoj reportaži o kloniranom čudu od ovce Dolly, u Škotskoj, vidio sam kako se smiješi. »Mama će se sigurno zanimati za to. Ta ona se bavi genima, posebice mojima.« Onda sam čuo za mogućnost da u slobodno vrijeme igra stolni tenis i saznao da ćeliju dijeli s tri druga maloljetnika, »otkačeni tipovi, ali bezopasni«. On ima — reče - svoj kut sa stolom i policom za knjige. Osim toga, moguća je i dopisna nastava. »Nešto novo!« uzviknuo je. »Položit ću svoju maturu iza

rešetaka, takoreći u trajnoj klauzuri.« Nije mi se baš sviđalo to što Konny pokušava biti duhovit. Kad sam otišao, zamijenila me njegova djevojka Rosi koja je već izgledala uplakano, kad je, kao da je u žalosti, došla sva u crnini. Opće dolaženje i odlaženje određivalo je dan posjeta: majke što jecaju, zbunjeni očevi. Nadzorni službenik koji je više nemarno kontrolirao poklone propustio je Wolfgangovu fotografiju kao Davida. Prije mene sigurno je kod njega bila mati, možda zajedno s Gabi. Ili su njih dvije Konnvja posjetile jedna za drugom? Vrijeme je prolazilo. Nisam više papirom što sadrži drvo hranio čudnovatu ovcu Dolly, bio sam za petama drugim senzacijama. I usput je prilično bezbučno završila jedna od mojih kratkotrajnih veza sa ženama - ovaj put bila je to jedna fotografkinja koja se specijalizirala za formacije oblaka. Onda je na kalendaru ponovno stajao dan posjeta. Nismo ni sjeli sučelice, kadli mi moj sin ispriča da je u zatvorskoj radionici uokvirio nekoliko fotografija ispod stakla i objesio ih iznad police s knjigama: »Jasno, i onu Davidovu.« Osim toga, bile su ostakljene i dvije fotografije koje su spadale u njegov materijal za website i koje mora da mu je mati poslala po njegovoj želji. Radilo se o preslikama kojih je motiv u oba slučaja bio kapetan 3. klase Alexander Marinesko, no koje, kako reče moj sin, nisu mogle biti nesličnije jedna drugoj. Te kopije rekao je - upecao je na internetu. Dva Marineskova obožavatelja tvrdila su da pravu sliku svake od ovih fotografija imaju na frameu77. »Komična svađa«, reče Konny, izvu-kavši ispod svog vječno trajnog norveškog pulovera te slike uokvirene poput obiteljskih fotografija. Poučio me glede te stvari: »Onaj okrugla lica uz periskop izložen je u petrogradskom pomorskom muzeju. A ovaj četverouglasta lica na mostu svoje podmornice, to je ustvari on. U svakom slučaju postoje pismeni dokazi za to da je ova fotografija kao original poklonjena jednoj finskoj flundri koju je Marinesko opetovano opsluživao. Ta zapovjednik podmornice S13 rado je bio sa ženama. Zanimljivo što je preostalo od takvoga tipa...« Moj sin je još dugo govorio o svojoj maloj galeriji slika u koju su spadale jedna rana i jedna kasna fotografija Davida Frankfurtera; na kasnoj je prikazan kao star i ponovno poročan - kao pušač. Jedna slika je nedostajala. Već sam se htio malko ponadati, kadli mi Konny, kao da čita misli svojega oca, dade do znanja da mu je zatvorsko rukovodstvo nažalost zabranilo za dekor zatvorske sobe koristiti »jednu oštru fotografiju mučenika u uniformi«. Najčešće ga je posjećivala mati, bila je svakako češća nego ja. Gabi se najčešće smatrala spriječenom svojim »sindikalnim obvezama«; iscrpljuje se počasnom dužnošću u području »Odgoj i znanost«. Da ne zaboravim Rosi: dolazila je prilično redovito, uskoro ne više uplakana. U tekućoj godini sam imao posla oko prerano diljem savezne države nastale graje koja je pratila izbornu trku, što znači da sam poput cjelokupne novinarske čeljadi pokušavao iz taloga kave odgonetati biračke ankete; sadržajno je ta buka donijela malo. Moglo se, doduše, pretpostaviti da će taj pastor Hintze sa svojom »kampanjom crvenih kratkih čarapa«78 zasoliti PDS-u79, ali da Debeloga80, koji je onda i smijenjen na izborima, neće spasiti. Mnogo sam putovao, intervjuirao zastupnike saveznog parlamenta, srednje veličine u gospodarsvu, čak i neke republikance81, jer se desnim radikalima u prognozama davalo više od pet posto. U Mecklenburg-Vorpom-mernu bili su posebno aktivni, iako tek s umjerenim uspjehom. Nakon Neusterlitza nisam dolazio, ali se telefonski moglo čuti od matere da je njezin »Konradek« dobro. Da se čak i udebljao »par funti«. Osim toga, »unaprijeđen je«, kako reče, u voditelja kompjutorskog tečaja za maloljetne prijestupnike. »E pa ti znaš, na tom području uvijek je bio as...« Predočio sam sebi svog sina, koji je u međuvremenu postao bucmast, kako svojim suzatvorenicima tumači računalnu abecedu prema najnovijim uputama za uporabu, pretpostavivši pak da će stanovnicima zatvora za maloljetne priključak na internet ostati uskraćen, inače bi pak nekim prijestupnicima bilo moguće da po uputama webmastera Konrada Pokriefkea pronađu virtualni put za bijeg; kolektivni prodor u cvberspace. Osim toga sam saznao da je stolnoteniska momčad Neusterlitza kojoj je pripadao i moj sin igrala protiv izabrane momčadi zatvora za maloljetne u Plotzenseeu i da je pobijedila. U najkraćim crtama: prema sudskoj presudi ubojicom označen i u međuvremenu punoljetni sin jednoga jako zaposlenog novinara bio je danju i noću marljiv. Malo poslije početka ljeta položio je dopisnu maturu s ocjenom odličan. Poslao sam mu telegram: »Čestitam, Konny!« I onda sam primio vijest od matere da je dulje od tjedan dana bila u poljskom gradu Gdarisku. Sad ponovno u Schwerinu gdje sam je posjetio mogao sam čuti: »U Danzigu sam naravno isto tak šalabazala, ali najviše sam bila u Langfuhru. Sve se tamo promijenilo. No kuća u Elzinoj ulici još uvijek stoji. Čak i balkoni sa sanducima za cvijeće još su svi tamo...« Putovala je nekim autobusom za grupna putovanja. »To je bilo jako jeftino za nas!« Grupa protjeranih iz zavičaja, žene i muškarci materinih godina i stariji od nje, odazvala se ponudi neke putničke agencije koja je organizirala takozvana »putovanja čežnje za zavičajem«. Mati je rekla: »Lijepo je bilo tamo.

Mora se priznati Poljacima, puno su toga izgradili ponovno, sve crkve i još toga. Nema samo spomenika Gutenbergu što smo ga mi djeca zvali Kudenpeh i koji je stajao u Jaschkentalskoj šumi odmah iza Erbsberka. Ali u Brosenu gdje sam bila po lijepom vremenu postoji opet pravo kupalište kao prije...« Nakon toga njen odsutan pogled. Ali već opet se vrtila napukla gramofonska ploča: Kako je bilo nekoć ranije, još ranije, puno ranije na dvorištu stolarije ili kako se u šumi pravilo snjegovića ili što se zbivalo za ljetnih praznika na plaži Baltičkoga mora, »kad sam bila ko prutić...« I da je s jednom hordom dečki otplivala prema nekoj brodskoj olupini, kojoj je nadgrade stršilo iz vode. »Tak duboko smo zaronili u zahrđali sanduk. A jedan dečko je najdublje zaronio i on se zvao Jochen..« Zaboravio sam pitati mater je li za vrijeme putovanja čežnje za zavičajem, unatoč ljetnom vremenu, imala u prtljagi svoje prokleto lisičje krzno. No htio sam samo znati je li i tetka Jenny tada bila u Danzigu-Langfuhru i bilo gdje drugdje. »Ne«, reče mati, »nije htjela na put. Zbog nogu, a i inače ne. Da bi je to bolilo, rekla je. Ali put do škole kojim sam hodala sa svojom prijateljicom nekoliko put sam premjerila gore-dolje. Ovaj put mi se činio puno kraćim...« Još više dojmova s putovanja mora da je odmah nakon svog povratka servirala mome sinu, sve pojedinosti priznanja koje je prišapnula i meni: »Bila sam i u Gotenhafenu, sama. Otprilike tam gdje su nas bili ukrcali na brod. U mislima sam sve sebi predočila, i svu onu dječicu s glavicama prema dolje u mrzloj vodi. Morala sam plakati, ali nisam mogla...« Ponovno njen odsutni pogled. Onda je pričala još samo o »Kaadeefu«: »Bio je to zapravo lijep brod...« Tako nije bilo začuđujuće što sam prilikom sljedećeg posjeta Neuster-litzu - odmah nakon izbora za savezni parlament - bio suočen s jednim proizvodom amaterskoga rada. Garnitura s elementima za građenje iz koje se posluživao moj sin bio je sigurno poklon plaćen iz materine lisnice. Slične stvari mogu se naći u odjelima za igračke robnih kuća, tamo gdje se u regalima dobro sortirane nalaze garniture za izradu modela značajnih primjeraka koji mogu letjeti, voziti, plivati. Ne vjerujem da ih je kupila u Schwerinu. Bit će da ih je tražila i našla ili u hamburškom Alsterhausu, ili u berlinskom KaDeWe-u. Cesto je bila u Berlinu. Odnedavno vozi Golf i općenito je mnogo i - s obzirom na njezin način vožnje - odvažno putovala; mati pretiče iz principa. Kad je dolazila u Berlin, onda ne zato da posjeti mene u mom momačkom kaosu u Kreuzbergu, nego da bi u Schmargendorfu sa svojom prijateljicom Jenny »klafrala o stvarima od ranije« i pritom uz kekse od prhkoga tijesta pila pjenušac »Crvenkapica«82. Nakon preokreta njih dvije se viđaju tako često, kao da naknadno nešto moraju napraviti, kao da izgubljene godine iz vremena Zida valja nadoknaditi. Bile su jedan poseban par. Kad bi mati posjetila tetku Jenny - a ja smio biti svjedok - djelovala je plašljivo i ponašala se kao mala djevojčica koja je svojoj prijateljici maločas grubo napakostila. Sada je htjela popraviti štetu. Činilo se da je nasuprot tome tetka Jenny oprostila sve ono što se prije mnogo godina loše dogodilo. Vidio sam kako je dragala majku, šepesajući pokraj nje. Pritom bi šaputala kroz zube: »Ta dobro je, Tulla, dobro je.« Onda bi obje zašutjele. I tetka Jen-ny bi pila svoju vruću limunadu. Osim Konrada koji se utopio na kupanju i uz Konnyja koji je došao pod kaznu mati je, ako uopće još koga, voljela svoju školsku drugaricu Jenny. Otkako sam početkom šezdesetih godina stanovao u sobičku jednog man-sardnog stana u Schmargendorfu, tamo nije pomaknut nijedan dio namještaja. Sve stvarčice od porculana što stoje uokolo, a nisu prašnajave, izgledaju kao da su od prekjučer. I kako su u tetke Jenny svi zidovi, pa i oni kosi, tapecirani baletnim fotografijama - što prikazuju nju koja je postala poznata pod umjetničkim imenom »Angustri«, kao Gizelu u »Labuđem jezeru« i »Coppeliu«, vitku kao prut solo ili uza svog isto tako nježnog i ljupkog baletnog majstora - tako je i mati izvana i iznutra oblijepljena sjećanjima. I ako se, kako se kaže, sjećanja mogu razmjenjivati, onda se u Karlbadskoj ulici moglo i može naći pretovarište za takvu postojanu robu. Bit će, dakle, da je prilikom nekog putovanja u Berlin - prije ili poslije posjeta kod tetke Jenny - u robnoj kući KaDeWe iz ponude garnitura s elementima za građenje za amatere izabrala jedan posve određeni model. Ne Dornierov hidroavion »Do X«, ni model oklopnih bojnih kola Kralj Tigro-fđ83, pa ni bojni brod Bismarck, koji je potopljen još četrdesetprve, kao ni tešku krstaricu Admiral Hipper, koju su nakon rata raskomadali kao dotrajalu, nije smatrala prikladnim poklonom. Nije izabrala ništa vojno; svoju naklonost iskazala je prema putničkom brodu Wilhelm Gustloff. Vjerojatno nije tražila savjet ni od koga, jer mati je oduvijek znala što hoće. Mom sinu mora da je udovoljeno na pismenu zamolbu da taj poseban predmet može pokazati u sobi za posjete. U svakom slučaju nadzorni službenik je blagonaklono kimnuo, kad je zatvorenik Konrad Pokriefke došao natovaren modelom broda. To što sam vidio stalo je odmatati misli koje su se zamrsile u klupko. Zar to neće prestati? Zar ta priča započinje uvijek iznova? Zar mati ne može naći kraj? Sto li je time mislila?

Konnvju koji je u međuvremenu postao punoljetan rekao sam: »Sasvim zgodno. Ali ti bi zapravo trebao izići iz dobi za takve igrarije, zar ne? I on mi čak dade za pravo: »Znam. No da si mi ti, kad mi je bilo trinaest ili četrnaest za rođendan poklonio Gustolff, ne bih se sada morao baviti ovim djetinjarijama. To me je, međutim, zabavljalo. Vremena pak imam dovoljno, zar ne?« Prijekor je bio na mjestu. I dok sam ja još to prežvakavao i pitao se da li bi pravodobno bavljenje tim ukletim brodom u vidu puke izgradnje modela, usto još uz očinski naputak, mog sina možda bilo odvratilo od najgorega, on reče: »Zaželio sam to od bake Tulle. Htio sam zorno imati pred očima kako je izgledao brod. Pa izgleda sasvim zgodno, zar ne?« Od pramca do krme brod snage i radosti pokazao se u svoj svojoj ljepoti. Iz mnogih dijelova moj sin je složio besklasan san ljudi na odmoru. Kako li je prostrano bilo palubno sunčalište bez nadgrada koje bi ga zatvaralo! Kako elegantno je stajao jedini dimnjak nasred broda s laganim nagibom prema krmi! Jasno prepoznatljivo palubno šetalište! Ispod zapovjedničkog mosta zimski vrt, nazvan sjenica. Premišljao sam gdje bi u unutrašnjosti broda mogla biti E-paluba s bazenom za plivanje i brojio sam čamce za spašavanje: nijedan nije nedostajao. Konny je model broda što je blistao bjelinom postavio na žičano postolje koje je sam izradio. Trup se vidio sve do kobilice. Ja sam, premda podmetnuto ironijom, ipak izražavao svoje divljenje za vrijedna amatera. Na moju pohvalu reagirao je hihoćućim osmjehom, izvukavši kao vradžbinom iz džepa kutijicu za pastile u kojoj je, kako se imalo pokazati, čuvao tri crvene naljepnice otprilike veličine pfeniga. I crvenim je točkama obilježio na trupu mjesto gdje su torpedi našli svoj cilj: jednu točku stavio je na lijevu stranu pramčanog dijela broda, drugu tamo gdje bih i ja u unutrašnjosti broda bio pretpostavio da je plivalište, a trećom točkom odredio je strojarnicu. Konrad je to učinio svečano. Stigmatizirao je tijelo broda, promatrao svoje djelo, očito je bio zadovoljan, pa reče: »Bio je to rad po mjeri« i onda iznebuha promijeni temu. Moj sin htio je znati za koga sam glasovao prigodom saveznih izbora. Rekao sam: »Sigurno ne za republikance« i onda priznao da me već godinama nije moglo privući nijedno biračko mjesto. »Ta to je opet tipično za tebe, apsolutno ne imati pravih uvjerenja«, reče, ali ne htjede odati za koga je on kao netko tko prvi put bira kuvertirano glasovao. Kladim se, naslućujući materin utjecaj, za PDS. Ali on se samo nasmiješio i počeo onda na model broda po pramcu, krmi i vrhovima obaju jarbola pribadati zastavice koje je očito sam izradio i koje su čekale na to u jednoj drugoj kutijici. Napravio je čak i imitaciju KdF-amblema i zastavu Njemačke fronte rada kao minijature; zastava s kukastim križem također nije nedostajala. Brod načičkan zastavama. Sve se poklapalo, samo kod njega opet nije ništa bilo u redu. Sto činiti kad sin čita očeve godinama zatomljivane patničke misli, odjednom ih preuzme i čak pretvori u djelo? Uvijek sam nastojao barem politički biti ispravan, ne izreći samo nešto pogrešno, prema van izgledati korektno. To se zove samodisciplina. Bilo u Springerovim novinama ili za »taz«, uvijek sam pjevao prema zadanom tekstu. Bio sam čak i prilično uvjeren u ono što mi je polazilo za rukom. Zapjeniti se od mržnje, cinički svladati krivinu, dvije aktivnosti koje su mi naizmjence lako padale. Ipak nikada nisam bio oštrica koplja, nikada u uvodnim člancima nisam određivao pravac. Temu su zadavali drugi. Tako sam se držao sredine, nikada nisam posve otkli-zio u lijevo ili desno, nikada izazivao negodovanje, plivao sam sa strujom, pustio da me nosi, morao se održavati iznad vode; e da, to mora da je bilo u svezi s okolnostima moga rođenja; time se skoro sve dalo objasniti. No onda je moj sin prekrdašio. To zapravo nije ni bilo iznenađenje. To je moralo doći. Jer poslije svega što je Konny stavio na internet, izbrbljao u chatroomu, proklamirao u svom homepageu, hici što ih je ciljano ispalio na južnoj obali Schwerinskoga jezera, bili su konačna posljedica. Sada je sjedio u zatvoru za maloljetne, pobjedama u stolnom tenisu i kao voditelj kompjutorskog tečaja stekao je ugled, mogao je mahati svojom položenom maturom, dobio je od gospodarstva, kako mi je mati prišapnula, već sada ponude za kasnije: nove tehnologije! Činilo se da u slijedećem novom stoljeću ima budućnost, djelovao je vedro, izgledao je dobro uhranjen, govorio je prilično razumne stvari, no nije prestajao visoko držati zastavu kao zastavice. To može završiti samo loše - pomišljao sam neodređeno i tražio savjet. Na početku, budući da nisam znao kuda i kamo, čak i od tetke Jenny. Stara dama u svom sobičku za lutke saslušala je sve što sam više ili manje iskreno iznio, tresući lagano glavom. Kod nje se čovjek mogao rasteretiti. Vjerojatno je od mladosti bila navikla na to. Nakon što sam većinu toga odverglao, ponudila mi je svoj zaleđeni osmjeh i rekla: »To je ono zlo što hoće napolje. Moja prijateljica iz mladosti Tulla, tvoja draga majka, zna taj problem. Avaj, kako često sam kao dijete morala patiti od njenih izljeva. Cak i moj poočim - ja valjda, što se u to vrijeme moralo držati u tajnosti, potječem od pravih cigana - e da, taj ponešto mušičavi gimnazijski profesor, čije sam prezime, Brunies, smjela nositi, morao je Tullu upoznati s njene loše strane. Bila je to u nje čista obijest. Ali se loše svršilo. Nakon potkazi-vanja odveli su taticu Bruniesa... Dospio je u Stutthof.84 No najzad je skoro sve ispalo dobro. Trebao bi s njom razgovarati o svojim brigama. Tulla je sama iskusila kako se temeljito čovjek

može promijeniti...« Prašio sam iz Berlina autocestom A2 i krenuo odvojkom prema Schwe-rinu. Pa da, razgovarao sam s materom, ukoliko se s njom o mojim stalno zbrkanim mislima moglo razgovarati. Sjedili smo na desetom katu renovirane panelno građene zgrade u Gagarinovoj ulici na balkonu s pogledom na televizijski toranj; dolje je još uvijek stajao Lenjin u bronci s pogledom na Zapad. Njezin stan činilo se da je nepromijenjen, no mati je ipak nedavno opet otkrila vjeru svog djetinjstva. Predstavljala se katolkinjom i u kutu svoje dnevne sobe uredila je neku vrst kućnog oltara na kome je između svijeća i plastičnog cvijeća - bijeli ljiljani - bila postavljena Marijina sličica; uz nju pak, djelujući neobično, fotografija druga Staljina u bijelom odijelu, koji s užitkom puši lulu. Piljiti u taj olatar i ništa ne reći bijaše teško. Donio sam ono što je mati rado jela, kolač posut bademima i makovnjaču. Tek što sam prilično ispražnjen sjeo, ona reče: »Za našega Konradeka se ne trebaš previše brinuti. On sjedi za ono što je zapaprio sam sebi. I kad bude opet na slobodi, sigurno će biti pravi radikal, kao što sam i ja prije bila kad su me vlastiti drugovi špotali kao zadnju Staljinovu sljedbenicu. Ne, njemu se ništa lošega više neće dogoditi. Nad našim Konradekom je uvijek lebdio anđeo čuvar...« Opet je odlutala pogledom, pogledala onda normalno i dala za pravo svojoj prijateljici Jenny, koja je ponovno ispravno naslutila: »Što se sve skriva u nama, u glavi i posvuda, zlo mora van..« Ne, od matere se savjet nije mogao dobiti. Njezine bjelokose misli ostale su kratko potšišane. No gdje li sam još mogao pokucati? Kod Gabi? Ponovno sam u međuvremenu vozio utabanim putem od Schvverina do Mollna, kao svaki put pri dolasku iznenađen skromnom ljepotom ovoga gradića koji se, povijesno brojeći unazad, poziva na Tilla Eulenspiegela, ali čije šale jedva da je mogao izdržati. Kako je moja bivša odnedavno imala kućnog prijatelja, jednog - kako je govorila - »posve dragog, blagog i ranjivog čovjeka...« sretali smo se u susjednom Ratzeburgu i jeli - ona vegetarijanski, ja odrezak - u gostionici »Seehof« s pogledom na labudove, patke i jednog neumornog ćubastog gnjurca. Nakon što mi je u uvodu podsjetnom rečenicom »Ne bih te, zaboga, htjela povrijediti« učinila odgovornim za sve što se ticalo našeg sina, reče: »Ti znaš da dečku već dugo ne mogu prići. On se odupire. Za ljubav i slična obraćanja neprijemčiv je. U međuvremenu sam došla do uvjerenja da je u njemu, i to do posljednjih misli, sve stubokom iskvareno. No ako živo zamislim tvoju gospodu majku, slutim što je preko njezina sina sve do Kon-rada prešlo u naslijede. To se neće dati izmijeniti. Uostalom, tvoj sin me se prilikom mog posljednjeg posjeta odrekao.« Zatim mi dade do znanja da sa svojim »osjećajnim, usto pametnim i svjetski usmjerenim« partnerom kani započeti nov život. Na tu »malu šansu« da ima pravo nakon svega što je prošla. »I zamisli, Paul, napokon imam snage prestati s pušenjem.« Odustali smo od deserta. A ja sam se obzirno odrekao sljedeće cigarete. Moja bivša inzistirala je na tome da za sebe plati sama. Pokušaj da kod odane prijateljice moga sina, Rosi, potražim savjet naknadno mi se, doduše, čini smiješnim, ali i poučnim, nečim što pokazuje u budućnost. Već drugoga dana koji je bio dan posjeta sreli smo se u jednoj od kavana u Neusterlitzu malo nakon što je posjetila Konnvja. Njene oči nisu više bile uplakane. Kosa, koja joj je inače slobodno padala, povezana u pundu. Njezino vazda požrtvovno držanje tijela - napeto. Cak i njene nestalne ruke što su uzalud tražile oslonac na sebi sada su stisnute u šaku ležale na stolu. Uvjeravala me je: »Kako ćete se Vi ponijeti kao otac, to je Vaša stvar. Što se mene tiče - ja ću uvijek vjerovati u ono dobro u Konnvju, ma što došlo. On je tako jak, uzorno jak. A ja nisam jedina što posve čvrsto vjeruje u njega - i to ne samo u mislima.« Rekao sam da je to s dobrom jezgrom točno. Da je to u načelu i moje uvjerenje. Htio sam reći još nešto više, no zaključno sam mogao čuti: »Ne on, nego svijet je zao.« Bijaše vrijeme za mene da najavim svoj posjet zatvoru za maloljetne. Po prvi put smio sam ga posjetiti u njegovoj ćeliji. To je značilo da je Kon-rad Pokriefke dobrim vladanjem i uzornim socijalnim ponašanjem isposlovao ovu jednokratnu posebnu dozvolu. Njegovi suzatvorenici, kako sam čuo, radili su u vrtu. Konny me sačekao u kutu u kojem se bio skrasio. Jedan istrunuli sanduk - ta ustanova, no rečeno je da je novogradnja moderne vrste u planu. S jedne strane vjerovao sam da sam u međuvremenu postao imun na iznenađenja, s druge pak strane pribojavao sam se izne-na dnih nadahnuća svoga sina. Kad sam ušao i isprva zapazio samo umrljane zidove, sjedio je u svom norveškom puloveru za stolom postavljenim uza zid i rekao, ne pogledavši me: »Dakle, tata!« S gestom koja samo nagoviješta moj sin koji mi je neočekivano rekao »tata« pokaže prema polici s knjigama, ispod koje, što se nije moglo obuhvatiti jednim pogledom, bijahu pospremljene sve sa zida skinute uokvirene fotografije: ona Davidova kao Wolfgang, Frankfurter kao mlad i star, obje slike pripisane podmorničkom zapovjedniku Marinesku. Na zidu umjesto slika nije visjelo ništa novo. Preletio sam ispitivačkim pogledom poleđine knjiga na polici: ono što se moglo i očekivati, puno povijesnih, nešto onih o novim tehnologijama, između toga dva sveska Kafke.

O nestalim fotografijama nisam rekao ništa. A on kao da nije ni očekivao neki komentar. Što se potom dogodilo, proteklo je brzo. Konrad je ustao, podigao sa žicanog postolja što je stajalo nasred stola model broda obilježen s tri crvene točke koji se zvao po Wilhelmu Gustloffu, stavio ga pred postolje tako da je nagnuto ležao na lijevoj strani trupa i započeo, ne naglo ili Iju-tito, već prije promišljeno praznom šakom razbijati svoj amaterski rad. To mora da je bilo bolno. Nakon četiri, pet udaraca zakrvario se rubni dio njegove desne šake. Mora da se ozljedio na dimnjaku, na čamcima za spašavanje, obama jarbolima. No mlatio je i dalje. Kad trup broda nikako nije htio popustiti njegovim udarcima, podigao je olupinu objema rukama, zavitlao je u stranu, podigao u visinu očiju i ispustio je onda na pod zatvorske sobe koji se sastojao od pouljenih dasaka. Nakon toga je zgazio ono što je još bilo ostalo od Wilhelma Gustloffa kao modela, najzad i čamce za spašavanje koji su posljednji iskočili iz soha. »Jesi li sada zadovoljan, tata?« Nakon toga ni riječi više. Njegov pogled tražio je prozor s rešetkom i zaustavio se tamo. Ja sam izbrbljao - ni sam ne znam što. Nešto pozitivno. »Čovjek se nikada ne smije predati«, ili »Dopusti da još jednom zajednički počnemo ispočetka«, ili pak nekakvu budalaštinu iz američkih filmova: »Ponosim se tobom.« Pa i kad sam odlazio, moj sin nije imao ni riječi za mene. Nekoliko dana kasnije, ne, dan potom netko mi je - on u čije ime sam načinom raka odmicao - hitno savjetovao da se uključim u internet. Reče da ću možda pritiskom miša naći odgovarajuću završnu riječ. Do tada sam živio uzdržljivo: samo ono što je zahtijevao moj poziv, tu i tamo poneki por-nić, više ne. Otkada je Konny bio u zatvoru, vladala je zabrana bežične komunikacije. A više nije bilo ni Davida. Dugo sam morao pretraživati. Cesto sam, doduše, imao u windowu ime ukletog broda, ali ništa novo ili nešto zaključno konačno. No onda se pojavilo nešto još gore od onoga čega sam se pribojavao. Pod posebnom adresom predstavila se na engleskom i njemačkom jedna web-stranica koja je kao www. kameradschaft-konrad-pokriefke.de85 vrbovala za nekoga čije bi držanje i misaono blago trebalo biti uzorno, a koga je utamničio omraženi sustav. »Mi vjerujemo u Tebe, mi Te čekamo, mi Te slijedimo...« I tako dalje, i tako dalje. To ne prestaje. To nikada neće prestati. u zrna

Prevoditeljeve napomene 1 Caesar Axel Springer (1912 - 1985). Od 1945. nakladnik konzervativnih novina u Njemačkoj (»Die Welt«, »Bild«, »Morgenpost«, »Berliner Zeitung«). 2 Punim nazivom »die tageszeitung«. Lijevo orijentirani dnevnik koji izlazi u Berlinu od 2. 4. 1979. 3 »Blutzeuge« doslovce = svjedok krvlju. Riječ iz kršćanske tradicije, sinonim za mučenika. 4 Poznati roman Thomasa Manna: »Zauberberg«; u prijevodu Z. Crnkovića »Čarobna gora« 5 NSDAP: kratica od »Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei« (Nacionalso-cijalistička njemačka radnička partija). 6 Noć dugih noževa: noć 30. lipnja 1934. kad je SS (Schutzstaffel = elitne zaštitne jedinice NSDAP-a) po nalogu Hitlera likvidirao rukovodstvo SA-a (Sturmabtei-lung = jurišni odredi NSDAP-a) na čelu s Ernstom Rohmom. 7 Područje Tuholske pustare 70 km jugozapadno od Danziga (Gdanjska). 8 Od 1920. naklada NSDAP-a, a od 1933. monopolistički tiskovni koncern u Njemačkoj.. 9 FDP: kratica za »Freie Demokratische Partei« = Liberalna demokratska stranka. 10 U izvorniku: »Spendenwaschanlage«. Prema njemačkom Zakonu o strankama stranke su dužne u svom knjigovodstvu iskazati dobrovoljne priloge koji prelaze određeni iznos. Makinacijom, putem nekih institucija, to se dade izbjeći. Od prve afere »Flick« iz god. 1980. ovaj izraz udomaćio se u njemačkom za tu nedoličnu praksu nekih stranaka. 11 Budući da iz imena Emil Ludwig nije prepoznatljivo da je on Židov, Diewerge dodaje još i ovo »Cohn«, tipično židovsko prezime. 12 Hep, hep!: pogrdan usklik. U srednjem vijeku divikivao se osuđenicima na smrt dok su ih vodili na lomaču. 13 U izvorniku »Duftmarke«. Vonj što ga ostavljaju neke životinje da bi obilježile svoj prostor. 14 Berlinski zid 15 Rudi Dutschke: član i glavni govornik Socijalističkog saveza studenata u Njemačkoj sedamdesetih godina. Umro od posljedica atentata 1979. godine. 16 SA: Vidi pod 6. 17 Školska jedrilica nazvana po sjeverno-njemačkom književniku Johannu Focku rod. 1880, poginulom 1916. kod Skaggeraka, koji je pod pseudonimom Gorch Fock objavljivao uspješne priče o

moreplovcima. 18 Dalje u tekstu i kao kratica »KdF«: nacistička udruga za organiziranu rekreaciju. Pojam iz pokreta mladeži u svezi s tjelesnom kulturom u doslovnom značenju »radošću do snage«. 19 Kratica za »Tehnički univerzitet« 20 Noć 9-10. studenog 1938. kad su nacisti porazbijali židovske dućane. 21 Desnoradikalni američki homepage (www.stormfront.org.), na internetu od 1995. 22 Nacionalsocijalistička udruga žena. Ogranak NSDAP-a, osnovan 1936. 23 Wehrmacht: od 1933. službeni naziv za oružane snage Trećega Rajha. 24 Horst Wessel (1907-1930), odani član NSDAP-a od 1926. Ustrijelio se zbog osobnih razloga, no Goebbels ga je zbog propagandnih razloga proglasio mučenikom pokreta. 25 Wilhelm Teli: legendarni švicarski buntovnik protiv tiranije; ocrtan u istoimenoj drami Friedricha Schillera. 26 Kotarski upravitelji u Trećem Rajhu. 27 Ratni roman Ernsta Jiingera »In Stahlgewittern«. 28 U nacionalsocijalističkoj terminologiji izraz za članove koji su u stranku stupili prije 1933. 29 U izvorniku: »Deutsche Arbeitsfront« - Podorganizacija NSDAP-a koju je osnovao Robert Ley god. 1933. nakon ukinuća sindikalnih organizacija. 30 Aludira se na Zakon o opunomoćenju od 24. ožujka 1933. kojim je parlament Rajha zakonodavnu ovlast prenio na kancelara Rajha Adolfa Hitlera i njegovu vladu. 31 Teroristička banda u Zapadnoj Njemačkoj nastala pockraj šezdesetih godina. 32 Blokada pred američkim atomskim deponijem u Mutlangenu u jesen 1983. u kojoj su sudjelovale i mnoge prominentne osobe poput Heinricha Bolla i dr. 33 Šaljivi lik iz pučke predaje. 34 U izvorniku: »Grune Woche« - godišnja poljoprivredna izložba u Berlinu. 35 Od 1921. podnaslov nacističkog dnevnog lista »Volkiicher Beobachter« (»Narodni promatrač«) 36 U izvorniku »Itzig«: pogrdan naziv za Zidova u njem«čkom. 37 Aluzija na pridavanje božanskih vrlina Adolfu Hitltru u nacionalsocijalističkoj propagandi. 38 DDR: kratica od »Deutsche Demokratische Republit« (Demokratska Republika Njemačka) 39 U izvorniku: »frischfreie Anrede«. »Frischfrei«, složenca od prve i četvrte riječi iz slogana njemačkoga gimnastičkog pokreta u doba nacionalsocijalizma »frisch, fromm, frohlich, frei!« (svjež, smjeran, sretan, slobodai!) 40 Radnička i seljačka država: epitet bivše Demokratske Ifepublike Njemačke (DDR). 41 FDJ: kratica od »Freie Deutsche Jugend« (Slobodna njemačka mladež), omladinska organizacija bivšeg DDR-a. 42 Istočna marka: u nacionalsocijalističkoj jezičnoj praksi službeni naziv za Austriju. 43 Knjiga Heinza Schona: »Die Gustloff-Katastrophe. Bericht eines Cberlebenden«, MotorbuchVerlag, Stuttgart 1984. 44 Kratica BdM: »Bund deutscher Madel« (Savez njemačkih djevojaka) 45 Kratica za »Sozialistische Einheitspartei Deutschlands» (Socijalistička jedinstvena partija Njemačke), vladajuća stranka u bivšem DDR-u. 46 Predgrađe u Schwerinu s neboderima od građevnih panela, koncipirano za 60.000 ljudi. 47 «... silno raspoloženje« - u izvorniku: »Bombenstimmung». Prva riječ u ovoj njemačkoj složenici označava bombu, pa, s obzirom na ironiju kojom se pisac obilno služi u tekstu, složenica uz navedeno značenje znači i »bombaško raspoloženje*. 48 Riječ je o borbenoj pjesmi NSDAP-a »Briider in Zechen und Gruben« Braćo u rudokopima i jamama«, četvrta kitica koje započinje citiranim riječima. 49 Grassov roman »Hundejahre« u kojemu se također medu glavnim likovima pojavljuje Tulla Pokriefke. 50 Per Henrik Ling: švedski književnik i osnivač švedske gimnastike (11778-1852). 51 Friedrich Ludwigjahn: osnivač njemačkog gimnastičkog pokreta (1778-1852). 52 U izvorniku »Arbeitsdienst«: dobrovoljne ili obvezne radne akcije mladeži u doba nacionalsocijalizma. 53 U izvorniku »Glaube und Schonheit»: podorganizacija Saveza njemačkih djevojaka koja je okupljala djevojke u dobi od 17 do 21 godinu radi bavljenja sportom, tjelovježbom i glazbom. Pod vjerom se mislilo na vjeru u nacionalsocijalizam. 54 U izvorniku »Kanaken«, što je u govornom njemačkom pogrdan izraz za strane radnike-južnjake, posebice Turke (prvotno naziv za polinezijske urođenike). 55 Narvik: norveška luka koju su Nijemci nakon žestokih borbi sa savezničkim snagama zauzeli 9. travnja 1940. kao za njih važnu stratešku luku za utovar željezne ru-dače iz Švedske. 56 Znači: nije se više na nj dopremalo ranjenike.

57 Podrazumijeva se: Erich Raeder, vrhovni zapovjednik ratne mornarice Rajha od 1935. do 1943. 58 Filmovi poznate njemačke kompanije Universum Film AG, onovane 18. 12. 1917. 59 Touristik Union International GmbH & CO.KG, najveće njemačko društvo za organizaciju turističkih putovanja, osnovano 1968. 60 Agencija za privatizaciju i restrukturiranje poduzeća bivšeg DDR-a nakon ujedinjenja obiju njemačkih država 1990. 61 Treći redak prve strofe himne bivšeg DDR-a, autora Johannesa R. Bechera, istočnonjemačkog književnika. 62 U njemačkom šaljiv do pejorativan nadimak za Ruse. 63 Zaljev što samo jednim uskim rukavcem kod grada Pillaua ulazi u Baltičko more. 64 U izvorniku »Volkssturm«. Obrambene jedinice sastavljene od civila i rezervista od 16-60 godina što su po Hitlerovu nalogu osnovane potkraj 1944. godine. 65 Kratica od »Narodnvj kommissariat vnutrenvčh del« (Narodni komesarijat unutarnjih poslova). Za Staljinove vladavine u Rusiji. 1944. preimenovan u ministarstvo. 66 Švedski naziv za finsku luku Hanko. 67 Podrazumijeva se politički preokret 1990. kada su ujedinjene dvije njemačke države. 68 U izvorniku: »Stirb und werde«. Izraz koji simbolizira umiranje i rađanje. Pojavljuje se u Goetheovoj pjesmi »Seelige Sehnsucht« (Blažena čežnja). 69 Sir Arthur Traves Harris: dao bombardirati sve njemačke gradove veće od 100.000 stanovnika, bez obzira na njihov strateški značaj. 70 Ironična aluzija na nacističku parolu »Drang nach Osten« (Prodor na istok). 71 Dekret o konfiskaciji zemljišta od veleposjednika. 72 Riječ »Helm« u njemačkom znači »kaciga«. 73 Pozivni broj policije u Njemačkoj. 74 U izvorniku »Dumpfkopfe«. U Njemačkoj, posebice medu mladima, sve češća inačica od »Dummkopf« (glupan, tupoglavac). Konotacija nove riječi: alkoholom pomućena, zatupjela glava. 75 U izvorniku »Wehret der Anfangen!« Prema Ovidijevoj izreci »Princippis obsta« (Odupri se zarana zlu/bolesti... jer je lijek kasnije uzaludan.) 76 Lik iz pučke pjesme u Grassovu romanu »Pasje godine«. 77 Korisnici Mackintosha prozor ne nazivaju »window« nego »frame«. Misli se na okvir u kome se na računalu pojavljuje tekst ili slika. 78 Za izborne kampanje 1994. u Njemačkoj dao je evangelički teolog Peter Hintze, koji je u to vrijeme bio generalni sekretar stranke CDU (Kršćansko-demokratska unija) izraditi predizborni plakat za svoju stranku sa sloganom »Auf die Zukunft — aber nicht auf roten Socken« (U budućnost, ali ne s crvenim čarapama), upozoravajući time na sve veći utjecaj PDS-stranke. 79 PDS: Kratica za »Die Partei des Demokratischen Sozialismus»(Stranka demokratskog socijalizma), stranka koja okuplja uglavnom bivše komuniste. 80 Cilja se na Helmuta Kohla, bivšeg kancelara SR Njemačke, smijenjenog na izborima 1998. 81 U izvorniku: Reps = »Die Republikaner« (Republikanci): desnokonzervativna stranka koju je 1983. osnovao Franz Schonhuber. Na izborima 1998. dobila 1,8% glasova. 82 Najpoznatiji pjenušac iz vremena DDR-a. 83 Tigar II - najbolje njemačko oklopno vozilo u vrijeme 2. svjetskoga rata. 84 Koncentracijski logor. 85 »www.druzina-konrad-pokriefeke.de«