Gradovi i Bogatstvo Naroda

1

Gradovi i bogatstvo naroda

Gradovi8.indd 1

28.5.2007 10:53:57

2

Gradovi8.indd 2

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:54:22

3

Gradovi i bogatstvo naroda Zakonitosti ekonomskog života

JANE JACOBS

Metropress Zagreb, lipanj 2007.

Gradovi8.indd 3

28.5.2007 10:54:23

4

Gradov i i b ogatstvo naro da

Gradovi i bogatstvo naroda: principi ekonomskog razvoja Jane Jacobs Nakladnik: Metropress d. o. o. Zagreb Za nakladnika: Ratko Bošković, direktor Naslov izvornika: Cities And the Wealth of Nations: Principles of Economic Life Copyright © 1984. by Jane Jacobs This translation published by arrangement with Random House, an imprint of Random House Publishing Group, a division of Random House, Inc. Prijevod s engleskoga: Ratko Bošković Lektura i korektura: Jadranka Bošković, prof. Dizajn sloga: Stanislav Vidmar Tisak i uvez: Feroproms Zagreb CIP

Gradovi8.indd 4

28.5.2007 10:54:23

5

Jasonu Epsteinu koji je knjigu čekao strpljivo i u dobrom raspoloženju, dajući mi vrijedne savjete

Gradovi8.indd 5

28.5.2007 10:54:23

6

Gradovi8.indd 6

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:54:23

7

SADRŽAJ

1. Obećanje ludom radovanje. . . . . . . . . . . . . . . . . .9 2. Povratak u stvarnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .35 3. Gradske regije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 4. Opskrbne regije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 5. Napuštene regije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 6. ‘Očišćene’ regije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 7. Regije s transplantiranom ekonomijom. . . 103 8. Kapital za regije bez gradova . . . . . . . . . . . . 115 9. Zaobiđeni krajevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 10. Nerazvijeni gradovi trebaju jedni druge . 147 11. Lažne povratne informacije gradovima . . 169 12. Transakcije koje vode u propast . . . . . . . . . . 195 13. Neprilika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 14. Lutanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 Zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271

Gradovi8.indd 7

28.5.2007 10:54:23

8

Gradovi8.indd 8

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:54:24

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

9

PRVO POGLAVLJE

OBEĆANJE LUDOM RADOVANJE Recepti za stvaranje blagostanja • Izbezumljeno vrijeme propalih razvojnih shema • Na jednoj strani ekonomska razočaranja i debakli, na drugoj zapanjujući gospodarski uspjesi • Užasne posljedice neutemeljenih obećanja • Zagonetka stagflacije • Klackalica inflacije i nezaposlenosti

N

eko vrijeme, negdje sredinom 20. stoljeća, činilo se da je divlja, neukrotiva, otužna ekonomska znanost rodila ono što smo svi željeli: upute kako postići ili održati prosperitet. Ekonomisti i vladari koje su ekonomisti savjetovali domislili su se tolikim idejama za oslobađanje nacionalnih i međunarodnog gospodarstva od nevolja i katastrofa, i te su zamisli bile tako okružene aurom razumnosti, predvidivosti i upućene statističke analize, da su vlade uzele zdravo za gotovo da one samo moraju posložiti volju, stručnost i kapital pa će ekonomski život ostvariti sve njihove želje i namjere. Obuzet tom zabludom, Mao Ce-Tung izdao je nalog da kinesko gospodarstvo učini Veliki skok naprijed. Hruščov je, za posjeta Ujedinjenim narodima, lupao cipelom po govornici i najavio da će do 1975. sovjetsko gospodarstvo prestići američko, a nakon toga će nastaviti “gaziti” Zapad. U Sjedinjenim Državama, predsjednici Kennedy i Johnson sa svojim savjetnicima nisu samo smatrali, kao i većina Amerikanaca, da su visoka produktivnost i ekonomska nadmoć njihove zemlje zajamčeni za mnoge godine daleko u budućnost, nego su bili uvjereni da će porezne mjere, kojima su se koristili da bi fino ugodili ekonomiju, eliminirati čak i njezina blaga kolebanja, pa nikad više neće biti depresija, a uskoro ni recesija. Britanci su konstruirali, ili su barem mislili da konstruiraju, prosperitetno i napredno društvo blagostanja sa zaposlenjem i dostojnim

Gradovi8.indd 9

28.5.2007 10:54:24

10

Gradov i i b ogatstvo naro da

životnim standardom za sve, koji se neprekidno poboljšavao, po uzoru na skandinavski model. Europska ekonomska zajednica, oblikujući se kao kontinentalno objedinjeno američko gospodarstvo, donosila je dobrobit svojim prvotnim zemljama članicama. Šest ili sedam zemalja Južne Amerike poduzelo je prve korake da taj model presadi na svoj kontinent. Siromašne zemlje s ruba Europe predosjetile su da ih čeka sjajan prosperitet kada na njih dođe red da se pridruže Europskoj zajednici i sudjeluju u podjeli njezinih golemih, objedinjenih i neuništivo bogatih tržišta. Sporazumi iz Bretton Woodsa iz 1944., s kojima su vrijednosti kanadske i većine valuta zemalja Zapadne Europe čvrsto, kao za stijenu, vezane za američki dolar, kao i sovjetske tehnike upravljanja novcem, s valutama sovjetskog bloka jednako čvrsto vezanima za rublju, isticani su kao dokaz da je plivanje tečajeva među zemljama trgovačkim partnerima – tako bolno za zemlje dužnice, tako uznemirujuće za multinacionalne korporacije i turističku industriju – samo poglavlje iz primitivne prošlosti. Narodi i vladari zaostalih zemalja, uključujući i one koje su se tek izborile za neovisnost od kolonijalnih vlasti ili su se još mučile da to postignu, očekivali su da će razvojni obrasci, koje su konstruirali stručnjaci, i njima donijeti napredak i blagostanje. Ta očekivanja dijelile su s njima i države koje su razvojne planove financirale kreditima i darovima. Tako su ekonomisti, državni dužnosnici, bankari te novinski urednici i same pojmove “nerazvijenih” i “najsiromašnijih zemalja” izbacili iz svoga rječnika i zamijenili ih sa “zemljama u razvoju” i “slabije razvijenim zemljama u razvoju”. Recepti za postizavanje svega toga – stvaranje blagostanja tamo gdje ga nije bilo i njegovo održavanje tamo gdje je postojalo – razlikovali su se pod utjecajem različitih ideologija, ali manje nego što bi se moglo pretpostaviti. Primjerice, kad su se američke i sovjetske vlade natjecale za naklonost siromašnih zemalja nudeći im ekonomsku pomoć, to nadmetanje nije dolazilo u različitim oblicima pomaganja. Umjesto toga, dvije su se velesile borile da isporuče manje-više iste brane, ceste, tvornice umjetnih gnojiva i sustave za navodnjavanje. Gospodarske programe koje je usvojila poljska vlada financirali su većinom njemački i američki bankari. Ti bankari nisu odobravali što

Gradovi8.indd 10

28.5.2007 10:54:24

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

11

je komunistička država vlasnica sve imovine, kao vjerojatno ni ostale poljske aranžmane. Unatoč tome, predodžbe Poljaka o tome kako se neko gospodarstvo širi i razvija, što mu je pritom potrebno i kako će osigurati novac za otplatu razvojnih kredita, bili su i kapitalističkim bankarima vrlo bliski, konvencionalni i logični. U teoriji, sve je bilo tako logično. U stvarnosti, tako je malo poteza djelovalo na način na koji je trebalo. Poslije svega, našli smo se u izbezumljenom vremenu propalih razvojnih shema. Rezultati su se kretali od očiglednih katastrofa, kao u Poljskoj, Iranu, Urugvaju, Argentini, Brazilu, Meksiku, Turskoj i većem dijelu Afrike, do običnih razočaranja, kao u Irskoj, Kanadi, na jugu Italije, u Jugoslaviji, na Kubi i u Indiji - da spomenemo samo neke primjere u svakoj od tih dviju skupina. Nakon ekspresne, katastrofalne propasti Velikog skoka, Kina je iskušavala najprije jednu pa zatim drugu strategiju za izlazak iz siromaštva i nerazvijenosti. Svaka je strategija pritom kovana u zvijezde kao revolucionarna, a završavala je konfuzijom i uzajamnim optuživanjima. Sovjetski Savez, daleko od toga da je demonstrirao superiornost svojega planiranja i postignuća, nastavljao je postojati nesposoban da sam sebe makar i prehrani, kao što ni na drugim područjima nije uspijevao proizvoditi kako bi u dovoljnim količinama i raznolikosti opskrbio vlastito stanovništvo i poduzeća. Doista, kao gospodarstvo Sovjetski Savez počeo je sablasno podsjećati na kolonijalnu zemlju. Sve jače ovisio je o izvozu sirovina u razvijenije zemlje i o uvozu profinjenijih industrijskih proizvoda, uključujući čak i strojeve koji su mu bili potrebni da bi svoje prirodne izvore mogao crpiti za izvoz. Gospodarski kolonijalizam sigurno nije bio cilj svih onih petogodišnjih planova ili petoljetki, no svejedno je tako ispalo. Velika Britanija najprije je svoje nazadovanje i raspadanje pokušavala zaustaviti mjerama jačanja potražnje, ali bez uspjeha. Tada se pridružila Europskoj ekonomskoj zajednici, opet uzaludno. Potom se prebacila na mjere jačanja ponude, ponovno uzalud. Ma što Engleska pokušavala, nastavljala je padati u neumoljivo nazadovanje, prilično nalik na druge nestale, mitske imperije iz daleke prošlosti u kojoj ljudi nisu raspolagali ekonomskim teorijama i naputcima koji bi im mogli poslužiti kao vodič.

Gradovi8.indd 11

28.5.2007 10:54:24

12

Gradov i i b ogatstvo naro da

U Sjedinjenim Državama dogodilo se nešto dotad nezamislivo. Proizvodno gospodarstvo zemlje postupno je, ali uporno, doživljavalo eroziju, a preostala industrija klizila je u tehnološku zaostalost u odnosu na industriju Japana i življega dijela Europe. Velike tvornice, koje su nekoć predvodile svijet, koprcale su se u problemima. Stope rasta produktivnosti su izblijedjele. Proizvodnja oružja sve je češće bila prijeko potrebna da obrazovanim ljudima sačuva radna mjesta i da čitava područja zemlje, snažno ovisna o vojnoj industriji, spasi od ekonomskog sloma. No nema sumnje, dok su nastajala ekonomska razočaranja i debakli, formirali su se i zapanjujući gospodarski uspjesi – najzapaženiji u Japanu i, među dotad zaostalim mjestima, u grupi malih zemalja skupno poznatih kao Pacifički obod: u Hong Kongu, Singapuru, Tajvanu i Koreji. No uspjesi su se pokazali jednako zagonetnima kao i promašaji, budući da se sve mjere i politike, kao i njihove kombinacije, koje se uobičajeno ističu kao zaslužne za te uspjehe, smjesta mogu povezati s istovrsnim mjerama i politikama iza kojih su negdje drugdje slijedili neuspjesi. Uhvaćeni u toj intelektualnoj slijepoj ulici, ekonomisti su izlaz našli u otrcanim frazama o kulturalnim razlikama: Japanci su inteligentni, vole raditi i vješto se koriste konsenzusom; Kinezi (izvan Kine) čudesno su uspješni trgovci, a članovi obitelji jedni drugima pomažu da prikupe kapital; Englezi su napustili etičnost rada; i tako dalje. No za rasvjetljavanje te vrste kvaliteta ne trebaju nam ekonomija i ekonomisti. Jednako dobro to mogu učiniti i pronicljiviji turisti. Makroekonomija – ekonomija velikog mjerila – je grana znanosti kojoj je povjerena teorija i praksa razumijevanja i njegovanja nacionalnih i međunarodnog gospodarstva. No to je težak promašaj. Njezin je razmah bio posljedica sreće da joj se vjerovalo i da se naveliko postupalo po njezinim naputcima. O eksperimentima fizike čestica ili pothvatima svemirskih istraživača mislimo da su izvanredno skupi, što oni i jesu. No ti troškovi ne mogu se ni usporediti s nepojmljivo golemim sredstvima koje su na ispitivanje makroekonomskih teorija uložile banke, industrijske grane, vlade i međunarodne institucije poput Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Ujedinjenih naroda. Niti jedna znanost ili disciplina, za koju se pretpostavlja da je znanstvena, nikada nije bila tako velikodušno plaćana. I nikada eksperi-

Gradovi8.indd 12

28.5.2007 10:54:25

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

13

menti nisu za sobom ostavljali toliko olupina, neugodnih iznenađenja, uništenih nadanja i konfuzije, sve do točke na kojoj se ozbiljno nameće pitanje je li šteta uopće nadoknadiva; a ako jest, sigurno nije s još više istih nastojanja. Promašaji nas mogu vratiti na pravi put ako poslušamo što nam otkrivaju o stvarnosti. No prihvaćanje stvarnosti, najblaže rečeno, nikada nije bilo jedna od vrlina teorija ekonomskog razvitka. Razmotrimo, na primjer, nevjerojatan primjer stvarnih učinaka pomoći u okviru Marshallova plana te neopravdana očekivanja koja su stručnjaci za razvoj iz njega izvukli. Kao što svi znamo, ako neko gospodarstvo poharaju glad, epidemije, potresi, potresni valovi, poplave ili požari, pošteđena gospodarstva mogu pomoći ljudima i njihovim poduzećima da se ponovno usprave na noge. Upravo tako, američka pomoć prema Marshalovu planu pomogla je Europljanima da se poslije Drugog svjetskog rata, nakon razaranja koja su im nanijele bombe, tenkovi i topovi, stanu natrag na svoje noge. Uništenje je bilo golemo pa su i obuhvat i razmjeri pomoći bili usporedivi s razaranjima. Gospodarski oporavak trajao bi dulje i zahtijevao bi znatno više napora da pošteđena Amerika nije poslala svoje lokomotive, flote kamiona, električne generatore, tvornice cementa, mlinove, gnojivo, traktore, alate, radiološku opremu, lijekove, udžbenike, telefonske centrale, hladnjake, bagere, cijevi, crpke, kablove, sjekače i još puno toga. Čudesan uspjeh Marshalova plana, kako se njegovi učinci ponekad nazivaju, sastojao se u tome da je oprema pomogla ozdravljenju i obnovi, a pomogla je tako dobro da je, u kombinaciji s vlastitom europskom proizvodnjom, izvukla kontinent iz ratnog pepela i smrti, brže i uspješnije nego što se očekivalo. No tu moramo načas zastati i primijetiti da ozdravljenje organizma – uključujući organizme kao što su gospodarstva – nipošto nije isto što i metamorfoza organizma, njegova pretvorba u nešto posve drukčije. Inače je ta razlika bila svakome posve jasna. Na primjer, u vrijeme kad se San Francisco oporavljao od razornoga potresa i požara iz 1906., i zatim se nastavio izvanredno razvijati, nitko nije bio toliko zbunjen da bi predložio da Crveni križ treba ubuduće požuriti i ponuditi pomoć gradovima koji gospodarski nazaduju ili stagniraju, uvjeren da će ih to navesti da napreduju kao San Francisco.

Gradovi8.indd 13

28.5.2007 10:54:25

14

Gradov i i b ogatstvo naro da

Stagnantne ili nazadujuće europske ekonomije Marshallov plan, dakako, nije preobrazio u gospodarstva koja se razvijaju, šire i sama stvaraju. Neke ekonomije koje su primile pomoć, poput nizozemske, zapadnonjemačke, u dijelovima Francuske i Italije, nastavile su se širiti i razvijati – kao i San Francisco nakon katastrofe. No ostale ništa takvoga nisu postigle. Velika Britanija je primila opremu iz Marshallova plana, baš kao i Zapadna Njemačka, no ti darovi nisu naveli britansko gospodarstvo da se počne ponašati kao zapadnonjemačko. Južna Italija primila je pomoć iz Marshallova plana, kao što ju je primila i sjeverna Italija, no učinci su bili zapanjujuće različiti. Sjever Italije, do tada najprosperitetniji i ekonomski najkreativniji dio zemlje, nastavio je napredovati, razvijati se i jačati. Južna Italija, koja je do tada bila uporno nazadna, siromašna i gospodarski ovisna, takva je i ostala. U mjeri u kojoj je Marshallova pomoć (ili kasnije znatno veća pomoć sjeverne Italije) promijenila talijanski jug, darovi se nisu pretočili u promjene. Gospodarstvo južne Italije nije se nastavilo granati i razvijati vlastitim sredstvima ili zahvaljujući vlastitoj energiji. Ljudi su je i dalje u velikom broju bili prisiljeni napuštati da bi posao i zaradu pronašli u gospodarstvima posve drukčije vrste, kakva su prevladavala u sjevernoj Italiji i udaljenijim krajevima. Stvarnost je bila takva da ju je svatko mogao vidjeti. Pa ipak se Marshallov plan prizivao kao dokaz da pomoć može stagnantne ekonomije preobraziti u razvojne. Obećavajući upravo to, nacionalne i međunarodne agencije za pomoć i razvoj zapanjujuće su se namnožile, opisujući svrhu svoga osnivanja zvučnim frazama poput “Marshallova plana za Treći svijet”, “Maloga Marshallova plana” ili programa “koji će postići isto ono što je učinio Marshallov plan”. Užasne su posljedice tih neutemeljenih obećanja: bijesni, razočarani narodi u zemljama koje su ostale trome, nepokretne i siromašne i nakon što su im tako snažno probuđene nade; cinizam poreznih obveznika (koji su financirali pomoć) o smislu pomaganja drugima i, što je još gore, o kvalitetama ljudi koji su pomoć dobili; golemi, nepodmirivi dugovi koje su zaostale države preuzele pod djelovanjem iluzije da će njihov “razvoj” opravdati i moći podnijeti visoku cijenu; otplata dugova koja proždire izvozne prihode, do te mjere da neke bezizgledno siromašne države ne rade ni za što osim za čast da su na desetljeće ili dva iz “nerazvijene” bile unaprijeđene u “zemlje u razvoju”; međuna-

Gradovi8.indd 14

28.5.2007 10:54:25

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

15

rodna bankarska družba koja slom pokušava odgoditi moratorijima na ionako neotplative zajmove, novim kreditima za otplatu kamata na neotplative kredite; i mnogi drugi oblici frenetičnog nastojanja da se stvari održe na okupu, što je dulje moguće, pomoću žice i konopca. U međuvremenu, mnoge dotad napredne zemlje, među kojima i Sjedinjene Države, postale su žrtvom podmukle pojave nazvane stagflacija, kombinacije rastuće nezaposlenosti i napuhanih cijena, inflacije. Prema teoriji, stagflacija ne bi smjela ni postojati, no ipak je postojala, a nitko nije znao kako se boriti protiv nje, osim da se poveća nezaposlenost ili ubrza inflacija. Zagonetka stagflacije nije samo uništila nadanja da je gospodarskim životom, u već lijepo razvijenim zemljama, moguće glatko upravljati. Ona je razorila same intelektualne temelje na kojima su počivale sve škole makroekonomskih teorija. Realnost stagflacije učinila je besmislenim dva stoljeća i više profinjenog teoretskog promišljanja. Rastuće cijene nisu nikakva tegoba kada se broj radnih mjesta brzo povećava, kada prihodi rastu brže od cijena, kada se blagostanje ljudi općenito povećava. To blagotvorno lice inflacije stoljećima je privlačilo ekonomiste i duga je tradicija nastojanja da se ono objasni. Richard Cantillon, francuski ekonomist koji se 1680. rodio u Irskoj, o toj je temi 1730. napisao: “Ako rast količine novca dolazi iz rudnika zlata ili srebra u Državi, vlasnici tih rudnika, poduzetnici, talioničari i rafinerci, kao i svi ostali radnici, proporcionalno dobitku povećat će i svoje troškove. U svojim kućanstvima trošit će više mesa, vina ili piva, naviknut će se da nose bolju odjeću, finije sukno, da im kuće budu opremljene boljim namještajem i probranim predmetima... Potražnja za mesom, vinom, vunom itd., budući da je intenzivnija nego obično, sigurno će povećati njihove cijene. Te više cijene navest će poljodjelce da obrade više zemlje, kao bi sljedeće godine imali više tih proizvoda. Ti će farmeri profitirati od tog povećanja cijena i njihove će obitelji povećati potrošnju, kao i sve ostale.” “Zbog svega toga, općenito ja smatram da povećanje količine novca u Državi uzrokuje odgovarajući rast potrošnje, koja postupno uzrokuje povećanje cijena.”

Gradovi8.indd 15

28.5.2007 10:54:26

16

Gradov i i b ogatstvo naro da

Premda dijelom zvuči starinski, to je razmišljanje sve prije nego zastarjelo. Cantillon je sebi postavio četiri krupna pitanja koja još od tog vremena, jednako kao i danas, muče ekonomiste: Što povećava gospodarsku aktivnost? Što uzrokuje rast cijena? Postoji li među njima veza? Ako postoji, kako ta veza funkcionira? Cantillonovi odgovori na ova pitanja potaknuli su nastanak ekonomske teorije koja uzroke gospodarskog razvitka pronalazi u potražnji (engl. demand-sided), podrazumijevajući da potražnja za robom i uslugama utire put ekspanziji i prosperitetu gospodarstva, dok ponuda koja zadovoljava potražnju slijedi za njom. Cantillon je pretpostavljao da i ulijevanje novca u privredu pojačava potražnju. Na stanoviti primitivni način, Cantillon je bio prvi keynesijanski ekonomist – gotovo točno dva stoljeća ispred svoga vremena. Pitanja obratna od Cantillonovih glase: Zašto se gospodarska aktivnost usporava? Zašto cijene padaju? Postoji li veza? Ako postoji, kako ona djeluje? Većina ekonomista koja se pitala isto što i Cantillon postavljala je sebi i obratna pitanja. Neki su, poput Marxa, i počinjali s drugim skupom pitanja. No, tijekom stoljeća bilo koja od dviju grupa pitanja implicirala je i drugu grupu, zbog činjenice da se najčešće (kasnije ćemo vidjeti što znači to “najčešće”) čini da razina cijena i stopa nezaposlenosti djeluju kao da sjede na klackalici, cijene na jednoj, a nezaposlenost na suprotnoj strani. U vrijeme gospodarske ekspanzije, poput razdoblja koje je proučavao Cantillon, cijene streme k povećanju, a nezaposlenost teži k smanjivanju. U razdobljima recesije i depresije, cijene pokazuju sklonost padanju, a nezaposlenost rastu. Cijene gore, nezaposlenost dolje; Cijene dolje, nezaposlenost gore. Stagflacija ne poštuje ta pravila budući da istodobno donosi i rast cijena i rast nezaposlenosti, pa njihovo predočavanje klackalicom postaje apsurdno. Da bismo opisali stagflaciju, trebali bismo zamisliti dasku klackalice, slomljenu u uporištu, kako se podiže istodobno na oba kraja, prkoseći zakonima mehanike i djelovanju sile gravitacije. Čini se da stagflacija, jednom kad se uvuče u gospodarstvo, djeluje unatoč povremenim kratkoročnim gibanjima kao na klackalici. Na primjer, stagflacija se u Sjedinjenim Državama prvi put počela statistički javljati 1967. i 1968. Nakon toga postepeno se pojačavala i

Gradovi8.indd 16

28.5.2007 10:54:26

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

17

u dobrim i u lošim razdobljima, oduzimajući zadovoljstvo dobrima, i čineći loša još gorima. Grubo govoreći, u svakom novom periodu procvata i širenja, nezaposlenost se odbijala spustiti na razinu iz prethodnog razdoblja ekspanzije. Tako je čvrsta stopa nezaposlenosti u zemlji, ona permanentna i neumoljiva razina, stalno pomalo rasla. A tijekom svake recesije nezaposlenost je pokazivala sklonost da bude ozbiljnija nego u prethodnoj krizi. Ukratko, poslije sredine 60-ih Amerika je ustrajno stvarala sve veći broj radnika za koje njezina ekonomija nije imala posla. Istodobno, inflacija se nije ponašala ništa manje čudno. U svakoj recesiji cijene su nastavljale rasti, umjesto da se smanjuju ili da ostaju iste. Brzina rasta gotovo da se nije smanjivala. Za svakoga oporavka stopa inflacije jurnula je uvis ranije nego nakon prethodne recesije, i također je pokazivala sklonost da raste brže no prije. Ispod kratkoročnih geganja gospodarstva, nezaposlenost i cijene uporno su rasli zajedno. Samo u nekim godinama stopa inflacije bila je 10 posto ili više, no kako se inflacija akumulira, tako su cijene od 1967. do 1983. narasle gotovo za 200 posto, i još su nastavile rasti u 1983., kada je nezaposlenost poprimila alarmantnih 10 posto, pa i više, uzmu li se u obzir oni koji su u traženju posla bili toliko obeshrabreni da su posve odustali. Visoka nezaposlenost i učestalost bankrota 1982. podsjetila je starije Amerikance na Veliku depresiju 30-ih godina. No za vrijeme Velike depresije nezaposlenost je rasla, a cijene su padale. U to je vrijeme dobro poznata klackalica djelovala. U 80-im godinama događalo se nešto posve novo, nešto bez presedana u povijesti nacionalne ekonomije do 1967. A Sjedinjene Države nisu bile jedina žrtva stagflacije. Velika Britanija bila je u stagflaciji još i dulje. Nekoliko godina nakon što se pojavila u SAD, stagflacija je osvanula i u Kanadi, a ušuljala se i u mnoga gospodarstva europskoga kontinenta. No čitav svijet nije bio zahvaćen stagflacijom, barem ne još tada; dok su se Sjedinjene Države borile sa stagflacijom, rast cijena u Švicarskoj i Japanu, na primjer, pokazivao je veselo lice koje je tako privlačilo Cantillona. Tamo gdje je stagflacija puštala korijenje, sve metode borbe vodile su samo do pogoršavanja nezaposlenosti, kao žrtve borbe protiv inflacije, ili do još veće inflacije kao žrtve borbe protiv nezaposlenosti.

Gradovi8.indd 17

28.5.2007 10:54:26

18

Gradov i i b ogatstvo naro da

U temeljima ove strašne nedoumice bila je strašna teoretska praznina. Koliko god preturali po knjigama ekonomskih teorija, u njima nećemo naći niti priznanje postojanja stagflacije, a kamo li objašnjenje što ona znači ili naputak kako se protiv nje treba boriti. Adam Smith, koji je objavljivao 45 godina nakon što je Cantillon predložio svoju teoriju ekspanzije utemeljene na potražnji, nije slijedio smjer Cantillonova razmišljanja. Smith je bio ekonomist ponude. To znači da je uzroke gospodarskog širenja vidio u bujanju proizvodnje i trgovine, pri čemu je rast potražnje bio usputna pojava i posljedica. Štoviše, za razliku od kasnijih ekonomista ponude, Smith nije povezivao rast cijena s padom nezaposlenosti i obrnuto, niti je o novcu razmišljao kao o sredstvu za suzbijanje ili poticanje proizvodnje. Opći rast cijena Smith je pripisivao isključivo sklonosti vladara da dodavanjem neplemenitih metala kvare kovanice, osobito u vrijeme kad su trebali financirati ratne pohode, ili naglom povećanju količine zlata i srebra raspoloživog za plaćanje. Tako je razotkrio pojavu na koju danas mislimo kad kažemo da inflaciju uzrokuju vlasti “štampanjem novca”. Smith je te “nominalne” promjene cijena smatrao površnima u odnosu na “stvarne” cijene dobara i usluga. Istinske cijene, kao i stvarno bogatstvo, on je povezivao s radom. Blagostanje, promatrano iz svih kutova i u svim svojim permutacijama, uključujući kapital, dolazi od muke i znoja, od čistoga rada koji se u njega ulaže, govorio je. Tako je rad, kao trošak svega, jedina stvarna cijena, “prava mjera razmjenjive vrijednosti robe”. Dakako, priznavao je Smith, novčana je vrijednost rada promjenjiva, ovisno o potrebama proizvođača i trgovaca za radnicima. Tamo gdje je stalna potražnja za radnicima velika, a nezaposlenost je mala, nadnice rastu unatoč nastojanjima poslodavaca da ih zadrže nisko. I obrnuto, gdje postoji višak radnika – visoka nezaposlenost – nadnice padaju. No Smith se trudio dokazati da to nije uzrok općega rasta cijena. Poskupljenja je smatrao nacionalnom pojavom, dok su promjene nadnica bile lokalne i s vlastitim uzrokom. Kao primjer navodio je visoke nadnice u Engleskoj, a niske u Škotskoj, premda su oba područja pripadala istoj državi, Ujedinjenom Kraljevstvu, i jednako su bila podložna općem rastu cijena.

Gradovi8.indd 18

28.5.2007 10:54:26

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

19

Zaključimo: Smith ne samo da nije ponudio objašnjenje za uzajamno djelovanje opće razine cijene i nezaposlenosti nego je tvrdio da veza među njima ne postoji. Unatoč tomu, dovoljno je smanjiti težinu Smithovu ustrajanju da je cijena rada lokalna pojava i dobili smo teoriju po kojoj inflaciju uzrokuje rast nadnica. Jer, ako je točno da svi troškovi proistječu iz troška rada, i ako je također istina, a sasvim sigurno jest, da nadnice teže k rastu kad se nezaposlenost smanjuje, tada se ovaj slijed razmišljanja čini teoretski moguć: prvo, velika potražnja za radnicima; zatim nadnice rastu; tako se svi troškovi povećavaju; dakle, sve cijene rastu. To se također čini, barem teoretski, vjerodostojnim objašnjenjem za suprotno kretanje drugog kraja klackalice: mala potreba za radnicima; nadnice padaju; troškovi se smanjuju; dakle, cijene padaju. Teorija utemeljena na radu ima privlačnu jednostavnost i vjerojatno je zbog toga stekla trajnu popularnost. No ona je previše jednostavna. Ostavlja previše toga neobjašnjeno. Najvažnije je da ne govori ništa o tome zašto bi potražnja za radnicima uopće trebala fluktuirati. To je središnji problem kojega su, od Cantillona nadalje, pokušavali riješiti svi ozbiljni teoretičari odnosa inflacije i nezaposlenosti. Ključan je dio koji nedostaje. Ako je potražnja za radnicima ona sila koja uzrokuje kretanje klackalice, tada smo suočeni sa silom koja dolazi ni otkuda. Osim ako i rastu ili padu potražnje za radnicima ne otkrijemo uzrok. Jednako kao i teorija utemeljena na nadnicama, ili ponekad povezane s njom, javljaju se i druge različite teorije kako rast troškova potiče inflaciju: troškovi rastu, cijene rastu, prema tome i nadnice moraju rasti, zato troškovi još više porastu, onda i cijene još više narastu, to izazove novi rast nadnica, i tako dalje. I premda se ovo čini uvjerljivim objašnjenjem zašto inflacija raste u obliku spirale, ono pati od iste kobne jednostavnosti kao i neukrašena teorija koja kreće od cijene rada. John Stuart Mill predložio je 1844. godine da je ključna sila koja pokreće klackalicu, uključujući i potražnju za radnicima, ekspanzija ili kontrakcija kredita koju proizvođačima odobravaju kreditori. Mill je bio ekonomist ponude. Njegove ideje o kreditima bile su komplementarne razmišljanjima Davida Ricarda u Engleskoj i Jeana Baptistea Sayja u Francuskoj, dvojice najutjecajnijih ekonomista s početka 19. stoljeća.

Gradovi8.indd 19

28.5.2007 10:54:27

20

Gradov i i b ogatstvo naro da

Ricardo i Say dokazivali su ne samo da proizvodnja prethodi gospodarskoj ekspanziji nego da ne postoji praktični limit sposobnosti naroda da se učinkovito koristi kapitalom. Mill je zagovarao tezu da rast bez dodatnog financiranja ima granicu. Ako se obrtni kapital koji stoji na raspolaganju poduzetnicima smanjuje, istaknuo je Mill, tada se i proizvodnja mora sažimati, reducirajući time i potražnju za radnicima i, posljedično, smanjujući potrošnju i općenito potražnju, skupa s cijenama. Ekspanzija kredita proizvođačima imala bi suprotan učinak. Mill je, poput Cantillona, a za razliku od Adama Smitha, naglašavao poticajan učinak povećanja novca u optjecaju (u obliku zajmova), no kako je bio ekonomist ponude, način poticanja do kojeg je došao bio je drukčiji od Cantillonova. Karla Marxa, čija su se djela o ekonomiji dijelom preklapala s Millovima, razbjesnili su radovi Ricarda i Sayja, kao i Milla, kad su posrijedi bile njihove ideje o kreditima. Kakvi šarlatani! Kakve bijedne kreature! Kakve li samo obmane šire! Marx je bio ekonomist potražnje... Potražnja, koju je definirao kao potrebe ljudi, u svojoj biti je beskonačna, tvrdio je, a gospodarske aktivnosti limitira upravo njezino bezrazložno ograničavanje. Sa svojim pričama o nepostojanju prirođenog limita korištenju kapitala, Ricardo i Say su sve shvatili naopako, baš kao i Mill. Nisu proizvođači ti kojima treba novac da bi širili gospodarske aktivnosti, nego je to narod. Nedostatak novca u rukama potrošača, i onih koji to žele biti, a ne u rukama proizvođača, sažima i potkopava gospodarstvo. A budući da profit dolazi iz prodajne cijene robe i usluga, dokazivao je Marx, radnici koji rade za plaću i koji proizvode ta dobra i usluge, ne mogu, u cjelini, kupiti sve što proizvedu. To neizbježno dovodi do prevelike proizvodnje, tvrdio je on, koju slijedi slom i cijena i zaposlenosti. Ugrađena nepodudarnost između nadnica i cijena, koja stvara jaz u potražnji, mislio je Marx, dovodi do povremenih cikličnih kriza nezaposlenosti i do sloma cijena, te neizbježno i brzo dovodi do nesavladive krize kapitalizma, nakon koje će doći socijalizam. Jaz u potražnji socijalizam će popuniti tako što će eliminirati privatno stjecanje profita. Marxovu tezu nije bilo lako braniti budući da profiti ne iščezavaju iz gospodarskog života, čega je i on sam bio potpuno svjestan. I profiti se dijelom troše na kupnju potrošnih dobara i usluga, osobito luksu-

Gradovi8.indd 20

28.5.2007 10:54:27

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

21

znih, kako je uočio. Dijelom se koriste i za nabavu kapitalnih dobara, poput strojeva, za kupnju brodova, za isušivanje i krčenje zemljišta, da ne nabrajamo dalje. Ulaganje profita jednako povećava potražnju kao što je povećava trošenje plaća. Zašto se onda uopće taj kobni jaz u potražnji pojavljuje? Problem je, kako je zaključio Marx, većinom bio u proporcijama, u odnosu dijela cijene koji je uziman za profit prema dijelu cijene koji je služio za isplatu nadnica. Marx je dokazivao da se kapital s vremenom neizostavno koncentrira u rukama sve manjeg broja ljudi i da monopolizacija kapitala omogućava kapitalistima da uzimaju sve veći dio zarade, a namještenicima prepuštaju sve manji. Radnici su u kapitalizmu zato osuđeni da budu sve jače eksploatirani i sve siromašniji. Prekomjerni profiti ne bi se koristili produktivno, kako bi Ricardo i Say htjeli da ljudi vjeruju; točnije, rekao je Marx, oni se i ne bi mogli koristiti učinkovito, uzme li se u obzir siromašenje kupaca, radnika. Iz mnogih razloga – nastanka novih poduzeća koji su činili protutežu okrupnjavanju starijih, političke akcije, mukotrpne, ali uspješne borbe sindikata, pritiska na rast nadnica u dobrim vremenima, koji je uočio Adam Smith – drama sve siromašnijih radnika u razvijenim kapitalističkim zemljama Europe i Amerike nije se rasplela kako je predviđao Marx. Unatoč tomu, zanemare li se načas njegovi zaključci kako i zašto nastaje manjak potražnje, već i sama Marxova zamisao o tom manjku vodi do elegantnog teoretskog objašnjenja klackalice cijena i nezaposlenosti. Ako je istina da praznina u potražnji pritišće cijene nadolje i povećava nezaposlenost, što zvuči kao razumna pretpostavka, onda i obrnuto mora biti također istinito (kao što je to bio dokazivao Cantillon): pojačana potražnja morala bi snižavati nezaposlenost i tiskati cijene naviše. Nadalje, ako neučinkovito korišten kapital može dovesti do jaza u potražnji, besposlen novac ne mora nužno pripadati samo nezajažljivim profiterima, kao što je to tvrdio Marx. Mogla bi to biti i štednja koju su prikupili radnici koji nisu osiromašili, a mogla bi to biti i štednja i namještenika i vlasnika tvrtki. S tim modifikacijama Marxova nauka dolazimo do keynesijanske teorije klackalice. John Maynard Keynes, najutjecajniji ekonomist 20. stoljeća, rasuđivao je da gospodarstva prolaze kroz razdoblja u kojima investicije slabe, pa čak postaju i neisplative, a štednja se unatoč tome nakuplja. Ljudi

Gradovi8.indd 21

28.5.2007 10:54:27

22

Gradov i i b ogatstvo naro da

se klone trošenja i preferiraju štednju, a ušteda ne potiče potražnju za kapitalnim i ostalim dobrima. Manjak potražnje vodi u smanjenu proizvodnju kapitalne opreme, u nezaposlenost, u smanjenu potražnju za potrošnim robama. Nezaposlenost se povećava, cijene padaju, smanjuje se i iščezava dobit, javljaju se bankroti, propada otplata dugova, gube se hipotekarni zalozi. I sama štednja iščezava u takvom slijedu događanja pa sustav gubi i životnu sposobnost da zaustavi i obrne propadanje. Keynes je, oblikujući svoju teoriju, pokušavao doprijeti do objašnjenja i uzroka Velike depresije iz 30-ih godina, nastojeći shvatiti kako se protiv nje može boriti i u budućnosti je spriječiti ili ublažiti. Obrazlagao je da bi nacionalna vlada mogla uskočiti u procijep povećavajući vlastita ulaganja iznad i preko onoga što prikuplja kroz poreze. Zato je preporučio financiranje kroz proračunski deficit, ne da bi vlast zadovoljila svoje potrebe (koji bi, prema Adamu Smithu, kao i prema teoriji štampanja novca, odmah prouzročili inflaciju), nego da bi se izašlo ususret potrebama gospodarstva. Ukratko, vlada bi mogla promišljeno ispraviti nedostatak potražnje, koji se nije u stanju sam popraviti. U dobrim vremenima, pojašnjavao je Keynes, vlasti bi se mogle vratiti uravnoteženom proračunu. Keynes je, dakako, vrlo dobro shvaćao da povećane potrebe zahtijevaju i ulaganje više kapitala kako bi se povećana potražnja zadovoljila. Kao ekonomist potražnje, međutim, on je smatrao da potražnja utire put, a ponuda je slijedi. To je jedan od razloga da su vlade, koje su prihvaćale keynesijansko financiranje deficitom, bile sklone programima trošenja i shemama prelijevanja dohotka, koji su novac stavljali u ruke potrošača. Keynesovi sljedbenici, među kojima su neki u svoje vrijeme postali savjetnici predsjednicima i premijerima, a mnogi su posvuda po zapadnom svijetu postali državni namještenici, nastojali su upotrebljavati keynesijanske fiskalne alate odgovorno i precizno, koliko je to moguće u političkoj žurbi. Željeli su održati nisku razinu nezaposlenosti, a pritom izbjeći pretjeranu potražnju – da previše novca trči za premalo robe – što bi dovelo do inflatornog rasta cijena. Cilj im je bio, ukratko, držati klackalicu u ravnoteži. Ta se strategija njima činila tako jasnom, konstruktivnom i ispravnom, da su keynesijanci uglavnom razmišljali kako će razraditi taktiku: upravljanje porezima, upravljanje kamatom, veličinom i prirodom

Gradovi8.indd 22

28.5.2007 10:54:27

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

23

državnih programa potrošnje, sastavljanje nacionalnih budžeta, izbor načina financiranja proračuna te dobro tempiranje bilo koje odabrane intervencije. Tako su se keynesijanci usredotočili na stvaranje znanosti fiskalnih intervencija – prave znanosti, poput kemije ili fizike, u kojima svatko može biti siguran da će precizni i mjerljivi zahvati dovesti do predvidljivih i mjerljivih rezultata. Do 1960-ih keynesijancima se činilo da u rukama drže instrumente koji su istodobno i vodič za intervenciju, i tablica za predviđanje učinaka. Ti instrumenti postali su poznati kao Phillipsove krivulje, u znak priznanja njihovu izumitelju A. W. H. Phillipsu, inženjeru elektrotehnike s Novoga Zelanda, koji je postao student, a kasnije i profesor na Londonskoj visokoj školi ekonomije. Kao student ekonomije, u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Phillips je naučio izrađivati ekonomske modele, kao što su to tada činili svi ozbiljni studenti ekonomije, a čine to i danas. Modeli su vježbe na papiru – danas u obliku kompjutorskih ispisa – koje bi trebale matematički pokazati kako se neko gospodarstvo ponaša ako se njegove različite varijable promijene. Ili ne promijene. Proučavajući Keynesovo glavno djelo, “Opću teoriju zaposlenosti, kamate i novca”, Phillips je izradio matematički model keynesijanske ekonomije i zapanjio se kako on jako nalikuje opisu nekog hidrauličnog stroja. Prionuo je poslu i načinio stvarni model od cijevi, pumpi i ventila. Kad bi se u jednom dijelu stroja povećao pritisak, otvarao bi se niz ventila na drugom kraju. Phillipsova je igračka na britanskim, američkim i australskim sveučilištima kao nastavno sredstvo postigla stanoviti uspjeh (kupila ju je i kompanija Ford), no Phillips je proizvodnju povjerio jednoj britanskoj tvornici plastike, a sam se vratio matematičkoj analizi. Velika Britanija je sjajan izvor podataka, a među arhivskim blagom koje su istraživači 40-ih i 50-ih godina iskopavali i sastavljali bila je i tablica promjena cijena u Engleskoj od 1858. do 1914., kao i tablica kretanja proizvodnje. Uspoređujući 1954. te dvije tablice, Phillips je otkrio da je proizvodnja rasla u vrijeme kad su rasle i cijene, a smanjivala se kad su i cijene padale. Bila je to dobro poznata vaga. No Phillips je taj odnos razradio korak dalje. Pomake klackalice kvantificirao je otkrivajući precizno – u

Gradovi8.indd 23

28.5.2007 10:54:28

24

Gradov i i b ogatstvo naro da

postotcima rasta ili pada cijena i proizvodnje – na kojoj visini su krajevi klackalice stajali svake godine i uspoređivao stope postotnih promjena. Otkrio je da stalno iznova stanovita stopa promjene na jednom kraju poluge odgovara određenoj stopi promjene na drugom kraju. Nekoliko godina kasnije na isti je način usporedio stope nezaposlenosti među britanskim radništvom organiziranim u sindikate tijekom prve polovice 20. stoljeća i stope promjene plaća članova sindikata u istom razdoblju. U 1958. sažeo je svoje pronalaske na grafikonu (koji više liči na položenu crtu nego na krivulju). Grafikon ili krivulja, činilo se, pokazuje da je svakoj stopi povećanja plaća precizno pridružena određena stopa nezaposlenosti. Phillips je sam zanijekao da njegova krivulja donosi teoriju inflacije. U vrijeme kad je izradio graf vjerovao je da njegovo otkriće u najboljem slučaju razrađuje nešto što već svi ionako znaju. No ekonomisti, koji su od upravljanja kaotičnim, tajanstvenim, nepredvidivim ponašanjem stvarnoga svijeta željeli načiniti znanost, prigrlili su krivulju s bezgraničnim profesionalnim povjerenjem i radošću. Određena stopa inflacije, činilo se, korespondira s određenom stopom nezaposlenosti. To se logično moglo uzeti i kao naputak vladama: ako hoće u svojoj zemlji postići određenu promjenu stope nezaposlenosti, najvjerojatnije sniziti je, novu željenu stopu mogu dosegnuti tako da unaprijed aranžiraju zadanu stopu inflacije. To se može postići poreznom intervencijom, odnosno poigravanjem s poreznim i kamatnim stopama, te programima ulaganja. I obratno, ako bi vlada htjela postići određenu stopu inflacije, najvjerojatnije nižu, i to može postići fiskalnim manipulacijama. Cijena izražena u broju radnih mjesta bila bi predvidiva i moglo bi se ocijeniti je li prihvatljiva ili ne, te da li je upravo ona planirana. Vrlo brzo ekonomisti su posvuda crtali i razrađivali svoje vlastite Phillipsove krivulje, a na ekonomskim fakultetima širom zapadnoga svijeta studente su podučavali kako će ih konstruirati i upotrebljavati. Prvi grafikon koji je prikazivao podatke za Sjedinjene Države izrađen je 1960., a jedan od njegova dva autora bio je Paul A. Samuelson, vodeći američki autor ekonomskih udžbenika i kasnije dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. U Americi se smatralo da stopa nezaposlenosti između tri i četiri posto predstavlja punu zaposlenost, budući da tu malu skupinu čine

Gradovi8.indd 24

28.5.2007 10:54:28

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

25

osobe koje mijenjaju posao ili upravo, po prvi put, ulaze na tržište rada. U Švicarskoj se punom zaposlenošću smatrala stopa od jedan ili manje posto: različite nacionalne običaje ili očekivanja te vrste trebalo je uzeti u obzir prilikom izrade Phillipsovih krivulja specifičnih za svaku zemlju. U SAD je cilj bio zadržati nezaposlenost na razini od, ili ispod, četiri posto. Povijesno gledano, činilo se da je toj stopi pridružena inflacija manja od tri posto na godinu. Upravo su to bile veličine koje su se tražile da bi vaga stajala u ravnotežnom položaju. U 1964. nezaposlenost je previše skočila, na 5,2 posto. Čemu briga? Inflacija je dosegnula 1,3 posto, što se moglo smatrati preniskim. Trebalo je samo dovesti klackalicu u bolju ravnotežu mjerama za koje se moglo računati da će za malo povisiti inflaciju. Bilo je to upravo ono fino podešavanje koje je navelo predsjednike Kennedyja i Johnsona da zamisle kao zemlja ulazi u novo razdoblje u kojem su poslovni ciklusi demistificirani i u kojem ne treba strahovati od bilo koje stope. No do 1967. inflacija baš i nije donosila dovoljno smanjivanje nezaposlenosti i od tog trenutka nadalje postajalo je sve jasnije da te dvije pojave uopće nisu obrnuto proporcionalne. Nagovještaj neposlušnog ponašanja gospodarstva i Phillipsovih krivulja u prvom je trenutku odbačen kao privremeno odstupanje od pravila, a svakih nekoliko godina ekonomisti su se hvatali za novu slamku različitih izvanrednih okolnosti zbog kojih su se odstupanja pojavila. Omiljeno objašnjenje najprije je bilo nedovoljna naplata poreza za financiranje rata u Vijetnamu, a kasnije rast cijene nafte. No već 1971. rijetki su keynesijanci počeli sumnjati da je njihova vjera u krivulje promašena. Do 1975., kad je nezaposlenost u Sjedinjenim Državama dosegnula 8,5 posto, a inflacija stajala na 9,1 posto, većina keynesijanaca, uključujući Samuelsona, morala je zaključiti da su krivulje mačak u vreći, premda nisu znali zašto. Napuštanje krivulja teško je palo keynesijanskim ekonomistima. Gubitak koji su pretrpjeli bio je veći od obična gubitka vjere u tehniku i instrumente: izgubili su pouzdanje u samu keynesijansku ekonomiju. Ako njezini naputci nisu polučivali ono za što je teorija tvrdila da bi morali, trebalo je posumnjati da se teoriji potkrala fundamentalna pogreška, ili je trebalo posumnjati da ekonomisti, koji su teoriju pokušavali pretočiti u praksu, nisu teoriju dobro razumjeli.

Gradovi8.indd 25

28.5.2007 10:54:28

26

Gradov i i b ogatstvo naro da

I dok su se keynesijanci pali kao žrtve stagflacije, zbunjenosti i sporenja što je uopće Keynes htio reći, u prvi plan izbili su monetaristi. Monetaristi su ekonomisti ponude. Pravi temelj njihova nauka nalazi se ponajviše u teoriji uzroka Velike depresije Irvinga Fishera, profesora ekonomije na sveučilištu Yale, premda su monetaristi postali poznati pod kolokvijalnim nazivom Čikaška škola, budući da su Fisherove ideje bile uvelike razrađene i dalje razvijene na Sveučilištu Chicaga pod vodstvom Miltona Fridmana, koji je, kao i Samuelson, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Osnovna Fisherova ideja bila je ista ona koju je promicao John Stuart Mill gotovo stoljeće ranije i koju su potom bili preuzeli američki pučki i populistički ekonomski teoretičari i politički pokreti poput War Geenback Labor Party, utemeljene nakon civilnog rata, te Social Credita iz razdoblja depresije. Fisher je dokazivao da se uzrok Velike depresije skrivao u drastičnom sažimanju kredita do kojeg je došlo zbog panike među bankarima, koji su se, vrlo opravdano, prestrašili za solventnost svojih banaka. Strah i njegove posljedice Fisher je pripisao činjenici da je bankama dopušteno da, posve legalno, odobravaju kredite u iznosu višestruko većem od njihova kapitala, odnosno nekoliko puta višem nego što iznose njihove pričuve u novcu i drugoj imovini, i koje, u krajnjem slučaju, podupiru državni vrijednosni papiri. Depresija se mogla prevladati, obrazlagao je Fisher, ekspanzijom kredita proizvođačima, a način za sprečavanje sličnih slomova u budućnosti bio bi da se stabilizira volumen bankovnih kredita, da se spriječe njegove divlje oscilacije. Da bi se to postiglo, Fischer je predložio da vlada preuzme punu odgovornost za izdavanje svog novca potrebnog nacionalnom gospodarstvu, umjesto da se oslanja na banke, da one kreiraju novac pozajmljujući ga povrh iznosa svojih rezervi. Od banaka bi se tražilo, razmišljao je dalje Fisher, da za sve zajmove drže pričuve u punom iznosu, i to u obveznicama za koje bi jamčila vlada. U jednu ruku, to bi bankarima onemogućilo da napuhuju kredite preko iznosa koji bi odobrila vlada; u drugu ruku, sigurnost koju bi im pružale stopostotne pričuve učinila bi nepotrebnim da u strahu sažimaju kredite, a ne bi imali ni razloga da to čine iz hira. Jer, ako kredite ne bi odobravali u punom iznosu pričuva, ostali bi bez zarade.

Gradovi8.indd 26

28.5.2007 10:54:29

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

27

Ako bi potražnja za zajmovima bila mala, niža kamata djelovala bi kao automatski korektiv; ako bi potražnja bila velika, odgovor bi bio u povećanju kamata. Kamata, ili cijena novca, kretala bi se tako u skladu sa zakonom ponude i potražnje, ali ne i ukupna masa kredita. Fisher je nadalje predložio da vlada treba preuzeti odgovornost za postepeno i postojano povećanje količine novca u optjecaju u zemlji, u unaprijed zadanom postotku izračunatom da održi ravnomjeran rast proizvodnje, ali ne više od toga, da bi se postigla stabilnost cijena i izbjegla inflacija. Fisher je raspolagao uvjerljivim statističkim podacima koji su podupirali njegove argumente; u dobrim, jednako kao i u lošim vremenima, bruto domaći proizvod Sjedinjenih Država bio je oko tri puta veći od ukupne količine novca u optjecaju, uvećane za neoročene depozite u bankama (novac na tekućim i poslovnim računima). Budući da depoziti izravno ili neizravno vuku trag od kredita, Fisher je rekao kako brojke dokazuju da ukupni volumen zajmova određuje obujam gospodarske aktivnosti, uključujući stopu nezaposlenosti. Za razliku od Keynesovih naputaka, Fisherovi nisu bili prihvaćeni ni u Americi ni drugdje. Unatoč tomu, pod Friedmanovim vodstvom monetarizam je ostao živ kao intelektualna sila. Iz mnogih tehničkih razloga teško je točno definirati što je to “novac”, i to je od Fisherova doba postajao sve veći problem. Za suvremene monetariste, kao i za Fishera, novac su valuta i čekovi koji se aktivno koriste u komercijalnim transakcijama. No statističko razdvajanje tog M-1 monetarnog agregata, kako se danas naziva, od štednih depozita i ostalih oblika novca, postaje tajanstvena specijalnost. Ona je od najveće važnosti za monetariste, budući da jezgra njihove teorije ostaje uputnost stalnog i ravnomjernog povećavanja količine novca. “Kad novac i proizvodnja rastu istim tempom, potražnja i ponuda ostaju u ravnoteži, i cijene su u prosjeku stabilne”, sabrao je 1981. jedan monetarist. Povremeno, iscjeliteljsko ubrizgavanje novca u gospodarstvo, koje je preporučivao Keynes, za monetariste je anatema. Nakon što je stagflacija diskreditirala keynesijanizam, vlade Velike Britanije, Sjedinjenih Država, Čilea i mnogih drugih država obratile su se za savjet monetaristima. Oni su bili pripravni. Budući da je stagflacija bila dvoglava aždaja, i melem koji su preporučili imao je dvije oš-

Gradovi8.indd 27

28.5.2007 10:54:29

28

Gradov i i b ogatstvo naro da

trice. Da bi se suzbila inflacija, prepisali su stiskanje novčane politike (više kamatne stope) i smanjivanje javne potrošnje, osobito potrošnje koja je trebala potaknuti potražnju, za razliku od potrošnje koja je poticala razvoj proizvodnje. Za rješavanje problema nezaposlenosti, kojoj su uzrok pronalazili u nedovoljnom investiranju u proizvodnju, monetaristi su zagovarali snižavanje poreznih stopa. Smisao toga bio je u oslobađanju sredstava za privatne investicije, kao i jačanja poticaja za investiranje, tako što će porez odnositi manji dio dobitka. Budući da su niži porezi trebali potaknuti proizvodnju i zapošljavanje, pretpostavljalo se da će oni u javnu blagajnu donijeti više novaca nego viši porezi; još jedna krivulja, Lafferova, sugerirala je da taj napor ne može biti uzaludan. Ali, avaj! Kad su ti naputci bili iskušani u praksi, visoka kamata na novčanu emisiju učinila je poduzetnicima posuđivanje neisplativim i mnoge je otjerala u bankrot ili je tome znatno pomogla. A dok se u stvarnosti proizvodnja urušavala, a nezaposlenost letjela u visine, snižene porezne stope nisu mogle dati željeni prihod pa su služile jedino tome da povećaju proračunske manjkove. Ukratko, mjere sačinjene za borbu protiv inflacije pokazale su se katastrofalnima za proizvođače i njihovu radnu snagu, dok su mjere zamišljene da pomognu poduzetnicima povećavale rupu u državnoj blagajni. Dvoglava aždaja jednako je neumoljivo sasjekla monetarističke recepte kao što je potkopala keynesijanske. Na ovom mjestu čitatelj bi mogao zaključiti da su vladari marksističkih gospodarstava imali puno razloga za likovanje nad promašajima kapitalističke teorije. Ali ni oni nisu imali razloga za slavlje. Stagflacija je uništavala i njih. Bila je zaklonjena pretrpavanjem poduzeća radnicima koji su bili čisti višak i subvencioniranjem cijena koje su s vremena na vrijeme morale popustiti pod pritiskom inflacije. Štoviše, mnoge marksističke zemlje postale su teško ovisne o američkim, japanskim i zapadnoeuropskim izvorima kapitala koji same nisu stvarale i koji, kako je vrijeme prolazilo, sve očiglednije nisu bile u stanju vraćati. Nije čudo da teorije kojih sam se dotaknula nisu dale primjeren odgovor na stagflaciju. Umjesto da objasne otkud ona dolazi i što se protiv nje može poduzeti, od samog početka one su tvrdile da stagflacija uopće ne može postojati!

Gradovi8.indd 28

28.5.2007 10:54:29

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

29

Gledajući unatrag sve do Cantillonova vremena, vidimo da je upravo to bila poruka. Rastuće cijene o kojima je Cantillon govorio bile su neraskidivo povezane s povećanjem gospodarske aktivnosti (smanjivanjem nezaposlenosti) o kojoj je također govorio. Raskine li se ta veza, slijed njegova zaključivanja se raspada. Isto se događa s teorijom nadnica. Prekine li se veza između rastućih cijena i niskih stopa nezaposlenosti, ne ostaje ništa. Isto je s Millovim idejama o učincima kreditiranja, kao i s idejama kasnijih monetarista. Krediti proizvođačima, bez obzira da li se smanjuju ili povećavaju, ne dopuštaju stagflaciju budući da pokreću klackalicu. Prekine li se vaga, od tog rezoniranja ne ostaje ništa. Marx, koji je pretpostavljao da nema ničeg zajedničkog s ekonomistima ponude svoga doba, zapravo je s njima dijelio sljedeće: i njegova je teorija također isključila mogućnost postojanja stagflacije. Prevelika proizvodnja naposljetku dovodi istodobno do nezaposlenosti i snižavanja cijena, dokazivao je Marx svaki put iznova. Ukloni li se ta dvostruka posljedica iz Marxova zaključivanja, i njegova se logika raspada. No i kad se ostavi na miru, stagflacija ne može postojati. Stagflaciji nema mjesta ni u keynesijanskoj analizi: ona je nemoguća, kako to zavodljivo sugeriraju Phillipsove krivulje. Kad se želimo prosvijetliti glede stagflacije, ekonomske ćemo teorije uzaludno prekopavati. Arthur M. Okun, stručnjak za Phillipsove krivulje i koji je predsjedniku Lyndonu Johnsonu služio kao ekonomski savjetnik, bio je među prvim keynesijancima koji su počeli sumnjati u Keynesovu znanost. Nakon što se stagflacija pojavila, napola ozbiljno, a napola podrugljivo, Okun je predložio da se stope nezaposlenosti i inflacije objedine u jedan pokazatelj stagflacije, “indeks gospodarske neugode” (engl. economic discomfort index). Bilo je to analogno “nepovoljnim biometeorološkim prilikama” o kojima izvješćuju vremenski prognostičari, slično “indeksu vremenske neugode”, koji u jedan pokazatelj zbraja podatke o vlažnosti zraka i temperature, kako bi pomogao ljudima da bolje razumiju zašto se u tmurnim ljetnim danima osjećaju tako loše. Okun je isticao dvije stvari. Prvo, stagflacija je ekonomski neugodna, rekao je, bez obzira kako je analitički raščlanjivali. To znači da neugoda, na primjer, pri inflaciji od 10 posto i nezaposlenosti od 6 posto neće biti ništa manja ako se inflacija smanji na 5, a nezaposlenost poveća na 11 posto: u oba slučaja spojeni pokazatelji daju neugodnih 16 bodova.

Gradovi8.indd 29

28.5.2007 10:54:29

30

Gradov i i b ogatstvo naro da

U stvarnosti, smatrao je Okun, komponenta nezaposlenosti doprinosi neugodi više nego komponenta inflacije, no poboljšavanje jednog pokazatelja na uštrb drugoga je uzaludno. Drugo na što je Okun ukazivao bilo je političke prirode. Bez obzira kako se indeks gospodarske neugode raščlanjivao, visoka stopa stagflacije dovodi demokratske vlade u ozbiljne probleme pred njihovim biračima. Okunova pronicljiva analogija zabavila je ekonomiste, ali oni je nisu shvatili ozbiljno. Zbrajanje krušaka i jabuka možda može poslužiti za političke ciljeve, no ekonomisti su pretpostavili da ekonomskoj analizi bolje služi njihovo odvajanje. Međutim, pretpostavimo da Okunovu analogiju još malo produbimo. Meteorolozi izvješćuju o indeksu neugode, umjesto da se zadovolje samo iznošenjem njegovih odvojenih komponenti, jer žele bolje prikazati stanje vremena. Jednako tako možemo stagflaciju smatrati koherentnim stanjem gospodarstva samim po sebi, stanjem kad je sve skupo i nema posla. Razmislimo li malo o tome, smjesta ćemo shvatiti da to stanje nije ni nenormalno niti bez presedana. Prije će biti da su to normalne i uobičajene okolnosti koje možemo naći širom svijeta u siromašnim i zaostalim zemljama. Ta je situacija nenormalna samo u gospodarstvima koja se razvijaju i šire, ili su to postizavala u nedavnoj prošlosti. To su ujedno i ekonomije koje su odnjegovale, kao i toliko toga drugoga, ekonomske učenjake i mislioce, od Cantillona sve do Miltona Friedmana i Arthura Okuna. Nerijetko propuštamo uočiti koliko su cijene u siromašnim, zaostalim, dugo godina stagnantnim ekonomijama silovito inflatorne budući da nama te cijene izgledaju niske. Kad sam 1974. posjetila Portugal, cijene na ribarnici u Lisabonu, cijene zidnih pločica u trgovini građevnim materijalom, autobusne karte, ručka u restoranu (osim u restoranima namijenjenim turistima), činile su mi se bagatelnima. No Portugalcima su te cijene bile visoke. Oprema za dom i sitan luksuz za kućanstvo, koji su ljudi osrednjih mogućnosti u Sjedinjenim Državama i Kanadi uzimali zdravo za gotovo, bili su u Portugalu nedohvatni svima osim rijetkim bogatunima. Posao – ne dobar posao, nego bilo kakav posao – bilo je većini Portugalaca vrlo teško naći, a to nije bilo neko izvanredno ili povremeno

Gradovi8.indd 30

28.5.2007 10:54:30

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

31

stanje. Bila je to redovna situacija. Zato su mnogi Portugalci desetljećima i generacijama emigrirali iz svoje zemlje. Ukratko, stanje skupoće i visoke nezaposlenosti bilo je tamo uobičajeno. No Portugalcu prosječnih platežnih mogućnosti, koji bi nekako uspio skucati novac za put u Madras, tamošnje bi se cijene činile bagatelnima; Indijcima, međutim, one nipošto nisu bile bagatelne. Stanje visokih cijena i rijetkih mogućnosti za zapošljavanje bilo je u Indiji još gore nego u Portugalu, ali uobičajeno. Kad je Adam Smith upozoravao na višak radne snage u Škotskoj i istodobno zabilježio da u Škotskoj vlada skupoća, zapravo je uočio da je u Škotskoj stagflacija normalna pojava. Stagflacija ni u Sjedinjenim Državama nije bez presedana ili neuobičajena, kako bismo mogli pretpostaviti. Dovoljno je baciti pogled na gospodarski život u siromašnim zabačenim krajevima raštrkanima po Appalachianskom gorju, ili na život u nekim drugim siromašnim i nerazvijenim džepovima po zemlji, da bi se shvatilo da su visoke cijene i mršave mogućnosti zapošljavanja na tim mjestima već dugo redovna pojava. U siromašnim dijelovima Kanade kao što je Brunswick cijene trajno i neobuzdano premašuju mogućnosti stanovništva, a permanentno je visoka i nezaposlenost. Tek nedavno počele su te dvije napasti pritiskati čitavu zemlju shvaćenu kao statistička cjelina. To je ono što je abnormalno u Kanadi, baš kao i u Sjedinjenim Državama. U Velikoj Britaniji cijene se Englezima čine katastrofalno visokima, onima koji rade jednako kao i onima koje netko drugi uzdržava. No za posjetitelje iz trenutno razvijenijih gospodarstava s druge strane Kanala, odmor i šoping u Britaniji činio se jeftinim, baš kao što se meni jefinim činio Portugal. Pokušajmo taj fenomen sagledati i iz drugog kuta: engleski pisac i prevoditelj koji je živio u Nizozemskoj žalio se da, kad o složenoj političkoj situaciji u Nizozemskoj napiše članak za londonske novine, dobije honorar od 95 florina, dok mu puno manje zahtjevan članak na nizozemskom, “napisan za nizozemske novine s nakladom upola manjom od londonskih novina, donese 225 florina”. Da je Adam Smith tada još bio živ, mogao bi usporediti Englesku i Nizozemsku, baš kao što je uspoređivao Englesku i Škotsku, samo što bi u toj usporedbi sada Engleska bila na mjestu Škotske.

Gradovi8.indd 31

28.5.2007 10:54:30

32

Gradov i i b ogatstvo naro da

U nedavnoj prošlosti promatrač je mogao ustanoviti da su u siromašnim džepovima Sjedinjenih Država samo rijetka domaćinstva mogla priskrbiti kuću koja je u zemlji u cjelini imala najčešću, srednju cijenu. No, u zemlji promatranoj kao statistička cjelina, domaćinstvo s dohotkom blizu mediana moglo si je priuštiti kuću po srednjoj cijeni, i to je razlog zašto je Amerika, u cijelosti, bila zemlja kućevlasnika. Međutim, do 1981. srednja cijena kuća zahtijevala je dohodak kojim se moglo pohvaliti samo 10 posto svih obitelji. Prilike normalne samo u siromašnim dijelovima zemlje, postale su normalne u čitavoj državi. Postoji razlika između biti terminalno bolestan i biti mrtav, kao što postoji između stagflacije koja se tek javlja i dugotrajne, naizgled permanentne stagflacije. Zbilja krepano gospodarstvo već je zapalo u tako drastično i ukorijenjeno stanje visokih cijena i visoke nezaposlenosti da je proces dospjevanja dotle gotov i posve okončan. Ekonomija u kojoj su cijene i nezaposlenost tek počeli zajednički rast još nije mrtva; no sasvim sigurno će biti, ne poduzme li se ništa da se taj proces zaokrene. Ne vidim drugi način za razumijevanje stagflacije osim kao normalne posljedice ekonomske stagnacije, jednako kao što su zaostalost i niska produktivnost ostale normalne konzekvence stagnacije. Ako sam u pravu, pojava stagflacije u nekadašnjim gospodarstvima u razvoju i širenju zapanjujuća je u svojim implikacijama i zloslutnosti. Nije posrijedi samo to da se inflacija dovede pod kontrolu skupa s ublažavanjem nezaposlenosti svladavanjem inflacije, ili obrnuto. To je stanje samo po sebi, autonoman proces klizanja u potpunu ekonomsku propast. U posljednje vrijeme neki monetaristi pokušali su objasniti razočaravajuće učinke svojih melema proglašavajući da postoji “visoka prirodna stopa nezaposlenosti”. Ako neko gospodarstvo razvije visoku prirodnu stopu, zaključivali su oni, i ako je potom stopa potisnuta ispod te prirodne, nezaposlenost još uvijek može ostati visoka, i opet je prati inflacija kao posljedica toga da je nezaposlenost “neprirodno” smanjena. To mučno nastojanje da se dokaže da vaga još djeluje, može samo odražavati visoke prirodne aspiracije teoretičara da spase svoje teorije, ali je i način da se kaže da se nešto dogodilo krivoga što teorije nisu uzele u obzir. Promatrajući gospodarsko propadanje Britanije Keynes mračno je komentirao da ekonomija vjerojatno može razviti neke strukturalne probleme koji nisu dohvatni njegovoj terapiji - drugim ri-

Gradovi8.indd 32

28.5.2007 10:54:30

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e

33

ječima, stvari mogu krenuti pogrešnim putem, za što njegove teorije ne mogu biti odgovorne. Rasprava o strukturalnim nedostacima ili trajno visokim stopama nezaposlenosti samo nas vraća drugim putem na zagonetku različitih učinaka Marshallova plana pomoći u različitim ekonomijama i na promašaje tako brojnih, pomno obrazloženih i obilato financiranih razvojnih shema. Mi jednostavno ne razumijemo kako se katalizira razvitak u zaostalim ekonomijama, i ne znamo kako spriječiti razvijena gospodarstva da se i sama ne otkližu u nerazvijenost. To su dva lica iste misterije. No jedno shvaćamo, budući da nam je razvoj događaja time natrljao nos: bilo bi brzopleto pretpostaviti da makroekonomija kakva postoji danas sadrži korisne naputke. Nekoliko stoljeća dubokog, ingenioznog razmišljanja, o tome kako se ponuda i potražnja naganjaju u krug jedna drugoj grizući rep, nije nam otkrilo gotovo ništa o tome kako blagostanje nastaje i propada. Moramo pronaći realističnije i plodonosnije pravce promatranja i razmišljanja od onih koje smo do sada koristili. Biranje među različitim postojećim školama mišljenja je uzaludno. Moramo se osloniti na vlastite snage.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Stagflaciju možemo smatrati koherentnim stanjem gospodarstva samim po sebi, stanjem kad je sve skupo i nema posla. • Teorije velikih ekonomista pokazuju da ne razumijemo kako se katalizira razvitak u zaostalim ekonomijama. • Makroekonomija kakva postoji danas ne sadrži korisne naputke jer ne otkriva gotovo ništa o tome kako blagostanje nastaje i propada.

Gradovi8.indd 33

28.5.2007 10:54:30

34

Gradovi8.indd 34

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:54:31

Pov r at a k u s t v ar no s t

35

DRUGO POGLAVLJE

POVRATAK U STVARNOST Narodi nisu ekonomske cjeline • Jedinstvena povijest gradića Bardoua kao primjera pasivne ekonomije • Sljepilo za svakodnevnu, običnu stvarnost • Gorki opis sahrane u Okrugu Pickens • Gradovi koji nadomještaju uvoz • Funkcije gradskih ekonomija • Pet specifičnih oblika rasta • Nesretne posljedice zaokupljenosti nacionalnim gospodarstvima

K

ad neki tehnološki pothvat, poput projektiranja mašine ili gradnje kuće, zapadne u poteškoće, primjerena reakcija mogla bi biti “vratiti se za crtaći stol”. To znači da bi pothvat u biti, po svojoj koncepciji, mogao biti dobar, ali mu nedostaje pažljivija razrada. Tako su također reagirali ekonomisti i vlade kad su se njihova ekonomska očekivanja urušila. Stalno su se iznova vraćali na ono za što su mislili da već znaju, pokušavajući svoje alate iskoristiti na bolji način, miješajući iste stare koncepte u nove kombinacije i permutacije, propuštajući ih kroz računala i zakonodavni proces. Suočeni, međutim, s toliko neugodnih iznenađenja koja su iskrsnula u toliko različitih okolnosti i pod tako brojnim različitim režimima, morali bismo posumnjati da su pogrešne i neke temeljne pretpostavke, najvjerojatnije one koje se u tolikoj mjeri uzimaju zdravo za gotovo da su izbjegle skepticizmu i otkrivanju. Makroekonomska teorija doista sadrži jednu takvu pretpostavku: to je zamisao da su nacionalne ekonomije cjeline istaknute i korisne za razumijevanje kako ekonomski život funkcionira i kakve bi mogle biti njegove strukture. Drugim riječima, da upravo nacionalne ekonomije, a ne neki drugi entiteti, osiguravaju temeljne podatke za makroekonomsku analizu. Ta pretpostavka stara je oko četiri stoljeća i stiže nam iz starih merkantilističkih ekonomista zaokupljenih sukobima europskih sila oko

Gradovi8.indd 35

28.5.2007 10:54:31

36

Gradov i i b ogatstvo naro da

trgovine i prirodnog blaga u razdoblju u kojem su Portugalci, Španjolci, Francuzi, Englezi i Nizozemci otkrivali i osvajali Novi svijet, kopna i mora koja su ležala uzduž trgovačkih ruta oko Afrike do Indije i dalje. Rani merkantilisti pretpostavljali su da je rivalitet naroda, koji se pred njima razvijao, upravo onaj pravi ključ za razumijevanje toga što je bogatstvo i kako ono nastaje, kako se održava, a kako gubi. Prema teorijama koje su zagovarali, bogatstvo je bilo sadržano u zlatu, a zlato se gomila kad neka zemlja i narod uspijevaju prodati više robe nego što je kupuju (otud tom razmišljanju i naziv merkantilizam), a u tom procesu povećava se nacionalno bogatstvo. Naravno, čim se bogatstvo tako definira, nacionalna gospodarstva automatski postaju istaknute jedinice ekonomskog života. No sama je zamisao tautologija, ponavljanje druge ideje, u ovom slučaju predodžbe o nacionalnom blagu. Cantillonovo razmišljanje predstavljalo je rani pokušaj prevladavanja ovog pojednostavljenog izjednačavanja bogatstva sa zlatom, no njegovu vezu s merkantilističkom misli možemo vidjeti i u ulomku koji sam prije citirala, “ako povećanje količine novca u optjecaju dolazi iz rudnika zlata i srebra u državi...” Kako već i treba, Adam Smith, u svojem velikom djelu iz 1776. “Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda” (An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations) redefinirao je bogatstvo kao proizvodnju (ponudu) za potrebe potrošnje (potražnje), a izvorišta mu nije tražio u rudnicima zlata i srebra, nego u kapitalu i radnoj snazi, jednako kao i u domaćoj i međunarodnoj ili imperijalnoj trgovini. Smith je doveo u pitanje i odbacio mnoge ranije prihvaćene zamisli i u svakoj temi koju je razmatrao, bez obzira da li je odbacivao, prihvaćao ili otkrivao nove spoznaje, pomno nas vodi kroz svoja zapažanja i zaključke. No Smith je propustio dovesti u pitanje sve ono što je do njega došlo kao gotova stvar. Na primjer, bez komentara prihvatio je merkantilističku tautologiju da su narodi sveobuhvatni entiteti dovoljni za razumijevanje gospodarskog života. Prema onome što se može zaključiti iz njegova pisanja, on se o tom pitanju nije dvoumio, nego ga je u toj mjeri uzeo zdravo za gotovo da ga je koristio kao polaznu točku. To nije izričito istaknuto samo u naslovu njegova djela, nego i u prvoj rečenici: Godišnji radni napor svakog naroda je fond koji ga izvorno opskrbljuje svim potrepštinama i blagodatima života koji on godišnje konzumira, i

Gradovi8.indd 36

28.5.2007 10:54:31

Pov r at a k u s t v ar no s t

37

koji se uvijek sastoji od neposredne proizvodnje tog rada ili od onoga što se s tom proizvodnjom kupuje od drugih naroda.

Ukratko, Smith je započeo s onim što danas poznajemo kao bruto nacionalni proizvod i nastavio se kretati s tog polazišta. U dva stoljeća protekla otkako je Smith objavljivao svoje radove, većina onoga što je napisao je proširena, razrađena i modificirana. No zamisao koja nikad nije dovedena u pitanje bila je ista ona koju je Smith propustio preispitati: stara merkantilistička tautologija da su narodi glavne cjeline za razumijevanje složenosti gospodarskog života. Sve do danas ta se ideja nastavila uzimati kao aksiom. Kako čudno! Sasvim sigurno niti jedna druga skupina znanstvenika ili profesora u modernom svijetu nije, kao ekonomisti, tako dugo vremensko razdoblje ostala tako lakovjerna u pogledu ispravnosti najtvorbenije i najuvaženije pretpostavke o sadržaju njihove discipline. Istini za volju, Marx je svoju ekonomsku analizu više temeljio na klasnoj strukturi nego na narodima, predviđajući da će država iščeznuti kad klasa ostvari svoja prava. No u praksi je prevladavajuća pretpostavka asimilirala marksističku ekonomiju. Vladari komunističkih i socijalističkih država više su no itko polagali vjeru u narod kao cjelinu prikladnu za analizu ekonomskog života i njegove budućnosti, kao i u državu kao idealan instrument za oblikovanje ekonomije. Anarhisti, dakako, osporavaju valjanost države, no to ekonomskoj analizi slabo vrijedi budući da su anarhisti (jednako kao i čisti ili apstraktni marksistički teoretičari) zaokupljeni svojim koncepcijama kako bi ekonomski život trebao djelovati, a ne žele znati kako on doista funkcionira i unaprijed ga odbacuju kao takvog. Narodi su politički i vojni entiteti, kao što su to i blokovi naroda. No odatle ne slijedi automatski da su oni također i temeljne, istaknute cjeline ekonomskog života ili da su posebno prikladni za rješavanje zagonetki ekonomske strukture, razloga za uspon i nestajanje bogatstva. Doista, neuspjesi nacionalnih vlada i blokova naroda da prisili ekonomski život da ispuni njihova nastojanja ukazuje na neku vrstu njihove bitne nevažnosti. I pokušaj da se kao zajednički ekonomski nazivnik gledaju toliko različite cjeline kao, na primjer, Singapur i Sjedinjene Države, Ekvador i Sovjetski Savez, Nizozemska i Kanada, vrijeđa zdrav razum.

Gradovi8.indd 37

28.5.2007 10:54:31

38

Gradov i i b ogatstvo naro da

Jedino što je svima njima zajedničko jest politička činjenica suvereniteta. Jednom kad uklonimo zaslijepljujuću merkantilističku tautologiju i pokušamo na ekonomski život pogledati kao na samostalnu cjelinu, a ne kao tvorevinu ovisnu o politici, ne možemo previdjeti da većinu nacija čini nakupina gospodarstava koja se međusobno jako razlikuju, poput bogatih i siromašnih regija unutar iste nacije. Ne možemo previdjeti, također, da su među različitim tipovima gospodarstava gradovi jedinstveni po svojoj sposobnosti da oblikuju i preoblikuju ekonomije ostalih naselja, uključujući čak i ona koja su od njih zemljopisno udaljena. Kao jednostavni i dražesni primjer zamislite obrate sudbine koji mogu zadesiti ekonomiju samo jednog gradića, u ovom slučaju malene nakupine kamenih kuća koja se uzdiže visoko u planinama Cevennes na jugu središnje Francuske, u jednom od najsiromašnijih krajeva te zemlje. Taj gradić, Bardou, dospio je u jutarnje novine u mom Torontu jer je zbog svojega šarma postao neka vrsta utopijske, mitske Shangri-Le, utočišta za pisce, glazbenike, umjetnike i zanatlije koji bježe iz gradova Europe, Amerike i Kanade u potrazi za jeftinim i mirnim mjestom u kojem bi mogli stvarati svoja djela. Bardou ima dugu prošlost o kojoj se ponešto i zna. Prije nekih dvije tisuće godina, kad je stara Galija postala provincija Rima, mjesto je s imperijalnom ekonomijom bilo povezano cestama koje su završavale u obližnjim rudnicima željeza. No željezo koje se ondje kopalo nije odmah tamo bilo oblikovano u mačeve, koplja, sječiva, šarke, plugove, obruče kotača i mnoge druge predmete koji su se u to doba izrađivali od željeza, a ne zna se ni kamo je odvoženo na preradu. Logična su pretpostavka kovačnice u Nimesu, jako starom gradu koji je već u predrimska vremena postao glavnim gradom toga dijela Galije. A možda je otpremano i u Lugdunum, današnji Lyon, tradicionalno središte prerade metala i sabirno mjesto rimskog cestovnog sustava u Galiji... No bez obzira na to gdje se nalazilo njegovo tržište, potražnja za željezom je bila tako snažna da je opravdavala gradnju rudničkih cesta, izrađenih tako solidno da - premda ih nitko nije održavao ni popravljao punih 15 stoljeća i više - još uvijek služe kao veličanstvene planinarske staze. I rudnici i ceste napušteni su kad je ekonomski život u tom dijelu Galije zamro, vjerojatno u četvrtom stoljeću.

Gradovi8.indd 38

28.5.2007 10:54:32

Pov r at a k u s t v ar no s t

39

Čitavo područje utonulo je tada u divljinu i, koliko je poznato, nije bilo naseljeno ljudima sve do 16. stoljeća, kada su skvoteri, vjerojatno seljaci bez zemlje potisnuti u brda iz doline i s nižih padina, sagradili sebi kamene kuće koje stoje još i danas. Kamenju su oteli male vrtove, sakupljali orahe i bez sumnje lovili divljač po okolnim šumama. Na svom siromašnom i stjenovitom zemljištu prakticirali su vještinu preživljavanja koju su naslijedili od gospodarstva iz davne prošlosti, daleko kreativnijeg no što je bilo njihovo vlastito. Generaciju za generacijom u njihovoj ekonomiji preživljavanja ništa se nije promijenilo. Možemo samo zamisliti da im život nije bio samo težak, nego i dosadan i pun opačina, budući da su po tradiciji ljudi bili naviknuti krasti jedan drugome vrtne proizvode. Noću su pomicali međe, a zatim se beskrajno svađali zbog krađe. Tijekom tri i pol stoljeća to je bio jedini razlog uzbuđenja. No 1870-ih iznenada je počela radikalna promjena. Do sela je nekako doprla vijest da negdje daleko postoji puno poželjniji život. Možda je ta informacija procurila od vojnih regruta koji su bili stacionirani u Parizu, ili je prošla onuda kao posljedica francusko-pruskoga rata. A možda su vijest donijeli i doseljenici koji su napustili sela na nižim padinama planina. Pariz je kroz nebrojene generacije usisavao francuske migrante iz ruralnih krajeva, a vijest je u Bardou doprla relativno kasno. No, jednom kad je nekolicina avanturista napustila gradić, slijedio je polagani, ali gotovo totalni egzodus. Do 1900. otišla je polovica stanovnika. U sljedećih 40 godina otišli su svi osim članova triju obitelji. Kad su dva planinara, Nijemac i Amerikanac, 1966. godine prošli onuda starim rimskim cestama, ruševine su pružale utočište samo jednome starcu. Planinari su kupili gradić od starca i svih nasljednika prijašnjih vlasnika koje su oni i njihovi odvjetnici uspjeli pronaći. Kad su papiri sređeni, novi vlasnici su se uselili i pozvali srodne duše da im se pridruže i pomognu podmiriti troškove. U ovoj inkarnaciji Bardou ima skupinu stanovnika koji se svake godine izmjenjuju, a žive od svojih ušteda ili od prodaje svojih radova izdavačima i drugim mušterijama. Gosti na odmoru i kampisti su dobrodošli, skupa s prihodom koji donose gradiću. Stanovnici i turisti podjednako troše donesenu hranu, dakako, kao što uvoze gotovo sve svoje ostale potrepštine. No ponosni su što uspijevaju bez blagodati i

Gradovi8.indd 39

28.5.2007 10:54:32

40

Gradov i i b ogatstvo naro da

ugodnosti kao što su električna struja, telefon ili topla voda. Gradnja vodovoda u mjestu financirana je kad je filmska kompanija nakratko iznajmila gradić za snimanje filma i za taj odobreni privilegij dobro platila. Povijest Bardoua je jedinstvena, ali samo utoliko koliko je jedinstveno svako mjesto, baš kao i svaka osoba i svaka pahulja snijega. Inače, ista vrsta promjena i događaja koji se mogu naći u ovoj priči o Bardou u načelu se ponavljaju u mnogim drugim mjestima i u puno većoj mjeri. Bardou je primjer, u mikrokozmosu, onoga što ću nazivati pasivnim ekonomijama, gospodarstvima koja sama ne kreiraju ekonomske promjene, nego samo reagiraju na sile koje se oslobađaju u udaljenim gradovima. S vremenom i uvijek iznova, poput lutke na koncu, Bardou je doživljavao udarce jedne ili druge izvanjske ekonomske energije. U drevno doba mjesto je bilo eksploatirano zbog željeza, a zatim napušteno. U modernim vremenima doživjelo je depopulaciju kad su udaljeni gradski poslovi privukli njegove stanovnike, a zatim su ga gradski ljudi ponovo naselili. Udarci nisu bili nježni. No kad su gradovi i ljudi iz gradova ostavljali Bardou na miru, kad im nije ničemu koristio, gradić ili uopće nije imao gospodarstvo, kao u vrijeme kad je bio zarastao u divljinu, ili je imao ekonomiju preživljavanja, koja se nije mijenjala. Mogli bismo do besvijesti pokušavati objasniti ekonomsku povijest Bardoua njegovim vlastitim atributima, sve do prikupljanja statističkih podataka o vjerojatnom prosječnom urodu kestena, o alatima koji su se u njemu koristili, o satima rada potrebnima da se sagradi kuća, o kvaliteti zemlje, godišnjoj količini oborina i tako dalje – i ništa od toga ne bi nam ni najmanje pojasnilo zašto je ekonomija Bardoua doživljavala takve zaokrete i obrate kakve je stvarno prolazila. Mjesni tragovi o tome nam ne govore ništa. Ključeve koji u stvarnosti objašnjavaju Bardouove zaokrete i obrate treba tražiti u gradskim tržištima i radnim mjestima, u transplantiranim gradskim poslovima, gradskoj tehnologiji (novi vodovod, stare ceste), u gradskom kapitalu. Da bismo razumjeli promjene koje su se događale u Bardouu i zašto su postojala razdoblja u kojima se ništa u njemu nije mijenjalo, trebamo potražiti rješenja koja Bardou ne definiraju ni na koji drugi način osim da su djelovala na njega.

Gradovi8.indd 40

28.5.2007 10:54:32

Pov r at a k u s t v ar no s t

41

Traženje razlike između udaraca koje su Bardouu nanosili različiti gradovi i trzaja koje su izazivale pojave za koje možemo odlučiti da ćemo ih nazivati imenima poput Rimskoga carstva, Francuske, Europske ekonomske zajednice ili međunarodne ekonomije, čini se kao navlačenje maka na konac. No nije posrijedi sitničarenje. Ponajprije, stvarno su udarce gradiću Bardou – a pozornost uvijek moramo posvetiti stvarnosti, inače ćemo se izgubiti u magli koju ćemo sami proizvesti – nanosili određeni gradovi, u ovom slučaju uvijek udaljeni gradovi. Posvuda oko Bardoua proteže se ono što nazivamo “francuskom nacionalnom ekonomijom”, ali ona nije vodila Bardou kroz njegove ekonomske uspone i padove. Čemu zamagljivati stvari ako možemo biti jasni? Rim, možda Nimes ili Lyon, Pariz i različiti gradovi iz kojih je došla njegova sadašnja populacija umjetnika, pisaca i turista (kao i filmska kompanija), ti su gradovi jasno prepoznatljivi ekonomski entiteti koji su oblikovali i preoblikovali Bardou. Ustrajanje na razlikovanju gospodarstva gradova i mješavine koju nazivamo nacionalnim gospodarstvom nije važna samo zato da bismo zahvatili stvarnost; ono je od bitne važnosti kad su posrijedi praktična nastojanja da se ekonomski život unaprijedi. Primjerice, propust da se uoči ta razlika izravno je odgovoran za mnoge nevjerojatno skupo plaćene ekonomske promašaje u nerazvijenim zemljama, za debakle koji su proistekli iz neshvaćanja da je najvažnija funkcija zamjene uvoznih proizvoda domaćima u stvarnom životu isključivo funkcija gradova, a ne nešto što se može postići pomoću “nacionalne ekonomije”. U ovoj knjizi većinom ću pisati o tome kako gradovi rastu i postaju ekonomski svestrani zamjenjujući robu koju su nekad uvozili robom koju sami proizvode. Sljepilo za tu svakodnevnu, običnu stvarnost izvor je većeg dijela konfuzije u našem općem razmišljanju o ekonomiji, i izvor je mnogih besmislica, uzaludnog trošenja i propuštenih prilika za razvoj. Ljudi odavna uočavaju kako siromašne regije ili narodi tipično uvoze više nego što si mogu priuštiti, ili su strahovito uskraćeni budući da ne uspijevaju sami za sebe proizvesti širu paletu robe. Gorki opis te slabosti sadržan je u govoru koji je jedan Južnjak 1889. godine održao u Bostonu na skupu industrijalaca i bankara, a zatim ga ponovio na sličnom skupu u New Yorku.

Gradovi8.indd 41

28.5.2007 10:54:33

42

Gradov i i b ogatstvo naro da

Henry Grady, esejist i urednik vodećih dnevnih novina u Atlanti, saveznoj državi Georgiji, ispričao je o sprovodu kojem je nekoliko godina ranije prisustvovao u Okrugu Pickens, nekih 50 kilometara sjeverno od Atlante... Grob je iskopan kroz čvrsti kamen, no kamena nadgrobna ploča stigla je iz Vermonta. Bilo je to u regiji prekrivenoj borovim šumama, no lijes od borovine dopremljen je iz Cincinnatija. Nad pokrajinom su se nadvijale planine pune željezne rude, no čavli i vijci u lijesu, kao i lopata, bili su iz Pittsburgha. Usred izobilja tvrdog drveta i metala, mrtvac je prevezen na zaprežnim kolima iz South Benda u Indijani. Stabla oraha rasla su u blizini, no drške za pijuk i lopate došle su iz New Yorka. Pamučna košulja za mrtvaca sašivena je u Cincinnatiju, kaput i hlače u Chicagu, cipele su bile izrađene u Bostonu. Bijele rukavice na preklopljenim rukama bile su iz New Yorka, a oko siromašna vrata, koji je čitava životnog vijeka nosio maramu propuštenih prilika, bila je vezana jeftina kravata iz Philadelphije. Ta zemlja, tako bogata neiskorištenim resursima, nije tom sprovodu osigurala ništa osim leša i rupe u zemlji, a i njih bi vjerojatno uvezla da je to bilo moguće. I kad je taj jadni momak, uz pomoć konopaca iz Lowella, bio položen u zemlju, on na drugi svijet nije ponio baš ništa što bi ga podsjećalo na njegov dom s ovoga svijeta, osim vlastite krvi zaustavljene u žilama, ohlađene srži u kostima i jeke tupih udaraca zemlje koja je pala na njegov lijes.

Od 14 predmeta koje je Grady nabrojao u svojoj litaniji, jedanaest je stiglo iz velikih gradova tog vremena: lijes i košulja iz Cincinnatija, čavli, vijci i lopata iz Pittsburgha, drške alata i bijele rukavice iz New Yorka, kaput i hlače iz Chicaga, cipele iz Bostona, kravata iz Philadelphije; samo su zaprežna kola došla iz maloga grada, South Benda. Samo kamen iz ruralnog Vermonta i užad za spuštanje lijesa iz Lowella – tekstilnoga gradića koji je svoje pogone dobio transplantacijom iz gospodarstva Bostona – nisu stigli iz gradova. Grady se mogao zapitati zbog čega ništa od robe koju je Okrug Pickens uvozio nije došlo iz njegova vlastitoga grada, Atlante. No, nije se upitao, budući da mu nije palo na pamet da su upravo gradovi bili bit problema koji ga je tištio, problema siromašnih gospodarstava koja ne proizvode dovoljno obilno i raznoliko za vlastite građane. Razmišljajući, umjesto toga, isključivo u terminima velikih, amor-

Gradovi8.indd 42

28.5.2007 10:54:33

Pov r at a k u s t v ar no s t

43

fnih regionalnih ekonomija, ni on sam očito nije čuo što je govorio. Svojim govorom pokušavao je za južne države SAD s industrijom transplantiranom iz sjevernih država stvoriti nešto što je nazivao Novim Jugom. Po tome je bio prethodnica legija “razvojnih” dužnosnika koji danas tako ustrajno rade na privlačenju tvornica u zamrle ekonomije koje su zbog nekih, naoko tajanstvenih razloga suviše pasivne da bi industriju razvile vlastitim snagama, i koje se bore i nadmeću za oskudnu ponudu takvih poduzeća koju bi mogao iznjedriti oskudan broj aktivnih i kreativnih gradskih ekonomija. Svi predmeti koje je Grady nabrojio, premda to ni njemu nije sinulo, bili su i sami rezultat zamjene, supstitucije, istih takvih uvoznih proizvoda. Niti jedan od tih predmeta nije bio izumljen u gradovima koji su ih poslali u Okrug Pickens. Većina ih je bila stara i dobro poznata u zapadnoj civilizaciji prije nego što su se gradovi u Americi oformili. No poduzetnici u nekima od prvih američkih kolonijalnih gradova, osobito u Bostonu i Philadelphiji, umjesto da ih beskonačno uvoze iz Londona i drugih engleskih gradova, poduhvatili su se izrade tih predmeta (i mnogih drugih) za potrošače i ostale proizvođače u vlastitom gradu, i započeli su izvoziti te proizvode, ne samo svojemu okruženju i jedni drugima, nego i onim još mlađim gradovima koji su nastajali dalje na zapadu. Dok su gradovi poput Chicaga, Pittsburgha i Cincinnatija rasli, i pritom stvarali temelje za svestranu i raznoliku proizvodnju, svojom su proizvodnjom zamjenjivali široku paletu proizvoda koje su dobivali od istočnijih gradova, te neke od tih proizvoda i izvozili. To je put kojim su košulje iz Cincinnatija i lopata iz Pittsburgha dospjeli u Okrug Pickens. Nema sumnje da su predmeti uvezeni za sahranu prošli kroz Atlantu, budući da je Atlanta bila čvorište Juga. Atlanta je i sama, daleko više i raznovrsnije nego Okrug Pickens, konzumirala uvozne robe proizvedene u gradovima. Ali Atlanta, iz razloga koje ću kasnije u ovoj knjizi raspraviti, sama nije bila grad koji je proizvodio zamjenu za uvoznu robu, kao što to tada nije činio niti jedan grad na Jugu. To je razlog zašto su uvozni predmeti proizvedeni u gradovima u Okrug Pickens dolazili iz daleka. Povrh predmeta o kojima je Grady razmišljao, povrh gotovih proizvoda, postojali su mnogi drugi kojima on, koliko možemo vidjeti,

Gradovi8.indd 43

28.5.2007 10:54:33

44

Gradov i i b ogatstvo naro da

nije posvetio nikakvu pozornost: stvari poput tesarskih blanjalica i svrdala, sječiva, posuda za boje, ljevačkih kotlova, tiskarskih presa, knjiga za računovođe, štampača za dugmad, kliješta, svjetiljki (tako da se rad može nastaviti i u oblačne dane), šivaćih strojeva, telegrafskih tipkala, osovina za teretna kola... Gradovi koji u znatnoj mjeri nadomještaju uvoz ne čine to samo s gotovim proizvodima, nego s mnogim robama i uslugama. Oni to čine u logičnim lancima koji se brzo formiraju. Na primjer, prva se javlja lokalna proizvodnja konzervansa za voće koji se do tada uvozio. Nastavlja se s izradom staklenki i naljepnica, koje su se prije toga uvozile i za koje, prije nego što je učinjen prvi korak, nije bilo lokalnog tržišta. Ili se najprije javlja sastavljanje prije uvoznih pumpi za koje se, nakon što je učinjen korak sa sklapanjem, uvoze samo dijelovi. Slijedi izrada dijelova za koje se uvozi metal. Poslije toga vjerojatno dolazi i lijevanje metala za te i druge nadomjestke uvoza. Kako se razvija, proces sam sebe financira. Kad se Tokio upustio u biznis s biciklima, prvi je na redu bio popravak uvezenih bicikala, potom proizvodnja nekih dijelova koji su bili najpotrebniji za popravke. Uslijedila je proizvodnja većeg broja dijelova, konačno sklapanje čitavih, u Tokiju proizvedenih bicikala. A čim je Tokio počeo izvoziti bicikle u druge japanske gradove, u nekim od tih gradova-mušterija započeo je isti proces zamjene bicikala uvezenih iz Tokija radije nego iz inozemstva, baš kao što se dogodilo i s mnogim predmetima prodavanima iz grada u grad u Sjedinjenim Državama. Tekuća gradska proizvodnja robe za izvoz – rad koji donosi novac za uvoz – podupire proces kojim grad supstituira uvozne proizvode. Na primjer, tvrtka koja kromira posuđe za izvoz sposobna je galvanizirati i metalne stolice ili noge od stola, a one mogu poslužiti za zamjenu uvoznog namještaja onim proizvedenim lokalno. Ili, još bolje, radnici se mogu odvojiti od svoje matične kompanije i na temelju prijašnjeg rada i iskustva uspostaviti novu tvornicu, ali ovoga puta ne za izradu posuđa, nego domaćeg namještaja. Kažem “još bolje”, jer sad dva poduzeća, a ne samo jedno, pomažu razvijati ili izvoditi proces zamjene uvoza. Supstitucija uvoza je danas, kao što je bila u Gradyjevo i svako drugo vrijeme, gradski proces iz sasvim praktičnih razloga. Ponajprije,

Gradovi8.indd 44

28.5.2007 10:54:33

Pov r at a k u s t v ar no s t

45

zamjenu nekadašnjeg uvoza nemoguće je postići ekonomično, vješto i prilagodljivo – na način primjeren vremenu i mjestu – drugdje osim u naselju koje već raspolaže s dovoljno raznovrsnom proizvodnjom da bi posjedovalo nužne temelje za novi i dodani proizvodni rad. Gradovi mogu razvijati tu vrstu svestranosti, često vrlo brzo, dijelom kao posljedicu njihove dotadašnje izvozne proizvodnje (ako je razumno diversificirana), dijelom kao rezultat njihovih prijašnjih jednostavnijih pothvata u nadomještanju uvoza, a dijelom kroz složenu simbiozu stvorenu između različitih proizvođača. Sljedeće, gradska tržišta – bilo tvrtke, bilo potrošači – istodobno su i raznolika i koncentrirana. Te dvije kvalitete lokalnog tržišta čine proizvodnju mnogih vrsta robe i usluga ekonomičnom, ostvarivom na način koji ne bi bio moguć u ruralnim područjima, gradićima nastalima oko jedne tvornice ili malim gradovima, a osobito ne u trenutku kad proizvodnja dotadašnje uvozne robe tek počinje i stječe prvo uporište na svojem tržištu. Gospodarski život razvija se milošću inovacija, a širi se milošću nadomještanja uvoza. Ta dva glavna ekonomska procesa blisko su povezana, oba su funkcije gradskih ekonomija. Nadalje, uspješna supstitucija uvoza često povlači za sobom prilagodbe dizajna, materijala ili tehnika proizvodnje, a oni zahtijevaju inovacije i improvizaciju, osobito proizvođačkih roba i usluga. Opisujući 1982. godine izvanredno rasprostiranje “nebrojenih malih tvrtki” tijekom prethodnog desetljeća u velikom grozdu malih industrijskih gradova između Bologne i Venecije na sjeveroistoku Italije, Charles F. Sabel, sociolog s Massachusettskog instituta za tehnologiju (MIT), ilustrirao je tu vrstu improvizacije i inovacije koja se odvija svakodnevno. Mala radionica, koja za veliku tvornicu izrađuje traktorske mjenjačke kutije, modificira mjenjače da bi ih prilagodila potrebama malenog proizvođača visokokvalitetnih sijačica. U drugoj maloj radionici, “uobičajeni stroj za automatsko pakiranje redizajnira se da bi se mogao ugurati u raspoloživi prostor jedne određene linije za pakiranje. Stroj za injektiranje jedne vrste plastike u kalupe prilagođava se kako bi mogao brizgati drugu, jeftiniju plastiku. Membranska pumpa koja se koristi za automobile prepravlja se da bi odgovarala poljoprivred-

Gradovi8.indd 45

28.5.2007 10:54:34

46

Gradov i i b ogatstvo naro da

nim strojevima. Standardni razboj i sjekačica tkanine prilagođava se da bi mogla učinkovito raditi s osobito tankim nitima.” Sabel je bio zadivljen kako su bile malene te inovativne i vrlo uspješne tvrtke, od kojih je većina “zapošljavala između 5 i 50 radnika, rijetko koja 100, a samo vrlo rijetke 250 i više”, a “specijalizirale su se za doslovno sve faze proizvodnje tekstila, automatskih strojeva, strojnih alata, automobila, autobusa i poljoprivrednih strojeva”. Bio je impresioniran profinjenošću i kvalitetom proizvodnje keramike, cipela, plastičnog namještaja, motocikala, strojeva za obradu drva, metala i keramike. Izvijestio je kako se nove tvrtke osnivaju s lakoćom, tako što radnici napuštaju bivše poslodavce, a zapanjujuća ekonomija velikih brojeva ne postiže se unutar golemih organizacija, kako se to uobičajeno očekuje, nego kroz široku simbiotičku nakupinu malih poduzeća. “Inovativna sposobnost te vrste tvrtki”, nastavlja Sabel, “ovisi o prilagodljivom korištenju tehnologije; o njihovim bliskim odnosima s drugim, podjednako inovativnim firmama u istim ili srodnim branšama; i povrh svega u tijesnoj suradnji s radnicima različitih struka. Ta poduzeća odvažno i spontano povezuju zamisli i izvedbu, apstraktno i praktično znanje, što su do sada u velikom mjerilu uspjele postići samo vrlo rijetke i iznimne velike tvrtke.” Sve nas to upućuje na “radikalno nove načine organiziranja industrijskog društva”, piše Sabel, u skladu s novim nagovještajima (kao što je rasprava o reindustrijalizaciji u Sjedinjenim Državama) “epohalnog redefiniranja tržišta, tehnologija i industrijske hijerarhije”. Sile i čudesa koje je Sabel zapazio u tim tijesno isprepletenim nakupinama simbiotičkih poduzeća, koja su njemu nagovijestila epohalne promjene, oduvijek su snaga i čudo kreativnih gradova, pa, prema tome, u tom načinu “organiziranja industrijskoga društva” nema ničega novog. Stvarnost koju je Sabel promatrao – velika skupina malih firmi, simbioza koja postoji među njima, lakoća s kojom se napuštaju stare tvrtke da bi se oformile nove, elastičnost, ekonomičnost, učinkovitost i prilagodljivost – upravo je stvarnost koja je, uz ostale pojave, uspješno i značajno nadomještanje uvoza uvijek činila ostvarivim samo u gradovima i njihovoj bližoj okolici. Iz očiglednih razloga, većina gradske zamjene ranijeg uvoza sastoji

Gradovi8.indd 46

28.5.2007 10:54:34

Pov r at a k u s t v ar no s t

47

se od robe i usluga koji su i nastali u gradovima, ali nije uvijek tako. Neki od najvažnijih primjera gradske supstitucije uvoza odnose se na nekadašnje seoske proizvode. Na primjer, prirodni led zamijenili su strojevi za proizvodnju umjetnog leda stvoreni u gradu; pamuk, vlakna, svila i krzna zamijenjeni su umjetnim vlaknima izumljenima u gradu; bjelokost i kornjačevinu zamijenila je plastika. Nema sumnje da će takvi gradovi i u budućnosti biti kreativni u nadomještanju uvoza i da će biti mnogo takvih primjera, kao što je zamjena fosilnih izvora energije solarnima, smišljena u gradovima koji već na stotinama tisuća svojih krovova uspješno koriste grijače vode na sunčevu toplinu. No većina gradske zamjene uvoza nije ekonomski tako glamurozna. Zamjene su u početku malene, vrlo često se odnose na stvari koje su banalne, a u mnogo slučajeva predstavljaju obične imitacije. Svejedno, u zbroju, i one doprinose snažnim ekonomskim silama, snazi za koju je istraživač s MIT-a ustanovio da je “epohalna”. Svako naselje koje postane uspješno u nadomještanju uvoza tako postaje grad. Svaki grad koji uvijek iznova, s vremena na vrijeme, doživljava eksplozivne epizode zamjene uvoza, održava svoju ekonomiju modernom i čini sebe sposobnim za uobličavanje nove inovativne proizvodnje za izvoz. Zašto “eksplozivne” i zašto “epizode”? U stvarnom životu, kad god se dogodi značajnije nadomještanje uvoza, ono se odvija u eksplozivnim epizodama zato jer djeluje kao lančana reakcija. Proces sam sebe hrani, a jednom kad započne ne zamire sve dok se na tom mjestu i u to vrijeme ne zamijene svi uvozni proizvodi koji se mogu ekonomično zamijeniti. U svojoj ranijoj knjizi “Ekonomija gradova” (The Economy of Cities) opisala sam detaljnije kako se i zašto te lančane reakcije odvijaju i što im služi kao okidač. Da ukratko ponovim, jednom kad započnu, jedna zamjena izaziva drugu. Kad jedna takva epizoda završi, ako želi doživjeti novu lančanu reakciju, grad mora stvoriti novu zalihu potencijalno nadomjestivih proizvoda, većinom izrađenih u drugim gradovima. Taj proces silovito povećava gospodarstva gradova, kao što ih čini raznolikima, i čini da gradovi rastu u valovima, a ne jednoliko i postupno. Većina zamjena uvoza, osobito u već naraslim gradovima, uglavnom nadomještava gubitak ranijih poslova. Gradovi vječito gube sta-

Gradovi8.indd 47

28.5.2007 10:54:34

48

Gradov i i b ogatstvo naro da

rije poslove; neke zato jer dotadašnji gradovi-mušterije sami počinju proizvoditi uvoznu robu, pa čak postaju i konkurenti u robi koju su do tada uvozili; neke zato jer ojačala poduzeća, nakon što su se razvila u simbiotičkom gradskom gnijezdu, presađuju svoje operacije u udaljene krajeve kao što je Okrug Pickens; neke zato jer stare pothvate, kao i mnoge stare tvrtke, pregazi vrijeme. Uvijek kad neki grad nadomjesti uvoz vlastitom proizvodnjom, druga naselja, većinom drugi gradovi, ostaju pritom bez kupca. Međutim, ostala naselja – bez obzira da li ta ista ili neka druga – dobivaju podjednaku vrijednost u novim izvoznim poslovima. To je zato što neki grad koji supstituira uvoz, nakon što proizvede zamjenu dotadašnjoj uvoznoj robi, ne uvozi manje no što bi to inače činio, nego se, umjesto robe koja mu više ne treba izvana, okreće novim nabavama. Gospodarski se život kao cjelina tada širi tako da grad koji nadomješta uvoz ima sve što je imao i ranije, plus komplementarni novi i drukčiji uvoz. Doista, koliko ja to mogu vidjeti, gradska supstitucija uvoza u samom je korijenu ukupne gospodarske ekspanzije. No ako doista želimo razumjeti rast i pad blagostanja, važno je da ne ostanemo neodređeni oko apstraktnih pojmova poput “ekspanzije”, nego da budemo konkretni i specifični o tome kako se ekspanzija pojavljuje i u čemu se sastoji. Rast koji proistječe iz gradske zamjene uvoza vlastitom proizvodnjom obuhvaća sljedećih pet specifičnih oblika: • naglo povećano gradsko tržište za nove i drukčije uvozne robe koje se većinom sastoje od seoskih proizvoda i inovacija koje stvaraju drugi gradovi; • naglo povećan broj i vrste radnih mjesta u gradu koji supstituira uvoz; • povećane transplantacije gradskih poslova u neurbana područja, dok se stare tvrtke istiskuju sa scene; • nove načine korištenja tehnologija, osobito da bi se povećala seoska proizvodnja i produktivnost; i, naposljetku, • rast kapitala grada.

Gradovi8.indd 48

28.5.2007 10:54:34

Pov r at a k u s t v ar no s t

49

Ovih pet snažnih sila izaziva dalekosežne posljedice izvan grada koji supstituira uvoz, kao i unutar njega, a proteže se čak i do najudaljenijih mjesta, poput Bardoua. Henry Grady, prije više od jednog stoljeća, uočio je veliki nedostatak nerazvijenih ekonomija pogođenih siromaštvom da same za sebe ne proizvode dovoljno i raznoliko, nego umjesto toga tragično ovise o uvozu. No on nije uspostavio nikakvu vezu između te činjenice i činjenice da gradovi rastu tako što zamjenjuju uvoz. Razvojni stručnjaci XX. stoljeća, sa svom svojom statistikom i milozvučnim shemama, nisu učinili ni koraka dalje od intelektualnih mogućnosti Henryja Gradyja. Dok je Grady razmišljao u terminima regionalne ekonomije, oni razmišljaju u terminima nacionalnih ekonomija i zapadaju u iste brojne zablude. Na primjer, imajući na umu samo nacionalne ekonomije, oni zamjenu ili supstituciju uvoza prirodno smatraju pojavom koja se odnosi samo na uvoz iz inozemstva, slijepi za činjenicu da je zamjena domaćeg uvoza za rast i razvoj ekonomskog života jednako važna, pa čak i važnija. Gradsko gospodarstvo koje vlastitom proizvodnjom ne zamjenjuje ili ne može zamijeniti domaći uvoz u najboljem je slučaju slabašno, a u najgorem bespomoćno da supstituira uvoz iz inozemstva. To se tako slabo prepoznaje da, unatoč stvarnosti koja je oko nas i svatko je može vidjeti, nemamo ni riječ koja bi značenjem obuhvatila “jednako domaće i inozemne nabavke” nekoga grada ili druge vrste naselja. Šteta, budući da za splet gradske ekonomije ne postoji bitna razlika koji dio njezina uvoza, i u kojim količinama, potječe iz njezine vlastite zemlje, a koji iz drugih zemalja, a isto vrijedi i za krajnje odredište njezina izvoza. Bez obzira na izvor, posljedica zamjene raznih vrsta uvezene robe uvijek je povećana svestranost u proizvodnji i taj proces uvijek oslobađa pet istih glavnih sila ekonomskog rasta. Doista, kako ćemo vidjeti kasnije ispitujući zašto nerazvijeni gradovi trebaju jedan drugoga, u nekim je slučajevima naknada domaćeg uvoza jedini praktični način razvijanja one vrste univerzalnosti koja može dovesti i do održive supstitucije izvoza iz inozemstva. Druga nesretna posljedica zaokupljenosti nacionalnim gospodarstvima jest da stručnjaci za razvoj, poput Gradyja u njegovo doba, sup-

Gradovi8.indd 49

28.5.2007 10:54:35

50

Gradov i i b ogatstvo naro da

stituciju uvoza uopće ne smatraju procesom svojstvenim gradovima. Razmišljajući, umjesto toga, o njoj kao nacionalnoj pojavi, oni se često zalažu da se već potpuno razvijene tvornice (koje, dakako, proizvode inozemnu uvoznu robu) proizvoljno postave na bilo koje mjesto – u malenom gradiću, na selu, najčešće bilo gdje na mjestu kojem su očajnički potrebna radna mjesta. Sve to, premda se reklamira kao zamjena ili supstitucija uvoza, daleko je od istine o tome gdje i kako u stvarnome svijetu podvig nadomještanja uvoza može polučiti uspjeh. Tako je daleko od zbilje da takve sheme mogu odvesti, i doista već jesu odvele, zemlje u bankrot, umjesto da im pomognu da postignu blagostanje. Tako teška u stvarnosti može biti kazna – koja neizravno pada na sve nas – kad obrazovani ljudi plemenitih namjera počine blagi grijeh i uzmu zdravo za gotovo staru i neprovjerenu pretpostavku, poput merkantilističke tautologije, da su narodi glavne cjeline potrebne za razumijevanje građe gospodarskoga života. U poglavljima koja slijede opisat ću kako pet krupnih sila što ih oslobađaju gradovi koji uvozne proizvode zamjenjuju vlastitima – tržišta, radna mjesta, transplantati, tehnologija i kapital – preobražavaju unutrašnjost zemlje u okruženju tih gradova, njihove regije. Potom ću opisati potpuno drukčije načine kojima gradske sile oblikuju regije koje nemaju vlastitih gradova. Kasnije ću raspraviti kako grozdovi ili skupine nekoć kreativnih gradova stagniraju, s katastrofalnim posljedicama za njihove narode. Ništa od toga ne bismo mogli shvatiti oslanjajući se na teorije o apstraktnoj ponudi i potražnji, koje trče u krug jedna za drugom u bezličnoj i zamagljenoj pojavi poznatoj pod nazivom nacionalna ekonomija.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Siromašne regije ili narodi tipično uvoze više nego što si mogu priuštiti. • Gradovi koji u znatnoj mjeri nadomještaju uvoz ne čine to samo s gotovim proizvodima, nego s mnogim robama i uslugama, u logičnim lancima koji se brzo formiraju.

Gradovi8.indd 50

28.5.2007 10:54:35

Pov r at a k u s t v ar no s t

51

• Gospodarski život razvija se milošću inovacija, a širi se milošću nadomještanja uvoza. • Svako naselje koje postane uspješno u nadomještanju uvoza tako postaje grad. • Gradska supstitucija uvoza u samom je korijenu ukupne gospodarske ekspanzije.

Gradovi8.indd 51

28.5.2007 10:54:35

52

Gradovi8.indd 52

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:54:35

Gr a d s ke reg ij e

53

TREĆE POGLAVLJE

GRADSKE REGIJE Gradovi koji nikad nisu stvorili svoje regije • Djelovanje pet gradskih sila na gradić Shinohatu • Jabuke za gradsku regiju Toronta • Gomilanje neriješenih problema

U

zaleđu nekih gradova – koje počinje tamo gdje završava njihova periferija – izmiješana su seoska gospodarstva, industrijski pogoni i trgovine. Takve su regije jedinstvene, najbogatije, najgušće naseljene i najsloženije među svim vrstama privreda, osim samih gradova. Gradske regije (oblasti, okruzi, rajoni) nisu ograničene prirodnim preprekama, budući da su one u cijelosti djelo gradova u njihovoj jezgri. Granice se šire – ili zastaju – isključivo po diktatu ekonomske energije grada. Najveća i najgušća gradska oblast u današnjem svijetu je regija Tokija. Kako se s vremenom širila, tako se prelijevala preko planina toliko nabranih da je gradnja željezničkih pruga i cesta preko njih zahtijevala spektakularne podvige inženjerstva s kraja 19. stoljeća. Gradski okrug Toronta, grada u kojem ja živim, u jednom je smjeru ograničen Velikim jezerima, no u drugim se smjerovima jednostavno rasprostire i zaustavlja na blagim brežuljcima koji ne čine nikakve krupne promjene u prirodnoj vizuri. Regija grada Toronta proteže se u južnu oblast New Hampshire, što baca u očaj vlasti te savezne države SAD, koje bi, umjesto toga, željele ravnomjeran i blag razvoj gospodarskih aktivnosti po cijeloj svojoj državi. Da bi to postigle, vlasti su smislile posebne povlastice kojima žele namamiti poduzeća i građane Bostona na sjever, gdje su radna mjesta silno potrebna, a postavljaju zapreke kojima ih pokušavaju obeshrabriti u širenju na ionako već bogatom i prosperitetnom jugu, ali sve je to uzaludno.

Gradovi8.indd 53

28.5.2007 10:54:36

54

Gradov i i b ogatstvo naro da

Zasad južni New Hempshire i južni Maine jačaju prema sjeveru koliko Boston zahvaća svojom sposobnošću da iz temelja preoblikuje svoje vlastito zaleđe. To nipošto ne znači da svi gradovi stvaraju svoje regije. Na primjer, Glasgow to nikad nije učinio, premda je potkraj 19. i u prvom desetljeću 20. stoljeća bio u prvim redovima razvoja industrije i tehnologije, a njegovi su se inženjeri i proizvodi proslavili diljem svijeta, osvajajući naširoko i najudaljenija tržišta. Osamdeset kilometara istočno od Glasgowa leži Edinburgh, kulturna i poslovna metropola Škotske: i Edinburgh je trijumfirao svojim izvozom, ali ni on nije generirao gradsku oblast. Čak ni udružena gospodarstva ta dva grada, u prostoru koji leži između njih, nisu stvorila gustu, bogatu mješavinu gradskih i seoskih aktivnosti. Marseilles je najvažnija francuska luka i kao dodatak tome razvio je značajnu brodogradnju. Ali ni Marseilles, premda je metropola čitave južne Francuske, nema gradsku regiju vrijednu spomena. Napulj je u 16. stoljeću bio najveći grad kršćanskoga svijeta. Razvio je neizmjerni izvoz svile, tkanine, čipki, traka, konopa i slatkiša. U to doba, tada puno manji gradovi poput Milana, Pariza, Londona, Antwerpena i Amsterdama oblikovali su i širili svoje istinske gradske oblasti, ali ne i Napulj. Kad se uzme u obzir njegova vlastita veličina, Rim ima začuđujuće malu i slabašnu gradsku regiju. Copenhagen je generirao gradsku oblast, ali Dublin, Belfast, Cardiff, Liverpool, Lisabon, Madrid, Zagreb i Moskva nisu. Sao Paolo je ima, a nemaju je Rio de Janeiro, Buenos Aires ili Montevideo. Niti Havana ni Santiago de Cuba nisu stvorile gradske okruge, niti prije ni za Castrova režima. Ni San Juan ga nikad nije oformio, bilo pod španjolskom, bilo pod američkom vlašću koja je uslijedila. U središnjem Japanu toliko je gradova ostvarilo gradske regije da se one spajaju i preklapaju, ali Saporo, glavni grad Hokaida, velikog, najsjevernijeg japanskog otoka, nije proizveo svoju oblast. Atlanta, Gradyjev grad, metropola američkog jugoistoka, nema gradsku regiju o kojoj bi vrijedilo govoriti, baš kao ni Seattle, metropola sjeverozapada. No Los Angeles i San Francisco oba su generirala gradske oblasti na zapadnom rubu kontinenta, baš kao što su to učinili Boston i New York na sjeveroistoku.

Gradovi8.indd 54

28.5.2007 10:54:36

Gr a d s ke reg ij e

55

Sva gospodarstva pacifičkog oboda koji se izvanredno brzo razvija u svojem okrilju imaju gradove koji su u novije doba hitro generirali izvanredno guste i zamršene gradske oblasti, osobito Singapur, Seul, Taipei i Hong Kong. No, Manila na Filipinima to nije postigla. Gradska regija Hong Konga prelijeva se u susjedni kineski Guangdong, no sam grad Canton, prastara jezgra te provincije, nije generirao vlastitu gradsku oblast. Shanghai pak jest, baš kao i grozd gradova provincije Hubei na donjem toku rijeke Yangtze, Hankow, Hanyang i Wuhan, koji se ponekad zajedno nazivaju Wuhan... Mogli bismo tako nastaviti bez kraja i konca, čudeći se tim razlikama. Očigledno, gradovi koji su uspješni u uspostavi izvoznih djelatnosti, koji privlače posjetitelje ili služe kao kulturni, politički i vjerski centri, ne formiraju nužno i gradske gospodarske oblasti. Za to se traži nešto više od izvozne proizvodnje i uspješne gradske administracije. To nešto je sposobnost grada da obilato i stalno iznova nadomješta široku paletu robe koju uvozi. Gradovi koji stvaraju gradske regije vrijedne spomena posjeduju tu sposobnost, ili su je posjedovale u prošlosti. Sama mehanika gradske supstitucije uvoza automatski nalaže formiranje gradske oblasti. Kao što je spomenuto u prethodnim poglavljima, veća gradska supstitucija uvoznih proizvoda odvija se eksplozivno i oslobađa pet snažnih ekonomskih sila ekspanzije: to su gradsko tržište za novu, drukčiju uvoznu robu; nagli porast broja radnih mjesta u gradu; razvoj tehnologije za povećanu proizvodnju i produktivnost na selu; transplantacija gradskih pogona; kapital koji grad generira. U gradu koji nadomješta uvoz, sve te moćne sile provaljuju simultano, no istodobno se njihova čitava paleta, s djelovanjem svake sile u mjeri proporcionalnoj ostalima, razvija samo u neposrednom okruženju grada. Kako ćemo kasnije vidjeti, kad se te sile protežu izvan neposrednog gradskog zaleđa, kao što se to nerijetko događa, one više ne djeluju povezano. Da bismo shvatili što se događa kad svih pet sila zajednički navale na neposredno gradsko okruženje ili gradsku regiju, promotrimo jedan japanski zaselak koji je ranije ležao izvan gradske oblasti Tokija, da bismo uočili kako se on promijenio kad ga je krajem 1950-ih godina tokijska regija napokon obuhvatila i inkorporirala u gradsko regionalno gospodarstvo. Primjer je vrlo upečatljiv zbog siline tokijske

Gradovi8.indd 55

28.5.2007 10:54:36

56

Gradov i i b ogatstvo naro da

ekonomije, ali promjene koje su se ondje odigrale po svojoj su prirodi iste one koje se događaju posvuda u gradskim regijama. Tijek promjena u selu opisao je Ronald P. Dore, britanski stručnjak za moderni Japan i specijalist za poljoprivrednu politiku i ekonomiju. Informacije sam prikupila iz njegove blistave knjige “Shinohata: Portret jednog japanskog sela” (izvorno, Shinohata: Portrait of a Japanese Village), no interpretirat ću ih u terminima pet snažnih gradskih sila gospodarske ekspanzije. Dore je svoje spoznaje o selu prikupio u nizu posjeta u razdoblju od 20 godina, od kojih je prvi bio 1955. kad je tradicionalna ruralna ekonomija sela bila još nedirnuta. Stanovnici sela, tada i kasnije, bili su toliko iskreni i otvoreni u otkrivanju svojih prihoda, uspjeha i promašaja, kao i mnogih intimnih ljudskih i komunalnih briga, da je Dore, da bi zaštitio njihovu privatnost, odlučio selu dati izmišljeno ime. No Shinohata jest stvarni zaselak obuhvaćen stvarnom gradskom regijom. Sastoji se od 49 domaćinstava i njihove zemlje, smještenih oko 160 kilometara sjeverozapadno od Tokija (računajući po duljini željezničke pruge i ceste, ne po letu vrane), daleko iza onih visokih planina koje je gradska regija progutala prije puno godina. Selo je položeno na početku doline iza koje počinje novi planinski niz. U dalekoj i nejasnoj prošlosti, Shinohata je vjerojatno bila naselje koje je opstajalo na poljoprivredi i zanatima za preživljavanje, bez ikakvih trgovačkih veza s bilo kojim gradom. No, prema najstarijem sjećanju njezinih stanovnika, trgovci iz Edoa, kako se Tokio ranije zvao, znali su s vremena na vrijeme doći u selo. Seljaci su im prodavali nešto ljetine, a kupovali su rijetke proizvode poput čaja i papira, stječući novac nužno potreban za plaćanje onih poreza koje je trebalo platiti u gotovini. Dva glavna proizvoda te tradicionalne ekonomije bili su riža i čahure svile, s tim da je svila s vremenom postajala sve važnija. Stanovnici zaselka prodavali su trgovcima i ponešto drva, malene količine šumskih gljiva kad im je bila sezona, te drveni ugljen vlastite proizvodnje. Da bi došli do posljednje tri robe, kao i drva za loženje za vlastite potrebe, marljivo su pročešljavali obližnje planinske šume. U teškim godinama pretraživali su šume i iz očaja. Korjenje, bobice i trave još uvijek se u Shinohati nazivaju skupnim imenom “hrana za doba gladi”. Između 1900. i 1955. poboljšane metode i alati znatno su povećali urod riže. Vrijeme ušteđeno na uzgoju riže posvećeno je pipkavom i

Gradovi8.indd 56

28.5.2007 10:54:36

Gr a d s ke reg ij e

57

napornom radu na proizvodnji kukuljica svilca, važne na početku 20. stoljeća kad je svila još uvijek bila glavni izvozni proizvod zemlje. No, za Shinohatu je zarada bila malena. Premda je poneka obitelj uspijevala zaraditi i rijetku netradicionalnu imovinu kao što je bicikl, zaselak nije izlazio iz siromaštva i život u njemu sastojao se od neprekidna truda i brige, ili se tako barem čini gledajući unatrag onima koji su to preživjeli, a oni bi trebali znati. Sudbina koja zadesi tradicionalna ruralna naselja obično je tmurna i obeshrabrujuća kad ih zahvati samo jedna od snažnih gradskih sila... Promjena tržišta mogla je samo povećati siromaštvo Shinohate, ako bi promjena dovela do snižavanja potražnje za njezinim tradicionalnim proizvodima, baš kao što se tržište za svilu doista smanjivalo. Privlačnost poslova u gradu mogla ju je samo ostaviti bez stanovnika, baš kao što je Bardou doživio depopulaciju. Snažan dotok gradske tehnologije koja zamjenjuje radnike na farmama, sam za sebe, mogao je ostaviti većinu stanovnika Shinohate bez posla. Samo jedna transplantirana ili presađena gradska tvornica mogla je selo pretvoriti u tvorničko naselje. Naposljetku, moglo ga je zadesiti da živi samo od novca koji dotječe izvana, bilo od zarade koju bi seljacima slali sinovi, kćeri ili muževi koji su selo napustili, ili od neke vrste socijalne pomoći. No sudbina Shinohate nakon 1955. bila je posve drukčija od bilo koje opisane, kao i od dotadašnje. U trenutku kad se tokijska gradska oblast dovoljno protegnula da bi obgrlila i Shinohatu, svih pet sila počelo je djelovati na selo, svaka isprepletena s ostalima, no mi ćemo ih razmotriti istim onim redom kojim smo ih nabrojili: tržište, gradska radna mjesta, tehnologija, presadnice i kapital. Tokijska rastuća i solventna tržišta za nove i drukčije uvozne proizvode otvorila su, u njegovoj vlastitoj gradskoj regiji, praktične mogućnosti da se proizvodnja učini raznolikom. Potkraj 1950-ih godina stanovnici Shinohate otkrili su da mogu lijepo zaraditi i s robom koja se nikada prije nije od njih tražila, na breskvama, grožđu, paradajzu, ukrasnom grmlju i drveću za gradske vrtove, gljivama bukovačama, specijalitetu koji je u gradu postizavao visoku cijenu, dok eksperimenti s hmeljom, duhanom i konzerviranim breskvama nisu uspjeli pa su ubrzo napušteni.

Gradovi8.indd 57

28.5.2007 10:54:37

58

Gradov i i b ogatstvo naro da

Diversifikacija je imala usputnog učinka i na prehranu seljaka. Stanovnici Shinohate sad su uzgajali i patliđane, kestene, irski krumpir, radič, mrkvu, jagode, tikvice, salatu i kupus, ne tako važne kao što su usjevi, ali za vlastitu prehranu i za darivanje susjedima, posvuda lijepi običaj razmjene s vrtlarima iz obližnjih dvorišta. Budući da konji više nisu bili neophodni, neka su domaćinstva umjesto njih stala uzgajati telad, a njihov je gnoj zamijenio konjski u prehrani usjeva. U 1975. samo je 20 od ukupno 49 domaćinstava još uzgajalo čahure dudova prelca, a i njihova se ovisnost o svili jako smanjila. No 48 od 49 obitelji ozbiljno se još bavilo poljoprivredom i gotovo sve među njima nastavile su uzgajati rižu. Doista, usporedno s uvođenjem novih vrsta usjeva, prinosi riže čudesno su povećani. Dok su se te promjene odvijale, gradska radna mjesta koja su se umnažala u Tokiju širila su svoju privlačnost i na Shinohatu. Do 1956. gotovo se nitko nije odselio u Tokio. Među rijetkim iznimkama bila su dva sina školskog ravnatelja u prethodnoj generaciji, od kojih je jedan postao astronom, a drugi liječnik. Ali nakon 1956. posao i život privukli su u Tokio toliko puno mladih ljudi da su otišla sva djeca iz 14 obitelji, dok se iz većine ostalih odselilo poneko dijete. U međuvremenu, jedna se obitelj doselila i sagradila 50. kuću u zaselku: tokijski profesor i njegova žena odabrali su selo kao svoje utočište za vikende i godišnje odmore. Dore je pretpostavio da će ih slijediti i drugi poput njih. Dok su ljudi napuštali farme, a potražnja za farmerskim proizvodima rasla, nešto se moralo promijeniti. Promijenio se stari način poslovanja. Postali su nužni strojevi koji zamjenjuju radnike. Shinohata je dospjela u klasičnu slijepu ulicu koja se javlja u gradskim regijama i odgovorila na klasični način, način koji objašnjava zašto su, povijesno gledano, uređaji koji nadomještaju ljudski rad gotovo bez iznimke najprije razvijeni u gradskim oblastima, a tek potom preneseni u druge tipove regija. U Shinohati, dok su strojevi brzo nabavljani, za rad u polju jednako kao i u kući, produktivnost seljaka koji su obrađivali zemlju naglo je porasla. Na primjer, broj radnih sati potreban za uzgoj riže u 1975. bio je upola manji nego u 1955., što je bio veći napredak nego u prethodnih pola stoljeća. No primjer naglo rastuće seoske produktivnosti, koji me se najviše dojmio u Doreovim opisima, odnosio se na uzgoj gljiva na panjevima.

Gradovi8.indd 58

28.5.2007 10:54:37

Gr a d s ke reg ij e

59

Sredinom 1960-ih tri su seljaka počela eksperimentirati s novom metodom uzgoja. Nabavili su drvene trupce, izdubili u njima rupe i napunili ih piljevinom izmiješanom sa sporama gljiva. Potom su trupce pohranili na godinu i pol. Nakon tog razdoblja sazrijevanja, trupci su bili prožeti sporama i za nekoliko dana gljive su brzo izniknule. Poslije branja trupci su osušeni i ciklus uzgoja se ponavljao. Do 1975. ti su uzgajivači svaki imali 40 do 50 tisuća trupaca i čitave su godine svakoga dana otpremali gljive u Tokio, koristeći se zimi grijanim prostorijama za uzgoj. “Veliki svežnjevi trupaca prenošeni su sa kamiona do bazena za natapanje i natrag u metalnim okvirima, pomoću električnih nosača koji su klizili po visoko postavljenim željeznim tračnicama”, izvijestio je Dore. U susjednim zaseocima pojavili su se i manji imitatori. Bukovače i šampinjoni postali su samo neki od mnogih, mnogih proizvoda koje je Tokio, umjesto da ih sam za sebe proizvodi, sad mogao u golemim količinama uvoziti. Zahvaljujući mašinama koje su nadomiještale ljudski rad, neki su seljaci iz Shinohate mogli biti farmeri samo dio radnog vremena, kombinirajući poljoprivredu sa zaposljenjem u Shinohati ili njezinoj blizini (o čemu detaljnije malo kasnije), no još se češće događalo da su se neki članovi obitelji bavili poljoprivredom dok su ostali donosili plaću i usput pomagali u domaćinstvu u sezonama intenzivnih radova. U mnogim domaćinstvima stariji su članovi preuzeli najveću odgovornost za zemlju dok su se mlađi zapošljavali. Sedam starijih žena koje su 1975. živjele same uspješno su vodile gazdinstva, što je bio pothvat nezamisliv i za ženu i za muškarca u vrijeme dok selo nije počelo intenzivnije prihvaćati strojeve i uređaje. U nekim slučajevima, nabavku mašina roditeljima su financirala djeca koja su se zaposlila u Tokiju. Istodobno s tim promjenama počela je i transplantacija tokijske industrije. Najimpresivniju presadnicu, koja je također stigla prva, da bi zaštitio anonimnost Shinohate, Dore naziva jednostavno Tvornicom, a opisuje ju kao divovsko, učinkovito, kapitalno intenzivno procesno postrojenje koje je proizvodilo nespecificirani prehrambeni proizvod. Tvornica je u svim svojim reklamama naglašavala kako čuva prirodu od zagađenja, a zbog zaštićenog obitavališta ptica smještena je podalje od naselja. Glavni ekonomski učinak tvornice na Shinohatu i nije bio u broju radnih mjesta koje je osiguravala, nego više u dobroj cijeni koju je pla-

Gradovi8.indd 59

28.5.2007 10:54:37

60

Gradov i i b ogatstvo naro da

tila za zemljište na kojem je bila sagrađena, kao i za ptičji rezervat, koji su bili zajednička imovina sela. Prihod od prodaje bio je jednako podijeljen svim obiteljima i iskorišten je za obnovu kuća, modernizaciju kuhinja i novu gradnju koju si inače stanovnici sela sigurno još dugo ne bi mogli priuštiti. Jedan seljanin, koji je na prodaji zemlje profitirao više nego ostali jer je tvornica kupila i dobar komad njegovog privatnog zemljišta, darovao je novac naselju za gradnju postrojenja za pročišćavanje vode. To nas podsjeća na vodovod u selu Bardou, financiran zaradom od filmske kompanije. Zapošljavanje mještana nije jako ovisilo o tvornici i zato jer je radnika u njoj ionako bilo malo, a ubrzo su stigla i druga poduzeća. I sama Shinohata privukla ih je još četiri: tvrtku koja je kupovala otpad iz Tvornice i reciklirala ga u hranu za stoku; pogon za izradu metalnih konstrukcija; skladište građevnog materijala te elektromehaničarsku radionu u kojoj su se popravljali centrifugalni separatori korišteni u medicinskoj i kemijskoj analizi. To posljednje poduzeće pokrenuo je stanovnik Shinohate koji je najprije radio u Tokiju u tvornici koja je proizvodila separatore. Želeći se vratiti u Shinohatu, nagovorio je svojega poslodavca da mu povjeri regionalnu franšizu za servis tih uređaja. Ti presadci gradskih poslova daju naslutiti koliko se široka paleta nepoljoprivrednih poslova otvorila zahvaljujući tomu što je Shinohata sad bila gospodarski isprepleteno povezana s ostalim naseljima u dolini i dalje, na način posve stran staroj ekonomiji, ali tipičan za naselja koja je obuhvatila gradska oblast. Na primjer, u istoj obitelji jedna je žena radila u tvornici rublja transplantiranoj u obližnjem selu, dok je njezin muž našao posao u pogonu bojenja tkanine. U drugom kućanstvu muž je radio kao isporučitelj Tvornice, njegova žena je prodavala police životnog osiguranja, dok je jedan njihov sin postao naučnik kuhara u velikom tokijskom aerodromskom hotelu. Drugi seljak dobio je uredski posao u Sanou, užurbanom središtu lokalne uprave i trgovine udaljenom 40 kilometara dalje u dolini. Treći radi kao vozač kamiona za električnu kompaniju u susjednom okrugu, četvrti radi kao drvosječa, peti je postao čuvar u maloj tvornici koju je sam osnovao, ali je bankrotirala pa su ga u nju postavili vjerovnici.

Gradovi8.indd 60

28.5.2007 10:54:38

Gr a d s ke reg ij e

61

Jedan je mještanin postao agent za povećanje proizvodnje krumpira dok se drugi zaposlio u nedalekom agronomskom eksperimentalnom laboratoriju. Mnogi su se našli među 35 radnika poljoprivredne zadruge gradskog područja koje je obuhvaćalo skupinu sela sa 1300 obitelji, s ukupno oko 5000 ljudi. Odjeli za žitarice grupe mjesnih kooperativa pokrenuli su vlastitu tvornicu da bi mladim seljacima osigurali povremeni posao izvan sezona ubiranja ljetine. Jedan stanovnik Shinohate, koji je najprije našao posao na komercijalnom ribnjaku za uzgoj pastrva u susjednom selu, dao je otkaz kad se njegova žena zaposlila na građevini i dobila “plaću muškarca”. To joj je omogućilo da uzdržava muža koji se pomalo bavio poljoprivredom, ali glavno mu je zanimanje bilo proučavanje prirode, čime se do tada mogao baviti samo po cijenu krajnjega siromaštva. U svojim zakutcima i rascjepima ta nova ekonomija osiguravala je i niše ljudima koji su, poput spomenutog ljubitelja biologije, u staroj Shinohati mogli biti ili frustrirani ili siromasi. Na primjer, samo selo, skupa s lokalnim Shinto hramom i nekolicinom vlasnika plantažnih nasada koji su bili prezauzeti drugim poslovima da bi se mogli posvetiti svojim stablima, zajednički su zaposlili radnika dotad posve nepoznatog zanimanja – šumara, unajmljenog da bi vodio brigu o okolnim brdima. Bio je to posljednji izdanak obitelji koja nikad nije bila uspješna. Štoviše, njezini članovi bili su lokalni besposličari, no on se pokazao kao izvrstan šumar. Čovjek kojeg Dore naziva “slatkorječivim nitkovom” živio je od onoga što je zaradio kao miritelj i posrednik. Ali, potrebe za njegovim uslugama jako su se smanjile jer su s blagostanjem nestali i sukobi među susjedima, dijelom zato što su ljudi imali puno drugih interesa koji su im bili zanimljiviji od svađanja, a dijelom i zato što su postali velikodušniji jedan prema drugome. No, čak i kad su njegovi poslovi miritelja gotovo nestali, njegov se prihod nije smanjio: i njegovi su klijenti također mogli biti široke ruke. Jedna djevojka nije radila ništa drugo osim što je pazila na svoje tek prohodalo dijete i igrala se s njim. Druga mlada žena nije htjela biti kao ona, piše Dore, ali druge starije žene su joj zavidjele sjećajući se vlastita beskonačnog crnčenja u vrijeme kad su bile mlade majke. Šuma koja se više nije svakodnevno pročešljavala, postala je šumarev privatni rezervat i izrasla je jako gusta. U nju su se vratili medvjedi i divlje svinje: u novoj ekonomiji jedna se niša otvorila i za njih.

Gradovi8.indd 61

28.5.2007 10:54:38

62

Gradov i i b ogatstvo naro da

Na kraju 1975. selo je od poljoprivrede zarađivalo manje od pola svojega ukupnog prihoda, ali ne zato jer se poljoprivreda smanjila: upravo suprotno, ona se povećala. Dok su se sve te promjene dešavale, i peta jaka gradska sila, kapital, pokazivala je svoju snagu. Politika u gradskom okrugu odnosila se, piše Dore, većinom na ceste, mostove, škole, kanale za navodnjavanje i “suptilno umijeće pribavljanja potpore od središnje vlade za njih”. U cjelini, 15 posto javnih troškova podmirivala je gradska oblast, a 40 posto lokalni i državni proračuni u obliku rutinskih izdvajanja za opće javne potrebe. Preostalih 45 posto stizalo je u obliku isplata za konkretne, specifične potrebe. Najvažniji preostali dio infuzije gradskoga kapitala bio je sadržan u cijeni koju je Tvornica platila za zemljište, te u potpori koju je vlada ugradila u cijenu riže, a koju su u konačnici plaćali gradski potrošači. Od posebnih potpora koje je Shinohata uživala najvažnija je bila posljedica tajfuna i poplave iz 1959. godine. Još 1814. rijeku koja se spuštala s planine i kroz dolinu službene novine nazvale su “velikim prokletstvom oblasti. Bujica donosi u dolinu toliko puno pijeska i kamenja da ono ispunjava sve kanale i neprekidno povisuje dno korita. Nasipi se stalno moraju povisivati. Na nekim mjestima razina vode zna se podići dva do četiri metra iznad razine okolnih polja i neizbježno ponekad probije nasipe pa u rižina polja nanese toliko kamenja i pijeska da su potrebne godine da se očiste.” Ta katastrofa događala se u Shinohati, u prosjeku, jednom u svakoj generaciji i predstavljala je jedan od razloga da je prastari zaselak ponekad padao u očajničku glad. Kad se nepogoda 1959. ponovila, naknada za štetu podmirila je trošak ljudi i strojeva koji su obnovili polja, a slijedila ju je i potpora za gradnju pojačanih betonskih obala i čišćenje riječnog korita od stijenja. Uslijedilo je i vađenje šljunka, koje je snizilo dno korita, a i osiguralo je šljunak za miješanje betona koji su većinom kupila građevinska poduzeća iz Tokija. Bila je to još jedna manifestacija gradskoga tržišta za proizvode iz svoje vlastite regije. Kada je Dore 1975. ponovo posjetio Shinohatu, kolone kamiona još su uvijek odvozile šljunak iz rijeke i ta aktivnost nije pokazivala znakove zamiranja. Zbog napretka koji im je donio i koji sami nikada ne

Gradovi8.indd 62

28.5.2007 10:54:38

Gr a d s ke reg ij e

63

bi mogli platiti, stanovnici Shinohate, gledajući unatrag, o tajfunu iz 1959. govorili su kao o jednom od najsretnijih događaja u svom selu. U napasti smo ekonomski preobražaj Shinohate pripisati poduzetnosti, inteligenciji i domišljatosti njezinih stanovnika. No oni sami će prvi priznati da su njihovi predci radili intenzivnije nego oni sami. A što se tiče vještina, više ih je bilo potrebno za izradu slamnatih šešira za zaštitu od kiše nego za odlazak u dućan i kupovinu kišne kabanice, kao što to danas Shinohaćani čine. Uzevši u obzir kako su malo sredstava imali na raspolaganju, stanovnici stare Shinohate bili su neusporedivo domišljatiji. Njihovi današnji potomci nisu ništa drukčiji ljudi – štoviše, neki među njima su doslovno isti. Nisu se promijenili njihovi ljudski atributi, prije će biti da su gradsko tržište, potražnja za radnicima, tehnologija, transplantati i kapital svi istodobno utjecali na Shinohatu, u velikoj mjeri i u razboritim proporcijama. Njezin preobražaj nije nikako moguće drukčije protumačiti. Regija mojega vlastitoga grada, Toronta, puno je manja, ekonomski manje živahna i puno manje nabijena nego tokijska gradska regija, kao i nešto manje prilagodljiva po načinu na koji obitelji kombiniraju poljoprivredne i druge poslove. Ipak, gradići i sela koja leže unutar regije Toronta pokazuju ista nakupljanja ljudi i istu mješavinu ruralnih i industrijskih poduzeća. Od 1950. do 1971., u vremenu kad je Toronto obilato nadomještao uvozne proizvode (premda, za razliku od Tokija, većinom u nekreativnom obliku privlačenja izdvojenih pogona za proizvodnju do tada uvoznih artikala), zabilježeno je da se iz grada premjestilo gotovo dvije tisuće proizvodnih tvrtki. Vrlo rijetka otišla su na udaljenija mjesta. Mnogo ih se preselilo samo do predgrađa Toronta. No mnoga su migrirala dalje od predgrađa, a ipak su ostala unutar neposrednog gradskog zaleđa – dovoljno daleko da bi uživala u prednosti jeftina zemljišta, a dovoljno blizu da ostanu u primjereno lakom dodiru sa svojim isporučiteljima robe i usluga, kao i sa svojim tržištima u gradu i gradskoj oblasti. Podružnice dalekih tvrtki ponašale su se u skladu s istim tim razmišljanjem. Baš kao i u Shinohati, mladi ljudi iz ruralnih naselja na području pretvorenom u gradsku oblast Toronta (nazvanom Zlatna potkova) zaposlili su se na gradskom tržištu rada. To nije bila neka velika mudrost. Tamo su se pridružili pridošlicama s velikih udaljenosti.

Gradovi8.indd 63

28.5.2007 10:54:38

64

Gradov i i b ogatstvo naro da

Svakoga nedjeljnog jutra u najstarijem dijelu Toronta otvara se golema i bogata tržnica. Nekoć se održavala na otvorenom, uz prodaju izravno s kamiona, no od kraja 1960-ih njezina veličina i posjećenost tražili su da se smjesti u zatvoreni prostor. Naravno, unatoč svojoj veličini i užurbanosti, ta tržnica osigurava samo maleni djelić gradskih nabavki hrane i ostalih poljoprivrednih proizvoda, a samo maleni postotak tog djelića svoje opskrbe grad nabavlja iz svoje vlastite regije. No tržnica na simboličan način pokazuje iste značajke kao i moderna proizvodnja Shinohate: veliku raznovrsnost poljoprivrednih proizvoda koje grad nabavlja iz vlastite regije, u usporedbi s oskudnom ponudom ostalih proizvoda namijenjenih masovnoj prodaji izvan gradske oblasti. Na primjer, među poljoprivrednim proizvodima regije Toronta namijenjenima prodaji naveliko su i jabuke. No za kupce izvan regije ne uzgaja se baš veliki broj vrsta: McIntosh, Delicious, Golden Delicious, Spies, Cortlands, Russets, Spartans – i to je sve. Njih je, dakako, moguće kupiti i tražene su i u Torontu. Na tržnici je, međutim, u sezoni, moguće naći i jabuke koje rijetko napuštaju regiju: Wealthies, Baxters, Snows, Lobo, Melbas, Humes, Wolf Rivers, Ida Reds, Pola Reds, Tydeman Reds, Blenheim Orange, Orange Pipins, Empires, St. Lawrence, Cravens, Lady, Dutchess, Delaware, Transparents, Gravensteins, Sweets, Tolmans, Mutsu (nedavno uzgojena japanska varijanta). Ista pojava može se uočiti i na tržnicama manjih gradova unutar regije Toronta, u Hamiltonu, Kitcheneru i Waterloou. Bez tih gradskih tržišta koja se nalaze u samoj regiji, za takvu raznovrsnost jabuka jednostavno ne bi bilo dovoljno bogatoga tržišta. Prodavač od kojega na tržnici kupujem presadnice nevena pozvao me da vidim gdje se one uzgajaju. Pokazalo se da je to u selu manjem od Shinohate, naselju kakva nazivamo “tri kuće uz cestu”. Prodavačevi ogromni staklenici bili su impresivni, no u tom malenom naselju, udaljenom od Toronta oko 40 kilometara, bilo je lako zapaziti i mnoge druge pogone. U njemu je radilo i nekoliko lončarija koje su prodavale svoje posuđe u dućanima u Torontu kao i prilično skupim restoranima, omiljenima podjednako i mušterijama iz grada kao i iz ostalih naselja u regiji. Takav zaselak upravo je ono što se može naći u gradskim regijama - različite radionice okupljene na malom području, u skupinama kakve se mogu naći diljem oblasti.

Gradovi8.indd 64

28.5.2007 10:54:39

Gr a d s ke reg ij e

65

Gradske oblasti, kao i gradovi sami, natiskuju obilje ekonomskoga života u zemljopisno maleno okruženje. Copenhagen i njegova gradska regija, na primjer, zauzimaju samo manji dio danskog teritorija, no uklonite li ih, nestaje glavni dio danskog ukupnog gospodarstva, gotovo sva ekonomska raznolikost i više od polovice njegova stanovništva. Kad je regionalno stanovništvo osobito gusto, vidimo da tu gustoću možemo zahvaliti gradskim regijama. Strahovito gusto naseljen jugoistočni dio Engleske, na primjer, nije to samo zbog populacije Londona i njegovih predgrađa, nego i zbog londonske gradske oblasti. Većina čitatelja ove knjige vjerojatno živi u gradovima i njihovim predgrađima, ili u gradskim regijama. Premda su gospodarstva gradskih regija neusporedivo zamršenija nego bilo koja druga vrsta ekonomija, osim ekonomija samih gradova, gradske regije svima nama intelektualno je lako pojmiti. Gradskim regijama, unatoč svim njihovim brojnim manama i problemima, svojstveno je, naime, da imaju onu vrstu smisla za koju najčešće pretpostavljamo da ga ekonomije koje imaju smisla trebaju uobličavati: proizvode obilato i raznoliko za svoje vlastite stanovnike i prerađivače, jednako kao i za druge. Kao što ćemo vidjeti, one su jedine vrste regionalnih ekonomija koje to uspijevaju. Kada grad u jezgri gradske regije stagnira ili nazaduje, to se događa zato jer on više s vremena na vrijeme ne proživljava epizode značajnijeg nadomještanja uvoza. Ekonomija grada koji stagnira postepeno se stanjuje i zastarijeva. Ona više ne uspijeva s novim i različitim izvoznim proizvodnjama nadomjestiti gubitak svojega ranijeg izvoza i sve je siromašnije tržište svoje vlastite regije, drugih gradova, kao i regija bez vlastitih gradova. Njegovi životni problemi, kao i problemi njegove regije, gomilaju se neriješeni. Raste besposlenost. Oblast grada koji gospodarski nazaduje ne vraća se svojim nekadašnjim, većinom seoskim, prilikama. Premda dugo zadržava obilježja mješovite, slojevite i isprepletene ekonomije, gospodarstvo regije postepeno se također prorjeđuje i zaostaje. Na regionalnom tkanju javljaju se rupe i dronjci. Mladi ljudi koji napuštaju naselja u regiji u potrazi za gradskim poslovima počinju zaobilaziti vlastiti grad ili gradove oblasti i, umjesto u njih, odlaze u udaljene gradove, ako ih oni uopće žele primiti.

Gradovi8.indd 65

28.5.2007 10:54:39

66

Gradov i i b ogatstvo naro da

Transplantati gradskih tvornica još se dugo prelijevaju u regiju, ali više ne zato jer ih iz grada istiskuju mlađa poduzeća, nego zato jer bježe od gradskih neriješenih problema, a za sobom ostavljaju prazninu. Naposljetku presadnice prestaju dotjecati, budući da njihov izvor presušuje. Gradske regije imaju mnoga obilježja gradova koji nadomještaju uvoz, ali one nisu gradovi. S dobrim i lošim ishodom, regije su kreacije gradova u njihovoj jezgri, i to uvijek ostaju.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Za stvaranje gradske gospodarske oblasti traži se nešto više od izvozne proizvodnje i uspješne gradske administracije: to nešto je sposobnost grada da obilato i stalno iznova nadomješta široku paletu robe koju uvozi. • Sudbina koja zadesi tradicionalna ruralna naselja obično je tmurna i obeshrabrujuća kad ih zahvati samo jedna od snažnih gradskih sila. • Gradske oblasti, kao i gradovi sami, natiskuju obilje ekonomskoga života u zemljopisno maleno okruženje. • Kada grad u jezgri gradske regije stagnira ili nazaduje, to se događa zato jer on više s vremena na vrijeme ne proživljava epizode značajnijeg nadomještanja uvoza.

Gradovi8.indd 66

28.5.2007 10:54:39

O p sk r bne reg ij e

67

ČETVRTO POGLAVLJE

OPSKRBNE REGIJE Zakržljale i bizarne ekonomije • Urugvaj kao “Švicarska Južne Amerike” • Ekonomski bogalji • Udaljena tržišta djeluju kao jedan kupac • Supstitucija nije lak zadatak za opskrbne regije • Rizik od političkih aranžmana • Slijepa ulica “kolonijalnih” ekonomija • Varljiva učinkovitost opskrbnih regija

N

a svoje zaleđe, kao što smo vidjeli, sve gradske sile djeluju zajednički i u razboritoj ravnoteži jedna prema drugoj. No to nije tako kad te iste sile dohvate i udaljene regije, a one to uvijek čine. To izgleda kao da se mreža cjelovitih ekonomskih niti, kojima grad povezuje svoje vlastito zaleđe, na rubovima gradske regije rasplete. Tada se pojedini konci – tržište, radna mjesta, tehnologija, transplantati i kapital – odvoje od pletiva i djeluju zasebno, svaki na sebi svojstven način. Tako u udaljenim područjima oblikuju zakržljale i bizarne ekonomije. Najvažnije među tim ekonomskim groteskama su regije koje opskrbljuju druge (engl. supply regions) samo jednom vrstom proizvoda ili usluga. Njih tržišta udaljenih gradova oblikuju neravnomjerno. Opskrbne regije su najčešće siromašne pa se zato nerazmjeri u njihovu gospodarstvu pripisuju njihovu siromaštvu, ali i bogate isporučiteljske regije su iste zakržljale rugobe kao i siromašne regije. Manjkavosti tih područja sežu dublje od siromaštva. Zapravo, prije ili kasnije njihove ih mane odvedu u siromaštvo. Urugvaj je, na primjer, tijekom nekoliko generacija bio neobično bogata opskrbna regija. Postigao je veliki uspjeh kao isporučitelj stočarskih proizvoda. Dalekim tržištima, većinom europskim gradovima i gradskim regijama, prodavao je meso, vunu i kožu, ali osim toga nije proizvodio gotovo ništa. Ipak mu ništa nije nedostajalo, jer sve ono što sam nije proizvodio, Urugvaj si je mogao priuštiti iz uvoza.

Gradovi8.indd 67

28.5.2007 10:54:39

68

Gradov i i b ogatstvo naro da

To nije bila zemlja potlačenih seljaka kojima su vladali krupni zemljoposjednici. Većina stanovništva imigrirala je iz Europe u drugoj polovici 19. stoljeća, a da bi potakla doseljavanje vlada je ohrabrivala nastanak seoskih obiteljskih gospodarstava. Selo je bilo napučeno neovisnim farmerima i rančerima koji su na svojoj plodnoj zemlji radili mukotrpno i učinkovito, bez većeg korištenja najamnih radnika, budući da su nadnice u Urugvaju bile vrlo visoke. Počevši od 1911., zemlja je bila u stanju razvijati vjerojatno najvelikodušniju i najpotpuniju svjetsku socijalnu državu. U tome je pretekla Skandinaviju. U siromaštvu i bogatstvu nije bilo ekstremnih razlika. Obrazovanje je bilo dostupno svima sve do fakulteta. Montevideo, glavni grad, razvijao se kao administrativno, obrazovno i kulturno središte, te kao centar za distribuciju i otpremu robe. U gradu nije bilo teško naći lagan, a dobro plaćen posao. Oni koji se nisu odlučili za visoku specijalističku naobrazbu, mogli su dobiti posao u prenapučenim vladinim ustanovama, u modernim i dobro opremljenim pakirnicama i hladnjačama za meso, u građevinarstvu ili uslugama, kao i u prihvaćanju te prodaji na veliko i na malo obilja raznovrsne robe koja se iz daleka slijevala u zemlju. Urugvajci su euforično počeli svoju zemlju nazivati “Švicarskom Južne Amerike”: na tu usporedbu navodili su ih malobrojno stanovništvo, prekrasne planine, politička stabilnost i posvećenost demokraciji. Naravno, to nacionalno samolaskanje ne treba shvatiti doslovno, no ovaj primjer zanimljiv je baš zato što je ta usporedba u ekonomskom smislu toliko promašena da ne može biti promašenija. Dovoljno je samo pomisliti kako bi švicarska ekonomija bila ograničena da su se Švicarci posvetili samo tome da za udaljena tržišta uzgajaju i prerađuju domaće životinje te da žive samo od njih, a da su svaki daljnji razvoj svojega ekonomskog života zanemarili. Tijekom 1940-ih i 1950-ih, urugvajska, već dotad prosperitetna ekonomija, doživjela je fenomenalni bum, a uvozna roba je samo dolazila. Bili su to većinom proizvodi za krajnju potrošnju, budući da zemlji nisu bili potrebne sirovine i poluproizvodi. Uvozili su se i hladnjaci za pakirnice mesa, dizalice za ukrcavanje i iskrcavanje brodova, mašine za šišanje ovaca, sječiva, turbine, građevni čelik, arhivski ormari, liftovi, rendgen aparati, pećnice za restorane,

Gradovi8.indd 68

28.5.2007 10:54:40

O p sk r bne reg ij e

69

papir, telefonske centrale kao i tisuću i jedna stvar potrebna za funkcioniranje modernog komunikacijskog i transportnog sustava, skupa s bolnicama, školama, vladinim uredima, kazališnim i koncertnim dvoranama, rančevima, farmama i pakirnicama. Tada, oko 1953., prilike su se za Urugvaj počele loše razvijati. Proizvodnja mesa i vune oživjela je u zemljama razorenima i rastrojenima ratom, i razvila se do te mjere da je države, poput Francuske, navela da počnu razmišljati o zaštiti svojih seljaka od inozemne konkurencije, dok su rančeri iz Australije i Novog Zelanda, među ostalima, pokušavali povećati vlastito tržište i u tome su (u to vrijeme) imali uspjeha. U međuvremenu, u Europi i Americi izumljeni su i razvijeni umjetni supstituti za vunu i kožu, i njihova proizvodnja i prodaja počele su jačati. Urugvajska udaljena tržišta za meso, vunu i kožu naglo su se urušavala, a i cijene su padale. To je, naravno, značilo da Urugvaj više nije mogao zaraditi za obilan uvoz, kao što je nekad mogao. Morao je nastaviti živjeti bez stvari o kojima je postao ovisan ili pokušati nabaviti te stvari na neki drugi način. Dva moguća rješenja za taj drugi izlaz bila su da razvije novu proizvodnju za izvoz ili da više toga za domaće potrebe proizvede sam; drugim riječima, umjesto da gotovo sve uvozi, da lokalnom proizvodnjom nadomjesti široku paletu uvoznih proizvoda. No budući da zemlja, čak ni u najmanjoj mjeri, nije proizvodila ništa što bi se brzo moglo razviti u alternativni izvoz za kojim bi postojala potražnja na udaljenim i solventnim tržištima, vlada je odlučila pokrenuti program koji je sama nazvala planom za supstituciju uvoza. Bio je to “crash”, streloviti program industrijalizacije, koji se zasnivao na gradnji ambicioznih, cjelovitih tvornica za proizvodnju čelika, tekstila, cipela, električnih strojeva i opreme. Program je doživio fijasko. Ako su tvornice uopće bile u stanju pokrenuti proizvodnju, njihovi su proizvodi bili toliko skuplji od istovrsnih uvoznih da ih urugvajski građani i tvrtke nisu mogli kupovati. U međuvremenu, opremanje i opskrba tvornica materijalom i dijelovima zahtijevala je toliko uvoza, i to skupoga, da je vlada, da bi sve to platila, najprije iscrpila svoje pričuve, potom bila prisiljena kupovati uvoznu opremu na kredit, a potom postala nesposobna plaćati kamatu za zajmove. Urugvaj je bankrotirao.

Gradovi8.indd 69

28.5.2007 10:54:40

70

Gradov i i b ogatstvo naro da

Nesvjesni toga da je održiva supstitucija uvoza gradski proces, vladini ekonomisti i planeri locirali su tvornice na mjestima na kojima su nova radna mjesta bila najpotrebnija. Već i to bilo bi posve dovoljno da upropasti planove, no u Urugvaju je ionako bilo posve svejedno gdje su te lokacije bile. Čak i da su sve one bile sakupljene u grozdove blizu Montevidea i u njemu samom, ta shema ne bi oživjela budući da ni sam Montevideo nije posjedovao raspon vještina, simbiotičke inkubatore robe i usluga za poduzeća, kao ni iskustva u improvizaciji i prilagodbi, nužnih da se nadomještanje uvoza učini održivim gospodarskim pothvatom. Montevideo, budući da u prošlosti nikad nije supstituirao veću paletu uvoznih proizvoda vlastitom izradom, kao što nije u većoj mjeri proizvodio ni bilo što drugo, nije imao temelja za onu vrstu prilagodljive proizvodnje koju je odjednom tako očajnički trebao. Plaćanja za održavanje socijalnog blagostanja i transferi stanovništvu koji su distribuirali bogatstvo zemlje (i osiguravali joj snažnu potražnju za uvoznom robom), više se nisu imali otkud namicati. Pokušavajući ih svejedno osigurati, vlada se okrenula štampanju novca. Inflacija je podivljala. Kako su cijene i nadnice zajedno rasle, a siromaštvo se širilo i povećavalo, zemlju je počeo zahvaćati društveni kaos i politički nered. Izbili su nasilni građanski nemiri. Pola milijuna ljudi, oko jedna šestina populacije, pobjegla je iz zemlje. Ostalima je, naposljetku, brutalna vojna diktatura nametnula onu vrstu mira i reda koja znači smrt za ekonomiju. Do 1980. prosječna kupovna moć potrošača bila je samo polovica one iz 1968., iz vremena pokušaja strelovite ili “crash” industrijalizacije, a u 1968. već je bila daleko ispod one iz 1950. Dok ovo pišem, Urugvaj mukotrpno, sumorno i neizvjesno pokušava sagraditi novu opskrbljivačku ekonomiju utemeljenu na niskim nadnicama, turizmu i bagatelnom izvozu kože i proizvoda od vune – bagatelno jeftinom, zato jer su nadnice ljudi koji te proizvode izrađuju dirljivo bijedne. Čak i ta jadna zarada od izvoza slabo pomaže životnom standardu: trećinu prihoda pojedu kamate na reprogramirane dugoročne kredite, a većina ostaloga troši se na uvoz goriva. Danas Urugvaj pripada onome što nazivamo ekonomije Trećega svijeta, no čak i kad je uživao u blagostanju, on je bio Treći svijet u

Gradovi8.indd 70

28.5.2007 10:54:40

O p sk r bne reg ij e

71

smislu u kojem ta riječ označava zaostajanje i izostanak razvoja. Urugvaj je bio samo bogat, a razlika između bogate nerazvijene ekonomije i siromašne nerazvijene ekonomije nije tako velika kako se čini. Bogate ili siromašne, opskrbne regije su u biti previše specijalizirana i silno neuravnotežena gospodarstva, pa prema tome neotporna i ranjiva, bespomoćna kad izgube dio udaljenih kupaca. Katastrofa koja je pogodila Urugvaj predstavlja noćnu moru vladara danas naftom bogatih zemalja, i to s dobrim razlozima. Dolazimo u napast urugvajske ekonomske probleme pripisati nestručnosti, bespomoćnosti, nedostatku vizije, samozadovoljstvu i tako dalje. No zapravo su Urugvajci svoju isporučnu ekonomiju vodili kompetentno i odgovorno, štoviše, i humano. Ono što jesu činili, činili su dobro. Ono što nisu učinili, bilo je da nisu za sebe stvorili produktivni grad, centar koji bi s vremena na vrijeme u prirodnom slijedu razvoja nadomještao širu paletu uvoznih proizvoda i tako automatski generirao složenu i svestranu gradsku regiju koja bi proizvodila obilno i raznovrsno, kako za vlastite građane i tvrtke, tako i za mnoge druge. A zašto se Montevideo, kao ni bilo koje drugo naselje u Urugvaju, nije tako razvijao, najbolje da se zasad suzdržimo od zaključivanja. Kasnije ću u ovoj knjizi raspraviti koje probleme trebaju savladati Montevideo i gradovi poput njega. Ovog trenutka želim samo istaknuti da je opskrbnim regijama, koje takvima ostaju, koje ne stvaraju gradove koji nadomještaju uvozne proizvode vlastitima, svojstveno da ostaju ekonomije-bogalji. Razlog zbog kojeg se takve regije specijaliziraju za mali broj proizvoda jest, na prvom mjestu, što njihova proizvodnja za druge tako jako prevladava nad proizvodnjom za njih same. Tu neusklađenost još pojačavaju dvije karakteristike udaljenih gradskih tržišta o kojima opskrbne regije ovise, svojstva koja smo mogli vidjeti na djelu u Urugvaju. Prva je da su udaljeni kupci bili jako izbirljivi u odnosu na ono što su tražili od Urugvaja. Druga je da su udaljena tržišta, premda sačinjena od različitih gradova i gradskih regija, bila toliko u dosluhu u odnosu na ono što su tražila od Urugvaja, da su u stvarnosti djelovala kao jedan kupac. Ta udružena selektivnost je strahovito moćna sila: kada se sruči na neku regiju kao izdvojena sila, ako njezino djelovanje ublažavaju osta-

Gradovi8.indd 71

28.5.2007 10:54:40

72

Gradov i i b ogatstvo naro da

le gradske sile, njoj se u nametanju uske ekonomske specijalizacije nije moguće oduprijeti. Ta dva obilježja duboko su usađena gradskim tržištima koja privlače isporuke iz udaljenih krajeva. Ona su daleko starija od modernih komunikacija, transporta i industrija, kao i suvremene masovne prodaje. Potkraj srednjega vijeka, na primjer, Sardinija je izvozila sir u sve europske gradove – ali ništa osim sira. Udaljeni su gradovi bili očito i izbirljivi i udruženi u onome što su tražili od Sardinije. U doba renesanse, različite seoske opskrbne regije u Poljskoj isporučivale su žito, raž i drvo gradovima po čitavoj Europi, ali u tom trenutku ništa drugo. I Kanarski su otoci u to doba svim europskim gradovima osiguravali šećernu trsku, ali ne i bilo što drugo. Bili su to prototipovi kasnijih otoka sa šećernom monokulturom u West Indies. U još starijoj povijesti, etrušćanski gradovi današnje sjeverne Italije, a prije toga republikanskoga Rima, očito od Elbe nisu trebali ništa drugo osim željeza, a željeli su ga usklađeno. Prisjećamo se prastaroga Bardoua, od kojega su tržišta tražila željezo i ništa osim željeza, a trebali su ga dovoljno jako da bi do planinskih rudnika sagradila one veličanstvene ceste. Spominjem tih nekoliko primjera, ne zato jer su čudački ili ekstremni, nego zato jer su toliko povijesno tipični za trgovinu između opskrbnih područja i dalekih gradova. Jednako je i danas. Zambija opskrbljuje udaljena tržišta bakrom, i ničim osim bakrom. Novi Zeland isporučuje sir, putar, meso i vunu, malo toga drugoga – i trpi zbog sažimanja tržišta. Uzmimo dva primjera iz Kanade. Novi Brunswick prodaje ribu, pulpu, papir i drvo, i gotovo ništa drugo. Saskatchewan otprema žito, potašu i ulje (iz jednog zabačenog kutka), i to je praktično sve. Wales i planinsko područje istočnog dijela Sjedinjenih Država zvano Appalachian prije su prodavali ugljen i zanemarivo malo drugih proizvoda, no posljednjih je godina gladno tržište Hong Konga počelo u Appalacianu kupovati ginseng, u vrijednosti od oko 30 milijuna dolara na godinu, što je velik novac za siromašne američke stanovnike planina koji su naporan rad na iskopavanju šumskih gomolja obavljali motikama. No ginseng je bio jedino što je Hong Kong htio od Appalachiana.

Gradovi8.indd 72

28.5.2007 10:54:41

O p sk r bne reg ij e

73

Čitav svijet kupuje naftu od Saudijske Arabije i Kuvajta i gotovo ništa drugo osim nafte. Ne postoji ništa što svjetski gradovi i gradske regije žele od južne i središnje Škotske tako usklađeno kao škotski viski. Usklađenost mnogih dalekih tržišta, koja djeluju tvoreći golemo združeno tržište, nerijetko se događa pod okriljem političke ili trgovačke moći jednoga grada. No opet je posrijedi višestruko, složno tržište. Hong Kong, naime, ne troši sav ginseng koji kupuje. Premda su raž, žito i drvni proizvodi stare Poljske bili distribuirani u tucet zemalja renesansnoga doba, činilo se da ih kupuje samo Amsterdam. To je zato jer se tamo određivala cijena i ugovarala se većina isporuka, a to se pak događalo jer su amsterdamski trgovci razvili tu trgovinu i držali je kad su se otvarala i nova tržišta. Lisabonski trgovci upravljali su svom trgovinom šećerom s Kanarskih otoka, no to ne znači da su ga svoga pojeli građani Lisabona, niti da su lisabonski slastičari jedini proizvodili slatkiše i bombone u čitavoj Europi. Dok je Francuska posjedovala Vijetnam, većina njegove trgovine bila je pod upravljanjem Pariza, no svejedno su se vijetnamski cink, kositar i cimet pojavljivali na dokovima od Baltimorea do Hamburga. Podatak da su stanovnici stare Shinohate prodavali svoje svilene čahure Tokiju (u vrijeme kad je zaselak još imao samo opskrbnu ekonomiju) ne treba nas učiniti slijepima za činjenicu da su Shinohatu, i druga naselja poput njega, na izrazitu specijalizaciju za proizvodnju svile udruženo navela tržišta Milana, Lyonsa, New Yorka i mnogih drugih gradova. Trgovinu bananama, glavnom kulturom Kanarskih otoka danas, kontrolira španjolska vlada. “Sve svoje banane moramo prodati Madridu”, kaže jedan farmer. Unatoč tome, banane se otpremaju svim tržištima po čitavoj Europi, istim onima koji od Kanara kupuju i povrće i cvijeće, no kojima ne upravlja i ne određuje im cijenu samo jedna kontrolna točka. Uska specijalizacija regija koje opskrbljuju ponekad je statistički zamagljena izlistavanjem različitih specijalizacija na popisima nacionalnog izvoza, koji mogu biti impresivno raznoliki. Kanadski je popis, na primjer, dugačak i raznovrstan. No svaka od brojnih opskrbnih regija unutar Kanade, od kojih su neke zemljopisno goleme, unatoč objedinjenom popisu na kojem su žito, struja iz hidroelektrana, uljana repica, potaša,

Gradovi8.indd 73

28.5.2007 10:54:41

74

Gradov i i b ogatstvo naro da

ugljen, plin, nikal, zlato, srebro, cink, kobalt, riba, drvo, krzno, jabuke, trešnje, papir... zapravo isporučuje tek malen i ograničen broj proizvoda. U Kanadi, najnovije opskrbne regije su i najprosperitetnije. One stare, u atlantskom području, s vremenom su postajale sve siromašnije, i također bi se pretvorile u ekonomije Trećega svijeta da im bogatiji dijelovi zemlje, poput Toronta i njegove regije, nisu davali velike, neprekinute i stalno rastuće subvencije. Kako vrijeme prolazi, nekadašnje bogate regije postaju žrtvama mnogih rizika. Svakodnevna je opasnost iscrpljivanje nekog prirodnog bogatstva. Glavnu ulogu u osiromašivanju nekih istočnih kanadskih opskrbnih regija imao je pretjerani ribolov (kako kažu u Novoj Scotiji, “previše ribara, a premalo ribe”), skupa sa sječom drveća. Sicilija je izgubila svoj položaj nenadmašnog isporučitelja žita, što je za nju predstavljalo katastrofu od koje se nikad nije oporavila, dijelom zbog prevelike eksploatacije plodne zemlje; drugi je razlog bio konkurencija Amerike. Prijetnja su i novi nadomjesci starih proizvoda, koji su pridonijeli propasti Urugvaja. I načini na koji se poslovi obavljaju mogu opustošiti opskrbne regije. Kad su američki proizvođači počeli pakirati cement u vreće od papira ojačanog umjetnim, umjesto prirodnim vlaknima, a gnojiva u plastične vreće, Tanzaniju je strahovito pogodio gubitak tržišta za sisal, Bangladeš manjak kupaca za jutu, a Filipine gubitak kupaca za kudelju. Pojava novih proizvoda umjesto starih apsolutno je nužna za ekonomski život, inače bi pretjerano i neprekidno iskorištavanje istih oskudnih bogatstava odavna uništilo planet. No supstitucija nije lak zadatak za opskrbne regije koje su ostale bez cinka, kositra i ugljena, ili bez kupaca za laneno platno i kožu foke. Opasnost nosi i konkurencija. Za primjer može poslužiti okrug Kent u New Brunswicku u istočnoj Kanadi. Godine 1910. bilo je to jedno od najprosperitetnijih kanadskih ruralnih područja, no konkurencija poljoprivrednih opskrbnih regija na zapadu smanjila je njegove površine pod kulturama gotovo za dvije trećine. Broj od 3400 uspješnih farmi smanjio se na njih 700 koje su jedva preživljavale u siromaštvu. Politički aranžmani – iza kojih se krije ekonomska konkurencija – također predstavljaju rizik. Počevši od 1970-ih, Novi Zeland gubio je udaljena tržišta brzinom gotovo jednakom onoj kojom je Urugvaj 20

Gradovi8.indd 74

28.5.2007 10:54:41

O p sk r bne reg ij e

75

godina prije toga ostajao bez svojih izvoznih tržišta. U 1980. opadajući izvoz Novoga Zelanda mogao je podmiriti samo dvije trećine uvoza iz 1973., a prihod farmi, na kojemu je počivala gotovo sva ekonomija Novog Zelanda, smanjila se za 40 posto. Premda je Novi Zeland jedna od najrjeđe naseljenih zemalja na svijetu, njegovi su se građani počeli iseljavati tako brzo da je ukupni broj stanovnika iz godine u godinu bio sve manji. Novi Zeland se pritom kitio nazivom “najbolje farme na svijetu”. On je to vjerojatno i bio, baš kao što je i Urugvaj bio najbolji ranč na svijetu. Novi politički sporazumi naškodili su i Urugvaju i Novom Zelandu, a sklopljeni su zbog žalbi starih opskrbnih regija Zapadne Europe, osobito Francuske. Premda se čini da Francuska ima mnogo gradova, u njoj je malo gradova koji nadomještaju uvozne proizvode. U čitavoj Francuskoj, dok ovo pišem, postoji zapravo samo jedna značajnija gradska regija, regija grada Pariza. Najveći dio ruralne Francuske čine ekonomski ukočene opskrbne regije. Da bi zaštitile njih i ostala europska poljoprivredna opskrbna područja, zemlje Europske ekonomske zajednice (EEZ) zajednički su provodile diskriminaciju u njihovu korist, kako bi se one lakše oduprle konkurenciji izvana. Da EEZ nije tako postupao, morao bi novčano podupirati ruralnu Europu još više nego što je to već činio. A poljoprivredne subvencije dosezale su dvije trećine proračuna EEZ. Urugvaj je bio prva žrtva EEZ-ovih carina i tržišnih sporazuma radi pomoći europskim vlastitim opskrbnim regijama i njihovim stanovnicima. Novi Zeland je nešto kasnije došao na red kao žrtva, budući da su se njegova glavna europska tržišta nalazila u Velikoj Britaniji, a ona se nije pridružila EEZ-u sve do 1973. Politički aranžmani s takvim posljedicama govore nam da se previše opskrbnih regija nadmeće za solventna tržišta premalog broja bodrih i snažnih gradova i gradskih oblasti. Iz Sjedinjenih Država najviše se izvoze soja i proizvodi od soje, najčešće namijenjeni moćnim tržištima japanskih gradova i gradskih regija. Sredinom 1970-ih, vidjevši da potrošnja američkog biljnog ulja opada zbog uvoza palmina ulja, Nacionalno udruženje prerađivača soje počelo je tražiti propisivanje kvota za uvoz palmina ulja iz Malezije i Afrike te obustavu američkih zajmova zemljama Trećega svijeta, ako će im ti krediti služiti za pokretanje proizvodnje palmina ulja.

Gradovi8.indd 75

28.5.2007 10:54:42

76

Gradov i i b ogatstvo naro da

Pišući o tome, Wall Street Journal je komentirao: “Ako su prerađivači soje zabrinuti zbog prijetnje uvoznoga palmina ulja, morali bi pripaziti... ne razmišljaju li zemlje Trećega svijeta da i same prošire svoju proizvodnju na soju...” Siromašne zemlje, stoji dalje u Journalovu članku, ovisne kakve već jesu o “tri ili četiri prirodne sirovine koje im donose većinu izvoznog prihoda s kojim moraju platiti životno važne uvozne robe”, dobro čine kad u svoj katalog proizvoda uvrštavaju i biljno ulje, “ali taj se napor u Sjedinjenim Državama ne cijeni”. No upravo je suprotno, taj smjer razmišljanja u SAD je vrlo dobro poznat. Upravo je to bio razlog zašto su američki farmeri iz regija koje su opskrbljivale zemlju isključivo pamukom, kukuruzom ili žitom, svojoj paleti proizvoda pridodale sojin grah. Najčešće ne uviđamo koliko su slične opskrbne regije bogatih i siromašnih zemalja, no temeljne sličnosti ponekad snažno izbiju u prvi plan. Svim rizicima kojima su izložene uske i krhke ekonomije opskrbnih regija pridružuje se i nešto što bismo mogli opisati kao “prikriveno siromaštvo”. Tijekom vremena, dok udaljeni gradovi razvijaju svoja gospodarstva i proizvode, uvozna roba koja se nudi opskrbnim regijama postaje sve složenija, raznolikija i skuplja. Izvozni prihod opskrbnih regija od poljoprivrednih proizvoda ili prirodnih sirovina, dovoljno obilan da bi financirao nabavku nalivpera, opreme za konjske zaprege ili ukrašene balustrade, slabašan je kad treba zaraditi za pisaće strojeve, kamione ili elevatore. Ta vrsta relativnoga, komparativnog siromaštva podmuklo se uvukla u građu svih starijih kanadskih, američkih i europskih opskrbnih regija. Za opskrbne regije često se kaže da imaju kolonijalna gospodarstva. U tom pojmu sadržano je i zrnce istine: imperijalne sile su tipično formirale osvojene teritorije kao opskrbne regije. Nerijetko su ih također namjerno priječile u razvoju proizvodnje za vlastite građane i poduzeća, u skladu sa svojim interesom da pokorene ljude učine ovisnima o proizvodima koje gradovi i imperijalne države same izrađuju. Premda nije riječ o nekom od najjezivijih primjera, kao ilustracija može nam poslužiti francusko ekonomsko oblikovanje Indokine, koje je Frances FitzGerald opisala u knjizi Plamen u jezeru (engl. Fire in the Lake):

Gradovi8.indd 76

28.5.2007 10:54:42

O p sk r bne reg ij e

77

U biti ekonomiju preživljavanja, koja je služila vijetnamskim seljacima i zemljoposjednicima, Francuska je najprije morala preoblikovati u gospodarstvo koje je moglo proizvoditi viškove za svjetska tržišta. Uzimajući u obzir specifičnosti terena, francuski pothvati sastojali su se u podizanju golemih plantaža ili u otvaranju rudnika za eksploataciju bogatih nalazišta ugljena, cinka i kalaja... Da bi potaknula i pomogla establišmentu francuskih kolonizatora i poduzetnika, francuska je vlast gradila ceste, kanale, željeznicu i tržnice, povezujući unutrašnjost Vijetnama trgovačkim putovima. U to vrijeme ti javni radovi služili su gotovo isključivo Francuzima, no francuske su ih vlasti svejedno ponajviše financirale tako da su vijetnamskim seljacima povećale poreze.

Porezi su, nastavlja FitzGeraldova, naplaćivani u skladu s praksom koja je prevladavala u samoj Francuskoj, u novcu, a ne u robi. Francuski državni monopoli ustanovljeni su u trgovini šibicama, alkoholom i opijumom, a cijene tih roba uvećane su do šest puta u odnosu na prijašnje. Kombinacija dizanja cijena i poreza povećala je broj osiromašenih ljudi koji su stajali na raspolaganju za zapošljavanje na plantažama i u rudnicima. Kada kanadski radnici u opskrbnim regijama povremeno negoduju da su zarobljeni u slijepoj ulici “kolonijalne” ekonomije, oni ne misle da su, kao nekoć Vijetnamci, prisiljeni financirati javne radove nužne da bi se izvezli nikal, novinski papir, žito, trupci, smrznuti riblji fileti ili gnojivo. Za te svrhe koriste se porezi prikupljeni u urbanom dijelu Kanade i, u manjoj mjeri, profiti tih istih industrija. Gunđanje ne znači ni to da radnici žele da se njihove tvornice zatvore, a da daleka tržišta iščeznu; upravo suprotno, to je ono od čega radnici koji prigovaraju najviše strahuju kad govore o slabostima ekonomskog “kolonijalizma”. Problem s olakim nazivanjem svih opskrbnih regija “kolonijalnima” je u tome da je taj naziv suviše optimističan. Taj naziv implicira da, ako se neka strana vlast ukloni, uska ekonomija zastala u razvoju više neće biti zamrznuta i uska, i nastavit će se razvijati kao zaokruženija i sposobna da za sebe i za druge proizvodi obilno i raznovrsno. Da se razumijemo, nerijetko postoje dobri razlozi da se strana dominacija ili utjecaj uklone; razlozi koji su politički, društveno, kulturalno i emocionalno važni, a ponekad su jednako tako važni i ekonomski. Ipak, kao što je već trebalo postati jasno, protuslovlje opskrbnih regija i lomlji-

Gradovi8.indd 77

28.5.2007 10:54:42

78

Gradov i i b ogatstvo naro da

vost njihovih ekonomija ne može se tako jednostavno i lako ispraviti kao što to sugerira epitet “kolonijalni”. Kad je Fidel Castro dokinuo američki utjecaj na Kubu, on nije otklonio i kubansku podložnost šećeru. Mnoge opskrbne regije nisu bile prisiljene na tu ulogu, nego su u nju dospjele zbog nepostojanja alternative. “Grad u Alberti je spašen, objavile japanske tvrtke”, sretno uzvikuje naslov kanadskih novina. Riječ je o tome da je skupina od deset japanskih poduzeća pristala uvoziti ugljen za loženje iz rudarskoga gradića Grand Cachea, i da će taj ugovor osigurati gradu najmanje još dvije godine života. “Bez kupaca za ugljen”, objašnjava se u članku, “Grand Cache s nekih 4000 stanovnika ne bi imao drugog izlaza i propao bi”. Alberta je bogata energijom vrlo slično kao što je i Urugvaj bio bogat govedima i ovcama. Opskrbne regije imaju svoje intelektualne zagovaratelje koji dokazuju da njihova specijalizacija predstavlja podjelu posla na regionalnoj ili na međunarodnoj razini te da je podjela posla učinkovita, pa se opskrbne regije formiraju i opstaju budući da je čitav taj ustroj djelotvoran. To je vjerovao i Adam Smith. No takvo razmišljanje ima dva bitna nedostatka. Prvo, zaključivanje je teleološko. Ono pretpostavlja da je posljedica – u ovom slučaju učinkovitost – samo sebi uzrok. Tako bi se moglo reći da je kiša korisna bilju pa zato pada kiša. Mi smo se približili razumijevanju uzroka nastajanja opskrbnih regija time što smo uočili dvije važne pojave. Prvu, da ekonomske silnice koje izviru iz grada koji nadomješta uvoz oblikuju ekonomski život i izvan grada. I drugu, da specijalizirane regije nastaju kad silnice o kojima je riječ snagom gradskih tržišta djeluju na regije koje same nemaju vlastitih gradova, koji svojom proizvodnjom supstituiraju uvoz. Još ćemo bolje razumjeti zašto opskrbne regije opstaju ako se prisjetimo da opisane sile nemaju dovoljnu snagu da ublaže vlastite učinke. Na scenu moraju stupiti sasvim drukčije sile. Tunižanski učenjak i povjesničar Ibn Khaldun još je 1381. objasnio da će pustinjski Beduini koji gradskim kupcima prodaju životinjske proizvode i žitarice uvijek ostati ekonomski ovisni, “sve dok žive u pustinji i ne preuzmu... kontrolu nad gradovima”. To je samo donekle točno. Jednako tako Khaldun je mogao reći: “ili sve dok ne stvore svoj vlastiti grad”.

Gradovi8.indd 78

28.5.2007 10:54:42

O p sk r bne reg ij e

79

Druga pogreška u dokazivanju učinkovitosti jest da opskrbne regije ni na koji način nisu djelotvorne. To je razlog zašto su redovno siromašne ili ih treba subvencionirati. Dakako, roba koja predstavlja njihovu specijalnost ponekad se (ne uvijek) učinkovito proizvodi. No to ne znači da su njihova gospodarstva učinkovita. Ekonomija koja ne sadrži više različitih vrsta niša za ljude različitih vještina, interesa i zamisli, nije djelotvorna. Ekonomija koja ne raspolaže domišljatošću i prilagodljivošću nije učinkovita. Nije djelotvorno gospodarstvo koje zadovoljava samo rijetke potrebe svojih građana i poduzetnika. Reći da je ekonomija Urugvaja (“Švicarske Latinske Amerike”) učinkovitija od švicarske ekonomije zato jer je specijaliziranija, znači preokrenuti stvarnost naglavačke. Premda opskrbnim regijama unakaženi i neusklađeni oblik stvaraju daleki gradovi, ti su udaljeni gradovi nemoćni da ih isprave. Samo njihovi vlastiti gradovi mogu opskrbnim regijama učiniti tu uslugu. Tijekom povijesti, mnoge su opskrbne regije bile kolijevke gradova koji nadomještaju uvoz. I danas možemo vidjeti kako su Hong Kong, Singapur i Seul – ali ne i Montevideo, Havana i Wellington – uspjeli učiniti korak dalje od svojih ograničenih uloga administrativnih i distributivnih centara za opskrbne regije. Oni su postali tržište za opskrbne regije.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Bogate ili siromašne, opskrbne regije su previše specijalizirana i neuravnotežena gospodarstva, pa prema tome neotporna i ranjiva, bespomoćna kad izgube dio udaljenih kupaca. • Pojava novih proizvoda umjesto starih apsolutno je nužna za ekonomski život, inače bi pretjerano i neprekidno iskorištavanje istih oskudnih bogatstava odavna uništilo planet. • Nije djelotvorno gospodarstvo koje zadovoljava samo rijetke potrebe svojih građana i poduzetnika.

Gradovi8.indd 79

28.5.2007 10:54:43

80

Gradovi8.indd 80

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:54:43

Napuš te n e reg ij e

81

PETO POGLAVLJE

NAPUŠTENE REGIJE Oblasti u kojima “za starce brinu samo starci” • Privlačna sila radnih mjesta u udaljenim gradovima • Doznake emigranata i razvoj • Ljudi bez nade iz Napizara • Beznadni poslovni pokušaji gastarbajtera: primjer taksija i seoskog dućana • Shvaćanje problema kao prvi korak u njegovom rješavanju

O

d 1921. do danas Wales je izgubio trećinu stanovništva. Njegov je krajolik posut napuštenim kolibama. Gdje su nekoć bili vrtovi i njive, ili pasle ovce, danas je zapuštena pustopoljina. Čitavi su zaselci nestali, kuće su se urušile, izgorjele su ili su raznesene, a njihovi ostaci prepušteni su nekim budućim arheolozima da ih otkriju i da im se čude, pitajući se što im se dogodilo. Seljaci Velšani su otišli jer im je bilo dosta siromaštva i ograničenosti stare opskrbne ekonomije u koju su zaglibili. Glavno naselje, ekonomski nepokretan mali grad Cardiff, nudio je malobrojne prilike tako da je većina ljudi koji su tražili posao u gradu i veće prihode posve napustila Wales. Jednako tako danas su prazni i nekoć gusto naseljeni veliki dijelovi Sicilije i Španjolske. Napuštene regije postoje čak i u bogatim zemljama. I ja dolazim iz jedne takve, iz ustajalog područja u sjeveroistočnoj Pennsylvaniji, koje isporučuje ugljen antracit. Dva njegova glavna naselja, Scranton i Wilkes-Barre, imaju danas manje stanovnika nego 1920. kada sam ja ondje živjela kao dijete, a ljudi koji su tražili posao u gradu već su ih tada počeli napuštati: oni iz okolice Scrantona obično su odlazili u New York i njegovu regiju, a oni iz Wilkes-Barrea najčešće su išli u Philadelphiju i njezinu okolicu. U Ontariju, izvan gradske regije Toronta, postoje mnoga naselja iz

Gradovi8.indd 81

28.5.2007 10:54:43

82

Gradov i i b ogatstvo naro da

kojih su mladi i ljudi u srednjim godinama otišli u tolikom broju da se sada tamo “za starce brinu samo starci”. Razlika između inertnih područja koja gube stanovnike, i stagnantnih regija u kojima ljudi ostaju, samo je u tome da građani iz mjesta poput Stantona, Walesa i napuštenih dijelova Ontarija mogu gajiti realistične nade da će im negdje drugdje biti bolje, i raspolažu sredstvima da tamo stignu, dok ljudi iz ustajalih mjesta kao što su Haiti nemaju ni načina da odande odu niti imaju kamo ići. Etiopija je, kao i Haiti, jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, pa ipak gotovo nitko ne napušta Etiopiju da bi našao posao u udaljenim gradovima. Etiopljani nemaju kamo ići niti imaju sredstava za odlazak. To vrijedi i za mnoge ljude iz regija iz kojih poneki građanin doista uspije otići: dobar primjer su Karipski otoci, skupa s dijelovima Latinske Amerike, Indije, Bliskog Istoka ili afričkih mediteranskih država. Kad bi svi ljudi u svim zaostalim regijama mogli doći do posla u gradu, bez obzira koliko udaljenom, mogli bismo s velikom sigurnošću tvrditi da bi sve siromašne, stagnantne regije današnjeg svijeta brzo gubile populaciju. Ovime ne želimo reći da stanovnici ustajalih, nepokretnih regija nisu za njih vezani ili da se iseljavanje većini ljudi dopada. Posebno kad netko blisku kulturu mora zamijeniti stranom, ili se treba smjestiti daleko od doma i obitelji, emigracija radi bijega od siromaštva i nedostatka prilika za zaradu sigurno je gorak i bolan izbor manjega od dva velika zla. No ono što mene ovdje zanima nisu emigrantske destinacije, nego regije koje emigranti napuštaju te kako to djeluje na te regije. Najviše upada u oči da napuštanje nema učinka na stagnantne ekonomije, osim što ih sažima. Uzmimo za primjer Bardou. Tijekom gotovo 70 godina – dovoljno dugo, za pretpostaviti je, da smanjena populacija promijeni prirodu Bardouove ekonomije, kada bi to ona mogla učiniti – stanovnici su neprekidno odlazili iz gradića kako bi se zaposlili u dalekom Parizu. Kako se populacija smanjivala, tako se stanjivala i ekonomija Bardoua, no drugo se ništa nije mijenjalo. Naravno, ljudi koji su otišli u Pariz iz temelja su promijenili vlastiti ekonomski život, ali oni koji su za njima ostali nastavili su živjeti u uobičajenom siromaštvu – zbog kojega nisu ni prestali odlaziti. I u ruralnom Walesu oni koji su ostajali bili su i dalje siromašni, bez obzira na to koliko je njihovih susjeda otišlo; bio je to razlog zašto

Gradovi8.indd 82

28.5.2007 10:54:43

Napuš te n e reg ij e

83

su i dalje odlazili. I Sicilija je, uz sve svoje napuštene farme i raseljena mjesta, još uvijek siromašna i još uvijek ima visoku nezaposlenost. Kad se u mjestima koja ljudi napuštaju ekonomski život opet probudi, onda je to zahvaljujući nekim drugim razlozima, a ne iseljavanju; razlozima kao što su transplantirani poslovi koje su sobom donijeli neki od novih Bardouovih stanovnika. Cijelo vrijeme dokazujem da su jedine sile koje preoblikuju regionalna gospodarstva, s dobrim ili lošim rezultatom, onih pet snažnih sila koje izviru iz gradova koji nadomještaju uvoz: njihovo tržište, radna mjesta, tehnologija, presadnice i kapital. Također, kad neka od tih sila sama zahvati udaljene regije bez gradova koji supstituiraju uvoz, rezultat je bizaran i neujednačen. U slučajevima regija koje ljudi napuštaju, sila koja djeluje neproporcionalno s drugima je, dakako, privlačna sila radnih mjesta u udaljenim gradovima. Ta sila može raseliti stanovnike, ali ne može ništa učiniti da transformira gospodarstvo regije. Naravno, emigranti iz napuštenih područja nerijetko šalju kući novac iz udaljenih gradova, a privremeni iseljenici, kad se vraćaju, nerijetko sobom donose natrag uštedu. Tijekom proteklih 30 godina deseci milijuna radnika napustili su sela u stagnantnim regijama Egipta, Turske, Italije, Grčke, bivše Jugoslavije, Maroka, Alžira, Španjolske, Portugala i Azora da bi prihvatili ugovore o zapošljavanju u gradovima i gradskim regijama sjeverne Europe. Većina ih je kod kuće ostavila članove obitelji ovisne o njihovoj zaradi. Ukupno gledajući, doznake koje su oni slali nisu bile beznačajne. Turska i Jugoslavija, na primjer, godinama su izvještavale kako su doznake najveći pojedinačni izvor strane valute, veći od zarada njihovih zemalja na izvozu roba ili od turizma. Pa ipak, kad su se ti radnici vratili kući, njihovi gradovi i sela nisu bili ništa sposobniji prihvatiti ih nego kad su odlazili. Godine 1974., kada je nezaposlenost u sjevernoj Europi, prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, naglo i neočekivano skočila, a veliki je broj gastarbajtera izgubio posao i u velikom se valu vratio kući – pola milijuna njih samo iz bivše Zapadne Njemačke – radnici povratnici vratili su se u isto stanje nezaposlenosti ili podzaposlenosti iz kojega su otišli. Priča se ponovila i šest godina kasnije kada je nezaposlenost u sjevernoj Europi ponovno porasla i mnogi radnici migranti su se vratili kući.

Gradovi8.indd 83

28.5.2007 10:54:44

84

Gradov i i b ogatstvo naro da

Na prvi pogled moglo bi se pretpostaviti da će barem dodatni prihod napuštenih regija od njihovih emigranata promijeniti njihova gospodarstva, možda ih izvesti na put razvoja, ali to se u stvarnom životu ne događa. Doznake, dok pristižu, doista otklanjaju siromaštvo u raseljenim područjima, kao što bilo koji oblik transfera novca iz bogatih u siromašne regije, dok traje, ublažava bijedu. Tim novcem ljudi i ustanove mogu kupiti uvoznu robu u kojoj inače ne bi mogli uživati – i to je sve. Gubitak radničkih doznaka prouzročio je u Jugoslaviji oskudicu uvozne robe, čak je odigrao značajnu ulogu u poteškoćama zemlje da uredno otplaćuje svoje inozemne zajmove. I premda su doznake bile dovoljno velike da prouzroče tako veliku promjenu, one nisu ništa učinile da stagnaciju preokrenu u razvoj. Promotrimo iz tog kuta selo po imenu Napizaro u siromašnoj regiji središnjega Meksika, nekoliko stotina kilometara sjeverozapadno od Mexico Cityja. Tijekom nekih 40 godina Napizaro je uživao u velikim doznakama radnika emigranata. Gotovo svi stanovnici regije u kojoj se smjestio Napizaro živjeli su od poljoprivrede, kao što žive i danas – većinom od uzgoja za vlastitu prehranu, premda su neki proizvodili nešto malo poljoprivrednih kultura i za prodaju. Obitelji koje se bave poljoprivredom samo da bi preživjele poznate su, s dobrim razlozima, pod lokalnim nazivom morosos, ljudi bez nade. Njihov je život neopisivo tegoban. No prije nekoliko generacija nova činjenica pojavila se u životima nekih među tim ljudima: privlačna sila radnih mjesta u Sjedinjenim Državama, udaljenih poslova koji su, kako se pokazalo, bili istodobno i ilegalni, budući da je bilo teško preskočiti američke imigracijske barijere. Neki su prihvatili sezonske poljodjelske poslove, no drugi su našli stalan posao u gradovima poput Houstona i Los Angelesa. I upravo je o radnim mjestima Los Angelesa Napizaro postao ovisan. Danas je Napizaro jednako bogato mjesto kao i ostala koja se mogu naći po čitavoj regiji. Tisuću i dvjesto stanovnika sela živi većinom u komfornim kućama od cigle s lijepim trjemovima i televizijskim antenama. Naselje ima uličnu rasvjetu, modernu ambulantu, društveni centar i novo gledalište za borbe s bikovima nazvano North Hollywood, u čast industrijskoga dijela Los Angelesa, udaljenoga oko 2400 kilometara, iz kojega dolazi sve to bogatstvo.

Gradovi8.indd 84

28.5.2007 10:54:44

Napuš te n e reg ij e

85

U svakom trenutku više od tri četvrtine muškaraca iz sela je odsutno, radi u North Hollywoodu. Uz sve njegove ugodnosti, jedan promatrač opisao je Napizaro kao žalosno naselje u kojemu su rastanci žalosni, a izbivanja duga, i u kojemu žene žive turobnim, usamljeničkim životom. Budući da si muškarci rijetko mogu priuštiti odmor od rada u North Hollywoodu, i budući da su putovanja kući skupa, oni su nerijetko odsutni neprekidno i po nekoliko godina. Za novac koji šalju može se kod kuće kupiti puno više robe nego u Los Angelesu. Na primjer, nova kuća od cigle stajala je 1980. u Napizaru 6000 dolara, od toga je veći dio novca trebalo platiti za uvoznu opremu, budući da su vlastita gradnja, razmjena usluga i krajnje niske lokalne nadnice sve ostalo činili vrlo jeftinim. Podjednaka kuća bi u Los Angelesu stajala nekoliko puta više. Uličnu rasvjetu, ambulantu i druge javne potrebe financirane su s vremenom dobrovoljnim doprinosom iz zarade. Kada je završena arena za borbe s bikovima, doprinos je uplaćivan u fond za kupnju uvoznih cijevi, pumpi i ostale opreme za mjesni vodovod. Kad mladići iz Napizara dođu u godine u kojima postaju sposobni za rad, dobiju poduku o tome kakvi im se poslovi nude u tvornicama. Učitelj je stariji muškarac koji je u mirovinu otišao nakon mnogih desetljeća rada u North Holywoodu. Stanovnici Napizara koji još tamo rade dogovore zapošljavanje pridošlica. Jedno od poduzeća koja ih primaju je tvornica odjeće koju je njezin osnivač, i sam emigrant iz Napizara, uspješno vodio dugo godina. Naravno, muškarci iz Napizara razmatrali su mogućnost da i sami kod kuće pokrenu proizvodnju, što se na prvi pogled činilo izvedivim, budući da su raspolagali vještinama i iskustvom potrebnim za osnivanje krojačnice odjeće, vođenje poslova i pogona, obučavanje novih radnika i pronalaženje kupaca naveliko. No naposljetku su nevoljko odustali od te ideje. Ako bi je uopće uspjeli pokrenuti, tvornica u Napizaru ne bi mogla davati plaće od kojih bi se moglo živjeti. Umijeće i praksa koje su ti ljudi stekli u Los Angelesu bili su iskoristivi samo u okruženju gradske ekonomije, u gnijezdu u kojem je postojala simbioza isporučitelja i kupaca, a ne u gospodarski jalovoj regiji. Nepostojanje bodroga grada u samom tom području prisiljava ljude da potraže posao daleko, a istodobno ih onemogućava da sami, kod kuće, pokrenu industrijski pogon.

Gradovi8.indd 85

28.5.2007 10:54:44

86

Gradov i i b ogatstvo naro da

Mexico City im nije ni od kakve koristi. Meksiko je prostrana zemlja, a Napizaro leži daleko izvan područja u okrilju Mexico Cityja, toliko daleko da gospodarstvo Mexico Cityja niti ne dodiruje njegovu regiju. U ostvarivanju ekonomskih ciljeva Mexico City je za Napizaro udaljeniji od Los Angelesa koji mu barem osigurava stalan broj novih radnih mjesta. I nakon 40 godina slanja plaća, potom odgovornog korištenja doznaka, štedljivog i kooperativnog, ostaje činjenica da bi Napizaro, da priljev novca prestane, brzo potonuo natrag u turobno siromaštvo koje je poznavao prije migracija i početka pristizanja novčanih doznaka. Još je vjerojatnije da bi njegovi stanovnici bili prisiljeni posve napustiti to područje. Jer, činjenica je da, unatoč novcu koji je pristizao iz Los Angelesa, unatoč televizorima i ostalim uvoznim proizvodima koje je taj novac osigurao, ekonomski život u regiji – način osiguravanja sredstava za život na samom tom mjestu – ostaje isti i jednako nepromijenjen kao i gospodarski život u starom zaselku Bardou. Radnici iz mnogih siromašnih regija zabavljaju se mišlju o pokretanju poduzeća u svojim vlastitim naseljima, no ti se pokušaji najčešće pokažu beznadnima, čak i kad su posrijedi puno jednostavniji pothvati od podizanja tvornice. Egipatski socijalni radnik u Rotterdamu, koji tamo pomaže egipatskim radnicima emigrantima i proučava njihove sudbine, kaže da u mjestima iz kojih dolaze vrlo rijetko uspijeva čak i tako jednostavan plan kao što je vožnja taksija ili otvaranje novoga dućana. Taksi kupljen uštedom u godinama oskudnoga življenja u Rotterdamu i uvezen u siromašno selo Sjeverne Afrike ili južne Europe naposljetku dotraje, a njegov vlasnik u međuvremenu ne zaradi dovoljno da bi mogao kupiti novi. Seoski dućan jednostavno propadne. Nevolja je što su ruralna gospodarstva iz kojih ti ambiciozniji migranti dolaze, i u koja se vraćaju, suviše umrtvljena i neprilagodljiva da bi mogla stvoriti prostor za novu djelatnost. Sile koje doista mogu postići da nekoć stagnantna područja počnu gospodarski oživljavati ni ne dodiruju ta mjesta. Jedini san za koji se pokazalo da se može ostvariti, kaže rotterdamski socijalni radnik, odnosi se na traktore. Gastarbajteri koji su za svoju ušteđevinu kupili traktor često kod kuće dovoljno zarade (uzgaja-

Gradovi8.indd 86

28.5.2007 10:54:44

Napuš te n e reg ij e

87

jući usjeve za prodaju udaljenim gradskim kupcima) da bi opravdali ulaganje i poboljšali vlastite prilike. No tada, dodaje on tužno, traktori izbacuju s posla fizičke radnike i tjeraju ih da se iseljavaju u potrazi za poslom, ako imaju dovoljno sreće da ga nađu, u udaljenim gradovima poput Rotterdama... U talijanskom filmu “Kruh i čokolada”, koji ocrtava usamljenost, diskriminaciju, eksploataciju, nemogućnost napredovanja i bolnu kulturalnu dislokaciju koju talijanski radnici trpe kad se zaposle u Švicarskoj i njezinim gradskim regijama, jedan od likova, umjesto da za svoje nevolje optuži Švicarsku i Švicarce, kaže: “Italija je kriva što nas tjera u emigraciju.” Naslućivao je istinu, ali ne punu istinu. Naposljetku, sjever Italije nije izvorište rijeka Talijana koji napuštaju svoje regije. Upravo suprotno, Milano, Firenza i Bologna te njihova golema mreža gradskih regija, koje se dodiruju i preklapaju, generacijama su prihvaćale krupni udjel ljudi s juga Italije i sa Sicilije, koji su bježali od siromaštva. To nije problem koji se može bolje shvatiti ako ćemo ga gledati kao “nacionalni” problem, kao slabost talijanske “nacionalne ekonomije” ili kao problem Europske unije. Ako ćemo ga razmatrati tim pojmovima, to će nam samo zamagliti stvarnost u kojoj ni južna Italija i Sicilija, jednako kao ni Wales, nemaju vlastitoga bodrog, energičnog, snažnog grada koji nadomješta uvozne proizvode. Samo shvaćanje te činjenice još nam ne nudi rješenje problema ili naputak za njegovo rješavanje, ali svakako predstavlja nezaobilazni prvi korak. U najmanju ruku nam govori da rješenja koja nisu usredotočena na stvarne nedostatke (a o nekima ću raspravljati u sljedeća tri poglavlja) nemaju smisla i da od njih ne treba previše očekivati dok vrijeme bježi, a duboka se stagnacija nastavlja.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Kad bi svi ljudi u svim zaostalim regijama mogli doći do posla u gradu, sve siromašne, stagnantne regije današnjeg svijeta brzo bi gubile populaciju. • Napuštanje nema učinka na stagnantne ekonomije, osim što ih sažima.

Gradovi8.indd 87

28.5.2007 10:54:45

88

Gradov i i b ogatstvo naro da

• Prihod napuštenih regija od njihovih emigranata ne mijenja njihova gospodarstva, niti ih izvodi na put razvoja. • Ruralna gospodarstva iz kojih dolaze ambiciozniji migranti, i u koja se vraćaju, suviše su umrtvljena i neprilagodljiva da bi mogla stvoriti prostor za njihovu novu djelatnost.

Gradovi8.indd 88

28.5.2007 10:54:45

“O č i š ć e n e” reg ij e

89

ŠESTO POGLAVLJE

“OČIŠĆENE” REGIJE Povećanje seoske produktivnosti ostavlja ljude na cjedilu • Protjerivanje iz Highlandsa • Život na farmi predsjednika Cartera • Iluzorna revolucija u poljoprivredi • Strahote Zelene revolucije • Žetva razočaranja i frustracije • McNamarina doktrina “osnovnih potreba” • Prokletstvo tehnologije iz udaljenih gradova

U

gradskim regijama, povećana produktivnost poljoprivrednika izravni je odgovor na činjenicu da radnici napuštaju zemlju da bi se posvetili drugim zanimanjima. No to nije slučaj u gospodarstvima daleko od gradova, ekonomijama koje same nemaju vlastitih gradova koji nadomještaju uvoz. Tamo povećanje produktivnosti nema veze s privlačnošću alternativnih izvora sredstava za život; upravo suprotno, ono može ljude učiniti suvišnima i ostaviti ih na cjedilu. Principe koji djeluju u tim bizarnim i neujednačenim regionalnim ekonomijama dobro ilustrira protjerivanje iz sjevernog dijela Škotske, Highlandsa, koje je započelo 1972., potrajalo oko pola stoljeća, i siromašnu regiju, koja je preživljavala od poljoprivrede, pretvorilo u ne baš siromašnu opskrbnu regiju. Sredstvo koje je potaknulo sve te promjene slučajno je bila nova pasmina ovce. Prije depopulacije gorštaci su držali male autohtone ovce veličine psa, s krznom nalik na kosu, neupotrebljivim za gradske prerađivače. Ovce su uvijek bile napola izgladnjele budući da je stanovnicima Highlandsa svaki komadić obradive zemlje bio potreban da bi uzgojili hranu za sebe same. Bez ispaše, ovce su se hranile u kaljužama i na drugim neiskoristivim površinama. Bića koja su istisnula te ovce, a skupa s njima i većinu stanovnika Highlandsa, stvorio je nadareni uzgajivač iz južnijeg okruga Border. Njegov krajnji domet, ševiotska ovca (engl. Cheviot, ili Great Sheep,

Gradovi8.indd 89

28.5.2007 10:54:45

90

Gradov i i b ogatstvo naro da

krupna ovca, kako će se kasnije nazivati u Highlandu), postigla je veliki uspjeh na farmama Bordera i u Engleskoj, a 1790. započeo je eksperimentalni uzgoj te ovce i u Highlandsu, da bi se ustanovilo može li ona podnijeti tamošnju oštriju klimu. Mogla je. Nakon dvije godine probe Britansko društvo za vunu (British Wool Society), organizacija u kojoj su dominirali londonski kupci vune i krupni engleski uzgajivači ovaca, ponudili su da će osigurati stada po nabavnoj cijeni škotskim vlastelinima “koji su žudili biti poduzetne i inteligentne ličnosti”. A tamo je bilo puno vlastelina koji su, kako kaže John Prebble, kanadsko-škotski ekonomski povjesničar Hihglandsa, bili dovoljno siromašni i propali “da bi to prepoznali kao njihov savršeni opis” i odlučili zgrabiti tu ponudu. Uzgoj i striženje krupnih ovaca nije zahtijevalo puno radne snage, no ono što ovce jesu zahtijevale bila je ispaša. Autohtoni stanovnici i njihove obitelji, koji su se prehranjivali poljodjelstvom, nisu bili samo nepotrebni za obavljanje posla nego su smetali. Njihovo uklanjanje sa zemlje da bi se oslobodio prostor za pašnjake bilo je brutalno. “Da bi svoje udoline i obronke mogli iznajmiti ovčarima iz Lowlandsa i Engleske, škotski su vlastelini”, objašnjava Prebble, “svoje farme ‘očistili’ od muškaraca, žena i djece koristeći se policijom i vojskom, kad je trebalo... Bajuneti, pendreci i vatra korišteni su da bi ih se izbacilo iz njihovih domova. Kaže se da je protjerivanje bilo dovoljno davno da bismo danas već mirno mogli na njega zaboraviti. Ali brjegovi su još uvijek prazni... Gazde su ostale, u Edinburghu i Londonu, no stanovnika više nema.” Sir John Sinclair, Škot koji je prvi dovezao ševiotske ovce u Highlands, tijekom kratkog eksperimentalnog razdoblja zalagao se za politiku drukčiju od barbarskog protjerivanja. Zamišljao je polaganiju i obazriviju promjenu. Njegov je plan bio da ohrabri sitne poljoprivrednike da udruže svoja zemljišta, unajme nekog među sobom za zajedničkoga pastira, i da za sebe kupe manja stada po nabavnoj cijeni. Ukratko, on je predlagao zadruge uzgajivača. No ta mogućnost nije iskušana, kaže Pebble, zbog izoliranosti, neznanja i neorganiziranosti pripadnika klanova, njihova tradicionalnog običaja da se podčinjavaju pokroviteljstvu zemljoposjednika, skupa s očajanjem i obeshrabrenjem samih vlastelina koji su 1745. doživjeli poraz u ustanku protiv Engleske, nastradalih u brutalnoj okupaciji

Gradovi8.indd 90

28.5.2007 10:54:45

“O č i š ć e n e” reg ij e

91

koja je uslijedila, i samih pogođenih siromaštvom u zaostaloj, isključivo poljoprivrednoj ekonomiji. Da je plan Sir Johna bio prihvaćen, “čišćenje” je moglo biti humanije (mogli bismo se nadati) i možda postupno. No raseljavanje se svejedno moralo dogoditi. Jednom kad se gospodarstvo počelo temeljiti na novoj vrsti stoke, kooperative uzgajivača imale su jednako malo potrebe za mnoštvom radne snage kao i vlastelini i njihovi zakupci, a jednako velike potrebe za pašnjacima. Na “čišćenje” od ljudi tjerale su potrebe svojstvene tim promjenama, bez obzira na to tko bi posjedovao i uzgajao stoku ili ubirao zaradu. Ljudi koji su ostali raditi u Highlandsu nakon što je protjerivanje prošlo i završilo, našli su se u boljim ekonomskim prilikama nego Highlandersi u prošlosti. Najviše su profitirali vlastelini, no nešto bolje živjeli su i pastiri i strižači te njihove obitelji. Imali su zaradu u koju su se mogli pouzdati i više nisu neprekidno bili na rubu gladi. Ako se usredotočimo na samu regiju, moramo zaključiti da je poljoprivredna produktivnost porasla, a s njom i bogatstvo sela. No, bogatstvo ljudi ostavljenih na cjedilu nipošto se nije povećalo; njihovo se stanje pogoršalo. Mnogi su umrli od izgladnjivanja, bolesti i drugih tegoba koje su pratile deložaciju i uslijedile nakon nje. Neki su gorštaci emigrirali u najbliže gradove, Glasgow i Edinburgh, no ti su gradovi i sami bili siromašni, sa stagnantnim ekonomijama. Mogli su ponuditi samo bijedu i nezaposlenost u slamovima, gdje je tuberkuloza, kako se vjeruje, tada, a i dugo vremena kasnije, bila među najučestalijima u svijetu. Rijetki su se otputili na jug u London. Neki su migrirali u Ulster pridruživši se Škotima krajišnicima koje su tamo preselile engleske vlasti za vrijeme pacifikacije granice u 17. stoljeću, kad su irski starosjedioci bili protjerani sa svojih imanja – posljedice čega još uvijek nisu “dovoljno daleko iza nas da bismo ih mirno mogli zaboraviti”. Neki su se uključili u postrojbe Highlandersa u britanskoj vojsci, u kojoj su oni i njihovi potomci zapaženo služili u pokoravanju Indije. Neke su njihovi vlastelini prodali kao dužničke robove vlasnicima plantaža u Britanskim Zapadnim Indijama (West Indies, dio Kariba) i u Južnoj Karolini, koji su Škote trebali da im drže u pokornosti njihove crne robove. Mnogi su se iselili u Kanadu, osobito u Novu Scotiju, gdje su nastavili s poljodjelstvom za vlastitu prehranu te, kako i treba,

Gradovi8.indd 91

28.5.2007 10:54:46

92

Gradov i i b ogatstvo naro da

započeli i s uzgojem ovaca radi stjecanja novčanog prihoda. Ti Škoti i torijevski imigranti iz Nove Engleske, koji su pobjegli pred američkom revolucijom, pomogli su deložirati s njihove zemlje Akadijce koji su govorili francuski – a koji su, dakako, prije toga s te iste zemlje protjerali Indijance. U čitavom tom nizu premještanja i preslagivanja, gradska radna mjesta i alternativni neurbani načini stjecanja za život nisu igrali baš nikakvu ulogu. Golema razlika između “čišćenja” u siromašnoj zemlji, poput Škotske, i u zemlji bogatoj poput Sjedinjenih Država, je u sljedećem: bogate zemlje mogu si priuštiti potpore. No osim toga posljedice bizarnog nesklada između povećane ruralne produktivnosti i raspoloživosti alternativnog gradskog življenja bitno se ne razlikuju u siromašnim i bogatim zemljama. Sjedinjene Države su također prošle kroz svoje veliko zemljoradničko “čišćenje”, i to na Jugu, koji je sve do 1930-ih godina bio najzaostaliji dio zemlje. Bivši američki predsjednik Jimmy Carter, opisujući svoje djetinjstvo na farmi u Georgiji, rekao je da je “ono više ličilo na život na farmi prije punih 2000 godina nego na današnji život na farmi”, što bi moglo biti pretjerivanje, ali ne veliko ako je on mislio na antičko talijansko imanje. Carter je želio reći kako se gotovo sav rad u njegovoj mladosti morao obavljati uz pomoć životinja i fizičkog rada, dok je korist od strojeva bila mala. Mazga, muškarac, žena ili dijete s motikom bili su nezamjenjivi. Budući da im je produktivnost bila niska, bez obzira koliko oni marljivo radili, južnjački su seljaci bili siromašni. A budući da su bili siromašni, nisu mogli kupiti mašine s kojima bi povećali svoju produktivnost. Da bi raskinula taj začarani krug, savezna vlada je osigurala novac za poboljšavanje poljoprivredne proizvodnje na južnjačkim farmama. Daleki gradovi odigrali su svoju ulogu time što su se već prije bili razvili: oni su proizveli potrebne uređaje, a kroz poreze su osigurali i potreban novac. Subvencionirane cijene jamčile su seljacima s Juga da vrijednost njihovih glavnih proizvoda za tržište ni u jednom trenutku neće potonuti kroz pod; dobivali su potpore da dio svog zemljišta oslobađaju od poljodjelstva, kredite s niskom kamatom za elektrifikaciju, kao i inten-

Gradovi8.indd 92

28.5.2007 10:54:46

“O č i š ć e n e” reg ij e

93

zivnu pomoć vladinih stručnjaka za sprečavanje erozije tla, gnojidbu ili povećavanje raznovrsnosti kultura. Potpore proporcionalne s veličinom imanja automatski su više pomagale većim zemljoposjednicima, a oni su mogli brže i učinkovitije zapošljavati strojeve koji su angažirali više kapitala i nadomještali više radnika. Vlasnici imanja, pogotovo većih, sad su si već mogli priuštiti opremu koju prije nisu imali. Tehnologija koja je donijela revoluciju u farmerski život Carterovih, njihovih nadničara i milijuna drugih ljudi na Jugu, nije bila revolucionarna u tom smislu da bi bila inovativna ili besprimjerna. Motokultivatori, sijačice, rasipači umjetnog gnojiva, kombajni, prskalice, motorne pile, pumpe, inkubatori, sušare, utovarivači i pokretne trake, gnojiva, hladnjaci, traktori, kamioni i edukativni časopisi za farmere, kao i gotovo sva druga krupna i sitna oprema koja će tijekom sljedećih nekoliko desetljeća preobraziti južnjačko poljodjelstvo, bila je razvijena u gradovima i gradskim regijama na Sjeveru. Oprema, materijali i tehnike najprije su korišteni u gradovima, ili su predstavljali relativno malu prilagodbu ili preinaku gradskih metoda i uređaja. Svi su ti uređaji već bili rašireni i u opskrbnim regijama Zapada. Ali, u doba kad su uzgajivači žitarica u prerijama, ili proizvođači povrća i voća u dolinama udaljenog Zapada, počeli dobivati traktore, kamione, kombajne, sijačice, prskalice i ostalu opremu, energični gradovi na Zapadu i Sjeveru već su mogli osigurati alternativne izvore egzistencije ljudima koji više nisu bili potrebni u tim opskrbnim regijama. Kada je naposljetku tehnologija zaposlena i u poljoprivredi Juga, prinosi su zapanjujuće porasli. Naravno, porasla je i produktivnost farmera i njihovih najamnih radnika. Višak radne snage je dobio otkaz. Farme zakupaca i malih posjednika uključene su u veća imanja, ali bez zakupaca i sitnih vlasnika. U Georgiji, saveznoj državi Gradyja i Carterovih, 1930. živjelo je oko 1,5 milijuna farmera i njihovih zaposlenika. Pedeset godina kasnije bilo ih je samo oko 225.000, a više od 300.000 imanja okrupnjeno je u manje od 70.000. U poljoprivredi je danas zaposleno manje od četiri posto radnika te države, dok je u doba Carterova djetinjstva bilo zaposleno više od polovice. Dok su se u Georgiji odvijale sve te promjene, gotovo isto događalo se u Istočnom Texasu, Louisiani, Missouriju, Arkansasu, Mississippiju, Alabami, na Floridi, u Tennesseeju, Kentuckyju, South

Gradovi8.indd 93

28.5.2007 10:54:46

94

Gradov i i b ogatstvo naro da

Carolini, North Carolini i Virginiji. Po svim tim područjima, kada su produktivnost i prinosi počeli rasti, zemlja je “očišćena” od najamnih radnika i njihovih obitelji. Kamo su oni i njihove obitelji otišli? Budući da su se iseljavanja počela događati na samom početku Drugoga svjetskog rata, one prve “očišćene” brzo su zahvatile pripreme za rat. Mladići s farmi koji nisu bili mobilizirani u vojsku, kao i mnogi među njihovim roditeljima, brzo su pronalazili posao u vojnoj industriji i civilnim službama u gradovima poput San Francisca, Oaklanda, Los Angelesa, Seattlea, Chicaga, Garyja, Indianapolisa, Detroita, Clevelanda, Cincinnatija, Pittsburgha, Philadelphije, Baltimora, Wilmingtona, Camdena, Bostona, Buffala, Newarka, New Yorka... Radnike crnce, koji su činili veliki dio raseljenih, brzo su, među ostalima, ščepala brodogradilišta, čeličane i građevinske firme, premda je do tada u tim poslovima vladala diskriminacija crnaca, kao i u mnogim tvornicama, dućanima i ostalim uslužnim poduzećima u kojima su u ratno vrijeme oni našli zaposlenje. No jednom kad je rat završio, nova radna mjesta, osobito za crnce, nisu se otvarala onom brzinom kojom se odvijalo “čišćenje” zemlje. A i mnogi crni radnici koji su se zaposlili dok je trajao rat dobili su otkaz budući da su vojnici povratnici s bojišta imali prednost dok su se poduzeća transformirala iz vojne u civilnu proizvodnju. Unatoč tomu, raseljavanje se nije samo nastavilo nego se i ubrzalo, osobito od 1945. do 1960. Neki raseljeni ostali su na Jugu na malenim površinama s kojih su ubirali jedva dovoljno za preživljavanje, vrlo često uz socijalnu pomoć. Takvih ljudi koji su se našli u slijepoj ulici još uvijek je mnogo. Neki su pronašli posao u južnjačkim gradovima i tvornicama presađenima na Jug iz sjevernjačkih gradova i njihovih regija. No južnjački gradovi i poduzeća nisu mogli osigurati posao i zaradu svim ljudima “očišćenima” sa zemlje. Većina raseljenih migrirala je u gradove – a i kamo bi drugdje? – naročito u udaljene gradove na Sjeveru i Dalekom Zapadu, koji su i ranije osiguravali radna mjesta i plaće pridošlicama, uključujući i mnoge imigrante iz prekomorskih zemalja. No sad se u Americi događalo nešto bez presedana: gradovi više nisu generirali dovoljno radnih mjesta i zarade za stanovnike koji su napuštali poljoprivredu.

Gradovi8.indd 94

28.5.2007 10:54:46

“O č i š ć e n e” reg ij e

95

U vrijeme kad se odvijalo veliko južnjačko čišćenje, mnogi nekoć živahni američki gradovi ekonomski su stagnirali, a mnogi su se ekonomski urušavali i raspadali. Sve do danas za milijune raseljenih zemljoradnika s Juga i njihove nasljednike radna mjesta se nikad nisu ostvarila. S njihova stajališta, oni su bili ostavljeni na cjedilu, otpušteni nakon generacija mukotrpnog i slabo plaćenog rada, jer poljoprivredi u kojoj se dogodila revolucija više nisu bili potrebni. Sa stajališta gradova koji su ih privukli, migranti i njihovi potomci predstavljali su golem ekonomski teret. Trebalo ih je okućiti, obrazovati, kontrolirati i osigurati im blagostanje i socijalnu zaštitu. Uspješno početno unapređivanje poljoprivrede imalo je te neželjene nuspojave upravo zato jer su poboljšanja, baš kao i raseljavanje u Škotskoj, bile posve nepovezane s cjelokupnom paletom gradskih ekonomskih sila. Umjesto nje, nekoliko neodmjerenih pramenova gradske energije – gradske tehnologije koju je pratio gradski kapital – dosegnulo je udaljene regije i strahovito ih unakazilo. S nacionalnog motrišta, veliki dio povećane produktivnosti i bogatstva, koje se može pripisati revoluciji u poljoprivredi, pokazao se iluzornim. Trošak nezaposlenosti i neproduktivnosti raseljenih ljudi, skupa sa siromaštvom koje ga je pratilo, s obeshrabrenošću, nasiljem, narkomanijom i kriminalom, nemoguće je izračunati, no on je svakako golem. Na samom Jugu, oni koji su ostali raditi u preobraženoj poljoprivredi žive bolje nego ranije, baš kao što i ljudi koji još rade u ruralnoj Škotskoj nakon raseljavanja žive u boljim prilikama nego prije. I zemljoposjednici i najamni radnici u novoj južnjačkoj poljoprivredi zarađuju više nego ranije. Rade kraće i lakše poslove. Ručno branje pamuka je mizeran posao, dok upravljanje strojnim beračem nije. Da je postojao alternativni način za produktivno stjecanje za život, bila bi to sretna priča. No ovako, južnjačka poljoprivredna revolucija bila je iz temelja arbitrarna pojava, pogonjena izvana i, kako se pokazalo, iz vanjskog okruženja nesposobnog da se nosi s njezinim posljedicama. Stanje u “očišćenim” regijama je dijametralno suprotno onome u područjima koje napuste radnici da bi se zaposlili u dalekim gradovima: budući da su uzroci tih dviju pojava različiti, drukčije su i posljedice. Kad tehnologija, protežući se iz udaljenog grada, “očisti” neko područje od većine njegovih stanovnika, ljudi koji moraju napustiti zemlju najčešće žive lošije nego prije, ali oni koji ostaju raditi žive bolje. Regije

Gradovi8.indd 95

28.5.2007 10:54:47

96

Gradov i i b ogatstvo naro da

čiji stanovnici jednostavno odlaze raditi u gradu predstavljaju zrcalnu sliku: oni koji odlaze uvelike unaprijede svoje ekonomsko stanje, ali koji ostaju, kao što je objašnjeno u prethodnom poglavlju, to ne uspijevaju. To nam sugerira, dakako, da ako se želi poboljšati život svim ljudima – i onima koji ostaju, i onima koji odlaze – ta dva događaja, napuštanje i “čišćenje”, moraju se odvijati na istom mjestu u isto vrijeme. Upravo se to i događa u gradskim regijama u kojima neki ljudi odlaze da bi se zaposlili u gradu, dok tehnologija povećava seosku produktivnost i prinose za ostale, kao što se to dogodilo u Shinohati. No u drugim vrstama regija, ekonomske sile gradova rijetko nastupaju tako uredno. Da su seljaci koji su izbjegli siromaštvu napuštajući Wales ili stari Bardou morali čekati dok ih ne potjera deložacija, još uvijek bi čekali. Ono što se događa u gradskim regijama događa se upravo zato jer one jesu gradske regije; ono što se događa u napuštenim ili “očišćenim” regijama, događa se upravo zato jer one nisu gradske regije, a neuravnotežene sile iz udaljenih gradova ih ipak dotiču. Sir John Sinclair i njegov plan za obzirne promjene u Highlandsu podsjećaju na američkog izumitelja mehaničkog berača pamuka. Svoj izum on nije pustio u javnost sve dozavršetka Velike depresije iz 1930. pa čak je i tada dopuštao samo postupnu proizvodnju i uvođenje stroja na polja. No svako je, pa i najmanje, korištenje stroja izazivalo raseljavanje. Povećana seoska produktivnost i povećani prinosi nisu isto, ali se za praktične svrhe mogu smatrati istima. Visoki prinosi i štedljivo, efektivno korištenje radne snage idu u poljodjelstvu ruku pod ruku. To je razlog zašto su potpuno ruralne zemlje, u kojima i do 80 posto stanovnika radi na zemlji, paradoksalno, zemlje s najviše gladi, a zašto najbolje su uhranjeni ljudi u državama u kojima se samo mali dio populacije posvetio proizvodnji hrane. U praksi, čini se da svaka mjera koja povećava ljetinu također smanjuje potrebe za radom seljaka, ili obratno, da svaka mjera koja štedi poljoprivrednički rad ujedno i povećava žetvu. Jedna tako jednostavna i rudimentarna sprava kao što je vodena crpka pogonjena biciklom može osjetno povećati prinose na poljima koja su se do tada navodnjavala ručno. No samo jedna pumpa eliminira oko dvije tisuće dana rada na godinu i nadomješta oko sedam radnika. Isto je i s gotovo svakom drugom mjerom koja učinkovito povećava ljetinu: ona istodobno smanjuje potrebu za ljudskim radom.

Gradovi8.indd 96

28.5.2007 10:54:47

“O č i š ć e n e” reg ij e

97

U Sovjetskom Savezu poljoprivredni su prinosi bili skandalozno niski. Regije koje su mogle biti među najvećim žitnicama svijeta nisu bile u stanju primjereno prehraniti niti vlastito stanovništvo. Godinu za godinom SSSR je kupovao milijune bušela žita od Kanade (jedan bušel je 35,34 litre), uzgojene u klimatskim prilikama koje se nisu jako razlikovale od ruskih, a mnogo godina je Sovjetski Savez kupovao i od Sjedinjenih Država. Ni sovjetska proizvodnja mesa, povrća, voća, piletine i mliječnih proizvoda nije bila dovoljno obilna prema standardima razvijenih ekonomija. I ruralna je produktivnost u Sovjetskom Savezu također bila skandalozna, premda su pokušaji da je se unaprijedi pojeli neproporcionalno velik dio sovjetskog kapitala i bogatstva. Država je u poljoprivrednu ulijevala oko jedne četvrtine svih godišnjih kapitalnih investicija, i to desetljećima. Za razočaravajuće učinke najčešće su optuživani nesposobni planeri, birokratske zavrzlame, očajan transport, apatični i nemarni radnici, loše vrijeme i činjenica da seljaci na socijalističkim farmama nemaju ništa od toga što proizvedu na svojoj zemlji i s njezinim mogućnostima, pa u to ne ulažu vlastiti ponos i planiranje. Posljednji je razlog osobito važan budući da je bilo očito da su mala privatna zemljišta omogućavala seljacima da proizvedu neproporcionalno velik dio ljetine. Svatko tko je proučavao strukturu sovjetskih kolektivnih i državnih farmi, u Sovjetskom Savezu ili iz inozemstva, otkrivao je jezivu istinu, priče koje su se u obliku kritike pojavljivale u sovjetskom tisku: o umjetnom gnojivu koje nije stizalo u trenutku kad je trebalo prihraniti usjeve; o povećanju krda stoke baš u vrijeme kad je nedostajalo hrane za stoku; o radnicima upućenima na poslove na kojima su bili suvišni dok su doista hitni zadaci zanemarivani; o transportu koji se ne pojavljuje, a ljetina trune; o nasadima namijenjenima područjima u kojima je sezona rasta i sazrijevanja za njih prekratka; i tako dalje. No razmotrimo tu skandaloznu situaciju iz nešto drukčijeg kuta gledanja. Pretpostavimo da je doista uspjelo povećanje žetve i produktivnosti na selu. Da je to povećanje doista bilo osjetno, deseci milijuna sovjetskih radnika na poljoprivrednim dobrima postali bi suvišni. I inače je stalna bujica seoskoga stanovništva, većinom mladih ljudi koji su upravo ulazili u radnu dob, već napuštala oranice u potrazi za alternativnim poslovima, no to ne bi bilo ništa u usporedbi s egzodusom koji bi nastupio da su prinosi doista značajnije povećani.

Gradovi8.indd 97

28.5.2007 10:54:47

98

Gradov i i b ogatstvo naro da

Da je produktivnost podignuta na samo polovicu one američkih farmera, od sto milijuna ljudi koji su činili rusko seosko stanovništvo suvišno bi postalo oko 40 milijuna. Kamo bi oni otišli? Što bi oni radili? Za narod te brojnosti, Sovjetski Savez imao je relativno malo gradova, a među njima nije bilo onih koji bi snažno nadomještali uvozne proizvode vlastitima, kao ni značajnijih gradskih regija. Postojeći dotok mladih ljudi koji su napuštali zemlju bilo je najviše što su ti gradovi mogli apsorbirati. Ako je postojao manjak radnih mjesta, on se nije pojavljivao u gradovima. Nedovoljno zapošljavanje bilo je kronični problem srednje velikih i malih gradova. Ne želim time reći da su sovjetske vlasti namjerno držale poljoprivrednu produktivnost niskom, a još manje da su namjerno činile da prinosi budu mali. Upravo je suprotno, takva pretpostavka ne bi bila u skladu s pretjeranim investicijama koje je vlast utapala u poljoprivredu, s izričitim ciljem da pokuša povećati ljetinu i učinkovitost. Ja vjerujem da kreatori sovjetske politike, baš kao ni kreatori američke politike, nisu poznavali ključnu vezu između poljoprivrednih prinosa i produktivnosti, s jedne, i postojanja ili nepostojanja gradskih radnih mjesta, s druge strane. Još manje su poznavali vezu ovog potonjeg s procesom nadomještanja uvoznih proizvoda u gradovima. Želim reći sljedeće: budući da te presudne veze postoje, proizlazi da u svakom narodu, u kojemu nema dovoljno produktivnih gradskih poslova, poboljšanja u poljoprivrednim prinosima i učinkovitosti moraju ostaviti veliki dio poljodjelaca nezaposlenima i suvišnima, ili, pak, seoska proizvodnja i produktivnost moraju ostati niski. Osim ovih dviju mogućnosti, treća ne postoji. U Sjedinjenim Državama ova se neminovnost pojavila u prvoj verziji. U Sovjetskom Savezu manifestirala se na drugi način. U siromašnim, prevladavajuće ruralnim zemljama, ta se veza također ne shvaća, a budući da je to tako, previše pojednostavljeni pogledi na to kako se tim zemljama može pomoći često su prouzročili strahote. Na prvi pogled čini se logičnim da se siromaštvo i glad seoskog stanovništva u njima može ukloniti ako se poveća ljetina. Što može biti jasnije od toga? To je bila i teorija na kojoj se temeljio program pomoći nazvan Zelena revolucija, koji je siromašnim ruralnim područjima osigurao poboljšano sjemenje, tehnologiju i tehnike uzgoja. Sama za sebe, Zelena je revolucija u siromašnim i zaostalim zemljama polučila uspjehe, ponekad i velike uspjehe, baš kao i škotska “či-

Gradovi8.indd 98

28.5.2007 10:54:48

“O č i š ć e n e” reg ij e

99

šćenja” sama za sebe, ili poljoprivredna revolucija na američkom Jugu kad se promatra izdvojeno. No upravo zbog uzročno-posljedične veze između povećanih prinosa i manjih potreba za ljudskim radom, Zelena revolucija je micala i premještala ljude – što je bila uspješnija, to ih je više iseljavala i raseljavala – a pritom su im suviše rijetko stajali na raspolaganju alternativni produktivni gradski poslovi. Baš kao i prognani Highlandersi koji su se okrenuli Edinburghu i Glasgowu da bi tamo pali u dokonost i bijedu, tako su se i stanovnici Trećega svijeta, koje je izmjestila Zelena revolucija, natiskali u gradove koji im, zbog vlastitoga jadnog i ustajalog gospodarstva, nisu imali ništa za ponuditi. Ponekad, umjesto da su se nagomilavali u gradove, seljaci su nekako ostajali na zemlji, a to je znalo biti još gore. Na Javi povećanje prinosa počelo je s boljim sjemenom i dvije relativno beznačajne naprave: crpkom za vodu pokretanom biciklom i mehaničkom razdjelnicom. No samo jedna pumpa i jedna razdjelnica, uzeti zajedno, u isto vrijeme kad su povećali prinose učinili su suvišnima oko 14 radnika. Suvišni radnici željeli su ostati na zemlji pa su se penjali u brda i poljoprivrednu proizvodnju za osnovno preživljavanje širili u područja na kojima su prije bile šumovite padine. Obrađivanje te zemlje prouzročilo je katastrofu. Zbog iskrčivanja šuma nastupila je erozija, nagle poplave u kišnim sezonama, a suša u ostalom dijelu godine, budući da više nije bilo šuma koje bi djelovale kao spužva. Kako su ogoljene padine postajale beskorisne, raseljeni ratari premještali su se u planine na još veću visinu i krčili još veće površine... U Africi, Zelena revolucija stvorila je značajno novo bogatstvo u ljetini za prodaju na tržištu, kao što je kikiriki u Zapadnoj Africi te kava i čaj u Istočnoj, no tamo gdje je nova poljoprivredna proizvodnja bila najuspješnija nerijetko je prouzročila još više gladi. Žene, tradicionalni poljodjelci za opstanak u većem dijelu Afrike, u novoj, mehaniziranoj proizvodnji bile su suvišne. No pritom nisu imale alternativnih izvora sredstava za život i svoje su obitelji nekako morale prehraniti i s površina koje su značajno bile smanjene. Katastrofe poput ovih nekoliko primjera koje sam opisala, skupa s propašću shema o industrijalizaciji promoviranih tijekom 1950-ih i 1960-ih, navelo je kreatore politike Svjetske banke da ponovo razmisle

Gradovi8.indd 99

28.5.2007 10:54:48

100

Gradov i i b ogatstvo naro da

o svojoj politici pomoći i kredita za siromašne zemlje i da, počevši od 1968., usvoje novi pristup. Do tada banka je najviše financirala gradnju brana, nabavku električnih generatora, gradnju cesta, komunikacija i sličnog. To je trebalo poslužiti kao temelj za industrijalizaciju – ne industrijalizaciju kakvu provode gradovi koji uvoznu robu nadomještaju proizvodnjom vlastite, nego industrijalizaciju u obliku presađenih tvornica multinacionalnih korporacija i cjelovitih tvornica za “supstituciju uvoza”, identičnih onima koje su doživjele fijasko u Urugvaju. No industrija se često nije ostvarila. Ražanj je bio postavljen, ali zec je ostao u šumi, kako se izrazio jedan konzultant. A kad se i ostvarila, broj radnih mjesta i zarade bile su tužno nedostatne u odnosu na potrebe i, naravno, nisu bile ni približno nalik onima u gospodarstvima koja proizvode obilato i raznovrsno za sebe i druge. Izmijenjen bančin pristup, koji je u velikoj mjeri smislio Robert McNamara, bivši američki ministar obrane koji je za predsjednika banke bio imenovan 1968., trebao se snažno usredotočiti na poboljšanja seoskog života s ciljem da se ruralni stanovnici zadrže u svojim selima, umjesto da se presele. Za taj pristup zalagao se i Gunnar Myrdal, glasoviti švedski stručnjak za siromaštvo i siromašne narode. Myrdal je sve nade položio u ideju da mora postojati neki način da se povećaju prinosi na imanjima siromašnih seljaka, a da njihovo poljodjelstvo istodobno ostane jako radno intenzivno. Ni Myrdal ni bilo tko drugi, međutim, nije pronašao praktičnog načina da se to postigne. Ta je politika ostala samo želja, problem za koji nije pronađeno rješenje. Svjetska banka također nije mogla naći rješenje za taj problem. U praksi, najviše što se moglo učiniti u skladu s tim bilo je da se napredni poljoprivredni uređaji i tehnike uvode vrlo, vrlo oprezno i s takvom ledenjačkom tromošću da nisu doveli ni do kakvog povećanja prinosa. To je dovelo do žetve razočaranja i frustracije što je tako puno obećanja dovelo do tako malog napretka. McNamarino rješenje bilo je da zaobiđe čitavo to zapleteno pitanje uroda i produktivnosti. Umjesto toga, on je proglasio da povećanje prinosa i nije osnovno u borbi protiv siromaštva na selu. Umjesto toga, propisao je da su temeljna pitanja zdravlje, obrazovanje, prehrana, stanovanje i smanjivanje broja djece.

Gradovi8.indd 100

28.5.2007 10:54:48

“O č i š ć e n e” reg ij e

101

U skladu s doktrinom nazvanom “osnovne potrebe” banka se okrenula odobravanju zajmova siromašnim zemljama s tom namjenom i s vrlo malom kamatom ili bez kamate. U međuvremenu, na način koji nikad nije bio objašnjen, te osnovne potrebe trebale bi se isplatiti u obliku razvoja i sposobnosti za razvijanje i povećavanje blagostanja. Ovo posljednje bilo je posebno važno jer je teoretski opravdavalo bančino djelovanje kao razvojne agencije i zajmodavca, a ne kao filantropa. Trošak osnovnih potreba, kako ih je definirao McNamara, nije bio mali. U 1968., u doba kad je politika promijenjena, banka je odobrila ukupno jednu milijardu dolara zajmova. Do 1980., godine u kojoj je u mirovinu otišao McNamara, ukupni su krediti narasli na 11,5 milijardi. Nije sav taj novac potrošen na seljačko zdravlje, obrazovanje, prehranu, stanovanje i kontrolu rađanja. Gotovo trećina bančina financiranja i dalje je išla u elektrane i druge projekte klasificirane kao industrijske, ali novi su programi za poboljšanje života u selima bili ti koji su uzrokovali bujanje kredita. Bilo je to tim nevjerojatnije ako se zna da su i komercijalne banke, uz kredite koje je odobrila Svjetska banka, u istom razdoblju dale još 90 milijardi dolara kredita, kako bi upotpunili financiranje koje su zahtijevali projekti i programi Svjetske banke. Godine 1980. banka se obratila zemljama članicama za dodatni kapital i one su se složile da osiguraju još 25 milijardi. Ti su se zajmovi mogli otplatiti ako, i samo ako bi siromašne, pretežito poljoprivredne zemlje značajno povećale prinose, i ako bi se za te povećane prinose u udaljenim krajevima mogla naći platežno sposobna tržišta. To nas, naravno, vraća natrag na nerješivi problem gurnut pod tepih doktrine o “osnovnim potrebama”, na pitanje kako značajnije povećati ljetinu, a pritom ipak ne učiniti previše seljaka suvišnima. Krediti naposljetku nisu bili otplaćeni. Politika Svjetske banke pretvorila je njezine zemlje-klijente u golemi skup primatelja socijalne pomoći. I premda se to može, a i ne mora, opravdano zvati filantropijom, to nije ono što bih ja definirala kao značajni ekonomski razvitak. Niti je to ono što je očito ponuđeno siromašnim zemljama, kad im je rečeno da je novac koji posuđuju da bi provele programe Svjetske banke zapravo novac kojim će kupiti razvoj svojih gospodarstava. Neporeciva je istina da ne postoji primjeren način prevladavanja seoskog siromaštva tamo gdje stanovnici nemaju pristupa produktiv-

Gradovi8.indd 101

28.5.2007 10:54:48

102

Gradov i i b ogatstvo naro da

nim gradskim radnim mjestima. To je bila istina u vrijeme škotskog “čišćenja”, a istina je i danas. Bilo je to točno u slučaju bogatih Sjedinjenih Država, a jednako je točno i u slučaju siromašnih mušterija Svjetske banke. Mnoštvo tehnike, uključujući jeftinu, prilagodljivu, prijelaznu i malu, stoji na raspolaganju za povećanje poljoprivrednih prinosa i produktivnosti zemljoradnika. No ono što nije na raspolaganju, tamo gdje je najpotrebnije, su prilagodljivi, energični gradovi koji uvoznu robu zamjenjuju vlastitom. U njihovoj odsutnosti, tehnologija koja arbitrarno, proizvoljno i samovoljno stiže iz udaljenih gradova nije blagoslov, nego prokletstvo, a ekonomsko blagostanje koje ona stvara uvijek je barem dijelom iluzorno, a ponekad je iluzorno i u cijelosti.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Golema razlika između “čišćenja” u siromašnoj zemlji, poput Škotske, i u zemlji bogatoj poput Sjedinjenih Država, je u sljedećem: bogate zemlje mogu si priuštiti potpore. • Kad tehnologija, protežući se iz udaljenog grada, “očisti” neko područje od većine njegovih stanovnika, ljudi koji moraju napustiti zemlju najčešće žive lošije nego prije, ali oni koji ostaju raditi žive bolje. • Kreatori sovjetske politike, baš kao ni kreatori američke politike, nisu poznavali ključnu vezu između poljoprivrednih prinosa i produktivnosti, s jedne, i postojanja ili nepostojanja gradskih radnih mjesta, s druge strane. Još manje su poznavali vezu ovog potonjeg s procesom nadomještanja uvoznih proizvoda u gradovima. • Politika Svjetske banke pretvorila je njezine zemlje-klijente u golemi skup primatelja socijalne pomoći. • Ne postoji primjeren način prevladavanja seoskog siromaštva tamo gdje stanovnici nemaju pristupa produktivnim gradskim radnim mjestima.

Gradovi8.indd 102

28.5.2007 10:54:49

R eg ij e s t ranspl ant iranom ekonomij om

103

SEDMO POGLAVLJE

REGIJE S TRANSPLANTIRANOM EKONOMIJOM Industrija koja se može namamiti i upecati • Čudesne promjene u Okrugu Pickens • Presađivanje Lockheeda u Mariettu • Razočaranje u Portoriku • “Katedrale u pustinji” Sicilije • Jedinstveni uspjeh Tajvana: pretvaranje seoskih vlastelina u gradske kapitaliste • Potražnja za transplantatima daleko premašuje ponudu • Ekonomija prema zamislima Katarine Velike

U

običajena dijagnoza za boljke opskrbnih regija, napuštenih regija i “očišćenih” regija, kao i gradova koji stagniraju i propadaju, je da “nema dovoljno industrije”. Uobičajena je terapija: “privući industriju”. Koja je to industrija koja se može namamiti i upecati? Otkud ona dolazi i zašto? Većinom je to industrija izvorno razvijena u gradovima i gradskim regijama, koja se dovoljno osamostalila da može napustiti svoje mrijestilište i nastaniti se u udaljenim regijama koje same nemaju vlastitih gradova. Ona se razlikuje od industrije koja ne može napustiti svoje gradske regije i koja nema sličnih učinaka na ekonomski život i njegov razvoj. Da bismo shvatili zašto je to tako, vratimo se u sjevernu Georgiju, na mjesto sahrane koju je 1889. Henry Grady opisao bostonskim i newyorškim industrijalcima i bankarima. U svom govoru, mračno svjedočanstvo o sprovodu Grady je nastavio ushićenim opisom čudesnih promjena. Kada je nekoliko godina kasnije posjetio isto groblje, ustanovio je da je u taj kraj stigla kompanija za vađenje mramora i da je samo nekoliko kilometara dalje otvorila najveću tvornicu za obradu mramora na svijetu. Rudnici željeza su također bili rastvoreni i brda su vrvjela radnicima i odzvanjala bukom strojeva. Najvjerojatnije – premda to Grady nije rekao – rudača je bila namijenjena čeličanama koje su 1870. iz Pittsburgha bile transplantirane u Birmingham u Alabami.

Gradovi8.indd 103

28.5.2007 10:54:49

104

Gradov i i b ogatstvo naro da

Četrdeset predionica pamuka u neposrednom okruženju groblja, nastavio je on, sada je “tkalo beskonačnu traku tkanine od koje su se u obližnjim radionicama šivale bezbrojne košulje”. Pomalo nejasno, ne spominjući lokacije, govorio je o cipelama, čavlima, zapregama i tvornicama motika i lopata. Na tom je mjestu, čini se, mogućnosti uzdizao u gotove činjenice, ili se dodirivao primjera transplantirane industrije koja se smjestila u drugim regijama Juga. Ponovo je, međutim, postao konkretan govoreći o četiri tvornice lijesova u krugu od 55 kilometara od groba, čiji su proizvodi bili “tako sjajni da su mamili ljude da umru”. Opis sprovoda bio je opis regije prije nego što su u nju počeli dolaziti transplantati. Tada su u nju pristizali samo proizvodi uvezeni iz udaljenih gradova, i to u malim količinama jer je regija sama malo zarađivala. Uvozna roba, sjetimo se, nije dolazila iz Atlante, najbližega grada. Iz Atlante, kada se pojavila, nije došla ni presađena industrija. Grady je mislio da presadnice nisu otklanjale samo siromaštvo regije nego i temeljni uzrok siromaštva - činjenicu da je regija proizvodila jako malo za vlastite građane i poduzeća, a umjesto toga je sve uvozila iz udaljenih gradova. “Ta oblast sad može osigurati tako lijep sprovod, domaći i s vlastitom opremom, kakav se samo može poželjeti”, rekao je. Njegov vapaj za više transplantata bila je molba industrijalcima sa Sjevera da njegovoj regiji, i Jugu općenito, osiguraju moć da proizvodi sama za sebe u potpuno zaokruženom gospodarstvu. Tvornice presađene iz udaljenih gradova nastavile su pristizati u sjevernu Georgiju privučene jeftinom radnom snagom, ponajviše tekstilne tvornice iz Nove Engleske i šivaonice odjeće, poput košulja, iz New Yorka. Nešto kasnije stigla je i vojna proizvodnja, privučena političkom moći senatora iz Georgije. Kako i priliči, između ostalih došla je i losangeleska tvornica Lockheed Aircraft koja je u gradu Marietti, na gotovo istoj udaljenosti od groblja kao i radionica izvrsnih lijesova, otvorila tvornicu za gradnju vojnih zrakoplova. Pogoni Lockheed Mariette možda nisu bili najveći na svijetu te vrste, kao što su to bile radionice za obradu mramora, ali svakako su bili među najvećima. To je najveći proizvodni kompleks u čitavom južnom dijelu Sjedinjenih Država. U vrijeme kad je Lockheed utemeljen i dok se etablirao, kao i dulje vrijeme nakon toga, bilo mu je nužno potrebno gradsko ekonomsko

Gradovi8.indd 104

28.5.2007 10:54:49

R eg ij e s t ranspl ant iranom ekonomij om

105

okruženje. I to ne bilo kakvo nego ono koje je moglo osigurati specifične proizvode i usluge potrebne poduzeću koje se tek razvijalo. Čak ni Atlanta nije mogla poslužiti u tu svrhu, a pogotovo ne Marietta. Osnivač kompanije Allen Loughead dizajnirao je svoj prvi zrakoplov potkraj 1920-ih i tada se morao mučiti da u gospodarstvu Los Angelesa osigura stotine potrebnih stvari, najrazličitije alate, aluminijske limove, kabele, dijelove stajnoga trapa, ležajeve, usluge pocinčavanja i štampe, i tako dalje. Svi proizvodi koji su mu trebali nisu se izrađivali u Los Angelesu, ali mnogi jesu. A za one koji nisu, mogao se osloniti na distributere, zastupnike i uvoznike koji su postojali u gradu. Dijelove koji se uopće nisu mogli nabaviti, ili ne onakvi kakvi su njemu trebali, proizvođači u Los Angelesu bili su sposobni izraditi po njegovim specifikacijama, baš kao i poduzetnici kojima se Sabel divio u sjevernoj Italiji. Loughead se također u gradskoj ekonomiji morao otimati za osposobljene ljude koji su mu trebali – tehničke crtače, mehaničare, pomoćnike projektantima. Neko vrijeme čak je ovisio i o losangeleskim gradskim potrošačima: dok je radio na svom prvom projektu, rješavao probleme i pronalazio potencijalne kupce i financijere, uzdržavao se naplaćujući panoramske letove građanima Los Angelesa i turistima. No čak da je i bio u stanju preskočiti tu malu improvizaciju, ekonomija Los Angelesa bila mu je nužna. Nikakav novac ne bi mu mogao platiti energiju koju bi potrošio, vrijeme koje bi izgubio, pogreške, odgode i promašaje koji bi mu zagorčili život, koji bi mu zadali muke i vjerojatno ubili njegov komplicirani pothvat da ga je Loughead pokušao ostvariti na nekoj manje praktičnoj lokaciji. I nakon što se etablirao, sve dok je rastao Lockheedu je još uvijek je bio nužno potreban Los Angeles. Mogao se širiti samo u Los Angelesu ili u njegovoj bližoj okolici, ali nije mogao otići daleko, budući da je u toj ekonomiji bio vezan s drugim proizvođačima. I njemu je koristilo da podupire te druge proizvođače, da im pomaže u širenju njihovih mogućnosti i povećavanju raznovrsnosti. Razlog zahvaljujući kojem je naposljetku Lockheed mogao lansirati svoju tvornicu u daleku sjevernu Georgiju je taj što je kompanija, dok je rasla, postajala relativno samodovoljna. Postala je sposobna sama sebi osigurati većinu svakodnevnih proizvoda, usluga i vještina koje je do tada uzimala od vanjskih dobavljača, a stekla je i praksu i iskustvo

Gradovi8.indd 105

28.5.2007 10:54:49

106

Gradov i i b ogatstvo naro da

u naručivanju onoga što je trebala iz vanjskih izvora, tako da je te stvari mogla dobavljati učinkovito bez obzira na udaljenost s koje stižu. Sjedište kompanije ostalo je u Los Angelesu, baš kao i većina proizvodnje, no za veliki broj njezinih operacija pupčane su se veze s gradom mogle presjeći. U Marietti Lockheed nije imao potrebe za onom vrstom proizvoda i usluga o kojima je ovisio u Los Angelesu. Da je o njima ovisio i u Marietti, onda se u taj grad ne bi mogao preseliti. Tako u Marietti nije ni pomagao podupirati druge lokalne proizvođače u zadovoljavanju njegovih potreba. Tamo on nije mogao, niti je pokušavao, makar i u mikrokozmosu, reproducirati onu vrstu ekonomije iz koje je bio privučen. Isto to dogodilo se i s drugim presadnicama u to područje, unatrag sve do Gradyjevih vremena. Obradi mramora, rudarskoj kompaniji, tekstilnim predionicama, tvornicama košulja i lijesova u jednom su trenutku trebale ekonomije Bostona i New Yorka na isti način na koji je Lockheed kasnije trebao Los Angeles, ali ne zadugo. Njihovo preseljenje u sjevernu Georgiju nije značilo da su tamo pronalazile alate, strojeve, materijale ili projekte. Ukoliko tamo presadnice nešto nisu mogle osigurati same za sebe, onda su to nabavljale izdaleka. Štoviše, budući da su već ranije postale uspješne izvoznice iz svojih prijašnjih gradova, ni njihova prodaja više nije bitno ovisila o jednom mjestu. Avaj i Gradyjeve nade da će regija moći proizvoditi obilato i raznovrsno za vlastite stanovnike i tvrtke, jednako kao i za druge. Plaće koje su transplantati donijeli u regiju za čitavo jedno stoljeće bile su dobrodošle budući da su omogućile ljudima da uvezu robu koju inače ne bi mogli uvesti, i tako je regija uvozila još veći dio i raznovrsnije za svoje potrebe, svojih poduzeća i potrošača, nego u vrijeme sahrane, prije nego što su presadnice stale stizati. A kad su posrijedi proizvodi koje su izrađivale transplantirane tvornice, oni su pretežito bili namijenjeni dalekim gradskim tržištima ili vojnim jedinicama američke i drugih vlada. Za lokalne potrebe proizvodilo se malo, usputno i s uskim asortimanom. Ukratko, ekonomija koju su u Georgiji stvorile tvornice presađene iz udaljenih gradova jedna je vrsta industrijalizirane opskrbne regije, u principu ne bitno različite od urugvajske ruralne opskrbne regije. Nadalje, ova industrijalizirana opskrbna regija, ili regija s transplantiranim tvornicama, ima ekonomiju jednako neotpornu, krhku i ograničenu kao što je bila i urugvajska.

Gradovi8.indd 106

28.5.2007 10:54:50

R eg ij e s t ranspl ant iranom ekonomij om

107

To je postalo očigledno sredinom 1970-ih godina kada je Georgija počela doživljavati ozbiljne gubitke svojih starijih presadnica. Tvornice tekstila zatvarale su se i odlazile, transplantirajući se ponovo, ovoga puta u potrazi za jeftinijom radnom snagom u inozemstvu, kao i većom slobodom od sigurnosnih propisa i troška za opremu koju su ti propisi nametali. Da su ostale u Georgiji, one se više ne bi mogle uspješno nositi s konkurencijom iz svijeta pa su se našle u situaciji da moraju birati hoće li se ugasiti ili će se iseliti; u oba slučaja - zatvoriti pogone u sjevernoj Georgiji. Kad su se iselile, tvornice su za sobom ostavile ekonomski vakuum, vrlo nalik onome što se dogodilo u Urugvaju, kad su daleka gradska tržišta bila izgubljena, a za njima je ostala gospodarska praznina. Presadnice su se, ukratko, pokazale kao slabi temelj za autohtoni industrijski razvitak. Kad Lockheed naposljetku zatvori ili ponovo transplantira svoje proizvodne pogone (a ništa ne traje vječno), rezultat će biti isti. U svojoj brazdi on može ostaviti samo ekonomski vakuum. Grady je za sjevernu Georgiju zamislio gospodarsku strukturu kakva se može naći u gradskim regijama, no taj obrazac ovisi o industrijama koje nisu relativno samodovoljne. Kad se gradska poduzeća transplantiraju u neposredno gradsko zaleđe, ona potrebu da budu blizu svojih dobavljača i mušterija nastoje uskladiti sa suprotnim nastojanjem da izbjegnu visoku cijenu gradskog prostora, gužvu ili druge nepovoljnosti grada. Sklad koji postižu odražava se u fizičkom uzorku, mustri industrijalizacije gradske regije. Presađene tvornice tipično se okupljaju u najgušće grozdove neposredno izvan grada i njegovih predgrađa, a što je udaljenost od grada veća to su klasteri rastresitiji. Tu i tamo formiraju ugruške unutar regije, da bi se na kraju pružali prema van jednom kad dosegnu aktualne granice gradske oblasti. Kad prosperitetno tržište druge gradske regije privuče podružnice tvornica iz udaljenih gradova, one biraju smještaj u zapanjujuće sličnoj ravnoteži između prednosti i nedostataka grada. Kad gradska regija bude posuta tvornicama, neka poduzeća mogu i započeti s radom u unutrašnjosti regije, radije nego u gradu ili gradovima koji čine jezgru regije, ali i ona su sapeta u regiji. Ukratko, mnoga poduzeća koja je grad stvorio mogu se premještati, ali ne mogu otići daleko. Ostaju sputana vezama s ostalim proizvođa-

Gradovi8.indd 107

28.5.2007 10:54:50

108

Gradov i i b ogatstvo naro da

čima i kupcima, ili s objema. To je razlog da gradske regije proizvode jednako puno i raznovrsno za vlastite građane i tvrtke, kao i za druge. I obrnuto, oslobađanje od tih spona, upravo ona sloboda koja tvornicama omogućuje da se premjeste u udaljene regije bez vlastitih gradova, automatski stvara transplantirane ekonomije koje ne proizvode puno samo za sebe, bez obzira koliko bile uspješne u privlačenju investitora. Portoriko, premda je u poslu privlačenja presadnica samo trećinu vremena koliko sjeverna Georgija, privukao je još više od nje. Tijekom 35 godina, u okviru programa ironično nazvanog Operacija Bootstrap (“vlastitim snagama”), portorikanska se vlada osobito usredotočila na primamljivanje radno-intenzivnih industrija kako bi otoku osigurala radna mjesta i plaće koje njezina vlastita ekonomija nije stvarala. Za privlačenje su poslužili ugodna klima, niske nadnice, dobro opremljene luke, porezne olakšice, prekvalifikacije radnika o trošku vlade i državna pomoć u ugovaranju zajmova koji su trebali pomoći tvrtkama da osiguraju smještaj i financiraju preseljenje. Posljedica je da je čitav otok načičkan uredima znanih multinacionalnih korporacija, skupa s manje poznatim proizvođačima odjeće, igračaka, mikroprocesora i drugih proizvoda lake industrije. No kad presadnice napuste Portoriko u potrazi za još jeftinijim radnicima, kao što one čine sve češće još od početka 1970-ih, one za sobom ostavljaju, baš kao i presadnice iz sjeverne Georgije, samo ekonomski vakuum, skupa s rastućom nezaposlenošću i populacijom za koju direktor vladina programa za borbu protiv siromaštva u Ponceu kaže “mi im moramo osigurati posao”. Na otoku ne ostaje mreža simbiotičkih veza, kao što ostaje u gradovima i gradskim regijama kad neka od njihovih tvornica krene u udaljena mjesta poput Portorika. Strategija privlačenja industrije, u nadi da će ono reproducirati ekonomije koje se same generiraju i same granaju, i kakve postoje u gradskim regijama, donijela je razočaranje Irskoj, južnoj Italiji, kanadskim primorskim regijama i mnogim drugim mjestima koja sama ne stvaraju vlastitu raznoliku industriju, nego je dobavljaju izdaleka. Otočke industrijske transplantate, koje je većinom uz golem trošak financirala talijanska vlada, razočarani dužnosnik Sicilije nazvao je “katedralama u pustinji”.

Gradovi8.indd 108

28.5.2007 10:54:50

R eg ij e s t ranspl ant iranom ekonomij om

109

Toliko je mnogo multinacionalnih korporacija presadilo svoje tvornice, rafinerije i kemijska postrojenja u Grčku da je zagađenje zraka i vode tamo postalo sramotno. Unatoč tome, u svakom trenutku oko trećine mladih Grka nalazilo se u sjevernoj Europi, radeći ili tražeći posao, dok je nezaposlenost i podzaposlenost onih kod kuće zadržavala zastrašujuću stopu, a sela u unutrašnjosti su tonula u žalosno siromaštvo. Plaće od presađenih tvornica, baš kao i novčane zarade od prodaje ljetine koju grčki seljaci šalju do dalekih tržišta, kupuju uvoznu robu od dalekih gradova, i ona je bila dobrodošla, budući da ni Atena ni bilo koji drugi grčki grad nije lokalnom proizvodnjom nadomještao širi spektar uvozne robe. Da su i grčki gradovi to činili, i sami bi stvarali industriju i presadnice, umjesto da se pokušavaju osloniti na relativno samodostatne tvornice prenesene iz jako dalekih gradova. Je li na temeljima transplantirane industrije uopće moguć nastanak ekonomije koja sama sebe generira? Iskustvo bi moglo sugerirati da nije, budući da su tijekom povijesti snažni i bodri gradovi svijeta nastajali i razvijali se u opskrbnim regijama, a ne u transplantnim regijama, premda transplantne regije postoje još od renesansnih vremena u kojima su gradske tekstilne tvornice velik dio svojih poslova na pređi i tkanju povjeravali stanovnicima udaljenih sela. Međutim, iskustvo modernog Tajvana pokazuje da tako što u stvarnosti nije posve nemoguće. Događaji koji stoje iza tajvanskog izvanrednog i vjerojatno čak i jedinstvenog uspjeha počeli su davne 1956. kad je tamošnja vlada započela s ostvarivanjem programa nazvanog “Zemlja ratarima”. Cilj programa, samog po sebi ne osobito rijetkoga, bio je da se poljoprivredno zemljište oduzme vlasnicima koji su bili poput feudalnih zemljoposjednika i podijeli seljacima koji su ga obrađivali. No vlada je, isplaćujući eksproprirane zemljoposjednike, isplatama pridodala jednu klauzulu, uvjet koji je seosku vlastelu pretvarao u gradske kapitaliste: odredila je da se dio isplate mora uložiti u laku industriju. U koju vrstu industrije i gdje, to je bilo prepušteno na izbor bivšim zemljoposjednicima, ali moralo je biti na Tajvanu. Mjesto koje je većina vlasnika odabrala bio je Tajpei, glavni i najveći grad. Bila je to razumna odluka, budući da je Tajpei bio najgušće naseljen i u njemu je vladala najveća koncentracija proizvođača robe i usluga (tada ne baš brojnih).

Gradovi8.indd 109

28.5.2007 10:54:50

110

Gradov i i b ogatstvo naro da

U to vrijeme Tajvan je primao presadnice lake industrije iz dalekih krajeva, većinom iz Sjedinjenih Država, prilično nalik onima koje je privlačio i Portoriko, budući da je na Tajvanu, baš kao i u Portoriku, glavni mamac bila jeftina radna snaga. Tajvan je nastavio dobivati takve transplantate u velikom broju, no u međuvremenu događalo se još nešto... Tajvanci koji su se zaposlili u transplantiranoj industriji stekli su znanje i iskustvo kako se poduzeća pokreću i vode, kao što su i muškarci iz Napizara naučili iz svoga iskustva u Los Angelesu kako treba osnivati i upravljati šivaonicama odjeće. Ali u Tajpeiju to je iskustvo i vještina sada bilo spojeno s autohtonim kapitalom. Muškarci koji su prvi stekli iskustvo u presadnicama upravljali su radionicama i tvornicama u koje su svoj kapital uložili lokalni investitori u lakoj industriji. Neka od novih poduzeća preuzela su proizvodnju za izvoznike iz Hong Konga. Drugi su se upustili u nadmetanje s transplantiranim poduzećima, no budući da su bili daleko od samodovoljnosti, morali su improvizirati tražeći pomoć od vanjskih dobavljača – drugih lokalnih radionica. Na taj način nisu poticali samo rad lokalnih poduzetnika nego i formiranje novih koji su se granali i umnožavali. Brzinom kojom je otvarao i osvajao nove niše, Tajpei je tako razvijao čvrste temelje za simbiotičku i raznoliku proizvodnju za vlastiti račun. Umrežena poduzeća u simbiozi postala su sposobna ne samo snabdijevati jedna druge, kao i izvoznike, nego i svojom vlastitom proizvodnjom zamjenjivati neke od uvoznih proizvoda za tvrtke, kao i dobara za široku potrošnju. Kao grad koji vlastitom proizvodnjom nadomješta uvoznu, što je uspio postići u 15 godina, Tajpei je procvao. Kao i svaki drugi grad koji zamjenjuje uvoz počeo je stvarati vlastitu gradsku oblast, i kao svaki takav grad počeo je velikom brzinom stvarati novi kapital. Ekonomski razvoj nije samo podmirivao vlastite troškove dok se ubrzavao nego je generirao i viškove zarade. Dio tog profita pomogao je Tajvancima da sakupe sredstva i za financiranje teške industrije (i još puno toga) u drugom gradu, Kaohsiungu, koji je također prionuo nadomještanju uvoza, uključujući, dakako, što je bilo i najvažnije, uvoz iz Tajpeija. Sav taj razvoj i ekspanzija postepeno su učinili Tajvan neprikladnim mjestom za transplantate iz dalekih gradova. “Dulje od jednog

Gradovi8.indd 110

28.5.2007 10:54:51

R eg ij e s t ranspl ant iranom ekonomij om

111

desetljeća imali smo tamo krasnu malu tvornicu”, žalio se 1979. jedan američki proizvođač igračaka dopisniku kanadskih novina, “no prošle godine morali smo je zatvoriti jer nismo mogli privoliti nikoga da radi za nas. Zemlja je postala tako prokleto industrijalizirana da ljudi traže previše novaca.” A kad je riječ o seljacima, čija je potreba za vlastitom zemljom i pokrenula ovaj lanac događaja, oni su sada uživali u dobrobiti dviju gradskih regionalnih ekonomija, kao i u alternativnim radnim mjestima u gradu. “Stanovnici čitavoga Tajvana slijevaju se u Kaoshiung u potrazi za boljim životom – poslom, stanom, uslugama, prodavaonicama, školom, liječnicima i još puno toga – a ponuda svega toga je dobra prema azijskim standardima”, izvijestio je kanadski dopisnik. U njegovim je očima Kaohsiung bio kaotični grad, bez povijesti i nezanimljiv, no “mjesto koje je pružalo mnoge šanse i prilike za napredovanje, grad u kojem se dijete seljaka moglo otrgnuti tisućljetnom prokletstvu vezanosti za zemlju”. Umjesto da isplati eksproprirane zemljoposjednike, vlada je mogla, dakako, isti iznos novaca iskoristiti da sama razvija laku industriju. No da je ona to učinila, bilo bi nezamislivo da ta industrija postane tako sposobna za improvizaciju, prilagodljivost i raznolikost, kao ona koja je doista formirana. Ili da ta industrija postane rasadnik za tisuće novih firmi koje su nastale kad su njihovi zaposlenici, nakon što su stekli iskustvo, otkrili mnoge nove niše u ekonomiji, kao i kupce, dobavljače i ulagače za njihove vlastite poslovne pothvate. Možda se to, što se dogodilo na Tajvanu, ne može nigdje drugdje ponoviti. Možda improvizacija gradskoga kapitala, koja je tamo funkcionirala, na nekom drugom mjestu ne bi djelovala. No to je u prirodi uspješne ekonomske improvizacije bilo koje vrste: ako djeluje, to nije zato jer je apstraktno i teorijski “ona prava stvar”, nego zato jer je to doista praktično u tom trenutku, na tom mjestu i s postojećim sredstvima i prilikama. Uspješna improvizacija čini da ekonomski život donosi najviše svojih iznenađenja. Unatoč tome, čini mi se da neki temeljni principi zaslužni za tajvansko iskustvo na ovaj ili onaj način mogu biti prenosivi. Oni se mogu sažeti ovako: “Ako naš jeftin rad može biti od koristi strancima, onda bismo ga trebali biti sposobni i sami iskoristiti.” Također, “ako

Gradovi8.indd 111

28.5.2007 10:54:51

112

Gradov i i b ogatstvo naro da

nam inozemni transplantati osiguravaju iskustvo i vještine koje možemo iskoristiti sami za sebe, tada ih slobodno možemo koristiti kako god želimo.” Možemo se samo pitati, na primjer, što bi Portorikanci mogli sve postići da je njihova vlada iskoristila početni uspjeh u privlačenju radno-intenzivnih presadnica i potom prenijela kapital u ruke samih Portorikanaca. No budući da to nije učinila, Portoriko će u sljedećoj generaciji mamiti transplantate iz Tajpeija i Kaohsiunga. Jedan od razloga zbog kojih je tajvansko iskustvo vjerojatno ograničeno u svojoj primjenjivosti drugdje je u tome da nema u izobilju transplantata za regije koje nemaju vlastitih gradova koji nadomještaju uvoz. Sva mjesta spomenuta u ovom poglavlju bila su iznimno uspješna u privlačenju industrije. Razočaranje rezultatima ne može se ni usporediti s razočaranjem u regijama koje su željele presadnice poput ruralne Jave ili Gane, gdje su obavljene pripreme za transplantaciju, ali se ona ili nije uopće dogodila, ili se dogodila tako zanemarivom opsegu da nije ništa promijenila. Razočaranje te vrste navelo je 1968. Svjetsku banku da počne smanjivati udjel svojih kredita namijenjen elektranama i transportnim sustavima – kao pripremi za presadnice – i umjesto toga se usredotoči na planove za povećanje blagostanja na selu. Brojne su regije u svijetu ustajale i nepokretne, same ne stvaraju industriju, ali je svejedno žele, tako da potražnja za industrijskim transplantatima daleko premašuje ponudu. Možemo to reći i ovako: premalo gradova i gradskih regija stvara presadnice u dovoljnom broju da bi moglo zadovoljiti potražnju za njima. A među presadnicama koje gradovi doista stvaraju, većina se ne može preseliti daleko. U bilo kojem trenutku, samo maleni dio industrije koja nastaje dovoljno je samodostatan da bi mogao skočiti u daleke regije, oblasti bez vlastitih gradova koji nadomještaju uvoz. A kad još uzmemo u obzir da je i među njima većina kapitalno-intenzivna, umjesto radno-intenzivna, moramo zaključiti da većina regija uzaludno u presadnice polaže nadu da će ih one spasiti od nezaposlenosti. Čak i u Sjedinjenim Državama domaća potražnja za transplantatima daleko premašuje ponudu. Prilike poput ove o kojoj je izvijestio članak u Wall Street Journalu postale su svakodnevne:

Gradovi8.indd 112

28.5.2007 10:54:51

R eg ij e s t ranspl ant iranom ekonomij om

113

Guverner Minnesote... nakostriješio se na nastojanja South Dakote da k sebi namami kompanije iz Minnesote. Posljednjih godina već ih se 60 premjestilo iz Minnesote u South Dakotu... Guverner je odlučio boriti se da zadrži kompanije Minnesote u državi i da privuče nove poslodavce... Michigan, koji se nalazi u ekonomskim poteškoćama, ustanovio je da izviđači iz Indiane i drugih saveznih država nastoje uvjeriti njegove kompanije da se premjeste. “Oni su poput hijena”, kaže jedan michiganski dužnosnik... Njegova država nastoji se tome oduprijeti tako što značajno povećava proračun za svoju promociju... da bi namamila kompanije s visokom tehnologijom. Čitav Srednji Zapad (Midwest) postao je meta izaslanika Sunčanog pojasa (Sun Belta) i drugih dijelova zemlje. Oni su odlučni u nastojanju da industrijsku bazu svojih država ojačaju privlačenjem kompanija za proizvodnju alata i strojeva te sličnih tvrtki iz središnjeg dijela države. “Silicijske doline” Kalifornije i Massachusettsa doživjele su pravu invaziju službenika ostalih država zaduženih za ekonomski razvoj, koji pokušavaju odvući visokotehnološke tvrtke. “Velik broj država nastoji prigrliti visoku tehnologiju kao svojega spasitelja”, kaže predstavnik za odnose s javnošću regionalnog saveza Kongresne udruge Northeast-Midwest. “Opasnost je u tomu da se svi otimaju za isti komad kolača.” Mnoge savezne države i lokalni dužnosnici brinu da će konkurenti usvojiti novi krug poreznih olakšica i drugih poticaja za privlačenje poslodavaca. Takvo je nadmetanje posljednjih godina doživjelo erupciju, osobito tijekom bitke nekoliko saveznih država za tvornice automobila inozemnih kompanija...

Gotovo dva stoljeća ranije, ruska carica Katarina Velika izrekla je sljedeću zamisao: Većina naših tvornica smjestila se u Moskvi, vjerojatno najmanje pogodnom mjestu u čitavoj Rusiji. Ona je zastrašujuće prenaseljena pa njezini radnici postaju lijeni i razuzdani... S druge strane, stotine malih gradova guši se u ruševinama. Zašto ne bismo premjestili po jednu tvornicu u svaki od tih gradova, u skladu s kulturama koje uspijevaju u toj oblasti i s kvalitetom vode? Radnici bi bili puno radišniji, a gradovi bi procvali.

Gradovi8.indd 113

28.5.2007 10:54:52

114

Gradov i i b ogatstvo naro da

Budući da je Katarina bila kraljica, bilo je vjerojatno prirodno da ona o ekonomiji razmišlja kao da je posrijedi vojska. Kad raspolažeš s teritorijem i s vojskom, možeš rasporediti vojnike tamo gdje procjenjuješ da su potrebni, bez obzira na to što bi oni vjerojatno radije uživali u gradskom blještavilu i raskoši. No budući da se gospodarstvo koje se uspješno razvija ni izdaleka ne stvara na isti način kao i vojska, niti se jednako opskrbljuje i održava, ne može se ni uspješno rasporediti kao da je riječ o vojsci. Unatoč tome, ne samo u Sovjetskom Savezu, slijedniku Katarinina carstva, nego gotovo posvuda u svijetu, ta stara i krajnje pojednostavljena predodžba o tome kako se boriti protiv ustajalosti selendre stalno je prisutna. No što ako nema dovoljno tvornica za sve te gradove koji se urušavaju? Što će se desiti kad prenesene tvornice odu, ili propadnu, ili zastare, što će one ostaviti za sobom u gradu domaćinu? Što ako prirodni izvori za te tvornice presuše, a novi se ne pojave?

Naglasci iz ovog poglavlja: • Ekonomija koju stvaraju tvornice presađene iz udaljenih gradova predstavlja jednu vrstu industrijalizirane opskrbne regije, koja se u principu bitno ne razlikuje od ostalih opskrbnih regija. • Presadnice su se pokazale kao slabi temelj za autohtoni industrijski razvitak. Kad zatvore ili ponovo transplantiraju svoje proizvodne pogone, one za sobom ostavljaju samo ekonomski vakuum. • Uspješna ekonomska improvizacija djeluje, to nije zato jer je apstraktno i teorijski “ona prava stvar”, nego zato jer je to doista praktično u tom trenutku, na tom mjestu i s postojećim sredstvima i prilikama. • Uspješna improvizacija čini da ekonomski život donosi najviše svojih iznenađenja. • Ako naš jeftin rad može biti od koristi strancima, onda bismo ga trebali biti sposobni i sami iskoristiti. • Ako nam inozemni transplantati osiguravaju iskustvo i vještine koje možemo iskoristiti sami za sebe, tada ih slobodno možemo koristiti kako god želimo.

Gradovi8.indd 114

28.5.2007 10:54:52

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

115

OSMO POGLAVLJE

KAPITAL ZA REGIJE BEZ GRADOVA Ekonomska besmislica brane na Volti • Financijska ovisnost naroda o gradovima • Fatalne posljedice zanemarivanja gradova • Legenda o Dolini Tennesseeja • Temeljna uloga uvoza u razvoju gospodarstva • Razvoj kao proces • Ironija zajmova, donacija i subvencija

H

idroelektrana na Volti, jedan od najvećih svjetskih projekata proizvodnje električne energije na rijeci, trebala je opskrbljivati strujom tvornice. No, osim tvornice glinice u američkom vlasništvu, čija je najava gradnje poslužila kao početno opravdanje za elektranu, nije podignut niti jedan drugi potrošač energije, premda je njezina cijena bila bagatelna. Tvornica glinice dobivala ju je za jednu desetinu prosječne cijene industrijske struje u svijetu. Brana je također trebala potaknuti proizvodnju poljoprivrednih kultura za tržišta, no taj se plan pokazao tako nepraktičan da je napušten. Oko 80.000 stanovnika, čija je običajna seoska poljoprivredna ekonomija preživljavanja izbrisana kako bi se načinilo mjesta za branu i akumulacijsko jezero, preseljeno je na zemlju toliko slabo rodnu da ih se više od polovice na njoj nije moglo prehranjivati pa su odlutali. Naposljetku ih je većina postala siromasima bez zemlje. Čini se da mnogi ljudi, poneseni snagom novca koji financira velike kapitalne pothvate, misle da takve investicije same po sebi predstavljaju razvoj. Sagradi branu i eto razvoja! No u stvarnom životu, sagradiš li branu, a nemaš li također i solventno gradsko tržište i transplantiranu industriju, nemaš ništa. Ekonomska besmislica brane na Volti nije tako neuobičajena. “Mogao bih nabrojiti oko 40 brana širom svijeta koje su potpuno beskori-

Gradovi8.indd 115

28.5.2007 10:54:52

116

Gradov i i b ogatstvo naro da

sne”, rekao je jedan dužnosnik Organizacije UN za hranu i poljoprivredu. Naravno, to ne znači da su sve brane beskorisne. Mnoge su opravdale svoju gradnju proizvodnjom struje za koju postoje potrošači, navodnjavanjem ljetine koja se može prodati, sprečavanjem poplava. Bez njih bi nam život bio puno teži. Besmislena ulaganja poput brane na Volti znače da se kapital, peta i posljednja snažna sila koju oslobađaju gradovi, može ponašati jednako bizarno kao i sve ostale sile kada sama, neusklađena s ostalima, zahvati područja izvan gradskih regija. Gradovi generiraju kapital kao nusprodukt uspjeha s novim proizvodima i uslugama, kao i zamjenama za bivše uvozne proizvode. Najčešće se većina tog kapitala koristi u samim gradovima, budući da ga oni neprekidno trebaju ako žele razvijati svoja poduzeća, očuvati njihovu inovativnost i povećavati njihov broj i raznovrsnost. A i gradske regije također trebaju kapital. Novije promjene u Shinohati, na primjer, zahtijevale su kapital koji nije stvaran u Shinohati, nego u gradu. No kao što smo već vidjeli, gradski kapital dospijeva i u udaljene regije: u obliku štednje radnika emigranata on se čak proteže i do regija koje ljudi napuštaju. Narodi više ovise o porezu koji se prikuplja u gradovima nego što gradovi dobivaju natrag državnih proizvoda i usluga. Kad je u Sjedinjenim Državama 1913. prvi put uveden porez na dohodak (tada po vrlo niskoj stopi, a zahvaćao je samo mali broj obveznika), jedna trećina ukupnog nacionalnog poreznog prihoda dolazila je iz savezne države New York, od čega većina iz grada New Yorka, u kojem je u to doba ekonomija bila vrlo živahna. Donedavno se tvrdilo da Bombay osigurava trećinu indijskoga poreza na dohodak, a Milano četvrtinu talijanskog. Copenhagen i njegova regija donose porezni prihod koji financira gradnju stanova i druge programe povećavanja blagostanja, kojima se ne koriste samo stanovnici Copenhagena i njegove okolice nego i ostatak zemlje. Takvi su programi više nacionalni nego lokalni, da bi izjednačili regionalne razlike u bogatstvu. Sve su to ekstremni primjeri nacionalne financijske ovisnosti o pojedinim gradovima i njihovim regijama, no čak i kad veliki broj gradova zajednički podnosi teret, kao što to danas čine američki gradovi, ostaje činjenica da su gradovi krave muzare ekonomskog života.

Gradovi8.indd 116

28.5.2007 10:54:52

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

117

Ta je metafora nastala u nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, čiji su političari nerijetko rogoborili, ne bez razloga, da je njihova zemlja bila krava muzara Europske ekonomske zajednice. Međutim, nije Zapadna Njemačka bila taj jedinstveni entitet za “mužnju”, zapravo su njemački gradovi i njihove regije osiguravali viškove, ne samo za Europsku zajednicu kao cjelinu nego i za ruralne predjele same Njemačke. Osobito za kredite koje su odobravale njemačke banke te za njemački doprinos Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Donacije i poticaji koje primaju oblasti bez vlastitih gradova koji bi generirali kapital, danas su neusporedivo izdašniji nego ikada u povijesti. A mnogi znakovi, osim fijaska s branom na Volti, govore nam da je taj kapital bio u golemoj disproporciji s presadnicama, ranim mjestima i tržištima koje su stvarali gradovi. To možemo vidjeti, na primjer, po očajničkom nadmetanju koje se odvija po čitavom svijetu, za one malobrojne raspoložive industrijske transplantate, što pokazuje da su ulaganja u infrastrukturu na koju će se te presadnice priključiti, daleko prevelika. Milijuni ljudi, od ruralnog Juga Sjedinjenih Država do Jave, koji su preseljeni s obradive zemlje, ali koje u gradovima nisu čekali posao i zarada, pokazuju nam da je novac koji stoji na raspolaganju za povećanje poljoprivredne produktivnosti daleko pretekao broj novih radnih mjesta u gradovima. Ni gradovi nisu okretali svoju potrošnju prema ruralnim proizvodima, niti su povećavali svoja tržišta proporcionalno rastu poljoprivredne proizvodnje. Ulaganja u seosku produkciju nadmašila su mogućnosti gradova da je kupe. Tu nam poruku, na primjer, šalju ekonomske poteškoće Urugvaja i Novog Zelanda. Te su zemlje bile vrlo učinkoviti proizvođači hrane, izrazito ekonomični proizvođači, pa ipak su izgubili prijašnja tržišta i nisu bili u stanju nadomjestiti ih novim. Istu poruku primamo i od nadmetanja u kojem se francusko i američko žito s državnim subvencijama bori za egipatsko tržište, ili od ekstremnih i skupih mjera koje je Europska zajednica usvojila za zaštitu europskih tržišta maslaca, mesa, piletine i ostalih prehrambenih proizvoda od vanjskih konkurenata. Tu poruku dobivamo i od zebnje američkih farmera koji se nadmeću s afričkim proizvođačima biljnoga ulja, te njihova bijesa što se ti njihovi novi takmaci financiraju američkom novčanom pomoći. To

Gradovi8.indd 117

28.5.2007 10:54:53

118

Gradov i i b ogatstvo naro da

nam govori i pristojno prigušena, ali vrlo stvarna radost kanadskih prerijskih farmera kad do njih dopre vijest o propaloj žetvi u Rusiji ili Kini, kao i protesti uzgajivača krumpira iz Mainea protiv američkog uvoza krumpira iz New Brunswicka. Kad suvremena i učinkovita tvornica pulpe i papira u Newfoundlandu objavi da će se trajno zatvoriti, uklanjajući tako jedini razlog za postojanje jedinog većeg naselja u toj oblasti, saznajemo da su ulaganja u proizvodnju pulpe i papira premašila veličinu solventnog gradskog tržišta papira. Na nešto apstraktnijoj razini, o istom neskladu između kapitala, na jednoj strani, i broja radnih mjesta u gradovima, presadnica te tržišta, na drugoj strani, saznajemo iz raširenih obustava otplate inozemnih kredita i ustrajne inflacije. Znatan dio kredita koji se ne mogu otplatiti uzele su zemlje koje su pokušavale razviti svoje gospodarstvo. Računale su s ekspanzijom tržišta, zapošljavanja i industrije – jačanjem gospodarskog života općenito – dovoljnim da opravda zaduživanje i podnese njegov trošak. I njihovi pozajmljivači računali su također s ekspanzijom. Te su se nade pokazale neutemeljenima. Na isti način, i domaći dugovi za koje se pokazalo da se mogu otplatiti, ako se uopće mogu, samo uz nepodnošljivu inflaciju domaće valute, šalju nam poruku da dugovi koje su stvorile vlasti za ulaganje u njihova vlastita ustrajno siromašna područja – poput novca koji je godinama ulagalo kanadsko Ministarstvo za regionalni ekonomski razvoj – nisu bili opravdani ekonomskom ekspanzijom. Sve to zadire puno dublje od običnog neusklađenog korištenja kapitala u ovoj ili onoj regiji. Još više od toga, naučili smo da gradovi u cjelini osiguravaju kapital u bizarnoj neravnoteži sa svojom vlastitom sposobnošću da generiraju transplantate, radna mjesta i tržišta. Brana na Volti samo je karikatura tog stanja koje sve prožima. Nadalje, ta sveopća, generalna neusklađenost iz desetljeća u desetljeće očigledno postaje sve veća. Drugim riječima, što se više novca posuđuje i daruje, to su češće obustave otplate, prezasićenost tržišta i traženje milostinje; sve je raširenije i bezuspješnije otimanje za transplantate; i sve je rasprostranjenija inflacija. U prošlosti, kad god su gradovi izvozili kapital u disproporciji s vlastitim održivim sposobnostima da generiraju radna mjesta, proizvod-

Gradovi8.indd 118

28.5.2007 10:54:53

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

119

ne pothvate i tržišta, oni su zanemarivali vlastite ekonomije, s fatalnim posljedicama. Na primjer, imperijalna Britanija postala je nevjerojatan izvoznik kapitala za investicije u najudaljenijim krajevima, ali su u međuvremenu britanski gradovi postepeno tonuli u stagnaciju, gurajući sami sebe u nazadovanje, tako duboko da se činilo bezizlazno. Ili, pogledamo li pojedinačni primjer, Detroit je, kao sjedište proizvodnje automobila, na zenitu svoje moći bio golemi izvoznik kapitala. No istodobno je Detroit, kao gradsko gospodarstvo, stagnirao. Nije samo prestao graditi nove izvozne pogone i nadomještati širu paletu svojega uvoza, nego nije uspio niti zadržati svoju vodeću poziciju u automobilskom inženjerstvu i metodama proizvodnje. Što je izvoz kapitala u druge gradove bio veći i što je duže trajao, to je bila veća neusklađenost između izvezena kapitala i ostalih sila koje su ti isti gradovi bili u stanju stvoriti da bi razvili i širili svoj ekonomski život. Zato je opća i rastuća neusklađenost koju možemo danas vidjeti zloslutna. Moramo realistično pretpostaviti da je to što se dogodilo Detroitu i engleskim gradovima opća pojava, kao što i jest; da uporišta ekonomskog života, gradovi, uzevši u totalu, postepeno gase svoj razvoj, nagoviještajući duboko propadanje za sebe i cjelokupno gospodarstvo. No pokušajmo sagledati tu situaciju s više optimizma. Regije bez vlastitih gradova, naposljetku, ipak su u stanovitoj mjeri profitirale od obilja zajmova, subvencija i dotacija. Pretpostavimo da te pogodnosti ponegdje ipak, i tamo gdje ga ranije nije bilo, izazovu iskru života u gradovima koji nadomještaju uvoz. U tom slučaju, premda bi mnogi stariji gradovi mogli podlegnuti ekonomskoj senilnosti, stvari u cjelini ne bi bile tako loše. Ako bi se novi gradovi razvili u većem broju, stvarali bi nova solventna gradska tržišta, transplantate i potencijalne presadnice, obilje novih gradskih radnih mjesta, da ni ne spominjemo kapital za njihov vlastiti neprekidni razvoj. Opskrbne regije koje su nekoć bile nepokretne, transplantne ekonomije, oblasti koje su “očišćene” od ljudi ili napuštene, ubrzo bi postale lijepo zaokružene, prosperitetne gradske regije. Ali takva se čuda ne događaju.

Gradovi8.indd 119

28.5.2007 10:54:53

120

Gradov i i b ogatstvo naro da

Da se događaju, očito Tajpei, Kaoshiung, Seul i Singapur ne bi bili takve, relativno neobične pojave i izuzeci kakve jesu. Njihove analogije iskakale bi na najrazličitijim mjestima, po čitavoj Južnoj Americi, Africi, Kanadi, južnoj Italiji, Skandinaviji, Indiji, Rusiji, Škotskoj i sjevernoj Engleskoj, siromašnijim dijelovima Sjedinjenih Država – posvuda gdje su se krediti, donacije i potpore dijelile u izobilju bez presedana. Jer, da zajmovi, darovi i subvencije doista stimuliraju ekonomski život, one bi i imale takav učinak. U tom slučaju, općenita i sve jača neusklađenost gradskih ekonomskih sila koje sam ranije spomenula ne bi se uopće pojavila ili bi se ubrzo počela ispravljati, umjesto da se pogoršava. Želim pokazati da zajmovi, darovi i potpore koji se šalju u regije bez vlastitih bodrih gradova mogu oblikovati ustajale, neskladne ili trajno ovisne oblasti, a nekorisne su za stvaranje samoobnovljive ekonomije – drugim riječima, beskorisne za kreiranje gradova koji nadomještaju uvoz. Neuspjeh dolazi od činjenice da oni jesu krediti, donacije i subvencije; iz tih zlatnih jaja, budući da su od zlata, ne mogu se izleći pačići. Uzmimo za primjer TVA, čiji su ekonomski učinci sada već dovoljno stari, oko pola stoljeća, da bismo vidjeli što je postigla, kao i ono što nije postigla. Nadalje, ekonomsko planiranje za regiju o kojem će biti riječi, kao i novac koji ga je omogućio, bili su primjer sami za sebe: bolje od njih teško je naći. Uspjeh tog plana nisu spriječili politička nestabilnost, nasilje, neobuzdana korupcija, kulturni jaz, užasne povijesne zapreke i slično. Promašaji te regije nisu proizašli iz bezrazložnih prepreka ili slučajnih nezgoda. Dolina Tennesseeja nije bila neka Gana – premda je planiranje TVA stvaralo viziju koja je ležala i u temeljima planiranja i financiranja brane na rijeci Volti. Popularni naziv TVA, koji se odnosi i na regiju i na njezin razvojni plan, skraćenica je punog naziva Uprava za Dolinu Tennesseeja (engl. Tennessee Valey Authority), tijela javne uprave koje je osnovala američka savezna vlada da bi izradilo i provelo plan, te upravljalo njegovim financijama. Novac je bio osiguran dijelom vladinim donacijama, a dijelom posuđenim svotama za koje je jamčila država. Zauzvrat, Uprava je uzela ime po najvećoj rijeci te oblasti, rijeci Tennessee, pritoci Mississippija. Za razliku od gradske regije, TVA je prirodna zemljopisna cjelina, prostrana kao manja država. Definirana je kao područje sliva rijeke i

Gradovi8.indd 120

28.5.2007 10:54:53

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

121

njezinih pritoka, koje se prostire kroz dijelove sedam saveznih država na jugoistoku SAD: Tennesseeja, Kentuckyja, Virginije, North Caroline, Georgije, Alabame i Mississippija. Priroda je bila velikodušna prema tom području, baš kao što je i Henry Grady primijetio da je priroda bila darežljiva prema Okrugu Pickens koji, posve slučajno, leži uzduž ruba regije, u Georgiji. Prirodnih je izvora u izobilju: veličanstvene rijeke, topla ugodna klima s dugim sezonama za uzgoj ljetine, obilate kiše, prirodno rodna zemlja, drvo, minerali, golemi nedaleki depoziti ugljena, izvanredna ljepota i raznolikost krajolika. Ni u društvenom smislu regija, kako se to zna dogoditi, nije bila hendikepirana ili izopačena. Stanovnici nisu bili izloženi tlaki veleposjednika. Udjel ruralnih obitelji koje su posjedovale vlastito imanje razlikovao se od dijela do dijela regije, ali na većini je područja bio visok, budući da se u prošlosti ovdje nisu nalazile plantaže koje su obrađivali robovi. Čak su i farmeri u malom uglu Mississippija koji pripada regiji bili mali vlasnici zemlje i to su bili oduvijek. Narod se, u najvećem dijelu, tradicionalno oslanjao na vlastite snage i na ustrajan rad, ponosio se dobrosusjedskim odnosima, gostoljubivošću i pionirskim podrijetlom. Ljudi su se ponosili i svojim angažmanom u politici. Tu je bila vrlo živa vlast demokrata. Politika i osobnost kandidata za državne funkcije, koji su dolazili iz samog naroda, smatrali su se predmetom svačijeg interesa i o njima se neprekidno i zabavno razgovaralo čak i u najudaljenijim zaselcima zabijenima duboko u nabore planine na izvorima rječica. Sve u svemu, čovjek bi rekao da su priroda i kultura ovdje postavile scenu za solidan i prosperitetan gospodarski život. Činjenica je, međutim, bila da je ekonomija bila izmučena i da se neprekidno pogoršavala. Da je tijekom 1930-ih netko prisustvovao sahrani u bilo kojem od brojnih gradića po čitavoj regiji, mogao je slušati istu žalopojku koje se Henry Grady prisjećao mnogo godina ranije u Okrugu Pickens. Po svakom statističkom pokazatelju blagostanja – mortalitetu novorođenčadi, stopi oboljelih i trajno nesposobnih, prehrani, uvjetima stanovanja, pismenosti, zaradama – regija kao cjelina bila je na samom dnu američkog gospodarstva.

Gradovi8.indd 121

28.5.2007 10:54:54

122

Gradov i i b ogatstvo naro da

I same oranice bile su na najboljem putu da budu uništene. Žetveni prinosi bili su iz godine u godinu sve slabiji budući da je plodnost zemlje bila iscrpljena neprekidnim uzgojem s vrlo malo ili bez imalo gnojidbe. Farmeri kojima su očajnički bile potrebne nove površine za obradu, a nisu imali tradicije gradnje terasa, jednostavno su iskrčili i preorali padine. U podnožjima brjegova ponekad su izrezali koru s drveća pa su zemlju obrađivali oko stabala bez lišća. Posve primjereno nazivali su to “umrtvljenim” poljima. Zbog tih postupaka, poplave su se na površinama u dolinama pogoršale. Čak je i oskudna industrija bila zapanjujuće štetočinska. Najgori primjer bila je talionica bakra u Ducktownu, zaselku u Alabami, gdje su otrovna isparavanja uništila svaki trag vegetacije na površini od više tisuća rali. Osim farmi i malih ruralnih naselja, u regiji su bili raštrkani gradići s malim tržištima i slabim uslužnim sektorom, te rijetka nešto impresivnija naselja nazvana gradovima: administrativna, obrazovna i skladišna središta. Ti su gradovi malo što proizvodili. Uz iznimku poneke topionice, pilane ili transplantiranih tvornica tekstila i namještaja, tamo je bilo vrlo malo industrije bilo koje vrste. Ona koja je postojala zapošljavala je malo ljudi, bila je tehnološki zaostala i davala je male plaće. Niti siromaštvo gospodarstva niti njegova nerazvijenost ne bi trebale nikoga čuditi kad se uzme u obzir činjenica da čitava regija nije imala niti jedan grad koji je nadomještao uvoz, i nikad ga nije imala. S čime započeti promjene? Počevši od 1933. TVA je započela sa svime odjednom, hitro, energično i učinkovito. U samom središtu njezinih planova bila je gradnja brana: da se obuzdaju poplave, da se olakša plovidba rijekama, da se proizvede električna struja i, kao bonus akumulacijskih jezera, da se osiguraju obale za rekreaciju i privlačenje u regiju turista i njihova novca. Električna struja bila je potrebna, između ostaloga, tvornici gnojiva i za opskrbu farmi energijom. Gnojivo i struja zajedno su trebali povećati poljoprivredne prinose koji bi, zauzvrat, poboljšali prehranu ljudi, donijeli zaradu i omogućili da se rubne površine prestanu obrađivati i ponovo pošume. Struja je također trebala privući tvornice i u regiji nesklad između poljoprivredne i industrijske proizvodnje.

Gradovi8.indd 122

28.5.2007 10:54:54

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

123

Upravitelji i stručnjaci TVA nisu nastupali odrješito niti su zapovjedali, nego su prema stanovnicima postupali obzirno i s poštovanjem. Na primjer, eksperti za poljoprivredu tražili su seljake voljne da uzgoje njima nepoznate biljke koje su obnavljale zemlju, poput alfalfe, i spremne da ulože rad u novi način oranja i druge tehnike očuvanja njiva. Tražili su farmere koji bi, ako dobiju umjetno gnojivo besplatno, pristali koristiti ga točno prema uputama te, kad susjedi vide rezultate, i njih naučiti kako će ga koristiti. Stanovnici su poticani da jedni drugima pomažu i ovise jedni o drugima. Čim je započela proizvodnja struje, osnovane su seoske zadruge koje su kupovale struju i distribuirale je farmama i selima. Stanovnici su dobivali pomoć u osnivanju odbora za poboljšanje naobrazbe, u pokretanju tečajeva iz domaćinstva i prehrane, organiziranju klubova mladića i djevojaka, zadruga za izradu i prodaju rukotvorina. Sudjelovali su u pokretanju i vođenju kampanja za unapređenje sanitarnih prilika, zdravlja, biblioteka, sportskih klubova. Zapanjujuće brzo obnovljena je plodnost iscrpljenih, erodiranih i zlorabljenih njiva, ogoljele padine su iznova pošumljene, obuzdane poplave, sagrađene ceste, iskorijenjene malarija i trakavica, sagrađene nove škole i organiziran prijevoz đaka, sagrađeni javni parkovi za kampiranje, ribolov, vožnju čamcima i plivanje, sagrađene uzorne četvrti za stanovanje, provedeni vodovod i kanalizacija. I strategija industrijalizacije briljantno je djelovala. Čim je počela proizvodnja struje, TVA je krenula u potragu i pronašla presadnice. Prvi su stigli nezasitni gutači energije, elektroliza aluminija, tvornica umjetnog gnojiva i druge kemijske tvornice. Po izbijanju Drugog svjetskog rata umnožavale su se tvornice oružja i streljiva, a prije nego što je rat završio, podignut je i primjereni grad, Oak Ridge u Tennesseeju, za izradu atomskih bombi. Zapošljavanje – na gradilištima, u transplantiranim tvornicama i na poslovima u državnim i javnim službama – sjedinilo se s povećanjem blagostanja na farmama i pomagalo je tržišnim centrima i zamrlim malim gradovima. Njihovi su stanovnici imali više novaca koji su mogli potrošiti. U središtu sve te aktivnosti bio je ugodan i miran mali grad Knoxville, Tennessee, sjedište Sveučilišta Tennessee i također stožera TVA, čime je on, zapravo, postao glavnim gradom regije.

Gradovi8.indd 123

28.5.2007 10:54:54

124

Gradov i i b ogatstvo naro da

Niti deset godina nakon što je posao započeo, regija je posjedovala novu industriju, nova tržišta – osobito za svoju električnu energiju – nova radna mjesta, nove tehnologije i, dakako, puno novoga kapitala. Ukratko, plan se oslanjao na sve sile koje gradovi generiraju, i koristio ih je u razumnom skladu jednu prema drugoj. U najvećoj mjeri u kojoj je tako što moguće učiniti, planeri su stvorili predložak gradske regije - umjetnu gradsku regiju. Jedino što joj je nedostajalo bio je grad koji zamjenjuje uvoz. No taj je nedostatak potrajao. Niti Knoxville niti bilo koji drugi grad u regiji nije se potrudio stvoriti lanac novih pogona za nadomještanje lokalnom proizvodnjom široke palete proizvoda koje je uvozio. Legenda o TVA – prisjećanje na to kako je bila veličanstveno uspješna u očuvanju zemlje, maštovita i humana u pronalaženju načina za prevladavanje zaostalosti i siromaštva –legenda je o prvih deset godina TVA, razdoblja u kojem je ta agencija konstruirala artificijelnu gradsku oblast. Veći dio dobročinstava koje je učinila u tom razdoblju još traje i dugo će trajati. No kao umjetna gradska regija, dakako, dolina Tennesseeja nije nastavila funkcionirati kao što bi funkcionirala prava gradska regija. U njoj se nije pojavio neki značajniji broj ili vrsta radnih mjesta u gradovima. U odsustvu makar i jednoga grada koji bi proizvodio za izvoz i nadomještao uvoz, nije bilo izgleda da bi se takva gradska radna mjesta i mogla otvoriti. Daleko od toga da bi proizvodila obilno i raznovrsno za vlastite tvrtke i građane, kao i za druge, regija je i dalje bila ovisna o uvozu svega, čega bi se inače morala odreći. Drukčije i nije moglo biti, uzme li se u obzir nedostatak grada koji zamjenjuje uvoz. Lokalna gradska tržišta nisu značajnije preusmjerila svoje nabavke niti su se povećala, pa tako nisu ni stvorila raznolikost seoskih poslova, tipičnu za gradske regije. Nove industrije nisu stvarale značajniji broj varijacija pa je nove tvornice i dalje trebalo privlačiti iz udaljenih mjesta. Nisu formirani lanci novih vrsta radionica za izvoz, osim pogona presađenih ili vojnih tvornica. Gotovo sve i dalje se financiralo kapitalom stvorenim negdje drugdje. Svi ti ekonomski propusti značili su da se TVA po definiciji mora osloniti još jače na jedini krupniji izvor koji je posjedovala, baš kao da

Gradovi8.indd 124

28.5.2007 10:54:55

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

125

je bila obična, neusklađena opskrbna regija. U slučaju TVA, ta krupna imovina nije bila ljetina ili ležište rude, nego kapaciteti za proizvodnju električne struje. Premda je toliko toga postignuto dok se regija preoblikovala, u njoj je ipak ostalo još puno siromaštva. To u početku nije izgledalo jako ozbiljno. Uzevši u obzir činjenicu da je toliko puno toga poboljšano tako brzo, puno se ostaloga moglo oprostiti s isprikom da za sve još ima vremena. Više ili manje uzimalo se za gotovo da će se ekonomska diversifikacija i ekspanzija, do tada očigledna, nastaviti i u budućnosti, nošene vlastitom inercijom. No to se nije dogodilo. Nedostatak gradskih poslova bio je znakovit. Isto tako i nedostatak proizvodnje za lokalnu potrošnju i letargija lokalnih tržišta. U 1964. stanovnici na selu i u još uvijek turobnim, siromašnim malim naseljima u neposrednom zaleđu Knoxvillea živjeli su tako jadno da je predsjednik Lyndon Johnson poduzeo posebno putovanje u to područje da bi ljudima poručio da zna za njihovu ustrajnu neimaštinu, da suosjeća s njima i da je odlučio regiju službeno proglasiti nerazvijenom, tako da bi se kvalificirala za dodatne subvencije za otklanjanje siromaštva te za isplate iz ostalih posebnih fondova. (Nevjerojatno, ali istinito, samo godinu dana kasnije Johnson je euforično objavio da će, kad pobijede u vijetnamskom ratu, Sjedinjene Države obnoviti vijetnamsku ekonomiju po modelu TVA, a učinio je i korak dalje tako što je bivšeg voditelja TVA, Davida Lilienthala, poslao u Vijetnam da započne s izradom preliminarnog plana.) Godine 1970. medicinsko istraživanje koje je provela vlada SAD, dio Mississippija koji leži u području TVA označilo je kao najzaostalije u čitavoj državi po prosječnom prihodu obitelji i slabostima javne zdravstvene zaštite. Nešto kasnije, 1976., kad je u Decaturu, Alabami, sjedištu mnogih tvornica koje je TVA presadio, General Motors sagradio novi pogon, za oko 1400 slobodnih radnih mjesta prijavilo se 40.000 ljudi. Ekološki sukob 1978. oko gradnje brane nekih 40 kilometara od Knoxvillea otkrio je činjenicu da su ljudi u tom još uvijek izrazito nerazvijenom kraju željeli gradnju brane, bez obzira koliko će ona naštetiti okolišu, jer su u njoj vidjeli svoju jedinu, i zadnju, šansu za zapošljavanje.

Gradovi8.indd 125

28.5.2007 10:54:55

126

Gradov i i b ogatstvo naro da

Zbog takvog stanja stvari, i budući da regija nije stvarala druge vrste poslova za izvoz, a svejedno je morala puno toga uvoziti ili živjeti bez mnogih uvoznih proizvoda, TVA i nije imala drugog izbora nego se koncentrirati na proizvodnju i prodaju električne struje. Izravno ili neizravno ta je prednost podupirala čitavu umjetnu gradsku regiju i njezin životni standard. Vlasti su se zato nakon 1945. godine usredotočile na proizvodnju struje, da bi ublažavali oskudicu najviše što su mogli. U desetljeću 1945.1955. proizvodnja struje je udvostručena. Ponovo je uvećana za dvaput u sljedećoj dekadi; i još jednom u desetljeću koje je slijedilo. Plan za 1975.-1985. predviđao je još jedno udvostručenje, ali ono više nije bilo moguće. Ukratko, jednom kad je regija poprimila svoj lažni izgled cjelovite i zaokružene ekonomije, sa svakim novim desetljećem koje je prošlo ona je postajala sve više i više neusklađena i neuravnotežena. Povećavanje proizvodnje struje ubrzo je premašilo kapacitete riječnih brana. Stoga su vlasti pridodale goleme generatore na ugljen. Do 1970. oko 80 posto ukupne struje bilo je proizvedeno iz ugljena. Iz razloga na koje ću se ubrzo vratiti, to povećavanje nije moglo ići unedogled uz podnošljivi trošak, pa su se vlasti okrenule atomskim elektranama. Do 1979. u oblasti je bilo sedam atomskih centrala u pogonu ili u gradnji, dovoljno da regiju, uz to što je već bila najveći proizvođač iz hidroelektrana i termoelektrana, učini najvećim u zemlji proizvođačem atomske struje. Kupce te zapanjujuće proizvodnje činilo je 50 seoskih zadruga za distribuciju i 110 gradskih sustava (koji su u regiji opskrbljivali mnoge presađene tvornice kao i građane) te 50 specijalnih korisnika. Specijalni potrošači su bili mušterije zbog kojih je TVA stalno i podvostručavala proizvodnju: proždrljivi gutači kojih je inače svuda malen broj i malo vrsta. Najveći je NASA (engl. National Aeronautics and Space Administration), slijedi Alcoa (engl. Aluminium Company of America). Među ostalima snažno se ističu vojne tvornice. Za razliku od šećerne trske i nikla, struja se na ovaj ili onaj način može proizvoditi gotovo svugdje. Prema tome, jedina velika ekonomska prednost TVA nije struja sama po sebi, nego jeftina struja. U samom početku, kad se struja proizvodila samo na rijekama, cijena struje TVA bila je upola manja od uobičajene u Sjedinjenim Državama u cjelini, a više no upola niža nego u većini urbaniziranih

Gradovi8.indd 126

28.5.2007 10:54:55

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

127

dijelova zemlje. To je bila ušteda koja je u regiju dovlačila presađene tvornice onom brzinom kojom su brane bile dovršavane da bi ih mogle opsluživati. Većina troškova za otkup zemljišta za elektrane i njihove akumulacije, kao i za projektiranje i gradnju brana, nije se isplaćivala iz cijene proizvedene struje nego na ime sprečavanja poplava, poboljšanja plovnosti rijeka, očuvanja zemljišta i gradnje rekreacijskih površina, a odatle su se podmirivali i mnogi troškovi održavanja i pogona brana. Za te svrhe na raspolaganju su stajale mnoge donacije. Na struju se gledalo kao na usputni proizvod, a on se mogao prodavati jeftino upravo zahvaljujući tom prebacivanju troškova. No ta prednost nije se mogla protegnuti na termoelektrane jer za njih se nije moglo postići da im struja bude tek nusprodukt. Stoga, u vrijeme kad su termoelektrane na ugljen zauzele krupan udjel u ukupnoj proizvodnji u regiji, TVA je mogla kupcima ponuditi samo 30-postotni diskont, dobiven objedinjavanjem popusta ugljenih i vodenih centrala. Nuklearne elektrane, pokazalo se, bile su sve, samo ne jeftine. Zapravo, bile su tako skupe da su njihovi troškovi, skupa s ustajalim tržištem struje, natjerali TVA da na neodređeno vrijeme obustavi gradnju osam dodatnih nuklearnih elektrana koje je planirala i od kojih je neke već bila započela. Kad se njihova cjenovna margina počela sužavati, vlasti su počele tražiti načina da tu činjenicu zaobiđu. S jedne strane, nastavile su planirati i graditi nove brane da bi za njih dobile uobičajene donacije namijenjene drugim ciljevima, premda u stvarnosti brane nisu imale druge svrhe i premda su, da stvar bude još gora, uništavale prvorazrednu plodnu zemlju, šume i ljepotu krajolika bez ikakvoga drugog razloga osim proizvodnje struje. Da bi to progurale – kako je njihov glavni menedžer jednom prilikom priznao na sudu – vlasti su bile prisiljene krivotvoriti izvješća o namjeni ulaganja i utjecaju projekata na okoliš. Ugljen koji je spaljivan dolazio je većinom iz površinskih kopova u planinama Kentuckyja i West Virginije, sjeveroistočnog dijela regije. Dimenzije i bezobzirnost površinskog rudarenja bili su posve u skladu s potrebama goleme proizvodnje koju je taj ugljen hranio. Površinsko tlo i šume bili su izrovani, doline zatrpane kršem. Bujice su nadirale i povećavale štetu.

Gradovi8.indd 127

28.5.2007 10:54:55

128

Gradov i i b ogatstvo naro da

Isporučiteljima ugljena pošlo je za rukom u kratkom vremenu načiniti štetu veću nego što su je siromašni farmeri prouzročili za više od jednog stoljeća. Koliko je mogla, Uprava se odupirala zakonima, pravilnicima, sudskim nalozima i pritisku javnosti da od svojih dobavljača zahtijeva da poprave pustoš koju su stvorili. Obnova zemljišta bi povećala cijenu ugljena pa tako i cijenu struje koju je TVA mogla ponuditi presađenoj industriji. Konačno, nakon višegodišnje borbe, zaštitari okoliša prisilili su Upravu da rudnicima nametne standarde za prekrivanje rudarskih kopova. Vlasti su potom propustile te standarde provesti. Uslijedile su nove sudske bitke. Kad je savezna vlada donijela propis o ugradnji pročistača (svaki je stajao milijun dolara) da bi se smanjilo zagađivanje atmosfere, Uprava je ponovo odbijala prihvatiti tu obvezu, ponovo zato jer bi ona povisila cijenu struje i otežala privlačenje novih presadnica u regiju... Premda u to nije lako biti siguran, dok ovo pišem čini se da su zaštitari okoliša dobili i bitku za ugradnju filtera za dimnjake i za kultiviranje površinskih rudnika ugljena. Ali, u vlastitoj grotesknoj ekonomiji regije ništa nije ispravljeno. Od početka ona je bila siromašna zato jer joj je nedostajao grad koji nadomješta uvoz, a takvoga grada još uvijek nema. Regija se približava krajnjoj mjeri, koja se s proizvodnjom struje može postići, u privlačenju kapitala iz velike udaljenosti, s dalekim tržištima i presadnicama iz dalekih gradova. Sljedeće poglavlje njezine povijesti bit će najvjerojatnije uobičajena stagnacija i postepeno povećanje siromaštva jedne neusklađene opskrbne regije koja je prošla čitav svoj razvojni put i učinila najviše što se moglo sa zastalom ekonomijom, premda Uprava za sebe, kao za instituciju, vidi blistavu budućnost u prenošenju svoje stručnosti zaostalim zemljama. Bila je savjetnik za razvoj Brazilu, Turskoj i Bangladešu, a 1982. sklopila je sporazum s Agencijom za međunarodni razvoj SAD za pomaganje u energetskim projektima Filipinima, Indoneziji, Egiptu, Sudanu i Latinskoj Americi. U vrijeme kad su kritike upućene TVA tijekom 1970-ih dosegnule jedan od svojih povremenih vrhunaca, dogodilo se da je predsjednik Uprave bio jedan od ljudi koji su u pothvatu sudjelovali od samoga početka, jedan od prvih zaposlenika agencije u onom legendarnom

Gradovi8.indd 128

28.5.2007 10:54:56

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

129

prvom desetljeću. Suočen s dokazima o šteti koju je TVA pomagala načiniti, odgovorio je: “Ne bih rekao da mi ne činimo stvari koje su pogrešne, no ako ih i činimo, ne činimo ih namjerno.” Tako je govorio čovjek uhvaćen u ekonomsku zamku. Njegova je dužnost od samoga početka bila da pomogne prevladati siromaštvo regije. On je postupao najbolje s onim što je regija posjedovala, a budući da nije imala grada koji bi nadomještao uvoz, posjedovala je iznenađujuće malo toga. Jedina turobna alternativa žalosnom pothvatu koji su vlasti poduzele bila bi da su predvodili regiju koju su radnici u velikom broju napustili da se zaposle na radnim mjestima u udaljenim gradovima – ako bi mogli naći takve poslove. No kako se moglo dogoditi da se nije iskristalizirao niti jedan grad koji bi proizvodio za izvoz u toj regiji koja je tako izdašno uživala u kapitalnim dobrima koja se mogu kupiti kreditima, dotacijama i potporama? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, moramo najprije znati da svugdje i svaki put kada bujaju gradovi koji nadomještaju uvoz, uvozne robe i usluge u njihovim ekonomijama igraju tri različite uloge. Jedna je da se gradovi njima koriste, da ih konzumiraju, baš kao što to čini bilo koja naseobina. No kad je posrijedi razvoj njihova gospodarstva, to je najmanje važna uloga koju uvoz igra u gradovima. Uvoz također predstavlja “ono što je zarađeno gradskom izvoznom djelatnošću”. To je temeljno. Ekonomiju razvija sam proces stjecanja zarade za uvoz, budući da zarađivanje zahtijeva raznovrsne vještine u proizvodnji i improvizaciju. Drugim riječima, proces zarađivanja sam po sebi potiče i podržava formiranje skupina dobavljača i proizvođača koji djeluju u simbiozi, i koje su od presudne važnosti za gospodarstvo grada. Kako se izvozna djelatnost, koju grad oblikuje, grana i diversificira, tako se i uvoz koji grad privređuje automatski diversificira da bi služio diversifikaciji proizvodnje. Proces zarađivanja uvoza je zato krucijalan za rađanje i oživljavanje bodroga grada, i ostaje krucijalan za kontinuirani razvoj. Razvoj se ne može nekome podariti. On se mora obaviti. Razvoj je proces, a ne kolekcija kapitalnih dobara. Treća uloga koju uvozni proizvodi i usluge imaju u gradovima jest, dakako, da služe kao kandidati za nadomještanje lokalnom proizvod-

Gradovi8.indd 129

28.5.2007 10:54:56

130

Gradov i i b ogatstvo naro da

njom. No to se na ekonomski isplativ način ne može postići, zapravo ne se moći postići uopće, bez temelja u raznolikosti položenoga ranijim procesom stjecanja zarade za uvoz. Goleme količine uvozne robe u bezbrojnim inačicama stizale su u regiju TVA u razdoblju u kojem je ona preuređivana, a nastavile su stizati i kasnije. No nije bilo značajnijih vrsta ili količina koje bi bile tamo zarađene urbanim djelatnostima. Kako je to moguće? Uvoz je bio dar plaćen dotacijama i subvencijama, ili je bio kupljen kreditima za koje je vlast dala jamstva. Čak ni zajmovi nisu bili dobiveni na temelju rada u gradu ili otplaćeni zaradom od djelatnosti u gradu: glavnica i kamata većih kredita plaćeni su prodajom električne energije, ostali zajmovi vraćeni su iz zarade od poljoprivrede. Ukratko, zarada od poslova u gradu po definiciji ne igra nikakvu ulogu u slučaju da se uvozne robe kupuju dotacijama i potporama; ne igra nikakvu ulogu ni kad se roba i usluge za regiju kupuju na kredit. Na ovom mjestu korisno je podsjetiti što se dogodilo u Tajpeiju tijekom nedavnoga izvanrednog ekonomskog razvoja grada. Tajvan je od Sjedinjenih Država primao kredite, donacije i subvencije, ali nisu one Tajpei razvile u grad koji nadomješta uvoz. Nešto posve drugo događalo se u samom gradu, u kojem je novac za uvoz šivaćih mašina, strojnih alata, boja, sirovina, građevnoga materijala i ostaloga bio zarađen radom poduzeća u samome gradu, od kojih su većina bila mala i improvizirana. Premda ta zarada nije bila impresivna u usporedbi s krupnim, veličanstvenim kapitalnim investicijama koje se mogu financirati krupnim pozajmicama, darovima i poticajima, upravo je ta teškom mukom stečena zarada u gradu bila bitna za razvoj Tajpeija kao razgranatog i raznovrsnog proizvođača, te je, slijedom toga, dovela do razvoja i njegove gradske oblasti. Uvoz plaćen djelatnostima u gradu, a ne nezarađeni uvoz, bio je motor tamošnjega razvoja. U području TVA nije bilo namjere da se katalizira ekonomija u gradu, budući da nitko uopće nije ni mislio da je to temeljna stvar. Također, niti jedno od postojećih naselja u regiji nije se činilo osobito perspektivnim. No pretpostavimo da je takva namjera postojala, skupa s dovoljno uvjerljivim kandidatom za grad koji nadomješta uvoz – da li bi tada

Gradovi8.indd 130

28.5.2007 10:54:56

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

131

obilje zajmova, donacija i subvencija moglo potaknuti nastanak takvoga gospodarstva? Iskustvo iz stvarnoga života ponovo nam govori da je odgovor – ne! Razmotrimo samo jedan primjer. Još od 1950. talijanska vlada je u južni dio zemlje, regiju iz koje su stizali oni bijedni radnici migranti u filmu “Kruh i čokolada”, natakala kredite, darove i subvencije za gradnju cesta, elektrana, škola, stanova, privlačenje industrije, poticanje poljodjelstva i tako dalje. Konkretno, mnoge industrijske presadnice bile su smještene u Bariju na Jadranskoj obali, nedaleko Napulja, ponekad uz golemi trošak vladinih fondova za formiranje industrijskih tvrtki, s namjerom da se pomogne Bariju i Napulju u industrijskom razvoju. Općeniti cilj planiranja, seoskog i gradskog, bio je da se zatvori jaz između siromašnog, većinom poljoprivrednog juga i bogatog urbaniziranog sjevera. No Napulj i Bari ostali su na istom stupnju razvoja na kojem su i bili, njihove se ekonomije u biti ništa nisu promijenile s nezarađenim uvozom koji je stizao u obliku darovanih tvornica, dok su, da ironija bude veća, gradovi na sjeveru, koji su sami zarađivali za vlastiti uvoz, u tom procesu postali još svestraniji. Luigi Barzini, talijanski esejist i novinar, sabrao je duboko razočaravajuće rezultate. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je južna Italija, baš kao i TVA, stekla mnoge blagodati od svega onoga što su krediti, donacije i subvencije kupili u obliku uvezene robe i stručnosti. Barzini je opisivao zapanjujuće “ozračje znanstvene fantazije” koje su donijele nove tvornice, ali također i podjednako zapanjujuću površnost svih tih promjena: “Prastaro očajničko siromaštvo još uvijek postoji. U mnogim selima žive samo starci i djeca... i čitave su pokrajine posve opustjele.” Štoviše, premda su graditeljstvo i preoblikovanje regije donijeli nova radna mjesta, i premda su prenesene tvornice osigurale ljudima poslove koji u tom području ranije nisu postojali, ekonomski jaz između bogatog sjevera zemlje i siromašnoga juga nije se smanjio. Upravo suprotno, zapravo se povećao. “Kad se prisjetimo očekivanja”, napisao je Barzini, “ta se politika mora ocijeniti kao zvonki, skupi promašaj. I, što je još gore, zauvijek propuštena povijesna prilika.” U južnoj Italiji, baš kao i u Dolini Tennesseeja, nakon izvanredno ohrabrujućega početnog razdoblja promjena slijedio je antiklimaks.

Gradovi8.indd 131

28.5.2007 10:54:56

132

Gradov i i b ogatstvo naro da

Svatko, piše Barzini, uključujući i ljude koji su izradili planove, slaže se da je neka vrsta prilike bila ugušena, ali pokude se vrte samo oko pitanja nisu li zajmovi, donacije i subvencije mogli biti bolje potrošeni, a to su uzaludna pitanja. Zapravo, oni su postigli onoliko koliko su mogli. Oni koji se sjećaju mladalačkog zanosa TVA i potom shvate u što se on pretvorio, mogli bi pomisliti da je ta shema na neki način iznevjerena. No legendarna TVA i sadašnja TVA su jedna te ista. Činjenica da su krediti, pokloni i poticaji ulijevani u južnu Italiju, i činjenica da je ona i dalje regija koju radnici napuštaju u potrazi za poslom u dalekim gradovima, ako ih mogu naći, nisu protuslovne, nego su komplementarne činjenice. Zato je za nas jako važno da razumijemo razliku između onoga što krediti, donacije i subvencije mogu, i onoga što oni ne mogu učiniti. Kad se pametno iskoriste, oni mogu donijeti brze i željene promjene i dovesti brzo do stvarnog poboljšanja stanja. No trošenje zajmova, donacija i subvencija je ujedno i cijelokupno poboljšanje koje se može očekivati. Ostalo je antiklimaks, inercija i nastavak dubinske ovisnosti o razvojnim silama, obično nedovoljnima, iz dalekih gradova. Takav mizerni rasplet opisao je vođa alžirske revolucije Ahmed Ben Bella kad je 1981. ogorčeno rezimirao iskustva Trećega svijeta s četvrt stoljeća razvojnih kredita, dotacija i subvencija: “Sjever nam nameće svoja rješenja i standarde. Uvozimo sve više tvornica i alata, ali i sve više žitarica i prehrambenih proizvoda, i tako postajemo sve jače ovisni.” Ben Bella je bio posve u pravu, ali to ne znači da je posrijedi bila cinična ili bezobzirna zavjera “sjevera”. Taj rezultat bio je ugrađen u samu prirodu transakcija te vrste. Siromašni dijelovi bogatih zemalja iz takvih transakcija dobivaju iste rezultate kao i siromašne zemlje. Jednom kad shvatimo zašto nezasluženi uvoz, bez obzira na ostale koristi koje on može imati, promašuje svrhu da katalizira stvarni ekonomski razvoj, moći ćemo razumjeti i zašto doznake koje radnici migranti šalju u svoje siromašne regije također mogu malo toga učiniti za preporod ekonomskog života u njima. Budući da ta zarada nije upravo tamo i stečena radom u gradu, ta blagodat u ekonomskom životu ne može imati drugu ulogu osim da privremeno ublaži siromaštvo. Isto je sa svim transferima iz bogatih u siromašne regije. Oni otklanjaju bijedu, ali u biti ne mogu učiniti ništa da prevladaju uzroke siromaštva.

Gradovi8.indd 132

28.5.2007 10:54:57

Kapit a l z a reg ij e b e z g r a d ov a

133

Ako su naši današnji gradovi i civilizacije, tako ovisni o dotacijama, osuđeni na izumiranje, kao što su u prošlosti izumrli toliki gradovi i njihove civilizacije, njihovi najimpresivniji ostaci mogli bi biti riječne brane. Ceste neće dugo trajati. Suviše su loše sagrađene. No brane, prekrivene nanosima i zarasle u šikaru, čak i ako se raspuknu i uruše, ostat će divovska, nijema čudesa. “Što su ti ljudi zapravo htjeli?” zamišljam kako se pitaju moji imaginarni arheolozi u budućnosti. “Nevjerojatno! Išli su čak tako daleko da su sagradili ova čuda na mjestima za koja se čini da nisu ni dotaknuta ničim od svega ostaloga što su imali. Možda su te građevine bile namijenjene nekom kultu za obožavanje i prizivanje nekih tajanstvenih sila?” Bit će to naša možda previše pojednostavljena slika, ali u principu ne previše netočna.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Kapital, peta snažna sila koju oslobađaju gradovi, može se ponašati jednako bizarno kao i sve ostale sile kada sama, neusklađena s ostalima, zahvati područja izvan gradskih regija. • Novac koji narodima stoji na raspolaganju za povećanje poljoprivredne produktivnosti daleko je pretekao broj novih radnih mjesta u gradovima. Ulaganja u seosku proizvodnju nadmašila su mogućnosti gradova da kupe seoske proizvode. • Uvozna roba i usluge u ekonomijama gradova igraju tri različite uloge: Prva je se gradovi njima koriste, da ih konzumiraju, baš kao što to čini bilo koja naseobina. Drugo, uvoz predstavlja “ono što je zarađeno gradskom izvoznom djelatnošću”. To je temeljno. Treća uloga koju uvozni proizvodi i usluge imaju u gradovima jest, dakako, da služe kao kandidati za nadomiještanje lokalnom proizvodnjom. • Razvoj se ne može nekome podariti. On se mora obaviti. Razvoj je proces, a ne kolekcija kapitalnih dobara. • Transferi novca iz bogatih u siromašne regije otklanjaju bijedu, ali ne mogu učiniti ništa na prevladavanju uzroka siromaštva.

Gradovi8.indd 133

28.5.2007 10:54:57

134

Gradovi8.indd 134

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:54:57

Z aobiđeni kraj e v i

135

DEVETO POGLAVLJE

ZAOBIĐENI KRAJEVI Zaboravljena tehnika izrade papirusa • Zaostajanje u savršenom miru i spokoju • Zagonetka sakupljača divljih plodova na Filipinima • Urbani život Etiopije iščeznuo iz pamćenja • Gradovi uljezi nemaju milosti • Venecija, grad predvodnik europske ekonomije • Moja noćna mora o budućnosti ekonomskog života

G

ospodarstva koja su prethodno služila gradskim tržištima, ili su otpremila svoje stanovnike da se zaposle u gradu, ili su primila tehnologiju iz grada, gradske presadnice ili gradski kapital, mogu na kraju izgubiti te veze s gradom. Ako se to dogodi, njihovi stanovnici potonu u ruralno preživljavanje. No, kako se oni prilagođavaju golom opstanku, tako zapostavljaju ili gube mnoga prijašnja zanimanja i vještine. Izrada papira iz biljke papirus, na primjer, u Egiptu je bila prastara i dobro uhodana djelatnost. Još u vrijeme Rimskog imperija papir je bio glavni izvozni proizvod Egipta. No tada, kada je gotovo čitav Egipat kolabirao u seosku borbu za opstanak, izrada papira je napuštena. Osim ako netko nije Japanac, papir je posljednje što mu treba u ekonomiji golog održavanja života. U Egiptu su izumrle čak i vrste papirusa od kojih se mogao praviti papir. Danas nitko ne bi znao kako se on izrađivao da nije bilo Hassana Ragaba, suvremenog znanstvenika iz Kaira, koji je obnovio sadnju biljke na Nilu iz primjeraka koje je našao da rastu na riječnim obalama u Sudanu i zatim, nakon niza godina pokušaja i promašaja, ponovo izumio zanat. Njegova organizacija, Institut za papirus, opet je počela izvoziti papir u daleke gradove Europe i Amerike, gdje je pronašla maleno, specijalizirano tržište, budući da je papirus, premda vrlo skup, neusporedivo trajniji od bilo koje druge poznate vrste papira.

Gradovi8.indd 135

28.5.2007 10:54:57

136

Gradov i i b ogatstvo naro da

Početkom 1930-ih i ja sam provela neko vrijeme u američkoj ekonomiji seoske oskudice, koja je, nakon što je izgubila gotovo sve kontakte i razmjenu s gospodarstvima gradova, počela zapostavljati i gubiti tradicionalna znanja i vještine. To mjesto bilo je zaselak koji ću nazivati Henry da mu sačuvam anonimnost. Henry se sastojao od razbacanih imanja nepovezanih putovima, zavučenih u planinske nabore u zapadnoj North Carolini, na krajnjem vanjskom rubu područja koje je kasnije palo pod Upravu Doline Tennessee (TVA). U Henryjevu slučaju njegove ekonomske veze nije presjekao nikakav tektonski poremećaj poput sloma imperija ili raspadanja gradova. Učinila je to migracija za kojom je slijedila izolacija. Henry je ekonomski zaostajao u savršenom miru i spokoju. Njegovi stanovnici bili su britanskog podrijetla. U Americi su se najprije bili naselili u istočnom dijelu Caroline, zatim su se probili na zapad kroz planine da bi pronašli svježu obradivu zemlju, a završili su nedaleko od potočića koji se spajaju u rijeku Cane, na ljupkom mjestu veličanstveno naboranih planina, gustih šuma i glasnih, divljih rječica. Moja tetka Martha Roberts bila je 1923. poslana tamo iz Pennsylvanije kao djelatnica Presbiterijanskog vijeća domaćih misija (Presbyterian Board of Home Missions). Kad je ona stigla tamo, Henry je bio gotovo potpuno odsječen od gradskih tržišta oko stoljeće i pol. Premda se maleno središte okruga s lokalnom tržnicom nalazilo na udaljenosti od samo 20 kilometara, većina stanovnika Henryja nije nikad bila u njemu, a oni koji su išli činili su to vrlo rijetko, jašući na mazgi ili pješice. Stazu je bilo gotovo nemoguće prijeći zapregom; zapravo, zaprežna kola bila su jedna od mnogih stvari koje stanovnici Henryja nisu imali. Među mnogim zadaćama moje tetke bilo je i nadgledanje gradnje crkve, za koju je novac, dakako, stigao iz dalekih gradova na Sjeveru. Jedan farmer donirao je za gradilište crkve prekrasan obronak pored rijeke, a moja tetka predložila je da se zgrada podigne od krupnoga kamena koji se tamo već iskopavao i nije ga trebalo puno obrađivati. No stariji pripadnici zajednice rekli su - ne, to je lijepa ideja, ali nije ostvariva. Mort, objasnili su oni, može držati skupa samo vrlo male komade kamena pa je to i razlog, objasnili su oni, da se dimnjaci grade isključivo od sitnoga kamena. Štoviše, čak i s malim komadima dimnjaci su najviše što se tako može sagraditi. Čitavi zidovi i zgrada od kamena ne bi bili sigurni.

Gradovi8.indd 136

28.5.2007 10:54:58

Z aobiđeni kraj e v i

137

Ti su ljudi potjecali iz kulture koja je, u vrijeme dokle pamćenje nije dosezalo, od kamena gradila ne samo mjesne crkve nego i veličanstvene katedrale. Čak i Carolini u 18. stoljeću njihovi su se pretci morali upoznati s gradnjom u kamenu. No budući da su izgubili praksu gradnje od kamena, ljudi su je s generacijama i zaboravili, a kad su je izgubili iz memorije, izgubili su i vjeru u tu mogućnost – sve dok iz najbližeg gradića Ashevillea nije stigao klesar i uputio ih u gradnju crkve s malim kamenjem. Sljedeća zgrada koju su podigli, kuća za moju tetku, nakon što je njezina brvnara izgorjela, bila je od krupnog kamena, a takva je bila i sljedeća zgrada, mjesni centar za druženje, zanate i knjižnicu. Te zgrade još stoje: crkva od sitnog kamena, ostale od krupnoga. Kad su prethodnici stanovnika Henryja stigli u svoj planinski džep, donijeli su sobom bogato ekonomsko naslijeđe u proizvodima i vještinama: među njima predenje i tkanje, izradu tkalačkih stanova, izradu ormara, mljevenje kukuruza, gradnju kuća i mlinova, proizvodnju mlijeka, tov pilića i svinja, vrtni uzgoj cvijeća i povrća, destilaciju viskija, uzgoj pasa tragača, pravljenje šećernog sirupa od sirkove trske, pletenje košara, pečenje kolača, svirku na violini... Donijeli su također vještinu i običaj trgovanja koje se, tijekom stoljeća i pol, svelo većinom na razmjenu. Za mljevenje vreće kukuruza vlasnik mlina uzeo bi mjericu kukuruznog brašna ili četiri jajeta; majstor koji je izrađivao najbolje stolice bio bi plaćen košarom teškom mukom sakupljenih chinquipin oraščića ili krpenim sagom. Zapravo, stanovnici Henryja nisu totalno ovisili o onome što su mogli proizvesti za sebe. Na nekoliko polja uzgajali su duhan da bi zaradili novac, samo u najtežim godinama nije bilo i nekoliko posuda šećernog sirupa viška. Duhan i sirup nisu se prodavali seljacima u obližnjim zaselcima, budući da oni nisu imali novaca jednako kao ni sami stanovnici Henryja, a i proizvodili su iste stvari. Duhan se na mazgama otpremao u središte okruga, a odatle u tvornice cigareta u istočnom dijelu North Caroline, dok je sirup potrošen u samom glavnom gradu okruga. U zamjenu, Henry je iz vanjskog svijeta dobivao nešto malo dragocjene uvozne robe: čvrste radne cipele, odjeću od džinsa, metalne alatljike, naboj za prastare lovačke puške, zahvaljujući kojima se za ručak mogla skuhati vjeverica, te svečanu nedjeljnu odjeću pomno čuvanu čitavoga života.

Gradovi8.indd 137

28.5.2007 10:54:58

138

Gradov i i b ogatstvo naro da

Gotovine je bilo tako malo da je lom račvi ili hrđanje pluga izazivalo ozbiljnu financijsku krizu. Ta skromna trgovina s vanjskim svijetom bila je posve zanemariva u odnosu na rad i obradive površine koje su stanovnici Henryja ulagali da bi neposredno osigurali vlastiti opstanak. Jednom kad sami vidimo koliko je njegovim stanovnicima bilo teško u ruralnoj ekonomiji osigurati sve potrebno za preživljavanje, i koliko je taj život neizvjestan, nije teško shvatiti zašto su ranije djelatnosti bile napuštene, a zadržane samo one apsolutno nužne. U Henryju je za sve bilo potrebno tako puno rada i vremena, a malo je bilo toga što je moglo pomoći u radu. Bez dobrih pila, rad na rušenju i piljenju golemih količina drva, potrebnog za kuhanje sijerkova soka u sirup, tjednima je zaokupljao čitave obitelji. Mlin za sijerak, prastara relikvija izrađena od željezne posude za stiskanje i nazubljenog vijka koji je u krug polako okretala mazga, dijelila su zajednički tri sela, a svaka je obitelj čekala na svoj red. Bilo je to vrijeme puno strepnje za one koji su se pitali hoće li na njih doći red prije nego stisne zima. Stanovnici Henryja ekonomski su nazadovali, a 1923. taj je proces još trajao. Vještine i zanati koje su naslijedili gubili su se, a neki su posve iščezli. Jedna starija žena još je znala kako se pletu košare i kako se za njih bere, priprema i boji šiba. Mnogi su znali izrađivati svijeće, ali vrijeme potrebno za njihovu izradu bilo je luksuz. Tako su svijeće nestajale, a obitelji se navikavali živjeti bez njih, samo uz svjetlost vatre. Tkanje je nestajalo budući da su ljudi, pod pritiskom svakodnevnih potreba golog opstanka, odavna prestali izrađivati tkalačke stanove i više nitko nije znao kako se oni izrađuju. Stari razboji, većinom s početka 19. stoljeća, bili su još u upotrebi za tkanje pokrivača i platna za košulje i ogrtače, no bili su održavani tako nevješto da se na njima više nije moglo tkati kvalitetno, nego je tkanina bila na nekim mjestima preslaba, a na drugim predebela, nezgrapna i neravnomjerna na rubovima. Samo je još jedna žena bućkala putar, a rijetki su držali krave. Mliječni proizvodi gotovo su posve iščeznuli iz prehrane. Problem je predstavljalo i propadanje zemljoradnje. Kad se staro zemljište istrošilo, “umrtvljeni” tereni poput onih koje sam opisala u prethodnom poglavlju kultivirali su se u nove površine za sijanje kukuruza, a kad ih je erozija uništila, nova su čišćena u šumi na većoj

Gradovi8.indd 138

28.5.2007 10:54:58

Z aobiđeni kraj e v i

139

visini. Ta praksa, ili neki njezin oblik, vrlo je česta u poljoprivredi za preživljavanje i nije uvijek destruktivna. Stručnjaci za zemljište nazivaju to poljoprivrednim plodoredom. No kad se dogodi da je zemljište bregovito i šumovito, kao što je bilo u Henryju, na uzvisinama uske doline, plodored ga može zauvijek uništiti. Povijesno gledano, smjenjivanje kultura krivo je za rašireno uništavanje šuma i gubitak plodne zemlje u Španjolskoj, Kini i na Bliskom Istoku, a i danas je glavni uzrok destrukcije tropskih šuma. Kad su se stanovnici Henryja penjali dublje u planinske šume sa svojim “umrtvljivanjem”, oni su se ponašali jednako kao što su se oduvijek ponašali ljudi u mnogim drugim zaobiđenim kulturama u borbi za opstanak, a tako se, u nuždi za preživljavanje, mnogi ponašaju i danas. Stanovnici Henryja radili su mukotrpno, ozbiljno su shvaćali svoje obveze, koristili su svaku stvar stalno iznova sve dok se ne bi posve istrošila (uključujući njive), ali bili su bistri i znatiželjni kao i svatko od nas. Bili su daleko od neodgovornih i neotesanih gorštaka kakve prikazuju stripovi i vicevi. Ipak, stiješnjena između iscrpljivanja tla i gubitka starih vještina i zanata, ekonomija stanovnika Henryja u 1920-im godinama postala je suženija, oskudnija i primitivnija nego ekonomija njihovih predaka. Njihovo golo preživljavanje nije bila demonstracija, kao što to vole misliti romantici, nastanka gospodarskog života, nego više priča o tome kako on vene i trune. Čim su se veze Henryja s gradovima počele obnavljati, i njegova ekonomija se počela pomalo oporavljati i granati. Stari zanati, koji su bili na rubu posvemašnjeg izumiranja, obnavljali su se. Moja teta, uz pomoć njezinoga gradskog Vijeća za misije, pronašla je kupce za pletene košare, ručno pletenu odjeću, laneno platno i krpene tepihe, te tradicionalne stolice i metle, dva proizvoda koja su se još uvijek izvrsno izrađivali. Pletač košara uzeo je šegrta. Tkalački stanovi, uz malu pomoć izvana, bili su stručno popravljeni. Dok je u većini područja Amerike Velika depresija donijela teška vremena, u Henryju, kako se selo počelo izvlačiti iz duge depresije preživljavanja, tako se ekonomija oporavljala. Pomogla je i nova cesta. Kad je potkraj 1920-ih prošao tuda put i njime se počeli kretati rijetki kamioni i automobili, neki su se mladići povezli s njima. Dvojica ili trojica tih avanturista pronašla su sezonski posao u rudnicima

Gradovi8.indd 139

28.5.2007 10:54:59

140

Gradov i i b ogatstvo naro da

ugljena u West Virginiji. Za nekoliko godina, unatoč depresiji, većina obitelji iz Henryja sa sinom od 18 ili 19 godina, koji je ostao snažan i zdrav, dobivala je nešto prihoda iz rudnika. Kasnije, kad je počeo rat, umjesto iz rudnika, zarada je stizala od američke vojske. Nakon rata mladi su ljudi počeli trajno odlaziti iz Henryja i zapošljavati se u gradovima. Potkraj 1960-ih nekoliko gradskih stanovnika podiglo je u selu kuće za odmor, no njegovih je prijašnjih stanovnika otišlo tako puno da je Henryju ostalo malo životnosti. Možemo žaliti za nestankom nekadašnjeg seoskog života u izolaciji i njegovim zanimljivostima. No ljudi koji su bili prisiljeni tako živjeti u Henryju vapili su za svakom vezom s gradom koju su mogli zgrabiti. U povijesti su predci tih ljudi imali te veze, a izgubili su ih zato jer su postali ekonomski izolirani. Moglo bi lako biti da danas na svijetu ne postoji nedirnuta prvotna ekonomija koja bi nam mogla prikazati rađanje kreativnog ekonomskog života. Malobrojna lovačka i sakupljačka plemena koja se još mogu naći tu i tamo primitivna su i na prvi pogled se ne mijenjaju. Ona ipak u principu raspolažu oružjem, zamkama, posuđem, tehnikama gradnje, ukrasima i, nerijetko, glazbenim instrumentima koja nam jasno govore o inventivnosti i promjenama koje su se jednom dogodile. No kao i Henry, ili kao preživljavanje u Egiptu, ta lovačka i sakupljačka društva mogu biti puno primitivnija nego što su bile ekonomije njihovih vlastitih predaka, i prije će biti da nam prikazuju kraj nego početak. Čak i skupina sakupljača divljih plodova koji nemaju nikakvih alata (nedavno je jedna takva skupina otkrivena u džunglama Filipina) predstavlja zagonetku koja puno logičnije govori o sutonu nego o osvitu. U neko davno doba prethodnici te skupine morali su nekako putovati preko mora, a taj su pothvat teško mogli izvesti goloruki. Najvjerojatnije, oni su nakon migracije ekonomski nazadovali u izolaciji. Bilo kako bilo, gotovo svi narodi koji se danas mogu naći u zaobiđenim ruralnim gospodarstvima – u siromašnim provincijama Indije, Kine, jugoistočne Azije, Bliskog Istoka, Afrike i Latinske Amerike – žive u ekonomijama koje nam govore o inventivnoj i kreativnoj prošlosti. Među njima su i morosos, ljudi bez nade, iz oblasti Napizara u Meksiku. Iza tih naroda leži povijest veza s ekonomijama u razvoju, od kojih oni još uvijek čuvaju djeliće, komadiće i ostatke.

Gradovi8.indd 140

28.5.2007 10:54:59

Z aobiđeni kraj e v i

141

Uzmimo za primjer Etiopiju. Zemljovid koji prikazuje tipično naselje na obradivom zemljištu tako je gusto i neprekinuto posut točkama koje prikazuju kuće, da na prvi pogled izgleda kao zapanjujuće golema periferija koja se rasprostire kroz čitavu zemlju veličine pola Francuske. No s izuzetkom Adis Abebe i Azamare, od kojih ni jedna nema spomena vrijedno gospodarstvo, taj nepregledni osip naselja više je ruralan i još jače odvojen od gradova nego što je to bio Henry u doba najveće izolacije. Naravno, koža, pamuk i kava otpremaju se iz zemlje, ali ta proizvodnja za tržišta dalekih gradova sitnica je u usporedbi s mukom i obradivim površinama koje etiopski seljaci moraju uložiti u svoju izravnu bitku za preživljavanje na zemlji. Devet desetina od 30 milijuna Etiopljana živi od poljoprivrede i stočarstva. Kada je 1973. palo manje kiše nego obično, više od sto tisuća Etiopljana umrlo je od izgladnjelosti, za što je vanjski svijet slabo mario, a čak i u najboljim godinama neprebrojivo puno Etiopljana gladuje. Gradska energija bilo koje vrste, bez obzira dolazi li iz Etiopije ili izvan nje, jednostavno uopće ne dotiče milijune tih koliba i vrtova na okućnicama. To je ekonomija koju su gradovi gotovo u potpunosti prepustili njezinoj vlastitoj domišljatosti. Svejedno ostaje činjenica da je ona sve prije nego izvorna ekonomija. Etiopiju gradovi nisu uvijek zaobilazili. U davna vremena ona je bila dijelom urbanog života prastarog Egipta. Kako je ta veza nastala i kako je funkcionirala, iščezlo je iz pamćenja i Egipta i Etiopije, no ta je povezanost nesumnjivo postojala jer etiopska je kultura izvedena iz egipatske na isti način na koji je američka kultura derivirana iz europske, a japanska iz kineske. Kasnije je Etiopija sama za sebe postala bogatim i snažnim imperijem. No već je stagnirala i njezino je bogatstvo kopnilo kad je utemeljen Rim. Siromaštvo i zaostalost koje danas tamo nalazimo konačni su rezultat prorijeđenoga i dekadentnoga gospodarskog života, te dugog, dugog razdoblja zamrznutog razvoja. Etiopska stagnacija sama po sebi nije osobita. Etiopija je doživjela tipičnu sudbinu imperija, tipičnu i za tadašnje i za današnje vrijeme. Neobično je, međutim, jednom nakon što je izgubila vlastite gradove i veze s gradovima, da su tu ekonomiju gradovi ostavili tako dugo u izolaciji.

Gradovi8.indd 141

28.5.2007 10:54:59

142

Gradov i i b ogatstvo naro da

Da bismo stekli neku predodžbu o duljini trajanja te izolacije zamislimo sljedeće: da su veze s gradovima zaobilazile stari Bardou tako dugo kao Etiopiju, počevši od vremena kad su u njemu napušteni rimski rudnici željeza, Bardou bi još i danas bio u izolaciji, a stanovnici tog sela imali bi pred sobom još najmanje tisuću godina posvemašnje ekonomske stagnacije. Očigledno, ekonomija koja izgubi vlastite gradove i koja nije ni od kakve koristi dalekim gradovima može biti zaobilažena i izolirana beskonačno dugo. To nipošto ne znači da su sve današnje “zaobiđene ekonomije” odavna izgubile svoje veze s gradovima. Na primjer, u nekim dijelovima središnje Afrike ljudi su još u prošloj generaciji uzgajali ljetinu za prodaju i kopali u rudnicima za daleke gradove, kao kolonijalni podanici Velike Britanije i Belgije. No političke su veze raskinute, a u nekim slučajevima i ekonomske. Političko te vojno nasilje i pobune onemogućili su otpremu uroda na tržište, a slom nekadašnjeg sustava prikupljanja ljetine nametnuo je ekonomsku izolaciju seljacima koji su u potpunosti potonuli natrag u zemljoradnju za preživljavanje. A što su drugo i mogli? Možda je ta promjena samo privremena, a možda i nije. To što se u naše vrijeme dogodilo imperijalnim podružnicama u Africi u bitnome nije ništa drukčije od onoga što se dogodilo isturenim položajima Zapadnog rimskog carstva nakon što su se legije povukle iz Britanije ili nakon što su napušteni rudnici željeza pokraj Bardoua. Ekonomija Rima ostavila je svoje tragove u većem dijelu Europe, u nekima više, a u nekima manje, no zamislimo samo koliko je toga zanemareno, izgubljeno, a potom i potpuno zaboravljeno nakon što se Europa sunovratila u zemljoradnju za goli opstanak. U nuždi preživljavanja najprije je zanemarena i sama praksa plodoreda, a potom zaboravljeno da takva mogućnost i postoji. Metalni poljoprivredni alati su se istrošili i više nisu nadomješteni novima, a vještine njihove izrade bila je napuštena i zaboravljena. Kako je napušteno pečenje kruha, uobičajena hrana od žitarica diljem Europe postala je kaša. Čitav spektar proizvoda i zanatskih produkata iščeznuo je iz gospodarskog života: fino vezena tkanina, osim u jednoj malenoj enklavi Nizozemlja (engl. Low Countries, danas otprilike na području Bene-

Gradovi8.indd 142

28.5.2007 10:54:59

Z aobiđeni kraj e v i

143

luxa, gdje je ta vještina sačuvana), obojena odjeća, jeftina, masovno proizvedena grnčarija, rukopisi, predmeti od stakla. Živeći primitivnije od fragmenata koje su sačuvali u propadajućoj seoskoj egzistenciji, ljudi su opstajali, premda bijedno, od svoje kreativnije prošlosti. U samom Rimu u šestom stoljeću ljudi su doslovno živjeli od ekonomskih mrvica i ostataka iz prošlosti, čupajući šarke s vratiju i slavine iz fontana da bi osigurali komadiće metala budući da gospodarski život više nije bio dovoljno organiziran da bi iskopavao i topio rude. Pokušala sam dokazati da sav ekonomski život u razvoju ovisi o ekonomijama gradova. On ovisi o gradovima i po definiciji, budući da taj proces sam po sebi stvara gradove i vjerojatno je to uvijek činio, premda bi nam neki od gradova vjerojatno izgledali čudno, poput gradova kulture Hopewell sjevernoameričkih Indijanaca koji su nestali prije Kolumbova vremena, ili gradova kulture Olmec u Meksiku izgubljenih još i ranije. Također sam iznijela argumente da svaki ekonomski život koji se širi i jača ovisi o djelatnim vezama s gradovima. Ako je to točno, tada slijedi da ni jednu ekonomiju za preživljavanje koja se koristi proizvodima i postupcima ekonomske inventivnosti, bez obzira koliko rezidualna i fragmentarna, ne možemo gledati kao posve stranu gradskom životu. Na neki način, jednom, i ona je imala vezu s kreativnim gradovima, bez obzira koliko kratkotrajnu, koliko slabašnu i koliko davnu. Iz ovoga bi moglo slijediti da obnova veza s gospodarstvima gradova, u načelu, nije strana zaobiđenim ekonomijama preživljavanja, no to nije nužno tako. Ako gradovi koji obnavljaju spojnice s izoliranim seoskim gospodarstvima pripadaju drugim kulturama, oni poput stranih uljeza u tim ekonomijama mogu prouzročiti strahovitu katastrofu. Zaselak Henry imao je sreće da grad koji je zadirao u njegovu ekonomiju, i s kojim je nakon 1923. uspostavljao sve čvršće kanale, nije pripadao stranoj kulturi. Bila je to sretna okolnost i za japanske poljodjelske zajednice, ili poljoprivredne opskrbne naseobine poput Shinohate. Sreća se osmjehnula i većini, premda ne svim, europskim naseljima koja su preživljavala na zemlji: gradovi koji su ponovo stvarali karike s ljudima koji su živjeli izolirano, pripadali su istoj kulturi kao i ruralna naselja koja su preoblikovali.

Gradovi8.indd 143

28.5.2007 10:55:00

144

Gradov i i b ogatstvo naro da

Kad se dogodi suprotno, iznova uspostavljene veze s kreativnim gospodarskim životom gotovo nikad nisu ugodne. Da su ih ostavili u izolaciji i zanemarili, gradovi uljezi pokazali bi se milostivi. Sjevernoamerički Indijanci prošli bi puno bolje da na njih nisu nasrnuli stranci Europljani sa svojim tržištima za krzno u dalekim gradovima i sa svojim vlastitim zamislima o tome kako treba iskorištavati zemlju Indijanaca. Ircima bi bilo puno bolje, čini mi se, da su ih u Kromwellovo doba i sljedeća dva stoljeća Englezi jednostavno zaobišli. Burmanci su, nakon što su presjekli stare kolonijalne veze s Europom, odlučno odbijali sve ponuđene zajmove, donacije ili subvencije, a njihovi su vladari zabranili većinu inozemne trgovine, premda je krijumčarenje i crno tržište cvalo. Burmanci danas ne samo da proizvode malo za daleka tržišta, nego i za vlastite potrebe proizvode manje obilno i manje raznovrsno nego što su to činili kao kolonijalna ekonomija ili nego što su, po svemu sudeći, činili u davno prošlim vremenima kada su i sami imali kreativan i inventivan gospodarski život. Burmanci su danas najvećim dijelom potonuli u seosku poljoprivrednu borbu za preživljavanje i po svim su pokazateljima siromašniji nego u prošlosti, s puno primitivnijom ekonomijom, premda se čini da oni misle da je za njih bilo bolje da su ih daleki strani gradovi ostavili na miru. Možda imaju pravo. Alternativa bi bila, dakako, da se nisu razvijali na način stranaca, nego na njihov vlastiti način, kao što su to činili Japan i Europa. Nakon raspada Zapadnog rimskog carstva, Europa je izbjegla onu vrstu nesavladive zaostalosti, kakvu je doživjela Etiopija, zahvaljujući pojavi europskih srednjevjekovnih gradova. No to je vjerojatno neizvjesno. Novi grad, da bi se formirao, treba jedan ili dva starija grada s kojima će pokrenuti prvotnu razmjenu (kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju). Srećom za Europu, na muljevitim sprudovima i u močvarama na sjeveru Jadranskog mora postojalo je neuredno i prljavo malo naselje koje je, u najdubljem mraku Srednjega vijeka, dok je ostatak Europe još uvijek trunuo i raspadao se, otkrilo da negdje tamo daleko, u Konstantinopolu, postoji tržište, najprije za morsku sol, a potom i za drvo. No Venecija, grad predvodnik europske ekonomije, nije se zadržao samo na tome da bude skladište za opskrbu. Šireći svoju vlastitu proizvodnju, pokrenutu na temeljima trgovine solju i drvom, nastavio se

Gradovi8.indd 144

28.5.2007 10:55:00

Z aobiđeni kraj e v i

145

razvijati i otvarati tržište grada Venecije za druga skladišna naselja na sjeveru i zapadu – koji su potom pokretali vlastitu gradsku proizvodnju, svaki u svoje vrijeme. Kako su se europski gradovi množili, prenoseći jedan na drugi iskru stvaralačkog gospodarskog života, u svoje su trgovačke sustave uvlačili i ruralni svijet koji ih je okruživao i preoblikovali ga. Stari Bardou bio je jedan od posljednjih anakronih ostataka u Europi iz vremena kad je čitava Europa bila u izolaciji. Nerijetko su svi gradovi nekog imperija jedan za drugim padali u stagnaciju, a da na krhotinama i ostacima umiruće ekonomije nisu istovremeno nastajali novi mladi gradovi koji bi nadomjestili izgubljene. Smrt gradova, bez rađanja novoga gradskog života, pogodila je Zapadno rimsko carstvo, a nešto kasnije i Istočno. Znajući što je Konstantinopol značio za Veneciju, moramo biti zahvalni za to kasnije. Zasad, ako se vraćamo u vremenu unatrag sve do neolitskog doba, izgleda da se istodobno umiranje gradova nikad nije događalo u čitavom svijetu i da nije postojalo razdoblje u kojem bi se čitav ekonomski život sastojao samo od poljoprivrednog preživljavanja u izolaciji. Dok je Adis Abeba tonula, Rim se uzdizao. Dok su sjajni kineski gradovi stagnirali, Venecija se razvijala. U budućnosti (pretpostavljajući, dakako, da postoji budućnost za svijet koji se nalazi na tempiranim atomskim bombama) spominjat će se, nema sumnje, kako su se japanski gradovi uzdizali dok su britanski umirali. No pretpostavimo, samo hipotetski, da se čitav svijet ponaša kao jedan tromi, lijeni imperij u propadanju. Tako nešto moglo bi se dogoditi kada bi gradovi na previše mjesta odjednom ili u brzom slijedu padali u stagnaciju. Moglo bi se dogoditi i ako bi svijet doista postao jedna jedinstvena umrtvljena vladavina. Ako se globalna stagnacija gradova ikad dogodi, to će neizbježno dovesti do zastoja i pogoršanja ekonomskog života posvuda, i iz te slijepe ulice neće biti izlaza: neće postojati bodri gradovi koji će intervenirati, neće biti mladih gradova da ojačaju dok još imaju priliku. Ako bi se to dogodilo, možemo biti sigurni da će vještina razvijanja gradskih ekonomija iščeznuti, da će iz sjećanja također biti izbrisano kako se što radi, a nakon toga neće se više ni vjerovati da i savršeno obični ljudi tako što mogu postići. Doista, već se danas u mnogim dijelovima svijeta to smatra posve nemogućim.

Gradovi8.indd 145

28.5.2007 10:55:00

146

Gradov i i b ogatstvo naro da

Izolirani Henry, stari Bardou, na posljetku čak i Etiopija, postali bi obrazac i mjera. Posvuda, svi bi ljudi postali morosos, ljudi bez nade. Svi mi imamo svoje noćne more o budućnosti ekonomskog života: ta muči mene.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Moglo bi lako biti da danas na svijetu ne postoji nedirnuta prvotna ekonomija koja bi nam mogla prikazati rađanje kreativnog ekonomskog života. • Ni jednu ekonomiju preživljavanja, koja se koristi proizvodima i postupcima ekonomske inventivnosti, bez obzira koliko rezidualna i fragmentarna, ne možemo gledati kao posve stranu gradskom životu. Na neki način, jednom, i ona je imala vezu s kreativnim gradovima, bez obzira koliko kratkotrajnu, koliko slabašnu i koliko davnu. • Ako gradovi koji obnavljaju spojnice s izoliranim seoskim gospodarstvima pripadaju drugim kulturama, oni poput stranih uljeza u tim ekonomijama mogu prouzročiti strahovitu katastrofu.

Gradovi8.indd 146

28.5.2007 10:55:00

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

147

DESETO POGLAVLJE

NERAZVIJENI GRADOVI TREBAJU JEDNI DRUGE Petar Veliki i iranski šah mislili su da razvoj mogu kupiti • Dva glavna uzorka razvoja: oslanjanje nerazvijenih gradova jednih na druge i ekonomska improvizacija • Venecija, pionir razvojnog procesa u Europi • Hirovita međugradska trgovina kao kompleksni oblik poretka • Ulogu Venecije na Dalekom Istoku odigrao je Tokio

I

ranski šah želio je imati gospodarstvo poput američkog, japanskog i sjevernoeuropskog. Mislio je da bi ga mogao imati, samo kada bi raspolagao istom vrstom opreme koju su oni imali. Tako je prionuo poslu da je nabavi, prema savjetima ljudi koje je jedan iranski sociolog nazvao masačuseci, misleći na tehnokrate potkovane naobrazbom i vizijom koja se u javnosti povezivala s Massachusettskim institutom za tehnologiju (MIT), gdje je doista puno šahovih ekonomskih i tehničkih stručnjaka steklo obrazovanje i prošlo obuku. Tvornica helikoptera koju je iranska vlada 1975. naručila za drevni grad Isfahan najbolje ilustrira što se doista i gdje događalo kada je šah zamišljao da kupuje razvitak. Ugovor o projektiranju novoga helikoptera sa 19 sjedišta, kao i za gradnju i opremanje tvornice koja će ga izrađivati, bio je sklopljen s američkom korporacijom Textron, skupa s drugim ugovorom kojim je Iran toj tvrtki pristao platiti za obuku iranskih mehaničara koji bi gradili i održavali helikoptere, te pilota koji bi njima upravljali. Takvi ugovori bili su uobičajeni. Iran ih je sklapao s poduzećima iz Europe i Japana, kao i iz Sjedinjenih Država, za tvornice umjetnih gnojiva i cementa, čeličane, elektrane, bolnice, tvornice automobila, čak i čitava naselja za poljodjelce. Neki su pogoni trebali proizvoditi prvenstveno za domaće iranske potrebe. Drugi, poput tvornice helikoptera, trebali su raditi i za domaće gospodarstvo i za izvoz.

Gradovi8.indd 147

28.5.2007 10:55:01

148

Gradov i i b ogatstvo naro da

Iran je tvornice plaćao naftom, vođen idejom da, nakon što iscrpi svu naftu, više neće trebati uvoziti složene industrijske proizvode, sam će proizvoditi najveći dio vlastite hrane, a imat će i dovoljno alternativnoga izvoza koji će nadomjestiti naftu – ukratko, imat će cjelovitu, samoobnovljivu ekonomiju koja će proizvoditi obilno i raznoliko za sebe jednako kao i za druge. Takva je bila teorija. Textron je, kao što mu i samo ime govori, život započeo kao tekstilna tvornica, ali je postao razgranat konglomerat tako što je kupovao druga poduzeća, među njima Bell Helicopter, nekadašnji Bell Aircraft iz Buffala u saveznoj državi New York, koji je bio transplantiran u Fort Worth u Texasu. Bell je imao iskustva u stručnom upravljanju velikim i složenim projektima pa je zato Textron i dobio posao. Šah i njegovi masačuseci htjeli su izbjeći da projekt zaglibi u kaosu, razbacivanju i gluposti koje je iskusio Urugvaj kad je pokušao izgraditi proizvodno gospodarstvo. Textron je u Eulessu u Texasu, nedaleko od sjedišta osnovne tvrtke Bell, osnovao novu podružnicu, Bell Operations, sa zadatkom da se posveti isključivo tom novom poslu. I dok su inženjeri u Eulessu izrađivali nacrte novoga helikoptera i započeli s projektiranjem same tvornice, drugi Bellovi inženjeri otvorili su ured u Isfahanu da se pripreme za tamošnje poslove. Tvornica je trebala biti golemo postrojenje smješteno u 50 zgrada. Kako se i priliči, posao gradnje tvornice Bell Operations je povjerio građevinskom poduzeću Jones iz Charlottea u North Carolini, još jednoj kompetentnoj i iskusnoj tvrtki. Jones je angažirao razne podizvođače prema njihovim specijalnostima. Na primjer, tvrtki Howard P. Foley iz Washingtona, D.C., bili su povjereni projektiranje, nadzor i nabava električnih instalacija i uređaja. Narudžbe su odaslane šestorici trgovaca naveliko, kao što je Graybar Electric Company iz New Yorka koji je, kroz svoju podružnicu u Dallasu, uređaje, dijelove i materijal naručio od zadivljujućeg niza proizvođača, velikih i malih: na primjer, električne transformatore od Dis-Tran Productsa iz Alexandrije u Louisiani, električne prekidače od General Electric Company, koja ih je proizvela u svoje četiri različite tvornice smještene u Texasu, North Carolini, Illinoisu i Iowi. Dis-Tran i General Electric bila su samo dva, među više od 90, proizvođača od kojih je Graybar nabavio svoj dio opreme za isfahanske

Gradovi8.indd 148

28.5.2007 10:55:01

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

149

pogone. Svih tih 90, kad je na njih došao red, obratili su se legijama svojih isporučitelja materijala, dijelova i alata. Isto se dogodilo i s nebrojenim proizvođačima koji su ispunili narudžbe ostalih veletrgovaca kao što je bio Graybar. Sljedeći krupniji specijalistički posao, grijanje, hlađenje i ugradnja vodovodnih instalacija, Jones Construction je povjerio kompaniji Sam P. Wallace iz Dallasa. Wallace je nabavljao od 150 proizvođača poput Texas Automatic Sprinklersa, koji je po narudžbi projektirao i proizvodio raspršivače za gašenje požara, a kupovao je, naravno, od vlastitih dobavljača alata, materijala i usluga, baš kao i svih 149 preostalih Wallaceovih isporučitelja. Da bi organizirao prijevoz svih tih komponenti, i još puno, puno toga u Isfahan, Jones Construction i kompanije Wallace i Foley zajednički su angažirali otpremničku tvrtku Daniel F. Young, koja je samo za taj posao na periferiji FortWortha otvorila ured. Young je raspoređivao i koordinirao prikupljanje robe u lukama Houstona, New Orleansa, Charlestona, Norfolka, Baltimorea i New Yorka. Za prekooceanski prijevoz Young je angažirao četiri brodarske kompanije – i tu se napokon pojavio i Iran. Glavni među brodarima koji su u američkim lukama svaka dva tjedna, iz mjeseca u mjesec, ukrcavali tvorničku opremu, bio je Iran Express, tvrtka u kojoj je 49 posto kapitala posjedovala korporacija Ulterwyk iz Tampe na Floridi, a 51 posto iranska država. Iran je držao većinske vlasničke udjele i u preostale dvije brodarske tvrtke. I premda je stotine sličnih poslova vrijednih na desetke milijardi dolara bilo privedeno završetku, Textronov posao nije. U kolovozu 1978., kada je bilo dovršeno oko dvije trećine tvornice, u Isfahanu su izbile nasilne demonstracije protiv šaha. Autobus Bellovih namještenika dignut je u zrak, ali je proglašeno ratno stanje pa su radovi nastavljeni. Baš nekako u to vrijeme iranska je vlada, međutim, ustanovila da joj prihodi od nafte nisu dovoljni da plati sve što je Iran kupovao u inozemstvu. Da nabavi nove iznose deviza, vlada se okrenula zaduživanju na račun svojih budućih prihoda od nafte, a da bi podmirila svoje nabrekle troškove u zemlji, počela je štampati novac takvom brzinom da su cijene skakale u nebo, a iranska unutarnja trgovina se urušavala. U listopadu 1978. Iran je zaostao s plaćanjima Textronu. Kad su plaćanja posve stala, Textron je prekinuo izgradnju.

Gradovi8.indd 149

28.5.2007 10:55:01

150

Gradov i i b ogatstvo naro da

Od vrha do dna ljestvice, od projektnih biroa Bell Operations u Eulessu do metaloprerađivačkih radionica nepoznatih pod-pod-podpod-podizvođača u Chicagu, Brooklynu i Philadelphiji, radnici su dobivali otkaze, dok su se u direktorskim uredima i prodajnim odjelima drugi američki namještenici okretali privlačenju novih kupaca te već proizvedenu opremu, ali još neotpremljenu za Isfahan, prodavali na otpadu i trgovcima robnih viškova. Bell je odmah počeo razmatrati planove da helikopter proizvodi sam ili u partnerstvu s nekim drugim inozemnim kupcem, ako bi se takav mogao naći. Dva mjeseca nakon što je posve obustavila plaćanja, neposredno uoči šahova svrgavanja s vlasti, iranska vlada je i službeno raskinula ugovor s Textronom. Nekako u isto vrijeme kada se iranska vlada predomišljala oko tog projekta, reporter The New Yorker magazina intervjuirao je nastavnika na višoj školi, revnoga muslimana, jednoga od vođa demonstracija protiv šaha u Isfahanu. Nakon što je saslušao profesorove opise političke represije i rastućeg društvenog nereda, novinar se okrenuo ekonomiji. Profesora koji je 15 godina ranije diplomirao na Teheranskom sveučilištu, pitao je, nije li, unatoč svemu, istina da je u tih 15 godina Iran “učinio goleme korake naprijed u ekonomskom razvoju?” “Ne”, odgovorio je nastavnik, “s velikom žalošću moram reći da se naš ekonomski rast temelji na neočekivanom daru zvanom nafta. Ako razmotrimo dokle smo mi došli, a zatim i gdje se nalaze napredne zemlje poput Japana, shvatit ćemo kako smo mi malo toga postigli. Kad pomislim na Japan, sjetim se stihova: Leila i ja zajedno smo putovali kroz život; Ona je stigla u svoj dom, a ja sam još lutalica.

No, ipak, ustrajao je novinar, premda su neke zemlje postigle više nego Iran, “nije li i Iran bio prilično uspješan?” “Mi imamo inflaciju”, odgovorio je učitelj. “Cijene hrane su porasle. Imamo iscrpljivanje naših naftnih rezervi... Imamo bezvrijednu poljoprivredu... Naša industrija je samo linija za sastavljanje proizvoda koje izrađuju druge zemlje...” Tog trena jedan od slušatelja intervjua ponudio je reporteru jabuku. “Počeo je za mene guliti koru”, napisao je novinar, “no na prvi dodir s jabukom, oštrica noža odvojila se od drške, a slušatelju je u ruci ostao slomljeni nož. ‘Po ovome vam je sve jasno’, rekao je

Gradovi8.indd 150

28.5.2007 10:55:01

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

151

ogorčeno. ‘Naša zemlja posjeduje 25 posto njemačkog Kruppa, ali mi u Iranu nismo u stanju proizvesti nož koji bi mogao prerezati jabuku.’” Slomljeni nož je bio dobro odabran da bi se ocrtao jaz između proizvođačkih dobara koje je Iran kupovao i onih koje je bio u stanju sam izraditi. Sposobnost razvoja i izrade industrijskih proizvoda u samoj je srži ekonomskog života, a sposobnost izrade noževa, različitih sječiva, temelj je razvoja i izrade proizvoda namijenjenih tvornicama, jednako kao i onih za potrošače. Ekonomija koja sama za sebe ne izbacuje sve veću paletu proizvoda za poduzeća, ne čini “krupne korake prema razvijenosti” bez obzira na to što kupuje. Inače bi netko mogao zaključiti da je i neki naftni tajkun, zato što može kupiti slike i skulpture, postao umjetnik. U mjeri u kojoj je razvoj bio uključen u ono što je šah kupovao taj se razvoj u potpunosti odvijao negdje drugdje, a ne u Iranu. Premda je novac za tvornice koje je šah (u početku) kupovao zaradio sam Iran, za razliku od pogona financiranih kreditima ili donacijama i subvencijama, taj novac nisu zaradila poduzeća iz iranskih gradova pa ta zarada, prema tome, nije učinila ništa za iransku sposobnost da razvije bodru i produktivnu ekonomiju u gradovima ili, logičnim slijedom, da stvori gradske regije. Kupovina je samo ojačala ionako grotesknu i neujednačenu opskrbnu ekonomiju zemlje s njenom ovisnošću o nafti. Šah nije bi prvi autokratski vladar koji je mislio da može u velikom stilu kupiti razvoj. Početkom 18. stoljeća Petar Veliki pokušao je za Rusiju kupiti razvijenu ekonomiju tako što je proizvode i znanje za proizvođače kupovao od Nizozemske i drugih visoko razvijenih zemalja toga doba. Uz pomoć i po savjetima stručnjaka obrazovanih na Zapadu, masačuseca njegovih dana, Petar je u Zapadnoj Europi kupio stotine pogona, u rasponu od ljevaonica željeza i ustava za kanale do tvornica vrpci i umjetnoga glavnog grada, St. Peterburga. Zapadna Europa uvelike se divila Petru zbog njegove modernizacije Rusije, baš kao što je i šah uživao divljenje mnogih krugova zbog svoje modernizacije Irana. U Petrovom slučaju, novac je dolazio iz poreza nametnutih njegovim podanicima, većinom seljacima, budući da je gotovo sva ruska proizvodnja bila seoska. Unatoč svom potrošenom novcu i svim ukrasima progresa koje je kupio, ruska se ekonomija nije nastavila ponašati kao ekonomije za koje je Petar živio u iluziji da ih duplicira.

Gradovi8.indd 151

28.5.2007 10:55:02

152

Gradov i i b ogatstvo naro da

Kao i šah, i on je o razvoju razmišljao kao o zbirci pogona za proizvodnju, a ne kao o procesu promjene. Sam proces bio je nešto što on nije mogao kupiti, a ni Zapadna Europa prodati. Zapadna Europa, uključena u taj proces, nastavila se ekonomski razvijati na mnogostruke načine dok je Rusija, u nedostatku složene ekonomije gradova, ostala ukočena i zaglupljena. U godinama koje su slijedile nakon Petrovih kupovina, ekonomski jaz između zapadnoeuropskih ekonomija i ruske nije se smanjio, kako je Petar predviđao, nego se raširio. Razvoj je učini-to-sam proces; za svaku ekonomiju to znači ili da će ga izvesti sama ili nema razvoja. Sve današnje visoko razvijene ekonomije bile su u nekom trenutku nerazvijene, pa ipak su prevladale to stanje. Njihovo nakupljeno iskustvo pokazuje kako se to stvarno radi. Tijekom povijesti pronalazimo dva glavna uzorka ili motiva: oslanjanje nerazvijenih gradova jednog na drugi i ekonomsku improvizaciju. Šah i Petar, skupa s njihovim savjetnicima, nisu mogli više promašiti nastojeći utjerati razvoj kroz pojednostavljenu dvosmjernu trgovinu s daleko naprednijim gospodarstvima i uzdajući se na već razvijene tehnike i proizvodnje, nastojeći tako prečicom izbjeći potrebu vlastitih pokušaja, promašaja i improvizacija. U prethodnom poglavlju napomenula sam da novi gradovi, da bi ojačali i procvali, moraju pronaći platežno sposobna tržišta za svoju početnu proizvodnju u već postojećim gradovima. Pa opet je fatalno za nerazvijene gradove da ostanu zarobljeni samo u toj vrsti trgovine, budući da takva razmjena treba biti samo odskočna daska za uključivanje u međugradsku trgovinu posve drukčije vrste: trgovinu s gradovima koji su u više-manje istim prilikama i na istom stupnju razvoja kao i oni sami. To znači da nerazvijeni gradovi najsnažnije moraju trgovati s drugim nerazvijenim gradovima. Inače ponor između onoga što oni uvoze, i onoga što mogu zamijeniti vlastitom proizvodnjom, postaje prevelik da bi se mogao premostiti. To je, u biti, ono na što se žalio ljutiti profesor iz Isfahana, i bio je posve u pravu. U Europi, pionir razvojnog procesa koji je izmicao Petru kad je kupovao njene rukotvorine, bila je Venecija koja je svoju jednostavnu trgovinu s Konstantinopolom iskoristila da bi se ubacila u mnoge nove poslovne pothvate. Danas se vjeruje da su utemeljitelji Venecije Veneti odlučili živjeti na muljevitim sprudovima i u močvarama na krajnjem sjeveru Jadrana da se sklone od napada i pljačke. No bez obzira

Gradovi8.indd 152

28.5.2007 10:55:02

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

153

na okolnosti, oni su se tamo našli u šestom stoljeću i iskoristili morske plićake da bi proizvodili morsku sol isparavanjem. U početku su vjerojatno proizvodili samo za sebe, no sol je bila vrijedna roba i solventno tržište za nju postojalo je u Konstantinopolu, koji nije bio samo administrativno središte imperija, nego i važno čvorište trgovine te krupni proizvođač i distributer potrepština i luksuzne robe tog vremena. Što su Veneti uzimali u razmjeni za sol, nije nam poznato: vjerojatno tepihe, staklene posude, raskošnu odjeću i nakit, robu za koju znamo da su je kasniji Mlečani cijenili. Gotovo sigurno kupovali su metalne alate za obradu drveta, budući da su oni bili bitni za gradnju brodova i razvoj sljedećeg izvoznog proizvoda za Konstantinopol, drvene građe. Embrionalna Venecija, prema tome, raspolagala je sljedećim sredstvima s kojima je mogla započeti: prirodnim bogatstvom koje je mogla prodavati, dalekim platežno sposobnim tržištem koje je to bogatstvo moglo kupovati i, prema tome, načinom da zaradi novac za uvoz gradskih proizvoda iz naprednijih gospodarstava. Ukratko, imala je upravo ono što je tada imala, i što danas posjeduje, svaka opskrbna regija. Pretpostavimo da se Venecija nastavila koncentrirati samo na ovu jednostavnu dvosmjernu trgovinu s naprednijim Konstantinopolom. U tom slučaju Venecija ne bi razvila svoju vlastitu gradsku ekonomiju. Bilo koji grubi gradski proizvodi koje bi Venecija mogla izrađivati – imitacije najmanje rafiniranih proizvoda Konstantinopola – ne bi Konstantinopolu bili zanimljivi. Niti bi Venecija u začetku, u takvim okolnostima, zamijenila široku paletu proizvoda iz Konstantinopola vlastitom izradom. Jaz između većine onoga što je mogla kupiti i što je mogla producirati bio je prevelik da bi se prevladao. Veneciji je trebalo tržište za one gradske proizvode čiju proizvodnju je doista mogla savladati. Tek tada mogla je započeti vlastiti razvojni proces. A Venecija se doista razvijala, ponašajući se kao Konstantinopol bez Konstantinopolove ekonomije. To se može činiti smiješnim, da se primitivno maleno naselje ribara, isparivača mora i drvosječa, smješteno u posljednjoj zabiti, moglo početi ponašati kao bogati i moćni Konstantinopol u samom središtu svega. No ona se jest tako ponašala. Sredstvo kojim se Venecija koristila bilo je da se ubaci u trgovinu s ostalim zaostalim naseobinama koje nisu bile u bitno drukčijim prili-

Gradovi8.indd 153

28.5.2007 10:55:02

154

Gradov i i b ogatstvo naro da

kama nego ona sama, naseljima koja su trebala sve imitacije proizvoda iz Konstantinopola koje je Venecija bila u stanju proizvesti. Tim naseljima Venecija je bila malo solventno tržište za prirodna bogatstva i sirove materijale, baš kao što je Konstantinopol takvo tržište osiguravao Veneciji. Osim što je (na tom stupnju) prodavala vlastite jednostavnije zanatske proizvode, Venecija je mogla dalje izvoziti neke od raskošnih roba koje je nabavljala u Konstantinopolu i koje su kupovali velikaši iz dvoraca i kurija feudalne Europe. U zamjenu za obje te vrste proizvoda – vlastite i uvezene iz Konstantinopola – Venecija je uzimala izvorne materijale poput kože, vune, kositra, bakra, krzna, rogovlja, jantara, željeza... robu koju je mogla preraditi u skupinama svojih vlastitih radionica, skupinama koje su se dalje granale. Sve se to odvijalo vrlo sporo. Nerazvijene ekonomije s kojima je Venecija trgovala počinjale su gotovo ni od čega, osim od tegobnog poljoprivrednog preživljavanja periodično pometenog zastrašujućom gladi i s takvom oskudicom proizvodnih alata da je željezni plug, ako se uopće mogao nabaviti, bio najveće blago velikaševa posjeda. Unatoč tome, isključivo koristeći se trgovinom s Konstantinopolom kao odskočnom daskom za razmjenu s nerazvijenim naseobinama, Venecija je do 10. stoljeća, s gradskom ekonomijom koja se za njeno doba razvijala eksplozivnom brzinom, pomalo postajala sposobna za rafiniranu vlastitu proizvodnju, a postala je i glavno tržište za europske sirove materijale. Tako je Venecija, kao platežno sposobno tržište koje se širilo i kretalo prema novim proizvodima, europske ustajale poljoprivredne ekonomije preoblikovala korak po korak u opskrbne regije. Baš kao što je tržište Konstantinopola prije toga preobrazilo poljodjelski život Veneta u opskrbnu ekonomiju s njegovim stovarišnim naseljem od kojeg je nastala Venecija. Da su skladišne naseobine u Europi s kojima je Venecija poslovala bile zadovoljne samo s jednostavnom obostranom trgovinom s Venecijom, one bi ostale opskrbne ekonomije u slijepoj ulici. No umjesto toga i one su se odlučile ponašati kao i Venecija. To znači, koristeći se svojom trgovinom s Venecijom kao odskočnom daskom, upustile su se u trgovanje jedna s drugom.

Gradovi8.indd 154

28.5.2007 10:55:03

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

155

Trgovci iz Antwerpena, osim što su kupovali vunu i otpremali je za Veneciju, počeli su proizvoditi odjeću za izvoz u zaostali London, Pariz, Genovu, i ubrzo su s njom trgovali diljem Europe. London, da počnemo s njim, nije imao ništa što bi mogao ponuditi Veneciji jer čini se da je prva londonska izvozna roba vrijedna spomena bila usoljena riba, a (da se poslužimo analogijom starijom puno stoljeća) to bi bilo kao prodavati ugljen Newcastleu. No u unutrašnjosti Europe postojali su gradovi koji su prodavali jedan drugome i bili su solventno tržište za londonsku ribu, a i engleska vuna namijenjena tkalačkim stanovima Nizozemlja (engl. Lowland, danas zemlje Beneluxa) također je kanalizirana kroz London. London se upustio u kopiranje, to znači nadomještanje, nekih od svojih uvoznih roba; na primjer, kupujući kožne proizvode iz Cordobe, kao što je to činila i Venecija, a potom izrađujući i sam proizvode od kože, najprije uvezene iz Cordobe, a zatim i od jeftinije i prostije engleske. Premda vjerojatno za takve predmete nije bilo interesa u Veneciji, u samom Londonu za njima je vladala potražnja, baš kao i u naseljima koja se od Londona nisu puno razlikovala. Da su ta mala krhka naselja samo proizvodila izvoznu robu jedni za druge, vrlo malo bi povećala i razvila svoje ekonomije. Ona bi kolektivno bila poput gradića iz bajke u kojemu ljudi prosperiraju samo tako što jedan drugome pomažu u pranju. Ključna za jačanje, povećanje raznovrsnosti i grananje njihove vlastite i ekonomije ostalih bila je činjenica da su gradovi stalno iznova svojom vlastitom proizvodnjom nadomještali uvoz iz drugih gradova. Oni su to bili u stanju budući da jaz između onoga što su uvozili od susjeda, i onoga što su sami mogli proizvesti, nije bio prevelik da bi se mogao prevladati. Što jedan nerazvijeni grad može izraditi, drugi grad vjerojatno može reproducirati. Uzajamno nadomještanje uvoza potaknulo je razvoj gradskih tržišta za inovacije. Kada gradovi lokalnom proizvodnjom zamjenjuju širu paletu uvozne robe, oni tada ne uvoze manje nego što bi inače činili ili mogli uvoziti; umjesto toga, oni se okreću novim uvoznim proizvodima umjesto onih koje su počeli sami proizvoditi. Do sada sam u knjizi posebno isticala kako se platežno sposobni kupci u većim gradovima okreću ruralnim proizvodima i prirodnim sirovinama. Ti su zaokreti jako važni. No za razvoj ekonomskog života

Gradovi8.indd 155

28.5.2007 10:55:03

156

Gradov i i b ogatstvo naro da

još je važnije da gradovi koji nadomještaju uvozne proizvode, i tako pomiču težište uvoza, također postaju i izvrsna tržišta za novu vrstu robe koju proizvode drugi gradovi. Gradovi koji nadomještaju uvoz potiču tako prodaju novih vrsta izvoznih proizvoda koji se stvaraju u drugim gradovima. Taj mehanizam čini da se u svakodnevni ekonomski život ubrizgavaju nizovi inovacija. Kad i na njih dođe red da budu nadomješteni lokalnom proizvodnjom, nova gradska tržišta otvaraju se za još više inovacija. To znači da je trgovina među gradovima koji se živo razvijaju vrlo hirovita, njena roba se stalno mijenja kako gradovi razvijaju novu vrstu izvoza jedan za drugi, a potom ih redom mnoge nadomještaju. Tako je bilo i sa zaostalim europskim gradovima. Oni su neprekidno stvarali jedan za drugoga nove izvozne proizvode: zvona, boje, kopče, pergament, čipku, češljeve, igle, vitrine, keramiku, četke, posuđe, papir, sita i rešeta, slatkiše, eliksire, mape, vile, sekstante – zamjenjujući ih lokalnim proizvodima i postajući kupcima za još više inovacija. Oni su se razvijali jedan drugome na ramenima. To je bio proces koji je do vremena Petra Velikog učinio europske gradove visoko razvijenima za njihovo doba, i to je bio proces koji se nastavio, a Petar Veliki ga nije mogao jednostavno kupiti tako što je kupovao samo neke rezultate tog procesa. I u novije doba Rusija se u taj razvojni proces uključivala samo djelomično i zastajkujući. Ruski su gradovi proizvodili izvoznu robu jedan za drugoga, ali tek su rijetke uvozne proizvode nadomještali vlastitima. Za vladare koji žele znati i kontrolirati, koliko god mogu, što će se proizvoditi za pet godina, gdje će se proizvoditi i kako, pa zatim opet u sljedećih pet godina i tako dalje, hirovita međugradska trgovina, koja je uvijek nepredvidiva i koja oportunistički mijenja svoj sadržaj, predstavlja čisti kaos. No jasno je da ona nije kaotična. Ona predstavlja kompleksni oblik poretka, srodan organskim oblicima reda svojstvenog svim živim bićima, u kojemu narastajuću nestabilnost (u ovom slučaju, fond potencijalno zamjenjivog uvoza) slijede korekcije, a nestabilnost i korekcije predstavljaju samu bit života. Taj europski razvojni proces ponovio se, puno većom brzinom, u sjevernim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država, najprije provizorno i mjestimično tijekom kolonijalnih vremena, da bi se velikom

Gradovi8.indd 156

28.5.2007 10:55:03

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

157

brzinom pojačavao nakon Američke revolucije. Počelo je s odskočnom daskom: jednostavnom dvosmjernom trgovinom američkih gradova koji su imali prirodne izvore i daleko razvijenijih i naprednijih europskih gradova. Boston, koji je započeo razvoj izvozom ribe i drva u obliku dasaka za drvene oplate, i Philadelphia koja je izvozila žitarice, bili su prvi gradovi koji su se, poput Venecije, počeli izvlačiti iz te jednostavne obostrane trgovine koja predstavlja slijepu ulicu. Još kao kolonijalni, oni su se nastojali početi ponašati kao europski gradovi. To znači, počeli su kopirati svoj jednostavniji uvoz iz Europe i izvoziti te proizvode jedan drugome i ostalim nerazvijenim naseljima, te nadomještati uvoz jedan od drugoga. Što može stvoriti jedan zaostali grad, drugi vrlo vjerojatno može reproducirati. To je smetalo Engleskoj koja je željela da kolonije budu ne samo isporučitelji sirovina nego i zarobljeno tržište za engleske proizvođače i trgovce. Za razliku od Bostona i Philadelphije, New York (proizvođač krzna) bio je dobar učenik iz ekonomije. Neposredno nakon Revolucije, dakako, i New York je bio duboko uvučen u nepostojanu malu mrežu nerazvijene međugradske trgovine, koju su započeli plesti Boston i Philadelphia. Newyorška postrevolucionarna elita i ekonomija pokazali su se toliko gostoljubivi prema poduzetnicima koji su stvarali izvozne proizvode za druge nerazvijene gradove i nadomiještali uvoz iz njih, da je grad za samo malo više od jedne generacije razvio veću raznovrsnost proizvođača nego Boston i Philadelphia, a ubrzo i veću količinu proizvodnje. Kada su se oblikovali novi gradovi poput Cincinnatija, Pittsburgha i Chicaga, i oni su se uključili u mrežu hirovita trgovanja. Kada je otkriće zlata u Kaliforniji 1849. dovelo do nastanka San Francisca, on se ponašao kao europski gradovi i američki gradovi na Sjeveru. Pojednostavljeno rečeno, San Francisco je na Zapadnoj obali odigrao ekonomsku ulogu Venecije, baš kao što su tu ulogu Boston i Philadelphia odigrali na Istočnoj obali. No na Jugu SAD gradovi su se ponašali drukčije. Charleston, Savannah, Richmond, St. Augustine i Williamsburg, umjesto da se usredotoče na trgovanje jedan s drugim, ograničili su se većinom na jednostavnu dvosmjernu, bezizlaznu trgovinu, najprije s

Gradovi8.indd 157

28.5.2007 10:55:03

158

Gradov i i b ogatstvo naro da

puno razvijenijim europskim gradovima, a kasnije i s puno naprednijim gradovima američkog Sjevera. Oni su otpremali poljoprivredne tržišne viškove i zauzvrat primali robu proizvedenu u gradu, ali tu trgovinu nisu koristili kao odskočnu dasku da bi se ubacili u hirovitu razmjenu jedan s drugim. Posljedično, oni nisu razvili vlastite ekonomije. Budući da se Atlanta formirala kao skladišno središte (za pamuk), u tom dijelu zemlje nije bilo mreže nestalne i promjenjive međugradske trgovine. Bila je to Atlanta koju spominje Henry Grady i koja je služila kao kanal za uvoz sa sjevera potrepština za sahranu u Okrugu Pickens, ali koja sama nije proizvodila niti jedan od potrebnih proizvoda. To nas podsjeća na Montevideo u Urugvaju i Buenos Aires, koji se nalaze točno jedan nasuprot drugome na Rio de la Plati, i na beskonačni niz drugih nerazvijenih naselja uz i niz obalu, od kojih su se sva solipsistički usredotočila na svoju vlastitu jednostavnu bezizlaznu trgovinu s daleko razvijenijim i naprednijim ekonomijama. Budući da se ti gradovi ne razvijaju oslanjajući se jedan drugome na rame, oni se nisu razvili. Nerazvijeni su gradovi potrebni jedan drugome. Kad je Japan 1870-ih počeo razvijati svoju modernu ekonomiju, japanski su se gradovi ponašali kao oni u Europi i na američkom Sjeveru. Svoju međunarodnu trgovinu svilom iskoristili su kao odskočnu dasku za pojačavanje i širenje međusobne trgovine. Ulogu Venecije odigrao je Tokio. Umjesto da se zadovolji onime što je s izvozom svile mogao kupiti od razvijenijih ekonomija, Tokio je kopirao te proizvode koliko god je mogao i izvozio ih u druge japanske gradove, koji se, zauzvrat, nisu zadovoljavali tom kupoprodajom, nego su mnoge proizvode koje im je Tokio prodavao i sami nadomiještali, i tako stvarali robe koje su sami mogli prodavati Tokiju. Budući da su japanski gradovi nadomještali uvoz jedan iz drugoga – jer ono što jedan nerazvijeni grad može proizvesti, drugi vjerojatno može kopirati –neprekidno su jedan drugome služili kao izvrsno tržište za sve novije i novije vrste izvoza, i na taj se način razvijali jedan na ramenima drugog. Od samoga početka japanskog modernog razvoja, trgovina novim proizvodima (novima za Japan) među japanskim gradovima razvijana je puno ustrajnije nego međunarodna trgovina. To je tako i danas.

Gradovi8.indd 158

28.5.2007 10:55:04

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

159

U 1980-im godinama po udjelu domaće trgovine u ukupnoj razmjeni ispred Japana bile su samo Sjedinjene Države, što je za Japan osobito impresivno postignuće kad se uzme u obzir da Amerika velik dio svojih sirovina proizvodi sama, dok ih Japan mora uvoziti. Uspjeh Japana kao svjetskoga izvoznika industrijskih proizvoda je nusprodukt žustre trgovine među japanskim gradovima. Drugim riječima, proizvodi i usluge koji su najprije proizvedeni za internu potrošnju u japanskim gradovima i gradskim regijama, kao i za tvrtke i krajnje potrošače u drugim japanskim gradovima, naposljetku su postali roba za izvoz u druge zemlje. Robotizirani alatni strojevi koje Japan izvozi, na primjer, najprije su proizvedeni za japanske proizvođače i oni su ih prvi koristili. Taj razvojni obrazac Japan je dosljedno koristio, počevši od prvih imitacija zapadnjačke robe; jednako tako i današnji visoko razvijeni Japan prva je i najbolja mušterija za vlastite inovacije. Prije samo dvije generacije Hong Kong je bio ekonomski zaostali kolonijalni skladišni grad. No dok još uvijek nosi kolonijalno ime, ekonomski je on sve samo ne kolonija. Grad je igrao ulogu Venecije na Pacifičkom obodu, izvozeći robu i usluge svojih poduzeće u Singapur, Seul, Tajpei... kupujući zauzvrat proizvode jeftinoga rada koje će iskoristiti za vlastitu proizvodnju i izvozne poslove. No gradovi Pacifičkog oboda, kao ni europski gradovi, nisu bili zadovoljni samo s prostom dvosmjernom trgovinom, bilo s Hong Kongom ili drugim razvijenijim gradovima, pa su se dodatno snažno posvetili trgovini i jedan s drugim, i s drugim, još zaostalijim gradovima. Baš kao što je Tajpei, na primjer, snažno trgovao s Kaohsiungom, koji je potom nadomještao veliki broj svojih uvoznih proizvoda iz Tajpeija, u procesu u kojem je postajao, naravno, sjajni kupac još novijeg tajpeijeva izvoza. U usporedbi s onim što se događalo u Europi, ekonomski razvoj u Sjedinjenim Državama bio je rapidan. Japanski suvremeni razvoj odvijao se još brže, a onaj na Pacifičkom obodu do sada je najbrži od svih. To pokazuje da bi se neke, a možda i mnoge današnje nerazvijene ekonomije mogle razviti doista brzo ako bi njihovi gradovi iskoristili svoju trgovinu s naprednijim gospodarstvima samo kao odskočnu dasku za žustru međusobnu trgovinu. No taj proces, stvarni proces razvoja, bude ometen kad se nerazvijeni gradovi ili njihovi narodi pokušaju umjesto toga osloniti na jednostavniju dvostranu bezizlaznu trgovinu,

Gradovi8.indd 159

28.5.2007 10:55:04

160

Gradov i i b ogatstvo naro da

ponekad kupujući “razvoj” kako su to činili šah i Petar, ili pribavljajući “razvoj” na kredit ili preko donacija. Drugi glavni obrazac ili motiv koji se može naći u stvarnom razvoju zaostalog ekonomskog života je improvizacija. I u tom su slučaju šah, Petar i njihovi savjetnici skrenuli s pravog puta kad su prihvatili gotove planove za proizvodnju unaprijed odabrane robe. Nerazvijeni gradovi koji su se doista uspjeli razviti kombinirali su podjednako neskriveno kopiranje uvozne robe sa svojim vlastitim improvizacijama u njihovoj proizvodnji. Dobar primjer je način na koji su tokijski poduzetnici na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće razvili autohtonu proizvodnju bicikala (opisanu u 2. poglavlju). Japan pritom nije samo usvojio proizvodnju bicikala i razvio vlastite poluproizvode s tom namjenom. Stvorio je također i improvizirane metode za reprodukciju ostalih vrsta složenih uvoznih proizvoda, simbiotički u skupinama pojedinačno malenih i jednostavnih tvornica. A te je metode kasnije iskoristio za proizvodnju, na primjer, šivaćih mašina i kasnije radio-prijemnika i električnih aparata. Suvremena izvedenica tog sustava, koju koristi golema Nissanova tvornica automobila sa svojim bliskim klasterom dobavljača (koji svakoga dana, čak i sata, točno u vrijeme kad je to potrebno, dostavljaju sve dijelove potrebne za sastavljanje automobila), postala je predmetom proučavanja i divljenja među američkim industrijalcima. U vrijeme kada su Japanci razvijali vlastitu proizvodnju bicikala, bicikli koje su uvozili izrađivali su se u golemim, posve integriranim tvornicama u Americi, baš kao što su se proizvodile i šivaće mašine. Da su Japanci pokušali uvesti cjelovite pogone za tu namjenu, bili bi propustili priliku da razviju vlastitu industrijsku robu i proizvodne metode, a bicikli, šivaći strojevi i ostali proizvodi bili bi pritom puno skuplji, vjerojatno preskupi da bi ih Japanci mogli kupiti. Umjesto toga oni su svoju trgovinu s tada razvijenijim ekonomijama iskoristili samo kao odskočnu dasku za svoj vlastiti razvoj. Nerazvijeni gradovi srednjevjekovne Europe morali su improvizirati jer nisu imali drugog izbora. Nerazvijeni gradovi danas moraju improvizirati jednako tako jer, u najmanju ruku, moraju rezati svoje troškove u odnosu prema naprednijim ekonomijama. Drugim riječima, cijenu onoga što izrađuju moraju dovesti unutar raspona koji njihovi građani i tvrtke – kao i stanovnici i poduzeća u

Gradovi8.indd 160

28.5.2007 10:55:04

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

161

drugim nerazvijenim gradovima – mogu podnijeti. Jedna prednost kojom obično raspolažu je jeftin rad, no to je u stvarnosti prednost jedino u slučajevima kad se radno-intenzivne metode proizvodnje mogu improvizirati kao ekonomičniji nadomjestak za kapitalno-intenzivne metode koje se koriste u proizvodnji robe koju oni uvoze iz razvijenijih ekonomija. Nevelika poduzeća, kao u slučaju japanskog razvoja proizvodnje bicikala, u usporedbi s troškovima nadgradnje velikih proizvodnih organizacija, predstavljaju prednost. Smanjuju, naime, administrativne i druge slične troškove, kako u pojedinačnim tvrtkama, tako i ukupno. Improvizacija s materijalima često smanjuje troškove jer proizvođačima omogućava da iskoriste ono što im je pri ruci ili što se može nabaviti jeftino, radije nego da podanički kopiraju materijale koje u tom trenutku koriste bogatije ekonomije, ili druga nerazvijena gospodarstva. Upravo to činili su majstori srednjevjekovnog Londona kad su počeli koristiti englesku kožu za predmete koji su se do tada izrađivali od puno finije kože iz Cordobe. Točno tako postupali su poduzetnici iz Hong Konga kad su počeli izrađivati cipele od platna koje su oponašale cipele od kože. Carine su, dakako, način na koji nerazvijene ekonomije često pomažu svojim proizvođačima da pokrenu neki posao (u sljedećem poglavlju ću objasniti u kojim su okolnostima carine nužne i zašto). No carine plaćaju potrošači iz svojega džepa, a postoji granica onoga što kupci mogu podnijeti, kao što je to otkrio Urugvaj kad si njegovi potrošači nisu mogli priuštiti zaštićene proizvode urugvajskih proizvođača, niti podnijeti poreze i inflaciju na kojoj su počivale subvencije poduzećima. Osim izravne praktične koristi, improvizacija kultivira stanje svijesti bitno za sav ekonomski razvoj, bez obzira koji stupanj je on u određenom trenutku dosegnuo. Praksa improvizacije, sama po sebi, donosi užitak i zadovoljstvo kad poluči uspjeh, kao i vjeru u ideju da, ako jedna improvizacija ne uspije, bit će vjerojatno moguće pronaći drugu koja će uspjeti. Otkrića, prevladavanje praktičnih poteškoća, improvizacija i inovacije sadrže jedni druge. Na primjeru bicikala, mnogobrojna poboljšanja u Europi i Ameri-

Gradovi8.indd 161

28.5.2007 10:55:04

162

Gradov i i b ogatstvo naro da

ci koja su bicikl učinila praktičnim vozilom, umjesto tek neobičnom igračkom ili nezgrapnim kuriozitetom, sačinjena su od dugačkog, dugačkog niza improvizacija koje su dodavane kopijama onoga što je učinjeno do tada. Proizvođači i inovatori, koristeći se sredstvima kojima su raspolagali u svojim ekonomijama u svoje vrijeme, izmudrijali su kuglične i valjčane ležaje, zračnice, lance i zupčanike, mjenjače brzina, metalni okvir od šupljih cijevi umjesto od punih profila, kočiona kliješta, sajle u bužirima, bubanj-kočnice, kočenje pedalama okretanjem unatrag. Čak su na stanoviti način ponovo izumili kotač učinivši ga nevjerojatno laganim i čvrstim, s dotad neviđeno ekonomičnom upotrebom materijala asimetričnim povezivanjem obruča i osovine žbicama. Za improvizacije razvijene za bicikle pokazalo se da imaju mnogostranu primjenu. Na njima se, dobrim dijelom, temelji razvoj traktora, automobila i zrakoplova, kao i puno očigledniji razvoj motocikala i mopeda. Improvizacija s biciklima stvorila je novo tržište za nove vrste maziva i čeličnih legura, koje su također našle mnogostranu primjenu. Inovacije su i danas u svojoj biti improvizacija, kao što dobro znamo svi mi koji zadržavamo dah pitajući se hoće li keramičke ploče improvizirane za space shuttle obaviti svoj zadatak i neće li otpasti tijekom slijetanja. Sve inovacije, svi novi načini upotrebe materijala, uključujući energiju, neizostavno su masa improvizacija i eksperimentiranja, neki uspješni, a neki ne, kombinirani s oponašanjem onoga što je već postignuto. Prema tome, kupnja razvijene ekonomije, koju su pokušali šah i Petar, ili koju danas pokušava Saudijska Arabija, kao i prodaja ili darivanje simbola progresa nerazvijenim gospodarstvima pod izlikom uspostave razvoja, ne uspijeva. Ne samo zato što se razvoj, sam po sebi, odvija negdje drugdje, nego zato jer te transakcije ocrnjuju i obeshrabruju, više nego što kultiviraju, osnovne postupke svakog istinskog i stvaralačkog razvojnog rada. Uspješna improvizacija podrazumijeva, među ostalim, primjerenu tehnologiju u postojećim okolnostima. “Primjerena tehnologija” je danas postala pomodna fraza koja se odnosi na mašine prikladne za siromašne poljoprivrednike. Nažalost, mnogi se takvi strojevi pokažu duboko neprimjerenima – ne zato što nisu učinkoviti, nego zato jer su previše učinkoviti.

Gradovi8.indd 162

28.5.2007 10:55:05

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

163

Na primjer, indijska vlada bila je pokrovitelj razvoja kolovrata s pogonom na bicikl, inače sjajne improvizacije, za koju se pokazalo da je polučila velik uspjeh jer je jedan seljak s njom mogao izraditi više konca nego 12 radnika koji su se koristili tradicionalnom tehnikom. No posljedice tog izuma za siromašno indijsko selo bile su katastrofalne. Solventno tržište za odjeću od indijskog ručno predene niti, koja se izvozi u bogate zemlje, nije se povećavalo ni približno istom brzinom kao proizvodnja prediva. Većina samih Indijaca nosi odjeću od strojno predenog konca, koja je puno jeftinija; oni si ne mogu priuštiti ručno predenu tkaninu čak ni kad je proizvedena uz pomoć bicikla i slabo plaćenoga rada. Novi kolovrat tako je samo izbacio s posla siromašne seoske prelce koji nisu imali alternativnog zaposlenja ili izvora prihoda. Premda je bila pokrovitelj razvoja kolovrata, vlada ne može poticati njegovu upotrebu. Premda se teoretski prikladna tehnologija za poljoprivredna sela u praksi pokazala neprikladnom, u njen razvoj uloženo je mnogo stvaralačkog truda. Čini se da unapređenja s tim ciljem imaju sanjarsku privlačnost za one ljude koji u poljodjelstvu za golo preživljavanje vide romantiku. No stvaralaštvo uloženo u takve sprave je utrošeno uludo jer gradi kočiju bez konja; drugim riječima, namijenjeno je povećanju seoske produktivnosti koja ekonomski ne može biti isplativa bez prethodnog razvitka gradova. Razmotrimo, na primjer, zadivljujuće ekonomsko stakleno zvono improvizacije i domišljatosti smješteno u tropskim savanama područja rijeke Orinoco u Kolumbiji, više od 480 kilometara udaljeno od najbližega grada. Projektom rukovodi mladi inženjer iz Bogote, kolumbijskog glavnog grada i administrativnog središta, koji je ekonomski vrlo nalik na Montevideo u Urugvaju, duboko ovisan o prostoj, bezizlaznoj trgovini jedne zaostale zemlje s bogatima. Inženjeru iz Bogote stalno pomaže tim od sedam tehničara, a povremeno mu daje savjete još 20 inženjera i odabranih stručnjaka iz glavnoga grada. Financiraju ih kolumbijska vlada, razvojna agencija Ujedinjenih naroda (UNDP) i vlada Nizozemske. Jedna od inovacija tog tima su i vjetrenjače s propelerima tako osjetljivima i prilagodljivima da se vrte i na povjetarcu slabijem od 6,5 kilometara na sat, a svaka je sposobna prepumpati gotovo 12.000 litara vode na dan.

Gradovi8.indd 163

28.5.2007 10:55:05

164

Gradov i i b ogatstvo naro da

Uspješnim se pokazao 66. iskušani model. Tim je započeo s vrstom vjetrenjače koja se za pumpanje vode koristi na američkim farmama Srednjeg zapada, no vjetrovi u savani su tako slabi da su te vjetrenjače radile samo četiri mjeseca u godini. Potom su isprobali vrstu nalik onoj koja se koristi na Kreti, gdje je vjetar također slab, i nakon puno pokušaja i promašaja načinili su verziju s krilima elise od jedrenog platna, koja je i dobro funkcionirala i bila jeftina. Ni ona, međutim, nije bila prikladna zbog čestih požara trave koji su harali savanom. Napokon su razvili uspješni model s krakovima elise od aluminija i profilom razvijenim za američki svemirski program. Nažalost, u svjetlu onoga što mogu platiti kolumbijski seljaci u tom području, a koji žive većinom od obiteljske poljoprivrede, ta je vjetrenjača bila daleko preskupa. Čak i u masovnoj neprofitnoj proizvodnji njena bi cijena bila oko 500 dolara. Drugi pronalasci bili su solarni grijač vode načinjen od pregorjelih fluorescentnih cijevi, malena hidroelektrana koja treba branu visoku samo 1,3 metra da bi proizvodila dovoljno struje za malu osnovnu školu; ručna preša za šećernu trsku prikladna za jednu obitelj; i rezač korijena manioke s pogonom na bicikl koji je jednom radniku omogućavao da nasiječe manioke koliko i 20 radnika koristeći se tradicionalnom tehnikom. Unatoč svim svojim uspjesima, projekt je zašao u slijepu ulicu, ne zato jer njegove sprave nisu radile nego zbog uobičajenih tvrdoglavih razloga. Premda se područje za koje su sprave bile razvijane tek tada naseljavalo, tako da uvođenje mehanizacije nije raseljavalo postojeće radnike niti je remetilo već uspostavljene tradicionalne odnose, doseljenici ih sebi nisu mogli priuštiti. Najvažniji razlog zbog kojeg je kolumbijska vlada stavila zemlju na raspolaganje doseljenicima bio je taj što mnogi siromašni farmeri drugdje u zemlji, u ranije naseljenim područjima, više nisu mogli preživjeti od gole poljoprivrede. A budući da u gradovima nije bilo alternativnih poslova i izvora prihoda koji bi ih čekali, bilo im je dopušteno da se smjeste u nekadašnjoj tropskoj divljini. Siromaštvo kolonista i skromna ekonomska sredstva koja su im stajala na raspolaganju, spriječili su da taj ruralni tehnološki program postane samoodrživ, u skladu s vladinim namjerama. Izvorna zami-

Gradovi8.indd 164

28.5.2007 10:55:05

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

165

sao bila je da siromašni poljodjelci, s ono malo roba ili bez ičega što bi mogli izvoziti na solventna tržišta, mogu sami stvoriti tržište za industrijsku robu koja će biti lokalno proizvedena. No budući da su neki materijali neizbježno trebali biti uvezeni– poljodjelci ne mogu proizvoditi dijelove za bicikle, generatore, aluminij, staklene cijevi i slično – regionalna samodostatnost tvornice nije moguća. Tražeći izlaz iz te slijepe ulice, inženjer rukovoditelj poigravao se idejom da se proizvodnja može održati, s plaćanjem za nužni uvoz, tako što će naći izvozna tržišta za svoje proizvode u drugim tropskim poljoprivrednim regijama, drugdje u Latinskoj Americi i na farmama Sri Lanke, Indonezije i Afrike. No poteškoća s tom idejom bila je da ni siromašni seljaci na tim tobožnjim izvoznim tržištima također nisu mogli kupiti te sprave. Da stvar bude još gora, na tim tržištima pojavio bi se još teži problem što učiniti s ruralnim radnicima koje bi mehanizacija otjerala s posla. Oprema te vrste ima smisla na farmama u tropskim gradskim regijama. No tropska gradska područja danas su rijetka i, ako uopće postoje, njihovi stanovnici se sigurno ne bi uputili u zabit Orinoca da sebi nabave vjetrenjače, generatore, prese i sjekače manioke. Za njih bi ih proizveli njihovi vlastiti gradovi. No jedno ekonomsko iznenađenje ipak se skrivalo u tom kolumbijskom projektu. Više na nepriliku izumiteljima, solarni grijač vode od pregorjelih fluorescentnih cijevi polučio je mali komercijalni uspjeh; na nepriliku, zato jer se taj uspjeh nije dogodio na selu. Sprava je iskorištena u novim stambenim zgradama u Medellinu, malom gradu smještenom oko 320 kilometara sjeverno od Bogote, kao i u stanovima samoga glavnog grada. Posve razumljivo, to je ona vrsta domišljate improvizacije kakvu neki nerazvijeni grad može izvoziti u druge zaostale gradove. Što je još važnije, to je ona vrsta stvari koje grad-mušterija može nadomjestiti lokalnom proizvodnjom, budući da ono što jedan nerazvijeni grad može načiniti, drugi vjerojatno može kopirati. Dakako, da je uređaj postao uspješan u većim razmjerima, ponuda pregorjelih neonskih cijevi začas bi postala nedostatna. Nema veze. Umjesto s njima, improviziralo bi se s nečim drugim. Ekonomski život razvija se upravo tako.

Gradovi8.indd 165

28.5.2007 10:55:06

166

Gradov i i b ogatstvo naro da

Ne usuđujemo se ni pomisliti što bi ljudi tako dosjetljivi i neumorni u improviziranju kao ti mladi Kolumbijci mogli učiniti da su se posvetili tehnologiji primjerenoj za njihove vlastite nerazvijene ekonomije i za trgovinu s ostalim nerazvijenim gospodarstvima. Čini se paradoksalno, no tehnologija primjerena nerazvijenim gradovima ponekad može biti najradikalnija i najsvježija. To je zato jer nova rješenja – poput solarnog grijanja, na primjer – imaju ugrađeno svojstvo da počinju s nečim jednostavnim. Nerazvijeni gradovi, po prirodi stvari, nisu opterećeni kompliciranim i suviše dekoriranim načinima vođenja poslova, načinima koji se razviju u naprednim gradovima; s prevelikom nadgradnjom koja guši i obeshrabruje svježe početke budući da postojeći načini već postoje, i budući da je u njih već tako puno uloženo. Općenito, što je ekonomski život u nekom trenutku bogatiji, to bolje za nerazvijeni grad u promjenjivoj trgovini jednih s drugima. Oni imaju “leteći start”. Tokijski proizvođači i sastavljači komponenti bicikala, unatoč činjenici da su morali improvizirati vlastite metode razvoja, nisu morali izumiti bicikl. Kolumbijski inženjeri nisu trebali maštati o sakupljanju tople vode (a kako li je ta zamisao u početku morala zvučati čudno i radikalno), niti su morali izumiti staklenu cijev. To je glavni razlog zašto se razvoj zaostalih gradova, od vremena Venecije do vremena Hong Konga, vidljivo ubrzava. Ako bi netko htio definirati ekonomski razvoj jednom riječi, bila bi to riječ “improvizacija”. No neizvediva i neostvariva improvizacija je besplodna, tako da bi bilo puno bolje reći da je razvoj proces stalne improvizacije u okruženju koje čini mogućim stalno ubrizgavanje improvizacije u svakodnevni ekonomski život. To okruženje stvaraju gradovi svojom hirovitom, promjenjivom, žustrom trgovinom. Ono se ne može stvoriti ni na koji drugi način, i to je razlog zbog kojega nerazvijeni gradovi trebaju jedni druge.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Sposobnost razvoja i izrade industrijskih proizvoda u samoj je srži ekonomskog života.

Gradovi8.indd 166

28.5.2007 10:55:06

Ne r a z v ij e n i g r a d ov i t re b aju j e d n i d r u ge

167

• Razvoj je učini-to-sam proces; za svaku ekonomiju to znači ili da će ga izvesti sama ili se neće razvijati. • Nerazvijeni gradovi najsnažnije moraju trgovati s drugim nerazvijenim gradovima. Inače ponor između onoga što oni uvoze, i onoga što mogu zamijeniti vlastitom proizvodnjom, postaje prevelik da bi se mogao premostiti. • Što jedan nerazvijeni grad može izraditi, drugi grad vjerojatno može reproducirati. • Mnoge današnje nerazvijene ekonomije mogle bi se razviti doista brzo ako bi njihovi gradovi iskoristili svoju trgovinu s naprednijim gospodarstvima samo kao odskočnu dasku za žustru međusobnu trgovinu. • Otkrića, prevladavanje praktičnih poteškoća, improvizacija i inovacije sadrže jedni druge.

Gradovi8.indd 167

28.5.2007 10:55:06

168

Gradovi8.indd 168

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:55:06

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

169

JEDANAESTO POGLAVLJE

LAŽNI POVRATNI SIGNALI GRADOVIMA Gradske valute i njihova vrijednost • Funkcija novca u povratnoj regulaciji ekonomije • Tečaj kao automatski poticaj izvozu i kazna za uvoz • Ugrađena prednost Singapura i Hong Konga • Carine kao protumjera varljivom feedbacku novca • Ciklusi razvoja u gradovima • Države-obrasci • Preobražaj nacija u gradove-države

M

oramo pretpostaviti da su najraniji zametci gradova, kao i gradovi, trgujući jedan s drugim u prethistorijsko doba razmjenjivali opsidijan, bakar, školjke, životinje, rogovlje, pigmente, rogoz ili neku drugu robu sa svog teritorija koja im je stajala na raspolaganju za trgovinu. Bez posredovanja novca, vrijednost jedne robe prema drugoj morala se osjetno mijenjati. Neka roba za kojom je postojala velika potražnja donosila bi naselju znatne količine i raznolikost uvoznih proizvoda. No ako bi se potražnja smanjila jer su se pojavili dodatni izvori opskrbe ili je otkrivena zamjena, nadomješteni proizvod osiguravao bi sve manji uvoz, baš kao i valuta kojoj se vrijednost smanjuje. Tada bi se izvoz naselja našao u poteškoćama, osim ako grad ne bi osigurao neku drugu robu vrijednu razmjene ili za vlastiti račun kopirao neki od proizvoda koje je do tada uvozio, u procesu koji nazivamo “ekonomska posudba” kada nađemo dokaze njegova postojanja u pretpovijesno vrijeme. Jednom kad su gradovi izumili novac svaki je u početku imao vlastitu valutu. Najraniji gradovi za koje znamo u Europi Mediterana, na Bliskom Istoku, u Kini i Indiji, stvarali su vlastiti novac i kroz trgovinu stavljali ga u optjecaj. Kovanice tog novca sastojale su se tipično od metala koji su naširoko bili prihvaćeni kao istinski vrijedni (imali su intrinzičnu vrijednost). No čak i tada vrijednost kovana novca, baš

Gradovi8.indd 169

28.5.2007 10:55:06

170

Gradov i i b ogatstvo naro da

kao i kasnijeg papirnatog novca utemeljenog na srebrnom ili zlatnom standardu, nužno je fluktuirala u odnosu na količinu robe ili rada koja se za njega mogla dobiti u određenom gradu u određeno vrijeme. U gradu pogođenom lošom ljetinom žitarice su stajale više nego u gradu u kojem je žetva bila dobra. Mačevi od željeza umanjili su cijenu brončanih mačeva. Vjerojatno je i grnčarija u jednom trenutku snizila iznos za koji su se prodavale lubanje. Nakon što je puno snažniji susjed osvojio neki drevni grad-državicu i pretvorio je u svoj provincijski grad, ili nakon što je ona dobrovoljno predala veći dio svojega suvereniteta nekoj federaciji, čini se da je ona svejedno nastavljala kovati i stavljati u optjecaj vlastiti novac. Čak je i Rimski imperij vrlo postepeno eliminirao valute provincija i vazala koje je pokoravao. Tek puno kasnije, u Dioklecijanovo doba, u neuspješnom nastojanju da savlada inflaciju Rim je propisao cijene, odnosno, čvrsto je standardizirao vrijednost novca na čitavom području svoje vlasti. U srednjovjekovnoj Europi gradski novac ponovo je postao uobičajen, a ne iznimka. Venecija je priznavala i koristila imperijalne bizantske kovanice zbog svoje trgovine s Istočnim carstvom, no Venecija je također emitirala i vlastitu valutu. Gradovi koji su se uspeli na valu Venecije i širili svoje nestalne trgovinske mreže također su uobičajeno kreirali vlastiti novac. Na primjer, gradovi sjeverne Njemačke i Baltika, pripadnici Hanseatske lige, okupili su se oko mnogih zajedničkih ciljeva, ali nisu imali zajedničku valutu Lige. Gradovi su stvarali vlastitu, jednako kao što su emitirali novčane instrumente usporedive s našim današnjim kreditnim pismima ili potvrdama o oročenom depozitu, koje su koristili u svojoj trgovini među gradovima i područjima mnogih valuta. Valute srednjovjekovnih gradova protegnule su se i u doba Renesanse, štoviše, njihov se broj povećavao kako se s umnožavanjem gradova razvijao sam ekonomski život Europe. Čak i novac koji nije nastajao na područjima gradova poput Firence, Genove ili Amsterdama, morao je nerijetko funkcionirati kao da jest valuta gradova-država, budući da su kneževine koje su ga kovale same bile malene. Na primjer, valuta Brandenburga je bila i novac Berlina, novac Saksonije i novac Dresdena, valuta milanskog vojvode bila je i valuta Milana, i tako dalje.

Gradovi8.indd 170

28.5.2007 10:55:07

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

171

Mnoge takve valute opstale su sve do nedavna. Njemačka monetarna unija uspostavljena je tek 1857., kao prethodnica formiranju Njemačkog carstva. Osim u kratkom i nesretnom razdoblju eksperimenta s centraliziranom vlašću, inspiriranom Francuskom revolucijom, švicarski su gradovi, kao kantoni, zadržali pravo da emitiraju vlastiti novac sve do 1848. Danas primamo zdravo za gotovo da eliminacija mnoštva valuta u korist manjeg broja nacionalnih ili imperijalnih valuta predstavlja ekonomski progres i uspostavlja stabilnost ekonomskog života. No, to uobičajeno vjerovanje u najmanju ruku valja izložiti sumnji, sa stajališta da novac ima posebnu funkciju da služi kao mehanizam za povratnu ekonomsku regulaciju. Iznijet ću argumente da nacionalne ili imperijalne valute daju lažne ili destruktivne povratne informacije ekonomijama gradova, i da to zauzvrat dovodi do dubokih strukturalnih ekonomskih napuklina, od kojih se neke ne mogu prevladati bez obzira na to koliko se trudili. Kao što svi znamo, kad valuta neke zemlje izgubi na vrijednosti u odnosu na valute drugih država s kojima ona trguje, taj pad vrijednosti teoretski stremi tome da pomaže ispraviti nacionalnu ekonomiju. Njezin izvoz automatski postaje jeftiniji u zemlji kupaca, tako da bi se njena prodaja u izvozu trebala povećati; istodobno, njen uvoz automatski poskupljuje, i to bi trebalo pomagati njenim vlastitim proizvođačima. Prema tome, teoretski, deprecijacija nacionalne valute trebala bi djelovati automatski i kao subvencija izvozu i kao uvozna prepreka, počevši točno od trenutka kad neka zemlja zapadne u deficit na svom međunarodnom računu plaćanja jer izvozi premalo, a uvozi previše. Štoviše, taj automatski poticaj izvozu i kazna za uvoz trebala bi biti u igri točno koliko je potrebna, ništa više. Kad bi to doista bio učinak plivanja neke nacionalne valute, to bi plivanje bilo elegantan primjer povratne regulacije, uočavanja da je korekcija potrebna i, istodobnog pokretanja primjerene korekcije. Da bismo razumjeli zašto nacionalne valute u stvarnosti ne obavljaju tu konstruktivnu ulogu, moramo razumjeti kako povratna regulacija djeluje. Ponajprije, najbitnije je da povratna informacija upravlja mehanizmom reakcije. Kod disanja, na primjer, povećanje razine ugljikova dioksida u krvi automatski pokreće centar za disanje u mozgu da pošalje naredbu di-

Gradovi8.indd 171

28.5.2007 10:55:07

172

Gradov i i b ogatstvo naro da

jafragmi da se stegne i omogući plućima da se ponovo ispune zrakom. U ovom slučaju informacija koja služi kao okidač je količina ugljikova dioksida u krvi, a mehanizam koji reagira je dijafragma. Kao živi organizam ljudi ovise o golemom broju povratnih regulacija, od kojih svaki djeluje tako primjereno i automatski da mi nismo ni svjesni njihova postojanja, sve dok nam stručnjaci ne otkriju da oni postoje. Nestabilni sustavi zahtijevaju neprekidne ispravke i prilagodbe, inače bi brzo podlegnuli vlastitim nestabilnostima. I bez da sam ih nazivala povratnim kontrolama, mnoge od njih već sam spomenula u ovoj knjizi. Na primjer, kada se mnoga poduzeća u gradu naglo množe i specijaliziraju, vraća se informacija o gužvi, poteškoćama i povećanom nadmetanju za prostor u gradu. Ta informacija izaziva primjerenu korekciju: neka poduzeća sele se iz grada u okolicu, premda ostaju unutar dosega gradskih usluga i tržišta koji su im potrebni. Na sličan način, obavijest da se u gradu istodobno povećao broj radnih mjesta i potražnja za robom, vraća se u sustav u obliku manjka radnika u seoskim sredinama u gradskoj okolici. To dovodi do odgovarajuće ispravke: veće uporabe strojeva koji nadomještaju radnike, ili njihova razvoja, ako su potrebni. Gradske regije su rezultat mnogih različitih korekcija do kojih su dovele mnoge povratne informacije. Dakako, korekcije nisu potpuno automatske, baš kao što nije ni naše disanje. Sposobni smo zadržati dah – do neke granice. Povratna regulacija uvijek djeluje u skladu s vlastitim pravilima bez obzira na naše želje. Na primjer, kada vlada neobuzdano štampa novac, povratna informacija u sustavu izaziva primjerenu reakciju: za stanoviti iznos novca sada se može kupiti manje nego prije. Lijepe želje za drukčiju korekciju, ekonomsku ekspanziju, uzaludne su; ekspanzija je posve drukčija reakcija, kojom upravljaju neke druge kontrole. Na isti način, obični termostat djeluje izvrsno unutar svojih vlastitih korektivnih zadaća zapažanja promjene temperature i pokretanja odgovarajuće korekcije, ali uzaludno je priželjkivati da će on upravljati brzinom vrtnje zakretnog mlina jer je to zadaća koju mi želimo obaviti. Međutim, druga vrsta kontrole obavit će upravo to. Ukratko, povratna regulacija je ugrađena duboko u sustav kojim upravlja i korekcije do kojih dovodi nisu proizvoljne. One su upravo s

Gradovi8.indd 172

28.5.2007 10:55:07

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

173

određenom svrhom, a ta je da određena korekcija uvijek bude posljedica određenih prethodnih događanja. Poteškoća s nacionalnim valutama kao konstruktivnom povratnom regulacijom nije u tome da su one preslabe za taj posao. One su sve prije nego nemoćne. One dosadne male tablice na posljednjim stranicama novina koje sadrže međunarodne tečajeve valuta, koji iz dana u dan lagano kližu u jednom ili drugom smjeru mijenjajući se tek u djelićima postotka, za čitave industrije mogu predstavljati razliku između života i smrti, procvata i propasti. Postepeno nakupljeno povećanje od 10 posto vrijednosti britanske funte 1979. i 1980. natjeralo je najveće proizvođače engleskog porculanskog i keramičkog posuđa da otpuštaju radnike, a nekoliko najmanjih je posve izbacilo iz biznisa, učinivši ih preskupima za inozemna tržišta na kojima je, sve do tada, postojala snažna potražnja za tim proizvodima. Jačanje funte istodobno je posuđe činilo preskupim i za domaće kupce, budući da je inozemno uvozno postalo jeftinije. Direktor posljednje preostale tvornice, Wedgwooda, za jačanje funte okrivio je kombinaciju proizvodnje nafte iz Sjevernog mora uz obalu Škotske, koja je poboljšala englesku vanjskotrgovinsku bilancu, i vladinu politiku previsoke kamate, kojoj je cilj bio unaprijediti gospodarstvo privlačenjem inozemnog kapitala. Vjerojatno je imao pravo. Posljedice za njegovu tvrtku bile su masovno otpuštanje zaposlenika i shvaćanje da kompanija, ako želi preživjeti, veći dio svoje proizvodnje mora trajno transplantirati izvan Britanije, u zemlje koje kupuju njenu robu. Prema tome, valute su snažni nositelji povratnih informacija i moćni okidači prilagodbe, ali prema njihovim vlastitim uvjetima. Nacionalni novac, više od svega, registrira konsolidiranu informaciju o međunarodnoj trgovini zemlje. Kad neto međunarodni izvoz robe ili usluga raste, u odnosu prema drugim zemljama, budući da za njom vlada potražnja, vrijednost valute raste. Kad se izvoz smanjuje, novac gubi vrijednost. Međunarodni uvoz i izvoz kapitala djeluju upravo suprotno. Ako neka zemlja više kapitala uvozi nego što izvozi (na primjer, zadužujući se u inozemstvu), vrijednost njene valute automatski dobije potporu. I obrnuto, ako izvozi više kapitala nego što ga uvozi (posuđujući novac, darujući ga, plaćajući kamatu na prijašnje zajmove, izvozeći dobit poduzeća u stranom vlasništvu), cijena njena novca odmah bude snižena.

Gradovi8.indd 173

28.5.2007 10:55:08

174

Gradov i i b ogatstvo naro da

Zato su uvoz stranoga kapitala u Britaniju (potican većim kamatama) i vađenje nafte u Sjevernom moru, čime je poboljšana britanska vanjskotrgovinska bilanca, zajednički djelovali povećavajući vrijednost funte. Obrnuti učinci kretanja kapitala ne mogu na dulje vrijeme nadjačati povratnu informaciju valute koja se odnosi na međunarodnu trgovinu robom i uslugama. Taj drugi čimbenik u duljem razdoblju prevladava. Na primjer, pretpostavimo da neki narod puno novca posuđuje u inozemstvu da bi razvio svoje gospodarstvo. Sama činjenica posuđivanja podupire vrijednost valute. No zatim pretpostavimo da razvojni planovi ne dovedu do jačanja prekograničnog izvoza robe i usluga, ili do zamjene uvozne robe. Vrijednost valute tada mora padati. Teret kamate na kredite, koji se činio podnošljivim dok su sami krediti podupirali valutu zemlje dužnika, postaju razorni dok vrijednost valute pada. Zato snažno međunarodno zaduživanje koje ne donese rezultata u obliku znatno poboljšane trgovačke bilance može zaduženu zemlju iznenada dovesti u bankrot, osim ako se njeni vjerovnici ne slože da joj nastave posuđivati i ne olakšaju otplatu glavnice i kamate. Tada, naravno, bankrot prijeti kreditorima. Budući da je povratni signal valute tako moćan, i budući da ta informacija često nije ona koju vlasti žele čuti, narodi se obično rasipnički trude da je pokušaju zaustaviti ili joj se oduprijeti. Štoviše, kad se signal probije – a on to uvijek uspije prije ili kasnije, bez obzira na izmicanja – njeni učinci mogu biti neprimjereni, da se izrazimo najblaže, kao što su bili u središnjoj Engleskoj gdje je smještena većina proizvođača posuđa. Nezaposlenost je u Engleskoj općenito već bila velika, a osobito je bila visoka u Midlandsu; zemlja je već trpjela pad izvoza svojih proizvođača, i to desetljećima. No tu su stvarnost nadvladale druge stvarnosti nafte iz Sjevernog mora i uvoz inozemnog kapitala potaknut ponuđenim visokim kamatama. Nacionalne valute su tako snažan nositelj povratnih informacija, ali nemoćne da bi poslužile kao okidač za primjerene korekcije. Da bismo slikovito objasnili kako je to moguće, zamislimo grupu ljudi koji su svi dobro opremljeni plućima i dijafragmama, ali svi imaju jedan zajednički centar za disanje u mozgu. U toj budalastoj kombinaciji centar za disanje bi primao konsolidiranu povratnu informaciju o razini ugljikova dioksida u krvi čitave skupine ne razlikujući pojedince. Dijafragme svih članova grupe primile bi naredbu da se stegnu u isti čas.

Gradovi8.indd 174

28.5.2007 10:55:08

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

175

No pretpostavimo da su neki od tih ljudi spavali, a drugi igrali tenis. Zamislimo da su jedni čitali o povratnoj regulaciji, dok su drugi cijepali drva. Neki bi morali prestati raditi to što rade i svesti se na najmanji zajednički nazivnik aktivnosti. Ili, još gore, pretpostavimo da su neki plivali i ronili, a iz nekog razloga, poput opasnog razbijanja vala, nisu smjeli odmah izroniti. Zamislimo što bi se s njima dogodilo. U takvom aranžmanu, povratno upravljanje bi djelovalo savršeno u skladu sa svojim vlastitim pravilima, ali bi rezultat bio katastrofalan zbog greške ugrađene u sustav. Morala sam ocrtati tu izmišljenu situaciju budući da sustavi s takvom strukturalnom pogreškom ne postoje u prirodi; oni jednostavno ne bi opstali. Ne postoje ni kod strojeva koje namjerno projektiramo tako da sadrže mehaničke, kemijske ili elektronske sustave povratnog upravljanja. Strojevi koji bi bili tako loše smišljeni ne bi funkcionirali. Narodi, gledano s tog stanovišta, također ne funkcioniraju, a ipak postoje. Narodi imaju taj nedostatak zato jer nisu jednoobrazne ekonomske cjeline, premda se mi intelektualno pretvaramo da jesu i sastavljamo o njima statistiku utemeljenu na toj budalastoj pretpostavci. Nacije obuhvaćaju, između ostalih različitih stvari u njihovoj ekonomskoj kašeti brokava, različite gradske ekonomije koje u određenom trenutku trebaju različite korekcije, pa ipak dijele zajedničku valutu koja im svima u stanovito vrijeme upućuje isti povratni signal. Objedinjena informacija za svakoga od njih specifično je pogrešna čak i u pogledu njihove vanjske trgovine, a ni u kom slučaju to nije informacija koja išta otkriva o njihovoj uzajamnoj trgovini, kao suprotnosti trgovini s inozemstvom. A ta je iskrivljena informacija moćno oruđe. Budući da se valutni feedback, u temelju, sav odnosi na uvoz i izvoz, te njihovu uravnoteženost ili nedostatak usklađenosti među njima, primjereni mehanizam za reagiranje na tu informaciju su gradovi i njihove regije. Gradovi su upravo ona osobita ekonomska jedinica koja može nadomjestiti uvoz vlastitom proizvodnjom, i ona specifična jedinica koja može iznjedriti niz novih proizvoda za izvoz. Uzaludno je pretpostavljati da bezlične, neizdiferencirane statističke zbirke nacionalnih ekonomija mogu odigrati tu ulogu, zato jer one to ne mogu. U idealnom slučaju, u vrijeme kad se izvoz iz nekoga grada odvija uspješno, njemu je potrebno da stekne što je moguće širu paletu i veću

Gradovi8.indd 175

28.5.2007 10:55:08

176

Gradov i i b ogatstvo naro da

količinu zarađenog uvoza, osobito iz drugih gradova, jer je taj fond zasluženog uvoza zaliha kojom grad mora raspolagati za životni proces zamjene uvoza. I obratno, u vrijeme kad mu izvoz opada, bilo bi idealno da uvoz poskupljuje, kako bi grad izbjegao propadanje zbog sažimanja izvozne proizvodnje koju očajnički treba da bi s lokalnom izradom zamijenio širi spektar svojega uvoza. Gradu je također potreban najveći mogući poticaj za pokusnu novu izvoznu proizvodnju koju bi u skoro vrijeme mogao uspostaviti. Drugim riječima, kad mu opada izvoz gradu je potrebna deprecijacija valute koja automatski djeluje i kao carina i kao izvozna subvencija – no samo onoliko dugo koliko je neophodno. Čim počne uspješno izvoziti, gradu je potreban rast vrijednosti valute kako bi stekao što je moguće više količine i vrsta uvozne robe. Novac samostalnih gradova doista služi za elegantno povratno upravljanje, budući da pokreće specifične primjerene korekcije specifičnih mehanizama za odgovor. To je ugrađena prednost ustroja koju su u prošlosti imali mnogi gradovi, ali koju danas više nema gotovo niti jedan. Singapur i Hong Kong, koji su danas neobičnost, imaju vlastitu valutu i zato posjeduju tu ugrađenu prednost. Oni nemaju potrebe za carinama ili izvoznim potporama. Njihove valute služe u tu svrhu kad je potrebno, i samo toliko dugo koliko je potrebno. Detroit, za razliku od njih, nema tu blagodat. Kad je njegov izvoz prvi put počeo opadati, njemu nije stizala povratna informacija pa je Detroit jednostavno propao, nepopravljivo. Iskrivljena i neprimjerena povratna informacija (engl. feedback) koju gradovi primaju od zajedničkih nacionalnih valuta djeluju drukčije, ovisno o međunarodnoj trgovini koja se za njihovu zemlju promatra u cjelini. Pritom se javljaju tri problema koje ću obraditi redom. Ako nacionalnu međunarodnu trgovinu većinom čine poljoprivredni proizvodi ili sirovine, te robe i povratna informacija koju oni donose iskrivljuju i suprotstavljaju se stvarnom stanju trgovine i proizvodnje u gradovima. Primjer su Urugvaj i njegov glavni grad. Međunarodna vrijednost urugvajske valute tijekom čitava formativnog razdoblja ekonomije te zemlje počivala je u cjelini na urugvajskom izvozu mesa, vune, kože i rijetkim ostalim proizvodima sela.

Gradovi8.indd 176

28.5.2007 10:55:08

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

177

Budući da je Urugvaju taj izvoz išao dobro, uvozna roba mu je bila relativno jeftina, s posljedicom da Montevideo, vodeći grad u zemlji, nije ništa poduzeo da bi široku paletu tog obilatog uvoza nadomjestio vlastitom proizvodnjom. Što je urugvajski novac više jačao i stjecao veću kupovnu moć rastom izvoza poljoprivrednih proizvoda, tako je uvoz bio sve jeftiniji. Ukratko, Montevideo je primao snažnu obavijest o stanju urugvajske međunarodne trgovine, jedinu informaciju koju nacionalna valuta može prenijeti. No Montevideo nije primao feedback o vlastitoj trgovini. Montevideo nije sam proizvodio izvoznu robu niti je zarađivao za uvoz, nego je živio od ruralne proizvodnje u zemlji, s kojom nije imao bliskog dodira. Kad su urugvajska izvozna tržišta u 1950-im godinama počela propadati, urugvajska je valuta nezadrživo počela gubiti na relativnoj vrijednosti. Neko vrijeme vlada je podupirala valutu posudbama, zbog čega je uvoz nastavio doticati i u 1960-im, no to nije moglo potrajati budući da projekti za koje se vlada zaduživala zapravo nisu dovodili do zaokreta u sve lošijoj trgovinskoj bilanci zemlje. Naposljetku, valuta koja je deprecirala donijela je glasnu, jasnu i nepogrešivu povratnu informaciju: “Urugvaju, ne proizvodiš dovoljno robe koja se može prodati u svijetu”, glasila je obavijest. “Ne možeš nastaviti kupovati svu tu uvoznu robu.” Napokon je i sam Montevideo stao primati precizan feedback o svojem vlastitom gospodarstvu koje nikad nije bilo kreativno ni učinkovito. No u trenutku kad se poruka probila, bilo je prekasno da bi bila korisna. Montevideo na nju nije mogao primjereno reagirati. Njegova sposobnost reakcije je odumrla. Tijekom svih tih godina kojima je živio od poljoprivrednog izvoza, grad je propustio razviti vlastitu sposobnost za proizvodnju, tako da sad nije raspolagao temeljima u robama i uslugama za poduzeća, temeljima u vještinama ljudi, ništa od potrebne prilagodljivosti u proizvodnji koja je potrebna da se iskoristi prednost automatskih carina i automatskih subvencija koje su se napokon bile pojavile. U Urugvaju, slikovito govoreći, razina ugljikova dioksida se povisila i tu je činjenicu jasno uočila nacionalna valuta koja je gubila na vrijednosti. No, u nedostatku sposobnosti za korekciju koje bi se mogle aktivirati, porast CO2 je jednostavno bio smrtonosan. Neispravljena, ekonomija je kolabirala.

Gradovi8.indd 177

28.5.2007 10:55:09

178

Gradov i i b ogatstvo naro da

Povratna informacija tečaja koja pogrešno govori gradu da je njegov izvoz u dobrom stanju, kao što je to nekoć urugvajska valuta dovodila u zabludu Montevideo, ne mora uvijek biti fatalna. Takav pogrešni feedback ponekad se može prevladati carinama. Tako su i tek formirane Sjedinjene Države, na primjer, izbjegle porazne posljedice lažnih povratnih informacija njihovim gradovima u nastajanju. Nakon što su američke kolonije izvojevale neovisnost i tijekom gotovo čitavog stoljeća koje je uslijedilo, međunarodna je trgovina Sjedinjenih Država bila vrlo slična urugvajskoj – pretežito poljoprivredna. Izvozu je najviše pridonosio Jug svojim skupocjenim duhanom i indigom, a kasnije i pamukom. No i izvoz Sjevera činili su većinom poljoprivredni proizvodi i sirovine: krzno, riba, drvo, žitarice. Gradski izvoz koji su stvarali maleni gradovi Sjevera i prodavali jedan drugome bio je beskoristan u međunarodnoj trgovini budući da nije obuhvaćao ništa što već europski gradovi za sebe nisu proizvodili jeftinije. Doista, inozemni tvornički proizvodi, svi zarađeni poljoprivrednim izvozom zemlje, zahvaljujući kupovnoj snazi nacionalne valute u inozemstvu, bili su u najvećem broju slučajeva za američke gradove prejeftini da bi ih zamjenjivali vlastitom izradom. To ne znači da su bili toliko jeftini da su ih sebi mogli priuštiti svi američki gradovi, ali su svakako bili jeftiniji od istovrsnih proizvedenih kod kuće. Uvoz bi ostajao relativno jeftin i obilan osim ako, i sve dok količina i vrijednost američkog izvoza ne bi drastično opali, a to se, baš kao ni u Urugvaju, nije događalo, niti moglo dogoditi, dok se nacionalna međunarodna trgovina dobro držala na poljoprivrednom izvozu. Maleni američki gradovi brzo su upali u ekonomsku slijepu ulicu. O tom se nije razmišljalo kao o pogrešnoj povratnoj informaciji, nego kao o stanju američke proizvodnje. Odgovor je svejedno bio primjeren jer je bio suprotan feedbacku koji su američki gradovi primali. Počevši od 1816. savezna vlada je počela primjenjivati prve od mnogih tarifnih mjera kojima nije bio cilj povećati državne prihode, kao prijašnjim carinama, nego specifično učiniti uvoz industrijskih roba umjetno skupljim. Tarifne mjere su gradskim stanovnicima i poduzetnicima, zapravo, govorile istinu o njihovim vlastitim gospodarstvima: ne proizvodite za izvoz pa si, prema tome, ne možete ni priuštiti sav taj uvoz za koji za koji niste sami zaradili.

Gradovi8.indd 178

28.5.2007 10:55:09

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

179

Tarife su bile učinkovite. Činjenica da su sad uvozni proizvodi bili teže dostupni nego domaće inačice, poticala je gradsku zamjenu uvoza, i gradovi su se razvijali vrlo brzo, umjesto da su, i bez neposrednoga dodira s njom, živjeli od prihoda nacionalne opskrbne poljoprivredne ekonomije. Ali, na nesreću, kada je povratna informacija valute dobila protunalog, protumjere su djelovale na razini cjelokupnoga gospodarstva, seoskoga jednako kao i gradskoga. Na Jugu, gdje gradovi nisu postali produktivni, uvozne tarife su jednostavno povećale troškove života bez stvaranja ekonomske blagodati koju su donijele Sjeveru. Proizvođačima ruralnoga Juga otet je jeftin uvoz za koji oni doista jesu zarađivali; u stvarnosti, oni su žrtvovani da bi subvencionirali gradsku proizvodnju. Na Jugu je to primljeno s takvim ogorčenjem da su tarife bile jedan od glavnih razloga pokušaja odcjepljenja Juga od Unije 1861. i četverogodišnjeg krvoprolića koje je uslijedilo. Pitamo se, zašto južnjački gradovi na uvozne mjere nisu reagirali konstruktivno, kao što su to učinili gradovi na Sjeveru? U trenutku kad su uvozni nameti uvedeni, gradovi na Jugu bili su relativno slabije razvijeni u odnosu na gradove Sjevera, i da se njima htjelo pomoći, trebalo ih je zaštititi od konkurencije proizvođača na Sjeveru, jednako kao što su sjevernjački poduzetnici trebali zaštitu od konkurencije europskih proizvođača. Da nije bio vojno poražen kada je pokušao izboriti neovisnost, Jug bi vjerojatno uspostavio trgovinske barijere prema Sjeveru i tako, možda, ohrabrio ekonomije vlastitih gradova. A 1816., kad su uvozne tarife uspostavljene, gradovi Juga bili su zaostali zato jer prije toga nisu počeli generirati jedan za drugoga onaj izvoz koji su tehnički i po isplativosti mogli, pa prema tome nisu ni ispleli nestalne male mreže trgovine među gradovima, koje su se mogle naći na Sjeveru. No otkud ta razlika? Samo pretpostavljam, no moglo bi to biti zato jer je trgovina Juga duhanom i indigom vrlo brzo postala jako uspješnom. Skromniji inozemni prihodi seoskih gospodarstava na Sjeveru mogli su odigrati stanovitu ulogu i natjerati Boston i Philadelphiju da se pobrinu za dopunu siromašnim seoskim ekonomijama kojima su služili. Bilo kako bilo, priliku koju su im pružile protumjere na povratne informacije, Boston, Philadelphija i ostali gradovi Sjevera s kojima su

Gradovi8.indd 179

28.5.2007 10:55:09

180

Gradov i i b ogatstvo naro da

oni trgovali iskoristili su na način na koji ih Charleston i Richmond nisu iskoristili. Kada je počeo razvijati svoju modernu ekonomiju, povratnu informaciju svoje valute koja bi umrtvila njegove gradove Japan je izbjegnuo vrlo slično kao što su to prije njega učinile Sjedinjene Države. Kad se Japan sredinom 19. stoljeća počeo otvarati za međunarodnu trgovinu, kao i u vrijeme koje je uslijedilo, njegova glavna roba za prekograničnu prodaju bila je svila, pretežito seoski proizvod, osobito kad se izvozio kao predivo u mjesta poput Lyonsa i Patersona u New Jerseyju. Zahvaljujući zaradi od svile, Japan je mogao uvoziti stvari poput bicikala, šivaćih mašina, željeznih brodova i mnogih drugih inozemnih proizvoda previše jeftinih da bi im japanski proizvođači mogli konkurirati. Ti bi proizvodi i ostali tako jeftini da se Japan povratnoj informaciji svoje valute nije suprotstavio uvodeći tarifne mjere. Japanski proizvođači dijelova za bicikle i sastavljači bicikala koje sam već prije spomenula bili su vrlo domišljati u rezanju troškova, pri čemu su pomagali i razvoj japanske proizvodnje za potrebe tvrtki, no oni su također dobivali pomoć, vjerojatno odlučujuću pomoć uvoznih zapreka. Međutim, dok su carine pomagale japanskim gradovima da se razviju, treba reći da su ruralne ekonomije, baš kao i u Americi, bile žrtvovane. Opisujući Shinohatu i promjene kroz koje je prolazila, Dore s gorčinom govori o žrtvi koju su seljaci podnijeli subvencionirajući gradsku proizvodnju, odričući se jeftinijih uvoznih proizvoda za koje je selo zaradilo novac. Sela poput Shinohate, piše Dore, bila su tako stiješnjena punih 80 ili 90 godina. Dakako, ističe on, Japanci na selu danas žive puno bolje, zahvaljujući razvoju gospodarstva zemlje, i ne žale zbog politike koja je pomagala tom razvoju. A kad je riječ o njegovim vlastitim osjećajima glede nepravdi prema seljacima, Dore kaže kako njegovi osobni prijatelji pripadaju živućoj generaciji i kako, emocionalno, ne može njima željeti da budu siromašniji u korist njihovih predaka koje nije poznavao i prema kojima nema posebnih osjećaja. No čak i tada ne može ne osjećati tugu zbog tih predaka. Švedska je primjer male zemlje koja se poslužila carinama kao protumjerom za lažne povratne signale svoje valute.

Gradovi8.indd 180

28.5.2007 10:55:09

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

181

U vrijeme kad su švedske tarife uvedene, prije više od stoljeća, zemlja je bila veliki međunarodni izvoznik drva, ribe i rude, no bila je siromašna i zaostala u odnosu na veći dio Europe, u čiju se hirovitu međugradsku trgovinu Švedska sporo uključivala. Švedske su carine bile sveobuhvatne i visoke, i primjenjivale su se (dijelom i zbog političkih razmirica) čak i protiv malobrojnih norveških proizvođača, smještenih većinom u malom gradu Bergenu. Norveška je bila dijelom švedske kraljevine, bila je pod švedskom vlašću, i carine uperene protiv njezinih poduzeća naposljetku su 1905. dovele do odcjepljenja Norveške i njezine neovisnosti. Mnoge zemlje čiji su gradovi ili potencijalni gradovi danas automatski ugušeni neprimjerenom povratnom informacijom koju im prenose tečajevi njihovih valuta zasnovani na izvozu poljoprivrednih proizvoda ili sirovina, bivše su kolonije, ali nipošto ne sve. Neke su dekadentna, osiromašena središta bivših imperija: Portugal, Turska. Nisu sve ni siromašne. Sve ekonomski nerazvijene zemlje izvoznice nafte imaju gradove pogođene neodgovarajućim feedbackom. Način na koji je šah pokušavao prevladati zaostalost svoje zemlje, kupujući simbole razvoja, bio je uzaludan. No oslanjanje na autohtoni razvoj kombiniran sa slobodnom trgovinom bio bi također uzaludan. Carine, ma koliko bile neophodne u zemljama s nerazvijenim i trajno mlitavim gradovima, te međunarodnom trgovinom sirovinama i ruralnim proizvodima, daleko su od idealna melema za pogrešne i umrtvljujuće povratne signale gradovima. Tarife predstavljaju zapreke njihovoj vlastitoj kolebljivoj međugradskoj trgovini. One su osobito opasne za male zemlje, ne samo zato što izazivaju osvetničko uvođenje barijera nego i zato što, po prirodi stvari, gradovi u malim zemljama trebaju snažnu i dinamičnu trgovinu s gradovima onkraj državnih granica. A u velikim i malim zemljama podjednako, carine pogađaju ruralne ekonomije koje leže izvan gradskih regija. Većina međunarodnog izvoza Kanade sastoji se od poljoprivrednih proizvoda i sirovina, i na toj trgovini - i njenoj sposobnosti da podmiruje prekogranični uvoz - počiva vrijednost kanadske valute. Grad koji najviše dobiva kanadskim carinama je Toronto pa je prirodno da ga Kanađani iz opskrbnih regija zemlje mrze. Nazivaju ga Hogtown (engl. hog svinja, krmak), a politiku nacionalnih carina vide kao zavjeru kojom se njihovi vlastiti životni troškovi žele povećati radi dobrobi-

Gradovi8.indd 181

28.5.2007 10:55:10

182

Gradov i i b ogatstvo naro da

ti Toronta. Posve su u pravu; a opet, bez carinske zaštite Kanada bi bila ekstremno siromašna i nerazvijena zemlja. Carine nisu dobre ni za razvoj gradova zbog još jednog lažnog feedbacka o kojem ću nešto više reći malo kasnije, a govori o odnosu među gradovima unutar istog naroda. Pod britanskom vlašću Singapur je bio nerazvijen kolonijalni grad. Lako je mogao ostati hendikepiran i nakon što je njegova nacija, Udružene države Malaye, 1963. stekla neovisnost, budući da se međunarodni izvoz zemlje sastojao ponajviše od ruralne robe i sirovina kao što su kositar i guma. Singapur je, međutim, sa svojim pretežito kineskim stanovništvom, izbačen iz Malezije, kako se zemlja kasnije nazvala, budući da je u očima seoske malajske populacije u drugim dijelovima zemlje Singapur bio neželjeno strano tijelo. Kao suveren i neovisan grad-država, Singapur ima valutu koja odražava njegove vlastite trgovinske prilike. Štoviše, s njegovim izbacivanjem, zajednička nacionalna anomalija “jednog centra za disanje u mozgu” je nestala. Singapur više ne mora, radi vlastitog razvoja, zakidati malezijske seljake na njihovim uvoznim nabavama, a nije ga ni umrtvio zavaravajući povratni signal opće malezijske valute. Singapur sam mora zaraditi za svoj uvoz ili ga neće imati, i stvoriti vlastiti izvoz ili biti bez njega, no primjereni feedback mu pomaže i u jednom i u drugom, kao i u nadomještanju uvoza. Govoreći pojmovima povratnih signala, Singapur je sjajni mali stroj s uređajem (vlastitim novcem) koji prenosi podatke i izaziva reakciju, kao i s mehanizmom (sposobnošću za proizvodnju) koji izvodi korekciju, pa predstavlja fino prilagodljivu ekonomsku cjelinu. Hong Kong je još jedna takva jedinica. Ni Tajvan i Južna Koreja nisu daleko od njih, u svjetlu svega što sam iznijela, budući da se njihova međunarodna trgovina ne sastoji većinom od izvoza poljoprivrede i prirodnih resursa. Prema tome, gospodarstva Pacifičkog oboda sadrže važne ugrađene strukturalne prednosti koje nedostaju većini ekonomija koje se nastoje razviti. Činjenica da su u vrijeme i na mjestima gdje se odvijao značajni razvoj naširoko prevladavale valute gradova-država, sugerira da su se u nekim dijelovima današnjega svijeta nacionalne valute pojavile kobno prerano. Na pamet nam pada Južna Amerika.

Gradovi8.indd 182

28.5.2007 10:55:10

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

183

Dakako, pojava suverenih gradova-država u Južnoj Americi, na uštrb postojećih nacionalnih organizacija, krajnje je nevjerojatna. No zato je i malo vjerojatno da je narodima Južne Amerike suđeno da postignu solidni ekonomski razvoj ili samoispravljajuću gospodarsku stabilnost. Oni koji nisu potonuli u spiralu katastrofe, kao Urugvaj, na najboljem su putu da to dožive. Kada je čitav kontinent u tako velikim problemima kao što je Južna amerika, moglo bi se zaključiti da mu ništa drugo ne može pomoći osim da ponovi uspješne razvojne modele iz prošlosti, budući da je alternativa samo u trajnom odumiranju, kaosu i ugnjetavanju. Jednom kad neki narod uspije razviti bodre ekonomije gradova, ili ih stekne političkim okrupnjavanjem ili vojnim osvajanjem, problemi sa zavaravajućim feedbackom nisu okončani, nego samo poprime druge oblike. Za te poteškoće ne postoje čak ni privremeni melemi kao što su carine. Zemlje s takvim problemima moraju jednostavno živjeti s njima i naposljetku s njima i umrijeti i istrunuti. Onako, na brzinu, moglo bi se pretpostaviti da bi valuta neke zemlje koja postiže veliki izvoz proizvoda izrađenih u gradovima, za razliku od poljoprivrednih roba i sirovina, mogla biti valuta koja pomaže gradovima, koja djeluje jednako kao i novac Singapura ili Hong Konga. No poteškoća izvire iz brojnosti gradova i potencijalnih gradova, kao i iz okolnosti da su gradovi koji trguju jedni s drugima (kao što gradovi unutar jedne nacije i čine, ako su se uopće razvili) poput “spodoba na svijetu”, koje je Lao-tzu opisao prije nekih 2500 godina: ... neke stupaju prve, neke ih slijede; Jedne su pune žara dok druge jedva dišu, Jedne se osjećaju bodrima dok su druge na izmaku snage Jedne si tovare novo breme dok se druge baš iskrcavaju...

Svaki grad u svoje vrijeme nadomješta uvoz i domišljato stvara izvozne proizvode. Da bi doživio značajniju epizodu nadomještanja uvoza, grad, po definiciji, najprije mora formirati kritičnu, nestabilnu masu potencijalno zamjenjiva uvoza. Ciklus bodroga grada, takvoga koji održava vitalnost iz generacije u generaciju, po svemu sudeći, odvija se ovako... Počinje s razdobljem u kojem grad stvara raznoliki izvoz, pri čemu stječe zaradu za sve veću raznovrsnost i količinu uvoza; dok se generiranje izvoza polako gasi, slijedi snažna eksplozija zamjene uvoza (pod

Gradovi8.indd 183

28.5.2007 10:55:10

184

Gradov i i b ogatstvo naro da

uvjetom da je nagomilana kritična masa nadomjestiva uvoza, jer u suprotnom grad uglavnom propada). U trećem razdoblju grad, sad već sa znatno povećanim i jako razgranatim unutarnjim gospodarstvom, stvara nove potencijalne izvozne proizvode koji najčešće sadrže inovacije; slijedi četvrti period žestokoga generiranja izvoza, i s njim zarade za široku paletu i veliku količinu novog, potencijalno nadomjestivoga uvoza – drugim riječima, vraćamo se u prvu fazu ciklusa i pripremu za ponavljanje druge. U nekim gradovima, u nekim trenucima, jedna faza slijedi za drugom vrlo brzo. U drugima se ta promjena odvija sporo. No brzo ili sporo, to je ciklus koji čini da njihova gospodarstva napreduju. Ciklusi gradova koji su u nestalnoj razmjeni jedan s drugim ne podudaraju se, nego se konstruktivno križaju u različitim fazama. Jedni se “osjećaju bodrima dok su drugi na izmaku snaga”, jedni “tovare novo breme dok se drugi iskrcavaju”. Kad bi svi gradovi neke nacije bili istodobno uključeni u eksploziju zamjene uvoza, njihov združeni ekonomski bum bio bi zastrašujuć, frenetičan, vjerojatno toliko nepraktičan da bi se ugušio nedostatkom materijala, radnika i vremena potrebnog za rješavanje praktičnih problema, prije nego oni postanu nesavladivi. No takva neusklađena, istodobna ekspanzija teško da se može dogoditi prirodno, budući da su gradovima potrebne različite faze tuđih ciklusa. Grad koji je u fazi stvaranja novog izvoza (novog za tu mrežu gradova) ili stvarnih inovacija, treba gradove koji će od njega te proizvode kupiti, gradove u fazi zamjene uvoza, budući da su ti gradovi koji mijenjaju svoje uvozne nabavke i mogu si priuštiti inovativne proizvode i usluge, ujedno najbolji inicijalni kupci za njih. Opstanak potencijalnih gradova koji se nalaze na samom startu u povijesti je najčešće ovisio o starijim gradovima koji su nadomještali uvoz i pomicali svoje nabavke prema egzotičnim novim robama ili prema proizvodima seljaka, koji su stvarali novu priliku za nastanak i eventualno procvat trgovačkog, skladišnog grada. “Jedni stupaju na čelu, drugi ih slijede.” Vratimo se načas apsurdnoj zamisli o više pojedinaca priključenih na isti centar u mozgu za upravljanje disanjem, no ovoga puta zamislimo da su povezani jedan slon, tri ovce, dva šteneta i zec. Čija će razina ugljičnog dioksida u krvi biti okidač za reakciju centra za disanje?

Gradovi8.indd 184

28.5.2007 10:55:11

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

185

Grad koji najviše doprinosi prekograničnom izvozu neke zemlje ujedno je i grad čijim potrebama nacionalna valuta najviše koristi. Kada njegovo gospodarstvo može imati koristi od jeftinijeg uvoza, taj grad vjerojatno dobiva i jeftiniji uvoz iz inozemstva i vjerojatno uživa automatske subvencije kroz carine i izvozne poticaje (samo za prekogranični izvoz) upravo kada mu je takva pomoć potrebna. A kad neki grad i njegova regija stječu prednost te vrste, makar i malu, trebamo očekivati da će ta prednost učiniti njegovu ekonomiju puno življom i uspješnijom od ekonomije ostalih gradova u zemlji. Jednom stečena, ta prednost logično mora biti takva da samu sebe pojačava i pothranjuje, budući da grad, što je uspješniji, svojom proizvodnjom sve više preteže u ukupnoj nacionalnoj proizvodnji i ukupnoj međunarodnoj trgovini svih gradova u zemlji. A što je veća njegova težina, to će bolje povratni signal nacionalne valute odgovarati tom gradu. Ali to se neće podudarati s potrebama i prirodnim tajmingom ostalih gradova; štoviše, možda će im biti u izravnoj suprotnosti, što će ih sigurno ugušiti. Napulj je slabo utjecao na talijansku međunarodnu trgovinu pa tako i na promjene vrijednosti nacionalne valute koje su bile posljedica te trgovine. Milano i veliki konglomerati gradskih regija kojima je Milano bio u jezgri imali su golemi utjecaj na talijansku prekograničnu trgovinu. S čijim su se potrebama i vremenskom fazom promjene vrijednosti nacionalne valute najbolje podudarale? To što upravo obrazlažem predstavlja hipotezu. Ako je ona točna, tada ono što trebamo očekivati da ćemo naći u zemlji s velikom međunarodnom trgovinom gradskih proizvoda nije zemlja s mnogo gradskih regija – kako bi netko mogao na brzinu pretpostaviti – nego prije zemlja s jednim pretežito važnim gradom i gradskom regijom, skupa s ostalim gradovima koji su nemoćni u stvaranju vlastitih oblasti. Također trebamo očekivati da će s protokom vremena jedan gradslon postajati gospodarski sve dominantniji, dok će ostali postajati sve pasivniji i provincijalniji. Anomalija koju opisujem logično mora dovesti do tog obrasca, i to je doista tipična matrica koja u stvarnosti zaista postoji i s protekom vremena sve je izraženija. Velika Britanija je stoljećima bila istaknuti primjer zemlje koja silovito izvozi proizvode i usluge svojih gradova. No kako je trgovina jača-

Gradovi8.indd 185

28.5.2007 10:55:11

186

Gradov i i b ogatstvo naro da

la, tako je London sa svojom gradskom oblasti postajao ekonomski sve važniji, dok je drugi po veličini grad Velike Britanije, Glasgow, propustio stvoriti gradsku regiju od bilo kakvog značenja, baš kao i drugi najveći grad same Engleske, Manchester. Birmingham je uspio, ali njegov se uspjeh ni izdaleka ne može uspoređivati s Londonom. A ostali gradovi Velike Britanije – Liverpool, Bristol, Edinburgh, Cardiff, Newcastle, Belfast – postali su s vremenom još mrtviji i provincijalniji, čak i u vrijeme kad je britanski izvoz gradskih proizvoda i usluga bubrio i cvjetao. Vrijeme je samo povećalo ekonomsku provaliju između tih gradova i Londona. U Italiji, kako je vrijeme odmicalo nakon ujedinjenja zemlje prije stotinu godina, ekonomska dominacija Milana postajala je sve jače uvjerljiva, a ne sve manje. Čak i sam Rim ima tek skromnu gradsku oblast koja prestaje samo nekoliko kilometara južno i istočno od grada, gdje odmah počinje siromašni talijanski jug. U Njemačkoj, prije njene podjele nakon Drugog svjetskog rata, Berlin je bio u usponu. Kada je veći dio Berlina odvojen, gradovi Zapadne Njemačke počeli su se izjednačavati jedan s drugim, no ako se uobičajena matrica ostvari, samo će jedan među njima na kraju posjedovati snažnu i rastuću gradsku regiju, dok će ostali postajati sve više umrtvljeni i provincijalni. U Francuskoj, samo Pariz danas ima značajniju gradsku oblast, za razliku od preostalih takozvanih osam velikih periferijskih gradova – Marseillesa, Lyonsa, Strasbourga, Lillea, Rouena, Bresta, Nantesa i Bordeauxa. Matrica je prepoznatljivo nacionalni fenomen. Skandinavske zemlje, na primjer, sve skupa imaju stanovništva upola manje od francuskoga, a nešto više nego južna Francuska u kojoj uopće nema niti jedne gradske oblasti. Pa ipak svaka od skandinavskih zemalja – Finska, Švedska, Norveška i Danska – uspjela je razviti važnu gradsku regiju. U tim malim zemljama, u malom mjerilu, pronalazimo isti obrazac kao i u većim zemljama koje sam spomenula. Kad je Danska, na primjer, ojačala svoju međunarodnu trgovinu gradskim proizvodima i uslugama, samo je Copenhagen generirao spomena vrijednu oblast. Odense, Aarhus, Sonderborg... svi su gospodarski zaspali u provincijalnosti.

Gradovi8.indd 186

28.5.2007 10:55:11

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

187

Razvoj Stockholma i njegove regije u Švedskoj nije potaknuo usporedivi razvoj Gothenburga. Nizozemska predstavlja zanimljivu i sretnu varijaciju uobičajenog obrasca. Njena dva najveća grada, Amsterdam i Rotterdam, zajedno s većinom manjih mjesta i gradova, zajednički su stvorili jedinstvenu, nadasve značajnu regiju koju Nizozemci nazivaju Prstenasti grad, budući da amalgam gradova i njima pridruženih gradskih oblasti okružuje prostor u kojem su poljoprivredne površine i unutarnje more. Dijelom zato što su gradovi izvorno nastali na morskoj obali i drugim rubnim dijelovima obradiva zemljišta, a dijelom i zato što su Nizozemci s osjećajem sačuvali najplodniju zemlju za obradu, gradovi su potisnuli svoje oblasti uokolo i, umjesto da zauzmu središnji prostor, ispunili su praznine unutar golemoga prstena. Premda je gradski i regionalni razvitak zemlje na taj način dobro raspoređen, umjesto da se sav odvija u jednom čvoru, a ostatak zemlje ostavlja relativno siromašnim, činjenicu da postoji jedna velika gradska regija pronalazimo i ovdje. Slutim da se u Japanu dogodilo nešto slično kao i u Nizozemskoj ili na sjeveru Italije, premda konfiguracija velike japanske urbane regije s Tokijem u svojoj jezgri ne podsjeća niti na prsten niti na jednu debelu nakupinu, nego više na golemu kravatu s omčom, kojoj se čvor nalazi u Nagoji. Tokio i njegova oblast tvore samo dio te cjeline, slično kao što Amsterdam i njegova oblast pripadaju Ring Cityju, ili Milano i njegovo područje čine dio gusto urbaniziranog talijanskog sjevera. Mogli bismo logično očekivati da će japanski gradovi koji leže izvan te dominantne urbane cjeline s vremenom postati relativno nepokretni i ekonomski pasivni, prije nego što će se nastaviti žustro razvijati i stvarati vlastite pojedinačne gradske regije. I, doista, već postoje nepogrešivi znakovi da se upravo to i događa. U sjevernim dijelovima središnjeg otoka Honshua, i na dva južna otoka Shinkoku i Hyushu, kao i na sjevernom otoku Hokkaido, državni dužnosnici već uporno traže transplantate za svoje regije, ne samo japanske, nego i inozemne presadnice. Prema Wall Street Journalu, njihovi su motivi “poznati svakome tko je u Sjedinjenim Državama promatrao mlade ljude kako se u potrazi za boljim životom iseljavaju iz ruralnih saveznih država i onih u kojima industrija propada... Oni traže radna mjesta za svoje sugrađane. To je vrlo jednostavno.”

Gradovi8.indd 187

28.5.2007 10:55:11

188

Gradov i i b ogatstvo naro da

No to baš i nije tako jednostavno, jer se moramo upitati zašto gradovi iz tih područja sami ne razvijaju vlastita žustra gospodarstva i vlastite presadnice za svoje zaleđe. Čini se da, u zemljama vrlo različite povijesti, broja stanovnika i zemljopisne veličine, djeluje neka sila koja nacije s puno gradova pretvara u entitete koji nalikuju gradovima-državama, drugim riječima, u države kojima dominiraju jedna gradska regija i njezin grad ili gradovi. Ta sila, ako sam u pravu, jest pogrešna, zavaravajuća povratna informacija koju prenosi objedinjena nacionalna valuta. U malim zemljama, transmutacija u nešto poput grada-države, nije nužno razarajuća. Ako je zemlja vrlo mala, poput Danske, ili ako ima dovoljno veliku dominirajuću gradsku regiju, poput Prstenastoga grada u Nizozemskoj, narod može ekonomski preživjeti i s jednom jedinstvenom slonovskom gradskom oblasti. No čak u malim gradovima, taj obrazac ubire svoj danak. U Danskoj, na primjer, veći dio zemlje ostaje relativno siromašan i mora dobivati goleme dotacije od Copenhagena i njegove regije, stvarajući goleme poteškoće koje ću pomnije istražiti u sljedećem poglavlju. Sljedeća je kazna da zemlja koja se preobrazila u nešto poput grada-države gotovo sva svoja ekonomska jaja drži u istoj košari, i to s vremenom sve više. Tako dugo dok pretežito važan grad i regija neke male države imaju različite trgovinske partnere izvan zemlje, dotle barem imaju dobre izglede da sačuvaju svoju kontinuiranu sposobnost za razvoj. I, doista, male zemlje u kojima veliki udjel njihove međunarodne trgovine čine proizvodi i usluge gradova, pokazuju tendenciju da budu uspješne i ekonomski prilagodljive. A prilagodljiv sustav je sustav koji dobiva primjeren povratni signal i na njega reagira. Velika nacija koja se preobražava u nešto nalik gradu-državi posve je drukčiji slučaj. Mnogi gradovi koji s vremenom postaju sve nepokretniji i provincijalniji ne koriste ekonomično svoju veličinu. Oni ne predstavljaju dobre domaće kupce za dominantnu regiju. Dok drugi gradovi stagniraju, dominantni grad i regija moraju ih subvencionirati, a potpore, budući da nisu zaslužene, ne dovode do samoodrživog rasta, tako da se iscrpljivanje nastavlja bez kraja i konca. Naposljetku većina zemlje postaje nesposobna da se sama uzdržava, ili to može samo vrlo slabo.

Gradovi8.indd 188

28.5.2007 10:55:12

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

189

Obrazac sa slonovskim gradom-državom, čak i u maloj zemlji, može dovesti do očajničke srdžbe i izazvati etničku netrpeljivost ili mržnju. Na primjer, u Čehoslovačkoj uoči Drugog svjetskog rata, češki grad Prag bio je dominantan i s vremenom je to postajao sve više. Bratislava, najveći grad Slovaka, bio je relativno neaktivan, prilično provincijalan, i postajao je to sve više. Slovaci su uzrok za tu razliku objašnjavali time da je dio vlade politički i kulturno favorizirao Prag. Zavist i bijes do kojega je to dovelo pomogao je podjeli Čehoslovačke tijekom rata, a i kasnije. Prag je doista bio ekonomski povlašten, no ta privilegiranost nije bila u obliku koji su Česi ili Slovaci doista mogli kontrolirati. Čehoslovačka se samo prilagođavala savršeno tipičnom obrascu nacionalnih ekonomija. Gradovi unutar zemalja od svoje nacionalne valute ne primaju baš nikakav povratni signal u odnosu na svoju razmjenu jedni s drugima ili ostalu domaću trgovinu. To znači da u zemlji s vrlo malo međunarodne trgovine u odnosu na unutarnju, gradovi ne primaju gotovo nikakvu povratnu informaciju. I dok ih taj nedostatak možda neće umrtviti, sigurno im neće ni pomoći da se isprave i osnaže kad zapadnu u poteškoće. Primjer za to u fizici mogao bi biti neki predmet koji se nalazi u ravnoteži na vrhu brijega. Sve dok je ravnoteža nenarušena, on može tamo stajati i održavati svoj položaj i bez ikakve povratne informacije. No jednom kad izgubi ravnotežu, makar i malo, moći će se kretati samo nadolje. Na isti način, kad neki grad bez povratnih signala počne tonuti, njegovo se propadanje nastavlja nezadrživo. Tijekom najvećeg dijela povijesti Kineskog carstva, kineski gradovi nisu imali povratnih informacija. Prema kineskoj tradiciji carstvo je bilo sastavljeno od 55 provincija, objedinjenih pod jednom, Ch’inom. Prema predaji, provincije su ranije bile sastavljene od nekih 1700 malenih gradova-državica ili kneževina. Ta brojka može, a i ne mora biti prihvatljiva, no činjenica da je veća jedinica bila sastavljena od manjih sigurno stoji. Puno prije nego što je carstvo bilo manje ili više objedinjeno (neprekidno je bilo vojno ujedinjeno pa raskomadano, vojno ujedinjeno, raskomadano, pa vojno ujedinjeno, pa podijeljeno), svi temelji kineske umjetnosti i materijalne kulture bili su već razvijeni: jezici, pisma,

Gradovi8.indd 189

28.5.2007 10:55:12

190

Gradov i i b ogatstvo naro da

književnost, filozofija, umjetnost, glazba, kultura svile i tkanja, vezenje, ukrasno lončarstvo i druga keramika, vrlo razvijena metalurgija u bronci i željezu, brodarenje, bojna kola, opeke, zvona, vino, šah, magneti, ribarske mreže i sav ostali ribarski pribor i alati, astronomska opažanja, kodificirani zakoni, novac i puno, puno toga drugog. Ujedinjena, Kina više nikad nije dosegnula prijašnje fantastične mogućnosti razvoja ili ispunila sva njegova obećanja. Njezini su gradovi postali tako nezapamćeno umrtvljeni da je sve do prošlog stoljeća seljaštvo činilo nekih 80 posto njezina stanovništva i, dakako, kao i u svim zemljama s pretežito ruralnom populacijom, bili su siromašni, gladni i nerazvijeni. U najmanju ruku možemo reći da univerzalna valuta, pa prema tome i izostanak feedbacka, nije pomogla gradovima carske Kine, a možemo pretpostaviti da im ne pomaže ni danas. Nakon što je Rim zavladao većim dijelom svijeta koji je poznavao, što je ekonomsko upravljanje imperijem bilo sve centraliziranije, to su pojedinačni gradovi primali manje povratnih signala. Nakon što se Zapadno carstvo raspalo, Istočno carstvo je još dugo ustrajalo. I ono je bilo relativno samodostatno, bez obzira na trgovinu s Venecijom, jer premda je za Veneciju ta razmjena bila krupna stvar, ona je u početku Bizantu malo značila. Otomansko carstvo, koje je preuzelo ruševine Bizanta i potom ga još više proširilo, bilo je također relativno samodovoljno, njegovi su gradovi primali slab feedback iz vanjskoga svijeta. Blago rečeno, povijesne sudbine golemih, ujedinjenih carstava ne obećavaju svijetlu ekonomsku budućnost. Najistaknutiji moderni primjer takvog imperija su Sjedinjene Države... Nakon što je politika carina ispravila prvotnu grešku u povratnim informacijama, koja je pogodila zemlju, SAD je postala nacija u kojoj gradovi od svoje valute ne dobivaju gotovo nikakvu povratnu informaciju o tome kako se odvija njihova trgovina. Uspješni gradovi na Sjeveru nastavili su proizvoditi jedan za drugoga i za područja u zemlji koja nisu imala vlastitih gradova, a relativno malo za vanjski svijet. Većina inozemnih uvoznih proizvoda koji su stizali brzo je bila zamijenjena lokalnom izradom u ovom ili onom gradu, a prekopirani, prilagođeni i poboljšani proizvodi prodavani su kao domaći. Vlastita roba i usluge koju su stvorili američki gradovi

Gradovi8.indd 190

28.5.2007 10:55:12

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

191

– često doista posve novi, koji su često rješavali vrlo važne praktične probleme – također su pretežito išli u domaću trgovinu. U nekim trenucima, nema sumnje, američki industrijski izvozni proizvodi, skupa s uslugama poput inženjeringa i montaže opreme, bili su jako važni za zemlju koja ih je primala (poput Urugvaja), ali su malo značili za ukupnu proizvodnju i trgovinu američkih gradova. Kako su američki gradovi nicali, ruralni prekogranični izvoz, koji je svojedobno predstavljao veliku prijetnju njihovim ekonomijama, postajao je sve manje važan u ukupnoj razmjeni. Sami su američki gradovi postali glavna tržišta za domaće poljoprivredne proizvode. Pamuk je sve više otpreman u gradove s tkaonicama Nove Engleske u orbiti Bostona, a zatim su iz Nove Engleske na jug kretale transplantirane tvornice. Duhan su sve više kupovali američki potrošači. Junetina i svinjetina pakirane su u Kansas Cityju i Chicagu, a kasnije i u manjim mjestima, a uvijek su većinom namijenjene domaćoj potrošnji. Ruda je prevožena američkim čeličanama i ljevaonicama, a zatim pretežno američkoj industriji za preradu metala, proizvođačima alata, graditeljima lokomotiva i brodova, tvornicama automobila, graditeljima mostova i nebodera. Domaća trgovina dosegnula je oko 95 posto ukupne trgovine zemlje, međunarodne i domaće skupa, a ponekad je imala i veći udjel. Bez opominjuće povratne informacije nacionalne valute, američki su se gradovi snažno razvijali, ali samo do stanovite mjere. Svaki grad u nekom trenutku doživi i ekonomske poteškoće iz mnogih razloga koji se kreću od neizbježne zle kobi do najobičnijeg sljepila, gluposti i pretjerane specijalizacije. Nadalje, već uspostavljena izvozna proizvodnja tijekom vremena posustane zbog promjene potražnje, presađivanja u udaljena područja ili zastarjelosti. Grad koji ne nadomjesti gubitke je grad osuđen na propadanje. Takvom gradu potrebna je brza pomoć, automatizam ekvivalentan carinama i izvoznim poticajima. No u zemlji poput Sjedinjenih Država takvu pomoć ne može dobiti niti jedan grad. Premda su američki gradovi bili sposobni zadivljujuće razviti svoja gospodarstva i bez pomoći povratnih signala (neke druge pomoći osim carina koje su poništavale pogrešne povratne informacije), kad god su ozbiljno počeli gubiti važnu izvoznu proizvodnju gradovi nisu imali načina da se obrane i načina da se sami isprave.

Gradovi8.indd 191

28.5.2007 10:55:12

192

Gradov i i b ogatstvo naro da

Danas je toliko puno američkih gradova u stagnaciji i ekonomskom propadanju da su stagnacija i propadanje prepoznati kao “nacionalni” problem. No, promatrani pojedinačno, američki su gradovi već dulje vrijeme umrtvljeni. Prvi među velikim gradovima koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće zapao u stagnaciju bio je vjerojatno Pittsburgh. Tijekom sljedećih osam desetljeća grad za gradom je stagnirao i nije se iz tog stanja mogao izvući: manji gradovi poput Rochestera, Utice, Scrantona, Akrona, Toleda, Wilmingtona, Camdena; veći gradovi poput Buffala, Clevelanda, Indianapolisa, Seatlea, Detroita, New Yorka. Ekonomija New Yorka propada još od 1940. premda nikad neki grad nije raspolagao boljim mehanizmima za izvođenje korekcije nego tada New York. No korekcije nisu učinjene i sada je veći dio i samog mehanizma za reagiranje izgubljen – svestranosti u stvaranju proizvoda i usluga za poduzetnike, vještina – a većina onoga što je ostalo nije doraslo današnjim zahtjevima, zastarjelo je. Jedan od mnogih simptoma i znakova rasta oskudice u gradu jest da je on, kao gospodarstvo, presiromašan čak i da bi popravio podzemnu željeznicu, opskrbu vodom, ceste i mostove, premda je u danima kada je bio ekonomski bodar iz vlastitih prihoda bio sposoban podnijeti kapitalne izdatke gradnje tih velikih sustava, i još puno više od toga. U međuvremenu, gradovi Sunčanog pojasa na Jugu i Zapadu počeli su se uzdizati, i sve bi to bilo krasno osim što se veliki dio njihove ekonomije temelji na vojnoj industriji i na izvozu u nerazvijene klijentelističke zemlje kao što je šahov Iran, što sam već opisala. Vojna proizvodnja i međunarodna trgovina profinjenih proizvoda iz naprednih u nerazvijene zemlje iz temelja je oblik ekonomske aktivnosti koji vodi u slijepu ulicu, kako ću pojasniti u sljedećem poglavlju. Ona ni približno nije toliko izraz razvoja i širenja, koliko je pokušaj preživljavanja razdoblja ekonomske inertnosti. Od 1960-ih udjel međunarodne u ukupnoj trgovini Sjedinjenih Država postepeno raste, na oko 15 posto u 1980-ima. Američki se izvoz dijelom sastoji od sve važnijih poljoprivrednih proizvoda kao što su soja i žito, dok industrijski proizvodi odlaze uglavnom u klijentelističke države, u mnogim slučajevima na kredit, i sve češće je to oružje. Uvoz se, međutim, sastoji većinom od proizvoda izrađenih u gra-

Gradovi8.indd 192

28.5.2007 10:55:13

L až n i p ov r at n i s i g n a l i g r a d ov i m a

193

dovima kojima američki gradovi više ne mogu konkurirati ni po kvaliteti ni po cijeni. Uvoz iz Japana sve je češće proizveden tehnikama koji opremu i postupke američkih proizvođača čine zastarjelima. Zato ne čudi što raste pritisak za uvođenje novih carina ili za određivanje kvota za inozemne industrijske proizvode. No američki gradovi više ne trpe zbog proturječnog feedbacka valute koji carine mogu ispraviti. Oni zapravo pate od činjenice da ne korigiraju svoja gospodarstva, i kako jedan za drugim padaju u stagnaciju, tako jedan drugoga ostavljaju na cjedilu. Carine nisu lijek za taj oblik neuspjeha gradova. Maleni gradovi na Sjeveru u razdoblju kad se Amerika rađala nisu ostavljali jedan drugoga na cjedilu tako što su dopuštali da njihova vlastita gospodarstva zamru; i upravo zato su se uspješno mogli poslužiti carinama. Moglo bi se reći – premda to implicira nezasluženu kritičnost – da su američki gradovi teško oboljeli od nedostatka ekonomske discipline: discipline koju nameće fluktuacija vrijednosti valute ili, ako nam je tako draže, prilika koje pruža fluktuacija tečaja. Ona može omogućiti da spoticanje grada bude tek privremeno. No ako se ne ispravi, posrtanje može postati konačno, može se pretvoriti u nezaustavljivo kotrljanje niz brijeg. Za taj neuspjeh nisu krivi gradovi, vlada ili američki građani. To je strukturalna greška koja dolazi s teritorijem. Moramo biti zahvalni da su svjetska vlada i jedinstvena svjetska valuta samo još daleki san. Ovime ne želim reći da je fluktuacija tečaja valute jedina determinanta koja određuje hoće li grad i njegova regija, ako ju je grad razvio, moći opetovano nadomještati uvoz i energično stvarati izvoz. Činjenica da moramo udisati i izdisati ne znači da živimo samo od zraka. Važni su također i drugi čimbenici. No još uvijek ostaje da su promjene tečaja snažna sila, moćni oblik povratnog upravljanja, koji može činiti dobro, može nanijeti štetu, a može biti i neutralan. Koliko ja mogu vidjeti, za nedostatak za koji sam postavila hipotezu da vodi do nastanka mamutskih gradova i umrtvljivanja ostalih, gradovima ili nacijama nema lijeka (osim odcjepljenja na način Singapura), kao što nema ni lijeka za izostanak povratne informacije. No to ne znači da narodi ne pokušavaju izliječiti, poništiti ili ublažiti užasavajuću stagnaciju svojih gradova i propadanje svojih gospodarstava. Oni ustrajno i dovitljivo tipično nastoje učiniti upravo te stvari.

Gradovi8.indd 193

28.5.2007 10:55:13

194

Gradov i i b ogatstvo naro da

No kako ćemo vidjeti, ti su napori još gore nego uzaludni, oni samo produbljuju i ubrzavaju naširoko rasprostranjenu stagnaciju i propadanje gradova, nesvjesno gomilajući nove strukturne ekonomske nedostatke na one već ugrađene strukturne greške zavaravajućeg ili izostalog povratnog signala njihovim gradovima.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Nacionalne ili imperijalne valute daju lažne i destruktivne povratne informacije ekonomijama gradova. To dovodi do dubokih strukturalnih ekonomskih napuklina, od kojih se neke ne mogu prevladati ma koliko se trudili. • Nacionalne valute su snažan nositelj povratnih informacija, ali nemoćne da bi poslužile kao okidač za primjerene korekcije. • U zemljama djeluje neka sila koja nacije s puno gradova pretvara u države kojima dominiraju jedna gradska regija i njezin grad. Ta sila je zavaravajuća povratna informacija koju prenosi objedinjena nacionalna valuta.

Gradovi8.indd 194

28.5.2007 10:55:13

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

195

DVANAESTO POGLAVLJE

TRANSAKCIJE KOJE VODE U PROPAST Zla sudbina imperija • Politike-ubojice gradskih ekonomija • Produljeni i neprekidni militarizam • Dinamika razvoja • Dinamika propadanja • Donacije i subvencije • Investicije kao transakcije propasti • Besplodna trgovina bogatih sa siromašnima • Engleski i rimski model imperijalizma • Prepirke unutar EEZ-a

U

spješni imperijalizam gomila bogatstvo. Pa ipak, u prošlosti, uspješni imperiji poput Perzije, Rima, Bizanta, Turske, Španjolske, Portugala, Francuske i Britanije – nisu sačuvali bogatstvo. Doista, čini se da je zla sudbina imperija da postanu previše siromašni da bi mogli podnositi visoku cijenu održavanja. Što se dulje neki imperij drži na okupu, to jače pokazuje sklonost zaostajanju i siromašenju. Imperijalne sile koje su bile uspješne samo kratko, zato jer su brzo izgubile svoje kolonije, poput Njemačke i Japana, ili one koje su se naglo sažele na malene vlastite teritorije, poput Nizozemske i Austrije, čini se da su bile među sretnijima. No kako se to može dogoditi ako imperijalizam donosi bogatstvo imperijalnim silama, što on bez sumnje čini? Posrijedi je paradoks. Pokušat ću dokazati da su same politike i transakcije, nužne za osvajanje, održavanje i iskorištavanje imperija, destruktivne za gradove imperijalnih sila, i ne mogu im pomoći, nego ih vode u stagnaciju i rasulo. Štoviše, iste vrste politike i transakcija koje propast imperija čine neizbježnim mogu također ubrzati stagnaciju i raspadanje ne-imperijalnih sila koje ih prihvaćaju. Kažem “ubrzati”, radije nego “prouzročiti”, stagnaciju i rasulo jer, kao što smo vidjeli, gradovi i narodi koji upravljaju brojnim drugim gradovima hendikepirani su lažnim povratnim informacijama; to do-

Gradovi8.indd 195

28.5.2007 10:55:14

196

Gradov i i b ogatstvo naro da

lazi s teritorijem. Gradovima koji počinju zaostajati imperijalni centri čine oporavak malo vjerojatnim ili nemogućim (premda ću u sljedećem poglavlju opisati izvanrednu iznimku), a također koče ili sprječavaju nastanak i procvat novih gradova. Sve to predstavlja osobitu poteškoću velikim zemljama koje trebaju mnoge gradske regije. Uz lažni feedback, dodatni problem predstavljaju posebne politike, koje ću analizirati, i transakcije koje ih provode. One su u velikoj mjeri odgovor vlasti na propadanje gradova i ustrajno siromaštvo regija u kojima se gradovi nikako ne uspijevaju razviti. Te politike i postupci, bez obzira na njihove motive, ubojice su gradskih ekonomija. Sve se svrstavaju u tri skupine: produljena i neprekidna vojna proizvodnja; trajno i neprestano davanje potpora siromašnim regijama; snažno podupiranje trgovine između razvijenih i nerazvijenih gospodarstava. Ma koliko na prvi pogled izgledale različite, te politike i transakcije koje ih održavaju slične su po šteti koju čine. Da bismo istražili kako one djeluju, počnimo s vojnom proizvodnjom. Neprekidna, produljena vojna proizvodnja se neprestano lakomo hrani dohotkom gradskih gospodarstava – u tolikoj mjeri da tijekom povijesti produljeni i neprekidni militarizam za neko carstvo nije bio ni moguć sve dok ono nije dovoljno urbanizirano. Drevni imperiji koji su obuhvaćali za svoje doba bogate, produktivne gradove, bili su ekonomski dovoljno snažni da se okrenu neprekidnom osvajanju i oni su tipično upravo to i činili. Međutim, u europskoj ekonomskoj tradiciji koja je oblikovala veći dio svijeta kakav danas poznajemo, produljeni i neprekidni vojni napori bili su mogući samo tijekom posljednja četiri stoljeća. Iz naše perspektive, moglo bi se činiti da je Europa tijekom srednjeg vijeka i u doba Renesanse neprekidno ratovala, no to nije bilo tako. U više od tisuću godina nakon raspada Rima, Europa je bila jednostavno presiromašna i previše poljoprivredna da bi mogla izdržavati neprekidni vojni napor koji bi trajao dulje od par godina u nizu, a još manje permanentnu stajaću vojnu silu. Vojske, pa čak i mornarice, okupljale su se s vremena na vrijeme, opremale i raspuštale zbunjujućom brzinom. Plaćenici su se morali otimati za zaposlenje, čas kod jednog, čas kod drugog vojskovođe.

Gradovi8.indd 196

28.5.2007 10:55:14

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

197

Feudalne vojske sastojale su se od seljaka i sitnih posjednika okupljenih pod plemićima i njihovim vitezovima za kratke kampanje kada su mogli biti pošteđeni rada u polju. I premda je veći dio plaće, čak i one najskromnije, dolazio u obliku prilika za pljačku, dobitci baš i nisu bili obilni. Kad su se naoružane bande otputile na dulje pohode, kao što su to činili križari, veći dio vremena morali su se opskrbljivati prošenjem i otimačinom, crpeći, u svakom slučaju, opskrbu i opremu čas na jednom, čas na drugom posjedu, sve u svemu opstajući tako bijedno da je smrt od izlaganja opasnostima, bolesti i pothranjenosti očito sve to vrijeme bila zapanjujuće česta. U takvim prilikama, vojna proizvodnja odvijala se sporadično i grčevito, brzo se izmjenjujući s proizvodnjom za ostale potrebe. Sve nas to navodi na pomisao da su nedovoljni viškovi hrane za vojsku bili glavni ograničavajući faktor za neprekidno srednjevjekovno ratovanje, a tako je i bilo, kao što i mora biti u svakom dominantno poljoprivrednom ekonomskom životu. No posvemašnja nemogućnost da si priušte druge vrste proizvodnje za vojsku bila je također ograničavajuća. Nakon što je ceh trgovaca ribom u srednjevjekovnom Londonu dao svoje brodove Kruni za borbu protiv gusara, brodogradilišta su se hitro okrenula gradnji ribarskih i trgovačkih brodova. Morali su: zemlja si više nije mogla priuštiti da suportira kraljevsku mornaricu, trajnog naručitelja ratnog brodovlja. Sedlar u Genovi ili kovač u Orleansu vjerojatno su jedan mjesec opremali vojnike, a drugi trgovce ili hodočasnike. Tek u šesnaestom stoljeću europska su carstva postala ekonomski sposobna voditi neprekidan rat koji bi trajao punih nekoliko godina za redom, s čime je započela Španjolska, a slijedile su je Engleska i Francuska. U Rusiji, Ivan Grozni uspio je okupiti malenu, ali stalnu, vojsku sačinjenu od profesionalaca kojima je osigurao brvnare za stanovanje i opremio ih šarenom odjećom i helebardama, bojnim sjekirama i kopljima. No u vremenu između kampanja ti su vojnici imali radionice (neki su se i obogatili) u svojim moskovskim vojarnama, radili su kao sluge i obrađivali oficirske vrtove. Sve do početka sedamnaestog stoljeća u Europi, osim Turske, nije bilo sile koja je mogla podnijeti stalnu vojsku u današnjem smislu:

Gradovi8.indd 197

28.5.2007 10:55:14

198

Gradov i i b ogatstvo naro da

učinkovite snage za borbu smještene u vojarnama ili izvan njih, u punom broju i bez ikakvih drugih zadaća osim da budu vojnici, čak i kad u nekom trenutku za njih nije bilo borbenih zadaća. Tijekom tog stoljeća konačno se pojavila i neprekidna proizvodnja za stalni vojni postav, u čemu je ponovo prednjačila Španjolska, a slijedile su je Francuska i Engleska. Kraljevska mornarica je podignuta na trajnu razinu i dobro organizirana. Pa i tada, još čitava dva stoljeća, Britanija se dijelom oslanjala na privatnike (engl. privateers), kao što su to činili i njeni rivali: privatne naoružane trgovačke brodove čija je uloga oscilirala između održavanja miroljubive komercijalne trgovine za račun njihova vlasnika i osvajanja neprijateljskih brodova kad je to od njih tražila njihova vlada. Od trenutka kad su se izborile za neovisnost, Sjedinjene Države bile su dovoljno prosperitetne da bi si mogle priuštiti stalne pomorske i vojne snage, no one su bile male, baš kao što je malena bila i američka vojna proizvodnja, osim u vrijeme rata. Većina takve proizvodnje bila je pokretana samo sporadično i naglo za pojedine ratove koji su trajali po nekoliko godina, i zatim je naglo bila i gašena. No od Korejskoga rata 1950. Amerika je održavala vojnu proizvodnju koja je, s manjim padovima i usponima, s vremenom postajala sve obimnija. Ako zanemarimo pauzu od pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata (kad je Marshallov plan dijelom nadomjestio vojnu proizvodnju), za vojne troškove možemo reći da su neprekidno crpili novac iz dohotka američkih gradova od početka 1941., kad je počela opskrba Velike Britanije oružjem prema programu “pozajmica i iznajmljivanja” (izvorno engl. lend-lease). Vojna proizvodnja osigurava gradovima izvozne poslove, u nekim slučajevima u golemim količinama, a oni, skupa sa svojim multiplikativnim učinkom, dovode do naglog rasta. Nagli rast prouzročen vojnom proizvodnjom za Drugi svjetski rat izveo je Sjedinjene Države iz Velike depresije. Svako masovno povećanje izvoznih poslova, u svakom naselju, prouzrokuje bum zbog kombiniranog učinka naglog porasta izvozne proizvodnje i njegova pojačivača: sekundarnih poslova i dohotka koji izvire iz opsluživanja radnika i njihovih obitelji i iz rada na opskrbi i uslugama izvoznim tvrtkama. Gradu ili nekom drugom naselju potrebno je nekoliko godina da asimilira, prihvati multiplikativne učinke od naglog rasta izvozne proizvod-

Gradovi8.indd 198

28.5.2007 10:55:14

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

199

nje, i tih nekoliko godina su godine izvanrednog rasta. Tako da se naglo uvedena vojna proizvodnja u doba rata sva odvija eksplozivno, sve do toga da na svom putu sebi podređuje civilne djelatnosti i razara naselja. Važno je, međutim, shvatiti da produljena vojna proizvodnja ne stvara produljeni ekonomski skok. Jednom kad se multiplikativni učinci vojnih djelatnosti asimiliraju, stvari se smire. Od tog trenutka daljnji ekonomski rast iz tog izvora zahtijeva da sama vojna proizvodnja raste. A jednom kad grad, ili bilo koje drugo naselje, postane ovisno o produljenoj vojnoj proizvodnji kao značajnom, normalnom dijelu njene ekonomske baze, vojna proizvodnja se mora održavati beskonačno ili se ekonomija sažima. Na primjer, daleko najveći poslodavac u Seattleu je Boeing Aircraft Company, tvrtka koja proizvodi komercijalne zrakoplove, ali također jako ovisi o ugovorima za razvoj i gradnju bombardera. Početkom 1970-ih, kad su vojne narudžbe Boingu bile reducirane, Seattle je doživio vrlo ozbiljnu lokalnu depresiju. Nezaposlenost je naglo porasla; prodaja u dućanima se smanjila; kuće za koje stanovnici nisu mogli otplaćivati hipotekarne kredite otišle su na bubanj; otvorene su javne kuhinje za ljude čiji veliki fiksni životni troškovi, nastali u nekim boljim vremenima, u lošim vremenima nisu poštedili dio dohotka niti za osnovne životne potrebe. Seattle nije samo gubio vojne poslove, nego i multiplikativne učinke te proizvodnje. Nakon nekoliko godina, narudžbe Boeingu su povećane i stanje se u Seattleu normaliziralo. Gradovi i njihove regije, kao najveći stvaratelji dohotka u nekoj zemlji ili imperiju, sposobni su podupirati snažnu i neprekidnu vojnu proizvodnju samo ako ih je dovoljan broj i ako su dovoljno bogati. I premda to crpi dohodak gradova, ona također nekima među njima osigurava prednost u obliku vojne proizvodnje o kojoj oni naposljetku, poput Seattlea, postanu ovisni. Da bi se ta proizvodnja održala, gradska zarada mora biti stalno usmjeravana prema tom cilju, a da bi se povećala, još više dohotka se mora izdvajati za tu svrhu. Gotovo sva vojna izvozna proizvodnja gradova, kao i ona u drugim naseljima, sastoji se od proizvoda namijenjenih ne-urbanim destinacijama. Tako ona predstavlja proizvodnju koja automatski postaje sterilna, beskorisna za proces nadomještanja uvoza drugdje u ekonomskom životu. To nije tako samo kad se vojni proizvodi troše u sukobima nego i kad

Gradovi8.indd 199

28.5.2007 10:55:15

200

Gradov i i b ogatstvo naro da

se proizvodnja obavlja u vrijeme mira i proizvodi se nikad ne koriste u borbi. Štoviše, to nije točno samo u slučaju oružja, nego i u slučaju robe koja se po vrsti puno ne razlikuje od civilne proizvodnje. Da bi se shvatilo zašto je to tako, dovoljno je promotriti vrstu ekonomije u vojnim bazama i garnizonskim gradovima; oni uvoze, ali ništa iz široke palete svojega uvoza ne zamjenjuju lokalnim proizvodima. U Camp Lejeuneu, velikoj bazi marinaca (U.S. Marine Corps) u Okrugu Onslow u North Carolini, natovareni kamioni tutnje kroz ulaz poredani jedan do drugoga, tijekom čitavoga vremena predviđenoga za prijam robe i opreme, dovozeći putar od kikirikija, kompjutore, zubarske bušilice, madrace, žičanu ogradu, cipele, mape za dokumente, žarulje, deterdžente, kuhinjsko posuđe, špagete... I željeznica neprekidno istovaruje ovdje svoj teret. To se događa dan za danom, godinu za godinom, desetljeće za desetljećem – a sva je ta proizvodnja nepovratno posve beskorisna za poticanje ili napajanje procesa nadomještanja uvoza bilo gdje, radi same svoje destinacije. Posve je nevažno koliko je uvoz raznolik, kolike su količine ili koliko dugo vremena one pristižu. Vojarne imaju drugu ulogu, a ne da nadomještaju uvoz: u svakom slučaju, primitak robe ne razvija svestranost garnizona u proizvodnji, kao što se to događa s uvozom za koji gradovi zarađuju. Kao i sama vojarna, i obližnji garnizonski grad Jacksonville, North Carolina, nije naselje koje bi nadomještalo uvoz, niti je grad. S obje strane ceste duge pet milja između Jacksonvillea i glavnih ulaznih vrata vojarne poredani su kičasto ukrašeni barovi, noćni klubovi i restorani, no to ne znači da je Jacksonville sposoban proizvoditi neonske cijevi, crvenu i žutu boju, hladnjake za pivo ili bilo što drugo. Grad živi u brojnim radnjama za tetovažu i veliki je potrošač električnih igala za tetoviranje i tinte koju uvozi iz New Yorka, no ta potrošnja ne čini mjesto ekonomski sposobnim da te proizvode za poduzetnike izrađuje samo za sebe. U Camp Lejeuneu nalaze se, između ostaloga, dućani U. S. Post Exchanges (PX), uspostavljeni da bi bili na raspolaganju američkom vojnom osoblju i njihovim obiteljima u vojarnama i bazama, kod kuće i u inozemstvu. Plaću ročnicima koji opslužuju te dućane osiguravaju udaljeni porezni obveznici, a budući da su ti porezni obveznici stanovnici i poduzeća iz gradova, roba na policama i u skladištima tih proda-

Gradovi8.indd 200

28.5.2007 10:55:15

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

201

vaonica je zapravo uvoz za koji su zaradili gradovi – ili njegov ekvivalent u istoj vrijednosti – i koji je za gradove izgubljen. Godine 1970., raširen po čitavom globusu, PX je bio treći po veličini trgovački lanac na svijetu: golema je to količina proizvodnje nesposobna za nadomještanje zbog same svoje namjene. Dakako, ta roba samo je djelić svega onoga što je potrebno ljudima u garnizonima. Na oružje se odnosi najveći dio potpuno nesagledivih vojnih budžeta – cijena razvoja i proizvodnje tenkova, raketa, nuklearnih bombi i bojevih glava, artiljerije, strojnica, municije, aviona bombardera, lovaca, špijunskih letjelica, presretača raketa, vojnih transportnih zrakoplova, helikoptera, tehničke opreme za zračne luke, špijunskih satelita u svemiru, raketnih lansera, bojnih brodova, krstarica, nosača aviona, minopolagača, minolovaca, podmornica, razarača, desantnih brodova, sustava za otkrivanje neprijateljskih zrakoplova i brodova... No sve što sam rekla o onoj vrsti vojne opreme koja liči na civilnu robu i usluge, odnosi se još snažnije na oružje, više nego na bilo što drugo. Bez obzira na to je li njegovo odredište vojno skladište, izvidnica, baza za obuku, testni ili manevarski poligon, patrolna postrojba, centar za nadzor, pomorska ili zračna baza, činjenica da je oružje uvezeno na ta mjesta ne čini njegovo odredište sposobnim da ga zamijeni lokalnom proizvodnjom, čak i kad bi se tako nešto tražilo, a ne traži se. Jedina iznimka od ovog pravila je u slučajevima kad vojni proizvođač nabavlja tuđe oružje i potom ga kopira ili adaptira, ili kad se oružje, nakon što se uveze iz strane zemlje, nastavi proizvoditi u transplantiranoj tvornici, što je bila strategija koju je dijelom primjenjivao iranski šah. Ali na novim lokacijama proizvodnja smjesta postaje sterilna u nadomještanju uvoza. Premda sam za primjer uzela američku vojsku, ništa drukčiji od njenih nisu ni drugi garnizoni, patrolne baze, zračne baze itd. Ukratko, u mjeri u kojoj dohodak gradova uzdržava neprekidnu vojnu proizvodnju, ti programi oduzimaju od uvoza koji su oni zaradili i prenose ga, umjesto toga, u uvoz proizvoda u naselja koja ne nadomještaju i ne mogu nadomjestiti uvoz. Neki gradovi dobivaju izvozne poslove, no da bi ih održali, gradovi neke zemlje ili imperija moraju neprekidno predavati zarađeni uvoz, ili robu ekvivalentne vrijednosti. To prirodno čini gradove jedne drugima lošijim mušterijama nego što bi to inače bili.

Gradovi8.indd 201

28.5.2007 10:55:15

202

Gradov i i b ogatstvo naro da

To ih također neizbježno čini slabijima ili tromijima u nadomještanju uvoza jednoga od drugih, ili odnekud drugdje, nego što bi to inače bili, a ta slabost potkopava njihovu sposobnost da stvaraju nove vrste robe i usluga i njihovu sposobnost za rješavanje problema i pokretanje inovativnog izvoza jednih drugima, čak i kad je taj izvoz stvoren. Što više gradovi ili nacije ili imperiji gube dohodak da bi platili za vojnu potrošnju, što ga dulje i neprekidnije gube, to više postaju ovisni o vojnoj proizvodnji koju dobivaju za uzvrat. U suprotnom, neće samo stagnirati, nego i propadati. Vojne transakcije, dakle, idu na račun međugradske trgovine i na uštrb procesa nadomještanja uvoza. Razmotrimo u tom svjetlu tri glavne karakteristike svih ekonomija u razvoju i širenju, tri vrste krupnih promjena koje se odvijaju dok se one uspinju i jačaju. Prvo, sagledan u cjelini, ekonomski život postaje sve više urban, a sve manje ruralan. Gradsko poduzetništvo i međugradska trgovina postižu najveći rast i apsolutno i proporcionalno. Ruralna proizvodnja i trgovina također se povećavaju, ali kao usputni produkt gradskih djelatnosti. Drugo, kako se gradska trgovina širi, ona udahnjuje život i novim gradovima, ponajviše u nekadašnjim regijama koje su preživljavale na poljoprivredi i prodavale prirodne resurse, i uvlači ih u mreže dinamične međugradske razmjene. Treće, gradovi uvoze povećane količine i udjel svih roba i usluga, koje potom mogu nadomještati vlastitom proizvodnjom. To je posljedica dviju prethodnih promjena, kao i nužni uvjet za njihovo nastavljanje. Te promjene nisu ništa drugo nego ekonomski razvoj i ekspanzija: to je upravo dinamika samog razvoja na djelu. No kad se ekonomski život nađe u procesu malaksanja i sažimanja, događaju se upravo suprotne promjene. Prvo, promatran kao cjelina, ekonomski život postaje sve manje urban, a sve više ruralan. Udjel gradskog poduzetništva i međugradske trgovine u ukupnoj ekonomskoj aktivnosti smanjuje se, dok seoska proizvodnja i trgovina povećavaju svoj proporcionalni udjel. Drugo, postojeći gradovi stagniraju i propadaju, a ne nastaje dovoljan broj novih da nadoknadi taj gubitak. Treće, gradovi uvoze sve manji udjel roba i usluga koje se proizvode i taj pad guši proces nadomještanja uvoza. Dok gradovi stagniraju i

Gradovi8.indd 202

28.5.2007 10:55:15

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

203

prestaju u većoj mjeri nadomještati uvoz, čak ni uvoz koji još primaju više ne služi pokretanju vlastite zamjenske proizvodnje. To je posljedica prethodnih dviju krupnih promjena. O toj drugoj skupini promjena ili pogoršanju ekonomskog života možemo razmišljati kao o dinamici propadanja. Te promjene jesu propadanje, pogoršanje na djelu. To su promjene koje nekadašnje ekonomije u razvoju i ekspanziji svode na inerciju, siromaštvo i zaostalost, budući da se smanjuju paleta i količine nove vrste robe i usluga koje nastaju i ulaze u svakodnevni ekonomski život, i na kraju posve iščezavaju. A budući da se ne rješavaju, praktični problemi koji pritišću zemlju jednostavno se gomilaju neriješeni. Kad stagnacija postane totalna, propalo i stegnuto gospodarstvo živi od ostataka prethodnog razvoja. Neprekidna i velika vojna proizvodnja jedan je od načina na koji se obilježja gospodarskog života u razvoju izravno pretvaraju u suprotna obilježja ekonomskog života u degeneraciji. Transakcije koje ona obuhvaća jesu propadanje, dio samog tog procesa na djelu. Shvaćanje toga pomaže nam da razumijemo još jedan paradoks vezan uz malaksanje imperija. Rat i ratna proizvodnja često su poticali razvoj metalurgije, komunikacija, epidemiologije, kirurgije, inženjerstva, kemije, brodogradnje i navigacije, zrakoplovstva, vremenske prognoze, izrade obuće i odjeće, izrade zemljovida, transporta... Popis je beskrajan. Kad je to tako, netko bi mogao pretpostaviti da su snažno militarizirane nacije ili imperiji u osobito povoljnom položaju da nastave prednjačiti u špici ekonomskog razvoja, možda da ga predvode bez kraja, u čemu im pomažu civilne tvrtke odvojene od vojnih poduzeća i pritisak da stalno usvajaju inovacije. Pa ipak, od pradavnih vremena do danas, sva društva koja su najviše i neprekidno ulagala u vojnu proizvodnju pala su u zastoj i tehnološki su zaostajala. Vojni razvoj doista daje pobudu civilnom gospodarstvu, i obrnuto, civilna tehnologija potiče vojnu tehnologiju, ali samo kad proizvodnja oscilira između njih dvije. Ta se oscilacija slabo događa kad vojna proizvodnja traje bez predaha i kad proizvođači neprekidno imaju kupce za svoje oružje. No još je važnije da stagnirajuća ekonomija općenito slabo ubrizgava inovacije u svakodnevni ekonomski život, bez obzira odakle one dolaze.

Gradovi8.indd 203

28.5.2007 10:55:16

204

Gradov i i b ogatstvo naro da

Vrijedno je također uočiti da civilnoj proizvodnji nisu potrebni militarizam i njegov pritisak da bi se razvijala – o čemu svjedoči Švicarska ili Japan u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Gradovi, a ne ratovi, inkubatori su ekonomskog života. Kad se militarizam bez predaha hrani dohotkom gradova i izobličuje njihovu prirodnu međugradsku trgovinu, on guši razvoj, bez obzira koliko se domišljatosti ili istraživanja ulaže u postizavanje njegovih ciljeva. Zapravo, što više ingenioznosti i istraživanja, to gore, budući da su sami ti napori velik trošak za gradski dohodak i odvijaju se na uštrb međugradske trgovine. Povijesni prikazi ekonomija koje su se uspjele razviti i povećati, a zatim su svoje bogatstvo stavile u službu agonije, terora, razaranja i samoveličanja, u najmanju su ruku depresivni, a u moderno doba još sadrže i prijetnju istrebljenjem ljudskoga roda. Prema tome, zašto ne bismo, kako humani i razboriti ljudi stalno predlažu, nacionalnu vojnu potrošnju preusmjerili u konstruktivnije i ugodnije ciljeve? Zamislimo samo koliko se dobroga može učiniti novcem koji se potroši na samo jedan bojni brod... Ako je moguće otputovati na Mjesec, zašto ne možemo riješiti jednostavnije probleme, sagraditi stanove beskućnicima, nahraniti gladne, prevladati siromaštvo i strah od siromaštva? Programi socijalne skrbi s tim ciljem, kao i donacije i subvencije koje standard života i usluga u siromašnim područjima žele izjednačiti s onima u prosperitetnim gradskim regijama, nažalost, također djeluju kao transakcije propasti. Ako su neprekidne, i one neprekidno crpe dohodak gradova. Ako su velikodušne, tada se još nezasitnije hrane na gradovima nego vojni programi. To je vjerojatno jedan od razloga zašto su se moderna društva blagostanja u ekonomskom životu pojavila puno kasnije nego stalne vojske ili mornarice. Sve dok nemaju visoko razvijen grad ili gradove, nacije ne mogu podnijeti značajnije transfere novca građanima i druge socijalne troškove. Država blagostanja u modernim se vremenima nije pojavljivala sve do prije jednog stoljeća, počevši s Bismarckovom, tada svježe ujedinjenom Njemačkom. Bismarck je zamislio opće nacionalno osiguranje za zaposlene sa središnjim upravljanjem, no u to doba on ga nije mogao ostvariti ni ekonomski ni politički, Stoga je započeo s poticanjem uza-

Gradovi8.indd 204

28.5.2007 10:55:16

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

205

jamnih radničkih fondova za osiguranje od nesreće na radu, koji bi se, koliko bi to zarada omogućavala, proširili i na osiguravanje od bolesti, invalidnosti i penzije u starosti. Od toga početka nastalo je na stotine varijacija nacionalnih osiguranja, socijalnih programa i posebnih plaćanja i potpora koje danas distribuira većina vlada koja si ih može priuštiti. (Ne čine to sve: Švicarci imaju rijetke i skromne državne potpore i donacije budući da su švicarske regije dovoljno bogate da ne trebaju pomoć jedna od druge.) Subvencije za cijene poljoprivrednih proizvoda i druge potpore seljacima analogne su socijalnim programima i crpe iz ekonomija gradskih regija da bi pomagale siromašnijim područjima. Razlika između iznosa koji neki grad i njegova regija uplaćuju za nacionalne ili regionalne socijalne programe, kao i subvencije poljoprivrednicima i drugima, te novca koji oni primaju, predstavlja gubitak dohotka, preusmjerenog u druga gospodarstva koja ne nadomještaju značajniju paletu svojega uvoza lokalnom proizvodnjom. Jer, kad bi to činili, oni bi u takvim transakcijama više davali nego što bi primali. Roba i usluge koji se kupuju donacijama pojavljuju se, baš kao i vojne robe i usluge, na odredištima koja ne zamjenjuju, i ne mogu zamjenjivati, uvoznu robu lokalnom izradom. Niti im dobivene potpore – nezasluženi uvoz – pomažu da postanu sposobne to činiti. Budući da nisu zarađene, one ne čine ništa da bi u subvencioniranoj ekonomiji poticali raznovrsnost. Ukratko, proizvodi i usluge koji se šalju u subvencionirane regije su proizvodi i usluge koji padaju izvan procesa nadomještanja uvoza bilo gdje. Gradovi dobivaju protuvrijednost, naknadu za svoje doprinose potporama, baš kao što ih neki gradovi stječu za svoj doprinos vojnim troškovima. U ovom slučaju oni dobivaju narudžbe za potrošačke proizvode od stanovnika naselja i područja koji si inače ne bi mogli priuštiti te proizvode, kao i poslove gradnje i opremanja bolnica, škola, sveučilišta, vodovodnih i kanalizacijskih sustava, vatrogasnih brigada, farmi, sustava za opskrbu električnom energijom u siromašnim i subvencioniranim regijama, narudžbe koje inače ne bi dobili. Na prvi pogled, to se čini kao veličanstveni perpetuum mobile: programi potpora izvlače doprinose iz gradova, dok istodobno daju poticaj narudžbama za izvoznu proizvodnju u gradovima. Takve transakcije, moglo bi se nekome učiniti, trebalo bi samo neprekidno odr-

Gradovi8.indd 205

28.5.2007 10:55:16

206

Gradov i i b ogatstvo naro da

žavati i - gle čuda! - ekonomski bi život sam po sebi dahtao naprijed bez kraja i konca. Baš kao što je Marx predvidio, bilo bi to samo pitanje učinkovite raspodjele kupovne moći. Ekonomija utemeljena na potražnji doista bi funkcionirala. U ekonomskoj mašini te vrste, koja bi radila kao perpetuum mobile, važnost ekonomije gradova sastojala bi se samo u tome da su oni osobito uspješni u stvaranju bogatstva i posebno umješni u nekim vrstama proizvodnje i pružanja usluga. Ali to nije razlog zbog kojega su gradovi jedinstveno nužni u gospodarskom životu. Njihova je životna funkcija da služe kao početni razvijači i početni širitelji ekonomskog života, a to ni u kom slučaju nije uloga koja funkcionira kao perpetuum mobile. Gradovi zahtijevaju stalno ulaganje energije u dva specifična oblika: inovacije, koje su u svojoj biti ulaganje ljudske domišljatosti i pronicljivosti; i dovoljno obilato nadomještanje uvoza, koje je u biti ulaganje sposobnosti ljudi za prilagodljivo oponašanje. Korist od gradova je u tome da oni osiguravaju okruženje, ozračje, kontekst u kojem se ti inputi – pronicljivost i prilagodljivost – mogu uspješno ubrizgavati u svakodnevni gospodarski život. A problem s isplatama građanima i drugim potporama kao sredstvom za održavanje ritma ekonomskog razvoja je u tome da oni, dok se hrane nezasitno na gradskom dohotku, guše međugradsku trgovinu, za račun trgovine između gradova i zamrlih ekonomija; uvoz za koji gradovi zarađuju skreću prema gospodarstvima koja ne mogu nadomještati uvoz; i smanjuju sposobnost gradova da jedni drugima služe kao dobre mušterije za inovacije. Subvencije izmuzene gradovima zato su iz temelja proturazvojne transakcije. Kad gradovi i njihove regije povremeno daju pomoć u nesrećama – na primjer, za ublažavanje šteta od poplava, potresa, požara ili rata – ta je pomoć analogna povremenoj vojnoj proizvodnji. Ona ne izobličuje trajno gradsko gospodarstvo, ne crpi neprekidno iz njega sredstva niti ga čini ovisnim o osiguravanju proizvoda i usluga radi pomoći nepokretnim ekonomijama, kao zamjeni za dinamičnu međugradsku trgovinu. Krupne i neprekidne subvencije su transakcije propadanja, i jednom kad se uvedu, potreba za njima s vremenom postaje sve veća, a nužno potrebna sredstva za njihovo osiguravanje s vremenom se smanjuju.

Gradovi8.indd 206

28.5.2007 10:55:16

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

207

Kad pažljive i odgovorne vlade prvi put pokrenu socijalne potpore i njima analogne poljoprivredne subvencije, one su podnošljive. No zapanjujuće brzo – a dosadašnje iskustvo pokazuje da se to događa u samo dvije generacije – ekonomija države blagostanja i sama postaje opasno nestabilna. Ubrzo se pokaže da socijalni programi nisu više održivi u prijašnjem obliku i opsegu, ili su podnošljivi samo u obliku stalnog deficitarnog financiranja. To je razlog zbog kojega države s velikodušnim i sveobuhvatnim socijalnim programima moraju ili drastično srezati prava koja su prije bila podnošljiva, ili moraju prepustiti inflaciji da ih smanji. Čini se nepoštenim da programi pokrenuti iz sažaljenja, ili radi borbe protiv nepravednog siromaštva u oblastima koja su ustrajno siromašna, istodobno djeluju i kao instrumenti za širenje stagnacije i produbljivanje bijede. No to je isto kao kad bi netko rekao da od njive koja nije gnojena nije fer da potroši sve svoje hranjive sastojke kada se iskorištava radi prehrane gladnih, umjesto za neke manje plemenite svrhe. Jer, tlo ne prepoznaje razliku; ne prepoznaju je ni gradske ekonomije iz kojih se iscrpljuju hranjive tvari koje su im nužne da bi ostale kreativne i produktivne. Nadalje, subvencije se ne odobravaju uvijek samo iz sažaljenja. Imperiji ili velike države u kojima djeluju aktivni ili latentni separatistički pokreti koriste potpore da bi držale pod kontrolom nezadovoljnike i buntovnike. Vlade se njima koriste da bi sačuvale vlast. Carstva ih koriste da bi sačuvali lojalnost podređenih država kada je to potrebno ili da bi nadjačale konkurentske imperijalne sile. Subvencije, upravo zato jer predstavljaju transakcije koje vode u propast, ekonomske su tempirane bombe. Njima se može kupiti mir sve dok su podnošljive – ali ne dulje od toga. Kada moraju biti drastično srezane, ili kad ih inflacija učini besmislenima, društva koja su se na njih oslanjala budu socijalno i politički rastrojena, poput Urugvaja. I francuski studenti demonstriraju zbog ukidanja subvencija. Jednom kada se neprekidne subvencije uspostave, vlade moraju činiti sve što je u njihovoj moći da ih sačuvaju, s manjim usponima i padovima. Jedina alternativa postaje represija, koja je također skupa, i to ne samo u novčanom smislu. Do sada sam, kao postupke koji isisavaju gradski dohodak, navela samo transakcije koje se temelje na porezima. Samo njih sam istaknu-

Gradovi8.indd 207

28.5.2007 10:55:17

208

Gradov i i b ogatstvo naro da

la kao postupke koji prenose gradske izvozne aktivnosti u ne-urbane destinacije, oduzimaju dobra i usluge iz procesa nadomještanja uvoza vlastitom proizvodnjom te guše međugradsku trgovinu za račun razmjene između gradova i neurbanih ekonomija – ukratko, dinamiku razvoja pretvaraju u dinamiku propadanja. No i ulaganja mogu imati te iste učinke. I ona mogu ruralnu proizvodnju dodatno poticati na uštrb gradova i njihovih ekonomskih potreba. Da bismo razumjeli kako investicije u principu mogu djelovati kao transakcije koje vode u propast, razmotrimo što se događa kad se neka tvornica transplantira iz nekog grada ili njegove regije u udaljenu transplantnu ili opskrbnu regiju, ili u regiju koju stanovnici napuštaju, jer da im ona ne može osigurati sredstva za preživljavanje. Na mjestu transplantacije tvornice puno se toga uvozi za njene potrebe: prozorska stakla, vodovodne cijevi i strujni kabeli, građevinski strojevi, strugovi, tkalački stanovi, rafinerijski rezervoari i sve ostalo potrebno da se tvornica sagradi i opremi; kao i roba koju će građevinski radnici kupovati dijelom svojih plaća. Taj uvoz nije zarađen izvoznom djelatnošću transplantne ekonomije, novac za gradnju presađenih tvornica obično osiguravaju krovne kompanije ili daleke banke kod kojih se ona zadužuje. Od transplantiranih se tvornica obično očekuje da povrate kapitalna ulaganja i još povrh donesu kamatu i profit. Ako je ulaganje doista ekonomski opravdano, i s vremenom isplativo, u sljedećem se koraku javlja jedna od dviju pojava, ili kombinacija obje... Profit od ulaganja, kako se pojavljuje, može se investirati natrag u gradu ili u gradovima iz kojih je financiranje i stiglo. Povrat se može iskoristiti, na primjer, za obnavljanje opreme u postojećem gradskom poduzeću tako da ona ne bi zastarjela, ili za nabavku uvoznih materijala za novu proizvodnju koja je ondje pokrenuta i širi se. Ili za potporu nekom inovativnom pothvatu dok se on (eventualno) ne pokaže praktičnim i ne pronađe svoje mjesto ili izvozna tržišta. Ili da bi se povećao kapital u tvrtki koja nadomješta uvoz, ali su joj nužni uvozni dijelovi, kao što su zračnice za kotače bicikla ili koža za sjedišta. Ako se profit od ulaganja kapitala reinvestira u gradu odakle je kapital i stigao, tada transakcija seljenja proizvodnje nije osiromašila grad za taj dohodak, niti je trajno preusmjerila njegov ekvivalent u zarađenom uvozu. Uvoz je samo privremeno odgođen. Odlijevanje nije neprekidno.

Gradovi8.indd 208

28.5.2007 10:55:17

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

209

Ako se kamata ili profit od investicije također troše u involviranom gradu – da bi se u njemu kupili proizvodi široke potrošnje ili proizvodi za poduzeća – tada gradska ekonomija čak prima dodatni uvoz od svoje dodatne zarade. No kad se trošak transplantirane tvornice nadoknadi zaradom, on se može, umjesto da bude reinvestiran u gradu i u njegovoj regiji, ponovo uložiti u još jednu daleku transplantaciju, pa još jednu, i još jednu, i tako bez kraja. Ponovne slične investicije trajno odlijevaju gradski dohodak i dobra koju taj dohodak predstavlja, dobra koja su također trajno izgubljena za proces nadomještanja uvoza bilo gdje. Ta vrsta investicije u proizvodnju djeluje kao transakcija koja vodi u propast, i u principu to je jedan od razloga zašto je ekonomija ponude pogrešna pretpostavka o tome kako se ekonomski život zahuktava. Iste dvije mogućnosti pojavljuju se kad kapital izvučen iz grada preoblikuje opskrbnu regiju na način na koji bi se mogao isplatiti. Ako se povrat ulaganja potom neprekidno isto tako reinvestira, to je također transakcija propasti, i ako se investicije konstantno povećavaju, postaju sve veći odljev iz grada koji ih stvara. Toj vrsti transakcija osobito su skloni imperiji. Najdestruktivnije gradske investicije u seosku proizvodnju su one koje financiraju nabavku strojeva koji zamjenjuju ljudski rad u regijama u kojima izgurani radnici nemaju pristup gradskim radnim mjestima, u blizini ili daleko. Investicije su, dakako, nerijetko subvencionirane; no bez obzira jesu li ili nisu, gradski dohodak se preusmjerava, i često se događa da se sve više i više gradske zarade mora odvajati za regije u kojima treba uzdržavati ljude koji su postali suvišni ili privučeni u subvencionirane presađene tvornice. Ulaganja u “očišćena” područja ne samo da ne uspijevaju učiniti subvencije nepotrebnima nego i buduće subvencije mogu učiniti obveznima, zauvijek. Dakako, gradovi koji proizvode poljoprivredne strojeve za uzvrat dobivaju priliku da ih prodaju. Što više gradska ekonomija stagnira, to se očajnije takva prodaja traži i promovira, bez obzira kako zlosretan bio program “čišćenja”. Kao i vojna oprema, i ti proizvodi otpremaju se na mjesta na kojima ne mogu biti zamijenjeni lokalnom proizvodnjom.

Gradovi8.indd 209

28.5.2007 10:55:17

210

Gradov i i b ogatstvo naro da

To se, dakako, ne odnosi na poljoprivrednu mehanizaciju namijenjenu gradskim regijama, umjesto “očišćenim” područjima. Jako složeni i profinjeni proizvodi i usluge iz gradova izvezeni u nerazvijene gradove također su besplodni kad je posrijedi supstitucija uvoza. Kao što smo vidjeli, jaz između takvih proizvoda, i onih koje su zaostali gradovi sposobni izrađivati, prevelik je da bi se mogao prevladati, i upravo nerazvijeni gradovi trebaju promjenjivu razmjenu jedan s drugim. Industrijski proizvodi, koje su se desetljeće za desetljećem slijevali u Montevideo u punoj raznolikosti i golemim količinama, bili su beskorisni za proces nadomještanja uvoza bilo gdje, jednako beskorisni kao da su otpremljeni na ruralna odredišta. Kad se besperspektivna trgovina između razvijenih i nerazvijenih ima čime plaćati (kako je to bilo tijekom većeg dijela urugvajske povijesti ili kad je šah većinom tako kupovao), tada te transakcije barem razvijenim gradovima ne iscrpljuju njihovu zaradu i robu koja se može kupiti tom zaradom. Oni, ili gradovi s kojima oni trguju, dobivaju vunu, kožu, ulje i tako dalje, većinom sirovine i poljoprivredne proizvode, koji se u nekim slučajevima čak i mogu zamijeniti gradskim proizvodima ili ugraditi u nadomješteni uvoz u gradovima. Drugim riječima, na “razvijenom polu” trgovine razvijenih i nerazvijenih ta roba nije nužno besplodna za nadomještanje uvoza, premda jest besplodna na “nerazvijenom kraju”. Međutim, kada se trgovina naprednih i zaostalih odvija na kredit, umjesto da je plaćena robom nerazvijenih gospodarstava, gradovima na “naprednom kraju” odlijeva se dohodak. Ako se zajmovi, čak i kad se otplaćuju, neprekidno obnavljaju radi daljnjeg povećavanja trgovine nerazvijenih i razvijenih, gradovima koji osiguravaju financiranje dohodak se odlijeva trajno. Kad dužnici jednostavno nisu u stanju otplaćivati kredite, ili kad se trgovina financira donacijama, te transakcije djeluju kao i subvencije. Dohodak razvijenih gradova se preusmjerava u beživotna gospodarstva. Trgovina razvijenih i nerazvijenih ovisna o kreditima (koji se većinom ne vraćaju) ili donacijama nije zanemariva u suvremenoj međunarodnoj trgovini. Na početku 1980-ih godina, prema tvrdnjama Wall Street Journala, zajmovi američkih banaka Brazilu i Meksiku dosezali

Gradovi8.indd 210

28.5.2007 10:55:18

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

211

su 95 posto kapitala devet najvećih američkih banaka i 74 posto kapitala sljedećih 15 najvećih. Dakako, to nije značilo da je 95 posto i 75 posto ukupne kreditne snage tih banaka potrošeno na Brazil i Meksiko, budući da banke odobravaju nekoliko puta više kredita no što imaju kapitala, no to je dovoljno da odvede banke u slom ako ti krediti ne bi bili otplaćivani ili beskonačno obnavljani. Dodajmo tome i mnoge druge američke zajmove za poticanje trgovine razvijenih i nerazvijenih s Argentinom, Čileom, Filipinima, Venezuelom, Španjolskom, Poljskom, bivšom Jugoslavijom... i postaje jasno kakvu utvaru ta trgovina predstavlja, osim ako je trajno ne hrani dohodak gradova. Zemlje Zapadne Europe, Kanada, Japan i Sovjetski Savez financirali su također takvu trgovinu na kredit, na račun “prodaje” njihovih vlastitih proizvoda. I Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka financirali su takvu razmjenu, većinom na račun “prodaje” njihovih zemalja članica. Ta je prodaja naknada gradovima u tim transakcijama propasti. Transakcije, postupci, poslovi koji vode u propast apsolutno su nužni imperijima. Promotrimo, na primjer, onu vrstu transakcija koje su omogućile postojanje britanskog imperija, bez kojih on ne bi mogao nastati niti se održati na okupu. One su slične transakcijama koje su i turskom, španjolskom, portugalskom, francuskom i mnogim drugim imperijima omogućile da u svoje vrijeme budu vrlo uspješni. Tijekom čitavoga vremena britanske imperijalne ekspanzije, Engleska je neprekidno investirala, javni i privatni novac, u osvajanje i oblikovanje dalekih opskrbnih regija. Zauzvrat je Britanija razvijala svoju izvoznu proizvodnju za tvrdokorno nerazvijena gospodarstva, i premda je većina te trgovine bila plaćena, svejedno je predstavljala veliki i rastući udjel britanske proizvodnje koji je bio besplodan za nadomještanje uvoza u Engleskoj, kao i bilo gdje drugdje. Da bi održavala na životu čitavo to političko i ekonomsko čudo, Britanija je morala držati brojne garnizone u dalekim zemljama, proizvoditi za njih oružje i ostalu opskrbu te graditi i neprekidno obnavljati svoju skupu ratnu mornaricu. Naknadu za taj napor predstavljali su pogoni za gradnju brodova i izradu vojne opreme u mnogim britanskim gradovima i manjim mjestima. S vremenom su ti gradovi sve više živjeli od izvoza u ustrajno

Gradovi8.indd 211

28.5.2007 10:55:18

212

Gradov i i b ogatstvo naro da

nerazvijene i beživotne ekonomije i od vojne proizvodnje, a sve manje od trgovine jednih s drugima. Ti su gradovi, kao partneri u dinamičnoj uzajamnoj trgovini, proizveli industrijsku revoluciju, no postepeno je njihova sposobnost za daljnji razvoj odumrla. Njihova postojeća industrija i usluge postajale su sve zastarjelije, inovacije oskudnije, a njihova spremnost da služe kao prosperitetne mušterije jedni drugima je nestajala. Sve bogatstvo Indije nije moglo Britaniji nadoknaditi gubitke od stagnacije i malaksanja gospodarstva njenih vlastitih gradova. No umrtvljivanje i propadanje bili su ugrađeni u samu bit transakcija nužnih za osvajanje, očuvanje, upravljanje i iskorištavanje bogatstva Indija. Što bi bilo da je Velika Britanija bila velikodušnija prema svojemu imperiju, da mu je davala donacije, obilato pozajmljivala novac da bi još više poticala trgovinu s nerazvijenim zemljama, subvencionirala bijednike u siromašnim regijama? Britanski imperij bio bi propao puno prije i puno, puno brže. Gledano s ekonomskoga stajališta, postoje dvije vrste imperija, koje možemo nazvati engleskim i rimskim modelima. U engleskom modelu, imperijalna sila se koncentrira gotovo isključivo na osvajanje i zadržavanje kontrole nad ekonomijama koje su slabije razvijene od njezine vlastite. Upravo to je Engleska činila, najprije osvajajući i držeći susjedne posjede – Wales, Škotsku, Irsku – a potom daleka prekomorska imanja. Osvajanja ostalih europskih sila u Aziji, Africi, Amerikama i Bliskom Istoku također su se odvijala po tom modelu, da su osvojena carstva bila ekonomski zaostalija od osvajačeva. Taj su obrazac koristile i Sjedinjene Države u osvajanju meksičkog teritorija, u sukobu njenih saveznih država kad je Sjever zadržao u Uniji slabije razvijeni Jug, u grabljenju ulomaka španjolskog imperija na Karibima i na Pacifiku, kao i u neuspjelom pothvatu u Vijetnamu. Rimski model imperijalizma također pod svoje okrilje zahvaća nerazvijena gospodarstva, ali kao dodatak pripaja si i ovladava ekonomijama jednako razvijenima kao i njegova, ponekad čak i naprednijima. To je Rim učinio kad je uspostavio kontrolu nad čitavim drevnim mediteranskim svijetom. Tako su postupili španjolski Ferdinand i Isabela kad su prvi put vlasti Castile i Aragona podvrgnuli ekonomski razvijeniji maurski dio Iberskog poluotoka.

Gradovi8.indd 212

28.5.2007 10:55:18

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

213

Država koja je utemeljila Kinu, Ch’in, osvojila je mnoge naprednije države i gradove, u procesu koji se puno puta ponovio tijekom kineske povijesti kada se golema nezgrapna masa raspadala pa ponovo ujedinjavala silom oružja. Kada se Rusija u 19. stoljeću širila daleko u Sibir, slijedila je engleski model, no kad je Sovjetski Savez poslije Drugog svjetskog rata ovladao Istočnom Njemačkom, malenim baltičkim republikama, Čehoslovačkom i Mađarskom, koristio se rimskim modelom, budući da su njihova gospodarstva – osobito čehoslovačko i istočnonjemačko – bila puno razvijenija od njegova vlastita. Uspješni imperijalizam u oba modela iscrpljuje gradove zbog obavljanja nužnih transakcija koje vode k propadanju, s tim da se jedina razlika javlja u tome da rimski model može dulje odgađati malaksanje zbog osvajanja gradova koji stvaraju bogatstvo skupa s nerazvijenim, umrtvljenim gradovima. No u oba slučaja gradovi se iscrpljuju zbog imperijalnih ciljeva. Danas Sovjetski Savez i Sjedinjene Države predviđaju i najavljuju ekonomsko propadanje onog drugog. Niti jedan se neće razočarati. Od trenutka uspostave svoje vladavine, sovjetska je vlast nezasitno gutala dohodak svojih gradova istom brzinom kojom je on nastajao. Taj je dohodak potom pretvarala u ekstravagantne, neprekidne (i neučinkovite) kapitalne i tekuće potpore poljoprivredi, u investicije u provincijska naselja, u nacionalne socijalne programe i, dakako, u snažni i neprekidni militarizam radi nadzora nad svojim posjedima i vlastitim granicama, kao i za trajnu utrku u naoružavanju sa Sjedinjenim Državama. Vrlo malo toga je ostajalo, i prije i poslije Drugoga svjetskog rata, za trgovinu među gradovima, još manje za napajanje gradskog procesa nadomještanja uvoza. Ako im je iz oportuniteta i bilo dopušteno da zamjenjuju uvoz vlastitom proizvodnjom, sovjetski su gradovi raspolagali s toliko malo uvoza, da je bilo malo vjerojatno da ga mogu nadomjestiti u većoj mjeri. Kad je Sovjetski Savez pod svoju ekonomsku kontrolu stavio Gdanjsk, Varšavu, Krakow, Prag, Bratislavu, Budimpeštu, dio Berlina i ostale gradove Istočne Njemačke, stekao je i dodatni gradski dohodak koji je mogao crpiti za svoje transakcije propadanja. Glavni nadomjestak za te gradove bila je izvozna proizvodnja za inertna gospodarstva

Gradovi8.indd 213

28.5.2007 10:55:18

214

Gradov i i b ogatstvo naro da

Sovjetskog Saveza. No umjesto da se nastave razvijati, ekonomije tih gradova pale su u zastoj. Sjedinjene Države, sa svoje strane, muzu svoje gradove i gradske regije još ustrajnije, što je moguće jer oni, brojniji, razvijeniji i bogatiji nego sovjetski gradovi, mogu više zarađivati. Osim što su iscrpljivani za utrku u naoružavanju, gradovi neproporcionalno više pridonose u nacionalni sustav mirovinskog osiguranja (koji se brzo približava insolventnosti, osim ako se opseg i veličina njegovih prava ne smanje) kao i brojnim drugim domaćim subvencijama koje su do sredine 1970-ih bile razvrstane u više od tisuću različitih saveznih vrsta povlastica i donatorskih programa. Krediti inozemnim korisnicima, državni i privatni, potiču trgovinu razvijenih s nerazvijenima, a gdje zajmovi nisu dovoljni, poseže se za donacijama za iste svrhe. Američke multinacionalne i domaće kompanije uključene su u neprestano raskalašeno transplantiranje tvornica koje se često ne isplate. Iscrpljivanje gradskog dohotka je sve veće. Znanje i vještine Amerikanaca nisu netragom nestale, ali kontekst u kojem Amerikanci mogu širiti i razvijati ekonomski život, sužava se. Gradovi američkoga Sunčanog pojasa (Sun Belt) primaju nadoknadu iz dva izvora. Njihovu ekonomsku bazu najvećim dijelom čine naknade koje dobivaju za transakcije propadanja: vojna proizvodnja; proizvodi i usluge za trgovinu s nerazvijenim kupcima, poput onih prodavanih iranskome šahu; gradska industrija financirana subvencijama poljoprivredi; penzije su za neke od njih također važna ekonomska podloga. Naknade Sun Beltu financiraju se otimanjem dohotka starijim gradovima: u biti, jedna skupina gradova žrtvuje se za račun druge skupine. Prosperitet gradova Sunčanoga pojasa ne stvara neto dodatak američkoj gospodarskoj aktivnosti, kao što bi to bilo kad bi za njihov uspon bila zaslužna dinamika razvoja. A sad kad su toliki stariji američki gradovi u opadanju, pa i sami trebaju subvencije da bi nastavili raditi i da bi ublažili nezadovoljstvo, potpora za transakcije koje vode u propast mora se, ironično, pojačano okrenuti gradovima Sun Belta. Njihov dohodak odlazi na takve transakcije, a opet ih moraju podupirati – vojnu proizvodnju, subvencije, trgovina s nerazvijenima – ili će izgubiti svaku ekonomsku svrhu postojanja. Transakcije propasti su čvrsta zamka.

Gradovi8.indd 214

28.5.2007 10:55:19

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

215

Francuska je prošla kroz imperijalno nazadovanje kao i Engleska, kroz manje-više istu vrstu transakcija. No Francuska je, stanovito vrijeme, mogla odgađati njihove posljedice na vrlo zanimljiv način, vjerojatno bez presedana. Francuska oskudijeva gradskim regijama, tako da se ruralna Francuska uglavnom sastoji od opskrbnih regija, većinom poljoprivrednih. A one bi bile doista siromašne da ne primaju goleme subvencije u skladu s poljoprivrednom politikom Europske ekonomske zajednice. Gradovi Zapadne Njemačke, Nizozemske, Sjeverne Italije, Belgije, pa čak i Danske i Engleske, svi pomažu u subvencioniranju ruralne Francuske u mjeri u kojoj to sami francuski gradovi vjerojatno nikako ne bi mogli. Pogotovo ne budući da su i sami većinom zamrli, što je i razlog da Francuska ima tako malo gradskih regija. Francuska kao da je pronašla varijantu rimskog modela imperija, budući da, kao nacija, crpi dohodak iz ekonomija jednako razvijenih kao što je i njena, pa čak i naprednijih. Sofisticiranost tog aranžmana ne mijenja ništa u činjenici da on oduzima dohodak gradovima, guši dinamičnu međugradsku trgovinu za račun trgovine gradova sa zamrlim gospodarstvima, i izvlači proizvodnju iz bilo kojeg mogućeg procesa nadomještanja uvoza – ukratko, čini transakcije koje vode u propadanje, u ovom slučaju općenito na štetu gradova Zapadne Europe. Velika Britanija, koja se kasno pridružila EEZ-u, nije imala utjecaja na kreiranje njenih temeljnih aranžmana, ali je shvaćala, ili je barem tako mislila, da će zajednica općenito pružati regionalnu pomoć zaostalim područjima. Jedan je komentator napisao: “Britanci nemaju koristi od poljoprivredne politike, niti sa svojom industrijom konkuriraju tako učinkovito kao Nijemci. Plaćaju goleme iznose u proračun EEZ-a, unatoč tome što im je dohodak po stanovniku niži od prosjeka EEZ-a. Prirodno, Britanci žele da se pravila promijene. Oni žele smanjivanje troškova za poljoprivredu, a povećanje pomoći za regionalni razvoj, od koje bi i oni imali koristi.” Kad je primjena politike regionalne pomoći, koju je Britanija tražila, odgođena (zapravo odbačena) nakon što se ona pridružila zajednici, Britanija se pokušala osvetiti blokirajući energetsku politiku i prijelaz na sljedeću stepenicu predložene gospodarske i monetarne unije. Prepirke unutar EEZ su u znatnoj mjeri posljedica nadmudrivanja dva istrošena imperija, Francuske i Velike Britanije, oko toga koji će

Gradovi8.indd 215

28.5.2007 10:55:19

216

Gradov i i b ogatstvo naro da

više pomusti europske gradove da bi usporio svoje propadanje. Zasad je Francuska omastila brk, a Britanci nisu, no u svakom slučaju razvoj i širenje europskog ekonomskog života žrtvovani su za transakcije propasti. Danas život u mnogim zemljama, i onima koje si ih mogu priuštiti, i onim koje ne mogu, silno ovisi o subvencijama za umrtvljena gospodarstva; o trgovini razvijenih s nerazvijenima koja iscrpljuje napredne gradove i ekonomski paralizira zaostale; o golemoj i neprekidnoj vojnoj proizvodnji te trgovini oružjem; te o opsežnom i neekonomičnom preoblikovanju ruralnih ekonomija. Čini se da nemamo načina da se izvučemo iz proturazvojnih zamki budući da je do sada tako mnogo ljudi, tako puno poduzeća, tako puno vlada i tako mnogo nekoć dinamičnih gradova također postalo ovisno o zaradi koju stječu kroz politiku i postupke ubijanja gradova. Transakcije koje vode u propast nisu usvojene zbog manjka zabrinutosti za razvoj ili zato jer se vlade mire sa siromaštvom i nazadovanjem. Upravo suprotno, one su zamišljene da bi potaknule razvoj i napale siromaštvo. Dijelom je to istinito čak i za vojnu proizvodnju. Iz čisto ekonomskih razloga, lokalne zajednice i poduzetnici nadmeću se da bi privukli vojnu proizvodnju i lobiraju da se ona poveća. Vrag uvijek nađe posla za besposlene ruke. Transakcije propasti, bez obzira kako se prerušile, nisu lijek za stagnaciju niti uklanjaju uzroke siromaštva; transakcije propasti upravo su ono za što su nacionalne vlasti tako dobro postale osposobljene da čine, te ono što imperiji, i nacije koje imaju aspiracije da postanu imperiji, moraju isporučiti.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Što se dulje neki imperij drži na okupu, to jače pokazuje sklonost zaostajanju i siromašenju. • Produljena vojna proizvodnja ne stvara produljeni ekonomski skok. Jednom kad se multiplikativni učinci vojnih djelatnosti asimiliraju, stvari se smire. • Gotovo sva vojna izvozna proizvodnja gradova sastoji se od proizvoda namijenjenih ne-urbanim destinacijama. Tako ona predstavlja

Gradovi8.indd 216

28.5.2007 10:55:19

Trans a kcij e koje vo de u prop ast

•

•

•

•

• •

Gradovi8.indd 217

217

proizvodnju koja automatski postaje beskorisna za proces nadomještanja uvoza drugdje u ekonomskom životu. Civilnoj proizvodnji nisu potrebni militarizam i njegov pritisak da bi se razvijala – o čemu svjedoči Švicarska ili Japan u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Korist od gradova je u tome da oni osiguravaju okruženje, ozračje, kontekst u kojem se inputi – pronicljivost i prilagodljivost – mogu uspješno ubrizgavati u svakodnevni gospodarski život. Krupne i neprekidne subvencije su transakcije propadanja. Jednom kad se uvedu, potreba za njima s vremenom postaje sve veća, a nužno potrebna sredstva za njihovo osiguravanje s vremenom se smanjuju. Jako složeni i profinjeni proizvodi i usluge iz gradova izvezeni u nerazvijene gradove također su besplodni kad je posrijedi supstitucija uvoza. Transakcije, postupci, poslovi koji vode u propast apsolutno su nužni imperijima. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države predviđaju i najavljuju ekonomsko propadanje onog drugog. Niti jedan se neće razočarati.

28.5.2007 10:55:19

218

Gradovi8.indd 218

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:55:20

Nepr i li k a

219

TRINAESTO POGLAVLJE

NEPRILIKA Nejednaki razvoj regija • Rast potrošnje brži od stvaranja novoga bogatstva • Rast poreza i deficita u Japanu • Američki gradovi ovisni o transakcijama propasti • Izlaz u diskontinuitetu • Uzroci poslovnih ciklusa gradova • Gradovi i nacije • Radikalna intervencija za nagomilani stres: moj utopijski prijedlog

Č

ak i jedna tako prosperitetna zemlja kao što je Japan ima problema s nejednakim razvojem svojih različitih regija. Središnji Japan dobro je opremljen kreativnim gradovima koji nadomještaju uvoz i njihovim vrlo diversificiranim oblastima, poput one u kojoj je smješten zaselak Shinohata. Međutim, stvari su različite na sjevernim i južnim otocima koji zemljopisno čine velik dio zemlje, na kojima živi velik dio stanovništva i na kojima se nalaze brojna odavna formirana sela, naselja i gradići, kao i poneki grad. Ona nisu bila uspješna u nadomještanju šire palete svojega uvoza iz drugih gradova, koji je, dakako, stizao većinom iz središnjeg Japana. Budući da to nisu gradovi koji supstituiraju uvoz, oni nisu stvorili ni značajnije gradske regije. Iz toga slijedi da ta rubna područja ne proizvode obilno i raznoliko za svoja vlastita poduzeća i stanovnike, kao ni za druge. Budući da se ne okreću novim uvoznim proizvodima dok nadomještaju stare, također slijedi da su ona manje snažna tržišta, nego što bi mogla biti, za inovativne izvozne proizvode koji se stvaraju u gradovima centralnog Japana. To su dijelovi zemlje koji - što nas ne iznenađuje – pritišću na vladu da zadrži ili uvede nacionalne carine na poljoprivredne proizvode. Gospodarstva zaselaka i naselja ovdje su manje složena, raznolika i razgranata nego u malenoj Shinohati. Čak je i poljoprivreda na tim otocima manje raznovrsna jer joj nedostaje brzo pomicanje asortima-

Gradovi8.indd 219

28.5.2007 10:55:20

220

Gradov i i b ogatstvo naro da

na nabavki regionalnih gradova koji nadomještaju uvoz, gradskih kupovina koje su na taj način poljoprivredu Shinohate učinile tako zapanjujuće raznolikom. Jedna od posljedica nedostatka gradova koji supstituiraju uvoz jest da veliki dio mladih ljudi koji traže posao mora trajno napustiti ta područja. U svojim nastojanjima da osiguraju više radnih mjesta, dužnosnici u sjevernim i južnim dijelovima Japana ponašaju se kao i političari u drugim zemljama. Nadmeću se u privlačenju transplantiranih tvornica iz udaljenih gradova, većinom iz gradova središnjeg Japana, ali također sve više, u novije doba, i podružnica inozemnih korporacija. Kao i svugdje u svijetu, potražnja za presadnicama tvrtki nadmašuje njihovu ponudu. Nema sumnje, građani sjevernog i južnog Japana žive puno bolje nego u prošlosti. Svejedno, u odnosu na gospodarstvo središnjeg Japana, to su siromašne ekonomije koje su već dugo tvrdokorno siromašne. Njihovi zabrinuti političari primjećuju da je razvoj, na neki tajanstveni način, prošao mimo njih. I jest prošao. Rješenje bi bilo, dakako, u nastajanju gradova i u tim regijama, koji bi vlastitom proizvodnjom nadomjestili uvoz. No to se nije dogodilo, a kako vrijeme prolazi, sve su slabiji izgledi i da će se dogoditi. Potencijalnim gradovima koji bi supstituirali uvoz u zaostalim regijama danas bi bile nužne carine ili neka druga vrsta zaštite od uvoza iz većih i razvijenijih gradova centralnog Japana, baš kao što su i sami ti gradovi nekoć trebali uvozne barijere koje su im pomogle da počnu nadomještati uvoz iz tada puno razvijenijih europskih i američkih gradova. Da su sjeverna i južna područja Japana imala svoje vlastite, individualizirane valute, mogla su automatski osigurati inačicu carina i izvoznih poticaja (kao što sam objasnila u raspravi o povratnim informacijama gradovima u 11. poglavlju). Ako bi njihovi poljoprivredni izvozni proizvodi previše iskrivljavali vrijednost tih valuta, kao što je to činio izvoz svile kad je Japan započinjao svoj suvremeni razvoj, bile bi potrebne i carine. Međutim, i zasebni novac i pravo na podizanje carina – ako bi one u početku bile nužne – značili bi nastanak novih država, familije japanskih država umjesto jedne ujedinjene države. No, kako sada stvari stoje, činjenica da postoji jedinstveni suverenitet dovodi do toga da te

Gradovi8.indd 220

28.5.2007 10:55:20

Nepr i li k a

221

regije moraju ostati tvrdokorno zakržljale u odnosu na središnji Japan. Budući da se Japanom koristim samo kao primjerom, ista analiza odnosi se na svaku drugu zemlju koja obuhvaća i gradske regije i ustrajno ukočena područja u kojima se ne pojavljuje nadomještanje uvoza. U Japanu, jednako kao i drugdje, regionalne nejednakosti izazivaju u narodu nezadovoljstvo, kao i osjećaj da se protiv nejednakosti treba boriti i da ih, što je moguće više, treba otkloniti. Kao i u drugim zemljama, reakcija vlasti je bila da su počele snažno subvencionirati periferne regije. Tu možemo vidjeti zašto se narodi najprije upuste u transakcije koje vode u propast i zašto, jednom kad započnu, tim transakcijama nema kraja. One ublažavaju regionalne nejednakosti, ali ne mogu otkloniti njihove uzroke. Od početka 1950-ih do 1977. Japan je svake godine snižavao nacionalne stope poreza, gotovo kao nešto razumljivo samo po sebi. U tom razdoblju stvaranje nove vrijednosti bilo je brže od zahtjeva za povećanje proračunskih troškova središnje državne vlasti. No od 1977. japanske porezne stope rastu, baš kao i deficitarno financiranje; obje te činjenice su nepogrešivi dokaz da je državna potrošnja počela rasti brže nego stvaranje novoga bogatstva. Najveći dio porasta odnosio se na socijalna davanja, subvencije poljoprivredi, posebne donacije gospodarstvu i potpore nacionaliziranoj željeznici. Dok su brzo povećavali domaće subvencije, Japanci su također sve više poticali trgovinu s nerazvijenim zemljama, ne samo uz plaćanje za sirovine i poljoprivredne proizvode koje je zemlja uvozila iz zakržljalih inozemnih opskrbnih regija, nego i da bi tim zemljama prodala svoje sofisticirane proizvode na kredit. Gradovi u središnjem Japanu dobivaju uobičajenu naknadu za te transakcije: prodaju robu u izvoz inertnim gospodarstvima koja svojom vlastitom izradom ne mogu zamijeniti proizvode koje primaju. Promicanje takve vrste trgovine, koja predstavlja razvojnu slijepu ulicu, postalo je nužno Japanu, kao i drugim razvijenim ekonomijama, jer gradovi središnjeg Japana nisu mogli naći dovoljan broj bodrih, platežno sposobnih gradova trgovinskih partnera, niti u zemlji niti u svijetu. No, ponavljam, jednom kada se zemlje u njih upletu, te transakcije propasti nisu lijek za uzroke njihovih problema. Inertna i ovisna daleka gospodarstva one čine još ovisnijima, umjesto da ih navedu da se samostalno razvijaju.

Gradovi8.indd 221

28.5.2007 10:55:20

222

Gradov i i b ogatstvo naro da

Povijest se ne ponavlja u svakom detalju, no obrasci ekonomske povijesti se ponavljaju toliko da to tjera na pomisao kako su gotovo posrijedi zakonitosti. Ako se uobičajeni obrasci ostvare, možemo predvidjeti da će Japan, s vremenom, pribjeći sve većim subvencijama svojim ustrajno ukočenim regijama, da će sve više promicati svoju međunarodnu trgovinu s nerazvijenim područjima i da će, kako se i priliči, usvajati trajne programe opsežne vojne proizvodnje. Bez obzira koliko se ovo posljednje činilo malo vjerojatnim, uzevši u obzir japanska pacifistička uvjerenja, raste pritisak (velikim dijelom, makar ne u potpunosti, zahvaljujući utjecaju Sjedinjenih Država) da se sadašnji maleni japanski vojni izdaci dovedu na razinu na kojoj će apsorbirati 2,5 posto domaćeg dohotka. To bi Japan stavilo na treće mjesto među zemljama po vojnoj proizvodnji, odmah iza Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Možemo također predvidjeti, ako se uobičajeni obrasci ostvaruju, da će japanski gradovi, sada tako kreativni i živahni, dok će objedinjene različite japanske transakcije propasti dobivati na ukupnoj težini, postepeno stagnirati i postajati sve ovisniji o naknadama za takve transakcije, umjesto o svojoj vlastitoj kreativnosti i o stvaralaštvu drugih gradova, te njihovoj uzajamnoj dinamičnoj razmjeni. Ako će za sto godina povjesničari tražiti datum početka japanskog propadanja, 1977. godina dobro će im poslužiti. Usporediv trenutak u Sjedinjenim Državama je 1933. godina, kad se zemlja počela boriti s ustrajnim siromaštvom Juga tako da ga je počela subvencionirati, a potom sve više i druge siromašne regije, nakon čega je, u zao čas, također slijedila neprekidna vojna proizvodnja, kao i promicanje međunarodne trgovine sa zaostalim područjima - što su, sve skupa, i svaka pojedinačno, transakcije što vode u propast. Nakon pola stoljeća takvog postupanja, američki gradovi postali su duboko ovisni o naknadama za takve transakcije, umjesto o vlastitoj domišljatosti i kreativnosti drugih gradova, te o uzajamnoj hirovitoj trgovini. Transakcije propasti, u vrijeme kad se počnu provoditi u većoj mjeri, predstavljaju intervencije, nagle diskontinuitete one vrste koja sve nestabilnije stanje postavlja na nove, privremeno stabilnije temelje. U prirodi, na primjer, naprezanja i nestabilnosti povremeno narastaju u različitim dijelovima Zemljine kore. Kada nakupljanje napre-

Gradovi8.indd 222

28.5.2007 10:55:21

Nepr i li k a

223

zanja dosegne stanovitu kritičnu vrijednost, ono se naglo oslobađa, u ovom slučaju kao potres ili erupcija vulkana. Istovrsni fenomen djeluje i u ljudskom društvu. Gradsko poduzeće koje se premješta izvan grada zbog nagomilanih pritisaka – recimo, zagušenja prometa, nedostatnog prostora za širenje, rasta troškova – prolazi kroz naglu promjenu. Kada bi se naprezanja i nedostaci u njemu nagomilavali do u beskraj, bez ikakva olakšavanja, poduzeće bi jednostavno moglo zaostajati u razvoju do točke s koje ne bi bilo povratka. No uz pomoć prekida ono može izbjeći inače neprekidne i rastuće stresove i izbjeći pogoršavanju stanja. Kad neki grad gubi izvozne pogone i ne može si priuštiti postojeći obim uvoza, on jednostavno može gospodarski nazadovati. Ili ga, eventualno, može spasiti nagla, eksplozivna epizoda zamjene uvoza koja, osim što popušta nagomilane stresove i nestabilnosti, postavlja grad na drukčije i bolje temelje za stvaranje budućih izvoznih djelatnosti. Kada promet na površini postane zagušen i olakšanje mu donese podzemna željeznica, grad je pronašao izlaz u diskontinuitetu. Matematičari koji se hrvaju s tim teškim i matematički kontroverznim predmetom, vrstu diskontinuiteta na kojoj ja ustrajavam nazivaju “bifurkacijama”. Svim bifurkacijama je svojstveno da one nisu prvi uzrok, nego odgovor na ranije nagomilane nestabilnosti i napetosti; one čine prekid u odnosu na način na koji su se stvari odvijale do tada; one za sobom ostavljaju stvari radikalno promijenjene. Ne zbog nečije krivnje, nego jednostavno zato jer je to u njihovoj prirodi, nacije predstavljaju inherentno nestabilne ekonomske sustave. Čak i u najboljima i najsretnijima među njima puno toga krene naopako budući da nadomještanje uvoza izostane u regijama koje nemaju gradova i kojima je potrebno, a usto s vremena na vrijeme i postojeći grad posrne i ne ispravi svoje gospodarstvo, što samo dodatno povećava nestabilnost i napetosti u narodu kao cjelini. Čak i kad bi narodima upravljali nepogrešivi geniji ili anđeli, stresovi i nestabilnosti nastale zbog nedostajućih ili proturječnih povratnih informacija, nagomilavali bi se. Oni su ugrađene u samo stanje stvari. Ovdje moramo zastati i odvagnuti naoko zbunjujuće okolnosti. Gradovi i potencijalni gradovi imaju dvije fundamentalne, dubinske ekonomske potrebe. Velike nacije ili imperiji mogu dobro ispuniti jednu od njih, dok su u sukobu s onom drugom.

Gradovi8.indd 223

28.5.2007 10:55:21

224

Gradov i i b ogatstvo naro da

Ponajprije, kao što smo vidjeli, od trenutka kad se počnu razvijati, i potom zauvijek, gradovima je nužna obilna, promjenjiva trgovina s drugim gradovima. Velike nacije mogu dobro zadovoljiti tu potrebu budući da mogu ukloniti bezrazložne barijere domaćoj trgovini. Prema tome, što je veća nacija i što više gradova ona ima, to je bolja prilika za neometanu međugradsku razmjenu. Tu prednost nemaju gradovi-države poput Hong Konga ili Singapura, kao ni male zemlje poput Tajvana, koje su zato inherentno ranjive zbog trgovinskih barijera koje protiv njih podižu druge države. Kada bi nesputana trgovina bila sve što je gradovima i potencijalnim gradovima potrebno za njihov procvat, tada bi jedinstvena svjetska vlada bila ekonomski ideal, a gotovo svi veliki imperiji iz prošlosti, kao i oni iz novijeg doba, bili bi trajno izvrsno okruženje za gradove. Ali oni to nisu, budući da su trgovačke mreže gradova pomalo nalik nogometnoj momčadi. Igrači, van svake sumnje, trebaju momčad ili uopće ne mogu igrati nogomet, no svaki igrač u timu također mora održavati svoje vlastite vještine. Ako ih ne održava, a ne može biti zamijenjen, učinkovitost tima se smanjuje. Ako se veći broj igrača pojedinačno pokvari, momčad je gotova. To je druga fundamentalna potreba gradova, potreba da se pojedinačno održavaju u dobroj formi, čemu nacije služe tako loše zahvaljujući iskrivljenim povratnim informacijama koje dolaze s veličinom teritorija. Kao dodatak nestabilnostima i stresovima koji se akumuliraju u naciji zbog ustrajno ukočenih oblasti i zbog slučajeva stagnacije među postojećim gradovima, daljnje neravnoteže i napetosti gomilaju se zbog ozbiljnih ekonomski depresija, izrazito pojačanih padova poslovnih ciklusa, dubljih i trajnijih od recesija. Nitko ne zna uzroke poslovnih ciklusa, razdoblja većeg ili manjeg prosperiteta, no meni se čini da postoje jaki razlozi za pretpostavku da su i oni, kao gotovo sve ostalo u gospodarskom životu, posljedica događanja u gradovima koji nadomještaju uvoz. Za početak, oni su posve nepoznati u ekonomijama koje su gradovi zaobišli, poput Henryja u vrijeme u kojem je jednostavno proživljavao dugo neciklično razdoblje siromaštva. Ciklusi se, umjesto toga, javljaju samo u visoko urbaniziranim gospodarstvima, dosežući ona umrtvljena samo kao sekundarna posljedica iz velike udaljenosti; na primjer,

Gradovi8.indd 224

28.5.2007 10:55:21

Nepr i li k a

225

recesija u Sjedinjenim Državama umanjila je prihode Kolumbije od prodaje kave. Drugi logični razlog zbog kojeg pretpostavljam vezu između poslovnih ciklusa i gradova koji supstituiraju uvoz jest da takvi gradovi, sami za sebe, prolaze kroz ugrađene cikluse koje prouzrokuju osobiti načini njihova rasta. U vrijeme kad brzo nadomješta široku paletu uvoza u lančanoj reakciji, grad se širi eksplozivno. No te se epizode tipično izmjenjuju s intervalima slabijeg ili nikakvog širenja, dok grad nakuplja fondove potencijalno zamjenjivog uvoza za buduću lančanu reakciju supstitucije. Naravno, ako grad koji nadomješta uvoz postane tako slab ili usporen u supstituiranju uvoza da svoju ekonomiju ne može jačati ukorak s vremenom, ili održavati je kao dobar temelj za stvaranje novog izvoza koji će nadoknaditi izgubljeni ili stari, tada se njegovo gospodarstvo sažima i steže. Kada bi se nacionalno gospodarstvo, promatrano kao cjelina, ponašalo kao jedan jedini dinamični grad koji nadomješta uvoz, ono ne bi moglo izbjeći upadanje u poslovne cikluse; ako bi taj pojedinačni grad izgubio svoju živost, čitava nacija ne bi mogla izbjeći duboku depresiju koja se može, ali i ne mora, sama okončati. Dakako, većina nacija ima više od jednoga grada, a blokovi nacija koji intenzivno međusobno trguju posjeduju brojne gradove, među kojima mnogi supstituiraju uvoz. Bodri gradovi, koji čine dobru momčad, trebaju djelovati u različitim fazama poslovnog ciklusa jedan prema drugome (“neki skupljaju snagu dok je drugi upravo troše”). U jednom narodu ili trgovinskom bloku naroda sa živahnim gradovima ciklusi pojedinih gradova nisu sinkronizirani. No pretpostavimo da oni ne otkucavaju savršeno na neusklađeni način – što je razumna pretpostavka ako sveobuhvatna povratna informacija nacionalne valute služi usklađivanju ciklusa u barem nekim od gradova unutar trgovačke mreže. U nekom narodu ili savezu naroda recesija bi se automatski pojavila u vrijeme kad bi se manji broj gradova nego inače našao u procesu nadomještanja uvoza. No ona bi se i sama okončala čim bi neki od tih gradova, koji bi trenutno nakupljao fondove zamjenjive uvozne robe, uletio u fazu ciklusa u kojoj supstituira uvoz. Stanke bi bile relativno bez posljedica, kao što bi se i brzo okončale.

Gradovi8.indd 225

28.5.2007 10:55:21

226

Gradov i i b ogatstvo naro da

U grubim crtama, čini se da je to u skladu s onim što se događa u nacijama koje doživljavaju nagli razvoj i širenje. Razdoblja pada u poslovnim ciklusima pokazuju sklonost da se brzo sama završe. Nadalje, premda su neugodna, ona ne ostavljaju relativno dublje posljedice, sudeći po prevladavajućem trendu rastućeg blagostanja, razvoja i ekspanzije. Tako je bilo u Britaniji, na primjer, tijekom njezinoga brzog industrijskog razvoja, a takva je situacija bila i u Sjedinjenim Državama do Velike depresije 1930-ih. Takva je situacija u Japanu dulje od 30 godina od završetka Drugog svjetskog rata. To se događa danas u malim zemljama Pacifičkog oboda koje se brzo razvijaju. Ako je uzrok poslovnih ciklusa doista u skladu s mojom hipotezom, tada bi pojava dubokih nacionalnih depresija koje se same ne završavaju značila da nacionalni gradovi, promatrani kao cjelina, postaju opasno slabi i spori u nadomještanju uvoza: kao skupina gube životnu snagu. U tom slučaju moramo također očekivati pojavu stagflacije, to obilježje siromašnih i nerazvijenih gospodarstava, budući da je nacija čiji su gradovi oslabljeni nužno zemlja na putu u siromaštvo i nerazvijenost. Duboke, raširene i produljene međunarodne depresije, koje same od sebe brzo ne prestaju, bile bi logični znaci i simptomi da gradovi u mnogim, mnogim zemljama gube životnost. To je, doista, poruka koju sada primamo od mnogih drugih pokazatelja poteškoća, kao što su rastući viškovi sirovina i poljoprivrednih proizvoda, do kojih dolazi zbog nedostatnog broja solventnih gradskih tržišta; premaleni broj gradskih poduzeća koja mogu udovoljiti zahtjevima za transplantaciju gradskih pogona; manjak gradskih radnih mjesta za ljude koji su napustili zemlju ili su s nje otjerani. Bez obzira na to leži li uzrok poslovnih ciklusa u gradovima, kako sam pokušala dokazati, i je li gubitak životne snage gradova uzrok dubokih i produljenih depresija, depresije se u svakom slučaju pridružuju ostalim ekonomskim nestabilnostima i stresovima koji se s vremenom akumuliraju u zemljama. Ako se ništa ne bi učinilo s nakupljenim nestabilnostima, osim što bi im se dopustilo da se nastave akumulirati skupa s rastućim nezadovoljstvom i bijesom, zemlja bi postala žrtvom svojih napetosti. Postala bi nesposobna funkcionirati kao koherentna politička cjelina.

Gradovi8.indd 226

28.5.2007 10:55:22

Nepr i li k a

227

Transakcije propasti su utočište nacija. Kao i sve bifurkacije, ti su postupci posljedica ranije nakupljenih nestabilnosti. Jednom kada to shvatimo, možemo razumjeti da se uzajamno djelovanje zemlje i njezinih gradova odvija na dvije različite razine. Na prvoj razini, zbog zavaravajućeg feedbacka koji primaju gradovi i potencijalni gradovi, nestabilnosti, slučajni promašaji, nejednakosti i nepodudarnosti nakupljaju se pomalo, ali neumoljivo. Na drugoj razini, transakcije propasti privremeno olakšavaju pritiske. U prvom stadiju nacije su rizično okruženje za gradove. U drugom stadiju one postaju kobno okruženje. Razmotrimo stanje u koje to dovodi zemlje, podjednako kao i gradove. Da bi se u početku razvile, a zatim da bi nastavile prosperirati, nacije moraju imati gradove koji nadomještaju uvoz, i to u dovoljnom broju. Ništa od preostaloga što se može naći u ekonomiji nije dovoljno: ni opskrbne regije, ni područja “očišćena” od ljudi, ni regije koje radnici napuštaju, ni ekonomije sačinjene od transplantiranih poduzeća, ni umjetne gradske oblasti, ni umrtvljeni gradovi. Pa ipak, da bi se održale kao sustavi, nacije moraju iscrpljivati svoje gradove u korist transakcija propasti, i moraju potkopavati hirovitu međugradsku razmjenu radi opskrbe naselja koja ne mogu nadomjestiti uvoz. Za uzvrat, gradske ekonomije stagniraju. Stagnirajući, gradovi umanjuju bogatstvo, blagostanje i svoju sposobnost da se razvijaju dalje u odnosu na druge, kao i da razvijaju svoju zemlju u cjelini. Na kraju, propadaju i gradovi i nacije. Grupa politologa u suradnji s Centrom za istraživanje svjetskih političkih institucija Sveučilišta Princeton proučavala je mnoge slučajeve razlaganja i raspadanja suverenih političkih cjelina – nacija, imperija, konfederacija – koji su se dogodili u moderno doba ili u prošlosti. Cilj im je bio otkriti koje zajedničke sile, ako takve uopće postoje, uzrokuju političku dezintegraciju. Istraživači su zaključili da se “opterećenja” što su ga nosile propale političke cjeline povećavao, dok se, istodobno, njihova “sposobnost” smanjivala. No što konkretno znače “opterećenje” i “sposobnost”? “Pretjerani vojni angažman” identificiran je kao uobičajeni čimbenik kod fatalno povećanog opterećenja. Istraživači su “pretjeran” definirali kao dugotrajan, ističući da, povijesno gledano, kratki ratovi, sami za sebe, nisu nagoviještali raspadanje (često je bilo suprotno, kad

Gradovi8.indd 227

28.5.2007 10:55:22

228

Gradov i i b ogatstvo naro da

je dolazilo do teritorijalnog širenja ili jačanja zajedništva), no da su dugotrajni vojni napori često bili predznak dezintegracije. Druge dvije krupne komponente povećanog opterećenja koje su identificirali, i koje su ponekad pratile produljeni vojni napor, a ponekad nisu, bili su “značajno povećanje političke participacije dijela populacije, regija ili društvenih slojeva koji su ranije bili politički pasivni”, te politička svijest o “etničkim ili jezičnim razlikama” među regionalnim skupinama okupljenima u političku cjelinu. Svaki od njih, dakako, vodi k uporabi subvencija ili sile da bi se ublažilo nezadovoljstvo. A kada je riječ o umanjenim sposobnostima, najvažnija otkrivena bila je “dugotrajno ekonomsko propadanje ili stagnacija”. Moramo zapamtiti da nacije ili imperije u te neprilike iz kojih se teško izvući ne zapadaju po vlastitom izboru. Okolnosti koje su obilježje njihovih teritorija i koje oni ne mogu promijeniti, ma koliko se trudili, ostavljaju ih bez izbora. Središnji Japan mora subvencionirati sjeverni i južni Japan zato jer postoji potreba, i zato jer bi inače razlike u regionalnom životnom standardu i dispariteti u javnim uslugama postale politički i moralno neprihvatljivi. Sjever Italije podupire jug zato jer je nužda tako velika da to mora činiti da bi sačuvao mir i suprotstavio se potpunom gospodarskom rasulu u velikom dijelu zemlje. Njemačka podupire francuske poljoprivredne oblasti zato jer, ako to ne bi činila, Europska ekonomska zajednica bi se raspala, a Francuska ustraje na subvencijama kao uvjetu za svoje članstvo. U suprotnom ne bi mogla ublažiti bijes svojih seljaka ili uvijek uzavreli separatizam juga zemlje. Kanada svoj sustav plaćanja za ublažavanje nejednakosti u siromašnim provincijama iskreno naziva “tetivama koje drže zemlju na okupu” i suprotstavlja se separatističkom raspoloženju Quebeca, jednako kao što se Englezi suprotstavljaju separatističkim osjećajima u Škotskoj: podsjećajući umirovljenike i druge primatelje socijalnih davanja, kao i korisnike drugih ekonomskih donacija, otkuda im stiže novac. Penzioneri trebaju te penzije; gospodarski mrtva sela i mjesta trebaju te subvencije. Američki gradovi, uključujući i gradove Sunčanog pojasa, koji su napredovali dok su drugi propadali, trebaju goleme naknade koje do-

Gradovi8.indd 228

28.5.2007 10:55:22

Nepr i li k a

229

bivaju od vojne proizvodnje, međunarodne trgovine između bogatih i siromašnih financirane kreditima te domaćih programa subvencija. Odustajanje od transakcija koje vode u propast ne bi ništa riješilo. Kada središnji Japanci ne bi pomagali svojim sugrađanima u perifernim područjima, kada sjever Italije ne bi pomagao jugu, kad Nijemci ne bi pomagali francuskim seljacima, kada kanadski gradovi ne bi pružali pomoć starima, bolesnima i nezaposlenima ma gdje se oni u zemlji nalazili, kada Sjedinjene Države ne bi proizvodile oružje i promicale trgovinu razvijenih i nerazvijenih i kada ne bi subvencionirale svoje regije kojima su oduvijek nedostajali gradovi koji nadomještaju uvoz ili sve veću skupinu regija s gradovima koji propadaju – to ne bi otklonilo nejednakosti, promašaje, pritiske i nestabilnosti za koje se očekuje da ih te transakcije isprave. Postoji li bilo koja vrsta radikalne intervencije ili raskida, osim transakcija propasti, kojoj nacije mogu pribjeći da bi se suprotstavile neizbježnim, ugrađenim nakupljajućim neravnotežama, nestabilnostima? Teoretski bi mogao postojati drugi izlaz, ali – zbog razloga kojih ću se dotaknuti – samo teoretski. Unatoč tome, promotrimo tu teoretsku mogućnost. Metafora kojom se neki matematičari služe da bi ilustrirali diskontinuitet je pas koji uočava da mu se brzo približava napad. Pas je do tada mirno sjedio, no jedina stvar koju ne može nastaviti činiti je da tako miruje. Mora učiniti nešto radikalno različito: pripremiti se za napad ili pobjeći, a obje te stvari su diskontinuiteti. U principu, to je situacija u kojoj se našla nacija u kojoj su neravnoteže i pritisci dosegnuli točku koja zahtijeva akciju. Jedino što zemlja ne može dalje činiti jest sjediti i ne poduzimati ništa. Ili mora skočiti u napad na svoje probleme poduzimajući transakcije propasti, ili... Ili što? Može li pobjeći od svojih nerješivih problema koji postaju nepodnošljivi? Ako da, kako da im utekne? Može li bijeg otkloniti nagomilane neravnoteže i naprezanja, doista postaviti stvari privremeno na nove temelje? Učili su nas da bijeg od problema ne rješava problem. Međutim, u stvarnom životu povremeno ga rješava, kao što sugerira metafora sa psom i kao što znamo iz iskustva ako smo se ikada riješili potencijalno katastrofalnog iskušenja tako da smo od njega pobjegli, ili smo se, gledajući unatrag, gorko kajali što nismo pobjegli.

Gradovi8.indd 229

28.5.2007 10:55:23

230

Gradov i i b ogatstvo naro da

Za neku političku cjelinu jednako bijegu bilo bi oduprijeti se iskušenju poduzimanja transakcija propasti ne pokušavajući je sačuvati kao cjelinu. Radikalni prekid u tom slučaju bio bi podjela jedinstvene državne cjeline na familiju manjih suvereniteta, i to ne nakon što stvari dosegnu stupanju sloma i dezintegracije, nego puno prije, dok se stvari odvijaju još relativno dobro. U nacionalnom društvu koje bi se tako ponašalo, umnožavanje suvereniteta podjelom bila bi normalna, bezbolna prateća pojava samoga razvitka i rastuće složenosti ekonomskog i društvenog života. Neka od samostalnih država u familiji i sama bi se podijelila kad bi se pojavili pokazatelji da je to potrebno. Nacija koja bi se tako ponašala jednu bi snažnu životnu silu, golo preživljavanje, zamijenila drugom, reprodukcijom. U toj utopijskoj zamisli, novim nezavisnim cjelinama koje bi se odvajale od nacije-roditelja, bilo bi, u biti, rečeno: “Neka vas prati sreća u neovisnosti! Sad pokušajte najbolje što znate i umijete da biste stvorili (ili održali, što bi također moglo biti posrijedi) kreativan grad i njegovu regiju, i svima će nam biti bolje. U trgovini s vama mi vas nećemo diskriminirati, a ako ćete morati uvesti carine protiv naše industrijske robe da biste se pokrenuli s mjesta, mi ćemo s njima izaći na kraj bez gnjeva.” Glavna, premda ne jedina prednost ovakvog malo vjerojatnog ponašanja naroda bila bi umnožavanje valuta. Tehničke poteškoće i neugodnosti koje bi se pojavile bile bi savladive, osobito uz pomoć kompjutora, brzih telekomunikacijskih sustava i kreditnih kartica koje su već sada – čak i kod osnovnog i ograničenog korištenja – vrlo praktične za obavljanje istodobnih plaćanja s različitim valutama. Svojom karticom ja mogu naručiti, recimo, knjige iz Londona koje plaćam funtama, košulju iz bostonske oblasti s cijenom u američkim dolarima, sjeme cvijeća koje ću platiti svojom domaćom valutom, kanadskim dolarima, i sve su te kupovine, što se mene tiče, jednako komforne. Mnoštvo valuta koje bi odražavale stvarno stanje pojedinih gospodarstava ne bi bilo korak natrag u odnosu na nacionalne valute, ili međunarodno vezane valute, koje bi se razlikovale kao jabuke i kruške u neshvatljivom kaosu, tu i tamo divljački aprecirajući pa opet luđački deprecirajući. Upravo suprotno. Poteškoća je više u tome što mnoštvo valuta implicira mnoštvo državnih tvorevina, ili bi one predstavljale samo kozmetičke razlike, kao

Gradovi8.indd 230

28.5.2007 10:55:23

Nepr i li k a

231

što je slučaj sa škotskom funtom koja je zapravo britanska funta s drugim slikama na sebi. Ta vrsta diskontinuiteta, kao zamjena za transakcije propasti, bila bi na uštrb objedinjenih naroda. Ona rješava problem opstanka društava, kultura, civilizacija i gradova, ali na račun nacija. Gotovo bez iznimke, svi današnji narodi nastali su ponajviše vojnim prolijevanjem krvi. Većina ih je i održavana na okupu povremenim krvoprolićima. Mnogi se i danas tako drže skupa. Narodi nisu djeca Vulkana, boga kovača, ili donositelja dobrih vijesti i zaštitnika liječenja Merkura, a još manje Cereres, božice plodnosti i izobilja, a ni ne ponašaju se kao da jesu. Narodi se ponašaju kao Marsova djeca, što i jesu, a mnogi njihovi pripadnici upravo ih zato i obožavaju. Mistika nacije krije se u moćnom, sablasnom glamuru ljudskog žrtvovanja. Izdati naciju i njenu cjelovitost znači izdati sve zbog čega je prolivena sva ta krv; učiniti to zbog ekonomskog boljitka, značilo bi priznati da su najslavnije stranice nacionalne povijesti samo isprazna buka i bijes. Sve nacionalne vlade i većina građana, nije pretjerano reći, radije bi propala i istrunula ujedinjena, sudeći po žrtvama s kojima je njihovo jedinstvo osvojeno, nego što bi prosperirala i razvijala se podijeljena. Čak i separatisti, kad uspiju steći vlastiti suverenitet, ogorčeno se odupiru svakoj daljnjoj podjeli. Države sa separatističkom poviješću čine to više nego sve druge. Zato i kažem da je moja alternativa za transakcije propasti samo teoretska. No to što sam predložila čak ni teoretski nije nikakva ekonomska panacea. Ne postoji magija u običnoj sićušnosti ili podjeli država po sebi, najmanje kad su one posljednje utočište nakon što su opterećenja nadjačala političke sposobnosti zemlje. Svijet je danas posut duboko umrtvljenim i jadnim krhotinama stagnirajućih imperija, i bivših i sadašnjih. Moj utopijski prijedlog, ni u kom slučaju, nije nadomjestak za dinamičnu trgovinu koju zaostali gradovi moraju uspostaviti međusobno ako se žele razvijati. Niti je to bilo kakva zamjena za nužnost da snažni, bodri gradovi ostanu kreativni. Vrijednost je tog prijedloga, ponajprije, da može poslužiti kao način za sprečavanje ili izbjegavanje propadanja i raspadanja koji se inače svakako mora dogoditi pripadnicima bilo kojega naroda koji svoju političku cjelinu pokušavaju održati na okupu pomoću transakcija propasti.

Gradovi8.indd 231

28.5.2007 10:55:23

232

Gradov i i b ogatstvo naro da

Kao takav, moj prijedlog se mora prizvati na vrijeme, znači prije nego što postupci koji vode u propast postanu tako duboko ukorijenjeni da se praktično ne mogu ukinuti. A i nove političke cjeline koje se – na vrijeme – odcjepljuju morale bi već imati ili snažne vlastite gradove, ili skladišne oblasti, ili neki drugi obećavajući zametak grada sposoban da postane (ako je to nužno, i uz pomoć carina) grad koji nadomješta uvoz i stvara izvoz. S vremena na vrijeme svijet oblikuje nove “države-obrasce”. Pojam je skovao Sir George Clark, engleski povjesničar koji se specijalizirao za Europu 17. stoljeća i koji je istaknuo da je snažna monarhija Louisa XIV postala predložak za državu svog vremena. Kao model, prihvatio ju je Frederick I, prvi car Brandenburga Prusije, carstva koje je poslije postalo jezgrom Njemačke nakon mnogih ratova za ujedinjenje. Prihvatili su je, između ostalih, i Charles II i James II u Velikoj Britaniji. Nakon Veličanstvene revolucije te egzila i poraza muških Stuarta, Britanija je postala sljedeći velik i utjecajan državni obrazac, s parlamentom koji su mnogi drugi oponašali. Stvarno su parlamenti Islanda i Isle of Mana stariji, no te dvije političke jedinice nisu služile kao države-predlošci za ostale. Uspon Sjedinjenih Država kao velike i uspješne republike učinio je tu zemlju utjecajnom državom-predloškom, i u stanovitoj mjeri ona je čak poslužila kao model i za Europsku ekonomsku zajednicu koja je, u vrijeme svoga nastanka, obično tumačena kao “Sjedinjene Države Europe”. Sve donedavna, mnoge javne osobe u Latinskoj Americi ili Africi mogle su steći prolazni ugled kao dalekovidni državnici zalažući se za “Sjedinjene Države Ovoga” ili “Sjedinjene Države Onoga”. Uspjeh Lenjina i njegovih sljedbenika u zbacivanju kratkotrajne vlasti koja je uslijedila nakon propasti staroga režima ruskoga imperija i potom uspostave moćne socijalističke vlade, učinio je Sovjetski Savez utjecajnom državom-uzorkom za revolucionare, i one koji su to tek htjeli postati, svuda drugdje. Zahvaljujući svojem izvanredno cjelovitom sustavu socijalnih transfera Švedska je također država-obrazac. Svi postojeći ili prijašnji obrasci postali su, na različite načine, tako nezadovoljavajući da je danas već i sam nagovještaj drukčijeg ponašanja, ali ne i uspješnosti, novom obrascu dovoljan da bi doživio pohvale. Tako je maoistička Kina neko kratko vrijeme Trećem svijetu služila kao razvojni uzorak, premda je njezina uvjerljivost kao modela počivala samo

Gradovi8.indd 232

28.5.2007 10:55:23

Nepr i li k a

233

na neostvarivim željama, retorici i gorljivosti, a nikako ne na razvojnoj politici koja bi makar nakratko bila postojana i učinkovita. Mao je bio izvanredno uspješan kao vojskovođa, ali kao ekonomist bio je katastrofalan, baš kao što mnoge velike vojne vođe i diktatori obično budu. Možda je to zato jer vojničko umijeće proistječe iz lova i jahanja, a ekonomija iz obrta i trgovine. Mnoge pretpostavke, intuicija i vještine koje vrlo dobro služe u jednom zanimanju, od slabe su koristi u drugom. Danas nam i Sovjetski Savez i Kina demonstriraju kako izgledaju vlade koje za održavanje političke jedinice na okupu u ekstremnoj mjeri ovise o transakcijama propasti. Svaka nova vrijednost koju sovjetski ili kineski gradovi stvore smjesta se potroši na subvencije drugim dijelovima zemlje ili potrebe državnog aparata... Ako je moja analiza kobnog odnosa između naroda i gradova ispravna, tada ono što vidimo u Sovjetskom Savezu i Kini nije početak značajnih novih epizoda u povijesti ekonomskog razvoja, nego prije prizor ostarjelih imperija koji se još drže na okupu po svaku cijenu. Oba carstva nalazila su se na rubu raspada kad su se njihovi stari režimi pokazali nesposobni za nošenje političkog tereta što su ga preuzeli, dok su ih novi režimi uspjeli iznova konsolidirati silom oružja. Jedino što se bitno promijenilo je bolja osposobljenost, učinkovitost i nemilosrdnost s kojima su njihove sadašnje vlasti prionule zadatku očuvanja cjelovitosti tih država. Upravo kao što nam davno zaobiđena gospodarstva ne pokazuju kako je izgledalo rađanje pradavnoga ekonomskog života, nego umjesto toga konačni rezultat duge stagnacije, tako i u Sovjetskom Savezu i Kini, ja mislim, vidimo krajnji produkt golemih i uporno održavanih suvereniteta. Danas ne postoji niti jedna država-obrazac, ili obrazac familije država, u skladu s teoretskom mogućnosti koju sam ocrtala: kao primjer učinkovitog umnožavanja država (ne polu-državica ili provincija) iz jedne veće, kao alternative transakcijama što vode u propast. Odvajanje Norveške od Švedske 1905. bio je djelomičan korak u tom smjeru, premda se dogodio prije nego što su se Norveška i Švedska zaplele u transakcije propasti. Odluku o tome nije donijela Švedska. Premda je bila vrlo siromašna, Norveška s kraja 19. stoljeća odbila je čak i začetke subvencioniranja i ustrajala u tome da se uzdržava

Gradovi8.indd 233

28.5.2007 10:55:24

234

Gradov i i b ogatstvo naro da

sama s vlastitim proračunom. Švedska, premda je nevoljko prihvatila separaciju, nije posegnula za vojnom silom da je spriječi. Nakon toga, kako se njen bivši posjed gospodarski razvijao, uključivala se u hirovitu međugradsku razmjenu s njim. Švedska, međutim, nije slijedila to iskustvo s podjelom primjenjujući ga dalje kao alternativu transakcijama propasti. Upravo suprotno. Da ironija bude veća, dok je Švedska postala država-obrazac, ono što se od nje kopira nije taj jedinstveni primjer zamjene za postupke koji vode u propast, nego sveobuhvatno domaće korištenje takvih transakcija. Švedska ih danas još pojačava snažnim poticanjem međunarodne razmjene među razvijenima i zaostalima, poduprte donacijama, kreditima i opetovanim investiranjem njenih multinacionalnih korporacija u strane opskrbne regije: ukratko, transakcija koje Stockholmu i Gothenburgu donose uobičajene naknade. Izdvajanje Singapura iz Malezije još je jedan maleni primjer podjele kao alternative za transakcije propasti, koji se dogodio prije nego što su Malajske Države zaglibile u takvim domaćim postupcima. Odvajanje je, kao što smo vidjeli, bivšem skladišnom gradu Singapuru osiguralo individualiziranu, primjerenu vlastitu valutu; to mu je omogućilo da istodobno izbjegne i neprirodni položaj Montevidea, i potrebu da carinama žrtvuje malezijsku poljoprivredu da kako izbjegao toj anomaliji. Taj maleni primjer praktičnoga pristupa velikom problemu, međutim, ignoriraju zemlje koje je Clark nazvao “imitativnim državama”. Dovoljno je prisjetiti se kako su imitativne države ignorirale parlamente Islanda i Isle of Man, ali su obratile pozornost na britanski parlamentarni sustav. Ako će ljudi ikada iskušati učinkovitu podjelu suvereniteta, dovoljno krupnu da privuku zanimanje svijeta, moramo pretpostaviti da će ti pioniri trebati posjedovati značajno samopouzdanje u svoju kulturu i sposobnosti, dovoljno samopouzdanja da odbace centralizirano upravljanje i rješavanje problema. Ti će ljudi, po definiciji, morati također biti politički inventivni i sposobni razviti svoje vlastite institucije na istodobno realističan i originalan način. Nema sumnje, ako će se takav obrazac ikada pojaviti, on će utjecati na manje originalna društva i kulture s manje samopouzdanja. Tim više ako će se doista pokazati kao uspješna zamjena za postupke koji vode u propast.

Gradovi8.indd 234

28.5.2007 10:55:24

Nepr i li k a

235

A budući da se doista čini da prije ili kasnije ljudska bića odluče iskušati sve što je u njihovoj moći, nema sumnje da će jednom, negdje, neka kultura ili civilizacija, iskušati i taj alternativni oblik diskontinuiteta – ako je uopće u ljudskoj moći da podijeli neku veliku državu prije nego što ona zapadne u slijepu ulicu i doživi rasulo. U međuvremenu, dok su stvari takve kakve jesu, nemamo drugog izbora nego živjeti najbolje kako umijemo u našoj neprilici pogubnoj za gospodarstvo.

Naglasci iz ovog poglavlja: • Transakcijama koje vode u propast nema kraja: one ublažavaju regionalne nejednakosti, ali ne mogu otkloniti njihove uzroke. • Ne zbog nečije krivnje, nego jednostavno zato jer je to u njihovoj prirodi, nacije predstavljaju inherentno nestabilne ekonomske sustave • Nitko ne zna uzroke poslovnih ciklusa, no meni se čini da postoje jaki razlozi za pretpostavku da su i oni posljedica događanja u gradovima koji nadomještaju uvoz. • Moj utopijski prijedlog nije nadomjestak za dinamičnu trgovinu koju zaostali gradovi moraju uspostaviti međusobno ako se žele razvijati. Niti je to bilo kakva zamjena za nužnost da snažni, bodri gradovi ostanu kreativni.

Gradovi8.indd 235

28.5.2007 10:55:24

236

Gradovi8.indd 236

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:55:24

Lut anj e

237

Četrnaesto poglavlje

LUTANJE Estetika lutanja • Nepredvidivi problemi razvoja • Vojnički pogled na ekonomiju • Umjetnička znatiželja • Mnoge male stvari korisne za razvoj gospodarstva • Pogubni PDV • Euroštruca • Flanders i bostonska grupa financijera • Stvari koje je korisno znati • Transakcije propasti i glavni gradovi

J

apanski antropolog Tadao Umesao uočio je da su Japanci u prošlosti uvijek bili uspješniji kad su lutali na stanovit praktičan, empirijski način (“čak ni tijekom revolucije Meiji nisu postojali jasni ciljevi; nitko nije znao što će biti sljedeće”), nego kada su pokušavali postupati s “odrješitom namjerom” ili “odlučnom voljom”. To vrijedi i za druge narode, premda Umesao vjeruje da je “ljepota lutanja”, kako je on naziva, prepoznatljivo japanska i da predstavlja jednu od ključnih razlika između japanske i zapadnih kultura. Da je obratio pozornost i na Europu i Ameriku u prošlosti, umjesto u današnjosti, vidio bi, mislim, da je “estetika lutanja” također i osobina Zapadnjaka, te da je i u zapadnim kulturama bila učinkovitija nego “odrješita namjera” i “odlučna volja”. U samoj svojoj prirodi uspješni ekonomski razvoj mora biti prije s neodređenim smjerom nego orijentiran prema zadanom cilju, i mora se učinkovito i iskustveno oblikovati dok se odvija. U najmanju ruku, iskrsavaju nepredvidljivi problemi. Seljaci koji su razvijali poljoprivredu nisu mogli predvidjeti degradaciju tla. Stručnjaci koji su razvijali automobile nisu mogli predvidjeti kisele kiše. Ranije sam ekonomski razvoj definirala kao proces neprekidnog improviziranja, u kontekstu koji ubrizgavanje improvizacija u svakodnevni život čini izvedivim. Možemo to i pojednostavniti nazivajući ra-

Gradovi8.indd 237

28.5.2007 10:55:25

238

Gradov i i b ogatstvo naro da

zvoj kao improivizirajuće lutanje u djelatnostima bez presedana, koje rješavaju dotad neviđene probleme, potom lutanje do improviziranih rješenja koja donose daljnje nove poslove, koji se susreću s problemima bez presedana... “Industrijske strategije” koje trebaju postići “ciljeve” korištenjem “nepokolebljive namjere”, “dugoročnog planiranja” i “čvrste odlučnosti” izražavaju vojnički način razmišljanja. U njegovoj biti leži svjesna ili nesvjesna pretpostavka da se ekonomski život može osvojiti, mobilizirati, prisiliti, kao što se doista može kad mu je svrha ratovanje, ali ne i kad je usmjeren prema razvoju i ekspanziji. Profesor u mirovini Massachusettskog instituta za tehnologiju Cyril Stanley Smith ističe da, povijesno gledano, nužda nije bila majka otkrićima; prije će biti da nužda oportunistički izabire izume i improvizira njihova poboljšanja te načine korištenja, ali korijene pronalazaka treba tražiti negdje drugdje, u motivima kao što su znatiželja i osobito, ističe Smith, u “umjetničkoj znatiželji”. Sama metalurgija, podsjeća nas Smith, započela je oblikovanjem bakra u ogrlice i drugi nakit “puno prije nego što su ‘upotrebljivi’ noževi i oružje” bili izrađivani od bakra ili bronce. Izrada slitina i obrada metala toplinom započela je u izradi nakita i skulptura, kao i lijevanje u složenije kalupe. Izrada boja (prva poznata upotreba željezne rude), porculana te mnogih drugih vrsta keramike i stakla, kao i vještina zavarivanja, započela je s luksuznim i ukrasnim predmetima. Vjerojatno je i kotač u početku bio frivolna stvar: najstariji za koje znamo bili su dijelovi igračaka. Hidraulika i mnogi mehanički izumi i trikovi bili su prvi put razvijeni za igračke i zabavu. Tokarski stroj se za izradu burmutica koristio “stoljeće prije nego što ga je počela upotrebljavati teška industrija”. Željezni lim razvijen je kao jeftini nadomjestak za teška vrata od kovana željeza. “Kemijska industrija izrasla je iz potreba za velikim količinama kiselina, izbjeljivača i lužina potrebnih za proizvodnju finijih tkanina i stakla.” Klišeji za umnožavanje slika prethodili su klišejima za tiskarski slog. Elektroforeza je prvi put korištenja da bi se kipići od prostog metala učinili blještavima, a jedaći pribor sjajnim za ljude koji si nisu mogli priuštiti pravo srebro. “Rakete su izrađivane za zabavu prije nego što su se počele koristiti za ratovanje ili za svemirska putovanja” i -

Gradovi8.indd 238

28.5.2007 10:55:25

Lut anj e

239

mogli bismo dodati - prije nego što su počele odnositi komunikacijske satelite u orbitu. Prva uspješna željeznica proradila je u zabavnom parku u Engleskoj. Mnogi među nama sjećaju se vremena kad se plastika koristila za malene igračke i kuhinjske potrepštine, kao i za klavirske tipke, kao jeftina zamjena za slonovaču. Reketi za tenis, palice za golf i ribički štapovi bili su prvi izrađivani od čvrstih, laganih kompozitnih plastika pojačanih staklenim vlaknima, boronom i ugljikom. Danas ti kompoziti zamjenjuju metale u dijelovima zgrada, nekim vrstama opruga, cijevima i dijelovima za avione i automobile. Kompjutorske igre prethodile su poslovnoj upotrebi osobnih računala. Puno godina prije nego što je umjetno stvoreni govor ugrađen u kompjutorizirane alate da bi upozoravao na temperaturu uređaja ili da bi oglašavao upozorenja, bio je korišten u kompjutoriziranim igračkama ili u dječjim igricama, a “ozbiljni” projektanti i korisnici kompjutora preuranjeno su ga odbacili kao zgodnu, ali beskorisnu stvar. U svom vlastitom gradu danas primjećujem da je solarno grijanje većinom strast hobista, baš kao i navodnjavanje kap po kap, koje u uzgoju povrća na okućnicama štedi ljudski trud, gnojivo, vodu i prostor. “Sve krupne stvari počnu s malim stvarima”, komentira Smith, dodajući pritom upozorenje: “no male nove stvari njihovo okruženje uništi osim ako ih se ne njeguje, više iz umjetničkog poštovanja i uvažavanje, nego radi praktične koristi.” Podsjeća nas to na Umesaovu “estetiku lutanja”. Znanstvenici su navikli na činjenicu da su otkrića nerijetko neočekivani usputni produkti drugih namjera. Isto je i s ekonomskim lutanjem. Prva naftna bušotina izrađena je samo nekoliko desetljeća prije nego što je uljna svjetiljka počela zastarijevati zbog pojave električne struje. No jednom kad su naftne bušotine već postojale, za naftu su se počele javljati druge korisne svrhe. Pokazalo se da ljepilo kojim se pijesak pričvršćivao za papir ima puno raznolikiju upotrebu i veću praktičnu iskoristivost nego sam brusni papir. Prvi teretni vlakovi bili su zamišljeni samo da bi dopremili robu do plovnih kanala; za prvi radio mislilo se da će poslužiti samo kao nadomjestak za žičane komunikacijske veze tamo gdje su te-

Gradovi8.indd 239

28.5.2007 10:55:25

240

Gradov i i b ogatstvo naro da

legraf i telefon bili neupotrebljivi, kao na brodovima. Edison, izumitelj gramofona, mislio je da će glavna svrha njegova uređaja biti diktiranje poslovnih pisama. U besciljnom lutanju postoji pravilnost, red po kojem se gospodarski život razvija i širi, no to nije poredak “izazova” i “odgovora” svojstven vojničkom razmišljanju ili Toynveejevoj zamisli da civilizacije propadaju zato jer nisu u stanju odgovoriti na izazove. Prije će biti da je pravilnost koja djeluje više poput biološke evolucije čiju nakanu, ako uopće postoji, mi ne možemo vidjeti, osim ako nas ne zadovoljava pomisao da smo njezin cilj mi sami. Mnogi dubinski procesi koji djeluju u prirodnom okolišu i našim gospodarstvima zadivljujuće su slični i proučavajući ih možemo puno naučiti o uspjesima i promašajima u našim vlastitim aranžmanima. Na primjer, što se brojnije niše ispunjavaju u nekom prirodnom okolišu, pod uvjetom da je sve drugo isto, to on učinkovitije koristi energiju koja mu je na raspolaganju, a sam život i načini njegova održavanja su bogatiji. Potpuno je isto s našim vlastitim gospodarstvima: što su potpunije ispunjene njihove različite niše, to su one bogatije sredstvima za održavanje života. To je drugi način da kažemo da su bogatija gospodarstva koja proizvode raznoliko i obilato za vlastite građane i poduzeća, kao i za druge, nego specijalizirana gospodarstva poput onih u opskrbnim, “očišćenim” i transplantnim regijama. U prirodnom okolišu, što je veća raznolikost, veća je i prilagodljivost, zahvaljujući onome što ekolozi nazivaju većim brojem “homeostatskih povratnih petlji”, što znači da takav okoliš posjeduje veći broj mehanizama povratnog upravljanja za automatsko samoispravljanje. Isto je i s našim gospodarstvima. Obrazložila sam tvrdnju da je premalen broj homeostatskih povratnih petlji upravo onaj nedostatak koji nacije čini tako katastrofalno ekonomski nestabilnima, a njihove gradove tako nemoćnima u ekonomskom samoispravljanju. Druga stvorenja ne dodaju nove vrste aktivnosti svojim ostalim djelatnostima na neusmjereni način. No mi nismo ostala bića. Za ljudska stvorenja je prirodno da na prijašnje djelatnosti i vještine nadograđuju nove, budući da je sposobnost za tako što u nas prirodno usađena, kao i vrlo srodna sposobnost da razumijemo i koristimo jezik na neograničeni način. Bez sposobnosti da ranijim djelatnostima i

Gradovi8.indd 240

28.5.2007 10:55:25

Lut anj e

241

vještinama dodajemo nove – što sva normalna ljudska bića čine pojedinačno počevši od rođenja, a svi mi činimo kolektivno razvijajući čovjekov gospodarski život – mogli bismo biti netko drugi, ali ne bismo bili ljudska stvorenja. Gradovi su otvorene, neograničene vrste ekonomija u kojima naše neograničene sposobnosti za ekonomsko stvaralaštvo nisu samo sposobne dokučiti “nove male stvari”, nego i unijeti ih u svakodnevni život. Na nesreću, uzevši u obzir pogubno uzajamno djelovanje nacija i njihovih gradova, mi ljudska stvorenja osuđeni smo samo na izljeve ekonomskog razvoja – povremene i relativno kratke epizode, tu i tamo, nakon kojih slijedi stagnacija i pogoršanje. To se mora nastaviti osim ako, i sve dok ne nabasamo na način kojim bismo prevladali sam taj pogubni međuodnos. U tom smislu, mi ljudska bića doista se još nalazimo na primitivnom stupnju korištenja naših sposobnosti za neograničeno stvaralaštvo i razvoj. Unatoč tome, premda bismo danas mogli biti suočeni s ekonomskim pogoršanjem, svaka korist koju možemo izvući od blagotvornog lutanja može nas još malo održati na površini, održavajući naše gradove kreativnima malo duže nego što bi inače bili, i tako nam i kao nacijama dati još malo vremena. Čak i dok se pogubni međusobni odnos nastavlja, javljaju se dobre prilike za usporavanje rasula. Mnoge male stvari mogu se učiniti. Razmotrimo u tom svjetlu porez na dodanu vrijednost, mjeru koju jako vole europski tehnokrati. PDV je, kao što je poznato, obvezni porez za zemlje članice Europske ekonomske zajednice, ali od zemlje do zemlje plaća se po različitoj stopi. Trenutno je najviša stopa od 35 posto u Irskoj i primjenjuje se na većinu industrijskih proizvoda. Kao i svaki porez, PDV na kraju plaćaju potrošači, no po svojem je obliku on porez na promet proizvođača, koji doseže do potrošača samo kao komponenta troška proizvodnje. PDV djeluje tako da svaki proizvođač u lancu proizvodnje, kad prodaje svoj proizvod, dodaje PDV na svoju prodajnu cijenu, no najprije od njega odbija iznose koje je sam platio za PDV na svoje nabavke od drugih proizvođača. Razlika tako predstavlja porez na vrijednost koju dodaje tijekom vlastitog poslovanja, otud mu i naziv. Bez obzira koliko proizvođača sudjeluje u lancu, ukupni porez na kraju lanca je, prema tome, porez na ukupnu dodanu vrijednost kroz

Gradovi8.indd 241

28.5.2007 10:55:26

242

Gradov i i b ogatstvo naro da

čitav proces proizvodnje. Vlasti vole PDV zato jer, umjesto da čekaju da se roba proizvede, mogu dobiti svoj dio kolača već u tijeku stvaranja nove vrijednosti. Taj porez djeluje različito, ovisno o tome da li neki proizvod nastaje u velikom, integriranom poduzeću koje samo osigurava većinu svojih internih potreba, ili ga u simbiozi proizvode mnogi neovisni proizvođači koji svakodnevno jedan drugome prodaju ono što im je potrebno. U prvom slučaju, u mnogim unutarnjim transakcijama velikog poduzeća porez je nebitan. U drugom slučaju, porez je u igri neprekidno tijekom proizvodnog procesa i mora se stalno financirati kao trošak. Možda je to mala stvar (dok ne dosegne stope poput 35 posto), ali teško je zamisliti neki drugi “mali” porezni izum koji bi toliko pogodovao velikim, relativno samodovoljnim kompanijama kao što su multinacionalne korporacije s njihovim brojnim podružnicama i mnogim unutarnjim transakcijama, dok bi istodobno toliko kažnjavao proizvodnju u simbiozi. PDV bezbrižno zabija bodež u vitalne organe gospodarstva gradova. Isto čini i svaki drugi porez na prodaju proizvođačkih roba i usluga. Kad je EEZ utemeljen, cilj rušenja trgovinskih zapreka među zemljama članicama bio je uspostava jedinstvenog golemog integriranog tržišta, osobito i specijalno da bi se postigla ekonomija velikih brojeva unutar golemih objedinjenih tvrtki. U tom kontekstu, naravno, PDV ima puni smisao. Tako promatrana ima smisla i “euroštruca”, standardizirani skup sastojaka kruha, jedan od mnogih standarda koje je predložilo vijeće EEZ iz Bruxellesa. Srećom, zemlje članice odbile su “euroštrucu”. U pravilu, nacionalni ili međunarodni standardi za proizvode, osim onih rijetkih nužno potrebnih radi očuvanja zdravlja i sigurnosti, nesmotreno nanose štetu gradovima i općenito guše ekonomski razvoj i širenje. Kako će gradski proizvođači postići da se razlikuju na svom lokalnom tržištu, a zatim i u izvozu iz grada, ako se odstupanje od standarda obeshrabruje ili čak zabranjuje? I tko može znati koji su sljedeći izdanci i ogranci u metodama proizvodnje, materijala ili namjene, također osuđeni na propast? Slično tome, nacionalno ili međunarodno nametnuta rješenja za praktične probleme pokazuju neshvatljivo nerazumijevanje biti razvo-

Gradovi8.indd 242

28.5.2007 10:55:26

Lut anj e

243

ja, bez obzira da li u transportu, proizvodnji energije, sprečavanju zagađivanja okoliša ili bilo čemu drugome. Na primjer, kontrola onečišćavanja je važna i nužna i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini, budući da zagađivanje otječe u vodu i zrak. No takve su kontrole nešto posve drugo od propisivanja proizvoda i metoda kojima će se takvo ograničenje provesti. Kada su oni posrijedi, što je više eksperimentiranja i raznolikosti, tim bolje. Kada neki praktičan problem postane nacionalni ili međunarodni, to je pokazatelj da su gradovi postali nekreativni i mlitavi. Na primjer, činjenica da je otrovni otpad u Sjedinjenim Državama postao vrlo raširen problem – nacionalni problem – znači da je rješavanje poteškoća koje taj otpad stvara, njihovog sprečavanja i otklanjanja, bilo zanemarivano u gradovima dok su nastajali. Da su američki gradovi u prošlosti jednako loše štitili vodovod od zagađenja fekalijama, voda iz slavina zagađena ljudskim otpadom bila bi golem nacionalni problem. Gradovi rješavaju praktične probleme koji ih tište i zatim izvoze svoja rješenja jedan drugome i provinciji; ako to ne čine, problemi se jednostavno gomilaju neriješeni. Monopoli nepotrebno nanose štetu gradovima i umanjuju rezultate koje su njihova gospodarstva sposobna postići. Uobičajena zamjerka monopolima je da oni iznuđuju previsoke cijene i postižu skandalozne profite ucjenjujući tržište. Iz toga slijedi da se monopoli mogu učiniti bezopasnima ako će im se propisati cijene i visina dobiti. Ako se, u isto vrijeme, može braniti ekonomija velikih brojeva tako da se monopoli štite od konkurencije, onda bi se moglo pomisliti da oni mogu biti korisni. No iznuđivačke cijene, štetne koliko već jesu, najmanja su među manama monopola, budući da oni sprečavaju otkrivanje alternativnih metoda, proizvoda, usluga. To nerijetko postane očigledno tek kad se monopoli raspadnu. Kada je Kongres SAD-a prisilio elektroprivredna poduzeća da od neovisnih proizvođača kupuju proizvedenu struju koja im se ponudi u distribuciju, i plaćaju je po cijeni njihove vlastite najskuplje proizvodnje u to vrijeme, pojavio se čitav niz novih malih proizvođača. Neki od njih, osobito u gradskim regijama Bostona i San Francisca, koriste se eksperimentalnim metodama proizvodnje energije. Drugi su ponovno pustili u rad male hidroelektrane koje su bile napuštene, no

Gradovi8.indd 243

28.5.2007 10:55:26

244

Gradov i i b ogatstvo naro da

koje, u cjelini, danas proizvode znatne količine struje, nanose manju štetu okolišu nego ostale elektrane i proizvode uz najmanje troškove. Kad je američki sud razbio monopol Bell Telephone Systema na proizvodnju opreme koju je koristio za pružanje telekom usluga, smjesta su se pojavili novi proizvodi, jednako kao i nove usluge koje su omogućili neki novi, nemonopolni proizvođači. To su slučajevi u kojima je nacija, bez da je sebi pričinjala štetu kao političkoj cjelini, stvorila malo više prostora za nesputano gospodarsko lutanje. Čak i kad gospodarski život klizi u malaksalost, gradovi i sami mogu naći zgodne prilike za slobodno tumaranje. Boston je u povijesti bio kreativan grad tijekom dva stoljeća, no na početku dvadesetog stoljeća je stagnirao. Stara obiteljska bogatstva stečena u tekstilnoj i obućarskoj industriji, te na željeznici, bila su vezana u rutinski investiranim zakladama. Grad kao cjelina postao je izvoznik kapitala, a ne mjesto na kojem je kapital produktivno i raznoliko zapošljavan. Naravno, grad je nastavljao gubiti svoje stare izvozne pogone, kao što to gradovi čine, i nije stvarao nove izvozne djelatnosti da bi nadomjestio izgubljene, niti je nadomještao širu paletu svojega tadašnjeg uvoza. Kako se bostonska ekonomija stanjivala i propadala, isto to se događalo i s njezinom regijom. Popularno objašnjenje za nevolje grada i općenito Nove Engleske bilo je da su za njih općenito odgovorne poteškoće koje su izvan utjecaja regije: niže nadnice u područjima kao što je sjeverna Georgija Henryja Gradyja, inozemna konkurencija i zastarjela industrija. Jedan čovjek, međutim, došao je do drukčijeg zaključka i srećom bio na položaju da može djelovati u skladu s njim. Ralph Flanders (kasnije je postao senatorom iz Vermonta) zaključio je da je problem Bostona u nečemu što je on nazvao niskom stopom rađanja novih tvrtki. Šačicu bogatijih kolega uvjerio je da prihvate njegovo stajalište pa su 1946. formirali malu tvrtku za rizično ulaganje kapitala, za pothvate koji su do tada spadali u područje djelatnosti trgovačkih banaka. Cilj im je bio investirati u nova mala poduzeća na području Bostona. U tu svrhu prikupili su gotovo četiri milijuna dolara kapitala koji bi, usklađen s inflacijom, danas iznosio oko 28 milijuna dolara.

Gradovi8.indd 244

28.5.2007 10:55:26

Lut anj e

245

Osim što su željeli povećati stopu rađanja novih poduzeća u Bostonu, Flanders i njegovi suradnici nisu imali unaprijed stvorenu zamisao što će činiti. Posljednje što im je palo na pamet bilo je ono što danas zovemo gradskom visokom tehnologijom, iz jednostavnoga razloga što tako nešto tada još nije ni postojalo. Doista, da im se takva zamisao ukazala, vjerojatno bi je ismijali. Premda su mjesna sveučilišta stvarala veliki broj tehnologa i znanstvenika, vlastita industrija regije bila je u to vrijeme žalosno zastarjela. Štoviše, u to vrijeme znanstvenici su tipično ili predavali na fakultetima, ili su ih zapošljavale velike korporacije poput Du Ponta i Eastman Kodaka. Znanstvenici-poduzetnici bili su krajnje rijetki, a uobičajeno mišljenje bankara, drugih financijera i investitora bilo je da visoko obrazovani učenjaci ili tehnolozi žive u oblacima i da “ne mogu zaraditi plaću”. Međutim, dogodilo se da su prvi podnositelji molbi za financiranje bila trojica mladih znanstvenika koji su s vlastitim novcem i uštedom svojih obitelji pokrenuli sićušno visokotehnološko poduzeće. Bez dodatnog ulaganja nisu mogli nastaviti s radom i bili su na rubu odluke da ugase tvrtku budući da im investitori iz Bostona i New Yorka nisu htjeli dati kapital unaprijed. Nova Flandersova grupa, njihova posljednja nada, pristala je uložiti novac u novorođeni biznis, a potom brzo i u nekoliko drugih malih inovativnih tehnoloških pothvata koji su se javili za financiranje. Flanders i njegove kolege sami nisu bili znanstvenici ni tehničari, no zašto bi i bili – oni nisu ni pokušavali upravljati ljudima koje su financirali niti ih kontrolirati, već su im samo pružali priliku da pokrenu svoj pothvat, bez obzira na to od čega se on sastojao i kamo bi ih mogao odvesti. Poduzeća koja su financirali – jer to je bilo sve što im se nudilo, a njihovi vlasnici činili su se realističnima u svojoj posvećenosti onome što su radili - počeli su se umnožavati kao amebe: zaposlenici su se odvajali i pokretali vlastite nove tvrtke, od kojih su mnoge također financirali Flanders i njegovi suradnici. Na tim temeljima, s mnogim novim izdancima i podjelama, na temelju umnožavanja isporučitelja materijala, instrumenata, alata i usluga koje su nudili novim poduzećima, i potom dobivali njihovu potporu, te uz potporu jednih drugima, bostonsko regionalno gospodarstvo

Gradovi8.indd 245

28.5.2007 10:55:27

246

Gradov i i b ogatstvo naro da

se zapanjujuće pomladilo. Danas Boston ima jednu od rijetkih američkih gradskih regionalnih ekonomija koja se bodro širi i jača. To što se dogodilo otkriva nam brojne stvari koje je korisno znati. Prvo, gradovi su sposobni oporaviti se ako njihove posrnule ekonomije doista budu ispravljene. U prošlosti, umrtvljeni gradovi rijetko su se oporavljali, a rijetko to uspijevaju i danas. No to je zato jer se njihove ekonomije rijetko ispravljaju, bilo automatski uz pomoć primjerenog povratnog signala, bilo uz prikladnu pomoć, kao što se dogodilo u Bostonu. Drugo, ekonomijama gradova koje se same ne oporavljaju može se pomoći da se oporave ako je ono što se poduzima doista primjereno. Treće, primjerenost korekcije ovisi o poticanju kreativnosti, bez obzira u kojem se obliku ona pojavljivala u nekom gradu u nekom trenutku. Nemoguće je unaprijed znati što bi se moglo pojaviti, osim da će to – osobito ako će se to kasnije pokazati važnim – biti posve neočekivano. Kada bi neki drugi grad pokušao kopirati ono što je bostonskoj grupi financijera pošlo za rukom, danas to, paradoksalno, ne bi bilo moguće, jer su se događaji u Bostonu odgirali prije gotovo 40 godina. Jedino što bi se moglo uspješno ponoviti, bio bi proces neograničenog lutanja, korištenja dobrih prilika bez obzira koje su i kamo one mogu odvesti. Takvo lutanje je upravo suprotno polaganju velikih nada u gotove recepte, što ljudi čine kad zamišljaju da gradskoj ekonomiji mogu pomoći tako da privuku transplantate iz drugih mjesta, da lobiraju za vojne narudžbe ili pripremaju neke projekte samo zato jer je za njih moguće dobiti donacije. Način ili oblik na koji su Flanders i njegova skupina djelovali bio je integralni dio istinskog, supstancijalnog rezultata, kao što forma i supstanca uvijek jesu. Umesaova fraza “estetika lutanja” u tom smislu pogađa samu bit, ukazujući na formu ili stil. Dok je trajao, bostonski je oporavak bio vrlo uspješan, ali i ograničen onime što se može postići unutar gospodarstva koje općenito propada. S vremena na vrijeme inženjeri i znanstvenici održavali su savjetovanja, najčešće u Bostonu, na kojima su razglabali o idejama koje su razvili, nerijetko zamislima primjerenima za rješavanje praktičnih problema. No većina tih zamisli nikad nije iskušana, pogotovo nije unesena u svakodnevni gospodarski život.

Gradovi8.indd 246

28.5.2007 10:55:27

Lut anj e

247

Isto to vrijedi i za mnoga poboljšanja koja su već bila dokazana kao korisna i uključena u proizvodnju, ali koja su jedva pronalazila svoj put u ekonomiju. U Sjedinjenim Državama, nova vrsta opreme koja čuva vatrogasce od smrti i ozljeda, ili brže gasi vatru, stoji na raspolaganju, ali se malo koristi. Malo je gradova sebi može priuštiti. Amerika više nije zemlja koja nove proizvode poput tih stavlja u uporabu istom brzinom kojom se oni pojavljuju na tržištu. Čak i kada novi uređaji sami sebe otplaćuju smanjujući broj vatrogasaca potrebnih za rukovanje nezgrapnim savitljivim cijevima, na primjer, ili za brzo otkrivanje žarišta požara na skrivenim mjestima, oprema se sporo uvodi u upotrebu, budući da za vatrogasce koje bi istisnula ne postoje alternativna radna mjesta. Činjenice poput tih govore nam o ograničenjima onih iznimnih slučajeva ekonomskog pomlađivanja. Ako mnogi, mnogi gradovi u trgovinskoj mreži ne održavaju svoju ekonomiju bodrom, kreativnost svakog pojedinačnog grada je sputana. U mjeri u kojoj je proces zamjene uvoza smanjen, tržište za inovacije se smanjuje, a nove i nužno potrebne vrste svakodnevne djelatnosti iščezavaju. Umjesto na ta tržišta, čak i kreativni gradovi poput Bostona moraju se osloniti na naknade za transakcije propasti, barem djelomično. Boston, na primjer, danas dijelom ovisi o naknadama za vojnu proizvodnju. U nacijama u kojima ekonomije gradova zamiru, i u kojima se gradovi iscrpljuju da bi se mogle opsluživati transakcije koje vode u propast, kako je pokazala povijest, jedan grad najduže ostaje živahan: glavni grad. To je zato jer glavni gradovi cvatu na transakcijama propasti. Kada je glavna funkcija nekog grada da bude metropola – kao što je to Washington u Sjedinjenim Državama ili Ottawa u Kanadi – očigledno, što je više socijalnih transfera, donacija, subvencija, vojnih narudžbi i poticanja trgovine između bogatih i siromašnih, to je više posla i bogatstva u glavnome gradu. Međutim, ta veza nije tako očigledna kada glavni grad istodobno jest, ili je nekoć bio, također i krupno industrijsko ili trgovinsko središte, poput Londona, Pariza, Lisabona, Madrida, Stockholma. U tom slučaju, porast blagostanja povezan s upravljanjem nad transakcijama propasti može zakloniti istodobno urušavanje, zaostajanje i siromašenje ostalih gradskih djelatnosti.

Gradovi8.indd 247

28.5.2007 10:55:27

248

Gradov i i b ogatstvo naro da

Na primjer, dok je washingtonsko gospodarstvo tijekom posljednjih 40 godina raslo, nekadašnja izvanredno raznovrsna i kreativna industrijska ekonomija New Yorka je posve zastarjela i prorijedila se. Rast usluga i financijskih aktivnosti nije mogao nadomjestiti gubitak nekadašnjeg izvoza i prijašnjih radnih mjesta, a osobito ne gubitak same sposobnosti za rješavanje hitnih praktičnih problema. No pretpostavimo da je New York bio američki glavni grad (kao što zapravo i jest bio neko kratko vrijeme na samom početku postojanja te države), pretpostavimo da je New York bio istodobno i New York i Washington. U tom slučaju, ekonomsko propadanje New Yorka bilo bi dobro zamaskirano djelatnošću vladinih službi na opsluživanju transakcija propasti. Prema tome, premda glavni grad može izgledati, tipično, kao zadnje mjesto u nekoj naciji čije gospodarstvo zahtijeva pomlađivanje i ispravljanje, izgled može varati. Iza svoje zauzetosti vladanjem, glavni grad nacije ili imperija, premda najživlji od svih, pri pomnijem promatranju otkriva se kao iznenađujuće ukočeno, zaostalo i žalosno mjesto. To se dogodilo s Lisabonom, Madridom, Istanbulom. Postepeno se to događa, po svemu sudeći, i s Londonom, Parizom, Stockholmom... Zamislimo neki golemi eksperimentalni sustav u kojem svi sudjelujemo. Informacije se slijevaju u sustav, a s vremena na vrijeme stiže obavijest da je to-i-to društvo dopustilo svojim gradovima da malaksaju, ili da su gradovi u toj-i-toj civilizaciji već duboko zaglibili. Feedback djeluje pod pretpostavkom da se ljudima, koji se odriču civilizacijskog umijeća održavanja gradova kreativnima, ne može povjeriti rizik daljnjeg razvoja... Ta fantazija nije samo metafora. Ako je oslobodimo osuđujuće riječi “povjeriti”, ostaje nam samo gola, surova istina. Društva u kojima gradovi zamiru, više se ne razvijaju i ne bogate. Ona propadaju.

Naglasci iz ovoga poglavlja: • U samoj svojoj prirodi uspješni ekonomski razvoj mora biti prije s neodređenim smjerom nego orijentiran prema zadanom cilju, i mora se učinkovito i iskustveno oblikovati dok se odvija.

Gradovi8.indd 248

28.5.2007 10:55:27

Lut anj e

249

• U pravilu, nacionalni ili međunarodni standardi za proizvode, osim onih rijetkih nužno potrebnih radi očuvanja zdravlja i sigurnosti, nesmotreno nanose štetu gradovima i općenito guše ekonomski razvoj. • Kada neki praktičan problem postane nacionalni ili međunarodni, to je pokazatelj da su gradovi postali nekreativni i mlitavi. • Društva u kojima gradovi zamiru, više se ne razvijaju i ne bogate. Ona propadaju.

Gradovi8.indd 249

28.5.2007 10:55:28

250

Gradovi8.indd 250

Gradov i i b ogatstvo naro da

28.5.2007 10:55:28

Lut anj e

251

ZAHVALA

J

ason Epstein, moj urednik i izdavač, kojemu je ova knjiga posvećena, jako mi je puno pomogao na svakom koraku: s vjerom i veselim ohrabrenjem kad mu nisam imala ništa za pokazati, s kritikom, pitanjima i sugestijama koji su izoštrili moj um kad sam mu donosila tekst, sa svojim vještim i pronicljivim uredničkim zahvatima kad je knjiga poprimala konačni oblik. Za svoje velikodušno uloženo vrijeme i promišljanje u svojstvu analitičkih čitatelja, kao i otkrivača grešaka i nejasnoća, moju zahvalnost zaslužili su Patricija Adams, Toshiko Adilman, Decker Butzner, John D. Butzner, Nicholas Graham, James K. Jacobs, Robert H. Jacobs, Denise Machee, Sue Parilla, Lawrence Solomon i Grand Ujifusa. Pogreške i nejasnoće koje su ostale, premda se nadam da nisu, u knjizi su samo mojom krivnjom, a ne njihovom. Zahvalna sam Barbari Willson iz Random Housea za pažljivu korekturu, Beverly Haviland za brižno vođenje knjige kroz pripremu i proizvodnju, Howard Bentley za izradu preciznog i promišljenog kazala, Mary Malfari za pomoć tijekom mojeg produljenog radnog vremena i Caitlin Broms-Jacobs za učinkovitu brigu o rokovima. Moj suprug Robert H. Jacobs nije me samo spasio od mnogih grešaka nego je svojom zainteresiranošću, dobrim raspoloženjem i potporom bio mojim glavnim osloncem. Kada god je to bilo moguće (na primjer, u praćenju ekonomskih obrazaca koji se razvijaju u gradskim regijama ili u promatranju tereta koji ulazi u vojnu bazu) koristila sam se vlastitim očima i ušima, ali sam se i snažno oslanjala na spoznaje mnogih drugih promatrača, živućih i preminulih. Izvori navedeni u bilješkama za svako pojedino poglavlje otkrivaju moju zahvalnost novinarima, istraživačima, piscima i njihovim nakladnicima, iz čijih sam radova izravno crpila ilustrativni i poučni materijal, kao i mnogim pojedincima koji su mi osobno

Gradovi8.indd 251

28.5.2007 10:55:28

252

Gradov i i b ogatstvo naro da

pomogli u nekim pojedinostima. Zahvalnost za neizravnu pomoć dugujem mnogim drugim osobama iz prošlosti i sadašnjosti, koje nisam posebno spomenula. Djelići i ulomci njihovih spoznaja, izvješća i otkrića koja su se u meni nakupljala godinama, one su kapi i zrnca s kojima sam postepeno formirala svoj unutarnji mentalni krajobraz ekonomskog života. Na kraju, zahvalnost dugujem i knjižničarima javnih knjižnica Toronta, New Yorka i Richmonda (u Virginiji).

Gradovi8.indd 252

28.5.2007 10:55:28

Bi lj eške

253

BILJEŠKE

Prvo poglavlje: OBEĆANJE, LUDOM RADOVANJE Zahvalnost za Cantillonov citat dugujem Richardu G. Lipseyju i njegovu članku “Uloga Phillipsove krivulje u makroekonomskim modelima” (The Place of the Phillips Curve in Macro-economic Models), Stability and Inflation, uredili Bergstrom, Catt, Peston i Silverstone (New York, John Wiley, 1978.) Adam Smith je svoje poglede iznio u knjizi “Bogatstvo naroda” (An Inquiry into the nature and Causes of the Wealth of Nations), (1776.) John Stuart Mill izložio je svoje poglede na kredite za proizvođače u “Esejima o nekim neriješenim pitanjima iz političke ekonomije” (Essays on Some Unsettled Questions in Political Economy) (1844.) i “Principima političke ekonomije s primjenom u socijalnoj filozofiji” (Principles of Political Economy with Some of Their Application to Social Philosophy) (1848.) Sažimajući Marxovo razmišljanje o odnosima cijena i nezaposlenosti koristila sam se praktičnim priručnikom “Marx o ekonomiji” (Marx on Economics) koji je priredio Robert Freedman (New York, Harcourt Brace, 1961.), prema “Kapitalu” (Capital); “Kritici političke ekonomije” (The Critique of Political Economy); “Teoriji viška vrijednosti” (Theories of Surplus Value); “Kritici Gotskog programa” (Critique of the Gotha Program); “Njemačkoj ideologiji” (German Ideology); “Komunističkom manifestu) (Communist Manifesto) i ostalim raznim Marxovim djelima. Keynes je svoju teoriju vladinih fiskalnih intervencija izložio u “Općoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca” (General Theory of Employment, Interest and Money) (London, Macmillan, 1936.). Irving Fisher je svoju monetarističku teoriju prezentirao u “100 posto novac” (100% Money: Designed to keep checking banks 100% liquid; to prevent inflation and deflation; largely to cure or prevent depressions; and to wipe out much of the National Debt) (New York, Adelphi Company, 1935.). Biografski podaci o A. W. H. Philipsu i informacije o nastanku Philipsove krivulje su iz Begstroma, op. cit., ponajviše iz Lipseyjeve studije.

Gradovi8.indd 253

28.5.2007 10:55:29

254

Gradov i i b ogatstvo naro da

Izvješća i komentari o razočaranosti keynesijanizmom su danas svakodnevni; Ja osobitu zahvalnost dugujem člancima: “Stagflacija upozorava profesore ekonomije na to kako malo znaju” (Stagflation Reminds Economic Professors How Little They Know), Laird Hart, Wall Street Journal, 6. rujna 1974.; te “Ekonomisti na skupu izrazili sumnje” (Economists at Meeting Voice Self-Doubt, Criticism After a Year of Bad Forecasts), James P. Gannon, ibid., 30. prosinca 1974. Sveprisutni su također i komentari koji izriču razočaranjem monetarizmom i receptima ekonomije ponude, premda su nešto novijeg datuma. Ja sam se sa zahvalnošću koristila ponajviše s “U Čileu slabi utjecaj štićenika Miltona Friedmana” (Milton Friedman’s Proteges in Chile See Influence Declinin Because of Recession), Everett G. Martin, ibid., 27. srpnja 1982.; “Glasine o Stockmanovu odlasku” (Rumors of Stockman’s Departure Persist as Other Reagan Aides Rise in Influence), Kenneth H. Bacon, ibid., 15. rujna 1982., te The Outlook, Bacon, ibid., 10. listopada 1983. Za koncizno tumačenje razlika između M1 (transakcijskog novca), M2 (uštede koju je uvijek moguće pretvoriti u transakcijski novac), M3 (M3 plus manje likvidna štednja) i L (mjera Američkih federalnih rezervi za unovčivu imovinu), zahvaljujem Christopheru Conteu i njegovom članku “Zbunjuju li vas priče o optjecaju novca?” (Confused by All the Money-Supply Talk? Here’s a Guide to What the Figures Mean), ibid., 17. lipnja 1982. Suvremeni monetarist kojega sam citirala (“kad novac i proizvodnja rastu istom brzinom...”) je David I. Meiselman, profesor ekonomije na Politehničkom institutu i Državnom sveučilištu Virginije, i njegov rad “Deficiti, novac i uzroci inflacije” (Deficits, Money and the Causes of Inflation), ibid., 21. srpnja 1981. Okunov indeks neugode je raspravljen u “Izgledima” (The Outlook) Richarda F. Janssena, ibid., 29. siječnja 1979. i u njegovu in memoriam Art Okun: The Economist as Philosopher, ibid., 26. ožujka 1980. Engleski publicist i prevoditelj u Nizozemskoj je James Brockway. Njegov citat pojavio se u članku “Podcijenjen” (Undervalued), New Statesman, 23. srpnja 1976. Brojna su izvješća o stagflaciji u marksističkim ekonomijama. Ja osobitu zahvalnost dugujem sljedećima: “Snažan rast cijena i drugi ekonomski problemi pritišću Istočnu Europu” (Sharply Rising Prices, Other Economic Woes Plague Eastern Europe), Jonathan Spivak, Wall

Gradovi8.indd 254

28.5.2007 10:55:29

Bi lj eške

255

Street Journal, 29. studenoga 1979.; “Čehoslovačka, uzor istočnoga bloka, pokazuje prve znakove da kreće putem Poljske” (Czechoslovakia, a Showpiece of the Eastern Block, Shows First Signs of Going the Way of Poland), Spivak, ibid., 4. svibnja 1982.; Za informacije o dugovima komunističkih vlasti zapadnim bankama zahvaljujem članku “Popisu zemalja s novčanim problemima treba dodati i Sovjetski Savez” (Add the Soviet Union to the List of Those with Cash Problems) Davida Branda, ibid., 18. ožujka 1982. Drastična promjena u odnosu američkih dohodaka i cijena stanova zabilježena je u članku “Postotak vlasnika stanova pada, vjerojatno signalizirajući veliku promjenu” (Rate of Home Ownership Falls, Possibly Signalin Big Change”, Robert Guenther, 11. kolovoza 1982. Teoretski učinkovit koncept da postoji “prirodna stopa nezaposlenosti” smjesta su prihvatili mnogi monetaristi i ostali; njezino najranije spominjanje koje je privuklo moju pozornost bilo je u eseuju Waltera Eltisa, nastavnika na Exeter College, Oxford University u “Proračun torijevske vlade” (The Tory Government’s Budget), ibid., 14. lipnja 1979. (“Vlada bi, prema tome, mogla smanjiti i inflaciju... i nezaposlenost... ako bi mogla postići da ‘prirodnu’ stopu nezaposlenosti sa sadašnjih 1,4 milijuna ljudi smanji na oko 900.000.”) Zbunjivanje javnosti zbog nerazumijevanja učinaka Marshallova plana se nastavlja: još 1983. plan se prizivao kao lijek za stagnaciju i nerazvijenost. Na primjer članak “Kirckpatrick poziva SAD da prihvati latinskoamerički Marshallov plan” (Mrs. Kirkpatrick Urges U.S. to Adopt Latin Marshall Plan), Bernard Weinraub, New York Times, 6. ožujka 1983., počinje riječima: “Jeane J. Kirkpatrick, veleposlanica SAD u Ujedinjenim narodima, rekla je danas da bi Washington trebao potaknuti izradu plana obimne pomoći Centralnoj Americi, sličnog Marshallovu Planu za Europu nakon Drugog svjetskog rata.”

Drugo poglavlje: POVRATAK U STVARNOST Opis Bardoua preuzet je iz “Bijeg u privatno selo” (Life of Escape in Private Village), Alan Bayless, Toronto Globe and Mail, 5. ožujka 1976. Sahrana u okrugu Pickens, koju je opisao Henry Grady, nalazi se u knjizi “Novi Jug” (The New South, Writings and Speeches of Henry

Gradovi8.indd 255

28.5.2007 10:55:29

256

Gradov i i b ogatstvo naro da

Grady) (Savannah, Ga., Beehive Press, 1971.). Izvorno je opis objavljen u trećem nastavku u seriji od pet Gradyjevih članaka u New York Ledgeru u studenome i prosincu 1889., zasnovanima na njegovim govorima u Bostonu i New Yorku te godine. Za informacije o tome kako je Tokio razvio industriju bicikala, i o općenitoj važnosti metoda za japanski ekonomski razvoj, zahvalnost dugujem knjizi “Pregled ekonomske povijesti modernog Japana” (A Short Economic History of Modern Japan) G. C. Allena (1867.-1937.) koju su posthumno objavili u Londonu Allen & Undwin, 1946. Sabelov opis simbiotičkih poduzeća nalazi se u njegovu eseju “Talijanska seoska industrija visoke tehnologije” (Italy’s High Technology Cottage Industry) u časopisu Transatlantic Perspectives (Washington, The German Marshall Fund of United States, prosinac 1982), koji je Sabel preradio iz njegove knjige “Rad i politika” (Work and Politics) (London, Cambridge University Press, 1982.) Za one zainteresirane za više informacija i dokaza koji se odnose na nadomještanje uvoza u gradovima, uključujući i razloge zbog kojih se ono odvija u obliku lančane reakcije, kao i o njegovu odnosu prema ekonomskoj podršci inovacijama, taj sam proces detaljnije raspravila u knjizi “Ekonomija gradova” (The Economy of Cities) (New York, Random House, 1969., paperback izdanje Vintage Books, 1970.)

Tree poglavlje: GRADSKE REGIJE Sve informacije o Shinohati i njezinoj okolici crpila sam iz knjige “Shinohata: Portret japanskog sela” (Shinohata: A Portrait of a Japanese Village) Ronalda P. Dorea (London, Allen Lane, i New York, Pantheon Books, oba izdanja 1978.) Knjiga sadrži pravo bogatstvo preciznih zapažanja iz prve ruke, skupa s promišljenim komentarima autora.

Četvrto poglavlje: OPSKRBNE REGIJE Povijesna pozadina urugvajske ekonomije, imigracija i socijalne politike, može se naći u enciklopedijama i ostalim standardnim priručnicima. Za obavijesti o nedavnoj ekonomskoj i socijalnoj povijesti zemlje

Gradovi8.indd 256

28.5.2007 10:55:30

Bi lj eške

257

zahvalnost dugujem osobito: eseju V. S. Naipaula “Zemlja koja umire uspravna” (A Country Dying on Its Feet), New York Review of Books, 4. travnja 1974.; “Propadanje i slom Urugvaja” (Decline and Fall of Uruguay), Everett G. Martin, Wall Street Journal, 18. srpnja 1975.; “Nekoć Švicarska” (The Former Switzerland), Phillip Berryman, Commonweal, 21. studenoga 1975.; “I službeno: Urugvaj je brutalan” (Now It’s Official: Uruguay Is Brutal), New York Times, sekcija “Tjedni pregled”, 2. srpnja 1980.; i “Gorka pilula pomaže urugvajskom gospodarstvu” (Bitter Pills Help Uruguay’s Economy), Martin, Wall Street Journal, 3. srpnja 1980. Različite srednjovjekovne i renesansne opskrbne ekonomije krasno su opisane u Vol. I knjige “Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Philipa II” (The Mediterranean and the Mediterranean World in the Age of Philip II) Fernanda Braudela, u engleskom prijevodu Sian Reynolds (London, Collins, and New York, Harper & Row, oba izdanja 1972.) Ja sam crpila iz Braudela za velik dio svojih povijesnih napomena o opskrbnim regijama. Hongkonški uvoz ginsenga i njegov utjecaj na američki Appalachian obrađeni su u članku “Hong Kong će dobiti ginseng ako zmije ne ubiju kopače” (Hong Kong Will Get Its Ginseng If Snakes Don’t Get the Digger), Chester Goolrick, Wall Street Journal, 3. ožujka 1983. Citirani farmer s Kanarskih otoka je David Leacock iz mjesta Galdar. Za informacije o razlozima zbog kojih su Tanzanija, Bangladeš i Filipini ostali bez izvoznoga tržišta za vlakna zahvalnost dugujem članku Leonarda Silka “U svjetskoj ekonomiji više ne postoje otoci” (There Are No Islands Left in the World’s Economy), New York Times, 12. prosinca 1979. Položaj Novog Zelanda je sažeto opisan u članku Barryja Newmana “Dva snažna udarca njegovoj ekonomiji uzdrmala Novi Zeland” (New Zealand Staggers from Two Hard Blows to Its Economic Base), Wall Street Journal, 22. siječnja 1979. Citati koji se odnose na konkurenciju s biljnim uljem su iz članka “Raste proizvodnja palmina ulja u Obali Slonovače: SAD joj pomaže ljuteći svoje uzgajivače soje” (Ivory Coast’s Palm-Oil Output Gains; U.S. Gives Aid, Irking Soybean Growers), Robert Perinsky, ibid., 7. travnja 1976. Citati o kolonijalnom oblikovanju Vijetnama su iz knjige “Vatra u jezeru” (Fire in the Lake) Frances Fitzgerald (Boston, Little, Brown, 1979.; paperback izdanje Random House, Vintage Books, 1973.)

Gradovi8.indd 257

28.5.2007 10:55:30

258

Gradov i i b ogatstvo naro da

Citat Ibn Khalduna je iz (The Muquddimah: An Introduction to History), prijevou s Arapskoga Franz Rosenthal, uredio i priredio N. J. Dawood (Princeton University Press, 1967.; paperback izdanje Bollingen Series, 1969.) Zahvaljujem Carol M. Bier što mi je skrenula pozornost na to djelo iz 1381., koje se, prema Dawoodovim riječima, “može smatrati jednim od najranijih pokušaja otkrivanja pravilnosti u promjenama čovjekovih političkih i društvenih organizacija.”

Peto poglavlje: REGIJE KOJE RADNICI NAPUŠTAJU “Samo starci brinu za starce”, tako je Elizabeth Cape, profesorica biheviorističkih znanosti na Sveučilištu Toronta, opisala napuštena seoska naselja, u članku “Sela Ontarija postaju naselja staraca” (Ontario Villages Become Homes for Aged), Geoffrey York, Globe and Mail Toronta, 7. travnja 1983. Sve informacije o Napizaru i njegovim stanovnicima crpila sam iz članka “Meksikanci koji ilegalno rade u SAD ostavljaju prazninu u svojim domovima” (Mexican Men Illegaly Working in U.S. Leave a Void in Their Homes), George Getschow, Wall Street Journal, 7. listopada 1980. Egipatski socijalni radnik u Rotterdamu je Ahmed el Haddad. Izvješće o njegovim opažanjima objavljeno je u članku “Strani radnici još uvijek hrle u Zapadnu Europu unatoč trenutnoj krizi” (Foreign Workers Still Flock to West Europe Despite Current Slump), Bowen Northrup, ibid., 26. veljače 1975. Scenarij za film “Kruh i čokolada” napisali su Franco Drusati, Aiai Fiastri i Nino Manfredi. Režirao ga je Franco Bursati. Producent Turi Vasile, 1973.

Šesto poglavlje: TEHNOLOGIJA I PROTJERIVANJE Informacije o škotskom “čišćenju” od ljudi crpila sam iz knjige “Protjerivanje iz Highlandsa” (The Highland Clearances), John Prebble, (London, Secker & Warburg, 1963.; paperback izdanje Penguin Books, Harmondsworth, Engleska, 1969.)

Gradovi8.indd 258

28.5.2007 10:55:30

Bi lj eške

259

Carterova primjedba izvučena je iz njegove autobiografije “Zašto ne najbolje?” (Why Not the Best?) (Nashville, Tennessee, Boardman Press, 1975.) Živopisni opis kako je poljoprivreda preobrazila Georgiju, na koji sam se oslanjala, sadržan je, s još puno toga o toj saveznoj državi, u članku: (From Rabun Gap to Tybee Light), E. J. Kahn Jr., The New Yorker, 6. veljače 1978.; Za informacije o učincima protjerivanja seljaka s Juga dugujem osobitu zahvalnost: “Mali gradovi: Kako im savezne vlasti i vlasti savezne države mogu pomoći u zadovoljavanju njihovih različitih potreba?” (Small Cities: How Can the Federal and State Governments Respond to Their Diverse Needs?), izvješće Potpovjerenstva za gradove Povjerenstva za bankarstvo, financije i razvoj gradova Predstavničkog doma Kongresa SAD 1978.; “Politička moć seljaka” (The Farmer’s Political Clout), Robert Spaulding, predavač ekonomije iz San Diega, Wall Street Journal, 8. listopada 1979.; “Nezaposlenost mladih crnaca” (Black Teenage Unemployment), Lindley H. Clark Jr., ibid., 17. ožujka 1981. Za podatke o nevoljama sovjetske poljoprivrede i/ili prevelikom broju zaposlenih u sovjetskim trgovačkim, industrijskim i birokratskim pogonima, zahvalnost osobito dugujem članku Aleca Novea, direktora Instituta za proučavanje Sovjetskog Saveza i Istočne Europe na Sveučilištu Glasgow, “Hoće li se Rusija ikada moći prehraniti?” (Will Russia Ever Feed Itself?), New York Times Magazine, 1. veljače 1976.; zatim izvješću ruskog ekonomista B. N. Homeljanskog “Stabilizacija ruske seoske populacije kroz razvitak društvene infrastrukture” (Stabilising the USSR’s Rural Population Through the Development of the Social Infrastrukture), Ženeva, United Nations’ International Labour Office, 1982.; članku Davida Branda i Davida Sattera “Nestašice hrane u SSSR-u se nastavljaju kako žetva podbacuje četvrtu godinu za redom” (Soviet Food Shortages Persist as Harvest Lags Fourth Year in Row), Wall Street Journal, 23. kolovoza 1982.; te članku Leonarda Silka “Andropovljeva ekonomska dilema” (Andropov’s Economic Dilemma), New York Times Magazine, 9. listopada 1983. Informacije o nepoželjnim učincima Zelene revolucije crpila sam iz kritike Gunnara Myrdala objavljene u članku Davida Van Praagha “Azijska Zelena revolucija ne pomaže ljudima u siromašnim zemljama da osiguraju hranu, kaže stručnjak” (Asia’s Green Revolution Not Helping

Gradovi8.indd 259

28.5.2007 10:55:30

260

Gradov i i b ogatstvo naro da

Those in Poor Countries Find Food, Expert Says), Globe and Mail Toronto, 24. rujna 1970.; zatim iz članaka Nicholasa Wadea “Zelena revolucija: Pravična tehnologija koja nerijetko stvara nepravdu” (Green Revolution: A Just Technology Often Unjust in Use) i “Zelena revolucija: Poteškoće s prilagodbom zapadnjačke tehnologije” (Green Revolution: Problems of Adapting a Western Technology), Science, 20. i 27. prosinca 1974.; iz članaka Barryja Newmana “‘Zeleni’ uzgoj riže na Javi osigurao veće prinose, ali problemi nisu riješeni” (The ‘Greening’ of Java Produces More Rice, but Problems Persist), Wall Street Journal, 14. lipnja 1978. te “Bez zemlje i siromašni, seljaci Indonezije preživljavaju zahvaljujući domišljatosti” (Landless and Poor, Indonesian Villagers Get By on Ingenuity), ibid., 7. lipnja 1979.; te iz izvješća Kathleen Rex o govoru Zene Tadesse, sociologa i stručnjaka za razvoj sela u Africi “Poljoprivredni strojevi umanjuju ulogu žena u zemljama u razvoju” (Farm Machinery Reducing the Role of Women in Developing Countries), Globe and Mail Toronta, 28. rujna 1979. Myrdalovo priželjkivanje prevladavanja seoskog siromaštva uvođenjem radno intenzivne proizvodnje može se naći u knjizi “Drama Azije: Istraživanje siromaštva naroda” (Asian Drama: An Inquiry Into the Poverty of Nations) (New York, Twentieth Century Fund, 1968.) Za podatke o politici i programima Svjetske banke zahvalnost najviše dugujem člancima “Svjetska banka pod McNamarinim vodstvom” (World Bank Under McNamara), Clyde H. Farnsworth, New York Times, 10. lipnja 1980.; “Recesija potiče Svjetsku banku da preispita politiku, dok sve manje siromašnih naroda traži zajmove” (Recession Prompts World Bank to Review Policies as Fewer Poor Nations Seek Loans), Art Pine, Wall Street Journal, 8. veljače 1983.

Sedmo poglavlje: REGIJE S TRANSPLANTIRANOM EKONOMIJOM Napomene Henryja Gradyja nastavak su onih navedenih u bilješkama za drugo poglavlje. Informacije o veličini i rasponu tvornice Lockheed Aircrafta u gradu Marietti zahvaljujem članku “Pošto Lockheed?” (What Price Lockheed?), Berkeley Rice, New York Times Magazine, 9. svibnja 1971. Pokretanje tvrtke Lockheed Aircraft opisano je u magazinu Fortune iz kolovoza 1940.

Gradovi8.indd 260

28.5.2007 10:55:31

Bi lj eške

261

Mnoštvo je izvješća o gubicima ekonomija s transplantiranim poduzećima; zahvalnost osobito dugujem člancima: “Američka tekstilna industrija na udaru uvozne robe i gubitka radnih mjesta” (U.S. Textile Industry Beset by Imports and Labor Woes), Wayne King, New York Times, 15. svibnja 1977.; Slack Bootstraps, Newsweek, 10. studenoga 1975.; “Sa zaostalim gospodarstvom, Puerto Rico traži nove izlaze” (In a Lagging Economy, Puerto Rico Is Trying to Chart New Course), Karen Rothmyer, Wall Street Journal 6. travnja 1976.; “Puerto Rico pogođen padom ulaganja i Reaganovom štednjom” (Puerto Rico Is Hurt by Investment Slump and Reagan cutbacks) Chester Goolrick, ibid., 3. veljače 1982. Komentar sicilijanskog dužnosnika preuzet je iz članka “Sicilija, otok tužnih pjesama” (Sicily Where All the Songs Are Sad), Howard LaFay, National Geographic, ožujak 1976. Poteškoće Grčke opisao je Adonis Tritsis na konferenciji Veliki gradovi svijeta u Bostonu 21.-27. rujna 1980. Zahvaljujem mu na transkriptu njegova govora i dodatnim osobnim komentarima. Planovi Tajvana za stvaranje lokalnih poduzeća i rast gospodarstva Kaoshiunga ukratko su opisani u “Tajvan trpi zbog problema industrijskog rasta” (Taiwan Feeling Pains of Industrial Growth) (neobičan naslov u odnosu na sadržaj članka), John Fraser, Globe and Mail Toronta, 20. lipnja 1979. Zahvalnost dugujem također za članke “Tajvan: Biznis se razvija unatoč politikanstvu” (Taiwan: Business is Booming Despite the Politicking), M. N. Tsuji ibid. 12. listopada 1976.; “Tajvan napreduje i godinu dana nakon gubitka američkog priznanja” (Taiwan Still Thrives a Year After the Loss of U.S. Recognition), Barry Kramer, Wall Street Journal, 8. veljače 1980.; “Tajvan se želi uključiti u visoke tehnologije, što bi moglo predstavljati prijetnju SAD-u i Japanu” (Taiwan Seeks Move to High Technology; Plan Could Pose Threat to U. S. and Japan), Artu Paine, ibid., 20. siječnja 1983. Citati o domaćoj potražnji za transplantatima u Sjedinjenim Državama preuzeti su iz “Domaći sukob: Rat među saveznim državama za radna mjesta i tvrtke se zaoštrava” (Domestic Feud: War Among the States for Jobs and Business Becomes Ever Fiercer), Timothy Schellhardt, Wall Street Journal, 14. veljače 1983. Primjedba Katarine Velike o Moskvi i propadajućim gradovima nalazi se u dodacima knjige Memoari Katarine Velike (The Memoirs of

Gradovi8.indd 261

28.5.2007 10:55:31

262

Gradov i i b ogatstvo naro da

Catherine the Great), koje je uredio Dominique Maroger (New York, Collier, 1961.) Snažno oslanjanje sovjetskih ekonomskih planera na transplantate u borbi protiv lokalne nezaposlenosti dotaknuti su u studiji “Planiranje u sovjetskim gradovima: Sadašnji problemi i buduća perspektiva” (Soviet City Planning: Current Issues and Future Perspectives), Robert J. Osborn i Thomas A. Reiner, Journal of the American Institute of Planners, studeni 1962.

Osmo poglavlje: KAPITAL ZA REGIJE BEZ GRADOVA Za informacije o brani na Volti u Gani zahvalna sam Patriciji Adams, istraživačici Trećeg svijeta iz Energy Probea, Toronto; podatke sam također crpila iz cjelovitog članka o branama u Trećem svijetu, pod naslovom “Otkriveno da je Asuanska brana jednako škodila koliko i koristila egipatskoj poljoprivredi” (Aswan Dam Is Found to Hurt as Well as Aid Egyptian Agriculture), Ray Vicker, Wall Street Journal, 24. rujna 1976.; te iz članka “Nekoć uzor Crne Afrike, Gana je danas na rubu sloma” (Once the Showpeace of Black Africa, Ghana Now Is Near Collapse), Steve Mufson, ibid., 28. ožujka 1983. Američka tvornica glinice je Valco, 90 posto u vlasništvu Kaiser Aluminuma i 10 posto Reynolds Metalsa. Citirani dužnosnik Uprave UN za hranu i poljoprivedu je H. M. Horning, iz Vickersova članka. Podatke za priču o Upravi Doline Tennessee crpila sam iz brojnih novinskih izvješća kako su se oni pojavljivali, no osobitu zahvalnost dugujem člancima: “Ova dolina čeka da umre” (This Valley Waits to Die), William O. Douglas, sudac Vrhovnog suda SAD, magazin True for Today’s Man, svibanj 1969.; “Bijelci Mississippija potlačeni” (Mississippi Whites Found Deprived), Roy Reed, Times New York, 25. srpnja 1971.; “TVA-ova kupnja ugljena iznova kritizirana” (TVA Coal Buying Criticized Anew), George Vecsey, Times New York, 1. travnja 1972.; “TVA na udaru lavine kritika” (TVA Swept by a Flood of Criticism), (otkud i citat predsjednice Aubrey J. Wagner “Ne bih rekla da ne činimo stvari koje nisu ispravne...”), Reginald Stuart, Times New York, 12. siječnja 1975.; “Vrhovni sud SAD-a stao na stranu riba i zaustavio

Gradovi8.indd 262

28.5.2007 10:55:31

Bi lj eške

263

gradnju brane vrijedne 100 milijuna dolara” (U.S. Supreme Court sides with fish, halts building of $100 million dam), Reuters, Globe and Mail Toronto, 16. lipnja 1979.; “TVA bi mogla obuzdati svoja nuklearna ulaganja” (TVA May Restrain Its Nuclear Effort), Howell Raines, Times New York, 8. svibnja 1979.; “Kako ubiti dolinu” (How to Kill a Valley), esej Petera Matthiessena, New York Review of Books, 7. veljače 1980.; “Neuspjeh UAW da podigne tvornicu GM-a osramotila njegove službenike i ogorčila stanovnike” (UAW’s Failure to Organize GM Facility Leaves a Residue of Red Faces and Ill Will), Janet Guyon, Wall Street Journal, 24. veljače 1981.; “TVA gradi previše nuklearnih elektrana, tvrde njegovi stručnjaci” (TVA Is Overbuilding Nuclear Reactors, Staff Report Says), ibid., 7. siječnja 1982.; “TVA na 50. rođendan planira novu ulogu u budućnosti regije” (TVA, at 50, Drafting New Role in Region’s Future), Wendell Rawls Jr., Times New York, 15. svibnja 1983. Informacije o pomoći talijanskom Jugu crpila sam osobito iz članka “Od Cezara do mafije” (From Cesar to the Mafia), Luigi Barzini, (Freeport, N.Y. Library Press, 1971.; paperback izdanje, Bantam Books, 1972.); “Talijanski Jug napreduje, ali još uvijek jako zaostaje” (Italy’s South Gaining, but Still Lags Far Behind), Marvine Howe, Times New York, 29. prosinca 1971.; “Projekt gradnje luke u Italiji zapao u poteškoće” (A Port Project Goes Awry in Italy), Paul Hofmann, ibid., 11. ožujka 1979.; i “Italija razočarana državnom industrijom” (Italy’s Disenchantment with State Industry), Jonathan Spivak, Wall Street Journal, 24. siječnja 1980. Gorka primjedba Ahmeda Ben Belle nalazi se u njegovu intervjuu Danielu Junquau u Le Mondeu, prenesenom pod naslovom “Dilema u odnosima Sjevera i Juga” (North-South Dilemma) u Globe and Mail Toronto, 13. siječnja 1981.

Deveto poglavlje: ZAOBIĐENI KRAJEVI Uzorak papira Hassana Ragaba umetnut je u knjigu “Drevni Egipat: Otkrivajući njegov sjaj” (Ancient Egipt: Discovering Its Splendors), skupa s kratkim opisom njegova podrijetla (Washington, The National Geographic Society, 1978); za nešto potpuniji opis zaslužno je promotivno pismo za knjigu upućeno članovima Društva na memorandumu Kairskoga instituta za papirus, s potpisom Hassana Ragaba.

Gradovi8.indd 263

28.5.2007 10:55:32

264

Gradov i i b ogatstvo naro da

Provjeru jesu li u Henryju još čitave zgrade od sitnog i krupnog kamena, kao i dokumentacije o godini dolaska gospođe Robinson u selo, obavio je za mene James I. Butzner. Premda je u svijetu danas, baš kao što je bilo i u prošlosti, obilje nazadujućih i stagnantnih ekonomija i kultura, pojava nazadovanja je začuđujuće slabo priznata. Na primjer, u članku “Prvi ljudi u Zapadnim Indijama” (Early Man in the West Indies) Josea M. Cruxenta i Irvinga Rousea, Scientific American, studeni 1969., autori kao temeljnu pretpostavku za svoje zaključivanje iznose “nepostojanje vjerojatnosti da su niže materijalne kulture proistekle iz viših”.

Deseto poglavlje: ZAŠTO SU NERAZVIJENI GRADOVI POTREBNI JEDAN DRUGOME Za informacije o tvornici helikoptera Bell u Iranu dugujem duboku zahvalnost članku “Mnoge američke firme u šoku nakon što je Iran raskinuo ugovor” (Many U.S. Firms Felt the Shock When Iran Dropped One Contract) June Kromholz i Stevea Fraziera, Wall Street Journal, 8. ožujka 1979. Ranije svjedočanstvo o iranskom iluzornom razvoju, iz kojega sam također crpila informacije o iranskim prilikama, je “Unatoč prihodima od nafte, iranska ekonomija trpi mnoge nestašice” (Despite Its Oil Money, Iran’s Economy Suffers from Many Shortages) Raya Vickera, ibid., 11. travnja, 1977. O epitetu masačuseci izvijestio je u “Propasti Paunova prijestolja” (Fall of the Peacock Throne) William Forbis (New York, Harper & Row, 1980.) Ljutitog iranskog profesora intervjuirao je Joseph Kraft, “Pismo iz Irana” (Letter from Iran), The New Yorker, 18. prosinca, 1978. Za informacije o Petrovim razvojnim projektima oslonila sam se na knjigu “Petar Veliki: Njegov život i svijet” (Peter the Great: His Life and World) Roberta K. Massiea (New York, Knopf, 1980.) Uloga Venecije u oživljavanju ekonomskog života Europe na početku Srednjega vijeka i obrasci razgranate trgovine koja je uslijedila opisani su u “Srednjevjekovni gradovi: Njihovi počeci i oživljavanje trgovine” (Medieval Cities: Their Origins and the Revival of Trade) Henryja Pirennea, u prijevodu Franka D. Halseyja (Princeton University Press, 1925.; paperback izdanja Doubleday Anchor Books, 1956., i Princeton

Gradovi8.indd 264

28.5.2007 10:55:32

Bi lj eške

265

University Press, 1969.) Izvrsni vodič je “Londonski cehovi i poduzeća” (Guilds and Companies of London) Georgea Unwina (London, Methuen, 1909.) Rasprava o trgovini iz kuta Konstantinopola može se naći u “Bizant: Uvod u civilizaciju Istočnoga Rima” (Byzantium: An Introduction to East Roman Civilization) koji su uredili N. H. Baynes i H. St. L. B. Moss (Oxford, Clarendon Press, 1948.; paperback izdanje Oxford University Press, London 1961.). Autori smatraju da je uzrokom dominacije venecijanskog brodovlja u trgovini između Venecije i Konstantinopola u 11. stoljeću bilo to što su bogate klase Konstantinopola radije investirale u zemljišta nego “riskirale gubitak u pomorskim pothvatima”. Informacije o važnosti bicikla za modernu tehnologiju i o razvoju samog bicikla crpila sam iz članka “Tehnologija bicikla” (Bicycle Technology) S. S. Wilsona, Scientific American, ožujak 1973. Priča o štetnom razvoju indijskih kolovrata pokretanih biciklom dolazi iz članka nepotpisanoga Economistova dopisnika iz New Delhija, koji su 2. ožujka 1979. prenijele novine Globe and Mail iz Toronta pod naslovom “Indija osigurava posao seoskoj industriji” (India Making Work for Village Industry). Improvizaciju koju je provodio kolumbijski seoski inženjerski tim opisao je Everett G. Martin u članku (Colombian Gadgetry Seeks to Entice Poor to Hot Grasslands), Wall Street Journal, 26. listopada 1976. Svakodnevna su izvješća o primjerima prepreka promjenama i razvoju, koje su se nagomilale u današnjim razvijenim ekonomijama, na primjer u članku “Zastarjeli zakoni sprečavaju korištenje vjetrenjača i solarnih ćelija u starim zgradama” (Windmills, Solar Homes Face Hurdles in Old Building Codes), Johna Curleyja, ibid., 3. rujna 1980.

Jedanaesto poglavlje: POGREŠNE POVRATNE INFORMACIJE GRADOVIMA Zahvalnost za informacije o ulozi povratnih signala za disanje dugujem Deckeru Butzneru, a za naputke o općenitom djelovanju feedbacka Jamesu K. Jacobsu. Podatke sam također crpila iz članka “Organizacijska načela složenih živih sustava” (The Organizing Principle of Complex Living Systems) A. S. Iberall i W. S. McCulloch, objavljenom u Journal of Basic Engineering Američke udruge strojarskih inženjera, lipanj 1969.,

Gradovi8.indd 265

28.5.2007 10:55:32

266

Gradov i i b ogatstvo naro da

kao i iz članka “Podrijetlo povratnog upravljanja” (The Origins of Feedback Control) Otta Mayra, Scientific American, listopad 1970. Komentar predsjednika Wedgwooda Sir Arthura Bryanta objavljen je u članku “Sreća napušta Wedgewood” (The Fading Fortunes of Wedgewood) Sandre Salmans, New York Times, 30. ožujka, 1980. Citat Lao-tzua je preuzet iz knjige “Kineska znanost i civilizacija” (Science and Civilization in China, Vol II) Josepha Needhama (London, Cambridge University Press, 1956.). Citati koji se odnose na pasivizaciju sjevernih i južnih Japanskih otoka uzeti su iz članka Eugenea Carlsona “Japanske poljoprivredne regije trude se privući inozemne kompanije” (Japan’s Rural Regions Hustle to Attract Foreign Companies), Wall Street Journal, 26. travnja, 1983., a koristila sam se također i člankom Urbana C. Lehnera “Japanski farmeri protive se prijedlogu da se uklone carine na uvoznu hranu, tvrdeći da joj ne mogu biti konkurentni” (Japanese Farmers Fight Proposals to Ease Curbs on Food Imports, Claiming Inability to Compete), ibid., 10. lipnja, 1982.

Dvanaesto poglavlje: TRANSAKCIJE KOJE VODE U PROPAST Informacije o usponu europskih stalnih vojski crpila sam ponajviše iz knjige “Sedamnaesto stoljeće” (The Seventeenth Century) Sir Georgea Clarka (Oxford, Clarendon Press, 1929.; paperback izdanje Oxford University Press, London 1960.); zatim iz knjige “Petar Veliki” (Peter the Great), citiranoj u bilješkama za deseto poglavlje, te iz članka “Čudovište koje sve proždire” (The All-Consuming Monster) Paula Johnsona, pregleda biografije vojskovođe iz 17. stoljeća Albrechta von Wallensteina, New Statesman, 24. rujna 1976. Za informacije o nevjerojatnoj veličini i zemljopisnoj rasprostranjenosti U. S. Post Exchangesa zahvalnost dugujem članku (Hands in the Till at the “Big Store”) Waltera Rugabera, Times New York, 7. studenoga 1971. Izvješća o nadmetanju za američke vojne instalacije i narudžbe su sveprisutna, jednako kao i o lobiranju i dokazivanju potrebe za većim ubiranjem doprinosa, osobito u lokalnim sredinama i među poduzećima koja tako žele ekonomski profitirati. U svom “Reportu iz pustopoljine” (Report from Wasteland) (New York, Praeger, 1970.) senator

Gradovi8.indd 266

28.5.2007 10:55:32

Bi lj eške

267

William Proxmire naziva to rasipništvo “socijalnom zaštitom za proizvođače oružja”. Podatke o natezanju Francuske i Britanije unutar EEZ oko subvencija (Francuska inzistira na onima za poljoprivredu, a Britanija ih pokušava dobiti za posustale industrijske regije), crpila sam iz izvješća o zbivanjima kako su se ona odvijala, no ponajviše iz članaka: “Nered na zajedničkom tržištu” (The Common Market’s Dishevelment), Robert D. Prinskey, dopisnik AP-Dow Jones News Reporta iz Bruxellesa Wall Street Journal, 7. veljače 1974.; “EEZ obuzet tugom” (The EEC Is Beset by the Blues), Jeffrey Simpson, Globe and Mail Toronto, 1. travnja 1982.; te “Novi sporovi zatrpali europski program za farme” (New Disputes Glut Europe Farm Agenda) Paul Lewis, Times New York, 4. travnja 1982. Sveprisutna su i izvješća o sve većim teškoćama nacija da ispune svoje uspostavljene socijalne obveze. Na primjer: “Savezne države bi mogle prisiliti federalne vlasti da spase od bankrota fondove za nezaposlene” (States May Force Federal Bailout of Jobless Funds), Byron Klapper, Wall Street Journal, 28. ožujka 1977., piše o insolventnosti fondova za osiguranje od nezaposlenosti u 22 savezne države, koji traže beskamatne zajmove od federalnih vlasti; “U produbljenoj recesiji, Zapadna Njemačka posrće pod teretom socijale” (In a Deepening Slump, West Germany Droops From Big Welfare Load), Roger Thurow, ibid., 3. prosinca 1982.; te “U Zapadnoj Europi neke zemlje duguju goleme iznose stranim kreditorima” (In Western Europe Some Countries Owe Big Sums to Foreigners), David Brand, ibid., 14. prosinca 1982. Informacije o tome kako se transplantirane investicije nipošto ne isplate baš uvijek – o čemu se može zaključiti prema borbi za subvencije mnogih tvrtki koje se presađuju – prikupila sam iz članka “Mnoge američke tvrtke otkrivaju da im inozemne podružnice mogu izazvati glavobolju” (Many U.S. Firms Find Foreign Subsidiaries Are Major Headaches), William M. Carley, ibid., 22. siječnja 1975.

Trinaesto poglavlje: NEPRILIKA Gospodarska pasivnost perifernih japanskih regija može se vidjeti po njihovu nadmetanju za transplantate, spomenutom u 11. poglavlju, kao i iz izvješća poput sljedećih: “Japanske čvrste restrikcije uvozu

Gradovi8.indd 267

28.5.2007 10:55:33

268

Gradov i i b ogatstvo naro da

naranči dovode u opasnost trgovinske sporazume s SAD-om” (Japan’s Tough Restrictions on Imported Oranges Endanger Settlement of U.S. Trade Agreements), Greg Conderacci, Wall Street Journal, 1. studenoga 1978., i “Japanski grad se suočava s kriozm dok čelična industrija provodi ‘racionalizaciju’” (Japanese Town Faces an Economic Crisis as Steel Industry Pushes “Rationalization”), Masoyoshi Kanabayashi, ibid., 14. veljače 1979. Grad kojemu je zaprijetio gubitak narudžbi za njegovu glavnu industriju je Kamaishi, 640 kilometara sjeverno od Tokija. Japanski prelazak na deficitno financiranje, započeto 1975.-76., raspravio je Peter F. Drucker u “Oblaci se pojavljuju ispred japanskoga sunca” (Cloud Forming across the Japanese Sun), ibid., 13. srpnja 1982. O japanskom prelasku sa smanjivanja na povećavanje poreza, koje je započelo 1977., pisao je Kazuo Nukazwa, ravnatelj odjela za financije Keidanrena, Japanske udruge ekonomskih organizacija, u članku “Sad Japanci bjesne na poreze i deficit” (Now Japan Frets About Taxes and the Deficit), ibid., 9. svibnja 1983. Za obavijesti o pritiscima za povećanje vojne potrošnje zahvalnost dugujem člancima “Japan se de facto ponovo naoružava” (Japan’s De Facto Rearmament), Tetsua Kataoka, profesor na Visokoj školi političkih znanosti, Sveučilište Saitama, ibid., 4. svibnja 1981.; i “Nakasone vrijeđa ponos Japanaca dok jača veze sa Zapadom” (Nakasone Stirs Pride of the Japanese as He Firms Up Ties to West), Urban C. Lehner, ibid., 1. rujna 1983. Zahvaljujem Odjelu za sistemske analize Ministarstva transporta SAD što su mi omogućili priliku te Robertu W. Crosbyju, Arthuru S. Iberallu i Davidu Kahnu što su mi objasnili principe bifurkacija. Politolozi koji su analizirali raspadanje političkih cjelina su Karl W. Deutch, Sidney A. Burrell, Robert A. Kann, Maurice Lee Jr., Martin Lichterman, Raymond E. Lindgren, Francis L. Loewenheim i Richard W. Van Wagenen. Njihova otkrića sabrana su u knjizi “Politička zajednica i područje Sjevernog Atlantika” (Political Community and the North Atlantic Area) (Princeton University Press, 1957. i preneseni u International Political Communities, paperback antologiji, Doubleday Anchor Books, 1966.) Metafora o psu je preuzeta iz “Teorija katastrofe: Odabrani radovi 1972.-1977.” (Catastrophe Theory: Selected Papers 1972.-1977.), urednik E. C. Zeeman (Reading, Mass., Addison-Wesley, 1977.)

Gradovi8.indd 268

28.5.2007 10:55:33

Bi lj eške

269

U svojoj prethodnoj knjizi “Separatizam: Quebec i borba za suverenitet” (The Question of Separatism: Quebec and the Struggle over Sovereignty) (New York, Random House, 1980.; paperback izdanje Vintage Books, 1981.) podsjetila sam na odvajanje Norveške od Švedske, koristeći se sa zahvalnošću sljedećim izvorima: A History of Modern Norway 1814.-1972., T. K. Derry (Oxford, Clarendon Press, 1973.); A Brief History of Norway, John Midgaard (Oslo, Johan Grundt Tanum Forlag, 1969.); A History of Norway, Karen Larsen (Princeton University Press, 1948.); “Sto istaknutih Norvežana” (One Hundred Norwegians), urednik Sverre Mortensen i Per Vogt (Oslo, Johan Grundt Tanum Forlag, 1955.) U Kanadi se neprekidno priznaje da transferna plaćanja i ostali oblici ekonomske pomoći drže zemlju politički na okupu: uobičajeni su klišeji da je posrijedi “ljepilo” i “mišićje”. Važnost očuvanja “nacionalnog identiteta” bez obzira na to da li njihova raspodjela predstavlja ekonomski učinkovit način korištenja resursa, iznosi se kao očigledna u knjizi “Usporedba poreznih prihoda po oblastima” (Comparing Provincial Revenue Yields: The Tax Indicator Approach), James H. Lynn (Toronto, Canadian Tax Foundation, 1968.) U članku “Tajna uspjeha: Zajednički protiv opasnosti” (The Secret of Success: Mutual Action against Danger), Observer, koji je prenio Toronto Globe and Mail, 24. veljače 1981., citira neimenovanog indijskog vladinog ekonomista: “Ako biste mogli odvojiti Bombay od ostatka Indije, naravno, on bi mogao biti uspješan kao i Singapur. Ako bi se odvojio Punjab, on bi mogao biti uspješan kao Koreja. No oni se ne mogu odvojiti – oni su dijelovi Indije.”

Četrnaesto poglavlje: LUTANJE Profesor Umesao, direktor Japanskog nacionalnog instituta za etnologiju, iznio je svoju misao o lutanju u govoru (s puno toga drugoga zanimljivog) koji je izrekao na Osmom međunarodnom kongresu o industrijskom dizajnu u Kyotu u listopadu 1973. U engleskom prijevodu govor je objavljen u knjizi “Duša i materijalne stvari” (Soul and Material Things) Vol I, Six Speakers, Congress Report Committee, Japan Organizing Committee for ICSID ‘73, Kyoto, 1975.

Gradovi8.indd 269

28.5.2007 10:55:33

270

Gradov i i b ogatstvo naro da

Napomene profesora Smitha su iz članka “Umjetnička znatiželja – korijen otkrića” (Aesthetics Curiosity – The Root of Invention), Times New York, 24. kolovoza, 1975. Izvrsna studija o neočekivanosti otkrića i izuma, te odnosu iznenađenja prema ekonomskom razvoju i korištenju resursa, je “Povijesni pristup budućem ekonomskom razvoju” (A Historical Approach to Future Economic Growth), Glenn Hueckel, Science, 14 ožujka 1975. Zahvalnost za precizno objašnjenje značaja raznolikosti u prirodnim sredinama dugujem članku “Učinkovit juriš čovjeka prema kobnom mrtvilu” (Man’s Efficient Rush toward Deadly Dullness), Kenneth E. F. Watt, Natural History, New York, veljača 1972. Reakcija na predloženu “euroštrucu” spomenuta je u članku “Odgoda odluke o ulju zahladila europsko jedinstvo” (Common Market Delay on Oil Decisions Puts Chill on European Unity), Richard F. Janssen, Wall Street Journal, 17. prosinca 1973. Dio priče o ekonomskom oživljavanju Bostona ispričan je u članku “Poduzetnički kapital” (Venture Capital), Fortune, veljača 1949.; te u “Tvornica snova generala Doriota” (General Doriot’s Dream Factory), Gene Bylinsky, ibid., kolovoz 1967. Izvješće o proizvedenoj, ali slabo iskorištenoj opremi objavljeno je u članku “Vatrogasna oprema je poboljšana, ali si je gradovi ne mogu priuštiti” (Fire-Fighting Gear Improves, but Cities Can’t Affort to Buy It), Jeffrey A. Tannenbaum, Wall Street Journal, 30. siječnja 1975.

Gradovi8.indd 270

28.5.2007 10:55:34