Gradjansko procesno pravo

1. NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA? Načelo dispozicije je osnovno načelo u parničnom postupku, a ono znači da su stranke gospodari parnice, tj. da stranke same odlučuju o: a) pokretanju parničnog postupka (tužilac bira vrijeme kada će podnijeti tužbu i u tužbi

određuje tužbeni zahtjev, o kome sud mora odlučiti), a sud je vezan za obim i sadržinu tužbenog zahtjeva i ne može ići preko ni mimo tužbenog zahtjeva, ali može ispod- tako npr. tužilac je podnio tužbu za povraćaj 1000 KM, u tom slučaju sud ne može dosuditi više od 1000 KM, iako utvrdi da je dug veći (1500 KM), niti može dosuditi nešto drugo (stvar), ali zato može dosuditi 900 KM, b) tužilac može da povuče tužbu, ali od momenta upuštanja tuženog u parnicu, traži se

njegova saglasnost, c) tužilac se može odreći tužbenog zahtjeva i sud tada donosi presudu na osnovu

odricanja, d) tuženi može da prizna tužbeni zahtjev i sud tada donosi presudu na osnovu priznanja, e) stranke mogu zaključiti sudsko poravnanje koje se može postići tokom cijelog

postupka, ali se to poravnanje vrši pred sudom prvog stepena. Načelo dispozicije se ogleda i u mogućnosti ulaganja pravnih lijekova (žalba, revizija i ponavljanje postupka). Ovo načelo potiče iz materijalnog prava, jer je građansko pravo u najvećem broju slučajeva regulisano dispozitivnim normama Načelo kontradiktornosti znači da treba saslušati i drugu stranu i dati joj mogućnosti da se izjasni o tvrdnjama i navodima druge stranke (audiatur et altera pars- treba saslušati i drugu stranu). Dakle ovo načelo pruža pravo na odbranu prije donošenja sudske odluke, ali u našem pravu postoje dva izuzetka od ovog načela: kod postupka izdavanja platnog naloga i u izvršnom postupku, kada donosi rješenje o izvršenju. Kod presude zbog propuštanja udovoljeno je načelu kontradiktornosti jer je tuženom pružena šansa da se brani i stavi prigovor na tužbu, pa je njegov problem što je ostao pasivan. Ako je tuženi pasivan (ćuti) smatra se da sve negira (princip negativne litis-kontestacije), dok se kod presude zbog propuštanja, ćutanje tumači kao priznanje (princip pozitivne litis-kontestacije). Načelo slobodne ocjene dokaza znači da sud u parnici cijeni svaki dokaz posebno, kao i sve dokaze zajedno, kao i rezultate cjelokupnog raspravljanja. Sud dokazuje samo sporne činjenice, a teret podnošenja dokaza leži na strankama. To znači da sud u parničnom postupku neće ništa uraditi po službenoj dužnosti, već samo po inicijativi stranaka (pasivnost uvijek znači negativnu odluku za stranke). To je poznata maksima, da michi factum daba 1

tibi ius (daj mi činjenice, da ću ti pravo). Treba napomenuti da kod nas ne postoji rang dokaznih sredstava, s tim da se uzima da je svjedok najslabije dokazno sredstvo, a javna isprava najjače. Vrlo je bitno da stranka preduzme radnje za pribavljanje činjenica, premda i ne dobije potrebna dokumenta (npr. stranci je potreban podatak koliko ima druga stranka na računu, ali misli kako joj banka neće dati te podatke, pa s toga i ne podnosi zahtjev sudu i gubi mogućnost da dođe do tih podataka, jer sud ne može dijelovati na svoju ruku, bez zahtjeva same stranke. Ono što je ovdje ugroženo, jeste načelo materjalne istine, jer zahtjeva visok stepen poznavanja procesnih prava, pa stoga stranke ne mogu same voditi postupak, a predviđeno je da mogu (bez zastupnika), što znači da stranke imaju tzv. postulacionu sposobnost. U nekim zemljama postoji nužni punomoćnik i stranke nemaju postulacionu sposobnost (izuzetak su načelnik i gradonačelnik koji nemaju postulacionu sposobnost i njih zastupa pravobranilaštvo). Načelo zabrane zloupotrebe procesnih prava je prešlo iz procesnog prava u materijalno pravo. Ono znači da stranka u procesu koristi svoje pravo protivno cilju, zbog kojeg su ta prava uspostavljena. Ovdje se pravo ne vrijeđa, već samo zloupotrebljava. Tako na primjer, ako dužnik duguje povjeriocu 1000 KM, povjerilac umjesto da podigne jednu tužbu na 1000 KM, on može da izvrši zloupotrebu, tako što će podići 10 tužbi po 100 KM. Zloupotreba se može vršiti i u pravnim radnjama, tako npr. tužilac može reći tuženom da ne dolazi na ročište, jer će tužilac povući tužbu, pa kada se tuženi ne pojavi, tužilac zatraži donošenje presude zbog izostanka. Najčešća zloupotreba se vrši putem BENEFICIUM NOVORUM (iznošenje novih činjenica i dokaza), npr. stranka ne iznosi sve dokaze i činjenice u prvostepenom postupku, već naknadno u žalbenom postupku, a sud mora uzeti u obzir i ove nove činjenice, iako je izvršena zloupotreba procesnog prava, a jedina sankcija je to što će stranka morati platiti troškove postupka, bez obzira na ishod parnice (dakle ne traži se savjesnost stranke). Ovdje je zakon dozvolio zloupotrebu u cilju načela ekonomičnosti i materijalne istine, jer ta dva načela su jača od načela zloupotrebe procesnog prava. Za razliku od iznošenja novih činjenica i dokaza u žalbi gdje se ne traži savjesnost stranaka, kod vanrednog pravnog lijeka ponavljanja postupka, mogu se iznositi nove činjenice i dokazi ali samo pod uslovom da je stranka bila savjesna (da ranije nije znala za te dokaze). Težište zaštite od zloupotrebe procesnih prava jeste na prevenciji, tj. sud treba da pazi na to da do zloupotrebe ne dođe. Vjerodostojne isprave su one isprave koje su izdate od strane nadležnog državnog organa i koje uživaju određeni stepen povjerenja u pravnom saobraćaju (menice, čekovi) npr. račun koji izda opština o kupovini namještaja nije javna isprava, dok indeks jeste. 2

2. PARNICA I SPOR?

Parnica je skup radnji objedinjenih u jednu cijelinu, a spor je pojam materijalnog prava, gdje jedna strana negira postojanje prava drugoj strani. Parnicu uglavnom prati spor, ali može biti i bez spora, npr. dužnik ne negira dug, ali nema sredstava da plati. 3. STVARNA I PROCESNA LEGITIMACIJA?

Stvarna legitimacija je pojam materijalnog prava i odgovara na pitanje ko je povjerilac, a ko dužnik iz materjalno-pravnog odnosa. Ako nema legitimaciju sud odlučuje meritorno i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Procesna legitimacija je pojam procesnog prava i u slučaju njenog nedostatka, sud odbacuje tužbu kao nedopuštenu. 4. STRANAČKA I PARNIČNA SPOSOBNOST?

Stranačka sposobnost je sposobnost biti stranka u postupku i ona odgovara pravnoj sposobnosti koja se stiče rođenjem. Parnična sposobnost je pojam procesnog prava i odgovara poslovnoj sposobnosti, koja se stiče sa navršenih 18 god. 5. PROCESNE PRETPOSTAVKE?

Su uslovi koji moraju postojati da bi se mogao voditi parnični postupak, i bez čijeg postojanja to nije moguće. Ovaj naziv je dao njemački pravnik Villow. Naš zakon ne govori o procesnim pretpostavkama, već o smetnjama u daljem vođenju postupka. Procesne pretpostavke dijele se na opšte i posebne. Opšte moraju da budu ispunjene u svim postupcima, a posebne samo u pojedinim stadijumima parničnog postupka. Tako npr. kod podizanja tužbe za smetanje posjeda, posebna procesna pretpostavka su rokovi u kojima se ta tužba mora podnijeti (subjektivni rok od 30 dana i objektivni rok od godinu dana). U parničnom postupku, posebna procesna pretpostavka je rok za ulaganje žalbe (15 dana). Opšte procesne pretpostavke tiču se suda, a to su: 1. nadležnosti ( stvarna, mjesna i funkcionalna nadležnost),

2. stranaka (stranačka i parnična sposobnost), 3. predmeta spora (pozitivne i negativne pretpostavke). Pozitivne moraju postojati, a negativne ne smiju postojati. Pozitivno je postojanje pravnog interesa tužioca i da se ne radi o naturalnoj obligaciji. Negativne su res iudicata, tj. mora se provjeriti da nije u tom sporu već pravosnažno presuđeno i lis pendens, postojanje parnice, da

3

se između istih stranaka u istom predmetu spora ne vode dvije parnice. Dve parnice su iste kada su dve stranke iste i kada su isti predmeti spora. Postojanje pravnog interesa (da bi se mogao voditi parnični postupak mora postojati pravni interes, a pravni interes se uvijek pretpostavlja, i ne treba se dokazivati). Samo u tri slučaja se pravni interes mora posebno dokazivati: a) kod ulaganja žalbe, a žalbu može uložiti onaj na čiju je štetu presuđeno, b) kod učešća umešača u tuđoj parnici, treće lice mora dokazati da ima pravni interes da stupi u tuđu parnicu, c) podnošenje deklarativne tužbe ili tužbe za utvrđivanje se može učiniti pre nego što je nastupila povreda prava, ali tužilac mora dokazati da je njegov položaj nesiguran. Ovdje rok nije dospjeo, a dužnik negira da nešto duguje. 4. da je tužba uredna, Ne postoji rang procesnih pretpostavki, ali će sud ipak prioritetno voditi računa o svojoj nadležnosti. Neke procesne pretpostavke se mogu ispraviti (parnična i stranačka sposobnost), a neke ne (nadležnost sudova). Na procesne pretpostavke sud pazi po službenoj dužnosti i u njihovom nedostatku sud odbacuje tužbu kao nedopuštenu (ovdje se primjenjuje ZPP, tj. procesno pravo). Suprotno je odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, gdje sud vodi postupak i meritorno odlučuje primjenjujući materjalno pravo).

6. NADLEŽNOST SUDOVA?

Nadležnost suda dijeli se na apsolutnu i relativnu. Apsolutnom nadležnošću se vrši razgraničenje nadležnosti između sudova i drugih organa van sudskog sistema (ako je tužba podnesena sudu, a nadležan je organ uprave, sud će odbaciti tužbu kao neosnovanu, ali ako je nadležan sud u Prnjavoru, a tužba je podnesena u Banja Luci, tužba će se proslijediti), a relativnom se vrši razgraničenje nadležnosti u okviru sudskog sistema. Postoje tri vrste relativne nadležnosti: a) Stvarna nadležnost je nadležnost suda u prvom stepenu i svi građanski sporovi se

riješavaju u osnovnom sudu (parnični, vanparnični i ostavinski sporovi)- izuzetak su sporovi iz autorskog prava, koji su u nadležnosti okružnog suda. b) Funkcionalna nadležnost je nadležnost suda po pravnim lijekovima, gdje je u

funkciji načelo devolutivnosti (odlučuje viši sud),

4

c) Mjesna nadležnost se dijeli na opštu mjesnu nadležnost i posebne mjesne

nadležnosti. Opšta mjesna nadležnost se određuje prema prebivalištu tuženog. Prebivalište se određuje prema dva elementa corpusu (fizički živjeti na nekom mjestu) i animusu (volja da se negdje stalno živi). Od ovog pravila postoje dva izuzetka, gdje se nadležnost određuje prema prebivalištu tuženog: kada je tužilac maloljetno lice i kada tužilac podnosi tužbu za naknadu štete, koja je posljedica teške tjelesne povrede ili smrti lica. Posebna mjesna nadležnost može biti isključiva (postoji samo u sporovima o nekretninama i nadležan je isključivo sud na čijoj teritoriji se nalaze nekretnine, forum rei sitae), izabrana ( gdje tužilac bira između između suda opšte mjesne nadležnosti i onog koji je zakonom određen, traži se vezna okolnost, npr. kod naknade štete tužba se može podnijeti tamo gdje je šteta pričinjena ili u prebivalištu tuženog), pomoćna (gdje nadležnost određuje viši sud, ako se nikako ne može odrediti nadležnost suda). 7. POJAM I VRSTE TUŽBI?

Tužba je procesna radnja kojom tužilac traži zaštitu za svoje povrijeđeno ili ugroženo pravo. Tužilac dostavlja tužbu sudu i tako pokreće parnični postupak. Tužilac u tužbi određuje obim i sadržinu tužbenog zahtjeva i sud je vazan za taj zahtjev. Sastav tužbe: -

u tužbi se navodi oznaka suda, stranaka i predmet spora, činjenično pravni osnov optužbe, dokazi za navedene činjenice, tužbeni zahtjev koji je najvažniji dio tužbe i o kome sud meritorno odlučuje, usvajajući ga ili odbijajući ga i potpis tužioca. Tužba treba da sadrži i vrijednost predmeta spora u slučaju da tužbeni zahtjev ne glasi na novčano potraživanje. To je značajno jer se prema vrijednosti predmeta spora određuje sastav vijeća (da li sudi sudija pojedinac ili vijeće, određivanje sudskih taksi i mogućnosti ulaganje revizije). Pravni osnov tužbe tužilac nije obavezan navoditi u tužbi, a ako ga navede sud nije vezan njim. Sud u roku od 30 dana po prijemu tužbe, treba da dostavi tužbu tuženom, čime nastaje parnica. Od tog momenta je moguće učešće trećeg lica. Da bi treće lice stupilo u tuđi postupak potrebno je postojanje pravnog interesa i postojanje parnice. Tuženi u roku od 30 dana po prijemu tužbe treba da odgovori, a ako ne odgovori, onda sud donosi presudu zbog propuštanja. Vrste tužbi:

a. Deklarativne (tužba za utvrđenje)

5

b. Kondemnatorne (tužba za osudu na činidbu) c. Konstitutivne (preobražajne) Onda kada sud primi tužbu, smatra se da je pokrenut parnični postupak. Deklarativna je takva tužba kojom tužilac traži od suda postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost neke činjenice. Ona može biti pozitivna i negativna. Istinitost isprave odnosi se samo na utvrđenje, da li je potpis na ispravi falsifikovan, a ne ulazi u sadržinu isprave. Deklerativna tužba se podnosi kada pravo još nije povrijeđeno ali se položaj povjerioca čini nesigurnim, npr. lice je kupilo stan koji se treba izgraditi u roku od godinu dana, a prošla je ta godina. Ona zapravo preventivno djeluje, da ne dođe do povrede prava jer je već deklerativnom tužbom tj. presudom, utvrđeno da će doći do povrede tog prava. Povjerilac je dakle postigao određene efekte jer je dobio deklerativnu presudu, i ako zgrada ne bude podignuta u roku, postupak će biti jednostavan jer će ići kondemnatornom tužbom. Kondemnatorna tužba glasi na činidbu i podnosi se kada dođe do povrede prava. Konstitutivna tužba znači da se nešto konstituiše tj. da dolazi do promjene u materijalnopravnom odnosu, kao npr. kod tužbe za razvod braka, kada presuda za razvod postane pravosnažna brak se prinudno ne razvodi, jer se pravosnažnošću presude brak smatra razvedenim. Samo kondemnatorna presuda ima svojstvo izvršne presude. 8. RAZLIKA IZMEĐU UMJEŠAČA I GLAVNOG INTERVENIJENTA?

Umješač je treće lice koje stupa u tuđu parnicu na strani jedne od stranaka, u cilju kontrolisanja te stranke, kako vodi postupak i pomaganja toj stranci, jer ako ona izgubi parnicu prema trećem licu tj. umješaču, rađa se regresno pravo (npr. radnik fakulteta pričini štetu studentu, a student može tužiti samo fakultet, u ovoj parnici radnik ima pravni interes da stupi u ovu parnicu, na strani fakulteta jer ako fakultet izgubi imaće regresni zahtjev prema radniku). Za učešće umešača u parnicu potrebna su dva uslova: postojanje parnice i pravni interes umješača. Ako je umješaču bilo omogućeno da učestvuje u parnici, onda presuda koja bude donesena ima dejstvo prema umješaču (intervencijsko dejstvo presude). Ovo dejstvo presude razlikuje se od obične pravosnažnosti po tome što ima pravno dejstvo prema trećem licu i što se ovo dejstvo odnosi i na obrazloženje presude. Ako je trećem licu bilo omogućeno da učestvuje u postupku u parnici, po kasnijem regresnom zahtjevu ne može da stavlja prigovore ni činjenične ni pravne prirode, jer je već učestvovao u postupku. Za razliku od umješača, glavni intervenijent, ne stupa u tuđu parnicu već osniva novu (npr. između lica A i B se vodi parnica za povraćaj stvari, a lice C, kao glavni intervenijent,

6

podnosi tužbu i protiv lica A i lica B i tako osniva novu parnicu. Tužbu upravlja prema licu A, da je lice C vlasnik, a prema licu B da mu tu stvar preda). 9. RAZLIKA

IZMEĐU

INTERVENCIJSKOG

DEJSTVA

PRESUDE

I

PRAVOSNAŽNOSTI? Pravosnažnost se odnosi samo na dispozitiv presude i stranke, dok se intervencijsko dejstvo presude odnosi i na treće lice. Što se tiče pravosnažnosti, ona je šira u odnosu na običnu pravosnažnost, jer se odnosi pored dispozitiva i na obrazloženje presude. 10. PRETHODNO PITANJE?

Je pitanje koje se javlja u parničnom postupku i od čijeg rješavanja zavisi odluka o glavnoj stvari. Sud ne može da odlučuje o predmetu spora dok prethodno ne odluči o prethodnom pitanju. Ovo pitanje otvara tuženi, na taj način što negira postojanje prava ili pravnog odnosa (ugovor). Tako npr. tužilac je pokrenuo parnični postupak u kojem traži da mu tuženi vrati stvar iz ugovora o zakupu, jer je rok zakupa istekao. Tuženi otvara prethodno pitanje negirajući da između njega i tužioca postoji ugovor o zakupu. S toga, da bi sud odlučio o povraćaju stvari, on mora prethodno da utvrdi da li postoji ugovor o zakupu (pravni odnos). Prethodno pitanje je uvijek pravnog karaktera, a nikada činjeničnog. Odluku o prethodnom pitanju sud unosi u obrazloženje presude i zbog toga ta odluka nije obuhvaćena pravosnažnošću presude. Kada tuženi otvori prethodno pitanje, tužilac može da ostane pasivan i u tom slučaju sud postupa na navedeni način. Međutim, tužilac može o otvorenom prethodnom pitanju da podigne incidentni (prejudicijalni) zahtjev za utvrđenje. U tom slučaju o prethodnom pitanju sud će odlučivati sa dejstvom pravosnažnosti, jer odlučuje o tužbenom zahtjevu tužioca. U tom slučaju odluka o prethodnom pitanju ulazi u dispozitiv presude i obuhvaćena je pravosnažnošću. Tuženi umjesto običnog otvaranja prethodnog pitanja, može da podigne prejudicijalnu protiv-tužbu, pa i u ovom slučaju sud odlučuje sa dejstvom pravosnažnosti i odluku o prejudicijalnoj protiv-tužbi unosi u meritum presude. Sve ove varijante odlučivanja o prethodnom pitanju, izraz su načela dispozicije u parničnom postupku. 11. ZASTUPNIŠTVO? Zastupnik u parničnom postupku preduzima parnične radnje za zastupanog, sa istim pravnim dejstvom kao da ih je zastupani sam preduzeo. Razlikujemo tri vrste zastupništva: 1. zakonsko zastupništvo, kada roditelji zastupaju svoju maloljetnu djecu. Roditelji

mogu preduzimati sve parnične radnje, koje se tiču redovnog poslovanja, a kada su u pitanju vanredni pravni poslovi kao npr. raspolaganje dječijom imovinom, tada zakonski zastupnik mora da ima posebna ovlaštenja organa starateljstva. 7

2. ugovorno zastupništvo (zastupništvo po punomoći), kod ove vrste zastupništva

zastupa se poslovno sposobno lice, a razlikuju se dve vrste punomoći: parnična (za vođenje parnice) i posebna punomoć (za pojedine parnične radnje). 3. zastupanje pravnih lica (statutarno zastupanje), ovdje se radi o zastupanju preduzeća

od strane direktora. Svoja ovlaštenja direktor izvlači iz statuta preduzeća. Često se dešava da direktor svoja ovlaštenja putem punomoći prenosi na nekog radnika koji je najčešće pravnik. Direktor, takođe može preduzimati parnične radnje, osim onih dispozitivnih, za koje mu je potrebna saglasnost Upravnog odbora. Za fizička lica punomoćnik može biti bračni, odnosno vanbračni drug, stranke ili srodnik stranke po krvi ili tazbini. Za pravna lica to može biti svako poslovno sposobno lice. Što se tiče obima ovlaštenja, mogli bismo navesti 4 vrste punomoćnika u slučaju da su dobili parničnu pomoć: a. obični punomoćnik ima poslovnu sposobnost. Može preduzimati sve parnične radnje,

osim onih koje su dispozitivne, a to znači one radnje kojima se okončava parnični postupak (sklapanje sudskog poravnanja, povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, priznanje tužbenog zahtjeva..), ali ne može biti punomoćnik u parnicama koje prelaze 5000 KM; b. punomoćnik koji je završio pravni fakultet ima potpuno indentična ovlaštenja kao i

obični punomoćnik; c. punomoćnik koji je završio pravni fakultet i položio pravosudni ispit, a razlikuje se od

običnog punomoćnika samo po tome što može da zastupa u parnicama preko 5000 KM; d. advokat kao punomoćnik može da preduzima sve parnične radnje, pa i one

dispozitivne (zato što se profesionalno bavi zastupanjem). Ostali punomoćnici za dispozitivne radnje moraju tražiti posebnu parničnu punomoć. Zbog nedostataka u zastupanju se može uložiti vanredni pravni lijek, ponavljanje postupka i to po isteku objektivnog roka od 5 godina. 12. RAZLIKA IZMEĐU POVLAČENJA TUŽBE I ODRICANJA OD TUŽBENOG ZAHTJEVA? Kod povlačenja tužbe, tužilac može da povuče tužbu, ali mu je za to potreban pristanak tuženog, od momenta kada se tuženi upustio u parnicu. Pristanak tuženog se traži kako ne bi došlo do šikaniranja tuženog. U odnosu na tuženog ako se tužilac povlačenjem tužbe istovremeno odriče tužbenog zahtjeva, nije potreban pristanak tuženog, s obzirom da zakon određuje da tužilac koji se odrekao tužbenog zahtjeva ne može u istoj stvari 8

podnijeti tužbu. Tužilac može da se i odrekne tužbenog zahtjeva i tada se donosi presuda na osnovu odricanja. 13. PREINAČENJE TUŽBE? Postoje dvije vrste preinačenja tužbe: -

objektivno (koje se tiču tužbenog zahtjeva) i

-

subjektivno (koje se tiču tuženog)

Postoje tri vrste objektivnog preinačenja: 1) preinačenje promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva (to znači da tužilac sa jedne pravne posledice prelazi na drugu, npr. tužilac je tužbom tražio ispunjenje ugovora, ali onda preinačuje tužbu i zahtjeva raskid ugovora); 2) povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (npr. tužilac zbog inflacije povećava

novčani tužbeni zahtjev- obaveza zakonskog izdržavanja); 3) kada se već postojećem tužbenom zahtjevu doda novi tužbeni zahtjev (npr. tužilac je tužio za potraživanje iz ugovora o zakupu stana ali je zaboravio da traži za zakup garaže, pa je preinačio tužbu i dodao novi tužbeni zahtjev); 4) Smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinačenje, kao ni promjena činjeničnog i pravnog

osnova tužbe, jer se preinačenje tiče samo promjene tužbenog zahtjeva. Preinačenje je moguće sve do zaključenje glavne rasprave, a od momenta upuštanja tuženog u predmet, za objektivno preinačenje je potreban njegov pristanak; 5) Subjektivno preinačenje se tiče tuženog, a najčešće se radi o situaciji kada je tužilac tužio pogrešno lice, pa preinačuje tužbu prema trećem licu (pasivna stvarna legitimacija). U praksi rijetko dolazi do ovog preinačenja, jer da bi do njega došlo potreban je pristanak sva tri lica: tužioca, tuženog i trećeg lica, koje treba da stupi umjesto tuženog. 14. PREDMET DOKAZIVANJA I DOKAZNA SREDSTVA? U parnici se dokazuju samo sporne činjenice, a to su one koje stranke jedna drugoj negiraju. Ne dokazuju se: -

opštepoznate činjenice, npr. da je Moskva glavni grad Rusije,

-

priznate činjenice, a stranka može priznati samo one činjenice koje idu drugoj strani u prilog,

-

pravne norme,

-

pretpostavljene činjenice (npr. da je muž otac djeteta)

9

-

privatno znanje sudije nije predmet dokazivanja, ukoliko potiče iz vršenja sudske funkcije.

Dakle dokazuju se samo sporne činjenice i to putem dokaznih sredstava: svjedok, vještak, uviđaj, isprave, a može biti i saslušanje stranaka. 15. KUMULACIJA TUŽBENIH ZAHTJEVA? Postoje dvije vrste kumulacije (spajanja) tužbenih zahtjeva: -

istodobna kumulacija (kumulativno spajanje) tužbenih zahtjeva postoji kada tužilac traži da svi tužbeni zahtjevi budu usvojeni. Ova kumulacija najčešće potiče iz jednog životnog događaja, npr. saobraćajna nesreća gdje oštećeni traži naknadu za pretrpljene bolove i strah, smanjenu opštu životnu i radnu sposobnost, izgubljenu zaradu, troškove liječenja itd. Dakle, o svim ovim tužbenim zahtjevima sud odlučuje, jer su oni spojeni kumulativno (postoji i istodobna kumulacija koja potiče iz različitih životnih događaja, npr. plaćanje cijene iz dva različita kupoprodajna ugovora.),

-

eventualna kumulacija (eventualno spajanje) tužbenih zahtjeva, gdje tužilac vezuje dva ili više zahtjeva tako da sud usvoji drugi (eventualni, pomoćni), odnosno dalji tužbeni zahtjev ako se prvi, glavni, pokaže kao neosnovan. Redoslijed zahtjeva mora biti u tužbi određen tako da Sud tačno zna o čemu će odlučivati tj. prvo će odlučivati o prvom tužbenom zahtjevu, a ako se on pokaže neosnovanim odlučivaće o drugom tužbenom zahtjevu, npr. tužilac traži povraćaj stvari jednim tužbenim zahtjevom, a za slučaj da je stvar uništena, traži drugim tužbenim zahtjevom, naknadu štete.

Ovi zahtjevi moraju biti zasnovani na istom događaju ili nizu događaja koji čine cjelinu, a sud mora biti stvarno i mjesno nadležan za svaki zahtjev i mora se raditi o istoj vrsti postupka. Ukoliko usvoji prvi zahtjev, sud u presudi, konstatuje da parnica u pogledu eventualnog zahtjeva prestaje da teče, pravosnažnošću presude, a ako je prvi zahtjev neosnovan, sud istom presudom odlučuje i o drugom (pomoćnom). 16. PRAVNI LIJEKOVI U PARNIČNOM POSTUPKU? Pravni lijek je parnična radnja kojom stranka predlaže da sud ukine ili preinači odluku izrečenu na njenu štetu. Pravne lijekove dijelimo na: -

redovne i

-

vanredne

Redovni pravni lijek je žalba i ulaže se protiv nepravosnažnih sudskih odluka, a vanredni protiv pravosnažnih (revizija, ponavljanje postupka i zahtjev za zaštitu zakonitosti). Pravosnažnost može biti u formalnom i materijalnom smislu. U formalnom znači da se više

10

ne može ulagati žalba kao redovan pravni lijek, a u materijalnom, da se između između istih strana u istom predmetu spora više ne može voditi parnica. Žalba se ulaže u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, a u žalbi moraju biti navedeni razlozi žalbe: -

povrede parničnog postupka,

-

nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (nepravilno postoji kada je sud uzeo da je neka činjenica istinita, a ona to nije, a nepotpuno kada sud ne utvrdi sve pravno relevantne činjenice i nastaje zbog nasavesnog vođenja postupka) i

-

povreda materijalnog prava (sud je pogrešno primjenio materijalno pravo, a do toga dolazi zbog pogrešnog tumačenja pravne norme), i na pogrešnu primjenu sud pazi po službenoj dužnosti.

Odgovor na žalbu iznosi 8 dana, a u žalbi moramo navesti u kojem dijelu se pobija presuda (u žalbi možemo iznositi nove činjenice, ali samo ako je stranka bila savjesna tj. nije znala za ove činjenice ranije). Karakteristike žalbe: -

ona je prekluzivna jer se ulaže u roku od 30 dana,

-

suspenzivna jer odlaže izvršenje i

-

devolutivna jer povodom nje odlučuje viši sud (okružni).

Revizija je vanredni pravni lijek, koji se ulaže protiv pravosnažnih sudskih odluka i to samo onih koji su doneseni u drugom stepenu, a to znači da je prethodno morala biti uložena žalba (to je princip nepreskakanja pravnih lijekova). Revizija se može podnijeti, ako vrijednost spora ne prelazi 10 000 KM u građanskim i 15 000 KM u privrednim sporovima. Privredni spor se određuje po dva kriterijuma: -

privredni spor je onaj spor gdje su stranke privredni subjekti (preduzeća), personalni kriterijum npr. spor između dve banke ili firme,

-

kauzalni kriterijum (ovdje se predmet spora određuje prema prirodi spora), ovdje spadaju svi pomorski sporovi, ali ne i sporovi sa putnicima i unutrašnjim vodama i jezerima.

Međutim, revizija se može uložiti bez obzira na ove uslove, ako Vrhovni sud RS, ocijeni da bi to moglo imati značaja za dalju pravnu praksu. Karakteristike revizije su: prekluzivnost (ulaže se u roku od 30 dana), nesuspenzivnost i devolutivnost. U Srbiji postoji žalba kao redovan pravni lijek, ali i žalba koja se može smatrati revizijom.

11

Prijedlog za ponavljanje postupka je takođe vanredni pravni lijek i ulaže se u subjektivnom roku od 30 dana i objektivnom roku od 5 godina. Razlozi za ponavljanje postupka su: -

povrede parničnog postupka, a posebno povrede koje se tiču parnične i stranačke sposobnosti, povreda načela kontradiktornosti i nedostaci u zastupanju stranaka (najteže povrede),

-

benefitium novorum, iznošenje novih činjenica i dokaza (uslov je savjesnost stranke),

-

ako bilo ko od učesnika učini krivično djelo, s tim da mora postojati pravosnažna sudska odluka npr. falsifikovana isprava.

17. POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE? Ukoliko stranka propusti, iz opravdanih razloga, da preduzme neku radnju (npr. da ispravi ili dopuni tužbu u određenom roku), može tražiti od suda da joj omogući preduzimanje te radnje putem povraćaja u pređašnje stanje. Uslovi za povraćaj u pređašnje stanje su: -

da je nastupila prekluzija,

-

razlog propuštanja mora biti opravdan (nepredvidiv ili neotklonjiv događaj),

-

da je podnesen u roku od 15 dana (subjektivni rok), i 3 mjeseca (objektivni rok).

18. ODLUKE DRUGOSTEPENOG SUDA POVODOM ŽALBE? Najznačajnija novina ZPP, jeste, da se drugostepeni sud pretvara u prvostepeni. Odluke drugostepenog suda su: -

da potvrdi prvostepenu odluku (presudom),

-

da preinači odluku prvostepenog suda (zbog pogrešne primjene materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja)- presudom i

-

da ukine prvostepenu odluku i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, s tim da drugostepeni sud to može učiniti samo u četiri slučaja: a. ako je protivno zakonu donesena presuda na osnovu priznanja i odricanja od tužbenog zahtjeva, b. ako je odluka donesena bez glavne rasprave, c. ako je povrijeđeno načelo kontradiktornosti i d. ako je u donošenju prvostepene odluke učestvovao sudija koji je po zakonu morao biti izuzet.

19. NEPOSTOJEĆA PRESUDA? Je ona presuda koju je donio nenadležan organ, odnosno ona koju nije donio sud, već npr. organ uprave. 12

20. VRSTE PRESUDA? Prema vrstama tužbi presude se dijele na: a. kondemnatorne, b. deklerativne i

c. konstitutivne Samo je kondemnatorna presuda izvršna (njenim izricanjem je dato naređenje sudu, da se na traženje tužioca izvrši činidba iz pravosnažne presude, prinudno! Presuda zbog propuštanja- ako tuženi po prijemu tužbe u roku od 30 dana ne odgovori na tužbu, sud donosi presudu zbog propuštanja, ako su ispunjeni sledeći uslovi: -

tužilac je morao prilikom podnošenje tužbe navesti na samom kraju tužbe, da sud, ako su ispunjeni zakonom propisani uslovi donese presudu zbog propuštanja,

-

ova presuda se može donijeti samo u sporovima gdje stranke mogu disponirati tužbenim zahtjevom (ne može se donositi u bračnim sporovima),

-

tužbeni zahtjev mora da proizilazi iz činjenica koje su navedene u tužbi i dokazi moraju odgovarati tim činjenicama. Ova presuda se ne može pobijati niti jednim pravnim lijekom, već se samo može primjeniti sredstvo povraćaja u pređašnje stanje, koje se ulaže u roku od 8 dana (subjektivni) i objektivnom od 30 dana.

U Hrvatskoj se ova presuda naziva oglušna (jer se tuženi oglušio o tužbu). Kod ove presude je usvojen princip afirmativne litis kontestacije (u pravu vrijedi obrnuto pravilo). Nepostojeća presuda- je presuda koju je donio nenadležni organ (upravni), umjesto suda. Djelimična presuda- postoji kada sud nije odlučio o svim zahtjevima o kojima je trebao odlučiti ili ako je postojao jedan tužbeni zahtjev, a sud je odlučio o samo jednom njegovom dijelu (ne postoji kod nas, kao ni međupresuda). Dopunska presuda, sud je donosi u slučaju kada prvostepeni sud nije u potpunosti riješio tužbeni zahtjev ili od više postavljenih zahtjeva nije riješio postojeći. Presuda na osnovu priznanja i odricanja- presuda na osnovu priznanja postoji kada tuženi prizna tužbeni zahtjev, a presuda na osnovu odricanja kada se tužilac odrekne tužbenog zahtjeva. Obe ove presude se mogu pobijati žalbom iz dva razloga: povrede parničnog postupka i zbog mana volje. 21. POSTUPAK U PARNICAMA IZ RADNIH ODNOSA? Sve je isto kao i u parnici, s tim što ovaj postupak mora biti hitan i rok je produžen na 30 dana.

13

22. POSTUPAK ZA SMETANJE POSJEDA?

Svaki posjednik uživa pravnu zaštitu bez obzira da li ima pravo na posjed ili ne, tako npr. i vlasnik i lopov uživaju zaštitu, a jedino zaštitu ne uživa posjed koji je pribavljen: silom, prijetnjom i prevarom. U postupku za smetanje posjeda utvrđuju se samo činjenice, a ne i pravo. Utvrđuju se dvije vrste činjenica: -

činjenica poslednjeg mirnog posjeda (kod koga je ta stvar bila) i

-

činjenica nastalog smetanja.

Prava nikada ne mogu biti predmet raspravljanja i odlučivanja u posesionoj parnici (izuzetak je prigovor tuženog, da se paralelno sa posesornim postupkom vodi i vlasnički postupak, i da je on dobio presudu u svoju korist. Sud donosi odluku u obliku rješenja, u kojoj izriče dvije naredbe: -

povraćaj u pređašnje stanje i

-

zabranu daljeg smetanja.

Žalba protiv rješenja se ulaže u roku od 8 dana, a ako bi stranka propustila rokove ili izgubila posesornu parnicu, uvijek joj ostaje mogućnost podnošenja vlasničke tužbe (gdje rokovi ne zastarjevaju). Dakle, posesiona tužba ne isključuje vlasničku tužbu. 23. POSTUPAK PRED ARBITRAŽOM? Je regulisan zakonom o parničnom postupku ZPP. U naš pravni sistem arbitraža je uvedena 1963 godine. Arbitraža je pojam francuskog i talijanskog porijekla, a naziv izabrani sud je germanskog. U svijetu uglavnom sude arbitražom, u odnosu na sudove koji su spori. Arbitraža se može dogovoriti: 1. posebnim ugovorom o arbitraži, za sporove koji su već nastali, i ovdje stranke sve određuju: a. arbitre i njihov broj (najčešće neparan broj ali može biti i inoksna arbitraža, od

jednog arbitra), b. stranke određuju materijalno pravo po kome će se suditi, i procesno pravo, c. mogućnost pobijanja odluke arbitraže pred višim sudom (stranke se mogu dogovoriti da se odluka arbitraže ne može pobijati), Treba napomenuti, da na svijetu ne postoji ni jedna odluka koja se ne može pobijati pred višim sudom (naš zakon o radu kaže, ako je ugovorena arbitraža o radnom sporu ta se odluka nikako ne može pobijati). Arbitraža se ugovara samostalnim ugovorom o arbitraži za već nastale sporove i ugovara se arbitražnom klauzulom, u materijalno-pravnom ugovoru, npr. ugovor o kupoprodaji- knjiga, gdje na kraju tog ugovora stoji, da je u slučaju budućih sporova iz ugovora nadležna arbitraža u Beogradu. Za sporove koji su već nastali, 14

primjenjuje se klauzula u posebnom ugovoru o arbitraži. Kao što sam naveo odluka arbitraže se može pobijati pred redovnim sudom, i to u subjektivnom roku od 30 dana i objektivnom roku od 1 godine. Na kraju treba napomenuti da postoje i međunarodne arbitraže, a to su one čije je sjedište u inostranstvu ili su stranke inostrana fizička ili pravna lica (zbog toga je sporna priroda arbitraže za Brčko). 24. KARAKTERISTIKE I VRSTE VANPARNIČNOG POSTUPKA? 1) Oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti, 2) Zadržavanje u zdravstvenoj organizaciji, 3) Proglašenje nestalog lica umrlim, 4) Dokazivanje smrti, 5) Dozvola za zaključenje braka, 6) Produženje i prestanak roditeljskog prava, 7) Oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava, 8) Raspravljanje zaostavštine, 9) Određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost, 10) Upravljanje i korištenje zajedničkim stvarima, 11) Deoba stvari i imovine u suvlasništvu, 12) Uređenje međa, 13) Sastavljanje i ovjeravanje sadržine isprava, 14) Čuvanje isprava, 15) Sudski depozit, 16) Poništenje (amortizacija) isprava. Razlike između parničnog i vanparničnog postupka su: a. po broju stranaka parnica je dvostranačka, iako u njoj može učestvovati i više lica ali

se opet tretira kao dvostranačka, dok kod vanparničnog postupka može da se pojavi jedna, dvije ili više stranki (npr. jednu stranku imamo kod proglašenja nestalog lica za umrlo, dvije kod uređenja međa, a više u ostavinskom postupku), b. parnični postupak se pokreće po načelu dispozicije, a vanparnični i po načelu

dispozicije i oficijelnosti (ostavinski postupak se pokreće po načelu oficijelnosti, a postupak za uređenje međa po načelu dispozicije), c. u parničnom postupku sud je vezan za tužbeni zahtjev i ne može ići preko, dok u

vanparničnom nije vezan za tužbeni zahtjev, d. u parničnom postupku sud je vezan za označenje tuženog od strane tužioca, dok u

vanparnici nije, 15

e. stranke se u parnici zovu tužilac i tuženi, a u vanparnici predlagač i protupredlagač, f. povlačenje tužbe u parnici se može izvršiti do zaključenja glavne rasprave, a u

vanparnici do donošenja sudske odluke, g. odluka suda u parnici zove se presuda, a u vanparnici rješenje, h. pravni lijek u parnici je žalba, u roku od 30 dana, a u vanparnici je takođe žalba, ali u

roku od 8 dana, i. sve postupke u prvom stepenu sudi sudija pojedinac (u parničnom i vanparničnom), j. u parničnom postupku lica koja učestvuju zovu se stranke, a u vanparničnom,

učesnici, k. u vanparničnom postupku žalba ima iste karakteristike kao i u parničnom postupku, a

to su: -

prekluzivnost (podnosi se u određenom roku),

-

suspenzivnost (odlaže izvršenje),

-

devolutivnost (o žalbi odlučuje viši sud).

Sve ove karakteristike ima i žalba u vanparničnom postupku, ali izuzetno može imati i sve obrnute karakteristike: nesuspenzivnost, neprekluzivnost i remistrativnost, pod uslovom da se time ne vrijeđaju prava trećih lica, predviđenih u presudi. 25. OSTAVINSKI POSTUPAK? Ostavinski postupak se pokreće ex officio, dostavljanjem smrtovnice sudu. Nesporna pravna pitanja riješava ostavinski sud, a kada se pojavi spor o činjenicama, onda se stranke upućuju u parnični postupak. Ovo pravilo važi i za sve druge vanparnične postupke. U ostavinskom postupku primjenjuje se materijalno pravo (zakon o nasleđivanju-statika nasljednog prava), dok je ostavinski postupak dinamika nasljednog prava. Zaostavština je pravni pojam koji obuhvata prava i obaveze, a ekomomska masa je pojam ekonomije, i odnosi se na aktivu i pasivu. Sve dok sud ne donese odluku rješenjem, postoji tzv. ležeća ostavina, i to je jedini primjer zajedničke imovine, koji ima iste karakteristike kao i zajednička imovina bračnih drugova. Ostavinski postupak se ne vodi u tri slučaja: 1. kada ostavilac nije imao nikakve imovine, 2. kada je imovina toliko male vrijednosti da se ne mogu pokriti troškovi postupka i 3. kada je ostavilac imao samo pokretne stvari, a niko od nasljednika ne traži da se vodi

ostavinski postupak. (ovo što sljedi ne moraš učiti, samo pročitaj).Poslije završenog ostavinskog postupka, lica koja su nezadovoljna odlukom ostavinskog suda mogu pokrenuti parnični postupak, tužbom koja se zove hereditas petitio, kojom tvrde da njima pripadaju određeni dijelovi zaostavštine 16

i u tužbi, takođe, traže da im se predaju ti dijelovi. U ostavinskom postupku se određuje sastav zaostavštine, ko su zakonski ili testamentalni nasljednici, određivanje koliko je ko od nasljednika dobio, vrši se uračunavanje poklona, kao i smanjenje legata i poklona zbog povrede nužnog dijela. Nasljednička izjava o prihvatanju nasleđa nije potrebna, dok izjava o odricanju, jeste. Nasljednici svoja prava mogu ostvariti u subjektivnom roku od godinu dana i objektivnom od deset godina, prema savjesnom držaocu ili dvadeset prema nesavjesnom. Nužni nasljednici svoja prava mogu ostvariti u roku od tri godine. 26. POSTUPAK ZA UREĐENJE MEĐA? On se vodi u slučaju kada su međaški znaci potpuno uništeni ili oštećeni, tako da se ne zna gdje je granica između dvije nekretnine. Uređenje međa se vrši na osnovu tri principa: 1. na osnovu jačeg prava (jače pravo ima onaj koji je nekretninu stekao teretnim pravnim poslom), 2. na osnovu poslednjeg mirnog posjeda i 3. po principu pravičnosti. Ovo se sve rješava u vanparničnom postupku, ako vrijednost nekretnina ne prelazi 3000 KM, ali pošto najčešće prelazi stranke se upućuju na parnični postupak. 27. POSTUPAK EKSPROPRIJACIJE? Označava određivanje naknade za eksproprisanu vrijednost. Ovdje se radi o prelazu iz privatne u državnu svojinu, po odluci nadležnog organa u opštem društvenom interesu (podizanje škola, bolnica, izgradnja puteva). Postupak eksproprijacije vode opštinski organi uprave, pa ako se stranke ne mogu dogovoriti, one se upućuju na vanparnični postupak. Vlasniku vlada određuje pravičnu naknadu za eksproprisanu vrijednost. Eksproprijacija može biti: potpuna (kada se potpuno ekspropriše nepokretna vrijednost) i nepotpuna ili djelimična (eksproprijacija koja se tiče zakupa nekretnina, zemljišta ili kuća i konstituisanje službenosti). U vanparničnom postupku sud odlučuje za eksproprisanu vrijednost. Nacionalizacija 1946 god., je oduzimala imovinu (niko nije mogao imati 2 veća ili 3 manja stana). 28. PONIŠTENJE (AMORTIZACIJA ISPRAVE)? Proglašavanje izgubljenih isprava nevažećim, vrši se u posebnom postupku vanparničnog suda. Izgubljena isprava se oglašava izgubljenom (kako bi se spriječila zloupotreba). Odluka suda (rješenje) mjenja tu ispravu, sve do izdavanja nove isprave od strane nadležnog organa. Ovaj postupak je dugačak i moraju se poštivati propisani rokovi.

17

29. NAČELA IZVRŠNOG PROCESNOG PRAVA? Načelo dispozicije i oficijelnosti- u pravilu izvršni postupak se pokreće po načelu dispozicije i to podnošenjem prijedloga za izvršenje, Osnovnom sudu. Izuzetno se izvršni postupak može pokrenuti i po načelu oficijelnosti i to samo u slučaju kada se radi o novčanim potraživanjima, koja potiču iz krivičnog, upravnog i parničnog postupka. Načelo sudskog upravljanja postupkom- postupak se pokreće po načelu dispozicije, ali daljim tokom postupka upravlja sud. Sud je obavezan da strogo poštuje zakon, tj. princip formalnog legaliteta, jer se u izvršnom postupku direktno zadire u imovinu dužnika. Načelo ekonomičnosti- ovaj postupak je hitan, a to se najbolje vidi po tome što sud donosi rješenje o izvršenju, bez načela kontradiktornosti, tj. nije pružio šansu dužniku, da se brani (ovo načelo postoji u slučaju kada više povjerilaca ima više potraživanja prema jednom dužniku, na istim predmetima i istim sredsvima za izvršenje. Tada se sve sjedinjuje u jedan postupak. Načelo socijalnosti- po novom zakonu pooštreni su kriterijumi koji se odnose na načelo socijalnosti (nema zaštite dužnika), pa se tako npr. na svim novčanim potraživanjima može sprovesti izvršenje, i to pooštrenje po visini, osim zakonske obaveze izdržavanja i obaveze prema državi. 30. IZVRŠNE ISPRAVE? Je isprava na osnovu koje se može pokrenuti izvršni postupak, jer ova presuda glasi na davanje i činjenje. Notarska isprava je takođe izvršna, kao što je i sudsko poravnanje koje glasi na davanje. Odluke suda su: rješenja (kada sud odlučuje) i zaključci (kada upravlja postupkom). 31. PRAVNI LIJEKOVI U IZVRŠNOM POSTUPKU? Redovni: 1. prigovor (dužnika i trećeg lica), 2. žalba (sporedni pravni lijek), 3. povraćaj u pređašnje stanje. Izvršno procesno pravo nema vanrednih pravnih lijekova. Prigovor dužnika je prekluzivan (podnosi se u roku od 8 dana), remonstrativan (odlučuje isti sud koji je donio rješenje i nesuspenzivan (ne zaustavlja izvršenje tj. sud sprovodi sve radnje). Odgovor na prigovor se podnosi u roku od 3 dana. Razlozi za prigovor su: 1. da izvršna isprava nema svojstvo izvršne isprave (samo kondemnatorna sudska odluka

na davanje i činjenje, notarska isprava i sudska odluka poravnanja imaju svojstvo izvršne isprave), 18

2. ako je kondemnatorna odluka, na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak, ukinuta ili preinačena po vanrednom pravnom lijeku, 3. ako je u međuvremenu došlo do ispunjenja obaveze (od strane izvršenika) ili ako je povjerilac oprostio dug ili ako na bilo koji način prestane obaveza (prebijanjekompenzacija), 4. ako je izvršenje predloženo na predmetima koji su apsolutno ili relativno izuzeti od izvršenja. Prigovor 3 lica je sve do kraja izvršnog postupka u kojem on ističe, da on na popisanim stvarima dužnika ima neko stvarno ili obligaciono pravo. Žalba se jedino ulaže ako je stranka nezadovoljna troškovima postupka. Nadležnost suda za sprovođenje izvršenja, spada u nadležnost osnovnog suda (sudija pojedinac) koji može ovlastiti stručnog saradnika, a mjesna nadležnost znači da je nadležan sud gdje se nalaze nekretnine, a ako je pokretna stvar prema prebivalištu tuženog. 32. SREDSTVA IZVRŠENJA U IZVRŠNOM POSTUPKU?

Na pokretnim stvarima: PREDMET IZVRŠENJA 1. Pokretna stvar: klavir, frižider SREDSTVA IZVRŠENJA I.

Faza- popis, koji ima građansko (povjerilac stiče založno pravo) i krivično dejstvo (dužnik ne može otuđiti stvar)

II.

Faza- procjena

III.

Faza- prodaja : 1. prvo ročište, do 1/2- rok 30 dana

2. drugo ročište, do 1/3- rok 30 dana 3. treće ročište (prodaja bez ograničenja)

Na nepokretnim stvarima: PREDMET IZVRŠENJA 2. Zemljoradnik (uzima mu se kuća i ostavlja 5000 km2) i ostalo- sve podliježe

SREDSTVA IZVRŠENJA I.

Faza- (upis u zemljišne knjige)

II.

Faza- procjena

III.

Faza- prodaja (isto kao kod pokretnih stvari)

19

Na novcu: PREDMET IZVRŠENJA 3. Plata i penzija do 1000 KM (do 1/2), 1500 KM (1000, do 1/2, a 500, do 2/3) Ova novčana potraživanja podliježu izvršenju, osim u dva slučaja: -

zakonska obaveza izdržavanja (apsolutno izuzeće) i

-

obaveze prema državi

SREDSTVA IZVRŠENJA 1. Povjerilac (potražilac izvršenja) Sud u tom slučaju preduzima dvije radnje: zapljenu i prenos radi naplate i umjesto naplate (cesija) 2. Dužnik (izvršenik) 3. Dužnikov dužnik (dužnik izvršenika) Sud blokira odnos izvršenika i njegovog dužnika, i prenosi potraživanje na povjerioca (sada na strani povjerioca stoje dva dužnika). U slučaju prenosa radi naplate, povjerilac zadržava pravo namirenja sve dok se stvarno ne namiri, dok kod cesije (prenosa potraživanja) povjerilac se smatra stvarno namirenim, iako se nije stvarno namirio (nikada ne pristaj na cesiju).

20