Gospođa Bovary, G. Flaubert

Gospođa Bovary Prvi dio Priča započinje sa upoznavanjem jednog dječaka od kojih petnaestak godina koji je novi u razredu i ponaša se drugačije od ostalih, pažljiviji je pod nastavom i jako se trudi ali uspjeh kao da uvijek izostaje. Njegov otac je bio naočit čovjek koji se htio bogato oženiti i tako živjeti bezbrižno do kraja života. I doista, oženio se za kćerku jednog trgovca kapama koja je strašno bila zaljubljena u njegovu vanjštinu. Međutim, kada je shvatio da će ipak morati raditi za život, razočarao se i zatvorio u neku zgradu te tamo provodio dane u miru, ne razgovarajući ni sa kim. Njegova žena ga je u početku obožavala ali kasnije ju je njegovo ophođenje prema njoj učinilo razdražljivom i mušičavom. Iz bijesa što se tako prevarila u njemu bila je savršena supruga i sve radila kako treba. Kad je dobila dijete, predali su ga dojilji ali čim se mališan vratio k njima, tretirali su ga kao princa. Dok je malenog Charlesa majka tetošila, otac ga je htio odgajati strogo, gotovo na spartanski način. Dječak je po prirodi bio miran i bio je središte majčina svijeta. Sa dvanaest godina njegovu naobrazbu povjeriše župniku ali od toga nije bilo vajde jer niti jedna strana nije bila nešto pretjerano zainteresirana. Sa petnaest ga napokon upišu u gimnaziju, ta bilo je već krajnje vrijeme da se pošteno obrazuje a pošto je jako zaostajao za ostalom djecom, bio je marljiv i savršen đak. Njegovi ga roditelji nakon završenog petog razreda izvadiše iz gimnazije i upišu ga na studij medicine. Naime, htjeli su da dječak sam, bez ičije pomoći, stekne znanje, uvjereni da je inteligentan i da može. Našla mu majka i stan bila, sa pokućstvom, premda oskudnim, ali imao je sve što mu je trebalo. Premda nije ništa razumio na studiju, trudio se strašno i učio i učio. Međutim, spopadne ga neka malodušnost i zanemari studij te počeše se zabavljati umjesto učiti. Naravno, pao je liječnički ispit. Majka ga ohrabri nakon neuspjeha i on se ponovno prihvati učenja i sve pripremi za ispit te ga položi sa dosta dobrim uspjehom. U Tostesu je vršio praksu, što mu je naravno majka ponovno uredila. I još je k tomu htjela naći ženu. I našla ju je – udovicu imenom Héloïse iz Diepppea od kojih 45 godina, sa tisuću dvije stotine livra godišnjeg prihoda. Ona je bila ružna, suha kao prut i udala se za Charlesa. On je očekivao da će u braku biti slobodniji i raspolagati svojim novcem ali je bio njen rob i ona je gospodarila svim novcem. On je postao dobar liječnik i u ranu zoru bi izlazio u posjetu svojim bolesnicima. Ona je bila veoma zahtjevna i non-stop je nešto tražila, ponajviše pažnju i ljubav, a bila je strašno ljubomorna. Jedne noći ih probudi sluškinja i reče da je došao neki čovjek čak iz Bertauxa, šest milja udaljenog od Tostesa. Trebalo je namjestiti jednu slomljenu nogu. Bovary je jahao tako u polusnu dok na koncu nije stigao na gospodarstvo i zatekao tamo gospodara imanja u krevetu. Namjestio je čiči Rouaultu nogu i upoznao njegu ljupku kćerku Emmu. Imala je smeđe, gotovo crne oči i dugu crnu kosu, te je bila blijede puti i tanka struka i lijepe vitke figure. Posjećivao je Charles to imanje češće nego je bilo potrebno, čak i nakon što je čiča ozdravio i otkrio je da se tamo osjećao kao kod kuće, premda si nije htio priznati zašto. U isto vrijeme su rasle svađe sa njegovom ženom, koja nije htjela da više ide tamo jer je načula o lijepoj mladoj djevojci te bila užasno ljubomorna. Starija gospođa Bovary nije se slagala u mnogo čemu sa svojom snahom i stalno su se prepirale, dok je Charles samo stajao mirno ne zauzimajući strane. Nakon što su saznali da je Héloïse u biti lagala u vezi novca, strašno su se posvađali ona i Charlesovi roditelji i par dana nakon toga udarila joj je krv na usta i sutradan je umrla. Charles je bio tužan jer ga je ona, ipak, voljela. Jednoga jutra je došao čiča Rouault i podmirio račun za svoju sada izliječenu nogu i stao ga tješiti u njegovoj boli. Charles ponovno ode u pohode u Bertaux i nađe sve gotovo isto. Osjećao se slobodnijim nego ikad prije i u neku ruku se čudio tom novom osjećaju. Sa Emmom je bio pomalo nespretan, kao i ona, i uhvatio bi se kako ponavlja njene rečenice na kraju dana. Bila mu je prelijepa kad god bi ju vidio i doista ju je zavolio te ju je zaprosio. Nakon što je istekla njegova korota u proljeće iduće godine vjenčali su se. Glede priprema je Emma izrazila svoje neke romantične ideje ali je njen otac to praktično odbio i ono je bilo skromno ali lijepo. Emma je blistala u svojoj vjenčanici i Charles je mislio da je najsretniji čovjek na svijetu. Živjeli su u

Tostesu gdje je Charles postao ugledan liječnik koji se brinuo o svojim pacijentima. Kuća im je bila lijepo uređena i polako su ustalili normalu. Svoju ljubav je izražavao prvenstveno kroz poljupce u vrat ili možda ramena jer mu se ona činila gotovo čarobno lijepom i volio ju je dodirivati tako iskazujući svoju nježnost. Njoj se to u početku činilo smiješno ali polako je postajala nestrpljiva, čim je shvatila da ne osjeća ljubav prema njemu. Sada je željela upoznati sreću, ljubav i zanos, o kojima je toliko čitala. Sanjarila je o nekom drugom svijetu i razmišljala kako joj je bilo lijepo u samostanu, pomalo žaleći što nije ostala. Bila je uzorna i uživjela se u tu ulogu skromne djevojke, umišljajući si da je Bog njen nebeski ljubavnik koji samo nju voli i uživala je u usporedbama sa vječnim brakom. Kad joj je majka umrla, vratila se kući i dopala joj se moć koju je uživala kao gospodarica kućanstva ali ubrzo joj je stao nedostajati samostan i seoski život u svojoj ograničenosti joj se gadio i bilo joj je strašno dosadno. Prije braka je smatrala da je njen život završio, ali sada je u svojoj razdražljivosti shvatila da nije izgubila sve one nježne strasti i da još uvijek žudi za epskom ljubavlju i srećom. Charles nije ništa naslućivao o tome i polako je rasla njihova unutrašnja odvojenost jer je ona izvana ostala ista. On je čak mislio da ona jednako blažena i sretna kao i on. Ona je svoju razdražljivost i razočaranje usmjerila prema igranju uloge savršene supruge i voditeljice kućanice, što je njega još više razveseljavalo. Njegovoj majci se niti ova gospođa nije sviđala jer je i ona odvlačila njeno dijete od njega. Ali ovaj put Charles bi se našao u nedoumici jer je majku poštovao a ženu beskrajno volio. Ono što je Emma od nje slušala od njega nije trpila. Još uvijek je pokušavala pronaći ljubav i sreću u mirnome Charlesu ali nije uspijevala te je počela očajavati. Jedne večeri su oboje bili pozvani u Vaubyessard k markizu d' Andervilliersu. On se ponovno nastojao vratiti u politički život te je organizirao taj bal da obnovi svoja poznanstva a Charles je bio na dovoljno visokom položaju zahvaljujući svojem zvanju da bude na listi pozivatelja. Emma je uživala u toj večeri, gledajući po prvi puta viši društveni sloj izbliza te promatrala ih kao da su oživjeli prizori iz njenih knjiga. Vrhunac večeri joj je bio ples sa vikontom, koji joj je bio kao utjelovljenje princa i uživala je u tom valceru više no u ičemu drugome u životu. Kad je večer završila, osjećala je kao da je imala priliku vidjeti nešto čarobno i uspoređivala je vlastiti život sa prizorima iz dvorane i bila je još više nesretna pa i ljuta na svojega muža što nije na višem položaju pa i na samu sebe zbog lošeg izbora. Postajala je melankolična sjećajući se te jedne večeri blještavila i svile, a u kući je počela sve zapostavljati te su se svi brinuli toj nagloj promjeni. Nova sobarica, Felicite, nije znala što joj je. Emma je osjećala dosadu, kao da ju nešto guši u prsima i nije više mogla podnijeti pogled na bilo što, postajala je hirovita i izbirljiva, premda ništa nije mogla pojesti, a ponašanje joj je bilo promjenjivo. Niti pred ocem nije više krila prezir prema svemu i mislila je da je zaslužila nešto bolje. Počela je blijedjeti ali nije prihvaćala nikakve lijekove te Charles naposljetku pomisli da bi joj godila promjena zraka i, premda mu je bilo žao napustiti taj grad u kojem je tek počeo graditi ugled, pronađe u jednom drugom mjestu po imenu Yonvilleu namještenje. Kad su u ožujku odlazili iz Tostesa, gospođa Bovary bila je u drugom stanju. Drugi dio U Yonvilleu, malenom mjestašcu, bilo je svakakvih seljana. Među ostalim, gospodin župnik Bournisien, Lestiboudois, čovjek koji je obavljao svakakve poslove, gospodin Lheureux, trgovac tkaninama, udova Lefrançois, vlasnica gostionice Zlatni lav, ljekarnik Homais i njegova obitelj te Justin, njegov pripravnik, gospodin Binet, poreznik, gospodin Leon i drugi. Te večeri su trebali stići u gradić novi liječnik sa svojom ženom, te su se svi našli na nogama da ga pošteno dočekaju, napose gostioničarka. Stalni su joj gosti bili Binet, koji je uvijek dolazio ravno u šest sati na večeru, te odnedavna i mladi Leon, koji je ovdje bio odvjetnički pripravnik ili pisar, te se strašno dosađivao, premda je to krio šutljivošću i elegancijom. Ljekarnik je, opet, imao vizionarske ideje o napretku ali ga nitko nije slušao. Svi se sad iščekivali Hiverta i njegovu Lastavicu, kočiju u kojoj je obavljao u obližnjem gradu nabavke za mještane. Kasnili

su jer je gospođi Bovary pobjegla njena ljubljena hrtica i bezuspješno su ju tražili. Na večeri su se upoznavali sa mještanima, a Emmi se svidio Leon, koji je u njoj vidio napokon kraj dosađivanja na selu, jer je bila i lijepa i obrazovana a imali su i štošta zajedničkoga te im nije bilo kraja razgovorima. Te večeri je Emma bila uvjerena da ju sada valjda čeka nešto lijepo i da će biti bolje ono što je čeka, jer je mislila da je nakon svega lošega zaslužila nešto lijepo. Leon je sutradan s iščekivanjem priželjkivao večeru za još jedan razgovor sa dražesnom gospođom Bovary. Prvi puta je tako nakon dugo vremena razgovarao sa jednom gospođom a ovdje se strašno dosađivao ali je to vješto skrivao i svi su smatrali da je besprijekorna vladanja. Ljekarnik je bio savršeni susjed koji im je pokazivao najbolja mjesta u gradiću, zato jer je osjećao želju da bude dobar sa čovjekom tako visoka položaja kao što je Charles a i nije imao diplomu tako da je radio protuzakonito i smatrao je da bi mu dobro došli moćniji prijatelji. Charles je opet bio strašno uzbuđen zbog toga što će ubrzo postati otac i još se više približio Emmi, koja je i sama postala željna napokon saznati kakav je to osjećaj biti majka. Htjela je sina, jer je mislila da su djevojke uvijek spriječene zbog nečega i neslobodne činiti ono što im srce zaželi. Međutim, dobili su preslatku kćerkicu, koju su nakon dugo razmišljanja nazvali Berta. Kum joj je bio ljekarnik Homais, pošto Emmin otac nije mogao doći. Charlesovi roditelji su ih posjetili ali se njegova majka pobojala zbog razvratna ponašanja njegova oca te su brže otišli nego što je planirano. Bertu su, prema običaju, dali dojilji majčici Rollet. Jednog dana Emmu obuzme želja da vidi svoju kćerku i krene ona na kraj sela. Srela je Leona na putu i on ju otprati. Kad se nagnula nad kćerku, Leonu se učinila ljepšom no ikada. Na putu natrag su pričali o svačemu, jer su počeli primjećivati neke osjećaje za koje su znali da ne bi između njih trebali uopće postojati. Oboje su osjećali slatku ljubav i zadovoljstvo što su u istom društvu ali nisu nikada to naglas rekli, znajući da ne smiju. Leon ju je počeo češće posjećivati a ona je uživala u njegovoj pažnji, čak i u društvu svojega muža i ljekarnika nakon večere, te se između njih razvije jako prijateljstvo koje je polako postajalo sve više. Leona je neprestano pritiskala želja da joj prizna svoje osjećaje, ali uvijek ga je sprečavao strah od odbijanja i nelagoda. Emma je pak stala uspoređivati muža i Leona i nalazila kako je njen muž običan seljak dok je Leon bio otmjeniji, te žaliti nad svojom sudbinom. Međutim, kad joj je jednom Leon zamalo priznao ljubav, ona promijeni ponašanje i distancira se. Postade dobra majka i kućanica, te pokloni još više pažnje svome mužu i djetetu. Leon ih je samo promatrao, ljubomoran na Charlesovu sreću i tako mu je postala još nedohvatljivijom, još je više žudio za njom. Usto se i proljepšala. Postajao je očajan. U Emmi je ljubav još više rasla ali ju je ona još više potiskivala, da se ne otkrije. Svu tu snagu ljubavi je iskoristila za ulogu posve drugačije žene, žene koja podnosi žrtvu za svoju krepost i uživala je u tom osjećaju žrtve. Tjelesnu žudnju, strast i sve ostale slatke osjećaje stopila je jednostavno u patnju i ona ju je još više osnažila i premda je neprestano htjela ju zaboraviti, razmišljala je još više o njoj. Najviše ju je mučilo što Charles nije ništa naslućivao niti cijenio njenu žrtvu, premda je on bio razlog nje. Njegova preslabašna ljubav ju je tjerala u ljubavnikove ruke ali ona se odupirala misleći na svoju čast udane žene. Istovremeno je žudila za Leonom ali i mislila da je prekasno i da ju on sada zasigurno ne voli više. Pokušala je potražiti pomoć kod župnika, ali ju on nije razumio te samo još više rastužio. U svojoj okrenutosti vlastitoj nesreći posve je zanemarila svoju kćerku i nije pokazivala nikakve tople majčinske osjećaje. Jednom ju je slučajno prejako odgurnula od sebe te je mala pala i raskrvarila glavicu našto je ona slagala mužu mirne duše da je mala u igri pala i Charles joj je povjerovao, jer joj je bezuvjetno vjerovao. Leon je uskoro primio poziv na odlazak u Rouen na mnogo bolje radno mjesto odakle bi zasigurno dobio posao u Parizu, što je bio njegov san. Ni on ni Emma nisu si priznali nikakve osjećaje te su se razišli ne rasteretivši si duše. Kad je otišao shvatila je što je izgubila i nedostajao joj je te je žalila što mu se nije podala. Malo pomalo je blijedjela njegova ljubav zbog njegove odsutnosti i ona je ponovno postala jednako ravnodušna kao i prije Leonove pažnje. Za sajmenog dana je Yonville bio pun ljudi i tako je k Charlesu došao jedan gospodin Rodolphe Boulanger iz La Huchette, bogataš, koji je zatražio od

njega da pusti krv njegovu sluzi koji se ne osjeća najbolje. Pri tome posjetu je Rodolphe prvi puta primijetio Emmu i zaključio da je prelijepa i da definitivno ju ne zaslužuje obični seljak kao što je Charles te odluči da mora postati njegova ljubavnica. U zajedničkim šetnjama joj je polako iskazivao svu milinu svojih osjećaja a ona je uživala donekle u toj pažnji i istovremeno joj je bilo dosta neugodno što joj se udvara gospodin tog društvenog ranga. On je neprestano govorio o nekakvoj sudbini koja ih je navodno spojila. Nakon sajmenog dana ju je neko vrijeme izbjegavao, želeći pojačati njenu želju za njim. Idući put je spremno pristala na zajedničko jahanje, jer je Charles primijetio da je postala preblijeda te bi joj bi godio svjež zrak. Na šetnji nakon jahanja prvi se put podala Rodolpheu, nemoćna pred njegovim slatkim riječima. Ona je osjećala kao da se ponovno rodila i probudila iz duboka sna. Uživala je naprosto u činjenici da ima ljubavnika koji za njom žudi, te se iznova probudila u njoj požuda i strast. Zahtijevala je od Rodolphea pisma koje su krišom slali si međusobno te su čak razmijenili pramenove kose. U svojoj želji je postala kao mlada, neiskusna djevojka, i poprilično nepromišljena jer ga je neprestano posjećivala bez najave i ljudi su neki počeli primjećivati neke sitnice. Njen muž nije ništa shvaćao niti shvaćao da se ona noću šulja van postelje da se nađe s ljubavnikom pod sjenicom, na klupi gdje ju je Leon gledao zaljubljenim očima ali ona je posve zaboravila na njegove slatke osjećaje, koliko se podala Rodolpheu. Doista je mislila da ga voli, kao i on nju i bila je iskrena u svojim osjećajima, istovremeno mrzeći svoga muža. Međutim, nakon što je primila pismo od svoga oca puno toplih očinskih osjećaja, ona se prisjeti svojih mlađih dana i sreće te shvati što je od nje postalo. Čak je i poljubila svoju kćerkicu, koja ju je unatoč svemu jako voljela jer je ipak bila njena majka, a Rodolphe je mislio da je to samo prolazna tuga. Malo pomalo je shvatila da je pogriješila i pokajala se, naročito kad je primijetila da su Rodolpheovi osjećaji postajali hladniji kako je smatrao da više nema potrebe za glumom. Ona poželi da se iskupi i vrati mužu i ljekarnik joj za to pruži priliku. Naime, ljekarnik je naišao na neki članak o novom načinu operacije za liječenje uvrnutih nogu i kao pobornik napretka, predložio je Charlesu da izliječi tako Hippolytea, mladog čovjeka koji je radio kao sluga u Zlatnom lavu. Charles je tek pristao nakon nagovora svoje žene, koja je u tome vidjela priliku da se on proslavi i tako popravi svoj položaj. Međutim, u toku oporavka nešto nije bilo u redu sa aparatom kojega je namjestio Charles da drži nogu tako da se tkivo inficiralo i morali su amputirati nogu Hippolyteu. To je za Emmu bio konačan dokaz o nesposobnosti njena muža i on joj se zgadi do kraja. Kao naknadu, kupili su Hippolyteu lijepu umjetnu nogu, koju on isprva nije htio nositi jer je bila presvečana, pa su mu kupili još jednu, skromniju. Mladi čovjek u biti nije se nešto promijenio, ali je zato Charlesov ponos i samopouzdanje jako opalo. Emma se ponovno vrati Rodolpheu, kojega počeše moljakati mislima da zajedno odu nekamo daleko. Ovaj pristane samo da joj udobrovolji premda nije tako doista mislio, a ona počne kovati planove. Kod Lheureuxa se zadužila prvi put kad je Rodolpheu kupila bič i potpisala je mjenicu. Kasnije je kod njega, tog lukavog trgovca koji je vidio da ona ne razmišlja razumno o novcu, naručila i putni kovčeg te putnu torbu i odjeću za putovanje. Dok je ona tako razmišljala o bijegu, posjeti ih još jednom Charlesova majka, i ona i Emma se žestoko posvađahu, jer je stara žena vidjela da Emma se razbacuje novcem koji nemaju a Charles nije znao kako da ih prekine. Emma se u rukama ljubavnika još više proljepšala i postala senzualna i vješta u zavođenju. Te zadnje večeri pred bijeg ponovno su se sastali ona i Rodolphe. Umirivao ju je riječima ali je u sebi duboko odlučio, premda je ona prelijepa i tako zavodljiva i savršena ljubavnica, da sigurno neće s njome pobjeći. Napiše joj pismo u kojem kaže da je to za njeno dobro i da bi joj ugled bio uništen te se oprosti od nje. Na tavanu je pročitala to pismo i probala se ubiti ali nije uspjela. Ponovno se razboljela. Charles je bio izvan sebe od brige i zanemario je ostale obveze te se uvalio u novčane probleme. Ovaj put ju je spasio svećenik, koji je došao dati joj pričest i ona u hipu ozdravi, osjećajući da joj se duša i tijelo preporode. Postala je strašno pobožna a uspomenu na ljubavnika je potisnula. Šila je odjeću za siromahe, hranila skitnice te odlazila stalno u crkvu. Ovakva se svidjela svekrvi. Malo pomalo postade opet sebična ali je

ustrajala u molitvama. Kako bi ju malo razonodio, Charles ju odvede u kazalište u Rouen na predstavu poznatog glumca. U predstavi je Emma u ljubavnicima prepoznala svoju vlastitu ljubavničku prošlost i ražalosti se. Međutim, u kazalištu su vidjeli po prvi puta poslije dvije godine Leona, koji se razveseli kada ugleda Emmu te odluči ju ovaj put doista zavesti i učiniti svojom. Treći dio U Leonu se rasplamsala stara ljubav i njih dvoje su se ponovno počeli upoznavati, iskrenije nego ranije, govoreći o svojim skrivenim osjećajima otprije. Charles je otputovao već bio nazad a ona je ostala da gleda još jednu predstavu, ili je tako barem on mislio. Dogovori se sa Leonom da će se sastati u crkvi, međutim ona dođe i moli se, a on zabezeknuto stoji i gleda u nju jer ju nikad ne vidje pobožnu. Zatim ju odvuče izvan crkve i odveze ju na vožnju kočijom po gradu. Ostali su građani samo vidjeli istu kočiju kako stalno obilazi isti put, a kad je izašla bila je ponovno kao preporođena, jer se napokon podala Leonu. Na povratku je išla pješke dio puta kući jer je Lastavica već bila krenula. Ukrcala se kao da se ništa nije dogodilo. Čim je stigla kući, dobije poruku da smjesta dođe do ljekarnika. Tamo posvjedoči jednoj svađi i sazna gdje stoji arsenik u ljekarnikovu skladištu. Rekoše joj da je umro Charlesov otac. Charles je bio shrvan i krivo protumači njenu šutnju kao prešutnu tugu, dok je ona njega u stvari ponovno promatrala i ustvrdila da ne zaslužuje nju niti njenu ljubav. Da skupe dovoljno novca za pogrebne troškove, od trgovca uzmu novac i potpišu brojne mjenice. Zatim pozove Emmu na stranu i reče joj da bi mogla dobiti mnogo novca kad bi imala punomoć nad vlasništvom njena supruga. Ona za to zamoli muža ali ne htjede se obratiti lokalnome bilježniku, gospodinu Guillauminu, nego zamoli da zapitaju Leona za pomoć. Ona je tako dobila i od muža dopuštenje da posjeti Leona. Smjestili su se u hotel Boulogne i tamo proveli predivna tri dana. Uživali su u ljubavničkim trenucima. Ponekad je dolazio u Yonville u posjetu samo da ju češće vidi. Emma se tada dosjeti da bi joj trebale poduka u sviranju klavira kod gospođice Lempereur i Charles i to dopusti. Svakog četvrtka bi otputovala u Rouen i provela sa Leonom dan i pred večer se vraćala mužu. Kad je jednom zakasnila i muž joj se zabrinuo, ona ga zamoli da to ne čini i da joj da još više slobode. I to je dobila. U Rouenu je upoznala još jednog muškarca, slijepca koji je išao za kočijama i pjevao pjesmicu, uvijek istu, i prosio. Leon je bio njen rob, volio ju je iznad svega i stalno joj to govorio te u svemu joj povlađivao. Emma se počela još više zaduživati kod trgovca tkaninama i potpisivala mjenice bez ikakve mjere samo da bi se onda razbacivala istim i kupovala Leonu ljubavničke darove. Charles ništa nije primjećivao, premda je jednom posumnjao u njene satove klavira upoznavši njenu navodnu učiteljicu koja nikad nije čula za nju, ali se ona izvuče lažima. Emmi je ubrzo došao trgovac da pokupi novac koji ona nije imala i ona proda dio Charlesova imanja i za to dobije dosta novca te podmirio jedan dio dugova a ostatak novca potroši rasipno na sebe i ljubavnika svoga. Jednog dana tako je Leonu u posjet došao ljekarnik Homais na isti dan kada i Emma, premda nisu znali jedan za drugoga. Leon se cijeli dan nije mogao riješiti ljekarnika koji ga je stalno nekamo zvao a Emma se naljutila jer je mislila da namjerno nije došao na sastanak. Lheureux je zatražio od nje da isplati mjenice ali nije mogla te joj stigne joj stigne sudska ovrha, da ukoliko u roku od 24 sata ne plati 8 tisuća franaka doći će u pljenidbu njene imovine. O tome nije ništa rekla svome mužu jer bi ju bilo sramota da ju vidi tako poniženu. Zamoli Leona za novac, ali on ga kao pisar nema, te mu kaže da bi nabavio novac da ju doista voli, našto on shvati preplašeno na što misli, i reče joj da će joj doći sutra s novcem. Međutim, znao je da to nikako ne može učiniti i lagao joj je, odlučivši ju napustiti. Dok je išla prema Lastavici primijetila je na jednoj kočiji vikonta, onog istog koji je s njom davno plesao na balu. Slijepcu je dobacila zadnji novac koji je imala, pet franaka, a u isto vrijeme je ljekarnik slijepcu rekao neka ga dođe posjetiti da ga proba izliječiti. Sutradan je otišla potražiti novac kod bilježnika ali ovaj je tražio njeno tijelo zauzvrat, što je ona odbila, poštujući se iznad svega. Probala je i Bineta pitati ali ju je i on odbio. Ode do

dadilje Rollet i reče joj da ode do njene kuće i dovede joj Leona koji ju tamo sigurno čeka. I pomisli kako je glupa, pa Leon joj je rekao da će joj pomoći. Međutim, nikoga nije bilo i ona se sjeti kako je sa još jednim ljubavnikom bila u šumi. I proguta ponos i ode do Rodolphea. On joj se obraduje ali čim shvati da treba novac, odbije ju i on. Odluči skratiti si muke i ode do ljekarnika i krišom zamoli Justina da ju pusti u skladište. Ona njemu naočigled uzme arsenik i proguta prah te ode kući, zamolivši ga da ništa ne kaže. Vrativši se kući, Charles ju upita što se događa i zašto im plijene stvari. Ona napiše pismo i reče mu neka ju ništa ne pita do sutra. I doista, pozli joj i bivalo joj je sve lošije. Charles nije znao što joj je i kako joj pomoći te pročita pismo i sazna da se otrovala. Ljekarnik i obližnji liječnici su joj dali sredstvo za povraćanje ali šteta je bila počinjena. Pozvaše svećenika da se moli nad njenom dušom i između molitava i Charlesova jecanja čula se pjesma slijepca na ulicama koji je došao k ljekarniku. Ovaj put je otpjevao pjesmu do kraja i Emma je na kraju zadnje kitice (… tog dana dunu vrlo jako i kratku suknju diže lako..) preminula. Charles se nije ni snašao u svojoj tuzi i zatraži da ju pokopaju u njenoj vjenčanoj tkanini, kao podsjetniku na sretna vremena, te tri lijesa; od mahagonija, od hrastovine i od olova te da ju polegnu na baršun. Kad je napokon bila pokopana, kao da mu je pao neki teret sa srca. Čiča Rouault je primio bio pismo da je Emmi pozlilo i stigao je na vrijeme za njen sprovod. Srce mu se kidalo od tuge i prisjetio se kako je i zadnji put Charlesa tješio kada je ostao bio bez žene, ali sada ne nalazi riječi utjehe. Otišao je bez da je vidio svoju unuku prvi put. Te noći, dok je Charles ležao budan i mislio na Emmu, njena dva ljubavnika su spavala spokojno, a jedino je Justin plakao gorke suze na njenu grobu. Sutradan je Charles vratio svoju kćerku kući i rekao joj da je njena majka otišla na put. Djevojčica ju je ubrzo zaboravila. Novčane su se neprilike ubrzo vratile. Skoro je sve rasprodao, osim Emminih stvari, a svi su tražili odjednom kako se okoristiti. Felicite, Emmina sobarica, pobjegla je sa većinom njene odjeće. Charles je tako pronašao bio Rodolpheova pisma i premda je isprva mislio da su se ljubili samo platonski, daljnjim je čitanjem shvatio istinu. Nije krivio ni njega ni Emmu, nego je njegova ljubav prema mrtvoj ženi još porasla kad je shvatio da su i drugi žudjeli za njom te se utapao u svojoj tuzi i očaju. Ljekarniku je krenulo nabolje i uskoro se probio zahvaljujući svojim člancima u novinama, kojima je uspio čak i slijepca otjerati u zatvor, jer je svuda pričao da mu nije pomogao. Bovaryjeva majka mu je pomagalo koliko je mogla ali kad je zatražila jedan Emmin šal i da ona uzme Bertu, posvađali su se. Usmjerio se samo na svoju kćerku, koja mu je bila sve na svijetu i srce mu se kidalo kad ju je vidio u poderanim čarapama, a on joj ne može ništa priuštiti. Jednom je sreo i Rodolphea i, unatoč prvotnoj mržnji, reče mu da se ne srdi više na njega i da je kriva sudbina. Sutradan je Charles sjeo na klupu pod sjenicom sa pramenom crne kose u rukama i ponestajalo mu je daha kada se sjetio svoje ljubljene Emme. Navečer ga je našla Berta, koja ga nije vidjela cijelo poslijepodne, i pozove ga na večeru. Sjedio je s glavom zabačenom na zid, zatvorenih očiju, otvorenih usta, a u rukama je držao dug pramen crne kose. Mislila je da se igra s njome, ali kada ga je lagano gurnula, pao je na zemlju. Bio je mrtav. Kada su poplatili sve troškove njegova pogreba te sve dugove osta samo dvanaest franaka i sedamdeset pet centima čime su platili Bertin put do njene bake. Ta dobra žena je umrla još iste godine, a pošto je čiča Rouault bio uzet, malenu je k sebi uzela jedna tetka. Bila je siromašna i slala je malenu u predionicu pamuka da zaslužuje sebi kruh. Od smrti Bovaryjeve, tri su se liječnika izmijenila u Yonvilleu, ali niti jedan nije dugo ostao jer ih je Homais odmah onemogućio. On ima golemu klijentelu, vlasti ga štede a javno ga mišljenje štiti. Nedavno je dobio križ Legije časti. Likovi: Charles Bovary, njegova majka, njegov otac, Henois (prva žena), čiča Rouault, Emma (druga žena), župnik Bournisien, Lestiboudois (čovjek koji je obavljao svakakve poslove), Lheureux (trgovac tkaninama i lihvar), udova Lefrançois (vlasnica gostionice Zlatni lav), ljekarnik Homais i njegova obitelj, Justin (ljekarnikov pripravnik), Binet (poreznik), Leon (pisar, Emmin

drugi ljubavnik), Rodolphe Boulanger (Emmin prvi ljubavnik), Hippolyte (šepavi sluga u gostionici), gospođica Lempereur (učiteljica klavira), slijepac iz Rouena, Berta Bovary (Charlesova i Emmina kći), Felicite (Emmina sobarica), dadilja Rollet,