Gola Mladenka

Chiarissima www.bosnaunited.net

I

Anonimna

Gola mladenka Seks,tajne i dnevnički zapisi

~1~

I.

ČINI MI SE DA SE NEGDJE U TEBI KRIJE NETKO O KOME NITKO NIŠTA NE ZNA.

Alfred Hitchcock i Thornton Wilder, Sjena sumnje

~2~

1.lekcija iskrenost je krajnje važna

Muž ti ne zna da ovo pišeš. Sasvim je lako pisati mu pred nosom, Uto tako lako, valjda, koliko i spavati s drugim ljudima. Ali nitko nikad neće znati tko si ni što si učinila jer u tebi uvijek vide dobru suprugu.

2.lekcija hladna voda podražava, jača i čelici živce

Medeni mjesec. Strana zemlja. Evo te, prepuštaš se seksualnom obredu i sjećaš se dana kada si kao sedmogodišnja djevojčica otkrila vodu. Nikada prije nisi vidjela plivački bazen, tamo gdje si odrasla nije ih bilo. Prisjećaš se ljetnih praznika, bazena i vode koja ti se sa svakim opreznim korakom naprijed centimetar po centimetar penje uz trbuh, i hladnoće koja ti polako gmiže uz tijelo i daha skupljenog u zgrčenom želucu, i majke koja je uvijek ispred tebe, smije se i nagovara te i pruža ti ruke idući natraške sve dalje i dalje. Zatim odjednom, hop, plutaš, a voda ti drži trbuh i noge poput tetiva od konopa, mišićava je i umirujuće svilenkasta, i uspomena je jaka poput prvog poljupca. A od svoje prve ševe, pa, pamtiš zvuk, dok su te njegovi prsti pripremali među nogama, ništa više od toga. Čak više ni ime.

~3~

3. lekcija spremanje udobne postelje vrh je važan kućanski posao

U noćnom ozračju Marakeša, na tvom zakašnjelom medenom mjesecu, prvo gurkanje jutarnjih ptica zvuči poput prskanja i pucketanja ulja u kuhinji. Još je mračno, ali ptice su se zamijenile sa žabama, žustro kao na znak dirigenta. Probudio te poziv na molitvu i ne možeš ponovno zaspati, želiš širom rastvoriti francuski prozor, koliko god se da, i udahnuti neobičnu pustinjsku zoru. Ali Cole, tvoj suprug, probudit će se i prigovoriti ti ako to učiniš. Tako dakle. Polažeš mu ruku na izbočeni kuk i udišeš ga dok spava, kiseli, slatkasti miris sna, i blago se osmjehuješ u mraku. Vrškom nosa trljaš se o miris s njegova zatiljka. Nikad u životu nikoga nisi tako voljela. Išuljaš se na balkon. Vruće je, najmanje dvadeset i osam stupnjeva. Začudan djetinji osmijeh pozdravlja razasute zvijezde jer zbog nepregledna narančastog sjaja londonskih svjetala kod kuće nikada ne vidiš zvijezde, jedva znaš kad je mjesec pun. Noćno cvijeće miriše u punom cvatu i bugenvilija, hibiskus i magnolija nepomični su i poput sjena u noći. Ispunjena si zadovoljstvom. Cole zove, plačno, i ti se šuljaš natrag unutra a njegova ti ruka zakriljuje tijelo i čvrsto te steže. Stopala ti se spretno izvlače ispod plahti što guše i vise niz rub kreveta, kao uvijek, pronalazeći svježinu i zrak.

~4~

4. lekcija vrlo malo ljudi ima mnogo prijatelja; onako kako se ta riječ obično rabi nema nikakva značenja Dan prije no što putuješ za Marakeš gđa Theodora White govori ti kako joj ništa u životu ne budi strast. Potreslo te kad si to čula, ali ona se smiješi i odmahuje na tvoju zabrinutost. Skida mrvicu duhana s jezika i zabacuje glavu da proguta posljednji gutljaj ishlapjela bijelog vina. Ona kao da se rodila s trideset i pet godina, dok ti, naprotiv, još nisi poprimila konačan oblik, nisi okoštala u zrele godine. I ti si u tridesetima, ali još skakućeš po lokvama i pjevaš falš, kao da se u tebi krije djevojčica koja odbija umrijeti. Jedino prema čemu sam ikad osjećala strast je Isus, govori ti Theo. Kad mi je bilo jedanaest godina. Zbog bokova. Izbacili su je iz samostanske škole kad je nadstojnica samostana uvidjela da ona ima više utjecaja na učenice od redovnica. Mnogo se takvih priča veže za nju. Za tebe ne. Najbliži je zovu Diz. Uvijek mota cigarete iz ishabane srebrne tabakere, a to samo pridonosi njezinu šarmu, kao i držanje kao da se neprestano tjera. Prijateljica ti je sočna, zrela, a tijelo joj zamamnog broja četrdeset i četiri. Od onih je žena koje izgledaju kao da uživaju u obilju svega: jela, svježeg zraka, seksa, smijeha, ljubavi. Kad si uz Theo, osjećaš se blijedom, poput lista koji je predugo ostao u vodi, ispranog od boje i od života. Ali ne zavidiš joj jer znaš o njoj i previše. Najstarija ti je prijateljica na svijetu, voliš je od trinaeste godine. Nisi sigurna zašto te uznemiruje kad čuješ da u njoj nema strasti; možda stoga jer se tvoj život, na vrhuncu medenog mjeseca, doima okupan ljubavlju. Dok se vraćaš kući iz kavane, pomisao na to mami ti glasan smiješak, ne možeš si pomoći i široko se smiješiš dok hodaš ulicom.

~5~

5. lekcija neophodno je svaki dan prati pazuha i bokove Smijala si se s Theo kako ti muž spava u majici i boksericama, čak i kad je vruće. Kako ne cijeni ugodu kože uz kožu, tu mekoću i miris, toplinu. Ovlažiš se i od samog pogleda na muška prsa. Pred njim nikad ne bi upotrijebila takav izraz, ovlažiti se. Pred Theo bi. Cole bi se zaprepastio što ona sve zna. Dok ležite u krevetu, voliš položiti dlan na Coleove grudi, svijajući tijelo oko polumjeseca njegovih leda, kao u slagalici. Sviđa ti se njegov neopran miris, posebno mekoća ispod ruku. Da zna, opisao bi to nedoličnim. Katkad ti u krevetu Cole ne dopušta da mu držiš ruku na grudima, grubo je odgurne. Katkad dopušta da ti ruka leži ondje. Katkad ti stišće ruku kao da je uhvaćena u zamku, a kad je hoćeš izvući, on je čvrsto zgrabi pa to preraste u igru u kojoj je cilj osloboditi se. Ali samo se ti hihoćeš, u zagrljaju mraka.

6. lekcija nikad dovoljno djevojačke brižnosti

Zašto oblačiš čarape, pitaš. Zato što se vraćam u sobu, Ljupčiću. Ali tek smo stigli, Magarčiću. Kupaće su ti još mokre. Znam, ali imam važan sastanak ispred telke. Dolaziš? Ne, još ću malo ostati. Osjećaš krivnju što si ga odbila jer si Coleu jako potrebna, a on glasno izražava svoje želje, zamalo drsko, poput dječaka. Ali osjećaš kako ti koža upija ovo surovo ~6~

marokansko svjetlo kao što pustinja upija kišu, osjećaš kako se u tebi nešto raspliće. Ovdje te svjetlo zapljuskuje; u Engleskoj te licka. Pred njim Coleova koža i oči uzmiču; koža mu je svijetla, gotovo prozirna; često je u zatvorenom. Ne samo na praznicima nego i u Londonu. Osamljuje se po navici. Na poslu, dokasna, ili pred televizorom, ili u kupaonici. Zna sjediti na zahodu po tri četvrt sata i duže, ako sjedneš uz njega na kauč, premjestit će se u fotelju nesvjestan svoga postupka, ako mu u krevetu staviš ruku na prepone, otrest će je. Mnogo češće spava okrenuvši ti svijena leda nego licem prema tebi. Pa ipak, i dok je daleko, potrebna mu je tvoja blizina: govori ti da si mu život. Voliš tu žestinu njegove potrebe, da te tako jako želi. Cole je jedini muškarac koji te privlači a s kojim možeš razgovarati bez straha od tišine što se proteže posred razgovora poput prazne autoceste. Bez straha da ćeš reći nešto glupo i previše otvoreno ili da će ti zadrhtati usna ili da ćeš pocrvenjeti. U Coleovoj blizini tijelo ti je poslušno, pod kontrolom, možeš se opustiti. To je jedan od razloga zašto si se udala za njega. Jer s njim ti je ugodno, ne moraš previše glumiti, gotovo da možeš biti ono što jesi. Nitko drugi ne smije prići tako blizu.

7. lekcija samo pleši svom svojom snagom Ljubi ti palac, ugađajući ti, kad na ležaljci zabaciš ruke poput dive i izjaviš da ćeš još malo ostati pokraj bazena. Ni Cole ni ti još uopće niste razgledali novi grad, iako ste tu već četiri dana. Theo bi te zbog toga izgrdila, ali brak te smekšao, otupio ti radoznalost. Gužva u zračnoj luci, ljudi u dugim haljama, žene pod velom, brda prtljage i kmečave djece te čuvari sa strojnicama, sve je to bilo malo predojmljivo, pa tebi i Coleu odgovara ~7~

da se neko vrijeme držite hotela. Sliči onomu iz filma Isijavanje sa širokim hodnicima u stilu art decoa i s nadnaravno minimalističkim predvorjem, s ozračjem žaljenja za nekom davno izgubljenom dekadencijom. Tu utvrdu francuskoga kolonijalizma sada posjećuju bogati Europljani, ali nema ih dovoljno da ispune i omekšaju prostor. Nema muslimana. Možda im se hotel čini smiješnim ili čudnim ili se ne osjećaju dobrodošlima, ali nemaš koga pitati. Nekoć bi tražila odgovore, nekoć si zračila radoznalošću. Sada si gotovo prelijena da bi se time zamarala jer si tako ugodno rastresena. Sjediš na rubu bazena, vučeš prste po svježini vode i prisjećaš se nečega iz jučerašnjeg Timesa, kako nagon za razmišljanjem rijetko obuzima zadovoljne. Osmjehuješ se - pa što onda? - i dozivaš rukom konobara na bazenu za još jedan Bellini. Kako ih voliš! Nikad si još nisi dopustila luksuz besposličarenja ni četiri Bellinija zaredom. Magarac vuče kolica s granjem po stazi hotelskog vrta nad kojom se nadvijaju ruže. Muškarac lijeno maše bičem po leđima životinje. Barem nešto od ove zemlje. Moraš to fotografirati.

8. lekcija ženina je dužnost urediti mužu dom da bude sretan

Ponoć je teška od vrućine i, prije no što će ptice i žabe ponovno napasti, bruji od tišine, oči su ti zatvorene, ali osjećaš Coleov pogled, osjećaš njegovu požudu i grlo ti se stišće. Vaša veza prekrasno funkcionira, glatko, u mnogočemu, osim u seksu. Ali nisi se zbog toga udala za Colea. Jezik ti udara u oko, vlažan kao puž golać i težak. Suprug ti skida neposlušnu plahtu ovijenu oko nogu i gura ti, navaljujući, koljeno medu bedra. Mora voditi ljubav pod ~8~

svojim uvjetima, što nije često. Ti obično vodiš ljubav ujutro da iskoristiš njegovu ukrućenost nakon buđenja. Coleov penis često nije dovoljno tvrd, kao da je mislima negdje drugdje. Ne svršava baš često. Obično oboje odustanete prije no što on svrši, i to je za tebe uvijek olakšanje. Pitaš se ima li Cole možda neki problem zbog kojega mu treba tako dugo da svrši ili mu manjka seksualne želje ili je jednostavno umoran. Kao što si ti umorna, često. Dok je Cole na tebi u ovom širokom hotelskom krevetu, gledaš brojke kako otkucavaju minute na radiosatu pokraj kreveta i misliš o Marilyn Monroe koja je izjavila Bojim se da to ne radim ispravno - pročitala si to jednom u novinama s iznenađenjem i olakšanjem: dakle, ima još netko, i to tko! Nisi sigurna da Cole to radi ispravno, i ne znaš što je ispravno. Theo bi znala, ona je seksualna terapeutkinja s diskretnim uredom u Knightsbridgeu i kolumnom u nedjeljnom listu. Slutiš da ste za nju oboje bezazleni i smiješni i dragi. Cole i ti nikad niste vodili ljubav dva puta zaredom, niti ste rušili svjetiljke ili vukli jedno drugo za kosu. Kad vi vodite ljubav, mogli biste se uzajamno opisati kao uredni. Brojkama na satu radija predugo treba da se promijene dok ti ležiš na krevetu s Coleom na sebi. Nešto se duboko u tebi odlomilo. Ne vodite ljubav često; čitala si u ženskim časopisima o tome koliko često većina parova to radi i to ti uvijek izgleda tako mnogo. Ali nitko nije potpuno iskren u vezi sa seksom. Trinaest minuta iza ponoći. Cole je svršio. To je rijetkost. Razmazuje ti spermu po grudima i obrazima i lagano ti je nanosi na čelo, privikavajući te, kao kad psa privikavaju na trag krvi. Sretan je. Ti si sretna. Moguće je da je ovoga puta upalilo. Cole pali noćnu svjetiljku da procijeni koliko su se plahte smočile, u kakvom je stanju odjeća; uvijek to radi, sve želi očistiti što je brže moguće, mrzi nered. Primičeš mu lice k svojemu. Smjelost ga iznenađuje i želi povući lice, ali ti ga čvrsto držiš jer se prisjećaš kako si koračala prema oltaru gledajući u njega dok ti je srce bubrilo od ljubavi poput stare isušene spužve koju su bacili u vodu. Kad te muž obgrli ~9~

rukama, to je sklonište, luka, odmor od svih nemira svijeta. To je ono što si željela, moraš priznati, utočište, klišej. 9. lekcija dužnost je spriječiti rasipnost

Dok nisi našla Colea, nisi spavala s muškarcem četiri godine. Teško je to, rekla si Theo, zbilja je teško. Pusti rođendani i novogodišnje noći kad si samo ti u svom krevetu i nitko drugi. Suze što su ti navirale na vjenčanjima, iskričavo peckanje u očima, kada bi svi parovi ustali plesati. Katkad ti se činilo da ti je srce prošarano sitnim pukotinama, kao stari bakini tanjurići. Katkad bi ga prizor para kako se smije u subotnje popodne razbio u krhotine. Mladi parovi, dugo godina zajedno, bili su ti zanimljivi, mrski, daleki. U čemu je njihova tajna? Došla si do toga da više nisi mogla ni zamisliti da ćeš ikada biti u ljubavnoj vezi. Theo te upozorila da svaka osoba koja živi sama duže od tri godine postaje čudna i sebična i da je treba iznova preusmjeriti prema svijetu. Rekla je da se mora umiješati. Rekla si ne, nema ti više pomoći, u to si uvjerila samu sebe. Cijeloga tvog života ljudi su odlazili: dijete si razvedenih roditelja i nisi odrasla očekujući da će se netko pobrinuti za tebe i ostati. Ali onda, Cole McCain. Stari poznanik s fakulteta, prijatelj, samo to. Jednog si ljeta nekome čuvala kuću za vrijeme festivala u Edinburghu i on je pitao može li ti se pridružiti, htio je vidjeti neke programe. Sjećaš se kako si ga odvela u njegovu sobu, sobu za djevojčicu s uskim krevetićem i ružičastim pokrivačem od kvadratića tkanine. Sjećaš se kako se sumnjičavo držao. Bolje će biti da spavaš sa mnom u velikom krevetu, rekla si.

~ 10 ~

Trebali ste biti dvoje prijatelja koji će zajedno prespavati iz praktičnih razloga. Oboje ste obukli pidžame, za to si se pobrinula. Ali najednom su ti njegovi prsti dodirnuli kožu poput kapljica vode u žegi ljetnog dana. Kroz tebe je prostrujilo nešto čudnovato, okrenula si mu se, poljubila ga. Cole je svukao pidžamu, brzo, a onda je pala i tvoja i nešto te obuzelo, nije ti bilo spasa. Za tjedan dana kotrljali ste se medu plahtama i padali s kreveta, zagrljeni, začahureni, gušeći se od smijeha. Za dvije godine vjenčali ste se. Znala sam godinama, beštijo, rekla je Theo veselo gledajući unatrag, pa to je bilo očito. Meni ne. Dugo ti je vremena trebalo da dođeš sebi i opametiš se. Obično si spavala s muškarcima s kojima ti je bilo nelagodno, trudeći se da ti s njima postane ugodno; udala si se za onog s kojim zaboravljaš sebe. Ali bio je tu trenutak nevidljivosti kad si isprobavala vjenčanicu, kao da nestaješ u ovoju tila boje slonovače, kao da te netko izbrisao. Bilo je to samo prolazno i isplatilo se, naravno, više ne osjećati peckanje u očima pred parovima što se smiju u subotnje popodne, ni napuklo srce.

10. lekcija odjeća koja se nosi uz kožu zahtijeva često pranje

Muškarci s kojima si spavala. Što najbolje pamtiš? Onoga koji je volio žene. Onoga koji nikad nije skidao čarape. Onoga čije su ruke bile tako velike da se činilo da su istodobno na tri mjesta. ~ 11 ~

Onoga živahnoga dodira, koji je točno znao što radi i zbog toga odskakao od drugih. Izgledalo je kao da uživa u cijeloj stvari samo ako i ti uživaš, dok su se drugi s tim zamarali. Pitao te o čemu maštaš, ali nisi imala hrabrosti reći. Tada još nikako ne bi imala hrabrosti za to. Onoga što ti je poslao polaroid fotografiju svoga jako velikoga kurca*. Ali, veličina tebi malo znači, ne znaš zašto uvijek tupe po tome. Mnogo više voliš da ti udobno pristaje nego da je prevelik; ne voliš kad ti se čini da će te razderati napola. Onoga koji je govorio uzmi me dok je svršavao i stenjao kao da upravo pušta veliko govno. Onoga što te škakljao s unutarnje strane koljena i lizao ti lice, prisilio te da mu gutaš spermu i utrljavao ti je u kosu; kojega je uzbuđivalo sve ono što se tebi ne sviđa. Onoga što je rekao da kad si ga pitala da se oženi tobom, pola u šali, a pola u zbilji, dvadeset i devetog veljače. Neugodno ti je što si morala zaprositi Colea McCaina. Željela bi da on to nikad ne spominje, ali on to, u zezanciji, često spominje.

______________ *Sasvim ti je dobro kad pišeš riječ kurac; reći to naglas, pak, druga je stvar. Čak je pomalo čudno reći vagina* ali ne znaš koju drugu riječ upotrijebiti. Čuča mrziš, ne poznaješ nijednu ženu koja to kaže, a što se tiče pičke, uvijek ti se čini da to govore muškarci koji baš ne vole žene. Želiš neke riječi koje su žene prisvojile za sebe; možda i postoje, ali ti ih još nisi čula. Ne možeš govoriti tamo dolje do kraja života.

11. lekcija čista, skromna žena morala bi uvijek biti obavijena svetom i finom suzdržanošću Rano jutro. ~ 12 ~

Ptica ulijeće u sobu i budiš se uspaničena lepetom iznad glave, pa otrčiš u kupaonicu i zalupiš vratima, moleći Colea da nešto poduzme, brzo. Ptice u trenu više nema. Nije divlje udarala u zrcala ili prozore. To ne bi podnijela - jednom si tomu bila svjedok kao dijete, izmet koji ispada od straha, prejarka krv, izluđeno udaranje, izbezumljen pogled. Ali sada u sobi lebdi samo mir. Ulaziš u nj iz kupaonice i ljubiš Colea u vrh nosa. On te s velikom mirnoćom što dolazi s posjedovanjem obavija rukama i smije se: sviđa mu se kad si ranjiva. I voli te podučavati, uvoditi u nešto novo. Nisi vidjela penis izbliza sve dok se niste vjenčali, nisi znala kako izgleda obrezan penis. Sad se pitaš kako to da si bila s partnerima s kojima li bila a da nikad nisi uistinu gledala. Uvijek si htjela brzo ugasiti svjetla jer ti se nikad nije dovoljno sviđalo vlastito tijelo, uronila bi među plahte i mislila kako je nepristojno previše pozorno proučavati anatomiju muškarca: više si voljela kontakt očima i dodir. Cole te prisilio da pogledaš, odmah na početku, naučio te da se približiš. Voli uređivati tvoj život, voditi ga. Puštaš ga da misli da to i čini.

12. lekcija najveća nam je radost biti nesebične

Cole je jednom zaspao u tebi. Kad se toga sjeti, smije se, to mu je i erotično i luckasto i utješno. Sljedećeg jutra, da bi ublažio tvoje negodovanje, rekao je da je zaspati u ženi znak prave ljubavi. Molim? Zatresla si glavom kao da istjeruješ muhu.

~ 13 ~

To znači da je muškarcu zbilja ugodno s ženom, tako ugodno da može zaspati dok s njom vodi ljubav. Nikad to ne bih mogao niti s jednom drugom. Osjećaj se počašćeno, Ljupčiću. Hmm, odgovorila si.

Voliš Colea na način koji prije nisi poznavala. Smireno. To je sjaj svijeće, a ne zasljepljujuće blještavih. Voliš ga čak i kad zaspe dok s tobom vodi ljubav. Nikad prije nisi smireno voljela, dok ti je bilo dvadeset i nešto. To je bilo doba pohlepne ljubavi, pune veselosti, ali i straha, a kad bi rekla volim te, imala si osjećaj da si se svukla do kraja; nikad nisi osjećala da je u ljubavi spas, nikad. Sada se ponekad pitaš što li se dogodilo sa žestinom mladih dana, kada je sve izgledalo tako puno života, i očajnički i jasno. Ponekad zamišljaš kako ruka lakirera prelazi nad spokojem tvoga sadašnjega života da ga poplavi sjajem, potpali ga svjetlom. Ali Cole! Kada te obavije rukom, osjećaš njegovu ljubav kako teče mirno, i snažno, i duboko poput neke podzemne rijeke ravno kroz tebe. Stišava ti nespokoj kao večernja misa, ili duga ture plivanja nakon posla. Vaša se veza čini tako razboritom: brak vam nije savršen, nikako, ali dovoljno ste odrasli da znate da se od dara ljubavi ne može zahtijevati savršenstvo. To je mnogo više no što većina ljudi ima. Poput Theo. Tvoja draga, nemirna prijateljica živahna srca. Pokatkad te bočne zavist zbog senzualnosti njezinoga doma, cijeloga u svijećama, drvu i kamenu, zbog njezina fleksibilnog radnog vremena, zbog tjednih masaža, torbica Kelly. Ali podsjećaš se da nije sretna i da vjerojatno nikada neće ni biti sretna, i to je utješno. Koliko god da Theo i postiže, i stječe, i nadmašuje sve oko sebe, nikada ne djeluje zadovoljno. Naučila te da ljudi koji zrače jače od svih drugih kao da to plaćaju nezadovoljstvom, kao da su kažnjeni što žele bolji život. Toliko su me puta nokautirali da se više ne sjećam ni pločica s brojevima rundi, rekla je jednom.

~ 14 ~

Mnogi se ljudi boje Theo, ali ti nikad, možda ste zato tako bliske. Sva njezina bučna osobnost je maska i, kada u rijetkim prigodama padne, uvijek te zaprepasti kako je ranjiva.

13. lekcija ići onamo kamo sa sobom ne bi poveo najodanijeg i najboljeg prijatelja ne može biti svjesno zadovoljstvo

Drži me za ruku, kaže Cole dok te vodi u sutonsku gužvu Marakeša. Nijedno od vas ne zna pješačka pravila ponašanja ovoga grada; automobili dolaze iz svih smjerova, sumračne ulice vrve kao u prometnoj špici New Yorka, ali sve je brže, drskije, bezobzirnije, pomisliš. Mopedi i turistički autobusi, i magarci i kolica staju, voze, isprepleću se i jedni drugima isprječuju, čini se, bez ikakvih pravila, a kretanje svjetine izbacuje te na veliki trg što se stere u srcu grada, Djemma El Fna, i podižeš glavu prema niskim žutosmeđim zgradama što te okružuju i otimaš se iz Coleova čvrstoga stiska i vrtiš se u krug, gutajući prizore, osjećaš kao da je sve živo na ovom mjestu. Tu su krotitelji zmija s rukama omotanima kolajnama vijugavih zmija, smežurani pripovjedači okruženi muškarcima koji pomno slušaju, prodavači vode opasani brončanim čašama kao redenicima streljiva, žene zakrivene velom koje će pročitati sudbinu, prodati nakit, dlanove ocrtati kanom. Filmska inscenacija veličanstvenog, bizarnog i duboko kičastog. Diz bi se ovo jako svidjelo, smiješ se. Hvala Bogu što je nisi povela. Kad je rekla da je utučena, umalo si je na licu mjesta pozvala. Htjela si da vam se pridruži na dva dana, da je počastiš: za tri dana joj je rođendan, prvoga lipnja. Ali znala si da najprije moraš pitati Colea, a on to, naravno, neće dopustiti. ~ 15 ~

Čudna je, kaže za nju. Kažeš to za sve moje prijateljice. Čudnija je od ostalih. Ne može se osporiti. Theo sjedne na vlak do Pariza samo zato da ode frizeru. Ima istetoviranu gardeniju ispod stidnih dlačica. Ne zna ni jaje ispeći. Nikada ne gleda televiziju. Svakog ponedjeljka i petka naručuje dostavu svoga omiljenog cvijeća: bijele ruže, zimske ljiljane, spletove probranih gardenija. Udana je za muškarca po imenu Thomas, starijeg od sebe dvadeset i četiri godine s kojim rijetko vodi ljubav. Ima neku smetnju. Kakvu, pitala si kad ti je prvi put to rekla. Vaginizam. Zvuči gadno, je li? Kao nešto što se dobije u Amsterdamu. To znači da kada me netko hoće poševiti, mišići oko vagine mi dobiju napad grčeva. Boli stravično. Theo, draga Theo, od svih ljudi! Primila si je u zagrljaj, lice ti se skvrčilo, zaplakala si. Ma daj, u redu je, smijala se, u redu je. Zapravo je prilično zabavno. Nagnula se unatrag i nasmiješila se svojim prepoznatljivim smiješkom, jednim kutom usana prema gore, drugim prema dolje. Izvadila malu srebrnu tabakeru. Zapalila cigaretu. Izjavila da je odlučila istražiti cijelu tu stvar, žensko zadovoljstvo, a to ju je tako ugodno okupiralo da je s vremenom preraslo u posao. Govorila je da većina žena ne postigne klimaks penetracijom vagine: sve veselje je u klitorisu. Zarumenjela si se tada zbog izravnosti riječi, oko nekih stvari nisi si mogla pomoći. Ne mogu ti reći kako mnogo klijentica uopće ne uživa u penetraciji iz standardnog položaja, rekla je, naglašavajući riječi malim žestokim udarcima od kojih je pribor za jelo poskakivao. Jednostavno si ne znamo pružiti dovoljno užitka. Nikada nećemo naučiti. I dalje smo previše zaokupljene užitkom muškarca na račun vlastitoga užitka. Ovaj razgovor nije ti bio sasvim ugodan, previše je zadirao u srž. Htjela si saznati više o njezinom problemu, jer čuti da i tvoja čarobno senzualna prijateljica također ima ~ 16 ~

kamen spoticanja u seksu donijelo ti je neobično olakšanje; dakle, i Theo je ljudsko biće. Jesi li potražila kakvu pomoć, za taj vagi, vagizMm, jesam. Morala sam između ostalog rabiti neku groznu stvar, dilator. Djelovalo je? Pa je, ali kad sam se nakon tolikog čekanja napokon poseksala, razočarala sam se. U usporedbi sa svim ostalim seks je dosadan. Zašto mi to nitko nije rekao? Thein prekrasan smijeh istisnuo se duboko iz utrobe, ali u očima joj nije bilo veselja. Njezin brak s Tomasom bio je čudan, nedokučiv. On je imao druge veze s muškarcima kao i sa ženama, a ona je imala veze sa ženama kao i s muškarcima, tako su živjeli. Ali su ipak ostali zajedno. Ništa mi u životu ne budi strast, ništa. Ni muž, za kojega kaže da je prepametan da bi ga voljela. Ni London, grad jogunaste energije u koji ste kao tinejdžerice obje pobjegle iz istog internata, prije gotovo dvadeset godina. Niti posao, za koji kaže da ga već tako dugo radi da su joj sve priče sad već iste, nema mnogo novih zapleta u ljudskim životima, u posljednje joj se vrijeme čini da se isključuje. Slutiš da takve ekstremne ljude poput nje privlačiš jer si stabilna, kao i Cole. Jednom je vas dvoje opisala jezivo zadovoljnima, i dok nekima to zvuči neoprostivo bezbojno, drugima je poput sidra, uvijek ste tu kad zatreba, čak i nedjeljom uvečer, i na rođendan, i na Božić. Theo i ti dijelite život od jedanaeste godine; razmjenjivale ste časopise o arapskim konjima zbog slika u njima, kampirale u noćnim redovima za ulaznice za Duran Duran, u tandemu gutale knjige, od Male kuće u preriji do romana Ptice umiru pjevajući i Priče o O. S njom si zapalila prvu cigaretu i posljednji se put tuširala s nekom djevojkom. Stajale ste jedna drugoj slijeva pred oltarom na vjenčanju, znale ste da ćete jedna drugoj biti kume djeci. Upoznale ste se u razredu slabijeg internata u Hampshireu, gdje se poticala osrednjost. Niste trebale biti pametne, jer pameću se ne postaje dobrom suprugom. ~ 17 ~

Izvrsnost u bilo čemu smatrala se lagano perverznom, ali Theo upravo začudno nije za to marila. Mnogima se na prvi pogled nije svidjela. U razred je došla usred polugodišta. Razvila se ranije od drugih djevojaka, a roditelji su joj bili strani državljani, Novozelanđani, koji su se tek nedavno obogatili, i to ni približno dovoljno. Ali snagom svoje osobnosti preokrenula je stvari u svoju korist i izabrali su je za predsjednicu razreda, kao i tebe. Ne uzbuđuj se previše, rekla ti je, praktički svi postaju predsjednici razreda. To samo rade jer su nas zaboravili obrazovati -to služi da se može dodati u životopis. Izbačena je iz škole jer je pisala svetom ocu, objašnjavajući mu zašto ritam-metoda kontracepcije u mnogih djevojaka nije djelotvorna. (To je naučila od svoje starije sestre, koja je u tajnosti imala abortus.) Pogriješila je što je pismo potpisala imenom plavokose kolegice iz razreda koja je htjela postati manekenka kad odraste i kojoj je otac obećao automobil ako prestane gristi nokte. Koja je uvijek svisoka gledala na vas dvije. Skandal je Theo prometnuo u junakinju u izgnanstvu, ali ostala je uvijek odana tebi, dvorskoj dami koja se u nju zaljubila prva. Ovdje u Marakešu samo želiš da tvoja prijateljica bude sretna poput tebe, jer drugima želiš da budu radosni, želiš ih razveseliti, to ti pruža duboko zadovoljstvo. Voljela bi da je Theo ovdje, da je razvedriš; imala bi društvo za razgledavanje dok je Cole negdje lim. Uvijek iskazuješ male znakove pažnje; baka te učila da nikad ne potisneš ljubaznu misao i ti se oko toga uvijek trudiš. Fotografiraš krotitelja zmija i on žuri prema tebi, trčeći za novčićima i mašući zmijama, a ti izmičeš skvičeći, vukući Colea za sobom. Moraš joj to ispričati.

14. lekcija sve vi djevojke, budite pristojne ~ 18 ~

Usuđujete se večerati u zadimljenom šatoru na trgu, na grubim drvenim klupama. Cole i ti jedete kus-kus, ali preskačete kvrgavo meso kebaba i salatu koja škripi pod zubima i fotografirate se kao dokaz o vašoj hrabrosti. Cole je napet i razdražljiv i želi natrag u premirni hotel, a ti se osjećaš kao da si u središtu nepreglednog prostora gdje se skupljaju i afrička plemena s juga i Arapi sa sjevera i berberski seljaci s planina, visoko držiš glavu i upijaš i mirise i vrućinu i dim. Sav taj začudan svijet! Pogledaš nasuprot u muža i miluješ mu ruku, tanki, senzualni ručni zglob, u tebi se budi želja: želiš ga, doista ga želiš, onako, na ovome mjestu punom ljudi. Ne činiš ništa, osim što mu prinosiš usne na glatku kožu iza uha i udišeš. Obično je dovoljno da ga dotakneš, kao ovom malom kretnjom, da ga udahneš, pa da te to podsjeti na ono što imaš. Ali tu, sada, u tebi se budi i proteže nešto uspavano, izvija leda u luk. Misliš na hotelsku sobu i prostranstvo kreveta. U jednom kratkom trenutku zamišljaš da ležiš gola široko razmaknutih nogu dok te nekoliko bezimenih neznanca odmjerava i rukama ti prelaze preko tijela. Zamišljaš da te snimaju, da te kupuju. Smiješiš se Coleu. O čemu misliš, pita te. Ni o čemu, promrmljaš.

15. lekcija malo je žena koje iskreno ne žele dijete

Dok ljenčarite na ležaljkama, neka žena u poodmakloj trudnoći, poput galije punih jedara, napreduje prema bazenu, jaka, ponosna, zaokružena. I vi ćete raditi na djeci, kad prođe prva godina braka. Uživajmo neko vrijeme sami, rekao je Cole.

~ 19 ~

Ali hvala Bogu, trudnoća je siguran dio vašeg plana. Muškarac, kuća, dijete: toliko sreće sramotno je za jednu osobu, zar ne? Toliko je drskosti u veselju koje trenutačno osjećaš. Kako li te bilo tko može trpjeti? Gledaš Colea: dugo vremena djelovao je premlado, kao da nije do kraja formiran, ali sada, u kasnim tridesetima, dok njegovi vršnjaci ćelave i debljaju se, sve dolazi na svoje mjesto. Bio je u stadiju zaustavljenoga mladenaštva, ali sad se popunio i napokon je naočit. Ima potencijala da sa starošću postane veličanstven, i tek sad to razabireš. Ne bi li se trebala istrošiti ova punina u srcu koja samo što ne prsne? Spuštaš Vogue i liježeš na Coleovo tijelo, trbuhom na trbuh, i udišeš mu miris kože kao majka djetetu. Hoće li ti taj miris ikad postati neugodan? Ne možeš zamisliti da je to moguće. Odguruje te, tobože gunđajući lupne te po guzi. Vrisneš i ponovno se namjestiš u ležaljci. Mimo vas prolazi mladi konobar. Žmirkaš i lijeno rastežeš ruke poput mačke i govoriš Coleu da ćeš se drugi put udati za konobara ne bude li s tobom postupao kako treba. A-ha, njemu će biti dovoljno tri puta reći razvodim se od tebe da te se riješi. Kad bi barem meni to bilo tako jednostavno! Smiješ se; ispunjena si radošću, sva kipi iz tebe. Trudnica izlazi iz bazena. Ljudi su se već počeli raspitivati kada ćete Cole i ti zasnovati obitelj, a tvoj suprug uvijek odgovara da će dijete imati kada se i sam bude smatrao odraslim, a Bog zna kada će to biti. Ti im kažeš uskoro. Sve žene prije ili kasnije žele djecu, sigurna si, ta im je neobuzdana želja duboko u srži, zapravo, ne vjeruješ nijednoj koja kaže da ih ne želi. Ta te potreba počela strastveno obuzimati kada si zakoračila u tridesete, životinjski nagon jača. Srce ti se sada uvijek stisne kada vidiš otisak tvoje prijateljice na licu njezina djeteta. Postoji opasnost da ti zagospodari životom, ta želja.

16. lekcija ~ 20 ~

sva je priroda lijepa i zaslužuje da je izučavamo s dubokim poštovanjem

Tijekom jednodnevnog izleta u planine Atlasa pružila si glavu kroz automobilski prozor, prema nebu, mirisu eukaliptusa, prema povjetarcu vrućem kao iz pećnice. Cole čita Herald Tribune pa naizmjence zadrijema i trgne se. Vrlo marljivo radi kao restaurator slika, specijalnost su mu platna iz razdoblja od petnaestog do devetnaestog stoljeća. Putuje cijelom zemaljskom kuglom pripremajući izvješća o stanju slika za prodaju, što radi na licu mjesta, s obzirom na to da su od jedanaestog rujna premije osiguranja vrtoglavo narasle pa je često jeftinije platiti restauratoru avionsku kartu do slike nego obrnuto. Dokolica je nešto što si oduvijek željela isprobati, a ovo je drugi mjesec da ne radiš ništa. Cole te potaknuo da napustiš predavačko mjesto na novinarstvu na Gradskom sveučilištu; tvoju je strepnju poravnao svojim entuzijazmom. Otkazi su se nudili, a otpremnina je bila dovoljno visoka da oboje otplatite hipoteku. Kolege nisu željele da odeš; tvoja je prisutnost bila čimbenik stabilnosti među ćudljivim profesorima, držala si glavu dolje, marljivo radila. Ali godine predavanja su te istanjile, neumoljiva rutina rada, jela i spavanja i tek malo čega drugoga, vukla te kao mreža prema dnu. Theo je govorila da si kao predavačica bila tako plemenita, nesebična, da je to moralo ostaviti traga. Nisi joj rekla da se osjećaš kao kukavica jer nikada nisi napustila sveučilište i zakoračila u stvarni život; samo si se našalila rekavši joj da je i ona učiteljica, i to jednako plemenita kao i ti. Sačuvaj Bože, svoj posao radim isključivo zbog sebe i nikoga drugog. Ono što time dobivam krajnje je sebično. A to bi, draga moja, bilo? Pa to potajno uzbuđenje koje osjećam, širom se nasmiješila, dok mi klijenti otkrivaju najdublje, najmračnije misli. ~ 21 ~

Posao te već odavno nije ispunjavao pa si ushićena ovim nepoznatim osjećajem zadovoljstva koji ti pruža novi život supruge. Nisi očekivala da će ti dane progutati toliko svakidašnjih obaveza, ali bar zasad neočekivano uživaš u kuhanju kompliciranih nedjeljnih jelovnika za večere u tjednu, u Učenju kuhinje i slaganju odjeće. Dani prolaze u galopu, premda znaš da bi ti dosada i gubitak samopouzdanja mogli zaštektati za petama jednoga dana. Ali ne sada, još ne. Što se tiče ušteđevine, gotovo ti ništa nije ostalo, no Cole ti daje osam stotina funti džeparca mjesečno. To je unijelo blagu promjenu: on sada ima pravo očekivati pokrpane čarape i desert spravljen kod kuće, možda malko prečesto komentirati tvoj zaobljeni trbuh ili pokoji prištić. Ali njegove sitne okrutnosti niska su cijena za raskoš odmaranja. Tvoj ti suprug omogućuje nešto što nikada nisi imala: priliku da se oporaviš i smisliš što želiš početi s ostatkom života. Dugo si bila napeta i pod kontrolom, uvijek točna, uvijek sve po koncu. Tijekom prvoga mjeseca nezaposlenosti pohlepno si spavala i slutila da te godine iscrpljenosti sustižu, sav trud da svima udovoljiš, nikada ne kažeš ne. Uostalom, Coleovo zadirkivanje je smiješno, djetinjasto i baš ti i ne smeta jako. Na ovome cjelodnevnom izletu u planine Atlasa prosvjeduje, želi se vratiti. Mrzi aktivnosti i svaku vrstu boravka pod vedrim nebom, tako mlad a izigrava zahrđalog starca i zanovjetala, ali tebi je to preslatko, tako te nasmijava. A tu je i zagonetna druga strana njegove mrzovolje, dječačić koji gleda Star Trek i kupuje Coco Pops. Obožavaš dječačića u majici kratkih rukava što se skriva pod talijanskim odijelom; slutiš da jedino ti znaš za tu malu tajnu. Automobil vijuga i usporava po uskom zemljanom putu, dođe ti da iskočiš i frkneš cipele i osjetiš kako ti stopala uranjaju u oker mekan poput pudera. Ovakav krajolik poznaješ kao svoj dlan, jer se ne razlikuje od mjesta koje si posjećivala s majkom dok si bila mala. Sahara je odmah tu iza planina, pustinja pijeska koji se puši i visokog neba. To je pustinja boje pšenice, kaže Muli, vozač i vodič.

~ 22 ~

Kako krasno, i pljesneš dlanovima gusto oslikanima kanom. Pogled na njih te oduševljava. Muli, moraš nas tamo odvesti. Cole ti uputi pogled. Drugi put. Smiješiš se i lizneš muža ispod uha, poput psića, tako je smiješan, sve je to igra, ispunjena si ljubavlju prema njemu kao čaša, do ruba.

17. lekcija dužnost djevojaka je da budu skladne i uredne

Cole više ne voli nego što voli da ga prstima dodiruješ po goloj koži, ustuknut će na dodir bez upozorenja. Vršci tvojih prstiju Uvijek su hladni: zimi, želiš li ga dodirnuti, ugrijat ćeš prste termoforom, zahtijeva on. Coleov život vrlo je uredan. Ponovno glača košulje nakon što ih je kućna pomoćnica već izglačala, svaku nedjelju uvečer lašti cipele, točno u osam i petnaest odlazi na posao, trči u kupaonicu poslije seksa da obriše sve tragove. Ima stvari za koje misliš da su Coleu draže nego voditi ljubav. Na primjer, kad mu stružeš glavu tako jako da ti se ljuskice kože skupljaju pod noktima, što je tebi odvratno. Zatim, kad mu prelaziš češljem po koži na leđima, kao da lagano grabljaš zemlju, i šiješ mu žmarce na koži. A, ljeti, dok ležiš potrbuške u parku, voli nasloniti glavu na sedlo tvojih leđa. I kad mu pušiš. To, jedino to, garantira da će svršiti. Nekad mu popušiš samo zato da cijela stvar bude brzo gotova. Cole ti gura glavu na njega koliko god možeš, onda još malo, a ako digneš glavu da uhvatiš zraka, mjeri palcem i kažiprstom koliko si ga duboko uzela, i ti se, uzorna supruga, dolično diviš, i ponovno spuštaš glavu. Često se

~ 23 ~

gušiš ili prekidaš ritam da dođeš do zraka, vilica te uvijek zaboli, predugo to traje. Mrziš okus sperme, uz-mičeš pred njom kao jezik pred hladnim komadom metala u zimi. Idi doma i daj mu, rekla ti je Theo jednom prilikom poslije kina. Jadnik, koliko je vremena prošlo! Zaboga ne, molim te, ne to. Ako im pušiš, voljet će te do kraja života. Ali to je takva gnjavaža. Ja to shvaćam kao izazov. Poslušala si Thein savjet: kad je bilo gotovo, Cole ti je rekao da ne može dočekati da opet ideš u kino sa svojom frendicom. Smiri se, nasmijala si se, okrenula na drugu stranu i zaspala. Nije uvijek bilo ovako. U početku ste vodili ljubav gotovo svaku noć. Cole se smijao i plesao uokolo u rublju i bio potpuno blesav prije no što bi uronio u krevet. Nasmijavao te do boli. Uvijek ste bili potpuno goli, skidali ste i satove, bilo je u tome neke nježne obzirnosti. Seksali ste se, smiono za oboje, u spavaćim kolima od Londona do Cornwalla, hihoćući poput tinejdžera, trudeći se da budete tihi zbog djece u susjednom kupeu. Ili u krevetu iz tvojih tinejdžerskih dana koji je majka sačuvala, gdje te Cole nastojao utišati poklopivši ti usta rukom. Suze su ti navirale od sreće, a on ih je sušio poljupcima, mazeći ti obraze dlanovima, i ti još čuvaš, u džepiću sjećanja, nježnost u njegovu dodiru. Ali sada ti trenuci nalikuju filmskim scenama, ne sasvim stvarnima. Te žene više nema, na njezinu je mjestu druga. Ovo je stvarnost, sadašnjost: ohladila si se, radije bi radila nešto drugo. Gnjavaža je skidati svu odjeću, pronaći vrijeme za to i biti sigurna da mirišeš slatko i čisto. Čini se da trenutak nikada nije najbolji, za oboje istodobno, uvijek nešto ne štima. Ili ti nisi raspoložena, ili Cole, i postalo je prilično lako pronaći izgovor. Čini se da biste oboje radije čitali novine, ili gledali televiziju, ili spavali. Pogotovo spavali. Cole se previše ne buni. Bit braka je u nečemu drugom. Pažljiv je, uvijek radi nevjerojatno pažljive stvari, kao da te svojom pažnjom vezuje uza se. Pretplaćuje te na omiljene, frivolne časopise, neočekivano ti donese šalicu čaja, gotovo te nosi u krevet ~ 24 ~

kad si preumorna, kupi ti novu knjigu i smjesti je na policu negdje gdje je moraš pronaći. Svi ti sitni znakovi pažnje tjeraju i tebe na ljubaznost, ljubaznost rada ljubaznost, vaš brak je gotovo pa natjecanje u ljubaznosti. I tako mu stružeš glavu da ti se ljuskice njegove kože skupljaju pod noktima, šutke pristaješ na krevet, pušiš mu. Na račun ovih malih ljubaznosti Cole dobiva vlastito vrijeme u osami, daleko od tebe, daleko od svijeta, zatvoren u krugu svjetla ispred televizije, ili u kupaonici, ili dokasna u radnoj sobi. Ni tebi osama ne smeta, i ti je trebaš da iznova prodišeš, da se ispružiš, opustiš. Čudna je zvijer tvoj brak, iracionalan, ali funkcionira. Tradicionalan je, a majka to strašno osuđuje. Mlada se razvela i, dok nisi otišla u internat, podizala te sama. U tebe je usadila da ge ne oslanjaš na muškarce; moraš biti novčano neovisna, ne smiješ podleći. Ali, budimo iskreni, kakvo je olakšanje odstupiti Od feminističkog opreza! Osjećaš se drsko, slatko i razmaženo, kao da nosiš komad krzna.

18. lekcija za dobro zdravlje neophodan je čvrst san

Jedan ujutro. Čitaš prvoga Harryja Pottera. Coleov je, našla si ga među drugim njegovim knjigama za godišnji, debelim knjižurinama iz povijesti i umjetnosti. Smjestila si se u ležaljci pred vratima što vode na balkon, njišeš nogom preko naslona. Niz tijelo ti poput pauka klizi kapljica znoja. Voljela bi osjetiti oluju kako se diže vrućini za petama, slušati kako huči u podnim daskama, namirisati je dok sijeva. Baciš pogled na Colea, zaspao je na krevetu, u cipelama. Izuvaš ga, kao što majka čini s tek prohodalim djetetom, okrećeš ga da mu skineš košulju; meškolji se, pruža ruke prema tebi, hvata te za suknju. Psst, kažeš mu, polažeš usne u udolinu njegova vrata. Ne želiš ~ 25 ~

da se doista probudi, ne želiš da nešto počne. Jer baš si dobila menstruaciju i iz tebe teče topla krv, a znaš da će ga to užasnuti. Krv mu se ne sviđa. Cole obično čvrsto spava, snom zadovoljna čovjeka. Ne hrče, inače se nikad za njega ne bi udala. Kako bi se mogla pošteno naspavati kraj čovjeka koji hrče? Kada si mu to prve bračne noći rekla, Cole se nasmijao; to je jedini razlog zašto sam se udala za tebe, rekla si. Cole je rekao kako bi, da zbilja hrče, posudio tvoj grudnjak, stavio u njega loptice za tenis i naopako ga obukao tako da ne može spavati na leđima, eto toliko te voli. Jedno nikada nisi mogla reći svome suprugu, a to je da mu predugo treba da svrši. I da mu je penis nekako iskrivljen, a često se i smekša dok je u tebi, kao da su mu misli negdje drugdje. I da si mu zapravo u početku veze neprestano pušila zato da mu se ulaguješ. I da ga navedeš da pomisli da si netko drugi.

19. lekcija dobre navike najbolje je steći u mladosti

Dok Cole razmjenjuje gotovinu, sjediš pokraj recepcije u prostranom predvorju. Prolazi neki muškarac, lica prepunog sunca, zapravo je dječak, možda desetak godina mladi od tebe, i smiješi ti se ravno u oči, a ti osjećaš nešto što već godinama nisi osjetila: nešto od tuluma na faksu s kadama punim alkohola i mirisom hamburgera na prstima i piva u poljupcu. Sve to trebalo ti je biti odvratno, ali nije bilo. Tako bi se brzo ovlažila; skinuti im odjeću, osjetiti im težinu na sebi, naći se nabijena na zid svijenih nogu. Šećući s Coleom natrag u sobu svježih ruža, u sebi pjevaš. Svakog drugog dana čekaju te svježe ruže; uvenuti od vrućine nije im dopušteno. U sobi ljubiš svog supruga u usta, žestinom koja iznenađuje i njega i tebe. Kušaš ga, ispijaš, rijetko to radiš. ~ 26 ~

Uzvraća ti na svoj način, kao da tvoja usna šupljina skriva najslasniji, najskuplji zamisliv zalogaj. Ne sviđa ti se pretjerano kad ti ljubi usne; često kriomice brišeš trag što ostaje za njegovim ustima. Ti i Cole posljednji ste put vodili ljubav prije ovog odmora, prve bračne noći. Stari posuđeni Bugatti nije htio upaliti, morala si se upoznavati sa svim Coleovim daljim rođacima, a Theo je previše popila. Na kraju ste se smušeni i znojni vratili u hotelsku sobu, izgladnjeli, i podijelili jedino što ste našli, Mars čokoladicu iz mini bara. Pa ipak, voditi ljubav odisalo je nekom novom slašću, iako vas je preplavio iznenadni umor i bih ste nespretni i niste daleko dospjeli: bila je to samo primisao na kraju dugačkoga dana. Niste marili što seks te noći nije bio najbolji do sada, jer bili ste već dugo zajedno i prije toga. Medeni mjesec se odgađao jer je Cole neprestano dobivao nove narudžbe i bio stalno vezan. Četiri mjeseca nakon vjenčanja napokon je našao rupu u rasporedu. Nisi negodovala, cijeniš njegovu privrženost poslu, to je znak čvrstine, pouzdanosti: on te nikada neće ostaviti na cjedilu. Nikada ti nije priuštio orgazam. On misli da jest. Dobro glumiš - a slutiš i da mnoge žene glume. Poznato ti je što trebaš raditi, zvukovi koje ispuštaš, izvijanje leđa, zgrčeno lice: tisuće je filmova koje možeš oponašati, posvuda osim u svom vlastitom životu. Nikada nisi doživjela orgazam ni sama sa sobom niti s bilo kojim muškarcem s kojim si spavala. Svima njima si lagala da si svršila, da je sve u redu. Radoznala si, ali ne dovoljno. To je kao jezik koji ne govoriš; znaš da bi trebalo bar pokušati, ali i bez toga možeš lijepo živjeti, neće to biti prepreka tvom životu. U srednjim si tridesetima, a nikad još nisi ni pogledala dolje, samu sebe. Da si dovoljno radoznala, Cole bi ti mogao nešto o tome reći, ali intimni zakutci tvog vlastitog tijela namijenjeni su drugome, a ne tebi samoj.

20. lekcija ~ 27 ~

neuki pojedinci krotkost smatraju zavidnom osobinom

Džin i tonik uz bazen. Cole naglas čita ulomak iz rubrike "Vremeplov" Herald Tribunea. Neka je žena 1925. u New Jerseyju, majka sedmero djece, nadahnuta Ali Babom i četrdeset razbojnika, zagrijala veliki kotao maslinova ulja i njime zalila muža na spavanju. Uljem, Ljupčiću, možeš li to vjerovati, uljem. Ali jedva da ga i slušaš jer razmišljaš o muškarcu u predvorju i o tome kad si se prvi put poševila, dok je u pozadini na TV-u nijemo titrala neka tada popularna serija i kako je sve bilo neugodno i suho. Razmišljaš o tome kako je momak neukusno pokazivao svoj trijumf dečkima, o preglasnom televizoru. Misliš na Theo - a to zvuči tako... bijedno - dok povlači dim cigarete s neuobičajenom žestinom. Nije U čudno što se ne možeš sjetiti što ti je ispričala o svom gubitku nevinosti. Ne možeš se zapravo sjetiti da si o tome razgovarala bilo s kojom od svojih prijateljica. Je li za mnoge od njih to bilo razočaranje kao za tebe, je li se zato nikada nije o tome raspravljalo; žele li svi samo zaboraviti i krenuti dalje? Sjećaš se da je u to doba Theo, pročitavši to u nekom časopisu, stavljala na kosu ruž boje bakra, kako bi naglasila njezinu boju, ali ne možeš se ni u ludilu sjetiti imena onoga mladića. Razmišljaš o Seanu, studentu s kojim ste Theo i ti dijelile stan. Tada je još bio beznadno, mahnito zaljubljen u stariju ženu koja mu je slomila srce pa se nikada nije nimalo potrudio da postane dijelom kućanstva; dane je provodio sam, dureći se. Jednoga dana je nestao. Nakon tjedan dana na vratima se pojavila policija i izvijestila vas da je sjeo na vlak za Škotsku i stopirao do udaljene plaže gdje je njegova voljena imala kućicu za odmor, otplivao prema otvorenom moru i nikada nije doplivao natrag. Godinama vas je to progonilo; divlja ljubav koja je parala Seana, izvanjski svijet koji u njega polako prodire, voda koja mu naplavljuje tijelo i zapljuskuje mu kosti. Na neki ~ 28 ~

način, učinivši to, pokazao je hrabrost, dugo si tako mislila. Sada bi željela da je odrastao i upoznao druge žene, da je stigao do točke u životu kad bi pomislio na to i nasmijao se.

21. lekcija kretanje je djevojkama gotovo jednako potrebno koliko i lavovima i tigrovima

Muli vas vodi u park Yves St Laurenta, zaklonjen i svjež među visokim zidinama. Ulazite i buka Marakeša slabi. Ovo mjesto je baš kao stvoreno za Theo. Nekako je bodljikavo i zavodljivo, s kaktusima i palmama, mrljama plavoga i ružičastim bugenvilijama što se obrušavaju preko zidova. Snimaš jednu fotku za nju. Stavit ćeš je u kuvertu s nekoliko ražinih latica iz sobe. Umičeš pritisku vrućine u vijugavu svježinu uličica tržnice. Bazari su ti super, dućančić s glazbalima koji je možda postojao i prije nekoliko stotina godina kraj dućančića što prodaje žive iguane pokraj onoga natrpanog majicama sa Sylvesterom Sta-loneom. Sviđaju ti se i magarci na uličicama, i mršave mačke, i crveni znakovi Coca-Cole ispisani na arapskom, nemilosrdno svjetlo, prašina što ti pritišće kožu i gruša se u kosi, planine koje obrubljuju grad, brbljava tama, zrikavci, i psi, i žabe. Čuje se poziv na molitvu pa se Muli ispričava na deset minuta. Sviđa ti se prisutnost vjere na ovom prostoru, kako te pjev budi u mraku i razdjeljuje ti dan. Cole se divi bojama grada, plavilu neba što ga nadsvodi i bogatom okeru i ružičastoj, ali ne podnosi prašinu, ni gužvu, ni vrućinu, glasno se buni, ne uživa u tome da ga se vuče uokolo. ~ 29 ~

Tvoje samopouzdanje u ulozi supruge polako splašnjava. Nikada mu ne bi to priznala. Da se katkad osjećaš kao da su te svi ti muškarci što su ti prošli kroz život, ljubavnici, kolege, šefovi i njihovi bučni zahtjevi i potrebe postupno brisali. Cole ima još jedan sastanak. Odlučio je gledati Pokemone na francuskom, jeziku koji ne razumije, jer engleske postaje vrte samo vijesti, s uvijek istim prilozima. Emitiraju se i lokalne vijesti, a njihovi prilozi traju po dvadeset minuta i kao da se u potpunosti sastoje od dugih kadrova kralja u svečanoj povorci ili muškaraca na niskim stolcima odjevenih u odijela. Najavljivač vijesti je mlad, prekrasnih očiju, kao ocrtanih kolom. Pitaš se kakav bi bio kao ljubavnik, bi li bio drukčiji. Čula si da se muslimanke briju i najednom, misleći o tomu, osjećaš lagane srse među nogama; i o tome kako bi se osjećala da si pokrivena, dostupna samo pogledu svoga muža. Muli vam je ispričao kako kraljicu nitko nikad nije vidio svojim očima, ne pokazuje se u javnosti, skrivena je. Sviđa mi se to, nasmijao se Cole. I zadobio udarac, u šali. Kasnije, dok pijete džin-tonik u piano-baru, Cole drži obraz uz tvoj i šapće ti kako te želi zatvoriti i nikada više ne pustiti van, i kako uz tebe želi još jednu ženu, s kojom ćeš morati spavati dok vas on gleda, i rukama mu prekrivaš lice: tako si predvidljiv, McCain, smijuljiš se i nježno ga ljubiš u oba obraza, i to u tebi nešto pokreće, uspomenu na Edinburgh i kotrljanje iz kreveta i njegovu ruku na tvojim ustima dok vodite ljubav.

22. lekcija biti glasan samo je po sebi zdravo ako ne smeta i ne uznemiruje druge

Katkad se pitaš sviđaju li se doista tvome mužu žene. O tvojim prijateljicama i kolegicama govori svisoka kao da ih ne uvažava, ne želi da mu žena bude prodorna ili ~ 30 ~

glasna, ljuti se ako se grohotom smiješ dok s prijateljicama pričaš preko telefona i lecne se kad zavrištiš. Kod žena ne voli pretjeranost ni u čemu. Cjepidlači ako se nakon tuširanja ne obrišeš do kraja, kaže da si dolje tako mokra da će ti narasti džungla. Njegove genitalije mirišu potpuno bezazleno, blaže nego tvoje. Coleovi roditelji su izrazito povezan par, solidan i malograđanski. Misle da se nećeš dovoljno dobro brinuti za njihova sina. Njegova majka svu svoju energiju prenosi kroz kuhanje, i užasnuta je činjenicom da si tek nedavno naučila ispeći meso. Ustrajno vam šalje poštu na gosp. i gđu McCain, premda joj govoriš da nisi promijenila prezime. Cole tvoju obitelj smatra ekscentričnom. To mu je bilo vrlo dražesno i egzotično, sve dok ih nije upoznao. Tvoj prapradjed obogatio se uvozeći čaj iz Indije, a bratić tvoga oca je rasprčkao ostatke obiteljskog imetka na piće i drogu. Otac ti je potekao iz siromašnog dijela obitelji i očekivalo se od njega da radi, no nikad se u tome nije snašao. Bio je šarmantan i nestašan, plavokos i visokih jagodica, dok je bio mlad, dok mu piće nije izjelo izgled. Nikada ga nisi dovoljno viđala i stoga si ga obožavala. Preživio je tako što je periodički unovčavao dionice obiteljskog posla, dok nije umro, kad ti je bilo devetnaest godina, od opijanja, siromaštva i života bez osi. To ti je slomilo srce. Kad si bila tinejdžerka, činilo ti se da se gotovo svi vaši susreti sastoje od niza putovanja u školu i iz nje. Pokupio bi te u starom crnom mercedesu koji je izgledao kao ostatak nekog totalitarnog režima, i vozio i vozio, birajući najmanje, najzavojitije sporedne ceste da te dovede do Londona. Kao da ste jedino u autu i razgovarali, jer je njegova djevojka Karen uvijek otežavala stvari kad ste bili u njihovu stanu; prisvajala je vaše zajedničko vrijeme i pravila probleme od Bog zna čega. Privrženost tvoga oca bila je rezervirana za vrijeme na cesti ili one rijetke trenutke kad Karen nije bila u sobi, pa bi se on nagnuo prema tebi i šapnuo ti volim te kao da je to tajna između vas dvoje. Sada mu najbolje pamtiš glas. Brak tvojih roditelja trajao je četiri mjeseca. Dva tjedna po tvom začeću majka je napustila tu nepostojanu vezu te krenula tražiti fosile. Studirala je paleontologiju, ali je ~ 31 ~

karijeru prekinula da postane suprugom. Tvoj otac nije htio živjeti nigdje osim u Londonu, iako je majka patila od astme i sanjala o svjetlu koje bi joj ispunilo pluća. Njezin je posao to omogućavao pa ste, dok si bila dijete, živjele u mjestu za mjestom gdje je nebo žarilo, sve dok po nalogu tvoga oca nije intervenirao sud (to je jedino što je u životu uspio napraviti, režala je majka, više no jednom) i poslao vas natrag u Englesku, zemlju prigušena svjetla i, kad si odrasla, ševe bez orgazma. Za one koji je ne poznaju, tvoja obitelj je i uzbudljiva i privlačna i ekstremna, ali Cole zna istinu, da je samo mrvica te ekstremnosti prešla na tebe; samo te učinila opreznijom. Morala si biti razumna, morala si usred toga kaosa izgraditi život. Cole za tvoju majku kaže da je ranjena od gorčine, da je u menopauzi i luda, i strahuje da ćeš i ti biti takva. Nije mu drago ići u njezinu kućicu na obali sjevernog Yorkshirea, u području bogatom fosilima, morskim reptilima i ribom. Kućica je svojeglavo daleko, a ona sama nikad nije kod kuće jer je vječno na nekom iskopu. Nije oduševljen kad ona rastreseno dograbi njegovu zubnu četkicu i njome počne strugati komad pješčenjaka na kojemu radi (ili možda namjerno, ali ti to Coleu nikada ne bi rekla) niti kućom koju zatrpava starim kostima i kamenjem. Cole o tvojoj majci misli da je sebična i nemarna: ona je od onih ljudi koji se peru u mlakoj vodi, rekao je jednom, i ti si se tada nasmijala, ali nisi zaboravila. Jako se trudiš da se priljubiš uz Coleovu obitelj, da budeš dobra supruga, ali oni ti uopće ne vjeruju. Cole ne shvaća da je stabilna obitelj najpoželjnija stvar na svijetu za nekoga tko je imao razlomljeno djetinjstvo, ne razumije tu strašnu osamljenost, veliku poput Grand Canyona, koju osjećaš kad si s njegovima. Ali vi imate jedno drugo, pouzdan put, sigurnost. Kad je Cole odsutan, srce mu je ispunjeno domom, žudi jedino za živahnim mirom vašega stana. Utočištem od svih tjeskoba svijeta: slika koje su suviše oštećene da bi se mogle popraviti, lukavih krivotvorina, nemogućih rokova. Paziš da njegov stresni život ne opteretiš još nečim što bi ga uznemirilo, jer ti si ionako sretnica, to znaš. Tvoj je suprug moderan muškarac, velikodušan i pažljiv, koji kuha i ~ 32 ~

čisti; koji je odan, kaže Theo, jedan ste od rijetkih parova koji su zbilja sretni. A ona valjda zna. Vidjela je gomile parova. Kad žene dovode svoje muškarce na instrukcije, ona s njima doslovno ide u krevet, naoružana parom gumenih rukavica i vibratorom. Rado bih s vama odradila jedan tretman, rekla je, kao da želi otkriti i patentirati tajne uspjeha vašeg odnosa. Sačuvaj Bože, odgovorila si, uz smijeh, užasnuta. Nikada nisi bila u stanju ni posrati se u javnom zahodu ako je još neka žena u istoj prostoriji, a kamoli se seksati. Tuširanje s Theo, kad ti je bilo trinaest godina, bilo ti je tako mučno da si se zavjetovala da se nikada više nećeš dovesti u sličnu situaciju. Možeš se svući kod doktora ili u teretani, gdje si potpuno anonimna, ali s nekim koga poznaješ, i to tako dobro, to je nešto sasvim drugo. Nitko, međutim, ne sluti o tome kako u tebi klija tajni život. Želja da sudariš svoj svijet s katastrofom vuče te za suknju. Ali samo pokatkad, a onda nestane. S ponudom za kupku, šalicu čaja ili oprano posude.

23. lekcija važnost vezenja i pletenja

Imaš knjigu koju si dobila od djeda, divan katalog nedoličnih misli: Kako žena mora naći drugog muškarca ako joj je muž beskoristan u krevetu. Kako je ženska zločestoća bolja od muške dobrote. Kako su žene smionije od muškaraca. Kako je Adam bio grešniji od Eve.

~ 33 ~

Knjigu je 1603. napisala anonimna osoba. Malo je veća od dlana tvoje ruke. Papir je načinjen od krpe, a ne od drveta, pa krhki listovi pucketaju dok ih okrećeš. Voliš taj zvuk, podsjeća te na pucketanje vatre dok prvi jezici tek ližu drvo. Naslov knjige je Rasprava o svekolikim dokazima ženske odličnosti, a riječi su joj jednom obuzdavale dvije bravice, koje je netko u nekom trenutku odlomio. Miriše na zatočenost i tajne. Zamišljaš kreposnu i dobru suprugu kako potajno piše, s užitkom, kasno noću, te tijekom dugih popodnevnih sati. Svaka stranica obrubljena je lijepim ukrasnim crvenocrnim rubom nacrtanim tintom. Kako čudesan i neposlušan ljubavni trud! Kad je otvaraš, stavljaš pamučne rukavice. Nikada je nećeš prodati. U obitelji je već generacijama. Još se priča kako su kostur autorice pronašli u nekom ormaru ispod stuba u koji ju je, otkrivši knjigu, zaključao muž. Otac ti je pričao kako je grebla po vratima i zapomagala i kako su očajnički tragovi njezinih noktiju ostali kao dlijetom izdubeni u drvu, ali slutiš da je istina mnogo prozaičnija: tvoj je djed knjigu kupio na aukciji, kao raritet, a možda ju je napisao i muškarac, u kakvoj zagonetnoj šali. Cole je naziva Obiteljskim blagom ili, pak, Knjigom straha. Zeza te da će je, budeš li zločesta, baciti u smeće ili će tebe zaključati u ormar i nikad te ne pustiti van. Voliš kad se tako zadirkujete; s njim se neprestano smiješ. U tome ne vidiš nikakve ironije. Dijelove očevog namještaja, razmještene po stanu, naziva Ruinama. A tebe, s mnogo ljubavi, Starom šlapom. Uvijek se zbog toga razdražiš; Cole uživa kad to vidi.

24. lekcija glavni su uzroci boležljivosti žena tišina, mrtvilo i steznici; prema tomu, naučite pjevati i plesati, i nikada ne nosite tijesne steznike ~ 34 ~

Nebo visi. Zrak miriše na more. Dok uz bazen ležiš u ležaljci, ne treba ti ni suncobran. Vjetrić što dolazi iz pustinje luduje s tvojim Herald Tribuneom pa odustaješ od čitanja i promatraš ljude oko sebe, ženska tijela zanimljivija su ti od muških, kao i svim ženama, kaže Theo i u pravu je. Točno se sjećaš njezina tijela kad joj je bilo šesnaest, kratkog struka i dugih nogu i madeža na prsima, a jedva da se možeš prisjetiti muškaraca s kojima si spavala, bilo kojega od njih. Niti imena niti tijela, tek lica, donekle, i oblika, nejasno, penisa, jesu li bili dugački, ili previše debeli - Bože, od toga si strepila, da te stružu. Konobar se stvori pred tobom s džin-tonikom na srebrnom pladnju, a ti se trgneš i gledaš uokolo. Muškarac iz predvorja šalje ti prekrasni dječački osmijeh, a ti spuštaš glavu i dalje ne činiš ništa, ne piješ, ne gledaš, zbunjena si i znaš da bi se Theo sada naljutila jer propuštaš priliku. Theo. Ta gusarica od žene, s drukčijom vrstom snage. Žedna je i mora piti, to se vidi po načinu na koji i hoda i sluša i naginje se i govori. Žena je koja živi puno više no što je dopušteno, toliko života ima da joj sjaji pod kožom. Znači li to da ti živiš manje? Srce ti tone u panici kao da ga je okrznuo oblak. Pogledaš preko puta, muškarca na ležaljci koji sada čita Tribune, zabacuješ glavu i zatvaraš oči. Trenutačno živiš onako kako ovce pasu, vrludajući, ne uplićući se ni u što previše. Pa ipak, ipak, nikada nisi poželjela život kakav ima Theo. Tako je slobodna, tako nikome odgovorna da je zbog toga izgubljena. Nebo se produbljuje, kupači skupljaju kreme za sunčanje i jedan po jedan odlaze, vreli vjetar jača pa osoblje sklapa suncobrane u strahu da ih vjetar ne prevrne. Klizneš u bazen. Voda je nabrana poput valovitog lima. Jedina si u vodi i kliziš kroz svježinu i, prvi put nakon mnogo godina, snažno plivaš, osjećaš kako ti zapostavljeni mišići škripeći počinju ispravno raditi i misliš na majku, na njezine jake i sigurne ruke i na namreškanu vodu kada ti je bilo deset godina. Sada nemaš uvijek uza se obitelj, prijatelji ~ 35 ~

su ti postali najbliži rod: Cole, naravno, i Theo, tvoja sestra po opredjeljenju, premda vam je odnos katkad intenzivan poput ljubavnog. Danas joj je rođendan, moraš je nazvati. Dok provlačiš tijelo kroz vodu, smiješiš se i uz rub bazena bacaš pogled na goleme perjanice žutosmeđe pustinjske prašine što je nanosi vjetar; kao da je netko pozvao suton da se požuri na pozornicu. Pomoćno osoblje žustro se i odlučno kreće, uklanjajući ručnike i jastuke s ležaljki. Palme tresu grane kao grive jogunastih ponija, vjetar otpuhuje grančice i lišće u bazen i uz prve debele kaplje kiše izlaziš iz vode. Mirišeš zemlju kako se otvara, kao da diše, osjećaš kako taj dan grmljavine pokreće u tebi život i podižeš bradu prema nebu i duboko udišeš, skupljajući nevoljko opremu za sunčanje. Prolaziš pokraj muškarca iz predvorja koji i dalje hrabro čita. Podiže pogled prema tebi. Ne gledaš ga. Ulaziš u hotel, ideš svome mužu, predosjećaj u tebi treperi.

25. lekcija ako smo u mogućnosti darovati, posudba je, u pravilu, najveća neljubaznost za koju nas se može optužiti

Stariji čovjek koji skrbi o ružama pušta te u sobu, uz naklon i blagi smiješak. Poklanja ti jednu ružu, galantno, a ti to prihvaćaš sa zahvalnošću; u toj igri ima i neke ozbiljnosti. Latice su tamnocrvene, gotovo crne, a ti uranjaš nosom duboko u njihovu čudnu nutrinu: prepoznaješ divlji puni miris vrta iz djetinjstva, za razliku od škrtog umjetnog daška pupoljaka koje kupuješ u supermarketu. Nečujno ulaziš u sobu, iznenadit ćeš Colea, bacit će te na krevet i nasmijati i ljubiti te na svoj posebni način, a ti ćeš se topiti, podati, iako još uvijek imaš menstruaciju. Seksi seks, mmm, prljavi, spontani, neuglađeni seks, ~ 36 ~

nisi to radila godinama, ali odjednom ti izgleda neophodnim. Soba se zamračila od potamnjela neba i vani gotovo možeš okusiti grmljavinu i podići bradu prema njoj. Cole telefonira. Ljutiš se, ne bi trebao raditi na ovom putovanju, obećao je. Jedva čekam da odem odavde, izluđen sam, vruće je, a on to govori posebnim glasom, tvojim glasom, ali nekako razigrano, lako, tonom koji već dugo nisi čula. Ona samo hoće landrati po tržnicama i voziti se u onim jebenim kolicima, ne podnosim to, tako mi je to dosadno, samo se hoću opustiti. Mala stanka. Diz, Diz, ne, ne možeš. Smijulji se. Jee, i ja tebe. Vidimo se uskoro, hvala Bogu.

26. lekcija zraka ventilacije kisika Vrlo si mirna. Prolaziš pokraj Colea ne pogledavši ga. Prolaziš kroz vrata, na verandu, i vrlo oprezno sjedaš u pleteni naslonjač. Srce tutnji li tutnji. Dugo tako sjediš, bezvučno, u bogatoj tišini poslije oluje. Nakon što je prošla, sunce se ponovno traljavo probija, a ništa se nije ohladilo, ništa, jednako je vruće kao i uvijek.

~ 37 ~

II.

DUŠA MOJA ČEKA GOSPODINA VISE NO ZORU STRAŽA NOĆNA, VIŠE NO ZORU STRAŽA NOĆNA.

Psalam 130

~ 38 ~

27. lekcija septička jama ne bi smjela biti vezana uz nastambu

Ponedjeljak po povratku iz Marakeša. Kafić u Sohou, sama si. Neki stari londonski jeftini restoran koji nudi tost s grahom i čaj Tetley u lončićima od nehrđajućeg čelika, s jastučastim i plastificiranim jelovnikom. Kao, čitaš novine, ali zapravo ne. Osjećaš se prevareno. Ne mogu objasniti, rekao je, i pocrvenio, svaki put. Kad god si ga iznova i iznova pitala. Pretjeruješ, rekao je. Ona mi je prijateljica, naša prijateljica, tu i tamo samo odemo na piće. Onda šuti. Kao da se ono što želi reći ne može niti izgovoriti, kao da se to nikada ne može izvući. Ali ne odustaješ. Samo prijateljica. A-ha. Na njegove riječi nasloniš se i prekrižiš ruke. Na njegova objašnjenja, kao rasute kosti, koje ne mogu biti dovoljne. Neprestano dolaziš u taj kafić u Sohou. Htjela bi otpuzati iz svijeta, sklupčati se; najradije bi umakla od ljetne lakoće u zraku, od koketne ružičaste boje na djevojkama po ulici. Tijekom ovoga od Boga poslanoga doba previranja nikada ti nije prestao govoriti kako te voli, ali ne da ti se više slušati. Jer vaš je odnos zalio hladan tuš i promrzla si do kosti u šoku. Samo prijateljica. A-ha. Nećeš odustati. Sada je tjedan dana otkad si saznala; sad su dva. Sve se promijenilo i ništa se nije promijenilo, čitaš, ali ne čitaš. Draži ti je ovaj kafić u Sohou od američkih lanaca kavana koje u posljednje vrijeme kao da su se posvuda namnožile, iako bi Colea sigurno ~ 39 ~

užasnuo tvoj izbor. Prije si dopuštala da ono što se njemu sviđa ili ne sviđa određuje tvoja dnevna kretanja, čak i kad nije s tobom. Ali sada si često neposlušna, u malim stvarima. Jer te saznanje o tome da te vara zaskočilo naglo kao zečja stupica i sada si u izbjeglištvu i od braka i od doma i od života. Postariji čovjek za blagajnom naslućuje nešto od svega toga; počeo se toplo smiješiti dok te pozdravlja i pružati ti tvoju šalicu čaja ne čekajući da ju zatražiš.

***

Tu i tamo samo odemo, na piće. U redu? Ne vjerujem ti. Žao mi je, ne mogu. To je istina, mučno mi je više to ponavljati. Ne vjerujem ti. Ne mogu. Ruke ti drhte kao smrznute, uz glavu. Prsti ti se grče kao kandže, zglobovi bijele kao kost. Pretvorila si se u drugu osobu. Ne prepoznaješ si glas. Dan za danom kriješ se u kafiću u londonskoj četvrti crvenih svjetiljki. To je blaga naznaka nečega što je u tebi prsnulo. Ne znaš točno zašto si odabrala ovo mjesto, nikada sama ne ideš ni u kafiće ni u restorane, previše se izlažeš. Znaš samo da ti je dvoje tebi najbližih ljudi nestalo iz srca, i ono se bez kolebanja zatvorilo. I tek sada dok otvaraš novine i sipaš mlijeko u čaj, osjećaš kako se gruda staniola, čvrsto smotana u tebi, razmata. Nitko ne bi pogodio, dok te samo gleda, povučenu domaćicu iz predgrađa, da ti je nedavno u hotelskoj sobi u Marakešu cijelu budućnost zdrobio jedan udarac kundakom. I ostala je samo ogoljena rana, preduboka za suze. Ona mi je prijateljica, samo prijateljica, to je sve što zna reći, i u ovom kafiću u Sohou, trećeg tjedna tvoga čistilišta, tresnula si šalicom o stol. Tako snažno da je tanjur napukao.

~ 40 ~

28. lekcija bolest je kazna razbješnjele prirode

Mjesec dana od povratka iz Marakeša. Sve stagnira, taloži se kao mulj. Nije ti dosadno, nisi ljuta, nego zaustavljena, ništa te se ne tiče, ništa te ne zanima, ne znaš što bi morala sljedeće učiniti, ni sljedećeg sata niti svih ostalih dana svoga života. Spavanje je kratkoročno rješenje. London je za to dobar. Londonsko je svjetlo mliječno, filtrirano, nije poput svjetla tvog djetinjstva što jutrom navaljuje kroz kapke prozora, budeći te kao da te gurka laktom, tjerajući te van. Londonsko nebo je poput stropa nabreklog od vode u nekoj staroj kući pa prodrijemaš cijela jutra, a kad se probudiš, u želucu osjećaš mučninu, od panike. Onda hodaš ulicama, gledajući ali ne videći, kao bez ljušture.

***

Robna kuća Selfridges mami te da uđeš, sjajna vanjština obećava. Nisi tu bila godinama, znala si tu plaziti s Theo, uvijek bi te natjerala da probaš nešto što nisi htjela. Razgledavaš police s modnim dodacima. Kupuješ šest prstenova. Raspoređuješ ih po prstima pa se znamen tvog bračnog stanja među njima gubi; zaručnički i vjenčani prsten se utapaju i ti se smiješiš šireći dlan. Ali tad se vraća njegov glas. Uvijek se vraća. Taj ton kojim je govorio dok je s njom pričao telefonom. Nije tako strašna pomisao na njih dvoje fizički zajedno koliko ta intimnost u njegovu glasu. Dok je nisi čula u hotelskoj sobi, nisi ni bila svjesna koliko je mnogo vremena prošlo otkad je ti nisi čula. A nedostajala ti je, silno. Ta boja glasa što pripada tebi. Dok ideš prema podzemnoj, zubi su ti čvrsto stisnuti i s naporom opuštaš vilicu i trljaš obrvu i novu boru između očiju. Masiraš je svake večeri prije spavanja, ~ 41 ~

jagodicama umočenima u hladnu bjelinu kreme s vitaminom E. Iza tebe, stan otkucava. Sobe su mračne, sve osim spavaonice. Colea sada često nema, radi dokasna. U hodniku nema svjetla da ga dočeka. Na kraju svake večeri, dok sjediš za toaletnim stolićem, jagodicama učvršćuješ čelo, kao da gradiš zaštitnu skelu. Jer duge, duge noći porazne su. Utrnu te kao svijeću.

29. lekcija prijatelji su previše rijetki da ih pod bilo kojim uvjetom odbacujemo ako se uistinu radi o pravim prijateljima

Zvono s ulaznih vrata u zgradu, preglasno, treštavo ti prekida jutro. Stenješ: još si u krevetu. Interfon ne radi, da bi saznala tko je morat ćeš se stubama spustiti tri kata i otvoriti ih; u staroj kućnoj haljini, bez šminke na licu. Theo. Crvenih usana, u crvenoj bluzi, boje krvi. Na putu za posao. Zatvaraš vrata. Ovo je smiješno, kaže, daj, moramo razgovarati. Ispruženih ruku pritišćeš vrata dlanovima. Možemo li barem porazgovarati, moli te. Njezino kucanje prelazi u udaranje šakama, osjećaš vibriranje u dlanovima. Uspravljaš se, penješ se stubama, ne osvrćući se; drhtavim prstima prekrivaš usta.

***

Veličanstvena je Theina izdaja, zapanjujuća, nepojmljiva. Njezine postupke ne shvaćaš, a ne Coleove. Uvijek si mislila da je ona osoba koju ćeš imati cijeloga života, nisi tako doživljavala, recimo, ni majku ni muža. Žena je, zna pravila. Muškarci ne znaju. Njezina ~ 42 ~

isprika te ne zanima, ništa ne može popraviti, jer bol prekinute odanosti i plač tvog pretučenog srca ionako će nadjačati svaku njezinu riječ. Nepodnošljivo je zamisliti ih zajedno. Nemaš predodžbu o tome kakva je Theo s muškarcem. Kako funkcionira, pretvara li se u drugu osobu; mijenja li ponašanje i glas. U taj aspekt svoje prijateljice nikada nisi zadirala. Znaš samo da je tvoj muž upao u snažan gravitacijski vir njezine gladi: znaš to po njegovu glasu. Kao i ti, nekoć. Theo je bila nemarna prema vašem odnosu -na večere s društvom nikada nije dolazila s bocom vina, nikada nije slala pisma zahvale, otkazala bi večernje izlaske u posljednji čas, često je kasnila - ali uvijek joj je bilo oprošteno jer je njezina nazočnost tvojim satima davala sjaj, čim bi je ugledala, ljutnje bi nestalo. Sad pokušava s tobom stupiti u kontakt opet i opet, ali koliko god brzo govorila, spuštaš joj slušalicu, njezine elektronske poruke brišeš i ne otvorivši ih, njezina pisma trgaš. Dobro ti ide rezanje odnosa s ljudima, oduvijek si imala tu vještinu, malu ali učinkovitu; raščišćivanje stvari, idemo dalje. Theo ne može podnijeti da ju se ignorira. Toga se najviše boji. Osjećaš neobičnu moć, ova krajnja pasivnost čini te jakom; to je tvoj oblik prosvjeda, tako ga artikuliraš. Kao, pokatkad, u seksu.

30. lekcija stare lijekove ne valja čuvati, rijetko ih ponovno ustrebamo, a brzo se pokvare

Cole te treba da odeš s njim na neku zabavu. Domaćin je vlasnik galerije u kojoj neka slika mora na čišćenje, venecijanski pejzaž Canalettova učenika. Cole čezne za tom slikom; sumnja da se ispod skriva i nešto od samog učitelja. Tebi se ne ide. Još mu ne želiš pružiti ruku pomirenja. ~ 43 ~

Molim te, kaže Cole. Mrzim takve zabave. Znaš to. Draga si Simonu. Treba mi taj posao. Znaš kakvu suprugu Cole hoće za ovakve situacije. Već ti je govorio da si pun pogodak: svima se sviđaš, svima si slatka, ljupka, svi žele s tobom čavrljati, ali najviše postignuće zapravo je što se zbog toga svi dive Coleu, jer on se pravi važan svojim vlasništvom, kao da se radi o automobilu ili zlatnom satu ili odijelu, a ti daješ aromu dojmu uspješnosti koji drugi o njemu stječu. Kada ti je to ispričao, strašno ti se svidjelo što si na tako visokoj cijeni. Oduvijek ste u društvenim situacijama jedno iz drugoga znali izvući ono najbolje. Kad na zabavama pričate stare anegdote, rečenice vam se preklapaju, na večerama s prijateljima bez riječi dijelite jela, kad sami priređujete večeru za društvo, glatko kuhate, poslužujete i pospremate u dvoje. Oboje ste dobri u ulozi bračnog para, jedno ste drugome podrška. Molim te, sada kaže Cole. U redu, u redu. Rukama se držiš za vrat. Uvijek popuštaš, činiš to cijeloga života; otkud li dolazi ta uporna potreba da se svima svidiš? Zgrada koja je nekoć bila konjušnica, u blizini vašeg stana. Simon, visok, u središtu prostorije pune ljudi. Vlastiti uspjeh mjeri time koliko je blizak slavnima, dok govori, spominje imena poznatih osoba, ne može biti sam sa sobom. Sviđaš mu se jer čitaš tračeve iz show bussinesa i širom otvorenih očiju uzvraćaš na njegove priče. U vezi je s pop-zvijezdom iz Dublina koja je imala dobru frizuru prošloga ljeta i hit čijeg se naslova ne možeš sjetiti. Ona nije na zabavi. Ni slavnih nema na zabavi. Mora da je Simon duboko razočaran. Promatraš goste kako bacaju pogled preko ramena, usred razgovora, razgledavaju nazočne, kao da su ovamo došli samo zato da vide nekog slavnog. Želiš otići. ~ 44 ~

Sama si u kutu na crnom kožnom kauču što škripi poput sedla. Iza tebe je lampa od lave. Više ne radi. Nikad baš nisi bila luda za zabavama. Previše si sklona tome da se zacrveniš, da nelagodno zašutiš ili kažeš nešto što ne stoji, nešto krivo. Ne snalaziš se u velikim grupama, uvijek ti je bilo ugodnije u situaciji jedan na jedan, tvoja mala čarolija nekako se rasprši u mnoštvu. Promatraš goste. Užasna ti je pomisao da si opet sama, da ćeš svakog muškarca upoznavati s namjerom. Zarumeniš se pred svakim tko ti je privlačan i nikada to nisi prerasla, vlastito tijelo često te iznevjeri. Zamišljaš Theo na ovome mjestu, s bolnim divljenjem: vidiš je kako blista u središtu prostorije, prilazi krugovima u razgovoru, lebdi od grupe do grupe. Odjevena si u crnu satensku haljinu koja u gornjem dijelu ima dijelove antiknog kimona i obično tu haljinu voliš, ali večeras ti se čini pogrešnom, presvečana je. Moraš se vratiti u stan. Ne možeš ići sama pješice: u ulici su dvije pušionice cracka, prošlog tjedna izbodena je neka žena. Trebaš Colea. U dobroj je formi, obrađuje prostoriju; htjela bi da s tim požuri. Mrziš osjećati se kao u zamci, a to te na zabavama katkad spopadne, mrziš što se moraš osloniti na nekog drugog kako bi pobjegla. Zaglavila si, u crnoj satenskoj haljini koja je večeras pretjerana. Cole je sa Simonom. Nisu baš jedan drugome dragi, ali obojica održavaju kontakt jer ne znaju kada bi taj kontakt mogao biti od koristi. Ne razgovaraju o Canalettu, o svemu samo ne o tome: takva izravnost ne bi bila u Coleovoj maniri. Razgovor je malo jenjao i ti ustaješ i uljudno im kazuješ da odlaziš kući. Koračaš prema vratima. Osjetiš ruku na donjem dijelu leđa. Čelik je u njoj. Tjera te prema balkonu načičkanom ljudima i ti se pokušavaš izvući, ali ruka ti čvrsto drži leda. Moram doma, kažeš, vrlo tiho, osjećaš se staro. Treba mi samo jedna adresa. Pet minuta. Može? Mjeriš mu vrijeme, pa ga izvučeš iz gomile. I Cole i ti večeras ste pobijedili, ali Cole je osvojio više. On uvijek dobije najviše.

~ 45 ~

31. lekcija djeca ne smiju spavati s glavama pod pokrivačem

O čemu misliš dok se vas dvoje vraćate kući, u tišini, udaljeni metar jedno od drugoga: Moj muž se zove Cole i to je ono najposebnije u vezi s njim, i je li to dovoljno? Da te zadrži uz njega. Jer sumnja u tebi već nagriza poput otrova, radi svoj prljavi posao. Nikada ti neće reći što se dogodilo. Možda si jedinu povoljnu priliku imala onoga popodneva u hotelskoj sobi, za vrijeme oluje, još uzrujana od šoka. A što si učinila? Sjela si, dok ti je srce tutnjalo. Ništa više. Jer to je oduvijek bio tvoj stil, povlačenje, muk, pa tek kasnije, mnogo kasnije, nađeš riječi koje je trebalo izgovoriti onda. A nikada ih ne izraziš u pravo vrijeme, iz prevelikog obzira da ne povrijediš, čak i kada si sama povrijeđena, iz kukavičluka, upravo to. Pitaš se što bi se dogodilo kad bi dala oduška toj ljutnji što ti se kao pijesak gomila u srcu. Gledaš svog muža i znaš da nikada nećeš slomiti njegovo zatvoreno lice, propustila si trenutak, pitala si ga i previše puta što se dogodilo i sad mu je već preko glave tvoga nepovjerenja: zaključao se, spustio rolete, pogasio svjetla. Svoga muža više ne prepoznaješ, pretvorio se u nekog drugog. Za tebe je on stranac koji razodijeva Theo, naginje se da je poljubi, drži je za bokove, poljupcima joj lagano dodiruje sklopljene kapke, smije se s njom u krevetu: na trenutak zatvaraš oči, pokušavajući izbaciti te misli da ih više ne gledaš. Cole otvara vrata i ulazi, ne provjerivši jesi li i ti ušla. Ide ravno u kupaonicu. Stojiš na pragu, buljiš u prostor nekoć ispunjen vašim odnosom, i ne znaš želiš li ući. Dakle, došlo je do toga. U nekom drugom životu nazvala bi Theo, izvukla je iz kreveta i molila je da prespavaš kod nje na kauču i dobro se is-plačeš. Zamišljaš kako kaže pa naravno, Bubice, naravno; zamišljaš je kako uskače u auto i dolazi po tebe jer se ne usudi pustiti te da voziš sama, glas ti je drhtav. ~ 46 ~

Nemaš kamo poći. Ne znaš što učiniti. Ne radiš, Cole je na tome inzistirao, i to izaziva malu vruću navalu gnjeva; kako se usudio tako te osakatiti, kako se usudio namjerno te tako oslabiti. Prelaziš preko praga. Ideš u spavaću sobu. Sjedaš za toaletni stolić, pognute glave, držeći se za sljepoočnice.

32. lekcija lice sebične djevojke često izgleda kiselo

Polovica srpnja. Provala drske vrućine. Napokon je počelo ljeto i na ulicama se osjeća razigranost: ljudi uskaču u fontanu na Trafalgar Squareu, bježe s posla kako bi vrijeme proveli na ležaljkama u Hyde Parku. Tvoje raspoloženje je crno poput vina. Ljubaznost, dobra djela i predaja ne pružaju ti više utočište; mijenjaš se, osjećaš kako si sve kiselija. Ispunjava te neko uzbuđenje kad se parovi rastaju, osjećaj ponovno uspostavljenog reda, kao da nam je svima namijenjeno upravo da budemo sami. Osjećaš kako ti se lagano pune baterije svaki put kad ti prijatelji izgube posao ili im kritike napadnu novi časopis, kad čuješ za spontani pobačaj ili kad nebo pošalje prolom oblaka na nečiji dan vjenčanja. Kakva si to postala? Poremećena, nisi više otirač za noge, nego si upravo poput svih ostalih. Ali nešto se počelo odmatati u tebi. Neka misao: da živiš manje rezervirano, više sebično. Interesiraju te ljudi koji kao da su budalasti, strastveni, smiješni, a ipak živi, uz sav kaos koji to donosi. Uvijek si bila preoprezna. Previše nježna za novinarku redakcije

~ 47 ~

vijesti, rekao je Cole jednom, ni dovoljno zastrašujuća ni dovoljno neurotična, hvala Bogu. Uhvaćena u klopku bezbojnosti. I straha. I svjesna da je lakše podučavati nego djelovati. Razmišljaš o ljudima što jednostavno nestanu. Theo je imala prijateljicu koja se zaglavila usred života koji nije željela te je jednoga dana rekla "moram samo skoknuti u dućan" i ostavila muža na parkingu, i nikada nije izišla iz dućana. Čekao ju je tri sata i tek onda pokrenuo potragu. Pitaš se kako bi bilo prokopati do nekog opasnijeg sloja svoga bića. Voljela bi se jače potruditi da budeš lijepa, ili barem zanimljiva; ljepota znači moć, majka te tomu poučila. Dok si bila tinejdžerica govorila ti je, za ime Boga riješi se tih naočala, potrudi se da budeš ljepša, kao da nisi njezina. Opažaš prvu sijedu i čupaš je, a zatim pincetom čupkaš one majušne gotovo nevidljive dlačice na bradi i trbuhu i, dok klize van, prolaze te srsi, osjećaš kao da tvoj život, tvoj pravi život možda započinje. Moraš ga sama započeti, ne možeš tek tako odustati. Ranije, činilo ti se da je život nešto što se događa drugima. Poput Theo.

33. lekcija stalne, neprekidne promjene životu su neophodne

Zaključak, polovinom kolovoza. Moraš završiti ovo plačno razdoblje, cmizdravo i pogrešno, moraš se udaljiti od toga. Zaključak je da se pojedina važna pitanja u nekoj vezi mogu na kraju jedino ignorirati želimo li da veza opstane, ne mogu se razriješiti i baciti. Zbog toga, možda, neki ljudi u dugoročnim partnerskim odnosima nauče živjeti s onim što im se ne sviđa. ~ 48 ~

Da ponovno uspostave mir. Vidjela si to kod brakova koji su pretrpjeli nevjeru, vidjela si kako su u starijoj dobi postigli čvrstinu. Želiš li ti da tvoja veza opstane? Lakše je ostati nego otići. Ne podnosiš ni samu pomisao na ponovne izlaske, kolumne o samačkom životu i intimne večere s bezveznim muškarcima, na vječni napor kako da ispuniš petak navečer. A trebali ste uskoro poraditi na djetetu. Cole želi jednog dana postati ocem. Kada si ga pronašla, kao da je svijeća zasvijetlila u mračnoj špilji, i sada sve odbaciti, sad kad ste stigli do ove točke, jednostavno ne možeš. Od svih veza u životu, veza s njim najviše te je zadovoljila: sigurna si da se toplina zajedništva može vratiti. Cole želi da vaš brak traje. Poriče sve. Ne želi zbrisati glavom bez obzira. Ti ne želiš da pobijedi Theo. Katkad se bojiš da taj argument preteže nad ostalima. S ovim bi je mogla potući, ne sjećaš se da si je u bilo čemu potukla. Dakle, zaključak. Živjet ćeš sa šutnjom koja trenutačno vlada između tebe i Colea. Naime, više ne razgovarate, ni ti ni on, svatko je u svojoj sobi: on je u radnoj, a ti u spavaćoj, pretjerano dugo. Barem nema seksa, a to je olakšanje, jer se sjećanje na seks razgradilo u dva smjera: frustriralo te kad ne bi svršio, a kada bi svršio, bilo je to prljavo, često po tvom trbuhu i licu, kao kad pas obilježava svoj posjed. Toliko je načina da se živi zatvorenički. Ali odluka je, naći put natrag u sretni život. Premda sam Bog zna kada će se bijes u tebi stišati. Trenutačno se koncentriraš na uljepšavanje stana, da bude minimalistički, svijetao, poput unutrašnjosti bijeloga balona. Prema svom ukusu, nema više kompromisa. Nikada se nisi usudila toliko nametati svoju volju. Građevinari sada upoznaju ženu kojoj nikad dosad nije bilo dopušteno pojaviti se, posebno uz Colea, ženu nabrušenu, naglu, neotesanu. ~ 49 ~

A stan, prekrasan stan, spreman za fotografiranje za Elle, tih je poput mrtvačnice kad u njega ulaziš. U njegovoj srži vlada neka praznina, trulost, tišina kad jedno od vas ide na spavanje ne rekavši drugome laku noć, dok zajedno jedete bez razgovora, dok jedno drugome bez riječi dodajete telefonsku slušalicu. Praznina kad svake noći sama liježeš u dvostruki krevet, nemirna i budna, čudeći se kako se mržnja može približiti ljubavi, ovijati se oko nje mazno poput mačke. Praznina kad shvatiš da si najveću usamljenost osjetila u braku, kao supruga.

34. lekcija dobro se opskrbi zalihama kvalitetnog rublja

Kafić u Sohou. Petak prije državnog praznika u kolovozu. Vruće je, praznično vruće. Za stolom do tvoga sjedi muškarac, čita novine, The Times. Primjećuješ njegov potiljak: čudno kako te može privući samo pogled na nečiji vrat. Crna kosa, poput noći daleko izvan grada. Vani si na pločniku. U blizini je pukla vodovodna cijev i voda se lijeno razlijeva preko ulice. Čini se da to nikoga ne uznemiruje, još ne. Dva muškarca i žena viču i smiju se, prskaju se, već im je više od dvadeset godina, ne bi to smjeli raditi. Nisu svjesni publike i uskoro su mokri do kože. Smiješiš se. Evening Standard složen je u torbi, završit ćeš ga na podzemnoj željeznici - Bože, špica, prekasno si krenula, cijelo ćeš vrijeme stajati. Krenula si prekasno jer ne želiš biti sama u stanu, u tišini mrtvačnice. Mrziš prazninu kad je Cole prisutan, ali i kada ga nema, kad je namjerno vani opet je mrziš; kao da više ništa u vašem životu nije baš kako spada. Stojiš, spremna uskočiti u rijeku putnika čija lica ~ 50 ~

čeznu da se sklone u kuću, a neki automobil naglo skreće i zasiječe kroz vodu, zaobilazeći trio, i lepeza vode zapljusne visoko: zahvaća te. Pogođena si, ne možeš se micati, glava ti je prazna kao da ti je netko ispričao vic i sad bi ga morala odmah shvatiti. Pogledaš muškarca do sebe. I on je mokar. Spopadne te smijeh; napokon si shvatila vic. I on se smije. Trebate pomoć, kažeš. Vi također. Spuštaš pogled. Bijela pamučna haljina pobjedonosno je mokra i preko cijelog prednjeg dijela prilijepila se za tijelo kao što se neposlušni komad svile uhvati oko drveta. Zabacuješ glavu i činiš grimasu: O, Bože! A onda, muška jakna omata ti ramena, muškarac te vodi natrag do stola, drži te onako kako bi te jedino muž smio držati: kao da si njegova. Naravno, to je tvoj muškarac s lijepim vratom.

35. lekcija kukice i ušice

Sve se promijenilo. Gabriel Bonilla, tako se zove. Ponavljaš mu ime; zvuči baršunasto u tvojim ustima. Ispričavaš mu se smiješkom. Moraš pričekati dok ti se haljina ne osuši do neke pristojne mjere; to bi moglo potrajati pa te Gabriel Bonilla pita moraš li odmah krenuti kući - ne, u redu je, nemam čemu otići kući - i smiješ se, preglasno, i dok smijeh izlazi iz tebe, čini se kao da je nešto u tebi napuklo. No, dobro onda. ~ 51 ~

I tako sjedite, sat ili dva u toj masnoj rupi od kafića i oboje pričate o svemu i ni o čemu, glasovi vam se prevrću jedan preko drugoga, dok saznajete o životu onoga drugog. Oslobađanje. Nikada ne bi govorila tako slobodno, s takvom lakoćom, da nisi u vezi. Zbog braka cvjetaš od sigurnosti, samopouzdanja. Ali to te ne sprječava da rumeniš, Gabriel Bonilla se također rumeni, baš kao ti, sasvim, do kraja, smiješno je to, a ti se usuđuješ pomisliti da to nešto znači. Oklijevaš pitati ga ima li koga, ima U obitelj, želiš znati, moraš to saznati, ali bojiš se da će te napor pitanja previše razotkriti, da ćeš opet pocrvenjeti. Kao kad te zalila voda, kad si shvatila da ti je vidio tijelo, tako ranjivo, vidio previše toga, predebela bedra i bradavice kroz grudnjak, Bože, sve je vidio, i prisjetivši se toga ruka ti poleti prema ustima, ali on spušta pogled kao da ne želi smetati, kao da je pogreškom otvorio vrata u tvoje misli. Ima nečeg očaravajućeg u tom muškarcu što u ljetnom odijelu sjedi ispred tebe. Ne možeš točno odrediti što je to, ali nešto časno, staromodno, pristojno. Ne pripada ovom svijetu, ovoj gužvi sex-shopova i neonskih svjetala, gdje bezvoljna djevojka na vratima ima ruke pune ovisničkih uboda. Ovaj Gabriel Bonilla ne bi trebao biti ovdje. Pripada drugom vremenu, drugom mjestu; on je tip muškarca koji ne očekuje da žena vozi automobil dok je u njemu muškarac. Ima španjolsko ime, ali tečno govori engleski majka mi je Engleskinja, otac Španjolac - i još jednom spopada te smijeh; ha, eto objašnjenja. Čime se bavite, pitaš. Pogodite. Naginješ se naprijed, dlanom hvataš bradu: učitelj, liječnik, špijun? Glumac sam, kaže. Vraćaš se u naslon. Uvlačiš kandže, tek si ga okrznula. Ne poznaješ nijednog glumca, a nisi sigurna želiš li ga uopće poznavati. ~ 52 ~

Niste mi poznati. Bih li vas trebala prepoznati? Ne, ne, smijulji se. Nitko me ne prepoznaje, ne više. Nekoć sam bio slavan, jedno tjedan dana, imao sam sedamnaest, osamnaest godina. Glumio sam u nekoj groznoj sapunici - i podiže ruku na tvoje pitanje, neće ti odati u kojoj - onda u dva holivudska filma koja su propala, a nakon toga nisam napravio bog zna što. Sada živim u smrtnom strahu od pojavljivanja u nekoj od onih emisija "Gdje su oni sada?". Smiješ se. Nikada nisi imala povjerenja u glumce, uvijek si sumnjala da nisu ugazili u blato pravog života nego da ga žive iz druge ruke. Nije u redu da tako misliš, ali postaješ otresita. Reci ti meni, pa od čega onda živiš, pitaš ga. Snimam glas u off-u. Radim reklame. Sinkroniziram strane videokasete. Pokatkad se pojavim kao gost glumac. A kao mlad bio sam i razuman. Kupio sam stan. Što radiš u međuvremenu? Kako ispunjavaš dane? Da vidimo, spavam do jedan popodne. Pijem viski za doručak. Onda povučem lajnu koke. Smijete se. Ne, ne, idem u teretanu, na satove u Actors Centru, idem na audicije, te stvari. Dosta čitam, dosta putujem, veslam, idem u kino, pijem previše čaja. Ne možeš pojmiti ovakav život, nitko iz tvog svijeta ne živi više tako komotno. Ovaj Gabriel Bonilla odgovara na tvoja pitanja kao da je na njih odgovarao već tisuću puta i kao da mu je potpuno svejedno. Njegova potpuna nezainteresiranost za novac, karijeru, što učiniti sa svojim životom, to ti je zanimljivo, šašavo, čudno. Ostavlja ti dojam čovjeka koji ničega nije gladan, ima stan i dovoljno novca da preživi; nema potrebe ni grabiti ni juriti. Privlači te ta lakoća. Zatim kaže da radi na scenariju o nečemu drugome o čemu je ovisan i ti se naginješ naprijed: O čemu, ajde, reci mi? O borbama s bikovima. Gušiš se od smijeha. Obuzdavaš djevojčicu u sebi, ne puštaš je van. Borbe s bikovima? I on se smije, otac mu je bio matador, ali kako nije bio dovoljno suicidalan tip, nije postigao velik uspjeh, previše je volio svoj život. Borio se jedino u provincijskim ~ 53 ~

arenama, ali njemu je sinula ideja za film, rekao je obitelji da će napokon započeti normalan život i ukopao se u predivne londonske knjižnice, najbolje na svijetu, i do grla je u istraživanju. Tamo i piše, jer bi poludio da ne izlazi. Proučavaš njegove šake, duge i mršave, svećeničke, uzimaš ih u svoje, a on ti govori kako je snaga ručnog zgloba ono po čemu se ističu veliki matadori i tvoje ruke klize pod njegove zglobove pa ih pokušavaš zahvatiti kao vesla u sohi i osjećaš njihovu težinu, meko ih stišćeš. Ima li tvoj otac slične ovakve zglobove, pitaš. Potpuno iste. Pljunute. Naslijedio sam i njegov kašalj. I smijeh. Ali tako su tanki, zafrkavaš ga, nikada ne bi mogli ubiti bika! Ne radi se o nasilnosti ili fizičkoj snazi. Oh, dios mio, mnogo toga moraš naučiti, i spušta glavu u dlanove koje ti još držiš. Kako ste stigli do ovoga, tako iznenada, tako brzo? Naslanjaš se u stolcu. Gledaš ga. Donja usna puna, jastučasta, zrela da se raspukne. Duge, crne trepavice kao u djeteta. Visok i dok sjedi, s laganom nelagodom, kao da su mu se možda rugali u školi. Održava tijelo u formi. Lijep je, u svojoj sramežljivosti, pristojnosti, nikada nisi bila s muškarcem čije je tijelo lijepo, nikada za to nisi marila, nikada ti to nije bilo odviše važno. Zamišljaš ovoga Gabriela Bonillu golog, svoju ruku na njegovim prsima, kako mjeriš koliko su široka, osluškuješ udaranje srca, pa prekrižiš noge i stišćeš bedra i smiješiš se kao desetogodišnjakinja koju su upravo ulovili s posljednjim bakinim slatkišem. Jednom ću te odvesti na borbu s bikovima, kaže. Svidjet će ti se, obećavam. Obrazi ti žare, pokušavaš to umiriti, isto je i kod njega. Prepoznala si njegovu sramežljivost jer sramežljiva si i sama, oduvijek. Sramežljivost je u muškaraca rijetko uočljiva, uvijek je zamaskirana drskošću, naglošću, hladnoćom. Previše ste slični, taj Gabriel i ti. Prepoznaješ to u onome kako se nije najbolje snašao u svijetu, ne može baš držati korak. Honorarni glumac, još sad, i to mu je O.K.. Smiješi ti se ravno u oči, i zbunjuje te, kao da ti je netko iznenada obrisao sva pitanja iz glave. Vraća razgovor na tebe, ispituje te kao da hoće izvući srž tvoga života: brak, stan, obitelj, posao, kolege, ~ 54 ~

šef. Odgovaraš otvoreno, lako, priča glatko klizi, sve je zrelo od neke opasne spremnosti, neka se lakoća raspjevala u tebi. Ali kažeš si kako to nikada nećeš pokvariti spavajući s njim, nećeš time uprljati vašu povezanost. Ne želiš nenadanu neugodu, ne želiš kiseli zadah iz usta ujutro ni zahod u kojemu nije puštena voda ni pušački miris ni prdeže. Trebalo ti je godinu dana da prdneš dok je Cole u susjednoj sobi, dvije da prdneš dok ste u istoj sobi. Katkad tako gnjevno grizeš meso usne šupljine da poteče krv, i ta zecolika aktivnost tvojih usana je osobna, nastrana stvar koju nitko osim Colea nije vidio. Režeš nokte na nožnim prstima pred njim, nosiš rublje koje se raspada, prazniš crijeva, pišaš. Nikome se nisi tako otvorila kao svome mužu, ali možda on zna previše: čarolije je nestalo. Cole. Nekada si s njim ovako razgovarala, kada ste tek počinjali kao ljubavnici. Ne želiš da se Gabriel Bonilla bilo kad razočara tobom, da ode prije no što bilo što i započne. Zato ćeš situaciju zadržati upravo ovakvom kakva jest, poput tajnog dokumenta spremljenog duboko u džepiću Usnice, uvijek skrivenog, uvijek pri ruci, koji možeš izvaditi i maštati o njemu kad ti se prohtije, poput kombinacije koja otvara sef, poput karte s putem do blaga, zatvorenikova plana za bijeg. Gabriel vadi nalivpero koje ugodno škljoca dok se otvara, kao ruž za usne. Črčka broj na poleđini računa. Odavno nisi dobila broj od muškarca. Što to znači, što je sljedeće, poigrava li se s tobom, je li ovo igra? I kad vam se prsti lagano dodirnu, povlačiš se, prebrzo. Zna da si udana. Kaže da bi volio upoznati Colea. To te poljuljalo.

~ 55 ~

36. lekcija sreću i krepost ne može se razdvojiti

U podzemnoj koja te nosi jureći doma, prstima prebireš po papiriću kao arheolog po komadiću pronađenom na iskopu. Spoj poput ovakvoga događa se rijetko, možda jednom ili dvaput tijekom života. Nekada bi ščepala priliku, kad si bila mlada; sanjala bi da se možda radi o zametku velike, žarke ljubavi. A sada? Visoki, plahi, glumac bez angažmana, otprilike tvojih godina, ali nekako još neformiran, koji kao da još nije zakoračio u pravi život. Lutalica i sanjar, koji visi pokraj telefona, talac svoga agenta, životom mu upravlja volja nekog drugog. Sve ono što Cole nije. Svi su mu dani na raspolaganju. Smiješiš se. Pritišćeš papir usnama, kao u kretnji pomazanja. Nazvat ćeš sutra, samo da ga pozdraviš, kao prijatelja, tek toliko. Kao da si naglo i previše odvažno skočila u plići kraj hladnog bazena, ali u redu je, nisi slomila kralježnicu, smiješiš se jer s otporom jačaš, tijelo postupno gubi osjećaj opasnosti, preživjela si rizik. Sve se promijenilo, osjećaš kao da te nešto omata, uzbudljiv predosjećaj obavio se oko tebe, trnci dok potajno, potajno misliš na njega.

~ 56 ~

37. lekcija sreća muškarca u njegovu domu gotovo potpuno ovisi o djevojkama i ženama

Gdje si bila cijele večeri? U kinu. Što si gledala? Neki iranski film, ne bi ti se svidio. Hmm. Cole sjedi na kuhinjskoj klupi sa zdjelicom Heinzove juhe od rajčice, u nedjeljnom džemperu navučenom preko poslovne košulje. Hladnjak je postao grobnicom artikala čudna mirisa i obraslih čudnim izraslinama: truli sir, kruh s plavim točkicama, staklenke pirea od rajčice na kojemu se razraslo mekano i blijedo krzno. Već neko vrijeme ni ti ni on ne marite za to; u pećnici se sad čuvaju lonci i tave, prošlo je mnogo vremena od posljednjega nedjeljnog pečenja. Vaš mali dom je nekoć odisao nježnošću: Theo je često navraćala, nenajavljena, kao da ju je vukla njegova toplina. A sada ste se Cole i ti prestali truditi. Nekoć si od toga strepila, da ćete kao par prestati jedno drugom nuditi punu kadu ili topli čaj ili pranje posuđa. Zapravo, to se da preživjeti. Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Ravnodušnost u osjećajnom smislu, ravnodušnost u fizičkom. Niste vodili ljubav još od hotelske sobe u koju su svježe ruže stizale svaka dva dana, ali večeras ga ljubiš u čelo, zadržavajući usne, i to budi nešto u preponama. Idem spavati, kažeš. Hmm, opet; zadubljen u Simpsone i juhu. Čini se da nije primijetio tvoju kretnju, ili se trenutačno ne želi za nju uhvatiti: još deset minuta do kraja Simpsona. Smiješiš se. Nije ti važno. Jer ponovno si zakoračila na sunce, grije ti leđa. U tvom je životu novi prijatelj, da se igraš, da opet budeš mlada, da se probudiš. ~ 57 ~

38. lekcija tko ne može spavati moći će nakon hladne kupke

Cole je budan dokasna, to nije neuobičajeno, često idete spavati u različito doba. Najvjerojatnije sjedi za laptopom, u potrazi za pornićem. Kad si ga prvi put uhvatila, prije nekoliko godina, bilo mu je neugodno: zalupio je ekranom. Sada samo okrene kompjuter. Promuca neku ispriku, a to nije dovoljno. Cole ti je jednom rekao, još u početku, da ostaje dokasna budan jer voli kad je krevet topao, ti si moj termofor, rekao ti je i ti si se zahihotala i liznula ga iza uha. Nekada si mislila da tvoj muž nije ni izdaleka tako spetljan i smušen kao ti, nego da je uravnotežen, čist, otvoren, jednostavan. Sada znaš da ima tajni život o kojemu ništa ne znaš niti češ ikada znati i da nitko ne poznaje tajni život drugih. Sada ga vidiš jasnije. Čovjek koji glatko klizi kroz svoju odraslost, s vedrinom i rezerviranošću nekoga tko ne želi nikakva prebliska pitanja. Skriva se pod maskom apsolutne smirenosti, a to ostavlja dojam da energiju uvijek čuva za nekoga drugog. Reklo bi se da je prihvatio svoju sudbinu, možda je sretan, možda nije. Zapravo ga nikad nitko to i ne pita. Voli održavati jaz između sebe i svijeta i ne odavati se previše. Ti se sada želiš približiti svijetu. Ne želiš više bračno sklonište, taj balončić zajedništva koji je nekoć bio tako udoban. U ranim danima braka posjećivala si Colea u njegovom ateljeu i sjedila na visokom barskom stolcu, između štafelaja, paleta i drečavih plavo-bijelih svjetiljki, boca etanola i kirurških rukavica. Prostorija je mirisala na uljane boje, lak i terpentin, pretrpana poput postolarske radionice. Obožavala si čovjeka koji se u njemu krije i tako spektakularno izranja u svom privatnom prostoru. Pregača preko košulje za posao s pažljivo zavrnutim rukavima uvijek mu je bila poprskana gipsom i bojama.

~ 58 ~

U to doba radio je na portretu Madame Recamier, poznate francuske ljepotice svoga vremena, s početka devetnaestog stoljeća. Platno je ležalo na grijanom stolu, radi omekšavanja površine, a on ti je pričao o portretu naginjući se nad njim. Odrasla je u samostanu, sa šesnaest godina su je udali za bogatog bankara. Brak nikad nije konzumiran; pričalo se da joj je muž zapravo bio otac. Dok je pomoću špatule obložene vatom prodirao u njezin blijedi obraz, Cole ti je rekao kako je, da nadomjesti pustinju svoga braka, koristila izgled da mami muškarce u zamku - ali cijeloga je života ostala djevicom. Prokleo ju je svaki gad koji se u nju zaljubio, rekao je, uspravivši se i ocjenjujući svijetli četverokut na kojemu je radio. Bila je nevjerojatno spokojna. Svi su na to padali. Vidi se, rekla si. Iz njezina osmijeha. Promatrala si svoga supruga kako se s brižnošću klesara što prilazi kamenoj gromadi nadvija nad raspucalom površinom, i uklanja čađu i naslage prljavštine sve dok lice, a onda i tijelo Madame Recamier, nisu blijedi zasjali pred vama. Opčinili su te njegovi prsti koji su pedantno radili s gotovo ljubavnom pažnjom i vraćali u život usne, samo usne, tijekom jednog zlatnog popodneva, blijedu nabreklost dojke drugo poslijepodne. Čišćenje je uvijek najrizičniji dio postupka, rekao ti je. Sve je tako nepoznato. Ono što nađeš ispod može biti veličanstveno ili za smeće. Nikad se ne zna. Tih si ga dana bila u stanju neprestance promatrati i slušati: njegovu zaokupljenost radom smatrala si zavodljivom. Tada si znala da ti je ljubav uzvraćena i natkrilila ti je život kao baldahin radosti. Gledaš svog muža sada. Čovjeka koji se skriva iza umjetnosti i pornića, kojega hrani neki unutarnji svijet o kojemu ti ne znaš ništa. Njegov posao je svijet kojega ti nikada ne možeš doista biti dijelom, zabija se u nj kao u jazbinu, kao i njegov tajni život, opasan opkopom poput utvrde. Zašto si se udala za nj? ~ 59 ~

Jer je pristao. Bila si u fazi u kojoj više nisi očekivala od nekog muškarca da te toliko želi. I bio ti je tako dobar prijatelj, odmah otpočetka, bio je drug; nikada nije pripadao onim ljubavnicima za koje se pitaš što vam je još zajedničko osim seksa. A kako tridesete galopiraju, u tebi se javio duboki poriv, divlja želja. Daruj mi djecu ili ću umrijeti, napisala je anonimna elizabetinska autorica tvoje stare knjige. O,da. Jednu tvoju fotografiju Cole posebno voli, kaže da otkriva tvoje tajno biče. Fotografija je snimljena za članak u časopisu o blistavim mladim snagama koje treba držati na oku i njihovim mentorima. Tebe je izabrala jedna bivša studentica koja sada čita vijesti na televiziji ITV, ambiciozna mlada žena koja je ispravila provincijalni izgovor vokala i od lokalnih se bristolskih novina strelovito uspela do udarnog programa na televiziji. Bili su tu još poznati violinist, genetičar, arhitekt i romanopisac. Nije ti se dalo sudjelovati, ali nisi odbila, naravno: bila je to dobra reklama za tvoj fakultet. Zapravo ti se cura nikada nije sviđala, bila si ljubomorna i pomalo u strahu od njezine čelične pohlepe za uspjehom. Svoju je odlučnost skrivala ljubaznošću i laskanjem, ali ti si je odmah prozrela. Fotograf je bio Kolumbijac. Svi ste mu išli na živce, htio je da se grupa opusti. Rekao vam je da mislite o nečemu najsenzualnijem i onda to glasno izgovorite, pa su se svi nekako s nelagodom smijuljili, a onda utihnuli. Koža na koži, odjednom je izrekla tvoja bivša studentica. Guščja jetra, rekao je netko drugi. Meke nožice maloga djeteta. Plivanje bez odjeće, u ponoć. Miris svježe pokošene trave. Faureov "Sanctus". Smijeh moje djevojke. Dok nisi preostala samo ti. Poljubac u vrat mog muža, rekla si, dok je on zaokupljen poslom. Glas ti oklijeva, zapinje dok govoriš, crveniš kao mak. Fotograf snima, i kada je fotografija objavljena, sve je to još na tvome licu. ~ 60 ~

Cole je volio tvoj izgled, dobro ga je poznavao, ali nikada ga nije vidio uhvaćenog na slici. Nije se sjećao da si ga ikada poljubila u vrat dok je radio.

39. lekcija u spavaonicama ne bi smjelo biti gužve Noć, postelja, samoća, susret s Gabrielom bliješti utisnut u tvojoj glavi, poput onih prejakih fluorescentnih svjetala po hodnicima tvoje škole koja nikada nisu gasili. Cole je zaspao na kauču pred televizorom. Ne možeš zaspati, ne možeš zaspati, a onda sviće. Ljubav se sastoji od pažnje, a ti ne dobivaš ni trunku pažnje: poput balona si, u trzaju puštenog iz šake koja ga je pridržavala, i sad se penje, vrludajući, prema vjetrovitom nebu. U postelji, sama, misliš o drugim stvarima. Te su misli s tobom da te uspavaju, gotovo svake noći. Muškarci okupljeni oko tebe gledaju kako u tebe prodire držak metle. Ne poznaješ dobro nijednoga od izvršitelja. To nikada nije intimno ili nježno. Snima se. U nekim slučajevima žene promatraju penetraciju; dok u tebe ulazi svijeća, životinja, a katkad i one sudjeluju. I muškarci. Ruke ti užurbano prelaze po golome tijelu, razmiču ti noge, istražuju, guraju se u tebe. Gotovo svake noći zamišljaš ovakve situacije da te uljuljkaju u san. Ti filmovi u glavi najživlji su bili u tinejdžerskoj dobi, i dvadeset godina poslije još pamtiš njihov efekt, njihov intenzitet. A sada, nakon popodneva s Gabrielom, beskrajno si budna i ruku udobno držiš medu nogama i želiš ponovno osjetiti iskru iz godina adolescencije, želiš izgaranje pod kožom. Želiš nazvati Theo, tvoja pouzdanica ti nedostaje, otvorila se praznina u tvom životu. Ona je jedina osoba koju si bez neugode mogla zvrcnuti poslije deset. Pričale biste o seksu bez kraja i konca, o onome što želiš, što ne; o svemu onome što nikada nisi ~ 61 ~

rekla nijednom muškarcu. Voljela si njezin izraz za dobru ševu -gadost - što je značilo prljavi, seksi seks. Gad od muškarca, uvijek ti se sviđala ta ideja. I seksi seks. Sada, u samoći, sputava te oprez. Jesi li se ikada ponijela, u odrasloj dobi, onako kako si željela? Godinama te pritišću; dobra učiteljica, prijateljica, supruga. A najpasivnija si u krevetu, predaješ se i želiš ugoditi. Život u mašti nikada se nije prelio u stvarni život. Ali sada dok si u krevetu, sama, ta mogućnost je odškrinula vrata, poput snopa pustinjske svjetlosti ujutro, i mami te da iziđeš. U pet sati Cole posrćući ulazi u sobu i stišće svoje tijelo uz tvoje, kao da želi upiti toplinu tvoje puti. Ne obazireš se.

40. lekcija ima onih koji svjesno i namjerno štete svome zdravlju, ali većina ga ne misleći uništava

Deset ujutro. Uzimaš torbicu, nadaš se da ne zoveš prerano, ne znaš ni kako ćeš to reći, samo bok, je li to dovoljno, i htjela sam zahvaliti za neki dan; vježbala si tu neopterećenost u glasu. Počinješ živjeti smjelije, Theine riječi odjekuju ti u glavi: nema svrhe čekati da se svjetlo pojavi na kraju tunela, moraš koračati naprijed i sama si osvijetliti prokleti put. Nema ničega lošega u novom prijatelju, jer kako se godine kotrljaju tvojim sve užim životom, prijatelja je sve manje i manje. Deset ujutro, a srce ti tutnji li tutnji. Papirića nema. Prekapaš po lisnici, tražiš po podu i stubama i po tlu oko zgrade, ali ga nema, provlačiš prste kroz kosu, grizeš nokte zubima, u imeniku nema broja, a nemaš adresu, ~ 62 ~

naravno, sjedaš na pod u hodniku, naslanjaš glavu na zid, i tako sjediš dugo vremena, nepomično, u stanu, tihom poput mrtvačnice. Izgubila si ga. Kao da je netko iščupao cijeli blok stranica iz knjige tvoje budućnosti. Ne možeš se pomaknuti, cijeli ti se život urušio: ne znaš što dalje. Sjediš tamo užasno dugo, ruke uvučene u gaćice, uz golo tijelo. Izvukavši prste promatraš ljepljivi sjaj na njima, njegov krik. Zgranuta si, ruka ti drhti; opet si tinejdžerica, tako nenadano. Ali nemaš broja, nemaš adrese. A on nema tvoj broj. Izgubila si ga. Iscijeđena si. Mnogo te napora stajalo da dođe do ovoga, da svladaš mučninu i nervozu, da se odlučiš uzeti telefon u ruku. Nisi ni shvaćala koliko si računala na mogućnost njega, nečega novog što bi ti ispunilo život, sve dok ga nisi izgubila.

41. lekcija zapamti da valja hodati žustro, a ne šetkati se s noge na nogu i neprestano zavirivati u izloge Odlaziš u kafić u Sohou, sama, cijeli rujan, cijeli listopad, a on se ne vraća. Jednog hladnog sunčanog ponedjeljka pokraj tebe je mlada žena. Čita nešto o seksu u časopisu The Face; sama je i samouvjerena, kao da joj je kafić ured i kao da se dobro osjeća u vlastitoj koži. Htjela bi da si takva. Putem kući kupuješ The Face, crveniš se dok ti prodavač uzima novce. Nikada se nećeš vratiti u ovu prodavaonicu, nisi ti ta mlada žena. Te noći, sama, u spavaćoj sobi, riječi za koje nikad nisi čula: kalifornikacija - općiti bez srama u svim mogućim položajima feferon - prazniti crijeva na ženska prsa, a onda masturbirati njezinim dojkama ~ 63 ~

živi lanac- niz ljudi povezanih kolektivnim oralnim seksom poplava špilje- uriniranje u vaginu partnerice operno pušenje -oralni seks na muškarcu pri kojem partnerica pjevuši I tako dalje, i tako dalje i zatvaraš časopis gladeći naslovnicu, stavljaš ga na dno ladice noćnog ormarića, provjerivši je li dobro pospremljen. Zgađena si. Užasnuta. Vlažna. Misliš na ženu u kafiću i na muškarca koji se nije vratio. Razmišljaš o bezimenom, nezamršenom seksu. Umjesto da te misli umiruju pred spavanje, u tebi bude uzbuđenje; želiš to u svom životu.

42. lekcija svaka je djevojka sama svoja krojačica Sljedećeg dana u kafiću nalik si morskoj vlasulji što se rastvara pred svilenkastim draškanjem vode, jer si odlučila da ćeš sljedećih šest mjeseci živjeti život drugačije nego dotad: ugađat ćeš si, sebično, svojeglavo, prije no što te zarobe brak i majčinstvo. Sanjaš da ti jedina obveza bude užitak, sanjaš, s obnovljenim žarom, kako ćeš pronaći jebačinu koja će te zadovoljiti. Ako ikad smogneš hrabrosti za to. Nekoć si bila serijska spavačica s muškarcima, tijekom posljednje godine na faksu, tjerala te pomisao da ćeš zakoračiti u svijet bez imalo iskustva s muškarcima, djevica u dvadeset i drugoj godini, sramila si se i sama se sebi gadila zbog te činjenice. Onda je u tebi bilo neke nevinosti, u ranim dvadesetim godinama. Prolazila si kao šesnaestogodišnjakinja, kao da ti je trebalo još učenja, lice ti se još nije bilo oformilo. Tako si se jedne subotnje večeri kod prijateljice napila i osmjelila, moraš to riješiti. Pokraj tebe u hodniku stajao je neki tip; viši od tebe, čistog tena, proći će. Svi ostali bili su zadubljeni u dvostruku epizodu neke tada popularne serije, znala si da neće ni primijetiti da te nema. ~ 64 ~

Duboko si udahnula: Hoćeš da odemo gore, pitala si. Molim, rekao je, naginjući se bliže. Idemo gore, daj. Uzela si ga za ruku; nije pojma imao kako ti srce lupa. Nikada ga više nisi vidjela, niti si to htjela, ime mu je brzo palo u zaborav. Nakon toga bilo ih je mnogo. Uvijek su zagrizli udicu, misleći da si ti zapravo plijen, jer nisu shvaćali da je djevojka s licem nekoga tko još treba učiti postala sakupljačka, arhivistica seksualnih doživljaja. Svi redom bili su razočaravajući - previše suhi, bolni, antiklimaktički, šeprtljavi, sumorni. Zato si isprobala nešto drugo. Starijeg muškarca. Svoga susjeda, grafičkog dizajnera koji se nikada nije skrasio. Dobna razlika bila je devetnaest godina. Bilo je još gore. Pripadao je vremenu u kojemu je seks bio namijenjen isključivo muškom zadovoljstvu; po njemu se dobra jebačina sastojala od toga da se energično nabija u tebe dok ti ležiš i misliš na Englesku, a prezervative je smatrao šalom. Trljajući tvoj ravni trbuh po obavljenom poslu, rekao ti je da nikada ne bi mogao spavati sa ženom starijom od trideset godina, ne sviđaju mu se dovoljno: obješena koža na vratu, bore na licu, tijela što se šire. Ali ti sada znaš i drugi razlog; nakon te dobi žene prestaju biti poslušne, osvijeste se, previše znaju. I žele nešto i za sebe. I tako nigdje nije iskrilo. Theo je za to vrijeme jedrila svojim putem kroz muškarce i kroz život. Tebi je uvijek najmilije bilo očekivanje, uzbuđenje toga da muškarcima pružiš što žele, i čim biste skinuli odjeću, nečega bi nestalo. To je uvijek izgledalo kao da se dvoje ljudi spaja ali im ne ide, i otvaralo je bezdan osamljenosti, pa si nakon nekoliko godina odustala i pribjegla svom svijetu snova, svake noći. Tako su ti prošle dvadesete godine. Kadgod si vodila ljubav više su te uzbuđivale vlastite misli nego dodir muškarca. On nikada nije znao da nije u središtu tvoje pažnje dok je na tebi, da samo pokreće film u tvojoj glavi. Dok je prodirao u tebe, ti si se koncentrirala na scenarij koji će ti donijeti ~ 65 ~

užitak. Sve to imalo je malo veze s osobom s kojom si vodila ljubav. Seks ti nikada nije bio seksi; možda će se to dogoditi sa sljedećim muškarcem ili onim poslije njega, ali tebe nikada nije zapalio. Čemu sva ta frka? Puno ti je bolje išlo sa samom sobom, u vlastitoj glavi.

43. lekcija zakon je za sve isti: prvo obveze, potom užitak Stvari koje želiš: Pogašena svjetla. Dodir koji je nježan, polagan, provokativan, koji te priprema, koji te navodi na prekomjernu želju. Orgazam; ne mora biti istodobno s partnerom, tek jedan orgazam tako da shvatiš o čemu svi pričaju. Gledanje u oči. Brzo svršavanje, i to ne po tvojim grudima ih licu. Nakon toga zagrljaj, koža uz kožu. Oralni seks, točno tamo gdje hoćeš, onako dugo i nježno i polako kako ti se sviđa. Seks bez komplikacija, bez sputavanja, u kojem muškarac radi upravo ono što ti želiš. Zahtijevaš sreću za sebe: dosadilo ti je usredotočivati se na užitak partnera na štetu vlastitog užitka. ***

Stvari koje ne želiš: Sisati penis. Miris ustajalog dima. Jezik u uhu. Satensko rublje, tange ili rublje s uzorkom leoparda ili čipku. Vaginalni seks koji predugo traje. Grubo guranje koje peče, boli. Gutanje sperme. Sisanje grudi, lizanje grudi, bilo što s grudima. Pitanje o čemu razmišljaš. Da ti ga se meće kad si umorna, prljava, nedovoljno vlažna. Da te pritišće tako da se ne možeš micati. Žurba da što prije uđe. Preveliki penis. Glasno dahtanje na

~ 66 ~

vrhuncu, ili stenjanje, ili izraze poput "ooh, da, mala" i "daj". Prenaglo okretanje na drugu stranu nakon svršavanja. Da te prebrzo izbace iz kreveta.

Stvari koje voliš: Luk stopala, raširene koščice. Široke, tupe, čiste nokte. Zglobove ruku kao kod Michelangela. Čistoću. Kad ti se mazi vrat. Poljupce po kapcima. Zavući se kao u jazbinu pod pokrivače. Polagano se svlačiti u opojnom iščekivanju. Kad te pribije uz hladan, gladak zid. Zvuk ljubavnikova daha uz tvoje uho. Kad ti povlači kosu unatrag dok je u tebi. Tvoje ime izgovoreno naglas prije no što će svršiti. Povezanost, nešto sveto što treperi i u tebi i u njemu. Sporo, intrigantno, neponovljivo zavođenje, laskanjem, pretjeranim gestama, riječima: dijelovi pjesama na ubrusu, lascivne elektronske poruke koje nije trebalo poslati, ljubavna pisma nažvrljana na kartama za podzemnu, stih napisan ružem po tvojim leđima dok spavaš, naopačke, da se može pročitati u ogledalu; o, da, sve to.

44. lekcija ako imate psa i nikad ga ne puštate van, jadničak će lajati i očajnički zavijati

Cole ima dar. Nije ti ništa poklonio već dugo, od Marakeša, kada si dobivala čokoladice i časopise i nakit s bazara. Buniš se, ali se i smiješiš, ne možeš se suzdržati, jer to je znak otapanja, ponovnog smekšavanja prema nekom lakšem razdoblju. Oboje to osjećate, vrijeme sve izglađuje. Oboje to želite. Omotnica. Prsti ti klize pod teški, krem preklop. ~ 67 ~

Privatno članstvo u Knjižnici grada Londona. Knjižnici pisaca. To je preironično, dirljivo, prikladno, srce ti bubri od sreće i krivnje. Suprug te ucjenjuje velikodušnošću, a ti točno znaš što ćeš učiniti, jer knjižnica pisaca bi mogla, možda, privući i jednoga glumca koji, recimo, nešto istražuje. Mislio sam da bi te ovo moglo potaknuti da počneš, kaže Cole. Knjigu. Ah, knjiga. Jer jednom si mu rekla da bi se htjela primiti onog škakljivog teksta iz sedamnaestog stoljeća i nešto napraviti s njim. To je bio i jedan od razloga zašto je tako uporno zahtijevao da odustaneš od gnjavaže na faksu, da se okušaš u nečemu što si oduvijek željela - iako si katkad sumnjala da to zapravo radi jer te želi cijelu za sebe. Pokazala si mu dio u kojem autorica tvrdi da se žene ne udaju radi užitka nego radi razmnožavanja, radi djece; i zaključuje da bi suprugama jalovih muškaraca trebalo biti dopušteno da spavaju s drugima, krepkima i pohotnima. Nije li to divno, sjećaš se da si ga zadirkivala, kada mogu početi? A Cole te čvrsto zgrabio za ruku i opalio po stražnjici da te zapeklo. U kut. Brzo. A ti si se smijala i smijala. Rekla si Coleu da se u tom tekstu krije roman, ili možda povijest, one intimne vrste koja otvara i zaviruje u privatne živote. Rekavši mu to, osjećala si se dobro, kao da to daje neku težinu tvome životu. Sada, pak, više nisi sigurna da si doista tako mislila. Ali on nije zaboravio. Nitko osim tvog muža ne zna za oprez u srži tvog života. Tvoje zrelo doba postupno je uzmicanje pred znatiželjom i čuđenjem, beskrajni niz oklijevanja i odgađanja. Nekoć si za sebe htjela mnogo, ali život ti se uvijek ispriječio na putu. Zablistala si na studiju novinarstva, ah nisi imala dovoljno proždrljive ambicije za redakciju. Hladnokrvni poziv ti se gadio, to zadiranje u živote ljudi. Magistrirala si i prepustila se podučavanju drugih, i dalje sumnjajući u vlastite sposobnosti: kad su te kolege poticale da se prijaviš za viši položaj, govorila si ma to bi morao biti netko drugi, kad su ti ponudili promaknuće, pitala si mene? zbilja?, nikada nisi sama zatražila ~ 68 ~

povišicu. Smirila si se. Izbjegavala si kreativnost, polet, rizik, nikada nisi imala hrabrosti da pokušaš ostvariti san, bilo koji san. A sada prinosiš usnama omotnicu, smiješiš se i ljubiš supruga u čelo. Poklon je savršen, kažeš, sutra ćeš otići u knjižnicu. Prešućuješ da ćeš tražiti muškarca u elegantnom odijelu, lijepog vrata. Jer Cole te zavodi pažnjom i ti mu želiš pokazati koliko si zahvalna. Ali iznutra ti sve poskakuje, i zbog toga osjećaš i veselje i krivnju. Znaš što bi Theo učinila u ovakvoj situaciji. A tvoja elizabetinska supruga? Je li provela riječi u djelo, je li bila tako hrabra, ili glupa? Popustljiva? Sebična? Smjela?

45. lekcija pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći

Londonska knjižnica zaustavlja vrijeme, uvlači te u svoje mračne dubine i drži te tamo, zarobljenu i utonulu u misli, izgubljenu. Našla si mjesto za pisanje u staroj dvorani enciklopedija; diskretni priključci za laptop usađeni su u pod. Tvoja knjižica smjerno leži na stolu, u sjajnom kožnom ovitku boje kave, razbijenih bravica. Sa šokantnim izjavama u odlučnom, skladnom rukopisu.

Eva je odličnija od Adama. Eva je manje grešna od Adama. Muža žele imati ne to ne toliko da budu nečije supruge koliko da budu majke. Jer, žene znaju da je podizanje djece njihov spas. Gdje ćemo, znate li,pronaći muža, kakogod bio star, jalov, slab i malaksao, koji je tako dobar i ljubazan prema svojoj ženi da će pristati da ga zamijeni sposobniji muškarac kako bi mu žena dobila potomstvo. ~ 69 ~

Žene imaju vlast nad muškarcima. Što je natjeralo autoricu da napiše nešto poput ovoga? Zašto se ti držiš po strani, što te izgriza iznutra? Zašto sada, uzidana u ovu vezu, neprestano radiš stvari za koje nemaš volje? Okupana toplinom nove ljubavi bila si vrlo tolerantna. Sada više nisi. Zašto se osjećaš jačom i smirenijom kada si sama, i ne želiš više toliko društvo muža? Svi su te oduvijek smatrali idealnom za ulogu supruge; poslušna si i ugodna u društvu, podnosiš, prividno vedro, večere s muževom obitelji, akcijske filmove, piće s klijentima. Kada bi samo znali za tvoj unutarnji nemir, kako ti kucka iza leda, kako te vuče za suknju! Ne znaš točno što bi s knjigom, osjećaš se kao da hodaš pod vodom dok tražiš kako joj pristupiti. Ali sinut će ti. A mnogo toga ti odvlači pažnju - časopisi, novine, internet i stalna potraga za Gabrielom. Pogotovo u čitaonici, za vrijeme ručka, za svaki slučaj. Prostor knjižnice radostan je od svjetla s visokih prozora i tihog umnog rada, nabijen ozračjem učenosti i sna. Nekoliko starih kožnatih naslonjača poredano je u skladnom mirovanju, trbusi im lagano dotiču pod. S vremenom upoznaješ stalne posjetitelje. Tu je prekrasno odjeven postariji čovjek koji polaže bijeli platneni rubac na stolac, prije no što će vrlo polako sjesti na njega. Debeljko koji vječno spava, glave zabačene unatrag, razjapljenih usta, ruku zaštitnički prekriženih preko knjige na prsima, poput Biblije što je udovica polaže na mrtvoga muža. Tajnovita žena što dolazi svakoga dana točno u podne i klekne uz muškarca koji čita, glave naslonjene na njegova koljena. On joj prstima, odsutno, prolazi kroz kosu, i tako pola sata sjede bez riječi, a onda odlaze, i tebi se srce ispunjava nježnošću zbog onoga što imaju kao par - jer i ti si to nekoć imala - a onda se stišće, zbog onoga u što bi se i oni mogli pretvoriti. Knjižnica ti daje osjećaj radišnosti, sanira ti život. Oblačiš se kao da ideš na posao; nisi jedina. Sredovječni muškarac u odijelu na pruge svakoga dana ne radi ništa osim što od korica do korica čita The Times, pa nagađaš da se iza njegovih bijelih uškrobljenih ~ 70 ~

ovratnika i manšeta krije supruga koja ništa ne sluti i pitaš se koliko če dugo uspjeti održavati privid. Uskoro pohodiš knjižnicu kao izgladnjela, treba ti svaki dan, kao nekad kafić. U pretrpanom Londonu, usred prljave, mišićave energije, uska zgrada knjižnice utočište je i okrjepa. A ti, neprestano u potrazi. Zarazila si se mišlju o Gabrielu i osjećaš, s neobičnom sigurnošću, da će doći.

46. lekcija lijene osobe, koje slabo izlaze na zrak, često pobolijevaju

U kompjutorskoj sobi knjižnice, tu pišeš e-mailove prijateljicama i pretražuješ novine u potrazi za tračevima iz svijeta zabave: najnoviji propali brakovi, najbolje i najgore haljine s posljednjih dodjela nagrada, hollywoodske trudnoće, uhićenja. Sjediš za stolom, skinula si cipele i podigla koljena - sve je to u vezi sa željom da opet budeš mlada, da živiš živopisnije. Neki muškarac nestašno ti viri preko ramena, pokušava čitati isto što i ti, i trgnuvši se podižeš pogled. Pita te želiš li se poslije posla pridružiti ostalim redovitim članovima na piću. Ogledaš se po sobi, u njoj je šest ljudi, i tada shvatiš da se svi međusobno poznaju, to je škvadra. Nagonski zaustiš reći ne, u tvojoj je maniri da odbiješ drugu šalicu kave, sjedalo u podzemnoj, piće poslije posla. Ali ovoga puta, nešto te zaustavlja. Da, vrlo rado. Muškarac se smiješi. Baca kratki pogled na tvoju gomilu prstenja, možda na tvoj vjenčani prsten. Promatraš ga kao da ga vidiš prvi put. Prije vremena ćelav, preostalu kosu šiša uz glavu. U hlačama od crnog baršuna koje ne pristaju najbolje uz prugastu košulju. Mladi je no što si isprva mislila, prije nekoliko tjedana, gledajući ga iz daljine, i ~ 71 ~

zgodniji nego što ti se učinilo kad si ga otpisala. U sekundi znaš da nećeš s njim spavati, to je mala igra koju u glavi igraš sa svakim novim muškarcem. Ne samo zbog baršuna, nije tvoj tip. Zbog njega ti neće zadrhtati usna, nećeš se zarumenjeti, neće te potaknuti na akciju. Toplo mu se smiješiš; možeš se opustiti. 47. lekcija svaka je djevojka kadra plesati i trebala bi time dobro ovladati

U pubu su tri muškarca i žena i ubrzo im kazuješ više no što si namjeravala, željna si poznanstva, lagano pijana. Ništa ne znaju o tebi. Uzbudljivo je, kao da se seliš u stranu zemlju u kojoj nitko ne zna tvoju prošlost; možeš u hodu samu sebe izmišljati. Pojašnjavajući svoju knjigu, postaješ autoritativna, samouvjerena, duhovita, žustra i, dok govoriš, frcaju ideje o projektu. Pričaš o poslušnoj ženi što piše kasno noću, krišom, žureći perom sa stranice na stranicu, i kad začuje supruga pred vratima, skriva rukopis, otvara Bibliju i umiruje lice, dotičući prstima zarumenjele obraze. Svom ljubavniku navješćuje da piše knjigu jer mora postojati i ljubavnik; da, da, mora. Muž sazna. Hvata je za kosu i odvlači do ostave, zaključa je, na njezino zapomaganje rukama pokriva uši; ona ga moli za milost, on šuti. Napokon, nakon mnogo dana, njezini vrisci pretvore se u tiho jecanje, i zamru. Ljubavnik nikada ne sazna što se dogodilo. Od njezine sluškinje čuje kako su gospodu poslali u strog i udaljen samostan; ne može je pronaći, iako traži po cijeloj zemlji. I nikada ne sazna je li ga doista voljela ili je sve izmislila. Umire slomljen. Kao i suprug. Možda, možda. Večer je veličanstveno uspješna. Društvo ne mora znati da se kući vraćaš u mrtvački miran stan. Promatraš, zapanjeno, ženu u koju si se pretvorila, ustrajavaš na još jednoj rundi pića i pitaš kada je ponovno okupljanje. Sutra, kaže tvoj muškarac u baršunastim hlačama. Zapravo, gotovo svake večeri. ~ 72 ~

Onda se vidimo; i već si na vratima, kao da nekamo žuriš. Zbog osjećaja da si trijumfalno izvela iluzionistički trik, poletno ideš niz ulicu.

48. lekcija

dobro je znati što je ispravno, još je bolje ispravno postupiti

Sljedeća nedjelja. Listaš stranice novinskih priloga. Zastaješ na Theinoj kolumni. Nisi je se usudila čitati još od Marakeša, sve dosad. Taj si dio bacala u smeće prije no što bi ga Cole stigao vidjeti. Ovoga tjedna uobičajena vrsta pitanja:

Draga Dr. Theo, moj novi dečko je frustriran. U seksu voli kada sam ja gore, ali mene to opterećuje, sva se zaledim. To ga izluđuje i kaže kako se samo on trudi.

Draga Zaleđena, ah, da, položaj žena gore. Moglo hi hiti predivno, ali samo ako nemaš nikakvih kompleksa o svome izgledu. Ako te izgled imalo sputava, onda je to vrlo ranjiv položaj za ženu. Dakle, što činiti? Pa, djevojko, moraš se sa svojim dečkom naviknuti da budete goli, u prijateljskoj i opuštenoj atmosferi. Ako ti je to trenutačno prevelik zalogaj, zašto ne počneš s tim da odjeneš neku njegovu košulju? Muškarcima se to obično jako sviđa.

~ 73 ~

Draga Dr. Theo, mome je bivšem mužu trebalo sto godina da dođe do klimaksa pa se bojim da ga nisam dovoljno čvrsto stezala. Može li biti da je moja vagina jednostavno preširoka?

Draga Zabrinuta, znaš što, možda je tvoj bivši samo polako uživao u cijelom doživljaju. Jesi li ga ikada pitala o tome? Mi djevojke jednostavno ne pitamo dovoljno, znaš! No nekim jednostavnim vježbama možeš učvrstiti mišiće zdjelice - da otkriješ o kojim se mišićima radi, pokušaj zadržati mlaz dok si na zahodu. Budeš li redovito vježbala, moći ćeš svoga muškaraca slasno i čvrsto stegnuti!

Oduvijek si čitala njezine kolumne jer je to očekivala od tebe, ali nikada ih nisi primjenjivala na vlastiti život, dobro bi ti došle da se malo nasmiješ, to je sve. Tvoja ih je majka proždrljivo iščekivala. Činilo ti se pomalo opscenim da žena koja je prošla menopauzu toliko u njima uživa. Porazilo ju je kad si joj rekla da većinu pisama Theo izmišlja sama. Ali onda, onda, na pitanje o ljubavniku s kojim je seks super i je li to dovoljan razlog da se ostavi muža i dvoje djece, Theo odgovara strogo i s neodobravanjem:

Ne, to nije dovoljno. I ne zaboravi, snažna osoba smoći će hrabrosti okončati lošu vezu prije no što se upusti u novu. Slabići varaju partnera.

Čitaš i srce ti lupa kao ludo. Bacaš novine u smeće. Kako se usuđuje napisati takvo što; kako se usuđuje pretvarati se u javnosti da je čista kao suza, druga osoba. I kome ona to piše? Coleu? Tebi, da te skrene s traga? Ženama odlično ide profinjena, dovitljiva, prikrivena borba; navlačenje najfinijih rukavica na izdajničke ruke. I obično se bore protiv drugih žena, ne muškaraca. ~ 74 ~

49. lekcija petrolej je jako zapaljiv

Večeri s piscima ograničila si na jednu, možda dvije tjedno; ne čini se u redu, da kao udana žena izlaziš svake noći. Coleu je bilo smiješno kad si mu rekla za ta okupljanja; smatra to novim hobijem koji će ti proširiti vidike. Iz opreza si mu rekla da su svi muškarci u vezama, imaju dečke, djevojke ili žene. Petak navečer. Osmero vas je u pubu; svi ste stigli iz knjižnice, s laptopima i papirima u torbama. I tada se pojavljuje još netko, i svi ga kličući pozdravljaju i pružaju ruke. Vidjevši te, on se zarumeni, a ostali te iznova pogledaju drugim očima. Tvoje novo ja u trenu nestaje, istog trenutka kad si ga ugledala, opet si ona stara: dok ga pozdravljaš, gornja usna ti drhti. Mi se znamo, kaže Gabriel, upitno te gledajući. Pa, kako si? Glas ti je promukao, uspijevaš iscijediti jedino te tri riječi. Samo je svratio na piće i ostatak grupe želi doznati kako je i gdje je dovraga bio i kada će više nabaviti kompjutor i ući u dvadeset i prvo stoljeće kao svi ostali. Držiš se po strani i promatraš. Opet ti je u oči upala osebujna blagost, plahost, ponovno. Bio je u Los Angelesu, sezona je audicija za pilot-emisije, tamo u ovo doba godine završe svi engleski glumci, onda je nakratko bio u Rimu, pa i u Barceloni, na obiteljskom vjenčanju, priča pristojno i ugodno, ali mnogo bi radije pričao o nečemu drugom. Prepoznaješ to; ne ide mu u velikom društvu. Opet primjećuješ kosu boje noći i malu čistinu iza uha, jasno bijelu. Želiš je polizati. Stežeš unutarnju stranu bedara dok se naginje preko tebe prema šanku, da plati svoje vino, ne pivo, poput ostalih. Još jedno ~ 75 ~

odijelo, naravno, kao da mu nikada ne bi ni palo na pamet da odjene nešto drugo, kao da uvijek ide u posjet majci ili u crkvu. U tvom životu nitko ne ide u crkvu. Odijela su mu pomalo retro; možda je baš to njegov stil, ili su očeva, ili je siromašniji no što si mislila. Toliko toga želiš pitati. Ne želi biti poput ostalih. Zašto ne bi nosio odijela, pisao rukom i nestajao na nekoliko mjeseci? To je muškarac okružen ljubavlju; on je poput kamena što je dugo stajao na suncu i sada je pun topline. Vidiš ga kao jedino muško dijete u obitelji, s mnogo starijih sestara, dijete što je došlo kasno, svima draga pogreška: u njemu nema ni traga odgovornosti ili ozbiljnosti najstarijeg djeteta. Ima nečeg milog u njemu. I sve je to u njegovu osmijehu. Loše dišeš, nekako isprekidano i površno, ne možeš se smiriti. Ostali se šale na račun scenarija koji se otegao unedogled. Uskače žena imenom Martha. Već si je viđala i primijetila: lice joj je natmureno, kao da uvijek čvrsto steže šake. Zeza Gabriela da je napisao dvadeset i osam stranica, i one su genijalne, ali trebalo mu je jedanaest mjeseci da ih proizvede, i ostali sumnjaju da sljedećih dvadeset i osam neće nikada dovršiti, a ti odjednom shvaćaš da se nisi jedina uhvatila na njegov šarm. Koji je naslov, riječi ti posrću. Ne znam, još. Njegov vedri, dječački osmijeh, njegovo slijeganje ramenima. Želiš pobjeći iz bara, sve je ukočeno, stisnuto, pogrešno. Zarumenio se kad te vidio, i to sigurno nešto znači, i napinješ se da smiriš disanje, a gutljaj vina ti zastaje u grlu. Jedan po jedan svi odlaze, čak i Martha, Martha koja nikako da ode, i napokon, napokon ste sami. Tišina, kratka, a onda se oboje smijete. Pa. Pa.

~ 76 ~

Ispričavaš se što ga nisi nazvala, govoriš mu kako si izgubila broj i strašno se uzrujala, a onda mrziš sebe što si mu to otkrila. Ali on je polaskan, zapravo oduševljen. Drago mi je da si bila jadna, kaže, to mi godi. I ti ga gledaš, pokušavajući ga pročitati: nema namjeru graditi obrambeni zid. Zatim pričate, sat ili dva ili otprilike toliko, o svemu i ni o čemu, onako kako ste i ti i Cole nekad razgovarali, u doba zanosa nakon prve ševe kad je iz prijateljstva buknulo nešto drugo. U doba kad ste se ševili nezasitno, posustajali od iscrpljenosti kad bi noć već venula i nastavljali sljedeće noći tamo gdje ste stali. Kada vam je trebalo više što ste se više seksali, kao da su se u vama podmazali svi zahrđali zupci. Dok vas potpuna bliskost i iscrpljenost i stres nisu usporili i što je manje seksa bilo, manje ste ga htjeli. A onda ste prestali. Ne bi htjela da se to ikad dogodi s Gabrielom. On te čini živom, samim tim što je tu. Takvi su ti se ljudi oduvijek sviđali: koji dižu raspoloženje, a ne oni koji ga spuštaju. Zbog njega se opet smiješ, očima. Govoriš kao da ti je ovo posljednja prilika za razgovor i tako je malo vremena, a ti moraš saznati sve, sada, prije no što bude prekasno. Kako je prošlo u L. A.-u? Ne znam. Nikad ne znam. Uvijek mi kažu da sam drugi najbolji. Popis poraza vrlo je dug. Nema ljutnje, frustracije, tjeskobe; možda je njegova opuštenost krajnje ležerna obrana, ali ti slutiš da se tvoj Gabriel ne snalazi najbolje u životu. Je li to tako grozno? Iskorištavanje prilika nešto je u čemu su danas svi dobri, osobito Theo; cijeli njezin život vrti se oko lova na najbolje poslove, fuševe, rasprodaje, ništa rijetko i poželjno ne može umaknuti njezinu energičnom stisku. Gabriel zadovoljno pušta druge da grabe. U njegovu je karakteru nešto vedro i sunčano zbog čega ga želiš zaštititi i sačuvati to što ima.

~ 77 ~

Dok sluša, naginje glavu ustranu. Na tvoje rečenice, često kaže zanimljivo, kao da pažljivo sluša što kažeš. Gladan je da te upozna. I ti si nekada bila takva, s nepoznatim osobama, na večerama i vjenčanjima i sastancima na slijepo, revna sakupljačka, ispaljivala si pitanja i skrivala sebe. Dok sve nije prekrila vata samozadovoljstva i Cole, i više te nitko nije zanimao kao on. Gabriel želi znati što misliš, daje ti prostora u razgovoru: to je nešto novo u muškarca. Uzvraćaš poput zanemarena djeteta iz zadnje klupe koje ima novu učiteljicu i cvjeta od pažnje. I pretvara se u nekog drugog. Zbog njega se osjećaš prekrasnom. Poželjnom. Sigurnom. Jedinstvenom. Cole te nikada ne vidi na neki od tih načina, voli ti reći kakva si, kako izgledaš; čvrsto te zatvoriti u kutiju. Na kraju večeri opraštaš se od Gabriela - bez poljupca, samo lagani dodir toplih obraza - i odlaziš niz ulicu na valu ushita, kao da bi mogla poskočiti i očešati se o nebo. Imaš njegov broj i on ima tvoj, i u podzemnoj, ponovno, usnama pomazuješ njegov papirić. Ovaj nećeš izgubiti.

50. lekcija prekriti krevet vlažnim plahtama gotovo je ubojstvo

Svjetlo ispod ulaznih vrata. Obično prva dođeš kući - namještaš ozbiljno, trijezno lice. Cole te pita gdje si bila, ti odgovaraš u knjižnici, srijedom se kasno otvara, sjećaš se? Dobro, kaže on, veseli me što imaš neke koristi od toga. Podiže pogled s Evening Standarda: obožava njegovu urbanu i tračersku stranu upravo koliko i ti. Hej, imaš dvije crvene mrlje na obrazima, kaže, kao klaun. To je zbog hladnoće, zahladilo je, nisi primijetio? ~ 78 ~

Kako ti laž lako klizi s jezika, zapanjujuće glatko, brzo. To je stoga što je povjerenje koje muž prema tebi gaji poput bove vezane za podvodni betonski blok; dobra si supruga, to je svima poznato. Rukama poletiš prema obrazima da sakriješ vrućinu i gledaš Colea, i u taj čas pomisliš kako bi bilo lako činiti što god te volja, i, najednom, kako ti njegova velikodušnost i povjerenje paraju srce. Misliš, u tom času, da možda nikada i nije imao vezu s Theo. Teško je to zamisliti, dok on sjedi samo u košulji, s novinama, maslinama i pivom. Poigravaš se mišlju, prvi put, da je možda cijelo vrijeme govorio istinu. Nikada se primjereno nije branio od tvoje sumnje, ali možda nije ni mogao: ti si svoje zacrtala. Vrijeme sve ublažava i odjednom počinješ sumnjati u sebe: što si čula, na temelju čega si tako brzo donijela odluku. Možda, možda nisi bila u pravu. Te noći, dok Cole spava pokraj tebe, polažeš mu dlan na prsa i šakom poklapaš udarce njegova srca kao pijavicu čašom. Ne možeš zaspati, ne možeš zaspati. Ako u glavi počiniš preljub, odbacuješ li muža i brak i svoj život do te točke? Ili se još čvršće vežeš s njima? A ako jest tako, što učiniti da brak opet postane topao i ispunjen? Tražiš li ispriku? Nikada ne lažeš. Osim kada kažeš ljubavnicima da si svršila ili prijateljicama da ti se sviđa njihova nova frizura, a sve se to ne računa, jer lažeš radi utjehe i zaštite. Ne kradeš. Ne šaraš uokolo. Ali razmišljaš o tome. Uvijek ti je bilo dovoljno tek misliti o tome, zamišljati kako spavaš s gotovo svim muškarcima koje si upoznala. Kakva je to bjesomučna želja u tebi, pitaš se. Zašto moramo žudjeti za stvarima koje nam nisu namijenjene, pitaš se.

51. lekcija u svakom se pismu uvijek može pronaći neki nadzornik Čistoće ~ 79 ~

Još jedna Theina kolumna. Zaintrigirala te, ali i odbila. Ne bi ih trebala čitati, znaš da će te samo povrijediti; ne znaš stati. Kao što si očekivala, opet nešto o preljubu. Zašuškano je u pitanje o dečku koji je nevjeran, ali super je u oralnom seksu, i čitateljica bi ga htjela samo za sebe, i to svaku večer, jer je užitak prevelik da bi se propustio. Kako da ga pridobije samo za sebe?

Draga Utopljenice u užitku, dobra vijest je da se svakog muškarca može naučiti da bude super u oralnom seksu. Samo stisni njegovu ruku u svojoj i reci mu da zamisli pregibe kao nabore tvog tijela, a onda mu jezikom i dahom i prstima pokaži što točno želiš. Jamčim da pali. Ali, draga Utopljenice, bojim se da nema smisla ostati s tim dečkom. Kako očekivati odgovornu vezu od nekoga tko ti u prošlosti nije bio vjeran?

Odgovorna veza. A-ha. Što ona zna o odgovornim vezama? Gužvaš novine. Odvažiš se reći Coleu kako je Theina kolumna smeće, kao i cijele novine za koje piše: možda joj prenese tvoj stav. Ne bi imala ništa protiv da ona sazna da je ne čitaš, da njezine lukave poruke ne pronalaze cilj. Draga, znam da su novine smeće, kaže Cole. Kupujem ih samo zbog tebe. Pa, nemoj, odbrusiš. Više mi se ne sviđaju. O.K.. Kako hoćeš, odgovara Cole lepršavo i prilazi ti, razgrće svoj kućni ogrtač i poziva te unutra. To je stara gesta koju si uvijek voljela. Otpušta ti svu napetost, cijelo ti se tijelo opušteno spaja s njegovim.

52. lekcija veselje njegovateljici daje poseban šarm

~ 80 ~

Studeni kolebljivo hvata zimu, a dvije crvene mrlje sad ti se često rumene na obrazima. Srce ti zastaje u grlu svakoga puta kad na telefonu začuješ Gabrielov glas, želudac ti se uskomeša, a kad se slušalica spusti, trčiš po sobi, skačeš uvis i udaraš ručno izrađene papirnate lampione na svjetiljkama i cičiš prema nebu. Divno je i zastrašujuće opet ovako živjeti; biti tako mlada, tako zaljubljena. Nisi mislila da će se taj treptaj u želucu više vratiti u tvoj život, da je uvijek tu i čeka da se probudi bez obzira na godine. Idete na kavu. Idete u kino u dva poslijepodne, na kazališne matineje, na tribine u Narodno kazalište. Veseli ga što imaš auto, želi obići London turistički; igrajmo se povijesti, kaže. Obilazite park Kew Gardens, palaču Alexandra, Chiswick House i Hampton Court. Želi biti vozač, puštaš ga. Kao dijete s igračkom, nikada nije imao auto. Vodi te na mjesto koje najviše voli, salu s Rothkovim slikama u Galeriji Tate Modern, a potom ti njega odvlačiš u dvoranu Tijela - Hajde, samo da bacimo pogled! - a tamo je Duchampova slika na staklu i on promatra tvoje zanimanje dok stojiš pred slikom: tako je neobična, ne shvaćaš je. Što, pitaš ga jer bulji, miči se, prestani, smiješ se. Pa, razumiješ li je ti? Ne. I odlazi dalje, uz smijeh, podignuvši ruke u znak predaje.

U podzemnoj on skače sa sjedala da ustupi mjesto starijima, priča s osobljem u kafiću, pomaže majkama s kolicima da sidu niz stube. Sve ono što bi i ti morala raditi, ali ne radiš; sve ono što Coleu nikada ne bi ni palo na pamet. On je pun razumijevanja, ne žuri mu se, opušten je. Ljudi inače nisu takvi. Djeluje pomalo naivno. Kako preživljava u ovom svijetu? U njemu nema prezira, dok je Cole, naravno, prema svemu preziran. Kao da sva surovost što ide pod ruku sa životom u Londonu još nije položila prava na nj. Katkad, s osjećajem krivnje, pijete popodnevni čaj u tvom stanu, a Gabriel na izlasku iznosi smeće iako ga nisi zamolila, radi se o maloj pažnji, pa ipak golemoj jer Colea uvijek treba posebno moliti da to učini. Prvi put kad si ga dovela u svoj prostor, ~ 81 ~

bilo ti je čudno, samo si ga gledala: mršav, egzotičan, u odijelu ispod kojeg vire rukavi košulje, u izgrebanim cipelama čiju rupu u potplatu pokriva kartonom, jer, kaže, i Charlie Chaplin je to radio i funkcioniralo je. Švrljao je po dnevnom boravku, s rukama na leđima, zureći u uokvirene slike s vjenčanja, CD-e i knjige; prikupljajući dokaze o tvom dosadašnjem životu. I Coleovom. Raspitivao se o njemu, kao da ga ta stvar s brakom beskrajno zanima. Kuhaš mu večeru? Pa i ne. Nosiš kada pregaču? Ne. Uživa u ovome, smiješi se, oči mu nestaju u uskom prorezu: voliš kad se tako do kraja smije. Peglaš mu košulje? Ne. Ispraćaš ga ujutro lakim poljupcem u obraz? Ne. Ne. Ne, odmahuješ glavom, smijući se. Otvara ti vrata, kupuje ti kartu za podzemnu, plaća račune u kafiću, ne misli ni o čemu drugome. Dani i dani sitnih pažnji, s laganim erotskim nabojem, vratili su vrijeme unatrag - držiš ga za ruku, vučeš ga sa sobom, ushićeno ga grliš - dijete u tebi vraća se u skokovima. A katkad pod suknjom dužine do koljena ne nosiš donje gaćice, i to te uzbuđuje. To je sitnica, ali tebi silno velika; nezamisliva prije godinu dana. Iako se radi samo o kršenju osobnih zakona, ipak te to pali. Prošla te volja za radom na knjizi. Nemaš želju pozvati stare prijateljice s posla, iako si im na odlasku to obećala. Ništa nije tako važno kao vrijeme s Gabrielom. Uživaš u svilenkastoj udobnoj rastresenosti, u koketiranju s otvorenom mogućnošću i prepuštanju igri. Kada doista i dođete u knjižnicu, lutaš, skrećeš s puta, pažnju ti privlače poglavlja izvučena s iskrivljenih polica, a katkad, kao tijekom jednog divnoga zlatnog popodneva, cijela knjiga bajki ili novela koju si oduvijek namjeravala pročitati. ~ 82 ~

Privlače te mračne niše u kojima tražiš starinske kuharice i neobične tekstove s uputama za domaćice viktorijanskog vremena, koje su pratile muževe u kolonije. Privlači te Gabriel, ometaš ga dok tromo radi za svojim stolom. Ne dijelite ništa osim vremena koje provodite zajedno. U njegovu životu zjape goleme praznine o kojima ne znaš ništa, uvijek se opire pitanjima i ponovno usmjeruje reflektor na tebe. Služi se tvojim trikovima, prepoznaješ ih i više no dobro. Beskrajno je znatiželjan, ali tvoju znatiželju neće zadovoljiti. Što to ima u borbi s bikovima, pitaš nakon nekog Almodovarova filma, i uzimaš njegove dlanove u njima iznova tražeći tajne njegova života. Pođi sa mnom u Španjolsku, dođi vidjeti koridu. Voljela bih, ali kako? Bespomoćno sliježe ramenima. Ni ti ni on ne usuđujete se govoriti o onome što vas veže, osjećaš da te nešto stalno vuče, poput vodene struje, odlučno, nezaustavljivo, brzo. Kad se naginje prema tebi, dok se njegova koža približava tvojoj, osjećaš drhtavicu, zbog njegove energije, jer je drukčiji. Jede drugačiju hranu, odrastao je pod drugačijim suncem, drugačijim nebom, i sve mu je to utisnuto u kožu. To je kao veselje što te spopadne kad si prvi put u nekoj zemlji, kad izađeš iz zračne luke i tvoja osjetila napadne neobičnost, jer Gabriel se doima tako novim, i čarobnim i jedinstvenim, poput novog teritorija koji treba istražiti; ako mu se usudiš dotaknuti rukama bokove dok stoji pred tobom, ako se usudiš započeti.

53. lekcija svaka ženstvena žena, doista svjesna svoje zadaće, želi biti ugodnim primjerom pripadnicama svoje vrste

~ 83 ~

Cole je saznao. Inzistirao je da upozna nove prijatelje iz knjižnice na jednom od onih druženja po svršetku posla, želi te slijediti. Kao da želi imati kontrolu nad tvojim novim životom; možda je to cijena dara. Morala si pristati. Onaj glumac mi je ljigav, rekao je dok ste na putu kući jedno pokraj drugoga sjedili u podzemnoj. Zašto? Zaljubljen je u tebe, rekao je. Zašto to kažeš? Osjećaš kako ti znoj izbija na čelu, kao nakon previše čokolade. Ne znam, tako mi izgleda, možda. I Cole se vratio svojim novinama. Siguran na svom posjedu, jer je uvjeren da poznaje tip muškarca kakav se tebi sviđa ili ne sviđa. On uvijek uzima zdravo za gotovo da te vrlo dobro poznaje: naručuje ti piće ne pitavši te što ćeš piti, inzistira da kušaš neko jelo jer je siguran da će ti se svidjeti, označava ti televizijske emisije u programu za koje misli da bi ih morala pogledati. I te geste smatra ljubaznima. Gabriel ništa ne uzima zdravo za gotovo, on želi saznati. Sada ti se na obrazima često crvene dvije mrlje. Prvi put nakon niza godina nalakirala si nokte i stalno na to zaboravljaš, krajičkom oka loviš hobotničaste prste, koji kao da te pritežu i ne pripadaju tebi. Njima pišeš urednije i jedeš urednije i manje. Mršaviš, sad imaš povod, ošišala si se na kratko, jer želiš da ljudi vide novu lakoću na tvom licu. Prešla si na leće. S njima ti se čini da si viša, hrabrija. Na različite si se načine bila ulijenila, prestala se truditi. Osjećaš se dotjeranom, iz tebe zrači dok hodaš. Uranjajući u stranice svoje elizabetinske knjige, pronalaziš nove poticaje:

~ 84 ~

Smjelo se uresila da izmami poglede svih muškaraca i njihovo odobravanje. Nema onoga tko nije svjestan koliko je uznapredovala u svojoj obmani i koliko je zbog toga veličaju i odaju joj priznanje. Zatvaraš knjigu, drhteći, dlanom prelaziš preko korica. Guraš je duboko u ladicu, odjednom ne želiš da je Cole nađe, da lista kroz subverziju ispisanu krasopisom boje čokolade. Pripremaš svoj život, ali za što? Ne znaš kamo vode silno koketiranje i telefonski pozivi. Osjeća li i Gabriel jednako? Ne usuđuješ se misliti previše unaprijed jer ne želiš da se sve otopi pod vrućinom tvoje pažnje, ne želiš da nestane iz tvog života.

54. lekcija u nekim je slučajevima neophodno svaki dan mijenjati čarape i rublje

Hej, šapućeš tijekom dugog popodneva u knjižnici, navirujući se glavom preko drvene pregrade što dijeli stolove. Umirem od gladi. Miči se, moram raditi. Ma daj. Gađa te olovkom, nekoliko glava podiže pogled, začuje se nekoliko prijekornih psst! psst! U kafić, kažeš, držeći ga za nadlakticu objema rukama i čvrsto ga potežući. Dokle si došao? Do glavne scene. Korida. Moram natrag. Matador će poginuti? Ne, to se više ne događa. Ali mislila sam da je to kao neki španjolski rulet - nekoga uvijek ukokaju. Ne, ne, taj sport se promijenio, nema više one prijašnje napetosti. Bik na kraju uvijek izgubi. Djeca sada traže tarantinovsko ubijanje. Nestalo je one ljepote. ~ 85 ~

Ljepota, i erotski naboj. Pa, kako bi bik trebao umrijeti, pitaš. Ovako, i Gabriel se nagne preko stola u kafiću i pomiluje ti stražnji dio vrata, pronađe ranjivo mjesto i šapuće ti da ovdje ulazi mač, osjeti ga, upravo tu, mora biti precizno, da prereže kralježnicu, kaže ti kako je u tom savršenom ubodu nešto veličanstveno i, dok to govori, ježi ti se koža po cijelome tijelu. Naslanjaš se u stolcu. Trljaš vrat. Hvata te jeza, čvrsto stišćeš koljena. Na tvome licu još ima nečeg bezazlenog, s trideset i šest godina mogla bi proći za dvadeset i šest, kao da još moraš učiti, odjevena u džemperić, balerinke i suknju do koljena. Vlakna mišića gornjeg dijela tvojih bedara često se stežu, u posljednje vrijeme, na nedjeljnom doručku s Coleovim klijentima, na večerama i izlascima s Coleovim roditeljima; smućena si željom, do boli, da Gabriel dira tvoju pičku. Pička. Uvijek si mrzila tu riječ, a sada te odjednom uzbuđuje; smiješiš se, potajno, prljavo, dok je u sebi izgovaraš. Pa ipak, ne možeš zamisliti da će ikada do toga doći, jer onaj jedan jedini put kad ste se poljubili - zalutala pusa u obraz, pozdrav koji je otišao predaleko nakon omamljujućeg popodneva - poskočio je poput mustanga kad ga krote. I svaki put kad vam se kože lagano dotaknu, on se povuče, osjećaš to, uzmiče.

55. lekcija na kraju godine treba učiniti sve da posude za cvijeće na prozoru budu čiste i uredne

Mrak je sve pohlepniji, uvlači se već za popodneva. Godina galopira prema Božiću. Colea često nema, stječe poslovne kontakte na svečanim priredbama: na koktelima u pastelnim salonima Belgravije i ateljeima St Jamesa i privatnim klubovima Sohoa. Prvi

~ 86 ~

put otkako ga poznaješ nije te zvao da ideš s njim. Postaje mu jasno da te više ne može natjerati da radiš što hoće tako lako kao prije. Gabriel je u Španjolskoj, sa svojom brojnom obitelji, ne zna kad se vraća. Možda će poslije u Prag, pa opet u Grčku posjetiti prijatelja. Ne osjećaš se napuštenom jer sa sigurnošću znaš da će se vratiti; sve će se nastaviti tamo gdje je stalo. Ima neke glamurozne ljepote u činjenici da on ne živi svakidašnjim životom. Glamurozno je njegovo zadovoljstvo s ono malo stvari što ih posjeduje, manjak ambicije u poslu, vječni odlasci negdje drugdje: sve je to besramno, neozbiljno, drsko, lakomisleno. Govoriš si kako nema ničega lošeg u jednoj kavi ili posjetu galeriji ili srcu što udara. Govoriš si kako tvoj muž zaslužuje nevjeru jer si zbog toga ostala s njim, zbog toga vaš brak traje, a oboje to želite. Nećeš ići dalje. Ne želiš da se krivnja pretvori u bolest. No tijekom dugih prosinačkih noći pitaš se zašto neki ljudi nagonski dopuštaju da im kaos ude u život. Da privuku pažnju? Sućut? Potvrdu ljubavi? Činiš li možda sve ovo zbog Colea, da te ponovno počne primjećivati, udvarati ti, da ti opet bude najbolji prijatelj kao nekada? Odradili ste Božić. I brzo ga stavili ustranu. Mrzim ovo medu nama, najednom kaže Cole, u vrlo tihoj novogodišnjoj noći. Ja također. Ništa više niste rekli, nema potrebe za tim, oboje ste i bez riječi priznali kako želite da sve bude kao prije. Noć začudno liječi, iako ništa još nije riješeno. Do deset sati oboje ste u krevetu. Cole te obavija svojom toplinom, a ti ga ne odguruješ od sebe. Ne možeš objasniti zašto vaš brak sada funkcionira, ali funkcionira, u dovoljnoj mjeri. Dovoljno da nemaš potrebu izgraditi život negdje drugdje, da se ne moraš vratiti u žrvanj Gradskog sveučilišta, da ne moraš ponovno razmišljati o djeci. Prestala si se koristiti svakom prigodom da Colea ispituješ o Theo, o pravoj istini, jer si shvatila da je zadiranje u tajne psihe onoga drugog razornije za brak nego prelaženje preko svega. Pa ~ 87 ~

si prešla preko toga. Da ponovno dobiješ svoj život. Da nađeš put natrag u spokoj, ako možeš. Siječanj. Cole ima posao u Ateni. Radi za starog poznanika koji je brodovlasnik, milijarder što sakuplja aktove iz predrafaelitskog razdoblja. Ovoga puta posrijedi je nešto drugo, portret od struka naviše vrlo lijepo izrađene srednjovjekovne Venere koju ne želi ispustiti iz vida. Cole ti je pokazao fotografije, izradio je izvješće o stanju slike, boja se ljušti i otpada. Na više mjesta je oštećena, neki su dijelovi platna potpuno bez boje, pa će Cole morati uzeti paletu i kistove i istovjetno ih naslikati, bez šavova. Ne može dočekati da se primi posla. Put joj je blijeda i hladna, kao isklesana u mramoru. Bradavice poput sitne dugmadi, poput bombončića boje mesa, bez aureole, naravno. Oko izdužena vrata omotala joj se zmija, ljusaka finih i bogatih, kao crni baršun. Cole je otišao na tri tjedna, iz tebe se isteže tvoje pravo ja. Poželiš da si tijekom svih godina što ga poznaješ dopustila mužu da bolje vidi tko si zapravo. Možeš je pustiti na površinu jedino kad ga nema. Ovo. Glasno puštena glazba, tvoja glazba, sve tajne pop-pjesme iz mladosti, Wuthering Heights i Blondie, glazba iz Briljantina i Nina Simone u najhrapavijem izdanju, vrsta glazbe koju on mrzi, snimljena na kompilacijskim kasetama koje su pospremljene ispod kreveta kao tajna kutija čokoladica žene na dijeti. Plešeš i falš pjevaš, preglasno, opijena što si sama. Ponovno razmještaš pokućstvo, vučeš ga naglim trzajima uz struganje, mogla bi savršeno urediti ovaj prostor kad bi bio samo tvoj - van s prevelikom televizijom, bocama viskija i jeftinim detektivskim romanima! Ne večeraš, pojedeš kutiju čokoladnih keksa ili tost i čašu crnog vina, a posude stoji, svijeće dogorijevaju i na kraju svake večeri protežeš se na kauču i osjećaš se mladom i živom i utaženom i zadovoljnom. Jer kad si sama, ponovno nalaziš svjetlucanje i jasnoću, nalaziš sebe u pročišćenom izdanju. ~ 88 ~

Kad Cole nije s tobom, sloboda koju osjećaš je poput otrova, ali ipak ne želiš da ode. Razmišljaš o dvije vrste samoće koje si upoznala u posljednje vrijeme: ovu divnu, iskričavu samoću koja ti osvježava dušu i ogorčenu usamljenost koja iz tebe isisava život.

56. lekcija ništa okaljano ne smije ostati u spavaćoj sobi ni minutu duže no što mora

Na otiraču za noge pismo. Debeli, krem papir, s vodotiskom, talijanski, rubova mekih poput pera. Toliko je puten da bi ga poljubila. Riječi su tiskane, teško i pažljivo kao u brailleovu pismu. Želim te razodjenuti u tami, želim ti oguliti koru. Želim te osjetiti, centimetar po centimetar. Jagodicama prelaziš preko tih riječi, spretno poput gušterice. Treseš se, pokrivaš pismo rukom, tako je neobično da moraš sjesti. Pomažeš mi da živim. Nema imena, nema povratne adrese. Srce ti propada, zavedeno riječima. Stojiš pokraj prozora u dnevnoj sobi, jednim dlanom pritišćeš pismo na grudi, drugim raširenim poput pauka pritišćeš hladno staklo po kojemu se širi glazura tvoga daha, a obrazi ti se žare. Kao da izlaziš, naslijepo, na novu nepoznatu stazu i ubrzo se nad tobom sklapaju grane stabala, nestaje neba i svjetlosti, gubiš se, a u najdubljem dijelu, na čistini, nešto će te povući, utopiti u postelju od svile.

Otiđi. Počni iznova. ~ 89 ~

Telefon. Cole. Sav uzbuđen. Znaš što slijedi: kasnit će nekoliko dana, još se nadvija nad slikom, ne može se otrgnuti. Uvijek ti je volio prepričavati nevažne stvari vezane uz posao, jer znaš slušati. Dok priča, gledaš na sat, pa gledaš pismo, neka se već jednom makne s telefona. Zabrinut je za usne svoje Venere, neki ih je kreten negdje nekoć pokušao doraditi, nespretno, i sad ih je komplicirano popraviti. Ne mijenjaj ih previše. Bez botoksa, dragi. Da, da, i smijulji se. Bit njegova posla je intervenirati što manje, što manje popravljati jer se radi o originalnom umjetničkom djelu. No katkad, kaže Cole, najradije bih se otkačio. Želim joj pokriti bradavice, kaže, izgleda kao da joj je zima. Treba joj odjeće, jadna mala. Možda je blaženo presretna, dragi. Možda joj je muškarac pod suknjom. O-ho, smije se Cole. Smiri se. Što te spopalo? Ništa, ništa, i spuštaš slušalicu, široko se osmjehujući ironiji muža koji je tako zaokupljen poslom da izgleda nije primijetio promjene na licu vlastite žene u posljednjih nekoliko mjeseci.

57. lekcija čini dobro i posuđuj

Kako su te zavodili: Spori, ispitivački prsti na tvojoj koži, u nekom edinburškom stanu, skinula si pidžamu i preplavilo te nešto što nisi mogla suspregnuti. Marihuanom, jednom, no zaspala si. ~ 90 ~

Alkoholom. Šampanjac je uvijek najbolje djelovao. Pomičem. Video te trebao omekšati i ispočetka si bila zainteresirana, no uskoro ti je zbog monotonije postao odbojan, pa je to bila najhladnija, najnemaštovitija ševa ikad. Hitnom željom u poljupcu. Skupom hotelskom sobom zbog koje te grizla savjest. Pjesmom koja te uzbudi svaki put kad je čuješ, stih u njoj: svršava samo kad je ona gore: ludicaaaa. Kompilacijskim vrpcama; a koliki su ti ih poklanjali? Zašto uvijek misle da oni najbolje znaju? Ti njima nikada nisi nametala svoj ukus. Pismima. Pisma uvijek pale. No kako bi ti zavela? Koje mjere opreza bi ti poduzela da muškarca ne preplašiš? Često djeluju prevrtljivi, komplicirani, tvrdoglavi, kao da ih je lako preplašiti. I ne vjeruješ da su muškarci ti koji love jer prema tvom iskustvu i onom što pričaju prijateljice, uvijek je žena ta koja zagrize tvrd orah i ona poziva van, ona lovi. Traži, ne nalazi.

58. lekcija nikada ne drži ništa pod krevetom

Ostale ste samo ti i Martha u baru, svi muškarci iz knjižnice otišli su kući svojim obiteljima i nakon nezgodne stanke Martha te pita jesi li se u posljednje vrijeme poševila, a ti se smiješ i kažeš da nisi, nisi već sto godina, već si i zaboravila kako se to radi, toliko je vremena prošlo. Martha ti kaže kako već šest godina spava na kauču dok njezin muž spava u spavaćoj sobi, što je sve vrlo engleski, kaže ona. Veliki smo katolici, nećemo se rastati. Smiješ se iz dubine utrobe, odjednom ti se ova žena jako sviđa. ~ 91 ~

Iskrenost je tako zavodljiva. Pitaš je, usput, o Gabrielu, što zna o njemu, nije ti jasan. Pogleda te lukavo. Ah, Gabriel, kaže, Gabriel, i nagne se bliže tebi i kaže ti kako ima teoriju. Mislim da on nema baš mnogo iskustva sa ženama. Vjerojatno je imao jednu ili dvije djevojke u životu. Mislim da mu treba mala pomoć. Molim? Nije li to uzbudljivo, što misliš? Bože, ne znam, i trljaš sljepoočnice zglobovima prstiju, misliš o pismu i odijelima i tipu muškarca koji ne dopušta da žena vozi dok je on u autu. On je tako... čudan, kaže Martha. Mislim, predivno čudan, ali znaš. U njemu ima nečeg pustinjačkog, jesi li to primijetila, kako ga nema mjesecima, a onda se odjednom pojavi. Bog zna čime se doista bavi i kako uopće zarađuje. Ne otvara se nikome od nas. Sve je to pomalo čudno. Gnječiš crtu između obrva, pokušavaš je izravnati, a Martha se smije kako je sve to nagađanje, naravno, čak se nešto maglovito pričalo o nekoj djevojci, koja mu je davno slomila srce, ali otad ga se nije vidjelo ni sa kim. Ne znaš ništa o njemu. Čak nisi bila ni u njegovu stanu. Toliko je toga što ga nisi pitala. Namjerno, jer ne želiš čuti za potencijalnu djevojku ili za suprugu. Bolje je da ne znaš, da se čarolija nikada ne rasprši; nisi na to spremna. Ali počinješ osjećati zamor u gustoj mreži satkanoj od vlastitih maštarija. Jer čovjek iz zbiljskog svijeta posrnuo je i upao u nju i počeo joj kidati niti.

59. lekcija neki rabe jastuke punjene hmeljem, ali najbolja priprema za počinak je pošten težak rad i čista savjest ~ 92 ~

Vraćaš se iz kasnojutarnjeg posjeta samoposluživanju, a hodnik je zakrčen Coleovim torbama i kaputom. Vratio se iz Atene dan ranije, bez upozorenja. Stiglo je još jedno pismo, ali on još nije stigao razvrstati poštu, pa guraš omotnicu duboko u džep, i slušaš ali ne čuješ njegove brbljarije o putovanju. U kupaonicu, čim prije možeš. Sjedaš na školjku, otvaraš omotnicu. Nekih dana kad nisam s tobom, sve me boli, žudnja je tako jaka. U trenucima te osjećam kao veliku toplinu u sebi. Ulovim se kako se smiješim u prazno. Sanjam da bježimo, odlazimo nekamo. Žestoko se trgneš dok čitaš, kao da ti je ruka stegla želudac. Riječi tako blizu, kao da su ti nadohvat ruke. Trbuhom diraš pismo, osjećaš glatki, hladni papir na koži. Ustaješ, predugo si se zadržala, odsutno ljubiš Colea u čelo dok on otvara torbe i to te naglo baca u doba dok je ljubav žarila, ali samo na trenutak, onda nestaje. Sjediš za kuhinjskim stolom pred nepročitanim novinama, čela oslonjena na ruku. Možda je Gabriel nalik Ruskinu koji je, priča se, do te mjere idolizirao žene, da nije bio u stanju konzumirati brak kad je na svoj užas otkrio da mu žena ima stidne dlake. Možda je sretno oženjen u Španjolskoj, ima sedmero djece; možda je Martha sve izmislila da mu zavara trag. Možda ima ljubavnicu, možda je gay, možda se boji, ne može podnijeti da bilo tko vidi kakav je zapravo. Možda je jedan od onih što su pukli znaš ih nekolicinu, braću i ujake prijatelja, izgubljeni muškarci koji nisu pronašli tlo pod nogama, koje je satrao izazov života u ovakvom svijetu, pa su izabrali život izvan njega i postali osamljenici i pijanice. I priuštili pakao svojim roditeljima i ljubavnicama. A onda ti sine. Što ako nikada nije bio sa ženom? Što ako ne zna kako? Možda je djevac, i odjednom sve ima smisla. Sramežljivost. Uzmicanje pred tvojim dodirom. Crvenilo na vršcima ušiju kad ga poljubiš za pozdrav. Je li to tako nevjerojatno? Tvoj bivši kolega je djevac u trideset i drugoj, a uvijek si ~ 93 ~

mislila svoje i o Rupertu, svom rođaku. I on je, kao i Gabriel, visok, muževan, muškarac muškoga izgleda, i on, kao i Gabriel, kao da nikada nije u vezi. Ako je to istina, bi li to umanjilo Gabriela u tvojim očima? Ne. To je neobično simpatično. I uzbudljivo. Misao je prekrasna u svojoj jednostavnosti. Uvest ćeš Gabriela u tajne ljubavi, naučiti ga točno onome što želiš. Stvoriti muškarca za uživanje, samo to, ljubavnika o kojemu sanja svaka žena. Imat ćeš sve pod kontrolom, prvi put, moći ćeš zahtijevati upravo ono što hoćeš. A od tebe se ništa neće očekivati. Te noći Cole se ušulja u tvoj krevet i obavija ti se oko leđa kao upitnik. Misao prekrasna u svojoj jednostavnosti. I neizvediva. Jer ne radiš takve stvari. To se vidi po tvojoj neupadljivoj odjeći, otvorenom licu, rumenilu koje te začas oblije. Po tome kako se zgroziš kad čuješ za preljub, tvojem spremnom odgovoru: nikada to ne bih mogla učiniti drugoj ženi. Ili Coleu. Misliš da ne bi.

60. lekcija neki se ljudi strašno boje propuha i radije bi da ih polagano truju nego da osjete dašak svježeg zraka, to je neoprostivo nerazumno i vodi mnogim bolestima

Dostavom je stigao poklon. Prekrasno umotan. Vibrator. Zgranuta si. Nema pisamca. Vibrator je opscen, fascinantan, smiješan, nikad ga još nisi vidjela izbliza. Dugo ga ne dotičeš, onda ga okreneš, utoneš leđima u krevet, uključiš ga. Možeš ga kontrolirati, ići će tamo gdje ti želiš da ide, onoliko dugo koliko želiš, ili kratko.

~ 94 ~

Dovoljno je malen da ga možeš nositi u torbici i često ga doticati, zamišljaš egzotična putovanja i carinske službenike kako ti pretražuju prtljagu, moraš im objasniti, mucaš. Nikada te nisu pretražili, oduvijek si izgledala previše bezazleno i ugledno. U paketu nema poruke, a adresa na naljepnici je otisnuta. Prelaziš jagodicama preko slova, gotovo udubljenog tiska. Anonimno, naravno. Koliko ima da se vratio? Je li uopće otišao? Je li ovo opet neka igra? Zoveš ga, ostavljaš mu poruke na sekretarici, ne odgovara. Još jedno pismo. Želim biti ruka za tvojim leđima koja te gura naprijed. Drhtiš, vlažna si, kloneš naslonjena, niz zid. Uhvaćena u zamku.

61. lekcija uglavnom je lakše činiti krivo no pravo

Još jedno pismo, sada ih je četiri. Sva su tipkana, sva kratka, a sve riječi urezuju se u tebe kao kiselinom. Samo te zagrliti, bolno to žudim, tek položiti usne u udolinu tvog vrata i kliznuti niz tvoje tijelo. Mrska m i j e razdvojenost od tebe, ne čuti ti glas, nemati te blizu.

Telefon zvoni, pet minuta nakon što si otvorila posljednje pismo. Eeeeeej! Razvlači riječ, uvijek se igra dok pozdravlja, kao da mu je to što čuje tvoj glas divno iznenađenje. Hej, stranče, odgovaraš. Vratio sam se, kaže, veselo pjevuckajući. Kad?

~ 95 ~

Ove sekunde. Kad se možemo naći? Jesi slobodna? Da, da, čekaj, daj mi sat vremena, ne, dva. Počinješ se osjećati nevjernom dok se spremaš, sve spotičući se i rastresena, a tuš je prejak i, prevruć i polako ispijajući toplo crno vino, prisiljavaš tijelo da se umiri i zatvaraš oči uz neku glazbu, CD Jeffa Buckleyja koji Cole ne podnosi, svezala te na kuhinjskom stolcu, slomila ti prijestolje i odrezala ti kosu, i s tvojih usana izmamila aleluja, i smiješiš se jer si sve vlažnija, u iščekivanju. Izlaziš kroz vrata uspravna, živa, pohlepna, svjesna što slijedi. Mogućnost je širom otvorena pred tobom, prostrana poput jezera i želiš se u nj baciti, duboko zaroniti. Bez gaćica.

62. lekcija skok u hladnu vodu: za čvrstu djevojku nema ugodnijeg načina da se osvježi

On je već tamo i, kad ga vidiš, potresa te drhtaj iz dubine, nježnost koju osjećaš dok on preko puta sjedi u kafiću upravo boli. Podiže pogled i i rascvjetava se u širok osmijeh; srce ti je ispunjeno. Pretrčavaš ulicu prema priprostom kafiću što nudi tost s grahom i nikad dovoljno topao čaj, tu gdje je prije osam mjeseci sve počelo jednim pljuskom vode. Pisma su u torbici i ti si sad odvažna, sigurna, i dosta ti je neizvjesnosti i napetosti, igrica, izazivanja, čekanja. Moraš to izgovoriti, na licu su ti dvije crvene mrlje i izravno ga pitaš: čemu dalje ovako, mogli bismo, znaš, uzeti sobu u hotelu, ili možda otići k tebi u stan, ili, ne znam, i zastaješ, smiješiš se, sigurna da znaš što će odgovoriti. ~ 96 ~

Njegovo lice. Molim, kaže on. Njegova zbunjenost. Hm, čuješ sebe kako se smiješ, neprirodno, previše, u redu, žao mi je, lice te peče od nelagode. Ali pisma, zaustiš i zaustavljaš se i odsiječeš: nije važno. Ispričavaš se, moraš ići, moraš van. Grabiš torbu, zakačila se za nogu stolca, i posrćući izlaziš, ideš niz ulicu, sudarajući se ramenima s prolaznicima, zamalo udaraš u poštanski sandučić i stani... stani... čuješ za sobom, ali ne osvrćeš se i napokon si pred ulazom u metro u kojemu možeš nestati, utopiti se. Što si to učinila, što si učinila? Podzemna juri prema kući, a ti držiš glavu rukama, zglobovima prstiju trljaš sljepoočnice, kao da ćeš tako sve istrljati iz sebe. Glupačo, glupačo. A mislila si da ga poznaješ. 63. lekcija mokru odjeću i obuću treba svući sa sebe

Pod ulaznim vratima je svjetlo. Prilagođavaš izraz lica. Cole je skuhao večeru, napravio je nered, voda na kojoj je pario povrće iskipjela je, stan je pun kiselkastog mirisa zagorenog lonca. Ali trudio se. Nategnuti smiješak. Nisi mi valjda pisao neka pisma, je li, bubneš živčano. Pisma, ne. Zašto? Kakva pisma? Ma ništa, ništa. Primila sam nekoliko pisama. Malo su čudna. Možda su od onog klinca iz ulice. Što se događa? Netko te uznemiruje? Da zovemo policiju? ~ 97 ~

Sačuvaj Bože, zaboravi. Bedasto je, bezazleno. Što ima za jelo? U Coleovoj glavi otvorila se Pandorina kutija, sve mu se vidi na licu. Ispričavaš se, ne možeš se prisiliti da progutaš ni zalogaj, zlo ti je. Proigrala si priliku s Gabrielom, izgubila ga. Glupača, glupača. Nešto mi želiš reći? Čuješ Coleov glas kroz zaključana vrata kupaonice. Ne, ne, zaboravi. Daj da vidim ta pisma. Tko je taj mali? Glas mu zvuči zabrinuto, ne odustaje. Jednom sam mu posudila novac za autobus i otad ga se ne mogu riješiti. Nije ništa, zbilja, sama ću izaći na kraj s tim. Uspiješ se nasmijati. Sve je u redu. Dobro? Prstima uvijaš kosu do boli. O.K., O.K.. Stanka. Hoćeš da ti skuham čaj? Kloneš, zatvaraš oči, smiješiš se čvrsto stisnutih usana. Hoću, hoću, hvala; guši te u grlu. I onda se pod vratima kupaonice pojavi tanka pločica čokolade Lindt. Jedva da možeš izustiti hvala. Jer u ovakvim trenucima, nenadano, prekrasno, naboj vašeg braka ponovno je tu. Prepuštaš mu se.

64. lekcija metenje i brisanje prašine

Ali ne zadugo. Jer Gabriel se ne javlja ni sutra, ni prekosutra. Cijele zime i ranog proljeća nema kontakta, samo telefonska sekretarica koja prima tvoje pomno uvježbane poruke, ali on nikad ne odgovara. Vjetar nemira puše ti noćima i ne raznosi ti san, sve dok napokon, ~ 98 ~

pred zoru, ne utoneš u isprekidane snove u tehnikoloru. On je u njima često, rijetko kad izostane. Uvukao se u svaki kutak tvog života, u finom je sloju prašine što ostaje za štukaterom, u prašini pod krevetom, u bijelom sloju na zavjesi oko kade, što se uvijek vraća koliko god ga bjesomučno brisala. Htjela bi da te iznenadi, a srce ti govori da neće. Samo da mu čuješ glas, da ti vrati snagu! Nisi zamišljala da posjeduješ sposobnost takvog samorazaranja, nisi ni sanjala da možeš ovako nisko pasti. Dani se vuku, u stanu je muk, nokte si izglodala do mesa, a krv curi od žvakanja unutarnje strane usnice. U glavi neprestano iznova vrtiš njegovo zbunjeno lice i naglas vičeš od užasa. Kao kad ti je prije više godina šef na fakultetu rekao da mu je žena upravo rodila, a ti si rekla, oh, baš tužno, Bog će ga znati zašto, baš tužno, i tvoja te neočekivana, glupa izjava odonda progoni. Zašto ne nazove, da se možeš smiriti? Zar te nikada nije poželio poševiti? Je li htio samo prijateljstvo, zar heteroseksualni muškarci ikad hoće samo to? Zbunio se od neugode? Ne pomaže ni tvoja elizabetinska spisateljica, samo potiče nova pitanja, nove sumnje: Evo vam čovjeka koji je volio neku ženu na tako jadan i nepošten način da se nije mogao smiriti dok je nije oskvrnuo; prisilio ju je da s njim legne, a onda ju je, da bi iskupio vlastiti osjećaj opakosti, počeo mrziti više no što ju je dotad ljubio.

Zar je lakše samo nestati? Pitanja, pitanja, a vjetar puše tvojim noćima, trese prozorska stakla, cvili da ga pustiš unutra. Bacaš se i prevrćeš, kao da rigaš san.

65. lekcija

~ 99 ~

otrov djeluje tako da nam ranjava život

A onda još jedno pismo, ljepše, zahtjevnije od ostalih. ... Pomažeš mi živjeti. Natapaš kožu mojih dana, i to je istodobno predivno, mukotrpno, nedokučivo. Trljaš i trljaš crtu između obrva. Zašto ne nazove, zašto je tako neuhvatljiv, zar se uvijek povlači? Neizvjesnost te prži, ne možeš biti jaka kad si sama, ako moraš, pobjeći ćeš iz zbrke svoga svijeta, i biti sama, izluđena. Nemaš s kime razgovarati, zatražiti savjet. Želiš Theino bezobzirno mišljenje, nedostaje ti maleni zvuk kad izvadi cigaretu iz usta i započne govoranciju, pa, djevojko, evo što ti je činiti. Koliko ti je to puta rekla u prošlosti? Još na početku tvoje veze s Coleom rekla ti je da nije sigurna je li on dovoljno dobar za tebe; rekla je, sjeti se Madonnine pjesme, nemoj se zadovoljiti utješnom nagradom, dušo. Ali promijenila je ploču, vidjevši, s godinama, kako je pažljiv prema tebi; prestala je sumnjati kad si joj rekla da te razoružava njegova sposobnost da bude nježan i, dok si joj to govorila, sjedila je tiho i nepomično: nije imala odgovora. Pitaš se gdje je sada i što radi, znatiželjna si poput bivše ljubavnice i rastrojena, mrziš se, izgubljena si. Na koljenima puziš do kuhinje, trpaš čokoladu u usta, pločice čokolade, onda kekse, cijele kutije slatkog naboja, i sladoled, i maslac od kikirikija ravno iz staklenke, mljackaš i ližeš s prstiju u velikim hrskavim grumenima, želiš da boli, boli, boli i zaboravljaš na trenutak moć vitke linije. Nisi u stanju misliti, čitati, ići u kupovinu, pisati, uopće se usredotočiti na bilo što jer Gabriel zadire u sve što radiš i misliš. Izgubila si svu učinkovitost i kontrolu profesionalnog života, spavaš dok sve ne prespavaš, a onda ležiš na kauču i buljiš u prazno, s nepročitanim lošim tračerskim časopisima u krilu. Ne možeš se natjerati da nazoveš bilo koju od svojih prijateljica, da se nađete na kavi ili ručku, nisi spremna za objašnjenja, ne možeš. Ne želiš da osuđuju tvoju obješenu kosu i prištiće, ne želiš zadirkivanje ili samilost ili brigu. Telefoniraš Gabrielu i nakon dva ~ 100 ~

zvona poklapaš, telefoniraš Theo i opet spuštaš slušalicu. Jedva da se i sjećaš žene kakva si bila, razumne predavačice na fakultetu, koja se svako jutro budila točno u šest i trideset. Je li to ljubav, opsesija, obmana? Misliš na neobičnu i lijepu riječ o kojoj si jednom čitala, limerance, psihološki termin za opsesivnu ljubav, stanje koje djeluje gotovo poput droge. Nužda poput vuka kruži rubom tvog svijeta, tamo-amo, tamo-amo, ne popuštajući. U stanju si potpune usredotočenosti na plijen, a prsti su ti često između nogu, glade, izazivaju, uznemiruju, dok Cole spava. Zgražaš se nad svojim novim apetitima što se ritaju i grebu u želji da izađu. Dani prolaze, pronalaziš smirenje na stranicama svoje knjižice. Snažan, jedinstven glas autorice o svemu govori bez krzmanja, ima neke izrazite strogosti i discipline u njezinim riječima: finim crvenim i crnim rubovima knjige. Je li ona ikada puzala po podu zbog muškarca? Ne bi se reklo. Možda nikada i nije imala ljubavnika, možda je sve samo plod mašte. Pitaš se, odjednom, je li bila neudana, možda u samostanu; u celibatu, i zbog toga još jača. Možda je uživala u izolaciji, jer joj je to omogućivalo rad. Je li autorica prezirala bračno stanje? Htjela ga poljuljati? Knjiga bi mogla biti i razornija no što si mislila. Slutiš da ju je pisala isključivo zbog sebe same. Muškarci bi se trebali pokoriti pred ženama, a ne zene pred muškarcima. Kako li se oslobodila?

66. lekcija sreća i krepost ne mogu se razdvojiti

~ 101 ~

Svibanj. Vrijeme se popravlja, lakoća je u zraku. Medu policama knjižnice. Vani je svjetlo vedro, ali sumorno unutra. Dugo nisi dolazila. Svaki uski prolaz osvjetljava se povlačenjem vrpce na kraju i koraci ti odjekuju po rešetkama od lijevanog željeza, poput bešćutnog zveketa tamničara. Knjižničar što vraća knjige na mjesto baca pogled s donjega kata i prisjećaš se, prekasno, da nisi trebala odjenuti suknju, to je staro pravilo knjižnice: rešetke su široko razmaknute pa ljudi s donjega kata vide gore. Radi injekcije erotske hrabrosti nisi obukla donje gaćice, ali ti se čini da je pogreška što si tu, u takvu stanju; pokušavaš raditi, ali zapravo se pitaš hoćeš U slučajno vidjeti Gabriela, hoćeš li jednu opsesiju izbrisati drugom na mjestu koje je natopljeno objema. Nije tu. Samo želiš porazgovarati, raščistiti stvari. Dok odlaziš s rešetkaste galerije, pod nogama ti se lagano pomakne nekoliko rešetki, hvata te vrtoglavica i neugoda i mrziš istrzanu želju koja te grize i uopće se ne uklapa u tvoju sliku u javnosti. Sjedaš za radni stol. Čvrsto stišćeš rub. Duboko dišeš. Moraš se koncentrirati na vlastitu knjigu, moraš u tome uspjeti: tvome životu treba okosnica. A onda ti sine, lijepo i poslušno kao kad se kod zapetljanih ogrlica koje si dugo pokušavala razdvojiti jednostavnim provlačenjem jednog niza perli preko drugog cijeli čvor magično razveže. Odgovorit ćeš svojoj tajanstvenoj autorici iz sedamnaestog stoljeća. Pisat ćeš knjigu, tajno, poput nje. Zašto ne? Svako je pisanje osveta, nije li? Da, da. Oblizuješ usne. Vadiš bilježnicu. I tijekom popodneva izgubljenog u dubokom, dubokom miru predanog rada koji te obuzima, sastavljaš tri popisa: Muškarci s kojima si spavala, što najbolje pamtiš. Kako su te zaveli. I na čemu.

67. lekcija ~ 102 ~

pernati ležaj veća je raskoš od madraca, ali navodno manje zdrav

Kreveti, naravno: Zamrljani futon na podu. Sestrin krevet što je vonjao po travi. Tavanski madrac. Pomalo vlažan krevet u kamp-kućici. Strogi gostinski krevet kod svekra i svekrve, čije su plahte bile tako klizave da si pala na pod. Predivno prostrani krevet hongkonškog hotela, širi nego duži. Dva spojena jednostruka madraca za koje si mislila da će se svaki čas razdvojiti i progutati te. I ne-kreveti: Hauba auta. Dlakavi tepih koji je pekao. Polje znatiželjnih krava. Bazen u tri sata ujutro, održavala te voda pod cirkuskim šatorom zvijezda. Dok ste se ševili, bilo je tiho, jasno se sjećaš, čuo se jedino mekani žubor i šuštanje vode dok ste se pripijali jedno uz drugo ne progovorivši niti riječi, usmjereni na intenzitet dodira i milovanje vode. Unajmljeni auto. Pijesak. Kuhinjski stol kod neudate tete. Sve klišeji. Zbilja je zanimljivo kako su slične tehnike imali svi muškarci, pa ipak pamtiš jasno svakoga ponaosob, čak i kada se ne sjećaš imena. Življe se sjećaš neugodnih nego ugodnih doživljaja; sjećaš se što nije valjalo. I svoga razočaranja. Da nije ispalo bolje no što si se nadala na samom početku, dok ste se još skidali. Uvijek bi to prikrila. Šteta.

68. lekcija travanj je za vrtne radove mjesec koji obećava

Posjećuješ knjižnicu iznova i iznova. Hodaš po uznositom željeznom kosturu prekrasne zgrade, tvoje zgrade, koliko i njegove. Ako on ne dolazi, ne znači da ti ne smiješ, i ~ 103 ~

skidaš cipele, i izvijaš tabane u luk, a stopala ti u čarapama bubnjaju po željezu. Redovi fluorescentnih cijevi tu i tamo bacaju šarene mrlje svjetla, ispod i iznad tebe čitači sjede ili čuče, izolirani u malim krugovima svjetla. Stari drveni stolovi čekaju na završecima prolaza poput odmorišta uz autocestu, zrak opojno miriše na papir i kožu, i riječi što čekaju. Napokon, laćaš se knjige. Postavljaš pitanja. Zašto se žene suzdržavaju udovoljiti sebi, zašto su na vlastitu štetu usredotočene na užitak svih drugih? Što će se dogoditi pokušaju li živjeti sebično? A onda, jednoga poletnoga proljetnog dana, u jezeru svjetla, na filologiji. Srce ti preskoči. Sjedi na podu leđima naslonjen o zid, čita i bilježi nešto u bilježnicu pred sobom. Ne prilaziš mu, samo gledaš: stražnji dio vrata, kosu kako mu pada u oči, ruku ovijenu oko nalivpera što pucka ugodno poput ruža za usne, ručni sat iz četrdesetih, širokog brojčanika s tragovima godina. Zbog nečega podiže glavu. Hvata tvoj pogled. Njegov smiješak, poput izvrnutoga kišobrana. Uzvraćaš. Oboje ste u ovome zaglavili, vidiš to. Sve mu piše na licu.

69. lekcija moli redovito

Novi kafić. Drži te preko stola za ruku, obujmio ju je kao pod kornjačinim oklopom, ne pušta je; kao da ne želi prekinuti kontakt, sad kad ste ga uspostavili. Pred tobom je šalica čaja, hladan je, mliječna, nejednolika pjenica skrutila se na površini. ~ 104 ~

Gabriele, jesi ti djevac? Izravno. Jesam. Tek tako. Nisi očekivala tako brzo priznanje. U njegovu smiješku je sva iskrenost pustinjskog neba; kao da to još nikad nije rekao, nikome, i sada izrečeno, to je olakšanje, veliko olakšanje. Jesam, kaže opet, jesam, i njegovi prsti odsutno stežu tvoje, stežu ti zglobove, bez prestanka. I onda kaže, mislim da mi treba pomoć, mislio sam o tome noću i danju, i ti kimaš, ne kažeš ništa o vlastitim noćima i danima. Pa kako to, blago pitaš. Vraća se u naslon, smije se. Pa, kaže polako, pokušava početi, zausti nešto reći, predomisli se. A onda krene. Bila je tu jedna djevojka kad mu je bilo petnaest godina. Zvala se Clare. Zajedno su glumili u mjuziklu. To je bila neka zajednička produkcija dječačke škole iz sjevernog Londona u koju je on išao i lokalne ženske samostanske škole. Tek se bio doselio, iz Španjolske. Koji je mjuzikl to bio? Bolje da ne znaš. Zlatni danci. Oboje se smijete. Bila je Amerikanka. Roditelji su joj bili Španjolci, ali ona je bila iz Kalifornije. Bila je drukčija od svih ostalih. Predivna. Topla. Kao da je, ne znam, skupila sunce pod kožom ili tako nešto. I ja sam... pao. Kimaš, smiješiš se, gotovo da možeš unaprijed analizirati priču: da su se zaljubili, ludo, slatko, mučno. Da ih je profesor našao u garderobi, tijekom probe. Da nisu otišli predaleko, ali već su skinuli odjeću, i vidiš ih: ruke, lica, uplašena, uzdrhtala, u čudu, usredotočeni, preplašeni. Razdvojili su ih. Clareini su roditelji bili vrlo strogi; maknuli su je iz predstave; nije je nikad ni vidjela. Gabrielu su rekli da je ne zove, nije je smio vidjeti, pisao joj je da će je čekati i da neće pogledati nijednu drugu, ali nikada nije saznao je li pismo primila. Preselili su je u drugu školu. Nije joj mogao ući u trag, izgubio ju je. ~ 105 ~

Moji kažu da mi je bila postala fiksacijom, govori. Valjda je, ne znam. Ni dan nije prošao da nisam mislio na nju i na sve što sam izgubio. Je li to fiksacija? Mislim da jest, da, smiješiš se. Okrećeš dlan pod njegovim pa su sad spojeni, priljubljeni jedan uz drugi. Dakle, moja majka kaže da imam ovisničku narav. Skrušeno se osmjehuje. Bilo kako bilo, odlučio sam postati glumcem -možda sam tako, na neki način, htio ponovno doći do nje, ne znam; toliko sam vremena proveo pretvarajući se i zamišljajući sve u svojoj glavi. U svakom slučaju, jednoga dana, bilo mi je tada dvadeset godina, išao sam ulicom Charing Cross i ona se odjednom stvorila preda mnom. Nervozan je, kašljuca dok govori, pročišćava grlo, pamtiš to iz situacija kada ga nešto izbaci iz ravnoteže: kad mora provjeriti račun konobara, možda, ili uzvratiti ratobornom luđaku u podzemnoj. Toliko sam dugo čekao, nastavlja. Otišli smo u moj stan. Čvršće mu stišćeš ruku. Gabriel šuti, liže usnicu, gleda te ravno u oči. Rekao sam joj da bude nježna, kaže. Nisam znao što ću. Nikada još nisam bio sa ženom. U svojoj glavi, još sam bio u vezi s njom. Toliko sam je dugo čekao. Primaš ga za obraz, zadržavaš dah. Nasmijala se. Samo se... cerila. Ljut je i sad, nakon tolikih godina. Jako se promijenila. Bila je nekako gruba, vrlo... cinična, iskusna. Nestalo je sve njezine umilnosti. I obojila je kosu i imala previše ruža na usnama, i užasan, debeli sloj pudera. Nije joj to trebalo, ništa od toga. Ne znam što me spopalo. Zgrabio sam je za ramena i tresao je i samo tresao, tresao sam je kao da hoću iz nje istresti taj smijeh. Nisam se mogao zaustaviti. Držiš mu ruke u svojima poput lijepoga, glatkog kamena koji si pronašla na plaži. Poslije sam, ne znam, izgubio fokus, nisam se mogao koncentrirati, kao da me napao neki virus nesigurnosti. Bio sam poznat; za Boga miloga, djevojke su lijepile moje postere na zid; i dok priča, izvlači ruku iz tvojih i počinje prstima čupkati ubrus, ~ 106 ~

praveći u njemu rupice. Nisam bio u stanju izgovoriti da nikada ni sa kim nisam spavao. To me paraliziralo. Rekao sam si da ću to obaviti do dvadeset i druge godine, pa onda do dvadeset i pete, a onda sam navršio tridesetu i, Bože, kako sam tek sad to mogao bilo komu reći? A što je neobično, s godinama postalo je lako reći ne. Pretvarati se. Kao da sam živio iza stakla i gledao ljude vani, a nisam ih mogao dotaknuti. I smije se, tiho. A onda sam, u kafiću, sreo jednu ženu. Srce ti zastaje u grlu. Jako, jako mi se svidjela. Govori vrlo polagano; jedva ga čuješ od bubnjanja vlastitog srca. 1 udana je, što na neki čudan način znači da je slobodna. Ne bi bilo komplikacija, zbrke nakon svega. Dosta sam o tome razmišljao. Mogao sam joj vjerovati. A k tome je i učiteljica. To je baš šaljivo. Usta su ti suha. Pa ipak, ne mogu od nje tražiti da mi pomogne, nikako. Nikada nisam smogao hrabrosti da je to pitam. Jednom je ona pitala mene, ali sam se zablokirao, izbezumio se, nisam bio spreman. I onda... nisam se mogao s tim suočiti. Oprosti. Gledaš ga dok sjedi pred tobom, potpuno ogoljen, s takvom bespomoćnošću na licu i izgužvana čela, duboko te snažno dirnula njegova hrabra iskrenost. Uspoređuješ ga s Coleom, kako je stiskao zube dok si ga iznova i ponovno ispitivala o Theo, kako je grčio ruke odbijajući tvoja pitanja. Gabriel je ovim što govori učinio golemi korak, sigurna si da nitko dotad nije to čuo. Oduvijek je u njemu bilo neke čudne odsutnosti, neki komad slagalice je nedostajao, a sad odjednom, stoji tu pred tobom, tako mio i proziran, da te zapljusne val nježnosti. Ne sudiš mu niti ga osuđuješ. Zapravo, poštuješ ga jer nije popustio pred pritiskom i panikom da se nevinost mora izgubiti, jer se odupro, izdržao. To je tako staromodno i disciplinirano, strogo, plemenito, starinski šarmantno. Nitko se više tako ne ponaša. Gabriel se odjednom zgurio, zabio glavu medu ruke, kao da ni sam ne vjeruje što je upravo priznao. Ovo je trenutak koji cijelog života neće zaboraviti: postupaj oprezno, ~ 107 ~

moraš. Nemoj ga povrijediti, nemoj ga prestrašiti, nemoj još podebljati staklo. Sad ti je bliži nego ikad prije, ranjiv je, gol, a i ti znaš da ćeš ovaj trenutak pamtiti do kraja života, kao ona prejaka fluorescentna svjetla u javnim prolazima što se nikad ne gase, ovaj trenutak dok Gabriel sjedi pred tobom, ogoljen, u kojemu se svi oni "ne" koji se tako dugo gomilaju u tebi pretvaraju u jedno golemo da.

70. lekcija bolje da ti za vrat vežu mlinski kamen i gurnu te u najdublje jezero nego da postaneš uživateljica opijuma

Hodate do njegova stana. Ne usuđujete se govoriti; držite se za ruke, drhtite, uzbuđeni. Sobe su oskudne i uredne, poput redovničkih, s pokojim lijepim predmetom s putovanja, tu i tamo, i hrpama džepnih knjiga i nekoliko crno-bijelih razglednica na zidovima. Nije od onih što nasilno osvajaju prostor. Krevet je iznenađujuće velik. Gasiš svjetla. Odakle početi, ti si učiteljica, a pred tobom je prazna ploča: Bože, kakva odgovornost! Pribereš se, ne smiješ žuriti. Ne želiš da doživi ni malo boli ili razočaranja koje si sama tako često doživjela. Koliko žena ima priliku poput ove, s muškarcem, da mu oduzme nevinost? To mora biti nezaboravno, doživljaj kojim će se sladiti do kraja života. Kažeš mu da želiš da te liže, polako, po unutarnjoj strani ručnog zgloba, i podižeš rukav kao narkomanka što se sprema za prvi šut. Gabriel te gleda. Saginje se, ~ 108 ~

neodlučno. Vrškom jezika klizi ti po koži, u jednom, jedva osjetnom potezu. Oči ti se sklapaju, ispuštaš malen uzdah, jezik mu zastaje. Svlačiš mu jaknu, otkopčavaš košulju, nazireš ga, njegovu ranjivost. Prsa su mu široka poput katedrale i prolaziš rukama po tom prostranstvu kao duž svodnog luka, osjećaš galop srca i polažeš na njega desni dlan, očitavajući mu brzinu. Miriše čisto, ugodno čisto, ne možeš nanjušiti ništa od njegova pravog mirisa. Tijelo mu je mlado, još nedovršeno, čini se čudno nedirnutim, možda zato što tako neodlučno oklijeva, kao da je u kavezu. Usnama mu prelaziš po mekoj unutarnjoj strani ruke, uspinjući se uz bjelinu polako i nježno poput dugonogoga komara. Podižeš pogled i smiješiš se, ohrabrujuće, i iz nekog razloga primaš ga poput majke za glavu, a on zausti da nešto kaže i pssst!, prošapćeš, bez priče, i držiš mu lice dlanovima, a on se tako koncentrira, tako je napet, pssst! šapćeš, pssst!, i ljubiš ga polagano kao da je u tom dodiru sabrana sva nježnost svijeta i, dok ga ljubiš, ruke ti meko vijugaju do erotičnosti njegovih bokova. Spuštaš se na koljena, otkopčavaš mu remen. Penis mu se lagano zakrivljuje na jednu stranu, velik je; uvijek se začudiš kako veliki mogu narasti. Spušta pogled prema tebi, ubrzano diše. Obuhvaćaš ga, ližeš, meki, tako svilenkasto meki vršak. Nervozno se smije, ne može se opustiti. Pokuša te odgurnuti. Vodiš ga, nježno i odlučno, na krevet, na leda. Skini odjeću, hitro; vlažna si, tako vlažna. Sjedaš, vrlo polagano, na njega. Spuštaš se do kraja, polako, osjećaš svaki tren. A onda trenutak samo sjediš, ispunjena si do vrha, i smiješiš mu se ravno u oči i vrlo polako stežeš ga mišićima, obgrljuješ ga u sebi: osjećaš Gabriela kožom. Gleda te, začuđeno, predao se, potresen je, a ti zabacuješ glavu unatrag, ne možeš ga više gledati, moraš ovaj trenutak osjetiti sama. Nastavljaš se kretati na njemu, polagano, ritmično, zatvorenih očiju, pst!, kažeš mu, pssst!, dok pokušava nešto reći, dok mu pričaš svojom kožom, naginješ se prema njemu, prelaziš mu prstom preko usana, pssst. ~ 109 ~

I svršava. Zapanjen je; tako brzo. Osmjehuješ se, ostaješ na njemu, osjećajući ga u sebi, osjećajući kako mekša. I to je užitak. Širiš ruke u lepezu preko njegova trbuha i prsiju, kušajući njegovu iznenađujuće mekanu kožu, tako dugo netaknutu prstima neke druge žene, saginješ glavu i ljubiš ga iz zahvalnosti u udubinu u dnu vrata. Nisi svršila, nisi naučila ništa novo, ali to je početak, i to sjajan: jer ovo je apsolutno prvi put da je sve bilo pod tvojom kontrolom. Žene vladaju muškarcima. Silaziš. Istežeš se u slatkom umoru, dlanova okrenutih prema nebu kao da ga hoćeš pogurati. Osjećaš se poput mačke što prede na toplini sunca, u omiljenoj fotelji koja joj je obično zabranjena. Gabriel se okreće na trbuh. Prilaziš mu, liježeš pokraj njega; prstima mu prelaziš preko izbočine svakoga kralješka. Jednom jesam imao priliku, kaže, ne gledajući te. Umiriš ruku. Na moj dvadeset i prvi rođendan, kaže. Napio sam se. Roditelji su mi priredili veliku zabavu. Tamo se našla djevojka, neka djevojka bez veze, prijateljica nekog od obitelji, popila je i ona, i otišli smo u spavaću sobu u potkrovlju. Ali kad sam pokušao ući u nju, jednostavno sam... omlohavio. Čuo sam samo kako se Clare cereka. Nisam mogao dalje. Obgrliš ga, uhvatiš za rame. Gabriel se okrene prema tebi, podboči se na jednu stranu, ruka mu je na obrazu. Pa... hvala, kaže nespretno, plaho. Zatim stanka, pa se vrati u vragolastom izdanju. Što sada? Treseš glavom, pokrivaš oči, smiješ se: ne, ne, ne, moramo stati, u redu? Oprostite gospođo, ali nećete otići iz ovog stana.

~ 110 ~

71. lekcija oni što se preobilno hrane neka upamte da kradu od onih koji nemaju dovoljno

Hodaš uz rijeku prema podzemnoj. Temza boje hladnog čaja s mlijekom. Iz dna duše osjećaš se živom, kao da su se s tebe oljuštile godine. Medu nogama nabreklost, punina, mekoća, sitost. Smiješiš se nestrpljivom sutonu i prstima titraš pod nosnicama, na njima je koktel mirisa, otisci dvaju tijela. Razgaljena si poput tinejdžerke što je upravo položila posljednje ispite i pred njom se pružaju bezbrižni dugi dani ljetnih praznika.

No te noći, dok Cole uza te privija svoju toplinu punu pouzdanja, budna si, beskrajno budna. Ruku ti je položio na bok i oči su ti širom otvorene kao u sove, gladna si nečega što se otpustilo s lanca, u tebi je, nasilno i strašno i razdragano. Je li se Theo ikada ovako osjećala? Je li je ikad grizla krivnja? Bi li se sada sretno vratila svome životu? Jer ne tako davno maštala si o jednom prijestupu, samo jednom, koji bi se ispriječio plimi bračnog rascjepa i izbacio te na obalu, da možeš iznova započeti svoj bračni život i nikada se više ne osvrnuti. Zubima grickaš svojeglavi komadić kožice na usnici, grickaš dok ti topla krv ne navre u usta.

72. lekcija svaka je žena dužna biti ljubazna prema svojim družicama i pomagati im koliko god može

~ 111 ~

I tako počinje. Radnim danom poslije podne. Jednom tjedno. Uvijek kod Gabriela. Dobra si učiteljica, uvijek si bila, i sada, nakon što si godinama podučavala, ne želiš samo davati, želiš i nešto zauzvrat. Postoji uvjet, kažeš to jasno na početku: ovaj dogovor ne smije, na bilo koji način, zadrijeti u tvoj pravi život. To je jedini način da to izvedeš. Kad završite s podukom, oboje ćete nestati svatko u svoj svijet, tako da u budućnosti, ako se ikada slučajno mimoiđete na ulici, nećete pokazati da se poznajete niti da znate što se događalo u njegovu stanu tijekom tih poslijepodneva. To će ti dati slobodu da istražiš upravo ono što želiš. Bez fotografija, bez pisama, bez bilo čega konkretnog u vezi s tim, bilo čega što bi moglo poslužiti kao dokaz. Jer oboje smijete zadržati samo uspomenu. Pravila dolaze brzo i jasno, i olakšavaju ti naći opravdanje za to što radiš. Jednom u tjednu. To je jedino vrijeme kada se sastajete. U preostalom vremenu budnosti gostit ćete se sjećanjem na učinjeno. U groznici. Otvara vrata u odijelu, uvijek kao da se upravo vratio s posla. Stan miriše na središte Londona, na gust i statičan promet i u ustima ti je okus željeza. Uz njegov prozor u razizemlju prolaze poslovni ljudi, brbljajući na mobitelima, toptajući štiklama i žustrim cipelama. Zbog toga poduka djeluje još hirovitije, djetinjastije, obijesno, poput sunčana popodneva provedenog potajice u kinu umjesto na poslu. Ali gore, mnogo gore. I tako tjedan za tjednom. Polako, ne žuri vam se. Požurili ste s onom prvom čudotvornom ševom: to je bio samo početak, a sada kao da na raspolaganju imate sve vrijeme ovoga svijeta da jedno drugo kušate. Toliko toga morate naučiti. Oboje, jer dok ga podučavaš, učit ćeš i ti, iako on to ne mora znati. Zacrtali ste grubi plan. Jedan, skidanje odjeće. Učiš njegovu kožu, centimetar po centimetar. On, tvoju. ~ 112 ~

Dva, dodirivanje, lizanje. Točno tamo gdje želiš. Ušna resica, vrh njegova jezika na tvom nepcu. Koža ispod vagine, njen nježni rub, klitoris. Govoriš mu što točno želiš od njega, navodiš ga, upućuješ ga da uspori ili da ne prestane ili da ostane na istom mjestu ili da nastavi na isti način. I tako, napokon, dok te on pažljivo sluša i izvodi točno ono što želiš, dovodi te do tvog prvog orgazma i pred tobom se otvara cijeli jedan novi svijet: pred poplavom vlažne topline stišćeš kapke i natežeš noge poput škara i izvijaš leda u luk, trudeći se da istisneš ili produžiš posljednje drhtaje, ni sama ne znaš što, dok ti u utrobi i dalje potresaju eksplozije, a onda slabe i prestaju, i ne možeš se pomaknuti, iscijeđena si, možeš samo ležati na krevetu i smijati se, u šoku. Gabriel te gleda. Bože moj, kaže, Bože moj, ponavlja. Uspravljaš se, sjediš. Prolaziš rukama kroz kosu. Malo koncentracije: ne radi se samo o tvom užitku, sad je red na Gabrielu. Budući da ti je tako mnogo pružio, želiš mu uzvratiti poplavom naslade: cilj ti je, prvi put u životu, vidjeti muškarca potpuno izvan sebe od užitka. Služeći se rukama, usnama, jezikom. Ako možeš. Dakle, lizanje, tamo gdje on želi: najviše, po zaravnjenoj prednjoj strani na vršku uda, a onda pri dnu, jedva podnosi tvoja usta na njemu, a istodobno želi još, i dok to činiš, snažno ga stišćeš u korijenu. Sve to otkrivate zajedno, oboje mnogo učite, i podiže pogled, gledaš ga u oči: zapanjeni ste, presretni, oboje. Zatim, rub njegova anusa. Jaja, čvrsti dio pod njima, i sad je on na redu da ti kaže da ne staneš. Tri, nedopušteni poljubac u javnosti, dok ste potpuno odjeveni. Poljubac u spavaćoj sobi, razodjeveni, sva mjesta za poljubac. Četiri, svijećnjak. Držak četke za kosu. Grlo šampanjske boce i kako uzbudljivo nježni oboje morate biti. Zbog čega te penis nikada ne uspaljuje kao nežive stvari? Pet, vibrator. Na tvom klitorisu, a zatim krut u tebi. Pod glavićem njegova kurca i njegovom dupetu, a ti uživaš u grču njegova lica dok svršava. Šest, pornografski časopisi. Mora ih kupiti on, to mu je zadatak. Želiš stranice s pismima, ništa više; ne zanima te što će učiniti s ostatkom. Zabavlja te izgovarati sve ~ 113 ~

one riječi koje ti je uvijek bilo nelagodno prevaliti preko jezika: pička, jebanje, dupe. Ti si kućanica anđeoskog lica, koja odjednom govori prostote, pa se doima kao da tvoja vanjština i nutrina više nisu par. Pojebi me, kažeš mu, hajde, jebi me u pičku, a riječi što izlaze iz tvojih usta užasavaju te i napaljuju. Sedam, zglobovi ruku vezani za uzglavlje kreveta. Onesposobljena, pokrivenih očiju, vezana. Osam, tuš, pribijena uz pločice. Devet, spavanje. Privijena uza njegova leđa, tvoje tijelo mu je pokrivač, tvoj dlan na njegovu srcu, jer to je katkad, govoriš mu, sve što žena priželjkuje. Deset, ševa. Onaj prvi put ne računate, tu nije bilo nikakve poduke, tek se moralo obaviti. Sada ti treba vremena da bude kako treba; odlučila si napokon da to uspije. On se previše trza, straže kao neki stroj iritantnim mehaničkim pokretima, znala si da će biti ovako, u tome što radi nema glazbe, i naravno, prebrzo svršava. Od Colea si htjela da bude brz; ali ovo je drukčije, moraš uhvatiti slatko savršenstvo za koje znaš da postoji. Nadala si se da će ti se s Gabrielom dogoditi nešto drugo, ali jebanje i dalje u tebi ne pali vatru. Svojski se napinješ da mu ne pokažeš razočaranje, da se ne povučeš frustrirana, ozlovoljena. Duboko udišeš. Kažeš mu, nježno, da se oboje u ovome morate malo izvježbati. Kažeš mu da mora malo usporiti, obratiti pažnju na tebe, ne zatvarati se u svoj mali svijet. Kažeš mu da ti zapravo od toga ne dobivaš ništa. Naglo odmiče glavu, uzrujan je, osjeća da je toliko napredovao, teško ti je reći mu da to ipak nije dovoljno. Diže se s tebe. Ostavlja za sobom ljepljiv nered. Posežeš za njim da se ispričaš, ali on odjuri u kupaonicu i kaže ti da mu je dosta. Ne javljaš mu se tjedan dana. Zoveš ga ujutro prije sljedećeg sastanka, odgovara, prebrzo. Možemo li se vidjeti popodne? Da, progunđa, otresit je.

~ 114 ~

Dobro, toplo kažeš, baš mi je drago, znajući da će takav biti njegov odgovor. Jako ga želiš. Postupno, postupno usporavaš Gabriela, na tren ga puštaš da ude, odmičeš ga čim počne žuriti. Učiš ga da je ključ osjećaja savršenstva u iščekivanju, obuzdavanju, zadržavanju; a u tome ste oboje majstori, još odonda kada su vam se u kafiću ruke prvi put dotaknute, dok ti je pružao broj telefona. Iskoristit ćeš to iskustvo: uvodiš pravilo da je zabranjeno dodirivati se tijekom tjedna, skidati se čim prođeš kroz vrata njegova stana, a onda, dok sjedite uz čaj, odsutno podižeš suknju, nemaš gaćice, naravno, i lagano se dodiruješ dok pričate. Razmičeš noge, izvijaš leda, gledaš kako ga izluđuješ, kako nije u stanju više sjediti: rukama mu primičeš glavu i ljubiš ga, dok svršavaš.

Uspjela si kod Gabriela postići to da te osjeća poput slijepca, čita tajne unutar tvoje kože. Navela si ga da mijenja ritam, blago ga opominješ upadne li u monotoniju, učiš ga tajnama nježnosti, opuštanja, iznenađenja, učiš ga svemu što priželjkuješ. Tešeš ga sve dok ti se unutarnje strane bedara ne počnu tresti od uzbuđenja i zdjelica te boli od širenja pod njim, sve dok ti bedra ne drhte satima nakon što odeš, pa i sljedećeg dana. Za razliku od tebe Gabriel želi da poduka bude učestalija, luduje zbog naslade koju propušta, boji se da ponestaje vremena. Kao da ljubav želi voditi bez prestanka, da zacementira tvoje mjesto u svojem životu, da vrijeme koje provodite zajedno bude redovito i sigurno, navika koju ne želite prekinuti. Kaže da je sretan, vrlo sretan. Nikad nije mislio da bi mogao biti tako nezasitan. Grliš ga, smiješ se, čvrsto ga stežeš. Ne govoriš mu da i ti osjećaš isto. Ne želiš da te požuruje. Nećeš se nalaziti s njim češće i ubrzati ritam: želiš odugovlačiti. Nećeš produžiti satove tako da zahvaćaju večer, iako on inzistira. Kad padne mrak, morate prestati. Poduka se može odvijati samo uz svjetlo dana, kao da živiš

~ 115 ~

u strahu da ćeš kod Gabriela zaspati, i on će te s jutarnjim svjetlom poljubiti za dobro jutro i ti ćeš ostati zauvijek uhvaćena u njegovom životu. Čini ti se kao da nikada dosad nisi uživala. Kao da je ono što je dosad prolazilo pod užitak bila samo maketa izrezana iz kartona. Jer dosad nikad nisi imala kontrolu; nikada dosad nisi imala točno ono što hoćeš.

73. lekcija savjeti pri kupnji: kupuj uvijek najbolje od neke vrste proizvoda

Kažeš mu da želiš da ti stavi prst u dupe dok te ševi, oduvijek si to htjela. Toliko je toga o čemu si samo mislila, a sada imaš partnera koji je voljan i neće te dovesti u nezgodan položaj, jer nikada neće postati dijelom tvoga normalnog života. S njegovim prstom u dupetu doživljavaš prvi orgazam dok je muškarac u tebi i široko se smiješiš, ne možeš prestati: ovo bi mogla previše zavoljeti. I onda lizanje, cijela zlatna popodneva lizanja. Nikad ti to nije pružalo neki užitak, posebno s Coleom, on uvijek misli da zna najbolje. Sada govoriš Gabrielu gdje ga točno želiš, najviše oko klitorisa, i koso polažeš prste sa svake strane, ravnaš ih da razmakneš meso. Napadno stoji, užareno crven. Podižeš donji dio leda i guraš mu usta prema sebi, zaplićući šaku u plahte ne dopuštaš mu da se odmakne. I on te nježno udiše i uranja jezikom u tebe, prolazi dublje i dublje. Nisi ni znala da se možeš tako ovlažiti. Zuri u tebe dok svršavaš, zuri u svoje djelo, a ti okrećeš lice i kažeš mu ne gledaj, miči se; ne želiš da te vidi tako razlomljenu. Ali i dalje te gleda, radosno, sklopljenim rukama pokriva osmijeh, kao u molitvi. Ali volim te ovakvu, kaže. Jednostavno to volim.

~ 116 ~

Gabriel se ne boji tvoje seksualnosti. Uživa u tvom užitku, to ga uzbuđuje i od tebe ne zahtijeva ništa fizičko zauzvrat: nitko ga nije naučio da nešto očekuje. To ti je prvi potpuno nesebičan ljubavnik, ne zahtijeva da mu ga pušiš, vaš seks je isključivo nesebičan, ženski seks. Tvoji su orgazmi sve intenzivniji, spotiču se jedan o drugi, dok ga gotovo moraš odgurnuti čim ti jezikom dotakne kožu i zabiti prste u međunožje da zaustaviš klimaks, da ga usporiš, i guraš lice u jastuk, prigušujući glasove kakve još nikad nisi ispustila, koji ti nadiru iz dna kralježnice. Živa si. Probuđena i prodrmana nakon godina apatije, sad . već umalo svršavaš od njegova poljupca kad te pozdravlja ili na zvuk njegova glasa na telefonu. Pitaš se katkad godi li mu zapravo lizanje, jer jedanput je nekom kolegi izletjelo da mu se na okus žene pri oralnom seksu uvijek povraćalo i da nema žene čiji mu se miris svidio, iako su sve različito mirisale. Ali ti si se navukla, i on će još mnoga popodneva provesti između tvojih nogu, sve dok ti ne zadrhte bedra i ti ga ne počneš moliti da prestane jer je previše savršeno, graniči s boli, jedva to podnosiš. A on ipak nastavlja, kao da hoće izbrisati uspomenu na jebanja sa svima prije njega, i ti se utapaš u užitku, zasićena, omamljena, izgubljena. Mekano ljubiš udubinu u dnu njegova vrata, nježno ljubiš blijedu čistinu iza njegova uha, duboko ga udišeš, klekneš, on buja. Toliko toga mu želiš uzvratiti, da se kao i ti obeznani od uzbuđenja i užitka. Promijenila si se, beskrajno. I svakoga tjedna dok te podzemna uz tutnjavu nosi kući, pitaš se gdje će to završiti, koliko još možeš tražiti od njega. Jer eksplozija užitka iz dna kralježnice zasjenjuje sve, cijeli se tvoj život izbrisao. Ne spominjete ni muževe ni obitelji, ili što će, zaboga, uslijediti, ne možete podnijeti pomisao na bilo što zbog čega bi ovo prestalo.

~ 117 ~

74. lekcija kad odrasteš, ne idi na spavanje poslije deset i ustaj u pet ili šest

Zoveš majku. Rođendan joj je; poslala si joj prekrasne, španjolske, ručno izrađene jahače čizme, daleko preskupe, ali zbog novog života osjećaš se darežljivom i širokogrudnom. Hej, zvučiš sjajno, kaže ona. A-ha, osjećam se sjajno. Puno se odmaram, i vježbam. Želiš joj reći za Gabriela, pukla bi, ali ako netko sazna, izgubit ćeš djelić kontrole: i kad to budeš najmanje očekivala, debelo će ti se obiti o glavu. Što god radila, samo tako dalje, kaže dok se oprašta. Djeluje draga. Smiješiš se. Uzimaš staru fotografiju s okvira kamina. Majka u pustinji Gobi, na iskopu, s kanticom u jednoj i lopatom u drugoj ruci, stišće oči prema suncu dok joj pramenovi kose šibaju preko lica. Dok si odrastala, mrzila si njezin raspušteni, glasni život: kako je gola šetala po kući, poticala te da iskusiš svijet, vukla te na beskrajno duge večere da upoznaš još jednog od njezinih muškaraca. Sada shvaćaš da je majka radila upravo ono što je htjela, i još to radi, kad je već duboko u zagrljaju pedesete. Sada je zadovoljna sama i u celibatu. Živi živopisno, što katkad znači da gleda crno-bijele filmove do tri u noći i spava do podneva, a za doručak popije čaj i ništa više. Skače na avion čim čuje da je pronađen neki fosil i nema je mjesec dana. Skanjuje se izlazaka s muškarcima. Boji se do čega bi je mogli dovesti: neke vrste zajedničkog života. Tako su dosadni, većina njih, kaže. Hoće samo pričati o sebi. Ili ne doći na sastanak. Radije bih izašla s prijateljicom nego s muškarcem. Većina njezinih prijateljica je razvedena, ne žele novog muškarca, čini se da su sretnije solo. Djecu imaju, ulogu dobre supruge su odradile. Ali pitaš se je U majka

~ 118 ~

potpuno iskrena prema tebi? Tko doista odabire samoću? U zreloj si dobi potrošila silnu energiju da pobjegneš iz tog stanja. Pitaš se što bi sada majka mislila o tebi, i o tvojem tajnom životu. Bi li odobravala; bi li se zabrinula za Colea ili rekla da je tako najbolje za oboje. On je tako zaokupljen poslom da očito nije ni primijetio senzualnu puninu tvojih pokreta dok mu pripremaš večeru. Nije primijetio kako, dok on gleda televiziju, brblja, jede, ti prstima dotičeš nabrekle, pocrvenjele usnice. Dobra si ti supruga, dobra glumica: iznenađujuće je lako, to pretvaranje. Cijelo vrijeme glumiš, a da si jedva toga svjesna. Ali s Coleom želiš dočekati starost, još uvijek to želiš. Bila bi savršeno zadovoljna da do kraja života više nikad ne spavaš s mužem, osim da začnete dijete; a čula si takve stvari i prije od udanih prijateljica. Cole je za tebe nešto veće od seksa: on je dio tvog životnog plana. Ali kamo odlazi želja? Hoće li se ovaj nestalni osjećaj na kraju ugasiti? Ili će sada kad se oslobodio vrebati u tebi sve do starosti, nezadovoljan i gorak, čekajući da ti negdje podmetne nogu? Oprezna si, Cole neće nikada saznati. Gabriel neće ništa reći, jer ti je povjerio tajnu o sebi koja to praktički jamči. Kako je sve to uzajamno blagotvorno, kako savršeno: našla si ljubavnika koji će činiti upravo ono što želiš. Koji neće progovoriti. Koji te razbudio.

75. lekcija loše skiopljen posao

Kutija s darom, poput one s vibratorom. Prekrasno umotana. Lisice. Bez pisamca. Smiješiš se, sada ne moraš nikoga ispitivati. ~ 119 ~

Vode vas u novu lekciju koja uključuje uzglavlje kreveta. Svršavaš s intenzivnim, vrućim mlazovima; kakav divan šok. Dok je Gabriel u tebi, glas ti se produbljuje, pada za oktavu, i sa zaprepaštenjem slušaš ženu u koju se pretvaraš. Pojebati se u guzicu nešto je što te oduvijek zanimalo. Bol, delikatnost, zabrana koja se s tim povezuje. Ne želiš to raditi često, mora sačuvati onaj štih posebnosti, potrebno ti je da ostane jedinstveno. Gabriel bi to htio mnogo češće, ali poštuje tvoje želje, kad odbiješ, povuče se. Ima neke ljepote u njegovoj pažnji i usredotočenosti, i zabavlja te pomisao kako on uči koncentrirano poput novoga vozača koji je prvi put sjeo za volan. Tako je ozbiljan i zahvalan. Učiš ga dodirivati odvažno, sa samopouzdanjem; učiš ga da ne pokazuje strah, ali vidiš da će mu ljubav, kad dođe, biti porokom, čvrsto će ga ščepati, potpuno ga progutati. Srce ti se već stišće zbog njega, zbog onoga što slijedi. Za tebe je još zanosan; njegova iskrenost je zanosna. Voliš njegov glasni izdah kad ti svršiš, voliš mu gledati oči u kojima se ogleda ushit i čuđenje nad tobom koliko i nad sobom. Ne možeš se natjerati da mu priznaš kako je dobar dio svega ovog i za tebe novost, da si i ti, na neki način, započela s podukom kao djevica, poput njega. Da je sve što želiš dugo vremena postojalo samo u tvojoj glavi; da to nikada nisi rekla naglas. Tvoja elizabetinska autorica jest, razabire se to iz samopouzdanja u njezinu glasu. Žilama ti kola njezin ushićeni šapat: idi dublje, dalje, ne popuštaj. Mnoge se žene cijeni ne toliko zbog njihovih vrlina koliko zbog njihovih poroka i nesavršenosti.

76. lekcija malo žena prođe kroz život a da ne moraju bar jednom njegovati bolesnog rođaka ili prijatelja ~ 120 ~

Zvoni telefon, majka. Theo je zvala. Zbilja? Zašto? Ne znam. Htjela je samo popričati. Sjetila se da mi je rođendan. Nisam s njom razgovarala već neko vrijeme. Rekla mi je. Malo smo se posvadile. I to mi je rekla. Oko čega? Oh, neodređeno. Nekako mi se činilo da me pritišće. Počela sam se osjećati kao da me guši. Možda to i nije tako loše. Ljudi dođu i prođu. Uvijek mi je izgledala zahtjevno. Iscijedi te, znaš. Rezerviranost tvoje majke naspram Theo obično bi potpirila još jednu svađu, ali sada vidiš da je u pravu. Tvoja najbolja prijateljica bila je vrlo zabavna, ali s druge strane nametljiva, neprestano je nazivala, bila ljubomorna na nove ljubavnike ili prijateljice i, što te najviše gušilo, uporno se miješala u tvoj život. Majka je Theo od trinaeste godine svrstavala u kategoriju napornih ljudi: zahtijevala je da od sljedećeg polugodišta budete u razdvojenim razredima i, bijesna zbog njezina uplitanja, nisi s njom razgovarala po mjesec dana. Rekla je da Tomas i ona rade na djetetu, kaže majka sad, na kraju razgovora. Oh? Željela je da znaš. Oh. Dakle, Theo je stigla prva. Uvijek je tako, od prve menstruacije u jedanaestoj do gubitka nevinosti u osamnaestoj, do udaje i sad - ovo. Zašto je odlučila da te obavijesti o tome, želi li da znaš da je s nečim svršeno? Nisi bila rekla majci za Colea i nju; možda zato što si se bojala tona njezina glasa koji kao da govori "znala sam", možda zato što hoćeš to sama riješiti. A sada više nije ~ 121 ~

vrijedno truda da joj kažeš. Nadišla si to. Ljutnja slabi i napušta te, napokon; kao kad se vatra smiruje u žeravicu, gotovo se utrnula.

77. lekcija pravila odabira

Dok jesen poseže za svjetlošću, katkad s Gabrielom samo spavaš, ništa više, nekoliko sati sna; koža uz kožu i uz njegovu ugodnu toplinu. I dok ležiš, razmišljaš o sljedećem koraku, možda: skupina muškaraca, bezimeni seks, sa ženama. Misliš, pa gdje je ovome kraj? Ne možeš zamisliti kako ćeš prekinuti s ovim popodnevima, ali jednoga ćeš dana morati prekinuti. Već sad se bojiš da se tu potkrada nešto drugo, osjećaš sponu kako jača medu vama. Prvog dana studenog, Gabriel ti u kadi pere kosu, potom ti njegovu, a onda ga grliš tako nježno, tako tiho, i čudiš se svemu što se dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci, tijekom ljeta tako drukčijeg od lanjskoga. Vodila si ljubav kao da dotad nikad nisi ljubila, nisi se nikad osjetila sposobnom toliko dati ili uzvratiti. Seks s Gabrielom te pomladio, otkačio do kraja, pokazala si drugo lice, prvi put u životu, svoje pravo ja. Ženu koja te zapanjuje i plaši. Ženu koja zahtijeva, koja je sebična, puna inicijative, koja vlada situacijom. Omogućio ti je da se ostvariš kao ljubavnica, dao ti je samopouzdanje. Dakle, stigli ste do ovoga, i nijedno od vas ne govori o onome što slijedi. Jureći kući podzemnom, misliš na glasove što probijaju iz tebe, glasove koje nikada prije nisi ispuštala, na svoja izvijena leda i na šaku kojom stežeš plahtu. A onda stižeš kući, do šest, točno, nikada ne kasniš. I svake noći tu je Cole, utisnut u tebe - njegova ruka, ili obraz njegove stražnjice, ili tijelo cijelom duljinom - svake noći osjećaš njegovu težinu, umornu, punu povjerenja. I dalje cijeniš muža; ne želiš izgubiti sve što ti on znači u ~ 122 ~

životu. Ležiš budna i tražiš način mirnoga suživota za svoje potrebe i želje: ne vidiš tu mogućnost, ne još. Istina, počela si, kad ti je Cole podario slobodu, našla si kako ispuniti dane. Živiš s veseljem i s krivnjom zbog toga. Na klackalici ushita i sumnje.

~ 123 ~

III.

KAO ŠTO REKOŠE:

LJUBAV I KAŠALJ

PRIKRIT SE NE MOGU. ČAK NI MALI KAŠALJ. ČAK NI MALA LJUBAV.

Anne Sexton

~ 124 ~

78. lekcija kad je u djevojke ružičasto, zdravo lice, znamo da joj pluća dobro rade

Što se više seksaš, više to i želiš. Možda je vrijeme za muškarca koji je to uvijek htio činiti na svoj način, koji se tebi ne sviđa. Sjediš za svojim stolom, noktiju palčeva zabijenih medu zubima, i smiješiš se novom izazovu. Subotnje poslijepodne. Govoriš Coleu kako si zapela s knjigom. Smiješ se, možda bi mogla pustiti sve i malo se zabavljati; pisati tek o onome što je doista zanimalo tvoju elizabetinsku kućanicu - o seksu. Ti? Streseš sapunicu s četke za pranje posuda. Da, ja. Možda ću pisati o tome što žene zbilja žele, kužiš, frajeru. O-ho-ho, kaže on, podižući ruke u lažnom strahu.

Pola sata poslije, mlitaviš ljenčareći. Na visokim prozorima limunkasto sunce, zrnca prašine plesuckaju na svjetlu. Prilozi vikend-izdanja novina razbacani su po krevetu, Cole ulazi u sobu i poljubi ti usne, na svoj poseban način, i kaže, s nekom novom gorljivošću, što dakle ti zbilja želiš: kao da napokon reagira na tu novu energiju što pršti oko tebe, i ti ne uzmičeš od njegova poljupca. Šapćeš mu da želiš da te obrije; nikad mu prije nisi rekla ništa slično. On naglo i bez zvuka duboko udiše. Glas mu je jedva čujan, jedna riječ, da, tek to. Pogleda te kao da je oduvijek sumnjao da se ispod krije žena poput ove. Odlazi u kupaonicu po tvoju britvicu, pa se predomisli i donese svoju: oštrija je, kaže, učinkovitija, s uzbuđenjem u glasu i tom neobičnom novom gorljivošču, i ti liježeš na krevet širom raširenih nogu, a vani je vedro ~ 125 ~

nebo i zrak otežao od ljeta na dolasku, i ne znaš što očekivati. Čekaš Colea s jednom rukom među nogama i drugom zabačenom iznad glave. Bradavice su ti nabrekle, rijetko su se za njega ukrućivale posljednjih nekoliko godina, kao da im se nije dalo. Sad ga želiš, odmah: već izvijaš donji dio leda, u blagim valovima. Što te spopalo, pita on. Ne odgovaraš, rukom ga hvataš iza vrata i vučeš u poljubac. I onda te on počne brijati, i dok ti lagano prelazi britvom po stidnim dlakama, osjećaš promjenu kako se širi tobom poput kapi tinte u vodi, pomlađuješ se, kao da si ponovno tinejdžerica, i osjećaji su ti intenzivni kao žar onih godina. U tebi se nešto zapalilo, kao da je majstor prešao lakom preko slike, kao da su prorešetana svjetlom sva olovna tkiva što su ti mračila život godinama. Otvaraš usta i gutaš zrak, hvataš Coleove prste sa svojima i čvrsto ih stežeš. Na kraju oboje s fascinacijom i užasom zurite u glatki prorez kao u curice. Cole se iskoprca iz hlača kao da ne želi propustiti taj trenutak, kao da i on zna kakva je to rijetkost. Svršava brzo - što se njega tiče, prebrzo - ali tebi je savršeno i okrećeš glavu od njega prema prozorima, prema onom divnom limunastom svjetlu, smiješeći se poput mačke iz Alice u zemlji čudesa. Jer upravo si doživjela prvi orgazam sa svojim mužem. Kasnije te večeri. Talijanski restoran iza ugla, tvoj omiljeni. Nisi tu bila s Coleom već sto godina; na početku veze znali ste često navraćati. Što te spopalo, opet te pita, uz bocu crnog vina što vam razlijeva toplinu u tijelima. Osmjehuješ se, prstima prebireš po vratu. U knjižnici sam pronašla poseban odjeljak, kažeš, pun je tih knjiga, erotskih knjiga, i zastaješ, crveniš se, ne možeš dalje. Cole se naslanja na stolcu. Prekriži ruke poput ravnatelja škole koji je upravo saslušao nevjerojatnu pokajničku izmišljotinu. Neprestano im se vraćam, kažeš. Pa, onda, neka je u zdravlje Londonskoj knjižnici, kaže on i podiže čašu. ~ 126 ~

79. lekcija u unutarnjim naborima ne smije ostati prljavštine

Nisi rekla Gabrielu, puštaš ga da sam otkrije. Naravno, ne nosiš gaćice. Obuzima te slatka vrtoglavica dok kleči pred tobom, dok ti rukama podiže suknju. Uzmiče. Što je ovo? Coleovo djelo. Gabriel se napne, cijelim tijelom, u licu. Još spavaš s njim, pita. Pa, da. Muž mi je. Bocne te iritacija što si to morala reći. On ustaje i odlazi u kupaonicu. Vrata lupaju. Gab? Gabriele? Govori kroz vrata: Samo nisam mislio da se još s njim ševiš. Mislio sam - čuješ uzdah. Što? Gabriele? Ne znam. Ne znam što sam mislio. Udana sam, upamti. Gabriel izlazi, zajapuren je, posjeda te na krevet, rukama te drži za nadlaktice. Priča ti kako nisi sretna s mužem, tako dugo već nisi sretna s njim, pita te zašto se vraćaš čovjeku kojeg ne voliš. Nikad to nisam rekla, nakostriješiš se, odmahuješ glavom: to je previše važno pitanje, nema na to pravo. Hajdemo u Španjolsku, kaže, hajdemo biti zajedno duže od nekoliko sati. Moji tamo imaju malu vilu uz more. Stojiš. U tom ti je trenutku jasno da je Gabriel u tvojoj milosti, možeš činiti što ti je volja, potpuno je tvoj, i s tim saznanjem nečega nestaje, osjećaš kako ti izmiče kao riba što klizne kroz mrežu.

~ 127 ~

Ne želim da ovo prestane, kaže. Ni ti to ne želiš, kaže. Ne možemo. Jedno drugome smo dio života. Ti to znaš. Ne laži si. Osjećam da je proteklih par mjeseci najsretnije razdoblje mog života; jedino vrijeme kada sam istinski živio. Odstupaš. Gabriel se zaljubio i gotovo ga prezireš zbog toga; pred tobom su komplikacije, čovjek podivljao od neizvjesnosti i želje. Prekršio je pravila; inzistira na isključivosti i zahtijeva zajedničke noći. Nisi sigurna, odjednom, što te to za njega vezalo. Zaslijepljenost, možda. Žudnja za muškarcem s kojim ćeš biti nježna, kojeg ćeš dodirivati. Izazov, uzbuđenje lova. Osveta. Zelja da učiš, proširiš obzore. A onda je pao. I ne znaš, ovoga časa, što dalje. Stojiš pred Gabrielom s rukom na ustima, kao u šoku od neke strašne vijesti, kao da će ti pozliti. Gledajući ga čini ti se da saznaješ sve o ljubavi, s druge strane. On zamišlja da ćeš ti ostaviti svoj udoban londonski svijet radi čovjeka koji u tridesetim godinama još nema pravi posao, još se vozi autobusom, još nije pronašao tlo pod nogama. Pjesnik, sanjar, nekoć bi pala na to. Ali sad si prestara. Samo ti je do ševe. Kao i autorici knjižice. Gdje mislite da ćete naći čovjeka toliko dragog i ljubaznog prema supruzi da bi pristao ustupiti svoje mjesto drugome? Nigdje se ne spominje napuštanje muža. Nije u tome bit. Gabriel još sjedi na krevetu, čela oslonjenog o dlan. Procjenjuješ glavom, ne srcem. Želiš mu da od života ima više nego što mu ti daješ, da bude s drugim ženama, da proširi vidike. Pomisao na to nekoć ti je pružala isprazno uzbuđenje: maštala si kako nalazi druge žene, saznaje i njihove tajne i vraća se tebi sa svime što je prikupio. Poput puža kojeg su bocnuli štapićem, povlačiš se. Ideš kući mužu, pita. Da. ~ 128 ~

Jebi se. To 'jebi se' kaže takvom silinom da se naglo trgneš, iznenadila te ta njegova strana: dobro ju je prikrivao. I on neka se jebe, pljune on. Nešto se u tebi skuplja, obrambeni, zaštitnički osjećaj. Ne petljaj Colea u ovo, kažeš. Želiš svog muža, najednom, vrlo snažno. Njegovu smirenost, njegovu pouzdanost, spokoj. Odjednom se bojiš za njega, zbog onoga što bi Gabriel mogao učiniti. Jer sada prepoznaješ žestinu čovjeka koji trese djevojku da iz nje istrese smijeh, trese je tako snažno da se ona nikada neće vratiti. Odijevaš se. Odlaziš. Bez riječi.

80. lekcija uživatelji opijuma postaju mršavi, upalih očiju, žute kože i uvijek izgledaju kao da za nečim tragaju

Treba prestati s podukom. Odjednom vidiš Gabriela kako ti otima tvoj život. U tebi se javlja čudna, nova potreba da se boriš za Colea; nisi je očekivala, nisi mislila da se ta presahnula veza ikad više može oporaviti. Podižeš visoko ruku da zaustaviš taksi i, dok istežeš tijelo, jasno osječaš golotinju između nogu. Taksist te pita kamo želiš ići, mlad je, ne izgleda osobito, možda je otac. Ali ima prekrasnu šiju. Kažeš, ne snašavši se, želim se poševiti, hoćeš spavati sa mnom, treba mi to, molim te, i on se okrene i pogleda te, zaustavlja auto. Ponavljaš pitanje. Nikada ga više nećeš vidjeti, pobrinut ćeš se za to. Nakon ovoga ćeš obojiti kosu, promijeniti izgled, bit ćeš netko drugi. Kažeš, nađimo se za dva sata u... u..., a preko puta ulice je, malo dalje, Hotel Hilton. U Hotelu Hilton, kažeš. Soba će biti na ime

~ 129 ~

Green. I lebdiš, dok se konvencije i uvriježena pravila ruše, a riječi samo izlaze iz tebe, tako lako, tako brzo, jer vježbala si što reći, što učiniti, toliko dugo, noću, u glavi. Mislim da bi bilo dobro da vas bude dvojica, dodaješ. Gleda te, kao da točno zna s kim ima posla. Okrećeš glavu, prsti ti drhte pred ustima, u užasu. Otvara ti vrata taksija. Platiš dvadeseticom. Ne uzimaš ostatak. Ne kaže hoće li doći. Znaš točno što ćeš. U nekoj papirnici pitaš gdje je najbliži bankomat. Vadiš gotovinu, dosta gotovine. Prijavljuješ se u hotelu pod imenom Green, sviđa ti se to prezime; ostavljaš Theinu adresu. Pružaš kreditnu karticu, najednom shvatiš da je na njoj tvoje prezime, ali žena niti ne provjerava, izgledaš odviše pristojno. Odlaziš u sobu, tuširaš se, natočiš čašu crnog vina, pa još jednu, i čekaš. Trojica su. Kažeš im da čine što bilo. Lice ti je još mlado, još slatko, vidiš da su iznenađeni: ovo nisu očekivali. Ovo si oduvijek željela, čak i kao dijete, na rubu adolescencije, uvijek si sanjala o tome da budeš gola, raširenih ruku i nogu, a skupina muškaraca ili mladića te pipa, znatiželjno, sve smionije, sve uspaljenije, napredujući. Radiš sve ono što si oduvijek željela, sve o čemu si pohlepno čitala na stranicama s pismima u porno časopisima koje si, kad ti je bilo petnaest, krišom uzimala od svog ujaka. Ne stidiš se pred ovim muškarcima jer ne želiš s njima ostvariti bilo kakvu vezu, ne zanima te razgovor, ništa što bi te moglo odati. Nećeš ih nikada više vidjeti. Gabrielu više nećeš ići, satovi moraju prestati, dugo se nećeš voziti taksijem. Na kraju si ovoga poglavlja svoga života. Sve je upalilo i sad si slobodna, u ovoj hotelskoj sobi, da radiš što te volja. Grubi su, to je ono što želiš, naslućivali oni to ili ne. Nemaju poštovanja prema tebi. Ti si samo sredstvo, niz rupa koje treba ispuniti. Pička, guzica, usta, sve su u upotrebi, katkad istodobno, sve su pojebane. Pasivna si, poslušna, upravo to želiš. Da izbrišeš Gabriela, da počneš iznova. ~ 130 ~

Kažeš im kad ti je dosta, oklijevaju, odguruješ ih. Idite, molim vas, odlazite. Ne želiš se tuširati. Hvataš podzemnu do kuće, pognute glave, opijena si pobjedom, dlanovima si prekrivaš usta i nos. Dok ti ukočenost u bedrima popušta, duboko udišeš poslijepodne kakvo više nećeš doživjeti, koje nikada nećeš zaboraviti. Nabrekla si, natečena, i dok se premještaš po sjedalu, osjećaš kako iz tebe curi malo sperme, osjećaš kako te sve boli između nogu, na preponama, od oštre muške dlake, peče od neugodnoga grebanja, Bog zna koliko će to trajati. Stižeš kući točno, prije šest, nikada ne kasniš. Uprljana i bolna, ushićena i pročišćena, osvježena.

81. lekcija da bismo se mogli dobro znojiti, valja se okupati u toploj kupki, noge namočiti u vrućoj vodi i gorušici, pojesti zobenu kašu i dobro se pokriti u postelji

No to ga ne briše. Misliš na Gabriela do duboko u tu bolnu noć, s rukom između nogu, umirujući bol, pokušavajući je zatomiti. Kao da te sve dublje i dublje gurao u život i odjedanput je sve stalo: jer je rekao da pravila više ne bi trebala postojati. Zašto je morao razoriti tajni svijet koji ste stvorili jedno za drugo? Zdrobio ga je ljubavlju, privrženošću. Sada nema povratka, jer tko zna kamo bi to odvelo kad bi se vratila. Zamišljaš Gabriela kako očekuje poziv koji nikada neće uslijediti. U prošlosti si mnogo puta čekala; kao taokinja ljubavnikove šutnje znaš i predobro kako od toga srce boli. Bezobzirno se poigravaš njegovim životom i ne čistiš krhotine za sobom. Stvorila si muškarca iz snova svake žene koji zna ponešto o tajni onoga što žene doista žele i ne žele. Ali što one doista žele? ~ 131 ~

Nisi više sigurna. Brižnost? Novac? Sigurnost? Ne žele se, nužno, zaljubiti.

Cole spava naslonjen na tebe leđima i postavljaš luk stopala na toplu oblinu njegova lista; često to radiš dok spava.

82. lekcija nikada nemoj sjediti na propuhu

Sljedećeg dana zvoni telefon, i sljedećeg, u doba kad Gabriel obično zove, i njegov glas javlja se na sekretarici, ali ne dižeš slušalicu. Nakon poziva treći dan, u isto doba, na izlasku zalupiš vratima stana. Opet hoćeš taksiste. Idu na pauzu u zelenu kućicu u kojoj se okupljaju pokraj ulaza u Notting Hill. To ti je rekao onaj Škot među njima, čije lice izgleda kao oguljeno od vjetra, dok ti je nabijao kurac u bolnu, umrtvljenu pičku rekao ti je da bi te svaki dan ševio u toj kućici; rekao je da će izbaciti van babu koja im sprema jelo. Hoće da i njegovi dečki budu tamo, rekao je okrećući te, hoće te raširenu preko stola, rekao je dok te jebao u guzicu. Sjediš na autobusnoj stanici preko puta zelene kućice. Posadila si se neudobno na crvenu plastičnu prečku. Čekat ćeš koliko treba. Čekaš sat i pol. Prvi taksist s kojim si govorila parkira se sa strane i prilaziš njegovu prozoru. Ništa ne govoriš. Pogleda te, nakesi se, spusti staklo. Želim i neku ženu, kažeš. Guta zrak, u njemu vidiš nasladu, iako je ne želi pokazati. A-ha, kaže. Trebat će mi nešto vremena, kaže. Neka bude u šest. ~ 132 ~

Odlaziš do javne govornice. Kažeš Coleu da ćeš doći kasno. Marthi se nešto loše dogodilo, želi izaći i popiti nešto, porazgovarati o tome. Napuštaš govornicu zamišljajući kako ti žena liže dok frajeri gledaju; kako po tebi mokre, kako te pune.

Otvaraš vrata hotelske sobe u frotirnom ogrtaču. Ne želiš da ti vide odjeću, da te pročitaju na bilo koji način, ne želiš niti da ti čuju glas. Dvojica su ovog puta, i žena. Čim si je ugledala, nešto ne valja. Mlada je, oprezna, prijateljica a ne partnerica, došla je iz zafrkancije. Ima bijelu košulju, prljavu oko vrata i to ti smeta. Procjenjuje te, čita, poznaje te na način na koji te muškarci nikada neće poznavati. Odjednom te sram. Liježeš nespretno na krevet. Plahte se previše skližu. Hladno ti je. Iz druge sobe čuješ preglasne vijesti na televiziji. Ništa nije kako treba, nije erotično, boli. Žena stoji po strani, gleda, igra se gumbom na košulji. Osjećaš da ti se tijelo zatvara, malo-pomalo, kao kad se navečer gase svjetla u uredskoj zgradi. Odguruješ ih i govoriš im da odu. Oh, ma daj, kaže onaj prvi s kojim si počela. Ovaj put je drugačiji, ne sviđa ti se njegov ton. Samo nestanite. Ne možeš ih ni pogledati u lice; posrćeš u kupaonicu, u ustima ti je okus metala. Zaključavaš se i sjedaš na zahod, tresući se, a zatim ti se odjednom povraća, rigaš u školjku, rigaš i rigaš, kao da hoćeš izbaciti utrobu iz sebe. Čuje se škljocanje vanjskih vrata; otišli su. Soba koju su napustili izgleda jeftino, kičasto, zapušteno. Odlaziš do ormara, treba ti tvoja odjeća, toplina, treba ti tvoja lijepa suknja od tvida. Nema torbice. Sranje. Sranje. Lisnica ti je u njoj. Kreditne kartice i vozačka. Ime. Adresa. Oh, Bože, samo to ne. Žena ju je uzela, vidjelo joj se to na licu. Promisli. ~ 133 ~

Ne možeš ništa prijaviti. Na recepciji si već provukla karticu, to je dobro, dobro, ali ključevi, tvoji ključevi: u džepu kaputa su, hvala Bogu. Ali ime, adresa, i vruće suze brzo naviru i naviru. Ulijećeš u kupaonicu, pod snažnu vrelu vodu tuša, i ribaš kožu, ribaš se do krvi i oslanjaš se na pločice, a suze i voda se miješaju. Klizneš na pod, dugo tako ostaješ zgrbljena u dnu kabine, plačući i plačući dok te ne zaustavi štucavica. Zavrćeš slavinu. Nepomična si, mokra, drhtiš. Ne znaš kako ćeš se vratiti kući. Taksi ne dolazi u obzir, čini ti se da više nikada nećeš biti u stanju ući u taksi, ni sama, ni s Coleom, ni sa kim. Znaju ti ime i adresu. Znaju ti ime i adresu.

Plač, iznova. U tome su godine neplakanja, sve to napokon izlazi iz tebe.

83. lekcija važnost dobre hrane

Iz hotelske sobe telefoniraš banci. Odjavljuješ se iz hotela. Kovrčavom mladiću za pultom govoriš da ti je torbica ostala kod kuće, ne znaš čemu ta potreba za objašnjavanjem, previše govoriš: zna da lažeš. U džepu imaš nešto sitniša; zoveš Colea iz govornice niže niz ulicu, sigurna si da radi dokasna. I radi, naravno. Kažeš mu da su ti ukrali torbu i da si zaglavila. Dolazim odmah, kaže. Odlaziš u obližnji Starbucks i čekaš, zgrbljena nad vrućom čokoladom, nastojeći umiriti gutanje suza sve dok Cole ne uđe u kafić i ti mu zakoračiš u čvrsti zagrljaj, a suze ponovno naviru i naviru. Grli te dok se ne smiriš i zatim odlazi do šanka i vraća se ljubazno sa sendvičima koje ne možeš jesti. Idemo doma taksijem, kaže, uzeo sam nešto para. ~ 134 ~

Ne, ne, hoću podzemnom, brže je. Želim samo doći doma. U redu. Svejedno. Idete ulicom, Coleova ruka čvrsto ti grli ramena. Zašto je tako dobar u ovakvim trenucima? Njegova ljubaznost rastvara ti srce, kao kad se prozor otvori od naglog zapuha vjetra. Volim te, kažeš, u znak zahvalnosti. Govorila si mi to svaki dan, prije.

84. lekcija stara posteljina nema vrijednosti

Sljedećih nekoliko dana trudiš se ne misliti na one muškarce, moraš tako, inače će te tjeskoba progutati. Moraš se dovesti u red: radila si užasne stvari i vrijeme je da prestaneš s glupostima i prihvatiš se pravog života. Naručuješ se za masažu, tretman lica, pedikuru. Ribaš stan. Nazivaš stare prijateljice, ugovaraš kave, kino, ručak. Oslobodila si prostor u radnoj sobi za svoj laptop i knjige: nikada se još dosad nisi potrudila to učiniti. Bacaš kontracepciju u smeće. Kad si spremna, kada te od pomisli na seks više ne obuzima strava, tražiš muža da uroni u tebe jezikom i omota ti ga oko klitorisa; trebalo ti je četiri godine da ga pitaš da ti to radi, da ti radi baš ono što bi ti posebno željela. Obožavam te tvoje knjige, kaže. Razmiče ti noge i ulazi jezikom medu njih i ti se okrećeš prema prozoru i pružaš ruke iznad glave i plutaš na leđima: Cole sada zna da se mora usredotočiti na tvoj klitoris da bi ti udovoljio, mora ga razbuditi. I u nedjeljno popodne dok vani sipi kiša ostajete većinu dana u krevetu kao da nikada niste bih u braku niti radije provodili dan ~ 135 ~

spavajući. Prstima ti prelazi po koži poput vode koja sporo klizi i svijate se jedno oko drugog i drijemate i ljubite se sve do mraka, a na kraju tiho ležiš i slušaš njegovo duboko, pravilno disanje i uspavljuješ se njegovim snom. U ponedjeljak Cole uzima slobodan dan na poslu, nikada to prije nije za tebe učinio. To te podsjeća na dane u Edinburghu, kada je želio biti u krevetu s tobom više no bilo što drugo. Sjetila si ga se nakon toliko vremena, čovjeka kojeg si voljela. Sjetila si se doba kada je ljubav bila jasna i čista kao božićni snijeg. Bila je jednostavna. Voljeli ste jedno drugo, vjerovali jedno drugom, niste bili poput drugih parova. Tvoj suprug je bio čisti spokoj. Bez bolesti sumnje, bez otrova koji razara. Sjećaš se kako je onda sve bilo nevino. Prije hotelske sobe u Marakešu, kada ti je srce posrnulo.

85. lekcija najžalosnije je kada ženu dobra tjelesnog zdravlja onesposobljuje vlastita vatrena ćud

Još jedno pismo. Već si gotovo zaboravila na njih. Sada ih jedva možeš čitati, prelijevaju se od emocija, tvoje srce i libido za njega su zatvoreni. Dani su mi natopljeni tobom, ne mogu te se riješiti. Vraćaš se Coleu, u spavaću sobu. Zatvaraš za sobom vrata, ne znaš točno zašto. Radnim danima, telefon zvoni, u njegovo doba. Nikada se ne javljaš. Halo, na sekretarici, halo? Sklupčana na kauču, s rukama medu nogama, želiš da prestane. Nastojiš zaboraviti sve kako bi se udubila u ulogu dobre supruge, radi Colea. ~ 136 ~

Telefon zvoni kasno, u deset navečer. Cole ti kaže da se ne obazireš. Znaš tko je; nikada se ranije nije usudio ovako ti upadati u život. Ne želiš da tvoj muž čuje njegov glas na sekretarici. Grabiš telefon. Pretvaraš se da je Martha, kažeš Gabrielu da si umorna i da ne zove tako kasno, nazvat ćeš ujutro. Ruke ti se tresu dok spuštaš slušalicu. Sutra ujutro kažeš mu da nikada više ne zove u kasne sate. Kažeš mu da ga ne možeš više viđati, da je naučio dovoljno. Gotovo je s podukom. Ne, čekaj, kaže. Spuštaš slušalicu. Sekretarica ti je uključena i nakon toga je više ne gasiš. Molim te nazovi, kaže on sljedećeg jutra na sekretarici. Moramo razgovarati, raščistiti stvari. Volim te, kaže, i riječi te probadaju dok ih slušaš. Volim te, kaže opet. Koliko si puta kad ti je bilo dvadeset rekla volim te frajerima koji nisu odgovorili? To je divno, rekao je jedan, divno, kao da skuplja tu frazu u spomenaru, zabada je na pano kao da je leptir. Koliko je puta nešto u tebi umrlo nakon što su ti te riječi izletjele iz usta? A sada si s druge strane, uzvraćaš na isti način. No ovo je drukčije, govoriš sama sebi, ovako je najbolje, govoriš si. Smućuje te kad se sjetiš života koji si vodila, sve te sebičnosti, ali bolje je dugoročno ne davati ništa zauzvrat. Nisi tražila komplikacije, opterećenje, nered. Najednom si nemilosrdna, trijezna. U srcu osjećaš šiljak leda.

86. lekcija oni što uzimaju opijum od prvog trenutka postaju njegovim robovima, pa isprva bez njega ne mogu ništa, dok naposljetku ne mogu ništa s njim

~ 137 ~

Gabriel stoji na ulazu u zgradu kad u ponedjeljak ujutro izlaziš, pokraj tebe je dok hodaš niz ulicu. Govori ti da moraš napustiti Colea, on će te primorati; prevelika si kukavica da posegneš za vlastitom srećom, moraš početi iznova. Iznuren je do nepredvidivosti, neobrijan, izgleda kao da nije spavao: sve to potvrđuje ispravnost tvoje odluke. Dakle, ovo je druga strana vedroga glumca koji kao da je stalno na sceni, i u pravom životu. Ubrzavaš korak. Gabriel te sustiže, samo što ti se ne spotiče o pete. Kažeš mu, ne pogledavši ga, da ne dolazi u tvoj stan, da ne zvoni. Skreneš u kiosk, on je točno iza tebe, za uhom ti je. Dok uzimaš novine, otresaš se, prestani. Poznaješ Indijku za pultom, uvijek zadirkuje Colea i tebe kada ćete zasnovati obitelj, naginjući glavu blago ustranu; to je vaša stalna šala. Ali sada je pokraj tebe Gabriel i vidiš kako se ona zbunjeno smješka, i guraš se naprijed, mimo njega: kako se usuđuje ovako upadati u tvoj život. On stane pred tebe, hvata te za ramena, prstima ti se zabija u meso. Poslušaj me, kaže, slušaj. Odlazi, kažeš, i odmičeš se od njega. Ne možeš više nikada spavati s njim, ne možeš ga više nikad vidjeti. Kako mu to nije jasno? Odlučno odlaziš. Zamičeš za ugao i nastavljaš. Pogledaš iza sebe, nema ga. Vraćaš se u stan. Ali kakav je to poriv u tebi, ludilo što se rita i udara poput zauzdanoga konja? Sjediš na rubu kauča, prstima natežeš rub jastuka, grizeš usnicu. Ne razumiješ tu želju da sve opet ponoviš, ovog časa, da pobjegneš iz spokoja sobe i nađeš još i još anonimnih jebača. Taj poriv u tebi je brutalan, strašan, muški, prekrasan, iskonski, ne možeš ga zatrti i sav se, zbunjujući te, vratio.

~ 138 ~

87. lekcija dom mlade supruge! nisu li ove riječi sretan spoj najnježnijih uspomena i najuzvišenijih težnji?

Cole i dalje želi seks na svoj način, nije dovoljno poslušan, ali trenutačno te nije briga, jedino što želiš je utoliti glad, zadovoljiti se. Tjera te da se dodiruješ, gura ti tvoje prste između nogu i onda ti ih prinosi ustima; kušaj se, navaljuje, hajde, dok ti čvrsto stišćeš usnice i okrećeš glavu s jedne strane na drugu, pokušavajući mu se oduprijeti. Mmm, mirišeš na sebe, kaže, njuškajući ti lice. Želi da ideš dalje, još dalje, da ne skreneš s puta kojim si krenula, a ti ga moliš da uspori, da bude nježan, da prestane, ali on ne sluša, nikada ne sluša dovoljno. Opet će ti lizati baš kada hoćeš da stane; da možeš uživati, oporaviti se, ali on ne staje, grubo će ti ljubiti usta dok mu je lice premazano tvojim sokovima, radi sve ono što ne želiš. Nije poput Gabriela, ne sluša, nije uljudan. Ali ne obuzdavaš njegov neposluh jer ti to nije dovoljno važno: glavnina seksa je u tvojoj glavi, a on to ne mora znati. Dok je u tebi, dok mu je lice medu tvojim nogama, misliš na drugoga. Koji bi radio upravo ono što želiš. Koji je rekao da postaješ drugačijom ženom. Komu nije dopušten povratak.

~ 139 ~

88. lekcija kako se osloboditi vonja izvana i zlovolje iznutra

Cole te ne pušta na miru, gotovo svake noći šapće ti da se probudiš i gurkajući te širi ti noge. Sviđa ti se prljavi seks, kaže, kad te jedne večeri dok ste vodili ljubav ugrizao i ostavio ti masnice, kao da te hoće obilježiti, kad te okrenuo i poševio s leđa, stišćući ti noge svojima. Prljavi seks, mrmljaš, dok ti se ruka odmara u udolini njegova trbuha, on postrance leži, prstima mu prebireš po dlačicama na trbuhu. Penis mu se vratio svojoj mliječnoj, ranjivoj mekoći, nježan i potrošen i mlohav. Prljavi seks, a prsti ti, najednom, prestaju prebirati. Theo je to govorila, kažeš. Trenutak tišine, napete poput žice. Nikad nisam s njom spavao, kaže, rekao sam ti to. Ona se jedina koristi tim izrazom. To ne znači da sam spavao s njom, Ljupčiću, i Cole se odjednom smije i škaklja te, sve je to šala, sada kad se seks vratio, sada kad ste se smekšali i opet postali par. Ona uvijek govori takve stvari, znaš kakva je. Dakle, vidio si je? Glas ti je visok, ton lepršav. Jedanput ili dvaput, da. Na piću, tu i tamo. I znaš što, Ljubi? Ispada da samo o tebi pričamo, ni o čemu drugome. Jako joj nedostaješ. No, meni ona ne nedostaje. Niti malo. Pokušava zatrudnjeti. S tobom, pitaš. ~ 140 ~

Zaboravimo to, kaže, molim te. San je te noći rastrzan poput paučine, razlomljen u tanke niti.

89. lekcija sredstva za dezinfekciju i upute za uporabu

Subota divlja od kiše koja udara po prozoru poput pobješnjelih kamenčića. Cole te gura na krevet, prevrće te i liže iza koljena, od čega skvičiš, pa te ljubi, pa te opet prevrće i ulazi u tebe s neobičnom energijom i od njegova gibanja ispunjava te neka drhtava nježnost; raste, postaje gotovo nepodnošljivom, ušao je u tebe nježnije no ikada dosad i Bog zna zašto, ali nešto se medu vama odmata i ti mu šapćeš u uho, gotovo nečujno, napravimo bebu, jer to, to će izbrisati sve ostalo. Da počnete iznova, Bože, molim te, to. Sada? Bacila sam pilule. Moramo krenuti na posao. Koliko je još godina ostalo, šali se on. Nijedna. Hajdemo. Jednim potezom sve očistiti, odvratiti pozornost. Kazniti Gabriela, istjerati ga iz tvog života. A možda i preplašiti Theo da se makne s puta. Dahćeš, ushićena od blagog mlaza i potom se smijete, Cole i ti, kao da ste tek vjenčani, jer ste oboje donijeli odluku, sigurno, najveću u životu. Zamahneš nogama iznad glave, visoko u zrak tako da ti nožni prsti dodiruju zid, a sperma se slijeva duboko u tebe. S tobom dolazi sreća, kaže Cole kad spuštaš noge. Hmm, kažeš, a glava ti je negdje drugdje.

~ 141 ~

To je tako čudno, smijulji se Cole kasno navečer uz šalicu čaja, baš kad nam se veza počela raspadati, otkrio sam da se ponovno zaljubljujem u tebe. Promrmljaš hmm, i smiješiš se, kupiš končić s njegova džempera. Navodi te na razmišljanje: možda ćeš sada ponovno nestati u svom mirnom životu, osvježena i poslušna, i nikada ti više neće trebati novo uzbuđenje. No pitaš se mogu li ona tjedna popodneva u stanu u gradu ikada krotko prijeći u sanjarenje, može li se taj doživljaj poslušno zatvoriti u kutiju na kojoj će pisati Strogo neponovljivo; s Gabrielom ili bilo s kim drugim. Želiš dijete; to ti je trenutačno jedina želja, to je jasno kao dan. Trideset i šest ti je godina. Moraš krenuti.

90. lekcija kada žena očekuje porod, morala bi više no obično paziti na opće stanje svoga doma. trebalo bi provjeriti odvode

Polažeš dlan na trbuh. Ništa ne osjećaš. Nemaš pojma je U uspjelo. Možda ćeš kao majka biti zabranjena zona za Gabriela, dobroga katoličkog dečka kakav jest, možda će te proglasiti nedodirljivom, izvan granica dopuštenog. Pozivi su prestali, ali sada te katkad nešto bocka u stražnjem dijelu vrata; kao da te netko promatra. Sigurna si da te prati, da je negdje blizu. Više se ne zadržavaš uz prozor. Pokatkad, vani, naglo ćeš se osvrnuti ne bi li ga uhvatila na djelu. Jednom je bio opsjednut ženom, rekao ti je to. Previše ju je volio. Želiš li zaista nekoga tko previše voli? Kako izmjeriti ljubav, čak je prepoznati, pitaš se, prepoznati je između zaluđenosti, znatiželje, zaljubljenosti? Uvijek si sanjala da budeš središtem života muškarca, ali sada ti to izgleda pogrešnim. Kao da si zaključana u sobi bez zraka i prozora. ~ 142 ~

A negdje vani je taksist s tvojim imenom i adresom. Ili žena u prljavoj košulji koja te poznaje onako kako te nitko ne poznaje, i to ti je užasno. Koji ti je bio vrag da misliš kako zbilja želiš ženu samo zato što si maštala o ženi? Cole je konstanta. Određuje li jedna veza drugu, baca novo svjetlo na prethodnu? Zanimljivo je kako ti je vrijeme s Gabrielom osnažilo osjećaje prema mužu, čvrsto te vezalo za njegovu pouzdanost i mir. 91. lekcija želja za potomstvom, radi kojeg je majka čak spremna žrtvovati dio života samoga, najplemenitija je među našim ljudskim strastima

S tobom dolazi sreća, ponavlja Cole, s trbuhom oslonjenim o tvoja leđa dok nakon nedjeljnog pečenja pereš lonce i tave. Smiješiš se, ne kažeš ništa. U svijetu oko tebe kao da su posvuda djeca, kolica, trudni trbusi, nosiljke. Na zabavi se neki muškarac šali kako za vrijeme ručka putuje kući samo da pomiriše glavu svoga novorođenog sina, to je najsnažnije ne-erotsko iskustvo za čovjeka, kaže, palačinke i vanilija i koža. A-ha, kimaš, i uzmičeš. Pročitala si u nekom članku Germaine Greer kako žene zbog majčinstva svojevoljno podnose katastrofalan pad kvalitete vlastitog života. Pročitala si ulomak iz dnevnika Sylvije Plath, kaže da bi se više osjećala kao zatočenica da je ostarjela, naporna, j cinična neudana žena od karijere nego kao svestrano kreativna supruga i majka koja intelektualno neprestano raste. Je li vjerovala u to? A ti? Nemaš pojma što te čeka. Želiš dijete da poništi sve što si radila u posljednjih nekoliko mjeseci. Čini ti se da ga želiš kako bi imala nekoga koga ćeš potpuno voljeti, tko će ti ispuniti život. Naslušala si se strašnih priča, kako ćeš uz dijete jedva naći vremena da odeš na zahod, istuširaš se ili javiš na telefon, kako porod zna razderati sve od vagine do analnog otvora, kako je

~ 143 ~

nakon poroda voditi ljubav kao da bacaš kobasicu u tunel La Manche, kako neki muškarci ne podnose žene koje su se raširile. Sve što znaš jest da će se s dolaskom djeteta tvoj život zaokrenuti, poput prekooceanskog broda kad promijeni kurs. A tako je najbolje.

92. lekcija čin reprodukcije najviša je i najnesebičnija od svih tjelesnih funkcija

Pet tjedana nakon što ste u subotnje jutro Cole i ti vodili ljubav nježnije nego ikada prije, dok on pere zube, ti pokraj njega povraćaš u zahod, želudac ti se podigao u sekundi. A sljedećeg dana u kafiću, dok čitaš ali ne znaš što, tako ti je mučno od gutljaja vode da moraš istrčati van i povratiti u slivnik na kolniku. Nešto iz tebe izvlači snagu na potpuno nov način. Cole ti govori da kupiš test na trudnoću, ali želiš pričekati do vikenda, kada će on biti kod kuće i kada ste oboje opušteni: želiš tome događaju dati malo svetosti. Ne može se obaviti noću, mora biti jutro kada su hormoni najjači, piše na kutiji. Bombardiraš plastični štapić mokraćom, piškiš u vrućem i snažnom mlazu. Dvije crte. Protreseš štapić, nisu se otresle. Dakle, potvrđeno. Uspjelo je, nisi očekivala da će to ići tako brzo. Žene tvojih godina obično pokušavaju mjesecima, ili godinama u očaju, ili dovijeka. Divna se toplina širi dok dlanom pokrivaš trbuh. Pa, bok, maleno moje, ušuškano u trbuhu, čvrsto u svijetu, bok. Izlaziš iz kupaonice i Cole kima glavom i smiješi se i obavija te rukama u zagrljaj, tako čvrsto da boli, a suze vam oboma peckaju oči. Dakle, da sve obrišeš, pročistiš, počneš iznova. Nadaš se. ~ 144 ~

93. lekcija kada smo bolesni, treba nam liječenje

Nazivaš majku da joj javiš novosti o bebi. Nije se obradovala kao što si očekivala, glas joj je čudne boje; neugodno si iznenađena. Pitaš se čime si je to iziritirala. Možda misli da će te dijete ograničiti, možda još očekuje da ćeš imati neki značajniji život. Možda se boji vlastitog starenja. Ne može podnijeti da će biti baka. Ne želi ponovno imati dijete koje će joj pokvariti udoban život i morat će ga čuvati. Dok si bila tinejdžerica, katkad ti se činilo da malo previše nestrpljivo čeka da te izbaci iz gnijezda; često te nagovarala da se preseliš u svoj stan, a kada si otišla, jedva je skrivala zlovolju ako si došla k njoj oprati rublje ili se poslužiti njezinom mašinom za šivanje. Vaš odnos je uvijek ovakav, usponi i padovi, jedan dan ste najbolje prijateljice, sljedeći dan ne razgovarate. Pita te kako ti je. Kaže kako je ona povraćala cijelih devet mjeseci. Kaže da će te dijete srediti. Oh, zbilja? Ne pitaš je što misli pod tim, ne želiš izazivati svađu. Općenito, živite u strahu jedna od druge, od boli koju obje možete nanijeti. Nešto se promijenilo kada se Cole učvrstio u tvom životu. Majka zna gdje ti je žila kucavica i katkad, pakosno, cilja upravo tamo, kao da će te zadržati ako te povrijedi. To je radila s vremena na vrijeme i dok si bila dijete. Kao kad je u svjedodžbi pisalo nedostaje joj inicijative, i ti si morala pitati, imala si osam godina, što ta čudna riječ znači, a ona te na to podsjećala tijekom cijeloga djetinjstva i adolescencije i predavačke karijere i kad si odabrala za koga ćeš se udati. Nedostaje joj inicijative. Poklapaš telefon i moraš se zasmi-juljiti, pitajući se što bi sada rekla. Dosta se smijuljiš u posljednje vrijeme; majka te još može povrijediti, ali ne više jako. Jer dijete koje nosiš preplavljuje te veseljem, donosi ti duševni mir.

~ 145 ~

94. lekcija mnogo je kućnih igara, poput vruće-hladno, igre pogađanja i tako dalje

Ali katkad kao da ti sve izmiče iz ruke, obično ujutro, negdje u vrijeme kada je Gabriel običavao nazvati. Progoni te neki osjećaj, kao ratnog veterana noga koje više nema. Kada ponovno osjetiš potrebu za onom žestinom iz vremena podučavanja. Želja ti se opet razmotava pod kožom. Nije bilo ničeg rezigniranog u tim poslijepodnevima koja ste oboje gutali u jednom zalogaju kao meso kamenice. Na jednom satu pred kraj, prije onoga kada si sve napustila, držao te za nožne prste i rekao ti da te ne želi izgubiti jer si za njega ti seks, utjelovljeni seks. Iskrenost te izjave izbacila te kao val na tvrdi pijesak i zamuckivala si i smijala se da to nije moguće, jer kako bi bilo koja veza uspjela, a osim toga, sve žene to imaju u sebi, ne samo ti, mora samo naći načina da to pokrene u svakoj ženi s kojom bude bio. Mora slušati. Pitati. Učiti. Ima cijeli svijet pred sobom, i, dok si govorila, on se zatvarao i kimao glavom, da, naravno, i ljubio te, nježno, da, drhteći, da, kao da te odjednom uopće nema pravo ljubiti. A sada ujutro, negdje u vrijeme kada bi Gabriel nazvao, kolebaš se, pitaš se jesi li bila pregruba. Za vrijeme te pretposljednje lekcije, dok si se opraštala od njega, obujmila si mu glavu rukama i znala već tada da polako odlaziš; iako nisi mogla podnijeti pomisao da se to već događa.

95. lekcija moralnu nedoličnost majke valja strogo osuditi

~ 146 ~

Beba ima sedam tjedana i tjera te da povraćaš na pločniku ispred pošte, pa onda ispred kioska s novinama i nemaš više vremena ni doći do slivnika; obilježavaš mjesta koja često posjećuješ poput psa. Ali to je radosna mučnina, ako takvo što uopće postoji, jer ti govori da se dijete u tvojoj utrobi čvrsto drži. Već te mijenja. Jede ti se sirovo meso i rižini kolačići i sirovo povrće, voće i mlijeko. Odvlači te od tvog crvenog vina i mekih sireva, maslaca od kikirikija i pašteta. Kvari ti okus čokolade, mali lukavac. Tjera te u zamrzivač, po pločice leda koje mahnito drobiš zubima i hrskaš. A sad nas je troje, kaže Cole blago, s divljenjem, jedne noći u mrklom mraku. Da, odgovaraš, da, misleći na neobičnu motivaciju za ovo dijete, početak života u izbezumljenoj žurbi i panici. Misliš na Theo. Pitaš se je li i ona zatrudnjela brzo kao ti; jesu li i nju preplavili hormoni sreće. Nekako je čudno krenuti na ovo putovanje bez nje.

96. lekcija pristup svjetlu i zraku trebao bi biti besplatan

Na sekretarici netko spušta slušalicu pa se snima samo klik i, kad si se previše puta zapjenila, odgovaraš. Tišina, na drugoj strani, i slušalica se spušta. Nije ti do igre, za to više nemaš vremena, u tvome je životu sada nešto drugo. A onda stiže još jedno pismo. Došlo je dostavom, nema poštansku marku. Nisi uopće sigurna želiš li ga otvoriti; držiš omotnicu za ugao poput detektiva koji drži forenzički uzorak, poigravaš se mišlju da ga jednostavno baciš u meće. Ja sam. Ne mogu više ovako, oprosti. Da smo barem mogli porazgovarati. To je to. Gužvaš ga i bacaš u koš. Vraćaš se svojoj knjizi o trudnoći.

~ 147 ~

97. lekcija ni rat ni glad ne uzrokuju toliko smrti koliko crna groznica

Nemarno izvaljena na kauču u dnevnoj sobi, u dozreloj samoći. Cole je zaspao u spavaćoj. Više ne želi intimnosti s tobom, boji se da će povrijediti bebu sada kad ti se trbuh već vidi, odbojna mu je pomisao da vodi ljubav s trudnicom. Ona Demi Moore, na naslovnici Vanity Faira, nešto odvratno, kaže on. Dakle, dnevna soba, sama si, i prsti ti polete dolje među noge, kruže, izazivaju i zaranjaju unutra i drhtaji ti lepršaju u želucu, a onda ti se prsti kreću brže i dublje i drhtiš sve jače, srsi ti udaraju prema gore u utrobu i grudi i jedva možeš disati; hvataš se za pokrivač i svršavaš kao nikada prije, jer trudnoća te čini osjetljivijom no ikad, fino te ugađa poput koncertnoga klavira. Očekivala si da će ti zadebljani članci i široke košulje i nadutost učiniti život teško probavljivim, ali dok dijete klija u svojoj bačvici, ti si prepuna života i želje, oko tebe je aureola snage, a to nisi predvidjela.

Cole se meškolji. Dođi u krevet, zapomaže, odspavaj malo.

~ 148 ~

98. lekcija

za nevjšte prste krpanje je jedan od najtežih zadataka

Točno je dvije godine od popodneva u Marakešu. Thein rođendan, prvoga lipnja, sada je zauvijek obilježen trenutkom otkriča. Treba ti nešto da ti odvrati pozornost; pozivaš tri stare kolegice s Gradskoga sveučilišta na večeru. Cole je izišao s prijateljem iz škole, gledaju najnovijeg Bonda. Dok prtljate po kuhinji, rezuckate, dolijevate i miješate, razgovor se kreće preko odjeće, frizura, kolega, stanova, i zaustavlja se na temi o kojoj uvijek razgovaraš s ovim prijateljicama: na muškarcima. Megan vam priča kako i dalje ne spava sa svojim partnerom, Domom, tako to ide već osam godina; postali su poput brata i sestre. Trideset i devet joj je godina, želi bebu. Ne zna što s Domom ne valja; ne želi više seks, uvijek ju odbija. Možda je homić? Nije. Ostavi ga, sve joj kažete. Prije nego što ti bude četrdeset i osam godina, i još si bez djeteta, i prekasno je za sve. Teško je to, znate, odgovara. Pa se obrati tebi, Bog zna zašto: jesi li ikada išla muškoj prostitutki? Nisam, prezirno kažeš, i smiješ se. Je li ti to kad palo na pamet? Ne. ~ 149 ~

Ja to zbilja želim, ali nemam pojma kako. Pogledaš Cath, napadno šutke. Ona ti je najbliža prijateljica s posla. U jednom je od najsretnijih brakova koje znaš i ima dva prekrasna dječaka, tinejdžera. Neprestano ima ljubavnike, već godinama; a dosta se seksa i s mužem, Mikeom, koji živi u blaženom neznanju. To mi budi glad za njim, rekla ti je jednom, i ne mogu se zaustaviti. Ne želim. Nikada. Uvijek si se pitala što bi se dogodilo da Mike sazna. Pitaš se, što bi da Cole: tu reakciju ne možeš predvidjeti. Miješaš tjesteninu i nehotično zadrhtiš na pomisao što bi bilo da on odjednom otkrije tvoj tajni život.

99. lekcija lijepo se brini o svom bilju, pažljivo ga zalijevaj, ukloni sve mrtvo lišće

Ponovno zoveš majku. Htjela bi da ti je blizu, čezneš za njezinim znanjem jer sada si trudna, a ona je to prošla. Ali, ona je u jugoistočnoj Rusiji na nekom iskopu, do kraja ljeta. Radi na morskom grabežljivcu koji je sijao strah i trepet oceanima prije stotinu i pedeset milijuna godina, a zubi su mu bili veličine mačete. Već su ih pronašli šest i još su tako oštri da se nekoliko ljudi iz tima porezalo. Ona proučava probavni trakt zvijeri tražeći dokaze o tome što je jela i iskopala je neke fosile nalik lignji i prastare riblje ljuske i uživa u svom poslu. I vrućini. Kaže ti da trenutačno imaju toplinski udar, a nebo je kričavo plavo. Zvuči božanstveno, odgovaraš. I jest, kaže. Ton joj je ovoga puta vedriji, kao da je imala vremena malo promisliti o događaju koji se bliži. Ali onda baca bockavi komentar kako bi, kad postaneš majka,

~ 150 ~

napokon mogla prestati biti sebična, i u grlu osjećaš poznato stezanje i dođe ti da tresneš slušalicu, ali ne činiš to; želiš izgladiti barem jedno pitanje u svom životu. Ne znaš u čemu ona vidi tvoju sebičnost. U činjenici, možda, da joj nikada nisi zahvalila što te tako dugo odgajala sama? Već davno si razvila obrambeni sustav protiv njezinih zajedljivih primjedbi: spuštaš slušalicu u pola razgovora ili se ne obazireš na komentare ili odeš. Prenaporno je ostati i boriti se.

Što ne valja, pita Cole te noći, nešto te muči. Ne znam, nekako sam izgubljena, oprosti. Zašto ne odeš posjetiti mamu? Odmori se. Raščistite to. Zamišljaš kako ti u pluća nahrupljuje sunce; kako te prodorno svjetlo čisti od Gabriela i taksista, kako spavaš dokasna, družiš se s majkom, sređuješ si život. Da, kažeš Coleu, da, zašto ne. Sutra ujutro ponovno je zoveš. Nisam sigurna da je ovo pravo mjesto za trudnicu, kaže ona. Prilično je primitivno. Prašnjavo je i vruće, a ceste su uglavnom neasfaltirane. Bitno mi je samo da odem iz Londona. Molim te. U redu, smije se, u redu. To razumijem.

100. lekcija provjetravanje je vrlo važan postupak

Ka nizini što nekoć bješe more. Sada ga pokriva kora soli, a kosti brodova zlokobno se naviruju iz njegova ležaja poput trupla prapovijesnih zvijeri pod dom. Ribari su proganjali vodu, a ona je izmicala njihovu dohvatu, pokušali su je dostići gradeći ~ 151 ~

goleme betonske dokove što se unedogled pružaju poput prstiju. Ali voda je postojano otjecala jer su rijeku koja ju je hranila isušile tisuće kilometara sustava za navodnjavanje, kanali i brane, i jednoga dana od mora nije ostalo ništa. Nahereni križevi davno umrlih ribara što nalikuju na jarbole sada izvikuju optužbe po ostacima starih obala. A jedini koji i dalje dolaze u prašnjavi gradić na rubu nizine su paleontolozi, gladni kostiju. Jednomotorac neravno poskakuje po neasfaltiranoj pisti i zatim se zaustavlja, balerinski vješto, na terminalu koji podsjeća na kućicu autobusnog stajališta. Limeni se krov sunča pod lukom bezbožnoga plavog neba. Pokraj vrata neki stariji čovjek zalijeva cvijeće; održava te nevjerojatne boje na životu, žarom kakvog vlasnika puba za ljeta u Engleskoj. Proučava jedini kovčeg jedinog sletjelog putnika, gradsku odjeću, lice. Jednokratno kimanje glavom jedino je čime uzvraćaš. Miris gume za polijevanje na mokrom betonu naglo te vraća u djetinjstvo i podižeš bradu prema nebu. Ovo je zrak kakav voliš, suh poput papirnate bakine kože, i osjećaš kako ti se na njemu tijelo uspravlja. Majka ulijeće u parkiralište u sponzorskom terencu. Tako je dugo nisi vidjela. Šokiraš se, ostarjela je. Starac ti na rastanku šalje svoj jednozubi smiješak; sada je sve u redu sa svijetom, zna kamo pripadaš. Dok te majka vozi do svoje limene montažne kućice, svjesna si da ćeš ostati duže no što će trajati dobrodošlica. Pitaš se koliko će potrajati, hoćeš li se stići opustiti. Odjeća joj je razbacana po svim prostorijama, ne dopušta nikome da pristupi. Posvuda napola raspakirane putne torbe i hrpe nerazvrstane odjeće za pranje. Ne može pronaći čisti ručnik između rola mjehurićave plastike za umotavanje, vreća gipsa, finih dlijeta i četkica, i ispričava se što nije pospremila. Predugo je sama. Ali nije važno. Želiš da ovo uspije. Prve noći klepećete, otapajući u ustima mekane oblake svježih belgijskih čokoladica koje si joj donijela na dar. Večeras je sve u redu, sljedećih nekoliko dana bit će sve u redu, a budeš li imala sreće, i cijeli tjedan. Plan je sljedeći: noću pohlepno ~ 152 ~

spavati, a danju se opuštati i ponovno uspostaviti jednostavniji život. Počelo je dobro: mještani u onih nekoliko oskudnih radnji široko se osmjehuju tvom trbuhu. Pa, nije li to lijepo, govore njihova nasmiješena lica, kao da se radi o jedinoj važnoj stvari u životu. Odlaziš na lokalitet iskopa u cipelama za hodanje i sa šeširom na glavi, a voditelj tima inzistira da se poslužiš njegovim stolcem na sklapanje. Ali nije prošlo dugo i već hodaš prašnjavim ulicama uzrujana, povrijeđena, kuhaš se od vrućine i trljaš onu staru boru između obrva. Majčina kuća kao da skuplja i zadržava vrućinu: pasta za zube je topla, kad stavljaš dezodorans, i on je vruć. Za vrućinom si oduvijek čeznula, ali sada te pritišće, prvi put u životu. Dijete te jako promijenilo. Ali ne dovoljno. Jer čak i ovdje Gabriel te prati, čak i dok plivaš u gradskom bazenu. Plivaš svaki dan, odgurujući se jako od ruba, pružaš udove koliko god možeš i osjećaš oblost mišića, pokušavaš ga se riješiti plivanjem. No svakoga jutra probudiš se s trzajem, za-počinješ i taj nelagodni dan neobjašnjivom panikom što ti se komeša u utrobi. Dižeš kosti, umorne od majčina gostinskog kreveta, koje kao da su se borile cijelu noć s njegovom mekoćom, napinjući se i opirući. A nakon šest dana majka ti daje do znanja da joj je mnogo bolje kad je sama. Obrazac je uvijek isti, iznenadna napetost u njezinu glasu, zatim obje eksplodirate, i ti se pretvaraš u ženu kojoj rijetko dopuštaš da se pokaže. Povod je ovoga puta bilo djetetovo ime. Ne smiješ ga nazvati po svom ocu, kaže majka. Ne želiš valjda da te podsjeća na nekoga tako beskorisnog. Toliko je još zatomljene gorčine u vezi s njim, nakon svih ovih godina, i možeš jedino nagađati da je to zato što su jednom bili zaljubljeni preko glave. Otac je čest razlog svađi i već ti je zlo od te slijepe ulice u kojoj vas dvije uvijek završite, i tako već dvadeset i pet godina. Majka je ljubomorna na tvoju ljubav za njega, i sad je ljubomorna, tvoja odanost za nju je slijepa i bedasta, i život je zato provela nastojeći te uvjeriti u njegove mane. Uvijek je bio pijan, beskoristan, jadan, nikada u životu nije ništa napravio, postigao, nije te volio jer mi nikad nije davao dovoljno novca za tvoje ~ 153 ~

uzdržavanje, samo mi je pravio probleme, uvijek iste riječi, još otkad ti je bilo deset godina, a postigle su samo to da te udalje od nje. Zašto i dalje piliš s tim, pitaš sada, već sam umorna od te priče. Zatim kažeš, vrlo tiho: ako malo ne pripaziš, u tvom životu neće ostati nitko. Ista si kao i on, napada ona. Beznadni ste, oboje ste beznadni. Uvijek tatica, tatica, tatica, i oponaša zvuk tvoga dječjeg glasića punog obožavanja. Nikada mi ne kažeš da me voliš, nikada mi ne kažeš hvala, nikada ne misliš da sam najbolja od svih. Nemaš blage veze što znači živjeti u stvarnom svijetu. Majčine riječi više ti ništa ne znače, uvijek iznova iste fraze koje su, još davno, izgubile svaku sposobnost da te ubodu. Naravno da si joj znala govoriti da je voliš, ali nije se dala uvjeriti. Sad te ne želi slušati dok je moliš da prestane. Ne znaš zašto si pomislila da će se samo zato što si trudna dogoditi velike i blagotvorne promjene u svim aspektima života. Bojiš se da će ovakva situacija s majkom potrajati sve dok jedna od vas ne umre, osjećaj da se s njom boriš, da niste saveznice. Moraš se maknuti od pakosti u njezinu glasa, uboda njezina prsta u zraku, bijesa na njezinu licu. Izlaziš na prednja vrata, prolaziš pokraj hrpe iskopane zemlje s terena, uz križeve poput sablasnih jarbola brodova koji su se tu slučajno usidrili, uz znatiželjna lica mještana; hodaš i ne znaš kamo ideš. Stižeš do jedine javne govornice u naselju. Mijenjaš let. Odlaziš bez pozdrava. Nije prvi put da si ovako postupila.

101. lekcija nikada nije prekasno za vježbanje samokontrole

~ 154 ~

Zrakoplov polijeće, opuštaš vilicu. Buljiš kroz prozor u nešto nalik pješčanoj pustinji što se pruža dokle pogled seže, ali to je oblak, beskrajni oblak. Imaš crnu rupu u životu, četiri dana da nestaneš, odeš bilo kuda, radiš što god hoćeš. Četiri tajna dana. Da si bezobzirnija i hrabrija, nazvala bi Gabriela, sklupčala se uz njega i ne bi izlazila iz njegova stana. Vraćaš se u London i ideš ravno kući, jer ne znaš što početi sa svojom slobodom i nemaš drskosti ugrabiti je. Pod polumjesecima noktiju skupio ti se pijesak, sipa ti se iz odjeće i kose; nije te, naravno, očistio ni od čega.

102. lekcija po svršetku prvog tromjesečja mlada majka ulazi ujedno od najdivnijih razdoblja svog života

Ali u danima koji slijede razdraganost trudnoće ponovno te obuzima i ne da se više ugasiti. Dok svima govoriš što je novo, okružuje te radost ljudi, divno je dijeliti čudo djeteta s krugom mnogo širim nego što ste Cole i ti. Iskusne majke kvocaju i zasipaju te savjetima: nastoj vidjeti što više starih prijatelja za vrijeme trudnoće jer ćeš poslije za to imati vrlo malo vremena, život je prekratak pa upotrebljavaj jednokratne pelene, ne bori se protiv sna, za vrijeme trudova pjevuši u sebi moja vagina je klizava kosina, pa ćeš imati osjećaj kao da ispuštaš veliko govno, da, u tome nema apsolutno ništa profinjeno i smiješ se i smiješ jer ti je sve to novo i neobično i jedinstveno. A opet je to priča tolikih žena, od početka vremena, najuniverzalnija od svih. Nema ljubavi poput te, kaže prijateljica s troje djece, poput droge je; umrla bi za svoju djecu, znaš. ~ 155 ~

Ne možeš zamisliti da bi se dobrovoljno odrekla vlastitog života zbog nekoga drugog, takvu golemu i nesebičnu ljubav. Prvi put u životu se promatraš gola u ogledalu pune dužine i ne popisuješ tek nedostatke svoga tijela; prvi put u životu voliš kako izgledaš. Sve raste i mijenja se. Beba ti potamnjuje bradavice, čini ih svilenkastima, širi ih. Rastire ti stidne dlačice koje su sada nježno sivkaste. Zbog nje su ti genitalije omekšale i nabubrile, sazrijevaju. Zapljuskuje ti kožu pigmentom, imaš pjegice na licu i rukama, tamna linija drsko ti se spušta niz trbuh. Cole i ti šalite se duboko u noć kakvu će glazbu beba voljeti, kakav će imati naglasak i kako će se zvati. Prateći u knjizi tablicu rasta, jedino oko čega se možete dogovoriti je Zrno, pa Grah, pa Mango. Čula si za muškarce koji iz suosjećanja s partnericom povraćaju, debljaju se, imaju mučnine i pate. S Coleom se ništa takvoga ne događa, premda katkad izbacuje trbuh držeći ruku u dnu leda i zahtijeva sućut, ljubav i odmor. Pa dobije jastuk u glavu. Ponovno se s njime mnogo smiješ, osjećaš se učahureno u vašem malom svijetu. To je zbog bebe, sna koji dijelite, oboje ste razdragani. Sretna si što je blizu tebe. Ima li veće osamljenosti od toga da rađaš sama u bolnici? Od toga da nekoga previše voliš?

103. lekcija djevičanski med najčišći je i najslađi od svih

Nakon rutinske kontrole kod liječnika, poruka na sekretarici. Tišina, znaš da je on. Sve što kaže je tvoje ime. Baš kada se počelo pretvarati u uspomenu, kada si se počela vraćati svom životu. ~ 156 ~

Telefon ponovno zvoni i naglo podižeš slušalicu. Hej, kaže. Dah ti zastaje u grlu. Kako si, kaže. Dobro sam. Odlično. Samo se javljam, kaže, pitao sam se kako si, smije se. Što hoćeš od mene, pitaš, što hoćeš, i Gabriel kaže kako si bila krenula u novom smjeru, bila si poput Trnoružice koja se budi, procvala si u naponu života i bilo je fantastično gledati te, a onda tišina, i ti razdraženo cokćeš, a on kaže u redu, idem ja: čuvaj se, ha, i čuje se klik. Hodaš gore-dolje po stanu i trljaš rukama trbuh, nježno trljaš i trljaš kao da nešto želiš istrljati tako da nestane.

104. lekcija dreka, bacanje i svojeglavost bilo koje vrste nisu dostojni žene

Povraćaš i po dvanaest puta na dan, pogotovo kada si umorna, i pitaš se je li u redu da se to tako često događa: za neke žene, da, kaže tvoj liječnik opće prakse. Cole ti pridržava kosu s lica dok čučiš nad školjkom i prazni posudu pokraj kreveta i briše ti usta i polaže usne na tvoj trbuh i govori bebi da ne gnjavi mamicu, a potom mu glava dugo počiva na tvom dlanu, i ljubiš ga, nježno, u vrh čela, u znak zahvalnosti, jer nikada ga nisi ovako cijenila. Pitaš se kako će dijete izgledati, hoće li biti ispremiješana verzija vas oboje. Hoće li mu dva srednja nožna prsta biti spojena, praćkasta, poput tvojih. Želiš mu svoju ljevorukost, osmijeh tvoje majke, Coleov vid i spokoj. Ali i dalje povraćaš, kao da želiš izbaciti krivnju.

~ 157 ~

105. lekcija mlade žene su medu najvažnijim članovima zajednice o čijem zdravlju i razumu ovisi dobrobit muža, djece i posluge

Beba te odvraća od tvoje omiljene radiopostaje, ne podnosiš više bubanje dance ritma, vuče te Bachu. Usporava te, pokušavajući te obuzdati, usmjeriti te u mirne vode. Što li će od tebe postati, sada kad si na putu ka majčinstvu? Hoćeš li se još više nego prije povući iz arene djelovanja i postati promatračem života, hoćeš li živjeti od odraza sreće drugih? Tako žive starci, zar ne, i majke. Uvijek si ih pomalo prezirala, te žene što nestaju, slabašne, izblijedjele, stopljene s okolinom, uvijek si mislila da su odustale. Sada prezireš ono što si ti bila: žena od karijere, odlučna da vlastito življenje ugura na prvo mjesto i svisoka gleda na mlade majke. Noću vas je troje, tvoj trbuh pritisnut uz donji dio Coleovih leđa, a beba između vas i vašeg disanja. Kad ti se utroba ispuni smijehom, što je često, Cole se brine za dijete, kao i kad uza stube nosiš vrećice s hranom i skupljaš prljavu odjeću s poda. Pa, možda bi mi mogao malo više pomagati, izazivaš ga i bacaš pred njega njegove prljave gaće. I pomaže, do neke mjere. Preuzeo je veću odgovornost oko kupnje i kuhanja, iznenađuje te jelima za koja nisi ni slutila da ih zna skuhati. I ja sam bio dugo samac, znaš: to kaže nakon zapanjujućeg specijaliteta iz voka koji ti nikada prije nije spravio. ~ 158 ~

S veseljem plješćeš. Ti odsad kuhaš, stari, smiješ se. Čekaj, čekaj, smijulji se on, ovo će trajati samo dok beba ne dođe. Vaša ljubav srasta, poput slomljene kosti. Ali onda dođe kasna noć, dnevna soba, sama si. Stan u gradu, oskudan i uredan, poput redovničkoga. Ležiš na leđima, gola, na podu na Gabrielovu pokrivaču. Glava ti je pribijena uza zid. Prste si mu uplela u kosu dok ga guraš dublje u sebe i počinješ se kretati pod njim, bokovi ti se rastvaraju i dižu, to lagano izvire duboko iz tvoje nutrine, guraš mu glavu dublje u sebe pa još dublje, dok se naposljetku jebeš s njegovim jezikom i želiš da te proguta, da nikada ne prestane.

***

Trudnoća je izmijenila ton tvojih maštarija. Nije to više žena koju jedva prepoznaješ u svojoj glavi, ne više nevjerojatan doživljaj koji nikada ne bi poželjela u stvarnom životu: sada si to ti, ono što si sama radila.

106. lekcija majka mora osigurati sposobnu babicu i vještoga liječnika što je ranije moguće

Bolnica u kojoj ćeš obaviti prvi pretporođajni pregled u londonskom je predgrađu, mrka viktorijanska zgrada s visokim i prljavim prozorima. Po hodnicima na nečistom svjetlu lepršaju golubovi, a na podu u zahodu ima krvi. Cole se uzrujava što će na porodu biti samo babica i nitko drugi. Kakva je ovo zemlja u rasulu, bijesni on, dvadeset i prvo stoljeće, a sve je kao u doba Thomasa Hardyja. Želi najbolje; iznad tebe se otvara ~ 159 ~

kišobran njegove posjedničke zaštite i osjećaš val krivnje, opet, i ne možeš mu uzvratiti, samo mu iz zahvalnosti stežeš ruku. Ali onda, pri prvom ultrazvuku sva se radost vraća jer beba ne prestaje divlje bježati s ekrana, izvodi trikove, koprca se i pleše i evo je, s mahunastim ručicama i čudnim intenzivnim licem, zuri, čini se, ravno u vas dvoje. Suze vam naviru na oči od vizualne potvrde: znači, niste sve izmislili. Ali kada ćeš u trbuhu osjetiti trepet toga malog astronauta? S osamnaest tjedana pomalo si nestrpljiva jer je tako miran, a još te povlači u onaj duboki, teški umor i budiš se klonula i cijeli dan ne možeš pronaći čvrsto uporište. Pitaš se hoće li to ikada proći, hoćeš li ikada opet biti normalna. A možda je sve to vrijedno toga da nikada više ne osjetiš onu paničnu usamljenost u vrijeme Božića, dok si bila sama, srca izbezumljenoga od pukotina. Dijete je, valjda, osiguranje protiv toga. Zoveš majku. Odlučila si ispričati se. Dosta ti je napetosti medu vama, opterećenja; želiš to raščistiti. Moraš progutati ponos i reći da ti je žao. Iako ne znaš zbog čega. Laknulo joj je što si nazvala. Glas joj je tako žalostan kao da je bila tužna cijelo vrijeme otkako ne razgovarate i sada, kao i ti, samo želi da budete prijateljice. Ne spominjete odlazak s iskopa, nije vam do rovanja po starim ranama. Jedva čekam tu bebu, kažeš joj. Želim da bude moj mali prijatelj. Čini mi se kao da nikada više u životu neću biti usamljena. Ah, ali kao majka možeš biti usamljenija no bilo kada prije, kaže ona. Nisam sigurna smijem li ti to reći, ah ništa tako ne boli u srcu kao ljubav što je majka osjeća prema djetetu. Stanka. Posebno kad je dijete odbaci. Stanka. Nakon svega što je za njega učinila. Tako, ne može se tome oduprijeti, uvijek će se na to vraćati, nikada to neće pustiti na miru. A što je s roditeljem koji odbaci dijete, želiš reći, ali prešutiš. Kažeš majci da je voliš i ponavljaš da ti je žao, nazvat ćeš je opet uskoro. Pokušavaš život držati pod ~ 160 ~

kontrolom koliko možeš, kao prekrasni rukopis Sylvije Plath, uredan i suzdržan, premda joj se svijet raspadao. 107. lekcija dobra kanalizacija jedna je od neophodnih stvari za zdrav dom

Dvadeseti tjedan, osjećaš pupanje. Majka to tako zove i jako ti se sviđa taj izraz: dijete se u tebi isteže i okreće, prvi put osjećaš taj ljupki ples. Sitni trzavi grčevi šire ti se trbuhom i gladiš rukom valiće što ih diže beba koja se u tebi koprca, bacaka i vrti. Navečer često pod rukom osjetiš nagli trzaj - evo podbadača! - i ako je Cole u blizini, požurit će preko sobe, ali beba se već premjestila i neće ti udovoljiti drugi put; već ima vlastitu volju, a onda će se veselo zakoprcati poput mačića s klupkom vune i sad, kažeš Coleu, brzo, i on će ti rukom pokriti trbuh i prenijeti spokoj djetetu, i ono će utihnuti, kao da osluškuje Coleov dodir. On već sada ludo voli ovo dijete. Ljubiš supruga, nježno, u mekoću usana. Osjećaš se seksi i ženstveno i želiš muškarca blizu, ali Cole se ne da nagovoriti da vodite ljubav; boji se gurnuti ga u tebe, boji se da je dijete preblizu mjestu gdje on želi doći. Ne možeš ga uvjeriti da to nije tako, da dijete nije smetnja kakvu ste očekivali. Toliki ljudi u tebi sada vide samo jedno: nositeljicu novoga života. Od tebe se ne očekuje seksualnost, ti si majka. Dok te hvata san, Cole ti šapće da ćeš biti slatka mamica i ti se u snu smiješiš. A zatim se s trzajem preneš.

108. lekcija pogrešno je pomagati prosjacima jer tako možda potičemo laž, ~ 161 ~

lijenost i obmanu Subotnje popodne. Čitate, zavaljeni na kauču, novine i časopisi razasuti su oko vas. Telefon. Ne uspijevaš zgrabiti slušalicu, predaleko si. Tvoje ime, upitnim tonom, na sekretarici. Samo ime, dva puta. Glas otkriva sve. Zatvaraš oči dok misliš o toj krajnje razoružavajućoj sposobnosti da se voli otvoreno, da se nijansom u glasu prizna potreba te kako je to u muškaraca vrlo rijetka vrlina; razmišljaš kako ta krajnje iskrena ljubav što je u stanju pokositi, koja te čini ranjivom i blagom, umanjuje čovjeka. I natjera drugu stranu da ode. Zatim se sjetiš Colea i širom otvoriš oči. Jer Gabriel se nasilno i ozbiljno počeo gurati u tvoj bračni život.

109. lekcija tajna zdravoga doma

Cole te samo gleda. Ma nije ništa, kažeš u nadirućem valu razdražljivosti, neka glupa simpatija. To je onaj tip iz knjižnice, glumac, je li? Taj koji je zaljubljen u tebe? Ne, ne. Zašto uvijek to misliš? On mi je prijatelj, kao i svi ostali iz te grupe, dio društva. Zapravo, već neko vrijeme mu se ne obraćam jer se zbilja počeo malo čudno ponašati, u redu? A onda čuješ samu sebe kako pitaš, a što je s Theo, kad smo već kod toga, nikada to nisi objasnio, nikada zapravo nisi ispričao što se događalo kad ste se nalazili na tim malim ugodnim pićima. I zašto to, k vragu, i dalje traje? Kažeš to glasom kakav dosad pred Coleom nikad nisi upotrijebila, samo s majkom: kao da hoćeš muža rasparati na ~ 162 ~

njegovu najosjetljivijem mjestu, kako bi sve napokon izišlo na vidjelo. Što s njom, ha? Možemo li to napokon istjerati do kraja - i ne možeš spriječiti ružnoću u glasu, izdajicu ljepote tvoga zaokruženog trbuha. Sva frustracija i povrijeđenost i bijes koje nosiš još od Marakeša, napokon, napokon kulja iz tebe. Govoriš Coleu da je on sve u životu sjebao, da je dosadan, da samo zna glupo drljati po slikama, i to je sve, svijet izvan posla i kuće za njega ne postoji, nema ni prijatelja, i mrziš ga, mrziš, i ne znaš odakle ti naviru te riječi, čuješ kako izlijeću i ne možeš ih zaustaviti, i što je s Theo, hajde, što je s njom, bijesno si se uskoračala po dnevnoj sobi poput hijene u kavezu, a Cole ti prilazi s leđa i podiže te stežući te pod trbuhom tako snažno da boli, podiže te kao da će te tresnuti o pod i likvidirati i tebe i bebu. Šuti, šuti, šuti, urla on. U tom trenutku postaje ti jasno zašto se muževi survaju s litice ili u autu uguše djecu ispušnim plinom. Beba, beba, sve je što uspijevaš reći, odgurujući mu ruke, pokušavajući se iskoprcati, beba, beba. Cole te spusti. Naslonio se na zid objema rukama kao da ga hoće poduprijeti. Objesio je glavu. Ne vidiš mu lice. Sjedaš na kauč. Zatvaraš oči. Prostorijom lebdi nijema napetost. Pitaš Colea je li ikad pomirisao dječju glavicu, nisi sigurna čemu to pitanje, ni kamo dalje iz ove situacije, ali najednom te obuzima golema tuga, ispunjava te kao čašu, do vrha. On te ne gleda, kaže ti da ne budeš smiješna, koga bi vraga on mirisao dječju glavu. Ne znam, ne znam, tiho ponavljaš. Grozna si, kaže. Znaš da je to istina. Cole izlazi iz sobe. Ne mičeš se. Želiš, silno snažno, da možeš usisati natrag sve što si rekla, kao balon žvakaće gume kad se rasprsne. Ali riječi su ti se razlijepile po cijelom licu i cijelom braku i ne znaš hoćeš li ih ikada moći sastrugati. ~ 163 ~

110. lekcija ne može se odviše naglasiti kako je opasno dati krivi lijek

Cole izlazi iz stana. Zalupi vratima. Ta buka boli. Nikada prije nije zalupio vratima. Vraća se nakon sat vremena, ne obazire se na tebe u dnevnoj sobi i odlazi ravno u spavaću, i ti ga ne gledaš, ali trzaš se na svaki kratki, oštri udarac ladica i vrata ormara kojima lupa. Trzneš se, ali ne mičeš pogled s televizije. On ništa ne govori. Nikada se nije ovako tobom igrao, nikada nije šutio. Ulazna vrata ponovno tresnu. U stanu tišina. Odlaziš u spavaću sobu. Proučavaš što je ponio. Osnovne stvari: budilicu, rokovnik, djedove manšete, punjač za mobitel. Srce tutnji li tutnji. Sjedaš na krevet, u teškoj tišini. Dugo, dugo tako sjediš, a onda u neko doba te duge, duge noći trčiš do prozora, i pogledaš dolje na daleki pločnik i misliš o svemu čvrstome i sigurnome što je nestalo iz tvoga života. Gutaš noćni zrak. Nigdje ljudi, nigdje automobila u prolazu, nigdje života, sve je tiho. Ponovno sjedaš na krevet. Dok je ostatak svijeta udobno ušuškan u san, ti čuješ samo huk tišine. Samoća je gotovo neizdrživa. Dakle, tu je stigao tvoj život. Do trenutka u kojemu sjediš na rubu kreveta, trudna, i potpuno sama. Misliš da si ti kriva. Ono s Gabrielom prvi put izgleda kao prijevara. Dugo si samu sebe opravdavala, jer nisi ti prva zamahnula maljem da razoriš vaš brak. Ali tu sada, bez Colea, to se čini beskrajno hladnim, glupim i pogubnim. U grlu osjećaš čvor, suze se nakupljaju, čvrsto stišćeš usnice. ~ 164 ~

Okrećeš Coleov broj mobitela: isključen je.

111. lekcija zbog vlastitoga zdravlja svaka bi djevojka morala namještati svoj krevet i rediti sobu

Sljedeći dan, nema poziva. Zoveš Colea na posao da provjeriš je U tamo, praviš se da zoveš poslovno. Nema ga. Ostavljaš broj mobitela. Nema uzvratnog poziva. Beba se u tebi vrti i meškolji, sretna kao mali tuljan, nesvjesna što se događa. Zamišljaš kako je na svijet donosiš sama i držiš je kasnije na visokom bolničkom krevetu, okružena grupicama sretnih brbljavih obitelji oko svih drugih kreveta, njihovim cvijećem i plišanim medvjedićima i žamorom. A ti, nategnutog osmijeha, paraš oči svojom samoćom. Nikada prije nije propustio javiti se.

112. lekcija dobru srcu cvijeće govori čudesnim jezikom

Četvrtog dana iz Coelova ureda stiže pismo. U Rimu je, radi na narudžbi koju je dugo odgađao. Spomenuo ju je prije nekoliko mjeseci, neko manje važno Skidanje s Križa u vlasništvu isusovaca. Nije pretjerano vrijedno niti osobito dobro. Cole ti je pokazao fotografije i sjećaš se da te se dojmio neobično svijen torzo dok pažljive ruke spuštaju tijelo. Nešto u vezi s tim nije bilo kako valja, umjetnik je krivo prikazao tjelesnu građu, kao da je radio iz glave, bez modela. ~ 165 ~

Iz pisma saznaješ kako je Cole trenutačno nedostupan, a nema naznaka kada bi se mogao vratiti. Poslao ga je njegov pomoćnik. U njemu nema ni traga tvog muža. Ne možeš zamisliti da ga je diktirao nekome drugome, nešto tako okrutno i bezlično i bezobzirno. Dok držiš pismo, usta su ti suha, a prsti lagani kao da nisu tvoji. Nikada nije učinio nešto ovakvo. Više ništa ne znaš, što će biti dalje. Zoveš njegove roditelje i ostavljaš poruku na sekretarici, moleći da se on javi, gadi ti se što si se njima morala obratiti za pomoć. Lunjaš stanom i primjećuješ kako je Cole jedva prisutan u njemu. Uvijek si ga tjerala da čisti za sobom: da ukloni svoje časopise, sredi pisma i račune. Sada su od njega ostale samo hrpice sitniša i snop računa i odjednom to nije dovoljno, nisi ga smjela tako čangrizavo i tvrdoglavo ograničavati. Odvajaš za pranje plahte i jastučnice s njegovim odbjeglim mirisom, i odmah požališ zbog nagona da ga, još jednom, izbrišeš iz života. Želiš Colea natrag. Jako. Zove majka. Samo provjeravam kako si, kaže ona, i na tu nježnost na koju nisi navikla, naviru ti suze, potoci suza, usta ti se lijepe kako su mokra. Dolazim k tebi, kaže ona, daj mi samo vremena da sredim let. Majka je dva tjedna uz tebe, pazi da uvijek ima svježeg cvijeća i kuha lonce domaće juhe i puni njome zamrzivač, kao što to radi i kod sebe. Kuha ti čaj ne čekajući da ju zamoliš, upravo onako kako voliš, mliječan i vrlo slab; svih ovih godina što ga znaš, Cole to još nije usavršio. Tijekom ta dva tjedna kutriš se s njom u krevetu u gostinjskoj sobi; nisi s njom spavala od desete godine. Majka ne zna do koje je mjere sve otišlo ukrivo, zna samo da je Cole odjurio u bijesu i da se ne zna kad će se vratiti. Usredotočila se na to da te osovi na noge. Sada znaš da je u svom najboljem izdanju kada si ranjiva i iscijeđena, kada se sve raspada. Vaš se odnos pojednostavio do osnovne potrebe djeteta za majkom, a to je ~ 166 ~

izbrisalo pakost među vama, bijes se ispuhao. Ne znaš koliko će potrajati primirje, ali uživat ćeš u njemu dok možeš.

Nakon četrnaest dana mora otići, nije mogla dobiti duži dopust s iskapanja. Ne želi otići, ali govoriš joj da mora. Moraš se trgnuti i vratiti se na posao, kaže ona dok čeka taksi. Moraš ponovo pronaći neku čvrstu točku u životu. Povlačiš se. Ne, ne predavanja, smije se. Ali moraš pronaći još nešto što ćeš voljeti, osim djeteta, i muškarca, jer oni će ti uvijek slamati srce. Ha! Ali što? To ti ne zna reći. Taksist zvoni. Počela sam nešto pisati, kažeš joj, nisam daleko stigla. Modernu verziju djedove stare knjižice. Pogled na brak bez uljepšavanja - ono što žena možda misli, ali nikada ne bi izrekla. Zna li Cole, pita. Ne, zapravo. Zna da radim na knjizi, ali nema blage veze o čemu je zapravo. Ne želim ga povrijediti. Mislim... mislim da bi ga to uništilo. Ne znam što bi učinio. Onda piši anonimno, kaže, dok taksist ponovno zvoni. Tako nećeš nikoga povrijediti.

113. lekcija banknote su papirni novac

Ni riječi od Colea. Ni poziva od Gabriela, nakon onog što je raznio tvoj svijet.

~ 167 ~

Ali u tebi raste nova životna snaga koja nadjačava muškarce. Trbuh više ne možeš sakriti, javan je, ruke se često pružaju da ga dotaknu i usred cijelog tog cirkusa zaljubljuješ se u tijelo koje nije tvoje. To što ti beba radi prekrasno je i strašno, ima nasilja u toj ljepoti, čarobna je, erotična, opscena. Kako se koža može tako rastegnuti? Hoće li se ikada stisnuti natrag kakva je bila ili će se zgužvati i omlohaviti kao vreća? Nisi skinula vjenčani prsten; ne želiš dodatne komplikacije, to je prekonačno, prenaglo, u tvojoj glavi isključuje mogućnost da sve dođe na svoje mjesto. Barem ti novac još stiže na račun, ali majka ima pravo, moraš pronaći posao koji ćeš voljeti, da si ispuniš život. Potrudi se da knjiga bude uspjeh, ako možeš. Sad ti je posljednja prilika, prije no što te preplavi majčinstvo i vlastiti ti se život počne povlačiti, dok onaj drugi bude rastao. A novac možda prestane stizati. Jer uza sve što ti se dogodilo, financijska neovisnost najveća je stvar od koje si odustala. Sada ti je i previše nezgodno biti ovisna o nekome; to bi ti moglo iscijediti svo pouzdanje što ga imaš. Ali Gabriel. Neprestano ti tiho šapće kroz novopronađeni smisao postojanja. U sedmom si mjesecu trudnoće i znaš da je pogrešno željeti ga, ponovno ga uroniti u svoj život. Želiš ga nazvati. Vrijeme je izlizalo intenzitet popodneva u njegovu stanu, ali ne dovoljno. Jer on ti se živo vraća, i to često, poput valova na žalu, vraća se i vraća.

114. lekcija vrijednost svježega zraka

~ 168 ~

Vikend izvan grada, u Cotswoldu, djevojačko prepuštanje užicima u hotelu s toplicama. Vozi Martha, juri uskim cesticama, želi stići još za dana. Nebo je krvavo crveno i zlatno s velikim prugama svjetla; u Londonu nikad nije takvo. Ili se možda ne sjetiš pogledati. Kako škvadra, pitaš. Oh, dobro, dobro. Julian samo što nije predao rad, mnogo prije roka, naravno. Tim je morao odustati na neko vrijeme i vratiti se na gradilište; potrošio je predujam. Natalie, jadnica, po sedmi put prepravlja rad, u strašnoj je fazi, misli da nikada neće završiti. A što je s Gabrielom, pitaš, trudeći se poravnati povišeni ton. Ni traga ni glasa od njega, kaže, ali vratit će se on. On samo nestane i odjednom se ponovo pojavi, znaš to. Mislim da je u Španjolskoj, ne znam točno zašto. Upireš bosim stopalima o komandnu ploču, koljenima podupireš trbuh i razmišljaš o vremenima kada si bila najslobodnija, stalno sama, kad si bila živahna, budna i svjesna svega oko sebe. Možeš li opet tako živjeti? Martha lupa rukom po volanu i kaže, pa naravno, jednostavno vodi dijete sa sobom; sve žene to rade, oduvijek. Pogledaj svoju majku, kaže, kako je hopsala po cijelom svijetu s nosiljkom za bebu na prsima. Da, imaš pravo. Ali ti nisi tvoja majka. Osjećaš se kao da si se usidrila. Ne možeš joj to objasniti, ženi koja je odlučila nemati djece, koja izjavljuje da ne može urediti ni vlastiti život, a kamoli nečiji drugi. Još dva mjeseca i nikada više nećeš kontrolirati svoj život strogo kao što si navikla, morat ćeš se predati volji drugoga. Dijete će te uvući u život, morat ćeš sudjelovati kao roditelj. Nebo se zatvara, boje su gotovo ugasnule. Govoriš Marthi kako nisi imala energije ili pouzdanja pošteno napredovati na knjizi, a sad se bojiš da nikad i nećeš, jer si predugo čekala. Naći ćeš načina, smije se Martha, ako to dovoljno želiš. Piši kao da ćeš uskoro umrijeti, čula sam da je to odličan način motivacije.

~ 169 ~

Gledaš kroz prozor auta. Sunce se na zalasku probija kroz tamu kao kroz poderotinu na zavjesi. Cole još nije nazvao. Telefonirala si njegovim roditeljima, njihovoj sekretarici rekla da je hitno, tri puta. Zamolila ih da mu prenesu da ga voliš. Nitko te nije nazvao. Nisi ni mislila da će te oni nazvati. Dovoljno si stara i dovoljno si toga prošla da više ne očekuješ kako će se dogoditi bilo što od onog što želiš. Osim ako to ne ostvariš sama.

115. lekcija za kišnog dana moći ćemo vježbati jedino u zatvorenom

Sada si spora kao kakva krava, golema si i gegaš se. Grudi su ti narasle s trojke na peticu i u toj veličini nema grudnjaka koji bi bio seksi ili barem crne boje. Sve si manje ti, a sve više obična trudnica. Najednom te bode intenzivni gubitak samopouzdanja. Hoće li te majčinstvo umanjiti? Učiniti nevidljivom? Ipak, usred neizvjesnosti koncentriraš se na kreativnost. Ponovno odlaziš u knjižnicu. Sjediš za kompjuterom, nabacuješ bilješke. Beba ne voli kad radiš, dok sjediš, vrpolji se i rita kao da kaže, hej, usredotoči se na mene. Ali ne možeš, ne još. Razmišljaš o pitanju anonimnosti: na lošem je glasu, njome se služe otimači, ubojice, ucjenjivači i žene koje žele otkriti dio svog tajnog života, ogoliti se pred drugima. Odluka da na knjigu ne staviš vlastito ime daje ti drsku i smjelu slobodu: s imenom na ovitku nikada ne bi mogla pisati što hoćeš, osobne posljedice bile bi prevelike. Vrlo vješto potiskuješ istinu u svakidašnjem životu; o tome što zbilja osjećaš ili što doista želiš. Tvoja je elizabetinska autorica, sigurna si, bila isto tako sputana. Inače bi i ona stavila ime na knjigu. ~ 170 ~

On zove. Čuješ ga na sekretarici, ne usudiš se podignuti slušalicu, bojeći se što bi mogao reći, moraš se sabrati. Vraća se kući za tjedan dana. U glasu nema ljubavi, poslovan je, otresit.

Noć se kiseli oko tebe. Dakle, bez isprike, bez objašnjenja, bez nade da je sve u redu s tobom i s njegovim djetetom. Imaš tjedan dana, samo toliko. Tjedan dana da se osvježiš, da se ponovno vratiš u ulogu supruge, jer nije li to ono što on očekuje? Kao i ti. Tjedan dana da se razmaziš, da se ponašaš potpuno sebično, tvrdoglavo, ugađajući si: to ti je posljednja šansa za vrlo dugo vremena. Koliko puta su te u prošlosti ljubavnici koji ti se nisu javljali stoljećima odjednom nazvali iz vedra neba i povukli te natrag na brzu ševu. I ti si uvijek, uvijek, pristajala. Želiš živjeti kao ti muškarci, samo jednom. Tek što zaustih o moći i vlasti, učini mi se da me netko prekide, htijući mi začepiti usta kaznom namijenjenom ženi: tvoja želja podlijegat će volji tvoga muža i on će imati vlast nad tobom.

116. lekcija kako liječiti blaže bolesti čim se pojave

Sljedeća večer, subotnja. Površno gledaš dokumentarac o Edwardu i gospodi Simpson. Pokraj tebe pločica čokolade, nepojedena. Lomi se, nije dovoljno mekana. Raspoloženje ti je mračno poput noći na selu. Gasiš televiziju. ~ 171 ~

Opustošila te Coleova ravnodušnost. Uzimaš knjigu koju trenutačno čitaš; Martha Gellhorn - Samo sam u braku bila osamljena - i naglo je zatvoriš i uputiš se prema telefonu, a prsti ti posrću preko brojeva koje još i predobro znaš, i on se javlja gotovo u istom trenu. Ponovno začuvši njegovo poznato halo, imaš osjećaj da ti netko vuče utrobu prema podu. Ja sam, kažeš. Hej, kaže on, kako si, a vedrina u njegovu glasu govori ti sve što želiš znati. U njegovu tonu nema ožiljaka. Ozdravio je, krenuo dalje; srce ti tone. Moram te vidjeti, kažeš, želeći i njega potopiti. Smije se. Volio bih, ali sutra rano ujutro letim za Španjolsku. Oh. Scenarij mi dosta dobro napreduje. Idem na borbu u ponedjeljak navečer, na posljednji djelić istraživanja. Dobro, dobro: jedva da znaš što govoriš, jedino želiš da je s tobom, na telefonu, ne želiš da ode, ne želiš noćas biti sama. A gdje se održava borba? U Chiclani, to je malo mjesto pokraj Seville. Tamo je moj otac počeo. Oh. Sjajno. Drugi put, možda? Da, naravno. Glas ti se gubi. Dakle, on sada misli da se ne mora više truditi. A ti ga želiš više nego ikada prije.

117. lekcija kako ljudi požure smrt

Otprilike sat vožnje do Seville. Posljednji tjedan trudnoće u kojemu dopuštaju let. ~ 172 ~

Nisi sigurna zašto si ovdje, ali fantastično je upustiti se u nešto tako budalasto i neobuzdano i vratolomno i nepromišljeno, zaboraviti na autocenzuru. Znaš da ga ne bi smjela ponovno hvatati u stupicu, ali ta misao nije dovoljno jaka da te spriječi. Kakva se to duboka potreba krije u tebi? Potreba zbog koje ovo želiš baš sada, muž samo što ti se nije vratio, a uskoro ćeš imati bebu. Odgovor znaš, samo nisi sigurna hoćeš li ga moći istjerati do kraja: dopuštaš si erupciju čiste sebičnosti prije no što se predaš potrebama svih drugih. Arena je smiješno malena, prašnjava, provizorna, usred drečave buke lunaparka. Nimalo nalik onome što si očekivala. S jedne strane tutnjava i zveket sajma, s druge tobogan smrti nakrcan licima koja se izobličuju u vrisku. Noktom palca grebeš ulaznicu. Vruće je, zrak je suh kao u pećnici. Pola osam je navečer, ah sunce još uvijek prži. Beba se meškolji; nadaš se da je dobro. Atmosfera u areni je nekako prljava i vulgarna kao na borbi pijetlova. Oko tebe, na grubim drvenim klupama, grupice sredovječnih muškaraca koji su izašli sa svojim kompanjonima. Zuriš u njih, tražeći Gabriela medu njemu potpuno nesličnim pojavama. Lice ti je užareno, u poodmakloj si trudnoći, vidi se da si strankinja, ne znaš što će biti dalje. Ne bi smjela biti ovdje. Želiš ga, to je sve. Osjećati takvu želju kako ti kola u krvi vrijedno je svega. Grupica svirača iza tebe snažno započne s fanfarama. Sjediš poput djeteta, nagnuta naprijed, znatiželjna si; Gabriel ti je mnogo toga ispričao. Bik kaskajući, nevoljko, ulazi u arenu. Oduvijek si zamišljala da je zvijer za borbu masivna, crna i glatko sjajna, da juri čelom prema protivniku poput lokomotive, ali ovaj bik je malen, smeđ, mršav i izgubljen. Pogledom prelaziš po redovima sjedala. U borilištu četiri mladića trčkaraju uokolo, huškaju, podbadaju i spašavaju si život sa četiri drvena štita. Nitko ovdje nema kontrolu, ni ljudi, ni bik, ovo je farsa, predstava, nisi to očekivala.

~ 173 ~

Oči ti se zaustavljaju na pojavi koja bi mogla biti jedino njegova, taj oštri kut ramena. Na drugoj strani borilišta je. Zakasnio je, u skupini muškaraca koji nalikuju na obitelj. Srce ti udara, krv ti nahrupi u glavu, osjećaš kako kola. Još samo jednu lekciju, još jednu dozu, to je sve što želiš prije Coleova povratka. U arenu ulazi stariji muškarac. Drži dva dugačka štapa, komično svečana, nakićena trakama šarenog papira. Štapove podiže visoko objema rukama te ih, uzdižući se na vrške prstiju, hitro zabada u bikova pleća, poput dirigenta kad završava ariju kićenim zamahom štapića. Životinja bijesni. Krv joj lipti gusta, crvena, na vrućini bliješti poput razlivene boje, sjaji se na oznojenom tijelu. Gabriel urla kao i ostali. Vruće ti je. Zamišljaš ga oznojenog, želiš mu jezikom prelaziti po tijelu. U trbuhu ti bljeskaju munje, kao na nebu kad se igra domaćina udaljenoj oluji. Ozračje više nije komično. Beba se u tebi sporo okreće, blago poput kita. Da bi je umirila, polažeš ruku na trbuh: Gabriel još ne zna. Na bikovim ustima nakuplja se pjena, umorio se, čuješ kako dahće, vidiš krv, smetenost. Ulazi matador. Sitan je, smiješno sitan. Obučen u strogo sivo poput teatralnog ukopnika. Penis mu je flasterom prilijepljen uz bedro, hlače su mu tako uske da nema nijednog nezategnutog dijela odjeće koji bi mogao zapeti o rogove, Gabriel ti je to jednom rekao, a ti si zadrhtala, iznutra, dok je pričao. Želiš ustati i doći do njega, ugurati se u njegovu malu sabijenu grupu, no previše je koljena preko kojih bi se morala penjati. I dalje ga promatraš dok on upija borbu. Vidjela si ga tako usredotočenog i prije: u njegovu londonskom stanu, dok si podizala rukav da bi ti ljubio ruku, dok si mu raskopčavala remen. Matador mami životinju, tjera je da mu priđe, da ga gotovo okrzne. Komuniciraju, on govori biku i ti se naginješ naprijed da uhvatiš riječi, Bog zna zašto, ionako nećeš razumjeti. Svirači na klupama iza tebe, poput lijenoga klavirista u nijemom filmu, na mahove sviraju neku popratnu glazbu. Bik se okreće, sporije, i sada dobro vidiš da je star. Gabriel ti je rekao da te životinje nikada nemaju više od četiri godine, ali ovaj djeluje starije, umornije; možda malo varaju na seoskim priredbama. Bik osjeća poraz, ~ 174 ~

iznemogao je. Matador iza leda skriva mali šiljasti mač, prekrasno se izvija, i životinja ponovno napada, i Gabriel i ostali urlaju. Sve se čini tako jednostranim; zlo ti je. Gladiš trbuh i razmišljaš o životu koji u njemu buja i zamišljaš da je u strahu, nezaštićen, sve se okreće protiv njega. Ne sviđa ti se ovo. Kad ti je Gabriel govorio o koridama, opisao ti je sasvim drugi svijet: svijet discipline, hrabrosti i ljepote, no ovo pred tobom očajno je žalosno i to te prenerazilo. Kukavički je. Dosadno. Previše je mrtvila, promatranja, iščekivanja, odmjeravanja, dahtanja. Matador ciljajući spušta mač i uranja ga u široki bikov vrat, a onda uspravlja tijelo, izražajno poput kaligrafova poteza kistom. Bik je razjaren, opire se, puca njegovo veliko srce. Ruši se na koljena. Muklo pada ustranu. Podiže glavu u agoniji. Vidjela si dovoljno. Bedro životinje i dalje se podiže i spušta, oči kolutaju, gledaju potpuno u čudu: tko su ovi divljaci? Bodež mu se zario iza potiljka, presjekao je moždinu i konačno, konačno ta glava što se napinjala pada. Ubijanje je bilo teško, trebalo je zaustaviti moćni borbeni duh. Gledaš Gabriela. Stojiš uspravno, kriviš vrat iza mjesnih muškaraca, ne dolazi u obzir da sjedneš. Isprva te ne vidi, priča i smije se, a ruka mu je opuštena na ramenu nekog čovjeka, možda ujaka ili bratića, ne vidi te. A onda te ugleda. Prestaje govoriti. Zarumeni se, jako. Mirno, blago kimne glavom na pozdrav. Nepodnošljiva je ta intimnost, kao da ste ti i on jedini ljudi tamo. Kaže ti sve što trebaš znati: nećeš se morati mnogo upirati, pristat će. Predugo je zadržao taj trenutak, ljudi oko njega ga gledaju pokušavajući otkriti što mu je skrenulo pažnju. Polako, polako sjedaš. Drhteći. Vlažna. ~ 175 ~

118. lekcija nikada ne kupuj nešto što ne možeš platiti

Još pet borbi. Ne možeš podnijeti više niti jednu. Htjela si nešto sasvim drugo, borbu bikova iz tvoje mašte: uzbudljivi osjećaj natjecanja između čovjeka i zvijeri, prekrasnu prepredenost matadorova plesa, bikovu nepobjedivu snagu. Zašto se osjećaš izigrano? Možda si očekivala da ćeš otključati tajne muškaraca i njihova mačizma, Gabrielove tajne? Matadori su sami sebi i previše sve olakšali, u svoju korist, a to nisi predvidjela. Koje nepodnošljive slabosti posjeduje gotovo svaki muškarac kojeg dobro poznaješ? Kada se razbole, cmizdravi su poput djece. Treba im žena koja će umjesto njih pitati gdje se nešto nalazi. Da im pomogne pri kupnji odjeće. Da im dogovori termin kod frizera jer se njima samima to ne da. Kada žele prekinuti vezu, odjednom su nesposobni podignuti telefon. Jesu li te slabosti koje uvijek iznova pronalaziš simptomi muškaraca našeg doba ili su one oduvijek tu i žene su za njih oduvijek potajno znale? Najjači nisu ni vino ni kraljevi nego uvijek žene. Dok te Gabriel promatra s druge strane arene, jedno ti je jasno: još te nije prebolio. Odalo ga je kako je zastao i zacrvenio se. Ali ne zna da si trudna, to nije vidio jer si stajala iza gomile muškaraca. ~ 176 ~

Iznenada se čini nepromišljenim i lakoumnim postupiti prema nagonu kako bi ga opet pridobila; i to samo jednom. Muškarci neprestano namamljuju bivše ljubavnice zašto je tebi tako nelagodno sada, na vrhuncu? Ne možeš tek tako okrenuti leda svojoj prirodi, prati te i ovdje, štekće ti za petama, zove te kući. Morala bi smjesta otići. On te gleda.

119. lekcija svi ljudi, s pravom, žele da ih se smatra uglednima

Provlačiš se kroz gužvu prema kraju klupe, pokazuješ mu da ćeš biti na izlazu. Izlazi gotovo jednako brzo kao ti. Srce ti preplavljuju osjećaji: nestrpljiv je. Kad ti vidi trbuh, pocrveni, zastaje. Pristupaš mu bez riječi, uzimaš mu ruke u svoje, pa mu prilaziš bliže oklijevajući dotaknuti mu lice. Uzmiče poput djeteta pred rukom majke koja ju je ovlažila slinom da mu nešto obriše s lica; ne uzvraća ti dodirom. Ponovno gleda tvoj trbuh. Pa, nisam to očekivao. Nije tvoje, ne bi moglo biti, smiješ se nespretno. Uzima te za ruku, ne gledajući te, vodi te iz arene kao da ga je sram svega, a ti se iznutra treseš zbog njegove reakcije, odjednom se kolebaš, tjeskobna si, posramljena. Nervozna kao na prvom sastanku. I Gabriel je rastresen, drukčiji. Kosa mu nije tako crna kao što pamtiš, istrošio se. Shvaćaš da je to muškarac koji je naglo zagazio u ono mučno razdoblje kada još nije sredovječan, ali više nije ni mlad. Razdoblje neizvjesnosti u kojemu majke prestaju zapitkivati sinove kada će naći dobru djevojku i skrasiti se, ali počinju pitati druge što ~ 177 ~

nije u redu s njim? Fešta je, i dok s njim šećeš prašnjavim ulicama punima vreve, osjećaš među vama prisutnost još nečega. Možda neka nova žena, ili je samo krenuo dalje, ne znaš, ali nešto se utrnulo. Okreće se, smije se, iznenada te poljubi, kao da kaže, k vragu i sve, nakon Što si bila tako ravnodušna, pa čak i ako se beba ispriječila između vas. Kao da se želi samo jednom, u ovoj suludoj noći, podsjetiti što ste imali. Uzvraćaš mu poljubac. Šokirana, upijajući duboko, nisi ga više u stanju pročitati. Imala si posla, kaže, a ti stidljivo razvučeš osmijeh, i spustiš pogled, milujući trbuh. Eh, da. Promrmljaš neku ispriku što si nestala, mrmljaš kako si morala raščistiti neke stvari u životu, a on kaže da, da, sve one tako kažu, čuje se to iz zadirkivanja u njegovu glasu i tako ti je laknulo što je Gabriel opet onaj stari, vučeš ga za sobom, hajde ti, luđače, nestanimo odavde, i on se smije, pa vuče on tebe, krivo si krenula, govori, mi amor, ovuda, imam sobu, i oboje se prepuštate starom poznatom drugovanju, ugodnom poput sladoleda što glatko klizi niz grlo. Dok hodate ulicom, u nježnoj povezanosti starih ljubavnika, nastupa tišina, niste sigurni što slijedi. Pa kako ti se svidjela korida, pita. Nije ono što sam očekivala. Željela sam strogost i ljepotu o kojoj si mi pričao, a sve mi je izgledalo, ne znam, kukavički. Žalosno. Uopće mi se nije svidjelo. Odakle izvire ta okrutnost, iz koje duboke brazde u tvojoj nutrini? Okrutnost koja te tjera da mužu kažeš da je totalni promašaj, majci da je možda voliš, ali da ti se ne sviđa, ljubavniku da ti je njegova strast tiranska i slabićka? Tu okrutnost vide samo tvoji najbliži, nitko drugi ne bi ni vjerovao da to u tebi postoji. Nikad nisi zadovoljna, zar ne, kaže Gabriel, i rukama te, u šali, hvata za vrat; tek dodir, malčice prejako.

~ 178 ~

120. lekcija čednost je sveta i dobra

Zbog čega si ovdje, pita, otključavajući vrata svoje hotelske sobe. JaZastaješ, ne možeš dalje, vršcima prstiju pritišćeš usne; više ne znaš zašto si doletjela u Sevillu, zašto maloprije nisi otišla iz arene, iz njegova života. Ovo je pogrešno, pogrešno je. Trudna si, kaže. Ne bih ovo smio raditi. Znam. Ali želim, kaže on, i naginje se bliže. Ne bih smjela biti ovdje, opireš se, uzmičeš. Ali jesi ovdje, kaže. Tek što su se vrata zatvorila, ljubi te, gura te o zid. Svuci se, kaže nježno, dišući ti tik uz uho - uvijek ti se sviđalo kad to radi. Oklijevaš, pogledaš svoj trbuh, polako skidaš odjeću, trbuh se pomalja poput mjeseca i označava te pečatom tabua, beba se miče, ali ne možeš odbiti, ne možeš se oduprijeti zahtjevu. Gabriel stoji malo dalje s rukama prekriženima iza leđa, promatra ti tijelo, smiješi mu se. Zatim se spušta na koljena, prelazi ti dlanovima po grudima i trbuhu, zategnutom poput bubnja, lagano te dotiče između nogu i odjednom, bez upozorenja, dva prsta prodiru u tebe, poput štapa u mahovinu natopljenu kišom. Nisi to očekivala, u njegovu potezu ima nasilja, nisi ga tako učila. Nešto se promijenilo, stekao je samopouzdanje, iznenađuje te; koljena ti se svijaju. Pružaš ruku da se pridržiš, već si na rubu da svršiš, izmakao je tvojoj moći i, ne znaš zašto, ah to te tjera da želiš još, još, još, da vidiš kakav će biti kraj, da ne prestane. A troje vas je u ovoj hotelskoj sobi. Trudiš se ne misliti na to. Namještaš se na bok na krevetu, čekaš da se on skine. Sada ti promatraš njegovo tijelo, uvijek si u njemu uživala. Prekrasni bokovi, blijedi ožiljak od operacije slijepog ~ 179 ~

crijeva, mali, srebrni križ oko vrata, pijanistički zglobovi, rijetke dlačice na prsima, dugački, zaobljeni ud. Gabriel prekriva tvoje tijelo svojim i ljubi ti vrat i u rascjepu guze osjećaš njegov blagi ukrućeni dodir, polagano se okrećeš, licem u lice i prvi put vidiš kako je koncentriran, vidiš mu na licu da mu je ova vrsta iskustva potpuno nova i strana; osjećajno i tjelesno, to je nepoznanica, nastup koji je nemoguće uvježbati. Točka jedan: domaćica iz predgrađa. Točka dva: žena u visokoj trudnoći. Točka tri: Bog zna što će biti dalje. Prekrasna si ovakva, prekrasna, mrmlja on dok ti rukama prelazi po trbuhu i grudima, a morala bi to mrziti, morala bi gledati u nutrinu, paziti život u sebi, a ne se prepuštati uskipjeloj želji, ali u tom si trenutku pohlepe spremna predati mu cijeli svoj život. U Gabrielovim poljupcima i milovanju snažno osjećaš kako je njegovo ljubavničko umijeće uznapredovalo, sada zna što radi, poduka je bila uspješna. Ruke su mu vješte i maštovite, kao da njima nastoji izbrisati spomen na sve muškarce s kojima si bila, zapečatiti ti kožu vlastitim trajnim dodirom. Peče te zavist: koju drugu je dirao, tko mu je dao ovu samosvijest, ovo znanje? Pa ipak, pomisao na drugu ženu nekad te uzbuđivala. Dok si ga doista držala čvrsto u šaci. Ponovno se okrećeš i Gabriel klizne u tebe odostraga, trudna si trideset i četiri tjedna, ne bi ovo smjela raditi, ali i prije no što se uspiješ stisnuti uz njega, svršavaš, gotovo prije no što je on i počeo, svršavaš i svršavaš, orgazmi posrću jedan preko drugoga, omamljuju te do kraja. Stežete prste jedno drugome, zglobovi su ti koštano bijeli, ne možeš prestati drhtati. Želim svršiti u tebi, šapuće. To ti izgleda poput prekršaja, poput nečeg pogrešnog. Pogrešno je. Ne kažeš mu to. Molim te, kaže. I ne osjetiš ga.

~ 180 ~

121. lekcija noge trebaju biti utopljene i suhe Oko jedan iza ponoći ili tu negdje on sjedi na hotelskom kauču, a ti pred njim u fotelji, stopala prekriženih na njegovim prsima i tabanima mu opipavaš srce, osluškuješ mu otkucaje, on priginje glavu i podiže pogled, oči su mu crveno obrubljene, i tada počinje iskrenost. Mislim da ne mogu dalje ovako, kaže on. Mislim da se ne bismo više smjeli viđati. Trga mi se utroba, kaže, jer mi je to tako neopisivo dobro; ali ti si trudna, a to je za mene svetinja; znam, znam, kaže, unatoč svemu što sam učinio. Ali moram nastaviti živjeti. Potpuno si me promijenila, bila si mi najvažnija i nikad ti to neću zaboraviti. No sada je moj život u pitanju. Posao je krenuo, našao sam producenta, scenarij se bliži kraju, ali tu upadaš ti kao da mu koncem zašivaš usta i riječi; morala si ga vidjeti, to je sve, jedan posljednji put, a govoriš brzo i lagano, želiš prva to reći i, dok govoriš, pod stopalima osjećaš kako mu srce lupa. Sve je ovo agonija, agonija; nije se smio još povući. Glas ti se ponavlja, drhtav je i gubi se: jedan posljednji put, to je sve, kažeš mu, nakon ovoga vratit ćeš se svom londonskom životu, nikada se više nećete vidjeti, od ovoga trenutka dalje prestat će svaka veza među vama, gotovo je, gotovo je, to je to. Opći smiraj, kao anestezija nakon šoka u kojemu se sve usporava, čak i tvoje srce. Šoka zbog njegova odbijanja i zbog tvojih riječi da nema povratka. Oboje šutite. Stopalom mu i dalje pritišćeš srce. Kao da oboje čekate da se izgovori nešto važno, ali nijedno od vas nema volje, ili hrabrosti, da to naglas kaže. Oboje ste mirni, vrlo tihi. Izvana čuješ promet, zavijanje sirene. A onda, sasvim tiho, on se zasmijulji: no dobro, mislim da ću sljedeću isprobati Kineskinju. Užas; taj trenutak. Na njegove se riječi smiješiš, to je nehotični refleks, kao kad čuješ da je netko umro. Dakle sljedeća je Kineskinja, drukčija čokoladica iz ~ 181 ~

bombonijere, možda? Zatvaraš oči: ne govori to, molim te, nemoj, molim te, biti poput ostalih muškaraca. Nisam li te učila da budeš bolji od njih? Njegove riječi potpuno mijenjaju sve što si o njemu znala. Sklanjaš stopalo s njegovih prsiju. Jer u tome se trenutku otvorila sasvim nova mogućnost. Da je cijelo vrijeme sve planirao. Kako da se riješi djevičanstva. Cilj: pronaći, u nekom kafiću, tihu domaćicu iz predgrađa. Neku koja nije ni dovoljno lijepa ni ohola ni samopouzdana da mu zakomplicira život, koje se nikada ne bi bojao, koju bi poslije bez problema izbrisao. Koja nikad o tome neće govoriti. I neće mu se smijati. Ah sve je otišlo mnogo dalje, a to nije očekivao; njegova samozatajna domaćica trebala je biti potrošna roba, takav je otpočetka bio plan. Da bi mogao prijeći na ono što je zapravo želio. Gabriel te počne ljubiti, ali ti ga prekidaš, odguruješ ga od vrata, kažeš mu da je to previše intimno, ne kažeš mu da bi to bilo previše bolno. Dakle, žena koja je sama sjedila u kafiću i nije bila previše lijepa, jer muškarcima je udobnije među nesavršenima i slabima, manja je prijetnja, naravno. Ne vidi ti oči, peckanje suza za koje znaš da se neće zaustaviti dopustiš li im da poteku, ne želiš mu to pružiti.

Dok ulaziš u lift čuješ ga kako te zove, čekaj, vrati se, samo sam te zafrkavao, ali ti se ne okrećeš, lift se zatvara, on lupa po vratima, lupa da ga zaustavi. Ali otišla si. Juriš u dubinu, niže i niže, glave oslonjene na zidne tapete, očiju zatvorenih od anestezije šoka; sve se usporava, čak i tvoje srce.

122. lekcija ~ 182 ~

djevojke u pravilu ne bi smjele nikome posuđivati svoje stvari

Tuga, blještava kao kost, dok šećeš ulicama ujutro poslije fešte, punima otpadaka i smrada. Bit će divan ljubavnik. Dobra si učiteljica, kao i uvijek. A poučavajući ga i sama si mnogo naučila, i to ti ostaje zauvijek. Ako se odvažiš na povratak. Bit ćeš zvjerski ljubomorna na svaku njegovu buduću vezu. Bilo bi bolje da za njih nikada ne saznaš. Nikada ga nećeš prestati željeti. U hotelskoj sobi legneš na leda na uzak krevet koji propada. Ne bi smjela ovako ležati u visokoj trudnoći, pritišće ti neku arteriju, babica te na to upozorila, ali u rane sate ovog jutra nije te briga, moraš sebi malo udovoljiti bar ovaj put. Istežeš tijelo, a beba se u tebi vrti i pleše, njezine ruke i noge mijese te kao tijesto. Ovo putovanje nije trebalo biti toliko bolno. Sklupčaš se na boku. Osjećaš kako te Bog grli svojim rukama i govori ti, otplovi, otplovi, pokreni se. Hvataš prvi let za London.

123. lekcija od dodatnog napora kojemu ga izlažemo srce postaje i veće i jače

Kod kuće. Otvaraš vrata i obuzima te neobična euforija. Zbacuješ odjeću i ribaš sa sebe svu nečistoću i potpuno si podređuješ prostor. Napokon uplovljavaš u osamu. Čini ti se kao ~ 183 ~

da ti je iščupan dio tijela, kao da je nešto mesa otrgnuto od mesa. No osjećaš snagu, jer si nakon toliko vremena slobodna; nestalo je golemog tereta neizvjesnosti i krivnje. Ali sad te hvata gnjev. Zbog svih onih puta u prošlosti kada si rekla volim te i osjećala se golom. Svih onih puta kada nisu ponovno nazvali. Svih ljubavnih veza koje su blijedo isparile i pretvorile se u avanture za jednu noć. Svih onih puta kada su te nadglasali. Iscrpili ti energiju. Podrovali ti samopouzdanje. Nisu se pojavili na sastanku. Jednostavno su otišli. Htjeli poslije tebe Kineskinju. Dok čistiš kuhinjske ormariće i usisavaš svaki kutak, bijes iz tebe štrca i frca. Navraća Martha: pa to je podivljali nagon za savijanjem gnijezda, smije se ona i povlači se. A ne, riječ je o nečemu drugom.

124. lekcija treba prirediti dječju odjeću i obaviti različite pripreme u kućanstvu

Sjediš za kompjuterom i radiš, sada moraš. Beba udara stisnutom ručicom tako da jaučeš za stolom. Kao da će ti probiti kožu, tako se tanko razvukla. Prije je bila udobno zaklonjena unutra na sigurnom, kao da ništa do nje ne može doprijeti. Sada, sjedeći za stolom, spuštaš pogled i vidiš grbu koja je izbila lijevo od pupka, to je glavica, nježno je gurneš natrag. Cole će biti doma za jedan dan. Poslovni glas ti je to priopćio. Moraš raditi. Moraš pronaći još nešto u životu. Sjediš za radnim stolom jer ne znaš što će biti nakon poroda niti kada ćeš opet moći sjesti za stol. Disciplinirana si, puna ~ 184 ~

energije, nisi rastresena ni umorna, niti odugovlačiš kao stara ti. Riječi jure i spotiču se kako bi izašle. Rad zamjenjuje bol, izgurala si je iz sebe. Dok radiš, smirena si i jaka, osjećaš se uključenom. Sjedenje za radnim stolom je kao protuotrov, melem, jer znači da imaš glas, znači da govoriš i radiš točno što hoćeš. Mnogo toga također treba spremiti za porod. Za neke stvari kao što je benkica prvi put si u životu čula, a po svemu sudeći, morat ćeš ih nabaviti. Sada si u kupnji velikih elemenata, kolica, nosilice, kadice, i pereš bebinu odjeću praškom za koji nisi ni znala da postoji. A cijelo vrijeme držiš ruku pod trbuhom, ljuljajući dijete da se umiri. Zapanjena si jasnoćom i usredotočenošću s kojom ulaziš u posljednju fazu trudnoće. I patnja zbog gubitka koja ih prati potmula je, erotična i divlja, sasvim drukčija od svega što si do sada iskusila. Patnja zbog gubitka Gabriela i svega što je on predstavljao. Kao da si prenesena u neko drugo područje; kao da je, napokon, tvoj život u tvojim vlastitim rukama. Majka zove, pita kako si, u posljednje vrijeme često naziva. Zanima je kada se Cole vraća. Kažeš joj za dan; ne govoriš joj da nemaš pojma što bi očekivala. Pitaš je želi li doći i biti s tobom neko vrijeme, da bude tu kad rodiš. Ne, kaže ti. Oh, odgovaraš, a zašto? Zato što je to posebno razdoblje za Colea i tebe, kaže: dolazak prvog djeteta na svijet čaroban je, čudesan događaj za svaku vezu, i punica se tu ne bi trebala gurati. Vidiš, to znam, jer sama to nikad nisam imala. Ali često sam to viđala u svojoj okolini. O, mamice. Žao mi je. Srce ti se lomi. Jer s majčinstvom pred vratima, napokon počinješ razumjeti ponešto iz života svoje majke.

125. lekcija ~ 185 ~

svako rasipanje je grijeh

Večeras bi se Cole trebao vratiti. Imaš potrebu nazvati Theo, nisi sigurna zašto baš večeras od svih večeri. Nakon drugog zvona spuštaš slušalicu, želiš razgovarati, ali nećeš: njezino je prijateljstvo bilo tako zahtjevno, a s dolaskom bebe moraš postati rigoroznijom kad je posrijedi tvoje vlastito vrijeme. I previše je mjeseci šutnje koje bi morala objasniti, previše pitanja koja će se postaviti. Znaš da će se, ako je samo mrvicu pustiš natrag, vratiti u jednom velikom preplavljujućem naletu. Nećeš više moći na kavu istog trena kad ona to poželi, nećeš je moći poslušati kada na sekretarici bude zahtijevala javi se, javi se, nećeš imati vremena za kasnonoćne razgovore od sat vremena; iscrpljuje te već i sama pomisao na nju. A ona pokušava zanijeti i ne želiš se s njom natjecati oko majčinstva: jasno ti je da je to među ženama sasvim druga borilačka arena. Ne bi voljela da Theo uspoređuje čije dijete bolje spava, ima više kose, najviše se smije. Ne želiš je, zapravo, ni na koji način u životu svog djeteta. Glazba, tvoja glazba, glasno odvrnuta. Umotala si se u svoj starinski kućni ogrtač od izvezene kineske tkanine koji je previše raskošan i osjetljiv za nošenje, ali večeras ne mariš za to. Natočila si čašu crnog vina. To ti je prva nakon dužeg vremena i kako samo glatko klizi niz grlo. Blistavilo osame. Ključ u bravi, kao za starih dana, kad se Cole vraćao s posla. Mukli udarac torbi odloženih u predsoblju. Ne ulazi u sobu. Kao da oboje prvo želite čuti onog drugog, da ocijenite ton. Vrlo mirno stoji u predsoblju; srce ti preskače. Jesi li spavala s njim, to je sve što te pita. Ne. ~ 186 ~

Laž izlazi s lakoćom: gledaš ga ravno u oči, dobra si ti glumica, dobra supruga, pripremila si se za ovo. Vaša veza ne bi podnijela brutalnost potpune iskrenosti, znaš to. On ti prilazi, glave nagnute ustranu. Baš si blesava, kaže, glupa si kao šlapa. Olakšanje. Tvoj osmijeh širi se poput izvrnutoga kišobrana. Ne možeš se suzdržati. A ne možeš ni progovoriti, zbog dobrote u njegovu glasu koja ti para srce.

126. lekcija prašinu treba obrisati, a ne samo premjestiti

Te noći Cole te grli tako čvrsto i pritišće te uza zid kao da se na širokom nepoznatom moru grčevito drži za pojas za spašavanje. Na njegovo si tijelo dubinski navikla, iza zagrljaja se krije beskrajno mnogo iskustava. Misliš o ljubavi što teče duboko i snažno kao rijeka ponornica. Veza između tebe i Colea je složena, promjenjiva, živa; ljubav opada i raste, šiknula je ni iz čega, iz jalovog i sušnog mjesta i, katkad, u mračnim trenucima, kao da se tamo i povlači. Ali onda se vraća. Jača. Brža. Okrećeš se licem prema mužu, nježno mu ljubiš usne, istraživački, i on se smiješi i odsutno u snu kima glavom. Pod tvojom kožom beba je budna. Stavljaš široki Coleov dlan na trbuh i meškoljenje prestaje, kao da dijete osluškuje njegovu kožu, pamti taj dodir. Te noći, Gabrielova mukla nazočnost u glavi odjednom iščezava iz tvojih misli, kao riba puštena s udice. Cole se rano budi, pri prvom svjetlu. Ti si već budna, ležiš na leđima. Što se doista dogodilo s Theo, pitaš u nedužnosti jutra. Možda će sada progovoriti, kada je između vas sve ponovno nevino čisto. Hoće. Jednostavno je i glupo, kaže on. Ne ~ 187 ~

znam zašto ti to nisam rekao ranije. Okreće se prema tebi. Shvatila je da imamo problema, pa me nazvala i ponudila da me pouči tajnama kako da zadržim ženu. Kužim, osmjehuješ se i podižeš obrve. A to su? Igra se srebrnim lančićem na tvome vratu, uvijek je to volio. O, pa znaš, smije se, sve one gluposti, cvijeće jednom tjedno, saslušaj njezine želje, daj joj mnogo prostora. A-ha. Pa oralni seks, smijulji se, to joj je bilo glavno. Rekla je da si beznadni slučaj i da nikada sama nećeš to priznati. Zastaje, progovara opreznije. Sprijateljili smo se. Samo smo tu i tamo popili piće, nakon posla. Draga mi je. To je sve. Smiješ se, gleda te ravno u oči. Tišina puna značenja. Usta su ti potpuno suha. Hvataš, se za glavu, smiješ se. Dakle, suprug ti nije nikako bio u stanju objasniti da je išao tvojoj najboljoj prijateljici na instrukcije o umijeću zadržavanja supruge. A ti si odabrala vjerovati mu. Napokon. Konačno je jasno: najprije dolazi izbor, pa slijedi vjera, poslušno vođena na uzici poput psa. Što zapravo Theo hoće, pitaš. To nisam nikad shvatila. Pa, očajnički želi dijete, to znaš. Pokušava već osamnaest mjeseci. Umjetnom oplodnjom, na sve moguće načine, ništa nije upalilo. Srce ti se otvara; moraš je nazvati. Ali ne zoveš je.

127. lekcija okrutnost sama sebe kažnjava, kao što i treba biti

Dva dana kasnije stiže pismo. Na debelom, krem papiru, privlačnom ruci. Prstima prelaziš po masnom tisku, okretno poput gušterice.

~ 188 ~

Opet ja. Posljednji put. Molim te nastavi čitati. Samo me saslušaj, molim te, i obećavam da više neću pisati. Neću tražiti da te vidim, ako je to ono što želiš. Dakle, imat ćeš dijete. Jako si, jako sretna. I Cole također. Bit ćete divna obitelj. Kad god pomislim na vas troje i vašu sreću, srce me zaboli. Djeca nam zaokružuju život do kraja, mislim. Dugo mi je trebalo da to shvatim, da je život bez djece život bez cilja i smisla. Rukom miluješ trbuh i polažeš je na blago ispupčenje, bebinu stražnjicu, babica ti je to objasnila. Dakle, ja sam pisala ona pisma. U to doba, to se nije činilo tako suludim. Bio je to put da doprem do tebe, jedini put, bila si tako nedostupna. Bio je to i način da te iznenadim; nadala sam se, u pozitivnom smislu. Zamišljala sam te kako ih čitaš i misliš tko ih je sve mogao napisati: tip s kojim si spavala kad ti je bilo dvadeset i četiri godine i nikad ga više nisi vidjela, a uvijek si se pitala što je s njim, ili tip s kojim nikada nisi spavala, a željela si. Ili onaj što je bio kao savršen za tebe, ali nikad nisi ništa poduzimala. Htjela sam te malo opčiniti, volim raditi takve stvari. Znaš to. Još je jedan razlog zašto sam ti pisala pisma, i to m i j e zbilja teško reći. Možda ti to ne bih trebala uopće govoriti, uvijek nešto uprskam, ali osjećam da moraš znati. Željela sam da ih Cole pronađe. Željela sam da posumnja u tebe, jer on nikada u tebe ne sumnja. Ti si tako dobra osoba. Rekao mi j e više no jednom da te neće nikada ostaviti. Moraš to znati. Ja sam to sada prihvatila. Osjećam strahopoštovanje prema njegovoj odanosti tebi i ljubavi koju ste imali. Kao da ti neka divovska šaka steže srce, zavrće ga, cijedi svu krv iz njega.

~ 189 ~

Samo sam željela da znaš da m i j e žao, zbog mnogo stvari. Bila si mi dobra prijateljica i ne znam zašto mislim da imam pravo biti najokrutnija prema onima koji su mi najbolji i koje najviše volim. Nisam dobra osoba po mnogočemu. Katkad sam užasno sebična, ne mogu si pomoći. Postoji li netko tko nikad nije sebičan? Ti, možda, a vidi što sam tebi učinila. Ne zamišljam da ćeš ikada imati razumijevanja za ono što se dogodilo. Morala sam ti to reći, a ona suluda pisma izgledala su mi kao jedini put do tebe. Cole mi kaže da ga još ispituješ, ne možeš prijeći preko toga. On ti nikada neće reći. Mislim da nije zdravo da ne znaš. Oprosti mi, i volim te. To je sve što sam željela reći. T. Dižeš se na površinu, pohlepno gutaš zrak, raspršuješ se kroz zrak i svjetlo. Nakon što si tako dugo bila pod vodom, u tako poraznim dubinama. Ležiš na krevetu, na boku, dugo, dugo, cijeli dan, sve dok svjetlost ne omekša i ne ugasi se. S kojom je svrhom sada ovo poslala? Zar Theo odstupa? Želi da ti odstupiš? Je li, napokon, shvatila da je izgubila bitku? Povlači li se dostojanstveno ili započinje još podmukliji pohod?

... ljubav koju ste imali... Cole m i j e rekao da ga još ispituješ...

Dobra je, dobra, uvijek je pobjeđivala u borbi. Beba se u tebi premješta, kao da prosvjeduje zbog tvoje uzburkane krvi. Poznati su ti svi scenariji osvete; glave kozica ušivene u obrube zavjesa i rezuckanje muževih odijela na komadiće i nazivanje točnog vremena u Novi Zeland i ostavljanje otvorene slušalice. A ne, ti bi poželjela veličanstveniju odmazdu, nešto što bi ih zauvijek progonilo, što bi ih umrljalo do kraja života. ~ 190 ~

S druge strane, možda bi najviše dobila time da otrpiš, izdržiš. Želi da se suočiš s Coleom, njušiš to. Da izvidiš gdje je on u tome, da silom sve iziđe na vidjelo. Nećeš joj priuštiti ništa od onoga što želi. Nikad nije slutila da si sposobna za iznenađenja, znaš to iz njezina pisma.

128. lekcija budi ponosna što nisi u dugu

Cole dolazi kući oko deset, a ti si još sklupčana na krevetu. Ulazi u sobu, ti ne trzaš, ne okrećeš glavu, nisi u stanju govoriti, srce ti je prepuno. Skida košulju i baca je, u šali, na tebe. Slijeće ti na glavu. Hej, kaže. Ti ništa. Mičeš košulju. Neće saznati što znaš o njemu; sada nije pravi trenutak. Možda nikad neće biti pravi trenutak.

129. lekcija majčinski nagon u nama je snažan

Babica ti govori da se dijete okrenulo i da je spremno izaći. U Vogueu si pročitala da majka poprima muškiji izgled kada nosi dječaka, zbog novih hormona koji joj preplavljuju tijelo, a opet, pročitala si da djevojčice kradu majčinu ljepotu. Je li to istina? Ne možeš pobijediti. Umorna si. U bolnici su ti dali nadomjesno željezo da ti ~ 191 ~

povise razinu energije i stolica ti je tvrda i crna kao tinta. Osjećaš se starom, beba izvlači sve iz tebe, noću ti se noge grče kao da su u škripu, imaš gljivice od kojih te divlje svrbi i puštaš previše vjetrova. Neprestano se žališ. Cole se smije i govori ti da se opustiš, inače če beba ispasti krhka poput limene igračke. Ne mogu, kažeš mu, nemaš pojma kako je. Tijekom ovih posljednjih tjedana tako je uravnotežen i samopouzdan i nekoć bi pomislila da to znači da nije neuravnotežen ni umrljan poput tebe, nego jednostavan, otvoren, čist. Nekoć. Možeš li narasti veća od ovog? Beba se gura i podbada te šakama i gotovo bolno osjećaš da želi van. Trudiš se pisati što više možeš, u ono malo vlastitog vremena koje ti je preostalo. Dok Colea nema u stanu, prsti ti lete po tipkovnici. Dok radiš, dijete se i dalje migolji, bodreći te: psst, šapućeš, blizu smo. Torba za bolnicu je spakirana. Beba se namjestila, glavom prema dolje, kralježnicom poslušno na lijevoj strani, spremna za izlazak. Osjećaš da se to bliži i gradiš gnijezdo poput vučice kad se povlači u brda. Sad spavaš po šesnaest sati na dan, ne možeš si pomoći, ne možeš se oduprijeti potrebi svog tijela. Stan je besprijekorno čist, oprana je sva nova odjeća. Predosjećaš dolazak strahovite promjene, poput iskre oluje što je donosi vjetar. Moraš se riješiti svega suvišnog što te zatrpava, živjeti skromnije i iskrenije, više u skladu s onim što želiš; za drugo nećeš imati vremena. A kroz sve to bukti nešto duboko tjelesno, nagon drevan, divlji i glasan, nešto što je godinama bilo zakopano, a sad je izišlo. Osjećaš se poput životinje, upravo tako. Predaješ se.

130. lekcija tri mjeseca po rođenju djeteta treba živjeti odvojeno ~ 192 ~

Danas je dan koji su prema ultrazvuku odredili kao najvjerojatniji datum rođenja djeteta. No dijete ne želi izaći, nije spremno. Pronašlo je udoban položaj, položilo je peticu na tvoje rebro i ni da makne. Osjećaš tijelo kako ti govori, čekaj, odmori se, skupi još snage. Tijekom noći trbuhom ti prijeđe neko mreškanje, ispod pupka, poput grmljavine što se valja preko pustinje i nestaje u prazno. Tjedan dana, ništa. Samo poneki prijevremeni trudovi, lukavi, lažni. Poput valjka što prelazi preko neravnoga tijesta napinju te i nestaju. Cole je već nestrpljiv, prilazi ti usnama trbuhu i pokušava bebu izmamiti van. Probala si sve: šampanjac, čupkanje bradavica, ananas, curry, čaj od lišća maline, sve osim seksa. Za to još nisi spremna. Niti za gutanje njegove sperme. Čula si da to pali. Ne možeš zamisliti ništa gore, a to je jedna od stvari koje najviše voli. Ne želiš mu to više nikada raditi. Gabriel to nikada nije od tebe očekivao, nikad zatražio.

131. lekcija pacijentica bi vedro morala pristati da leži na leđima, da bude vezana čvrstim povojima i da se podvrgne svim uputama medicinske sestre ili liječnika, pacijentica bi trebala natezati plahtu pričvršćenu za krajeve kreveta

Budiš se u tri ujutro s osjećajem da ti trbuhom prolazi mali sivi oblak. Kao da ti neki gorostas - ili Bog - steže utrobu. Režeš nokte, čula si da ćeš ih tako jako zarinuti u Coleovo meso da će poteći krv. Tuširaš se, pereš kosu; Bog zna kada ćeš je opet prati. Gledaš CNN, javljaš se majci. U neko doba Cole ti priredi kupku i dok se ti kupaš, on u dječjoj sobi glača košulju, ne zna što bi drugo, i nikada te još nije čuo kako urlaš jebem ti, Isuse, jebem ti, i to iz sveg ~ 193 ~

glasa, a onda vičeš da zove bolnicu, moliš da te izvadi iz kade. Cole pakira stvari u auto i pomaže ti da se smjestiš, a ti navlačiš odjeću, hoćeš je strgnuti sa sebe, ne znaš zašto, to je neki životinjski nagon; da na sebi nemaš ništa, niti ručni sat, i dok stojite na crvenom, stišćeš Coleovu ruku kao da je nikad dotad nisi držala, do same kosti. Trudovi tutnje kroz tebe poput divljih bivola, oh, Bože, neka dijete izađe, neka izađe. Pet sati nakon prvog stezanja utrobe, deset minuta poslije puknuća vodenjaka, beba je kliznula van kao riba što klizi palubom. Rodila si na sve četiri, bez ikakvih dodatnih pomagala, u sobi su bili samo Cole i babica. Školski porod, kaže babica poslije. Lako si rodila, majka se smije na telefonu. Kažeš joj da nema lakoga poroda, da je bilo trenutaka kada si mislila da ćeš se raspasti, da si u jednom času sama sebi mirno rekla kako ovo nikada više nećeš ponoviti. Nisi znala da ćeš tijekom poroda isprazniti crijeva. Nisi znala da će biti toliko krvi. Nisi znala da će ti nekoliko sati nakon poroda trbuh izgledati kao kolač koji je peklo dijete, ulegnut i mekan u sredini. Nisi znala da postoji takva ljubav.

132. lekcija kada se bilo koji dio živog tijela prestane mijenjati, u tom trenutku umire

Cole je na sjedalici pokraj kreveta na kojem si rodila. Sjedi, ovivši cijelo tijelo oko nemirnoga smotuljka svog sina kao da ga želi zaštititi od bolničkog svjetla i babice, dok tebi zašivaju medicu. Coleovo lice je slomljeno, crveno, sirovo, prošarano tragovima suza od kojih se jedna čvrsto drži pod vrhom njegova nosa.

~ 194 ~

Sav je u čudu, u ljubavi, u šoku od ručice malog vanzemaljca što se pruža iz pokrivača i kvači mu se za palac čvrsto ga držeći. Kao da je ovo najviši trenutak njegova života, kao da ti više uopće nisi važna. Neobična i mračna misao. Naginješ se i pogladiš supruga po čistinici iz uha, za ispriku. Smiješi se, ne podiže pogled, poljubi sinu noktić; veličine je glavice čavla iz njegove kutije s alatom. 133. lekcija putovati moraju svi, barem kroz život, ako već ne u inozemstvo

Koža tvog sina tvoj je novi teren, bolno je želiš kada ste razdvojeni, želiš je udisati, poput pustinjskog neba za vrijeme engleske zime, ali ta potreba je gora, mnogo gora. I oslobodila te, barem zasad, od opasnije vrste želje. Nazvali ste ga Jack. Lice mu se oblikuje. Uši su mu poput dviju spljoštenih ruža. Njegova je kosica, kad je zaglađena, nalik spirali školjke; kad je raščupana, nabranu jezeru. Noktići su mu mekani i nareckani, dok ih ne oguliš, kad spava, ruke drži u baletnim pozama. Oči su mu duboke, bez izraza i tamne, kao da im nema kraja. Vidi li te? Ne znaš. Vidi tvoj glas, u to si sigurna, i tvoj miris i tvoju bradavicu, to da. Iscrpljena si. Opčinjena. On ti ispunjava svaki kutak života.

Kad te majka posjeti u bolnici, drži ga nezgrapno, kao da se radi o rijetkom porculanu; boji se njegove krhkosti. Kako neobično, misliš: ona je sve ovo već prošla. Možda je malo zahrđala? Ne želi da se Jack rasplače? Kad ćeš nam ga pričuvati, bako, zafrkava Cole. Možda za godinu-dvije, smije se ona, malko prenapadno. ~ 195 ~

Možda je u tome stvar: neće se s Jackom osjećati dobro dok od bebe ne preraste u osobu, morat ćeš pričekati otprilike godinu dana. Ili možda želi da staneš na svoje noge, daje ti prostora. Nećeš navaljivati. Promatrajući je, shvaćaš da nemaš pravo očekivati da će se jako angažirati. Ma koliko god ti to željela.

134. lekcija nesreće se nekima događaju zbog lošeg ponašanja drugih

Martha te posjećuje u bolnici. Jack plače dok ga pridržava i kažeš joj da mu u usta stavi mali prst. Prestaje plakati. Sjajno, kaže. Princeza Diana je to radila. Sve sam savjete o majčinstvu skupila s televizije. Obje se smijete. Neće ti majka pomoći, pita ona. Ne, ne baš. Kao da nema volje, ne znam zašto. Možda se boji da ćeš je razotkriti. Kako to misliš? Pa, u svemu što je u životu radila bila je jako dobra. Brinula se za dijete prije strašno mnogo vremena, a odonda se valjda sve promijenilo. Možda ne želi da vidiš kako ne zna više što i kako učiniti. Misliš na nju kako drži Jacka, na svoj zahrđali, nespretan način, i trudi se da joj ne zaplače. Tvoja jadna, draga, nepristupačna majka; mrzi priznati da ima stvari kojima nije dorasla. Možda, možda Martha ima pravo.

~ 196 ~

Na odlasku pita jesi li čula novosti o Gabrielu. Želudac ti se uskomeša; hvala Bogu da nema Colea da čuje ime. Je li s njim u kontaktu, libiš se pitati, znaš da češ porumenjeti, ne želiš čuti za brak, ženu. Vratio se u knjižnicu, kaže Martha. Potpuno se promijenio. Ošišao se. Bio je u novoj novcatoj, izglačanoj košulji. Novim cipelama. Izgledao je, ne znam, dolično, ugledno. I onda se Martha nagne bliže, govori tiho i razgovijetno: rekao mi je da je bio u Španjolskoj. Usporava. Rekao je da se oporavlja od nekog apsolutno razornog prekida. Zvučalo je kao da se radi o ljubavi njegova života ili tako nešto. Dah ti zastaje u grlu. Možeš ti to vjerovati? Tko bi si to od njega mislio. Nije mi mnogo više od toga rekao. Ali onda, ovo je zbilja smiješno, rekao je da mu moram pomoći da nađe djevojku. Rekao je da mu je to sad novi cilj. Nisi u stanju govoriti. Kažem ti, došlo mi je da skočim pred njega i kažem, evo me, Gabriele, mene, ostavit ću Pata, što god ti želiš, smije se Martha. Mrmljaš, hmm.

135. lekcija zapamtimo da pomažući drugima u potrazi za srećom pronalazimo i vlastitu sreću

Čuješ je prije no što je ugledaš, istog trena prepoznaješ klopot peta po linoleumu. Njihovu odlučnost, energiju nekoga tko nikada ne staje. A onda poznati crni kostim stiže bolničkim hodnikom. I lice koje tako dobro znaš, svaku njegovu nijansu, znaš ga bolje od Coleova ili majčina. Naravno da ćeš sad pristati da je vidiš, promijenila si se. Osjećaš se jakom, jačom no ikad prije. Poput prave osobe, bogatije, dublje, pune životnog soka. Bok, neznanko, kažeš, preduhitrivši je. ~ 197 ~

Bok. Oprezna je, jedan kut usana podignut, drugi spušten. Ne znaš zašto je došla, možda iz znatiželje, ali čime god da te napadne, ne može ti ništa, vidi ti se to u osmijehu. Donijela ti je bocu šampanjca, i preveliko odijelo za bebu, s previše kopči i vezica. Obje proučavate taj zamršeni odjevni predmet: znam o ovome koliko i ti, smiješ se. Neka ti Bog pomogne. Nevješta je s djetetom, nema prakse i brzo ga vraća u krevetić. Sjeda na rub kreveta, ti joj dodaješ dvije papirnate čaše, otvarate šampanjac. Neko vrijeme sjedite bez riječi, zureći jedna drugoj u lice. Previše je toga za reći pa ne govorite ništa, samo sjedite i na licima iščitavate promjene u svojim životima. Ničim se ne može opisati složenost odnosa koji ste dijelile i niste dijelile. I odakle sada početi? Tvoj je sin pokraj tebe, spava, osjećaš toplinu njegova tijela. Ruke su mu raširene u predaji punoj povjerenja. Kako ti ide dojenje, pita. U redu je. Funkcionira, trenutačno. Imaš sreće. Jedna moja klijentica dojila je samo tri tjedna jer je, svaki put kad bi dijete uzelo bradavicu u usta, doživjela orgazam. Kaže da joj je prvog dana to bilo divno, ali nakon toga potpuno iscrpljujuće. Smiješ se. Dobro je, na određeni način, što je Theo opet tu. Sretnica si, kaže. Znam, pa onda blaže, znam. Na licu joj hvataš iznenadnu bol, kao kad usamljeni oblak tjeran vjetrom prekrije sunce i ubrzo ga već nema; pružaš ruku prema njoj. Ona izmakne svoju. Jedno mi je vrijeme bilo nepodnošljivo misliti na tebe, kad sam doznala da si trudna. Nisam očekivala da će to na mene tako djelovati. Samo sam... i zastane, spušta pogled na Jacka. Sve bih učinila da imam jedno ovakvo. Ne mogu ni zamisliti kroz što si prošla. Da. ~ 198 ~

O, Diz! Ništa nije pomoglo. Rekli su mi da odustanem. Na rubu plača je, guta suze. Naginješ se prema njoj, grliš je; slama se. Hej, ponavljaš i ponavljaš, hej. Nisi zamišljala da će ovako izgledati vaš ponovni susret. Grliš je dok ne prestane drhtati. Nadlanicom briše oči; maskara joj se razmazala u crnim prugama. Oprosti, kaže ona. Ne uspijevaš ništa reći. Samo kimaš glavom, nećeš zaplakati, ne daš joj to zadovoljstvo. Moramo se naći, kaže ona. Kad se vratiš kući. Želim ti biti bolja prijateljica. Da, moramo se naći. Nisi sigurna kad ćeš je ponovno vidjeti, nisi sigurna želiš li to sada kad imaš novi život. Cole mi kaže da se još uvijek tu i tamo nađete na piću, kažeš ispipavajući odgovor: pitajući se je li i ova, također, još jedna u nizu vještih laži. Dobro, neću spavati s njim, odbrusi ona, vrućina joj gori u obrazima i ponovno spušta pogled prema Jacku. To ti ne govori ništa. Dižeš lice prema stropu, smiješiš se: nije ti više važno, ne može te ni taknuti ni povrijediti. Tvoj život je sada mnogo veći. I u trenutku u kojem si, zatvorivši oči, okrenula lice prema stropu, sva se napetost koja te pratila još od Theina pisma - što ćeš učiniti, kako ćeš nastaviti nakon ovoga rasprsnula, i odluka rominja po tebi poput blage kiše. A Theo o tome ništa ne zna. Spuštaš glavu, upućuješ joj vedar osmijeh. Tvoj sin leži pokraj tebe; topao, čvrst komad djeteta, a ona to nikada neće imati. Napokon, napokon postoji nešto što ti imaš, a ona neće imati nikada.

136. lekcija

~ 199 ~

majčinstvo je doista kruna ženske zrelosti i , dok promatra svoje dijete i brine se za njega, žena se i sama osjeća ponovno rođenom u svijetu zadovoljstva

Pišeš u naletima od dvadeset minuta, jednom na dan, kad imaš sreće, dva puta. Više od toga Jack ti ne dopušta. Sjediš za radnim stolom, u ono čudesno jasno i svijetlo doba jutra dok njegov dan nije pokvarilo mijenjanje pelena, vjetrovi i premalo sna. Šest tjedana nakon poroda stan je još pun cvijeća što se otvara pa odbacuje latice. Sobe su okupane blagim novim sjajem tek vjenčanog para. Još uvijek krvariš, malo. Tvoje genitalije još mirišu po mesu, tjelesno. Mišići trbuha su ti razdvojeni, još presječeni linijom pigmentacije. Grudi su ti napuhane kao baloni i vise, mramorno prošarane plavim žilama koje izgledaju kao rijeke na karti i, kad ideš na zahod, osjećaj je iskidan i labav, a na smrtnim si mukama ako poškropiš ranu, cijelo ti se tijelo u šoku grči od boli. Imaš zatvor, teški. U stražnjem dijelu vagine puknuo ti je mišić i rekli su ti da zarasta s tvrdim ožiljkom, pa bi te kasnije u životu mogla mučiti inkontinencija. Sve to nije važno. Koliko ljubavi! Kakav ushit! On ti je natopio ruke, nokte, odjeću, posteljinu, kosu. Nijedno tijelo ne poznaješ tako intimno. Mliječni miris njegova daha, dlanovi ručica, pudrasti nabori prepona. Ljubomorna si na njegov san, jer ti ga oduzima. Cole se katkad nudi da ga nahrani da se ti možeš odmoriti i Jack kao kozlić sisa bočicu s tvojim izdojenim mlijekom. Spavaš priljubljena uz svoga sina kao uz ljubavnika, obgrliš ga rukom, licem u lice dok iz tvojih bradavica curi vodenasto, plavičasto- bijelo mlijeko. Katkad misliš da je sukubus, a ti tek hranilica, pa uzmičeš njegovoj proždrljivosti. Ali onda se on nasmiješi i ljubav u tebi ponovno podivlja, izvan kontrole, nadilazi te. Jadna Germaine Greer nije bila u pravu: ovo nije katastrofalni pad kvalitete življenja, ovo je život u punom sjaju.

~ 200 ~

S njim si pronašla neku mirnoću, posebno dok ga hraniš. Odbacila si sve nebitne stvari jer jednostavno nemaš za njih više vremena. Gubiš se promatrajući ga cijele divne zlatne dane. Sada ti je jasno zašto čovjek za vrijeme pauze za ručak putuje svom djetetu. Jackova glava miriše na morsku obalu, na lokve mora u stijenama što ostaju kad se plima povuče i, dok tako sjediš i držiš ga, udišući ga, iznenada se vraćaš u davne ljetne praznike, nebu i moru i soli i pijesku. Najjačem neerotskom mirisu, da. Kao drogirana si unutar ovog čudesnog malog svijeta, na medenom mjesecu s bebom, gdje ništa, trenutačno, nema pravo pristupa.

137. lekcija svaki d a n donosi novi užitak svjesnog jačanja tijela i razvoja duha

Jeftina pizzeria iza ugla. Pred tobom sjedi Cole, a kraj tebe Jack spava u nosiljci, smještenoj na stolac. Cole mu namješta kapicu. Sada cijeniš muža iz drugih razloga; jer mijenja pelene bez pogovora, jer ga poslije kupanja vrlo pažljivo briše, zna ga umiriti. Sam Bog zna kada ćeš opet s Coleom voditi ljubav, želja je nenadano ugasla kao što se nenadano bila zapalila i ne znaš kada će se, i hoće li se ikada, vratiti. Nije ti žao, to je samo činjenica. U ovom trenutku nisi u stanju istodobno podnijeti požudu i njegu djeteta. Maštarije su potpuno nestale. Nedostaju ti, ali odjednom ih više ne možeš tek tako prizvati niotkuda. Sigurna si da će se jednoga dana vratiti; nadaš se. Jack se budi i proteže cijelo tijelo, poput psića, ručica iznad glave, stisnutih šaka. Preplavljena si navalom ljubavi koja ga okružuje. Mahnit je taj nalet radosti, ta nježnost obitelji i prijatelja i neznanaca koja okružuje novorođenče. Bog bio s malim, kaže

~ 201 ~

konobar dok izlazite iz restorana i ispuni ti srce. Glasno se smiješ dok idete ulicom, kipi iz tebe, ne možeš se suzdržati.

138. lekcija, posljednja kupanje pranje presvlačenje Gabriel, na ulici. Guraš kolica uz Colea, bili ste u kupovini u Baby Gapu. Vas dvoje se prepirete, Cole hoće Jacku obući jaknu, a ti znaš da mu je dovoljno toplo. Onda to. Uhvatite jedno drugom pogled, prolazite jedno pored drugog i ne trepnuvši u znak raspoznavanja, baš kao što ste si jednom obećali. Ali oboje se okrećete. Osmijehom ti šalje tajne, u jednom kratkom trenutku. Okružuje te gužva, i nema ga više. Srce ti tutnji, tutnji.

***

Cole se na crvenom naginje nad kolica i zakopčava Jackovu jaknu. Smiješiš se, ne komentiraš. Misliš o knjizi koju pišeš; sve što je u njoj doista si učinila, ali tvoj muž to nikada neće saznati jer ti si dobra supruga. Biraš ovakav kraj: stojiš na uglu ulice, u ružičastoj suknji i šeširiću uskog oboda, s kolicima pred sobom i mužem kraj sebe oličenje si kućevnosti i u tom trenutku osjećaš se snažnom i otpornom poput žive, ali nitko to nikada ne bi rekao. Vanjština i nutrina ti se ne podudaraju, i baš to voliš. Velika radost i sreća ispunjavaju ti dan. Misliš na svoju anonimnu elizabetinsku prijateljicu ~ 202 ~

koja te već tako dugo prati i ohrabruje. Pričaš joj priču o neobičnom, svjetlucavom razdoblju svog života. Još ne postoji drugo vrijeme o kojemu bi vrijedilo pričati.

Post scriptum

I tu završava rukopis. Do dana današnjega ne zna se gdje je nestala moja kći. Uz liticu su pronađena i kolica mojeg unuka, ali tijela nikada nisu našli.

Dragi čitatelju,

možda se pitaš zašto sam odabrala da knjigu pišem anonimno. Gola mladenka je duboko osobna knjiga i razlozi zbog kojih ne želim svoje ime na koricama vrlo su osobne naravi. Ne znači da su to memoari; za mene je ona mnogo toga, fikcija i stvarnost, fantazija i činjenica, kolaž sastavljen od dijelova ne samo mojih vlastitih priča nego i priča mojih prijateljica. Bitno je da sam htjela napisati potpuno iskreni prikaz tajnog života žene, a to sam mogla neometano obaviti samo ako zatajim vlastito ime. Donijevši tu odluku, osjetila sam se slobodnom; odjednom sam bila u stanju pisati čudesno nesputano, izreći ono što se nikada nisam usudila bilo kome reći - posebice ljubavnicima koje sam imala tijekom godina. Pišući ovu knjigu, kao da sam se svlačila, pa će anonimnost koju sam preuzela zaštiti ne samo mene i moju obitelj nego i prijateljice koje su bez straha i s potpunim povjerenjem sudjelovale s vlastitim pričama. A tu je i knjiga koja je nadahnula moju knjigu: tajanstveni tekst iz sedamnaestog stoljeća pod nazivom Odličnost žena. Njegova je autorica izabrala anonimnost i željela ~ 203 ~

sam uzvratiti na isti način. Pisala sam oko četiristo godina kasnije, uživajući slobode stečene feminističkim napretkom, pa ipak, čudnovato, osjećala sam nešto od istih ograničenja koja je i ona imala dok je opisivala, krajnje vjerno, što žene doista žele. To me fasciniralo. Anonimnost je objema olakšala da budemo iskrene, da sudimo, i katkad da budemo brutalne, bez osjećaja krivnje ili straha da će nam se to odraziti u privatnom životu. Nisam bila sretne ruke poput svoje prethodnice - i prije no što je knjiga objavljena razotkrio me novinar jednog dnevnika. Dakle, što sada, kad je moj identitet javno dobro: objaviti pod vlastitim imenom ili poštovati duh u kojem je knjiga napisana? Dragi čitatelju, željela bih da ne znaš tko sam; željela bih da prihvatiš tajnovitost u kojoj je knjiga morala biti napisana. Željela bih da imaš razumijevanja zašto bi se, potpisujući ovo djelo, kao supruga i majka mogla osjećati nelagodno, iako sam osjetila potrebu da ga napišem i vrlo mi je drago što sam ga napisala. No ima ljudi koji to ne bi prihvatili, i zbog njih pišem ovo pismo. Naposljetku, posebno bih htjela istaknuti knjige kojima sam se služila dok sam radila na Goloj mladenki: dva viktorijanska teksta koja sam pronašla u londonskoj knjižnici bili su izvor za podnaslove lekcijama; Znanost kućanstva: štiva o potrebnim vještinama za žene, Velečasnog J. P. Faunthorpea i Ženska riječ za žene o skrbi za njihovo zdravlje u Engleskoj i Indiji, Mary Scharlieb; te, naravno, intrigantno smjeli, drski tekst koji je nadahnuo moju knjigu, Odličnost žena, poznat i kao Rasprava o svekolikim dokazima o ženskoj nadmoći nad muškarcima, kojeg se rukopis nalazi u oxfordskoj biblioteci Bodleian. N. J. Gemmell

~ 204 ~

Chiarissima www.bosnaunited.net

~ 205 ~