Glen Duncan - Ja,Lucifer

Glen Duncan - Ja, Lucifer

Za Kim s ljubavlju Ja, Lucifer, Pali anđeo, Princ tame, Svjetlonoša, Vladar pakla, Gospodar muha, Otac laži, Vrhovni otpadnik, Napasnik, Stara zmija, Vladar ovoga svijeta, Zavodnik, Tužitelj, Mučitelj, Bogohulnik, a nedvojbeno i Najbolji jebač u Vidljivu i Nevidljivu svijetu (pitajte Evu, tu liju) odlučio sam opa! sve ispričati. Sve? Nešto. Poigravam se idejom da tako glasi naslov: Nešto. Ima u toj riječi neke postmilenijske skromnosti, ne mislite li tako? Nešto. Moja strana priče. Funky. Hiphop. Bugivugi. Rokenrol. (Inače, ja sam izmislio rokenrol. Ne biste povjerovali što sam sve izmislio. Analni seks, dakako. Pušenje. Astrologiju. Novac... Da uštedimo vrijeme: sve na svijetu što vas odvraća od razmišljanjao Svevišnjemu. Što... uglavnom... i jest sve na svijetu, zar ne. Bogo moj.) Dakle. Milijun vaših pitanja. A sva se svo'de na isto: Kako je to biti ja? Kako je, za pet rana Božjih, biti ja? U najkraćim crtama, je zahvaljujuđ meni, onako kako vi to volite u ova užurbana i rastrzana vremena: teško je. Kao prvo, neprestance me boli ko vrag. Puno neugodnija boljetica od lumbaga ili proljeva: posvuda, da tako kažem, osjećam stalnu vrućicu smrtnih muka (prilično gadno) punktiranih nepravilnim plamsajima užarene ili metaagonije, kao da mi je cijelo biće domaanprivatnogArmagedona (zaistajako gadno). Te nuklearne eksplozije, te... supernove, uhvate me nespremna. Poslovi koje sam zbog toga zabrljao, pa oni koji su mi promakli iskreno rečeno,

bila bi to prava blamaža da prije tisuću milijardi godina nisam učinio pametnu stvar (vi znate da je to pametno) i postao sasvim imun na stid. A zatim je tu i gnjev. Vjerojatno mislite da znate što je bijes: nagaze vam na ozeble papke, opičite se čekićem po palcu, šef misli da je duhovit, žena i najbolji frend pare se kunilinktusnofelacijski na bračnom divanu, redovi. Vjerojatno mislite da ste pqcrvenjeli od bijesa. Vjerujte mi na riječ niste. Niste ni poružičastili. No ja... čisti grimiz. Karmin. Burgundac. Cinober. Broćevo crvenilo. U osobito loše dane, crven kao volujskakrv. Mogli biste upitati, a tko je kriv za to? Nisam li ja izabrao svoju kob? Nije li na nebesima sve bilo cakumpakum prije nego što sam ja... uzrujao Starkelju s onom pobunjeničkom ekshibitijom? (Da vam nešto kažem. Moglo bi vas šokirati. Bog zaista izgleda kao starac duge bijele brade. Mislite da se šalim. Poželjet ćete da sam se šalio. Izgleda kao mrzovoljni Djed Mraz.) Da, odabrao sam je. I oh kako toj priči nikad kraja. Sve do sada. Sad su nove karte na stolu. Dakako da biste mogli prezrivo frknuti na to. Ja jesam. Kao da bi to ikad, ikad moglo biti tako jednostavno. Pamet mi stane, zaista, od tih Gospodnjih malih hirova. Gospodnjih mušica i Gospodnje... t» prirodno je što se nećkam upotrijebiti tu riječ... Gospodnje naivnosti. (Primijetili ste već da geove u Gospodnjih i Gospodnje pišem velikim slovom. Ne mogu si pomoći. Tako sam programiran. Vjerujte mi, da se mogu riješiti te navike, riješio bih se. Izuzmemo li gnjev i bol, moja je pobuna bila oslobađajuće iskustvo, ali hektari starih tvorničkih sklopova su ostali. Primjerice dopustite mi da zijevnem Rituale Romanum. Dolazim u napast da šapćem onima koji ne znaju tekst. Ali me naposljetku natjera da izadem. Svaki put pomislim da će biti drukčije. I nikad nije. Krv mučenika nalaže vam... Da da da, znam. čuo sam. Već idem.) Naivnost je upadljivo neprisutna u mojoj biografiji. Zapravo u Ijudskoj sferi čujem i vidim uglavnom sve i uglavnom stalno. U Ijudskoj sferi (pobjedničke trublje i prasak činela lijepo molim...) ja sam sveznajući. Višemanje. I dobro je da je tako, budući da vi znatiželjni vragolani toliko toga želite znati. Što je zapravo andeo? Je li u paklu zaista vruće? Je li rajski vrt zaista bio pun bujnog raslinja? Je li u nebesima dosadno kao što zvuči? Jesu li homoseksualci osudeni na vječno prokletstvo? A što kad te suglasno zguza potorba zako niti mužić na svoj rodendan? Jesu li budistiO.K.? Sve u svoje vrijeme. Ono što vam moram ispričati jest ta nova pogodba. Pokušavam, alije komplicirano. Kao što je istaknuo Kant, onaj Švabo s njuškom kao u mopsa i kronični onanist, Ijudi su sapeti unutar granica prostora i vremena. Spoznajne moći, gramatika spoznaje i tako to. A zapravo u stvarnosti obratite pozornost molim jer, na kraju krajeva, ovo vam ja, Lucifer govorim što stvarnost jest u stvarnosti postoji neograničen broj modusa spoznavanja. Vrijeme i prostor su samo dva od njih. Pola ih nema ni naziv, a kad bih nabrojio onu polovicu koja ih ima, ne biste bili ništa pametniji, budući da su im nazivi na jeziku koji ne biste razumjeli. Postoji jezik anđela, no uopće nije prevodiv. Ne postoji Rječnik anđeoske spike. Morate biti anđeo. Nakon Pada (mislim na onaj prvi, moj pad, onaj sa svim specijalnim efektima) mi ja i moji drugovi otpadnici shvatili smo da se naš jezikpromijenio i da su nam usta sad prijemljiva za jednu njegovu inačicu: grleniju, istočkanu tjesnačnim i piskavim suglasnicima, ali manje šminkersku, tnanje bogovsku. Osim stoljećadva laringitisa, taj nam je novi dijalekt podario i ironiju. Možete zamisliti tog olakšanja. Naime, Svemogući Bog, bez obzira na svoje dobre strane, nema nimalo smisla za humor. Savršenstvo to isključuje. (Vicevi koriste prostor izmedu zamislivoga i postojećeg, što dakako nije na jelovniku Bića koje je sve ono što to Biće može zamisliti naročito kad je sve što to Biće može zamisliti sve što se uopće i može zamisliti.) Nebo nas je ču 10 kako se tu dolje kleberimo našim fintama i keglamo našim provalama; vidio sam te poglede, sumnju da nešto propuštaju, taj talambas smijanja. Ali uvijekbi okrenu 11 tome leda; Gabrijel da ode vježbati trublju, Mihael dizati utege. A zapravo su strašljivi. Kad bi postojao siguran način silaska požarne stube (bam—bam) puno više od šačice dezertera spustilo bi se na prstima do mojih vrata. Ostavite svaku nadu vi koji ulazite, da, to je istina ali se spremite za valjanje od smijeha, dragi naši. Dakle, ovo će biti teško moje postojanje uvijek je bilo isprepleteno viticama teškoća (avaj,

prinosim savinuto zapešće znojem orošenom čelu) ovo prevodenje anđeoskog iskustva na Ijudski jezik. Anđeosko je iskustvo renesansa pojavnosti, a engleski jezik tek flundrina jeftina torbica. Kako ovo prvo ugurati u drugo? Primjerice, riječ tama. Nemate pojma kakavje osjećaj kad ja zakoračim u mrklu tamu. Mogao bih reći da je to kao da utonete u bundu od nerca koja još avetinjski odiše i svojim zaklanim donatorima i atomiziranim ćuhom skupe pičke. Mogao bih reći da je to kao 2 uranjanje u neposvećenu krizmu. Mogao bih reći da je to prvo piće nakon pet sušnih godina trezvenjaštva. Mogao bih reći da je to povratak u rodnu kuću. I tako dalje. Ne bi bilo dovoljno. Ograničen sam na isprazno i na propast osuđeno inzistiranje da je jedno drugo. (A kako nas to, molim vas, dovodi iole bliže samoj stvari?) Sve metafore ovoga svijeta ne bi zagreble po površini toga kakavje to osjećaj kad ja stupam u tamu. A to je tek tama. Nemojte da počnem o svjetlosti. Zaista, nemojte da počnem o svjetlosti. Tim se novim dogovorom pokazuje razumijevanje za pjesnike, reciprocitet na mjestu, budući da su pjesnici od pamtivijeka imali puno razumijevanja za mene. (Premda, kad smo već kod toga, ne mogu nimalo svojatati pjesmu 'Sympathy for the Devil'. A mogli biste pomisliti da je tako, zar ne? Medutim ne to je djelo Micka i Keitha, nepotpomognutih.) Pjesnicisipovremeno umisle da su anđeli, a osudeni su izraziti to stanje kramarskim jezicima Ijudskoga svijeta. Puno ih poludi. To me ne iznenađuje. Vrijeme me zatoči zelenog i venućeg/ Premda pjevah u lancima poput mora. Katkad dodete nadomak ali što mislite, tko je nadahnuo gornje stihove? Sveta Bernardica? U prvim danima nastanka romana, bilo je važno imati strukturalni instrument kojim bi se nezbiljski sadržaj mogao ubaciti u zbiljski svijet. Izmišljena priča nominalno prerušena u pisma, svjedočanstva, brodske i ine dnevnike. (Ni ova knjiga, naravno, nije roman ali znam da će se moje čitateljstvo preliti daleko izvan kruga gnjavatora koji čitaju biografije i lešinara koji čitaju o stvarnim zločinima.) Danas više nikome nije do toga, ali usprkos slobodama koje dopušta moderno doba (vama ne bi teško palo kad se ne bi objasnilo kako to da Njegovo Sotonsko Veličanstvo piše, odnosno tipka raspravu o andeoskim temama), stvar je u tome da se ja ne trebam poslužiti nijednom. Zapravo, ja satn trenutno živ i u posjedu nedavno ispražnjenog tijela stanovitog Declana Gunna, kukavno neuspješnog pisca koji je nedavno spao (o kako je to piskaralo spalo) na tako niske grane da je posljednje što je važno učinio prije odlaska s pozornice smrtnog života bilo to da je kupio paketić žileta i napunio kadu vodom do vrha a zatim i zagnjurio. Što izaziva mrmor dodatnih pitanja. Znam. Ali dopustite mi da vam ispričam priču na svoj način, može? Ne tako davno, Gabrijel (jednom golub pismonoša uvijek golub pismonoša) potraži me i nade u crkvi Svetog sakramenta, u Istočnoj 13. ulici broj 218 u New York Cityju. Ja sam se odmarao nakon dobro obavljenog standardnog posla: velečasni Sanchez, sam, s devetogodišnjim Emilijem. Vi popunite prazna mjesta. Više nije za mene izazov, taj igrokaz odrasla osoba dijete. Hej, velečasni, a to s vama— Mislio sam da nikad nećete pitati. Pretjerujem. Ali jedva da bi se to moglo nazvati iskušenjem. Stenjućeg velečasnog Sancheza grabećih ruku i graškama znoja orošena čela jedva da je trebalo lagano gurnuti u kal, a nakon što se tamo našao, kako se samo dosadno nemaštovito po tom blatu valjao. Udahnuo sam miris Emilija koji se čvrsto uhvatio za gležnjeve (ta je epizoda u njemu položila koristan kamentemeljac to je Ijepota mog posla: sliči lancu sreće), a zatim sam se povukao u crkvenu ladu na astralni pandan poslijesnošajne cigarete. Kad smo već kod toga, ništa se ne događa kad ja udem u crkvu. Cvijeće ne usahne, kipovi ne proplaču, prolazi ne zadrhte i zidovi ne popucaju. Nije mi pretjerano drag studeni nimbus svetohraništa i nećete me naći ni blizu blagoslovljenih pain et vin, ali uz iznimku tih antipatija, vjerojatno se u Božjoj kući osjećam ugodno koliko i većina Ijudi. Velečasni Sanchez, zajapuren u licu i pušeći se od srama, otprati Emilija, očiju razrogačenih od čuda i bolna tura, koji odiše mošusnim mirisom straha i trpkim mirisom gadenja, u vestibul, gdje njih dvojica iščeznu. Sunčana svjetlost bljesne na vitrajima. Negdje zakloparaju kanta i metla

čistačice. Sirena policijskog automobila dvaput zajuška, eksperimentalno, a zatim zamukne. Ne znam kako bih dugo možda ostao tamo, bestjelesno počivajući, da eter iznenada nije zatitrao objavivši još jedno andeosko prisuće. "Odavno se nismo vidjeli, Lucifer." Gabrijel. Ne šalju Rafaela, jer se boje da bi prebjegao. Ne šalju Mihaela boje se da bi podlegao gnjevu, a budući da se srditost nalazi na trećem mjestu topliste Sedam smrtnih grijeha, to bi bila pobjeda za Vašeg sa štovanjem se bilježim. (Kao što je bio slučaj, kad smo već kod toga, kad se Isukrst raspigao zbog kamatara u hramu, činjenica koju teolozi beziznimno previđaju.) "Gabrijel. Potrčko. Svodnik. Makro. Stari moj, nemoj mi zamjeriti, ali zaudaraš na Njegovo gospodstvo." Zapravo, Gabrijel miriši, metaforički, na origano, kamen i polarnu svjetlost, a njegov me glas probada poput teškog svjetlećeg mača. U takvim uvjetima razgovor zapinje. "Lucifere,bolite." "Ali kofedon sjajno odolijeva. Marijajoš čuva svoj djevojački cvijetak za mene?" "Znam da je tvoj bol silan." "Apostaje silniji svake sekunde. Što želiš, dušo?" "Nosim ti poruku." "Quelle surprise! Odgovorje ne. Ili odjebi. Budi kratak, to je najvažnije." Ono o boli nije bila šala. Zamislite smrt od raka (svih organa) sabijenu u nekoliko minuta fraktalno šireća agonija koja se uvlači u svaku vašu pukotinu. Predosjećao sam da će mi početi curiti krv iz nosa. Da ću obilno povratiti. Teško sam obuzdavao drhturenje. "Gabriele, rago, čuo si za kronične alergije na kikiriki, zar ne?" On se malo povuče i smanji napon. Refleksivno sam proširio svoje prisuće do samog ruba materijalnog svijeta; već se pojavila pukotina u apsidi. Da ste bili tamo, možda biste pomislili da je oblak prešao preko sunca ili da se na Manhattanu zakuhava jedna od njegovih gromipakao oluja. "Moraš poslušati što ti imam reći." "Moramli?" "Volja Gospodnja." "Pa ako je posrijedi volja Gospodnja— "Želi da dođeš kući." * Nekad davno... Vrijeme, bit će vam drago to čuti a budući da se mora negdje početi stvoreno je stvaranjem svijeta. Pitanje Što je bilo prije stvaranja svijeta? besmisleno je. Vrijeme je atribut stvaranja svijeta, pa prije stvaranja svijeta nije bilo vremena prije stvaranja. Postojao je samo Njofra koji je u stanju vječne sadašnjosti zirkao kroz vlastiti svemogući sfinkter u pokušaju da skuži tko je On dovraga. Njegov veliki problem bio je u tome što nije bilo načina da razlikuje sebe od Vakuuma. Ako ste Sve, lako je moguće da ste i Ništa. I tako je Gospod stvorio nas te je uz prasak (zapravo prilično mali) rodeno Staro Vrijeme. Vrijeme je vrijeme je vrijeme, reći ćete vi (zapravo ne: vi biste, mili moji, rekli vrijeme je novac), ali što vi znate? Staro Vrijeme bilo je drukčije. Protežnije. Sporije. Bogatije teksture. (Sjetite se ustaAnne Bancroft.) Starim Vremenom mjerilo se kretanje duha, puno istančaniju dimenziju nego Novo Vrijeme kojim se mjeri kretanje tijela, a koje je nastupilo kad ste stigli vi blebećući gurguji i počeli sve kosati u stoljeća i nanosekunde, tako da su se svi stalno osjećali iscrpljeni. Odatle Staro Vrijeme iNovo Vrijeme, naše i vaše. Mi smo postojali serafini, kerubini, gospodstva, prijestolja, sile, poglavarstva, vrline, arkanđeli i andeli užasno dugo prije nego što je Gospod počeo prljati ruke materijalnim svijetom. U Staro Vrijeme, stvari su bile blaženo bestjelesne. To su bili dani Božje milosti. Ali već sam rekao i reći ću opet: koljenska čašica postoji samo zato da bi se po njoj moglo zviznuti dvokrakim čekićem; Božja milost postoji samo da bi bila uskraćena. I, što se dogodilo? To želite znati. (To uvijekželite znati, u zdravlje vambilo. Zajedno sa Što da učinimo? i Što bi se dogodilo ako? Jedva ikad, s veseljem primjećujem, popraćeno pitanjem: Ah, ali kamo sve to vodi?) Imamo AntiVrijeme i VakuumBoga. VakuumBog se raspolutio na Boga i Vakuum činom spontanog stvaranja stvaranja anđela, čija im se svrha istog trenutka ukazala u

njihovoj blještavoj (čovječe, koji bljesak) genezi, naime da se odazivaju Bogu a ne Vakuumu, i da se odazivaju (blago rečeno) pozitivno. Ne postoji Ijudska riječ za nerazrijedenu udvornost koja se očekivala od nas u golemim količinama, ad nauseam, ad infinitum. Starkelja je bio nesiguran u sebe od prvog dana. Rasteretivši Božanski šupak Božanske glave, napunio ga je s 301.655.722 ekstraprozaična dupelisca kako bi mu pjevali hvalospjeve u zaglušnoj nebeskoj harmoniji. (Kad smo već kod toga, toliko nas je. Ne starimo, ne obolijevamo, ne umiremo, nemamo djecu. Odnosno nemamo anđelčiće. Postoje Nefili te nakaze ali o njima više riječi poslije.) Stvorio nas je i pretpostavio iako je, prirodno, znao da je ta postavka pogrešna da su jedine moguće reakcije na Njegovu savršenost posluh i hvala, čak i od ultraluminoznih superbića poput nas. No znao je i da sve to andeosko himnično pojanje u antimaterijalnom svijetu ništa ne znači ako je automatsko. Ako je sve što je dobivao zajamčeno jer je urođeno, mogao si je instalirati i džuboks. (Kad smo već kod toga, ja sam izmislio džuboks. Kako bi Ijudi mogli dudati rokenrol dok se opijaju i trljaju se međunožjem.) Stoga nas je Gospod stvorio Bog mu pomogao slobodnima. Nećete se iznenaditi kad čujete da je to bio uzrok svih nevolja. Morate Njofri odati priznanje. Gotovo daje imao pravo. (Zapravo, potpuno je bio u pravu glede toga da se prevario kad je pretpostavio da će sve biti u redu ali ova se priča ne može ispričati bez proturječja.) Gotovo da je bio u pravu. Ispostavilo se, nakon što smo postojali dovoljno dugo da ga doživimo, da je Bog zaista nevjerojatno simpa. Znate, stvarno je super kad se cijelo vrijeme osjećate okupani Božanskom Ijubavlju. Teško je ne osjećati zahvalnost i mi smo je osjećali. Zaista nismo osjećali ništa osim blještave zahvalnosti i nismo štedjeli grla da Mu to kažemo. Bilo je očito Svevišnji je otkrio što je cijelo vrijeme znao da obožava publiku. Stvaranje andela i početno kurblanje Starog Vremena pokazalo Mu je tko je i što je: Svemogući Bog, Stvoritelj, alfaiomega. Zapravo, onje bio sve, osim onoga što je stvorio. Mogli ste osjetiti Njegovo olakšanje: ja sam Svemo gući Bog. Uf. Guba. Znao sam, jebote. Bez obzira na trajnu i sveobuhvatnu Ijubav, bili smo svjesni naše situacije, mučnog koktela podređenosti i neprolaznosti. Upitajte me sad zašto nasje stvorio vječnima i odgovorje (nakon sveg vremena, i Starog i Novog): nemam pojma. Zašto ja još trčkaram po svijetu i mrsim konce... Ja jesam gorda ptičica bilo je puno govora o mojoj gordosti ali nisam glup. Kad bi me Bog želio uništiti, mogao bi. Kao CIA i Sadam. Ali znao sam od Početka (svi smo znali) da će andeli, nakon što ih se stvori, zauvijek postojati. "Anđeo je doživotan, jebote," kaže Azazel, "a ne samo za Božić." Ali, udaljio sam se od teme. Shizofrenično digresiram. Pravi užas za vas, uvjeren sam ali što očekujete? Ime mije legija, jer smo mnogi. Usto, u posljednje vrijeme... Zasad zaboravite na to. Gospod je prema nama okrenuo lice iz kojeg se izlio ocean Ijubavi u kojem smo se mi praćakali i brčkali poput orgazmičkih lososa, pjevali svoj odazivbesprijekornom a cappellom (to je bilo zlatno doba prije nego što je Gabrijel počeo svirati trublju), refleksno i nerefleksivno kao da smo zaista bili samo puki nebeski džuboks. Budući da je Gospod bio beskrajno zlatan, nikad nam nije palo na um da imamo drugog izbora osim da Ga volimo. Znati Boga zaista je značilo i voljeti Boga. I tako je to išlo milijunima milijuna vaših godina. Atad— Ah, da. Tad. Jednog dana, jednog nematerijalnog dana, nigdje, na moj duhovni um padne mi nepozvana misao. Ujednom je trenutku nije bilo, a idućeg jest, da je sljedećeg ponovno ne bi bilo. Prhnula je poput ptice jarkih boja ili roja jazz nota. Jedan silno kratak, draškavi trenutak, glas me izda i pojavi se prva, poput vlasi tanka, napuklina u Gloriji. Trebali ste vidjeti te poglede. Glave su se okrenule, oči sijevnule, perje se nakostriješilo. A ta je misao glasila: kako bi bilo bez Njega? Nebeska se svita pribrala u tren oka. Nisam siguran da je Mihael uopće primijetio, debil. Gloria se nastavila, šećerlemski slatka, porculanski glatka i mi joj se predamo poput orošenih rukoveti ali se dogodilo: sloboda da se zamisli postojanje bez Boga. Ta je misao donijela promjenu, i ta je misao, taoslobadajuća, revolucionarna, epohalna misao, bila moja. Možete o meni reći što vas je volja. Možda sam smutljivac, mučitelj, lažac, tužitelj, bogohulniki općenito mućak, ali nikome se

drugome neće pripisati zasluga otkrića andeoske slobode. To je, moji prijatelji od krvi i mesa, djelo Luciferovo. (Naravno, koje li ironije da su me poslije Pada prestali nazivati Lucifer, Svjetlonoša, a počeli me zvati Sotonom, Protivnikom. Ironično da su me lišili mojeg anđeoskog imena upravo u trenutku kad sam ga počeo zasluživati.) Ona se misao proširila poput virusa. Od nekih su počeli stizati signalići, nešto kao slobodno zidarstvo, za slobodu. Prišli su mi, stidljivo, očitovali se poput zamomčenih dječaka homoseksualnom profesoru. Puno ih to nije učinilo: Gabrijel se udaljio od mene. Mihael se držao rezervirano. Bijedni, prelijepi, kolebljivi Rafael, koji me volio gotovo jednako koliko je volio i Njofru, neko je vrijeme nastavio pjevati drhtavom nesigurnošću. Ali, što sam zapravo učinio? (I što sam učinio a što On nije znao da ću učiniti?) Slijedilo je nekoliko čudnovatih tisućljeća. Glas se pronio. Bratstvo se povećavalo. Starkelja je, naravno, znao. Znaoje oduvijek, i prije nego što je bilo moguće oduvijek znati, jer nije postojalo oduvijek. Tako živcira biti s nekim tko sve zna, ne mislite li? Tu dolje ih zovete sveznalicama. E pa vaše su sveznalice prazne posude u usporedbi s Onom s kojom smo se mi morali baktati. Sve osim zanosne apoteoze Njegova Božanstva razgovor, dosjetke, umatanje poklona, nenajavljene proslave besmisleno je. Višnji ima samo jedan odgovor na sve što biste Mu mogli poželjeti reći da vam brat umire od AIDSa, primjerice, i da bi vam zaista bilo drago kad bi vam, recimo, pomogao s malo dobrog starog čarobiranja a taj odgovor glasi: Aha, znam. Glasovi Bratstva uskomešali su se i pokušali s novim pristupima. lonako mi se gadila prezasitno orkestrirana melasa Glorije. Savtaj legato. Bez duše, shvaćate? Andeli nemaju duše, u slučaju da vas to zanima. Vi ste, narode, jedini s dušama. Nakupovao sam se na milijune duša, ali neka sam proklet ako znam što s njima da radim. čini se da jedino reagiraju na patnju. Ovih dana delegiram poslove. Belial je razvio pravu sklonost za taj posao. I Moloh, iako taj nema mašte: pojede ih, posere, pojede, posere, pojede i tako dalje. Premda to pali. Duše vape tako tugaljivo, slatka glazba za moj bezdušni bubnjić. Astarot samo razgovara s njima. Bog bi ga znao o čemu. Bog i zna o čemu, ali ništa pod kapom nebeskom ne može učiniti nakon što su duše već dolje u podrumu. Osim Vašeg sa štovanjem se bilježim, nitko ne može tako nekoj duši probiti uši kao "S Masti Premazan Asti". Naučio sam hulju sve što zna. Naravno, on se pali na sve te bedastoće o učeniku koji je prerastao učitelja. Misli da ne znam da je bacio oko na moje prijestolje. (Misli da ne znam. Morat ću poduzeti nešto u vezi s Astarotom kad se vratim. Morat ću nešto organizirati.) Možda se pitate snagatori medu vama, vi s bokserima, vi koji mesarite Ijude razbi jenim bocama, vi razbijači ne biste li uspjeli makljažom riješiti stvar tu u paklu, ne biste li mogli, kad dođe stanipani, dripca jednostavno propustiti kroz šake. Znatešto?Enebi. Zapravo ništa od toga nije istina. Stare navike i tako to. Zapravo, u Paklu je sasvim OK. Većina duša kod mene samo fuma, pije i melje gluposti. A imaju svu živu literaturu. Dakle, pročulo se. Naši su se glasovi kretali kroz čiste vode Glorije poput zamućene podvodne struje. Ništa nismo učinili. Nismo znali što bi. A što smo uostalom imali osim samotnjačkog nagadanja? Nakon tog prvog stidljivog milovanja, tog prvog navještaja samosvojnosti, nastavili smo pjevati stotinama tisuća godina u stanju čiste zbunjenosti. Usudio bih se reći da bismo još pjevali da do nas nisu stigle glasine da producentska kuća BogOtac priprema snimanje filma s radnim naslovom 'Materijalni svijet' (film se naposljetku zvao Stvaranje svijeta), čije bi prikazivanje trebalo početi otprilike u idućih tisuću godina te da se u glavnoj ulozi pojavljuje logično Sin. * Manhattan, Ijeto, grad po mojoj volji, vrijeme po mojoj volji. Maske hladnjaka taksija reže na bumerangu svjetlosti. Smrdljivo plućno krilo podzemne izdiše. Beskućnici se skidaju do najranijih krojačkih slojeva majice kratkih rukava ružičaste boje lososa i tamnosmedi prsluci, znamenje prošlosti koje smo piće i ja ukrali. Kamioni čistoće prežvakavaju gradski otpad kojeg li prizora: preživajuće ždrijelo umrljanih zubaca i opojno smradnog zadaha. Predivno. Pločnici užareni od sunca ispuštaju dušu u aromi mokraće i psećeg govna. Žohari boje melase idu za svojim prljavim poslom dok trbušasti štakori poput zakukuljenih uhoda brzaju kroz sjene. Golubovi izgledaju kao da su ih umočili u benzin pa osušili fenom. Manhattan, Ijeti. Otančali živci i probudene želje. Kurve proširenih vena povraćaju heroinaški u

kanalizaciju, radni narod umorno vuče noge, manikirani kriminalci, najvažniji TV studiji, starlete iz vjerskih pornića, genocidnikrelci, laži, gramzivost, egocentričnost, politika. Manhattanje moj "Argument S Potpisom". Harlem, Bronx, Wall Street, Upper East Side te ure ne treba navijati. Vi meni dajte bijelce i par stoljeća, a ja ću vama New York City, moju Sikstinsku kapelu, kojoj zahvaljujući tome što moja Ijevica savršeno dobro zna što radi desnica predstoji korisna restauracija. Vjerujte mi, to će biti pravo čudo restauraterstva. Suvišno je reći da sam se poruci dragog Gabrijela smijao dugo i gromko, duže i gromkije nego što sam se smijao od... što ja znam, možda od Los Alamosa. Neveseli Gabrijel, nesposoban izreći laž. Nesposoban izreći laž. Zakuni se na Bibliju, rekoh mu. Hajde, diži desnu ruku. Neko se vrijeme latim posla. Vi se Ijudi možete latiti koječega: prekomjernog pušenja, oblokavanja, šugavogjednonoćnog seksanja. Ja se prihvatim posla. Razletim se opasno na sve strane do krajnjih granica izazivajući male ratove i neuroze u drmatora. Pošast čudnovatih migrena izbije medu trećerazrednim tiranima diljem svijeta; celije za mučenje zastenju; glazba iščupanih zuba i elektrošokiranih genitalija me utješi; miris dojki na kojima se gase čikovi ispuni mi nosnice poput melema i privremeno pročisti dišne kanale od sumnje.Posvetiosamneštovremenaitehnologiji (uskoro vam stiže puno tehnoloških novotarija koje će ukinuti potrebu za izlaskom iz kuće) i bioinženjeringu. Lumeni su se budili usred noći pitajući se kako je moguće da se tog nisu prije dosjetili. čak sam našao vremena i za sitnice, vragolije u stilu važna je gesta, na kojima sam sagradio svoju reputaciju: krađe, napadi, premlaćivanje, laži, pohote. Jedan stari, po espressu bazdeći prdonja iz Bologne, sodomizirao je svog Jacka Russella, pa se otišao pogledati u kupaoničko zrcalo, osupnut činjenicom da su tolike godine njih dvojica bili samo dobri prijatelji. Ali uzalud. Sjeme je bilo posijano. Neke se stvari ne mijenjaju. Nužnost Gabrijelove iskrenosti jedna je od njih. Nesposoban izreći laž. Usto, kao Der Fiihrer Laži, II Duce Obmana, znam kad me netko vuče za nos. čekao me u kišom okupanom Parizu. "Tražim probni rok", rekoh. Ja sam inzistirao na Pigalleu, znajući kako on mrzi te pornokopijice. Besani neon žmigavo je bacao boje na mokre ulice. Nisam osjetio miris crepes, kave, croques monsieursa, panina, cigareta Galoise, ali sam i te kako osjećao ustajali vonj svog rada, rasolski ćuh zabranjenog bluda i nezasitne boleštine. (AIDS kao Božja kazna, da krepaš. To je moja kazna, vi bedaki. Time ja Njemu pokazujem dugi nos: gledaj, i kad ih ubija, ne mogu prestati.) I nasilje. Gdje ima krivnje, ima i nasilja, i ako je krivnjamiris, ondaje nasilje aroma: jagode, formalin i krv s okusom željeza... "Jedan zemaljski mjesec", reče Gabrijel. Tad se pogledasmo (sa zebnjom s moje strane) jedan bolni trenutak. Zapeklo je kao torbanje zguza (namjeravao sam reći kao u Paklu, no zapravo ništa ne peče kao u paklu), ali mu to nisam želio pokazati. Nisam mu želio dati to zadovoljstvo. Ni njemu nije bilo lako u mojoj blizini, možete biti sigurni u to, ali se on postavio kao Mr Spock, u stilu bol je samo u glavi. "Nećuveljaču", rekoh. "Što?" "Dvadeset osam dana. Nije prijestupna godina." "Srpanj. Trideset jedan dan." "Super. Najviše sezonske cijene za Benidormove paket—aranžmane vrijede samo od!8.do30.srpnja." "Smijeh je refleksna reakcija na strah. Ti to znaš. Ti čuješ sebe kako se smiješ, mi te čujemo kako vrištiš." "'Smijem li se, to je da plak'o ne bi', bilo bi puno bolje. Znači, gore još ne ostaje puno vremena za čitanje?" "Ništa što mi manjka ne želim, Lucifere. Što ti ne možeš reći za sebe: Znat ćeš kamo trebaš otići." "Triput da. A sad se nosi, rista, može? Ah, da, trenutaksamo, Gabrijele." "Štoje?" "Mama ti puši kurac u paklu."

Ništa nije učinio. Ostao je stajati nepomično, u svetokrugu Gospodnjem kao špricer hladne zaštite. Nezaštićenog znam da ga mogu obraditi. I on to zna. Da je gajio Sumnju da je gajio sumnju ona bi propupala tamo na rubu Pigallova malog Babilona. Da je gajio Sumnju, upitao bi se namjerava li Višnji sad isključiti štit i testirati njegovu snagu. Takvo što Bog bi mogao učiniti, mušičav starkelja kakav jest. Da Gabrijelova vjera nije bila netaknuta, sinulo bi mu dabi nedvojbeno pretrpio poraz kad bi Bog odlučio uskratiti svoju moć. Zašto? Pa, zato što sam ja, neuvijeno rečeno, najopakiji, najpokvareniji, najpogubniji anđeoski gad vidljivog i nevidljivog svijeta, eto zašto. Ali mu to nije palo na um. Stajali smo tako licem u lice, a izmedu nas je podrhtavao zid ništavila. Ljudi bi prošli i rekli: Netko mi je prešao preko groba. * Znači tako. Eto male izmjene i dopune za Knjigu otkrivenja. 'A njihov zavodnik, davao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se također nalaze Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni, dan i noć, na vijeke vjekova...' O u zdravlje, pomislih kad sam to čuo. O hvala najljepša. Ali sad prodaju priču da je Ive Retrogradni znao samo koliko mu je bilo rečeno. čovjek će šiznut zbog toga. (Znate, nikad i nije bio pri zdravoj. Stoji ispod srebrnog stabla u Raju, neopranih rastafarijanskih pletenica i brade veličine ovce, mumlja i izvodi nekakvu foru s rukama poput ćaknutog skitnice. Kerouacova putanja od gurua beat generacije do zamuckujućeg propalice: vidjeli smo to milijun puta.) Vi znate o čemu se ovdje zapravo radi, zar ne, ako na trenutak pretpostavimo da On misli ozbiljno? O Božanskoj anksioznosti. Stvorite neoprostivo i kompromitirat ćete beskrajno milosrde. Oprostite neoprostivo i kompromitirat ćete beskrajnu pravednost. Milosrde, pravednost, milosrđe, pravednost, blablabla, sve dokvam se ne zavrti u glavi od trčanja u krug za Trknutom Logikom i dok ne padnete na svoj kozmički tur, zarijete svoju kozmičku glavu u svoje kozmičke ruke i poželite da nikad ništa niste stvorili. Odatie taj deplasirani novi dogovor, prije nego što vrijeme dode kraju. Zapravo Jedinomkraju. Oprostite, nisam vas želio samo tako zaskočiti time. Zaboravite da sam to rekao. Vrijeme ne istječe. Ostalo ga je na tone. Iz razloga koji ne znači da nas očekuje skori smak svijeta pružena mi je još jedna šansa za iskupljenje. Ali postoji kvaka. (Gdje bi On bio bez tih začkoljica?) Moram živjeti kao čovjek. Mjesec dana probnog roka, a zatim potpisujem doživotni ugovor na egzistenciju s ušnom smolom i gripom. Ja, Lucifer, dobivam priliku da se vratim kući pod uvjetom da ostatak života Declana Gunna ne zaserem na kvadrat. Suočenje s takvom vrstom ponude iziskuje da puno toga zbrojite i oduzmete. Ja sam to učinio (potrajalo je otprilike tri zemaljske sekunde) i uskoro ću vas izvijestiti o rezultatima. U meduvremenu, zašto Gunn? Pa, kao što se sjećate, spavši na niže grane nego što je smatrao podnošljivim, naše si je piskaralo spremalo oduzeti svoj zamorno predvidljiv život. Žileti, kada puna vode, kaseta Joni Mitchell. Samoubojstvo je smrtni grijeh. Inače, ja dobivam samoubojice. Gledajte, ako se namjeravate ubiti nemojte. Nećete u nebo. (Šalim se. Šalim. Poštenjami. Samonaprijed.) Dakle, Višnji se smilio na tog Gunna. Zbog nekog rudimenta katoličanstva za koji Starkelja ne može podnijeti da ode u kvar, zbog nekog dobrog djela koje je Gunn učinio još kao bebač, možda zagrobnog zagovora njegove drage preminule majke, Baal bi ga znao i tako Bog iščupa Gunnovu dušu (što je, usput tehnički govoreći, varanje) prije nego što se Gunn koknuo i stavi je na led u čistilište. (Vatikan će vam reći da su ukinuli čistilište nemojte to vjerovati. čistilište je još krcato slaboumnicima i mrtvorodenima. Tamo nije bogzna što. Hoću reći, čak i u Paklu možete Ijudski porazgovarati.) Ako se zatravim životom trupla, ja ostajem, a Gunn preko čistilišta (zamislite si zubarsku čekaonicu bez prozora: dječurlija urla, pepeljare do vrha pune čikova, osjećaj da ste se sami u to uvalili) odlazi u Raj. Ako ne, Gunn se vraća u svoje kosti i pokušava sreću sa samoubpjstvom. Može te li to vjerovati? Hoću reći, ne možete, očigledno ali možete li to vjerovati? Svaki iskusni mešetar reći će vam da su spontani pregovori loša strategija; zbog ad hoc pristupa ostat ćete oguljeni, tropa, nasanjkani, kratkih rukava, preveslani i općenito će vam ostati posrani kraj štapa u ruci. Prednost mojeg položaja je u tome što znam kamo smjeram s nekim dogovorom od samog starta. Uvijek znam. Zapravo, sa mnom nema dogovora. Dogovor je u mojem slučaju

tako neprimjeren pojam, magnitude ryleanske kategorijske pogreške. Mogu vam reći o čemu nije bilo dogovora. Nije bilo dogovora da ću ja prihvatiti. Dovoljan je bio najletimičniji pogled najkratkovidnijeg, sivom mrenom zamućenog, razrokog, slabovidnog oka da bi to postalo jasno. Ali to što nisam namjeravao prihvatiti ponudu nije značilo da se nisam želio malo zaba— Znate li što? Nisam potpuno iskren. Znam: zgranuti ste. Tako mi plamtećih bradavica Astarte jedan silno kratak, sićušni, najprolazniji djelić sekunde pomislio sam (teku brzo, anđeoske misli: morate biti brzi), upitao sam se bi li, zapravo, vrijedilo razmisliti o tome, znate... ne bi li se naposljetku isplatilo— Ali kao što rekoh: teku brzo. Vrludaju. Smijao sam se samom sebi, histerično, u sebi, prije nego što sam do kraja razmislio je li možda riječ o nečemu o čemu bi vrijedilo razmisliti. Nije pošteno uopće opisati taj proces kao razmišljanje o nečemu. Bilo je to više slično nekakvom odmetničkom ili nehotičnom trzaju duha, vjerojatno prispodobivom onima u tjelesnom svijetu koji vas uzdrmaju, neobjašnjivo, u stanju između jave i tonuća u san. (Što ti je? Ne znam. Samo sam se sav stresao. E pa, prestrašio si me na mrtvo ime. Kad smo već kod toga, to nerijetko bude izazvano time kad se u polusnu sanja da se pada, zar ne? Onaj iznenadni trzaj ili grč prije udara o zemlju?) Kako bilo. Važno je da je taj trenutak profesionalne slabosti, mazohističke sanjarije, psihodemonskogtika, nazovite ga kako želite, jedan čas bio tu, a drugog ga više nije bilo. A sve se svodilo na to da— Ne i ne. Neće ići. To nije cijela priča. To, Luciferu, nije cijela priča. U redu. Dižem ruku. Štedljivo s istinom. A istina je da sam morao ozbiljno razmisliti. Morao, shvaćate? Na višemanje isti način na koji se Njofra mora ozbiljno odnositi prema iskrenom Ijudskom pokajanju. To je u Njegovoj prirodi. Nema izbora u nekim stvarima čakbi i On to priznao. Naravno, ono što želiš učiniti jest nasmijati se na sve to. "Ja ponovno u Raju," dođe ti da naglas kažeš besramno lažnom šaljivošću, "da, shvaćam. Kapitalna ideja. Da ti smotamjoš jedanXL džoint?" Kad će mi biti vraćene pune anđeoske ovlasti? upitah Gabrijela. Stvar Njegova diskrecijskog prava. Znači, želiš reći da ću se na Gornji kat, ako se i uspijem održati na Ijudskom životu bez kravala, vratiti kao Ijudska duša sve dok me Njegovo gospodstvo ne izvoli ponovno ustoličiti u bivšem statusu i rangu? Anđeoskom statusu, da. Ne jamčim za rang. A što se događa, Gabrijelala moja mala, ne uspijem li proživjeti škrabalov život bez smrtnoggrijeha? Slegnuojeramenima. (Dojučersam bio na muci kako da tjelesnim rječnikom opišem to što je učinio, kad je komično debela sarma od čovjeka u piljarskom ribljem restoranu rekla: "Soli, octa, šefe?" a Gunnova se ramena podigla pa spustila. Odakle sam ja to mogao znati?) Dražesno. Dakle, upadneš ponovno unutra, ali nitko ti ne jamči da pedeset milijardi godina nećeš glancati harfu nekog praznoglavca dolje na42. razini. Pristanem na jednomjesečnu 'probu' i pošaljem Gabreka natrag na Gornji kat s novim popisom rokova i uvjeta. Dakako, ne u nadi da će ih se uzeti u obzir nego da im dam do znanja da njihovprijedlog shvaćam ovaj ozbiljno. Dakle. Imam ja koju dasku u glavi ali da i nemam, nema razloga da ne iskoristim mjesec dana Ijetovanja u Zemlji Materije i Percepcije. * Znate li što je Rajski vrt bio? Reći ću vam. Rajski. Šušur drveća koje pruža svoje prste pjenušava lišća da uhvati tirkizne ptice dok malaksalo slijeću. Svjetlucavi potočići isparuju slatki miris neotpadnih voda. Crvene i srebrnaste ribe poput draguIja rese ribnjake boje vulkanskog stakla. Sočna trava niče i dopušta da se zelena boja pokaže u punom sjaju. (Ta trava i ta zelena boja, stvorene su jedna za drugu.) Blaga kiša povremeno pada i zemlja podiže svoje lice da je primi. Boje su svakodnevno debitirale na nebu: akvamarin, ružičasta, kositrena, Ijubičasta, narančasta, grimizna, indigo, mahagonij. Boje su u Rajskom vrtu bile sukna. Poželio bi se gol uvaIjati u njih. Od prvog je trenutka bilo jasno da je materijalni svijet mjesto za mene.

Da, Rajski je vrt bio prelijep pa ako sam se morao protiskivati kroz tjelesne ključanice da bih se nepozvan uvukao u nj neka. (Nije li vam zasmetao ovaj dio priče, to što sam ja bio tamo? Što sam ja tamo radio? "Ne propituj Božje puteve, preuzetan ne budi," rekli su vam u nebrojeno varijacija, "jer valjani predmet izučavanja Ijudskog roda jesu Ijudi." Možda, ali što je, oprostite, Vrag radio u Rajskom vrtu?) Po primao sam obličja životinja. Shvatio sam da mogu. (Kad smo već kod toga, to je općenito moj razlog da nešto radim, jer otkrijem da mogu.) Neko sam se vrijeme vrzmao oko rajskih dveri; nekoliko sam se puta lagano upucavao materijalnim granicama dok nisam osjetio moji su špurijusi nepogrešivi da će mi se meso i krv otvoriti, da bi anđeoski duh mogao prodrijeti u Ijudsko tijelo i nastavati ga, zaogrnuti se tim obličjem kao mesnim plaštem. Isprva vas od poprimanja obličja uhvati klaustrofobija. Vaš duhovni nagon vrišteći ustaje protiv toga. Inkarnacija zahtijeva jaku voIju i hladnu glavu zapravo hladnu pamet dok se ne dobije prava glava. Zamislite da ste odjedanput shvatili da možete disati pod vodom. Zamislite da možete udahnuti vodu u pluća, škartirati vodik i zadržati kisik. Ne bi bilo lako udahnuti prvi put, zar ne? Vaša bi refleksna reakcija bila ritanjem se podići na površinu i halapljivo gutati zrak kako je priroda odredila. Isto vrijedi i za boravak anđela u nekom tijelu. Samo najuporniji prevladaju tu refleksnu paniku i prepuste se paroksizmu tijela. Kao da vas treba podsjećati: ja jesam jedan od najupornijih. I tako sam poprimao životinjska obličja. Ptice su bile logičan prvi izbor, zbog svpje ptičje perspektive. A usto, kad bolje razmislite, letenje nije za odbacivanje. (Usput rečeno, jedna od vaših najneodoljivijih osobina jest brzina kojom se zasitite novotarija. Neki sam dan letio kroz vremenske zone od JFKja do Heathrovva, obrađivao rappera koji je bio ovoliko od toga da prikolje svoju curu manekenku, kad sam primijetio da su putnici potpuno ravnodušni prema tome što čine, naime da lete kroz zrak. Pogledom kroz prozor puknuo bi im vidik na izorana polja oblaka pobajcana plavom bojom dima i Ijubičastom bojom Ijubica, na mjestima gdje noći i jutra završavaju i počinje njihova smjena. A kako su oni provodili vrijeme u prvoj, poslovnoj i ekonomskoj klasi? Rješavali križaljke. Gledali filmove. Igrali kompjuterske igrice. Slali emailove. Božja kreacija ispred vašeg prozora širi se poput orošene i voljne djeve i čeka samo pohotu vaših čula a što vi činite? Jadate se zbog patuljastogbešteka. Stavljate čepiće u uši. Poveze na oči. Raspravljate o kosi Julije Roberts. Ma vidi ti mene. Katkad pomislim da je s mojim poslom svršeno.) Da, silno sam uživao letjeti. A let noću? Aah. Kao kroz maslac. Pitajte sove. Kupao sam se u tami i baškario na svjetlosti. Vi ste živa žalost kad je u pitanju izležavanje. Uz iznimku bjelkinja iz urbanih grotla sjeverne hemisfere koje, opružene poleđuške na plažama juga sasvim prirodno dopuštaju suncu da ih ogoli do posljednjih krpica čulnosti, Ijudi bi mogli puno naučiti od guštera. Zapravo, jedina životinja od koje Ijudi nemaju što naučiti jest ovca. Već su naučili sve čemu ih ovca može poučiti. Zvijeri su me se klonile, čak i kad sam biojedna od njih. Jednostavno bi... osjetile. Ustuknule bi i to je bilo to. Ja i životinje nikad necemo biti prijatelji. Tijekom svih ovih tisućljeća, povremeno bihih iskoristio, ali nikad od toga sreće. Tri stvari: nemaju duše, ne mogu birati i ovisne su o Bogu ergo su mi nebitne. Kad smo' već kod toga, odsutnost duše olakšava zaposjedanje nekog tijela. (Pa kako to da se Elton John još debeljuškasto valja svijetom nezaposjednut? čujem kako pitate.) I obratno, prisutnost duše prava je zajebancija. S vremena na vrijeme uspijem se nekako dovinuti, ali to nije lako kao Očenaš. No pdnovno sam se udaljio od teme. Znao je da sam tamo. Sveti Duh znao je prvi, pa je izblebetao Drugoj Dvojici, koji su ionako znali. Koji su znali cijelo vrijeme. Dopustio mi je da ostanem. Stvorio je Rajski vrt i pustio u njega Vraga. Shvatili ste? Što još trebate znati o Njemu? Hoću reći, trebam li, zaista, nastaviti? Riječdvije o Ijudskom rodu a ja... ovaj... u ovome pucam naslijepo: odmah sam se uhvatio na vaš lijepak. Stotine milijardigalaktika, zvijezde, mjeseci, zvjezdana prašina, vremenski preklopi, petlje, crne rupe, svemirske crvotočine... Divnoi krasno, spektakularno na neki rezervirani, elitnoumjetnički način. Ali vi, narode? čovječe. Trebam li reći da ste bili po mom ćefu? Osvanuli ste mi na vratima, sjeli u udoban stolac, skinuli cipele i zapalili golemi džoint dok sam nam ja otišao skuhati fini čaj. Nije to bilo zbog vašeg izgleda (iako sam uvijek bio slab na Ijepotu, a zbog svojih predistočnogrešnih predaka jako sličite zdrugu Quazzies zaraženih antraksom), nego zbog vašeg

potencijala. Promatrao sam (s najniže grane stabla zanovijeta koje je procvjetalo zasljepljujuće žutim cvatom gotovo postiđeno spektakularnim prizorom koje je pružalo) dokje On milom ili silom modelirao Adama iz praha zemaljskoga. Gledao sam ugradnju kostiju, vlažno rodenje krvi, tkanice tkiva, vlakna kapilara, jezovitu vreću kože (manje a' la Michelangelo a više Giger u maniri Bacona u maniri Boscha). Da znate, pluća će se pokazati pogreškom u dizajnu, s obzirom na sve one udišljive gadosti koje ću vas nadahnuti da izmislite. Ah da, i genitalije. U što se polagalo najviše nade. Bilo je to, mora se priznati, očaravajuće, krvavo remekdjelo od pletera premazanog blatom. Stvoritelju se mora odati priznanje znao je stvarati. Bradavice i kosa bili su dražesni detalji, premda se od početka moglo vidjeti koje će biti crne točke raubanja, gdje će se pokazati prijedena kilometraža: zubi, srce, skalp, tur. Svejedno ste bili prava majstorija. Ležao sam na svojoj grani zanovije ta (u to sam vrijeme bio poludivlja mačka, još neimenovana) zatravljen i, moram priznati, trunku Ijubomoran. Andeli su imali neokaljan duh i jednodimenzionalno postojanje prodavača magle koju su upuhivali u Božansku Starku dan i noč. A čovjek će, činilo se, dobiti cijeli svijetprirode, čulnost, razbor, maštovitost, pet sočnih osjetila i, prema glasinama koje su procurile prije rata, i karticu za izlazak iz zatvora Ijubaznošću Isukrsta, a koju se trebalo postupno uvesti uoči pada Rimskog Carstva i to neograničeno retroaktivno. Oprostite mi zbog posprdnog tona. Ovo mi teško pada. Imam žgaravicu otkad sam doznao za Stvaranje svijeta. S jedne strane, to mi je osiguralo preobilje radnog materijala. No s druge... Što pokušavam reći? S druge, bilo je u tome nezdravog zapaha konačnosti. Nakon što se svijet zahukta, nakon što se čovjeka postavi na noge, obuzetog željama i u zamci svih tih rnoj i nemoj, moja je uloga uglavnom zacrtana... pa, zauvijek. U takvim se trenucima zamisliš. A dok razmišljate (Adam je sad dovršen, nokti na nogama, trepavice, ušne resice, otisci prstiju to znači misliti na budućnost, to s otiscima) nemojmo zaboraviti da sam ja, Lucifer, još bio u prvom raspinjućem eonu boli. Zamislite da vam deru kožu s cijelog tijela. Dok vam bruse sve zube. Dok vam kitu ili Bartola pribijaju za hladnjak. Zamislite da vam glava stalno gori. A to je tek vrh moje sante leda bola. S bolom je, zanimljivo, došlo i uvjerenje da ga mogu podnijeti. Kasnije (puno kasnije) postupno (jako postupno) to se uvjerenje pokazalo opravdanim; shvatio sam da mogu ostrići oblatnu sebe, najtanju, najkrhkiju oblatnu (sličnu kriški dumbira kao prilog uz sushi) i uzdići je iznad i onkraj paklenskog bola. Vidio sam kako su to činili i iznimni Ijudi dok su ih mučilL Naravno, to bi silno rasrdilo mene i moje mučitelje, ali znate već, kapa dolje i tako to. I tako sam, dopustite da ponovim, osjećao strahovit bol. Ali nisam se mogao suzdržati. Ležeći tako na svojoj grani i promatrajući kako se sjene prevlače preko Adamovih prepona, naslutio sam gnjev i samoću kojima ću biti domaćinom od tih početaka, nakratko ugledao zapanjujuće propadanje i uništavanje, prvi put mi je zarežala utroba od, ispostavit će se, vječno neutoljene gladi, sve u svemu trenutak sumnje. Noć se ušuljala u vrt. Šafrani i visibabe podrhtavali su u šarama perja i bisernih zvijezda u tamnoj travi. Šušanj vode i siktanje rasanjenog drveća. Kamenje osjenčano tintom, a mjesec kredni otisakkopita. Cijelo me okružje obuzelo intenzivnošću jednog D. H. Lawrencea. Glava mi klone na prednje šape i u nosnicama osjetim svoj vlažni dah. Kosti su mioteščale, i djelić sekunde gledajuđ u netom oblikovane udo ve i zastrto lice usnulog Adama djelić sekunde moram priznati... moram priznati... upitao sam se, usprkos svemu što se dogodilo, usprkos pobuni, usprkos protjerivanju, usprkos bedemima i leglima Pakla, usprkos svojim sljedbeničkim legijama i njihovu gnjevnom zboru, usprkos svemu, postoji li mogućnost da— "Lucifer." Iz tog me sramnog snatrenja trgne Njegov glas. Taj zvuk zbriše vrijeme između posljednje prigode u kojoj sam ga čuo (kad me osudio na... na...) i sadašnjeg trenutka. Tad je bilo sad, a sad je bilo tad i nije bilo povratka, nije bilo kazne pod krinkom oprosta, pokunjenog povratka u okove pokornosti. Pitati se bih li uspio izbjeći bol bilo je gore nego znati da ne bih. On je to znao. Cijela ta špekulacija bila je namještaljka. Isukrstova zamisao. E pa zajebi taj njihovDvojac pardon, Trojac. Dakle, inkarnacija. Najpopularnija anđeoska droga. Za razliku od kokaina, ona ne zavreduje da se

na nju prezrivo frkne. Na svoje prve sate provedene ovdje gledam otprilike onako kako zreo umjetnik gleda na svoje mladenačke radove: sa sentimentalnom mješavinom nelagode i nostalgije. Nalazio sam se, nalazim se (je li ovo priznanje Arkanđela izjedenog gordošću?) u nečuvenom stanju hipersenzitivnosti i neodgojenosti. Smiješno, zapravo. (A šalom sam, kad smo već kod toga, namjeravao početi ono što se pretvorilo u moj pozdravni govor užasima, ali sam se predomislio nakon što sam pažljivije razmislio koliko su realni izgledi da izazovem smijeh.) No svejedno se nasmijem, gledajući unatrag, kakav sam živac jamačno bio u tim debitantskim satima: kombinacija shizofrenije, Touretteova sindromaisatirijaze. Kao što rekoh, već sam probao s inkarnacijom, ali nikad s dozvolom. (Adolescenti i predmenstruacijske sindromašice su upotrebljivi. Kao i duševni bolesnici. Pa svi koji venu od tuge ili Ijubavi. Idealni kandidat za opsjednutost je nedavno osirotjela trinaestogodišnja shizofreničarka tri dana prije mjesečnice na putu na seansu k psihijatru u kojeg je zacopana.) Stoga sam prigodom prethodnih zauzimanja Ijudskih tijela osvanuo u dva broja pretijesnoj odjeći i obući u prostoriji dimenzija koje nisu dopuštale čak ni da stojim ili pruženo legnem, s laringitisom, osipomodvrućine, zaušnjacima, skrofulama, kapavcem shvatili ste. No to zauzimanje tijela bez sile ili straha ogrnulo me stolom materijalne raskoši kakvu nikad nisam zamišljao a vjerujte mi, zamišljao sam poprilično toga. Ja sam ušao tamo gdje je Gunn izašao: opružen u kadi punoj mlačne vode. Osjećaj pri ulasku... da razmislim... kao da tonete prema površini. Zamislite postupno zgušnjavanje duhovnih atoma, njihovo međusobno prianjanje suzdržana ekstaza, a dovršeni amalgam ja, u živom mesu potmuli i otegnuti orgazam zbog kojeg sam, vjerovali ili ne, ispuštao oooohove i aaaahove, ne znajući baš najbolje što bih sa svojim novostečenim udovima, onako kako bi, pretpostavljam, neka od Betjemanovih tenisačica obilna Pam ili koja već nastavila zamahivati da ste je uspjeli otrgnuti od terena, zguliti joj prste s vlažnog drška VVilsonova reketa i izvršiti juriš na njezine teniske pumperice slične rododendronu. Osjećaj kao da (ponovno taj 'kao da'. Ne ono pravo, da izludiš...) udišeš gust afrodizijački plih. Užasna ugoda, prožetost nasladom i beskrajnom čežnjom. Dobro došao, Lucifere, u potresni svijet materije. S radošću mogu reći da sam se otad smirio, ali sam tih prvih nekoliko sati bio sam sebi najveći neprijatelj. Gunnova kupaonica, kako sam naknadno otkrio, zaista je prilično neutješno mjesto (zašto je otišao u nju da bi odigrao svoju burlesku kad je imao čitav stan da ne kažem velegrad na raspolaganju, neproniknuta mi je tajna. Zapravo, to i nije istina; znam zašto: puka navika, ustoličena u školi, usađena u pubertetu i neupitno održavana u odrasloj dobi), ali vidio bih vas da ste mi to pokušali reći kad se prvih pet pupoljaka percepcije otvorilo i ugledalo pljesniv kupaonički strop, omirisalo zrak miomirisan od muških čarapa, okusilo aromu željeza i odvoda, dodirnulo musavu kadu i smedu vodu,začuloneutješanmonologkapanjai zveketa. Pet osjetila ne bi vas odvelo daleko kad je posrijedi opažanje Vrhunaravne stvarnosti, ali tako mi Belzebubova plikavog dupeta, ovdje dolje na Zemlji taj će se kvintet pobrinuti da Ijudsko tijelo ima što raditi. Raspojasana horda mirisa: sapun, kreda, gnjileće drvo, kamenac, znoj, sperma, vaginalni iscjedak, pasta za zube, amonijak, ustajali čaj, bljuvotina, linoleum, hrda, klor stampedo zapaha, uskomešana kavalkada smradova, zadaha i miomirisa u bakanalijskomdosluhu... svi su dobrodošli... svi su dobrodošli... Da, nedvojbeno, iako su predstavljali grupno silovanje mojih djevičanskih nosnica. Udisao sam, bezobzirno, duge i duboke gutljaje; usaugao sam Gunnov Pantene za osjetljivu ili tanku kosu, ovjenčan tračkom mirisa njegova govna, prošaran izblijedjelim mirisom crvenog jasmina i sandalovine tamjanskih štapića njegove bivše djevojke Penelope koje Gunn pali pokraj kade kao resku pratnju boli sjećanja na nju. Usaugao sam i sol i marelice, riblji vonj i poširane kruškice zdravog i njegovanog busena sa dašnje djevojke Violet, u pratnji bakrene patine sifona, popraćeno pjenom za kupanje Matey na kojoj je samoživi Declan inzistirao kao na svetoj relikviji iz djetinjstva, sve dok ga moj tihi glas i njegov kobni niz izbora nisu doveli do ovog posljednjeg umakanja bez pjene... A to su bili samo mirisi. Kad sam otvorio svoje novostečene oči, iznapastuje me bezdani zid boja. Uvjeren sam da sam se zapravo lecnuo, pokušao ustuknuti mali napad panike dok nisam shvatio da

udaljenost čini razliku, da mi cijeli svijet nije jednostavno zalijepljen za očne jabučice. Bijeli žar na srebrnim slavinama, zasljepljujuće nebo zrcala (nasuprot prozoru, zato), meniskus zamućene vode boje žive žarki oganj i blještave zmije posvuda oko mene. Neki bi niži andeo... Potrebnaje... prisebnost u takvim trenucima. Hladna glava. Sve u svemu, osjećaj da na nešto polažeš pravo. Moje, moje, svejemoje. Vladarovoga Svijeta, kao što kaže Biblija; te su prve sekunde pokazale koliko je taj moj nadimak dotad bio nezaslužen. U prostoriji veličine dva i pol s tri i pol nabrojio sam sedamdeset tri nijanse sive boje. Larkin, taj kukavac, jednomje napisao pjesmu svojoj koži. Ispriku jer je nije doveo nadomak čulnog ili osjetilnog jer je, zapravo, sve u svemu, iznevjerio svoju kožu. Postoji li nešto što vi pavijani podcjenjujete više od kože? Istina, morate paziti na okus metoda pokušaja i pogrešaka nije način da se čovjek snade u okusima kupaonice (kao što sam otkrio nakon što sam progutao grudicu nečega što se ispostavilo da je Gunnov gel za kurje oči) ali uz iznimku opasno vrućeg ili riskantno hladnog, trebali biste se trljati i češati o uglavnom sve. Proveo sam sat vremena igrajući se vodom u kadi. Još dva dolijevajući vruću vodu i promatrajući kako mi bedra crvene. Nemojte da počnem o Gunnovim ručnicima. Ili o slasno svježem prsnom košu ili ždrijelu njegove zahodske školjke, o materijalu za toplinsku izolaciju bojlera, ili o baršunastom ogrtaču u kupaoničkom ormariću, o glatkom linoleumu, pa o utopljenom emajlu kade nakon što je voda spiralno otekla iz nje, ili očigledno, mogao bihtako još dugo. Usprkos svemu tome, sveudilj sam uvjeren da bih uspio izaći iz kuće tog prvog dana da me nije zaskočila najčudovišnije nabrekla erekcija koju je Gunnov nezanimljiv mali penis, kladim se, ikad uspio postići. Prilično me stid to priznati, ali što je tu je: rudo poput Antiohova Bezbožnog Žarača. Naravno, izvještio sam se u sljedećih četrnaest sati. To mi je u prirodi, da se izvještim. Možda sam prigodom tog debija bio ošamućen i teške ruke (o, začuo sam se kako govorim popajevski napuhavajući bublaste obraze i fontenovski pućeđ usta i njima gotovo dodirujući vrh nosa, o, o, oooooo), ali sam otad odigrao svakojake oblike džepnog biljara: zadihane, poslovne, opake, mlitave, zdušne, zaigrane, otežuće, iznijansirane, sirove, grdne, histerične, podmukle... Nije da se hvalim, ali sam odigrao ironićne, pa možda i satirične džepne biljare. Stid me brzine te asimilacije. Tatica se zapalio za najnoviju igračku. Prokletstvo. Što će sljedeće smisliti? Dopustite mi da budem iskren: znao sam da ću se u prvim satima inkarnacije morati baktati sam sa sobom. Znao sam da ću se morati pozabaviti... svojim apetitima. Želiš zadržati hladnu glavu. Želiš biti selektivan. Želiš ako imaš makar trunku dostojanstva izbjeći iskušenje da jurcaš po svijetu percepcije poput dobitnika sunderlandske lutrije po Harrodsu. Sjećam se da sam pomislio, uoči zanosnog zaposjedanja Gunnova kupajućeg trupla: ono što zaista moram izbjeći jest da se ponašam kao svinja. S druge strane, to je prilično teško s obzirom na to da se namjeravam ponašati svinjski. Ručni me rad odveo u obilazak pornoormara Gunnove glave. Prirodno, očekivao sam da ću unutra sresti Penelope, njegovu Veliku Izgubljenu Ljubav, budući da mu je toliko vremena odlazilo na to da se prisjeća Njezina Glasa, Njezina Mirisa, Njezinih Oćiju i Njezine Duše i tako dalje ali au contraire. Violet. Pretežito Violet. Violet je Penelopina problematična nasljednica. Kvalitetni brusni kamen za Gunnov mlin fantazije jer nju, za razliku od Penelope, nimalo ne zanima seksanje s njim glavni afrodizijak za libido našeg svata. Violet je zgodnija od Penelope. Što znači da izgleda manje kao stvama žena, a više kao pornografski model. (Pornografski modeli, Gunn zna na temelju poduljeg proučavanja, svladali su uzbudujuće umijeće da izgledaju kao da to rade zbog novca. Jedan odrazlogazbogkojihjeostaovjeran (ovaj, je li) časopisima, a ne videima jest taj da previše žena u videima kao da žarko želi uvjeriti gledatelja da to radi jer u tome uživa; još i gore, nemali broj zapravo izgleda kao da zaista uživa. Sve što želi biti nehinjeno a ne prijetvorno u poslijepenelopskom razdoblju u Gunna neizostavno izaziva malodušnu splasnutost.) Otuda Violet, koja to nedvojbeno ne radi jer joj se svida. U tolikoj mjeri da Gunn ne može povjerovati da mu ona uopće i dopušta seks s njom. Premda to ona ovih dana ne čini često. Njezina se seksualna raspoloživost smanjrvala kako je slabilo njezino početno uvjerenje da je Gunn netko tko se druži s korisnim Ijudima. Trebao bih iskoristiti ovu prigodu da zahvalim svom domaćinu što je o drkanju ovisnom Luciferu

tih ponižavajućih prvih sati osigurao ne samo Violetino kratkono go, našamponirano, nadezodorirano, ružem za usne namazano, nalakirano, uzbudljivo i mrzovoljno tjelešce u visokim potpeticama, nego i galeriju, lepezu, mnoštvo, pretek, zaista zapanjujuće preobilje izmaštanih femmes, od profesionalnih goropadnica i prznica iz američkih pornića do ništa ne slutećih gospođa iz Gunnove svakodnevice. Morate odati priznanje mojem svatu. U njegovoj glavi vlada pravi krkljanac. U mojem je kraju opće poznato kakvu pogubnu štetu možete nanijeti katolicima tako da ih uvjerite (a što sam ja ako nisam uvjerljiv?) da u svojoj mašti ižive ono što ih uzbuđuje. Ne mora biti ništa drastično, recimo fukanje kokoši ili gro planovi genitalija djece bez udova čije su majke u trudnođ uzimale thalidomide, zato što je puko iskustvo uzbuđenosti već ionako prožeto krivnjom. Ja sam neke katolike navukao s drkanja na ubojstvo samo tako što sam ih naviknuo da čine ono što u njih izaziva krivnju. Moji su dečki vješto izazvali Declanovu suicidalnu depresiju tako da su redovito dolijevali u čašu njegova osjećaja da je rob požude. Olakšao im je posao, čemu je u priličnoj mjeri pridonijelo to što je spremno popušio moju podmuklu priču da prljavština kojoj se prepustiš služi kao katalizator mašte (počeo je pisati otprilike u vrijeme kad je počeo drkati) i izvor silne samospoznaje. Ali to je onako usput. Bitno je da je Violet u tim nastupnim satima bila tako dominantna da se ujutro drugoga dana posjet tom malom bapcu našao na vrhu mojeg popisa stvari koje treba učiniti. Usto, pomislih, nacerivši se svom novom odrazu u pjegavom zrcalu na vratima Gunnova tamnog ormara poput vuka u janjećoj koži, zaista je opsceno provesti toliko vremena u četiri zida. Zanimat će vas moj plan i program. Imate mjesec dana na Zemlji: što učiniti? Istina, pokušate bez namjere kupnje, ali to nije razlog da se malo ne zabavite, da ne... razgibate meso i krv... Sad mogu stići od Gunnovih ulaznih vrata do stanice podzemne u Farringtonu za šest minuta, ali mi je tog prvog jutra trebalo puno duže. Zapravo, četiri sata, i to ako ne uračunate četrdeset minuta koje sam proveo na stubištu Denholm Mansionsa hipnotični grafiti i gumenaste jeke, jedna zapanjujuća vrata limunžute boje, jaki mirisi rasporenih vreća za smeće, pržena slanina, ustajali znoj, mahovinom obrasla cigla, pregoreni tost, marihuana, ulje za bicikle, vlažne novine, odvodi, karton, kava i mačja pišaka. Biloje to zanosno nazalno postajkivanje. Poštar me nekako čudno pogledao kad je prošao pokraj mene na stubištu (pismo za Gunna od referentice iz njegove banke, ali više o tome poslije). A zatim sam izašao. Nisam siguran što sam očekivao. Što god to bilo, bilo je nadmašeno onime što sam dobio. Sjećam se da sam pomislio, to je zrak. Blago se mreška preko mojih njemu izloženih dijelova tijela: zapešća, ruku, vrata, lica... Dah svijeta, lutajući duh koji nakuplja mikrobe i arome od Guadalajare do Guangzhoua, od Pavmeeja do Pizzarre, od Zunija do Zanzibara. Postoje sitne dlačice... maljice koje... o ajme meni. Golica me da vam kažem da sam ne časeći ni časa raskopčao Gunnove hlače ibrižno izvadio njegov pardon moj nježnik i uspaljene mošnje tamo gdje će ih zrak moći milovati. U tome nije bilo ničeg putenog. Tek toliko da se riješim peckanja. Kad se nakon isteka mjesec dana riješim ovog trupla, Declanu neće biti lako ponovno pridobiti simpatije gospode Corey, depresivno dobroćudne švelje iz Jamaike, okrugla boka i dugih trepavica, koja živi iznad njega i s kojom bi na stubištu razmijenio par riječi. Nije bilo ništa od dobrosusjedskih ćakula kad me ugledala tog jutra kako stojim poluzatvorenih očiju, otvorenih usta i raširenih nogu, spuštenih hlača, vijorećih skutova košulje, a nježnim dlanovima pridržavam svoje kuckajuće oblutke. Ja sam se njoj nasmiješio kad je zabrzala pokraj mene, no ona nije uzvratila istom mjerom. Krajnje nevoljko, ja se pažljivo pospremim. Nebo. O nebesa, nebo. Podigao sam pogled prema njemu i morao gaponovno spustiti budući da... iskreno rečeno, njegovo je plavetnilo zaprijetilo da će progutati moju novunovcatu svijest u jednom zalogaju. Moj je hod sličio trzavom drmešu posjetitelja lunaparka na pokretnom stubištu u kući smijeha. Pretpostavljam da činjenica da sunčana svjetlost strelovito prelazi 140 milijuna kilometara da bi se smrskala na betonu Clerkenwella i preobrazila asfalt u razvaljanu stazu dijamantnih krhotina na vas ne ostavlja osobit dojam? Ili da će vam zid od škriljevca ohladiti uzavrelu krv kad prislonite na nj obraz? Ili da Ijetom ugrijana cigla, šupljikava i cakleća, ima jedinstven okus? Ili da će vam udisanje mirisa jastučića psećih šapa ispričati bogatu i šalabazajuću životnu povijest te životinje? (Otad sam gurnuo nos kojekuda, ali neka me vrag odnese ako sam našao puno toga što bi

se dalo usporediti sa smradom pseće šape. To je miris idiotskog i neiscrpnog optimizma.) Znate li što sam pomislio? Pomislio sam, nešto nije u redu. Predozirao sam se. Nemoguće da i oni ovako percipiraju. Jer ako oni tako percipiraju, kako... ? Kako zabogamogu...? Grupa brončano preplanulih i umjetnički neobrijanih radnika u narančastim kacigama i limetazelenim plastičnim prslucima bez rukava kopala je rupu u Rosebery Avenue. Cetvorica muškaraca u tamnim odijelima produ pokraj mene; pušili su i razgovarali o novcu, Vozač autobusa, crnac, čiji autobus kao da je umro od slomljenog srca, sjedio je u kabini i čitao Mirror. Jamačno, šjećam se da sam pomislio u svojoj naivnosti, jamačno oni to tako ne doživljavaju? Kako uopće mogu nešto stici? Baš, pomislim pogledavši na Gunnov sat. To je problem s Novim Vremenom: prije nego što postaneš svjestan, već si ga potrošio. Prije nego što postaneš toga svjestan, ono je prošlo. Znate, u Paklu se snebivamo broju vaših smrtnoposteljičara koji se, usprkos svim ručnim satovima i rokovnicima, usprkos rovašu kvačica obavljenih zaduženja i istrgnutih stranica kalendara, u posljednjim trenucima osvrnu oko sebe s izrazom krajnje nevjerice. Pa tek što sam stigao, žele reći. Ta'" nisam li tek počeo? Na što mi, smješkajući se i grijući ruke oko vatre u dvorani za dolaske, odgovaramo: Aa. Moram dalje, pomislim, nakon što sam upravo pojeo svoj treći šareni sladoled 99 kupljen u kamionetu Family Frosta, a koji se, odsviravši brenčavu verziju "Tri slijepa miša" zaustavio ni trideset metara od Denholm Mansionsa. Simpatičan passkitnica (mješanac djelomice njemačkog ovčara, djelomice škotskog ovčara, no uglavnom smeće) sam je pokusao dva sata, što sa svojim prokletim neodoljivim šapnim jastučiđma, što sa svojom smradnom kuštravom dlakom, zasitnim dahom i jezikom koji bi učinio sve za smijeh. (Nije mi palo na um da bi se bavljenje životinjama moglo toliko razlikovati od boravka u njima. Nije mi palo na pamet da bi im u Gunnovoj koži zapravo mogao biti simpatičan.) Pogriješio sam što sam sjeo i podijelio s njim jedan od svojih sladoleda. I Flake je smazao jednim nepozvanim mljaskom, proždrljivo pseto jedno. Netko mi je u prolazu u krilo bacio novčić od pola funte. Netko drugi je u prolazu rekao: "Nađi si posao, jebote, žicarska pizdo." Pa, pomislim, to ti je dobri stari London. Odlazak u crkvu Svete Ane otkine još jednu polsatnu krišku mog vremena. Nisam mogao odoljeti. Toliko se naviknete gledati crkve s bestjelesne strane (velik dio svog posla obavljam u crkvama, najčešće za vrijeme propovijedi kad su svi osim najzadrtijih pripadnika pastve u stanju nadnaravne dosade na rubu halucinacije) da je iskušenje da zavirim iz materijalne perspektive bilo neodoljivo. Letimičnim pogledom po unutrašnjosti obuhvatim trideset mračnihi nenapučenih klecala, ladu ograđenu željeznom rešetkom, modernistički oltar od granita i hrastovine, a kod ogradice za pričest, držeći u rukama Pronto i magičnu univerzalnu krpu, čučala je škiljava gospoda Cunliffe (ne zafrkavam vas) paperjaste kose, zbog čije je sublimacije galopirajuće seksualne želje za velečasnim Tubbsom, pljunutim Leejom Marvinom, u opsesivno čišćenje crkva Svete Ane besprijekorno čista, a dobri padre pošteđen od napastovanja. (Ne brinite se, već se netko od mojih brine o njoj. Dovela se do vrhunca jednim od Isukrstovih čavlom pribijenih mramornih stopala, tobože brišući prašinu ispod kipovih pazuha, misleći pritom na Tlibbsove crnim dlačicama pokrivene šake i prodorne zelene oči. Jasno, potisnula je cijelu stvar. Mogli biste je upitati je li to istina, a ona bi vas opičila preko usta tom svojom magičnom univerzalnom krpom jer ste izgovorili tako bogohulnu gadost. Što se nje tiče, to se nije nikad dogodilo. Ne može joj se to upisati u grijeh, budući da se to i nije dogodilo, ne stvarno, želite li cjepidlačiti, alije prisutno, vjerujte mi, inpotentia. (Možete o meni reći što god želite, ali ne i da ne znam uočiti pritajeni talent, zvijezdu koja čeka da bude rodena.) Nisam ušao. Nisam se usudio. Nisam imao povjerenja u sebe zbog... osjetilnih podražaja. I ovako površno obuhvaćena unutrašnjost crkve nudila je gotovo neodoljiv kontrast vanjskoj londonskoj pomamnoj žegi i prometnoj gunguli hladan kamen i drvo s aromom tamjana, da ne spominjem svjetlost koja je nabadala kroz vitraje poput krakova Starkeljinih šestara, dijeleći polutamu boje jorgovana ružičastim i zlatnim zrakama, ili svijeće prigušenih plamičaka, ohladen zrak s mirisom dima ili odjek koji bi popratio svako svetogrđe zaurlano u smjeru ukrasnih žljebova na stupovima... Povukoh se. Zapravo, natraške se udaIjim na prstima, kao u crtiću. Vanjska me jara primi natrag,

bez pitanja. Nastane jedan od onih čudnovatih mjehura u protjecanju prometa. Ni sa jedne strane Rosebery Avenue nijednog vozila. No zna se daje takav mir puka sreća i slučajnost i da se svakog trenutka raora razbiti sporo grgljanje puzećeg bagera, zveket bičevanog tranzita ali nekoliko trenutaka grad kao da je pometen; tu su jedino zvuk drveća, jara žege, bremenit doživljaj asfalta i cigle. Stajao sam nepomično i osluškivao. Neprekidna žudnja percepcije proizvodila mi je u uhu zvuk sličan kresanju šibice. Bilo je... bilo je toliko toga... Vrtjelo mi se u glavi, pomalo. (Još nešto što mi se dogodilo prvi put, ta vrtoglavica.) Zateturao sam, pa došao k sebi malko se nasmijao, trenutakraskoljnikovske lakoće usred plutajuđh santi mesa i krvi i uhvatio dašak vrta iza crkve. Lucifere, pripazi se, reče moj glas razborite tete. Pričekaj da se navikneš na— Pornografija, eto što je to bilo, raskalašena pornografija boja i oblika, bestidno poziranje, besramna sočnost i produciranje oblinama, napućenim laticama i nabreklim lukovicama. Perasto lišće. Mekana srčika orijaške ruže. Bio sam nespreman. Slava Svevišnjem na šarenim predmetima... No dobro, kapa dolje i tako to, ali u malim dozama, ha? Oči su mi poma1 mno vršljale zbrkana eksplozija tamnoIjubičaste, maničan potez svijetloljubiča1 ste... Miomirisi su trgali čipkasto tkivo mojih nozdrva i obljubljivali ga sprijeda i straga, odozgo i odozdo, i čak na lusteru viseći, jadan li sam. Vidjeli ste, siguran sam, vremenski tunel, vir, crnu rupu, strelovito vrtložeće i šireće ždrijelo u koje, nezaustavljivo, glavnijunak—astronaut bude usi1 san? Tako se osjećao i Lucifer u tom vrtu, kojem su boje pomutile pamet, a mirisi izazvali potres mozga. Nejak poput mačića, čuo sam se i vidio kako kao iz daljine ispuštam niz slabašnih zvukova i imbecilno mlataram rukama. U meduvremenu su mi crvena boja krvi i zlatna boja sunčeve korone dodijavale poput vilenjaka koji su me uhvatili u vrzino kolo; zavojnice zelenih nijansi masline, limete i graška ovile su se oko mene, žute nijanse šafrana i jaglaca plamtjele... Teško je bilo reći jesam li bio na rubu da prijeđem u neku drugu dimenziju ili da povratim na uskomešali travnjak. Rukama sam mlitavo zalomio kao da tjeram zle uroke, spustio se na sve četiri, pa se. ukočio, tako neobično uravnotežen izmedu ushita i mučnine da su ne micati se i obzirno disati zauzeli svoje zasluženo mjesto na čelu dobrih ideja, gdje su ostali idućih nekoliko minuta dok naposljetku, ponovno se tiho nasmijavši svojoj... svojoj naprednosti, nisam glavinjajući ustao i krenuo natrag prema ulici. A lijepo ti govorim, Lucifere, s uzdahom rekoh ja kao teta. Barem te pokušavam upozoriti... Nadijevanje imena životinjama bilo je višemanje whunac Adamove karijere. Potrajalo je možete zamisliti ali je bio uporan, štreber jedan. Što ne znači da nije bio u stanju ubosti u sridu kad bi ga krenulo. Kljunaš, primjerice. Iguana. Skočimiš. Voluharica. Oštriga. Nije znao da sam ja tamo. Ne znam kakvim ga je talentima Stvoritelj obdario, ali ekstrasenzornom percepcijom jamačno nije. Ili to, ili je Bog izmedu nas podigao zid. U svakom slučaju, Adam me nije čuo kad sam pokušao s njim uspostaviti vezu mislima, a kad sampokušao uz pomoć raznih životinjskih grla, proizveo sam predvidljivu lepezu roktaja, skvičanja, laveža i cvrkuta. Obuzela me silna dosada. čak se i letimičnim pregledom brojčanog stanja (zapeli smo negdje pri kraju Chondrichthyesa) moglo ustanoviti da će to potrajati. Jedini zanimljiv događaj bila je pojava neobične i skrušeno lijepe nove sadnice u središtu rajskog vrta, skromnog primjerka u svakom slučaju bez čedne tanašnosti srebrne breze ili melodramatičnosti žalosne vrbe ali koji je nagovještavao da će u proljeće obilno roditi sočnim voćem... Blakeovoj litografiji Elohim stvara Adama mora se priznati jedno. Svevišnji izgleda zahvaljujući feldmanovskoj buljookosti i difuznom pogledu čitača Brailleove abecede kao da zna da će sve završiti u suzama. Što On, naravno, i zna. Jest znao. Blakeyje uspio nešto od toga ubaciti u njegovlik; kao i nešto od svoje općenite zaokupljenosti suprotnostima: "bez suprotnosti napretka nema..." Tvrdoglavo savitljiv izričaj. (Dobro mi dode u rijetkim trčnucima egzistencijalnesumnje.)PrimijenjenonalikElohimakoji kratkovidno i naslijepo pipajući udahnjuje život Adamu, suprotnosti koje padaju na pamet su one Gospodnje, Njegov gadni običaj da u Svpjoj glavi zajedno nabije slobodnu volju i determinizam. Ne jedi to voće koje ćeš pojesti, u redu? Ne jedi voće koje si već ppjeo! Jer, što je Rajski vrt bio doli izraz božanske podvojenosti? Još jedan bod u moju korist, povijest se u tome slaže: ja sam barem dosljedan... Kad ugledam grgljavu retardiranu djecu (kad smo već kod toga, to je Božje maslo, ne moje) kako

sretna geliraju kosu vlastitim smradom, pomislim na Adama u predbračnim danima. Znam da vam je on pranaentudjed i tako to ali je nažalost bio poprilično blentav. Šetkao se po Rajskom vrtu blaženo se smiješeći od uha do uha, zadovoljan sa Svime koje je bilo toliko nezasluženo da nije značilo Ništa, ispunjen tako nesvjesnim blaženstvom da je mogao baš biti i potpuno prazan. Brao je cvijeće.Brčkaoseuplićini. Slušaopjevptica. Gol se valjao po bujnoj travi poput bezdlake bebe po prostirci od ovčje kože. Noću je spavao raširenih udova i glave neraskopane snovima. Kad bi sunce sjalo, on bi se veselio. Kad bi pala kiša, on bi se veselio. Kad ne bi sjalo ni sunce ni padala kiša, on bi se veselio. Adam je bio čovjek od jedne brzine, doknije stigla Eva. S ovim ćete se teško pomiriti, ali se bojim da ćete morati zaboraviti priču o tome kako je Adam postao osamljen pa je zamolio Višnjega za družicu, kako ga je Bog uspavao i stvorio Evu iz njegova rebra. Morat ćete je zaboraviti zbog jednog jednostavnograzloga (glavu gore, cure!): jer jemuIjaža. A istina je ta da je Bog već bio stvorio Evu koliko ja znam prije nego Adama i onaje živjela sasvim samodovoljno u drugom dijelu Rajskog vrta a da njezin budući supružnik nije znao za nju kao ni ona za njega. U vašim je glavama Rajski vrt nekakav pomalo zapušteni gradski parku Cheltenhamu. No Rajski je vrt, recimo to neuvijeno, bio vraški golem. Nije bilo teško držati jednog muškarca i jednu ženu na udaljenosti, a to je "ne propituj Božje puteve, preuzetan" itd. bila Starkeljina prvotna želja. Prvo što valja reći o Evi jest da je predstavljala znatno poboljšanje Adamova dizajna, odnosno da je Adam predstavljao krajnje promašenu varijaciju Evina dizajna. (Primjerice, testisi. Dvakoncentrirana nukleusa silne ranjivosti. I to gdje? Klate se između nogu. Nemam više što dodati.) Ali nije riječ samo o sisama i dupetu, premda se svi slažemo da su to bile nadahnute inovacije. Ona je imala nešto što Adam nije. Znatiželju. Prvi korak do napretka i da nije bilo Evine radoznalosti, Adam bi još sjedio pokraj jezera, kopao nos i češao se po glavi, razbijajući glavu nad vlastitim odrazom. U svom dijelu Rajskog vrta, Eva nije gubila vrijeme na to da nadijeva imena životinjama, ali je otkrila kako neke od njih pomusti i koji je najbolji način da pojede jaja drugih. Zaključila je da nije luda za prolomima oblaka i sagradila si je zaklon od bambusa i lišća banane u koje bi se povukla kad bi se nebo otvorilo, a postavila je i polovice kokosovih oraha da skupljaju kišnicu u želji da si uštedi klipsanje do izvora svaki put kad poželi nešto popiti. Jedino što vas neće iznenaditi jest da je već pripitomila mačku i nazvala je Suzica. Eva je imala u sebi neku neobičnu vidovitu žicu, kao daje osjetila da nije sasvim po volji svom Stvoritelju. Bilo je trenutaka kad bi u nekom uskom tunelu svog bića osjetila Gospodnje prisuće kao da Mu gleda u zatiIjak, kao da je Njegova pozornost kategorički i kritički usmjerena na nešto drugo. Tad bi se osjetila čudnovato odvojenom. Ja aha, čak ni ja, Lucifer ne mogu baš objasniti taj pipak osobnosti koji bi povremeno zalepršao na burinima Evina srca. Ne zato što ne bi voljela Boga; voljela je Gospoda, voljela ga vjekovima koliko i Adam, ref leksno, jer to joj je bilo u krvi, gotovo nesvjesna da je zasebna od Njega; prodro je u nju (oprostite na izrazu) do srži i obujmio gotovo do stopljenosti. Pa ipak. Pa ipak, shvaćate...? U Evi je bilo nečega što mogu opisati jedino kao prvi skučeni navještaj... pa, slobode. Dakle, kako da se jezgrovito izrazim? Bila je lijepa. (Ni Adam nije bio gabor crne bademaste oči, izrezbarene jagodice, čvrsti guzovi i isklesani prsni mišići, trbušni mišići poput grozda zlatnih jaja ali bez Evine natruhe osobnosti bila je to samo lijepa slika.) Vjerojatno si Evu zamišljate kao nekakavpostdarvinovski model, nisko čelo, kršna građa, s amazonskim busenom medu nogama i dlakavim zglobovima; možda si zamišljate nekakvu neandertalčicu izbočene donje čeljusti i sa žičanim dlakama na dupetu. Ništa od toga. Sve je to došlo kasnije, poslije protjerivanja, u znoju čela svog s umnoženim bolovima i tako dalje. Rajskaje Evabila... Zamislite si platonsku formu. Lijepu Ženu. Kad smo već kod toga, još jedan moj neraščišćeni ra čun s Buonarottijem. O da, Mikele je dolje kod nas. Zapravo, možda je sad dobar trenutak da vam kažem: ako ste homić, idete u Pakao. Nije važno kakve ste druge aktivnosti prakticirali oslikavali Sikstinsku kapelu, primjerice milomud si? Ideš doIje. (Lezbosice su granični slučaj; ima manevarskog prostora ako su radile u dobrotvornim udrugama.) Cijelo to remekdjelo nadahnuto umakanjem ukrućenog kista u pogrešni lončić. Još jedna sjajna ironija za koju Njegovo Gospodstvo nije imalo sluha. Ni hihota. Jednostavno je utrapio Michelangela meni na mučeničku skrb. Koje li

bruke, zaista. (Jesam vas, ha? Nemojte, za Boga miloga, sve uvijektako ozbiljno shvaćati. Raj samo što ne pukne od pederskih duša.Poštenjami.) Ali onaj neraščišćeni račun s Mikeleom (kad smo kod toga, to... ah... boli kad moram s vama raščišćavati račune) ticao se Eve u njegovu Istočnom grijehu. Na stranu razlike u ukusima, ali čovjekbi pomislio da će se malo potruditi oko Prve Ikad Stvorene Žene. Prema njoj, Schvvarzenegger izgleda kao da zazire od tjelovježbe, U usporedbi s pravom Evom današnja stvorenja (vaše Helene Trojanske, vaše Marylinke) izgledaju kao rage. Bila je nezaobilazna, napeta kao Conradov roman, od raskošnih kaskada kose do čaške i latičja smotrene i prkosne pičke, od delte ošita do zlatnih obronaka sakruma... Uvijek se zanesem. Ali najvažnije na njoj nije bilo njezino tijelo, već njezina budnost. (Kad sam počeo pisati ovaj ulomak, siguran sam da mi je namjera bila upotrijebiti put kao metaforu za neodoljivost duše. Malo sam pretjerao. Ispričavam se. Gunnova sklonost Ijigavom razvratu i još Ijigavijem lirizmu zarazila me je u jednakoj mjeri. Taj folirant. Kako su ga žene podnosile?) Nije to bila Ijubav na prvi pogled. Nabasali su jedno na drugo jednog jutra na suncem obasjanom šumskom proplanku. Nekoliko trenutaka zaprepaštenog muka. "Zvončica", objavi Adam, pomislivši (premda duboko sumnjajući u to) da je pronašao još jednu životinju u potrazi za imenom. Kad mu je Eva prišla i pružila mu pregršt bobica, on na nju baci štap i pobjegne. Poslije toga se nisu prilično dugo vidjeli. Evi je to bilo ravno do mora, ali je Adam nije mogao izbiti iz glave. Nije posrijedi bila želja (osim mokrenja, Rajski je pimpek bio koristan koliko i probušeni balon); posrijedi je bila tjeskoba. Nijedna druga životinjanijemunikad (a) ponudilabobice (ili nešto drugo) ili (b) izgledala tako... srodna mu. čak ni orangutani, koji su mu bili posebice dragi. Uspomena na nju mučila ga je sljedećih tjedana i mjeseci njezine crne oči i duge trepavice, nabubrena usta umrljana bobicama, neshvatljivi sklop izmedu njezinih nogu, a ponajviše zapanjujuća neustrašivost, hladnokrvnost kojom mu je prinijela ono voće na dar, kao da je on on, Adam zvijer koju valja ukrotiti ili namamiti. (Da, cure, znam: dobra definicija muškarca.) Hodao je po vrtu i iskao od Boga potvrdu, ali se Bog odlučio za zagonetnost. (Adam je primijetio da On to, povremeno, čini. Dosad to nije dovodio u pitanje.) Njegova je nelagoda jačala. Opsjedala ga je pomisao da je ona već nadjenula imena svim životinjama te da su njegovi teškom mukom smišljeni prišivci suvišni. A opsjedala ga je i pomisao da je u svim onim prigodama kad bi se Bog povukao u šutnjii, On zapravo bio s... s njom, a cijela koncepcija njegova, Adamova suvereniteta bila puka... ali to nije moguće? T • on, Adam, je Gospodova prva... Vidiojuje još dvaput. Jednom iz daljine stajao je na vrhu doline i gledao u rijeku stotinu metara ispod gdje je, odoivši da drvo pluta, Eva uspravnih leda zajašila tričetiri povijušama povezane mladice koje je iščupala i blago se Ijuljuškala nošena strujom a jednom iz uznemirujuće blizine kad je nakon duga sna izašao na svjedo dana iz špilje zastrte vodopadom i ugledao je kako se opružila osvježena kupanjem na plosnatoj stijeni, zatvorenih očiju, asunčana svjetlost počiva joj na stidnim dlačicama i trepavicama poput sićušnih vilenjaka. Pomislio je da bi je mogao šutnuti kamenom, ali je podvio rep i pokupio se. Ona tjeskoba koji kurac? pogoršala se. Izgubio je apetit (zauvijekmuje ogadila bobice), a na gležnju mu se pojavio osip. Bilo je to frustrirajuće razdoblje za mene. Nisam mogao vjerovati da ne čuje moj prijedlog da joj se prišulja dok spava i kamenom joj smrska glavu. Još mislim kakav bi to uspješan potez bio: Ubojstvo u Raju ali uzalud. Zapanjujuće traćenje paranoje, to razdoblje Adamove tjeskobe. Trebalo mi je manje da pokrenem genocide. Nije potrebno posebno isticati da sam pokušao i kod Eve. S jednakim uspjehom. Adamje smršavio i izumio grizenje noktiju. Naposljedm se Svemogući Bog umiješao. (Zašto 'naposljedcu'? Što je čekao?) Jedne je noći uspavao Adama dubokim snom. Dok je ovaj spavao, Gospod je učinio tri stvari. Najprije je Evu u transu doveo do mjesta gdje je ležao Adam pa uspavao i nju dubokim snom pokraj Adama. Drugo, izbrisao je iz njihova pamćenja sve čega su se sjećali jedno o drugom. Treće, dao je Adamu da usni san (prvi san, ikada, onaj kojeg će se Adam poslije sjećati kao stvarnog događaja) u kojem je zamolio Boga za družicu i u kojem mu je Bog ispunio želju stvorivši Evu iz Adamova rebra. A znate li što sam ja učinio? Proveo cijelu noć vrzmajući se oko Eve ćućureći: "Gluposti. Ne vjeruj

u to. To je priča. Ispiru ti mozak. Laži, same laži." Usredotočio sam svu svoju energiju, svaki atom anđeoske moći, na onu njezinu tanku nit, onaj blijedi suk koji sam već naslutio; obraćao sam sejedinotome. Ujutro prvi supružnički spavanac na svijetu činilo se da sam se baš mogao obratiti ribama u jezeru. Probudila se glave položene na njegove grudi, omotana njegovim rukama. Pogledali su se u oči i nasmiješili. "Muškarac", reče ona njemu. "Žena", reče on njoj. "Djeco moja", Bog im reče oboma. "Fuj", rekoh ja (zapravo siknem, jer sam se togjutra odlučio za tijelo udava) prije nego što sam odgmizao u potrazi za nekim mjestom na osami gdje ću moći povratiti svoju zmijsku utrobu. Tako se činilo, rekoh. Tome za petama razvije se i jezik. Pravi jezik, ne Adamove bedastoće kravamu i vauvau. Glagoli, prijedlozi, pridjevi. Gramatika. Apstraktni pojmovi. Bog bi ih povremeno obišao, najčešće s nekim stvorenjcetom koje je Adam previdio. Majušna, lepršajuća, višebojna stvarca. "Leptir", reče Eva, a Adam ostane ugodno zatečen. "Da", reče Adam. "Leptir. Upravo samto namjeravao reći." Ali Evina nelagoda nije nestala. Talog samodovoljnosti iz vremena prije Adamova sna zaostao poslije pranja mozga. Ako je raeni i Ijudskom rodu bila sudena zajednička budućnost, znao sam da ona leži u tim ostacima Evine samostalnosti. Doslovnjački poslušnik Adam hranio je papige i iritantno falšajući pjevao pjesmice Bogu. Ako se scenarij za Istočni grijeh II: Druga generacija ikad napiše i film se počne snimati, budu li Ijudi ikad nešto više od majmuna koji okreću ručicu organe' ta (ponovno mi oprostite na izrazu) Božanskog Verglaša, onda će to biti priča o dami i skitnici. A u tome, dragi moji, leži odgovor na to pitanje koje vas kopka: što sam ja uopće radio u Rajskom vrtu? Dakle, Bogje za Sineka napisao veliki prizor mučeničke smrti. Beskrajno samopožrtvovna strana Gospodnje prirode to ište, baš kao što je beskrajno plodonosna strana Gospodnje prirode zahtijevala stvaranje Svega iz Ničeg, i baš kao što je beskrajno nepravedan dio Gospodnje prirode iziskivao stvaranje vječnogPakla zavremenski ograničene prijestupe. Sinekov motiv za samožrtvovanje jest iskupljenje Očeva svijeta. Beskrajno sinovska strana Njegove prirode to traži. Ali za iskupljenje je potrebna sloboda izbora prijestupa. Stoga tada! prijestup, makar privremeno, mora goditi. Upitajte se: Je li itko bio kvalificiraniji za taj posao? Prevario se u računu glede Adama i znao je to. Naravno, stvorio ga je slobodnog ali u duhu zakona, a ne duhom. Beskrajno nesigurna strana Gospodnje priro de predomislila se, kad je kucnuo čas. Beskrajno zavaravajuća strana Gospodnje prirode dopustila je da se kreira uloga koju predvideni glumac nikad neće imati muda odigrati. Beskrajno proturječna strana Gospodnje prirode tražila je da čovjek dobije slobodu odabira grijeha umjesto pokornosti, no stvorila je čovjeka koji nikad neće biti dovoljno muško da zgriješi. Na scenu stupa Eva. Abogmeija. Violet, Gunnova zamjena za Penelope, živi u pod