Gian Enrico Rusconi Kriticka Teorija Drustva

Uredništvo Adolf Dragičević, Vjekoslav Mikecin, Vanja Sutlić Prijevod Josip Šentija Vanjska oprema Svetozar Domić

STVARNOST Za izdavača Petar Majstorović

GIAN ENRICO RUSCONI

KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA

Predgovor Žarko Puhovski

STVARNOST — ZAGREB

Naslov

originala

Gian Enrico Rusconi LA TEORIA CRITICA DELLA SOCIETA Copyright: Societa editrice il Mulino, Bologna, 1970

Tisak:

»Riječka

tiskara« — Rijeka

SADRŽAJ Predgovor

IX

Predgovor d r u g o m izdanju Uvod:

1

K r i t i č k a teorija i sociološko rasuđivanje . K r i t i č k a teorija i sociologija znanja . . K u l t u r k r i t i k , Kultur-Sozialwissenschaft, kriti­ sche Theorie K r i t i k a g r a đ a n s k e racionalnosti . Reproblematizaci ja

13 13 22 . 27 33

Prvi dio IZOSTALA REVOLUCIJA I

Totalitet i »klasna svijest« (G. Lukäüs)

.

.

45

1. Prioritet »Povijesti i klasne svijesti« . . a) P o n o v n o uspostavljanje totaliteta . . b) P o j a m p r a k s e i prevladavanje dua­ lizma c) Razrješenje »ekonomskog« u »druš­ tvenom« d ) Neke k r i t i č k e n a p o m e n e . . . . 2. Geneza, k o n t e k s t i političko-ideološki za­ ključak Lukacseve t e m a t i k e . . . . a) Od etičko-estetskog »oblika« do Lu­ kacseve t e m a t i k e b) Lenjinistička p a r t i j a — utjelovljenje klasne svijesti c) Posljednje p o l e m i k e o dijalektici . .

45 47

3. Lukacs dalje od W e b e r a II

„Ideološka Korsch)

kritika

i

praktična

54 56 59 65 65 74 81 87

kritika

(K. 95

1. »Teorija kao praktično-kritičko oružje . a) Marksizam kao kritička teorija sa sta­ novišta povijesnog totaliteta b) Doktrina ideologije c) Marksizam i teorijska praksa d) Kritika lenjinizma . 2. Historizacija; marksizma .

95 101 108 111 115

Drugi dio NESTABILNA STABILIZACIJA III

Marksizam i sociologija u tridesetim godi­ nama 1. Nova kulturna klima 2. Problem zbilje između filozofije i sociolo­ gije (P. Epstein) 3. Marksizam i sociologija znanja (E. Le­ walter) a ) Proizvodne snage i svijest . . . . b) Kritika Mannheimova stanovišta . . c) Marksistička teorija društva . . d) Kratak komentar o stanovištu Lewaltera 4. Marksizam i veberizam (K. Löwith) . . \ a) Značenje veberovske racionalizacije . b) Marksovski proces otuđenja . . . c) Načelo »totaliteta« u Marxa i Webera . d ) Neke kritičke napomene . . . . 5. Društveno-kulturni kontekst Mannheimo­ va djela

IV

V

VI

Pokušaji interpretacije fašizma . . . . 1. Naznačivanje problema 2. Marxov model primijenjen na fašizam (A. Thalheimer) 3. Prevladavanje Marxova modela (Th. Geiger) Marksizam kao društvena znanost. (K. Korsch, 1938) 1. Teoretska izvornost marksizma . 2. Marksizam kao društvena znanost

. .

. .

123 123 125 129 130 132 135 138 139" 140 144 145 148 151 163 163 165 172 177 177 179

3. Metodološka načela marksovske društve­ ne znanosti 4. Relativizam i praksizam 5. Otuđenje i fetišizam robe . . . . 6. Socijalistička znanost 7 . Kratka zaključna bilanca . . . .

182 185 186 188 189

Treći dio ODBACIVANJE POSTOJEĆEG PORETKA VI

VII

VIII

Tradicionalna teorija i kritička teorija (M. Horkheimer, 1932—1947) . . . . 1. »Sozialforschung« kao društvena kritika . 2. Za jednu materijalističku kritičku antro­ pologiju 3. K definiciji »kritičke teorije« . . .

197 204

Društvena teorija uma (Th. W. Adorno)

.

213

1. Odbacivanje formalne logike . . . 2. Društvena teorija znanja — 3. Teorija, sociologija i empirijsko istraži­ vanje 4. K novoj znanstvenoj djelotvornosti . .

213 227

Vrhunac »kritičke teorije društva« (H. Marcuse) 1. Marcuseovo teoretsko formiranje . . a) Prvi sustavni fenomenološko-egzistencijalistički pokušaj b) Problem dijalektike c) Marksizam i utemeljenje društvenog . d) Hegelovska ontologija kao temelj teorije povijesnosti 2. Kritika kulture i postojećeg društva (1933—1938) 3. Od marksovske teorije do sovjetske ideo­ logije 4. Represivna desublimacija i tehnološka ra­ cionalnost 5. Za alternativu postojećem poretku . .

Zaključne napomene

193 193

237 242 249 250 250 263 269 277 285 317 328 337 347 VII

PREDGOVOR Kritička teorija u svjetlu vlastitog problema Pitanje o društvenoj uvjetovanosti teorije društva, ili, drukčije rečeno, o mogućnosti djelotvornosti takve teo­ rije, jedno je od onih što su neprestance na »dnevnom redu«. Raznovrsnost postavljanja takvog pitanja i raznoli­ kost (uvijek djelomičnih) odgovora na nj, sadržajem je nepreglednog mnoštva djela, tekstova, spisa, ali i signumom u osnovi nedostatne pozicije samog početnog pitanja (sa svim konzekvencijama koje ta nedostatnost nužno ima za sve moguće građevine koje počivaju na takvu pita­ nju) odnosno parcijalnosti »odgovora«. Jer, započne li se pitanjem o teoriji društva i nastavi upitom o njezinoj društvenoj uvjetovanosti (a vlastitu društvenu uvjetova­ nost svaka teorija društva smatra nedostatkom upravo obzirom na mogućnost primjene teza što ih izrađuje) os­ taje se vazda na razini pretpostavljanja svega što omogu­ ćuje samo pitanje. Riječju, teorija društva koja sama so­ bom počinje, pretpostavlja i stanovitu koncepciju čovje­ ka, društva, društvenog odnosa — implicira, prije svega, neku metafiziku kao onto-theo-kozmo-antropo-logiju. Da­ kako, o onomu što je pretpostavljeno kasnije se više ne govori, jer inače sve ostalo govoreno više ne bi imalo smisla — teorija se, naime, imanentno raspada upravo onda kada pita o prvim, po karakteru od nje same razli­ čitim, pretpostavkama vlastita postojanja. Pri tom se na­ daje i mogućnost da to raspadanje nadođe do samorazumijevanja; da teorija samosvjesno prilazi hvatanju vlasti­ ta repa znajući da time kao takva teorija prestaje posto­ jati, ali je vjerojatnija i historijski učestalija ona druga mogućnost — raspadanje teorije zbog »vanjskog pritiska«, tj. zbog imanentna sukoba s promjenama u vlastitu po­ lju promatranja ili s argumentima proizišlima iz drugih sustava. Takva kritika (odnosno samokritika) teorije kao znanosti nastupa njezinim sučeljavanjem s filozofijskim IX

pretpostavkama određenja predmeta njezina znanstvenog istraživanja; kod filozofije kao teorije takav se prijelom, međutim, zbiva izdizanjem na razinu svijesti njezinih nefilozofijskih (primjerice, društvenih) pretpostavki. No, bez obzira na različite razine postavljanja problema, za zbiva­ nje je svake teorije mehanizam odnošenja s vlastitim pret­ postavkama čvorno pitanje koje, u pravilu, već i samim time što biva postavljeno izrazuje jasnu kritiku ranijeg razvoja same teorije. Specifičnost teorije društva u ovakvu je kontekstu izražena time što je njezina prva pretpostavka u načelu jednaka predmetu istraživanja, naime društvu. Zbog toga »istraživanje društva«, bez obzira na empirijsku obilnost, teorijsku dosljednost ili praktičku relevantnost u danim koordinatama, uvijek ili implicira određenje svojeg osnov­ nog pojma, ili pak ne priznaje vlastitu neprestanu utjecajnost svakodnevno i dalekosežno nazočnim aspektima funkcioniranja društva u čijoj sredini nastaje i razvija se. Potanko istraživanje historije takvih teorija (koje se uobičajeno nazivlje socijalnim ili političkim teorijama) vjerojatno bi pokazalo kako se i koliko taj mehanizam mijenjao u različitim razdobljima, ali bi, svakako, upozo­ rilo i na niz ingenioznih pronalazaka koji su trebali doki­ nuti rečenu dihotomiju. Ipak, njezina je, dapače sve jas­ nija i samosvjesnija nazočnost najizrazitija baš u novi­ jem razdoblju. Marxov fundamentalni preokret s istraživa­ nja i pletenja teorije na teorijsko istraživanje njezinih bit­ nih pretpostavki određenih kao načela faktičkog (a ne ideologijskog), znanstveno pojmljenog funkcioniranja sta­ novitog tipa društva (i društva kao medija proizvodnog odnošenja uopće) odgovor je upravo na osnovno pitanje o kojem je (i ovdje) riječ. Budući, međutim, takva teza već uvijek pretpostavlja revolucionarni prevrat upravo u tim načelima funkcioniranja društva, pa stoga i doki­ danje podjele društvo-zajednica (država), privatno-javno, proizvodno-neproizvodno, bezumno-umno itd., izostanak povijesnog obrata te razvoj uvjerenja o njegovoj epohal­ noj nemogućnosti bijahu pretpostavkom potrebe za po­ novnim teorijskim preispitivanjem Marxove pozicije koja je, pod nerealiziranim i (barem prividno) »nerealizirlji1

1

Usp., »Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie«, Europäische Verlagsanstalt, Frankfurt 1968, posebno SS. 3—31.

vim« okolnostima, bila već s onu stranu svake ranije teo­ rije. Marksizam je zbog toga već odmah nakon »Manife­ sta«, a posebno nakon Komune, bio nužno pocijepan u pozicije koje su polazile od »strpljiva rada na ostvare­ nju Marxovih teza« i one druge u osnovi usmjerene na njegovu »reteoretizaciju« pod pretpostavkom neostvarljivosti osnovnih čimbenika revolucionarne akcije. Pri tom je u srži problema i dalje zadržana nužnost odgovora na pi­ tanje o odnosu i takve marksističke teorije društva (koja se razvija uz uvjet da teorijski istražuje Marxovo istra­ živanje i na osnovi toga iznalazi konzekvencije po »aktual­ no stanje stvari«) spram društva kao vlastita predmeta i supstrata. I Različite su faze povijesnih promjena u »historiji mark­ sizma« bile, u pravilu, uvjetovane ne samo osobinama stanovitih razdoblja unutar epohe u kojoj traje duhovni utjecaj Marxove misli, nego i određenim karakteristikama sredina u kojima je djelovala marksistička misao. Tride­ setih godina našeg stoljeća marksistička je misao, pa i po­ litički pokret inspiriran marksizmom, doživljavala niz perturbacija, sukoba koncepcija i traženja novih moguć­ nosti da se odgovori neprestance mijenjanim situacijama konkretnih društava u kojima se htjelo djelovati. Poli­ tička je razina marksističkog djelovanja bila odsudno utjecana stanjem u sovjetskoj državi i komunističkim partijama koje su iz svakog političko-pragmatičkog poteza vlasti u »prvoj zemlji socijalizma« stvarale programsko-teorijske nacrte dugoročnog djelovanja, sukobom politi­ ke Kominterne sa svim drugim lijevim političkim grupa­ cijama (socijaldemokratima, trockistima, anarhistima i sl.), a tek zatim idejnim i političkim »najavama« i mani­ festacijama fašizma-nacizma. U takvom kontekstu niz po­ kušaja da se, pozivom na neke nedostatno poznate ili po­ vršno komentirane i shvaćane Marxove stavove, dakle, novom interpretacijom njegova djela uopće, dođe do sa­ mih korijena prvenstveno društvene situacije dane perio­ de, ali i do faktičkih uzroka sukoba među aspirantima na naslov nositelja lijevih (ili marksističkih) tendencija, nije, unatoč mnogim teorijskim značajnim uvidima, imao u svojem vremenu relevantan utjecaj na konkretno zbiva­ nje. Ukratko, svaka djelatnost koja je preuzimala pretpo­ stavke bitne za marksizam bila je, pored rečenih imanenXI

tnih poteškoća, suočena s pritiskom realnog stanja stvari, pa je osnovni teorijski problem neprestance bio iskazi­ van i kao pitanje o konikretno-političkoj dopustivosti i implikacijama svakog istraživanja. Ipak, taj pritisak u smirenijoj analizi ustupa mjesto temeljitijim proturječji­ ma koja tek djelomice imaju srodnosti s »izvanjskim«, ali u dubljem smislu društvenim, utjecajima na teorijski rad. Dakle, razdoblje o kojem je riječ doba je teorijskog izoštravanja, čak vulgariziranja utjecaja društvenih odno­ sa na teorijsko djelovanje — to više nužnost utemeljenja teorije društva s drukčijim teorijskim pretpostavkama do­ lazi do riječi. U takvoj, ovdje samo ovlaš ocrtanoj situaci­ ji, teorijskom djelatnošću započinje jedna u historiji marksizma sasvim specifična grupa intelektualaca — tzv. frankfurtska škola, škola kritičke teorije društva ili, kako ju se također nazivalo, grupa oko Instituta za socijalno is­ traživanje u Frankfurtu i njegova istoimenog časopisa. Ta je grupa njemačkih filozofa, sociologa, psihoanalitičara, ekonomista i literarnih teoretičara po načinu svoje veza­ nosti, dakako, bila daleko od jednoznačnosti, istovetnosti — dapače, zajedničkost se među akterima te grupe posti­ že prvenstveno negativnim odnošenjem spram teorijske, pa i društvene, situacije Njemačke tridesetih godina. Premda se djelatnost tzv. frankfurtske škole s pravom povezuje s Institutom za socijalno istraživanje, ta ustano­ va u trenucima u kojima ju preuzimlje grupa kritičkih teoretika već ima značajnu tradiciju u njemačkim uvje­ tima. Raniji je rukovodilac Instituta bio Carl Gründberg, pravnik i historičar, nekadašnji profesor političke ekono­ mije na bečkom univerzitetu, marksist bez partijske pri­ padnosti, ali po svojem osnovnom uvjerenju marksist tipa Druge internacionale, uz to i prvi marksist po samorazumijevanju koji je postao redovitim univerzitetskim profesorom na njemačkom govornom području. U svojoj je aktivnosti, teorijskom radu i odbiru suradnika, inzistirao uglavnom na znanstvenom, ekonomijskom pristupu Marxovom djelu te društvenim problemima koje je u tom teorijskom kontekstu valjalo izučavati. I šire; pozitivi­ stička orijentacija koja se, posebice u političkoj ekono­ miji (tzv. »marksističkoj političkoj ekonomiji«), sve više 2

2

Osnovne činjenice o toj grupaciji teoretičara jasno i objek­ tivno iznosi A. Schmidt u »Die "Zeitschrift für Sozialfor­ schung'. Geschichte und gegenwärtige Bedeutung«, Kösel Verlag, München 1970.

XII

vezivala uz marksistička istraživanja, shvaćanje historij­ skog materijalizma kao najbolje moguće sociologije, predominacija ideologijskog »pojednostavnjenja« temeljnih stavova »klasika« i si. bijahu značajni, čak prevladavajući elementi situacije marksizma tridesetih godina. Pokušaji Lukacsa i Korscha da se, s jedne strane, teorijskim uspo­ stavljanjem proletarijata kao subjekt-objekta svjetsko^povijesnog procesa, o partiji progovori kao o organizacij­ skom posredovanju morala i klase, a o klasi obzirom na društvene uvjete oblikovanje njezine svijesti, a s druge strane, »povrati naglasak s materijalizma na dijalektiku« — dvadesetih su i tridesetih godina značili raskid najprije s kautskijanskim, a zatim i s ipost->lenjinskim dogmatiz­ mom. Način tog »povratka Marxu« bio je način ponov­ nog uspostavljanja odnosa marksizma i filozofije; refilozofikacija Marxa time je (uz uvijek usamljene i originalne pokušaje Ernsta Blocha) inaugurirana kao nezaobilazna te­ ma marksizma. No, radilo se ipak o sporadičnim, ograni­ čenim, čestim napadima izloženim pokušajima, o zameci­ ma nečega što još nije bilo svjesno ni oblika vlastitih kontura, riječju o intencijama koje su nakon Lukacsova i Korschova povlačenja u emigraciju dospjele u ozbiljnu opasnost da budu zaboravljene. Kada 1931. Max Horkheimer preuzimlje rukovođenje Institutom za društvena istraživanja, situacija je već otriježnjena, posebice obzirom na dalekosežan uvid da u doglednom razdoblju nema šansi za konkretnu dru­ štvenu akciju koja bi odgovarala marksističkim tezama. Svaka teorija koja se pod takvom pretpostavkom kon­ stituira ostaje, bez obzira na svoje ciljeve, zatvorenom u rezervatu teorije kao teorije, dakle nedjelatne misli. To stoga i jest ishodište pokušaja da se nadvlada i situacijska određenost, ali, mnogo više, i temeljna ograniče­ nost svih ranijih teorija društva; ta ambicija predstavlja i rodno mjesto kritičke teorije. 0 njezinoj socijalnoj smještenosti u jednom od rijetkih programatskih tekstova sa­ svim se određeno kaže: »Ali, ni situacija proletarijata ne predstavlja u ovom društvu nikakvo jamstvo ispravne spoznaje. Koliko god on na sebi samome spoznavao bes­ mislenost kao trajanje i povećanje bijede i nevolje, odoz­ do potpomagana diferencijacija njegove socijalne struktu­ re i suprotnost osobnog i klasnog interesa, koja izbija samo u izvanrednim trenucima, priječi neposredno samouvažavanje te svijesti. Štoviše, na površini svijet i za pro­ letarijat izgleda drukčije. Držanje koje ne bi bilo kadro XIII

da njegove prave interese, a time i interese društva u cjelini, suprotstavi i njemu samome, već bi svoju smjer­ nicu uzimalo iz misli i raspoloženja masa, i samo bi za­ palo u ropsku ovisnost a postojećem. Intelektualac koji, zaslijepljen poštovanjem, proglašuje stvaralačku moć pro­ letarijata i nalazi zadovoljstvo u tomu da mu se prilago­ đuje i da ga preobrazuje, previđa to da bi svako izbje­ gavanje teorijskih napora, koje sebi uštedu je u pasivnosti svojeg mišljenja, kao i privremene suprotnosti u odnosu na mase, u koju bi ga dovelo vlastito mišljenje — te mase učinilo zasljepljenijima i slabijima no što bi to one morale biti. Njegovo vlastito mišljenje ide uz taj raz­ vitak kao kritički element koji goni naprijed.« Radi se, dakle, o tendenciji koja svoju društvenu uvjetovanost (koje je, kako će se vidjeti, i te kako svjesna) ne veže uz neposredno dano postavljanje konkretnog obličja prole­ tarijata, uvjerena da dugoročno djeluje u njegovu povi­ jesnom interesu. To pak znači poziciju koja razlikuje dani proletarijat od proletarijata u principu, dano kapita­ lističko društvo od principa kapitalističkog društva, pa i dano 'društvo (a i teoriju o njemu) od društva uopće (i općenite teorije o njemu). No, ovakovo postavljanje pita­ nja nema ni osnovni korijen niti jedini problem u socijal­ noj strukturi danosti — njegove su teorijske implikacije, a i spoznaje pretpostavke, daleko dublje povezane s teo­ rijskom sviješću o postojećem. 3

Preuzimljući rukovođenje Institutom za socijalno istra­ živanje, Max Horkheimer svoj nastupni govor naslovijuje »Današnji položaj socijalne filozofije i zadaci jednog insti­ tuta za socijalno istraživanje« — još je, dakle, u uporabi sintagma socijalna filozofija koji će već nešto kasnije, a i u navedenom (također kasnijem) tekstu u djelomič­ nom dosegu značenja biti zamijenjena nazivom »kritička teorija«. No, Horkheimer već istovremeno detaljno obraz­ laže različite sociologijske metode koje će u narednim istraživanjima biti nužne, da bi, naglašujući daljnje im­ plikacije, izveo vlastito razumijevanje modela razgraniče­ nja: »Ma kako se povlačilo granice između pojedinačno-znanstvene sociologije kao struke i socijalne filozofije, vjerujem da je pri tom neizbježna velika mjera pro4

3

4

M. Horkheimer, »Kritische Theorie«, Bd. II, S. Fischer Ver­ lag, Frankfurt 1968, S. 162/163. Usp., M. Horkheimer, »Sozialphilosophische Studien«, Athe­ näum Fischer Verlag, Frankfurt 1972, S. 44 i dalje.

XIV

izvoljnosti, a jedno je izvjesno: ako bi socijalno-filozofijsko mišljenje o odnosu individue i druStva, o smislu kulture, o temelju oblikovanja zajednice, o cje­ lokupnoj strukturi društvenog života, ukratko o velikim principijelnim pitanjima, bilo ono što kao talog ostaje u rezervoaru problema društvenih znanosti nakon što su ri­ ješena ona pitanja koja se mogu promicati konkretnim istraživanjima, onda socijalna filozofija doduše može izvr­ šavati socijalne funkcije, npr. upravo funkcije preobrazbe, međutim izgubila bi svoju intelektualnu plodnost. Odnos između filozofijskih i odgovarajućih pojedinačno-znanstvenih disciplina ne smije biti shvaćen u tom smislu da bi filozofija tretirala presudne probleme i pri tom konstruira­ la teorije koje iskustvene znanosti ne mogu pobijati, vla­ stite pojmove zbilje, sustave koji zahvaćaju totalnost, a istraživanje činjenica bi se bavilo svojim dugim, dosad­ nim pojedinačnim iznalaženjima koja se raspadaju na tisuće potpitanja, da bi konačno završavala u kaosu spe­ cijalizacije. To shvaćanje, prema kojem pojedinačni istra­ živač mora filozofiju smatrati doduše lijepom, no znan­ stveno neplodnom vježbom, jer ju se ne može kontroli­ rati, a filozof se, sa svoje strane, emancipira od pojedinač­ nog istraživača, budući mnije da ga ne može sačekati pri svojim dalekosežnim odlukama, sada se nadilazi mišlju o trajnom dijalektičkom prožimanju i razvijanju filozofij­ ske teorije i prakse pojedinačnih znanosti.« Velik broj bitno istovetnih, tek formulatorno razlikovanih izričaja u kasnijim tekstovima Horkheimera, Adorna, Marcusea i ostalih, svodi se zapravo na isto pitanje — pitanje od­ nosa između filozofije i pojedinačne znanosti (koja je naj­ češće identična sa sociologijom, ali se u istraživanjima aktera frankfurtske škole u »igru« uvlače i područja istra­ živanja estetike, politologije, socijalne psihologije, poli­ tičke ekonomije itd.), odnosno na kasnije vrlo čest pri­ govor da kritička teorija predstavlja mixtum compositum sociologijskh i filozofijskih istraživanja. Zbog toga kri­ tička teorija neprestance ima pred sobom dvojak počet­ ni i krajnji problem — pitanje o razlici vlastita ishodi­ šnog stajališta spram pozicije bilo koje teorije, ili gledišta »tradicionalne teorije« uopće; odnosno pitanje o moguć5

6

5 6

L. c, S. 40. Usp., M. Theunissen, »Gesellschaft und Geschichte«, Walter de Gruyter Verlag, Berlin 1969, S. 34—40. XV

nosti novog, na početku ocrtanih proturječja očišćenog pristupa društvu kao navlastitom problemu kritičke teo­ rije. II Polazeći od razlikovanja biti i pojavnosti društva kao pojma, i svakog od njemu imanentnih fenomena, dakle od krajnjeg osvještavanja upravo one razlike koju Marx suponira egzistenciji svake znanosti, teoretici frankfurtske škole stvaraju mogućnost novog načina istraživanja. Jer, kritika koju izvršuju znači uvijek inzistiranje na jedinstvu filozofijske teorije i prakse pojedinačnih znanosti, u nje­ zinu je pak temelju dalekosežnija težnja za postizanjem sukladnosti spoznaje i društvenog interesa, a cilj koji se neprestance iskazuje jest oslobođenje čovjeka. »Interes kritičke teorije za oslobođenjem čovječanstva povezuje ju s određenim starim istinama koje mora zadržati. Uvje­ renje da čovjek može biti više od subjekta koji u pro­ izvodnom procesu klasnog društva stvara višak vrijedno­ sti najdublje povezuje kritičku teoriju s filozofijom.« No, baš na tom mjestu promišljanja, tamo naime gdje se subjektnost čovjeka zapravo »prepušta« filozofiji (kao praktičkoj filozofiji), kritička teorija društva teško izlazi na kraj s vlastitim problemom. Kritika se izvršuje filo­ zofijskjm i sociologijskim kategorijama,no u ime čega? Uobičajeno postupanje komentatora tih teza vodi na to da je iza sveg tekstualnog tkiva ovog teorijskog pravca skri­ vena misao o nužnosti realiziranja ideje uma što ju filo­ zofija pronosi. Ali, upitnim ipak ostaje »model« razumi­ jevanja uma (primjerice prosvjetiteljski, hegelovski, even­ tualno marksovski), odnosno način realiziranja njegovih zasada — tj. poimanje znanosti kao općeg supstrata takve djelatnosti (ovdje pak valja neposredno primijetiti da opće poimanje znanosti u kritičkoj teoriji nije, u biti, in7

8

9

7

8

8

Marxov je navod u tom smislu odista jednoznačan: »a sva bi znanost bila suvišna kada bi se poklapali pojavna for­ ma i bit stvari« (MEW Bd. 25, S. 825). H. Marcuse, »Philosophie und Kritische Theorie« in »Kul­ tur und Gesellschaft I«, Suhrkamp Verlag, Frankfurt 1965, S. 121 Usp., A. Buha, »Istorija kao transcendencija i pitanja aktuelnog značaja kritičke teorije«, »Filosofija«, Beograd 1—2 1973.

XVI

spirirano Husserlom kako to navlače pojedini interpreti, već predstavlja svojevrsnu vis-a-vis poziciju Husserlovoj (a prethodeću kasnijoj »huserlijanskoj«), jer obje polaze od specifične interpretacije Kantova nauka, što bi bri­ žljiva poredbena analiza nekih temeljnih tekstova s »obje strane« (npr. »Krisis« i »Dialektik der Aufklärung«) vje­ rojatno jasnije pokazala). Kritička teorija, u danom kontekstu, ima pred očima pitanje o šansama ozbiljenja umnog društva (koje već, zapravo, premda to pojmovno nije izvedeno, uopće i nije društvo u obzoru klasičnog razumijevanja pojma od Fergusona do Tönniesa), a budući istovremeno razmatra ak­ tualno stanje stvari, pa i „specifične razlike pojavne (priproblema i načelnog razumijevanja biti problema (pri­ mjerice razliku između kapitalističkog društva o kojem je riječ u »Kapitalu« i onoga koje se, posebice u SAD, pojavljuje četrdesetih godina ovog stoljeća, te, opet s ovime u vezi, i razliku između konstituelnih pojmova dvaju pojavnosti kapitalističkog društva), ona ostaje u procijepu ne samo metodologijskih, nego i svjetonazor­ skih (šezdesetih godina i ideologijskih) opreka. Budući je pak trebanje koje je u temelju svake koncepcije kritike kod kritičke teorije frankfurtskog kruga shvaćeno kao nužnost ozbiljenja umnog društva, dapače kao problem promišljanja načela proizvodnje kao bitnog načela sva­ kog postojećeg i mogućeg društva, njezina je oštrica usmje­ rena, s jedne strane, na pitanja klsične teorije društve­ nih institucija (i njihova »proizvođenja«), te na sociologijsko-politologijske analize položaja radničke klase u »ra­ zvijenom kapitalizmu«, odnosno procesa njezina integri­ ranja u postojeće, a s druge strane na konstituens mehanizma sveopće integriranosti, manipuliranosti, omaso­ vljenja, podredljivosti svega i svakoga postojećem društvu .Filozofijska problematika u klasičnom smislu ri­ ječi (a valja reći da praktička filozofija po toj podjeli kod frankfurtovaca tendira »utapljanju« u teorijsku so­ ciologiju) ima pak na »dnevnom redu« raščlambu teorij­ ske putanje napora za ozbiljenjem načela umnosti, pi­ tanje odnosa prirode i društva (kulture) uopće, a po­ sebno (u »Dialektik der Aufklärung«) obzirom na temelj10

11

10

11

0 tomu usporedi posebice, B. Brujić, »Kritička teorija dru­ štva i povijesni bitak«, »Kulturni radnik«, Zagreb 4/1973. Usp., N. Čačinovič-Puhovski, »Dijalektika prosvjetiteljstva ili prosvjetiteljstvo dijalektike«, »Praxis«, Zagreb, 1—2/1973, XVII

ni uvid da uz ovladavanje prirode ostaje nužnim da dru­ štveni odnosi počivaju na tomu da ljudi gospoduju jedni drugima. Kritika istovremenih filozofijskih strujanja (od Husserla ili Diltheya preko Bergsona i Deweyja do Heideggera i neopozitivizma) izvršuje se, dakako, tek sub specie već ranije zadobijene pozicije, premda je, kod nekih aktera tog duhovnog zbivanja, kritizirano stajalište nerijetko uračunato već i u samu vlastitu poziciju s koje se u kritici polazi. Pitanja klasične teorije društvenih institucija (o ko­ jima u početnom, a vjerojatno i jedinom zbiljskom razdo­ blju djelovanja te grupe na više-manje zajedničkim, ma­ kar i negativno određenim premisama, uglavnom pišu Horkheimer, Marcuse i Neumann) istražuju se s pozicije njihove ekonomijske uvjetovanosti, ali i obzirom na re­ zultate tzv. građanske sociologije i politologije (posebice Webera, Kelsena itd.), no sve su te analize izvršavane, metodički, kao promišljanja političke ili (kako se u tom kontekstu češće i radije kaže) socijalne filozofije. Ove raščlambe daju i pretpostavke (ili su već i sastavni dio) istraživanjima totalitarnih režima, posebice nacističkog, u njihovim bitnim dimenzijama i historijskoj uvjetovano­ sti. Korak dalje predstavljaju istraživanja čitavog sustava odgoja osoba »predodređenih« da budu ispostavljene ta­ kvu poretku. Istraživanja socijalnih implikacija psihoana­ litičkog nauka obzirom na odgojno (autoritarno) djelova­ nje obitelji, a zatim i institucija kulturne industrije (čiji je finalni proizvod upravo jedinka koja svoje posebno­ sti i pojedinačnosti nije, jer proizvedeno ne može biti, svjesna) značajan je dio projekata koji, barem za jednu epohu, najjasnije dolaze do izražaja u »The Authoritarian Personality«. Već i na taj način prvotni upit o pretpostav­ kama funkcioniranja društvenih institucija raščlanjuje se u pitanju o pojedincu (individui) uopće, a posebice u Marxovu nauku. »Otkriće« tzv. »ranih radova« kao isho12

Horkhedmer o t o m u piše naročito u predgovoru za »Auto­ rität und Familie« (»Kritische Theorie«, Bd. 1, SS. 277-361), Marcuse u »Der Kampf gegen den Liberalismus in der to­ talitären Staatsauffassung« (»Kultur und Gesellschaft I«) i »Studie über Autorität u n d Familie« (»Kultur u n d Gesell­ schaft II«), a Neumann u »Der Funktionswandel des Ge­ setzes im Recht der bürgerlichen Gesellschaft« (»Demokra­ tischer und autoritärer Staat«, Europäische Verlagsanstalt, Frankfurt 1967. 12

XVIII

dišta eventualne marksovske antropologije (jer, oficijelni marksizam još zadugo ne priznaje »historijsku valjanost« tih spisa za svoj predmet) daje tim pokušajima (uz sve pretpostavke već dane u radovima Lukacsa, Korscha i ostalih) dignitet istinske refilozofikacije marksizma. Či­ njenica da se pri tom radi i o rezonancijama psihoanalitič­ kog poimanja individue (poglavito kod Marcusea i Froma) ne mijenja mnogo na sadržaju problema, kao ni po­ kušaji (opet ponajviše Marcuseovi) utemeljenja materi­ jalističke »Daseinsanalytik«, ili pak Horkheimerova na­ stojanja da se istakne suvremenost Hegelova socijalna nauka. Svim je tim istraživanjima u temelju, uvijek impli­ citan, pojam društva, no reflektiranje njegova sadržaja uglavnom ne dolazi do riječi. 13

Riječju, mišljenje o bitnim filozofijskim problemima (a pogotovo već klasična usmjerenost te misaone orijen­ tacije na gnoseologijska, a ne ontologijska istraživanja, koja do najčišćih eksplikacija dolazi u Adornovoj »Ne­ gative Dialektik«) uvjetovano je ovdje socijalnim posta­ vljanjem teorije kao kritičke teorije. Njezina se ambicija da svojim kritičkim stavom razbije aporije svake teori­ je društva realizira utoliko što se potpunom otvorenošću (»cjelina je neistina«, reći će svojoj radikalnosti do­ sljedni Adorno) uspijeva očuvati svake sistematizacije ko­ ja tek omogućuje već razmatranu dihotomiju pretpostavki i tkiva same teorije; cijena koju za to treba platiti do­ statno je velika da bi odgovarala nizu neprijepornih uči­ naka ovako ustrojene teorije — ona, naime, do krajnjih konzekvencija djelatnosti svojih pronositelja, ostaje ne­ svjesnom obzirom na svoj disciplinarni karakter, obzirom na ontologijsku imanenciju koju prezentira i, posebice, obzirom na pojam društva, pojam koji je, da ne bi »ome­ tao« na razini sistematske pretpostavke, uvela u vlastito događanje izričući time upravo bitno novu mogućnost tradicionalne aporije. 14

15

16

13

Usp., J. Habermas, »Zum Geleit« in »Antworten auf Herbert Marcuse«, Suhrkamp Verlage, Frankfurt 1968, posebice S. 11. Usp. »Negative Dialektik«, Suhrkamp Verlag, Frankfurt 1966, posebice SS. 67—102. O filozofijskim pretpostavkama kritike usporedi, C. von Bormann, »Kritik« in »Handbuch philosophischer Grund. begriffe«, Kösel Verlag, München 1973. Usp., V. Sutlie, »'Kulturni sektor' i duhovni bitak«, »Poli­ tička misao«, Zagreb, 3/1966., str. 14 i dalje.

14

15

16

XIX

III Puno je značenje kritičke teorije, kao istinske teorij­ ske svijesti svojeg vremena, »otkriveno« zapravo tek kra­ jem šezdesetih godina. Ni činjenica da su se njezini tvorci djelomično (posebice Horkheimer i Adorno) distancirali spram pokreta koji je teze te teorije pokušao shvatiti, prihvatiti i radikalizirati kao političko-programatski mate­ rijal, nije više bila dostatna da zaustavi val teorijske mo­ de. No, iza toga su se nalazili odista temeljni uzroci: »društvo obilja«, »kasno-kapitalističko društvo« itd. bilo je već pri svojoj svijesti, barem u misaonoj i (što pred­ stavlja novum) političkoj aktivnosti radikalnih manjina. Još i više od toga: kritička je teorija tridesetih godina postavila principe istraživanja niza pojava tzv. nadgradnje koje su se u suvremenom zbivanju 'kapitalističkih društava sve više »razotkrivale« baš kao bitni čimbenici proizvodnih odnosa. Priložena knjiga Giana Enrica Rusconija * jedan je od najopsežnijih i najambicioznijih priloga diskusijama o po­ stanku, teorijskom sadržaju i problemima kritičke teorije društva koje posljednjih godina traju na evropskoj lje­ vici«. Sadržaj je knjige orijentiran na izvođenje temelj­ nih teza ovog misaonog pravca, ali je, što je posebno značajno već i stoga što to druge interpretacije često ne čine, znatan dio teksta posvećen teorijskim prethodnici17

1

17

18

Usp., B. Brujić, »H. Marcuse i suvremeno osmišljenje re­ volucije«, pogovor uz »Kraj utopije« i »Esej o oslobođe­ nju«, Stvarnost, Zagreb 1972. G. E. Rusconi je rođen 1938. u Medi kod Milana, završio je filozofijske studije, a sada je nastavnik na univerzitetima u Trentu i Ca Foscari u Veneciji. Od 1962. objavljuje teo­ rijske radove, posebice liz oblasti kritičke sociologije, o pro­ blemima ideologije (1964), tzv. zapadnog marksizma (1966), a naročito se bavi empirijskim sociologijskim istraživanji­ ma. Posljednjih je godina radio na istraživanju problema sekularizacije (posebno kod omladine) i krize religijskih vrednota. Surađuje u reviji »Studi di Sociologia«. Knjiga čiji je prijevod ovdje -tiskan prvi je puta objavljena 1968. (u međuvremenu je objavljeno i drugo izdanje koje je i podloga ovog prijevoda) u izdanju Societa editrice il Mu­ lino, Bologna. Zajedno s prijevodom ovdje već navedene studije A. Schmidta u izdanju De Donata u Bariju je 1972, pod zajedničkim naslovom »La Scuola di Francoforte«, ti­ skana još jedna Rusconijeva rasprava o tom problemu.

XX

ma djelovanja autora o kojima je riječ (zato je u ovom, dodatnom tekstu više pažnje i posvećeno teorijskoj ana­ lizi društvenih uvjeta nastajanja kritičke teorije o čemu u samoj knjizi ima manje riječi). Specifična je osobina ove knjige i to da ona iz jedne posebne društvene situaci­ je promatra djelatnost kritičke teorije (čak j o j suponira da »nastaje iz najtipičnije germanske tradicije« (str. 1), sto odista nije posve točno već i zbog utjecaja američkih teoretičara, a posebno američkih prilika, na neke od zna­ čajnih teza te »škole«, a da se i ne govori o tomu da »hegelovsko-marksovski pravci u koje se izvorno uklapa i Frojdovska (komponentna« (ibid.) nikako nisu »najtipičnoj a germanska tradicija«, kao što to, uostalom, nije ni »pra­ vac« Kant-Schopenhauer koji barem na Horkheimera od­ sudno utječe), a da ipak inzistira na skoro isključivom teorijskom raspravljanju o njezinim tezama; stoga i sa­ mu knjigu valja poimati u kontekstu koji samorazumijevanjem zahtijeva. Uvodni dio knjige raspravlja o »kritičkoj teoriji i so­ ciološkom rasuđivanju«, polazeći od odnosa kritičke teori­ je i sociologije znanja, dakle upravo od metodologijskih problema spoznaje koji neprestance prate kritičku teoriju. Daljnje izvođenje, međutim, ipak neopravdano previ­ đa stav spram Kanta i to ne samo u radovima kritičkih teoretika, već i u Lukacsovoj djelatnosti, pa čak i u »marksizmu II internacionale«, što je nedvojbeno jedan od osnovnih nedostataka ove knjige. Jer, »kritika gra­ đanske racionalnosti« o kojoj je, dakako, i u knjizi riječ, počinje u svakom pokušaju stanovitim odnosom spram Kanta. Osnova uvodne Rusconijeve »kritike kritičke teori­ je« počiva, međutim, na »opasnosti teoretizatorskog iz­ bjegavanja problema, umjesto njihova rješenja u znan­ stvenoj i praktično-političkoj operativnosti« (str. 35), u čemu se očituje specifični društveni kontekst (dan poseb­ nošću talijanskog političkog razvoja i izuzetnom utjecajnošću organiziranih lijevih političkih snaga unutar tog političkog sustava) kritike i poimanja 'kritičke teorije. Na izbjegavanje problema u kritičkoj teoriji vodi cjelokupna interpretacija koja inzistira na odsudnosti poimanja Hcgela, jer kritička teorija bi u takvu kontekstu morala, budući nesistematičnom, pasti ispod već dostignute razi­ ne i ostati nedostatnom čak i za puko postavljanje pro­ blema — pravi je, čini se, problem, međutim, u tomu što »rješenje u znanstvenoj i praktično-političkoj operativ­ nosti« upravo odudara od osnovnih motiva kritičke teorije. XXI

Prvi dio knjige iznosi interpretacije Lukacsa i Korscha kao bitnih činilaca osovine Weber-Mannheim-LukacsKorsch, neposredne teorijske prethodnice frankfurtske škole, što je u monografijama ovakva tipa već i uobiča­ jeno. Specifičnost je, međutim, Rusconijeva pristupa najizrazitija u poglavlju »Marksizam i sociologija u tridese­ tim godinama«, jer time se ne samo pokazuje Rusconijevo shvaćanje teorijskog pristupa, na kojem stalno inzi­ stira, kao sociologijskog pristupa, nego je dan i vrlo opse­ žan materijal o značajnim utjecajima na kritičke teore­ tike. Tu se ponajviše naglašuje »društveno-kulturni kon­ tekst« niza teorijskih radova, a daju se i teze različitih zastupnika varijanti odnosa marksizma sa suvremenim teorijskim kretanjima (Eppsteina, Lewaltera, Löwitha i drugih). Značajna je vrlo pomna pažnja posvećena nizu međustupnjeva u teorijskim odnosima primarnih teorij­ skih utjecaja na frankfurtovce i duhovnu situaciju danog vremena uopće, a analiza pri tom zastupa stajalište prema kojem se »kulturni i teorijski okvir komplicira zbog či­ njenice, koja je sama po sebi spoljašnja, ali sociološki vrlo značajna, a to je politička prisutnost boljševičkog komunizma i zapadnih komunističkih partija, koje šire teze materijalističke metafizike, što su kritički prevlada­ ne, a koje prisiljavaju zapadnu kulturu na stalnu pole­ mičku i kontestativnu konfrontaciju« (str. 123). Ipak, po­ glavlje o fašizmu pokazuje i drukčiji odnos spram nekih teorijskih pravaca, koji su u ranijim poglavljima tretirani više-manje vrijednosno neutralno, ali i prema ideologij­ skoj i teorijskoj situaciji radničkog pokreta (koja je bila zaostala za faktičkim problemima ne toliko zbog teorij ske insuficijencije, koliko je ta teorijska zaostalost bila posljedicom bitnih nedostataka u političkoj aktivnosti ko­ munističkog pokreta tridesetih godina). Rusconi, govoreći o teorijskim analizama nadolaska fašizma, inzistira na radovima Geigera i Thalheimera, premda su neka druga djela (posebice npr. Reichova) imala mnogo više dodir­ nih točaka s kritičkom teorijom. U ovom dijelu koji go­ vori o pretpostavkama, interesantno je i originalno po­ glavlje o Korschovim interpretacijama Marxa iz razdoblja u kojem nastaje njegova monografija »Karl Marx«, pri čemu se točno ukazuju i implikacije takvog postavlja­ nja. Time i završava vrlo opsežan »uvod« (koji, prostor19

Usp., »Masovna psihologija fašizma«, »Ideje«, Beograd 1973. XXII

no, zauzimlje polovinu knjige) čije su karakteristike ka­ snije nužne u razmatranjima o navlastitim problemima rada. Prvi je dio »pravog« dijela knjige, dakako, posvećen Horkheimeru i valja odmah reći da je autorov pristup Horkheimeru najjasnije reprezentiran tezom po kojoj su »u Horkheimerovu raspravljanju posve očite katego­ rije, ali iznad svega i duh zapadnog marksizma« (str. 207), čime se opet naglašuju sve implikacije ranijih istraživanja danih u uvodu knjige. Dio o Adornu također više inzistira na sociologijskoj razini problematike, « na pitanjima me­ tode u socijalnim istraživanjima i sociologiji, dok filozo­ fijska problematika biva pomaknuta uglavnom u inter­ pretiranje »Dialektik der Aufklärung«. Odatle tek dolazi do toga da se »uspostavlja vječna napetost — hegelovska Spannung — između spekulativnog mišljenja i pozitivne znanosti, koja (napetost), stvorivši istinsku teoriju, ostva­ ruje svrhu znanstvene djelatnosti kao takve, i posebno svrhu sociološke djelatnosti« (str. 243). Ovakvom je for­ mulacijom dana i u mnogo čemu zadovoljavajuća ocjena čitave kritičke teorije, posebice obzirom na njezinu, ovdje već spomenutu, nejasnu smještenost u procjepu filozofije i specijalnih znanosti. Marcuse koji, po svojem cjelokupnom djelu, za Rusconija predstavlja »vrhunac kritičke teorije« (premda je odista upitno da li čitavo njegovo djelo spada u ono što se i kod Rusconija nazivlje kritičkom teorijom), dobiva u knjizi najviše mjesta, već i stoga što je njegova djelatnost najraznolikija, najutjecajnija, pa i najprepornija. Vrlo brižljivo interpretiranje najznačajnijih Marcuseovih tek­ stova, a posebno poglavlje o »Hegels Ontologie«, djelu ko­ je mnogi zapostavljaju, daju svakako vrlo korektan pri­ kaz stvaralaštva tog autora. No, i ovdje zapravo nedostaju kritičke primjedbe koje bi (pored sporadičnih kritika danih često nerazlučivo od interpretacija) pojasnile Rusconijevo stajalište — toga, na žalost, nema ni u završnom poglavlju koje se zadovoljava dodatnim točkama za ana­ lizu opsežnog materijala. 2

Premda je za Adorna ta problematika uvijek zanimljiva i kao mogućnost za specifična istraživanja koja su, po svo­ jim osnovnim intencijama, filozofijski intonirana; usp., »So­ ziologie und empirische Forschung« tin »Aufsätze zur Ge­ sellschaftstheorie und Metodologie«, Suhrkamp Verlag, Frankfurt 1970, SS. 86—108. 20

XXIII

Upozorenje na kompoziciju ove knjige nužno je zbog toga što ona izrazuje sve njezine vrline i mane. Osnovne su, naime, vrijednosti (i prednosti) ove interpretacije u njezinoj temeljitosti, velikoj pažnji posvećenoj teorijskim prethodnicima frankfurtske škole, brižljivom i korektnom interpretiranju materijala koji je (uz neke izuzetke)* u cjelosti prezentiran; posebno su jasno izvođeni pasaži usredotočeni na sociologijsku (čak, preciznije: metodologijsko-sociologijsku) tematiku. Nedostaci su knjige pak u slijedećem: u njezinoj neodređenosti spram sadržaja sin­ tagme kritička teorija (pa se u knjizi analiziraju više-manje sva djela autora koje autor smatra paradigmatičnima za tu orijentaciju, iako sva ta djela ne podliježu nekim temeljnim značajkama te »škole«, dok se neke druge autore (Benjamina, Fromma, Reicha, Pollocka, Lowenthala i druge) sasvim, ili skoro sasvim, ispušta iz raz­ matranja, premda su sudjelovali u intelektualnoj avantu­ ri kritičke teorije), u inzistiranju na »osovini« Hegel-Marx, a bez promišljanja odnosa spram Kanta, u pretjeranoj prevagi sociologijskog dijela interpretacija, a i u nedo­ statnom obrađivanju socijalnih pretpostavki te teorije društva. 1

No, razgovor o jednom teorijskom usmjerenju koje nikada nije pristalo da samo sebe smješta, o usmjere­ nju koje zbog svojih bitnih aporija nema ni tendencijo, pa niti rezultata u tomu, da postane novom »granom« bilo čega, takav dakle razgovor mora biti izložen mnogobroj­ nim preprekama. Rusconijeva knjiga, pogotovo obzirom na oskudicu literature koja kod nas vlada kada je riječ o tom »području«, donosi mnogošto zanimljivo. Ali, prije svega, jasnu svijest o tomu da pitanja što ih kritička teorija potiče zapravo tek dolaze na »svjetsko-povijesni dnevni red«, sada već u svjetlu njezina vlastitog problema. Žarko

21

Puhovski

Nedostaje npr. nastupni Horkheimerov govor u Institutu (»Die gegenwärtige Lage der Sozialphilosophie und die Auf­ gaben eines Instituts für Sozialforschung«), kao i neki ma­ nji tekstovi Adorna i Marcusea.

XXIV

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Ovaj rad, objavljen u ljeto 1968, u trenutku izuzetnog kulturnog odjeka autora o kojima se u djelu raspravlja (osobito H. Marcusea), ima kao cilj analizirati kulturno podrijetlo i teoretski razvitak »kritičke teorije društva«, koja nastaje iz najtipičnije germanske tradicije, prema hegelovsko-marksovskim pravcima u koje se izvorno ukla­ pa i frojdovska komponenta. Analiza ovih autora teži ka premještanju naglaska sa sadržaja na teoretsko-epistemološke i sociološke kategorije. Sadašnji pretisak, premda sastav i sklad knjige ostav­ lja nedirnutim, izuzevši po koju zaključnu točku, prilika je za neka upotpunjujuća razmatranja. Radi se iznad svega o tome da se »'kritička teorija« objasni ne samo u duhu svojstvenog joj razvitka, nego i u svjetlosti nje­ ne izravne ili posredne društvene uloge. Posebno ima­ mo na umu duboku, premda ujedno neodređenu Marcuseovu vezu s američkim i njemačkim studentskim po­ kretom (ali također Adornovu vezu s različitim događa­ jima i neprilikama), vezu koja je kulminirala u susretu na Slobodnom Sveučilištu u Berlinu sa studentima i vo­ đama R. Dutschkeom i W. Lefevreom (zapisnik ovoga su­ sreta od 10. do 13. srpnja 1967. nalazi se u Kraju uto­ pije ). Nakon svibnja 1968. Marcuse je napisao: »Vjeru­ jem da danas nije moguće nikakvo preispitivanje marksi­ stičkih koncepcija bez pozivanja na studentske pokre­ te« . Radi se o složenom i dubokom odnosu koji prema­ šuje upletenost ma kojeg naprednog profesora u stu­ dentske događaje ovih godina. »Herbert Marcuse postao je filozof pobune mladeži — piše J. Habermas u uvodu slavnih Odgovora Marcuseu — i to s pravom. Razumljivo, 1

2

1

2

H. Marcuse, Kraj utopije, Esej o oslobođenju, prev. Bran­ ka Brujić, »Stvarnost«, Zagreb, 1972. H. Marcuse, Carstvo slobode i carstvo nužnosti, izlaganje na Seminaru Korčulanske ljetne škole, 1969, objavljeno u časopisu »Praxis«, Zagreb, br. 1—2, 1969. Str. 19—20. 1

ali ne potpuno s pravom, mnogi mladi revolucionari upo­ trebljavaju njegove spise kao iskaznicu u maglovitom ni­ jekanju pozitivne zbilje.«* Ako je sve to katkad neoprav­ dano opeklo autora, postavilo je njegovu misao — a shodno tome i cijelu »kritičku teoriju« — pred one za­ daće praktične kritike, koje su oduvijek postulirane, premda neizbježno mimoilažene sve dotle dok je ova mi­ sao ostajala unutar tradicionalnih akademskih struktura. Susret između naših autora i mladenačkih pokreta zbio se duž cijelog problematskog luka odnosa teorija — praksa: od stavljanja na diskusiju uloge novog intelek­ tualnog proizvođača do odbijanja ustrojstva društvenog sistema prema tehnološkom radu. Problem intelektualca se produbljuje u kritici uloge znanosti, sve do unutra­ šnje strukture njihovih spoznajnih sredstava. »Potreba« društvenoga mijenjanja daje klasičnim izgledima revolu­ cije neočekivane antropološke razmjere; raspravljanje o vlasti razdrmava formalnopravne sheme, da bi proželo pravila ustanove vlasti kao takve. Ovim su procesom za­ hvaćeni tradicionalni oblici političkoga ustrojstva; prona­ lazak novih, uostalom samo kontestativnih oblika politič­ koga djelovanja, tjera razmišljanje prema »konzilijarnim« (»savjetskim«) formulama, odvodeći — ne bez mitizirajućeg pretjerivanja — sve do prvih iskustava njemačkog revolucionarnog pokreta dvadesetih godina. Nije slučajno što upravo odavde nastaje »kritička teo­ rija« u njenoj prvobitnoj, marksistički najčišćoj verziji (Lukacs, Korsch): ali već kao znak i odgovor, zajedno, na fatalnu teorijsko-praktičnu krizu njemačke ljevice toga vremena. Naša analiza Povijesti i klasne svijesti G. Lukacsa i Marksizma i filozofije K. Korscha morala je biti popra­ ćena sistematičnijim izučavanjem društvenog i politič­ kog konteksta iz kojega su ova djela nastala. Tumačenje koje o njima dajemo već je, međutim, usmjereno prema teorijskoj problematici slijedećih autora, ostavljajući tako u sjeni one tematike koje su politički specifičnije, u po­ gledu organizacije, stranke, itd. Ako je ovo olakšalo iz­ bor i razradu teme »kritičke teorije« unutar razvitka mi­ sli dvaju autora, neizbježno je pružilo prostor za pojed­ nostavnjenja i krutosti u rasuđivanju, sa stajališta slože3

2

Odgovori Marcuseu, u redakciji J. Habermasa; cit. prema tal. izdanju — Risposte a Marcuse — Bari, 1969, str. 10.

nog političkog vrednovanja — a to su, među ostalim, neprilike koje su mogle biti prevladane korjenitim re­ strukturiranjem načina studija zapadnog marksizma, s uvrštenjem ne samo 'ključnih ličnosti — Luxemburgove, Lenjina i Kautskog, nego i čitavih tadašnjih političkih i društvenih pokreta, uključivši osobito onaj savjetski (»konzilijarni«). Iznad svega to vrijedi za Korschovu lič­ nost, koja danas opravdano izaziva zanimanje, izlazeći iz Lukacseve sjene. U tekstu smo slijedili historizaciju mar­ ksizma što ju je on predložio, istodobno sa svojim isku­ stvom aktivista, a koja kulminira u pokušaju da se mar­ ksizam rekonstruira u terminima »social science« s te­ zom, da je »nova Marxova znanost u svom obliku strogo empirijsko istraživanje i kritika društva, a u svom (je) sadržaju iznad svega ekonomsko istraživanje«*. Radi upotpunjenja i eventualne popravke onoga što će čitatelj naći u knjizi, upućujemo na naše radove ili na radove drugih autora, što su se u međuvremenu pojavili . 6

Sto se tiče Lukacseve Povijesti i klasne svijesti, ogra­ ničit ćemo se samo na to da podsjetimo kako nas njeno strogo filozofsko značenje u vezi s marksizmom i njego­ vim razvitkom ne zanima izravno. Međutim, za potkrepu stajališta na koje smo se postavili, zanimljiva je Lukäcseva tvrdnja u njegovu posljednjem predstavljanju dje­ la, za talijansko izdanje (1967). On tvrdi, da je u djelu jedna od glavnih težnji »protumačiti marksizam isklju­ čivo kao teoriju društva«. »Metodološka središnjost to­ taliteta« posljedica je dotične perspektive. 8

4

5

6

K. Korsch, Karl Marx, London, 1938; ponovno izdanje u New Yorku, 1963, str. 234. Od posebnog je interesa ogled što ga je napisao G. Vacca, Lukacs o Korsch?, Bari, 1969; upozoravamo na predgovor G. Bedeschija talijanskom prijevodu djela Karl Marx, Ba­ ni, 1969, i na ogled L. Cqppa, Lo sviluppo del pensiero di K. Korsch, u »Rivisita di filosofia«, LX (1969), 3, str. 328— 355. U pogledu teme o savjetima: P. Manganaro, La teoria dei consigli operai nel pensiero politico di Korsch, objavljeno u »Giovane Critica« (1969), 20, str. 74—77; G. E. Ruscoiii, Karl Korsch e la strategia consiliare-sindacale, objav. u »Problemi del socialismo«, XI (1969), 41, str. 762—777. G. Lukacs, Predgovor Povijesti i klasnoj svijesti, u tal. izdan ju, a ovdje cit. prema časopisu »Quindici« (1967) 3, str. V. 3

Tema totaliteta, koja je u Povijesti i klasnoj svijesti, te u drugim manjima djelima prvog Luikalcseva razdoblja, spekulativni motiv i društvena kritička metoda (osu­ da postvarenja i fetišizma empirijske sociologije), osim kriterija povijesne inteligibilnosti, tvori veliki presedan na koji se »kritička teorija« izravno ili posredno odnosi. »Spoznaja zbiljske predmetnosti nekog fenomena, spoz­ naja njegova historijskog karaktera i spoznaja njegovih realnih funkcija u društvenoj cjelini sačinjavaju dakle jedan nedjeljivi akt spoznaje.« Zatvoren jezik i teoreticistički naglasak ne treba da zavedu u pogledu značenja tvrdnje koja in nuce sadrži epistemološku perspektivu kritičke teorije: društveno-povijesnu prirodu bilo koje »činjenice«, njenu »istinu« u odnosu prema totalitetu po­ vijesnoga gibanja, njen neizbježno politički značaj (to je tema Herrschafta). Kao nusproizvod, tu je kritika dru­ štvene znanosti koja zastaje pred čistim »objektivnim« činjenicama, zaboravljajući da »su one — upravo u struk­ turi svoje predmetnosti — proizvodi određene epohe po­ vijesti: kapitalizma«., 7

8

Nema sociološke znanosti bez društvene kritike: »U društvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika či­ njenica« — napisat će Marcuse četiri desetljeća kasnije . Tematizacija kategorije totaliteta dostiže vrhunac svo­ je teorijske kritike u prokazivanju temeljnog dvojstva koje karakterizira mišljenje, kulturu pa i samo moderno dru­ štvo. Na ovoj točki Lukacs iznova otkriva vrijednost hegelovske dijalektike u terminima analize i spoznavanja društveno-povijesne zbilje. Prokazivanje egzistencijalnog dvojstva uvjeta suvremenog društva (»iracionalna je sama njegova zamašna racionalnost, koja pokreće efikasnost i rast« ) dobiva smisao samo ako je to prokazivanje građansko-kapitalističke racionalnosti kao takve; ako jc pro­ kazivanje dotične racionalnosti kao »manipulacije« zbi9

10

7

8

9

G. Lukacs, Geschichte und Klassenbewusstsein, Berlin,

1923, str. 27, odnosno izdanje »Naprijed«, Zagreb 1070, str. 68. Ibidem, str. 59. H. Marcuse, Jednodimenzionalni čovjek, ovdje »vi navodi

prema H. Marcuse, čovjek jedne dimenzije, rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva, izd. »Veselin

10

4

Masleša«, Sarajevo (prev. B r a n k a Brujić), 1968; str. 119. Ibidem, str. 13.

lje, prema shemi prirodnih znanosti, koja živi od prvubitnog jaza između subjekta i objekta — dakle, negacija« uma kao intencionalnosti i pristajanje uz totalitet. Teoretski utopizam sada je otkriven: hegelovskl apso. lutni Duh čini se da se iznova rađa u revolucionarnoj »klasnoj svijesti«. Lukacsevo raspravljanje u stvari izra­ vno pomišlja na upostavu totaliteta: revolucionarna pruksa proleterske klase jest ozbiljenje totaliteta tout court. Epistemološka opterećenja su odbačena u eshatološkoj perspektivi jedne integralne revolucije koja je dana kao gotova stvar. Važno je što podvlačimo ovu perspektivu budući da je izostala revolucija izazvala, nepovratan lom onog totaliteta koji — preokrenut u negativ — ostaje trajna točka bavljenja Horkheimera, Adorna i Marcusea. Na ovome se mjestu javlja pitanje o opravdanosti pro­ širivanja »kritičke teorije društva« na autore koji su ov­ dje okupljeni, te pitanje o kriterijima s pomoću kojih smo odabrali i sredili njihovo mišljenje. Kontinuitet naših autora jest problematski kontinui­ tet koji se kreće oko niza različito poredanih pojmova hegelovsko-marksovskog podrijetla. Povlaštena povezanost između Horkheimera, Adorna i Marcusea predstavlja specifično rješenje onoga što je antonomastički postalo »kritičkom teorijom«, a to je, me­ đutim, kao što smo već naglasili, shvatljivo jedino na pod­ lozi krize njemačkog marksizma dvadesetih godina, kojoj se u slijedećem desetljeću uzaludno pokušavalo suprot­ staviti zamjembena i popravna rješenja. Podjela knjige na tri dijela ne treba da potisne s uma vremensku bliskost najznačajnijih Horkheimerovih rado­ va sa sintezama jednog Mannheima ili jednog Löwitha. Marcuseovo otkriće »ranog Marxa« i prvi njegov siste­ matski fenomenološko-egzistencijalistički pokušaj zbili su se u godinama i u političkoj klimi u kojima Korsch, po­ što je obračunao s Kautskim isto tako žestoko kao i s Lenjinom, usamljenički započinje razdoblje koje će ga od­ vesti istodobno do veličanja španjolskog anarhistički obo­ jenog revolucionarnog pokreta i do nove marksističke društvene znanosti njegova Karla Marxa; a sa svoje stra­ ne Geiger, u sličnom zbiru iskustava revolucionarnih i ma­ sovnih pokreta, u kojima je bio i sudjelovao (Die Masse und ihre Aktion. Ein Beitrag zur Soziologie der Revolu­ tion), dovršava svoju sociologiju klasa, koja će izvršiti utjecaj na široke dijelove njemačke sociologije nakon dru5

gog svjetskog rata. Ako se gubi iz vida obzorje kulturne i političke krize njemačke ljevice onoga vremena, tada pada jedno od glavnih mjerila za odnošenje prema problematskom kontinuitetu naših autora. Najrafiniranije rekonstrukcije kulturnih sugestija što su prisutne u Horkheimer-Adomu (od mesijansko-judejskog nadahnuća do Kierkegaarda, Schopenhauera, Nietzschea"), ili u Marcuseu (utjecaj Heideggera ), a koje bi potcijenile poste­ peno otuđivanje od prakse stanovite marksističke lje­ vice, upale bi u opasnost da rekonstruiraju sjajnu Gei­ stesgeschichte protiv smisla i namjera same »kritičke teorije«. Shock nacizma, ako je i raskrinkao objektivnu spletenost njemačkih egzistencijalističkih struja s postoje­ ćim poretkom, koji je bio prodavan kao »novost«, upravo je svojim traumatskim značajem ubrzao u naših autora proces udaljavanja od prvobitnog praktično-teorijskog kompleksa marksizma, ili još bolje: proces prenaglašavanja njegovih pretežno teoretskih i utopijskih crta. Jedino je borbena ljevica — kao što su bili Thalheimer, A. Ro­ senberg, Otto Bauer i sl. pokušavala precizno teorijsko-praktično sravnjenje računa s fašizmom (malobrojne stranice koje smo tome posvetili zasluživale bi daleko širu razradu). Pretačući svoje dramatsko iskustvo kroz frojdovsku antropologiju i hegelovsku kategorijalnu »re­ gresiju«, naši su autori izgrađivali jednu vrstu »post-marksizma«, razumijevajući pod ovim izrazom opstojnost ne­ kih temeljnih tekovina marksovskog sociološkog materi­ jalizma unutar novih tematika o kasnom liberalizmu, po­ litičkom totalitarizmu i, nakon iseljenja u Ameriku, o društvu visoke industrijalizacije. Zastarjelost tradicionalnog marksizma razrađuje se u Horkheimera, Adorna i Marcusea s pokušajem izgradnje nove antropologije koja bi prodrla u procese industrij12

11

12

6

Usp. T. Perlini, Autocritica della ragione illuministica, u tal. časopisu »Ideologie« (1969), 9—10, str. 139—233. U pogledu razvitka naznaka iz našega teksta upućujemo na A. Schmidt, Ontologia esistenziale e materialismo storico in Herbert Marcuse, objavljeno u Risposte a Mar­ cuse, out., str. 13—47. Podsjećamo također da je nedavno u tal, prijevodu objavljena Hegelova ontologija i utemelje nje teorije povijesnosti H. Marcusea (L'ontologia di Hegel e la fondazione di una teoria della storicita), Firenzc, 1969, s uvodom M. Dal Pra.

skog društva u njegovoj najnovijoj pojavnosti. »Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapitalizma u socijalizam kao političku revoluciju: proleterijat razara po­ litički aparat kapitalizma, ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji« — piše Marcuse: zapravo, u uvjetima odmakle industrijalizacije ostvarenje socijaliz­ ma, znatno dalje od izvornih Marxovih namjera, »involviralo (bi) promjenu same tehnološke strukture.« A to je ono što sovjetski marksizam nije shvatio. Problem revo­ lucije (»oslobođenja«, »pacifikacije«) dobiva u dubini jed­ nu dimenziju koja je prije bila nepoznata. »Na indi­ vidualnoj razini, prvobitna pobuna je unutar okvira nor­ malnog Edipova sukoba. Na društvenoj razini, nakon po­ vratnih pobuna i revolucija slijede kontrarevolucije i re­ stauracije. Od robovskih pobuna u starom svijetu do so­ cijalističke revolucije, borba potlačenih se završila u us­ postavljanju jednog novog, „boljeg" sistema dominacije. . . . U svakoj revoluciji čini se da je postojao povijesni trenutak kad je borba protiv dominacije mogla biti po­ bjedonosna — ali je taj trenutak prošao. Izgleda da se element samoporaza uključuje u tu dinamiku (bez obzira na valjanost takvih razloga kao što su preuranjenost i nejednakost snaga). U tom je smislu svaka revolucija bila i izdana revolucija.« 13

14

Frojdovska metapsihologija poprima u »kritičkoj teo­ riji« ulogu veze između društveno-ekonomske strukture i instinktualne strukture, na individualnoj i kolektivnoj razini. Ne radi se o tome da se Marxa ispravlja Freudom ili obrnuto, nego da se rasvijetle pretpostavke koje su za­ jedničke njihovim društvenim analizama. Freudova je teorija u svojoj biti sociološka: putem individualne bo­ lesti dijagnosticira kolektivni poremećaj. Njegova je ogra­ ničenost u tome, što nije do kraja razvio načelo povijesnosti nagona, nego što je ostao unutar pojma represivno ahistorijske racionalnosti, a koja je uvjet i posljedica postojeće društvene strukture. Freud je ostao zatočeni­ kom vlastitoga otkrića regresivne ili konzervirajuće ten­ dencije nagonskog života, a da nije shvatio da se tu radi

13 14

H. Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, cit., str. 38—39. H. Marcuse, Eros i civilizacij1a, ovdje, kao i na drugim mjestima u knjizi cit. prema izd. »Naprijed« (prev. To­ mislav Ladan), Zagreb, 1965, str. 77. 7

— po snazi logike samog njegova raspravljanja — o po­ vijesnim uvjetima i tendencijama, koji nisu apsolutni. Marcuse smatra da čuva, štoviše, da obnavlja ukupnu snagu frojdovske teorije, nasuprot ograničenosti njene gra­ đanske racionalnosti, time što razlikuje temeljnu repre­ siju — koja se duguje načelu zbiljnosti — i dodatnu re­ presiju, koja je pripisiva povijesnom načelu izvedbe (na­ čelu prestacije). Kasnije ćemo se vratiti na ovu kritiku građanske ra­ cionalnosti, koja uključuje Freuda kao i Webera. Sada nam je stalo da naglasimo, da Marcuseovo pristajanje uz »obnovljenu« i pozitivnu perspektivnost frojdizma (oslo­ bođenje Erosa, izmirenje Erosa i Logosa) nije strano po­ drijetlu i povijesti »kritičke teorije«. Ono je posljednji dovršen izraz »materijalizma« hegelijansko-marksovskog izvorišta, kako se on javlja u ogledima Horkheimera i Marcusea u »Zeitschrift für Sozialforschung«, između 1932. i 1938. Spoj hegelizma, marksizma i frojdizma, koji u naših autora iznova sabire izraze i pojmove kao što su »um«, »gospodstvo« (»dominacija«), »subjekt-objekt«, »teorija-praksa« — izložio se najžešćoj kritici širokih marksistič­ kih i nemark'41 ?sističkih sektora. = Marcuseovi ogledi iz toga razdoblja uključeni su u zbor­ niku Kultur und Gesellschaft, Frankfurt a. M., 1965, a u talijanskom prijevodu Cultura e societä, Torino, 1969. Horkheimerovi radovi sabrani su u dva toma Kritische Theorie. Eine Dokumentation, uredio A. Schmidt, koji je ujedno pisac pogovora (Nachwort: Zur Idee der Kriti­ schen Theorie), Frankfurt a. M., 1968. U vezi s tim vidjeti i R. Bubner, Was ist kritische Theorie?, objav. u »Philo­ sophische Rundschau«, XVI (1969), 3-^t, str. 213—249. G. Deila Volpe poistovećuje naše autore sa spiritualističkim kriticima krize civilizacije, kao što su Huizinga, Orte­ ga y Gasset, Jaspers, u »Rinaseita — il Contemporaneo« (1966) br. 6. Kritika L. Collettia (u »Problemi del sooialismo«, IX /1967/, br. 15) ukazuje na konfuziju između hegeloviske i marksovske teorije otuđenja. Za hegelovsku je teoriju otuđenje razdvajanje subjekta i objekta, teori­ je i fakiticiteta; kritika otuđenja jest kritika materijalizma i znanosti. S ovim je hegelizmom identificirana pozicija Horkheimera, Adorna i Marcusea za koje je »znanost gra­ đanska ustanova. A stara reakcija protiv znanosti — ne­ kad zajedničkog dobra svih romantičnih i spiritualističkih filozofija — ponovno se predstavila pod lažnim plaštem 16

16

15

16

8

U zaključnom dijelu ponovit ćemo neke od ovih kri­ tičkih poticaja. Ovdje se ograničavamo na opasku, da bilo kakva unutrašnja kritika ne može ignorirati znače­ nje puta kojim su prošli naši autori, kao ni njihovu dru­ štvenu ulogu. Radi se, naposljetku, o »političkom« sudu koji ne može biti simplicistički. Teorijski »identitet« koji su ovi autori dali manjinskoj skupini njemačkih intelek­ tualaca u razdobljima teškoga političko-teorijskoga kraha (od nacizma do hladnog rata), dodir i konfrontacija u pr­ voj osobi sa studentskim pokretima novog naraštaja, nisu neke izvanjske činjenice koje bi se mogle potcijeniti. Pa i sama stalna polemika koju »kritička teorija dru­ štva« vodi unutar njemačkog znanstvenog svijeta nadi­ lazi granice jedne akademske činjenice. Simptomatične su živahne debate koje se s vremena na vrijeme vode na međunarodnim kongresima i susre­ tima. U godini 1964, na XV njemačkom kongresu socio­ logije, u odgovoru na Marcuseovu kritiku Webera , R. Bendix je izrazio svoje protivljenje, kao i protivljenje mnogih kolega sociologa, protiv »kritičke teorije dru­ štva«, odbacujući je kao »praznu utopiju koja se iscrplju­ je u negativnoj kulturnoj kritici«. I, obarajući se na sre­ dišnju točku neslaganja, dodao je: »Moguće je i nužno racionalnost kao znanstvenu zadaću održati distinktnom od temelja i povijesnih posljedica racionalnosti kao ta­ kve« . Nije se bolje mogla označiti teza u čijoj se nega­ ciji definira »kritička teorija«. Ona je u stvari bitno dru­ štvena teorija racionalnosti. Kao takva, zahtijeva samo­ kritiku tradicionalne sociologije, kako bi ova stavila na raspravu svoje vlastite epistemološke pretpostavke i pre­ vela se u praktičnu kritiku. 17

18

neke društvene optike« (istr. 236). Posebno je kritika o

Marouseu ponovljena u Da Hegel a Marcuse, u Ideologia

e societa, Bari, 1969, str. 174—191. Usp. također G. Vacca, Intervento su Marcuse, u »Giovane Critica« (1967), 15—16,

str. 75—81; C. Pianciola, Dialettica dell'iluminismo, u

»Quaderni piacentini« (1967), br. 29, str. 68—83; R. Can-

toni, L'antropologia immaginaria di Marcuse, u »Rivista 17

18

di Filosofia«, LX (1969), 3, .str. 243—288. Vidjeti naprijed, odjeljak »Kritika građanske racionalno sti«, str. 27 i dalje. Deutsche Gesellschaft für Soziologie, Max Weber und die

Soziologie heute, Tübingen, 1965, str. 185.

9

O ovoj posljednjoj točki debata je oživjela na slijede­ ćem kongresu (XVI, u travnju 1968.). R. Dahrendorf u jednom strasnom i pregnantnom izlaganju traži: »Ne po­ staje li možda postavka o dijalektičkom jedinstvu teorije i prakse suptilan pokušaj da se zapriječi ma kakav put praksi?... Analiza totaliteta našeg društvenog razvitka, odveć sigurna u sebe, pripada jednom ukrućenom svi­ jetu: duplicira ukrućeni svijet. To je analiza koja teži za promjenom-svega ili ničega, a više nego jednom vodi u promjenu-ničega« . U odgovoru, Adorno, neovisno o ter­ minološkim poravnanjima, ponovno izlaže svoju znan­ stvenu metodu i praktičnu globalnu perspektivu, impli­ citno potvrđujući nekomunikativnost između tekućeg znanstvenog prilaza i svoga vlastitog. »Praksa se pri­ marno ne razvija u pojedinačnim stanjima konkretne nu­ žnosti, nego implicira ono što kao cjelinu ima za cilj. Očito je, u krajnjoj liniji, društveni supstrat sama kon­ kretna situacija: ono što se mora promijeniti — to je zbiljsko življenje ljudi jedinki. Ali takva promjena ovdje i sad nije nužno neposredna promjena života ljudi: nji­ hov život u stvari nije neposredan, nego je određen glo­ balnim društvenim trenucima. Poznavanje ovih, pozna­ vanje njihove iskusive prirode, u svakom trenutku, iako Je izvanredno teško da bi se moglo iznova prevesti u či­ njenice: evo najvišeg zadatka sociologije.« Nepomirljiva neodređenost Adornove formule postavlja još oštriju samokontrolu svijeta sociologova raspravljanja. U tome smo smislu započeli rad s nekim ukazivanjem na problema­ tiku »sociologije znanja«. Tekstu prepuštamo da opravda zašto smo zadržali ovu »etiketu«, koju, među ostalim, naši autori gledaju sa sumnjom. I u ovom se slučaju radi o postavkama kojih bi sistematski razvitak zahtijevao da­ leko više prostora. 19

20

19

20

Th. W. Adorno (uredio), Spätkapitalismus oder Industrie­ gesellschaft. Verhandlungen des 16. Deutschen Soziologen­ tages, Stuttgart, 1969, str. 90—91. Ibidem, str. 101.

10

uvod

KRITIČKA TEORIJA I SOCIOLOŠKO RASUĐIVANJE

Kritička teorija i sociologija znanja Distinkcija između »teorije spoznaje« i »sociologije znanja« u suvremenoj je sociologiji prihvaćena činjenica . Ova distinkcija počinje već s velikim predstavnikom i slstematičarem ove problematike, Karlom Mannheimom, i biva prihvaćena od prvih istraživača i povjesničara so­ ciologije znanja, uključivši američke. Formalna ispravnost distinkcije krije u stvari osobit pojam »spoznaje« (»uma«, »racionalnosti«), a time i na­ ročitu epistemološku pretpostavku. Sadašnje stanje so­ ciologije znanja postaje shvatljivo kad se pođe od do­ tične pretpostavke, jer se u njenom osporavanju nalazi jedan od najvažnijih znanstvenih rezultata »kritičke teo­ rije«. Ona u stvari retrospektivno ruši genijalnu, ali neja­ snu ravnotežu manhajmovske sinteze, dovodeći u pita­ nje njena načela i postavke. Polazeći od toga, da su poznate glavne crte manhaj­ movske problematike, pokušat ćemo samo naznačiti nje­ ne pretpostavke. Već prvi reci Ideologije i utopije razot1

2

1

2

Vidjeti, među ostalim, izlaganja u vezi s tim pitanjem na VI svjetskom kongresu sociologije (Evian, rujan, 1966), a osobito K. H. Wolft, The Sociology of Knowledge in the USA, a Preliminary History; F. H. Blum, The Sociology of Knowledge in Great Britain; R. Bastide, L'apport de la sociologie frangaise de la connaissance. Usp. H. 0. Dahlke, The Sociology of Knowledge, objavlj. u Contemporary Social Theory, uredio H. E. Barnes, Ho­ ward i F. B. Becker, New York, 1940, str. 64—89; R. K. Merton, Karl Mannheim and the Sociology of Knowledge, objavlj. u »Journal of Liberal Religion« (1941), 2, str. 125—247; ovaj je ogled preuzet u Social Theory and So­ cial Structure, Glencoe, Illinois, 1949. i 1957. U vezi s ovim djelom vidjeti str. 703—816. G. De Gre, The Sociology of Knowledge and the Problem of Truth, objavlj. u »Journal of History of Ideas« (1941), 2, str. 110—115. 13

krivaju ciljeve i granice postavljanja problematike: ova knjiga »želi da ispita ne kako se mišljenje javlja u udžbe­ nicima logike, nego kako ono stvarno funkcioniše u jav­ nom životu i u politici kao instrument kolektivnog delovanja« . Ova je distinkcija između »logike« i »politike« ključna točka osporavanja koje vrši »kritička teorija«, za koju je logika već politika. »Univerzalnost shvaćanja koje je lo­ gika razvila ima svoju podlogu u zbilji gospodovanja (do­ minacije).« Obvezujuća univerzalnost logike — što je neosporni postulat zapadnoga mišljenja — ima svoj te­ melj u represivnoj strukturi društvenih odnosa. » . . . po­ vijest je — povijest dominacije, a logika misli ostaje lo­ gika dominacije« . Grubost izraza označava udaljavanje od »korektnog« Manheimova govora. Svrha će cijelog ovog rada biti upravo u tome da po­ kaže od kojih ishodišta i iz kojih teorijskih i kritičko-socioloških komponenti potječe ovo stajalište. Pri tome mo­ ramo obrazložiti istovremenu polemiku s temama socio­ logije znanja, kako je ona shvaćena u konvencionalnom znanstvenom krugu. Ta usporedba ima historiografske i epistemološke razloge. U stvari je manhajmovska proble­ matika dozrijevala u izvorima i u kulturnoj klimi od koje vuče podrijetlo kritički marksizam, kao tematika nje­ mačke sociologije dvadesetih godina, a to je upravo ona koja sebe naziva »kritičkom teorijom društva«. Značajno je da cijelim tijekom intelektualnog razvitka naših au­ tora, Mannheimova problematika ostaje implicitno mje­ rilo uspoređivanja. Cesto će biti spominjana, navođena i izravno kritizirana. Ali, jedino će vremenska udaljenost ocijeniti nepomirljivost zaključaka poteklih iz istog iz­ vora. Sudbina je htjela da prerana Mannheimova smrt (1947) koincidira s pojavom prve velike knjige »kritičke teorije« — Dialektik der Aufklärung. Do tog je datuma iseljena Wiessenssoziologie već bila postigla novi aka3

4

5

3

4

5

14

K. Mannheim, Ideologija i utopija, izd. »Nolit« (prev. Bra­ nimir Živojinović), Beograd, 1968, str. 3. Svi citati prema ovom izdanju. M. Horkheimer i Th. W. Adorno, Dialektik der Aufklä­ rung, Amsterdam, 1947. str. 25. (Ovdje citati prema tal. prijevodu.) H. Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, cit., 136.

demski status, pripremivši se da konačno poprimi svoju spornu »američku verziju«, pod autoritetom istaknutih socciologa. Poznate su stranice koje je Merton posvetio konfronta­ ciji — i opravdanju — »dviju struja, evropske I ame­ ričke«, sociologije znanja. »Evropska se struja bavi, na gnoseološkoj razini, znanjem; američka se pak struja, uvijek na istoj razini, bavi informacijom ... Evropska struja hoće da upozna strukturalna određenja mišljenja, dok američka hoće da upozna psihološke i socijalne po­ sljedice širenja mišljenja; prva se bavi uzrocima, druga rezultatima.« Radi se o distinkciji koja pod prividnom kritikom ek­ lekticizma i neodrživosti manhajmovske misaone sheme, zaleđuje njene nejasnoće. Aktualna sociologija znanja, koja apodiktički prihvaća tezu o Seinsverbundenheit des Wissens, o egzistencijalnoj uvjetovanosti znanja, a da se pri tom ne udaljava sve do epistemoloških i gnoseoloških pretpostavki same teze, ostaje ispod Mannheimove kri­ tičke razine, kojoj se stereotipno obraća. Ne obračunava­ jući s povijesno-sociološkim ograničenostima samih izraza s pomoću kojih je problem postavljen, ne ostvaruje svoju zadaću društvene kritičke znanosti. Ono što je bilo najzre­ lijim rezultatom teorijskog napora koji je bio u skladu s pravcima kontinentalnog mišljenja — historicizam, marksi­ zam, fenomenologija — za sociologiju znanja poprimilo je značaj očiglednosti. Za današnje sociologe znanja »interrelacija« između znanja i postojeće zbilje postala je gola »či­ njenica« koju treba uvrstiti u množinu implikacija i ubro­ jiti u modele klasifikacije. (Tipična je mertonijanska para­ digma sačinjena na operativnoj shemi pojmova where, what, how, why, when.) »Vječni problem implikacija eg­ zistencijalnih utjecaja na spoznaju u pogledu njenog epi­ stemološkog statusa« Merton je naznačio jednostavno kao »daljnju kategoriju za klasifikaciju i analizu« pro­ blema sociologije znanja . Ovom je jednostavnom dosjet­ kom izvorni problem evropske Wissenssoziologie arhiviran, ostavši bitno neshvaćen. 6

7

Merton je potaknut sociološkom teorijom znanja koja je prvenstveno reduktivna, a koja obezvređuje bilo kakav globalni teorijski napor kao takav, a in primiš onaj, da6 7

R. K. Merton, op. cit. str. 709, 723. Ibidem, str. 741. 1S

kako dvosmisleni, Mannheimov. (Naš sud o mertonijanskoj društvenoj teoriji samoj za sebe ne ide za tim da bude sud o njenim zaslugama, nego samo jedna rezerva u pogledu bitnog kontinuiteta u odnosu na njemačku sociologiju znanja.) Kao što smo rekli, dvosmislenosti po­ stoje već u Mannheima: u stvari, kod njega postoje pret­ postavke za reduktivnu verziju problematike znanja sa sociološke točke gledišta, što karakterizira suvremenu so­ ciologiju znanja. Ali ono što je u Mannheima još uvijek otvorena suprotnost, u e p i g o n a se pretvara u tihu likvi­ daciju problema, ozloglašenog metafizičkim. U stvari, nejasnoća manhajmovskog raspravljanja o društvenoj uvje­ tovanosti mišljenja rađa se iz stalno potiskivane tenden­ cije da se ono postavi kao totalitarno, upravo filozofsko. Mannheim je svjestan implicitne radikalnosti u nje­ govu prijedlogu, koja do korijena prožima gnoseološku i epistemološku problematiku, sve do tada u striktnoj na­ dležnosti filozofije. Izričito polemizira protiv »djelomične prirode tradicionalne epistemologije«, koja kao model ima prirodne znanosti, nesposobne da otkriju istinu u od­ nosu na povijesno-društveni smisao, a još manje da otkri­ ju »praktični« trenutak znanja . S druge strane, uzastopno objavljuje samoograničenje vlastitog istraživanja u ter­ minima djelomičnih korekcija epistemologije. »Nije ri­ ječ o tome — piše on — da problematika sociologije zna­ nja treba da zamijeni gnoseološku i noološku problema­ tiku i da ih učini izlišnim.« Manhajmovski jezik, u sa­ moj svojoj nepostojanosti, razotkriva suprotnost između metodološke samokontrole operativnog istraživanja i totalizirajućeg pogleda koji se izvodi iz historicizma shva­ ćenog kao Weltanschauung . Iz ove suprotnosti vuče svoj korijen programatska di­ stinkcija sociologije znanja kao discipline koja se kao »teorija trudi da postavi i razradi učenje o takozvanoj „egzistencijalnoj uslovljenosti" znanja, a kao historijsko8

9

10

8 9 10

16

Usp. K. Mannheim, op. cit., str. 231. i dalje. Ibidem, str. 232. Usp. P. Rossi, Storia e storicismo nella filosofia contemporanea, Milano, 1960: »Ne veberovska metodološka bašti­ na, nego raspravljanje oko relativističkog ishoda historici­ zma i oko mogućnosti održavanja čvrstih pretpostavki kao baze za jedno shvaćanje svijeta — to jest historicizam ko­ ji je oblikovan metafizički — izraz je Mannheimova ne­ posrednog odnošenja« (str. 227).

-sociološko izučavanje se trudi da tu „egzistencijalnu uslovljenost" prikaže na različitim sadržajima znanju u pro­ šlosti i sadašnjosti.« Radi se o suprotnosti između jed­ nog postulata što je izražen u obvezujućim univerzalnim terminima i jedne djelatne verifikacije u djelomičnim I posebnim područjima. 11

Za Mannheima formalna logika (matematika, tako­ zvane egzaktne znanosti, itd.), iako ne uživa »apsolutno« koju joj pripisuje tradicionalna epistemologija, zadržava znanstvenu strogost i vrijednost koja nadilazi društveno situacije u okviru kojih je nastala. Društvena je uvjeto­ vanost, takoreći, po strani. Pojam »istine« samo po podri­ jetlu ovisi o dominantnim oblicima znanja i o društveno rasprostranjenim tipovima znanja: zadaća je sociologije upravo u tome da riješi sukobe između različitih gnoseoloških perspektiva (između različitih »istina«), putem iz­ gradnje jedne teorijske strukture koja odgovara svakom znanju i koja ujedno obuhvaća totalnu perspektivu. Smislenost i vrijednost teorijske strukture kao takve za Mannheima je neosporna. Otuda nazor o »relacionizmu« koji je, u kritičkom smi­ slu, vrlo krhak, a ujedno i simptomatičan za Mannheimov kulturni obzor. Mannheimovo odbacivanje relativizma (kao već i Weberovo) ne nastaje samo zbog nemoći dobrih namjera, nego je kulturni znak jedne epohe, koja vjeruje u »racio nalnost« kao takvu, u istom trenutku kad joj otkriva iz­ vore i društveno-povijesne značajeve. Društveno-kulturne ograničenosti postale su epistemološke ograničenosti. Kada marksist ili kritički sociolog kritiziraju Mannheimove ili Weberove »socio-kulturne« ograničenosti, is­ pravno ih poistovećujući s povijesnim vrednotama zre­ log građanskog liberalizma, a ne dovodeći u krizu episte­ mološka pravila prema kojima su se te vrednote konsti­ tuirale i izrazile — upadaju u teorijski krug od kojega su vjerovali da su umakli. Eto zašto »kritička teorija dru­ štva« izričito smjera na to da razotkrije političke Impli­ kacije, usmjerene postulatima logike kao takve, izvodeći radikalizaciju koju je Mannheim izbjegavao. 11

K. Mannheim, op. cit. 213.

2 Kritička teorija društva

17

Pribjegavanje »građanskom« značaju Mannheima, po­ sljednjeg od velikih Freischwebende uzaludnika može biti evazivno (da se ne shvati krivo u našem kontekstu!), sve dok se ne pokaže činjenična društveno-politička ko­ relacija duhovnih kategorija, načina mišljenja i episte­ moloških postulata sabranih pod općom naznakom »gra­ đanskog«. 12

»Kritička teorija« odlučno se suočava s ovom društveno-političkom objedom putem onoga što je označeno jed­ nom pogrdnom formulom kao Kulturkritik, ali koja je u stvari, barem kod naših autora, jedna strukturalna socio­ loška analiza spoznaje koja sažiže gnoseološke i episte­ mološke pretpostavke i premise klasičnoga građanskog mišljenja, od Descartesa do Husserla, od Kanta do Webera. Više-manje agresivna optužba za »građanskost«, če­ sto je, međutim, alibi za izostalo produbljivanje pretpo­ stavki, a iznad svega za konfrontaciju sa stanovištem od kojega optužba polazi. Pojam »građanskog« složen je i višeznačan, a uključuje i crte koje definiraju antropološku i intelektualnu strukturu zapadnog čovjeka kao takvog. Horkheimer i Adorno izričito su naznačili u homerovskom Odiseju idealni tip »građanina«. »Kritička teorija« ne zanosi se time da sebe zamišlja izvan kruga građansko-zapadne kulture — ona je njena oštra samokritika. Njeni su uglednici veliki kritičari gra­ đanskog društva: Marx, Freud, a djelomično i Weber. Njena misaona struktura ima korijen u mišljenju koje je označilo kulminaciju klasično-građanskog filozofskog uma, naime, u Hegelu. No, i prema vlastitim učiteljima kritič­ ka teorija ne štedi polemike i kritike. Vidjet ćemo kako se markuzijanska problematika do­ slovno rađa iz ovog kulturnog tla, kojega Je manhajmovska sinteza već bila jedan zreo plod. Nepomirljivost dvaju završnih zaključaka — manhajmovskog i »kritičko-teorijskog«, nije noka Jednostavna di­ vergencija znanstvenih sudova: ona je znak radikalizacije koja zahvaća termine postavljanja konvencionalne sociologije znanja. Razočaranje zbog pada manhajmovskog ideala »svijesti«, »spoznaje«, »kontrole pragmatič12

18

Usp. H. S. Hughes, Svijest i društvo, cit. prema tal. prije­ vodu Coscienza e societa, Torino, 1967, »tr. 405—412.

kog« — ne može biti samo moralno razočaranje, nego talkođer, i iznad svega, epistemološko razočaranje. To je upravo dovođenje u krizu distinkcije između jednostavne »teorije znanja« i »sociološke teorije znanja«. Mannhei­ mova sociologija znanja pokazuje se kao krajnji oblik i zaključak građanskog kritičkog uma. Stepenica koja di­ jeli »građanski kritički um« od »kritike građanskog uma« upravo je sociološko shvaćanje koje je u »kritičkoj teo­ riji« našlo originalno, iako sporno ostvarenje. 13

Suvremena sociologija — kao samokritička znanstvena svijest društva — u stanju je unaprijediti raspravljanje koje je započeo građanski kritički um i koje se zaklju­ čilo u sociologijama Webera i Mannheima, i to u mjeri u kojoj iznova i u korijenu problematizira vlastite analitič­ ke i interpretativne kategorije. Radi se o tome da se do­ vede do krajnjih konzekvenci jedna rasprava koja je os­ tala nezavršena. Jedna od karakterističnih Mannheimovih tema može poslužiti kao ilustracija za ovo stanovište: kritika socio­ loškog formalizma. Tema je dodirnuta na završnim stranicama Ideologije i utopije , kada se Mannheim pita o smjeru »nove epi­ stemologije« revidirane u svjetlu postavke o »egzistenci­ jalnom određenju mišljenja«. Mannheim zacrtava kritič14

13

14

K. Mannheim, op. cit.: «... sve jasnije se određuje ten­ dencija ka smislu inherentna nekom društvenom polo­ žaju (...) i mogu se razumeti i metodski kontroiisati konkretni razlozi za različite perspektive koje se u istom iskustvenom prostoru pružaju na različitim stanovišti­ ma ... Sa istančavanjem metoda sociologije znanja kon­ kretno određivanje partikularnosti postaće instrument za duhovno merenje« (str. 230). I dalje: »Samo se po sebi razume da nauka (u smislu učenja o vrednosnoj neutral­ nosti nauke) ne postoji zato da bi se bavila propagandom i da bi saopštavala vrednosne sudove, nego da bi utvrđi­ vala činjenice; sociologija znanja otkriva samo ovo: nakon što je znanje oslobođeno elemenata propagande i vredno­ vanja, u njemu i dalje ostaje izvestan aktivistički ele­ ment, koji većinom mije postao eksplicitan, i koji se ne može otkloniti, ali koji je, u najboljem slučaju, i moguće i potrebno uzdići u sferu pristupačnu kontroli« (»tr. 240). V poglavlje Ideologije i utopije, na koje ukazujemo u stvari je zasebno napisan članak g. 1931, a dodan je kao sastavni dio djelu u njegovu engleskom izdanju. 19

ku teoriju »društvene geneze apstrakcije«, koju primje­ njuje u samom procesu formalizacije sociologije kao zna­ nosti. Ovaj kritički prilaz utoliko je aktualniji ukoliko se formalizacija sociologije Mannheimu javlja kao jedan od mogućih krajnjih rezultata sociologije znanja kao znano­ sti. »Ovo formalizovanje se sastoji u tome što se razma­ tranje sve više ustručava od objektivnih kvalitativnih is­ kaza, čiji je pravac sasvim određen, i što na mesto kvali­ tativnog i konfigurativnog opisa fenomena dolazi čisto razmatranje funkcije... Sve ove kategorije koje formuliše formalna sociolo­ gija (i to s pravom) jesu proizvodi ovakvog neutralizovanja i formalizovanja, pri čemu na kraju vidimo samo for­ malni mehanizam pojedinih tvorevina.« Značajno je da je primjer koji Mannheim donosi upravo primjer for­ malne sociološke analize vlasti. »Kvalitativna sadržina konkretne vlasti (a ta sadržina bi, uostalom, odmah sta­ vila »vlast« u istorijske okvire) ovde se uopšte ne može spoznati , i mogla bi se adekvatno opisati samo ako bi i potčinjeni i vladaoci na egzistencijalno uslovljen način opisali svoje doživljaje i iskustva.« Razotkriće »vlasti« kao »gospodovanja« (dominacije), u jednom zgusnutom pojmu kao što je Herrschaft, razrješenje formalnosti odnosa vlasti u represivnoj jednoznačnosti gospodovanja, jest radikalizacija kritike forma­ lizma, koju su izveli kritičari društva. Ono što je kod Mannheima egzempliran slučaj neopravdane formalizacije sociološkog postupka, kod Marcusea se pretvara u kri­ tiku tekućeg znanstvenog ponašanja, koje je epistemološko ogledalo stvarne situacije tehnološkog društva. Ra­ zložno manhajmovsko stanovište da je »formalizacija iz­ raz stanovitih društvenih stanja« postaje totalitarno: »Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj pri­ mjeni, „čista forma" su konkretne društvene prakse.« Primijetit će se: to je zloupotreba vrednovanja. Ostaje činjenica da je prijelaz od manhajmovskog kriticizma ka 16

16

17

18

15 16

17

18

20

K. Mannheim, op. cit., str. 245. To jest posredstvom formalizacije koja se ograničava na to da naglasi strukturalnu međuzavisnost, čist i jedno, stavan mehanizam interakcije. K. Mannheim, op. cit., str. 246.

H. Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, ck., str. 151.

markuzijanskom radikalizmu u logici »kvalitativnog »shvaćanja«, u logici germanske tradicije koja preko Diltheya ide sve do hegelovskog ishodišta. »Najelementarnije Či­ njenice u društvenoj oblasti — piše Mannheim — mogu se označiti jedino pomoću pojmova koji su usmereni pre­ ma značenju i koji se mogu interpretirati.« S načelom kvalitativne interpretacije — što je posljednji metodolo­ ški oblik one »težnje za totalitetom« koja u dubini pro­ žima teorijsku strukturu Ideologije i utopije — Mann­ heim dolazi do kritičke točke njemačke sociologije tride­ setih godina, preko koje se točke nalazi još samo iracionalistička arbitrernost, ili pak dijalektika, a to je al­ ternativa koja je u njegovim očima imala isto značenje. Inače se zapada u funkcionalistički impasse . Zloupotre­ ba, koju osobito marksisti izvode s terminom dijalektike, stvorila je jedan od tabua suvremene sociologije. Dija­ lektika je za naše autore istodobno znanstveni kriterij, empirijski kriterij i metaempirijska kritika. Sa svojim 19

20

21

19 20

21

K. Mannheim, op. cit., str. 246. »U Mannheimovu djelu nalazimo osnove k a k o za mogu­ ći razvitak discipline u funkcionalističkim terminima, ta­ ko i za njen mogući razvitak u kritičkim terminima.« Ta­ ko naznačuje A. Izzo, u svome djelu Sociologia della conoscenza, Roma, 1966, str. 86. A na jednom drugom mje­ stu, u istom djelu: »Mertonijanska funkcionalistička us­ mjerenost nosi sobom i napuštanje jednog od izvornih problema sociologije znanja, to jest upravo problema nje­ noga kritičkog smisla u odnosu prema globalnoj strukturi razmatranog društva« (str. 103). Prihvaćanje ovih dvaju općih sudova ne sprečava nas da iznesemo i jedan prigo­ vor preciznoj Izzovoj analizi, vodeći, dakako, računa o ra­ zličitosti sadržaja i perspektive našega rada. Naime, čini nam se da ovaj autor precjenjuje Mannheimov kritički moment, koji je, po našem mišljenju, još nedovoljan za jednu istinsku epistemološku samokritiku. Iz ove nedovoljnosti zadobiva vrijednost »kritička struja« sociologije ko­ ju Izzo svodi na nekoliko Frommovih i Marcuseovih stra­ nica. U široj perspektivi koju razlažemo, Marcuseovo »di­ jalektičko nestrpljenje« (da se poslužimo jednim Ferrarottijevim izrazom) ne samo da dobiva još uvjerljiviju sna­ gu, nego je i eventualno dopunjeno znanstvenom djelotvornošću istraživača frankfurtske škole. Postoje, među ostalim, izuzeci, kao što je »empirijsko-realistička dijalektika« G. Gurvitcha. Usp. Dialectique et sociologie, Paris, 1962. No, ova dijalektika nema ništa za­ jedničko s onom koju ispitujemo. 21

obraćanjem ka totalitetu, »pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst, no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu« . Dijalektika je samokritika logike u svjetlu njenih dru­ štvenih posljedica. Ona je samokritika empirijske socio­ logije, koja prepoznaje činjenice koje nisu smislene po sebi, nego tek unutar totalizirajuće metaempirijske per­ spektive. Ovo ne znači, kao što se pribojavaju pojedini sociolozi, eliminiranje empirijskog istraživanja, nego oba­ vezu da se metodski aparat ne osamostali uz efektivno ili virtuelno isključenje totalizirajuće teorijske perspek­ tive. Dijalektika je neophodan naboj između empirijskog istraživanja i spekulativnog mišljenja, naboj koji stvara sociološku teoriju kao takvu. Problem totaliteta jest ustvari problem univerzalnosti društvene povezanosti koja predodređuje sve sociološke predmete kao takve i nji­ hovo poimanje. Dijalektika se, međutim, ne iscrpljuje na metodološkoj razini. Kao metaempirijska kritička per­ spektiva, ona ujedno istražuje i pokreće ljudske i dru­ štvene mogućnosti koje treba ostvariti. Još jednom, ra­ dikalizirajući normativnu razinu, implicitnu Mannheimu, »kritička teorija« postavlja sebi jedan praktičan politički zadatak. Više se ne radi samo o tome da se otkrije prak­ tični element spoznaje, nego da se privedu ispunjenju, pu­ tem društvene preobrazbe, stvarne mogućnosti »oslobo­ đenja«, koje teorija i pojmovi sadrže samo spekulativno. 22

23

Kulturkritik, Kultur-Sozialwissenschaft, kritische Theorie Hegelizam je teoretska tvorevina koja omogućuje »kri­ tičkoj teoriji« da se distancira od onih oblika jednostav­ ne Kulturkritik i Kulturwissenschaft s kojima je pove­ zana. Ispitujući prve radove Lukäcsa i Horkheimera ne ćemo podcijeniti utjecaj kulturne kritike ili kritike tipično kasno-građanske civilizacije. Hegelizam još uvijek pruža na22 23

22

H. Marouse, op. cit., istr. 109. Usp. M. Horkheimer i Th. W. Adorno, Predavanja iz so­ ciologije (kod G. E. Rusconija uputnica na tal. izdanje, Torino, 1966).

šini autorima teoretski temelj koji dopušta da se ide da­ lje od tematika koje su u međuvremenu postale otrcana mjesta u zastarjelom humanizmu. Simptomatičan je način na koji Marcuse, usred šezde­ setih godina, obnavlja tradicionalnu dihotomiju Zivilisa­ tion-Kultur, da bi potkrijepio bitno kontestativnu funk­ ciju »kulture« u odnosu na »civilizaciju«, koja u svojim najnovijim oblicima djelotvorne operativne racionalnosti otuđuje kulturu u »ponašanje« prilagođeno postojećem poretku . Ne radi se o žaljenju za romantičnim idealima nasuprot tehnološkom napretku i demokratizaciji kul­ ture, nego o tome da se obznani neumanjiva antagoni­ stička narav uma, što je uvjet istog onog humanističkog napretka kojega se službena ideologija društva pomnjivo nastoji odreći. U stvari, »integracijom kulture u društvo, društvo teži postati totalitarno, iako zadržava demokrat­ ske oblike i ustanove« . Problem kulture nije stoga je­ dino logičkog ili čisto znanstvenog reda: on prožima socio-političku strukturu samog sistema. Ovaj problem tre­ ba svrstati u »kritičku teoriju društva« koja, postavlja­ jući se u meta-kritičku perspektivu (jer, izvorno, hegeli­ janski, naslućuje koincidenciju između gnoseološkog mo­ menta i političkog momenta), prodire u društvene dina­ mike izvan tautologije samog sistema. 24

25

Krajnji je rezultat samokritika znanosti i zapadnjačko-građanske kulture, i, kao odraz, razbuknuće suprotno­ sti tradicionalne, a osobito veberovske Kulturwissenschaft. Poznato je kako je »znanost kulture« ili veberovska »društvena znanost« — na stjecištu složenog razdoblja po­ vijesti njemačke misli između konca devetnaestog stoljeća i prvih početaka našeg stoljeća — nastala kao epistemolo­ ški pokušaj razrješenja problema »dualizma«, koji se, naizgled razriješen u čistoj filozofskoj teorezi (procesu spoznavanja zbilje), javljao u novim terminima u diltejevskom historicizmu. Bijaše to razdoblje Diltheyeve dihotomije između »znanosti duha« i »znanosti prirode«, Windelbandove dihotomije između »nomotetske znanosti« i »ideografske znanosti«, te Rickertove dihotomije između znanosti kao »relacije spram vrijednosti« i znanosti li24

25

H. Marcuse, Bemerkungen zu einer Neubestimmung der Kultur, objavlj. u Kultur und Gesellschaft, II, Frankfurt, a. M., 1965, str. 147—171. Ibidem, str. 150. 23

šene te relacije. U stvari, ako ne odvojimo od unutrašnjih koherentnosti pojedinih nutorn, na kulturnom obzorju iz­ među Geistes-Kultur i Sozialwissenschaft otkrivaju se dvosmislene interrelacije. Izvorište ovih epistemoloških dvosmislenosti bijaše po­ jam Kultur, koji je društveno uživao naglašeno pristaja­ nje uza nj obrazovanih njemačkih i srednjoevropskih slojeva, što je inače teško naći u ostalih evropskih nacija. I sam njemački nacionalizam — pojavu koju nije razli­ čita od ostalih suvremenih nacionalizama — bijaše speci­ fično karakteriziran naglašavanjem »germanske kulture«, nasuprot takozvanim tehničko-atomističko-raclonallstičkim civilizacijama ostalih zapadnih nacija. Dovoljno Je sjetiti se dojmljivih Weberovih izraza o nužnoj povezanosti iz­ među imperijalističke snage Njemačke i njene Kultur. (Uostalom, problemu kulturne krize, još između dva rala, ljudi toto coelo različiti, kao što su Freud i Husserl, po­ svećivali su radove velikog angažmana.) Društvena težina i emotivan, sociološki značajan od­ jek termina Kultur ne smiju biti potcijenjeni u izučava­ nju njegova smisla u čisto znanstvenom kontekstu, a oso­ bito u onom veberijanskom. Jedino je tako moguće vred­ novati napredak kulture prema Wissenschaft, znanost kul­ ture — koja postaje kritička znanost društva, nosilac i odgovorni čimbenik kulturnih vrednota. To je tema o »nevrijednosnosti« društvenih znanosti u odnosu na filozo­ fiju, tema koja se još uvijek raspravlja — nevrijednosnosti koju jedni krivo shvaćaju kao jednostavno formalno generalizirajuće teoretiziranje, a drugi kao pad u filozof­ ski relativizam. U vezi s tom točkom kod Webera, dobro je razjasniti smisao »filozofije«. Ako pod njom podra­ zumijevamo metafiziku (bilo koje boje) ili pretenziju za apsolutno valjanom i utemeljenom raspravom o ontolo­ škom ili povijesnom poretku zbilje, onda nitko kao We­ ber nije ukazao na znanstvenu alternativu nefilozofskog, ne-gnoseološkog, ne-metodalogističkog raspravljanja . No, ako pod filozofijom razumijevamo raspravljanje koje se, upravo zbog svoje potpune shvatljivosti, nužno poziva na pojedine posljednje, neprovjerive i u stvarnosti povijesno osporive postulate, tada se Weber ne može podvesti pod ovaj ambigvitet. Sama definicija kulture (»'konačni dio be26

26

Usp. F. Ferrarotti, Max Weber e il destino della radione, Bari, 1965.

24

skonačnosti, lišen osjećaja nastajanja svijeta, a kojemu je pripisan smisao i značenje sa čovjekova stanovišta« ), sa svojom neposrednošću između »kulture« i »vrijedno­ sti«, a zatim između »vrijednosti« i »povijesti«, potenci­ jalno je otvorena svim iracionalističkim zloupotrebama, premda protiv Weberovih namjera. U stvari, za Webera, premda s jedne strane obraćanje vrednotama nije više garancija valjanosti, s druge strane, nekritički, ne postoji sumnja u pogledu valjanosti liberalnih i građanskih vred­ nota; premda s jedne strane on odbija naturalističko opredmećenje kulturne znanosti, koja mora težiti za shva­ ćanjem »smisla« društvenoga djelovanja, s druge strane postavlja zahtjev za objektivnošću, u terminima »kondicionalnog« obrazlagnja, na osnovi jednostavne provjere koja je imanentna samom smislu (tehnička kritika vred­ nota, neutralizacija vrijednosnih pretpostavki). Pokušaj veberovske Kultur-Sozialwissenschaft da provjeri i ispra­ vi proces racionalizacije ponašanja koje prožima zapadnu civilizaciju u svim područjima, iz nutrine same njene di­ namike — pokušaj prijelaza od formalne racionalnosti na sadržajnu racionalnost — osuđen je na neuspjeh, jer joj nije korjenito razgolitio pretpostavke. Odavde dolazi Marcuseovo odbacivanje Webera (koje ćemo kasnije vidjeti), ali iznad svega kandidatura »kritičke teorije dru­ štva« za jedan originalni epistemološki status, koji se po­ ziva na autentičnu veberovsku baštinu, za status koji ide dalje od konvencionalne filozofije, deskriptivno-analitičke sociologije, puke »kulturne kritike« i dvosmislene Kultur­ wissenschaft. 37

Ova vrlo sažeta napomena o problemima veberovske povijesno-društvene znanosti bila je potrebna da bi se shvatio smisao hegelizma naših autora. Ovaj nije neka »fi­ lozofija« iz koje »proizlaze« sociološke analize i teorije, nego je, dapače, rasulo filozofije kao sistema istine ili Weltanschauunga. To je metoda spoznaje društvene zbilj­ nosti. Dijalektičko načelo podudarnosti između političko-društvenog (zbiljskog) momenta i gnoseološkog (misao­ nog) momenta postaje kritičko-sociološko načelo, rješa­ vajući u korijenu veberovski sukob između znanstvene me­ tode i političkog djelovanja, koji je bio zaostatak nekog pretpostavljenog dualizma. Ne radi se o tome da se zaian27

Max Weber, Metoda povijesno-društvenih znanosti; prema tal. izdanju, Torino, 1961, str. 96.

25

stvena, sociološka predmetnost povuče pred spekulativ­ nom predmetnošću, nego da se, već u veberovskoj svije­ sti o praktično-političkom smislu »predmetnosti« kao ta­ kve — aktivira funkcionalna znanstvena racionalnost s ob­ zirom na njen krajnji smisao. Radi se o ponovnoj uspo­ stavi racionalnosti, ne više kao apsolutnog Duha, niti kao tehničko-funkcionalne racionalnosti, nego kao »zbiljske mogućnosti«. To je marksistički ideal znanosti o čovjeku, o dru­ štvu. Sjetimo se Marcuseove raščlambe iz djela Um i re­ volucija, koje analizira Hegelovu filozofiju u svjetlosti pri­ jelaza na marksističku »društvenu teoriju«. Napokon, oblici u kojima se izražava ova nova zna­ nost različiti su, kao što su različite verzije samog hegelovskog načela kod naših autora. Dok se kod Lukacsa fi­ ksira u teoreticizmu prakse, kod Adorna postaje znan­ stveno načelo sociološkog istraživanja, štoviše, u vezi s tim prisustvujemo uvođenju u hegelovsku dijalektičku tvorevinu tematika koje su se razvile u potpuno različi­ tim perspektivama. Teze horkhajmerovsko-adornovske an­ tropologije ponovno izbliza prenose teze Durkheimove škole, premda na udaljenosti temeljnih pretpostavki dvaju stajališta. I sama Marcuseova frojdovska tematika uklju­ čena je u dijalektički kontekst posve tuđ izvorniku. Pa ipak, ne nalazimo se pred sjajnim operacijama kulturnog presađivanja, jer hegelizam naših autora ne želi biti neka druga filozofija suprotstavljena postojećim (ili pretposta­ vljenim) filozofijama, nego samokritička radlkalizacija onog zapadnograđanskog uma, koji u različitim oblicima i načinima predodređuje suvremene znanosti, a posebno antropološke i sociološke. Još je značajno, što su i Lukacs i Marcuse otkrili Hegela ne u akademskoj skolastici germanskog neoidealizma, nego u različitim vremenima i načinima, u klimi Heidelberga, karakteriziranoj suprotnošću (s etičkim naličji­ ma) da se spasi samostalnost znanosti, a da pri tom ne izostane zadaća političkog djelovanja. Ta suprotnost karakterizira na specifičan način zreli hegelizam, i kod Marcusea i kod Adorna. Radi ae o dija­ lektičkoj suprotnosti bez sinteze — ili još bolje: sa sin­ tezom koja se projicira u Utopiji — ali zbog toga ne i manje djelotvornoj, bilo na analitičko-znanstvenom, bilo na kritičko-kontestativnom planu. Ostaje opasnost, još uvijek hegelijanska, da se precijeni teoretski trenutak: 26

naime, precjenjivanje djelotvornosti intelektualne pobune intelektualne gerile. Iako s ovim ograničenjima, »kritička teorija« se putem hegelijanske zgrade odvaja od prethodnih oblika kri­ tike civilizacije i od same sociološke znanosti veberovske inspiracije (koja se raširila počevši od tridesetih godina), poprimajući svoju, makar i spornu, originalnu fiziono­ miju. Kritika građanske racionalnosti Njemačka građanska kultura i misao iskazali su, po­ čevši od početka stoljeća, svoje antiracionalističke crte, sve dok nisu kapitulirale ili se preobrazile u nacionalsocijalistički iracionalizam. Ova je parabola predmet prvih Marcuseovih socioloških analiza (ovdje ćemo, zbog la­ koće, slijediti Marcusea, ali analogna razmatranja vrijede i za Horkheimera) . Izučavanju samih izvora klasičnog racionalizma (Des­ cartes, Kant) i njegovim najnovijim preobrazbama (Husserl), Marcuse posvećuje precizne analize koje kao sta­ lan odnos imaju aspekt i praktično-politički ishod do­ tičnog nauka, njegovo sociološko značenje. Dolazi do za­ ključka da su »u liberalnom racionalizmu prisutne ten­ dencije koje će kasnije, s monopolističkom preobrazbom industrijskog kapitalizma, poprimiti iracionalistički ka­ rakter« . Kapitalizam kao sistem društveno-ekonomskih odnosa i odnosa vlast-gospodstvo temeljna je struktura moderne povijesti i stalna točka kojoj je upravljena sva­ ka sociološka analiza. Od razdoblja klasičnog do razdob­ lja razvijenog kapitalizma ne samo da se ne zbiva nika­ kva promjena u toj strukturi, nego se, štoviše, primjećuje njeno učvršćenje. Pred iznenađujućim opovrgnućem klasično-liberalnih ideala o podudarnosti privatnih i sebič28

29

28

29

Razmatranja posve druge vrste zasluživala bi, međutim, postavka i intonacija djela Razaranje uma, G. Lukacsa, Berlin, 1954, premda u mnogim točkama podsjeća na kri­ tiku naših autora. Jugoslavensko izdanje ovoga djela izišlo je g. 1966, »Kultura«, Beograd (prev. Milan Damjanović). H. Marcuse, Der Kampf gegen den Liberalismus in der totalitären Staatsauffassung, objavlj. u »Zeitschrift für So­ zialforschung«, VI (1937), I, a sada u Kultur und Gesell­ schaft, I, Frankfurt a. M., 1965, str. 27. 27

nih interesa s interesima zajednice, pred eksplozijom dru­ štvenih sukoba, građanski je »um« prisiljen pribjeći iracionalističkim opravdanjima, da bi mogao nastaviti odr­ žavati sistem. Radi održanja postojećeg poretka mobili­ zirana je cijela kasno-građanska kultura. U toj ulozi bi­ vaju ispunjeni temeljni postulati klasičnoga građanskog mišljenja: privatistički, subjektivistički pojam »univer­ zalnog« uma i odgađanje sreće u »višu« sferu kulture i »duha«. Ova dva elementa, koji su karakterizirali od samog početka kapitalističko društvo, izgubili su u posljednjem stadiju njegova razvitka izvornu progresističku, »racio­ nalnu« ulogu. Duša, unutrašnji život, nutarnja moralna sloboda — velika otkrića građanskog duha — postali su elementi te­ hnike nadziranja masa, napisao je Marcuse 1937. Putem kulturnih vrednota epigoni građanske klase nastoje disci­ plinirati nezadovoljne mase. Kulturni i moralni odgoj po­ stao je sinonim za introvertirani poticaj ka užicima, po­ stao je represivna sublimacija. »Afirmativna« kultura teži da preobrazi objektivno materijalno siromaštvo u intim­ no bogatstvo, hoće bezočno da predoči kolektivnu nesreću kao metafizičko iskustvo, nesreću koja se ima zahvaliti represivnoj društvenoj organizaciji. Nacionalsocijalistička ideologija izvršila je samo posljednji korak na ovoj pogubnoj putanji. Apstraktna univerzalistička zajednica slobodnih pojedinaca postala je određena zajednica rase, krvi, naroda. Pojedinac, odgojen na duhovnim vredno­ tama koje mu je pružio postojeći poredak, odgojen na kultu »onog što jest«, s nacizmom se konačno odriče ra­ suđivanja i kontestativne dijalektike, da bi se povjerio intuiciji »bitnosti«, potpunom Erlebnisu, »srcu«. Führer govori srcu. 30

Tako su postavljene pretpostavke represivne desublimacije, umrtvljenja nad-ja, jednodimenzionalnosti men­ talnog i nagonskog ponašanja čovjeka affluent society, društva tehnološkog doba, a sve su to pojave o kojima nam je najnovije Marcuseovo djelo dalo uvjerljive kri­ tike. Nacionalsocijalizam kao »trenutak istine« građan­ ske kulture, dapače, građanske racionalnosti — bitan je 30

Usp. Über den affirmativen Charakter der Kultur, u »Zeit­ schrift für Sozialforschung«, VI (1937), 1; sada u Kultur und Gesellschaft, I, cit., str. 56—101.

28

element »kritičke teorije«. On je uostalom na odlučujući način utjecao na razvitak suvremenog njemačkog mišljenja. Već od njegove pojave, marksistički intelektualci, kau i oni koji su bilo kako vezani s ljevičarskim pokretima. (Thalheimer, Geiger, Bauer) nastojali su i sa sociološkog stanovišta shvatiti složenu pojavu talijanskog i njemač­ kog fašizma, koji je nespreman ljevičarski pokret fatalno iznenadio, kako na intelektualnom tako i na političkom planu. Nezamjenjivo mjesto koje kritička analiza nacizma zauzima u »kritičkoj teoriji društva« ne treba da zavara do te mjere, da bi ga se smatralo deformirajućim ku­ tom iz kojega teorija ustraje u razmatranju suvremene društvene zbilje. I same tvrdnje koje ističu više nego analogijski karakter suvremene »totalne administracije« u odnosu na prošli politički totalitarizam , idu za tim da osvijetle logiku povijesnog procesa kojega je fašizam bio samo prva makroskopska eksplozija. Govorilo se o ne­ opravdanom protezanju modela njemačkog prednacističkog i nacističkog društva na svako industrijsko društvo, te se argumentiralo na bazi empirijskih podataka, kao što su različita važnost i rezultat razdvajanja uloga — vri­ jednosti, sukoba očinskog autoriteta u obitelji te samih značajki masovne kulture u dva različita konteksta: Nje­ mačke tridesetih godina i Sjedinjenih Američkih Drža­ va. U stvari, ne ulazeći u suštinu dotičnog obrazlaga31

32

33

31

32

33

Usp. IV poglavlje našega rada, Pokušaji interpretacije fa­ šizma. »Na nižem stupnju proizvodnih snaga građansko društvo još nije imalo sredstva za upravljanje dušom i duhom, a da to upravljanje ne diskreditira terorističkim nasiljem. Danas je totalno upravljanje nužnost, a sredstva su na­ dohvat ruke: masovna potrošnja, istraživanje tržišta, indu­ strijska psihologija, matematički kompjutori i takozvana znanost o međuljudskim odnosima doprinose demokrat­ skom ne-terorističkom, spontanom i automatskom uskla­ đivanju pojedinačnih potreba s društvenim zahtjevima, do­ prinose izmirenju između autonomije i heteronomije... To je demokratsko uklanjanje mišljenja.« H. Marcuse, Uvod za Kultur und Gesellschaft, cit., str. 9. Usp. F. Rositi, Immagini della societä industrial in alcuni classici della sociologia e della filosofia sociale tedesche, objavlj. u »Studi di sociologia« (1967), 3; sada u G. Galli — F. Rositi, Cultura di massa e comportamento collettivo, Bologna, 1967. 29

nja, mogu se raspravljati i druge točke »kritičke teorije društva«, a da se time ne dovodi u pitanje njena temeljna impostacija. Može se, među ostalim, razložiti jedna te­ škoća unutar samog prijelaza od analize njemačkog to­ talitarnog društva na današnje industrijsko društvo obi­ lja. Jedna od prvih snažnih točaka društvene kritike bilo je prokazivanje »zabrane užitaka« (die Verpönung des Genusses), koja se pretvarala u objektivno stanje eko­ nomske nužde masa S današnjim društvom obilja za­ brana biva zamijenjena etikom potrošnje koja se, objek­ tivno, podudara s uklanjanjem stanja materijalne nužde"; Radi se o strukturalnoj promjeni što je mogla oboriti Horkheimerovu i Marcuseovu dijagnozu tridesetih godina, koja je još uvijek vrlo bliska stanovitoj marksističkoj shemi. To se nije dogodilo zato jer je njihova perspektiva smjerala na društvenu imanentnu logiku, koja je jučer si­ lila na odricanje, kao i danas na potrošnju, sve do plan­ ned obsolescence — daleko od praktičnih oblika ispu­ njenja te logike. U ovom je stanovištu krajnji smisao »materijalizma« »kritičke teorije«: shvaćenom izvan svakog metafizičkog ili transcendentalnog utemeljenja, kao nesputana težnja za »srećom«, jednom u paradoksalno »»duhovnim«, a drugi put naprosto u hedonističkim ili samo utopističkim ter­ minima. U svakom je slučaju negacija spiritualističkih, teologizirajućih ili iracionalističkih mistifikacija kojima je kasno-građanska kultura bogata. Putem superstrukturnih pojava kulture ili kolektivnog ponašanja, »kritička teorija« namjerava prodrijeti u smisao strukturalnih, u današnjem društvu primarnih pojava, a to su kapitalizam i industrijalizacija. Kritika Maxa Webera i njegove konceptualizacije pruža priliku da se razjasni ova temeljna točka. Postavka o »građanskim« ograničenostima veberovskog teoretiziranja nije ni izvorna ni konstruktivna sve dok ne utvrdi neminovnost pretpostavki ovib ograniče­ nosti i njihovo eventualno kritičko prevladavanje. Za Marcusea Weberove ograničenosti nisu sociološke, nego epistemološke: izravno proizlaze iz društveno-historijski određenog pojma »racionalnosti«, iz građanskog pojma »racionalnosti«. Nazor o nevrijednosnosti sociološkog me34

34

30

U ovoj kritici oslanjamo se na Marcuseovo izlaganje na XV kongresu njemačkih sociologa, Heidelberg, travanj

toda, o formalnoj racionalnosti koja je antinomična ma­ terijalnoj racionalnosti, koja se razvija prema posebnim postulatima vrijednosti — samo je posljedica radikalni­ jeg, aproblematiziranog pojma uma. Veberovska epistemologija već je »vrijednosna kritika« (Wertkritik) u mje­ ri u kojoj ne problematizira vlastite neizbježne postulate vrijednosti. Formalna racionalnost, nevrijednosna, i sama je jedan povijesni oblik racionalnosti, racionalnosti gra­ đanskog kapitalizma. Sam Weber u analizi ekonomskog procesa prepoznaje »materijalne« činjenice kojima je uvjetovana kapitalistič­ ka racionalnost: maksimalan profit kao cilj poduzeća i raspoloživost »slobodnog« rada na tržištu, to jest tržnu raspoloživost onih koji nemaju drugih sredstava za uzdr­ žavanje. »Račun kapitala — može se pročitati u Ekono­ miji i društvu — u formalno najracionalnijem obliku pretpostavija borbu čovjeka protiv čovjeka.« Kao i Freud, tako i Weber prihvaća kao neizbježne i »razumu primjerene« neljudske i konfliktne uvjete zapadnog dru­ štva i njegove povijesti. Neljudskost ulazi u bilancu, na poziciju prihoda i rashoda sistema. Koncentracioni je lo­ gor glas administracije. Ova bi kritika bila samo sentimentalna kad ne bi isto­ dobno pokazala u samom mehanizmu građanske racio­ nalnosti flagrantno protuslovlje između ratia ponašanja i suprotnog, iracionalnog načela, uz koje je ratio struk­ turalno povezan. Odnosi vlasti u kapitalističkom građanskom društvu pružaju odlučujući primjer. Ovi odnosi, kao što dobro zna Weber, koji im je po­ klonio najveću pažnju, tvore dinamički oslonac sistema. Racionalizacija vlasti kulminira u birokraciji. No, »biro­ kratska vlast ima neizbježno jedan element koji nije is­ ključivo birokratski«, a od kojeg ovisi «. »Neizbježno« ira­ cionalni element nenadano određuje formalnu racional­ nost i njena društvena ozbiljenja. Kapitalistička je ra­ cionalizacija vezana za objektivne, materijalne, izvanjske 35

8

35

36

1964, koje je objavljeno u Max Weber und die Soziologie heute, cit., str. 161—180. Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, Tübingen, 1922, str. 49, a u H. Marcuse, op. cit., str. 168. M. Weber, op. cit., str. 127, a u H. Marcuse, op. cit., str. 176. 31

pretpostavke koje veberovska analiza, daleko od toga da ih razotkrije kao čisto povijesne, iracionalno ozakonjuje kao »sudbinu« (Schicksal). Formalna matematizirajuća, kvantificirajuća, tehnička racionalnost, »apstraktni um, postaje konkretna u proračunatom i računskom gospod­ stvu nad prirodom i nad čovjekom« . Pod ovom formulom javljaju se otvoreno reakcionar­ na veberovska ponašanja kao što je potčinjavanje eko­ nomske znanosti kriterijima politike imperijalističke sile, ili kao što su stanovišta, nasuprot racionalnom upravlja­ nju poduzećem, koja ne prelaze razinu shvaćanja vlasti kao vrlo krute stege. Weber nije išao dalje od granica jedne formalne i tehnološke racionalnosti, koja se poka­ zala kao povijesna racionalnost, vezana za jednu repre­ sivnu politiku, u kojoj se »zakon gospodovanja javlja kao objektivna tehnološka zakonitost« . Oblici »vlasti« industrijaliziranog društva, koji kulmi­ niraju u birokratskoj vlasti, za Marcusea su oblici dru­ štvenog »gospodstva« koji kulminiraju u totalnoj admi­ nistraciji. (Jedinstven njemački izraz Herrschaft, očito pokazuje unutrašnji napon njegova dvosmislenog znače­ nja.) Weber je imao određene slutnje: no, njihovo dosljed­ no razvijanje bilo bi zahtijevalo korekciju cijelog njego­ vog teoretiziranja. Ograničenost veberovske racionalnosti jest ograničenost tehnološke racionalnosti, koja je ko­ načna verzija građanske racionalnosti, u samom početku pokvarene antiracionalnim, budući antihumanim pretpo­ stavkama. Veberovska se kritika uistinu baca daleko na­ prijed — u usporedbi s mnogim svojim savremenim mi­ sliocima — u prokazivanju te dehumanizacije, »ali se ka­ snije zaustavlja, prihvaća jednu pretpostavljenu neizbjež­ nu sudbinu i postaje apologetska, štoviše, prokazuje čak 37

38

39

37 38 38

32

H. Marcuse, op. cit., str. *64. Ibidem, str. 171. »Zajedno sa strojem, birokratska je organizacija na djelu da izgradi jezgru onog ropstva (das Gehäuse jener Hörig­ keit) budućnosti kojemu će možda ljudi — kao felasi sta­ rog Egipta — biti prisiljeni nemoćno se prilagoditi, uko­ liko će organizacija i tehnički dobro — to jest racionalno — uređenje biti posljednje i jedine vrijednosti koje odlu­ čuju o načinu vođenja njihovih djelatnosti.« — Tako piše M. Weber, u Gesammelte politische Schriften, München, 1921, str. 151, u H. Marcuse, op. cit., str. 178.

moguću alternativu: povijesnu kvalitativno različitu racionalnost« . Unutar ove perspektive nalazi mjesto i kritika manhajmovske Wissenssoziologie od strane Adorna. Njegov metodološki neutralizam prikriva nesposobnost da se pro­ dre u društveni pritisak u mentalnim kategorijama. »Transformacija dijalektičkih pojmova u klasifikatorne sheme ne obazire se na uvjete zbiljskog društvenog nasi­ lja, od kojih ovise oblici mišljenja.« Adorno nastavlja: »Sociologija znanja pruža razumu, koji je već lišen upo­ rišta, jedan akademski prostor u kojemu se uči zaborav­ ljati sama sebe.« 40

41

Reproblematizacija Sociologija znanja, kako je često predstavljena u pri­ ručnicima, odražava epistemološku sistematiku koja po­ tječe od prijeđene, iako još uvijek inercijski obvezujuće socio-kulturne konjunkture. Bilo da pati od vlastite za­ starjelosti ili ponovnog zapadanja u šelerovštinu post li­ terarna, sociologija znanja mora preuzeti ulogu kritičke provjere sociološkog shvaćanja. Prijedlog nije nov, i uključuje se u ponovno globalno razmišljanje o ulozi suvremene sociologije. »U sociolo­ giji smo imali razdoblje sinteze, zatim razdoblje istraži­ vanja, a onda razdoblje metodologije. Sada kad se po­ tvrdila kao analitička znanost, sociologija se mora otvo­ riti razdoblju kritike sociološkog uma« — piše F. Barbano . Tako je otvoren prostor za »kritičku teoriju dru43

40 41

42

43

H. Marcuse, op. cit. str. 166. Th. W. Adorno, Prismen. Kulturkritik und Gesellschaft, Berlin und Frankfurt a. M., 1955, str. 50. Takav nam se u krajnjoj liniji čini rezultat dvojice auto­ ra, koji su u svakom pogledu sadržajni i poticajni, kao što su W. Stark, Sociology of Knowledge, London, 1958, i H. Lieber, Wissen und Gesellschaft. Die Probleme der Wis­ senssoziologie, Tübingen, 1952. F. Barbano, Trasformazioni e tipi della teoria sociologica contemporanea, objavlj. u Questioni di sociologia, Bre­ scia, 1966, str. 32. Dužni smo, što se tiče Italije, podsjetiti na djelatnost F. Ferrarottija koji časopis što ga vodi još uvijek naziva »Sociološka kritika« (»Gritica

3 Kritička teorija društva

33

štva«, iako su istraživači kasnije rijetko pripravni na ra­ dikalan način staviti na raspravu vlastitu znanstvenu impostaciju što ova teorija zahtijeva . U Njemačkoj prisustvujemo novoj Met hodenstreit u suprotstavljanju između »pozitivne« sociologije i »kritič­ ke« ili »dijalektičke« sociologije. « U stvari, problematika 44

46

sociologica«), a među učenjacima koji se sa znatnim raz­ nolikostima suočavaju s ovom tematikom: F. Leonardi, L. Gallino, A. Izzo, D. Corradini, P. Tufari. U okviru dru­ gačijih perspektiva kreću se R. Cantoni i T. Tentori. Barbano, u svome ogledu H. Marcuse, R. K. Merton e U

pensiero negativo. Sociologia negativa e sociologia posi-

tiva, objavlj. u »Sociologie«, I (1967), 1, — polazi od ob­

rane analitičke teorije mertonovskog tipa protiv lažnih antisocioloških stajališta, koja se proturaju kao kritičke teorije društva. Opravdano razlikuje Marcuseovo stajali­ šte extra-moenia, u odnosu spram tekuće sociologije, od Adornova stajališta intra-moenia. Ipak smatramo da je Barbano izuzetno pojednostavio Marcuseovo mišljenje, i to u idealističkom smislu stare akademske i problematske Adornove škole, koja je neopravdano poistovečena sa školom raznih Bensmana, Landaua, Steina, Vidicha i slič­ nih autora. Znatan dio kritika koje Barbano usmjerava protiv dotičnih lakih prigovarača suvremene sociologije neadekvatan je daleko utemeljenijem stajalištu sociologa iz Frankfurta, koji su osjetljivi na jednake zahtjeve do­ tičnog autora (upućujemo na naše VII poglavlje). Ma koliko bio uvjerljiv prikaz valjanosti »analitičke teorije« ne čini n a m se da je ona u stanju postaviti se kao al­ ternativno rješenje spram »kritičke teorije«. Usp. raspravu između Adorna i Poppera, koja je zapo­ četa na stranicama »Kölner Zeitschrift für Sociologie und

Sozialpsychology, XIV (1962), 2, o temi Zur Logik der Sozialwissenschaft, str. 233—248. i 249—263, nastavljena

u slijedećim radovima dvojice autora, izazvavši čitav niz intervencija. Već u istom broju (str. 264—270) R. Da­

hrendorf, Anmerkungen zur Diskussion der Referate von

K. R. Popper und Th. W. Adorno, izlaže jake rezerve.

U vezi s drugim zauzimanjem stanovišta treba vidjeti J.

Habermas, Analytische Wissenschaftstheorie und Dialek­

tik. Ein Nachtrag zur Kontroverse zwischen Popper und

Adorno, objavlj. u Zeugnisse. Th. W. Adorno zum 60. Ge­ burtstag, Frankfurt a. M., 1963, str. 473. i dalje; P. Ch.

Ludz, Zur Frage nach Bedingungen der Möglichkeit einer

kritischen Gesellschaftstheorie, u »Archiv für Rechts und Sozialphilosophie«, XLIX (1963), 4, istr. 409. i dalje; H.

Albert, Der Mythos der totalen Vernunft, objavlj. u »Köl34

koju je potaknula »kritička teorija« ostaje nezaobilazna na znanstvenom planu. Na toj osnovi počiva naš uvjetni pristanak i perspektiva nove djelotvornosti sociologije znanja, koja ne bi upala u pogreške što su prethodno bile prokazane. Na stranu usputne kritike koje ćemo s vremena na vrijeme iznijeti u izlaganju: naš je oprez u pogledu pri­ stajanja uz »kritičku teoriju« motiviran opasnošću koja je u njoj stalno prisutna, a to je opasnost teoretizatorskog izbjegavanja problema, umjesto njihova rješenja u znanstvenoj i praktično-političkoj operativnosti. Ukoliko znanstvena djelatnost frankfurtske škole pruža garancije za takav ishod (a šteta je što kod nas radovi ove škole nisu dovoljno izučavani i eksperimentalno provjeravani), preostaju široka problematska područja u samom prihva­ ćanju »operativnosti« i znanstvene »verifikacije«. Totalizirajuća perspektiva izložena je zloupotrebi po­ jednostavnjenja (iznad svega u izjednačivan ju totalitar­ nog političkog sistema fašističkog tipa i industrijskog, for­ malno demokratskog sistema) koje žrtvuje analizu razli­ čitih konteksta i njihovih modela strukturiranja. Očito je da se za sociologa izbor ne postavlja u krutoj alternativi između totalizirajuće perspektive i analitičke perspektive, nego u njihovoj konvergenciji. Ovo je neodbaciva pouka predstavnika »kritičke teorije«, iako kod njih, zbog povi­ jesno razumljivih razloga, naglašavanje totalizirajuće per spektive često prevladava. ner Zeitschrift...«, XVI (1964), 2, str. 230. i dalje, te rad

Im

Rücken

des

Positivismus?

tischen Beleuchtung,

Dialektische

objavlj. u

Umwege

»Kölner

in

kri­

Zeitschirft...«,

XVII (1965), str. 879, i dalje. U pogledu ove polemike, ograničavajući se samo na časopise, naznačujemo: B. Steinbeck, Einige Aspekte des Funktionsbegriffe in der

positiven Soziologie und in der kritischen Theorie der Ge­ sellschaft, objavlj. u »Soziale Welt«, XV (1964), 2, str. 97. i dalje; H. Baier, Soziologie und Geschichte, Überlegun­ gen zur Kontroverse zwischen dialektischer und neupositivistischer Soziologie, u »Archiv für Rechts und Sozial­

philosophie«, LII (1966), 1. str. 67. i dalje; B. Willms, Kritik und Dialektik, objavlj. u »Soziale Welt«, XVII (1963), 3, str. 206. i dalje. Usp. M. Digilio, Un nuo-

Theorie, vo

Methodenstreit:

Popper-Albert

contro

Adorno-Haber­

mas, objavlj. u »La Critica Sociologica« (1968—69), 8, str. 40—55. 35

»Kritička teorija« nije neki sociološki nauk koji bi bio izravno konkurentan prema ostalim naucima, jer sve napada s leđa svojim modelom kritičkog i negativnog »uma«. Um je kritički u tome smislu, što stalno živi u konfrontaciji između aktualne loše društvene organiza­ cije i njenih unutrašnjih mogućnosti poboljšanja, što­ više »oslobođenja« . Pojmovi koji podupiru teoriju, kao što su »bit«, »ideja«, i sam »pojam«, žive od svojstvene im dvostrukosti, od dvodimenzionalnosti (Zweispältigkeit) između onoga što »faktički jest« i onoga što bi »trebalo biti«. 46

Pojam uma je također negativan, jer — prema Freudovim i Marxovim učenjima — sreća nije neka kulturna vrednota, makar sve dotle dok ostaje aktualna društve­ na struktura. Otuda naizgled protuslovno prevrodnovanje ne-intelektualnih dimenzija ljudskog znanja i iskustva: prevrednovanje spoznajnog smisla estetičke imaginacije i oslobađajućeg smisla Erosa. Odavde također i drama­ tični smisao političke nemoći koja je jednog borbenog intelektualca kao što je W. Abendroth izazvala da podig­ ne optužbu protiv »opozicionog akademizma«. Na prigovore protivnika, društveni kritičari odgova­ raju s još smetenijim izjavama: »Protuslovlje je neophod­ no: ono je odgovor na objektivno protuslovlje društva.« * 47

4

»Postojeći način organiziranja društva je procijenjen Spram drugih mogućih načina za koje se smatra da pru­ žaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opsta­ nak; određena povijesna praksa je ocijenjena spram svo­ jih vlastitih povijesnih alternativa.« — H. Marcuse, Čov-

48

vjek jedne dimenzije, cit., str. 10. U Razgovori s Lukacsom, uredili W. Abendroth, H. H.

47

Holz, L. Kofler, Bari, 1968, str. 122, na tal. Smisao je ra­ zgovora u vezi s frankfurtskom školom izrazito kritički, iznad svega s Lukacseve strane, koji naglašava:«... Nešto se može naučiti, ali ako se uistinu hoće naučiti potrebno je raskrstiti s Frankfurtom.« Abandroth, premda je iza­ zvao negativan sud, nalazi potrebnim precizirati, da je »Frankfurt za cijelu jednu generaciju socijalističkih stu­ denata bio jedna od najznačajnijih prijelaznih etapa« . . . Ove izjave odražavaju uobičajeno mnijenje jednoga kru­ ga koji je politički angažiran, premda se u Lukäcsevim razgovorima nalaze teme i naglasci bliski frankfurtskoj školi.

18

M. Horkheimer, Th. Adorno, Dialektik der Aufklärung, cit., str. 286.

36

»Dijalektika je bezumnost pred vladajućim umom: Je­ dino ukoliko ga pobija i prevladava, ona suma posluje racionalna.« Pred sličnim izjavama prirodno je da mnogi »pozi­ tivni« sociolozi zavrte glavom. Pa ipak, ovo je trenutak da se iza paradoksalnosti »znanstveno neprihvatljivih« izraza uoči autentično sociološko rasuđivanje. To što ovo rasu­ đivanje teži rušenju svih posredovanja, prijelaza, dihotomija između društvene strukture i kulturne strukture, vrednota, uvjeta i načina njihova ispunjenja itd., a na ko­ jima strpljivo rade »pozitivni« sociolozi, opasnost je koju ne treba potcijeniti, ali koja ipak ne dopušta da se ovo rasuđivanje likvidira kao nedopustiv filozofski nazadak. Ono je štoviše polemičko pojavljivanje jedne dimenzije u sociološkom razmišljanju, koja do sada nije bila do­ voljno razmatrana. Otkriće »uma« kao »zajednice«, »po­ vijesti« i »gospodstva« (dominacije) ostaje nepovratno, iako kritički i analitički instrumenti za njegovu znan­ stvenu formulaciju dobrim dijelom tek treba da budu pronađeni. Upravo na ovoj razini treba obnoviti raspravljanje. Opasnost od kritičarske retorike u sociološkom izdanju nije daleko. Formule kao što su »kritika sociološkog uma«, ili pak samo »sociološka kritika«, nose sobom je­ dan inercijski kulturni teret, jedan post-filozofski svjetlokrug koji prijeti da pretvori u čisto praznoslovlje svaki pokušaj koji nije strogo provjeren u svojim pretpostav­ kama i posljedicama. Odavde dolazi jedan od zadataka obnovljene sociolo­ gije znanja: provjera cjeline sociologova raspravljanja. Sociolog znanja mora riješiti ili dešifrirati kulturne ob­ loge u koje je svaki znanstveni termin nekritički umo­ tan. Ne radi se o formalnoj, semantičkoj provjeri, o pro­ vjeri unutrašnje dosljednosti, jer kritičko tumačenje ra­ spravljanja već dolazi u nekoj sociološkoj optici: u ono­ me što nazivamo sociološkim rasuđivanjem, koje izvorno povezuje »logiku« i »politiku«. Na ovoj se razini zamorne prepirke o odnosima izme­ đu »filozofije«, »historije« i »sociologije« razrješavaju kao ostaci kulturno-povijesnog pojma »racionalnosti«. Prepo­ znavanje racionalnosti — što je formalno načelo same 49

49

Th. W. Adorno, Minima moralia, cit. prema talijanskom izdanju, Torino, 1954, str. 68.

37

znanstvene organizacije — kao povijesnog socio-kulturnog pojma nije više neki poraz (relativizam), nego samokritička očiglednost koja utemeljuje i daje smisao sa­ mom načelu racionalnosti. Bez ove stalne operacije ne može se izbjeći ucjeni tradicionalnih pojmova, koji su stalno magično moćni, a među njima je prvi pojam »Po­ vijesti« u njegovim neiscrpnim reduktivnim valjanosti­ ma . 50

Još nam jedanput »kritička teorija« pruža razrađivački parametar. Pojam povijesti je njen konstitutivni element.Ako smo do sada izbjegavali tematski dodirnuti ovu točku, iako je bilo za to dosta prilika, bilo je to stoga da se izbjegne mare magnum historicizma. Zar »kri­ tičke teorije«, u njenim neporecivim dugovanjima prema historicizmu hegelijanskog podrijetla, ide dalje od historicističkog obzorja. Historicizam je bio samo jedno isku­ stvo, nužan prijelaz ikoji je doveo do njegova konačnog prevladavanja. U »kritičkoj teoriji« značenje »povijesnog« dijalektički zavisi od značenja »mogućeg«. Dakako, »moguće-u-povijesti« (načelo najstrožeg imanetizma nikad nije bilo poreknuto), ali »moguće« koje hoće da izravna račune sa snagama koje su u stanju ozbiljiti ga. Mogućnost revo­ lucije, prevrata u aktualnim društvenim odnosima, ute­ meljuje »kritičku teoriju«, iako ona ne pretpostavlja bilo kakav pozitivni model društva. (Borba protiv nazatka, koji je prisutan u postojećem poretku, već određuje po-

50

38

Usp. U. Spirito, Critica alla sociologia, objavlj. u »Rassegna italiana di sociologia«, VIII (1967), 1, gdje je očita inercijska težina tradicionalnih filozofskih i povijesnih kategorija, koje su nesposobne shvatiti problematsku ori­ ginalnost sociologije. Tako se dospijeva do negacije siste­ matske sociologije, do sociološke metodologije, dapače, dospijeva ise do gušenja sociologije kao discipline što je kao »potreba« uključena u sve ostale znanosti. Očito je da kulturna konstelacija tradicionalnog pojma »povijesti« (tipična je postavka da kao što ne postoji povijesna me­ todologija, tako da ne može postojati ni sociološka me­ todologija) iako s jedne strane daje doprinose kritici so­ ciologije kao apstraktnog empirizma i metodologizma, s druge strane dopušta da joj promakne originalna pri­ roda same sociologije.

jam »napretka« .) Ovaj praktično-politički cilj »kritičke teorije« nalaže daljnje preciziranje uloge sociologije znanja. 51

Više se ne radi o tome da se izvede jedna generalizi­ rajuća genetička optužba i da se izdvoje funkcionalni od­ nosi uvjetovanja na razini ideologije, nego da se prodre u dinamiku spoznajnog djelovanja, otkrivajući mu iz­ vorne mehanizme uvjetovanja na individualnoj i kolek­ tivnoj razini. Sociologija znanja utemeljuje se kao kri­ tička provjera cjelokupne društvene izgradnje zbilje koju izrađuje zajednica. Kritičko provjeravanje bavi se doktrinarnim sistematizacijama, formalnim i neformalnim me­ hanizmima kulturiziranja i socijaliziranja, te samim samokritičkim procesima — u znanstvenoj sociologiji i u re­ strukturiranju ljestvice vrednota — koje zajednica po­ kreće, često konfliktno, da bi se postavila i ponijela pre­ ma nekom cilju. Sociologija ideologije i sociologija sociologije. Izraz možda zvuči gnjavatorski: a u stvari je mnogo više u igri nego što su tradicionalne sektorske diferencijacije dru­ štvenih znanosti. 52

Promislimo o žestini kojom problemi Trećeg svijeta probijaju na znanstveno obzorje zapadne kulture, razot­ krivajući etnocentrički (»metropolitanski«) karakter mno­ gih svojih kategorija, obnavljajući pitanje »znanstveno51

52

»Dobro je ono što se bori za vlastito oslobođenje, ono što iznalazi svoj izričaj, ono čemu puca pogled. Ukoliko se (ovo) oslobađa boreći se, zaustavlja se u povijesnoj sin­ tezi koja, ne upravljajući se jednoznačno u pravcu izbav­ ljenja, čini da njegove mogućnosti pakicaju u odvijanju njenoga gibanja.« — Th. W. Adorno, O dijalektici progre­ sa, u Suvremeni njemački filozofi (na tal.), Bologna, 1967, str. 30. »Analize američkog sociologa prihvaćaju postulat american way of live, ali su u odnosu prema postojećem poret­ ku i njegovim ustanovama u američkom društvenom kon­ tekstu kritičke i progresivne; evropski sociolog posjeduje manju analitičku agresivnost i više teži ka raspravljanju postulata društvenog sistema; sovjetski pak sociolog pred­ stavlja visok stupanj konformizma: i ove diferencijacije zavise od usvajanja ideoloških postulata koji utječu ne samo na metodu, nego i na izbor područja analize.« — F. Leonardi, Sociologia dell'ideologia, Catania, 1966, str. 74. 39

sti pojma imperijalizma« te, a fortiori, problematsku aktualnost odnosa sociologije i politike. Nema razloga za postojanje odvojenosti između socio­ logije znanja i ideološke kritike, jer postavka o političnosti spoznajnog momenta (i u njenom najrazvijeni­ jem, teorijskom obliku) nije sablazan uma, nego svijest o intencionalnosti u »cilju« kolektivnog djelovanja. Tako u analizama kulturnog djelovanja društvenih subjekata i pravilnom postavljanju samih svojih kritičko-analitičkih instrumenata, sociolog se ne može podvrgnuti poziva­ nju na »cilj« (na vrednotu kao cilj). Za nas se radi o »ci­ lju« koji nije već »dan«, i koji je isključivo određen po­ stojećim poretkom, nego koji je »moguć«, to jest koji je sazdan na potencijalnostima ikoje su svojstvene pla­ netarnom društvu za njegovu optimalnu reorganizaciju. Ukoliko sociološko rasuđivanje u svom općem zna­ čenju može pridonijeti izgradnji globalnog modela dru­ štva, poseban je zadatak sociologije znanja da to obra­ 53

54

ćanje k »cilju«

ne postane

ideološki alibi za analitički

rad na svim stupnjevima, stadijima i zakonitostima dru­ štvenog ustrojstva. Bilo da prijeti ponovno zapadanje u nebrojeni redukcionizam ili, obrnuto, u opasna ispu­ štanja , njena se uloga provjeravanja vrši, u svjetlosti 55

53

54

Usp. H. Marcuse, Kraj utopije, cit., str. 116.

Usp. Komentar klasičnim i suvremenim tekstovima oovoj temi

55

od

K.

Lenka,

u

Ideologic

Ideologiekritik

und

Wis­

sensoziologie, Neuwid und Berlin, 1964. Takav nam se čini limit P. L. Bergera i Th. Luckmanna, Zbilja

kao

društvena

tvorevina,

prema

tal. prijevodu,

Bo­

logna, 1969. Slijedeći usmjerenost fenomenološke sociolo­ gije A.

Schütza

(usp.

Der sinnhafte Aufbau

der

sozialen

Welt, Wein, 1960.) i socijalne psihologije G. H. Meada, ovo djelo nudi zanimljiv primjer analize procesa podruštvovljavanja što su vezani za fenomene znanja s oso­ bitim obzirom prema oblicima objektivizacije jezika, in­ stitucionalizacije i društvenoga iskazivanja. Ipak pole­ mika protiv tradicionalne teoretske sociologije znanja os­ tavlja da se i dalje javlja jedna temeljna pogreška. U stvari, autori, pozabavljani time da umanje važnost teoret­ skog znanja kao predmeta izučavanja, nekritički su ne­ svjesni teoretskih pretpostavki implicitnih u njihovoj vla­ stitoj impostaciji. »Uključiti u sociologiju znanja episte­ mološka pitanja o vrijednosti sociološkog znanja — pišu Berger i Luckmann — sliči pomalo na pokušaj guranja autobusa u kojemu se p u t u j e . . . Zato moramo redefini40

naznačene reproblematizacije, kroz ponovno uspostavlja­ nje relativne samostalnosti — »objektivnosti« — mno­ gobrojnih mehanizama i socijalnih struktura, a time kroz djelotvornost s obzirom na cilj pokrenutih inici­ jativa.

rati zadaću sociologije znanja na empirijskoj razini, to jest kao teorije koja je vezana za empirijsku praksu so­ ciologije«, (str. 27. i 29). Time su epistemološki i meto­ dološki problemi ostavljeni općoj metodologiji društvenih znanosti. A to je upravo — po našemu mišljenju — opa­ sna iluzija. Teoreticizam za koji autori vjeruju da su ga odstranili, ostavljajući samokritičku kontrolu same disci­ pline nekoj »općoj metodologiji« toliko je — neizbježno — unutar njihove analize što se javlja u svoj svojoj fragilnosti i višesmislenosti, u posljednjim recima knjige: »Sociologija preuzima svoje mjesto u cjelini znanosti koje raspravljaju o čovjeku kao takvom; zbog toga je ona, u tom specifičnom smislu, jedna humanistička disciplina« (str. 276—277). Autori i ne sumnjaju koliko se neproblematizirani »prejudicij«, u očima sociologa znanja, može kriti u onoj formuli »čovjeka kao takvog«. Usp. našu kritiku, povodom tal. prijevoda dotične knjige, u »Rassegna italiana di sociologia«, X (1969) 4, str. 625—633. 41

Prvi dio IZOSTALA REVOLUCIJA

Prvo poglavlje TOTALITET I »KLASNA SVIJEST« (G. LUKACS)

1. Prioritet »Povijesti i klasne svijesti« U perspektivi u koju se postavljamo, djelo G. Lukacsa Geschichte und Klassenbewusstsein, Studien über mar­ xistische Dialektik zahtijeva prvenstvo u razmatranju. Nakon dugih godina posrednog poznavanja, tek naj­ novija dostupnost ovoj knjizi, na francuskom (1960) i na talijanskom (1967), u sociokulturnom kontekstu prilič­ no drugačijem od onog iz razdoblja njenog sastavljanja (knjiga je u stvari preradba ogleda napisanih između ožujka 1919. i listopada 1922.) — potaknula je različita tumačenja, koja osciliraju od poražavajuće kritike do obožavajuće egzegeze . 1

2

1

2

Izdano u Malik Verlag, Berlin, 1923. Francuski prijevod Historie et conscience de classe, Paris, 1960. Talijanski prijevod Storia e coscienza di classe, Milano, 1967. U lal. tekstu pisac Kritičke teorije društva služio se njemačkim originalom. [U našem prijevodu djela G. E. Rusoonija sve su reference sravnjene prema G. Lukacs, Povijest i klasna svijest, Naprijed, Zagreb, 1966, u prijevodu Danila Pejovića i Milana Kangrge — op. prev.]. Bilo bi zanimljivo napisati jednu povijest interpretiranja »mladog Lukäcsa«. Čim se knjiga pojavila bila je napad­ nuta sa svih strana. Socijaldemokrati i boljševici optu­ žili su ga zbog ekstremizma, idealizma, revizionizma. Slu­ žbena osuda došla je g. 1924, na V kongresu Komunistič­ ke internacionale, kroz usta Buharina i Zinovjeva. U ovo­ me radu susrest ćemo se s prvim reagiranjima na knji­ gu u njemačkoj javnosti dvadesetih i tridesetih godina. A zatim su uslijedili Francuzi: M. Merleau Ponty, Humanisme et Terreur, Paris, 1947, Sens et non sens, Paris, 1948, Les aventures de la dialectique, Paris, 1955; L. Goldmann, Sciences humaines et Philosophie, Paris, 1952; Le dieu cache, Paris, 1956, Recherches dialectiques, Paris, 1959; J. Gabel, La fausse conscience, Paris, 1962. U Italiji je Delio Cantimori, god. 194647. sastavio kritički pre­ gled Lukacseve knjige, a taj je pregled sada u Studi di Storia, Torino, 1959, str. 210—227. Ne namjeravajući iscr45

O b j e k t i v n a t e š k o ć a t e k s t a nastaje ne s a m o zbog zgu­ snutog t e o r e t s k o g izlaganja, nego i zbog p o t r e b e , koja nije uvijek zadovoljena, da se t e k s t p o s t a v i u ideološkopolitička z b i v a n j a dotičnog razdoblja, od d r u š t v e n e kli­ me u H e i d e l b e r g u do evropskih revolucija 1917—1919. Povijest i klasna svijest je kao središnji svijetli foto­ g r a m j e d n e b r z e k i n e m a t o g r a f s k e sekvence, koja n a m j e stigla d j e l o m i č n o n e j a s n a ili d r u g i m l e ć a m a r a s t r e s e n a . O t u d a p o t r e b a da se u izlaganju ove filmske slike, očito završene u n j e n o j genezi, povezu sadržaj i zaključak. Z a t o ć e m o p r i j e svega u p r e d s t a v l j a n j u r a d a postu­ piti p r e m a n a š o j perspektivi, koja n e ide z a tim d a b u d e p o t p u n o filološka r e k o n s t r u k c i j a Lukacseva teksta, nego pregled p r a v a c a koji p r o s l j e đ u j u dalje od L u k ä c s a pre­ m a »kritičkoj teoriji«. P r e m a t o m e , p r v e n s t v o koje prida­ j e m o L u k ä c s u nije m o t i v i r a n o k r o n o l o š k i m razlozima (stvaranje i z m e đ u 1914. i 1926, k o j e mi r a z m a t r a m o , isto­ d o b n o je s djelatnošću K o r s c h a , k o j e m u posvećujemo slijedeće poglavlje), n e g o p a r a d i g m a t s k o m i m p o s t a c i j o m središnjeg p r o b l e m a »kritičke teorije«. U s t r u k t u r i obno­ vljenog hegelizma o c r t a v a se spekulativna i u j e d n o kripiti čitav uvid u temu, te isključujući komentare povo­ dom talijanskog prijevoda, te nakon prijevoda Lukäcse­ ve knjige, ovdje među ostalim navodimo slijedeće: P. Ros­ si,

Storia

e

storicismo

nella

filosofia

contemporanea,

cit.,

koji Lukäcsu posvećuje dobar dio poglavlja Incontro con

U materialismo, str. 186—215; E. Paci, Funzione delle scienze e significato dell'uomo, Milano, 1963, a posebno

poglavlje ove knjige s naslovom Fenomenologia e marxismo, str. 303—406; Ferrarotti, Max Weber e U destino della ragione, cit., poglavlje Weber e Marx, str.

125—157;

F. Fortini, Verifica dei poteri, Milano 1965; C. Cases, u uvodu za Razmatranje o historijskom romanu, pruža jed­ nu bio-bibliografsku bilješku samog autora (za tal. prije­ vod); G. D. Neri, Prassi e conoscenza, Milano, 1966. Sito se tiče zemalja engl, jezičnog područja, podsjećamo na

M.

Waitnick,

G.

Lukacs:

An

Intelectual

Biography,

u

»Soviet Survey« (1958—1959), 23, 24, 25, 27 i ogled Rela­

tivism and Class Consciousness, obj. u Revisionism. Es­ says on the History of Marxist Ideas, u redakciji L. La-

bedza, London, 1962, a djelo se pojavilo u tal. prijevo­ du, Milano, 1967. Vidjeti također D. Bell, The End of Ideology, Glencoe, 1960. Jedan zanimljiv »slučaj Lukaes« nalazi se u djelu F. Fejto, Revisionisti e dogmatici, Mi­ lano, 1965, str. 89—100. 46

tičko-sociološka postavka o podudarnosti »političkog« trenutka sa »gnoseološkim« trenutkom. Oko ove postavke razvija se jedna složena tematika koju ćemo u cijelom našem radu nastojati razložiti u njenoj genezi i u njenim posljedicama. Istina, ne postoji neki formalni kontinuitet između Lukacseve tematike i kasnijih tematika, premda nisu rijetka izravna odnoše­ nja; kontinuitet se nalazi u problematskoj perspektivi, bez obzira na različita rješenja. Pojam »totaliteta«, koji u Lukäcsa od ključnog spekulativnog motiva postaje dru­ štvena kritička metoda (u prokazivanju ljudske otuđeno­ sti i fetišizma empirijske znanosti) i kriterij spoznatijivosti povijesti, anticipira središnju kategoriju »kritičke teorije«. Već se kod njega kategorija »totaliteta« nabija stvaralačkom snagom »revolucije«, ikoja je misaono dana kao ozbiljena, kao otjelovljenje onog konkretnog univer­ zalnog koje je u toku stotinu godina opsjedalo njemačku spekulativnu misao. Izostala zbiljska revolucija, daleko od toga da razri­ ješi ovu kategoriju, učinila je od nje etičko-utopijski ar­ hetip iz kojega vuče svoju životnost adornovska i markuzeovska upornost. a) Ponovno uspostavljanje totaliteta »Dijalektička metoda (jest) metodičko vladanje totali­ teta nad pojedinačnim momentima . . . Konkretni je tota­ litet dakle prava kategorija zbilje . . . Nastajanje spoznatljivosti jednog predmeta iz njegove funkcije u određenom totalitetu . . . osposobljuje dijalektičko promatranje tota­ liteta — i samo njega! — da shvati zbilju kao povijesno događanje.« 3

3

G. Lukacs, Geschichte und Klassenbewusstsein, oit.: »Die Dialektische Methode (ist) die methodische Herrschaft der Totalität über die einzelnen Momente... Die konkre­ te Totalität ist also die eigentliche Wirklichkeitskategorie... Die Entstehung der Erkennbarkeit eines Gegen­ standes aus seiner Funktion in der bestimmten Totalität, in der es fungiert, macht die dialektische Totalitätsbetra­ chtung fähing, die Wirklichkeit als gesellschaftliches Ge­ sehenen zu begreifen« (str. 22, 23, 27). U prijevodu, cit., str. 62, 63, 68. 47

U ovim konciznim izrazima sadržan je ukratko teo.rijski skelet na kojemu se razvija Lukacseva problema­ tika. S Lukacsem marksizam oživljuje teoretsko rasprav­ ljanje u najužem smislu, koje je za dogmatske marksi­ ste bilo zatvoreno nakon Hegela jednom zauvijek. Više se ne radi o filozofskom savezu između marksizma kao socio-ekonomskog nazora i kantizma, ili neke druge sa­ mostalno učvršćene »filozofije«. Izvornost Lukäcseve impostacije leži u uzdignuću prakse unutar same teorije to­ taliteta. »Vladavina kategorije totaliteta nosilac je revolucio­ narnog principa u znanosti. Samo je u Marxa Hegelova dijalektika, prema Hercenovim riječima, postala doista „algebra revolucije". Ona to međutim nije postala jed­ nostavno materijalističkim obratom. Naprotiv, ovaj se re­ volucionarni princip Hegelove dijalektike u ovom obratu i pomoću njega mogao objelodaniti samo zato što se bila zadržala bit metode, gledište totaliteta... koji je shva­ ćen kao jedinstvo misli i povijesti. Dijalektička metoda u Marxa ide na spoznaju društva kao totaliteta. Za mar­ ksizam, dakle, na kraju krajeva, ne postoji nikakva sa­ mostalna pravna znanost, nacionalna ekonomija, histo­ rija itd., nego samo jedna jedina, jedinstvena — povijesnodijalektička — znanost o razvitku društva kao tota­ liteta . . . Totalitet predmeta može se postaviti samo onda ako je subjekt koji postavlja sam jedan totalitet.« 4

I suviše olak prigovor »idealizmu« ovog stanovišta ne smije nas navesti da potcijenimo moment novosti u ono­ me što bi moglo izgledati kao znanstveni anakronizam. »Dualizam«, to crno strašilo koje je klasični idealizam ri­ ješio u terminima čiste filozofske spekulacije, ponovno je »prepoznat« od Lukäcsa u oblicima otuđenja društva i empirijske znanosti (kako ćemo vidjeti) i iznova pre­ vladan u kategoriji totaliteta. Ne radi se o nekom teoretičarsko-kulturnom »ponav­ ljanju«, kao što je slučaj kod njemačkog i talijanskog neoidealizma (Croce, Gentile i sl.), jer je agens ponov­ nog uspostavljanja — subjekt — posve različito individuiran. »Ovo gledište totaliteta kao subjekta predstav­ ljaju u modernom društvu jedino i isključivo klase.« 5

4 5

48

Ibidem, str. 40—41, a u prijevodu, cit., str. 62, 63, 68. Ibidem, str. 40, a u prijevodu str. 85.

Bitno je shvatiti ovu razliku prema hegelizmu i ka­ snom idealizmu, ne samo radi embrionalnog načela jed­ ne sociologije znanja, koje je u njoj sadržano (na što ćemo se kasnije vratiti), nego i zbog toga da označimo Lukacsevu izvornost bilo u odnosu na dogmatske mar­ ksiste bilo u odnosu na revizioniste. Lukaes se u stvari bori u oba smjera. Iznad svega kritizira Engelsov Antiduhring, djelo koje je u stvari bilo postalo priručnik marksizma II internationale. Engels u ovom djelu izlaže konceptualizaciju dijalektičke meto­ de u protivnosti spram metafizičke konceptualizacije: na­ glašava da je u dijalektičkoj metodi strogost pojmova i predmeta razriješena, da je dijalektika »tekući prijelaz« od jednog određenja u drugo, u stalnom prevladavanju suprotnosti. Lukacs uočava praznoću u ovim postavkama (što je zajednička i vulgarnom marksizmu), koje nedir­ nutim ostavljaju pravi problem, »najhitnije uzajamno dje­ lovanje: dijalektički odnos subjekta i objekta u povije­ snom procesu«, koji se podudara s »mijenjanjem zbi­ lje« (Das Verändern der Wirklichkeit).* »Dijalektički odnos dijelova spram cjeline — nastav­ lja Lukaes — mogao se još pojaviti kao puko metodič­ ko misaono određenje, u kojem (kategorije što zaista kon­ stituiraju društvenu zbilju igraju isto tako malu ulogu kao i refleksivna određenja građanske ekonomije; čija bi nadmoćnost nad posljedicama bila prema tome jedan čisto metodologijski posao. Razlika je međutim mnogo dublja i principijelnija. Jer time što u svakoj ekonom­ skoj kategoriji dolazi na vidjelo jedan određeni odnos među ljudima na određenom stupnju njihova društvenog razvitka,... može se tek shvatiti kretanje samog ljud­ skog društva u njegovoj unutrašnjoj zakonitosti, istovre­ meno kao proizvod samih ljudi i sila što su nastale iz njihovih odnosa i otele od njihove kontrole.« Huma­ nističko zazivanje daje novo značenje samom shvaćanju dijalektike (ne zaboravimo da Rukopisi iz 1844 i Marxovi rani radovi, koji će ponovo oživjeti marksovski humani­ zam, još nisu bili objavljeni kad je Lukaes ovo pisao). 7

Kad izostane ovo značenje dijalektike — nastavlja Lu­ kaes — ona se neizbježno javlja kao beskoristan ukras sociologije i ekonomije; štoviše, postaje zapreka nepri6 7

Ibidem, str. 15—16, a u prijevodu str. 54. Ibidem, str. 28, prijevod str. 69.

4 Kritička teorija društva

49

stranom i trijeznom izučavanju činjenica, koje onda po­ kušava silovati s pomoću unaprijed stvorenih shema. Tada dijalektika, lišena svoga istraživačkog poticaja, po­ staje ideološko oruđe konzervacije, oportunizma, razvit­ ka bez revolucije, održanja statusa quo. To se događa kod M. Adlera koji, razdvajajući dijalektiku kao metodu mišljenja od dijalektike povijesne zbilje, dospijeva do pojma dijalektike kao »elementa pozitivne znanosti«, koja podjednako odražava postojeću društvenu suprotnost u kapitalizmu između privatne sebičnosti i općeg regulativnog načela dotične sebičnosti. Putem svođenja dru­ štvene dijalektike na puku suprotnost pomišlja se na ov­ jekovječenje postojećeg kapitalističkog sistema. Prihvatiti kapitalizam znači poreći spoznatljivost i ra­ cionalnost povijesti . Posebno je oštra lukačevska polemika protiv Maxa Ad­ lera i austro-marksističkog revizionističkog krila . Ona je zanimljiva radi označavanja Lukäcseva stano­ višta prema tematikama koje su primjetno slične njego­ vima. Adlerova je tematika u stvari usredotočena na po­ stepeno »podruštvovljenje« čovjeka, bilo na razini fenomenološko-sociološkog razmatranja, bilo u smislu kritič­ kog promišljanja, te na ideju povijesti shvaćene kao »po­ vijesti nastajanja i napredovanja ljudskog društva, to jest povijesti socijalizma« . »Namjesto fojerbahovske ljudske biti — piše Adler — u Marxa imamo novo sta­ novište: ideju čovjekova podruštvovljenja ili podruštvovljenog čovječanstva (vergesellschaftete Menschheit).« I dalje, gotovo anticipirajući doslovno neke Lukäcseve for­ mule: »Zbilja povijesnog procesa jest društvena zbilja, 8

9

10

11

8 9

10

11

50

Usp. ibidem, str. 25, odn. prijevod str. 65. Adlerov pokušaj može se sažeti u napor da se u okviru kaintovske logioko-gnoseološke Strukture pomiri socijali­ stički etički ideal sa sadržajima sociološkog i pozitivistič­ kog podrijetla. Tim su se putem kretali drugi autori, kao što je Vorländer (vidjeti Kant und Marx, Tübingen, 1911), koji je namjeravao uspostaviti biitnu podudarnost između marksističke metode i kritike spoznaje neokanitoviskog ti­ pa, Osvrćući se, osim na Adlera, itakođer na Cohena, Stammlera i Natorpa. M. Adler, Der Soziologische Sinn der Lehre von K. Marx, Leipzig, 1914, str. 27. Ibidem, str. 14.

to jest mišljenje i djelovanje u koliko se odnose na ljud­ ski rod (Gattungbezogenes).« 12

Iza ovih formulacija Lukacs točno zapaža čisti for­ malizam. Reformističko teorijsko stanovište nije sposob­ no »da vidi totalitet društva kao konkretan, povijesni to­ talitet; da postvarene oblike pojmi kao procese među lju­ dima; da imanentan smisao razvitka, koji u protivurječjima apstraktnoga oblika opstanka samo negativno iz­ lazi na vidjelo, pozitivno osvijesti i pretvori u praksu . . . Da upravo kod nje (reformističke ideologije) princip „čo­ vjeka" kao vrijednost, kao ideal, kao trebanje itd. igra sve veću ulogu — dakako istodobno sa sve većim „uvi­ dom" u nužnost i zakonitost faktičko-ekonomskog zbiva­ nja — samo je jedan simptom toga ponovnog zapadanja u građansku postvarenu neposrednost« . Dijalektičko po­ sredovanje (Vermittlung) jasnog hegelijanskog podrijetla u Lukacsa je usidreno u konkretnoj, društvenoj zbilji. To što se ta usidrenost na kraju pokazuje višeznačna i još uvijek nedjelotvorna, ne sprečava Lukäcsa da se iz­ vorno postavi izvan pukog kulturnog, školskog idealiz­ ma. »Srž bitka razotkrila (se) kao društveno događa13

14

12

13 14

M. Adler, Marx als Denker, Berlin, 1908, str. 36. G. Lukacs, op., str. 215—216, a u prijevodu, cit. str. 292. Marcuse g. 1941, sastavljajući jednu idealnu povijest »au­ tentičnog« hegelizma, a Lukacs ovdje pruža njegov prvi primjer, u

djelu

Um

i

revolucija.

Hegel

i

razvoj

teorije

(Reforma

hege-

društva (Izd. »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1966. — prev. Dr. Ivo Vidan; ovdje citati prema tom prijevodu) vrlo oš­ t r o raspravlja o neoidealistima te u vezi s Gentileom iz­ riče sudove koji se, u svjetlosti sada izlložene perspektive, čine sasvim umjesni. »Iako je (Gentile), također, napisao jednu

Rijorma

della

Dialettica

hegeliana

lovske dijalektike), i proglasio duh jednom zbiljom, nje­ gova filozofija, ako se o njoj sudi po njezinom sadržaju, a ne po njezinom jeziku, nema nikakve veze s Hegelom« (cit. str. 360). »Bez obzira na to kakav bi oblik mogla po­ primiti praksa, Gentile je proglašava za istinu kao ta­ kvu« (cit., str. 360). »Njegova filozofija je bliža pozitivizmu« (cit. str. 361) nego jednom autentičnom hegelizmu. Za Marcusea Gentileova koncepcija, p r e m a kojoj je istin­ ska zbilja akcija kao takva, objavljuje i veliča svjesnu programatsku indiferentnost fašističke akcije u odnosu spram zakona.

51

nje.« I dalje, »spoznaja, dakle, da društveni predmeti nisu stvari, nego odnosi među ljudima povećava se do njihova potpunog rastvaranja u procese« . Lukačevsko društvo ima istinsku i vlastitu spekula­ tivnu ulogu Totaliteta-zbilje, gdje se zbilja podudara s po­ viješću. Analizom kapitalističkog povijesnog društva i nje­ gove povijesti, Lukacs verificira samu tezu o zbilji kao društvu, tezu koja je inače apstraktno derivirana iz idea­ lizma. Na taj način protuempirijska kritika protiv apso­ lutnoga smisla »čiste činjenice« preobražava se u dru­ štvenu kritiku sistema u okviru kojega se dotične či­ njenice javljaju. »Fetiški karakter privrednih oblika, postvarenje svih ljudskih odnosa, rastuće proširenje po­ djele rada koja apstraktno-racionalno raščlanjuje proces proizvodnje i ikoja je ravnodušna prema ljudskim mo­ gućnostima i sposobnostima neposrednih proizvođača, itd., preobražavaju fenomene društva i s njima istovre­ meno i njihovu apercepciju«. »čiste objektivne činje­ nice« su »upravo u strukturi svoje predmetnosti — pro­ izvodi određene epohe povijesti: kapitalizma« . 15

16

17

18

Lukacs u stvari prodire daleko naprijed na ovom pra­ vcu. U kapitalizmu, koji »sve više ovladava pojedinosti­ ma svoga društvenog opstanka... ali istodobno — tako­ đer u rastućoj mjeri — gubi mogućnost misaonog ovla­ davanja društvom kao totalitetom.. .« , on utvrđuje krajnji korijen misaonog postvarenja moderne filozofije. Esej Postvarenje i svijest proletarijata doista je je­ dan od prvih ne samo po vremenskom, nego i po vrijed­ nosnom redu, koji raspravlja inače već toliko iskorištavanu temu postvarenja biti modernoga čovjeka. Nezavi­ sno od općenitosti ovoga izraza, koja je danas toliko ra­ širena (analognu je sudbinu doživio i izraz »otuđenje«) 19

20

15

16

17 18 19 20

G. Lukaes, op. cit.: »Der Kern des Seins sich als gesell­ schaftliches Geschehen enthüllt hat« (Str. 75). Ibidem: »Die Erkenntnis, đass die gesellschaftlichen Ge­ genstände nicht Dinge, sondern Beziehung zwischen Men­ schen sind, istegert sich zu ihrer vollständigen Auflösung in Prozesse« (str. 271). Ibidem, str. 58, kurziv G. E. R. Ibidem, str. 59. Ibidem, str. 196. Ibidem, (Die Verdinglichung und das Bewusstsein Proletariats. Postvarenje i svijest proletarijata), prijev.

149—308.

52

des str.

kod Lukacsa se ovaj izraz iznad svega odnosi na struk­ turu i povijest modernoga mišljenja. Misaono postvarenje, koprena pod kojom se javljaju intelektualne kate­ gorije kao stvari (Dinghaftigkeitschulle), jest spekulativ­ no oruđe kojim kapitalizam — uzdignut do potpunog pojma suvremenosti — određuje način mišljenja kao ta­ kvog cijele epohe. Proces racionalizacije i formalizacije postaje proces društvenog i intelektualnog postvarenja, pošto je od sa­ mog početka iskvaren spekulativnim dualizmom. Ideali­ zam je, razrješujući teorijski taj dualizam i uvodeći po­ vijesnu dimenziju mišljenja, pružio samo oblik rješenja. I upravo unutar tog rješenja Lukacs namjerava ostati, poistovećujući pojam »Duha« s pojmom »Društva«, te definirajući »Povijest« kao povijest socio-ekonomskih struktura društva. Nakon svega što je kazano, ne može se govoriti o pre­ vratu ili materijalističkoj redukciji, već naprotiv, o po­ kušaju produžetka i rekonstrukciji totalnog jedinstva, koje je karakteriziralo klasični, pretkapitalistički svijet, jedinstva koje je nešto mnogo više od ponovno potvrđe­ nog idealističkog teoretskog jedinstva. »Veliki predstavnici klasične filozofije bili (su) i su­ više oštroga pogleda, i suviše kritični, a da bi previdjeli dvojinu subjekta i objekta u empiriji. Štaviše, oni su upravo u toj podvojenoj strukturi sagledali temeljnu strukturu empirijske predmetnosti. Zahtjev, program, bio je, naprotiv, usmjeren na to da se pronađe ona jedin­ stvena točka kako bi se odatle učinila razumljivom, iz­ vela, »proizvela« ona dvojina subjekta i objekta u empi­ riji, dakle predmetni oblik empirije. Nasuprot dogmat­ skom prihvaćanju neke — subjektu tuđe — naprosto dane zbiljnosti, nastaje zahtjev da se polazeći od identič­ noga subjekta-objekta svaka danost pojmi kao proizvod toga identičnoga subjekta-objekta, svaka dvojina pak kao izvedeni specijalni slučaj toga prajedinstva. To jedinstvo pak jest »djelatnost« (Diese Einheit ist Tätigkeit). Lukačevski totalitet, integrirajući ponovno uspostav­ ljeni teoretski obzor s izvan-teoretskim odnošenjem — društvo koje je određeno socio-ekonomskim strukturama 21

21

Ibidem, str. 198. 53

— uvodi praksu, ali ne više kao ne-teoretski moment, nego kao moment uma. Od uspjeha ili neuspjeha te integracije ovisi vrijed­ nost cjelokupnoga Lukacseva djela. b) Pojam prakse i prevladavanje dualizma »Teorijsko čišćenje, teorijsko svladavanje predmeta, naime, postiže svoj vrhunac upravo u sve jačem izlu­ čivanju formalnih elemenata odriješenih od svake sadržajnosti. Taj se problem ne javlja sve dotle dok mišlje­ nje pri tome postupa »naivno«, tj. sve dotle dok ono o toj svojoj funkciji ne reflektira, dotle dok ono vjeruje da sadržaj može dobiti ili iz tih oblika i na taj im način pridaje metafizički-aktivne funkcije, ili tim oblicima tuđi materijal također metafizički shvaća kao nebivstvujući. Praksa se pojavljuje kao skroz-naskroz podređena teori­ ji kontemplacije. U trenutku, međutim, kada to stanje stvari, ta nerazrješiva povezanost kontemplativnoga subjektova odnošenja s čisto formalnim karakterom pred­ meta spoznaje biva očiglednom, mora se odustati od rje­ šenja problema iracionalnosti (pitanja o sadržaju i da­ nosti), ili se ono mora tražiti u smjeru prakse.« Autentično značenje prakse, kao momenta uma pre­ cizirano je u polemici protiv Engelsa. »Najdublji se Engelsov nesporazum sastoji u tome što on odnošenje industrije i eksperimenta shvaća kao Praksu u dijalektičko-filozofskom smislu! Ta upravo je eksperiment najčešći kontemplativni način odnošenja!« »... Industrija, tj. kapitalist kao nosilac ekonomsko­ ga, tehničkog itd. napretka, ne postupa, nego se njime postupa, da se njegova „djelatnost" iscrpljuje u isprav­ nom promatranju i kalkulaciji objektivnog ispoljavanja društvenih prirodnih zakona.« Djelovanje kapitalističkoga sistema, a to je djelova­ nje svojstveno modernome svijetu, začarani je krug. » . . . Ljudi s jedne strane neprestano sve više razbijaju 22

23

24

22

23

24

54

Ibidem: »Das Wesen des Praktischen darin besteht: die Gleichgültigkeit der Form dem Inhalt g e g e n ü b e r . . . auf­ zuheben« (str. 202. cit. prijev.). Ibidem, str. 211.

Ibidem, str. 212.

puke „samonikle", iracionalno-faktičke veze, smjenjuju ih i ostavljaju ih za sobom, dok s druge strane istodob­ no u toj samostvorenoj, „samoproizvedenoj" zbiljnosti po­ dižu oko sebe neku vrstu druge prirode čiji im se tok su­ protstavlja onom istom neminovnom zakonitošću kako su ranije činile iracionalne prirodne sile.« Pa i sami novi društveni odnosi koje je stvorio kapitalizam čine se posve naravnima i nepromjenjivima. »Svi ljudski odnosi (kao objekti društvenoga djelovanja) sve više poprimaju obli­ ke predmetnosti apstraktnih elemenata prirodoznanstvene tvorbe pojmova, apstraktnih supstrata prirodnih za­ kona, i da s druge strane subjekt toga „djelovanja" ta­ kođer sve više preuzima stav čistoga promatrača.« 25

26

U mjeri u kojoj praksa znači djelovanje radi djelova­ nja, ili jednostavno tehnološki napredak, makar i s dru­ štveno pozitivnim rezultatima, ali lišen svrhovitog poti­ caja (lišen onog »zašto« samog napretka), ona iz korije­ na suvremenosti reproducira dualizam. Prirodna znanost i moralni imperativ, kao simboli na­ pretka čovječanstva, u svojim su postavljanjima najoči­ tiji teorijski izraz građanskog dualizma. Temeljna pocijepanost modernoga mišljenja (mnogobrojni oblici dua­ lizma i njegovih intelektualističkih rješenja), nije neka posljedica znanstvenoga odnošenja kao takvog: i sama je moderna znanost izraz jednog radikalnijeg egzistenci­ jalnog stava: ona je već način u kojem se otkriva mo­ derni hiatus između čovjeka i bitka, a kojemu korijen treba potražiti u rascjepu odnosa između čovjeka i čov­ jeka. Suvremeni pojam »prirode« i sam je jedna »dru­ štvena kategorija.« 27

25 26

27

Ibidem, str. 205.

Ibidem, str. 209.

Ibidem, str. 208. Usp. Lukacsevu recenziju knjige K. A. Wittfogela Die Wissenschaft der bürgerlichen Gesellschaft, Berlin, 1922, u »Archiv für die Geschichte des Sozialismus und der Arbeiterbewegung« (1926). Podsjećamo ovdje na primjedbu A. Gramscija, u Materialismo storico e la filosofia di B. Croce, Torino, 1949: »Čini se kao da Lukacs potvrđuje da se može govoriti o dijalektici jedino u vezi s poviješću ljudi, a ne i prirode. Može biti u pravu i u krivu. Ukoliko njegova postavka pretpostavlja dualizam između prirode i čovjeka, onda je on u krivu jer zapada u shvaćanje prirode koje je bilo svojstveno grčko-kršćanskoj religiji i filozofiji, a također i idealizmu, koji uistinu

55

Suvremena je filozofija reagirala na dualizam dopu­ štajući da je uhvati njegova dinamika, a da ga nikad u korijenu nije riješila, pošto su njene solucije isključivo intelektualističke. U stvari, dok matematika, uzdignuta na razinu znanosti-modela mišljenja, ima što činiti s na­ čelom koje je metodološki prilagođeno njenim potreba­ ma, i za koju mogućnost spoznaje i djelotvornoga stva­ ranja potpuno koincidiraju, kao što koincidiraju nužnost i činjeničnost, u suvremenom filozofskom sistemu svaki sličan pokušaj rješenja propada, jer kreativnost mišlje­ nja, ili jednostavno njegova istina, jest frustrirana činje­ ničnom impotencijom naprama praktičnom ostvarenju, koje zahtijeva odnošenje i djelovanje prema socio-ekonomskim strukturama, koje su smatrane spekulativno irelevantnim. Ako moramo govoriti o dualizmu u suvremenosti, onda ga se mora utvrditi mimo njegove jednostavne fi­ lozofske formulacije, u bitnom odnosu, to jest u socio-ekonomskom odnosu čovjeka-spram-čovjeka. Njegovo je rješenje osvješćivanje koje je istodobno djelovanje, što je konkretizacija jedinstva mišljenja i povijesti: to je lukačevska praksa kao ostvarenje totaliteta (teorija i pra­ ksa); to je postajanje, događanje socio-ekonomskih opredmećenja svijesti u odnosu-među-ljudima. c) Razrješenje »ekonomskog« u »društvenom« Jedan je od najznačajnijih vidova lukačevskog neomarksizma isticanje »društvenog« nasuprot »ekonom­ skom«, štoviše, razmatranje ekonomskog kao izraza dru­ štvenog, a time prepoznavanje u njemu općenitijeg poj­ ma načina odnosa-među-ljudima. Ne radi se o nekoj idea­ lizaciji, nego o historizaciji, koja još jednom, kao točku svoga odnošenja ima formalni pojam totaliteta. »Ekonomske kategorije postaju dakle dijalektičko-dinamičke u dvostrukom smislu. One se nalaze u međusob­ nom životu uzajamnom djelovanju kao „čiste" ekonomsamo verbalno uspijeva ujediniti i dovesti u sklad čovje­ ka ii prirodu. No, ukoliko se ljudska povijest mora zami­ sliti također kao povijest prirode, i posredstvom povije­ sti znanosti, kako tada dijalektika može biti odvojena od prirode?« (str. 145). 56

ske kategorije i pomažu spoznaji svakidašnjeg vremenskog presjeka kroz društveni razvitak. Budući pak da su one nastale iz ljudskih odnosa, da funkcioniraju u procesu preobražaja ljudskih odnosa, postaje u ovom njihovu uza­ jamnom odnosu spram zbiljskog supstrata njihove djelo­ tvornosti vidljiv sam tok razvitka. To jest, proizvodnja i reprodukcija jednog određenog ekonomskog totaliteta, kojega spoznaja jest zadatak znanosti, pokreće se nužno — transcendirajući dakako »čistu« ekonomiju, a da se ipak pri tome ne mora pozivati na bilo kakve transcendentne sile — u proces reprodukcije i reprodukcije jed­ nog određenog cjelokupnog društva.« 28

»Tako je čovjek postao mjerom svih (društvenih) stva­ ri. Metodički problem ekonomije: rastvaranje fetišističkih oblika stvari u procese koji se odvijaju među ljudima i objektiviraju u konkretnim odnosima među njima, izvo­ đenje nerazrješivih fetišističkih oblika iz primarnih obli­ ka ljudskih odnosa, stvara za to istodobno kategorijalnu i historijsku osnovicu.« Vulgarni marksizam nije, među­ tim, izvodio nikakvu historicizaciju, već je »upao u istu grešku koju je Marx predbacio vulgarnoj ekonomiji: on je samo historijske kategorije, i to također kategorije ka­ pitalističkog društva, smatrao vječnim kategorijama« . Lukäcs polemizira s E. Blochom koji u svome djelu Thomas Münzer, vjeruje da će u identifikaciji religioz­ nog elementa s elementom ekonomske i društvene revo­ lucije iznaći put ka produbljenju »čisto ekonomskog« hi­ storijskog materijalizma. »Ukoliko on ono ekonomsko također shvaća kao objektivnu stvarnost kojoj treba da se suprotstavi ono duševno, unutrašnjost itd., tada on previđa da upravo zbiljska društvena revolucija može da bude samo preobrazba konkretnoga i realnog života čov29

30

31

28

29

30 31

Lukasc, op. cit., str. 70.

Ibidem; »So ist der Mensch zum Mass aller (gesellschaftli­ chen) Dinge geworden. Das methodische Problem der Oekonomie: die Auflösung der fetischistischen Dingformen in Prozesse, die sich unter Menschen abspielen und sich in konkreten Beziehungen ihnen objektivieren ... schafft hier­ zu gleichzeitig die kategorielle und historische Grundlage« str. 277). Ibidem, str. 328. E. Bloch, Thomas Münzer als Theologe der Revolution, Berlin, 1921; ponovno izdanje Suhrkamp, 1962; dostupno je sada i francusko izdanje, Julliard, 1964. 57

jeka, i da to što se obično naziva ekonomijom nije drugo do sistem oblika predmetnosti toga realnog života.« Pojam opredmećivanja socio-ekonomskih odnosa obo­ gaćuje se kod Lukäcsa jednom vrijednosnom dimenzi­ jom, koja potječe iz kulturnog sociološkog kruga onih godina. U stvari, suprotstavljanje između kapitalističkog društva i »organske« strukture pretkapitalističkih dru­ štava, kojih su ljudski odnosi »prirodni«, a time i samog srednjeg vijeka, pati ne samo od veberovske tematike, nego i od Tonniesieve dihotomije Gesellschaft i Gemein­ schaft, koja je bila široko rasprostranjena dvadesetih go­ dina. Ipak, Lukacs prevladava dihotomiju jednim razrješujućim stanovištem (koje anticipira Geigerov pokušaj) pozitivno pridonoseći da društveni tok po sebi, »postajanje društva društvom« (Vergesellschaftung der Gesell­ schaft), pozitivno koincidira s istinskom »zajednicom« (Gemeinschaft). Vraćajući se kritičkom vidu Lukäcseve analize, pri­ mjećujemo da u jedinstvenom terminu postvarenja —što je ključ za Lukäcsevo historiciziranje — koegzistiraju dva značenja. Prvo je — neopozivo etičke naravi i oslonjeno na široku sociološku fenomenologiju — značenje poste­ pene dehumanizacije odnosa među ljudima. Drugo je„ sud o mišljenju kao takvom, u njegovim znanstveno-filozofskim značajkama, karakterizirano intelektualizmom, spekulativnom frakturom u odnosu na socio-političke strukture (prihvaćene kao nepromjenjive i povjerene dvjema specijalističkim znanostima, to jest politici i eko­ nomiji, faktički svedene na tehnike prilagođavanja siste­ mu), te odustankom od toga da se zbilja shvati kao tota­ litet. 32

33

34

35

32

33

34 35

G. Lukacs, op. cit. (kurziv G. E. R.): »Das, was man Oekonomie zu nennen pflegt, nicht anderes als das System der Gegenständlichkeitsformen dieses realen Lebens ist« str. 287). Vidjeti u vezi 's tim P. Farneti, Th. Geiger e la coscienza della societä industriale, Torino, 1966. Smatramo ipak da Farneti precjenjuje, makar što se tiče autora koje mi ra­ zmatramo, kulturno značenje Tönniesove dihotomije. Ka­ snije ćemo se vratiti na ovu točku. Vidjeti IV poglavlje, paragr. 3. usp, Lukacs, op. cit., str. 196.

58

Lukacs ne namjerava samo tijesno povezati ova dva značenja, čineći tako njihovu korelaciju posve razum­ ljivom, nego on u drugome značenju hoće da utvrdi sta­ novit prioritet. Cjelovita duhovnost (kao način mišlje­ nja na razini neposrednosti i kao način specijalističkog znanstveno-filozofskog promišljanja) zapadne civilizacije izravno je prozvana kao odgovorna za tragedije svoje po­ vijesti i za nepravde njenih struktura. Prizivanje Webera u ovoj je točki izričito, ali suptil­ no prikriveno. Lukäcs iskorištava neke veberovske teze i operativna oruđa interpretacije (čitanje Kapitala pri­ mjer je idealtipske konstrukcije ), tvrdeći da je »za pro­ suđivanje njegove činjenične građe sasvim svejedno da li se netko slaže ili ne slaže s njegovom (Weberovom) kauzalnom interpretacijom« . Radi se o razjašnjenju koje jedinstveno rasvjetljuje duboko polemičke veze koje ujedinjuju Lukäcsa s We­ berom. 36

37

38

d) Neke kritičke napomene Pojam totaliteta u Lukäcsa ima dva različita i konver­ gentna značenja: jedno je gnoseološko-istinosno (spoznajnost predmeta kao odnošenje spram totaliteta kojega je dio), a drugo je historijsko-sociološko (totalitet kao društvo koje se događa). Raspravljanje o »prirodi«, a time i o »znanosti« u užem smislu, jest između ova dva stanovišta; izdvojiti 36

37

38

Radi se o zametku historiografske teze koja je drugačije razvijena i ilustrirana u kasnijem djelu Razaranje uma, cit., koja je ipak koncipirana prema dogmatskoj materi­ jalističkoj shemi što je kasnije obarana. »Unutrašnja struktura Kapitala Stvorila je velike teškoće površnom čitaocu koji na nekritičan način prihvaća ka­ tegorije mišljenja koje su svojstvene kapitalizmu; u stva­ ri, izlaganje odvodi do krajnjih granica kapitalistički ka­ rakter svih ekonomskih oblika i tvori jedan pojmovni krug u kojemu ove kapitalističke forme djeluju u čistom obliku, opisujući jedno društvo koje „odgovara teoriji", dakle jedno potpuno kapitalističko društvo, koje se je­ dinstveno sastoji od proletera i kapitalista...« (op. cit., str. 61). Ibidem, str. 286, bilješka. 59

ga učinivši ga neovisnim o njegovu kontekstu sigurno je opravdano, ali prijeti opasnost da se ne shvate mogućno­ sti lukačevskog raspravljanja, bitne za pravac u koji smo se postavili. Ukazat ćemo sada na neke kritike koje su dignute protiv Lukäcsa, ne zbog toga da bismo ih odbacili, nego zato da im odredimo prostor, dakako opravdan, ali nepo­ desan za našu perspektivu. Kritike koje polaze od fenomenološke osnove teže za tim da Lukäcsevu tematiku svedu »na zajedničku svi­ jest njegovih neposrednih filozofskih prethodnika, na pri­ mjer Diltheya« , pripisuju joj »hegelovski prezir prema osjetilnoj izvjesnosti« , kada je moguće utvrditi u ne­ porecivoj lukačevskoj višeznačnosti elemente krupnog napretka mimo utvrđenih pozitivnosti . Optužba protiv Lukäcsa zbog fatalistički spekulativ­ nog držanja učenjaka i grešno spekulativnog držanja fi­ lozofa, daleko od toga da je rođena u socijalnom subjektivizmu — prema riječima K. Kosika — i nerazumije­ vanju vrijednosti znanstvene teorije — nastaje u jednoj »eshatološkoj« perspektivi ozbiljene revolucije. Ovaj vri­ jednosni red u koji se smješta Lukäcsevo djelo nije nu­ žno neki alibi za kritiku, nego jedan važan element da bi se realistično uočilo mogućnosti razvitka Lukäcseve , misli. U Povijesti i klasnoj svijesti nije »istina« znanstve­ nog raspravljanja ta koja je sporna, nego njena »smislenost« za čovjeka u društvu. Iz ove točke gledišta gra­ đanska znanost ponovno ulazi, suodgovorno, u proces društvenoga postvarenja (štoviše — i još razloži ti je — moguće je govoriti o »građanskoj« znanosti). Drugim ri­ ječima, kad Lukäcs govori negativno o znanosti, daleko od namjere za metodološkim raspravljanjem »uopće«, de­ finitivno se postavlja u jednu vrijednosnu perspektivu. 39

40

41

42

39 40 41 42

60

G. D. Neri, Prassi e conoscenza, cit., str. 79—119. Ibidem, str. 86. Ibidem, str. 89. Ibidem, str. 111: »Lukäcs je doprinio da se razjasni efek­ tivna mogućnost dekadence ljudske prakse (tehničke, i one neteoretske ali eventualno tehničke, izumiteljske, itd. . . . ) do čiste manipulacije kojom upravljaju više sile, u posebnom slučaju kapitalistički razvitak, a koje ugroža­ vaju i sam život svijesti i pripremaju joj jednostrano »vođenje i degradaciju na puko zupčaništvo.«

Njegova je ograničenost što se neposredno postavio u tu perspektivu. Ali ne vidimo kako stanovište K. Kosika, uporno predlagano kao rješenje lukačevske aporije, može djelotvorno stvoriti alternativu. Izuzetno profinjeni marksizam K. Kosika , za kojega je »praksa u svojoj biti i u svojoj univerzalnosti odgo­ netka tajne čovjeka kao ontokreativnog bića, kao bića koje stvara zbilju (ljudsko-društvenu), i koje štoviše shvaća zbilju (ljudsku i ne-ljudsku, zbilju u njenom to­ talitetu)« , ima u Lukacsevu djelu bezbrojne anticipacije. Ono što je u Lukäcsa uzeto kao simplicistički klasni en­ gagement svijesti, jest uistinu kratki spoj u rasuđivanju što svoje korijene ima u temama koje nemaju ništa zavi­ djeti temama »teoretske prakse«, već štoviše sadrže ele­ mente prevladavanja sociologizma. Tematika sociologije snažno je pridonijela rješenju mnogih problema, razjasnila je nebrojene nejasnoće; no, bit lukačevske problematike ostaje, po našem mišljenju, i dalje neriješena, možda zato jer je bila obnovljena, na način koji nam je već poznat, jedino od izvjesne socio­ logije znanja. 43

44

Konvergencija u praksi između gnoseološko-istinosnog i kritičko-sociološkog momenta istodobno označava vrhunac izvornosti i sudbinu Lukäcseve intelektualne ne­ moći. »Sama klasična filozofija nije postala potpuno svje­ snom logičke nužnosti povezivanja geneze i povijesti« — primjećuje Lukäcs, jer je klasična filozofija bila lišena bitnog metodološkog ključa za rješenje aporije: pojma prakse. U stvari, samo »jedinstvo subjekta i objekta, mi­ šljenja i bitka, što ga je „činjenično djelovanje" poku­ šalo dokazati i pokazati, odista ima svoje mjesto ispu­ njenja i svoj supstrat u jedinstvu geneze misaonih odre­ đenja i povijesti bivanja zbiljnosti. To jedinstvo pak može važiti kao pojmljeno jedinstvo samo sada kada se u povijesti ne ukazuje naprosto na metodičko mje­ sto razrješivosti svih tih problema, nego to „mi", su45

43

44

45

Mislimo ovdje na poznatu njegovu Dijalektiku konkret­ nog, »Prosveta«, Beograd, 1967. (prev. Krešimir Georgijević). Ibidem, str. 242—254. G. Lukäcs, op. cit., str. 225.

61

bjekt povijesti, ono „mi" kojih čin povijest zbilja jest, konkretno može da bude pokazano« . Geneza i povijest se podudaraju u revolucionarnom činu proletarijata. Lukaes ustanovljuje tri ključna ter­ mina za svaki kritičko-sociološki pristup zbilji: određe­ na mišljenja u njihovu genetičkom momentu, zbilja u njenoj povijesnoj dinamici, i subjekt. Opravdano je na­ glasak pomaknut prema subjektu, koji spoznaje i dje­ luje u isto vrijeme (tematika »subjekta« bit će stalna u autora koje ćemo susretati). Poistovećenje »subjekta« s partijom, što je razradio Lukaes, teško će prikivati i označit će njegovu intelek­ tualnu sudbinu. Pod katarzičnom apsolutizacijom par­ tije, kao otjelovljenja jedinstva teorije i prakse, kao »konkretne univerzalnosti« — krije se žrtvovanje inte­ lekta neposrednosti partije, s njenim krutim organizacio­ nim strukturama i s njenom represivnom disciplinom. Pretpostavke kapitulacije Lukäcseva razuma pred staljinizmom imaju svoj korijen u samoj njegovoj teoriji. Žr­ tvovanje intelekta ima se pripisati ne samo Lukäcsevoj nesposobnosti, nego i nesposobnosti mnogih marksistič­ kih intelektualaca da izrade povijesno-sociološke kate­ gorije za izučavanje složenosti zbiljskog. Teoreticizam nepovratno kvari svaku sociološku analizu. Nije samo »poimanje«, nego i »preobrazba« »objektivne« zbilje mit­ ski, teoreticistički upućena na neposrednost stjecanja klasne svijesti. Samo je u ovoj točki prihvatljiv prigovor koji se stalno upućuje Lukäcsu o njegovu zapadanju u idealizam. »Budući da svijest ovdje nije svijest o ne­ kom sebi naspramnom predmetu, nego samosvijest pred­ meta, akt osvješćivanja (proletarijata — G. E. R.) prevraća oblik predmetnosti svoga objekta (društvo-povijesti — G. E. R.)« . 46

47

48

Postavljajući se u globalnu perspektivu našeg rada, Lukäcsu treba pripisati prvenstvo u »kritičkoj teoriji dru­ štva«, koju je on poistovetio s marksizmom. On je u stvari zacrtao njenu spekulativnu postavu, hegelijanskog podrijetla, njene temeljne vrednote (središnjost čovjeka, društvo kao Gemeinschaft, sloboda kao cilj), zatim njene 46

47

48

62

Ibidem, str. 228. Usp. G.

Lukacs

und der Revisionismus, Berlin

G. Lukäcs, op. cit., str. 268.

1960.

kritičko-sociološke instrumente (otuđenje, postvarenje, kri­ tika pozitivizma itd.), i dao sud o suodgovornosti nje­ mačke kulture za nastanak i podržavanje nacionalsocija­ lizma. Njegovo je ortodoksno shvaćanje paradoksalno pre­ uzeto u heterodoksnim parolama marksističke nje­ mačke kritičke inteligencije dvadesetih i tridesetih goodina. » . . . jer kad bismo pretpostavili — premda se s tim ne slažemo — da je novije istraživanje besprije­ korno pokazalo stvarnu netačnost svih pojedinačnih Marxovih tvrdnji, svaki bi ozbiljni „ortodoksni" marksist mogao bezuvjetno priznati sve te nove rezultate, odba­ citi sve pojedinačne Marxove teze — da ni jednog tre­ nutka ne bi morao napustiti svoju marksističku ortodoksiju. Ortodoksni marksizam ne znači dakle nekri­ tičko priznavanje rezultata Marxova istraživanja, ne znači „vjeru" u ovu ili onu tezu, niti pak tumačenje neke „svete" knjige. Ortodoksija u pitanjima marksizma od­ nosi se naprotiv isključivo na metodu.« 49

»Historijski materijalizam«, shvaćen kao samosvijest i samokritika građanskog društva koje je stiglo do vla­ stite zrelosti, koincidira s pojmom i programom »kri­ tičke teorije društva«, što je formulirana deset godina nakon pojave Povijesti i klasne svijesti od Horkheime­ ra, Marcusea i grupe oko Institut für Sozialforschung, u Frankfurtu. Lukacs anticipira i njenu utopijsku ogra­ ničenost prema kojoj je »dolaženje društva do svijesti istoznačno s mogućnošću vođenja društva« . Ova utopijska granica ima svoj teorijski korijen u onome što marksistička ljevica definira kao »zapadanje u hegelizam«. Zapadanje u hegelizam označava prilično jednostrano Lukacsevu poziciju, kao i poziciju predstav­ nika »kritičke teorije«. Radi se o ocjeni koja je neobo­ riva sve dotle dok ne postane naočnjak koji sprečava da se shvati eventualna izvornost hegelizacije naših autora. Drugim riječima, govoriti o »zapadanju u hegelizam« znači za većinu marksističkih kritičara pretpostaviti je­ dan konačan sud o tome što su »hegelizam« i »marksi­ zam«, a time i njihova »mješavina« (od koje je spome­ nuto zapadanje samo jedna verzija). Ovo je dakako opra­ vdano stanovište, ali u drugom kontekstu, no ne ovdje, 50

49 50

Ibidem, str. 51—52. Ibidem, str. 315. 63

gdje nastojimo bez predrasuda naznačiti stanovišta na­ ših autora. Izuzetno oštar kritičar hegelovsko-marksovske »mješa­ vine« jest L. Colletti, koji je jednostrano pripisuje Lu­ käcsu, Korschu, Horkheimeru i Adornu . Kako se u ovom slučaju radi o sudovima koji proizlaze iz jedne specifične teorijske konstrukcije, ne možemo izravno ući u stvar. Ostaje sumnja u pogledu (autorovih) predrasuda pri tumačenju hegelizma kako lukačevskog, tako i adornovskog i markuzeovskog. Collettijev je teorijski sud »da se marksizam može konstituirati kao znanost samo pod uvjetom da kao osnovu društva uzme materijalne dru­ štvene odnose, to jest da društvenu ukupnost uzme kao ekonomsko-društvenu formaciju, to jest kao cjelinu, kao totum ili povijesni blok koji kao temelj ima odnose pro­ izvodnje« . Time se odbacuje svaki pokušaj, kao onaj mladoga Lukäcsa, da se ova marksistička intencija teo­ rijski iznova postavi u hegelijanskim terminima, distingvirajući hegelovsku dijalektičku formulu od onoga što bi mogli biti njeni historijsko-sociološki sadržaji . 51

52

53

U stvari je ova distinkcija kritički krhka, ali je simptomatično da je to izrazitije u Razaranju uma, nego u Povijesti i klasnoj svijesti, gdje upravo pokušava teore51

52

53

64

Vidjeti L. Colletti, II marxismo e Hegel, u V. I. Lenjin, Quaderni jilosofici, Milano, 1958, u vezi ,s Luikäcsem; recen­ zija o Marksizam i filozofija K. Korscha, objavlj. u »Pro­ blemi del socialismo«, nova serija, VIII (1966), 10; recen­ zija o Dialektik der Aufklärung M. Horkheimera i Th. Adorna, u »Problemi del socialismo«, nova serija, IX (1967), 15. II marxismo e Hegel, cit., str. CXLVIII.

Colletti ovdje ne razlikuje »mladog« Lukäcsa od Lukäcsa iz Razaranja uma. »Dok je za Marxa njemačka klasična filozofija, a osobito Hegelova, „odraz" i filozofska analiza modernoga građanskog društva, koje u Njemačkoj još ne postoji, a njemački se k a r a k t e r ove analize izražava upravo u formi koju ona poprima, to jest u činjenici da se još uvi­ jek radi o filozofiji, a ne o ekonomiji i o p o l i t i c i . . . za Lu­ käcsa je, naprotiv, njemački sadržaj, nedostaci i protuslo­ vlja Hegelove filozofije (koje bi se dakle mogle objasniti temeljno društvenom zaostalošću Njemačke), dok je, me­ đutim, neovisno o ovim uvjetima i o samom građanskom društvu, valjana forma njegove filozofije: dijalektička me­ toda« (op. cit., str. CXVIII).

tizirati, da je »odnošenje mišljenja spram predmeta ne­ posredno odnošenje čovjeka spram čovjeka: dakle, dru­ štveni odnos« . Lukacseva raspravljanja, kao i raspravljanja »dru­ štvenih kritičara«, dospijevaju nasuprot »distinkciji iz­ među filozofskog ili gnoseološkog pojma i Lenjin-Collettijeva znanstvenog pojma materije« : to ne opravdava svo­ đenje njihove teorije na jednostavnu »mješavinu« Marxa i Hegela, koja otvara put ne pobuni protiv kapitala, nego protiv strojeva, industrije, racionalnog računa, ukratko: pobuni protiv znanosti. »Mješavina« kritike građanskog društva i hegelovske kritike znanstvenog i pozitivnog intelekta predstavlja po­ kušaj — dakako, ne sasvim lišen romantičnih natruha — prodora do kritičkog poimanja totalne logike koja pove­ zuje »znanstveno« stanovište s građanskim izrabljiva­ njem. Svrha je tog kritičkog poimanja ili prevladavanje znanstvenog stanovišta ili zabrana građanskog izrabljiva­ nja. Činjenica što se to poimanje teoretski održava u ne­ moći (u teoreticizmu lukačevske prakse koji završava u totalnom prianjanju uz staljinističku partiju, odnosno u markuzijanskom »velikom odbijanju«, koje se izražava u intelektualnoj gerili protiv kapitalističkog sistema) ne sprečava individuiranje originalnih crta lukačevskog ili markuzijanskog hegelizma, koje nisu čisto mješavinske. 54

55

2. Geneza, kontekst i političko-ideološki zaključak Lukacseve tematike a) Od etičko-estetskog »oblika« do Lukacseve tematike Na osnovu najnovijih kritičko-egzegetskih radova o Lukäcsevoj djelatnosti koja je prethodila Povijesti i kla­ snoj svijesti nastojat ćemo uokviriti djelo i interpretativnu perspektivu u koju smo se postavili. Teze L. Goldmanna dovoljno su poznate, pošto već u odnosu na njih zauzimamo stanovitu kritičku distancu. 54 55

Ibidem, str. CXXV. Ibidem, str. CLX.

5 Kritička teorija društva

65

Emfatičnom pretjeranošću on smješta najranijeg Lu­ käcsa u sam početak preporoda suvremenog filozofskog mišljenja, iznad svega u egzistencijalističkoj verziji , te na početak »science humaine«, upravo u goldmanovskom smislu; Doista, prožimanje (gotovo projekcija) između Goldmannove interpretativne razrade i pojednostavnjenog tumačenja Lukäcsa upućuje na oprez svakoga tko teži is­ pravnome tumačenju geneze i dinamike Lukäcseva mi­ šljenja. Izlučivanje iz kategorije »oblika« prvih Lukäcsevih djela , a iz »totaliteta« Povijesti i klasne svijesti onoga što Goldmann naziva »najvažnijim pojmom dijalektičke metode u ljudskim znanostima: pojma smislene dinamič­ ke strukture« više odražava problematiku Goldmannova marksizma , čak i u njegovim izrazito sociološkim pro­ mišljanjima, nego što odražava Lukäcsevo mišljenje, koje je znatno složenije i otvorenije drugačijim tumačenjima. Goldmann objašnjava Lukäcsevu predmarksističku dje­ latnost kao neokantovsku, s jakim etičko-tragičkim nagla56

57

58

56

57 58

66

Još 1945. u Mensch, Gemeinschaft und Welt in der Philo­ sophie, Zürich, 1945, str. 245, Goldmann zamjećuje da je »Heideggerova knjiga Sein und Zeit raspravljanje s Lukäcsevom knjigom sa stanovišta filozofije mučnine i smrti«. Duša i oblici iz 1910, i Teorija romana, iz 1920. Što se tiče Goldmannove interpretacije zadržat ćemo se ovdje samo na značajnom Introduction aux premiers ecrits de G. Lukäcs, što se pojavio u »Temps mo­ dernes«, 195 (1962), a koji je pretiskan u dodatku francu­ skom izdanju Teorije romana, Paris, 1963, prema kojemu je i napravljena ova referenca. U ovome tekstu čitamo: »Lukäcseva je zasluga što je jasno osvijetlio i istraživači­ ma učinio dostupačnim daljnja metodološka temeljna na­ čela koja nose Marxovo djelo, a iznad svega tri naj­ važnija pojma dijalektičke metode u društvenim znano­ stima: signifikantna dinamička struktura, moguća svijest (Zugerechnetes Bewusstsein) i objektivna mogućnost. Hi­ storijski materijalizam, koji je u stvari generalizirani ge­ netički Strukturalizam, utemeljen na ovim pojmovima, im­ plicira postavku da se svaka ljudska datost predstavlja ujedno kao signifikantna struktura shvatljiva s pomoću analize konstitutivnih relacija između elemenata koji je sačinjavaju (elementi koji su sa svoje strane i na svojoj vlastitoj razini signifikantne strukture istog tipa), i kao konstitutivni element stanovitog broja drugih širih struk­ turu koje je zahvaćaju i integriraju« (str. 157).

skom, te u terminima »ne-genetičkog strukturalizma« in­ direktnog huserlovskog nadahnuća. Drugi pol suprotno­ sti tvori historicistička diltejevska tematika, koja se po­ dudara s otkrićem Hegela izvan katedarske učenosti: Goldmannu se Lukacseva reakcija čini dvosmislenom. »Obnavljajući nejasne i neprecizne Diltheyeve ideje o „smislu" i o „poimanju" u metodološkoj potrebi razja­ šnjenja, koja je karakterizirala fenomenologiju, Lukäcs je učinio jedan korak naprijed i jedan natrag. Korak na­ prijed u mjeri u kojoj je nejasni diltejevski pojam „smi­ sla" zamjenjivao idejom strogog i preciznog opisa kakav je tražila fenomenologija, jedina koja je mogla dopustiti da se od smislenog pojma strukture napravi djelotvorno znanstveno oruđe. A korak nazad u mjeri u kojoj je, pod utjecajem same fenomenologije, napuštao Diltheyevo po­ vijesno poimanje, da bi prihvatio huserlovsku ideju bezvremenske biti.« 59

U stvari, s obzirom na društveno-kulturnu klimu Heidelberga mogao bi to biti čin samovolje kad se prišije etiketa »huserlijanstva« umjesto »veberijanstva«. No, pod disciplinarnim diferencijacijama u ovom sveučilišnom središtu, koje će se pokazati među najfcreativnijima u prvoj polovici XX stoljeća, problemi konvergiraju u tež­ nji za izmirenjem znanstvene strogosti (kojoj jednako teže Weber i Husserl) i etičke senzibilnosti, koja je razdrta tekućom socio-kulturnom krizom. Lukäcseva tra­ gična estetika »oblika« možda bi mogla biti tumačena analogno veberovskoj problematici politeizma vrednota ili nepomirljivosti između znanstvene strogosti i egzisten­ cijalnog izbora. Činjenica je da s Poviješću i klasnom sviješću upravo veberovska kategorija »moguće« ili »pridane« (imputirane) klasne svijesti, zugerrechnetes, igra odlučujuću ulogu. No, već smo dalje od veberovske te­ matike: njeni su problemi nestali kroz onu izvornu hegelizaciju koju tvori kako nužni Lukacsev prijelaz, tako i prijelaz »kritičke teorije«. Retrospektivno bivaju osvijetljena stanovišta koja ina­ če ne bi bila shvatljiva. Dovoljno je pomisliti na dijalektičko-hegelovsku strukturu Teorije romana, izgrađenu na pojmovima »odsutnosti« i »problematske egzistencije«, 59

Ibidem, str. 163.

67

da bi se shvatilo iz kakvog je kulturnog i teorijskog is­ hodišta hegelizacija započela. Uostalom, u duhu Heidelberga izrađene su najneobičnije teoretske i znanstvene sinteze (u slijedu velikih uče­ nika iz - Heidelberga i sam će Marcuse otkriti Hegela u jednoj diltejevskoj perspektivi, s jednim radom koji je mišljen i pisan u Heideggerovoj maniri — štoviše, koji je njemu i posvećen). Cini se da se marksizam »bacio« na ovu sintezu go­ tovo ex abrupto — očito potaknut egzistencijalnim či­ njenicama, kao što su rad ili revolucija. Zaista je teško teoretski ili kulturološki odrediti prijelaz: teoretsko-praktična konverzija čini se da je vezana za osobne činje­ nice. Zašto Lukacs, a ne Mannheim? Zašto Horkheimer, a ne Heidegger? I ne ulazeći u osobne odnose između Mannheima i Lukäcsa, u Budimpešti, 1917—1919 (kako ćemo vidjeti dalje), koji su vjerno ogledalo srednjoev­ ropskih klica onoga razdoblja, možemo ih bez daljnjega smjestiti u živu klimu kasno-građanske Kulturkritik, ko­ ja se u romantičko-spiritualističkoj germanskoj i evrop­ skoj tradiciji nadimala punim plućima. Ideja o Neue Kultur bijaše u očekivanjima i težnjama mlade generacije, koja je dozrela u ratu i u porazu cen­ tralnih carstava. Oktobarska revolucija došla je kao fak­ tor koji je pridonio da izbije jedna kulturna situacija pripravna da revoluciju shvati. 60

Lukäcsevo stvaranje u godinama 1919—1922. impre­ sivan je dokument kulturne euforije onoga vremena. Nje­ gov prijelaz na borbeni marksizam partije Bele Kuna (nekoliko tjedana nakon što je zauzeo kritičko stanovi­ šte protiv sovjetskih metoda), iznenadila je grupu inte­ lektualaca Szellemkek, kojoj Lukäcs bijaše vodećim čla­ nom. Mannheim bijaše među onima koji nisu razumjeli kulturno značenje ovog postupka. 60

Ibidem, str. 174: »Struktura romana koju je Lukäcs ana­ lizirao jesit jedan književni oblik odsutnosti. Ipak njene vrijednosti efektivno djeluju u univerzumu djela kojega podupiru na implicitan način. Njihova manifestna prisut­ nost smješta «e u svijest autora, u kojoj uostalom nisu primiti ni osim na osobit i nedovoljan način, na način poj­ movnih, etičkih zahtjeva, zahtjeva treba-da«.

AI

Pa ipak, Lukacsev postupak bijaše dosljedan: »novu kultura« nije mogla biti drugo nego »kulturna revoluci­ ja«. Postajući borbeni komunist, Lukacs namjerava ostva­ riti svoj izvorni ideal, koji simbolično sažima u izrazu »politika je sredstvo, kultura je cilj« . Jedino je komuni­ zam — po njegovu mišljenju — u stanju riješiti kulturnu krizu koja potresa kapitalističkim sistemom. U tome cilju Lukaes upotrebljava analitičke kategorije same građan­ ske kulture. U jednom od svojih najvažnijih radova iz tih godina, Stara i nova kultura , upotrebljava dihotomiju Alfreda Webera Zivilisation-Kultur, da bi definirao kulturnu krizu dotične epohe i pokazao sredstva za nje­ no ispravljanje. Samo komunizam može staviti civiliza­ ciju u službu kulture, u službu čovjeka, jer »kultura« je »oblik ideje da se bude čovjek«. Ekonomija, kao i politi­ ka — ponavlja Lukaes — jest oruđe: cilj nije blagostanje ili kultura kao potrošno dobro, nego ozbiljenje onih djela koja su u pojmu kulture mišljenja od autentične građan­ ske tradicije. Ideja nove kulture u stvari je baština kla­ sičnog idealizma XIX stoljeća koju valja dovesti do za­ vršetka. 61

62

Lukacseva je misao ovdje teoretski izgrađena na ka­ tegorijama oprečnosti, protuslovlja. »Ako kultura ozbilj­ no uzima ideju slobode, tada mora postati kritična u po­ gledu društvenog sustava. Ako pak ne uzima ozbiljno ide­ ju slobode, postaje izmišljotina. Kultura je u nespora­ zumu ili s društvom ili sa samom sobom.« 63

Beskorisno je inzistirati na tome koliko je još njemačko-hajdelberškog duha prisutno u pojmu Kulture, koji je (1920) podignut do razine vrednote-nosioca revo­ lucije. Zanimljivije je dokučiti — gotovo raščlaniti — teo­ retsku raspravu koja se vodila kroz ideološko-političku polemiku tadašnjih pisanih radova. Poslužit ćemo se jed61

U »Pester Lloyd«, 17. travnja 1919, o čemu u D. Kettler, Marxismus und Kultur. ungarischen Revolutionen

62

63

Mannheim

und

Lukäcs

in

den

1918—1919. Neuwied und Ber­

lin, 1967, str. 43. Postoje dvije verzije ovoga rada, a značajna je druga zbog datuma (studeni 1920) i zbog časopisa u kojemu se javi­ la (»Kommunismus«, 43, istr. 1538—1549). U D. Kettler, op. cit., str. 47. 69

nim radom L. Amodija , koji minuciozno rekonstruira Lukacsevu ideološku putanju od revolucionarnog entuzi­ jazma intelektualno-građanskog i anarho-komunističkog podrijetla, putem suglasnosti s gledištima R. Luxemburg, do sve »pregaralačkijeg« prianjanja uz lenjinističku, što­ više, već staljinističku partiju. Radi se o tumačenju koje rastvara cjelovito teoretsko jedinstvo Lukäcseva raspra­ vljanja u njegovim eksplikativnim genetičkim momenti­ ma. »Može se reći da je, ako ne sadržaj, a ono makar savremeno značenje Povijesti i klasne svijesti pretežno po­ litičko, a Lukäcseva samokritika nije bila filozofsko, nego političko samoporeknuće.« Danas je lako, iz jedne objektivne, povijesne dozrelosti, kritički izvoditi razlikovanja između »politike« i »fi­ lozofije«, za razliku od onih dana kada je revolucionarna klima vodila k poništavajućem poistovećenju ovih poj­ mova. U vremenskom slijedu Lukacsevih radova »klasna svi­ jest« javlja se iznad svega kao svijest Arbeiterräte, svi­ jest radničkih savjeta: njihova politička protuparlamentarna vrijednost podudara se s njihovom odgojnom ulo­ gom u revoluciji. Prvobitna Lukäcseva perspektiva pro­ žeta je idealom »radničkih savjeta« kao jedinim političko-teorijskim rješenjem. Savjet je prevladavanje kapita­ lističkog postvarenja, on je kraj građanske podjele vla­ sti, on je izmirenje »dijalektičke razlike između nepo­ srednog interesa i krajnjeg cilja«. No, kao i politički, tako je i ideološki obzor vrlo flui­ dan. Lukacsevo se raspravljanje ubrzava, napušta do malo prije oštro branjena stanovišta, prenoseći pojmove i suprotnosti u druga ideološka stanovišta. Stalna je samo tendencija teoretiziranja: ona oscilira između sistemat­ skog napora za razjašnjenjem problema i njihova teoreticističkog razrješenja. Tako je potreba decentralizacije i organizaciona fluidnost III internationale podignuta do teoretizirajuće perspektive. Jedinstvo cijelog proleterijata, kojega je Internacionala izraz, moguće je samo u obliku »jedne „puke" ideje koja još nije zahvatila neposred­ no postojeću zbilju;... još preciznije, ideje koja sve više 64

65

64

65

70

L. Amodio, Tra Lenin e Luxemburg. Commentario al pe­ riodo estremistico di Lukacs 1919—1921, u »Il Corpo«, II

(1967), 5, str. 361—431. Op. cit., str. 422.

zahvaća ovu zbilju, koja tu zbilju treba da (soli) potpuno zahvati«. Suprotnost između misaono-mogućeg i faktualnog, či­ njeničnog, jest na djelu. Ona tvori tematiku posebnog ogleda Klassenbewusstsein, koji tako naslovljuje ono što se može smatrati prvim nacrtom većeg djela . Problem subjektivnog činioca, klase, i njegove povijesne uloge po­ dudara se s problemom zabrinjavajućeg revolucionarnog nazadovanja proletarijata u godinama 1919—1920, iako u ekonomsko-objektivnim hipotetički povoljnim uvjetima. Podvlačimo da se teorijska tematizacija »klasne svije­ sti« kao potencijala (klasna je svijest predstavljena mi­ slima, osjećajima koje bi pripadnici jedne klase morali imati da bi bili sposobni shvatiti situaciju) i kao totalizazora (svojstvo je biti klasne svijesti da je njen posljed­ nji cilj Gestaltung cijelog društva na način koji potpuno odgovara njegovim interesima, ostvarenim od društva bez klasa) pridružuje kod Lukacsa postepenom napuštanju Arbeiterr'ata kao revolucionarnog organa u prilog partije, i prenošenju na nju pojmova svijesti i slobode, nepre­ kidno u nemirnom traganju za konačnim teorijsko-prakličnim oformljenjem. Sa Die moralistische Sendung der Kommunistischen Partei idejna koncepcija klasne svijesti otvara vrata iz­ ričito aktivnoj ulozi partije: »Komunistička je partija or­ ganizacioni izraz revolucionarne volje proletarijata. Njoj dakle uopće nije namijenjeno da a priori obuhvati tota­ litet proletarijata.« Ona je svjesno vodstvo, ona je prvo utjelovljenje carstva slobode. Još nije lenjinistička, ali više nije luksemburgovska partija. Ovdje ćemo ispustiti ne uvijek vidljive promjene Lukacseve političke ideologije, promjene koje variraju iz­ među Luxemburgove i Lenjina. U dvostrukom ishodištu, etičkom i teoreticističkom, lukačevska »klasna svijest« 66

67

68

66

67

68

Organisationsfragen

der

dritten

Internationale,

u

»Kom­

munismus« (1920), 8—9, u op. cit. str. 376. Amodio oprav­ dano u svome komentaru naglašava »pojam, hegelijanskog tipa, odnosa ideje — ne samo u psihološkom, nego i u entelehijskom smislu — i zbilje«. U »Kommunismus« (1920), 14—15, u op. cit., 377. i da­ lje. U »Kommunismus« (1920), 16—17, u op. cit., str. 382. i da­ lje. 71

postavlja se istodobno dalje od stanovišta Luxemburgove, a da pri tome ne usvaja Lenjinovo. Tragično paradok­ salan rezultat bit će potencijalna raspoloživost za staljinizam ili, kako ćemo vidjeti, prihvaćanje post mortem lenjinizma, već u njegovim totalitarističkim terminima. Ova totalitarna logika implicitna je izgradnji »klasne svijesti« koja je s različitim naslovima pripisana i klasi i partiji. »Postoji spona između dvije svijesti, a ne pro­ tivnost. Jedna je pojam druge i počiva u drugoj, ali nje­ no: biti »pridana« (imputirana) izražava oblik »racional­ nog uspona« (logički i psihološki) koji poprima prijelaz od mogućnosti ka činu. Osim toga, kontinuitet ovdje iz­ vodi kvalitativni skok, a time se partija može zatvoriti.« Zasad je to samo implicitan rezultat. Za Lukäcsa je partija prije NEP-a, prije događaja u Kronstadtu, prije njemačke neuspjele März-Aktion (1921) jedna dinamička, ne organizaciona realnost. Na teorijskom stupnju dijalek­ tika subjekta i objekta prožima klasnu svijest kao dija­ lektika između normativnog momenta i činjeničnog mo­ menta, kojima respektivno odgovaraju partija i klasa. Protivno Lenjinovoj koncepciji, oni su povezani bitnim odnosom bitka i treba-da. Na spekulativnoj razini kla­ sna svijest, kao jedinstvo subjekta i objekta, jest pjeno stalno prevladavano razdvajanje po modelu Hegelove Fe­ nomenologije. Subjektivni moment — otjelovljen u par­ tiji — ostaje čista svijest, »idealan zbir«, da kažemo za­ jedno s Luxemburgovom, potencijalna svijest, ukoliko ne nastupi objektivni povijesni trenutak akcije koja zahvaća cjelokupnost klase (napominjemo, da će ovi izrazi, para­ frazirani iz eseja Rosa Luxemburg als Marxist, koji se pojavio 1921, biti uključeni u razradu Povijesti i klasne svijesti, premda u jednom drukčijem kontekstu: to je svjedočanstvo o Lukacsevoj namjeri da, ne isključivši ih, prevlada sugestije Luxemburgove, koje su iz drugih ra­ zloga bile odbačene). Posljednji kriterij u svakom slu­ čaju ostaje — u marksističkom smislu — praksa, revo­ lucionarno djelovanje. I upravo su tu velika Lukacseva razočaranja, kao i razočaranja evropskog marksizma: 69

70

69

70

72

Ostaje otvorenim problem stvarnog prihvata socijaldemo­ kratske baštine od strane Lenjina — prema Korschovoj optužbi — te o totalitarističkoj potencijalnosti svojstvenoj samom lenjinizmu. L. Amodio, op. cit., 384.

revolucionarni spontanitet otkrio je neprolazne granice, savjeti su se pokazali promašenima, njemački i evrop­ ski proletarijat pokazao se nesposobnim i nemoćnim, Je­ dino aktivno oruđe ostala je partija lenjinističkog tipa. Alternativa je konačna: ili se stupa na put Korschove ek­ stremističke nepomirljivosti ili na put apsolutizacije par­ tije. »Postepeno, dakle, kako revolucija ne izbija, neuspjesi se redaju, Lukäcs se ukrućuje, subjektivizira revoluciju; objektivna situacija nije dovoljna (kritika determinizma). Potrebna je klasa, ali je ona još previše objektivna da bi mogla biti djelatna, da bi mogla biti slobodna, previše je objektivna da bi se bez ostatka mogla prilagoditi si­ tuaciji (kritika luksemburgizma); potrebna je partija, ali prosvjetljenje (spoznaja) — Aufklärung — nije dovoljno. Skok u slobodu, istinska subjektivnost jest Aktion, a njen je uvjet disciplina. I evo, u ovoj točki nastaje šala konfuzije između političke teorije i gnoseološke teorije — objekt nije istinit, nego je samo otuđenje subjekta. Lenjin vjeruje u izvanjski svijet — u stvari jedino u objektivnost (vidi izričito Materijalizam i empiriokriticizam) i postavlja među bitnim uvjetima revolucije ono što jedan Lukäcs ne čini nikad — uzimanje u razmatranje protivnika, onog objektivnog, ne onog Ne Ja, ne tromost proletarijata, ne razvučenost situacije, nego prije svega slabljenje i dezorijentaciju snaga protivničkih klasa.« Amodiova kritička interpretacija sasvim je precizna u vezi s tim kako se zbio Lukacsev ideološki razvoj, u ko­ jemu je istovetnost subjekta-objekta postala metafizičko pokriće ljevičarskog voluntarizma, a time i raspoloživost za staljinizam. 71

72

Na slijedećim stranicama, izlažući radove iz godina 1924—1926. koji nam, poslije Povijesti i klasne svijesti, izgledaju značajniji, svjedočit ćemo o napornoj ponovnoj razradi političkih tema na koje smo sada ukazali. One će biti smještene u jednu nominalno lenjinističku she­ mu, ali već u čistoj staljinističkoj perspektivi. Usporedo će biti nastavljeno raspravljanje o dijalektici, sve egzo-

71 72

Ibidem, str. 421. Ibidem, str. 422: »Staljinizam je čedo naboja zapadnjač­ kog ekstremizma, on je također potisnuti, povijesno in­ trovertirani ekstremizam na kojemu je izrasla tiranija.« 73

teričnije, ponavljajuće, sve nemoćnije, Zatim će doći šut­ nja, prekinuta jedino samokritikom u staljinskoj noći. Prema Amodiovoj shemi — u razmatranom kontekstu — alternativa Lukäcsevoj sudbini čini se da je Korschova pozicija, koju ćemo ispitati u slijedećem poglavlju. Po našem mišljenju, Amodio sebi ipak zatvara originalnu mogućnost objašnjenja u mjeri u kojoj smatra samo jed­ nom »šalom« u Lukäcsa »konfuziju između političke teo­ rije i gnoseološke teorije«. Na stranu ocjena o »konfu­ ziji«, ona — u našoj perspektivi — dobiva prioritet u odnosu na problematiku »kritičke teorije«, koja u podu­ darnosti »političkog« problema i »gnoseološkog« proble­ ma ima jednu od svojih temeljnih točaka. Zasad je rasprava o vrijednosti ovog stanovišta odgo­ đena: stalo nam je, međutim, da se ne isključi ova anti­ cipacija kod Lukäcsa u svjetlosti koje treba da budu istraženi i sami njegovi odnosi s Weberom i Mannheimom. 73

b) Lenjinistička partija — utjelovljenje klasne svijesti Dvadeset i prvog siječnja 1924. umire Lenjin. Mje­ sec dana kasnije Lukäcs objavljuje u Beču kraće djelo posvećeno njemu. Uoči osude koju će prema njemu izreći (u lipnju 1924) službeni predstavnici lenjinizma Buharin i Zinovjev, Lukäcs anticipira svoju bitnu raspo­ loživost prema sovjetskoj lenjinističkoj partiji, proglaša­ vajući Lenjina jedinim autentičnim marksističkim teoretičarem. »Lenjinizam znači dosad najviši dosegnuti stu74

73

74

74

Nakon boravka u Moskvi, 1930—31, prvi put, a svečano 1934. Brojne verzije i samoispravke usljeđuju iza toga, posebno u polemici s Francuzima (usp. časopis »Argu­ ments« — 1957, 5), te povodom francuskog izdanja Povi­ jesti i klasne svijesti, 1960. Posljednja samokritička verzi­ ja sadržana je u talijanskom prijevodu ovoga djela, što je već navedeno. G. Lukäcs, Lenin. Studien über der Zusammenhang seiner Gedanken, Wien, 1924. Ovdje se služimo francuskim prije­ vodom, Paris, 1965. Slične su misli izražene u recenziji o Lenjinovim radovima u »Archiv für die Geschichte des Sozialismus und der Arbeiterbewegung« XII (1926). [Jug. izdanje, G. Lukäcs, »Lenjin — studija o povezanosti nje­ govih misli« (1924), preveo Ivan Prpie, u knjizi G. Lukäcs, »Etika i politika«, izd. Fakultet političkih nauka Sveučili­ šta