Gestalt Psihologija i Gestalt Terapija

GESTALT PSIHOLOGIJA

Pod utjecajem Einsteinove teorije polja na psihologiju, početkom ovog stoljeća, došlo je do razvoja gestalt psihologije u Njemačkoj. Osim toga, gestalt psihologija nastaje i kao reakcija na učenje eksperimentalne psihologije toga vremena, odnosno na pokušaje objašnjavanja svođenja složenih mentalnih procesa na pojedinačne opažajne elemente. Dakle, gestalt psihologija nastala je kao reakcija na strukturalističku i biheviorističku psihologiju. Stoji na stanovištu da je cjelina važnija od dijelova: doživljaji se ne sastoje od perceptivnih elemenata, koji se struktuiraju u određene sadržaje, niti se ponašanje može svesti na puku kombinaciju refleksa ili uvjetovanih reakcija. Ukratko, psihičke fenomene možemo razumjeti samo ako ih promatramo kao organizirane, struktuirane cjeline. Preteču gestalt psihologije nalazimo u Christianu von Erenfelsu koji je smatrao da doživljaj cjeline (kvaliteta forme ili gestalt kvaliteta), prema kojemu cjelina nije jednostavan zbir sastavnih dijelova, postaje polazna točka u razvoju cjelokupne gestalt psihologije. Melodija, npr. nije suma određenih definiranih tonova, već je to struktuirana cjelina, koju jednako doživljavamo transponiranu u drugom ključu, iako su se svi elementarni tonovi promijenili. Max Wertheimer dalje istražuje odnose između cjeline i pojedinačnih elemenata, te ukazuje da se organizirane cjeline opažaju neposredno u danom trenutku, te da je opažanje (percepcija) dijelova rezultat kasnije analize. Ovo je, ujedno, i jedan od osnovnih zakona gestalt psihologije, zakon zajedništva: elementi, npr. već rečene note (date forme) mogu biti definirani jedino kroz cjelinu koju sačinjava tzv. gestalt. Iz ovoga proizlazi drugi osnovni zakon gestalt psihologije, Zakon pregnantnosti: cjelina (gestalt) teži da bude percipirana na strukturiran, organiziran i stabilan način. Gestalt psihologija nije imala veliki utjecaj na suvremenu psihijatriju niti na suvremene teorije ličnosti. Međutim, ona dolazi do punog izražaja u okviru gestalt terapije. Gestalt terapija se smatra jednom od vrsta egzistencijalističke terapije, u koju spadaju i Franchlova i Binswagnerova psihologija. Polazi se od stava da je ukupni doživljaj struktura kvaliteta za sebe, te da postoji dinamičko jedinstvo polje ličnosti-okolina. Osnovni cilj gestalt terapije je da se postigne puna svijest pacijenta o sebi, svojim sposobnostima i svojim problemima. Osnovni je oblik gestalt terapije grupna psihoterapija.

1

Gestalt terapiju utemeljio je psihijatar Fritz Perls (1893-1970) sa suprugom Lorom Pearls i Američkim pjesnikom, piscem i intelektualcem Paulom Goodmanom između 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća. Od tada je ona, zahvaljujući svojoj pristupačnosti, dobila niz sljedbenika. Gestalt psihoterapija je vrsta psihoterapijske tehnike, koja je primjenjiva u različitim okolnostima kao što su individualni rad, grupni rad i rad u institucijama tj. organizacijski razvoj i coaching. Kada se govori o gestalt terapiji uvijek se radi na rastu i razvoju osobnosti, bilo u smislu profesionalnog razvoja i usavršavanja, bilo u smislu svladavanja svakodnevnih osobnih problema, pronalaženja oslonca u sebi i potencijala za nova rješenja i nove poglede na situaciju Gestalt je njemačka riječ koja je teško doslovno prevodiva a najčešće se kod nas prevodi kao riječ koja označava cjelovitost, sveukupnost, potpunost forme. Po svojoj prirodi Gestalt psihologija koja je poslužila kao temelj za razvoj gestalt terapije bazirana je na postavci po kojoj opažaj i doživljaj cijeline znači nešto više, ili je bar nešto drugo, od zbroja djelova (Vidanović, 2003.) Gestalt teorija je po svojoj prirodi anti redukcionistička jer za razliku od mnogih drugih istraživača koji pokušavaju proniknuti u složeno funkcioniranje neke pojave na način da je dijele na sastavne dijelove i proučavajući ih žele saznati kako funkcionira cjelina, gestalt psiholozi smatraju da je to pogrešno jer struktura i konfiguracija, fizičkog biološkog i psihološkog fenomena je tako integrirana da čini funkcionalnu cjelinu sa osobinama koje nisu nastale jednostavnim sabiranjem sastavnih djelova (Vidanović, 2003.). Gestalt terapiju često se naziva i «trećom snagom» i pripada humanističkom pravcu u psihologiji a pri tome su «prva snaga» verbalne terapije u koje spada i psihoanaliza, a «druga snaga» modifikacije ponašanja- bihevioralne terapije (Perls, 1973). Pearls je inicijalno kliničko iskustvo sakupljao kroz prizmu psihoanalitiče teorije i praktičnih tehnika koje je usvojio kao psihijatar ali je nakon toga značajan utjecaj na razvoj gestalt psihoterapije imalo Pearlsovo osobno iskustvo i učenje od ljudi kao što su neoanalitičari Wilhelm Reich, C.G.Jung, Karen Horney, egzistencialistička filozofija, gestalt psihologija, zen budizam, taoizam, filozofija Martina Bubera koja naglašava «Ja-ti» odnosu u terapiji i Jakob Moreno sa svojom psihodramom. Najznačajniji i često spominjani utjecaj na Perlsa izvršio je W. Reich koji je bio i Perlsov terapeut te je usmjerio njegov interes za tijelo i korištenje tijela u psihoterapiji, analizu karakternog oklopa i aktivan stav terapeuta u psihoterapiji (Clarkson,1993.). Egzistencijalistička filozofija našla je svoje mjesto u sustavu Gestalt terapije kroz shvaćanje da svaki čovjek treba prihvatiti odgovornost za svoju egzistenciju (Clarkson, 1989.).Egzistencialističko shvaćanje u psihoterapiju uveo je Viktor Frankl (Frankl, 1997.) poznati njemački psihijatar koji je također (nakon preživljavanja iskustva iz koncentracionog logora) naglašavao da unatoč tome što nismo osobno odgovorni za okolnosti u kojima se nađemo, odgovorni smo za značenje koje

2

dajemo našim životima kada biramo stavove prema, i naše ponašanje, u takvim situacijama i okolnostima. Pearls je koristio naziv gestalt kako bi time označio svoj interes da suprotstavljene dijelove ličnosti ujedini u jedan integrirani oblik ili lik što je vazano uz ideju polarnosti koje su međusobno povezane.

Tri principa definiraju Gestalt terapijiu a to su: Princip jedan: Gestalt terapija je fenomenološka; njen jedini cilj je svjesnost a njena metodologija je metodologija svjesnosti.  Princip dva: Gestalt terapija je bazirana u potpunosti na dijaloškom egzistencijalizmu- na J-Ti kontakt/ povlačenje procesu.  Princip tri: Gestaltistički konceptualni pogled je cjelina bazirana na holizmu i teoriji polja. Prema gestaltističkom shvaćanju ličnost je strukturirana interakcijama u samom pojedincu i interakcijama između pojedinca i njegove okoline. Funkcioniranje pojedinca obuhvaća odgovarajuće dinamičke međuodnose između njegovih doživljaja sebe, drugih i svijeta oko njega (Vidanović, 1993.). Gestalt terapija usmjerena je na svjesnost o tome što se dešava ovdje i sada (Berger, 1980.). Ta svjesnost omogućava nam da djelujemo u skladu sa svojim autentičnim potrebama te na taj način izbjegavamo sukobe unutar vlastite osobnosti koji se inače vide kroz različite neurotske i psihosomatske simptome (npr. strah, anksioznosti, depresija). Stav ovdje i sada znači da se ne istražuje povijest klijenta već se prikladnim vježbama povećava njegov stupanj svjesnosti, tj. prepoznavanje vlastitih osjećaja i ponašanja. Perls je vjerovao da ljudi mogu sami birati i usmjeravati svoj osobni rast i razvoj (Pearls, 1973.) Gestalt terapija je često i vrlo direktivna jer vodi klijenta kroz planirane vježbe te ga potiče da kroz viježbe u potpunosti procesno proživi i osvijesti za njega važne fantazije, osjećaje, snove, želje te strahove i potisnute dijelove osobnog iskustva ako je to dio važan za njegov rast i razvoj. Ono što je kod gestalt psihoterapije privlačno i interesantno to su njezine tehnike koje omogućuju vrlo brzo ulaženje u osnovu problematike i sagledavanje svoje pozicije, svojih otpora koji se javljaju u toj poziciji, te pronalaženje mogućih izlaza tj. rješenja problema. Povijesno gledano gestalt terapija je odbacila svaku ideju o dijagnostici, smatrajući je de personalizirajućom, antiterapijskom i politički represivnom (Delisle, 1999.). Naravno da je u današnje doba zavidan pomak u smjeru konceptualne dijagnostike i unutar gestalt terapije napravljen kroz ozbiljne teorijske radove (Delisle, 1999.).Terapijski postupak u gestalt terapiji nije usmjeren na sadržaj, «problem» zbog kojeg se javlja klijent već na procese pomoću kojih on održava svoju konfuznost, konflikte ili anksioznost. Terapeut obraća pažnju na način izlaganja klijenta, geste i tjelesne znakove. Rješenje problema nije moguće, prema gestalt terapiji, jedino kroz razgovor o problemu već je važno da klijent 

3

doživi, osjeti, iskaže ili učini nešto drugo što će omogućiti završetak te nezavršene stvari, tj. upotpunjavanje gestalta, a to znači i rješavanje problema, oslobođenje od napetosti i nezadovoljstva. Cilj gestalt terapije je jačanje klijentovog samopouzdanja i do okretanje klijenta od podrške u okolini do podrške u samom sebi. Po Peralsovim riječima gestalt terapija je doživljena, a ne verbalna ili interpretativna terapija.Čovjek se u gestalt terapiji smatra zdravim sve dotle dok je u kontaktu sa samim sobom, svojom okolinom i odnosima između sebe i okoline. U toku terapije klijenti uče da koriste svjesnost u funkcioniranju svog organizma kao cjeline. Oni uče usmjeravati svoju svjesnost i na taj način otkrivaju što jest, a ne što bi trebalo da bude, uče kako da vjeruju sebi samima i vjeruju sami sebi (Clarkson i Mackewn, 1993.). Unutrašnje podvojenosti koje su se razvile ranije, mogu se integrirati ponovno kroz osjećaj svjesnosti koji se potiče u terapijskom i izvan terapijskom međusobno povezanom procesu. Klijent može postati kompletniji kada se suoči sa svojim izbjegavanjima koja su ostavila praznine u njegovoj ličnosti.U odnosu klijenta i terapeuta u gestalt terapiji postoji sljedeći fenomenološki stav: terapeut treba ući u fenomenološki svijet klijenta i zajedno s njim treba doživjeti njegovo viđenje i njegovo stajalište. Takav pristup zahtijeva blizak odnos s klijentom ali i dijeljenje osjećaja sa klijentom a ne suzdržan stav – objektivan stav kakav je zastupala psihoanalitička ortodoksna teorija i praksa (Perls,1973.). Kroz usmjeravanje pažnje na sadašnje, trenutno doživljavanje, neriješeni konflikti, prema gestalt teoriji i praksi, izbijaju na površinu i rješavaju se. To se ne može postići diskusijom o prošlosti ili nebitnim aspektima sadašnjosti. U skladu sa stavom da je jedan od ciljeva gestalt terapije promjena podrške u okolini za podršku u samom sebi, gestalt terapeuti ne pružaju klijentu «pomoć» kroz savjete i instrukcije jer bi mu na taj način pružili svoje odgovore isvoju svjesnost već je cilj je da svaki čovjek traži i nađe svoje odgovore jer će jedino tako sam određivati svoj put (Pearls, 1973.).U gestalt terapiji nastoji se da klijent u što većoj mjeri i sam provodi svoju terapiju dok je terapeut promatrač, komentator i vodič terapijskog procesa. Do interpretacije treba doći sam klijent, on na taj način postiže svoju svjesnost, a time se prihvaća odgovornost za vlastito ponašanje. Gestalt terapija od metoda i tehnika najviše koristi dijalog kojim se osvješćuje unutrašnji konflikt a tu je važno spomenuti vježbe kao što su: igre dijaloga, igre projekcije, eksperiment usmjerene svjesnosti, korištenje fantazije putem verbalnih iskaza, crteža, gline, vode, pijeska, pričanje bajki (Vidanović, 2003.). A prema mišljenju iskusnih terapeuta prazna stolica je najpopularnija i najčešće korištena tehnika u gestalt terapiji. Također vrlo važan je i govor tijela, te se klijente upozorava da obrate pažnju na vlastito mrštenje ili napetost facijalnih mišića, posturu tijela i prisutnost «životnosti» u pojedinim dijelovima tijela, dok govore o temama za koje misle da su za njih važne. Na taj način često otkrivaju da govor tijela pokazuje osjećaje čije su postojanje poricali. U gestalt terapiji je interakacija između pojedinca i okoline te unutar pojedinca i prema okolini promatra kroz tkz. krug formacije cjeline i destrukcije tj. faze kontakta i povlačenja koji se sastoji od (Prikaz 1): 4

Prikaz 1. Krug Gestalt formiranja i destrukcije (Prilagođeno prema «The cycle of Gestalt formation and destruction», Petruska Clarkson, str. 33., 1999.) Do poremećaja može doći na bilo kojoj fazi koja se odnosi na formiranje gestalta – figure te zadovoljavanja potrebe kroz stupanje u kontakt kroz navedene faze. Dobar kontakt sa potrebom kroz stupanje u kontakt sa sobom ili okolinom na adekvatan način je suštinska ideja u Gestaltu (Clarkson, 1999.). Do poremećaja može doći radi raznih razloga i obrambenih mehanizama kojih u gestalt terapiji ima nekoliko a to su: desentizacijaili umanjivanje senzacije u fazi pretkontakta, defleksija ili okretanje u suprotnom smjeru od direktnog kontakta ili smislenog kontakta sa drugom osobom, introjekcija ili kada radimo prema nekim davno usvojenim «trebam», «moram» introjektima koji nas udaljavaju od akcije koja je autentična obzirom na potrebu, projekcija ili kada u drugima vidimo ono što ne želimo priznati sebi da je dio nas, retrofleksijakada radimo sebi ono što želimo raditi drugima, egotizam kada blokiramo spontanost kroz kontrolu,konfluencija koja se također naziva i disfunkcionalna bliskost tj. kada ne razlučujemo sebe od okoline (Yontef, 1993.). Gestalt terapija je vrlo efikasna 5

kod pretjerano socijaliziranih, skučenih i inhibiranih osoba koje se često opisuju kao neurotične, fobične, perfekcionističke i potištene te kod rješavanja niza psihosomatskih poteškoća i problema. Sljedeći principi predstavljaju gestaltističke sugestije koje vode zdravijem, punijem i sretnijem življenju: Živi u sada Živi ovdje, u trenutnoj situaciji Prihvati sebe kakav jesi Opažaj svoju okolinu i postupaj shodno tome kakva ona jest, a ne kakva bi želio da bude  Budi pošten prema sebi  Izrazi se kroz svoje želje, misli i osjećaje i ne manipuliraj sobom i drugima kroz racionalizacije, očekivanja, procjenjivanja i iskrivljavanja  Doživi u potpunosti čitavu skalu svojih osjećaja, kako prijatnih tako i neprijatnih  Ne prihvaćaj vanjske zahtjeve koji su u suprotnosti s tvojim poznavanjem sebe  Budi spreman da eksperimentiraš, da se susretneš s novim situacijama  Budi spreman na promjene i razvoj. Potrebno je za kraj naglasiti da je Gestalt terapija bila često predmet žustrih rasprava prvenstveno radi stava i stila F. Perlsa koji je bio psihijatar u sukobu sa psihijatrijskim i psihološkim institucijama te je beskompromisno radio u svojem smjeru i dolazio u sukobe i svađe sa predstavnicima konvencionalnih pogleda. Posljednjih je desetljeća situacija drugačija jer su se trendovi i koncepti u području psihoterapije približili idejama koje je Perls zastupao koji se prvenstveno mogu punktuirati kroz ideju integracije različitih tehnika i pristupa sa naglaskom na svjesnost koju individua postiže. Gestalt terapija i inicijalne ideje koje je Perls zastupao prošle su kroz određene transformacije (Beisser, 1990.). te se danas govori o integrativnoj gestalt terapiji.    

6

Perls, F.S., Heferlajn, R. & P. Gudman,

GEŠTALT

TERAPIJA

Tom 2

NOVINA, UZBUĐENJE I RAST

Prvi deo

U v o d

7

P r e v e l a: Vesna Vukša

I

STRUKTURA RASTA

1. Granica kontakta Iskustvo se odvija na granici između organizma i njegove sredine, prvenstveno na površini kože i u drugim organima senzornog i motornog reagovanja. Iskustvo je funkcija ove granice i ono što je stvarno u psihološkom smislu jesu “potpune” konfiguracije ovog funkcionisanja, neko značenje koje je otkriveno i neka aktivnost koja je okončana. Celine iskustva ne podrazumevaju “sve”, jer su one određene jedinstvene strukture, a sve drugo, u psihološkom smislu, uključujući i same koncepte organizma i sredine, jeste apstrakcija ili moguća konstrukcija ili potencijal koji se pojavljuje u iskustvu, ali samo kao nagoveštaj nekog drugog iskustva. Mi govorimo o organizmu koji kontaktira sredinu, ali to je kontakt koji čini najjednostavniju i prvobitnu stvarnost. Ovo možete odmah doživeti ako, umesto da samo gledate objekte ispred vas, postanete i svesni činjenice da se ti objekti nalaze u vašem ovalnom vidnom polju i ako osetite kako ovaj vidokrug, da tako kažemo, dodiruje vaše oči – to zaista jeste vid vaših očiju. Obratite pažnju, zatim, kako se predmeti u ovom vidokrugu pojavljuju u estetskim odnosima u pogledu prostora i boja. Ovo možete doživeti i uz zvuke koji dolaze “spolja”; koren njihove stvarnosti nalazi se na granici kontakta i na toj granici oni se doživljavaju kao jedinstvene strukture. Tako je i u motoričkom smislu, ako ste svesni da bacate loptu, daljina se smanjuje i vaš motorni impuls izbija, da tako kažemo, na površinu kako bi je sreo. Svrha svih praktičnih eksperimenata i teorijske diskusije u ovoj knjizi jeste analiziranje funkcija kontakta i povećanje svesnosti stvarnosti. Reč “kontakt” – “u dodiru sa” objektima – koristimo kao osnovu za senzornu svesnost i motorno ponašanje. Verovatno postoje primitivni organizmi kod kojih svesnost i motorni odgovor predstavljaju isti čin; a kod organizama višeg reda, koji ostvaruju dobar kontakt, uvek se može uočiti povezanost čula i pokreta (a takođe i osećanja). 2. Interakcija organizma i sredine U svakoj vrsti istraživanja, bilo da je ono biološko, psihološko ili sociološko, polazimo od interkcije organizma i sredine. Besmisleno je da, na primer,

8

govorimo o nekoj životinji koja diše, a da ne uzmemo u obzir vazduh i kiseonik kao deo njenog definisanja ili da govorimo o ishrani, a da ne spomenemo hranu ili da govorimo o vidu bez svetlosti ili o kretanju bez gravitacije i podupirućeg tla ili o govoru bez komunikanata. Ne postoji nijedna funkcija bilo kog živog bica koja se može ostvariti u potpunosti bez objekta i sredine, bilo da se radi o vegetativnim funkcijama kao što su ishrana i seksualnost ili perceptivnim funkcijama ili motornim funkcijama ili osećanjima ili rasuđivanju. Značenje besa obuhvata frustrirajuću prepreku, značenje rasuđivanja obuhvata praktične probleme. Nazvaćemo ovu interakciju organizma i sredine u bilo kojoj vrsti funkcionisanja “polje organizam/sredina”. I ne zaboravimo da, bez obzira koju teoriju zastupamo o impulsima, nagonima itd., uvek uzmemo u obzir takvo interaktivno polje, a ne izolovanu jedinku. Kad god se radi o organizmu koji se kreće u prostranom polju i ima složenu unutrašnju strukturu, kao što je slučaj sa nekom životinjom, zvuči logično da se govori o njoj onakva kakva je, kao na primer, o njenoj koži i od čega se ona sastoji – ali ovo je samo iluzija zbog činjenice da kretanje kroz prostor i unutrašnje pojedinosti, privlače pažnju u odnosu na relativnu stabilnost i jednostavnost pozadine. Čovekovo polje organizam/sredina, naravno, nije samo fizičko, već i društveno. Stoga u svakom proučavanju čoveka kao što su fiziologija, psihologija ili psihoterapija, moramo govoriti o polju u kome, u najmanju ruku, postoji interakcija između socio-kulturnih, bioloških i fizičkih faktora. Naš pristup u ovoj knjizi je “unitaran” u tom smislu da pokušavamo da detaljno razmotrimo svaki problem onako kako se pojavljuje u socio-biološko-fizičkom polju. Sa ovog stanovišta, na primer, istorijski i kulturni faktori ne mogu se posmatrati kao da komplikuju ili modifikuju uslove jednostavnije biofizičke situacije, već da su svojstveni načinu na koji posmatramo problem. 3. Šta je predmet proučavanja psihologije? Ako se osvrnemo na prethodna dva odeljka, ono što je rečeno u njima izgleda da se podrazumeva i svakako se ne čini izuzetnim. U njima se tvrdi (1) da je, u načelu, iskustvo kontakt, funkcija granice organizma i njegove sredine i (2) da je svaka ljudska funkcija interakcija u polju organizam/sredina, koje može biti sociokulturno, biološko i fizičko. Sada ćemo se pozabaviti kombinacijom ove dve propozicije. U okviru bioloških i društvenih nauka, koje se bave interakcijom u polju organizam/sredina, psihologija proučava delovanje granice kontakta u polju organizam/sredina. Ovaj predmet proučavanja je jedinstven i lako je razumeti zašto je psiholozima oduvek bilo teško da ograniče svoj predmet proučavanja*. Kada kažemo “granica” mislimo na “granicu između”; ali granica kontakta na kojoj se odvija iskustvo, ne razdvaja organizam i njegovu sredinu; ona pre ograničava organizam, obuhvata ga i istovremeno dodiruje sredinu. Zapravo, kazaćemo ovo na način koji će se učiniti neobičnim, granica kontakta – na primer, osetljiva koža – nije toliko deo “organizma”, pošto je u osnovi organ posebnog odnosa organizma i

9

sredine. Kao što ćemo uskoro pokazati, ovaj poseban odnos jeste prvenstveno rast. Čovek je osetljiv ne na stanje organa (što bi moglo biti bol), već na interakcije u ______ * Oponašajući Aristotela, savremeni psiholozi (naročito u 19. veku) bavili su se čistom fizikom objekata percepcije, a onda su prešli na biologiju organa itd. Ono što im je nedostajalo, bio je Aristotelov kratak i jasan uvid da su “u činu”, u osećaju, objekat i organ identični. polju. Kontakt je svesnost polja ili motorni odgovor u polju. Iz ovog razloga kontaktiranje, funkcija same granice organizma, ipak može pretendovati da pokaže stvarnost, nešto više nego što to čini neki nagon ili pasivnost organizma. Treba da shvatimo da kontaktiranje, svesnost i motorni odgovor u širem smislu podrazumevaju želju i odbacivanje, prilaženje i izbegavanje, osećaje, osećanja, manipulaciju, procenjivanje, komunikaciju, borbu itd. – svaku vrstu živog odnosa koji se odvija na granici u interakciji između organizma i sredine. Svi ovi kontakti su predmet proučavanja psihologije. (Ono što se naziva “svest” izgleda da je posebna vrsta svesnosti, funkcija kontakta koja se odvija kada postoje teškoce i odlaganja u prilagođavanju.) 4. Kontakt i novina Ako posmatramo neku životinju kako slobodno luta prostranstvima raznolikog okruženja, možemo videti da broj i raspon funkcija kontakta mora biti veliki, zato što u osnovi, organizam živi u okruženju tako što održava svoju različitost i, što je još važnije, asimiluje sredinu u svoju različitost; a granica je ta na kojoj se opasnosti otklanjaju, prepreke savlađuju, a ono što se može asimilovati, odabira se i prisvaja. Ono što se odabere i asimiluje uvek je nešto novo; organizam se i održava asimilacijom novine, tako što se menja i raste. Na primer, hrana je po rečima Aristotela, nešto što “nije slično”, a što može postati “slično”; a procesom asimilacije organizam se zauzvrat menja. Pre svega, kontakt je svesnost o i ponašanje ka novini koja se može asimilovati, kao i odbacivanje novine koja se ne može asimilovati. Ono što je sveprisutno, uvek je isto ili nevažno, nije objekat kontakta. (Stoga se zdravi organi ne kontaktiraju, zato što su konzervativni.) 5. Definicija psihologije i psihologije abnormalnog Moramo dakle zaključiti da je svaki kontakt kreativan i dinamičan. On ne može biti rutinski, stereotipan ili naprosto konzervativan, zato što mora da se suočava sa novinom, jer je samo novina hranljiva. (Ali kao i sami senzorni organi, unutrašnja ne-kontaktna fiziologija organizma jeste konzervativna.) S druge strane, kontakt ne može pasivno prihvatiti niti se samo prilagoditi novini, zato što se novina mora

10

asimilovati. Svaki kontakt je kreativno prilagođavanje organizma i sredine. Svesni odgovor u polju (kao što su orijentacija i manipulacija) jeste agens rasta u polju. Rast je funkcija granice kontakta u polju organizam/sredina; složene organske celine opstaju u većoj celini polja, putem kreativnog prilagođavanja, promene i rasta. Dakle, mogli bi definisati psihologiju kao proučavanje kreativnog prilagođavanja. Njena tema je neprekidna tranzicija između novine i rutine, čiji su ishod asimilacija i rast. U skladu s ovim, psihologija abnormalnog je proučavanje prekida, inhibicije ili drugih nepravilnosti u toku kreativnog prilagođavanja. Razmotrićemo, na primer, anksioznost, preovlađujući činilac neuroze, koja je rezultat prekida uzbuđenja kreativnog rasta (sa pratećim gubitkom daha); i analiziraćemo razne neurotične “karaktere” kao stereotipne obrasce koji ometaju fleksibilan proces kreativnog prihvatanja novine. Zatim, pošto se stvarnost pojavljuje u kontaktu, u kreativnom prilagođavanju organizma i sredine, ovaj proces je zakočen kod neurotičara, te je njegov svet “van kontakta”, sa sve više halucinacija, projekcija, zamračenja i inače nestvaran. Kreativnost i prilagođavanje su polarni; oni su neophodni jedan drugom. Spontanost je osvajanje, zračenje zadovoljstvom i rast sa onim sto je zanimljivo i hranljivo u sredini. (Na žalost, u mnogim psihoterapijama “prilagođavanje”, “povinovanje principu realnosti”, podrazumeva gutanje stereotipa.) 6. Figura kontakta u odnosu na pozadinu polja organizam/sredina Vratimo se ideji sa kojom smo započeli, da su celine iskustva određene jedinstvene strukture. Kontakt, rad koji rezultira u asimilaciji i rastu, jeste formiranje figure od interesa u odnosu na pozadinu ili kontekst polja organizam/sredina. Figura (geštalt) u svesti jeste jasna, živopisna percepcija, slika ili uvid; u motornom ponašanju to je graciozan, energičan pokret sa ritmom, koji se završava itd. U oba slučaja potreba i energija organizma i mogućnosti sredine ukljuceni su i sjedinjeni u figuri. Formiranje figure/pozadine je dinamičan proces u kome nagoni i resursi u polju postepeno povećavaju zanimljivost, jasnoću i snagu dominantne figure. Stoga je besmisleno da se bavimo bilo kojim psihološkim ponašanjem izvan njegovog socio-kulturnog, biološkog i fizičkog konteksta. Istovremeno, figura ima specifičnu psihološku prirodu; ona poseduje posebne uočljive osobine kao što su oštrina, jasnoća, jedinstvo, fascinantnost, gracioznost, snaga, nesputanost itd., u zavisnosti šta prvo posmatramo, da li perceptualni, osećajni ili motorni kontekst. Činjenica da geštalt ima posebne uočljive psihološke osobine jeste od kapitalnog značaja za psihoterapiju, zato što nam nudi samostalni kriterijum za dubinu i realnost doživljaja. Teorije “normalnog ponašanja” ili “prilagođavanja realnosti” nisu potrebne, osim u svrhu istraživanja. Kada je figura mutna, nejasna, bez gracioznosti i energije (“slab geštalt”), možemo biti sigurni da nedostaje kontakt, da je nešto blokirano u sredini, da neka vitalna organska potreba nije izražena;

11

osoba nije “potpuno prisutna”, odnosno u njenom celom polju nema takvih nagona i resursa koji bi kompletirali figuru. 7. Terapija kao analiza geštalta Terapija se sastoji od analiziranja unutrašnje strukture aktuelnog iskustva, bez obzira na nivo kontakta; ne analizira se toliko šta osoba doživljava, čega se seća, šta radi, govori itd., već kako se seća onoga čega se seća, kako govori ono što govori, kojim izrazom lica, tonom glasa, kojim rečima, kojim afektom, kako pravi omaške, na koji način uvažava ili ne uvažava drugu osobu itd. Radom na jedinstvu ili nejedinstvu ove strukture iskustva, sada i ovde, pojavljuje se mogućnost za obnovu dinamičkih odnosa između figure i pozadine, sve dok se kontakt ne pojača, svesnost ne izoštri, a ponašanje ne energizuje. Najvažnije od svega jeste da je ostvarenje svesnog geštalta samo po sebi lekovito, zato što je figura kontakta, u suštini, kreativna integracija iskustva, a ne samo njen pokazatelj. Od nastanka psihoanalize određena osobina geštalta, “aha” iskustvo prepoznavanja, zauzimala je naravno suvereno mesto. Ali uvek je ostajalo nejasno zašto bi “sama” svesnost, na primer, sećanje, trebalo da izleči neurozu. Obratite pažnju, međutim, da svesnost nije samo misao o problemu, već je u sustini, kreativna integracija problema. Takođe možemo videti da “svesnost” obično ne pomaže, zato što ona uopšte nije svestan geštalt, strukturisan sadržaj, već prazan sadržaj, verbalizacija ili prisećanje, i kao takav ne privlači energiju sadašnje organske potrebe, niti sadašnje sredinske podrške. 8. Destrukcija kao deo formiranja figure/pozadine Proces kreativnog prilagođavanja novoj materiji i okolnostima uvek podrazumeva fazu agresije i destrukcije, zato što prilaženjem, grabljenjem i izmenom starih struktura, ono što nije slično postaje slično. Kada nastaje nova konfiguracija, stara stečena navika organizma u kontaktiranju i prethodno stanje onoga čemu se pristupilo i što je kontaktirano, uništavaju se u cilju ostvarenja novog kontakta. Ovakva destrukcija postojećeg stanja može da izazove strah, prekid i anksioznost, koji se srazmerno povećavaju sa stepenom nečije neurotične nefleksibilnosti; ali proces je praćen sigurnošću da će se pojaviti nešto novo kroz eksperiment. Ovde, kao i drugde, jedino rešenje ljudskog problema leži u eksperimentalnom otkriću. Anksioznost se ne savlađuje spartanskom čvrstinom – mada je hrabrost divna i neophodna vrlina – već tako što se uznemiravajuća energija uliva u novu figuru. Bez obnavljanja agresije i destrukcije, svako dostignuto zadovoljstvo ubrzo tone u zaborav i više se ne doživljava. Ono što se obično zove “sigurnost” jeste vezanost za stanje bez osećanja, izbegavanje rizika od nepoznatog, koji je deo svakog zaokupljujućeg zadovoljstva, kao i prateća desenzitizacija i motorna inhibicija. To je strah od agresije, uništavanja i gubitka čije su posledice, naravno,

12

nesvesna agresija i destrukcija, okrenute i prema unutra i prema spolja. Bolje značenje “sigurnosti” bilo bi poverenje u snažnu podršku, koja potiče iz prethodno asimilovanog iskustva, koje je dovelo do rasta, bez nezavršenih situacija; ali u ovakvom slučaju, sva pažnja teče od pozadine onoga što neko jeste, ka figuri onoga što neko postaje. Sigurno stanje je ono bez zainteresovanosti, ono se ne primećuje; a sigurna osoba, iako to nikad ne zna, uvek oseća da rizikuje i da će biti adekvatna.

9. Uzbuđenje je dokaz stvarnosti Kontakt, formiranje figure/pozadine, jeste rastuće uzbuđenje, ispunjeno osećanjima i zainteresovanošću, i obrnuto, ono što nije interesantno i prisutno za nekoga, nije ni psihološki stvarno. Različite vrste osećanja, npr. zadovoljstvo ili druge emocije, ukazuju na promenljivo organsko učešće u stvarnoj situaciji i ovo učešće je deo te stvarnosti. Ne postoji indiferentna, neutralna realnost. Poput epidemije rasprostranjeno je uverenje savremene nauke da je veći deo ili cak celokupna realnost neutralna, što ukazuje na inhibiciju spontanog zadovoljstva, razigranosti, besa, ogorčenja i straha (ovakva inhibicija prouzrokovana socijalnim i seksualnim uslovljavanjem stvara akademsku ličnost). Emocije su jedinjenja ili objedinjujuce tendencije, odredjenih fizioloških pritisaka u povoljnoj ili nepovoljnoj situaciji u sredini i kao takve daju neophodno konačno (iako neadekvatno) saznanje o objektima koji odgovaraju potrebama, baš kao što nam estetski osećaj daje konačno (adekvatno) saznanje o našoj senzibilnosti i njenim objektima. Uopšte govoreći, zainteresovanost i uzbuđenje povezani sa formiranjem figure/pozadine su neposredni dokaz postojanja polja organizam/sredina. Kratko razmatranje pokazaće da je ovo tako, jer kako bi inače živa bića imala motivaciju i bila njome usmerena da budu uspešna, a da se uspeh ne postiže dodirom sa stvarnošću. 10. Kontakt je “otkrivanje i stvaranje” budućeg rešenja Sadašnji problem budi interesovanje i uzbuđenje raste u pravcu budućeg, ali još uvek nepoznatog rešenja. Asimilacija novine dešava se u sadašnjem momentu koji prerasta u budućnost. Njen ishod nije nikad samo reorganizacija nezavršenih situacija organizma, već konfiguracija koja sadrži novu materiju iz sredine i stoga se razlikuje od onoga čega se neko može setiti (ili pretpostaviti), kao umetničko delo koje nastaje, na nepredvidljiv način, uvek nov za umetnika, u toku njegovog rada sa materijalom. U psihoterapiji tragamo za pritiskom nezavršene situacije u sadašnjosti i uz pomoć sadašnjeg eksperimentisanja sa novim stavovima i novom materijom iz svakidašnjeg iskustva, težimo ka boljoj integraciji. Pacijent se ne priseća sebe,

13

samo tako što meša postojeće karte, već “pronalazi i stvara” sebe. (Frojd je savršeno razumeo značaj novih uslova u sadašnjoj situaciji, kada je govorio o neizbežnom transferu fiksacije iz detinjstva na ličnost terapeuta; ali terapeutsko značenje ovoga nije da se radi o istoj, staroj priči, već zapravo da se ona sada drugačije proživljava, kao sadašnja avantura; analitičar nije ista vrsta roditelja. I potpuno je jasno, na žalost, da se određene tenzije i blokade ne mogu otkloniti, ukoliko se ne dogodi stvarna promena u sredini, koja bi pružila nove mogućnosti. Kada bi se institucije i običaji promenili, mnogi uporni simptomi bi iznenada isčezli.)

11. Self i njegove identifikacije Nazvaćemo “self” sistemom kontakta u bilo kom momentu. Kao takav self je fleksibilan zato što se menja sa dominantnim organskim potrebama i provocirajućim dražima iz sredine; on je sistem odgovora koji slabi u snu, kada ima manje potrebe za odgovorima. Self je granica kontakta na delu; njegova aktivnost dovodi do formiranja figure i pozadine. Moramo uporediti ovu koncepciju selfa sa pasivnom “svešću” ortodoksne psihoanalize, čija je funkcija samo da posmatra i izveštava analiticara i da sarađuje, ali da se ne meša. A u skladu sa tim, revizionističke parafrojdijanske škole, na primer, Rajhijanska ili Vašingtonska škola, svode self na sistem organizma ili interpersonalnog društva; tačnije rečeno, to nisu uopšte činili psiholozi, već biolozi, sociolozi itd. Ali self je zapravo integrator, on je, po rečima Kanta, sintetičko jedinstvo. On je umetnik življenja. On je samo jedan mali činilac u totalnoj interakciji organizma i sredine, ali igra ključnu ulogu u otkrivanju i stvaranju značenja kroz koje rastemo. Opis psihološkog zdravlja i bolesti je jednostavan. To je pitanje identifikacija i alijenacija selfa. Ako se čovek identifikuje sa svojim formativnim selfom, ne koči sopstveno kreativno uzbuđenje i posezanje za novim rešenjem; i obrnuto, ako čovek otuđuje ono što mu organski ne pripada i stoga ne može biti od vitalnog interesa, već pre narušava figuru/pozadinu, onda je on psihički zdrav, jer koristi svoju moć na najbolji mogući način i učiniće ono što najbolje ume u teškim životnim okolnostima. Naprotiv, ako se čovek otuđuje i usled lažne identifikacije pokušava da uguši sopstvenu spontanost, onda on svoj život čini nezanimljivim, konfuznim i bolnim. Sistem identifikacija i alijenacija nazvaćemo “ego”. Sa ovog stanovišta, naš terapijski metod se sastoji u sledećem: da osposobljavamo ego, različite identifikacije i alijenacije, uz pomoć eksperimenata namerne svesnosti o sopstvenim različitim funkcijama, sve dok se kod osobe spontano ne oživi osećaj “Ja sam taj koji misli, opaža, oseća i radi ovo”. Od tog časa pacijent je u stanju da nastavi sam.

14

15