Geografija Europe I dio

1

SVEUĈILIŠTE U ZAGREBU PRIRODOSLOVNO MATEMATIĈKI FAKULTET

Geografski odsjek Dr. sc. Ivo Nejašmić, red. prof.

Kompendij za pripremanje ispita iz kolegija

GEOGRAFIJA EUROPE

Sebastian Münster „Kozmografia“, 16. st. Slika prikazuje Europu kao vladara (Habsburge). Španjolska je glava je, a srce je Bohemia.

PLAN I PROGRAM KOLEGIJA GEOGRAFIJA EUROPE Literatura: Atlas Europe, Leksikografski zavod Miroslav Krleţa, Zagreb, 1997. Cacciari, M.: Geo-filozofija Europe, Ceres, Zagreb, 1996. Livi-Bacci, M.: The Population of Europe, Blackwell, Oxford, 2000. Minshull, G.N.: The New Europe into the 1990s, Hodder& Stoughton, London, 1990. Narodi Europe, The Times, Zagreb: Naklada Zadro, Biblioteka Priručnici, 1997. Mendras, Henri: Europa i Europljani- Sociologija Zapadne Europe, Masmedia, Zagreb, 2004. (prijevod s francuskog) Le Goff: Priča o Europi, Školska knjiga, Zagreb, 2002. (prijevod s francuskog) Nejašmić, I.; Demografski razvoj u europskim post-socijalističkim zemljama (19901999), Društvena istraţivanja, Zagreb, 2002, 4-5 (60-61), 701-723. Članci u relevantnim domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima Općegeografske tematske cjeline: Pojam, poloţaj, veličina, posebnosti Europe Gospodarsko i političko povezivanje; stvaranje europskih integracija Geološka osnova; reljef; mora i obale Kopnene vode; klima; biljni pokrivač i tlo Ekološke teškoće i zaštita okoliša Stanovništvo: razmještaj i gustoća naseljenosti; dinamika i razvoj stanovništva; prirodno kretanje; prostorna pokretljivos; sastav stanovništva Grad i urbanizacija (razvoj gradova, prostorne razlike) Poljoprivreda Struktura energetskih izvora i industrijski razvoj Trgovina i turizam Promet (cestovni, ţeljeznički, zračni, riječno-kanalski, pomorstvo) Regionalnogeografske tematske cjeline*

2 Regionalni razvoj, regionalno diferenciranje Europe Zemlje Beneluksa Francuska Ujedinjeno Kraljevstvo i Republika Irska Nordijske i baltičke zemlje Njemačka Švicarska, Austrija i Slovenija Istok srednje Europe (Poljska, Češka, Slovačka, MaĎarska) Italija Španjolska i Portugal Istočnoeuropske zemlje (Bjelorusija, Ukrajina i Moldavija) Patuljaste drţave, esklave/enklave i područja s posebnim statusom

__________ * Zemlje jugoistočne Europe ovdje se ne obraĎuju; obuhvaćene su posebnim kolegijem (Geografija Jugoistočne Europe)

PRVI DIO

1. POJAM, POLOŢAJ, VELIĈINA, POSEBNOSTI EUROPE 1.1. POIMANJE EUROPE 1.1.1. Podrijetlo rijeĉi Europa Za geografiju antičkog svijeta Europa je izvorno bila naziv za zapadni poluotok Azije koji je od pradavnih vremena bivao naseljavan iz matičnih područja Azije. Suvremenim Europljanima samu riječ su prenijeli Grci (grč. Εύрώπη). Pjesnik Heziod (kraj 8. – početak 7. stoljeća prije Krista) prvi je upotrijebio to ime; u popisu nimfi ocenaida spominju se Azija i Europa. Slavni Herodot, «otac povijesti», u 5. stoljeću pr.Kr. napisao je: «Što se tiče Europe, izgleda da se ne zna ni odakle joj potječe ime ni tko joj ga je nadjenuo.» MeĎutim, rodila se legenda. U Tiru (u današnjem Libanonu), na obali Sredozemnog mora, ţivjela je fenička kraljevna koja se zvala Europa. Jedne noći usnula je san da su se dvije zemlje u obličju ţena prepirale oko nje. Jedna, «zemlja Azija», htjela ju je zadrţati za sebe; druga, «zemlja onkraj», htjela su je odvesti na more, na zapovijed kralja bogova Zeusa. Kad se probudila, princeza je otišla nabrati cvijeće na obali mora. Snaţan, ali njeţan bik izronio je iz valova i uzeo princezu na leĎa. Kad je poletio, otkrio joj je da je on Zeus preobraţen u bika. Odveo ju je na veliki grčki otok Kretu, spojio se s njom i ona je postala «majkom uzvišenih sinova».1 Naziv Europa znanstvenicima je ostao tajanstven. Kršćani su toj princezi poganske mitologije (u drugim verzijama legende ona je nimfa) htjeli dati kršćansko ime, ali nisu uspjeli naći neko koje bio se nametnulo, pa je Europa ostala Europom. Mit o Europi prikazan je na mnogim slikama, na kojima princezu ili nimfu odnosi bog – bik Zeus ( u rimskoj mitologiji Jupiter). Ta je legenda od rimskih vremena pa sve do 18. stoljeća nadahnjivala mnoge europske slikare (najpoznatija je 1

3

Slika 1. a) Hekatejeva karta svijeta (oko 500. pr. Kr.; shematski), b) srednjovjekovna karta svijeta (shematski); rekonstrucija prof. Reisza S velikom se vjerojatnošću pretpostavlja da je u osnovi riječi Europa semitski (asirski) korijen EREB, a znači predvečerje, večer, zapad, zapadna zemlja. Asirci su tako nazivali krajeve zapadnije od njihove zemlje. Taj su naziv Feničani prenijeli Grcima, čijim je posredovanjem ušao u sve jezike svijeta. Pojam Europe danas je ustaljen u teritorijalnom smislu, ali je tijekom povijesti bio promjenjive naravi. Prostorni obuhvat postupno se povećavao. Homeru je Europa naprosto helensko kopno nasuprot Peloponezu i otočju, zapravo zapadna obala Egejskog mora. Osim Europe tadašnja tripartitna slika svijeta obuhvaćala je i Aziju i Libiju (Afriku). Za Rimljane, meĎutim pojam Europa nije imao veću vaţnost. U srednjem vijeku Europljani su bili više zaokupljeni konceptom kršćanstva, koji je bio širi od koncepta Europe. Svijest o Europi kao zasebnoj teritorijalnoj jedinici došla je do izraţaja kada se kršćanski svijet suočio s prijetnjom nekršćanskih osvajača na istoku (Mongoli, Seldţuci) i na jugu (Mauri). Kontinent je dobio ime, ali u kojem će pravcu krenuti njegova povijest? Hoće li, poput princeze iz legende koja mu je dala ime, izrasti u osobu, izgraditi jedinstvo? Ili će, naprotiv, ostati mit, neostvareni san raznorodnih i različitih naroda, kontinent Europljana bez Europe?

1.1.2. Europski prostor (definiranje Europe) Je li Europa, iz koje je pješice lako prijeći u Aziju, kontinent kao svaki drugi? Za manje od pet sati leta (ili za manje od tri sata izuzmemo li Rusiju) putnik moţe posjetiti zemlje u kojima stanovnici govore različitim jezicima, različito jedu, različito se odijevaju, prakticiraju različite religije. Ako Europljane zamislimo kao obitelj, lakše ćemo razumjeti zašto oni, usprkos razlikama, tvore zajednicu. Članovi jedne obitelji meĎusobno su slični, a svaki pojedinac istovremeno je samosvojan, različitog fizičkog izgleda, drugačije naravi i ponašanja. „Samosvojnost europskom kontinentu prvenstveno daje geografija, no značaj je skovala i odredila povijest, odnosno ljudi tijekom vremena. Europa je, baš kao i svaki kontinent, kćerka geografije i povijest“ (Le Goff, 2002). Na primjer, Europa je kontinent koji ima mnoga mora, a to je bilo povoljno za razvoj pomorstva. Vrlo rano Europljani su gradili brodovlje i plovili daleko (Grci vjerojatno izvan Gibraltarskih vrata, a Vikinzi su posve izvjesno stigli do Amerike, mnogo prije Kolumba).

Tizianova iz 16. st.). Od samih početaka Europa je zadrţala dvije značajke: ona je ţena, lijepa ţena dostojna ljubavi; ona je mit, priča izmišljena da se objasni tajanstveno podrijetlo, i još uvijek čeka svoje ostvarenje.

4 Ni geografski ni povijesno nije posve jasno gdje na istoku završava Europa. U planinama Urala i Kavkaza, s tim da zapadne padine pripadaju europskoj a istočne nepreglednoj azijskoj Rusiji. Problem je i s Turskom, čiji samo mali dio geografski pripada Europi, ali u njemu je njezin najveći grad, Istanbul. Je li to europska drţava s velikim azijskim dodatkom ili azijska drţava s malim europskim dodatkom?

1.2. VELIĈINA U starini se Europa smatrala najvećim kontinentom, mnogo većim od Azije i Libije; no na kraju antičkog razdoblja već su Europu drţali najmanjim od triju poznatih kontinenata. Europa se ne ističe niti veličinom niti brojem stanovnika; posebnost joj je veliki broj drţava (45; neki izvori tom broju dodaju Tursku). Europa do Urala: • Površina 10,514.032 km2 , 7% kopnene površine Zemlje. • Europa s cijelom Rusijom i europskim drţavama bivšeg SSSR-a 728 milijuna stanovnika (2005. godine). • Europa s europskim drţavama bivšeg SSSR-a i europskim dijelom Rusije 691 milijun. • Europa s europskim drţavama bivšeg SSSR-a, europskim dijelom Rusije i europskim dijelom Turske oko 700 milijuna stanovnika ili 11% svjetske populacije. Gustoća, 67 st./ km2 i uz Aziju je najgušće naseljeni kontinent. Uz Australiju Europa je najmanji kontinent.“I prije ţeljeznice i zrakoplova u Europi se moglo prilično brzo stići iz jedne točke u drugu. U starom vijeku, rimski vojskovođa mogao je, ako je pješice ili na konju krenuo iz Rima, za ţivota povesti više bitaka u Galiji (današnja Francuska), Germaniji (SZ Njemačka), Hispaniji (Španjolska), čak i u Britaniji (Velika Britanija). Planine nisu odviše visoke, čak i najviše (Alpe), najmasivnije (Pireneji) ili najdulje (Karpati) razmjerno je lako prijeći. Mnoge su rijeke plovne (na prvome mjestu Rajna i Dunav). Europljani, dakle, imaju cijelu mreţu kopnenih, riječnih i morskih putova. Uz prirodne putove tu su i ceste koje su tijekom povijesti izgradili ljudi. Rimljani su bili veliki graditelji cesta. Europa je kontinent na kojem su i bez zrakoplova veze lake i brze. Ţeljeznička stanica, aerodrom, često ni luka nijednom Europljaninu nije daleko. Danas je zrakoplov smanjio realne udaljenosti, ali u prethodnim stoljećima Europljani su bili u velikoj prednosti kad se radilo o putovanjima po kontinentu“ (Le Goff, 2002).

5

1.3. ZNAĈAJKE EUROPE Kao glavne značajke Europe izdvajaju se: a) geografski smještaj i poloţaj, b) stanovništvo i kultura, c) ţarište svijeta, d) kakvoća okoliša; maritimnost, e) izvorište industrijske revolucije

1.3.1. Geografski smještaj, poloţaj i meĊe 1.3.1.1. Geografski smještaj. Kad govorimo o geografskom smještaju Europe mislimo na njezino prostiranje u geografskoj mreţi. Europa se u cijelosti nalazi na sjevernoj polutki, najvećim dijelom u sjevernom umjerenom pojasu, a samo se njezini najsjeverniji dijelovi nalaze u sjevernom hladnom pojasu. Krajnje točke europskog kopna su rt Kinnarodden (Norveška)2 na sjeveru (71o6' N), rt Tarifa (Španjolska ) na jugu (36o S), rt Roca (Portugal) na zapadu (9o30' W) i sjeverni Ural (Rusija) na istoku (68o5' E). Uzimajući krajnje kopnene točke Europa se prostire kroz pribliţno 35 stupnjeva u smjeru sjever-jug i kroz pribliţno 70 stupnjeva u smjeru istok-zapad. Europi pripadaju i brojni otoci, od kojih su veći Novaja Zemlja, Svalbard i Zemlja Franje Josipa na sjeveru, Island, Farski otoci, Irska i Velika Britanija u Atlanskom oceanu te Korzika, Sardinija, Sicilija i Kreta u Sredozemnom moru. Pojedine točke na otocima, razumljivo, izbočenije su od krajnjih točaka na kopnu. Najveća udaljenost na kontinentu je izmeĎu rta Sao Vincentea u Portugalu i Jugorskog prolaza u Rusiji (5650 km). Kopnena veza s Azijom (Jugorski prolazKaspijsko jezero) široka je pribliţno 3300 km.

Često se navodi da je najsjevernija točka Europe rt Nordkapp. Taj se rt nalazi na otoku Magerøya, koji je, doduše, tunelom spojen s kopnom, ali je ipak otok. Prava najsjevernija kopnena točka Europe jest malo poznat rt Kinnarodden na poluotoku Nordkinn (piše se i Nordkyn). Zanimljivo je da turistički razglašen i cestom dostupan Nordkapp nije niti najsjevernija točka na otoku Magerøya. 2

6

Slika 2. Europa 1.3.1.2. Geografski poloţaj. Europa se nalazi u središtu kopnene polutke (središte je oko ušća rijeke Loire). Dio je velike kopnene mase (Euroazija) koja se pruţa izmeĎu Atlantskog i Tihog oceana, ali se zbog kulturne, gospodarske i političke uloge u svjetskoj povijesti smatra zasebnim kontinentom. Europsko kopno ima oblik velikog poluotoka, omeĎenog Karskim i Barentsovim morem na sjeveru, Atlantskim oceanom, Sjevernim morem i Baltičkim morem na zapadu te Sredozemnim morem i Kaspijskim jezerom na jugu. Azijsko i europsko kopno pribliţuju se jedno drugome u Bosporu na 700 m, a u Dardanelima na 1300 m. Europa je od Afrike u Gibraltarskim vratima udaljena 14 km.

7

Slika 3. Poloţaj Europe na tzv. kopnenoj polutki i područja najveće naseljenosti

Europa je u optimalnom prostornom odnosu prema Africi i Aziji, okrenuta prema Sjevernoj i Juţnoj Americi. Središnji poloţaj Europe na kopnenoj polutki olakšao je Europljanima otkrivanje, osvajanje i naseljavanje Novog svijeta. Prednosti poloţaja Europe došle su do punog izraţaja kada se teţište ţivota prenijelo na atlantske obale (nakon Velikih otkrića). Europa, Azija i Afrika meĎusobno su utjecale jedna na drugu, kadšto ratovima, češće miroljubivim kulturnim najezdama.3

Europa je u srednjem vijeku doţivjela provalu azijskih naroda, primjerice Mongola u 13. stoljeću (zovemo ih Tatarima; u Europi su ih smatrali vragovima koji su pobjegli iz pakla; na latinskom tartarus znači pakao). Turci su kasnije osvojili dio europskog jugoistoka. Azijska kultura uvelike je obogatila europsku, tako da znanstvenici govore o indoeuropskoj kulturi. Npr. neki srednjovjekovni epovi, a i neke La Fontenove basne prilagoĎene su indijske priče. Arapske brojke – kojima su zamijenjene rimske kada je prihvaćena ništica i uveden dekadni sustav, nakon čega su Europljani postigli veliki napredak u aritmetici – potječu iz Indije. Mnoge europske riječi potječu iz Azije, najviše iz perzijskog, turskog i arapskog jezika (npr. algebra, divan, sat, itd.). 3

8 1.3.1.3. Gdje na istoku završava Europa? Europu s juga zapljuskuje Sredozemno more, sa zapada Atlantski ocean, a sa sjevera dijelovi Sjevernog ledenog mora. Ta morska pročelja jasno odreĎuju prirodne granice europskog kopna. No ni geografski ni povijesno nije posve jasno gdje na istoku završava Europa, dio velikog euroazijskog kopna iz kojeg se pješice moţe prijeći u Aziju. Najveće razlike oduvijek su bile oko te istočne europske meĎe. Ni danas geografi nisu jedinstveni kada je u pitanju dio granice od juţnih padina Urala do Crnog mora pa stoga postoji nekoliko (pod)varijanti. No bez obzira koja se varijanta uzme za istočnu europsku meĎu to nije jasna diobna crta nego isključivo konvencionalna razdjelnica dvaju kontinenata.

Slika 4. Varijante istočne meĎe Europe (Atlas Europe, LZ: 1997)

9 Jonski geografi pomakli su još u 5. st. pr. Krista istočnu meĎu Europe na rijeku Don. Ta je meĎa kasnije upotpunjena na sjeveru rijekom Sjevernom Dvinom i odrţala se do početka 18. stoljeća. No s naseljavanjem i upoznavanjem europskog istoka i njegovim uključivanjem u europska povijesna zbivanja meĎa je pomicana na istok. Tako je već početkom 17. stoljeća njemački geograf Cluverius (Philipp Clüver) pomaknuo tu meĎu na Volgu, Kamu i Ob. Godine 1730. Philip Johan von Strahlenberg, švedski časnik i geograf (njemačkog podrijetla) u ruskoj sluţbi prvi je za okosnicu istočne meĎe predloţio gorje Ural. To je i prihvatila ondašnja ruska carica Ana Ivanovna, a općenito je prihvaćeno tek stoljeće kasnije. Taj dio istočnoeuropske meĎe čini crta koja se od Jugorskog poluotoka (naselja Ust'-Kara) na sjeveru spušta na jug do najvišeg uralskog vrha Narodnaja gora (1894 m) prateći glavnu razvodnicu; u tom je dijelu Urala i najistočnija točka Europe (68,5o E). Dalje se na jug granica proteţe istočnim podnoţjem Urala do izvorišta rijeke Ural drţeći se gotovo striktno 60. podnevnika. Von Strahlenberg dalje granicu spušta rijekom Ural do njezina skretanja na zapad (kod grada Orska) nastavlja na jug do Mugodţarskog pobrĎa (Mügodţor), prati rijeku Embu do Kaspijskog jezera; od ušća Embe meĎa ide sjevernom kaspijskom obalom do ušća Kume, skreće na zapad te Kumom ide na rijeku Manyč (Kumsko-manička udolina) do Dona (110 km uzvodno od ušća u Azovskom more) pa kroz Kerčka vrata i preko Crnog mora do Bospora i Dardanela.

Slika 5. Von Strahlenbergova definicija istočnoeuropske meĎe

10 Von Strahlenbergova definicija istočnoeuropske meĎe, zapravo podvarijanta koja ide rijekom Ural do ušća u Kaspijsko jezero, dugo je vremena bila prevladavajuća u europskoj geografiji. Razumije se da je ta definicija prihvaćena i u hrvatskoj geografiji i leksikografiji). Izvorna von Strahlenbergova meĎa postavljena na Uralu odrţala se do danas. No granica Europe i Azije juţno od Urala dobila je nove „markacije“. U geografskoj literaturi obično se javljaju dvije definicije te granice (ukupno tri računajući von Strahlenbergovu): a) gorje Ural; potom rijekom Ural (Oral) do Kaspijskog jezera; od ušća rijeke Ural granica ide Kaspijskim jezerom do ušća rijeke Sumgayit (pored istoimenog azerbajdţanskog grada) gdje počinje hrbat Kavkaza; na zapad granica prolazi glavnom kavkaskom razvodnicom do Crnog mora i dalje do Bospora i Dardanela; b) gorje Ural; spušta se rijekom Ural do njezina skretanja na zapad (kod grada Orska) nastavlja na jug do Mugodţarskog pobrĎa (Mügodţor), prati rijeku Embu do Kaspijskog jezera (dakle drţi se von Strahlenbergove crte); od ušća Embe meĎa ide Kaspijskim jezerom do ušća rijeke Kure (Kür) u Zakavkazju; na zapad ide rijekom Kurom preko Surami vrata na rijeku Rioni sve do njezinog ušća u Crno more (uz grad Poti) i dalje do Bospora i Dardanela.

Slika 6. Granica Europe i Azije: a) na Velikom Kavkazu , b) u Zakavkazju (rijeka Kura)

11

Danas se glavnina geografa i relevantnih geografskih škola priklanja granici koja ide Kavkazom, tj njegovom glavnom razvodnicom. Vrijeme je i da hrvatska geografija (i leksikografija) prihvati konvencionalnu jugoistočnu granicu Europe i Azije na Kavkazu. Za to ima nekoliko razloga: 1) Kavkaz je najizrazitija prirodna granica, 2) Kumsko-manička udolina bitno je slabija prirodna granica od Kavkaza, a ni u sociogeografskom smislu ne predstavlja razdjelnicu, 3) granica na Kavkazu uvelike se poklapa s političkom granicom (drţavna granica Rusije s Gruzijom i Azerbajdţanom), 4. „preskakanje“ Kavkaza i postavljanje meĎe u Zakavkazju nema jaku potporu meĎu geografima i zasad je u drugom planu. Razumije se ovdje je riječ o konvencionalnoj geografskoj granici Europe i Azije. No u poimanju Europe katkad zabunu unose neki drugi pristupi. Tako se ponegdje u literaturi pod Europom smatraju članice Vijeća Europe, pa se tad Turska, Cipar, Gruzija, Armenija i Azerbajdţan smatraju europskim zemljama. Drugi pak pod Europom spominju samo članice Europske unije. Dodatnu zabunu unosi članstvo u europskim sportskim organizacijama (nogomet, košarka) u kojima je uz Cipar, Tursku i zakavkaske zemlje još i Izrael. Moţda će jednog dana i zemlje Zakavkazja ući u Europsku uniju, ali to će biti pomicanje političkih granica Europe, dakle, samo još jedan dio azijskog tla u Europi. Danas je azijski otok Cipar (njegov zapadni dio) u Europskoj uniji, ali nećemo stoga proširiti geografske granice Europe do Bliskog istoka. Valja istaknuti da se geografska konvencionalna istočna granica Europe i političke granice, odnosno granice pojedinih drţava ne poklapaju. To su transkontinentalne zemlje, istodobno i europske i azijske. Sve tri navedene varijante razgraničenja uključuju u Europu osim dijela Rusije i dio Kazahstana. Kavkaska varijanta uključuje u Europu (sjeverno od glavne kavkaske razvodnice) relativno mali dio Gruzije (oko 3%) i Azerbajdţana (oko 8%). Zakavkaska varijanta Europi priključuje oko 70% Gruzije i oko 45% Azerbajdţana. Tu je i Turska, čiji samo mali dio geografski pripada Europi (manje od 3%), ali u njemu je njezin najveći grad, Istanbul. Prihvaćajući kavkasku varijantu granice Europe i Azije: gorje Ural - rijeka Ural - Kaspijsko jezero do ušća rijeke Sumgayit - Kavkaz (glavna razvodnica), moramo dopuniti i korigirati neke geografske podatke (tabl. 1.) Tablica 1. Euro-azijske zemlje: podaci o površini i stanovništvu koje ulazi u geografske granice Europe Drţava

Površina u Europi km2

Rusija

%

Stanovništvo u Europi broj

%

3,960.000

23,19

106,037.143

73,75

150.000

5,52

600.000

3,96

Azerbajdţan

7.110

8,21

175.200

2,23

Gruzija

2.000

2,87

37.520

0,8

Turska*

23.812

3,05

11.044.932

16,03

Kazahstan

12

*Obuhvaća i azijski dio gradskog distrikta Istanbula. Izvor: World Gazetteer, Statistics of administrative units, towns and cities (http://www.world-gazetteer.com) Najviši vrh Europe je Elbrus (5642 m). Nalazi se 20-ak km zračne udaljenosti od glavne kavkaske razvodnice i nekoliko kilometara unutar ruskog teritorija.

1.3.2. Stanovništvo i kultura Europa ima dugu povijest naseljenosti te je imala veliku ulogu u naseljavanju svijeta. Obiljeţava je mnoštvo etničkih skupina. Stanovništvo Europe je prošlo demografsku tranziciju. Tradicionalna politička fragmentacija (još iz doba Karolinga). Puno malih drţava. Fragmentacija je ostavila traga u razvoju urbanih sustava. Partikularizam. Uloga trgovine i gradova. Rano dolazi do akumulacije kapitala. Europa je relativno bogat prostor zahvaljujući tradiciji trgovine. Europa ima dugu tradiciju gradova, a mnogi od njih su nastali zahvaljujući trgovini. Koncepcija Europe kao zasebnog kontinenta gdjekad se osporava s prirodnogeografskog gledišta. MeĎutim, društveno-geografski on je neupitan. Temeljni elementi takvog zajedništva su kršćansko religijsko naslijeĎe, uporaba indoeuropskih jezika te stanovništvo europeidne rasne skupine. U usporedbi s ostatkom svijeta, Europsko stanovništvo karakteriziraju još neki elementi, posebice u zadnja tri stoljeća. Odlikovalo se višim stupnjem obrazovanja; višom zdravstvenom kakvoćom; većom ishranjenošću; smrtnošću znatno ispod svjetskog prosjeka; ţivotnim standardom znatno višim od svjetskog prosjeka; visokim udjelom gradskog stanovništva. Nadalje u europskom gospodarstvu većina je uposlena u industriji (prije) i usluţnim djelatnostima. Poljoprivredna proizvodnja je trţišno usmjerena. Bitna značajka Europe su i visoko razvijeni prometni sustavi, Naposljetku, Europa je i kontinent «starih» naroda i nacija te susljedno i «starih» drţava. „Prilično je jasno da Europa ima zajedničku kulturu: to je svojevrsna kombinacija grčkog racionalizma, rimske organizacije i kršćanske tradicije“ (Grace Davie, britanska sociologinja religije, intervju JL, 27.7.2005.) Za konceptualizaciju Europe čini se da je relevantna jedna rečenica engleskog političara Edmunda Burkea (1729-1797): «Niti jedan Europljanin ne moţe biti potpuni stranac ni u kojem dijelu Europe».

13 1.3.3. Ţarište svijeta (ĉimbenici razvoja) Nijedan kontinent nije u svjetskim razmjerima imao toliku vaţnost i utjecaj kao Stari kontinent. Bez obzira na nedvojbene prinose ostalih dijelova svijeta, Europu je u razdoblju od geografskih otkrića do 20. stoljeća opravdano nazivati «pozornicom svjetske povijesti» (Hegel). Snaga Europe, kako je već rečeno, temeljila se na iznimnim prednostima njezina smještaja i poloţaja u odnosu na druge kontinente. Smještaj u središtu kopnene polutke otvarao je najprikladnije putove u sve dijelove svijeta pa je Europa postala prometno središnji i najznačajniji njegov dio. Nekad periferno poloţeni zapadnoeuropski prostor našao se u doba velikih otkrića u središtu svjetskih zbivanja. Kasniji razvitak Amerike, Australije i Afrike, dodatno je naglasio središnjost (zapadno) europskog poloţaja u svijetu. Pitanje dostatne prehrane u Europi je zarana riješeno. Pored raznovrsnih autohtonih kultura te ribljeg bogatstva Atlantika, prehrambeni standard Europe uvećan je i udomaćivanjem kultura iz drugih dijelova svijeta (kukuruz, krumpir). Izostanak gladi i pothranjenosti smanjio je smrtnost i omogućio Europi demografski rast najranije u svijetu, što je bila ključna pretpostavka kolonizaciji i europeizaciji svijeta. Svoje poloţajne i ostale prirodno-geografske prednosti Europa je iskoristila i zadugo dominirala svijetom. Europa je ishodište svih kolonijalnih matica (Španjolska, Portugal, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, a kratko su se tome društvu priključile Belgija, Njemačka i Italija.). Dominacija joj je omogućila dodatni razvitak i uvećavanje postojećeg bogatstva. Bez obzira na činjenicu što su se pojedine izvaneuropske drţave kasnije i same razvile u velesile i svjetske čimbenike, prije svih SAD, za utjecaj Europe na ostatak svijeta opravdano je uporabiti pojam «europeizacija svijeta». Taj proces započinje Velikim otkrićima. Europski kolonijalizam i imperijalizam proširio se od tada na sve dijelove svijeta. Europske kolonije bile su plodno tlo za globalno širenje svekolikog europskog utjecaja (kulturnog, gospodarskog, političkog). U pojedinim dijelovima svijeta europski su utjecaji potpuno nadvladali i potisnuli tamošnje kulture i civilizacije (Sjeverna Amerika i Australija). U drugim dijelovima svijeta europski su utjecaji samo djelomice prihvaćeni i u manjoj mjeri postali dio svakodnevice (Afrika, Azija). Neporecivi učinak europeizacije imao je svoju tamnu stranu; poticao je gdjekad i osjećaj europske nadmoći, koji je u krajnjem obliku sadrţavao i rasnu dimenziju. Jedna od trajnih posljedica takve, eurocentrične predodţbe svijeta jest i kartografski prikaz prema kojem je tzv. početni podnevnik (kao posve konvencionalni element zemljovida) redovito smješten u Europi (prije Pariz, danas Greenwich). Na taj način nastaje slika prema kojoj je Europa uvijek u središtu, a ostatak svijeta istočno ili zapadno od nje (danas se i to mijenja, npr. američki kartografi smještaju Sjevernu Ameriku u središte karte svijeta). Dekolonizacija je dobra strana svršetka dominacije Europljana. Na zemlji gotovo da više nema europskih kolonija. Europljani su se oslobodili te velike mrlje. Europa je danas jedan od tri razvojna ţarišta svijeta. Novi poticaj toj ulozi dolazi 1960-ih godina prevladavanjem antagonizama (npr. Francuska-Njemačka). Ključ uspjeha leţi u integracijskim procesima. Europa je prostor najsloţenijih integracija na svijetu. EU je najjače svjetsko trţište s 454 milijuna stanovnika.

14 No, Europa više ne vlada svijetom. Od sredine 19. stoljeća sve su više jačale SAD, velika zemlja koju su stvorili Europljani na štetu domorodaca. Nakon dva svjetska rata, vodeće europske drţave, Njemačku, Veliku Britaniju i Francusku, prestigli su Amerikanci. Prestigao ih je i Japan, koji je postao velika svjetska sila iako je izgubio rat. Golema Kina takoĎer se počela buditi. Indija će jednog dana postati sila jača od najjačih europskih nacija. Bogate SAD prestigle su Europljane i na polju tehnike, znanosti, istraţivanja. Što bi trebale uraditi europske drţave pred tim novim divovima? Ujediniti se, stvoriti veliku ujedinjenu Europu. Moći će braniti svoju neovisnost, slobodu, tradicije, svoju samosvojnost, svoju budućnost. 1.3.4. Kakvoća okoliša; maritimnost Smještena u središnjem dijelu sjeverne hemisfere, Europa se praktički u cijelosti nalazi sjevernije od vrućih pustinja i juţnije od ledene pustoši. Takav smještaj omogućuje niz prednosti. Europa uţiva pogodnosti pozitivne termičke anomalije pod utjecajem Golfske struje i «dobrih» zapadnih vjetrova, odnosno, nepostojanja ekstremno surovih prirodno geografskih značajki. Europa ne trpi od nepovoljnih ekstrema vlage, suše, poplava, najezdi skakavaca i sl. Atlantske obale slobodne su od leda do 71oN. Europski je prostor prirodno raznolik, povoljnih značajki koje omogućuju stabilnu naseljenost. Sklad geotektonskih cjelina, reljefa i klime. Europa je «sva umjerena» i po «mjeri čovjeka». Europa je najrazvedeniji kontinent. Duljina obalne crte europskog kopna iznosi pribliţno 41000 km; na 1000 km2 površine dolazi 4,1 km obale. Ubroje li se pripadni otoci duljina obalne crte iznosi 61000 km, odnosno na 1000 km2 površine dolazi 6 km obale (u Hrvatskoj 100 km). Najrazvedenija je norveška obala (koeficijent razvedenosti 20), slijedi hrvatska (koeficijent razvedenosti 11) te grčka obala. Od ukupne površine kontinenta, otoci i poluotoci iznose oko jedne trećine. Razvedenosti posebice pridonose veliki poluotoci (Skandinavski, Iberski /Pirenejski/, Apeninski), koji zauzimaju oko petine ukupne površine. Što se tiče Balkanskog poluotoka, njegova je poluotočnost više nego dvojbena. Poluotokom bi po nekima valjalo smatrati samo prostor juţno od crte Burgaski zaljev (Crno more) – ušće Drima (Jadransko more); po nekima je još manji poluotočni prostor; juţno od crte zaljev Strimon (Egejsko more) zaljev Vlores (Jadransko more). To bi zaopravo trebao biti Pindski poluotok.

15

Slika 7. Udaljenost od mora i razvedenost Europe

Zbog tolike razvedenosti srednja udaljenost od mora nije velika. Iznosi 340 km, a samo 18% europskog kopna (na istoku) više je od 600 km udaljeno od same obale. Najudaljenije od mora (oko 1500 km je područje Magnitogorsaka u juţnom Uralu. Uska isprepletenost kopna i mora čini Europu najmaritimnijim kontinentom, najviše pod utjecajem mora i usmjerenim na more. Osim velike razvedenosti, maritimnosti Europe pridonosi i laka povezanost obala sa zaleĎem i nezaleĎenost mora. Od 45 europskih zemalja samo ih 15 nema izlaz na more: Andora, Austrija, Bjelorusija, Češka, Kosovo, Lihtenštajn, Luksemburg, MaĎarska, Makedonija, Moldavija, San Marino, Slovačka, Srbija, Švicarska, Vatikan. Europu obiljeţava rana valorizacija morskih obala. Vladanje svjetskim morem bilo je zalog europske moći, a snaga na moru u Europi je oduvijek bila i bitan pokazatelj moći pojedinih drţava. Maritimnost europskog ţivota u 20. stoljeću ogleda se u procesu litoralizacije, kojim morske obale postaju najvaţnije i najdinamičnije gospodarske zone u većini europskih drţava. 1.3.5. Izvorište industrijske revolucije Sirovinska bogatstva Europe bila su razmjerno velika. U razdoblju inicijalnog kapitalističkog gospodarskog razvitka Europa je raspolagala dovoljnim količinama vode, drveta, ugljena i ţeljezne rudače. U početku je glavni čimbenik bio ugljen i njegova kakvoća; no s vremenom je njegovo značenje slabilo i posve ustuknulo. Činjenica da do

16 industrijske revolucije dolazi na njezinu tlu, dala je Europi odlučujuću prednost u odnosu na druge dijelove svijeta. Najprije je Velika Britanija, a zatim i zemlje na kontinentu, primijenila nove tehnike, izgradila strojeve i stvorila industriju. Tvornice s dimnjacima i s dimom osvojile su europski krajolik. Posvuda su iskopavani ugljen i ţeljezo. Crni predjeli niknuli su u Engleskoj (Middland), Francuskoj (na sjeveru i u Loreni), Njemačkoj (Ruhr). Uvoz pamuka pokrenuo je razvoj tekstilne industrije. Stvorio se novi društveni sloj, radnička klasa. Radnici i njihove obitelji mahom su ţivjeli u nezdravim i bijednim uvjetima. Krajem 19. stoljeća dogodila se druga industrijska revolucija. Otkriven je eklektricitet. Motor s unutrašnjim izgaranjem omogućio je uporabu plina i nafte. Eiffelov toranj, 1889, još je sagraĎen od ţeljeza, ali se sve više proizvodio čelik. Počela je proizvodnja velikog broja novih proizvoda. Trebalo je prikupiti kapital, organizirati kredit, staviti novac u optjecaj. Razvile su se banke, počeo se širiti papirnati novac, stvaraju se dionička društva. To je pobjeda kapitalizma: Europa je ušla u eru novca. Više no ikada podijeljena je na bogate i siromašne.

1.4. POSEBNOSTI EUROPE – POVIJESNE CRTICE 4 Europa je kontinent koji je odavna gospodarski razvijen, kulturno bogat, duge povijesti i dugog pamćenja. Samo Kina, Indija i Bliski istok imaju tako bogatu prošlost. Za Europljane i za izgradnju Europe vrlo je vaţno poznavanje povijesti. Ako ţelimo znati kako pripremiti budućnost, razvijati dobre europske tradicije, izbjegavati ponavljanje grešaka i zločina Europljana, moramo poznavati prošlost. S obzirom na skromnu veličinu, da su joj mora na malim udaljenostima, da je razmjerno ujednačenog reljefa, više ili manje umjerene klime, prilično povoljnih gospodarskih mogućnosti na većem dijelu tla (nema pustinja, a prašume su odavno iščezle), što sve obiljeţava naš kontinent, nije čudno što je Europa vrlo rano gotovo posvuda bila naseljena. O tome svjedoče dojmljivi prapovijesni ostaci; kosturi, oruĎe, slikarije u špiljama (Alcantara u Španjolskoj, Lascaux u Francuskoj, Krapina u Hrvatskoj). Od 4.stoljeća rimski carevi priznaju kršćanstvo kao sluţbenu vjeru Carstva. Europa se razvija na kršćanskim temeljima. Došljaci za velike seobe naroda, koji su osvajajući nadirali u Rimsko Carstvo, općenito su smatrani «barbarima», jer se drţalo da je njihova civilizacija na niţem stupnju: nisu imali pisma, njihova je civilizacija bila usmena. Iako su došljaci usvojili rimsku kulturu i preobratili se na kršćanstvo, politički su se podijelili. Ma koliko bili meĎusobno bliski, divlje su se tukli. Glavni voĎe proglasili su se kraljevima i uspostavili kraljevstva koja označavaju bitnu etapu u postanku današnjih europskih drţava. Malo-pomalo, svi ti «barbari» preobratili su se na kršćanstvo. U srednjovjekovnoj Europi prihvaćanje rimskog kršćanstva bilo je znak da je narod postao nacijom i ušao u 4

Kratki pregled europske povijesti preuzet je od Le Goffa (2002)

17 civilizirani svijet (kao danas primanje u Ujedinjene narode). Stoga doista moţe čuditi izbacivanje kršćanstva iz europskog ustava! U 8. i 9. stoljeću franačka dinastija Karolinga okupila je najveći dio kršćana pod svoju jedinstvenu vlast: Galiju, Germaniju, Italiju. To će biti dugo, čak i nakon njihova razdvajanja, srce Europe. Karolinško carstvo je propalo, ali je Europi ostavilo iznimno vaţno naslijeĎe. Godine 800. Karlo Veliki se u Rimu okrunio za cara. On je prvi iskazao političku volju za stvaranjem Zapadne Europe. Kada su unuci Karla Velikog podijelili Carstvo, pojavila se nova, nacionalna Europa s Italijom, Francuskom (zapadna Franačka) i Njemačkom (istočna Franačka). Francuska i Njemačka postale su vodeći par buduće Europe. No, meka zona izmeĎu njih bit će jabuka razdora izmeĎu dvaju naroda, koji su do 1945. godine često bili neprijatelji.

Slika 8. Europa u doba Karla Velikog, 800. g. Karlo Veliki i njegovi savjetnici ostavili su Europi skicu zajedničke civilizacije. To je bila prva europska «renesansa». Ona je ujedinjavala kršćanstvo i ponovno pronaĎenu veliku antičku rimsku kulturu. Karlo Veliki je u svom dijelu izbjegao uništavanje umjetničkih slika (ikonoklazam), što je bilo rašireno u grčkom dijelu kršćanstva; prihvatio je slike i kipove s prikazima Boga, svetaca i čovjeka (za razliku od ţidovstva i islama). Ta je odluka bila bitna za razvoj europske umjetnosti i humanizma.

18 Srednji vijek (od 5. do 15. stoljeća), bitno razdoblje u oblikovanju Europe; nastali su najvaţniji elementi za utemeljenje europske zajednice. U Europi je tada posvuda bilo isto gospodarsko, društveno i političko ureĎenje: feudalizam. Cijelom Europom vladala je Crkva, posebice na Zapadu. Do kraja 19. stoljeća Europljani su uglavnom bili seljaci i ljudi sa sela. U srednjem vijeku niknuli su, ili se razvili, mnogi gradovi. Najveći su bili sjedišta kraljevske i vladarske moći i njihovih činovnika. S obrtnicima, trţnicama i sajmovima, bili su vaţna gospodarska središta. Pojavili su se novi ljudi, trgovci. Najbogatiji su trgovali po cijeloj Europi čak i u Aziji i Africi, a bili su i novčari. Osnovali su veliko trgovačko udruţenje Hanza, u kojem su bili okupljeni trgovci svih većih europskih gradova od Londona do Rige. I hrvatski Dubrovnik svoj procvat zahvaljuje trgovini. Gradovi su bili kulturna središta. U nekim gradovima osnivana su sveučilišta. Bilo ih je u Velikoj Britaniji (Oxford, Cambridge), Španjolskoj (Salamanca), Portugalu (Coimbra), Češkoj (Prag), Poljskoj (Krakow), Bologna, Pariz. Prvo hrvatsko sveučilište osnovali su dominikanci u Zadru 1396. godine. Učitelji i učenici, koji su putovali Europom od sveučilišta do sveučilišta, potaknuli su veliku proizvodnju rukopisnih knjiga i uveli novi način napredovanja polaganjem ispita (znate li da su oni uveli i «ljetne školske praznike)». Gradovi su bili i umjetnička središta, Od tisućite godine pojavio se novi stil u arhitekturi i kiparstvu: romanička umjetnost. U gradovima je u 12. st. gotička umjetnost zamijenila romaničku. Ponovno se pojavilo kazalište, koje je nakon starog vijeka iščeznulo. U gradu se bogatilo, učilo, zabavljalo. No u gradovima je bilo puno gradske sirotinje i lopova. Europska povijest zapravo je niz uzastopnih razdoblja napretka i kriza, od tegobnog rasta do novog razdoblja napretka. U 16. stoljeću većina Europljana još uvijek je duboko u srednjem vijeku, ali promjene se ubrzavaju. Velika otkrića bude zanimanje za svjetske obzore. Tiskanjem knjiga šire se znanje i kultura. Novi umjetnički procvat, koji ponovno uzdiţe antičku umjetnost- to je umjetnost renesanse – kupa se u izobilju i svetkovinama. Osjeća se duh tolerancije. Primjer je Nizozemac Erazmo Roterdamski (1469-1536), koji je ţivio, proučavao i pisao u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji, Nizozemskoj i na kraju u njemačkom gradu Baselu (koji je danas u Švicarskoj). Pokušao je pomiriti antički i evangelički duh. Erazmo Roterdamski utjelovljuje europsku kulturu i sveučilišni duh Europe (danas neki zajednički europski programi istraţivanja i stipendije za studente nose njegovo ime). Zbog bogatstva Crkve, lošeg ponašanja svećenstva, počevši od papa, zaboravljanja evanĎeoskih pouka o bratstvu i ljubavi bliţnjega, neki su se vjernici pobunili protiv Katoličke crkve i izašli iz nje. To su bili reformisti ili protestanti, čiji su glavni voĎe bili Martin Luther u Njemačkoj i Jean Calvin u Ţenevi. Odbacili su autoritet pape, kult djevice i svetaca, teologiju srednjeg vijeka, ukinuli su celibat. Protestantizam je osvojio sjevernu Europu, a katoličanstvo se odrţalo u juţnoj (Njemačka je podijeljena). Bila je to velika podjela unutar Europe. Općenito uzevši, podanici kraljeva i prinčeva ispovijedali su vjeru svojih vladara (po načelu: cuius regio, eius religio). Tako je vjerska podjela pojačala nacionalne podjele.

19 Danas više nema neprijateljstava izmeĎu katolika i protestanata (osim u Sjevernoj Irskoj). No katolicizam i protestantizam ostavili su kulturne i psihološke tragove. Protestantizam općenito ima stroţe običaje, a liberalniju misao; u katolicizmu su običaji liberalniji, a misao konzervativnija. Dugo su se u protestantizmu i u katolicizmu odrţavale dvije tendencije: s jedne strane strogost, koja se iskazivala postom i korizmenim odricanjem prije Uskrsa, a s druge strane razuzdanost karnevalskih proslava. No bitna je za razumijevanje diferenciranog razvoja Europe i samog nastanka kapitalizma, činjenica da je protestantizam uvjerio graĎanina da je njegov ovozemaljski uspjeh svojevrsna najava i «uspješnog» zagrobnog ţivota. Protestantski moral je dao legitimnost poduzetništvu i neprestanoj ţelji za nadilaţenjem samoga sebe. Ideja da kapital nije bogatstvo koje valja akumulirati za razmetanje, već dobro koje valja obrtati radi veće proizvodnje, stvorila je kapitalizam u zapadnoj Europi. Od 16. do 19. stoljeća, čim bi neka europska drţava ojačala ili neka dinastija, kraljevska obitelj stekla ugled, htjela se nametnuti –često silom, oruţjem – većem dijelu Europe. RoĎenje moderne znanosti je u Europi. Istina u staroj Kini znanost je bila na zavidnoj visini. Kinezi su, prije Europljana, izmislili magnetnu iglu, papir, barut, tiskaru, papirni novac, sat. No Kina nije imala puno koristi od svojih izuma, koji su ostali u rukama careva, njihovih činovnika, mandarina i učenjaka. Europa je, pak, povezala izum i njegovu uporabu, teoriju i praksu, ideje i njihovu primjenu u svakidašnjem ţivotu. Razvoj znanosti u Europi, od 15. stoljeća nadalje, temeljio se na promatranju, računanju i teoriji, dokazivanju, eksperimentiranju i primjeni. Evo nekoliko primjera. Europljani otkrivaju da se Zemlja okreće oko Sunca. Za to je zasluţan poljski astronom Nikola Kopernik (1473-1543), koji je studirao u Italiji. Djelo u kojem izlaţe svoju teoriju iz opreza je objavio tek kad je osjetio da mu se pribliţava smrt. Nijemac Johannes Kepler (1571-1630) i Talijan Galileo Galilei (1564-1642) krenuli su još dalje. Galileo je pravi utemeljitelj znanstvene fizike. Dokazao je da zakoni gibanja u svemiru ne ovise o utjecaju natprirodnih nebeskih moći. Europljani otkrivaju da krv kola tijelom. Engleski liječnik William Harvey (15781657), koji je studirao u Cambridgeu i u Padovi, otkrio je 1616. cirkulaciju krvi; prvi je izračunao količinu krvi sadrţane u ljudskom tijelu. Time je otvorio put boljem proučavanju i liječenju mnogih bolesti. Europljani promatraju kako jabuka pada. Englez Isaac Newton (1643-1727) veliki je promatrač i eksperimentator. Priča se da je, vidjevši jabuku kako mu pada pred noge, izveo zakon o Zemljinoj gravitaciji. Udario je temelje racionalnoj znanstvenoj metodi. Europljanima je uzavreo lonac. Francuz Denis Papin (1647-1712) otkrio je snagu vodene pare. Bio je protestant, pa je 1685. godine morao pobjeći iz Francuske. U Engleskoj je konstruirao «lonac» u kojem se tlak vode ne pare koristi za pomicanje klipa u cilindru. To je bila revolucija na području energije. Iskorištavanje parne energije omogućilo je razvoj moderne industrije, koja je roĎena upravo u Europi. Parom su pokretani strojevi, a ubrzo su konstruirani parobrodi i parne lokomotive. Europljani izmišljaju modernu kemiju. Francuz Lavoisier (1743-1794); ŠveĎanin Scheele (1742-1786), Englez Cavendish (1731-1810) i drugi otkrili su postupak analize i sinteze, naučili izmjeriti količine komponenti u spojevima; otkrivali su kemijske elemente, primjerice vodik, sastav vode i zraka, meĎusobne kombinacije spojeva i

20 njihove reakcije. Talijan Alessandro Volta (1745-1827) izumio je 1800. godine električnu bateriju. Ta otkrića promijenila su znanje i ţivot ljudi. Europljani usavršavaju matematičko oruĎe. U temelju većine izuma jest računanje. Matematika je znatno uznapredovala, osobito algebra. Njezina primjena precizno je oruĎe svih prirodnih znanosti. Glavna otkrića u tom području djelo su Francuza Descartesa (1596-1650), Nijemca Leibniza (1646-1716), Švicarca Euler (17071783) i Francuza de Lagrangea (1736-1813), koji je radio u Torinu, Brerlinu i Parizu. Europljani otkrivaju strukturu svemira. Astronomija je iskoristila sva nova otkrića. Francuz Pierre Laplace (1749-1827), astronom, matematičar i fizičar, razvio je teoriju «ureĎenja svijeta»; sva otkrića, od Newtona nadalje, povezao je u veliko djelo Nebeska mehanika. Sva ta otkrića, ti izumi koji sačinjavaju modernu znanost meĎusobno su, naravno, povezani i proizlaze jedni iz drugih kao zajedničko djelo europske znanstvene zajednice. Mladi su učili od starih, suvremenici se meĎusobno poznavali, dopisivali, razmjenjivali mišljenja. Već tada je postojala moderna znanstvena Europa. Ideja «napretka» mobilizirala je Europljane i oni su je raširili po cijelom svijetu. Francuska revolucija. Francuzi su 1789. godine podigli revoluciju i stubokom promijenili način upravljanja i društvo. Ukinuta je kraljevina i umjesto nje proglašena republika. Na svim javnim zgradama istaknuto je geslo: Sloboda, jednakost, bratstvo. Ideal koji naţalost ni do danas nigdje nije u potpunosti ostvaren. PonuĎen je i uzorak za ljudskost koji bi trebalo prihvatiti cijelo čovječanstvo: to je Deklaracija o pravima čovjeka i graĎanina. Europljani su se podijelili na pristaše i protivnike Revolucije. Taj novi sukob trajao je dugo, suprotstavljajući revolucionare i proturevolucionare, naprednjake i nazadnjake. Narod je u početku pristao uz Revoluciju, htio je njezino provoĎenje, a vladajući sloj, kraljevi i plemići, bili su protiv revolucionara. Ali i narod se uskoro okrenuo protiv Francuske revolucije, koja je sve više skretala u nacionalizam i diktaturu. BuĎenje naroda i nacija. U 19. stoljeću bude se narodi koji su dugo bili pod tuĎom vlašću. Raspaljuje se nacionalizam u svoja dva oblika, dobrom i lošem. Dobar, koji se bori za pravo na neovisnost, što se naziva pravom naroda na samoodreĎenje. U Europi je stvorena nova drţava – Belgija (1830-ih), koja se odcijepila od Nizozemske. Grčka je postala neovisna o Osmanskom Carstvu. Godine 1848. diljem Europe izbili su revolucionarni nacionalni pokreti. To je „proljeće naroda“. Ali, pojavio se loš nacionalizam, onaj u kojem se jedan narod proglašava višim od svojih susjeda i ţeli pripojiti teritorije u kojima je u manjini. Ideologije dijele Europu. U Europi 19. stoljeća pojavile su se filozofske, ekonomske i političke teorije koje su pokrenule milijune ljudi. To su bile ideologije, a najvaţnijima se smatraju liberalizam, socijalizam i marksizam. Najgore je što su se ideologije znale pojaviti pod krinkom znanosti, poput rasizma ili antisemitizma – modernih izvora «starih unutrašnjih demona» Europe. Europljani meĎusobno ratuju. Europa je dva puta u 20. stoljeću bila u središtu svjetskih ratova koji su za sobom ostavili strašna stradanja. Prvi svjetski rat je ostavio tako teške posljedice da su mnogi Europljani govorili kako on mora biti posljednji. A uskoro je uslijedio drugi teţi i krvaviji od prvog. Poslije oba svjetska rata Europa je ostala u ruševinama, oplakujući milijune mrtvih, a granice europskih drţava bile su poremećene. Na novim zemljovidima Europe,

21 osobito poslije rata 1914-1918, zadovoljeni su legitimni zahtjevi nekih naroda, no stvorene su nove nepravde na granicama, koje su uzrokovale buduće sukobe. Nakon Drugoga svjetskog rata, usprkos zajedničkoj pobjedi, Sovjetski savez i zapadne demokracije brzo su se sukobile. Nastupilo je vrijeme «ţeljezne zavjese» i «hladnog rata» s Europom (i Amerikom). Krajem 1980-ih sovjetski komunizam je propao, uništen vlastitom nemoći da podigne gospodarstvo i svojim policijskim reţimom. Pokorene zemlje Srednje i Istočne Europe ponovno su stekle neovisnost i slobodu. Berlinski zid je srušen, podijeljena Njemačka ponovo ujedinjena. Raspao se i sam Sovjetski savez. Pojavile su se, ili ponovno pojavile neovisne drţave. Iscrtana je nova karta Europe. Europljani danas imaju sve uvjete za konačno ujedinjenje. Stoljetni neprijatelji Francuska i Njemačka danas su sloţni par. To je veliki adut za cijelu Europu. Osim toga čini se da su Europljani izvukli pouku iz nesreća uzrokovanih dvama svjetskim ratovima. Europljani ţele mir u Europi. I vrlo vaţan adut: u Europi više nema političkih diktatura. U svim zemljama uveden je demokratski sustav u kojemu se poštuju prava graĎana. Većina Europljana sve je svjesnija da valja ukloniti sve izvore nesporazuma i iskoristiti ono što im je stoljećima zajedničko. Europsko zajedništvo ponajviše se temelji na osjećaju zajedničkog naslijeĎa i identiteta koji dijele svi europski narodi.

22

2. GOSPODARSKO I POLITIĈKO POVEZIVANJE; STVARANJE EUROPSKIH INTEGRACIJA „Car Karakala je 212.godine svim slobodnim ljudima Carstva dodijelio status i povlastice rimskog građanina. To je prvi primjer jedinstvenog građanstva na europskom teritoriju. Kada je Napoleon Bonaparte osvojio vlast u Francuskoj, donio je opći rat u Europi. Prvo je htio provesti reforme koje je donijela Revolucija, ostvariti slobodu i pravdu. U početku su ga dobro prihvatili u zemljama poput Poljske, koja je bila podijeljena između moćnih susjeda Rusije, Austrije i Pruske, ili poput Dalmacije, koja je bila pod Austrijom, pa i u Napulju, koji nije volio svoje kraljeve iz dinastije Bourbonaca. Međutim, na kraju se cijela Europa ujedinila protiv francuske napoleonske Europe. Bio je to loš pokušaj ujedinjenja Europe. U 20. stoljeću propala je još strašnija, hitlerovska Europa. Hitler je htio stvoriti Europu kojom bi vladali Nijemci i nacizam. To je najgori ikada poduzet pokušaj ujedinjavanja Europe. Postalo je jasno da se Europa moţe ujediniti samo dobrovoljnim pridruţivanjem nacija i naroda“. (Le Goff, 2002). Znakovita pojava našeg doba su udruţivanja i integracije: npr. NAFTA – Nort American Free Trade Agreement; ASEAN – Asociation of South-East Asian Nations. U Europi je proces integriranja najdalje otišao, a motiv je stvaranje ekonomske, političke i monetarne integracije. Godine 1948. utemeljena je prva relevantna organizacija OECD - Europska organizacija za ekonomsku suradnju zemalja Zapadne Europe. Europa je prošla kroz različite faze gospodarskog i političkog udruţivanja. Za Europu su karakteristične tri zajednice: 1. EU (EEZ, EZ) – imala je najsloţeniji razvojni put s krajnjim ciljem stvaranja jedinstvenog trţišta, gospodarskog saveza te političke i monetarne unije. 2. SEV (Comecom) – Savez za uzajamnu ekonomsku pomoć (pripadale su mu zemlje tzv. Istočnog bloka na čelu s SSSR-om); glavna razlika izmeĎu SEV-a i EZ-a je u tome da je SEV bio organiziran na temelju planske ekonomije, pri čemu je bila obavljena podjela rada, potican razvoj gospodarstva i meĎusobna pomoć. Na drugoj strani, kod EZa integracija se temelji na trţišnim principima i gospodarskoj suradnji. SEV propada 1989. godine zajedno s komunističkim reţimom u istočnoeuropskim zemljama. 3. EFTA - European Free Trade Agreement – područje slobodne trgovine stvorene 1960. godine suradnjom desetak zemalja koje ukidaju carine u meĎusobnoj trgovini. EFTA danas još samo sluţbeno postoji; gubi na značenju zbog razvoja EU. Tako od 1992. godine postoji EEA - europski gospodarski prostor (EU+ EFTA)

2.1. POĈECI UJEDINJENJA EUROPE 2.1.1. Ekonomska suradnja Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, usred posljedica sveopćeg razaranja, siromaštva i početka hladnog rata, rodila se ideja o stvaranju zajednice europskih zemalja. Zapadnoeuropske zemlje su shvatile da će lakše prebroditi teškoće i osigurati toliko ţeljeni mir za budućnost europskih naroda ako se udruţe i pokušaju naći rješenja zajedničkim radom, suradnjom i meĎusobnim poštovanjem.

23 Glavnim pokretačem ujedinjenja (zapadno)europskih zemalja smatra se Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova; objavljuje dokument (Shumanova deklaracija) kojim je predloţio ujedinjenje francuske i njemačke industrije čelika; to je bio temelj na kojem je postupno započelo povezivanje europskih zemalja; datum 9. svibnja veţe uz nastanak Europske unije (Dan Europe). Ideja i primjer Francuske i Njemačke, svidjeli su se Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu i Italiji, pa se svih šest zemalja sastalo u Parizu 1951. gdje su potpisali ugovor o osnivanju ECSC – Europsku zajednicu za ugljen i čelik. Tako je velika industrija čelika i ugljena koja je bila pokretač ratne industrije u prošlosti postala temelj budućnosti mira i blagostanja u Europi. Zadovoljne rezultatima suradnje, spomenute su je zemlje odlučile ojačati i proširiti. U Rimu 1957. potpisale su novi ugovor (Rimski sporazum) kojim nastaje EEZ – Europska ekonomska zajednica. Ideja je bila stvoriti zajedničko europsko trţište ne samo za ugljen i čelik nego i za sve ostale proizvode. Postupno sve članice Zajednice ukidaju carine. Iste godine nastaje i EURATOM – Europska zajednica za atomsku energiju; organizacija za zajednička istraţivanja te proizvodnju nuklearne energije. Francusku, Njemačku, Italiju, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg naziva se «osnivačima EU». Pored glavnog motiva udruţivanja svaka je zemlja imala i svoje motive: Francuska – traţi učinkovito sredstvo za nadzor jačanja Njemačke i zaštitu od širenja njenog utjecaja; Njemačka – ţeli se rehabilitirati u središnjoj Europi i proširiti trţište; Italija – ţeli se uključiti u nove ekonomske tokove; Benelux – to su trţišno orijentirane zemlje. Stvaranjem ECSC-a te EEZ-a oţivotvorena je gospodarska i politička komunikacija Francuske i Njemačke, dvaju tradicionalnih neprijatelja. Tome su veliki doprinos dali predsjednik Charles de Gaulle i kancelar Konrad Adenauer. Principi funkcioniranja EEZ-a (etape razvoja ekonomskih integracija): 1. stvaranje zone slobodne trgovine: razvoj slobodne trgovine; počinje ukidanjem carina u meĎusobnoj trgovini, 2. uspostava carinske unije: zahtijeva ukidanje carina izmeĎu zemalja članica te definiranje jednakih izvoznih, tranzitnih i uvoznih carina te podjelu carinskih prihoda; to ujedno znači provoĎenje zajedničke trgovačke politike prema trećim zemljama; 3. stvaranje zajedničkog trţišta: omogućuje slobodno kolanje roba, usluga, kapitala, ljudi i informacija; postoje zajedničke politike no one ne dovode u pitanje nacionalne politike; 4. stvaranje ekonomske integracije: postoje zajednički organi i institucije koje provode zajedničku politiku ekonomskog razvoja; ekonomsku uniju najčešće prati monetarna unija.

2.1.2. Faze u razvoju EU U razdoblju od 1958. do 2007. u razvoju EU bilo je pet faza.

24 I. faza: 1958.-1970. godine Površina 1,170.000 km2; stanovnika 202 milijuna. Šest zemalja: Francuska, SR Njemačka, Italija, Nizozemska, Belgija, Luksemburg. Zbog razlika u stupnju razvijenosti agrara meĎu «zajedničarima», godine 1962. uvodi se godine zajednička agrarna politika; stvaraju se «zeleni planovi»; glavni cilj je okrupnjavanje zemljišnih posjeda. Godine 1963. potpisuju se prvi sporazumi o pridruţivanju. Te godine i Turska potpisuje sporazum o pridruţivanju. Godine 1965. EEZ + EUROATOM + ECSC = EZ; stvara se zajednička europska institucija za sve tri Zajednice, dakle, Europska zajednica s zajedničkim budţetom; najveća sredstva ulaţu se u razvoj agrara. Ostale europske zemlje kako se suradnja unutar Zajednice uspješno ostvaruje i shvaćaju kakao bi im bilo korisno pridruţiti joj se. II. faza:1971.-1980. godine Godine 1973. Zajednica se prvi put širi kad joj pristupaju Velika Britanija, Irska i Danska. P = 1,528.000 km2 S = 270 milijuna Devet zemalja; šest starih i tri nove. Velika Britanija je htjela ući u Zajednicu i prije no Francuska (De Gaulle) je to odbijala. V. Britanija iako visoko industrijalizirana zemlja našla se u krizi zbog teškoća oko restrukturiranja industrije. Irska je, pak, u to vrijeme bila poljoprivredna zemlja. To proširenje se naziva „Atlantsko proširenje“. Jačaju tendencije uvoĎenja politike zajedničkog socijalnog razvoja, politike regionalnog razvoja i politike zaštite okoliša. Kako bi se financirala politika regionalnog razvoja osnovan je Fond za razvoj. Javlja se teţnja za ustrojem jedinstvenog monetarnog sustava kako bi se zaustavilo kolebanje pojedinih tečajeva. Osnovan je Europski parlament sa sjedištem u Strasbourgu. Parlament ima glavnu riječ kod primanja novih članica. III. faza: 1981.-1990. godine Suradnja meĎu članicama Zajednice cvijeta. Europske mediteranske zemlje koje su politički, gospodarski i socijalno nerazvijenije od članica Zajednice odlučuju pridruţiti joj se vjerujući da će im to omogućiti razvoj. Godine 1981. Zajednici pristupa Grčka. To je drugo proširenje Europske zajednice. Grčka ima strateški značaj – vaţan poloţaj na juţnom krilu Atlantskog saveza. Godine 1986. nastupa treći val proširenja; članice Zajednice postaju Španjolska i Portugal (nakon pada diktatorskih reţima Franca i Salazara). Ta se dva vala naziva «Mediteransko proširenje»; u Zajednicu su uvedene i nerazvijena područja (npr. Portugal). Kako bi im se pomoglo u razvoju, Zajednica im uvelike novčano pomaţe. Javlja se problem kako modernizirati mediteransku poljoprivredu. U tu svrhu izdvaja se čak 70% budţetske stavke za razvoj poljoprivrede. P = 2,256.000 km2

25 S = 328 milijuna Dvanaest zemalja; 6+3+3. IV. faza: 1991.-2000. Početkom 1990-ih zajednica ima 12 zemalja članica. Te su godine povijesno vaţne za Europu. Dolazi do ujedinjenja Njemačke čime za zemlje (i Zajednica) dobiva novih 18 milijuna stanovnika, ali i goleme ekonomske probleme. No ipak ostaje najutjecajnija članica Zajednice. Godine 1992. potpisan je ugovor o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta); Europska zajednica mijenja ime i postaje Europska unija (EU). Inzistira se na stvaranju političkog saveza, zajedničke vojne i zakonodavne politike te sudske i policijske suradnje. Iste godine prihvaćen je Shengenski sporazum koji ureĎuje pitanje nadzora granica. Godine 1993. na sastanku u Kopenhagenu objavljuju se kriteriji koje svaka zemlja mora ispunjavati kako bi postala članicom EU («Kopenhaški kriteriji»). Svaka zemlja koja ţeli postati članicom EU mora: a) razvijati demokraciju te štititi ljudska prava i prava manjina, b) imati razvijeno gospodarstvo i c) biti spremna poštovati sve zajedničke vrijednosti, ciljeve, odluke i zakone EU. Godine 1995. uslijedio je četvrti val proširenja. Austrija, Švedska i Finska postaju članice Europske unije. To je «srednjoeuropsko-sjevernoeuropsko proširenje». Norveška je referendumom odbila podnijeti zahtjev za članstvom u EU zbog svoje razvijenosti. Tim proširenjem značajno je ojačan utjecaj EU na srednju Europu. Javljaju se rasprave i dvojbe oko daljnjeg razvoja EU. Postavlja se pitanje treba li EU ići prema sveopćoj federaciji s nadnacionalnom upravom ili se treba stvarati savez nacionalnih drţava. Vode se i rasprave o daljnjem proširenju EU. Nameću se sve stroţi kriteriji za potencijalne članice. Od. 1. 1. 1999. sve transakcije se iskazuju u euru, valuti EU. Za funkcioniranje eura osnovana je Europska središnja banka u Frankfurtu. EU ima 15 članica: Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Velika Britanija, Irska, Danska, Grčka, Španjolska, Portugal, Austrija, Švedska i Finska. P= 3,226.000 km2 S = 370 milijuna V. faza: 2001. -2007. Od 1. siječnja 2002. dvanaest (od petnaest) zemalja EU umjesto vlastitom nacionalnom valutom koristi se zajedničkom valutom Eurom. Godina 2004. vaţan je povijesni korak za razvoj Europske unije. U svibnju te godine dolazi do petog i najvećeg vala proširenja; EU se širi i na jednu izvaneuropsku drţavu – Cipar. Članice EU postaju: Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, MaĎarska, Slovenija, Malta i Cipar. Time se napokon ukida granica izmeĎu istoka i

26 zapada Europe (granica koja je donedavno nazivana «ţeljeznom zavjesom»), a u sklopu EU je 25 zemalja (24 europske). Godine 2007. uslijedio je šesti val proširenja. Bugarska i Rumunjska postaju članice Europske unije. Dakle, EU ima 27 zemalja. P = 4,248.500 km2 S = 485,1 milijuna 22 sluţbena jezika

Slika 9. Zemlje članice Europske unije 2007. godine

27 Island, Norveška i Švicarska odlučile su ostati (zasad) izvan EU. No bez obzira što nisu članice Unije, te zemlje s njom blisko suraĎuju, trguju, usklaĎuju zakonodavstvo i daju novac u zajedničku europsku blagajnu. S druge strane još nekoliko europskih zemalja ţeli ući u EU. Postupno usklaĎuju vlastite zakone s europskima, otvaraju svoje granice za slobodnu trgovinu s članicama Unije i poštuju njezine ideje i ciljeve. Hrvatske je pred vratima Europske unije (listopad 2005. početak je pristupnih pregovora). Turska kao pridruţeni član već četiri desetljeća takoĎer očekuje članstvo. I neke druge zemlje kao što je Makedonija, BiH, Srbija, Crna Gora, Albanija i druge potencijalne su buduće članice Unije.

2.1.3. Kako EU vidi sebe? Ujedinjeni u razliĉitosti slogan je EU izabran na natječaju na kojem je sa svojim prijedlozima sudjelovalo 80.000 mladih Europljana izmeĎu 10 i 20 godina. Unija je, dakle, prepoznala posebnosti svake zemlje i različitosti i obvezala se da će ih poštovati kao izvore nacionalnog identiteta. Himna Europske unije: Oda radosti, dio 9. simfonije Ludwiga van Beethovena, odabrana je 1985 godine za sluţbenu europsku himnu. Ona ne zamjenjuje nacionalne himne zemalja članica, nego slavi zajedničke vrijednosti europskih zemalja i simbolizira ideju slobode, mira i solidarnosti u Europi. Zastava EU: od 1986. godine EU ima sluţbenu zastavu. Zastava ima 12 ţutih zvjezdica poredanih u krug na plavoj podlozi. Premda je tada bilo 12 članica EU, broj se zvjezdica s proširenjem Unije nije mijenjao i taj je broj stalan. Budući da krug simbolizira solidarnost, zajedništvo i sklad, a broj 12 savršenstvo i jedinstvo, ta zastava zapravo simbolizira ujedinjenost europskih naroda i zemalja u jednu zajednicu. Glavni gradovi Europe su Bruxelles, u kojem je sjedište „vlade“ sastavljene od ministara iz svih zemalja članica, i Strasbourg, u kojemu zasjeda izabrani Europski parlament. „Kakva Europa? U Europi ne smije vladati samo ekonomija, novac, poslovi, materijalni interesi. Ona mora biti Europa civilizacije, kulture. To je njezin najjači adut, njezino najdragocjenije naslijeđe (sjetimo se: Grčka, Rim, kršćanstvo, humanizam, barok, prosvjetiteljstvo). Ona mora biti Europa ljudskih prava – koja su njezino djelo. Mora biti pravednija, boriti se protiv nepravdi, nezaposlenosti, isključivosti – zala koje Europljani samo zajedno mogu ukloniti, Europa koja vodi računa o ravnoteţi čovjeka i prirode“( Le Goff, 2002). 2.1.4. Vaţni datumi ujedinjene Europe 1929. jedan pionir, francuski ministar Aristide Briand, iznio je na skupštini Društva naroda u Ţenevi prijedlog za organiziranje Europe.

28 1948. utemeljena je Europska organizacija za ekonomsku suradnju zemalja Zapadne Europe (OECD). 1949. utemeljeno Vijeće Europe. 1950. Shumanova deklaracija. 1951. Pariškim sporazumom osnovana je ECSC - Europska zajednica za ugljen i čelik šestorke: Francuske, Njemačke, Italije, Belgije, Nizozemske, Luksemburga. 1957. Rimskim sporazumom šestorka je osnovala Europsku ekonomsku zajednicu i Europsko povjerenstvo za atomsku energiju. 1965. EEZ + EUROATOM + ECSC = EZ; stvara se Europska zajednica s zajedničkim budţetom. 1973. prvo proširenje: Velika Britanija, Irska i Danska postale su članicama Europske zajednice; sada je to Europa devetorice. 1979. stvoren je monetarni sustav kojim je povezan europski novac. 1981. drugo proširenje: Grčka je postala desetom članicom Europske zajednice. 1986. treće proširenje: Europsku zajednicu ušle su Španjolska i Portugal: Europa dvanaestorice. 1992. EZ prelazi u Europsku uniju (EU) (Ugovor iz Maastrichta). 1992. Shengenski sporazum. 1995. četvrto proširenje; Europskoj zajednici pristupile su Austrija, Finska i Švedska: Europa petnaestorice. 2004. peto proširenje; vaţan je povijesni korak za razvoj Europske unije; članice EU postaju: Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, MaĎarska, Slovenija, Malta i Cipar. Europa dvadesetpetorice. 2007. šesto proširenje; članice EU postaju Bugarske i Rumunjska. Europa dvadesetsedmorice.

3. GEOLOŠKA OSNOVA; RELJEF; MORA I OBALE 3.1. GEOLOŠKI SASTAV I GRAĐA Europu obiljeţava sloţena geološka graĎa iz čega proizlazi velika raznovrsnost reljefa. Prekambrij (Pr). Prekambrijsku (ili geološku) jezgru kontinenta čini Fenosarmacija, prakontinent koji je obuhvaćao tzv. Baltički štit i Rusku ploču. Baltički štit izgraĎuju preteţito metamorfne stijene (gnajsovi i graniti) stare i više od 3 mlrd. godina; takve su stijene i ispod mlaĎeg sedimentnog pokrivača na Ruskoj ploči. To je prastara Europa (Paleoeuropa). Magmati i matamorfiti nastajali su i u kasnijim razdobljima, ali površine na kojima su oni danas otkriveni, uz iznimku Islanda, razmjeno su malene i slabije izraţene u okruţenju sedimentnih stijena.

29 Prekambrijske stijene (gnajs i granit) otkrivene su u najvećem dijelu Skandinavije (Baltički štit), u Uralu, Ukrajini (Ukrajinski štit), Kavkazu, Češkoj, Francuskoj (Središnji masiv, Bretanja, Normandija), Škotskoj, Hebridima, sjevernoj Irskoj, sjevernom i srednjem Portugalu i zapadnoj Španjolskoj. Unutar alpskog orogenetskog pojasa prekambrijske stijene pojavljuju se u metamorfnim kompleksima (kristalini) zajedno s mlaĎim tvorevinama (starijeg paleozoika i mezozoika) u Pirenejima, Alpama, Karpatobalkanidima, Rodopima, na Kalabriji, Korzici i Sardiniji. Po sastavu to su preteţito metamorfne stijene, najčešće gnajsovi (npr. katarhajski gnajsovi u osnovi Baltičkog štita) i magmatske stijene, većinom graniti i drugi kiseli do neutralni magmati (diorit, sjenit, gabro). Baltički štit i Ruska ploča, kao prostor prastare Europe, je stabilna masa, bez tektonike i vulkanizma, uravnjena i bogata rudama. Od mineralnih sirovina prekambrijske starosti poznata su velika leţišta ţeljezne rude kraj Krivog Roga u Ukrajini i u Kiruni u Švedskoj. U Skandinaviji, Ukrajini, Portugalu, Španjolskoj i Češkoj koriste se kvalitetni graniti i gnajsovi kao graĎevinski kamen. U Hrvatskoj prekambriju pripadaju metamorfne stijene i granitoidi Psunja i Moslavine. Paleozoik (Pz1,Pz2). Paleozojsko doba započinje velikom transgresijom (preplavljivanjem) mora preko prekambrijskoga kopna na čitavom kontinentu. Paleozoik se obično dijeli u dva dijela: stariji i mlaĎi, prema dvama globalnim tektonskim ciklusima – kaledonskoj (kambrij, ordovicij, silur, dio devona) i hercinskoj orogenezi (devon, karbon, perm). Naslage starijeg paleozoika (kambrij, ordovicij, silur) poznate su u Rusiji na Rubu Baltičkog štita izmeĎu Finskog zaljeva i Bijelog mora), u središnjem dijelu Skandinavije, Walesu. Naslaga starijeg paleozoika ima u Normandiji, juţnoj Francuskoj, Pirenejima, Iberskom poluotoku, Češkoj i dr. Zastupljene su naslage plitkih mora, vapnenci, pješčenjaci, šejlovi (glinac, glineni škriljavac), konglomerati. Od mineralnih sirovina u Norveškoj ima ţeljeza, bakra i kromita (sve silurske starosti), a u Češkoj ţeljeza.

30

Slika 10. Geološka karta Europe, prikazuje površinsku rasprostranjenost i raspored stijena koje izgraĎuju europski kontinent Naslage mlaĎeg paleozoika različitog su litološkog sastava. Uglavnom se izmjenjuju karbonati i klastiti (šejlovi, lapori, pješčenjaci, konglomerati). Devonske naslage u Europi su vrlo rasprostranjene: Ardeni, zapadnoj Rusiji, Bjelorusiji, pribaltičkom području, Velikoj Britaniji, Rajnskome škriljavom gorju. Leţišta ţeljezne rude ima u Rajnskome gorju, a kamenog ugljena u Rusiji (Kuznjecki bazen). Naslage karbona takoĎer su raširen u zapadnoj Rusiji i u zaleĎu Azovskog mora; ima ih u Njemačkoj i Češkoj, Belgiji, Velikoj Britaniji, Pirenejskom poluotoku, Poljskoj (Šleska). Glavno je obiljeţje karbona ugljenosne naslage u bazenima od Cornwalla (Engleska), Ardena, Westfalije (Ruhr), Saske, Šleske, do Donjeckog i Moskovskog bazena. Permskim naslagama pokrivena su velika ruska prostranstva od Moskve do Urala; uglavnom je zastupljen klastitima (najčešće pješćenjacima), a manje karbonatima. Vezano uz permski period su i poznata leţišta soli u Njemačkoj, a na Uralu ţeljeza, bakra, zlata i rijetkih metala. Mezozoik (Mz). Najvaţniji globalni dogaĎaji značajni za europski mezozoik bili su konačno razdvajanje prakontinenta Pangeae na kasnije kontinente, stvaranje (zapravo

31 «otvaranje») Atlantskog oceana i postupno «zatvaranje» tj. nestajanje sredozemnog oceana Tetisa. Posljedica toga jest da se u europskom mezozoiku jasno razlikuju dva područja: a) u hercinskoj, te ranije u kaledonskoj i prekambrijskim orogenezama konsolidirani prostori Ruske ploče, Baltičkog štita, Kaledonida i srednjozapadnoeuropskih hercinida na jednoj i b) nemirno mediteransko područje na drugoj strani. Taloţenje mezozojskih naslaga u spomenutim prostorima odvijalo se u epikontinentalnom, razmjerno plitkom moru s prevlašću klastita. Sredozemna Europa predstavlja vrlo labilno područje u Tetis oceanu s izrazito plitkim dijelovima, ali i dubokih vjerojatno i više od tisuću metara. Tu se taloţe klastične i karbonatne naslage. Trijas (T) je široko rasprostranjen u Rusiji, istočnoj Ukrajini, Litvi, Poljskoj, Njemačkoj, Alpama, Juţnoj Španjolskoj, Engleskoj, Dinaridima i dr. Prevladavaju klastične naslage (crvene) i karbonati (posebice u sredozemnoj Europi) Jura (J) je uvelike raširena u središnjim i sjeveroistočnim područjima Rusije, Kavkazu, Poljskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Alpama, Apeninima, Dinaridima. Na sjeveru i istoku Europe jurske naslage su klastično-karbonatne (vapnenci); u sredozemnom području (kao i u slučaju trijasa) preteţito su karbonatne. Značajna je i vulkanska aktivnost, posebice u dubljim oceanskim prostorima, pa se stvaraju velike mase bazičnih i ultrabazičnih stijena (mahom bazalta). Kreda (K) je najraširenija u istočnoj Europi ali su naslage (sitnozrnatog sedimenta krede) najbolje proučene u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Kredne naslage u Rusiji, Ukrajini, Poljskoj, Češkoj, Danskoj i u drugim područjima iste geografske širine pripadaju epikontinentalnom (plitkomorskom) razvitku krede; zastupana je preteţito klastitima (pijescima, pješčenjacima, laporima i kredom). Sredozemna kreda nastala je u dubokomorskim prostorima, od Portugala i Španjolske, preko juţne Francuske, Apenina, Dinarida i Helenida do Kavkaza. Sredozemna je kreda uglavnom karbonatna (vapnenci, rijetko dolomiti), a u područjima gdje je bilo izdizanja ima i fliša. U Hrvatskoj je kreda /krško područje/ najrašireniji član poslije kvartara! Kristalin alpskog orogenetskog pojasa obuhvaća mase i nizove preteţito metamorfnih stijena prekambrijske, paleozojske i mezozojske starosti koje se danas nalaze u jezgrama Pireneja, Sardinije, Korzike, Alpa, Karpatobalkanida, Rodopa i Kalabrije. To su uglavnom stijene visokog stupnja metamorfizma, od prekrambijskih gnajsova, paleozojskih i mezozojskih kristalastih škriljevaca (zeleni škriljavci, amfiboliti) do jursko-krednih «sjajnih škriljevaca». Kenozoik. Kao najmlaĎa era uključuje i današnje doba. U Europi se kao i u ranijim erama razlikuju dvije geotektonske cjeline: a) sjeverni stabilizirani (kratonizirani) prostori i b) juţno, sredozemno labilno područje gdje je jako izraţeno djelovanje alpske orogeneze, koje traje i danas. U prvoj, na sjeveru, u većem dijelu Ruske ploče i Baltičkom štitu je kopno, a u epikontinentalnome moru taloţe se karbonatno-klastične naslage. Sredozemno područje u

32 početku ima preteţito karbonatnu sedimentaciju, a za vrijeme i nakon jakih tektonskih pokreta (tijekom cijelog tercijara) i klastičnu sedimentaciju (uglavnom fliševi i molase).5 Izdizanjem sredozemnih planinskih lanaca suţavaju se i razdvajaju morski prostoru jedinstvenog sredozemnog oceana Tetisa; na jugu je Sredozemnno more, s pribliţno današnjim opsegom, a u središnjem dijelu kontinenta nastaju manja mora i izolirani bazeni jezera u Panoniji, Erdelju, Daciji i crnomorskom području. Taloţe se više stotina metara debele naslage glina, lapora, pijesaka, pješčenjaka, breča, konglomerata, vapnenaca. U kenozoiku traje jaka magmatska aktivnost sve do danas. Velike mase bazičnih magmatita poznate su na Islandu, nešto manje u Italiji (Siciliji). Tercijar (Pg, Ng) je raširen od Baltika i Poljske preko Bjelorusije, Ukrajine i juţnog dijela Rusije, od danskih otoka, sjeverne Njemačke do doline Rajne, jugozapadne Belgije i juţne Engleske. Tercijarne naslage (paleogen) pokrivaju Pariški bazen i jugozapad Francuske, dijelove Španjolske, Sicilije, Apenina, dijelova (krpice) Dinarida, Helenida i priobalja Mramornog mora. U paleogenim naslagama prevladavaju karbonati i klastiti. Neogene naslage nastale su u dva velika područja: sredozemnom s preteţito marinskim sedimentima (karbonati i sitnozrnati klastiti) i u tzv. Paratetisu u srednjoj i istočnoj Europi, u početku s marinskim, a potom s brakičnim i slatkovodnim obiljeţjima (vapnenci, gline, pijesci); Panonski, Dacijski i Crnomorski bazen. Od mineralnih sirovina vaţna su velika leţišta ugljena u Ukrajini, Poljskoj i sjevernoj Njemačkoj, nafte uz rub Karpata i posebice Kavkaza. Kvartar (Q) obuhvaća najmlaĎe geološko razdoblje (oko 2 milijuna godina), a traje i danas (drugi stariji nazivi su antropogen, zbog pojave čovjeka, odnosno glaciogen, zbog oledaba). Glavna značajka kvartara je ritmička izmjena hladnijih i toplijih doba, odnosno glacijala i interglacijala. Sve mlaĎi glacijali bili su sve hladniji, što znači da je najhladniji bio upravo zadnji glacijal (završio početkom holocena, prije 10 000 godina). Tijekom kvartara nakupljani su sedimenti na brojnim lokalitetima u Europi. Općenito, svugdje gdje nije bilo erozije, formirane su i više stotina metar debele taloţine. Prema uvjetima postanka razlikuje se nekoliko osnovnih vrsta sedimenata. Glacijalni (morenski), glaciofluvijalni i glaciolimniĉki. Najdeblje glacijalne naslage su u Nizozemskoj (do 600 m). Uz obronke planinskih lanaca od Pireneja do Kavkaza odlagao se molasni materijal. Eolske naslage prekrivaju velike površine u središnjoj Europi. Najzastupljeniji je prapor (les) kao tipski sediment nastao akumulacijom zrnaca minerala i stijena nošenih vjetrom. U pojedinim većim jezerima, primjerice u područjima Panonskog i Dacijskog bazena te Prikaspijske nizine, formirani su sedimenti – uglavnom klastiti različitog granulometrijskog sastava. U dolinama potoka, a osobito nizinskih rijeka, nalaze se debele naslage šljunka, pijesaka i glina koje izgraĎuju brojne terase (doline rijeka Rajne, Rhone, Po porječja Volge, Dona, Urala, Pečore i drugih).

Molasa: neuslojeni odlomljeni komadi stijena, preteţito pješčenjaka i konglomerata nastalih denudacijom u završnoj i najjačoj fazi orogeneze mladih nabranih planina, koji su se nataloţili u predgorjima i meĎugorskim zavalama 5

33

Slika 11. Pojednostavljeni prikaz starosti geološkog sastava Europe

3.2. GEOTEKTONSKE ZNAĈAJKE Geološka i geotektonska jezgra europskog kontinenta prostrano je područje od sjeverozapadne Škotske, preko Skandinavije do Urala na istoku, Kaspijskog i Crnog mora na jugu i Karpata na zapadu. Kao što je rečeno to se područje naziva i Fenosarmacija. Jezgru kontinenta čine, dakle, prekambrijski magmatiti i metamorfiti Baltičkog štita. Takve su stijene i ispod mlaĎega sedimentnog pokrivača na Ruskoj ploči. Prekambrijsku jezgru imaju i druga područja, ali ona su bila uključena u kasnije orogene cikluse (Češki masiv, Središnji masiv, Bretanja ili Armorički masiv, Normandija, Iberski masiv, Alpe, Karpati, Rodopi, Kavkaz).

34

Slika 12. Geotektonska skica Europe Sjeverozapadna Europa – Norveška, Britanija i Irska pripadaju tzv. Kaledonskoj Europi (Paleoeuropi). Ti su tereni konsolidirani u starijem paleozoiku. Sastoje se od starih masiva ploča i zavala (bazena). Najveći dijelovi zapadne te dijelovi srednje i istočne Europe konsolidirani su u mlaĎem paleozoiku. To je tzv. Hercinska Europa (Mezoeuropa). Nastala je kroz više pokreta tijekom mlaĎeg paleozoika: Bretonski, Sudetski, Ertzgebürški i Asturijski. Hercinidi su stvarani u obliku dva luka s ishodištem u francuskom središnjem platou; 1) armonikanski (ili armorički) luk, 2. variscički luk: Vogezi, Ardeni, Schwartzwald, Češki masiv.

35 NajmlaĎa (Neoeuropa) i još nekonsolidirana (potresna) područja kontinenta ili Alpska Europa – Betski Kordiljeri, Pireneji, Apenini, Alpe, Karpato-balkanidi, Dinaridi, Kavkaz (kao i maloazijski Pontidi i Tauridi). NajmlaĎim strukturama pripada i Island. Alpska orogeneza traje od trijasa, a jače nabiranje počinje u kredi iz geosinklinale Tetis mora. Faze orogeneze su: pirenejska, saarska, štajerska, rodopska i vlaška koja traje do danas. Izdizanje spomenutih planinskih lanaca i njihovo «naguravanje» preko hercinskih i konsolidiranih (kratoniziranih) područja još nije završeno. Taj proces traje i danas, o čemu svjedoče jaka recentna seizmičnost i vulkanizam Sredozemlja. Pleistocenska glacijacija («ledeno doba»); razdoblje (2 milijuna godina) velikih klimatskih promjena, koje su ubrzane epirogenetskim pokretima. Rekli smo, dolazi do ritmičke smjene glacijal-interglacijal. Nastaje ledeni pokrov. Postoje dva velika područja: 1. Inland ice – Skandinavija i njemačko-poljska nizina; debljina leda 2,5 km, ukupna površina pod ledom 5,7 milijuna km2; na tom su području postojala tri glacijalna razdoblja: a) Elster – tragovi na području njemačkih hercinida (ostali su eratički blokovi), b) Saale – ostali su veliki pokrovi pijeska, c) Visla – ostale klasične morene; 2. Ledena kapa na Alpama: nastaju dolinski ledenjaci (Rajne, Rhone, Inna itd.); četiri su glacijalna razdoblja; Günz, Mindel (pandan Elsteru), Riss (odgovara Saale) i Würm (pandan Visle). Posljedice glacijacije su: preoblikovanje riječnih dolina iz V i U profil, soliflukcija (jako spiranje), jaka erozija, jako taloţenje, morenski materijal, fluviglacijalne taloţine, prapor (les).

3.3. RELJEF Reljef Europe u geomorfološkom pogledu ima sloţenu strukturu i odraţava dugu povijest razvoja. Europski kontinent dio je Euroazijske litosferne ploče, a kao i obično, izdvajaju se kopneni i podmorski dio. Ovdje ćemo se usredotočiti na kopneni reljef. U kopnenom dijelu razlikuje se tri veće geomorfološke cjeline: 1. alpska sukcesija gorskih sustava (16% kopnene površine kontinenta); to je dio alpsko-himalajskog gorskog pojasa ili tzv. mlaĊa Europa; 2. stariji gorski pojas kaledonske i hercinske orogeneze (13% površine kontinenta); stara Europa. 3. kratoni ili tzv. prastara Europa (71% Europe). Četvrtu veliku reljefnu cjelinu europskog dijela velike euroazijske litosferne ploče čini podmorje bazena Atlantskog oceana, sjeverni dio srednjoatlantskog hrpta i podmorja rubnih (Sjeverno i Norveško more) i unutrašnjih mora (Baltičko i Sredozemno). Europu obiljeţava velika raznovrsnost reljefa te brojnost elemenata ( najraznovrsniji je u Srednjoj Europi). Ipak, prevladavaju nizine i pobrĊa (više od 70% površine kontinenta).

36

Slika 13. Geomorfološka karta Europe Kratonske morfostrukture zauzimaju najveći dio kontinenta. Čine ih jedan stariji kraton, istočnoeuropski, i dva mlaĎa, a to su zapadnoeuropski i skitski (izmeĎu Azovskog mora, Kavkaza u Kaspijskog jezera). Istoĉnoeuropski kraton ima prekambrijsku boranu podlogu preko koje leţi uglavnom neporemećeni taloţni plašt paleozojske starost. MlaĎi kratoni imaju paleozojsko-mezozojski borani temelj prekriven taloţinama mezozojsko-kenozojske starosti. Baltiĉki štit (svod) i Ruska ploĉa (ugib) dvije su osnovne morfostrukture istočnoeuropskog kratona. Preteţe ravnjačko-breţuljkasti reljef (denudacijske nizine do 250 m i niţa pobrĎa do 400 m); na Baltičkom štitu oblikovan na kristalinskoj osnovi, a na Ruskoj ploči na sedimentnoj osnovi. Na tektonski remobiliziranim dijelovima kratona (dio Skandinavije i sjeverne Finske) oblikovana su gromadna sredogorja (do 1850 m), niskogorja (do 1100 m) i visoravni (500 – 750 m). Akumulacijske nizine u oblikovane

37 su uz Kaspijsko jezero i rijeku Pečoru. U sjevernim i središnjim dijelovima istočnoeuropskog kratona, koji su bili izloţeni oledbi, oblikovani su odgovarajući egzogeomorfološki oblici (morene, uglačane površine, i sandri).6 Na juţnim dijelovima kratona razvijeni su periglacijalni prapori i riječni reljef. MlaĎi zapadnoeuropski i skitski kraton, imaju sloţeni reljef. Nedostaju tipični štitovi pa prevladavaju platformske strukture s oblikovanim denudacijskim nizinama ledenjačkog (morene, pradoline, sandri) i fluvijalnog podrijetla (juţna Engleska, pariški bazen i sjeverna njemačko-poljska nizina). Akumulacijske nizine nastale su u izrazitim potolinskim (depresijskim) područjima (Nizozemska). Dio zapadnoeuropskog kratona alpskom je orogenezom izdignut pa je uvršten u kategoriju tzv. starijih gorskih pojasa. To su pojasi starijih orogena (kaledonski i hercinski) koji su tijekom mezozoika denudacijom uravnjeni. Izdizanjem tijekom kenozoika oblikovani su remobilizirani gromadni gorski masivi i hrptovi. Tu spadaju gorski sustavi zapadne (Peninsko gorje i Škotsko visočje, francuski Središnji masiv, Ardeni, Vogezi), srednje (njemačko sredogorje, Sudeti), sjeverne (Skandinavsko gorje) i istočne (Ural) Europe te Pirenejskog poluotoka (Središnji iberijski Kordiljeri i Kantabrijsko gorje). Sve su to niska gorja ili sredogorja visine 500-1800 m. PomlaĎivanje dijelova zapadnoeuropskog kratona praćeno je tijekom tercijara i vulkanskom aktivnošću (francuski Središnji masiv). Usporedo s gorskim sustavima oblikovani su brojni rovovi (tektonski jarci) kao rajnski i ronski. Jug kopnenog dijela kontinenta obiljeţen je oblikovanjem sukcesije mlaĊih gorskih sustava tijekom alpske orogeneze (tercijar-kvartar). Pripadaju zapadnom sredozemnom području ulančanih gorskih sustava alpsko-himalajskog gorskog pojasa (Pireneji, Alpe, Apenini, Dinaridi, Karpati, Balkan, Apenini, Helenidi itd.). Formirani su tijekom orogene etape iz sukcesije geosinklinalnih sustava paleocenske strukture Tetisa. Kretanje i kolizija afričke i euroazijske litosferne ploče odredile su razvoj osnovnih značajki gorskih sustava. Svi imaju borane, borano-navlačne, borano-blokovske i vulkanske strukturnogenetske značajke. Reljef mlaĎih gorskih sustava obiljeţava: a) iznimna visina (Kavkaz do 5642 m, Alpe do 4807 m, Pireneji do 3 404, Apenini do 2914, Karpati 2655 m, Dinaridi 2523 m), b) vertikalna raščlanjenost, c) nagibi, d) česte i velike izmjene visina i c) slijed svodovskih struktura specifičnih pravaca pruţanja (Dinaridi SZ-JI, Pireneji I-Z). Upravo je takvo pruţanje gorskih lanaca izuzetno povoljna značajka s obzirom na poloţaj prema Atlantiku i cirkulaciju zračnih masa. Reljefna struktura označena je nizovima ulančanih gorskih hrptova, masiva i greda te vulkana (Apenini), zatim srednjih visoĉja i platoa, predgorskih stepenica, meĊugorskih i predgorskih bazena i zavala. Unutar velikih potolinskih struktura oblikovane su velike akumulacijske nizine, kao što su to npr. Panonska, Padska, Vlaška itd. Ključnu ulogu u oblikovanju reljefa Europe imali su, pored geološke graĎe i litološkog sastava, glacijalni erozivni sistemi, humidna klima te razvoj krških reljefnih oblika. To je izraţeno ponajprije morfoklimatskom zonalnošću. Idući od sjevera prema jugu, razlikuju se subarktiĉki borealni i umjereno humidni pojas. Subarktički pojas vezan je za krajnji sjever kontinenta gdje uz kriogene procese (grč. kryos = studen, zima, Sandr= pijesak, prudina – glina, pijesak i mulj isprani i naneseni tokovima vode koja je nastala otapanjem leda ledenjaka i ledenih pokrova; zauzima velika prostranstva – fluvioglacijalne ravnice u Njemačkoj, Poljskoj i na Islandu. 6

38 hladnoća) na recentno oblikovanje reljefa utječu i riječna erozija i akumulacija te padinski procesi. Umjereno humidni pojas moţe se podijeliti na tri područja: oceansko, kontinentsko i sredozemno. Cijeli pojas obiljeţava prevlast riječno-padinskih (dolinski reljef) i riječno-taloţnih procesa (naplavne i terasne nizine). Za subarktički i umjerenohumidni pojas karakteristična je i pojava paleoledenjaĉkog reljefa (pradoline, fjordovske obale, sandr-nizine, morene itd.), tj. tragova djelovanja velikog ledenjačkog pokrova iz pleistocena (ledeno doba). Nekadašnja periglacijalna područja označena su postojanjem velikih prapornih (lesnih) akumulacija – lesnih ili prapornih zaravni. Morfološko djelovanje ledenjaka danas je ograničena na najviše dijelove Alpa i Skandinavskog gorja. Kao vaţan azonalni čimbenik razvoja egzoreljefa javlja se litiloški sastav (krški reljef na vapnencima – primjer Dinaridi). Geološka graĎa ima znatan utjecaj na razvoj obala (dalmatinski tip obale).

3.4. MORA I OBALE Zbog poluotočnog poloţaja i razvedenih obala Europa je, naglasimo to još jednom, najmaritimniji kontinent. Brojnim zaljevima more se duboko uvlači u kopno, a reljefne značajke omogućuju prodor blagotvornih utjecaja mora daleko u unutrašnjost kontinenta. Sva europska, uglavnom topla mora, od davnine usmjeravaju Europljane na more i pomorstvo. Stoga su europske obale općenito gusto napučene i na njima se odvija ţiva gospodarska djelatnost. Stare europske civilizacije bile su u uskoj vezi s morem (pa se neke od njih nazivaju talasokracijama). Europu u cjelini oplakuje Atlantski ocean, odnosno njegova pripadna mora (od kraja 19. stoljeća Sjeverni ledeni ocean /po Vareniusu, oko 1650./ naziva se Sjeverno ledeno more te se ubraja u Atlantski ocean). Krajnji sjever Europe oplakuju Barentsovo i Bijelo more. To su pripadna mora Sjevernog ledenog mora. Island i otočje Svalbard dodiruje Grenlandsko more. Pred zapadnim su obalama Norveško more, Sjeverno more, Baltičko more, Irsko more, Hebridsko more te otvoreni sjeverni Atlantski ocean. Jug Europe oplakuje Sredozemno more sa svojim pripadnim morima. Zbog različitih prirodnih i društvenih značajki, obično se izdvajaju sjeverno, zapadno i juţno europsko morsko i obalno pročelje.

39

Slika 14. Mora oko Europe

3.4.1. Sjeverno proĉelje Obale Barentsovog i Bijelog mora razmjerno su slabo napučene, a uzrok tome su vrlo nepovoljni prirodni uvjeti. Barentsovo more leţi na plićaku (šelfu); dubina mu je do 600 m, a najvećma do 300 m. Temperatura mora iznosi od -1oC do 4 oC , a ljeti do 12 oC. Slanoća je od 32‰ do 35‰. Budući da u Barentsovo more zalazi ogranak tople Golfske struje, pod nazivom Nordkapska struja, jugozapadnim dijelom Barentsova mora moguća je plovidba tijekom cijele godine. Ruska luka Murmansk stoga ima posebno značenje jer je jedina luka na otvorenom moru u europskom dijelu Rusije koja je otvorena cijele godine. Bijelo more, izmeĎu poluotoka Kole i Kanina, zaleĎeno je oko 9

40 mjeseci na godinu, pa pristup do glavnih luka Arhangelska i Kandalakše ovisi o ledolomcima. Bijelo more duboko je od 100 do 200 m, a slanost mu je od 24‰ do 26‰ zbog dotjecanja vode s kopna (najvaţnija rijeka je Dvina).

3.4.2. Zapadno proĉelje Zapadna europska obala široko je otvorena utjecajim atlantskog oceana, dobro je razvedena, prostrana i duga; proteţe se od Kinnaroddena do Gibraltara. Takva razvedenost posljedica je izdizanja morske razine nakon ledenog doba, kada su potopljene razmjerno velike i niske površine; Irska i Britanija postali su otoci, a Baltiĉko more zaljev Atlantskog oceana. Uz zapadne europske obale proteţe se stoga, široki kontinentski plićak (šelf) (na njemu su i Velika Britanija i Irska), koji se suţava jedino uz obale Pirenejskog poluotoka. Obično se zapadna obala dijeli na tri dijela: 1. Norveška obala, 2. Središnji dio obale Atlantika i 3. Pirenejska obala. Norveška obala je strma i jako razvedena, nastala radom ledenjaka; more je duboko. Obiljeţavaju je fjordovi. Središnji dio obuhvaća obale Velike Britanije, Hebrida, Shetlandskog otočja, Islanda i Francuske. Plitko more na šelfu. Obala je raznolika: strma obala s rijasima (Irska), ali i niska postpleistocenska obala s plitkim morem; estuariji, jak utjecaj plime i oseke; muljevito dno. Pirenejska obala je visoka (strma), velike su dubine mora: Rijasi su glavno obiljeţje ove obale. Gospodarsko značenje plićaka je veliko: na šelfovima su mrijestilišta i ribolovna područja, a značajna su i rudna bogatstva, ponajprije nafta i plin. Sjeverno more, okruţeno razvijenim drţavama, ima posebno gospodarsko značenje, ali je i iznimno ugroţeno onečišćavanjem. Baltičko more takoĎer se izdvaja sličnim značajkama. Obale tih mora, kao i atlantska obala Francuske, preteţno su niske i poloţene, dok su ostale obale strmije. Ispred zapadne europske obale srednja slanost Atlantskog oceana iznosi 34‰ do 36‰; temperatura je zimi izmeĎu 5oC i 15oC, a ljeti izmeĎu 11oC i 21oC. Za zapadno europsko pročelje posebno su značajna dva svojstva mora ispred njega: razmjerno toplo more (poglavito zimi) i izraţene morske mijene.

41

Slika 15. Amplitude morskih mijena u dijelu sjevernog europskog obalnog i morskog pročelja Toplinu donosi Golfska struja, zapravo sustav morskih struja koji obuhvaća sjeverni Atlantik. Ona je višestruko značajna za Europu: pridonosi bogatstvu ţivota u moru, sprečava zaleĎivanje obala daleko na sjeveru te uvjetuje povoljne klimatske značajke. Morske mijene su pravilne poludnevne, osim u Baltičkom moru. Amplitude su posebno izraţene (i do 15 m) u La Mancheu, Bristolskom zaljevu i uz niske obale Sjevernog mora. To uzrokuje opasnost od plavljenja i teškoće plovidbi, ali je omogućilo nastanak i odrţavanje estuarijskih, ljevkastih ušća na kojima su nastale vodeće zapadnoeuropske luke.

42 Atlantiku pripadno Norveško more, ne zaleĎuje se; još uvijek je razmjerno bogato ribom (haringa, bakalar) pa je razvijeno ribarstvo, a u juţnom rubnom području leţišta su nafte. Sjeverno more vrlo je plitko. Srednja dubina iznosi 96 m. Nekada je bilo jedno od najbogatijih ribolovnih područja, no danas veće značenje ima off-share vaĎenje nafte i zemni plin. Zajedno s Kanalom čini jedno od najprometnijih morskih područja na svijetu. Tu su svjetske luke: Rotterdam, Bremen, Hamburg, London i dr. Koncentracija industrije i stanovništva na njegovim obalama uzrokuje veliko onečišćenje okoliša. Baltiĉko more zatvoreno je i plitko (srednja dubina 48 m). Golfska struja ne utječe u Baltičko more pa se sjeverni dijelovi zaleĎuju i više mjeseci. Zbog odvojenosti i pritjecanja vode s kopna slanost je smanjena (kod Kopenhagena 10‰, u Finskom zaljevu 5‰ do 6‰, u Botničkom zaljevu 1‰). Iako obiluje planktonom, tome moru prijeti promjena ţivotnih uvjeta zbog onečišćavanja. Irsko more prosječno je duboko 61 m, razmjerno je bogato ribom. Hebridsko more oplakuje istoimeno otočje. Biskajski zaljev, izmeĎu Francuske i Španjolske obale, obiluje ribom (srdelama i tunjem). Plovidba je oteţana (nekoć je bila i pogibeljna) zbog oštrih zimskih oluja, visokih valova i česte magle.

3.4.3. Juţno proĉelje Od Gibraltarskih vrata do istočnih obala Crnog mora proteţe se razvedena juţna europska obala. Sveza mora i kopna izraţena je u nazivu Sredozemlje, dakle, zajedničko ime za Sredozemno more i kopno koje ga oikruţuje. Sredozemlje je jedno od svjetskih kulturnih i civilizacijskih ţarišta. Sredozemno more ima površinu oko 3 milijuna km2 ; s Atlatikom je spojeno Gibraltarskim vratima. Pripadna mora na zapadu jesu: Alboransko, Balearsko, Ligursko i Tirensko, na istoku: Jonsko, Jadransko, Egejsko, Mramorno, Crno, Azovsko i Levantsko (čije je pripadnost Europi dvojbena koliko i maloazijski dio Turske). Podmorski reljef mora obiljeţen je razmjerno uskim plićakom (šelf čini 18% površine dna), koji je uz europsku obalu najizraţeniji u sjevernom Jadranu. Apeninskim poluotokom, Sicilijom i podmorskim pragom u Sicilskom prolazu Sredozemlje je podijeljeno na dva osnovna dijela. Zapadni bazen je manji, plići, manje razvedenih obala dok je istočni veći, dublji, ţivljeg podmorskog reljefa, i razvedeniji (Jadransko i Egejsko more). Obale Sredozemnog mora najčešće su strme i stjenovite, osim uz ušća većih 7 rijeka. Niske pjeskovite obale značajka su Crnog mora. Sredozemno more je zona jakih tektonskih aktivnosti i vulkanizma. Sredozemno more toplije je i slanije od Atlantskog oceana. Gibraltarski prag priječi osjetniju izmjenu mora. Ljeti (kolovoz) je temperatura mora oko 25oC; no dijelovi Crnog mora imaju temperaturu do 18oC (sjeverniji poloţaj, otvorenost prema kontinentskoj unutrašnjosti pritjecanje hladnije riječne vode); zimi su razlike još veće. 7

Jedna od klasičnih definicija Sredozemnog mora opisuje ga kao „more okruţeno planinama“!

43 Slanost Sredozemnog mora je zbog jakog isparavanja razmjerno visoka, iznosi 36‰ do 40‰ (u Crnom moru 15‰). More je čisto, modro i prozirno, što ukazuje na nedostatak planktona, ali je privlačno turistima. Gibanja mora u Sredozemlju nisu izrazita kao na zapadnoeuropskoj obali; morske mijene nisu osobito izraţene (amplitude do 1 m) što ne zahtijeva posebni reţim plovidbe kao na zapadnom pročelju, a i naselja su se mogla razvijati neposredno uz more. Cijelo Sredozemno more zahvaćeno je ekološkim problemima. Morska voda potpuno se izmjeni tek svakih 80 godina. Na obalama je velika napučenost, veliki broj gradova. Rijeke unose u more mnoge štetne tvari, a u priobalju sve je manje pitke vode. Dodatno opterećenje predstavljaju i milijuni turista koji svake godine stiţu na sredozemne obale i otoke.

3.4.4. Tipovi europskih morskih obala U primjerima 1 i 2 (slika 40) za današnji tip obale značajna je glacijalna erozija. fjordovske obala (1) tipična je za Norvešku i zapadnu Škotsku, a manjim dijelom i Island. Drugi tip obale vezan za glacijalnu eroziju je skärska obala (2), koja je

44

Slika 16. Tipovi europskih morskih obala obiljeţena brojnim niskim stjenovitim i uglačanim otocima i hridima. Ti otoci (skär ili skjär) su morem potopljene izbočine na područjima uravnjenim radom leda (za ledenog doba). Tipične skärske obale su u Baltičkom moru, posebice na finskoj obali.

45 Izdizanjem razine mora potapane su i doline okomite na obalu; nastale su rijaske obale (3). Tipične su u Galiciji, jugoz. Irskoj, juţnom Walesu, Bretanji i na Korzici. Kanalske obale (4) nastale su potapanjem dugodolinskih oblika koji se pruţaju usporedo s obalom; nizna uzvišenja su postala otoci. Takav tip obale obično se naziva dalmatinskim tipom. Niske i poloţene obale pod većim su utjecajem morskih mijena, struja i valova. Gdjekad preoblikovane riječnim nanosom te vjetrom. Takve su tzv. wattske obale (5) u Nizozemskoj i sjevernoj Njemačkoj.8. Plima probija dinski zid pa otoci nikada nisu spojeni; u unutrašnjem vrlo plitkom pojasu morske struje oseke usijecaju ţljebove otjecanja (priel). Ako su morske mijene slabije, one nemaju toliki utjecaj pa na pjeskovitim obalama nastaju dugi dinski obalni bedemi, odnosno prudovi, koji potpuno zatvaraju lagune. To su lagunske obale (6) na Baltiku (Poljska, Pribaltički dio Rusije, Litva, Letonija), u sjevernom Jadranu (Italija). U Crnom i Azovskom moru (Rumunjska, Ukrajina) oblik lagunskih obala su limanske obale.

4. KOPNENE VODE, KLIMA, BILJNI POKRIVAĈ I TLO EUROPE 4.1. KOPNENE VODE 4.1.1.Tekućice. Na mreţu tekućica utječu veličina i poluotočni oblik europskog kopna te razvedenost obala. Na razmjerno malom i razvedenom kopnu nema toliko dugih rijeka kao na drugim kontinentima. Najdulje rijeke s najvećim porječjima su u istočnoj Europi, gdje se europski trup širi i gdje prevladavaju nizine. U zapadnoj Europi prevladavaju manja porječja, no brojnija su; u istočnoj su porječja veća, ali ih je manje i jednostavnija su. Općenito je mreţa tekućica u Europi gusta i dobro razvijena. U Europi nema područja bez otjecanja, a jedino je slijev Kaspijskog jezera zatvoren, dok je ostala Europa otvorena prema morskim obalama. Glavna kontinentska razvodnica pruţa se od Gibraltara do srednjeg dijela Uralskog gorja i to crtom: Gibraltar – Gotharski masiv - Moravska vrata – Valdajska uzvisina – srednji Ural. Razvodnice u Europi su niske (osim u Alpama), što je omogućilo uspješno povezivanje riječnih sustava kanalima. Hidrografska čvorišta (npr. u Alpama, Moravska vrata i Valdajska uzvisina) itd. meĎusobno su razmjerno blizu, što je još jedan razlog da rijeke nisu tako velike kao na drugim kontinentima. 8

Nazivaju se po vrlo plitkom pojasu mora (watt) izmeĎu niza dinskih otoka i obale.

46 Klima Europe takoĎer pogoduje razvoju mreţa tekućica. Sušnih krajeva u Europi razmjerno je malo. S preteţiti toplih mora prenosi se vlaga u unutrašnjost kontinenta. Iako visoke planine ograničavaju utjecaj Sredozemnog mora, nizine uz obale Atlantika te Sjevernog i Baltičkog mora omogućuju da u unutrašnjost dolazi vlaga nošena općim zapadnim strujanjem. Glavni sljevovi u Europi jesu: slijev Atlantskog oceana (sa Sjevernim morem oko 1,77 mil. km2), Baltičkog mora (1,70 mil. km2 ), Sjevernog ledenog mora (1,27 mil. km2), Sredozemnog mora (sa slijevom Crnog mora 2,98 mil. km2) te slijev Kaspijskog jezera (1,53 mil. km2). Najdulja europska rijeka (3688 km) i rijeka s najvećim porječjem (1,38 mil. km2) je Volga; blizu ušća široka je do 8 km; utiče u Kaspijsko jezero tvoreći jednu od najvećih delti na Zemlji (130.000 km2). Nosi velike količine nanosa kojima zatrpava sjeverni dio jezera. Na njoj su izgraĎena brojna umjetna jezera. Srednji godišnji protjecaj iznosi oko 8000 m3/s. Volga ima golemo gospodarsko značenje u energetskom, vodoopskrbnom i u prometnom pogledu. Delta se ubraja meĎu najveća ribolovna područja.

47

Slika 17. Sljevovi u Europi

Dunav je druga europska rijeka po duljini (2850 km) i po površini porječja (817.000 km2). Najvaţnija je europska rijeka u slijevu cijeloga Sredozemnoga mora. Izvire u Scwarzwaldu te utječe u Crno more velikom deltom (srednji godišnji protjecaj iznosi oko 6500 m3/s). ZaleĎuje se samo za jakih zima. Ta plovna rijeka povezuje mnoge drţave (meĎu njima i Hrvatsku) i različite narode. U porječju Dunava ţivi više od 80 milijuna stanovnika. Zajedno s Rajnom čini europski plovni put kontinentskog značaja. Ima veliko vodoopskrbno i energetsko značenje, a i navodnjavaju se velika područja (više od 300.000 ha).

48 U slijevu Sredozemnog mora (bez crnomorskog slijeva), tekućice su razmjerno kratke. Zbog velikog nagiba pogodne su za iskorištavanje vodne snage. Budući da europsko Sredozemlje uglavnom oskudijeva vodom, napose u krškim krajevima, vodoopskrbno značenje postojećih tekućica još je veće (prve vodovode izgradili su Rimljani). Glavne rijeke u sredozemnom slijevu jesu Rhona, Po i Ebro. MeĎu rijekama atlantskog slijeva najznačajnija je Rajna (Rhein). Dugačka je 1326 km s izvorišnim krakom (Vorderrhein), a površina porječja je 224.500 km2. Nastaje u švicarskim Alpama utokom krakova Vorderrheina i Hinterrheina. U delti se račva u mnoge rukave (glavni su Waal i Lek). Plovnost rijekom olakšava obilje vode (srednji godišnji protjecaj 2200 m3/s) i postojani vodostaj (zahvaljujući sloţenom riječnom reţimu). Rajna je najprometnija europska rijeka. Ona protječe kroz gusto napučene i gospodarski razvijene krajeve pa se smatra jednom od europskih razvojnih okosnica. Rajna je izvrsno povezana s drugim rijekama u jedinstveno plovni sustav. Na njezinom ušću je i velika svjetska luka Rotterdam.

Od ostalih rijeka atlantskog slijeva svojom veličinom i značenjem ističu se Elba (Laba), Seine, Loire, Tajo (Tejo /Teţu/), Temza (Thames). Tekućice u Norveškoj kratke su brzice koje se obilato iskorištavaju za dobivanje električne energije. Slično je na Islandu. U Baltičkom slijevu ističu se Odra, Wisla, Zapadna Dvina (Daugava), vrlo kratka ali značajna Neva i dr. U slijevu Sjevernog ledenog mora glavne su rijeke Sjeverna Dvina, najvaţnija plovna rijeka europskog sjevera, te Peĉora, jedna od najduljih europskih rijeka (1800 km). Rijeke tog slijeva su zaleĎene u duljem razdoblju, a pri odmrzavanju led se ponekad zaustavlja i mjestimično stvara ustave što uzrokuje poplave. Tome pridonosi ranije odleĎivanje gornjih dijelova toka (juţnijih) od onih pri ušću. Plovidbeno razdoblje na Sjevernoj Dvini traje od sredine svibnja do početka studenog, a na Pečori od početka lipnja do kraja listopada. Na većem dijelu kontinenta vodostaj (i protjecaj) u rijekama dobrim dijelom ovisi o otapanju snijega. Zapadnoeuropske rijeke imaju uravnoteţen vodostaj u skladu s padalinama. Srednjoeuropske rijeke imaju visok vodostaj u proljeće, kade se otapa snijeg , a rijeke koje se hrane vodom iz alpskih ledenjaka imaju visoki vodostaj ljeti. U istočnoj Europi snijeg se otapa poslije pa je visok vodostaj u kasno proljeće, a zimi nizak zbog zaleĎenosti. Na sjeveru Europe rijeke su zaleĎene u hladnoj polovici godine. U europskom Sredozemlju tekućice imaju visoki vodostaj zimi, zbog obilnih oborina, a nizak ljeti, kada zbog jake suše mogu i presušiti. Riječni reţimi većih europskih rijeka najčešće su sloţeni jer se «napajaju» i snjeţnicom (i/ili sočnicom) i kišnicom. 4.1.2. Jezera Jezera su u Europi mnogobrojna, ali svojom površinom i obujmom malena u odnosu na jezera drugih kontinenata, poseban slučaj je Kaspijsko jezero, koje je površinom od 371.000 km2 najveće euroazijsko jezero (i najveće na Zemlji).

49 Ukupna površina jezera u Europi iznosi oko 135.000 km2. MeĎu europskim jezerima veličinom se ističu ona oko Baltičkog mora i u Alpama. Tri najveća europska jezera, odnosno njihova udubljenja, glacijalnog su podrijetla i nalaze se na sjeveru Europe: Ladoga (17.700 km2, a s otocima 18.135 km2), Onega (9.890 km2) i Vänern (5.330 km2). Brojna jezera glacijalnog podrijetla oko Baltika postala su ili ispunjavanjem razmjerno plitkih udubljenja nastalih snaţnim pritiskom pleistocenskog ledenog pokrova ili iza nizova morenskog materijala, zaostalog nakon povlačenja ledenog pokrova. Na Skandinavskom poluotoku, posebice na baltičkoj strani, brojna su manja i uska jezera nastala u ledom preoblikovanim dolinama. Takvih jezera ima i u engleskoj pokrajini Lake District, u Škotskoj i Walesu. Jezera u Alpama su ledenjačka, nastala bilo u izvorišnim udubinama ledenjaka (cirkna jezera), u ledenjačkim dolinama (valovska jezera), ili iza čelnih morena. U Europi ima jezera čija su udubljenja nastala na neki drugi način. Tako su npr. vulkanskog podrijetla udubljenja nekih jezera u Italiji (Neni, Albano i dr.), te u Francuskoj i Njemačkoj gdje se takva jezera nazivaju i Maar (npr. Ulmener Maar). Kratersko udubljenje jezera Kaali u Estoniji nastalo je padom meteora. Tektonski su, pak, predisponirana udubljenja Balatonskog, Ohridskog i Prespanskog jezera te nekih jezera u Grčkoj. Brojna su i umjetna jezera. Najveća površinom i obujmom su ruska. Rijeka Volga izniman je primjer izgradnje umjetnih jezera (6 jezera s više od 1000 km2 površine).

4.2. KLIMA 4.2.1. Klimatski ĉimbenici

Opravdano se smatra da Europa, od svih kontinenata, ima najpovoljniju klimu. To posebice vrijedi za njezin gospodarski najvaţniji i ujedno najnaseljeniji dio. Geografski smještaj. Gotovo cijela Europa nalazi se u sjevernome umjerenom pojasu; samo njezin najsjeverniji dio prelazi preko sjeverne polarnice, tj. prelazi u Arktik. U Europi nema pustinja kao što nema ni teško podnošljivih tropskih prašuma. Iznimno povoljna klima Europe rezultat je geografskog smještaja u umjerenim geografskim širinama te utjecaja brojnih drugih klimatskih čimbenika. Oblik kontinenta. Europa je dio golema euroazijskog kopna; oblikom podsjeća na pravokutni trokut koji se suzuje prema zapadu i prema sjeveru. Takav oblik omogućuje: 1) da se atlantski utjecaji usmjeravaju daleko prema sjeveroistoku i istoku i 2) da maleno kopno u visokim geografskim širinama onemogućuje zimsko pretjerano ohlaĎivanje zraka, jer se na njegovu zapadnom rubu nalazi toplo more. S druge strane, širenje kopna prema istoku omogućuje klimatsku povezanost s azijskim kopnom.

50 Razvedenost obale. Iznimna razvedenost obale pridonosi regionalnoj diferencijaciji klime. Nijedan drugi kontinent nema toliko razmjerno velikih poluotoka i toliko unutrašnjih mora, od kojih posebno značenje ima Sredozemno more. Posebnost je i postojanje Kaspijskog jezera. Njihov modifikatorski utjecaj ovisi o smjeru vjetra koji puše preko njih. Posebne klimatske značajke imaju otoci prije svega britanski. Reljef. Najveći dio Europe čini golema ravnica od Atlantika do Urala, pa tako zračne mase lako prodiru duboko u kontinent, ali obratno, s kontinenta prema obalnim morima («zonalna cirkulacija»). No vaţna je i «meridionalna» cirkulacija od sjevera prema jugu i obratno. Tako dolazi do advekcije goleme količine topline i hladnoće te vodene pare. U Europi nema dugih i visokih planinskih lanaca uz obalu Atlantika koji bi onemogućavali zonalnu cirkulaciju. Zračne struje lako prelaze ili zaobilaze Skandinavsko gorje, tako da u Švedskoj nje postoji nepovoljna «suha zavjetrina». Klimatski najnepovoljnije djeluju Pireneji i Kantabrijsko gorje koji odvajaju Španjolsku od oceanskih utjecaja i povećavaju njezinu aridnost. Sličan je i klimatski utjecaj Kavkaza. Juţno od Alpa i Dinarida more je toplo, pa tu za sjevernog strujanja nastaju ciklone u zavjetrini, koje juţnoj Europi donose padaline u hladnom dijelu godine. Takav reljef omogućuje prodore zraka sa sjevera i istoka sve do Afrike i atlantskih obala. Klimu modificiraju i veliki konkavni oblici reljefa, a to su zavale i nizine (Panonska, Vlaška, Padska, Meseta). Zimi se često ispune hladnim zrakom (i maglom), a ljeti se danju jako zagriju. U njima ima puno manje padalina nego na rubnim planinama. Zapadno strujanje. Za klimu Europe povoljno je neometano pritjecanje zraka s Atlantika, jer na tim geografskim širinama preteţe opće zapadno strujanje. Morske struje. Cijelu godinu zapadno od Europe teče Golfska struja, točnije njezin dio poznat kao Sjevernoatlantska struja; topla u hladnom, a svjeţa u toplom dijelu godine. Arktičke ledene sante zaustavljaju se na Novoj Zemlji, pa one ne mogu prodrijeti u Barentsovo i Norveško more, što pridonosi višoj temperaturi tog dijela Europe. Maritimnim čimbenicima treba uvijek dodati i klimatski utjecaj Sredozemnog i Sjevernog ledenog mora, koji nije samo termički. U Sredozemlju je jako vaţna i advekcija vodene pare. Sve navedeno odraţava se u dinamici atmosfere, prije svega na postanku i migraciji akcijskih centara. Klima Europe ovisi o poloţaju akcijskih centara koji se dobrim dijelom nalaze izvan nje (što dobro oslikava «malenost» Europe!). Nad sjevernim Atlantikom je islandski minimum; on je najrazvijeniji u hladnom dijelu godine, a ljeti vrlo oslabi. To je za Europu vaţno ciklogenetsko područje (mP zračna masa). Nad tropskim Atlantikom je azorski maksimum; on ljeti ojača i pomiče se na sjeveroistok, a zimi slabi i pomiče se na jugozapad. Od njega se povremeno odvajaju putujuće anticiklone koje prodiru u europsko kopno. To su ljetni «vrući valovi». U hladnom dijelu godine nad ohlaĎenom Euroazijom nastaje sibirski maksimum, čiji se dio nerijetko premjesti u istočnu i sjevernu Europu. Od njega se odvajaju hladne anticiklone koje u Europu donose «hladne valove».

51 U toplom dijelu godine veći dio Europe je u polju niskog tlaka koji nastaje nad naglo i vrlo ugrijanim kopnom. Središnji pojas tog polja pruţa se od Sredozemlja do istočne Azija. Tako je omogućeno pritjecanje zraka s Atlantika duboko u europsko kopno. U hladnom dijelu godine nad Sredozemljem preteţe polje niskog tlaka, jer je more toplije od zraka koje struji sa sjevera. No ovaj akcijski centar (ili pojas) znatno je manji od prije spomenutih centara, ali je velika njegova vaţnost za klimu juţne Europe. Veliko je značenje povremenih prodora hladnog zraka iz dijelova Arktika gdje postoje uvjeti za razvoj anticiklona, koje juţnim širinama donose iznimno hladne valove suha zraka (arktičke zračne mase). Europa se nalazi pod povremenim utjecajem maritimnih i kontinentskih arktičkih zračnih masa. Zatim dolaze polarne zračne mase i to maritimne (mP, sjeverni Atlantik) i kontinentske (istočna i sjeveroistočna Europa). Tropske maritimne (tropski Atlantik) i kontinentske tropske (sjeverna Afrika) zračne mase su tople i suhe. Kontinentske tropske zračne mase se nad Sredozemnim morem navlaţe (jugo, široko; „blatne kiše“). IzmeĎu zračnih masa nastaju frontalne plohe i fronte. Na frontalnim plohama nastaju ciklone, vaţni mehanizmi za advekciju topline i vodene pare. One najčešće nastaju u sjevernom Atlantiku cijelu godinu, a nad Sredozemljem u hladnom dijelu godine. Dominantno je kretanje ciklona u smjeru zapad-istok, a trajektoriji su preko unutrašnjih mora, nizina i širokih riječnih dolina te izmeĎu velikih planinskih lanaca.

4.2.2. Klimatski elementi Temperatura. Najveći dio Europe u siječnju je topliji od odgovarajućih geografskih širina. Srednje siječanjske temperature pokazuju da kopno potiskuje izoterme na jug, a more na sjever. Izoterme u zapadnoj polovici Europe povijaju se meridionalno (toplija je od temperature geografske širine), a u istočnoj zonalno. Mnoge izoterme uz obalu prilagoĎavaju se njezinu pruţanju (Jadransko more). Utjecaj raspodjele kopna i mora najbolje se moţe uočiti praćenjem pruţanja siječanjske izoterme od 0oC. Pod utjecajem toplog Atlantika potisnuta je na sjever čak i preko polarnice. Srednja siječanjska temperatura u Londonu iznosi 4,7oC, u Varšavi -2,9 oC , a u Moskvi -10,3 oC.

52

Slika 18. Srednje siječanjske temperature u Europi Ljeti je zrak nad kopnom topliji nego nad morem na istoj geografskoj širini U srpnju najveći dio Europe ima pozitivnu anomaliju do 4oC. Preteţe opći smjer pruţanja izotermi od JZ prema SI, jer ih ugrijano kopno potiskuje prema sjeveru, a svjeţi Atlantik prema jugu. Sredozemno more onemogućuje prejako ljetno zagrijavanje krajeva pod njegovim utjecajem. Alpe se ističu kao «hladni otok» u inače toplijoj Europi. Srednja srpanjska temperatura u Londonu iznosi 17,1oC , u Varšavi 18,6oC, Zagrebu 21,7 o C.

53

Slika 19. Srednje srpanjske temperature u Europi Godišnja amplituda temperatura, razlika izmeĎu najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca, mjera je termičke kontinentalnosti, odnosno maritimnosti klime. Na zapadnom obalnom pročelju godišnja amplituda iznosi 8oC, a u istočnoj Europi raste na 24-35oC. Sredozemno more se izdvaja kao «poluotok» s manjim godišnjim amplitudama (10-18oC) nego što je nad srednjoeuropskim kopnom. Padaline. Budući da u Europi preteţe nizak reljef, na karti raspodjele srednjih godišnjih padalina vidi se preteţito zonalna raspodjela uvjetovana općom cirkulacijom atmosfere, odnosno učestalošću i prolaza ciklona, te mogućnostima za razvoj konvekcijskih padalina. Budući da veći dio vodene pare dolazi s mora u nizinskoj se Europi potvrĎuje pravilo da se količina padalina smanjuje od obale Atlantika prema unutrašnjosti, sve do

54 Urala. Zato prosječna količina padalina iznosi u Londonu 638 mm, u Varšavi 554, a u Astrahanu 161 mm. Količina padalina značajno se povećava u brdskim i osobito u planinskim krajevima (Škotska, Pireneji, Alpe, Apenini, Dinaridi, Karpati), ali isto tako i u višim dijelovima Skandinavije, unatoč padu temperature prema sjeveru. Količina padalina povećava se na sjevernom obodu Sredozemnog mora; osim utjecaja reljefa to je posljedica i advekcije vodene pare sa mora (Rijeka 1413 mm). Reljefna izolacija, odnosno fenski efekt, uzrok je malenoj količini padalina u unutrašnjosti Pirenejskog poluotoka (Madrid 420 mm). Blizina afroazijskog pustinjskog pojasa uzrok je smanjenju količine padalina dalje prema istoku (Atena 397 mm).

Slika 20. Godišnje količine padalina

55 Za prirodni biljni pokrov, agrarnu proizvodnju, hidroenergetski potencijal rijeka, turizam itd. veliko značenje ima raspodjela padalina po mjesecima (godišnji hod). U visokoj Skandinaviji, na Islandu, britanskim otocima, u širem obalnom, pojasu zapadne Europe, na Pirenejskom poluotoku i u juţnoj Europi, juţnom Krimu preteţu padaline u hladnom dijelu godine (X-III mjesec). U cijeloj ostaloj, unutrašnjoj Europi, preteţu kiše u toploj polovici godine.

4.2.3. Köppenova klasifikacija klima Srednja, zapadna i jugoistočna Europa imaju umjereno toplu vlaţnu klimu (Cf). Srednja temperatura najhladnijeg mjeseca viša je od -3oC, ali je najčešće iznad tog praga. Ljeta su najtoplija na istoku (Bugarska, donje Podunavlje u Rumunjskoj) gdje je srednja 22oC ili nešto viša. U dolina Poa, jugoistočnog dijela Panonske zavale srednja srpanjska temperatura se smanjuje («klima bukve»), a najniţa je u širem obalnom pojasu uz Atlantik. Najhladnije područje s tom klimom nalazi se na obali Norveške i na jugu Islanda. Veći dio Pirenejskog i Apeninskog poluotoka, srednje i juţno primorje Jadrana, obalna Albanija i Grčka imaju sredozemnu klimu (Cs). Izrazita je sezonska raspodjela padalina; zime su blage i kišovite, a ljeta suha, topla ili vruća. Najtopliji dijelovi tog područja sa srednjom srpanjskom temperaturom od 22oC ili višom imaju «klimu masline». Znatno je hladniji i vlaţniji sjeverozapadni dio Pirenejskog poluotoka. Istočna Europa, veći dio Skandinavije, Alpe, planinski okvir Slovačke i Češke, te Pireneji imaju vlaţnu borealnu ili snjeţno-šumsku klimu (Df) . To je vrlo prostrano šumsko područje, pa je zato juţni dio znatno topliji od sjevernoga. Najviši planinski dijelovi Skandinavije i Islanda te arktički otoci imaju snjeţne klime (E). Veći dio godine preteţu niske temperature, a snijeg je dominantna padalina. Ţivotni su uvjeti vrlo teški. U kratkom «ljetu» bukne vegetacija tundre, ali je to slaba osnovica za razvoj gospodarstva. Najjuţniji dio Ukrajine i široki pojas sjeverozapadno i sjeverno od Kaspijskog jezera, najjugoistočniji dio Španjolske i dio zavale Ebra imaju stepsku klimu (BS) . Osnovno joj je obiljeţje nedostatak padalina; nešto ih ima prije ljeta, pa se kratko vrijeme rascvjeta stepa.

56

Slika 21. Klasifikacija klimatskih tipova u Europi prema W. Köppenu

57

4.3. BILJNI POKRIVAĈ Današnji biljni pokrivač Europe rezultat je triju glavnih čimbenika: a) povijesnog razvitka Zemlje, b) utjecaja današnjih ţivotnih uvjeta i c) promjena nastalih djelovanjem čovjeka. Najveći dio današnje srednjoeuropske flore postojao je već krajem tercijara. U početku tog razdoblja bile su rasprostranjene tropske i suptropske biljke, no one su se potkraj tercijara povukle na puno uţe područje (koje pribliţno odgovara sadašnjemu. U ledeno doba na velikim prostorima Europe tercijarna je flora gotovo potpuno uništena, a nekadašnja njezina područja pokrili su led i glacijalan vegetacija bez šuma. Samo u juţnijim područjima sačuvali su se predstavnici tercijarne flore koji su u interglacijalima i postglacijalu ponovno i postupno osvojili veliki dio izgubljenog prostora u Europi. Slijedilo je u srednjoj Europi doba breze i bora, potom doba ljeske, pa doba miješanih hrastovih šuma, a potom doba bukve. Pored promjene klime, na sastav biljnog pokrova utječe i petrografski sastav tla te pruţanje planinskih lanaca. Poprečni planinski lanci onemogućuju pomicanje širokih vegetacijskih pojasa, stoga Europa danas ima manje vrsta, osobito drvenastih, nego klimatski odgovarajući dijelovi istočne Azije i sjeverne Amerike. Značajan je čimbenik u formiranju biljnog pokrivača i čovjek, koji već od mlaĎeg kamenog doba paljenjem, krčenjem i gradnjom trajnih naselja mijenja njjegov prvotni izgled. Najveći dio europskog kopna pripada eurosibirsko-sjevernoameričkom flornom području. Pojedini dijelovi tog područja znatno se razlikuju: jugozapadni dio (uz Atlantski ocean) odlikuje se šumama listača, srednji dio vazdazelenim (crnogoričnim) šumama, a najsjeverniji, uza Sjeverno ledeno more, oskudnom vegetacijom tundra. U jugoistočnom dijelu europskog prostora na ovo se florno područje, preko prijelaznog pojasa šumo-stepa, nadovezuje iransko-kaspijsko florno područje s velikim prostranstvima travnatih zajednica – stepa i polupustinja. Najmanji dio Europe pripada sredozemnom flornom području u kojem su autohtone vazdazelene šume velikim dijelom pretvorene u tvrdolisne šikare (makiju) i kamenjare. Poseban biljni svijet, koji pripada alpsko-visokonordijskom flornom području, raste na najvišim planinskim vrhovima; tu, iznad granice šume, dolazi niska vegetacija planinskih rudina. Unutar tih flornih podučja u Europi se razlikuje nekoliko glavnih vegetacijskih zona ili pojasa: tundre, crnogorične šume, mješovite listopadne pume, sredozemne šume i šikare te stepe i polupustinje.

58

Slika 22. Biljni pokrivač Europe U području surove i oštre klime (snjeţne klime, E), s kratkim i prohladnim ljetima, te dugim, oštrim i snjeţnim zimama, raširena je vegetacija tundra. Prevladavaju mahovina i lišaji, te sitnolisni, vazdazeleni patuljasti grmovi, otporni na studen. Slična tundri jest vegetacija planinskih rudina na planinama Norveške, ali i na visokim planinama u drugim dijelovima Europe (Pireneji, Alpe, Ural). Glavna značajka visokoplaninske vegetacije, uz nedostatak drveća, jest pojava trajnih zelenih, busenastih

59 trava, mahovina i lišaja. Prijelaz izmeĎu šume i visokoplaninske vegetacije čini najčešće klekovina bora, a prijelaz izmeĎu šume i tundre šumo-tundra. Crnogoriĉne šume zauzimaju sjevernija područja vlaţne snjeţno-šumske klime (Df), s najniţim zimskim temperaturama do -40oC i vegetacijskim razdobljem od dva do četiri mjeseca. To su šume velikih prostranstava sastavljene od jedne ili malog broja vrsta, s vrlo siromašnim slojem grmlja i niskog raslinja. Prevladavaju četinjače, tj. igličave šume (smreka, bor, jela i ariš), s rijetkim listačama, najčešće brezom, a rjeĎe drugim vrstama (javor, jasen). Osim u sjevernim dijelovima Europe, crnogorične šume pojavljuju se na srednjoeuropskim planinama, pa i juţnije na planinskim visovima Pireneje, Apenina, Dinarida i Rodopa. Poseban tip ovih šuma jesu sibirske crnogorične šume ili tajge. Mješovite šume nastavljaju se juţnije na zonu crnogoričnih šuma. Prostiru se cijelom širinom kontinenta, od Pirenejskog poluotoka i britanskog otočja do srednje Rusije. Sastavljene su preteţito od bjelogoričnog drveća i grmlja koje gubi lišće za hladnoga zimskog razdoblja. Uz listače, u mješovitim su šumama u manjem ili većem udjelu prisutne i četinjače te brojne zeljaste biljke. Sastav mješovitih šuma mijenja se od zapada kontinenta prema istoku (sukladno povećanju klimatske kontinentalnosti). U zapadnoj Europi, u području s blagim zimama, izdvaja se tzv. atlantska bjelogoriĉna šuma; preteţe hrast i gotovo je bez četinjača. Srednjoeuropska miješana šuma (ili suboceanska) takoĎer obiluje listopadnim drvećem meĎu kojima je osobito značajna bukva. Uz bukvu u niţim predjelima dolazi bor, a u višim predjelima jela i smreka. U jugoistočnim područjima mješovite šume bukve i hrasta, hrast postupno prevladava. Jugoistočnoeuropske miješane šumena jugu dopiru do kestenovih i tvrdolisnih sredozemnih šuma i šikara. Hrastove i borove šume istočne Europe prelaze na jugoistoku u hrastove i stepske šume, šumo-stepe. Uzduţ riječnih dolina i u vlaţnim uvalama pojavljuju se šume hrasta, brijesta i breze Na obalama i otocima Sredozemnog mora razvila se specifična vegetacija sredozemnih šuma i šikara. Blage zine bez mraza omogućuju rast zelenih drvenastih biljaka, a topla i suha ljeta razlogom su njihove kseromorfnosti. Prvobitne šume tvrdolisne crnike, divlje masline i rogača te alepskog bora uglavnom su pretvorene u vazdazelene šikare (makija) i kamenjare s brojnim aromatičnim polugrmićima i kserofitnim travama te jednogodišnjim biljkama. Iznad vazdazelene vegetacije (ili pak podalje od obale) često je pojas submediteranskih listopadnih šuma hrasta medunca i bjelograba ili pojas šuma crnog bora. U području sa suhom klimom (stepskom, BS), raširena je stepa i polupustinja. Glavna vegetacijska sezona u stepama jest proljeće i rano ljeto, kada i padne najveći dio padalina. U istočnoj Europi, od Crnog mora do Urala, raširena je travna stepa (gusti travni sloj različitih vrsta, s brojnim lepirnjačama /»mahunarke»/ i glavočikama /npr. maslačak/). U prikaspijskom sušnijem području razvija se vegetacija polupustinja; gusti travni sloj nestaje, a zamjenjuju ga trnoviti grmovi. Nakon deforestacije glavnine primarnog šumskog pokrova, danas se pristupa pošumljavanju i crnim borom i kanadskom topolom («kultivirane šume»).

60

4.4. TLO Iz spoznaje o prevladavajućoj ulozi klime u pedogenezi proizišla je i teorija o «klimatskim» (klimatogenim) tipovima tla. S geografskog gledišta najprihvatljivija je podjela na: zonalna (pojasna), azonalana i intrazonalna tla. U Europi se mogu razlikovati sljedeća zonalna tla: - tla tundre; - podzol u zoni crnogorice (pepeljuša, bjelica, isprano tlo); tlo siromašno dušikom, humusom i ostalim hranjivim tvarima pa je stoga manje plodno; - sivosmeĊa (podzolasta) tla u zoni listopadnih šuma; - crnica (ĉernozem), tlo polusušne klime, razvijeno na prapornoj podlozi obrasloj stepskom vegetacijom; bogato humusom čiji udio raste prema istoku (u ruskoj i ukrajinskoj crnici ima 10 do 13% humusa); tlo zrnate strukture pa u njega lako prodire zrak i vlaga, stoga je jedno od najplodnijih tala; - pustinjsko-stepska tla; - crvenica (terra rossa), spada u tzv. lateritna tla u Sredozemlju; siromašna su humusom; zbog raspadanja i rastvaranja stijena pod utjecajem padalina, ovo tlo sadrţi dosta oksida, osobito oksida ţeljeza i aluminija, koji mu daju crvenu boju; - umjetno tlo, polderi u Nizozemskoj, - aluvijalna tla, azonalna su tla (ne poklapaju se s klimatskim zonama), nastaju naplavljivanjem uz tekućice.

5. EKOLOŠKI PROBLEMI I ZAŠTITA OKOLIŠA 5.1. EKOLOŠKI PROBLEMI Europa je gusto naseljen kontinent, koji je u 19. i 20. stoljeću proţivio razdoblje ekstenzivne industrijalizacije. Nastala su područja teške industrije i energetskih postrojenja. Glavna područja rane industrijalizacije bez ikakvih ekoloških mjera opreza jesu Wales i srednja Engleska, francusko-belgijski bazen, ruhrsko područje, češko-šleski bazen te harkovski ukrajinski bazen. Koncentracija teške industrije nalazi se i u drugim regijama, ali su upravo u navedenim područjima koncentracije djelatnosti dovele do značajnih opterećenja i zagaĎivanja pa i do uništenja prirodne osnove. Posljedice su kisele kiše, uništavanje biljnog svijeta te propadanje šuma. Odlaganje velike količine šljake na površinska odlagališta uzrokuje onečišćenje voda, a sve je praćeno dokazima da je prosječni ljudski vijek u tim područjima znatno niţi nego u drugim dijelovima Europe.

61 Kemijska se industrija naglo razvila u drugoj polovici 19. st. i nastavila snaţno razvijati u 20. stoljeću. S obzirom na veliku potrebu za procesnom vodom, ta se industrija koncentrirala uz veće rijeke: Rajnu, Majnu, Dunav, Rhonu, Labu, Po. Dvije su značajne industrijske grane koje opterećuju okoliš: industrija kemikalija i s njome povezana farmaceutska industrija te proizvodnja obojenih metala (cinka, olova, kadmija te glinice i aluminija). Kemijska industrija proizvodi velike količine toksičkog otpada kojeg treba negdje odloţiti ili uništiti spaljivanjem. Taj postupak nosi opasnost onečišćenja atmosfere te odlaganja toksičkog pepela. Industrija prerade drva i proizvodnje celuloze i papira locirana je na rubovima velikih kontinentskih šumskih pojaseva i na rijekama ili jezerima zbog potrebe za velikim količinama vode. Ta industrija dovela je do zagaĎivanja voda raznim vrstama onečišćivača. Finska i švedska industrija celuloze i papira smještena je ili uz unutrašnja jezera ili uz obale Botničkog zaljeva, a posljedice su veliko zagaĎivanje i opća degradacija tih voda, što je danas veliki ekološki problem. Okoliš europskog kontinenta opterećuje i poljoprivreda. Intenzivna je primjena umjetnih gnojiva (posebice fosfata) i različitih kemijskih sredstava za zaštitu bilja (insekticidi, pesticidi) i gotovih proizvoda (konzervansi). Rezultat toga su visoki prinosi poljoprivrednih proizvoda, ali je to plaćeno još višom cijenom: opterećenjem tla, onečišćenjem podzemnih i površinskih voda te poluzatvorenih mora (Baltik, Crno more). Teškoće izazivaju i stočne farme; osobito su svinjogojske farme postale ekološki problem (zagaĎivanje voda i atmosfere), pa se u mnogim zemljama zabranjuju pogoni s više od 20.000 svinja. Promet, posebice cestovni i zračni, zasnovan na motorima s unutarnjim sagorijevanjem, doveo je do značajnog onečišćenja atmosfere, posebice u velikim gradovima. U pojedinim razdobljima mnogi od njih znatno premašuju dopuštene koncentracije dušikovih oksida , ugljičnog monoksida i sumpornog dioksida. Ispušni automobilski plinovi uzročnici su propadanja šuma u gradskim i prigradskim područjima, ali i u ostalim krajevima uz značajnije prometnice (autoputove). Pored toga, velike asfaltne površine mijenjaju odnos apsorbirane i reflektirane sunčeve energije, dovode do lokalnog zagrijavanja i promjene zračnih strujanja te pridonose klimatskim promjenama. Ţurizam i rekreacijske djelatnosti takoĎer izazivaju ozbiljne ekološke teškoće. Turizam razumijeva pokretljivost milijuna ljudi i to u dva razdoblja: zimskom – s ciljem u planinskim područjima Alpa, Karparta, Tatra, Apenina, Pireneja, a u budućnosti vjerojatno i Kavkaza; i ljetnom - s ciljem na Sredozemlju i kontinentalnim jezerima. U uvjetima gospodarskog uspona sredinom 1980-ih u Alpe je u zimskim mjesecima dolazilo i do 50 milijuna turista. Opterećenja gradnjom smještajnih objekata, dovoĎenjem vode, hrane i potrošnih dobara te energije, proizvelo je neţeljene posljedice u promjenama inače osjetljivog ekosustava: onečišćenje, erozija, krajobrazne degradacije, smanjenje biološke raznolikosti itd. U tri ljetna mjeseca sredozemna je regija, istih godina, bila opterećena s oko 100 milijuna turista, koji su tako dodatno opterećivali regiju gusto naseljenu autohtonim stanovništvom. Otvaranje istočne Europe i očekivani gospodarski boljitak još će više povećati broj turista, od kojih većina dolaze automobilima. Posljedice su zamah graĎevinarstva u priobalnom pojasu, intenzivna izgradnja prometnica, pritisak na proizvodnju i dopremu hrane. U sredozemnom području vodoopskrba će postati prvorazredno pitanje daljnjeg razvoja.

62 Veliki su ekološki problem poluzatvorena mora, u kojima je izmjena voda znatno ograničena: Sredozemno (s Jadranskim i Crnim morem) i Baltik. MeĎunarodnim sporazumima i konvencijama, kojima su Europljani prednjačili u donošenju, zabranjeno je namjerno odbacivanje onečišćivača u more. To se posebice odnosi na naftu (ispiranje i izbacivanje balastnih voda kod tankera), ali i na kemijski toksični otpad. No glavni problem ostaje donos onečišćivača s kopna, kako rijekama, tako i izravnim ispuštanjima iz postrojenje smještenih na obali. Poseban je problem obrada otpadnih voda i krutog otpada gradova i urbanih naselja na obali (Rotterdam, Stockholm, St. Peteburg, Kopenhagen, Marseille, Napulj, Barcelona itd.). Problem je manje opasan za gradove na rijekama, koje se ulijevaju u dobro prostrujavana mora (Atlanski ocean). Sredozemno more spada u najugroţenija svjetska mora: zbog slabe i nedostatne izmjene vode s Atlantskim oceanom, rijeke odrţavaju razinu ali i donose otpad koji i ostaje u moru. U sjevernom Jadranu dolazi do pojave cvjetanja alga i planktona («cvjetanje mora») zbog visoke koncentracije hranjivih soli donosom s kopna; to je počelo ugroţavati ribarstvo i turizam. Baltik ima sličnih problema. Iako je dotok svjeţih voda znatno veći te je i izmjena voda povoljnija, opterećenja koja potječu iz industrije visokorazvijenih okolnih zemalja toliko su velika da je Baltik već prešao prag velike ekološke degradacije. Ekološki problemi Crnog mora po svemu sudeći su najveći: njegovo je dno i znatan dio stupca vode nad njim anoksičan (bez dovoljne količine kisika za podrţavanje raznih oblika ţivota). Sve velike rijeke (Dunav, Dnjestar, Bug, Dnjepar, Don, Kuban) spadaju meĎu najzagaĎenije europske rijeke, kako zbog toga što teku kroz jaka urbana, industrijska i poljoprivredna područja, tako i zbog manjka djelotvorne zaštite tih voda u većini istočnoeuropskih zemalja, poglavito Rusije i Ukrajine sve do kasnih 1980-ih. Sve velike europske rijeke značajni su plovni putovi koji povezuju industrijske i urbane regije. Najznačajnija europska rijeka je Rajna, koja nakon otvaranja kanala RajnaDunav i prometno i ekološki povezuje ta dva područja. I jedna i druga rijeka vrlo su opterećene i zagaĎene rijeke. Ipak, zahvaljujući ciljanim naporima zadnjih je desetljeća došlo do smanjenja opterećenja vodotoka Rajne (i Temze). Prva je mjera bila uvoĎenje tehničkih ureĎaja za obradu otpadnih voda, u skladu sa sve stroţim propisima. Smanjio se tako unos teških kovina i organskog otpada. Za uklanjanje kadmija, primjerice, bilo je značajno ugraĎivanje filtera u dimnjake cementara, jer je znatan udio tog onečišćivača dolazio u vode iz atmosfere. Drugi je čimbenik rezultat propisa o gospodarenju otpacima, odnosno iskorištavanja otpada. Tako se u postrojenjima za obradu kovina, posebice čelika, iz otpada moraju ukloniti cink i kadmij, kovine koje se zatim koriste kao nusproizvodi. Treći su čimbenik strukturalne promjene u vrsti proizvoda i u proizvodnim tehnologijama. Svi se ti primjeri odnose na centralne izvore zagaĎivanja koje je moguće identificirati i tehnološki kontrolirati. Manje je uspjeha postignuto u kontroli razasutih izvora zagaĎivanja. Unos onečišćivača potječe s poljoprivrednih površina (umjetan gnojiva i kemijska sredstva za zaštitu bilja), s prometnica (ispušni plinovi, trošenje guma), iz urbanih područja (trošenje i korozija zgrada i drugih konstrukcija) te iz atmosferskih padalina (olovo, kadmij, ugljikovodici, klorirani ugljikovodici).

63 Rijeka Laba (Elba) vjerojatno je najzagaĎenija europska rijeka zato što njezino porječje uključuje poljsko-češko-(istočno)njemački ugljeno-čelični industrijski bazen, u kojem je zaštita voda bila desetljećima zanemarivana.

Slika 23. ZagaĎenje u porječju Rajne

64 Usprkos strogim meĎunarodnim propisima o radiološkoj zaštiti, na velikim rijekama (Rhona, Dunav, Dnjepar, Dnjestar, Don, Volga) nalaze se nuklearne elektrane ili druga nuklearna postrojenja. U nanosima sedimenata (mulja) tih rijeka danas se mogu izmjeriti povišene koncentracije radionuklida. Iskustvo govori (Temza) da se uz stroge tehničke mjere zaštite u porječju vrlo zagaĎenih rijeka moţe ukloniti i do 80% svih onečišćivača i omogućiti povratak flore i faune. Da bi se postigla viša kakvoća voda (za rekreaciju-kupanje ili navodnjavanje), treba bitnije promijeniti strukturu industrije i poljoprivrede, ali i materijale za izradu potrošne robe.

5.2. ZAŠTITA PRIRODE Europa je kolijevka spoznaja o potrebi zaštite prirode, odnosno pojedinih njezinih dijelova. Prva zaštićena područja proglašuju se u Europi polovicom 19. stoljeća (Njemačka, Francuska); prvo iz estetskih i domoljubnih razloga, a zatim sve više znanstvenih, edukativnih pa rekreacijskih i napokon ekoloških u najširem smislu. Jedna se kategorija nacionalnog parka raĎa najprije u Americi (Yellowstone, 1872). Prvi europski nacionalni parkovi proglašuju se u Švedskoj 1910. godine. Prvi cjeloviti zakoni o zaštiti prirode donose se takoĎer početkom 20. stoljeća (pojedini prirodni segmenti – šume, voda, fauna – štite se već i ranije odgovarajućim zakonima), a prva meĎunarodna organizacija u ovoj sferi – MeĎunarodni ured za zaštitu prirode – osniva se 1928. god. sa sjedištem u Bruxellesu.

65

Slika 24. Nacionalni parkovi, rezervati biosfere i svjetsko prirodno naslijeĎe u Europi (sredinom 1990-ih)

66 Zakonodavstvo i praksa zaštite razvijali su se različito. Svijest o ugroţenosti okoliša naglo je povećala i potrebu zaštite pojedinih dijelova prirode – bilo područja, bilo pojedinih biljnih i ţivotinjskih vrsta – pa se ukupna slika ubrzano mijenja. Površina nacionalnih parkova iznosila je sredinom 1990-ih (bez bivšeg SSSR-a) oko 76.000 km2), a sveukupna površina različitih rezervata (ne računajući manje od 1000 ha) iznosila je pribliţno 400.000 km2. Većina Europskih drţava u svojem zakonodavstvu primjenjuje sljedeće kategorije zaštite: - znanstveni rezervati (zoološki, botanički, paleontološki itd.), - nacionalni parkovi, - spomenici prirode /(geomorfološki, hidrološki itd.), - zaštićeni krajolici (kopneni i podmorski), - pojedine biljne i ţivotinjske vrste. Nacionalni parkovi su najpoznatija kategorija zaštite, a primjenjuje se za veća područja (na kopnu i moru) iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, očuvanih preteţito u izvornom stanju. Kategorija spomenika prirode primjenjuje se za manje, izolirane lokalitete špilje, slikovite stijene, vrela, slapove, pojedina stabla i sl.), a za zaštitu biljnih i ţivotinjskih vrsta temeljni je kriterij ugroţenost pojedine vrste. Jedna od europskih specifičnosti je kategorija «parka prirode» koja se primjenjuje za područja velikih prirodnih vrijednosti, ali dijelom izmijenjenih, zbog čega ne zadovoljavaju kriterije nacionalnog parka. Procjenjuje se da u Europi temeljem brojnih zakona o zaštiti prirode (pa i drugih propisa) dosad obuhvaćeno oko 16.000 različitih lokaliteta i područja. Od toga je 2.200 većih od 1.000 ha. U toj je brojci i 210 europskih nacionalnih parkova.

67

6. STANOVNIŠTVO EUROPE 6.1. RAZMJEŠTAJ I GUSTOĆA NASELJENOSTI U Europi ţivi oko 700 milijuna stanovnika (2005. godine) što čini oko 11% svjetskog stanovništva (od 6,5 mlrd).9 Europa je na trećem mjestu meĎu kontinentima po ukupnoj populaciji (iza Azije s 60,4% i Afrike s 14,0%). Budući da Europa zauzima 7,7% svjetskog naseljenog kopna, proistječe da je osjetno gušće naseljena od svjetskog prosjeka. To govore i konkretni pokazatelji: Svijet (naseljeno kopno) 47,4 stan./km2, a Europa 67,2 stan./km2. Prema gustoći naseljenosti drugi je kontinent, odmah iza Azije (88,0 stan./km2). Azija i Europa ostat će još dugo najgušće naseljeni kontinenti, premda će Europa zaostajati za Azijom zbog niţeg prirodnog priraštaja. Razumije se, svi dijelovi Europe nisu jednako naseljeni. No nejednak razmještaj i različita gustoća naseljenosti svojstvenu su Zemlji u cjelini. Već na razini makroregija, ili potkontinentskih cjelina, razvidne su u Europi značajne razlike (podjela je prilagoĎena izvorima meĎunarodne demografske statistike, i ne odraţava stvarnu regionalnu sliku Europe): - Europa, 67,2 stan./km2 (oko 700 milijuna stanovnika s europskim dijelom Rusije); - Sjeverna Europa, 22,5 stan/km2 (32,2 milijuna stanovnika: Danska, Švedska, Norveška, Island, Finska i tri pribaltičke zemlje); - Istoĉna Europa, 49,2 stan/km2 (266 milijuna stanovnika); istočna Europa bez ruskog dijela, 137,2 stan/km2; europski dio Rusije (111 milijuna stanovnika) 26,0 stan./km2 (Bjelorusija, Bugarska, Češka, MaĎarska, Moldavija, Poljska, Rumunjska, Rusija /europski dio/, Ukrajina); - Zapadna Europa, 174,9 stan./km2 (248,8 milijuna stanovnika: Austrija, Belgija, Francuska, Irska, Njemačka, Lihtenštajn, Luksemburg, Monako, Nizozemska, Švicarska; Ujedinjeno Kraljevstvo); - Juţna Europa, 112,7 stan/km2 (149 milijuna stanovnika: Albanija, Andora, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Grčka, Italija, Makedonija, Malta, Portugal, San Marino, Srbija, Slovenija, Španjolska). Vrlo velike razlike postoje unutar makroregija, odnosno izmeĎu pojedinih zemalja. Polovi su (broj stan./km2 2005. godine): - sjeverna Europa: Danska (125,5) i Island (2,7); - istočna Europa: Češka (129) i Rusija (europski dio, 26,0); - zapadna Europa: Nizozemska (399) (izuzme li se Monako sa 17.000) i Irska (57,9); - juţna Europa: Malta (1.247) i Crna Gora (50). U meĎunarodnim statistikama navodi se 728, ali to je broj koji obuhvaća cjelokupnu populaciju Rusije (144 milijuna), dakle i stanovništvo azijskog dijela (oko 35 milijuna). Točnosti radi, valjalo bi dodati stanovništvo europskog dijela Turske i tako se dolazi do broja od oko 700 milijuna 9

68 U Napoleonovo doba Europa nije mogla ni zamisliti gustoću veću od 100 stanovnika na km2, a danas u nekim razvijenim europskim zemljama ţivi (i to dobro!) više od 200 stanovnika na km2 (npr. Njemačka sa 232 st./km2).

Slika 25. Gustoća naseljenosti u Europi

69 U Europi su stvoreni pojasevi visoke gustoće naseljenosti: a) pojas u smjeru S-J, od Nizozemske do Švicarske, b) pojas u smjeru I-Z, od Nizozemske preko sjeverne Njemačke do Poljske. Prostor Nizozemske, Belgije i njemačke savezne pokrajine Nordrhein-Westfalen je demografsko teţište Europe. Unutar spomenutih pojaseva, ali i izvan njih moţemo govoriti o velikim koncentracijama stanovništva (»regijama/jezgrama okupljanja /kondenzacije/»). Primjer takve koncentreacije je Rajnski prostor u Njemačkoj u kojem nastaje Ballung – prostor velike koncentracije stanovništva (aglomeracija, konurbacija), a sa više od 500.000 stanovnika i gustoćom naseljenosti većom od 1000 st./ km2. Najveće europske aglomeracije/konurbacije (2002. godine); milijuna stanovnika: Moskva 14,5 London 12,5 Istanbul 11,9 Rhein-Ruhr 11,8 Pariz 11,6 Ranstad-Holland 6,6 Madrid 6,1 Barcelona 4,9 Sankt Peterburg 4,9 Berlin 4,2 Vertikalni razmještaj naseljenosti u Europi nije posebice izraţen: oko 69% stanovništva ţivi do 200 m nadmorske visine, u krajevima 200 – 500 m ţivio 24% stanovništva te preko 500 m 7% stanovništva. Potonji su uglavnom u Alpama, Pirenejima, Apeninima i u gorjima jugoistočne Europe. Njihov se udio iz godine u godinu smanjuje, jer prevladava spuštanje stanovništva u nizine, posebice gradove. Iznimka je Austrija u kojoj stanovništvo ostaje u višim zonama zbog razvijenog turizma.

6.2. DINAMIKA I RAZVOJ STANOVNIŠTVA Stanovništvo Europe, kao i svijeta u cjelini, sporo se povećavalo sve do novijeg doba. Duga je prošlost obiljeţena povremenim usponima i padovima, ovisno o prirodnim nedaćama i društvenim zbivanjima. Razlike u rastu stanovništva izmeĎu pojedinih kontinenata i Europe počinju tek sa znanstvenom revolucijom, gospodarskim i civilizacijskim napretkom čija je kolijevka bio europski kontinent. Stoga stanovništvo zapadne Europe prije i brţe raste od svjetskog od prve polovine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. Nakon toga rast se usporava i u najnovije doba zastaje. Proteklo stoljeće i pol razdoblje je demografskog prijelaza (tranzicije) ovisno o društvenom i gospodarskom razvoju. Usto je veliki broj Europljana iselio u prekomorske zemlje Novog svijeta, posebice mladi, što je nepovoljno djelovalo na prirodnu promjenu i ukupno kretanje stanovništva.

70 Procjena kretanja broja stanovnika svijeta i Europe do 15. stoljeća posve je pribliţna. Računa se da je u Kristovo doba u Europi ţivjelo oko 16% stanovništva svijeta, u 10. stoljeću udio je pao na 8% (učestala razdoblja kuge i drugih bolesti), ali se do 15. stoljeća udio popeo na oko 18%. U tih 15. stoljeća porast stanovništva Europe iznosio je 2,6 puta prema porastu svjetskog od 1,9 puta. U razdoblju od velikih geografskih otkrića do jačeg europskog naseljavanja Novog svijeta (17-19. st.) stanovništvo Europe i svijeta raslo je sve brţe. Udio europskog stanovništva (uključivo cijelu Rusiju) u svjetskom povećao se sa 18% (1650.) na čak 23% (1850.) Znanstveno-tehnički, medicinsko-sanitarni i gospodarski napredak donio je Europi, posebice zapadnoj, od polovice 19. st. do polovice 20.st. novi razvojni polet koji se odrazio ponajviše na smanjivanje stope smrtnosti te produţetak prosječnog ţivotnog vijeka. No od sredine 20. stoljeća rast europskog stanovništva značajno se usporava; glavnina Europe je ušla u posttranzicijsku etapu. Stoga se udio stanovništva Europe u svjetskom stanovništvu stalno smanjuje (odnosi se na Europu bez bivšeg SSSR-a;): 17,8% (1900.), 15,5% (1950.), 11,1% (1980.), 8,2% (2000.) Tablica 2. Stanovništvo Europe i svijeta te udio (%) stanovništva Europe u stanovništvu svijeta (broj u milijunima) Godina 14.

950.

1450.

1650.

1850.

1900.

1950.

1980.

2000.

40

26

91

100

266

293 (400)

392 (580)

495 (685)

506 (700)

Svijet

256

317

486

545

1.171

1650

2.525

4.465

6.160

Udio (%) Europe

15,6

8,2

18,7

18,3

22,7

17,8 (24,2)

15,5 (23,0)

11,1 (15,3)

8,2 (11,4)

Europa

Napomena: Od 14.¸do 1850. godine uključena Rusija; od 1900. do 2000. bez bivšeg SSSR-a (ta se regija u UN statistici izdvojeno iskazivala); u zagradi je procjena za cjelovitu Europu! Izvor: Izvor: Do 1600. god. Clark (1967: 64); od 1800. i dalje World Population Chart, prilog knjizi “World Population Estimates and Projections 1950-2025”, UN, New York, 1990. (prilagoĎeno). Kada bi ubuduće biljeţili prosječne godišnje stope porasta kao u razdoblju 1990.2000. god. (svijet 1,51%; Afrika 2,85%; Europa 0,06 bez bivšeg SSSR-a) stanovništvo svijeta udvostručilo bi se za 46 godina, Afrike za 24 godine, a Europe za jedanaest i po stoljeća! No relevantne analize i projekcije pokazuju da sljedećih desetljeća valja računati sa smanjenjem stope porasta.

71 Projekcija stanovništva 2000.-2050., prema srednjoj stopi rasta (varijanti) govori da će Europa zabiljeţiti smanjenje broja stanovnika; godine 2050. imat će 486 milijuna stanovnika, ili 20 milijuna (4,7%) manje nego 2000. godine (Europa bez dijela bivšeg SSSR-a). Svjetska populacija će za to vrijeme porasti za 60% (na oko 10 milijardi), dok će Afrika 2050. godine imati dva i po puta više stanovnika nego 2000. godine (oko 2,27 milijardi). I ostale regije druge skupine, osim Kine, imat će značajan porast broja stanovnika do 2050. godine. To znači da će od pojedinih kontinenata/makroregija najveće smanjenje udjela stanovništva u ukupnom stanovništvu svijeta imati Europa. Računa se da će 2025. godine udio europskog stanovništva (bez dijela bivšeg SSSR-a) u svjetskom stanovništvu iznositi 6,1%, a 2050. godine svega 4,9% s tendencijom daljnjeg smanjenja.

6.3. PRIRODNO KRETANJE Prirodno kretanje (raĎanje, umiranje i prirodna promjena) stanovništva Europe, kao i u drugim dijelovima svijeta, umnogome odraţava društveno ustrojstvo i gospodarsku razvijenost. Europi je općenito svojstvena niska stopa rodnosti, što uz razmjerno visoku stopu smrtnosti plodi niskom stopom pozitivne prirodne promjene, odnosno porasta, a već je u novije doba zabiljeţena negativna prirodna promjena. Niskonatalitetna i demografski ostarjela Europa biljeţi, dakle, prirodnu depopulaciju koja se sve više produbljuje Tablica 3. Stopa rodnosti, smrtnosti i prirodne promjene 2003.-2004. godine te očekivano trajanje ţivota pri roĎenju u Europi i svijetu 2000.-2005. godine Stopa (u ‰)

Dio Europe

rodnosti

Smrtnost Očekivano trajanje ţivota dojenčadi smrtnosti promjena Ukupno M Ţ

Sjeverna

11,0

10,0

1,0

4,6

77,8

75,2

80,5

Istočna*

9,5

14,5

-5,0

12,0

67,0

61,2

73,1

Zapadna

11,0

10,0

1,0

4,5

78,9

75,7

81,9

Juţna

10,0

9,5

0,5

6,5

78,5

75,2

81,6

Europa

10,0

12,0

-2,0

7,0

73,3

68,9

77,7

Svijet

21,5

9,0

12,5

56,0

64,7

62,5

67,0

* Podaci obuhvaćaju cijelu populaciju Rusije Izvor: 2004 World Population Data Sheet, Population Reference Bureau; za očekivano trajanje ţivota, UN, 2005.

72 Europa u odnosu na svijet ima značajno nepovoljnije stope prirodnog kretanja, kao i pokazatelje smrtnosti dojenčadi te, s druge strane, znatno veće očekivano trajanje ţivota (roĎenih 2000.-2005. godine). To je sukladno općem stupnju razvoja Europe i svijeta.

Slika 26. Posebne stope fertiliteta prema dobi za stanovništvo Afrike, Azije i Europe, prosječne stope za razdoblje 2000-2005. godine Nepovoljno prirodno kretanje u istočnoj Europi, zbog velikog udjela u ukupnoj populaciji, negativno ponderira pokazatelje za cijelu Europu. Ipak, razlike izmeĎu pojedinih dijelova Europe kreću se unutar malog raspona, što govori o homogenizaciji prirodnog kretanja stanovništva suvremene Europe. Unutar kontinenata takoĎer su prisutne osjetne razlike u prirodnoj promjeni stanovništva, a česte su i unutar pojedinih zemalja. Kako je već rečeno, to je usko vezano uz društveno-gospodarska zbivanja i procese kroz koja prolaze pojedine zemlje (ili njihovi dijelovi). Evo zemalja koje su zabiljeţile negativnu prosječnu godišnju prirodnu promjenu (2003.-2004. u ‰): - sjeverna Europa: Estonija (- 4), Letonija (- 5), Litva (- 3); - istočna Europa: Bjelorusija (-6), Bugarska (-6), Češka (-2), MaĎarska (-4), Moldavija (-1), Rumunjska (-3), Rusija (-6), Ukrajina (-8); - zapadna Europa: Njemačka (-2); - juţna Europa: Hrvatska (-2), Italija (-1), Slovenija (-1).

73 Ukupna stopa fertiliteta (TFR po ţeni) u Europi ( u cjelini) iznosila je za razdoblje 1990.-1995. prosječno 1,6 , a za razdoblje 2000.-2005. godine 1,4. Odgovarajuće vrijednosti za svijet iznose 3,1 i 2,7, a za Afriku 5,8 i 5,0. Na razini svjetskih makroregija, tj. dijelova kontinenata, razlike su još znatnije i znakovitije. TFR se kreće u rasponu od 6,3 (djece po jednoj ţeni u fertilnom razdoblju) u srednjoj Africi, do 1,3 u juţnoj i istočnoj Europi. Stanovništvo svih potkontinentskih cjelina ima razinu rodnosti ispod razine nuţne za jednostavno obnavljanje stanovništva. Istoĉna Europa, regija s najniţim fertilitetom u svijetu, doţivjela je najizrazitije smanjenje fertiliteta, tako da prosječna TFR za razdoblje 2000.-2005. iznosi svega 1,27. Sve istočnoeuropske zemlje imaju nisku i smanjujuću stopu ukupnog fertiliteta. Prednjače Ukrajina (prosječna TFR 2000.-2005. iznosi 1,12), Češka Republika (1,17), Rumunjska (1,26), Rusija (1,33), itd. Najniţe TFR imaju i najmnogoljudnije zemlje juţne Europe - Italija i Španjolska (1,27 i 1,28). U Hrvatskoj je stanje rodnosti isto tako nepovoljno (prosječni TFR 2000.-2005. iznosi 1,35;) te s jasnom tendencijom daljnjeg smanjenja (2003. godine 1,33). Jedino je u Albaniji fertilitet još uvijek razmjerno visok (TFR 2,3). Valja istaknuti da je polovicom 2000-ih u svim europskim zemljama TFR (po jednoj ţeni) ispod razine nuţne za jednostavnu reprodukciju stanovništva. Izuzetak je jedino Albanija koja je došla na prag kritične razine (2,2 godine 2004.) Tablica 4. Ukupna stopa fertiliteta (TFR po ţeni) svijeta, Europe i njezinih dijelova, prosjek za razdoblja 1990.-1995. i 2000.-2005.

Sjeverna Europa Istočna Europa Zapadna Europa Juţna Europa Europa Svijet Izvor: UN, 1998; UN, 2005.

1990.1995. 1,8 1,6 1,5 1,4 1,6 3,1

2000.2005. 1,7 1,3 1,5 1,3 1,4 2,7

Najviše očekivano trajanje ţivota 2000.-2005., od svih svjetskih makroregija, je u zapadnoj Europi (78,9 godina), a postignuto je zahvaljujući općem razvoju i s njim povezanim promjenama u shemi uzroka smrti. MeĎu razvijenijim dijelovima svijeta najniţe očekivano trajanje ţivota je u istočnoj Europi (67,0 godina). Nakon sloma komunizma čak je došlo do daljnjeg povećanja opće stope smrtnosti te smanjenja očekivanog trajanja ţivota, posebice kod muškog stanovništva. Evo primjera: - Bjelorusija (muškarci: 1990. 66,3 godine → 1999. 62,2 godine), - Moldavija (65,0 → 64,2), - Rusija (63,8→ 59,9), - Ukrajina (65,9→ 63,0). Koji su uzroci pogoršanog kretanja smrtnosti istočnoeuropskog stanovništva? U prvoj polovici 1990-ih godina u mnogim post-socijalističkim zemljama došlo je do porasta smrtnosti zbog pogoršanja zdravstvene zaštite, porasta nezaposlenosti, slabe

74 zaštite na radu, pada ţivotnog standarda, povećanog alkoholizma i drugih ovisnosti, porasta broja nasilnih smrti u ekološkim incidentima i sličnih razloga. To je osobito izraţeno u Ruskoj Federaciji, ali i u ostalim zemljama bivšeg SSSR-a. O demografskoj tranziciji stanovništva Europe. Predočeni podaci jasno pokazuju da je stanovništvo Europe prošlo kroz etapu demografske tranzicije te ušlo u zrelo razdoblje postranzicijske etape. Stoga se u američkoj literaturi demografska tranzicija redovito veţe uz pridjev «europska».

Slika 27. Demografska tranzicija u nekim europskim zemljama

75 Rana podetapa demografske tranzicije, a koja nastupa tranzicijom mortaliteta, započela je najranije u Francuskoj (sredinom 18. stoljeća), da bi tijekom 19. stoljeća zahvatila ostale zemlje zapadne i sjeverozapadne Europe. U toj je skupini zemalja etapa demografske tranzicije trajala u prosjeku oko 150 godina. Kao posljedica smanjivanja mortaliteta, uz istodobnu nepromijenjenu stopu nataliteta (inertnost), došlo je u zemljama zapadne Europe na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće do «demografske ekspanzije» (s izuzetkom Francuske). Tako je u razdoblju 1905.-1909. stopa prirodne promjene (priraštaja) u Engleskoj i Walesu iznosila (u promilima) 11,6; Norveškoj 12,6; Švedskoj 11,0 (u Francuskoj svega 0,6). Središnja je podetapa nastupila za većinu zemalja zapadne Europe u drugoj polovici 19. stoljeća i trajala do otprilike dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Istraţivanja su potvrdila temeljnu hipotezu teorije demografske tranzicije o povezanosti smanjenja nataliteta s industrijalizacijom, urbanizacijom, povećanjem obrazovanja. Smanjivanje nataliteta počelo je najprije u onom europskim regijama koje su bile industrijalizirane i urbaniziranije, s malim postotkom nepismenih i s niskom stopom smrtnosti dojenčadi. U zapadnoeuropskim zemljama, osim u Irskoj, demografska tranzicija je završila krajem 1970-ih godina (u Francuskoj je završila i ranije). Stoga je obiljeţja postranzicijske etape najbolje razmotriti na njihovom primjeru. Sedam bitnih značajki obiljeţava stanovništvo zapadnoeuropskih zemalja: 1) nizak i smanjujući natalitet, 2) niska opća stopa mortaliteta s tendencijom laganog porasta, 3) rastući broj izvanbračne djece, 4) rastući broj izvanbračnih zajednica (razni oblici kohabitacije), 5) porast broja razvoda, 6) porast troškova školovanja djece i uzdrţavanja starih osoba, 7) povećanje udjela starog stanovništva.

6.4. PROSTORNA POKRETLJIVOST Premda je i ranije bilo preseljavanja stanovništva, npr. u granična područja zbog strateških razloga, unutarnja migracija, posebice struja selo-grad, počela je jačati u 19. stoljeću usporedo s razvojem kapitalizma. Stoga se u masovnom obliku najranije javlja u zemljama klasičnog kapitalizma (Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj…). To je povezano s promjenama u ruralnim područjima. Napredak u obradi zemlje i poljoprivrednoj proizvodnji (započet još tijekom 18. stoljeća), izostanak gladi i opće poboljšanje ţivotnih uvjeta, dovodi do povećanja seoskog stanovništva (smanjuje se smrtnosti, a povećava rodnost), ali i do agrarne prenapučenosti (agrarna prenapučenost znači da u poljoprivredi ima viška radne snage, koji se iz nje povući, a da pri tome ne doĎe do smanjenja poljoprivredne proizvodnje). Stoga su seljaci zaradu morali potraţiti izvan poljoprivrede. Tako je europski seljak uočio, prvo u najrazvijenijim zemljama, a susljedno i u ostalim, da je prosperitet «negdje drugdje», u gradu ili zemljama Novog svijeta. Tip prekomorske migracije, suprotan prisilnom preseljavanju robova i (poluprisilnoj) migraciji «ugovornih radnika», obuhvaćao je (mahom) dragovoljnu migraciju

76 Europljana u Sjevernu i Juţnu Ameriku, Juţnu Afriku, Australiju i Novi Zeland. Ova je Velika migracija, najveća u povijesti ljudskog roda, zahvatila 55 do 65 milijuna Europljana u razdoblju izmeĎu 1820. i 1930. godine. Ranija interkontinentalna migracija nije imala masovniji karakter, obuhvaćala je uglavnom pustolove, deportirane kaţnjenike, političke ili vjerske disidente. Stoga je 1800. godine u SAD bilo tek oko 4 milijuna bijelaca; godine 1840. u Australiji je bilo manje od 200.000 Europljana te samo 2.000 na Novom Zelandu. Računa se da je u razdoblju 1846.-1924. iseljenički kontingent u prosjeku činio 12,3% europskog stanovništva. Iseljavanje je ponajprije uvjetovano demografskim pritiskom koji je zahvatio Europu tijekom 19. stoljeća (jasno ne sve zemlje istovremeno), i to uslijed smanjenja smrtnosti u okolnostima opće modernizacije i demografske tranzicije. No u tome su sudjelovali i drugi čimbenici. Industrijalizacija je razarala tradicionalne ruralne strukture, došlo je do «viška poljoprivrednika» kojeg moderni sektor gospodarstva nije mogao u potpunosti prihvatiti, dijelom i zbog rastuće mehanizacije proizvodnje. Javljaju se i neki posebni razlozi, kao bolest vinove loze potkraj 19. stoljeća (u juţnoj Francuskoj, srednjoj Italiji, primorju Hrvatske), seljački dugovi u srednjoj Europi nakon ukidanja kmetstva, itd. Ulogu iseljavanja, kao «sigurnosnog ventila» u uvjetima populacijskog porasta, oslikava slučaj Norveške i Švedske. IzmeĎu 1840. i 1914. godine iz Norveške je iselilo 750.000 osoba ili 40% od ukupne prirodne promjene (priraštaja) stanovništva u tom razdoblju; odgovarajući podaci za Švedsku iznose 1,100.000 iseljenih ili 25% prirodne promjene. Dok je u Europi agrarna prenapučenost pojačavala «glad za zemljom» u Novom svijetu je bilo obilje djevičanske zemlje. Posebice su europskim seljacima bile privlačne humusom bogate travnate ravnice: sjevernoameričke prerije, juţnoameričke pampe, juţnoafrički veld i veliki dijelovi jugoistočne Australije (New South Wales i Victoria). Ova područja su bila rijetko naseljena i agrarno slabo iskorištena od strane starosjedilaca. Pored navedenoga na privlačnost ovih krajeva utjecala je činjenica da su vladine politike u podjeli zemlje bila uglavnom liberalne te da se zemlja mogla dobiti besplatno, ili uz vrlo malu novčanu naknadu. Navedeni «push-pull» čimbenici poklopili su se i s tehničko-prometnom revolucijom, ponajprije s pojavom i razvojem parobrodarstva (sljedeći revolucionarni pomak uslijedit će gotovo stoljeće kasnije razvojem zrakoplovnog prijevoza). Do tada je prekomorska plovidba bila rizična i dugotrajna (od jednog do tri mjeseca). Jedrenjaci su bili pretrpani migrantima, bez osnovnih higijenskih uvjeta, često s nedovoljno hrane i vode, što je pogodovalo širenju zaraznih bolesti. Još sredinom 19. stoljeća 17% migranata za Ameriku umiralo je na putu, bilo zbog bolesti ili potonuća brodova. Uključivanjem parobroda od 1860-ih smanjila se opasnost prekomorskog putovanja; prijevoz je bio sigurniji, brţi i jeftiniji. Pored toga putovanje se moglo i točno planirati po redu plovidbe, što kod jedrenjaka nije bio slučaj budući da su ovisili o povoljnom vremenu. Parobrod je, nadalje, omogućio i lakši povratak migranata, pa čak i sezonsku prekomorsku emigraciju. Primjerice, mnogi su talijanski poljoprivredni radnici dolazili sezonski raditi u Argentinu. I hrvatski su iseljenici u prvom desetljeću 20. st. znali prezimiti u domovini i na proljeće opet krenuti na posao u Ameriku. Tako je roĎen mit o «privremenosti» migracije, iako će većina migranata na kraju ostati u Novom svijetu.

77 No valja istaknuti da je pojava i razvoj ţeljeznice imala takoĎer značajnu ulogu u prekomorskom iseljavanju. Njezina je uloga najmanje dvojaka: dovodila je mnoštvo emigranata iz udaljenih kontinentalnih dijelova Europe do velikih luka, a s druge strane otvarala je široka kontinentalna prostranstva Novog svijeta. Prekomorska ili interkontinentalna migracija imala je tri velika vala; prvi, nakon napoleonskih ratova do 1880-ih, drugi, poslije 1880-ih do oko 1930-ih, i treći, nakon drugoga svjetskog rata i traje do danas. Tijekom ovih triju valova iseljavanja zbivala se i značajna geografska diferencijacija glavnine iseljeničkih tokova. Prvim valom najviše je iseljavalo stanovništvo sjeverozapadne Europe (naziva se još i «stara migracija»).

Slika 28. Glavni smjerovi iseljavanja iz Europe i useljavanja u prekomorske zemlje od 1880. do 1957. Drugim valom (poznat i kao «nova migracija») obuhvaćeni su preteţito stanovnici juţne, dijela srednje i istočne Europe. Treći val nema tako izdiferencirano polazište; ipak značajniju struju 1950-ih činili su iseljenici (i izbjeglice) iz istočne Europe Budući da treći interkontinentalni val traje do danas uključio je nove migracijske struje, a to po mnogim obiljeţjima znači prekid s tradicionalnim migracijskim valovima. No ne treba to shvatiti odveć kruto, jer su se tokovi ispreplitali i usporedo odvijali unatoč premoćnoj struji.

78 Glavne zemlje iseljavanja bile su: Irska, Velika Britanija, Njemačka, Švedska, Norveška, Španjolska, Italija, Grčka, Austro-Ugarska, Rusija i Poljska. Rijetko koja zemlja u Europi nije bila pogoĎena transatlantskom emigracijom. U odnosu na ukupan broj stanovnika Irska je na prvome mjestu, a Italija prednjači apsolutnim brojem iseljenika. U toj velikoj prekomorskoj iseljeničkoj struji Hrvati su takoĎer natprosječno sudjelovali. Irska je pravi «emigracijski fenomen». Preteţito ruralna zemlja škrte prirodne osnove, ali s povoljnim prometno-geografskim poloţajem na prekooceanskom plovnom putu, bila je gotovo predodreĎena za ranu emigraciju. No valovi snaţnog iseljavanja potaknuti su bolešću krumpira koja je potpuno uništila tu osnovnu kulturu i dovela do gladi u razdoblju 1846.-1851. (poznata kao «Velika glad»); spas se traţio bijegom u Ameriku. Irska je 1841. godine imala 8,17 milijuna stanovnika, a 1851. godine popis je zabiljeţio 6,55 milijuna; dio gubitka odnosi se na povećanu smrtnost uslijed gladi i s njom povezanih bolesti, ali je veći dio posljedica iseljavanja. Veličinu irske emigracije pokazuje podatak da je izmeĎu 1820. i 1860. u SAD uselilo gotovo dva milijuna Iraca, ili gotovo 40% ukupne imigracije u tom razdoblju. Iseljavanje se nastavilo i kasnije što je, izmeĎu ostalog, dovelo do toga da je Irska jedina europska zemlja koja je u prvoj polovini 19. st. imala više stanovnika nego danas, i to dvostruko više! Velika Britanija (zapravo Engleska, Škotska i Wales jer je današnji teritorij Sjeverne Irske obuhvaćen irskom emigracijom) dala je značajan doprinos prekomorskoj migraciji, posebice u njezinoj ranijoj fazi. Širenje britanske imperije nuţno je nametalo potrebu naseljavanja prekomorskih posjeda. Najprivlačnije odredište pored SAD bila je Australija. Slabljenje iseljavanja javlja se početkom 20. stoljeća kada je zemlja bila na vrhuncu gospodarske moći te je mogla zaposliti svoje stanovništvo. Njemaĉka emigracija postigla je vrhunac 1880-ih godina. Najprivlačnije odredište bile su SAD (do 1930-ih više od 6 milijuna migranata), ali je bilo iseljavanja i u Latinsku Ameriku (Brazil, Čile). Italija je apsolutnim brojem iseljenih na prvome mjestu u Europi. Procjenjuje se da je samo u razdoblju 1871.-1910. iselilo oko 11,2 milijuna Talijana, i to polovina u prvom desetljeću 20. stoljeća. Najjača struja bila je usmjerena u SAD, Argentinu i Čile, a potom u Australiju. Španjolska zajedno s Portugalom pripada iberskoj emigracijskoj struji koja je bila usmjerena prema osvajanju i kolonizaciji Latinske Amerike. Već krajem 18. stoljeća od Meksika do juga kontinenta ţivjelo je oko 4 milijuna Španjolaca. Portugalaca je bilo nešto manje i praktički samo u Brazilu. Rusija s obzirom na broj stanovnika nije bila značajnija emigracijska zemlja sve do oktobarske revolucije; tada je pokrenuto masovnije iseljavanje, pa je i prekomorska struja ojačala. Nakon drugoga svjetskog rata meĎunarodna migracija ponovno jača, ali s osjetno izmijenjenim obiljeţjima. Interkontinentalna migracija (treći val) nastavljena je nakon rata teći tradicionalnim tokovima Europa → Novi svijet. U razdoblju 1946-1957. iselilo je iz Europe oko 7 milijuna osoba; većina je uselila u Angloameriku, zatim u Latinsku Ameriku, Australiju i Novi Zeland te u Juţnu Afriku. MeĊunarodna migracija radne-snage u Europi. U razdoblju 1945.-1950., kao posljedica drugog svjetskog rata (po grubim procjenama) 15,4 milijuna ljudi napustilo je

79 svoje domove i uključilo se u glavni migracijski tok Istok-Zapad. Bilo je i kasnijih strujanja u istom smjeru, posebice povezano s političkim krizama (MaĎarska, Čehoslovačka), ali je prevladavajući tip meĎunarodne migracije u Europi postala migracija radne snage (kako prema Europi tako i izmeĎu njezinih regija). To je demografski izraz društveno-gospodarskih procesa koji obiljeţavaju suvremenu Europu. "Prelijevanje" radne snage logična je posljedica raskoraka izmeĎu prirodnoga kretanja stanovništva i gospodarskog razvoja. Zemlje porijekla imale su u duljem razdoblju mnogo viši prirodni priraštaj nego zemlje prihvata (doseljenja), a stupanj gospodarske razvijenosti bio je u obrnutom odnosu. U razdoblju poslijeratne konjukture, tj. u prvom razdoblju suvremene meĎunarodne migracije (od 1945. do ranih 1970-ih), brzo su se iscrpili domaći resursi radne snage u zemljama sjeverozapadne Europe. Stoga su razvijene zemlje 1950-ih pristupile aktivnoj politici prihvaćanja strane radne snage iz manje razvijenih zemalja juţne Europe (Italije, Španjolske, Portugala, Grčke i Jugoslavije), kao i šireg mediteranskog područja (sjeverna Afrika i Turska) te Irske i Finske. Oko 1950. najveći udio stranaca imale su male drţave: Lihtenštajn (20% od ukupnog stanovništva) i Luksemburg (10%) te Švicarska (6%) i Austrija (5%); Francuska je imala značajnih 1,8 milijuna, a Zapadna Njemačka samo 568.000 stranih radnika (etnički Nijemci nisu uračunati iako su došli kao strani drţavljani). Glavnina migranata našla se u zemljama rada temeljem bilateralnih sporazuma. Izrazitu većinu tadašnjeg stranog stanovništva činili su sami radnici migranti. Zapošljavanje radnika migranata doseglo je vrhunac ranih 1970-ih. Tada je apsolutnim brojem prednjačila SR Njemačka sa 2,1 milijun stranih radnika, u Francuskoj je bilo 1,6 milijuna, Švicarskoj 520.000, Belgiji 330.000, Švedskoj 230.000 i Austriji 180.000 radnika migranata. Ukupno je, dakle, do gospodarske recesije sedamdesetih godina bilo je u zapadnoj i sjevernoj Europi oko pet milijuna radnika-vanjskih migranata. Glavne zemlje podrijetla radnika migranata bile su: Italija (820.000), Turska (770.000), Jugoslavija (540.000),10 Alţir (390.000) i Španjolska (320.000). U tom prvom razdoblju meĎunarodna migracija radnika odvijala se po modelu privremenih, cirkulirajućih radnika, tj. sistemu Gastarbeiter-a («gostujućih radnika»). Računalo se da će u vrijeme konjukture migranti osigurati potrebnu radnu snagu (praktički bez nekih vaţnijih društvenih i sindikalnih prava), a nastupom krize vraćat će se otkud su i došli. Bitna zemlja za razumijevanje tog modela bila je SR Njemačka (gdje je taj pojam i nastao) u kojoj su strani radnici smatrani izvrsnim rješenjem za gospodarski rast zemlje. Fleksibilnost stranih radnika bila je osigurana njihovim ograničenim radnim pravima i izdavanjem privremenih boravišnih dozvola. Savršeni tip privremenog migranta bio je mladi muškarac (kasnije je u tu shemu ušla i ţena radnica), dobrog zdravlja, koji se odmah mogao uključiti u rad na (uglavnom) teţim i po zdravlje

Masovniji val vanjske migracije radnika iz Jugoslavije započeo je 1968. godine i vrhunac je imao 1970/1971. Bila je to jedina socijalistička zemlja koja je legalizirala odlazak, a čak ga i poticala smatrajući da je riječ o «privremenom radu u inozemstvu». Popisom 1971. utvrĎen je broj od 671.908 radnika u inozemstvu. No broj je svakako bio viši jer dio migrantskog kontingenta nije bio popisan. Iz Republike Hrvatske je tada bilo 224.772 radnika migranata (od čega 2/3 u SR Njemačkoj) ili 33,5% od ukupnog jugoslavenskog kontingenta, što je bilo značajno više od udjela u ukupnom stanovništvu SFRJ (iznosio je 21,6%). 10

80 rizičnijim poslovima, dakle, na onim mjestima koje su domaći radnici sve više izbjegavali. U početku je Gastarbeiter model uglavnom dobro funkcionirao, s visokim stupnjem imigracije i povratka, a širilo se mišljenje da on odgovara ne samo domaćinima, već i samim migrantima te zemljama podrijetla. No s vremenom se znatan broj stranaca nije vraćao u zemlju podrijetla. Mnogi, naime, za kratko vrijeme nisu mogli uštedjeti planirani iznos, a ni poslodavcima nije odgovaralo da stalno obučavaju novu radnu snagu. Stoga se od 1971. godine, pod odreĎenim uvjetima mogla dobiti radna dozvola na pet godina. To je omogućilo i olakšalo spajanje obitelji, što je ojačalo i ubrzalo pretvaranje privremenih vanjskih migranata u trajne. Tih je godina zaustavljeno organizirano novačenje stranih radnika te je općenito smanjen dotok radne migracije u zapadnu Europu. Tijekom 1980-ih smanjuje se ulazni tok u većini zemalja i taj trend traje do sredine 1990-ih. Od tada mnoge zemlje biljeţe godišnje fluktuacije imigracijskih tokova, da bi kasnih 1990-ih i početkom 2000-ih započeo uzlazni trend, npr. u Austriji, Njemačkoj, Irskoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji i dr. Radna migracija različita je od zemlje do zemlje, jer ovisi o općim gospodarskim uvjetima, stupnju spajanja obitelji (npr. u Švedskoj to čini 4/5 ukupne imigracije), broju traţitelja azila i drugim čimbenicima. Prema apsolutnom broju stranaca prednjače, posve očekivano, velike zemlje: Njemačka, Francuska i Velika Britanija. No manje zemlje imaju viši udio stranih radnika u odnosu na ukupnu radnu snagu, na prvome je mjestu Luksemburg, a slijede Švicarska i Austrija. Dvije trećine radnika u zemljama primitka potječe iz Europe, Afrika sudjeluje s 17%, a Azija s 11%. Oko 2 milijuna radnika migranata u Njemačkoj su Turci. Tablica 5. Strana radna snaga u odabranim europskim zemljama 2000. godine Zemlja

Austrija Belgija Češka Danska Finska Francuska Njemačka MaĎarska Irska Italija Luksemburg Nizozemska Norveška Portugal

Broj stranih radnika

398.622 378.243 *115.431 100.076 *39.109 1,603.185 3,599.877 43.645 59.619 926.271 107.091 **248.452 114.431 101.681

Udio (%) stranih radnika u ukupnoj radnoj snazi zemlje 10,5 8,9 2,0 3,4 1,5 6,0 8,8 0,9 3,7 3,6 57,3 3,4 4,9 2,0

81 Slovačka Španjolska Švedska Švicarska Velika Britanija

*5.864 *211.736 239.951 707.294 1,293.649

0,2 1,2 5,0 18,3 4,4

* za 1999. ; ** za 1998. Izvor: World Bank, World Development Indicators database (prema: Münz, R., 2004) O imigraciji se u razvijenim zemljama raspravlja s nekoliko motrišta: visoke nezaposlenosti, unutarnje i vanjske sigurnosti te demografskog starenja. Po svemu sudeći i dalje postoje strukturalne potrebe razvijenih gospodarstava za imigrantskom radnom snagom. No sve se više govori o imigraciji u kontekstu demografskog starenja i vrlo niske stope fertiliteta. Traţi se «čarobna formula» koja bi bila rješenje za razvojne potrebe, a uz što manje društvene potrese.

6.5. BIOLOŠKI SASTAV Sastav prema spolu i dobi (starosti) je biološki sastav, jer je u biti izravno uvjetovan prirodnim kretanjem stanovništva (kod tzv. zatvorenog tipa populacije). No to ne znači da je biološki sastav izvan utjecaja društveno-gospodarskih činilaca; štoviše, u njemu se ogledaju društvena i gospodarska zbivanja. To je fiziološki okvir svekolikih društvenih zbivanja i procesa. Iz sastava prema spolu i dobi «proizlaze ključni kontingenti stanovništva kako za biološku reprodukciju (fertilni kontingent), tako i za formiranje radne snage (radni kontingent)» (Wertheimert-Baletić, 1999: 336). Biološki sastav se u literaturi naziva i demografskim sastavom, prije svega zbog njegove vaţnosti za ostale sastave stanovništva. Tako se sastavi stanovništva prema raznim gospodarskim, društvenim ili drugim obiljeţjima analiziraju istodobno i prema spolu i prema dobi (predočeni su u tzv. tablicama s dva ili tri ulaza).

6.5.1. Sastav prema spolu Sastav prema spolu pokazuje brojčani odnos muškog i ţenskog stanovništva. Kako je riječ o obiljeţju s alternativnim oblicima to je i analiza ovog sastava razmjerno jednostavna. Sastav stanovništva prema spolu razlikuje se od zemlje do zemlje, a u pravilu i unutar pojedine zemlje. Razlike su uglavnom povezane s društvenogospodarskim i općim kulturološkim značajkama pojedinih zemalja i regija. Obično je u nerazvijenim društvima mrtnost ţenskog stanovništva veća od smrtnosti muškog, a u razvijenima je obrnuto.

82 Sukladno rečenom u Europi u cjelini i u svim zemljama više je ţenskog nego muškog stanovništva (neovisno o ratovima), posebice u starijim godištima. To jasno pokazuju sljedeći podaci: Europa (2005; obuhvaća cijelu Rusiju); 48,1% muškog te 51,9% ţenskog stanovništva; kf = 378,003.000 / 350,386.000 x 100 = 107,9. Unutar europskih zemalja postoje odreĎene razlike u sastavu prema spolu. U Hrvatskoj je (2001.) koeficijent feminiteta iznosio 107,7 , dakle gotovo je istovjetan, europskom. No postoje razlike izmeĎu europskog istoka i zapada. U europskim postsocijalističkim zemljama (10 zemalja, 2000. godine) kf = 106,7 ; proistječe da je u tim zemljama neravnoteţa prema spolu veća nego u zapadnoeuropskim zemljama (10 zemalja), kf =104,4. Povećanje koeficijenta feminiteta s porastom ţivotne dobi opća je tendencija. To potvrĎuju i pokazatelji za Hrvatsku i odabrane europske zemlje. Zapaţamo razlike meĎu zemljama u veličini koeficijenata feminiteta po dobnim skupinama. Budući da pojedini čimbenici (posebice migracija i ratni gubici) imaju u raznim zemljama različitu ulogu, nuţno dolazi do varijacija u veličini koeficijenata. Najveće su razlike u najstarijoj dobnoj skupini, jer je i najduţe bila izloţena djelovanju glavnih čimbenika (za to je dobar primjer Estonija). Hrvatska je, u pogledu viška ţena u dobnoj skupini 65 i više godina, vrlo bliska skupini europskih postsocijalističkih zemalja (riječ je o deset odabranih zemalja). Tablica 6. Koeficijenti feminiteta stanovništva Hrvatske prema velikim dobnim skupinama* 2001. godine te stanovništva nekih europskih zemalja (oko 2000. godine) po velikim dobnim skupinama Zemlja

Koeficijenti feminiteta (broj ţena na 100 muškaraca) dobne skupine

Ukupno (opći kf)

40 - 64

65 i više

Hrvatska

104,8

161,8

107,7

Belgija

100,2

145,3

104,5

Italija

103,2

145,5

106,0

Norveška

97,6

140,6

102,0

Španjolska

103,6

139,9

104,6

Zapadnoeuropske zemlje**

101,7

143,4

104,4

Estonija

119,8

205,8

114,9

Bugarska

107,7

133,8

105,2

MaĎarska

112,0

163,0

109,6

Slovenija

98,8

173,8

104,8

Post-socijalistiĉke zemlje**

108,3

159,9

106,7

Europa - ukupno

106,7

156,7

107,9

* Bez stanovništva nepoznate dobi

83 ** Deset zapadnoeuropskih zemalja (Belgija, Danska, Francuska, Irska, Italija, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo); deset postsocijalističkih zemalja (Poljska, Rumunjska, Estonija. Slovačka, Bjelorusija, Češka , Litva, Bugarska, MaĎarska, Slovenija). Izvor: www.dzs.hr/popis 2001.; za europske zemlje: Recent demographic developments in Europe 2000., Strasbourg, Council of Europe, 2000.

6.5.2. Sastav prema dobi Sastav stanovništva prema dobi izraz je zajedničkoga dugoročnog djelovanja mnoštva čimbenika. OdreĎuju ga tendencije i razina rodnosti (fertiliteta), smrtnosti i migracije, kao i vanjski "nenormalni" čimbenici (kriza, rat, revolucija, prirodne katastrofe). Djelovanje tih čimbenika je isprepleteno, katkad komplementarno, a kadšto suprotnog učinka. Valja istaknuti da je u uvjetima normalnog razvoja stanovništva (i tzv. zatvorene populacije) rodnost bitna odredbenica promjena u sastavu prema dobi, a da je utjecaj smrtnosti znatno slabiji (jer zahvaća sve dobne skupine). Zbog toga stopa rodnosti moţe posluţiti kao grubi pokazatelj sastava prema dobi. Naime, visoka rodnost redovito rezultira mladim dobnim sastavom (sa širokom dječjom bazom), dok niska rodnost uvjetuje razmjerno visok udio stanovništva u srednjoj i staračkoj dobi. S obzirom na vrlo nisku rodnost i produljeni ţivotni vijek, Europa ima značajno starije stanovništvo nego svijet u cjelini, a posebice u odnosu na Afriku. Tablica 7. Stanovništvo kontinenata prema dobi godine 2004. Dijelovi svijeta

Velike dobne skupine u % 0-14

15-64

65+

Afrika 42 55 3 Angloamerika 21 67 12 Latinska Amerika 32 62 6 Azija 30 64 6 Europa 17 68 15 Australija i Oceanija 25 65 10 Svijet 30 63 7 + * is = (65 / 0-14) ×100; ** Koeficijent dobne ovisnosti starih (65+/15-64 x 100); Izvor: PRB, 2004.

Indeks starosti* 7,1 57,1 18,9 20,0 88,2 40,0 23,3

kd,s **

5,5 17,9 9,7 9,4 22,1 15,4 11,1

Sudeći po analitičkim pokazateljima najstarije stanovništvo ima Europa pa Angloamerika; najmlaĎe stanovništvo ima Afrika (sjetimo se visoke rodnosti!), a potom Latinska Amerika i Azija. Indeks starosti je u Europi čak dvanaest puta veći nego u Africi. Koeficijent dobne ovisnosti starih dvostruko je veći nego za svijet u cjelini.

84 Podaci (za 2004. godinu) pokazuju da Europa s 15% starih «65 i više» pripada tipu izrazito starog stanovništva. Istome tipu pripadaju sve europske zemlje, s izuzetkom Albanije (8% starih). MeĎu potkontinentalnim dijelovima udio starih stanovnika je sljedeći (2004. godine): - sjeverna Europa 16% (najviše: Švedska 18%, Finska 16%); istočna Europa 14% (Bugarska 17%, Ukrajina 15%); zapadna Europa 17%( Monako 22%, Njemačka 17%); juţna Europa 17%: Italija 19%, Španjolska 17%. Usporedba sastava prema dobi stanovništva Hrvatske te skupine zapadnoeuropskih i post-socijalističkih (tranzicijskih) zemalja potvrĎuje opće poznatu činjenicu o ostarjelosti europske populacije. Pored toga, usporedba pokazuje da meĎu skupinama zemalja postoje odreĎene razlike. Sastav prema dobi stanovništva zapadnoeuropskih zemalja nešto je nepovoljniji nego što je u post-socijalističkim (tranzicijskim) zemljama. Valja ustvrditi da je prema tom demografskom obiljeţju Hrvatska sličnija zapadnoeuropskim nego postsocijalističkim (tranzicijskim) zemljama. To proistječe iz činjenice da se u drugoj polovini 20. stoljeća stanovništvo Hrvatske razvijalo u okviru demografsko-tranzicijskih obiljeţja karakterističnih za zemlje zapadne Europe, razumije se, uz odreĎene posebnosti. Tablica 8. Sastav prema dobi stanovništva Hrvatske 2001. godine te stanovništva nekih europskih zemalja oko 2000. godine po velikim dobnim skupinama (u %) * Zemlja

Dobna skupina 65 i više 15,7

Hrvatska

0-14 17,1

15-34 27,0

35-49 22,3

50-64 17,9

Belgija Italija Norveška Španjolska Zapadnoeuropske zemlje

17,6 14,3 20,0 15,1 17,3

26,4 27,8 27,4 31,2 28,1

22,5 21,4 21,2 21,0 21,5

16,7 18,5 16,1 16,0 16,9

16,8 18,0 15,3 16,7 16,2

Estonija Bugarska MaĎarska Slovenija Post-socijalistiĉke zemlje

18,0 15,9 17,1 16,1 18,5

28,8 28,6 29,3 29,5 30,3

21,5 20,9 21,4 23,7 22,0

17,2 18,4 17,6 16,8 16,0

14,5 16,2 14,6 13,9 13,2

* Vidjeti napomene uz tab. 6. Izvor: isti kao za tab. 6. Prosječna starost (medijalna) europskog stanovništva iznosi 39,0 godina, a svjetskog 28,1 godina (2005. godine). Da je Europa kontinent s najstarijim

85 stanovništvom potvrĎuju i sljedeći podaci. Redoslijed deset zemalja svijeta s prosječno najstarijim stanovništvom 2005. godine (medijan): Japan (42,9), Italija (42,3), Njemačka (42,1), Finska (40,9), Švicarska (40,8), Belgija (40,6), Hrvatska (40,6), Austrija (40,6), Bugarska (40,6), Slovenija (40,2). Ustvrditi je da najstarije stanovništvo u Europi imaju Italija i Njemačka. Demografsko starenje. U nekim razvijenim europskim zemljama već prije stotinu i više godina započelo je demografsko starenje. Sudeći po udjelu starih 65 i više godina (oko 8%) tim su procesom bile zahvaćene Francuska, Švedska i Norveška. Najranije se starenje pojavilo u Francuskoj (oko 1870-ih godina), što je u skladu s činjenicom da je demografska tranzicija prvo zahvatila tu zemlju. Budući da neka populacija počinje starjeti kada udio «starih 65 i više» preĎe 8% (odnosno 12% «starih 60 i više godina»), dinamiku starenja nekih razvijenih zemalja moţemo dokučiti iz predočenih podataka u tablici 9. S obzirom da je u razvijenim zemljama završena demografska tranzicija, što znači da je u njima vrlo niska stopa rodnosti, povećanje staračkog stanovništva odreĎeno je gotovo isključivo smanjivanjem smrtnosti.

Tablica 9. Demografsko starenje u odabranim razvijenim europskim zemljama; udjel (%) stanovništva u dobi 65 i više godina, 1900., 1950., 1970. i 2000. godine Zemlja Austrija Danska Francuska Italija Norveška Švedska Velika Britanija

Stanovništvo 65 i više godina (%) 1900. 1950. 1970. 2000. 5,0 10,6 14,2 15,5 6,7 9,1 12,4 15,0 8,2 11,8 13,4 16,0 6,2 8,2 10,6 18,1 7,9 9,7 12,9 15,4 8,4 10,2 13,8 17,4 4,7 10,7 12,8 15,9

Izvor: Za 1900., 1950, 1970. Warnes, 1990; za 2000. godinu UN Population Division, S gledišta dobrobiti pojedinca starenje, tj. produljenje ljudskog vijeka, predstavlja pobjedu čovječanstva. No demografsko starenje je nedvojbeno nepovoljan proces koji djeluje na ukupno kretanje stanovništva, općedruštvene prilike i gospodarski razvoj. Što se tiče demografskih posljedica, starenje djeluje uglavnom na sljedeći način: a) usporava stopu rasta stanovništva, b) smanjuje stopu rodnosti, c) povećava opću stopu smrtnosti, d) smanjuje migraciju stanovništva, e) izaziva daljnje pogoršanje sastava prema dobi i spolu (feminizacija starijih dobnih skupina), d) utječe na starenje radnog kontingenta. Socijalne implikacije demografskog starenja ogledaju se ponajprije u potrebi osiguranja nuţnosti kvalitete ţivota rastućeg staračkog stanovništva. Vrlo starim dobnim

86 skupinama, koje čine bolesni i često nepokretni ljudi, potrebna je cjelovita skrb, posebna njega i odgovarajući smještaj. Budući da raste udjel starijih dobnih skupina staračkog kontingenta, uz istodobno starenje radne snage, to se mnoge zajednice suočavaju s nedostatkom sredstava za te potrebe; povećava se pritisak na sustav socijalnog osiguranja. Rastući broj umirovljenika moţe dovesti do opterećenja fondova, društvenih napetosti i suprotstavljanja, pa i političkog sukoba aktivnog stanovništva i umirovljenika. Gospodarske posljedice demografskog starenja dolaze do izraţaja kroz obujam odljeva iz radne dobi i starenje radne snage. A starija radna snaga je teţe prilagodljiva tehničkom napretku, ima niţu proizvodnost rada, nedovoljno je poduzetna itd. Starenje, nadalje, utječe na strukturu javne i osobne potrošnje. Tako na neke oblike potrošnje ima slab učinak (npr. tehnički noviteti i sl.), ali na neke druge djeluje vrlo značajno (lijekovi, zdravstvene usluge i sl.). Zastoj u gospodarskom rastu nedvojbeno se moţe dovesti u vezu sa starenjem populacije. Demografske promjene već danas u Europi osjetno umanjuju potencijal rasta i stvaraju neodrţivo visoke javne troškove. Prema podacima Centra za proučavanje europske politike (CEPS) iz Bruxellessa početkom 2000-ih članice EU trošile su u prosjeku oko 24% drţavnog proračuna na mirovine i zdravstvenu skrb starijeg stanovništva. Prema optimističnim izračunima do 2025. godine stare članice EU trošit će na staračku populaciju 36% proračuna, a 2050. godine oko 50%. Stoga razvijene europske zemlje s visokim stupnjem demografskog starenja nuţno traţe rješenja za obnovu biodinamičke snage; ublaţavanje teškoća nalaze uglavnom u imigraciji radne snage iz slabije razvijenih zemalja.

6.5.3. Dobno-spolni sastav (dobna piramida) Europa u cjelini, kao i njezini makro dijelovi, te sve zemlje osim Albanije imaju regresivni tip dobne piramide.

87 Tablica 10.

Sastav prema spolu i dobi

stanovništva Europe 2005. godine Dobne skupine 0– 4 5– 9 10 – 14 15 – 19 20 – 24 25 – 29 30 – 34 35 – 39 40 – 44 45 – 49 50 – 54 55 – 59 60 – 64 65 – 69 70 – 74 75 – 79 80 – 84 85 – 89 90 – 94 95 i više Ukupno

Dobne skupine prema spolu (%) M

Ţ

5,37 5,43 6,11 7,24 7,45 7,38 7,50 7,61 7,87 7,62 6,93 6,00 4,62 4,58 3,46 2,65 1,43 0,51 0,20 0,04 48,10

4,71 4,78 5,39 6,43 6,68 6,70 6,88 7,05 7,41 7,35 6,89 6,10 4,93 5,43 4,44 4,05 2,82 1,18 0,62 0,16 51,90

Izvor: UN, World Population Prospects

88

Slika 29. Dobno-spolna piramida stanovništva Europe 2005. godine

6.6. DRUŠTVENO- GOSPODARSKI SASTAV STANOVNIŠTVA 6.6.1. Sastav prema djelatnosti Sastav aktivnog stanovništva prema djelatnosti, odnosno udjel glavnih sektora, pokazatelj je društveno-gospodarske razvijenosti svijeta u cjelini, drţava, regija itd. Naime, različitim etapama gospodarskog i društvenog razvoja ogovara i različiti sastav sektora djelatnosti. Stanovništvo koji crpi sredstva za ţivot u prvom sektoru najzastupljenije je u zaostalim i nerazvijenim sredinama; bilo je karakteristično za sve zemlje svijeta do početka klasične industrijske revolucije. Smanjivanje poljoprivrednog stanovništva zakonitost je gospodarskog razvoja i globalni proces. Tome uvelike pridonosi porast proizvodnosti rada u poljoprivredi; jednostavno, tehnološki napredak smanjuje potrebu za velikim brojem "radnih ruku" u poljodjelstvu. Nekoć je bilo nezamislivo da 5% stanovništva hrani sebe i ostalih 95%, ili da većina zaposlenih radi u usluţnim djelatnostima. Snaţna deagrarizacija, koja se odvijala usporedo s urbanizacijom i deruralizacijom, u razvijenim je zemljama pored ostalog implicirala profesionalizaciju poljoprivrede.

89

Slika 30. Promjene broja zaposlenih u pojedinim skupinama djelatnosti u Velikoj Britaniji od 1946. do 1990. godine U suvremenoj Europi najveći dio aktivnog stanovništva zaposlen je u tercijarnom sektoru (tipu III, II, I), a to je sukladno odmaklom stupnju urbanizacije i deagrarizacije te vrlo razvijenoj društvenoj podjeli rada. Europsko društvo, dakle, pripada usluţnom tipu; polako se pretvara u informacijsko društvo. U sjevernoj i zapadnoj Europi: I sektor 2,5 -7%, II oko 30%, III >60%; primjer (krajem 1990-ih) Švedska: I = 3,1, II = 25,3, III = 71,6; Njemačka: I = 3,8, II =36,6, III = 59,6. Prevlast tercijarnog sektora uglavnom proistječe iz razvijene trgovine. U juţnoj Europi dominacija tercijarnog sektora temeljena je na razvijenom turizmu; npr. Španjolska: I = 9,5, II = 31,1, III = 59,4; Hrvatska (2001.): I = 11,4, II = 26,8, III = 61,8. U istočnoj Europi (općenito tranzicijskim društvima), uz razmjerno visoku zaposlenost u poljoprivredi, nešto je veći i udjel sekundarnog sektora; npr. Poljska: I = 15,2, II = 37,2, III = 47,6. 6.6.2. Brak, obitelj, kućanstvo U literaturi se moţe naći klasifikacije koje bračno stanje svrstavaju u biološki sastav, tumačeći to činjenicom da je brak (obitelj) bitan čimbenik bioreprodukcije

90 stanovništva. Ovdje ćemo brak ipak razmatrati u okviru društveno-gospodarskog sastava, zajedno sa strukturom obitelji i kućanstva. Naime, brak i obitelj, kao vaţne društvene institucije, doţivljavaju mnoge promjene inducirane općim društvenim procesima. L. Roussel na sljedeći način ocjenjuje nove trendove u razvijenim zemljama (1989: 43): »Tako se, dakle, ljudi manje i kasnije ţene, razvode se češće i ranije, imaju manje djece i rađaju ih u starijoj dobi, rjeđe se ponovno ţene nakon što su se razveli». Povećava se udio osoba koje nisu u braku, smanjuje udio osoba koje su u braku te povećava udio razvedenih osoba. Koeficijent divorcijaliteta (opći koeficijent divorcijaliteta označava broj rastavljenih brakova na 1000 sklopljenih brakova u tijekom jedne godine) iznosio je 2000. godine u Belgiji 598, Švedskoj 539, Danskoj 370, Portugalu 300, Švicarskoj 264, Španjolskoj 180, Italiji 125, Irskoj 122, itd. (Council of Europe, 2001). Veliki broj razvoda nije samo karakterističan za razvijene europske zemlje (s izuzetkom «katoličkih zemalja»), već je zahvatio i većinu postsocijalističkih tranzicijskih zemalja. Tako je najviši koeficijent divorcijaliteta u Rusiji, 2000. godine iznosio je 795, Ukrajini 719, Latviji 666, Češkoj 537, MaĎarskoj 499, Bugarskoj 301, Sloveniji 295, Hrvatskoj 210, dok je u Makedoniji 93, a u Albaniji 78 (podatak za 1999) (Council of Europe, 2001). U svim razvijenim zemljama, a gotovo u svim europskim zemljama, prisutna je kriza obitelji, odnosno odvija se pluralizacija obiteljskih oblika koja zahtjeva nove pristupe u rješavanju obiteljskih i demografskih teškoća. Govori se o «dezinstitucionalizaciji obitelji» (Puljiz, 1996). Sve je veći broj rastavljenih ljudi koji ţive sami jer nemaju djece ili o njima brine drugi partner. Isto tako u porastu je broj jednoroditeljskih obitelji (15 do 30%); tu su i «rekomponirane» obitelji u kojima ţive partneri s djecom iz ranijih brakova; česti su i neformalni brakovi. O tome govore i podaci o djeci roĎenoj izvan braka u ukupnom broju ţivoroĎenih u pojedinim europskim zemljama. Tablica 11. Udio (%) djece roĎene izvan braka u ukupnom broju ţivoroĎenih 1975. i 2000. godine (ili 2001.) u odabranim europskim zemljama Zemlja Island Estonija Švedska Norveška Francuska Bugarska Velika Britanija Slovenija Austrija MaĎarska

1975. 33,0 15,6 32,4 10,3 8,5 9,3 9,0 9,8 13,5 5,6

2000. 65,2 56,2 55,5 49,7 42,6 42,0 40,1 39,4 33,1 30,3

Izvor: za 1975. godinu Monnier i Guibert-Lantoine, 1996; Za 2000. godinu Council of Europe, 2001.

91 Jasan je trend povećanja udjela djece roĎene izvan braka. Ipak, taj je udio puno manji u zemljama juţne Europe; npr. u Grčkoj je (oko 2000. godine) 3,9%; Makedoniji 9,8%; Hrvatskoj 10,0%, Italiji 10,2% itd. (Council of Europe, 2001). Očigledno je u Europi došlo do bitnih promjena u obiteljskom obrascu. »Nema više stare sheme koja se svodila na strogo utvrđeni slijed obiteljskih događaja: zaruke – brak – djeca – udovištvo – smrt. Danas su zavladale 'ţivost i raznolikost' u bračnom i obiteljskom ţivotu nezamislivi do prije nekoliko decenija» (Puljiz, 1996: 179). Postavlja se pitanje dokle će ići diversifikacija i kriza obiteljske strukture. Po mnogim autorima, vrijednost obitelji koja obuhvaća i djecu nije ugroţena. Upozoravaju da je, prije svega, u krizi brak kao zajednica muškarca i ţene (dakle, prave razliku izmeĎu braka i obitelji). Obitelj je još uvijek kod mnogih ljudi središnja vrijednost, čvrsto uporište u nestabilnom svijetu. U razvijenim europskim zemljama, trend je porasta broja kućanstava uz istodobno smanjenje njihove prosječne veličine (broja članova) i svoĎenje na jednoobiteljsko kućanstvo, kao i porast broja samačkih (jednočlanih) domaćinstava. To pokazuje i primjer (Zapadne) Njemačke: 1950. godine 19,4% samačkih kućanstava, a 1995. godine 35,9% . To je usko vezano s veličinom naselja u kojem kućanstvo boravi. Tako je u naseljima do 5000 stanovnika bilo je 25,2% samačkih kućanstava, u gradovima s više od 20.000 do 100.000 stanovnika udjel je 33,1%, a u gradovima s više od 100.000 stanovnika samačkih je kućanstava 43,6%. To je očigledno sukladno raširenoj otuĎenosti stanovništva velikih gradova («veliki grad, velika samoća»).

6.7. NARODNOSNI I JEZIĈNI SASTAV 6.7.1. Narodnosni sastav Europu obiljeţava šarolikost i sloţenost narodnosnog, jezičnog i vjerskog sastava. Definiranje (identifikacija) naroda najčešće se temelji na povijesno-etnografskim, kulturno-gospodarskim, jezičnim i nekim drugim kriterijima. Jezični je posebice vaţan jer olakšava grupiranje srodnih naroda u etničko-jezične skupine. Stari je kontinent mozaik naroda i jezika. Temeljem jezičnog obiljeţja europsko se stanovništvo sastoji od: - slavenskih naroda: Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Poljaci, Česi, Slovaci, Bugari, Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Srbi, Makedonci; - germanskih naroda: Englezi, Norveţani, ŠveĎani, Danci, Nijemci, Nizozemci, Flamanci, Frizijci, IslanĎani; te - romanskih naroda: Portugalci, Španjolci, Galisijsci, Katalonci; Francuzi, Valonci; Retoromani, Talijani, Rumunji i dr. Osim triju glavnih skupina, u narode indoeuropskog podrijetla ubrajaju se i Albanci, Letonci, Litavci, Grci, Škoti, Velšani, Irci i Bretonci. Ugrofinskim narodima pripadaju Madţari, Finci, Estonci, Laponci i Karelijci. Zastupani su i turkijski narodi (Kazasi, Baškirci, Tatari,Gagauzi, Turci), a izvan spomenutih skupina su Baski, Ţidovi i Romi.

92 No narodnosno je odreĎenje je znatno slojevitije od jezične podjele. Narodi (i/ili nacije) prvorazredni su čimbenik političko-geografskog razvitka Europe. Narodnosna sloţenost presudno je odredila postojanje drţava koje su glavne političko-geografske sastavnice Europe. Razlikujemo sljedeće tipove stanovništva prema narodnosnom sastavu: homogeno, kada 80-90 i više posto stanovništva čini jedna etnička skupina (npr. u Irskoj 93% stanovništva su Irci, u Hrvatskoj 2001. godine 89,6% su Hrvati); heterogeno, s različitim stupnjevima heterogenosti: bimodalna (dvije glavne etničke skupine; npr. Belgija: 58% Flamanci, 33% Valonci), trimodalna (tri glavne etničke skupine; npr. Bosna i Hercegovina 1991. godine: Muslimani 44%, Srbi 31%, Hrvati 17%). Moguće su dakle višenacionalne i višenarodne drţave (Belgija, Švicarska), a postoje narodi bez drţavnosti koji su manjine u okviru jedne drţave (Bretonci) ili više drţava (Baski). U Europi, osobito nakon raspada narodnosno sloţenih drţava (odnosno višenacionalnih drţava) početkom 1990-ih, apsolutno prevladavaju jednonarodne (jednonacionalne) drţave. Najpotpuniji nacionalno-prostorni granični sklad imaju pojedine otočne drţave (Island i Malta), no čistih jednonarodnih drţava zapravo i nema. Tako je primjerice, golema razlika izmeĎu naoko usporedivih višenarodnih situacija u BiH i Švicarskoj; u potonjoj je dosad najuspješnije ostvarena integracija njemačke, francuske, talijanske i retoromanske zajednice u jedinstvenu švicarsku naciju, dok bosanske narodnosne zajednice zasad ne povezuje osjećaj nacionalnog jedinstva. U ove raščlambe nisu uvrštene patuljaste drţave budući da su one ponajprije povijesno, a ne narodnosno utemeljene. Posvuda u Europi ima i nacionalnih (etničkih) manjina, no po stupnju nacionalne svijesti odnosno asimilacije, pravnom statusu, stupnju integriranosti u postojeću drţavu i drugim značajkama postoje velike razlike. Problemi koji nastaju zbog postojanja višenarodnih zajednica u jednoj drţavi općenito su manji na europskom zapadu nego na istoku. Nedvojbeno je da će narodnosni sastav još dugo biti jedno od izvorišta političkogeografske dinamike u Europi. 6.7.2. Jeziĉni sastav Glavni sastav stanovništva svijeta prema jeziku čine velike porodice jezika; porodica je skupina jezika istog korijena (stabla). Ima ih preko stotinu, ali i meĎu njima se mogu razlikovati skupine koje okupljaju puno jezika s malim brojem izvornih govornika, od onih koji okupljaju razmjerno malo jezika ali s puno govornika. Indoeuropska jezična porodica ističe se brojem jezika (443), ali prije svega brojem izvornih govornika. S oko 50-ak jezika indoeuropska obitelj jezika dominira u Europi. Vrlo mali dio stanovnika Europe govori nekim jezikom iz druge porodice jezika uralsko-altajske.

93 Tablica 12. Europski jezici JEZIK (zemlja u kojoj je sluţbeni) danski (Danska), engleski (UK, Irska, Malta), islandski (Island), nizozemski (Nizozemska, GERMANSKA Belgija), norveški (Norveška), njemaĉki (Njemačka, Austrija, Belgija, Lihtenštajn, Švicarska), švedski (Švedska, Finska) INDOfrancuski (Francuska, Belgija, Luksemburg, EUROPSKA Švicarska), katalonski (Andora), portugalski (portugal), retoromanski (Švicarska), rumunjski ROMANSKA (Rumunjska, Moldavija), španjolski (Španjolska), talijanski (Italija, San Marino, Švicarska) bjeloruski (Bjelorusija), bosanski (BiH), ĉeški (češka), hrvatski (Hrvatska), makedonski (Makedonija), poljski (Poljska), ruski (Rusija), SLAVENSKA slovaĉki (Slovačka), slovenski (Slovenija), srpski (SCG), ukrajinski (Ukrajina) irski (Irska), velški, škotski KELTSKA litavski (Litva), letonski/latvijski BALTIĈKA (Letonija/Latvija) albanski (Albanija), grĉki (Grčka) URALOUGRO-FINSKA estonski (Estonija), finski (Finska), maĊarski (MaĎarska), laponski, karelski ALTAJSKA turski (Turska), tatarski ALTAJSKA baskijski, malteški (Malta) OBITELJ

SKUPINA

6.8. RELIGIJSKI SASTAV Europska civilizacija izgraĎena je na hebrejsko-kršćanskim i grčko-rimskim temeljima. Počevši s Konstantinovim prihvaćanjem kršćanstva (313.), ono postaje dominantna europska religija. Proučavanje europske povijesti istodobno je i proučavanje povijesti kršćanstva. Nakon konačnog raskola izmeĎu zapadnoga (rimokatoličkog) i istočnog (pravoslavnog) kršćanstva 1054., presudan politički i religijski dogaĎaj za budućnost Europe je pad Carigrada 1453. godine. Pravoslavno kršćanstvo nalazi svoje novo središte u Rusiji, a Moskva postaje «treći Rim». Reformacija je u 16. stoljeću podijelila zapadni kršćanski svijet na protestante i katolike. Sama reformacija nije bila iz jednog središta upravljani pokret pa je ona svojim načelnim pluralizmom te regionalnim teološkim razlikama u zapadno kršćanstvo i kulturu uvela religijski pluralizam. Nepotpunost brojčanih podataka onemogućuje točniji i podrobniji pregled, pa brojke iz različitih izvora valja primiti s rezervom. Prema procjenama (za kraj 1990-ih) u Europi se kršćanima deklarira oko 520 milijuna stanovnika (74%): od čega je katolika

94 oko 260 milijuna (50%), protestanata oko 120 milijuna (23%), pravoslavnih oko 140 milijuna (27%).

Slika 31. Zastupljenost katolika

95

Slika 32. Zastupljenost pravoslavaca

96

Slika 33. Zastupljenost protestanata Islamska se vjera u Europi pojavljuje već u 8. st. kada iz sjeverne Afrike stiţe u Španjolsku, ali je odatle kasnije potisnuta. Turska vladavina jugoistočnom Europom trajno je učvrstila islam u Albaniji, Bosni i Kosovu te u dijelovima Bugarske i Makedonije. Danas u Europi ţivi oko 20 milijuna muslimana, a dobar dio se odnosi na suvremene imigrante u zapadnoeuropskim zemljama; u Francuskoj ţivi oko 2,6 milijuna muslimana, Njemačkoj oko 2,5 milijuna, Velikoj Britaniji 1,5 milijun itd.

97 Broj pripadnika judaizma (ţidovstva) u Europi se stalno smanjuje; procjenjuje se da ih nema više od 1,3 milijuna. Najviše Ţidova ima u Francuskoj (620.000), Rusiji (550.000), Ukrajini (480.000), Velikoj Britaniji (347.000), i Madţarskoj (63.000). Hindusi (oko 600.000, sredinom 1990-ih), budisti (oko 400.000) i Sikhi (oko 400.000), uglavnom su koncentrirani u Velikoj Britaniji, preteţito u većim gradovima. Zanimljiv je pogled na vjersku praksu u (zapadno)europskim zemljama. Istraţivanja ukazuju na značajne unutrašnje regionalne razlike. No ako se zadrţimo na nacionalnim prosjecima, raspolaţemo podacima o pohaĎanju nedjeljne mise i velikih blagdana (prema anketi European Values Survey 1990; preuzeto iz H. Mendras: Europa i Europljani). U pet zemalja više od polovice stanovništva nikad ne prisustvuje vjerskoj sluţbi (Danska, Francuska, Velika Britanija, Belgija, Nizozemska). S druge strane 80% Iraca izjavljuje da ide u crkvu najmanje jednom tjedno. U Italiji i Španjolskoj se pohaĎanje nedjeljne mise zaustavlja na oko 40%. U Njemačkoj (misli se na bivšu zapadnu) polovica stanovništva ide u crkvu svakog tjedna ili za velike blagdane; čini se da su protestanti vjerniji blagdanima nego katolici. To se kretanje nastavlja do te mjere da se moţemo pitati ne pribliţavamo li se razdoblju «praznih crkava». Dolazi do transformacije zajedničke svim nacijama i svim konfesijama. Vjerovanje bez pripadnosti crkvi, believing without belonging dovršetak je individualizacije religije, koju je započela protestantska reformacija, koja neprestano napreduje od 16. stoljeća, i koja danas doţivljava svoj procvat odbacujući svaku institucionalnu prisilu.

7. GRAD I URBANIZACIJA EUROPE (RAZVOJ GRADOVA I PROSTORNE RAZLIKE) 7.1. RAZVITAK GRADOVA Europa je kontinent visokog stupnja urbanizacije i guste mreţe gradova. Oko 74% europskog stanovništva ţivi u gradovima, a taj će se udio još povećati. Europa se ističe i velikim brojem milijunskih gradova; 1990-ih ima više od 30 takvih gradova, od kojih desetak s više od dva milijuna stanovnika. Gusta mreţa gradova rezultat je duge urbane tradicije; osnovna mreţa gradova većeg dobrog dijela Europe stvorena je u antičkog doba. Nositelji razvoja prvih gradova u Europi bili su Grci, koji su mreţu svojih gradova raširili po čitavu Sredozemlju. Rimljani su nastavili tradiciju izgradnje gradova te su urbanu mreţu proširili na veći dio Europe. Mnogi rimski gradovi su propali raspadom Carstva; ipak veliki broj je doţivio kontinuirani razvoj do danas. Najveći broj današnjih gradova osnovan je u razdoblju od 12. do 14. stoljeća. To je rezultat tadašnjih društvenih značajki, a one su počivale na feudalnim odnosima.

98

Slika 34. Kretanje broja novoosnovanih gradova u Europi 1150.-1960. Feudalci kao vladajući sloj svoje utvrĎene gradove, zamkove, grade na svojim posjedima. UtvrĎeni gradovi postaju središta vlastelinstva, ali jednako tako i sudske i političke vlasti. Najveći broj zamkova podignut je u vrijeme velike političke rascjepkanosti. Dio srednjovjekovnih gradova nikao je oko središta crkvenih teritorijalnih jedinica (ţupa, biskupija, nadbiskupija). Nositelji razvoja graĎanskih» gradova bili su trgovci i obrtnici, novi sloj u srednjovjekovnom društvu. Oni podiţu svoja naselja, gradove, uza samostane ili još češće

99 uz feudalne utvrde, zamkove. Na taj se način gradovi razvijaju kao podgraĎa ili prigraĎa. Da bi dobili nominalno priznanje, gradovi su od kralja li nekog velmoţe morali steći status grada. Tako su se pojavili slobodni kraljevski gradovi sa svojim statutima, pravima i obvezama (npr. Frankfurt 1235. godine, Gradec 1245). Time se počeo razvijati graĎanski sloj društva. Od 16. stoljeća uslijedila je velika prekretnica u urbanom razvoju Europe. Ona se ne očituje toliko u osnivanju novih gradova, koliko u rastu postojećih. Osnovna urbana mreţa stvorena u srednjem vijeku samo se dopunjava novim gradovima. Oni se podiţu na mjestima korištenja prirodnih resursa, na obalama kao luke ili kao nova upravna središta. Na sve to je utjecalo više čimbenika. Prije svih, političke promjene; nastaju velike, centralističke nacionalne drţave, što potiče razvoj glavnih gradova, kao i drugih upravnih središta. To je i razdoblje jačanje kolonizacije, razvoja manufakture i trgovine. U razvoju gradova toga vremena posebno se ističe područje današnje Njemačke. Od 16. do 19. stoljeća traje razdoblje predindustrijskog grada; prevladava tzv. graĎanski grad, tj. slobodni i hanzeatski gradovi. Svi graĎanski gradovi sukladno svojoj funkciji imaju centralni trg. Drugi tip su prinčevski gradovi s drţavnim i upravnim funkcijama (npr. Mannheim, Düsseldorf, Karlsruhe); posebice su bili vaţni u tada još razjedinjenoj Njemačkoj. Treći tip su sveučilišni gradovi (npr. Heildeberg), te četvrti, biskupski gradovi (npr. Würzburg). Novoosnovani gradovi ili novi dijelovi postojećih gradova u tom se razdoblju odlikuju fizionomskim i funkcionalnim specifičnostima. Humanizam i renesansa s isticanjem antičkih ideala i humanih vrijednosti uvjetuju nastanak novih prepoznatljivih urbanih struktura. U renesansnim i baroknim gradovima jasno su izraţeni elementi planske i huumaniziranije izgradnje. Ti se gradovi odlikuju pravilnim, pravokutnim ili radijalno koncentričnim mreţama ulica, prostranim, pravokutnim gradskim trgovima te sloţenim obrambenim sustavima, najčešće šesterokutna oblika, te u renesansnom, odnosno baroknom stilu graĎene zgrade (katedrale, gradske vijećnice, vojarne, samostane, obrtničke kuće itd.). U 19. stoljeću urbanizacija Europe dobiva novi zamah. Dinamičan porast gradskog stanovništva i širenje gradova uvjetovali su postanak velikih gradskih aglomeracija; stoga se govori o «urbanoj eksploziji». Glavni poticaj tome dala je industrijalizacija, koja je sama po sebi urbano utemeljena. Naime, zbog lokacijskih i drugih prednosti industrija se jače razvijala u gradovima. Industrijalizacija je potakla, posebice u krajevima bogatim sirovinama i energentima, i razvoj novih gradova, no njezine najveće posljedice očitovale su se u postojećim gradovima. Industrijalizacija je potakla i masovnu migraciju iz ruralnih krajeva u gradove. Koncentracijom stanovništva i otvaranjem novih radnih mjesta nastaju velike aglomeracije. Godine 1800. Europa još nema milijunskog grada. London, tada najveći europski grad, ima 861.000 stanovnika, a Pariz 547.000. Pedeset godina poslije London (s predgraĎima) ima već 2,3 milijuna stanovnika, Pariz 1,3 milijuna. Godine 1910. London ima čak 7,2 milijuna stanovnika, Pariz, Berlin i Beč broje više od 2 milijuna stanovnika, a 16 europskih gradova ima više od pola milijuna stanovnika. Izgradnjom novih stambenih, industrijskih i drugih zona gradovi su se ponegdje enormno proširili. Mnoga ruralna naselja u okolici urbanizirana su i uključena u gradski prostor. Prostornim širenjem gradovi su doţivjeli i velike funkcionalne promjene. Od nekoć trgovačko-obrtničkih naselja, nastale su velike industrijske aglomeracije s

100 razvijenim usluţnim funkcijama. U prostornoj strukturi gradova jasno su se izdiferencirale zone rada, stambene zone, zone rekreacije i odmora itd. Osovina širenja grada postaje ţeljeznica; nastaju gradovi zvjezdastog oblika. Sljedeća faza u razvoju grada je nastanak metropolitanskog grada koji odgovara tercijarnog fazi urbanizacije. Stanovništvo sve više seli u okolicu grada, raste uloga cirkulacije. Zbiva se proces suburbanizacije: razvijaju se prigradske urbanizirane zone s novim stambenim i industrijskim zonama čija je posljedica postanak velikih (metropolitanskih) regija. Europski grad ima dugu razvojnu tradiciju. U prostornoj strukturi mogu se, na temelju fizionomskih obiljeţja utvrditi dijelovi koji odgovaraju pojedinim etapama razvoja. U profilu velikog broja europskih gradova jasno su izraţene srednjovjekovne jezgre, barokna proširenja te prostranije zone industrijskog i postindustrijskog razvoja.

7.2. PROSTORNE RAZLIKE Razlike u povijesnom razvoju, gospodarskoj razvijenosti, političkim sustavima i dr., odrazile su se ne samo u dinamici urbanizacije pojedinih zemalja, već i u strukturi gradova. Razvijene europske zemlje s dugom tradicijom trţišne ekonomije doţivjele su visoki stupanj urbanizacije koji odgovara tercijarnoj, odnosno metropolitanskoj fazi. U slabije razvijenim europskim zemljama, zbog sporijeg gospodarskog razvoja i sam razvoj gradova bio je sporiji pa je i stupanj urbanizacije niţi. Faze urbanizacije su kasnile, tako da je u mnogima još uvijek na djelu industrijska faza, koju obiljeţava preseljavanje selo-grad. U bivšim socijalističkim zemljama razvoj gradova bio je pod kontrolom drţavnih, centralnoplanskih ustanova, što se odrazilo i u strukturi njihovih gradova. Unatoč teškoćama u usporedbi izmeĎu zemalja s različitim definicijama urbanih naselja i područja, podaci ukazuju na značajne razlike izmeĎu pojedinih dijelova Europe. Tablica 13. Udio (%) gradskog stanovništva u europskim zemljama (2004. god)* Regija: Sjeverna Europa (80) Istočna Europa (68)

Zapadna Europa (81)

Juţna Europa (74)

Zemlja Island (94), Švedska (84), Norveška (78), Danska (72), Estonija (69), Letonija (68), Litva (67), Finska (62) Češka (77), Rusija** (73), Bjelorusija (72), Bugarska (70), Ukrajina (68), MaĎarska (65), Poljska (62), Rumunjska (53), Slovačka (56), Moldavija (45) Belgija (97), Luksemburg (91), Ujedinjeno Kraljevstvo (89), Njemačka (88), Francuska (74), Švicarska (68), Nizozemska (62), Irska (60), Austrija (54) Malta (91), Italija (90), Španjolska (76), Grčka (60), Makedonija (59), Hrvatska

101 (56), Portugal (53), SCG (52), BiH (43), Albanija (42) Europa (74) * Bez patuljastih drţava ** Odnosi se na cijelu Rusiju Izvor: Population Reference Bureau, 2004 Europski gradovi mogu se diferencirati i s obzirom na njihove kulturološke značajke. Moţe se izdvojiti nekoliko kulturnih krugova, a gradovi nose vidljive znakove tih krugova. Očituju se u uporabi graĎevinskog materijala, oblikovanju kuća, rasporedu kuća i ulica i dr. Najčešće se izdvajaju ovi kulturni krugovi: a) juţnoeuropski (sredozemni), b) rednjoeuropski i zapadnoeuropski, c) sjevernoeuropski, d) istočnoeuropski i e) te rusko-sovjetski tip grada. Hrvatski se gradovi mogu svrstati u srednjoeuropske i juţnoeuropske tipove i njihove kombinacije.

102

Slika 35. Udio (%) gradskog stanovništva u europskim zemljama

103

7.3. URBANI SUSTAVI Gradovi su meĎusobno povezani u urbane sustave, izmeĎu kojih se odvija protok robe, ljudi i informacija. Svaka zemlja ima svoj nacionalni urbani sustav. Unutar njega postoje regionalni i lokalni urbani sustavi. U razvoju urbanih sustava prisutna je tendencija stvaranja pravilnih veličinskih i hijerarhijskih odnosa. No zbog gospodarskih i političkih čimbenika pojedini nacionalni urbani sustavi naglašeno su nepravilni, tj. s prenaglašenim značenjem glavnog grada (velike razlike izmeĎu glavnog i drugog grada). Takav je slučaj s urbanim sustavima Francuske, Grčke, Austrije, Rumunjske, Danske itd. Primjer zemalja s pravilnim urbanim sustavima su Italija i Švicarska. Nacionalni urbani sustavi pokazuju veći ili manji stupanj otvorenosti, odnosno zatvorenosti prema susjednima, a to uvelike ovisi o političkim prilikama. Urbani sustavi bivših socijalističkih zemalja pokazivali su najveći stupanj zatvorenosti. Europa ima, dakle, gustu mreţu gradova i razvijene urbane sustave. Gradovi su različitim vezama meĎusobno povezani u europski urbani sustav, ali bez jasnog hijerarhijskog odnosa. Je li London u Europi značajniji od Pariza, pitanje je bez jasna odgovora. U Europi su sve prisutniji procesi integracije, a ključnu ulogu u tome ima Europska unija. Dolazi do promjene odnosa meĎu gradovima te do stvaranja hijerarhijskog odnosa meĎu gradovima na europskoj razini. Postoji više čimbenika koji dovode do stvaranja europskog urbanog sustava. No dva su bitna: 1) oni gradovi koji imaju najveću dostupnost dobivaju obiljeţje europskih metropola; to su čvorišta zračnog, cestovnog i ţeljezničkog prometa (npr. Milano, Pariz, München) gradovi s internacionalnim funkcijama; sjedišta različitih ekonomskih i političkih institucija (npr. Bruxelles). Europska unija, koja neupitno dovodi do slabljenja drţava-nacija, regionalnim prijestolnicama omogućava da steknu autonomiju i moć. Europa gradova upravo se ponovno raĎa!

104

8. POLJOPRIVREDA 8.1. OPĆA OBILJEŢJA Poljoprivreda kao temeljna grana primarne djelatnosti od ţivotnog je značaja za odrţanje i razvoj čovječanstva. Bez obzira što je prošlo doba u kojem je poljoprivreda ovisila isključivo o prirodnim uvjetima, moramo istaknuti činjenicu da su fizičkogeografski činitelji i danas glavni oblikovatelji pojedinih tipova poljoprivrednog gospodarenja u nekom prostoru. Znanost nam govori, konkretno model optimuma i ograniĉenja proizvodnje, da je optimalni ili savršeni smještaj svakoga pojedinog oblika poljoprivrede odreĎen obiljeţjima klime, vode, tla, padina i nadmorskom visinom. Kako raste udaljenost od optimalnog smještaja, to su uvjeti sve lošiji, tj. postaje previše vlaţno ili sušno, strmo ili previsoko, prehladno ili prevruće ili je, pak, tlo manje pogodno. Posljedice toga su slabiji prinosi ili smanjena isplativost uzgoja stoke. Manje pogodne prirodne uvjete obično prate veći troškovi proizvodnje i manji prinosi. Takve okolnosti daju mjesta zakonu smanjujućeg rasta prinosa. Prema tom zakonu, s povećanim ulaganjem u početku brzo rastu i čisti prihodi, zatim daljnjim ulaganjem sve sporije i na kraju se više ne povećavaju. To znači da čisti prihod (zemljišna renta) raste samo do odreĎene točke, nakon koje se počinje smanjivati, a moţe prijeći u gubitak. Tako se, na primjer, umjetnim gnojivima prinosi ne mogu neprestano povećavati, a ako se s gnojenjem pretjera, prinosi mogu i opadati. Prevelika primjena skupih strojeva i kvalificiranoga ljudskog rada takoĎer moţe izazvati gubitke. Pučki rečeno, "slama pojela kravu". Ako se gubitak ne nadoknadi povećanjem cijena ili drţavnom potporom, nuţno dolazi do napuštanja takve proizvodnje i prelazi se na novu s povoljnijim odnosom izmeĎu troškova i prinosa (prihoda). Činjenica je da se danas pojedine kulture i domaće ţivotinje mogu uzgajati i u prirodno nepovoljnim uvjetima (npr. natapana poljoprivreda u Saudijskoj Arabiji desaliniziranom morskom vodom), ali se postavlja pitanje cijene tih proizvoda. Prema tome, prirodni uvjeti pruţaju pogodnosti za pojedine kulture, ali nameću i odgovarajuća ograničenja. Tako riţa ne moţe uspijevati u hladnim područjima, a niti pšenica u vlaţnim tropima; glavne ţitnice svijeta su u velikim nizinama sa stepskim tlima (černozem); voćarstvo je izrazito pojasno rasporeĎeno itd. Jedno istraţivanje (van Valkenberg i Held) ponudilo je zanimljivu sliku promjena u jačini prinosa u Europi. Na temelju prinosa osam odabranih kultura došlo se do prosječnih vrijednosti prinosa za svaku zemlju. Uzeto je da vrijednost za cijelu Europu ima indeks 100. Na zemljovidu se jasno ističe jezgra ili optimalno područje za poljoprivrednu proizvodnju, a okruţuju je pojasi sa smanjujućim prinosima (sl. 36). Pojas najniţeg prinosa smješten je na rubu Europe gdje je klima manje pogodna (prehladno u sjevernoj Skandinaviji, ili ljetna suša u Sredozemlju), pojedini predjeli su gotovo surovi (Alpe, Pireneji), a pojedina zemljišta su neplodna i izloţena eroziji (Apenini). Moţemo ustvrditi da predočeno stanje pokazuje jasnu sličnost s modelom optimuma i ograničenja proizvodnje.

105

Slika 36. Poljoprivredni prinosi u Europi Sve suvremene teorije i modeli ekonomske geografije nude općevaţeće vrijednosti i zakonitosti, a daju i obrasce optimalnoga gospodarenja. MeĎutim, modele je nemoguće široko primjenjivati jer je stvarnost izuzetno sloţena, strukturno, prostorno i vremenski različita. Uz razmatrane prirodnogeografske i društvene činitelje razvitka poljoprivrede, značajnu ulogu ima čovjek sa svojim osobnim obiljeţjima. Ti pojedinačni činitelji kao što su: dob, ţelje, znanja, shvaćanja, vještine, iskustva itd., u istim prirodnogeografskim i društvenim okolnostima uvjetuju velike razlike u iskorištavanju agrarnog prostora. Na primjer, u procesu širenja inovacija drugačije reagira i odlučuje stručno obrazovan poljoprivrednik od onog koji nema odgovarajuće obrazovanje i gospodari na tradicionalni način. MlaĎi poljoprivrednici su poduzetniji i skloniji riziku, stariji su oprezniji i često pesimisti. Prema tome, u kolopletu činilaca koji utječu na

106 iskorištavanje ruralnog prostora i razvitak poljoprivrede, uloga čovjeka (pojedinca) praktički je odlučujuća. NasljeĊivanje privatnog posjeda ureĎeno je običajima ili zakonima. Valja istaknuti da o tome umnogome ovise društvene i gospodarske značajke iskorištavanja ruralnog zemljišta. Uz to je vezano i fizionomsko obiljeţje prostora, što se ogleda u rasporedu čestica i u tipu naselja. U zemljama gdje se nasljeĎuju cijeli posjedi (npr. u sjevernoj Europi) nasljednik je obično prvoroĎeno (majorat) ili zadnje roĎeno dijete (minorat). Negdje nasljednik moţe biti bilo koje dijete, ako ga smatraju najpodobnijom osobom za rad i unapreĎenje imanja. NasljeĎivanje nepodijeljenih imanja znači odrţavanje veličine posjeda kroz naraštaje, što pridonosi učvršćenju društvene i gospodarske strukture ruralnoga kraja. No, ponegdje ovaj sustav ima i loše strane, jer novčane naknade djeci koja napuštaju posjed jako opterećuju takvo gospodarstvo. U sustavu nasljeĎivanja podijeljenog posjeda (tzv. realna podjela) svi nasljednici mogu dobiti jednaki dio, ali i nejednake dijelove; sinovi obično dobivaju više nego kćeri. Primjenjuje se u juţnoj Njemačkoj, romanskim i slavenskim zemljama te u jugozapadnoj i juţnoj Aziji. Ova je podjela uvjetovana prije svega povećanim brojem stanovnika, a potječe iz vremena kada nije bilo mogućnosti zapošljavanja izvan posjeda; zemlja je pruţala barem osnovnu egzistencijalnu sigurnost. Najveći nedostatak ovog sustava nasljeĎivanja je sve jače usitnjavanje posjeda i njihova parcelacija. Posljedica je slab dohodak od poljoprivrede, dostatan tek za puko preţivljavanje, a često i ispod toga.

8.2. PROSTORNE RAZLIKE Europska poljoprivreda sloţena je kako po granama tako i po intenzitetu proizvodnje. Sloţenost je prije svega uvjetovana različitim prirodnim uvjetima, ali i različitim društvenim utjecajima u odreĎenom području. Prirodne značajke u pojedinim geografskim širinama uvjetovale su razvoj nekoliko različitih pojasa poljoprivredne proizvodnje (prema C. Trollu): • Arktičko i subarktičko područje visokog sjevera pogodno samo za uzgoj sjevernog jelena; • pojas ječma koji odgovara pojasu borealne crnogorične šume, obrada zemlje moguća je samo sporadično; • pojas zobi u kojem je moguća i proizvodnja raţi i krumpira; poljoprivreda obuhvaća šira područja; • zapadni pojas pšenice koji prema istoku prelazi u pojas raţi; pojas pšenice i raţi provlači se zapadnom, srednjom i istočnom Europom; to je pojas u kojem se postiţe glavnina europske poljoprivredne proizvodnje; • submediteranski pojas pšenice i kukuruza koji se prema istoku nastavlja u pojas pšenice u ruskoj stepi; • mediteranski pojas uljarica s mogućim navodnjavanjem i uzgojem riţe; prema istoku se nastavlja u suptropski pojas poljoprivrede u Maloj Aziji;

107 • sjeverna granica vinove loze prolazi zapadnim pojasom pšenice, a mjestimično i pojasom raţi.

Slika 37. Prostorne značajke (pojasevi) poljoprivredne proizvodnje u Europi Obrada zemlje ovisi, dakako, i o visinskoj granici, a ona je ponajprije odreĎena klimatskim obiljeţjima. Na sjevernom alpskom rubu ratarstvo se prostire do 1300 m nadmorske visine, dok se alpski pašnjaci diţu i do 2300 m nadmorske visine. Navedeni pojasevi obrade zemljišta, uvjetovani prirodnim odrednicama, samo su okvir odreĎenih mogućnosti poljoprivredne proizvodnje. No proizvodni uvjeti odreĎeni su uvelike promjenama društveno-gospodarskih odrednica u poljoprivredi. Europska agrarna područja doţivljavala su stalne promjene, posebice u posljednja dva stoljeća. Znanstvena i tehnološka dostignuća dovela su do razvoja industrije već u

108 doba apsolutizma (krajem 18. st.). Došlo je do sve većeg viška agrarnog stanovništva, «bijega sa sela» i preseljenja u industrijska, mahom urbana područja. Promjene su se povoljno odrazile na razvoj ratarstva uvoĎenjem sustava plodoreda. Usto i pojavom novih poljoprivrednih strojeva i umjetnih gnojiva povećali su se prinosi. Povećanju poljoprivredne proizvodnje pridonijela je i velika potraţnja za hranom rastućeg gradskog stanovništva. Pored toga poljoprivredna proizvodnja sve se više specijalizira. Nakon I. svjetskog rata europska poljoprivreda doţivljava značajno diferenciranje. Istočni dio Europe u okviru tadašnjeg SSSR-a ukinuo je privatni poljoprivredni posjed te su kolektivizacijom stvorena velika drţavna (sovhozi) i zadruţna (kolhozi) dobra. Seljaci su za privatne potrebe mogli iskoristiti samo «okućnicu» (pribliţno 0,5 ha). Taj se oblik velikih drţavnih i zadruţnih dobara proširio nakon II. svjetskog rata i zemlje koje su došle pod politički utjecaj SSSR-a. Jedino su Poljska i bivša Jugoslavija, zadrţale privatno vlasništvo u poljoprivredi, ali uz mnoga ograničenja uz istodobno poticanje razvoja velikih društvenih poljoprivrednih dobara. Proizvodnja u tim velikim dobrima bila je usmjeravana drţavnim planom što je kočilo inicijativu, a time i razvoj poljoprivrede. Pomanjkanje motivacije, zastarjeli strojevi i tehnologija uzrokovali su slabije prinose; produktivnost socijalističke poljoprivrede znatno je zaostajala za produktivnošću poljoprivrede ostalih europskih zemalja. U ostalim europskim zemljama poljoprivreda je bila dio trţišnog gospodarstva pa se u strukturi poljoprivrednih posjeda odraţava povijesno naslijeĎe. Prostorno su pomiješani različiti poljoprivredni gospodarski oblici: individualna seljačka gazdinstva, rentno-kapitalistička gospodarstva, posjedi mješovitih izvora prihoda kao i različiti oblici industrijsko-kapitalističkih gospodarstava. Uvjeti trţišne ponude i potraţnje poticali su motiviranost i proizvodnu inventivnost poljoprivrednika. Sukladno s trţišnim potrebama proizvodnja se sve više specijalizira. Uporaba suvremene tehnologije u umjetnih gnojiva, ali i povećanjem srednje površine gospodarstva, povećali su produktivnost i prinose po jedinici površine. Stočarstvo postaje sve vaţnija poljoprivredna grana. Razvoj je mjestimično bio praćen i različitim mjerama agrarne politike kao što je komasacija posjeda te stvaranje izdvojenih farmi. Povećani prinosi omogućili su smanjenje poljoprivrednih površina koje se dijelom pošumljavaju ili su zahvaćena «socijalnim ugarom». Znatne površine poljoprivrednih prostora dobivaju nove namjene, za širenje naselja i prometnica. Kod pošumljavanja obično se radi o mješovitim šumama, jer su ekološki pogodnije. Novi poticaji razvoju europske poljoprivrede došli su nakon osnivanje EEZ (1957). Osnovna je zadaća Zajednice u okviru poljoprivrede bila je zajednička agrarna politika drţava članica kao i stvaranje zajedničkog trţišta agrarnih proizvoda. Temeljna načela zajedničke agrarne politike jesu: sjedinjenje nacionalnih trţišta i davanje prednosti vlastitim poljoprivrednim proizvodima te sigurne cijene. To sjedinjenja nacionalnih trţišta došlo se postupnim ukidanjem carina i izjednačavanjem cijena pojedinih proizvoda. Jamči se minimalna otkupna cijena čak i ako svjetske cijene padnu ispod nje. Interventne ustanove Zajednice tada kupljenu robu skladište do povoljnijih prilika na trţištu. Zajednica, a kasnije i Unija (od 1992), uloţile su golema financijska sredstva pa je poljoprivredna proizvodnja više je nego udvostručena. Ona je tolika da EU zadovoljava svoje potrebe za većinom proizvoda a ostvaruje i viškove, osobito u proizvodnji ţitarica, mlijeka, goveĎeg mesa i vina.

109 Visoki troškovi zajamčenih cijena i proizvodnih viškova traţe nove mjere. Predlaţe se ukidanje manjih i nerentabilnih poljoprivrednih gazdinstava (ili njihovo spajanje) kao i napuštanje poljoprivrede u agrarno-tehnički i klimatski nepovoljnim krajevima. Već se paţnja posvećuje pošumljavanju i očuvanju okoliša. Poljoprivredni razvoj u zemljama Unije bitno je izmijenio strukturu poljoprivrede pojedinih članica. Broj poljoprivrednih gospodarstava (s više od 1 ha poljoprivrednog zemljišta) u zapadnoj Njemačkoj je smanjen s 1,6 milijuna (1949) na 0,6 milijuna (1990), ali se istodobno povećala sa 8,1 ha na 18,2 ha poljoprivrednih površina. Znatno je smanjen i broj aktivne radne snage u poljoprivredi i to sa 2,8 milijuna (1970) na 1,7 milijuna (1990-ih), od čega više od milijuna radi u poljoprivredi samo dio vremena, a ostatak na drugim radnim mjestima (mješovita gazdinstva). Ali i broj gazdinstava s mješovitim izvorima prihoda sve je manji. Usprkos visokom razvoju, poljoprivreda je u Njemačkoj davala 1990-ih. samo 1,3% vrijednosti ukupne proizvoda gospodarstva zemlje. U novije vrijeme poljoprivreda u Njemačkoj sve više dobiva zadaću očuvanja kulturnog pejzaţa. U cjelini, udio europske poljoprivredne proizvodnje znatno prelazi europski udio u svjetskom stanovništvu, što pokazuje natprosječan razvoj europske poljoprivrede u svjetskim razmjerima.

110

Slika 38. Tipovi poljoprivrede i značajnija ribolovna područja u Europi

8.3. PROBLEMI EUROPSKE POLJOPRIVREDE Intenzivan razvoj doveo je poljoprivredu u stanje da je postala i ekološki problem, zbog pretjerane primjene umjetnih gnojiva, zaštitnih kemijskih sredstava ali i razbijanja prirodnih biocenoza (ţivotna zajednica raznovrsnih organizama /biljaka i ţivotinja) do

111 čega je došlo zaoravanjem ţivica, napuštanjem plodoreda i pojačanom erozijom zemljišta. Početkom trećeg tisućljeća svijet se suočio s neočekivanim strahom, i to ne samo siromašan dio čovječanstva sa strepnjom od gladi nego i ljudi u razvijenim zemljamas novim strahom od namirnica kojima se svakodnevno hrane. Od piletine s dioksinom do mesa i mlijeka «ludih krava», govedine s hormonima, transgenetičkom (genski manipuliranom) sojom, brašnom od ţivotinjskih lešina što se daje tovljenicima i ribama u uzgajalištima, pa do zaraţene vode itd. Lista sumnjivih i štetnih prehrambenih proizvoda stalno se širi. Iz europskih seljačkih saveza upozoravaju da pozadinu svega toga čini trka gigantskih agroprehrambenih kompanija (tzv. agrobiznisa odnosno agroindustrijskog kompleksa) za maksimalnim profitom. Seljački savezi ukazuju da ove kompanije ubrzano pretvaraju poljoprivredu u pravu industriju hrane u kojoj «seljaku više nema mjesta». Britanski povjesničar Eric Hobsbawm u svom znamenitom djelu Doba ekstrema (1996) piše: «Sukob postaje sve ţešći kad stvar nije jednostavno ekonomska, nego kada dobiva politički i kulturni kontekst. Francuzi, a u manjoj mjeri i Nijemci, bore se da odrţe goleme subvencije za svoje seljake, ne samo što oni imaju dosta vaţnu ulogu kao glasači nego i zato što iskreno vjeruju i osjećaju da bi uništenje seljačke poljoprivrede, bez obzira koliko ona neefikasna i nekonkuretna bila, značilo uništenje pejzaţa, tradicije, dijela nacionalnog obiljeţja i karaktera. Kakvi god bili ekonomski argumenti, u ţivotu ima stvari koje je potrebno zaštititi». Ali usprkos takvom glasu razuma, proces uništenja europskih individualnih poljoprivrednih proizvoĎača - zovimo ih seljacima ili farmerima - uzima sve više maha, u čemu glavnu ulogu imaju transnacionalne agrokompanije i farmaceutske korporacije. Intenzivna, industrijska proizvodnja hrane smanjila je kućne račune za prehranu, ali i dovela do pitanja: uz koju cijenu po zdravlje potrošača i ţivotinja te za narušavanje izgleda sela i prirode? Intenzivnom poljoprivredom stavljeno je na raspolaganje sve više hrane sve većem broju ljudi. U supermarketima u Nizozemskoj jedno jaje već dvadeset godina košta deset američkih centa iako je dohodak obitelji kroz to vrijeme porastao, a djelovala je i inflacija. No dobitak u niskim (i stabilnim) cijenama i bogatstvo prehrambenih proizvoda imaju i svoje naličje: rizik za zdravlje ili, što mnogi ističu, neprihvatljivu bezobzirnost prema zdravlju ljudi, a spram ţivotinja i okrutnost. Svugdje u Europi problem ishrane stoke tek je sada usredotočen na uporabu stočnog brašna animalnog podrijetla u ishrani domaćih ţivotinja. Kad je na takvu hranu bačena glavna sumnja za prijenos spongiformne encefalopatije goveda (ESB), bolesti poznate kao «kravlje ludilo», zapadnoeuropske zemlje uvele su potpunu (npr. Francuska) ili djelomičnu zabranu (dopuštaju prehranu svinja i peradi). Tijela francuskog ministarstva gospodarstva i financija, istraţujući uoči spomenute odluke kakvi sve sastojci ulaze u stočnu hranu, ustanovila su da vodeći veliki proizvoĎači za dobivanje stočne hrane upotrebljavaju krute tvari iz gnojnica, tekuće otpatke, uključujući prljavu vodu, krv i druge tekuće tvari iz ţivotinjskih lešina, kao i čvrste otpatke dobivene filtracijom kroz koju prolaze sve tehničke vode prilikom čišćenja i štavljenja koţa i krzna, te septičkih jama. U Nizozemskoj se saznalo da se koriste otpaci iz restorana i bolnica, iako je to zabranjeno još 1986. godine. Da bi se dobila slika o razmjerima ovih slučajeva, dovoljan je sljedeći podatak: teţina klaoničkih otpadaka u Zapadnoj Europi, koji su dosad bili sirovina za preradu u

112 stočnu hranu, iznosi 25 milijuna tona. Intenzivan industrijski uzgoj stoke postaje preteţnim načinom uzgoja. Pa je strategija osvajanja svjetskog trţišta koristila spomenuti nepresušni izvor hrane: otpatke i nusproizvode iz klaonica. Unatoč drţavnim propisima, još uvijek nedostaje učinkovitosti u primjeni i poštivanju propisanih mjera. Ilegalni hormoni i legalni antibiotici takoĎer su štetni ingredijenti koji se daju stoci. Tu se radi o obrocima koji sadrţe estrogen, kortizon i antibiotike. Bitno je pitanje koliko su temeljiti i učinkoviti veterinarska inspekcija i testiranje ţivotinja. U cijeloj EU, jedan inspektor dolazi na 100 krupnih agroindustrijskih uzgajivača stoke, što je poraţavajuće nedostatno. Asocijacije seljaka, pogotovo ona francuska, vrlo su nepovjerljive i javno tvrde da nijedna mjera i zabrana od slučaja do slučaja u agrarnoj politici EU neće riješiti probleme što ih je nametnuo model krupne, organizirane proizvodnje hrane na industrijski način, ako ta mjera nije u korist agroindustrijskih lobija koji se prvenstveno bore za interese transnacionalnih kompanija proizvoĎača stočne hrane, antibiotika i aktivatora rasta. Postavlja se pitanje mogu li farmeri, koji se bave tovom stoke, odbaciti uporabu antibiotika koji se daju stoci zbog veće rentabilnosti? Odgovor iz Švedske je pozitivan. Švedski farmeri prešli su na ishranu stoke s manje proteina i više fibroznih vlakana, ali i na uzgoj na većim ţivotnim prostorima i s više slobodnog kretanja što smanjuje stresove u ţivotinja. Bez antibiotika postigli su na svinjama povećanje prosječnog prirasta. Osim toga velika je prednost švedskih uzgajivača što su njihovi napredni potrošači spremni platiti i skuplju hranu, ako uvide da je ona zdravija i da su sigurni u to. Sljedeći primjer je dioksin u peradi. Dioksini su organski zagaĎivači iz prve skupine tvari kancerogenih za ljude (nastaju npr. u spalionicama smeća jer izgaranje nije potpuno, ili kada se za loţenje u staklencima rabi iskorišteno strojno ulje, što je inače zabranjeno). Kriza u Belgiji zbog pilića s dioksinom potvrdila je da su posljedice intenzivnog uzgoja u poljoprivredi, ako su ti postupci loši i nekontrolirani, poput lavine. U toj su zemlji 14.000 intenzivnih uzgajališta peradi zbog dioksina u krizi, a to je jednako propasti 14.000 tvornica. Sada su za bezobzirnost i štete okrivljeni svi uzgajivači, a ne pravi krivci, tj. krupni proizvoĎači stočne hrane animalnog podrijetla. Nizozemska koja je najveći svjetski izvoznik jaja; godišnje je izvozila 4-5 milijardi jaja, svakog dana desetak jumbo-jetova, uglavnom, za Bliski istok. No zbog teškoća uvjetovanih pojavom dioksina proizvodnja i izvoz trpe veliku štetu. Valja spomenuti i još jedan primjer negativnih posljedica intenzivne peradarske proizvodnje. Nakon dugogodišnje kampanje zaštitnika ţivotinja, Europska je komisija zabranila baterijske krletke za kokoši-nesilice (i to od 2012. godine); na to je utjecao i belgijski slučaj s dioksinom. Osim toga kokoši-nesilice moraju imati ţivotni prostor od najmanje 750 cm2 (dosadašnja norma bila je 450 cm2) po jednoj kokoši. Neki ističu da će te mjere uništiti europsku industriju jaja jer je npr. norma u SAD svega 310 cm2 po nesilici u baterijskom uzgoju. U nekim se zemljama zadnjih godina zapaţa porast potraţnje u supermarketima za jajima proizvedenim u slobodnom uzgoju ili u štaglju. Tako je u Italiji 78% potrošača spremno platiti više cijene za jaja proizvedena na potonji način (postoji bojazan da će pojava ptičje gripe umanjiti taj postotak!). Povećanje i intenziviranje uzgoja stoke imalo je za posljedicu problem zbrinjavanja gnoja. Stočarske farme (posebno svinjogojske) sve više drţe ţivotinjska stada koja su iznad kapaciteta nosivosti dotičnog zemljišta. Osim toga, intenzivni uzgoj

113 koncentriran je u specifičnim regijama poput doline rijeke Po u Italiji ili Bretanje u Francuskoj, kao i čitavih zemalja kao što su Danska, Nizozemska i Belgija. Ranija velika prednost tih regija i zemalja, kada su zbog velikog broja stoke imale znatne količine organske materije za gnojenje tla, sada se pretvorilo u veliku nevolju. Naime to su ujedno regije visoke koncentracije stanovništva, što čini još veći pritisak na okoliš. Problemi vezani uz gnoj i njegov razmještaj variraju od regije do regije, ovisno o lokalnim faktorima. Tako je u brdskim područjima zabrinjavajući problem otjecanje gnojnica u izvore voda i rijeka. U nekim se zemljama uvode nove mjere kako bi se izbjeglo daljnje zagaĎivanje okoliša. Zbog plitkog tla i velike koncentracije stoke, nizozemska je vlada donijela uredbu da se u roku od tri godine mora smanjiti broj svinja za 25% (1996. imala ih je 14,4 milijuna!). Farmeri se s time nisu suglasili i podigli su tuţbu Ustavnom sudu. Čak i u relativno velikoj zemlji kao što je Francuska, zagaĎenje otpadnim tvarima doseglo je dramatične razmjere. Primjerice, Bretanja proizvodi 55% svinja i 40% peradi i jaja, iako zauzima tek 6% obradivih površina Francuske. Rezultat je poguban: prekomjerna razina nitrata u 80% opskrbe vodom u Bretanji. Suvišni nitrati ulijevaju se u rijeke i na kraju u more. To se moţe vidjeti po debelom smrdljivom korovu što bujno raste na nitratima zagaĎenoj obali Bretanje. U mirnoj vodi a na ljetnom suncu korov buja i zapliće se u ribarske mreţe, truje školjke i tjera turiste od obale. Procjenjuje se da će trebati čak 10 godina da bi nepoţeljan korov nestao. Čak se i iz redova seljaka, koji se bave intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom, čuju mišljenja kako je intenzivna poljoprivreda došla do svojih krajnjih granica. Europski seljački savezi odlučno se protive što je agrarna politika EU izabrala poguban pravac razvoja, proizvodnju jeftinih ţitarica za svjetsko trţište, iako je Europa vrlo deficitarna u proteinskim biljkama, naročito uljaricama. Europski farmeri prisiljeni su koristiti uvozne sirovine (npr. američke pogače soje), jer samo tako mogu nadomjestiti zabranu korištenja animalnog brašna. No u SAD i Latinskoj Americi već su milijuni hektara obraĎeni genetski modificiranim organizmima (OGM), i to soja na 40%, a kukuruz na 20% površina. To znači da europski farmeri više i nemaju izbora za prehranu svojih ţivotinja izmeĎu dosadašnjeg animalnog brašna i OGM proizvoda (čije se negativne posljedice još ne mogu u potpunosti predvidjeti). U Europi se nuţno mora stvarati široki front seljaka, farmera, potrošača i pokreta graĎana s ciljem odbijanja tog oblika diktature trţišta što ga tvore svemoćne agrokompanije te kemijske, biokemijske i farmaceutske transnacionalke.

114

9. INDUSTRIJSKI RAZVOJ I STRUKTURA ENERGETSKIH IZVORA 9.1. INDUSTRIJSKI RAZVOJ 9.1.1. Opće znaĉajke Veza izmeĎu znanosti i tehnika omogućila je kapitalizmu da stvori industrijsko društvo. Do 17. stoljeća tehnika je bila stvar obrtnika, a znanošću su se bavili slobodni ljudi, i nitko se nije bavio mišlju da ih poveţe. Kad je Arhimed izašao iz kada vičući Eureka bio je zadovoljan samim sobom i nije mu palo na pamet da bi njegovo otkriće moglo ičemu posluţiti. Spoznao je, a to je za mudraca bila najveća nagrada. Grčko čudo nije dovelo ni do kakve tehnike, koja bi bila posao roba ili obrtnika. Kad je car Justinijan saslušao roba kako mu objašnjava da tok rijeke moţe pokrenuti mlinski ţrvanj, zahvalio mu je, oslobodio ga i preporučio da ne širi tu vijest zbog straha da neće imati dovoljno posla za sve robove. Tako je skoro tisuću godina odgodio uporabu vodenog mlina koji je bio jedan od čimbenika napretka. Trebalo je čekati do 17. stoljeća da Pascal i Torricelli ujedine napore obrtnika s istraţivanjima znanstvenika. U 18. stoljeću Papinov se lonac u Engleskoj transformira u parni stroj za pokretanje tkalačkih stanova, a zatim, postavljen na tračnice, vuče vagone. Tako je roĎena industrijska revolucija koja, podsjetimo se, ne bi bila moguća bez dvije poljoprivredne revolucije iz 12. i 18. stoljeća. Bilo je potrebno da generacije seljaka raskrče šume i izmisle vrlo sloţene i produktivne sustave kultura i uzgoja stoke da bi se moglo hraniti više ljudi nego što je nuţno za obraĎivanje zemlje. Industrijska revolucija zapravo označava promjenu u proizvodnoj tehnici. Najduţu tradiciju ima tekstilna industrija koja u prvoj polovici 18 stoljeća u Engleskoj doţivljava prijelaz od manufakture prema industriji. Primjena parnog stroja započinje u tekstilnoj industriji. Prijelaz od manufakturne prema strojnoj proizvodnji dogaĎa se u razdoblju od 1760. do 1830. godine. Industrijski razvoj Europe prošao je kroz tri faze: I. faza: u predindustrijskom razdoblju bili su razvijeni manufaktura i kućni obrti u kojima su se većinom preraĎivale poljoprivredne sirovine. S takvim oblicima proizvodnje stvorene su pretpostavke za daljnji razvoj. Tehničku i energetsku revoluciju označava pronalazak parnog stroja (J. Watt, 1769). Prva faza započinje s tekstilnom industrijom, nakon koje je uslijedio razvoj metalne i metalopreraĎivačke industrije. U toj fazi vaţan je lokacijski faktor, pogoni su prvenstveno locirani u blizini leţišta ugljena; ugljen je glavni sirovina tog razdoblja (izvor toplinske energije).U ovoj se fazi pojavljuje se (1825) i razvija ţeljeznica. Industrija tog razdoblja treba veliki broj, uglavnom niskokvalificirane radne snage. II. faza: prijelaz iz 19. u 20. stoljeće obiljeţila je pojava dvaju novih otkrića koja su označila i početak druge etape industrijskog razvoja Europe. To su motor s unutrašnjim izgaranjem i pojava električne energije. Dolazi do razvoja petrokemijske, elektrokemijske i kemijske industrije. Vaţnu je ulogu imala sintetička kemijska

115 proizvodnja koja je oslobodila industriju od vezanosti za sirovinu. Uloga sirovine kao lokacijskog faktora slabi i zbog usavršavanja prijenosa električne energije na veliku udaljenost. Industrija dolazi bliţe radnoj snazi i trţištu, a to znači gradovima; javlja se potreba za kvalificiranom radnom snagom. Početak dnevne cirkulacije radne snage (posebice razvojem automobilizacije). III. faza: započinje 60-ih godina 20. stoljeća; to je razdoblje elektronike i informatike. Zapravo se radi o znanstveno-tehničkoj revoluciji koja je unijela bitne promjene u načinu rada. Nastaju nove industrije, novi materijali i novi proizvodi, a stare industrije se prestrojavaju. Izravno se proţimaju znanost i proizvodnja. Dolazi do razvoja genetike, farmaceutske i elektroničke industrije. Mijenjaju se lokacijski faktori i sve vaţnija postaje blizina komunikacija. Mijenja se i vanjski izgled suvremene industrije te njezin odnos prema okolišu (čista industrija). Radna snage je sve pokretljivija, kako u regionalnim tako i u nacionalnim okvirima.

9.1.2. Lokacija industrije Rana industrijalizacija Europe temeljila se gotovo isključivo na iskorištavanju toplinske energije ugljena u 18. i 19. stoljeću. Zato se velik dio stare teške industrije nalazi u pojasu leţišta kamenog ugljena: srednja i sjeverna Engleska, škotsko nizozemlje i juţni Wales u Velikoj Britaniji, Ruhr, Saar i gornja Saska u Njemačkoj, Belgiji, sjeverna i istočna Francuska, gornja Šleska (Šljonsk) u Poljskoj, Donbas u Ukrajini, Podmoskovlje u Rusiji, Asturija i Leon u Španjolskoj te u Belgiji, Luksemburgu i Češkoj. U zemljama u kojima ugljen nedostaje: Italiji, Švicarskoj, Austriji, Norveškoj i Švedskoj, industrijalizacija je počela korištenjem vodenog potencijala u drugoj polovici 19. stoljeća. Mnoge su stare europske industrije vezane uz leţišta ţeljezne rude: sjeverna Engleska, Lotaringija u Francuskoj (Lorena). Zbog vezanosti za nalazišta prirodnih izvora, stare se industrije nazivaju i endogenima. Jeftiniji prijevoz tereta vodenim putovima uvjetovao je smještaj nekih industrijskih pogona uz plovne rijeke i kanale, prije svega u Belgiji, Engleskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Švedskoj i Njemačkoj (ponajviše u Porajnju). U drugoj polovici 20. st. dogodile su se velike promjene u energetici: uz već ranije osiguran prijenos električne energije na velike udaljenosti, glavni izvor energije postala je nafta, koja se uglavnom morala uvoziti. S tim u vezi naglo se razvila industrija u morskim lukama (rafinerije nafte i kemijska industrija). Nastale su nove litoralne industrijske regije ili su stare znatno proširene: Londonska zavala, Pariška zavala, Rotterdam-Europoort, Hamburg, Göteborg-Malmö, Genova, Barcelona, St. Peterburg i dr. Svi glavni i veći europski gradovi imaju razvijenu industriju jer raspolaţu potrebnom radnom snagom, kapitalom, infrastrukturom i trţištem. Dostupnost trţištu postala je presudan činitelj industrijske lokacije. Tako je izgraĎena industrija udaljena od sirovinskih izvora, koja se naziva alogenom. S vremenom je došlo i do promjena u organizaciji industrije, proizvodnoj i financijskoj strukturi te se javlja tzv. ekonomija veličine ili ekonomija obujma. Razumijeva okrupnjavanje ili stvaranje velikih koncerna s dislociranim pogonima, sa središtima u nacionalnim jezgrama zbog veće koncentracije stanovništva i kapitala.

116

Slika 39. Prostorne značajke industrije Europe Karakteristika je takvih koncerna da imaju masovnu proizvodnju zbog horizontalne integracije, no postoji i vertikalna integracija. Naime, proizvodnja je specijalizirana. Vaţnu ulogu ima industrija komponenata (posebice u automobilskoj i zrakoplovnoj industriji). Najveći industrijski koncerni u Europi su: Royal Dutch/Schell Group (Velika Britanija i Nizozemska), Daimlert-Benz (Njemačka ), Siemens (Njemačka), Volkswagen (Njemačka), British Petroleum (Velika Britanija), Unilever (Velika Britanija i Nizozemska),

117 Nestlé (Švicarska), Fiat (Italija) Renault (Francuska), Philips Electronics (Nizozemska), itd. Tako je 1990-ih godina IPC – Imperial Petroleum Company imala 16 tvornica u Velikoj Britaniji, 30 u Europi i 200 u svijetu. Najvaţnije industrijske grane koje su obiljeţile industrijski razvoj Europe su: tekstilna industrija i crna metalurgija (stare industrije) te kemijska i automobilska industrija (nove industrije).

9.1.3. Tekstilna industrija Zajedno s industrijom odjeće to je stara industrija i usto radno intenzivna. U početku je bila smještena u ugljenim bazenima te u lukama i u blizini vodotokova. Tradicionalna središta su: Flandrija, Porajnje, Lombardija, Piemont, srednja i sjeverna Engleska, Katalonija, regija Lyona itd. Procvat je zabiljeţila u Engleskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. No u prvoj polovici 20. stoljeća javlja se jaka konkurencija iz prekomorskih zemalja, posebice u preradi pamuka. Tijekom 20. stoljeća tekstilnu industriju zahvaća kriza. Zbog pojave sintetičkih materijala najjače je pogoĎena proizvodnja pamuka. Grana koja biljeţi stalan napredak je modna konfekcija. Najvaţnija središta mode u Europi su Pariz, Milano i London. Europa je donedavno bila vodeći svjetski proizvoĎač tekstila i odjeće, ali joj primat uvelike ugroţava Kina. To je 1990-ih godina bila treća industrija EU; 70% je dolazilo na tekstilnu industriju, a 30% na industriju odjeće. Zbog rastuće azijske konkurencije (koja počiva prije svega na jeftinoj radnoj snazi), mnogi proizvoĎači otvaraju pogone u istočnoeuropskim zemljama, prije svega u konfekcijskoj grani, u kojoj je automatizacija puno manja nego u tekstilnoj industriji.

9.1.4. Crna metalurgija Zapravo je riječ o industriji čelika koja se smatra jednom od «strateških» grana. U početku industrijskog razvoja crna metalurgija je bila pokazatelj bogatstva i napretka. To je lokacijski inertna industrija koja traţi velika ulaganja i puno radne snage. Vrhunac doţivljava na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (gradnja Eiffelovog tornja je simbol tog vremena). Nakon Drugog svjetskog rata značaj crne metalurgije se smanjuje, na što dobro ukazuje i primjer Velike Britanije gdje se metalurgija najranije razvila te imala sloţenu strukturu, a temeljila se na lokalnim sirovinama. IzmeĎu dva svjetska rata rude se počinju uvoziti te pogoni mijenjaju lokaciju. Velikim ulaganjima u modernizaciju europska proizvodnja čelika postala je konkurentna na svjetskom trţištu. Zbog tehnološkog napretka danas proizvodnja čelika

118 ne ovisi toliko o koksu i ugljenu. Danas se ţeljezna ruda u Europi gotovo uopće ne eksploatira (barem ne u značajnijim količinama); iznimka je Švedska gdje se godišnje proizvede oko 20 milijuna tona. Njemačka je najveći europski proizvoĎač čelika i meĎu vodećima u svijetu (na petom mjestu sredinom 1990-ih sa proizvodnjom od 41 milijun tona), slijedi Italija (26 mil. t) i Francuska (18 mil. t). Najveće kompanije bile su Usinor Sacilor (Francuska) i British Steel; njemačka industrija mnogo je manje koncentrirana i uključuje etablirane proizvoĎače poput Thyssena, Krupp Stahla, Prussaga, Hoescha i Klöcknera. Početkom 1990-ih došlo je do krize europske industrije čelika, prije svega zbog kvalitetnog i jeftinog čelika s Dalekog istoka. Došlo je do smanjenja proizvodnje i zatvaranja oko 250 000 radnih mjesta (tako je British Steel zatvorio posljednju čeličanu u Škotskoj). Kriza se prevladava primjenom novih tehnologija - posebice onih koje štede energiju - i privatizacijom. Izlaz se nastoji pronaći i osnivanjem euro-kartela za proizvoĎače nehrĎajućeg čelika.

9.1.5. Kemijska industrija Spada u nove industrije. Razlikujemo dvije faze razvoja: I- starija faza: temelji se na ugljenu i na tradicionalnim izvorima – karbokemija, II - novija faza: temelji se na nafti – petrokemija. Suvremena kemijska industrija je sintetička industrija, usto i bazična jer daje sirovine za druge industrijske grane. Od sredine 20. stoljeća doţivljava nagli razvoj. Tako je u Njemačkoj od 1950-ih do 1970-ih stopa rasta je iznosila 20% godišnje. Postoje tri tipa lokacije kemijske industrije: - na leţištima sirovina (npr. bazen kemijske industrije oko Leipziga; na bazi ugljena i soli); - na prekrcajnim mjestima: na mjestima uvoza i prekrcaja (npr. rafinerije u lukama); - blizu trţišta: u zoni gradova zbog potrošnje (laka kemijska industrija, kozmetička industrija, farmaceutska industrija i sl.). Glavna obiljeţja suvremene europske kemijske industrije jesu: - raznolika proizvodnja, - mnogo samostalnih grana (npr. farmaceutska, ind. boja i sl.), - stvaraju se velike tvrtke i multinacionalne kompanije. - stalno su visoka ulaganja u istraţivanje i razvoj. Najjaču kemijsku industriju imaju Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija. Najveće europske kompanije kemijske industrije: Glaxo+Smith-Claire-Beetcham (Ujedinjeno Kraljevstvo), Beninger (Njemačka), La Roche (Švicarska), Nuovo (Danska) itd. Rast te industrijske grane postupno usporava jer se javlja konkurencija azijskopacifičke regije. Usto, pritisak javnosti utjecao je na povećanje troškova za ekološku zaštitu. Tako je njemački Bayer od 1987. do 1995. godine uloţio 3 mlrd. amer. dolara u zaštitu okoliša i podizanje sigurnosti, dok su troškovi tekuće proizvodnje porasli tri puta! Nastoje se smanjiti prije svega energentski, koji katkad iznose čak 2/3 ukupnih.

119 Nestabilnost cijena i opskrbe naftom potaknula je i potrebu za alternativnim izvorima energije. Rast farmaceutske industrije daleko nadmašuje druge grane kemijske industrije: EU je vodeća na svjetskom trţištu (prije svih Njemačka, Francuska, V. Britanija i Švicarska. Danas je ta industrija u odreĎenim teškoćama zbog potrebe prilagodbe tehnološkim promjenama i potrebe za okrupnjavanjem kako bi se podmirili sve veći troškovi proizvodnje novih lijekova.

9.1.6. Automobilska industrija Razvila se iz metalopreraĎivačke industrije. Razvoj započinje krajem 19. stoljeća (Daimler, Lancester) i to kao obrtnička proizvodnja za malo trţište. Do promjena dolazi 1930-ih godina kada se male firme spajaju; uvoĎenjem tekuće vrpce proizvodnja automobila prestaje biti obrt. Tako je u Velikoj Britaniji 1922. godine bilo 88 tvornica automobila, a 1931. godine 31; godine 1937. V. Britanija je bila drugi svjetski proizvoĎač automobila. Automobilska je industrija bila najpropulzivnija ind. grana u razdoblju 19501980. kao i glavni pokretač rasta industrijaliziranog svijeta. Značajke suvremene europske proizvodnje automobila su sljedeće: - ima sloţenu strukturu; veliki je broj pogona i pratećih poduzeća koje proizvode pojedine dijelove, - to je gradska industrija, locirana uglavnom u većim centrima, - ima veliku ulogu u europskoj industrijskoj strukturi jer troši mnogo sirovina, - zapošljava puno ljudi te ostvaruje veliku dobit. Najveći europski proizvoĎači su: Italija: Fiat Njemačka: VW-Audi, BMV, Opel, Mercedes Francuska: Renault, Peugeot-Citroen Pritisak Dalekog istoka (Japan, Koreja) snizio je cijene; proizvodi se više vozila sa manje radne snage. Japanske i Korejske tvornice otvaraju se i u Europi (prvo u Velikoj Britaniji), rastu brzo i povećavaju proizvodnju. Da bi opstali, veći proizvoĎači kupuju manje (npr. Volkswagen je kupio španjolski Seat i češku Škodu), udruţuju se (npr. PSA Group Peugeot-Citroen) te otvaraju pogone u istočnoeuropskim zemljama zbog jeftinije radne snage i novog trţišta.

9.1.7. Prehrambena industrija Najraširenija je industrijska grana u Europi i ujedno grana s najvećom vrijednošću proizvodnje. U toj je industriji (hrane i pića) zaposleno oko 2% ukupno zaposlenih u EU. Veliki proizvoĎači prehrambenih proizvoda kao što su Nestlé ili francuski Grand Metroplotan su divovi sa raširenom proizvodnjom i prodajnom mreţom diljem svijeta. Obiljeţje prehrambene industrije je iznimno visoka ovisnost i sprega s poljodjelstvom i stočarstvom s jedne strane odnosno s trgovačkom mreţom s druge

120 strane. Prodavaonice prehrambenih proizvoda najbrojnije su vrste prodavaonica u svim europskim zemljama. Njihova mreţa je najgušća u Francuskoj te Danskoj i Švedskoj.

9.1.8. Elektronska industrija Postala je 1990-ih glavnom polugom rasta industrijaliziranog svijeta (elektroničko doba), preuzevši vodstvo ispred automobilske industrije. Troškovi elektroničke opreme se smanjuju, ali se mogućnosti njezine primjene povećavaju i tako potiču rast. Najjači proizvoĎači su Njemačka, Francuska, Italija, V. Britanija i Nizozemska. Europa je i najveće trţište elektronike u svijetu, premda je njezina elektronička industrija iza japanske i američke, a javljaju se i novi konkurenti (Juţna Koreja). Europa zaostaje u ulaganjima i tehnologiji za Japanom. Da bi opstali na trţištu europski proizvoĎači postaju sve više globalni (npr. strateški savez francuske Groupe Bull s američkim IBM-om), a moraju smanjiti i obujam. MeĎu vodećim proizvoĎačima velikih računala su i njemački Siemens-Nixdorf, francuska Groupe Bull i talijanski Olivetti. Finska Nokia je meĎu vodećim svjetskim proizvoĎačima mobilnih telefona. Zapaţa se da privatne kompanije postaju manje (npr. Philips je 1990-ih značajno reducirao radna mjesta), dok drţavne postaju veće (npr. Thompson Group u Francuskoj).

9.2. STRUKTURA ENERGETSKIH IZVORA EUROPE Europa raspolaţe raznovrsnim izvorima energije, a ključni su nafta, plin, ugljen, nuklearna energija i hidroenergija te od sekundarnih izvora električna energija. 9.2.1.Ugljen Ugljen je odigrao bitnu ulogu u razvoju Europe. Posebno treba izdvojiti kameni ugljen hercinske starosti (Ruhr) koji je najvaţniji zbog svoje raznovrsne primjene. No u Europi se nalaze i velike zalihe niskokaloričnog ugljena. Ugljen je omogućio ekspanziju Europe, odredio lokaciju najranije industrije te doveo do nastanka novih konurbacija. Ugljen je istaknuo značenje pojedinih zemalja poput Engleske, Njemačke, Belgije, Poljske, ali i ukazao na slabosti nekih drugih poput Francuske koja ima samo jedan veliki bazen kamenog ugljena (na sjeveru, od Metza prema granici Njemačke). Dva su ključna područja proizvodnje ugljena na području (stare) EU: - Engleska – sjeverno od linije Bristolski zaljev – zaljev Walsh; najveća koncentracija oko Penina; danas je stanje izmijenjeno zbog pada proizvodnje i potrošnje ugljena.

121 - trokut teške industrije: Lille, Saarbrücken-Ruhr; u tom se trokutu nalaze glavni bazeni kamenog ugljena Francuske, Belgije, Nizozemske i Njemačke; 1952. godine taj je prostor davao 65% čelika i 95% kamenog ugljena u Europskoj zajednici za ugljen i čelik (ECSC). Značajno rudno područje kamenog ugljena je Gornja Šleska u Poljskoj; to je osnovica industrijskog razvoja u toj zemlji. IzmeĎu dva svjetska rata dolazi do smanjenja potrošnje ugljena, a raste potrošnja nafte i električne energije. Poslije Drugoga svjetskog rata dolazi do krize ugljena u Velikoj Britaniji. Tako je 1947. godine bilo 908 ugljenokopa sa 900.000 rudara (195 mil t). Godine 1957. bilo je 110 rudnika, 140.000 rudara (105 mil t). U ECSC-u je 1960. godine na uljenu se temeljilo 67% potrošnje energije, a 1980. godine 20%. Najveći proizvoĎači kamenog ugljena u Europi (1990-ih): Poljska (130 mil t), V. Britanija (67 mil t), Njemačka (64 mil t), Češka i Slovačka (19 mil t), Španjolska (18 mil t), Francuska (9 mil t). Proizvodnja se danas odvija samo u profitabilnim bazenima. U Nizozemskoj i Belgiji proizvodnja je obustavljena. Razlozi smanjenja potrošnje ugljena u Europi: - energija se moţe relativno jeftino prenositi, a ugljen zahtjeva veće troškove prijevoza, - površinska leţišta su iscrpljena, potrebno je sve dublje kopati, a to iziskuje nove troškove, - problem velikog broja radne snage, - problem zagaĎenja okoliša, - domaćinstva sve manje koriste ugljen za loţenje, - konkurencija sirove nafte te ugljena iz drugih dijelova svijeta po niţoj cijeni.

9.2.2. Nafta Nafta je zamijenila ugljen u energetskoj bilanci Europe. Njena prednost, izmeĎu ostalog je i u tome što se relativno lako doprema. Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih potrošnja nafte je rasla 10% godišnje. Posljedica sve veće potraţnje je razvoj brojnih rafinerija, luka i terminala. Početkom 1990-ih Europa je trošila oko 500 mil t nafte što je bilo oko 1/3 svjetske proizvodnje. Veći dio te nafte dopremljen je s Bliskog istoka. Sve do sredine 1970-ih godina trajalo je tzv. zlatno doba nafte. No 1974. dolazi do «prvog naftnog šoka» kada je cijena po barelu bila 20$. «Drugi naftni šok» uslijedio je 1980-1981. Stoga dolazi do intenziviranja istraţivanja vlastitih izvora. No europski kontinent je siromašan naftom. Tako se neke europske zemlje ponovno okreću ugljenu (posebice kao gorivo za termoelektrane). Stanje se mijenja u korist nafte kada se istraţivanja počinju provoditi na moru (tzv. off-shore tehnologija). Razlikuje se nekoliko skupina bušotina u Sjevernom moru: a) norveška skupina bušotina oko Ekofiska (Philips Oil); Ekofisk je prva velika bušotina za eksploataciju nafte na moru; b) Forties skupina bušotina (British Petroleum) – nalazi se u visini istočne Škotske, c) Shetlandska skupina bušotina (Brent) je danas najznačajnija. Tako su Norveška i

122 Velika Britanija najveći europski proizvoĎači nafte; sredinom 1990-ih Norveška je crpila oko 130 mil t nafte godišnje, a V. Britanija 126 mil t. Odnos proizvodnje i potrošnje najbolje pokazuje primjer Njemačke koja je 1990-ih trebala oko 100 mil t godišnje, a proizvodila svega 2,9 mil t godišnje.

9.2.3. Zemni plin Ovaj energent dobiva sve više na značenju, a Europa raspolaţe značajnim rezervama. Najznačajnija su nalazišta u Rusiji (ali zapravo izvan Europe, u Sibiru), Nizozemskoj, Sjevernom moru, sjeverozapadnoj Njemačkoj i Rumunjskoj. No unatoč postojećim nalazištima troši se više nego što se proizvede pa se manjak uvozi (uglavnom plinovodima iz Rusije).

Slika 40. Glavni plinovodi za Europu

9.2.4. Hidroenergija Počela se koristiti krajem 19. stoljeća. Mnoge zemlje poput Švicarske i Italije koriste vodne potencijale kako bi nadomjestile nedostatak kamenog ugljena (neko vrijeme se hidroenergija nazivala «bijelim ugljenom»). U iskorištavanju hidroenergije ističu se dva područja: a) Alpe, b) Skandinavija. U načinu iskorištavanja hidroenergije mogu se izdvojiti tri faze:

123 I. (rana) faza – u kojoj se iskorištavaju prirodni padovi rijeka i grade se protočne hodroelektrane, II. faza – omogućuje prijenos energije te se počinju graditi akumulacijske hidroelektrane (meĎu prvima Kaprun na rijeci Salzach, Austrija), III. faza – ureĎuju se riječne doline tokova bogatih vodom te se grade protočnoderivacijske hidroelektrane; izraĎuju se brane i stvaraju velika akumulacijska jezera. Premda je udio hidroenergije u ukupnoj potrošnji energije povećan, ona čini još uvijek skroman dio energetske strukture Europe.

9.2.5. Nuklearna energija Razvila se u situaciji kada se u Europi javio nedostatak nafte i ugljena. Prvo se počinju razvijati u Francuskoj i V. Britaniji (u blizini Londona). Nuklearne elektrane lociraju se uglavnom oko područja velike potrošnje, a moraju se nalaziti uz velike vodene tokove ili jezera zbog nuţnog hlaĎenja. Zbog zaštite okoliša od 1987. godine u Zapadnoj Europi nema novih planova za gradnju NE. Europske zemlje s najvećim brojem nuklearnih reaktora (1992. godine): Francuska 56, V. Britanija 37, Njemačka 21, Švedska 12, Švicarska 5, MaĎarska 4. U francuskoj čak 73% ukupne potrošnje energije odnosi se na energiju iz nuklearnih elektrana, Belgiji 60%, MaĎarskoj 48%, Švedskoj 43%, Švicarskoj 40% , itd.

124

Slika 41. Nuklearne elektrane u Francuskoj

9.2.6. Alternativni izvori energije (obnovljivi izvori) Još su nedovoljni, ali pokazuju stalni rast. Energija vjetra, sunčeva energija, geotermalna energija (Island podmiruje 100% svojih potreba). U iskorištavanju energije vjetra vodi Danska. Glavno ograničenje proizvodnje energije iz navedenih obnovljivih izvora jesu visoki troškovi proizvodnje. No sve skuplja nafta, ali i potreba zaštite okoliša svakako će potaknuti daljnji razvoj tih izvora energije.

125 Svi navedeni energenti uvelike se koriste za proizvodnju elektriĉne energije. Taj transformirani oblik energije smanjuje ovisnost o tradicionalnim izvorima energije te ima široku primjenu. Posebice je električna energija imala snaţan utjecaj na razvoj industrije. Danas postoji tendencija racionaliziranja potrošnje električne energije.

10. TRGOVINA I TURIZAM U tercijarnom sektoru zaposleno je 60% aktivnog stanovništva. Nakon 1970-ih i «naftnih šokova» dolazi do krize starih industrija, smanjuje se broj radne snage zaposlene u industriji (u Njemačkoj iz industrije odlazi 2,9 milijuna radnika, a u Velikoj Britaniji 3,3 milijuna). Dolazi do prestrukturiranja i restrukturiranja industrije te se razvija industrija visoke tehnologije (high-tech). Veliki broj radnika prelazi u tercijarni sektor. Smatra se da je u EU 1970-ih i 1980-ih u tercijarni sektor prešlo 18 milijuna ljudi. Širenje tercijarnog sektora najviše je usmjereno na velike gradove, pri čemu jača njihov centralitet.

10. 1. TRGOVINA EU je najvaţniji trgovinski prostor svijeta; to se pogotovo odnosi na EU petnaestorice. O tome govori podatak da je 1990-ih oko 40% svjetske trgovine činila vanjska trgovina EU. Nakon proširenja na 12 novih članica (EU 27-orice) trţište se povećava na 485 milijuna ljudi. Danas postoji tripolarnost svjetske trgovine: Sjeverna Amerika, istočna Azija, EU. Europske zemlje suočene su sa sve jačom konkurencijom novih industrijskih zemalja, posebice jugoistočne Azije. S obzirom na ukupnu vrijednost izvezene robe najsnaţnije izvozne zemlje EU su Njemačka, Francuska, Italija, Velika Britanija, Nizozemska, Luksemburg. Razlozi velikog udjela EU u svjetskom trgovinskom sustavu: - veliki opseg vanjske trgovine uvjetovan je visokorazvijenom industrijom koja se temeljila na mineralnim resursima pa se javlja velika potreba za uvozom sirovina; - EU ima visoku razinu urbanizacije i visoki ţivotni standard što uzrokuje visoku potrošnju, a ona dovodi do stvaranja velikog trţišta; unutar EU postoji slobodna cirkulacija robe; - EU zemlje premda su postale samoopskrbne uvoze hranu, posebice iz pridruţenih zemalja kojima je bio olakšan ulaz na (zapadno)europsko trţište. No europske zemlje su i značajni izvoznici hrane: Nizozemska - povrće, Španjolska i Italija – voće, Francuska i Italija – vino, Danska i Njemačka – mliječne preraĎevine.

126 Značajka europske trgovine je jaka meĎusobna trgovina izmeĎu zemalja članica. Tijekom 1990-ih čak je 60% ukupne trgovine EU otpada na unutrašnju trgovinu. Primjer strukture vanjske trgovine Njemačke krajem 1990-ih: 71% izvoza u Europu (od toga 57% u EU/15), 10,6% u Sjevernu i Juţnu Ameriku (8,7% u zemlje članice NAFTE /SAD, Meksiko i Kanada/) te 12,8% izvoza u Aziju. Što se tiče robne strukture i vanjskoj trgovini prevladavaju industrijski proizvodi, na drugom mjestu su sirovine, a na trećem poljoprivredni proizvodi. Cijeli prostor (EU) ima razvijenu unutrašnju trgovinu, a posebice trgovinu na malo. Zbog sve veće integracije dolazi do prelijevanja kapitala (trgovački lanci iz jedne zemlje otvaraju se u drugim zemljama). Trgovina na malo u funkciji je izravne opskrbe stanovništva. Čini je mreţa malih prodavaonica, samoposluţivanja i robnih kuća. U manjim naseljima prevladavaju prodavaonice mješovite robe, dok je u gradovima visoka zastupljenost specijaliziranih prodavaonica. U gradovima je različit i prostorni razmještaj trgovine na malo. U središtu su uglavnom robne kuće i specijalizirane prodavaonice (na to utječe i visoka cijena poslovnog prostora); česte su i trgovačke ulice koje mogu imati i šire poslovno značenje (sjedišta tvrtki, novčarskih kuća i sl.). Mreţa prodavaonica (najčešće velikih samoposluţivanja) razvijena je u velikim, planski izgraĎenim stambenim četvrtima i naseljima. U njima se oblikuju i sekundarne trgovačke jezgre (mjesni trgovački centri). U najrazvijenijim zemljama ranih 1970-ih počinje nov način prodaje robe na malo, prilagoĎen zaposlenom urbanom čovjeku (u veću se nabavku ide automobilom jednom tjedno). Niču velika opskrbna središta na rubovima gradova (jeftinije zemljište), ali na prometno dostupnim mjestima (uz čvorišta autocesta). To su pravi "potrošački hramovi" s brojnim sadrţajima (trgovine, razne usluge, dječje selo, zabavni centri itd.); najveći imaju i regionalni značaj. Jedan od najpoznatijih lanaca takvih "hipermarketa" je Metro Centre. Nastao je u Velikoj Britaniji, a njegov je osnivač Sir John Hall meĎu prvima shvatio da se kupovanje ("shopping"), kao vaţna obiteljska aktivnost, moţe vezati za slobodno vrijeme i dokolicu. Metro Centre u Gatesheadu (od regionalnog je značaja) ima 10.000 parkirališnih mjesta za osobne automobile i mjesta za 100 autobusa.

127

Slika 42. Plan Metro Centre u Gatesheadu, Engleska

10. 2. TURIZAM Suvremeni svijet, uz velike razlike u razvijenosti, pokazuje stalan opći napredak. Sve veće obrazovanje i primjena novih tehnologija omogućuju više novca i slobodnog vremena sve većem broju ljudi širom svijeta. Upravo su raspoloţiva novčana sredstva i slobodno vrijeme osnovni preduvjeti i poticajni čimbenici razvoja turizma, jedne od najznačajnijih gospodarskih grana. Turizam je skup sloţenih pojava i odnosa koji proistječu iz putovanja i boravka posjetilaca u nekom mjestu, a da privremeni boravak nije povezan s nekim poslom. To je, najkraće rečeno, "trţište zadovoljstva", društveni fenomen ponikao u bogatim europskim zemljama tijekom 19. stoljeća (Francuska, Velika Britanija, Švicarska) i koji danas zahvaća mnoge dijelove svijeta. Uz turizam se obično povezuje i rekreacija, tj. aktivnost obnavljanja psihofizičkih stanja čovjeka i to uglavnom pomoću odmora i razonode a to, pak, postaje sastavni dio svakidašnjeg ţivota. MeĎutim, kako se rekreacija moţe obavljati u kući ili mjestu stanovanja (dakle, bez putovanja), to ona svojim sadrţajem prelazi okvire turizma. Europa je turistički najrazvijeniji prostor svijeta. Ona je u isto vrijeme i ishodišno i receptivno područje. Samo na EU otpada gotovo 60% prihoda od svjetskog turizma. Oko 85% europskih meĎunarodnih gostiju dolazi iz neke druge europske zemlje, 7% ih dolazi iz Angloamerike i samo 8% iz ostalih zemalja svijeta. Poloţaj pojedinih zemalja u svjetskom turizmu je različit, a općenito moţemo razlikovati nekoliko tipova:

128 a) zemlje koje uglavnom daju turiste meĎunarodnome turističkom trţištu, b) zemlje koje uglavnom primaju turiste, c) zemlje koje puno daju i primaju i d) zemlje koje su izvan svjetskih turističkih tokova. Turističkim se zemljama smatraju one koje u turizmu imaju pozitivnu bilancu (veći prihod od stranih turista, nego odljev novca odlaskom svojih graĎana u inozemstvo). Glavna ishodišna europskog turizma su Njemačka, Nizozemska, Velika Britanija. To su ujedno i zemlje koja privlače velik broj turista. No glavne prihvatne turističke su Francuska, Španjolska, Italija, Austrija. Najpovoljniju turističku bilancu u svijetu imaju Španjolska, Francuska, Italija, Austrija. Negativnom bilancom posebno se ističe Njemačka, Velika Britanija, Nizozemska. Europa ima najduţu turističku tradiciju na svijetu. Prva turistička agencija osnovana je 1841. godine u Velikoj Britaniji (osnivač Thomas Cook). Turizam se javlja s razvojem graĎanskog društva i industrije. Rana razvojna faza naziva se viktorijanskim turizmom; tada se iz Velike Britanije putovalo prema europskom kontinentu. Krajem 19. stoljeća nastaju prve turističke regije u Europi: Azurna obala i Ligursko primorje (Riviera di Ponente, zapadno od Genove i Riviera di Levante, jugoistočno od Genove). Ubrzo se javljaju i planinske turističke regije, najprije u Švicarskoj. U početku je na Mediteranu bio razvijen zimski turizam, a u Alpama ljetni i lječilišni turizam (St. Moritz, Davos). Nakon Drugoga svjetskog rata dolazi do ubrzanog rasta turizma jer se u njega uključuje sve više ljudi iz različitih društvenih slojeva (neki kaţu da je došlo do demokratizacije turizma). Europa je politički usitnjen prostor, s mnogo drţava, naroda, kultura, a to privlači turiste, posebice one s ostalih kontinenata. Privlačnost Europe potpomaţe i njezin središnji poloţaj na Zemljinoj kopnenoj polukugli te dobra mreţa različitih prometnih veza. Razvitak turizma ovisi o brojnim čimbenicima, a najvaţniji su: poticajni i privlačni čimbenici. Glavni poticajni ĉimbenici: a) visoki ţivotni standard, b) višak slobodnog vremena, c) psihološki i socijalni (opterećenost i zamor od ţivota u gradu), d) uloga masovnih medija i turističkih sajmova (animiraju potencijalne turiste), e) prometna dostupnost (bitan je preduvjet razvoja turizma, promet povezuje ishodišna i odredišna turistička područja; ţeljeznica je značajno pridonijela razvoju turizma, automobilizacija ga je učinila masovnim, a zrakoplovi su omogućili razvoj turizma širom svijeta). Glavni privlaĉni ĉimbenici: a) privlačnost prirodnih značajki: Mediteran, Alpe (ljepota i/ili posebnost krajolika, klima /osunčanost/, more, planine; sve više jača i ekoturizam koji se temelji na upoznavanju prirode i njezinoj zaštiti), b) povijesna, kulturna i vjerska središta (Firenza, Rim, Sevilla, Pariz, London, Venecija, Prag, Dubrovnik, Lourd, Fatima i dr .).

129 c) izletnička područja (Wales, Centralni masiv u Francuskoj, Ardeni u Belgiji, Schwartzwald u Njemačkoj), d) visoka razina usluge. Tipovi turistiĉkih prostora. Razlikujemo pet tipova turističkog prostora: - turističke četvrti grada: Beč, Pariz, London, i turistički gradovi: Salzburg; - primarni turistički prostori, a razlikujemo: a) stare turističke prostore (Azurna obala, Opatija), b) nove turističke prostore (razvili se nakon Drugog svj. rata: Costa Brava, Costa del Sol, zapadna Istra, Zlatni pjasci /Bugarska/); - planinski prostori: Švicarska, Austrija; - područja seoskog turizma; - zaštićeni turistički prostori, a razlikujemo: a) švicarski tip (strogo zaštićeni prostori), b) američki tip (nacionalni parkovi). U gospodarski razvijenim zemljama potreba za rekreacijom i turizmom poprima obiljeţja "eksplozije". Tome je uzrok, uz povećane prihode i slobodno vrijeme, još i plaćeni odmor kao dio ugovora o radu, kraći radni tjedan, ranije umirovljenje, povećana pokretljivost (osobni automobili, posebni letovi i sl.). Ipak, valja istaknuti da je riječ o golemom biznisu, oštroj utakmici multinacionalnih tvrtki koje preko medija potiču na golemu potrošnju "industrije zadovoljstva". Turizam ne donosi samo velika novčana sredstva već i zapošljava veliki broj ljudi, a neizravne koristi imaju i mnogi zaposleni u drugim djelatnostima (ribari, mehaničari, taksisti itd.). Rastuća uloga turizma (i rekreacije) utječe na druge društveno-gospodarske strukture i djelatnosti, i to ne uvijek pozitivno. Dolazi i do sukoba interesa izmeĎu tradicionalnih korisnika prostora (poljoprivrednika, šumara, vodoprivrednika itd.) i turizma. Sve je češća pojava prevelikog opterećenja pojedinih prostora (prelazi se „prag nosivosti“), bilo seoskih ili gradskih; to je "sindrom košnice". Nisu zanemarivi ni neki razarajući globalizacijski učinci turizma na mjesnu kulturu (gubitak identiteta) i sl. Nagli razvoj turizma stvara i širok raspon ekoloških teškoća. Šume se sijeku za izgradnju odmarališta ili pratećih objekata, ugroţavaju se prirodna staništa, a prisutni su i razni oblici onečišćenja.

11. PROMET EUROPE 11.1. OPĆE ZNAĈAJKE Europa je u prometnom pogledu najvaţniji dio svijeta. Na to ponajprije ukazuje razvijenost njezinih prometnih mreţa, a one su razgranate, guste i kvalitetne, isprepliću se i dopunjuju. Posebice je to izrazito u cestovnom prometu i ţeljezničkom prometu. No razvijene i suvremeno opremljene mreţe jednako su karakteristične i za ostale grane kopnenog prometa – za riječko-kanalski i cjevovodni, a posebice dolaze do izraţaja u pomorskom i zračnom prometu.

130 U intenzivnom kolanju ljudi i roba, energije i informacija, ključnu ulogu imaju gradovi, posebice velike urbane koncentracije. Gradovi su postali prostori najsloţenijih prometnih mreţa i procesa, ishodišta velikih prometnih tokova i ţarišta širega društvenogospodarskog značenja. Pod njihovim su se utjecajem formirali veliki prometni pravci, koji su dobili veliku ulogu u organizaciji europskog prostora. Prometna tradicija, povezana s naseljenošću i gospodarskim razvojem, djelovala je poticajno na unapreĎivanje prometnog sustava. U Europi su se javili tehnički izumi koji su odlučno potaknuli razvoj modernog prometa – parni stroj, eksplozivni motor i dinamo-stroj, tračnice i gume, ţeljeznica, tramvaj i automobil. Zahvaljujući stalnom tehnološkom napretku u Europi je najizrazitije došla do izraţaja sukcesija triju velikih razdoblja razvitka prometnog sustava: 1. razdoblje kolnih cesta, staroga riječnog prometa i jedrenjačke plovidbe na moru; 2. razdoblje ţeljeznica i parobrodarskog prometa; 3. razdoblje automobilskog i zračnog prometa i suvremenih telekomunikacija. Europski je prometni sustav preko pomorskog i zračnog prometa te telekomunikacija istodobno široko uključen u svjetski promet. U procesu integriranja Europe promet ima vrlo vaţnu ulogu; sredstvo je bez kojeg je nemoguće postići skladan razvoj. U Rimskim ugovorima iz 1958. godine u poglavlju IV. odreĎuje se uloga prometa u Europskoj uniji (tadašnjoj EEZ). Ističe se da je potrebno napustiti parcijalne nacionalne prometne politike, što ne isključuje teţnje za razvojem nacionalne mreţe. Teškoće su predstavljali naslijeĎeni odnosi u prometnom sustavu pojedinih zemalja (sustav prilagoĎen drţavnoj veličini i obliku teritorija te gospodarskom razvoju). Ključni zahtjevi izneseni u IV. poglavlju Rimskog ugovora jesu: - organizirati što učinkovitiji promet, - smanjiti prijevozne troškove, - ukloniti prepreke u povezivanju na razini Zajednice, - ukloniti tehničke prepreke, granične, carinske, političke, - izmijeniti uvjete konkurencije, tako da se odgovarajućom prometnom politikom svi sudionici prometa dovedu u isti poloţaj, - stvoriti uvjete skladnog koordiniranog razvoja na razini Zajednice (Unije). Krajem 1970-ih prometni sustav počinje bolje funkcionirati. Naglo raste razmjena izmeĎu pojedinih zemalja pa jača potreba za zajedničkom prometnom politikom. Grade se transalpski cestovni tuneli, uvode ţeljeznice velikih brzina (TGV i ICE), jača kombinirani prijevoz, grade se novi aerodromi. Promjene u procesu integracije odraţavaju se i u prometnom sustavu. Polazeći od činjenice da je promet bitan preduvjet i sredstvo gospodarskog jedinstva, članice tadašnje EZ počele su provoditi zajedničku nadnacionalnu prometnu politiku. Dolazi do zgušnjavanja postojećih mreţa te nastaju neke nove mreţe prometa (cjevovovodi). Do izraţaja posebice dolazi mreţa autocesta. Izdvajaju se glavni pravci i uspostavljaju prometni koridori. U početku koridori u smjeru S-J, što je sukladno poloţaju prvih zemalja članice. Najznačajniji je bio tzv. Rajnski koridor – od delte Rajne do Italije, a valja spomenuti i osovinu ARA: Amsterdam –Rotterdam-Antwerpen. S vremenom se razvijao Rhonski pravac prema Španjolskoj. Početkom 1990-ih godina formirano je 20 novih koridora u pravcu I-Z. Nakon četiri desetljeća političke podijeljenosti na Zapadnu i Istočnu Europu i postojanja dvaju

131 odvojenih prometnih područja, u novijem razdoblju počeo se stvarati cjeloviti europski prometni sustav. Dolazi do funkcionalnog i tehnološkog povezivanja (integracije) pojedinih oblika prometa u skladu s zahtjevom da se ostvari što djelotvorniji promet. Integracija pojedinih oblika prometa najjače je izraţena kod kontejnerskog i multimodalnog prijevoza (kamion-ţeljeznica-brod, autovlakovi, ţeljeznica-avion). Sve jače se razvija brzi promet: brze ţeljeznice, brze brodske i autobusne linije. Skraćuje se vrijeme putovanja, postiţe veća rentabilnost i veća interakcija izmeĎu pojedinih objekata i krajeva. No cijena sa plaća većim ekološkim problemima.

Slika 43. Dio paneuropskih prometnih koridora Najbrţe su se razvijali ovi oblici prometa: cestovni, ţeljeznički i zračni promet. U pojedinim zemljama dominira samo jedna vrsta prometa, npr. Italija s 85% cestovnog prometa u ukupnom prometu (krajem 1990-ih), dok je u nekima razvijeno više vrsta prometa, npr. Njemačka s 19,6% ţeljezničkog, 58,7% cestovnog te 17,5 riječnog prometa.

132

11. 2. CESTOVNI PROMET Suvremeni cestovni ili automobilski promet pojavio se u Europi početkom 20. st. i od tada se neprekidno vrlo dinamično razvija. No jača automobilizacija započinje 1960ih; naglo raste broj osobnih automobila, ureĎuje se autobusne veze i započinje masovna uporaba kamiona u robnom prijevozu. Povezano s time odvija se intezivna izgradnja cesta i ureĎenje cestovnih mreţa. «Era automobila « snaţno se odrazila na suvremeni razvoj Europe. Svojom dinamikom, gospodarskim značenjem i socijalnom širinom automobilski je promet postao čimbenik gospodarskog napretka, veće pokretljivosti stanovništva, brţeg razvoja gradova i funkcionalnije organizacije prostora. No ekspanzija automobila stvorila je i mnogobrojne probleme, posebice ekološke.

Slika 44. Mreţa Europskih (E) cesta 1990-ih godina

133

Zbog razlika u gospodarskoj razvijenosti pojedinih drţava i naslijeĎenih odnosa, u Europi postoje značajne razlike u razini automobilizacije. Velikim brojem vozila ističu se osobito Njemačka (krajem 1990-ih 35 mil.), Italija (31 mil.), Francuska (30 mil) i Velika Britanija (24 mil.). Te »stare» automobilske zemlje, zajedno s ostalim visokorazvijenim zemljama poput Švedske, Belgije, Nizozemske i dr. imaju najveću gustoću automobilizacije. Ona se u prosjeku kreće 2-3 stanovnika na jedan automobil, odnosno 400-500 automobila na 1000 stanovnika. Najveću gustoću automobilizacije u Europi (krajem 1990-ih) imala je Italija (1,9 na 1 automobil). Zemlje visoke automobilizacije obiljeţava i velika pokretljivost osobnih automobila, a povećavala se usporedo s porastom ţivotnog standarda; godišnja mobilnost iznosi 8000-10000 putničkih kilometara (pkm). U slabije razvijenim zemljama taj broj je mnogo niţi. Osobni automobili vaţno su prijevozno sredstvo u svim europskim drţavama, a u zemljama visoke razine automobilizacije njima se ostvaruje preteţni dio putničkog prijevoza (i preko 80%). Najveći broj voţnji ostvari se u gradskim i prigradskim sredinama. U gradovima se zbog toga često javlja zagušenost prometa i veliko onečišćenje zraka. Osobito veliku dinamiku razvoja u proteklih nekoliko desetljeća imao je kamionski promet. Prvobitno namijenjen prijevozu roba za lokalne potrebe i na kratkim udaljenostima, kamionski se promet s vremenom proširio na dulje relacije te je postao svojevrsni simbol gospodarskog jedinstva EU prostora. Tome je, pored njegovih prednosti, s obzirom da ide do krajnjeg korisnika pridonijelo povećanje kapaciteta i brzine kamiona te specijalizacije za pojedine vrste tereta, kao i uvoĎenje novih prijevoznih tehnologija- kontejnerskog i multimodalnog transporta. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata u europskim se zemljama stvaraju relativno guste i kvalitetne cestovne mreţe. Razlike u njihovoj razvijenosti posljedica su ponajprije nejednake razine gospodarskog razvoja, a zatim utjecaja geografskih čimbenika, naslijeĎenih odnosa te dinamike automobilizacije i politike izgradnje cesta. Niţu gustoću cestovne mreţe imaju gospodarski slabije razvijene zemlje, ali i one kod kojih jače dolaze do izraţaja nepovoljni prirodni uvjeti (Skandinavija).

11. 3. ŢELJEZNIĈKI PROMET Ţeljeznički je promet, uz automobilski, drugi glavni oblik prometa u Europi. Vaţan je u putničkom i robnom prometu. Doţivio je takoĎer veliku ekspanziju no neravnomjernu. premda je nezamjenjiv element prometnog sustava, ţeljeznica nema takvu ulogu u organizaciji prostora kao cestovni promet budući da je ţeljeznička mreţa rjeĎa. Iako je prva pruga puštena u promet u Engleskoj 1825. godine (StocktonDarlington) pravo ţeljezničko razdoblje u Europi nastupilo je nakon 1850. godine. U drugoj polovini 19. st. pa sve do Prvog svjetskog rata naveliko se grade ţeljezničke pruge. Godine 1850. bilo je 24 000 km pruga, 1900. god. 283 500 km, a 1920. godine

134 (uključujući Rusiju, bez njezinog azijskog dijela) 380 000 km. To je značilo 32% svjetske ţeljezničke mreţe i po duljini pruga Europa se nalazila na drugom mjestu iza Sjeverne Amerike.

Slika 45. Prvi bečki kolodvor Tako su u Europi stvorene razgranate, a u nekim područjima i vrlo guste ţeljezničke mreţe. Njemačka je 1920. godine imala je 58 150 km pruga, Francuska 53 560 km, Velika Britanija 39 260 km, a Italija 20 100 km. No najveća gustoća pruga dostignuta je u Belgiji (36,4 km/100 km2). U tom svom prvom razdoblju razvoja (1850-1920), ţeljeznica je privukla glavninu robnih i putničkih tokova. Najintenzivniji prijevoz obavlja se izmeĎu sirovinskih područja, industrijsko-rudarskih bazena i gradova. Veliku ulogu dobiva ţeljeznica u prijevozu putnika, posebice u gusto naseljenim područjima, ali i na velikim udaljenostima (transkontinentalne linije). Ţeljeznica je imala prvorazrednu ulogu u razvoju industrije i ostalih gospodarskih djelatnosti i bila je vaţan čimbenik razvitka naseljenosti i gradova.

135

Slika 46. Europska glavna ţeljeznička mreţa Razvojem automobilizacije dolazi do stagnacije i krize ţeljezničkog prometa te se ukidaju mnoge pruge. Promjene nastaju tek početkom 1960-ih, kada u većini razvijenih europskih ponovno raste interes za ţeljeznički promet, donose se planovi njegove obnove i ulaţu velike investicije u modernizaciju pruga i prijevoznih sredstava. Potreba obnove europskih ţeljeznica jačala je sa sve većim opterećenjem cestovnih prometnica i sa zasićenjem zrakoplovnog prometa. Pokazalo se da ţeljeznica ima vaţno mjesto u prometnom sustavu, osobito na glavnim prometnim pravcima, gdje se odvija veliki putnički i robni prijevoz. Za to je trebalo provesti tehničko-tehnološko osuvremenjivanje ţeljezničkog prometa – u prvome redu elektrificirati glavne pruge i osposobiti ih za veće brzine te modernizirati prijevozna sredstva.

136 U prijevozu putnika glavno područje rada ţeljeznice je meĎugradsko (intercity) povezivanje, posebice na udaljenostima 200-700 km, te prigradsko povezivanje, u područjima velikih urbanih aglomeracija. Prednosti ţeljeznice u robnom prometu u punoj su se mjeri pokazale u prijevozu masovnih tereta, unificiranog tereta (kontejneri, kamionski prijevoz) i ekspresnih roba. Veći tijekom 1970-ih razvile su se u okviru EZ mreţe transeuropskih ekspresa (TEE) i sličnih vlakova namijenjenih prijevozu roba (TEEM). Uspjeh svjetskog značenja (rekordne brzine) postignut je s francuskom mreţom TGV, koja sluţi isključivo putničkom prometu. U Njemačkoj se provodi uspostava mreţe Inter City Express (ICE), vlakova velike brzine. Sličan projekt ostvaruje se u Italiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji itd. Europskim projektom planirano je da se do 2015. uredi mreţa brzih pruga ukupne duljine 30 000 km (od čega je 19 000 km novih pruga).

11.4. ZRAĈNI PROMET Zračni promet najmlaĎi je oblik prometa, ali se razvijao najbrţe. Povoljan geografski poloţaj Europe u središtu kopnene polutke posebno dolazi do izraţaja u meĎukontinentalnom zračnom prometu. Zračni promet i unutar Europe vrlo je gust i razvijen, u prvome redu zbog visokog stupnja gospodarske razvijenosti. I prirodnogeografski činitelji od značaja su u prometnom sustavu Europe. Veličina i oblik Europe uzrok su što je većina zračnih linija u kategoriji srednjih (700-3000 km) i kratkih (do 700 km). Unutar Europe (kako je već istaknuto) zračni promet ima jaku konkurenciju, najviše u ţeljezničkom prometu (posebice na udaljenostima manjim od 400 km). Vrlo značajan pokretač suvremenih zračnih putovanja je turizam; no takve linije imaju naglašeni sezonski karakter. Uz prijevoz putnika, što je glavna djelatnost civilnog zrakoplovstva, sve veću vaţnost ima i robni promet, u prvom redu osjetljivih i skupih proizvoda koji mogu podnijeti velike prijevozne troškove, kao i prijevoz poštanskih pošiljaka. Budući da zračni promet (kao i pomorski) koristi prirodni prometni put, njegov se utjecaj u prostoru ogleda u čvorišnim točkama – zrakoplovnim lukama. Prema značenju, europske zrakoplovne luke mogu se razvrstati u nekoliko skupina. Europska čvorišta zračnog prometa svjetskog značenja su Frankfurt, London, Moskva i Pariz, dakle, gradovi koji imaju više od jedne zrakoplovne luke i koje su meĎupostaje na meĎukontinentalnim zračnim linijama. Zrakoplovne luke europskih glavnih gradova značajna su čvorišta u prometu unutar Europe, a ističu se: Roma (Rim), Madrid, Berlin, Zürich, Amsterdam, Bruxelles, Stockholm, Kobenhavn (Kopenhagen), Atena itd. Sve zemlje imaju i nekoliko manjih zrakoplovnih luka nacionalnog ili regionalnog značenja. Zrakoplovne luke kao prometna čvorišta privukle su različite djelatnosti. To su u prvom redu usluţne djelatnosti (putničke agencije, različiti servisi, slobodne carinske

137 zone i dr.), ali sve više i pojedine industrije koje se koriste zračnim prometom za prijevoz svojih proizvoda.

11. 5. RIJEĈNO-KANALSKO-JEZERSKI PROMET Plovidbu rijekama, kanalima i jezerima naziva se i unutrašnja plovidba, jer najčešće sluţe potrebama drţava za unutrašnji promet. Samo velike rijeke imaju meĎunarodno značenje. Unutrašnja plovidba ima u Europi dugu tradiciju, još iz rimskih vremena, ali znatno se počela razvijati u 17. i 18. stoljeću (Engleska, Francuska, Nizozemska i Njemačka). Još veći zamah postignut je početkom 19. stoljeća uvoĎenjem parnih strojeva kao brodske pogonske snage. No to je bio i početak konkurencije ţeljezničkog prometa.

138

Slika 47. Unutrašnji plovni putovi u Europi Do novog snaţnog razvoja riječno-kanalske plovidbe dolazi izmeĎu dva svjetska rata. U tom razdoblju izgraĎeni su Mittelland kanal u Njemačkoj (357 km) i kanal Volga-Moskva te kanalizirani tokovi mnogih rijeka. Radovi su nastavljeni i nakon Drugoga svjetskog rata sa sloţenim ureĎenjem tokova (plovidba, odvodnja, hidroenergetsko iskorištavanje). Europa je kontinent s najgušćom mreţom unutrašnjih plovnih putova – ureĎenih rijeka i kanala. Spajanjem gornjih tokova rijeka koje otječu u različita mora, prokopano je nekoliko transkontinentalnih plovnih putova. Europske rijeke i kanali povezuju

139 sredozemno, Sjeverno, Baltičko, Bijelo, Azovsko i Crno more te Atlantski ocean i Kaspijsko jezero. Najvaţniji sustavi plovnih putova su volški i rajnsko-dunavski. Najprometnija rijeka Europe je Rajna. Plovna je do Basela (886 km od ušća), a u tijeku je plovidbena prilagodba sve do Bodenskog jezera. Plovidba Rajnom slobodna je za sve drţave. Njezina velika prometna vaţnost posljedica je više prirodnih i društvenih čimbenika. Protječe kroz gusto naseljeno i razvijeno područje, gravitiraju joj vaţni prometni putovi (Neckar, Main, rhurska mreţa kanala) i utječe u more velike prometne vaţnosti. Zahvaljujući povoljnom (sloţenom) riječnom reţimu, plovidba je moguća cijele godine. Duisburg, do kojeg plove prekomorski brodovi do 4 m gaza, postao je s 50 mil. tona (krajem 1990-ih) najveća europska riječna luka. Otvaranjem kanala Rajna-Majna-Dunav (1992) otvoren je transkontinentalni plovni put od Sjevernog do Crnog mora. Gradnja je započeta 1921. godine i odvijala se u nekoliko etapa. Najteţa dionica tog plovnog puta je kanal Nürnberg-Kelheim dug 99 km kojim je svladano gotovo 100 m visinske razlike. Prometna vaţnost Dunava znatno je manja od vaţnosti Rajne. Glavni je razlog što Dunav teče kroz zemlje slabije gospodarske razvijenosti, koje imaju i manju meĎusobnu robnu razmjenu. Osim toga, vaţnost zatvorenog Crnog mora ne moţe se mjeriti s vaţnošću Sjevernog mora. Okosnicu današnje ruske mreţe unutrašnjih plovnih putova čini Volga – najdulja europska rijeka. Zbog sustava kanala, mreţa plovnih putova Volge dugačka je 17000 km i omogućuje plovidbu od Crnog mora do Baltičkog i Bijelog mora. Prokopavanjem spojnog kanala Volga –Don (1952. godine; 101 km) plovni put je dobio na vaţnosti; pored ostalog ruska je metropola dobila izlaz na toplo more.

11.6. POMORSTVO 11.6.1. Opće znaĉajke Pomorstvo u širem smislu obuhvaća sve djelatnosti i vještine na moru i u vezi s iskorištavanjem mora. U tom smislu Europa ima najpovoljniji poloţaj od svih kontinenata. Brojni elementi maritimnosti Europe, od općeg poloţaja do obalne razvedenosti, potakli su pomorsku usmjerenost Europljana. Iako se i na nekim drugim obalama u svijetu susreće u prošlosti stanovita pomorska tradicija, europskim pomorcima pripada zasluga upoznavanja svijeta i globalnog povezivanja te razvoja svjetskog pomorstva. U sklopu pomorstva kao osnovne pokretačke snage u razvoju svjetskog gospodarstva koja omogućuje razmjenu dobara na svjetskom planu, tri su meĎusobno uvjetovane pomorske djelatnosti – brodarstvo, brodogradnja i morske luke, a sve tri imaju na europskim obalama veoma dugu tradiciju. S obzirom da je u ovom poglavlju riječ o prometu to ćemo se ovdje usmjeriti na brodarstvo i morske luke.

140 11.6.2. Brodarstvo Sve do Drugoga svjetskog rata brodarstvo Europe imalo je izrazito dominantnu ulogu u svjetskom brodarstvu, a još 1970. bilo je pod zastavama europskih zemalja registrirano više od polovice ukupne svjetske tonaţe. Iako je ukupna tonaţa pod europskim zastavama rasla sve do 1980-ih, njezin udio u ukupnoj svjetskoj tonaţi od Drugog svjetskog rata stalno se smanjivao. Tako je krajem 1990-ih. ukupna tonaţa pod europskim zastavama iznosila 30% svjetske tonaţe, a i dalje se smanjuje. Neprestano smanjenje udjela flote pod zastavama europskih zemalja u ukupnoj svjetskoj tonaţi posljedica je s jedne strane naglog porasta tonaţe svjetske flote, a s druge strane djelomice i posljedica prelaska većeg broja brodova europskih brodara pod zastave pogodnosti («jeftine zastave»). MeĎu europskim zastavama po tonaţi je na prvom mjestu Grčka, slijedi Norveška, Velika Britanija, Francuska i Španjolska. Sve su te zemlje zabiljeţile značajan pad tonaţe. Jedino je flota pod zastavom Malte, kao jedne od pogodnih zastava u svijetu, toliko porasla da je došla na treće mjesto (iza Norveške).

11.6.3. Razvoj luka Sukladno dugoj pomorskoj tradiciji na europskim obalama, posebno na sredozemnom pročelju, mnoge luke imaju veoma staru osnovu, neke još iz antičkog razdoblja. No početak izgradnje velikih i tehnički opremljenih luka povezan je s industrijskim razvojem u 19. stoljeću i s pojavom parobroda i ţeljeznice. Naime luke su se morale prilagoditi novim uvjetima i potrebama.

141

Slika 48. Glavne europske luke Nakon Drugoga svjetskog rata, meĎunarodni pomorski promet raste dotad neviĎenim intenzitetom što se odraţava u novoj prilagodbi brodarstva, tj. u pojavi specijaliziranih brodova velike nosivosti (tankeri, bulk carrieri, kontejnerski brodovi), za koje su neophodne duboke luke i posebno opremljeni lučki terminali. Tako dolazi do naglog razvoja postojećih luka, posebno onih na vaţnom prometno geografskom poloţaju. Ovisno o topografskim uvjetima te se luke šire dvojako: ili u prostornom kontinuitetu u odnosu na staru lučku jezgru (npr. Genova, Rotterdam) ili u obliku meĎusobno izdvojenih lučkih bazena (npr. Marseille: Lavera, Port de Bouc, Fos). Uz ušća plovnih rijeka, posebno estuarijskog tipa gdje su visoke amplitude plime, stare luke su redovito uvučene duboko u riječno ušće i nemaju za današnje potrebe dovoljnu dubinu, pa se u novije doba izgraĎuju predluke koje mogu prihvatiti i velike brodove (npr. Nantes–St. Nazaire, Bremen–Bremenhaven).

142

Slika 49. Moderna luka St. Nazaire na ušću Loire (simulacija) U Velikoj Britaniji, objedinjavanjem starih luka u estuariju i novoizgraĎenih lučkih terminala bliţe riječnom ušću, odnosno luka na susjednoj otvorenoj obali, nastaju novi lučki sustavi (kompleksi) koji imaju zajedničko ime obično prema imenu rijeke, odnosno zaljeva (npr. Clyde Ports, Forth Ports, Tees Ports). Uz to, izgraĎene su i neke sasvim nove luke, bilo opće namjene (npr. Ploče) bilo specijaliziranog tipa, npr. za uvoz nafte (Milford Haven) ili za ukrcaj nafte s podmorskih izvora u sjevernom moru (Kirkwall, Sullom Voe). Velike morske luke kao ishodišne odnosno završne točke meĎunarodnih pomorskih putova i kopnenih prometnica, a često i unutrašnjih plovnih putova, ključna su čvorišta globalnog prometa i meĎunarodne razmjene. Na europskim je obalama oko 130 luka s godišnjim prometom većim od 5 mil t. No samo četiri europske luke imaju promet izmeĎu 40 i 100 mil. t (London, Le Havre, Hamburg i Marseille), a samo dvije s godišnjim prometom većim od 100 mil. t (krajem 1990-ih): Antwerpen 105 mil. t, Rotterdam 295 mil. t; najveća luka na svijetu zahvaljujući geoprometnom poloţaju na ušću najprometnije europske rijeke.11 Dvije trećine od ukupnog broja europskih luka s godišnjim prometom većim od 5 mil. t nalazi se na europskom atlantskom pročelju, a trećina na sredozemnom pročelju. Najveći broj velikih luka na atlantskom pročelju nalazi s u Velikoj Britaniji, ukupno 20. Najveći broj velikih luka na europskom sredozemnom pročelju ima Italija, ukupno 18, koja ima i najveći ukupni lučki promet meĎu svim sredozemnim zemljama. Pojedinačno najveća sredozemna luka je Marseille (krajem 1990-ih oko 93 mil. t). ooo 11

Po ukupnom teretu primat ipak pripada Singapuru. No prema strukturi tereta i utjecaju na razvoj šireg okruţenja još uvijek je vodeća svjetska luka.