Genette- Tipovi fokalizacije

Gerard Genette: Tipovi fokalizacije i njihova postojanost Perspektiva  



pripovjedna perspektiva (odnosno drugim način podešavanja informacija) pitanje je koje su najčešde proučavali svi koji se bave pripovjednom tehnikom, od kraja 19. st na dalje u okviru tih proučavanja javlja se problem razlike između načina i glasa ~ koji je to lik čije gledište usmjerava pripovjednu perspektivu? => tko je pripovjedač?~ ~ tko gleda? => tko govori? ~ Cleanth Brooks i Robert Penn Warren pomodu izraza pripovjedno žarište predlagali tipologiju u 4 razdjela

pripovjedač prisutan kao lik u radnji pripovjedač odsutan kao lik u radnji

DOGAĐAJI ANALIZIRANI IZNUTRA 1.) junak priča svoju priču 3.) analitički ili sveznajudi autor priča priču

DOGAĐAJI ANALIZIRANI IZVANA 2.) svjedok priča junakovu priču 4.) autor priča priču izvana

okomita kolona odnosi se na gledište (unutarnje i vanjsko), dok se vodoravna odnosi na glas (identitet pripovjedača), bez prave razlike u gledištu između 1 i 4 i između 2 i 3 



 

 

F.K. Stanzel razlikuje tri vrste romaneskinih pripovjednih situacija I. auktoriale Erzahlsituation (sa sveznajudim autorom) {Tom Jones} II. ich- Erzahlsituation (pripovjedač jedan od likova) {Moby Dick} III. personale Erzahlsituation (trede lice koje slijedi gledište prvog) {The Ambassadors} Norman Friedman objavljuje mnogo složeniju klasifikaciju s osam razdjela - 2 tipa sveznajudeg pripovijedanja (sa ili bez uplitanja autora) - 2 tipa pripovjedača u prvom licu (ja-svjedok i ja-junak) - 2 tipa selektivno sveznajudeg pripovijedanja (suženog gledišta- mnogostrukog ili jedinstvenog) - 2 tipa čisto objektivnog pripovijedanja (dramski i hipotetički način) šesti tip (selektivno sveznajudi jedinstveni) => primjer James Joyce „Portret umjetnika u mladosti“- „priča koju priča jedan lik, ali u tredem licu“ => očigledno miješanje fokalizatora (reflektora) i pripovjedača Bertil Romberg preuzima Stanzelovu tipologiju,te ju upotpunjuje četvrtim tipom (objektivni pripovjedni tekst, biheviorističkog stila) {to je sedmi tip kod Friedmana} I. pripovjedni tekst sa sveznajudim autorom II. pripovjedni tekst sa gledištem III. objektivni pripovjedni tekst IV. pripovjedni tekst u prvom licu Jean Pouillon i Tzvetan Todorov => promatraju čisto načinska određenja, ona koja obuhvadaju ono što nazivaju gledanjem ili aspektom trodjelna tipologija

I.



pripovjedni tekst sa sveznajudim pripovjedačem => Pouillon naziva to „gledanjem odostraga“ => Todorov to simbolizira formulom Pripovjedač > Lik (pripovjedač zna više nego lik, odnosno kaže više nego što ijedan lik zna) II. Pripovjedač = Lik (pripovjedač kaže samo ono što određeni lik zna) => pripovjedni tekst sa gledištem ili sa suženim poljem, „gledanje sa“ III. Priopovjedač < Lik (pripovjedač kaže manje od onog što lik zna) => objektivni ili bihevioristički pripovjedni tekst => gledanje izvana da bi se izbjegle specifično vizualne konotacije u izrazima gledanje, polja i gledište, koristi se apsktrktniji izraz „fokalizacija“

Fokalizacije 1. tip (obično ga predstavlja klasični pripovjedni tekst) => nefokalizirani pripovjedni tekst ili pripovjedni tekst s nultom fokalizacijom 2. tip => pripovjedni tekst s unutrašnjom fokalizacijom (fiksna, promjenljiva ili mnogostruka => isti događaj može biti evociran više puta prema gledištu više likova) 3. tip => pripovjedni tekst s vanjskom fokalizacijom (primjerice u djelima Dashiela Hammeta, u kojima junak djeluje pored nas, a da nam nikad nije dozvoljeno da upoznamo njegove misli i osjedaje    

  

  



obveza na fokalizaciju nije nužno postojana duž čitavog pripovjednog teksta nijedna formula fokalizacije ne odnosi se na čitavo djelo, ved na određeni pripovjedni segement razlika između različitih gledišta nije uvijek jasna => ambivalentnost, reverzibilnost ponekad je vrlo teško uspostaviti granicu između promjenljive fokalizacije i ne-fokalizacije, jer se nefokalizirani pripovjedni tekst najčešde može analizirati kao multifokaliziran po načelu tko može najviše, može najmanje; fokalizacija = ograničenje ono što zovemo unutrašnjom fokalizacijom rijetko se potpuno strogo primjenjuje sam princip tog pripovjednog načina podrazumijeva da se fokalizator nikad ne opisuje niti čak ocrtava izvana, i da njegove misli ili opažaje pripovjedač nikad ne analizira objektivno Jean Pouillon => „gledanje sa“ => lik se promatra ne u njegovoj unutrašnjosti (jer tad bismo trebali izadi iz unutrašnjosti, dok mi, umjesto toga bivamo u nju uvučeni) ved se promatra u slici koju stvara o drugima, i u neku ruku, kroz tu sliku {osjedamo ga u našim stavovima s obzirom na ono što nas okružuje, ali nije u nama samima} unutrašnja fokalizacija ostvaruje se u potpunosti samo u pripovjednom tekstu unutrašnjeg monologa ili u graničnom djelu u kojem se središnji lik apsolutno ograničava i izvodi iz samo svog žarišnog položaja Barthes => minimalni kriterij – osobni način pripovjednog teksta- mogudnost da se određeni pripovjedni segement prepiše u prvo lice 2 instance => fokalizacija i pripovijedanje- one ostaju odvojene čak i u pripovjednom tekstu u prvom licu, odnosno u slučaju kada te dvije instance preuzima ista osoba {izuzev u pripovjednom tekstu u prezentu, u unutarnjem monologu} pripovjedač gotovo uvijek zna više od junaka (čak i kad je junak on sam), tako da za pripovjedača fokalizacija junaka znači sužavanje polja jednako tako umjetno u prvom licu kao i u tredem

Alteracije  

promjene u gledištu mogu se analizirati kao promjene u fokalizaciji => npr u Madam Bovary, promjenjiva fokalizacija, sveznanje s djelomičnim sužavanjem polja promjena u fokalizaciji može se također analizirati kao trenutačna povreda koda koji vlada tim kontekstom, a da postojanje koda ne bude time dovedeno u pitanje



način (mode) => alteracije- osamljene povrede, kad povezanost cjeline ipak ostaje prilično snažna tako da pojam dominantnog načina ostane pertinentan



dva poznata tipa alteracija a) lateralna ispuštanja ili paralipsa- davanje manje informacija nego što je u početku potrebno *lipsa od leipo = ostavljanje] b) paralepsa [lepsa od lambalno= uzimanje]- davanje više informacija nego je dozvoljeno kodom fokalizacije koji određuje cjelinu obrnuta alteracija, prekomjernost informacija ili paralepsa, može se sastojati od prodora u svijest likova tijekom pripovjednog teksta, uglavnom vođenog vanjskom fokalizacijom u unutrašnjoj fokalizaciji paralepsa se može sastojati u iznenadnoj informaciji o mislima nekog drugog lika, koji nije fokalizator ili u prizoru koju fokalizator ne može vidjeti informacija (koju daje fokalizirani tekst) ≠ interpretacija (koju je čitatelj pozvan o njemu dati, ili koju daje a da nije na to pozvan) čitava igra onoga što Barthes naziva indicijama zasniva se na prevlasti implicitne informacije nad eksplicitnom, a jednako dobro funkcionira u vanjskom fokaliziranju kao da pripovjedač na shvada ono što pripovijeda, ali to ne sprečava čitatelja da interpretira to u skladu s autorovim namjerama pripovjedni tekst uvijek govori manje nego što zna, ali često omogućuje da znamo više nego što je rečeno

     

Polimodalnost   

 

upotreba prvog lica, tj identičnost pripovjedača i junaka ne podrazumijeva fokalizaciju pripovjednog teksta kroz junaka pripovjedač autobiografskog tipa prirodnije govori u vlastito ime nego pripovjedač pripovjednog teksta u tredem licu impersonalni pripovjedni tekst naginje unutarnjoj fokalizaciji zbog jednostavne sklonosti prema diskreciji i poštivanju neupudenosti svojih likova => autobiografski pripovjedač nema razloga da bi sebi nametnuo šutnju, da bude diskretan prema samom sebi ako želi on može izabrati fokalizaciju kroz junaka => da bi se držao informacija koje junak ima u trenutku radnje, mora izostaviti sve informacije do kojih je došao kasnije (paralipsa) Proust je u Traganjima u velikoj mjeri koristio unutrašnju fokalizaciju junaka - Junakovo gledište obično upravlja pripovjednim tekstom, sa sužavanjima polja, trenutačnim neupudenostima, pa i onim što sam pripovjedač smatra mladenačkim greškama, naivnostima, iluzijama koje treba izgubiti - pazi na fokalizaciju, uskraduje si svaku preuranjenu obavijest => princip neuplitanja - Proust koristi i otvaranja prema psihologiji drugih likova- to su indicije fokalizacije koje pripovjedni tekst upotrebljava u hipotetičnom obliku => Marcel pogađa ili pretpostavlja misao svog sugovornika - učestalost načinskim izraza (možda, bez sumnje, kao da, čini se..) omoguduje pripovjedaču da hipotetički kaže ono što ne bi mogao tvrditi bez izlaska iz unutarnje fokalizacije - Marcel Miller te izraze naziva „ alibiji romanopisaca“ - Proustovi opisi su strogo fokalizirani- njihovo trajanje nikad ne prelazi trajanje stvarnog promatranja, ni njihov sadržaj nikada ne prelazi ono što je promatrač doista primjetio - implicitno prepoznavanje i potvrda koda- izrazito sužavanje polja, junakove teškode da zadovolji vlastitu radoznalost => unutrašnja fokalizacija

 

     

 

    

- nekad ide i do hiper-sužavanja polja- paralipsa (iako za njihovo postojanje saznajemo tek naknadno kad nam ih objavi pripovjedač, dakle intervencijom koja proizlazi iz paralepse) jedina fokalizacija logički sadržana u pripovjednom tekstu u prvom licu je fokalizacija kroz pripovjedača Proust => npr. najave-upozorenja (o bududem utjecaju nečeg na junaka) ne pripadaju junaku ved pripovjedaču => prolepsa nadmašuje spoznajne sposobnosti junaka; dopunske informacije- iz pripovjedačeva iskustva (ne sveznajudeg!) između informacije junaka i sveznanja romanopisca nalazi se informacija pripovjedača izraz kao „ja nisam znao da..“ => dvosmislenost često se proizvoljno odabire pripada li neka činjenica romanopiscu ili pripovjedaču „romanopiscu (sveznajudem) pripisujemo samo ono što doista ne možemo pripisati pripovjedaču“ ako pripovjedni tekst izvještava o mislima nekog drugog lika, i to u prizoru u kojem je prisutan i junak => paralepsa, nesvodljivo na informaciju pripovjedača kriterij (za paralepse) nije toliko materijalna mogudnost (pa ni psihološka vjerojatnost), koliko tekstualna dosljednost i pripovjedni tonalitet {npr. razgovor bez svjedoka- navodi na pomisao o direktnom pripovijedanju, bez posrednika} Proust zaboravlja ili zanemaruje fikciju autobiografskog pripovjedača i fokalizaciju koju ona podrazumijeva => tekst vodi nultom fokalizacijom, sveznanjem klasičnog romanopisca prizori u kojima su (što se tiče gledišta) ja i drugi tretirani ravnopravno => dva konkurentska koda funkcioniraju na dva plana stvarnosti koji se suprotstavljaju jedan drugom ne poklapajudi se => dvostruka fokalizacija Proust se poigrava istodobno s tri načina fokalizacije => svojevoljno prelazedi iz svijesti svog junaka u svijest svog pripovjedača i polako se uvlačedi u pojedinačne svijesti ostalih likova => krši zakon duha tonalni sistem => sve povrede paralipse i paralepse = alteracije atonalni sistem => ni jedan kod ne prevladava, nema povreda Traganje – posredno stanje- stanje množine- politonalni sustav => polimodalnost čitav modalni postupak Traganja je paradoksalna koegzistencija mimetičkog intenziteta i prisutnosti pripovjedača, konkuriranje teorijski nesumjerljivih fokalizacija, ometajude miješanje pripovjednog izvora u tekstu