Genetika 2 Skripta Printaj

1. Definicija i podjela genetike. Genetika je znanost o nasljeđu i promjenjivosti osobina živih organizama. Dijeli se s obzirom na:  pristup proučavanja (genetika razvoja, molekulska, populacijska, ekologijska genetika)  metodologiju (veterinarska, poljoprivredna, genetika tumora, farmakogenetika, imunogenetika)  predmet proučavanja (genetika mikroorganizama, biljaka, životinja i čovjeka) Humana genetika – bazična i primjenjena znanastvena disciplina, proučava zakone prijenosa nasljednih osobina čovjeka i način realizacije nasljeđa u nekoj jedinici. Medicinska genetika – znanost o biologijaskim varijacijama u ljudi u odnosu na zdravlje i bolest. Klinička genetika – znanje i umjetnost dijagnoze, liječenja i prevencije genetičkih bolesti, orijentirana na zdravlje pojedinca i njegove obitelji.

2. Učestalost i podjela nasljednih bolesti. Učestalost nasljednih bolesti: genski poremećaji prisutni su u najmanje 2% novorođenčadi, odgovorni su za 50% sljepoća, gluhoća, teškoća u učenju i smrti, a pogađaju 5% populacije do 25. godine života. Nasljedna stanja svrstavaju se kao monogenska (poremećaji jednog gena), kromosomska i multifaktorska, no zbog poligenskog nasljeđivanja, dodaje se još jedna kategorija – stečena somatska genetička bolest.

3. Stanična dioba. Mitoza i mejoza. Stanična dioba je slijed događaja između dviju dioba stanice. Trajanje različito u različitim vrstama stanica. Sastoji se od mitoze i interfaze. Interfaza je najvažniji dio staničnog ciklusa i čini 95% staničnog ciklusa. MITOZA je proces dijeljenja somatskih stanica kod kojih se istodobno dijele jezgra i citoplazma. Iz ljudske zigote koja se pri začeču sastoji od jedne stanice nizom uzastopnih brzih mitoza nastane zrela odrasla osoba koja se u konačnici sastoji od otprilike 1 x 104 stanica. Tijekom mitoze, svaki se kromosom podijeli u dva kćerinska kromosoma koji se razvrstavaju u dvije stanice kćeri. Takva podjela dovodi do nepromijenjenog broja kromosoma u svim stanicama. 5 faza mitoze: 1. profaza – kromosomi se kondenziraju, dolazi do nastajanja diobenog vretena; centrioli se podijele na dva i kreću na suprotne polove stanice, a iz centrosoma (dva centriola), zrakasto se šire mikrotubuli diobenog vretena 2. prometafaza – razgradi se jezgrina ovojnica kako bi se oslobodili kromosomi, svaki se kromosom preko svoje centromere veže za mikrotubule diobenog vretena 3. metafaza – kromosomi se poredaju u ekvatorijalnoj ravnini ili ploči stanice; svaki kromosom je vezan za centrosom mikrotubulom potpunog vretena; u ovoj fazi kromosomi su najjače kondenzirani i stoga najvidljiviji; svaki kromosom ima oblik slova X jer su se kromatide odvojile duž osi kromosoma, ali su još uvijek povezane u centromernoj regiji koja se još nije podijelila 4. anafaza – centromere se uzdužno odvajaju kako bi se sestrinske kromatide svakog kromosoma odvojile na suprotne polove stanice 5. telofaza – kromatide (koje u ovoj fazi čine neovisne kromosome) su sastavljene od jednog dvostrukog lanca DNA te se potpuno odvajaju u dvije skupine sestrinskih kromosoma koje se nanovo zatvaraju unutar novonastale jezgrine ovojnice; dolazi i do podjele citoplazme INTERFAZA STANIČNOG CIKLUSA je razdoblje između dviju uzastopnih mitoza. Počinje G1-fazom u kojoj kromosomi postaju tanki i dugački. Slijedi S-faza u kojoj se događa replikacija DNA kako bi se umnožio kromatin svakoga kromosma. Nakon S-faze svaki se kromosom sastoji od dviju kromatida koje kromosomima daju izgled slova X. Svi se parovi homolognih kromosoma repliciraju istodobno, osim jednog X-kromosoma koji uvijek malo zaostaje za ostalima (inaktivni kromosom koji tvori spolni kromatin ili tzv. Barrovo tjelešce vidljivo u interfaznim somatskim ženskim stanicama). Interfaza završava relativno kratkom G2-fazom u kojoj počinje kondenzacija kromosoma kako bi se stanice pripremile za sljedeću mitozu.

MEJOZA je proces diobe, koji se događa pri završnoj fazi nastajanja gameta. Tri ključne značajke razlikuju mejozu od mitoze:  rezultat mitoze su dvije stanice kćeri od kojih se svaka sastoji od diploidnog broja kromosoma (46), dok se za vrijeme mejoze diploidni broj prepolovi, pa svaka zrela gameta dobiva haploidni komplet od 23 kromosoma  mitozom se dijele sve somatske stanice, uključujući i prekursorske stanice iz kojih će konačno nastati gamete (oogonije i spermatogonije), dok se mejoza odvija samo kao konačna dioba stanica pri sazrijevanju gameta  mitoza je proces koji se događa u jednom koraku, a mejoza se satoji od dviju staničnih dioba (mejoza I i mejoza II), od kojih svaka ima profazu, metafazu, anafazu i telofazu kao i u mitozi Mejoza I (još se naziva i redukcijska dioba jer se u njoj prepolovljuje broj kromosoma):  Profaza I - dolazi do crossing overa (rekombinacije), a to je izmjena između homolognih dijelova nesestrinskih kromatida; u razvoju moških gameta sparivanje između X i Y kromosoma događa se samo u jednom malom dijelu na samom vrhu kraćih krakova (pseudoautosomna regija). Ova faza ima pet stadija: leptoten (kromosomi postaju vidljivi jer započinje njihova kondenzacija), zigoten (homologni kromosomi se sparuju i pozicioniraju izravno jedan nasuprot drugomu u procesu sinapse; kromosomi se vežu sinaptonemskim kompleksima), pahiten (svaki par homolognih kromosoma, bivalent, postaje tijesno smotan; događa se krosingover), diploten (homologni rekombinirani kromosomi počinju se razdvajati, ali i dalje ostaju povezani na mjestima na kojima se dogodio krosingover (ta su mjesta kijazme)), dijakineza (razdvajanje homolognih kromosoma je potpuno i kromosomi su najčešće u ovom stadiju kondenzirani).  Metafaza I - nestaje jezgrina ovojnica, kromosomi se pozicioniraju u ekvatorijalnoj ravnini stanice, gdje su povezani za diobeno vreteno kao i u mitotičkoj metafazi.  Anafaza I – diobeno se vreteno steže, dolazi do odvajanja homolognih kromosoma na suprotne polove stanice.  Telofaza I – haploidni kompleti kromosoma su na suprotnim polovima; dolazi do nastajanja dviju stanica kćeri, gameta koje se nazivaju sekundarne spermatocite/oocite Mejoza II – vrlo je slična običnoj mitozi. Svaki kromosom koji se sastoji od dviju kromatida smješta se u ekvatorijalnu ravninu i zatim uzdužno podijeli kako bi nastale dvije nove gamete (u muškaraca spermatide, u žena po jedna jajna stanica i polarno tjelešce).

4. Posljedice nerazdvajanja u mitozi, mejozi I i mejozi II. Zbog nerazdvajanja dolazi do brojčanih kromosomskih abnormalnosti. U te abnormalnosti ubrajamo aneuploidije (gubitak ili dobitak jednog ili više kromosoma) i poliploidije (dodatak cijelog jednog ili više haploidnih kompleta kromosoma)1. Aneuploidije mogu biti monosomije (gubitak samo jednog kromosoma), trisomije (ako kromosomski komplet sadrži jedan dodatni kromosom) i tetrasomije (ako kromosomski komplet sadržava dva dodatna kromosoma). Ako se pogrješka nerazdvajanja dogodila u mejozi I, gamete sadržavaju oba homologna kromosoma, a nerazdvajanje u mejozi II dovodi do nasljeđivanja dviju kopija jednog homolognog kromosoma. Nerazdvajanje kromosoma može se dogoditi i u ranim mitotičkim diobamanovooplođene zigote. Takve pogrješke uzrokuju nastajanje dviju ili više staničnih populacija, što se naziva mozaicizmom.

5. Dismorfični znaci. Dismorfični znaci (dismorfične crte):  glava - trokutasto lice, hipoplazija srednjeg dijela lica, retrognatija  oči - antimongoloidni položaj, ptoza, strabizam, epikantus  uši - kronični otitis (80%), zamjetno oštećenje sluha (50-70%)  visoko nepce (82%) 1

Od aneuploidija i poliploidija, mislim da su samo aneuploidije uzrokovane nerazdvajanjem kromosoma; a poliploidije se ionako ne javljaju često kod ljudi, nego uglavnom kod billjaka.

  

vrat - kratak nizak urast kose (80%) pterigij

6. Što su to kromosomopatije, njihova učestalost i podjela? Kromosomopatije ili kromosomske abnormalnosti (aberacije) su promjene broja ili strukture kromosoma, što obično dovodi do abnormalne ekspresije većeg broja gena. One se mogu svrstati u:  brojčane abnormalnosti - aneuploidije (uključuju gubitak ili dobitak jednog ili više kromosoma), a u ovu grupu se ubrajaju monosomije (gubitak samo jednog kromosoma) i trisomije/tetrasomije (kromosomski komplet koji sadržava jedan/dva dodatna kromosoma) - poliploidije (dodatak cijelog jednog ili više haploidnih kompleta kromosoma), a mogu biti npr. triplodije (69 kromosoma) ili tetraploidije (92 kromosoma); kod ljudi se ovakva djeca uglavnom spontano pobace  strukturne abnormalnosti - nastaju zbog lomova kromosoma i povezivanja s drugim dijelovima kromosoma u drugačijoj konfiguraciji; mogu biti uravnotežene (podrazumijeva potpuni komplet kromosoma bez gubitka ili dodatka genetičkoga materijala; uglavnom su bezopasne, osim u slučajevima kad se lomovi događaju usred funkcionalnih gena) i neuravnotežene (kromosomski komplet sadržava nepotpuni kromosomski materijal; česte su kliničke posljedice) - translokacije (prijenos genetičkog materijala s jednog kromosoma na drugi – može biti recipročna translokacija ili Robertsonova translokacija) - delecije (gubitak dijela kromosoma; posljedice su monosomije za taj izgubljeni kromosomski dio) - insercije (kada se dio kromosoma ubaci nekamo unutar nekog drugog kromosoma) - inverzije (nastaju kada se dogode dva loma na istom kromosomu, a pri ponovnom spajanju dio kromosoma ima obrnutu orjentaciju – može biti pericentrična inverzija ili paracentrična inverzija) - nastajanje prstenastih kromosoma (pri lomu koji se dogodi na oba kraka kromosoma te ostavlja „ljepljive“ krajeve koji se spajaju u presten)  skupina kromosomskih abnormalnosti koja sadržava različite komplete kromosoma u dvije ili više staničnih linija (miksoploidija) - mozaicizam (pojava bilo u pojedinca bilo u tkivu dvaju ili više staničnih linija koje se razlikuju po svojoj genetičkoj konstitucijin iako su nastale iz iste zigote, te su toga istog genetičkog podrijetla) - kimerizam (prisutnost dvaju ili više genetički različitih staničnih linija u jednoj osobi koje nastaju iz više od jedne zigote, tj. stanične linije različita su genetičkog podrijetla – postoje disperične kimere i krvne kimere) Osim ove podjele, mogu biti i autosomne ili gnomosomne; prijenosne (stabilne) ili nestabline (ne prenose se na potomstvo); de novo mutacije ili nasljedne. Kromosomske aberacije nalazimo kod jednog od 100-200 novorođenih, ali ne mora se uvijek očitovati u kliničkoj slici. Uzrokuju 60% spontanih pobačaja u prvom tromjesečju. Kromosomski poremećaji stoga uzrokuju spontani gubitak velikog dijela ljudskih zametaka. Od začeća dalje, učestalost kromosomskih poremećaja naglo se smanjuje.

7. Osnovni klinički simptomi kod osoba koje imaju kromosomski poremećaj.2 Downov sindrom: karakteristične crte lica (koso položeni očni rasporci, male uške, isplažen jezik), brazda četiri prsta, prirođene srčane grješke, niže intelektualne sposobnosti, nizak rast. Klinefelterov sindrom: lakše teškoće u učenju, sterilitet, rast malo viši od prosjeka. Turnerov sindrom: niska linija rasta kose, valgus laktova, nizak rast, hipogonadizam, neplodnost, primarna amenoreja.

2

Ovdje sam simptome razvrstala po određenim kromosomskim bolestima, a ako želite samo simptome, jednostavno ih izdvojite, tj. zanemarite bolesti.

Sindrom fragilnog X-kromosoma: prepoznatljiv izgled lica (visoko čelo, velike uši, dugo lice, izbočena brada), veći testisi (makroorhija), slabost vezivnog tkiva s labavim zglobovima, duševno zaostajanje. Neki simptomi koji mogu upućivati na kromosomski poremećaj: teškoće u učenju, nediferencirani spol, neplodnost i ponavljani pobačaj, neoplazme i sindromi kromosomskih lomova. Mentalna retardacija, zaostajanje u rastu i razvoju, kongenitalne anomalije, dismorfične crte, abnormalni dermatoglifi, infertilitet ili sterilitet, maligne bolesti.

8. Podjela numeričkih kromosomskih aberacija.3 



aneuploidije (uključuju gubitak ili dobitak jednog ili više kromosoma), a u ovu grupu se ubrajaju monosomije (gubitak samo jednog kromosoma), trisomije/tetrasomije (kromosomski komplet koji sadržava jedan/dva dodatna kromosoma), te fenomen mozaicizma (dvije ili više različitih staničnih populacija) poliploidije (dodatak cijelog jednog ili više haploidnih kompleta kromosoma), a mogu biti npr. triplodije (69 kromosoma) ili tetraploidije (92 kromosoma); kod ljudi se ovakva djeca uglavnom spontano pobace

9. Podjela strukturnih kromosomskih aberacija. Strukturne abnormalnosti - nastaju zbog lomova kromosoma i povezivanja s drugim dijelovima kromosoma u drugačijoj konfiguraciji; mogu biti uravnotežene (podrazumijeva potpuni komplet kromosoma bez gubitka ili dodatka genetičkoga materijala; uglavnom su bezopasne, osim u slučajevima kad se lomovi događaju usred funkcionalnih gena) i neuravnotežene (kromosomski komplet sadržava nepotpuni kromosomski materijal; česte su kliničke posljedice)  translokacije (prijenos genetičkog materijala s jednog kromosoma na drugi – može biti recipročna translokacija ili Robertsonova translokacija)  delecije (gubitak dijela kromosoma; posljedice su monosomije za taj izgubljeni kromosomski dio)  insercije (kada se dio kromosoma ubaci nekamo unutar nekog drugog kromosoma)  inverzije (nastaju kada se dogode dva loma na istom kromosomu, a pri ponovnom spajanju dio kromosoma ima obrnutu orjentaciju – može biti pericentrična inverzija ili paracentrična inverzija)  nastajanje prstenastih kromosoma (pri lomu koji se dogodi na oba kraka kromosoma te ostavlja „ljepljive“ krajeve koji se spajaju u presten)

10. Mehanizam nastanka poliploidija. Poliploidije su pogreške tijekom stvaranja gameta u kojima se kromosomi udvostruče, ali se ne udvostruči citoplazma i stanica se ne podijeli na 2 stanice kćeri (endoreduplikacija). Kod poremećaja oplodnje (dispermija). Kod pogreške citokineze (pogreška u ranoj mitotskoj diobi stanica embrija u razvoju pričemu se kromosomi umnože, ali se citoplazma ne odvoji). Triploidija nastaje iz dvije majčinske i jedne očinske gamete (69,xxx ili 69,xxy) ili 1 majčine, 2 očeve (69,xyy) U ljudi se od poliploidija jedino može uočiti triploidija (69 kromosoma, 3n) i to najčešće u uzorcima spontanih pobačaja, ali su preživljenja dulja od polovice trudnoće vrlo rijetka. Triploidija se može dogoditi kao posljedica nepravilne mejoze jajne stanice ili spermija, a najčešće se događa jer ne dolazi do odvajanja polarnoga tjelešca ili do nastajanja diploidnog spermija. Nadalje, triplodija je moguća ako dolazi do oplodnje jajne stanice s dva spermija, tzv. dispermije. Kad se dogodi triploidija uz prisutnost dodatnog kompleta očevih kromosoma, posteljica natekne uz promjene koje se nezivaju hidatidiformnim promjenama. Nasuprot tomu, kad je triploidija uzrokovana dodatnim kompletom majčinskih kromosoma, posteljica je smanjena, triploidija najčešće završava spontanim pobačajem.

11. Što su to poliploidije? 3

8. i 9. pitanje su odgovoreni već u 6., ali evo opet.

Poliploidije su vrsta kromosomskih brojčanih abnormalnosti kod kojih odstupanja uključuju dodatak cijelog jednog ili više haploidnih kompleta kromosoma (3n ili 4n za razliku od normalnog 2n). Primjer poliploidija: triploidija (69 kromosoma, 3n) ili tetraploidija (92 kromosoma, 4n). U ljudi je često moguće uočiti poliploidiju u uzorcima spontanih pobačaja, ali su preživljenja dulja od polovine trudnoće vrlo rijetka.

12. Što su to aneuploidije? Aneuploidije su vrsta brojčanih kromosomskih abnormalnosti kod kojih odstupanja uključuju gubitak ili dobitak jednog ili više kromosoma. Gubitak samo jednog kromosoma uzrokuje monosomiju. Ako kromosomski komplet sadržava jedan/dva dodatna kromosoma, radi se o poremećaju trisomije/tetrasomije. Glavni uzrok ovim poremećajima je nerazdvajanje kromosoma u mejozi I ili mejozi II ili anafazno zaustavljanje.

13. Mehanizam nastanka aneuploidija. Zbog nemogućnosti razdvajanja bivalenata koja se naziva nerazdvajanjem kromosoma nastaju gamete koje dobiju oba homologna kromosoma (disomija). Ako se u takvim gametama dogodi oplodnja, nastaje trisomija. Postoji razlika u kromosomima gameta ako se nerazdvajanje kromosoma dogodilo u mejozi I ili mejozi II. Ako se pogrješka dogodila u mejozi I gamete sadržavaju oba homologna kromosoma, dok nerazdvajanje u mejozi II dovodi do nasljeđivanja dviju kopija jednog homolognog kromosoma. Kao i kod trisomije, monosomija može nastati zbog nerazdvajanja kromosoma u mejozi. Ako jedna gameta dobije jedan homologni kromosom više (disomija), drugoj će nedostajati upravo taj homologni kromosom (nulisomija). Monosomija se, također, može dogoditi za vrijeme putovanja kromosoma na pol stanice pri stezanju diobenog vretena u anafazi, u tzv. anafaznom zaostajanju.

14. Nerazdvajanje u I. i II. mejotskoj diobi.4 Zbog nemogućnosti razdvajanja bivalenata koja se naziva nerazdvajanjem kromosoma nastaju gamete koje dobiju oba homologna kromosoma (disomija). Ako se u takvim gametama dogodi oplodnja, nastaje trisomija. Postoji razlika u kromosomima gameta ako se nerazdvajanje kromosoma dogodilo u mejozi I ili mejozi II. Ako se pogrješka dogodila u mejozi I gamete sadržavaju oba homologna kromosoma, dok nerazdvajanje u mejozi II dovodi do nasljeđivanja dviju kopija jednog homolognog kromosoma.

15. Dob majke kao uzrok nerazdvajanja. Primjer i rizici ovisni o dobi, mogućnost prevencije. Još nije sasvim poznat uzrok nerazdvajanja kromosoma. Najuobičajenije objašnjenje je ono povezano sa starenjem primarnih oocita koje su neaktivne i do 50 godina. Ova se teorija temelji na dobro dokumentiranoj povezanosti uznapredovale starosti majke s povećanim brojem potomaka s Down sindromom. Starenje majke povezano je i s trisomijama 13 i 18. Trudnice mlađe od 25 godina imaju rizik za nastanak trisomije manji od 1:1.000; sa 37 godina oko 1:100, a s 45 godina 1:10. Rizik ponovne pojave nerazdvajanja u idućim trudnoćama majke je 2,5%. Prevencijski testovi – prenatalna dijagnoza (aminocenteza ili korion frondozum - starije žene, testovi probira, dijagnostički testovi).

16. Najčešće autosomne aneuploidije spojive s preživljavanjem. Monosomne zigote imaju malu vjerojatnost preživljenja. Trisomične prežive ako je višak kromosomskog materijala relativno mali, tj. spojiv s preživljavanjem. U glavnom se radi o trisomijama 21, 13 i 18. Downov sindrom je uzrokovan dodatkom 21. kromosoma, te se stoga često naziva i trisomijom 21. Ostale trisomije koje preživljavaju do rođenja jesu Patauov sindrom (trisomija 13) i Edwardsov sindrom (trisomija 18). Većina ostalih trisomija rezultira ranim prekidom trudnoće, od kojih je najčešća trisomija 16 koja uzrokuje spontani pobačaj u prva tri mjeseca trudnoće.

4

Ili ja nešto griješim, ili se ovdje stalno ponavljaju ista pitanja. Neka, neka :)

17. Prevalencija (učestalost) i etiologija trisomija 13, 18 i 21. 





Trisomija 13 (Patauov sindrom) - prevalencija: 1:9.000 novorođenčadi (smrtnost – 30% u neonatalnom razdoblju, 50% u prva dva mjeseca, 90% u prvoj godini života) - etiologija: nerazdvajanje tijekom gametogeneze kod starijih majki (75%)? Trisomija 18 (Edwardsov sindrom) - prevalencija: 1:8.000 novorođenčadi (rizični faktor-starost majke) - etiologija: regularni oblik – 80% zbog nerazdvajanja, 1% rizik ponavljanja, 10% uzrokovano mozaicizmom ili nebalansiranom kromosomskom aberacijom (posebno translokacijom) Trisomija 21 (Down sindrom) - prevalencija: 1:750-1.000 - etiologija: nerazdvajanje u mitozi, mejozi ili translokacije

18. Citogenetički oblici Downovog sindroma. Down sindrom je, što se tiče kromosomskih abnormalnosti, u 94,3% slučajeva uzrokovan trisomijom, u 3,3% slučajeva translokacijom, a u 2,4% slučajeva mozaicizmom. U slučajevima koji su nastali zbog trisomije 21, prekobrojni kromosom je u 90% slučajeva podrijetlom od majke, a istraživanja DNA pokazala su da poremećaj najčešće nastaje zbog nerazdvajanja kromosoma tijekom majčine mejoze I. Robertsonove translokacije uzrok su ovom poremećaju u oko 4% oboljelih, a u trećine je jedan od roditelja nositelj. Djeca s mozaičnim oblikom bolesti često imaju blažu kliničku sliku nego djeca s potpunim oblikom. Do danas je jedina relativno dobro utvrđena genotipsko-fenotipna povezanost u trisomiji 21 ona s Alzheimerovom bolešću.

19. Vanjska obilježja Downovog sindroma. Karakteristične crte lica, što uključuje okruglo plosnato lice, koso položene očne rasporke, male uške i usta, isplažen jezik, plosnati korijen nosa, nosnice prema gore, epikantus, Brushfieldove pjege (hipoplazija strome šarenice). Kod novorođenčadi se prepoznaje po hipotoniji i višku kože na vratu. Brahicefalija, brazda 4. prsta koja se nalazi u oko 50% djece s Down sindromom (a samo u oko 2-3% zdrave populacije), klinodaktilija (kratak i zakrivljen 5. prst), nizak rast, vrat kratak i širok, hipersenzibilni zglobovi, koža gruba i suha, kosa tanka i slaba, izbočen trbuh i udubljen prsni koš. Karakteristično širok razmak između 1. i 2. prsta na nozi, muške genitalije su slabije razvijene.

20. Malformacije i poremećaji funkcije organa/sustava karakteristični za trisomiju 21. Kod 40-45% novorođenčadi s Down sindromom nađu se prirođene srčane grješke (najčešće su zajednički artrioventrikularni kanal, defekt septuma klijetke i pretklijetke, otvoren arterijski duktus); artrezija anusa, artrezija duodenuma, oštećenje sluha, epilepsija, katarakta, poremećaji hormona štitnjače, imunog sustava, Hirschprungova bolest. Jedinstveni obrazac malignih bolesti, pojava akutne mijeloidne leukemije, maleni rizik za solidne tumore; strabizam.

21. Multidisciplinsko praćenje Down sindroma. Down sindrom zahtjeva trajno praćenje. Prati se rast i razvoj, ponašanje, simptomi i komplikacije. Obično je potreban multidisciplinarni pristup. Potrebni pregledi : pedijatrijski, neurološki, ginekološki, kardiološki (UZV), okulistički (svake 2.g.), pregledi štitnjače (prve 3 godine jednom godišnje, a zatim svake druge godine do 13. godine), s 3 i 12 godina RTG lateralne cervikalne kralježnice (atlantoaksijalne subluksacije), MRI/CT, sleep apnea sindrom (HAL,ORL), evaluacija sluha (EOAE, BEAP), kontrola krvne slike i imunologijska obrada, GUK. U starijoj dobi se često javlja Alzheimereova bolest.

22. Terapija Downovog sindroma.

Potrebna je suradnja mnogih stručnjaka i to: psihijatra (depresije i opsesivno-kompulzivni poremećaj), logopeda, defektologa. Također su potrebne prilagodbe u vidu individualno programiranog školovanja, uključivanja u razvojni edukacijski program, te godišnja evaluacija. Terapija je simptomatska, kalorijski unos mora biti manji od preporučene dnevne količine za dob, potrebna je rekreacija, cijepljenje, održavanje toalete nosa i očiju, kontrola stomatologa, lijekovi, te plastične operacije.

23. Genetička informacija uz Downov sindrom. Učestalost Down sindroma pri rođenju iznosi 1:800-1000, a u VB se oko 60% slučajeva Down sindroma otkriva prenatalno. Postoji jasna povezanost između učestalosti Downova sindroma i starije dobi majke. Za regularni oblik trisomije 21 rizik ponavljanja vezan je uz dob majke (varijabilno) i činjenicu da je trisomija već nastala u prethodnoj trudnoći (~1%). Kombinirani rizik ponavljanja iznosi između 1:100 i 1:200. Prenatalna dijagnoza se vrši na sljedeće načine: probir putem trostrukog/četverostrukog ili kombiniranog testa; UZV ploda; amniocenteza, biopsija koriona, placentacenteza. Potrebno je što prije dati genetičku informaciju uz prisutstvo oba roditelja i djeteta u mirnom i povjerljivom okruženju, izravno i razumljivo, te raspraviti o planu praćenja i osigurati kontakt.

24. Citogenetički oblici trisomije 13 (Patau). 47, t 135 ( može biti 47,XX, + 13. ili 47,XY, + 13.) Incidencija za ovaj sindrom je oko 1:9000, prognoza je bolesti loša, gotovo sva djeca umiru u prvim danima ili tjednima života. Većina ih se otkriva prenatalno, što često dovodi do prekida trudnoće. Oko 10% slučajeva uzrokovano je mozaicizmom ili nebalansiranom kromosomskom aberacijom, posebno Robertsonovom translokacijom.

25. Klinička slika sindroma Patau (trisomija 13). Patau sindrom je klinički karakteriziran teškim malformacijama SŽS (holoprozencefalija, defekt neuralne cijevi, arinencefalija, korteksna disgeneza) što za posljedicu ima poremećaje tonusa, gluhoću i konvulzije. Malformacije glave (mikrocefalija, razmaknute suture) očiju (hipertelorizam, mikroftalmija ili anoftalmija, kolobom, katarakta), rascjepima usne, čeljusti i nepca (heliognatopalatoshiza), malim, nisko položenim i loše oblikovanim uškama, polidaktilijom, konveksnim noktima, te anomalijama prsnog koša (srčane greške, dijafragmalna hernija), bubrega (cistični bubrezi, potkovasti bubrezi, displazija bubrega, hidronefroza) i probavnog trakta (malrotacije crijeva). Vrat je kratak i ima kožni nabor. Životna prognoza je loša i većina djece umire u prvim mjesecima života.

26. Genetička informacija uz sindrom Patau. Incidencija za ovaj sindrom je oko 1:9000. Rizik za regularnu trisomiju 1:100, rizik za translokacijske oblike ovisi o vrsti translokacije i spolu nositelja. prognoza je bolesti loša, gotovo sva djeca umiru u prvim danima ili tjednima života. Većina ih se otkriva prenatalno, što često dovodi do prekida trudnoće. Oko 10% slučajeva uzrokovano je mozaicizmom ili nebalansiranom kromosomskom aberacijom, posebno Robertsonovom translokacijom. Prenatalna dijagnoza se vrši na sljedeće načine: probir putem trostrukog/četverostrukog ili kombiniranog testa; UZV ploda; amniocenteza, biopsija koriona, placentacenteza.

27. Citogenetički oblici trisomije 18 (Edwards). 47, t 186 (može biti 47,XX,+18 ili 47,XY,+18) Incidencija za ovaj sindrom je oko 1:8000, prognoza je bolesti loša, gotovo sva djeca umiru u prvim danima ili tjednima života. Većina ih se otkriva prenatalno, što često dovodi do prekida trudnoće. Oko 10% slučajeva uzrokovano je mozaicizmom ili nebalansiranom kromosomskom aberacijom. Regularni oblik - 80% uslijed nerazdvajanja, rizik ponavljanja