Gabriele D'Annunzio - Sin požude

Poznati talijanski pjesnik prevodio ga je i Vladimir Nazor i erotoman, na svoju sreću nije ostao u našem sjećanju samo po svojoj iredentističkoj avanturi u Rijeci. Ovaj roman mnogi smatraju njegovim najboljim djelom te ga i danas u svijetu puno objavljuju i čitaju. Pisan koncem prošlog stoljeća dakle, daleko prije one neslavne avanturice, roman sadrži sve značajke svoje epohe, »fin de sieclea«, i možda je zapravo najpotpuniji portret secesije, naročito kad je u pitanju njen famozni erotizam. D'Annunzio izvanredno čitljivo i maniristički poneseno ocrtava sve erotske rituale, klišeje i običaje društva svog doba, kojega smatraju »najbludnijim« poslije rococoa.

ODABRANI LJUBAVNI ROMANI Izdaje ITRO »Naprijed« Glavni urednik MILAN MIRIĆ Urednik ŽELJKO FALOUT

GABRIELE D'ANNUNZIO SIN POŽUDE Preveo IVO KLARIĆ ZAGREB 1986 Naslov izvornika Gabriele d'Annunzio »IL PIACERE«

PRVA KNJIGA Godina je tiho nestajala. Silvestarsko je sunce prosipalo neku maglovitu blagu, zlatnu, mekanu, gotovo proljetnu toplinu rimskim nebom. Sve ulice vrvjele su od svijeta kao u svibanjskim nedjeljama. Piazzom Barberini i piazzom di Spagna prolazilo je mnoštvo kočija,

dok je neprekidni i neodređeni žamor s ta dva trga preko Trinita de'Monti i ulicom Sistina prigušen dopirao sve do palače Zuccari. Sobe su se malo pomalo ispunjavale mirisom svježeg cvijeća u vazama. Velike rascvjetale ruže bile su uronjene u kristalne pehare koji su se vitko uzdizali iz pozlaćenog stalka rastući poput divnih ljiljana nalik na one što izranjaju iza Djevice na slici Sandra Botticellija u galeriji Borghese. Nikakav drugi pehar elegancijora oblika nije ravan ovome: kao da se cvijeće u toj providnoj tamnici oduhovljuje i bolje izražava sliku vjerskog ili Ijubavnog prepuštanja. Andrea Sperelli je u svojim odajama očekivao Ijubavnicu. Sve stvari unaokolo otkrivale su neku zaista naročitu Ijubavnu pažnju. U kaminu je gorjela smrekovina, a mali sto za čaj već je bio pripremljen. šalice i tanjurići od majolike iz Castel Durantea ukrašeni mitološkim pričama od Luzija Dolcija — antikni oblici nedostižne Ijupkosti, ispod kojih su kosim slovima bili ispisani Ovidijevi heksametri. Kroz zavjese od crvenog brokata na kojima su srebrnim nitima bili izvezeni mogranji, lišće i duhovite izreke, prodiralo je ublaženo svjetlo. Kako je popodnevno sunce udaralo u prozore, na sagu se ocrtavao trag cvjetne šare sa zavjesa. Sat na Trinita de'Monti odzvoni tri i po. Još pola sata. Andrea Sperelli ustane s divana na kojem j'e ležao. Otvori prozor, učini nekoliko koraka po sobi, onda uzme neku knjigu, pročita nekoliko redaka i ponovo je zatvori te neodlučnim pogledom potraži nešto oko sebe. Nemir iščekivanja tako ga je žestoko mučio da je morao nešto raditi, kretati se, kako bi unutrašnju muku rastjerao nekim stvarnim radom. Ispred kamina se sagnuo, uzeo žarač, potakao vatru i na goruću hrpu stavio novi komad smrekovine. Gomila se srušila a žerava rasula sve do metalne ploče što je zaštićivala sag. Oganj se razdijelio u mnogobrojne plavkaste jezičke koji su čas nestajali čas ponovo izbijali. Ugarci su se dimili. U Andreinom duhu iskrsne jedna uspomena. Upravo ispred ovog kamina Elena je voljela staj'ati prije no što bi se obukla nakon trenutaka provedenih u intimnosti. Veoma spretno stavljala je velike komade drva u kamin. S obje ruke uzimala bi teški žarač i zabacivala glavu da izbjegne iskre. Činilo se da se njeno tijelo na

sagu, u pomalo napornom položaju zbog pokreta mišića i titranj'a sj'ena na svim pregibima, na svim zglobovima i udubinama, smiješi obliveno blijedim sjajem jantara koji je podsjećao na Correggiovu Danaju. A ona je doista imala correggiovske oblike, ruke i noge gipke 1 malene, gotovo bi se moglo reći poput grana na stablu, kao na Dafninim kipovima u prvim počecima nj'ene metamorfoze o kojoj govori legenda. Tek što bi završila slaganje, drva bi ponovo planula nenadanim žarom. U sobi bi se tada neko vrijeme borila crvenkasta topla svjetlost s hladnim sutonom koji je ulazio kroz prozor. Miris zapaljene smrekovine lagano je omamljivao. Kad bi ugledala bljesak, Elenu bi spopadala neka djetinja obijest. Imala j'e pomalo okrutnu naviku da na kraju svakog Ijubavnog sastanka raspe po sagu sve cvijeće koje se nalazilo u vazama. Kad bi se nakon oblačenja vratila u sobu navlačeći rukavice ili zakopčavajući haljinu, smijala bi se usred tog pustošenja. Ništa nije bilo tako Ijupko kao kad bi, po običaju, zadigla malo suknju, pružajući najprije jednu a onda drugu nogu da j'oj' dragi, sagnut, sveže razriješene trake na cipelama. Soba je j'oš uvij'ek ostala gotovo ista. Bezbroj uspomena j'e izviralo iz svih ovih stvari koje j'e Elena gledala ili dodirivala, a slike daleke prošlosti burno su izranjale. Gotovo nakon dvije godine, Elena će ponovo prekoračiti ovaj prag. Za pola sata će doći, sjesti na onaj naslonjač, dignuti veo s lica, pomalo uznemirena kao nekad, i pričat će. Nakon dvije godine sve će ove stvari ponovo čuti njen glas, a možda i njen smijeh. Veliki rastanak zbio se upravo dvadeset petog ožuj'ka tisuću osamsto osamdeset pete, u kočiji, izvan Porta Pia. Ovaj datum je bio neizbrisiv u Andreinom sjećanju. Čekajući sada, mogao j'e nepomućenom jasnoćom oživiti sve događaje tog dana. Sjećanje na krajolik sada je oživj'elo u njemu u savršenom svjetlu, kao o jednom od onih snivanih krajolika u kojima stvari već izdaleka izgledaj'u vidlj'ive zbog zračenja što izbij'a iz njihovih oblika. Pločnikom je odj'ekivalo j'ednoliko drndanj'e jureće kočije. Ispred prozora kočije nestajali su bjelkasti stari zidovi patricijskih vila

Ijulj'aj'ući se bez prestanka u dražesnom treperenj'u. S vremena na vrij'eme iskrsla bi poneka velika željezna ograda kroz koju se vidio visoki šimširom ograđeni puteljak, ili zeleno dvorište puno latinskih kipova, ili pak dugački travnati trijem u kojem su se ovdj'eondj'e smiješile blijede sunčeve zrake. Umotana u široki ogrtač od vidre, s koprenom na licu i rukavicama od divokoze, Elena je šutjela. On je s užitkom udisao lagani miris heliotropa koj'i se širio iz skupocjenog krzna osjećajući u svojoj ruci miris njene ruke. Oboje su smatrali da su sami, daleko od drugih, dok iznenada ne bi prošla crna kočija nekog prelata, govedar na konju, čopor Ijubičastih klerika ili stado blaga. Pola kilometra ispred mosta ona reče: — Siđimo. Hladna i bistra svjetlost na polju ličila je na svježi izvor. Kako je vjetar njihao grane, zbog optičke varke izgledalo je da ovo lelujanje prelazi na sve stvari. Priljubljena uz njega i posrćući na neravnom tlu, ona reče: — Večeras putuj'em. Ovo j'e posljednji put. Zatim umukne. A onda opet isprekidanim glasom počne govoriti kako je odlazak potreban, kako je prekid potreban. Glas joj je bio veoma tužan. Žestoki vjetar odnosio joj je riječi sa usana. Ona je nastavljala. Uhvatio ju je za ruku, ušutkao, tražeći prstima njeno bilo između dugmeta: — Ne više! Ne više! I dalje su hodali boreći se protiv sve jačih udaraca vjetra. Odjednom je osjetio kako mu se uz ovu ženu, u toj' uzvišenoj i teškoj samoći, duša ispunjava ponosom slobodnijeg života i nekim preobiljem snage. — Ne odlazi! Ne odlazi! Još te želim, još uvijek... Razgolio j'oj je bilo i prste zavukao u rukav. Kožu joj j'e pritiskao nemirnim pokretom u kojem se očitovala želja za potpunijim posjedovanjem. Ona mu uputi jedan od onih pogleda koji su ga opijali poput čaše vina. Most je sad bio blizu, sav crven od sunčevih zraka. Rijeka je, vijugava, u svoj svojoj dužini izgledala nepomična i kao od metala. Nad obalom se savijala trska, a voda je lagano zapljuskivala

nekoliko u ilovaču zabodenih motki, o koje su se valjda privezivale udice. Tad ju je pokušao ganuti uspomenama. Sjećao ju je prvih dana, plesa u palači Farnese, lova po polju Divino Amore, jutarnj'ih susreta uz draguljarske izloge na piazzi di Spagna, ili u tihoj i gospodskoj ulici Sistina kad bi, okružena prodavačicama cvijeća koj'e su joj u košaricama nudile ruže, izlazila iz palače Barberini. — Sj'ećaš li se? Sjećaš li se? — Da. — I one cvjetne večeri u početku kad sam došao s toliko cvijeća... Bila si sama, kraj prozora, čitala si. Sjećaš se? — Da, da. — Ušao sam. Jedva si se okrenula. Hladno si me dočekala. Šta ti je bilo? Ne znam. Položio sam buket na sto i čekao. Počela si govoriti o nevažnim stvarima. bezvoljno, bez uživanj"a. Potišteno sam pomislio: »Već me je prestala voljeti!« Ali je miris bio jak. Cijelu sobu je ispunio. Još uvijek te vidim kako objema rukama grabiš cvijeće zagnjurivši cijelo lice u buket i udišući njegov miris. Kad si ponovo podigla glavu, lice ti je bilo blijedo kao krpa, a oči pomućene od neke opojnosti... — Nastavi, nastavi! — klonulim glasom progovori Elena, naslonjena na ogradu i zadivljena čarolijom vode koja je protjecala. — Zatim na divanu, sjećaš li se? Cvijećem sam ti prekrivao grudi, lice, rulse, pritiskivao sam te uza se, a ti si bez prestanka iskrsavala, nudeći mi usta, vrat, poluzatvorene kapke. Između tvoje kože i mojih usta osjećao sam hladno i meko lišće. Kad bih ti Ijubio vrat, drhtala si cijelim tij'elom pružaj'ući ruke da me udaljiš. Oh, tada... Glava ti je bila uronjena u jastuke, grudi sakrivene ružama, ruke gole sve do lakata. Ništa nije bilo nj'ežnije ni slađe od lakog podrhtavanja tvojih ruku na mojim slj'epoočicama ... Sjećaš li se? — Da. Nastavi! I on je nastavljao još nj'ežnij"e. Opijen vlastitim riječima gotovo i nije bio svjestan onoga što govori. Elena se, ramena okrenutih prema svjetlu, priljubljivala uz dragog. Oboje su kroz odjeću osjećali neodređeni dodir tijela. Ispod njih je protjecala na izgled hladna i spora voda rij'eke. Visoko i poput kose mekano šiblje

duboko se naginjalo i talasalo pri svakom dašku vjetra. Više nisu govorili, ali dok su se gledali, do ušiju im je dopirao neprekidni šum koji se produžavao u beskraj odnoseći sa sobom dio njihova bića, kao da je nešto zvonko pobjeglo iz dubine nj'ihova mozga i razlivši se ispunilo cijeli krajolik. — Elena se uspravi i reče: — Idemo. Žedna sam. Gdje bismo mogli dobiti vode? Tada krenuše prema tipičnoj rimskoj gostionici preko puta mosta. Nekoliko je kočijaša, glasno psujući, isprezalo konje. Žar sutona bacao je snažnu svjetlost na grupu Ijudi i konja. Kad su ušli, svijet u gostionici nije pokazao nikakav znak čuđenja. Oko četvrtaste peći stajaia su tričetiri bljcdolika i tiha čovjeka. Drtitali su. U jednom kutu drijcmao je neki riđokosi pastir. U ustima mu je još visila ugašena lula. Dva koščata i škiljava momka su kartala, promatrajući se s vremena na vrijeme pogledom punim životinjske pomame. Debela krčmarica je u rukama držala dijete lagano ga Ijuljuškajući. Dok je Elena iz staklene čaše pila vodu, žena joj je jadikujući pokazivala dijete. — Gledajte, gospođo draga, gledajte! Svi udovi bijednog stvorenja bili su grozno mršavi. Pomodrjele usne pune nekih bjelkastih točkica, a unutrašnjost usta prekrivena komadićima zgrušanog mlijeka. Cinilo se kao da je život već bio napustio ovo malo tijelo ostavljajući za sobom neku tvar na kojoj je sada izbijala plijesan. — Pogledajte, draga gospođo, kako su mu ruke hladne. Ne može više ni piti, ni gutati, ni spavati... Žena je jecala. Oči Ijudi koji su drhtali bile su ispunjene neizmjernom tjeskobom. Čuvši ženin plač, dva mladića se nestrpljivo uzvrpoljiše. — Idemo! Idemo — reče Andrea, te prihvati Elenu za ruku i izvede je napolje. Prije toga je na stolu ostavio novac. Ponovo su krenuli prema mostu. Rijeka se sada upalila u ognju zalazećeg sunca. Jedna iskričava linija prelazila je luk, dok je voda u daljini poprimala tamnu ali sjajnu boju kao da su iznad nje plovile mrlje od ulja ili smole. Cijeli taj valoviti krajolik, sličan neizmjernoj

gomili ruševina, bio je preplavljen Ijubičastom bojom, dok je nebo iznad Vječnog grada postajalo sve crvenije. — Jadno dijete! — uzdahne Elena glasom punim samilosti, stiskajući se uz Andreinu ruku. Vjetar je bjesnio. Nebom je, prilično visoko, grakćući prolijetalo jato vrana. Odjednom, dok su promatrali ovu samoću, neka vrst sentimentalnog zanosa obuze njihove duše. Činilo se da se nešto tragično i herojsko zavuklo u njihovu strast. Vrhunci osjećaja buknuše pod utjecajem burnog sutona. Elena se zaustavi: — Ne mogu više — reče gotovo bez dalia. Kočija je još bila daleko, stajala je na mjestu gdje su je ostavili. — Još samo malo, Elena! Samo malo! Hoćeš li da te nosim? Andrea, kojeg je najednom obuzeo neki nesavladivi osjećaj, dade oduška riječima. »Zašto želi otputovati? Zašto želi prekinuti ovo očaranje? Zar im sudbine već sada nisu zauvijek vezane? Ona mu je bila potrebna da živi, bile su mu potrebne njene oči, glas, njene misli... Sav je bio prožet ovom Ijubavlju. Sva krv bila mu je ispunjena ovim neizlječivim otrovom. Zašto želi pobjeći? On će je čvrsto priIjubiti uza se, prije će je ugušiti na svojim grudima. Ne, ne može biti. Nikada! Nikada!« Zamorena vjetrom, Elena je slušala oborene glave i ništa nije odgovorila. Malo zatim digla je ruku davši znak kočijašu da priđe. — Zaustavite kod Porta Pia — dovikne gospođa ulazeći s Ijubavnikom u kočiju. Tada nenadano popusti njegovoj žudnji, a on joj bez daha, požudno i brzo, poče Ijubiti usta, čelo, kosu, oči vrat... — Elena! Elena! Kočiju obasja živi crvenkasti sjaj, odraz kuća boje opeka. Cestom se približavao glasni topot mnogobrojnih konja. Elena se plačući sagne nad Ijubavnikovo rame te beskrajno nježno i krotko izusti: — Zbogom, Ijubavi! Zbogom! Zbogom! Kad je podigla glavu, s desne i lijeve strane u kasu je projurilo

desetdvanaest konjanika, u odjeći grimizne boje, vraćajući se iz lova na lisice. Jedan od njih, vojvoda di Beffi, prolazeći uz kočiju sagnuo se na sedlu i bacio pogled kroz prozorčić. Andrea više nije govorio. Osjećao je kako mu cijelo biće obuzima beskrajna tuga. Sad, kad se stišalo prvo uzbuđcnje, njegovoj djetinjoj slabosti bile su potrebne suzc. iilio jc da klckne, da moli, da se ponizi, da suzania ganc samilost ove žene. Obuzimao ga je neodređcn i ncjasan osjećaj vrtoglavice. Zatiljkom mu se širila tanana hladnoća prodirući u sam korijen kose. — Zbogom — ponovi Elena. Pod svodom Porta Pia kočija se zaustavi i on izađe. Tako je dakle Andrea čekajući oživljavao u sjećanju onaj daleki dan. Ponovo je vidio sve kretnje, čuo svaku riječ. Što je uradio on kad je kočija nestala u pravcu Ouattro Fontane? Ništa, zaista ništa naročito. Čak je i tada, kao uostalom i uvijek, tek što je nestao neposredni uzrok koji je njegov duh oduševio onom vrstom varavog zanosa, gotovo odmah našao svoj mir, svijest običnog života, ravnotežu. Uzeo je kočiju i vratio se i kući. Obukao je crno odijelo, kao i obično, ne zaboravivši ni jednu sitnicu koja bi ga mogla učiniti elegantnijim. Onda je, kao i svake druge srijede, krenuo u palaču Roccagiovine na večeru kod svoje sestrične. Svi oblici vanjskog života pružali su mu veliku mogućnost da zaboravi, da se prihvati nečeg drugog, uzbudi kratkim zadovoljstvom mondenih užitaka. One večeri se međutim prilično kasno sabrao, budući da je, vrativši se kući, opazio kako se na stolu sjaji mali češalj od kornjačevine što ga je Elena zaboravila prije dva dana. Zbog toga je cijelu noć patio, pojačavajući svoju bol mnogim izmišljenim nagađanjima. Ali trenutak se približavao. Sat na Trinita de'Monti odbi tri i tri četvrti. On s dubokom strepnjom pomisli: »Još nekoliko trenutaka i Elena će biti ovdje. Kako da je primim? Što da joj kažem?« Njegov nemir bijaše iskren, u njemu se ponovo rodila istinska Ijubav prema toj ženi, ali njegovo slikovito i rječito izražavanje osjećaja uvijek je bilo tako izvještačeno, tako daleko od jednostavnosti i iskrenosti da je stekao naviku da se pripremi čak i u najvećim duševnim uzbuđenjima.

Pokuša zamisliti prizor. Sastavi nekoliko fraza i pogledavši oko sebe izabere najprikladnije mjesto za razgovor. Zatim je čak ustao da u ogledalu vidi je li mu lice blijedo, odgovara li prilici. Pogled mu se zaustavi na sljepoočicama, na razdjeljku kose gdj'e ga je Elena nekada znala nježno poljubiti. Otvori usta diveći se savršenom sjaju svojih zulji i svježini desni, sj"ećajući se da su se Eleni neko vrijeme na njemu najviše sviđala usta. Taština iskvarenog i mekoputnog mladića nikada nije zanemarivala u Ijubavi efekte Ijupkosti i forme. Znao je, vodeći Ijubav, da iz svoje Ijepote izvuče najveći mogući užitak. Naklonost ženske duše pridobivao je upravo taj sretni tjelesni izgled i požudno traženje slasti. Imao je u sebi nešto od Don Juana i od Kerubina: znao je biti čovjek herojske moći i plašlj'ivi, čisti, gotovo nevini Ijubavnik. Razlog nj'egove moći sastojao se u ovome: u Ijubavnoj vještini nije prezao ni pred kakvim pretvaranjem, licemjerjem, ni pred kakvom laži. Velik dio njegove snage sastoj'ao se od licemjerja. »Što da napravim kad dođe? Što da joj kažem?« Vrijeme je letjelo, a on se sve više zbunjivao. Nije čak znao ni s kakvim namjerama Elena dolazi. Sreo ju je prošlog jutra u ulici Condotti. Razgledavala je izloge. Prije nekoliko dana vratila se u Rim, poslije dugog odsustva koje nikad nij'e objasnila. Iznenadni ih j"e susret oboj"e jako uzbudio, ali ih je j"avnost ulice nagnala na učtivu, svečanu i gotovo hladnu suzdržIjivost. On joj je ozbiljna, pomalo tužna lica, gledajući je ravno u oči, rekao: — Imam toliko toga da vam ispričam, Elena. Hoćete li doći sutra do mene? Ništa se nije promjenilo u buen retiru. — Ona j"e jednostavno odgovorila: — Dobro, doći ću. Čekajte me oko četiri. I ja vama nešto moram ispričati. A sad me pustite. Odmah je prihvatila poziv, bez imalo oklijevanja. Nije postavljala uvjete i nije pokazivala da pridaje neku važnost tome. Takva spremnost pobudila je u Andrei naj'prije neku nejasnu zabrinutost. Hoće li doći kao prijateljica ili Ijubavnica? Dolazi li da ponovo oživi Ijubav ili da ugasi svaku nadu? Što se u ove dvije godine dogodilo u njenoj duši? Andrea to nije znao, ali je još uvijek osjećao njen pogled kad se na ulici naklonio opraštajući se s njom. Još uvijek isti pogled,

tako nježan, tako dubok, tako zamaman kroz vrlo duge trepavice. Još dvij'etri minute do četiri. Nemir očekivanja je u njemu narastao do te mjere da je mislio da će se ugušiti. Ponovo je prišao prozoru i pogledao prema stepenicama della Trinita. Elena je nekad tim stepenicama dolazila na sastanke. Stupivši na posljednju stepenicu, zaustavila bi se trenutak i onda prešla komadić trga koji se nalazio ispred palače Casteldelfino. Kad je trg bio tih, pločnikom bi se čuo odjek njenog Ijuljuškavog koraka. Sat odbi četiri. Sa piazze di Spagna i sa Pincia dopirala je buka kočija. Pod drvećem ispred Ville Medici kretala se gomila svijeta. Na kamenoj klupi ispod crkve sjedile su dvije žene čuvajući djecu što su trčkarala oko obeliska, koji j'e bio sav ružičast, obasjan zalazećim suncem. Bacao je dugu, kosu, zagasitomodm sjenu. Što je sunce više zalazilo, zrak je postajao sve hladniji. Sav grad bio j'e obasjan zlatnom bojom, dok je nebo, na kom su se već ocrtavali tamni obrisi čempresa sa Monte Maria, bilo posve blijedo. Andrea zadrhta. Opazio j'e kako se na vrhu malih stepenica uz palaču Casteldelfino poj'avila neka prilika, silazeći na piazzettu Mignanelli. Nije bila Elena, već neka gospođa koja je laganim hodom krenula u ulicu Gregoriana. »Ako ne dođe?« posumnja udalj'ivši se od prozora. Kad se uklonio s hladnog zraka, toplina sobe činila mu se j'oš ugodnija, miris smrekovine i ruža još jači, sj'ene na prozorskim zavjesama i vratima još tajnovitije. Činilo se da je cij'ela soba ovog trenutka bila spremna da primi žuđenu ženu. Pomisli na osjećaj koji će Elenu ispuniti kad uđe. Sigurno će je pobijediti ova uspomenama ispunjena nježnost. Odjedanput će izgubiti osj'ećaj' za stvarnost i vrijeme. Pomislit će da je stigla na uobičajeni sastanak, ne prekinuvši nikad razbuktalu strast, i da je još uvijek negdašnj'a Elena. Ako se pozornica Ijubavi nij'e promijenila, zašto bi se promijenila Ijubav? Svakako mora osjetiti duboki čar stvari koje je nekad toliko voljela. Andreu tada obuze nova muka. Duhovi izvježbani navikom fantastičnog razmišljanja i poetskim sanj'arenjem pridaju stvarima dušu, tankooutnu i nestalnu poput Ijudske, i u svemu, u bojama, oblicima, zvukovima, mirisima vide jasni simbol, obilježje osjećaja ili misli, a u svakoj pojavi, u svakom sklopu pojava

misle da pogađaju neko duševno stanje, neko moralno značenje. Ponekad je vizija tako jasna da u tim duhovima stvara tjeskobu. Čini im se kao da će ih zagušiti punoća otkrivenog života, te se plaše vlastitih utvara. Promatrajući stvari oko sebe, Andrea u njima opazi odraz svoje tjeskobe, i kako mu se čežnj"a beskorisno gubila u očekivanju, a živci postajali sve osjetljivij'i, pričini mu se da je, gotovo bi se moglo reći, erotska bit stvari beskorisno ishlapljivala i nestajala. Svi ti predmeti među kojima je toliko puta Ijubio, uživao i patio poprimili su za njega nešto od njegove osj'etljivosti. Ne samo da su bili svjedoci njegovih Ijubavi, njegovih uživanja, njegovih tuga, več su bili i sudionici. U njegovom su sjećanju svaki oblik, svaka boja oživljavali neki ženski lik, bilo kao jednu notu u skladu Ijepote, bilo kao element u zanosu strasti. Samim svojim prirodnim ukusom on j'e u Ijubavi tražio raznovrsnu radost: složeni užitak svih osj'etila, visoko intelektualno uzubuđenje, prepuštanje osjećajima, nastupe grubosti. I budući da j"e istraživao vješto, poput estete, razumij'e se da je iz svijeta stvari crpio velik dio svoje omamljenosti. Ovaj tankoćutni glumac nije shvaćao Ijubavnu komediju bez scenarija. Zato je njegova kuća bila savršeni teatar, a on vrlo spretan režiser. Ali u predstavu je gotovo uvijek unosio cijelog sebe. U nju bi obilno unosio bogatstvo svoga duha. Toliko bi se zaboravio da je nerij'etko bio prevaren vlastitom zamkom i ranjen vlastitim oružjem poput kakvog čarobnjaka ulovljenog u vlastiti začarani krug. Sve oko njega poprimilo je onaj neizrecivi privid života što ga dobivaju, na primjer, posvećene stvari, znakovi jedne religije, instrumenti nekog kulta, svaka slika nad koj'om se nagomilava Ijudsko razmišljanj'e ili koja Ijudsku maštu diže u neku idealnu visinu. Kao što bočica i nakon niza godina zadrži miris onoga što je nekad sadržavala, tako su neki predmeti sačuvali jedan nejasni dio Ijubavi kojom ih je osvijetlio i prožeo taj neobični Ijubavnik. A oni su ga tako jako razdraživali da su ga ponekad mučili kao prisustvo neke nadnaravne sile. Zaista se činilo da on poznaje, gotovo bi se moglo reći, latentnu afrodizijačku moć svakog tog predmeta i da osjeća kako se ona u nekim trenucima oslobađa veriga, razvija i trepti oko njega. Ako bi

se tada nalazio u zagrljaju Ijubljene, i on i ona su dušom i tijelom slavili takvo slavlje, dovoljno da samo uspomena na nj obasja cijeli jedan život. Ako je bio sam, spopala bi ga teška mora i neizreciva tuga na pomisao da se taj veliki i rijetki Ijubavni sjaj beskorisno gubi. Beskorisno! I same u očekivanju, u visokim firentinskini vazama, ruže su širile svu intimnost svoje Ijupkosti. Na divanu, na zidu, srebrni stihovi u slavu žene i vina, tako skladno uklopljeni u zagonetnim svilenim bojama perzij'skog ćilima iz šesnaestog stoljeća, svjetlucali su obasjani sutonjim zracima što su koso padali kroz prozor. Obližnja sjena bila je od toga sve providnija dok su jastuci unaokolo upravo zaslj'epljujuće sj'ali. Sj'ena j'e posvuda bila prozirna i bogata, kao oživljena neodređenim blistavim treptanjem što ga imaju mračna svetišta sa skrivenim blagom. Vatra je u kaminu pucketala, a svaki plamičak je, prema slici Percyja Shelleyja, izgledao poput dragulj'a koji se rastvara u svj'etlo što se stalno pokreće. Ljubavniku se činilo da svaki oblik, svaka boja, svaki miris u tom trenutku daje najIjepši cvijet svog bića. A ona ne dolazi. Ona ne dolazi. Tada mu prvi put padne na pamet pomisao o mužu. Elena više nije bila slobodna. Odrekla se lijepe udovičke slobode stupivši u drugi brak s engleskim lordom Humphreyjem Heathfieldom nekoliko mjeseci poslije nenadanog odlaska iz Rima. Andrea se zaista sjećao da je u nekoj društvenoj kronici pročitao bilj'ešku o vj'enčanju u listopadu tisuću osamsto osamdeset pete i da j"e u svim rimskim dvorcima te jeseni slušao kako se beskonačno raspreda o novoj lady Helen Heathfield. Isto tako se sjećao da je prošle zime barem desetak pu ta sreo tog lorda Humphreyja na subotnjim primanjima kod princese GiustinianiBandini i na javnim licitacijama. Bio je to čovjek od kojih četrdesetak godina, kestenj"asto plave kose s proćelavim sljepoočicama, gotovo beskrvan, s dva bistra i oštra oka, te vehkim, istaknutim i venama ispresijecanim čelom. Prezivao se Heathfield baš kao i generalporučnik koji se istakao u slavnoj obrani Gibraltara 1779—1783 koj'u j'e čak ovjekovječio. kist Joshue ReynoIdsa. Kakav j'e položaj zauzimao ovaj čovjek u Eleninom životu? Kakvim

je vezama, osim bračnim, Elena bila vezana s njime? Kakve je promjene izazvao u njoj tjelesni i duhovni dodir muža? Andreinu dušu odjednom zaokupiše ove zagonetke. Usred te zbrke ugleda jasnu i oštru sliku fizičkog spaj'anja ovih dvaju bića. Bol je bila tako nesnosna da je instinktivno poskočio poput čovjeka iznenada ranj'enog u vitalni dio tijela. Prešao je sobu i osluškujući na vratima koja j'e ostavio pritvorena, ušao u predsoblje. Već su bila četiri sata i četrdeset pet minuta. Nakon kratkog vremena začuje korake na stepenicama, šuštanje haljina i zadihano disanje. Nema sumnje, dolazila je neka žena. Sva krv mu se uzbudi toliko snažno da j'e, iznerviran od dugog čekanja, pomislio da će ga izdati snaga i da će pasti. Ipak je čuo zvuk ženske cipele na posljednjim stepenicama, duboki uzdah, zatim korak pred vratima, na pragu. Uđe Elena. — Oh, Elena! Konačno. Te riječi bile su tako pune proživljene tj'eskobe da se na ustima žene pojavio neodređen smiješak, protkan samilošću i uživanjem. Primio ju je za desnu ruku na kojoj je nosila rukavicu i poveo je u sobu. Još uvijek je disala zadihano, dok joj je ispod crne koprene cijelo lice bilo preliveno laganim rumenilom. — Oprostite mi, Andrea. Ali sve do sada nisam se mogla osloboditi. Tolike posjete... koj'e treba uzvratiti... Zamomi dani. Više ne mogu izdržati. Kako je ovdje vruće! Kakav miris! Još uvijek je pomalo neodlučno i smeteno staj'ala nasred sobe, iako je govorila brzo i lako. Na sebi je ima la sukneni ogrtač blij'edosmeđe boje s rukavima u ampir stilu koji su kod ramena bili široko nabrani a kod zapešća izglačani i zakopčani. široki ovratnik od plave hsice bio je jedini ukras na ogrtaču koji nije skrivao ništa od njene Ijupke vitkosti. Promatrala je Andreu očima punim nekog treperavog smiješka koji je prikrivao pažljivo ispitivanje. Onda reče: — Vi ste se malo promijenili. Ne bih mogla reći u čemu. Ustima vam sada lebdi neka gorčina koju prije nisam poznavala. Ove je rij'eči izgovorila srdačnim i prisnim tonom. Nj'en je glas, odzvanjajući sobom, pružio Andrei tako živu radost da je uzviknuo:

— Govorite, Elena. Govorite još. Ona se nasmije i upita: — Zašto? On, prihvativši je za ruku, odgovori: — Vi to znate. Ona povuče ruku i pogleda mladića ravno u oči: — Ja više ništa ne znam. — Dakle, vi ste se promijenili? — Veoma. Oboje ih je već zahvatio »osjećaj«. Elenin odgovor j'e odmah rasvijetlio problem. Andrea je shvatio. Zato je brzo, ali točno, intuicij'om koja nije rijetka kod duhova izvježbanih u analizi unutrašnjeg stanj'a, osj'etio duševno raspoloženje posjetioca i razvoj događaja koji je trebao uslijediti. Ipak je, kao i nekada, bio već potpimo osvoj'en čarima ove žene. Osim toga, radoznalost ga je kopkala. Zato reče: — Nećete sjesti? — Da, ali samo trenutak. — Tu, u naslonjač. — Ah, moj naslonjač! — spontano htjede reći, budući da ga je prepoznala, ali se ipak savladala. Bila je to široka i duboka stolica sa starinskom kožom, prekrivena blijedim reljefnim himerama poput onih što se nalaze na zidovima jedne sobe u palači Chigi. Koža je bila poprimila toplu i bogatu boju koja podsj'eća na pozadine mletačkih portreta, na lij'epu bron cu koja je sačuvala tek mali trag pozlate, ili na finu kornjačevinu kroz koju se svjetluca zlatni listić. Elena sjedne. Na rub čajnog stola odloži desnu rukavicu i kutiju za posjetnice koja je bila optočena glatkim srebrom na kojem su bile urezane dvije spojene podvezice i moto. Nakon toga, podižući ruke da razriješi čvor na potiljku, skine veo. Dražesni pokret izmami sjajni val na baršunu: pod pazuhom, duž rukava i na grudima. Budući da je top'.na iz karaina bila prejaka, ona se zaštiti golom rukom koja zablista poput ružičastog alabastra: pri pokretu je zasvjetlucalo prstenje. Tada reče: — Zaklonite vatru, molim vas. Prevruće je. — Ne sviđa vam se više vatra? A nekad ste bili pravi daždevnjak!

Ovaj kamin se sjeća ... — Ostavite uspomene na miru — prekine ga. — Zaklonite dakle vatru i upalite svijeću. Ja ću pripremiti čaj. — Nećete skinuti ogrtač? — Ne, jer moram odmah poći. Kasno je. — Ugušit ćete se. Ona pomalo nestrpljivo ustane. — Pomognite mi onda. Skidajući joj ogrtač, Andrea osjeti njen parfem. Nije bio onaj negdašnji, ali je bio toliko zamaman da mu je stigao do srca. — Imate novi parfem — reče pomalo neobičnim naglaskom. Ona jednostavno odgovori: — Da. Sviđa li vam se? Ne ispuštajući ogrtač iz ruku, Andrea zagnjuri lice u krzno koje je ukrašavalo vrat i zbog dodira s njenim tijelom i kosom još jače mirisalo. Zatim upita: — Kako se zove? — Nema imena. Ušavši u svjetlo plamena, ona ponovo sjedne u naslonjač. Nosila je crnu čipkastu haljinu na kojoj su blistale crne i ocalne perle. Suton se već gasio na prozorima. Andrea upali nekoliko svijetlonarančastih svijeća koje su stajale na željeznim kandelabrima. Onda ispred kamina postavi zaklon. Oboje su bili zbunjeni u ovom trenutku tišine. Elena nije bila potpuno svjesna trenutka, a niti sigurna u sebe. Usprkos očitom naporu nije još uspijevala da se sabere, da objasni svoje namjere i ponovo zadobije vlast nad sobom. Pred ovim čoVjeltom s kojim ju je nekada vezivala tako jaka strast, na ovom mjestu gdje je proživjela svoje najstrasnije dane, osjećala je kako joj se malopomalo misli kolebaju, rasplinjuju, nestaju. Duh joj je ulazio u ono divno stanje neke gotovo bi se moglo reći osjećajne fluidnosti kad svaki pokret, svako raspoloženje, svaki oblik vanjskih promjena prima kao zračnu struju atmosferskih promjena. Oklijevala je da mu se prepusti. Andrea tiho, gotovo ponizno upita: — Je li dobro ovako?

Ona mu se nasmiješi i ništa ne odgovori, jer su je ove riječi ispunile neizrecivim užitkom poput slatkog drhtaja navrh grudi. Započne svoj delikatni posao. Zapali vatru pod posudom za vodu, otvori lakiranu kutiju u kojoj se nalazio čaj i određenu količinu stavi u porculansku posudu. Zatim pripremi dvije šalice. Kretnje su joj bile polagane i malo neodlučne, kao kod čovjeka koji radeći nešto misli o nečem drugom. Pokreti bijelih i čistih ruku bili su lepršavi poput leptira. Ćinilo se kao da ne dotiče stvari već da ih tek malo okrzne. Njeni pokreti, njene ruke, svaki lagani gib njena tijela pružao je neizrecivo Ijupku emanaciju užitka i dražio Ijubavnikova osjetila. Sjedeći blizu, Andrea ju je promatrao poluzatvorenim očima i pio pogledom požudnu dražest koja je zračila iz nje. Činilo se kao da ga svaki njen pokret savršeno dira. Koji Ijubavnik nije osjetio taj neizrecivi užitak kad se gotovo čini da je moć osjećanja dodira tako savršena da se može osjetiti i bez neposrednog tjelesnog doticaja? Oboje su šutjeli. Elena se naslonila na jastuk i čekala da voda uzavri. Gledajući plavkasti plamen petroleja. kao u snu, skidala j'e i ponovo naticala prstenje s prstiju. Ipak, nije bio san, već neko nejasno, smeteno, lelujavo, kratkotrajno sjećanje. U duši su joj izranjale sve uspomene prošle Ijubavi, ali nejasno, ostavljajući neki neodređeni dojam ni boli ni užitka. Nešto poput mnogobrojnih uvelih cvjetova, kad svaki cvijet izgubi svoju boju i isparivanje stvarajući zajednički miris u kojem je nemoguće prepoznati različite sastavne dijelove. Činilo se kao da u sebi nosi posljednji dah nestalih uspomena, posljednji trag izgubljene radosti, posljednji osjećaj već umrle sreće, nešto slično mutnom oblaku iz kojeg isprekidano i bez obrisa izranjaju bezimene slike. Nije znala da li je to užitak ili bol, ali malopomalo to tajnovito uzbuđenje i neodređeni nemir rasli su ispunjavajući joj srce slašću i gorčinom. Nejasne slutnj'e, potajni nemiri, tiha kajanj'a, praznovjeran strah, neispunj'ene želje, potisnute težnje, ugašene boli, mučni snovi, svi ti tmurni dijelovi od kojih se sastojao njen unutrašnji život sad su se isprepleli i uzburkali. Sva se povukla u sebe i šutjela. Srce joj je bilo prepuno uzbuđenja i ona je uživala da ga šutnjom još više ispuni. Raspršila bi ga, kad bi govorila.

Voda u posudi poče polako klj'učati. Andrea j'e sjedio na niskoj stolici poduprijevši se laktom o koljeno a dlanom o bradu. Promatrao je ovo divno stvorenje tako prodorno da je ona i ne okrećući se osjećala na sebi taj uporni pogled od kojega ju je hvatala neka neodređena fizička nelagodnost. Gledajući je, Andrea j"e mislio: »Nekad je ova žena pripadala meni«. Ponavljao je samom sebi tu tvrdnju da bi se uvjerio u nju, a da bi se uvjerio, naprezao je duh dozivajući u sjećanju njeno držanje u Ijubavnom uživanju i pokušavajući da je ponovo vidi u svom naručju. Nije osjećao sigurnost posjedovanj'a. Elena mu je izgledala nova žena koju nikad nije zagrlio, koju nikad nije uživao. Ona je zaista bila još poželjnija nego nekada. Živa zagonetka njene Ijepote bila je još tajanstvenija i privlačnija. Njena glava uskog čela, ravnog nosa, savinutih obrva, imala je tako čist, tako čvrst, tako antički profil, da j'e izgledala kao da je izišla iz okvira neke sira kuške medalje. U očima i na usnama neki čudnovati kontrast izraza; onaj strastveni, čvrsti, dvosmisleni, nadnaravni izraz što ga je samo poneki suvremeni duii prožet svom dubokom izopačenošću umjetnosti znao prenijeti na besmrtne tipove žena kao što su Monna Lisa i Nelly O'Brien. »Drugi je sad posjeduje«, mislio je Andrea gledajući je. »Druge ruke je dodiruju, druge usne Ijube.« Nije uspijevao da u mašti zamisli sliku svog spajanja s njom, ali je zato s nesmiljenom jasnoćom ugledao drugu sliku. Odjednom ga obuze najiuđa pomama da sazna, da otkrije, da ispita. Elena se sagnula nad sto, jer je para kipuće vode izlazila kroz otvor na poklopcu. Zatim je ulila malo vode na čaj i stavila dva komadića šećera u jednu šalicu. Nakon toga je ponovo nadolila vodu na čaj i ugasila modrikasti plamen. Sve je to izvela s gotovo nježnom pažnjom, nijedanput se ne okrenuvši prema Andrei. Unutarnji nemir je sad prelazio u tako blagu raznježenost da je osjećala kako joj se steže grlo i vlaže oči. Nije mogla izdržati. Tolike oprečne misli, tolika suprotna uzbudenja i duševni potresi skupili su se sad u jednu jedinu suzu. Nespretnim pokretom prevali srebrnu kutiju za posjetnice i ova padne na sag. Andrea je digne pogledavši dvije ugravirane

podvezice. Na svakoj' je bio ispisan jedan sentimentalni moto: From Dreamland — A stranger hither; Iz zemlj"e snova — Tuđinka ovdje. Kad j'e podigao oči, Elena mu smiješeći se pruži vrelu šalicu. Oči su joj bile zamagljene od suza. On je opazio tu suznu koprenu. Iznenađen tim neočekivanim znakom nježnosti, osjeti takav Ijubavni zanos i zahvalnost da je odložio šalicu, klekao, uzeo Eleninu ruku i pritisnuo na nju usta. — Elena! Elena! Govorio j'e tiho, na koljenima, tako blizu da se činilo da joj želi popiti dah. Zanos je bio iskren, ali riječi su ponekad lagale. »Ljubio ju j'e, uvijek ju je Ijubio, nikad nikad nikad je nije mogao zaboraviti! Susrevši je. osjetio je kako se sva njegova strast ponovo razbuktala tolikom snagom da ga je gotovo uplašila. Neka vrst tjeskobnog straha, kao da je u bljesku svjetla ugledao kako mu se cijeli život poremetio.« — Šutite! Šutite! — reče Elena. Na licu joj se odražavala bol. Bila je vrlo blij'eda. Klečeći na koljenima, Andrea je nastavljao raspaljujući se maštom osjećaja. »Osjetio je kako mu je onim iznenadnim bijegom oduzela najveći i najbolji dio njegova bića. Kasnije... nije znao kako da joj opiše svu bijedu svojih dana, muku svojih boli, neprestanu unutrašnju patnju što ga je razdirala. Tuga je rasla prelazeći sve brane. Prevladala ga je. Na dnu svih stvari za njega je postojao samo čemer. Dani koji su prolazili bili su nepodnošljiva muka. Nije toliko žalio za sretnim danima koliko za onima koji su sada bez sreće prolazili. Od onih je bar sačuvao neku uspomenu, dok mu ovi ostavljaj'u samo duboku tugu i gotovo grižnju savjesti... Život mu j'e propadao noseći u sebi neuništivu vatru j'edne j'edine čežnj'e, neizlj'ečivo gađenje prema svakom drugom užitku. Ponekad bi ga zahvatili gotovo bij'esni napadi požude, očajna žeđ za užitkom, poput žestoke pobune neutaženog srca, poput drhtaja nade koja ne želi da umre! Katkada mu se činilo da se pretvorio u ništa. Strah ga je hvatao od velikih pustih ponora svog bića. Od čitavog požara mladosti ostala mu je samo pregršt pepela. Ponekad bi mu, poput snova što se rasplinjuju u zoru, iščezla čitava prošlost i sadašnjost. Otkidale bi se od nj'egove svij'esti i padale poput uvelog lista,

poput prazne Ij'uske. Ničega se više ne bi sj'ećao, kao čovjek koji je ustao nakon duge bolesti ili kao ošamućeni rekonvalescent. Konačno je počeo zaboravljati, osjećao je kako mu duša lagano ulazi u smrt... Ali iznenada, iz te vrste smirenja u zaboravu, nikla je nova bol, a srušeni idol je uskrsnuo još veći, poput klice koju j'e nemoguće uništiti. Ona, Ona je idol koji j'e budio sve želje nj'egova srca, uništavao sve snage njegova uma, držao zatvorene naj'tajnije putove njegove duše za bilo koju drugu Ijubav, neku drugu bol, neki drugi san, i to zauvijek, zauvijek ...« Andrea je lagao, ali nj'egova rječitost je bila tako žarka, glas tako uvj'erljiv, dodir ruke toliko strastan da je Elenu obuzela beskraj"na nježnost. — Šuti! — reče ona. — Ne smijem te slušati. Više nisam tvoja i nikad to više ne mogu biti. Šuti! Šuti! — Ne, slušaj me. — Ne želim. Zbogom. Moram ići. Zbogom, Andrea. Kasno je, pusti me. Oslobodi ruku mladićeva stiska i suzbijajući unutarnju malaksalost pokuša da se digne. — Zašto si onda došla? — upita on promuklim glasom sprečavajući je da ustane. lako je stisak bio veoma blag, ona namršti obrve i ostade časak oklijevajući prije nego što je odgovorila. — Došla sam — odgovori s odmjerenom sporošću gledajući Ijubavnika u oči — došla sam j'er si me pozvao. Zbog negdašnje Ijubavi, zbog načina na koji je ova Ijubav bila prekinuta, zbog duge i tajanstvene šutnj'e moje odsutnosti, zbog svega toga nisam mogla biti toliko okrutna da odbijem poziv. I onda, htjela sam ti reći ono što sam ti već rekla: da više nisam tvoj'a i da više nikada neću moći biti tvoja. To sam ti htjela reći, pošteno, da tebi i sebi prištedira bilo kakvo bolno razočaranje, opasnost, bilo kakvu gorčinu u budućnosti. Jesi li shvatio? Andrea bez riječi spusti glavu gotovo do njenih koIjena. Ona mu pogladi kosu nekad tako prisnim pokretom. — A zatim — nastavi glasom od kojega mu mravci prostrujaše svakom porom — a zatim... htjela sam ti reći da te volim, da te

volim isto toliko kao i nekada, da si još uvijek duša moje duše, da želim biti tvoj'a naj'draža sestra, najmilija prijatelj"ica. Jesi li shvatio. Andrea se nije micao. Ona mu položi ruke na sljepoočice, podigne mu čelo prisiljavajući ga da je pogleda u oči. — Jesi li shvatio? — ponovi zatim još nježnij'im i uvjerenijim glasom. Činilo se da se njene oči u sjeni dugih trepavica pretapaju u nekoj vrsti najčišćeg i naj'finij'eg ulja. Na poluotvorenim ustima gomja usnica joj je malko podrhtavala. — Ne, ti me nisi voljela, ti me ne voliš — progovori konačno Andrea oslobodivši sljepoočice njenih ruku i povlačeći se natrag jer je već osjećao kako mu se u žile uvlači vatra koju su ove zjenice i nehotice ižaravale, zbog čega je bol zbog materijalnog gubitka ove prekrasne žene bila još kruća. — Ti me nisi voljela. Imala si srca da iznenada, gotovo na prijevaru ubiješ svoju Ijubav onda kad ti je pružala najveću opojnost. Pobjegla si od mene, napustila si me, ostavila me sama, zgranuta, u najvećoj boli, na koljenima, dok sam još bio zaslijepljen obećanjima. Nisi me voljela i ni sada me ne voliš! Nakon tako dugog odsustva punog taj'anstvenosti, nijema i nesmilj'ena, nakon tako dugog čekanj'a u kojem se istrošio cvijet mog života hraneći tugu koja mi je bila draga jer je dolazila od tebe, nakon toliko sreće i toliko patnje, evo, vraćaš se na mjesto gdje nam svaka stvar čuva neku živu uspomenu i nježno mi kažeš: »Više nisam tvoja. Zbogom.« Ah, ti me ne voliš! — Nezahvalniče! Nezahvalniče! — vikne Elena, povrij"eđena gotovo Ijutitim glasom mladića. — Šta ti znaš o onome što se dogodilo, o onome što sam ja propatila. Što znaš? — Ne znam ništa i ništa ne želim znati — suho odgovori Andrea obuhvativši je pomalo mutnim pogledom u kojem se odražavala njegova beznadna žudnja. — Znam da si nekad bila moja, sva moja, potpuno predana, s neizmjemom slašću kao nikada nij'edna žena, i da moj duh i moje tijelo nikada neće zaboraviti onu opojnost... — Šuti! — Što će mi tvoja sestrinska samilost? Nudiš mi je protiv svoje volj'e dok me gledaš očima Ijubavnice i dodiruješ drhtavim rakama. I previše puta sam vidio kako ti se oči gase u užitku, i previše puta

su tvoj'e rake osjetile moj"e drhtanje. Želim te. Uzbuđen vlastitim riječima, on j'oj snažno stegne rake i svoje lice približi njenom tako da je na svoj'im usnama osjetila njegov topli dah. — Želim te kao nikada — produži obuj'mivši je rukom oko pasa i pokušavajući da je polj'ubi. — Sjeti se! Sjeti se! Elena ga odgume i ustane. Sva j'e drhtala. — Neću. Shvaćaš li? Nije razumio. Ponovo se, vrlo bUjed i odlučan, približio s ispruženim rukama, želeći da je zagrM. — Zar bi mogao podnij'eti — vikne ona obuzdavajući se jer više nije mogla izdržati — zar bi mogao podnijeti da moje tijelo dijeliš s drugima? I ne misleći, izgovorila je to okrutno pitanje. Sad j'e široko otvorenim očima gledala Ij'ubavnika, prestrašena i gotovo zaprepaštena, poput čovjeka koji u namjeri da se spasi nij'e odmjerio snagu udarca pa se boj"i da je rana koju je zadao preduboka. Andrein žar je odjednom splasnuo. Lice mu j'e odražavalo tako duboku bol da je žena osjetila kao da joj se srce para. Nakon kratke šutnje Andrea reče: — Zbogom. U ovoj jedinoj riječi bila je sadržana gorčina svih drugih, suspregnutih i neizgovorenih. Elena blago odgovori: — Zbogom. Oprosti mi. Oboj'e su osj'etili potrebu da za večeras završe ovaj" opasni razgovor. On poprimi izraz vanjske gotovo pretjerane učtivosti. Ona je postala ljubaznij"a, gotovo ponizna, ali je bez prestanka podrhtavala. Kad je htjela uzeti ogrtač sa sjedalice, Andrea joj brižno pomogne. Kako nij"e mogla navući jedan rukav, Andrea joj i ne dodirujući je pomogne. Zatim joj dade šešir i veo. — Hoćete li se pogledati u ogledalo? — Ne, hvala. Ona se pored kamina uputi prema zidu na kojem je visilo malo antikno ogledalo čiji je okvir bio ukrašen izrezbarenim figurama u

živom i slobodnom stilu tako da nisu izgledale izrađene od drveta već od kovanog zlata. Veoma dražestan predmet, najvjerojatnije izašao ispod pažljivog dlij"eta nekog kvatročentista za kakvu Mo nu Amorrosisku ili Laldominu. Toliko puta je Elena u ono sretno vrijeme namještala veo pred ovim potamnjelim i mrlj'avim staklom koje je izgledalo poput mutne zelenkaste vode. Uspomene su oživljavale. Kad je ugledala svoj" lik u ogledalu, zahvati je neobičan osjećaj". Srcem joj prostruji još kmći val tuge. Ali nije progovorila. Andrea ju je pažljivo promatrao. Kad je bila gotova, reče: — Mora da je vrlo kasno. — Nije. Bit će možda šest sati. — Otpustila sam kočiju — doda ona. — Bila bih vam jako zahvalna kad biste mi naručili zatvorena kola. — Dozvolite da vas trenutak ostavim samu. Moj sluga je izašao. Ona pristane. — Molim vas, vi kažite adresu kočijašu: Albergo del Ouirinale. On izađe zatvorivši za sobom vrata sobe. Ona ostane sama. Počela se ogledavati obuhvativši neodređenim poglegom cijelu sobu. Zaustavila se na vazama s cvijećem. Zidovi su joj izgledali veći, strop viši. Dok je promatrala, osjećala je kao da će je zahvatiti vrtoglavica. Više nije osjećala miris, ali je zrak bio vruć i težak kao u kakvom stakleniku. Andrein lik joj se ukazivao na mahove, poput mimje. U ušima joj je odzvanjao nejasan zvuk njegova glasa. Da li je pri sebi? — Pa ipak, kakav je užitak zatvoriti oči i prepustiti se čežnji! Stresavši se, krene prema prozoru, otvori ga i počne udisati vjetar. Kad se osvježila, ponovo se vrati u sobu. Blijedi plamenovi svijeća treperili su bacajući sjene po zidovima. U kaminu više nije gorjela vatra ali je žeravica djelomično osvjetljavala sve te likove na zaklonu ispred kamina koji je bio izrađen od komada crkvenog prozora. Šalica čaj'a stajala je na rubu stola, hladna i nedirnuta. Jastuk naslonjača još je uvijek imao oblike tijela koje je u njemu sjedilo. Sve stvari tmaokolo odisale su nekom melankolijom što se skupljala u srcu

ove žene. Teret j'e na tom slabom srcu sve više rastao i teško pritiskivao pretvarajući se u nepodnošljiv čemer. — Bože moj! Bože moj! Htjela je pobjeći. Malo jači zamah vjetra naduo je zavjese, uznemirio plamičke i izazvao šuštanje. Ona zadršće, protrne i gotovo nehotice poviče: — Andrea! Njen glas, to ime, čudno odjeknuše u ovoj tišini, kao da glas i ime nisu izašli iz njenih usta. — Zašto ga još nema? Počne osluškivati. Dopirala je samo mukla nejasna graja gradskog života silvestarske večeri. Piazzom Trinita de'Monti nije prolazila nijedna kočija. Kako je na mahove puhao jak vj'etar, ona zatvori prozor i opazi crni vrh obeliska na zvjezdanom nebu. Možda Andrea nije odmah mogao naći zatvorena kola na piazzi Barberini. Ona pričeka sjedeći na divanu i pokuša tuniriti ludo uzbuđenje izbjegavajući da razmišlja i svraćaj'ući pažnju na vanj'ske stvari. Pogled su joj privukle staklene figure na zaslonu za kamin koje je osvj'etlj'avala napola ugasla žeravica. Nešto iznad zaslona, na izbočini kamina, iz jedne vaze padale su latice velike bijele ruže koja se malopomalo osipala, malaksala, mekana, noseći u sebi nešto žensko, gotovo puteno. Udubljene latice su lagano poput snježnih pahuIjica padale na mramor. Kako je onda među prstima izgledao divan ovaj' mirisni snijeg!« pomisli ona. Same opale ruže prekrivale su sagove, naslonjače, stolice. A ona se sva sretna smijala usred tog pustošenja dok je Ijubavnik očaran stajao pored nj'enih nogu. Odjednom začuj'e kako se na ulici pred vratima zaustavlja kočija. Digne se, potrese jadnom glavom kao da želi odagnati neku vrst otupjelosti koja ju j'e zahvatila. Odmah zatim, sav zadihan, uđe Andrea. — Oprostite — reče; — kako nisam našao vratara, otišao sam sve do piazze di Spagna. Kočija se nalazi pred kućom. — Hvala — odgovori Elena pogledavši ga plašlj'iTO kroz crni veo. On je bio ozbiljan i blij'ed, ali miran. — Mumps će možda sutra stići — doda ona tihim glasom. — Napisat ću vam pisamce i javiti vam kad ću vas moći vidjeti.

— Hvala — odgovori Andrea. — Onda zbogom — nastavi ona pruživši mu ruku. — Hoćete li da vas otpratim do ulice? Nema nikoga. — Da, otpratite me. Ona okUjevajući pogleda oko sebe. — Da niste zaboravili nešto — upita Andrea. Ona pogleda cvijeće, ali odgovori: — Ah da, kutiju za posjetnice. Andrea potrči do stola za čaj i uzme je. Daj'ući joj j"e, reče: — A stranger hither! — No, my dear. A frienđJ Elena je to izgovorila živahno, uzbuđenim glasom. Onda iznenada, s pomalo koketnim i molećivim smiješkom u kojem se miješao strah i nježnost, zbog kojeg j'e zadrhtao rub koprene što se spuštala, do gornje usne ostavljajući usta sasvim slobodna, reče: — Give me a rose? Andrea pođe od jedne do druge vaze, pokupi sve ruže, sveže ih u veliku kitu koju je jedva držao u rukama. Neke su pale, a neke se osule. — Sve su bile za vas — reče i ne pogledavši IjubIj'enu. Elena se bez riječi, sagnute glave, okrene da izađe. On ju je pratio. I niz stepenice su silazili šuteći. On joj' je gledao potiljak, tako svjež i Ijubak, na kom su ispod čvora koprene bile isprepletene male cme kovrče s pepeljastim krznom. — Elena! — uzvikne on tiho ne mogavši više prigušiti strast koja ga je izjedala i ispimjavala mu dušu. Ona se okrene i gotovo boMm pokretom koj'i je molio, dok su joj' se oči svijetlile, stavi kažiprst na usta ' Tuđinka ovdje!... Ne, dragi. Prijateljica. Daj mi ružu. davši mu time znak da šuti. Zatim požuri, popne se u kooiju i osjeti ruže na koljenima. — Zbogom! Zbogom! A kad je kočija krenula, ona se sva srvana sruši na naslon i brizne u neobuzdan plač kidajući grčevito ruže drhtavim rukama. 11 U sivom demokratskom moru današnjice koje žalosno preplavljuje

mnoge rijetke i lijepe stvari nestaje malopomalo i onaj posebni dio starog talijanskog plemstva u kojem se iz pokoljenja u pokoljenje održavala stanovita obiteljska tradicija odabrane kulture, elegancije i mnjetnosti. Toj su klasi, koju bih nazvao arkadijskom, budući da je svoj vrhunac dostigla u Ijupkom životu osamnaestog stoljeća, pripadali i Sperelli. Uglađenost, osjećaj za lijepo, Ijubav prema neobičnim studijama, estetska znatiželja, oduševljenje za arheologiju i profinjena otmjenost bile su u obitelji Sperelli nasljedne odlike. Alessandro Sperelli je 1466. godine donio Fridriku Aragonskom, sinu napuljskog kralja Ferdinanda i bratu Alfonza vojvode od Kalabrije zbirku »manje neuglađenih« pjesama starih toskanskih pisaca, koje mu je Lorenzo de'Medici bio obećao u Pisi 1465. Taj isti Alessandro je skupa sa svojim učenim suvremenicima po ugledu na Tibula napisao na latinskom melankoličnu i tužnu elegiju o smrti božanstvene Simonette. Jedan drugi Sperelli, Stefano, koji je u istom stoljeću živio u Flandriji usred raskoši velike elegancije i nečuvenog burgundskog sjaja, ostao je na dvoru Karla Smjelog oženivši se djevojkom iz jedne flamanske obitelji. Njegov sin Giusto bavio se slikarstvom koje je izučavao kod Jana Gossaerta. Godine 1508. zajedno s učiteljem došao je u Italiju u pratnji Filipa Burgundskog koji je bio ambasador cara Maksimilijana kod pape Julija II. Nastanio se u Firenzi gdje se nastavio razvijati glavni ogranak njegova plemena. Drugi učitelj mu je bio Piero di Cosimo, onaj veseli i lepršavi slikar, snažan i harmoničan kolorist. koji je svojim kistom slobodno oživlj'avao pogzinske priče. Taj Giusto nij'e bilo običan umjetnik, ali je svu svoju snagu istrošio u uzaludnim naporima da pomiri prvobitnu gotsku naobrazbu s novim renesansnim duhom. Sredinom druge polovice sedamnaestog stoljeća Sperelli su se presenii u Napulj, gdje j'e 1679. neki Bartolomeo Sperelli objavio astrološki traktat »De Nativitatibus«. 1720. neki Giovanni Sperelli predaje kazalištu šaljivu operu pod naslovom »La Faustina«, a nakon toga j'ednu lirsku tragedij'u pod naslovom »Progne«. 1756. Carlo Sperelli izdaje zbirku Ijubavnih pj'esama, u kojoj su mnoge klasične lascivnosti bile opjevane s horacij"evskom elegancijom koja je tada bila u modi.

Čovj'ek velike otmjenosti, a i bolji pjesnik, bio je Luigi, koji je živio na dvoru kralja »prosjaka« i kraljice Karoline. Pisao je s izvjesnim melankoličnim i Ijupkim epikurejstvom i priliono jasno. Lj'ubakao j'e poput iskusnog i otmjenog Ijubavnika i doživio mnoštvo pustolovina, nekoliko slavnih, poput one s markizom di Bugnano, koja se zbog Ijubomore otrovala, i one s groficom Chesterfield, koju je, kad j'e umrla od sušice, oplakao u Ijupkim iako pomalo kitnjastim odama, sonetima i elegijama. Conte Andrea SperelliFieschi d'Ugenta, jedini naslj'ednik, nastavljao je obiteljsku tradiciju. Zaista je bio idealan tip mladog talijanskog plemića devetnaestog stoIjeća, legitimni predstavnik j'ednog pokoljenj'a plemića i elegantnih umjetnika, posljednji potomak jedne intelektualne loze. Bio j'e, da tako kažemo, prožet umj'etnošću. Mladost mu je, hraneći se raznim i temeljitim studijem, izgledala čudesna. Do dvadesete je godine mnogo čitao i mnogo putovao u očevu društvu, zato je i dovršio svoj'u vanrednu estetsku naobrazbu pod očevom brigom, izbjegavši ograničavanja i prinude pedagoga. Upravo od oca j'e poprimio ukus za umjetnička djela, strastveno obožavanj'e Ijepote, kraj'nji prezir prema predrasudama, žeđ za užitkom. Taj otac, koj'i je odrastao usred najvećeg blještavila burbonskog dvora, zaista j'e znao živj'eti. Temeljito je poznavao slatki život, a uz to je posjedovao i bajronsku sklonost prema fantastičnom romanticiaanu. I sam se oženio u gotovo tragičnim okolnostima nakon jedne burne strasti. Nakon toga je na sve načine uznemiravao i ometao bračni mir. Na kraju se rastao od žene zadržavši sinčića i proputovavši s njim cijelu Evropu. Andrein odgoj bio je dakle, da tako kažemo, živ, to jest građen ne toliko na knjigama koliko na promatranju Ijudskih stvarnosti. Duh mu nije bio iskvaren samo visokom kulturom već i eksperimentima. Kako mu se znanje proširivalo, radoznalost je u njemu postajala sve jača. Rasipao se od samog početka, jer se velika senzitivna snaga kojom je bio obdaren nikad nije zamarala nabavljajući blaga njegovoj rasipnosti. Ali širenje te snage razvilo je u njemu jednu drugu »moralnu snagu« koju se ni sam otac nije ustručavao da razruši. On nije ni opažao kako mu je život postepeno smanjivanje

sposobnosti, nada, užitaka, gotovo jedno postepeno odricanje, i kako se oko njega neumoljivo, iako polagano, zatvara sve uži krug. Između ostalih, otac mu je dao i ovo osnovno načelo: »Potrebno je stvoriti vlastiti život, kao što se stvara umjetničko djelo. Život pametnog čovjeka mora biti njegovo djelo. U tome je sva prava nadmoć.« Otac mu je još govorio: »Pod svaku cijenu treba sačuvati potpunu slobodu, pa čak i u pijanstvu. Pravilo razumnog čovjeka je: — Habere, non haberi.«^ Isto tako mu je govorio: »Kajanje je isprazna hrana nezaposlenog duha. Više od svega treba izbjegavati kajanje, uvijek zaokupljajući duh novim dojmovima i novim zamislima.« Ali ova svjesna načela, lcoja su se zbog svoje dvosmislenosti mogla tumačiti i kao visoko moralni kriteriji, upravljena su upravo nesvjesnoj prirodi, to jest čovjeku čija je snaga volje bila veoma mala. Jedno drugo očevo sjeme podmuklo je sazrelo u Andreinoj duši: sjeme sofizma. »Sofizam je«, govorio je taj neoprezni odgojitelj, »na dnu svakog užitka i svake Posjedovati i ne biti posjedovan. Ijudske boli. Izvježbati i umnožiti sofizme znači i izvj'ežbati i umnožiti vlastiti užitak ili vlastitu bol. Možda se životno umijeće sastoji u sakrivanju istine. Riječ je duboki izvor u kojem se za pametnog čovjeka skrivaju neiscrpna bogatstva. Grci, ti umjetnici riječi, najprobraniji su sladokusci starog doba. Najviše sofista bilo j'e u Periklovo vrijeme, vrijeme uživanja.« To je sjeme našlo prikladno tlo u bolesnom mladićevu duhu. Za Andreu je malopomalo laž, ne toliko prema drugima koliko prema samom sebi, postala ruho u koje se zavila njegova savjest, tako da više nikad u svojoj nutrini nije mogao biti iskren a niti postati gospodar nad samim sobom. Nakon prerane očeve smrti, postao je sam u dvadeset prvoj godini vlasnik znatnog imutka, odvojen od majke, prepušten na milost i nemilost svojim strastima i prohtjevima. Petnaest mjeseci je ostao u Engleskoj. Majka se ponovo udala za nekog bivšeg Ijubavnika. A on je došao u Rim, jer ga je volio. Rim j'e bio njegova velika Ijubav. Ne Rim Cezara, već Rim papa, ne

Rim slavoluka, termalnih kupališta, foruma, već Rim vila, fontana i crkava. On bi cijeli Koloseum bio dao za Villu Medici, Campo Vaccino za piazzu di Spagna, Titov slavoluk za Fontanu kornjača. Više ga je privlačio kneževski sjaj' Colonna, Dorija, Barberinija, nego carska veličina. Najveći san mu je bio da ima palaču koju je gradio Michelangelo i oslikao Caracci, kao što je bila palača Farnese. Galeriju punu slika Rafaela, Tiziana, Domenichinija, kao što je bila galerija Borghese. Vilu poput one Alessandra Albanija gdje bi gusti šimšir, crveni istočnjački granit, bijeli lunej'ski mramor, grčki kipovi, renesansne slike, same uspomene na mjesto, tkale čarolije oko neke njegove divne Ijubavi. U kući svoje rođakinje markize d'Ateleta, u »albumu ispovijesti«, ispod pitanja: »Sto biste htjeli biti?« on je napisao »Rimski knez«. U Rim je stigao krajem rujna 1884. godine i smj'estio se u palači Zuccari na Trinita de'Monti, tom prijatnom katoličkom mjestu na koj'em sjena obeliska Pija VI označava prolaženje vremena. Cijeli listopad je proveo brinući se oko namj"eštaja, a zatim, kad su sobe bile ukrašene i spremne, u novoj kući j'e doživio nekoliko dana neiskazane tuge. Bilo je kasno Ijeto, proljeće mrtvih, ozbiljno i tiho, kad se Rim zaogmuo u zlato poput nekog grada na Dalekom istoku, rasprostirući se ispod gotovo mliječnog prozirnog neba poput onog koje se ogleda u australijskim morima. Ona malaksalost zraka i svjetla u kojoj su gotovo sve stvari gubile svoju realnost, postajući nestvame, izazivajući u mladiou beskrajni zamor, neizrecivi osjećaj nezadovoljstva, malodušnosti, osamljenosti, praznine, nostalgije. Možda je razlog tom neugodnom osjećaju bila promjena klime, običaja, navika. Duša pretvara nejasne dojmove organizma u psihičke fenomene kao što i san svojom prirodom preobražava događaje za vrijeme spavanja. Točno je da je sad ulazio u novo razdoblj'e života. — Hoće li konačno pronaći ženu i posao koji bi mogli osvoj'iti njegovo srce i postati njegov cilj? — U sebi nije imao ni sigurnosti snage ni predosjećaja slave ili sreće. lako je sav bio prožet umjetnošću, još nije bio stvorio nij'edno vrednije djelo. Premda željan Ijubavi i užitka, još uvijek nije potpuno Ijubio, a niti iskreno uživao. Mučio

ga je Ideal o kojem u svoj"im naj'tajnijim mislima još nij"e bio stvorio jasnu sliku. lako j'e po svojoj prirodi i odgoju izbjegavao patnju, na svakom mj'estu j'e bio ranjiv, ona ga je svuda mogla dodimuti. U metežu kontradiktornih sklonosti izgubio je svaku volju i moralnost. Odrekavši se prijestolja, volja je prepustila žezlo nagonima. Estetski osjećaj je zamijenio moralni osj'ećaj. Ali upravo taj estetski veoma profinjeni i moćni te uvijek aktivni osjećaj održavao je u njegovom duhu stanovitu ravnotežu. Pametni Ijudi, odgojeni u kultu Ljepote, čuvaj'u uvijek pa i u naj'gorim izopačenostima neku vrst reda. Pojam Ljepote je tako reći os njihova unutarnjeg bića, oko koje se sve strasti vrte. Nad tom je tugom još uvijek neodređeno poput uvela mirisa lebdjelo sjećanje na Constantiju Landbrooke. Ljubav prema Conny bila je neobično nježna; ona je bila veoma mila žena. Izgledala je poput nekog lika Thomasa Lawrencea. Posjedovala je sve odlike ženske Ijupkosti koje su bile drage tom slikaru nabora, čipaka, baršuna, sj'ajnih očiju i poluotvorenih usta. Bila je drago otjelovljenje male grofice Shaftesbury. Živahna, elokventna, gipka, zvonkog smijeha i lepršava poput dj'eteta, spremna na iznenadne nj'ežnosti i nagle izljeve tuge i brzu sržbu, imosila je u Ijubav mnogo živosti, mnogo raznoHkosti i hirova. Njena najljepša odlika bila je svježina, neprekidna trajna svježina u bilo koje vrij'eme. Kad bi se probudila posUje Ijubavne noći, bila je sva mirisna i čista kao da je upravo izišla iz kade. Andrea se naročito sjećao njenog lika s kosom napola raspuštenom po vratu i pričvršćenom na tjemenu zlatnom ukosnicom; sa šarenicom oka koja je pUvala u bijelom kao bHjeda Ijubičica u mlij'eku. Otvorenih vlažnih usana iza kojih su se smiješili bij'eU zubi. U sj'eni zavjesa koje su rasipale po krevetu zelenkasto srebrnu boju poput onih u morskim spiljama. Ali milozvučni cvrkut Conny Landbrooke prošao je Andreinom dušom kao jedna od onih laganih melodija čiji pripjev ostaje neko vrijeme u sjećanj'u. Više puta mu je rekla kad bi naveče bila tužna, s očima punim suza: » know you love me not...'« On je zaista nije volio. Nije ga zadovoljavala. Njegov ideal žene bio je manje nordijski.

Privlačila ga j'e jedna od onih kurtizana šesnaestog stoljeća koje kao da su na licu nosile neki magičan veo, neku prozirnu začaranu masku, gotovo bi se moglo reći neku mračnu noćnu draž, božansku strahotu Noći. Susrevši vojvotkinju di Scerni, Donnu Elenu Muti, pomislio je: »Ovo je moja žena.« Cij'elo biće mu je treperilo od radosti naslućujući da će mu pripasti. Prvi put ju je sreo u kući markize d'Ateleta. Saloni ove Andreine rođakinje u palači Roccagiovine bili su veoma posjećivani. Ona je naročito privlačila svojom oštroumnom veselošću, slobodoumnim načelima i svojim neumomim osmijehom. Vesele crte lica podsjećale su na neke ženske likove na Moreauovim slikama, na ' Znam da me ne voliš . Gravelotove vinjete. U načinu ponašanja, ukusu u odij'evanju imala je nešto pompadursko, ne bez lakog afektiranja, jer je čak bila i neobično sliona miljenici Ljudevita XV. Srij'edom svake sedmice, našao bi se Andrea Sperelli za stolom markize. Jednog utorka uveče, u loži kazališta Valle, reče mu markiza smijući se: — Nemoj" izostati sutra, Andrea. Među uzvanicima se nalazi jedna zanimljiva, štaviše fatalna osoba. Osiguraj se protiv uroka ... Nalaziš se u trenutku slabosti. On joj' odgovori kroz smijeh: — Doći ću goloruk, rodice, ako nemaš ništa protiv, dapače u žrtvenom ruhu. Već mnoge večeri nosim to odijelo kao mamac, ali uzalud, na žalost. — žrtvovanje se približava, rođače. — Žrtva je spremna. Sutradan uveče stigao je u palaču Roccagiovine nekoliko trenutaka prije uobičajenog vremena, s divnom gardenijom u zapučku i nekim neodređenim nemirom na dnu duše. Njegova kočija se zaustavila ispred vrata, jer je na ulazu već bila stajala jedna druga. Livrej'e, konji, cijeli obred koji j'e pratio silazak gospođe, nosio je obilježje otmj"ene kuće. Conte je opazio visoku i vitku osobu, kosu ukrašenu dijamantima i malu nogu koj'a je stupila na stepenicu. A zatim, kako se i sam penjao stepenicama, ugledao je damu s leđa.

Kretala se ispred njega, lagano, gipko, s osjećajem mjere. S ramena joj se spuštao ogrtač obložen krznom snježnim poput labudova perj'a. Nije bio zakopčan, pa su ramena ostala otkrivena. Ramena su bila bijela poput brušene slonove kosti, odijeljena mekanim žlij'ebom, s leđima koja su se gubila ispod čipaka pokazujući neku neodređenu krivulju, blagi zavoj' krila. Iz ramena j'e izranjao vitak, okrugao vrat, dok se kosa s potiljka, uvijena u obliku puža, savij'ala prema tj'emenu praveći čvor isprepleten iglama na kojima su se sjajili dragulji. Taj' sklad kod nepoznate dame pružio je Andreinim očima tako j'ak užitak da se, zadivljen, zaustavio na trenutak na zaokretu stepenica. Skutovi haljine su po stepenicama jako šuštali. Za ženom j'e, ponašajući se besprijekomo, išao njen sluga, ali ne njenim tragom, već sa strane, uza zid. Suprotnost između ovog veličanstvenog bića i tog ukočenog automata bila je zaista neobična. Andrea se nasmiješio. Dok je sluga u predsoblju primao ogrtač, dama je bacila strelovit pogled na mladića koji je ulazio. Ovaj je čuo kad su najavili: — Njena ekscelencija vojvotlcinja di Scerni! Odmah zatim: — Gospodin grof SperelliFieschi d'Ugenta! Njemu se svidje što je njegovo ime bilo izgovoreno uz ime ove žene. U salonu su već bili markiz i markiza d'Ateleta, banm i barunica d'lsola, don Filippo del Monte. U kaminu je gorjela vatra. Nekoliko naslonjača već je bilo primaknuto ognju. Četiri palme širokih crvenilom prošaranih listova stajale su na četiri niska stalka za ovijeće. Markiza se uputi u susret došljacima i reče svojim neodoljivim lijepim smiješkom: — Eto, sretnim stjecajem okolnosti nije potrebno da vas upoznajem. Rođače Sperelli, poklonite se božanskoj Eleni. Andrea se duboko nakloni. Vojvotkinja mu, gledajući ga u oči, Ijubaznim pokretom pruži ruku. — Veoma mi je drago što vas vidim, grofe. Prošlog Ijeta, u Luzernu, mnogo mi je o vama pričao vaš prijatelj Giulio Musellaro. Priznajem, bila sam malo radoznala... Musellaro mi je dao da pročitam vašu divnu Priču o Hermafroditu, a i poklonio mi je vaš

bakrorez San, pravo remekdjclo. Ne zaboravite da sam vaša iskrena štovateljica. Govorila je zastajkujući pomalo. Glas joj je bio tako nježan da je ostavljao dojam gotovo tjelesnog milovanja, dok joj je pogled i nehotice bio zaljubljen i strastven, što zbunjuje sve muškarce izazivajući u njima iznenadnu požudu. Sluga najavi: — Cavaliere Sakumi! Tada se pojavi osmi i posljednji gost: sekretar japanskog poslanstva. Malen rastom, žućkast, izbočenih ličnih kostiju, duguljastih kosih očiju ispresijecanih crvenim žilicama. Kapci su mu bez prestanka treptali. U usporedbi s tankim nogama, tijelo mu je bilo predebelo. Hodao je prema unutra okrenutim vršoima stopala, kao da mu nekakav pojas snažno stišće bedra. Trake na fraku bile su mu prevelike, hlače prepune nabora, dok je kravata odavala vidljive znakove nevješte ruke. Činilo se kao da je izvađen iz jednog od onih oklopa od željeza i laka koji liče na Ijuske mekušaca, a zatim ubačen u ođijelo zapadnjačkog konobara. Ipak, koliko je god bio smiješan, imao je oštrouman izraz, neku vrst fine ironije na kutovima usana. Usred salona se naklonio. Cilindar mu je ispao iz ruke. Barunica d'Isola, sićušna plavuša, graciozna, čela prekrivenog uvojcima, krevelječi se poput mladog majmuna, reče oštrim glasom: — Dođite amo Sakumi, ovdje, do mene! Japanski kavalir se približavao dijeleći smiješak i naklone. — Hoćemo li večeras vidjeti princezu Isse? — upita ga Donna Francesca d'Ateleta, kojoj je bilo drago što za Ijubav slikovitog šarenila u svojim salonima može okupIjati najneobičnije primjerke egzotičnih kolonija u Rimu. Azijat je govorio nekim čudnim, jedva razumljivim jezikom, mješavinom engleskog, francuskog i talijanskog. Odjednom su svi počeli govoriti. Kao neki zbor iz kojeg se s vremena na vrijeme poput srebmih zvončića razlijegao svježi markizin smijeh. — Siguran sam da sam vas već negdje vidio, ne znam više gdje ni kada, ali siguran sam da sam vas vidio — govorio je Andrea Sperelli vojvotkinji stojeći ispred nje. — Dok sam promatrao kako se

penjete stepenicama, na dnu duše budila mi se neka nejasna uspomena, nešto što je u ritmu vašeg hoda dobivalo oblik, kao što se iz muzičke arije rađa slika... Nisam us pio oživiti uspomenu, ali kad ste se okrenuli, osj'etio sam da vaš profil veoma liči na onu sliku. Nije mogla biti vidovitost, bio j'e dakle neki nejasni fenomen sjećanja. Sigumo sam vas nekad vidio. Tko zna! Možda u snu, možda u nekom umjetničkom djelu, možda čak u nekom drugom svijetu, u nekom bivšem životu ... Izgovarajući ove posljednje i previše sentimentalne i varljive riječi, otvoreno se nasmijao kao da je htio predusresti sumnjičav ili ironičan podsmijeh dame. Elena je međutim bila ozbiljna. »Je li me slušala ili j'e mislila na nešto drugo? Je li prihvaćala ovaj način razgovora ili je ovom ozbiljnošću pokušavala da se našali s njime? Da li mu želi pomoći u zavođenju koje je on tako brzo započeo ili se zatvorila u ravnodušnost i nehajnu šutnju? U jednu riječ, da li je ona žena koju bi mogao osvojiti ili ne?« Zbunjen, Andrea je ispitivao tajnu. Kolikima je, koji su vični zavođenju, naročito onim najsmjelijima, poznata ova zbunjenost što j"e neke žene izazivaju šutnjom. Sluga otvori vrata blagovaonice. Markiza uhvati pod ruku don Filippa del Monte davši primjer ostalima, koji krenuše za njima. — Idemo — reče Elena. Andrei se pričinilo da je u pokretu kojim ga je prihvatila ispod ruke osjetio malo prepuštanje. »Da li je to bilo priviđenje njegove želje? Možda.« Upadao je u sumnj'u, ali svakog idućeg trenutka osjećao je kako ga obuzima slatko očaranje i svakog je trenutka u njemu rasla želja da prodre u dušu te žene. — Ovdje, rođače — reče mu Donna Francesca pokazujući mu mj'esto. Za ovalnim stolom našao se između baruna d'Isole i voj'votkinje di Scerni. Nasuprot njemu sj"edio je cavaliere Sakumi, koj"i se nalazio između barunice d'lsola i Don Filippa del Monte. Markiz i markiza u sj'edili na krajevima. Na stolu je sjao porculan, srebro, kristal i cvijeće. Veoma malo dama moglo se natjecati s markizom d'Ateleta u

umijeću priređivanja mčaka. Više pažnje je poklanjala pripremanj'u hrane nego oblačenju. Fino ća njenog ukusa dolazila je do izražaj'a u svakoj stvari i ona je doista bila uzor elegantnih prijema. Njena mašta i rafiniranost prepričavali su se za svim stolovima rimskog plemstva. Upravo ove zime j'e bila uvela modu cvjetnih lanaca obješenih s kraja na kraj velikih kandelabara, kao i modu tanahnih mliječnih muranskih vaza koje su se prelijevale poput opala, s jednom jedinom orhidej'om, a bile su postavljene između raznolikih čaša ispred svakog gosta. — Đavolski cvijet — reče Donna Elena Muti uzimaj"ući staklenu vazu i promatrajući izbliza kao krv crvenu orhideju neobičnog oblika. Glas j'oj je bio tako zvučan da su čak i obične riječi i naj'običnije rečenice u njenim ustima poprimale neko tajanstveno značenje i smisao i neki novi čar. Na isti j'e način frigijski kralj pretvarao u zlato sve što bi dotakao rukom. — Simboličan cvijet među vašim prstima — prošapće Andrea gledajući damu koja je u tom položaju bila predivna. Dama je na sebi imala haljinu blijedoplave boje posutu srebmim točkicama koja se blj'eskala ispod starinskih buranskih čipaka neke čudnovato bijele boje što j'e prelazila u riđu, ali se to jedva opažalo. U tanahnoj' vazi koju je neki ranj'etnik jednim dahom pretvorio u tekući dragulj, Ijulj'ao se gotovo nenaravni, kao iz čarolije rođeni cvijet. — Ali ja više volim ruže — reče Elena ostavljajući orhidej'u pokretom odbijanja koji je bio suprotan njenoj pređašnjoj znatiželji. Zatim se upustila u opći razgovor. Donna Francesca je govorila o posljednjem primanju u austrijskoj ambasadi. — Jesi li vidj'ela gospođu de Cahen? — upita j'e Elena. — Nosila je haljinu od žutog tila prošaranu nebrojenim kolibrićima s očima od rubina. Prekrasna krletka koja pleše... A Iady Ouless jesi li nju vidjela? Imala je opravu od bijelog tarlatana prekrivenu morskim algama i nekakvim crvenim ribama, a preko alga i riba drugu opravu od tarlatana zelene boje mora. Zar je nisi vidjela? Akvarij najljepšeg efekta ... Nakon ovih sitnUi pakosti ona prasne u srdačan smijeh od kojeg su

joj podrhtavale nosnice i donji dio brade. Našavši se pred ovom nerazumljivom prevrtljivošću, Andrea je j'oš uvijek oklijevao. Ove frivolne i zlobne riječi izlazile su iz istih usta koja su ga maločas, izgovarajući najobičniju rečenicu, uznemirila do dna duše. Izlazile su iz istih usta koja su mu se maločas, dok je šutjela, činila poput usta Leonardove »Meduze«, Ijudskim cvijetom duše, koji je od plamena strasti i tj'eskobe pred smrću postao božanski. »Koja je dakle prava bit ovog stvorenja? Da li je opažala i bila svjesna svoje neprestane metamorfoze ili je bila nedokučiva i za samu sebe, ostaj'ući izvan vlastite tajanstvenosti? Kohko je u njenim riječima i očitovanjima bilo izvještačenosti, a koliko iskrenosti?« Osjećao je potrebu da upozna tu ženu zbog užitka koji mu je pružala njena blizina i Ijubavi koj'u je počeo osjećati prema njoj. Uvijek ga j'e dražio žalostan običaj" analiziranj'a, sprečavajući ga da sebe zaboravi. Ali svaki pokušaj bio je kažnjen, kao i znatiželja Psihe, udaljavanjem Ijubavi, gubljenj'em Ijublj'enog predmeta, prestankom užitka. »Zar nije bolje, međutim, iskreno se prepustiti prvom neizrecivom užitku Ijubavi koja se rađa?« Opazio je kako Elena vlaži usne u bijelom, poput meda žitkom vinu. Odabere čašu u koju j'e sluga ulio isto vino i ispij'e ga s Elenom. Oboje su u isti čas spustili čaše na stolnjak. Istovremeni pokret primora ih da se okrenu jedno prema drugom. I pogled ih oboje mnogo više uzbudi od gutIjaja. — Ništa ne pričate? — upita ga Elena, izvještačenom lakoćom koja joj malo izmijeni glas. Za vas govore da izvrsno pripovijedate ... Trgnite se dakle! — Ah, rođače, rođače! — sažalno klikne Donna Francesca, dok joj je Don Filippo del Monte šaputao nešto u uho. Andrea se počne smijati. — Cavaliere Sakumi, mi smo šutljivci. Trgnimo se! Azijatove duguljaste oči lukavo zasvj'etlucaše crve neći se još više od tamnog rumenila kojim mu je vino zažarilo jabučice. Sve do tog trenutka promatrao je voj"votkinju di Scemi zanesenim izrazom bonza pred svojim božanstvom. Nj'egovo široko lice, koje kao da j'e izišlo s kakvog klasičnog lista velikog humorističkog slikara Hokusaia, crvenilo se kroz cvjetne lance

poput mj'eseca u kolovozu. — Sakiuni je — tiho izusti Andrea nagnuvši se prema Eleni — zalj"ublj'en. — U koga? — U vas. Niste to opazili. — Ne. — Pogledajte ga. Elena se okrene. Zaljubljena zamišljenost preobučenog daimija izazva joj na usnama tako iskren smijeh da se ovaj osjetio povrijeđenim i očito ponižen. — Držite — reče mu da ga odobrovolji te otkine iz vijenca bijelu kamelij'u i dobaci je gostu iz Zemlj'e izlazećeg sunca. Pronađite neku sličnost u moju čast. Azijat komičnim pokretom obožavanja prinese kamelij'u ustima. — Ah, ah, Sakumi — klikne mala banmica d'Isola — nevjerni ste mi! On promuca nekoliko riječi još više porumenj'evši u licu. Svi su se slobodno smijali kao da je ovaj' stranac bio pozvao upravo zato da ostalima posluži za šalu. I Andrea se, smijući, okrene prema gospođi Muti. Ona je uspravno, čak pomalo zabačeno unazad, držala glavu pogledavajući letimice mladića ispod poluzatvorenih kapaka onim neopisivim ženskim pogledom koji kao da skuplja i gotovo bi se moglo reći pij'e od dragog čovjeka sve što je u njemu najmilije, najpoželjnije, najdraže, sve što u njoj pobuđuje onaj instinktivni seksualni zanos iz kojeg se rađa strast. Veoma duge trepavice prekrivale su joj zj'eniou usmjerenu prema kraju očne šupljine. Bjeloočnica se kupala kao u nekoj tekućoj, bijeloj, malo azurnoj svjetlosti, dok joj je donji kapak gotovo neprimjetno podrhtavao. Činilo se kao da zraka oka pada na Andreina usta, kao na naj'dražu stvar. Elena je zaista promatrala ta usta. Pravilna oblika, upaljena crvenilom, puna senzualnosti, s pomalo Okrutnim izrazom dok su bila zatvorena, ta mlada usta su neobično podsjećala na sliku nepoznatog plemića u galerij'i Borghese, na duboko i tajanstveno umjetničko djelo u kom su zadivljene mašte mislile da prepoznaju

božanstveni lik Cesara Borgie što ga je naslikao božanski Sanzio. Kad bi se usne otvorile na osmijeh, tog bi izraza nestalo, pojavljivali su se bijeli, pravilni zubi, neobična sjaj'a, osvjetlj'ujući kao u dj'eteta svj'eža i vedra usta. Tek što se Andrea okrenuo, Elena odvrati pogled, ali ne tako brzo da mladić ne bi mogao uhvatiti njegovu munju. To ga je toliko obradovalo da j'e osjetio kako mu krv navire u lice. »Ona me želi! Ona me želi«! pomisli likujući, »To je užitak koj'i još nikad nisam osjetio.« Postoje neki pogledi žene koj'e zaljubljeni muškarac nikad ne bi zamijenio ni za potpuno posj'edovanje nj'ena tijela. Tko nije vidio kako se u jasnom oku pali vatra prve nježnosti, taj ne poznaje naj'veću Ij'udsku sreću. Nij'edan kasniji trenutak radosti ne može biti ravan ovome trenutku. Dok j'e razgovor postajao sve življi, Elena upita: — Ostajete li u Rimu cijelu zimu? — Da, cij'elu zimu i još više — odgovori Andrea, kojem je ovo jednostavno pitanj'e sadržavalo Ijubavno obećanj'e. — Imate dakle kuću? — Casa Zuccari: domus aurea — Na Trinita de'Monti? Sretniče! — Zašto: sretniče? — Jer stanujete na mjestu koje obožavam. — Tamo je kao u vazi sakupljena sva najveća sladost Rima. — Točno! Između obeliska della Trinitk i stupa Začeća visi kao zavjetni dar moj'e katoličko i pogansko srce. Zlatna kuća. Ona se nasmije njegovim riječima. On je već bio spremio madrigal o ovom obješenom srcu, ali ga ne kaza, jer nije litio produžiti razgovor u ovom lažnom i laganom tonu razbijajući tako svoje intimno veselje. Zašutio je. Ona se zamislila. Nakon toga se ponovo upustila u opći razgovor prosipajući šale i smijeh s još većom živošću i pokazujuoi svoje blistave zube. Donna Francesca je bockala malo princezu di Ferentino ciljajući na njenu lezbijsku avanturu s Giovanellom Daddi.

— Da, zaista, princeza Ferentino najavljuje za Bogojavljenje novu svečanost u dobrotvome svrhe — reče barun d'lsola. — Zar još ništa ne znate? — Ja sam pokroviteljica — odgovori Elena Muti. — Vi ste dragocjena pokroviteljica — reče Don FUippo del Monte, čovjek četrdesetih godina, gotovo potpuno ćelav, sastavljač oštrih epigrama. Na licu je nosio neku vrst sokratske maske iz koje je desno oko svjetlucalo tisućama različitih izraza dok je lijevo bilo uvijek nepomično i gotovo stakleno ispod okruglog monokla, kao da je jedno služilo za izražavanje, a dmgo za promatranje. — Za vrijeme svečanosti u svibnju dobili ste cijelu gomilu zlata. — Ah, ta svibanjska svečanost! Prava ludost — povikne markiza d'Ateleta. Kad su sluge počele donositi šampanjac s ledom, doda: — Sjećaš li se, Elena? Sjedile smo za susjednim stolovima. — Pet lujdora gutljaj! Pet lujdora zalogaj! — počne vikati Don Filippo del Monte — oponašajući u šali glas izvikivača. Vojvotkinja Muti i markiza d'Ateleta su se smijale. — Da, da, istina je. Vi ste izvikivali, Filippo — reče Donna Francesca. — Šteta što nisi bio tamo, rođače! Za pet lujdora jeo bi voće koje sam ja prije toga zubima označila, a za dmgih pet lujdora pio bi šampanjac iz Elenina dlana. — Kakav skandal! — prekine je barunica d'Isola s izrazom gnušanja. Ah, Mary! A zar ti nisi prodavala već zapaljene i prilično ovlažene cigarete po jedan lujdor? — reče Donna Francesca bez prestanka se smijući. Don Filippo će na to: — Ja sam vidio nešto još bolje. Leonetto Lanza je od grofice di Lucoli, ne znam za koju cijenu, dobio kubansku cigam koju je ova prije toga držala ispod pazuha. — Fuj! — ponovo ga prekine mala barunica. — Svako milosrdno djelo je sveto — zaključi markiza. — Ja sam zagrizajući voće sakupila oko dvjesta lujdora. — A vi? — upita Andrea Sperelli gospođu Muti nevoljko se osmjehnuvši. — A vi s vašim peharom od mesa?

— Ja, dvjesta sedamdeset. Svi su se tako šalili osim markiza. Taj Ateleta je već bio star čovjek, neizlječivo gluli, uvošten, plavkast, umjetan od glave do pete. Ličio je na jedan od likova koji se mogu vidjeti po galerijama voštanih figura. S vremena na vrijeme, i to gotovo uvijek u nezgodan trenutak, puštao bi iz sebe neku vrst suhog smiješka nalik na struganje malog zarđalog stroja što ga je nosio u tijelu. — Jednom je čak cijena gutljaja dosegla visinu od deset lujdora. Razumijete? — doda Elena. — A na kraju mi je onaj ludi Galeazzo Secinaro ponudio novčanicu od petsto lira da obrišem ruke o njegovu plavu bradu... Konac ručka je u kući d'Ateleta uvijek bio veoma sjajan, jer se prava raskoš jednog stola vidi tek u desertu. Sve one probrane i rijetke stvari vješto poredane u kristalnim srebrom obrubljenim tanjurima osim jeziku godile su i pogledu. Vijenci spleteni od kamelija i Ijubičica savijali su se između vitičastih kandelabara iz osamnaestog stoljeća ukrašenih faunima i nimfama. A fatmi i nimfe te ostali dražesni likovi arkadijske mitologije, Silvandri, Filine i Rosalinde, oživljavali su svo jom Ijupkošću sa zidnih tapeta one jasne kiterske krajolike koj"e je stvarala mašta Antoinea Watteaua. Jako erotsko uzbuđenje koj'e obTizima duhove na kraj'u gozbe ukrašene ženama i cvijećem, otkrivalo se u riječima, u uspomenama na svibanjsku svečanost kada su dame živo nastojale da ssikupe što više novca u svojim prodavaonicama privlačeći kupce nečuvenom drzovitošću. — Jeste li prihvatili? — upita Andrea Sperelli voj'votkinj'u. — Posvetila sam svoj'e ruke dobročinstvu — odgovori ona. — Dvadeset pet lujdora višel — AU the perfumes of Arabia not sweeten this little hand...' Smijao se ponavljajući rij'eči Lady Macbeth, ali je duboko u duši osjećao nejasnu bol, neku neodređenu muku, koj'a je nahkovala na Ijubomoru. Odjednom mu se pričinilo da na nj'oj ima nešto pretjerano, tako reći kurtizansko, pri čemu se na trenutak izgubilo ponašanje otmjene dame. Iz nekih odjeka glasa i smijeha, iz nekih pokreta, držanja, pogleda, izbijao je možda i nehotice suviše

afrodizijački čar. I suviše je lako rasipala vidno uživanje u svojoj Ijepoti. S vremena na vrij'eme bi na očigled sviju, možda i nehotice, izvela pokret ili izraz koji bi u krevetu uzbudio Ijubavnika. Svatko je, gledajući je, mogao ugrabiti iskru užitka, obuhvatiti je bludnim slikama, zamišljati tajna milovanja. Ona je zaista izgledala stvorena jedino da pobuđuje Ijubav, a zrak koji je udisala uvij'ek je bio upaljen želj'ama koje je oko sebe izazivala. »Koliki su je imaU?« pomisli Andrea. »Koliko uspomena čuva nj'eno tijelo i duša?« Srce mu se nadimalo poput gorkog vala, na čijem dnu je još uvijek vrebala tiranska netrpeljivost prema svakom nepotpimom posjedovanju. I nije mogao odvratiti oči od Eleninih ruku. Iz ovih nježno bij'elih, neusporedivih ruku, savršene prozračnosti, izvezenih mrežom plavih, jedva vidljivih Svi mirisi Arabije ne opijaju kao vaša mala ruka.. žilica, iz tih izdubljenih, ružičasto osjenčanih dlanova, na kojima bi kakav hiromant pronašao tamne spletke, pilo je deset, petnaest, dvadeset muškaraca, jedan za drugim, po istoj cijeni. Vidio je kako se saginju glave tih nepoznatih muškaraca sišući vino. Galeazzo Secinaro je bio njegov prijatelj: lijep i veseo gospodin, s carskom bradom kao u Lucija Vera, opasan takmac. Kako su ga sve ove slike uzbudile, obuzme ga tako divlja požuda i mučna nestrpljivost da je pomislio da nikada neće doći kraj tome ručku. »Još večeras moram dobiti njeno obećanje«, pomish. Dušu mu je razdirao nemir čovjeka koji se boj'i videći kako mu bježi blago koje žele dobiti mnogi takmaci. A neizlječiva i nezasitna taština predstavljala mu je opojnost pobj'ede. Točno je da se čovjek to više ponosi i uživa u nečem što predmet koji posjeduje izaziva više zavisti i požude kod drugih. U tome i jest čar žena s pozomice. Kad cijelo gledalište odjekuje aplauzima i gori od želja, jedino onaj kojemu je upravljen pogled i smiješak osječa opojnost ponosa, kao od čaše prej"akog vina, i gubi pamet. — Ti koja si novator — govorila je Elena Muti obraćajući se Donni Franceski i perući usput ruke u mlakoj vodi iznad srebrom obrubljene kristalne posude — morala bi ponovo uvesti običaj da se voda za ruke daj'e u starinskom umivaoniku izvan stola. Ovaj

moderni način je ružan. Što vi mislite, Sperelli? Donna Francesca ustane, Ostali su je slijedili. Andrea se naklond i ponudi ruku Eleni, a ona ga i ne osmjehnuvši se pogleda dok je polako stavljala svoju golu ruku pod njegovu. Njene posljednje riječi bile su vesele i lepršave. Ovaj pogled je međutim bio toliko ozbiljan i dubok da j'e mladić osjetio kako mu obuzima dušu. — Idete li — upita ga ona — idete li sutra naveče na ples u francusku ambasadu? — A vi? — odvrati Andrea. — Ja idem. — I ja. Nasmiješiše se kao dvoje Ijubavnika. Ona sjedajući doda: — Sjednite. Naslonjač je bio odmaknut od kamina, stajao je uz stražnji dio klavira koji su djelomično pokrivali bogati nabori nekog platna. Na jednom kraju u podignutom kljunu, brončani ždral držao je pladanj obješen na lančiou, kao na vagi, a na pladnju se nalazila neka nova knjiga i mala japanska sablja, wakizashi; korice, rukobran i balčak bili su ukrašeni srebrnim krizantemama. Elena uze napola razrezanu knjigu, pročita naslov, zatim je odloži na pladanj, koji se zanjiše. Sablja pade. Kako su se i Andrea i ona istovremeno sagnuli da je podignu, ruke su im se srele. Uspravivši se, ona počne radoznalo promatrati lijepo oružje u svojoj ruci, dok je Andrea pričao o tom novom romanu govoreći općenito o Ijubavi. — Zašto se držite tako daleko od »široke publike?« — upita ga ona. — Da niste prisegli vjemost »dvadeset petorici čitalaca?« — Da, i to zauvijek. Štoviše, moj je san »jedini primjerak« koji ću pokloniti »jednoj ženi«. U demokratskom društvu kao što je naše, prozni umjetnik ili pjesnik mora se odreći svake koristi koja nije Ijubav. Pravi čitalac nije onaj koji me kupuje, nego onaj koji me voli. Pravi čitalac je dakle naklona žena. Lovor služi jedino da privuče mirtu... — A slava? — Prava slava je posmrtna, dakle slava u kojoj se ne može uživati. Zar je važno na primjer da imam sto Čitalaca na Sardiniji, deset u Empoliju i još pet u Orvietu? I kakav užitak mi pruža nepoznata

osoba kao slastičar Tizio ili mirisar Caio? Ja ću kao autor pred potomstvo stupiti oboružan što mogu bolje, ali kao čovjek ne želim drugog pobjedničkog vijenca osim... vijenca od lijepih golih ruku. Pogleda Elenine do lakta otkrivene ruke, koje su bile tako savršeno postavljene i oblikovane da su podsjećale na antikne vaze »iz ruke dobrog majstora«. Takve su morale biti ruke »Palade kad je stajala ispred pa stira«. Prsti su poigravali na rezbarijama oružja, dok su sjajni nokti izgledali kao produžetak divnih draguIja koji su ukrašavali prste. — Vi, ako se ne varam — reče Andrea obuhvaćajući je plamenim pogledom — morate imati tijelo Correggiove Danaje. Osjećam to, dapače i vidim, po obliku vaših rtdai. — Oh, Sperelli! — Zar po cvijetu ne zamišljate cijeli oblik stabljike? Vi ste sigumo kao Akrizijeva kći koja prima oblak zlatne Mše, ali ne onaj sa svibanjske svečanosti! Poznajete li sliku iz galerije Borghese? — Poznajem. — Jesam li se prevario? — Dosta, Sperelli, molim vas. — Zašto? Elena zašuti. Oboje je sad osjećalo da se smanjuje krug koji će ih zatvoriti i naglo baciti u zagrljaj. Ni on ni ona nisu bili svjesni te brzine. Tek dva ili tri sata nakon što su se prvi put vidjeli već se jedno drugome predavalo u duhu. I to uzajamno predavanje izgledalo je prirodno. Nakon kratke stanke progovori Elena ne pogledavši ga: — Veoma ste mladi. Jeste li mnogo Ijubili? On odgovori drugim pitanjem: — Vjerujete li da ima više umjetnosti i duševne otmjenosti kad se u jednoj jedinoj ženi zamisli Vječno žensko ili da čovjek jakog i otmjenog duha mora obigrati sva usta koja sretne, kao note na klaviru, dok ne stigne do divnog »ce«? — Ne znam. A vi? — Ni ja ne znam riješiti tu veliku sentimentalnu sumnju. Ali, ja sam instioktivno preletio klavijaturu i bojim se da sam, sudeći barem prema unutrašnjem glasu, pronašao taj »ce«.

— Bojite se? — Je crains ce que j'esptre.^ ' Bojim se onoga čemu se nadam. Govorio je prirodno tim izvještačenim jezikom, ublažujući gotovo usiljenim riječima žestinu svog osjećaja. A Elena je osjećala kako je glas zahvaća poput mreže izvlačeći je iz života koji ju je okruživao. — Njena ekscelencija princeza di Micigliano! — najavi sluga. — Gospodin conte di Gissi! — Madame Chrysoloras! — Gospodin markiz i gospođa markiza Massa d'Albe! Saloni su se punili. Duge blistave povlake prolazile su preko purpumoga saga. Iz dijamantima napirlitanih, perlama načičkanih i cvijećem ukrašenih strukova dizala su se naga ramena. Sve kose su blistale onim divnim naslijeđenim biserima zbog kojih zavide rimskom plemstvu. — Njena ekscelencija princeza di Ferentino. — Njegova ekscelencija vojvoda di Grimiti. Već su se stvarale različite grupe, različita žarišta zlobe i uglađenosti. Najveća grupa, od samih muškaraca, stajala je uz klavir oko vojvotkinje di Scerni koja je ustala kako bi mogla odoljeti ovoj opsadi. Približi se princeza Ferentino da prijekorom pozdravi prijateljicu. — Zašto danas nisi došla k Nini Santamarta? Čekali smo te. Bila je visoka i mršava, čudnih zelenih očiju koje su izgledale daleke u dnu tamnih podočnjaka. Imala je cmu haljinu s kosim izrezom na grudima i leđima. U tamnoplavoj kosi sjajio se veliki polumjesec od dragulja, kao u Dijane, dok je hitrim pokretima mahala velikom lepezom od crvenog perja. — Nini će večeras posjetiti Madame Van Huffel. — Svratit ću i ja na trenutak, ali kasnije — odgovori vojvotkinja Muti. — Vidjet ou je. — Oh, Ugenta — klikne princeza okrenuvši se Andrei — tražila sam vas da vas podsjetim na naš dogovor. Sutra je četvrtak. Dražba kardinala Immenraeta počinje sutra u podne. Dođite po mene u jedan. — Svakako, princezo.

— Pod svaku cijenu moram kupiti onaj kristal. — Imat ćete nekoliko suparnica. — Tko su te? — Moja rođakinja. — I tko još? — Ja — reče vojvotkinja Muti. — Ti? Vidjet ćemo. Gospoda oko njih zamoliše objašnjenje. — Natjecanje dama devetnaestog stoljeća za kristalnu vazu koja je nekoć pripadala Niccolu Niccoliju. Na vazi je izrezbaren Trojanac Anhiz kako otkapča cipelu Veneri Afroditi — svečanim glasom objavi Andrea Sperelli. — Predstava je besplatna, sutra u jedan po podne u dvorani za javne dražbe u ulici Sistina. Natječu se: princeza di Ferentino, vojvotkinja di Scemi i markiza d'Ateleta. Svi se nasmijaše na ovu objavu. Grimiti zapita: — Jesu li dozvoljene oklade? — La cote! La cote! — počne vikati Don Fdlippo del Monte oponašajući kreštavi glas bookmakera Stubbsa. Princeza Ferentino ga svojom crvenom lepezom udari po ramenu. Ali šala je izgledala dobra. Počeše padati oklade. Kako se iz skupine počeo razlijegati smijeh i dosjetke, malopomalo počeše se približavati ostale gospođe i gospoda želeoi da sudjeluju u općoj zabavi. Vijest o natjecanju brzo se raširila i počela dobivati razmjere društvenog događaja zaokupivši sve otmjene duhove. — Dajte mi ruku da prošećemo malo — reče Donna Elena Muti Andrei. Kad su već bili daleko od skupine u drugom salonu, Andrea joj stisne ruku i prošapće: — Hvala! Ona se oslanjala na njega zaustavljajući se ovdjeondje da odgovori na pozdrav. Izgledala je malo umorna, a bila je blijeda poput bisera na njenoj ogrlici. Svi elegantni mladići su joj upućivali uobičajene komplimente. — Ova glupost me guši — reče. Okrenuvši se, opazi Sakumija, koji ju je šutke slijedio noseći u zapučku bijelu kameliju. Oči su mu bile

vlažne, ali nije imao hrabrosti da se približi. Ona mu uputi samilostan osmijeh. — Jadni Sakumi! — Da li ste ga tek sad opazili? — upita Andrea. — Da. — Kad smo sjedili kraj klavira, on je iz udubine jednog prozora bez prestanka promatrao vaše ruke kako se igraju oružjem njegove domovine, namijenjenim da razrezuje stranice jedne knjige na zapadu. — Maloprije? — Da, maloprije. Možda je mislio: »Kako bi ugodan bio harakiri ovom malom sabljom ukrašenom krizantemama koje kao da su procvjetale pod dodirom njenih prstiju!« Elena se nije nasmijala. Lice joj je obavio veo tuge, gotovo patnje. Činilo se kao da joj je neka tamna sjenka obavila oči koje su pomalo čudno bile osvijetljene ispod gornjih kapaka kao od svjetla neke lampe. Kutovi usana su joj bili zahvaćeni nekim bolnim izrazom. Desnu ruku je spustila duž haljine držeći u njoj lepezu i rukavice. Više nije pružala ruku onima koji su je pozdravljali laskajući joj niti je više ikoga slušala. — Što vam je? — upita Andrea. — Ništa. Moram posjetiti gospođu Van Huffel. Povedite me da pozdravim Francesku, a onda me otpratite do moje kočije. Zatim se vratiše u prvi salon. Luigi Gulli, mladi maestro koji je u potrazi za srećom stigao iz Kalabrije, crn i kovrčav poput Arapina, s mnogo duha je izvodio Sonatu u cismolu od Ludwiga van Beethovena. Markiza d'Ateleta, koja je bila njegova zaštitnica, stajala je uz klavir i promatrala tipke. Malopomalo ova ozbiljna i Ijupka glazba privukla je sve one nemime duhove u svoj knug, poput tromog ali dubokog vrtloga. — Beethoven — izusti Elena gotovo pobožnim naglaskom, zaustavivši se i izvukavši svoju ruku iz Andreine. Stajala je tako slušajuoi pokraj jedne palme. Držeoi ispruženu lijevu ruku laganim pokretima je navlačila rukavicu. U tom položaju luk njenih leđa je izgle dao vitkiji, a čitav lik izdužen skutovima haljine viši i uspravniji.

Sjena stabljike je zastirala i gotovo produliovljavala bljedilo nj'ene puti. Andrea j'u je promatrao. Cinilo mu se da se sva njena odjeća stapa s njenim likom. »Bit će moja«, pomisli u zanosu budući da ga je palctična muzika još više uzbuđivala. »Držat će me u svojim rukama, na svom srcu.« Zamisli kako se saginje i stavlja usta na njeno rame. — Je li hladna ta prozirna koža nalik na najfinije mlijeko kroz koje prolazi zlatna svj"etlost? Lagano zadrhta i zatvori oči kao da želi zadržati taj drhtaj. Udisao je njen miris, nedokučivo zračenj"e, svježe ali vrtoglavo poput mirisa mirodija. Cijelo njegovo biće je neizmj"erno žudjelo za očaravajućim stvorenjem. Želio je da je obuhvati, privuče, usiše, upij'e, da j'e posjeduje na neki nadnaravni način. Gotovo primorana neizmjernom žudnjom mladića, Elena se okrene malo i nasmiješi mu se tako slabim, gotovo nestvamim osmijehom, da je izgledalo da nije izražen pokretom usana, već zračenj'em duše preko usana, dok su joj oči stalno bile žalosne i kao uronjene u daljinu nekog unutrašnj'eg sna. Bile su zaista oči Noći, obavijene sjenom, kakve je možda zamišljao Vinci za jednu od svojih Alegorija nakon što j'e u Milanu vidio Lucrezij'u Crivelli. I u trenutku ddk je trajao osmijeh, Andrea osjeti da je sam s njom usred mnoštva i srce mu se ispuni neizmjemim ponosom. Kako je Eiena izvela pokret kao da želi navući i drugu rukavicu, Andrea je tiho zamoli: — Ne, ne ovu! Elena shvati i ne navuče rukavicu. Nadao se da će joj poljubiti ruku prije no što ode. Odjednom mu u glavi iskrsne slika svibanjske svečanosti, kad su muškarci pili vino iz njenih dlanova. I ponovo osj'eti žestoku Ijubomoru. — Idemo sad — reče ona prihvaćajući ga ispod ruke. Kad je završila Sonata, razgovor nanovo oživi. Slu ga najavi još tri ili četiri imena, među kojima i princezu Isse, koja uđe malim nesigumim korakom, evropski obučena, smiješeći se, okrugla lica, sjajna i sitna kao kakva figurica od bjelokosti. Dvorana se radoznalo uzgibala. — Zbogom, Francesca — reče Elena opraštajući se s markizom d'Ateleta. — Vidjet ćemo se sutra.

— Tako rano? — Van Huffelovi me očekuju. Obećala sam da ću doći. — Šteta! Upravo sad pjeva Mary Dyce. — Zbogom. Onda, sutra. — Uzmi ovo i zbogom! Otpratite je, dragi rođače. Markiza joj dade kiticu dvostrukih Ijubičica, a onda se okrene i Ijubazno pođe u susret piincezi Isse. Visoka i poput vatre ustalasana, obučena u crvenu haljinu, Mairy Dyce poče pjevati. — Tako sam umoma! — prošapće Elena oslanjajući se na Andreu. — Zamolite, molim vas, da vam daju moje ikrzno. Sluga pruži krzno i on ga uzme. Pomažući Eleni da ga obuče, dodirne prstima njeno rame i osjeti kako je zadrhtala. Cijelo predsoblje je bilo puno slugu u različitim livrejama koji su se klanjali. Sopran Mary Dyce je izgovarao riječi Schumannove Romanse: »Ich kann's nicht fassen, nicht glauben...«' Izlazili su bez riječi. Sluga je već bio sišao da dozove kočiju. Ispred zvučnog predvorja odjekivao je konjski topot. Na svakoj stepenici Andrea je osjećao laki pritisak Elenine ruke koja se malko prepustila, poluzatvorenih očiju, uzdignute i pomalo unatrag zabačene glave. — Kad ste se uspinjali, pratilo vas je moje nepoznato divljemje, a sad kad silazite prati vas moja Ijubav — nježno, gotovo pokornim glasom izusti Andrea, oklijevajući iza svake od posljednje tri riječi. Ona ne odgovori, ali prinese usnama kiticu Ijubičica i udahne njihov miris. Pri tome joj široki rukav ogrtača sklizne preko lakta. Pogled na živo meso koje je izronilo iz krzna poput buketa bijelih ruža iz snijega ' Ne mogu shvatiti, ne mogu vjerovati.. još više raspali mladiću neobično snažnu žudnju, koju izaziva ženska nagost kad je slabo skrivena gustim i teškim ruhom. Usne su mu lako podrhtavale i on jedva suspregne požudne rij'eči. Kočija j"e međutim već bila spremna na dnu stepenica, a sluga je stajao pOkraj vrata. — Palača Van Huffel! — naredi vojvotkinja dok joj je Andrea pomagao da uđe. Sluga se nakloni, ostavi vrata i krene na svoje mjesto. Konji snažno

povuikoše podižući iskre. — Čuvajte se! — vikne Elena držeći mladićevu ruku, dok su joj oči i dragulji svjetlucali u mraku. »Biti s njom, tu, u mraku, i ustima tražiti njen vrat u rairisnom krznu!« Htio je da kaže: »Povedite me sa sobom!« — Pazite! — ponovi Elena. On joj poljubi ruku kao da j'e na koži htio ostaviti 'Otisak svoje strasti. Onda zatvori vrata. Kočija naglo krene tutnjeći cijelim predvorjem i iziđe na forum. III Tako je počela avantura Andree Sperellij'a s Donnom Eledom Muti. Sutradan je dvorana za dražbe u uliici Sistina bila puna elegantnog svijeta koji je došao da prisustvuj'e najavljenoj' borbi. Padala j'e jaka kiša. U vlažne i niske sobe prodiralo je sivo svj'etlo. Duž zidova bili su razmj'ešteni dijelovi rezbarenog drvenog namještaja, nekoliko velikih triptiha i diptiha toskanske škole iz XIV stoljeća. Četiri flamanska goblena koja su predstavljala Priču o Narcisu visila su sve do poda. Dva duga stalka bila su puna toskanskih majolika. Raširene po stolovima ili prebačene preko stolica staj'ale su crkvene tkanine, rijetke dragocjene starine, predmeti od slonove kosti, emajl, stakla, nakiti, medaljoni, novac, molitvenici, stari minijaturama ukrašeni ruikopisi. Radovi od srebra bili su sakupIjeni u vitrini koja se nalazila iza klupe vještaka. Ču dan miris je ispunjavao zrak, miris vlažnog mjesta i starinskih predmeta. Ulazeći u dvoranu u društvu princeze Ferentino, Andrea Sperelli potajno zadrhta. Pomisli: »Da li je već stigla?« i njegove oči je nestrpljivo potražiše. Ona je zaista već bila stigla. Sjedila je na klupi između cavahera Davile i Don FiUppa del Monte. Na rub klupe je 0dložila rukavice i muf od vidre iz kojeg je provirivala kitica Ijubičica. Među prstima je držala srebrnu pločicu što se pripisivala Caradossu Foppi. Veoma pažljivo ju je promatrala. Predmeti su prelazih iz ruke u niku duž oijele klupe. Vještak ih je glasnohvaiio. Oni koji su stajali iza stoHca saginjali su se da ih vide. Napokon otpoče drćižba. Brojke su se brzo izmjenjivale. Vještak je svaki čas izvikivao:

— Nitko više? Nitko više? Poneki Ijubitelj bi potaknut uzvikom, pogledavši protivnike, dobacio još veću brojku. Dražbovalac bi uzdignutim čekićem povikao: — Prvi put! Drugi put! Treći put! Tada bi udario po stolu. Predmet bi pripao posljednjem nudiocu. Unaokolo bi se začuo žamor, a natjecanje bi se zatim ponovo rasplamsalo. Cavaliere Davila, napuijski plemić, bio je golem čovjek gotovo ženskog držanja, slavni sakupljač i poznavalac majolika, koji je iznosio svoje mišljenje o svakom. važnijem predmetu. Ova kardinalska dražba imala je tri zaista »izvanredne« stvari: Priču o Narcisu, kristalnu vazu i šljem od srebra, djelo Antonija del Pollajuola, koji je firentinska Signoria poklonila grofu d'Urbino 1472. kao dar za njegove zasluge u vrijeme osvajanja Volterre. — Evo princeze! — reče Don Filippo del Monte Eleni Muti. Elena ustane da pozdravi prijateljicu. — Zar već na megdanu! — klikne princeza Ferentino.. — Da. — A Francesca? — Još nije stigla. Tada se približi četiripet elegantnih posjetilaca: vojvoda di Grimiti, Ludovico Barbarisi, Roberto Casteldieri, Giannetto Rutolo. Pridolazili su i drugi. Pljusak je bio toliko jak da je nadjačavao rij'eči. Donna Elena pruži Sperellij'u ruku kao i svakom drugom. On osjeti kao da ga taj stisak udaljuje od nje. Elena mu je izgledala hladna i ozbiljna. U tren oka su se srušile i sledile sve njegove sanje. Sjećanja na prošlu večer potamnješe, nade se ugasiše. Što joj je bilo? Nije to više bila ona ista žena. Na sebi je imala dugu tuniku od vidre, a na glavi nekakav šeširić također od vidre. Izraz lica bio joj j'e opor, gotovo prezriv. — Do vaze ima još dugo vremena — reče ona princezi i ponovo sj'edne. Svaki predmet je prolazio kroz njene ruke. Najviše ju je privukao jedan od kalcedona izrađen Kentaur, veoma lijepo djelo, koj'i je

možda potj'ecao iz raspršenog muzej'a Lorenza il Magnifica. Ponudu je izgovarala tiho, i ne podižući oči na dražbovaoca. Suparnici napokon odustadoše od nadmetanja i ona jeftino dobije kamen. — Izvrstan dobitak — reče Andrea Sperelli koji je stajao iza njene stolice. Elena nije mogla sakriti blagi drhtaj. Uzela je kalcedon, podigla ruku u visinu ramena i ne okrenuvši se pružila mu kamen da ga pogleda. Uistinu, jako lij'ep predmet. — Mogao bi biti Kentaur što ga je Donatello kopirao — doda Andrea. U njegovoj' se duši s divljenjem lijepom predmetu poj'avi i divljenje prema plemenitom ukusu dame koja ga je sad posjedovala. »Ona je, dakle, u svemu izabrana«, pomisli. »Kakve sve užitke ona može pružiti rafiniranom Ij'ubavniku!« Počela je rasti u njegovoj" mašti, ali rastući, izmicala mu j'e. Velika sigurnost koj'u j'e osjećao prošle večeri pretvarala se u neku vrst malodušnosti. Ponovo su usfcrsavale prvotne sumnje. Suviše je sanjao tokom noći, otvorenih očiju, uživaj'ući u beskraj'noj sreći, dok ga je uspomena na jedan njen pokret, osmijeh, izraz lica, nabor haljine, zahvaćala i zaplitala poput mreže. Sad se međutim, u dodiru sa stvarnošću, rušio sav taj svijet mašte. U Eleninim očima nije opazio nikakav posebni pozdrav o kojem je toHko sanjao. Nikakvim znakom nije ga odijelila od ostalih. »Zašto?« Osjećao se ponižen. Ljutio se na sav taj dosadni svijet oko sebe, Ijutio se na stvari koje su privlačile njenu pažnju. Ljutio se na Don Filippa del Monte koji se s vremena na vrijeme naginjao nad njeno rame došaptavajući joj možda neku zlobnu primjedbu. Konačno je stigla i Ateleta. Vesela kao i uvijek. Njen smijeh, koji se razlijegao između gospode koja su je okruživala, prisili Don Filippa da se naglo okrene: — Trojstvo je na okupu! — reče i ustane. Andrea odmah sjedne na stolicu pokraj Elene Muti. Kako mu je do nosnica dopro nježni miris Ijubičica, prošapće: — Nisu one sinoćnje. — Ne — hladno odvrati Elena. U njenoj hirovitoj i poput vala Ijupkoj prevrtljivosti stalno je visila

prijetnja neočekivane hladnoće. Bila je podložna nenadanim strogostima. Ne shvaćajući je, Andrea zašuti. — Nitko više? Nitko više? — izvikivao je dražbovalac. Brojke su se penjale. Oko šljema Antonija del Follajuola razvila se oštra borba. U okršaj je ušao i cavaliere Davila. Izgledao je da se atmosfera malopomalo zagrijava i da je želja za ovim lijepim i rijetkim predmetima obuzela sve duhove. Širila se poput zaraze. Te godine je u Rimu strast prema ukrasnim sitnicama i starudijama dosegla vrhunac. Svi saloni plemića i otmjenih građana bili su pretrpani »kuriozitetima«. Sve dame su krojile jastučiće za naslonjače od misnog ruha ili pluvijala, dok su ruže stavljale u umbrijske apotekarske posude ili u pehare od kalcedona. Mjesta za javna nadmetanja bila su omiljela sastajališta, a same dražbe veoma česte. Dame su na popodnevni čaj, po elegantnom običaju, dolazile s riječima: »Stižem s dražbe slikara Camposa. Koliko svijeta! Prekrasni arapskošpanjolski tanjuri! Uzela sam jedan nakit Marije Leczynske. Evo ga!« — Nitko više? Brojke su se penjale, a oko klupe su se skupljali Ijubitelji starina. Elegantni svijet pravio je dosjetke između giottovskih Rođenja i Navještenja. Gospođe su u zadah plijesni i starine unosile miris krzna, osobito miris Ijubičica, jer se prema dražesnoj modi u svakom mufu morao nalaziti jedan stručak. Zbog prisutnosti tolikih osoba, zrakom se, kao u nekoj vjemicima prenatrpanoj vlažnoj kapeli, širila ugodna toplina. Vani je i dalje pljuštala kiša, i bUo je sve tamnije. Upališe se plinske svjetiljke i započe boj dvije različite svjetlosti. — Prvi put! Drugi put! Treći put! Udarac čekića dosudi firentinski šljem lordu Humphreyju Heathfieldu. Ponovo počne divljenje malim predmetima koji su duž klupe kružili iz ruke u ruku. Elena ih je uzimala pažljivo, ogledavala ih je i bez riječi stavljala pred Andreu. Emajl, slonova kost, satovi iz osamnaestog stoljeoa, milanski zlatarski nakit iz vremena Ludovica il Mora, molitvenici ispisani zlatnim slovima na plavo obojenom pergamentu. Činilo se da te skupocjene stvari dobivaju cijenu ispod vojvodskih prstiju. Male ruke bi ponekad

lako zadrhtale u dodiru sa željenim predmetom. Andrea je pažljivo promatrao, pretvarajući u svojoj mašti u milovanje svaki pokret tih ruku. »Zašto je Elena stavljala svaki predmet na stol umjesto da ga pruži njemu?« On ispruži ruku i preteče Elenin pokret. Od tada su slonova kost, emajli i nakiti prelazili iz ruku Ijubljene u ruke Ijubavnika donoseći mu neizrecivu radost. Činilo se kao da je u njih prešao djelić one žene, kao što u željezo prelazi dio magnetske snage. To je doista bio magnetski osjećaj radosti, jedan od onih žestokih i dubokih osjećaja koji se doživljavaju gotovo jedino na početku Ijubavi i koji kao. da nemaju ni fizičkog ni duhovnog centra po ugledu na druge, već stoje u nekom drugom neutralnom elementu od našeg bića, u nekom gotovo posrednom elementu, nepoznate prirode, jednostavnijem od duha, finijem od oblika, gdje se strast zavlači kao u sklonište i odakle isijava svoj"e zrake ka» iz nekog žarišta. »Užitak kakav još nikad nisam okiisio«, još jednom pomisli Andrea Sperelli. Obuzimala ga je lagana obamrlost te je malopomalO' gubio svijest o prošlom vremenu. — Preporučujem vam ovaj sat — reče mu Elena pogledom kojemu u prvi mah nije shvatio značenje. Bila je to mala mrtvačka glava od slonove kosti izrađena s izvanrednom snagom anatomske imitacije. U svakoj vilici se nalazio red dragulja, dok su u očnim šupljinama blistala dva rubina. Na čelu su bile urezane riječi: RUIT HORA,i a na potiljku: TIBI, HIPPOLVTA. Lubanj'a se otvarala poput kutije, premda je rez bio gotovo nevidljiv. Unutarnje otkucavanje mehanizma davalo je toj glavici neizrecivi privid života. Taj mrtvački nakit koji je tajanstveni umjetnik poklonio svojoj drago'j sigurno je morao označavati trenutke opoj"nosti i svojim simbolom opominjati duše Ijubavnika. U stvari, Užitak nije mogao poželjeti neobionijeg i uzbudljivij'eg mjerioca vremena. Andrea pomisli: »Preporučuje li mi ga za nas?« I na tu pomisao iz nesigurnosti ponovo nejasno iskrsnuše sve nade. S velikim oduševljenjem se upustio u borbu. Još su se natjecala dvatri uporna takmaca među kojima i Giannetto Rutolo, koj'ega je, budući

da mu je Ijubavnica bila Donna Ippolita Albonico, privlačio natpis TIBI, HIPPOLYTA. Uskoro su na poprištu ostali samo Rutolo i Sperelli. Brajke su prelazile stvamu vrijednost predmeta pa su se vještaci osmjehivali. Odj'ednom, nadvladan tvrdoglavošću protivnika, Giaimetto Rutolo zašuti. — Nitko više? Nitko više? Pomalo blijed Ijubavnik Donne Ippolite izreče poslj'ednju brojku. Sperelli poveća. Na trenutak zavlada tišina. Dražbovalac pogleda supamike, a onda, ne prestajući da ih promatra, lagano podigne čekić. — Prvi put! Drugi put! Treći put! Prolazi vrijeme. Mrtvačka glava pripade grofu D'Ugenta. Dvoranom se razliježe šapat. Kroz prozor probije zraka svjetla i ozari zlatne dubine triptiha, oživi tužno čelo jedne sienske madone 1 sivi, metalnim pločicama prekriveni šeširić princeze di Ferentino. — Kad će pladanj? — nestrpljivo upita princeza. Prijatelji pogledaše u kataloge. Više nije bilo nade da će djelo čudnog firentinskog humanista još danas đoći na red. Prodaja je zbog velike konkurencije sporo napredovala. Preostao je još velik broj malih predmeta, kao drago kamenje, novac, medalje. Knez Stroganov i neki antikvari natjecali su se za svaki komadić. Svi gledaoci su bili razočarani. Vojvotkinja di Scemi ustane u namjeri da ode. — Zbogom, Sperelli — reče. — Možda se večeras vidimo. — Zašto ste refcli »možda«? — Ne osjećam se dobro. — Što vam je? I ne odgovorivši, ona se okrene i pozdravi ostale. Ali i drugi se povedoše za njenim primierom. Zajedno su izlazili. Mlada gospoda počeše praviti šale na račun neuspjele predstave, markiza d'Ateleta se smijala, ali princeza di Ferentino je izgledala loše volje. Sluge koje su čekale u hodniku pozvaše kočije, kao ispred kazališta ili koncertne dvorane. — Ne ideš k Miani? — upita d'Ateleta Elenu.

— Ne. Idem kući. I ona pričeka na rubu pločnika da se približi njezina kočija. Kiša je polako prestajala padati. Između širokih bijelih oblaka iskrsavali su komadi plavetnila. Snop sunčevih zraka obasjavao je pločnik. A gospođa, obavijena tim svjetlom što je prelazilo iz plavog u ružičasto, u veličanstvenom ogrtaču koji se spuštao u nekoliko ravnih i gotovo simetričnih nabora, izgledala je zaista prekrasno. Kad je ugledao unutrašnjost kočije obložene atlasom poput budoara, u kojoj se svjetlucala srebrna posuda puna tople vode koja će grijati male vojvotkinjine noge, u Andreinoj duši iskrsne isti san kao i prsšle večeri. »Biti tu, s njom, u toj kitimnosti. u toplini koju stvara nj'en dah, u mirisu uvelih Ijubičica, j'edva zapažajući ulice pune blata kroz zamagljena stakla, isive kuće, mračne Ijude!« I ne osmjehnuvši se, ona lagano kimne glavom na vratima, a kočij'a krene prema palači Barberini ispunjajuoi mu dušu neopisivom tugom i nejasnom malodušnošću. — Rekla je »možda«. Mogla je dakle i ne doći u palaču Farnese. I onda? Ta sumnja ga počne kopkati. Nije mogao podnijeti pomisao da je neće vidjeti. Već su mu postali teški svi trenuci koj'e je provodio daleko od nje. Pitao je samog sebe: »Zar je već toliko volim?« činilo se da mu je duh zatvoren u nekom krugu u koj'em su se vrtoglavo komešali svi snovi koji su ga zaOkupljali u prisutnosti te žene. Odjednom bi u njegovu sjećanju neobično jasno izranjala neka njena riječ, boja glasa, držanje, pOkret očij'u, oblik nasIonj"ača na kojem j'e sjedila, finale Beethovenove sonate, pjevanje Mary Dyce, sluga koji je stajao uz vrata kočije, bilo kakva sitnica, događaj, zatamnjujući živošću svoje slike stvari trenutačnog postojanja i namećuoi im se. U duhu je razgovarao s nj'om. U duhu joj je pričao sve ono što će j'oj kasnije u stvarnosti reći. Unaprij'ed j'e doživljavao prizore, događaje, prilike, sav razvoj Ij"ubavi pod utjecajem svoj'e žudnje. — Na koji će mu se način prvi put predati? Dok je silazio stepenicama palače Zuccari da bi se vratio u svoj' stan, glavom mu preleti misao. — Ona će sigurno tamo doći. Via Sistina, via Gregoriana, piazza Trinita de'Monti, naročito u ovo vrijeme, bili su gotovo pusti. U kući su stanovali samo stranci. Bez

bojazni bi dakle mogla dooi. Ali kako da je privuče? — Bio je toliko nestrpljiv da bi najradije rekao: »Sutra će doći!« »Slobodna je«, pomisli. »Ne zadržava je budnost muža. Nitko je ne može pozvati na red zbog odsutnosti, pa čak duge i neobične. Gospodarica j'e svakog svog čina, uvijek.« U duhu odmah ugleda cijele dane i noći ispunjene nasladom. Baci pogled po toploj, dubokoj' 1 taj'novitoj' sobi i zbog nje mu se svidi svaka rafinirana, umj'etničkim rukama stvorena raskoš. Taj zrak je čekao njen dah, ti sagovi su tražili da ih dotakne njena noga, ti jastuci su željeli dodir njenog tijela. »Ona će zavoljeti moj dom«, pomisli. »Voljet će stvari koje ja volim.« Ta pomisao ispuni ga neiskazanom nježnošću te mu se pričini da novi duh, svjestan predstojeće radosti, već treperi pod visokim stropovima. Zatraži od sluge čaj i sjedne ispred kamina da bi boIje mogao uživati u vizijama svojih nada. Zatim izvuče iz kutije malu izrezbarenu glavu i počne je pažljivo promatrati. Pri svjetlu vatre, na žućkastoj slonovoj kosti blistali su sitni dijamantni zubi, dok su dva rubina osvjetljavala tamu očnih šupljina. Ispod polirane lubanje bez prestanka je otkucavalo vrijeme. — RUIT HORA. Kojem je to umjetniku moglo pasti na pamet da svojoj Ippoliti pokloni tako uzvišenu i smionu ideju o smrti u vijeku u kojem su majstori emajla ukrašavali nježnim pastirskim idilama male satove namijenjene da Ijubavnicima označe vrijeme sastanka po Watteauovkn parkovima? Skulptura je odavala vještu i snažnu ruku, gospodaricu vlastitog stila. U svemu je bila dostojna jednog poput Verrochija prodornog kvatročentista. »Preporučujem vam ovaj sat.« Andrea se malo nasmije sjećajući se Eleninih riječi koje je tako čudno izgovorila nakon one hladne šutnje. — Nema sumnje da je izgovarajući to mislila na Ijubav: sigurno je pomišljala na skorašnje Ijubavne sastanke. Ali zašto je onda ponovo postala nepristupačna? Zašto se više nije osvrtala na njega? Što joj je bilo? — Andrea se prepusti istraživanju. Međutim, topao zrak, mekani naslonjač, diskretno svjetlo, pucketanje vatre, miris čaja, svi ti ugodni osjećaji vratiše njegov duh omiljenim sanjama. Lutao je bez cilja kao po začaranom labirintu. Misao mu je

ponekad dobivala snagu opijuma: mogla ga je opiti. — Slobodan sain podsjetiti gospodina grofa da ga u sedam očekuju u palači Doria — tiho reče sluga čija je dužnost bila da podsjeća. — Sve je spremno. Krenuo je da se obuče u osmorokutnu sobu koja je doista bila najelegantnija i najudobnija svlačionica što je može poželjeti jedan moderan i mlad gospodin. Pri oblačenju je veoma pazio na svoj izgled. Na velikom rimskom sarkofagu, koji je veoma ukusno bio prepravIjen u stol za oblačenje, nalazile su se maramice od batista, rukavice za ples, novčanici, tabakere, bočice s miomirisima i petšest svježih gardenija u malim vazama od plavog porculana. Odabere rubac s bijelim monogramom i kane na nj dvijetri kapi pao rosa. Nije uzeo ni jednu gardeniju, jer ih je moralo biti na stolu u palači Doria. Ruskim cigaretama napuni prekrasnu zlatnu tabakeru čiji je mehanižam za otvaranje bio ukrašen safirom i koja je, da bi bolje prilegla uz bedro u džepu hlača, bila malo zaobljena. Zatim iziđe. U palači Doria, vojvotkinja Angelieri, kad se pričalo o nedavnom porođaju Laure Miano, natukne: — Čini se da Laura Miano i Elena Muti više ne razgovaraju. — Možda zbog Giorgia? — primijeti jedna dama smijući se. — Tako kažu. Bit će da je to započelo ovog Ijeta u Luzernu... — Ali Laura nije bila u Luzernu. — Baš zato. Bio je njen muž ... — Mislim da je to zloba i ništa više — upadne firentinska grofica Donna Bianca Dolcebuono. — Giorgio je sad u Parizu. Andrea je sve čuo, iako ga je s desne strane bez prestanka zaokupljala glagoljiva grofica Starnina. Riječi grofice Dolcebuono nisu bile dovoljne da ublaže oštru bol koju je osjetio. Zaželio je da sazna sve, do kraja. Ali vojvotkinja Angelieri nije htjela nastaviti pa razgovor skrene na pobjede slavnih ruža iz Ville Pamphily. »Tko je taj Giorgio? Možda posljednji Elenin Ijubavnik? Ona je dio Ijeta provela u Luzernu. Dolazila je iz Pariza. Odlazeći s dražbe odbila je da pođe u Mianinu kuću.« Sve je u Andrei govorilo protiv nje. Obuzela ga je neobuzdana želja da je ponovo vidi, da razgovara s njom. Poziv u palaču Farnese glasio je za deset sati. U devet i po je

već bio tamo i čekao. Dugo je čekao. Dvorane su se brzo punile. Započeo je i ples. U dvorani Annibala Carraccija rimske polubožice su se natjecale u Ijepoti s Arijadnama, Galateama, Aurorama i Dijanama sa fresaka. Parovi su vrteći se širili miomiris. Dame u rukavicama stiskale su ramena svojih kavalira. Glave pune dragulja saginjale su se i podizale. Poluotvorene usne sjajile su poput purpura, dok su se gola ramena bjelasala zaogrnuta vlažnim velom, a neke grudi kao da su htjele izletjeti iz struka pod snagom žudnje. — Ne plešete, Sperelli? — upita Gabriella Barbarisi, djevojka smeđa kao oUva speciosa prolazeći ispod ruke s nekim plesačem, i mašući lepezom. U rupici blizu usta koja bi se pojavila kad se smiješila imala j'e j'edan madež. — Da, ali kasnije — odgovori Andrea. — Kasnije. Nije se brinuo o predstavljanjima i pozdravima, sa mo je osj'ećao kako raste njegov nemir u bezizglednom očekivanju. Bez cilja je lutao iz dvorane u dvoranu. Ono »možda« ispunjalo ga je strahom da Elena neće doći. — Ako zaista ne dođe? Kad ću je opet vidjeti? — Prođe Donna Bianca Dolcebuono i on joj se, ne znajući zašto, pridruži obasipaj'ući je Ij'ubaznim riječima i osjećajući gotovo malo olakšanje u njenom društvu. Htio joj je govoriti o Eleni, pitati je, uvjeriti se. Orkestar zasvira jednu laganu mazurku i firentinska grofica zapleše sa svoj"im kavalirom. Nakon toga, Andrea se pridruži grupi mlade gospode koj"a se nalazila uz jedna vrata. Bili su tu Ludovico Barbarisi, vojvoda di Beffi, Filippo del Gallo, Gino Bomminaco. Promatraii su kako se parovi vrte i prilično jetko ih ogovaredi. Barbarisi je pričao da je plešuoi valcer s groficom di Lucoli vidio sve obline njenih grudi. Bomminaco upita: — Kako? — Kušaj. Dovoljno je da spustiš oči u corsage. Uvjeravam te da se trud isplati. — Jeste li opazili pazuha Madame OhrysoIoras? Pogledajte! Vojvoda di Beffi pokaže plesačicu na čijem je kao mramor bijelom čelu gorio riđi plamen kao u kakve Lijepa maslina.

svećenice sa slike slikara AlmaTademe. Haljina joj je oko ramena bila pričvršćena običnom vrpcom, dok su ispod pazuha virila dva obilna riđa čuperka. Bomminaco počne pričati o posebnom mirisu koji imaju crvenokose žene. — Ti ga dobro poznaješ — zlobno primijeti Barbarisi. — Zašto? — MicigHano ... Mladiću je očito laskalo što čuje ime jedne svoje Ijubavnice. Nije prigovorio, nego se nasmijao, a onda se obratio Sperelliju: — Sto ti je večeras? Maločas te tražila tvoja rođakinja. Sad pleše s mojim bratom. Evo je. — Gledajte! — vikne Filippo del Gallo. — Albonico se vratila. Pleše s Giannettom. — Prije sedam dana vratila se i Elena Muti — doda Ludovico. — Divno stvorenje! — Je li ovdje? — Još j'e nisam vidio. Andrei zadrhta srce u strahu da neki od ovih pakosnih j'ezika i protiv nje ne izvali neku zlobnu primjedbu. Ali prijatelj'e pomete princeza Isse koj'a prođe ispod ruke s danskim ministrom. Ipak osj'eti kako ga muči strašna radoznalost. Ponovo j'e htio navesti razgovor na ime drage, ne bi 11 nešto doznao, ne bi 11 nešto otkrio, all se ne usudi. Mazurka je završavala i grupa se raziđe. »Ne dolazi! Ona ne dolazi!« Unutrašnj'i nemir je rastao tako naglo da je zaželio da napustl dvoranu, ne mogavši podnijeti dodir ovih Ijudi. Okrenuvšl se, na ulazu galerij"e opazl vojvotkinju di Scemi u pratnj"i francuskog ambasadora. U j'ednom trenutku pogledi su Im se sreli, činilo ise ika© da su se pomiješali, proželi, upili. Oboje su osjetili da traže jedno drugo. On nj'u, a ona nj'ega. Oboje su u Isti čas osj'etili kako im u dušu ulazi mir usred ove buke i kako se na neki način otvara bezdan u koj'em nestaje čitav ovaj svijet pod snagom j'edne j'edine misli. Ulazila je u galeriju Caraccia, gdje nij'e bila takva gužva. Za nj'om se po podu poput teškog vala vukla po vlaka od bijelog brokata. Tako bijela i jednostavna okretala je glavu

odgovaraj'ući na mnogobroj'ne pozdrave, odajući umoran izgled, osmjehuj'ući se s vidljivim naporom koji joj je nabirao kutove usana dOk su j'oj oči ispod bijelog čela izgledale još veće. Ne samo čelo već i sve crte lica bile su krajnj'e blijede odajući gotovo psihičku malaksalost. To više nije bila ona žena koj'a je sjedila za stolom markize d'Ateleta, koja se natj"ecala u dvorani za dražbe, koja je na trenutak bila tako uspravna na pločniku ulice Sistina. Nj'ena j"e Ijepota imala izraz najviše idealnosti, koja j'e još više sjala okružena drugim damama čija su lica bila užarena od plesa i koj'e 'su bile previše uzbuđene, žive i pomalo grčevite. Neki su muškarci, gledaj"ući je, postali zamišljeni. Zbunjivala je i naj'tuplje i najbudalastij'e duhove, unoseći u njih nemir i neodređenu čežnju. Onaj čije je srce bilo slobodno dubokim drhtajem je zamišljao njenu Ijubav. Onaj koji je imao Ijubavnicu osjećao je nejasno žaljenj'e sanjajući o nepoznatim opoj'nostima nezadovoljenog srca. Onaj koji je u sebi nosio ranu Ijubomore ili prij"evare koju mu j'e druga žena zadala sigumo je osjećao da bi mogao ozdraviti. Tako se kretala između naklona, dok su j'e muškarci gutali pogledima. Na kraju galerij'e pridružila se skupini dama koje su živahno razgovarale mašući lepezama ispod slike Perzeja i skamenjenog Fineja. Bile su to prinćeza Ferentino, Massa d'Albe, markiza DaddiTosinghi i grofica Dolcebuono. — Zašto tako kasno — upita je grofica. — Oklij'evala sam da dođem jer se ne osj'ećam dobro. — Da zaista, blijeda si. — Mislim da ću opet dobiti neuralgiju lica fcao i prošle godine. — Bože sačuvaj! — Gledaj, Elena, Madame Boissiere — reče Giovanella Daddi svojim čudno promuklim glasom. — Zar ne liči na devu preobučenu u kardinala sa žutom vlasulj'om. — Mademoiselle Vanloo će večeras izgubiti glavu zbog tvog rođaka — reče Massa d'Albe ugledavši Sofiju Vanloo kako prolazi pod ruku s Ludovicom Barbarisi jem. — Malo prije sam j'e čula kako nakon jedne polke moli: »Ludovico, ne faites pas ga en đansant; je frissonne toute...« Dame se, mašući lepezama, u koru nasmijaše. Iz pokrajnih dvorana

dopirali su prvi tonovi mađarskog valcera. Pojaviše se plesači. Andrea je konačno mogao ponuditi ruku Eleni i izvući je iz društva. — Očekujući vas mislio sam da ću umrijeti! Da niste došli, Elena, svuda bih vas tražio. Kad sam vidio da ulazite, jedva sam se suzdržao da ne viknem. Ovo je druga večer da vas vidim, ali mi se čini da vas volim ne znam već koliko dugo. Jedina i neprestana, misao na vas sada je život moga života ... Ove Ij'ubavne rij"eči je izgovorio pokorno i ne gledajući je, buljeći ravno preda se, a ona ga je slušala na isti način, bez osj'ećaja na licu, koje je bilo kao od mramora. U galeriji se zadržao mali broj uzvanika. Duž zidova, između poprsja Cezara, neprozirni kristali svjetiljaka u obliku Ijiljana rasipali su jednoliku i ne baš jaku svjetlost. Velike zelene i rascvjetale stabljike ostavljale su dojam raskošnog staklenika. Ispod udubIjenih i zvučnih svodova toplim zrakom širili su se valovi muzike prelazeći preko sve te mitologije poput vjetra kroz bujni vrt. — Floćete li me Ijubiti? — upita mladić. — Recite mi da ćete me Ijubiti! Ona polako odgovori: — Samo radi vas došla sam ovamo. — Recite mi da ćete me Ij'ubiti — ponovi mladić osj'ećaj'ući kako mu je sva krv navrla u srce poput bujice radosti. Ona odgovori: — Možda. Zatim ga pogleda istim pogledom koji mu se prošle večeri učinio poput božanskog obećanja, onim neizrecivim pogledom koji j'e tijelu davao gotovo isti osjećaj što ga daje Ijubavni dodir ruke. Onda oboje zašutješe. Slušali su razvoj" plesne glazbe koj"a bi s vremena na vrijeme prelazila u gotovo nečuj"ni šum da bi odmah zatim buknula poput nenadanog vihora. — Hoćete li plesati? — upita Andrea zadrhtavši od pomisli da će je držati u naručju. Ona je malo oklijevala, a onda reče: — Ne, neću. Vidj'evši da u galeriju ulaze vojvotkinja Bugnara, njena tetka po majci, i kneginja Alberoni s francuskim ambasadorom, doda:

— Sada budite razboriti i pustite me. Pruži mu ruku te skladnim i laganim korakom krene prema damama. Duga bijela povlaka davala je njenoj osobi veličanstvenu Ijupkost, jer j'e širina i težina brokata bila u opreci s vitkošću njenog struka. Andrea je, prateći j'e pogledom, ponavIj"ao u sebi njene riječi: »Samo radi vas došla sam ovamo.« — Ona je za njega bila tako lijepa, samo za njega! Odjednom iz njegova srca nestane ostatak gorčine koju su bile ulile riječi vojvotkinj'e Angelieri. Orkestar je snažno zasvirao novi ples. I on nikad nije zaboravio te zvukove, iznenadni nemir, njeno ponašanj'e, sjaj povlake što se za njom vukla, ni najmanji nabor, ni najmanju sj'enku, ni jednu jedinu sitnicu tog najuzvišenijeg trenutka. IV Odmah zatim Elena je gotovo kriomice napustila palaču Farnese ne pozdravivši se s Andreom ni s bilo kim drugim. Ostala je dakle na plesu nepunih pola sata. Ljubavnik ju je dugo tražio po svim dvoranama, ali uzalud. Sutradan ujutro poslao je slugu u palaču Barberini da se raspita kako joj j'e i je li bolesna. Naveče j'e sam otišao nadaj'ući se da će biti primlj"en, ali mu j"edna sobarica reče da je gospođa veoma bolesna i da nikoga ne može primiti. U subotu oko pet po podne ponovo je navratio u nadi da će ga ipak pustiti. Pješice j'e krenuo iz palače Zuocari. Sumrak je bio Ijubičasto plav, pomalo taman, i Rim j"e malopomalo obavij"ao veo noći. Već su bile upaljene svjetiljke oko fontane na piazzi Barberini, plamenovi su bili blijedi kao na voštanicama oko odra, a Triton, možda zbog popravljanja ili čišćenja, nij'e bacao vodu. Nizbrdicom su prolazile kočije koje su vukla do tri konj"a i gomile radnika koji su se vraćali s novih gradilišta. Neki su, uhvativši se pod ruku, teturali pjevajući u sav glas neku prostačku pjesmu. Zaustavio se puštajući ih da prođu. Zapamtio j"e tričetiri gruba, crvenkasta lika. Opazio je da jedan kočijaš ima povezanu ruku i da j"e zavoj isprskan krvlj'u. Jedan drugi je klečao na kolicima, upalih očiju, blijeda lica, usnica zgrčenih kao u otrovana čovjeka. Rij"eči pj'esme su se miješale s promuklim poklicima, udarcima bičeva,

škripanjem kotača, zveckanjem zvonaca, psovkama, kletvama, hripavim smijehom. Njegova tuga se poveća. Nalazio se u čudnom duševnom raspoloženju. Osjetljivost njegovih živaca bila je tako jaka da mu se i naj'manj'i dodir s vanjskim stvarima činio poput duboke rane. Dok ga je mučila i čitavo biće mu obuzimala jedna fiksna ideja, to biće je bilo izloženo svim udarcima života što ga je okruživao. Njegova su osj'etila bdjela i bila aktivna protiv svakog otuđenja duha i malaksalosti volje. Ipak on nije bio potpuno svjestan te aktivnosti. Odj'ednom mu dušu ispuni mnoštvo uzbuđenja nalik na velike fantazmagorije u tami koje ga uznemiriše i zaplašiše. Sutonski oblaci, mračni Tritonov lik okružen blij"edim svjetiljkama, barbarski prolazak pomamnih Ijudi i ogromne tegleće marve, ta dreka, krikovi, pjesme, psovke, još više pojačaše njegovu tugu, probudiše mu u srcu neki neodređeni strah i zlokobnu slutnju. Iz vrta je izlazila zatvorena kočija. On opazi kako se prema prozorčiću naginje jedno žensko lice, ali ga ne prepozna. Pred nj"im se dizala palača, prostrana poput kraljevskog dvora. Prozori na prvom katu blistali su od Ijubičastih odraza svjetla. Preko krova je padao tračak zalazećeg sunca. Iz predvorj"a je izlazila druga zatvorena kočija. »Kad bih je mogao vidjeti!« pomisli zastaj"kuj"ući. Usporio je korak kako bi produžio neizvjesnost i nadu. Izgledala mu je tako daleka i gotovo izgubljena u toj golemoj palači. Kočija se zaustavi i jedan gospodin pomoli glavu na vratima povikavši: — Andrea! Bio je to jedan rođak, voj'voda di Grimiti. — Ideš k vojvotkinj'i Scerni? — upita ga ovaj osmjehujući se. — Da — odgovori Andrea. — Da saznam novosti. Znaš da je bolesna? — Znam. Upravo dolazim od nje. Bolje joj je. — Prima li? — Mene ne. Ali tebe će možda primiti. I Grimiti se lukavo nasmije kroz dim od cigarete. — Ne razumijem — ozbiljno odgovori Andrea.

— Slušaj, već se priča da si u njenoj' milosti. Doznao sam to sinoć u palači Pallavicini od jedne tvoje prijateljice. Kunem ti se. Andrea se nestrplj'ivo okrene s namjerom da ode. — Bonne chance^ — dovikne mu vojVoda. Andrea stupi u trijem. Nj'egovoj' je taštini u dnu duše godilo to naklapanj'e. Sad se osjećao sigurnijim, lakšim, veselij'im, pun nekog unutrašnj'eg zadovoljstva. Rij'eči vojvode Grimitij'a naglo su oživile njegov duh, kao što gutljaj napitka oživlj'ava srce. Nj'egova je nada porasla dok se penjao stepenicama. Stigavši pred vrata, pričeka trenutak da savlada nemir. Zatim pozvoni. Sluga ga prepozna i odmah reče: — Gospodin grof će biti toliko Ijubazan da pričeka trenutak. Idem obavijestiti mademoiselle. I On pričeka šetajući gore^dolje prostranim predvorjem osjećajući kako mu krv žestoko navire u žile. Svjetiljke od kovana željeza nisu svuda podjednako osvjetlj'avale kožne tapete, izrezbarene škrinje, antikna poprsja na mramornim postoljima. Pod jednim baldahinom je sjao izvezeni voj'vodski grb: zlatni jednorog na crvenom poIju. Nasred jednog stola nalazio se brončani pladanj pun posjetnica. Kad je bacio pogled na njih, Andrea Dobra sreća. opazi onu posljednj'u, vojvode Grimitij'a. »Bonne chance ...« Još j'ednom mu u ušima odjekne ta ironična primjedba. Mademoiselle se pojavi rekavši: — Vojvotkinji je malo bolje. Mislim da će gospodin grof moći unići na trenutak. Izvolite za nrnom, molim vas. Bila je to već ocvala žena, prilično vitka, odjevena u crno, s dva siva oka što su neobično svij'etlila između lažnih plavih uvojaka. Korak joj je bio mekan kao i kretnje čovjeka koj'i živi uz bolesnike, ili čeka delikatne zadatke, ili izvršava tajne naloge. — Izvolite, gospodine grofe. Išla j'e ispred Andree kroz j'edva osvijetljene sobe po debelim sagovima koj'i su prigušivali svaku buku. Usprkos velikom uzbuđenju, mladić, i ne znajući zašto, osjeti odbojnost prema njoj. Stigavši pred vrata koja su bila zastrta sa dva medičejska ćilima opšivena crvenim baršunom, ona se zaustavi rekavši:

— Najprij'e ću ući ja, da vas najavim. Pričekaj"te ovdje. Jedan glas iznutra, Elenin glas, poviče: — Cristina! Na taj neočekivani zvuk Andrei tako zadrhtaše žile da je pomislio: »Sad ću se onesvijestiti.« Kao da je nejasno osjećao neku nadnaravnu sreću koja je prelazila njegovo očekivanje, nadmašivala nj'egove sne i prelazila njegovu snagu. — Ona je tu s druge strane vrata. — Izgubio je svaku svijest o stvarnosti. Pričini mu se da j'e nekada slikarski ili pjesnički zamislio sličnu Ijubavnu avanturu, na ovaj isti način, s istim sjajem, s istom dubinom i istom tajanstvenošću, a junak je bio netko drugi, neko lice koje je zamislio. Sad se nekim čudnim fenomenom mašte ta idealna umjetnička zamisao pomiješala sa stvarnim događajem i on osjeti neobj'ašnjivu zbunjenost. — Svaki komad ćilima predstavljao je simbolični lik. Šutnja i San, dva vitka duga efeba koje je mogla stvoriti rana bolonjska škola, čuvali su viata ispred kojih je stajao on i čekao, dok je s druge strane praga, možda u krevetu, disala božanska Ijubavnica... Mislio je da čuje njen dah u kucanju svojih žila. Konačno se pojavi mademoiselle. Uklanjajući rukom teško platno, tiho i sa smiješkom na usnama reče: — Možete ući. Ona ode i Andrea uđe. Najprije je osjetio veoma topao, gotovo zagušljiv zrak koji je bio ispimj"en čudnim mirisom kloroforma. U polumraku je opazio neŠto crveno, crveni damast po zidovima, zastore na krevetu. Onda je začuo lunorni Elenin glas, koji je šaptao: — Hvala vam, Andrea, što ste došli. Bolje mi je. Malo oklijevajući, budući da nije raspoznavao stva ri u tako slabom svjetlu, on krene prema krevetu. Ležeći na leđima, glavom uronjenom u j'astuke, ona mu se smiješila. čelo i lice su joj bili umotani u bijeli povoj koji je bio svezan ispod brade kao u koludrica. Ni koža na licu nije bila manje bijela od tog poveza. Vanjski kutovi očnih kapaka bili su smanjeni zbog bolnog stezanja upaljenih živaca. Ponekad bi joj i protiv njene volj'e zadrhtala donja vj'eđa, dok je oko bilo vlažno, beskrajno

blago, kao zastrto suzom koja nije mogla poteći među trepavicama koje su podrhtavale. Videći j'e izbliza, mladićevo srce obuze neizmjerna nježnost. Elena veoma lagano izvuče ruku ispod pokrivača i pruži mu je. On se gotovo klekavši sagne prema rubu kreveta i brzim lakim poljupcima prekrij'e tu ruku koja je gorjela, to bilo koje je snažno kucalo. — Elena! Elena! Ljubavi moja! Elena je sklopila oči kao da j'oš više želi uživati u toj slasti koja je strujila od ruke do vrška grudi, šireći se i u naj'tajnij'e žilice. Okretala je ruku pod njegovim usnama, kako bi osjetila poljupce na dlanu, među prstima, na svim žilicama, na svim porama. — Dosta! — prošapće otvarajući oči i milujući Andreinu kosu rukom koja j'e izgledala kao uzeta. U tom nj'ežnom milovanju bilo je toliko prepuštanja koj'e je njegovu dušu zanosilo kao latice rascvjetale ru že. Strast se prelila. Usne su mu podrhtavale pod velom zbog riječi koje nije poznavao, koje nije izgovarao. Osjetio je žestok i božanski osjećaj života koji se širio izvan njegova tijela. — Kakav užitak! Zar ne? — tiho reče Elena ponavIjajući milovanje. Tijelom j'oj prođoše srsi, koji se osjetiše i kroz teške pokrivače. Kad je Andrea ponovo htio da joj uzme ruku, ona zamoli: — Ne... Tako, ostani tako! Sviđaš mi se. Stiskajući mu sljepoočice, primora ga da položi gla vu na rub kreveta, tako da je on na obrazu osjetio oblik njenog koljena. Onda ga pogleda, bez prestanka milujući mu kosu, i dok joj je kroz trepavice sinulo nešto poput bijele munje, doda otežućim glasom koji je gotovo umirao od užitka: — Kako mi se sviđaš! Izgovarajući prvi slog te tako tečne i u ustima jedne žene senzualne riječi, njene otvorene usne odavale su neopisivu zamamnu žudnju. — Još! — prošapće Ijubavnik čija su se osjetila rastapala od strasti zbog milovanja njezinih prstiju, draganja njenih riječi. — Još! Reci! Govori! — Sviđaš mi se — ponovi Elena spazivši kako joj promatra usne i poznavajući možda čar koja je zračila ovom riječi.

Onda oboje zašutješe. On je osjećao kako se njena prisutnost prelijeva i miješa s njegovom krvij'u dok ova nije postala njen život, a njena nj'egov život. U sobi je vladala duboka tišina. Raspeće Guida Renija davalo je pobožan izgled zavjesama iznad kreveta. Gradska buka je dopirala poput šumora dalekih valova. Oiida se Elena iznenada ispravi na krevetu, uze mladićevu glavu među svoje dlanove, privuče j'e, udahne mu u Mce svoj'u žudnju, poljubi ga, ponovo legne i preda mu se. Nakon toga obuze j'e neopisiva mračna tuga, koja se nalazi na dnu svake Ijudske sreće, kao što je na ušću svake rijeke voda gorka. Ležeći, ruke je držala izvan pokrivača, spuštene niz bedra, opuštene, gotovo mrtve, sa mo što bi ponekad lagano zadrhtale. Promatrala je Andreu široko otvorenim očima, pogled joj je bio neprekidan, nepomičan, nesnosan. A onda, jedna za drugom počeše kapati suze, roneći se tiho, jedna za drugom, kap po kap. — Što ti je, Elena? Reci mi što ti je? — pitao ju je Ijubavnik prihvativši je za ruke i saginjući se da joj obriše suze s trepavica. Ona čvrsto stisne zube i usta kako bi zatomila jecaj. — Ništa. Zbogom. Pusti me, molim te! Vidjet ćemo se sutra. Idi sad. I glas i kretnje bili su joj tako molećivi da je Andrea morao poslušati. — Zbogom — reče on i nježno je poljubi u usta osjećajući slani okus suza i kupajući se u tom toplom plaču. Zbogom. Ljubi me! Sjeti se! Kad je prekoračio prag, učini mu se da je čuo iza sebe pravu provalu jecaja. Nesigurno je krenuo naprijed teturajući poput čovjeka koji ne vidi dobro. Još je osjećao miris kloroforma, sličan nekoj opojnoj pari, ali pri svakom koraku izmicala mu je poneka prisnost gubeći se u zraku. A on je instinktivno želio da je zadrži, zatvori, uvije i spriječi da nestane. Sobe ispred njega bile su puste i tihe. Na jednim vratima, poput prikaze, iskrsne mademoiselle, a da nije ni osjetio zvuk koraka i šuštanje haljine. — Ovuda, gospodine grofe. Vidim da ne možete pronaći put. Smiješila se nekako dvolično, zbunjujuće, dok je radoznalost još više izoštrila njen sivi pogled. Andrea ne odgovori. Opet mu je

prisutnost te žene bila nesnosna, zbunjivala ga je, izazivajući u njemu nejasnu odbojnost i Ijutnju. Čim je stupio u trijem, odahnuo je poput čovjeka koji se oslobodio neke tjeskobe. Među drvećem je tiho mrmorio vodoskok, prelazeći ponekad u glasno žuborenje. Cijelo nebo je bilo obasuto zvijezdama koje je obavijao poneki iskidani oblak poput dugih plavih pramenova kose ili ogromnih cmih mreža. Između kamenih stupova kroz rešetke su se pojavljivale i iščezavale svje tiljke kočija u prolazu. Hladnim zrakom širio se dah gradskog života. Zvona su zvonila, u daljini, a i blizu. Konačno je potpuno postao svjestan svoj'e sreće. Od tada je i njega i nju ispunila potpuna, bezbrižna, slobodna i uvijek nova sreća. Strast ih je obuzela učinivši ih neosjetljivima za sve što za njih nije predstavIjalo neposredan užitak. Oboje su kao čudom bili stvoreni, i tjelesno i duševno, za sve, pa i najrjeđe slasti. Bez prestanka su tražili Najviše, Nedostižno i NedoživIjeno. Tako su stizali do krajnjih granica da ih je ponekad spopadao tajni nemir, pa čak i na vrhuncu zaborava, kao da se neki glas opomene dizao iz dna njihova bića da im naj'avi nepoznatu kaznu i blizi svršetak. Iz samog umora rađala se želja, još finija, još smionija, j"oš neopreznij'a. Što su se više opijali, to je utvara njihova srca postajala veća, nemirnija, rađajući nove snove. Činilo se da odmor mogu naći jedino u naporu, kao što vatra nalazi život jedino u izgaranju. Ponekad bi u njima provrio pravi izvor naslade, kao što pod nogama čovj'eka koji nasumce hoda šumskim guštikom izbije živa voda, i oni bi se zaustavili pijući je bez ikakve mjere sve dok je ne bi iscrpli. Ponekad bi im duša, pod utjecajem želja, čudnom maštom dočaravala varavu sliku o širem, slobodnijem, snažnijem i divnijem životu, i oni bi se u njoj utapali, uživali, disali u njoj kao u rođenoj atmosferi. Nakon prekomjernLh izljeva putenosti slijedile su nježnosti osjećaja i mašte. Nijedno se nije ustezalo u međusobnom tj'elesnom i duševnom rasipanju. Osj'ećali su neizrecivo veselje što mogu raskinuti sve koprene, otkriti sve tajne i srušiti sve misterije, kako bi se dokraja mogli posjedovati, prožeti, pomiješati i sastaviti u jedno jedino biće. — Kakva čudna Ijubav! — govorila je Elena sjećajući se prvih dana,

svoje bolesti i brze predaje. — Bila bih ti se predala još iste večeri kad sam te vidjela. Zbog toga je osjećala neku vrst ponosa. A Ijubavnik je govorio: — Kad sam one večeri čuo tkako na vratima najavIjuju moje ime skupa s tvojim, ne znam zašto, ali bio sam siguran da je moj život zauvijek vezan uz tvoj! Vjerovali su u ono što su govorili i zajedno čitali Goetheovu rimsku elegiju: »Lass dich, Geliebte, nicht reuen, dass du mir so schnell dich ergeben!... Ne kaj se, draga, što si mi se tako brzo predala! Vjeruj mi da o tebi nikakvu nisku ili nečistu misao ne čuvam. Ljubavne strijele različito djeluju. Neke jedva ogrebu, ali od otrova koji se uvuče srce godinama pati, dok druge s oštrim perima i šiljastim živim željezom zađu u srž i odmah upaljuju krv. U vrijeme heroja, kad su bogovi i božice Ijubili, požuda je slijedila pogled, a uživanje požudu. Zar misliš da je dugo razmišljala božica Ljubavi kad joj se jednog dana u idskoj šumi svidio Anhiz? A Luna? Da je imalo oklijevala, Ijubomorna Aurora bi brzo probudila lijepog pastira! Heru vidje Leandar na bučnoj gozbi i upaljeni Ijubavnik skoči u noćne valove. Rea Silvija, kraljica djevica, dođe po vodu na Tibar i bog je ugrabi...« Kao i božanskom pjesniku elegije o Faustini, tako i njima, Rim zasja u novom svjetlu. Kud god bi prošli, ostavljali bi neku Ijubavnu uspomenu. Daleke crkve na Aventinu: Sveta Sabina na lijepim stupovima od parskog mramora, divni vrt crkve Svete Marije del Priorato, zvonik Svete Marije in Cosmedin, nalik na živu ružičastu stabljiku u plavetnilu. Sve su one poznavale njihovu Ijubav. Vile kardinala i knezova, Villa Pamphily što se ogleda u svojim česmama i jezeru u svoj svojoj Ijepoti i Ijupkosti, gdje svaki grm skriva neku nježnu idilu i gdje je sve puiio kamenih balustrada i visokog drveča. Villa Albani, hladna i nijema poput samostana, šuma mramornih likova, muzej stoljetnih šimšira gdje sa vestibula i trijemova, s granitnih stupova, karijatide i herme — simboli nepomičnosti — promatraju nepromjenljivu simetriju zelenila. Villa Medici, koja liči na šumu od smaragda šireći se u nekom nadnaravnom svjetlu. Pomalo divlja Villa Ludovisi, ispunjena mirisom Ijubičica i posvećena prisutstvom Junone koju je Wolfgang

obožavao; gdje su nekada besmrtne platane Orijenta i čempresi Aurore podrhtavali sluteći smrt! Sve plemićke vile — uzvišena slava Rima — poznavale su njihovu Ijubav. Galerije slika i kipova: Danajina dvorana, ispred koje se Elena onako slobodno smijala, pa dvorana ogledala, gdje je njena slika prolazila između dječaka Cira Ferrija i vijenaca Maria de'Fiori. Heliodorova soba čudesno oživlj'ena najsnažnijim drhtajem života što ga je Sanzio ikada uspio preliti u nepokretni zid. Odaje obitelji Borgia, gdje se velika Pinturicchijeva mašta otkrila u čudesnom tkanju priča, bajki, snova, hirova, spletki i drzovitosti. Galateina soba po kojoj se razlijeva neka čista svježina i neugasiva vedrina svjetla. Kabinet Hermafrodita gdje divno čudovište rođeno iz strasti nimfe i poluboga pruža svoj dvoliki lik usred sjaja dragog kamenj'a. Sva usamlj'ena sjedišta Ljepote poznavala su njihovu Ijubav. Oni su shvaćali glasni pjesnikov krik: »Eine Welt zwar bist Du, o Rom! Ti si jedan svijet, o Rime! Ali bez Ijubavi svijet ne bi bio svijet, a ni sam Rim ne bi bio Rim.« I stepenice della Trinita čuvene po laganom uspinjanju Dana, bile su stepenice sreće kad bi se nj'ima penjala prekrasiia Elena Muti. Elena je često voljela da se tim stepenicama popne do buen retira palače Zuccari. Penjala se lagano, držeći se sj'ene, ali joj je zato duša žurno hrlila na vrh. Mnoge je radosne sate otkucala mala glava od slonove kosti posvećena Ippoliti koju je Elena ponekad djetinjastom kretnjom prislanjala na uho pritiskajući drugi obraz na Ijubavnikove grudi da bi zajedno slušali bijeg trenutaka i otkucaje onog srca. Andrea joj je uvijek izgledao drugačij'i. Ponekad je tako reći bila omamljena neumornom životnom snagom tog duha i tijela, a ponekad bi joj njegovo milovanje izazvalo krik u kojem se očitovala sva strašna bol bića savladanog žestinom osjećaja. Ponekad bi je u njegovom zagrljaju obuzela gotovo vidovita obamrlost u kojoj je, pretakanjem jednog drugog života, vj'erovala da postaje prividno, lako, fluidno biće, prožeto nekim nematerijalnim i najčišćim elementom, dok su j'oj svi otkucaji u svoj svojoj množini pružali sliku nebrojenih drhtaja Ijetnog mora. Ponekad bi u zagrljaju na njegovim grudima, nakon milovanj'a, osj'ećala kako se strast u njoj smiruje, izjednačuje, uspavljuje poput

uzavrele vode koja se malopomalo stišava, ali ako bi dragi malo jače dahnuo ili se tek malo pokrenuo, ponovo bi osjetila kako je neki neizrecivi val oplakuje od glave do pete smanjujući se postepeno da bi na lcraju sasvira utihnuo. To »oduhovlj"enje« tjelesnog uživanj'a uvjetovano savršenim slaganjem nj'ihovih tijela bilo je možda najvažniji fenomen njihove strasti. Elenine suze su ponekad bile slađe od poljubaca. A kakva je duboka slast bila u poljupcima! Ima ženskih usana koj'e kao da upaljuju Ijubav dahom što ih otvara. Žarila ih krv bogatija od purpura ili ih ledilo bljedilo agonije, osvjetljavala ih dobrota pristanka ili tamna sjena prezira, otvarala ih slast ili stezala gorčina, uvijek u sebi nose zagonetku koja uznemiruje Ijude duha, privlači ih i zarobljuje. Misterij stvara stalni nesklad između izraza usana i očij'u u kojem se otkriva dvostruka duša različite Ijepote, vesela i tužna, hladna i strastvena, okrutna i mila, ponizna i ponosna, nasmijana i podrugljiva; a dvoličnost pobuđuje nemir u duhu koji uživa u mračnim stvarima. Dva misaona kvatročentista, istraživači rijetkog i najvišeg Ideala, veoma oštroumni psiholozi kojima možda zahvaljujemo naj'tananije analize Ijudske fizionomije, bez prestanka zadubljeni u studij i proučavanje najvećih poteškoća i naj'skrivenij'ih taj'ni, Botticelli i Vinci, shvatili su i različito u svojoj umjetnosti prikazali svu neobjašnjivu zavodljivost takvih usta. U Eleninim poljupcima je njen Ijubavnik nalazio najslađi napitak. Od svih tjelesnih spajanja ovo im je izgledalo najsavršenije i najpotpunije. Ponekad bi mislili da se živi cvijet nj'ihovih duša rastvara pritisnut usnama, šireći svoj slatki sok svakom žilicom sve do srca, a katkad bi osjetili varavi osjećaj kao da im se u srcu rastvara mekano i svježe voće. Spajanj'e j'e bilo tako savršeno, da je j'edan oblik izgledao kao prirodna dopuna drugog. Da bi produžili gutljaj toga napitka, zadržavali su dah sve dok ne bi osj'etili da umiru od nemira, dok su ruke jednog zbunjeno drhtale na sljepoočicama drugog. Jedan polj'ubac bi ih iscrpio više od zagrljaja. RastavIjeni, gledali bi se očima koje su lutale nekom tamnom maglom. A ona bi, ne nasmij'ešivši se, pomalo hrapavim glasom rekla: — Umrimo.

Ponekad bi on, ležeći na leđima, zatvorio oči i čekao. Ona, koja je poznavala tu igru, nagnula bi se iznad njega promišljenom sporošću, da ga poljubi. Ljubavnik nije znao gdje će primiti taj poljubac što ga je u svojoj hotimičnoj sljepoći nejasno naslućivao. U tom trenutku iščekivanja i nesigurnosti, čitavo tijelo bi mu drhtalo od neopisive bojazni koja je po svojoj snazi bila slična: užasu čovjeka kome su vezali oči i kome prijeti opasnost od užarenog gvožđa. Kad bi ga usne napokon dotakle, jedva bi suspregao krik. A sviđalo mu se mučenje; tog trenutka, jer fizička bol u Ijubavi nerijetko više privlači od samog milovanja. Takva je bila i Elena, zbog: onog čudnog nagona oponašanja koji tjera Ijubavnike da točno uzvrate svako milovanje. — Čini mi se — govorila bi sklopljenih očiju — da. sve pore moje kože, kao milijun malih ustašca koja žude za tvojima, u strahu da li će biti odabrana, zavide jedna drugima ... On bi je tada, zbog pravičnosti, pokrivao brzim i gustim poljupcima prelazeći cijelo to lijepo tijeio, ne ostavIjajući nedirnut ni najmanji komadić, ne posustajući ni trenutka. Ona se, sva sretna, smijala, osjećajući kao da je obuhvaća neko nevidljivo ruho. Smijala se i plakala,. izgubljena, nemoćna da zadrži oganj koji ju je palio.. Onda bi ga iznenadnim pokretom obuhvatila rukama oko vrata, zarobljavala svojom kosom i, sva drhteći, držala ga poput plijena. On je, umoran, bio zadovoljan što može popustiti i ostati sapet u tim okovima. Promatrajući ga, ona bi iklicala: — Kako si mlad! Kako si mlad! Mladost je u njemu, poput nepromjenljivog metala, poput neprolaznog mirisa, odolijevala svim pokvarenostima, svim rasipanjima. Iskreni sjaj mladosti bio» je zapravo njegova najdragocjenija osobina. Na velikom plamenu strasti, kao na lomači, izgorjelo je u njemu; sve ono najlažnije, najžalosnije, najizvještačenije i najispraznije. Nakon istrošenih snaga, čemu je uzrok bilai zloupotreba analize i djelovanja, odijeljen od svih imutrašnjih sfera, on se sad vraćao jedinstvu snaga, djelovanja i života, ponovo je zadobivao povjerenje i spon tanost. Ljubio je i uživao mladenački. Prepuštao se nesvjesno poput djeteta, a maštanja su mu bila puna Ijupkosti, svježine i odvažnosti.

— Ponekad je — govorila mu je Elena — moja nježnost prema tebi osjetljivija od nježnosti Ijubavnice. Ne znam ... Postaje gotovo materinska. Andrea se smijao, jer je ona bila svega tri godine starija. — Ponekad mi — govorio je on njoj — veza moga duha s tvojim izgleda toliko čista da bih te, Ijubeći ti ruke, nazvao sestrom. Ta varljiva čišćenja i uzvisivanja osjećaja događala su se uvijek u malaksalim stankama užitka, Icad bi, dok se tijelo odmaralo, duša osjećala neodređenu potrebu za idealnošću. Tada bi se u mladiću budili i ideali umjetnosti koju je Ijubio, a mozgom su mu jurili svi oblici koje je nekad tražio i promatrao, zahtijevajući da iziđu, dok šu ga riječi Goetheova monologa dražile: »Što pod tvojim očima može zapaljena priroda? Što umjetnička forma može oko tebe, ako ti duh ne ispunjava strastvena stvaralačka snaga i ako bez prestanka ne nadire u vrške tvojih prstiju, što može da stvori?« Pomisao da razveseli dragu nekim stihom ili plemerdtom crtom, prisili ga da radi. Napisao je Simonu i izradio dva bakroreza: Zodijak i Aleksandrovu posudu. Baveći se umjetnošću, birao je teška, vjema, savršena i trajna sredstva: metriku i bakrorez, a namjeravao je da ozbiljno nastavi i obnovi tradicionalne talijanske forme, oslanjajući se na pjesnike dello stil nuovo i slikare koji su prethodili Renesansi. Njegov duh je najviše uživao u formi. Više je volio izraz nego misao. Njegovi književni pokušaji bile su vježbe, igre, studije, istraživanja, osebujnosti. Mislio je — kao i Taine — da je teže napisati šest lijepih stihova nego dobiti bitku na bojnom polju. Njegova Priča o Hermafroditu oponašala je u svojoj strukturi Polizianovu Priču o Orfeju. Imao je izvanredno lijepih, snažnili i muzikalnih strofa naročito u korovima koje su pjevala čudovišta dvostrukog lika: kentauri, sirene i sfinge. Njegova nova tragedija Simona, napisana u slobodnoj metrici, bila je neobično lijepa. lako j'e bila napisana na stari toskanski način, činilo se kao da ju je zamislio engleski elizabetanski pjesnik, inspiriran nekom novelom iz Decamerona. Imala je u sebi nešto od onog slatkog i neobičnog čara koji nalazimo u ranijim dramama Williama Shakespearea.

Pjesnik je ovako obilježio svoje djelo na prvom listu jedinog primjerka: A. S. CALCOGRAPHUS AQUA FORTI SIBI TIBI FECIT. Bakrorez ga je više privlačio od papira: dušična kiselina više od tinte, dlijeto više od pera. U bakrorezu se već bio okušao jedan njegov predak — Giusto Sperelli. Neki njegovi bakrorezi, izrađeni negdje oko 1520, svojom dubinom i tvrdoćom poteza, jasno su pokazivali utjecaj Antonija PoIIajuola. Andrea j'e upotrebljavao rembrantovski način »slobodnih poteza i crni postupak« koj'i je bio omilj'en kod engleskih bakrorezaca Greenove, Dixonove i Earlomove škole. On j'e svoj'u naobrazbu formirao na svim primjerima, pojedinačno je izučavao rad svakog bakroresca, učio od Albrechta Diirera, Parmigianina, od Marc'Antonij'a i Holbeina, od Annibala Carraccija i MacArdella, Guida i Callotte, Toschija i Gerarda Audrana, ali njegovo shvaćanj'e bakroreza bilo je ovakvo: Rembrandtovim svjetlosnim efektima rasvijetliti elegancij'u crta firentinskih kvatročentista koji su pripadali drugoj generaciji kao Sandro Botticelli, Domenico Ghirlandajo i Filippino Lippi. Dva najnovija bakroreza predstavljala su dvije Ijubavne priče, dva vida Ijepote Elene Muti. Naslovi su bili izabrani po sporednim detaljima. Jedna od najskupocjenijih stvari koj'u je posj'edovao Andrea Sperelli bio je pokrivač od fine svile blijedoplave boje, oko koj'eg se nalazilo dvanaest znakova Zodijaka čija su imena bila ispisana gotskim slovima: Aries, Taurus, Gemini, Cancer, Leo, Virgo, Libra, Scorpius, Arcitenens, Caper, Amphora, Pisces. Zlatom izvezeno Sunce nalazilo se u sredini kruga. Likovi životinja bili su nacrtani pomalo arhajskim stilom, koji je podsjećao na mozaike, a imali su izvanredan sjaj. Cij'ela tkanina izgledala je tako da je dostojno mogla prekriti ;i carsku bračnu postelju, a i potjecala je iz miraza Bianke Marije Sforza, nećakinje Ludovica il Mora, koja se udala za cara Maksimilijana. Elenina nagoća doista nije mogla naći bogatijeg pokrivača. Ponekad, dok bi Andrea boravio u drugoj sobi, ona bi se hitro svukla, ispružila na krevetu pod čudesnim pokrivačem i onda glasno zovnula Ijubavnika. A on bi, kad bi pritrčao, ugledao sliku

božanstva umotanu u komadić neba. Ponekad bi se, želeći doći pred kamin, digla iz kreveta vukući za sobom pokrivač. Drhteći od zime, objema rukama bi se zaogrtala svilom i bosonoga išla kratkim koracima da se ne zaplete u mnoštvo nabora. Sunce bi joj sjalo kroz raspuštenu kosu na leđima. Škorpion joj je pokrivao jednu dojku, dok se po sagu vukao veliki trag Zodijaka povlačeći za sobom ruže, ako ih je već bila razasula. Bakrorez je upravo predstavljao Elenu kako spava ispod nebeskih znakova. Između nabora haljiae pokazi'vao se ženski lik, s glavom zabačenom malo izvan ruba kreveta, kosom spuštenom do poda, jedna ruka je visila, a druga je bila položena uz bok. Nepokriveni dijelovi, to jest lice, vrškovi grudi i ruke bili su veoma osvijetljeni. Vrlo snažno je djelovalo treperenje veza i tajanstvenost simbola. Veoma uspjelo bio je naslikan visoki bijeli hrt, Famulus, brat onog čija glava počiva na koIjenima grofice Arundel na Rubensovoj slici. Stajao je na šapama i čuvao gospodaricu ispruživši vrat prema njoj. Pozadina sobe bila je prostrana i tamna. Drugi bakrorez odnosio se na veliki srebrni umivaonik koji je Elena Muti naslijedila od svoje tetke Flaminije. To je bio historijski umivaonik. Zvao se Aleksandrova posuda. Cesare Borgia ju je poklonio princezi Bisenti prije nego što je otišao u Francusku da Ljudevitu XII odnese bulu o rastavi braka. Sigurno je bila dio bajoslovnog blaga koje je Valentini donio sa sobom pri dolasku u Chinon, blaga što ga je opisao seigneur de Brantome. Crteži likova koji su se nalazili unaokolo posude pojavljujući se na oba kraja pripisivali su se Sanziju. Posuda se zvala Aleksandrova jer je blla izrađena u znak sjećanja na neobičnu posudu iz koj"e je Makedonac za velikih gozbi imao običaj da vrlo mnogo pije. Na bokovima posude, s nategnutim lukovima, vrvj'elo je mnoštvo strijelaca u čudesnim stavovima, onih koje je Rafael nasiikao kako goli bacaj'u strij'ele na Hermu na freski što se nalazi u glavnoj dvorani palače Borghese koj'u je ukrasio Giovan Francesco Bolognesi. Tu su j'oš bili jedna velika Himera što j'e poput drška virila na kraju posude, dok se na suprotnoj strani nalazio mladi strijelac Belerofont s lukom nategnutim protiv nemani koju je rodio Tifon. Veoma Ijupki bili su ukrasi na dnu

posude i rubovima. Unutrašnjost je bila pozlaćena kao u kaležu. Metal je bio zvučan poput nekog muzičkog instrumenta. Težila je trista funti i oblik joj je bio veoma skladan. Elena Muti se, iz obijesti, često uj'utro kupala u toj posudi. Mogla je ući cijelim tijelom ali se nije mogla potpuno opružiti. Ipak, ništa nije bilo ravno savršenoj Ij'upkosti tog skuplj'enog tijela u vodi kojemu j'e pozlata davala neopisivo nježan odraz, jer metal više nij'e bio srebren, a i zlato je bilo izblijedjelo. Očaran tim trima na svoj način elegantnim formama, to j'est ženom, posudom i hrtom, bakrorezac je sastavio kompozicij'u predivnih linij'a. Naga žena stoji i ulazi u kupelj oslanjaj'ući se jednom rukom na izbočinu Himere, a drugom na Belerofonta, saginjući se naprijed da pogladi psa, koj'i skupljen u obliku luka, s prednjim spuštenim a ispravlj'enim stražnjim šapama, poput mačke kad se sprema na skok, pruža prema njoj svoju dugu, oštru i kao u štuke tanku nj'ušku. Andrea Sperelli nije nikad s tolikim žarom uživao i trpio u napregnutom nemiru umjetnika vodeći brigu o slijepom i nepopravljivom djelovanju kiseline. Nikad s većim žarom nij'e izoštrio strpljivost u napornom poslu suhog ubadanj'a po neravninama prijelaza. Bio je doista rođeni bakrorezac poput Lucasa van Lejdena. Izvanredno je poznavao što je rij'edak dar sve i najmanje pojedinosti vremena i stupnja koje podjednako utječu i neizmjerno mogu izmij'eniti djelovanje kiseline na bakar. Ne samo praksa, ne samo marljivost i in teligencij'a, već mu je i onaj naročiti, prirodni gotovo nepogrešivi osjećaj označavao pravo vrijeme trenutka ubadanja, kad je korozija davala točnu vrijednost sjeni koju je umjetnik i zamislio da dade slici. U takvom duševnom ovladavanju sirovom energijom, u tom gotovo bi se moglo reći udahnjivanju umjetničkog duha, i nevidlj'ivom osjećaju mjere između otkucaja bi'Ia i progresivnog izjedanja kiseline, rađao se njegov zanosni ponos i radost koja ga je mučila. Eleni se činilo da ju je Ij'ubavnik učinio božicom, poput Isotte da Rimini čiji lik je Sigismondo Malatesta dao iskovati i ovjekovječiti na neuništivim medaljama.

Ali baš u dane kad je Andrea bio zaokupljen radom, ona je postajala tužna i mučaljiva, uzdisala bi kao da je pritišće neka unutarnja mora. Odj'ednom bi se tako duboko raznj"ežila, jedva zadržavajući suze i jecaj'e, da je mladić, ništa ne shvaćajući, postajao zbunjen, zabrinut. Jedne su se večeri na konjima vraćali s Aventina niz ulicu Santa Sabina imajući još u mašti sliku sutonskim suncem zažarenih carskih palača i vatre između tamnih čempresa ispunjene nekom zlatnom prašinom. Jahali su šutke, jer je Elenina tuga zahvatila i Ijubavnika. Ispred Svete Sabine ovaj zaustavi konja i reče: — Sj'ećaš li se? Lavež Famulusa rastjera nekoliko kokoši koje su mirno kljucale čuperke trave. Korovom piekriveni mali trg bio je tih i skroman poput seoskog crkvenog trga, ali su zidovi sjali onom neobičnom svjetlošću koju su rimske zgrade odbijale u »Tizianov sat«. Elena se zaustavi: — Kako dalek izgleda onaj dan — rečc drhtavim glasom. Ta je uspomena zaista pala u zaborav, kao da njihova Ij'ubav traje već mjesecima, godinama. Elenine su riječi u Andreinom duhu pobudile čudnu pomisao, pa i neki neodređeni nemir. Počela se sj'ećati svih pojedinosti onog posjeta jednog siječanjskog popodneva, pod gotovo proljetnim suncem. Uporno se sjećala svih sit nica. S vrempnn nn ifrlJorv.^ u: ' '•' čovjeka koji slijedi neku neizraženu niisao, misao izvan njegovila riječi. Andrei se pričini kao da ti njenom glasu osjeća neko žaljenje. — Za čim je samo žalila? Zar njihovu Ijubav ne čekaju još sretniji dani? Zar već u Rimu nije proljeće? — Bio je zbunjen i gotovo je više nije slušao. Konji su silazili korakom, jedan pored drugog, ponekad snažno udišući nozdrvama ili približujući gubice kao da jedan drugom žele povjeriti neku tajnu. Falumus je bez prestanka jurio sad naprijed sad natrag. — Sjećaš 11 se — nastavljala je Elena — sjećaš 11 se onog fratra koji je došao da nam otvorl, kad smo pozvonlli? — Da, da ... — Kako nas je začuđeno gledao? Bio je tako malen, bez dlake na

bradi, tako navoran. Ostavio nas »je same u atrlju 1 otišao da uznie ključeve od crkve, a ti sl me poljublo. Sjećaš 11 se? Da. — I svlh onih bačava u predvorju? I onog mlrisa vina, dok nam je fratar tumačio priče urezane u vrata od čempresovine? A onda, Gospa od Rosarija? Sjećaš 11 se? Njegovo tumačenje navelo te na smljeli, a kad sam čula da se ti smiješ, ni ja se nisam mogla uzdržati 1 toUko smo se smijali pred onim sirotanom koji se sav zbunio da više nije otvorlo usta pa čak ni na kraju da ti zahvali... Nakon nekollko trenutaka ponovo nastavi: — A u Sant'Alessiju, kad me nisi htio pustlti da vldim kupolu kroz ključanicu! Kako smo se tamo smijali! Ponovo je zašutjela. Cestom se prlbllžavala povorka Ijudi s lijesom iza kojeg se kretala kočija puna rođaka kojl su plakall. Mrtvaca su nosill na žldovsko groblje. Hladan 1 nijem pogreb. Svl Ijudi su Imali kriv nos i oči grabežljivca, ličill su jedni na druge kao da su bllskl rođacl. Da bl povorka mogla proći, konjl su se razdvojlll svakl na svoju stranu, tlk uza zld, a Ijubavnlci su se gledall preko mrtvaca osjećajući kako se povećava nji Kad su se ponovo približili, Andrea je upitao: — Ali što je tebi? Na što misliš? Oklijevala je malo prije no što je odgovorila. Oči su joj bile oborene na vrat konja, milovala ga je vrškom štapića, neodlučna i blij'eda. — Na što misliš? — Dobro, reći ću ti. Odlazim u srijedu, ne znani kako dugo, možda veoma dugo, zauvijek. Ne znam... Ova Ijubav se prekida mojom krivicom, ali ne pitaj me kako, ne pitaj me zašto. Ništa me ne pitaj. Molim te! Ne bih ti mogla odgovoriti. Andrea je pogleda gotovo ne vjerujući. Toliko mu se činilo nemoguće da ga čak ni zaboljelo nije. — Šališ se, Elena, zar ne? Nju nešto stegne u grlu pa samo niječno odmahne glavom. Onda naglo potjera konja kasom. Iza njih su sutonom odzvanjala zvona s crkava Santa Sabina i Santa Prisca. Jahali su bez riječi izazivajući jeku ispod svodova, hramova, u osamljenim pustim ruševinama.

Na lijevoj strani su ostavili San Giorgio na čijem su zvoniku još uvij'ek, kao i onog sretnog dana, opeke sj'ale poput grimiza. Prošli su pokraj Rimskog foruma i pokraj Nervinog foruma, koji su već bili obavijeni modrikastom sjenom nalik onoj koj"u imaju ledenjaci noću, a onda su se zaustavili kod Arco dei Pantani gdje su ih čekali kočijaši i kočij'e. Tek što je skočila iz sedla, kloneći se da mu pogleda u oči, Elena pruži ruku Andrei. činilo se kao da joj se veoma žuri da ode. — Onda? — upita je Andrea pomažući joj da se popne u kočiju. I — Sutra. Ne mogu večeras. V Rastanak na ulici Nomentana, taj adieu au grand air koji je htjela Elena, nije oslobodio Andreu nijedne sumnje koju je nosio u duši. — Kakvi su razlozi mogli izazvati taj nenadani odlazak? — Uzalud je pokušavao odgonetnuti tajnu. Sumnje su ga podgrizale. U prvim danima, nastupi bola i čežnje bili su tako okrutni da je mislio da će ga uništiti. Ponovo ga je, oživljena nečistim predodžbama, zahvatila Ijubomora, koja se nakon prvili pojava već bila ugasila pred postojanim Eleninim žarom. A sumnja da bi se u toj mračnoj spletki mogao kriti neki mušLarac nanosila mu je upravo nesnošljivu muku. Ponelcad ga je prema dalekoj ženi spopadala niska srdžba, mržnja ispunjena gorčinom i gotovo potreba za osvetom, kao da ga je prevarila i izdala, da se preda drugom Ijubavniku. Ponekad je čak misUo da je više ne želi, da je više ne voU, da je nikad nije volio. Zahvaćala ga je već uobičajena pojava trenutačnog prestajanja nekog osjećaja, neka vrst duševnog zastoja koji ga je, na priinjer, usred plesa znao potpuno otuđiti od Ijubljene žene, dozvoljavajući mu da sat vremena nekon što je pio njene suze prisustvuje nekoj veseloj gozbi. Ali taj zaborav ne bi dugo potrajao. Rimsko proljeće je cvalo u neopisivom veseiju. Grad vapnenca i opeka je poput iakome šume upijao svjetlost. Papinslci vodoskoci su se dizaU u nebo prozirnije od dragulja. Piazza di Spagna je mirisala poput vrta punog ruža, a Trinita de'Monti, na vrhu stepeništa ispunjenog anđeoskim likovima, izgledala je kao zlatni bram.

Uzbuđenje koje mu je pružala nova Ijepota Rima ponovo je oživljavalo i raspaljivalo ono što je još u njegovoj krvi i duši ostalo od čara te žene. Ponovo su ga do dna duše uznemirile nesavladive tjeskobe, neumoljivi nemiri, neodređene čežnje nalik pomalo na one iz doba puberteta. Jedne većeri u palači Dolcebuono, ostavši sam nakon čaja u salonu punom cvijeća koji je još treperio od Raffova Cachoućha, govorio jc Donni Bianki o Ijubavi. Ni te večeri, a ni kasnije, nije se zbog toga pokajao. Njegova pustolovina s Elenom Muti sada je već bila veoma poznata, kao što su prije ili kasnije, više ili manje, u elegantnom rimskom društvu pa i u svakom drugom društvu poznate sve avanture i flertovi. Opreznost tu ne pomaže. Svatko j'e ovdje tako dobar poznavalac ijubavne igre da mu je dovoljno uloviti jedan pokret. držanje ili poglcd da bi iraao siguran dokaz, dok Ijubavnici ili oni koji će to postati ništa nc naslućuju. Uostalom, u svakom društvu ima radoznalih kojima je zanat da pronalaze i tragaju za tuđom Ijubavi ne raanjom upornošdu od lovačkih pasa kad traže divljač. Uvijek su budni, iako se čini da nisu. Nepogrešivo hvataju prišapnutu riječ, lagani osmijeh, malo podrhtavanje, neznatno rumenilo, bljesak očiju. Uvijek su na plesovima, na velikim svečanostima gdje su nesmotrenosti najvjeroj'atnije. Neobično vješto, poput džepara, znaju zaći i u najveću gužvu. Uho im je uvijek spremno da ulovi komadić razgovora, oko, da iza blistave leće opazi zabunu, potištenost, drhtaj, nervozni stisak ženske ruke na ramenu plesača. Jedan takav lovački pas bio je na primjer Don Filippo del Monte, svakodnevni gost markize d'Ateleta. Ali Elena Muti se zaista nije mnogo brinula o mondenim ogovaranjima te je u svoj'oj posljednjoj strasti bila gotovo ludo smjela. Svaku je drzovitost prekrivala svojom Ijepotom, svojom raskoši i visokim imenom. Zato su joj se iivijek klanjali, obožavali j'e, ulagivali joj se, i to zbog one nemarne trpeljivosti koja je jedna od najljepših osobina rimske aristokracij"e, a što je možda baš rezultat prekomiernog brbljanja. Pustolovina je dakle Andreu Sperellija u očima žena odjednom podigla na visoki stupanj moći. Okružila ga je aureola naklonosti i njegova je sreća za kratko vrijeme postala upravo čudesna. U

suvremenom je društvu vrlo česta pojava da čežnja zarazuje. Muškarac kojeg je voljela žena naročitih vrlina uzbuđuje maštu drugih i svaka se natječe da ga, bilo iz znatiželj'e ili taštine, posjeduje. Don Juanov čar leži više u glasu koji se o njemu širi nego u njegovoj osobi. Uostalom, Sperelliju je pomoglo i to što je uživao ime tajanstvenog umjetnika. Veoma slavna su postala dva soneta koje je napisao u album princeze Ferentino i u kojima je dvosmislenim diptihom hvalio đavolska i anđeoska usta, ona koja uništavaju duše i ona koja kažu Ave. Običan svijet ne shvaća kakve duboke i nove užitke pruža Ijubavi makar blijed i lažan vijenac slave. Nepoznat I jubavnik, pa makar imao Herkulovu snagu, Hipolitovu Ijepotu i Hilin šarm, nikad neće moći pružiti Ijubljenoj užitke koje, možda i nesvjesno, umjetnik u izobilju ulijeva u častoljubive ženske duše. Sigurno je velik užitak kad tašta žena može reći: — U svakom pismu koje mi piše možda je najčišći plamen njegova razuma, a na njemu se j'edino ja grijem. U svakom milovanju on gubi dio svoje volje i snage. Njegovi najveći snovi o slavi padaju u nabore moje haljine, u krug što ga opisuje moj dah! Andrea Sperelli ni trenutak nije oklijevao pred ovim slatkim mamcima. U njemu je sad raspuštenost naslijedila onu sabranost koju j'e u njemu izazvala isključiva Elenina vlast. Njegove snage, koj'e više nije držala vatrena veza prisiljavaj'ući ih na ujedinjenje, vraćale su se prvotnoj nesređenosti. Ne mogavši se više prilagoditi, podrediti, asimiUrati s nekom višom formom koja bi njime vladala, njegova se prevrtljiva, promjenljiva i elastična duša preobražavala, izobUčavala, prihvaćajući sve forme. S nevjerojatnom lakoćom je prelazio s jedne Ijubavi na drugu, bez skrupula je razapinjao veliku mrežu varki, opsj'ena, laži, zasj"eda, samo da pUjen bude što veći. Običaj' da vara otupio niu j'e savjest. Zbog neprestanog pomanjkanja rzizmišljanja malopomalo je i sam sebi postaj'ao sve nepristupačnij'i, ostajao je izvćin svoje tajanstvenosti. Malopomalo je stigao dotle da više nije razabirao svoj' unutrašnji život, kao što vanj"ska hemisfera zemlje ne vidi sunce iako je s njim nerazdvojno povezana. U njemu je uvijek bio živ, nesmilj'eno živ, j'edan nagon: nagon da se otkine od svega što ga privlači, ali što ga ne zanosi. A

volja mu je beskorisno, poput neupotrebljivog mača, visila o boku pijanog ih tromog čovjeka. Ponekad bi u nj'emu iznenada oživjelo sjećanje na Elenu, sasvim bi ga ispunilo i on bi pokušavao da se izvuče iz melankohje ili bi, naprotiv, uživao da u pokvarenoj mašti ponovo oživi svu žestinu onog života, kako bi dobio poticaj' za nove Ijubavi. Sam u sebi j'e ponavljao riječi pjesme: »Sjeti se prohujaUh dana! I na druge usne pritisni nježni cjelov onako kao što si ga davao prvima, ne tako davno!« Ali i drugu je već bio zabora vio. Najprije je Donni Bianki Dolcebuono govorio o Ijubavi gotovo i ne misleći na to, instinktivno privučen možda snagom nekog neodređenog odraza koji je valjda imala zato što je bila Elenina prijateljica. Možda je proklijalo malo sjeme simpatije koje su u njega bacile riječi firentinske grofice za vrijeme ručka u palači Doria. Tko bi mogao reći kakvim tajanstvenim postupkom, bilo koji duševni ili tjelesni dodir između muškarca i žene, makar i beznačajan, može u oboma roditi i pothranjivati stalni, neopaženi, nenadani osjećaj, koji nakon dugog vremena prilike naglo iznesu na vidjelo? Istu pojavu srećemo kod razuma, kad se klica neke misli ili obris neke slike pojavi iznenada, nakon duge stanke, nakon nesvj'esnog razvoja, kao dovršena slika, kao dovršena misao. Isti zakoni upravljaju cijelim djelovanj'em našeg bića, a djelovanje koj'eg smo svjesni samo je dio našeg djelovanj"a. Doima Bianca Dolcebuono bila je idealan tip firentinske Ijepote kakav je stvorio Ghirlandajo na slici Giovanne Tomabuoni koja se nalazi u crkvi Santa Maria Novella. Imala j'e bistro okruglo lice, široko, visoko i jasno čelo, blaga usta, malo uzdignut nos, oči tamno kestenj'aste, boje koju slavi Firenzuola. Voljela je obilno spustiti kosu na sljepoočice, po starom običaju, sve do polovice obraza. Prezime joj je dobro pristajalo, budući da j"e u mondeni život unosila prirođenu dobrotu, veliku blagost, prema svima jednaku Ijubaznost i milozvučan način govora. Sve u svemu, bila je jedna od onih Ijupkih žena, bez veće dubine duha i razuma, pomalo indolentnih, koje kao da su rođene u udobnosti, Ijuljuškajući se u diskretnim Ijubavima poput ptica na rascvj'etalom drveću. Kad je čula Andreine riječi, kliknula je s dražesnim čuđenj"em:

— Tako brzo zaboravljate Elenu? A onda joj se, nakon nekoliko dana dražesnog oklijevanja, svidje da popusti. Nerijetko je, bez Ijubomore, iskreno pričala o Eleni nevjernom mladiću. — Ali zašto j"e samo ove godine otputovala ranije uego obično? — upitala ga j'e j'ednom smiješeći se. — Ne znam — odgovorio je Andrea ne mogavši sakriti nestrpljivost i gorčinu. — Zar je baš sve svršeno? — Molim vas, Bianca, govorimo o nama! — prekinuo ju je uzrujanim glasom j"er su ga takvi razgovori mućili i razdraživali. Na trenutak se zamislila, kao da želi riješiti neku zagonetku. Onda se nasmijala slegnuvši ramenima u znak odustajanja, dok j'oj' je očima preletjela sjena tuge. — Takva je Ijubav. I uzvrati Ijubavniku mUovanje. Andrea je, posjedujući je, posjedovao sve lijepe firentinske žene Ouattrocenta, o koj'ima j'e pjevao il Magnifico: Jasno posvuđa vidi se Da ne vara mudrost stara: čim s pogleda izgubiš se Srce za te nema mara. Ljubav naočigled vene: Od očiju Sto si dalje I od srca to si dalje, Pošto onda drugom teži. Hitro odmah prigrli ga Istom strašću i veseljem ... Kad je na Ijeto htjela otputovati, reče mu na rastanku ne uspjevši sakriti plemenito ganuće: — Znam da me više nećete Ij'ubiti kad se ponovo vidimo. Takva je Ijubav. Ali sjetite se j"edne prijatelj'ice! Nije je Ijubio. Ipak, za vrijeme vrućih i dosadnih dana dušu su mu ponekad ispunjavale meke kadence njena glasa poput magije neke pj'esme budeći u njemu sliku svj'ežeg vrta punog vode koj'ima je ona šetala u društvu drugih žena svirajući i pj'evajući, kao na nekoj vinjeti Polifilova sna. I Donna Bianca iščezne. Dođoše druge, katkada i po dvije: Barbarella Viti, koja je imala prekrasnu dj'ečaČku glavu, svu zlatnu i blistavu poput nekih Rembrand tovih židovskili glava; grofica Lucoli, dama s tirkizima. Kirka sa slike Dossa Dossija, prekrasnih varljivih očiju koje su se mijenjale

poput jesenskog mora: sivo, plavo, zeleno, neodređeno; Liliana Theed, dvadeset dvogodišnja lady, koja j'e imala čudesno bijelu put sastavljenu od svjetla, ruža i mlijeka, koju imaju j'edino habies velikih engleskih obitelji na platnima ReynoIdsa, Gainsborougha i Lawrencea; markiza du Deffand, Ijepotica iz vremena direktorija, jedna madame Recamier, dugog ovalnog lica, labuđeg vrata, visokih grudi i bakovskih ruku; Donna Isotta Cellesi, dama sa smaragdima, koja je sa sporim volovskim dostojanstvom okretala svoju carsku glavu, pri čemu su svjetlucali ogromni naslijeđeni dragulji; princeza Kalliwoda, dama bez nakita, koja je u svojem krhkom tij'elu skrivala čelične živce kad se radilo o uživanju, dok su se nad voštanom nježnošću otvarale oči grabežljiva lava, oči Skita. Svaka od ovih Ijubavi donosila mu je novo poniženje, svaka ga je, ne zadovoljivši ga, opijala nekim ružnim pijanstvom, svaka ga je naučila ponekoj' još nepoznatoj tančini poroka. U sebi je nosio klice svih zaraza. Kvareći se, kvario je. Varanj'e mu je obavij'alo dušu poput Ijepljive i hladne materije koja svakim danom postaje sve čvršća. Perverznost osjetila tjerala ga j'e da kod svoj'ih Ijubavnica traži i otkriva njihove najniže i najnečistije osobine. Niska radoznalost gonila ga je da odabire žene na najgorem glasu, a okrutni užitak zaražavanja da zavodi žene na najboljem glasu. U naručj"u jedne sjećao se milovanja druge, načina uživanj'a koj'i je naučio od druge. Ponekad naročito kad mu j'e glas o Eleninoj ponovnoj" udaji opet otvorio ranu uživao je da prisutnoj nagoći nametne zamišljenu Eleninu i da se posluži stvarnim oblikom kako bi uživao u idealnom obliku. Tako snažno je pothranjivao tu sliku sve dok mašta nije stigla dotle da je posjedovala gotovo živu sjenku. Ipak nije' stvarao kult od uspomena bivše sreće. Ponekad su mu ove čak pružale prihku za neku pustoIoviT nu. U galeriji Borghese, na primjer, u poznatoj dvorani ogledala, od Liliane Theed je dobio prvo obećzmje. Na glasovitim zelenim stepenicama Ville Medici koj'e vode na Belvedere, svojim prstima je obavio duge prste Angelike du Deffand. A mala glava od slonove kosti koja je pripadala kardinalu Immenraetu, samrtni nakit označen imenom nepoznate Ippolite, probudio je u njemu želju da zavede Donnu Ippolitu Albonico.

Ta dama je imala savršeno otmjeno držanje. Nalikovala je malo na Marij'u Magdalenu Austrijsku, ženu Cosima II de'Medici, na slici Giusta Suttermansa, koja se nalazi u Firenzi, kod Corsinija. Voljela je raskošne haIjine, brokat, baršun, čipke. Široki medicejski ovratnici najbolje su isticali Ijepotu njene ponosne glave. Jednog dana na konjskim utrkama, Andrea Sperelli je na tribini htio od Donne Ippolite izmamiti obećanje da će sutradan doći u palaču Zuccari da uzme tajanstveni predmet od slonove kosti koji je njoj bio posvećen. Ona se nećkala kolebajući se između razboritosti i znatiželj'e. Na svaku smioniju mladićevu riječ mrštila bi obrve, dok joj je na usnama lebdio nehotičan osmijeh. U tom trenutku, ukrašena šeširom od bijelog perja, u dnu suncobrana od bijelih čipaka, glava joj je zaista izgledala neobično skladno: — Tibi, Hippolyta! Dakle, doći ćete? Čekat ću vas cijeli dan. Od dva po podne do naveče. U redu? — Jeste li vi ludi? — Čega se plašite? Zaklinjem se Vašem veličanstvu da vam ni rukavicu neću skinuti. Sjedit ćete na prijestolju prema vašem kraljevskom običaju. Pa čak ni uzimajući šalicu čaja nećete morati odložiti svoje nevidIjivo žezlo koj'e uvijek nosite u svoj'oj' vladarskoj desnici. Da li će mi pod tim uvjetima biti udijeljena milost? — Ne. Ali, smij'ala se, jer je voljela slušati kako se uzdiže nj'en kraljevski izgled po kome je bila toliko slavna. Andrea Sperelli j'u j'e i dalje napastovao, čas šaleći se, čas moleći, dodajući zavodljivosti svog glasa i ustrajan, nježan, prodoran pogled, ovaj neodređeni pogled koji kao da svlači žene gledajući ih gole kroz haljine, kao da ih dodiruje po živoj koži. — Ne želim da me tako gledate — reče porumenjevši i gotovo uvrijeđeno Donna Ippolita. Na tribini je bilo malo Ijudi. Gospođe i gospoda su šetali po travi duž ograde, ili su se skupljali oko konja koji je pobijedio, ili se pak kladili s bukmejkerima koji su vikali pod nestalnim suncem što se pokazivalo i nestajalo kroz blage arhipelage oblaka. — Siđimo — reče ona ne opažajući prateći pogled Giannetta Rutola

koji je bio naslonjen uz ogradu na stepenicama. Kad su silazeći prošli blizu njega, Sperelli reče: — Zdravo grofe. Vidjet ćemo se kasnije, na utrkama. Dok se Rutolo duboko klanjao Doimi Ippoliti, lice mu se naglo zacrvenjelo. Pričinilo mu se kao da je u grofovu pozdraviT osjetio podsmijeh. Ostao je uz ogradu još uvijek prateći očima par u ograđenom prostoru. Bilo je očito da pati. — Pazite, Rutolo! — zlobno se osmjehujući dovikne mu grofica Lucoli, prolazeći niz željezne stepenice držeći pod ruku Don Filippa del Monte. Osjetio je kako ga je usred srca nešto ubolo. Kad su stigli ispod sudačke lože, Donna Ippolita i grof d'Ugenta okrenuše se prema tribini. Dama je naslanjala držak suncobrana na rame okrećući ga među prstima. Bijela kupola se poput aureole vrtjela iza njene glave. Čipke su lepršale i bez prestanka se uzdizale. Stojeći u tom pomičnom krugu, s vremena na vrijeme nasmijala bi se mladićevim riječima. Lako rumenilo još je uvijek obavijalo plemenitu bljedoću njenog lica. Ponekad bi se zaustavili na trenutak. Praveći se da promatra konje, Giannetto Rutolo okrene dvogled na njih dvoje kad su ulazili u trkalište. Ruke su mu podrhtavale. Svaki smiješak, svaka kretnja, svaki pogled Ippolitin, zadavali su mu žestoku bol. Kad je spustio dvogled, bio je veoma blijed. U očima drage, koje su počivale na Sperelliju, ulovio je pogled koji je dobro poznavao budući da ga je nekad ispunjavao nadom. Završavala je jedna duga Ijubav, zauvijek razo rena tim pogledom. Sunce više nije bilo sunce, život više nije bio život. Tribina se ponovo punila jer se već približavao znak za treću trku. Dame su se dizale sa svoj'ih sjedišta. Tribinom je prolazio žamor poput vjetra iznad vrta na obronku. Zvonce dade znak za početak i konji krenuše poput gomile strijela. — Utrkivat ću se u vašu čast, Donna Ippolita — reče Andrea Sperelli Donni Albonico, opraštaj"ući se zbog pripreme za slijedeću utrku u kojoj su se natjecala mlada gospoda — Tibi, Hippolyta, semper! Ona mu čvrsto stisne ruku, za dobru sreću, i ne misleći da se među

natjecateljima nalazi i Giannetto Rutolo. Kad je malo kasnije opazila kako joj dragi blijed silazi niza stepenice, iz njenih tamnih očiju izbij'ala je samo okrutna ravnodušnost. Dolaskom nove Ijubavi stara Ijubav joj j'e napuštala dušu poput uvelog lista. Više nij'e pripadala tom čovjeku, ništa je više nije vezivalo uza nj. Neshvatljivo je kako žena koja više ne Ij'ubi brzo i potpuno zavlada svojim srcem. »Oteo mi ju je«, mislio je ovaj" idući prema tribini Jockeykluba po travi koja je poput pij'eska propadala pod njegovim nogama. Na maloj udaljenosti ispred nj'ega, slobodnim i sigurnim korakom, išao j'e onaj drugi, u sivom odijelu, visok i vitak, s neobičnom elegancijom koja se ne može oponašati i koju daje jedino porijeklo. Pušio je. Idući iza njega, Giannetto Rutolo je osjećao miris cigarete, miris svakog dima. Za nj'ega je to bilo nepodnošljivo mučno. Sva utroba mu se gnušala protiv toga, kao protiv nekog otrova. Vojvoda di Beffi i Paolo Caligaro stajali su na pragu, već spremni za trku. Vojvoda se saginjao šireći noge gimnastičkim pokretima da ispita elastičnost kožnih hlača ili snagu svojih koljena. Mali Caligaro je proklinj'ao kišu koja je pala prošle noći, zbog čega je teren bio težak. — Sad zaista imaš dosta izgleda na Miching Mallechu — reče Sperelliju. Giannetto Rutolo je čuo ovo proi'očanstvo koje ga je bocnulo usred srca. Polagao je neku neodređenu nadu u pobjedu. U svojoj mašti je vidio rezultat dobivene utrke i sretnog dvoboja s neprijateljem. Dok se svlačio, svaki pokret mu je odavao nemir. — Evo čovjeka koji prije nego uzjaše na konja vidi otvoren grob — reče vojvoda di Beffi, polažući mu komičnom kretnjom ruku na rame. Ecce homo novus. Andrea Sperelli, koji je u tom trenutku bio vrlo veseo, prasne u neodoljiv smijeh, koji je bio najzavodljiviji izljev njegove mladosti. — Zašto se smijete? — upita ga Rutolo sav blijed i izvan sebe, promatrajući ga uporno ispod namrštenih obrva. — Čini mi se — odgovori Sperelli ne zbunivši se — da je vaš ton ponešto oštar, dragi grofe.

— I što onda? — Mislite o mom smijehu što vam je drago. — Mislim da je blesav. Sperelli skoči na noge i korakne prema Giannettu Rutolu s podignutim bičem u ruci. Paolo Caligaro kao nekim čudom uspije da mu zadrži ruku. Zapodjela se prepirka. U to naiđe Don Marcantonio Spada, razabra o čemu se radi i reče: — Dosta, djeco. Obojica znate što sutra morate napraviti. Sad se morate utrkivati. Dva protivnika su u tišini dovršili oblačenje, a zatim izišli. Glas o prepirci već se raširio u ograđenom prostoru i dopro na tribine povećavajući uzbuđenje očekivanja utrke. Grofica di Lucoli ju je s rafiniranom zlobom saopćila Donni Ippoliti Albonico. Ova je ne pokazujući ni sjenku zbunjenosti odgovorila: — Žao mi je. Izgledalo je da su prijatelji. Glasina se širila prenoseći se lijepim ženskim ustima. Oko bukmejkera vrvjela je gomila Ijudi. Favoriti su bili Miching Mallecho, konj grofa d'Ugenta, i Brummel, konj markiza Rutola. Zatim Satirist vojvode di Beffija i Carbonilla grofa Caligara. Dobri poznavaoci su sumnjali u prva dva, misleći da će nervoza dvojice jahača sigurno škoditi utrci. Međutim, Andrea Sperelli je bio miran, gotovo veseo. Sigurnost mu je davao osjećaj nadmoćnosti nad protivnikom. Osim toga, njegova viteška sklonost prema pogibeljnim pustolovinama, koju je naslijedio od bajronizmom zadojenog oca, prikazivala mu je njegov slučaj u slavnom svjetlu. Sva prirođena plemenitost njegove mladenačke krvi uzbudila se pred opasnošću. Odjednom se Donna Ippolita Albonico pojavila u njegovoj duši poželjnija i Ijepša nego ikada. Ustreptala srca prišao je svom konju kao prijatelju koji mu donosi očekivanu vijest o sreći. Nježno mu je gladio glavu, a oko životinje, to oko u kojem je neugasivom vatrom sjajila sva plemenitost pasmine, opijalo ga je poput magnetskog pogleda žene. — Mallecho — šaptao mu je gladeći ga — ovo je velik dan. Moramo pobijediti. Njegov trener, neki crvenkasti čovječuljak, oštro promatrajući druge

konje koji su prolazili vođeni rukom konjušara, reče promuklim glasom: — No doubt Miching Mallecho je bio divan dorat, koji je potjecao iz konjušnica baruna Soubeyrana. Elegantna vitkost oblika bila je spojena s izvanredno snažnim plećima. Iz sjajne i fine kože, ispod ikoje su se na prsima i butinama pojavljivale mreže vena, kao da je izlazila vatrena para, toliki je bio žar njegove snage. Veoma jak u skoku, vrlo često je svog gospodara odnio preko svih prepreka rimske campagne, na bilo kakvom zemljištu, ne prezajući ni pred troredom zaprekom ili ma kakvom ogradom, neustrašiv, uvijek u stopu za psima. Jedan jahačev hop davao mu je više podstreka od udarca mamuzom, dok bi, kad bi ga ovaj pomilovao, sav zadrhtao. Prije no što je uzjahao, Andrea je pažljivo ispitao cijelu opremu, provjerio svaki remen i svaku kopču, a onda smiješeći se skočio u sedlo. Trener je jasnim pokretom izrazio svoje povjerenje, gledajući gospodara kako se udaljava. Oko tabela sa ulozima natiskivala se gomila kladilaca. Andrea osjeti na sebi sve te poglede. Osvrnuo se Svakako. prema desnoj tribini tražeći pogledom Donnu Albonico, ali je u mnoštvu dama nij'e mogao opaziti. Pozdravio j'e izbliza Lilianu Theed, koj'oj' j'e bio dobro poznat Mallechov galop za lisicama i himerama. Markiza d'Ateleta mu je izdaleka pokretom izrazila negodovanje, budući da j'e doznala za sukob. — Kako stoji Mallecho? — upita on Ludovica Barbarisija. Polazeći na startno mjesto, hladnokrvno je razmišljao o taktici koju mora upotrijebiti da pobijedi. Usput je promatrao trojicu protivnika koji su išli ispred njega, procjenjujući snagu i iskustvo svakoga. Paolo Caligaro bio j'e vraški lukav, izvježban u svim lopovlucima struke poput pravog jockeya, ali Carbonilla, iako brz, nije baš bio naročito otporan. Vojvoda di Beffi, jahač visoke škole, koji je dobio mnoge trke u Engleskoj, jahao je prilično mušičava konja, koji se mogao uzjoguniti pred nekom preprekom. Giannetto Rutolo, međutim, jahao je na izvrsnom i veoma izvježbanom konj'u, koji je, iako vrlo snažan, bio prilično nagao i prvi put je sudjelovao u jednoj

javnoj" trci. Osim toga, sudeći po mnogim znacima, izgledao je užasno nervozan. Gledajući ga, Andrea je mislio: »Moja će današnja pobj'eda bez ikakve sumnje utj'ecati na sutrašnji dvoboj. On će sigurno izgubiti glavu, i ovdje i tamo. Moram biti miran, na oba megdana.« Pomislio je još: »Kako će se osjećati Donna Ippolita?« Pričini mu se da oko njega vlada čudna tišina. Pogledom je procijenio udaljenost do prve prepreke. Na trkaćoj' stazi ugledao je svijetleći kamen i osjetio da ga Rutolo promatra. Zadrhtao j'e cijelim tijelom. Zvonce dade znak za početak utrke, ali Brummel je već bio krenuo, i zato se start morao ponoviti. I drugi start, opet Brummelovom krivnjom, nije bio dobar. Sperelli i voj'voda di Beffi osmjehnuše se jedan drugome. Treći start je bio pravilan. Brummel se odmah, jurnuvši uz ogradu, odijelio od grupe. Ogtala tri konja su ga u korak slijedila, preskočivši sretno prvu, a zatim i drugu prepreku. Svaki j'e od troj'ice jahaea igrao na svoju igru. Vojvoda di Beffi je nastojao da se održi u grupi, ne bi li Satirist slijedio primjer drugih konja pred preprekama. Caligaro je smirivao Carbonillinu žestinu, kako bi sačuvao snagu za posljednjih petsto metara. Andrea Sperelli je postepeno povećavao brzinu, želeći preteći svog takmaca kod najteže prepreke. Malo zatim, Mallecho je zaista pretekao svoja dva druga, približujući se sve više i više Brummelu. Rutolo je osjetio iza sebe sve jači galop i toliko se uznemirio da više ništa nije vidio. Sve mu je izgledalo nejasno ispred očiju kao da će se onesvijestiti. Strašno se naprezao da zadrži mamuze zabodene u trbuh konja. Zaprepastila ga je pomisao da bi ga snaga mogla izdati. U ušima mu je bez prestanka nešto šumilo, a usred tog šuma čuo je kratki i odrešiti poklik Andree Sperellija: — Hop! Hop! Osjetljiviji na glas nego na bilo koji drugi podstrek, Mallecho je upravo proždirao razmak do svog protivnika, koji sad nije bio veći od tri^etiri metra, spremao se da ga stigne, da ga prestigne. — Hop! Na stazi se pojavila visoka prepreka. Rutolo je nije opažio, budući

da je bio potpuno zbunjen, sačuvavši jedino neki bijesni instinkt da se održi na konju i da ga nasumce goni naprijed. Brummel je skočio, ali kako ga jahač nije pomagao pri tome, zapeo je stražnjim nogama i tako nespretno, pao s druge strane da je jahač izgubio stremen, zadržavši se ipak u sedlu. Uza sve to, nastavio je utrku. Sada je Andrea Sperelli vodio trku. Giannetto Rutolo je bio drugi, iako nije uspio uhvatiti stremen, a njemu se približavao Paolo Caligaro. Vojvoda di Beffi je bio posljednji, jer mu je Satirist u jednom trenutku otkazao poslušnost. U tom redoslijedu su prošli i ispod tribine, odakle je stizala nejasna galama koja se postepeno izgubila. Svi na tribinama su veoma pažljivo pratili utrku. Neki su glasno izvikivali promjene. Svaka promjena u redoslijedu izazivala je usklike usred neprestanog žamora, a dame su zbog toga podrhtavale. Donna Ippolita Albonico stajala je na svom sjedištu i promatrala utrku naslonjena na ramena svog muža, koji se nalazio na sjedištu ispred njenog. Izraz lica joj se nije mijenjao, gledala je sa začuđujućom mirnoćom. Jedino su stisnute usne i lako namršteno čelo mogli odati napor nekom oštrom oku. U jednom trenutku je povukla ruke s muževljevih ramena iz straha da je ne izda neki nehotični pokret. — Sperelli je pao — glasno poviče grofica di Lucoli. Mallecho je zaista, skačući, nezgodno dodiinuo nogom vlažnu travu i klecnuo, ali se odmah digao. Andrea je, ne povrijedivši se, odletio preko njegova vrata, ali se ipak, dok su ga Rutolo i Caligaro pretjecali, munjevito vratio u sedlo. lako povrijeđen u stražnje noge, Brummel je, zahvaljujući svojoj čistokrvnosti, izvodio prava čuda. Vođena zadivljujučom vještinom svog jahača, Carbonilla je napokon pokazala svu svoju brzinu. Do cilja je još bilo ostalo oko osamsto metara. Sperelli osjeti da mu izmiče pobjeda, ali skupi svu snagu da je se ponovo dokopa. Podigao se u stremen i nagnuo nad grivu, izvikujući s vremena na vrijeme onaj kratki, oštri i prodorni poklik, koji je imao toliku moć nad plemenitom životinjom. Dok su Brummel i Carbonilla izmoreni teškom stazom gubili snagu, Mallecho je povećavao brzinu spreman da opet osvoji svoje mjesto. Već je dodirivao pobjedu vatrom iz svojih nozdrva. Nakon posljednje

prepreke pretekao je Brummela i već dodirivao glavom Carbonillina pleća. Oko sto metara pred ciljem jurnuo je uz ogradu, naprijed, naprijed, ostavljajući Caligarova vranca za punih deset dužina iza sebe. Zvonce je zazvonilo. Sa tribine je, poput muklog udaranja tuče, odjeknuo pljesak. Žamor se razlijegao gomilom koja je stajala na suncem okupanoj livadi. Vraćajući se u ograđeni prostor, Andrea Sperelli pomisli: »Sreća je danas bila sa mnom, a da li će i sutra biti?« Osjećajući kako ga okružuje slava pobjede, gotovo se naljutio na mračnu opasnost. Htio joj se odmah suprotstaviti, bez odgađmija, već istog dana, ka ko bi uživao u dvostrukoj pobjedi i zagrizao voće koj"e mu je nudila ruka Donne Ippolite. Cijelo se njegovo biće gotovo s divljim ponosom užgalo na pomisao da će dobiti tu bijelu i ponosnu ženu pravom nasilnog osvajanja. U mašti je vidio j'oš neokušani užitak, gotovo onu strast starih vremena kad su vitezovi nježnim, ubilačkim rukama mrsili kose svojih Ijubavnica, uranjajući u njih čelo još znojno od naporna boj'a i usta još gorka od izgovorenih uvreda. Bio je obuzet onom neshvatljivom opojnošću koju u nekim razboritim Ijudima izaziva dokaz fizičke snage, dokazano junaštvo i pokazana grubost. Ponekad, sve ono što je na dnu naše duše ostalo od iskonske divljine, čudnom snagom izlazi na površinu, pa čak i pod kukavnom otmjenošću suvremenog ruha naše se srce ponekad, žudeći za razaranjem, ispuni krvoločnim bj'esnilom i zažeU se pokolja! Andrea Sperelli je punim grudima udisao toplo i oštro isparavanje svog konja, i ni jedan od tolikih mirisa koj'e j"e do sada volio, nijedan nij'e pružio tako jak užitak njegovim osjetihma. Tek što j'e sjahao, opkoliše ga prijateljice i prijateIji čestitajući mu na pobj'edi. Miching Mallecho, iznemogao, sav zasopljen i zapjenjen, dahtao je protežući vrat i tresući uzde. Slabine su mu se bez prestanka tako jako nadimale i spuštale da je izgledalo da će se rasprsnuti. Mišići pod kožom su podrhtavali poput tetiva strijele nakon odapinjanja. Oči su mu sada bile raširene i zakrvavljene, okrutne kao u divlje zvijeri, a koža, po kojoj je potocima tekao znoj, ispresijecana širokim tamnim mrljama. Neprestano drhtanje cijelog njegova tijela izazivalo je sažaljenje i nježnost, kao patnja nekog Ijudskog stvorenja.

— Poor fellow!^ — promrmlja Lilian Theed. Andrea mu pregleda koljena da vidi je li ga pad povrijedio. Bila su nedirnuta. Zatim ga je lagano potapšao po vratu i veoma njcžno rekao: — Idi, Mallecho, idi. Gledao ga je kako se udaljava. Nakon toga se, skinuvši odijelo za utrku, uputio da potraži Ludovica Barbarisija i baruna Santa Margheritu. Obojica prihvatiše da budu sekundanti u sukobu s markizom Rutolom. On ih zamoli da požure stvar. — Sve pojedinosti uredite još večeras. Sutra u jedan po podne već moram biti slobodan. Ali dopustite da sutra ujutro spavam barem do devet. Ručat ću kod kneginje Ferentino. Zatim ću otići k Giustinianiju, a nakon toga, ali kasnije, u klub. Znate gdje ćete me naći. Hvala i do viđenja, prijatelji. Popeo se na tribinu, ali se nije odmah htio približiti Donni Ippoliti. Smiješio se, osjećajući kako ga prate ženski pogledi. Mnoge lijepe ruke su se pružale prema njemu i mnogi lijepi glasovi su ga prisno nazivali: Andrea. Poneki su se čak i razmetali nazivajući ga tako. Dame koje su se bile kladile na njega, kazivale su mu koliko su dobile: deset lujdora, dvadeset lujdora. Druge su ga znatiželjno pitale: — Hoćete li se boriti? Njemu se činilo da se u jednom jedinom danu popeo na sam vrh pustolovne slave, uspjevši bolje od vojvode od Buckinghama i gospodina de Lauzuna. Bio je pobjednik herojske trke, osvojio je novu Ijubavnicu, predivnu i vedru poput duždevice, izazvao je dvoboj na smrt, a sad, mirno i Ijubazno, ali ni više ni manje nego obično, prolazi između osmijeha tolikih dama, koje je, osim po dražesnim usnama, poznavao i po nekim drugim osobinama. Zar nije poznavao dražesne tajne i naročite Ijubavne užitke mnogih koje su mu se smiješile. Zar kroz jasnu svježinu proljetnih tkanina nije vidio plavi madež, nalik malom zlatniku na lijevom boku Isotte Cellesi; ili neusporedivi trbuh Giulije Moceto, gladak poput posude od slonove kosti, čist poput trbuha nekog kipa zbog savršenog pomanjkanja onoga na antiknim kipovima i, slikama •—• za čim je

žalio pjesnik djela Musee secret? Zar u zvučnom glasu Barbarelle Viti nije čuo onaj drugi i neobični glas što je bez prestanka ponavljao jednu besramnu riječ. Ili u bezazlenom smijehu Aurore Seymour, jedan drugi zvuk, gđen i pro mukao, što podsjeća na predenj"e mačka za ognjištem ili na gukanje grlica po drveću? Zar nije poznavao naročitu izopačenost grofice di Lucoli, koja se nadahnjivala erotskim knjigama, rezbarijama u kamenu i minijaturama? Ili nepobjedivu sramežljivost Franceske Daddi, koja j'e i na vrhuncu užitka zazivala božje ime kao da umire? Gotovo sve žene koje je on prevario ili koje su njega prevarile, bile su tu i osmjehivale mu se. — Evo junaka! — reče muž kneginje Albonico, stišćući mu ruku neobično Ijubazno i čvrsto. — Uistinu junak — doda Donna Ippolita beznačajnim tonom obaveznog komplimenta kao da nije čula za dramu. Sperelli se naklonio i krenuo dalje, jer je osj'ećao neku neodređenu zbunjenost u toj čudnoj prijaznosti muža. Posumnj'ao j'e da mu je muž možda zahvalan što je zapodjeo prepirku s Ijubavnikom njegove žene i nasmij"e se bijedi tog čovjeka. Kad se okrenuo, susreo je oči Donne Ippolite i njihovi pogledi se pomiješaše. Na povratku, opazi iz mailcoacha kneza Ferentina, kako u maloj kočiji na dva točka koju je vukao veliki sivac j"uri prema Rimu Giannetto Rutolo, spuštene glave, pognut, s cigaretom u zubima i ne obazirući se na stražare koji su ga opominj'ali da stane u red. Rim j"e izgledao mračan iznad kao sumpor žutog svjetla koj"e j"e obasj"avalo kraj"olik. Na Ij'ubičastom nebu žutog krajolika sve više su se isticali kipovi sa bazilike San Giovanni. Andrea tada postane svjestan zla koje je nanio toj duši. Naveče kod Giustinianijevih reče kneginji Albonico: — Dakle, sutra vas čekam od dva do pet po podne. Ona ga je htjela upitati: — Kako? Nećete se boriti sutra? Ali se nije usudila. Samo j'e odgovorila: — Obećala sam. Nešto kasnije, Andrei je brižnom Ijubaznošću pristupio njen muž zanimajući se za novosti o dvoboju. Bio je to j'oš mlad čovjek, plav,

elegantan, rijetke kose, bj"el ' Putna kočija. kastih očij"u, s dva očnj'aka što su stršila izvan usana. Malo j'e mucao. — Dakle? Dakle? Sutra, a? Andrea nije znao savladati odvratnost, pa je držao ruku na boku pokazujući da ne voli takvu prisnost. Kad j'e vidio da ulazi barun Santa Margherita, oslobodio ga se rekavši: — Izvinite, grofe. Moram hitno razgovarati s barunom Santa Margherita. Barun ga je dočekao riječima: — Sve je uređeno. i — U redu. A kada? ' — U deset i pol u Viili Sciarra. Mač i zaštitna ruka vica. Dok netko ne padne. — Tko su ostala dvojica? — Roberto Casteldieri i Carlo de Souza. Odmah smo se dogovorili bez ikakvih formalnosti. Giaimettovi su već bili spremni. U klubu smo sastavili zapisnik, bez velike rasprave. Preporučujem ti da ne ideš u krevet prekasno. Umoran si. Napustivši Giustinianijeve, Andrea, praveći se važan, ode u lovački klub i počne igrati s napuljskim sportsmenima. Oko dva sata iznenadi ga barun Santa Margherita i prisili da napusti sto. Želio je da ga pj'eške otprati do palače Zuccari. — Dragi moj — opominjao ga je putem — previše si hrabar. U ovakvim slučajevima i mala neopreznost može biti kobna. Dobar mačevalac mora se truditi da sačuva snagu, isto kao što se dobar tenor mora truditi da sačuva glas. Ruka je osjetljiva kao i grlo. Nožni zglobovi su osjetljivi j'ednako kao i glasnice. Razumiješ? Mehanizam osjeća i najmanji poremećaj. Instrument se kvari i ne sluša više. Nakon noći provedene u Ij'ubakanju, igri ili bančenju, čak ni udarci Camilla Agrippe ne bi mogli ići pravo, a ni obrane ne bi mogle biti točne i brze. Dovoljno je pogriješiti i jedan milimetar, pa da ti se željezo tri prsta zabije u tij"elo. Stigli su na početak ulice Condotti. U dnu se vidjela piazza di Spagna osvijetljena pimim mjesecom, bj'elka

ste stepenice, Trinita de'Monti, visoka u blagom plavetnilu. — Svakako — nastavio je barun — imaš mnoge prednosti pred protivnikom. Među ostalim hladnokrvnost i iskustvo. Gledao sam te u Parizu protiv Gavaudana. Sjećaš li se? Divan dvoboj! Borio si se kao kakav bog. Andrea se zadovoljno smiješio. Pohvala tog poznatog mačevaoca ispunjavala mu je srce ponosom, a mišiće obiljem snage. Ruka mu j'e, stiskajući štap, instinktivno pokušavala ponoviti udarac koji je probio ruku markiza Gavaudana 12. prosinca 1885. — Da — izusti. — Bila je to »kontraterca« i jedna »srednja terca«. Barun nastavi: — Giannetto Rutolo j'e na vježbalištu diskretan mačevalac, ali u dvoboju veoma žestok. Borio se samo jedanput i to sa mojim rođakom Cassibileom. Loše je prošao. Previše zloupotreblj'ava »jedan, dva« i »jedan, dva, tri«, kad napada. Pomoći će ti »arretudarci«, a naročito »kvarte«. Moj rođak ga je ubo baš jednom čistom »kvartom« u drugom napadu. Ti veoma dobro procjenjuješ. Ipak, moraš paziti i nastoj'ati da sačuvaš razmak. Ne smiješ zaboraviti da se boriš protiv čovjeka kojemu si, kako kažu, preoteo Ijubavnicu i na kojeg si digao bič. Stigli su na piazzu di Spagna. Vodoskok je prijatno rumorio blistajući na mjesecu, koji je provirivao s vrha katoličkog stupa. Četiripet kočija staj'alo je tnirno, u redu, s upaljenim fenjerima. Iz ulice Baubino dopiralo je brenčanje zvonaca i mukli bat koraka, nalik na stado u pokretu. Na podnožju stepenica barun se oprosti. — Do viđenj'a, sutra! Doći ću nekoliko minuta prij'e devet, s Ludovicom. Izvest češ nekoliko udaraca da se razgibaš. Za liječnika ćemo se mi pobrinuti. Haj'de, i dobro spavaj'. Andrea se počne penjati stepenicama. Na prvom odmorištu se zaustavio; privuklo ga je brenčanje zvonaca koj'e se približavalo. Doista j'e osj'ećao da je mnoran. pa čak i pomalo tužan u dnu duše. Nakon ponosa što se razbudio u njegovoj krvi zbog razgovora o vještini mačevanja i sjećanja na njegovu hrabrost, spopadao ga je neodređeni nemir pomiješan sa sumnjom i nezadovoljstvom. 2ivci, koji su bili i previše napeti tog

žestokog i tmurnog dana, sad su popuštali pod blagošću proIjetne noći. — Zašto je bez strasti, iz čiste obijesti, iz taštine, drskosti, uživao da izazove mržnju i rastuži dušu jednog čovjeka? — Pomisao na strašnu muku, koja je bez sumnje obuzela njegovog neprijatelja u tako divnoj noći, izazva u njemu gotovo osjećaj samilosti. Dušom mu munjevito projuri Elenin lik. Sjeti se muka, Ijubomore, srdžbi i neopisivih tjeskoba koje je trpio prije godinu dana — kad ju je izgubio. — I onda su noći bile vedre, mirne, mirisne, a kako su ga tištale! — Udahnuo je zrak ispunjen mirisom rascvjetalih ruža u malim pobočnim vrtovima i bacio pogled na trg kojim je prolazilo stado. Gusta bjelkasta vuna ovaca zbijenih u gomilu kretala se naprijed poput valova, poput blatne vode koja preplavljuje pločnik. Drhtavo blejanje miješalo se ponekad sa zveckanjem zvonaca. Ovome bi se onda pridružilo drugo, ali slabije i bojažljivije blejanje. S vremena na vrijeme odjeknuo bi uzvik pastira koji su mahali štapovima jašući otraga i sa strane. Mjesec je tom prolasku stada posred zaspalog grada davao neku neobičnu tajanstvenost koja se gotovo jedino u snu može vidjeti. Andrea se sjeti kako je jedne vedre februarske noći vraćajući se s Elenom s plesa koji se održao u engleskoj ambasadi u ulici Venti Settembre, sreo stado i kočija se morala zaustaviti. Elena je, naslonjena na prozor, gledala ovce koje su prolazile uz same točkove i s djetinjom radošću pokazivala najmanje janjčiće. On je svoje lice prislonio uz njeno, sklopio oči i slušao tapkanje, blejanje i zvonca. Zašto ga je upravo sad obuzelo sjećanje na Elenu? — Ponovo je krenuo stepenicama, ali polako. Penjući se, još više je osjećao umor. Koljena su mu klecala. Odjednom ga obuze misao na smrt. »Ako me ubije? Ako zadobijem tešku povredu koja će mi cijeli život stvarati smetnje«? Ali njegova žeđ za životom i uživanjem odbaciše svaku tmurnu misao. Reče sam sebi: »Moraš pobijediti!« Tada ugleda sve prednosti koje bi dobio ovom drugom pobjedom: ugled svoje sreće, slavu svog junaštva, poljupce Donne Ippolite, nova uživanja, nove obijesti.

Onda se, svladavši uzbuđenost, počne starati o svojoj snazi. Spavao je sve dok ga nije probudio dolazak dvojice prijatelja. Tuširao se kao i obično. Prostro je po podu nepromočivo platno i pozvao baruna Santa Margheritu da povuče dva »udarca«, a nakon toga Barbarisija na kratki napad za kojeg je izvanredno točno izveo nekoliko udaraca. — Odličan udarac — reče barun čestitajući mu. Nakon vježbanja popio je dvije šalice čaja i pojeo nekoliko kolačića. Izabrao je široke hlače, udobne cipeie s niskom petom i ne odviše naškrobljenu košulju. Pripremio je rukavicu, malo je namočio na dlanu i posuo praškom. Privezao je kožnu traku da pričvrsti držak na ruci, pregledao oštricu i šiljak na dva mača. Bio je veoma oprezan, ni najmanja sitnica nije mu promakla. Kad je bio spreman, reče: — Idemo. Bit će bolje da stignemo prije njih. A liječnik? — Čeka nas tamo. Na stepenicama je sreo vojvodu di Grimiti kojeg je poslala markiza d'Ateleta. — Pratit ću vas do vile, a zatim ću javiti novosti Franceski. Sišli su zajeđno. Vojvoda se popeo u svoja kola i pozdravio. Ostali su ušli u zatvorenu kočiju. Andrea nije pokazivao naročito raspoloženje, jer su mu šale uoči ozbiljnog dvoboja izgledale neukusne, ali je bio veoma miran. Pušio je slušajući kako Santa Margherita i Barbarisi razgovaraju o slučaju koji se nedavno dogodio u Francuskoj, to jest o tome da li je slobodno iH nije upotrijebiti lijevu ruku protiv protivnika. S vremena na vrijeme nagnuo bi se kroz prozor i promatrao cestu. Obasjan suncem, Rim se bljeskao u svibanjskom jutru. Jedan vodoskok je švojim srebriiim smijehom ukra ins šavao mali trg koj'i j'e još uvijek bio u sj'eni. Kroz portal j'edne palače naziralo se dvorište ukrašeno stupovima i kipovima, dok su s arhitrava j'edne crkve visili ukrasi Marijina mjeseca. Na mostu se pojavio blistavi Tiber j'ureći između zelenkastih kuća prema otoku San Bartolomeo. Nakon kratkog uspona pod njihovim nogama pojavio se ogromni, slavni, uzvišeni grad, načičkan zvonicima,

stupovima, obeliscima, okrunjen kupolama i rotundama, jasno poput neke akropole, urezan u nebesItom plavetnilu. — Ave, Roma, Moriturus te salutat — izusti Andrea Sperelli bacajući opušak cigarete prema Gradu. Zatim doda: — Zaista, dragi prijatelji, jedan ubod mačem danas mi ne bi bio ugodan. Stigli su u Viilu Sciarra, već napola obeščašćenu od graditelja novih kuća, i prošli kroz aleju visokih i vitkih lovora između dva reda ruža. Santa Margherita se nagnuo kroz prozorčić, opazio na prostoru ispred vile drugu kočiju i rekao: — Već nas čekaju. Zatim j'e bacio pogled na sat. Još deset minuta do dogovorenog vremena. Zaustavi kočij'u te sa svjedokom i liječnikOm krene pirema protivnicima. Andrea je ostao u alej'i i čekao. Pokušao je razmišljati o nekoliko načina obrane i napada, koje j'e htio izvesti vjeruj'ući u njihov uspjeh, ali ga je rastresla čudesno divna igra svjetla i sjene u isprepletenim lovorima. Oči su mu lutale po slikama koje je stvarao jutarnji vjetar igrajući granama, dok mu je duša razmišljala o povredi. A drveće, umiljato poput Ijubavnih alegorija Franceska Petrarke, uzdisalo j'e iznad njegove glave koju j'e zaokupljala misao o dobrom udarcu. Barbarisi se vratl po njega i reče: — Spremni smo. Čuvar je otvorio vilu. Na raspolaganju su nam pirizemne sobe; Veoma udobno. Idi, presvuci se. Andrea se uputi z:a njim. Dok se svlačio, dva liječnika sui otvarala svoje torbe u kpjima zablistaše mali čelični instrumenti. Jedan je bio mlad, blij'ed, ćelav, žen skih ruku, pomalo okrutnog izraza usta, činilo se da bez prestanka nešto melje neobično razvijenom donjom vilicom. Drugi je bio stariji, krupan, pjegav, guste riđe brade i bikovskog vrata. Činilo se kao da je prvi fizička suprotnost drugoga i njihova raznoličnost izazove Sperellijevu znatiželju. Na jednom stoliću su pripremali zavoje i karbolnu vodu za dezinficiranje noževa. Sobu je ispunio miris kiseline. Kad se pripremio, Sperelli je sa svjedokom i svojim liječnicima

izišao na mali prostor ispred vile. Još jednom pogled mu privuče Rim između palmi i on zadrhta. Nestrpljivost ga obuze. Zaželio je da se istog trenutka nađe u borbenom položaju i da začuje znak za napad. Činilo mu se da u ruci nosi odlučan udarac, pobjedu. — Spreman? — upita ga Santa Margherita prilazeći mu. — Spreman. Odabrani teren se nalazio sa strane vile, u sjeni, i bio je posut finim istucanim šljunkom. Giannetto Rutolo je već stajao na suprotnoj' strani s Robertom Casteldierijem i Carlom de Souza. Lice i jednog i drugog izgledalo je ozbiljno, gotovo svečano. Oba protivnika su se postavila jedan prema drugome. Promatrali su se. Santa Margherita, koji je vodio borbu, primijeti da je košulja Giannetta Rutola j'ako naškrobljena, previše čvrsta i s previsokim ovratnikom, te upozori na to Casteldierija, koji je bio Rutolov sekundant. Ovaj se obrati Rutolu i Sperelli opazi kako je ovaj naglo pocrvenio i odlučnim pokretima počeo skidati košulju. On se hladnokrvno poveo za njim. Zatim je zavrnuo hlače, uzeo rukavicu, omču i mač iz ruku baruna Santa Margherita, sve pažljivo namjestio, a onda zamahnuo oružj'em da se uvjeri da li ga je dobro zahvatio. Pri tom pokretu vidIjivo mu j'e iskočio biceps odajući dugo vježbanje ruke i stečenu snagu. Kad su obojica ispružila mačeve da odmjere razmak, Rutolov mač j"e podrhtavao u grčevitoj ruci. Nakon uobičajene primjedbe o pravilima borbe, barun Santa Margherita jasnim i oštrim glasom dade znak za početak: — Gospodo, stav za borbu! Oboj'ica su istovremeno zauzela stav, Rutolo lupnuvši nogom, a Sperelli lagano se nagnuvši. Rutolo j'e bio srednjeg rasta, prilično mršav, sav od živaca, maslinaste boje lica, dok su mu zavinuti brkovi i mala šiljasta brada kao u Karla I na Van Dyckovim slikama davali ponosni izraz. Sperelli je bio viši, vitkiji, staloženiji, divnog držanj'a, čvrst i miran, sklad snage i otmj'enosti, odaj'ući cij'elim svojim bićem nehaj' pravog gospodina. Gledali su se ravno u oči i svaki je u duši osjetio neopisivu j'ezu na pogled golog mesa svog protivnika prema kome se pružala oštrica mača. Tišinu j'e ispunj'ao svježi mrmor fontane izmiješan s ćarlijanjem vjetra kroz stabIjike

koje su se penjale i u koj'ima je treperilo mnoštvo bijelih i žutih ruža. — Naprijed! — zapovjedi barun. Andrea Sperelli j'e od Rutola očekivao žestok napad, ali se ovaj' nije ni pomakao. Nekoliko trenutaka obojica su stajala nepomično, ne ukrštavajući mačeve i pokušavajući odgonetnuti namjere protivnika. Sperelli se j'oš više sagnuo, u niski obrambeni položaj, i gotovo se posve otkrio držeći mač u terci. Drskim pogledima i lupkanj'em noge izazivao je protivnika. Rutolo j'e tada krenuo u napad fintom direktnog udarca koj'i j'e popratio uzvikom po ugledu na neke sicilijanske mačevaoce. Borba otpočne. Sperelli nij'e pokušao nikakvu određenu akciju, ograničavao se jedino na obranu, i silio protivnika da otkrije sve namjere, da iscrpi sva sredstva, da pokaže svu raznolikost svoj'e igre. Parirao j'e čisto i brzo, ne odstupajući s mjesta, i to tako savršeno kao da se nalazi u dvorani za vježbanje pred bezopasnim floretom. Rutolo je međutim žestoko napadao prateći svaki udarac prigušenim krikom poput drvosječa kad udaraj'u sjekirom. — Stoj! — zapovjedi barun Santa Margherita, čijem iskusnom oku nij'e mogao izbjeći ni jedan udarac mača. Tada se približio Rutolu i rekao: — Vi ste pogođeni, ako se ne varam. Doista, Gvaj' j'e na podlaktici zadobio ogrebotinu, aili tako neznatnu da čak ni flaster nije bio potreban. Ipak je dahtao, dok je krajnje bljedilo olovne boje na njego vu licu odavalo suspregnuti bijes. Sperelli se nasmiješi i tilio šapne Barbarisiju: — Upoznao sam ga. Stavit ću mu karanfil pod desnu sisu. Obrati pažnju na drugi napad. Budući da je, ne pazeći, spustio na zemlju šiljak mača, prišao mu je ćelavi doktor s velikom vilicom i spužvom natopljenom u karbolnu vodu ponovo dezinficirao oštricu. — Bogami! — šapne Andrea Barbarisiju — nekako zlokobno izgleda. Ovaj mač će puknuti. Odjednom se među drvećem razlegne pjev kosa. Jedna ruža se raspala i latice zalepršale na vjetru. Suncu se približilo nekoliko

rijetkih oblaka nalik na ovčju vunu. Onda su se rasplinuli u pahuljice i malopomalo nestali. — Stav za borbu! Giannetto Rutolo je bio svjestan svoje nemoći pred protivnikom. Zato je odlučio da će udarati odozdo, na sreću, razbijajući na taj način svaku akciju koju bi protivnik mogao poduzeti. U tome mu je poslužio nizak stas, maleno, hitro i gipko tijelo koje je udarcima protivnika pružalo veoma mali cilj. — Naprijed! Andrea Sperelli je znao da će se Rutolo na taj način približavati, s uobičajenim fintama. Zato je stajao napet poput luka, spreman da odapne u najzgodnije vrijeme. — Stoj! — poviče Santa Margherita. Na Rutolovim prsima pojavila se krv. Protivnikov mač se zabio ispod desne bradavice povrijedivši ga gotovo do rebara. Priskočiše liječnici, ali ranjenik oštrim glasom, u kojemu se osjećala srdžba, odmah reče Casteldieriju: — Nije ništa. Želim nastaviti. Odbio je da pođe u vilu i stavi zavoj na ranu. Pošto je ćelavi doktor istisnuo mali ubod koji je tek neznatno krvario i pošto ga je dezinficirao, stavi na ranu običan komad platna i reče: — Može se nastaviti. Casteldieri pozove baruna, koji bez oklijevanja zapovjedi treći napad. — Stav za borbu! Andrea Sperelli osjeti opasnost. Pred njim je stajao neprijatelj, sav skupljen, gotovo sakriven iza oštrice mača, odlučan da izvede poslj'ednji napor. Oči su mu čudno sj'ale, a lij'evo bedro, zbog prevelikog naprezanja mišića, jako je podrhtavalo. Andrea se ovaj put spremao da napadaj" izbjegne bacajući se u stranu kako bi ponovio odlučni Cassibileov udarac. Cilj mu je bio bijeli platneni krug na protivnikovim grudima. Tamo je želio uputiti udarac, ali ne da pogodi samo rebro već između rebara. Činilo se da je tišina unaokolo postala još dubIja. Svi prisutni su bili svj'esni želje za ubij'anjem koja je ispunjala ta dva čovjeka, zato su strepili od pomisli da će morati odvesti kući jednog mrtvaca ili umirućeg.

Obavijeno oblačićima, sunce je rasipalo gotovo mliječno svjetlo. S vremena na vrijeme zašuštalo bi lišće na drveću, dok je nevidljivi kos još uvijek pj'evao. — Naprijed! Rutolo je navalio odozdo, s dva okreta mača i jednom sekundom. Sperelli je parirao i odvratio odskočivši korak unazad. Rutolo je bijesno nasrtao niskim udarcima, ali ih više nije popraćao povicima. Sperellij'a taj bijes ipak nije zbunio te je u želj'i da izbjegne sudar parirao snažno i odvraćao tako žestoko da je svaki njegov udarac mogao proburaziti neprijatelja. Rutolu je krvarilo bedro u blizini prepone. — Stoj! — povikao je Santa Margherita opazivši ranu. Ali baš u tom trenutku, izvodeći nisku kvartu i ne naišavši na protivnikov mač, Sperelli dobi udarac usred grudi i pade onesvij'ešten na Barbarisijeve ruke. — Rana na grudima, između četvrtog desnog rebra, duboka, pluća lagano ozlijeđena — izjavi u sobi nakon pregleda kirurg bikovskog vrata.

DRUGA KNJIGA I

Oporavljanje je neka vrst pročišćavanja i preporoda. Nikada osjećaj za životom nije ugodniji nego nakon pretrpljenog zla i nikad Ijudska duša nije sklonija dobroti nego nakon pogleda u provaliju smrti. PrizdravIjajući, čovjek shvaća da misao, želja, volja i svijest o životu ne čine život. U čovjeku postoji nešto što je budnije od misli, trajnije od želje, moćnije od volje, dublje čak i od same svijesti, a to je bit, priroda njegova bića. On shvaća da je njegov stvarni život baš onaj koji on, tako reći, nije proživio. Da je to skup nehotičnih, spontanih, nesvjesnih i instinktivnih dojmova. Da je to skladno i tajanstveno djelovanje životnog rasta. Da je to neprimjetni razvitak svih metamorfoza i svih obnavIjanja. Upravo taj život dovršava u

njemu čudo ozdravIjenja: vida rane, obnavlja gubitke, ponovo spaja prekinute veze, krpa pokidana tkiva, obnavlja pokretačke organe, ispunja žile novom krvlju, ponovo vezuje na oči koprenu Ijubavi i spliće oko glave vijenac od snova paleći u srcu vatru nade te ponovo otvara krila sanjarijama mašte. Nakon smrtonosne rane, nakon neke vrsti duge i lagane agonije, Andrea Sperelli je sad malopomalo oživIjavao, gotovo s nekim drugim tijelom i drugim duhom. Kao sasvim novi čovjek, kao biće koje je izišlo nakon svježeg kupanja u Leti, koje je zaboravilo sve i sada je potpuno prazno. ćinilo mu se da je dobio neki elementarniji oblik. Prošlost je u njegovom sjećanju bila jednako daleka kao štp je daleko jednoliko i široko zvjezdano nebo, iako su zvijezde na različitoj udaljenosti. Nemiri su se stišavali, prašina slagala na dno, duša čistila, a on se vraćao u krilo maj'ke prirode osjećajući kako ga prožima njena majčinska dobrota i snaga. Kako je bio gost svoje rođakinje u njenoj vili u Schifanoji, Andrea Sperelli se vraćao u život u bUzini mora. Kako u nama još uvijek postoji simpatička priroda i kako naša stara duša j"oš treperi u zagrljaju s vehkom dušom prirode, rekonvalescent je odmjeravao svoj dah na širokom i mirnom dahu mora, uzdizao svoje tijelo poput bujnih stabala i razvedravao svoj"u misao vedrinom horizonta. Na taj način se njegov duh malopomalo proširivao, čistio i razvijao u toj napregnutoj' i plodonosnoj dokolici. Uspravljao se polako poput zgažene trave na puteljku. Postajao je napokon iskren, prostodušan, izvoran, slobodan, otvoren čistom saznanju, spreman na istinsko razmišljanje. Stvari je unosio u sebe, shvaćao ih je kao modalitete vlastite duše, kao oblike vlastitog postojanj'a. Konačno je osjećao da ga prožima istina koju obj'avljuje veda Upanišada: »Hae omnes creaturae in totum ego sum, et praeter me aliud ens non est.«^ Činilo se da ga oživljava veliki dah idealnosti koj"u su zračile svete indijske knjige koje j"e nekad proučavao i volio. Opet ga je neobično obuzimala sanskritska formula, nazvana Mahavakya, tj". Velika riječ: »TAT TWAM ASI«, što znači: »Ta živa stvar, to si ti.« Bili su posljednji dani kolovoza. Na moru je vladala Ijetna tišina.

Voda je bila tako prozirna da je savršeno točno odražavala svaku sliku. Njena krajnja crta se gubila u nebu tako da se činilo kao da dva elementa čine jedan jedini neopipljivi i neprirodni element. Golemi amfiteatar, maslinama, narančama, borovima i svim ostalim plemenitim oblicima italske vegetacije obraslih brežulj'aka, obuhvaćajući tu tišinu, nije više predstavIjao mnoštvo stvari već jednu j'edinu pod zajedničkim nebom. Mladić j"e ispružen u hladu, naslonjen na stablo ili sj'edeći na kamenu, mislio da osjeća kako u samom nj'emu teče rijeka vremena. Zahvaćen gotovo obamrlim mi ' U svim ovim bićima bio sam ja, i osim mene nikakav drugi bitak ne postoji. rom, smatrao je da osjeća kako u njegovim grudima živi cijeli svijet. Gotovo s vjerskim zanosom mislio je da posjeduje cijeli beskraj. Ono što je osjećao nije se moglo objasniti, pa čak ni riječima mistika izraziti: »Priroda me povela u najtajnije od svojih božanskih sjedišta, na vrelo cijelog života. Tamo otkrivam uzrok pokreta i slušam prvi pjev stvorova u svoj njegovoj svježini.« Vidik se malo^pomalo pretvarao u duboku i neprekidnu viziju. činilo mu se da grane stabala iznad njegove glave izdižu nebo, da ispimjaju plavetnilo, da blistaju poput vijenaca besmrtnih pjesnika. A on je razmišljao i slušao dišući s morem i zemljom, miran poput kakvog boga. Gdje su sad bile njegova taština i okrutnost, njegova izvještačenost i laži? Gdje su njegove Ijubavi i obmane, razočaranja i gnušanja, nepodnošljiva gađenja nakon užitka? Gdje su one prljave i kratke Ijubavi što u ustima ostavljaju gorčinu voća rezanog čeličnim nožem? Ničega se više nije sjećao. Njegov duh se toga svečano odrekao. Ispunjao ga je jedan drugi životni princip. U nj je potajno ulazio netko tko je duboko osjećao mir. I on se odmarao, budući da više nije žudio. Žudnja je napustila njegovo kraljevstvo. Intelekt je u svom djelovanju slobodno slijedio vlastite zakone i odražavao objektivni svijet kao čisti subjekt spoznaje. Stvari su se pojavljivale u svom pravom obliku, u pravoj boji, u pravom i potpunom značenju i Ijepoti, jasne i točne. Nestajao je svaki osjećaj vlastite osobe. Baš u

tom privremenom odsustvu sjećanja, u toj privremenoj smrti žudnje, u toj savršenoj objektivnosti promatranja, nalazio se razlog nikad neokušanog užitka. Die Steme, die begehrt man nicht, Man freut sich ihrer Pracht. »Čovjek ne žudi za zvijezdama, već uživa u njihovom sjaju.« Mladić je zaista prvi put upoznao svu Ijepotu poezije noći Ijetnog neba. Bile su posljednje noći kolovoza, bez mjesečine. U neizmjerno dubokoj školjci treperio je gorući život bez brojnih zviježđa. Medvjedi, Labud, Herkul, Kasiopej'a, treperili su tako brzo i tako jako da se gotovo činilo kao da se približuju zemlji i ulaze u zemaljsku atmosferu. Mliječni put se rasprostirao kao zračna kraljevska rijeka, kao rajske obale, kao ogromna nijema struj'a koja u svojem »divnom viru«, prolazeći iznad kristalne rijeke, u mnoštvu cvij'eća, vuče prah zvjezdanih minerala. S vremena na vrijeme, nepomični zrak bi ustalasali sjajni meteori, spuštaj'ući se lagano i tiho kao kap vode na prozoru od dragulja. Čak je i samo lagano i svečano disanje mora dostajalo da, ne narušivši je, izmjeri noćnu tišinu. Stanke su bile prijatnije od samog zvuka. Ali to razdoblje priviđenja, odvajanj'a, intuicija, čistog razmatranja, ta vrst budističkog i moglo bi se reći kozmogoničkog misticizma, bilo je veoma kratko. Uzroci te rijetke poj'ave, osim u mladićevoj' živoj prirodi i njegovoj sklonosti prema objektivnosti, mogli bi se možda tražiti u neobičnoj' napetosti i kraj'njoj osjetljivosti njegova živčanog sistema, Opet je, malopomalo, postajao svjestan sebe samog, zadobivao osjećaj vlastite osobe, vraćao se u svoje bivše stanje. Jednog dana oko podne, dok j"e sav ostali život bio zamro, duboki i strašni mir pomogne mu da iznenada sagleda sebe samog, da baci pogled u vrtoglave ponore, neugasivi jad, nerazorive uspomene, nagomilani bol i patnju, svu bij'edu jednog vremena, sve tragove svog poroka, sve ostatke svojih strasti. Od tog dana dušu mu obuze tiha i jednolika melankolija. U odrazu svih stvari vidio j'e stanje svoj'e duše. Umjesto da prihvati druge oblike postojanja ili druga stanja svijesti ili da vlastiti život izgubi u općem životu, on je sad predstavljao suprotne pojave, okruživši se prirodom koja j"e bila sasvim subjektivna koncepcija njegova uma.

Krajolik je za nj'ega postao sirabol, amblem, znak, vodič koji ga je vodio kroz unutrašnj'i labirint. Otkrivao je tajne srodnosti između vanjskog života stvari i unutrašnjeg života Svojih želj'a i usponiena. »To me — High mountains are a feeling.«^ Kao što ' Za meiQe.su visoke planine — osjećaj. su u Byronovu stihu planine, tako je za njega more bilo osjećaj. Bistro rujansko more! — More, mirno i bezazleno poput usnulog djeteta, pružalo se pod anđeoskim, bisernim nebom. Ponekad je izgledalo posve zeleno, poput divne i dragocjene zelene boje malahita; na površini, mala crvena jedra nalik na lutajuće plamičke. Ponekad je bilo sasvim modro, gotovo heraldički modro, protkano zlatnim žilicama kao azurni kamen, dok su na površini islikana jedra bila nalik na zastave i sitjegove katoličkih procesija. Ponekad je čak poprimalo metalni sjaj, blijedu boju srebra pomiješanu sa zelenkastom bojom zrelog limuna, nešto neopisivo čudno i mekano, dok su jedra bila pobožna i nebrojena kao krila kerubina na pozadini Giottovih oltarnih slika. Rekonvalescenta su ponovo obuzimala zaboravljena uzbuđenja djetinjstva, onaj dojam svježine koji dječakovoj krvi daje dah slanog vjetra, one neizrecive slike koje u nevinoj duši stvaraju svjetlo, sjene, boje i miris vode. More mu nije samo pružalo užitak očima, već je bilo vječiti val mira u kojem su se utapale njegove misli, čarobni izvor mladosti iz kojega je njegovo tijelo crpilo zdravlje, a njegov duh plemenitost. More je za njega imalo tajanstvenu privlačnost domovine i on mu se prepuštao sinovskom povjerljivošću, kao što se nejaki dječak prepušta rukama moćnog oca. I ono mu je pružalo utjehu, budući da još nitko nikada nije uzalud povjerio moru svoju bol, čežnju i sanje. More je za njega uvijek imalo poneku duboku riječ, punu naglih otkrića, iznenadnih nadahnuća, neočekivanih značenja. Otkrivalo mu je u duši još uvijek živu iako skrivenu ranu i on bi ponovo krvario. Ali balzam je nakon toga bio još blaži. Budilo mu je uspavano čudovište u srcu i tako ga dražilo da je ponovo osjećao njegove nokte i kljun, ali bi ga zatim ubijalo i zauvijek sahranilo u srcu. Dovodilo mu je u sjećanje neku uspomenu i tako je oživljavalo da je osjećao svu gorčinu boli prema onome što je prohujalo

unepovrat, ali ga je zatim obasipalo slatkošću beskrajnog zaborava. Ništa u toj duši nije ostalo skriveno pred velikim tješiteljem. Kao što j'aka električna struja osvjetljuj'e metale i bojom njihova plamena otkriva njihovu bit, tako j'e i snaga mora osvjetljavala i otkrivala sve osobine i mogućnosti ove Ijudske duše. Rekonvalescent je u nekim trenucima, pod neumoIjivom vlašću te snage i jarmom tolikog sjaja, osjećao zbunjenost i strah, kao da su ta vlast i jaram bili preteški za njegovu slabost. Ponekad bi ga, zbog neprekidnog razgovora između svoj'e duše i mora, obuzimao osjećaj' iscrpljenosti, kao da je ona velika riječ suviše oštro mučila njegov um željan da shvati neshvatljivo. Tuga vode rastuživala ga je poput nesreće. Jednoga dana je mislio da je izgubljen. Horizontom su se širile krvave i zlokobne pare, bacaj'ući mrlje od krvi i zlata na mračnu vodu. Iznad para dizao se splet tamnoplavdh oblaka nalik borbi gorostasnih kentaura iznad plamtećeg vulkana, a kroz tu tragičnu svj'etlost samim rubom plovila je pogrebna povorka trokutastih jedara. Jedra su bila neopisive boje, zlokobna kao znaci smrti, označena križevima i mračnim likovima, kao jedra brodova koji prevoze od kuge preminule na prokleti otok na kojem stanuju izgladnjeli lešinari. More je zahvatio gotovo Ijudski osjećaj" užasa i patnj'e, dok je malaksalost agonije pritiskivala zrak. Iz rana čudovišta koja su se borila, bujica nije prestaj'ala da šiklj'a, čak je i rasla pretvaraj'ući se u rijeke koj'e su zacrvenile vodu sve do obale, prelazeći ovdjeondje u zelenkastu i Ijubičastu boju. S vremena na vrijeme skup bi se raspršio, tijela bi se izobličavala i trgala, a krvavi dronjci visili iznad kratera ili iščezavali ponorom progutani. Zatim, preporođeni nakon velikog rušenja, gorostasi bi započinjali još žešću bitku. Ponovo se stvarala gomila, ali još ogromnij'a. Opet je počinjao pokolj, ali još krvaviji, sve dok borci ne bi postali sasvim blijedi u pepelu sutona, zamrli i uništeni nad napola ugaslim vulkanom. Sve j'e izgledalo kao prizor iz borbe titana, junačke predstave što se dugi niz vijekova odvija na nebu bajki. Andrea je sve događaje pratio neodlučna srca. Naviknut na mirne zalaske sjena u tom

vedrom sutonu, sad je osjećao kako ga ovaj" neuobičajeni kontrast čudnom snagom potresa, uzbuđuje i zbunjuje. Očaran ovim ratobornim zalaskom sunca, nije uspijevao da jasno sagleda samog sebe. Ali kad se pepeo zalaska spustio gaseći svaki rat i kad j'e more postalo slično beskrajnoj olovnoj močvari, pričini mu se da u mraku čuje krik svoj'e duše, krik drugih duša. Osj'ećao j'e u sebi nekakvi mukli brodolom u mraku. Bezbrojni glasovi zvali su u pomoć, preklinjali da im se pomogne, proklinj'ali smrt. Poznati glasovi, glasovi koje je on nekad slušao glasovi Ijudskih stvorenja i priviđenja?. Sad nije razlikovao jednog od drugog! Zvali su, zaklinjali, uzalud proklinjali osjećajući da pogibaju. Slabili su zaglušeni proždrljivim valom, nemoćni, daleki, isprekidani, strani. Pretvarali su se u jecaj, zamirali, a onda zauvijek nestajali. Ostajao j'e sam. Od cijele njegove mladosti, od cijelog unutrašnjeg života, od svih njegovih ideala, ništa nije ostalo. U nj'emu se nalazila samo' hladna, pusta provalija. Oko njega bešćutna priroda, vječiti izvor patnje za usamljenu dušu. Svaka je nada bila ugašena, svaki glas zanijemio, svako sidro potrgano. Čemu živjeti? Odj'ednom, u nejgovu sj'ećanju iskrsne Elenina slika, Druge ženske slike taložile su se na ovu, miješale s njom, razarale je i nestajale. Nijednu nij"e uspio zaustaviti. Nestajući, sve su se smiješile nekim neprijateljskim osmijehom i sve su, rasplinjujući se, otkidale nešto od njega. Što? Nije znao. Obuze ga neopisiva malodušnost, osj'ećaj starosti gotovo ga sledi. Oči mu se ispuniše suzama. Srcem mu odjekne tragično upozorenje: »Prekasno!« Nedavni trenuci spokoja i sj'ete već su mu izgledali tako daleki, nalik na iščezlo priviđenje. Gotovo mu se činilo da ih j'e uživao neki novi, nepoznati duh koj'i je u njega ušao i zatim nestao. Cinilo mu se da se njegov stari duh nikada više neće obnoviti i podignuti. Krvarile su sve rane što ih j'e bez ustezanja zadao dostojanstvu svog unutrašnjeg bića. Sva poniženja koja je bezobzirno priredio svojoj savjesti iziđoše na površinu po put mrlja i raširiše se poput gube. Sva oskvrnuća koja je bez ikakva stida izvršio nad svojim idealima izazivala su gorko, očajničko,

bezumno kajanje, kao da su u njemu plakale duše njegovih kćeri kojima je on, njihov otac, oduzeo djevičanstvo dok su spavajući snivale. I on je plakao zajedno s njima. činilo mu se da mu suze ne kapaju na srce kao balzam, već da odskaču od neke Ijepljive i hladne materije kojom mu je srce obavijeno. Dvoličnost, pretvaranje, lažnost, pokvarenost, svi oblici laži i varanja u unutrašnjem životu, svi su prianjali uz njegovo srce poput čvrstog hjepka. Previše je varao, previše lagao, prenisko se spustio. Zgrozi se nad samim sobom, i svojim porokom. — Sramota! Sramota! — Nečasna prljavština činila mu se nerazoriva, rane neizlječive. Činilo mu se da će uvijek, uvijek morati nositi tu mučninu kao vječnu kaznu. — Sramota! Sramota! — Plakao je oslonjen na prozor, prepušten težini svoje bijede, slomljen poput čovjeka koji ne vidi spasenja. I nije vidio kako se jedna za drugom pale zvijezde nad njegovom jadnom glavom u dubokom mraku večeri. Sutradan, probudio se raspoložen, svjež i vedar, kao što se jedino mladost budi u svojim blistavim proljećima. Jutro je bilo čudesno lijepo. Udisati to jutro, bilo je neizmjerno blaženstvo. Sve stvari su živjele u sreći jutarnjeg svjetla; brežuljci su bili zavijeni u prozirnu srebrnu koprenu; lagano su podrhtavali. More je bilo ispresijecano mliječnim obalama, rijekama kristala, potocima smaragda, tisućama vena koje su tvorile pomičnu mrežu tekućeg labirinta. Iz tog sklada mora, neba i zemlje, zračio je dah svadbenog veselja i vjerske milosti. On je, malo začuđen, udisao, gledao, slušao. Groznica je bila nestala u snu. Noću je sklopio oči uljuljan zapljuskivanjem mora, koje je stizalo kao prijateljski i vjerni glas. Tko zaspi uz zvuk tog glasa, odmara se pun osvježavajućeg mira. Čak ni majčine riječi ne mogu uljuljati bolesna sinčića u tako čist i blagotvoran san. Promatrao je, slušao, nijem, sabran, raznježen, puštajući da ga zapljuskuje val besmrtnog života. Nikada ga nije toliko potresla crkvena muzika nekog velikog majstora, Haydnovo Prikazanje ili Mozartov Te Deum, kao što su ga sad potresla jednostavna zvona dalekih crkava, pozdravljajući dolazak Dana na nebesima Jednog Gospoda u Trojstvu. Osjećao je kako mu se srce nadima, prepuno

ganuća. Dušu mu je ispunjalo nešto poput neodređenog ali veličanstvenog sna, nešto poput lelujave koprene kroz koju blista tajanstveno blago sreće. Dosad je uvijek znao ono što želi i gotovo nikad nije nalazio užitka u uzaludnoj čežnji. Sad nije mogao izraziti svoju želju. Nije znao. Ali, bilo je sigurno da je ono što je želio moralo biti beskrajno blago, jer je blagost bila i sama želja za tim. Sjetio se starih, gotovo zaboravljenih stihova Himere iz Ciparskog kralja, koji su odzvanjali poput mamca. ŽeliS U se boriti? Ubijati? Gledati rijeke krvi? Vetike hrpe zlata? Gomile zarobljenih Zena? Robova? I drugog, drugog plijena? Želiš li oživiti mramor? Hram izgradit? Spjevati besmrtnu himnu? 11 želiš čuj me, Mladiću, čuj, božanski želiš li Ljubit? Himera je potajno u srcu ponavljala s nejasnim stankama: Cuj me, Mladiću, čuj: božanski želiš li Ljubit? Nasmije se i pomisli: »Koga Ijubiti? Umjetnost? Ženu? Koju ženu?« Elena mu se učini daleka, izgubljena, mrtva, ne više njegova. A druge još dalje, zauvijek mrtve. Bio je slobodan, dakle. Zašto da se iznova upušta u beskorisno i opasno traženje? Na dnu njegova srca tinjala je želja da se slobodno iz zahvalnosti preda nekom višem i čišćem biću. Ali gdje je to biće? Ideal truje svako nepotpimo posjedovanj'e, a u Ijubavi je svako posjedovanje nepotpuno i varavo, svaki užitak pomiješan s tugom, svaka naslada prepolovlj'ena, svaka radost nosi u sebi klicu boli, svako prepuštanje začetak sumnje. A sumnje kvare, truju, razaraju svako veselje, kao što su Harpije pokvarile Fineju sva jela. Zašto, dakle, iznova pružati ruku drvu saznanja? The tree of knowledge has been pluck'd — all's known. »Drvo saznanja je ogoljeno, — sve je poznato«, kaii.o pjeva Byron u Don Juanu. Zaista, njegov spas u budućnosti nalazio se u »s6XapEla«, to jest u razboritosti, pronicavosti, opreznosti i mudrosti. Činilo mu se da je ta njegova spoznaja dobro izražena u sonetu jednog suvremenog pjesnika, kojeg je volio zbog sličnog knj'iževnog ukusa i zajedničkog estetskog odgoja. Bit ću ko onaj Sto se isprulio V sjeni bujne krošnje, sit strijele I luka. Što mu nad glavom zrele Jabuke vise s grane Sto se svita. Ne trese granom nit ruke ispruia, Nit u potaji plijen bez daha vreba, Već

leži i mirno rukom skuplja Plod kad sa grane na zemlju zaluta. U tako slatko jezgro on duboko Ne zagriza, srž sočnu da potraži. Gorčine strah ga. čak pomiriSe prije, I tek se onda, bez lakomosti, ni veseo Ni tužan, uzitkom tihim blaži. Njegova kratka priča već svrSena je. Ali, ako »ei^dćpsia« isključuje djelomično bol iz života, isto tako isključuje i svaku visoku idealnost. Spas, dakle, leži u geteovskoj' ravnoteži između opreznog i istančanog praktičnog epikureizma te strastvenog i dubokog kulta Umjetnosti. — Umjetnost! Umjetnost! — Eto vjerne, uvijek mlade i besmrtne Ijubavnice. Eto izvora čiste radosti, nedostupnog svjetini, a dozvolj'enog samo izabranima. Eto dragocjene Hrane koja čovjeka čini sličnim bogu. Kako je mogao piti iz drugih pehara, kad je već usne prislonio na onaj drugi? Kako je mogao uživati druge radosti, nakon što je već okusio najvišu? Kako je njegov duh mogao prihvatiti druga uibuđenja kad je već osjetio neizbrisivi zanos stvaralačke snage? Kako su njegove ruke mogle dangubiti i bluditi po tijelima žena, osj'etivši već kako pod njihovim prstima probija bitna forma. Kako su, napokon, nj'egova osjetila mogla oslabiti i pokvariti se u niskoj putenosti nakon što su postala toliko tankoćutna da j'e po izgledu hvatao nevidIjive linije, shvaćao neshvatljivo, pogađao skrivene misli Prirode? Obuze ga nenadani zanos. Tog pobožnog jutra ponovo je htio kleknuti pred oltar i prema Goetheovom stihu očitati svoju molitvu u Homerovoj liturgiji. »Ali, ako j'e moja inteligencija oslabila? Ako je moja ruka izgubila svoju snagu? Ako više nisam dostojan? Posumnjavši u to, osjeti tako grozan strah, da je s gotovo dj'ečjim bijesom počeo tražiti način da to odmah provjeri, kako bi bio siguran da j'e nj'egova bojazan bezrazložna. Odmah je htio izvršiti stvarni pokus: sastaviti tešku strofu, naslikati neki lik, izraditi jedan bakrorez, riješiti neki problem forme. Dobro! I onda? Zar to ne bi bio varav pokus? Polagano osiromašivanje duha može biti i nesvjesno. To je ono najstrašnije. Umjetnik koji malopomalo gubi svoje sposobnosti i ne opaža postepeno propadanje, budući da ga skupa sa stvaralačkom snagom napušta i kritičko prosuđivanje, kriterij. Više ne razlikuje

nedostatke svog djela, ne zna je li nj'egovo djelo loše ili osrednj'e, zavarava se, misli da su nj'egova slika, nj'egov kip, njegova poema izrađeni po svim umjetničkim pravilima, dok su oni u stvari izvan njih. To j'e ono najstrašnij"e. Umjetnik ranjenog intelekta ne mora biti svjestan vlastite gluposti, kao što ni luđak nij'e svjestan vlastitog ludila. I onda? Rekonvalescenta obuze neka vrst panike. Rukama je stiskao sljepoočice ostavši nekoliko trenutaka srvan pod udarcem te užasne misli, pod slrahotom te prijetnje. — Bolje, bolje je umrijeti! — Nikad kao u tom trenutku nije osjetio božansku vrijednost dara. Nikad mu se iskra nije činila tako svetom kao u tom trenutku. Cijelo biće mu je neobičnom snagom podrhtavalo na pomisao da bi taj dar mogao propasti, da bi se ta iskra mogla ugasiti. — Bolje umrijeti! Podigne giavu, pokrene se iz nepomičnosti 1 siđe u vrt. Lagano je prolazio ispod stabala, bez neke određene misli. Vrhovi drveća podrhtavahu na slabom vjetru. S vremena na vrijeme zašuštaio bi lišće kao da je kroz krošnju prošlo jato vjeverica. Kroz granje su provirivali komadićci neba kao plave oči ispod zelenih trepavica. Zaustavi se na omiljelom mjestu pokraj četvrtaste Herme aadubljene u četvorostruko razmlšljanje. Sjedne na travu leđirna naslonjen na podnožje kipa, a licem okrenut prema moru. Pred njim su se rasprostirala stabla, ravna i što dalja sve manja — kao cjevčice Panove frule — presijecajući modrinu vode. Unaokolo su akantusi s najvećom elegancijom otvarali svoje simetrično izrezano lišće kao na Kalimahovu kapitelu. Padoše mu na pamet Salmakisovi stihovi iz Priče o Hermafroditu. Akanti gordi, il' vi visoki vijenci Šuma zemaljskih, znaci mira Ciste Ijepote; il' vi košare vitke Sto ih Tišina blagom rukom plete Da Sumskih Snova cvijet u njih Nabere. Kakvom ste mračnom snagom Opili lijepog mladića, da sada Gd spava, dok mu na ruci Počiva glava? Sjećao se i drugih stihova, a i još nekih, ali bez određenog reda. Cijela duša mu se ispuni muzikom rima i ritmom slogova. Radovao se. Taj iznenadni i spontani pjesnički zanos ispunjao ga je neizrecivim veseljeni. Slušao je u sebi te stihove uživajući u bogatim slikama. vjernim epitetima, zgodnim metaforama, uspjelom skladu,

izvrsnim kombinacijama liijata i dijereza, svim istančanim profinjenostima svog stila i svoje metrike, svim tajanstvenim vještinama jedanaesterca lcoje je naučio od čudesnih pjesnika XIV stoljcća, naročito od Petrarke. Čar stiha ponovo mu osvoji duh, dok mu se poslovični polustih jednog suvremenog pjesnika čudnovato smiješio: — »Stih je sve.« Stih je sve. U oponašanju prirode nema umjetničkog sredstva koje bi bilo življe, gipkije, točnije, raznolikije, bogatije, plastičnije, poslušnije, osjetljivije i vjernije od ovoga. Čvršći od mramora, mekši od voska, bistriji od vode, treptaviji od žice, sjajniji od dragulja, mirisniji od cvijeta, oštriji od mača, savitljiviji od mladice, nježniji od povjetarca, strašniji od groma — stih je sve i može sve. Može izraziti i najmanje drhtaje osjećaja i najmanje uzbuđenje. Može objasniti neobjašnjivo i izreći neizrecivo. Može obuhvatiti beskraj i prodrijeti u bezdan. Može obulivatiti vječnost. Može prikazati nadIjudsko, natprirodno i natčudesno. Može opiti poput vina, zgrabiti poput zanosa. U isto vrijeme može posjedovati naš razum, duh i tijelo. Napokon, može doseći Apsolutno. Savršen stih je apsolutan, nepromjenljiv, besmrtan. Čvrstinom dijamanta vezuje riječi. Zatvara misao u jasno određen krug koji nikakva snaga ne može razbiti. Nezavisan je od svake veze i svake vlasti. Ne pripada više tvorcu već svima i nikome, kao prostor, kao svjetlost, kao imanentne i vječne stvari. Točno izražena misao u savršenom stihu, misao je lcoja je već ranije bila oblikovana u tamnoj dubini jezika. Kad je pjesnik izvuče — ona nastavlja da živi u Ijudskoj svijesti. Dakle, najveći pjesnik je onaj koji zna otkriti, razviti i izvući najviše ovih ranije stvorenih idealnih oblika. Približavanje otkriću jednog takvog vječnog stiha objavljuje pjesniku božanska bujica radosti koja obuzima cijelo njegovo biće. Koja je radost veća? — Andrea sklopi oči kako bi produžio taj neobični drhtaj koji je u njemu prethodio nadalmuću kad je njegov duh bio spreman da stvori umjetničko djelo, naročito pjesmu. Zatim, pun nikad okušane radosti počne tražiti rime sitnom olovkom po bijelim stranicama bilježnice. Padoše mu na pamet prvi stihovi jedne pjesme Lorenza Magnifika:

Iz grudi lagane i hitre Kreću moje misli... Gotovo uvijek kad bi počinjao pisati bila mu je potrebna muzička intonacija nekog drugog pjesnika. Obično j'u j'e uzimao od starih toskanskih stihotvoraca. Neki polustih Lopa Giannija, Cavalcantija, Cina, Petrarke, Lorenza de'Medici, sjećanje na nekoliko rima, veza dvaju epiteta, bilo kakav sklad lijepih i zvučnih riječi, bilo kakva ritmička rečenica bUa je dovoljna da ga otvori, da mu dade, da tako kažemo, početnu notu koja će mu poslužiti kao temelj skladu prve strofe. To je bila neka vrst putokaza, ali ne za traženje sadržaja, već preludija. Prvi Medičejev sedmerac pružio mu je rimu i on je jasno ugledao sve što želi pokazati svom zamišljenom slušaocu u liku Herme. U isto vrijeme, skupa s vizij'om, njegov duh spontano osjeti metričku formu u koju je, kao vino u pehar, trebao preliti svoju pjesmu. Budući da je taj njegov pjesnički osjećaj bio dvostruk, ili, bolje rečeno, jer se rađao iz suprotnosti, to jest iz suprotnosti negdašnje niskosti i trenutačnog obnavlj'anja, i budući da je njegov lirski zanos postajao sve veći, izabra sonet, čija se arhitektura sastoji od dva reda. Od gomjeg, koj'i se sastoji od dvije kitice po četiri stiha, i donjeg, koj'i se sastoji od dvije kitice po tri stiha. Dakle, misao i strast se u prvom dijelu šire, dok se u drugom skuplj'aju, pojačavaju, uzdižu. lako je forma soneta čudesno lijepa i veličanstvena, ipak nije savršena, jer nalikuje na stvorenje s predugim trupom i kratkim nogama. Uistinu, dvije tercine su ne samostvarno kraće od kvartina po zbroju stihova, već i izgledaju kraće od kvartina, zbog toga što tercina ima brži i tečniji ritam nasuprot sporosti i dostojanstvu kvartine. Najveći umjetnik je onaj koji zna sakriti taj nedostatak. Koji, saouvavši tercinama jasniju i vidljiviju sliku, j'ače i zvučnije rij'eči, postiže da tercine rastu u skladu s gornjim strofama ne gubeći ništa od svoje bitne lakoće i brzine. Renesansni slikari su znali uravnotežiti sliku jednostavnim lepršanjem neke vrpce, okrajka ili nabora. Andrea je, pišući, znatiželjno proučavao samog sebe. Već dugo nije pisao stihove. Da li je to razdoblje nerada naškodilo njegovoj tehničkoj vještini? Činilo mu se da rime koje su jedna za drugom izlazile iz njegove glave imaju neki novi okus. Rime su izlazile spontano, a da ih i nije tražio. Misli su se rađale u rimama. Onda bi

iznenada neka prepreka zaustavila tok. Neki stUi bi se pobunio. Sav ostatak bi se srušio poput nepovezanog mozaika. Slogovi su se borili protiv metričkih zakona. Poneka zvučna i blistava riječ bila je, usprkos svim naporima, isključena strogošću ritma. Iz neke rime rađala se nova, neočekivana misao, zavodeći ga i udaljavajući od prvobitne ideje. Jedan epitet, koliko god opravdan i točan, zvučao je nejako. Potpuno je nedostajala toliko tražena imutrašnja povezanost. Strofa je izgledala poput loše izrađene medalje zbog neiskustva Ijevača koji nije znao izračunati količinu metala potrebnu da ispuni šupljine. On je s velikim strpljenjem ponovo stavljao metal u posudu za lijevanje i počinjao posao iz početka. Strofa mu je na kraju bila potpuna i točna. Poneki stih je tu i tamo nosio prijatnu oporost. Kroz ritmičke valove jasno je izbijala simetrija, a ponavljanje rima proizvodilo je jasnu muziku podsjećajući sa skladom zvukova na sklad misli i fizičkom vezom pojačavajući duhovnu vezu. Cijeli sonet je živio i disao životom samostalnog i nezavisnog organizma. Prelazeći iz jednog soneta na drugi, zadržavao je jednu notu, kao što se u muzici modulacija od jednog do drugog tona priprema akordom septime, u kojem se čuva temeljna nota koja će dominirati novim tonom. Tako je pisao, sad brže sad sporije, s još nikad neokušanom radošću, a skrovito mjesto je izgledalo upravo tako kao da je izišlo iz mašte nekog usamljenog satira odanog pjesništvu. I dok je dan rastao, more se zrcalilo između stabala kao između stupova kakvog trijema od jaspisa. Korintski akantusi izgledali su kao spuštene krošnje tih stupova od drveća. Zrakom, mo drim poput sjenovite jezerske spilje, sunce je s vremena na vrijeme bacalo zlatne strijele, prstenje i kolutove. AlmaTadema bi bez sumnje zamislio ovdje neku Sapfu Ijubičaste kose kako sjedi pod mramornom Hermom, pjevajući uz pratnju lire sa sedam žica, usred kora crvenokosih djevojaka, spremnih da pažljivo upiju savršenu harmoniju svake strofe. Kad je dovršio sva četiri soneta, odahne i s nekim unutarnjim žarom počne ih bezglasno recitirati. A onda sva četiri napisa na četvorokutno podnožje Herme. Sa svake strane po jedan, i to ovim redom:

Cetvorna Hermo, tvoja čet'ri čela Znaju U čudesne novosti moje? Dusi odlaze i veselo poje Iz srca moga skrovitih sijela. Duša je blatnjave izvore, smjela, Zatvorila, odbacila blato sve je, Opsadom sve mostove razorila je Sve sramne plame svladati uspjela. Dusi s pjesmom polijeću. Jasno čujem Tu himnu. Nezadrživim i snažnim Smijehom nevolji svojoj se smijem. Doista, blijed sam, ali ko kratj, klikćem, Srce ostuškujuć radosno treptim. Skršeno Zlo strah me pogteđat nije. II Duša se davnim Ijubavima smije Motreć u oči pobijedenim Zlima Sto opiše me žarkim zanosima Ko šumu pod kojom vulkan vrije. Nevjestu sada zumbul ruho krije Dok kroči patnji strmim putovima; Vrata zatvorit na lažnim kavezima Lijepih nemani zaboravila nije. Ne grli je više zlatnim noktom sfinga Ne opčinja viSe čarni pjev sirene Gorgona je više skamenit ne može. Visoko, na samom vrhuncu kruga Pričest dijele ruke bijele žene čisti prsti njeni Svetu žrtvu drie. Čista od gnjeva i svake pakosti l od grijeha, stoji jaka i smirena Ko ona što do samrtnoga trena Poznaje Zlo ne ćuteć mu gorkosti. — O vi, koju slušafu svi vjetri, Vi, kojoj vrata sva su otvorena Pred vas neka mi kob fe položena: Udifelite, Gospo, bar trunak milostU U vašof čistof ruci ta žuđena Hostifa plamti kao samo zlato. O, zar gluhi ste na molitve mofe? — Al blaga s onim što pada na kolfena Dafući pričest ona reče na to: — Nudim ti Spas, Staviše, on već tu fe. IV Nadnaravna sam Ruza — tad izusti — Rodila mene Lfepota fe sama. Ko pića slast opifam beskrafna. Ja zanosim i smirufem žalosti. U plaču ori, tužna dušo, radosti Da ti onda žetvu ispuni pjesma. Nakon duge patnje veselja nema Koje bi nađvisilo moje slasti. — Riječi te, Gospo, neka ispune se, Nek srce pukne i krv preplavi mora. Nek vječni bol tek iscijeli mu rane. A mene samog vrtlog nek ponese Na dno, ali da vidim kada zora Nepobijeđenoj mi duši svane. DIE XII. SEPTE.MBRIS MDCCCLXXXVI. 11

Schifanoja se nalazila na brežuljku, na mjestu s kojeg je planinski lanac, nakon što je slijedio obalu, obuhvatio more kao u nekom amfiteatru, skretao prerna unutrašnjosti spuštajući se prema ravnici. lako je kardinal Alfonso Carafa d'Ateleta sagradio ovu vilu u drugoj polovici XVIII stoljeća, ona je u svojoj arhitekturi ipak posjedovala izvjesnu stilsku čistoću. Imala je oblik dva kata visokog četverokuta u kojem su se trijemovi izmjenjivali s odajama. Baš su otvori trijemova davali zgradi lepršavost i eleganciju, budući da su stupovi i jonski pilastri izgledali kao da ih je izradio i složio sam Vignola. Bila je zaista pravi Ijetnikovac, otvoren morskim vjetrovima. Iz vrtova na obronku moglo se preko lijepih stepenica sa dva ogranka sići u predvorje koje je poput prostrane terase bilo ograđeno kamenim balustradama i ukrašeno dvjema fontanama. S krajeva terase niz padinu su se spuštale druge stepenice dopirući gotovo do mora. S te najniže točke pružao se pogled na neku vrst sedmorostrukih serpentina između prekrasnog zelenila i bujnih ruža. Čudesnu Ijepotu Schifanoje predstavljale su ruže i čempresi. Bilo je ruža svih vrsta, svih godišnjih doba, dovoljno pour en tirer neuf ou dix muytz d'eaue rose, kako bi rekao pjes nik djela Vergier d'honneur. Vitki i tamni čempresi, hij"eratsldj'i od piramida, zagonetniji od obelisaka, nisu zaostaj'ali za onima iz Ville d'Este, ni za onima iz Ville Mondragone, ni za svini ostalim sličnim gorostasima koji su se dizali po čuvenim rimskim vilama. Markiza d'Ateleta imala je običaj da u Sohifanoji provede Ijeto i dio jeseni. lako je bila jedna od najmondenijih dama, volj'ela je ladanj'e, slobodu u prirodi i posj'ete prijatelja. Dok je Andrea bio bolestan, neumorno ga je njegovala s beskrajnom pažnjom i brigom, kao starij'a sestra, gotovo kao majka. Uz bratića ju je vezivala duboka naklonost. Prema nj'emu je uvijek bila puna blagosti i poštovanja, bila mu je dobra i iskrena prijateljica, sposobna da shvati mnoge stvari, uvijek spremna, vesela, dosjetljiva, u isto vrijeme duhovita i duševna. Premda je gotovo prij'e godinu dana prekoračila tridesetu, sačuvala j'e čudesnu mladenačku živost i veliku Ijupkost, jer je posjedovala tajnu Madame de Pompadour, onu beaute sans traits, koju mogu pojačati neočekivane dražesti. Isto tako posj'edovala je jednu rij'etku vrlinu koju općenito nazivaju »taktom«. Neki

tankoćutni ženski genij' bio je nj'en nepogrešivi vodič. U svoj'im odnosima s mnogobrojnim znancima obaju spolova, uvij'ek, u svakoj' zgodi, znala j'e kako da se ponaša, nikad nije pravila greške, nikad nije otežavala tuđi život, nikad nije dolazila u nezgodan trenutak, niti je ikada bila neugodna, uvijek je u pravo vrijeme radila ono što je radila i u pravo vrijeme izgovarala svaku svoju riječ. Njeno ponašanje prema Andrei u tom neobičnom razdoblju oporavljanja zaista nije moglo biti prijatnije. Na sve je načine nastojala da ga ne uznemirava i da postigne da ga nitko drugi ne uznemirava. Davala mu je potpunu slobodu. Pravila se kao da ne opaža njegove hirove i neraspoloženja. Nikad mu nije postavljala neprijatna pitanja. Ponašala se tako da mu njeno društvo bude ugodno u obaveznim susretima. U njegovoj se prisutnosti odricala čak i šala, da mu prištedi napor prisilj'enog smiješka. Shvaćajući tu plemenitost, Andrea joj je bio zahvalan. Kad se 12. rujna neobično veselo vratio u Schifanoju, nakon soneta posvećenih Hermi, na stepenicama je sreo Donnu Francesku, poljubio joj ruku i veselim glasom rekao: — Sestrično, našao sam Istinu i Put. — Aleluja! — odvrati Donna Francesca podižući lijepe i oble ruke. — Aleluja! I ona siđe u vrtove, a Andrea, ustreptala srca, krene u svoje odaje. Malo kasnije na vratima je začuo tiho kucanje i glas Donne Franceske: — Mogu li ući? Ušla j'e noseći u plaštu i u rukama veliku rukovet crvenih, bijelih, žutih i ružičastih ruža. Neke su, rascvjetale i sjajne poput onih iz Ville Pamphily, svj"eže i rosne, imale nešto biserno između lista i lista. Drugima su latice bile guste, s obiljem boja, podsjećajući na čuvenu uzvišenost purpura Elise i Tira. Neke su izgledale kao mirisne snj"ežne pahuljice budeći čudnu želju da ih zagrizeš i progutaš. Neke su bile od mesa, zaista od mesa, poželjne kao najpoželjniji oblici ženskog tijela, izbrazdane nj'ežnim žilicama. Beskrajni raspon crvenog, od žarko crvenog do izblijedjele boje zrele jagode, miješao se s najfinijim, gotovo neprimjetnim varijacijama bijelog, od bjeline netaknutog snijega do neopisive boje

tek pomuzenog mlijeka, hostije, srži trstike, tamnog srebra, alabastra, opala. — Danas je praznik — reče ona smiješeći se dok joj je cvijeće gotovo do grla prekrivalo grudi. — Hvala! Hvala! Hvala! — ponavljao je Andrea pomažući joj' da odloži cvijeće na stol, na knj'ige, na albume, na omote za crteže. — Rosa rosarum!^ Kad je oslobodila ruke, pokupi sve vaze po sobama i počne ih puniti ružama raspoređujući ih u zasebne kitice na način koji je otkrivao njen rij'etki ukus, ukus organizatora blistavih primanja. Birajući i raspoređujući, veselo i živahno pričala je o mnogim stvarima, kao ' Ružo nad ružama! da j'e htjeJa nadoknaditi suzdržanost u govoru i smijeliu koj'u je sve dosad pokazivala prema Andrei poštujući njegovu nij'emu tugu. Između ostalog, reče: — 15. rujna stiže nam jedna lijepa gošća. Donna Maria Ferres y Capdevila, žena opunomoćenog ministra Gvatemale. Poznaj'eš li je? — Mislim da je ne poznajem. — Zaista, i ne možeš je poznavati. Prošlo je tek nekoliko mj'eseci kako se vratila u Italiju. Narednu zimu će provesti u Rimu, gdje joj' je muž akreditiran. Veoma draga prijateljica, j'oš iz djetinjstva. Tri godine smo zajedno provele u Firenzi kod sestara Marijinog navj"eštenja, ali je mlađa od mene. — Amerikanka? — Ne, Talijanka, rodom iz Siene. Iz obitelji Bandinelli. Krštena vodom Fonte Gaia. Po prirodi je sjetna i veoma mila. Pa ni nj"en brak nije baš veseo. Taj" Ferres nije naročito simpatičan. Imaju međutim djevojčicu koj"a je pravi ponos. Vidjet ćeš. Veoma blijeda, s bujnom kosom i dva neobično velika oka. Jako nalikuje na majku... Andrea, pogledaj ovu ružu, zar ne izgleda kao da je od baršuna! A ova? Pojela bih je. Zaista, pogledaj, zar ne izgleda kao oličenje Ijepote cvijeća! Kakva divota! I dalje j"e odabirala ruže i prijazno razgovarala. Iz ruža je zračio miris jak i opojan poput stogodišnjeg vina. Neke latice su opadale i zadržavale se među naborima suknj'e Donne Franceske. Ispred

prozora je na jakom suncu tek provirivao oštri vrh j"ednog čempresa. U Andreinoj duši uporno je, poput milozvučne rečenice, odzvanjao Petrarkin stih: Tako je dijelila r'ječi i ruže. Dva dana kasnij"e, on zahvah markizi poklonivši joj j'edan sonet, načinjen po nekom čudnom starom uzoru i napisan rukom na pergamentu ukrašenom crtežima poput onih što se osmjehuju u misalima Attavantea i Liberalea da Verone. Schifanoja slavna d'Esta urese!, Gdje Cossa s Kozmom Tura megdan bije Na zidovima što bogovi ih rese Nikad tako radostan dan ne vidje. Toliko ruiau svom krilu don'je Gospa Francesca gostu na odmoru Koliko možda nikad dosad nije Anđela bilo na nebeskom svodu. Govorila je puneć cvjetovima Vaze, Ijupkošću takvom da pomislih: — Sunčanih staza divna vila to je? — Promatrah je opijen mirisima. Petrarkin stih umalo ne izustih: »Ruže i riječi dijelila tako je«. Tako se Andrea počeo približavati Umjetnosti, vježbajući se radoznalo u malim pokušajima i igrama, ali misleći usput i na teža djela. Ponovo su ga počele poticati mnoge ambicije koje su ga i nekada obuzimale. U duhu su mu iskrsavali mnogi nekadašnji planovi, cjeloviti ili prepravljeni. Mnoge stare zamisli pojavljivale su se u novom ispravnijem svjetlu. Mnoge slike, koje je nekad jedva zamjećivao, sad su sjajile jasno i čisto, a da on u sebi nije mogao objasniti taj njihov razvitak. Iz tajanstvenih dubina svijesti munjevito su izranjale misli koj'e su ga iznenađivale. Činilo se da se svi zbrkani elementi nagomilani na dnu njegove duše i združeni sad s neobičnim raspoloženjem volje pretvaraju u misli po onim istim zakonima po kojima želučana kiselina prerađuje hranu i pretvara je u tjelesnu supstanciju. Namjeravao je pronaći novu formu suvremenog spjeva, taj neostvarivi san mnogih pjesnika. Htio je stvarati sadržajem zaista suvremenu liriku, ali obavijenu antičkom elegancijom, duboku i bistru, strastvenu i čistu, jaku i složenu. Osim toga zamišljao je jedan umjetnički osvrt o starim pjesnicima, o umjetnicima pretečama renesanse, i knjigu psihološke i literarne ana

lize većinom nepoznatih pjesnika trinaestog stoljeća. Treću knjigu je htio napisati o Berniniju — veliku studiju dekadanse — okupivši oko tog znamenitog čovjeka koji je bio Ijubimac šest papa ne samo cijelu umjetnost već i sav život njegova stoljeća. Naravno, za svaku od tih knjiga bili su potrebni mnogi mjeseci rada, mnoga istraživanja, veliki napori, zanos diolaa i ogromna sposobnost usklađivanja. U crtežima je bakrorezom namjeravao ilustrirati treći i četvrti dan Decamerona, po uzoru na Povijest Nastagia degli Onesti u kojoj Sandro Botticelli otkriva takvu profinjenost ukusa u izrazu i vještini slikanja grupe. Isto tako je zamišljao seriju Snova, Hirova, Groteski, Običaja, Bajki, Alegorija, Fantazija u lepršavoj Callotovoj maniri, ali s posve različiitim osjećajem i stilom, kako bi se slobodno mogao prepustiti svojim naklonostima, svojoj mašti, svim svojim znatiželjama i neobuzdanim crtačkim smjelostima. U srijedu, 15. rujna, stigne nova gošća. Markiza, u društvu svojeg prvorođenca Ferdinanda i Andree, krene u Rovigliano da na prvoj stanici dočeka prijateljicu. Dok se phaeton^ spuštao cestom u sjeni visokih topola, markiza je s velikom naklonošću pričala Andrei o svojoj prijateljici. — Vjerujem da će ti se svidjeti — zaključi. Onda se počela smijati kao da se sjetila nečeg što joj je iznenada palo na pamet. — Zašto se smiješ? — upita je Andrea. — Zbog jednog podudaranja. — Kojeg? — Pogodi. — Ne znam. — Eto, mislila sam na onu drugu najavu poznanstva, koje sam ti priredila gotovo prije dvije godine, poprativši ga veselim proročanstvom. Sjećaš li se? — Ah! — Smijem se, jer se i sada radi o jednoj neznanki i jer ću i ovog puta ja biti ... nehotični posrednik. Laka, nepokrivena kooija. — Oh!

— Ali slučaj je različit, to jest, različita je ličnost moguće drame! — Kako? — Maria je turris eburneaJ — A ja sam sada vas spirituale? — Da. Zaboravila sam da si napokon pronašao Istinu i Put. »Duša se dalekim Ijubavima smije...« — Citiraš moje stihove. — Znam ih napamet. — Kakva Ijubaznost! — Uostalom, dragi bratiću, ta »prebijela žena« s hostijom u ruci prilično mi je sumnjiva. Izgleda nestvarno, ruho bez tijela, koje će biti nagrada nekoj anđeoskoj ili demonskoj duši koja zaželi da se onamo zavuče, da podijeli pričest i dade »znak pristajanja!« — Svetogrđe! Svetogrđe! — Čuvaj se, pripazi na ruho i često istjeruj đavola ... Opet proričem! Proricanje je doista moja slabost. — Stigli smo, sestrično. Oboje su se nasmijali. U stanicu su ušli nokoliko minuta prije dolaska vlaka. Dvanaestogodišnji boležljivi Ferdinando nosio je kitu ruža da je preda Donni Marijl. Andrea se nakon ovog razgovora osjećao veseo, lagan, veoma živahan, kao da se odjednom, naglo, vratio u prijašnji lakomisleni i neozbiljni život. Zaista neobjašnjiv osjećaj. Činilo mu se kao da nešto poput ženskog daha, poput neopisive napasti, struji njegovim duhom. Izabere iz Ferdinandove kite jednu ružu i stavi je u zapučak. Zatim baci pogled na svoje Ijetno odijelo, zadovoljno pogleda brižno njegovane ruke koje su zbog bolesti postale još bjelje i nježnije. Sve je to radio bez promišljanja, gotovo instinktivno, potaknut taštinom koja se odjednom u njemu probudila. — Evo vlaka! — klikne Ferdinando. Markiza krene u susret gošći koja je već stajala na prozoru pozdravljajući mahanjem ruke. Glava joj je ' Toranj bjelokosni. ^ Posuda od duha. bila obavijena velikim velom biserne boje pokrivajući napola crni slamnati šešir. — Francesca! Francesca! — zvala je u nježnom izljevu radosti.

Taj glas neobično dirne Andreu. Nejasno ga je podsjećao na neki poznati glas. Ali koji? Donna Maria siđe brzo i lako. Zatim Ijupkim pokretom podigne veo otkrivajući usta da poljubi prijateljicu. Andreu je istog trenutka ta visoka i vitka gospođa u putnom ogrtaču i s velom na glavi, koji je dopuštao da joj se vide samo usta i podbradak, duboko očarala. Cijelo njegovo biće, koje se tih dana zanosilo prividnim oslobođenjem, bilo je spremno da upije čar »vječnog ženstva«. Tek što ga je dodirnuo ženski dah, iz pepela su već počele izbijati iskre. — Maria, predstavljam ti svog bratića. Grof Andrea SperelliFieschi d'Ugenta. Andrea se nakloni. Gospođina usta se raširiše u osmijeh, koji je izgledao tajanstven budući da je svjetlucanje vela sakrivalo ostatak lica. Nakon toga markiza predstavi Andreu Don Manuelu Ferresu y Capdevila. A onda, milujući kosu djevojčice koja je promatrala mladića nježnim začuđenim očima, reče: — Ovo je Delfina. U phaetonu Andrea je sjedio nasuprot Donni Mariji, a pokraj njenog muža. Još nije bila skinula veo. Na koljenima je držala Ferdinandove ruže i s vremena na vrijeme prinosila ih nosu dok je odgovarala na markizina pitanja. Andrea se nije prevario. U njenom glasu su zvučali poneki savršeni tonovi glasa Elene Muti. Bio je upravo nestrpljivo radoznao da joj vidi skriveno lice, izraz, boju. — Manuel će — govorila je — otići u petak. A onda će kasnije doći po mene. — Nadajmo se, prilično kasnije — odvrati srdačno Donna Francesca. — Čak bi bilo dobro da svi krenemo istog dana. Mi ćemo ostati u Schifanoji do prvog studenog, nipošto dulje. — Vrlo rado bih ostala s tobom, ali majka me očekuje. Obećala sam joj da ću 17. listopada svakako biti u Sieni, a to je Delfinin rođendan. — Šteta! 20. listopada je u Roviglianu praznik poklona. Veoma neobična i zanimljiva svečanost. — Što da napravim? Ražalostit ću mamu ako ne dođem. Obožava Delfinu...

Muž je šutio. Valjda je po prirodi bio šutljiv. Srednjeg rasta, prilično debeo, proćelav, koža mu je imala neku neobičnu, blijedu, zelenkastoIjubičastu boju na kojoj se bjeioočnica, kad bi se pogled micao, isticala kao oko od emajla na nekim antičkim brončanim glavama. Brkovi crni, oštri, pravilno podrezani poput dlaka na nekoj četki, zasjenjivali su kruta, zlobna usta. Izgledao je kao čovjek koji je sav natopljen žuči. Moglo mu je biti četrdeset godina, ili nešto više. Iz njega je izbijalo nešto hibridsko, podmuklo, što nije moglo izbjeći promatraču. Neki neobjašnjivi dojam pokvarenosti što ga u sebi nose sve generacije koje potječu iz ukrštanja rasa, koje rastu u nemiru. — Gledaj, Delfina! Rascvjetane naranče! — klikne Donna Maria, pružajući u prolazu ruku da otkine grančicu. Cesta se u blizini Schifanoje doista penjala između dva voćnjaka. Stabla su bila tako visoka da su pravila hlad. U hladu je pirio morski povjetarac pun nekog mirisa koji se gutljaj po gutljaj mogao piti poput osvježavajuće vode. Delfina se popela na sjedište i nagnula iz kočije da nabere grančica. Majka ju je pridržavala jednom rukom da ne padne. — Pazi! Pazi! Možeš pasti! Pričekaj malo da skinem veo — reče na kraju. — Francesca, molim te, pomozi mi. Sagne glavu prema prijateljici da joj odriješi veo sa šešira. U tom trenutku ruže joj padnu na tle. Andrea ih spremno pokupi. Kad se digao da joj ih preda, napokon ugleda otkriveno cijelo gospođino lice. — Hvala — reče ona. Lice joj je bilo ovalno, možda malo previše dugoljasto, ali je to još bilo daleko od onog aristokratskog dugog lica s kojim su umjetnioi XV stoljeća pretjerivali tražeći eleganciju. Nježne crte su imale izraz lake patnje i umora, izraz koji je davao Ijudski čar Djevicama na firentinskim slikama iz Cosimova vremena. Oči, u kojima se micala zjenica smeđih anđela, okruživala joj je nježna mekana sjena shčna spoju dviju prozimih boja, savršene Ijubičaste i modre. Kosa joj je poput teške krune padala na čelo i sljepoočice, dok je na potiljku bila skupljena i podignuta. Prednji uvojci bili su gusti i nalik na one što poput kacige pokrivaju glavu Antinoja Farneškog. Ništa nije

bilo Ijupkije od te prekrasne glave, koju je poput božje kazne pritiskala ona gusta masa. — Bože moj! — klikne, pokušavajući rukama dignuti teške pletenice skupljene Ispod šešira. — Cijela glava me boli kao da sam sat vremena bila obješena za kosu. Ne mogu dugo izdržati a da je ne raspustim. Previše me umara. To je pravo robovanje. — Sjećaš li se — reče Donna Francesca — u konzervatoriju, kad smo te sve htjele češljati. Svaki dan su izbijale velike svađe. Zamisli, Andrea, gotovo je krv potekla! Ah, nikad neću zaboraviti prizor između Carlotte Fiordelise i Gabrielle Vanni. Prava pomama. Sve pitomice, starije i mlađe, sve su htjele češljati Mariju Bandinelli. Zaraza se raširila po cijelom konzervatoriju. Stizale su zabrane, kazne, prijetnje da će nas ošišati. Sjećaš li se, Marija? Sve smo bile očarane onom lijepom crnom zmijom koja ti se spuštala sve do peta. Kakav strastveni plač noću! A kad te je Gabriella Varmi iz Ijubomore izdajnički ubola viljuškom? Gabriella je doista bila izgubila glavu. Sjećaš li se? Donna Maria se smiješila sjetnim, gotovo začaranim osmijehom čovjeka koji sanja. Gornja usna njenih poluotvorenih usta prelazila je malo preko donje, ali tako neznatno da se to jedva moglo primijetiti. Lagano spuštene kuteve usana zastirala je sjenka. Sve je to stvaralo dojam tuge i dobrote, dojam koji je bio ublažen ponosom što otkriva duševnu snagu onog koji je mnogo patio i koji je znao patiti. 141 Andrea pomisli kako ni jedna njegova prijateljica nije imala takvu lcosu, tako veliku i tamnu šumu u kojoj se mogao izgubiti. Povijest svih onili djevojčica zaljubljenih u pletenicu, što gore strašću i Ijubomorom da češIjem i prstima dodirnu živo blago, činila mu se kao Ijupki i poetični prizor iz samostanskog života, dok mu se ova dugokosa žena pojavila u mašti nejasno poput junakinje iz bajke, poput junakinje iz neke kršćanske legende u kojoj je opisano djetinjstvo svetice predodređene za mučeništvo i buduću slavu. U istom trenutku u duši mu iskrsne umjetnička zamisao. Kakvo bi bogatstvo i kakvu raznolikost linija mogla pružiti crtežu ženskog lika ta mekana i djeljiva masa crne kose.

Zapravo, nije bila crna. Promatrao ju je sutradan za stolom, kad ju je doticao sunčani odraz. Imala je tamnoljubičasti sjaj, odsjaj što ga ima plava boja kampešovine ili ponekad čak u vatru bačeni čelik i neka vrst poliranog palisandra. A izgledala je suha, tako da su vlasi usprkos gustoći bile rastavljene, prožete zrakom, gotovo bi se moglo reći da su disale. Tri divna i melodiozna Alkejeva epiteta pristajala su tako prirodno Donni Mariji. »IoTtXox' a^vaneai^oiieiSs.. .«i Govorila je otmjeno, pokazujući plemenit duh, naklonost prema djelima duha, istančanom ukusu i estetskom uživanju. Posjedovala je bogatu i raznoliku kulturu, razvijenu maštu, slikovit rječnik onih koji su vidjeli mnoge zemlje, koji su živjeli u različitim podnebljima, upoznali razne Ijude. Andrea je osjećao da njenu ličnost obavija neki egzotični dah, da iz nje izbija neobična zavodljivost, očaranje sastavljeno od maglovitih predodžbi dalekih stvari koje je gledala, prizora koje je još čuvala u očima, uspomena koje su joj ispunjavale dušu. To je bio neopisivi, neizrecivi čar. Kao da je u sebi nosila trag svjetla u koje je bila uronjena, mirisa koji je udisala, riječi koje je slušala. Kao da je u sebi nosila pomiješane i nejasne čarolije sunčanih krajeva. Naveče je, u velikoj dvorani iz koje se izlazi u predvorje, sjela za klavir i želeći da ga iskuša, rekla: — Sviraš li još, Francesca? ' S mrldm kovrčicama, čista i slatkog osmijeha. — Ah, ne — odgovori markiza. — Ima već nekoliko godina da sam prestala vježbati. Mislim da je veće zadovoljstvo slušati. Ali, pravim se da štitim umjetnost pa zimi u svojoj kući uvijek priređujem malo dobre muzike. Je li tako, Andrea? — Moja sestrična je previše skromna, Donna Maria. Ona je nešto više od običnog zaštitnika. Ona je obnovitelj dobrog ukusa. Baš ove godine u veljači, u njenoj kući i njenom zaslugom, izvođena su dva kvinteta, jedan kvartet i jedan trio od Boccherinija te jedan kvartet od Cherubinija. Glazba koja je gotovo bila zaboravljena, ali božanstvena i uvijek mlada. Boccherinijevi Menueti i Ađagio imaju divnu svježinu. Jedino mi Finali izgledaju malo zastarjeli. Vi sigumo znate nešto od njega ... — Sjećam se da sam prije četiripet godina čula jedan kvintet na

konzervatoriju u Bruxellesu. Izgledao mi je divan i veoma suvremen, pun neočekivanih obrata. Sjećam se dobro da se kvintet na nekoliko mjesta upotrebom jednozvučnosti svodio na duo, ali su efekti postignuti razlikom timbara bili izvanredno lijepi. Ništa slično nisam pronašla u drugim instrumentalnim kompozicijama. Pričala je o glazbi jezikom poznavaoca, opisujući veoma duhovitim i smionim slikama osjećaj koji je u njoj budila neka kompozicija ili cjelokupno djelo nekog majstora. — Izvodila sam i slušala mnoge kompozicije — govorila je. — Ali od svake simfonije, od svake sonate, od svakog notturna, od svakog pojedinog komada uopće, pamtim jednu osobitu sliku, izraz forme ili boje, jednu figuru ili grupu figura, jedan dio. Zato svi moji omiljeni komadi nose ime prema toj slici. Ja, na primjer, imam Sonatu četrdeset Prijamovih snaha, Notturno Trnoružice, Gavottu žutih dama, Gigu iz mlina, Preludij kaplje vode itd. Počela se smijati nekim tihim smijehom, koji je na tim bolnim usnama izgledao neizrecivo dražestan, iznenađujući poput nenadane munje. — SjećaŠ li se, Francesca, kakvim smo sve komentarima na marginama mučili glazbu našeg jadnog Cho pina, našeg božanskog Frederica? Ti si mi pomagala. Jednog smo dana u ozbiljnoj raspravi promijenile sve naslove Schumanna i svi naslovi su imali dugo objašnjenje. One papire još uvijek čuvam kao uspomenu. Sad, kad zasviram Mjrthen i Albumbldtter, sva ona tajanstvena značenja su mi nerazumljiva. Osjećaj i vizija su prilično različiti. Pravi je užitak l^ad se može usporediti sadašnji osjećaj s prošlim, nova slika sa starom slikom. Taj užitak je sličan onome koji se osjeti pri čitanju vlastitog dnevnika, ali je možda tužniji i jači. Dnevnik je uglavnom opisivanje stvarnih događaja, kronika sretnih i nesretnih dana; sivi ili ružičasti trag što ga ostavlja život koji nestaje. Naprotiv, bilješke ispisane u mladosti na rubu nekog muzičkog djela dijelovi su tajne pjesme jedne duše koja se otvara, hrski izljevi naših netaknutih ideala, povijest naših snova. Kakav jezik! Kakve riječi! Sjećaš li se, Francesca? Govorila je s potpunim povjerenjem i možda lakim zanosom duha, poput žene koja, dugotrajno prisiljavana da saobraća s nižim

svijetom ili da promatra niskosti, osjeća neodoljivu potrebu da otvori svoju dušii i srce dahu višeg života. Andrea ju je slušao osjećajući prema njoj neku nježnu naklonost koja je nalikovala na zahvalnost. Činilo mu se da mu ona, govoreći pred njim i s njime o tim stvarima, daje plemenit dokaz svoje naklonosti i gotovo dopušta da joj se približi. Mislio je da vidi krajičke tog unutrašnjeg svijeta, ne toliko po značenju riječi koje je izgovarala koliko po zvuku i modulacijama njena glasa. Opet je počeo prepoznavati glas one druge. Glas je bio dvojak, gotovo dvospolan, androginičan. Timbar muški, nizak i taman, postajao je ponekad mekan, jasan, ženski, sa skladnim prijelazima, tako da je uho slušatelja u isto vrijeme bilo iznenađeno, razdragano, zbunjeno. Kao muzika kad prelazi iz dura u mol ili kad se prošavši mnogobrojne taktove bolne disonance ponovo vraća na osnovni ton. Tako se i taj glas mijenjao u intervalima. A baš taj ženski timbar podsjećao je na drugu. Pojava je bila toliko neobičfla da je sama po sebi mogla zaokupiti dušu slušaoca, bez obzira na smisao riječi koje još više gube svoj'u simboličnu vrij'ednost kad od ritma ili neke modulacije dobivaju muzičku vrijednost. Duša se doista, nakon nekoliko trenutaka pažnje, predavala tajanstvenom čaru. Bila je neodlučna u očekivanju i želji za nježnim zvukom kao za melodijom nekog instrumenta. — Pjevate li? — upita Andrea gospođu gotovo bojažljivim glasom. — Ponekad — odgovori ona. — Pjevaj malo — zamoli je Donna Francesca. — Dobro — pristane ona — ali podglas, jer sam, ima već godina dana, izgubila svu snagu. U susjednoj sobi, sasvim tiho, bez riječi, kartali su Don Manuel i markiz d'Ateleta. Dvoranom se kroz veliki japanski zasjenak širila ublažena crvena svjetlost. Između stupova u predvorju prodirao je morski zrak donoseći sa sobom miris vrtova i pokrećući s vremena na vrijeme visoke karamanijske zastore. Među stupovima su se poj'avljivali vrškovi crnih čempresa, čvrsti kao da su od ebanovine, a iznad njih prozirno nebo na kojem su treperile zvijezde. Donna Maria sjedne za klavir govoreći:

— Kad već pričamo o staroj muzici, otpjevat ću jednu Paisiellovu melodiju iz Lude Nine. Divna je. Pj'evala je prateći samu sebe. U žaru pjesme stapala su se dva timbra njena glasa kao dva dragocjena metala, pretvarajući se u jedan jedini zvučni, topli, gipki i treperavi metal. Jednostavna, spontana i čista Paisiellova melodija, puna suzdržljive nježnosti i uzvišene tuge, dosezala j'e, izvirući s tih bolnih usana, uz veoma jasnu pratnju, takav strašan žar, da je do dna duše uzbuđeni rekonvalescent osjećao kako mu kroz žile prolazi nota za notom, kao da mu se i sama krv u tij'elu zaustavila da sluša. Laka jeza ga je podilazila sve do korijena kose. Oči su mu zastirale česte i brze sjene. Tjeskoba mu je oduzimala dah, a snaga osjećaja bila je tolika da se, uz ionako osjetljive živce, morao žestoko naprezati da zadrži suze. — Ah, draga moj'a Maria! — klikne Donna Francesca, nj'ežno poljubivši pj'evačicu u kosu kad je završila pj'esmu. Andrea j'e šutio. Ostao je u naslonjaču, leđima okrenut prema svjetlu, s licem u sjeni. — Još! — reče Donna Francesca. Maria otpjeva još jednu Ariettu Antonija Salierija. Zatim odsvira jednu Toccatu Leonarda Lea, jednu Gavottu od Rameaua i Suitu od Sebastiana Bacha. Pod njenim prstima čudesno je oživljivala glazba XVIII stoljeća; tako sj'etna u plesnim arijama, koje su izgledale sastavljene baš zato da ih u turobno popodne kasne jeseni, u napuštenom parku, između nijemih fontana, podnožja bez kipova, po sagu uvehh ruža, plešu Ijubavni parovi koji se više ne vole. — Dobacite mi jednu pletenicu da se popnem! — dovikne smijući se Andrea s prvog odmorišta stepenica Donni Mariji, koja j'e stajala između dva stupa lođe što se nalazila tik uz njenu sobu. Bilo je jutro. Stajala je na suncu sušeći mokru kosu koj"a j'u je svu obavij'ala poput tamnolj'ubičastog baršuna. Iz kose je izranjalo blijedo Uce. Napola podignuti suncobran žive narančaste boje stajao joj" je iznad glave kao lijep ukras crnog ruba u stilu ukrasa na antičkim grčkim vazama iz Campanije. Da je oko slj'epoočica imala vijenac od narcisa a pokraj sebe jednu od onih veUkih lira sa devet žica izrađenu voštanim bojama na slikama Apolona s hrtom,

sigurno bi izgledala poput učenice Mitilenske škole, kao lezbijska sviraoica lire u trenucima odmora kakvu je mogao zamisliti jedino neki prerafaelit. — A vi meni dobacite jedan madrigal — odgovori mu ona u šali povukavši se maio. — Idem ga napisati na mramor kojeg stupa najdonje terase, vama u počast. Dođite i pročitajte ga kad budete gotovi. Andrea polako nastavi silaziti stepenicama koj'e su vodile na posljednju terasu. Tog rujanskog jutra i duša mu se širila s disanjem. Dan je izgledao nekako sveto. činilo se da more odražava vlastito svjetlo, kao da u samim njegovim dubinama žive čarobni izvori zraka. Sve je bilo prožeto suncem. Andrea je silazio zastajkujući s vremena na vrijeme. Uzbuđivala ga je pomisao da je Donna Maria ostala u lođi da ga gleda. Srce mu je žestoko udaralo. Bio j"e preplašen poput mladića koji prvi put voli. Osjećao j'e neizrecivo blaženstvo dišući topao i čist zrak, koji je i ona udisala, u koji je njeno tijelo uranjalo. Iz srca mu je izvirao beskrajni val nježnosti obavijajući stabla. kamenje, more, kao prijateljska i suosjećajna bića. Osjećao je gotovo prisilnu potrebu za poniznim, čistim obožavanjem. Potrebu da sagne koljena, da sklopi ruke i ponudi taj nej'asni i nijemi osjećaj koji nije mogao odrediti. Mislio je da ga obuzima sva dobrota svijeta miješajući se i prelijevajući s njegovom dobrotom. — Volim li je, dakle? — pitao se. Nije se usuđivao da pogleda u svoju dušu, da razmisli, jer se bojao da bi se taj plemeniti čar mogao rasplinuti i raspršiti poput jutarnjeg sna. — Volim li j'e? A što ona misli? Ako dođe sama, hoću li joj reći da je volim? — Uživao je ispitivati samoga sebe, ali ne i odgovarati i prekidati odgovor srca novim pitanjem, produžujući tako neko vrijeme to nemirno i slatko uzbuđenje. — Ne, ne, neću joj reći da j'e volim. Ona je iznad svih. Okrenuo se i opazio na vrhu, u lođi, njen nejasni lik na suncu. Možda ga je neprekidno, očima i mislima, pratila sve do ovog mjesta. Gotovo djetinjom radoznalošću glasno izgovori njeno ime na pustoj terasi. Onda ga ponovi dva ili tri puta slušajući vlastiti glas. — Maria! Maria! — Nikada mu još nijedno ime nije izgledalo

tako milo, melodiozno, nježno. Kako bi bio sretan, pomisli, kad bi mu dopustila da je jednostavno zove Maria, kao sestru. To tako duhovno i odabrano biće ulijevalo mu je najviši osjećaj poštovanja i pokornosti. Da ga je netko upitao što bi mu bilo najdraže, iskreno bi odgovorio: — Slušati j'e. — Ništa ga ne bi tako boljelo kao kad bi ga ona smatrala običnim čovjekom. Želio je da mu se divi više nego ijedna druga žena, da ga hvali, shvaća ploI dove njegova duha, ukus, istraživanja, umjetničke tež nje, njegove ideale, snove, najplemenitiji dio njegova duha i života. Najveća njegova želja bila je da joj ispuni srce. U Schifanoji je živjela već deset dana. I u tih deset dana potpuno ga je osvojila! Njihovi razgovori na te, rasama, na klupama raspršenim u sjeni stabala ili ružama zakriljenih aleja, trajali su ponekad sate i sate, dok je Delfina trčkarala poput gazele oko nasada limuna i naranača. Razgovor je vodila čudesnom lakoćom, rasipala je pravo bogatstvo finih i dubokih zapažanja. Ponekad je bila tako Ijupko bezazlena. Pričajući o svojim putovanjima, znala je jednom jedinom slikovitom rečenicom probuditi u Andrei bogate slike dalekih zemalja i mora. On se neprekidno trudio da joj pokaže svoju vrijednost, širinu svoje kulture, profinjenost svog odgoja, tankoćutnost osjećaja. Čitavo njegovo biće ispunio je silan ponos kad mu je nakon čitanja Priče o Hermafroditu rekla: — Nijedna me muzika nije toliko zanijela kao ta pjesma, nijedan kip nije u meni ostavio skladniji dojam Ijepote. Neki me stihovi bez prestanka progone i možda će me još prilično dugo progoniti. Toliko su jaki. Sjedeći na ogradi, razmišljao je sad o tim riječima. Donna Maria više nije bila u lođi. Zavjesa je čak pokrivala cijeli prostor između stupova. Možda će uskoro sići. Mora li napisati taj madrigal, koji joj je obećao? Nepodnošljiva mu je bila ta mala muka da na brzinu piše stihove u prekrasnom i veselom vrtu u kojem je rujansko sunce stvaralo atmosferu natprirodnog proljeća. Zašto da rasprši taj rijetki osjećaj u užurbanoj igri rima? Zašto da usitni taj neopisivi osjećaj u kratkom metričkom uzdahu? Odluči da ne održi obećanje. Ostao je sjedeći i promatrajući jedra na dalekom morskom horizontu, što su se bljeskala nalik na plamenove koji su nadvisivali sunce.

Što je vrijeme više prolazilo, postajao je sve nemirniji. Svakog trenutka se okretao da vidi hoće li se na vrhu stepenica između stupova trijema pojaviti ženski lik. — Je li to možda bio Ijubavni sastanak? Dolazi li možda ta žena na ovo mjesto na tajni razgovor? Naslućuje li ona njegov nemir? — Evo je! — reče mu srce. I bila je. Bila j'e sama. Polagano j"e silazila. Zastala je na prvpj terasi, kraj jedne fontane. Andrea ju je bojažlijvo slijedio pogledom, osjećajući drhtaj pri svakom njenom pokretu, koraku, držanju, kao da su pokreti, korak i držanj'e imali neko značenje, kao da su govorili nešto. Ona krene tim nizom stepenica i terasa razdvojenih stablima i žbunjem. Čas se pojavljivala, čas nestajala, sad čitava, sad do pojasa, sad izranjajući glavom iznad ruža. Ponekad bi je sakrilo gusto granje. Jedino tamo gdje grane nisu bile tako guste mogla se opaziti njena tamna haljina ili sjaj svijetlog slamnatog šešira. što se više približavala, sve više j'e usporavala korak, libeći se uz živice, zaustavlj'aj'ući se da gleda čemprese; saginjući se da pokupi rukovet opalog lišća. S predzadnje terase rukom pozdravi Andreu koji j'e čekao na zadnjoj stepenici. Baci mu skupljeno lišće, koje se trepereći razleti zrakom poput roja leptira a zatim mekoćom snijega počne padati na kamen. — Dakle? — upita ga približavajući se. Andrea spusti kolj'ena na stepenicu i digne ruke. — Ništa! — prizna. — Molim oproštenje. Vi i sunce ispunjavate danas nebo prevelikom Ijupkošću. Adoremus. Ispovijed je bila iskrena kao i obožavanje, iako je i jedno i drugo izgledalo kao šala. Donna Maria je shvatila tu iskrenost, j'er je, malo porumenjevši, nec^bično žurno rekla: — Ustanite, ustanite! On se digne. Ona mu pruži ruku dodavši: — Opraštam vam, j'er ste rekonvalescent. Na sebi je imala haljinu čudne boje, boje rđe, boje šafrana, blijedu, neodređenu. Jedna od onih takozvanih estetskih boj'a koj'e se nalaze na slikama božanstvene jeseni kod starih majstora i na slikama Dantea Gabriela Rossettija. Suknja j'e bila puna dugih pravilnih nabora koji su počinjali ispod ruke. Pojas je bio načinjen od široke zelenoplave vrpce, blij'ede poput bolesnog tirkiza, koja je

u velikoj petlji padala niz bedro. Široki mekani rukavi s veoma gustim naborima sužavali su se oko zapešća. Druga zelenoplava vrpca, ali uža, okruživala je vrat. Na lijevoj strani bila je pričvršćena malim uzlom. Ista takva vrpca vezivala je završetak divne pletenice koja je izvirivala ispod slamnatog šešira s vijencem od zumbula nalik onom Pandorinom na slici AlmaTademe. Krapni perzijski tirkiz u obliku skarabeja, jedini nakit, s urezanim slovima kao neki talisman, zatvarao je ovratnik pod bradom. — Pričekajmo Delfinu! — reče ona. — A onda ćemo poći do Kibelinih vrata. Hoćete li? Bila je veoma obzirna prema bolesniku. Andrea je još uvijek bio veoma blijed i mršav, a oči su mu zbog mršavosti izgledale još veće, dok je puteni izraz punih usana bio u neobičnoj i privlačnoj suprotnosti s gornjim dijelom lica. — Da — odgovori. — Baš sam vam zahvalan. Zatim nakon kratkog oklijevanja doda: — Dozvoljavate li mi da danas budem malo šutljiviji? — Zašto me to pitate? — Čini mi se kao da sam izgubio glas, kao da ništa ne znam reći. Šutnja ponekad može biti ozbiljna, dosadna, pa čak i uznemiriti može ako dulje potraje. Zato vas pitam da mi dozvolite da šutim za vrijeme šetnje i da vas slušam. — Onda ćemo zajedno šutjeti — reče ona osmjehnuvši se. Zatim s očitom nestrpljivošću pogleda gore, u pravcu kuće. — Koliko već kasni Delfina! — Je li Francesca već bila ustala kad ste sišli? — upita Andrea. — Oh, ne! Nevjerojatno koliko je lijena... Evo Delfine. Vidite li je? Djevojčica je u pratnji guvernante brzo silazila. Nevidljiva na stepenicama, pojavljivala se na terasama koje je brzo prelazila. Ispod širokog slamnatog šešira ukrašenog makovima, lepršala je preko ramena njena raspletena kosa. Kad je stigla na zadnju stepenicu, ra širi ruke i poleti u maj'čino naručje Ij'ubeći je u obraze. Zatim reče: — Dobar dan, Andrea. I pruži mu čelo pokretom neizrecive dječje lj"upkosti.

Bila je krhka 1 nježna poput nekog instrumenta odveoma osjetljivog materijala. Udovi su joj bili tako nježni da se činilo da ne mogu sakriti ili barem prekriti sjaj duha koji je izbij'ao iz njene nutrine poput plamena skupocjene svjetiljke, snažnim i blagim životom. — Lj'ubavi moja! — prošapta majka gledajući je neopisivim pogledom iz kojeg je izvirivala sva nježnost duše ispunjene jednim jedinim osj'ećajem. Zbog tog pogleda, te riječi, tog izraza, te nj'ežnosti, Andrea osjeti neku vrst Ijubomore, malodušnosti, kao da se njena duša udaljavala, zauvijek bježala od njega, postajala neuhvatljiva. Guvernanta zapita može li se vratiti, a oni krenuše puteljkom kroz naranče. Delfina je trčala ispred njih, tjerajući svoj obruč. Njene ravne noge u cmim čarapama, koje su zbog mršavosti izgledale još dulje, pomicale su se veoma skladno i spretno. — Sad mi izgledate malo tužni — reče Donna Maria mladiću — dok ste maločas, silazeći, bili veseli. Muči li vas nešto? Ili se ne osjećate dobro? Sve je to pitala nekako sestrinski, ozbiljno i blago, ulijevajući povjerenj"e. Bolesnika poput nejasne napasti spopadne želja da stavi svoju ruku ispod njene, da je pusti da ga šutke vodi kroz taj hlad, kroz taj miris, po toj stazi posutoj narančinim cvijetom, tim puteljcima koj'e su omeđivali stari mahovinom obrasli kameni međaši. Gotovo mu se činilo da se vratio u prve dane nakon bolesti, u one nezaboravne dane čežnje, sreće, spontanosti. Da mu je potrebna prijateljska podrška, Ijubazni vodič, prisna ruka. Ta je želja toliko rasla da su mu riječi instinktivno navirale na usta. Ipak odgovori: — Ne, Doima Maria. Hvala, dobro se osj'ećam. Rujan me pomalo omamljuje ... Pogledala ga je kao da sumnja u istinitost tog odgovora. Ipak, da bi izbjegao šutnju nakon tog okolišanja, upita: — Koji prelazni mjesec više volite. Travanj ili rujan? — Rujan. Više je ženski, diskretniji, tajanstveniji. Nalik je na u snu doživljeno proljeće. Sve biljke, gubeći polagano snagu, gube i ponešto od svoje stvarnosti. Pogledajte more, tamo dolje. Zar ne ostavlja više dojam neke atmosfere nego vodene mase? Nikada kao

u rujnu veza između neba i mora nije tako mistična i duboka. A zemlja? Ne znam zašto, gledajući neki krajolik u ovo vrijeme, uvijek zamišljam lijepu ženu koja je rodila pa se odmara u bijelom krevetu, osmjehujući se začuđenim, blijedim, neugasivim osmijehom. Da li je dojam točan? Rujanski krajolik ima nešto od čuđenja i blaženstva porodilje. Stigli su gotovo na kraj staze. Neka su poprsja bila tako prirasla uz postolja da su sačinjavala gotovo jedan jedini trup od drva i kamena. Mnogobrojni plodovi, neki već sasvim zlatni, drugi zelenozlatni, a poneki još sasvim zeleni, naginjali su se nad glave poprsja koja kao da su čuvala drveće da ga nitko ne dotakne služeći mu kao geniji čuvari. — Zašto je Andreu spopadao nemir i iznenadni strah dok se približavao mjestu gdje je prije dvije sedmice napisao one stihove oslobođenja? Zašto se borio između straha i nade da ih ona otkrije i pročita? Zašto su mu se neki stihovi vraćali u sjećanje otrgnuvši se od ostalih, kao da predstavIjaju sadašnji osjećaj, njegovu sadašnju težnju, novi san koji je skrivao u srcu? O vi, koju slušaju svi vjetri, ,' Vi, kojoj vrata sva su otvorena Pređ vas neka mi kob je položena: Ud'jelte, Gospo, bar trunak milosti! Istina! Bila je istina! Volio ju je. Stavljao joj je pred noge svu svoju dušu. Imao je jednu jedinu želju, poniznu i neizmjeru: — da bude tlo pod njenim nogama. — Kako je lijepo ovdje! — klikne Donna Maria ulazeoi na područj'e četvorne Herme, u raj akantusa. — Kakav neobičan miris! Zrakom se doista širio miris mošusa, kao da j'e u blizini nevidljivo bio prisutan nekakav kukac ili gmaz što miriše po mošusu. Sjena je bila tajanstvena, a zrake svj'etla što su prolazile kroz lišće na kojem j'e j'esen već udarila svoj pečat izgledale su poput mj'esečevih zraka što prolaze kroz oslikane prozore katedrale. Iz tog mjesta, kao sa neke mitološke slike pobožnog kvatročentista, izvirao je nekakav pomiješani osjećaj, poganski i kršćanski. — Gledajte, gledaj'te Delfinu! — doda ona uzbuđenim glasom čovjeka koji je opazio nešto lijepo. Delfina je veoma vješto splela vijenac od cvjetnih grančica naranče i sad je neočekivanom dječj"om maštom htjela ovjenčati kameno

božanstvo. Ali kako nije mogla doseći do vrha, podizala se na prste s rukom u zraku, ispruživši se što je više mogla. Njen Ijupki, elegantni i živahni lik bio je u suprotnosti sa strogim, četvornim i svečanim izgledom kipa, kao stabljika Ijiljana uz hrastovo deblo. Sav napor bio je uzaludan. Tada joj, smij'ešeći se, maj'ka priskoči u pomoć. Uzme j'oj' iz ruku vijenac i stavi ga oko četiri zamišljena čela. Pogled joj i nehotice padne na ispisane riječi. — Tko je to ovdje pisao? Vi? — upita Andreu radosna i iznenađena. — Da, to j'e vaš rukopis. Odmah klekne u travu i počne čitati. Radoznalo, gotovo požudno. Sagne se i Delfina, ogrli rukama majku oko vrata, nagne svoje lice nad njeno i tako je gotovo sakrije. Majka je potiho izgovarala stihove. I te dvije žene, sagnute na podnožju, u sjeni velikog kamenog i ovjenčanog kipa, između simboličnih akantusa, sačinj"avale su tako skladnu sliku linija i boja da je pjesnik ostao na trenutak zapanjen jedinstvenim estetskim uživanj'em i čistim divlj"enjem. Još jednom osj"eti žalac lj"ubomore. To nježno stvorenj'e tako priljubljeno uz majku, tako prisno povezano s njezinom dušom, izgledalo mu je kao neprijatelj", nepremostiva prepreka protiv njegove Ijubavi, njegove žeIje, protiv njegovih nadanja. Nije bio Ijubomoran na muža, ali j'e zato bio Ijubomoran na kćer. Htio je posj'edovati ne tijelo, već dušu te žene, posjedovati cijelu njenu dušu sa svim nježnostima i radostima, svim strahovanjima i nemirima, sa svim njenim snovima, u j'ednu riječ, cijeli njen duševni život. Da može reći: — Život sam njena života. Kći je to, bez ikakve sumnje, posjedovala. Apsolutno i trajno. Činilo se kao da majci nedostaj'e bitni element njena bića čim bi se obožavana i na trenutak udaIjila. Izraz njena lica se odmah vidljivo mijenjao kad bi i nakon časovitog odsustva začula djetinji glas. Ponekad bi i nehotice, nekim taj"nim podudaranjem, moglo bi se gotovo reći po zakonu zajedničkog životnog ritma, ponavljala kćerine pokrete, smijeh, držanje, izraz lica. Katkad, dok joj' se kći odmarala ili dok je spavala, promatrala bi je tako napeto da se činilo

kao da ničega drugog nije svjesna, u želji da postane slična biću koje je promatrala. Kad bi se obraćala obožavanom biću, rij'eč je bila pravo milovanje, sa usana se gubio svaki trag bola. Usne bi joj drhtale dok je primala poIj'upce, a oči između ustreptalih trepavica ispunile bi se neopisivom radošću kao u neke zanesene svetice. Dok bi slušala nekog ili razgovarala, činilo se da iznenada, u jednom trenutku, gubi misao, kao da joj je duh nekamo odlutao. A sve to zbog kćerke, zbog nje, uvijek zbog nje. »Tko bi ikada mogao raskinuti taj lanac? Tko bi ikada mogao osvojiti čak i najmanji djelić tog srca?« Andrea je patio kao što se pati zbog nepopravljivog gubitka, zbog neophodnog odricanja, zbog pokopane nade. »Pa zar mu i sada, čak i sada, kći nije oduzimala nešto?« Igrajući se, htjela je prisiliti majku da ostane na koIjenima. Naginjala se nad njom, grlila je rukama oko vrata, smijući se vikala: — Ne, ne, ne! Nećeš se dignuti. A kad je majka otvarala usta da nešto kaže, ona joj je stavlj'ala na usta svoj'e male ručice sprečavaj'ući je da govori. Nasmijavala j'u je. Onda ju je vezivala pletenicom. Tako oduševljena i zanesena, nikako nij'e htjela prekinuti igru. Gledajući je, Andrea je imao dojam kao da je svojim ponašanjem odnijela i raspršila u majci sve ono što je u njenoj duši moglo izazvati čitanje stihova. Kad se napokon Donna Maria uspjela osloboditi slatkog malog tiranina, reče mu, osjećajući nevoljkost na njegovu licu: — Oprostite, Andrea. Delfina ponekad voli ovakve nestašluke. Onda lakim pokretima popravi nabore na haljini. Ispod očiju se malo zažarila, a i dah joj je bio ubrzan. Zatim, smiješeći se osmijehom koji je u tom neobičnom uzbuđenju krvi bio čudno svijetao, doda: — Oprostite joj. Nek to bude nagrada za njenu nesvjesnu želju. Zato što je zaželjela da svadbenim vijencem okruni vašu pjesmu koja govori o bračnoj vezi. Simbol je pečat te veze. — Hvala Delfini 1 vama — odgovori Andrea, koji je po prvi put čuo da ga ne oslovljava plemičkim naslovom već jednostavno, samim imenom.

Ta neočekivana prisnost i Ijubazne riječi ponovo mu ispuniše srce pouzdanjem. Delfina se bila udaljila, otrčavši jednim puteljkom. — Ti stihovi su dakle svjedočanstvo vašeg duha — nastavi Donna Maria. — Dat ćete mi ih da ih sačuvam. Htio je odgovoriti: — Vama su i namijenjeni danas, razumije se. Vaši su, govore o vama, vas mole. — Ali jednostavno odgovori: — Dat ću vam ih. Nastaviše šetnju prema Kibeli. Prije no što su se udaIjili, Donna Maria se okrene prema Hermi, kao da je čula da je netko zove. Činilo se kao da je zaokuplja neka misao. Andrea je skrušeno upita: — Na što mislite? Ona odgovori: — Na vas — Što mislite o meni? — Mislim na vaš prijašnji život, Kbji ne poznajem. Jeste li mnogo patili? — Mnogo sam griješio. — Jeste li i mnogo Ijubili? — Ne znam. Možda ono što sam ja doživio nije bila Ijubav. Možda još moram Ijubiti. Zaista ne znam. Ona zašuti. Išli su jedno pored drugoga. Na desnoj strani staze dizali su se veliki lovori. Između svakog je u jednakim razmacima stajao po jedan čempres. U dnu, između lakog i poput lanenog cvijeta plavog lišča smiješilo se more. Na lijevoj strani, prema uzvisini, nalazio se zid, nalik na naslon duge kamene klupe. Na vrhu, cijelom dužinom zida naizmjence su bili isklesani grb obitelji d'Ateleta i jedan orao. Ispod svakog grba i svakog orla bile su isklesane maske iz čijih je usta tekla voda u posude u obliku sarkofaga koje su se nalazile ispod njih. Posude su stajale jedna do druge i bile su ukrašene mitološkim pričama u bareljefu. Usta je moralo biti stotinu, jer se i drvored zvao Stotinu fontana. Iz nekih više nije tekla voda, zatvorilo ih je vrijeme, druge su je jedva propuštale. Mnogi grbovi su bili razbijeni, mahovina je prekrivala sliku. Mnogim orlovima je nedostajala glava. Likovi na bareljefu provirivali su iz mahovine poput srebrnih predmeta loše skrivenih ispod starog poderanog baršuna. U posudama, na vodi, prozirnijoj i

zelenijoj od smaragda, podrhtavala je vilina kosa, plivale su latice ruža otpale sa stabala. Iz preostalih cijevi dopirao je blagi, mukli mrmor, stapajući se sa šumom mora kao melodija s pratnjom instrumenta. — Čujete li? — upita Donna Maria zaustavivši se i osluškujući očarana tim zvucima. — Muzika gorke i slatke vode! Stajala je na sredini puteljka malo nagnuta prema fontanama, još više privučena melodijom, gotovo i nehotice držeći prst na ustima, poput čovjeka koji se boji da ga netko ne omete u slušanju. Andrea, koji je bio bliži kamenim školjkama, gledao ju je kako izranja iz Ijupkog i umiljatog zelenila koje bi neki umbrijski slikar rado upotrijebio kao pozadinu jednog Navještenja ili Rođenja. — Maria! — prošapće bolesnik, srcem punim nježnosti. — Maria, Maria... Osjećao je neizrecivi užitak stapajuoi njeno ime s muzikom voda. Ona i ne pogledavši ga stavi prst na usta pokazujući mu tako da šuti. — Oprostite — reče, savladan uzbuđenjem — ne mogu više izdržati. Moja duša vas zove. Obuzelo ga je neko zaista čudno uzbuđenje. Plamen bijaše zahvatio sve lirske vrhunce njegova duha. Vrijeme, svjetlo, mjesto, sve stvari oko njega pozivale su ga na Ijubav. Od krajnjih granica mora pa sve do čedne viline kose u školjkama, sve se zrcalilo u jednom očaranom krugu u čijem središtu je osjećao tu ženu. — Nikada nećete doznati — doda tiše, gotovo u strahu da je ne povrijedi — nikada nećete doznati koliko je moja duša vaša. Ona još više problijedi, kao da joj je sva krv iz vena pojurila u srce. Ništa nije odgovorila. Izbjegavala je da ga pogleda. A onda pomalo uzbuđenim glasom zovne: — Delfina! Kći ne odgovori. Sigurno je zašla među stabla na kraju puteljka. — Delfina! — ponovi još glasnije, gotovo prestrašena. Očekivanje je ispunjavao žubor dviju voda u tišini koja ga je još više povećavala. — Delfina! Kroz granje se začuje šuštanje kao kad proleti srna, i djevojčica

odjednom iskoči iza lovorova grma noseći u rukama slamnati šešir pun malih crvenih plodova planike. Bila je rumena od napornog trčanja. Njena vunena haljina bila je puna trnja, dok se u razbarušenoj kosi zaplelo nekoliko listova. — Oh, mama, dođi, dođi sa mnom! Htjela je odvući mamu da bere i ostale plodove. — Tamo dolje ima toga čitava jedna šumica. Ima ih puno, puno. Dođi sa mnom, mama. Dođi! — Ne, srce moje, molim te. Kasno je. — Dođi. — Kasno je. — Dođi, dođi! Donna Maria je na kraju morala popustiti i dopustiti kćeri da je povede za ruku. — Ima jedan put koji vodi u šumu planika a da se ne mora proći kroz guštaru. — Jesi li čula, Delfina? Ima jedan bolji put. — Ne, mama. Dođi sa mnom! Delfina je povuče u šumu divljih lovora s morske strane. Andrea ih je slijedio, sretan što slobodno može gledati lik Ijubljene, upijati je očima, što slobodno može promatrati sve različite kretnje i ritam isprekidanog koraka na neravnoj strmini, između prepreka od debala, isprepletenog šiblja i grana koje su se opirale. Ali dok su mu se oči napajale ovim stvarima, duša je, iznad svega, ipak zadržala samo jedno držanje, jedan izraz. — Oh, to bljedilo, to bljedilo, kad je prije nekoliko trenutaka tiho izgovorio one riječi! I neopisivi zvuk tog glasa koji je zvao Delfinu! — Je li daleko? — upita Donna Maria. — Nije, mama. Evo, već smo tu. Mladića obuze nekakav strah na kraju tog puta. Još njegove oči, nakon onoga što je izgovorio, nisu srele njene. što misli? Što osjeća? Kakvim će ga pogledom pogledati? — Evo nas! — klikne Delfina. Lovorova šumica je zaista postajala rjeđa, pogled na more slobodniji. Odjednom se, poput šume kopnenih koralja kojima su vrhovi grana ispunjeni kiticama cvijeća, pojavi šuma crvenih

planika. — Kakva Ijepotal — prošapće Donna Maria. Lijepa šuma je cvala noseći plodove u polukružnom, dubokom i sunčanom zaljevu u kom se čudesno stapala sva Ijupkost obale. Krošnje crvenkastih i žutih stabala vitko su se izdizale noseći veliko sjajno lišće, odozgo zeleno, odozdo plavo, nepomično na mirnom zraku. Na vrhovima mladih grana visili su bezbrojni bijeli, ružičasti i svježi grozdovi nalik na kitice đurđica, dok su s vrhova starih grana visile crvene i narančaste bobice. Svako je stablo bilo puno, a veličanstvena raskoš cvijeća, plodova i lišća, snagom i nevjerojatnošću sna, poput vrtova iz bajki, odudarala je od živog plavetnila mora. — Kakva Ijepota! Donna Maria je polagano ulazila. Delfina je više nije držala za ruku, već je luda od veselja trčala s jednom jedinom željom: da ogoli cijelu šumu. — Opraštate li mi? — usudi se Andrea. — Nisam vas htio uvrijediti. Dapače, videći vas tako nedostupnu, daleku, tako čistu, mislio sam da vam nikad neću progovoriti o svojoj tajni, da nikad neću zatražiti vaš pristanak ili stajati na vašem putu. Otkad sam vas upoznao, mnogo sam sanjao o vama, danju i noću, ali bez ikakve namjere i nade. Znam da me ne Ij'ubite i da me ne možete Ijubiti. Ipak, vjerujte mi, odrekao bih se svih životnih obećanja, samo da mogu živjeti u jednom malom kutku vašeg srca... Ona j'e i dalje lagano koračala ispod blistavih stabala koja su j"oj širila nad glavom obješene kitice cvij'eća, ružičaste i bijele grozdove. — Vj'eruj"te mi, Maria, vj'erujte mi. Kad biste mi sad rekli da napustim svaku taštinu i svaki ponos, svaku žeiju i ambicij"u, sve najdraže uspomene prošlosti, sve slatke nade budućnosti, i da živim jedino u vama i za vas, da nestane i jučer i sutra, bez ikakve druge veze, izvan svijeta, potpuno izgubljen u vašem biću, zauvijek, do smrti, ne bih oklijevao, ne bih oklijevao. Vjerujte mi. Gledali ste me, pričali sa mnom, smij'ešili mi se, odgovarali. Sjedili ste kraj mene, šutjeli i razmišlj'ali. Živjeli ste pokraj mene, vašim unutrašnjim životom, tim nevidljivim i neuhvatlj'ivim životom koj'i ne poznajem, koj'i nikad neću upoznati. Vaša je duša, ne mijenj'ajući se

i ne znajući to, duboko prožela moj'u, kao što more upija rijeku... Što vam predstavlja moja Ijubav? Što vam predstavlj'a Ijubav? Ta riječ je postala i suviše otrcana i suviše lažna. Ne nudim vam Ijubav. Ali zar nećete prihvatiti ponizni danak koji duh nudi uzvišenijem i plemenitijem biću? I dalje je lagano koračala, sagnute glave, vrlo blijeda, bez krvi na licu. Išla je prema klupi koja se nalazila na rubu šume i gledala na more. Stigavši do nje, spustila se i sjela, bez riječi, gotovo klonulo. Govoreći bez prestanka, Andrea je sj'eo pokraj' nje. Klupa je bila izrađena u obliku velikog polukruga od bij'elog mramora, obrubljena čitavom dužinom glatkim sjajnim naslonom. Jedini ukras predstavljale su dvije lavlje šape isklesane kao potpornji sa strane. Podsjećala je na antičke klupe na kojima su se po otocima Arhipelaga, u Velikoj Grčkoj i Pompejima odmarale žene slušajući pjesnike u hladu oleandra, s pogledom na more. Ovdje su, više od samog lišća, plodovi i cvijeće pravili sjenu, dok su koraljne stabljike zbog blijedog mramora izgledale još življe. — Volim sve što vi volite. Vi imate sve što tražim. Vaša samilost bila bi mi draža od strasti neke druge. Osjećam da bi vaša ruka u mom srcu probudila drugu mladost, mnogo čišću i mnogo snažniju od prve. U vama bi otpočinulo vječito kolebanje mog unutrašnjeg života. Moj nemirni i nezadovoljni duh, izmučen privlačenjem i odbijanjem, neprekidnim ratom između sviđanja i odvratnosti, vječito i neumoljivo sam, našao bi u vašem utočište protiv sumnji koje kvare svaki ideal, ubijaju svaku volju i umanjuju svaku snagu. Ima i nesretnijih od mene. Ali ne znam postoji li na svijetu netko tko je manje sretan od mene. Prisvajao je Obermannove riječi. U toj omamljenosti osjećaja sve tuge su mu izvirale na usta. Uzbuđenje je povećavao i sam zvuk glasa, ponizan i drhtav. — Ne usuđujem se izgovoriti svoje misli. U vašoj blizini, ovih nekoliko dana koliko vas poznajem, doživljavao sam trenutke tako potpunog zaborava da mi se gotovo činilo kao da sam se vratio u prve dane prizdravIjanja kad je u meni živio duboki osjećaj nekog drugog života. Ni prošlost ni budućnost više nisu postojale. Čak se činilo kao da jedne nikad i nije bilo, a druga da nikad i ne smije

doći. Svijet je izgledao kao bezlična nejasna tlapnja. U duši je izranjalo nešto poput neodređenog, ali snažnog sna. Neki lelujavi veo, sad taman sad proziran, kroz koji bi čas zasjalo čas nestalo nedirnuto blago sreće. Što ste vi znali o meni u tim trenucima? Možda vam je duh bio daleko. Veoma daleko! Ali ipak, i sama vaša fizička prisutnost bila je dovoljna da me opije i ja sam je osjećao kako poput krvi teče u mojim venama i kako osvaja moj duh kao neki nadnaravni osjećaj. Ona je šutjela, uzdignute glave, nepomična, uspravna, s rukama položenim na koljena, držeći se poput nekoga tko se ponosnom hrabrošću bori protiv čežnje koja ga obuzima. Ali su njena usta, izraz njenih usta, koja je uzalud žestoko stiskala, odavala bolnu žudnju. — Ne usuđujem se izgovoriti svoje misli. Maria, da li mi opraštate, Maria? Opraštate li mi? Iza klupe iskrsnuše dvije male ručice zatvarajući joj oči, dok je jedan glas drhteći od radosti kliktao: — Tko je? Pogodi tko je! Nasmiješila se i spustila na naslon, jer ju je Delfina privlačila držeći joj prste na očima. Andrea s neobičnom jasnoćom točno osjeti kako taj osmijeh rastjeruje s njenih usana sav mrak prijašnjeg izraza, kako briše svaki trag koji rnu je mogao izgledati kao znak pristajanja ili priznanja, kako nestaje svaka sumnjiva sjenka koja je u njegovoj duši mogla izazvati tračak nade. Osjetio se prevaren poput čovjeka koji uzima čašu misleći da je puna, ali koja njegovoj žeđi ne pruža ništa osim zraka. — Pogodi tko je? Kćerka je snažnim i brzim poljupcima obasipala majčinu glavu. Možda ju je čak i povrijedila malo. — Znam tko je. Znam tko je — odgovori majka. — Pusti me! — Što ćeš mi dati ako te pustim? — Sve što hoćeš. — Onda mi daj konja da ponese sve bobice kuči. Dođi da vidiš koliko ih ima! Obiđe klupu i uhvati majku za ruku. Ova s naporom ustane, a kad

je već bila na nogama, zatrepta više puta trepavicama kao da želi odagnati neku mrenu s očiju. I Andrea ustane. Oboje krenuše za Delfinom. To strašno stvorenje ogolilo je gotovo pola šume. Na nižim stablima više nije bilo nijednog ploda. U toj zaista obilnoj berbi pomagala se trstikom koju je negdje pronašla skupivši sve bobice na jednu jedinu hrpu, koja je zbog jakosti boje na tamnom tlu izgledala kao hrpa žeravica. Cvijeće je međutim nije bilo privuklo. Još uvijek je visilo, bijelo, ružičasto, Ijubičasto, gotovo prozirno, nježnije od grozdova akacije, Ijupkije od đur đica, uronjeno u maglovitu svjetlost kao u prozirno mlijeko od ainbre. — Oh, Delfina, Delfina! — poviče Donna Maria, gledajući to pustošenje — što si to napravila? Djevojčica se sva sretna smijala ispred jasnocrvene piramide. — Sve ćeš to morati ostaviti! — Ne, ne... Najprije nije htjela. Zatim je razmislila, i očima punim sjaja gotovo za sebe izgovorila: — Doći će košuta i pojesti. Možda je prije toga vidjela lijepu životinju kako slobodno šeta parkom, pa je misao da je za nju skupila hranu smiri i upali maštu već podjarenu pričama u kojima dobre i moćne košute leže na jastucima od atlasa i piju iz safirnih pehara. Šutjela je možda već zamišljajući kako lijepa svijetlosmeđa životinja jede bobice pod rascvjetalim drvećem. — Idemo — reče Donna Maria. — Kasno je. Držeći Delfinu za ruku, uputila se ispod cvjetnih sta bala. Na rubu šumice zaustavila se i počela gledati more. Voda je pod odrazom oblaka izgledala poput ogromnog komada svile, mekana, tečna, leiujava, nabrana u široke nabore, ddk su bijeli i zlatni oblaci, odijeljeni jedan od drugog, ali iz zajedničkog izvora, nalikovali na kipove od slonove kosti i zlata umotane u lepršave zavjese ploveći iznad mosta bez lukova. Andrea bez riječi otkine kiticu planike od čije težine se savijala grana i pruži je Donni Mariji. Uzimajući je, ona ga pogleda, ali ne otvori usta.

Opet krenuše puteljcima. Delfina je sad bez prestanka pričala, stalno ponavljala iste stvari, očeuana košutom, miješala najčudnovatija maštanja, izmišljala druge jednolične priče, brkajući jednu bajku s drugom, sastavljala zaplete u kojima se ni sama nije mogla snaći. Samo je pričala i pričala, gotovo nesvjesno, kao da ju je jutarnji zrak bio opio. Oko te svoje košute okupljala je kraljevne i kraljeviće, pepeljuge, čarobnjake, čudovišta, sve osobe iz carstva bajki, i to bez ikakva reda, kao u neprekidnoj metamorfozi sna. Govorila je poput ptice kad cvrkuće, svijetlim tonovima, ponekad s glasovima koji nisu bili riječi, u kojima je već započeti muzički val zamirao poput drhtaja strune u pauzi, svaki put kad bi se u djetinjem duhu prekinula veza između značenja riječi i misli. Njih dvoje niti su govorili, niti slušali. Ipak im se činilo da taj pjev sakriva njihove misli, šum njihovih misli, budući da su, misleći, imali dojam kao da iz unutrašnjosti njihova mozga izmiče nešto zvučno, nešto što bi se u tišini i fizički moglo osjetiti. Kad bi Delfina na trenutak zašutjela, osjetili bi čudan osjećaj nemira i neizvjesnosti, kao da je tišina mogla otkriti i na neki način razgoliti njihove duše. Drvored Stotinu fontana pojavi se u neuhvatljivoj perspektivi u kojoj su mlazevi i odrazi vode ostavljali dojam staklastog svjetlucanja, pomične staklene prozirnosti. U zrak se vine paun koji je stajao na jednom grbu izazvavši svojim letom pad nekoliko uvelih latica u vodu. Nekoliko koraka dalje, Andrea prepozna školjku ispred koje mu je Doima Maria rekla: — Čujete li? Oko Herme se više nije osjećao miris mošusa. Stajala je zamišljena s vijencem oko glave, ozarena zrakama sunca koje su probijale kroz lišće. Zrakom se razlijegao pjev kosa. Delfinu spopade nova obijest: — Mama, vrati mi vijenac. — Ne, neka ostane tamo. Zašto ga opet želiš? — Vrati mi ga da ga odnesem Murielli. — Muriella će ga pokvariti. — Vrati mi ga, molim te! Majka pogleda Andreu. On priđe kamenu, skine vijenac i dade ga Delfini. Praznovjernost, taj mračni nemir koji Ijubav izaziva čak i

kod inteligentnih stvorenja, dade u njihovim uzbuđenim dušama upravo jdegoričnu tajanstvenost tom beznačajnom događaju. Činilo im se da taj sasvim obični događaj krije neki simbol. Nisu znali koji, ali su mislili na to. Andreu je mučio stih: O, zar gluhi ste na molitve moje? Što se više približavao kraju puteljka, srce mu je obuzimala sve veća tjeskoba. Pola svoje krvi dao bi za jednu jedinu rij'eč te žene. Ali, iako je sto puta htjela progovoriti, ipak nije progovorila. — Gledaj, mama, tamo dolje. Fernando, Muriella, Riccardo... — reče Delfina opazivši u dnu staze djecu Donne Franceske. Mašući vijencem, potrča im u susret. — Muriella! Muriella! Muriella! IV Maria Ferres j"e uvijek ostala vjerna djevojačkoj navici da svaki 'dan pribilježi u svoj intimni dnevnik misli, radosti, tuge, sanje, uzbuđenja, težnje, kajanja, nade, sve zgode i nezgode svog unutrašnjeg života, sve doživljaje svog vanjskog života, sastavljajući neku vrst duševnog vodiča u koji bi s vremena na vrijeme voljela zaviriti tražeći u nj'emu neko pravilo za buduće putovanje i trag već odavno prohujalih događaja. Kako su je prilike natjerale da se neprestano uvlači u sebe i uvijek zatvara u svoju čistoću kao u nepristupačnu i nesalomljivu kulu od bjelokosti, osjećala je olakšanj'e i utjehu u toj svakidašnjoj ispovijedi koju je povj'eravala bijeloj stranici najtaj'nije knjige. Oplakivala je svoje jade, prepuštala se suzama, nastojala da prodre u tajne svog srca, ispitivala svoju savjest, ponovo dobivala hrabrost u molitvi, čeličila se razmišlj'anjem, udaljavala od sebe svaku slabost i svaku taštu želju, predavala svoj' duh u ruke Gospodnje. Sve stranice je obasjavala zajednička svjetlost, to jest Istina. »15. rujna 1886 Schifanoja. — Kako se osjećam umorna! Putovanje me malo izmučilo, a ovaj novi zrak mora i polja malo omamio. Potreban mi je odmor i već mi se čini da osj'ećam dobrobit sna i slast sutrašnjeg buđenja. Probudit ću se u prij'ateljskoj kući, kao draga Franceskina gošća, u Schifanoji, gdje rastu tako lij'epe ruže i veliki čempresi. Probudit ću se znajući da me čeka nekoliko tjedana mira, dvadeset dana duhov nog života, a možda i više. Veoma sam zahvalna Franceski što me je

pozvala. Kad sam je ponovo ugledala, ugledala sam sestru. Koliko sam se promijenila i koliko duboko od lij'epih firentinskih dana! Francesca je danas, pričajući o mojoj kosi, oživila sve strasti i tuge onog vremena, Carlottu Fiordelise, Gabriellu Vanni i sve one daleke događaje koji mi i danas izgledaj'u kao da ih nisam doživj'ela već pročitala u nekoj zaboravljenoj knj'izi ili vidjela u snu. Kosa mi nij"e ispala, ali su zato nestale mnoge druge za mene puno življe stvari. Koliko vlasi na mojoj' glavi, toliko klasova boli u mojoj sudbini. Zašto me opet obuzima tuga? Zašto me sjećanja bole? I zašto se svakog trenutka moj' mir potresa? Beskorisno je tugovati nad grobom, a prošlost je kao grob koji više ne vraća svoje mrtvace. O Bože, daj da to nikad ne zaboravim! Francesca je još uvijek mlada, još uvijek čuva svoju lijepu i prostodušnu vedrinu koja je u zavodu tako čudno očaravala moj ponešto mračni duh. Posjeduje veliku i rijetku vrlinu: vesela je, ali razumije tuđu bol i zna je ublažiti svojom dobrotom. Ona je veoma inteligentna, otmjenog ukusa, savršena žena, nikad dosadna prijateljica. Možda malo previše uživa u svojim doskočicama i oštrim riječima, ali njene strijele uvijek imaj'u zlatan vršak i odapinje ih s nedostižnom Ijupkošću. Između tolikih dama koje sam upoznala ona j'e svakako najotmj'enij'a, od svih prij'atelj'ica ona mi j"e naj"draža. Sinovi joj nisu mnogo slični, nisu lijepi. Ali mala Muriella j'e veoma dražesna. Ima zvonak smij'eh i majčine oči. Delfinu je dočekala savršenom uglađenošću male dame. Bez sumnj'e će naslijediti majčine »otmjene manire«. Delfina izgleda sretna. Istražila je gotovo cijeli vrt, sišla do mora, spustila se po svim stepenicama. Usplamtjelih očij'u, dašćući i gutajući riječi, došla je da mi priča čuda koja je srela. Često je ponavljala ime nove prijateljice: Muriella. Ljupko ime, u njenim ustima postaj'e još Ijupkije. Spava dubokim snom. Kad su joj oči zaklopljene, trepavice joj bacaju na obraze duge, duge sjene. Frances kin rođak se večeras divio toj njihovoj dužini i ponavIjao jedan veoma lijepi stih iz Shakespeareove Oluje o Mirandinim trepavicama.

Ovdje previše miriše. Prije no što je zaspala, Delfina je htjela da joj ostavim kitu ruža pokraj' kreveta. Ali sad kad spava uzet ću je i odnijeti napolje u trijem. Umorna sam, a ipak sam napisala tri ili četiri stranice. Pospana sam, ali još bih htjela bdjeti i produžiti tu neizrecivu čežnju duše što treperi u nekakvoj nježnosti koja se širi izvan mene, oko mene. Toliko je već vremena prošlo kako niseun osjetila da me okružuje malo dobrohotnosti! Francesca je jako dobra i ja sam joj veoma zahvalna. Vazu s ružama odnij'ela sam u trijem i ostala nekoliko trenutaka da osluškujem noć, bilo mi je žao da u sljepoći sna izgubim trenutke koji su prolazili ispod tako divnog neba. Kako je čudan sklad između žubora fontana i zapljuskivanja mora. Čempresi ispred mene su izgledali kao stupovi koj'i podržavaj'u nebo: zvijezde su treperile baš na njihovim vršcima, palile su ih. Zašto mirisi noću u svom širenju imaju nešto što govori, neko značenje, nekakav jezik? Ne, cvijeće ne spava noću. 16. rujna. — Prekrasno popodne, gotovo cij"elo provedeno u razgovoru s Franceskom, u trijemu, na terasama, po puteljoima, na svim otvorenim mjestima ove vile koju kao da je sagradio neki knez pjesnik da bi zaboravio nekakav jad. Savršeno joj pristaje naziv istoimene palače u Ferrari. Francesca mi je dala da pročitam jedan na pergamentu napisan sonet grofa Sperellija. Veoma zgodna pjesmica. Taj Sperelli je otmjen i jak duh. Jutros j"e za stolom rekao nekoliko predivnih stvari. Oporavlja se od smrtonosne rane koj'u je zadobio prošlog svibnj'a u jednom dvoboju u Rimu. Riječi, kretnje i pogled puni su nekog tankoćutnog i ugodnog prepuštanja koje je svojstveno rekonvalescentima što su izmakli iz zagrljaja smrti. Sigurno je jako mlad, ali mora da j'e mnogo to ga proživio i da je imao nemiran život. Nosi tragove borbe. Predivna večer, ispunjena prijateljskim razgovorom i intimnom glazbom nakon jela. Ja sam možda suviše pričala, ili barem suviše vatreno. Ali Francesca me je slušala pa i poticala. Grof Sperelli također. Najviši osjećaj užitka u jednom nesvakidašnjem razgovoru

jest osjećaj da isti zanos obuzima sve prisutne duhove. Jedino tada riječi zvuče iskreno, te onome tko ih izgovara i onome tko ih sluša pružaju najveoi užitak. Franceskin sestrić izvrsno poznaje glazbu. Veoma voli majstore osamnaestoga stoljeća, a od skladatelja za klavir naročito Domenica Scarlattija. Ipak, njegova najveća Ijubav je Sebastian Bach. Chopin mu se ne sviđa mnogo, dok Beethoven zadire previše u nutrinu i previše ga uznemirava. U crkvenoj glazbi jedino Mozarta može uspoređivati s Bachom. — Možda — rekao je — ni u jednoj Misi nadnaravni glas ne postiže takvu pobožnost i strahotu koju je dosegao Mozart s Tuba mirum u REOUIEMU. Nije istina da je bio Grk i sljedbenik Platona, čisti tražilac Ijupkosti, Ijepote, vedrine onaj koji je imao tako dubok smisao za nadnaravno da muzički oblikuje duh ubijenog Komtura i koji je, stvorivši Don Juana i Donnu Annu, znao toliko prodrijeti u analizu unutrašnjeg bića... To, a i ostalo izgovorio je onim čudnim naglaskom što ga, kad govore o umjetnosti, imaju Ijudi koji bez prestanka istražuju uzvišene i teško dokučive stvari. I onda, dok me je slušao, licem mu je treperio neobičan izraz čuđenja, a ponekad i uznemirenosti. Ja sam se gotovo uvijek obraćala Franceski, ali sam ipak osjećala njegov uporni pogled, koji mi je smetao ali mi nije bio neugodan. Sigurno je još uvijek bolestan i slab, žrtva vlastite senzibilnosti. Na kraju me upitao: — Pjevate li.^ — na isti način kao da me pita: — Volite li me? Otpjevala sam jednu Paisiellovu i jednu Salierijevu ariju. Zatim sam odsvirala nešto iz osamnaestog stoljeća. Glas mi je bio topao i ruka sigurna. Nijednom riječju me nije pohvalio. Šutio je. Zašto? Delfina je gore spavala. Kad sam otišla da je pogledam spavala je, a trepavice su joj bile vlažne lcao da je plakala. Jadno moje malo! Dorothy mi je rekla da je moj glas dopirao sve dovle, da se Delfina trgla iz prvog sna i počela jecati. Htjela je sići dolje. Ona uvijek plače kad ja pjevam. Sad spava. Ali s vremena na vrijeme njen dah postaje življi, nalikuje na prigušeni jecaj te u moj duh imosi neku nejasnu zebnju, gotovo potrebu da odgovorim na taj nesvjesni jecaj, na tu tugu koju san nije

smirio. Jadno moje malo! Tko to dolje svira na klaviru? Netko sa sordinom svira Rameauovu Gavottu, gavotu punu očaravajuće sjete, onu koju sam ja malo prije svirala. Tko bi to mogao biti? Francesca je izišla sa mnom. Kasno je. Pogledala sam preko ograde. Dvorana u predvorju nije osvijetljena. Svjetlo je upaljeno u pokrajnoj dvorani gdje markiz i Manuel još kartaju. Gavotta prestaje. Netko niz stepenice silazi u vrt. Bože moj, zašto sam tako pozorna, tako budna, tako znatiželjna? Zašto mi šumovi ove noći tako potresaju dušu? Delfina se probudila, zove me. 17. rujna. — Jutros je otputovao Manuel. Otpratili smo ga do stanice Rovigliano. Oko 10. listopada vratit će se po mene, a onda ćemo poći u Sienu, k mojoj majci. Ja i Delfina vjerojatno ćemo ostati u Sieni do naredne godine: dva ili tri mjeseca. Ponovo ću vidjeti Papinu ložu i Fonte Gaia i moju lijepu crnobijelu stolnu crkvu, dragi dom Velike Gospe, gdje još uvijek, pokraj kapelice Chigi, na mjestu koje poznaje moja koljena, moli jedan dio moje duše. Uvijek mi je pred očima jasna slika tog mjesta, i kad se vratim kleknut ću točno na mjesto gdje sam običavala klečati, sigurnije nego da su ostale dvije velike udubine. Tamo ću opet naći onaj dio moje duše koji još moli pod modrim zvjezdanim svodom što se zrcali u mramoru kao noćno nebo u mirnoj vodi. Sigurno se ništa nije promijenilo. U skupocjenoj kapeli pimoj treperave sjene i mraka oživljenog svjetlucavim odsjajima kamenja gorjele su voštanice, a sva svj'etlost kao da se skupila u uskom krugu ulja gdje se kao u bistrom topazu hranio plamičak. Pod mojim uprtim pogledom mramorni su kipovi malopomalo izgledali manje hladni i blijedi, poprimali su gotovo toplinu bj'elokosti. U mramor je malopomalo prodirao blijedi život nebeskih bića te se u njemu širila neopisiva prozirnost anđeoskog tijela. Kako je žarka i prirodna bila moja molitva! Kad bih čitala Filoteu sv. Franje, činilo mi se da riječi silaze u moje srce kao suze od meda, kao kapi mlijeka. Kad bih se zadubila u razmatranje, činilo mi se da hodam po tajnim putovima duše kao po rajskom vrtu u kojem na

rascvj'etalom drveću pjevaj'u slavuj"i, a na obalama potočića božje milosti guču golubovi. Pobožnost me ispunjavala mirom punim svježine i miomirisa, u srcu mi je otvarala sveta proljeća Cvjetića, kitila me vij"encem mističnih ruža i nadnaravnih Ijiljana. U mojoj staroj Sieni, u starom gradu Blažene Djevice, od svih glasova najviše sam slušala zov zvona. 18. rujna. — Sat neopisive muke. Čini mi se da sam osuđena da skupim, slijepim, sjedinim i ponovo sastavim dijelove sna čiji se jedan dio nej'asno želi ostvariti izvan mene, dok se drugi u neredu burka na dnu mog srca. I ja se mučim, mučim, ali nikako da ga dokraja sastavim. 19. rujna. — Druga muka. Netko mi je davno pjevao, ali nije završio svoj'u pj'esmu. Netko mi sad pjeva nastavljaj'ući tamo gdje j'e pjesma bila prekinuta. Ali ja sam već davno zaboravila početak. A nemirna duša, dok pokušava da ga se sjeti i poveže s nastavkom, izgubljeno luta. Ne pronalazi stare zvuke, a niti uživa u novima. 20. rujna. — Danas poslije doručka Andrea Sperelli je pozvao mene i Francesku u svoje odaje da pogledamo crteže koj'i su mu jučer stigli iz Rima. Može se reći da je danas cijela jedna vunjetnost prošla ispred naših očiju, cijela jedna umjetnost proučena i raščlanjena olovkom j'ednog crtača. Doživjela sam jedan od najvećih užitaka u mom životu. Ovi crteži su djelo Sperellijeve ruke. Nj'egove studije, skice, zabilješke, njegova sjećanj'a sakupljena ovdjeondje po svim galerijama Evrope. To je, da tako kažem, brevijar, čudesni brevijar u kojem je svaki stari maj'stor dobio svoju najbolju stranicu, stranicu na kojoj je sadržan stil, na kojoj su sabrane sve najviše i najoriginalnije Ij'epote djela, na kojoj je punctum saliens^ cijelog njegova stvaranja. Razgledaj'ući tu veliku zbirku, ne samo da sam točno mogla zamisliti razne škole, pokrete, struje, razne utjecaje pod kojima se razvij'alo slikarsitvo u nekoj zemlji, već sam prodrla u dubinu duše, u samu jezgru umjetnosti svakog pojedinog slikara. Kako sad, na primjer, duboko razumijem XIV i XV stolj'eće, trečentiste i kvatročentiste, jednostavne, otmjene i velike Primitive! Crteži su spremljeni u lijepe kožne korice sa srebrnim ukrasima i kopčama po uzoru na misale. Raznolikost tehnike je upravo

čudesna. Neki crteži Rembrandtovih dj'ela izrađeni su na nekoj vrsti crvenkastog papira, ožarenog crvenom kredom i crnom vodenom boj'om. Svijetla mj'esta su bila pokrivena bijelom temperom. Neki drugi crteži flamanskih maj'stora bili su izrađeni na zrnatom papiru koji je veoma sličan papiru za slikanj'e ulj'em, na koj'em cma boj'a djeluj'e poput skice u bitumenu. Neki su opet bili izrađeni olovkom: crvenom i crnom, ili sa tri olovke uz primjesu pastela, prevučeni ponegdje crnom vodenom boj'om, kineskim tušem na bijelom, žutom, sivom papiru. Ponekad se činilo da je crvena kreda sam purpur, a crna sjaj baršuna. Cmi akvarel je topao, vatren, žućkast, boj'a fine komjačevine. ' Glavna okosnica. Sve ove poj'edinosti objasnio mi je sam crtač. Osj'ećam neobičan užitak kad ih se sjetim, kad ih bilježim. Čini mi se kao da sam opijena umjetnošću. Glava mi je ispunjena tisućama linija, tisućama figura, a usred te zbrkane vreve ipak su mi uvij"ek pred očima žene Primitiva, nezaboravne glave Svetica i Blaženih dj'evica, one koj'e su u staroj Sieni sa fresaka Taddea i Simonea obasjavale moje pobožno dj"etinjstvo. Nijedno remekdj'elo kasnije i istančanije umjetnosti ne ostavlja u duši tako jak, tako trajan i tako dubok dojam. Ta duga i poput Ijiljana vitka tijela, ti nježni sagnuti vratovi, ta obla istaknuta čela, te usne pune boli i prijaznosti, te o Memling! mršave, voštane i poput hostije prozirne ruke koje govore više od bilo kakvog lica, te kao bakar crvene kose, j'arke kao zlato, žute poput meda, koje se, stvarane pobožnom strpljivošću kista, gotovo i ne dotiču, sva ta otmjena i ozbiljna držanj"a — bilo da primaju cvij"et od nekog anđela, polažu ruku na otvorenu knjigu ili se naginju nad djetešce ili na koljenima pridržavaju Isusovo tijelo, blagosilju, umiru ili ulaze u Raj — sve te čiste, iskrene i duboke stvari koje raznj"ežuju i diraju do dna duše, koje se zauvijek usij'ecaju u pamćenje poput prizora Ijudske nesreće promatranog u realnosti života, u realnosti smrti. Pred našim očima su danas j"edna za drugom prolazile žene Primitiva. Francesca i ja sjedile smo na niskom divanu, pred nama se nalazio veliki stalak na kojem su iežale kožne korice i crteži koje

je crtač sj"edeći nasuprot nama polagano listao i obj"ašnjavao. Svakog trenutka sam gledala kako njegova ruka s naročitom pažnjom uzima list i polaže ga na drugu stranu korica. Zašto sam pri svakom tom pokretu osjećala kako me počinj"u podilaziti žmarci, kao da se ta ruka pružala da me dotakne? U jednom trenutku, možda zato što mu je stolica bila neudobna, klekne, spusti se na sag i nastavi listati. Dok j"e govorio, gotovo se uvijek obraćao meni, ali nij"e se pravio kao da me poučava već kao da raspravlja sa sebi jednakim poznavaocem stvari, te se u mojoj duši pojavljivalo malo zadovoljstvo pomiješano sa zahvalno šću. Kad bih kliknula od čuđenja, pogledao bi me sa smiješkom koji još uvijek vidim, ali koji ne mogu objasniti. Dva ili tri puta Francesca se familijamo, prisno oslonila rukom na njega. Dok je promatrala glavu Mojsijeva prvorođenca, preslikanu sa freske Sandra Botticellija u Sikstinskoj kapeli, ona reče: — Nalik je pomalo na tebe kad si tužan. — Videći glavu arhanđela Mihajla, fragment Peruginove sUke Madonna di Pavia, rekla je: — Sliči na Giuliju Moceto, zar ne? — Ništa nije odgovorio, ali je nešto brže okrenuo list. Onda je ona smiješeći se dodala: — Odlazite, slike grijeha! Možda je ta Giulia Moceto žena koju je nekada Ijubio? Kad je okrenuo list, osjetila sam neopisivu želju da ponovo vidim arhanđela Mihajla, da ga pažljivije proučim. Da li je to bila samo znatiželja? Ne znam. Ne usuđujem se pogledati u sebe, u tajnu. Radije ću pričekati varajući samu sebe. Ne vjerujem da će prije ili kasnije svim divnim zemljama zavladati Neprijatelj. Nemam hrabrosti da prihvatim borbu. Malodušna sam. Trenutak je međutim ugodan. Duša mi je uzbuđena čeirobnim prizorima kao da sam ispila mnoštvo šalica jakog čaja. Ne ide mi se na spavanje. Noć je topla kao u kolovozu. Nebo je vedro ali poput tkiva prošaranog biserima. More diše lagano i tiho. Mrmor fontana ispunjava stanlke. Privlači me lođa. Sanjajmo malo! Ali kakve snove? Progone me oči Svetica i Blaženih Djevica. Još uvijek vidim one upale, duge i uzane oči sa spuštenim trepavicama ispod kojih očaravajućim pogledom promatraju, blagim kao u golubice,

skrivenim kao u zmije. »Budi jednostavan kao golubica i mudar kao zmija«, rekao je Isus Krist. Budi mudra. Pomoli se, legni i spavaj. 21. rujna. — Jao, uvijek iznoVa treba započinjati teški posao, ponovo se penjati već savladanom strminom, osvajati već osvojenu zemlju, vojevati Već dobivenu bitku! 22. rujna. — Poklonio mi je Priču o Hermafroditu, dvadeset i prvi od svega dvadeset pet primjeraka svoje zbirke pjesama štampane na pergamentu, s dvije ilustracije na naslovnim stranama. Izuzetno djelo koje skriva tajanstven i dubok smisao luiatoč tome što prevladava glazbeni element koji nečuvenom čarolijom zvukova zanosi duh i obavija misli, što poput zlatnog praha i dijamanta sjaje u bistroj rijeci. Korovi kentaura, sirena i sfinga uzbuđuju upravo neopisivo, bude u uhu i duši nezadovoljeni nemir i znatiželju, koje je izazvao neprestani sukob dvostrukog osjećaja, dvostrukog htijenja, Ijudske i životinjske prirode. Ali s kakvom i kako vidljivom čistotom odudara savršeni lik Androgine od uskovitlanih korova čudovišta! Nikakva glazba nije me opila poput ove poeme i nikakav kip ostavio skladniji dojam Ijepote. Poneki me stihovi bez prestanka progone i možda će me još vrlo dugo progoniti. Toliko su snažni. Svaki dan, svaki sat, bez prestanka, protiv moje volje, usprkos mojem opiranju, sve više mi osvaja razum i dušu. Njegove riječi, pogledi, njegove kretnje, i najsitniji njegovi pokreti prodiru u moju dušu. 23. rujna. — Ponekad, kad razgovaramo, osjećam kao da je njegov glas jeka moje duše. Katkada se dogodi da me iznenadna čarolija, slijepa privlačnost, neka nerazumljiva sila gotovo navede da izgovorim neku rečenicu, neku riječ koja bi mogla otkriti moju slabost. Tada me neko čudo spasi, a onda naiđe trenutak šutnje kad me mori grozna unutrašnja strepnja. Kad ponovo progovorim, u veselom tonu kažem nešto otrcano i beznačajno, ali ipak mi se čini kao da mi plamen podilazi lice, kao da ću pocrvenjeti. Kad bi on iskoristio taj trenutak da mi odlučno pogleda u oči, bila bih izgubljena. Mnogo sam svirala Sebastiana Bacha i Roberta Schumanna. On je,

kao i one večeri, sjedio desno od mene, malo otraga, u kožnom naslonjaču. S vremena na vri jeme, na kraju svakog komada, dizao bi se i nagnut preko mojih ramena listao knjigu pokazujući mi neku novu Fugu, neki novi Intermezzo, neki drugi Improvviso. Onda bi ponovo sj"eo i ne mičući se slušao, veoma zadubIjen, očiju uprtih u mene, prisiljavajući me da osjetim njegovu prisutnost. Je li shvaćao koliko je mog bića, mojih misU, moje tuge, moje duboke intime prelazilo u tuđu glazbu? »Glazba — srebrni ključ koji otvara vodoskok suza iz lcojeg se duh napaja sve dok razum ne zaluta. Najslađi grob tisuća bojazni u kojem njihova mati Tjeskoba, nalik na diiete što spava, leži uspavana cvijećem ...« SHELLEY. Noć je puna prijetnje. Topao i vlažan vjetar piri vrtom, a mukli jecaj razliježe se tamom, pa umukne, da bi se opet oglasio, još jači. Vršci čempresa trepere pod gotovo crnim nebom na kojem sjaju napola ugasle zvijezde. Trak oblaka prelijeće svodom od jednog horizonta na drugi, ispresijecan, uvijen, crnji od neba, nalik na tragičnu Meduzinu kosu. More se ne opaža u tami, ali ono poput golemog neutješnog bola jeca, usamljeno. Što samo predstavlja taj strah? Čini mi se da me noć upozorava na blisku nesreću i da to upozorenje u dnu moje duše budi nejasno kajanje. Još uvijek me progoni Bachov Preludij. Miješa se u moj'oj duši s fijukom vjetra i jecajem mora. Zar nije malo prije nešto u meni plakalo u tim notama? Netko je, pritisnut morom, plakao, cvilio. Netko j'e plakao, jecao, dozivao Boga, molio oproštenje, tražio pomoć, molio molitvu koja se poput plamena dizala u nebo. Zvao je i čuli su ga, molio i bio uslišan. Primao je svjetlost iz visina, khktao od veselja, grlio na kraju Istinu i Mir, odmarao se u Milosti Gospodnjoj. Moja kći uvijek me ohrabri i kao čarobni balzam izliječi od svake groznice. Sad spava obasj"ana kao mjesečina blagom sjenom svjetiljke. Njeno Mce, bijelo kao svježa bj'eUna bijele ruže, gotovo se utapa u moru tamne kose. Čini se da fina pređa njenih trepavica jedva j'edvice uspijeva sakriti sjajne oči.

Saginjem se nad njom, promatram je i svi glasovi noći nestaju dok tišinu prekida j'edino njeno ritmičko disanje. Ona osjeća majčinu blizinu. Diže jednu ruku i onda je pušta da padne, smiješi se ustima koja se otvaraju poput bisernog cvijeta. Na trenutak joj se između trepavica pojavljuje sjaj sličan vlažnom srebrnom sjaju srži zlatoglava. Što je više promatram, sve više mi se čini nestvarna, kao biće satkano od snova — as dreams are made on. Zašto mi, dok opisujem njenu Ij'epotu i bestjelesnost, i nehotice padaju na pamet slike i riječi Wilhama Shakespearea, tog snažnog, divljeg i okrutnog pjesnika što ima tako medena usta? Ona će rasti hranjena i obavijena žarom moje Ijubavi, moje vehke jedine Ijubavi... Oli, Desdemono, Ofelijo, Kordelijo, Julijo! Oh, Titanijo! Oh, Mirando! 24. rujna. — Ne znam donijeti odluku, ne znam izraziti namj'eru. Prepuštam se pomalo ovom najnovijem osjećaju zatvarajući "oči pred dalekom opasnošću, oglušujući se na mudra upozorenja savjesti bojažljivom hrabrošću onoga koji se, da bi nabrao Ijubičica, naginje nad rub ponora na čijem dnu šumi zahuktala rijeka. Ništa neće doznati iz mojih usta, ja ništa neću doznati iz njegovih. Duše će zaj'edno na trenutak doseći vrhunce Ideala, popiti koji gutljaj na vječnim izvorima, a onda će, s većim povjerenj'em i manj'e žedna, opet svaka krenuti svojim putem. Kakav mir u zralcu danas poslij'e podnel More je plavkasto bijelo, mhječno poput opala, kao muransko staklo, na mjestima kao dahom pomućen kristal. Čitam Percyja Shelleyja, pjesnika koj'eg on voli, božanskog Arij'ela koj"i se hrani svjetlom i govori jezikom duhova. Noć je. Ova alegorija iskrsava mi pred očima. »Na velikom životnom putu kojim svi prolazima rastvaraj'u se vrata od tamnog dijamanta, ogromna rastočena jama. Oko njih, nalik nemirnim oblacima što se natiskuju u procijepu vrletne planine i gube u visini među strujama višeg neba, bjesni vječni rat sjena. Mnogi prolaze ispred tih vrata bezbrižnim korakom ne znajući da jedna sjena slijedi stope svakog prolaznika do mjesta gdje mrtvi mirno čekaju svog novog druga.

Drugi se, međutim, potaknuti nekom znatiželjom, zaustavIjaju da razgledaju. Ti su malobrojni i ovdje vrlo malo nauče, osim da ih sjene prate kuda god prolazili.« Iza mene je Sjena tako blizu da me gotovo dotiče. Osjećam kako me gleda. Na isti način kao što sam jučer, dok sam svirala, osjećala njegov pogled, iako ga nisam vidjela. 25. rujna. — Bože moj, Bože moj! Kad me je zovnuo s onim drhtajem u glasu, mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi, da ću se onesvijestiti. — Nikada — rekao mi je — nećete doznati koliko moja duša pripada vama. Bili smo u drvoredu fontana. Slušala sam kako voda šumi. Ništa više nisam vidjela, ništa više nisam čula. Učinilo mi se kao da se sve stvari udaljuju i zemlja rastvara te moj život nestaje zajedno s njima. Izvršila sam nadljudski napor, s usta mi je izletjelo Delfinino ime, obuzela me luda želja da potrčim k njoj, da pobjegnem, da se spasim. Tri puta sam viknula njeno ime. U predasima srce mi nije kucalo, bilo mi nije udaralo, dah mi iz usta nije izlazio... 26. rujna. — Je li istina? Nije li možda varka mog zavedenog duha? Ali, zašto mi je jučerašnji trenutak tako dalek, tako nestvaran? Onda je opet dugo pričao u mojoj blizini, dok sam ja kao u snu prolazila ispod drveća. Kakvog drveća? Kao da sam hodala tajnim putovima moje duše, među cvijećem rođenim iz mog srca, slušajući riječi nevidljivog Duha koji se nekada hranio mojim duhom. Još čujem mile i užasne riječi. Govorio je: — Odrekao bih se svih obećanja života da mogu živjeti u jednom kutku vašeg srca... Govorio je: — ... daleko od svijeta, sasvim izgubljen u vašem biću, zauvijek, sve do smrti... Govorio je: — I samilost koju biste mi poklonili bila bi mi draža od strasti bilo koje druge ... — Sama vaš vidljiva prisutnost dovoljna je da me opije. Osjećam kako mi se poput krvi razlijeva venama i osvaja moj duh kao neki nadnaravni osjećaj... 27. rujna. — Kad je na rubu šume ubrao cvijet i dao mi ga, zar ga nisam nazvala životom moga iivota? Kad smo se vraćali drvoredom fontana, zar ga pred onom fontanom

gdje je prije govorio nisam nazvala Životom moga života? Kad je skinuo vijenac s Herme i pružio ga mojoj kćeri, zar mi nije dao na znanje da žena slavljena u onim stihovima više ne postoji i da sam jedino ja, jedino ja njegova nada? Zar ga nisam opet nazvala Životom moga života? 28. rujna. — Kako je dugo trebalo da se saberem? Toliko sam se sati nakon onog trenutka borila, trudi la da proniknem u svoju vlastitu dušu, da vidim događaje u pravom svjetlu, da ono što se zbilo prosudim odlučno i mimo, da riješim, odlučim, prepoznam dužnost. Bježala sam od sebe same. Razum je lutao, volja se lomila, svaki trud bio uzaludan. Gotovo instinktivno izbjegavala sam da ostanem nasamo s njime, uvijek sam tražila blizinu Franceske i moje kćeri ili sam kao u zaklonu ostajala u svojoj sobi. Kad bi mi se oči srele s njegovima, činilo mi se da u njima čitam duboku i zaklinjuću tugu. Zar ne zna koliko, koliko, koliko ga volim? Ne zna. Nikada neće znati. Tako hoću. Tako mora biti. Samo hrabro! Pomozi mi, Bože moj. 29. rujna. — Zašto je progovorio? Zašto je htio prekinuti čar šutnje u kojoj se moja duša Ijuljuškala go tovo bez streiha i grižnje savjesti? Zašto je htio raskinuti nejasne koprene nesigurnosti i otkriti mi svoju Ijubav? Sad više ne mogu oklijevati, ne mogu se više zavaravati, dozvoliti sebi neku slabost ili prepustiti se čežnji. Opasnost je tu, sigurna, jasna, očevidna, privlači me vrtoglavo kao ponor. Samo itrenutak zanosa, slabosti, i ja sam izgublj'ena. Pitam se: — Je li iskrena moja bol, je li iskrena moja tuga zbog neočekivanog otkrića? Zašto uvijek mislim na one riječi? I zašto me, kad ih u sebi ponavlj'am, neizrecivi val miline obuzima? Zašto mi cijelim tijelom prostruji neki neizrecivi osjećaj" miline kad pomislim da bih mogla čuti i druge riječi, druge riječi? Jedan Shakespeareov stih iz As you like it:^ Who ever lov'd, that lov'd not at first sight?^ Noć. — Pokreti mog duha dobivaju oblik pitanja, zagonetaka. Stalno ispitujem samu sebe, a nikad ne odgovaram. Nisam imala hrabrosti

da pogledam u samu bit, da točno upoznam svoje stanje, da stvorim uistinu snažnu i poštenu odluku. Malodušna sam, kukavica. Strah me je boli, želim što manje patiti. Još uvijek volim zatezati, odugovlačiti, prikrivati, spasavati se izgovorima, skrivati se, umjesto da otvoreno stupim u odlučnu bitku. Činjenica je da se bojim ostati nasamo s njime, zapodj'eti neki ozbiljan razgovor, i da je moj život ovdje sveden na niz sitnih lukavština, izgovora, izlika kako bih izbjegla njegovo društvo. Takvo ponašanje nije dostoj"no mene. Ili ću se potpuno odreći ove Ijubavi, pa će on čuti moju žalosnu ali odlučnu riječ, ili ću je prihvatiti u njenoj čistoti, pa će imati moju duhovnu suglasnost. Sad se pitam: — Što želim? Koji od ta dva puta? Odreći se? Prihvatiti? Bože moj, Bože moj', odgovori ti umjesto mene, prosvijetli me! Kako vam drago. Tko je ikad volio a da to nije bilo na prvi pogled? Odreći se znači svojim noktima istrgnuti živi dio vlastitog srca. Tuga će biti neizmjerna, bol će prijeći granice svake patnje, ali junaštvo će, milošću božjom, biti okrunjeno smirenjem, nagrađeno božanskom slašću koja slijedi svako moralno uzdizanje, svaku pobjedu duha nad strahom od patnje. Odreći ću se. Moja kći će ostati vladarica cijelog, cijelog mog bića, cijelog, cijelog mog života. To je moja dužnost. U plaču ori, tužna dušo, radosti Da ti onda žetvu ispuni pjesma. 30. rujna. — Dok pišem ove stranice, osjećam da sam malo mirnija. Ponovo, barem na trenutak, dobivam malu ravnotežu i s većom jasnoćom promatram svoju nesreću te mi se čini da se srce veseli kao nakon ispovijedi. Oh, kad bih se mogla ispovijediti! Kad bih mogla zatražiti savjet i pomoć od svog starog prijatelja, od svog starog tješitelja! U ovim mukama više od ičega pomaže mi misao da ću za nekoliko dana ponovo vidjeti Don Luigija, da ću mu ispričati, iznijeti sve svoje rane te zatražiti od njega melem za sve svoje jade, kao i nekada. Kao onda kad je njegova blaga i duboka riječ izazivala suze nježnosti u mojim očima koje još nisu poznavale gorki okus drugačijih suza ili, što je još strašnije, suhoću koja peče.

Hoće li me još razumjeti? Hoće li shvatiti mračne nemire žene kao što je shvaćao nejasne i prolazne sjete jedne djevojčice? Hoće li opet vidjeti kako se, s izrazom milosrđa i opraštanja, saginje prema meni njegovo lijepo, bijelim vlasima ovjenčano i svetošću ozareno čelo, čisto kao hostija u ciboriju, posvećeno rukom Gospodnjom? U kapeli sam poslije mise svirala na orguljama glazbu Sebastiana Bacha i Cherubinija. Svirala sam Preludij, kao i one večeri. Netko je pritisnut jadom plakao, jecao. Netko je plakao, jecao dozivao Boga, tražio oproštenje, vapio u pomoć, molio molitvu koja se poput plamena dizala u nebo. Zvao je i čuli su ga, molio i bio uslišan. Primao je svjetlost iz visina, kliktao od veselja, grlio na kraju Istinu i Mir, odmarao se u Milosti Gospodnjoj. Te orgulje nisu velike, kapela nije velika, ipak, duša mi se širila kao u kakvoj bazilici, uzdizala se kao u ogromnoj kupoli, dodirnula vrhunac idealne kule gdje u rajskom plavetnilu i uzvišenom eteru blista znak znakova. Mislim na najveće orgulje u najvećim katedralama, na one u Hamburgu, Strasbourgu, Sevilli, samostanu VVeingarten i Subiaco, kod benediktinaca u Cataniji, u Montecassinu, u San Dionigiju. Kakav glas, kakav kor glasova, kakvo mnoštvo uzvika i molitava, kakva pjesma i plač naroda mogu biti ravni strahoti i nježnosti tog čudesnog kršćanskog instrumenta koji u sebi sjedinjuje sve tonove što ih Ijudsko uho može zamijetiti kao i one koje još ne može zamijetiti? Sanjam: — Usamljena katedrala, tajanstvena, gola, nalik dubokom ugaslom krateru koji iz visine obasjavaju zvijezde. Duša opijena Ijubavlju, žarkom kao u sv. Pavla, blagom kao u sv. Ivana, mnogostrukom kao tisuću duša okupljenih u jednoj jedinoj, koja mora iskazati svoju opijenost u jednom natčovječanskom glasu. Orgulje ogromne kao šuma drveta i metala koje, poput onih u SaintSulpiceu, imaju pet klavijatura, dvadeset pedala, sto osam registara, više od sedam tisuća svirala, sve glasove. Noć. — Uzalud! Uzalud! Ništa me ne smiruje, ništa mi ne pruža sat, minutu, trenutak zaborava, ništa me nikad neće izliječiti, nikakav san mog razuma neće izbrisati san mog srca. Uzalud! Moj nemir je smrtonosan. Osjećam da je moj jad neizlječiv. Srce me

boli kao da su ga stisnuli, zgnječili, uništili zauvijek. Duševna bol je tako snažna da se pretvara u fizičku bol, u okrutnu, nepodnošljivu muku. Uzbuđena sam, znam. Postala sam plijen neke vrsti ludila, a ne mogu pobijediti samu sebe, ne mogu se savladati, više ne mogu doći sebi. Ne mogu, ne mogu. To je dakle Ijubav? Jutros je otišao na konju, sa slugom, a da ga nisam vidjela. Gotovo cijelo jutro provela sam u kapeli. U vrijeme doručka nije se vratio. Toliko sam patila zbog njegove odsutnosti da me upravo zapanjila žestina te patnje. Došla sam ovamo, u sobu. Da ublažim muku, napisala sam jednu stranicu dnevnika, jednu pobožnu stranicu, grijući se sjećanjem moje jutrošnje vjere. Onda sam pročitala neke odlomke iz Percy SheIIeyjeva Epipsychidiona, zatim sam sišla u park da potražim kćer. Cijelo to vrijeme živo sam mislila na njega. Bez prestanka me mučio i zaokupljao. Kad sam mu ponovo začula glas, stajala sam na prvoj terasi. Razgovarao je s Franceskom u predvorju. Francesca se nagnula i zovnula me odozgo: — Dođi gore. Dok sam se penjala uz stepenice, osjećala sam kako mi koljena klecaju. Kad me je pozdravio, pružio mi je ruku. Sigurno je osjetio drhtaj moje ruke, jer sam opazila da mu se pogled odjednom naglo izmijenio. Okrenuti moru, sjedili smo na dugim slamnatim stolicama u predvorju. On je rekao da je jako umoran i počeo pušiti pričajući o jahanju. — Stigao je do Vicomila, gdje je predahnuo. — Vicomile — rekao je — ima tri znamenitosti: borovu šumu, kulu i monstrancu iz petnaestog stoljeća. Zamislite borovu šumu između mora i brežuljka punu malih jezera koja šumu produžuju u beskraj. Jedan zvonik lombardijskog barbarskog stila koji vjerojatno potječe još iz jedanaestog stoljeća, kameni toranj ispunjen sirenama, paunima, zmijama, himerama, hipogrifima, tisućama čudovišta i mnoštvom cvjetova. Monstranca od pozlaćenog srebra, prevučena emajlom, izrezbarena, gotskobizantinskog stila u kojem se već osjeća dah renesanse, djelo Galluccija, gotovo nepoznatog umjetnika, velikog prethodnika Benvenuta ... Dok je pričao, meni se obraćao. Čudno kako točno pamtim sve njegove riječi. Mogla bih napisati cijeli razgovor s najbeznačajnijim i

najsitnijim pojedinostima. Kad bi bilo moguće, mogla bih ponoviti svaki izraz njegova glasa. Pokazao nam je dvatri mala crteža što ih je olovkom nabacio u bilježnicu. Zatim je nastavio pričati o čudesima Vicomilea s toplinom s koj'om obično priča o lijepim stvarima, s umjetničkim oduševljenjem kojim on najviše zavodi. — Obećao sam kanoniku da ću u nedjelju ponovo svratiti. Ići ćemo. Zar ne, Francesca? Donna Maria mora upoznati Vicomile. Oh, moje ime na njegovim usnama! Kad bi postojao neki način, mogla bih točno ponoviti držanje, oblik ovih usana dok j"e izgovarao svaki slog tih dviju riječi: — Donna Maria. — Ali nikada ne bih mogla izraziti svoje osjećaje. Nikada ne bih mogla izreći sve ono nenadano, nepoznato, neočekivano koje prisutnost tog čovjeka budi u mojem biću. Tu smo sj'edili sve dok nije došlo vrijeme ručku. Francesca je, protiv svog običaj"a, izgledala malo tužna. U jednom trenutku, šutnj'a je zavladala među nama. Ali između njega i mene počeo je jedan od onih razgovora bez riječi u kojem duša iskazuje Neiskazano i razumije šapat misli. Govorio mi je stvari koje su me ispunjale užitkom na jastuku: koje mi njegova usta nikad neće moći ponoviti i koje moje uho nikad neće moći čuti. Ispred nas čempresi, nepomični, laki, na pogled gotovo uronjeni u neopipljivi eter, upaljeni suncem, činilo se kao da na vrhu, poput zavjetnih svijeća, nose plamen. More je bilo zeleno poput alojeva lista, ali se ovdjeondje prelijevalo kao rastopljeni tirkiz: neopisiva nježnost boja, anđeosko razlijevanj'e svjetla u kom je svako jedro izgledalo kao anđeo što pliva, dok je sklad ublaženih j'esenskih mirisa bio kao duh i osjećaj tog veličanstvenog popodnevnog prizora. Oh, vedra rujanska smrti! I ovaj' mjesec j'e završio, izgubljen, nestao unepovrat. Zbogom. Obuzela me neopisiva tuga. Koliki dio mene odnosi sa sobom ovo vrijeme. Više sam proživjela u petnaest dana nego u petnaest godina. čini mi se da nijedan od mojih dugih tjedana žestinom boli nije nalik ovom kratkom tjednu strasti. Srce me boli, glavu sam izgubila, u mojoj se

nutrini ugnijezdilo nešto mračno, što pali, nešto što se, kao zarazna bolest, pojavilo iznenada i što mi, usprkos mojoj' volji, usprkos svakom lij'eku, počinje trovati krv i dušu: Žudnj'a. Stid me j'e zbog toga, zgražam se, kao zbog nečasnog djela, kao zbog svetogrđa, zbog oskvrnuća. Očaj'nički i ludo se plašim toga kao lukavog neprijatelja koji, da bi prodro u tvrđavu, pozna puteve koje ja sama ne znam. Pa ipak noću bdijem te pišući ovu stranicu u uzbuđenju kojim Ijubavnici pišu svoja pisma, ne čujem dah svoje kćeri koja spava. Ona mirno spava i ne zna kako je majčina duša daleko ... 1. listopada. — Mcje oči u njemu vide ono što prije nisu vidjele. Kad gcvori, gledam njegova usta i više me zanima pckret i boja usana nego zvuk i značenje riječi. 2. listopada. — Danas je subota. Danas je osmi dan od onog nezaboravnog dana — 25. RUJNA 1886. Čudnim slučajem, iako sada ne izbjegavam da se nađem nasamo s njime, iakc čak želim da dođe strašni i junački trenutak, taj' trenutak, čudnim slučajem, još nije dcšao. Francesca je danas neprestano bila sa mnom. Jutros smo jahale putem za Rovigliano, a gotovo cijelo popodne provele smo za klavirom. Htjela je da jcj sviram neke plescve iz XVI stoljeća, zatim Sonatu u fis molu i poznatu Toccatu Muzija Clementija, onda dvatri Capriccia Domenica Scarlattij'a. Htj'ela je još da joj pjevam neke dijelove iz Frauenliebe od Roberta Schumanna. Kakve suprotnosti! Francesca više nije vesela kac nekada, pa čak ni kao za vrijeme prvih dana mog boravka ovdje. Često je zamišljena. Kad se smije, kad se šali, čini mi se da je njeno veselje izvještačeno. Pitala sam je: — Muči li te kakva misao? — Odgovorila mi je kao da se čudi: — Zašto? — Dodala sam: — Vidim da si malo žalosna. — A ona: — Žalosna? Oh, ne. Varaš se. — Nasmijala se, ali smijeh joj je i protiv njene volje bio gorak. To me žalosti i nekako neodređeno uznemiruje. Dakle sutra po podne idemo u Vicomile. On me upitao: — Hoćete li moći izdržati jahanje? Na konju možemo prijeći i cijelu borovu šumu ...

A onda mi je još rekao: — Pročitajte još jednom RecoUection, pjesmu koju je Shelley posvetio Jani. Dakle, jahat ćemo. Jahat će i Francesca. Ostali, a s njima i Delfina, poći će kočijom. Kakvo me čudno duševno raspoloženje obuzelo večeras! U dubini srca osjećam neku muklu i žestoku srdžbu, a ne znam zašto. Ne podnosim sebe, ni svoj život, a ni sve ostalo. Ta živčana napetost toliko je jaka da me iz trena u tren obuzima luđačka želja da vičem, da zabadam nokte u meso, da lomim prste o zidove, da izazovem bilo kakvu fizičku bol kako bih se riješila ove nepodnošljive unutrašnje muke, ovog nepodnošljivog čemera. Čini mi se kao da mi je živa žeravica u grudima, da mi grlo steže jecaj koji neće da se prolomi, da mi je glava prazna, čas hladna, čas užarena. S vremena na vrijeme osjećam neku iznenadnu tjeskobu, bezumni strah koji nikako ne uspijevam ukloniti niti ugušiti. Ponekad mi mozgom prelijeću nesvjesne slike i misli koje iskrsavaju iz tko zna kakvih dubina bića: nedostojne slike i misli. A ja čeznem i gubim svijest kao žena obuzeta slijepom Ijubavlju. Ipak, to nije užitak, to nije užitak! 3. listopada. — Kako je nemoćna i jadna duša naša bez obrane protiv buđenja manje plemenitih nagona koji spavaju u tami našeg nesvjesnog života, u neistraženom ponoru u kojem slijepi osjećaji rađaju slijepe snove! Jedan san može otrovati dušu. Jedna jedina nesvjesna misao može iskvariti volju. Idemo u Vicomile. Delfina je radosna. Danas je praznik, blagdan Gospe od Svete knmice. Hrabro, dušo moja! 4. listopada. — Hrabrosti nema. Jučerašnji dan bio je za mene tako ispunjen sitnim događajima i velikim uzbuđenjima, tako veseo i tako tužan, tako neobično uzbudljiv da se sva smetem kad ga se sjetim, a sva druga sjećanja blijede i rasplinjuju se pred ovim jedinim. Pošto smo razgledali kulu i divili se monstranci, oko pet i pol bili smo spremni za povratak iz Vioomilea. Francesca je bila umorna pa je više voljela da se vrati kočijom nego da ponovo uzjaše na konja.

Dio puta smo prešli skupa, jašući čas iza, čas pored kočije. Delfina i Muriella su mahale dugim rascvalim granama i smijale se prijeteći nam divnim Ijubičastim perjanicama. Večer je bila veoma tiha, bez daška vjetra. Sunce je zapadalo za brežuljak Rovigliana na nebu koje je bilo posve ružičasto, kao nebo Dalekog istoka. Sa svih strana, polagano, gusto, mekano poput snijega u zoru, padala je kiša ruža, ruža, ruža. Kad je simce nestalo, ruže su se umnožile, raširile gotovo do suprotnog horizonta, gubile, rasplinjavale u najbistrijem plavetnilu, u srebrnom neopisivom plavetnilu nalik onom što obavija ledom prekrivene vrhunce planina. On bi s vremena na vrijeme govorio: — Pogledajte zvonik Vicomilea. Pogledajte kupolu San Consalva ... Kad se pojavila borova šuma, on me upita: — Da je prijeđemo? Glavna cesta prolazi uz šumu oblikujući veliki zavoj koji se na kraju luka gotovo do obale približava moru. Šuma je već izgledala posve mračna, tamnozelena, kao da se tama nagomilala u krošnj'ama stabala. Jedino je nebo iznad stabala još bilo svijetlo, dok su u njenoj utrobi kao komadići neba, još čišćeg od onog iznad naših glava, jezerca vode blistala snažnim i dubokim svjetlom. I ne sačekavši moj odgovor, on reče Franceski: — Mi idemo kroz šumu. Sastat ćemo se s druge strane, na cesti kod mosta Convito. I potjera konja. Zašto sam pristala? Zašto sam ušla u šumu s njime? Oči su mi bile zaslijepljene. Činilo mi se kao da sam pod utjecajem neke nejasne čarolije. Kao da mi taj krajolik, ta svjetlost, taj događaj, cijeli taj splet prilika nije nov, kao da je već postojao, u nekom bivšem životu, da tako kažem, i da sad ponovo oživljava... Osjećala sam nešto što se ne može izreći. Činilo mi se dakle da se taj sat, ti trenuci, pošto sam ih već proživjela, ne događaju izvan mene, nezavisno od mene, već da mi pripadaju, da su sa mnom prirodno i nerazdvojno povezani, tako da ne mogu izbjeći da ih na taj način ponovo proživim, već naprotiv, da ih svakako opet moram doživjeti. Jasno sam osjećala neminovnost te potrebe. Volja mi je bila potpuno nepokretna. Kao kad se neki događaj" iz života s više istine pojavi u snu, a opet

različit od istine. Ne mogu opisati ni najmanj"i dio tog neobičnog fenomena. Između moje duše i krajolika postojao je neki tajni dogovor, neka taj'anstvena srodnost. SHka šume u j'ezercima vode kao da je doista bila snivana slika stvarnog prizora. Činilo se, kao u pjesmama Percyja Shelleyja, da j"e svako to j'ezerce bilo malo nebo koj'e se spustilo u podzemni svijet. Svod ružičaste svjetlosti, razastrt po tamnoj zemlji, beskrajniji od beskrajne noći i svij'etliji od dana, na kojem su se stabla dizala kao u zraku, aii savršenijih oblika i boja od bilo kojeg što su se tamo Ijuljala. I blagi vidici, kakve nikad ne vidimo u našem svijetu gore, bijahu tu naslikani Ijubavlju vode za hjepu šumu. Cijela nj'ihova dubina bij'aše prožeta bajnim sjajem, nepromjenljivom atmosferom, večeri blažom od one gore. Iz kakve vi'emenske dalj'ine je do nas stigao ovaj trenutak? Jahali smo polako, bez riječi. Rijetki krikovi svraka, topot i disanje konja nisu remetili mir koji je iz trenutka u trenutak izgledao sve dublji i magičniji. Zašto je htio prekinuti čaroliju koju smo sami stvorili? Progovorio je. Preli mi u srce val žarkih, ludih, gotovo bezumnih riječi koje su me u onoj tišini stabala prestravile nekim vanljudskim, neopisivo čudnim i oČEiravajućim dojmom. Nije bio krotak i tih kao u vrtu. Nije mi govorio o svojim bojažljivim i plašljivim nadama, svojim gotovo mističnim čežnjama, svojim neizlječivim tugama. Nije molio, nije zaklinjao. Glas mu je bio strastven, snažan i hrabar. Glas koji nisam poznavala. — Vi me volite, vi me volite, nemoguće je da me ne voUte! Recite mi da me volite! Konj mu j'e išao tik uz moga, osj'ećala sam kako me dotiče i mislila da na licu osj"ećam nj'egov dah, žar nj'egovih rij'eči. Mislila sam da ću se onesvijestiti od prevelikog uzbuđenja i pasti mu u naručje. — Recite mi da me volite! — ponavljao j'e uporno i nesmiljeno. — Recite mi da me volite! U groznoj uzbuđenosti koju je izazvao njegov vreli glas, mislim da sam rekla, ne sjećam se više, s krikom ili jecajem na usnama, sva izvan sebe: — Volim vas, volim vas, volim vas!

I trkom sam potjerala konja jedva obilježenom stazom kroz gusto poredana debla, ne znajući što radim. On me slij'edio dovikujući: — Maria, Maria, stanite! Ozlij'edit ćete se ... Nisam se zaustavila. Ne znam kako j'e moj konj' izbje gao stabla, kako nije pao. Ne mogu opisati dojam koji je u meni, dok sam jurila, ostavila mračna šuma ispresijecana velikim svijetlim površinama vode. Kad sam napokon izišla na suprotnu stranu, na cestu kraj mosta Convito, činilo mi se kao da sam se oslobodila neke halucinacij'e. On malo oštrije primijeti: — Želite li se ubiti? Začusmo drndanje kočije koja se približavala i krenusmo joj u susret. Opet mi je htio nešto reći. — Smilujte se, molim vas, i šutite! — preklinjala sam ga osjećajući da se više ne bih mogla svladati. On umukne. Zatim, sa sigurnošću koja me je zadivila, reče Franceski: — Steta što niste išli s nama! Bilo je divno... I nastavi govoriti jednostavno, otvoreno, kao da se ništa nije dogodilo. Čak i veselo. Bila sam mu zahvalna zbog tog pretvaranja jer bih se sigurno izdala da sam morala govoriti. A da smo oboje šutjeli, možda bi Franceski bilo sumnjivo. Nakon nekog vremena počesmo se penjati prema Schifanoji. Kakvo neopisivo tužno veče! Prva mjesečeva četvrt je svijetlila na mekanom zelenkastom nebu na kojem su moje oči, možda samo moje, još uvijek vidjele laki privid rumenila, rumenila koje je dolje u šumi obasjavalo jezerca vode. 5. listopađa. — Sad zna da ga volim. Doznao je to iz mojih usta. Jedino se bijegom mogu spasiti. Eto, dokle sam stigla. Kad me gleda, u dubini očiju mu svijetli nešto čega prije nije bilo. Danas je, u trenutku kad Francesca nije bila prisutna, uzeo moju ruku i htio je poljubiti. Uspjela sam je povući i vidjela kako mu usne lagano podrhtavaju. Opazila sam na trenutak, gotovo bih rekla, sliku izmaklog poljupca na njegovim usnama, prizor koji mi se usjekao u pamćenje i ne napušta me više, ne napušta me više! 6. listopada. — 25. rujna, na mramornoj klupi u šumi od planika,

rekao mije: — Znam da me ne volite i da me ne možete voljeti. — A 3. listopada: — Vi me volite, vi me volite, nemoguće je da me ne volite. U Franceskinoj prisutnosti upitao me dopuštam li da napravi studiju mojih ruku. Pristala sam. Danas počinje s radom. A ja strepim i strah me je kao da moram izložiti ruke nekom nepoznatom mučenju. Noć. — Započelo je lagano, drago, neopisivo mučenje. Crtao je crnom i crvenom bojom. Desna ruka bila mi je položena na komadu baršuna. Na stolu je stajala žućkasta korejska vaza s pjegama kao u zmij'ske kože, a u vazi kita orhideja, tog čudnovatog i mnogolikog cvij'eća koj"e naročito zaokuplj"a Franceskinu pažnju. Neke zelene, Uvotinjski zelene, da tako kažem, zelene boje nekih skakavaca, visile su u obliku malih etrurskih urna s malo odškrinutim poklopcem. Neke su na vršku srebrnaste stabljike imale cvijet s pet latica među koj'ima se nalazila iznutra žuta a izvana bijela čaška. Neke su imale mali Ij'ubičasti zvončić s čijih strana su virila dva duga prašnika, podsjećajući na gušavog patuljastog kraIja iz bajki s bradom podijelj'enom na dvije pletenice po istočnjačkom običaju. Neke su opet imale mnoštvo žutih cvjetova nalik na anđelke u dugim haljinama koj'i se s uzdignutim rukama i aureolom iznad glave spremaj"u da polete. Kad mi se činilo da više neću moći izdržati muku, onda sam nj'ih promatrala. Na trenutak bi me zaokupili njihovi rijetki oblici budeći u meni letimično sjećanje na rodni kraj', ispunj'ajući dušu trenutačnom smetenošću. On je bez riječi crtao. Oči su mu neprestano prelazile s papira na moje ruke. Onda su se dvatri puta podigle prema vazi. Odjednom se digao i rekao: — Oprostite. Zatim je uzeo vazu i odnio je daleko, na drugi stol. Ne znam zašto. Nakon toga je počeo crtati slobodnije, kao da se oslobodio nečega što mu je smetalo. Ne mogu izraziti osjećaje koj"e su u meni budile nj'egove oči. Cinilo mi se da ne pružam njegovom pogledu samo goli dio ruke, već goli dio duše, i da njegovo oko prodire do dna otkrivaj'ući sve najskrovitije taj'ne. Nikada nisam tako doživlj'avala svoju ruku, nikada mi nije izgledala tako živa, tako izražajna, tako prisno

vezana uz moje srce, toliko zavisna od moj'eg unutrašnjeg života, tako izdaj'nička. Pod utj'ecajem njegova pogleda podrhtavala sam neprimjetno ali bez prestanka, i to podrhtavanj'e se širilo do naj'dubljeg dijela mog bića. Ponekad je drhtaj' postajao j'ači i vidljiv, a kad bi i suviše uporno pogledao, i nehotice bih osjetila želju da je povučem, dok je ponekad ta nehotična kretnj'a bila izraz sramežljivosti. Katkad je dugo stajao nepomično, ne crtajući, a ja bih osjećala kao da me zjenicama pije ili miluj"e milovanjem mekšim od baršuna na kojem je ležala moja ruka. S vremena na vrijeme, dok bi stajao nagnut nad crtežem, unoseći možda kakvu linij'u koju j'e upio od mene, usnama bi mu preletio gotovo neprimj'etan osmijeh, tako lak da sam ga jedva mogla zamijetiti. I taj osmijeh, ne znam zašto, izazivao je u mojim grudima drhtaj slasti. Još sam, dva ili tri puta, vidjela kako se na njegovim usnama poj'avljuje slika polj'upca. Ponekad bi me svladala znatiželja i ja bih upitala: — Dakle? Francesca je sjedila za klavirom, okrenuta leđima. Prebirala je po tipkama pokušavajući se sj'etiti Rameauove Gavotte, Gavotte žutih dama, koju sam ja toliko puta svirala i koja će ostati kao glazbena uspomena na moj boravak u Schifanoj'i. Pedalama je ublažavala note i često prekidala svirku. A prekidi te meni tako drage arije i ritma koje je uho unaprijed hvatalo predstavIjali su za mene novi izvor nemira. Odjednom je, potaknuta nekom nervoznom nestrpljivošću, nekoliko puta j'ako udarila po j'ednoj tipki, onda je ustala i nagnula se nad crtež. Pogledala sam i shvatila. Nedostajala je još ta gorčina. Bog mi je za kraj ostavio najokrutniju kušnj'u. Nek se vrši volja njegova. 7. listopada. — Ispunjava me jedna j'edina misao, jedna jedina želja, jedan jedini naum: otputovati, otputovati, otputovati. Snage me izdaju. Malaksavam, umirem zbog svoje Ijubavi, a neočekivano otkriće još više pojačava moju smrtnu tugu. Što ona misli o meni? Što ona misli? Ona ga dakle voli? A od kada? I zna li on to? Ili čak i ne sumnja! ... Bože moj, Bože moj'! Mozak nii prestaje raditi, snaga me napušta, gubim smisao za stvarnost. Ponekad moja bol prestaje, kao predah

između dva naleta vihora, kad se bijes elemenata izjednači u strahovitoj nepomičnosti da bi ponovo izbio još većom žestinom, a ja ostaj'em ij omamlj'ena, s otežalom glavom, umornim i izmrcvarenim udovima kao da me je netko tukao. I dok se bol nakuplja da mi zada novi udarac, ja ne uspijevam sabrati svoju volju. što ona misli o meni? Sto misli? što misli? Ona da me ne razumije, moja najbolja prijateljica, moja najdraža prijateljica koj'oj j'e moj'e srce uvijek bilo otvoreno! To je gorčina nad gorčinama, najokrutnij'a kušnja koj'u je Bog ostavio onome koj"i j'e odricanje postavio kao zakon svog života. Moram razgovarati s njom prije nego što otputujem, ona mora sve saznati od mene i ja od nje. To je dužnost. Noć. — Oko pet sati predložila mi je da prošetamo u kočiji roviglianskom cestom. Otišle smo same, u otvorenoj kočiji. Ja sam drhteći mislila: — Sad ću joj reći. — Ali unutrašnji drhtaj oduzimao mi je svaku odvažnost. Očekuj'e li možda ona da ja govorim? Ne znam. Dugo smo šutjele slušajući j'ednoličan kas dvaju konja, promatrajući stabla i živice koje su omeđivale put. Tek ponekad bi kratkom rečenicom ili pokretom pokazala neku osobitost jesenskog kraj'olika. U tim trenucima razlijevao se sav Ijudski čar j'eseni. Kose večernje zrake palile su brežuljkom muklo i harmonično bogatstvo gotovo uvelog lišća. Zbog neprestanog sj'everoistočnjaka za vrijeme mlađaka prerano vene lišće stabala u primorskim kraj'evima. Zlato, jantar, šafran, žuta boja sumpora, oker, naranča, čađa, bakar, zelenilo mora, tratorak, tamna Ijubičasta boj'a, purpur, razlivene boje, najjači i najnježniji preljevi stapali su se u duboki sklad čiji čar nikad neće nadmašiti nijedna proljetna melodija. Pokazujući mi skup bagrema, reče: — Pogledaj', kao da cvatu! Već suhi, bijeljeli su se pomalo ružičastom bjelinom, kao veliki bademi u ožujku, dok j'e tirkizno nebo već zahvaćao val sivila. Nakon kratke šutnj'e rekoh, pokušavajući da započnem: — Manuel će sigumo doći u subotu. Sutra očekujem brzojav. A u nedjelj'u putujemo, jutarnjim vlakom.

Bila si tako dobra sa mnom ovih dana. Toliko sam ti zahvalna... Glas mi je malo podrhtavao. Srce mi je ispunjala neizmjerna nježnost. Ona mi je bez rij'eči, i ne gledajući me, prihvatila ruku i zadržala j'e u svoj'oj. Dugo smo tako šutjele držeći se za ruke. Onda me upitala: — KoUko ćeš ostati kod majke? Odgovorila sam: — Do kraja godine, mislim, a možda i više. — Tako dugo? Ponovo smo zašutjele. Već sam osjećala da neću imati hrabrosti da joj pružim objašnjenje. Također sam osjećala da to sad i nije toliko potrebno. činilo mi se da mi se ona sad približava, da me razumij'e, da suosj'eća i postaje moja draga sestra. Moj'a je tuga privlačila njenu kao što rnjesec privlači morsku vodu. — Slušaj — rekla je, začuvši pjesmu žena, otegnutu, punu, pobožnu, kao gregorijanski pjev. Nešto kasnije ugledale smo i pjevačice. Izlazile su iz polj'a suhih suncokreta, jedna za drugom, kao u procesiji. A suncokreti su na vrhu dugih žutih stabljika bez lišća nosili velike kolute bez latica i sjemena nalikujući u svojoj golotinji na liturgijske insignije, blijede monstrance od zlata. Moje uzbuđenje je poraslo. Iza nas se sutonom razlijegala pjesma. Prošle smo kroz Ruvigliano, gdj"e su se već palila svjetla. Zatim smo opet izišle na glavnu cestu. Za nama je dopirao zvuk zvona. Vrhovima stabala koja su na bijelu cestu bacala modrikastu sjenu a zrakom širila gotovo bih rekla treptavi odsjaj vode pirio je vlažan vjetar. — Je li ti hladno? — upitala me i naredila kočij'ašu da raširi pled i krene natrag. Na roviglianskom zvoniku još je uvijek kao na vjerskoj svečanosti dugim brecajima odzvanjalo jedno zvono. Činilo se kao da se valom zvuka kroz vjetar raznosi i val hladnoće. Kao po prešutnom dogovoru, stisnule smo se jedna uz drugu povukavši pled preko kolj'ena i uzajamno dijeleći drhtanje. Kočija je lagano ulazila u mjesto. — Što znači taj zvon? — prošaptala je glasom koji više nije izgledao njen. Odgovorila sam: — Ako se ne varam, svećenik nekome nosi

popudbinu. Malo kasnije smo zaista vidjele svećenika kako ulazi na jedna vrata. Jedan klerik je nosio baldahin a druga dvojica zapaljene svijeće. Na toj kući je samo jedan prozor bio osvijetljen, prozor kršćanina koji je umirao očekujući svetu pomast. U svjetlu prozora pojavile su se lake sjene. U tom četvorokutu žutog svjetla lako se nazirala cijela tiha drama koja se odvija oko onoga koji polazi u smrt. Jedan od dvojice naših slugu nagne se i tiho zapita drugog: — Tko umire? — Ovaj spomene neko žensko ime u svom narječju. A ja sam htjela utišati buku kotača na šljunkovitom putu, htjela sem da naš prolazak bude nečujan na tom mjestu gdje se netko rastajao s dušom. Francesca je sigurno osjećala isto što i ja. Kočija je opet kasom izišla na cestu za Schifanoju. Mjesec okružen prstenovima svijetlio je poput opala u prozirnom mlijeku. Iz mora je izranjao lanac oblaka dižući se malopomalo u obliku balona poput nepostojanog dima. Uzburkano more je svojim zapljuskivanjem prekrivalo sve ostale šumove. Mislim da nikada teža tuga nije obuzela dvije duše. Na hladnim obrazila osjetila sam nešto toplo i okrenula se prema Franceski da vidim je li opazila da plačem. Si'ela sam njene oči pune suza. Ostale smo nijeme, jedna uz drugu, stisnutih usta, stišćući ruke, znajući da plačemo zbog njega, a suze su se tiho, kap po kap, ronile. U blizini Schifanoje ja sam obrisala svoje, a ona svoje. Obje smo skrivale svoju slabost. On nas je s Delfinom, Muriellom i Ferdinandom čekao u trijemu. Zašto sam u dnu srca osjećala prema njemu neko nejasno nepovjerenje, kao da me neki iristinkt upozoravao na mračnu opasnost? Kakve mi boli krije budućnost? Hoću li se oteti strasti koja me privlači zasljepljujući me? Pa ipak, kakvo su mi olakšanj'e pružile ove suze! Osjećam veće pouzdanje, manje sam slomljena i isušena. Osj'ećam neizrecivu nježnost sj'ećajući se Posljednje Šetnje, dok Delfina spava sretna zbog svih onih ludih poljubaca kojima sam joj obasula lice i dok se kroz prozorska okna smiješi tužni mjesec, koji me je malo prije vidio kako plačem.

8. Ustopada. — Jesam li spavala noćas? Bdj'ela? Ne mogu reći. Mozak su mi nejasno, kao guste sjene, salijetale strašne misli, nepodnošljive slike boli, srce bi mi usplahireno, iznenada, počelo jako udarati i ja bih otvorenih očij'u buljila u mrak, ne znaj'ući jesam li se prenula iza sna ili sve do tada bdjela maštaj'ući i razmišljaj'ući. A ta polusnena sumnja, mnogo nepodnošlj'ivij'a od nesanice, trajala je, traj'ala, trajala ... Uza sve to, kad sam ujutro začula kako me zove veseli glas moje kćeri, nisam odgovorila. Pravila sam se da tvrdo spavam, samo da se ne dignem, da još ostanem tu, da dobij'em na vremenu, da još više udaljim neumoljivi dolazak neizbježne stvarnosti. Muke misli i mašte uvijek su mi izgledale manje okrutne od nepredvidlj'ivih patnji koje mi j'e život pripremao u ova dva preostala dana. Malo zatim, na vršcima prstiju, zadržavajući dah, došla je Delfina da me pogleda. Kako je nježno i drhtavim glasom rekla Dorothy: — Kako spava! Nećemo je buditi. Noć. — Čini mi se da više nemam ni kapi krvi u žilama. Dok sam se penjala stepenicama, činilo mi se da mi u naporu kojim sam prelazila svaku stepenicu nestaje krv i život iz svih otvorenih žila. Slaba sam poput umirućeg čovj'eka... Hrabro, samo hrabro! Još samo nekoliko sati. Ujutro stiže Manuel, u nedj'elju odlazimo, već u ponedjeljak bit ćemo kod moj'e majke. Malo prij'e sam mu vratila dvijetri knjige koj'e mi je bio posudio. U knjizi Percyja Shelleyja, na kraju jedne strofe, noktom sam potcrtala dva stiha i ostavila vidIjiv znak na stranici. Stihovi glase: And forget me, for I can never Be thine! »I zaboravi me, jer nikad ne mogu biti tvoja!« 9. listopada, noć. — Cij'eli dan, cijeli dan je tražio trenutak da razgovara sa mnom. Njegova patnja je bila očigledna. A j'a sam cijeli dan pokušavala pobjeći da mi ne baci u dušu novo sjeme boli, čežnje, tuge, kajanja. Pobijedila sam. Bila sam hrabra i jaka. Hvala ti, Bože moj! Ovo je posljednja noć. Ujutro putujemo. Sve će biti gotovo. Sve će biti gotovo? Osj'ećam neki glas u dubini, ne razumijem ga, ali znam da mi govori o dalekim nesrećama, nepoznatim a ipak neizbježivim, tajanstvenim pa ipak neumitnim kao smrt. Budućnost

je turobna kao polje već iskopanih grobova, spremnih da prime mrtva tij'ela. A na polju ovdj'eondj'e gore blijede svijeće koj"e j'edva opažam i ne znam gore li da me privuku u opasnost ili da mi pokažu put spasenja. Ponovo sam pažljivo i polagano pročitala dnevnik od 15. rujna, dana kad sam stigla. Kakva razlika između prve i ove poslj'ednje noći! Fisala sam: »Probudit ću se u prijateljskoj kući, kao draga Franceskina gošća, u Schifanoji, gdje rastu tako lijepe ruže i veliči čempresi. Probudit ću se znajući da me čeka nekoliko tjedana mira, dvadeset dana duhovnog života, a možda i više...« Jao, kamo je nestao taj mir? A ruže, tako lijepe ruže, zašto su bile tako podmukle? Možda sam previše otvorila srce mirisima, počevši od one noći u trijemu, dok j'e Delfina spavala. Sad listopadska mjesečina plavi nebo i ja kroz prozor vidim crne i nepromjenljive vrške čempresa, koje su one noći dodirivale zvijezde. Jednu jedinu rečenicu iz tog preludija mogu ponoviti na ovom tužnom završetku. »Koliko vlasi na mojoj glavi, toliko klasova boli u mojoj sudbini.« Klasovi se umnažaju, dižu, prelijevaju kao more, a željezo iz kojeg će biti iskovan srp još nije izvađeno iz rudnika. Odlazim. Sto će se dogoditi s njim kad budem daleko? Što će se dogoditi s Franceskom? Franceskina promjena će mi uvijek ostati nerazumIjiva, neobjašnjiva. To je zagonetka koja me muči i zbunjuje. Ona ga voli! A otkada? I zna li on to? Dušo moja, priznaj novi jad! Nova bolest te truje. Ti si Ijubomorna. Ali ja sam spremna i na najokrutniju patnju. Poznajem muku koja me očekuje, znam da patnje koje sam podnijela ovih dana nisu ništa u usporedbi s budućim patnjama, sa strašnim križem na koji će moje misli pribiti moju dušu da je unište. Spremna sam. Tražim samo predah, o Gospode, kratki predah prije sati koji još ostaju. Sutra će mi biti potrebna sva moja snaga. Kako neobično, u raznim zgodama života, vanjske prilike ponekad nalikuju jedna na drugu, kako se slažu! Večeras mi se u predvorju pričinilo kao da sam se vratila u večer 16. rujna, kad sam pjevala i svirala, kad me je počeo zanimati. Čak sam i večeras sjedila za

klavirom, ista prigušena svjetlost osvjetljavala je dvoranu, a Manuel i markiz su u obližnjoj sobi opet kartali. Svirala sam Gavottu žutih dama, onu koja se toliko sviđa Franceski, koju sam 16. rujna, dok sam bdjela u prvim nemirnim trenucima noći, čula kako netko ponavlja. Neke plave dame, ne više mlade, ali koje je mladost tek napustila, obučene u blijedu svilu boje žute krizanteme, plešu s mladim kavalirima, obučenim u ružičasto, koji se pomalo dosađuju. Plešu je u prevelikoj dvorani u kojoj su svi zidovi ogledalima prekriveni. Plešu je na podu izrađenom od amaranta i cedra pod velikim kristalnim svijećnjakom na kojem dogorijevaju svijeće a da nikad ne dogore do kraja. Na pomalo uvelim usnama dama titra lak ali neugasiv osmijeh. Kavalirima iz očiju izbija beskrajna dosada. Zidni sat uvijek pokazuje isto vrijeme, a ogledala ponavljaju, ponavljaju, ponavIjaju uvijek iste stavove. A Gavotta se nastavlja, nastav Ija, nastavlja uvijek blaga, uvijek tiha, jednolika, vječno, kao kazna. Ta melankolija me privlači. Ne znam zašto moja duša teži za tim oblikom patnje. Zavodi je trajnost jedne jedine boli, jednoličnost, monotonija. Rado bi cijeli život podnosila ogromne tegobe, ali određene i nepromjenljive, nikako promjenljivost, nepredvidljive događaje i alternative. lako je navikla da pati, strah ju je nesigurnosti, boji se iznenađenja, plaši nenadanih sukoba. Ne oklijevajući ni trenutak, prihvatila bi noćas osudu i na najveću patnju pod uvjetom da se zaštiti od nepoznatih zasjeda budućnosti. Bože moj, Bože moj, gdje je izvor tom tako slijepom strahu? Ti me zaštiti! U tvoje ruke predajem dušu svoju. A sada dosta tog tužnog sanjarenja koje još više pojačava muku umjesto da je ublažava. Ali ja već znam da neću moći sklopiti oči, iako me bole. Sigurno i on ne spava. Kad sam se popela gore, upravo je zauzimao markizovo mjesto za igraćim stolom nasuprot mom mužu. Igraju li još uvijek? Možda razmišlja i pati igrajući. O čemu razmišlja? Kakva je njegova bol? Ne spava mi se, ne spava mi se. Idem u trijem. Želim znati da li još igraju ili se vratio u svoje odaje. Njegovi prozori su na uglu, na

drugom katu. Noć je svijetla i vlažna. Dvorana za kartanje je osvijetljena. Dugo sam se zadržala u trijemu i gledala dolje prema svjetlosti koja se odražavala na jednom čempresu miješajući se sa sjajem mjesečine. Sva se tresem. Ne mogu objasniti taj gotovo tragičan dojam što ga na mene ostavljaju osvijetljeni prozori iza kojih, jedan nasuprot drugom, kartaju dva čovjeka u grobnoj tišini noći koju prekidaju tek nečujni jecaji mora. I možda će kartati sve do zore, ako bude želio zadovoIjiti groznu strast mog muža. Utroje ćemo zbog strasti bez počinka bdjeti do zore. Sto misli? Što ga muči? Ne znam što bili dala u ovom trenutku da ga vidim, da ga mogu gledati do zore, čak i kroz prozor, u vlažnoj noći, drhteći kao što drhtim. Salijeću me najluđe misli, zasljepljuju me nejasno i naglo. Osjećam se kao na početku ružnog pijanstva. Spopada me neka nijema želja da napravim nešto smjelo i nepopravljivo. Kao da osjećam urok prokletstva. Čini mi se da bih svlalila sa srca taj ogromni teret, da bih odriješila taj čvor iz grla što me guši, kad bih sad, u noći, u tišini, viknula svom snagom duše da ga volim, da ga volim, da ga volim.« TREĆA KNJIGA Nekoliko dana nakon što su Ferresovi otputovali, Ateleta i Sperelli krenuše u Rim. Donna Francesca je protiv običaja htjela skratiti svoj odmor u Schifanoji. Andrea je, poslije kratkog zadržavanja u Napulju, stigao u Rim u nedjelju 24. listopada s prvom velikom jutarnjom jesenskom kišom. Ulazeći u svoj stan u palači Zuccari, u skupocjeni i prekrasni buen retiro, osjeti neizrecivi užitak. Činilo mu se da u tim sobama ponovo nalazi jedan dio sebe, nešto što mu je nedostajalo. Mjesto se gotovo ni u čemu nije izmijenilo. Sve unaokolo je, za njega, još uvijek čuvalo neopisivi privid života koji dobivaju predmeti među kojima je čovjek dugo vremena Ijubio, sanjao, uživao i patio. Stara Jenny i Terenzio brinuli su se i o najmanjim sitnicama. Stephen je s velikim ukusom pripremio sve za gospodinov povratak. Kiša je padala. Neko vrijeme je stajao prislonjen čelom uz prozorska

stakla i promatrao svoj Rim, veliki dragi grad, što se pojavljivao u dalekom i ovdjeondje srebrnom sivilu između kratkih predaha kiše hirom vjetra tjerane naprijed i natrag, u jednoličnoj sivoj atmosferi u kojoj bi tek ponekad izbio trag svjetlosti gaseći se odmah poput kratkotrajnog smiješka. Usamljeni obelisk je promatrao pusti trg Trinita de'Monti. Stabla u drvoredu duž zida koji povezuje crkvu s Villom Medici, već gotovo gola, crna i crvenkasta, njihala su se na vjetru i kiši. Pincio se još uvijek zelenio poput otoka u maglovitom jezeru. Dok je gledao, nije ga zaokupljala neka određena misao, već cijeli splet zbrkanih misli, ali dušu mu je ipak ispunjavao osj"ećaj koj'i je nadilazio sve ostale: potpuno i vatreno buđenje njegove stare Ijubavi prema Rimu, prema najdražem Rimu, ogromnom, veličanstvenom, jedinstvenom Rimu, gradu nad gradovima, uvijek mladom, uvijek novom i uvijek kao more tajanstvenom. Kiša je lijevala i lijevala. Iznad Monte Maria nebo se smrkavalo, oblaci su se zgušnjavali, postaj'ali tamnoplavi kao ustajala voda, širili su se prema Janiculu i spuštali se nad Vatikan. Vršak kupole Sv. Petra dodirivao j"e tu ogromnu masu i činilo se da je ona podržava, nalik na gigantski olovni stup. Kroz nebrojene kose niti kiše polako se približavala magla poput najtananije koprene što prelazi kroz nategnute čelične žice koje bez prestanka podrhtavaju. Monotoniju pljuska nije prekidao nikakav drugi bučniji šum. Koliko je sati? — upita Stephena okrenuvši se. Bilo j'e devet po prilici. Osjećao se malo umoran. Pomisli da pođe spavati. A zatim da se ni s kim ne sastaje preko dana, da večer provede kod kuće, da se sabere. Opet se vraćao gradskom, mondenom životu. Zato je htio, prij"e no što se opet vrati starim navikama, da utvrdi pravilo, da raspravi sam sa sobom kako treba da se ponaša u budućnosti. Stephenu naredi: — Bude li me netko tražio, recite mu da se još nisam vratio. Obavijestite vratara. Jamesu recite da mi danas više nij'e potreban, ali da večeras dođe po druge naloge. U tri sata priredite mi laganu zakusku, a večeru u devet. To je sve. Zaspao je gotovo odmah. Sluga ga je probudio u dva i najavio da ga

je prije podne tražio vojvoda di Grimiti koji je od markize d'Ateleta saznao za njegov povratak. — I onda? — Gospodin vojvoda je rekao da će navratiti predveče. — Još uvijek pada? Sasvim rastvorite kapke. Nij"e više padalo. Nebo se razvedrilo. U sobu prodre blij'edi trak sunca i osvij'etli goblene Djevica s malim Isusom 1 Stefano Sperelli, starinski goblen koji je Giusto godine 1508. donio iz Flandrije. Andreine oči su polako lutale zidovima gledajući fine vezove, skladne boje, li kove koji su bili svjedoci tolikih užitaka, koji su mu se smiješili kad se budio veseo, a i koji su mu ublažavali besane sate dok je ranjen ležao. Činilo se kao da ga pozdravljaju sve te poznate i drage stvari. Pred očima mu iskrsne lik Donne Marije. Pridigne se malo na jastuke, zapali cigaretu i gotovo požudno počne slijediti tok misli. Neobično zadovoljstvo ispuni mu sve udove, a duh mu je zračio vedrinom. Svoja je maštanja miješao s oblacima dima, okružen tim blagim svjetlom u kojem su boje i oblici izgledali nekako mekaniji. Misli mu se nisu gubile u sjećanju na prošle dane, već su spontano tražile budućnost. — Opet će vidjeti Donnu Mariju, za dva mjeseca, ili tri, tko zna? Možda čak i ranije? Tada će opet nastaviti Ijubav koja mu je skrivala toliko nepoznatih obećanja, toliko tajnih draži. Bit će to prava druga Ijubav, duboka, slatka i tužna poput druge Ijubavi. Donna Marija je izgledala Idealna Ljubavnica za misaona čovjeka, amie avec des hanches, kako kaže Charles Baudelaire, jedina Consolatrix, ona koja hrabri i oprašta znajući praštati. Sigurno je, označavajući u SheIleyjevoj zbirci ta dva bolna stiha, u srcu morala ponavljati i druge riječi, a čitajući cijelu pjesmu morala je plakati kao Magnetična dama i dugo razmišljati o milosrdnoj brizi, o čudesnom ozdravljenju. » can never be thine!« Zašto nikada? Previše boli je bilo u strasti kojom je onog dana u šumi kraj Vicomilea odgovorila: — Volim vas, volim vas, volim vas! Još uvijek je čuo njen glas, taj nezaboravni glas. Sjeti se Elene Muti, koja se, izazvana tim glasom, približi k onoj drugoj, pomiješa s drugom, te mu malopomalo ispuni misli požudnim slikama. Krevet

na kojem je ležao i sve stvari unaokolo, svjedoci i saučesnici negdašnjih zanosa, budili su u njemu slike požude. Znatiželjno je u mašti počeo svlačiti Sienjanku, obavijati je svojom strašću, zamišljati je kako se predaje, promatrati je u svom naručju, uživati je. Tjelesno posjedovanje te tako nevine i čiste žene činilo mu se kao najviše, najnovije i najrjeđe zadovoljstvo koje bi mogao postići, dok mu je ova soba izgledala najdostojnije mjesto da prihvati taj užitak, jer bi još više pojačala okus svetogrđa i oskvrnuća, koji je taj skriveni čin, kako je on mislio, morao imati. Soba je bila ispunjena religioznim stvarima kao kakva kapela. U njoj su bile sakupljene gotovo sve crkvene tkanine koje j'e posjedovao i gotovo svi gobleni vjerskog sadržaja. Krevet je izranjao iz uzvisine sa tri stepenice, u sjeni baldahina od venecijanskog baršuna iz XVI stoljeća s pozadinom od pozlaćenog srebra i ornamentima blijedocrvene boje te zlatom izvezenim reljefima; nekad davno morao j'e služiti kao crkveno ruho, jer su se na crtežu nalazili latinski natpisi i plodovi Žrtve: grožđe i klasovi. Glavu kreveta je prekrivao mali, veoma fini flamanski goblen, izvezen ciparskim zlatom, koji je predstavljao Navj'eštenj'e. Drugi gobleni, ukrašeni plemićkim grbom obitelj'i Sperelli, prekrivali su zidove, završavajući na svojem gornjem i donjem dijelu frizovima na kojima su bili izvezeni događaji iz života Dj'evice Marije te djela mučenika, apostola i proroka. Kamin je bio prekriven oltarnikom, koji je prikazivao Priču o mudrim i ludim djevicama, i s dva pluvij"ala, Neki skupocj'eni dijelovi sakristijskog namještaja od izrezbarenog drva iz XV stoljeća upotpunjavali su pobožni ugođaj zajedno s majolikama Luke della Robbia i stolicama čiji su nasloni i sj'edišta bili prekriveni komadima dalmatika islikanim prizorima iz stvaranja svijeta. Osim toga, posvuda su, s maštovitim ukusom, kao ukras ili zbog udobnijeg osj'ećanj'a, bila upotrebljavana i druga liturgijska ruha: posude za krštavanje, prekrivači za kaleže, misnice, naručnici, stole, košulje, velovi. Na stolu pokraj kamina sjao je kao na oltaru veliki triptih Hansa Memlinga Poklonstvo triju kraljeva, ispunjavajući sobu sjajem remekdjela. Na nekim izvezenim natpisima između riječi Anđeoskog pozdrava pojavljivalo se i Marijino ime. Najčešće se ipak j'avlj'ao samo inicij'al

M, koji je na jednom ćilimu bio izvezen čak od bisera i granata. — Ulazeći u ovu sobu — mislio je osjetljivi dekorater — zar neće pomisliti da ulazi u svoju Slavu? — Uživao je zamišljajući tu bezbožnu priču okruženu ovim svetim pričama. Još jednom su estetski osjećaj i rafinirana senzualnost nadvladali i izobličili u njemu iskreni i Ijudski osjećaj Ijubavi. Stephen pokuca na vrata i reče: — Mogu li upozoriti gospodina grofa da su već tri sata. Andrea se digne i uputi u osmorokutnu sobu da se obuče. Kroz čipkaste zavjese prodiralo je sunce bacajući svoje zrake na arapskošpanjolske pločice, bezbrojne predmete od srebra i kristala i bareljefe starinskog sarkofaga. Ti raznoliki odbljesci stvarali su u zraku živu veselost. Osjećao se radostan, potpuno izliječen, pun snage. Povratak u svoj" dom ispunjavao ga je neopisivom radošću. Odjednom se u njemu počelo buniti ono najneozbiljnije, najtaštije, najsvjetovnije. Cinilo se da je ono što ga okružuje toliko jako da u njemu može probuditi nekadašnjeg čovjeka. Ponovo su se pojavljivale radoznalost, živost, želja da svuda bude prisutan. Već je počeo osjećati potrebu da se pokaže, da opet vidi prijatelje, prijateljice, da uživa. Onda osjeti da j'e jako gladan i naredi sluzi da mu donese jelo. Rijetko je jeo kod kuće, ali za izvanredne prilike, kakvu odabranu Ijubavnu zakusku ili malu galantnu večeru, čuvao je jednu sobu urešenu skupocjenim napulj'skim tapiserijama iz XVIII stoljeća, koj'e je Carlo Sperelli naručio u kraljevskoj radionici goblena Pietra Durantija 1766, po crtežima Girolama Storacea. Sedam zidnih tapeta, u svoj'oj veličanstvenosti nalik na Rubensa, predstavljalo je bahovske Ijubavne prizore, dok su one na vratima, nadvratnicima i iznad prozora, predstavIjale voće i cvij'eće. Blijedo i crvenkasto zlato koje je prevladavalo, te biserna boj'a kože, rumenilo i tamnoplava boj'a, davali su mekan i potpun sklad. — Kad se vrati vojvoda di Grimiti, uvedite ga — reče sluzi. I ovamo su dopirale zrake sunca koje se spuštalo prema Monte Mariu. Na trgu Trinita de'Monti čula se buka kočija. Činilo se da se nakon kiše cijelim nebom rasula zlatna svjetlost rimskog listopada. — Otvorite prozore — reče sluzi.

Buka postane j'oš jača. U sobu prodre mlaki zrak. Zavjese neprimjetno počeše podrhtavati. — Božanski Rime! — pomisli Andrea promatrajući nebo kroz visoke zavj'ese. Neka neodoljiva znatiželja privuče ga prozoru. Rim je izranjao u boji veoma svijetlog šljunka, pomalo neodređenih linija kao na kakvoj blijedoj slici Claudea Lorraina, pod vlažnim i svježim nebom na kojem su razasute sjajne skupine prozirnih oblaka koji su slobodnim prostorima davali neopisivu profinjenost, kao što cvijeće zelenilu daje novu draž. U daljini, na krajnjim uzvisinama, boja šljunka je prelazila u boju ametista. Kao što bujna kosa prolazi kroz mjedeni češalj, tako su dugi i tanki pramenovi magle vijugali kroz čemprese Monte Maria. U blizini, na Monte Pinciu, blistale su pozlaćene krošnje borova, dok je obelisk Pija VI na trgu izgledao kao stup od ahata. Sve stvari su izgledale raskošnije u ovom raskošnom jesenskom svjetlu. — Božanski Rime! Nije mogao otrgnuti pogled s prozora. Ugledao je četu crvenih klerika koji su prolazili ispred crkve, a iza nj'ih kočiju nekog prelata koju su vukla dva dugorepa vranca. Onda je opazio i druge, otkrivene kočije, u kojima su se nalazile gospođe s djecom. Prepoznao je kneginj'u di Ferentino i Barbarellu Viti, a zatim i groficu Lucoli koji je upregla dva ponija iza kojih je skakutao njen danski pas. Duh mu osvijetli trak negdašnjeg života, uznemiri ga i razbudi u njemu nejasne želje. Udalji se od prozora i ponovo sjedne za stol. Sunce je zapalilo kristale oko njega i obasjalo satire koji su plesali oko jednog Silena na zidu. Sluga najavi: — Gospodin vojvoda s dvojicom gospode. Dok se Andrea dizao da im pođe u susret, uđoše vojvoda di Grimiti, Ludovico i Giulio Musellaro. Sva trojica ga zagrliše. — Giulio! — klikne Sperelli ugledavši prijatelja nakon više od dvij'e godine. — Otkad ste u Rimu? — Već tjedan dana. Htio sam ti pisati u Schifanoju, ali sam onda odlučio da sačekam tvoj povratak. Kako si? Čini mi se da si malo smršavio, ali dobro izgledaš. Tek ovdje, u

Rimu, doznao sam što se dogodilo, inače bih iz Indije došao da ti budem sekundant. Početkom svibnja nalazio sam se u Padmavati, u Biharu. Toiiko toga ti moram ispričati! — A tek ja tebi! Ponovo se srdačno rukovaše. Andrea je bio veoma veseo. Musellaro mu je zbog svoje velike inteligencije, oštroumnosti duha i profinjene kulture bio draži od svih ostalih prijatelja. — Ruggero, Ludovico, sjednite. Giulio, sjedni ovdje. Ponudi ih cigaretama, čajem, likerima. Otpoče veoma živ razgovor. Ruggero Grimiti i Barbarisi pripovijedahu rimske novosti, malu kroniku događaja. Zrak se ispunjao dimom koji je poprimao boju na gotovo vodoravnim zrakama sunca. Sagovi su se slijevali u toplu i mekanu boju. Miris čaja miješao se s mirisom duhana. — Donio sam ti paket čaja — reče Musellaro Sperelliju — mnogo boljeg od onog što ga je pio tvoj glasoviti KienLung. — Ah, sjećaš li se kad smo u Londonu pripremali čaj po pjesničkom receptu velikog cara? — Znaš li — reče Grimiti — da je Clara Green u Rimu. Ona plavuša. U nedjelju sam je vidio u Villi Borghese. Prepoznala me je, pozdravila i zaustavila kočiju. Zasad stanuje u Hotel d'Eiirope, na piazzi di Spagna. Još uvijek je lijepa. Sjećaš li se kako je ludovala za tobom i progonila te kad si bio zaljubijen u Landbrookovu? Najprije me upitala kako si ti, a tek onda kako sam ja ... — Rado bih je vidio. Da li se još uvijek oblači u zeleno i stavlja suncokrete u šešir? — Ne, ne. Čini se da je zauvijek napustila esteticizam. Sad je zaokuplja perje. U nedjelju je imala na glavi jedan veliki Montepensier šešir s nevjerojatnim perom. — Ove godine — reče Barbarisi — pojavio se neobično velik broj demimondenki. Tričetiri su prilično zgodne. Giulia Arici ima prekrasno tijelo i prilično otmjene ruke i noge. Vratila se i Silva, koju je prekjučer naš prijatelj Musellaro osvojio jednim krznom od pantere. Vratila se i Maria Fortuna, ali je prekinula s Carlom de Souza, kojeg trenutačno zamjenjuje Ruggero

— Sezona je dakle u punom jeku? — Ove je godine počela rano kao nikad dosad, kako za grešnice tako i za bezgrešne. — A koje bezgrešne su već u Rimu? — Gotovo sve: Moceto, Viti, sestre Daddi, Micigliano, Miano, Massa d'Albe, Lucoli... — Lucolijevu sam vidio maločas s prozora. Bila je u kočiji. Vidio sam i tvoju rođakinju s Vitijevom. — Moja sestrična je još danas ovdje. Sutra se vraća u Frascati. U srijedu sprema prijem u vili, neku vrst gardenparty, po uzoru na princezu Sagan. Odijelo nije strogo propisano, ali će sve dame nositi šešire Louis XV ili Directoire. Mi ćemo ići. — Ti zasad nećeš odlaziti iz Rima, zar ne? — upita Grimiti Sperellija. — Ostajem sve do početka studenog. Zatim ću otputovati u Francusku na četrnaest dana da nabavim konje. Vratit ću se potkraj mjeseca. — Ah da, Leonetto Lanza prodaje Campomorta — reče Ludovico. — Ti ga poznaješ? Predivna životinja i veliki skakač. Mislim da bi ti se svidio. — Koliko traži? — Petnaest tisuća, čini mi se. — Vidjet ćemo. — Leonetto se uskoro ženi. Zaručio se s Ginosom ovog Ijeta u AixlesBainsu. — Zaboravio sam ti reći — upadne Musellaro — da te Galeazzo Secinaro pozdravlja. Zajedno smo se vratili. Kad bih ti ispričao što je sve radio Galeazzo za vrijeme putovanja! Sad je u Palermu, ali u siječnju dolazi u Rim. — Pozdravio te i Gino Bomminaco — doda Barbarisi. — Ah, ah! — klikne vojvoda smijući se. — Gino ti svakako mora ispričati svoju avanturu s Donnom Giuliom Moceto... Mislim da bi nam i ti mogao o tome nešto više reći. I Ludovico se počne smijati. — Znam — reče Giulio Musellaro — da si ovdj'e u Rimu napravio pravi pokolj. Gratulor tibU^

— No, ispričajte mi tu pustolovinu — nagovarao ih je Andrea radoznalo. — Moraš j'e čuti od Gina, da bi se nasmijao. Poznaš Ginovu mimiku. Moraš vidjeti kakvo hce pravi kad stigne do najvažnije točke. To je pravo remekdjelo! — Čut ću je i od njega — gonjen radoznalošću nije popuštao Andrea — ali ispričaj mi barem nešto, molim te. — Evo, u dvije riječi — pristane Ruggero Grimiti odlažući šalicu na stol i pripremajući se da bez ikakva ustezanja i prešućivanja, začuđujućom lakoćom koj'om mlada gospoda razglašuju grijehe svojih i tuđih dama, ispriča pustolovinu. — Prošlog prolj'eća ne znam jesi li to opazio Gino je vatreno i prilično vidljivo udvarao Donni Giuliji. To udvaranje j'e na kraju postalo veoma žestoko. Donna Giulia se nalazila pred kapitulacijom, a Gino se, kao i obično, sav pretvorio u vatru. Zgoda se pružila. Giovanni Moceto je otputovao u Firenzu da svoje premorene konje odvede na pašnj'ake kod Cascine. Jedne večeri, j'edne srijede navečer, kao i obično, mislim čak da je te srijede bilo posljednje primanje, Gino pomisli da je veliki trenutak stigao. Sačekao je dok jedan po jedan svi uzvanici nisu otišli i dok se salon nije ispraznio i on napokon ostao sam s njome... — Sad bi nam bio potreban Bomminaco — prekine ga Barbarisi. — Nemoguće ga je oponašati. Treba ga čuti kad napuljskim dijalektom opisuje ambijent i analizu svog stanja, a onda psihološki i fiziološki moment, kako on to kaže. To je zaista neopisivo komično. — Dakle — nastavi Ruggero — nakon uvoda koji ćeš čuti od njega, u čežnji i erotskom uzbuđenju fin de soiree, on klekne ispred Donne Giulije koja je sjedila na vrlo niskom naslonjaču, na naslonj'aču koji j'e bio »prožet sukrivnjom«. Donna Giulia se rastapala od slasti i veoma slabo se branila, njegove ruke su postajale sve hrabrije i ona je već ispuštala uzdah predaje... Ali j"ao, odjednom se ruke koje su bile toliko smione 1 Cestitam ti. instinktivno povukoše, kao da su dodirnule zmijsku kožu, nešto gadljivo ... Andrea prasne u tako iskren smijeh da je veselo raspoloženje

obuzelo sve prijatelje. On je shvatio, jer je znao. Ali Giulio Mussellaro odmah nestrpljivo upita Grimitija: — Objasni mi! Objasni mi! — Ti mu objasni — reče Grimiti Sperelliju. — Evo — reče Andrea još uvijek se smijući — poznaješ li najljepšu pjesmu Theophilea Gautiera, Tajni muzej? — O douce barbe feminine! — odrecitira Musellaro sj'etivši se. — I što onda? — I onda, Giulia Moceto je veoma nježna plavuša. Ali ako budeš imao sreću koju ti želim, da povučeš le drap de la blonde qui dort, sigurno nećeš naći, kao Filip Burgundski, zlatno runo. Ona je, kažu, sans plume et sans duvet, kao parski mramor, kako pjeva Gautier. — Veoma rijetka rijetkost koju ja jako cijenim — reče Musellaro. — Rijetkost koj'u mi znamo cijeniti — ponovi Andrea. — Ali Gino Bomminaco je naivčina, jednostavno čeljade. — Slušaj', slušaj' ostatak priče — reče Barbarisi. — Ah, da nam je j'unak ovdje! — uzvikne vojvoda di Grimiti. — Priča u tuđim ustima gubi sav okus. Zamisli dakle da su iznenađenje i zbunjenost bili toliko veliki da se sav žar ugasio. Gino se mudro morao povući zbog potpune nemogućnosti da ide dalj'e. Možeš li to zamisliti? Možeš li zamisliti groznu muku čovjeka koji, došavši da primi sve, ne može uzeti ništa? Donna Giulia je pozelenjela. Gino je izigravao da čuje nekakav šum, htio je dobiti na vremenu, nadao se... Ah, priča o povlačenj'u je prava divota. Kakva Anabaza! Čut ćeš. — I Donna Giulia je zatim postala Ginova Ijubavnica? — upita Andrea. — Nikad! Nikad jadni Gino neće okusiti to voće, a mislim da će i umrij'eti od muke, čežnje i radoznalosti. Puca od smijeha kad o tome priča prijateljima, ali mo tri ga pažljivo kad pripovijeda. Ispod lakrdije skriva se strast. — Zgodna tema za jednu novelu — reče Andrea Musellaru. — Zar ne? Novela bi se zvala Opsjednuti... Mogla bi se napraviti prilično zgodna i snažna pripovijest. Čovjek, bez prestanka zaokupljen, progonjen, mučen fantastičnom vizijom rijetkog oblika koji je dotakao, pa prema tome i zamislio, ali ga nije uživao a ni očima

vidio, malopomalo troši se od strasti i postaje lud. Ne može odagnati iz prstiju dojam tog dodira, dok se njegova prva odvratnost pretvara u neugasivi oganj... Čak bi se na stvarnoj podlozi moglo stvoriti umjetničko djelo: postići nešto poput Hoffmannove erotske pripovijetke, napisane plastičnom vjernošću jednog Flauberta. — Pokušaj. — Možda! Uostalom, žao mi je jadnog Gina. Kažu da Mocetova ima najljepši trbuh u Rimu ... — Sviđa mi se taj »kažu« — prekine ga Ruggero Grimiti. ... trbuh nerotkinje Pandore, pehar od bjelokosti, blistavi štit, speculum voluptatis.' I najsavršeniji pupak što se zna, mali zavinuti pupak, kao na Clodionovim terakotama, čisti pečat Ijupkosti, slijepo oko, ali sjajnije od zvijezde, voluptatis ocellus,^ koji se može slaviti u kakvom epigramu dostojnom grčke antologije. Andreu je uzbuđivao taj razgovor. Potpomognut prijateljima otpoče dijalog o ženskoj Ijepoti, i to mnogo nepristojniji od onog Firenzuolinog. Ponovo se nakon duge suzdržljivosti u njemu budila stara putenost. I on je govorio s dubokim i uvjerenim žarom, poput izvrsnog poznavaoca golog tijela, uživajući u slikovitim izrazima, opisujući 1 najmanje sitnice kao umjetnik i kao razvratnik. I zaista, ovaj razgovor četiriju mlade gospode okružene prijatnim bakhovskim tapiserijama, mogao je, da je zabilježen, predstavljati Breviarium arcanum elegantnog razvrata na zalasku XIX stoljeća. ' Ogledalo strasti. ^ Okašce strasti. Dan je nestaj'ao, ali zrak je još uvijek bio ispunj'en svjetlom zadržavajući ga kao što spužva zadržava vodu. Kroz prozor su se na horizontu nazrijevali narančasti traci na kojima su se kao zupci velikih grablji od ebanovine jasno ocrtavali čempresi Monte Maria. S vremena na vrijeme začulo bi se graktanje vrana koje su u jatima slijetale na krovove Ville Medici a zatim se spuštale u Villu Borghese, u malu dolinu sna. — Što radiš večeras? — upita Barbarisi Andreu. — Zaista, ne znam. — Onda dođi s nama. U osam smo na večeri kod Doneyja, kraj Teatra Nazionale. Posvećujemo novi Restaurant, pa čak i cabinets

particuliers novog Restauranta, gdje se bar nakon ostriga nećemo morati zadovoljiti afrodizijačkom izložbom Judite i Kupačice kao u Caffe di Roma. Akademski papar na lažne ostrige... — Hajde s nama, hajde s nama — nagovarao ga je Giulio Musellaro. — Nas trojica — doda vojvoda — s Giulijom Arici, Silvom i Marijom Fortunom. Ah, izvanredna ideja! Dođi s Clarom Green. — Izvanredna ideja! — ponovi Ludovico. — A gdje da nađem Claru Green? — U hotelu Evropa, ovdje blizu, na piazzi di Spagna. Jedno tvoje pisamce će je usrećiti. Možeš biti siguran da će svaku obavezu otkazati. Andrei se svidje prijedlog. — Bit će bolje — reče — da je sam posjetim. Vj'erujem da se vratila. Zar ne, Ruggero? — Obuci se. Idemo odmah. Iziđoše. Clara Green se upravo bila vratila u hotel. Andreu je primila s djetinjom radošću. Ona bi, naravno, više voljela da večeraju udvoje, ali je ipak bez oklij"evanja prihvatila poziv. Jednim pisamcem se riješi već date obaveze i nekoj prijateljici pošalje ključ svoje lože u kazalištu. Izgledala je sretna. Ispriča mu pravo mnoštvo svojih sentimentalnih doživljaj'a, postavi mu svu silu sentimentalnih pitanja, zakune mu se da ga nikad nije mogla zaboraviti. Govorila je držeći njegove ruke u svojima. — tove you more than any worđs can say, Andrew.. .1 Još je bila mlada. Svojim čistim i ravnim profilom, okrunjenim plavim vlasima koje su na čelu bile razdijeljene praveći nisku frizuru, izgledala je poput kakve grčke Ijepotice, ugravirane na koricama spomenara. Nosila je u sebi nešto lijepo, trag što ga je ostavila Ijubav s pjesnikom Adolphusom JeckylIom, koji je u poeziji slijedio Johna Keatsa a u slikarstvu Holmana Hunta, stvarajući mračne sonete i slikajući prizore iz Vite nuove. Pozirala je za Sibilu s palmom i Madonu s IjiIjanom. Jednom je čak pozirala i Andrei za studiju glave koja je trebala poslužiti kao bakrorez Isabette za Boccacciovu novelu. Umjetnost ju je dakle oplemenila. Ali u biti, nije imala nikakvu duhovnu osobinu, čak naprotiv, taj pretjerani

sentimentalizam koji nerijetko srećemo kod engleskih kurtizana i koji tako neobično odudara od izopačenosti njihove pohote, činio ju je pomalo dosadnom. — Vifho would have thought we should stand again together, AndrewP Nakon jednog sata Andrea je ostavi i malim stepenicama što od piazze Mignanelli vode do Trinita, vrati se u palaču Zuccari. Do osamljenih malih stepenica dopirala je gradska buka blage listopadske večeri. Na vlažnom i sjajnom nebu treperile su zvijezde. Dolje, oko palače Casteldelfino, stabla su bešumno, poput morskih biljaka što plivaju u akvariju, u nekom tajanstvenom sjaju rasipala kroz malu rešetku neodređene sjene, dok je kroz osvijetljene crvene zavjese jednog prozora dopirao zvuk klavira. S crkve se razliježe glas zvona. Andrea iznenada osjeti kako mu se srce steže. Odjednom ga ispuni sjećanje na Donnu Mariju i nejasno probudi u njemu osjećaj tuge i gotovo kajanja. — Što ona sad radi? Misli? Pati? — S likom Sienjanke iskrsne mu u duhu i stari toskanski grad: crnobijeli Duomo, Loggia, Fonte Gaia. Obuze ga užasna tuga. Pričini mu se kao da mu je iz dna srca nešto istrgnuto. ' Nema riječi kojom bih izrazila koliko te volim, Andrea... ^ Tko bi pomislio da ćemo opet biti zajedno, Andrea! nije točno osjećao što, ali je bio tužan kao da je nešto nepovratno izgubio. Još jednom se sjeti svoje jutrošnje odluke. — Veče provedeno u samoći, u kući u koju će ona možda jednog dana doći, tužno ali ugodno veče, u društvu njena duha, veče razmišljanja i sabranosti! — Odluka se uistinu nije mogla bolje održati. Sprema se da ode na večeru s prijateljima i ženama, a noć će sigurno provesti s Clarom Green. Kajanje je bilo toliko nepodnošljivo, toliko ga je mučilo, da se neobično brzo obukao, skočio u kočiju, i prije vremena krenuo u hotel. Clara je već bila spremna. Predložio joj je da se provezu u kočiji rimskim ulicama do dogovorenog sastanka u osam sati. Prođoše ulicom Babuino, oko obeliska na piazzi del Popolo, zatim Corsom i ulicom Fontanella di Borghese. Ponovo se preko Montecitorija vratiše na Corso sve do piazze di Venezia, a onda krenuše do Teatra Nazionale. Clara je bez prestanka brbljala, s

vremena na vrijeme se saginjala da poljubi mladića na kraj usana skrivajući taj hitri pokret lepezom od bijelih pera iz koje se širio prilično ugodan miris whiterose. Andrea kao da nije slušao i na njene poljupce odgovarao je jedva zamjetljivim osmijehom. — Što misliš? — upita ga ona izgovarajući s pomalo dražesnom nesigurnošću talijanske riječi. — Ništa — odgovori Andrea prihvativši je za ruku na kojoj još nije imala rukavicu. Promatrao je prstenje. — Tko to zna! — uzdahne ona naglašavajući posebno svaku od ove tri jednosložne riječi koje svaka strankinja odmah nauči, smatrajući da je u njima skrivena sva melankolija talijanske Ijubavi. — Tko to zna? Chi lo sa? Onda gotovo zaklinjućim tonom doda: — Love me this evening, Andrew!^ Andrea je poljubi u uho, obuhvati rukom oko struka, izvali gomilu budalaština i razvedri se. Corso je bio pun svijeta, izlozi su blistali, prodavači novina izvikivali naslove, javne i privatne kočije jurile u svim pravcima. Voli me večeras, Andrea. od piazze Colonna do piazze di Venezia razlijevala se sva večernj"a živost rimskog života. Kad su ušli kod Doneyja, bilo je već osam i deset minuta. Svi ostali već su bili stigli. Andrea Sperelli pozdravi društvo i vodeći Claru Green za ruku, reče: — Ecce Miss Clara Green, ancilla Domini, Sibylla palmifera, candida puella. — Ora pro nobis — odgovoriše u isti mah Musellaro, Barbarisi i Grimiti. Zene se nasmij'aše, ali ne shvatiše. Clara se osmjehne i skine ogrtač ispod kojeg se poj'avi kratka bijela i jednostavna haljina sa šiljastim izrezom na grudima i leđima te kao more zelenom vrpcom na Hjevom ramenu i dva smaragda u ušima, držeći se posve neusilj'eno pod trostrukim ispituj'ućim pogledom Giulije Arici, Bebe Silve i Marije Fortune. Musellaro i Grimiti su je već poznavali, Barbarisija joj predstaviše. Andrea reče: — Mercedes Silva zvana Bebe, chica pero guapaJ

— Maria Fortuna, lijepa amajlija, prava opća Fortuna ... za ovaj Rim koj'i je sretan što je ima. Onda se okrene Barbarisiju: — Učinite nam čast i predstavite nas dami koja je, ako se ne varam, božanska Giulia Farnese. — Ne: Arici — prekine ga Giulia. — Oprostite, molim vas, ali da bih to povjerovao, morao bih se posavj'etovati s Pinturicchij'em u Petoj' dvorani.2 Izgovaraj"ući ove gluposti, nije se smij'ao, zabavljalo ga j'e što čuđenjem ili zbunjenošću može ispuniti slatko neznanj'e tih lijepih gusaka. Među polusvijetom je uvij'ek upotreblj'avao naročiti stil i način izražavanja. Da izbj'egne dosadu, stvarao bi groteskne izraze, dobacivao nečuvene paradokse, grozne bezobrazluke obavijene dvosmislenim rij'ečima, nerazumljive dosjctke, zagonetne madrigale, sve to na izvornom jeziku, pomiješano šatrovačkim izrazima, ispunj'eno tisućama začina kao neka Rabelaisova olla podrida, napravljena od jakih mirodija i sočnog mesa. Nitko bolj'e od nj'ega nije znao ispri ' Malena, ali lijepa. ^ Misli se Appartamento Borgia u Vatikanskoj palači, gdje se nalazi Pinturicchijeva freska Giulije Farnese. povjediti neku masnu priču, skandaloznu anegdotu, pustolovinu u Casanovinu stilu. Nitko, opisujući nešto razbludno, nije boije od njega umio pronaći bestidniju, ali točnu i snažnu riječ, pravu riječ, od krvi i mesa, izraz pun srži, koji živi, diše i kuca kao stvar od koje dobiva oblik, pružajući dostojnom slušaocu dvostruki užitak, ne samo duhovni već i senzualni, radost nalik djelomično onoj koju izazivaju slike velikih kolorista, pomiješane grimizom i mlijekom, okupane prozirnošću tekućeg jantara, prožete toplim, poput besmrtne krvi neugasivo sjajnim zlatom. — Tko je Pinturicchio? — upita Giulia Arici Barbarisija. — Pinturicchio? — vikne Andrea. — Osrednji soboslikar kojemu je prije nekog vremena palo na pamet da vas naslika iznad jednih vrata u papinom stanu. Ne mislite više na to. Umro je. — Kako? ... — Ah, na grozan način. Žena mu je bila Ijubavnica nekog vojnika iz

Perugie koji se nalazio u sienskom garnizonu ... Pitajte Ludovica. On zna sve o tome, ali vam nikada nije pričao iz straha da vas ne ražalosti. Bebe, upozoravam te da princ od Wallesa za stolom počinje pušiti tek između drugog i trećeg jela. Ti si malo poranila. Silva je već bila zapalila cigaretu i gutala ostrige, dok joj je dim izlazio kroz nosnice. Bila je nalik na pitomca bez spola, na malog zločestog hermafrodita. Blijeda, mršava, s očima koje su oživljavali groznica i ugIjen, i suviše crvenih usana, kosa kratka, pomalo kovrčava, poput vune, prekrivala joj je glavu kao astrahanska kapa. Na lijevom oku imala je monokl. Nosila je visoki tvrdi ovratnik, bijelu kravatu, otvoreni prsluk, crni haljetak muškog kroja, i jednu gardeniju u zapučku. Vladala se poput kakvog dandyja i govorila promuklim glasom. Ali privlačila je i izazivala tim znakom pokvaienosti, poroka, perverznosti koji je izbijao iz njene vanjštine, držanja, iz njenih riječi. Sal y pimienta Sol i papar. Maria Fortuna je naprotiv bila drugačij'i tip, neke vrsti Madame de Parabere. Naginjala je gojaznosti. Kao i lijepa Ij'ubavnica Regentova, imala je bij'elu put, zagasite i duboke bjeline, jednu od onih neumornih i nezasitnih puti na kojima je Heraklo mogao dokončati svoj" Ijubavni podvig, svoj trinaesti napor, a da ne osj'eti potrebu za odmorom. Oči su j'oj kao nježne Ij'ubičice plovile u sj'eni, kao u kakvoj slici Tranquilla Cremone, dok su j'oj" usne uvijek bile napola otvorene pokazuj'ući u ružičastoj sjeni, kao poluotvorena školj'ka, prekrasni sjaj bisera. Giulia Arici se mnogo sviđala Sperellij'u zbog svog zlaćanog lica na kojem su izranjala dva duga baršunasta oka, od nježnog baršuna boje kestena koji je ponekad dobivao gotovo crvenkasti odsjaj. Mesnat nos i pune svježe, kao krv crvene usne, davali su nj'enom licu izraz otvorene pohote koju je j'oš više poj'ačavao njen nemirni jezik. Kako su joj očnjaci bili prej'aki, kutovi usana su joj se podizali, a budući da su se tako uzdignuti sušili ili j'e možda malo smetali, svaki tren bi ih vlažila vrškom jezika. Tako se svaki čas moglo vidj'eti kako joj, poput rosne latice rascvale ruže, kroz ogradu od zubi prolij'eće jezik kao kroz red ogulj'enih badema. — Julija — reče Andrea Sperelli gledajući j'oj' usne — sv. Bernardin

u j'ednom svom goyoru ima za vas prekrasni epitet. Vi čak ni to ne znate! Aricij'eva se počne smijati glupim ali divnim smijehom koji joj je malo otkrivao desni. U toj veseloj razdraganosti iz nje je izbij'ao još jači miris, kao kad se potrese ružin grm. — Što ćete mi dati — doda Andrea — što ćete mi dati, ako tu slatku rij'eč istrgnem iz svečeve propovijedi kao afrodizijski biser iz teološkog blaga i ako vam je ponudim? — Ne znam — odgovori Aricij'eva, smijući se bez prestanka i držeći između finih dugulj'astih prstiju čašu chabilijskog vina. — Što god želite. — Supstantiv pridj'eva. — Što kažete? — O tome ćemo razgovarati. Riječ glasi: Unguatica. Messer Ludovico je vašim litanijama dodao ovaj naziv: »Rosa linguatica, glube nos.«^ — Šteta — reče Musellaro — što se ne nalaziš za stolom nekog vojvode iz XVI stoljeća, između kakve Violante i Imperije, s Giuliom Romanom, Pietrom Aretinom i Marc' Antonijem! Razgovor se sve više rasplamsavao uz vina, uz pitka i jaka stara francuska vina koja riječima daju krila i vatru. Majolike nisu bile stare, ukrašene slikama viteza Cipriana dei Piccolpasso, niti je srebrnina bila milanska iz vremena Ludovica il Mora, ali nije bila ni tako obična. Nasred stola u modroj kristalnoj vazi nalazila se velika kita žutih, bijelih i Ijubičastih krizantema na kojima su počivale sjetne oči Clare Green. — Clara — izusti Ruggero Grimiti — zar ste tužni? Na što mislite? — A nia chimere! — odgovori bivša Ijubavnica Adolphusa Jeckyla smijući se i utopi uzdah u čaši punoj šampanjca. To bistro i sjajno vino koje tako brzo i čudno djeluje na žene već je počinjalo uzbuđivati mozgove i maternice tih četiriju različitih hetera, buditi u njiina malog histeričnog demona i šireći ludilo naganjati ga kroz sve njihove žilice, Bebe Silva je dobacivala grozne doskočice smijući se grčevito i prigušeno, jecajući kao žena koja umire od škakljanja. Maria Fortuna je drobila bombone golim laktom i nudila ih ni za što, pritiskajući zatim zašećereni lakat na

Ruggerova usta. Potištena Sperellijevim madrigalima, Giulija Arici je, izvalivši se na naslon stolice, zatvarala uši lijepim rukama dok su joj usta u tom položaju kao sočan plod upravo izazivala da zagrizeš u njih. — Jesi li ikad jeo mekane carigradske kolače koje prave od naranača, narančina cvijeta i ruža? — upita Barbarisi Sperellija. — Dah ti je cijeli život ispunjen njihovim mirisom. Giulijina usta su takav istočnjački slatkiš. ' Jezičava, ražo, oderi nas. — Molim te, Ludovico, pusti me da ih kušam — odgovori Sperelli. — Osvoji Claru Green i prepusti mi Giuliju tjedan dana. I Clara ima originalan okus: napitak parmskih Ijubičica između dva PeekFrean keksa sa vanilijom... — Pažnja, gospodo! — poviče Bebe Silva uzimajući jedan fondan. Opazila je šalu Marije Fortune i sklopila oklkdu da će s vlastitog lakta, privukavši ga usnama, pojesti fondan. Da bi izvela šalu, otkrije ruku: blijedu, mršavu ruku prekrivenu tamnim dlačicama. Onda prilijepi bombon na šiljastu kost, stisne lijevom rukom desnu podlakticu, napregne se i, praćena pljeskom, klaunskom spretnošću uspije dobiti okladu. — Nije to ništa — reče prekrivajući golu kost. — Chica pero guapa, zar ne, Musfellaro? I zapali desetu cigaretu. Miris duhana bio je tako ugodan da su svi htjeli zapušiti. Silvina doza prijeđe iz ruke u ruku. Maria Fortuna glasno pročita riječi koje su stajale na ukrašenom srebru doze: — »Quia nominor Bebe.«' Sve su tada htjele imati neko geslo, grb koji bi stavile na rupčiće, na papir za pisma, na košulje. To im je izgledalo tako aristokratski, vrhunac elegancije. — Tko će mi naći geslo? — usklikne bivša Ijubavnica Carla de Souza. — Hoću da bude na latinskom. — Ja — reče Andrea Sperelli. — Evo ga: Semper parata.«^ — Ne. — »Diu saepe fortiter.«^ — Što to znači?

— Je li važno da znaš? Dovoljno je da je latinski. Evo druge, izvrsna je: »Non timeo dona ferentes.« — Ne sviđa mi se. Nije nova ... ' Jer se zovem Bebe. ' Uvijek spremna. ' Dugo, često i tirabro. Ne bojim se kad darove nose. — A onda ova: »Rarae nantes cum gurgite vasto.«^ — Suviše obična. Toliko puta sam je pročitala u novinama. Ludovico, Giulio, Ruggero istodobno prasnuše u grohotan smijeh. Nad glavama se širio dim od cigareta praveći lake modrikaste oblačiće. S vremena na vrijeme začuo bi se zvuk kazališnog orkestra u vrućem zraku i Bebe bi onda zapjevušila. Clara Green je bez riječi kidala krizanteme u svoj tanjur, jer joj se lako i bijelo vino u žilama pretvorilo u tužnu čežnju. Za one koji su je već poznavali taj bakhovski sentimentalizam nije predstavljao ništa novo, ali se vojvoda Grimiti zabavljao izazivajući njegov izljev. Ona nije odgovarala, nastavljala je kidati krizanteme stišćući usne kao da žeH zadržati suze. Kako se Andrea Sperelli nije previše brinuo o njoj, predajući se djelom i riječima ludom veselju, zadivivši čak i svoje drugove u zabavi, ona molećivo kroz bujicu drugih glasova izusti: — Love me tonight, AndrevvF Od tada je gotovo u jednakim razmacima dižući s tanjura svoj nebeski pogled bez prestanka čeznutljivo monia: — Love me tonight, Andrew! — Oh, kakva tuga! — primijeti Maria Fortuna. — Što to znači? Je 11 joj loše? Bebe Silva je pušila, ispijala čašice starog konjaka i izvještačenom žlvošću prlpovijedala nevjerojatne stvari. Ponekad bi je na trenutak savladao umor, malaksalost, i tada se činilo kao da joj je nešto spalo s lica, da se u njen drski lik zavuklo neko tužno, jadno, bolesno, zamišljeno, starije lice, staro poput sušičavog majmuna koji se, nakon što je zabavio publiku, povlači u dno svog kaveza da se iskašlje. Ali to su bill prolazni trenuci. Onda bi se opet prenula da popije gutljaj lli Izvali novu glupost.

A Clara Green je ponavljala: — Love me tonight, AndreM^! ' Rijetke plivaju sa pustim vrtlogom. ^ Voli me noćas, Andrea! II Tako je, jednim skokom, Andrea Sperelli ponovo zaronio u Užitak. Petnaestak dana zaokupljale su ga Giulia Arici i Clara Green. Zatim je s Musselarom otputovao u Pariz, a onda u London. U Rim se vratio polovicom prosinca i zimski život zatekao u punom jeku. Odmah je uletio u veliko mondeno kolo. Ali njegovo duševno stanje nikad nije bilo nemirnije, nesigurnije, nejasnije. Nikad u sebi nije osjetio nesnosniju zlovolju, dosadniju nelagodnost, niti je ikad prema sebi samom osjetio veću srdžbu i gađenje. Ponekad bi u zamornim trenucima samoće osjetio kako ga iz dna utrobe poput iznenadne mućnine obuzima tuga. I on j'u je tupo podnosio bez snage da j'e odagna, s nekim mračnim pomirenjem, poput bolesnika koji je izgubio svaku nadu u ozdravljenje prihvativši da živi od vlastitog zla, od povlačenja u vlastitu patnju i poniranja u svoju smrtnu bij'edu. Činilo mu se da mu se nekadašnja guba opet poćela širiti dušom i da mu se srce ponovo počelo prazniti, da se više nikad ne ispuni, kao nepopravljivo probušena mješina. Osjećaj te praznine, sigurnost te nepopravljivosti rađali su u nj'emu ponekad očajničku srdžbu, a zatim ludi prezir prema samom sebi, svojoj volji, svojim posljednjim nadama, svojim posljednjim snovima. Gonjen neumolj'ivom strašću za životom, stigao je do strašnog trenutka. Do krajnjeg trenutka spasa ili propasti, do odlučnog trenutka u kojem velike duše otkrivaj"u svu svoju snagu a male sav svoj' kukavičluk. Dopustio je da bude svladan. Nije imao hrabrosti da se spasi vlastitom voljom. lako ga je bol bila posve svladala, plašio se još jače patnje, iako ga je gađenj'e izmučilo, boj'ao se odricanj'a onoga što mu se gadilo, iako je živo osjećao da se mora otrgnuti od stvari koj'e su ga najviše privlačile, bilo ga je strah da se od nj'ih udalji. Dopustio je da bvide oboren. Potpuno i zauvijek se odrekao svoje volje, svoje snage, svog unutrašnj'eg dostojanstva. Zauvijek je žrtvovao ono što mu je ostalo od vj'ere i ideala. Bacio se u život kao u veliku besciljnu pustolovinu tražeći užitak.

priliku, sretni trenutak, pouzdavajući se u sudbinu, u slučajnost, nenadani stjecaj prilika. Ali dok je tom vrstom ciničkog fatalizma htio postaviti branu patnji i zadobiti ako ne mir a ono barem otupjelost, osjećaj za bol je u njemu postajao sve oštriji, povećavala se sposobnost da trpi, a gađenjima i raznim nevoljama nije bilo kraja. Sad je osjećao duboku istinu riječi što ih je jednog dana uputio Mariji Ferres u trenutku povjeravanja i potištenosti: — Drugi su nesretniji, ali ja ne znam da li na svijetu postoji čovjek koji je manje sretan od mene. — Sada je osjećao istinu riječi izgovorenih u jednom trenutku nježnosti, kad mu je dušu osvjetljavala iluzija druge mladosti, slutnja novog života. A ipak j'e onog dana, pričajući s tim bićem, bio iskreniji nego ikada. Izrazio je svoju misao iskreno i otvoreno kao nikada. Zašto se u tren oka sve raspršilo i ugasilo? Zašto nije znao hraniti onaj oganj u svom srcu? Zašto nije znao sačuvati onu uspomenu i održati onu vjeru? Njegov zakon je dakle promjenljivost. Njegov duh je nepostojan poput tekućine, sve se u njemu bez prestanka preobražava i izobličuje. Potpuno mu nedostaje moralna snaga. Njegov moralni lik sačinjavaju protivurječnosti. Napuštaju ga jedinstvenost, spontanost, jednostavnost. U cijeloj toj zbrci ne dopire više do njega glas dužnosti, a glas nagona podjarmljuje glas volje, dok savjest, kao zvijezda bez svjetlosti, svaki čas potamnjuje. Takav je uvijek bio pa će takav i ostati. Zašto dakle da se bori protiv sebe samoga? Cui bono?^ Ali baš ta borba je bila jedna od potreba njegova života. Upravo taj nemir bio je bitni uvjet njegova postojanja. Baš ta patnja je bila prokletstvo kojeg se nikada ne bi mogao osloboditi. Svaki pokušaj da sam sebe analizira završavao j'e još većom nesigurnošću, još većom tamom. Kako mu j'e potpuno nedostajala moć spajanja, njegova analiza je postajala okrutna i razorna igra. Nakon jednog sata razmišljanja o sebi samom bio je zbunj'en, izlomljen, očajan, izgubljen. ' Za koje dobro? Kad je ujutro 30. prosinca u ulici Condotti neočekivano sreo Elenu Muti, obuze ga neopisivo uzbuđenje. Kao pred završetkom jednog čudesnog djela. Kao da je ponovna poj'ava te žene u najtužnijem

trenutku njegova života izronila snagom nekog predodređenja, kao da mu je ona bila poslana kao posljednja pomoć ili kao posljednja osuda u mračnom brodolomu. Prvi osjećaj što ga je obuzeo bio je da se opet združi s njom, da je ponovo uzme, osvoji, da opet kao nekada bude sva njegova, da obnovi nekadašnju strast sa svim opojnostima i svim sjajem. Veselj'e i nada bili su prvi osj"ećaj. Odmah zatim su iskrsli nepovjerenje, sumnja i Ijubomora, a onda i pomisao da nikakvo čudo nikada ne može uskrisiti ni najmanji djelić izgubljene sreće, oživiti plamen ugaslog zanosa ili jedan jedini trak iščezle iluzije. Ona je došla, ona j'e došla! Vratila se na mjesto gdje j'e svaki predmet čuvao jednu uspomenu na nju i rekla: — Nisam više tvoj'a, nikada više neću moći biti tvoj'a. — Doviknula mu je: — Zar bi mogao podnijeti da s drugima dijeliš moje tij'elo? — Ona se doista usudila da mu dovikne te riječi na ovom mjestu, pred svim ovim stvarima! Okrutna, užasna bol, od tisuću različitih uboda, svaki oštriji od drugoga, dovodila ga je do očaj'anj'a neko vrijeme. Strast ga je opet obavila tisućama plamenova, oživivši u nj'emu neugasivu tjelesnu žudnj'u za ženom koj'a više nij'e bila njegova, osvij'etlivši u njegovu sjećanju sve i najmanj'e sitnice dalekih uživanja, svih njenih pokreta u slasti, svih ludih zagrljaja koji nikada nisu mogli ugasiti i zadovolj'iti žudnju što se u njima uvijek iznova rađala. Pa ipak, uvijek je u mašti teško mogao spojiti nekadašnju Elenu sa sadašnjom Elenom. Dok su ga mučile i raspalj'ivale uspomene na posjedovanje, izmicala mu je sigurnost posjedovanja: sadašnja Elena mu je izgledala nova žena koju nikad nije uživao, nikad zagrlio. Požuda ga je toliko mučila da j'e mislio da će umrijeti od nje. Pohota ga je zarazila poput otrova. Pohota koj'u j'e onda uzvišeni plamen duše obavijao svetom koprenom i okruživao gotovo božanskom tajanstvenošću, sad se pojavila bez koprene, bez tajanstvene vatre, kao gola tjelesna požuda, kao niski nagon. A on je osjećao da taj njegov žar nije Ijubav i da nema ništa zajedničko s Ijubavlju. Nije bila Ijubav. Ona je povikala: — Zar bi mogao podnijeti da s drugima dijeliš moje tijelo? — Pa da, on bi to mogao podnijeti!

Uzeo bi je bez odvratnosti, onakvu kakva bi došla, okaljanu zagrljajem drugoga. Milovao bi je ondje gdje ju je milovao i drugi, poljubio bi je tamo gdje ju je poljubio i drugi. Ništa, ništa više dakle u njemu nije ostalo netaknuto. Čak se i uspomena na veliku strast bijedno srušila, zaprljala, ponizila. Posljednji tračak nade se ugasio. Konačno je dodirnuo dno, da se više nikada ne digne. Obuze ga, međutim, pomamni bijes da sruši idol koji je još uvijek ispred njega stajao uspravan i zagonetan. S ciničnom okrutnošću počeo ga je razgoličavati, potamnjivati, rastakati. Razorna analiza koju je iskušao na samom sebi posluži mu i protiv Elene. Za sve sumnje koje je nekada htio izbjeći sad je tražio odgovor. Svim sumnjičenjima, koja su se nekada pojavljivala i raspršavala ne ostavljajući traga, sad je tražio porijeklo, nalazio opravdanje, dobivao potvrdu. Vjerovao je da će naći olakšanje u tom nesretnom razaranju, ali je samo povećavao patnju, razdraživao svoju bol, širio rane. Sto je bio pravi razlog Eleninog odlaska u ožujku 1885? — Mnogo se toga onda naklapalo, a i za vrijeme njenog braka s Humphreyjem Heathfieldom. Jedno je samo bilo istina. On je to slučajno doznao od Giulia Musellara kad su jedne večeri izlazeći iz kazališta pričali o svemu i svačemu. I nije u to posumnjao. Donna Elena Muti je otputovala zbog poslova financijske naravi, zbog jedne »operacije« koja ju je trebala izvući iz teških materijalnih neprilika što ih je prouzrokovala njezina prekomjerna rasipnost. Brak s lordom Heathfieldom spasio ju je od propasti. Taj Heathfield, markiz od Mount Edgcumbea i grof od Bradforda, posjedovao je veliko bogatstvo i bio u srodstvu s najvišim britanskim plemstvom. Donna Elena je svoje poslove vodila veoma spretno. S izvanrednom spretnošću znala se izvući iz opasnosti. Razumije se da tri godine udovištva nisu bile nevini pripravni intermezzo za drugi brak. Ni nevin, a ni oprezan. Ali nema sumnje da je Donna Elena bila velika dama ... — Eh, dragi moj, velika dama! — ponovi Giulio Musellaro. — I sam to dobro znaš. Andrea zašuti.

— Ali ne savjetujem ti da joj se opet približiš — doda prijatelj bacajući cigaretu koja se ugasila dok je pričao. — Ponovo zapaliti Ijubav isto je što i ponovo zapaliti cigaretu. Duhan se kvari, pa i Ijubav. Idemo na šalicu čaja kod Giulije Moceto? Rekla mi je da nakon predstave možemo doći k njoj. Nikad nije kasno. Nalazili su se ispred male palače Borghese. — Ti idi — reče Andrea — ja idem kući spavati. Današnji lov me je malo zamorio. Pozdravi Donnu Giuliju. Comprends et prends Musellaro ode. Andrea produži ulicom Fontanella di Borghese, zatim ulicom Condotti u pravcu Trinita. Bila je hladna i vedra siječanjska noć, jedna od onih divnih zimskih noći koje od Rima stvaraju grad od srebra okružen bisernim krugom. Mjesec je s polovice neba razlijevao trostruku bistrinu, svjetla, mraza i tišine. Hodao je poput mjesečara, svjestan jedino svoje boli. Posljednji udarac je zadan. Idol se rušio. Na velikim razvalinama nije ostajalo ništa. Tako je sve završavalo, zauvijek. — Ona ga dakle zaista nikad nije voljela. Bez oklijevanja je prekinula Ijubav da bi se riješila novčanih neprilika. Bez oklijevanja je sklopila brak iz koristoljublja. Sad je ispred njega izigravala mučenicu, ogrtala se plaštem nepovredive supruge! — Gorko se osmjehne. Onda ga zaslijepi mukli bijes prema toj ženi. Ni sjećanje na strast nije pomoglo. Sve stvari iz onog vremena pričinjale su mu se kao ogromna i okrutna prijevara, kao sama laž. I taj čovjek koji je od prijevare i laži sebi sašio odijelo u životu, taj čovjek koji je toliko puta prevario i lagao, na pomisao o tuđoj prijevari osjetio se uvrijeđen, ozlojeđen kao da se radi o neopro ' Shvati i uzmi. stivoj' grešci, o gadosti koj'a se ne može ispričati ni objasniti. On zaista nije mogao objasniti kako je Elena mogla napraviti takav zločin. Pa iako to nije mogao, nije joj dopuštao nikakvo opravdanje, nije pružao mjesta sumnji da ju je neki drugi tajni razlog mogao nagnati u nenadani bijeg. Vidio je samo čin, niskost, prostotu. Iznad svega niskost, tvrdu, otvorenu, odurnu, koju nije ublažavala nikakva isprika. U jednu riječ, radilo se o ovome: Strast koja je izgledala iskrena, nedohvatljiva, vječna, prekinula se zbog novčanih neprilika, materijalne koristi, zbog posla.

»Nezahvalniče! Nezahvalniče! Sto ti znaš o onome što se dogodilo, o onome što sam propatila? Što znaš?« Elenine riječi mu jasno iskrsnuše u sjećanju. Sve njene riječi, od početka do kraja razgovora koji se vodio ispred kamina. Riječi nježnosti, sestrinske ponude, svi sentimentalni izljevi. Sjetio se čak i suza koje su joj zastrle oči, promjena na hcu, drhtanja, prigušenog glasa kad joj je na rastanku položio kitu ruža na koljena. — Zbog čega je samo pristala da dođe u kuću? Zašto je htjela odigrati tu ulogu, izazvati tu scenu, započeti novu dramu ili možda komediju? Zašto? Stigao je na vrh stepenica, na pusti trg. Ljepota noći ispuni ga nejasnom ali tjeskobnom čežnjom prema nepoznatom Dobru. Glavom mu proleti hk Donne Marije. Srce mu jako zakuca kao na bljesak neke želje. Pomisli da u svojim rukama drži ruke Donne Marije, da polaže glavu u njeno krilo i osjeća kako ga ona bez riječi samilosno tješi. Ta potreba za samilošću, utočištem, sažaljenjem bila je posljednji trzaj duše koja se nije mirila s propašću. Sagne glavu i uđe u kuću ne okrenuvši se više da pogleda u noć. U predsoblju ga dočeka Terenzio i otprati do spavaonice u kojoj je gorjela vatra. Onda upita: — Gospodin grof ide odmah spavati? — Ne, Terenzio. Donesi mi čaj' — odgovori gospodin sjedajući ispred kamina i pružajući dlanove prema vatri. Drhtao j'e. Mala nervozna drhtavica. Te je riječi izgovorio neobično blago. Slugu je nazvao po imenu, rekao mu je ti. — Da li je hladno gospodinu grofu? — upita Terenzio s naročitom pažnjom, ohrabren gospodinovom dobrohotnošću. I sagne se da potakne vatru dodavši usput još nekoliko cjepanica. Bio je to stari sluga Sperellijeve kuće. Mnogo godina je služio Andreina oca. Njegova privrženost mladiću graničila je s obožavanjem. Nijedno Ijudsko stvorenje nije mu izgledalo Ijepše, plemenitije, svetije. Zaista je pripadao onoj idealnoj rasi koja pustolovine i sentimentalne romane opskrbljuje vjernim slugama. Ali za razliku od romantičnih slugu, rijetko je govorio, nije davao savjete, radio je samo ono što mu je nalagala poslušnost. — Ovako je dobro — reče Andrea približivši se vatri i nastojeći savladati grčevito podrhtavanje.

Starčeva prisutnost u ovom neugodnom trenutku j'oš ga je više potresala. Bilo je to ganuće nalik slabosti koja u prisutnosti dobre osobe obuzima Ijude prije samoubojstva. Nikada mu starac kao u ovom trenutku nije oživljavao pomisao na oca, sjećanje na dragog pokojnika, tugu za velikim izgubljenim prij'ateljem. Nikada kao u tom trenutku nije osjećao potrebu obiteljske utjehe, očinskih riječi i ruke. Što bi rekao otac kad bi vidio svog klonulog sina u ovoj užasnoj bijedi? Kako bi ga ohrabrio? Kojom snagom? Misao mu je s neizmjernom tugom hrlila pokojniku. Ipak, nimalo nije posumnjao da se daleki uzrok njegova jada nalazio u prvom očevom savjetu. Terenzio donese čaj. Zatim polagano, s gotovo ženskom pažnjom, počne spremati krevet, ne zaboravljajući ništa, kao da svom gospodaru sve do jutra želi osigurati savršen odmor i nepomućen san. Andrea ga je promatrao prateći svaki njegov pokret s još većim ganućem koje je duboko u sebi nosilo i nejasni osjećaj stida. Boljela ga je dobrota tog starca s kojom se brinuo oko kreveta kroz koji su prošle tolike prljave Ijubavi. Činilo mu se kao da te staračke ruke i ne znaj'ući ponovo miješaju svu tu prljavštinu. — Idi spavati, Terenzio — reče. — Ništa mi više nije potrebno. Ostade sam ispred vatre, sam sa svojom dušom, sam sa svojom tugom. Gonjen unutrašnjom mukom, digne se i počne hodati po sobi. Progonila ga je slika Elenine glave na otkrivenom uzglavlj'u kreveta. Svaki put kad bi se, došavši do prozora, okrenuo, pomislio bi da ju je ugledao i zadrlitao bi. Živci su mu bili toliko napeti da su još više podjarivali ionako zbrkanu maštu. Halucinacija je postajala sve jača. Zaustavi se i prekrije dlanovima lice kako bi svladao uzbuđenje. Onda pokrivačem prekrije uzglavlje i ponovno sj'edne. U duhu mu se pojavi jedna druga slika: Elena u zagrljaju muža. Opet neumoljivo jasno. Sad je bolje poznavao tog muža. Upoznao ga j'e baš te večeri, u kazalištu, u loži, Elena mu ga je predstavila. Osmotrio ga je pažlj'ivo i potanko, kao da je u njemu htio otkriti nešto, otrgnuti mu neku tajnu. Još je čuo njegov glas, glas koji je imao neku naročitu boju, pomalo piskavu, koja je svakom početku rečenice davala upitnu intonaciju. Vidio je te jasne oči pod velikim izbočenim čelom, te oči

koje su ponekad dobivale mrtvi odsjaj stakla iii neopisivo živ bljesak nalik pogledu luđaka. Vidio j'e i te bjelkaste mekane ruke prekrivene plavim dlačicama, koje su u svakom svom pokretu imale nešto bestidno, kad su uzimale binokl, razvijale maramicu, kad su se spuštale na ogradu lože, kad su listale program, u svakom svom pokretu: ruke prožete porokom, sadističke ruke. Tako su morale izgledati ruke nekih likova markiza de Sadea. Vidio je kako te ruke dodiruju Eleninu golotinj'u, oskvrnjuju predivno tijelo, razdražuju znatiželjnu požudu ... Grozno! Muka je bila neizdržljiva. Opet ustane, pođe do prozora, otvori ga, zadršće na hladnom zraku, lecne se. Čistih linija, kao isklesana od tek malo ružičastog mramora, Trinita de'Monti je sjala na noćnom modrilu. DoIje ispod nje, Rim je svjetlucao poput kristala, kao grad sagrađen na ledenjaku. Taj ledeni i jasni mir vrati njegov duh u stvarnost i on postane svjestan svog pravog stanja. Zatvori prozor i ponovo sjedne. Opet ga privuče Elenina zagonetka. Pitanj'a su bučno navirala i progonila ga. Ipak je imao snage da ih sredi, da ih uskladi, da s neobičnom jasnoćom ispita jedno po jedno. Što je više analizirao postajao je sve bistriji, uživajući u toj svoj'oj okrutnoj psihologiji kao u osveti. Na kraju mu se činilo da je razgolio jednu dušu, da j'e proniknuo u jednu tajnu, da napokon posjeduje Elenu mnogo više nego u vrijeme opojnosti. Tko je ona? Duh bez ravnoteže u pohotnom tijeki. Kao kod svih stvorova željnih užitka osnova njenog moralnog bića bio je neizmjerni egoizam. Njezina glavna osobina, tako reći njena intelektualna 05, bila je mašta: romantična mašta hranjena raznom lektirom, neposredno ovisna od maternice i bez prestanka podraživana histerijom. Kako je posjedovala stanovitu inteligenciju i bila odgojena u raskoši rimske kneževske kuće, u papinskoj raskoši koja je potjecala od umjetnosti i povijesti, bila je zaogrnuta nekim nejasnim estetskim plaštem, imala je elegantan ukus. A kako je još shvatila i značaj svoje Ijepote, najfinijim pretvaranjem i mudrom glumom pokušavala joj je povećati duhovnost zračeći zavodljivu svjetlost ideala.

Ona j'e dakle, u Ijudskoj komediji, sadržavala najopasnije elemente. Na taj način je predstavljala veću opasnost za propast i raspuštenost nego da je javno vršila razvratni zanat. U žaru mašte svaki j"e nj'en hir izgledao patetično. Bila je žena munjevitih strasti, nenadanih požara. Erotske zahtjeve svoje puti prekrivala je eteričnim plamenovima, dok je niske nagone znala pretvoriti u uzvišen osjećaj ... S takvom surovošću je dakle Andrea prosuđivao nekad obožavanu ženu. Nastavlj'ao je svoje nemilosrdno ispitivanje ne zaustavljajući se ni ispred najživljeg sjećanja. U srcu svakog čina, u svakom izrazu Elenine Ijubavi nalazio je izvještačenost, proračunatost, spretnost, čudesnu prostodušnost u izvođenju jedne maštovite igre, glumljenju dramatske uloge, stvaranju neobičnog prizora. Nije zaboravio ni jedan značajniji događaj: ni prvi susret na ručku u kući Ateleta, ni dražbu kardinala Immenraeta, ni ples u Francuskoj ambasadi, ni izne nadnu predaju u crvenoj sobi palače Barberini, ni rastanak na ulici Nomentana u ožuj"skom sutonu. Ono čarobno vino što ga je prije opijalo sad mu je izgledalo poput podmukle smjese. Ipak su ga neke stvari zbunjivale, kao da je ponirući u dušu te žene ponirao u vlastitu dušu i svoju vlastitu pokvarenost nalazio u njenoj pokvarenosti. Toliko su bile srodne te dvij'e naravi. I tako se, malopomalo, njegov prezir pretvori u ironično praštanje jer je shvaćao. Shvaćao je sve ono što je nalazio u sebi samome. Tada s hladnom jasnoćom definira svoje razumijevanje. Svih pojedinosti razgovora što ga j'e vodio na Silvestrovo, sedam dana ranij'e, svega se sjeti. Uživao je obnavljajući prizor, s nekom vrsti ciničnog unutrašnjeg osmijeha, ali bez prezira, bez ikakva uzbuđenja, smijući se Eleni i sebi. — Zašto je došla? Došla je jer joj je taj" nenadani sastanak s bivšim Ij'ubavnikom, na poznatom mjestu, nakon dvije godine izgledao čudan, jer je dražio njen duh žedan rijetkih uzbuđenja, priviačio njenu maštu i znatiželju. Htjela je vidjeti u kakve bi je nove situacije i prilike mogla dovesti ta neobična igra. Privlačila ju je možda novost platonske Ijubavi s istom osobom koja je već bila predmet njene tjelesne strasti. Kao i uvijek, obuzeo ju je nekakav zanos pri pomisli na takav osjećaj. A

možda j'e vj"erovala da j"e iskrena i da su iz te zamišljene iskrenosti proizišli izlj"evi duboke nježnosti, patničko držanje i suze. U njoj se odigravao njemu dobro poznat fenomen. Povjerovala je da je istinit i ozbiljan jedan varav i kratak treptaj duše. Imala je sentimentalne halucinacije, kao što drugi imaju fizičke halucinacije. Gubila je svijest o svojoj laži. Više nije znala što je istinito a što lažno, što j'e izmišljeno a što iskreno. A to je upravo bila poj"ava koj'a se u njemu bez prestanka ponavljala. On je dakle nije mogao pravedno optužiti. Naravno, otkriće mu je oduzelo svaku nadu u drugi užitak koji ne bi bio puteni. Sad mu je nepovjerenje oduzimalo svaki užitak predavanja, svaki zanos duha. Varati sigurnu i vjernu ženu, grijati se na velikom plamenu izazvanom lažnim sj"aj"em, vj'eštački vladati j'ednom dušom, posjedovati j'e svu i upotrebljavati kao kakvo oruđe, habere non haberi može predstavljati veliki užitak. Ali varati znajući da si varan, glup j'e i uzaludan trud, dosadna i beskorisna igra. Morao je dakle postići da se Elena odrekne pomisli o bratskoj Ijubavi i da mu se vrati u naručje kao i nekada. Morao je ponovo osvojiti tijelo te divne žene, izvući iz njene Ijepote najveći mogući užitak i onda j'e zauvijek napustiti kad je se zasiti. Ali u tom pothvatu je potrebna mudrost i strpljivost. Već u prvom razgovoru veliki žar j'e pao na ispitu. Bilo je očito da je ona svoj plan bezgrešnosti zasnivala na poznatoj' rečenici: »Zar bi mogao podnijeti da s drugima dijeliš moje tijelo?« Veliki platonski stroj je bio pokrenut tim svetim užasom od uplitanja. Može biti da je taj užas, na kraju krajeva, bio iskren. Gotovo sve žene koje provode Ijubavni život, ako se udaju, hine u prvim danima braka veliku čistoću pokazujući se kao uzorne supruge s iskrenim namjerama. Dakle, može biti da je 1 Elenu zahvatila ta prevelika savjesnost. U tom slučaju nema gore stvari od direktnog napada i otvorenog nasrtaja na njenu novu krepost. Baš naprotiv, treba joj pružiti pomoć u njenim duhovnim težnjama, prihvatiti je kao »naj'dražu sestru, najnj'ežniju prij'ateljicu«, opiti je idealom vješto platoniziraj'ući i malopomalo iz čistog bratimstva povući j'e u pohotno prijateljstvo, a iz pohotnog prijatelj'stva u potpunu predaju

tij'ela. Ti će prij'elazi vrlo vjerojatno biti veoma nagli. Sve zavisi o prilikama... Tako je razmišljao Andrea Sperelli ispred kamina koji je nekada obasjavao Elenu, nagu Ijubavnicu, ogrnutu u plašt Zodijaka, nasmijanu usred razbacanih ruža. Svladavao ga je neopisivi umor, umor koji nije tražio sna, tako prazan i neutješan umor koji je gotovo bio sličan potrebi za smrću. Vatra u kaminu se gasila, a piće u šalici hladilo. Narednih je dana uzalud iščekivao obećano pismo. »Poslat ću vam pisamce da vam kažem kad ću vas moći vidjeti.« Elena je dakle htjela ugovoriti novi sasta ' Posjedovati a ne biti posjedovan. nak. Ali gdje? Opet u palači Zuccari? Zar će napraviti i drugu nesmotrenost? Neizvjesnost ga je užasno mučila. Sve je vrijeme provodio tražeći načina da je sretne, da je vidi. Više puta je otišao u Albergo del Ouirinale, u nadi da će biti primljen, ali nikada je nije našao. Vidio ju je jedne večeri u kazalištu, s mužem, s Mumpsom, kako ga je ona zvala. Dok je govorio o glazbi, o pjevačima, o damama, njegov je pogled bio ispunjen zaklinjućom tugom. Ona je pričala o poslovima u stanu: — vraćala se u palaču Barberini, u svoj stari ali prošireni stan. Stalno je bila s tapetarima, raspoređivala, davala im naređenja. — Dugo ostajete u Rimu? — upita Andrea. — Da — odgovori ona. — Rim će biti naša zimslca rezidencija. Malo zatim doda: — Vi biste nam doista mogli dati neki savjet o uređenju. Svratite jednog jutra u palaču. Ja sam tamo uvijek između deset i podne. On iskoristi trenutak kad je lord Heathfield razgovarao s Giuliom Musellarom, koji je tada došao u ložu, te j'e zapita gledajući je u oči: — Sutra? Ona odgovori jednostavno kao da nije osjetila način na koji je pitanje izgovoreno: — Toliko bolj'e. Sutradan ujutro oko jedanaest sati krene pješke ulicom Sistina, preko piazze Barberini a onda uzvišicom. Put mu je bio dobro poznat. Pričini mu se da ga obuzimaju nekadašnji dojmovi.

Trenutačno priviđenje: srce mu jače zakuca. Berninijeva fontana je čudno blistala na suncu, kao da su delfini, školjka i Triton u prekinutoj metamorfozi postali od neke prozirnije materije, koja nije ni kamen ni kristal. Radovi u novom Rimu ispunjavali su bukom sve trgove i obližnje ulice. Između kola i stoke trčkarali su mali seljačići nudeći Ijubičice. Kad je prešao prag i ušao u vrt, osjeti drhtanje i pomisli: — Zar je dakle još volim? Zar je još sanjam? — Činilo mu se da je drhtaj bio onaj nekadašnji. Pogleda veliku blistavu palaču i duh mu zaroni u vrijeme kad mu je ta kuća u hladnim i maglovitim svitanjima izgledala upravo očaravajuće. Bilo je to najranije vrijeme sreće. Izlazio je još topao od poljubaca, pun još svježe radosti. Zvona na crkvama Trinita de' Monti, Sant' Isidoro, de'Cappuccini, ispremiješano, kao da su vrlo daleko, objavljivala su jutarnji Angehis. Na uglu ulice žario se oganj oko kotlova za asfalt. Ispod bijelog zida jedne zaspale kuće stajalo je stado koza. Promukli povici prodavača rakije nestajali su u magli... Osjeti kako mu iz dna duše izviru te zaboravljene uspomene. Na trenutak osjeti kako mu dušu obavija val stare Ijubavi. Na trenutak pokuša zamisliti da je Elena nekadašnja Elena, da ove tužne stvari nisu istinite, da se sreća nastavlja. Ali cijelo varavo uzbuđenje nestane istog trenutka kad je prekoračio prag i opazio da mu kreće u susret markiz od Mount Edgcumbea smiješeći se svojim finim i pomalo dvoličnim osmijehom. Tada započe muka. Pojavi se Elena, veoma srdačno mu pruži ruku ispred muža i reče: — Bravo, Andrea! Pomognite nam, pomognite nam ... Bila je veoma živahna, u riječima i pokretima. Izgle dala je vrlo mlado. Na sebi je imala kaputić od tamnoplavog sukna, opšiven na rubovima, ovratniku i rukavima crnim astrahanom, na kojemu je elegantno bila izvezena vrpca od vune. Jednu ruku je u Ijupkom položaju držala u džepu dok je drugom pokazivala sagove, namještaj, slike. Tražila je savjet. — Gdje biste vi stavili ova dva ormara? Znate, pronašao ih je Mumps u Lucci. Slike su od vašeg BotticeIlija. Gdje biste postavili ove goblene?

Andrea prepozna četiri goblena s Immenraetove dražbe koji su predstavljali Priču o Narcisu. Pogleda Elenu, ali ne sretne njen pogled. Obuze ga mukla srdžba protiv nje, protiv muža, protiv svih tih predmeta. Najradije bi bio otišao, ali morao je svoj dobar ukus staviti u službu supruga Heathfield, morao je čak podnijeti i Mumpsovu arheološku učenost, budući da je ovaj bio vatreni kolekcionar pa mu je htio pokazati neku svoju zbirku. U jednoj vitrini prepozna Pollajuolov šljem, u jednoj drugoj kristalni pehar koji je nekada pripadao Niccolou Niccoliju. Prisutnost tog pehara na ovom mjestu čudno ga uznemiri, probudi u njemu ludu sumnju. Dospio je dakle u ruke lorda Heathfielda? Nakon poznatog otimanja kojemu nije bilo kraja, nitko shjedećeg dana nije došao na dražbu. Kratko uzbuđenje se stišalo, ugasilo, prošlo, kao što sve prolazi u mondenom životu. To je bilo sasvim prirodno, ah Andrei je u ovom trenutku ipak izgledalo neobično. Zaustavio se ispred vitrine i dugo promatrao dragocjeni pehar na kojem je blistala pripovijest o Anhizu i Veneri kao da je urezana u čisti dijamant. — Niccolo Niccoli — reče Elena izgovarajući to ime s nekim neopisivim naglaskom, tako da je mladić povjerovao da je u njemu osjetio malu sjetu. Muž je bio otišao u pokrajnu sobu da otvori jedan ormar. — Sjećate li se? Sjećate U se? — prošapće Andrea okrenuvši se. — Sjećam se. — Kad ću vas dakle vidjeti? — Tko zna! — ObećaU ste mi... Pojavi se markiz od Mount Edgcumbea. Prijeđoše u drugu sobu i nastaviše razgledanje. Posvuda su čekali tapetari da razviju sagove, podignu zavjese, prenesu pokućstvo. Svaki put kad bi ga prijateljica upitala za savjet, Andrea se morao naprezati da odgovori, da nadvlada zlovolju, obuzda nestrpljenje. U trenutku kad je muž razgovarao s jednim radnikom on joj potiho reče jasno pokazujući svoju dosadu: — Zašto mi zadajete ovu muku? Nadao sam se da ću vas naći

samu. Kod jednih vrata Elena zapne šeširićem o loše postavljenu zavjesu, i šeširić se sasvim nagne na stranu. Ona se nasmije i pozove Mumpsa da joj odriješi čvor na marami. Andrea vidje kako te mrske ruke razvezuju čvor na potiljku žuđene, kako dotiču male crne kovrče, one žive kovrče koje su nekad pod poljupcima ispuštale tajanstven miris koji se ne može usporediti ni s jednim od poznatih mirisa, ali koji je bio nježniji od sviju, opojniji od sviju. Bez oklijevanja se oprosti izjavivši da mora stići na dogovoreni ručalc. — Ovamo konačno useljavamo prvog veljače, u utorak — reče Elena. — Tada ćete biti naš stalni gost, nadam se. Andrea se nakloni. Dao bi ne znam što, samo da ne mora dodirnuti ruku lorda Heathfielda. Otišao je ispunjen bijesom, Ijubomorom i gađenjem. U kasnim satima iste večeri, kad je slučajno došao u klub gdje već dugo vremena nije bio navratio, opazi za jednim stolom za igru Don Manuela Ferresa y Capdevila, ministra Gvatemale. Pažljivo ga pozdravi i upita za Donnu Mariju i Delfinu. — Još uvijek su u Sieni? Kad će doći? Ministar, sjećajući se da je igrajući s mladim grofom posljednje noći u Schifanoji dobio nekoliko tisuća lira, veoma učtivo odgovori na iskazanu pažnju. On je bio upoznao Andreu Sperellija kao izvanrednog, savršenog igrača velikog stila. — Obje su ovdje već nekoliko dana. Stigle su u ponedjeljak. Maria je veoma žalosna što nije našla markizu d'Ateleta. Mislim da bi se veoma obradovala kad biste je posjetili. Stanujemo u ulici Nazionale. Evo vam i točna adresa. Pruži mu svoju posjetnicu, a onda opet prione uz igru. Andrea začuje da ga zove vojvoda di Beffi, koji se nalazio u društvu neke gospode. — Zašto jutros nisi došao u Centocelle? — zapita ga vojvoda. — Imao sam jedan drugi sastanak — odgovori Andrea, i ne misleći, samo da bi se nekakao izgovorio. Vojvoda se glasno nasmije skupa s ostalim prijateIjima.

— U palači Barberini? — Možda. — Možda? Ludovico te je vidio kako ulaziš... — A gdje si ti bio? — upita Andrea Barbarisija. — Kod tetke Saviano. — Ah! — Ne znam da li je tvoj ulov bio bolji — nastavi vojvoda di Beffi — ali mi smo u brzom galopu jurili četrdeset i dvije minute i ulovili dvije lisice. U četvrtak kod Tri fontane. — Jesi li razumio? Ne kod Četiri... — upozori ga sa svojom komičnom ozbiljnošću Gino Bomminaco. Prijatelji se nasmijaše dosjetki te smijeh prijeđe i na Sperellija. Nije mu bila neprijatna ta mala zloba. Baš naprotiv, sad, kad za to nije bilo osnove, godilo mu je što prijatelji vjeruju da je ponovo započeo s Elenom. Onda otpoče razgovor s Giuliom Musellarom. Po nekim riječima koje su mu doprle do uha osjetio j'e da se u društvu govorilo o lordu Heathfieldu. — Ja sam ga upoznao u Londonu prije šest ili sedam godina — govorio je vojvoda di Beffi. — Bio je Lord of the Bedchamber princa od Walesa, čini mi se... Onda se glas utiša. Vojvoda j'e sigurno pričao nezgodne stvari. Među ostalim erotskim riječima Andreino uho j'e dva ili tri puta uhvatilo naslov poznatih novina u povijesti londonskog skandala: Pall Mall Gazette. Htio je slušati. Obuzela ga je grozna znatiželja. Vidio je u mašti ruke lorda Heathfielda, te blijede, tako izražaj"ne, nezaboravne ruke, koje toliko otkrivaju. Ali Musellaro je htio nastaviti razgovor pa reče: — Iziđimo. Ispričat ću ti... Na stepenicama sretoše grofa Albonica, koji se penjao gore. Nosio je crninu zbog smrti Donne Ippolite. Andrea se zaustavi i raspita o bolnom slučaju. Za nesreću j'e doznao u studenom, u Parizu, od Guida Montelaticij'a, sestrića Donne Ippolite. — Bio je dakle tifus? Plavokosi i blijedi udovac iskoristi priliku da iskali svoj jad. Pričao je okolo o svojoj boli kao što j'e nekada pričao o Ijepoti svoj'e žene. Mucanjem je još više pojačavao tugu svojih riječi. Činilo se kao da

će mu bjelkaste oči svaki čas prsnuti, kao dva mj'ehurića od sapunice. Kad je Musellaro vidio da se udovčeva žalopojka odužila, požuri Andreu riječima: — Idemo, jer će nas predugo čekati. Andrea se oprosti, odgodivši do narednog sastanka nastavak tužnih uspomena, i iziđe s prijateljem. Albonicove riječi su u njemu oživile onaj naročiti osjećaj pomiješan s mučnom žudnjom a zatim i s nekom vrstom užitka, koji je nekoliko dana osjećao u Parizu nakon što je doznao vijest o smrti. Tili dana, gotovo prekriven zaboravom, ukazao mu se lik Donne Ippolite, za vrijeme njene bolesti i oporavljanja, kroz tolike druge događaje, kroz Ijubav Donne Marije Ferres, veoma dalek, ali obavijen nekom idealnošću. Dobio j'e njen pristanak, pa iako nije uspio da je posjeduje, pružila mu je gotovo najveću Ijudsku opojnost: opoj"nost pobjede nad protivnikom, bučne pobjede ispred očiju žuđene žene. Tih dana je ponovo osjetio žudnju koju nije mogao zadovoljiti. A pod vlašću mašte nemogućnost da je zadovolji zadavala mu je neopisivu tjeskobu, nekoliko sati prave muke. Zatim se, između želje i žaljenja, rodio jedan drugi osjećaj, osjećaj zadovoljstva, gotovo lirskog zanosa. Sviđalo mu se što je njegova pustolovina tako zauvijek završila. Tu ženu koja mu nije pripadala, zbog čijeg je osvajanja zamalo bio ubijen, tu gotovo nepoznatu, jedinu netaknutu ženu, dizao je na vrhunac duha, u božanskom savršenstvu smrti. Tibi, Hippolyta, semper! — Dakle — pripovijedao je Musellaro — došla je danas oko dva sata. Pričao je gotovo sa zanosom kako je osvojio Giuliju Moceto, nabrajajući usput mnoge rijetke i tajne Ijepote nerotkinje Pandore. — Imaš pravo. Ona j'e pehar od bjelokosti, blistavi štit, speculum voluptatis... Andrea ponovo osjeti laki drhtaj koji se javio nekoliko dana prije, u noći punoj mjesečine, nakon što je izišao iz kazališta, kad je prijatelj sam bio otišao gore u malu palaču Borghese. Osjećaj negodovanja, iako ne sasvim jasan, ali na čijem su se dnu, isprepletene uspomenama, mij'ešale Ijubomora, zavist, te krajnje sebična i

tiranska netrpeljivost koja mu je bila u naravi i koja ga je ponekad nagonila da zaželi gotovo smrt voljene i osvojene žene, samo zato da j'e nitko drugi više ne bi posjedovao. Nitko nij'e smio piti iz čaše iz koje je on nekad pio. Uspomena na njegovu Ijubav morala je biti dovolj'na da ispuni cijeli jedan život. Ljubavnice su vječno morale biti vjerne njegovoj' nevjeri. To je bio njegov gordi san. I onda, nije mu bilo drago da se razglašava i objavijuje jedna tajna Ijepota. Da je posjedovao Mironova Diskobola, Polikletova Dorifeja ili knidsku Veneru, njegova bi prva briga bila da zatvori ta remekdjela na nepristupačno mjesto i da sam uživa u njima, da tuđe uživanje ne umanji njegovo vlastito. Zašto je onda sam pomagao da se pročuje tajna? Zašto je sam poticao prijateljevu radoznalost? Zašto mu je sam zaželio sreću? Ljutila ga je i gadila mu se lakoća s kojom se ta žena podala, čak ga je malo i ponižavala. — Ali kamo idemo? — upita Giulio Musellaro zaustavivši se na piazzi di Venezia. Na kraju različitih duševnih nemira i svakojakih misli, u Andrei je zbog susreta s Don Manuelom Ferresom još uvijek vladalo uzbuđenje. Kroz glavu mu je poput munje prošla slika Donne Marije. I baš usred tih trenutačnih suprotnosti, nekakva strepnja ga je vukla prema njenoj kući. — Ja idem kući — odgovori. — Prođimo ulicom Nazionale. Otprati me. Otada više nije čuo prijatelj'eve riječi. Misao na Donnu Mariju potpuno ga je zaokupila. Kad je došao ispred kazališta, zaustavi se na trenutak dvoumeći se da li da krene lijevim ili desnim pločnikom. Htio je pronaći kuću čitajući brojeve nad vratima. — Što ti je? — zapita ga Musellaro. — Ništa. Slušam te. Pogleda jedan broj i proračuna da kuća mora biti lijevo, ne odviše daleko, možda u blizini Ville Aldobrandini. Kako je noć bila vedra ali hladna, na zvjezdanom nebu ocrtavali su se visoki borovi oko vile. Ogromna, četvrtasta i tamna Torre delle Milizie dizala se prema zvijezdama. Palme što su rasle na zidovima Servija spavale su nepomično u svjetlu noćnih lampi.

Nedostajalo je još samo nekoliko brojeva od onog koji je bio zabilježen na Don Manuelovoj posjetnici. Andrea je drhtao kao da mu Donna Maria dolazi u susret. Kuća je zaista bila blizu. Prođe tik uz zatvorena vrata. Nije se mogao svladati a da ne pogleda gore. — Što to gledaš? — upita ga Musellaro. — Ništa. Daj mi cigaretu. Požurimo, hladno je. U tišini prijeđoše ulicu Nazionale sve do Četiri fontane. Andreina zamišljenost bila je očigledna. Prijatelj mu reče: — Tebe nešto muči. Andrei j'e srce bilo toliko prepuno da j"e gotovo popustio i povjerio se prijatelju. Ipak se savlada. Još uvijek je bio pod dojmom onih zajedljivih riječi koje je čuo u klubu, Giulijeve priče, cijele te indiskretne lakomislenosti koju j"e sam izazvao, koju je sam započeo. Potpuno pomanjkanje tajanstvenosti u pustolovinama, tašto uživanje Ijubavnika u primanju tuđih dosjetaka i osmijeha, cinična ravnodušnost koj"om bivši Ijubavnici hvale osobine žene onima koji su već na putu da je osvoje, usiljenost kojom ovima daju savjete kako će što lakše doći do cilja, revnost kojom ovi daju onima i naj'manje podatke o prvom sastanku ne bi saznali da. li način na koji se dama sada predaje odgovara onom kojim se nekada predavala, ustupci, povlastice, uspjesi, u jednu riječ, sve velike i male prostote koje prate slatki mondeni razvrat, činilo mu se da svode Ijubav na bljutavo i gnusno sparivanje, nisku prostotu, užasnu prostituciju. Sjećanje na Schifanoju prostruj'i mu tij'elom kao okrepljujući miris. Lik Donne Marije sjao je u njemu tako živo da ga je gotovo iznenadilo. Jedna slika je ipak bila jasnija od svih drugih, svjetlija od svih ostalih: njeno držanje kad je u vicomilskoj šumi izustila onu vatrenu riječ. Hoće li je ponovo čuti iz tih usta? Što j'e radila, što je mislila, što je doživjela za vrijeme odsutnosti? Unutrašnje uzbuđenje je raslo sa svakim korakom. Duhom su mu poput hitrih fantazmagorija prolazili ulomci vizija: komad krajolika, dio mora, stepenice između grmova ruža, unutrašnjost sobe, sva mjesta na kojima se rodio neki osjećaj, kojima se prelijevala nježnost, koj'ima je ona rasipala čar svog bića. I on osjeti duboki drhtaj pri pomisli da u njenom srcu još možda živi strast, da je trpjela i plakala, pa možda i sanjala, nadala se. Tko zna?

— Onda — reče Giulio Musellaro — kako ide s Iady HeatMield? Silazili su niz ulicu Quattro Fontane i bili upravo ispred palače Barberini. Kroz rešetke, između kamenih stupova provirivao je tamni vrt oživljen tihim žuborom vode i natkriljen blijedom zgradom u kojoj je još samo u predvorju sjalo svjetlo. — Sta kažeš? — upita Andrea. — Kako ide s Donnom Elenora? Andrea pogleda palaču. Učini mu se da tog trenutka osjeća u srcu samo veliku ravnodušnost, pravu smrt želje, konačno odricanje, pa i ne razmišljajući mnogo, odgovori: — Siušam tvoj savjet. Ne palim već ugašenu cigaretu... — Vidiš, možda bi se ovog puta ipak isplatilo. Jesi 11 je dobro pogledao? Izgleda mi Ijepša. Čini mi se da j'e dobila nešto novo, što se ne može opisati... Možda sam se loše izrazio kad sam rekao novo. Kao da j'e postala bujnija sačuvavši ipak sve značajke svoje Ijepote. Ukratko, više je Elena od one Elene prije dvije ill tri godine. Možda je to djelovanje drugog proljeća, j'er mlslim da ima oko trideset godina. Ne čini li ti se? Andrea osjeti kako su ga ove riječi bocnule i ponovo upalile. Ništa toliko ne može raspaliti žudnju muškarca kao kad od drugih čuj'e kako hvale ženu koju je on 1 suviše dugo posjedovao ili za kojom je suviše dugo uzalud čeznuo. Ima Ijubavi u agoniji koje se još vuku jedino zbog tuđe zavisti ili divljenja, budući da se zasićeni ili umorni Ijubavnik boji odreći svog posjeda ili svog osvajanja u korlst sreće onoga koji bi ga mogao naslijediti. — Ne čini li ti se? A onda, od tog Heathfielda napraviti Menelaj'a, to zaista mora predstavlj'ati naročiti užltak. — I ja tako misllm — reče Andrea prisiljavajući se da prihvati prijateljev frivolni ton. — Vidjet ćemo. III — Maria, sačuvajte radost ovog trenutka, dopustite da izrazim cijelu svoju misao. Ona ustane. Polako, bez strogosti i gnjeva, ali očigledno potresena, reče: — Oprostite mi. Ne mogu vas slušati. Zadajete mi veliku bol. — Šutjet ću. Ostanite. Maria, molim vas.

Onda ponovo sjedne. Ostala je ista kao u Schifanoji. Ništa nije nadvisivalo Ijupkost divne glave koja se gotovo satirala pod buj'nom teškom kosom, tom božanskom kaznom. Meka, nježna sjena, nalik prelijevanju dviju prozirnih boja, Ijubičastoj i savršeno modroj, okruživala joj je oči u kojima su sjale tamne zjenice smeđih anđela. — Samo sam želio — ponizno doda Andrea — samo sam želio da se sjetite mojih nekadašnjih riječi, onih koje ste slušali j'ednog jutra u vrtu na mramornoj klupi pod planikama u jednom nezaboravnom trenutku koji je gotovo svet u mojem sjećanju... — Sjećam ih se. — Vidite, Maria, od tog vremena moja je bijeda postala još žalosnija, još mračnija, još okrutnija. Nikad vam ne bih mogao iskazati sve svoje patnje, svu svoju nevolju. Nikad vam ne bih mogao reći koliko puta vas je moja duša dozivala misleći da će umrij'eti. Nikad vam ne bih mogao izraziti drhtaj sreće, zanos cijelog mog bića u nadi da sam se samo na trenutak usudio pomishti da uspomena na mene još uvijek živi u vašem srcu. Govorio je istim glasom kao i onog davnog j'utra. Činilo se da ga je obuzeo onaj isti sentimentalni zanos. Sva tuga mu je opet navirala na usta. A ona je slušala, pognute glave, nepomična, držeći se gotovo kao i onda, dok su joj usta, izraz njenih usta, koje je s uzaludnim naporom stiskala, kao i onda, odavala bolni užitak. — Sjećate li se Vicomilea? Sjećate li se šume kojom smo one listopadske večeri sami projahali? Donna Maria lagano kimne glavom, kao u znak potvrde. — I one riječi koj"u ste mi kazali? — nastavi mladić j'oš krotkije, s j"asnim izrazom suspregnute strasti, naginjući se prema njoj kao da joj želi pogledati u oči koje su j'oš bile oborene. Ona podigne prema njemu te dobre, milostive i bolne oči. — Svega se sjećam — odgovori — svega, svega. Zašto bih vam morala kriti svoju dušu? Vi ste plemenit i velik duh i ja imam povjerenja u vašu plemenitost. Zašto bih se prema vama morala ponašati kao kakva obična žena? Zar vam one večeri nisam rekla da vas volim? No ja u vašem pitanju vidim jedno drugo pitanje. Vi me pitate da li vas još volim.

Oklijevala je trenutak. Usne su joj podrhtavale. — Volim vas. — Maria! — Ali vi se zauvijek morate odreći moje Ij'ubavi, morate se udaljiti od mene. Morate biti plemeniti, veliki i velikodušni, poštedj'eti me borbe koj'a me plaši. Mnogo sam patila, Andrea, i znala sam patiti, ali pomisao na to da se moram boriti protiv vas, da se od vas moram braniti, nagoni me u ludi strah. Vi ne znate uz kakve sam žrtve ponovo stekla mir svog srca. Ne znate kako velikih i dragih ideala sam se odrekla... Jadni ideali! Postala sam druga žena, j'er je trebalo da postanem drugačija. Postala sam obična žena, jer je to zahtijevala dužnost. Iz glasa joj je izbij'ala ozbiljna i blaga sjeta. — Kad sam vas srela, istog trenutka sam osjetila kako se u meni bude stari snovi, oživlj'ava stara duša. Prvih dana sam se prepustila toj sreći zatvarajući oči pred dalekom opasnošću. Mislila sam: »On ništa neće doznati iz mojih usta, ja ništa iz njegovih.« Gotovo da i nisam osjećala kajanje i strah. Ali vi ste progovorili. Kazali ste mi riječi koje nikad nisam čula. Izmamili ste mi priznanje... Opasnost mi je tada izgledala jasna, očigledna. Pa ipak, još uvijek sam se prepuštala snu. Vaše muke su me pritiskale, zadavale su mi duboku bol. Mislila sam: »Prljavština ga je zahvatila. Kad bih ja mogla da je sperem! Bila bih sretna da budem žrtva njegove obnove«. Vaša tuga j'e privlačila moju tugu. činilo mi se da vas možda ne bih znala utješiti, ali da bi vam ipak bilo lakše osjećajući da jedna duša uvijek odgovara amen na želje vaše boli. Ove posljednje riječi izgovorila je s takvim duhovnim zanosom, koji se zrcalio iz cijelog lica, da je Andreu zahvatio val gotovo mistične radosti. Jedina njegova želja u tom trenutku bila je da joj prihvati obje ruke i da u te mile, nježne i čiste ruke udahne neiskazani zanos. — Nije moguće! Nije moguće! — nastavi ona tužno potresaj'ući glavom. — Zauvij'ek se moramo odreći svake nade. Zivot je neumoljiv. I ne htijući, razoriii biste cijeli jedan život, a možda i ne samo jedan... — Maria, ne govorite tako, Maria! — prekine je mladić j'oš uvijek nagnut prema njoj. Blago joj prihvati ruku, ali nekako drhteći, kao

da moli, kao da očekuje znak pristanka. — Radit ću ono što želite. Bit ću pokoran i Doslušan. Jedina j'e moj'a želja da vas slušam, da umrem u vaše ime. Odreći se vas, znači odreći se spasenja, opet zauvijek pasti u ponor i nikad se više ne dignuti. Volim vas toliko da to nijedna Ijudska riječ ne može izraziti. Potrebni ste mi. Jedino vi ste istiniti. Vi ste Istina koju moj duh traži. Sve ostalo je isprazno, sve ostalo je ništa. Odreći se vas bilo bi isto što i poći u smrt. Ali ako vam moja žrtva pomaže da sačuvate mir, j'a vam dugujem tu žrtvu. Ne plašite se, Maria. Neću vam nanijeti nikakvo zlo. Držao je njenu ruku u svojoj, ali je nije stiskao. Riječi mu nisu bile vatrene, već pokorne, tužne, klonule, pune neopisive iscrpljenosti. Samilost toliko zavara Mariju da nije povukla ruku već se prepustila na trenutak čistom užitku lakog dodira. Njena žudnja je izgledala tako blaga da se gotovo nije ni osjećala. Kao da joj" je nekakav fluid izlazio iz dubina srca i strujio kroz ruku u prste a onda iz prstiju napolje šireći se u neizrecivo skladnom valu. Kad je Andrea zašutio, padoše j'oj na pamet neke riječi izgovorene u vrtu onog nezaboravnog jutra, oživljene njegovim sadašnjim rij'ečima, pokrenute novim uzbuđenjem: »I sama vaša prisutnost dovoljna je da me opije. Osjećam je kako poput krvi struji moj'im žilama i osvaja moj duh poput nadnaravnog osjećaja...« Nastade trenutak šutnje. S vremena na vrijeme začulo bi se kako vjetar potresa okna na prozorima. S vj'etrom je dolazila i daleka buka pomiješana s drndanjem kočija. Prodiralo je hladno i kao izvor bistro svj'etlo. Po kutovima i među zastorima od tkanina s Dalekog istolca skuplj'ala se sjena. Ovdjeondje među namještajem svjetlucale su inkrustacije od nefrita, bjelokosti i bisernica. U pozadini, ispod jedne rajske palme, stajao je veliki pozlaćeni Buda. Ovi egzotični oblici davali su sobi nešto od svoje tajanstvenosti. — Što sad mislite? — upita Andrea. — Ne mislite na moj' kraj? Činilo se kao da ju je progonila neka nejasna misao. Očito je bila neodlučna kao da sluša dva unutrašnja glasa. — Ne mogu vam objasniti — odgovori ona prešavši lakim pokretom ruke preko čela — ne mogu vam objasniti, ali neka čudna slutnja me tišti već dugo vremena. Ne mogu je objasniti, ali bojim se. Nakon male stanke doda:

— Kad pomislim da vi patite, da ste vi bolesni, jadni prijatelju, a da vam j'a neću moći ublažiti muku, da ću vam nedostajati u trenutku vaše tjeskobe, da neću znati da li me zovete ... O, Bože moj! Glas j"oj je podrhtavao i bio slabašan kao da plače, kao da joj" se grlo steglo. Andrea je stajao bez riječi, oborene glave. — Kad pomislim da će vas moja duša uvijek pratiti i da se nikada neće moći združiti s vašom i da je vi nikada nećete moći shvatiti... O, jadna Ijubavi! Glas joj je bio pun suza, a usta stisnuta od boli. — Ne ostavljajte me! Ne ostavljajte me! — poviče mladić prihvativši j'e za obje ruke. Gotovo je klekao obuzet velikim uzbuđenj'em. — Ništa od vas neću tražiti, ništa osim samilosti. Samilost koju biste mi vi pružili bila bi mi draža od strasti bilo koje druge, vi to znate. Jedino me vaše ruke mogu izlij'ečiti i vratiti u život, izvući iz blata, povratiti mi vjeru, osloboditi me svih loših navika koje me truju i ispunjavaj'u užasom. Drage, drage ruke ... Sagne glavu da ih poljubi, pritisne usta na njih. Sklopi napola oči i s izrazom najvećeg blaženstva neizrecivo tiho reče: — Osjećam kako drhtite. Ona dršćući ustane, još bljeđa nego onog nezaboravnog jutra kad je hodala između cvijeća. Vjetar je potresao stakla. Kao da je pobunjena gomila stvarala buku koja je dolazila. Ta vika koja j'e vjetrom nošena dolazila s Ouirinala još je više povećavala njeno uzbuđenje. — Zbogom. Molim vas, Andrea, nemojte više ostati ovdje. Vidjet ćete me drugi put, kad zaželite. Ali sad, zbogom. Molim vas! — Gdje ću vas vidjeti? — Sutra, na koncertu. Zbogom. Bila je sva zbunjena kao da je počinila neki grijeh. Ispratila ga je do sobnih vrata. Kad je ostala sama, nije znala što da radi, još uvijek ju je prožimao strah. Osjećala j'e kako joj gore obrazi i sljepoočice dok se ostatak tijela ježio. Ali na rukama joj je trag Ijubljenih usana stajao kao pečat, slatki pečat. I ona zaželi da ostane zauvijek kao neki božanski pečat. Pogleda unaokolo. U sobu se spuštao mrak, oblici su nestajali u

polusjeni, pozlata velikog Bude čudno je sj'ala. Vika se čas gubila čas ponovo javljala. Pođe k prozoru, otvori ga i nasloni se. Ulicom je puhao hladan vjetar, a prema piazzi di Termini već su se počele paliti svjetiljke. Preko puta, u dvorištu Ville Aldobrandini, ozareni crvenkastim zracima, savijali su se vršcl stabala. Nad Torre delle Milizie nadvijao se veliki usamIjeni Ij'ubičasti oblak. Večer joj se učini turobna. Povuče se s prozora i sjedne na mjesto gdje su malo prije razgovarali. — Zašto se Delfina još nije vratila? — Htjela je izbjeći svaku misao, svako razmišljanje. Ipak ju je nekakva slabost zadržavala na mjestu gdje je prije nekoliko trenutaka Andrea disao, govorio, iskazivao svoju Ijubav i svoju bol. Svi napori u ova četiri mjeseca, sve odluke, kaj'anja, molitve, sve pokore, sve se to u jednom trenutku raspršilo, sve je nestalo i postalo beskorisno. Opet je popustila, osjetila se još slabijom, još više pobijeđenom, bez volje i snage da se bori protiv psiliičkih pojava koje su je iznenađivale, protiv osjećaj"a koji su je zbunjivali. I dok se predavala strahu i klonulosti u kojima se svaka hrabrost smanjuje, činilo joj se da nešto njegovo lebdi u polutami sobe i da joj cijelo biće obavija beskrajno nježnim milovanem. Sutradan lcrene u Palazzo dei Sabini sa srcem koje je podrhtavalo pod stručkom Ijubičica. Andrea ju je već očekivao na vratima dvorane. Stisnuo joj je ruku i rekao: — Hvala. Zatim ju j'e poveo do sjedišta i sjeo uza nju. — Mislio sam da ću umrij'eti čekajući vas — reče. — Bojao sam se da nećete doći. Tako sam vam zahvalan. A onda opet: — Sinoć kasno prošao sam pored vaše kuće. Vidio sam svjetlo na jednom prozoru, na trećem prozoru prema Ouirinalu. Ne znam što bih bio dao samo da saznam jeste li vi tamo ... Zatim je upita: — Tko vam je dao te Ijubičice? — Delfina — odgovori ona. — Je li vam Delfina pričala o našem susretu jutros na piazzi di

Spagna? — Da, sve. Koncert je započeo jednim Mendelssohnovim kvartetom. Dvorana je bila gotovo sva puna. Najveći dio slušalaca sačinj'avale su strane dame. Svi su bili skromno odjeveni, veoma sabrani, šutljivi i pobožni kao da se nalaze na nekom svetom mjestu. Valovi glazbe prelazili su preko nepomičnih, tamnih, šeširima prekrivenih glava šireći se prema zlatnoj svjetlosti, prema svjetlosti koja se spuštala iz visine ublažena žutim zastorima, ali i poj'ačana bijelim golim zidovima. A stara dvorana filharmonije, lišena svakog ukrasa, u koj'oj se na jednoHkoj bjelini jedva opažao pokoji trag zaostalog ukrasa i u kojoj su se gotovo raspadale bijedne modre zavjese na vratima, pružala je sliku mjesta koj"e je ci jelo stoljeće bilo zatvoreno i tek danas ponovo otvoreno. Ali ta boja starosti, taj dah siromastva, ti goli zidovi, davali su neobični čar biranom užitku slušalaca. Užitak je zbog tog kontrasta izgledao tajanstveniji, uzvišeniji, čišći. Bila je srijeda, 2. veljače: na Montecitoriju parlament je raspravljao o incidentu kod Dogalij'a. Obližnje ulice i trgovi bili su puni svijeta i vojnika. Muzičke uspomene iz Schifanoje iskrsnuše u duši oboj'e Ijubavnika. Zraka prošle jeseni osvijetli nj'ihove misli. U zvucima Mendelssohnova Menueta pojavi se slika kuće pored mora, dvorane ispunjene mirisom iz vrtova u kojima su se kroz stupove od predvorja vidjeli vrhovi čempresa, nazirala plamena jedra na komadiću bistrog mora. S vremena na vrij'eme Andrea bi se sagnuo malo prema prijateljici i potiho upitao: — Što mislite? Ona je odgovarala gotovo nevidljivim osmij'ehom koji bi on jedva uspio zamijetiti. — Sjećate li se 23. rujna? — reče ona. U Andrei je ta uspomena bila gotovo izblijedjela, ali potvrdno kimne glavom. Mirni i svečani Andante u kom je dominirala visoka patetična melodija, nakon dugog razvoj'a, završavao je izljevom bola. Finale je bio ritmički monoton, pun umora.

Ona reče: — Sad j'e na redu vaš Bach. Kad je glazba ponovo započela, oboje instinktivno osjetiše potrebu da se jedno drugome približe. Laktovi su im se dodirivali. Na kraju svakog stavka Andrea bi se nagnuo prema njoj da pogleda program koji je držala u rukama. Pri tome bi joj pritisnuo ruku i udahnuo miris Ijubičica prenoseći i na nju drhtaj' užitka. Adagio je imao veoma snažan uspon penjući se tako sve do vrhunca ekstaze; širio se u Beskraj s takvom sigurnošću da je nalikovao glasu nadnaravnog stvora koji u ritam izlijeva radost zbog jedne svoje besmrtne pobjede. Svi duhovi su bili očarani tim neodoljivim valom. Nekoliko trenutaka nakon što je glazba prestala drhtaj instrumenata još se uvij'ek širio dvoranom. Šapat se raz liježe s kraja na kraj dvorane. Nakon kratkog oklijevanja provali snažni pljesak. Oni se pogledaše, zanesenih očiju, kao da su se rastavili poslije neodoljivo opojnog zagrljaja. Glazba se nastavi. Svjetlost u dvorani je postajala diskretnija. Zrakom se širila ugodna mlakost. Ugrijane Ijubičice Donne Marije još jače zamirisaše. Andrei se činilo da je sam s njom jer oko sebe nije vidio ni jednu poznatu osobu. Ali prevario se. Kad se za vrijeme jedne stanke okrenuo, opazio je desno u dnu dvorane Elenu Muti u društvu kneginje Ferentino. Istog trenutka pogledi su im se sreli. On izdaleka pozdravi. Pričinilo mu se da je na Eleninim usnaina opazio čudan osmijeh. — Koga ste pozdravili? — upita Donna Maria i sama se okrene. — Tko su one gospođe? — Lady Heathfield i kneginja Ferentino. Njoj se pričini da mu je zbunjenost osjetila u glasu. — Koja je Ferentino? — Plava. — Druga je veoma lijepa. Andrea zašuti. — Je li Engleskinja? — nastavi ona. — Ne, Rimljanka je. Udovica vojvode Scernija, preudata za lorda Heathfielda. — Veoma je lijepa. Andrea hitro upita: — Što sad sviraju?

— Brahmsov Kvartet u cmolu. — Poznajete li ga? — Ne. — Drugi stavak je čudesan. Govorio je da prikrije svoj nemir. — Kad ću vas opet vidjeti? — Ne znam. — Sutra? Oklijevala je. Činilo se kao da joj je licem preletjela laka sjena. Onda odgovori: — Sutra, bude li sunca, doći ću s Delfinom na piazzu di Spagna oko podne. — A ako ne bude sunca? — U subotu naveče idem grofici Starnina ... Glazba ponovo započe. Prvi stavak j'e izražavao mračnu muževnu borbu, punu snage. Romansa j'e bila ispunjena čeznutljivim ali pomalo tužnim sjećanjem, zatim laganim, nesigurnim, slabim uzdizanjem prema dalekoj zori. Jedna jasna melodična fraza razvijala se u dubokim prijelazima. Osjećaj koji se prilično razlikovao od onog kojim je odisao Bachov Adagio. Bio je Ijudskiji, zemaljskiji, elegičniji. U toj' glazbi osj'ećao se dašak Ludwiga van Beethovena. Andreu je zahvatio tako strašni nemir da se bojao da će se odati. Sva prij'ašnja radost pretvorila se u gorčinu. Nije bio potpuno svjestan svoje nove muke. Nije se mogao ni sabrati ni savladati. Kolebao se između dvostruke ženske privlačnosti i čara glazbe a da ga nijedna od te tri sile nije potpimo osvojila. Osjećao je neopisivu prazninu u kojoj su s bolnom jekom bez prestanka odzvanjali strašni udarci. Njegova se misao kidala na tisuće komadića, raspadala, nestajala, dok su se dva ženska lika sudarala, miješala, uzajamno poništavala, a on ih nije mogao rastaviti, nij"e mogao odrediti svoj osjećaj ni prema jednoj ni prema drugoj. A na vrhu te tmurne unutrašnje muke nalazio se nemir izazvan neposrednom stvarnošću, tako reći praktičnim brigama. Nije mu izbjegla mala promjena u držanju Donne Marije prema njemu, a činilo mu se da osjeća uporan i čvrst Elenin pogled. Nije znao kako da se ponaša, da li da isprati Donnu Mariju iz dvorane ili da pristupi Eleni, nije znao

da li će mu ova slučajnost škoditi ili koristiti kod jedne i kod druge. — Ja odlazim — reče Donna Maria dižući se nakon završetka Romanse. — Ne ostajete do kraja? — Ne. U pet moram biti kod kuće. — Ne zaboravite, sutra ujutro ... Ona mu pruži ruku. Možda zbog vrućeg zatvorenog zraka, njeno blij"edo lice se malo zarumenjelo. Ogrtač od baršuna tamne olovne boje, ukrašen širokim porubom od činčile, prekrivao je cijeli njen lik. Između pepeljastog krzna polako su venule Ijubičice. Dok je izlazila, hodala je savršeno elegantno, a neke gospođe su se okretale da je vide. Andrea tada prvi put ugleda u toj ženi duha, u čistoj sienskoj madoni, svjetsku damu. Započe treći stavak Kvarteta. Kako je danje svjetlo slabilo, razmaknuše žute zastore, kao u crkvi. Još neke gospođe napustiše dvoranu. Ovdjeondje začuo bi Se šapat. Publiku je zahvaćao umor i rastresenost kao što se obično događa pri kraju svakog koncerta. Zbog čudnog fenomena iznenadne promjene, Andrea osjeti gotovo radosno olakšanje. Najedanput se oslobodio svih sentimentalnih i strastvenih briga. Njegovu taštinu i pokvarenost ispuni jedino pomisao na Ijubavnu pustolovinu. Pomisli da je Donna Maria, dopustivši mu ove nedužne sastanke, već stupila nogom na tlo neizbježivog grijeha čak i za najopreznije duše. Pomisli da će možda mala Ijubomora potaknuti Elenu da mu opet padne u naručje i da će tako jedna pustolovina možda pomoći drugoj. Pomisli da je možda upravo neki neodređeni strah, neka Ijubomorna slutnja požurila Donnu Mariju na slijedeći sastanak. Bio je dakle na putu dvostruke pobjede. Nasmiješi se opazivši da se u oba pothvata teškoća javljala pod istim vidom. Morao je pretvoriti u Ijubavnice dvije sestre, to jest dvije žene koje su htjele biti njegove sestre. Opazi i druge sličnosti između ova dva slučaja. — Taj glas! Kakvi čudni Elenini naglasci u glasu Donne Marije! — Padne mu na pamet luda misao. — Taj glas je za njega mogao predstavljati dio zamišljenog djela: na temelju takve srodnosti mogao je spojiti dvije Ijepote da dobije treću, zamišljenu, potpuniju, savršeniju, istinitiju, jer ideal... Treći stavak, koji je izveden gotovo savršeno, završi burnim

pljeskom. Andrea ustane i pristupi Eleni. — Oh, Ugenta, gdje ste bili dosada? — upita ga kneginja Ferentino. — Au Pays du Tendre?^ — A tko je ona nepoznata? — doda Elena udišući miris Ijubičica koje je izvukla iz mufa od kune zlatice. — Velika prijateljica moje sestrične. Donna Maria Ferres y Capdevila, žena novog gvatemalskog ministra — odgovori Andrea ne zbunivši se. — Lijepo i veoma ' U Zemlji Ijubavi. nježno stvorenje. U listopadu je bila kod Franceske u Schifanoji. — Kako Francesca? — prekine ga Elena. — Znate li kad se vraća? — Javila mi se iz San Rema. Ferdinando se oporavIja. Ali bojim se da će se morati zadržati ondje još koji mjesec, a možda i više. — Kakva šteta! Započe posljednji stavak Kvarteta, koji je bio vrlo kratak. Elena i kneginja Ferentino sjedile su u dnu dvorane pored zida, ispod blijedog zrcala u kojem se ogledala tužna prostorija. Elena je slušala sagnute glave pustivši da joj kroz ruke klizi sjajni muf od kunovine. — Otpratite nas — reče Sperelliju kad je završio koncert. Popevši se u kočiju nakon kneginje Ferentino, reče: — Popnite se i vi. Evu ćemo ostaviti u palači Fiano. Onda vas mogu povesti kamo želite. — Hvala. Sperelli pristane. Kad su izišli na Corso, kočija je morala ići polaganije jer je cijela ulica bila puna bučnog svijeta. S piazze di Montecitorio i piazze Colonna dopirao je žamor koji se širio poput pljuskanja valova, pojačavao se, nestajao, a onda opet iskrsavao pomiješan sa zvukom vojničkih truba. Pobuna se širila u sivoj hladnoj večeri. Gomila je urlala zbog strahote dalekog pokolja. Kroz gužvu su se trčeći probijali neki Ijudi mašući velikim svežnjevima novina. U buci se jasno razabirala jedna riječ: Afrika. — Zbog četiri stotine prostaka koji su bili ubijeni na surov način! — promrmlja Andrea povukavši se nakon što je bacio pogled kroz prozorčić. — Što to kažete? — poviče kneginja Ferentino. Činilo se da se gužva na uglu palače Chigi pretvorila

u tučnjavu. Kočija se morala zaustaviti. Elena se nagne da pogleda. Njeno lice izvan sjene, osvijetljeno odrazom lampe i svjetlošću sutona, izgledalo je gotovo samrtnički blijedo, ledeno, tamno poput olova, što u Andrei probudi sjećanje na neku već viđenu glavu •— nije znao ni kada ni gdje — možda u nekoj galeriji, u nekoj kapeli. — Evo nas — reče kneginja kad je kočija napokon stigla do palače Fiano. — Onda, zbogom. Vidjet ćemo se večeras kod Angelierijevih. Zbogom, Ugenta. Hoćete li doći sutra k meni na ručak? Naći ćete Elenu, Vitijevu i mog bratića. — Kada? — U podne i trideset. — Dobro. Hvala. Kneginja siđe. Sluga je očekivao naređenje. — Kamo želite da vas odvezem? — upita Elena Sperellija koji se već smjestio polcraj nje, na mjesto njene prijateljice. — Far, far away.. . — Hajde, recite. Vašoj kući? Zatim, i ne sačekavši odgovor, naredi: — Trinita de'Monti, palača Zuccari. Sluga zatvori prozorčić. Kočija krene polako ulicom Frattina ostavljajući za sobom gomilu, buku i žamor. — Oh, Elena, nakon toHko... — klikne Andrea saginjući se da pogleda žuđenu koja se povukla u tamni kut kao da želi izbjeći dodir. Svjetlost izloga u prolazu razbije tamu i on opazi kako se njeno blijedo lice smiješi zavodljivim osmijehom. Ne prestajući se osmjehivati, spretnim pokretom skine s vrata dugo krzno od kune i poput lasa prebaci ga oko mladićeva vrata. činilo se kao da se želi našaliti. Ali tim mekanim lasom koji je odisao istim mirisom što ga je Andrea već osjetio u modrom lisičjem krznu, ona privuče mladića i bez riječi mu pruži svoja usta. I jedna i druga usta su se sjetila starih poljubaca, onih strašnih i blaženih poljubaca koji su trajali bez kraja ostavljajući u srcu varavi dojam rastapanja mekog i rosnog voća. Da bi produžili gutljaj, zaustavljali su dah. Kočija iz ulice Due Macelli uđe u ulicu Tritone, a onda skrene u ulicu Sistina i zaustavi se ispred palače Zuccari.

' Negdje daleko, daleko. Elena naglo odgurne mladića, a onda malo prigušenim glasom reče: — Silazi. Zbogom. — Kad ćeš doći? — Tko zna! Sluga otvori vrata. Andrea iziđe. Kočija se ponovo okrene i vrati u ulicu Sistina. Andrea je još drhtao, oči su mu lutale kao u magli, gledao je hoće li se pojaviti Elenino lice na prozorčiću, ali ne vidje ništa. Kočija se udalji. Penjući se stepenicama, mislio je: — Ipak se vraća! — U glavi je još uvijek osjećao neku opijenost, na usnama mu se zadržao okus poljupca, u zjenici osmijeh kojim mu je Elena bacila oko vrata onu sjajnu i mirisavu zmiju. — A Donna Maria? — Svakako, njoj je morao zahvaliti ovaj neočekivani užitak. Nema sumnje da je početak Ijubomore bio uzrok ovom čudnom i neobičnom istupu. Možda ga je, iz straha da joj ne pobjegne, htjela privezati, primamiti, ponovo raspaliti njegovu žeđ. — Voli li me? Ili me ne voli? — Šta bi mu vrijedilo da zna? Što bi mu to koristilo? Zanos se odmah ugasio. Nikakvo čudo nikada više u njemu ne bi moglo oživiti ni najmanji djelić prohujale sreće. Više mu odgovara da se zabavi tijelom koje je još uvijek bilo božanstveno. Uživao je u pomisli na pustolovinu. Godio mu je elegantan i neobičan način na koji je Elena provela svoj hir. A slika krzna izazva u njemu sliku pletenice Donne Marije, oživi sve nejasne Ijubavne snove što ih je sanjao o bujnoj djevičanskoj kosi u koju su bile zaljubljene sve pitomice firentinskog internata. Još jednom pomiješa obje želje, dočara dvostruki užitak, nasluti treću Idealnu Ijubavnicu. Duh mu je bio raspoložen za razmišljanje. Dok se oblačio za večeru, padne mu na pamet: »Jučer velika strastvena scena, gotovo sa suzama, danas mala nijema požudna scena. A meni se jučer činilo da je moj osjećaj iskren isto kao što je i moja žudnja malo prije bila iskrena. Osim toga, čak sam i danas, sat prije Elenina poljupca, doživio veliki lirski trenutak uz Donnu Mariju. Od svega toga nije ostalo ni traga. Sutra ću si gurno opet započeti. Ja sam prevrtljiv, varljiv, nedosljedan,

nepostojan. Nijedan moj pokušaj da postanem cjelovitiji neće imati uspjeha. Odsada se moram pomiriti s time. Jedna jedina riječ sadrži moj zakon: Nunc^ Neka se vrši volja zakona. Nasmije se sam sebi. Tog trenutka započe novi period njegove moralne bijede. Bez ikakva obzira, bez ikakva skanjivanja, bez imalo kajanja, sav se odao ostvarivanju svojih bolesnih maštanja. Da bi Mariju Ferres privolio da popusti, upotrebljavao je najprepredenije vještine, najfinije spletke, zavaravajući je upravo u stvarima duha, duhovnosti, idealima; u intimnom životu srca. Da bi jednako brzo zadobio novu Ijubavnicu i ponovo osvojio staru, da bi iskoristio svaku priliku u jednom i drugom pothvatu, upadao je u mnoštvo neprilika, nezgoda, čudnih slučajeva, a da bi se iz njih izvukao, izmišljao je gomilu laži, nevjerojatnih objašnjenja, loših izgovora, izmišljotina, niskih opravdanja. Dobrota, povjerenje i čistoća Marije Ferres nisu imale nikakva utjecaja. Kao osnova njegova zavođenja poslužio mu je stih iz psalma: Asperges me hyssopo et mundabor: lavabis me, et super nivem dealbabor.«^ Jadno stvorenje je mislilo da će spasiti jednu dušu, osloboditi jedan duh, svojom čistoćom očistiti jednog ukaljanog čovjeka. Još uvijek je čvrsto vjerovala u nezaboravne riječi koje je čula u vrtu, u tom Navještenju Ljubavi, uz more, pod rascvjetalim stablima. Upravo ta vjera ju je podržavala i hrabrila u kršćanskoj borbi koja se bez prestanka vodila u njenoj savjesti. Oslobađala ju je sumnje, opijala nekim požudnim misticizmom u koji je izlijevala blago svoje nježnosti, sve svoje čežnje, najslađi cvijet svog života. Andrea Sperelli se možda prvi put sreo s pravom strašću. Prvi put se našao pred jednim od najrjeđih i najvećih ženskih osjećaja, koji kao velika i strašna munja osvjetljavaju sivo i promjenljivo nebo čovječjih Ijuba ' Sada. ^ Poškropi me hisopom i očistit ću se, operi me i bit ću bjelji od snijega. vi. Njega to nije zabrinjavalo. Postao je nesmiljeni krvnik sebe samog i jadnog stvorenja. Svaki dan poneka prijevara, poneka podlost.

U četvrtak, 3. veljače, prema dogovoru na koncertu, sreo ju je skupa s Delfinom na piazzi di Spagna pred izlogom jednog zlatara antikvara. Tek što je čula njegov pozdrav, okrenula se i plamen joj je ozario blijedo lice. Zajedno su razgledavali nakit iz sedamnaestog stoIjeća, kopče, dijademe od lažnih dragulja, emajlirane igle i satove, tabakere od zlata, bjelokosti, kornjačevine, sve male ukrasne predmete jednog prohujalog stoIjeća koji su u ovom bistrom jutarnjem svjetlu stvarali bogati sklad. Oko njih su prolazili prodavači cvijeća nudeći u košaricama bijele i žute narcise, dvostruke Ijubičice, duge grančice badema. U zraku se osjećao dah proljeća. Stup Bezgrešnog začeća dizao se prema suncu poput stabljike s »mističnom ružom« na vrhu. Barcaccia je bila puna dragulja. Stepenice della Trinita radosno su širile svoja krila prema crkvi Karla VIII čiji su zvonici parali oblacima oplemenjeno nebesko plavetnilo — kao na antičkom Piranesijevom nebu. — Kakva divota! — klikne Donna Maria. — Imate pravo što ste toliko zaljubljeni u Rim. — Oh, vi ga još ne poznajete! — odgovori Andrea. — Htio bih biti vaš vodič... Ona se osmjehne. — ... proživjeti uz vas ovog poljeća Vergilijev sentimentalni put. Smiješila se i više nije izgledala tako tužna i tako ozbiljna. Njena jutarnja odjeća bila je jednostavna ali elegantna, odavala je birani ukus za lijepe stvari i harmoniju boja. Kaputić od sivog sukna koje je malo prelazilo u zeleno bio je ukršten poput šala. Rubovi su bili ukrašeni krznom od vidre na kojem je sjala izvezena svilena vrpca. Kaputić se rastvarao na prsluku koji je također bio od vidrinog krzna. Kako je kroj bio vrlo lijep i u skladu s ta dva tona, onog neopisivo sivog i jarkocrvenog, predstavljao je pravi užitak za oči. Ona upita: — Gdje ste sinoć bili? — Otišao sam s koncerta nekoliko minuta poslije vas. Vratio sam se kući i ostao tamo jer mi se činilo da je vaš duh bio uza me. Mnogo sam razmišljao. Zar niste osjetili moje misli? — Ne, nisam ih osjetila. Moja večer je bila tužna, ne znam zašto. Činilo mi se da sam užasno sama.

Prođe grofica di Lucoli u dogcartu koji je vukao jedan sivac. Prođe i Giulia Moceto u društvu Giulia Musellara, ali pješke. Prođe i Donna Isotta Celesi. Andrea je pozdravljao. Donna Maria ga je pitala tko su te gospođe. Za Mocetovu je već bila čula. Sjetila se dana kad je Francesca izgovorila to ime ispred Peruginova arhanđela Mihajla dok je Andrea prelistavao svoje crteže u sobi u Schifanoji. Poprati pogledom bivšu Ijubavnicu svog dragog. Nemir je obuze. Sve što je Andreu povezivalo s bivšim životom izazivalo je sumnju u njoj. Željela je da taj, njoj nepoznat život, nikad nije postojao. Htjela ga je potpuno izbrisati iz pamćeiija onoga koji je s tolikom žeđi zaronio u njega, a izronio tako umoran, tako izgubljen, tako bolestan. »Živjeti jedino u vama i za vas, bez sutra, bez jučer, bez ikakve druge veze, bez ikakve druge želje, izvan svijeta...« To su bile njegove riječi. Oh, kakav san! Andreu je mučio jedan drugi nemir. Približavalo se vrijeme ručka na koji ga je pozvala kneginja di Ferentino. — Kamo ste se uputili? — Ja i Delfina smo pojele sendvič i popile čaj kod Nazzarija. Htjele smo malo uživati na suncu. Otići ćemo do Pincia i posjetiti možda Villu Medici. Ako nam želite praviti društvo ... Oklijevao je. — Pincio, Villa Medici, jednog popodneva u veljači, s njom! — Ipak, nije mogao ne odazvati se pozivu. A i radoznalost ga je tjerala da sretne Elenu nakon sinoćnjeg rastanka. Jer, iako je došao k Angelierijevima, ona se tamo nije pojavila. Zato s izrazom žaljenja u glasu reče: — Kakva šteta! Za četvrt sata moram biti na jednom ručku. Prošlog tjedna sam prihvatio poziv. Ali da sam znao, mogao sam se osloboditi bilo kakve obaveze. Kakva šteta! — Onda idite. Nemojte gubiti vrijeme. Ne smij'u vas čekati. On pogleda na sat. — Mogu vas još malo pratiti. — Mama — zamoli Delfina — idemo stepenicama. Jučer sam išla gore s miss Dorothy. Kad bi ti vidjela! Kako su bili u blizini Babuina, okrenuše se i prijeđoše trg. Jedan dječak ih je uporno slijedio nudeći im veliku grančicu badema koju

Andrea kupi i dade Delfini. Iz hotela su izlazile plave dame s crvenim bedekerom u ruci. Ulicom su prolazile teške kočije s dva konja na kojima je svjetlucala starinska metalna oprema. Cvjećari su nudili strankinjama pune košarice natječući se u nadvikivanju. — Obećajte mi — reče Andrea Donni Mariji stupajući na prvu stepenicu — obećajte mi da nećete ući u Villu Medici bez mene. Odrecite se danas toga, molim vas. Činilo se kao da je zaokuplja neka tužna misao. Onda reče: — Odričem se. — Hvala. Ispred njih su se pobjednički uzdizale stepenice isparavajući iz ugrijanog kamena veoma blagu toplinu. Kamen je imao boju starog srebra nalik onoj na fontanama Schifanoje. Delfina je s rascvjetalom grančicom u ruci trčala ispred njih dok joj je vjetar u trku odnosio poneku krhku ružičastu laticu koja bi odlijetala poput leptira. Tuga obuze mladićevo srce. Pred očima mu se ukažu svi užici jedne sentimentalne šetnje pustim stazama Ville Medici ispod nijemih šimšira x prvim popodnevnim satima. — Kome idete? — upita ga Donna Maria nakon kratke šutnj'e. — K staroj kneginji Alberoni — odgovori Andrea. — Katolički stol. Slaže još jednom jer ga je instinkt opominjao da bi ime Ferentino probudilo možda sumnju u Donni Mariji. — Onda, zbogom — doda ona pružajući mu ruku. — Ne još. Idem sve do trga. Tamo me čeka moja kočija. Pogledajte, ono je moja kuća. I pokaže joj palaču Zuccari, buen retiro, okupanu suncem; izgledala je poput čudnog staklenika koji je s vremenom poprimio tamnosmeđu boju. Donna Maria je pogleda. — Sad kad je poznajete, zar nećete svratiti koji put... u duhu? — U duhu uvijek. — I neću vas vidjeti prije subote naveče? — Teško. Pozdraviše se. Ona s Delfinom pođe niz drvored. On se popne u kočiju i udalji ulicom Gregoriana. Kneginji Ferentino stigne s nekoliko minuta zakašnjenja. Izvini se.

Elena je došla s mužem. Ručak je bio služen u jednoj vedroj dvorani prekrivenoj goblenima iz barberinske tvornice koji su predstavljali groteskne slike u stilu Petra Loara. Među tim lijepim grotesknim slikama iz sedamnaestog stoljeća poče sijevati i pucketati Ijupka vatra ogovaranja. Sve tri dame su bile veselog i šaljivog duha. Barbarella Viti se smijala svojim jakim muškim smijehom zabacujući malo unazad lijepu dječačku glavu. Njene crne oči su se mnogo puta sretale i utapale u zelenim očima kneginje. Elena je s neobičnom živahnošću pravila dosjetke. Andrei je izgledala tako daleka, tako strana, tako nehajna, da je gotovo posumnjao: — Zar je ono sinoć bio san? — Ludovico Barbarisi i knez Ferentino nisu zaostajali za damama. Markiz od Mount Edgcumbea se brižno trudio da dosadi svom mladom prijatelju tražeći od njega vijesti o najskorijim dražbama i pripovijedajući mu o vrlo rijetkom izdanju Apulejeva romana Metamorphoseon koji je nabavio prije nekoliko dana za tisuću petsto dvadeset lira. — ROMA, 1469, in folio. — S vremena na vrijeme bi se zaustavio i promatrao neku Barbarellinu kretnju. Oči bi mu tada zasjale kao u luđaka, a odurne ruke počele čudno podrhtavati. Andreina razdraženost, dosada i nestrpljivost toliko su narasle da ih više nije uspijevao prikriti. — Niste raspoloženi, Ugenta? — upita ga kneginja di Ferentino. — Nisam baš. Miching Mallecho je bolestan. Tada mu i Barbarisi počne dosađivati pitanjima o bolesti konja, a nakon toga Mount Edgcumbe ponovo nastavi o Metamorphoseonu. Kneginja Ferentino smiješeći se reče: — Znaš, Ludovico, jučer na koncertu Kvinteta iznenadili smo ga kako udvara jednoj Nepoznatoj. — Jest — doda Elena. — Nepoznatoj? — začudi se Ludovico. — Da. Ali, možda bi nam ti mogao dati neke podatke. Žena novog gvatemalskog ministra. — Ah, razumijem. — Dakle? — Ja zasad poznam samo ministra. Vidim ga svake noći kako u klubu igra.

— Recite, Ugenta. Je li je kraljica već primila? — Ne znam, kneginjo — odgovori Andrea s primjesom nestrpljivosti u glasu. Ovo brbljanje mu je postalo nesnošljivo. Elenina razdraganost grozno ga je mučila a blizina njezina muža gadila mu se kao nikada. Ipak, više se Ijutio na samog sebe nego na ostale. U dubini njegove razdraženosti rađao se osjećaj kajanja zbog sreće koju je maločas odbio. Njegovo srce, prevareno i povrijeđeno okrutnim Eleninim ponašanjem, u bolnom kajanju obraćalo se drugoj gledajući je zamišljenu i osamljenu u pustoj aleji, lijepu i plemenitu kao nikada. Kneginja ustane, a onda i ostali, te svi prijeđoše u pokrajni salon. Barbarella potrči prema klaviru koji se škrivao pod velikim pokrivačem od crvenog baršuna protkanim tamnim zlatnim nitima i počne pjevuckati Tarantellu koju je Georges Bizet posvetio Cristini Nilsson. Elena i Eva su se nagnule izhad nje i čitale note. Ludovico je stajao iza njih i pušio. Knez se negdje izgubio. Ali lord Heathfield nije puštao Andreu. Odvukao ga je u udubinu jednog prozora pričajući mu o nekakvim Ijubavnim peharima iz Urbanije koje je kupio na dražbi viteza Davile. Taj kreštavi glas s dosadnim upitnim naglasom, ti pokreti kojima je označavao veličinu i oblik pehara, taj čas ugasli čas oštri pogled ispod ogrom nog izbočenog čela, ukratko, cijeli taj mrski lik zadavao je Andrei tako žestoku muku da je grčevito stiskao zube kao čovjek koji stenje ispod kirurškog noža. Zaokupljala ga je jedna jedina misao: da ode s ovog mjesta. Htio je skoknuti do Pincia u nadi da će tamo naći Donnu Mariju i povesti je u Villu Medici. Moglo je biti dva sata. Kroz prozor je vidio suncem obasjan krovni vijenac na kući preko puta koji se svjetlucao na plavom nebu. Okrenuvši se, ugleda grupu dama za klavirom. Obasjavalo ih je crvenkasto svjetlo koje se odbijalo od pokrivača. U svjetlu se opažao laki dim cigarete, dok su se čavrljanje i smijeh miješali s ponekim akordom što su ga Barbarellini prsti nasumce tražili po tipkama. Ludovico je nešto šaptao na uho svojoj sestrični, a ona je to čini se ispričala prijateljicama, jer se opet prolomio jasan i gromak smijeh, kao kad zrnca pokidane ogrlice padaju na srebrni pladanj. Nakon toga Barbarella potiho započne Bizetov AUegretto.

— Tra lala... Le papillon s'est envole... Tra lala... Andrea je čekao zgodnu priliku da prekine razgovor s Mount Edgcumbeom i da se onda oprosti. Ali kolekcionar je, ne zaustavljajuči se ni trenutka, bez prestanka jednu temu povezivao s drugom. Jedna stanka spasila bi mučenika, ali ona nikako da dođe. Nemir se pojačavao svakim trenutkom. — Oui! Le papillon s'est envole... Oui!... Ah, ah! ah! ah! ah!... Andrea baci pogled na sat. — Već dva sata! Oprostite, markiže, ali moram otići. Onda pristupi grupi: — Oprostite, kneginjo, u dva sata imam sastanak s veterinarima u konjušnici. Pozdravi u velikoj žurbi. Elena mu pruži vrške prstiju. Barbarella mu dade jedan fondan rekavši: — Ponesite ga jadnom Michingu u moje ime. Ludovico ga je htio otpratiti. — Ne, ostani. Nakloni se i iziđe. Foput munje sjuri niz stepenice, skoči u kočiju i dovikne kočijašu: — Na Pincio, trkom. Obuze ga luda želja da nađe Mariju Ferres, da ponovo zadobije sreću koje se malo prije bio odrekao. Kratki korak njegovih konja nije mu izgledao dovoljno brz. Nestrpljivo je gledao kad će se ukazati Trinita de'Monti, široka ulica s drvoredom, rešetke. Kočija prođe kroz ogradu. Naredi kočijašu da uspori i da vozi po svim alejama. Srce bi mu jače zakucalo čim bi u daljini, između stabala, ugledao ženski lik. Uzalud. Stigavši na ravan, iziđe. Onda, istražujući svaki kutak, krene malim puteljcima kojima nisu smjele prolaziti kočije. Uzalud. Ljudi koji su sjedili na Idupama znatiželjno su ga pratili očima jer je njegov nemir bio očigledan. Pošto je Villa Borghese bila otvorena, Pincio je mirno počivao pod blagim februarskim suncem. Tek rijetke kočije i pješaci prekidali su mir brežuljka. Još uvijek gola, siva, a neka i pomalo Ijubičasta stabla, pružala su svoje grane prema blagoin nebu na kojem su plovili pahuljasti oblaćići koje je vjetar razarao i raspršivao svojim dahom. Borovi, čempresi i ostale zimzelene biljke nosile su u sebi

dio općeg bljedila, bile su sive, bezbojne, rasplinjavale su se u općem skladu. Mnogobrojna različita stabla i posječene grane još su više isticali svečanu jednolikost poprsja. Nije li možda još lebdio u tom zraku dio tuge Donne Marije? Naslonjen na ogradu Ville Medici, Andrea je ostao nekoliko trenutaka kao pritisnut nekim užasnim teretom. Narednih dana nastavile su se iste muke, pa i još gore, a laži su bile još okrutnije. Zbog pojave koja nije tako rijetka kod moralno propalih Ijudi od duha, njegova svijest je sada bila savršeno bistra, bez prestanka bistra, bez ikakvih nejasnoća, bez ikakvih pomračenja. On je znao što radi i prosuđivao je ono što bi uradio. A prezir prema samom sebi bio je jednak tromosti volje. Ali upravo njegova hirovitost, njegova nesigurnost, njegove čudne šutnje i još čudniji izljevi, ukratko, sva neobičnost izraza koju nosi takvo duševno stanje, povećavala je i još više poticala strastvenu samilost Donne Marije. Vidjela je kako pati, osjećala je i bol i nježnost misleći: — Ja ću ga malopomalo izliječiti. — A u stvari, malopomalo, da to ni opažala nije, ona je gubila snagu i popuštala bolesnikovoj želji. Ona je polako popuštala. Kad je u salonu grofice Starnine osjetila njegov pogled na leđima i golim rukama, obuzeo ju je neopisiv drhtaj. Andrea j'u je tada prvi put vidio u večernjoj haIjini. Do tada je poznavao samo njene ruke i lice. Sad su mu i leđa izgledala savršena, pa i ruke, iako su bile malo mršave. Imala j'e na sebi haljinu od brokata boje slonove kosti opšivenu samurovinom. Uski trak samurovine okruživao je izrez na vratu dajući tijelu izraz neopisive finoće dok se linija od ramena do početka vrata u dražesnom padu spuštala prema leđima, što je znak prirođene aristokracije koji je danas veoma rijedak. Na bujnoj kosi, počešljanoj na način kojima je Verrocchio najviše volio obdarivati svoj"a poprsja, nij'e sjao ni dragulj ni cvijet. Andrea iskoristi dvatri zgodna trenutka da joj prišapne riječi svog divljenja i strasti. — Ovo je prvi put da se vidimo u »javnosti« — reče joj. — Hoćete li

mi dati jednu rukavicu za uspomenu. — Ne. — Zašto, Maria? — Ne, ne. Šutite. — Ah, vaše ruke! Sjećate li se kad sam ih slikao u Schifanoji? Čini mi se da mi s pravom pripadaju. Čini mi se da biste mi morali dopustiti da ih posjedujem budući da su one od cijelog vašeg tijela dio koji je najprisnije povezan s vašom dušom, najoduhovljeniji, gotovo bih rekao najčišći... Ruke dobrote, ruke opraštanja ... Kako bih bio sretan da imam barem jednu vašu rukavicu, jednu pahuljicu, jednu sjenku njihovog oblika, jedan listić koji diše njihovim mirisom! ... Hoćete li mi dati jednu rukavicu prije nego što odete? Ona više ne odgovori. Razgovor je bio prekinut. Nakon nekog vremena zamole je da nešto odsvira i ona sjedne za klavir. Skine rukavice i odloži ih na stalak. Oslobođeni rukavica, pojaviše se veoma bijeli dugulj'a ti prsti, puni prstenja. Na lijevom prstenjaku poput vatre je blistao veliki opal. Svirala je dvije SonateFantazije od Beethovena op. 27. Jedna, koja je bila posvećena Giulietti Guicciardi, izražavala je odricanje bez nade, pripovijedala o buđenju nakon predugo snivanog sna. Druga je već nakon prvih taktova Andantea govorila o odmoru poslije oluje. Zatim se, prelazeći kroz nemire drugog stavka, širila u Adagio blistave vedrine i završavala jednim Allegro vivace u kojem su se opet budili odvažnost i polet. Andrea osjeti da je, okružena tom pažljivom publikom, svirala jedino za njega. S vremena na vrijeme njegove su oči prelazile s prstiju sviračice na duge rukavice koje su visile preko pulta sačuvavši otisak tih prstiju i neizrecivu Ijupkost malog otvora na zapešću gdje se malo prije mogao nazreti tek mali dio ženske kože. Okružena hvalospjevima, Donna Maria ustane i udalji se ne uzevši rukavice. Andrea tada osjeti napast da ih ukrade. — Možda ih je tamo baš za njega ostavila? — Ali nije htio uzeti samo jednu. Jedan otmjeni Ijubavnik je dobro rekao da je par rukavica nešto sasvim drugo od jedne same rukavice.

Ali kad ju je, na upornu molbu, grofica Starnina ponovo dovela za klavir, uzela je rukavice i položila ih na kraj klavijature. Onda je odsvirala Rameauovu Gavottu, Gavottu žutih dama, nezaboravni starinski ples Dosade i Ljubavi. »Neke plave dame, ne više mlade ...« Andrea ju je, pomalo dršćući, uporno promatrao. Kad se digla, uzela je samo jednu rukavicu. Drugu je ostavila u sjeni klavijature, za njega. Kad je tri dana kasnije začuđeni Rim utonuo pod snijegom, Andrea nađe kod kuće ovu poruku: »Utorak, dva sata po podne. — Čekajte me večeras između jedanaest i ponoći u kočiji ispred palače Barberini, izvan ograde. Ako se do pola noći ne pojavim, možete otići. '— A stranger.« Poruka je izgledala romantično i tajanstveno. Uistinu, markiza Mount Edgcumbe je suviše zloupotrebljavala kočiju u svojim Ijubavnim pothvatima. Možda zbog uspomene na 25. ožujka 1885? Možda opet želi započeti pustolovinu na način na koji ju je preki nula? Zašto ono stranger? Andrea se nasmije. Baš tada se vratio iz posjete kod Donne Marije, iz veoma prijatne posjete. I njegov duh se više naklanjao Sienjanki nego ovoj drugoj. Još su mu u ušima odzvanjale divne i nježne riječi Sienjanke koje je izgovarala dok su kroz prozor gledali kako poput cvijeta breskve ili jabuke pada mekani snijeg po drveću Ville Aldobrandini koje je već osjećalo dah novog proljeća. Ali prije nego što je otišao na večeru dao je veoma detaljna naređenja Stephenu. U jedanaest je bio ispred palače. Mučio ga je nemir i nestrpljivost. Čudnovatost slučaja, neobični prizor snijega u noći, tajanstvenost i nesigurnost potpirivali su njegovu maštu i odnosili u neki nestvarni svijet. Te nezaboravne noći nad Rimom je dosad neviđenim svjetlom sjao čudesno pun mjesec. Zrak je izgledao prožet nekim nestvarnim mlijekom. Sve stvari su izgledale kao u snu, kao neopipljive, meteorske slike, koje su zbog varljivog sjaja svojih oblika vidljive čak izdaleka. Snijeg je prekrivao sve šipke na ogradi, sakrivao željezo, stvarao vez, lakši i divniji od filigrana, koji su golemi stupovi zaogrnuti bijelim plaštem držali kao što hrastovi drže

paučinu. Vrt je cvjetao kao nepomična ledena šuma divovskih izobličenih Ijiljana. Vrt u vlasti mjesečeve čarolije, mrtvi Selenin raj. Svečano, nijemo, tiho, dizala se palača Barberini. Svi reljefi bili su veći, sasvim bijeli, bacajući plavkastu kao svjetlo prozirnu sjenu. A to bjelilo i te sjene davali su stvarnoj arhitekturi zgrade sablasni izgled neke čudesne ariostovske arhitekture. Dok je začarano promatrao taj čudesni prizor, Andrea je osjećao kako se priželjkivani snovi o Ijubavi ponovo bude i kako lirski vrhunci osjećaja blistaju kao zaleđeni i mjesečinom obasjani kopljasti vrškovi željezne ograde. Ali nije znao koju bi od tih dviju žena više volio vidjeti u toj fantastičnoj bajci: Elenu Heathfield odjevenu u grimiz ili Mariju Ferres odjevenu u hermelin. I kako je njegov duh uživao u toj neizvjesnosti koju da odabere, u nemir očekivanja umiješaše se dvije žudnje, stvarna za Elenom i zamišljena za Marijom. U blizini se začuje jasno i treperavo odbij'anje sata. Činilo se, pri svakom udarcu, kao da je u zraku naprsnuo neki stakleni predmet. Sat na Trinita de'Monti odgovori na zov. Javi se i sat s Ouirinala. Iz daljine stigne mukli odgovor drugih satova. Jedanaest i četvrt. Naprežući oči, Andrea pogleda prema trijemu. — Hoće li se usuditi da pj'eške prođe kroz vrt? — Zamisli Elenin lik u toj neopisivoj bjelini. Odjednom mu u glavi iskrsne Marij'in, potamni onaj' prvi, pobijedi bjelinu, candida super nivern Mjesečinom i snijegom obasj'ana noć bila j'e dakle pod Marijinom vlašću, kao pod nepobjedivim utjecajem zvijezda. U nenadmašivoj čistoći stvari simbolički se rađala slika čiste Ijubljene žene. Snaga Simbola podjarmlj'ivala je pjesnikov duh. I dok je bez prestanka gledao dolazi li druga, sasvim se prepustio snu koji ga je okruživao. Pjesnički, gotovo mistični san. Očekivao je Mariju. Maria je izabrala tu noć nadnaravne bjeline da bi svoju bjelinu položila na oltar njegove žudnje. Obaviještene o toj velikoj žrtvi, sve bijele stvari unaokolo čekale su da kažu ave i amen sestri pri prolasku. Tišina je živjela. »Evo j'e, dolazi: incedit per lilia et super nivem Obavijena je hermelinom. Kosa joj' j'e skrivena i povezana vrpcom. Korak lakši

od vlastite sjene. Bjelja je od snijega i mjeseca. Ave. »Prati je sjena, plava poput sjaj'a u safiru. Divovski i izobličeni Ijilj'ani ne klanjaju se, led ih je ukočio, pretvorio u cvjetove smrti što obasjavaju staze Hada. Ali ipak, kao ni oni iz kršćanskog raja, nisu nijemi. Kažu: — Amen. »Amen. Obožavana prilazi žrtveniku. Amen. Već je blizu onome koji je čeka. Hladna i nijema, ali oči joj gore i govore. On najprije Ijubi ruke, drage ruke koje vidaju rane i rađaju snove. Amen. »Unaokolo iščezavaju visoke crkve na čij'im vrhovima snijeg stvara čarobne volute i akantuse. Nestaju snijegom pokopani i u modro svjetlo utonuli veliki trgovi iz kojih, nestalniji od vlastite sjene, vire prema mjesecu Bjelja od snijega. Korača po Ijiljanima 1 snijegu. ostaci trijemova i lukova. Nestaju vodoskoci od kristalnih stijena iz kojih izvire svjetlost a ne voda. »Zatim joj Ijubi usne, drage usne koje ne poznaju lažljive riječi. Amen. Iz razvezane vrpce poput velikog tamnog vala rasipa se kosa. Kao da se u njoj skrila sva moćna tmina pobjegla ispred snijega i mjesečine. Comis suis obumbrabit tibi et sub comis peccabit. Amen.«^ A druga ne dolazi! U tišinu i poeziju opet su padali brecaji ura s rimskih zvonika i kula. Nekoliko kočija bešumno siđe preko Ouattro Fontane prema trgu. Neke su se uz vidljiv napor penjale prema Santa Maria Maggiore. Lampe su izgledale žute kao topazi na svjetlu. Cinilo se da noć, postajući dublja, biva sve jasnija i prozirnija. Sad su filigrani na ogradi svjetlucali kao da su se srebrni vezovi obogatili draguljima. Na prozorima palače, nalilc talirima od dijamanta, blistali su veliki krugovi zasljepljujuće svjetlosti. Andrea pomisli: — Ako ne dođe? Taj čudni val lirizma kojim mu je Maria ispunila duh prekrio je nemir očekivanja, ublažio nestrpljivost, zavarao žudnju. Na trenutak mu je prijala pomisao da neće doći. Onda ga opet počne mučiti neizvjesnost, uznemirivati slika strasti koju bi možda uživao u ovom malom toplom logu gdje su ruže tako blago mirisale. I kao na Silvestrovo, zbog jedne utvare, njegova se patnja još više poveća,

jer je iznad svega žalio što tako brižljiva Ijutaavna priprema propada bez ikakvog rezultata. Ovdje unutra studen je ublažavala toplina koja se širila iz metalnih cijevi punih kipuće vode. Na stolčiću ispred sjedišta ležala je kita kao snijeg, kao mjesečina bijelih ruža. Koljena mu je grijalo krzno bijelog medvjeda. Traženje neke vrsti Symphonie en blanc majeur očitovalo se i u mnogim drugim pojedinostima. Kao što je Franjo I na svom prozoru, tako je i grof Ugenta na prozorčiću svoje kočije vlastitom rukom urezao galantnu lozinku koja je sada, zamagljena dahom, blistala kao na ploči od opala: ' Kosom svojom zasjenit će te i pod kosom će griješiti. Amen. Pro amore curriculum Pro amore cubiculum I treći put odbiše sati. Još petnaest minuta do ponoći. Čekanje se previše odužilo. Andrea postade umoran i razdražljiv. U odajama u kojima je stanovala Elena, na prozorima lijevog krila palače, odražavalo se samo vanjsko, mjesečevo svjetlo. — Hoće li doći? Na koji način? Potajno? Ili pod nekom izUkom? Lord Heathfield je sigurno u Rimu. Kako će dakle opravdati svoju noćnu odsutnost? — U duši bivšeg Ijubavnika ponovo iskrsne neutoljiva znatiželja: Kakvi su odnosi između Elene 1 njenog muža? Kakva je njihova bračna veza? Njihov zajednički život u istoj kući? Opet ga počne izjedati Ijubomora i raspaljivati žudnja. Sjetio se šaljivih riječi koje je GiuUo Musellaro neke večeri rekao o njenom mužu. Obećao je sebi da će j"e ponovo dobiti pod svaku cijenu, zbog užitka i zbog osvete. — Ah, samo da dođe! Još samo dvijetri minute do dvanaest, a iije još nema! Ponoć odzvoni. Prevarenog obuze užasan nemir. Nema je. Ne shvaćajući razlog nj'ene netočnosti, on se pobuni, obuzet nenadanom srdžbom. Sine mu čak misao da ga je htjela poniziti, kazniti, zadovoljiti neki svoj hir ili razdražiti žudnju. Kroz doglas naredi kočijašu: — Piazza del Ouirinale. Prepustio se misli na Mariju Ferres. Opet se predao divnom osjećaju blaženstva koji je nakon popodnevne posjete u njegovoj duši ostavio svoj miris, zadojio ga pjesničkim mislima i slikama. Razočaranje koje je upravo doživio dokazivalo je Eleninu

ravnodušnost i zloću i u isti mah snažno ga guralo prema Ijubavi i dobroti Sienjanke. U odrazu netom doživljenog sna još se više povećavalo žaljenje za prekrasnoiii izgubljenom noći, koja je doista bila gotovo najljepša noć koju je vidjelo rimsko nebo. Jedan od prizora koji Ijudski duh ispunjaju neizmjernom tugom, budući da nadilaze svaku moć divljenja i izmiču potpunom razumijevanju uma. Piazza del Ouirinale bila je sva bijela, pusta i sjajna kao kakva olimpijska akropola iznad šutljivog Grada. ' Za Ijubav život, za Ijubav ložnica. Okolne zgrade parale su otvoreno nebo. Visoka Berninijeva papinska vrata na kraljevskoj' palači, nadsvođena stupovima, zavaravala su oko odvaj"ajući se od zida 1 pomičući naprijed, osamljujući se u svojoj' veličanstvenoj raskoši, izazivajući sliku mauzolej'a isklesanog od nekog nebeskog kamena. Bogati Fugini arhitravi na palači Consulta izranjali su iznad lukova i stupova preobraženi čudnovatim naslagama snijega. Činilo se da usred tog jednoličnog bijelog polj"a božanski kipovi nadvisuju sve ostalo. Dioskuri i konji izgledali su još veći u toj bjelini. Široke sapi su blistale kao urešene dijamantnim prekrivačima. Blistale su i podignute ruke svakog poluboga. A između konja, iznad svega, propinjao se obelisk ispod kojeg se otvarala čaška fontane iz koje se poput stabljike od dijamanata dizao prema mjesecu mlaz vode. Iz spomenika je zračila neka uzvišena veličanstvenost. Ispred njega, nalik gradu koj'i j'e uspavala neka čarobna sila, utonuo u gotovo mrtvačku i nepomičnu tišinu, prostirao se Rim. Sve kuće, sve crkve, kule, sve šume isprepletene kršćanskom i poganskom arhitekturom bijeljele su se kao jedna jedina bezlična šuma između Janikula i Monte Maria koji su se gubili u srebrnastoj" pari, daleki, čudno nestvarni, nalik horizontima nekog mjesečevog pejzaža što izazivaju sliku neke poluuglaste zvij'ezde nastanjene Manima. Kupola Sv. Petra, osvijetljena nekim čudnim metalnim plavetnilom u plavetnilu neba, toliko je narasla da je gotovo izgledala nadohvat ruke. Dva mlada, od labuda rođena Heroja, prekrasni u toj bj'elini kao u apoteozi svog porij'ekla, nalikovali su na besmrtne genije Rima koji bdiju nad snom Svetog grada.

Kočija je dugo stajala pred kraljevskim dvorom. Pjesnik je ponovo slijedio svoj' nedostižni san. Maria Ferres je bila u blizini. Možda je i ona sanjareći bdjela. Možda je umirala od tuge osjećajući kako joj srce tišti sjaj ove noći. Uzalud. Kočija polako prođe ispred zatvorenih vrata Marije Ferres. Stakla na prozorima odražavala su pun mj'esec gledaj'ući vrtove palače Aldobrandini u kojima su poput nebeskih čuda izranjala stabla. U znak poštovanja, baci kitu bij'elih ruža na snijeg ispred vrata Marije Ferres. IV — Vidjela sam. Predosjećala sam... Dugo sam stajala kraj prozora. Nisam se mogla pomaknuti. Privlačila me ta bjelina... Vidjela sam kako lagano prolazi kočija po snijegu. Prije nego što sam vidjela kako bacate ruže osjetila sam da ste to vi. Nijedna riječ vam nikada neće moći izraziti nježnost mojih suza. Plakala sam zbog Ijubavi prema vama. Plakala sam iz samilosti prema ružama. Jadne ruže! Cinilo mi se kao da žive, pate i umiru na snijegu. Ne znam zašto, ali činilo mi se kao da me zovu, da tuguju kao napuštena stvorenja. Kad se vaša kočija udaljila, nagnula sam se da ih pogledam. Htjela sam sići na cestu i uzeti ih. Ali još netko je bio napolju, a i sluga je stajao u predsoblju i čekao. Tražila sam tisuću izlika da siđem, ali ni jedna nije bila dobra. Očajavala sam... Smijete se? Zaista ne znam kakva me ludost obuzela. Pažljivo sam promatrala prolaznike, očiju punih suza. Srce bi mi pogazili da su pogazili ruže. Sretna sam bila zbog te patnje. Sretna zbog vaše Ijubavi, zbog tog vašeg nježnog i strastvenog čina, zbog vaše plemenitosti i dobrote... Kad sam zaspala, bila sam tužna i sretna. Ruže su tada sigurno već umirale. Poslije nekoliko sati sna probudilo me struganje lopata na pločniku. Čistili su snijeg, baš ispred naših vrata. Osluškivala sam. Glasovi i buka trajali su sve do zore. Tako su me snuždili... Jadne ruže! Ali u mojem sjećanju uvijek će živjeti. Neke uspomene zauvijek mogu ispuniti dušu mirisom... Da li me puno volite, Andrea? Nakon kratkog oklijevanja, doda: — Volite li samo mene? Jeste li potpuno zaboravili sve ostalo? Jesu li moje sve vaše misli? Srce joj je lupalo, sva je treptjela.

— Ja patim... zbog vašeg prošlog života koji ne poznajem. Patim zbog vaših uspomena, zbog svih tragova koji su možda još ostali u vašoj duši, zbog svega onoga što nikada u vama neću moći shvatiti ni posjedovati. Oh, kad bih vam mogla uliti zaborav svega! Bez prestanka čujem vaše riječi, Andrea, one prve riječi. Mislim da ću ih čuti i na samrtnoj postelji... Srce joj je lupalo, sva je treptjela od strasti koja ju je svladala. — Svaki dan vas sve više Ijubim, svaki dan sve više! Andrea ju je opio nježnim i dubokim riječima, pobi jedio svojim žarom, pripovijedao joj je san snježne noći, ispričao joj je svoju beznadnu čežnju, cijelu bajku o ružama i mnoga druga lirska maštanja. Činilo mu se da je spremna da se preda. Vidio je kako joj se u očima prelijeva val duboke čežnje, a na bolnim usnama pojavljuje neopisivi trzaj prikrivajući instinktivnu želju za poljupcem. Vidio je kako joj ruke, te vitke i snažne ruke, ruke anđela, podrhtavaju kao žice na harfi izražavajući cijelo unutrašnje uzbuđenje. — Ako joj danas uspijem oteti jedan jedini poljubac — mislio je — mnogo ću ubrzati cilj za kojim uzdišem. Ali, svjesna opasnosti, ona iznenada ustane, pozvoni, naredi slugi da donese čaj i zamoli miss Dorothy da dovede Delfinu u salon. Onda se pomalo grčevito obrati Andrei: — Oprostite, bolje je ovako. Od tog dana izbjegavala je da ga primi u druge dane osim u utorak i subotu, dane uobičajenog primanja. Ipak je dopuštala da je izvodi i pokazuje joj Rim careva i papa. Vergilijevsko putovanje započe posjetom vilama, galerijama, crkvama i ruševinama. Kuda je prošla Elena Muti, prođe i Maria Ferres. Nerijetko su te stvari nagonile pjesnika na iste izljeve koje je Elena već bila čula. Nerijetko bi ga uspomena udaljila od prisutne stvarnosti i naglo zbunila. — Što sad mislite? — sa sjenkom sumnje pitala bi ga Maria gledajući ga u dno zjenica. A on bi odgovorio: — Na vas, uvijek na vas. Obuzima me znatiželja da pogledam u sebe, da vidim je 11 ostao i najmanji djelić duše koji još ne pripada vašoj duši, i najmanja sjenka koju nije obasjala vaša svjetlost. Zbog

vas tako istražujem svoju dušu, budući da vi to ne možete uraditi. Maria, zaista vam više nemam što ponuditi. Potpuno ste ovladali cijelim mojim bićem. Mislim da nikada jedno Ijudsko stvorenje nije, u duhu, potpunije ovladalo jednim drugim stvorenjem. Ako se moja usta sjedine s vašima, moj će se život preliti u vaš život. Mislim da bih umro. I ona mu je vjerovala, jer je njegov glas davao riječima vatru istine. Jednog dana dođoše na Belvedere Ville Medici. Promatrali su kako u širokim i tamnim krošnjama šimšira malopomalo zamire sunčev sjaj i kako još gola Villa Medici malopomalo uranja u Ijubičastu paru. Odjednom Mariju obuze tuga i ona reče: — Tko zna koliko ste puta dolazili ovamo da osjetite kako vas netko voli! Andrea odgovori glasom čovjeka koji sanjari: — Ne znam, ne sjećam se. Što ste rekli? Ona zašuti. Onda ustane i počne čitati natpise po pilastrima malog hrama. Gotovo sve natpisi Ijubavnika, mladih supružnika, usamljenih šetača. Na jednom mjestu, ispod datuma i imena neke žene, bio je ispisan jedan odlomak iz Pausiasa: SIE Immer allein sind Liebende sich in der grossten V ersammlung; Aber sind sie zu Zweien, stellt auch der Dritte sich ein. ER Amor, ja!^ U jednom drugom se veličalo neko uzvišeno ime: A solis ortu usgue ad occasum laudahile nomen HellesP Jedan je opet sadržavao Petrarkine stihove: Vijek Ijubljah i još srce Ijubav služi i s dana u dan Ijubim više sve to predrago mjesto, gdje me plačna, eto, često put kada Ljubav me rastuzL^ ' Ona: I u najvećem mnoštvu uvijek su sami oni koji se vole. Ako su udvoje, i treći se umiješa. On: Da, Amor. ^ Neka se hvali ime Helino od istoka do zapada. ' Preveo: Olinko Delorko. Jedan drugi je izgledao kao poštena izjava koju su potpisali pošteni Ijubavnici: Ahora y no siempre.' Svi su izražavali neki tužni ili veseli Ijubavni osjećaj. Slavili neku Ijepoticu ili oplakivali izgubljenu sreću. Pripovijedali o žarkom poljupcu ili čeznutljivom uzbuđenju. Zahvaljivali starim Ijubaznim

šimširima, pokazivali skrovište budućim sretnicima, opisivali Ijepote doživljenog sutona. Svatko koga je osvojio ženski čar, muž ili Ijubavnik, bio je obuzet hrskim zanosom na malom usamljenom Belvederu do kojeg su vodile baršunom prekrivene kamene stepenice. Zidovi su govorili. Iz tih nepoznatih glasova mrtvih Ijubavi izbijala je neopisiva, gotovo grobna sjeta kao iz grobnih natpisa neke kapele. Maria se naglo okrene prema Andrei: — I vaš natpis je ovdje. On, gledajući je, odgovori istim glasom kao i malo prije: — Ne znam. Ne sjećam se. Ničega se više ne sjećam. Volim vas. Ona pročita. Njegovim rukopisom bio je napisan jedan Goetheov epigram, jedan distih koji počinje: »Sage, wie lebst du?« — Reci mi kako živiš? — »Ich lebe!« — Živim! I da su mi dane stotine vijekova, zaželio bih samo da sutra bude kao danas. — Ispod toga se nalazio datum: Die ultima februarii 1885, i jedno ime: Helena Amjclaea. Ona reče: — Idemo. Šimširova krošnja je bacala tamnu sjenu na baršunom prekrivene kamene stepenice. On je upita: — Hoćete li se osloniti na mene? Ona odgovori: — Ne, hvala. Siđoše polako, bez riječi. Oboje su bili tužni. Ona napokon reče: — Bili ste sretni prije dvije godine. ' Sada, a ne uvijek. On promišljenom upornošću nastavi: — Ne znam. Ne sjećam se. Šuma je izgledala nekako tajanstveno u zelenom sutonu. Debla i grane su se uvijali kao zmije. U sjeni bi poput oka od smaragda zasvjetlucao poneki list. Nakon kratke šutnje ona reče: — Tko je bila ta Elena? — Ne znam. Ne sjećam se. Ničega se više ne sjećam. Volim vas. Jedino vas volim. Jedino na vas mislim. Jedino za vas živim. Ništa više ne znam. Ničega se više ne sjećam. Ništa više ne želim osim vaše Ijubavi. Nikakva spona me više ne veže s prošlim životom. Sad

sam izvan svijeta, potpuno izgubljen u vašem biću. U vašoj sam krvi i duši. Osjećam sebe u svakom treptaju vaših žila. lako vas ne dodirujem, sjedinjujem se s vama kao da vas neprestano držim u zagrljaju, na svojim usnama, na srcu. Ja vas volim i vi volite mene. I to traje već vijekovima, trajat će vijekovima, zauvijek. Uz vas, misleći na vas, živeći od vas, osjećam beskraj, osjećam vječnost. Ja vas volim i vi volite mene. Ništa drugo ne znam, ničega se više ne sjećam ... Njenu tugu je prelijevao valom vatrene i nježne rječitosti. A ona je slušala svojeći pred ogradom široke terase koja se otvarala prema šumi. — Je li to istina? Je li to istina? — ponavljala je ugaslim glasom koji se širio poput stišane jeke krika njene duše. — Je li to istina? — Istina je, Maria. I jedino je to istina. Sve ostalo je san. Ja vas volim i vi volite mene. Vi posjedujete mene kao što ja posjedujem vas. Ja tako duboko osjećam da ste moji, da ne tražim vaša milovanja, ne tražim nikakav dokaz Ijubavi. Čekam. Drago mi je, više od svega, što vas slušam. Ne tražim vaša milovanja, ali ih osjećam u vašem glasu, u vašem držanju, u vašem pogledu, u najmanjem vašem pokretu. Sve što dolazi od vas opija me poput poljupca. I ja dotičući vašu ruku ne znam je li jači užitak mojih osjetila ili uzvišeni zanos mog duha. Tada lagano položi svoju ruku na njenu. Ona uzbuđeno zadrhta osjetivši ludu želju da ga zagrli, da mu napokon ponudi usne, poljubac, čitavu sebe. Pričini joj se budući da je vjerovala Andreinim rij'ečima, pričini j'oj se da bi ga time vezala uza se posljednjim, nerazrješivim čvorom. Mislila j'e da će se onesvijestiti, nestati, umrijeti. Kao da su joj svi nemiri već propaćene strasti ispunili srce i povećali nemir sadašnje strasti. Kao da su tog trenutka ponovo oživjela sva uzbuđenja koj'a je doživjela otkad j'e upoznala tog čovjeka. Među lovorima i šimširom Ville Medici ponovo procvjetaše schifanoj'ske ruže. — Ja čekam, Maria. Ništa ne tražim od vas ... Držim svoja obećanja. Čekam uzvišeni trenutak. Osj'ećam da će on doći, jer snaga Ijubavi je nepobjediva. U vama će nestati svaki strah, svaka bojazan. I sjedinjenje tijela će vam izgledati čisto kao i sjedinjenje duša, budući

da je svaki plamen jednako čist... Golom rukom joj" j'e stiskao ruku na koj'oj nije imala rukavicu. Vrt j'e izgledao pust. Od palače Akademije nije dolazio nikakav šum, nikakav glas. U tišini se jasno čuo žubor fontane koja se nalazila usred čistine. Putelj'ci su vodili ravno prema Pinciu. Činilo se kao da su zatvoreni između dva mjedena zida na kojima se još nije ugasilo večernje zlato. Nepomičnost svih oblika stvarala je sliku okamenjenog labirinta. Vrškovi trstika oko vode bili su nepomični kao kipovi. — Čini mi se — reče Sienjanka sklapajući napola trepavice — kao da se nalazim na terasi Sohifanoj'e, daleko od Rima, sama... s tobom. Zatvaram oči i vidim more. Vidjela je kako se iz njezine Ijubavi i tišine rađa i širi sutonom jedan divni san. Andrea je pogleda, ona zašuti i malo se nasmiješi. Rekla je: s tobom! Zatvorila je oči izgovarajući te dvije riječi, a usne su joj' izgledale još blistavije, kao da se u njima skupio sav sjaj koji su skrivali kapci i trepavice. — Čini mi se kao da sve ove stvari nisu izvan mene, već da si ih ti stvorio u mojoj duši da mene razveseliš. Svaki put kad se nađem pred nekim lijepim prizorom i kad si ti pokraj mene, ispuni me to divno priviđenje. Govorila j'e polako, praveći stanke, kao da joj je glas bio kasna jeka nekog drugog nečujnog glasa. Zbog toga su nj'ene riječi imale neki čudni naglasak, neki ta janstveni zvuk, činilo se kao da dolaze iz najtajnijih dubina duše. Nisu bile običan simbol, već snažni transcendentni izraz mnogo šireg značenja. »S njenih usana, kao sa zumbula punog medene rose, kap po kap je padao tekući šapat zbog kojega se umire od strasti i uzbuđenja, sladak kao stanke u zanosu slušane svemirske glazbe.« Pjesnik se sjećao stihova Percyja Shelleyja. Ponovi ih Mariji osjećajući kako ga svladava njeno uzbuđenje, prožima čar trenutka, zanosi izgled stvari. Drhtaj ga obuze kad je htio da joj uzvrati onim mističnim d. — Ni u najuzvišenijem snu svog duha nisam uspio zamisliti tu visinu. Ti si iznad svih mojih ideala, blistaš j"ačim sjajem od moje misli, osvjetljavaš me svjetlošću koju gotovo ne mogu podnijeti...

Stajala je ispred ograde s rukama položenim na kamen, uzdignutom glavom, bljeđa nego onog nezaboravnog jutra kad je stupala ispod cvijeća. Suze su joj ispunjale poluzatvorene oči i svjetlucale pod trepavicama. Gledajući ispred sebe kroz veo od suza, vidjela je kako nebo postaje crveno. S neba je sipila kiša od ruža kao i one listopadske večeri kad je sunce umiralo iza roviglianskog brežuljka paleći jezerca u vicomilskom boriku. »Ruže, ruže, ruže su padale posvuda, lepršave, guste, mekane, kao snijeg u zoru.« Vječno zelena i bez cvijeća, Villa Medici je po vrhovima svojih krutih zidova primala bezbrojne mekane latice koje su padale iz nebeskih vrtova. Ona se okrene i pođe. Andrea krene za njom. Šutke su išli prema stepenicama. Promatrali su šumu koja se prostirala između terase i Belvedera. Činilo se kao da se svjetlo zaustavilo na rubu gdje su stajala dva poprsja na straži i da ne može razbiti tamu. Činilo se da se stabla granaju u nekoj drugoj atmosferi ili u mutnoj vodi, na morskom dnu, da pripadaju oceanskoj vegetaciji. Nju iznenada spopade strah. Požuri prema stubištu, prijeđe petšest stepenica, a onda se zaustavi, zbunj'ena, sva drhteći i osluškujući u tišini kako joj krv poput bujice juri žilama. Vila se više nije vidjela. Stepenice su bile stisnute između dva zida, vlažne, sive, travom razorene, žalosne kao ulaz u podzemnu tamnicu. Opazi kako se Andrea saginje prema njoj kao da je želi iznenada poljubiti u usta. — Ne, ne, Andrea... Ne! On je pružao ruke da je zadrži, da je primora da popusti. — Ne! Sva izgubljena ona mu uzme ruku, privuče je na svoje usne, poljubi dvatri puta. Zatim kao luda potrči niz stepenice prema vratima. — Maria, iVIaria, stanite! Ponovo se nađoše kraj zatvorenih vrata, blijedi, bez daha tresući se od neopisivog uzbuđenja, gledajući se u zamućene oči, osjećajući šum krvi u ušima, vjerujući da će se zagušiti. Istovremeno se zagrliše i poljubiše, kao da ih je ista sila privukla. Bojeći se da će se onesvijestiti, ona se nasloni na vrata i s izrazom najveće molbe reče:

— Ne više ... Umrijet ću. Ostadoše trenutak jedno prema drugome, ne dodirujući se. Cinilo se kao da se sva tišina vile spustila na njih na ovom uskom mjestu okruženom visokim zidovima, nalik otvorenom grobu. Jasno se čulo prigušeno graktanje vrana koje su se skupljale na krovovima palače ili prelijetale nebom. Ženu ponovo obuze čudni osjećaj straha. Ona prestrašeno pogleda preko visokih zidova, a onda s vidljivim naporom reče: — Sad možemo izići... Otvorite. I u prevelikoj žurbi njena ruka se sretne s Andreinom na kvaki. A kad je prošla uz dva granitna stupa ispod golog jasmina, Andrea reče: — Gledaj! Jasmin cvate! Nije se okrenula, ali nasmiješila se. A osmijeh joj je bio tako tužan, pun sjene, koju je u njenu dušu unijelo nenadano sjećanje na ime koje je bilo zapisano na Belvederu. I dok je prolazila tajanstvenim drvoredom osjećajući kako joj se sva krv uzbudila od poljupca, neki neumoljivi nemir urezivao joj je u srce ono ime, ono ime! ČETVRTA KNJIGA Otvarajući veliki tajni ormar, tu tajanstvenu biblioteku, markiz Mount Edgcumbe govorio je Sperelliju: — Morate mi naslikati kopče. Svezak je in kvarto formata, a datiran u Lampsaku iste godine kad i Nerciatove Les Aphrodites: 1734. Drvorezi izgledaju veoma lijepo. Prosudite sami. Pruži Sperelliju tu rijetku knjigu. Naslov joj je bio: GERVETH — De Concubitu — libri tres; bila je ukrašena razbludnim vinjetama. — Ova figura je veoma važna — doda, pokazujući prstom jednu vinjetu koja je predstavljala neko neopisivo spajanje dvaju tijela. — To je nešto novo, što još nisam znao. Nijedan od mojih erotskih pisaca to ne spominje... Nastavljao je da govori pričajući o nekim pojedinostima, slijedeći linije crteža onim bjelkastim prstom obraslim dlakama na prvom članku, koji je završavao oštrim, sjajnim, pomalo blijedim noktom, kao u majmuna. Njegove riječi su prodirale u Sperellijevo uho

žestokim škripanjem. — Ovo holandsko izdanje Petronija je veličanstveno. A ovo je Erotopaegnion, štampan u Parizu 1798. Poznajete li poemu An essaj on woman, koju pripisuju Johnu Wilkesu? Ovo je njeno izdanje iz 1763. Zbirka je bila veoma bogata. Obuhvaćala je cijelu francusku pantagruelsku i rokoko literaturu: prijapske i pomodne trivijalne pjesme, monahologije, burleskne pohvale, katekizme, idile, romance, poeme, od Vadeove Slomljene lule do Opasnih veza, od Aretina Augusta is 275 Carrachea do Zelminih grlica, od Otkrića razvratnog stila do Faublasa. Sadržavala je sve najistančanije i najinfamnije majstorije koje je Ijudski duh stoljećima stvarao kao komentar svete antičke himne bogu Lampsaka: »Salve, sancte pater«. Kolekcionar je, govoreći bez prestanka, uzimao knjige iz ormara i pokazivao ih mladom prijatelju. Njegove besramne ruke postajale su nježne pokraj bestidnih, u kožu i skupocjeno platno uvezenih knjiga. Bez prestanka se gotovo neprimjetno smiješio, dok mu je ispod velikog i izbočenog čela u sivim očima blistala munja mahnitosti. — Imam čak i najbolje izdanje Marcijalovih Epigrama, koje je u Veneziji priredio Vindelino di Spira, u folio formatu. Evo ga. A evo i Marcijalova prevodioca Beaua, komentatora onih trista osamdeset i dviju glasovitih psovki. Što mislite o uvezima? Kopče su majstorski izrađene. Ova prijapska kompozicija doista je prekrasna. Sperelli je slušao i gledao s nekom vrsti čuđenja koje se malopomalo pretvaralo u gnušanje i bol. Pogled mu je neprestano privlačio Elenin portret što je visio na zidu, na crvenom damastu. — To je Elenin portret, izradio ga je Sir Frederick Leighton. Ali pogledajte ovo, cijeli Sade! Filozofski roman, Filozofija u budoaru, Zločinstvo Ijubavi, Nedaće kreposti... Vi sigurno ne poznajete ovo izdanje. Izradio ga je Herissey, o mom trošku, elzevirskim' slovima iz XVIII stoljeća, na papiru iz japanskih carskih tvornica, i samo u sto dvadeset pet primjeraka. Naslovne stranice, naslovi, početna slova, svi ukrasi sadrže ono najbolje što imamo u erotskoj

ikonografiji. Pogledajte kopče! Uvezi su zaista bili prekrasni. Oštra i izbrazdana koža morskog psa, poput one u koju su umotane japanske sablje, prekrivala je obje strane i hrbat. Kopče i ukrasi bili su od mjedi, prilično bogato posrebreni; vrlo ele ' Elzevir je primjerak mnogo cijenjenog izdanja latinskih klasika, nazvan tako po imenu izdavača, nizozemske porodice Elzevir. gantan cizelirski rad koji je podsjećao na najljepše radove u željezu iz XVI stoljeća. — Autor, Francis Redgrave, umro je u ludnici. Genijalan mladić. Imam sve njegove studije, pokazat ću vam ili. Kolekcionar se sve više raspaljivao. Izišao je da iz susjedne sobe donese crteže Francisa Redgravea. Korak mu je malo poskakivao i bio nesiguran kao u čovjeka koji u sebi nosi početak paralize, početak oboljenja kičme. Gornji dio tijela bio mu je ukočen, nije se micao u skladu s pokretima nogu; nalikovao je na gornji dio tijela nekog automata. Andrea Sperelli ispratio ga je nemirnim pogledom sve do praga sobe. Kad je ostao sam, obuzela ga je strašna mora. Soba, obložena tamnocrvenim damastom poput one u kojoj mu se Elena prije dvije godine podala, izgledala je tragična i turobna. Možda su ovo isti oni sagovi koji su slušali Elenin glas: — Sviđaš mi se! — U otvorenom ormaru mogli su se vidjeti redovi besramnih knjiga, bizarni uvezi na kojima su bili otisnuti simboli bluda. Na zidu je pokraj kopije Nelly O'Brien od Joshue ReynoIdsa visio portret Lady Heathfield. Oba lika su gledala s platna jednako prodorno, s istim strastvenim žarom, istim požudnim plamenom i čudesnom rječitošću. Obje su imale dvolična, zagonetna, tajanstvena usta koja neumorno i neumoljivo ispijaju duše, ali i mramorno, neokaljano čelo koje sjaji vječnom čistoćom. — Jadni Redgrave! — reče lord Heathfield, vraćajući se s kutijom u kojoj su bili pohranjeni crteži. — Nema sumnje da je bio genij. Nijedna erotska mašta ne nadvisuje njegovu. Gledajte! ... Gledajte! ... Kakav stil! Mislim da se nijedan umjetnik u studiji Ijudske fizionomije nije približio dubini i oštrini do koje je stigao ovaj Redgrave u studiji phallusa. Pogledajte!

Udaljio se na trenutak da zatvori vrata. Onda se vratio prema stolu koji se nalazio pokraj prozora i pod Sperellijevim pogledom počeo prelistavati zbirku pokazujući svojim majmunskim i poput nekog oružja zašiljenim noktom pojedinosti svake figure. Govorio je na svom jeziku dajući svakom početku rečenice upitnu intonaciju, a svakom završetku dosadni i jednoliki ritam. Poneke riječi su parale Andreino uho kao oštri zvuk struganog željeza, kao piljenje čeličnog noža po kristalnoj ploči. Pred njegovim očima ređali su se crteži pokojnog Francisa Redgravea. Bili su zastrašujući. Nalikovali su snu nekog grobara kojeg muči seksualna nezasitljivost. Odvijali su se poput mračnog prijapskog plesa. Prikazivali su stotinu varijacija jednog jedinog motiva, stotinu prizora uvijek iste drame. Dramatis personae, bile su samo dvije: prijap i kostur, phallus i rictus. — Ovo je »uzvišena« stranica — klikne markiz Mount Edgcumbe, pokazujući posljednji crtež, na koji se u tom trenutku spustio kroz prozor blagi sunčev osmijeh. Kompozicija je zaista imala snagu magične fantazije: ples ženskih kostura na noćnom nebu, predvođen Smrću s bičem u ruci. Preko bestidnog mjesečeva lica prelazio je crni, zastrašujući oblak, izrađen snagom i vještinom dostojnim pera jednog Hokusaia. Držanje mračnog korifeja, izraz njegove lubanje s praznim očnim dupIjama, bili su prikazani tako čudesno živo, takvom nadahnutom stvarnošću kakvu još nijedan umjetnik nije dostigao prikazujući Smrt, a sva groteskna tajanstvenost iskrivljenih kostura u raspojasanim haljinama pod prijetnjom biča otkrivala je strahovitu groznicu koja je zahvatila crtačevu ruku, užasno ludilo koje je obuzelo njegov mozak. — Evo i knjige koja je nadahnula ovo remekdjelo Francisa Redgravea. Jedna velika knjiga! ... Najrjeđa među najrjeđima ... Poznajete li Daniela Maclisiusa? Lord Heathfield pruži Sperelliju raspravu De verberatione amatoria. Pričajući o okrutnim užicima, sve više se raspaljivao. Ćelave sljepoočice su se rumenjele, žile na čelu nabrekle, usta svaki čas grčevito nabirala. A ruke, te odvratne ruke, izvodile su kratke ali

uzbuđene pokrete, dok su laktovi bili ukočeni, kao da su paralizirani. U njemu je bez prikrivanja izranjala nečista, ružna i gadna životinja. U Sperellijevoj mašti iskrsavale su sve strahote engleskog razuzdanog života: podvizi Crne armij"e, black army, po londonskim ulicama, neumoljivi lov na »zelene djevice«, javne kuće West Enda, Halfousn Streeta, elegantne kuće Anne Rosemberg, Jefferiesove, tajne, hermetički zatvorene sobe, obložene tapetama od poda do stropa, da bi se prigušili oštri krikovi mučenih žrtava... — Mumps! Mumps! Jeste li sami? Elenin glas. Lagano je kucala na jednim vratima. — Mumps! Andrea protrne. Krv mu zamagli pogled, upali čelo, zagluši uši, kao da ga je iznenada zahvatila vrtoglavica. Obuze ga nekakav surovi osjećaj, dušu mu poput munje ispuni bestidna slika, mozgom mu nejasno prostruji zločinačka pomisao, neki krvožedni bijes zavlada njime na trenutak. Usred muke koju su u njemu izazvale te knjige, slike i riječi ovog čovjeka, iz slijepih dubina bića iskrsavao je isti instinktivni osjećaj koji je već bio osjetio onog dana na trkalištu, nakon pobjede nad Rutolom, u oštrom isparivanju zagrijanog konja. Počne ga napastovati avet Ijubavnog zločina, ali nestane brzo poput munje: ubiti tog čovjeka, silom mu oteti ženu, zadovoljiti tako strašnu tjelesnu požudu, a onda i sebe ubiti. — Nisam sam — odgovori muž ne otvarajući vrata. — Za nekoliko trenutaka dovest ću vam u salon grofa Sperellija koji se nalazi sa mnom. Tada ponovo stavi u ormar raspravu Daniela Maclisiusa, zatvori kutiju s crtežima Francisa Redgravea i odnese j'e u susjednu sobu. Nije bilo stvari koju Andrea ne bi dao samo da izbjegne muku koja ga je čekala, ali u isto vrijeme ta muka ga je i privlačila. Njegov s,e pogled još jednom podigao prema crvenom zidu, prema tamnoj slici s tajanstvenim ustima i očima koje su uvijek pratile gledaoca. Iz te kraljevske nepomičnosti zračio je oštar i neugasiv čar. To jedinstveno blj'edilo tragično je vladalo cij"eIom crvenom sjenom sobe. Još j'ednom osjeti da je njegova tužna strast neizlječiva. Nemir očaj'nika zavlada njime. — Zar ovo tijelo više nikad neće biti

nj'egovo? Ona je dakle odlučila da ne popusti? Zar će zauvijek nositi u sebi vatru nezadovo Ijene žudnje? — Uzbuđenje koje su u njemu izazvale knjige lorda Heathfielda još je više povećalo patnju i povisilo groznicu. U njegovoj duši se miješao cijeli splet erotskih slika: Elenina golotinja se stapala s besramnim vinjetama koje je izradio Coiny, zauzimala požudni stav koji je već poznavala prošla Ijubav, tražila nove položaje predajući se životinjskom razvratu muža. Grozno! Grozno! — Želite li da pođemo? — reče muž stojeći na pragu, sada već posve sabran i miran. — Napravit ćete mi dakle nacrt za kopče za mog Gervetiusa? Andrea odgovori: — Pokušat ću. Nije mogao zatajiti unutrašnje podrhtavanje. U salonu, Elena ga znatiželjno pogleda razdražljivim osmijehom. — Što ste radili tamo? — zapita ga smijući se stalno na isti način. — Vaš muž mi je pokazivao dragocjene starine. — Ah! Usta su joj bila zlobna, izraz podrugljiv, s očitim podsmijeliom u glasu. Sjedila je na širokom divanu prekrivenom buharskim ćilimom tamnocrvene boje na kojem su ležali blijedi jastuci izvezeni palmama od izblijedjelog zlata. Sjedila je nekako mekano promatrajući Andreu kroz zavodničke trepavice očima koje su se topile u najčišćem i najfinijem ulju. Pričala je o mondenim događajima, ali glasom koji je poput nevidljivog plamena prodirao u najskrivenije mladićeve žilice. Dva ili tri puta uhvatio je Andrea sjajni pogled lorda Heathfielda kojim je ovaj promatrao svoju ženu. Pogled koji mu je izgledao pun svih rugoba i bestidnosti što ih je maločas sreo. Elena je s čudnom lakoćom na svaku riječ odgovarala podrugljivim smijehom, nimalo zbunjena požudom dvojice muškaraca koji su se zajedno raspaljivali na slikama razvratnih knjiga. Ponovo mu misao o zločinu poput munje projuri mozgom. Sve žilice su mu podrhtavale. Kad je lord Heathfield ustao i izišao iz salona, on muklim glasom, stišćući joj ruku i približivši se toliko da ju je dodirivao vrelim

dahom, progovori: — Gubim glavu ... Postaj"em lud ... Potrebna si mi, Elena ... Želim te ... Ona oholom kretnjom oslobodi ruku, a onda neumoIjivo hladno izusti: — Reći ću mužu da vam dade dvadeset franaka. Kad iziđete odavde, moći ćete se zadovolj'iti. Blijed poput mrtvaca, Sperelli skoči na noge. U to se vrati lord Heathfield i upita: — Što vam je? Zar već odlazite? Onda se nasmija mladom prijatelj'u, jer je poznavao dj'elovanj'e svojih knjiga. Sperelli se nakloni. Elena mu pruži ruku kao da se ništa nije dogodilo, a markiz ga isprati do vrata i tiho prišapne: — Preporučuj'em vam svog Gervetiusa. Izišavši u trijem, Andrea opazi kako se puteljkom približava j"edna kočija. Kroz prozorčić se nagne gospodin s velikom plavom bradom i pozdravi. Bio je to Galeazzo Secinaro. Istog trenutka u glavi mu iskrsne uspomena one svibanjske svečanosti kad je Galeazzo ponudio Eleni pozamašnu svotu da o njegovu bradu obriše svoje lijepe prste okupane u šampanjcu. Požuri korak i iziđe na cestu. Obuzimao ga je tupi i nejasni osj'ećaj, kao da neka zaglušna buka izlazi iz dubine njegova mozga. Bilo je toplo i vlažno popodne posljednj'ih dana travnj'a. Sunce se čas poj'avlj'ivalo čas gubilo među lijenim pahulj'astim oblacima. Nad Rimom j'e vladala sparina izazvana j'užnim vjetrom. Na pločniku ulice Sistina opazi ispred sebe jednu gospođu kako polako ide prema Trinita. Prepozna Donnu Mariju Ferres. Pogleda na sat. Bilo je već doista oko pet sati. Tek nekoliko minuta do uobičajenog sastanka. Maria sigurno ide u palaču Zuccari. On ubrza korak da je dostigne. Kad j'oj se približio, zovne j'e po imenu: — Maria! Ona se osvrne. — Kako to da si ovdje? Išla sam k tebi. Već j'e pet. — Da, za nekoliko minuta. Žurio sam da te dočekam. Oprosti, molim te.

— Što ti je? Veoma si blijed i veoma uzbuđen... Odakle dolaziš? Ona namršti obrve i pažljivo ga pogleda kroz koprenu. — Iz konjušnice — odgovori Andrea izdržavši pogled a da se nije zacrvenio, kao da više i nije imao krvi. — Jedan konj koji mi je jako drag povrijedio je koljeno krivnjom džokeja. U nedjelju neće moći sudjelovati u derbjju. Žao mi je i Ij'uti me. Oprosti mi. I ne opazivši, zadržao sam se. Ali do pet nedostaje još nekoliko minuta... — Dobro. Zbogom. Odlazim. Bili su na trgu Trinita. Ona se zaustavi želeći se oprostiti i pruži mu ruku. Obrve su joj još uvijek bile malo namrštene. lako je bila veoma blaga, ponekad je pokazivala gotovo surovu netrpeljivost i ohole pokrete koji su je preobražavali. — Ne, Maria. Dođi. Budi dobra. Ja idem gore. čekat ću te. Pođi do ograde Pincia i onda se vrati natrag. Hoćeš li? Sat na Trinita de' Monti odzvoni pet. — Čuješ li me? — doda Andrea. Ona nakon kratkog oklijevanj'a reče: — Doći ću. — Hvala. Volim te. — Volim te. Rastadoše se. Donna Maria nastavi svojim putem. Prijeđe trg i lcrene na putelj"ak s drvoredom. Duž zidova, iznad njene glave, slabi južni vjetar je izazivao šuštanje među zelenim drvećem. U vlažnoj toplini zraka čas bi se poj'avIjivali a čas nestajali rijetki mirisni valovi. Oblaci su izgledali j'oš niži. Jata lastavica su gotovo dodirivala zemIju. Ipak, u toj razdražuj'ućoj težini bilo je nešto blago što je smekšavalo Marijino strastveno srce. Otkada je popustila Andreinoj žudnji, srce joj je gorjelo u sreći koju su mutili duboki valovi nemira. Sva njena kršćanska krv izgarala je u žudnji nikad neokušanog užitka i ledila se u strahu od grijeha. Njena strast j"e bila uzvišena, nadmoćna, golema, tako žestoka da joj j'e često satima oduzimala sjećanj'e na kćerku. Ponekad je čak i zaboravljala Delfinu, zanemarivala je! Ali, odmah zatim, obuzela bi j'e grižnja savj'esti, kajanje, nježnost. Poljupcima i suzama prekrivala bi glavu preneražene kćeri, j'ecajući u očajnom bolu kao iznad glave kakve pokojnice.

Cijelo nj'eno biće izgaralo j"e na vatri, istančavalo se, izoštravalo, dobivajući čudesnu tankoćutnost, neku vrstu vidovite lucidnosti, neko božansko svojstvo koj"e j'oj je zadavalo neobične muke. Kod svake Andreine prijevare osj"etiIa bi kako joj dušom prolazi neka sjenka, neki neodređeni nemir, koji bi, zgušćavajući se ponekad, poprimao oblik sumnje. Ta sumnja ju j'e grizla, zagorčavala j'oj" poIj"upce čineći trpkim svako milovanj'e, sve dok ne bi nestala pod žestinom i vatrom neshvatljivog Ijubavnika. Bila j"e Ij'ubomorna. Ljubomora je bila nj'en neumoIjivi mučitelj, Ijubomora, ali ne na sadašnjost, već na prošlost. Zbog one okrutnosti koj"u Ij"ubomorne osobe osjećaj'u prema sebi samima, htjela je da uroni u Andreino sjećanj"e, da otkrij"e sve uspomene, da vidi sve tragove koje su ostavile bivše Ij'ubavnice, da sazna, da sazna. Pitanj'e koje j'oj j'e naj'češće padalo na pamet kad bi Andrea zašutio, bilo je: — Na što misliš? — I dok bi izgovarala te tri riječi, oči i dušu bi joj zastrla neizbj"ežna sj"enka, iz srca bi j"oj zračio val neizbježne tuge. Čak i onog dana kad je iznenada srela Andreu, zar i tada nije u dnu duše osjetila instinktivnu sumnju? Štaviše, dušom joj je proletjela sasvim jasna misao: misao da je Andrea stigao baš iz kuće lady Heathfield, iz palače Barberini. Znala je da je Andrea bio Ijubavnik te žene, znala je da se ta žena zove Elena, znala je napokon da je to bila ona Elena koj"a se potpisala. »Ich lebe!...« Srcem joj je žestoko odzvanjao Goetheov distih. Taj lirski krik označavao j"e veličinu Andreine Ijubavi prema toj prekrasnoj ženi. Sigurno ju je neizmjerno Ijubio! Hodajući pod drvećem sj"ećala se Elenina dolaska u koncertnu dvoranu palače de' Sabini i loše prikrivene zbunj"enosti negdašnj"eg Ij"ubavnika. Sjećala se groznog uzbuđenj'a koje j"u je obuzelo one večeri na primanju u austrijskoj ambasadi, kad joj je grofica Starnina, dok j"e Elena prolazila, rekla: — Sviđa li ti se lady Heathheld? Bila je velika Ijubav našeg prijatelja Sperellija, a mislim da je još i sada. »Mislim da je i sada.« Koliko patnje zbog te rečenice! Bez prestanka je pogledom slijedila veliku suparnicu usred elegantne gomile. I nije samo jedanput njen pogled sreo pogled suparnice, zbog čega ju je

obuzimala neopisiva jeza. Zatim su, još iste večeri, kad ih je barunica Boeckhorst usred mnoštva predstavljala jednu drugoj, izmijenile jednostavan naklon glave. Taj se naklon otada ponavljao u vrlo rijetkim prilikama, i to kad bi Donna Maria Ferres y Capdevila posjetila neki modni salon. Zašto su prigušene ili pod valom opojnosti ugašene sumnje iskrsavale takvom žestinom? Zašto joj nije polazilo za rukom da ih uguši, da ih udalji? Zašto su se, na i najmanj'i udar mašte, u njenoj duši pokretali svi ti nepoznati nemiri? Hodajući ispod drveća osjećala je kako njena tuga raste. Srce joj nije bilo zadovoljno. San što joj je ispunio srce — onog mističnog jutra, pod rascvjetalim stablima, nadomak mora — nije se ostvario. Najčišći i najIjepši dio te Ij'ubavi ostao je tamo, u osamljenom šumarku, u simboličnoj šumi koja vječno cvjeta i plodi promatrajući Beskraj'. Zaustavi se pred ogradom koja gleda na San Sebastianello. Prastare česvine, tako tamno zelene da su izgledale gotovo crne, rasprostirale su nad fontanom umjetni beživotni krov. Debla su bila puna vapnom i opekama ispunjenih rana, kao rupe na nekom zidu. — Oh, trešnje mlade, što blistate i dišete na suncu! — Voda se pršteći, u razmacima, iz gornjeg granitnog bazena slijevala u donji poput srca koje ispunjeno tjeskobom jeca da bi na kraju briznulo u plač... — Oh, melodijo, Stotina fontana, na lovorovom putu! — Grad je bio mrtav, kao zapreten u pepelu nevidljivog vulkana, šutljiv i tužan poput kugom opustošenog grada, golem, bezličan, nadvišen Kupolom koja je poput oblaka izranjala iz njegova okrilja. — Oh, more! Oh, j'asno more! Osjećala je kako joj tuga raste. Iz svih stvari izbijala je nejasna prijetnja. Obuzimao ju je isti strah koj'i je već nekoliko puta osj'etila. Njenim kršćanskim duhom sijevne pomisao na kaznu. Ipak, trnci prođoše cijelim njenim bićem na pomisao da je Ijubavnik čeka. Njegovi poljupci, njegova milovanja, njegove lude riječi. Osjeti kako joj se krv pali, a duša čezne. I ona krene Ijubavnikovoj kući, bojažljiva, zbunjena, kao da ide na prvi sastanak. — Oh, napokon! — uzdahne Andrea, prihvaćajući j"e u naručje i

pijući joj' dah s nemirnih usana. Onda joj uzme ruku i pritisne na grudi: — Osjećaš li mi srce? Da si još samo trenutak oklij'evala, puklo bi. Ona pritisne obraz na mjesto gdje joj je stajala ruka. On je poljubi u zatiljak. — Čuješ li? — Da. Govori mi. — Što ti govori? — Da me ne voliš. — Što ti govori? — ponovi mladić grizućj je za potiIj'ak i sprečavajući je da podigne glavu. Ona se nasmije. — Da me voliš. Zatim odloži ogrtač, šešir i rukavice. Uputi se da pomiriše bijeli jorgovan kojim su bile ispunjene visoke i trbušaste firentinske vaze. Njen korak na sagu bio j'e izvanredno lagan, a ništa tako Ij'upko kao način na koj'i je uranjala lice među nježne strukove cvij"eća. — Uzmi — reče mu otkinuvši zubima j'edan cvijet i i držeći ga u ustima. — Ne. Iz tvojih usta uzet ću jedan drugi cvij'et, ne tako bijel, ali slađi... Ljubili su se dugo, dugo, usred mirisa cvijeća. Privlačeći je, uzbuđenim glasom reče: — Dođi ovamo. — Ne, Andrea. Kasno je. Ne danas. Ostanimo ovdje. Pripremit ću ti čaj, a ti ćeš me lij'epo milovati. Uze mu ruke i ispreplete svoje prste s njegovima. — Ne znam što mi je. Osjećam da mi je srce tako puno nježnosti da bih gotovo zaplakala. Riječi su joj podrhtavale, a oči postajale vlažne. — Kad ne bih morala otići, kad bih mogla ostati cijelu večer! Duboka potištenost tj'erala ju je da izgovara riječi neopisive sjete. — Kad pomislim da nikad nećeš upoznati cij'elu, cijelu moju Ijubav! Kad pomislim da ni ja nikad neću upoznati tvoju! Voliš li me? Kaži mi, kaži mi uvijek, sto puta, tisuću puta, a da te to ne umara. Voliš li me?

— Zar to ne znaš? — Ne znam. Te je riječi izgovorila tako tiho da ju je Andrea jedva čuo. — Maria! šutke je naslonila glavu na njegove grudi, prislonila čelo, gotovo očekujući da će progovoriti, spremna da ga sluša. Promatrao je tu jadnu glavu sagnutu pod težinom slutnje, osjećao je laki pritisak tog plemenitog i tužnog čela na svojim od laži okorjelim i neiskrenošću oklopIjenim grudima. Neko tjeskobno ganuće ovlada njime, grlo mu stegne samilost prema toj Ijudskoj patnji. To plemenito uzbuđenje duše pretopi se u riječi koje su lagale, udahne drhtaj iskrenosti riječiina koje su lagale. — Ti to ne znaš!... Govorio je tiho. — Dah ti je zamro na usnama. Nešto se u tebi pobunilo protiv onoga što si govorila. Sve, sve uspomene na našu Ijubav pobunile su se protiv onoga što si rekla. Ti ne znaš da te ja volim! Stajala je pognute glave, slušajući, drhteći cijelim tij"elom, misleći da je u mladićevom tronutom glasu prepoznala istinski zvuk strasti, zvuk zanosa, smatrajući da se on ne može odglumiti. — Bez prestanka živjeti od jedne jedine misli, svaki sat, svaki trenutak... Ne prihvaćati nikakvu drugu sreću osim ove nadnaravne, koju zrači jedino tvoje prisustvo u mom biću... Čitav dan živjeti u nemirnom, groznom, ludom očekivanju trenutka kad ću te ponovo vidjeti... Hraniti maštu tvojim milovanjem nakon što odeš od mene, ponovo Ijubiti tvoj lik u mislima... Osjećati te dok spavam, osjećati te, u srcu, živu, stvarnu, drhtavu, pomiješanu s mojom krvlju, uronjenu u moj život... I vjerovati jedino u tebe, zaklinjati se jedino tobom, jedino u tebe polagati svu svoju vj'eru, svoju snagu, svoj ponos, cijeli svoj svijet, sve što sanjam i sve čemu se nadam ... Ona podigne suzama izbrazdano lice. Zašutio je zadržavajući j'oj" usnama tople kaplje koj'e su klizile niz obraze. Plakala je i smijala se, zbunjeno provlačila drhtave prste nj'egovom kosom, jecaj'ući: — Dušo, dušo moja! On je posadi na naslonj'ač, klekne do nj'enih nogu Ijubeći joj neumorno oči. Odjednom zadrhta. Na usnama osjeti brzo

podrhtavanje njenih dugih trepavica koje su treperile poput nemirnih krila. To neobično milovanje pružalo mu je neizrecivi užitak. I Elena ga j'e ponekad tako običavala milovati smijući se, više puta uzastopce, prisiljavajući Ijubavnika da pravi male nervozne pokrete izazvane draškanj'em. Maria je to naučila od njega, a on je često u tom milovanju mogao oživiti lik druge. Osjetivši njegovo podrhtavanje, Maria se nasmije. Kako joj se još jedna blistava suza zadržala na trepavicama, reče: — Popij i ovu! Kad ju je ispio, ona se nesvj'esno nasmiješi. Nakon plača je izgledala gotovo vesela, puna povjerenja i Ijupkosti. — Pripremit ću ti čaj' — reče. — Ne. Ostani ovdj'e i sjedi. Sve više se uzbuđivao gledajući kako sj'edi na divanu među jastucima. Odjednom mu u duši oživi Elenina slika. — Pusti me da ustanem! — zamoli Maria oslobađaj'ući se nj'egova zagrljaja. — Želim da popiješ moj čaj'. Vidj'et ćeš. Miris će ti doprijeti do same duše. Pričala je o skupocj'enom čaju što ga je dobila iz Kalkute i koji je dan prije darovala Andrei. Digla se i krenula da sjedne na kožnu stolicu s himerama, na kojoj se otmjeno gasila crvena boja antičke dalmatike. Na malom stoliću još uvijek su blistale nježne majolike iz Castel Durantea. Pripremajući čaj ispričala j'e toliko dražesnih stvari. S potpunim predanjem širila je svoju dobrotu i njež nost. Nevino je uživala u toj dragoj i tajnoj intimnosti, u toj mirnoj sobi, usred te otmjene raskoši. Iza nje su, kao Djevice na slici Sandra Botticelija, izranjali kristalni pehari ukrašeni kitama bijelog jorgovana, a njene anđeoske ruke micale su se između mitoloških priča Luzija Dolcija i Ovidijevih heksametara. — Na što misliš — upita Andreu koji je stajao blizu nje ležeći na sagu s glavom oslonjenom na naslon stolice. — Slušam te. Nastavi! — Neću više. — Pričaj! Pričaj mi puno, puno ... — A što?

— Ono što samo ti znaš. Njenim glasom je htio odagnati nemir koji je izazivala druga. Njenim glasom je htio oživiti lik one druge. — Osjećaš li? — klikne Maria izlivši vrelu vodu na mirisno lišće. Soba se odjednom ispunila jakim mirisom pare. Andrea ga udahne. A onda, zatvorivši oči i zabacivši glavu, reče: — Poljubi me. Tek što je osjetio dodir njenih usana zadrhta tako jako da se Maria iznenadila. Onda je nalila piće u šalicu i pružila mu ga s tajanstvenim osmijehom na usnama. — Čuvaj se. Unutra je Ijubavni napitak. On odbije šalicu. — Ne želim piti iz šalice. — Zašto? — Daj mi ti. — Kako? — Ovako. Uzmi gutljaj' i nemoj ga progutati. — Još j'e previše vruć. Smijala se tom Ijubavnikovu hiru. Bio je vrlo blijed, pomalo zbunjen, pogled mu se izmijenio. Sačekali su da se čaj ohladi. Svaki čas je približavala usne rubu šalice kušajući j"e li se ohladio, a onda se smijala tako vedrim smijehom koji kao da nije bio nj"ezin. — Sad se može piti — reče. — Onda uzmi gutljaj. Tako. Usne je držala stisnute da zadrži gutljaj, ali zato su joj se smijale velike oči kojima su nedavne suze davale još jači sjaj. — Sad puštaj', ali malopomalo. On poljupcem povuče cijeli gutljaj'. Kako je osjećala da j"oj nestaje dah, stiskajući mu slj'epoočice pokušavala ga j'e požuriti da brže popije. — Bože dragi, htio si me ugušiti! Tada se umorna i sretna spusti na jastuk kao da se želi odmoriti. — Kakav je miris imao? Ti bi mi i dušu popio. Sva sam prazna. On se zamislio. Pogled mu j'e bio ukočen. — Na što misliš? — ponovo ga upita Maria. Zatim naglo ustane i položi mu prst na čelo kao da želi zaustaviti nevidljivu misao.

— Ni na šta — odgovori on. — Nisam uopće mislio. Pratio sam djelovanj'e Ijubavnog napitka u sebi... Tada i ona zaželi da kuša. S užitkom j"e pila iz njegovih usta. Na kraju, pritišćući rukom srce i duboko uzdahnuvši, klikne: — Kako mi se sviđa! Andrea protrne. Nije li to isti zvuk kao u Elene one večeri kad mu se predala? Nisu li to iste riječi? Gledao joj je usta. — Ponovi. što? — Ono što si rekla. — Zašto? — To je tako slatka riječ kad je ti izgovaraš ... Ne možeš shvatiti... Fonovi. Nesvj'esno se smijala, pomalo uznemirena i gotovo za'plašena čudnim pogledom Ijubavnika. — Dobro... sviđa mi se! — A ja? — Kako? — A ja... Tebi... ? Iznenađeno je promatrala Ijubavnika koji se uzbuđeno svijao oko njenih nogu očekujući riječ koj'u joj je htio istrgnuti iz usta. — A ja? — Ah! Ti... sviđaš mi se. — Tako, tako ... Ponovi. Još! Nesvjesno je pristajala. On je osjećao neopisivu čežnju i užitak. — Zašto zatvaraš oči? — upita ga, ne zato što je sumnjala, već zato što je željela da joj objasni svoje uzbuđenje. — Da umrem. Položio je glavu na njena koljena ostavši u tom položaju nekoliko minuta, šutljiv i mračan. Ona mu je nježno milovala kosu, sjepoočice, čelo u kojem je to milovanje izazivalo bestidnu misao. Soba je malopomalo tonula u mrak. Obavijao ih je izmiješani miris cvijeća i pića. Oblici su se utapali u skladnom, bogatom i nestvarnom izgledu. Nakon kratke šutnje, Maria reče: — Ustani, Ijubavi. Moram te ostaviti. Kasno je. On ustane moleći: — Ostani još trenutak. Do Zdrave Marife.

Ponovo je posjedne na divan na kojem su se sjajili jastuci u sjeni. U polumraku je naglim pokretom polegne, prihvati joj glavu, i poljupcima prekrije lice. Njegov je žar bio gotovo srdit. Maštao je da grli glavu one druge, zamišljao tu glavu okaljanu usnama muža. Ali to ga nije odbijalo, već naprotiv, izazivalo još pomamniju žudnju. Iz najnižih dubina nagona u njegovu svijest su stizali mutni dojmovi koje je stekao promatrajući tog čovjeka. U srce su mti kao val smiješanog blata prodirale sve one gadosti i prijavštine. I sve te gnusne stvari u obliku poljubaca prelazile su na lice, na čelo, na kosu, na Marijina usta. — Ne. Pusti me! — povikne ona, oslobodivši se silom njegova zagrljaja. I potrči prema stoliću za čaj da upali svijeće. — Budite razumni! zadihano doda, popravljajući se izrazom dražesne Ijutnje. On je ostao na divanu i nijemo je promatrao. Ona tada pokraj malog kamina krene prema zidu na kojem je visilo ogledalce Mone Amorrosiske. I onda, ispred te tamne ploče koja je izgledala poput mutne zelenkaste vode, namjesti šešir i koprenu. — Kako mi je žao što te večeras ostavljam! ... Večeras više nego ikada... — izusti potištena tugom trenutka. U sobi se Ijubičasta svjetlost sutona borila sa svj'etlom svijeća. Na rubu stola stajala je šalica hladnog čaja u kojoj su nedostajala dva gutljaja. Jorgovani su izgledali još bjelji na vrhu visokih kristalnih pehara. Jastuk na naslonjaču j'oš je uvijek čuvao otisak tijela koj'e je na njemu ležalo. Na Trinita de'Monti odjekne zvono. — Bože dragi, kako je kasno! Pomozite mi da obučem ogrtač — reče jadno stvorenje okrećući se prema Andrei. On je ponovo stegne u naručje, povali, obaspe bijesnim poljupcima, slijepo, ludo, divljom žestinom, bez riječi, gušeći joj jecaj na usnama, gaseći na njenim usnama gotovo neobuzdanu želju da vikne Elenino ime. Zatim na tij'elu tog nevinog stvorenja izvrši grozno svetogrđe. Nekoliko trenutaka ostadoše zagrljeni, a onda ona ugaslim i zanesenim glasom reče:

— Uzimaš moj' život! Bila je sretna zbog tog strastvenog žara. Zatim doda: — Dušo, dušo moja, sva, sva moja! A onda opet, sva sretna: — Osj'ećam kako ti srce kuca ... tako jako, tako j'ako! Na kraju, uzdahnuvši, izusti: — Pusti me da ustanem. Moram poći. Andrea je bio blijed i izobličen poput kakvog ubojice. — Što ti j'e? — nježno ga upita ona. Htio je da joj se nasmiješi. Onda odgovori: — Nikad nisam osjetio tako duboko uzbuđenje. iVIislio sam da ću umrijeti. Zatim se okrene prema jednoj' vazi, izvadi kitu cvijeća, dade je Mariji prateći je prema vratima, gotovo požurujući je da ode, jer su mu svaki njen pokret, svaki nj'en pogled, svaka nj'ena rij'eč, zadavali nepodnošlj"ivu muku. — Zbogom, Ijubavi moja. Sanjaj me! — s neizmjernom svojom nježnošću izusti jadno stvorenje na vratima. Kad je 20. svibnja ujutro Andrea Sperelli išao niz suncem obasjan Corso, ispred ulaza u Klub začuje kako ga netko zove. Na pločnilm je stajala grupica plemića prijatelja, promatrala gospođe koje su prolazile i ogovarala ih. Bili su tu Giulio Musellaro, Ludovico Barbarisi, vojvoda di Grimiti, Galezizzo Secinaro, Gino Bomminaco i još neki. — Ne znaš što se dogodilo sinoć? — upita ga Ludovico Barbarisi. — Ne. Što? — Don Manuel Ferres, ministar Gvatemale ... — Što? — Uhvaćen je usred igre kako vara. Sperelli se svlada, iako su pogledi nekih plemića izražavali zlobnu radoznalost. — Kako? — Galeazzo je bio prisutan, čak je i igrao za istim stolom. Knez Secinaro počne pripovijedati pojedinosti. Andrea Sperelli nije izigravao ravnodušnost. Slušao je pažljivo i ozbiljna lica. Na kraju reče:

— Veoma mi je žao. Zadržao se još nekoliko trenutaka a onda pozdravio prijatelje i krenuo. — Kamo ćeš? — upita Secinaro. — Kući. — Otpratit ću te dio puta. Uputiše se prema ulici Condotti. Protežući se od piazze di Venezia do piazze del Popolo, Corso je izgledao kao radosna sunčana rijeka. Ispred blistavih izloga prolazile su gospođe u svijetlim proljetnim haljinama. Pod čipkastim suncobranom prođoše kneginja Ferentino i Barbarella Viti. Zatim je naišla Bianca Dolcebuono, a nakon nje mlada supruga Leonetta Lanze. — Jesi li poznavao tog Ferresa? — upita Galeazzo mučaljivog Sperellija. — Da. Upoznao sam ga u rujnu prošle godine, u Schifanoji, kod moj'e rođakinje Ateleta. Njegova supruga i Francesca velike su prij'ateljice. Baš zato mi je žao što se to dogodilo. Trebalo bi nastoj'ati da događaj što manje prodre u javnost. Učinio bi mi uslugu, kad bi mi pomogao ... Galeazzo spremno prihvati. — Mislim — reče on — da se skandal djelomično mogao izbj'eći, da je ministar, ali bez oklijevanja, dao ostavku svojoj vladi, kako mu je to preporučio predsjednik Kluba. Ministar, međutim, to odbija. Noćas se ponašao kao da je uvrijeđen. Podizao je glas, ali tu su bili dokazi. Trebalo bi ga uvj'eriti... Tako su, hodajući, nastavili pričati o događaju. Sperelli je bio zahvalan Secinaru na iskrenoj spremnosti da pomogne, a Secinaro je, nakon takve prisnosti, naginjao prijateljskim povjeravanjima. Na uglu ulice Condotti opaziše gospođu Mount Edgcumbe koja je svojim mekim, skladnim i zavodIjivim korakom išla drugom stranom ulice pored japanskih izloga. — Donna Elena — reče Galeazzo. Obojica su je gledali. Obojica su osjećali sav čar tog hoda. Ali, Andrein pogled prodirao j'e kroz haljinu, vidio poznate oblike, božanstvena leđa. Kad su je dostigli, zajedno su je pozdravili i prošli dalje. Sad je više

nisu mogli gledati, ali su zato bili gledani. Za Andreu je to hodanje uz jednog suparnika ispred očiju žuđene žene bilo najnovija muka. Mislio je kako se njene strašne oči možda zabavljaju uspoređivanjem. I on se sam, u mislima, usporedi sa Secinarom. Ovaj je imao bikovski lik plavokosog i plavookog Lucij'a Vera, između veličanstvene zlatne brade rumenjela su se usta bez ikakva, produhovljenog izraza, ali lijepa. Bio j'e visiok, plećat, snažan, ne otmjeno ali ipak neusiljeno elegantan. — Dakle? — upita ga Andrea, koga j'e na tu smjelost tjerala neka nesavladiva sila. — Kako napreduje avantura? Znao je da s njime može govoriti na ovaj način. Galeazzo ga pogleda, napola iznenađenim napola upitnim izrazom lica, jer slično pitanje nije očekivao, a još manje u tako neozbiljnom i tako mirnom tonu. Andrea se smijao. — Ah, kako dugo već traje moja opsada! — odgovori bradati knez. — Od pamtivijeka, u više navrata, ali uvijek bez uspjeha. Uvijek sam stizao prekasno. Uvijek sam klonuo duhom. Bio sam uvjeren da će, prije ili kasnije, i na mene doći red. Attendre pour atteindre Zaista... — Dakle? — Lady Heathfield sklonija mi je od vojvotkinje Scerni. Nadam se da ću imati toliko želj'enu čast da se nakon tebe upišem na listu ... Tada je prasnuo u pomalo prostački smijeh pokazujući svoje bijele zube. — Vjerujem da su moji podvizi u Indiji, koje je razglasio Giulio Musfellaro, dodali mojoj bradi još neku dlačicu neodoljive snage. — Oh, tvoja brada ovih dana sigumo drhti od uspomena... — Kakvih uspomena? ... — Bahantskih uspomena. — Ne razumijem. — Kako! Zar si zaboravio glasovitu svibanjsku svečanost osamdeset četvrte? — Ah, da. Podsjetio si me. Ovih dana navršava se već treća godina... Ali ti nisi bio tamo. Tko ti je to pričao? — Previše želiš doznati, dragi moj. — Reci, molim te.

— Radije misli kako ćeš spretno iskoristiti godišnjicu; javi mi brzo novosti. — Kad ćemo se vidjeti? — Kad želiš. — Večeraj danas sa mnom u Klubu oko osam. Tako ćemo moći pričati i o onom drugom poslu. — U redu. Zdravo, zlatobradi. Trči. • Cekati da bi se dočekalo. Rastali su se na piazzi di Spagna, a u podnožju stepenica, a kako je Elena prelazila trg u pravcu ulice Due Macelli idući prema Ouattro Fontane, Secinaro je stigne i pridruži joj se. Nakon naporna pretvaranja Andrea osjeti kako ga nešto užasno tišti u srcu. Mislio je da se neće moći popeti do vrha, ali je zato bio siguran da će mu Secinaro odsada sve povjeravati i pričini mu se kao da je postigao nekakav dobitak. Zbog neke vrsti pijanstva, zbog neke vrsti ludila koje je u njemu izazivala prekomjema patnja, on je slijepo išao u susret novim, sve okrutnijim i sve besmislenijim mukama, na tisuću načina pogoršavajući i zamršavajući stanje svog duha, prelazeći iz perverznosti u perverznost, iz zablude u zabludu, iz okrutnosti u okrutnost, nemajući više snage da se zaustavi, bez ijednog trenutka predaha u tom vrtoglavom padu. Kao da ga je proždirala neka neutoljiva groznica koja je svojom toplinom razvijala sve klice Ijudskih izopačenosti u tamnim dubinama Ijudskog bića. Svaka misao, svaki osjećaj kao da mu je bio zaprljan. Sav je bio jedna rana. Ipak, ista prijevara ga je čvrsto vezivala s prevarenom ženom. Njegov duh se tako neobično prilagodio čudovišnoj komediji da gotovo i nije više poznavao drugačiji način uživanja, drugačiji način patnje. To utjelovljenje jedne žene u drugoj nije više bio čin očajničke strasti, već uobičajeni porok, dakle neodoljiva i prijeka potreba. A nesvjesno oruđe tog poroka postalo mu je potrebno kao i sam porok. Zbog osjećajne izopačenosti stigao je dotle da je gotovo vjerovao kako mu stvarno posjedovanje Elene ne bi pružilo tako jak i rijedak osjećaj užitka kakav mu je pružalo njeno prividno posjedovanje. Stigao je gotovo dotle da, u svojoj ideji o uživanju, više nije mogao odijeliti te dvije žene. I kako je smatrao da je

stvamim posjedovanjem jedne užitak smanjen, isto tako je osjećao da su mu svi živci otupjeli kad bi se, zbog zamora mašte, našao pred stvamim neposređnim oblikom dmge. Zbog toga nije mogao podnijeti misao da bi mu propast Don Manuela Ferresa mogla oduzeti Mariju. Kad ga je predveče posjetila Maria, odmah je opazio da jadno stvorenje još ništa ne zna o svojoj nesreći. Ali je sutradan došla jedva dišući, zbunj'ena, blijeda poput mrtvaca. Skrivajući lice, jecala mu je u naručju: — čuo si? Vijest se pronijela. Skandal je bio neizbježan, propast se nije mogla otkloniti. Slijedili su dani očajne muke, u kojima je Maria, nakon naglog odlaska varalice, ostavljena od malobrojnih prijateljica, napadana od bezbrojnih vjerovnika svog muža, izgubljena usred zakonskih formalnosti zapljene, usred ovrhovoditelja, lihvara i ostalog sumnj'ivog svijeta, dokazala svoju heroj'sku hrabrost, ali ipak nije uspjela da se spasi od konačnog sloma koji je pokopao sve nade. Od Ijubavnika nije htjela primiti nikakvu pomoć, nikad mu nije pričala o svojoj muci kad joj je prigovarao zbog kratkotrajnih Ijubavnih posjeta. Nikad se nije žalila. Još uvij'ek mu je znala pokloniti ne tako tužan osmijeh. Još uvijek se predavala njegovim hirovima, strastveno prepuštala svoje tijelo oskvrnuću obavijaj'ući krvnikovu glavu najtoplijim nježnostima svoje duše. Sve oko nje se rušilo. Kazna se iznenada oborila na nju. Slutnje su govorile istinu! A ona nije žalila što je popustila Ijubavniku, nije se kajala što mu se tako potpuno predala, nije oplakivala svoju izgublj'enu čistoću. Morila ju j'e jedna jedina bol, j'ača od svake grižnje savjesti, od svakog straha, jača od bilo koje druge boli. A to je bila pomisao da se mora udaljiti, da mora otići, da se mora rastati od čovjeka koji je za nju bio život života. — Umrijet ću, prijatelju moj. Odlazim da umrem daleko od tebe, sasvim sama. Ti mi nećeš sklopiti oči... S osmijehom mu je govorila o svom svršetku, s dubokim osmijehom koji se pomirio sa sudbinom. Andrea ju je još uvijek obmanjivao

nadom, bacao joj je u srce sj'eme jednog sna, sjeme buduće patnje! — Neću dopustiti da umreš. Još ćeš biti moja, dugo. Naša Ijubav će imati još sretnih dana... Govorio joj je o bliskoj' budućnosti. — Nastanit će se u Firenzi, odatle će često dolaziti u Sienu pod izli kom da studira. čitave mj'esece ostaj'at će u Sieni kopirajući kakvu staru sliku, proučavajući kakvu staru kroniku. Njihova tajanstvena Ijubav naći će skrovito gnijezdo, u nekoj pustoj ulici, ili izvan gradskih zidina, na selu, u kakvoj voćnjakom okruženoj i majolikom ukrašenoj vili, Ona će već pronaći sat vremena za njega. Kojiput će doći u Firenzu na nedjelju dana sreće. Jednog rujna, prijatnog poput ovog travnja, ponijet će svoju idilu na brežuljak Fiesola, a čempresi Montughija bit će isto tako blagi kao i čempresi Schifanoje. — Kad bi to bilo! Kad bi to bilo istina! — uzdisala je Maria. — Ne vj'eruješ mi? — Da, vjerujem ti, ali srce mi kaže da će sve te divne stvari ostati samo san. Htjela je da je Andrea dugo drži u naručju. Stajala je tako naslonjena uz njegove grudi, nijema, sva skupIjena, kao da se želi sakriti, mičući se i drhteći poput bolesnika, poput čovjeka kojemu nešto prijeti i kojemu je potrebna zaštita. Tražila je od Andree duhovna milovanj'a, ona koj'a je u svom intimnom govoru nazivala »dobrim milovanjima«, on^ koja bi je znala raznježiti i rasplakati suzama slađim od bilo kojeg užitka. Nije mogla shvatiti zašto se Ijubavnik u trenucima najviše duševne slasti, u posljednjim bolnim satima strasti, u časovima rastanka, nije zadovolj'avao samo time da joj Ijubi ruke. Gotovo uvrijeđena žestokom Andreinom požudom, molila je: — Ne, Ijubavi! Čini mi se da si bliži, pripijeniji uza me, više pomiješan s mojim bićem, kad sjediš pored mene, kad me držiš za ruke, kad mi gledaš u dno oćiju, kad mi pričaš stvari koje jedino ti znaš pričati. Cini mi se da nas druga milovanja udaljavaju, da između tebe i mene stvaraju neku sjenu ... Teško mi j'e objasniti ono što mislim... Nakon drugih milovanja tako sam tužna, tako tako tužnane znam ... i umoma, ali taj

umor je tohko ružan! Molila je, ponizna, pokorna, bojeći se da mu ne omrzne. Sjećala se j'edino uspomena, uspomena, uspomena. prošlih, nedavnih, najsitnijih pojedinosti, najmanjih kretnji, najletimičnijih riječi, svih malih i beznačajnih događaja, koji su za nju imali određeno značenje. Njeno srce se najviše vraććilo prvim danima koje su proveli u Schifanoji. — Sjećaš li se? Sjećaš li se? I suze bi joj iznenada prekrile umorne oči. Jedne večeri upita je Andrea, misleći na muža: — Da li si, otkako te poznam, uvijek bila sva moja? — Uvijek. — Ne pitam samo duhom ... — Šuti! Uvijek sva tvoja. I on, koji to nije vjerovao nijednoj od svojih preIjubnih Ijubavnica, povjerova njoj. Ni sjenka sumnje ne potamni riječi koje je izgovorila. Povjerova joj. Jer, iako ju je bezobzirno oskvrnjivao i varao, znao je da ga Ijubi ponosan i plemenit duh; sad je znao da se nalazi pred velikim i strašnim zanosom. Sad je uvidio njenu veličinu i vlastitu podlost. Znao je, znao je da ga ona nezimjerno voli. Ponekad je, obuzet divljom maštom, gotovo grizao usta tom nježnom stvorenju samo da ne krikne ime koje mu je neodoljivom snagom dolazilo na vrh jezika; a ta dobra i bolna usta govorila su krvareći i s osmijehom koji ništa nije slutio: — Čak mi ni tako ne možeš nanijeti zlo. Od rastanka ih je dijelilo tek nekoliko dana. Miss Dorothy je već bila odvela Delfinu u Sienu i vratila se da pomogne gospođi u posljednjim najtežim neugodnostima i da je prati na putovanju. Istina još nije bila poznata u majčinoj kući u Sieni. Ni Delfina nije ništa znala. Maria je samo poslala vijest o nenadanom opozivu koji je Manuel dobio od svoje vlade. Spremala se da otputuje. Spremala se da javnim vještacima koji su već bili popisali inventar i odredili datum dražbe — ponedjeljak 20. lipnja u deset ujutro — ostavi sobe pune omiljenih stvari. 9. lipnja naveče, opraštajući se od Andree, tražila je rukavicu. Tražeći je, opazila je na stolu knjigu Percyja Bisshea Shelleyja, koju

joj je Andrea bio posudio u SchifEmoji, knjigu u kojoj je prije odlaska na izlet u Vicomile pročitala Recollection, dragu 1 tužnu knjigu u kojoj je noktom označila ova dva stiha: »And forget tne, for I can never Be thine!« Vidljivo ganuta, ponovo uze knjigu, prelista je i nađe stranicu na kojoj je noktom označila ova dva stiha. — Never! — prošapće, potresavši glavom. — Sjećaš li se? A tek je osam mjeseci prošlo! Malo se zamislila, a onda ponovo počne Ustati čitajući druge stihove. — Naš pjesnik — doda. — Koliko puta si mi obećao da ćeš me povesti na englesko groblje! Sjećaš li se? Trebalo je da odnesemo cvijeće na grob... Želiš li da sad pođemo? Povedi me prije nego što otputujem. Bit će to naša posljednja šetnja. On reče: — Idimo sutra. Krenuli su kad je sunce već bilo na zalazu. U zatvorenoj kočiji držala je na koljenima kitu ruža. Prošli su ispod šumovitog Aventina. U pristaništu Ripa grande bile su usidrene brodice pune sicilijanskog vina. Izišli su u blizini groblja. Onda su pješice, bez riječi, nastavili ostatak puta do željezne ograde. Maria je u dnu duše osjećala da ne ide samo zato da položi cvijeće na grob jednog pjesnika, već da na to mjesto smrti ide oplakivati dio sebe same koji se gubio unepovrat. U njenoj su duši odzvanjale Percyjeve riječi koje je čitala u toku besanih noći, dok je gledala čemprese koji su visoko parali nebo s druge strane obijeljenog zida. »Smrt je ovdje i Smrt je tanio. Smrt posvuda radi. Smrt je oko nas, u nama, iznad nas, ispod nas. A i mi sami smo Smrt. »Smrt je udarila svoj pečat na sve što jesmo, na sve što osjećamo, na sve što poznajemo i na sve čega se bojimo. »Najprije umiru naši užici, a zatim naše nade i naše strepnje. A kad sve to umre, pepeo zove pepeo pa umiremo i mi. »Sve što volimo i što nam je drago poput nas samih, mora iščeznuti i propasti. Takva je naša kruta sudbina. Pa i Ijubav, sama Ijubav bi

umrla, kad sve ostalo ne bi umrlo...« Prolazeći kroz vrata ograde, protrne, i uhvati Andreu ispod ruke. Groblje je bilo sasvim pusto. Nekoliko grobara j"e bez riječi jednoličnim pokretima zalij'evalo cvijeće duž zidova. Turobni čempresi dizali su se u nebo, ravni i nepomični. Samo su im suncem pozlaćeni vrhovi lagano podrhtavali. Između zelenkastih i poput sadre krutih debala izranjali su bijeli grobovi, četvrtaste nadgrobne ploče, isklesani stupovi, urne i sarkofazi. Golemi tamni čempresi rasprostirali su tajanstvenu sjenu, pobožni mir i gotovo Ij'udsku blagost, nalik tvrdom kamenu niz koji teče bistra i blagotvoma voda. Ti pravilni oblici stabala i čedna bj'elina grobnog mramora ulij'evali su u dušu ozbiljan i blag osjećaj odmora. Ali usred tog drveća poredanog poput cijevi zvučnih orgulja i usred tih nadgrobnih ploča Ijupko su se nj'ihali oleandri, svi rascvj'etani i puni svježih kitica ružičastog cvijeća. I najmanj'i dašak vjetra skidao je latice s ružinih grmova koje su se poput mirisnog snijega slagale po travi. Eukaliptusi su naginjali svoje blijede krošnje koje bi čas zasjale, čas izgubile svoj srebrni sjaj. Vrbe su na križeve i vijence lijevale svoj tihi plač. Kaktusi ovdj'eondje pokazivali divne bijele grozdove nalik na rojeve uspavanih leptira ili rukoveti prekrasnih pahuljica. Tišinu je s vremena na vrijeme prekidao krik zalutale ptice. Pokazujući vrh brežuljka, Andrea reče: — Pjesnikov grob se nalazi gore, blizu one ruševine, lijevo, ispod posljednje kule. Dok su se penjali uskim puteljcima između niskih živica od mirte, Maria mu j'e pustila ruku. Ona je išla naprijed, a Ijubavnik za njom. Korak joj j'e bio malo umoran. Svaki čas se zaustavljala, svaki čas okretala nazad smiješeći se Ij'ubavniku. Bila je obučena u cmo. Lice joj je bilo prekriveno crnim velom, koji je dopirao do gornje usne. Na usnama joj je podrhtavao laki osmi jeh, tužan kao da žali za nekim. Ovalna brada bila joj je bjelja i čistija od ruža koje je nosila u rukama. Dok se okretala, jedna ruža je ispala. Andrea se sagnuo da pokupi latice s puteljka ispred njenih nogu. Ona ga je gledala. On klekne na zemlju i reče:

— Obožavana! U njenoj duši oživi uspomena, jasna poput vizije. — Sjećaš li se — reče — onog jutra, u Schifanoji, kad sam ti s predzadnje terase dobacila pregršt lišća? Ti si klečao na stepenici dok sam ja silazila... Ti mi dani, ne znam zašto, izgledaju tako blizi i tako daleki! Čini mi se da sam ih jučer doživjela, da sam ih doživjela prije sto godina. Možda sam ih sanjala? Hodajući kroz niske živice od mirte, stigoše i do posljednje kule na lijevoj strani, gdje se nalazio grob pjesnika i njegova prijatelja Edwarda Trelawnyja. Još je cvao jasmin koji se penjao uz staru razvalinu, ali od Ijubica je ostalo samo gusto zelenilo. Sada su vrhovi čempresa bili u ravnini pogleda, drhteći još blistaviji u posljednjem rumenilu sunca, koje se spuštalo iz crnog križa Monte Testaccia. Visoko prema Aventinu plovio je Ijubičasti oblak obrubljen usijanim suncem. »Ovdje počivaju dva prijatelja čiji su životi bili vezani. Neka i sada uspomena na njih živi zajedno, sada kad leže u grobu. I neka kosti njihove ne budu rastavIjene, kad su i njihova dva srca za života bila samo jedno: for their two hearts in life ^vere single hearted!« Maria ponovi posljednji stih. A onda, ganuta nekom nježnom mišlju, reče Andrei: — Odriješi mi veo. Približi mu se saginjući malo glavu da bi joj mogao odvezati čvor na potiljku. Prstiipa je dodirivao njenu kosu, prekrasnu kosu. Kad je bila raspletena, činilo se da živi poput šume dubokim i slatkim životom u čijoj je sjeni toliko puta okusio slast svojih prijevara i toliko puta izazvao vjerolomnu sliku. Ona tada reče: — Hvala. Skine koprenu s lica i pogleda Andreu pomalo zaslijepIjenim pogledom. Izgledala je veoma lijepo. Kolutovi oko očiju bili su tamniji i dublji, ali su zjenice zato još življe blistale. Gusti pramenovi kose, kao bokori sme đih, Ijubičastih zumbula, okruživali su joj sljepoočice, dok je sredina otkrivenog i slobodnog čela blistala mjesečevom bljedoćom. Sve crte lica bile su joj izoštrene, izgubivši nešto od svoje materijalnosti u neprekidnom plamenu Ijubavi i patnje.

Tada umota ruže u crni veo i pažljivo zaveže krajeve. Zatim ih pomiriše gotovo zagnjurivši Uce u cvijeće. Na kraju položi kitu na jednostavni kamen u kojemu je bilo urezano pjesnikovo ime. Pokret joj je imao neki neopisivi izraz, koji Andrea nije mogao shvatiti. Krenuše dalje tražeći grob Johna Keatsa, pjesnika Endymiona. Zaustavivši se i gledajući unazad prema kuli, Andrea je upita: — Kako si dobila te ruže? Ona se opet nasmiješi, ali suznih očiju: — To su one što si mi ih poklonio one snježne noći; ponovo su procvale. Ne vjeruješ? Počeo je piriti večernji vjetar, nebo je iza brežuljka izgledalo poput rastopljena zlata usred kojeg se rastvarao oblak kao da ga proždire lomača. U tom moru svjetla, pravilno poredani čempresi izgledali su još veUčanstveniji i tajanstveniji. Svi su biU prožeti sunčevim zrakama, dok su im oštri vrhovi podrhtavaU. Kip Psihe koji se nalazio pri vrhu srednje aleje poprimio je bljedoću Ijudske kože. U pozadini su stajaU oleandri kao pomične purpurne kupole. Na nebu, modrom i dubokom poput vode mirnog zaljeva, mladi se mjesec dizao iznad Cestijeve piramide. Srednjom alejom siđoše do željezne ograde. Čuvari su još uvijek, bez riječi, jednoUkim pokretima zaUjevaU biljke pod zidom. Dva druga čovjeka, držeći za krajeve mrtvački poklopac od baršuna i srebra, čvrsto su ga istresaU, dok se prašina, padajući na zemlju, svjetlucala. S Aventina je dopirao zvuk zvona. Maria se stiskala uz Ijubavnikovu ruku. Više nije mogla svladati strah, osjećala je kako joj na svakom koraku izmiče tlo pod nogama, mislila je da će na ovom puteljku ostaviti svu svoju krv. Tek što je stigla u kočiju briznula je u očajnički plač, jecajući na Ijubavnikovu ramenu: — Umrijet ću. Ipak, nije umrla. A bolje bi bilo za nju da je unirla. Dva dana kasnije doručkovao je Andrea s Galeazzom Secinarom za stolom u Caffe di Roma. Jutro je bilo vruće, a kavana, gotovo pusta, utonula u sjenu i dosadu. Konobari su dremuckali a muhe zujale unaokolo. — Dakle — pričao j'e bradati knez — znajući da joj se sviđa

podavanje u neobičnim i čudnim prilikama, usudio sam se... Bezobzirno j'e pričao o najsmionij'em načinu na koji je mogao dobiti lady Heathfield. Govorio je bez ustezanja, ne propuštajući ni jednu pojedinost, hvaleći kao vrstan poznavalac vrijednost dobitka. S vremena na vrijeme bi se zaustavio da zarine nož u komad sočnog i krvavog mesa koj'e se pušilo ili da isprazni čašu crnog vina. Zdravlje i snaga zračili su iz svakog nj'egovog pokreta. Andrea Sperelli zapali cigaretu. lako se savladavao, nije uspijevao da proguta hranu, da nadvlada odbijanje želuca uznemirenog strašnim drhtanj'em. Kad mu je Secinaro nalijevao vino u čašu, zajedno s vinom pio je i otrov. U jednom trenutku, iako nij'e bio naročito pronicljiv, knez posumnja i pogleda bivšeg Eleninog Ijubavnika. Ovaj, osim pomanjkanja teka, nije pokazivao drugih vanjskih znakova uzbuđenja. Mirno je otpuhivao u zrak oblake dima i smiješio se svojim uobičajenim ironičnim osmijehom veselom pripovjedaču. Knez reče: — Danas će prvi put doći k meni. — Ona? U tvoju kuću? — Da. — Ovaj mj'esec j'e u Rimu kao stvoren za Ij'ubav. Od tri do šest po podne svaki buen retiro sakriva poneki par... — Zaista — prekine ga Galeazzo — doći će u tri. Obojica pogledaše na sat. Andrea ga upita: — Idemo? — Idemo — odgovori Galeazzo dižući se. — Možemo zajedno kroz ulicu Condotti. Ja idem po cvijeće kod Balbuina. Reci mi, ti to znaš, koje cvij'eće najviše voli? Andrea prasne u smijeh. Umalo da nije izgovorio jednu nezgodnu riječ, ali ipak nehajnim glasom izusti: — Nekada je voljela — ruže. Rastali su se ispred Barcaccie. Piazza di Spagna je u to vrijeme izgledala pusto kao da je već Ijeto. Nekolilco radnika popravljalo je jedan kanal, a gomila na suncu sasušene zemlje, kad bi puhnuo topli vjetar, pretvarala se u pravi vihor prašine. Stepenice ispred crkve Tiinita bile su bijele i puste. Andrea se laganim korakom počne penjati zaustavljajući se na

svakoj drugoj ili trećoj stepenici kao da ga tišti neki golem teret. Vratio se kući. Ostao je u svojoj sobi, ležeći na krevetu, sve do dva sata i tri četvrti, a tada je izišao. Prešao je ulicu Sistina, ušao u ulicu Ouattro Fontane i prošao pokraj palače Barberini. Zaustavio se malo dalje ispred jednog antikvarijata očekujući da odzvoni tri sata. Prodavač, čovječuljak sav naboran i izbrazdan poput oronule kornjače, ponudi mu knjige. Jednu po jednu izabirao je svoje najbolje knjige, stavljao mu ih pred oči, govoreći kroz nos nepodnošljivo jednoličnim glasom. Još svega nekoliko trenutaka do tri. Andrea je razgledavao naslove knjiga motreći pažljivo na ogradu palače i nesabrano slušajući antikvarov glas kroz šum vena u koje je ubrzano navirala krv. Iza ograde se pojavi jedna gospođa, krene pločnikom prema trgu, zatim uđe u kočiju, koja nestane ulicom Tritone. Andrea se uputi za njom, a onda ponovo uđe u ulicu Sistina i vrati se kući. Čekao je da dođe Maria. Bacio se na krevet ležeći gotovo nepomično. Činilo se kao da više ne trpi. U pet sati dođe Maria. Gotovo bez daha, reče: — Znaš, mogu ostati s tobom cijelu večer, cijelu noć, sve do jutra. Onda doda: — Ovo će biti naša prva i posljednja Ijubavna noć. U utorak odlazim. Jecala mu je na usnama, drhteći cijelim tijelom privijajući ga čvrsto uza se: — Učini nešto da ne dočekam jutro, ubij me! Promatrajući njegovo zbimjeno lice, upita ga: — I ti patiš? Zar i ti... misliš da se više nikada nećemo vidjeti? Bilo mu je neizmjerno teško da govori i da joj odgovara. Jezik mu je bio ukočen, riječi su mu nedostajale. Osjećao je instinktivnu potrebu da sakrije lice, da se oslobodi njenog pogleda, da izbjegne pitanja. Nij'e znao kako da je utj'eši, nije znao kako da je obmane. Zato prigušenim i čudnim glasom odgovori: — Šuti. Skupio se uz nj'ene noge i prilično dugo, bez riječi, držao glavu zagnjurenu u njeno krilo. Ona mu je rukama stiskala sljepoočice

osj'ećajući kako mu krv neravnomjerno i žestoko struji žilama, osj'ećajući kako pati. Više nije patila zbog svoje vlastite boli, sad je patila zbog njegove boli, samo zbog njegove boli. On se digne, prihvati je za ruke i povede u drugu sobu. Poslušno ga je slij'edila. U krevetu, zbunjena, prestrašena mračnom strašću bjesomučnika, počne vikati: — Što ti je? Sto ti je? Htj'ela je da ga pogleda u oči, da vidi to ludilo, ali on je, sav izgubljen, sakrivao lice u njenoj kosi, na njenim grudima i vratu, u jastucima. Odjednom, naglo se otrgla iz njegova zagrljaja, izrazom užasnog straha od koj'eg joj je podrhtavao svaki djelić tijela, bj"elja i od samih jastuka, preneražena više nego da se tog trenutka otrgla iz ralja same Smrti. To ime! To ime! Ona je čula to ime! Grozna praznina ispuni joj dušu. U njoj se otvori jedan od onih ponora kad se čiiii da cijeli svijet propada pod udarom jedne jedine misli. Ništa drugo više nije čula, ništa više nij'e čula. Andrea je vikao, preklinjao, uzalud očaj'avao. Ona više nije čula. Njenim pokretima je upravljala neka vrst instinkta. Zgrabila je haljinu i obukla se. Andrea je izbezumljeno j'ecao na krevetu. Opazio je đa izlazi iz sobe. — Maria! Maria! Osluhne trenutak. — Maria! Do ušiju mu dopre samo lupanje vrata koja su se zatvarala. III U ponedjeljak 20. lipnja u deset sati prije podne započela je javna dražba tapiserija, sagova i namještaja koji su pripadali Njegovoj ekscelenciji optmomoćenom ministru Gvatemale. Jutro je bilo veoma toplo. Nad Rimom je već vladalo Ijeto. Ulicom Nazionale, u oba pravca, jurili su tramvaji koje su vukli konji noseći na glavi čudne bijele kukuljice koje su ih štitile od sunca. Na tračnicama su se gomilali dugi nizovi natovarenih kola. Na žarkom simcu, između zidova prekrivenih gustim šarolikim oglasima,

razlijegali su se zvižduci pištaljki, pucketanje bičeva i vika kočijaša. Dugo vremena je Andrea nasumce lutao pločnicima osjećajući užasan umor, tako prazan i beznadan umor najik gotovo fizičkoj potrebi za smrću, prije no što se usudio da prijeđe prag te kuće. Odlučio se tek kad je vidio kako na ulicu izlazi jedžm nosač s komadom namještaja na leđima. Ušao je i brzim korakom krenuo uz stepenice. Na odmorištu je začuo glas procjenitelja. — Prodano! Dražba se održavala u najvećoj sobi, u Budhinoj sobi. Oko stola su se natiskivali kupci. Većinom trgovci, staretinari i prepi"odavači starog namještaja. Prost svijet. Kako Ijeti nije bilo pravih Ijubitelja starina, nagmuli su staretinari, sigurni da će za jeftine pare dobiti dragocjene predmete. Topli zrak bio je ispunjen neugodnim zadahom što su ga isparivali ti nečisti Ijudi. — Prodano! Andrea se gušio. Prošetao je drugim sobama u kojima su se nalazili samo zidni ćilimi, zavjese, zastori, budući da je gotovo sav ostali najmeštaj bio sakupljen u sobi za dražbu. lako je hodao po debelom sagu, osjećao je kako mu korak jasno odzvanja, kao da su svodovi ispunjeni odjecima. Tako je i naišao i na j'ednu polukružnu sobu, tamnocrveiuh zidova po kojima su svjetlucale zlatne točkice, stvarajući sliku nekog hrama ili grobnice, sliku tužnog i tajanstvenog utočišta, namijenjenog za molitvu i umiranj'e. Kroz otvorene prozore prodiralo je jako svjetlo, oskvrnjujući na neki način ovu sliku. Kroz prozor se moglo vidjeti drveće oko ViUe Aldobrandini. Vratio se u dvoranu gdje se vršila dražba i ponovo osj'etio isti zadah. Okrenuvši se, ugleda u jednom kutu kneginjiT Ferentino i BarbareUu Viti. Priđe im i pozdravi ih. — Dakle, Ugenta, što ste kupili? — Ništa. — Ništa? A j'a sam mislila da ste sve kupili. — Zašto? — Jedna moja romantična ideja. Kneginja se počne smij'ati. Barbarella j'oj' se pridruži.

— Mi odlazimo. Ovaj zadah je nemoguće izdržati. Do viđenja, Ugenta. I ne tugujte. Andrea se približi stoiu. Dražbovalac ga prepozna. — Da li gospodin grof nešto želi? On odgovori: — Vidjet ću. Prođaj'a je brzo tekla. Promatrao je lica staretinara oko sebe, osjećao j'e dodir njihovih laktova i nogu, nj"ihov neugodni zadah. Mučnina ga obuze. — Prvi put! Drugi put! Treći put! Udarac čekića odzvanjao mu je u srcu i bolno odjekivao u sljepoočicama. Kupi Budhu, j'edan veliki ormar, nekoliko predmeta od majolike i nekoliko tkanina. Odjednom začuje na vratima žagor, smij'eh i šuštanje ženskih haljina. Okrene se i ugleda Gsdeazza Secinara s markizom Mount Edgcumbe, zatim groficu Lucoli, Gina Bomminaca i Giovannellu Daddi. Svi ovi plemići i dame glasno su razgovarali i smijali se. Pokušao je da se sakrije, da nestane među gomilom koj'a je opsjedala stol. Zadrhtao j'e pomislivši da bi ga mogli otkriti. Preko oznojenih lica gomile u zagušljivoj vrućini do njega su dopirali glasovi i smijeh. Na svu sreću, veseli su posjetioci nakon nekoliko trenutaka napustili dvoranu. Svladavajući mučninu i ulažući krajnje napore da se ne onesvijesti, prokrči sebi put kroz nagomilana tjelesa. U ustima je osjećao neizrecivo gorak i mučan okus što se dizao iz srca koje se kidalo. Činilo mu se da kroz dodir ovih nepoznatih Ijudi izlaze mračne i neizlječive bolesti. Fizička muka se miješala s duševnom tjeskobom. Kad je izišao na ulicu, na nesnosno danje svjetlo, zahvati ga mala vrtoglavica. Nesigurnim korakom potraži slobodnu kočiju. Nađe je na piazzi del Ourinale i naredi kočijašu da ga odvede u palaču Zuccari, Predveče ga ponovo obuze neodoljiva napast da još jednom pogleda ispražnjene sobe. Ponovo se penjao onim stepenicama, ušavši pod izlikom da pita jesu li nosači odnijeli namještaj u palaču. Jedan čovjek mu odgovori: — Upravo sad ga nose. Gospodin grof ih je morao sresti.

U sobama nije ostalo gotovo ništa. Kroz prozore bez zavjesa prodirao je crvenkasti suton i žamor s ulice. Nekoliko Ijudi skidalo je ukrase sa zidova otkrivajući tapete od papira na kojima su ovdjeondje bile vidljive rupe i poderana mjesta. Neki su skidali ćilime i smatali ih dižući usput prašinu koja je blistala na sunčevim zrakama. Jedan je pjevušio neku prostačku pjesmicu, dok se prašina, pomiješana s dimom iz lula, dizala sve do stropa. Andrea pobjegne. Na piazzi del Ouirinale, ispred kraljevske palače, čuo se zvuk fanfara. Široki valovi ove metalne muzike razlijegali su se užarenim nebom. Obelisk, fontana, stupovi, sve je u tom rumenilu postajalo grimizno i prožeto neuhvatljivim plamenom. Činilo se kao da je ogromni Rim, nad kojim su vojevali oblaci, osvjetljavao samo nebo. Andrea gotovo mahnito pobježe. Pojuri ulicom del Quirinale, zatim skrene niz ulicu Ouattro Fontane, prođe tik uz ogradu palače Barberini, čiji su prozori sijevali poput munja, i stigne u palaču Zuccari. Nosači su galameći skidali namještaj s kolica. Neki su već, naprežući se, nosili ormar uz stepenice. Uđe. Kako je ormar zauzimao cijelu širinu stepenica, nije mogao proći. Zato sasvim polako, stepenicu po stepenicu, nastavi do svog stana.