Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu

jom , Kierkegaarđa s problemom ponavljanja i istine, Husserla s temom filozofije kao beskonačne zadaće povezane s historijom naše racionalnosti. A preko tih filozofskih ličnosti uočavamo sve oblasti znanja na koja se J. Hyppolite poziva u vlastitim pitanjima: psihoa­ nalizu s neobičnom logikom želje, matematiku i formalizaciju diskursa, teoriju informacije i njezinu primjenu u analizi živog, ukratko sve oblasti na osnovi kojih se m ože postavljati pitanje o logici i egzistenciji koje neprestano stvaraju i razvrgavaju svoje veze. Smatram da je to djelo, artikulirano u nekoliko glavnih knjiga, ali još više zastupljeno u istraživanjima, u nastavi, u neprekidnoj pozor­ nosti, u svakodnevnoj budnosti i velikodušnosti, u naizgled admini­ strativnoj i pedagoškoj (što u biti znači dvostruko političkoj), odgo­ vornosti zahvatilo i formuliralo najhitnije probleme našega vremena. M nogi od nas beskrajno su nam zahvalni. Upravo zbog toga što sam od njega preuzeo smisao i m ogućnost onoga što činim, upravo zbog toga što me on vrlo često prosvjetljivao kada sam se naslijepo trudio, želio sam svoj rad staviti pod njegov znamen i pozivajući se na njega završiti prikaz svojih zamisli. Budući da mu toliko dugujem, posve mi je jasno da izbor što ste ga učinili pozivajući me da ovdje poučavam dobrim dijelom znači pohvalu koju njemu upućujete. Duboko sam vam zahvalan za čast koju ste mi ukazali, no nisam vam manje zahvalan za ono što u tom izboru pripada njemu. Iako se ne osjećam doraslim zadaći njegova sljedbenika, ipak znam da bih bio sretan kad bi me večeras ohrabri­ vao njegov oprost. I sada bolje razumijem zašto mi je maloprije bilo tako teško otpočeti. Sada znam koji je to glas što sam ga priželjkivao da mi prethodi, da me nosi, da me poziva na govor i da se ukotvi u mom vlastitom diskursu. Znam što mi je sačinjavalo toliku tegobu da uzmem riječ — uzimam je na ovom mjestu gdje sam je slušao, a gdje više nema njega da me čuje. S francuskoga preveo Rade Kalanj

Mikrofizika moći (Intervju s Michelom Foucaultom)*

— Vi ste za talijansku ja vn o st au tor Povijesti ludila, Riječi i stvari a sada i Nadgledati i kažnjavati. D a li biste ukratko mogli naznačiti put koji Vas j e o d tem e ludila u klasično doba doveo do istraživanja krim inaliteta i delikvencije? — Kada sam započeo svoja istraživanja 1950-1955. godine jedan od velikih problema bio je tada politički status znanosti i ideološke funkcije koje je ona mogla prenositi. Nije izričito dominirao problem Lisenko, premda m islim da se oko te ružne priče, koja je tako dugo ostala zataškana i brižljivo skrivena, pojavio čitav sklop zanim ljivih pitanja. D vije riječi rezimiraju ih sve: moći i znati. M islim da sam P ovijest ludila napisao donekle na tragu ovih problema. Radilo se za m ene o slijedećem: Postavimo li znanostima kao što su teorijska fizika ili organska kemija pitanje o njihovim odnosim a spram političkih i ekonomskih struktura društva, nism o li postavili suviše složeni problem? N e postavlja li se možda razina m ogućeg tumačenja suviše visoko? Ako, uzmemo jedno znanje kao sto je psihijatrija, problem neće biti puno lakše rješiv, obzirom na to daje njen epistem ološki profil tanan a praktična je psihijatrija vezana za čitav niz institucija, neposrednih ekonomskih zahtjeva, političkih prioriteta, socijalnih regulacija. U slučaju jedne tako »sum njive« znanosti kao što je psihijatrija ne bismo m ogli na pouzdaniji način razriješiti splet učinaka m oći i znanja. Taj sam isti problem u Rođenju klinike htio postaviti obzirom na medicinu: ova ima sigurno čvršću znanstvenu strukturu od psihijatrije, ali je i sama jako zapletena u socijalne strukture. Ono što me je tada malo skrenulo, u pravom smislu riječi »skre­ nuta«, jest činjenica da pitanje koje sam sebi postavljao nije uopće •

142

Ovaj intervju sačinili su Alessandro Fontana i Pasqualc Pasquino u lipnju 1976.

143

zanimalo one kojima sam ga postavljao. M islili su d a je to problem politički beznačajan a epistem ološki bez digniteta. I to, m islim , zbog tri razloga. Prvi je toj d a je problem marksističkih intelektualaca u Francuskoj bio — a na taj su način i vršili ulogu koju im je nalagala KPF — da ih prizna institucija univerziteta i establishment; morali su dakle postavljati sebi ista pitanja, baviti se istim problemima i istim područjima: »Imamo ugled marksista, nije nam strano ono čim e se bavite; ali jedini smo koji vašim starim preokupacijama dajemo nova rješenja.« Marksizam je želio da ga se prihvati kao obnovu liberalne tradicije, univerzitetske (baš kao što su se, u širem smislu, u istoj epohi komunisti predstavljali kao jedini koji su u stanju ponovo preuzeti i okrijepiti nacionalnu tradiciju). Odatle, na polju koje nas zanima, činjenica da su oni htjeli preuzeti najtradicionalnije i »najplemenitije« probleme povijesti znanosti: matematiku, fiziku — ukratko teme koje su razmatrali Duhem, Husserl, Koyre. M edici­ na, psihijatrija, nisu bile dovoljno plemenite, niti dovoljno ozbiljne, niti na razini velikih formi klasičnog racionalizma. Drugi je razlog taj da poststaljinski staljinizam, isključivši iz marksističkoga diskursa sve ono što nije bilo bojažljivo ponavljanje već rečenoga, nije dopuštao da se pristupi još neistraženim područji­ ma. Nijedan oblikovani pojam, nikakav potvrđeni vokabular za pitanja kao što su učinci moći psihijatrije ili političko funkciuoniranje medicine; dok su nebrojene promjene koje su se dešavale od Marxa do današnjeg doba, preko Engelsa i Lenjina, medu sveučilištarcima i marksistima nataložile čitavu jednu tradiciju govora o »znanosti« u onom smislu kojeg je podrazumijevalo 19. stoljeće. Marksisti su plaćali svoju vjernost starom pozitivizmu uz cijenu radikalnog oglušenja o čitav niz problema koji su se odnosili na znanost. Konačno, postoji možda i treći razlog. A li ne m ogu biti apsolutno siguran d a je on imao utjecaja. Pitam se ipak, nije li među intelektu­ alcima KPF (ili njima bliskima) postojalo odbijanje da se postavi problem renfermementa, političkog korištenja psihijatrije na općeni­ tiji način nego što je to discipliniranje društva. Još pedesetih i šezdesetih godina vjerojatno su malobrojni znali razmjere Gulaga u stvarnosti, ali m islim da su ih mnogi naslućivali, da su mnogi imali osjećaj da je o tim stvarima u .svakom slučaju bolje ne govoriti: opasna zona, crveno svjetlo. Naravno, teško je unatrag procjenjivati stupanj njihove svjesnosti. A li na svaki način, vi dobro znate kojom 144

je lakoćom vodstvo partije — koja je, da se razumijemo, znala sv e — m oglo provoditi upute, spriječavati da se govori o ovom e ili onom e, diskvalificirati ovaj ili onaj tip istraživanja. U svakom sluča­ ju, ako se među nekim liječnicim a bliskim KPF diskutiralo o P avlovljevoj psihijatriji, politička psihijatrija, psihijatrija kao politika, nije evala. Ono što sam ja sa svoje strane pokušao učiniti na tom području bilo je od intelektualaca francuske ljevice prihvaćeno s velikom šutnjom. I tek su oko ’68, uz inat marksističkoj tradiciji i usprkos KP, sva ta pitanja poprimila svoje političko značenje, i to oštrinom koju nisam slutio a koja je pokazivala koliko su m oje prethodne knjige bile jo š plahe i zbunjene. D a nije bilo političkog otvaranja onih godina vjerojatno ne bih im ao hrabrosti da ponovno razmatram te probleme i da nastavim svoje traganje na padini kriminala, zatvora, disciplina. — P o sto ji dakle stan oviti v id »diskontinuiteta« na Vašem te o rij­ skom putu. S tim e u vezi, što Vi danas m islite o onom stajalištu p rem a kojem se o d Vas p rebrzo i olako pokušalo učiniti »strukturalističkog« h istoričara? — O va priča o diskontinuitetu uvijek me je m alo iznenađivala. Izdanje P etit Laroussea koje j e upravo izašlo kaže: »Foucault. F ilo ­ z o f koji svoju teoriju povijesti zasniva na diskontinuitetu.« To m e zapanjuje. Vjerojatno nisam bio dovoljno jasan u R iječim a i stv a ri­ m a, iako se o tome m nogo govorilo. U činilo mi se da u nekim empirijskim formama znanja, kao što je biologija, politička ekono­ mija, psihijatrija, medicina itd., ritom transformacija nije slijedio rastezljive i kontinuirane shem e razvoja koje se općenito prihvaćaju. Velika biološka slika sazrijevanja znanosti podrazumijeva jo š uvijek ne m alo povijesnih analiza: ona mi ne izgleda historijski vjerodostoj­ nom. U znanosti kao sto je m edicina na primjer, do kraja 18. stoljeća postoji stanoviti tip diskursa, čije su spore transformacije, u dvadesetpet-trideset godina prekinule ne samo s »istinitim« pretpostavka­ ma koje su do tada m ogle biti formulirane, nego jo š v iše s načinima govora, s načinima viđenja, s čitavim sklopom praksa koje su podr­ žavale medicinu: nisu to naprosto nova otkrića; to je novi »režim « u diskursu i u znanju. I to u nekoliko godina. To je stvar koja se ne m ože negirati ukoliko se tekstovi gledaju dovoljno pažljivo. Moj problem nije uopće bio da kažem: pa dobro, u diskontinuitetu sm o pa tu i ostanimo. N eg o da postavim pitanje: kako se m oglo dogoditi da se u 145

nekim momentima i u nekim poretcima znanja javljaju grubi prekidi, ove naglosti evolucije, ove transformacije koje ne odgovaraju mirnoj i kontinuiranoj predodžbi koju obično imamo. Važno u tim promjenama nije to da bi one bile brze ili od velikog domašaja. Ili, bolje reći, ova brzina i ovaj domašaj nisu do li znak nečeg drugog: m odifikacije u pravilima oblikovanja izričaja koji su prihvaćeni kao znanstveno istiniti. N ije to dakle neka promjena sadržaja (pobijanje starih grešaka, otkriće novih istina), nije to niti preinaka teorijske forme (obnavlja­ nje paradigme, modifikacija sistematskih cjelina); u pitanju je ono prema čemu se ravnaju izričaji i način na koji podržavaju jedni druge da bi sačinili znanstveno prihvatljivi i otuda podobni skup pretpo­ stavki koje mogu biti verificirane ili falsificirane pomoću znanstve­ nih procedura. Dakle, problem režima, »politike«, znanstvenog izri­ čaja. N a ovoj razini radi se o tome da se zna, ne koja je to m oć što izvana pritišće znanost, nego koji učinci moći kruže među znanstve­ nim izričajima; na neki način koji je njihov unutarnji režim moći; i kako, zašto se on u nekim trenucima globalno modificira. Te sam različite režime pokušao ustanoviti i opisati u Riječim a i stvarim a. Imajući u vidu da ih tada nisam pokušavao objasniti i da bi to trebalo nastojati učiniti u nekom budućem radu. Ali ono što je nedostajalo mome radu bio je ovaj problem »diskurzivnog režima«, učinaka moći svojstvenih igri izričaja. Previše sam ih brkao sa sistematičnošću, s teorijskom formom nečega poput paradigme. Na stjecištu P ovijesti ludila i R iječi i stvari postojao je, sa dva vrlo različita aspekta, ovaj središnji problem moći kojeg sam tada bio jo š vrlo lo še izdvojio. — Treba dakle pojam diskontinuiteta posta viti ponovo tam o g d je mu j e mjesto. M ožda p o sto ji pojam koji j e važniji, centralniji u Vašem mišljenju, pojam događaja. Sad, što se tiče događaja, jed n a j e gen eracija bila u impasseu, budući se kao posljedica radova etn o lo ­ ga, i to velikih etnologa, uspostavila ova dihotom ija između struktura s je d n e strane (ono što j e m islivoj i događaja s druge, što bi bilo sjedište iracionalnoga, nemišljivoga, onoga što se ne uklapa i ne * m ože se uklapati u mehaniku i u igru analize, barem ne u obliku koji su prih vatili unutar strukturalizma. Još nedavno, u je d n o j debati o bjavljenoj u časopisu » L ’homme«, tri eminentna etnologa ponovno sebi postavljaju ovo pitan je i obzirom na događaj kažu: d o g a đ a j j e ono što nam izmiče, to j e m jesto »apsolutne kontingencije«. M i sm o 146

m islioci, analitičari struktura. P ovijest nas se ne tiče, ne znam o što bism o s njom itd. Dakle, ova opozicija bila j e i pro izvo d sta n o vite antropologije. Ona j e izvršila pustošenja, mislim, i među h isto riča ­ rima koji su konačno uspjeli diskvalificirati događaj, » l ’h istoire evenem entielle«, kao h istoriju potčinjenu malim, sićušnim čin jen ica­ ma, slučajevima, itd. Činjenica j e da se u p o vijesti stvaraju za p leti u kojim a se ne radi ni o m alim činjenicama, ni o onoj lijepoj uređenoj strukturi, prozirnoj i prikladnoj za analizu. Grand renfermement na prim jer, kojeg Vi opisujete u Povijesti ludila, m ožda j e je d a n o d tih zapleta koji izm iče suprotnosti između događaja i strukture. D a li biste m ožda m ogli obzirom na sadašnje stanje stvari p re cizira ti ovu reprizu i ovu reform ulaciju p ojm a događaja ? — Ako se prihvati da je strukturalizam bio najsistematičniji napor da se pojam događanja eliminira ne sam o iz etnologije, nego i iz čitavog niza drugih znanosti a u krajnjem slučaju i iz same povijesti, ne vidim tko bi m ogao biti veći antistrukturalista od mene. A li važno je to da se ne učini s događajem ono što se učinilo sa strukturom. N e radi se o tome da se sve svede na stanovitu razinu, koja bi bila razina događaja, nego o tome da se dobro ima na umu da postoji čitav jedan raspored na pojedine razine različitih tipova događaja, koji nemaju niti isti domašaj, niti istu kronološku obuhvatnost, niti istu sposob­ nost proizvođenja učinaka. Problem je istodobno to da se razlikuju događaji, da se diferenci­ raju cjeline odnosa i razine kojima pripadaju, da se nanovo sastave niti koje ih vežu i omogućuju da se oni rađaju jedni iz drugih. Otuda odbijanje analiza koje se odnose na sim boličko polje ili na područje značenjskih struktura i pribjegavanje analizama koje bi se provodile u terminima genealogije, odnosa snaga, strateških razvoja, taktika. Ja m islim da ono čemu se treba obratiti nije veliki model jezika i znakova, nego model rata i bitke. Povjesnost koja nas vuče i koja nas određuje je ratnička; nije u poretku jezika. Odnos moći, ne odnos • smisla. Povijest nema »smisao«; to ne znači da je apsurdna ili nekoherentna. Ona je naprotiv shvatljiva i mora se m oći analizirati sve do najsitnijeg detalja: ali prema shvatljivosti bitaka, strategija i taktika. Niti dijalektika (kao logika protuslovlja), niti sem iotika (kao struktura komunikacije) ne bi m ogle objasniti unutarnju shvatljivost sukoba. »Dijalektika« je način da se izbjegne uvijek neizvjesna i otvorena stvarnost, jer j e svodi na hegelijanski kostur; »sem iologija« 147

je način da se izbjegne siloviti, krvavi, ubitačni njezin karakter svodeći je na smireni i platonistički oblik jezika i dijaloga. — U vezi s ovim problem om diskurzivnosti, mislim da se mirno m ože kazati da ste Vi b ili p m koji ste diskursu p o sta vili pitan je moći, p o sta vili ga u trenutku u kojem j e mahnitao je d a n tip analize koji j e p rolazio preko pojm a teksta, s pratećom m etodologijom , tj. sem iologija, strukturalizam itd. D akle, postaviti diskursu pitan je m oći znači u osn ovi pitati: kome služiš? N e radi se toliko o tom e da se diskurse porem eti u njihovom ne-rečenom , u njihovom implicitnom itd.; diskursi su, Vi ste to često ponavljali, prozirni, ne trebaju interpre­ taciju ili nekoga tko bi došao da im dade smisao. Kada se čitaju »tekstovi« na neki se način vidi da govore ja sn o i da im ne treba dodatn i sm isao i interpretacija. Ovo pitan je moći, postavljeno diskursima, podnosilo j e naravno stanoviti tip efekata i stanoviti broj im plikacija na m etodologijskom planu i na planu tekućeg povijesnog istraživanja. D a li biste ukratko mogli obrazložiti ovo pitanje koje ste Vi postavili, ako j e istina da ste ga postavili? — N e mislim da sam ja bio prvi koji je postavio to pitanje. Dapače, začuđen sam teškoćom kojom sam ga formulirao. Kada na to m islim ponovno, pitam se o čemu sam mogao govoriti, npr. u Povijesti ludila ili Rođenju klinike, ako ne o moći? Ipak potpuno sam svjestan toga da praktički nisam upotrijebio ovaj termin i da nisam imao na raspolaganju ovo polje analize. Mogu reći d aje bez sumnje postojala neka nesposobnost, koja je očito bila povezana s političkom situaci­ jom u kojoj smo se nalazili. N e vidi se s koje s e j e strane — s lijeva ili s desna — problem m oći mogao postaviti. S desna nije bio postavljen do li u terminima ustavnosti, suverenosti, slobode, dakle u pravnim terminima. A od strane marksista u terminima aparata Države. Ali način na koji se on iskazuje konkretno i u pojedinačno­ m e, sa svojom specifičnošću, svojim tehnikama i svojim taktikama, nije bio istraživan; zadovoljavalo se potkazivanjem u »drugome«, u protivnicima i to na način koji je istodobno bio polemičan i globalan: m oć je u sovjetskom socijalizmu nazivana od protivnika totalitariz­ mom; a u zapadnom kapitalizmu bila je od marksista potkazivana kao klasna vladavina. Ali mehanika moći nije nikada bila analizirana. M oglo s e j e to početi raditi tek nakon ’68, tj. nakon svakodnevnih bitaka vođenih u bazi sa onima koji su debatirali argumentima finijim od mreže moći. Tu se je pojavila konkretnost moći a s njome i vjerojatna plodotvom ost ovih analiza za osvještenje ovih stvari koje 148

su do tog trenutka bile ostale izvan polja političke analize. D a kažem o sasvim jednostavno: psihijatrijsko interniranje, mentalna normaliza­ cija individua, kaznene ustanove imaju vjerojatno prilično ograniče­ nu važnost, ako se gleda samo ekonom sko značenje. Naprotiv, u općem funkcioniranju zupčanika moći vjerojatno su bitni. Tako dugo dok se pitanje m oći postavljalo tako da ga se potčinjavalo ekonom ­ skoj instanci i sistem im a interesa koje je ona osiguravala, gledalo se na te probleme kao na m alo važne. — Stanoviti m arksizam i stanovita fenom enologija su dakle p r e d ­ sta vlja li objektivnu prepreku ove problem atike? — Da, ako hoćete, u onoj mjeri u kojoj j e istina da su pripadnici moje generacije, dok su bili studenti, bili zadojeni ovim dvjema formama analize; jednom koja je vraćala konstitutivni subjekt i drugom koja je vraćala na ekonomsko u posljednjoj instanci, na ideologiju i na igru struktura i nadstruktura. — I dalje u ovom m etodologijskom okviru, kako biste onda situirali genealogijski p ristu p? O dakle n jegova po treb a kao p ita n ja o uvjetim a m ogućnosti i m odalitetim a konstitucije »objekata« i sektora koje ste Vi p o n ekad analizirali? — V olio bih vidjeti kako bi se ovi problemi konstitucije m ogli riješiti unutar jedne historijske potke umjesto da ih se usmjerava prema nekom konstitutivnom objektu; ali ova historijska potka ne bi trebala biti jednostavna revitalizacija fenom enološkoga subjekta. N e vjerujem da se problem rješava tako da se subjekt, kojem su se obraćali fenom enolozi, učini povijesnim i da se tako dolazi do svijesti koja se transformira kroz povijest. Treba se otarasiti konstituirajućeg subjekta, otarasiti se subjekta samog, tj. dospjeti do h isto rijsk e' analize koja m ože položiti računa o konstituciji subjekta u povijesnoj potki. A to je ono što bih nazvao genealogijom, dakle takav oblik povijesti koji vodi računa o konstituciji znanja, diskursa, polja subje­ kata itd., bez potrebe da se obraća nekom subjektu koji bi bio transcendentan u odnosu na polje događaja koje pokriva u svom praznom identitetu tijekom povijesti. — M arksistička fenom enologija, stanoviti marksizam su sigurno predstavljali zaslon i prepreku; postoje dva pojm a koji su i d a lje zaslon i prepreka danas, to j e ideologija s je d n e strane i rep resija s druge. 1 tako se, sve u svemu, m isli povijest, i tako se d a je sm isao ovim fenom enim a norm alizacije, seksualnosti, moći. U osnovi, u po­ trebljava li se ona ili ne, m i se uvijek vraćamo, s jed n e strane na 149

ideologiju, pojam koji se lako može pripisati Marxu, a s druge na represiju, koji j e Freud često i rado upotrebljavao u čitavom svom opusu. Dakle, dozvolio bih si d a predložim ovo: postoji kao neka vrsta nostalgije za ovim poim anjim a i u onih koji ih upotrebljavaju krivo i olako; iza poim anja ideologije postoji nostalgija za jedn im znanjem koje bi bilo prozirno sam om e sebi i funkcioniralo bez iluzija, b ez greške; s druge strane, iza poim anja represije, nostalgija za m oći koja bi funkcionirala bez prinude, bez discipline, bez normalizacije. Neka vrsta moći bez batina s je d n e strane i neko znanje bez iluzija s druge. O va dva poim anja ideologije i represije Vi ste definirali kao negativne, kao »psihološke«, kao nedovoljno eksplikativne. Učinili ste to nadasve u svojoj posljedn joj knjizi Nadzirati i kažnjavati, u kojoj, ako i nema velike teorijske diskusije o tim pojm ovim a, p o sto ji jed a n tip analize koji dopušta da se ide s onu stranu form i tradicio­ nalnih shvaćanja, koje se u krajnjoj, i ne sam o u krajnjoj instanci, tem elje na pojm ovim a ideologije i represije. D a li biste m ožda sa d a m ogli odrediti mjesto i priliku da pojasnite svoju misao što se toga tiče. U Nadzirati i kažnjavati možda se p o prvi pu ta bez ideologije i bez represije ocrtava neka vrsta pozitivne povijesti, konačno o slo b o ­ đene svake negativnosti i svakog psihologizm a koje ovi passe-partout instrumenti impliciraju. — Pojam ideologije čini mi se teško upotrebljivim iz tri razloga. Prvi je , htjelo se to ili ne, d aje on uvijek u virtuelnoj opoziciji s nečim što bi bila istina. M islim da problem nije u pravljenju podjela između onog što u jednom diskursu zavisi o znanstvenosti i o istini i onoga što bi zavisilo od nečeg drugog, već da se historijski sagleda kako se proizvode učinci istine unutar diskursa koji po sebi nisu istiniti ni lažni. Drugi nedostatak je da se ideologija, m islim , nužno odnosi na nešto kao subjekt. I na trećem mjestu, ideologija je u podređenom položaju obzirom na nešto što mora funkcionirati u odnosu na nju kao struktura ili ekonomska, materijalna itd. determinanta. Zbog ova tri razloga mislim d a je to pojam koji valja oprezno upotrebljavati. Pojam represije pak, sa svoje strane, nepouzdaniji je ili u svakom slučaju teže sam ga se otarasio utoliko što zapravo izgleda kao da tako dobro pristaje čitavom nizu fenomena koji zavise od učinaka m oći. Kada sam napisao P ovijest ludila služio sam se barem implicitno tim pojmom; mislim da sam tada pretpostavljao jednu vrstu živog ludila, nepostojanog i tjeskobnog koje bi mehanika moći i psihijatrije uspjela potisnuti i svesti na tišinu. Čini mi se danas d a je taj pojam 150

potpuno neadekvatan za objašnjenje onoga što je upravo produktivno u m oći. Kada se učinci moći definiraju uz pomoć represije tada „ dobivam o čisto pravno poimanje ove iste m oći; nju se poistovjećuje sa zakonom koji kaže ne; kao da nadasve ima snagu zabrane. Ustvari, ja m islim da je to jedna potpuno negativna, skučena, oskudna kon­ cepcija m oći s kojom su se začudo slagali pomalo svi. Da nije drugo do li represivna, da nikada ne čini ništa drugo do da kaže ne, m islite li zaista da bi je se slušalo? To što om ogućuje da m oć vlada, d a ju se prihvaća jest dakle jednostavno to što ona ne pritišće samo kao neka snaga koja kaže ne, nego što ustvari prožima tijela, producira stvari, inducira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse; treba je smatrati produktivnom mrežom koja prožima čitavo socijalno tijelo m nogo više nego kao negativnu instancu, koja ima funkciju da suzbija. Ono što sam u N adzirati i kažnjavati htio pokazati jest kako se je počam sa X V II-X V III stoljećem dogodilo realno tehnološko deblokiranje produktivnosti moći. N e sam o da su monarhije klasič­ nog doba razvile velike aparate Države — vojsku, policiju, fiskalnu administraciju — nego se u ovoj epohi nadasve uspostavilo ono što bi se m oglo nazvati jednom novom »ekonomijom m oći«, tj. postupci koji omogućuju da učinci moći cirkuliraju na način koji j e istodobno kontinuiran, neprekidan, adaptiran, »individualiziran« u čitavom socijalnom tijelu. O ve nove tehnike su u isto vrijeme m nogo efik a­ snije i mnogo jeftinije (ekonomičnije, manje neizvjesne u svom rezultatu, manje podložne izgovorima ili otporu) od tehnika koje su se upotrebljavale do tada i koje su se oslanjale na mješavinu v iše ili manje iznuđene tolerancije (od prepoznatog privilegija do endem ­ skog kriminaliteta) i skupe razmetljivosti (bučne i isprekidane inter­ vencije m oći čiji je najsilovitiji oblik bio »egzemplarno« kažnjavanje kao izuzetno). — R epresija j e p o ja m koji j e bio upotrebljavan naročito u vezi sa seksualnošću. Reklo se j e da građansko društvo potiskuje seksu al­ nost, gu ši želju itd. I, na prim jer, ako se gleda ova kam panja p ro tiv m asturbacije poča m o d XVIII stoljeća, ili liječnički diskurs o h o m o ­ seksualnosti u drugoj p o lo v ici XIX, ili diskurs o seksualnosti o p ćen i­ to, onda on zaista izgleda kao represivni diskurs. Ustvari, on dopu šta čitav niz radnji koje su u b iti pozitivne, i taktika nadziranja, cirkula­ cije, kontrole itd., radnji koje se čine usko povezanim a s onom tehnikom koja se pričin ja drukčijom ili m ože biti dekodificirana kao 151

tehnika represije. M islim d a j e križarski rat p ro tiv masturbacije tipičan p rim jer za to. — Doista. Običava se reći da je građansko društvo do te mjere potisnulo dječju seksualnost d a je čak odbilo da govori o njoj i d a je vidi tamo gdje ona jest. B ilo je potrebno dočekati Freuda da se konačno otkrije da djeca imaju seksualnost. M ožete čitati sve knjige o pedagogiji, o dječjoj m edicini, o savjetima roditeljima koje su bile objavljene u XVIII stoljeću, stalno se tu govori o svemu što se tiče dječjega spola. M ože se reći da su ovi diskursi bili smišljeni upravo zato da spriječe to da bi ona imala spolnost. Ali ti su diskursi funkcionirali na takav način da roditeljima utuve u glavu da postoji fundamentalni problem u njihovoj odgojnoj zadaći: spol njihove djece; a s druge strane u glavu djece da postoji kapitalan problem za njih, odnos prema vlastitom tijelu i prema vlastitom spolu, tako da se naelektrizira tijelo djece, dok su se pogled i pažnja roditelja usredotočavali na dječju spolnost. Seksualiziralo se dječje tijelo, seksualizirao se odnos dječjeg tijela s roditeljskim, seksualizirao se obiteljski prostor. Prije je »seksualnost« pozitivni proizvod moći, nego što bi m oć bila potiskivanje seksualnosti. Mislim da o v e pozitivne meha­ nizm e treba pokušati analizirati lišavajući se pravnog šematizma, pomoću kojeg se je do danas pokušavalo dati neki status moći. Otuda proizlazi povijesni problem: znati zašto Zapad m oć koju je im ao nije tako dugo htio vidjeti drukčije do li u pravno-negativnom smislu, umjesto d a je vidi na tehničko-pozitivan način. — M ožda zato što se uvijek mislilo da m oć prolazi za velike pravn e ifilozofske teorije i d a postoji fundam entalno i nepromjenjivo razdvajanje između onih koji su j e vršili i onih koji su je snosili. — Pitam se nije li to povezano s institucijom monarhije. Ona se je uspostavila u srednjem vijeku na pozadini stalnih borbi između ranije postojećih feudalnih moći. Predstavila se je kao arbitar, kao moć koja će obustaviti rat, dokončati nasilja, utjerivanja, koja će reći »ne« borbama i privatnim zavadama. U činila je sebe prihvatljivom davši sebi pravnu i negativnu ulogu, koja je dakako odmah prevlada­ la. Vladar, zakon, zabrana, sve to konstituiralo j e sistem predstavlja­ nja m oći koji je kasnije preuzet od pravnih teorija: politička teorija je ostala opsjednuta ličnošću vladara. S ve ove teorije postavljaju jo š y uvijek problem suverenosti. Ono što nam treba jest politička filo zo ­ fija koja ne bi bi la izgrađena oko problema suverenosti, dakle zakona, 152

dakle zabrane. Treba kralju odrubiti glavu: to se u političkoj teoriji jo š nije učinilo. — N ije bila odrubljena kralju a s druge strane pokušava se drugu sta viti disciplinama, tj. na onaj prostrani sistem koji se osn iva u XVII—XVIII stoljeću, sistem nadzora, kontrole, norm alizacije a k a ­ snije kažnjavanja, popravljanja, odgoja itd. Pitam o se odakle d o la zi o va j sistem. Zašto se pojavljuje, koju korist donosi? D anas p o sto ji donekle tendencija da mu se pridoda subjekt, veliki m asivni subjekt, totalitarni, m oderna D ržava, koja se j e konstituirala u X V I-X V II stoljeću i koja nosi sa sobom vojsku službi i, prem a klasičnog teoriji, policiju i činovničko tijelo. — Postavljanje problema u terminima Države još je uvijek njego­ vo postavljanje u terminima vladara i suverenosti i u terminima zakona. Opisati sve te fenomene moći u funkciji aparata Države znači u biti njihovo postavljanje u terminima represivne funkcije: vojska koja je moć smrti, policija i pravda koje su kaznene instance itd. N e želim reći da Država nije važna; ono što želim reći jest da su odnosi moći, a otuda i analiza koja se mora provesti, mora prekoračiti okvir Države. Ona to mora učiniti u dva smisla: prije svega jer je Država, i sa svojom svem oći, i sa svojim aparatima, jako daleko od toga da prekrije čitavo realno polje odnosa moći; a zatim zato što D ržava ne m ože funkcionirati do li na osnovi ranije postojećih odnosa m oći. Država je strukturalno nadređena čitavom nizu mreža m oći koje prolaze kroz tijela — spolnost, obitelj, stajališta, znanja, tehnike itd. — a ovi su odnosi u relaciji uvjetujuće-uvjetovanog naspram neke vrste metamoći, koja je u biti strukturirana oko stanovitog broja velikih funkcija zabrane; ali ova metamoć s funkcijom zabrane ne m ože realno imati domašaja i ne m ože se održati osim u onoj mjeri u kojoj se ukorjenjuje u čitavom nizu odnosa moći, koji su m nogo­ struki, nedefinirani i koji su nužna osnova ovih velikih oblika nega­ tivne moći, i to je ono što bih htio da se pokaže. — Ne otvara li se po la zeći o d ovog diskursa mogućnost p r e v la ­ davanja ovog dualizm a i na planu borbi koje već neko vrijem e žive o d suprotnosti između D ržave s jed n e strane i revolucije s dru ge? N e ocrtava li se tako prostranije p o lje sukoba o d onoga koje za su p a r­ nika ima D ržavu? — Rekao bih da je Država ozakonjenje mnogostrukih odnosa moći koji joj omogućuju da funkcionira, a revolucija drugi tip ozakonjenja ovih odnosa. To implicira postojanje m nogih tipova 153

revolucije, tolikih koliko je mogućih prevratničkih ozakonjenja od­ nosa m oći a otuda se mogu savršeno koncipirati revolucije koje u biti ostavljaju netaknutima odnose moći, koji su Državi dozvoljavali da funkcionira. — Što se tiče m oći kao objekta istraživanja, Vi ste rekli da bi Clausew itzovuform ulu trebalo obrnuti i doći na ideju d a je politika nastavak rata drugim sredstvim a. Na bazi Vaših nedavnih analiza čini se d a je vojni m odel onaj koji bolje prikazuje moći; rat j e dakle obični m etaforički m odel ili pravilno i svakodnevno funkcioniranje m oći? — U svakom slučaju, to je problem s kojim se danas suočavam. Zapravo, čim se nastoji izolirati moć s njenim tehnikama i procedu­ rama, od pravne forme unutar koje su je dosadašnje teorije prisilja­ vale da bude, treba se postaviti slijedeći problem: nije li moć naprosto dominacija ratnoga tipa? N e treba li prema tome sve probleme m oći ‘ postavljati u terminima odnosa sile? Vrsta generaliziranog rata koji u nekim trenucima jednostavno poprima oblik mira i Države? Mir bi bio jedan oblik rata, Država način da ga se vodi. Odatle izranja čitav niz problema: rat koga protiv koga? Borba dviju ili više klasa? Borba svih protiv sviju? U loga vojske i vojnih institucija u tom civilnom društvu u kojem se vodi permanentni rat; vrijednost poimanja taktike i strategije u analizi struktura i političkog procesa; priroda i pretvorba odnosa sile. Sve bi to trebalo proučavati. U svakom slučaju, začuđujuće je vidjeti kojom lakoćom, kojom kvazi-evidencijom se govori o odnosima sile ili klasnoj borbi, a da se nikada jasno ne precizira, radi li se o obliku rata i o kojem bi se obliku m oglo raditi. — G ovorili smo o ovoj disciplinarnoj moći, na čije funkcionira­ nje, pravila, način konstitucije Vi ukazujete u svojoj posljedn joj knjizi; m ogli bismo se onda pitati: čemu nadziranje? Koja j e korist o d nadziranja? Postoji fenom en koji se pojavlju je u XVIII stoljeću, onaj uzdizanja stanovništva u objekt znanosti; počinju se proučavati rođenja, smrti, seobe stanovništva, počinje se i govoriti da na p rim jer je d n a D ržava ne m ože vladati ako jo j j e stanovništvo nepoznato. Moheau, na prim jer, koji j e među prvim a organizirao ovu vrstu istraživanja sa adm inistrativnog stajališta, izgleda uvodi to u igru obzirom na problem e političke kontrole stanovništva. Funkcionira li dakle ova disciplinarna m oć sam a? N e oslanja li se ona na nešto općenitije od te fiksn e ideje stanovništva koje se dobro obnavlja, 154

osoba koje dobro sklapaju brakove, koje se dobro i p rem a d o b ro definiranim normama ponašaju? P ostoji li, dakle, m asivno tijelo, veliko tijelo, ono stanovništva, i čitav niz diskursa koji se n jega drže a, s druge strane, u nizini, mala p o d a tljiva pojedinačna tijela, m ikrotijela disciplina. Kako se mogu misliti, iako se m ožda z.a sada radi tek o početku Vašeg istraživanja, tipovi odnosa koji se u spostav­ ljaju, ako se uspostavljaju, između ovih dvaju tijela: m asivnog tijela stanovništva i m ikrotijela individua? — Pitanje je savršeno postavljeno. Teško mi je odgovoriti, jer upravo sada na tome radim. M islim da svakako treba voditi računa o tom e, da se među svim fundam entalnim tehničkim izum im a XV II-X V H I stoljeća pojavila nova tehnologija obnašanja m oći, koja je vjerojatno važnija od ustavnih reformi ili od novih oblika vlasti koji su bili uspostavljeni krajem XVIII stoljeća. S lijeva, se često čuje: »M oć je ono što apstrahira, što negira tijelo, što odm iče i potiskuje, itd.« Ja bih radije rekao da ono što me u ovim novim tehnologijama moći uspostavljenim počevši s X V II-X V III stoljećem najviše pogađa jest njihov karakter koji je istodobno konkretan i precizan, njihov zahvat u mnogostruku i diferenciranu stvarnost. M oć, kako s e j e obnašala u društvima feudalnog tipa, funkcionirala je velikim dijelom u znakovima i predujmovima. Znaci odanosti gospodaru, rituali, ceremonije itd., i predujmovi dobara, putem na­ meta, pljačke, lova, rata itd. Počam od X V II-X V III stoljeća postojala je moć koja se je počela ozbiljavati preko proizvodnje i doprinosa. Radilo se je o tome da se od pojedinaca u njihovom konkretnom životu dobiju produktivni doprinosi. I zato je bilo potrebno pravo i stvarno »utjelovljenje« moći, u tom smislu d a je ona morala doprijeti do tijela pojedinaca, do njihovih gesta, do njihovih stavova, do njihovih svakodnevnih ponašanja; otuda važnost razvoja disciplina kao što su skolastičke, koje su od dječjih tijela uspjele učiniti objekt vrlo kompleksnih manipulacija i uvjetovanja. Ali s druge strane te su nove tehnike moći morale obuhvatiti fenom ene stanovništva. Dakle, tretirati, kontrolirati, dirigirati akumulaciju ljudi (ekonomski sistem koji je favorizirao akumulaciju kapitala i sistem moći koji je zapovi­ jedao akumulaciju ljudi bili su počam od XVII stoljeća dva korelirajuća fenomena neodvojiva jedan od drugog): otuda pojava problema demografije, javnog zdravlja, higijene, stanovanja, dugovječnosti i plodnosti. I politička važnost problema seksa proizlazi, m islim , iz 155

činjenice da se on nalazi na spoju disciplina tijela i kontrole popula­ cija. — N a kraju, jedn o pitan je koje Vam j e već bilo postavljeno: istraživanja koja provodite, Vaše preokupacije, rezultati do kojih dolazite, kako ih j e na kraju m oguće upotrebljavati u svakodnevnim borbam a? Vi ste već govorili o posebnoj precizn oj borbi kao o specifičnom mjestu sukoba s moći, koja j e s one strane svih različitih instanci koje su instance partija, klasa u njihovoj globalnosti, u njihovoj općenitosti. Dakle, koja j e uloga intelektualaca danas? Ako netko nije organski intelektualac (koji govori dakle, koji j e glasno­ govornik neke globalne organizacije), kada nije gospodar (maitre) istine, g dje da ga se sm jesti?* — Ustvari, dugo je vremena »lijevi« intelektualac uzimao riječ i priznavano mu je pravo da govori ukoliko je bio gospodar (maitre) istine i pravde. Slušalo ga s e je ili je pretendirao na to da ga se sluša kao predstavnika univerzalnoga. Biti intelektualac značilo je pomalo biti svijest sviju. M islim da se ovdje ponovno susreće ideja preuzeta od marksizma i to jednog izblijedjelog marksizma: kako je proleta­ rijat nužno, zbog svog historijskog položaja, nosilac univerzalnoga (ali neposredovani nosilac, malo svjestan sebe), intelektualac, po moralnom, teorijskom i političkom izboru, hoće biti nosilac ove univerzalnosti u svjesnom i elaboriranom obliku. Intelektualac bi bio jasna i individualna figura one univerzalnosti koje bi proletarijat bio tamna i kolektivna forma. V eć se m nogo godina od intelektualca više ne traži da obavlja ovu ulogu. Ustanovio se novi tip »veze između teorije i prakse«. Inte­ lektualci su poprimili naviku da rade ne na »univerzalnom«, »eg ­ zemplarnom«, »ispravnom i istinitom za sve«, nego na određenim sektorima i na preciznim točkama na koje su ih smještali njihovi profesionalni uvjeti rada i njihovi uvjeti života (stanovanje, bolnica, ludnica, laboratorij, univerzitet, obiteljski ili seksualni odnosi). Oni su jam ačno stekli jednu m nogo konkretniju i neposredniju svijest o borbama i susreli su probleme koji su bili specifični, »neuniverzalni«, često različitih od onih proletarijata ili masa. A ipak su im se realno približili, mislim iz dva razloga: jer se radilo o realnim, materijalnim, svakodnevnim borbama i jer su često susretali, ali u drugoj formi, istog protivnika proletarijata, seljaka ili masa (multinacionalnosti, *

M ichel Foucault je bio ljubazan da pismeno odgovori na ovo pitanje.

156

sudski i policijski aparat, špekulacija nekretninama itd.); to je ono što bih nazvao »specifičnim « intelektualcem nasuprot »univerzalnog« intelektualca. Ova nova figura ima drugo političko značenje: ona je om ogućila, ako ne da poravna a ono da bar reartikulira prilično bliske kategorije, koje su bile ostale odvojene. Intelektualac je do tada bio u pravom sm islu riječi pisac: univerzalna svijest, slobodni subjekt, suprotstav­ ljao se onima koji nisu bili drugo do li kompetencije u službi Države ili Kapitala (inženjeri, visoki činovnici, profesori). Od trenutka u kojem se politizacija provodi polazeći od specifične aktivnosti sva­ koga, prijestolje pisanja, kao posvećujući znak intelektualca, nestaje; i mogu se tada proizvesti transverzalne veze od znati do znati, s jednog mjesta politizacije na drugo; tako visoki činovnici i psihijatri, liječnici i socijalni radnici, oni koji rade u laboratorijima i sociolozi m ogu, svatko na vlastitom mjestu i posredstvom izmjena iskustava i međusobnih potpora sudjelovati u jednoj globalnoj politizaciji inte­ lektualaca. Ovaj proces objašnjava da, ako pisac iščezava kao ista­ knuta figura, profesor i univerzitet pojavljuju se, možda ne kao osnovni elementi, ali da kao privilegirane točke razmjene i ukrštanja. To je vjerojatno razlog činjenici da su sveučilišta i nastava postala politički ultraosjetljiva područja. I ono što se opisuje kao kriza sveučilišta ne treba biti interpretirano kao gubitak moći, nego napro­ tiv kao umnožavanje i ojačavanje njegovih efekata moći u središtu jedne m nogolike cjeline intelektualaca koji praktički svi prolaze kroz njega i obraćaju se njemu. Sva ogorčena teoretizacija pisanja, kojoj sm o bili svjedoci šezdesetih godina, nije bila vjerojatno drugo do labuđi pjev: pisac s e j e zalagao za opstanak svog političkog privile­ gija, to da se radilo upravo o »teoriji«, d a je ona imala potrebu za znanstvenim jamstvima baziranim na lingvistici, sem iologiji, psiho­ analizi, da je ta teorija imala svoje reference od strane Saussura ili Chom skog i da je konačno potakla tako osrednja literarna djela, sve to dokazuje da djelatnost pisca više nije bila aktivni centar. Čini mi se da s e je ova figura »specifičnog« intelektualca razvila počam od drugog svjetskog rata. Možda je atomski fizičar, riječju ili bolje imenom Oppenheimer bio taj koji je povezao univerzalnog i specifičnog intelektualca. I to zato što je imao direktan i lokalizirani odnos s institucijom i sa znanstvenim znanjima u koja je kao atomski fizičar intervenirao; ali pošto se atomska prijetnja ticala čitave ljud­ ske vrste i sudbine svijeta, njegov je diskurs mogao biti u isto vrijeme 157

i diskurs univerzalnoga. Pod okriljem ovog protesta, koji se ticao svih, atomski je znanstvenik učinio funkcionalnom svoju specifičnu poziciju u redu znanja. I po prvi puta, vjerujem, intelektualac je bio proganjan od političke m oći ne više u funkciji općeg diskursa kojeg je bio nosilac, nego zbog znanja čiji je bio posjednik; točno je na toj razini predstavljao političku opasnost. Ovdje govorim samo o zapad­ nim intelektualcima. Ono što se je desilo u Sovjetskom Savezu je sigurno analogno u nekim točkama, ali različito u mnogim drugima. M ogla bi se načiniti čitava studija o znanstvenom Dissentu na Zapadu i u socijalističkim zemljama nakon 1945. M ože se pretpostaviti d a je univerzalni intelektualac, takav kakav je funkcionirao u XIX. i početkom XX. stoljeća, ustvari proizašao iz jedne vrlo precizne povijesne figure: čovjeka pravde, čovjeka zako­ na, onoga koji moći, despotizm u, zloupotrebama, aroganciji bogat­ stva suprotstavlja univerzalnost pravde i pravičnost idealnoga zako­ na. V elike političke borbe XVIII. stoljeća vođene su oko zakona, prava, ustava, oko onog što j e pravedno po umu i po prirodi, onog što m ože i mora univerzalno važiti. Ono što se danas zove »intelektua­ lac« (hoću reći intelektualac u političkom a ne sociološkom ili profesionalnom smislu riječi, tj. onaj koji upotrebljava svoje znanje, svoju kompetenciju, svoj odnos prema istini u poretku političkih borbi) potječe, mislim, od pravnika ili u svakom slučaju od onoga koji se pozivao na univerzalnost pravnoga zakona, eventualno protiv pravnih profesionalaca (Voltaire u Francuskoj, prototip ovih intelek­ tualaca). »Univerzalni« intelektualac proizlazi iz »pravnika-uglednika« i nalazi svoj puni izraz u piscu, nosiocu značenja i vrijednosti u kojim a se svi mogu prepoznati. »Specifični« intelektualac proizlazi od sasvim druge figure, ne više od »pravnika-uglednika« nego od »znanstvenika-eksperta«. Rekao sam malo prije da je sa atomskim znanstvenicima ovaj potonji počeo zauzimati proscenij. Ustvari pri­ premao s e j e iza kulisa već odavno, bio je prisutan također barem u jednom kutu scene, otprilike od kraja XIX. stoljeća. Vjerojatno se on s D anvinom ili bolje s darvinističkim evolucionistim a počinje jasno pojavljivati. Burne relacije između evolucionizm a i socijalista, vrlo dvojbeni utjecaji evolucionizm a (na primjer na sociologiju, nakriminologiju, psihijatriju, eugenizam ) označuju trenutak u kojem se u im e »lokalne« znanstvene istine — ma kako ona važna bila — izvodi intervencija znanstvenika u političke borbe njegova vremena. P ovi­ jesno, Danvin predstavlja ovu prijelomnu točku u povijesti zapadnog 158

intelektualca (Z o la je s te točke gledanja vrlo signifikantan; on je tip »univerzalnog« intelektualca, nosilac zakona i borac za pravičnost, ali opterećuje svoj diskurs nizom nosoloških, evolucionističkih izv je­ šća, za koja misli da su znanstvena, a kojima, uostalom, vlada vrlo loše i čiji su politički učinci u njegovom diskursu vrlo dvoznačni). Trebalo bi, kad bi se ovo proučavalo izbliza, vidjeti kako su fizičari na prijelomu stoljeća ušli u političku debatu. Debate između teoreti­ čara socijalizma i teoretičara relativnosti bile su u ovoj priči kapital­ ne. U svakom slučaju, biologija i fizika bile su na privilegirani način zone stvaranja nove ličnosti i specifičnog intelektualca. Širenje tehničko-znanstvenih struktura u poredak ekonomije i strategije dalo mu je njegovu realnu važnost. Figura u kojoj se koncentriraju funk­ cije i prestiž ovog novog intelektualca nije više »genijalni pisac«, sada je to »apsolutni znanstvenik«; ne više onaj koji sam nosi vrijednosti svih, oponira vladaru ili nepravednim vlastodršcima i čini se da njegov krik čuje do u besmrtnost; to je onaj koji zajedno s jo š nekim, u službi Države ili protiv nje, raspolaže (nekim) m oćim a koje m ogu promicati život ili ga definitivno uništiti. N e više pjesnik vječnosti, nego strateg života i smrti. Danas proživljavamo nestanak »velikog pisca«. Vratimo se na preciznije stvari. Pretpostavimo, s razvojem tehničko-znanstvenih struktura u suvremenom društvu, važnost koju je specifični intelektualac dobio prije nekoliko desetaka godina i ubr­ zanje ovog pokreta nakon 1960. Specifični intelektualac susreće prepreke i izlaže se rizicima. Riziku da se ograniči na konjunkturne borbe, sektorska svojatanja, riziku da se dade manipulirati od politič­ kih partija ili sindikalnih aparata koji vode ov e lokalne borbe, iznad svega riziku da ne m ože razvijati ove borbe zbog pomanjkanja globalne strategije i vanjskih podrški, uz to jo š riziku da ga ne slijede ili da ga slijede vrlo ograničene grupe. U Francuskoj imamo danas očevidan primjer za to. Borba u vezi sa zatvorom, kaznenim siste­ mom, policijsko-pravnim aparatom, zbog toga što se razvila na izolirani način, vođena od socijalnih radnika i bivših kažnjenika sve se je više odvajala od svega onoga što je m oglo om ogućiti njeno proširenje. Dopustila je da se u nju uvuče čitava jedna naivna i arhaična ideologija, koja od izgrednika istodobno čini nedužnu žrtvu i pukog buntovnika, janje velike socijalne žrtve i m ladog vuka budućih revolucija. Ovaj povratak anarhičnim temama s kraja X IX . 159

stoljeća bio je moguć sam o zbog nedostatka integriranja u aktualne strategije. A rezultat je duboki raskol između ove monotone i lirične pjesm ice, koja se sluša sam o u vrlo malim grupama, i jedne mase koja ima dobrih razloga da ju ne uzima zdravo za gotovo ali koja, zbog brižno suspregnutog straha od kriminala, prihvaća održavanje, štovi­ še ojačavanje sudskog i policijskog aparata. Čini mi se da je ovo trenutak u kojem se funkcija specifičnog intelektualca treba nanovo razraditi. N e treba je napustiti, usprkos nostalgije nekih za velikim »univerzalnim« intelektualcima (»po­ trebna nam je — kažu — jedna filozofija, jedna vizija svijeta«); dovoljno je pomisliti na važne rezultate postignute u psihijatriji: oni dokazuju da ove lokalne i specifične borbe nisu bile pogrešne i nisu d ovele do mrtve točke. M ože se također reći da uloga specifičnog intelektualca mora postati sve važnija, srazmjerno političkim od go­ vornostim a koje je, htio ne htio, obvezan prihvatiti i atomski učenjak, i genetičar, i informatičar, farmakolog itd. N e samo da bi bilo opasno diskvalificirati ga u njegovom specifičnom odnosu prema nekom lokalnom znanju, s izlikom da su to specijalistička pitanja koja ne zanimaju mase (što je dvostruko pogrešno: one su ih svijesne i na svaki način u njih uključene), ili s izlikom da on služi interesima Kapitala i Države (sto je istina, ali u isto vrijeme pokazuje njegovo strategijsko mjesto), ili, još dalje, da propušta neku znanstvenu ideologiju (što nije uvijek istina i vjerojatno je drugorazredno obzi­ rom na ono što je glavno: čisti efekti istinitih diskursa). V ažno je, mislim, da istina nije izvan moći, niti bez moći (ona nije, što je važno, usprkos mitu od kojeg bi trebalo preuzeti priču i funkcije, naknada slobodnih duhova, plod dugih samoća, privilegija onih koji su se znali oduprijeti). Istina je od ovog svijeta, ona je stvorena zahvaljujući se mnogostrukim prisilama. I sadrži obvezatne efekte moći. Svako društvo ima svoj režim istine, svoju »opću politiku« istine: tj. tipove diskursa koje prihvaća i čini da funkcioni­ raju kao istiniti; m ehanizme i instance koji omogućuju da se razlikuju istiniti ili pogrešni izričaji, način na koji se sankcioniraju jedni i drugi; tehnike i postupke koji se koriste da se dođe do istine; status onih koji su zaduženi za to da naznače ono što funkcionira kao istinito. U društvima kao što su naša, »politička ekonomija« istine karak­ terizirana je s pet historijski važnih točaka: 160

— »istina« je usredotočena na formu znanstvenog diskursa i na institucije koje ga proizvode; — potčinjena je konstantnom ekonomskom i političkom potica­ nju (potreba za istinom, kako ekonomske proizvodnje tako i političke moći); — objekt je, u raznim oblicima, difuzije i neizmjerne potrošnje (kruži odgojnim i informacijskim ustanovama čija je rasprostranje­ nost u socijalnom tijelu relativno velika, usprkos nekim ograničenji­ ma); — proizvedena je i prenošena pod kontrolom, ne ekskluzivnom ali dominantnom, m alog broja velikih političkih i ekonomskih apa­ rata (univerzitet, vojska, mass media); — konačno, ona je ulog u igri čitave jedne političke debate i jednog socijalnog sukoba (»ideološke« borbe). Čini mi se da ono što se danas uzima u obzir kod intelektualca, dakle, nije to da je »nosilac univerzalnih vrijednosti«; prije je to činjenica da on zauzima specifičan položaj — ali to je specifičnost koja je povezana s općim funkcijama dispozitiva istine u jednom društvu kao što je naše. Drugim riječima, intelektualac je karakteri­ ziran trostrukom specifičnošću: svojim klasnim položajem (malogra­ đanin u službi kapitalizma, »organski« intelektualac proletarijata); uvjetima svoga rada i života vezanim za njegov položaj intelektualca (njegovo područje istraživanja, njegovo mjesto u laboratoriju, ek o­ nomski i politički zahtjevi kojima se podvrgava ili protiv kojih se buni, na sveučilištu, u bolnici itd.); konačno, specifičnošću politike istine naših društava. I tu njegov položaj m ože poprimiti opći značaj: lokalna ili specifična borba koju vodi donosi sa sobom neke učinke, neke implikacije koje nisu jednostavno profesionalne ili sektorske. On funkcionira ili se bori na općoj razini ovog režima istine tako bitnog za strukture i funkcioniranje našeg društva. Postoji borba »za istinu« ili barem »oko istine« — podrazumijevajući još jednom da pod istinom ne razumijem »skup istinitih stvari koje treba otkriti ili učiniti prihvatljivim«, nego »skup pravila po kojima se odjeljuje istinito od pogrešnog a istinitome se pripisuju specifični učinci moći«; podrazumijevajući također da se ne radi o borbi »u korist« istine, nego oko statusa istine i ekonom sko-političke uloge koju ona igra. Mora se misliti politički problem intelektualaca ne u terminima »znanost/ideologija«, nego u onima »istina/moć«. A otuda slijedi da 161

pitanje profesionalizacije intelektualca, podjela na manualni i inte­ lektualni rad m ože ponovo biti uzeta u razmatranje. Sve to mora izgledati konfuzno i neizvjesno. Neizvjesno, bez sumnje, i ono što kažem ovdje ima nadasve karakter hipoteze. Da bi bilo m alo manje konfuzno, htio bih ipak predložiti neke »propozici­ je«, ne u smislu prihvaćenih stvari, nego samo predloženih za buduće pokušaje i dokaze. — Pod »istinom« podrazumijevati skup reguliranih procedura za proizvodnju, zakon, raspodjelu, stavljanje u optjecaj i funkcioniranje izričaja. — »Istina« je kružno vezana za sisteme m oći koji ju proizvode i podržavaju i za učinke m oći koje ona inducira i koji nju reproducira­ ju. »R ežim « istine. — Ovaj režim nije jednostavno ideološki ili nadstrukturalan; bio je to uvjet stvaranja i razvoja kapitalizma i, uz neke modifikacije, funkcionira najvećim dijelom i u socijalističkim zemljama (ostav­ ljam otvorenim pitanje Kine, koju ne poznajem). — Bitni politički problem za intelektualca nije da kritizira id eo­ loške sadržaje koji bi bili vezani za znanost ili da djeluje tako da njegova znanstvena praksa bude popraćena ispravnom ideologijom , nego da zna da li je m oguće uspostaviti novu politiku istine. Problem nije da se promijeni »svijest« ljudi ili onog što imaju u glavi, nego politički, ekonomski, institucionalni režim proizvodnje istine. — N e radi se o tome da se istina oslobodi svakog sistema m oći — bila bi to himera, pošto je istina sama po sebi m oć — nego da se m oć istine odvoji od oblika hegem onije (socijalnih, ekonomskih, kultur­ nih) unutar kojih za sada funkcionira. Političko pitanje dakle nije zabluda, iluzija, otuđena svijest ili ideologija; to je istina sama. Otuda važnost Nietzschea. S talijanskoga prevela Nicoletta Burger

162

Briga za istinu

— Volja za znanjem najavila j e skorašnju Povijest seksualnosti. N astavak se pojavlju je osam godina kasnije i to prem a p o sv e d ru g a ­ čijem planu nego što j e onaj koji j e prvotno najavljen. — Promijenio sam mišljenje. Rad koji nije istovremeno i pokušaj da izmijenimo ono što mislimo, pa čak i ono što jesm o, nije odviše zabavan. Počeo sam pisati dvije knjige sukladno mom prvobitnom planu, ali sam ubrzo počeo odugovlačiti. To je za me bilo nerazborito i suprotno mojim navikama. — Zbog čega ste to onda učinili? — Zbog lijenosti. Sanjario sam da ću jednog dana unaprijed znati što želim reći i neće mi preostati ništa drugo nego da to kažem. Bio je to odraz starenja. Zamišljao sam da sam napokon dospio u doba kad samo treba odmotati ono što imam u glavi. Bio je to istodobno oblik pretpostavke i reakcija napuštanja. N o raditi znači uznastojati da se m isli nešto drugo od onoga što sm o prethodno m islili. — Č itatelj j e u to povjerovao. — Prema njemu gajim u isti mah malo obzira i prilično povjere­ nja. Čitatelj je kao slušatelj predavanja. On umije savršeno prepozna­ ti kada smo se pripremali a kada smo se zadovoljili time da pričamo ono što nam je u glavi. On će možda biti obmanut, ali ne zbog toga što nisam rekao ništa drugo osim onoga što sam već kazao. — Upotreba užitaka i Briga za sebe ispostavljaju se p o n a jp rije kao rad pozitivnog historičara, kao sistem atizacija seksualnog m o­ rala o d vremena antike. Radi li se doista o tome? — To je historijski rad, ali uz napomenu da su te, kao i druge knjige, rad na povijesti mišljenja. Povijest mišljenja ne znači sam o povijest ideja ili predodžbi nego i pokušaj da se odgovori na pitanje: kako se neko znanje m ože oblikovati? Kako mišljenje, ukoliko je povezano s istinom, m ože imati i svoju povijest? To je postavljeno 163

pitanje. Ja pokušavam odgovoriti na određeni problem: nastanak morala, morala kao refleksije o seksualnosti, o požudi, užitku. Valja imati na umu da se ja ne bavim poviješću običaja, ponašanja, socijalnom poviješću seksualne prakse, već poviješću načina na koji su užitak, požuda, seksualna ponašanja problematizirani, reflektirani i m išljeni u antici, u suodnosu s određenim umijećem življenja. Tim se umijećem življenja očigledno koristila samo mala skupina ljudi. Bilo bi smiješno misliti da je ono što su o seksualnom ponašanju m ogli reći Seneka, Epiktet i Musonius Rufus na ovaj ili onaj način predstavljalo opću praksu Grka i Rimljana. No, držim da to što su oni rekli o seksualnosti, a oblikovalo je tradiciju koju je kršćanstvo prenijelo, preinačilo, duboko preradilo, tvori povijesnu činjenicu. I mišljenje ima svoju povijest; mišljenje je povijesna činjenica iako ono ima i m noge druge dimenzije. U tome su te knjige posve slične onima koje sam napisao o ludilu ili o kažnjavanju. U Nadziranju i kažnjavanju nisam se želio baviti poviješću zatvorske institucije, što bi zahtijevalo sasvim drugi materijal i drugi tip analize. Umjesto toga pitao sam se o određenoj povijesti mišljenja o kažnjavanju krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ono što pokušavam učiniti jest povijest odnosa koje mišljenje uspostavlja spram istine; povijest mišljenja kao m išljenja o istini. Svi oni koji kažu da za mene istina ne postoji jednostrani su duhovi. — U Upotrebi užitaka i Brizi za sebe istina ipak poprim a p o sve različit oblik od onoga u prethodnim djelim a — mučni oblik p o d re ­ đenosti, opredmećenja. — Pojam koji služi kao zajednička forma za studije kojima sam se bavio od Povijesti ludila jest pojam problem atizacije, s tim da taj pojam jo š nisam zadovoljavajuće utanačio. A li do bitnog se uvijek dolazi natraške; najopćenitije se stvari pojavljuju na posljednjem mjestu. To je ucjena i naknada svakog rada u kojemu se teorijski ulozi razrađuju na osnovi određenog empirijskog područja. U P ovijesti ludila postavljeno je pitanje kako je i zašto u danom trenutku ludilo problematiziram) kroz stanovitu institucionalnu praksu i određen aparat spoznaje. Isto talco, u Nadziranju i kažnjavanju valjalo je analizirati promjene u problematizaciji odnosa između delinkvencije i kažnjavanja kroz kaznene prakse i popravne institucije krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Dakle, kako se problematizira seksualna aktivnost?

Problematizacija ne znači predočavanje nekog pretpostojećeg predmeta, niti pomoću diskursa stvaranje nekog nepostojećeg pred­ meta. To je skup diskurzivnih ili nediskurzivnih praksi koji uvodi nešto u igru istinitog i lažnog, te to oblikuje kao predmet za m išljenje (bilo u obliku moralne refleksije, znanstvene spoznaje, političke analize itd.). — Upotreba užitaka i Briga za sebe nesumnjivo pro izla ze iz iste problem atike. N o to ne umanjuje njihovu razliku o d prethodnih djela. — Napravio sam, ustvari, obrat. U povodu ludila pošao sam od »problema« što ga ono m ože predstavljati u određenom socijalnom , političkom i epistem ološkom kontekstu; problema što ga ludilo postavlja drugima. Ovdje sam pošao od problema što ga seksualno ponašanje postavlja pojedincima samim (ili barem ljudima u antici). U jednom se slučaju radilo o tome da se sazna kako se »vladalo« luđacima, a sada kako se »vlada« samim sobom. No, odmah ću dodati da sam, polazeći od toga, u slučaju ludila pokušao pratiti oblikovanje samoiskustva o ludilu, u okviru mentalne bolesti, psihijatrijske prak­ se i domske institucije. Ovdje bih htio pokazati kako se vladanje sobom sjedinjuje s praksom vladanja drugima. To su zapravo dva obrnuta pristupa istom pitanju: kako se oblikuje »iskustvo« u kojem se odnos prema sebi povezuje s odnosom prema drugima? — Čini mi se da će čitatelj doživjeti dvojako čuđenje. P rvo p rem a vama, prem a onome što očekuje od vas... — Savršeno. Potpuno prihvaćam tu razliku. To je igra. — D rugo se čuđenje tiče seksualnosti, odnosa između on oga što vi opisujete i našeg vlastitog viđenja seksualnosti. — U čuđenju ipak ne treba pretjerivati. Istina je da postoji stanovita doxa s obzirom na antiku i antički moral koji se često predočava kao »tolerantan«, liberalan i raspojasan. Ali m nogi ipak znaju d a je u antici postojao strog i krut moral. Poznato je da su stoici bili skloni ženidbi i bračnoj vjernosti. Vrednujući tu »strogost« filozofskog morala ne kažem ništa iznimno. — G ovorio sam o čuđenju s obzirom na tem e na koje sm o navikli u analizi seksualnosti: tem e zakona i zabrane. — Riječ je o paradoksu koji me i sam og iznenadio, iako sam ga donekle već naslutio u Volji za znanjem, gdje sam postavio hipotezu tla se konstituiranje znanja o seksualnosti ne m ože analizirati pukim oslanjanjem na mehanizme represije. Iznenadilo me da pitanja, o kojima je u antici refleksija u povodu seksualnog užitka najdjelatnija 165

nipošto nisu pitanja koja su predstavljala tradicionalno prihvaćene oblike zabrane. Naprotiv, baš tamo gdje je seksualnost najslobodnija m islioci antike postavljali su najviše pitanja i uspijevali formulirati najstrožija učenja. Najjednostavniji primjer: status je udatim ženama zabranjivao svaki seksualni odnos izvan braka; ali o tom »m onopo­ lu« ne nalazimo nikakvo filozofsko promišljanje ni teorijsko zanima­ nje. S druge strane, ljubav s dječacima bila je slobodna (u određenim granicama) i o tome je razvijeno cijelo jedno shvaćanje suzdržavanja, apstinencije i neseksualne veze. Prema tome, zabrana nije ono što nam omogućuje da shvatimo oblike problematizacije. — Izgleda da ste vi otišli dalje, da ste kategorijam a »zakona«, »zabrane« suprotstavili kategorije »umijeća življenja«, »tehnika vlastitosti«, »stilizacije postojanja«. — Koristeći se prilično uobičajenim metodama i obrascima m i­ šljenja mogao bih reći da su neke zabrane bile doista postavljene kao takve, a da su se druge, difuznije zabrane izražavale u obliku morala. Čini mi se da je područjima koja sam razmatrao i dokumentima s kojim a sam raspolagao bilo primjerenije da taj moral mislim upravo u formi u kojoj su ga suvremenici prosuđivali, što znači u formi um ijeća postojanja, bolje rečeno životne tehnike. Valjalo je znati kako upravljati vlastitim životom da bi on zadobio najljepšu formu (u vlastitim očima, u očim a drugih i budućih naraštaja kojima bi to m oglo poslužiti kao primjer). Eto što sam ja pokušao pokazati: oblikovanje i razvoj prakse vlastitosti kojoj je cilj da svatko samog sebe uspostavi kao tvorca ljepote vlastitog života. — Područje važenja kategorija »umijeća življenja« i »tehnike vlastitosti« nije sam o seksualno iskustvo Grka i Rimljana. — M islim da nema morala bez određenog broja praksi vlastitosti. D ogađa se da su te prakse vlastitosti združene s brojnim kodificira­ nim, sistematičnim i prinudnim strukturama. Događa se i to da one gotovo nestaju u korist tog skupa pravila, koja se stoga pojavljuju kao bit morala. Ali one također mogu sačinjavati najznačajnije i najdje­ latnije žarište morala, ono oko čega se razvija refleksija. Tako prakse vlastitosti zadobijaju oblik umijeća vlastitosti, relativno neovisnog o moralnoj zakonitosti. Kršćanstvo je zacijelo osnažilo princip zakoni­ tosti i kodificirane strukture u moralnom rasuđivanju, iako su u nježnu asketske prakse zadržale vrlo veliko značenje. — N aše moderno iskustvo seksualnosti počinje, dakle, s kršćan­ stvom . I 166

— Antičko je kršćanstvo unijelo u antički asketizam više značaj­ nih promjena: osnažilo je oblik zakona, ali ja također skrenulo prakse vlastitosti u pravcu hermeneutike vlastitosti i odgonctavanja sebstva kao subjekta želje. Artikulacija zakona i želje postala je za kršćanstvo osobito karakterističnom. — O pisi disciplina u Nadziranju i kažnjavanju naviknuli su nas na najpodrobnije propise. Zanimljivo j e da im propisi seksualnog m orala u antici nemaju u tom pogledu što pozavidjeti. — Treba ući u pojedinosti. U antici su ljudi bili istodobno vrlo obzirni prema elementima ponašanja i željeli su da takav bude svatko. N o načini obzirnosti nisu bili isti kao oni koje smo upoznali kasnije. U antici, čini se, sam seksualni čin, njegova m orfologija, način traženja i postizanja užitka, »predmet« želje nisu uopće pred­ stavljali osobito značajan teorijski problem. S druge strane, ono što je bilo predmetom zanimanja jest intenzitet seksualne aktivnosti, njezin ritam, odabrani trenutak; to je također i pasivna ili aktivna uloga u samom odnosu. Tako ćemo pronaći tisuće pojedinosti o odnosu spolnih činova prema godišnjim dobima, prema dnevnom vremenu, prema odmoru i poslu, ili pak o načinu na koji se dječak mora ponašati da bi stekao dobru reputaciju, no nijedan od onih popisa dopuštenih i zabranjenih činova koji će biti toliko značajni u kršćanskom pastoralu. — Izgleda da su različite prakse, koje opisujete s obzirom na tijelo, ženu, dječake, razm atrane svaka za sebe. Bez p o veza n o sti strogim sistemom. To j e druga razlika spram vaših prethodnih djela. — U očio sam, pročitavši jednu knjigu, da sam kroz praksu zatočenja sažeo cijelo iskustvo ludila u klasično doba. N o P o vijest ludila sazdana je na tezi da su postojala barem dva m eđusobno različita iskustva ludila: jedno je bilo iskustvo zatočenja, a drugo je bilo medicinska praksa, čije je porijeklo vrlo daleko. Da m ogu postojati različita iskustva (istodobna kao i uzastopna) s jedinstvenim uporištem, to samo po sebi nije ništa iznimno. — Arhitektonika vaših posljednjih knjiga navodi na razm išljanje n sadržaju Nikom ahove etike. Vi svaku praksu ispitujete je d n u za drugom. Sto onda sačinjava vezu između odnosa spram tijela, o d n o ­ sa spram kuće i žene, odnosa spram dječaka? — Određeni moralni stil koji znači vladanje sobom. Seksualna se aktivnost predočava, opaža kao nasilje, te se stoga problematizira legobnost njezine kontrole. Pohota je temeljna. U toj etici valja 167

stvoriti pravila ponašanja zahvaljujući kojima će biti moguće osigu­ rati vladanje sobom, a ono se ravna prema tri načela: 1) odnosom spram tijela i problema zdravlja, 2) odnosom prema ženama, zapravo prema ženi i supruzi budući da su supružnici dio iste kuće, 3) odnosom prema onim tako neobičnim pojedincima kao što su ado­ lescenti koji će jednog dana postati slobodni građani. Vladanje sobom u te tri dimenzije zadobit će tri različite forme; ne postoji, kao što će to izgledati pojavom puti i seksualnosti, zajednička oblast koja bi ih sve ujedinjavala. Među velikim promjenama do kojih će dovesti kršćanstvo postoji i ona da etika puti važi na isti način za muškarce i za žene. Naprotiv, u antičkom moralu vladanje sobom jest problem samo za pojedinca koji mora biti svoj gospodar i gospodar drugih, a ne za onoga koji se mora pokoravati drugima. To je razlog zbog kojeg se ta etika tiče samo ljudi i zbog kojeg ona nema posve isti oblik ako je riječ o odnosima prema vlastitom tijelu, prema supruzi ili prema dječacima. — P olazi li se od tih djela, pitanje seksualnog oslobođenja izgleda besmislenim. — M oze se reći da u antici susrećemo volju za pravilom, volju za form om , traganje za strogošću. Kako se ona oblikovala? N ije li ta volja za strogošću išta drugo do prijevod jedne izvorne zabrane? Ili pak, nije li ona bila matrica iz koje su potom izlučene neke opće form e zabrana?

logija znači da analizu provodim polazeći od nekog sadašnjeg pro­ blema. — Koji j e tu sadašnji problem ? — Neki su dugo vremena zamišljali da je krutost seksualnih kodova, u obliku u kakvom ih poznajemo, neophodna za društva nazvana »kapitalističkima«. N o uklanjanje kodova i premještanje zabrana dogodilo se bez sumnje znatno lakše nego što se m islilo (što, izgleda, upućuje na to da njihov raison d ’etre nije bio ono šo se mislilo); iznova se postavio problem etike kao forme koju valja dati svom e ponašanju i svom e životu. Uglavnom, zavaravanje je m isliti da j e sav moral u zabranama i da njihovo uklanjanje samo po sebi rješava pitanje etike. — Jeste li te knjige napisali za pokrete oslobođenja? — N e za, već u funkciji sadašnje situacije. — U vezi s Nadziranjem i kažnjavanjem rekli ste da j e to bila vaša »prva knjiga«. N e bi li se taj izraz j o š prim jerenije m ogao u potrijebiti u p ovodu pojavljivanja Upotrebe užitaka i Brige za sebe? — Napisati jednu knjigu na određen način znači dokinuti prethod­ nu. N a kraju uočavamo da je ono što sm o napravili — utjeha ili razočaranje — dosta blisko onome što sm o već napisali. — G ovorite da biste se »otrgnuli o d sam oga sebe«. O tkud to neobično htijenje?

— Z ašto propitivati ta razdoblja za koja će neki reći da su odviše udaljena?

— Što m ože biti etika intelektualca — ovdje zahtijevam izraz intelektualac koji u ovom trenutku kod nekih izaziva mučninu — ako ne to: biti stalno sposoban da se otrgneš od samoga sebe (što je suprotno od stava obraćenja)? Da sam želio bili isključivo sveučilišni intelektualac, bilo bi nedvojbeno mudrije izabrati samo jedno p o­ dručje u kojemu bih razvijao svoje djelovanje, prihvaćajući danu problematiku i pokušavajući je obraditi ili ponešto izmijeniti. Tada bih mogao pisati knjige kao što su one na koje sam pomišljao kada sam, u volji za znanjem, programirao šest svezaka povijesti seksual­ nosti, znajući unaprijed što želim napraviti i kamo želim dospjeti. Biti istovremeno sveučilištarac i intelektualac znači oprobavati tip znanja i analize koji se na sveučilištu poučava i prihvaća tako da mijenja ne sam o mišljenje drugih nego i naše vlastito. Izgleda mi d a je taj rad na preobrazbi vlastitog i tuđeg mišljenja raison d ’etre intelektualaca.

— Ja polazim od nekog problema u terminima u kojima se on danas postavlja i pokušavam napraviti njegovu genealogiju. Genea­

— Sartre je, prim jerice, više očitovao sliku intelektualca koji j e sv o j život proveo u razvijanju jedn og tem eljnog uvida. Čini se da ta

— Vi, dakle, zagovarate potpuni zaokret u načinu tradicionalnog razm atranja pitanja odnosa seksualnosti spram interesa? — U Grčkoj su postojale temeljne zabrane. Primjerice, zabrana incesta. Ali one su privukle neznatnu pažnju filozofa i moralista; dakako, u usporedbi s velikom brigom za očuvanje vladanja sobom. Kad Ksenofon izlaže razloge zbog kojih je incest zabranjen, on objašnjava da bi u slučaju ženidbe s vlastitom majkom razlika bila tolika da djeca ne bi m ogla biti ni lijepa ni zdrava. — Sofoklo j e ipak g ovorio drukčije. — Zanimljivo je da ta zabrana, teška i značajna, može biti u srži tragedije. Ona time nije u središtu moralnog prosuđivanja.

168

169

»volja da se otrgnete o d sam a sebe« predstavlja vašu pravu p o se b ­ nost. — N e bih mogao reći ima li tu nešto posebno. N o držim da ta promjena nema ni oblik iznenadnog prosvjetljenja koje »otvara oči«, ni oblik propusnosti za sva konjunkturna kretanja; želio bih da to bude razvijanje vlastitosti pomoću vlastitosti, revnosna preobrazba, polagana i naporna promjena vođena stalnom brigom za istinu. — Prethodna su djela stvorila o vama sliku m islioca zaokuplje­ nog zatvorenošću, podređenim , podjarm ljenim i discipliniranim su ­ bjektim a. Upotreba užitaka i Briga za sebe nude sasvim drugačiju sliku slobodnih subjekata. Izgleda da je p o srijed i značajna prom jena u vašem mišljenju. — Treba se vratiti problemu odnosa znanja i m oći. Držim, naime, da sam u očim a javnosti onaj tko je rekao daje znanje vezano za m oć, d a je ono samo tanahna maska prebačena preko struktura vladavine i da su ove uvijek bile tlačenje, zatvaranje, itd. Sto se prvog momenta tiče, odgovorit ću grohotnim smijehom. Da sam rekao, ili htio reći, d a je znanje moć, ja bih to rekao; a kad bih to rekao, tada više ništa ne bih im ao reći, jer ne vidim zašto bih toliko strastveno pokazivao njihove raznovrsne odnose da ih poistovjećujem. Nastojao sam upravo sagledati kako neki oblici moći koji su istog tipa mogu dati priliku krajnje različitim znanjima, različitim kako po njihovu pred­ metu, tako i po strukturi. U zm im o problem bolničke strukture: ona je potakla zatočenje psihijatrijskog tipa, što j e bilo popraćeno obli­ kovanjem psihijatrijskog znanja čija epistem ološka struktura izaziva dosta skepse. Ali u jednoj drugoj knjizi, Rođenju klinike, pokušao sam pokazati kako se unutar te iste bolničke strukture razvilo anatom sko-patološko znanje, koje je utemeljilo medicinu posve druga­ čije znanstvene plodnosti. Postoje, dakle, strukture moći dosta bliske institucionalne forme: psihijatrijsko zatočenje, medicinska hospitali­ zacija — s kojima su povezani različiti oblici znanja, među kojima se mogu uspostaviti odnosi, uvjetne, a ne uzročno-posljedične niti veze identiteta a fortiori. Oni koji kažu d a je znanje za mene maska m oći ne čine mi se sposobnim da shvate. Nemam im što drugo odgovoriti. — Ipak prosuđujete korisnim da to u ovom času napravite. — Nalazim zapravo da je to sada važno učiniti. 170

— Vaša dva posljednja djela označavaju svojevrsni p rije la z od fd o zo fije ka etici. O d vas se ovom prilikom očekuje o d g o vo r na p itan je: što treba činiti, što treba htjeti? — U loga intelektualca nije u tome da drugima govori što im je činiti. S kojim bi pravom on to radio? Prisjetite se svih proročanstava, obećanja, upozorenja i programa što su ih intelektualci formulirali tokom posljednja dva stoljeća i čije učinke danas vidimo. Posao se intelektualca ne sastoji u tome da oblikuje političku volju drugih; on se sastoji u tome da, pomoću analiza koje provodi u svojim područ­ jim a, preispituje očiglednosti i postulate, uzdrmava navike, načine djelovanja i mišljenja, razbija uobičajene jednostranosti, prerađuje mjeru pravila i institucija, te na osnovi te reproblematizacije (gdje obavlja svoj specifični zanat intelektualca) sudjeluje u oblikovanju političke volje (gdje igra svoju ulogu građanina). — U posljedn je se vrijem e intelektualcima dosta p rig o va ra lo da šute. — Koliko god to bilo nepovoljno, ne treba ulaziti u taj spor koji se zasniva na obmani. S druge strane, sama činjenica te kampanje nije bez stanovitog interesa. Valja se zapitati zašto su je socijalisti i vlada pokrenuli ili nastavili, izlažući se opasnosti da između sebe i cijelog lijevog mnijenja stvore rascjcp koji im neće koristiti. Površinski, i za ponekog, radilo se o preodjevenoj upozoravajućoj tvrdnji »V i šuti­ te«, hoće reći: »Budući da vas ne želimo čuti, šutite.« N o ozbiljnije gledano, u tom prigovoru ima nešto poput molbe, jadikovke: »R ecite nam ponešto od onoga što nam je potrebno«. Za vrijeme cijelog razdoblja dok smo tako teško provodili naš izborni savez s kom uni­ stima nismo mogli govoriti ništa što ne bi sadržavalo njima prihvat­ ljivu »socijalističku« ortodoksiju. U tom razdoblju, dakle, vi ste trebali samo šutjeti i prepustiti nam da vas, zbog potreba našeg saveza, smatramo »m alom ljevicom« ili »kalifornijskom« ljevicom . Ali kad smo došli na vlast, zatrebalo nam je da govorite. I da nam pribavite diskurs s dvojakom funkcijom: on bi trebao očitovati snagu lijevog mišljenja oko nas (najbolje bi bilo d a je to diskurs vjernosti, 110 zadovoljit ćem o se i diskursom dodvoravanja); ali on bi trebao kazivati i zbiljnost — ekonomsku i političku — koju smo prije brižno držali podalje od našeg vlastitog diskursa. Potrebno nam da je da drugi uz nas zastupaju diskurs vladajuće racionalnosti koji više ne bi bio onaj obmanjivački, iz našeg saveza, ni onaj ogoljeni, naših desnih protivnika (onaj koji mi danas zastupamo). Htjeli smo vas ponovo 171

uključiti u igru ali vi ste nas ostavili nasred prijelaza i ostali sjediti na obali.« N a to bi intelektualci m ogli odgovoriti: »Kad smo vas nago­ varali da promijenite diskurs, osuđivali ste nas u im e vaših najotrcanijih parola. A sada kad mijenjate lice, pod pritiskom realnosti koju niste bili sposobni shvatiti, tražite da vas oboružamo ne mišljenjem koje bi vam om ogućilo da joj se sučelite, već diskursom koji bi prikrio vašu promjenu. N evolja, kao što je rečeno, ne dolazi odatle što su intelektualci prestali biti marksisti u trenutku kad su komunisti dolazili na vlast; ona proizlazi iz toga što su vas obziri vašeg saveza u pogodnom trenutku spriječili da s intelektualcima obavite rad m išljenja koji bi vas učinio sposobnima da vladate. Da vladate drugačije od vaših zastarjelih parola i jedva pomlađenih tuđih tehni­ ka.«' — P ostoji li zajedničko nastojanje u vašim različitim intervenci­ ja m a u politici, posebno u povodu Poljske? — T o je pokušaj da se postave neka pitanja u terminima istine ili pogreške. Kad je ministar vanjskih poslova izjavio d a je udar Jaruzelskog stvar koja nas se ne tiče, je li to bila istina? Je li istina da Europa znači tako malo da nas se ne tiče njezina podjela i komuni­ stička vladavina s druge strane proizvoljne granice? Je li istina d a je odbijanje elementarnih sindikalnih sloboda u nekoj socijalističkoj zemlji beznačajna stvar u zem lji kojom vladaju socijalisti i komuni­ sti? A ko je istina d a je prisutnost komunista u vladi bez utjecaja na najvažnije odluke vanjske politike, što m isliti o toj vladi i o savezu na kojem ona počiva? Zacijelo, ta pitanja ne definiraju politiku; ali to su pitanja na koja moraju odgovoriti oni koji se bave politikom. — D a li je uloga koju preuzim ate u politici suglasna načelu »slobodnog govora« koji predstavlja temu vaših predavanja p o sljed ­ nje dvije godine? — Ništa nije nestalnije od političkog poretka koji je ravnodušan spram istine, no ništa nije opasnije od političkog sistema koji preten­ dira na to da propiše istinu. Funkcija »istinitog odgovora« ne sm ije imati oblik zakona, kao što bi bilo bezrazložno vjerovati da se ona posve opravdano zasniva na spontanim igrama komunikacije. Zada­ ća govorenja istine beskonačan je posao: poštivati njezinu komplek­ snost jest obveza koje se ne može lišiti ni jedna vlast. Osim da nametne ropsku šutnju. S francuskoga preveo Rade Kalanj 172

Humanističke znanosti i problem moći. Foucaultov pristup

Među misliocim a »strukturalističke generacije« koja je obilježila intelektualni život šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća te ostavila duboke tragove u socijalnim i humanističkim znanostima posebno mjesto pripada Michelu Foucaultu. T a je posebnost dvojaka: m etodološka i tematska. Poput drugih pripadnika toga kruga (L e v i-Straussa, L. Althussera, J. Lacana) on je metodološki slijedio o sn o v ­ na strukturalistička nastojanja da se apstraktni historicizam hegelijansko-m arksističke i egzistencijalističke provenijencije nadomjesti strogim konceptualnim tvorbama, ali je — za razliku od ostalih — najmanje robovao »strukturalističkoj ortodoksiji«. Dapače, često ju je eksplicitno poricao i ukazivao na njezina metodološka ograniče­ nja. Nije želio da ga se svrstava među protagoniste »strukturalističke mode«. Njegova tematska posebnost jo š je izričitija. Dok je L e v i-Strauss usredotočen na antropološku tematiku, Lacan na psihoana­ lizu a Althusser na epistem ološko-filozofske probleme, Foucault zahvaća širok dijapazon socijalno-povijesnih, filozpfsko-epistem oloških i kultumoantropoloških pitanja koja nadilaze obzorje svake posebne discipline. Zbog te tematske višedimenzionalnosti m nogi ga stavljaju uz bok Sartrea i Arona, dvaju paradigmatskih intelektualaca poslijeratnog razdoblja. Foucault je rođen 1926. u Poitiersu, a umro je 1984. godine u Parizu. Živio je relativno kratko, ali je iza sebe ostavio zamašan opus i am biciozne projekte započetih i nedovršenih djela. N jegov se životopis, od početka do kraja, odvija po crti elitne francuske duhov­ nosti. Po svršetku renomiranog liceja H enri-IV postaje studentom na glasovitoj Ecole Norrnale Superieure gdje, između ostalog, sluša i Louisa Althussera. Doticaj s tim »rigoroznim marksistom« ostavio je stanovite tragove u Foucaultovu mišljenju. Stekavši zvanje profe173