Friedrich von Hayek; Put u ropstvo

Friedrich Hayek

Put u ropstvo

preveo: Daniel Bučan

Uvod Prvo poglavlje. Napušteni put Ljudska volja učinila je svijet onakvim kakav jest. Individualistički temelj moderne civilizacije. Liberalizam nije statično stanje. Ali mu nije bilo dopušteno da se razvije stoga je napušten. Njemačka kao voditelj u novom polasku.

Drugo poglavlje. Velika utopija Socijalističko obećanje nove slobode. Promjene u značenju riječi sloboda. Obnovljena shvaćanja. Utopija demokratskog socijalizma.

Treće poglavlje. Individualizam i kolektivizam Značenje socijalizma. Značenje “planiranja”. Alternativa usmjerenoj ekonomiji nije laissez faire već racionalni okvir za konkurenciju. Kombinacije centralizma i konkurencije inferiorne su i centralizmu i konkurenciji.

Četvrto poglavlje. “Neizbježnost” planiranja Konkurencija zbog tehnoloških promjena nije nemoguća. Uzroci porasta monopola. Novi problemi stvoreni tehnološkim promjenama. Tehnološke mogućnosti koje se ne mogu ostvariti u konkurenciji. Zahtjev za planiranjem uglavnom rezultat uskih specijalističkih pogleda.

Peto poglavlje. Demokracija i planiranje Centralizam ekonomske aktivnosti pretpostavlja razumljivi zajednički kod vrijednosti. Individualni i socijalni ciljevi. Slaganje o metodama i neslaganje oko ciljeva. Što se raspon državne akcije proširuje, mogućnost dogovora se smanjuje. Iluzija demokratske “kontrole”. Sloboda, a ne demokracija kao krajnja vrijednost.

Šesto poglavlje. Planiranje i pravna država Pravna država. Formalni i sadržajni zakoni. Opravdanje pravne države. Sukob formalne i sadržajne jednakosti. Nova opasnost pravnoj državi. Pravna država i ljudska prava.

Sedmo poglavlje. Ekonomska kontrola i totalitarizam Politička i ekonomska sloboda. Prezir prema puko ekonomskom. Kontrola nad proizvodnjom omogućuje kontrolu nad potrošnjom. Planiranje i izbor zanimanja. Naredbe i zabrane kao jedina alternativa sistemu cijena. Mit o obilju. Proširenje totalitarne kontrole bez presedana.

Osmo poglavlje. Tko, komu? Sloboda i vlasništvo. Planiranje i raspodjela dohodaka. Distributivna pravda. “Jednakost”. “Pravedne” cijene i “pravedne” nadnice. Sukobljene ideje o tomu što je zasluženi status. Socijalizam je pripremio instrumente za totalitarnu kontrolu. Socijalizam “srednje klase”. Sukobi konkurirajućih socijalizama.

Deveto poglavlje. Sigurnost i sloboda Dvije vrste sigurnosti. U slobodnome društvu nezaslužene fluktuacije dohotka su

nužne. Sigurnost za određeni ekonomski sloj moguć je samo u društvu organiziranom na vojnom načelu. Ekonomska sigurnost osigurana nekima povećava nesigurnost ostalih. Značaj povećanog zahtjeva za sigurnošću.

Deseto poglavlje. Zašto se uspinju najgori Moralne posljedice kolektivizma. Najmanji zajednički nazivnik stvara najveću i najhomogeniju skupinu. Partikularističke tendencije imanentne socijalizmu. Kult moći. Socijalni ciljevi opravdavaju sva sredstva. Korisne navike koje se potiču u građana totalitarističke države. Izbor vođe.

Jedanaesto poglavlje. Konac istine Uloga propagande. Ljudi moraju usvojiti ne samo vrijednosti nego i stavove o činjenicama o planu. Nove vrijednosti se prihvaćaju pod imenima starih. Ne postoji područje znanja koje nije podložno kontroli. Istina i sloboda mišljenja.

Dvanaesto poglavlje. Socijalistički korijeni nacizma Socijalistička podrška dovršila je pobjedu antiliberalnih snaga u Njemačkoj. Sombart. Plenge. Lensch. Spengler i Moeller van den Bruck. Socijalizam kao oružje protiv liberalnog Zapada.

Trinaesto poglavlje. Totalitaristi među nama Širenje njemačkih ideala. Povijesni realizam more teutonico. Totalitarizam znanstvenika. Monopolističke organizacije kapitala. Monopolističke organizacije radne snage.

Četrnaesto poglavlje. Materijalni uvjeti i idealni ciljevi Ekonomofobija naše generacije. U slobodnome društvu ne postoji ni jedna svrha ne može stalno dominirati drugima. ^ak ni ukinuće nezaposlenosti. Ostvarenje naših najvećih nada ovisi o naglom ekonomskom napretku. Propast Engleskih političkih ideala.

Petnaesto poglavlje. Perspektive međunarodnog poretka Sukob nacionalnog planiranja i međunarodnog poretka. Smjer ekonomske aktivnosti postavlja još i teže političke probleme na međunarodnoj negoli na nacionalnoj razini. On stvara sukobe ideala koji se mogu riješiti samo silom. Međunarodni autoritet ne može se ograničiti na ekonomiju. Potreba za jakom ali ograničenom političkom silom iznad ekonomskih ovlasti. Zasluge federalističkog načela. Pravna država u međunarodnoj sferi. Opasnost od preambicioznosti.

Zaključak. Bibliografska primjedba.

PREDGOVOR Kada profesionalni istraživač društvenih pojava piše političku knjigu, prva mu je dužnost to jasno i kazati. Ovo je politička knjiga. Ne želim to prikrivati opisujući je, kako bih možda mogao, elegantnije i ambicioznije kao ogled iz društvene filozofije. No bez obzira kako knjigu nazvao, bitno je to da je sve što ću reći izvedeno iz određenih konačnih vrijednosti. Nadam se da sam u ovoj knjizi primjereno ispunio i jednu drugu, ne manje značajnu dužnost - nedvojbeno pokazati koje su to konačne vrijednosti na kojima se osniva cijela argumentacija. Ipak, ima nešto što ovome želim dodati. Premda je ovo politička knjiga, ja sam siguran, koliko se to uopće može biti, da uvjerenja što su u njoj izložena nisu određena mojim osobnim interesom. Ne vidim nikakva razloga zbog kojega bi ona vrsta društva što se meni čini poželjnom nudila veće prednosti meni no velikoj većini ljudi ove zemlje. Zapravo, moje kolege socijalisti uvijek mi govore da bih ja kao ekonomist u onoj vrsti društva kakvoj se ja protivim imao značajniji položaj, naravno, ako bih privatio njihovo gledanje. Jednako tako uvjeren sam da se tim pogledima ne protivim zato što se razlikuju od pogleda s kojima sam odrastao, budući da su to upravo oni pogledi uz koje sam pristajao kao mladić i koji su me i naveli na to da studij ekonomije izaberem za profesiju. Za one koji, kako je danas moderno, u svakom propovijedanju nekog političkog mnijenja tragaju za sebičnim motivima, možda smijem dodati da imam sve moguće razloge da ne napišem i ne objavim ovu knjigu. Ona će zasigurno uvrijediti mnoge ljude s kojima želim biti u prijateljskim odnosima; ona me je prisilila da zanemarim rad za koji sam bolje kvalificiran i koji sam smatram dugoročno važnijim; i, iznad svega, ona će zasigurno prejudicirati prijem rezultata strogo akademskog rada kojemu me usmjeruju sve moje naklonosti. Što sam usprkos tomu zaključio da je pisanje ove knjige dužnost koju ne smijem izbjegavati, ima se zahvaliti prije svega osobitoj i ozbiljnoj značajki rasprava što se danas vode o budućoj gospodarskoj politici, a koje je javnost nedovoljno svjesna. Radi se o tomu da je većina ekonomista već nekoliko godina uključena u funkcioniranje ratnog stroja i ušutkana svojim službenim položajem, te da zbog toga, javno mnijenje o tim problemima u zabrinjavajućoj mjeri oblikuju amateri i crnaks, ljudi koji traže samo svoju korist ili prodaju lažni lijek za sve. U takvim okolnostima onaj tko još uvijek ima vremena za pisanje, ne smije zadržati za sebe zebnje što ih sadašnje tendencije zasigurno izazivaju u glavi mnogih koji ih ne mogu javno iskazati - premda bih u drukčijim okolnostima rado raspravljanje o pitanjima nacionalne politike prepustio onima koji su za tu zadaću kvalificiraniji i ovlašteniji. Osnovna tema ove knjige bila je najprije skicirana u članku pod naslovom "Sloboda i gospodarski sustav" ("Freedom and Economic System"), objavljenom u travanjskome broju Contemporary Review godine 1938., a kasnije je u proširenom obliku ponovno objavljen u izdanju "Public Policy Pamphlets" što ga je za University of Chicago Press godine 1939. priredio profesor H. D. Gideonse. Zahvaljujem urednicima i izdavačima obiju tih publikacija što su mi dopustili da prenesem iz njih neke odlomke. London School of Economics Cambridge, prosinac 1943.

PREDGOVOR IZDANJU IZ 1976. Ova knjiga, napisana u slobodno vrijeme u razdoblju od 1940. do 1943. godine, kada sam još uvijek bio uglavnom zaokupljen problemima čiste ekonomske teorije, postala mi je, kako se moglo i očekivati, polazište za rad na novome području, koji je potrajao više od trideset dgodina. Taj prvi pokušaj u posve novom pravcu uzrokovalo je moje nezadovoljstvo zbog posve pogrešnog tumačenja značaja nacističkog pokreta u engleskim "naprednim" krugovima. To je bio povod da tadašnjem ravnatelju London School of Economics, Sir Williamu Beveridgeu, uputim memorandum, da potom napišem članak u Contemporary Review godine 1938., koji sam na zahtjev profesora Harryja G. Gideonsea sa Sveučilišta u Chicagu proširio za njegovo izdanje "Public Policy Pamphlets", te da napokon i nerado, kad sam vidio da su sve moje sposobnije britanske kolege bile zaokupljene hitnijim problemima vođenja rata, u takvim okolnostima proširim u ovu raspravu. Usprkos posve neočekivanom uspjehu knjige - u slučaju američkog izdanja, koje prvotno i nije bilo planirano, čak i većem no što ga je doživjelo britansko - dugo njome nisam bio posve zadovoljan. Premda sam na samom početku knjige jasno izjavio da je to politička knjiga, većina mojih kolega koji se bave društvenim znanostima natjerala me je da osjećam da sam svoje sposobnosti upregnuo na pogrešnoj strani, a i sam sam strahovao da sam prekoračivanje granica tehničke ekonomike, možda prekoračio granice svojih kompetencija. Ovdje neću govoriti o bijesu što ga je knjiga izazvala u nekim krugovima, niti o neobičnoj razlici između njezina prijema u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, o čemu sam nešto kazao prije dvadeset godina u Predgovoru za prvo američko džepno izdanje. Da ukažem na karakter široko rasprostranjene reakcije, spomenut ću samo da je dobro poznati filozof, čije ime neću spominjati, pisao jednom drugom filozofu predbacujući mu što je hvalio tu sablažnjivu knjigu koju on "naravno nije čitao!" No premda sam se svim silama trudio vratiti se čistoj ekonomici, nisam se mogao osloboditi osjećaja da su problemi u koje sam se tako neplanirano bio upuxstio izazovniji i značajniji od problema ekonomske teorije, te da mnogo što od onoga što sam rekao u svojoj prvoj skici zahtijeva objašnjenje i razradu. Osim toga, kada sam je pisao, još se nisam bio dostatno oslobodio svih predrasuda i praznovjerja što pretežu u javnome mnijenju, a još sam manje znao izbjeći svo općeprisutno brkanje termina i pojmova kojega sam kasnije postao svjestan. A rasprava o posljedicama socijalističke politike koja se pokušava razotkriti u ovoj knjizi, nikako nije potpuna bez valjana prikaza o tome što zahtijeva i što može postići prikladan tržićšni poredak. Tom potonjem pitanjubio je uglavnom posvećen rad što sam ga od tada objavio na tome području. Prvi ishod tih napora u objašnjavanju naravi jednog poretka slobode bila je obimna knjiga pod naslovom The Constitution of Liberty (1960) u kojoj sam uglavnom pokušao ponovno iznijeti i osmisliti doktrine klasičnog liberalizma devetnaestoga stoljeća. Svijest o tomu da je takvo ponovno iznošenje ostavilo neka pitanja bez odgovora navela me je potom da sam pružim odgovore u trosveščanom djelu pod naslovom Law, Legislation and Liberty, kojega je prvi svezak izašao godine 1973., drugi 1976., a treći samo što nije dogotovljen. Vjerujem da sam u posljednjih dvadeset godina, kojih sam se bavio tim zadaćama, mnogo naučio o problemima o kojima se raspravlja u ovoj knjizi,

koju, mislim, nisam ni jednom ponovno pročitao za to vrijeme. Kako sam to učinio sada radi ovoga predgovora, više se ne osjećam kao netko tko duguje ispriku, već se po prvi puta osjećam prilično ponosnim na nju - i ne na posljednjem mjestu zbog uvida zbog kojega sam je posvetio "socijalistima svih stranaka". Naime, premda sam u međuvremenu naučio mnogo toga što nisam znao kada sam je pisao, danas me često iznenađuje koliko sam toga uspijevao sagledati još na početku mojih nastojanja, a što je moj kasniji rad potvrdio; i premda će, nadam se, moja kasnija nastojanja u očima stručnjaka biti dostojnija pohvale, i danas sam bez oklijevanja spreman preporučiti ovu ranu knjigu širokom krugu čitatelja koji žele dobiti jednostavan ne specijalistički uvod u ono za što mislim da je još uvijek jedan od najprečih problema koje ćemo morati razriješiti. ^itatelj će se vjerojatno pitati znači li to da sam još uvijek spreman braniti sve glavne zaključke ove knjige; odgovor na to pitanje u cjelini je potvrdan. Najvažnije ograničenje u tom pogledu koje moram iznijeti proizlazi odatle što se u međuvremenu promijenilo nazivlje, te da se zbog toga ono što u ovoj knjizi kažem može pogrešno razumjeti. U vrijeme kada sam je pisao socijalizam je nedvosmisleno značio nacionalizaciju sredstava za proizvodnju i centralizirano planiranje privrede što ga je ta nacionalizacija omogućivala i činila nužnim. U tomu je smislu, na primjer, Švedska danas mnogo manje socijalistički ustrojena no Velika Britanija ili Austrija, premda se Švedsku obično smatra mnogo više socijalističkom zemljom. To je stoga što socijalizam danas najčešće znači ekstenzivnu raspodjelu dohotka pomoću poreza i institucija države blagostanja. U takvoj državi učinci o kojima raspravljam u ovoj knjizi ostvaruju se sporije, posrednije i nepotpunije. Ja vjerujem da konačni ishod tendira tomu da bude manje-više isti, premda proces kojim se on postiže nije psove jednak onome koji je opisan u ovoj knjizi. ^esto mi se pripisivalo da tvrdim kako svako kretanje u pravcu socijalizma nužno vodi totalitarizmu. Premda takva opasnost postoji, to nije ono što se tvrdi u ovoj knjizi. Ona naprosto sadrži opomenu o tomu da će, ako ne budemo dotjerivali načela naše politike, proizaći neke vrlo neugodne posljedice, kakve ne žele oni što se zalažu za takvu politiku. Kako mi se danas čini, u ovoj sam knjizi pogriješio prije svega u tomu što nisam dovoljno naglasio važnost iskustva komunizma u Rusiji, što je greška koja se možda može oprostiti ima li se u vidu da je uu vrijeme kad sam pisao Rusija bila naš ratni saveznik - i što se sam nisam posve oslobodio od svih tada uvriježenih intervencionističkih predrasuda, te sam zbog toga bio sklon mnogim koncesijama za koje danas mislim da su bule neosnovane. A u svakom slučaju tada još nisam bio posve svjestan do koje su mjere stvari u izvjesnom smislu već tada loše stajale. Primjerice, tada sam još uvijek smatrao retoričkim pitanje što sam ga postavio (str. 61) o tomu "to bi mogao reći da u Njemačkoj još uvijek vlada zakonitost?" da je Hitler neograničenu vlast dobio strogo ustavnim putem, da bih kasnije ustanovio kako su profesori Hans Kelsen i Harold J. Laski, a vjerojatno i mnogi drugi socijalistički pravnici i politolozi, sljedeći te utjecajne autore, tvrdili upravo to. Općenito, daljnje proučavanje suvremenih trendova mišljenja i suvremenih institucija u najmanju je ruku povećalo moju strepnju i zabrinutost. A utjecaj socijalističkih ideja i naivna vjera u dobre namjere totalitarnih vlasti izrazito su se povećale od vremena kada sam napisao ovu knjigu. Dugo mi je bilo krivo što sam poznatiji po onome što sam sam smatrao

efemernim pamfletom negoli po mom strogo znanstvenome radu. Nakon što sam, u svjetlu tridesetgodišnjeg daljnjeg proučavanja u ono vrijeme postavljenih problema, ponovno razmotrio ono što sam tada bio napisao, više ne osjećam tako. Premda ova knjiga možda sadrži mnogo toga što u vrijeme kada sam je pisao, ne bih mogao uvjerljivo dokazati, ona je predstavljala iskreno nastojanje da se dopre do istine za koju vjerujem da je urodila uvidima što će čak i onima koji se ne slažu samnom pomoći da izbjegnu ozbiljnim pogibeljima. F. A. Hayek

UVOD Malo je otkrića bolnijih od otkrića koja razotkrivaju pedigree ideja. Lord Acton Suvremeni događaji razlikuju se od povijesti po tomu što ne znamo rezultate do kojih će dovesti. Osvrćući se unatrag, možemo utvrditi značenje prošlih pojava i pratiti posljetke koje su izazuuvali. No za vrijeme dok povijest protječe, ona za nas nije povijest. Ona nas vodi u nepoznatu zemlju i tek vrlo rijetko možemo na tren sagledati tračak onoga što je pred nama. Drukčije bi bilo kada bi nam bilo dano da još jednom proživimo iste događaje sa znanjem o onomu što smo već jednom vidjeli. Kako bi nam se drugačijima stvari ukazale, kako bi se projemene koje sada jedva zamjećujemo činile važnima i često uznemirujućima! Vjerojatno je sreća što čovjek nikada ne može doživjeti to iskustvo i što ne poznaje ni jedan zakon kojemu se povijest mora potčiniti. Ipak, premda se povijest nikada u potpunosti ne ponavlja, i upravo stoga što nikakav razvoj stvari nije neizbježan, u stanovitoj mjeri možemo iz prošlosti naučiti kako da se izbjegne ponavljanje istoga procesa. Ne mora se biti prorok da bi se bilo svjesno opasnosti koje prijete. ^esto će se zbog slučajne kombinacije iskustva i interesa jednome čovjeku događaji ukazati s vidika koji su tek malobrojnima očiti. Stranice što slijede proizvod su iskustva koje je najsličnije iskustvu dvokratnog proživljavanja istog vremenskog razdoblja, ili barem dvokratnog promatranja vrlo sličnog razvoja ideja. Premda se takvo iskustvo teško može steći u jednoj zemlji, u stanovitim okolnostima može se steći živeći dugo najuprije u jednoj, a potom isto tako dugo u drugoj zemlji. Premda su utjecaji kojima je trend mišljenja u većini civiliziranih zemalja izložen u velikoj mjeri slični, to ne znači da ti utjecaji nužno moraju djelovati u isto vrijeme i istim tempom. Tako se ponekada, seleći se iz jedne zemlje u drugu, može dvaput biti svjedokom sličnih faza intelektualnog razvoja. Osjećaj u tom slučaju postaje osobito izoštren. Kada čovjek po drugi put naiđe na istraživanje mišljenja ili na zauzimanje za mjere kakve je prvi put sreo dvadeset ili dvadeset i pet godina ranije, onda ta mišljenja i mjere dobivaju novo značenje kao simptomi nekog određenog trenda. Tada ta mišljenja i mjere ukazuju, ako ne na nužnost, a ono barem na vjerojatnost da će se stvari odvijati sličnim tijekom. Danas je nužno izreći neugodnu istinu da smo suočeni s pogibelji da ponovimo sudbinu Njemačke. Istina, ta opasnost nije izravna, i okolnosti u ovoj zemlji još uvijek su toliko različite od okolnosti kojima smo bili svjedoci posljednjih godina u Njemačkoj da je teško vjerovati da idemo u istome smjeru. Ipak, ma kako put bio dugačak, radi se o putu na kojemu je teško krenuti obrnutim smjerom kada se jednom njime krene. Ako dugoročno i jesmo tvorci vlastite sudbine, kratkoročno mi smo zatočenici ideja što smo ih sami stvorili. Samo ako na vrijeme shvatimo opasnost možemo se nadati da ćemo je izbjeći. Ova zemlja nimalo nije nalik na Hitlerovu Njemačku, na Njemačku sadašnjeg rata. No oni koji proučavaju današnje ideje teško mogu ne vidjeti da postoje više no površna sličnost između trenda mišljenja u Njemačkoj za vrijeme i poslije posljednjeg rata i današnjih ideja u ovoj zemlji. U ovoj smo zemlji danas nedvojbeno svjedoci iste spremnosti da se ustrojstvo države koje smo ostvarili

u svrhu obrane zadrži u svrhu stvaranja. Svjedoci smo istog prezira spram liberalizma devetnaestog stoljeća, istog lažnog "realizma" pa čak i cinizma, istog fatalističkog prihvaćanja "neizbježnih trendova". A najmanje devet desetina pouka za koje naši najglasniji reformatori tako gorljivo tvrde da ih trebamo izvući iz ovoga rata upravo su pouke što su ih Nijemci izvukli iz prošloga rata i koje su toliko mnogo učinile za pojavu nacističkog sustava. Imat ćemo prilike u ovoj knjizi pokazati da ima još mnogo drugih točaka u kojima, u razdoblju od posljednjih petnaest od dvadeset i pet godina, čini se slijedimo primjer Njemačke. Premda ljudi ne vole da ih se na to podsjeća, nije prošlo tako mnogo godina od kada su socijalističku politiku te zemlje progresisti općenito smatrali primjerom za kojim se valja povoditi, baš kao što je još manje davno ŠPvedska bila uzor u koji su bile uprte oči naprednjaka. Svi oni čije sjećanje seže još dalje u prošlost znaju koliko su duboko, najmanje za vrijeme cijelog jednog pokoljenja prije prošlog rata, njemačka misao i njemačka praksa utjecali na ideale i politiku ove zemlje. Autor ove knjige proveo je otprilike polovicu svog zrelog života u rodnoj Austriji, u bliskom dodiru s njemačkim intelektualnim životom, a drugu polovicu u Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskoj. Za dvanaestak godina, otkada mu je ova zemlja postala dom, sve je više bio uvjeren da su barem neke sile što su uništile slobodu Njemačke na djelu i ovjde, i da se karakter i izvor te pogibelji, ako je to uopće moguće, ovjde čak i manje shvaćaju no što je to bilo u Njemačkoj. Najveća tragedija koja još nije shvaćena jest to da su u Njemačkoj u velikoj mjeri upravo ljudi dobre volje, ljudi kojima se divilo i isticalo ih kao uzor u ovoj zemlji, pripremili, ako ne i stvorili put onim snagama koje danas predstavljaju sve ono što mrze. Ipak, naši izgledi da od sebe otklonimo takvu sudbinu ovise o tome hoćemo li se suočiti s opasnošću i prepoznati je, i jesmo li spremni na to da preispitamo čak i one naše nade i ambicije kojima smo najprivrženiji, ako se pokažu izvorom te opasnosti. Za sada malo je znakova koji bi svjedočili o tomu da imamo intelektualne odvažnosti priznati sebi da smo možda bili u krivu. Malo ih je koji su spremni priznati da uspon fašizma i nacizma nije bio reakcija na socijalističke trendove prethodnoga razdobglja, već upravo neizbježan ishod tih tendencija. To je istina koju većina ljudi ne želi priznati, čak ni onda kada se priznaje sličnost mnogih neprihvatljivih značajki unutrašnjeg poretka u komunističkoj Rusiji i nacional-socijalističkoj Njemačkoj. Rezultat toga jest da mnogi koji za sebe misle da su beskrajno daleko od nacističkih izopačenosti i koji iskreno mrze sva očitovanja nacizma, istodobno rade za ideale ostvarenje kojih će voditi ravno u takvu omraženu tiraniju. Svako uspoređivanje razvoja stvari u različitim zemljama, naravno, varljivo je; no ja svoju tvrdnju ne zasnivam na takvim usporedbama, a niti ne tvrdim da je takav razvoj stvari neizbježan. Kada bi to bilo tako, ne bi bilo nikakva smisla pisati ovo što pišem. Takav razvoj stvari može se spriječeti, shvate li ljudi na vrijeme kamo bi njihova nastojanja mogla voditi. No donedavna bilo je malo nade da bi bilo kakav pokušaj da im se otvore oči mogao imati uspjeha. No čini se da je danas vrijeme zrelo za potpunije raspravljanje cijelog tog pitanja. Ne samo što je problem danas sagledan u mnogo širim krugovima; ima i osobitih razloga zbog kojih je nužno da se, na raskrižju na kojemu smo, s tim pitanjem suočimo izravno. Možda će se reći da ovo nije trenutak da se poteže pitanje oko kojega se mišljenja oštro sukobljuju. No socijalizam o kojemu govorimo nije stvar stranke, a pitanja o kojima raspravljamo imaju malo što zajedničkog s pitanjima oko kojihz se spore političke stranke. S našim problemom nema veze to što neke

skupine možda manje žele socijalizam no neke druge, što neke žele socijalizam prije svega u interesu ove skupine a druge u interesu one skupine. Stvar je u tomu što je, uzmemo li ljude čiji pogledi utječu na razvoj stvari, očito da su oni danas u ovoj zemlji u stanovitoj mjeri svi socijalisti. Štoviše, ako nije u modi naglašavati da smo "danas svi mi socijalisti", to je tako samo stoga što je to danas i odveć očito. Malo tko sumnja u to da se moramo i dalje kretati prema socijalizmu i većina ljudi samo pokušava to kretanje usmjeriti u interesu neke posebne klase ili skupine. Mi se u tom pravcu krećemo samo stoga što to gotovo svi žele. Nema objektivnih činjenica zbog kojih bi to bilo neizbježno. Morat ćemo kasnije nešto reći i o tobožnjoj neizbježnosti "planiranja". Glavno pitanje jest kamo će nas to kretanje odvesti. Zar nije moguće da će ljudi, čija uvjerenja danas tom kretanju daju neodoljivu inerciju, ako počnu shvaćati ono što sada vidi tek nekolicina, užasnuti ustuknuti i odustati od nastojanja u koje se toliko ljudi dobre volje uprezalo cijelih pola stoljeća? Pitanje kamo će nas odvesti to opće vjerovanje našeg pokoljenja pitanje je koje si mora postaviti ne ova ili ona stranka već svatko od nas, pitanje je od najveće važnosti. Može li se zamisliti veća tragedija od toga da, u nastojanju da svjesno oblikujemo našu budućnost u skladu s visokim idealima, mi zapravo nesvjesno ostvarujemo upravo suprotno od onoga čemu smo težili? Ima još i neposredniji razlog zbog čega bismo u ovome trenutku morali ozbiljno nastojati razumjeti snage koje su stvorile nacional-socijalizam. To će nam omogućiti da razumijemo našega neprijatelja i o čemu se radi u našem sukobu. Ne može se nijekati da je spoznaja pozitivnih ideala za koje se mi borimo još na niskoj razini. Znamo da se borimo za slobodu, da oblikujemo svoj život prema vlastitim zamislima. To je velika stvar, ali nije sve. To nije dosta da bismo stekli čvrsta uvjerenja što su nam potrebna da bismo se oduprijeli neprijatelju koji koristi propagandu kao jedno od svojih najjačih oružja, i to ne samo u najbučnijem već i u najistančanijem obliku. To je još manje dostatno onda kada tu propagandu moramo suzbiti u narodu u zemljama što su pod neprijateljevom kontrolom, i drugdje gdje učinak te propagande neće iščeznuti s porazom sila Osovine. To nije dostatno ako trebamo pokazati drugima da se borimo za ono što je vrijedno njihove podrške, i ne dostaje da bi nas uvelo u izgradnju nove Europe koja će biti sigurna od opasnosti što su srušile staru. @alosno je što su Englezi u odnosima s diktatorima prije rata, jednako kao i u svojim pokušajima propagande i u raspravi o svojim ratnim ciljevima, pokazali unutrašnju nesigurnost i nepostojanost cilja, što se može objasniti samo zbrkom glede njihovih vlastitih ideala i naravi razlika spram neprijatelja. Bili smo zavedeni onoliko koliko smo to bili koliko stoga što nismo htjeli vjerovati da je neprijatelj iskren kad propovijeda i neka vjerovanja koja i mi dijelimo, toliko i stoga što smo vjerovali u iskrenost nekih drugih njegovih javnih tvrdnji. Nisu li i lijeve stranke baš kao i desne bile zavarane vjerujući da je Nacionalsocijalistička stranka u službi kapitalista i da se protivi svim oblicima socijalizma? Koliko li nam je samo pojedinosti Hitlerova sustava bilo preporučivano s najneočekivanijih strana, pri čemu je izostajala svijest o tomu da su te pojedinosti nerazdvojivi dio toga sustava i da ne mogu biti u skladu sa slobodnim društvom koje želimo očuvati? Koliko li je bilo pogibeljnih pogrešaka što smo ih počinili prije rata i od izbijanja rata zato što ne shvaćamo protivnika s kojim smo suočeni! Gotovo kao da nismo htjeli razumjeti razvoj stvari koji je doveo do totalitarizma, zato što bi takvo razumijevanje moglo razbiti neke od najdražih nam iluzija kojih se nepokolebljivo držimo.

Nikad nećemo imati uspjeha u odnosima s Nijemcima dok ne shvatimo karakter i rast ideja što sada njima upravljaju. Teorija koja se opet pojavljuje, naime da su Nijemci nasljedno zli, teško je održiva i malo povjerenja može ulijevati u one koji je zastupaju. Ta teorija dovodi u pitanje čast velikog broja Engleza koji su u posljednjih stotinu godina spremno preuzimali ono što je bilo najbolje u njemačkoj misli, pa i ne samo ono što je bilo najbolje. Ona zaboravlja na činjenicu da je, pišući prije osamdeset godina svoj veliki spis On Liberty, John Stuart Mill nadahnuće crpio više no iz bilo koga drugoga iz dvojice Nijemaca Goethea i Wilhelma von Humboldta, te činjenicu da su dvojica najutjecajnijih intelektualnijih predaka nacional-socijalizma, Thomas Carlyle i Houston Stewart Chamberlain, bili Škot i Englez. U sirovijem obliku takvo viđenje je nesrreća za one koji, prihvaćajući ga, usvajaju najgora stajališta njemačkih rasnih teorija. Problem nije u tomu što bi Nijemci kao takvi bili zli, što oni vjerojatno u smislu urođenosti nisu ništa više no drugi narodi, već u tomu da se ustanovi koje su okolnosti u posljednjih sedamdeset godina omogućile postupan rast i konačnu pobjedu određenog broja ideja, te zašto je na koncu ta pobjeda na površinu iznijela najpogubnije elemente iz tog skupa ideja. Puka mržnja prema svemu njemačkome, umjesto prema određenim idejama što danas prevladavaju među Nijemcima, uz to je i vrlo pogibeljna, jer one koji joj se prepuštaju čini slijepima za stvarnu prijetnju. Valja strahovati da je takvo stajalište često neka vrsta pukog eskapizma, kojemu uzroci leže u nespremnosti da se raspoznaju tendencije koje nisu ograničene samo na Njemačku, i u nesklonosti da se preispitaju, i ako je potrebno odbace, uvjerenja koja smo preuzeli od Nijemaca i koja nas još uvijek baš koliko i Nijemce drže u zabludi. To je dvostruko pogibeljnostoga što uvjerenje da je samo osebujna pokvarenost Nijemaca proizvela nacistički sustav vrlo lako može biti izgovorom da se i nama nametnu one iste institucije što su proizvele tu pokvarenost. Tumačenje razvoja stvari u Njemačkoj i Italiji, što će biti iznešeno u ovoj knjizi, u mnogomu se razlikuje od tumačenja većine stranih promatrača i većine izbjeglica iz tih zemalja. No ako je to tumačenje valjano, ono će ujedno razjasniti i zašto je gotovo nemoguće da osoba koja poput većine izbjeglica i stranih dopisnika engleskih i američkih novina, zastupa danas prevladavajuće socijalističko gledište, te događaje sagleda u valjanu svjetlu. Površno i zabludno gledište, koje u nacional-socijalizmu vidi naprosto reakciju onih čije su povlastice ili interesi bili ugroženi napredovanjem socijalizma, naravno podržavaju svi oni koji su, premda su i sami jedno vrijeme bili djelatni u razvoju ideja što su dovele do nacional-socijalizma, u određenom stadiju toga razvoja zastali, i koji su, zbog sukoba u koji ih je to dovelo s nacistima, bili prisiljeni napustiti svoju zemlju. No činjenica da su oni bili brojčano jedina značajna opozicija nacistima ne znači ništa više no to da su u širem smislu riječi praktično svi Nijemci postali socijalisti, i da je liberalizam u starom značenju te riječi bio nadvladan socijalizmom. Kao što ćemo, nadamo se, pokazati, sukob kakav postoji između nacional-socijalističke "desnice" i "ljevice" u Njemačkoj ona je vrsta konflikta kakav će se uvijek pojavljivati između različitih socijalističkih frakcija koje su međusobni takmaci. Ako je takvo tumačenje valjano, onda znači da danas mnogi od tih socijalističkih izbjeglica, držeći se uporno svojih uvjerenja, usprkos najboljoj volji, pridonose tomu da njihova usvojena domovina pođe putom kojim je krenula Njemačka. Znam da su mnogi među mojim engleskim prijateljima bili ponekad šokirani polu-fašističkim pogledima kakve su povremeno imali prilike čuti od njemačkih izbjeglica, u čija se istinski socijalistička uvjerenja ne može sumnjati. No premda ti engleski promatrači to pripisuju činjenici da se radi o Nijemcima,

istinsko objašnjenje krije se u tomu da su oni bili socijalisti čije iskustvo ide nekoliko stupnjeva dalje od iskustva što su ga do danas tekli socijalisti u ovoj zemlji. Istina je, naravno, da su njemački socijalisti u svojoj zemlji našli podlogu u stanovitim značajkama pruske tradicije; ta srodnost između prusijanizma i socijalizma, u kojima su se u Njemačkoj obje strane dičile, još je jedna potvrda našoj glavnoj tvrdnji. No bilo bi pogrešno misliti da je totalitarizam proizvod posebnog njemačkog a ne socijalističkog elementa. Ono što je Njemačkoj bilo zajedničko s Italijom i Rusijom bila je prevlast socijalističkih gledišta a ne prevlast prusijanstva, a nacional-socijalizam je izrastao iz masa a ne iz slojeva prožetih pruskom tradicijom.

Prvo poglavlje NAPUŠTENI PUT To je program kojemu osnovna postavka nije da je sustav slobodnog poduzetništva zbog profita propao u ovoj generaciji, već da taj sustav još nije bio iskušan. F. D. Roosevelt Kada tijek civilizacije krene neočekivanim smjerom, kada umjesto stalnog napretka koji smo se navikli očekivati, odjednom shvatimo da nas ugrožava zlo što ga obično dovodimo u vezu samo s prošlim razdobljima barbarstva, spremni smo za to okriviti bilo što drugo osim sebe same. Nismo li svi mi uvijek djelovali u skladu s našim najboljim umnim sposobnostima, i nisu li mnogi od naših najvećih umova neprestance radili na tomu da svijet učine boljim? Nisu li svi naši napori i sve naše nade bile usmjerene većoj slobodi, pravdi i blagostanju? Ako je ishod toliko drukčiji od naših ciljeva, ako se, umjesto sa slobodom i blagostanjem, suočavamo s neslobodom i bijedom, nije li tome bez sumnje razlog to što su neke zlokobne sile zacijelo osujetile naše nakane, to što smo žrtve neke zlohude sile, koju treba savladati kako bismo se mogli vratiti na put što vodi boljitku? Ma kako se mnogo razlikovali kada treba imenovati krivca, bilo da je to zli kapitalist ili zao duh nekog naroda, glupost naših starih, ili društveni sustav koji još nije u potpunosti oboren, premda se protiv njega borimo već pola stoljeća - svi smo mi, ili smo barem donedavna svi bili, sigurni u jedno: da vodeće ideje što su za vijeka posljednje generacije postale zajednička baština većine ljudi dobre volje i što su odredile glavne promjene u našem društvenom životu, ne mogu biti pogrešne. Spremni smo prihvatiti gotovo svako objašnjenje sadašnje krize naše civilizacije, osim jednog: to jest da sadašnje stanje svijeta može biti rezultat istinske pogreške na našoj strani, te da je težnja za ostvarenjem nekih naših najdragocijenijih ideala očito donijela rezultate što su posve drukčiji od onih kakve smo očekivali. Dok su sve naše snage usmjerene pobjedonosnom zaključivanju ovog rata, ponekad je teško prisjetiti se da su čak i prije rata vrijednosti za koje se sada borimo ovdje bile ugrožavane a drugdje uništavane. Premda danas sukobljene zemlje predstavljaju različite ideale i bore se za njihovo ostvarenje, ne smijemo zaboraviti da je ovaj sukob proizašao iz borbe ideja u sklopu onoga što je, sve donedavna, bila jedinstvena europska civilizacija; i da tendencije koje su kulminirale u stvaranju totalitarnih sustava nisu bile ograničene samo na zemlje koje su pred tim tendencijama pokleknule. Premda prva zadaća danas mora biti pobjeda u ratu, ta će nam pobjeda samo pružiti još jednu priliku da se suočimo s osnovnim problemima i iznađemo način da izbjegnemo usudu koji je zatekao srodne nam civilizacije. Sada je pomalo teško o Njemačkoj, Italiji ili o Rusiji misliti ne kao o drukčijim svjetovima, već kao o ishodima razvoja misli u kojem smo i mi sudjelovali; lakše je, barem što se naših neprijatelja tiče, i mnogo lagodnije misliti da su oni posve drukčiji od nas, i da se to što se dogodilo kod njih ne može dogoditi i kod

nas. Pa ipak, povijest tih zemalja u godinama prije uspona totalitarnog sustava sadržavala je malo značajki koje ne bi bile poznate i nama. Vanjski sukob rezultat je preobrazbe europske misli, koja je u drugih bila toliko brža da ih je dovela u nepomirljiv skuob s našim idealima, no koja ni nas nije poštedjela. Možda je Englezima osobito teško shvatiti da su promjena u idejama i snaga ljudske volje svijet učinile onakvim kakav je on danas premda ljudi nisu predviđali takve ishode, i da nas nikakva spontana promjena u činjenicama nije prinudila da tome prilagodimo svoju misao, naprosto stoga što su Englezi, na svoju sreću, u takvom razvoju stvari zaostajali za većinom europskih naroda. Mi još uvijek o idealima kojima se rukovodimo i kojima smo se rukovodili u prošlome pokoljenju mislimo kao o idealima koje tek treba ostvariti u budućnosti, i nismo svjesni koliko su za posljednjih dvadeset i pet godina ti ideali već izmijenili ne samo svijet već i ovu zemlju. Još uvijek vjerujemo da je nama sve do nedavna upravljalo ono što se neodređeno naziva idejama devetnaestog stoljeća ili načelom laissez-faire. U usporedbi s nekim drugim zemljama, i sa stajališta onih koji nestrpljivo žele ubrzati promjenu, takvo uvjerenje možda je donekle i opravdano. No premda je do godine 1931. ova zemlja bez hitanja išla putem na kojem su prevodili drugi, već tada smo bili toliko odmakli da samo oni čije sjećanje seže unatrag u godine prije prošloga rata znaju kako je izgledao liberalni svijet. Ključna stvar, koje su ljudi ovdje još uvijek tako malo svjesni, međutim, nije tek veličina promjena što su se zbile za prošlog pokoljenja, već činjenica da su te promjene značile posvemašnju promjenu u smjeru evolucije naših ideja i društvenog poretka. Barem dvadeset i pet godina prije no što je sablast totalitarizma postala zbiljskom prijetnjom, mi smo postupno napuštali osnovne ideje na kojima je izgrađena europska civilizacija. Današnje pokoljenje, koje još uvijek ne želi dovesti u vezu te dvije činjenice, doživljava kao pravi šok to što nas je put kojim smo krenuli s tako malim nadama i ambicijama suočio s užasom totalitarizma. Pa ipak, takav razvoj stvari samo potvrđuje upozorenja otaca liberalne filozofije koju još uvijek ispovijedamo. Postupno smo napustili onu slobodu u ekonomskim poslovima bez koje osobna i politička sloboda u prošlosti nikad nije postojala. Premda su nas neki od najvećih političkih mislilaca devetnaestoga stoljeća - de Tocqueville i Lord Acton - upozoravali da socijalizam znači ropstvo, mi smo se postojano kretali u pravcu socijalizma. A danas, kada smo vidjeli da se pred našim očima uzdiže nov oblik ropstva, jedva da nam može posti na um da te dvije stvari mogu biti povezane, do te mjere smo ta upozorenja zaboravili. Koliko oštar raskid ne samo s nedavnom prošlošću već i s cjelokupnom evolucijom zapadnjačke civilizacije predstavlja suvremeni trend prema socijalizmu postaje jasno ako ga promotrimo ne samo na pozadini devetnaestoga stoljeća, već u dužoj povijesnoj perspektivi. Mi sve brže napuštamo stavove Cobdena i Brighta, Adama Smitha i Humea, ili čak Lockea i Miltona, ali isto tako i jednu od najistaknutijih značajki zapadnjačke civilizacije kakva je izrasla iz temelja što su ih postavili kršćanstvo i Grci i Rimljani. Postupno se napušta ne samo liberalizam devetnaestoga i osamnaestoga stoljća, već i osnovni individualizam što smo ga baštinili od Erazma i Montaignea, od Cicerona i Tacita, Perikla i Tukidida. Nacistički vođa koji je nacional-socijalističku revoluciju opisao kao proturenesansu izrekao je veću istinu no što je vjerojatno i sam znao. To je bio odlučan korak u razaranju one civilizacije koju je moderni čovjek izgradio iz

temelja renesanse, i koja je prije svega bila individualistička civilizacija. Danas individualizam ne uživa ugled, i taj se naziv počeo dovoditi u vezu s egoizmom i sebičnošću. No individualizam o kojem govorimo suprotstavljajući se socijalizmu i svim drugim oblicima kolektivizma, nema nužne veze s egoizmom i sebičnošću. U ovoj ćemo knjizi tek postupno moći razjašnjavati opreku tih dvaju suprotstavljenih načela. No bitne značajke onoga individualizma koji se, iz elemenata što potječu od krš\anstva i filozofije klasične starine, prvi put u potpunosti razvio u renesansi, i od tada izrastao i raširio se u ono što poznajemo kao zapadno-europsku civilizaciju, to jest poštivanje pojedinog čovjeka kao čovjeka, odnosno priznavanje njegovih gledišta i sklonosti kao najviših u sferi kojoj pripadaju, kako usko ta sfera mogla biti omeđena, i vjera u to da je poželjno da ljudi razvijaju vlastite individualne talente i sklonosti. "Sloboda" je danas riječ koja je toliko istrošena uporabom i zlorabljenjem da čovjek ne može a da ne oklijeva upotrijebiti je da bi izrazio ideale koji su se na njoj temeljili u tome razdoblju. Snošljivost je, možda, jedina riječ koja još uvijek ima puno značenje načela što je kroz cijelo to razdoblje bilo u usponu, a koje je tek odnedavna ponovno počelo gubiti na važnosti, da bi s usponom totalitarne države posve isčeznula. Postupna preobrazba kruto ustrojenog hijerarhijskog sustava u sustav u kojem ljudi mogu barem pokušati oblikovati vlastiti život, u kojem je čovjek stekao priliku da upozna različite oblike života, i da bira između njih, usko je povezana s rastom trgovine. Iz trgovačkih gradova sjeverne Italije novo viđenje života raširilo se s trgovinom na zapad i sjever, preko Francuske i jugozapadne Njemačke u Nizozemsku i na Britansko otočje, čvrsto se ukorjenjujući posvuda gdje nije bilo despotske političke vlasti koja bi ga iskorijenila. U Nizozemskoj i Britaniji to je viđenje života dugo uživalo najpotpuniji razvoj i po prvi puta dobilo priliku da slobodno raste i da postane osnovicom društvenog i političkog života tih zemalja. Odatle se koncem sedamnaestog i u osamnaestom stoljeću počelo u razvijenijem obliku širiti na zapad i na istok, u Novi svijet i u središte europskog kontinenta, gdje su razorni ratovi i politička potlačenost u velikoj mjeri zaustavili ranije početke sličnoga razvoja. U cijelom tom modernom razdoblju europske povijesti opći smjer društvenoga razvoja bio je smjer oslobađanja pojedinca od stega što su ga držale vezanog za uobičajene ili propisane načine u njegovim običnim djelatnostima. Svjest o tomu da spontani i nenadzirani napori pojedinaca mogu uroditi složenim poretkom privrednih djelatnosti mogla se razviti tek pošto je takav razvoj stvari već donekle uznapredovao. Kasnija razrada sustavne argumentacije u prilog gospodarske slobode bila je ishod slobodnog rasta gospodarske djelatnosti, koja je bila neplanirani i nepredviđeni suproizvod političke slobode. Možda je najveći rezultat oslobađanja individualnih energija bio zadivljujući razvoj znanosti koji je slijedio pohod individualne slobode od Italije do Engleske i dalje. Mnoge veoma vješto smišljene automatske igračke i drugi mehanički izumi konstruirani u vrijeme kada je industrijska tehnika još uvijek ostajala nanepromjenljivoj razini, i razvoj u nekim industrijama koje, poput rudarstva ili urarstva, nisu bile podvrgnute restriktivnom nadzoru, pokazuju da izumiteljske sposobnosti čovjekove nisu bile ništa manje u ranijim razdobljima. No rijetki pokušaji da se mehanički izumi, od kojih su neki bili izvanredno uznapredovali, šire koriste u industriji bili su odmah onemogućivani, a težnja znanju ugušivana dokle god se smatralo da su prevladavajuća stajališta obvezna za sve: vjerovanja velike većine o tomu što je valjano i dobro bez otpora su se ispriječivala na putu individualnog inovatora. Tek pošto je industrijska sloboda

otvorila put slobodnom korištenju znanja, tek otkad se sve može pokušati - ako se nađe netko tko će taj pokušaj podržati na vlastiti rizik - i, treba li dodati, kako iz redova onih koji su službeno zaduženi za unapređivanje znanja, tako i izvan tih krugova, znanost je učinila velike korake koji su u posljednjih stotinu i pedeset godina izmijenili lice svijeta. Kao što je često slučaj, narav naše civilizacije jasnije su sagledali njezini neprijatelji no većina njezinih prijatelja: "vječna zapadnjačka boljka, pobuna pojedinca protiv vrste", kako ju je u devetnaestome stoljeću opisao Auguste Comte, taj totalitarist, bila je uistinu snaga koja je izgradila našu civilizaciju. Devetnaesto stoljeće individualizmu prethodnoga razdoblja dodalo je samo svijest klasa o slobodi, sustavno i postojano razvilo ono što je izraslo na sporadičan i neujednačen način, proširujući taj individualizam iz Engleske i Nizozemske na veći dio europskog kontinenta. Ishod tog razvoja nadmašio je sva očekivanja. Gdje god su prepreke slobodnom razmahu čovjekove darovitosti bile otklonjene čovjek je ubrzo pokazao da je u stanju zadovoljiti sve šire područje želja. I dok je sve viša razina života ubrzo vodila otkrivanju vrlo tamnih područja u društvu, područja što ih ljudi više nisu htjeli tolerirati, vjerojatno nije bilo klase koja nije imala znatnu korist od općeg napretka. Taj začudni razvoj ne možemo valjano mjeriti našim današnjim standardima, koji su i sami rezultat toga razvoja, i koji danas otkrivaju mnoge nedostatke. Da bismo valjano shvatili što je taj razvoj značio za one koji su sudjelovali u njemu, moramo ga mjeriti nadama i željama ljudi iz vremena kada je bio započeo: i ne može biti sumnje da je uspjeh toga razvoja nadmašio čovjekove najsmjelije snove, da je početkom dvadesetoga stoljeća radni čovjek zapadnoga svijeta dosegao stupanj materijalne udobnosti, sigurnosti i osobne neovisnosti kakav je stotinu godina ranije jedva izgledao moguć. U budućnosti će vjerojatno najznačajniji i najdalekosežniji učinak toga uspjeha biti nov osjećaj moći nad vlastitom sudbinom, vjera u neograničene mogućnosti poboljšanja vlastite sudbine, što ih je već ostvareni uspjeh probudio u ljudi. S uspjehom rasla je i ambicija - a čovjek uistinu može biti ambiciozan. Ono što je nekoć bilo inspirativno obećanje, više nije dostajalo; ritam napredovanja bio je odveć spor; a načela što su taj napredak omogućila u prošlosti počela su se sada više smatrati preprekama bržem napretku, koje s enstrpljenjem treba otkloniti, no uvjetima što će omogućiti očuvanje i razvoj onoga što je već postignuto. *** U osnovnim načelima liberalizma nema ničega što bi ga činilo statičkim, nema jednom zauvijek zadanih, čvrstih i krutih pravila. Temeljno načelo da u sređivanju naših poslova moramo što je više moguće koristiti spontane snage društva, što je moguće manje utjecati se prisili, sposobno je za beskonačnu raznolikost primjene. Osobito, golema je razlika izmeđui promišljenog stvaranja sustava unutar kojeg će nadmetanje djelovati što je moguće korisnije, i pasivnog prihvaćanja insitutcija kakve jesu. Vjerojatno ništa nije toliko štetilo stvari liberalizma kao glupo insistiranje nekih liberala na stanovitim neistančanim aproksimativnim pravilima, prije svega na načelu laissez-faire. Pa ipak, u stanovitom smislu to je bilo nužno i neizbježno. U suočenju s bezbrojnim interesima koji su mogli pokazati da će neke određene mjere donijeti izravnu i očitu korist nekima, dok je šteta što je uzrokuju mnogo posrednija i teže sagledljiva, samo je neko čvrsto i kruto pravilo moglo biti učinkovito. A pošto je

nedvojbeno bilo utvrđeno čvrsto uvjerenje u korisnost industrijske slobode, iskušenje da ju se predstavi kao pravilo koje ne poznaje izuzetaka bilo je odveć jako a da bi mu se uvijek moglo oduprijeti. No uz takvo uvjerenje što su ga preuzeli mnogi popularizatori liberalne doktrine, bilo je gotovo neizbježno da se njihovo stajalište, pošto je u nekim točkama bilo osporeno, ubrzo sruši u cijelosti. To je stajalište bilo još više oslabljeno neizbježno sporim napredovanjem politike koja je smjerala postupnom poboljšavanju institucionalnog okvira slobodnoga društva. Taj je napredak ovisio o rastu našeg razumijevanja društvenih snaga i uvjeta koji će najviše pogodovati njihovu najpoželjnijem funkcioniranju. Budući da je glavna zadaća bila poticati njihovo djelovanje a gdje je to nužno i nadomjestiti ga, osnovni zahtjev koji se postavljao bilo je razumjeti te snage. Odnos liberala prema društvu nalik je odnosu vrtlara koji uzgaja neku biljku, te da bi stvorio uvjete koji će najviše pogodovati njezinu razvoju mora što je moguće više znati o njezinoj građi i načinu na koji ona funkcionira. Nitko razuman nije dvojio da su neistančana pravila što su izražavala načela gospodarske politike devetnaestoga stoljeća bila tek početak, da moramo još mnogo toga naučiti, i da ima još golemih mogućnosti napredovanja na pravcima kojima smo krenuli. No to napredovanje moći će se ostvariti samo usporedo s ostvarivanjem sve većeg stupnja intelektualnog ovladavanja snagama koje moramo koristiti. Bilo je mnogo neizbježnih zadataka, kao što je upravljanje monetarnim sustavom, spriječavanje monopola ili nadzor nad njim, te još i mnogo manje očtih ali ne manje važnih zadataka na drugim područjima gdje nije bilo sumnje u to da vlada ima golemu moć da čini i dobro i zlo; a sve je govorilo o tome da ćemo uz bolje razumijevanje problema jednoga dana biti u stanju te snage uspješno koristiti. No dok je napredovanje prema onome što se obično naziva "pozitivnom" akcijom nužno bilo sporo, i dok se za izravno poboljšanje morao u velikoj mjeri oslanjati na postupno povećanje bogatstva što ga je donijela sloboda, liberalizam se morao neprestance suprotstavljati planovima što su ugrožavali to napredovanje. Na nj se počelo gledati kao na "negativnu" doktrinu, jer nekim pojedincima može ponuditi malo što više od udjela u općem napretku, napretku koji se sve više počinjalo primati zdravo za gotovo, i na koji se više nije gledalo kao na rezultat politike slobode. Moglo bi se čak reći da je sam uspjeh liberalizma postao uzrokom njegova malaksavanja. Zbog već ostvarenog uspjeha, čovjek je sve manje bio spreman podnositi zlo koje ga još uvijek prati i koje se sada činilo nepodnošljivim i nepotrebnim. * * * Zbog sve većeg nezadovoljstva sporim napredovanjem liberalne politike, zbog opravdane ogorčenosti onima koji su se koristili liberalnim frazama u obrani protu-društenih povlastica, i zbog neograničene ambicije naizgled opravdane već postignutim materijalnim poboljšanjem, došlo je do toga da se na prijelazu stoljeća vjeru u osnovna načela liberalizma sve više napuštalo. Postignuto se smatralo postojanim i nepropadljivim posjedom, stečenim jednom za svagda. Oči ljudi usmjerile su se na nove zahtjeve, zadovoljavanju koji, činilo se, na putu stoji privrženost starim načelima. Sve se više počinjalo vjerovati da se daljnji napredak ne može postići na starim pravcima unutar općeg okvira koji je u prošlosti bio omogućio napredovanje, već da se željeni daljnji napredak može postići samo posvemašnjim preoblikovanjem društva. Više se nije radilo o tomu

da se nadogradi ili poboljša postojeći ustroj, već o tomu da ga se posve sastruže i zamijeni novim. A usporedo s usredotočavanjem nade novog pokoljenja na nešto posve novo interes za funkcioniranje i razumijevanje funkcioniranja postojećeg društva sve brže su slabili; a sa slabljenjem razumijevanja načina na koji je funkcionirao slabila je i naša svijestz o tomu što ovisi o njegovu postojanju. Ovo nije mjesto za rspravu o tomu kako je ta promjena u nazoru bila pospješena nekritičkim prenošenjem navika u mišljenju, što su proizašle iz bavljenja tehnološkim problemima, i navika u mišljenju prirodoznanaca i inžinjera, na probleme društva, i kako su te navike istodobno pokazivale tendenciju osporavanja rezultata ranijeg istraživanja društva, koji nisu bili sukladni njihovim predrasudama, te kako su nametale vlastite ideale ustrojavanja u području u kojem ti ideali nisu mogli biti prikladni. Ovdje nam je samo do toga da pokažemo kako se, premda postupno i gotovo neprimjetno, naše stajalište spram društva izmijenilo. Ono št je u svakom pojedinom stadiju toga procesa promjene izgledalo tek kao razlika u stupnju, za ukupni učinak je već imalo temeljnu različitost između starijeg liberalnog stajališta spram društva i aktualnog pristupa drutšvenim problemima. Ta promjena iskazuje se kao posvemašnje preokretanje trenda koji smo sažeto prikazali, potpuno napuštanje individualističke tradicije što je stvorila zapadnjačku civilizaciju. Prema dans prevladavajućim nazorima, pritanje više nije u tomu kako možemo najbolje iskoristiti spontane snage što opstoje u slobodnom društvu. Mi smo se, zapravo, poduhvatili toga da se oslobodimo snaga što su proizvele nepredviđene rezlutate, i da neosobni i bezimeni mehanizam tržišta zamijenimo kolektivnim i "svjesnim" upravljanjem svih društvenih snaga prema promišljeno odabranim ciljevima. Razlika se najbolje može predočiti krajnjim stajalištem zauzetim u naširoko odobravanoj knjizi koje ćemo program takozvanog "planiranja za slobodu" morati više no jednom kometirati. Mi nikada nismo morali uspostaviti i upravljati cijelim sustavom prirode onako kako smo danas prisiljeni da postupamo s društvom (piše dr. Karl Mannheim)... ^ovječanstvo sve više teži tomu da upravlja cjelinom svoga društvenog života, premda nikad nije pokušavalo stvoriti jednu drugu prirodu. *** Znakovito je što se ta promjena u trendu ideja poklopila s preokretanjem smjera u kojem su se ideje kretale u prostoru. Više od dvije stotine godina engleske su se ideje širile prema istoku. Vladavina slobode koja je ostvarena u Engleskoj činilo se da će se proširiti cijelim svijetom. Do godine 1870. vladavina tih ideja bila je vjerojatno dosegla najdalju granicu svog širenja prema istoku. Od tada ona se počinje povlačiti, i s istoka se počinje širiti drugačiji sklop ideja, ne novih već, zapravo, vrlo starih. Za slijedećih šezdeset godina Njemačka je postala središte iz kojeg su se na zapad i na istok širile ideje koje će upravljati svijetom u dvadesetom stoljeću. Neovisno o tomu je li riječ o Hegelu ili Marxu, Listu ili Schmolleru, Sombartu ili Mannheimu, da li se radi o socijalizmui u njegovu radikalnijem obliku ili naprosto o "organiziranosti" ili "planiranju" neke manje radikalne vrste, njemačke ideje posvuda su se spremno prihvaćale, i posvuda su se spremno opnašale njemačke institucije. Premda većina tih novih ideja, a posebice socijalizam, nisu nastale u Njemačkoj, one su se u Njemačkoj usavršile, i u posljednjoj četvrtini devetnaestog i prvoj čpetvrtini dvadesetzog

stoljeća u njoj doseble svoj najpotpuniji razvoj. Danas se često zaboravlja koliko je značajno bilo predvodništvo Njemačke u tom razdoblju u sferi razvoja teorije i prakse socijalizma, zaboravlja se da je cijelo jedno pokoljenje prije no što je socijalizam postao ozbiljna tema u ovoj zemlji, Njemačka je već imala socijalističku stranku u parlamentu, i da se sve donedavna doktrinalni razvoj socijalizma gotovo u cjelini odvijao u Njamačkoj i Austriji, tako da čak i današnja ruska raspraa uvelike nastavlja ondje gdje su Nijemci stali; većina engleskih socijalista još uvijek nije svjesna toga da su većinu problema što ih oni počinju otkrivati u cjelini već odavno raspravili njemačiki socijalisti. Intelektualni utjecaj njemačkih mislilacca u tom razdoblju na cio svijet imao je za osnovu ne samo veliki materijalni napredak Njemačke, već je u još većoj mjeri tu osnovicu predstavljao izvanredni ugled što su ga njemački mislioci i znanstvenici bili stekli za prethodnih stotinu godina, kada je Njemačka ponovno postala ravnopravan pa čak i vodeći član u jedinstvenoj europskoj civilizaciji. No taj je ugled ubrzo poslužio širenju ideja usmjerenih protiv samih temelja te civilizacije. Sami Nijemci - ili barem oni među njima koji su te ideje širili - bili su posve svjesni te suprotstavljenosti: ono što je bilo zajednička baština europske civilizacije za njih je, mnogo prije pojave nacista, postalo "zapadnjačkom" civilizacijom, pri čemu se pojam "zapadnjačka" više nije rabio u starom značenju Zapada, već je označavao ono što leži zapadno od Rajne. "Zapadnjački" u tom smislu bili su liberalizam i demokracija, kapitalizam i individualizam, slobodna trgovina i svaki oblik internacionalizma i ljubavi prema miru. No usprkos slabo prikrivenom preziru što ga je sve veći broj Nijemaca pokazivao spram tih "plitkih" zapadnjačkih ideala, ili možda upravo zbog toga, ljudi su na Zapadu i dalje prihvaćali njemačke ideje, pa su čak počeli vjerovati da su njihova vlastita ranija uvjerenja bila tek puke racionalizacije sebičnih interesa, da je slobodna trgovina doktrina smišljena za promicanje britanskih interesa, i da su politički ideali što ih je Engleska dala svijetu beznadno zastarjeli i nešto čega se treba stidjeti.

Drugo poglavlje VELIKA UTOPIJA

F. Hoelderlin

Državu je paklom na zemlji uvijek činilo upravo to što ju je čovjek pokušavao učiniti svojim rajem.

Što je socijalizam zamijenio liberalizam kao nauk uz koji pristaje velika većina naprednih ljudi, ne znači naprosto da su ljudi zaboravili na upozorenja velikih liberalnih mislilaca prošlosti koji su ukazivali na posljedice kolektivizma. To se dogodilo zato što su ti ljudi bili uvjereni upravo u obratno od onoga št su ti mislioci proricali. Najneobičnije jest to što je socijalizam, koji je bio ne samo viđen kao najveća prijetnja slobodi, već se posve otvoreno pojavio kao reakcija protiv liberalizma francuske revolucije, općeprihvaćen pod zastavom slobode. Danas se malo tko sjeća da je socijalizam u početku bio otvoreno autoritaran. Francuski pisci koji su postavili temelje modernog socijalizma nisu uopće sumnjali u to da se njihove ideje mogu ostvariti u praksi samo uz pomoć jake diktatorske vlasti. Za njih je socijalizam značio pokušaj da se "revolucija okonča" promišljenim preustrojavanjem društva po hijerarhijskim crtama i nametanjem prisilne "duhovne vlasti". Kada je u pitanju bila sloboda, utemeljitelji socijalizma nisu se nimalo dvoumili. Slobodu mišljenja smatrali su temeljnim zlom društva u devetnaestom stoljeću, a prvi moderni planer, SaintSimon, čaj ke govorio da će se one koji se ne budu povinovali odborima za planiranje što ih je on predlagao "tretirati kao stoku". Tek je pod utjecajem snažnih demokratskih struja što su prethodile revoluciji iz 1848. socijalizam počeo stupati u savezništvo sa snagama slobode. Ali novom "demokratskom socijalizmu" dugo je trebalo da otkloni sumnje što su ih pobudili njegovi prethodnici. Nitko nije jasnije od Tocquevillea sagledao da je demorkacija kao bitno individualistička institucija u nepomirljivom sukobu sa socijalizmom: Demokracija proširuje sferu individualne slobode (rekao je godine 1848.); socijalizam je sužava. Demokracija pridaje sve moguće vrijednosti svakom pojedinom čovjeku; socijalizam svakog pojedinog čovjeka čini pukim činiteljem, pukim brojem. Demokracija i socijalizam nemaju ništa zajedničkoga osim jedne riječi - jednakost. No evo razlike: dok demokracija teži jednakosti u slobodi, socijalizam teži jednakosti u ograničenosti i ropstvu. Da bi suzbio takve sumnje i da bi u svoja kola upregnuo najsnažniji od svih političkih poriva, to jest žudnju zaslobodom, socijalizam je sve više počeo koristiti obećanje "nove slobode". Nastupanje socijalizma trebalo je biti iskorak iz kraljevstva nužde u kraljevstvo slobode. Ono je trebalo donijeti "ekonomsku slobodu", bez koje je već ostvarena politička sloboda "bezvrijedna". Samo je socijalizam bio u stanju postići dovršenje vjekovne borbe za slobodu, u kojoj je postizanje političke slobode bilo tek prvi korak. Istančana promjena u značenju riječi sloboda, kojoj je svrha bila da taj argument zvuči uvjerljivo, značajna je. Za velike apostole političke slobode ta riječ značila je slobodu od prisile, slobodu od proizvoljne vlasti drugih ljudi, oslobođenje od stega što pojedincu nisu ostavljale nikakva izbora doli poslušnost spram naredaba pretpostavljenog. Međutim, nova obećana sloboda trebala je biti sloboda od nužde, oslobođenje od prisile okolnosti koja

neizbježno ograničuje polje izbora svima nama, premda nekima mnogo više no drugima. Prije no što čovjek bude mogao biti uistinu slobodan, treba slomiti "despotizam fizičkih potreba", olabaviti "ograničenja ekonomskog sustava". Sloboda u tom značenju, naravno, samo je drugo ime za moć ili bogatstvo. Ipak, premda su obećanja te nove slobode često bila praćena neodgovornim obećanjima velikog povećanja materijalnog bogatstva u socijalističkome društvu, ekonomska sloboda nije očekivana od takve posvemašnje pobjede nad škrtošću prirode. Obećanje je zapravo značilo obećanje da će velike postojeće nejednakosti u području izbora raznih ljudi isčeznuti. Tako je zahtjev za novom slobodom bio samo drugo ime za stari zahtjev za jednakom raspodjelom bogatstva. Ali novo ime osiguralo je socijalistima još jednu riječ koja im je bila zajednička s liberalima, i oni su to iskoristili potpuno. I premda su tu riječ te dvije skupine rabile u različitom smislu, malo je bilo onih koji su to zamjećivali, a još je manje bilo onih koji su se pitali mogu li se uistinu te dvije vrste obećane slobode povezati. Nema sumnje da je obećanje veće slobode postalo jedno od najučinkovitijih oružja socijalističke propagande, i da je vjerovanje da će socijalizam donijeti slobodu iskreno. No to će samo povećati tragediju, ako se pokaže da je ono što nam je bilo obećano kao Put u slobodu zapravo bilo Brza cesta u ropstvo. Nema dvojbe da je obećanje veće slobode bilo ono što je privlačilo sve veći broj liberala na put socijalizma, što ih je učinilo slijepim za oprečnost između osnovnih načela socijalizma i liberalizma, i što je često omogućavalo socijalistima da uzurpiraju i sam naziv stare stranke slobode. Socijalizam je prihvatila većina inteligencije kao naizglednog nasljednika liberalne tradicije; stoga nije čudno što je njima nepojmljiva ideja da bi socijalizam vodi u smjeru oprečnom od slobode. *** Posljednjih dgodina, međutim, stara poimanja o nepredviđenim posljedicama socijalizma ponovno su snažno odjeknula s najneočekivanije strane. Mnogi strani promatrači, jedan za drugim, usprkos suprotnim očekivanjima s kojima su pristupali svom predmetu, bivali su impresionirani izvanrednom sličnošću uvjeta pod "fašizmom" i "komunizmom" u mnogom pogledu. Dok su "napredni" u ovoj zemlji i drugdje još uvijek sami sebe zavaravali da komunizam i fašizam predstavljaju suprotne polove, sve se više ljudi počinjalo pitati nisu li te nove tiranije izdanci istih tendencija. Mora da su čak i komunisti bili barem malo uzdrmani svjedočanstvima poput svjedočanstva Maxa Eastmana, starog Lenjinova prijatelja, koji je morao priznati da "umjesto da je bolji, staljinizam je gori od fašizma, okrutniji, barbarskiji, nepravedniji, nemoralniji, antidemokratskiji, i nije nikakvom nadom niti skrupulom opravdan", te da ga se može "bolje nazvati superfašističkim". A kada taj isti autor priznaje da "staljinizam jest socijalizam", u tom smislu da je neizbježan premda nepredviđen politički nus-produkt nacionalizacije i kolektivizacije, na koje se oslanjao kao na dio svog plana stvaranja besklasnog društva" onda njegov navedeni zaključak očito zadobija šire značenje. Eastmanov slučaj možda je najznamenitiji, no on ni u kom slučaju nije ni jedini niti prvi naklonjeni promatrač ruskog eksperimenta koji je došao do takvoga zaključka. Nekoliko godina prije toga W. H. Chamberlain, koji je provevši dvanaest godina u Rusiji kao američki dopisnik doživio propast svih svojih ideala, sažeo je zaključke svojih pručavanja u Ru8siji, Njemačkoj i Italiji u izjavu

da "socijalizam neizbježno mora, barem u početku, iskusiti put ne u slobodu, već u diktaturu i kontra-diktaturu, u najžešći građanski rat. Socijalizam ostvaren i održavan demokratskim sredstvima čini se da nedvojbeno pripada svijetu utopije". Slično tomu britanski pisac F.A. Voigt, poslije mnogo godina bliskog praćenja razvoja stvari u Europi, gdje je boravio kao strani dopisnik, zaključuje da je "marksizam doveo do fašizma i nacional-socijalizma zato jer u svim svijim bitnim crtama i jest fašizam i nacional-socijalizam". A dr. Walter Lippmann je došao do uvjerenja da pokoljenje kojemu mi pripadamo danas iz iskustva uči što se događa kada ljudi napuste slobodu u korist prisilnog ustrajavanja svojih poslova. Premda sebi obećavaju bogatiji život, u praksi ga se moraju odreći; usporedo s povećanjem stupnja organiziranog upravljanja raznolikost ciljeva mora ustupati mjesto jednoobraznosti. To je neizbježna kazna planskog društva i autoritarnog načela u ljudskim stvarima. Još mnogo sličnih izjava ljudi koji su bili u položaju da prosuđuju mogli bi se probrati iz izdanja posljednjih godina, osobito izjava onih ljudi koji su kao građani sada totalitarnih zemalja proživjeli tu preobrazbu i koje je njihovo iskustvo natjeralo da preispitaju mnoga svoja najdublja uvjerenja. Kao još jedan primjer navest ćemo njemačkoga pisca koji istovjetan zaključak već navedenima izražava možda ispravnije: Potpuni poraz vjerovanja da se sloboda i jednakost mogu postići uz pomoć marksizma (piše Peter Drucker) prisilio je Rusiju da pođe onim istim putovima što ih je slijedila Njemačka u totalitarno, posve negativno, ne-ekonomsko društvo neslobode i nejednakosti. To ne znači da su komunizam i fašizam bitno istovjetni. Fašizam je stadij do kojeg se dolazi pošto se komunizam pokaže iluzijom, a on se pokazao iluzijom kako u staljinističkoj Rusiji tako i u predhitlerovskoj Njemačkoj. Ne manje znakovita je i intelektualna biografija mnogih nacističkih i fašističkih vođa. Svatko tko je pratio razvoj tih pokreta u Italiji i Njemačkoj bio je iznenađen koliko je bilo vodećih ljudi, od Mussolinija na niže (ne isključujući ni Lavala i Quislinga), koji su započeli kao socijalisti a završili kao fašisti i nacisti. a što vrijedi za vođe još više vrijedi za obične pripadnike pokreta. Relativna lakoća kojom se kakav mladi komunist mogao preobratiti u nacista ili vice versa bila je u Njemačkoj dobro znana, a osobito propagandistima tih dviju stranaka. Mnogi je sveučilišni predavač u našoj zemlji tridesetih godina sretao engleske i američke studente koji su se vraćali s kontinenta dvojeći jesu li komunisti ili nacisti, sigurno samo u to da mrze zapadnjačku liberalnu civilizaciju. Istina je, naravno, da su se u Njemačkoj prije 1933. i u Italiji prije 1922. komunisti i nacisti, odnosno fašisti, sukobljavali češće međusobno no s drugim strankama. Nadmetali su se za podršku istog tipa uma, a jedni druge su mrzili kao krivovjerce. No njihova praksa je svjedočila o tomu koliko su bili bliski. I za jedne i za druge pravi neprijatelj, čovjek s kojim nemaju ničega zajedničkog i za kog se ne mogu nadati da će ga moći uvjeriti i pridobiti jest liberal starog tipa. Dok je za nacista komunist, za komunista nacist, a za obojicu socijalist potencijalni novak, čovjek valjana kova koji je slušao pogrešne proroke, i jedan i drugi znaju da između njih i onih koji istinski vjeruju u individualnu slobodu ne može biti kompromisa. Da oni koji su zavedeni službenom propagandom i jedne i druge strane ne bi

sumnjali u rečeno, neka mi bude dopušteno navesti još jednu izjavu iza koje stoji autoritet koji ne bi smio biti dvojben. U članku pod znakovitim naslovom "Ponovno otkriće liberalizma" profesor Eduard Heimann, jedan od vođa njemačkog religijskog socijalizma piše: Hitlerizam sebe proglašuje i za istinsku demokraciju i za istinski socijalizam, a strahotna istina jest da je u takvim tvrdnjama zrno istine; svakako, beskrajno sitno zrnce, ali u svakom slučaju dostatno da posluži kao osnova za tako fantastična iskrivljavanja. Hitlerizam ide tako daleko da za sebe svojata ulogu zaštitnika kršćanstva, i strahotna je istina da čak i ta gruba laž može polučiti stanovit dojam. No jedno je savršeno jasno i sred sve te magle: Hitler nikad nije tvrdio da predstavlja istinski liberalizam. Prema tomu, liberalizam se ističe time što je Hitleru najomraženija doktrina. Treba dodati da je ta mržnja imala malo prilike da se pokaže u praksi naprosto zato što je, u vrijeme kad je Hitler došao na vlast, liberalizam u Njemačkoj bio mrtav u svakom pogledu. A usmrtio ga je socijalizam. *** Dok je za mnoge koji su prometanje socijalizma u fašizam pratili izbliza veza između tih dvaju sustava bivala sve očitijom, u ovoj zemlji većina još uvijek vjeruje da se socijalizam i sloboda mogu povezati. Nema nikakve sumnje u to da većina socijalista ovdje još uvijek čvrsto vjeruje u liberalni ideal slobode, i da bi ustuknuli kada bi se uvjerili da bi ostvarenje njihova programa značilo uništenje slobode. Taj se problem još uvijek tako malo sagledava, još uvijek međusobno najnepodmirljiviji ideali tako lako žive zajedno, da i danas možemo čuti da se o tako proturječnim izrazima kakav je "individualistički socijalizam" ozbiljno raspravlja. Ako je to stanje duha koje nas vuče u novi svijet, ne može biti hitnije zadaće no da ozbiljno preispitamo stvarno značenje evolucije do koje je drugdje već došlo. Premda će naši zaključci samo ptvrditi viđenja što su ih već drugi izrazili, razlozi zbog kojih se takav razvoj stvari ne može smatrati sluačnim neće se ukazati bez prilično potpunog istraživanja glavnih vidova te preobrazbe društvenog života. Demokratski socijalizam, ta velika utopija posljednjih nekoliko pokoljenja, ne samo da je nedostižan, već sve dok se ta veza ne razgoli u svim njezinim aspektima, mnogi neće vjerovati da težiti demokratskom socijalizmu znači zapravo stvarati nešto toliko drugačije da bi vrlo malo onih koji ga sada priželjkuju bilo spremno prihvatiti te učinke.

Treće poglavlje INDIVIDUALIZAM I KOLEKTIVIZAM Socijalisti vjeruju u dvije stvari koje su posve različite, pa možda i oprečne - u slobodu i u organizaciju. Elie Halévy Prije no što pođemo dalje s našim glavnim problemom, treba još prebroditi jednu zapreku. To je zabuna zbog koje najčešće upadamo u nešto što nitko ne želi, zabuna koju moramo razjasniti. Ta se zabuna tiče upravo samoga pojma socijalizam. Taj pojam može značiti, i često označuje naprosto ideale društvene pravde, veću jednakost i sigurnost, koje su krajnji ciljevi socijalizma. No on isto tako znači i osobitu metodu uz pomoć koje većina socijalista vjeruje da će postići te ciljeve, i koju mnogi sposobni ljudi smatraju jedinom metodom uz pomoć koje većina socijalista vjeruje da će postići te ciljeve, i koju mnogi sposobni ljudi smatraju jedinom metodom uz pomoć koje se ti ciljevi mogu u potpunosti i brzo ostvariti. U tomu smislu socijalizam znači ukidanje privatnog poduzetništva, privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, i stvaranje sustava "planirane privrede" u kojemu je poduzimač koji radi za dobit zamijenjen nekim središnjim tijelom koje sve planira. Ima mnogo ljudi koji sebe nazivaju socijalistima, premda im je samo do onoga prvoga, koji žarko vjeruju u te konačne ciljeve socijalizma, ali niti im je stalo niti razumiju kako se te ciljeve može postići, i koji su naprosto uvjereni da se oni moraju postići, bez obzira na cijenu. No gotovo za sve one za koje socijalizam nije tek nada već predmet praktične politike, karakteristične metode modernog socijalizma od bitne su važnosti koliko i sami ciljevi. Mnogi ljudi, s druge strane, koji konačne ciljeve socijalizma vrednuju ništa manje no što ih vrednuju socijalisti, odbijaju podržati socijalizam zbig prijetnje drugim vrijednostima, prijetnje što je vide u metodama za koje se zalažu socijalisti. Rasprava oko socijalizma tako je u velikoj mjeri postala rasprava o sredstvima a ne o ciljevima, premda je u to upleteno i pitanje mogu li se različti ciljevi socijalizma istodobno postići. Već samo to dostaje da se stvori zbrka. A zbrka je povećana još i uobičajenom praksom da se one koji odbacuju sredstva optuži da ne vrednuju ciljeve. No ni to nije sve. Stvar se još više komplicira time što se isto sredstvo, "ekonomsko planiranje" koje je osnovni instrument društvene reforme, može koristiti za mnoge druge svrhe. Svakako moramo usmjeravati privrednu djelatnost želimo li raspodjelu prihoda uskladiti s postojećim idejama društvene pravde. Prema tomu, "planiranje" žele svi oni koji zahtijevaju da "proizvodnja za uporabu" zamijeni proizvodnju zbog profita. No planiranje je jednako nužno i onda ako raspodjelu prihoda treba regulirati na način koji će nam se činiti upravo oprečan pravednome. Neovisno o tomu želimo li da više dobrih stvari na ovome svijetu pripadne nekoj rasnoj eliti, ljudima nordijske rase, članovima partije, ili kakvoj aristokraciji, metode koje ćemo morati koristiti iste su kao i one koje bi osiguravale egalitarnu raspodjelu. Možda može izgledati nepravedno rabiti naziv socijalizam za njegove metode umjesto za njegove ciljeve, rabiti za označavanje neke određene metode naziv

koji za mnoge ljude predstavlja najviši ideal. Vjerojatno bi bilo bolje metode koje se mogu koristiti za mnoštvo različtih ciljeva nazivati kolektivizmom, a socijalizam smatrati jednom od vrsta unutar takvog šireg roda. Pa ipak, premda će za većinu socijalista samo jedna vrsta kolektivizma predstavljati istinski socijalizam, valja uvijek imati na umu da socijalizam jest jedna od vrsta kolektivizma, te da prema tomu sve što vrijedi za kolektivizam kao takav mora vrijediti i za socijalizam. Gotovo sva pitanja oko kojih se spore socijalisti i liberali tiču se metoda zajedničkih svim oblicima kolektivizma, a ne određenih ciljeva za koje ih socijalisti žele koristiti; i svi posljeci kojima ćemo se u ovoj knjizi baviti proizlaze iz metoda kolektivizma, bez obzira na ciljeve za koje se koriste. Isto tako ne treba smetati s uma da je socijaliza ne samo daleko najznačajnija vrsta kolektivizma i "planiranja", već da je upravo socijalizam uvjerio liberalno nastrojene ljude da se ponovo podvrgnu onom istom ustrojavanju privrednog života koji su bili odbacili stoga što, kako kaže Adam Smith, to ustrojavanje dovodi vlasti u situaciju u kojoj "da bi sebe hranile, moraju postupati tlačiteljski i tiranski". *** Poteškoće uzrokovane dvosmislenošću uobičajenih političkih naziva neće biti prevladane i ako se složimo da naziv kolektivizam rabimo tako da uključuje sve tipove "planirane privrede", neovisno o svrsi planiranja. Značenje toga naziva bit će malo određenije ako naglasimo da mislimo na onu vrstu planiranja koje je nužno da bi se ostvarili stanoviti ideali raspodjele. No budući da ideja središnjeg ekonomskog planiranja svoju privlačnost uvelike zahvaljuje upravo toj neodređenosti značenuja, od bitne je važnosti da se složimo oko njezina točnog značenja prije no što se upustimo u raspravljanje njezinih posljedaka. "Planiranje" svoju popularnost zahvaljuje uvelike činjenici da svatko, naravno, želi da naše zajedničke probleme rješavamo što je moguće racionalnije, te da u tomu koristimo onoliko vidovitosti koliko je možemo imati. U tomu smislu svatko tko nije posvemašnji fatalist jest planer, svaki politički čin jest (ili bi trebao biti) čin planiranja, a razlikovanja može biti samo između dobrog i lošeg, između mudrog i vidovitog, s jedne, i glupog i kratkovidog planiranja s druge strane. Ekonomist, kojemu je jedina zadaća proučavati kako ljudi svoje poslove uistinu planiraju i kako bi ih mogli planirati, posljednja je osoba koja bi se protivila planiranju u tom općenitom smislu riječi. No naši zanesenjaci planiranim društvom taj naziv danas ne rabe u tom značenju, a niti samo u tome smislu da nužno moramo planirati želimo li da se raspodjela dohotka i bogatstva uskladi s nekim određenim standardom. Po mišljenju modernih planera, i za njihove svrhe, nije dostatno zacrtati najracionalniji stalni okvir unutar kojega će raznim djelatnostima upravljati razni ljudi prema svojim individualnim planovima. Takav liberalni plan po njihovu mišljenju nije nikakav plan; i to zaista i nije plan zamišljen da bi zadovoljio određeno viđenje o tomu što bi tko trebao imati. Naši planeri zahtijevaju centralizirano upravljanje cjelokupnom gospodarskom djelatnošću u skladu s jednim jedinstvenim planom, koji određuje kako treba "svjesno upravljati" društvenim resursima da bi to poslužilo određenim ciljevima na određeni način. Rasprava modernih planera i njihovih protivnika, prema tomu, nije rasprava o tomu trebamo li razumno birati između različitih mogućih oblika društvenoga ustroja, nije rasprava o tomu trebamo li koristiti predviđanje i sustavno mišljenje u planiranju naših zajedničkih poslova. To je rasprava o tomu što je najbolji način na koji se to može postići. Pitanje je u tomu je li za tu svrhu bolje

da se onaj koji drži moć prisile ograniči na ono opće da bi stvorio uvjete u kojima će znanje i inicijativa pojedinaca imati široko polje djelovanja tako da će oni moći planirati na najuspješniji način, ili pak racionalno korištenje naših resursa zahtijeva centralizirano upravljanje i ustrojavanje svih naših djelatnosti prema nekom svjesno sačinjenom "nacrtu". Socijalisti svih stranaka ograničili su naziv planiranje samo za planiranje tog potonjeg tipa, i on je danas općenito prihvaćan u tom značenju. No premda to smjera uvjerenju da je to jedini racionalan način upravljanja našim poslovima, ne znači da to i dokazuje. Pitanje najracionalnijeg načina upravljanja napim poslovima i dalje ostaje pitanje u kojem se planeri i liberali ne slažu. *** Važno je ne brkati protivljenje toj vrsti planiranja i dogmatsko laissez-faire stajalište. Liberalni argument ide u prilog najboljem mogućem korištenju snaga nadmetanja kao sredstva koordiniranja ljudskih napora, a ne u prilog tome da se stvari ostave onakvima kakve naprosto jesu. Taj je argument utemeljen na uvjerenju da gdje god se može stvoriti učinkovito nadmetanje, ono predstavlja bolji način usmjeravanja individualnih napora no ijedan drugi. ne osporava se, već se, štoviše, naglašava, da je za korisno funkcioniranje nadmetanja potreban brižljivo smišljen zakonski okvir, te da ni postojeća niti nekadašnja zakonska pravila nisu lišena ozbiljnih nedostataka. Isto se tako ne osporava da se ondje gdje je nemoguće stvoriti uvjete potrebne da bi nadmetanje bilo učinkovito moramo uteći drugim metodama usmjeravanja gospodarske djelatnosti. Međutim, ekonomski liberalizam protivi se tome da se nadmetanje zamijeni lošijom metodom kooridniranja individualnih napora. I on nadmetanje smatra nadmoćnijim ne samo stoga što je ono u najvećem broju slučajeva najučinkovitija poznata metoda, već još više stoga što je to jedina metoda kojom se naše djelatnosti mogu prilagoditi jedna drugoj bez prisile ili proizvoljnog miješanja vlasti. I zaista, jedan od glavnih argumenata u prilog konkurencije jest da ona čini nepotrebnim "svjesni društveni nadzor" te da pojedincu pruža priliku da sam odluči jesu li izgledi nekog određenog posla takvi da kompenziraju neprilike i rizike što su uključeni u nj. Uspješno korištenje nadmetanja kao načela društvenog ustroja isključuje stanovite vidove prisilnog miješanja u gospodarski život, ali isto tako dopušta neke druge vidove, koji ponekada mogu vrlo znatno pridonijeti njegovu funkcioniranju, te čak i zahtijeva neke vidove djelovanja vlasti. No postoji valjan razlog zašto se negativne zahtijeve, to jest točke u kojima se prisila ne smije upotrebljavati osobito naglašava. Nužno je prije svega da stranke na tržištu mogu slobodno prodavati i kupovati po bilo kojoj cijeni za koju mogu naći partnera u transakciji, te da svatko može slobodno proizvoditi, prodavati i kupovati bilo što što se može proizvoditi ili prodavati. Isto je tako od bitne važnosti da svima stupanje u različite poslove bude otvoreno pod jednakim uvjetima i da zakon ne dopušta nikakav pokušaj ni pojedinaca niti skupina da otvorenost toga stupanja ograničavaju bilo otvorenom bilo prikrivenom silom. Svaki pokušaj kontroliranja cijena ili količine neke određene robe lišava konkurenciju njezine moći da ostvari zbiljsku koordiniranost individualnih napora, zato što tada promijene cijena više ne registriraju sve relevantne promjene uvjeta te više ne predstavljaju pouzdan orijentir za pojedinčeve postupke. To međutim, ne mora biti tako kada se radi o mjerama koje samo ograničavaju dopuštene metode proizvodnje, ako ta ograničenja pogađaju sve potencijalne

proizvođače jednako i ako se ne koriste kao posredan način nadziranja cijena i količina. Premda svaka takva kontrola metoda proizvodnje nameće dodatne troškove, to jest iznuđuje korištenje više resursa za proizvodnju određenog proizvoda, ona se ipak može isplatiti. Zabraniti korištenje kakvih otrovnih tvari, ili zahtijevati posebne mjere opreza pri njihovu korištenju, ograničiti broj radnih sati ili zahtijevati neke sanitarne standarde, posve je u skladu s očuvanjem konkurencije. Jedino pitanje koje se tu postavlja jest pitanje jesu li u određenim okolnostima prednosti što se takvim mjerama stječu veće od socijalnog troška što ga zahtijevaju. Očuvanje nadmetanja isto je tako kompatibilno i sa širokim sustavom socijalnih službi - ako organizacija tih službi nije takva da na širokim poljima konkurenciju čini neučinkovitom. Za žaljenje je, premda nije teško objasniti zašto je tako, da je u prošlosti pozitivnim zahtjevima za uspješno funkcioniranje sustava nadmetanja pokalnjana mnogo manja pažnja no negativnim. Funkcioniranje nadmetanja zahtijeva ne samo prikladan ustroj stanovitih institucija kao što su novac, tržište i kanali informacija - od kojih neke, primjerice nikada ne mogu adekvatno osigurati privatno poduzetništvo, već to funkcioniranje prije svega ovisi o postojanju valjanog pravnog sustava, pravnog sustava koji će za cilj imati i očuvanje konkurencije i osiguranje uvjeta u kojima će to nadmetanje biti što je moguće korisnije. Nikako nije dostatno da zakon priznaje načelo privatnog vlasništva i slobode ugovaranja; mnogo ovisi o preciznom određenju prava vlasništva primijenjenog na različite stvari. Sustavno proučavanje oblika legalnih institucija koje će omogućiti da sustav nadmetanja funkcionira djelotvorno, ozbiljno je zanemareno; i moguće je iznijeti jake argumente u prilog tvrdnji da su na tom polju ozbiljni nedostaci, osobito u pogledu zakona o korporacijama i patentima, ne samo pridonijeli tomu da konkurencija funkcionira mnogo lošije no što bi mogla, već su čak doveli i do otklanjanja nadmetanja u mnogim sferama. Napokon, nedvojbeno ima područja na kojima nikakvo zakonsko uređenje ne može stvoriti glavni uvjet o kojem ovisi korisnost sustava nadmetanja i privatnog vlasništva, to jest da vlasnik izvlači korist od svake korisne uporabe njegova vlasništva i pretrpljuje svaku štetu što je korištenje toga vlasništva nanosi drugima. Primjerice, ondje gdje je neizvedivo uživati korist od nekih oblika uporabe što ovise o plaćanju neke cijene, konkurencija neće dovesti do uporabe; a sustav cijena postaje jednako nedjelotvoran kada šteta nanešena drugima stanovitom uporabom vlasništva ne može biti efektivno stavljena na teret vlasnika toga vlasništva. U svim tim slučajevima postoji divergencija između stavaka što ulaze u privatnu kalkulaciju i stavaka što utječu na društvenu dobrobit; i kadgod ta divergencija postane značajna, može se iznaći neka metoda koja neće biti nadmetanje, a koja će osigurati potrebnu uporabu. Tako, na primjer, ni postavljanje oznaka na cestama, niti, u najvećem broju slučajeva, opskrbljivanje samih cesta, ne može platiti svaki pojedinačni korisnik. Niti neki štetni učinci deforestacije, ili nekih metoda poljodjeljstva, ili dima i buke iz tvronica, mogu biti ograničeni na vlasnika ili onih koji su spremni prihvatiti štetu uz neku određenu naknadu. U takvim slučajevima moramo iznaći neku zamjenu za reguliranje uz pomoć mehanizma cijena. No činjenica da se ondje gdje se uvjeti za valjano funkcioniranje konkurencije ne mogu stvoriti, moramo uteći izravnom reguliranju vlasti, ne dokazuje da moramo otkloniti nadmetanje ondje gdje ono može funkcionirati. Stvoriti uvjete u kojima će nadmetanje biti što je moguće učinkovitije, zamijeniti ga nekim drugi mehanizmom ondje gdje ono ne može biti

djelotvorno, osigurati službe koje, prema riječima Adama Smitha, "premda mogu u najvećoj mjeri biti korissne za cijelo društvo, ipak su takve naravi da profit nikada ne može isplatiti troškove ni jednom pojedincu ili malom broju pojedinaca", to su zadaće što predstavljaju zaista široko i neprikosnoveno polje državne djelatnosti. Ni u jednom sustavu koji se može racionalno braniti država ne može ne raditi baš ništa. Djelotvoran kompetitivni sustav potrebuje pametno organiziran i stalno prilagodljiv zakonski okvir, baš kao i svaki drugi sustav. ^ak i najosnovniji preduvjet njegova valjanog funkcioniranja, sprečavanje prijevare i podvaljivanja (uključujući i zlorabljenje neznanja), predstavlja veliki i ni u kom slučaju još u potpunosti ostvaren cilj zakonodavne djelatnosti. *** Međutim, zadaša stvaranja prikladnog okvira za korisno funkcioniranje nadmetanja još uvijek nije bila daleko odmakla kad su države posvuda odustale od nje i priklonile se zamjenjivanju mehanizma nadmetanja drukčijim i s njime nespojivim načelom. Pitanje više nije bilo kako učiniti da konkurencija funkcionira i kako da ju se upotpuni još nekim mehanizmima, već kako je posve zamijeniti. Važno je u vezi s time biti posve jasan: moderni pokret za planiranje je protiv konkurencije kao takve, no barjak pod kojim su se okupili svi stari neprijatelji nadmetanja. I premda sve vrste interesa sada nastoje pod tim barjakom ponovno uspostaviti povlastice što ih je razdoblje liberalizma bilo otklonilo, upravo je socijalistička propaganda planiranja među onima koji su liberalno nastrojeni ponovno vratila ugled protivljenju konkurenciji, i zapravo umrtvila zdravu sumnju što ju je nekad izazivao svaki pokušaj da se uguši nadmetanje. Ono što socijaliste ljevice i desnice ujedinjuje jest zapravo to zajedničko protivljenje nadmetanju i njihova zajednička želja da ga zamijene sustavom upravljane privrede. Premda su nazivi kapitalizam i socijalizam još uvijek najčešće rabe da bi se opisalo prošle i buduće oblike društva, ti nazivi prije prikrivaju no što rasvjetljuju narav prijelazne faze kroz koju sada prolazimo. Ipak, premda sve promjene kojima smo svjedoci smjeraju obuhvatnom centralizirano upravljanju gospodarskom djelatnošću, sveopća borba protiv nadmetanja kao ishod na prvome mjestu nudi nešto što je umnogom pogledu čak i gore - stanje stvari kakvo ne može zadovoljiti ni planere niti liberale, neku vrstu sindikalističke ili "udružbene" organizacije industrije, u kojoj je konkurencija manje ili više onemogućena, no u kojoj je planiranje u rukama neovisnih monopola zasebnih industrija. Ipak, premda je takvo stanje stvari na mnogim širokim područjima već neko vrijeme postojalo, i premda najčešće zbrkana (i zainteresirana) agitacija za planiranje smjera tomu, to nije stanje koje bi moglo dugo opstati i koje bi se moglo racionalno opravdati. Takvo neovisno planiranje u rukama industrijskih monopola urodit će, zapravo, učincima posve oprečnim onima kojima smjera argumentacija u korist planiranja. Kada se jednom stigne do takvoga stanja, jedina alternativa povratku nadmetanju jest državni nadzor nad monopolima, nadzor koji, želi li biti djelotvoran, mora bivati postupno sve potpunijim i sve obuhvatnijim. Takvom stanju mi se vrlo brzo približavamo. Kada je, malo prije rata, jedan od tjednika istaknuo da "ima mnogo znakova da se britanske vođe sve više navikavaju na razmišljanje o nacionalnom razvoju uz pomoć kontroliranih monopola", to je vjerojatno bila točna procjena stanja kakvo je tada bilo. Od tada taj se proces uvelike ubrzao zahvaljujući ratu, i njegovi ozbiljni nedostaci i opasnost s vremenom će bivati sve očitiji.

Zamisao posvemašnje centralizacije upravljanja privrednim životom još uvijek plaši većinu ljudi, ne samo zbog toga što se radi o izvanredno teškoj zadaći, već još više zbog straha što ga izaziva pomisao da bi se svime upravljalo iz jednog jedinog središta. Što se usprkos tomu sve brže krećemo u rpavcu takove države, u velikoj se mjeri ima zahvaliti tomu što većina ljudi još uvijek vjeruje da mora biti moguće iznaći nekakav srednji put između "atomističke" konkurencije i centraliziranog planiranja. I zaista, na prvi pogled nema ničega što bi bilo uvjerljivije i za razumne ljude privlačnije od ideje da naš cilj ne treba biti ni krajnja decetraliziranost slobodnog nadmetanja niti posvemašnja centraliziranost jednog jedinog plana, već neki oblik razumne mješavine obiju metoda. Ipak, puki zdravi razum pokazuje se valjivim vodičem na tom području. Premda konkurencija može podnijeti stanovitu primjesu regulacije, ne može ju se s planiranjem kombinirati do bilo koje mjere a da ne prestane djelovati djelotvorno u proizvodnji. A ni "planiranje" nije lijek koji, uziman u malim dozama, može prizvesti učinka kakvima se može nadati kada se radi o neograničenoj primjeni. I nadmetanje i centralizirano upravljanje postaju nedjelotvorno oruđe ako su nekompletni; to su alternativna načela koja se koriste za rješavanje istoga problema, te mješavina tih dvaju načela znači da ni jedno niti drugo neće zbiljski djelovati i da će ishod biti gori no što bi bio da smo se dosljedno oslonili na bilo koji od ta dva sustava. Ili, da to kažemo drugim riječima, planirranje i nadmetanje može se kombinirati samo s planiranjem u cilju nadmetanja, ali ne i planiranjem protiv nadmetanja. Od presudne je važnosti glede teme ove knjige da čitatelj ima na umu kako je planiranje protiv kojeg je usmjerena sva naša kritika samo planiranje usmjereno protiv nadmetanja, planiranje koje bi trebalo zamijeniti konkurenciju. To je tim važnije što se, u okvirima onoga čemu smjera ova knjiga, ne možemo upuštati u raspravljanje o onom vrlo potrebnom planiranju koje je nužno da bi konkurencija bila što učinkovitija i korisnija. No budući da je u uobičajenoj uporabi pojam "planiranje" postao gotovo sinonim za onu prvu vrstu planiranja, ponekad še biti neizbježno da se, kratkoće radi, o toj vrsti planiranja govori kao o planiranju naprosti, makar to značilo da našim protivnicima prepuštamo vrlo valjanu riječ koja zaslužuje bolji usud.

^etvrto poglavlje "NEIZBJE@NOST" PLANIRANJA Mi smo prvi ustvrdili da što su složeniji oblici civilizacije, sloboda pojedinca mora biti ograničenija. Benito Mussolini Znakovito je da je malo planera koji bi se zadovoljili time da kažu da je centralističko planiranje poželjno. Većina njih tvrdi da više ne možemo birati, već da smo okolnostima što izmiču našoj kontroli prisiljeni konkurenciju zamijeniti planiranjem. Promišljeno se promiče mit da smo novim kursom krenuli ne po vlastitoj slobodnoj volji, već stoga što tehnološke promjene, koje ne možemo vratiti natrag i koje ne smijemo priječiti, same od sebe otklanjaju konkurenciju. Taj se argument vrlo rijetko uopće razrađuje - radi se najčešće naprosto o tvrdnji koji je jedan autor preuzimao od drugoga sve dok nije pukim ponavljanjem prihvaćena kao utvrđena činjenica. No ipak je lišena svake utemeljenosti. Tendencija prema planiranju i monopolu nije rezultat nikakvih "objektivnih činjenica" koje bi bile izvan naše kontrole, već posljedica mnijenja što su se pola stoljeća podupirala i širila, dok nisu napokon prevladala u cjelokupnoj našoj politici. Od različitih argumenata koji se rabe da bi se dokazala neizbježnost planiranja najčešće se susreće tvrdnja da tehnološke promjene na sve većem broju područja onemogućuju nadmetanje, te da nam preostaje jedino da se opredjelimo između nadziranja proizvodnje uz pomoć privatnih monopola ili uz pomoć državnog upravljanja. Takvo uvjerenje uglavnom proizlazi iz marksističkoga nauka o "koncentraciji industrije" premda je, kao i tolike druge marksističke ideje, prisutno u mnogim krugovima koji su ga prihvatili iz treće ili četvrte ruke i koji ne znaju odakle ono potječe. Povijesna činjenica sve većeg rasta monopola za posljednjih pedeset godina i sve većeg sužavanja područja u kojem vlada konkurencija, naravno ne osporave se - premda se u pogledu domašaja te pojave često vrlo mnogo pretjeruje. Važno pitanje jest je li takav razvoj stvari neizbježan posljedak napredovanja tehnologije, ili je naprosto rezultat politike kakva se vodi u većini zemalja. Vidjet ćemo da stvarna povijest takvog razvoja stvari uvelike sugerira da se radi o tom potonjem. No prije toga moramo razmotriti do koje je mjere moderni tehnološki razvoj takav da čini neizbježnim rast monopola na mnogim poljima. Navodni tehnološki uzrok rasta monopoloa bila bi superiornost velikih tvrtki prema malima, koja proizlazi iz veće učinkovitosti modernih metoda masovne proizvodnje. Moderne metode, tvrdi se, stvorile su u većini industrija uvjete u kojima se proizvodnja velike tvrtke može povećati uz smanjenje troškova po jedinici proizvoda, što dovodi do toga da velike tvrtke posvuda nude proizvode po manjoj cijeni i istiskuju male; taj proces mora se nastaviti sve dok u svakoj industriji ne ostane samo jedna ili najviše nekoliko divovskih tvrtki. Takva argumentacija izdvaja jedan od učinaka što ponekad prati tehnološki napredak; ona zanemaruje druge koji djeluju u oprečnom smjeru; a ozbiljno pručavanje činjenica pruža slab oslonac za takvu argumentaciju. Ovdje ne možemo u pojedinosti ispitivati to pitanje, i moramo se zadovoljiti time da iznesemo samo

najbolje moguće dokaze. Najobuhvatnije istraživanje činjenica što je poduzeto u posljednje vrijeme jest istraživanje američkog "Privremenog nacionalnog odbora za privredu" koji je ispitivao Koncentraciju ekonomske moći. Konačni izvještaj toga Odbora (koji se zasigurno ne može optužiti za pristranost u korist liberala) dolazi do zaključka da mišljenje prema kojem je veća učinkovitost masovne proizvodnje uzrok išćezavanja konkruencije ima malo osnove u činjenicama koje su danas dostupne". A iscrpna monografija o tom pitanju, koja je bila priređena za Odbor, odgovor na nj sažima u sljedećoj izjavi: Veća učinkovitost velikih pogona nije dokazana; prednosti za koje se mislilo da uništavaju konkurenciju na mnogim poljima nisu se očitovale. A niti veća privreda, ondje gdje postoji, neizostavno potrebuje monopol... Mjera ili mjere optimalne učinkovitosti može biti dosebnuta mnogo prije no što se veći dio zaliha podvrgne takvoj kontroli. Zaključak da prednost masovne produkcije mora neizbježno voditi dokidanju konkurencije ne može se prihvatiti. Osim toga, valja upozoriti na to da je monopol često proizvod nekih drugih čimbenika a ne manjeg troška u većoj proizvodnji. On se postiže tajnim sporazumima i promiče se javnom politikom. Kada se takvi sporazumi ponište i kada se takva politika promijeni, uvjeti za konkurenciju mogu se ponovno uspostaviti. Istraživanje uvjeta u našoj zemlji dovelo bi do vrlo sličnih rezultata. Svatko tko se osvjedočko kako oni koji teže monopolu redovito traže i često dobijaju podršku državne vlasti u uspostavljanju djelotvorne kontrloe, može sumnjati u to da u takvom razvoju stvari ima bilo čega neizbježnog. *** Taj se zaključak uvelike zasniva na povijesnom poretku u kojem su se, u različitim zemljama, očitovali opadanje konkurencije i rast monopola. Da je to ishod tehnološkog razvoja ili nužan posljedak evolucije "kapitalizma", trebalo bi očekivati da se opadanje konkurencije i rast monopola očituju najprije u zemljama s najrazvijenijim privrednim sustavom. A zapravo oni su se najprije pojavili u posljednjoj trećini devetnaestog stoljeća u tadašnjim relativno mladim industrijskim zemljama, Sjedinjenim Američkim Državama i u Njemačkoj. U toj potonjoj zemlji, koju se počelo smatrati primjerom nužnog razvoja kapitalizma, rast kartela i sindikata sustavno je od 1878. nadalje potican promišljenom politikom. Vlade su koristile ne samo sredstva protekcije, već i izravne poticaje i krajnju prinudu da bi potaknule stvaranje monopola za reguliranje cijena i prodaje. Tu je, uz pomoć države, prvi veliki pokus "znanstvenog planiranja" i "svjesnog organiziranja industrije" doveo do stvaranja divovskih monopola, koji su se predstavljali kao neizbježan razvoj pedeset godina prije no što se to isto dogodilo u Velikoj Britaniji. Nužan razvoj kompetitivnog sustava u "monopolni kapitalizam" široko je prihvaćen kao neizbježna činjenica uvelike zahvaljujući utjecaju njemačkih socijalističkih teoretičara, osobito Sombarta, koji su izvlačili općenite zaključke na temelju iskustva vlastite zemlje. ^inilo se da činjenica što je visoko protekcionistička politika u Sjedinjenim državama omogućila donekle sličan razvoj stvari, potvrđuje takve općenite zaključke. Međutim, razvoj u Njemačkoj više no razvoj u Sjedinjenim Državama smatrao se primjerom univerzalne tendencije; i govoriti o "Njemačkoj gdje su sve društvene i političke snage moderne civilizacije dosegle svoj najnapredniji oblik" postalo je opće mjesto. Koliko je malo neizbježnoga bilo u svemu tomu, i koliko je to zapravo bio rezultat određene politike, postaje očtio kada razmotrimo stanje u našoj zemlji do godine 1931. i razvoj od te godine u kojoj je i Velika Britanija prihvatila

opće-protektivnu politiku. Prošlo je samo tucet godina od kada je, s iznimkom tek nekoliko industrija koje su zaštitu dobile ranije, britanska industrija u cjelini bila konkurentska koliko, možda, i bilo kada u svojoj povijesti. I premda je u dvadesetim godinama pretrpjela ozbiljne štete zbog nespojivih vidova politike koji su se rukovodili obaziranjem na plaće i na novac, barem do godine 1929. mogu se u pogledu zaposlenosti i opće aktivnosti mjeriti s tridesetim godinama. Tek nakon prelaska na protekciju i nakon opće promjene u britanskoj gospodarskoj politici koja je taj prijelaz pratila, rast monopola je počeo napredovati po vrlo velikoj stopi i izmijenioje britansku industriju do razmjera što javnost jedva može pojmiti. Tvrditi da takav razvoj stvari ima bilo kakve veze s tehnološkim napretkom u tome razdoblju, da su tehnološke nužnosti koje su u Njemačkoj bile na djelu osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća do izraza u Velikoj Britaniji došle tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, nije manje besmisleno od tvrdnje, sadržane u Mussolinijevoj izjavi (navedenoj u zaglavlju ovoga poglavlja) da je Italija morala dokinuti slobodu pojedinca prije drugih europskih naroda zato što je njezina civilizacija uznapredovala mnogo ispred ostalih! Što se tiče naše zemlje, teza da promjena u mnijenju i u politici naprosto slijedi neizbježnu promjenu u samim činjenicama može se činit donekle istinitom samo zato što je Engleska sa stanovitim zaostatkom slijedila intelektualni razvoj koji se odvijao u drugim zemljama. Tako se može tvrditi da se monopolni ustroj industrije razvijao unatoč tomu što je javno mnijenje jjo uviek preferiralo nadmetanje, ali da su zbivanja izvan ove zemlje onemogućavala težnje javnoga mnijenja. No istinski odnos između teorije i prakse postaje jasan čim promotrimo što se zbivalo u zemlji koja je bila prototip takvog razvoja stvari, u Njemačkoj. Da je tamo gušenje konkurencije bilo stvar promišljene politike, da se tamo nadmetanje sprečavalo radi ideala koji danas nazivamo planiranjem, u to ne može biti sumnje. U postupnom napredovanju prema društvu koje će biti u cjelini planirano, Nijemci i svi narodi koji se povode za njihovim primjerom, naprosto slijede pravac što su im ga zacrtali mislioci devetnaestoga stoljeća, osobito Nijemci. Intelektualna povijest posljednjih šezdeset do osamdeset godina zaista je savršena ilustracija istine da u društvenome razvoju ništa nije nizbježno, već da ga neizbježnim prikazuju mislioci. *** Tvrdnje da moderni tehnološki napredak čini planiranje neizbježnim može se interpretirati i na drukčiji način. To može značiti da složenost naše moderne industrijske civilizacije stvara nove probleme s kojima možemo očekivati da ćemo na kraj izaći samo uz pomoć centralističkoga planiranja. U stanovitome smislu to je točno - no ipak ne u onako širokome smislu kako se tvrdi. Primjerice, opće je mjesto da konkurencija ne rješava mnoge probleme modernoga grada, kao i mnoge druge probleme uzrokovane bliskim prostornim susjedstvom. No oni koji kao argument za centralizirano planiranje navode složenost moderne civilizacije nemaju na umu prvenstveno takve probleme i uopće probleme "javnih službi". Oni najčešće tvrde da sve veće poteškoće u formiranju suvisle slike složenih ekonomskih procesa neodložno zahtijevaju da stvari koordinira neka središnja služba, ne želimo li da društveni život zapadne u posvemašnji kaos. Taj argument za osnovu ima posvemašnje nerazumijevanje funkcioniranja konkurencije. Daleko od toga da bi odgovaralo samo relativno jednostavnim uvjetima, upravo sama složenost podjele rada u današnjim uvjetima čini da je

konkurencija jedina metoda uz pomoć koje se takva koordinacija može valjano postići. Ondje gdje su uvjeti tako jednostavni da bi jedna osoba ili kakav odbor mogli djelotvorno nadgledati sve relevantne činjenice, tu ne bi bilo teško uspostaviti djelotvornu kontrolu i planiranje. Tek kada čimbenici koje se mora uzeti u obzir postanu toliko brojni da ih je nemoguće sve odjednom obuhvatiti, decentralizacija postaje nužnost. No nakon što decentralizacija postane nužna, pojavljuje se problem koordinacije, takve koordinacije koja svakoj grani ostavlja slobodu da djelatnost prilagodi činjenicama što mogu biti poznate samo njoj, no koja ipak planove svih grana prilagođuje jedne drugima. Budući da je decentralizacija postala nužna stoga što nitko ne može svjesno uravnotežavati sve činjenice koje mogu utjecati na donošenje odluka tolikog broja pojedinaca, koordinacija se, očito, ne može ostvarivati "svjesnim nadzorom", već samo aranžmanima koji svakom subjektu prenose informaciju koju on mora imati kako bi djelotvorno svoje odluke prilagođavao odlukama drugih. A budući da ni jedan centar ne može u cjelosti poznavati sve pojedinosti promjena koje stalno utječu na uvjete potražnje i ponude razne robe, niti ih može dostatno brzo prenijeti, potreban je nekakav mehanizam koji automatski registrira sve relevantne učinke pojedinačnih akcija, i kojega su indikacije istodobno rezultanta svih pojedinačnih odluka i vodič za njihovo donošenje. Upravo to je ono što čini sustav cijena u uvjetima konkurencije, a što ni jedan drugi sustav ne može ni iz daleka postići. Sustav cijena omogućuje poduzetnicima da, vodeći računa o relativno malom broju cijena, onako kako strojovođa nadgleda kazaljke malog broja brojčanika, svoje aktivnosti prilagode aktivnostima drugih poduzetnika. Važno je u tomu da će sustav cijena tu funkciju obavljati samo ako prevladava konkurencija, to jest samo ako se pojedinačni proizvođač mora prilagoditi mijenama cijena i ako ih ne može kontrolirati. Što je cjelina složenija to smo ovisniji o podjeli informacija među pojedincima zasebne djelatnosti koji koordinira neutralni mehanizam prenošenja relevantnih informacija što ih za nas predstavlja sustav cijena. Nije pretjerivanje ako se kaže da, kad bismo se u svrhu rasta našeg industrijskog sustava morali oslanjati na svjesno centralističko planiranje, taj sustav nikada ne bi dosegao onakav stupanj raznolikosti, složenosti i prilagodljivosti kakav je dosegao. U usporedbi s takvom metodom rješavanja ekonomskih problema uz pomoć decentralizacije nadopunjene automatskom koordinacijom, na prvi pogled razumnija metoda centraliziranog planiranja i upravljanja nevjerojatno je nespretna, primitivna i ograničena dometa. ^injenicu što je podjela rada dosegla razmjere koji omogućuju modernu civilizaciju imamo zahvaliti tome što se tu podjelu nije trebalo svjesno stvarati, već je čovjek spontano iznašao metodu uz pomoć koje se podjela rada može razviti daleko preko međa unutar kojih bi mogla biti planirana. Stoga svaki daljnji rast njezine složenosti, ne samo da ne zahtijeva centralizirano upravljanje kao nužno, već nas sve više prisiljava da se koristimo tehnikom koja ne ovisi o svjesnoj kontroli. *** Ima još jedna teorija koja rast monopola povezuje s tehnološkim napretkom, a koja koristi argumente gotovo oprečne onima što smo ih upravo razmatrali; premda se ta teorija ne formulira često otvoreno, i ona je imala znatnog utjecaja. Ona ne samo da tvrdi da moderna tehnika uništava konkurenciju, već ističe da će biti nemoguće koristiti mnoge nove tehnološke mogućnosti ako se ne zajamči zaštita od konkurencije, to jest ako se ne stvori monopol. Takav

argument i ne mora biti lažan, kako će možda kritički čitatelj pomisliti; samorazumljiv odgovor, da ukoliko je neka nova tehnika uistinu bolja za zadovoljavanje naših želja, onda mora biti u stanju izdržati svaku konkurenciju, ne pokriva sve motive na koje se taj argument odnosi. Nedvojbeno je da se u mnogim slučajevima taj argument zainteresirane stranke koriste naprosto kao zastupanje vlastitih interesa. Još češće je vjerojatno utemeljen na brkanju tehničke vrsnoće s usko tehničkog gledišta i poželjnosti s gledišta društva kao cjeline. No ima nekoliko slučajeva u vezi s kojima taj argument ipak ima stanovitu snagu. Primjerice, moguće je barem zamisliti da bi britanska automobilska industrija mogla biti u stanju ponuditi automobil koji bi bio jeftiniji i bolji od automobila u Sjedinjenim Američkim Državama ako bi svatko u ovoj zemlji bio natjeran da koristi isti tip automobila; ili da bi posvudašnja upotreba električne energije mogla biti jeftinija od upotrebe ugljena ili plina kada bi se svi natjerali da koriste samo električnu energiju. U takvim slučajevima u najmanju je ruku moguće da bi svima bilo bolje i da bismo se trebali opredijeliti za novu situaciju ako bismo mogli birati - ali da ni jedan pojedinac ne može birati, jer alternativa je: ili ćemo svi koristiti isti jeftiniji automobil (odnosno samo električnu energiju), ili ćemo moći birati različite stvari, pri čemu će svaka imati višu cijenu. Ja ne znam je li u ijednom od dva spomenuta slučaja to što se tvrdi istina. Ali mora se priznati da je moguće da bi se prisilnom standardizacijom ili zabranom raznolikosti preko neke granice moglo u nekim područjima povećati obilje u stupnju koji bi bio više no dostatna nadoknada za ograničenje potrošačeve slobode izbora. Moguće je čak i zamisliti da bi se jednoga dana moglo doći do kakva otkrića primjena kojega bi se činila nedvojbeno korisnom, no koje bi se moglo iskoristiti samo ako bi se njime koristili mnogi ili svi ljudi istovremeno. Neovisno o tomu jesu li takvi slučajevi uopće od velike i trajne važnosti, oni svakako nisu slučajevi u kojima bi se moglo opravdano tvrditi da tehnički napredak nameće centralizirano upravljanje kao nužnost. Oni bi samo nametali nužnost opredjeljenja između postizanja neke određene prednosti uz pomoć prisile i nepostizanja te prednosti - ili, u najvećem broju slučajeva, njezino malo kasnije postizanje, kada daljnji tehnički napredak otkloni posebne poteškoće. Istina je da u takvim situacijama možda moramo žrtvovati moguću neposrednu korist kao cijenu koju plaćamo za našu slobodu, ali, s druge strane, izbjegavamo da budući razvoj bude nužno ovisan o znanj što ga sada posjeduju određeni ljudi. @rtvujući takve moguće sadašnje prednosti, očuvat ćemo značajan poticaj daljnjem napretku. Premda kratkoročno cijena što je moramo platiti za raznolikost i slobodu izbora može ponekad biti visoka, dugoročno čak će i materijalni napredak ovisiti upravo o toj raznolikosti, jer nikada ne možemo unaprijed predvidjeti iz kojeg će se od mnogih oblika u kojima je kakva roba ili usluga dostupna možda razviti nešto bolje. Ne može se, naravno, tvrditi da će očuvanje slobode na račun nekog povećanja naše sadašnje materijalne udobnosti biti na takav način nagrađeno baš u svakom slučaju. No temeljni argument u korist slobode jest upravo to da moramo ostaviti prostor za nepredvidljivi slobodan razvoj. Prema tomu, taj argument nije ništa manje valjan ni u slučaju kada, na osnovi našeg sadašnjeg znanja, prisila naizgled donosi samo korist, i kada u nekom određenom slučaju ona i ne donosi nikakve štete. U mnogim današnjim raspravama o učincima tehnološkog napretka taj se napredak prikazuje kao nešto nama izvanjsko što nas može natjerati da novo

znanje koristimo na određeni način. Premda je nedvojbeno istina da su nam otkrića dala golemu moć, besmisleno je predlagati da tu moć iskoristimo za uništavanje naše najdragocjeniji baštine - slobode. No ta činjenica upućuje na to da, ako je želimo očuvati, slobodu danas moramo čuvati ljubomornije no ikad, i da moramo biti spremni da za nju podnosimo i žrtve. U modernom tehnološkom razvoju nema ničega što bi nas tjeralo na sveobuhvatno ekonomsko planiranje, ali ima mnogo toga što moć koju bi posjedovala vlast zadužena za planiranje čini beskonačno opasnijom. *** S obzirom da ne može biti mnogo sumnje u to da je kretanje u pravcu planiranja rezultat promišljene akcije i da nema vanjskih nužnosti koje bi nas tjerale na planiranje, vrijedi istražiti zašto je toliko broj tehničkih stručnjaka u prvim redovima pristaša planiranja. Objašnjenje te pojave usko je povezano s važnom činjenicom što je kritičari planiranja uvijek moraju imati na umu naime s činjenicom da ne treba sumnjati u to da bi gotovo svaki od tehničkih ideala naših stručnjaka mogao biti ostvaren u relativno kratkome roku kada bi se dosezanje tih ideala učinilo jedinim ciljem čovječanstva. Bezbroj je dobrih stvari, za koje se svi slažemo da su vrlo poželjne baš kao i moguće, ali za koje se možemo nadati da ćemo za našega života ostvariti tek nekoliko, ili za koje se možemo nadati da ćemo ih ostvariti samo nepotpuno. Stručnjaka na pobunu protiv postojećeg stanja stvari tjera osujećenost njegovih ambicija na njegovu vlastitom području. Svi mi teško podnosimo činjenicu da ostaje neostvareno ono za što svi moraju priznati i da je poželjno i da je moguće. Da sve takve stvari ne mogu biti postignute u isto vrijeme, da se bilo koju od njih može ostvariti samo žrtvujući neku drugu, može se vidjeti samo ako se uzimaju u obzir čimbenici što ne pripadaju sferi ni jedne specijalnosti, koje se može ocijeniti samo uz mučan intelektualni napor - napor tim mučniji što nas prisiljava da ciljeve kojima je usmjerena većina naših napora sagledamo na široj pozadini i da ih sumjerimo drugim takvim ciljevima što leže izvan polja našeg neposrednog interesa i do kojih nam je, stoga, manje stalo. Svaka pojedina stvar koja bi se uzeta sama za sebe mogla postići u planiranom društvu, stvara zagovornike planiranja koji su uvjereni da bi oni upravljače takvoga društva mogli nadahnuti svojim vlastitim smislom za vrijednost svoga posebnog cilja; a nade nekih među njima bile bi nedvojbeno ispunjene budući da bi društvo utemeljeno na planiranju zasigurno neke ciljeve podupiralo više no što je to sada slučaj. Bilo bi glupo nijekati da neke instancije planskih ili poluplanskih društava koja su nam znana pružaju primjer za to, daa ima dobrih stvari što ih ljudi tih zemalja imaju zahvaliti isključivo planiranju. Veličanstvene autoceste u Njemačkoj i Italiji primjer su koji se često navodi - premda one ne predstavljaju onu vrstu planiranja koja ne bi bila jednako moguća i u liberalnom društvu. No isto je tako glupo navoditi takve primjere tehničke vrsnoće na nekim posebnim poljima kao dokaz opće superiornosti planiranja. Bilo bi ispravnije reći da je takva krajnja tehnička vrsnoća koja se ne poklapa s općim uvjetima dokaz za pogrešno upravljanje resursima. Svatko tko se vozio glasovitim njemačkim cestama ividio da je promet na njima manji od prmeta na mnogim cestama drugoga reda u Engleskoj, ne može sumnjati u to da je, što se tiče mirnodopskih ciljeva, za te ceste bilo odveć malo opravdanja. Drugo je pitanje je li to bio slučaj u kojem su se planeri odlučili za "topove" umjesto za "maslac". No po našim mjerilima za entuzijazam ima malo razloga. Iluzija specijalista da bi u planskome društvu osigurao više pozornosti za ciljeve

do kojih mu je najviše stalo raširenija je pojava no št naziv specijalist na prvi pogled sugerira. Svi smo mi u svojim sklonostima i interesima do stanovite mjere specijalisti. I svi mislimo da naš osbni predak vrednota nije samo osoban, već da bismo u slobodnoj raspravi između razumnih ljudi druge uvjerili da su naše vrednote one prave. Zaljubljenik u prirodu kojemu je iznad svega stalo da se tradicionalni izgled prirode očuva te da se ožiljci što ih je industrija već ostavila na njezinu lijepom licu odstrane, jednako kao zanešenjak koji samo misli o zdravlju i koji bi htio da se sve slikovite ali nehigijenske seoske nastambe uklone, ili kao motorist koji bi htio da se prirodu ispresjeca velikim autocestama, fanatik učinkovitosti koji želi maksimum specijalizacije i mehanizacije, jednako kao idealist koji bi zbog razvoja ličnosti htio očuvati što je moguće više samostalnih zanatlija - svi oni znaju da se njihov cilj može u potpunosti postići samo uz pomoć planiranja, i svi oni s toga razloga žele planiranje. Ali, naravno, prihvaćanje društvenog planiranja za koje se oni bučno zalažu može samo na vidjelo iznijeti prikrivenu sukobljenost njihovih ciljeva. Pokret koji se zalaže za planiranje svoju sadašnju snagu zahvaljuje uvelike činjenici što planiranje, dok je još uglavnome tek ambicija, ujedinjuje gotovo sve jednostrane idealiste, sve ljude koji su svoj život posvetili jednoj jedinoj zadaći. No nade što ih oni polažu u planiranje nisu rezultat obuhvatnog, već prije vrlo ograničenog viđenja drutšva, a često i rezultat činjenice da ciljevima koji su za njih najvažniji pripisuju pretjeranu važnosti. To ne znači da treba potcijenjivati veliku pragmatičnu vrijednost takvih ljudi u slobodnome društvu kakvo je naše, zbog koje su oni meta opravdanog divljenja. No oni isti ljudi kojima je najviše stalo do toga da se društvo planira bili bi i najopasniji kad bi im se dopustilo da to čine, a isto bi tako uprvo oni bili najmanje tolerantni prema planiranju kojim bi upravljali drugi. Od svetačkog i prostodušnog idealista do fanatika često je samo korak. Premda upravo resantiman osujećenih stručnjaka zahtjevima za planiranjem daje najsnažniji poticaj, teško da bi moglo biti nepodnošljivijeg - i iracionalnijeg - svijeta od svijeta u kojem bi najuglednijim stručnjacima na svakome polju bilo dopušteno da neometano nastoje ostvariti svoje ideale. A niti, pak, "koordinacija" može, kako se čini da neki pristaše planiranja zamišljaju, postati nova specijalnost. Ekonomist je posljednji koji bi mogao tvrditi da raspolaže znanjem kakvo je potrebno koordinatoru. On se zalaže za metodu koja za učinak ima koordinaciju bez potrebe za nekim diktatorom-sveznalicom. No to znači upravo zadržati neke od isto tako impersonalnih i često nerazumljivih prepreka s kojima se susreću pojedinačni napori, kakve su one protiv kojih svi stručnjaci bjesne.

Peto poglavlje PLANIRANJE I DEMOKRACIJA Državnik koji bi pokušavao usmjeravati privatnike na koji način trebaju upotrebljaavati svoj kapital ne samo da bi na sebe preuzeo posve nepotrebnu brigu, već bi prisvojio vlast koja se ne može bez opasnosti povjeriti nikakvome vijeću ili senatu, i koja je najopasnija kada je u rukama čovjeka toliko luda i pretenciozna da zamišlja kako je sposoban za to. Adam Smith Zajedničke značajke svih kolektivističkih sustava mogu se iskazom koji je toliko drag socijalistima svih struja, opisati kao promišljeno organiziranje napora društva u cilju određene društvene svrhe. Jedna od glavnih optužbi socijalističkih kritičara našeg današnjeg društva jest da u njemu nema takvog "svjesnog" usmjeravanja prema jednome cilju, da djelatnostima u njemu ravnaju hirovi i sklonosti neodgovornih pojedinaca. U mnogomu smislu taj iskaz vrlo jasno postavlja temeljni problem. I izravno nas upućuje na ono oko čega izbija sukob između pojedinčeve slobode i kolektivizma. Razni oblici kolektivizma - komunizam, fašizam i td. međusobno se razlikuju u pogledu naravi cilja kojemu žele usmjeriti napore društva. No od liberalizma i individualizma svi se oni razlikuju po tomu što žele cjelinu društva i sve njegove resurse ustrojiti tako da djeluju za taj jednstveni cilj, te po tomu što odbijaju priznati neovisna područja u kojima su ciljevi pojedinaca vrhovni ciljevi. Ukratko, oni su totalitarni u pravom smislu te nove riječi koju smo usvojili da njome označimo neočekivana no ipak neizbježna očitovanja onoga što u teoriji nazivamo kolektivizmom. "Društveni cilj" ili "zajednička svrha", za postizanje koje društvo treba biti ustrojeno, obično se neodređeno označuje kao "opće dobro", ili "opća dobrobit", ili "opći interes". Nije potrebno mnogo razmišljati da bi se sagledalo da tim nazivima manjka dostatno određeno značenje a da bi mogli određivati neki određeni pravac djelovanja. Dobrobit i sreća milijuna ne mogu se mjeriti na jednoj jedinoj ljestvici. Dobrobit nekoga naroda, kao i sreća nekoga čovjeka, ovisi o vrlo mnogo stvari koje se može osigurati u beskonačno raznolikim kombinacijama. Oni se ne mogu valjano izraziti kao jedan jedini cilj, već samo kao hijerarhija ciljeva, kao obuhvatna ljestvica vrednota, na kojoj svaka potreba svake osobe ima svoje mjesto. Usmjeravanje svih naših djelatnosti u skladu s jednim jedinim planom pretpostavlja da svakoj pojedinoj našoj potrebi pripada određeno mjesto u poretku vrednota koje mora biti dovoljno obuhvatno da omogući opredjeljenje između svih različitih pravaca između kojih planer mora birati. Ukratko, ono pretpostavlja postojanje potpunog etičkog kodeksa u kojemu je svim raznim ljudskim vrednotama dodijeljeno pripadajuće im mjesto. Pojam potpunog etičkog kodeksa jest nešto što nije jednostavna stvar i što zahtijeva stanovit napor imaginacije uz pomoć koje će se sagledati što taj kodeks sadrži. Nismo navikli misliti o moralnim kodeksima kao manje ili više potpunima. ^injenica da se stalno opredjeljujemo između različitih vrednota a

bez nekog društvenog kodeksa koji bi propisivao kako se moramo opredjeliti, ne iznenađuje nas i ne navodi nas na to da mislimo kako je naš moralni kodeks nepotpun. U našem društvu nema ni okolnosti niti razloga zbog kojeg bi ljudi morali razviti zajedničko viđenje o tomu što treba uraditi u takvim situacijama. No ondje gdje su sva sredstva koja treba upotrijebiti vlasništvo društva, i gdje ih treba upotrijebiti u ime društva a u skladu s jednim jedinstvenim planom nekakvo "društveno" viđenje o tomu što treba biti učinjeno mora upravljati svim odlukama. U takvome svijetu ubrzo bismo otkrili da je naš moralni kodeks pun praznina. Ovdje se ne bavimo pitanjem bi li bilo poželjno raspolagati s takvim potpunim etičkim kodeksom. Može se naprosto ukazati na to da je do danas razvoj civilizacije bio praćen stalnim sužavanjem sfere u kojoj individualne akcije moraju biti određene pravilima. Pravila od kojih se sastoji naš opći moralni kodeks stalno su bila sve malobrojnija i značajem općenitija. Od vremena primitivnog čovjeka koji je bio obvezan složenim ritualom u gotovo svakoj svojoj svakodnevnoj djelatnosti, koji je bio ograničen bezbrojnim tabuima, i koji jedva da je mogao i zamisliti da bi nešto mogao učiniti drukčije no što to čine njegovi bližnji, moral je sve više postajao naprosto okvir što omeđuje sferu u kojoj pojedinac može postupati kako hoće. Usvajanje općeg etičkog kodeksa, dovoljno obuhvatnog da odredi jedinstveni ekonomski plan značilo bi posvemašnje obrtanje toga trenda. Za nas je bitno da ne postoji takav potpuni etički kodeks. Pokušaj da se sveukupna gospodarska djelatnost usmjeruje u skladu s jednim jedinim planom suočio bi nas s bezbrojnim pitanjima na koja bi odgovore moglo pružiti samo neko moralno pravilo, no na koja postojeći moral nema odgovora i u vezi s kojima ne postoji suglasnost u viđenjima o tomu što treba uraditi. U vezi s tim pitanjima ljudi ili neće imati određeno stajalište, ili će pak imati oprečna stajališta, jer u slobodnom društvu u kojem smo živjeli nije bilo prilike da o njima mislimo, a još je manje bilo prilike da o njima uobličimo zajedničko mnijenje. *** Ne samo što ne posjedujemo takvu sveobuhvatnu ljestvicu vrednota - nijedan um ne bi mogao obuhvatiti beskonačnu raznolikost raznih potreba različitih ljudi koji se nadmeću oko dostupnih resursa, i nijedan um ne bi mogao uz to još i pridati određenu težinu svakoj od tih potreba. Za naš problem manje je važno da li ciljevi do kojih je nekoj osobi stalo obuhvaćaju samo njezine individualne potrebe, ili pak uključuju i potrebe njoj bliskih ili čak i udaljenijih osoba, odnosno je li ta osoba egoistična ili altruistična u običnom smislu tih pojmova. Ono što je, međutim, vrlo važno jest temeljna činjenica da jedan čovjek može nadgledati samo ograničeno područje, da može biti svjestan hitnosti samo ograničenog broja potreba. Bilo da su njegovi interesi usmjereni na njegove vlastite fizičke potrebe, ili da se žarko zanima za dobrobit svakog ljudskog bića koje poznaje, ciljevi za koje on može biti zainteresiran uvijek će biti tek neznatni djelić potreba svih ljudi. To je temeljna činjenica na kojoj je zasnovana sva filozofija individualizma. To ne znači, kako se često tvrdi, da je čovjek egoističa ili sebičan, ili da treba biti takav. Naprosto, polazište je neosporna činjenica da ograničenost naše moći imaginacije onemogućuje da u svoju ljestvicu vrednota uključimo više od jednog područja potreba cijeloga društva, i da, budući da strogo govoreći

ljestvica vrednota može postojati samo u individualnome umu, postoje samo parcijalne ljestvice vrednota, ljestvice koje su nužno međusobno različite i često oprečne. Iz toga individualist zaključuje da pojedincu mora biti dopušteno da, u određenim granicama, slijedi vlastite vrednote i preferencije a ne nečije tuđe, da unutar tih sfera pojedinčev sustav ciljeva mora biti neprikosnoven i nepotčinjen bilo kakvom diktatu drugih. Bit individualističke pozicije jest priznavanje pojedinca kao onoga tko donosi konačan sud o svojim ciljevima, uvjerenje da njegova vlastita stajališta moraju koliko god je to moguće upravaljati njegovim postupcima. Takvo stajalište, naravno, ne isključuje priznavanje društvenih ciljeva, odnosno, bolje rečeno, poklapanje individualnih ciljeva, zbog čega je za ljude korisno da surađuju u nastojanju da ih ostvare. No takvo viđenje ograničuje takvo zajedničko djelovanje na ono u čemu se stajališta pojedinaca poklapaju; ono što se naziva "društvenim ciljevima" za takvo gledište jesu naprosto istovjetni ciljevi mnogih pojedinaca - ili ciljevi za postizanje kojih su pojedinci spremni dati svoj doprinos uzvraćajući pomoć što je dobijaju za zadovoljavanje svojih želja. Tako je zajedničko djelovanje ograničeno na područja u kojima se ljudi slažu u pogledu zajedničkih ciljeva. Vrlo često ti zajednički ciljevi neće biti ujedno i konačni ciljevi pojedinca, već sredstva koja razne osobe mogu koristiti za razne svrhe. U stvari, ljudi će se lakše služiti glede zajedničkog djelovanja u slučaju u kojem zajednički cilj nije za njih konačni cilj, već sredstvo koje može poslužiti najrazličitijim ciljevima. Kad se pojedinci udružuju u zajedničkom naporu za ostvarenje zajedničkih ciljeva što su im zajednički, organizacija koju u tu svrhu stvaraju, poput države, dobija vlastiti sustav ciljeva i vlastita sredstva. No svaka tako oformljena organizacija ostaje "osoba" među "osobama", a kada je to država, onda je ta organizacija, istina, mnogo moćnija od svih drugih, ali ipak ima svoju posebnu i ograničenu sferu, i jedino su u toj sferi njezini ciljevi vrhovni ciljevi. Granice te sfere određene su mjerom do koje se pojedinci slažu u pogledu određenih ciljeva; a vjerojatnost da će se složiti oko određenog pravca akcije neizbježno se smanjuje usporedo sa širenjem djelokruga tih akcija. Ima nekih funkcija države u pogledu obnašanja kojih će među građanima praktično vladati jednoglasje; bit će opet drugih funkcija u pogledu kojih će vladati jednoglasnost značajne većine; i tako dalje, sve dok se ne dođe do područja glede kojih će biti gotovo onoliko gledišta o tomu što bi vlada trebala učiniti koliko ima i ljudi, usprkos tomu što će možda svaki pojedinac željeti da država nešto uradi. Na dobrovoljno slaganje u pogledu usmjerenja djelovanja države možemo se oslanjati samo dotle dok je to djelovanje ograničeno na sfere u kojima postoji suglasnost. No država nužno guši individualnu slobodu ne samo onda kada preuzima izravnu kontrolu na područjima u kojima ne postoji takvo suglasje. Nažalost, ne može se beskrajno proširivati sfera zajedničkog djelovanja i istodobno pojedinca ostavljati slobodna u njegovoj vlastitoj sferi. Kad jednom komunalni sektor, u kojemu država kontrolira sva sredstva, premaši određene razmjere, učinci njezina djelovanja dominiraju cijelim sustavom. Premda država izravno nadgleda korištenje samo velikog dijela dostupnih resursa, učinci njezinih odluka na preostali dio privrednoga sustava postaju tako veliki da ona posredno kontrolira gotovo sve. Ondje gdje središnja i mjesna vlast izravno nadgleda korištenje više od polovice nacionalnog dohotka, kao što je to primjerice bio slučaj u Njemačkoj već godine 1928. (prema službenoj njemačkoj ocjeni iz toga vremena 53%), vlasti posredno kontroliraju gotovo sav privredni život zemlje. U tom slučaju, jedva postoji neki individualni cilj kojega ostvarenje

ne bi bilo ovisno o djelovanju države, a "društvena ljestvica vrednota" koja upravlja djelovanjem države mora obuhvaćati praktično sve individualne ciljeve. *** Nije teško vidjeti kakve moraju biti konzekvencije kada demokracija krene u smjeru planiranja koje u izvedbi zahtijeva više suglasnosti no što je zbiljski ima. Ljudi mogu pristati na usvajanje sustava usmjeravane privrede zato što su uvjereni da će taj sustav osigurati veći prosperitet. U raspravama što vode donošenju odluke, svrha planiranja bit će opisana nekim terminom kao što je "opća dobrobit", što samo prikriva odsutnost zbiljske suglasnosti u pogledu ciljeva planiranja. Zapravo, suglasnost će postojati samo glede mehanizma koji valja upotrijebiti. No to je mehanizam koji se može koristiti samo za neki zajednički cilj; i pitanje o precizno određenom cilju kojemu treba biti usmjerena sva djelatnost pojavit će se čim izvršna vlast bude morala zahtjev za jedinstvenim planom prevesti u neki određeni plan. Tada će se pokazati da se suglasnost u pogledu poželjnosti planiranja ne oslanja na suglasnost glede ciljeva kojima plan treba služiti. Posljedice suglasnosti ljudi oko toga da mora postojati centralističko planiranje a da pri tomu nema suglasnosti glede ciljeva, bit će otprilike onakve kakve su onda kada se neka skupina ljudi obveže da će zajedno poći na put a da se pri tomu nisu suglasili oko toga kamo žele ići: ishod će možda biti takav da će svi morati na put na koji većina uopće ne želi. Ono što najviše određuje karakter planskog sustava jest činjenica da planiranje stvara situaciju u kojoj se moramo suglasiti oko mnogo većeg broja tema no što smo navikli, te da u planiranom sustavu kolektivnu akciju ne možemo ograničiti na zadaće oko kojih se možemo suglasiti, već smo prisiljeni postići suglasnost oko svega, kako bi bilo kakva akcija uopće mogla biti poduzeta. @elja da parlament pripremi sveobuhvatan privredni plan može biti jednoglasno izražena volja naroda, pa ipak ni narod niti njegovi predstavnici ne moraju zbog toga biti u stanju postići suglasnost oko bilo kojeg određenog plana. Nesposobnost demokratskih parlamenata da provedo ono što se čini posve jasnom zadaćom koju im je povjerio narod neizbježno će prouzročiti nezadovoljstvo demokratskim institucijama. Na parlament se počinje gledati kao na nedjelotvornu "pričaonicu", kao na skup koji nije u stanju ili nije sposoban izvršiti zadatke zbog kojih je i bio izabran. Sve više širi se uvjerenje da se upravljanje mora "uzeti iz ruku političara" i dati u ruke stručnjaka, stalnih službenika ili nezavisnih autonomnih organa, želi li se ostvariti djelotvorno planiranje. Ta je poteškoća vrlo dobro znana socijalistima. Uskoro će biti pola stoljeća od kada se Webbs počeo žaliti na "sve veću nesposobnost Donjega doma u obavljanju njegova posla". Kasnije je profesor Laski razvio argumentaciju: Opće je gledište da je postojeći parlametnarni ustroj posve neprikladan za hitro usvajanje velikog korpusa složene legislative. Nacionalna je vlada u stvari to zapravo priznala kada svoje ekonomski i tarifne mjere nije uvela posredstvom opsežne rasprave u Donjem domu, već uz pomoć cijelovitog sustava delegirane legislative. Laburistička bi vlada, pretpostavljam, dalje razvila taj presedan. Ona bi Donji dom ograničila na dvije funkcije koje on može valjano obavljati: na pretresanje prigovora i na raspravu općih načela njezinih mjera. Njezine zakonske odredbe imale bi oblik općenitih formula kojima se daju široke ovlasti odgovarajućim vladinim odjelima; a te bi se ovlasti provodile odredbom u vijeću, koju bi se, ako treba, moglo u skupštinskom domu napasti

izglasavanjem nepovjerenja. Nužnost i vrijednost delegiranog zakonodavstva nedavno je snažno naglasio Donoughmoreov odbor; a njegovo je proširenje neizbježno ako se ne želi da proces socijalizacije bude onemogućen uobičajenim metodama apstrahiranja što ih sankcionira postojeći parlamentarni postupak. A da posve jasno naglasi kako socijalistička vlada ne smije sebi dopustiti da bude odveć sputana demokratskom procedurom, profesor Laski na kraju toga istoga članka postavlja pitanje "može li u razdoblju prijelaska u socijalizam laburistička vlada riskirati da, kao ishod sljedećih općih izbora, njezine mjere budu odbačene" - i ostavlja ga retorički bez odgovora. *** Važno je jasno sagledati uzroke općepoznate nedjelotvornosti parlamenta kada se radi o detaljiziranom upravljanju privrednim poslovima zemlje. Krivnja nije ni u pojedinim predstavnicima niti u parlamentarnim institucijama kao takvim, već u proturječjima što su inherentna zadatku za koji su zaduženi. Od njih se ne traži da djeluju ondje gdje se mogu usuglasiti, već da postignu suglasnost u svemu - u cjelokupnom upravljanju nacionalnim resursima. Za takvo što, međutim, sustav većinskog odlučivanja nije prikladan. Većina će se uspostaviti ondje gdje se radi o opredjeljenju između ograničenih alternativa; ali vjerovati da većinskog stajališta mora biti u svemu, naprosto je praznovjerje. Nema razloga zbog kojega bi se trebala uspostaviti većina u korist svakog mogućeg pravca određene akcije ako je broj tih pravaca vrlo velik. Svaki član zakonodavne skupštine može nekom određenom planu u cilju upravljanja privrednom djelatnošću davati prednost pred odsutnošću bilo kakva plana, pa ipak se može dogoditi da za većinu ni jedan od planova ne bude poželjniji od odsutnosti svakoga plana. Isto se tako neki jedinstveni plan ne može prihvatiti tako što će se razložiti na dijelove da bi se glasalo o pojedinačnim pitanjima. Demokratska skupština koja bi izglasavala i dopunjavala neki sveobuhvatni ekonomski plan klauzulu po klauzulu, onako kako raspravlja o nekoj običnoj zakonskoj odredbi, puka je besmislica. Ekonomski plan, da bi zaslužio da se tako nazove, mora posjedovati jedinstvenu koncepciju. ^ak i kada bi se parlament mogao, korak po korak, suglasiti oko nekog nacrta, taj nacrt zasigurno na kraju ne bi nikoga zadovoljavao. Složena cjelina u kojoj svi dijelovi moraju biti najbrižljivije međusobno usklađeni, ne može se ostvariti kompromisom između oprečnih pogleda. Sačiniti ekonomski plan na tja način moguće je čak i manje no što bi, primjerice, bilo moguće demokratskom procedurom uspješno planirati neki vojni pohod. Kao i kada je riječ o strategiji, bilo bi neizbježno prepustiti tu zadaću stručnjacima. Ipak, razlika je u tomu što dok general zadužen za vojnu kampanju ima pred sobom samo jedan jedini cilj kojemu se, za trajanja kampanje mora posvetiti sva ona sredstva što ih on ima pod svojom kontrolom, pred ekonomskim planerom ne može stajati samo jedan takav cilj, a niti mu se može nametnuti takvo ograničenje u pogledu sredstava. General ne mora odmjeravati različite neovisne ciljeve; za nj postoji samo jedan konačni cilj. No ciljevi nekog ekonomskog plana ili bilo kojeg njegovoga dijela, ne mogu se odrediti neovisno o određenom planu. Bit problema ekonomije jest u tomu da pravljenje nekgo ekonomskog plana pretpostavlja opredjeljenje između oprečnih ili konkurentnih ciljeva - različitih potreba različitih ljudi. No koji su ciljevi tako oprečni, koje treba žrtvovati želimo li ostvariti neke druge, ukratko, što su alternative

između kojih se moramo opredijeliti, to može znati samo onaj tko poznaje sve činjenice; i samo oni, stručnjaci, u položaju su da odlučuju kojima od različtih ciljeva treba dati prednost. Neizbježno je da oni svoju ljestvicu preferencija nametnu zajednici za koju planiraju. To nije uvijek jasno, pa se ovlaštenje opravdava tehničkim karakterom zadatka. No to ne znači da je ovlast dana samo za tehničke pojedinosti, pa čak ni to da je nesposobnost parlamenta da razumije tehničke pojedinosti u korijenu te poteškoće. Promjene u strukturi građanskog zakonika nisu manje tehnička stvar i nije ih ništa teže procijeniti u svim njihovim implikacijama; pa ipak nitko još nije ozbiljno predložio da se legislativa prepusti nekom organu stručnjaka. ^injenica je da na tim područjima zakonodavstvo ne ide dalje od općih pravila oko kojih se može postići istinska suglasnost većine, dok su u upravljanju ekonomskim aktivnostima interesi koje treba izmiriti toliko divergentni da nije vjerojatno da bi se istinska suglasnost mogla postići u nekoj demokratskoj skupštini. No valja priznati da samo delegiranje zakonodavne vlasti nije ono što zaslužuje prigovor. Protiviti se delegiranju kao takvome znači protiviti se simptomu umjesto uzroku, i obesnažiti vlastitu stvar, buduć da delegiranje može biti neizbježan ishod nekih drugih uzroka. Dokle god je ovlast koja se prepušta samo ovlast određivanja općih pravila, dotle može biti valjanih razloga zbog kojih takva pravila trebaju određivati mjesne a ne središnje vlasti. Ono čemu valja prigovoriti jest to da se prepuštanju ovlasti utječe tako često, stoga što je pitanje o kojem se radi ne može regulirati općim pravilima već samo diskrecionim odlučivanjem u pojedinačnim slučajevima. U takvim slučajevima delegiranje znači da je nekom autoritetu dana ovlast da silom zakona uradi ono što su u svakom pogledu arbitrarne odluke (što se obično naziva "prosuđivanje slučaja u skladu s onim što je u njemu bitno"). Prepuštanje posebnih tehničkih zadataka posebnim tijelima, premda je redovita pojava, ipak je tek prvi korak u procesu kojim demokracija koja kreće u pravcu planiranja postupno prepušta svoju moć. Nužnost delegiranja ne može zbiljski otkloniti uzroke zbog kojih svi zagovornici sveobuhvatnog planiranja iskazuju toliku nestrpljivost zbog nemoći demokracije. Prepuštanje određenih ovlasti posebnim službama postavlja još jednu prepreku ostvarenju jednog jedinog koordiniranog plana. ^ak i kada bi, iz te nužde, neki demokratski poredak uspio u planiranju svakog područja privredne djelatnosti, ipak bi se morao suočiti s problemom integriranja tih izdvojenih planova u jedinstvenu cjelinu. Više izdvojenih planova ne tvori plansku cjelinu - zapravo, što bi planeri prvi morali priznati, više takvih planova može biti gore no odsutnost bilo kakvog plana. No demokratsko će zakonodavstvo dugo oklijevati da donošenje odluka o zbiljski vitalnim pitanjima prepusti nekome, i dokle god tako postupa onemogućuje da bilo tko drugi donosi sveobuhvatan plan. Ipak, suglasnost o tomu da je planiranje nužno, zajedno s nesposobnošću demokratskih skupština da proizvedu plan, izazvat će sve snažnije izražene zahtjeve za tim da se vladi ili nekom pojedincu prepuste ovlasti da djeluje na vlastitu odgovornost. Sve je raširenije mišljenje da se odgovorne vlasti moraju osloboditi okova demokratske procedure, ako se nešto želi uraditi. ^ežnja za ekonomskim diktatorom karakteristični je stadij u kretanju ka planiranju, poznat i u našoj zemlji. Ima već nekoliko godina da je jedan od najoštroumnijih stranih proučavatelja Engleske, pokojni Elie Halévy, kazao: "Uzmete li sliku složenu od lorda Eustacea Percyja, Sir Oswalda Mosleya i Sir

Stafforda Crippsa, mislim da ćete u njoj naći zajedničku crtu - vidjet ćete da se svi oni slažu u sljedećem iskazu: '@ivimo u doba ekonomskog kaosa iz kojega možemo izaći samo uz pomoć neke vrste diktatorskog vodstva'". Broj utjecajnih osoba uključenje kojih ne bi poremetilo značajke te "složene slike" od toga je vremena znatno porastao. U Njemačkoj, i prije no što je Hitler došao na vlast, ta je tendencija već bila uznapredovala. Valja se sjetiti da je već puno prije godine 1933. Njemačka došla u stanje u kojem se, zapravo, njome moralo diktatorski upravljati. Nitko tada nije mogao ni slutiti da se pod takvim okolnostima demokracija raspala, i da iskreni demokrati kakav je bio Brüning nisu bili u stanju upravljati demokratski ništa više no Schleicher ili von Papen. Hitler nije morao razbiti demokraciju; on je naprosto iskoristio propadanje demokracije i u kritičnom trenutku zadobio podršku mnogih kojima se, premda su ga mrzili, činilo da je on jedini dovoljno jak čovjek koji će omogućiti da se učini ono što treba učiniti. *** Argument uz pomoć kojega planeri obično pokušavaju postići da se pomirimo s takvim razvojem stvari jest da sve dok demokracija ima vrhovnu kontrolu, bitne značajke demokratskog poretka nisu ugrožene. Tako Karl Mannheim piše: Jedino (sic!) po čemu se plansko društvo razlikuje od društva devetnaestoga stoljeća jest to što je sve više područja društvenoga života podvrgnuto državnoj kontroli, da bi na kraju toj kontroli bile podvrgnute sve sfere društvenog života. No ako se suverenošću parlamenta može nadgledati nekoliko takvih kontrola, onda se isto tako može i mnogo njih... u demokratskoj državi suverenost se može beskonačno jačati punim ovlastima bez odustajanja od demokratske kontrole. Takvo mišljenje zanemaruje bitnu činjenicu. Parlament, naravno može nadgledati izvršenje zadataka u kojima može određivati određena usmjerenja, ondje gdje se najprije složio glede cilja i gdje je drugome prepustio samo izradu pojedinosti. Situacija je posve drukčija kad je razlog za prepuštanje ovlasti to što nema stvarne usuglašenosti u pogledu ciljeva, kad organ zadužen za planiranje mora birati između ciljeva čije oprečnosti parlament nije ni svjestan, i kad najviše što se može učiniti jest iznijeti preda nj plan koji mora biti prihvaćen ili odbijen kao cjelina. Mogu se, i vjerojatno će se pojaviti kritike; no budući da se ne može uspostaviti nikakva većina koja bi se suglasila oko nekog alternativnog plana, i budući da se oni dijelovi koji se kritiziraju mogu gotovo uvijek prikazati kao bitni dijelovi cjeline, te će kritike ostati posve bez učinka. Parlamentarna rasprava može se zadržati kao koristan ventil, i još prije kao prikladan medij posredstvom kojega se odašilju službeni odgovori na pregovore. Može čak i spriječiti kakvu očitu zlouporabu i uspješno ustrajati na tomu da se neke manjkavosti otklone. No parlamentarna rasprava ne može odrediti pravac djelovanja. Parlamentu će u najboljem slučaju biti dopušteno da izabere osobe koje će imati praktično posvemašnju moć. Cio sustav tendirat će plebiscitarnoj diktaturi u kojoj onaj tko stoji na vrhu piramide vlasti povremeno dobija za svoj položaj potvrdu glasova naroda, no u kojoj on u svojim rukama drži svu moć koja će osigurati da glasovanje izađe njemu u prilog. Cijena koju valja platiti za demokraciju jest u tomu što su mogućnosti svjesne kontrole ograničene na područja u kojima postoji istinska suglasnost, i što na nekim područjima stvari treba prepustiti slučaju. No u društvu koje funkcionira oslanjajući se na centralizirano planiranje, ta se kontrola ne može oslanjati na

većinu koja može postići suglasnost; često će biti potrebno volju neke neznatne manjine nametnuti narodu, stoga što će ta manjina biti najveća grupa koja može postići suglasnost oko pitanja o kojem se radi. Demokratska vlast uspješno funkcionira samo ondje i samo dotle dok su funkcije vlasti, na temelju široko prihvaćenog uvjerenja, ograničene na područja u kojima se suglasnost većine može postići slobodnom raspravom; a velika je zasluga liberalizma što je opseg pitanja oko kojih je suglasnost potrebna sveo na ona pitanja oko kojih je suglasnost u društvu slobodnih ljudi vjerojatno moguća. Danas se često kaže da demokracija neće trpjeti "kapitalizam". Ako tu "kapitalizam" znači sustav konkurencije zasnovan na slobodnom raspolaganju privatnim vlasništvom, mnogo je važnije shvatiti da je demokracija moguća samo u takvome sustavu. Kada sustavom ovlada neka kolektivistička ideologija, demokracija će neizbježno propasti. *** No svakako nam nije namjera demokraciju učiniti nekom vrstom fetiša. Možda je zaista istina da naše pokoljenje odveć govori i misli o demokraciji, a premalo o vrijednostima kojima ona služi. Za demokraciju se ne može reći ono što je lord Acton s pravom rekao za slobodu - da "ona nije sredstvo nekom višem političkom cilju. Ona sama je najviši politički cilj. Ona nije potrebna radi valjane javne uprave, već radi sigurnosti u stremljenju najvišim ciljevima civilnoga društva, i osobnog života." Demokracija pak u biti jest sredstvo, korisno oruđe koje služi očuvanju unutrašnjeg mira i individualne slobode. Kao takva ona ni u kom slučju nije bezgrešna ili neupitna. Ne smijemo, isto tako, zaboraviti da je često pod autokratskom vladavinom bilo više kulturne i duhovne slobode no pod vladavinom nekih demokratskih predaka - i u najmanju se ruku može zamisliti da demokratska vlada pod vladavinom kakve vrlo jednoobrazne i dogmatske većine može biti jednako ugnjetačka kao i najgora diktatura. Ono što želimo reći, međutim, nije to da diktatura nužno mora iskorijeniti slobodu, već to da planianje vodi diktaturi zato što je diktatura najdjelotvornije sredstvo prisile i nametanja ideala, i da je kao takva bitna želi li se da centralističko planiranje bude moguće u velikim razmjerima. Sudar planiranja i demokracije proizlazi naprosto iz činjenice da demokracija predstavlja prepreku potiskivanju slobode što ga upravljanje ekonomskom djelatnošću zahtijeva. No ako demorkacija prestaje biti jamstvo individualne slobode, ona može posve dobro opstati u ovom ili onom obliku i u nekom totalitarnom poretku. Istinska "diktatura proletarijata", čak i ako je demokratska po formi, ako se poduhvati centraliziranog upravljanja privrednim sustavom, vjerojatno će dokinuti osobnu slobodu jednako kao i bilo koji autokratski sustav. Danas moderno fokusiranje na demokraciju kao najugroženiju vrednotu nije bez opasnosti. Ono je uvelike odgovorno za pogrešno i neutemeljeno uvjerenje da vlast ne može biti proizvoljna sve dok je vrhovno ishodište vlasti volja većine. Lažna sigurnost što je mnogima ulijeva to uvjerenje značajan je uzork općeg pomanjkanja svijsti o pogibeljima s kojima smo suočeni. Nema nikakva opravdanja za uvjerenje da dokle god se na vlast dolazi demokratskom procedurom ona ne može biti samovoljna; opreka sadržana u toj ideji posve je netočna - samovoljnost vlasti nije ograničena njezinim ishodištem već njezinom ograničenošću. Demokratska kontrola može onemogućiti samovoljnost vlasti, ali ona to ne postiže pukim svojim postojanjem. Ako se demokracija odluči za zadatak koji nužno pretpostavlja uporabu vlasti koja se ne može ravnati po utvrđenim pravilima, vlast neizbježno mora postati samovoljnom.

***

Šesto poglavlje PLANIRANJE I PRAVNA DR@AVA Nedavne studije o sociologiji zakonitosti još jednom potvrđuju da temeljno načelo formalne zakonitosti po kojemu se svaki slučaj mora prosuđivati u skladu s općim racionalnim pravilima od kojih ima po mogućnosti što manje odstupanja, u skladu s pravilima koja se temelje na logičkim pretpostavkama, vrijedi samo za liberalnu konkurentsku fazu kapitalizma. K. Mannheim Uvjete u slobodnoj zemlji od uvjeta u zemlji pod proizvoljnom vladavinom ništa ne razlikuje jasnije od pridržavanja velikih načela znanih pod pojmom vladavine zakonitosti. Kad se sadržaj toga pojma oslobodi svih stručnih, tehničkih pojedinosti, svodi se na to da je vlast u svim svojim postupcima ograničena pravilima što su utvrđena i proglašena unaprijed - pravilima koja omogućuju da se s prilično sigurnosti predvidi kako će vlasti koristiti svoju moć prisile u datim okolnostima, i da se vlastiti poslovi planiraju na osnovi toga znanja. Premda se taj ideal nikad ne može bezostatno postići, budući da su i zakonodavci kao i oni kojima je upravljanje zuakonitošću povjereno samo ljudi koji nisu bezgrešni, ono bitno, to jest da se slobodno odlučivanje prepušteno izvršnim organima koji raspolažu moćju prisile svede na što je moguće manju mjeru, dostatno je jasno. Dok svaki zakon ograničuje individualnu slobodu da stanovite mjere mijenjajući sredstva kojima se ljudi mogu koristiti u stremljenju svojim ciljevima, u pravnoj državi vlast ne može ad hoc postupcima izvitoperiti individualne napore. U okviru znanih pravila igre pojedinac može slobodno stremiti svojim osobnim ciljevima i željama, siguran u to da ovlasti vlasti neće biti proizvoljno korištene za opstruiranje njegovih napora. Razlika između stvaranja stalnog okvira zakona unutar kojega proizvodnom djelatnošću upravljaju individualne odluke, i upravljanja ekonomskom djelatnošću iz jednog središta vlasti, zapravo je poseban slučaj općenitije razlike između pravne države i proizvoljne vladavine. Kad je riječ o provnoj državi, vlasti samo utvrđuju pravila što određuju uvjete pod kojima se dostupni resursi mogu koristiti, prepuštajući pojedincima odluku o tomu u koje će svrhe ti resursi biti korišteni. Kad se, pak, radi o proizvoljnoj vladavini, vlasti upravljaju korištenjem sredstava za proizvodnju s namjerom da postignu određene ciljeve. Prvi tip pravila može se unaprijed odrediti, u obliku formalnih pravila koja ne smjeraju željama i potrebama nekih određenih ljudi. Smisao im je da naprosto posluže kao sredstvo u stremljenju različitih individualnih ciljeva ljudi. I ona su zamišljena, odnosno trebala bi biti zamišljena, kao pravila za toliko duga razdoblja da bude nemoguće znati hoće li ona nekim određenim ljudima pomoći više nego nekim drugima. Prije bi se mogla shvatiti kao neka vrsta sredstava za proizvodnju, koja pomažu ljudima u predviđanju ponašanja onih s kojima moraju surađivati, nego kao nastojanje da se zadovolje određene potrebe. Ekonomsko planiranje kolektivističkog tipa nužno pretpostavlja upravo obrnuto od toga. Oni koji planiraju ne mogu se ograničiti na to da osiguraju pogodnosti za neznane ljude da ih koriste kako im se svidi. Ne mogu se unaprijed ograničiti

na opća i formalna pravila koja sprečavaju proizvoljnost. Moraju osigurati pogodnosti za zadovoljavanje nekih potreba ljudi usporedo s pojavom tih potreba, a potom po svojoj volji birati između njih. Oni stalno moraju odgovarati na pitanja na koja se može odgovoriti samo formalnim načelima, i u donošenju tih odluka moraju uspostavljati razlike između potreba različitih ljudi. Kad vlada mora odlučiti koliko svinja treba uzgojiti ili koliko treba u prometu biti autobusa, koji ugljenokopi trebaju biti aktivni, ili pošto treba prodavati cipele, te se odluke ne mogu izvesti iz formalnih načela ili unaprijed utvrditi za dugo razdoblje. Takve odluke neizbježno ovise o trenutnim okolnostima, i u donošenju takvih odluka uvijek će biti potrebno međusobno odmjeravati interese različitih osoba i grupa. Na koncu će pri donošenju odluke o tome čiji su interesi važniji nečije gledište morati pretegnuti; i to će gledište morati postati dio zakona zemlje, još jedna razlika u prioritetu što je vladin aparat za prisilu nameće narodu. *** Razlika između formalnog zakona ili pravde i pojedinačnih (subventivnih) pravila, kojom smo se upravo poslužili, vrlo je važna i istodobno ju je vrlo teško provesti u praksi. Ipak, opće načelo o kom se tu radi prilično je jednostavno. Razlika između te dvije vrste pravila ista je kao i razlika između propisivanja ponašanja na cesti u Zbirci prometnih pravila i naređivanja ljudima kamo da idu; ili, još bolje, razlika između postavljanja oznaka s imenima mjesta i naređivanja ljudima kojom cestom da idu. Formalna pravila govore ljudima unaprijed o tomu kako će država postupiti u određenom tipu situacija, općenito određenih, neovisno o vremenu i mjestu ili određenim ljudima. Ta se pravila odnose na tipične situacije u kakvima se svatko može naći i u kojima će postojanje tih pravila biti od koristi za mnoge različite individualne svrhe. Znanje o tomu da će u takvim situacijama država postupiti na određen način, ili tražiti od ljudi da se ponašaju na određen način, služi ljudima kao sredstvo kojim će se koristiti u pravljenju vlastitih plaanova. Prema tomu, formalna pravila samo su instrumentalna, u tom smislu da se od njih očekuje da će biti od koristi ljudima za koje još ne znamo koji su, za svrhe u cilju kojih će se ti ljudi odlučiti da ih koriste, i u okolnostima koje se ne mogu predvidjeti do u pojedinosti. Zapravo, najvažniji kriterij za formalna pravila u smislu u kojem ovdje rabimo taj naziv jest to da ne znamo njihov konkretni učinak, da ne znamo koje će određene ciljeve ta pravila promicati i kojim će ordeđenim ljudima pomoći, da im je naporsto dat oblik koji će najvjerojatnije općenito donijeti koristi svim ljudima koji s njima dođu u dodir. Ta pravila ne pretpostavljaju odabir između određenih ciljeva ili određenih ljudi, jer mi naprosto ne možemo unaprijed znati tko će ih i na koji način koristiti. U naše vrijeme, s njegovom strašću da se sve svjesno nadgleda, može se činiti paradoksalnom tvrdnja da je prednost nekog sustava država u tome da ćemo o određenom učinku mjera što ih poduzima država znati manje no što bi to bilo u većini drugih sustava, te da neku metodu društvenog nadzora treba smatrati superiornijom zato što ne znademo točno kakvi će biti njezini rezultati. Pa ipak, to je zapravo temelj velikog liberalnog načela vladavine zakonitosti odnosno pravne države. A naizgledni paradoks vrlo će brzo išćeznuti kad s argumentacijom pođemo malo dalje. ***

Ta je argumentacija dvojaka; prvo ekonomska, koja se i ovdje može iznijeti samo ukratko. Država se mora ograničiti na utvrđivanje pravila koja se primjenjuju na opće tipove situacija, a pojedincu treba ostaviti slobodu u svemu što ovisi o okolnostima vremena i mjesta, jer samo pojedinac kojega se to tiče u svakom pojedinom slučaju može u potpunosti poznavati te okolnosti i svoje djelovanje prilagoditi tim okolnostima. Bude li pojedinac u stanju koristiti svoje znanje djelotvorno u planiranju, bit će u stanju predviđati postupke države koji će se ticati tih planova. No trebaju li postupci države biti predvidljivi, morat će biti određeni pravilima utvrđenim neovisno o konkretnim okolnostima koje ne mogu biti ni unaprijed predviđene niti unaprijed proračunate: a učinci takvih postupaka bit će nepredvidljivi. Ako bi, pak, država upravljala postupcima pojedinca s ciljem da postigne određene ciljeve, njezini će postupci morati biti planirani na osnovi sveukupnih okolnosti trenutka, te će stoga biti nepredvidljivi. To je razlog dobro znanoj činjenici da što država više "planira" to za pojedinca planiranje postaje teže. Drugo, moralni, odnosno politički argument još je izravnije relevantan za pitanje o kojem se raspravlja. Treba li država točno predviđati učinak svojih postupaka, to znači da onima kojih se to tiče ne može ostaviti nikakva izbora. Uvijek kad država može točno predvidjeti učinke alternativnih postupaka na određene ljude, onda je isto tako ona ta koja bira između različitih ciljeva. @elimo li stvoriti nove pogodnosti otvorene svima, pružiti priliku koju ljudi mogu koristiti kako im se sviđa, precizni ishodi ne mogu se predvidjeti. Opća pravila, zakoni a ne usko određene naredbe, moraju stoga smjerati tomu da funkcioniraju u okolnostima koje se ne mogu predvidjeti do u pojedinosti, te prema tomu njihov učinak na određene ciljeve ili na određene ljude ne može biti unaprijed znan. Samo u tome smislu uopće i jest moguće da zakonodavac bude posve nepristran. Biti nepristran znači nemati odgovora na neka pitanja na onu vrstu pitanja u kojima, kad moramo odlučiti, odluku donosimo bacanjem novčića. U svijetu u kojem bi sve bilo točno predviđeno, država teško da može učiniti bilo što ostajući nepristrana. Ondje gdje su poznati točni učinci vladine politike na određene ljude, gdje vlada smjera izravno nekim takvim učincima, ona ne može a da ne zna te učinke, te stoga ne može biti nepristrana. Ona nužno mora biti pristrana, mora ljudima nametati svoje procjene, i umjesto da im pomaže u postizanju njihovih ciljeva, ona ciljeve bira umjesto njih. ^im se određeni učinci predviđaju u trenutku kad se donosi zakon, on više nije samo sredstvo kojim se služe ljudi, te postaje umjesto toga sredstvo kojim se služi zakonodavac za svoje ciljeve. Država tada više nije tek dio utilitarnog postrojenja kojemu je svrha da pomaže pojedincu u posvemašnjem razvoju njegove individualne osobnosti, već postaje "moralna" institucija - pri čemu se pojam "moralno" ne koristi kao opreka pojmu "nemoralno", već označuje instituciju što onima koji joj pripadaju nameće svoja gledišta moralna ili posve nemoralna. U tomu smislu nacistička ili bilo koja druga kolektivistička država jest "moralna", a liberalna država to nije. Možda će se reći da sve to ne predstavlja ozbiljan problem, jer se ekonomski planer, u onoj vrsti pitanja u kojima mora odlučivati, ne treba i ne mora rukovoditi svojim osobnim predrasudama, već se može oslanjati na opće uvjerenje o tomu što je pravedno i razumno. Takvu tvrdnju obično podržavaju oni koji imaju iskustvo planiranja u nekoj određenoj privrednoj grani i koji smatraju da nema nepremostive poteškoće u donošenju odluke što će je svi neposredno zainteresirani prihvatiti kao pravednu. Razlog zbog kojega to iskustvo zapravo ne dokazuje ništa jest, naravno, odabir "interesa" koji se uzimaju u obzir kad je planiranje ograničeno na neku posebnu privrednu

djelatnost. Oni koji su najzainteresiraniji u pogledu kakva zasebnog pitanja ne moraju nužno biti i najbolji suci kad je riječ o interesima društva kao cjeline. Uzmimo najkarakterističniji slučaj: kad se kapital i radna snaga u nekoj djelatnosti slažu oko neke politike restrikcije i na taj način izrabljuju potrošače, obično nema nikakvih poteškoća u podjeli dobitka srazmjerno ranijoj zaradi, ili po nekom drugom sličnom načelu. Gubitak koji se dijeli na tisuće ili milijune obično se ili naprosto zanemaruje ili se u obzir uzme posve neprimjereno. @elimo li provjeriti korisnost načela "pravednosti" u odlučivanju u onim pitanjima što se pojavljuju u privrednom planiranju, moramo ga primijeniti na neko pitanje u kojem su dobici i gubici jednako jasno vidljivi. U takvim slučajevima odmah će se pokazati da nikakvo načelo kakvo je načelo pravednosti ne može dati odgovor. Kad moramo birati između viših plaća za medicinske sestre i liječnike i proširenja usluga za bolesnike, između više mlijeka za djecu i boljih plaća za radnike u poljoprivredi, ili između zapošljavanja nezaposlenih i većih plaća za one koji su već zaposleni, u iznalaženju rješenja neće nam pomoći ništa što bi bilo manje obuhvatno od potpunog sustava vrijednosti u kojemu svaka potreba svake osobe ili skupine ima određeno mjesto. Zapravo, što je planiranje obuhvatnije, to je nužnije zakonske mjere određivati pozivajući se na to što je "pravedno" ili "razumno"; to znači da postaje nužno odluku u konkretnome slučaju sve više prepuštati sudu suca ili dotičnog nadleštva. Povijest propadanja vladavine zakonitosti, iščeznuća Rechtsstaat-a, mogla bi se napisati kao povijest postupnog uvođenja tih neodređenih formula u zakonodavstvo i pravosuđe, i sve veće proizvoljnosti i nepouzdanosti prava i sudstva, koji u takvim okolnostima ne mogu a da ne postanu sredstvo politike, pri čemu proizvoljnost i nepouzdanost prava i sudstva uvjetuje i njihovo sve manje poštivanje. U vezi s time važno je još jednom istaknuti da je taj proces slabljenja zakonitosti u Njemačkoj prilično dugo napredovao prije no što je Hitler došao na vlast, te da je politika koja je bila dobrano uznapredovala prema totalitarnome planiranju već bila učinila mnogo toga što je Hitler samo upotpunio. Nema sumnje u to da planiranje neizbježno pretpostavlja promišljeno opredjeljivanje između posebnih potreba različitih ljudi i dopuštanja jednima da čine ono što se drugima mora zabranjivati. Ono mora zakonom odrediti koliko ćše određeni ljudi dobro stajati, i što različitim ljudima treba dopustiti da imaju i čine. Ono zapravo znači povratak na staleško pravo, izokretanje "razvoja naprednih društava", koje je, prema poznatim riječima Sir Henryja Mainea "do sada bio razvoj od staleža prema ugovoru". U stvari, vladavina bi zakonitosti vjerojatno više no vladavina ugovora zasluživala da ju se smatra istinskom oprekom vladavini staleško prava. Upravo vladavina zakonitosti, u smislu vladavine formalnih zakona, odsutnost zakonske povlaštenosti određenih ljudi koje određuju vlasti, jest ono što čuva jednakost pred zakonom, ono što čini opreku proizvoljnoj vladavini. *** Neizbježan, i samo naizgled paradoksalan ishod toga jest da je formalna jednakost pred zakonom u opreci, i zapravo inkompatibilna, spram bilo koje djelatnosti vlade koja promišljeno smjera materijalnoj ili suštinskoj jednakosti različitih ljudi, te da svaka politika koja smjera suštinskom idealu distributivne pravde mora voditi razaranju vladavine zakonitosti. Da bi se proizveo isti ishod za različite ljude nužno je postupati prema njima različito. Pružiti različitim

ljudima iste objektivne pogodnosti ne znači pružiti im istu subjektivnu priliku. Ne može se nijekati da vladavina zakonitosti proizvodi gospodarsku nejednakost - jedino se može reći da ta nejednakost ne smjera tomu da neke ljude pogodi na određeni način. Vrlo je znakovito i karakteristično da su soccijalisti (i nacisti) uvijek prosvjedovali protiv "puke" formalne pravde, da su uvijek prigovarali zakonu koji ne sadrži pogled na to koliko bi određeni ljudi trebali dobro stajati, te da su uvijek zahtijevali "socijalizaciju zakona", napadali neovisnost sudaca, i istoddobno pružali podršku svim onim pokretima, poput Freirectsschule, koji su potkopavali vladavinu zakona i pravnu državu. Moglo bi se čak reći da je za djelotvnornost pravne države važnije da postoji pravni propis koji se primjenjuje uvijek bez iznimke, no to što taj propis jest. ^esto je sadržaj pravnog propisa zapravo manje važan, pod uvjetom da se isti pravni propis uvijek i posvuda primjenjuje. Da se vratimo primjeru kojim smo se već poslužili: nije važno da li svi mi vozimo lijevom ili desnom stranom ceste, ako svi činimo isto. Ono što je važno jest to da nam propis omogućuje da valjano predvidimo ponašanje drugih ljudi, a za to je potrebno da se pravilo primjenjuje u svim slučajevima - čak i onda ako u nekom slučaju osjećamo da je to nepravedno. Konflikt između formalne pravde i formalne jednakosti pred zakonom s jedne strane, i pokušaji da se ostvare razni ideali suštinske pravde i jednakosti s druge, objašnjava zašto je toliko rašireno brkanje pojma "povlastice" i njegove dosljedne zloupotrebe. Spomenimo samo najznačajniji slučaj te zloupotrebe primjenu naziva povlastica na vlasništvo kao takvo. Zaista bi bila povlastica kad bi, primjerice, kako je to ponekad bilo u prošlosti, vlasništvo nad zemljom pripadalo samo pripadnicima plemstva. A povlastica je - što vrijedi za naše vrijeme - kad pravo na proizvodnju ili prodaju nekih stvari pripada samo određenim ljudima koje određuje vlast. No privatno vlasništvo kao takvo, do kojega mogu doći svi pod istim pravnim propisima, nazivati povlasticom stoga što samo neki uspijevaju doši do njega, znači riječi povlastica oduzeti njezino značenje. Nepredvidivost određenih pojedinačnih učinaka, što je navlastita značajka formalnih zakona u liberalnom sustavu, značajna je i stoga što nam pomaže da rasvijetlimo još jednu zabludu u vezi s prirodom toga sustava: uvjerenje da je za nj karakteristična pasivnost države. Pitanje treba li ili ne treba država "djelovati" i "miješati se" predstavlja posve pogrešnu alternativu, a naziv laissez-faire vrlo je dvosmislen naziv za načela na kojima se zasniva liberalna politika, naziv koji zavodi u zabludu. Naravno, svaka država mora djelovati i svaka akcija države upleće se u ovo ili ono. No stvar nije u tome. Pravo pitanje jest može li pojedinac predvidjeti djelovanje države i iskoristiti to predviđanje kao podatak o oblikovanju vlastitih planova, pri čemu država ne može kontrloirati takvu upotrebu svoje mašinerije, a pojedinac točno znade dokle će biti zaštićen od uplitanja drugih, ili je pak država u stanju onemogućavati napore pojedinca. Kad država nadgleda utege i mjere (ili sprečava podvalu i prijevaru na bilo koji drugi način), ona je nedvojbeno djelatna; no kad dopušta upotrebu nasilja, primjerice, štrajkaške straže koje priječe rad onih što su voljni raditi, ona je nedjelatna. Međutim, država se drži u prvome slučaju liberalnih načela, a u drugome slučaju ih se ne drži. Slično je i u pogledu većine općih i stalnih propisa što ih država može propisati glede proizvodnje, kao što su građevinski propisi ili tvornički propisi - ti propisi mogu biti korisni ili nekorisni u određenom slučaju, ali nisu u suprotnosti s liberalnim načelima dokle god su stalni i dokle god se primjenjuju u korist ili na štetu nekih određenih ljudi. Istina

je da će u tim slučajevima, uz dugoročne učinke koji se ne mogu predvidjeti, biti i kratkoročnih učinaka na određene ljude, koji mogu biti jasno sagledani. No kod zakona takve vrste kratkoročni učinci obično nisu (ili barem ne bi trebali biti) ključni motiv. Kad ti neposredni i predvidivi učinci postaju važniji od dugoročnih učinaka, približavamo se granici gdje razlikovanje, premda u načelu jasno, postaje u praksi zamagljeno. *** Vladavina zakonitosti bila je svjesno razrađena tek u doba liberalizma, i to je jedno od najvećih dostignuća toga doba, ne samo kao jamstvo već i kao zakonsko otjelovljenje slobode. Kao što je kazao Immanuel Kant (a Voltaire je još prije njega to izrazio na vrlo sličan način): "^ovjek je slobodan, ako se ne mora pokoravati ni jednoj osobi već samo zakonima". Kao neodređen ideal to je, međutim, postojalo barem od vremena Rimljana, a za posljednjih nekoliko stoljeća nikad nije bilo ozbiljnije ugroženo no danas. Ideja da je moć zakonodavca neograničena djelomice je ishod pučkog suvereniteta i demokratske vlasti. Ta je ideja bila osnažena uvjeravanjem da će vladavina zakonitosti biti zajamčena dokle god sve mjere države budu propisno dopuštene zakonodavstvom. No tako misliti znači posve pogrešno razumjeti značenje vladavine zakonitosti i pravne države. Vladavina zakonistosti nema mnogo veze s pitanjem jesu li svi postupci vlasti zakoniti u pravnome smislu. Oni to mogu biti a da ipak ne budu u skladu s vladavinom zakonitosti. ^injenica što je netko u potpunosti pravno ovlašten postupati onako kako postupa ne pruža nikakav odgovor na pitanje daje li mu zakon ovlast da postupa proizvoljno ili pak zakon nedvnosmisleno propisuje kako mora postupati. Možda je zaista Hitler svoju neograničenu moć postigao na posve ustavan način, te je stoga sve što čini zakonito u pravnom smislu riječi. No tko može reći da je zbog toga u Njemačkoj pod njegovom vlašću vladala zakonitost? Prema tomu, reći da u planskom društvu vladavina zakonitosti ne može opstati, ne znači kazati da postupci vlasti neće biti zakoniti ili da će takvo društvo nužno biti bez zakona. To samo znači reći da upotreba sile od strane vlasti više neće biti ograničena i određena unaprijed utvrđenim pravilima. Zakon može - a da bi centralizirano upravljanje gospodarskom djelatnošću učinio mogućim i mora - ozakoniti ono što u svakom pogledu ostaje proizvoljni (arbitrarni) postupak. Ako neki zakon kaže da taj i taj odbor ili nadleštvo mogu činiti što god hoće, bilo što što taj odbor ili nadleštvo učine zakonito je - ali njihovi postupci svakako u tom slučaju nisu podvrgnuti vladavini zakonitosti. I najproizvoljniji propis može biti zakonit, ako je vlasti prepuštena neograničena moć: na taj način i demokracija može uspostaviti najpotpuniji despotizam koji se može zamisliti. Ako, međutim, zakon treba omogućavati vlastima da upravljaju ekonomskim životom, onda im mora davati moć da donosei nameću odluke o okolnostima koje ne mogu biti predviđene i na načelima koja se ne mogu iznositi u općenitom obliku. Posljedica toga jest da onako kako planiranje postaje sve obuhvatnije tako prepuštanje zakonitosti ovlasti raznim oddborima i nadleštvima postaje sve češće. Kad je prije prošlog rata, u slučaju na koji je nedavno podsjetio pokojni lord Hewart, sudac Darling rekao "da je parlament tek prošle godine propisao da Odbor za poljoprivredu u postupanju kakvo je bilo njihovo ne smije biti podložan optužbama ništa više no što je to sam parlament", to je još uvijek bila rijetkost. Od tada je to postalo gotovo svakodnevna pojava. Sve se šire ovlasti prepuštaju novim nadleštvima koja,

neograničena utvrđenim propisima, posjeduju gotovo neograničeno pravo odlučivanja u reguliranju ove ili one djelatnosti ljudi. Vladavina zakonitosti tako implicira ograničenja na području zakonodavstva: ona ga ograničuje na onu vrstu općih zakonskih propisa koji su poznati kao formalni zakoni, i isključuje zakonodavstvo koje je izravno usmjereno na određene ljude, ili na to da bilo kome omogući upotrebu državne prisile za ciljeve takve diskriminacije. Ona ne znači da je sve regulirano zakonom, već, naprotiv, da se državna prisila može koristiti samo u slučajevima što su unaprijed zakonom određeni tako da se može predvidjeti kako će biti upotrijebljena. Tako neka posebna zakonska odredba može narušiti vladavinu zakonitosti. Svatko tko bi to osporavao morao bi tvrditi da odgovor na pitanje o tomu da li zakonska vlast danas u Njemačkoj, Italiji i Rusiji ovisi o tomu jesu li diktatori svoju apsolutnu vlast postigli ustavnim sredstvima. *** Relativno je malo važno da li je, u nekim zemljama, glavna primjena zakonitosti utvrđena nekim pravnim zakonom ili ustavom, ili pak to načelo naprosto predstavlja čvrsto uspostavljenu tradiciju. No lako će se vidjeti da bez obzira na oblik, svako takvo priznato ograničenje zakonodavne moći implicira priznavanje neotuđiva prava pojedinca, nepovredivih prava čovjeka. @alosno je, ali karakteristično za zbrku u koju su mnoge naše intelektualce zaveli oprečni ideali u koje vjeruju, da jedan od vodećih pristaša najobuhvatnijeg centraliziranog planiranja kakav je gospodin H. G. Wells istodobno piše gorljivu obranu prava čovjeka. Prava pojedinca koja gospodin Wells želi očuvati neizbježno bi priječila planiranje za koje se on zalaže. ^ini se da je on donekle svjestan dileme, te stoga klauzule njegova nacrta "Deklaracije o pravima čovjeka" toliko izvrdavaju u pogledu kvalifikacije da gube svako značenje. Dok, primjereice, njegova Deklaracija proglašuje da će svaki čovjek "imati pravo kupovati i prodavati bez ikakva diskriminacijskog ograničenja sve što se zakonito može kupiti i prodati", što je dostojno pohvale, dalje odmah cijelu tu klauzulu obezvrjeđuje dodajući da ona vrijedi samo za kupovanje i prodavanje "u takvim količinama i pod takvim uvjetima koji su u skladu s općom dobrobiti". No budući da su, naravno, sva ograničenja koja se nameću kupovanju i prodavanju uvijek navodno nužna u interesu "opće dobrobiti", to nema ni jednog ograničenja što bi ga ta klauzula mogla djelotvorno sprječavati, a ni jednog prava pojedinca koja bi ona jamčila. Ili, uzmimo jednu drugu temeljnu klauzulu; Deklaracija kaže da se svaki čovjek "može baviti bilo kojom zakonitom djelatnošću" i da "ima pravo na plaćeno zaposlenje i na slobodan izbor kad god mu je otvorena mogćnost različitih zaposlenja". Međutim, ne kaže se tko odlučuje je li određeno zaposlenje "otvoreno" nekoj osobi, a dodatna klauzula da "može" predlagati zaposlenje za sebe i da njegov zahtjev može biti javno razmatran, prihvaćen ili odbijen, pokazuje da gospodin Wells podrazumijeva neku vlast koja odlučuje ima li neki čovjek "pravo" na određeni položaj, što je zasigurno posve oprečno slobodi izbora djelatnosti. A kako u svijetu koji je planiran osigurati "slobodu putovanja i seljenja", kad su pod kontrolom ne samo sredstva komuniciranja i kolanja, već je i planiran smještaj industrija; ili, kako osigurati slobodu novinstva kad su opskrba papirom i svi kanali distribucije pod nadzorom nadleštva koja planiraju - sve su to pitanja na koja gospodin Wells pruža jednako malo odgovora kao i svaki drugi pristaša planiranja.

U tom pogledu mnogo dosljedniji pokazali su se brojni reformisti koji su, od samoga početka socijalističkog pokreta, napadli "metafizičku" ideju individualnih prava, i uporno tvrdili da u racionalno uređenome svijetu neće biti individualnih prava već samo individualnih dužnosti. To je, u stvari, postalo mnogo raširenije stajalište među našim takozvanim progresistima, a malo je toga što bi tako neizbježno izazvalo prigovor o reakcionarnosti kao prosvjed protiv neke mjere zato što ona ugrožava prava pojedinca. ^ak i liberalne novine kakve su The Economist prije nekoliko godina upozoravale su nas upravo na primjer Francuza, koji su navodno naučili da demokratska vlada ništa manje no diktatura mora uvijek imati pune ovlasti in posse, ne žrtvujući pri tome svoj demokratski i predstavnički značaj. Nema nikakvog područja individualnih prava koje bi bilo posve izvan dosega vlasti u upravnim stvarima bez obzira na okolnosti. Vladavina što je u svoje ruke može i treba uzeti vlada koju je narod slobodno izabrao i koju slobodno i bez ograničenja može kritizirati opozicija, ne treba biti ničim ograničena. To može biti neizbježno u vrijeme rata kad je, naravno, čak i slobodna i otvorena kritika nužno ograničena. No ono "uvijek" u navedenom iskazu ukazuje na to da The Economist na to ne gleda kao na nužno zlo neizbježno u ratno doba. Ipak, kao stalni institut to je gledište zacijelo inkompatibilno s vladavinom zakonitosti, i ono vodi izravno u totalitarnu državu. No to je, usprkos tomu, gledište kojega se moraju držati svi oni koji smatraju da vlada treba upravljati privrednim životom. Iskustvo više srednjoeuropskih zemalja pokazalo je kako čak i formalno priznavanje individualnih prava, ili jednakih prava manjina, gubi svako značenje u državi koja se odluči na potpunu kontrolu gospodarskog života. U tim se zemljama pokazalo kako je moguće provoditi politiku bezobzirne diskriminacije prema nacionalnim manjinama koristeći priznate instrumente ekonomske politike, a da se pri tomu ni najmanje ne naruši slovo statusne zaštićenosti prava manjina. To ugnjetavanje sredstvima ekonomske politike bilo je uvelike olakšano činjenicom što su određene djelatnosti i industrije uvelike bile u rukama neke nacionalne manjine, tako da je mnoga mjera koja je tobože bila uperena protiv neke industrije ili klase zapravo bila uperena protiv neke nacionalne manjine. No gotovo bezggranične mogućnosti diskriminatorne politike i ugnjetavanja na temelju takvih nevinih načela kao što je "vladin nadzor nad razvojem industrijskih grana" bile su naširoko demonstrirane svima onima koji su žudjeli vidjeti kako će politički učinci planiranja izgledati u praksi.

Šesto poglavlje PLANIRANJE I PRAVNA DR@AVA Nedavne studije o sociologiji zakonitosti još jednom potvrđuju da temeljno načelo formalne zakonitosti po kojemu se svaki slučaj mora prosuđivati u skladu s općim racionalnim pravilima od kojih ima po mogućnosti što manje odstupanja, u skladu s pravilima koja se temelje na logičkim pretpostavkama, vrijedi samo za liberalnu konkurentsku fazu kapitalizma. K. Mannheim Uvjete u slobodnoj zemlji od uvjeta u zemlji pod proizvoljnom vladavinom ništa ne razlikuje jasnije od pridržavanja velikih načela znanih pod pojmom vladavine zakonitosti. Kad se sadržaj toga pojma oslobodi svih stručnih, tehničkih pojedinosti, svodi se na to da je vlast u svim svojim postupcima ograničena pravilima što su utvrđena i proglašena unaprijed - pravilima koja omogućuju da se s prilično sigurnosti predvidi kako će vlasti koristiti svoju moć prisile u datim okolnostima, i da se vlastiti poslovi planiraju na osnovi toga znanja. Premda se taj ideal nikad ne može bezostatno postići, budući da su i zakonodavci kao i oni kojima je upravljanje zuakonitošću povjereno samo ljudi koji nisu bezgrešni, ono bitno, to jest da se slobodno odlučivanje prepušteno izvršnim organima koji raspolažu moćju prisile svede na što je moguće manju mjeru, dostatno je jasno. Dok svaki zakon ograničuje individualnu slobodu da stanovite mjere mijenjajući sredstva kojima se ljudi mogu koristiti u stremljenju svojim ciljevima, u pravnoj državi vlast ne može ad hoc postupcima izvitoperiti individualne napore. U okviru znanih pravila igre pojedinac može slobodno stremiti svojim osobnim ciljevima i željama, siguran u to da ovlasti vlasti neće biti proizvoljno korištene za opstruiranje njegovih napora. Razlika između stvaranja stalnog okvira zakona unutar kojega proizvodnom djelatnošću upravljaju individualne odluke, i upravljanja ekonomskom djelatnošću iz jednog središta vlasti, zapravo je poseban slučaj općenitije razlike između pravne države i proizvoljne vladavine. Kad je riječ o provnoj državi, vlasti samo utvrđuju pravila što određuju uvjete pod kojima se dostupni resursi mogu koristiti, prepuštajući pojedincima odluku o tomu u koje će svrhe ti resursi biti korišteni. Kad se, pak, radi o proizvoljnoj vladavini, vlasti upravljaju korištenjem sredstava za proizvodnju s namjerom da postignu određene ciljeve. Prvi tip pravila može se unaprijed odrediti, u obliku formalnih pravila koja ne smjeraju željama i potrebama nekih određenih ljudi. Smisao im je da naprosto posluže kao sredstvo u stremljenju različitih individualnih ciljeva ljudi. I ona su zamišljena, odnosno trebala bi biti zamišljena, kao pravila za toliko duga razdoblja da bude nemoguće znati hoće li ona nekim određenim ljudima pomoći više nego nekim drugima. Prije bi se mogla shvatiti kao neka vrsta sredstava za proizvodnju, koja pomažu ljudima u predviđanju ponašanja onih s kojima moraju surađivati, nego kao nastojanje da se zadovolje određene potrebe. Ekonomsko planiranje kolektivističkog tipa nužno pretpostavlja upravo obrnuto od toga. Oni koji planiraju ne mogu se ograničiti na to da osiguraju pogodnosti za neznane ljude da ih koriste kako im se svidi. Ne mogu se unaprijed ograničiti

na opća i formalna pravila koja sprečavaju proizvoljnost. Moraju osigurati pogodnosti za zadovoljavanje nekih potreba ljudi usporedo s pojavom tih potreba, a potom po svojoj volji birati između njih. Oni stalno moraju odgovarati na pitanja na koja se može odgovoriti samo formalnim načelima, i u donošenju tih odluka moraju uspostavljati razlike između potreba različitih ljudi. Kad vlada mora odlučiti koliko svinja treba uzgojiti ili koliko treba u prometu biti autobusa, koji ugljenokopi trebaju biti aktivni, ili pošto treba prodavati cipele, te se odluke ne mogu izvesti iz formalnih načela ili unaprijed utvrditi za dugo razdoblje. Takve odluke neizbježno ovise o trenutnim okolnostima, i u donošenju takvih odluka uvijek će biti potrebno međusobno odmjeravati interese različitih osoba i grupa. Na koncu će pri donošenju odluke o tome čiji su interesi važniji nečije gledište morati pretegnuti; i to će gledište morati postati dio zakona zemlje, još jedna razlika u prioritetu što je vladin aparat za prisilu nameće narodu. *** Razlika između formalnog zakona ili pravde i pojedinačnih (subventivnih) pravila, kojom smo se upravo poslužili, vrlo je važna i istodobno ju je vrlo teško provesti u praksi. Ipak, opće načelo o kom se tu radi prilično je jednostavno. Razlika između te dvije vrste pravila ista je kao i razlika između propisivanja ponašanja na cesti u Zbirci prometnih pravila i naređivanja ljudima kamo da idu; ili, još bolje, razlika između postavljanja oznaka s imenima mjesta i naređivanja ljudima kojom cestom da idu. Formalna pravila govore ljudima unaprijed o tomu kako će država postupiti u određenom tipu situacija, općenito određenih, neovisno o vremenu i mjestu ili određenim ljudima. Ta se pravila odnose na tipične situacije u kakvima se svatko može naći i u kojima će postojanje tih pravila biti od koristi za mnoge različite individualne svrhe. Znanje o tomu da će u takvim situacijama država postupiti na određen način, ili tražiti od ljudi da se ponašaju na određen način, služi ljudima kao sredstvo kojim će se koristiti u pravljenju vlastitih plaanova. Prema tomu, formalna pravila samo su instrumentalna, u tom smislu da se od njih očekuje da će biti od koristi ljudima za koje još ne znamo koji su, za svrhe u cilju kojih će se ti ljudi odlučiti da ih koriste, i u okolnostima koje se ne mogu predvidjeti do u pojedinosti. Zapravo, najvažniji kriterij za formalna pravila u smislu u kojem ovdje rabimo taj naziv jest to da ne znamo njihov konkretni učinak, da ne znamo koje će određene ciljeve ta pravila promicati i kojim će ordeđenim ljudima pomoći, da im je naporsto dat oblik koji će najvjerojatnije općenito donijeti koristi svim ljudima koji s njima dođu u dodir. Ta pravila ne pretpostavljaju odabir između određenih ciljeva ili određenih ljudi, jer mi naprosto ne možemo unaprijed znati tko će ih i na koji način koristiti. U naše vrijeme, s njegovom strašću da se sve svjesno nadgleda, može se činiti paradoksalnom tvrdnja da je prednost nekog sustava država u tome da ćemo o određenom učinku mjera što ih poduzima država znati manje no što bi to bilo u većini drugih sustava, te da neku metodu društvenog nadzora treba smatrati superiornijom zato što ne znademo točno kakvi će biti njezini rezultati. Pa ipak, to je zapravo temelj velikog liberalnog načela vladavine zakonitosti odnosno pravne države. A naizgledni paradoks vrlo će brzo išćeznuti kad s argumentacijom pođemo malo dalje. ***

Ta je argumentacija dvojaka; prvo ekonomska, koja se i ovdje može iznijeti samo ukratko. Država se mora ograničiti na utvrđivanje pravila koja se primjenjuju na opće tipove situacija, a pojedincu treba ostaviti slobodu u svemu što ovisi o okolnostima vremena i mjesta, jer samo pojedinac kojega se to tiče u svakom pojedinom slučaju može u potpunosti poznavati te okolnosti i svoje djelovanje prilagoditi tim okolnostima. Bude li pojedinac u stanju koristiti svoje znanje djelotvorno u planiranju, bit će u stanju predviđati postupke države koji će se ticati tih planova. No trebaju li postupci države biti predvidljivi, morat će biti određeni pravilima utvrđenim neovisno o konkretnim okolnostima koje ne mogu biti ni unaprijed predviđene niti unaprijed proračunate: a učinci takvih postupaka bit će nepredvidljivi. Ako bi, pak, država upravljala postupcima pojedinca s ciljem da postigne određene ciljeve, njezini će postupci morati biti planirani na osnovi sveukupnih okolnosti trenutka, te će stoga biti nepredvidljivi. To je razlog dobro znanoj činjenici da što država više "planira" to za pojedinca planiranje postaje teže. Drugo, moralni, odnosno politički argument još je izravnije relevantan za pitanje o kojem se raspravlja. Treba li država točno predviđati učinak svojih postupaka, to znači da onima kojih se to tiče ne može ostaviti nikakva izbora. Uvijek kad država može točno predvidjeti učinke alternativnih postupaka na određene ljude, onda je isto tako ona ta koja bira između različitih ciljeva. @elimo li stvoriti nove pogodnosti otvorene svima, pružiti priliku koju ljudi mogu koristiti kako im se sviđa, precizni ishodi ne mogu se predvidjeti. Opća pravila, zakoni a ne usko određene naredbe, moraju stoga smjerati tomu da funkcioniraju u okolnostima koje se ne mogu predvidjeti do u pojedinosti, te prema tomu njihov učinak na određene ciljeve ili na određene ljude ne može biti unaprijed znan. Samo u tome smislu uopće i jest moguće da zakonodavac bude posve nepristran. Biti nepristran znači nemati odgovora na neka pitanja na onu vrstu pitanja u kojima, kad moramo odlučiti, odluku donosimo bacanjem novčića. U svijetu u kojem bi sve bilo točno predviđeno, država teško da može učiniti bilo što ostajući nepristrana. Ondje gdje su poznati točni učinci vladine politike na određene ljude, gdje vlada smjera izravno nekim takvim učincima, ona ne može a da ne zna te učinke, te stoga ne može biti nepristrana. Ona nužno mora biti pristrana, mora ljudima nametati svoje procjene, i umjesto da im pomaže u postizanju njihovih ciljeva, ona ciljeve bira umjesto njih. ^im se određeni učinci predviđaju u trenutku kad se donosi zakon, on više nije samo sredstvo kojim se služe ljudi, te postaje umjesto toga sredstvo kojim se služi zakonodavac za svoje ciljeve. Država tada više nije tek dio utilitarnog postrojenja kojemu je svrha da pomaže pojedincu u posvemašnjem razvoju njegove individualne osobnosti, već postaje "moralna" institucija - pri čemu se pojam "moralno" ne koristi kao opreka pojmu "nemoralno", već označuje instituciju što onima koji joj pripadaju nameće svoja gledišta moralna ili posve nemoralna. U tomu smislu nacistička ili bilo koja druga kolektivistička država jest "moralna", a liberalna država to nije. Možda će se reći da sve to ne predstavlja ozbiljan problem, jer se ekonomski planer, u onoj vrsti pitanja u kojima mora odlučivati, ne treba i ne mora rukovoditi svojim osobnim predrasudama, već se može oslanjati na opće uvjerenje o tomu što je pravedno i razumno. Takvu tvrdnju obično podržavaju oni koji imaju iskustvo planiranja u nekoj određenoj privrednoj grani i koji smatraju da nema nepremostive poteškoće u donošenju odluke što će je svi neposredno zainteresirani prihvatiti kao pravednu. Razlog zbog kojega to iskustvo zapravo ne dokazuje ništa jest, naravno, odabir "interesa" koji se uzimaju u obzir kad je planiranje ograničeno na neku posebnu privrednu

djelatnost. Oni koji su najzainteresiraniji u pogledu kakva zasebnog pitanja ne moraju nužno biti i najbolji suci kad je riječ o interesima društva kao cjeline. Uzmimo najkarakterističniji slučaj: kad se kapital i radna snaga u nekoj djelatnosti slažu oko neke politike restrikcije i na taj način izrabljuju potrošače, obično nema nikakvih poteškoća u podjeli dobitka srazmjerno ranijoj zaradi, ili po nekom drugom sličnom načelu. Gubitak koji se dijeli na tisuće ili milijune obično se ili naprosto zanemaruje ili se u obzir uzme posve neprimjereno. @elimo li provjeriti korisnost načela "pravednosti" u odlučivanju u onim pitanjima što se pojavljuju u privrednom planiranju, moramo ga primijeniti na neko pitanje u kojem su dobici i gubici jednako jasno vidljivi. U takvim slučajevima odmah će se pokazati da nikakvo načelo kakvo je načelo pravednosti ne može dati odgovor. Kad moramo birati između viših plaća za medicinske sestre i liječnike i proširenja usluga za bolesnike, između više mlijeka za djecu i boljih plaća za radnike u poljoprivredi, ili između zapošljavanja nezaposlenih i većih plaća za one koji su već zaposleni, u iznalaženju rješenja neće nam pomoći ništa što bi bilo manje obuhvatno od potpunog sustava vrijednosti u kojemu svaka potreba svake osobe ili skupine ima određeno mjesto. Zapravo, što je planiranje obuhvatnije, to je nužnije zakonske mjere određivati pozivajući se na to što je "pravedno" ili "razumno"; to znači da postaje nužno odluku u konkretnome slučaju sve više prepuštati sudu suca ili dotičnog nadleštva. Povijest propadanja vladavine zakonitosti, iščeznuća Rechtsstaat-a, mogla bi se napisati kao povijest postupnog uvođenja tih neodređenih formula u zakonodavstvo i pravosuđe, i sve veće proizvoljnosti i nepouzdanosti prava i sudstva, koji u takvim okolnostima ne mogu a da ne postanu sredstvo politike, pri čemu proizvoljnost i nepouzdanost prava i sudstva uvjetuje i njihovo sve manje poštivanje. U vezi s time važno je još jednom istaknuti da je taj proces slabljenja zakonitosti u Njemačkoj prilično dugo napredovao prije no što je Hitler došao na vlast, te da je politika koja je bila dobrano uznapredovala prema totalitarnome planiranju već bila učinila mnogo toga što je Hitler samo upotpunio. Nema sumnje u to da planiranje neizbježno pretpostavlja promišljeno opredjeljivanje između posebnih potreba različitih ljudi i dopuštanja jednima da čine ono što se drugima mora zabranjivati. Ono mora zakonom odrediti koliko ćše određeni ljudi dobro stajati, i što različitim ljudima treba dopustiti da imaju i čine. Ono zapravo znači povratak na staleško pravo, izokretanje "razvoja naprednih društava", koje je, prema poznatim riječima Sir Henryja Mainea "do sada bio razvoj od staleža prema ugovoru". U stvari, vladavina bi zakonitosti vjerojatno više no vladavina ugovora zasluživala da ju se smatra istinskom oprekom vladavini staleško prava. Upravo vladavina zakonitosti, u smislu vladavine formalnih zakona, odsutnost zakonske povlaštenosti određenih ljudi koje određuju vlasti, jest ono što čuva jednakost pred zakonom, ono što čini opreku proizvoljnoj vladavini. *** Neizbježan, i samo naizgled paradoksalan ishod toga jest da je formalna jednakost pred zakonom u opreci, i zapravo inkompatibilna, spram bilo koje djelatnosti vlade koja promišljeno smjera materijalnoj ili suštinskoj jednakosti različitih ljudi, te da svaka politika koja smjera suštinskom idealu distributivne pravde mora voditi razaranju vladavine zakonitosti. Da bi se proizveo isti ishod za različite ljude nužno je postupati prema njima različito. Pružiti različitim

ljudima iste objektivne pogodnosti ne znači pružiti im istu subjektivnu priliku. Ne može se nijekati da vladavina zakonitosti proizvodi gospodarsku nejednakost - jedino se može reći da ta nejednakost ne smjera tomu da neke ljude pogodi na određeni način. Vrlo je znakovito i karakteristično da su soccijalisti (i nacisti) uvijek prosvjedovali protiv "puke" formalne pravde, da su uvijek prigovarali zakonu koji ne sadrži pogled na to koliko bi određeni ljudi trebali dobro stajati, te da su uvijek zahtijevali "socijalizaciju zakona", napadali neovisnost sudaca, i istoddobno pružali podršku svim onim pokretima, poput Freirectsschule, koji su potkopavali vladavinu zakona i pravnu državu. Moglo bi se čak reći da je za djelotvnornost pravne države važnije da postoji pravni propis koji se primjenjuje uvijek bez iznimke, no to što taj propis jest. ^esto je sadržaj pravnog propisa zapravo manje važan, pod uvjetom da se isti pravni propis uvijek i posvuda primjenjuje. Da se vratimo primjeru kojim smo se već poslužili: nije važno da li svi mi vozimo lijevom ili desnom stranom ceste, ako svi činimo isto. Ono što je važno jest to da nam propis omogućuje da valjano predvidimo ponašanje drugih ljudi, a za to je potrebno da se pravilo primjenjuje u svim slučajevima - čak i onda ako u nekom slučaju osjećamo da je to nepravedno. Konflikt između formalne pravde i formalne jednakosti pred zakonom s jedne strane, i pokušaji da se ostvare razni ideali suštinske pravde i jednakosti s druge, objašnjava zašto je toliko rašireno brkanje pojma "povlastice" i njegove dosljedne zloupotrebe. Spomenimo samo najznačajniji slučaj te zloupotrebe primjenu naziva povlastica na vlasništvo kao takvo. Zaista bi bila povlastica kad bi, primjerice, kako je to ponekad bilo u prošlosti, vlasništvo nad zemljom pripadalo samo pripadnicima plemstva. A povlastica je - što vrijedi za naše vrijeme - kad pravo na proizvodnju ili prodaju nekih stvari pripada samo određenim ljudima koje određuje vlast. No privatno vlasništvo kao takvo, do kojega mogu doći svi pod istim pravnim propisima, nazivati povlasticom stoga što samo neki uspijevaju doši do njega, znači riječi povlastica oduzeti njezino značenje. Nepredvidivost određenih pojedinačnih učinaka, što je navlastita značajka formalnih zakona u liberalnom sustavu, značajna je i stoga što nam pomaže da rasvijetlimo još jednu zabludu u vezi s prirodom toga sustava: uvjerenje da je za nj karakteristična pasivnost države. Pitanje treba li ili ne treba država "djelovati" i "miješati se" predstavlja posve pogrešnu alternativu, a naziv laissez-faire vrlo je dvosmislen naziv za načela na kojima se zasniva liberalna politika, naziv koji zavodi u zabludu. Naravno, svaka država mora djelovati i svaka akcija države upleće se u ovo ili ono. No stvar nije u tome. Pravo pitanje jest može li pojedinac predvidjeti djelovanje države i iskoristiti to predviđanje kao podatak o oblikovanju vlastitih planova, pri čemu država ne može kontrloirati takvu upotrebu svoje mašinerije, a pojedinac točno znade dokle će biti zaštićen od uplitanja drugih, ili je pak država u stanju onemogućavati napore pojedinca. Kad država nadgleda utege i mjere (ili sprečava podvalu i prijevaru na bilo koji drugi način), ona je nedvojbeno djelatna; no kad dopušta upotrebu nasilja, primjerice, štrajkaške straže koje priječe rad onih što su voljni raditi, ona je nedjelatna. Međutim, država se drži u prvome slučaju liberalnih načela, a u drugome slučaju ih se ne drži. Slično je i u pogledu većine općih i stalnih propisa što ih država može propisati glede proizvodnje, kao što su građevinski propisi ili tvornički propisi - ti propisi mogu biti korisni ili nekorisni u određenom slučaju, ali nisu u suprotnosti s liberalnim načelima dokle god su stalni i dokle god se primjenjuju u korist ili na štetu nekih određenih ljudi. Istina

je da će u tim slučajevima, uz dugoročne učinke koji se ne mogu predvidjeti, biti i kratkoročnih učinaka na određene ljude, koji mogu biti jasno sagledani. No kod zakona takve vrste kratkoročni učinci obično nisu (ili barem ne bi trebali biti) ključni motiv. Kad ti neposredni i predvidivi učinci postaju važniji od dugoročnih učinaka, približavamo se granici gdje razlikovanje, premda u načelu jasno, postaje u praksi zamagljeno. *** Vladavina zakonitosti bila je svjesno razrađena tek u doba liberalizma, i to je jedno od najvećih dostignuća toga doba, ne samo kao jamstvo već i kao zakonsko otjelovljenje slobode. Kao što je kazao Immanuel Kant (a Voltaire je još prije njega to izrazio na vrlo sličan način): "^ovjek je slobodan, ako se ne mora pokoravati ni jednoj osobi već samo zakonima". Kao neodređen ideal to je, međutim, postojalo barem od vremena Rimljana, a za posljednjih nekoliko stoljeća nikad nije bilo ozbiljnije ugroženo no danas. Ideja da je moć zakonodavca neograničena djelomice je ishod pučkog suvereniteta i demokratske vlasti. Ta je ideja bila osnažena uvjeravanjem da će vladavina zakonitosti biti zajamčena dokle god sve mjere države budu propisno dopuštene zakonodavstvom. No tako misliti znači posve pogrešno razumjeti značenje vladavine zakonitosti i pravne države. Vladavina zakonistosti nema mnogo veze s pitanjem jesu li svi postupci vlasti zakoniti u pravnome smislu. Oni to mogu biti a da ipak ne budu u skladu s vladavinom zakonitosti. ^injenica što je netko u potpunosti pravno ovlašten postupati onako kako postupa ne pruža nikakav odgovor na pitanje daje li mu zakon ovlast da postupa proizvoljno ili pak zakon nedvnosmisleno propisuje kako mora postupati. Možda je zaista Hitler svoju neograničenu moć postigao na posve ustavan način, te je stoga sve što čini zakonito u pravnom smislu riječi. No tko može reći da je zbog toga u Njemačkoj pod njegovom vlašću vladala zakonitost? Prema tomu, reći da u planskom društvu vladavina zakonitosti ne može opstati, ne znači kazati da postupci vlasti neće biti zakoniti ili da će takvo društvo nužno biti bez zakona. To samo znači reći da upotreba sile od strane vlasti više neće biti ograničena i određena unaprijed utvrđenim pravilima. Zakon može - a da bi centralizirano upravljanje gospodarskom djelatnošću učinio mogućim i mora - ozakoniti ono što u svakom pogledu ostaje proizvoljni (arbitrarni) postupak. Ako neki zakon kaže da taj i taj odbor ili nadleštvo mogu činiti što god hoće, bilo što što taj odbor ili nadleštvo učine zakonito je - ali njihovi postupci svakako u tom slučaju nisu podvrgnuti vladavini zakonitosti. I najproizvoljniji propis može biti zakonit, ako je vlasti prepuštena neograničena moć: na taj način i demokracija može uspostaviti najpotpuniji despotizam koji se može zamisliti. Ako, međutim, zakon treba omogućavati vlastima da upravljaju ekonomskim životom, onda im mora davati moć da donosei nameću odluke o okolnostima koje ne mogu biti predviđene i na načelima koja se ne mogu iznositi u općenitom obliku. Posljedica toga jest da onako kako planiranje postaje sve obuhvatnije tako prepuštanje zakonitosti ovlasti raznim oddborima i nadleštvima postaje sve češće. Kad je prije prošlog rata, u slučaju na koji je nedavno podsjetio pokojni lord Hewart, sudac Darling rekao "da je parlament tek prošle godine propisao da Odbor za poljoprivredu u postupanju kakvo je bilo njihovo ne smije biti podložan optužbama ništa više no što je to sam parlament", to je još uvijek bila rijetkost. Od tada je to postalo gotovo svakodnevna pojava. Sve se šire ovlasti prepuštaju novim nadleštvima koja,

neograničena utvrđenim propisima, posjeduju gotovo neograničeno pravo odlučivanja u reguliranju ove ili one djelatnosti ljudi. Vladavina zakonitosti tako implicira ograničenja na području zakonodavstva: ona ga ograničuje na onu vrstu općih zakonskih propisa koji su poznati kao formalni zakoni, i isključuje zakonodavstvo koje je izravno usmjereno na određene ljude, ili na to da bilo kome omogući upotrebu državne prisile za ciljeve takve diskriminacije. Ona ne znači da je sve regulirano zakonom, već, naprotiv, da se državna prisila može koristiti samo u slučajevima što su unaprijed zakonom određeni tako da se može predvidjeti kako će biti upotrijebljena. Tako neka posebna zakonska odredba može narušiti vladavinu zakonitosti. Svatko tko bi to osporavao morao bi tvrditi da odgovor na pitanje o tomu da li zakonska vlast danas u Njemačkoj, Italiji i Rusiji ovisi o tomu jesu li diktatori svoju apsolutnu vlast postigli ustavnim sredstvima. *** Relativno je malo važno da li je, u nekim zemljama, glavna primjena zakonitosti utvrđena nekim pravnim zakonom ili ustavom, ili pak to načelo naprosto predstavlja čvrsto uspostavljenu tradiciju. No lako će se vidjeti da bez obzira na oblik, svako takvo priznato ograničenje zakonodavne moći implicira priznavanje neotuđiva prava pojedinca, nepovredivih prava čovjeka. @alosno je, ali karakteristično za zbrku u koju su mnoge naše intelektualce zaveli oprečni ideali u koje vjeruju, da jedan od vodećih pristaša najobuhvatnijeg centraliziranog planiranja kakav je gospodin H. G. Wells istodobno piše gorljivu obranu prava čovjeka. Prava pojedinca koja gospodin Wells želi očuvati neizbježno bi priječila planiranje za koje se on zalaže. ^ini se da je on donekle svjestan dileme, te stoga klauzule njegova nacrta "Deklaracije o pravima čovjeka" toliko izvrdavaju u pogledu kvalifikacije da gube svako značenje. Dok, primjereice, njegova Deklaracija proglašuje da će svaki čovjek "imati pravo kupovati i prodavati bez ikakva diskriminacijskog ograničenja sve što se zakonito može kupiti i prodati", što je dostojno pohvale, dalje odmah cijelu tu klauzulu obezvrjeđuje dodajući da ona vrijedi samo za kupovanje i prodavanje "u takvim količinama i pod takvim uvjetima koji su u skladu s općom dobrobiti". No budući da su, naravno, sva ograničenja koja se nameću kupovanju i prodavanju uvijek navodno nužna u interesu "opće dobrobiti", to nema ni jednog ograničenja što bi ga ta klauzula mogla djelotvorno sprječavati, a ni jednog prava pojedinca koja bi ona jamčila. Ili, uzmimo jednu drugu temeljnu klauzulu; Deklaracija kaže da se svaki čovjek "može baviti bilo kojom zakonitom djelatnošću" i da "ima pravo na plaćeno zaposlenje i na slobodan izbor kad god mu je otvorena mogćnost različitih zaposlenja". Međutim, ne kaže se tko odlučuje je li određeno zaposlenje "otvoreno" nekoj osobi, a dodatna klauzula da "može" predlagati zaposlenje za sebe i da njegov zahtjev može biti javno razmatran, prihvaćen ili odbijen, pokazuje da gospodin Wells podrazumijeva neku vlast koja odlučuje ima li neki čovjek "pravo" na određeni položaj, što je zasigurno posve oprečno slobodi izbora djelatnosti. A kako u svijetu koji je planiran osigurati "slobodu putovanja i seljenja", kad su pod kontrolom ne samo sredstva komuniciranja i kolanja, već je i planiran smještaj industrija; ili, kako osigurati slobodu novinstva kad su opskrba papirom i svi kanali distribucije pod nadzorom nadleštva koja planiraju - sve su to pitanja na koja gospodin Wells pruža jednako malo odgovora kao i svaki drugi pristaša planiranja.

U tom pogledu mnogo dosljedniji pokazali su se brojni reformisti koji su, od samoga početka socijalističkog pokreta, napadli "metafizičku" ideju individualnih prava, i uporno tvrdili da u racionalno uređenome svijetu neće biti individualnih prava već samo individualnih dužnosti. To je, u stvari, postalo mnogo raširenije stajalište među našim takozvanim progresistima, a malo je toga što bi tako neizbježno izazvalo prigovor o reakcionarnosti kao prosvjed protiv neke mjere zato što ona ugrožava prava pojedinca. ^ak i liberalne novine kakve su The Economist prije nekoliko godina upozoravale su nas upravo na primjer Francuza, koji su navodno naučili da demokratska vlada ništa manje no diktatura mora uvijek imati pune ovlasti in posse, ne žrtvujući pri tome svoj demokratski i predstavnički značaj. Nema nikakvog područja individualnih prava koje bi bilo posve izvan dosega vlasti u upravnim stvarima bez obzira na okolnosti. Vladavina što je u svoje ruke može i treba uzeti vlada koju je narod slobodno izabrao i koju slobodno i bez ograničenja može kritizirati opozicija, ne treba biti ničim ograničena. To može biti neizbježno u vrijeme rata kad je, naravno, čak i slobodna i otvorena kritika nužno ograničena. No ono "uvijek" u navedenom iskazu ukazuje na to da The Economist na to ne gleda kao na nužno zlo neizbježno u ratno doba. Ipak, kao stalni institut to je gledište zacijelo inkompatibilno s vladavinom zakonitosti, i ono vodi izravno u totalitarnu državu. No to je, usprkos tomu, gledište kojega se moraju držati svi oni koji smatraju da vlada treba upravljati privrednim životom. Iskustvo više srednjoeuropskih zemalja pokazalo je kako čak i formalno priznavanje individualnih prava, ili jednakih prava manjina, gubi svako značenje u državi koja se odluči na potpunu kontrolu gospodarskog života. U tim se zemljama pokazalo kako je moguće provoditi politiku bezobzirne diskriminacije prema nacionalnim manjinama koristeći priznate instrumente ekonomske politike, a da se pri tomu ni najmanje ne naruši slovo statusne zaštićenosti prava manjina. To ugnjetavanje sredstvima ekonomske politike bilo je uvelike olakšano činjenicom što su određene djelatnosti i industrije uvelike bile u rukama neke nacionalne manjine, tako da je mnoga mjera koja je tobože bila uperena protiv neke industrije ili klase zapravo bila uperena protiv neke nacionalne manjine. No gotovo bezggranične mogućnosti diskriminatorne politike i ugnjetavanja na temelju takvih nevinih načela kao što je "vladin nadzor nad razvojem industrijskih grana" bile su naširoko demonstrirane svima onima koji su žudjeli vidjeti kako će politički učinci planiranja izgledati u praksi.

Sedmo poglavlje GOSPODARSKA KONTROLA I TOTALITARIZAM Kontrola nad proizvodnjom bogatstva jest kontrola nad samim ljudskim životom. Hilaire Belloc Većina planera koji su ozbiljno uzimali praktične aspekte svoje zadaće jedva da sumnjaju u to da se planiranom privredom mora upravljati manje ili više diktatorski. Da složeni sustav međusobno povezanih djelatnosti, želi li se njime uopće svjesno upravljati, mora biti pod ravnanjem jednog jedinog štaba stručnjaka, i da najviša odgovornost i vlast moraju biti u rukama jednog vrhovnog zapovjednika, čiji postupci ne smiju biti sputavani demokratskom procedurom, odveć očito proizlazi iz ideja na kojima se temelji zamisao centraliziranog planiranja a da ne bi zahtijevala prilično raširenu suglasnost. Utjeha što nam je nude naši planeri jest da će se to autoritarno upravljanje primjenjivati "samo" u gospodarskim stvarima. Jedan od najistaknutijih američkih pristaša planiranja, gospodin Stuart Chase, uvjerava nas, primjerice, da u planskome društvu "politička demokracija može biti zadržana, ako se primjenjuje svugdje osim u privredi". Takva uvjeravanja obično su praćena tvrdnjom da ćemo, odustajući od slobode u onome što jest, ili što bi trebalo biti manje važan vid našega života, postići veću slobodu u težnji za višim vrednotama. Na osnovi toga ljudi koji se užasavaju ideje političke diktature često se zalažu na diktaturu u ekonomskom području. Takvi argumenti privlačni su našim najplemenitijim porivima i često utječu i na najistančanije umove. Ako bi nas planiranje uistinu oslobodilo manje važnih briga i time nam olakšalo egzistenciju da prometnemo u jednostavno življenje i duboko mišljenje, tko bi omalovažavao takav ideal? Ako naša gospodarska djelatnost uistinu predstavlja nižu ili čak prljaviju stranu života, svakako da bismo se morali truditi da svim sredstvima iznađemo načina da se oslobodimo pretjerane brige oko materijalnih ciljeva, te da, prepuštajući da se za to brine neka utilitarna mašinerija, svoj um osobodimo za više stvari u životu. Nažalost, povjerenje što ga ljudi gaje na temelju takvog uvjerenja daje moć nad ekonomskim žiovotom nad stvarima koje su samo od drugotne važnosti, zbog čega olako uzimaju prijetnju slobodi naših gospodarskih težnja, posve je nezajamčeno. Ono je umnogomu zasnovano na pogrešnom uvjerenju da ima često gospodarskih ciljeva odvojenih od drugih životnih ciljeva. Ipak, osim pataloških slučajeva bijede, takvog nečeg nema. Najviši ciljevi djelatnosti razumskih bića nikad nisu gospodarski. Strogo govoreći, ne postoji "gospodarski motiv" već postoje samo gospodarski čimbenici koji uvjetuju naše teženje drugim ciljevima. Ono što se u svakodnevnom govoru pogrešno naziva "ekonomskim motivom" naprosto označuje težnju općim pogodnostima, težnju za moći da se postignu nespecificirani ciljevi. Za novcem težimo zato što nam novac pruža najširi izbor u uživanju plodova naših napora. Budući da u modernom društvu ograničenja što nam ih još uvijek nameće naše relativno siromaštvo osjećamo posredstvom ograničenosti našeg novčanog dohotka, mnogi ljudi mrze novac kao simbol tih ograničenja. No to znači medij kroz koji se neka sila očituje pogrešno držati uzrokom. Bilo bi mnogo točnije reći da je novac jedno od najvećih sredstava slobode što ga je čovjek ikada iznašao. Novac je taj koji u postojećem društvu otvara zadivljujući opseg izbora

siromahu, opseg veći od opsega kakav je na raspolaganju prije ne tako mnogo generacija stajao bogatima. Bolje ćemo razumjeti značenje te funkcije novca uzmemo li u obzir što bi uistinu značilo da, kako to toliki socijalisti predlažu, "pekunijarni motiv" bude uvelike zamijenjen "ne-ekonomskim poticajima". Kad bi svaka nagrada, umjesto da bude novčana, imala oblik javnog priznanja ili povlastica, položaja vlasti nad drugim ljudima ili oblik boljeg stanovanja i prehrane, prilike za putovanje ili obrazovanje, to bi naprosto značilo da onaj tko je zaslužio nagradu više ne bi mogao birati, te da bi onaj tko određuje visinu nagrade, ma tko to bio, određuje ne samo njezinu visinu već i određeni oblik u kojem će nagrada biti uživana. *** Kada jednom shvatimo da nema posebnog gospodarskog motiva, i da je ekonomski dobitak ili gubitak naprosto dobitak ili gubitak pri čemu je još uvijek u našoj moći da odlučujemo koje će se to naše potrebe ili želje ticati, lakše šemo u općem uvjerenju da se ekonomske stvari tiču samo manje važnih životnih ciljeva vidjeti važnu jezgru istine, i razumjeti prezir s kojim se često gleda na "puko" ekonomske obzire. U stanovitome smislu to je posve opravdano u sklopu tržišnog gospodarstva - no samo u takvom slobodnom gospodarstvu. Dok god možemo slobodno raspolagati svojim dohotkom i svim svojim vlasništvom, gospodarski gubitak uvijek će nas lišavati samo onoga što držimo najmanje važnom od svojih želja koje možemo zadovoljiti. "Puki" ekonomski gubitak jest tako onaj gubitak kojega učinak još uvijek možemo usmjeriti na naše manje važne potrebe, a kad kažemo da je vrijednost nečega što smo izgubili mnogo veća od njegove gospodarske vrijednosti, ili da se to i ne može procijeniti s gospodarskog stajališta, to onda znači da gubitak moramo pretrpjeti u onome u čemu nas je i zadesio. Slično je i s gospodarskim dobitkom. Drugim riječima, ekonomske promjene obično se tiču ruba, "margine" naših potreba. Ima mnogo stvari koje su važnije od bilo čega na što se mogu odnositi ekonomski dobici ili gubici, koje su za nas daleko iznad svake lagode pa čak i iznad mnogih životnih potreba podložnih gospodarskim uspjesima i neuspjesima. U usporedbi s tim stvarima "prljava materijalna dobit", pitanje stojimo li ekonomski nešto gore ili bolje, čini se od neznatne važnosti. Zbog toga mnogi ljudi misle da sve ono što se, poput gospodarskog planiranja, tiče samo naših ekonomskih interesa, ne može imani mnogo veze s temeljnijim životnim vrednotama. No to je pogrešan zaključak. Ekonomske su vrijednosti za nas manje važne od mnogih drugih stvari upravo zato što u gospodarskim stvarima možemo slobodno odlučivati što nam je više a što manje važno. Ili, mogli bismo reći, zato što u današnjem društvu mi moramo rješavati gospodarske probleme našega života. Biti pod kontrolom u svojim gospodarskim ciljevima znači biti pod kontrolom uvijek osim ako deklariramo svoj poseban cilj. Ali ako za svoj poseban cilj moramo za nj dobiti odobrenje, bit ćemo sigurno pod kontrolom u svemu.* Prema tomu, pitanje s kojim nas suočava gospodarsko planiranje nije naprosto pitanje hoćemo li biti u stanju zadovoljiti ono što smatramo svojim više ili manaje važnim potrebama na način koji se nama sviđa. Pitanje je hoćemo li mi biti oni koji odlučuju što je više a što manje važno za nas, ili će o tomu odlučivati planer. Ekonomsko planiranje neće utjecati samo na one naše marginalne potrebe koje imamo na umu kada s prezirom govorimo o "puko ekonomskom". Ono, zapravo, znači da mi kao pojedinci više nećemo smjeti

odlučivati o tomu što smatramo marginalnim. Autoritet koji upravlja svom gospodarskom djelatnošću drži pod kontrolom ne samo onaj dio našeg života kojemu pripadaju niže stvari; on pod kontrolom drži i raspodjelu ograničenih sredstava potrebnih za sve naše ciljeve. Onaj tko nadzire svu gospodarsku djelatnost nadzire i sredstva potrebna za sve naše ciljeve, te stoga mora odlučivati i o tomu koji od tih ciljeva trebaju biti ostvareni a koji ne. To je srž toga problema. Ekonomska kontrola nije samo kontrola nad jednim područjem ljudskog života koji bi se mogao odvojiti od ostaloga; to je kontrola nad sredstvima potrebnim za sve naše ciljeve. Onaj tko jedini nadgleda ta sredstva taj isto tako mora određivati kojim se ciljevima mora služiti, koje vrednote treba vrednovati više, a koje manje, ukratko što ljudi trebaju vjerovati i čemu težiti. Centralizirano planiranje znači da gospodarske probleme mora rješavati zajednica umjesto pojedinca; no to isto tako znači i da o važnosti različitih potreba treba odlučivati zajednica, zapravo njezini predstavnici. Takozvana ekonomska sloboda koju nam planeri obećavaju zapravo znači da ćemo biti lišeni nužnosti da sami rješavamo naše vlastite ekonomske probleme, i da će se o gorkim opredjeljenjima kakva to često implicira odlučivati u naše ime. Budući da smo u danšnjim uvjetima gotovo u svemu ovisni o sredstvima što ih proviđaju naši bližnji, gospodarsko planiranje značit će upravljanje gotovo cjelinom našeg života. Gotovo da nema ni jednog vida života, od naših prvotnih potreba do naših odnosa s obitelju i prijateljima, od naravi našega rada do upotrebe slobodnog vremena, koji neće biti pod "svjesnom kontrolom" planera. *** Vlast planera nad našim privatnim životom neće biti ništa manje potpuna odluči li se na to da je ne provodi izravnim nadgledanjem naše potrošnje. Premda će u planskom društvu vjerojatno do stanovite mjere biti korišteno racioniranje i slične mjere, vlast planera nad našim privatnim životom ne ovisi o tomu, i vjerojatno ne bi bila ništa manje djelotvorna kada bi potrošač nominalno bio slobodan da svoj dohodak troši kako hoće. Izvor te moći nad svom potrošnjom što će je u planskom društvu vlasti imati, bit će njihova kontrola nad proizvodnjom. Naša sloboda izbora u kompetitivnom društvu počiva na činjenici da se, odbije li netko zadovoljiti naše želje, možemo obratiti nekome drugome. No, ako se suočavamo s monopolistom, onda smo mu prepušteni na milost i nemilost. A autoritet koji upravlja cjelokupnim gospodarskim sustavom najmoćniji je monopolist kojeg se može zamisliti. Mada se vjerojatno ne moramo bojati da će takav autoritet svoju moć koristiti onako kako je koristi neki privatni monopolist, mada njegov cilj vjerojatno neće biti iznuđivanje maksimalne financijske dobiti, on će ipak imati posvemašnju moć da odlučuje što nam treba dati i pod kojim uvjetima. Taj će autoritet odlučivati ne samo kakve će pogodnosti i službe biti na raspolaganju, i u kojoj mjeri; on će biti u stanju upravljati distribucijom tih pogodnosti i službi između okruga i grupacija, i moći će, želi li to, provoditi diskriminaciju između osoba do stupnja do kojeg poželi. Prisjetimo li se zbog čega se većina zalaže za planiranje, može li biti mnogo dvojbe o tomu hoće li ta moć biti korištena za ciljeve koje autoritet odobrava i za spriječavanje postizanja onih ciljeva s kojima se ne slaže?

Moć što je osigurava nadzor nad proizvodnjom i cijenama gotovo je neograničena. U kompetitivnom društvu cijena što je za nešto moramo platiti, tečaj po kojem možemo jednu stvar dobiti za drugu, ovise o količini drugih stvari kojih, uzimajući ih, lišavamo druge pripadnike društva. Tu cijenu ne određuje ničija svjesna volja. A ako se neki način postizanja naših ciljeva pokaže odveć skupim za nas, slobodni smo da se okušamo na neki drugi način. Prepreke na koje nailazimo ne potječu odatle što se netko ne slaže s našim ciljevima, već odatle što su ista sredstva potrebna negdje drugdje. U upravljanoj privredi, gdje vlasti nadgledaju ciljeve kojima se smjera, posve je sigurno da će se one poslužiti svojom moći da neke ciljeve podrže a ostvarenje nekih drugih ciljeva onemoguće. Što ćemo dobiti ne ovisi o našem vlastitom viđenju, već o viđenju nekoga drugoga o tomu što trebamo htjeti ili ne htjeti. A budući da će vlasti imati moć da osujete svaki napor da se njihovo upravljanje zaobiđe, ono će našu potrošnju nadzirati gotovo jednako tako djelotvorno kao da nam izravno određuje kako da trošimo svoj dohodak. *** Volja vlasti oblikovat će i "voditi" naš svakodnevni život ne samo nas kao potrošača, pa čak ne niti uglavnom kao potrošača. One će nama upravljati još više kao proizvođačima. Ta dva vida našeg života ne mogu se razdvajati; a budući da je za većinu nas vrijeme što ga provodimo u poslu velik dio sveg našeg života, i budući da naše zaposlenje isto tako obično određuje mjesto na kojemu živimo i ljude među kojima živoimo, stanovita sloboda u biranju posla vjerojatno je čak i važnija za našu sreću od slobode trošenja našeg dohotka u slobodno vrijeme. Nesumnjivo je istina da će čak i u najboljem moguće svjetlu ta sloboda biti vrlo ograničena. Malo je ljudi koji uopće imaju velik izbor radnog mjesta. No važno je da imamo barem nekakav izbor, da ne budemo posve bez ostatka vezani za neki određeni posao koji nam je dodijeljen, ili koji smo u prošlosti odabrali, i da, ako nam neko radno mjesto postane posve nepodnošljivo, ili nam srcu priraste neko drugo, uvijek bude načina da onaj tko je sposoban dođe do toga mjesta, da uvijek bude moguća neka žrtva po cijeni koje će moći ostvariti svoju težnju. Ništa ne čini stanje toliko nepodnošljivim kao spoznaja da se ono ne može promijeniti ni uz kakav naš napor; pa i ako nikad ne uzmognemo imati dovoljno duhovne snage da platimu nužnu žrtvu, spoznaja da bismo se mogli izvući kad bismo samo dostatno jako težili cilju učinit će inače nepodnošljivo stanje mnogo podnošljivijim. To ne znači da je u tom pogledu u našem današnjem svijetu baš sve najbolje što može biti, ili da je tako bilo u najvećem dijelu liberalne prošlosti, te da nema mnogo toga što bi se moglo učiniti da se poboljšaju mogućnosti izbora dostupnim ljudima. I tu kao i drugdje država može mnogo toga učiniti da pomogne širenju znanja i obaviještenosti, te da potiče mobilnost. No ono što je važno jest da je državna akcija koja će uistinu povećati te mogućnosti gotovo posve oprečna od "planiranja" koje se danas općenito propovijeda i prakticira. Istina, većina pristaša planiranja obećaje da će u novom planiranom svijetu sloboda izbora zaposlenja biti brižno čuvana ili čak i povećana. No oni obećavaju više no što mogu ispuniti. @ele li planirati, oni moraju imati kontrolu nad stupanjem u različite poslove i zanimanja, ili nad uvjetima nagrađivanja, ili nad jednim i drugim. U gotovo svim poznatim slučajevima planiranja uspostavljanje takve kontrole i restrikcija bili su među prvim poduzetim mjerama. Kada bi takvu kontrolu posvuda prakticirale i provodile institucije

ovlaštene za planiranje, nije teško zamisliti što bi bilo sa obećanim "slobodnim izborom zanimanja". "Sloboda izbora" bila bi posve fiktivna, puko obećanje da nikakve diskriminacije neće biti ondje gdje je u samoj naravi stvari da se diskriminacija mora provoditi, i gdje je moguće nadati se jedino tomu da će se selekcija obavljati na temelju onoga što vlasti smatraju objektivnim kriterijima. Malo će mijenjati na stvari ako se oni koji posjeduju ovlasti planiranja ograniče na utvrđivanje uvjeta uporabe i pokušaju regulirati brojčanu premoć prilagođujući te uvjete. Propisujući naknadu, vlasti neće ništa manje djelotvorno priječiti skupine ljudi da stupaju u mnoge poslove no što bi to činile izrijekom ih spriječavajući. Kakva priprosta djevojka koja žudi za time da postane prodavačica, slabašan mladić što priželjkuje posao u kojem bi njegova nejakost zapravo bila hendikep, kao i uopće očito manje sposobni ili manje pogodni, u kompetitivnome društvu ne moraju nužno biti isključeni; ako dostatno cijene neko radno mjesto, oni će često biti u stanju sebi pribaviti polaznu poziciju kakvom financijskom žrtvom i kasnije će to nadoknaditi kvalitetama koje s prva nisu tako očite. Ali kada vlasti utvrđuju naknadu za cijelu kategoriju, a odabir se među kandidatima obavlja na osnovi objektivne provjere, snaga njihove žudnje za poslom vrlo će malo značiti. Osoba čije kvalifikacije nisu standardnog tipa, ili koja nije običnog temperamenta, više neće moći sklopiti neki poseban sporazum s poslodavcem čija će odluka biti u skladu s njegovim posebnim potrebama: osoba koja neredovito radno vrijeme ili čak neobveznu egzistenciju uz mali pa možda i nepouzdan prihod voli više no redovitu rutinu više neće imati izbora. Uvjeti će beziznimno biti onakvi kakvi su u stanovitoj mjeri neizbježni u velikim organizacijama - ili čak i gori, stoga što neće biti mogućnosti izlaza. Više nećemo imati slobodu da budemo racionalni ili djelotvorni samo onda kad mi mislimo da to vrijedi biti, već ćemo se svi morati povinovati standardima što ih vlasti koje planiraju moraju utvrditi kako bi pojednostavnili svoju zadaću. Da bi tu golemu zadaću mogli svladati, vlasti će morati smanjiti raznolikost ljudskih sposobnosti i sklonosti na svega nekoliko kategorija uvijek međusobno izmjenljivih jedinica, i namjerno će morati zanemarivati manje osobne razlike. Premda će proklamirani cilj planiranja biti da se čovjeku omogući da više ne bude puko sredstvo, pojedinac će - budući da je planom nemoguće uzeti u obzir individualne sklonosti i nesklonosti - zapravo više no ikad biti puko sredstvo, kojim se vlasti služe u svrhu apstrakcija kao što su "društvena dobrobit" ili "dobrobit zajednice". *** Da se u kompetitivnom društvu većina stvari može dobiti po nekoj cijeni premda je to često okrutno visoka cijena - to je činjenica važnost koje jedva da se može precijeniti. Međutim, alternativa nije posvemašnja sloboda izbora, već naredbe i zabrane koje se mora slušati, te - u krajnjoj crti - naklonost moćnih. O zbrci koja vlada glede svih tih tema govori to što činjenica da se u komptetitvnome društvu gotovo sve može dobiti po nekoj cijeni postaje razlogom za prigovore. Ako ljudi koji prosvjeduju zato što su više životne vrijednosti "sputane novcem" ističu da nam ne bi smjelo biti dopušteno da svoje manje potrebe žrtvujemo kako bismo zaštitili više vrednote, i da odabir treba obavljati netko drugi u naše ime, na takav se zahtjev mora gledati kao na prilično čudan zahtjev, koji baš ne svjedoči o velikom poštivanju dostojanstva pojedinca. Neosporno je da se život i zdravlje, ljepota i vrlina, čast i duševni mir često mogu očuvati samo uz znatnu materijalnu cijenu, kao što je neosporno i to da svi mi ponekad nismo spremni podnijeti materijalne žrtve nužne da bi se

zaštitilo više vrednote od svakog ugrožavanja. Uzmimo samo jedan primjer: mogli bismo, naravno, gubitke koji su posljedica automobilskih nesreća svesti na nulu kada bismo bili spremni platiti cijenu za to - ako nikako drukčije, a ono tako što ćemo zabraniti automobile. Isto vrijedi za mnoštvo drugih slučajeva u kojima neprestance izlažemo pogibelji život i zdravlje i sve istančane duhovne vrednote, kako svoje tako i drugih ljudi, samo da bismo unaprijedili ono što istodobno s prezirom nazivamo našom materijalnom udobnošću. No drukčije i ne može biti, jer svim našim ciljevima služe ista sredsva; i mi ne bismo mogli težiti ničemu drugome doli tim posvemašnjim vrednotama kad ih se ni na koji način ne bi smjelo ugroziti. Nije čudno što ljudi žele da se oslobode obveze gorkih odabira kakve im nesmiljene činjenice često nameću. No malo je onih koji to žele postići tako što će taj odabir u njihovo ime obaviti netko drugi. Ljudi bi naprosto voljeli da opredjeljenje uopće ne bude nužno. I spremni su povjerovati da takvo opredjeljenje zapravo i nije nužno, da im se naprosto nameće određenim gospodarskim sustavom u kojem živimo. Ono što vide kao zlo zapravo jest činjenica da uopće postoji ekonomski problem. Ljude je u njihovu nerealističnom vjerovanju da zapravo više i ne postoji ekonomsko pitanje učvrstilo neodgovorno govorenje o "potencijalnome obilju", koje bi, kad bi bilo činjenica, uistinu značilo da ekonomski problem, koji i nameće opredjeljenje kao neizbježno, ne postoji. No premda je taj mamac socijalističkoj propagandi služio pod različitim imenima otkad socijalizam postoji, on je još uvijek jednako opipljivo neistinit kao i onda kada je prvi put upotrebljen prije stotinu godina. Za sve to vrijeme ni jedan od mnogih naroda koji su se njime služili nije izložio djelotvoran plan kako da se proizvodnja poveća tako da se makar samo u Zapadnoj Europi dokine ono što smatramo siromaštvom, a da o svijetu kao cjelini i ne govorimo. ^itatelj može biti siguran da svatko tko govori o potencijalnome obilju ili je nepošten ili uopće ne zna o čemu govori. Pa ipak, upravo ta lažna nada više no išta drugo jest ono što nas tjera na put planiranja. Dok se pučki pokret još uvijek koristi tim lažnim uvjerenjem, tvrdnju da će planska privreda proizvoditi znatno više no što je to u stanju konkurentski sustav, postupno sve više napušta većina onih koji se bave proučavanjem toga pitanja. ^ak i mnogi ekonomisti socijalističkih pogleda koji su ozbiljno proučavali problem centralističkog planiranja danas se zadovoljavaju nadom da će se plansko društvo u djelotvnornosti izjednačiti s konkurentskim sustavom; oni se više ne zalažu za planiranje zbog njegove veće produktivnosti, već zato što će nam ono omogućiti da osiguramo pravedniju i jednakiju raspodjelu bogatstva. To zaista i jest jedini argument u korist planiranja koji se može ozbiljno isticati. Nedvojbeno je da, želimo li osigurati raspodjelu dobara koja će biti u skladu s nekim unaprijed određenim standardom, želimo li svjesno odlučivati tko će što imati, moramo planirati gospodarski sustav u cjelini. No ostaje pitanje neće li cijena što ćemo je morati platiti za ostvarenje nečijeg ideala pravde biti više nezadovoljstva i više potlačenosti no što ih je ikad uzrokovala toliko zlorabljena slobodna igra gospodarskih sila. *** Ozbiljno bismo se varali kad bismo utjehu zbog takve ocjene tražili u mišljenju da bi prihvaćanje centraliziranog planiranja naprosto, poslije kratkotrajne čarolije slobodne privrede, značilo povratak stezi i odredbama što su upravljali

gospodarskom djelatnošću većim dijelom povijesti, te se stoga kršenje osobne slobode ne mora biti veće no što je bilo prije doba laissez-faire-a. To je opasna zabluda. ^ak i u onim razdobljima europske povijesti u kojima je kontrola nad privrednim životom dosizala najviši stupanj, ta kontrola svodila se uglavnom samo na stvaranje općeg i polu-stalnog okvira pravila unutar kojeg je pojedinac zadržavao široku sferu slobode. Kontrolni aparat kojim se u to vrijeme moglo raspolagati ne bi ni bio primjeren nečemu što bi bilo više od nametanja vrlo općenitih direktiva. Pa i ondje gdje je kontrola bila najpotpunija, protezala se samo na one djelatnosti pojedinca posredstvom koji je on sudjelovao u društvenoj podjeli rada. U mnogo široj sferi u kojoj je pojedinac tada još živio od svojih vlastitih proizvoda, on je bio slobodan djelovati kako želi. Stanje je danas posve drukčije. Za vrijeme liberalizma sve razvijenija podjela rada stvorila je situaciju u kojoj je gotovo svaka pojedina od naših djelatnosti dio društvenoga procesa. To je razvoj stvari koji se više ne može obrnuti, jer samo zahvaljujući njemu mi možemo održavati vrlo povećani broj stanovništva na razini koja će biti razina slična današnjem standardu. Zamjena konkurencije centraliziranim planiranjem zahtijevala bi stoga centralizirano upravljanje mnogo većim dijelom našega života no što se to nekad pokušavalo. To se upravljanje ne bi moglo ograničiti na ono što držimo našim gospodarskim djelatnostima, jer smo danas gotovo u svakom dijelu našega života ovisni o gospodarskoj djelatnosti nekoga drugoga. Strast za "kolektivnim zadovoljavanjem naših potreba", kojom su naši socijalisti tako dobro pripremili put totalitarizmu, i koja hoće da svoja zadovoljstva baš kao i svoje potrebe zadovoljavamo u određeno vrijeme i u propisanu obliku, dijelom je, naravno, zamišljena kao sredstvo političkog obrazovanja. No ona je isto tako i posljedak zahtjeva što ih postavlja planiranje, koje se u bitnome sastoji u tomu da nas liši izbora kako bi nam se pružilo ono što se najbolje uklapa u plan, i to u trenutku što ga je odredio plan. ^esto se kaže da je politička sloboda beznačajna bez gospodarske slobode. To je točno, ali u smislu koji je posve oprečan smislu u kojem tu frazu rabe naše pristalice planiranja. Ekonomska sloboda koja je preduvjet svake druge slobode ne može biti sloboda od gospodarskih briga što nam je obećaju socijalisti i koja se može postići samo tako da se pojedinca oslobodi istodobno i nužnosti i ovlasti izbora; ekonomska sloboda mora biti sloboda naše gospodarske djelatnosti, koja, uz pravo na odabir, neizbježno sadrži i rizik i odgovornost što idu s tim pravom.

Osmo poglavlje TKO, KOME? Najbolja prilika što ju je svijet ikada imao, propuštena je, zato što je strast za jednakošću uzaludnom učinila nadu u slobodu. Lord Acton Znakovito je što je jedan od najuobičajenijih prigovora konkurenciji prigovor da je "slijepa". Nije bez značenja prisjetiti se da je u starih sljepoća bila jedan od atributa njihovih božanstava pravde. Premda nadmetanje i pravda mogu imati malo što zajedničkog, i za nadmetanje i za pravdu pohvala je da ne vode računa o osobi. To što je nemoguće predvidjeti koji će biti ti sretnici ili koga će pogoditi nesreća, to što se nagrade i kazne ne dijele prema nečijim pogledima na zasluge ili grijehe raznih ljudi, već ovise o njihovoj sposobnosti i njihovoj sreći, jednako je važno kao i to što određujući zakonske odredbe ne trebamo biti u stanju predvidjeti koja će određena osoba dobiti a koja izgubiti njihovom primjenom. A to nije ništa manje točno zato što su, kada se radi o određivanju sudbine raznih ljudi, u nadmetanju sreća i prigoda često važni koliko i vještina i predviđanje. Izbor pred kojim stojimo nije izbor između sustava u kojem će svatko dobiti ono što zaslužuje prema nekom apsolutnom i univerzalnom pravnom standardu, i sustava u kojem pojedincima u dio pada ono što je dosuđeno slučajem ili dobrom ili zlom srećom, već između sustava u kojem što će tko dobiti određuje volja nekolicine osoba, i sustava u kojem to barem dijelom ovisi o umješnosti i poduzetništvu ljudi a dijelom o nepredvidljivim okolnostima. To nije manje relevantno zato što u sustavu slobodnog poduzetništva izgledi nisu jednaki, budući da je takav sustav nužno utemeljen na privatnome vlasništvu i (premda ne jednako tako nužno) na nasljeđivanju, s razlikama u pogodnostima što ih to uzrokuje. Uistinu ima mnogo razloga da se ta nejednakost pogodnosti smanji koliko god dopuštaju urođene razlike i onoliko koliko je to moguće učiniti a da se time ne razori neosobni značaj procesa posredstvom kojega svatko mora iskoristiti svoju priliku, i sve dok se ničiji osobni pogledi o tomu što je dobro i poželjno ne nameću drugima. To što su pogodnosti koje su dostupne siromašnima u konkurentskome društvu mnogo suženije od pogodnosti dostupnih bogatima ne znači da je manje istinito da su u takvome društvu siromašni mnogo slobodniji no što je to osoba koja raspolaže mnogo većom materijalnom udobnosti u drukčijem tipu društva. Premda je u uvjetima nadmetanja vjerojatnost da će čovjek koji započinje kao siromah steći veliko bogatstvo mnogo manja no kad se radi o čovjeku koji je naslijedio kakvo vlasništvo, to ne samo da je moguće, već je konkurentski sustav jedini sustav u kojemu to ovisi isključivo o njemu a ne o naklonosti moćnih, i u kojemu nitko ne može spriječiti čovjeka da pokuša to ostvariti. Mi često nepobitnu činjenicu da u svakom istinskom smislu loše plaćen nekvalificirani radnik u ovoj zemlji ima više slobode oblikovati svoj život nego mnogi sitni poduzetnik u Njemačkoj, ili mnogo bolje plaćeni inženjer ili upravitelj u Rusiji, zanemarujemo samo zato što smo zaboravili što sloboda znači. Bilo da se radi o promjeni zaposlenja ili mjesta gdje se živi, o propovijedanju nekih pogleda ili o provođenju slobodna vremena na neki osobit

način, premda ponekad cijena što je čovjek možda mora platiti da bi se poveo za svojim sklonostima može biti visoka, i premda se mnogima čini odveć visoka, nema nikakvih zapreka, nikakve opasnosti po tjelesnu sigurnost i slobodu koje bi ga grubom silom silile da obavlja zadaću ili da živi u okolišu koje mu je dodijelio netko viši. Istina je da bi ideal pravde mnogih socijalista bio zadovoljen kad bi čisto privatni prihod od vlasništva bio ukinut i kad bi razlike u zarađenom prihodu raznih ljudi ostale onakve kakve su sada. No ono što ti ljudi zaboravljaju jest da, pretvarajući svo vlasništvo u proizvodna sredstva koja su vlasništvo države, oni državu stavljaju u položaj u kojem njezini potezi moraju u stvari odlučivati o svim drugim prihodima. Moć što je tako dana državi i zahtjev da je država upotrebljava za "planiranje" ne znači ništa drugo doli da ona tu moć treba upotrebljavati s punom sviješću o svim tim učincima. Vjerovati da je moć što je na taj način prenijeta na državu naprosto prenijeta na nju tako što je oduzeta od drugih, pogrešno je. To je novostvorena moć, kakvu u konkurentskom društvu nitko nema. Dok god je vlasništvo podijeljeno između mnogih vlasnika, ni jedan od njih djelujući samostalno nema isključivu moć da određuje dohodak i položaj pojedinačnih ljudi - za nj nitko nije vezan doli time što mu on može ponuditi bolje uvjete no netko drugi. Naša je generacija zaboravila da je sustav privatnoga vlasništva najvažniji jamac slobode, ne samo za one koji su vlasnici, već jedva manje za one koji to nisu. Samo zato što je kontrola nad sredstvima za proizvodnju podijeljena između mnogih neovisno djelujućih ljudi nad nama, nitko nema posvemašnju moć, samo zato mi kao pojedinci možemo odlučivati što da činimo sa sobom. Kad bi sva sredstva za proizvodnju bila u jednim rukama, bilo da je nominalno u rukama "društva" kao cjeline, ili u rukama kakva diktatora, ma tko bio onaj tko ima kontrolu taj ima i posvemašnju vlast nad nama. Tko bi mogao ozbiljno sumnjati u to da će pripadnik kakve male rasne ili vjerske manjine biti slobodniji bez ikakva vlasništva ako pri tomu drugi pripadnici njegove zajednice posjeduju vlasništvo te mu stoga mogu dati posao, no što bi bio kad bi privatno vlasništvo bilo ukinuto i kada bi on postao vlasnik nominalne dionice vlasništva zajednice. Ili tko bi ozbiljno mogao sumnjati u to da je i vlast što je neki višestruki milijunaš, koji je možda moj susjed i možda moj poslodavac, ima nadamnom mnogo manja no vlast što je ima i najmanji fonctionaire koji u rukama ima prisilnu moć države i o čijoj volji ovisi hoće li mi i kako biti dopućteno živjeti i raditi? I tko će nijekati da je svijet u kojoemu su bogati moćni ipak bolji od svijeta u kojem samo moćni mogu steći bogatstvo? @aljenja je vrijedno, pa ipak istodobno i ohrabrujuće, naići na tako istaknutog i starog komunista kakav je gospodin Max Eastman koji otkriva ovu staru istinu: Danas mi se čini očitim (piše on u nedavno objavljenom članku) - premda mi je, moram reći, dugo trebalo da dođem do takvog zaključka - da je institucija privatnog vlasništva jedna od glavnih stvari koje su čovjeku pribavile onu ograničenu količinu slobode i jednakosti za koju se Marx nadao da će je učiniti neograničenom ukinuvši tu instituciju. Neobično je to što je upravo Marx bio prvi koji je to sagledao. On je bio taj koji nas je poučio, gledajući unatrag, da je evolucija privatnog kapitalizma s njegovim slobodnim tržištem bila preduvjet za evoluciju svih demokratskih sloboda. Gledajući unaprijed, njemu nije palo na um da ako je to bilo tako, onda te druge slobode mogu išćeznuti zajedno s ukidanjem slobode tržišta.

*** Ponekad se, kao odgovor na takve opaske, kaže da nema razloga da planer određuje prihod pojedinaca. Socijalne i političke poteškoće implicirane u odlučivanju o udjelu raznih ljudi u nacionalnom dohotku toliko su očite da čak i najokorjeliji planer može oklijevati prije no što će tu zadaću povjeriti nekom nadleštvu. Vjerojatno će svatko tko shvaća što takva zadaća znači radije planiranje ograničiti na proizvodnju, koristiti se planiranjem samo da bi osigurao "racionalnu organizaciju industrije", prepuštajući raspodjelu dohotka što je više moguće bezličnim snagama. Premda je nemoguće upravljati industrijom bez stanovita utjecaja na raspodjelu, i premda nema planera koji će htjeti raspodjelu posve prepustiti silama tržišta, vjerojatno će se ipak svi radije ograničiti na to da brinu o tomu kako da ta raspodjela bude u skladu sa stanovitim općenitim pravilima jednakosti i pravednosti, da se izbjegne krajnja nejednakost, i da odnos između visine nagrade u glavnim društvenim slojevima bude pravedan, ne preuzimajući pri tomu odgovornost za položaj pojedinaca unutar njihove skupine, niti odgovornost za stupnjevanje i diferencijaciju između manjih skupina i pojedinaca. Već smo vidjeli da međusobna povezanost svih gospodarskih pojava otežava ograničavanje planiranja na razmjere koje želimo, te da će planer, pošto je slobodno djelovanje tržišta preko stanovitog praga onemogućeno, biti prisiljen kontrolu stalno proširivati sve dok ne postane sveobuhvatna. Ti gospodarski razlozi, koji objašnjuju zašto je nemoguće svjestan nadzor zadržati u granicama koje bismo željeli, pojačani su i stanovitim društvenim ili političkim tendencijama kojih se snaga sve više osjeća št se planiranje više proširuje. Pošto se sve više obistinjuje i sve više shvaća da položaj pojedinca nije određen bezličnim silama tržišta, da nije ishod konkurentskih napora mnogih ljudi, već proizvoljne odluke vlasti, stajalište ljudi prema svom položaju u društvenom poretku nužno se mijenja. Uvijek će biti nejednakosti koje će se onima što su njihove žrtve činiti nepravednima, bit će razočaranja koja će se doživljavati kao nezaslužena, i udaraca što ih pogođeni ne zaslužuju. No kad se takve stvari događaju u društvu kojim se svjesno upravlja, način na koji će ljudi na njih reagirati vrlo će se razlikovati od onoga što se zbiva kad te stvari nisu posljedica ničijeg svjesnog opredjeljenja. Ako je posljedica bezličnih sila tržišta, nejednakost se mnogo spremnije podnosi i mnogo manje pogađa dostojanstvo osobe, nego ako je posljedica plana. Kada neka tvrtka kaže čovjeku da nema potrebe za njegovim uslugama, ili da mu ne može dati bolji posao, to u konkurentskom društvu nije omalovažavanje njegove osobe, nije uvreda njegova dostojanstva. Istina je da u razdobljima dugotrajnije masovne nezaposlenosti učinak toga na mnoge može biti veoma sličan tomu. Ali ima drukčijih i boljih metoda da se ta nevolja spriječi no što je centralističko upravljanje. No nezaposlenost ili gubitak dohotka, koji će uvijek u svakom društvu nekoga pogađati, zasigurno su manje ponižavajući ako su posljedica zle sreće a ne svjesno nametnuti od vlasti. Ma kako da je to gorko iskustvo, ono će u planskom drutšvu biti mnogo gore. U takvome društvu pojedinci će morati odlučivati ne o tomu je li neka osoba potrebna za određeni posao, već je li uopće za išta korisna, i od kolike je koristi. Njezino mjesto u životu u takvome društvu mora joj biti dodijeljeno voljom nekoga drugoga. Dok će ljudi nevolju koja može pogoditi bilo koga prihvaćati, nevolju koja je posljedica odluke vlasti neće tako lako prihvaćati. Možda nije lijepo biti tek kotačić u bezličnom stroju; no neizmjerno je gore ako taj stroj ne možemo

napustiti, ako smo za svoj položaj i za nadređene koji su nam dodijeljeni čvrsto vezani. Svačije nezadovoljstvo sudbinom (položajem) neizbježno će se povećavati sa sviješću o tomu da je ta sudbina posljedica svjesne ljudske odluke. Kada se jednom vlada upusti u planiranje pravednosti radi, ona ne može od sebe otklanjati odgovornost ni za čiju sudbinu i položaj. U planskome društvu svi ćemo znati da nam je bolje ili gore no drugima ne zbog okolnosti koje nisu ni u čijoj vlasti, i koje je nemoguće sa sigurnošću predvidjeti, već zato što tako hoće vlasti. I svi naši napori usmjereni poboljšanju našeg položaja morat će smjerati ne predviđanju okolnosti i tomu da se što bolje možemo pripremiti za okolnosti koje nisu u našoj vlasti, već tomu da pridobijemo naklonost vlasti koje drže svu moć. Mora koja je plašila engleske političke mislioce devetnaestoga stoljeća - država u kojoj "neće biti drugog puta do bogatstva i časti doli vlasti" bit će ostvarena potpunije no što su oni ikad zamišljali, premda je u nekim zemljama koje su odonda prešle u totalitarizam vrlo dobro poznata. *** ^im država na sebe preuzme zadaću planiranja cjelokupnog gospodarskog života, problem primjerena položaja različitih pojedinaca i skupina neizbježno postaje glavni politički problem. Budući da prisilna moć države određuje što tko treba imati, jedina moć koji vrijedi imati bit će udio u provođenju te upravljačke vlasti. Neće biti ekonomskog niti socijalnog pitanja koje ne bi bilo političko, u smislu da njegovo rješenje ovisi isključivo o tomu tko u rukama drži vlast prisile, o tomu čija gledišta će prevladavati u svakoj prilici. Mislim da je sam Lenjin u Rusiju uveo glasovitu rečenicu "Tko, kome?" - u prvim godinama sovjetske vladavine. To je bila uzrečica kojom su ljudi sažimali univerzalni problem socijalističkoga društva. Tko planira koga, tko upravlja i vlada kime, tko drugim ljudima određuje njihovo mjesto u životu, i kome drugi određuju što mu pripada? Sve to neizbježno postaju glavna pitanja o kojima odlučuje isključivo vrhovna vlast. Nedavno je neki američki politolog proširio tu Lenjinovu rečenicu i ustvrdio da problem svake vlasti jest "tko dobija što, kada i kako?". U stanovitom smislu to i nije netočno. Svakako je istina da svaka vlast utječe na položaj različitih ljudi i da u bilo kojem sustavu teško da ima ikojeg vida našeg života na koji ne bi imali utjecaj potezi vlade. Dokle god vlada uopće nešto poduzima, njezini će potezi uvijek imati stanovitog učinka na to "tko dobija što, kada i kako". No valja razlikovati dvije temeljne stvari. Prvo, neke mjere mogu se poduzimati bez znanja o tomu kako će utjecati na određene pojedince, i bez težnje za takvim pojedinačnim učincima. O tomu smo već govorili. Drugo, da li sve što će bilo koja osoba dobiti u bilo kom trenutku ovisi o vlastima, ili je utjecaj vlasti ograničen na to da li će neki ljudi neke stvari dobiti na neki način i u nekom trenutku. U tomu je sva razlika između slobodnog i totalitarnog sustava. Opreku između liberalnog i u potpunosti planskog sustava karakteristično ilustriraju uobičajene nacističke i socijalističke žalopojke o "umjetnoj razdvojenosti ekonomije od politike" te njihov isto tako zajednički zahtjev za prevlašću politike nad gospodarstvom. To vjerojatno znači ne samo da je sada ekonomskim snagama omogućeno da rade za ciljeve koji nisu dio političke vlasti, već isto tako da se ekonomska snag može koristiti neovisno o vladinu

upravljanju, i za ciljeve koje vlasti možda ne odobravaju. No alternativa nije samo u tomu da postoji samo jedna vlast, već da ta jedna jedina vlast, vladajuća grupacija, ima kontrolu nad svim čovjekovim ciljevima, a osobito da ima potpunu moć nad položajem svakog pojedinca u društvu. *** Nedvojbeno je da će vlada koja upravlja gospodarskom djelatnošću morati svoju moć koristiti da ostvari nečiji ideal raspodjele. No kako može i kako će koristiti tu moć? Kojim će se načielima rukovoditi ili bi se trebala rukovoditi? Ima li nedvojbena odgovora na bezbroj pitanja o zaslugama koja će se pojaviti i koja će morati biti promišljeno riješena? Postoji li ljestvica vrednota za koju se može očekivati da će se razumni ljudi oko nje složiti, koja će opravdavati nov hijerarhijski poredak društva, i za koju se može očekivati da će zadovoljiti zahtjeve za pravednošću? Postoji samo jedno opće načelo, jedno jednostavno pravilo koje će uistinu pružiti pouzdan odgovor na sva ta pitanja: jednakost, potpuna i posvemašnja jednakost svih pojedinaca u svim stvarima što su podložne ljudskoj kontroli. Kad bi se to općenito smatralo poželjnim (posve neovisno o pitanju bi li to bilo ostvarivo, tj. bi li to osiguralo primjerene poticaje), to bi neodređenoj zamisli pravde u raspodjeli osiguralo jasno značenje, a planeru konačni kriterij kojim će se rukovoditi. No ništa nije dalje od istine od toga da ljudi općenito mehaničku jednakost te vrste smatraju poželjnom. Ni jedan socijalistički pokret koji je smjerao potpunoj jednakosti nikada nije dobio značajnu podršku. Ono što je socijalizam obećavao nije bila apsolutno jednaka, već pravednija i jednakija raspodjela. Jedini cilj kojem se ozbiljno smjera nije jednakost u apsolutnome smislu, već "veća jednakost". Premda se ta dva ideala čine vrlo sličnim, ona se, u pogledu našeg problema, vrlo razlikuju. Dok bi posvemašnja jednakost jasno određivala planerovu zadaću, težnja za većom jednakošću samo je negativna, nije ništa više od izraza nezadovoljstvom sadašnjim stanjem stvari; a dokle god nismo spremni reći da je svaki potez u pravcu posvemašnje jednakosti poželjan, teško da će ta težnja pružati odgovor na bilo koje od pitanja o kojima će planer morati odlučivati. To nije igra riječima. Tu smo suočeni s krucijalnim pitanjem koje je prikriveno slučnošću riječi. Dok bi slaganje u pogledu potpune jednakosti pružalo odgovor na sve probleme o zaslugama koje planer mora rješavati formula rpibližavanja većoj jednakosti praktično ne pruža odgovor ni na jedno od tih pitanja. Njezin sadržaj jedva da je određeniji od fraza "opće dobro" ili "društvena dobrobit". Ona nas ne oslobađa nužnosti da se u svakom pojedinom slučaju opredjeljujemo između zasluga određenih pojedinaca ili skupina, i ne pomaže nam u donošenju te odluke. Jedino što nam ona kaže jest u stvari da uzmemo od bogatih što god više možemo. No kada se radi o raspodjeli toga plijena, problem ostaje isti kao da formule "veće jednakosti" nikada nije ni bilo. *** Većina ljudi teško priznaje da ne raspolažemo moralnim standardima koji bi nam omogućavali da razrješimo ta pitanja - ako ne već savršeno, a ono barem na veće opće zadovoljstvo no što to uspijeva konkurentskom sustavu. Zar svatko od nas nema neku ideju o tomu što je "pravedna cijena" ili "pravedna

plaća"? Zar se ne možemo osloniti na snažan osjećaj pravednosti u ljudi? Pa čak i ako se dans u potpunosti ne slažemo oko toga što je pravedno i pošteno u nekom određenom slučaju, neće li se široko rasprostranjene ideje ubrzo združiti u određenije standarde ako se ljudima pruži prilika da vide svoje ideale ostvarene? Na žalost malo je osnova za takve nade. Svi standardi koje imamo izvedeni su iz kompetitivnog poretka koji smo poznavali i nužno će išćeznuti ubrzo poslije išćeznuća konkurencije. Kada govorimo o pravednoj cijeni ili pravednoj plaći, mi na umu imamo bilo uobičajenu cijenu ili plaću, naknadu kakvu ljudi očekuju na osnovi iskustva, ili pak cijenu ili plaću kakve bi bile da nema monopolskog iskorištavanja. Jedina značajna iznimka od toga nekad je bio radnički zahtjev za "punim proizvodom njihova rada", od kojeg mnoge socijalističke doktrine vode podrijetlo. No danas je malo socijalista koji vjeruju da bi u socijalističkome društvu potpuni proizvod svake industrije između sebe podijelili radnici u njoj; to bi, naime značilo da radnici u industriji koja koristi veliki kapital imali mnogo veći dohodak od radnika u industriji koja koristi malen kapital, što bi većina socijalista smatrala vrlo nepravednim. Danas se gotovo svi slažu da je taj radnički zahtjev bio zasnovan na pogrešnom tumačenju činjenica. No kada se zahtjev pojedinačnog radnika za cjelinom "njegova" proizvoda odbaci, i kad se sva dobit od kapitala treba podijeliti među sve radnike, pitanje kako ga dijeliti suočava nas s istim temeljnim problemom. Što je "pravedna cijena" neke robe ili "poštena" naknada za određenu uslugu, razumno se može odrediti objektivno ako su potrebne količine bile samostalno utvrđene. Ako su te količine bile date neovisno o troškovima, planer može pokušati utvrditi kolika je cijena ili naknada potrebna da se osigura opskrba. No planer isto tako mora odlučiti i koliko od svake robe treba proizvesti, a čineći to on određuje kolika će biti ispravna cijena ili plaća koju treba platiti. Ako planer odluči da je potrebno manje graditelja ili urara i da potrebe mogu zadovoljiti oni koji će htjeti ostati u tom poslu uz manju naknadu, "poštena" plaća bit će niža. Odlučujući o relativnoj važnosti raznih ciljeva, planer odlučuje i o relativnoj važnosti raznih skupina i osoba. Budući da on ne bi smio ljude tretirati naprosto kao sredstva, on mora uzimati u obzir teučinke i svjesno uravnotežiti važnost različitih ciljeva s učincima svojih odluka. To pak znači da će neizbježno imati izravnu kontrolu nad životnim uvjetima raznih ljudi. To vrijedi za relativan položaj pojedinaca ništa manje no za relativan položaj raznih grupacija zaposlenja. Općenito, mi smo navikli o dohotku u sklopu određenog posla i zanimanja misliti kao o manje-više jednakom. No razlike u dohotku, ne samo između najuspješnijeg i najmanje uspješnog lilječnika ili graditelja, pisca ili filmskog glumca, boksača ili džokeja, već i između uspješnijeg i manje uspješnog vodoinstalatera ili povrtlara, prodavača prehrambenih artikala ili krojača, jednako su velike kao i između vlasničkih i nevlasničkih slojeva. I premda će, bez sumnje, biti nekih pokušaja standardiziranja uz pomoć stvaranja kategorija, nužnost razlikovanja između pojedinaca ostat će ista, bilo da se to razlikovanje provodi utvrđivanjem njihova individualnog dohotka, bilo da se provodi njihovim razvrstavanjem u posebne kategorije. Ne moramo više govoriti o izgledima da se ljudi u slobodnom društvu potčine takvoj kontroli, ili o mogućnosti da ostanu slobodni ako joj se podvrgnu. Ono što je o tomu napisao Joh Stuart Mill prije gotovo stotinu godina još je jednako istinito i danas:

Na neko utvrđeno pravilo, poput pravila jednakosti, može se pristati, a može se pristati i na prigodu ili kakvu vanjsku nužnost; ali da šaćica ljudi svakoga mjeri na vagi, i jednome daje više a drugome manje isključivo prema tomu kako im se svidi i kako prosude, neće se trpjeti, osim ako se radi o osobama za koje se vjeruje da su nešto više no samo ljudi, i ako imaju podršku nadnaravnog straha. *** Te poteškoće ne moraju voditi otvorenimsukobima sve dok je socijalizam samo težnja neke ograničene i prilično homogene skupine. One izbijaju na površinu tek kada se socijalistička politika uistinu pokuša provesti uz podršku mnogih različitih skupina koje zajedno tvore većinu nekoga naroda. Tada ubrzo goruće pitanje postaje: koji od različitih skupova ideala treba nametnuti svima time što će mu služiti svi resursi zemlje? Sužavanje naše slobode u pogledu materijalnih stvari tako se izravno tiče naše duhovne slobode zato što uspješno planiranje zahtijeva stvaranje jednog zajedničkog pogleda na bitne vrednote. Socijalisti, kultivirani roditelji barbarskog potomstva koje su porodili, tradicionalno se nadaju taj problem razriješti obrazovanjem. No što obrazovanje znači u tom pogledu? Naučili smo da znanje ne može stvoriti nove etičke vrednote, da nikakva količina učenosti neće navesti ljude da imaju iste poglede na moralna pitanja što ih postavlja svjesno uređivanje društvenih odnosa. Ono što je potrebno za opravdavanje nekog određenog plana nije racionalno uvjerenje već prihvaćanje nekog uvjerenja. I zaista, socijalisti su posvuda bili prvi koji su priznali da zadaća što su je sebi postavili zahtijeva sveopće prihvaćanje jednog zajedničkog Weltanschauung-a, određenog skupa vrednota. Upravo u nastojanju da stvore masovni pokret koji se temelji na takvom jednom jedinstvenom svjetonazoru, socijalisti su prvi stvorili većinu instrumenata indoktrinacije što su ih nacisti i fašisti djelotvorno koristili. U Njemačkoj i Italiji nacisti i fašisti zaista nisu morali mnogo izmišljati. Postupke novih političkih pokreta koji su obuhvaćali sve vidove života u obje su te zemlje već bili uveli socijalisti. Zamisao o političkoj stranci koja obuhvaća sve djelatnosti pojedinca, od kolijevke do groba, koja svojata pravo da upravlja pogledima pojedinca u svemu, i koja uživa u tomu da svaki problem učini pitanjem partijskog Weltanschauung-a, najprije su u praksu proveli socijalisti. Austrijski socijalni pisac, govoreći o socijalističkom pokretu u svojoj zemlji, s ponosom izvješćuje da je "karakteristično obilježje )toga pokreta bilo to što je stvorio posebne organizacije za svako područje djelatnosti radnika i službenika". No premda su austrijski socijalisti možda u tom pogledu otišli dalje no drugi, stanje ni drugdje nije bilo mnogo drukčije. Nisu fašisti, već su socijalisti bili ti koji su počeli okupljati djecu najmlađe dobi u političke organizacije kako bi se osigurali da će odrasti u dobre proletere. Nisu fašisti, već su socijalisti bili ti koji su prvi došli na zamisao organiziranja sportskih igara i izleta u partijskim klubovima u kojima članstvo neće biti zaraženo drugim pogledima. Socijalisti su prvi inzistirali na tomu da se član stranke mora razlikovati od drugih načinom pozdravljanja i obraćanja. Oni su svojim organiziranjem "ćelija" i oblika stalnog nadgledanja privatnog života stvorili prototip totalitarne partije. Balilla i Hitlerjugend, Dopolavoro i Kraft durch Freunde, političke odore i vojničke partijske formacije, jedva da su nešto više od starijih socijalističkih institucija. ***

Dokle god je socijalistički pokret u nekoj zemlji usko povezan s interesima neke određene grupe, obično više kvalificiranih industrijskih radnika, problem stvaranja zajedničkog nazora u vezi s poželjnim statusom različitih pripadnika društva relativno je jednostavan. Pokret je izravno zainteresiran za status određene grupe, i njegov je cilj da taj status u odnosu spram drugih grupa učini višim. Međutim, značaj problema se mijenja onako kako u postupnom napredovanju prema socijalizmu svakome postaje sve očitije da su njegov dohodak i općenito njegov položaj određeni državnim aparatom za prisilu, da svoj položaj može zadržati ili poboljšati samo kao član organizirane grupe koja je u stanju utjecati na državnu mašineriju ili je kontrolirati u svom interesu. U preganjanju raznih grupa za pritisak, koje se pojavljuje u toj fazi, ne moraju prevladati interesi najsiromašnijih i najbrojnijih grupa. Niti za starije socijalističke stranke, koje su javno zastupale interese određene grupe mora biti prednost to što su bile prve na bojištu i što su cjelokupnu svoju ideologiju oblikovale tako da bude privlačna manualnim radnicima u industriji. Sam njihov uspjeh, i njihovo ustrajavanje na prihvaćanju cjelovitog uvjerenja neizbježno će izazvati snažan protupokret - i to ne kapitalista već vrlo širokih i isto tako nevlasničkih slojeva, koji osjećaju da je njihov status ugrožen napredovanjem elite industrijskih radnika. Socijalistička teorija i socijalistička taktika i ondje dje u njima nije prevladavala marksistička dogma, posvuda su bili utemeljeni na ideji podijeljenosti društva u dvije klase interesi kojih su svaki za sebe homogeni ali međusobno suprotstavljeni - u klasu kapitalista i klasu industrijskih radnika. Socijalizam je računao na brzo odumiranje stare srednje klase, i posve je zanemario uspon nove srednje klase, bezbrojne vojske službenika i činovnika, upravnih radnika i učitelja, trgovaca i malih službenika, te nižih rangova stručnjaka. Jedno su vrijeme iz tih slojeva potjecali mnoge vođe laburističkog pokreta. No što je više postajalo jasno da se položaj tih slojeva pogoršava u odnosu prema položaju industrijskih radnika, ideali koji su rukovodili te potonje za njih su izgubili privlačnost. Premda su svi oni bili socijalisti u tom smislu da ne vole kapitalistički sustav i da žele valjan dio dobara u skladu sa svojim idejama pravde, pokazalo se da se te ideje vrlo razlikuju od ideja otjelovljenih u praksi starijih socijalističkih stranaka. Sredstva kojima su se stare socijalističke stranke uspješno služile u osiguravanju podrške jedne grupacije zaposlenih - poboljšanje njihova ekonomskog položaja - ne mogu se koristiti za osiguravanje podrške sviju. Nužno mora doći do pojave rivalskih socijalističkih pokreta koji računaju na podrušku onih kojih se položaj pogoršava. Mnogo je istine u često spominjanoj izjavi da su fašizam i nacional-socijalizam neka vrsta socijalizma srednje klase samo što u Italiji i Njemačkoj pristaše tih novih pokreta teško da su u ekonomskom pogledu još uvijek pripadali srednjoj klasi. To je u mnogočemu bila pobuna nove podvlaštene klase protiv laburističke aristokracije koju je iznjedrio pokret industrijskih radnika. Ne treba mnogo sumnjati u to da ni jedan gospodarski čimbenik nije tim pokretima pridonio više no zavist neuspješnih stručnjaka, sveučilišno obrazovanih inženjera ili pravnika, te "proletarijata bijelih okovratnika" općenito, prema strojovođama ili slagarima i drugim članovima najjačih sindikata, koji su imali nekoliko puta više plaće no oni. Kao što nema sumnje da je što se tiče novčanog dohotka prosječni pripadnik nacističkog pokreta u njegovim ranim godinama bio siromašniji od prosječnog sindikalista ili člana starije socijalističke stranke, što je bila okolnost tim bolnija za te pripadnike nacističkog pokreta stoga što je taj često ranije živio bolje i što je često još živio u okolišu koji je bio u skladu s tom prošlošću. Izraz "klasna

borba à rebours", koji je bio čest u Italiji u vrijeme uspona fašizma, ukazivao je na vrlo značajan aspekt toga pokreta. Sukob fašističke ili nacional-socijalističke stranke i starijih socijalističkih stranaka mora se uistinu vrlo široko smatrati onom vrstom sukoba kakav se neizbježno javlja između rivalskih socijalističkih frakcija. Među njima nije bilo razlike u pogledu toga da volja države treba biti ta koja će svakoj osobi određivati odgovarajuće mjesto u društvu. No u pogledu pitanja kakvo je odgovarajuće mjesto raznih slojeva i skupina, bilo je vrlo dubokih razlika, kao što će ih uvijek i biti. *** Stari socijalistički vođe, koji su svoje stranke uvijek smatrali oštricom budućeg općeg pokreta prema socijalizmu, teško su mogli razumjeti da se sa svakim proširenjem korištenja socijalističkih metoda resantiman širokih siromašnih slojeva okreće protiv njih. No dok stare socijalističke stranek, ili organizirani radnici u nekim industrijama, obično nisu smatrali odveć teškim sklopiti sporazum o zajedničkoj akciji s poslodavcima u svojoj industriji, vrlo široki slojevi ostajali su na cjedilu. Takvima su, i ne bez razloga, uspješniji dijelovi radničkog pokreta izgledali više kao pripadnici klase eksploatatora negoli klase eksploatiranih. Resantiman niže srednje klase, u kojoj su fašizam i nacional-socijalizam novačili golem dio svojih pristaša, bio je pojačan time što su ih njihova obrazovanost i stručna sprema često navodili na to da očekuju upravljački položaj, i time što su smatrali da imaju pravo pripadati upravljačkom sloju. Dok je mlađa generacija, s prezirom prema stvaranju profita što ga je sijao socijalistički nauk, odbacivala samostalne položaje koji pretpostavljaju rizik, i u sve većem broju zauzimala mjesta sa stalnom plaćom, koje obećavaju sigurnost, obrazovani pripadnici niže srednje klase tražili su mjesto koje će im osigurati dohodak i moć, koji im, po njihovu mišljenju, pripadaju zbog njihove stručnosti. Premda su vjerovali u organizirano društvo, u tom su društvu očekivali mjesto mnogo drukčije od mjesta što im ga je nudilo društvo kojim upravljaju radnici. Bili su sasvim spremni preuzeti metode starijeg socijalizma, ali su ih namjeravali koristiti u službi jedne druge klase. Pokret je mogao privući sve one što se ne slažu s ciljevima za koje aristokracija industrijskih radnika koristi njihovu politčku snagu, premda se ne slažu s time da je poželjno da država nadzire cjelokupnu gospodarsku djelatnost. Novi socijalistički pokret započeo je s nekoliko taktičkih prednosti. Radnički socijalizam razvio se u demokratskom i liberalnom svijetu, prilagođujući svoju taktiku tom svijetu i preuzimajući mnoge od liberalnih ideala. Njegovi protagonisti još su uvijek vjerovali da će stvaranje socijalizma kao takvog riješiti sve probleme. Fašizam i nacional-socijalizam, pak, razvili su se iz iskustva u sve većoj mjeri reguliranog društva koje postaje svjesno toga da demokratski i međunarodni socijalizam smjera nespojivim idealima. Njihova se taktika razvila u svijetu u kojem je već dominirala socijalistička politika i problemi što ih ona stvara. Oni nisu imali izluzija o mogućnosti demokratskog riješenja problema koji zahtijevaju veći stupanj slaganja među ljudima no što se to razumno može očekivati. Nisu imali iluzija o sposobnosti razuma da odlučuje o svim pitanjima relativne važnosti težnja raznih ljudi ili skupina što ih planiranje nizbježno postavlja, ili o formuli jednakosti koja bi pružala neki odgovor. Znali su da će najjača skupina koja okupi dostatan broj pristaša novog hijerarhijskog poretka društva i koja otvoreno obeća povlastice slojevima na koje se poziva, najvjerojatnije pridobiti podršku svih onih koji su razočarani

zato što im je bila obećana jednakost i koji su ustanovili da su samo išlil na ruku interesima jednog određenog sloja. Iznad svega, imali su uspjeha zato što su nudili teoriju, odnosno Weltanschauung, koji kao da opravdava povlastice što ih obećavaju svojim pristašama.

Deveto poglavlje SIGURNOST I SLOBODA Cijelo društvo postat će jedan ured i jedna tvornica, uz jednakost u radu i jednakost u plaći. V. I. Lenjin, 1917 U zemlji u kojoj je jedini poslodavac država opozicija znači polaganu smrt od gladi. Staro načelo: tko ne radi taj neće jesti, zamijenjeno je novim: tko nije poslušan, taj neće jesti. L. Trocki, 1937. Kao i lažna "ekonomska sloboda", i ekonomska sigurnost se, s još više prava, često prikazuje kao nužan preduvjet stvarne slobode. U stanovitom smislu i jedno i drugo je točno i važno. Neovisnost duha ili snaga karaktera rijetki su među onima koji ne mogu biti sigurni da će uspjeti svojim trudom. Pa ipak, ideja ekonomske sigurnosti nije ništa manje neodređena i dvosmislena no većina drugih pojmova na tom području; i zbog toga opće odobravanje zahtjeva za sigurnošću može postati pogibelj koja prijeti slobodi. Zaista, kad se sigurnost shvati u odveć apsolutnom smislu, sveopća težnja za njom, ne samo što neće povećati izglede slobodi, već će postati najveća prijetnja slobodi. Bit će dobro na početku usporediti dvije vrste sigurnosti: ograničenu, koju mogu postići svi, i koja stoga nije nikakva povlastica već legitiman predmet želje; i apsolutnu sigurnost, koju u slobodnom društvu ne mogu postići svi, i koja ne smije biti dodijeljena kao povlastica, osim u nekoliko posebnih slučajeva, kao što su suci, u kojih je potpuna neovisnost od najveće važnosti. Te dvije vrste sigurnosti jesu, prvo, sigurnost od ozbiljne fizičke lišenosti, izvjesnost određenog minimuma zadovoljenosti temeljnih životnih potreba za sve; i drugo, sigurnost određenog životnog standarda ili položaja što ga neka osoba ili grupa uživaju naspram drugih; odnosno, kako bi se ukratko moglo reći, sigurnost minimuma dohotka i sigurnost određenog dohotka za koji neka osoba misli da ga zaslužuje. Vidjet ćemo da se ta razlika uvelike poklapa s razlikom između sigurnosti koja može biti zajamčena svima izvan i mimo tržišnog sustava, i sigurnosti koja se može zajamčiti samo nekima i samo kontrolom ili dokidanjem tržišta. Nema razloga zbog kojega u društvu koje je doseglo opću razinu blagostanja kakvu je doseglo naše prva vrsta sigurnosti ne bi bila zajamčena svima, a da se time ne ugrozi opća sloboda. Postoje teška pitanja o standardu koji bi tako trebalo osigurati; osobito je važno pitanje da li oni koji se tako oslanjaju na zajednicu trebaju beskonačno uživati iste slobode kao i ostali. Nesavjesno tretiranje tih pitanja vrlo lako može uzrokovati ozbiljne i čak možda opasne političke probleme; no nema sumnje da se svakome može osigurati stanovit minimum grane, boravišta i odjeće, dostatan za održavanje zdravlja i radne sposobnosti. Ustvari, za značajan dio pučanstva ove zemlje ta vrsta sigurnosti odavno je postignuta.

Nema isto tako nikakva razloga zbog kojega država ne bi trebala pomagati pojedincima u onim općim životnim nevoljama od kojih se, zbog njihove nepredvidljivosti, tek mali broj pojedinaca može valjano osigurati. Ondje gdje, kao u slučaju bolesti i nesreće, ni želja da se takve nevolje izbjegnu niti napori da se prebrode njihove posljedice u pravilu ne popuštaju proviđanjem pomoći; ukratko ondje gdje imamo posla s uistinu neotklonivim rizicima, razlozi za pomoć države u organiziranju obuhvatnih sustava socijalnoga osiguranja vrlo su jaki. Ima mnogo pojedinosti oko kojih se oni što žele očuvati konkurentski sustav i oni koji ga žele nadomjestiti nečim drukčijim neće složiti u pojedinostima takvih planova; i pod imenom socijalnog osiguranja moguće je uvesti mjere što smjeraju tomu da nadmetanje učine više ili manje nedjelotvornim. No između države koja na taj način osigurava veću sigurnost, i očuvanja osobne slobode nema načelne nepomirljivosti. Istoj kategoriji pripada i povećanje sigurnosti posredstvom državne pomoći žrtvama takvih "Božjih čina" kao što su potresi i poplave. Svugdje gdje mjere zajednice mogu ublažiti nesreće od kojih se pojedinac ne može ni pokušati obraniti a niti osigurati potrebno za ublažavanje posljedica, takve mjere zajednice nedvojbeno valja poduzimati. Napokon, tu je i izvanredno važan problem suprotstavljanja općoj nestalnosti gospodarske djelatnosti i stalno ponavljajućim valovima masovne nezaposlenosti koji je prate. To je, svakako, jedan od najozbiljnijih i najvećih problema našega vremena. No, premda će njegovo rješavanje zahtijevati mnogo planiranja u dobrom smislu te riječi, taj problem ne zahtijeva, ili barem ne bi trebao zahtijevati - onu posebnu vrstu planiranja koja bi, kako kažu njezini pristaše, trebala zamijeniti tržište. Mnogi se ekonomisti uistinu nadaju da se konačan lijek za to može iznaći na polju monetarne politike, što ne bi impliciralo ništa nespojivoga čak i s liberalizmom devetnaestog stoljeća. Drugi, istina, misle da se zbiljski uspjeh može očekivati samo od umješnog vremenskog usklađivanja javnih radova velikoga opsega. To bi moglo voditi mnogo ozbiljnijim restrikcijama u sferi konkurencije, i u eksperimentiranju u tom pravcu morat ćemo biti oprezni želimo li izbjeći postupno povećavanje ovisnosti svekolike gospodarske djelatnosti o usmjerenosti i obujmu vladinih troškova. No to nije ni jedini a po mom mišljenju niti najizgledniji način izlaženja na kraj s najozbiljnijom prijetnjom ekonomskoj sigurnosti. U svakom slučaju, vrlo potrebni napori za osiguranje zaštite od tih mijena ne vode onoj vrsti planiranja koja predstavlja takvu prijetnju našoj slobodi. *** Planiranje radi sigurnosti koje ima poguban učinak na slobodu jest planiranje radi jedne druge vrste sigurnosti. To je planiranje koje ima svrhu zaštititi pojedince ili skupine od smanjenja njihova dohotka do kojega, premda ni na koji način nije skrivljeno, svakodnevno dolazi u konkurentskome društvu, od gubitaka koji uzrokuju ozbiljne poteškoće za koje nema nikakvoga moralnog razloga a koje su ipak neodvojive od konkurentskog sustava. Zahtjev za takvom sigurnošću, prema tomu, jest samo drugi vid zahtjeva za pravednim nagrađivanjem, nagrađivanjem primjerenim subjektivnim zaslugama a ne objektivnim rezultatima pojedničevih napora. Ta vrsta sigurnosti ili pravde čini se nepomirljivom sa slobodom odabiranja zaposlenja. U svakom sustavu koji se u razvrstavanju ljudi na razne poslove i zaposlenja oslanja na njihov vlastiti odabir nužno je da nagrađivanje u tim poslovima odgovara njihovoj korisnosti za druge pripadnike društva, čak i ako to nema

nikakve veze sa subjektivnim zaslugama. Premda će postignuti rezultati često biti sukladni naporima i namjerama, to ne može uvijek biti tako ni u jednoj vrsti društva. Osobito to neće biti tako u mnogim slučajevima u kojima korisnost nekog posla ili posebne vještine ovisi o promjenljivim okolnostima koje nije moguće predvidjeti. Svima nam je poznat tragični položaj visoko obrazovanih ljudi čija je teškom mukom stečena stručnost odjednom izgubila na vrijednosti zbog kakva pronalaska koji donosi veliku dobrobit ostatku društva. Povijest posljednjih stotinu godina puna je takvih slučajeva, od kojih su neki utjecali na položaj stotina i tisuća ljudi odjednom. To što netko mora pretrpjeti veliko smanjenje svoga dohotka i gorku propast svih svojih nada bez vlastite krivnje i usprkos teškom radu i iznimnoj vještini, nedvojbeno vrijeđa naš osjećaj za pravdu. Zahtjevi onih koji su na taj način pogođeni da država intervenira štiteći njihova opravdana očekivanja zasigurno će dobiti široke simpatije i podršku. Opće odobravanje tim zahtjevima imalo je za učinak da su vlade posvuda poduzele mjere ne samo da bi zaštitile tako ugrožene ljud od nevolja i bijede, već i da osiguraju stalnost njihova dohotka u visini ranijeg, i da ih zaštite od nestalnosti tržišta. Međutim, sigurnost i stalnost određenog dohotka ne mogu uživati svi, želi li se dopustiti slobodu u biranju zaposlenja. A ako se nekima ta sigurnost i stalnost zajamči, onda je to povlastica na račun drugih čija se sigurnost time nužno smanjuje. Lako se može dokazati da se sigurnost nepromjenljivog dohotka može za svih osigurati samo dokidanjem svake slobode u odabiru zaposlenja. Ipak, premda se na takvu opću zajamčenost opravdanih očekivanja često gleda kao na ideal kojemu treba težiti, to nije nešto što se ozbiljno pokušalo ostvariti. Ono što se stalno čini jest da se ta vrsta sigurnosti dodjeljuje pojedinačno, ovoj ili onoj skupini, što za posljedicu ima da su oni koji su ostavljeni na cjedilu stalno sve nesigurniji. Nije čudno onda da se zbog toga povlastici sigurnosti pridaje stalno sve veća vrijednost, da zahtjevi za njom postaju sve snažniji i snažniji, tako da se na koncu ni jedna cijena, pa čik ni cijena slobode, ne čini odveć velikom. *** Kada bi one čija se korisnost smanjila zbog okolnosti što ih oni ne mogu ni predvidjeti niti imati vlast nad njima trebalo zaštititi od nezasluženih gubitaka, a one čija se korisnost na isti način povećala priječiti u postizanju nezaslužena dobitka, nagrađivanje ubrzo više ne bi imalo nikakve veze sa stvarnom korisnošću. Ovisilo bi o pogledima nekog autoriteta da o tomu što neka osoba treba uraditi, što je trebala predvidjeti, i kakve su - dobre ili loše - njezine namjere bile. Takve odluke ne bi mogle ne biti u velikoj mjeri proizvoljne. Primjena toga načela nužno bi dovela do toga da ljudi koji obavljaju isti posao primaju različitu nagradu. Tada razlika u nagrađivanju više ne bi predstavljala prikladan poticaj ljudima da stvaraju promjene koje su društveno poželjne, pa čak pormjenama pogođeni pojedinci ne bi mogli prosuditi je li neka promjena vrijedna neprilika koje je uzrokovala. No ako se promjene u raspoređivanju ljudi na različita radna mjesta, kakve su stalno nužne u svakom društvu, više ne mogu postići novčanim "nagradama" i "kaznama" (koje ne moraju imati veze sa subjektivnim zaslugama), onda se moraju ostvarivati izravnim naredbama. Kad je nekome dohodak zajamčen, ne može mu se dopustiti ni da na svom poslu ostaje naprosto zato što mu se sviđa, nit da odabere neki drugi posao koji bi on htio. Budući da dobitak ili

gubitak, koji bi ovisili o njegovu djelovanju, ne stvara nit trpi on, odabir moraju za nj obaviti oni koji imaju kontrolu nad raspodjelom raspoloživa dohotka. Problem prikladnog poticaja koji se tu javlja obično se raspravlja kao da se u prvom redu radi o problemu voljkosti ljudi da dadu sve od sebe. No to, premda važno, nije sve, a niti je to najvažniji aspekt toga problema. Ne radi se samo o tomu da želimo li da ljudi dadu sve od sebe moramo učiniti da im se to isplati. Ono što je još važnije jest to da im, ako im želimo prepustiti izbor, ako želimo da budu u stanju prosuđivati što trebaju činiti, moramo staviti na raspolaganje lako primjenljivu mjeru kojom će se mjeriti društvena važnost raznih radnih mjesta. I uz najbolju volju nitko ne bi mogao pametno odabrati između različitih alternativa, ako koristi što mu ih te alternative nude nisu ni u kakvoj vezi s njihovom korisnošću za društvo. Da bi se znalo treba li netko, zbog kakve promjene, napustiti neki posao i neku sredinu koju je zavolio, i zamijeniti ih drugim poslom i sredinom, nužno je da promijenjena relativna vrijednost toga radnog mjesta za društvo bude izražena nagradom koju se na tome mjestu može dobiti. Problem je naravno još i važniji zato što u svijetu kakav jest ljud, zapravo, neće baš dugo davati sve od sebe, osim ako se ne radi o njihovim vlastitim interesima. Mnogim ljudima treba neki vanjski pritisak da bi dali sve od sebe. Problem poticaja u tom smislu vrlo je stvaran problem, i u sferi običnog rada i u sferama upravljačkih djelatnosti. Promjena tehnike upravljanja na cijelu zemlju - a planiranje znači upravo to - "suočava nas s problemima discipline, koje je teško riješiti", kako je to lijepo opisao jedan američki inženjer velikog iskustva u državnom planiranju, koji je taj problem jasno sagledao. Da bi se obavio neki upravljački zadatak (objašnjava on), rad mora biti okružen relativno širokim područjem neplaniranog gospodarskog djelovanja. Mora postojati mjesto s kojeg se mogu dovoditi radnici, a kad se nekog radnika otpusti, on treba išćeznuti s posla i s platne liste. Kad nema takvog slobodnog rezervoara, disciplinu se ne može održavati bez tjelesnog kažnjavanja, kao u ropskome radu. U sferi upravljačkog rada problem sankcija zbog nehaja javlja se u drukččijem no ne manje ozbiljnom vidu. Dobro je rečeno da je posljednje utočište konkurentskog društva poslovođa, a krajnja sankcija u planskom društvu da je krvnik. Ovlasti koje će morati biti dane rukovodiocu svakoga pogona ipak će biti znatne. No položaj i dohodak rukovodioca u planskom sustavu neće moći ovisiti o uspješnosti ili neuspješnosti rada kojim upravlja više no što je to slučaj s radnikom. Budući da ni rizik niti dobitak nije njegov, odlučna ne može biti ni njegova osobna procjena, već to da li čini ono što bi morao činiti prema nekom unaprijed utvrđenom pravilu. Pogreška koju je "trebao" izbjeći nije njegova stvar, već je to zločin protiv zajednice, i kao takav se mora tretirati. Dokle god se drži sigurne linije objektivno utvrdive dužnosti, on u svoj dohodak može biti sigurniji no kapitalistički poduzetnik, ali je opasnost koja mu prijeti u slučaju zbiljskog neuspjeha gora od bankrota. On može biti ekonomski siguran sve dok zadovoljava svoje pretpostavljene, ali ta je sigurnost kupljena po cijenu zaštićenosti slobode i života. Tu imamo posla s uistinu temeljnom oprekom dvaju međusobno nepomirljivih tipova društvenoga ustroja, koje se, prema najkarakterističnijim vidovima u kojima se pojavljuju, često opisivalo kao komercijalni i vojnički tip društva. Ti nazivi, možda, nisu sretno odabrani, zato što skreću pozornost na nebitno i otežavaju uvid u to da smo tu suočeni sa zbiljskom alternativom i da treće

mogućnosti nema. Ili će sloboda izbora i rizik ostati u vlasti ppojedinca, ili će on biti lišen i jednog i drugog. Vojska je uistinu u mnogomu najbliži nama poznat pristup tom drugom tipu ustroja, gdje su i rad i radnik jednako ovisni o autoritetu, i gdje svatko jednako trpi oskudicu ako su raspoloživa sredstva oskudna. To je jedini sustav u kojem se pojedincu može pružiti potpuna ekonomska sigurnost, i proširenjem kojega na cijelo društvo ta sigurnost može biti pružena svim njegovim pripadnicima. No ta je sigurnost neodvojiva od uskraćivanja slobode i od hijerarhijskog poretka vojničkog života - to je sigurnost vojarne. Moguće je, naravno, organizirati dijelove nekog inače slobodnog društva na takvom načelu, i nema razloga da taj oblik života, sa svojim nužnim restrikcijama individualne slobode, ne bude dostupan onima koji više vole taj oblik. U stvari, neka dobrovoljna radnička služba vojnički ustrojena zaista može biti najbolji oblik u kojem će država pružiti sigurnost izgleda za rad i minimum dohotka za sve. Što su se ideje te vrste u prošlosti pokazale tako malo prihvatljive, ima se zahvaliti činjenici što su oni koji su spremni odreši se svoje slobode za takvu sigurnost sigurno zahtijevali da se potpuna sloboda koje su se oni odrekli bude oduzeta i onima koji na to nisu spremni. A za takav je zahtjev teško naći valjano opravdanje. Vojnički tip organizacije kakav poznajemo predstavlja međutim tek vrlo neprimjerenu sliku o tomu kako bi izgledalo kad bi se ona proširila na cijelo društvo. Dokle god je samo dio društva organiziran po vojničku, nesloboda pripadnika vojničke organizacije ublažena je time što ipak postoji područje u koje oni mogu prijeći ako restrikcije postanu odveć teško podnošljive. @elimo li uobličiti sliku o tomu kako bi društvo izgledalo kad bi, sukladno idealu koji je zaveo toliko mnoge socijaliste, bilo ustrojeno poput velike tvornice, trebamo se prisjetiti drevne Sparte ili današnje Njemačke, koja je, nakon što se za vrijeme od dvije ili tri generacije kretala u tom pravcu, danas gotovo dostigla taj ideal. *** U društvu naviklom na slobodu nije vjerojatno da će mnogo ljudi biti spremno svojevoljno težiti sigurnosti po toj cijeni. No politika kakva se danas posvuda slijedi, koja nudi povlasticu sigurnosti, sad ovoj sad onoj grupi, ipak brzo stvaraju uvjete u kojima težnja za sigurnošću sve više pokazuje tendenciju da nadjača ljubav za slobodom. Razlog tomu jest to što se svaki put kada se posvemašnja sigurnost pruži nekoj skupini, nesigurnost ostalih povećava. Ako nekima zajamčite uvijek jednako velik komad kolača kojega je veličina promjenljiva, dio koji ostaje drugima nizbježno će mijenjati veličinu srazmjerno izraženije no cjelina. A bitni element sigurnosti kakvu pruža konkurentski sustav, velika raznolikost prilika, bit će sve ograničeniji. U sklopu tržišnog sustava sigurnost može biti zajamčena određenim skupinama samo onom vrstom planiranja koje je poznato pod nazivom restrikcionizam (što međutim uključuje gotovo sve oblike planiranja što se stvarno prakticiraju!). "Kontrola", tj. ograničenje outputa kako bi cijene osigurale "adekvatan" prihod, jedini je način kako proizvođačima u tržišnoj privredi može biti zajamčen određen prihod. No to nužno uključuje skučavanje pogodnosti za druge. Ako proizvođača, bilo da se radi o poduzetniku ili o radniku, treba zaštititi od autsajdera koji nudi nižu cijenu, to znači da se druge koji slabije stoje spriječava sudjelovanje u relativno većem prosperitetu djelatnosti koje su pod kontrolom. Svako sužavanje slobode stupanja u neki posao smanjuje sigurnost

svih onih koji su izvan njega. Što se broj onih čiji se dohodak na taj način osigurava više povećava, polje aternativnih pogodnosti, dostupnih svakome tko je pretrpio gubitak u sferi dohotka, sužuje se; a izgledi onih koji su pogođeni nekom promjenom da izbjegnu fatalno smanjenje dohotka sukladno tomu su manji. A ako se, što je sve češće slučaj, u svakom poslu u kojem se uvjeti poboljšavaju sudionicima dopusti da isključuju druge kako bi za sebe osigurali punu dobit u obliku viših plaća ili većeg profita, oni koji sudjeluju u poslovima u kojima je potražnja opala nemaju kamo otići, te svaka promjena postaje uzrokom velike nezaposlenosti. Nema sumnje da je nezaposlenost, pa tako i nesigurnost velikih dijelova pučanstva, koja se toliko povećala, uvelike posljedica nastojanja za posljednjih nekoliko desetljeća da se sigurnost postigne na taj način. U ovoj zemlji takve su restrikcije, a osobito one koje pogađaju srednje slojeve društva, dosegle znatne dimenzije za relativno kratko vrijeme posljednjih godina, a mi još nismo posve svjesni svih njihovih posljedica. Krajnju beznadnost položaja onih koji su, u društvu koje je na taj način postalo nemobilno ostali izvan obuhvata zaštićenih radnih mjesta, i veličina jaza što ih odvaja od sretnika koji ima posao i koji se, zahvaljujući zaštićenosti od konkurencije, ne mora ni za dlaku pomjerati da bi se napravilo mjesta za one koji su bez posla, mogu shvatiti samo oni koji su to iskusili. Ne radi se o tomu da bi sretnici trebali prepustiti svoja mjesta, već samo o tomu da bi morali sudjelovati u zajedničkoj nevolji stanovitim smanjenjem dohotka, a često i samo tako da žrtvuju nešto od svojih izgleda za poboljšanje. Zaštita njihova "životnog standarda", "odgovarajuće cijene", ili "profesionalnog dohotka", za koje smatraju da im nedvojbeno pripadaju, i radi zaštite kojih imaju podršku države, onemogućuje upravo to. Zbog toga, umjesto cijena, plaća i individualnog dohotka, sada su velikoj nestalnosti postali podložni zaposlenje i proizvodnja. Nikad nije bilo gore i okrutnije eksploatacije jednog sloja po drugom sloju od eksploatacije slabijih ili manje sretnih pripadnika neke skupine proizvođača od strane dobro zbrinutih proizvođača, koju je omogućilo "reguliranje" konkurencije. Malo je koja krilatica nanijela toliko štete kao ideal "stabilizacije" određenih cijena (ili plaća), koja, zaštićujući dohodak nekih, položaj ostalih čini sve gorim. Tako, što više nastojimo osigurati potpunu sigurnost intervenirajući u tržišni sustav, to veća postaje nesigurnost; a, što je još gore, sve veći postaji i kontrast između sigurnosti onih kojima je ona podarena kao povalstica, i sve veće nesigurnosti nepovlaštenih. A što više sigurnost postaje povlastica, i što je veća opasnost po one koji su je lišeni, to će veća biti cijena sigurnosti. Usporedo s povećanjem broja povlaštenih, i usporedo s povećanjem razlike između njihove sigurnosti i nesigurnosti ostalih, postupno se uspostavlja posve nov skup društvenih vrednota. Mjesto u hijerarhiji i status ne ovise više o nezavisnosti već o sigurnosti, sigurno pravo na godišnji prihod, više no vjera u to da će biti dobar, čiini mladdića dobrom bračnom partijom, a nesigurnost postaje zastrašujuće stanje partije, u kojem oni što u mladosti nisu bili pripušteni u raj zaposlenja s osiguranom mjesečnom plaćom ostaju cijeloga života. *** Opća težnja da se sigurnost postigne restriktivnim mjerama, koju je tolerirala i podržavala država, s vremenom je dovela do postupnog preobraženja društva do preobraženja u kojem je kao i u mnogo čemu drugome, Njemačka

prednjačila a druge su je zemlje slijedile. Takav razvoj stvari bio je ubrzan jednim drugim učinkom socijalističkog nauka - promišljenim kuđenjem svih djelatnosti u kojima je sadržan ekonomski rizik, i moralnom osudom dobiti zbog koje se isplati upuštati se u rizik no koje će se domoći samo manjina. Ne možemo zamjeriti našim mladićima kad više vole sigurno radno mjesto s mjesečnom plaćom no rizik poduzetništva, nakon što su od najranije mladosti slušali govoriti kako je prvo bolje, manje sebično i manje egoistično. Današnja mlađa generacija odrasla je u svijetu u kojem se u školi i u tisku duh komercijalnog poduzetništva prikazuje kao nedostojan a stvaranje profita kao nemoralno, u kojem se držanje stotine zaposlenih prikazuje kao izrabljivanje, a li se zapovijedanje istim brojem ljudi smatra časnim. Stariji će ljudi možda ovo smatrati pretjerivanjem u prikazivanju današnjeg stanja stvari, ali svakodnevno iskustvo sveučilišnog nastavnika ne ostavlja gotovo nimalo sumnje u to da su se, zahvaljujući antikapitalističkoj propagandi, vrednote izmijenile mnogo više no što su se u ovoj zemlji dosad izmijenile institucije. Pitanje je nećemo li mijenjajući naše institucije da bismo zadovoljili nove zahtjeve, i nehotice uništiti vrednote do kojih još uvijek mnogo držimo. Promjenu u strukturi društva, koja je implicirana u pobjedi ideala sigurnosti nad idealom neovisnosti, ne može ništa tako dobro pokazati kao usporedba onoga što bi se još prije deset ili dvadeset godina smatralo engleskim a što njemačkim tipom društva. Ma kako da je velik utjecaj vojske u Njemačkoj, ozbiljna je pogreška ono što je Englez smatrao "vojničkim" karakterom njemačkog društva pripisivati najviše tom utjecaju. Razlika je bila mnogo dublja no što bi se to moglo objasniti na temelju toga, a osobita svojstva njemačkoga društva bila su jednako prisutna i u onim krugovima u kojima je istinski vojnički utjecaj bio snažan i u onima u kojima je taj utjecaj bio zanemariv. To nije bilo stoga što je gotovo uvijek veći dio njemačkog naroda bio organiziran za rat no što je to bio slučaj u drugim zemljama, već stoga što je taj isti tip ustroja bio korišten za toliko mnogo drugih ciljeva, te je upravo to njemačkom društvu pribavilo njegov osobit karakter. Društvena struktura Njemačke osobit karakter zahvaljuje tomu što je u toj zemlji mnogo veći dio civilnog života no u bilo kojoj drugoj zemlji bio svjesno ustrojen odozgo, tomu što tako velik postotak njemačkih ljudi sebe nije smatrao neovisnim ljudima već postavljenim službenicima. Njemačka je, kako su se sami Nijemci hvalili, dugo bila Beamtenstaat u kojoj je dohodak i status određivala i jamčila neka vlast i to ne samo u državnoj službi već u gotovo svim sferama života. Premda nije sigurno da se duh slobode bilo gdje može silom iskorijeniti, nije sigurno ni to da bi se ikoji narod uspješno odupro procesu kakvim ga se gušilo u Njemačkoj. Ondje gdje se ugled i mjesto u hijerarhiji postižu gotovo isključivo time što se postaje državnim službenikom s mjesečnom plaćom, gdje se izvršavanje propisane dužnosti smatra pohvalnijim nego samostalno biranje vlastitog područja korisne djelatnosti, gdje se na svako zanimanje koje ne osigurava priznato mjesto u službenoj hijerarhiji ili pravo na utvrđeni dohodak smatra inferiornijim pa čak u stanovitom smislu i nedostojnijim, teško je očekivati da će mnogi dugo slobodu voljeti više od sigurnosti. A ondje gdje alternativa sigurnosti u ovisnome položaju jest krajnje nesiguran položaj u kojem se na čovjeka gleda jednako prezirno i kad je uspješan i kad je neuspješan, samo će malobrojni odoljeti zavodljivosti sigurnosti po cijenu slobode. Kad stvari jednom odu tako daleko, sloboda zaista postaje gotovo dostojna sprdnje, budući da se može pribaviti samo žrtvovanjem većine onoga što je na ovome svijetu dobro. Pri takvom stanju stvari ne iznenađuje što sve više ljudi osjeća da sloboda bez gospodarske sigurnosti "ne vrijedi ništa", i što

su spremni žrtvovati svoju slobodu za sigurnost. Ali treba se zabrinuti što se profesor Harold Laski u ovoj zemlji služi upravo tim istim argumentom, koji je možda više no ikoji drugi pridonio tomu da njemački ljudi žrtvuju svoju slobodu. Nema sumnje u to da će adekvatna zaštita od teške neimaštine, i reduciranje broja mogućih predvidljivih uzroka, promašenih napora i iz njih proizašlih razočaranja, morati biti jedan od glavnih ciljeva politike. No želi li se da se u tomu uspije a da se istodobno ne uništi individualna sloboda, sigurnost mora biti pribavljena mimo tržišta, a konkurenciji se mora dopustiti da nesmetano funkcionira. Za očuvanje slobode stanovita sigurnost prijeko je potrebna, jer je većina ljudi spremna prihvatiti rizik što ga sloboda nužno nosi sa sobom, samo ako taj rizik nije prevelik. No, dok je to istina koju nikad ne smijemo smetnuti s uma, ništa nije pogubnije od današnje mode među intelektualnim vođama da se hvali sigurnost na račun slobode. Od bitne je važnosti da ponovo naučimo otvoreno se suočiti s činjenicom da se slobodu može imati jedino po stanovitoj cijeni, i da kao pojedinci moramo biti spremni na ozbiljne materijalne žrtve da bismo očuvali svoju slobodu. @elimo li to očuvati, moramo ponovo steći uvjerenje na kojem se temljila vladavina slobode u anglo-saksonskim zemljama, i koje je Benjamin Franklin izrazio iskazom što se može primijeniti na nas i na naš individualni život jednako kao i na naciju: "Oni koji bi se odrekli bitne slobode za malo privremene sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu niti sigurnost."

Deseto poglavlje ZAŠTO SE USPINJU NAJGORI Svaka vlast korumpira, apsolutna vlast apsolutno korumpira. Lord Acton Sada moramo razmotriti uvjerenje iz kojega mnogi od onih što totalitarizam smatraju neizbježnim izvode utjehu koja ozbiljno oslabljuje otpor mnogih drugih koji bi mu se oduprijeli svim svojim silama kad bi u potpunosti shvaćali njegovu narav. Riječ je o uvjerenju da su najodbojnije značajke totalitarnih poredaka posljedice povijesnog slučaja da su te režime uspostavile skupine lopova i grubijana. Svakako,kaže se, to što je stvaranje totalitarnog poretka u Njemačkoj na vlast dovelo Streichere i Killingere, Leye i Heinese, Himllere i Heydriche možda dokazuje zao njemački karakter, ali ne i to da je uspon takvih ljudi nužna posljedica totalitarnog sustava. Zašto ne bi bilo moguće da istim takvim sustavom, ako je nužan za postizanje važnih ciljeva, upravljaju valjani ljudi za dobro zajednice kao cjeline. Ne smijemo se zavaravati da svi dobri ljudi moraju biti demokrati, ili da će nužno imati želju da sudjeluju u vlasti. Mnogi će je, bez sumnje, radije povjeriti nekome za koga misle da je sposobniji. Makar to možda i ne bi bilo baš mudro, nema ničeg lošeg ili nepoštenog u odobravanju diktature dobrih. Totalitarizam kao da već čujemo takvu tvrdnju - jest sustav koji se može upotrijebiti i za dobro i za zlo, a svrha za koju će biti upotrijebljen ovisi isključivo o diktatorima. I oni koji misle da se ne trebamo bojati sustava, već toga što bi se moglo dogoditi da sustavom upravlja neki zao čovjek, mogu doći u iskušenje da tu opasnost preduhitre pobrinuvši se da sustav bude uspostavljen na vrijeme i da ga uspostavi valjan čovjek. Nema sumnje da bi se neki engleski "fašistički" sustav mnogo razlikovao od talijanskog ili njemačkog uzora; nema sumnje da bismo, kad bi do preokreta došlo nenasilno, mogli očekivati da ćemo dobiti bolji tip vođe. A kad bih morao živjeti u fašističkom sustavu uopće ne sumnjam u to da bih radije živio u onome kojim upravlja neki Englez no u onome kojim upravlja bilo tko drugi. No ipak sve to ne znači da bi se, sudeći u skladu s našim današnjim standardima, britanski fašistički sustav na kraju pokazao toliko mnogo drugačijim ili toliko manje netrpeljivim no njegovi prototipi. Ima valjanih razloga da se vjeruje kako ono što nam se čini najgorim značajkama postojećih totalitarnih sustava nije slučajan, uzgredni produkt, već da su to pojave što će ih totalitarizam prije ili kasnije proizvesti. Baš kao što će demokratski državnik koji se dao na planiranje gospodarskog života ubrzo biti suočen s alternativom da ili preuzme na sebe diktatorske ovlasti ili da odustane od plana, tako će totalitarni diktator ubrzo birati između zanemarivanja obične moralnosti i neuspjeha. To je razlog zašto više izgleda na uspjeh u društvu koje tendira totalitarizmu imaju nesavjesni i bezobzirni. Onaj tko to ne vidi, još uvijek nije do kraja shvatio veličinu jaza što razdvaja totalitarizam od liberalnog poretka, krajnju razliku između ukupne moralne atmosfere u kolektivizmu i bitno individualističke zapadnjačke civilizacije. O "moralnoj osnovi kolektivizma" se, naravno, mnogo raspravljalo, no ono što nas ovdje zanima nije njegova moralna osnova već njegovi rezultati u sferi morala. Uobičajene rasprave o etičkim aspektima kolektivizma odnose se na

pitanje da li postojeća moralna uvjerenja impliciraju kolektivizam; ili kakva bi moralna uvjerenja bila potrebna, želi li se da kolektivizam dade očekivane rezultate. Mi, međutim, postavljamo ovakvo pitanje: kakve će moralne nazore proizvesti kolektivistički ustrojeno društvo, odnosno kakvi će pogledi upravljati njime. Interakcija morala i institucije može za učinak imati to da će etika koju proizvodi kolektivizam biti sasvim drugačija od moralnih ideala što vode zahtjevu za kolektivizmom. Premda smo skloni misliti da kolektivistički sustav mora biti plodno tlo za najviše vrline, budući da želja za takvim sustavom proizlazi iz visoko moralnih motiva, u stvari nema razloga zašto bi ikoji sustav nužno morao unaprijediti ona stajališta što služe cilju za koji je taj sustav bio zamišljen. Vladajuća moralna stajališta dijelom će ovisiti o svojstvima što će pojedincima osigurati uspjeh u kolektivističkom ili totalitarnom sustavu, a dijelom o zahtjevima totalitarne mašinerije. *** Ovdje se na čas moramo vratiti situaciji koja prethodi dokidanju demokratskih institucija i stvaranju totalitarnog poretka. U tom stadiju dominantni element situacije jest opći zahtjev za brzom i odlučnom akcijom vlasti, nezadovljstva sporim i nespretnim tijekom demokratskog postupka kojemu je svrha djelovanje radi djelovanja. Tada najveću privlačnost imaju čovjek ili stranka koji se čine dostatno snažnim i odlučnim da "urade što treba uraditi". "Snažni" u tom smislu znači ne naprosto brojčano u većini - ljudi su nezadovoljni upravo nedjelotvornošću parlamentarne većine. Ono što će oni tražiti jest netko tko ima čvrstu podršku zbog čega će ulijevati povjerenje da može provesti što god hoće. Tu nastupa nov tip stranke, organizirane po vojničku. U zemljama središnje Europe, socijalističke su stranke navikle masu na političke organizacije poluvojničkog značaja koje apsorbiraju što je moguće više od privatnog života svojih članova. Da bi neka skupina dobila sveobuhvatnu moć bilo je potrebno samo da se to isto načelo nešto proširi, da se snaga ne traže u osiguranim glasovima velikog broja ljudi na povremenim izborima, već u posvemašnjoj i bezrezervnoj podršci manjeg ali mnogo organiziranijeg tijela. Izgledi da se totalitarni poredak nametne cijelome narodu ovise o tome hoće li vođa najprije oko sebe okupiti grupu koja je spremna dobrovoljno potčiniti se onakvoj totalitarnoj stezi koju treba silom nametnuti ostalima. Premda su socijalističke stranke imale snage da postignu bilo što žele, oklijevale su u tome. I ne znajući, one su sebi postavile zadaću što je mogu izvršiti samo on bezobzirni, oni koji su spremni ne obazirati se na prepreke prihvaćene etike. Mnogi su socijalni reformatori u proćlosti naučili da se socijalizam može provesti u praksu samo metodama koje većina socijalista ne odobrava. Stare socijalističke stranke bile su inhibirane svojim demokratskim idealima, nisu posjedovale bezobzirnost potrebnu za provođenje svoje odabrane zadaće. Karakteristično je da je i u Njemačkoj i u Italiji uspjehu fašizma prethodilo odbijanje socijalističkih stranaka da preuzmu odgovornost vlasti. One nisu htjele svesrdno upotrijebiti metode na koje su same ukazale. Još su se uvijek nadale čudu većine koja će se složiti oko određenog plana organiziranja cijelog društva: drugi su već bili shvatili da u planskome društvu pitanje više ne može biti oko čega se većina naroda slaže, već koja je najveća pojedinačna skupina pripadnici koje se dostatno slažu u tome da se uvede jedinstveno upravljanje

svim mogućim poslovima; odnosno, ako ne postoji ni jedna takva skupina, dostatno velika da silom nametne svoje poglede, kako ju se može stvoriti i tko će je uspjeti stvoriti. Tri su glavna razloga zbog kojih takvu brojnu i snažnu skupinu dostatno homogenih pogleda neće tvoriti najbolji već prije najgori elementi u svakome društvu. Po našim standardima, načela po kojima će takva grupa biti selekcionirana bit će gotovo sva negativna. Prije svega, vjerojatno je općenito točno da što su pojedinci obrazovaniji i inteligentniji to će njihovi pogledi i ukusi biti raznolikiji, i manje je vjerojatno da će se složiti oko određene hijerarhije vrednota. Sukaldno tomu, želimo li postići visok stupanj jednoobraznosti i sličnosti nazora, morat ćemo se spustiti u područje niže moralke i nižih intelektualnih standarda, gdje prevladavaju primitivniji i "prostiji" instinkti. To ne znači da većina ljudi ima niske moralne standarde; to naprosto znači da najbrojniju skupinu ljudi čije su vrednote vrlo slične tvore ljudi s niskim standardima. Kao da najniži zajednički nazivnik objedinjuje najveći broj ljudi. Ako je potrebna skupina, dostatno snažna da svoje poglede o životnim vrednotama nametne svima ostalima, ona nikada neće biti skupina ljudi s vrlo izdiferenciranim i razvijenim ukusima - tvort će je oni koji tvore "masu" u pogrdnom smislu te riječi, najmanje originalni i neovisni, oni koji će biti u stanju snagom svoje brojnosti poduprijeti svoje posebne ideale. No treba li se potencijalni diktator osloniti isključivo na one čiji su jednostavni i primitivni instinkti vrlo slični, njihov broj teško da će osigurati dostatnu težinu njihovim težnjama. On će morati povećati njihov broj preobraćajući još veći broj ljudi na istu jednostavnu dogmu. Tu dolazimo do drugog negativnog načela selekcije: diktator će moći dobiti podršku svih povodljivih i lakovjernih, koji su bez čvrstih vlastitih uvjerenja, i koji su spremni prihvatiti gotov sustav vrednota samo ako im ga se dovoljno glasno i često utuvljuje u glavu. Tako će redovne totalitarne partije popuniti oni čije se neodređene i nepotpuno oblikovane ideje može lako preoblikovati, i čije je strasti i emocije lako uzbuditi. Treći i možda najvažniji negativni element selekcioniranja u vezi je s promišljenim trudom vještog demagoga da u čvrstu cjelinu okupi konkretno i homogeno tijelo pristaša koji ga podržavaju. ^ini se da je gotovo zakon ljudske naravi da je ljudima lakše složiti se na negativnom programu, na mržnji prema neprijatelju, na zavisti spram onih kojima je bolje, no na pozitivnoj zadaći. Opreka između "mi" i "oni", zajednička borba protiv onih koji ne pripadaju grupi, čini se da su bitan element svake dogme koja će čvrsto na okupu držati neku skupinu u cilju zajedničke akcije. Zato se time uvijek služe oni koji ne traže samo podrušku za kakvu politiku, već bezrezervnu odanost širokih masa. S njihova gledišta to ima veliku prednost da im pruža veću slobodu djelovanja no bilo koji pozitivan program. Neprijatelj, bilo da je nutarnji kao "@idov" ili "kulak", bilo da je vanjski, čini se da je neophodno potreban element u arsenalu totalitarnog vođe. Što su u Njemačkoj neprijatelji postali @idovi, prije no što je njihovo mjesto zauzela "plutokracija", bilo je rezultat antikapitalističkog resantimana, na kojemu se zasnivao cio pokret, jednako kao što je to u Rusiji bio odabir kulaka za neprijatelja. U Njemačkoj i Austriji na @idove se počelo gledati kao na

predstavnike kapitalizma zbog toga što je tradicionalna nesklonost širokih slojeva prema trgovačkom zanimanju pučanstva te zanimanja prepustila skupini koja je praktično bila isključena iz cijenjenih poslova. To je stara priča o stranoj rasi kojoj je dopušteno sudjelovati samo u manje poštovanim poslovima, i koju se onda još više mrzi zato što se tim poslovima bavi. ^injenica što su njemački antisemitizam i antikapitalizam proizašli iz istoga korijena od velike je važnosti za razumijevanje svega što se u Njemačkoj zbilo, ali to strani promatrači rijetko shvaćaju. *** Smatrati da posvudašnju tendenciju kolektivističke politike da postane nacionalistička treba zahvaliti potrebi osiguranja bezrezervne podrške značilo bi zanemariti jedan drugi ne manje značajan čimbenik. Zaista je upitno može li se uopće realistično zamisliti kakav kolektivistički program koji ne bi bio u službi ograničene skupine, može li kolektivizam postojati u bilo kom drugom obliku do li kao neka vrsta partikularizma, bio to nacionalizam, rasizam ili klasizam. Vjera u zajedništvo ciljeva i interesa koje da dijelimo sa svojim bližnjima čini se da pretpostavlja veći stupanj sličnosti nazora i mišljenja no što postoji među ljudima kao ljudskim bićima naprosto. Ako se druge pripadnike svoje grupe ne može sve osobno poznavati, oni moraju barem biti iste vrste kao i oni koji su oko nas, misliti i govoriti na isti način i o istim stvarima kako bismo se mogli poistovjetiti s njima. Kolektivizam u svjetskim razmjerima čini se da je nezamisliv - osim u službi kakve uske vladajuće elite. To bi zasigurno dovelo ne samo do tehničkih već prije svega do moralnih problema s kojima se naši socijalisti ne žele suočiti. Ako engleski proleter ima pravo na jednak udio u dohotku koji danas proizlazi iz kapitalskih resursa Englese, i pravo na kontrolu nad njihovom upotrebom, zato što su oni rezultat eksploatacije, onda bi isto tako po istome načelu i svi Indijci imalli pravo ne samo na dohodak od britanskog kapitala, ve i na upotrebu razmjernog udjela u njemu. No koji socijalist ozbiljno računa na jednaku raspodjelu postojećih kapitalskih resursa među narodima cijeloga svijeta? Svi oni na kapital gledaju ne kao da pripada čovječanstvu već naciji - premda bi se i u okvirima nacije rijetki usudili zastupati mišljenje da bi bogatija područja trebalo lišiti dijela "njihova" kapitala kako bi se pomoglo siromašnijim područjima. Socijalisti nisu spremni dati strancima ono što proglašuju dužnošću dati sunarodnjacima i pripadnicima svoje zemlje. S dosljednog kolektivističkog stajališta zahtjevi zemalja koje "nemaju posjede" za novom podjelom svijeta posve su opravdani - premda, ako bi se dosljedno primijenili, oni koji to najglasnije zahtijevaju izgubili bi time gotovo isto koliko i najbogatije zemlje. Zbog toga oni brižljivo vode računa da svoje zahtjeve ne zasnuju na nekom egalitarnom načelu, već na svojoj tobožnjoj superiornoj sposobnosti da organiziraju druge narode. Jedno od kolektivističkoj filozofiji inherentnih proturječja jest u tomu što je ona, premda se zasniva na humanističkome moralu što ga je razvio individualizam, praktično provediva samo unutar relativno male skupine. Jedan od razloga zbog kojih je "liberalni socijalizam", što većinu ljudi na Zapadu ne iznenađuje, čisto teorijski, dok je praksa socijalizma posvuda totalitarna, jest u tomu što je socijalizam, dokle god je teorija, internacionalan, a čim se provodi u praksi, bilo u Rusiji ili Njemačkoj postaje žestoko nacionalistički. U kolekivizmu nema mjesta širokom humanizmu liberalizma već samo uskom parktikularizmu totalitarizma. Ako "zajednica" ili država imaju prednost pred pojedincem, ako imaju vlastite

ciljeve, neovisne o individualnim ciljevima i više od njih, za članove zajednice može se smatrati saamo one pojedince koji rade za iste ciljeve. Neizbježna je posljedica takvog gledišta da se osobu poštuje samo kao pripadnika grupe, to jest samo ako i ukoliko čovjek radi za priznate zajedničke ciljeve, te svo njegovo dostojanstvo proizlazi isključivo iz toga pripadništva a ne naprosto iz toga što je čovjek. U stvari, i sam pojam čovječnosti, pa onda i svaki oblik internacionalizma u cijelosti su proizvod individualističkog viđenja čovjeka, i u kolektivističkom misaonom sustavu ne može biti mjesta za njih. Osim temeljne činjenice da zajednica kolektivizma može sezati samo onoliko koliko seže jedinstvo ciljeva pojedinaca, koje postoji ili koje je stvoreno, još nekoliko dodatnih čimbenika pojačava tendenciju kolektivizma prema partikularizmu i ekskluzivizmu. Među tim čimbenicima jedan od najznačajnijih jest to da je želja pojedinca da se identificira s grupom vrlo često posljedica osjećaja manje vrijednosti, te da će stoga njegova težnja biti zadovoljena samo onda ako pirpadništvo skkupini donosi ovakvu ili onakvu nadmoć nad onima koji skupini ne pripadaju. Ponekad, izgleda, sama činjenica da se tim žestokim instinktima, za koje pojedinac znade da ih u sklopu grupe mora zauzdati, u kolektivnoj akciji spram autsajdera može dopustiti šire polje u djelovanju, postaje dostatan razlog za utapanje vlastite osobnosti u osobnost grupe. U naslovu spisa R. Niebuhra Moral Man and Immoral Society izražena je duboka istina, ma kako se malo slagali sa zaključcima što ih ona izvodi iz svoje postavke. Kao što kaže na drugome mjestu, zaista se javlja "među suvremenim ljudima sve izraženija sklonost da sebe zamišljaju kao moralne zato što su svoje mane prenijeli na sve šire i šire grupe". To što djeluju u ime kakve skupine, čini se da oslobađa ljude od mnogih moralnih ograda koje kontroliraju njihovo ponašanje kao pojedinaca unutar skupine. Nedvojbeno neprijateljski stav što ga većina pristaša planiranja zauzima prema internacionalizmu objašnjava se činjenicom da u svijetu kakav jest, svi vanjski kontakti neke skupine predstavljaju prepreke učinkovitom planiranju sfere u kojoj bi htjeli to planiranje ostvariti. Stoga nije slučajno, kako je to priređivač jedne od najobuhvatnijih studija o planiranju na svoju žalost otkrio, da su "većina" 'planera' militantni nacionalisti". Nacionalističke i imperijalističke sklonosti socijalističkih planera, koje su mnogo češće nego što se obično misli, nisu uvijek tako očite kao što je primjerice slučaj s tekstilcima vebovcima i nekima od ostalih ranih fabijevaca u kojih je entuzijazam za planiranje bio na karakterističan način popraćen obožavanjem velikih i moćnih političkih jedinica i prezirom prema maloj državi. Povjesničar Elie Halèvy, govoreći o vebovcima kad ih je prvi put upoznao prije četrdeset godina, bilježi da je njihov socijalizam bio duboko antiliberalan. Oni nisu mrzili torijevce, zapravo su bili iznimno obazrivi prema njima, ali su bili nesmiljeni prema Gladstonovu liberalizmu. Bilo je to vrijeme burskog rata, te su i napredni liberali i ljudi koji su bili počeli formirati Laburističku stranku iz plemenitih pobuda bili stali na stranu Bura protiv britanskog imperijalizma, u ime slobode i čovječnosti. No obojica Webba i njihov prijatelj, Bernard Shaw ostali su po strani. Ostajali su uporno imperijalistički opredijeljeni. Nezavisnost malih nacija može nešto značiti liberalnom individualizmu. No kolektivistima kakvi su bili oni, nije značila ništa. Kao da i sad čujem Sidneya Webba kako mi objašnjava da budućnost pripada velikim upravljačkim nacijama, u kojima funkcionari upravljaju a policija održava red. Na drugome mjestu Halèvy navodi Bernarda Shawa koji, otprilike u isto vrijeme

tvrdi da "svijet nužno pripada velikim i moćnim državama; a male države moraju ostati u svojim granicama ili će biti uništene". Opširno sam citirao te odlomke, koji čovjeka ne bi iznenađivali da se radi o opisu njemačkih preteča nacional-socijalizma zato što su vrlo karakterističan primjer glorificiranja moći koje lako može voditi od socijalizma u nacionalizam, a koji duboko utječu na etičke nazore svih kolektivista. Što se tiče prava malih nacija, Marx i Engels nisu bili mnogo bolji od većine drugih dosljednih kolektivista, i pogledi što su ih povremeno iznosili o ^esima i Poljacima slični su pogledima današnjih nacional-socijalista. *** Dok je za velike individualističke socijalne filozofe devetnaestoga stoljeća, od lorda Actona ili Jaccoba Burchardta, do suvremenih socijalista, kakav je Bertrand Russell, koji su baštinili liberalnu tradiciju, vlast sama po sebi uvijek bila najveći neprijatelj, za pravog kolektivista ona je cilj sama za sebe. Stvar nije samo u tomu, kako je to Russell vrlo dobro rekao, što sama težnja da se društveni život ustroji prema jedinstvenom planu uvelike proizlazi iz težnje za vlašću. Stvar je još više u tomu što kolektivisti, da bi ostvarili svoj cilj, moraju stvoriti vlast - vlast što je jedni ljudi imaju nad drugim ljudima - kakva nikad ranije nije bila znana, i što će njihov uspjeh ovisiti o tomu do koje su mjere tu vlast postigli. *** To je tako usprkos tomu što se mnogi liberalni socijalisti u svojim nastojanjima rukovode tragičnom iluzijom da će, lišavajući pojedince moći koju posjeduju u individualističkom sustavu, i prenoseći tu moć na društvo, samim tim moći otkloniti moć uopće. Svi oni koji iznose takvu argumentaciju predviđaju da moć, time što se koncentrira kako bi mogla biti upotrijebljena u korist jednog jedinstvenog plana, nije samo prenošena već je i bezmjerno povećana; da se, objedinjujući u rukama nekog jedinstvenog tijela moć što su je nekad samostalno upotrebljavali mnogi, stvara moć beskrajno veća no ijedna moć koja je postojala prije, moć toliko dalekosežnija da je gotovo neka nova vrsta moći. Posve je pogrešno kad se, ponekad, tvrdi da moć što bi je imao kakav Središnji odbor za planiranje "ne bi bila veća od moći što je kolektivno posjeduju direktorski privatni odbori". U konkurentskom društvu nema nikoga tko ima ma i djelić moći kakvu bi imao kakav socijalistički odbor za planiranje, a ako nitko ne može svjesno upotrebljavati moć, tvrditi da moć pripada kapitalistima kao nekom kolektivu nije ništa drugo do li zloraba riječi. Govoriti o "kolektivnoj moći u rukama privatnih direktorskih odbora" puka je igra riječima sve dok se oni ne udružuju u zajedničkom djelovanju, što bi, naravno, značilo konac nadmetanja i stvaranja planirane privrede. Podijeliti ili decentralizirati moć nužno znači smanjiti apsolutnu količinu moći, a kompetitivni sustav jedini je sustav koji za funkciju ima da decentralizacijom minimalizira vlast čovjeka nad čovjekom. Već smo vidjeli kako je razdvajanje gospodarskih i političkih ciljeva bitno jamstvo individualne slobode, i kako ga dosljedno napadaju svi kolektivisti. Tomu sada moramo dodati da "zamjena političke gospodarskom moći", koja se danas tako često zahtijeva, nužno znači uspostavljanje moći kojoj se ne može izmaći na mjesto moći koja je uvijek ograničena. Premda može biti sredstvo prisile, ono što se naziva gospodarskom moći u rukama privatnih pojedinaca

nikad nije isključena ili posvemašnja moć, nikad nije vlast nad cjelokupnim životom čovjeka. Ali centralizirana kao sredstvo političke vlasti, ona stvara ovisnost koja jedva da se razlikuje od ropstva. *** Iz dvaju glavnih značajki svakog kolektivističkog sustava - potrebe za općenito prihvaćenim sustavom ciljeva skupine, i težnje da se grupi dade maksimum moći za ostvarenje tih ciljeva - proizlazi posve određeni sustav morala, koji se u nekim točkama podudara a u nekim posve odudara od našeg moralnog sustava, a u jednome se razlikuje toliko da je uopće dvojbeno može li se nazivati moralom. Ta bitna razlika je u tomu što taj sustav ne ostavlja pojedincu slobodu savjesti da primjenjuje vlastita pravila i ne poznaje nikakvih općih pravila kojih bi se pojedinac morao ili mogao držati u svim okolnostima. Zbog toga je kolektivistička moralka toliko različita od onoga što mi poznajemo kao moral, tako da nam je u toj moralci, uopće teško otkriti ikakvo načelo, premda takvo načelo svejedno postoji. Razlika u načelu vrlo je slična razlici o kojoj smo već govorili u vezi s vladavinom zakonitosti. Kao i formalno pravo, pravila individualističke etike, ma kako mogla u mnogo čemu biti neprecizna, općenita su i apsolutna; ona propisuju ili zabranjuju kakav općenit tip djelovanja neovisno o tomu je li u nekom određenom slučaju konačni cilj dobar ili loš. Varati ili krasti, mučiti ili iznevjeriti ukazano povjerenje, smatra se nemoralnim neovisno o tomu da lli u nekom određenom slučaju iz toga proizlazi zlo ili ne proizlazi. Ni činjenica da ima slučajeva kad ne preostaje nikakva druga mogućnost, niti bilo koji uzvišeni cilj radi kojega je neki takav čin počinjen ne mogu ništa izmijeniti u tomu da je taj čin nemoralan. Premda ponekad možemo biti prisiljeni da biramo između dva zla, to ipak ostaju dva zla. Načelo da cilj opravdava sredstva u individualističkoj moralci smatra se negacijom svakog morala. U kolektivističkoj etici pak to postaje najviše pravilo: nema doslovno ničega što dosljedni kolektivist ne bi bio spreman učiniti, ako to služi dobrobiti cjeline, jer "dobrobit cjeline" za nj je jedino mjerilo za ono što treba učiniti. Raison d'état u kojemu je kolektivistička etika našla svoju najpotpuniju formulaciju, ne priznaje nikakve druge granice doli granice koju određuju svrsishodnost - prikladnost nekog određenog čina za cilj koji se ima u vidu. A ono što raison d'état afirmira glede odnosa između različitih zemalja primjenjuje se i na odnose između različitih pojedinaca u okvirima kolektivističke države. Nema toga što njezin građanin ne bi morao biti spreman učiniti, samo ako je to nužno za cilj što ga je odredila sama zajednica, ili koji su mu pretpostavljeni naložili da postigne. *** Odsutnost apsolutnih formalnih pravila u kolektivističkoj etici, naravno, ne znači da ne postoje neki korisni običaji pojedinaca na koje će kolektivistička zajednica poticati, i drugi od kojih će odvraćati. Dapače, ona će pokazivati mnogo veće zanimanje za životne navike pojedinaca no individualistička zajednica. Da bi se bilo koristan pripadnik nekog kolektivističkog društva mora se posjedovati vrlo određena svojstva, koja se moraju učvršćivati stalnom praksom. Razlog zašto ta svojstva nazivamo "korisnim navikama" a ne moralnim vrlinama jest u tomu što pojedincu nikad nije dopušteno da ta pravila ppostavi iznad nekog određenog naloga, ili dopustiti da ona postanu prepreka ostvarenju bilo kojeg određenog cilja njegove zajednice. Ona ustvari samo služe tomu da popune kakvu prazninu što je izravan nalog ili određivanje nekog

određenog cilja može ostaviti, ali nikad ne mogu opravdati sukob s voljom autoriteta. Razlika između vrlina koje će iščeznuti, vidljiva je iz usporedbe vrlina što ih i njihovi najljući neprijatelji priznaju Nijemcima, odnosno "tipičnim Prusima", i vrlina za koje se općenito misli da ih oni ne posjeduju a kojima su se Englezi, nekad, donekle s pravom, ponosili. Malo će tko nijekati da su Nijemci općenito radini i disciplinirani, temeljiti i energični do bezobzirnosti, savjesni i uporni u svakoj zadaći koje se poduhvate, da imaju snažno razvijen osjećaj rada, dužnosti i striktne podložnosti autoritetu, te da često pokazuju veliku spremnost na osobnu žrtvu i veliku hrabrost u fizičkoj pogibelji. Zbog svega toga Nijemac je djelotvoran u izvršavanju svake dodijeljene mu zadaće, a tako je i bio brižljivo odgajan u staroj pruskoj državi i novom Reichu u kojem dominiraju Prusi. Ono za što se često misli da manjka "tipičnom Nijemcu" jest individualistička vrlina tolerantnosti i poštivanja drugih individua i njihova mišljenja, neovisnost duha i ona čvrstoća karaktera i spremnosti da se vlastito uvjerenje brani nasuprot nekome višem od sebe, što i sami Nijemci, svjesni da im to manjka, nazivaju Zivilcourage, te obazrivosti spram slabih i nejakih, i zdrav prezir i nesklonost prema vlasti, kakve rađa samo duga tradicija osobne slobode. ^ini se isto tako da nisu odveć obdareni većinom onih malih no ipak važnih svojstava što pridonose općenju ljudi u slobodnom društvu: prijaznošću i smislom za humor, osobnom skromnošću i poštivanju privatnosti, te vjerom u dobre namjere bližnjega. Poslije svega što smo dosad rekli neće biti nikakvo iznenađenje što su te individualističke vrline istodobno i izrazito društvene vrline, vrline koje pridonose boljem odvijanju društvenih kontakata i koje kontrolu odozgo čine manje potrebnom i istodobno teže provodljivom. To su vrline što se razvijaju posvuda gdje je prevladao individualistički i komercijalni tip društva, a kojih je mnogo manje ondje gdje prevladava kolektivistički ili vojnički tip društvenosti što je razlika koja jest, ili je bila, zamjetna između različitih područja Njemačke jednako kao što je danas postala zamjetnom razlikom između nazora što vladaju u Njemačkoj i nazora koji su karakteristični za Zapad. Sve donedavna su, barem, u onim dijelovima Njemačke koji su najduže bili izloženi civilizatorskim snagama trgovine, to jest u starim trgovačkim gradovima na jugu i na zapadu te u hanzeatskim gradovima, opći moralni pojmovi bili vjerojatno mnogo sličniji moralnim pojmovima zapadnjačkih naroda no moralnim pojmovima što danas prevladavaju u cijeloj Njemačkoj. Međutim, bilo bi vrlo nepravedno mase u totalitarnome društvu smatrati lišenim moralnih težnji zato što pružaju bezrezervnu podršku sustavu koji nam izgleda kao nijekanje većine moralnih vrednota. Za veliku većinu ljudi u tim društvima vjerojatno vrijedi upravo obrnuto: intenzitet moralnih emocija koji stoji iza pokreta kakvi su nacional-socijalizam ili komunizam vjerojatno se može usporediti samo s moralnim emocijama velikih religijskih pokreta u povijesti. Pošto se jednom prizna da je individualno samo sredstvo koje treba služiti ciljevima višeg entiteta koji se naziva društvom ili nacijom, većina obilježja totalitarnih režima, kojih se mi užasavamo, proizlazi kao sama po sebi razumljiva. S kolektivističkog stajališta ta netolerantnost i grubo ugušivanje neslaganja, posvemašnje neobaziranje na život i sreću pojedinca, bitne su i neizbježne posljedice te temeljne premise, a kolektivist može to priznavati i istodobno tvrditi da je njegov sustav superioran u usporedbi sa sustavom u kojem "sebični" interesi pojedinca mogu zapriječiti puno ostvarenje ciljeva kojima teži zajednica. Kad njemački filozofi stalno težnju za osobnom srećom

prikazuju kao nemoralnu samu po sebi, oni su posve iskreni, ma kako to onima koji su bili odgojeni u drugačijoj tradiciji bilo teško shvatljivo. Ondje gdje postoji zajednički, nad svime prevladavajući cilj, tu nema mjesta nikakvoj općenitoj moralci ili pravilima. I mi sami to iskusujemo do stanovite mjere u vrijeme rata. Ali čak su i rat i najveća opasnost u ovoj zemlji dovodili samo do vrlo umjerenog približavanja totalitarizmu, tek vrlo malo otklanjajući sve druge vrline osim onih što su u službi jednog jedinog cilja. No ondje gdje tek nekoliko posebnih ciljeva dominira nad cijelim društvom, neizbježno je da okrutnost ponekad postane dužnost, da se na postupke kojima se protive naši osjećaji, primjerice na strijeljanje talaca ili ubijanje starih i bolesnih, gleda samo kao na nešto svrsishodno, da nasilno iskorjenjivanje i preseljenje stotinu tisuća postane političko sredstvo koje odobravaju gotovo svi osim žrtve, ili da se prijedloge kakav je prijedlog o "novačenju žena u cilju razmnožavanja" ozbiljno uzima u razmatranje. U očima kolektivista uvijek postoji viši cilj kojem ti postupci služe, i koji ih, u njegovim očima opravdava zato što ostvarivanje općeg cilja društva ne može biti ograničeno nikakvim pravima ili vrednotama bilo kojeg pojedinca. No dok mase građana totalitarne države često takve postupke odobravaju pa čak i provode, zato što su nesebično odani nekom idealu, premda je to ideal koji je za nas posve odbojan, takvo se opravdanje ne može naći za one koji određuju politiku totalitarne države. Da bi netko bio koristan pomagač u funkcioniranju totalitarne države nije dostatno da bude spreman prihvatiti lažno opravdanje za zle postupke, već mora biti spreman i sam aktivno kršiti svako moralno pravilo koje je ikad naučio, ako se to čini nužnim za postizanje cilja koji mu je određen. Budući da samo vrhovni vođa određuje ciljeve, oni koji su sredstva u njegovim rukama ne smiju imati nikakva vlastitog moralnog uvjerenja. Oni, iznad svega, moraju biti bezrezervno odani osobi vođe; a ono što je po važnosti na drugome mjestu, odmah iza toga, jest da moraju pristajati na posvemašnju odsutnost bilo kakve principijelnosti i doslovce biti sposobni za bilo što. Ne smiju imati vlastitih ideala koje žele ostvariti, nikakvih ideja o dobru i zlu koje bi mogle doći u sukob s nakanama vođe. Stoga u položaju koji donosi moć ima malo toga što bi privlačilo one koji se drže moralnih uvjerenja kakva su u prošlosti upravljala europskim narodima, malo toga što bi moglo biti nadoknada za odvratnost mnogih od zadaća što su im određene, i malo prilike za zadovoljavanje ikoje imalo idealističke težnje, što bi predstavljalo nadoknadu za neosporan rizik, za žrtvovanje većine zadovoljstava privatnog života i osobne neovisnosti kakvu inače implicira funkcija s velikom odgovornošću. Jedino što se može zadovoljiti jesu težnja za moći kao takvom, zadovoljstvo potčinjavanja drugih ljudi, i zadovoljstvo da smo dio beskrajno moćne mašinerije koja valjano funkcionira i kojoj ništa ne smije stajati na putu. Ipak, dok je malo toga što bi ljude koji su dobri prema našim standardima moglo navesti na to da teže rukovodećem položaju u totalitarnoj mašineriji, a mnogo toga što bi ih odbijalo od toga, za okrutne i bezobzirne bit će osobitih pogodnosti. Bit će poslova koje valja obavljati, u nemoralnost kojih kao takvih nitko ne sumnja, no koje treba obaviti poradi nekog višeg cilja, i koji moraju biti obavljeni jednako stručno i djelotvorno kao i svaki drugi posao. I budući da će biti potrebe za djelima koja su sama po sebi nemoralna, i koja će se svi što su još uvijek pod utjecajem tradicionalnog morala skanjivati prihvatiti, spremnost na nemoralne postupke postat će način napredovanja i sredstvo da se domogne moći. U totalitarnome društvu položaji na kojima je nužno biti okrutan i provoditi teror, svjesno varati i uhoditi ljude, brojni su. Ni Gestapo niti

uprava u koncentracionom logoru, ni ministarstvo propagande niti SA ili SS (ili pak njihovi talijanski i ruski pandani) nisumjesta na kojima se provjeravaju humanitarni osjećaji. No upravo preko takvih položaja vodi put do najviših položaja u totalitarnoj državi. Više je nego točno kad ugledni američki ekonomist, na temelju sličnog sažetog nabrajanja dužnosti autoriteta u kolektivističkoj državi, zaključuje da oni takve stvari moraju činiti željeli to ili ne željeli; a izgledi da ljudi na vlasti budu individue koje će biti nesklone posjedovanju i provođenju moći jednaki su izgledima da kakva krajnje blaga osoba dobije na robovlasničkoj plantaži posao nadglednika koji bičuje robove. Ovu temu ne možemo do kraja iscrpiti ovim što je rečeno u ovome poglavlju. Pitanje selekioniranja vođa usko je povezano sa širim pitanjem selekcioniranja prema idejama, ili točnije prema spremnosti kojom se netko prilagođava stalno mijenjajućem skupu doktrina. A to nas vodi jednoj od najkarakterističnijih moralnih značajki totalitarizma - njegovom odnosu prema svim vrlinama što potpadaju pod općenit pojam istinoljubivosti, i njegovu utjecaju na te vrline. A to je toliko značajna tema da zahtijeva zasebno poglavlje.

Deseto poglavlje ZAŠTO SE USPINJU NAJGORI Svaka vlast korumpira, apsolutna vlast apsolutno korumpira. Lord Acton Sada moramo razmotriti uvjerenje iz kojega mnogi od onih što totalitarizam smatraju neizbježnim izvode utjehu koja ozbiljno oslabljuje otpor mnogih drugih koji bi mu se oduprijeli svim svojim silama kad bi u potpunosti shvaćali njegovu narav. Riječ je o uvjerenju da su najodbojnije značajke totalitarnih poredaka posljedice povijesnog slučaja da su te režime uspostavile skupine lopova i grubijana. Svakako,kaže se, to što je stvaranje totalitarnog poretka u Njemačkoj na vlast dovelo Streichere i Killingere, Leye i Heinese, Himllere i Heydriche možda dokazuje zao njemački karakter, ali ne i to da je uspon takvih ljudi nužna posljedica totalitarnog sustava. Zašto ne bi bilo moguće da istim takvim sustavom, ako je nužan za postizanje važnih ciljeva, upravljaju valjani ljudi za dobro zajednice kao cjeline. Ne smijemo se zavaravati da svi dobri ljudi moraju biti demokrati, ili da će nužno imati želju da sudjeluju u vlasti. Mnogi će je, bez sumnje, radije povjeriti nekome za koga misle da je sposobniji. Makar to možda i ne bi bilo baš mudro, nema ničeg lošeg ili nepoštenog u odobravanju diktature dobrih. Totalitarizam kao da već čujemo takvu tvrdnju - jest sustav koji se može upotrijebiti i za dobro i za zlo, a svrha za koju će biti upotrijebljen ovisi isključivo o diktatorima. I oni koji misle da se ne trebamo bojati sustava, već toga što bi se moglo dogoditi da sustavom upravlja neki zao čovjek, mogu doći u iskušenje da tu opasnost preduhitre pobrinuvši se da sustav bude uspostavljen na vrijeme i da ga uspostavi valjan čovjek. Nema sumnje da bi se neki engleski "fašistički" sustav mnogo razlikovao od talijanskog ili njemačkog uzora; nema sumnje da bismo, kad bi do preokreta došlo nenasilno, mogli očekivati da ćemo dobiti bolji tip vođe. A kad bih morao živjeti u fašističkom sustavu uopće ne sumnjam u to da bih radije živio u onome kojim upravlja neki Englez no u onome kojim upravlja bilo tko drugi. No ipak sve to ne znači da bi se, sudeći u skladu s našim današnjim standardima, britanski fašistički sustav na kraju pokazao toliko mnogo drugačijim ili toliko manje netrpeljivim no njegovi prototipi. Ima valjanih razloga da se vjeruje kako ono što nam se čini najgorim značajkama postojećih totalitarnih sustava nije slučajan, uzgredni produkt, već da su to pojave što će ih totalitarizam prije ili kasnije proizvesti. Baš kao što će demokratski državnik koji se dao na planiranje gospodarskog života ubrzo biti suočen s alternativom da ili preuzme na sebe diktatorske ovlasti ili da odustane od plana, tako će totalitarni diktator ubrzo birati između zanemarivanja obične moralnosti i neuspjeha. To je razlog zašto više izgleda na uspjeh u društvu koje tendira totalitarizmu imaju nesavjesni i bezobzirni. Onaj tko to ne vidi, još uvijek nije do kraja shvatio veličinu jaza što razdvaja totalitarizam od liberalnog poretka, krajnju razliku između ukupne moralne atmosfere u kolektivizmu i bitno individualističke zapadnjačke civilizacije. O "moralnoj osnovi kolektivizma" se, naravno, mnogo raspravljalo, no ono što nas ovdje zanima nije njegova moralna osnova već njegovi rezultati u sferi morala. Uobičajene rasprave o etičkim aspektima kolektivizma odnose se na

pitanje da li postojeća moralna uvjerenja impliciraju kolektivizam; ili kakva bi moralna uvjerenja bila potrebna, želi li se da kolektivizam dade očekivane rezultate. Mi, međutim, postavljamo ovakvo pitanje: kakve će moralne nazore proizvesti kolektivistički ustrojeno društvo, odnosno kakvi će pogledi upravljati njime. Interakcija morala i institucije može za učinak imati to da će etika koju proizvodi kolektivizam biti sasvim drugačija od moralnih ideala što vode zahtjevu za kolektivizmom. Premda smo skloni misliti da kolektivistički sustav mora biti plodno tlo za najviše vrline, budući da želja za takvim sustavom proizlazi iz visoko moralnih motiva, u stvari nema razloga zašto bi ikoji sustav nužno morao unaprijediti ona stajališta što služe cilju za koji je taj sustav bio zamišljen. Vladajuća moralna stajališta dijelom će ovisiti o svojstvima što će pojedincima osigurati uspjeh u kolektivističkom ili totalitarnom sustavu, a dijelom o zahtjevima totalitarne mašinerije. *** Ovdje se na čas moramo vratiti situaciji koja prethodi dokidanju demokratskih institucija i stvaranju totalitarnog poretka. U tom stadiju dominantni element situacije jest opći zahtjev za brzom i odlučnom akcijom vlasti, nezadovljstva sporim i nespretnim tijekom demokratskog postupka kojemu je svrha djelovanje radi djelovanja. Tada najveću privlačnost imaju čovjek ili stranka koji se čine dostatno snažnim i odlučnim da "urade što treba uraditi". "Snažni" u tom smislu znači ne naprosto brojčano u većini - ljudi su nezadovoljni upravo nedjelotvornošću parlamentarne većine. Ono što će oni tražiti jest netko tko ima čvrstu podršku zbog čega će ulijevati povjerenje da može provesti što god hoće. Tu nastupa nov tip stranke, organizirane po vojničku. U zemljama središnje Europe, socijalističke su stranke navikle masu na političke organizacije poluvojničkog značaja koje apsorbiraju što je moguće više od privatnog života svojih članova. Da bi neka skupina dobila sveobuhvatnu moć bilo je potrebno samo da se to isto načelo nešto proširi, da se snaga ne traže u osiguranim glasovima velikog broja ljudi na povremenim izborima, već u posvemašnjoj i bezrezervnoj podršci manjeg ali mnogo organiziranijeg tijela. Izgledi da se totalitarni poredak nametne cijelome narodu ovise o tome hoće li vođa najprije oko sebe okupiti grupu koja je spremna dobrovoljno potčiniti se onakvoj totalitarnoj stezi koju treba silom nametnuti ostalima. Premda su socijalističke stranke imale snage da postignu bilo što žele, oklijevale su u tome. I ne znajući, one su sebi postavile zadaću što je mogu izvršiti samo on bezobzirni, oni koji su spremni ne obazirati se na prepreke prihvaćene etike. Mnogi su socijalni reformatori u proćlosti naučili da se socijalizam može provesti u praksu samo metodama koje većina socijalista ne odobrava. Stare socijalističke stranke bile su inhibirane svojim demokratskim idealima, nisu posjedovale bezobzirnost potrebnu za provođenje svoje odabrane zadaće. Karakteristično je da je i u Njemačkoj i u Italiji uspjehu fašizma prethodilo odbijanje socijalističkih stranaka da preuzmu odgovornost vlasti. One nisu htjele svesrdno upotrijebiti metode na koje su same ukazale. Još su se uvijek nadale čudu većine koja će se složiti oko određenog plana organiziranja cijelog društva: drugi su već bili shvatili da u planskome društvu pitanje više ne može biti oko čega se većina naroda slaže, već koja je najveća pojedinačna skupina pripadnici koje se dostatno slažu u tome da se uvede jedinstveno upravljanje

svim mogućim poslovima; odnosno, ako ne postoji ni jedna takva skupina, dostatno velika da silom nametne svoje poglede, kako ju se može stvoriti i tko će je uspjeti stvoriti. Tri su glavna razloga zbog kojih takvu brojnu i snažnu skupinu dostatno homogenih pogleda neće tvoriti najbolji već prije najgori elementi u svakome društvu. Po našim standardima, načela po kojima će takva grupa biti selekcionirana bit će gotovo sva negativna. Prije svega, vjerojatno je općenito točno da što su pojedinci obrazovaniji i inteligentniji to će njihovi pogledi i ukusi biti raznolikiji, i manje je vjerojatno da će se složiti oko određene hijerarhije vrednota. Sukaldno tomu, želimo li postići visok stupanj jednoobraznosti i sličnosti nazora, morat ćemo se spustiti u područje niže moralke i nižih intelektualnih standarda, gdje prevladavaju primitivniji i "prostiji" instinkti. To ne znači da većina ljudi ima niske moralne standarde; to naprosto znači da najbrojniju skupinu ljudi čije su vrednote vrlo slične tvore ljudi s niskim standardima. Kao da najniži zajednički nazivnik objedinjuje najveći broj ljudi. Ako je potrebna skupina, dostatno snažna da svoje poglede o životnim vrednotama nametne svima ostalima, ona nikada neće biti skupina ljudi s vrlo izdiferenciranim i razvijenim ukusima - tvort će je oni koji tvore "masu" u pogrdnom smislu te riječi, najmanje originalni i neovisni, oni koji će biti u stanju snagom svoje brojnosti poduprijeti svoje posebne ideale. No treba li se potencijalni diktator osloniti isključivo na one čiji su jednostavni i primitivni instinkti vrlo slični, njihov broj teško da će osigurati dostatnu težinu njihovim težnjama. On će morati povećati njihov broj preobraćajući još veći broj ljudi na istu jednostavnu dogmu. Tu dolazimo do drugog negativnog načela selekcije: diktator će moći dobiti podršku svih povodljivih i lakovjernih, koji su bez čvrstih vlastitih uvjerenja, i koji su spremni prihvatiti gotov sustav vrednota samo ako im ga se dovoljno glasno i često utuvljuje u glavu. Tako će redovne totalitarne partije popuniti oni čije se neodređene i nepotpuno oblikovane ideje može lako preoblikovati, i čije je strasti i emocije lako uzbuditi. Treći i možda najvažniji negativni element selekcioniranja u vezi je s promišljenim trudom vještog demagoga da u čvrstu cjelinu okupi konkretno i homogeno tijelo pristaša koji ga podržavaju. ^ini se da je gotovo zakon ljudske naravi da je ljudima lakše složiti se na negativnom programu, na mržnji prema neprijatelju, na zavisti spram onih kojima je bolje, no na pozitivnoj zadaći. Opreka između "mi" i "oni", zajednička borba protiv onih koji ne pripadaju grupi, čini se da su bitan element svake dogme koja će čvrsto na okupu držati neku skupinu u cilju zajedničke akcije. Zato se time uvijek služe oni koji ne traže samo podrušku za kakvu politiku, već bezrezervnu odanost širokih masa. S njihova gledišta to ima veliku prednost da im pruža veću slobodu djelovanja no bilo koji pozitivan program. Neprijatelj, bilo da je nutarnji kao "@idov" ili "kulak", bilo da je vanjski, čini se da je neophodno potreban element u arsenalu totalitarnog vođe. Što su u Njemačkoj neprijatelji postali @idovi, prije no što je njihovo mjesto zauzela "plutokracija", bilo je rezultat antikapitalističkog resantimana, na kojemu se zasnivao cio pokret, jednako kao što je to u Rusiji bio odabir kulaka za neprijatelja. U Njemačkoj i Austriji na @idove se počelo gledati kao na

predstavnike kapitalizma zbog toga što je tradicionalna nesklonost širokih slojeva prema trgovačkom zanimanju pučanstva te zanimanja prepustila skupini koja je praktično bila isključena iz cijenjenih poslova. To je stara priča o stranoj rasi kojoj je dopušteno sudjelovati samo u manje poštovanim poslovima, i koju se onda još više mrzi zato što se tim poslovima bavi. ^injenica što su njemački antisemitizam i antikapitalizam proizašli iz istoga korijena od velike je važnosti za razumijevanje svega što se u Njemačkoj zbilo, ali to strani promatrači rijetko shvaćaju. *** Smatrati da posvudašnju tendenciju kolektivističke politike da postane nacionalistička treba zahvaliti potrebi osiguranja bezrezervne podrške značilo bi zanemariti jedan drugi ne manje značajan čimbenik. Zaista je upitno može li se uopće realistično zamisliti kakav kolektivistički program koji ne bi bio u službi ograničene skupine, može li kolektivizam postojati u bilo kom drugom obliku do li kao neka vrsta partikularizma, bio to nacionalizam, rasizam ili klasizam. Vjera u zajedništvo ciljeva i interesa koje da dijelimo sa svojim bližnjima čini se da pretpostavlja veći stupanj sličnosti nazora i mišljenja no što postoji među ljudima kao ljudskim bićima naprosto. Ako se druge pripadnike svoje grupe ne može sve osobno poznavati, oni moraju barem biti iste vrste kao i oni koji su oko nas, misliti i govoriti na isti način i o istim stvarima kako bismo se mogli poistovjetiti s njima. Kolektivizam u svjetskim razmjerima čini se da je nezamisliv - osim u službi kakve uske vladajuće elite. To bi zasigurno dovelo ne samo do tehničkih već prije svega do moralnih problema s kojima se naši socijalisti ne žele suočiti. Ako engleski proleter ima pravo na jednak udio u dohotku koji danas proizlazi iz kapitalskih resursa Englese, i pravo na kontrolu nad njihovom upotrebom, zato što su oni rezultat eksploatacije, onda bi isto tako po istome načelu i svi Indijci imalli pravo ne samo na dohodak od britanskog kapitala, ve i na upotrebu razmjernog udjela u njemu. No koji socijalist ozbiljno računa na jednaku raspodjelu postojećih kapitalskih resursa među narodima cijeloga svijeta? Svi oni na kapital gledaju ne kao da pripada čovječanstvu već naciji - premda bi se i u okvirima nacije rijetki usudili zastupati mišljenje da bi bogatija područja trebalo lišiti dijela "njihova" kapitala kako bi se pomoglo siromašnijim područjima. Socijalisti nisu spremni dati strancima ono što proglašuju dužnošću dati sunarodnjacima i pripadnicima svoje zemlje. S dosljednog kolektivističkog stajališta zahtjevi zemalja koje "nemaju posjede" za novom podjelom svijeta posve su opravdani - premda, ako bi se dosljedno primijenili, oni koji to najglasnije zahtijevaju izgubili bi time gotovo isto koliko i najbogatije zemlje. Zbog toga oni brižljivo vode računa da svoje zahtjeve ne zasnuju na nekom egalitarnom načelu, već na svojoj tobožnjoj superiornoj sposobnosti da organiziraju druge narode. Jedno od kolektivističkoj filozofiji inherentnih proturječja jest u tomu što je ona, premda se zasniva na humanističkome moralu što ga je razvio individualizam, praktično provediva samo unutar relativno male skupine. Jedan od razloga zbog kojih je "liberalni socijalizam", što većinu ljudi na Zapadu ne iznenađuje, čisto teorijski, dok je praksa socijalizma posvuda totalitarna, jest u tomu što je socijalizam, dokle god je teorija, internacionalan, a čim se provodi u praksi, bilo u Rusiji ili Njemačkoj postaje žestoko nacionalistički. U kolekivizmu nema mjesta širokom humanizmu liberalizma već samo uskom parktikularizmu totalitarizma. Ako "zajednica" ili država imaju prednost pred pojedincem, ako imaju vlastite

ciljeve, neovisne o individualnim ciljevima i više od njih, za članove zajednice može se smatrati saamo one pojedince koji rade za iste ciljeve. Neizbježna je posljedica takvog gledišta da se osobu poštuje samo kao pripadnika grupe, to jest samo ako i ukoliko čovjek radi za priznate zajedničke ciljeve, te svo njegovo dostojanstvo proizlazi isključivo iz toga pripadništva a ne naprosto iz toga što je čovjek. U stvari, i sam pojam čovječnosti, pa onda i svaki oblik internacionalizma u cijelosti su proizvod individualističkog viđenja čovjeka, i u kolektivističkom misaonom sustavu ne može biti mjesta za njih. Osim temeljne činjenice da zajednica kolektivizma može sezati samo onoliko koliko seže jedinstvo ciljeva pojedinaca, koje postoji ili koje je stvoreno, još nekoliko dodatnih čimbenika pojačava tendenciju kolektivizma prema partikularizmu i ekskluzivizmu. Među tim čimbenicima jedan od najznačajnijih jest to da je želja pojedinca da se identificira s grupom vrlo često posljedica osjećaja manje vrijednosti, te da će stoga njegova težnja biti zadovoljena samo onda ako pirpadništvo skkupini donosi ovakvu ili onakvu nadmoć nad onima koji skupini ne pripadaju. Ponekad, izgleda, sama činjenica da se tim žestokim instinktima, za koje pojedinac znade da ih u sklopu grupe mora zauzdati, u kolektivnoj akciji spram autsajdera može dopustiti šire polje u djelovanju, postaje dostatan razlog za utapanje vlastite osobnosti u osobnost grupe. U naslovu spisa R. Niebuhra Moral Man and Immoral Society izražena je duboka istina, ma kako se malo slagali sa zaključcima što ih ona izvodi iz svoje postavke. Kao što kaže na drugome mjestu, zaista se javlja "među suvremenim ljudima sve izraženija sklonost da sebe zamišljaju kao moralne zato što su svoje mane prenijeli na sve šire i šire grupe". To što djeluju u ime kakve skupine, čini se da oslobađa ljude od mnogih moralnih ograda koje kontroliraju njihovo ponašanje kao pojedinaca unutar skupine. Nedvojbeno neprijateljski stav što ga većina pristaša planiranja zauzima prema internacionalizmu objašnjava se činjenicom da u svijetu kakav jest, svi vanjski kontakti neke skupine predstavljaju prepreke učinkovitom planiranju sfere u kojoj bi htjeli to planiranje ostvariti. Stoga nije slučajno, kako je to priređivač jedne od najobuhvatnijih studija o planiranju na svoju žalost otkrio, da su "većina" 'planera' militantni nacionalisti". Nacionalističke i imperijalističke sklonosti socijalističkih planera, koje su mnogo češće nego što se obično misli, nisu uvijek tako očite kao što je primjerice slučaj s tekstilcima vebovcima i nekima od ostalih ranih fabijevaca u kojih je entuzijazam za planiranje bio na karakterističan način popraćen obožavanjem velikih i moćnih političkih jedinica i prezirom prema maloj državi. Povjesničar Elie Halèvy, govoreći o vebovcima kad ih je prvi put upoznao prije četrdeset godina, bilježi da je njihov socijalizam bio duboko antiliberalan. Oni nisu mrzili torijevce, zapravo su bili iznimno obazrivi prema njima, ali su bili nesmiljeni prema Gladstonovu liberalizmu. Bilo je to vrijeme burskog rata, te su i napredni liberali i ljudi koji su bili počeli formirati Laburističku stranku iz plemenitih pobuda bili stali na stranu Bura protiv britanskog imperijalizma, u ime slobode i čovječnosti. No obojica Webba i njihov prijatelj, Bernard Shaw ostali su po strani. Ostajali su uporno imperijalistički opredijeljeni. Nezavisnost malih nacija može nešto značiti liberalnom individualizmu. No kolektivistima kakvi su bili oni, nije značila ništa. Kao da i sad čujem Sidneya Webba kako mi objašnjava da budućnost pripada velikim upravljačkim nacijama, u kojima funkcionari upravljaju a policija održava red. Na drugome mjestu Halèvy navodi Bernarda Shawa koji, otprilike u isto vrijeme

tvrdi da "svijet nužno pripada velikim i moćnim državama; a male države moraju ostati u svojim granicama ili će biti uništene". Opširno sam citirao te odlomke, koji čovjeka ne bi iznenađivali da se radi o opisu njemačkih preteča nacional-socijalizma zato što su vrlo karakterističan primjer glorificiranja moći koje lako može voditi od socijalizma u nacionalizam, a koji duboko utječu na etičke nazore svih kolektivista. Što se tiče prava malih nacija, Marx i Engels nisu bili mnogo bolji od većine drugih dosljednih kolektivista, i pogledi što su ih povremeno iznosili o ^esima i Poljacima slični su pogledima današnjih nacional-socijalista. *** Dok je za velike individualističke socijalne filozofe devetnaestoga stoljeća, od lorda Actona ili Jaccoba Burchardta, do suvremenih socijalista, kakav je Bertrand Russell, koji su baštinili liberalnu tradiciju, vlast sama po sebi uvijek bila najveći neprijatelj, za pravog kolektivista ona je cilj sama za sebe. Stvar nije samo u tomu, kako je to Russell vrlo dobro rekao, što sama težnja da se društveni život ustroji prema jedinstvenom planu uvelike proizlazi iz težnje za vlašću. Stvar je još više u tomu što kolektivisti, da bi ostvarili svoj cilj, moraju stvoriti vlast - vlast što je jedni ljudi imaju nad drugim ljudima - kakva nikad ranije nije bila znana, i što će njihov uspjeh ovisiti o tomu do koje su mjere tu vlast postigli. *** To je tako usprkos tomu što se mnogi liberalni socijalisti u svojim nastojanjima rukovode tragičnom iluzijom da će, lišavajući pojedince moći koju posjeduju u individualističkom sustavu, i prenoseći tu moć na društvo, samim tim moći otkloniti moć uopće. Svi oni koji iznose takvu argumentaciju predviđaju da moć, time što se koncentrira kako bi mogla biti upotrijebljena u korist jednog jedinstvenog plana, nije samo prenošena već je i bezmjerno povećana; da se, objedinjujući u rukama nekog jedinstvenog tijela moć što su je nekad samostalno upotrebljavali mnogi, stvara moć beskrajno veća no ijedna moć koja je postojala prije, moć toliko dalekosežnija da je gotovo neka nova vrsta moći. Posve je pogrešno kad se, ponekad, tvrdi da moć što bi je imao kakav Središnji odbor za planiranje "ne bi bila veća od moći što je kolektivno posjeduju direktorski privatni odbori". U konkurentskom društvu nema nikoga tko ima ma i djelić moći kakvu bi imao kakav socijalistički odbor za planiranje, a ako nitko ne može svjesno upotrebljavati moć, tvrditi da moć pripada kapitalistima kao nekom kolektivu nije ništa drugo do li zloraba riječi. Govoriti o "kolektivnoj moći u rukama privatnih direktorskih odbora" puka je igra riječima sve dok se oni ne udružuju u zajedničkom djelovanju, što bi, naravno, značilo konac nadmetanja i stvaranja planirane privrede. Podijeliti ili decentralizirati moć nužno znači smanjiti apsolutnu količinu moći, a kompetitivni sustav jedini je sustav koji za funkciju ima da decentralizacijom minimalizira vlast čovjeka nad čovjekom. Već smo vidjeli kako je razdvajanje gospodarskih i političkih ciljeva bitno jamstvo individualne slobode, i kako ga dosljedno napadaju svi kolektivisti. Tomu sada moramo dodati da "zamjena političke gospodarskom moći", koja se danas tako često zahtijeva, nužno znači uspostavljanje moći kojoj se ne može izmaći na mjesto moći koja je uvijek ograničena. Premda može biti sredstvo prisile, ono što se naziva gospodarskom moći u rukama privatnih pojedinaca

nikad nije isključena ili posvemašnja moć, nikad nije vlast nad cjelokupnim životom čovjeka. Ali centralizirana kao sredstvo političke vlasti, ona stvara ovisnost koja jedva da se razlikuje od ropstva. *** Iz dvaju glavnih značajki svakog kolektivističkog sustava - potrebe za općenito prihvaćenim sustavom ciljeva skupine, i težnje da se grupi dade maksimum moći za ostvarenje tih ciljeva - proizlazi posve određeni sustav morala, koji se u nekim točkama podudara a u nekim posve odudara od našeg moralnog sustava, a u jednome se razlikuje toliko da je uopće dvojbeno može li se nazivati moralom. Ta bitna razlika je u tomu što taj sustav ne ostavlja pojedincu slobodu savjesti da primjenjuje vlastita pravila i ne poznaje nikakvih općih pravila kojih bi se pojedinac morao ili mogao držati u svim okolnostima. Zbog toga je kolektivistička moralka toliko različita od onoga što mi poznajemo kao moral, tako da nam je u toj moralci, uopće teško otkriti ikakvo načelo, premda takvo načelo svejedno postoji. Razlika u načelu vrlo je slična razlici o kojoj smo već govorili u vezi s vladavinom zakonitosti. Kao i formalno pravo, pravila individualističke etike, ma kako mogla u mnogo čemu biti neprecizna, općenita su i apsolutna; ona propisuju ili zabranjuju kakav općenit tip djelovanja neovisno o tomu je li u nekom određenom slučaju konačni cilj dobar ili loš. Varati ili krasti, mučiti ili iznevjeriti ukazano povjerenje, smatra se nemoralnim neovisno o tomu da lli u nekom određenom slučaju iz toga proizlazi zlo ili ne proizlazi. Ni činjenica da ima slučajeva kad ne preostaje nikakva druga mogućnost, niti bilo koji uzvišeni cilj radi kojega je neki takav čin počinjen ne mogu ništa izmijeniti u tomu da je taj čin nemoralan. Premda ponekad možemo biti prisiljeni da biramo između dva zla, to ipak ostaju dva zla. Načelo da cilj opravdava sredstva u individualističkoj moralci smatra se negacijom svakog morala. U kolektivističkoj etici pak to postaje najviše pravilo: nema doslovno ničega što dosljedni kolektivist ne bi bio spreman učiniti, ako to služi dobrobiti cjeline, jer "dobrobit cjeline" za nj je jedino mjerilo za ono što treba učiniti. Raison d'état u kojemu je kolektivistička etika našla svoju najpotpuniju formulaciju, ne priznaje nikakve druge granice doli granice koju određuju svrsishodnost - prikladnost nekog određenog čina za cilj koji se ima u vidu. A ono što raison d'état afirmira glede odnosa između različitih zemalja primjenjuje se i na odnose između različitih pojedinaca u okvirima kolektivističke države. Nema toga što njezin građanin ne bi morao biti spreman učiniti, samo ako je to nužno za cilj što ga je odredila sama zajednica, ili koji su mu pretpostavljeni naložili da postigne. *** Odsutnost apsolutnih formalnih pravila u kolektivističkoj etici, naravno, ne znači da ne postoje neki korisni običaji pojedinaca na koje će kolektivistička zajednica poticati, i drugi od kojih će odvraćati. Dapače, ona će pokazivati mnogo veće zanimanje za životne navike pojedinaca no individualistička zajednica. Da bi se bilo koristan pripadnik nekog kolektivističkog društva mora se posjedovati vrlo određena svojstva, koja se moraju učvršćivati stalnom praksom. Razlog zašto ta svojstva nazivamo "korisnim navikama" a ne moralnim vrlinama jest u tomu što pojedincu nikad nije dopušteno da ta pravila ppostavi iznad nekog određenog naloga, ili dopustiti da ona postanu prepreka ostvarenju bilo kojeg određenog cilja njegove zajednice. Ona ustvari samo služe tomu da popune kakvu prazninu što je izravan nalog ili određivanje nekog

određenog cilja može ostaviti, ali nikad ne mogu opravdati sukob s voljom autoriteta. Razlika između vrlina koje će iščeznuti, vidljiva je iz usporedbe vrlina što ih i njihovi najljući neprijatelji priznaju Nijemcima, odnosno "tipičnim Prusima", i vrlina za koje se općenito misli da ih oni ne posjeduju a kojima su se Englezi, nekad, donekle s pravom, ponosili. Malo će tko nijekati da su Nijemci općenito radini i disciplinirani, temeljiti i energični do bezobzirnosti, savjesni i uporni u svakoj zadaći koje se poduhvate, da imaju snažno razvijen osjećaj rada, dužnosti i striktne podložnosti autoritetu, te da često pokazuju veliku spremnost na osobnu žrtvu i veliku hrabrost u fizičkoj pogibelji. Zbog svega toga Nijemac je djelotvoran u izvršavanju svake dodijeljene mu zadaće, a tako je i bio brižljivo odgajan u staroj pruskoj državi i novom Reichu u kojem dominiraju Prusi. Ono za što se često misli da manjka "tipičnom Nijemcu" jest individualistička vrlina tolerantnosti i poštivanja drugih individua i njihova mišljenja, neovisnost duha i ona čvrstoća karaktera i spremnosti da se vlastito uvjerenje brani nasuprot nekome višem od sebe, što i sami Nijemci, svjesni da im to manjka, nazivaju Zivilcourage, te obazrivosti spram slabih i nejakih, i zdrav prezir i nesklonost prema vlasti, kakve rađa samo duga tradicija osobne slobode. ^ini se isto tako da nisu odveć obdareni većinom onih malih no ipak važnih svojstava što pridonose općenju ljudi u slobodnom društvu: prijaznošću i smislom za humor, osobnom skromnošću i poštivanju privatnosti, te vjerom u dobre namjere bližnjega. Poslije svega što smo dosad rekli neće biti nikakvo iznenađenje što su te individualističke vrline istodobno i izrazito društvene vrline, vrline koje pridonose boljem odvijanju društvenih kontakata i koje kontrolu odozgo čine manje potrebnom i istodobno teže provodljivom. To su vrline što se razvijaju posvuda gdje je prevladao individualistički i komercijalni tip društva, a kojih je mnogo manje ondje gdje prevladava kolektivistički ili vojnički tip društvenosti što je razlika koja jest, ili je bila, zamjetna između različitih područja Njemačke jednako kao što je danas postala zamjetnom razlikom između nazora što vladaju u Njemačkoj i nazora koji su karakteristični za Zapad. Sve donedavna su, barem, u onim dijelovima Njemačke koji su najduže bili izloženi civilizatorskim snagama trgovine, to jest u starim trgovačkim gradovima na jugu i na zapadu te u hanzeatskim gradovima, opći moralni pojmovi bili vjerojatno mnogo sličniji moralnim pojmovima zapadnjačkih naroda no moralnim pojmovima što danas prevladavaju u cijeloj Njemačkoj. Međutim, bilo bi vrlo nepravedno mase u totalitarnome društvu smatrati lišenim moralnih težnji zato što pružaju bezrezervnu podršku sustavu koji nam izgleda kao nijekanje većine moralnih vrednota. Za veliku većinu ljudi u tim društvima vjerojatno vrijedi upravo obrnuto: intenzitet moralnih emocija koji stoji iza pokreta kakvi su nacional-socijalizam ili komunizam vjerojatno se može usporediti samo s moralnim emocijama velikih religijskih pokreta u povijesti. Pošto se jednom prizna da je individualno samo sredstvo koje treba služiti ciljevima višeg entiteta koji se naziva društvom ili nacijom, većina obilježja totalitarnih režima, kojih se mi užasavamo, proizlazi kao sama po sebi razumljiva. S kolektivističkog stajališta ta netolerantnost i grubo ugušivanje neslaganja, posvemašnje neobaziranje na život i sreću pojedinca, bitne su i neizbježne posljedice te temeljne premise, a kolektivist može to priznavati i istodobno tvrditi da je njegov sustav superioran u usporedbi sa sustavom u kojem "sebični" interesi pojedinca mogu zapriječiti puno ostvarenje ciljeva kojima teži zajednica. Kad njemački filozofi stalno težnju za osobnom srećom

prikazuju kao nemoralnu samu po sebi, oni su posve iskreni, ma kako to onima koji su bili odgojeni u drugačijoj tradiciji bilo teško shvatljivo. Ondje gdje postoji zajednički, nad svime prevladavajući cilj, tu nema mjesta nikakvoj općenitoj moralci ili pravilima. I mi sami to iskusujemo do stanovite mjere u vrijeme rata. Ali čak su i rat i najveća opasnost u ovoj zemlji dovodili samo do vrlo umjerenog približavanja totalitarizmu, tek vrlo malo otklanjajući sve druge vrline osim onih što su u službi jednog jedinog cilja. No ondje gdje tek nekoliko posebnih ciljeva dominira nad cijelim društvom, neizbježno je da okrutnost ponekad postane dužnost, da se na postupke kojima se protive naši osjećaji, primjerice na strijeljanje talaca ili ubijanje starih i bolesnih, gleda samo kao na nešto svrsishodno, da nasilno iskorjenjivanje i preseljenje stotinu tisuća postane političko sredstvo koje odobravaju gotovo svi osim žrtve, ili da se prijedloge kakav je prijedlog o "novačenju žena u cilju razmnožavanja" ozbiljno uzima u razmatranje. U očima kolektivista uvijek postoji viši cilj kojem ti postupci služe, i koji ih, u njegovim očima opravdava zato što ostvarivanje općeg cilja društva ne može biti ograničeno nikakvim pravima ili vrednotama bilo kojeg pojedinca. No dok mase građana totalitarne države često takve postupke odobravaju pa čak i provode, zato što su nesebično odani nekom idealu, premda je to ideal koji je za nas posve odbojan, takvo se opravdanje ne može naći za one koji određuju politiku totalitarne države. Da bi netko bio koristan pomagač u funkcioniranju totalitarne države nije dostatno da bude spreman prihvatiti lažno opravdanje za zle postupke, već mora biti spreman i sam aktivno kršiti svako moralno pravilo koje je ikad naučio, ako se to čini nužnim za postizanje cilja koji mu je određen. Budući da samo vrhovni vođa određuje ciljeve, oni koji su sredstva u njegovim rukama ne smiju imati nikakva vlastitog moralnog uvjerenja. Oni, iznad svega, moraju biti bezrezervno odani osobi vođe; a ono što je po važnosti na drugome mjestu, odmah iza toga, jest da moraju pristajati na posvemašnju odsutnost bilo kakve principijelnosti i doslovce biti sposobni za bilo što. Ne smiju imati vlastitih ideala koje žele ostvariti, nikakvih ideja o dobru i zlu koje bi mogle doći u sukob s nakanama vođe. Stoga u položaju koji donosi moć ima malo toga što bi privlačilo one koji se drže moralnih uvjerenja kakva su u prošlosti upravljala europskim narodima, malo toga što bi moglo biti nadoknada za odvratnost mnogih od zadaća što su im određene, i malo prilike za zadovoljavanje ikoje imalo idealističke težnje, što bi predstavljalo nadoknadu za neosporan rizik, za žrtvovanje većine zadovoljstava privatnog života i osobne neovisnosti kakvu inače implicira funkcija s velikom odgovornošću. Jedino što se može zadovoljiti jesu težnja za moći kao takvom, zadovoljstvo potčinjavanja drugih ljudi, i zadovoljstvo da smo dio beskrajno moćne mašinerije koja valjano funkcionira i kojoj ništa ne smije stajati na putu. Ipak, dok je malo toga što bi ljude koji su dobri prema našim standardima moglo navesti na to da teže rukovodećem položaju u totalitarnoj mašineriji, a mnogo toga što bi ih odbijalo od toga, za okrutne i bezobzirne bit će osobitih pogodnosti. Bit će poslova koje valja obavljati, u nemoralnost kojih kao takvih nitko ne sumnja, no koje treba obaviti poradi nekog višeg cilja, i koji moraju biti obavljeni jednako stručno i djelotvorno kao i svaki drugi posao. I budući da će biti potrebe za djelima koja su sama po sebi nemoralna, i koja će se svi što su još uvijek pod utjecajem tradicionalnog morala skanjivati prihvatiti, spremnost na nemoralne postupke postat će način napredovanja i sredstvo da se domogne moći. U totalitarnome društvu položaji na kojima je nužno biti okrutan i provoditi teror, svjesno varati i uhoditi ljude, brojni su. Ni Gestapo niti

uprava u koncentracionom logoru, ni ministarstvo propagande niti SA ili SS (ili pak njihovi talijanski i ruski pandani) nisumjesta na kojima se provjeravaju humanitarni osjećaji. No upravo preko takvih položaja vodi put do najviših položaja u totalitarnoj državi. Više je nego točno kad ugledni američki ekonomist, na temelju sličnog sažetog nabrajanja dužnosti autoriteta u kolektivističkoj državi, zaključuje da oni takve stvari moraju činiti željeli to ili ne željeli; a izgledi da ljudi na vlasti budu individue koje će biti nesklone posjedovanju i provođenju moći jednaki su izgledima da kakva krajnje blaga osoba dobije na robovlasničkoj plantaži posao nadglednika koji bičuje robove. Ovu temu ne možemo do kraja iscrpiti ovim što je rečeno u ovome poglavlju. Pitanje selekioniranja vođa usko je povezano sa širim pitanjem selekcioniranja prema idejama, ili točnije prema spremnosti kojom se netko prilagođava stalno mijenjajućem skupu doktrina. A to nas vodi jednoj od najkarakterističnijih moralnih značajki totalitarizma - njegovom odnosu prema svim vrlinama što potpadaju pod općenit pojam istinoljubivosti, i njegovu utjecaju na te vrline. A to je toliko značajna tema da zahtijeva zasebno poglavlje.

Dvanaesto poglavlje SOCIJALISTI^KI KORIJENI NACIZMA Sve protuliberalne snage udružuju se protiv svega što je liberalno A. Moeller van den Bruck Uobičajena je pogreška smatrati nacional-socijalizam pukom pobunom protiv razuma, iracionalnim pokretom bez ikakve intelektualne osnove. Kad bi to bilo tako, taj bi pokret bio mnogo manje pogibeljan no što jest. No ništa nije daleko od istine i ništa ne zavodi na pogrešan trag kao takvo uvjerenje. U^enja nacional-socijalizma vrhunac su dugotrajne evolucije misli, procesa u kojem su sudjelovali mislioci kojih je utjecaj dopirao daleko preko granica Njemačke. Ma što se mislilo o pretpostavkama od kojih su polazili, ne može se osporavati da su ljudi koji su stvorili ta nova učenja bili snažni pisci koji su ostavili dubok trag svojih ideja na cijelu europsku misao. Njihov je sustav razvijan nesmiljenom dosljednošću. Kad se jednom prihvate premise od kojih on polazi, ne može se izbjeći njegovoj logici. Tu se naprosto radi o kolektivizmu lišenom svakog traga bilo kakve individualističke tradicije koja bi mogla ometati njegovo ostvarenje. Premda su u takvom razvoju stvari njemački mislioci predvodili, oni nikako nisu bili usamljeni. Thomas Carlyle i Houston Stewart Camberlain, Auguste Comte i Georges Sorel jednako su dio toga kontinuiteta kao i bilo koji Nijemac. Razvoj te struje mišljenja u Njemačkoj nedavno je valjano ocrtao gospodin R. D. Butler u svojoj studiji The Roots of National Socialism. No premda je opstojanje te struje u Njemačkoj za vrijeme od stotinu i pedeset godina u gotovo neizmjenjenom i uvijek s nova obnavljanom se obliku, što proizlazi iz Butlerova istraživanja, prilično zastrašujućće, lako se može pretjerati u pripisivanju važnosti što su je te ideje imale u Njemačkoj prije godine 1914. One su bile samo jedna od misaonih struja u narodu u kojem je možda više no u ikojem drugom bilo različitih nazora. A te je ideje u cjelini zastupala tek manjina, dok ih je većina Nijemaca prezirala, kao što je bio slučaj i u drugim zemljama. Zašto su, onda, ti nazori, koje je zastupala tek reakcionarna manjina, na koncu zadobili podršku velike većine Nijemaca, i praktično cjelokupne njemačke mladeži? Uspjehu tih nazora nisu pridonijeli samo poraz, patnja i val nacionalizma. Još manje je uzrok tomu bila, kako mnogi žele vjerovati, kapitalistička reakcija na napredovanje socijalizma. Naprotiv, podrška što je te ideje dovela na vlast potekla je upravo iz socijalističkog bloka. Da dođu na vlast, nije im pomogla buržoazija, već prije odsutnost snažne građanske klase. Doktrine kojima su se rukovodili vladajući elementi u Njemačkoj, za protekle generacije, nisu se protivile socijalizmu u marksizmu, već liberalnim elementima u njemu, njegovu internacionalizmu i njegovoj demokraciji. I usporedo s time što je sve jasnije postajalo da upravo ti elementi postavljaju prepreke ostvarenju socijalizma, socijalisti s ljevice sve su se više približavali socijalistima s desnice. Sve što je u Njemačkoj bilo liberalno protjerali su ujedinjenje antikapitalističkih snaga desnice i ljevice i fuzija radikalnog i konzervativnog socijalizma.

Veza između socijalizma i nacionalizma u Njemačkoj je bila bliska od samog početka. Znakovito je da su najznačajniji prethodnici nacional-socijalizma Fichte, Rodbertus i Lassalle - istodobno i priznati oci socijalizma. Dok je teorijski socijalizam u svom marksističkom obliku rukovodio njemačkim radničkim pokretom, autoritarni i nacionalistički elementi privremeno su se povukli u pozadinu. Ali ne zadugo. Od godine 1914. nadalje, iz redova marksističkih socijalista pojavljivali su se jedan za drugim učitelji koji su radnike i idealističku mladež, a ne konzervativce i reakcionare vodili u nacional-socijalistički obor. Tek potom je plima nacionalističkog socijalizma zadobila na znatnosti i ubrzo se razvila u hitlerovsku doktrinu. Ratna histerija godine 1914, koja zbog njemačkog poraza nikad nije bila posve zaliječena, označuje početak suvremenog razvoja koji je doveo do nacional-socijalizma, koji se u tom razdoblju uzdigao u velikoj mjeri uz pomoć starih socijalista. *** Možda prvi, i na stanovit način najkarakterističniji predstavnik takvog razvoja jest pokojni profesor Werner Sombart, čije je poznato djelo Händler und Helden (Trgovci i junaci) izašlo godine 1915. Sombart je započeo kao marksistički socijalist, i još je godine 1909. mogao s ponosom tvrditi da je veći dio svoga života posvetio borbi za ideje Karla Marxa. Više no mnogi učinio je za širenje socijalističkih ideja i antikapitalističkog resantimana u Njemačkoj; i što je njemačka misao bila prožeta marksističkim elementima više no što je to bilo u ikojoj drugoj zemlji, do ruske revolucije, to je u velikoj mjeri bila Sombartova zasluga. Svojedobno ga se smatralo istaknutim predstavnikom progonjene socijalističke inteligencije, koji zbog svojih radikalnih nazora nije mogao dobiti sveučilišnu katedru. ^ak je i poslije prvoga rata utjecaj njegova djela kao povjesničara, koje je u pristupu ostalo marksističko i pošto je on već politički prestao biti marksist, u Njamačkoj i izvan nje bio vrlo širok, što je osobito zamjetljivo u djelima mnogih engleskih i američkih pristaša planiranja. U svojoj ratnoj knjizi taj je stari socijalist dobrodošlicom dočekao "njemački rat" kao neizbježan sukob između engleske trgovačke civilizacije i junačke njemačke kulture. Njegov prezir prema "trgovačkim" nazorima Engleza, koji da su izgubili svaki ratnički instinkt bio je bezgraničan. U njegovim očima ništa nije tako dostojno prezira kao sveopća težnja za srećom pojedinca; a ono što on naziva osnovnim geslom engleskog morala - budi pravedan "da ti bude dobro i da uzmogneš produžiti svoje dane na zemlji" - za nj je "najsramnije geslo što ga je ikad smislio trgovački um". "Njemačka ideja države", kako su je formulirali Fichte, Lassalle i Rodbertus, jest da državu ne utemeljuju niti tvore pojedinci, niti pak skup pojedinaca, a niti joj je svrha služiti bilo kakvom interesu pojedinaca. Država je Volksgemeinschaft u kojoj pojedinac nema prava već samo dužnosti. Zahtjevi pojedinca uvijek su proizvod trgovačkog duha. "Ideje iz 1789" - sloboda, jednakost, bratstvo - tipični su trgovački ideali kojima je jedina svrha osigurati stanovitu korist pojedincima. Prije 1914. svim pravim njemačkim idealima junačkog života prijetila je smrtna opasnost od stalnog napredovanja engleskih trgovačkih ideala, engleske udobnosti, i engleske razonode. Englezi ne samo da su postali posve iskvareni, št je vidljivo iz toga što je svaki pripadnik sindikata ogrezao u "močvaru udobnosti", već su počeli inficirati i sve druge narode. Samo je rat omogućio Nijemcima da se sjete da su oni zapravo narod ratnika, narod u kojem su sve djelatnosti, a osobito gospodarske, potčinjene vojničkim ciljevima. Sombart je

znao da drugi narodi preziru Nijemce zato što na rat gledaju kao na nešto sveto - no on se time ponosi. Smatrati rat nečovječnim i besmislenim znači podleći trgovačkim nazorima. Postoji uzvišeniji život no što je život pojedinca, to je život naroda i život države, i smisao je pojedinca da se žrtvuje za taj viši život. Za Sombarta rat je ostvarenje junačkog viđenja života, a rat protiv Engleske rat je protiv oprečnog ideala, trgovačkog ideala individualne slobode i engleske udobnosti, koji u njegovim očima svoj prezira najdostojniji izraz nalazi u britvicama za brijanje koje se moglo naći u engleskim rovovima. *** Premda je Sombartova provala u ono vrijeme bila pretjerana čak i za većinu Nijemaca, jedan drugi njemački profesor došao je do suštinski istih ideja u umjerenijem i znanstvenijem, ali stoga i učinkovitijem obliku. Profesor Johann Plenge bio je stručnjak za Marxa baš kao i Sombart. Njegova knjiga Marx und Hegel označuje početak suvremenog hegelijanskog preporoda među marksolozima; ne može biti sumnje u istinski socijalističku narav uvjerenja s kojima je započeo. Među njegovim brojnim za rata objavljenim radovima najznačajnija je nevelika no u svoje vrijeme naširoko raspravljana knjiga znakovitog naslova: 1789 i 1914. Simbolične godine u povijesti političkoga uma. Posvećena je sukobu "ideja 1789", ideala slobode, i "ideja 1914", ideala organizacije. Za nj, kao i za sve socijaliste koji svoj socijalizam izvode iz neistančane primjene znanstvenih ideala na probleme društva, organizacija je bit socijalizma. Ona je, kako on s pravom naglašava, bila u korijenima socijalističkog pokreta u vrijeme njegovih začetaka s početka devetnaestog stoljeća u Francuskoj. Marx i marksizam izdali su tu osnovnu ideju socijalizma svojom fanatičnom no utopijskom privrženošću apstraktnoj ideji slobode. Tek sada ideja organizacije opet dolazi na svoje, i to i drugdje, o čemu svjedoči djelo gospodina H. G. Wellsa (čiji je spis Future in America snažno utjecao na profesora Plengea, i koga on opisuje kao jednog od najistaknutijih predstavnika modernog socijalizma), no osobito u Njemačkoj, gdje je ta ideja najbolje shvaćena i najpotpunije ostvarena. Rat između Engleske i Njemačke stoga je zapravo sukob između dvaju suprotstavljenih načela. "Svjetski gospodarski rat" treća je velika epoha duhovne borbe u modernoj povijesti. Ona je jednako značajna kao i reformacija i kao građanska revolucija slobode. To je bitka za pobjedu novih snaga što ih je porodio uznapredovali ekonomski život devetnaestog stoljeća - socijalizam i organizacije. Jer, u sferi ideja Njemačka je bila najuvjereniji predstavnik svih socijalističkih snova, a u sferi zbilje ona je bila najmoćniji graditelj najorganiziranijeg gospodarskog sustava. - Dvadeseto stoljeće jest u nama. Ma kako rat završio, mi smo primjeran narod. Naše ideje odredit će životne ciljeve čovječanstva. Svjetska povijest danas doživljava kolosalan prizor koji pokazuje kako se s nama nov veliki životni ideal probija do konačne pobjede, dok istodobno u Engleskoj jedan od svjetsko-povijesnih načela konačno propada. Ratna privreda što je godine 1914. stvorena u Njemačkoj... ... prvo je ostvarenje socijalističkog društva, a njezin je duh prva djelatna, a ne tek utopijska, pojava socijalističkog duha. Potrebe rata uspostavile su socijalističku ideju u njemačkom gospodarskom životu, i tako je obrana naše nacije čovječanstvu podarila ideju 1914, ideju njemačke organizacije, narodnu zajednicu (Volksgemeinschaft) nacionalnog socijalizma... Cio se naš politički život u državi i industriji uzdigao u viši stadij, a da to nismo zapravo ni

zamijetili. Država i gospodarski život tvore novo jedinstvo... Osjećaj gospodarske odgovornosti, koji obilježuje rad službenika u državnim ustanovama, prožima sve privatne djelatnosti... Nov njemački korporativni ustroj gospodarskog života (za koji profesor Plenge priznaje da još nije zreo niti potpun) najviši je oblik života države koji je ikad postojao u povijesti. S početka se profesor Plenge još nadao da će pomiriti ideal slobode i ideal organizacije, premda najviše posvemašnjim no dobrovoljnim potčinjavanjem individualnoga cjelini. No ti tragovi liberalnih ideja ubrzo išćezavaju iz njegovih spisa. Do godine 1918. u njegovoj je glavi jedinstvo socijalizma i bezobzirne moći politike već bilo potpuno. Malo prije svršetka rata on je u socijalističkim novinama Die Glocke ovako poticao svoje sunarodnjake: Krajnje je vrijeme da se shvati da socijalizam mora biti politika moći, jer on mora biti organizacija. Socijalizam mora osvojiti vlast: nikako ne smije slijepo razoriti vlast. A najvažnije i najkritičnije pitanje za socijalizam u vrijeme rata među narodima nužno je sljedeće: koji je narod prije svih znan da vlada zato što je primjerni vođa u organizaciji naroda? I on naviješta sve ideje koje će na koncu opravdavati Hitlerov Novi poredak: Upravo sa stajališta socijalizma, koji je organizacija, nije li apsolutno pravo na samo-opredjeljenje naroda jednako pravu individualističke gospodarske anarhije? Zar ćemo u gospodarskom životu posvemašnje samo-određenje dopustiti pojedincu? Dosljedni socijalizam može narodu dati pravo na udruživanje samo u skladu sa stvarnom povijesno određnom podjelom snaga. *** Ideali što ih je Plenge tako jasno izrazio bili su osobito popularni u nekim krugovima njemačkih znanstvenika i inžinjera, a možda su čak i poticali iz tih krugova, koji su se, baš kao što to danas tako glasno čine njihovi pandani u Engleskoj, vrlo glasno zalagali za centralistički planski ustroj svih vidova života. Vodeći među njima bio je glasoviti kemičar Wilhelm Ostwald, čija je jednaod brojnih izjava u vezi s time bila postala poznata. Bilo je rečeno da je on javno izjavio da... .... Njemačka hoće organizirati Europu kojoj dosad još uvijek manjka organizacije. Sada ću vam objasniti veliku tajnu Njemačke: mi, odnosno Njemačka rasa, otkrili smo značenje organizacije. Dok druge nacije još uvijek žive pod režimom individualizma, mi smo već ostvarili poredak organizacije. Ideje vrlo slične tima vladale su u uredima njemačkog diktatora za sirovine, Waltera Rathenaua, koji ipak zaslužuje značajno mjesto u svakoj potpunijoj povijesti rasta nacističkih ideja, premda bi se zasigurno bio stresao da je sagledao posljedice svoga totalitarnog gospodarstva. On je svojim spisima vjerojatno više no itko drugi, oblikovao gospodarske nazore pokoljenja koje je izraslo u Njemačkoj za vrijeme i neposredno poslije prošloga rata; a neki od njegovih najbližih suradnika kasnije će predstavljati hrptenjaču štaba Goeringove Uprave za petogodišnji plan. Vrlo slična bila su i mnoga učenja jednog drugog bivšeg marksista, Friedricha Naumanna, čija je Mitteleuropa bila vjerojatno čitanija no ijedna knjiga u Njemačkoj u doba rata. No te je ideje najpotpunije razvio i naširoko ih posijao aktivni socijalistički političar, pripadnik lijevog krila socijal-demokratske stranke u Reichstagu. Paul Lensch je već u ranijim knjigama rat opisivao kao "borbu engleske buržoazije protiv napredovanja socijalizma", i objašnjavao koliko se razlikuju socijalistički ideal slobode i englesko poimanje. No tek će u njegovoj trećoj i najuspješnijoj knjizi iz vremena rata, u Tri godine svjetske revolucije, njegove karakteristične ideje,

pod utjecajem Plengea, doživjeti potpunu razradbu. Lensch svoju argumentaciju zasniva na zanimljivom i u mnogom pogledu točnom povijesnom prikazu o tomu kako je to što je Bismarck prihvatio zaštitu omogućilo da u Njemačkoj dođe do razvoja što će voditi onoj industrijskoj koncentraciji i kartelizaciji koja, s njegova marksističkog stajališta, predstavlja viši stupanj industrijskog razvoja. Ishod Bismarckove odluke iz godine 1879. bilo je to da je Njemačka preuzela ulogu revolucionara; to jest ulogu države položaj koje u odnosu prema ostatku svijeta jest položaj predstavnika višeg i naprednijeg gospodarskog sustava. Ako smo to shvatili, moramo shvatiti i to da u današnjoj svjetskoj revoluciji Njemačka predstavlja revolucionarnu, a njezin najveći protivnik, Engleska, kontrarevolucionarnu stranu. Ta činjenica dokazuje kako malo ustav neke zemlje, bila ona liberalna i republikanska ili monarhistička i autokratska, utječe na pitanje treba li tu zemlju, sa stajališta povijesnog razvoja, smatrati liberalnom ili ne. Jednostavnije rečeno, naše poimanje liberalizma, demokracije i tako dalje, proizlazi iz ideja engleskog individualizma, prema kojem je država sa slabom vladom liberalna država, a svako se ograničavanje slobode pojedinca poima kao proizvod autokracije i militarizma. U Njemačkoj, "povijesnom predstavniku" toga višeg oblika gospodarskog života... ... borba za socijalizam, bila je krajnje pojednostavljena, jer su svi preduvjeti socijalizma tu već bili uspostavljeni. I stoga je nužno vitalna briga bilo koje socijalističke stranke bilo to da se Njemačka pobjedonosno obrani od svojih neprijatelja, te da bude u stanju ispuniti svoje povijesno poslanje revolucioniranja svijeta. Zato je rat Antante protiv Njemačke bio nalik na pokušaj sitnoga građanstva predkaptialističkog razdoblja da spriječi propadanje vlastite klase. Organizacija kapitala (nastavlja Lensch), koja je nesvjesno započela prije rata, a koja je za vrijeme rata svjesno nastavljena, bit će sustavno nastavljena i poslije rata. Ne iz težnje za nekakvom umješnošću organiziranja, a niti zato što je socijalizam priznat kao više načelo društvenog razvoja. Klase koje su danas praktični pioniri socijalizma, teorijski su njegovi zakleti protivnici, ili su, u svakom slučaju, to bili sve do nedavna. Socijalizam dolazi, i zapravo je do stanovite mjere već i nastupio, jer mi više ne možemo živjeti bez njega. Jedini koji će se i dalje opirati toj tendenciji jesu liberali. Taj soj ljudi, koji nesvjesno zaključuje u skladu s engleskim standardima, obuhvaća cijelu obrazovnu njemačku buržoaziju. Njihovi politički pojmovi "slobode" i "građanskih prava", ustavnosti i parlamentarizma, proizlaze iz individualističkog svjetonazora, kojega je klasično otjelovljenje engleski liberalizam, a koji su pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća prihvatili glasnogovornici njemačke buržoazije. No ti su standardi zastarjeli i propali, baš kao što je ovaj rat uništio zastarjeli engleski liberalizam. Sada se treba otarasiti tih naslijeđenih političkih ideja, i pripomoći

razvoj novog poimanja države i društva. I u toj sferi socijalizam mora predstavljati svjesnu i odlučnu oporbu individualizmu. U vezi s time začuđujuće je to što je u takozvanoj "reakcionarnoj" Njemačkoj radnička klasa sebi izborila mnogo čvršći i moćniji položaj u životu države no što je to slučaj u Engleskoj ili Francuskoj. Lensch Tomu dodaje nešto što opet sadrži u sebi mnogo od istine i što zavrijeđuje produbljenije razmatranje: Pošto su socijal-demokrati uz pomoć općeg prava glasa zauzeli sva mjesta koja su mogli dobiti u Reichstagu, državnoj skupštini, općinskim vijećima, privrednim sudovima, fondovima zdravstvenog osiguranja, i tako dalje, oni su vrlo duboko prodrli u državni organizam; no cijena koju su za to morali platiti bila je ta da je, zauzvrat, država dobila velik utjecaj na radničku klasu. Svakako, zahvaljujući neumornim naporima socijalista kroz pedeset godina, država više nije onakva kakva je bila godine 1867, kad je opće pravo glasa prvi put stupilo na snagu. Država je doživjela proces socijalizacije, a socijalna demokracija proces nacionalizacije. Plenge i Lensch pružili su učiteljima nacional-socijalizma, osobito Oswaldu Spengleru i A. Moelleru van den Brucku, da navedemo samo dva najpoznatija imena, rukovodeće ideje. Mnijenja o tomu do koje se mjere Spenglera može smatrati socijalistom mogu se razlikovati. No nije teško pokazati da je on u svojoj raspravi Prusijanizam i socijalizam, koja je izašla godine 1920, naprosto izrazio ideje što su bile široko zastupnjene među njemačkim socijalistima. Za to dostaje tek nekoliko primjera njegove argumentacije. "Stari pruski duh i socijalistička uvjerenja, koji se danas mrze onako kako se mrze braća, jedno su isto." Predstavnici zapadnjačke civilizacije u Njemačkoj, njemački liberali, predstavljaju "nevidljivu englesku armiju koju je poslije bitke kod Jene, Napoleon ostavio za sobom na njemačkom tlu." Za Spenglera su ljudi poput Hardenberga i Humboldta i svih drugih liberalnih reformatora "Englezi". No taj "engleski" duh njemačka revolucija koja je započela godine 1914. odbaciti. Tri posljednje nacije zapada smjerale su trima oblicima egzistencije, što ih predstavlja glasovito geslo: sloboda, jednakost, zajedništvo. Ti se oblici pojavljuju u političkim oblicima liberalnog parlamentarizma, socijalne demokracije i autoritarnog socijalizma.... Njemački, točnije: pruski instinkt jest: moć pripada cjelini.... Svakome pripada njegovo mjesto. ^ovjek ili zapovijeda ili se pokorava. To je, od osamnaestoga stoljeća, autoritarni socijalizam, suštinski neliberalan i antidemokratski, ako se na umu ima engleski liberalizam i francuska demokracija... U Njemačkoj ima mnogo omraženih i ozloglašenih stranaka koje su protivnik jedna drugoj, ali liberalizam je jedini dostojan prezira na njemačkom tlu. Struktura engleske nacije temelji se na razlici između bogatih i siromašnih, a struktura pruske nacije na razlici između zapovijedanja i pokoravanja. Stoga je značenje klasne razlike u tim dvjema zemljama bitno različito. Pošto je istaknuo bitne razlike između engleskog kompetitivnog sustava i pruskog sustava "ekonomskog upravljanja", i nakon što je (svjesno u tomu

slijedeći Lenscha) pokazao kako je poslije Bismarcka svjesno organiziranje gospodarske djelatnosti postupno sve više zadobivalo socijalističke oblike, Spengler nastavlja: U Pruskoj je postojala zbiljska država u najambicioznijem značenju te riječi. Strogo uzeto, nije bilo privatne osobe. Svatko tko je živio u sustavu koji je funkcionirao precizno kao satni mehanizam, bio je na ovaj ili onaj način kotačić toga mehanizma. Stoga upravljanje javnim poslovima nije moglo biti u rukama privatnika, kako je to pretpostavka u parlamentarizmu. Bio je to Amt, i odgovoran političar bio je državni službenik, službenik u službi cjeline. "Pruska ideja" zahtijeva da svatko postane državni službenik, da sve plaće i nagrade utvrđuje država. Osobito upravljanje svim oblicima vlasništva postaje plaćena služba. Država budućnosti bit će Beamtenstaat. Ali... ...presudno pitanje ne samo za Njemačku već za svijet, koje Njemačka mora riješiti za svijet, jest: hoće li u budućnosti trgovci upravljati državom, ili će država upravljati trgovcima? Obzirom na to pitanje, prusijanizam i socijalizam su jedno.... Prusijanizam i socijalizam suprotstavljaju se Engleskoj u nama. Svecu zaštitniku nacional-socijalizma, Moelleru van den Brucku, bio je potreban samo jedan korak dalje od toga da proglasi svjetski rat između liberalizma i socijalizma: "Mi smo izgubili rat protiv Zapada. Socijalizam je izgubio svoj rat protiv liberalizma". Kao i u Spenglera, liberalizam je, dakle, glavni neprijatelj. Moeller van den bruck likuje zbog toga što... ... u Njemačkoj danas nema liberala; ima mladih revolucionara, ima mladih konzervativaca. Ali tko bi bio liberal?... Liberalizam je životna filozofija od koje se njemačka mladež danas odvraća s gađenjem, s bijesom, s osobitim prezirom, jer nema ničeg što bi bilo više strano, više odbojno i protivnije njezinoj filozofiji. Njemačka mladež danas liberala vidi kao arhi-neprijatelja. Moeller van den Bruckov Treći Reich trebao je Nijemcima podariti socijalizam prilagođen njihovoj naravi i neokaljan zapadnjačkim liberalnim idejama. Tako je i bilo. Ti pisci nikako nisu bili usamljene pojave. Već godine 1922. objektivni je promatrač mogao govoriti o "osobitoj i, na prvi pogled, iznenađujućoj pojavi" koju se tada moglo zamijetiti u Njemačkoj: Borba protiv kapitalističkog poretka, prema tom stajalištu, nastavak je rata protiv Antante oružjem duha i gospodarske organizacije, put što vodi praktičnom socijalizmu, povratak njemačkog naroda njihovim najboljim i najplemenitijim tradicijama.+ Borba protiv liberalizma u svim njegovim oblicima, liberalizma koji je porazio Njemačku, bila je zajednička ideja koja je objedinjavala socijaliste i

konzervativce u jednstvenu frontu. Te su ideje prvo najspremnije prihvaćene u sklopu Njemačkog omladinskog pokreta, koji je po inspiraciji i nazorima bio gotovo u cijelosti socijalistički, i tu je dovršeno spajanje socijalizma i nacionalizma. Koncem dvadesetih godina, pa sve do dolaska Hitlera na vlast, krug mladih ljudi okupljenih oko lista Die Tat i pod rukovodstvom Ferdinanda Frieda postao je glavni eksponent te tradicije u intelektualnoj sferi. Friedov spis Ende des Kapitalismus možda je najkarakterističniji proizvod te skupine Edelnazija, kako ih se nazivalo u Njemačkoj, a osobito je zabrinjavajuće to što je sličan tolikoj literaturi što je danas susrećemo u Engleskoj, gdje smo svjedoci istog međusobnog približavanja socijalista s ljevice i s desnice, i gotovo istog prezira prema svemu što je liberalno u starom smislu riječi. "Konzervativni socijalizam" (i, u drugim krugovima, "religijski socijalizam") bila je parola s kojom je velik broj autora pripremao atmosferu u kakvoj je uspio "nacionalsocijalizam". A "konzervativni socijalizam" danas je dominantan trend u ovoj zemlji. Nije li rat zapadnjačkih sila "uz pomoć oružja duha i gospodarske organizacije" gotovo uspio prije no što je pravi rat i počeo?

Trinaesto poglavlje PRISTAŠE TOTALITARIZMA ME\U NAMA Kada se vlasti predstavljaju pod plaštem organizacije, dobijaju privlačnost dostatno zanošljivu da zajednicu slobodnih ljudi prometn u u totalitarnu državu. The Times Vjerojatno je istina da je veličina nasilja što su ga počinile totalitarne vlasti, umjesto da poveća strah da bi se takav sustav jednoga dana mogao uspostaviti i u ovoj zemlji, prije osnažila uvjerenje da se to ovdje ne može dogoditi. Kad pogledamo na nacističku Njemačku, jez što nas odvaja od nje čini se toliko velikim kao da ništa što se tamo događa ne može imati nikakva značenja za bilo kakav mogući razvoj stvari u ovoj zemlji. A činjenica da je ta razlika postpuno postajala sve većom kao da pobija svaku tvrdnju o tomu da se i mi možda krećemo u nekom sličnom pravcu. No nemojmo zaboraviti da bi se prije petnaest godina mogućnost da se nešto takva dogodi u Njemačkoj činila isto tako fantastičnom, ne samo najvećoj većini samih Nijemaca, već i najneprijateljskije raspoloženim stranim promatračima (ma kako danas za sebe tvrdili da su bili mudri). Kao što je već rečeno na ovim stranicama, okolnosti u ovoj zemlji sve više nalikuju ne današnjoj Njemačkoj već Njemačkoj od prije dvadeset ili trideset godina. Ima mnogo značajki koje su u to vrijeme smatralo "tipično njemačkima" a koje su danas jednako toliko česte u ovoj zemlji i mnogo je simptoma koji ukazuju na to da se stvari i dalje razvijaju u tom pravcu. Već smo spominjali ono što je najznačajnije - sve veću sličnost gospodarskih nazora desnice i ljevice, i njihovo zajedničko protivljenje liberalizmu koji je nekad bio zajednička osnovica glavnine engleske politike. Možemo se pozvati na autoritet gospodina Harolda Nicolsona, koji je izjavio da su za vladavine posljednje vlade konzervativaca među podržavateljima konzervativne stranke "najnadareniji... svi bili u srcu socijalisti"; a ne može biti mnogo dvojbe oko toga da li, kao i u vrijeme fabijevaca, mnogi socijalisti više simpatiziraju s konzervativcima no s liberalima. Mnogo je još pojava koje su usko povezane s time. Sve veće veličanje države, divljenje vlasti i veličini veličine radi, zanošenje "organizacijom" svega (sada to nazivamo planiranjem), te "nesposobnost da se išta prepusti naprosto organskom rastu", na koju se među Nijemcima prije šezdeset godina žalio čak i H. v. Treitscheke, sve to jedva da je danas u ovoj zemlji manje izraženo no što je bio slučaj u ono vrijeme u Njemačkoj. Koliko je za posljednjih dvadeset godina Engleska daleko otišla putom kojim se kretala Njemačka može se izvanredno jasno sagledati ako se pročita neke od ozbiljnijih rasprava o razlikama između britanskih i njemačkih nazora u političkim i moralnim pitanjima što su se u ovoj zemlji pojavila za vrijeme prošloga rata. Vjerojatnije je istina kada se kaže da je u to vrijeme britanska javnost općenito točnije procjenjivala te razlike no danas; no dok je u to vrijeme narod u ovoj zemlji bio ponosan na svoju posebnu tradiciju, ima nekoliko političkih nazora za koje se tada smatralo da su tipično engleski a kojih se danas, izgleda, većina u ovoj zemlji napola stidi, ako ih čak izravno ne odbacuje. Nije pretjerano reći da što je više neki autor koji piše o političkim ili

društvenim pitanjima u ono vrijeme izgledao tipično engleski, to je danas u vlastitoj zemlji više zaboravljen. Ljudi poput Lorda Morleyja ili Henryja Sidgwicka, lorda Actona ili A. V. Diceyja, kojima su se tada divili širom svijeta kao istaknutim primjerima političke mudrosti liberalne Engleske, za današnju su generaciju najčešće zastarjeli viktorijanci. Možda ništa ne ukazuje na tu promjenu jasnije no što se Gladstoneovo ime među mlađima rijetko kad spominje a da se pritom ne gunđa protiv njegove viktorijanske moralke i naivnog utopizma, dok se u suvremenoj engleskoj literaturi Bismarck redovito tretira sa simpatijama. Volio bih kada bih mogao s nekoliko odlomaka valjano prikazati zabrinjavajući dojam što ga ostavlja pažljivo iščitavanje nekih engleskih djela o idejama što su prevladavale u Njemačkoj u vrijeme prošloga rata, i gdje se gotovo svaka riječ može primijeniti na najistaknutije nazore u današnjoj engleskoj literaturi. Navest ću samo ukratko kratak odlomak iz rasparve lorda Keynesa, koji godine 1915. opisuje "moru" na koju je naišao u nekom tipičnom njemačkom radu iz toga razdoblja. On opisuje kako prema njemačkom autoru... ... čak i u miru, industrijski život mora ostati mobiliziran. Na to misli kad govori o "militarizaciji našeg industrijskog života" (što je i naslov djela kojeg prikazuje lord Keynes). S individualizmom se apsolutno mora okončati. Mora se uspostaviti sustav pravila kojima cilj neće biti veća sreća pojedinca (profesor Jaffé ne skanjuje se to naširoko obrazlagati), već jačanje organiziranog jedinstva države u cilju postizanja najvećeg stupnja djelotvornosti (Leistungsfähigkeit), utjecaj koje na individualni boljitak jest tek posredan. Taj odvratan nauk uklopljen je u neku vrstu idealizma. Nacija će se razviti u "zatvorenu cjelinu" i postat će, zapravo, ono za što je Platon govorio da ona treba biti - "Der Mensch im Grossen". Napose, nastupajući mir sa sobom će donijeti jačanje ideje državnog djelovanja u industriji... Strana ulaganja, iseljavanje, industrijska politika koja je posljednjih godina na cio svijet gledala kao na tržište, odveć su pogibeljni. Stari poredak industrije, koji danas odumire, utemeljen je na profitu; a nova Njemačka, kao sila dvadesetoga stoljeća treba, ne obazirući se na profit, zadati konačan udarac tom kapitalističkom sustavu koji je potekao iz Engleske prije stotinu godina. Ako zanemarimo činjenicu da se još ni jedan engleski autor, koliko ja znam, još nije usudio kuditi individualnu sreću, ima li u ovome i jedan odlomak koji ne sadrži ideje što se mogu sresti i u velikom dijelu suvremene engleske literature? Osim toga, nedvojbeno sve veću privlačnost u mnogim drugim zemljama imaju ne samo ideje koje su u Njemačkoj i drugdje pripremale totalitarizam, već i mnoga načela samoga totalitarizma. Premda bi u ovoj zemlji malo tko, ili čak i nitko, bio spreman prihvatiti totalitarizam u cjelini, malo je pojedinačnih njegovih značajki koje nam ovaj ili onaj nije preporučio za uglédanje. Zaista, jedva da ima ikoja stranica iz Hitlerove knjige koju ovaj ili onaj u ovoj zemlji nije preporučio kao nešto što treba preuzeti i iskoristiti za vlastite ciljeve. To osobito vrijedi za mnoge koji su nedvojbeno Hitlerovi smrtni neprijatelji zbog jedne posebne značajke njegova sustava. Ne smijemo smetnuti s uma da je Hitlerov antisemitizam mnoge ljude koji su u svakom pogledu potvrđeni pristaše totalitarizma njemačkog tipa natjerao da napuste njegovu zemlju ili

pretvorio u njegove neprijatelje. Nikakav općenit opis ne može valjano prikazati sličnost velikog dijela današnje engleske političke literature s radovima koji su uništili vjeru u zapadnjačku civilizaciju u Njemačkoj i izgradili takvo stanje duha u kojem je nacizam mogao uspjeti. Ta sličnost je čak više sličnost u načinu na koji se pristupa problemima no u upotrebljenim argumentima - srest ćemo sličnu spremnost na raskidanje svih kulturnih veza s prošlošću i spremnost da se sve stavi na kocku uspjeha nekog određenog eksperimenta. Kao što je bio slučaj i u Njemačkoj, većina radova koji pripremaju put totalitarnom kursu u ovoj zemlji proizvod su iskrenih idealista i često intelektualno istaknutih ljudi. Stoga, premda je zlobno izdvajati pojedine osobe za ilustraciju, kad slične nazore zastupaju stotine drugih, ne vidim drugoga načina za djelotvorno demonstriranje do koje je mjere takav razvoj stvari uznapredovao u ovoj zemlji. Namjerno ću za ilustraciju izabrati autore u čiju se iskrenost i nezainteresiranost ne može sumnjati. No premda vjerujem da ću na taj način pokazati kako se nazori iz kojih proizlazi totalitarizam danas ovdje brzo šire, ima malo izgleda da uspješno prenesem jednako važnu sličnost emocionalne atmosfere. Da bi se jasno pokazalo ono što se prilično lako može raspoznati kao simptome razvoja koji nam je znan iz vlastitoga iskustva, bio bi potreban dostatno širok uvid u sve jedva zamjetljive promjene u mišljenju i jeziku. Susrećući onu vrstu ljudi koji govore o nužnosti suprotstavljanja "velikih" ideja "malima" i o zamjenjivanju starog "statičkog" ili "parcijalnog" mišljenja novim "dinamičkim" ili "globalnim", čovjek nauči u onome što s početka izgleda puka besmislica prepoznavati znak istog onog intelektualnog stava očitovanjima kojega se ovdje jedino i možemo baviti. *** Moja prva dva primjera dva su spisa nadarenog znanstvenika koji je posljednjih nekoliko godina privukao mnogo pozornosti. U suvremenoj engleskoj literaturi vjerojatno je malo drugih primjera u kojima je utjecaj specifičnih njemačkih ideja kojima se ovdje bavimo toliko očit kao što je to slučaj s knjigama profesora E. H. Carra Twenty Years' Crisis i Conditions of Peace. U prvoj od tih dviju knjiga profesor Carr otvoreno priznaje da je pristaša "'historičke škole' realista (koja) potječe iz Njemačke i razvoj (koje) se može pratiti preko velikih imena Hegela i Marxa". Realist, objašnjava on, jest onaj "za koga je moralnost funkcija politike" i tko "ne može logički prihvatiti ni jedno mjerilo vrijednosti do li činjenice". Taj se "realizam", na pravi njemački način, suprotstavlja "utopijskom" mišljenju što datira od osamnaestoga stoljeća i "koje je u biti bilo individualističko utoliko što je čovjekovu savjest postavilo kao najvišeg suca". No stara moralka sa svojim "apstraktnim općim načelima" mora išćeznuti jer "empirist svaki konkretni slučaj procjenjuje sukladno njegovim posebnim vrijednostima". Drugim riječima, važna je samo svrsishodnost, pa nas se čak uvjerava da "pravilo pacta sunt servanda nije moralno načelo". Što bez apstraktnih općih načela vrijednost postaje isključivo stvar proizvoljnog mnijenja, i što međunarodni ugovori nemaju nikakva značenja, ako moralno ne obvezuju, čini se da ne brine profesora Carra. Premda on to ne kaže izrijekom, čini se da se po mišljenju profesora Carra Engleska u prošlome ratu zapravo borila na pogrešnoj strani. Svatko tko bi danas ponovno pročitao proklamacije o britanskim ratnim ciljevima od prije dvadeset i pet godina i usporedio ih s današnjim nazorima profesora Carra, lako bi vidio da je ono što smo mislili da su njemački nazori, danas stajališta

profesora carra, koji bi vjerojatno tvrdio da su drugačiji nazori što su se tada propovijedali u ovoj zemlji naprosto bili proizvod britanskog licemjerja. Koliko malo razlike on vidi između ideala koji su bili na snazi u ovoj zemlji i ideala što se prakticiraju u današnjoj Njemačkoj, najbolje ilustrira njegova tvrdnja da... ... je točno da, kad neki istaknuti nacional-socijalist tvrdi kako je 'sve što je na dobrobit njemačkog naroda dobro, a sve što šteti njegovim interesima pogrešno", on naprosto potvrđuje ono isto poistovjećivanje nacionalnog interesa s univerzalnim pravom kakvo su već u zemljama engleskog govornog područja bili uspostavili (predsjednik) Wilson, profesor Toynbee, lord Cecil, i mnogi drugi. Budući da su knjige profesora Carra posvećene međunarodnim pitanjima, karakteristične tendencije kojima su one obilježene najočitije su uglavnom u toj sferi. No iz natuknica o karakteru budućeg društva kakvo on ima u vidu, vidljivo je da za uzor ima totalitarni model. Ponekad se čovjek čak zapita je li sličnost slučajna ili promišljena. Primjerice, kad tvrdi da "više ne možemo vidjeti baš mnogo smisla u razlikovanju između 'društva' i 'države', koje je bilo rašireno u devetnaestome stoljeću", shvaća li profesor Carr da je upravo takva i doktrina profesora Carla Schmitta, vodećeg nacističkog teoretičara totalitarizma, i, zapravo, sama bit određenja totalitarizma što ga je taj autor dao tome pojmu koji je on sam i uveo? Ili, primjerice, da je viđenje po kojem je "masovna proizvodnja mnijenja prirodna psljedica masovne proizvodnje dobara" i da je, stoga, "preduvjerenje što ga svjetska propaganda još uvijek stvara u mnogim glavama, danas vrlo slično predrasudi o štetnosti nadzora nad industrijom i trgovinom" zapravo apologija uniformiranja mnijenja kakvo prakticiraju nacisti? U kasnijoj knjizi Conditions of Peace profesor Carr naglašeno pozitivno odgovara na pitanje kojim smo bili zaključili prethodno poglavlje: Pobjednici su izgubili mir, a Sovjetska Rusija i Njemačka su dobile u miru, jer su prvi nastavili propovijedati, a dijelom i primjenjivati nekad valjana, ali danas razorne ideale o pravima nacija i laissezfaire kapitalizma, a Rusija i Njemačka, svjesno ili nesvjesno slijedeći plimu dvadesetog stoljeća, nastoje izgraditi svijet u većim cjelinama pod centraliziranim planiranjem i nadzorom. Profesor Carr u cjelini usvaja njemački borbeni poklič socijalističke revolucije Istoka protiv liberalnog Zapada, u kojoj je Njemačka prednjačila: (to je poklič) revolucije koja je otpočela u prošlome ratu, koja je bila pokretačka snaga svakog značajnog političkog pokreta za posljednjih dvadeset godina... revolucije protiv prevladavajućih ideja devetnaestoga stoljeća: liberalne demokracije, nacionalnog samoodređenja i laissez-faire ekonomike. Kao što i sam ispravno kaže, "bilo je gotovo neizbježno da taj izazov uvjerenjima devetnaestoga stoljeća, koja ona nikad nije zapravo bila usvojila, upravo u Njemačkoj nađe jednog od svojih najjačih protagonista". Obzirom na sve fatalističke ideje svakog pseudo-povjesničara od Hegela i Marxa, takav se razvoj stvari prikazuje kao neizbježan: "mi znamo smjer u kojem se svijet

kreće, i mi se tome moramo pokoriti ili propasti". Za uvjerenje da je taj trend neizbježan karakteristično je da se zasniva na poznatim ekonomskim pogreškama - na tobožnjoj nužnosti općeg rasta monopola kao posljedice tehnološkog razvoja, tobožnjeg "potencijalnog obilja", i na svim drugim popularnim krilaticama koje se pojavljuju u djelima te vrste. Profesor Carr nije ekonomist i njegova ekonomska argumentacija općenito uzeto ne može izdržati ozbiljnu kritiku. Ali ni to niti njegovo uvjerenje kojega se istodobno, što je karakteristično, čvrsto drži, naime da važnost gospodarskog čimbenika u društvenom životu sve brže opada, ne priječi ga da sva svoja predviđanja o neizbježnom razvoju stvari zasnuje na ekonomskim argumentima, ili da kao svoje glavne zahtjeve za budućnost iznese "reinterpretaciju demokratskih ideala 'jednakosti' i 'slobode' prevenstveno u ekonomskim terminima!" Prezir profesora Carra prema svim idejama liberalnih ekonomista (koje on uporno naziva idejama devetnaestoga stoljeća, premda znade da ih Njemačka "zapravo nikad nije dijelila" i da je već u devetnaestom stoljeću prakticirala većinu načela što ih on danas propovijeda) jednako je snažan kao i prezir bilo kojeg od njemačkih pisaca koje sam spominjao u prethodnom poglavlju. On čak preuzima i njemačku tezu, koju je iznio Friedrich List, da je slobodna trgovina bila politika koju su diktirali isključivo posebni interesi Engleske u devetnaestome stoljeću, i koja je bila podobna samo tim interesima. No danas je "umjetno stvaranje stanovitog stupnja autarkije nužan uvjet sređene socijalne egzistencije". "Povratak široj i obuhvatnijoj svjetskoj trgovini... uz pomoć 'otklanjanja trgovinskih barijera' ili obnovom laissez-faire načela devetnaestoga stoljeća" za nj je "nezamisliv". Budućnost pripada Grossraumwirtschaft-u njemačkog tipa: "ishod kakav želimo može se postići samo svjesnom reorganizacijom europskog života kakve se poduhvatio Hitler"! Poslije svega toga čovjeka ne iznenađuje karakteristični odjeljak pod naslovom "Moralna funkcija rata", u kojem profesor Carr milostivo žali "dobrodušne ljude (osobito u zemljama engleskog govornog područja) koji, kao zatočnici tradicije devetnaestoga stoljeća, uporno na rat gledaju kao na nešto besmisleno i nesvrhovito", i veliča "značenje i svrhovitost" što ih rat, "najmoćnije sredstvo socijalne solidarnosti", stvara. Sve to dobro je poznato - no čovjek ne bi očekivao da će to naći u radovima engleskih znanstvenika. *** Možda još nismo dostatno pozornosti poklonili jednoj značajki intelektualnog razvoja u Njemačkoj za posljednjih stotinu godina, koja se gotovo u istovjetnom oblikku danas pojavljuje i u ovoj zemlji: znanstvenicima koji agitiraju za "znanstvenu" organizaciju društva. Ideal društva koje je "skroz naskroz" ustrojeno odozgo, u Njemačkoj je bio značajno podupiran jedinstvenim utjecajem što su ga njemački znanstvenici i tehnološki stručnjaci imali na oblikovanje društvenog i političkog mnijenja. Malo se tko sjeća da su u modernoj povijesti Njemačke politički profesori igrali ulogu sličnu ulozi kakvu su u Francuskoj imali politički odvjetnici. Utjecaj tih znanstvenika-političara posljednjih godina nije bio baš često na strani slobode: "netrpeljivost razuma", tako često uočljiva u specijalista, netrpeljivost prema običajima običnih ljudi, karakteristična za mnoge stručnjake, i prezir prema svemu što nije svjesno organizirao viši um prema kakvom znanstvenom planu, prije no što su u našoj zemlji zadobili na znatnosti, bili su pojave dobro znane u njemačkoj javnosti. I

možda ni jedna druga zemlja nije bolji primjer za to kakvi mogu biti učinci općeg i posvemašnjeg odmaka većeg dijela obrazovnog sustava od "humanističkih" prema "realnim" predmetima od Njemačke između 1840. i 1940. Način na koji su se, na koncu, uz malobrojne iznimke, njemački učeni ljudi i znanstvenici spremno stavili u službu novih vladara jedan je od najžalosnijih i najsramnijih prizora u cjelokupnoj povijesti uspona nacional-socijalizma. Poznato je da su se upravo znanstvenici i inženjeri, koji su tako glasno tvrdili da su vođe na putu u nov i bolji svijet, novoj tiraniji potčinili spremnije no ijedan drugi sloj. Ulogu što su je intelektualci odigrali u totalitarističkoj preobrazbi društva proročki je u jednoj drugoj zemlji previdio Julien Benda, čije djelo Trahison des Clercs zadobija nova značenja kad ga se danas, petnaest godina poslije njegova nastanka, ponovno čita. Osobito jedan odlomak u toj knjizi zaslužuje da se dobro prouči i zapamti kad se razmatra neke primjere izleta britanskih znanstvenika u politiku. To je odlomak u kojem gospodin Benda govori o predrasudi u vezi sa znanošću koju se smatra kompetentnom u svim područjima, uključujući i moralku; to je predrasuda koja je, ponavljam, nasljeđe devetnaestoga stoljeća. Preostaje da se otkrije da li oni koji mašu tom doktrinom vjeruju u nju ili pak samo žele svojim strastima, za koje savršeno dobro znaju da nisu ništa drugo doli strasti, dati znanstveni izgled. Valja upozoriti na to da dogmu o tomu kako se povijest podvrgava znanstvenoj zakonitosti propovijedaju osobito pristaše proizvoljne vlasti. To je posve prirodno, budući da to otklanja dvije vrste stvari koje oni najviše mrze - ljudsku slobodu i povijesnu djelatnost pojedinca. Već smo bili u prilici spomenuti jedan engleski proizvod te vrste, djelo u kojemu se, na marksističkoj podlozi, sve karakteristične idiosinkrazije totalitarnog intelektualca, mržnja prema gotovo svemu što odlikuje europsku civilizaciju od doba renesanse, pridružuju odobravanju metoda inkvizicije. Ovdje se nećemo baviti tako ekstremnim slučajem, i uzet ćemo u obzir djelo koje je reprezentativnije i koje je doživjelo znatan publicitet. Knjižica dr. C. HZ. Waddingtona, pod karakterističnim naslovom The Scientific Attitude valjan je primjer one vrste literature kojoj je sponzor utjecajni tjednik Nature, a koja kombinira zahtjeve za većom političkom moći znanstvenika sa žarkim zagovaranjem sveobuhvatnog "planiranja". Premda u svom preziru prema slobodi nije otvoren kao gospodin Crowther, dr Waddington nije ništa manje zabrinjavajući slučaj. On se od većine sebi sličnih pisaca razllikuje po tomu što jasno sagledava pa čak i ističe da tendencije što ih on opisuje i podržava neizbježno vode totalitarnom sustavu. Ipak, očito je da mu se to čini boljim od onoga što on naziva "današnjom okrutnom civilizacijom zoološkog vrta". Tvrdnja dr Waddingtona da je znanstvenik kvalificiran upravljati totalitarnim društvom temelji se uglavnom na njegovoj tezi da "znanost može izreći moralni sud o čovjekovu ponašanju", što je tvrdnja kojoj je Nature posredstvom dr Waddingtona dala znatan publicitet. To je, naravno, teza što je odavna bila dobro poznata njemačkim znanstvenicima-političarima, i koju je s pravom istaknuo J. Benda. Da bismo pokazali što to znači, ne moramo posezati dalje od knjige dr Waddingtona. Sloboda je, objašnjava on, "vrlo nezgodan pojam za znanstvenu raspravu, dijelom stoga što znanstvenik nije uvjeren da, u krajnjoj linij, takvo nešto uopće postoji". Ipak, kaže nam se da "znanost priznaje" ovu ili onu vrstu slobode, ali "sloboda da se bude osebujan i drugačiji od svoga susjeda nije... znanstvena vrijednost". Očito, "bludnica humanističkih znanosti",

o kojoj dr Waddington ima toliko toga ružnog reći, grubo nas je zavela na pogrešan put učeći nas toleranciji! Da ta knjiga o "znanstvenom pristupu", kad je riječ o društvenim i ekonomskim pitanjima, nije nimalo znanstvena, jest nešto što se moglo i očekivati poznavajući tu vrstu literature. I u njoj nalazimo poznate klišeje i neosnovana uopćavanja o "potencijalnom obilju" i neizbježnu sklonost monopolu, premda će se pokazati da su "najveći autoriteti" koje se navodi za podršku tim tvrdnjama najčešće političke rasprave sumnjive znanstvene razine, dok se ozbiljne studije o tim istim problemima upadljivo zanemaruju. Kao i u gotovo svim radovima te vrste, uvjerenja dr. Waddingtona uvelike su određena njegovom vjerom u "neizbježne povijesne tendencije" koje je znanost tobože otkrila što ih on izvodi iz "duboko znanstvene filozofije" marksizma, kojega su temeljni pojmovi "gotovo, ako ne i posve, istovjetni onima na kojima se temelji znanstveni pristup prirodi" i kojega je "sposobnost prosuđivanja", kaže dr Waddington, veća od svega što mu je prethodilo. Tako dr. Waddington, premda kaže da je "teško nijekati da je Engleska danas zemlja u kojoj se živi gore" no godine 1913, išćekuje privredni sustav koji će "biti centraliziran i totalitaran u smislu da će svi aspekti privrednoga razvoja velikih područja biti svjesno planirani kao cjelovita cjelina". A njegovu olakom optimizmu u vezi s time da će u tom totalitarnom sustavu sloboda mišljenja biti očuvana, njegov "znanstveni pristup" ne pruža bolje osnovice od uvjerenja da "mora postojati vrlo vrijedan dokaz o pitanjima koja čovjek može razumjeti a da pri tomu ne mora biti stručnjak, primjerice kao što je to pitanje je li moguće "kombinirati totalitarizam i slobodu mišljenja". *** Potpuniji pregled raznih tendencija prema totalitarizmu u ovoj zemlji morao bi znatnu pozornost pokloniti različitim pokušajima da se stvori neka vrsta socijalizma srednje klase koji, što nedvojbeno njegovim autorima nije vidljivo, ima sličnosti sa sličnim tokovima u pred-hitlerovskoj Njemačkoj. Da se ovdje bavimo političkim pokretima u užem smislu riječi, morali bismo uzeti u obzir nove organizacije kao što su "Forward March" ili "Common Wealth" pokret Sir Richarda Aclanda, autora spisa Unser Kampf, ili djelatnost "1941 Commitee" gospodina J. B. Priestleyja, koji je nekada bio združen s Aclandovim pokretom. No, premda ne bi bilo mudro zanemarivati simptomatsko značenje takvih pojava, ipak ih se još uvijek ne može smatrati značajnom političkom snagom. Osim intelektualnih utjecaja, koje smo prikazali na dva primjera, poticaj u smjeru totalitarizma uglavnom dolazi od dviju interesnih skupina organiziranog kapitala i organiziranog radništva. Vjerojatno najveća prijetnja jest u tomu što je politika tih dviju najmoćnijih skupina usmjerena u istome pravcu. Oni to čine zajedničkom, a često i usklađenom, podrškom monopolističkom ustroju industrije; a ta je tendencija najveća neposredna opasnost. Premda nema razloga vjerovanju da je takav tijek stvari neizbježan, malo može biti sumnje u to da ćemo, nastavimo li putom kojim kročimo, završiti u totalitarizmu. Takav tijek stvari, naravno, planiraju uglavnom kapitalistički organizatori monopola, i oni su stoga jedan od glavnih izvora te pogibelji. Što njihov cilj nije totalitarni sustav već prije neka vrsta korporativnog društva u kojem će se

organizirane industrije pojaviti kao polu-nezavisna i samo-upravna "tijela", nimalo ne umanjuje njihovu odgovornost. Oni su kratkovidni baš koliko su to bili i njihove njemačke kolege kad su vjerovale da će im biti dopušteno ne samo da stvore već i da dokad god hoće upravljaju takvim sustavom. Odluke što ih upravitelji takve organizirane industrije stalno moraju donositi nisu odluke kakve će društvo za dugo prepuštati privatnim pojedincima. Država koja dopušta da se razviju tako golema središta moći ne može dopustiti da ta moć ostane posve pod kontrolom privatnika. A jednako je iluzorno mišljenje da će im u takvim uvjetima za dugo biti dopušteno da uživaju povlašten položaj kakav je u kompetitivnom društvu opravdan time što od mnogih koji riskiraju tek nekolicina postižu uspjeh zbog kojeg se isplati riskirati. Nije čudo da bi se poduzetnicima sviđalo da uživaju i visok prihod, kakav u kompetitivnome društvu ostvaruju oni uspješni među njima, i istodobno sigurnost kakvu uživaju javni službenici. Dokle god širok sektor privatne industrije postoji usporedo s državnom industrijom, svi su izgledi da će velika industrijska sposobnost iziskivati visoke plaće čak i u uvelike osiguranom položaju. No premda se očekivanja poduzetnika mogu ostvarivati u prijelaznom razdoblju, oni će ubrzo, baš kao što su to doživjele njihove njemačke kolege, doživjeti situaciju kad više neće biti gospodari, već će se u svakome pogledu morati zadovoljiti s onoliko moći i dohotka koliko im vlada prepusti. Osim ako čitatelj nije posvema pogrešno shvatio ovu knjigu, autora se ne može sumnjičiti s nekakve zaštitničke naklonosti prema kapitalistima, kad naglašava da bi ipak bilo pogrešno za suvremeno kretanje prema monopolu kriviti isključivo ili najviše tu klasu. Njihova sklonost za takav razvoj stvari niti je što nova niti bi sama po sebi mogla postati iznimno velika moć. Fatalno je bilo to što su oni uspjeli pridobiti podršku sve većeg broja drugih skupina i uz njihovu pomoć podršku države. U stanovitoj mjeri monopolisti su tu podršku dobili ili tako što su drugim skupinama dopustili da sudjeluju u njihovoj dobiti, ili - što je možda još češći slučaj - tako što su ih uvjerili da je stvaranje monopola u javnom interesu. No promjena u javnome mnijenju, koje je zahvaljujući svom utjecaju na zakonodavstvo i pravosuđe bilo najvažnijim čimbenikom koji je omogućio takav razvoj stvari, više od svega rezultat je propagande što je ljevica vodi protiv nadmetanja. Vrlo često čak i mjere uperene protiv monopolista zapravo služe samo jačanju moći monopola. Svaki pohod protiv dobiti monopola, bio on u interesu pojedinih skupina ili u interesu države kao cjeline, tendira tomu da stvori nove interesne skupine koje će pridonijeti podupiranju monopola. Sustav u kojem velike povlaštene skupine profitiraju od dobiti monopola može biti politički mnogo opasniji, a monopol u takvom sustavu zasigurno je moćniji no u sustavu u kojem profiti pripadaju samo ograničenom broju nekolicine. No premda bi trebalo biti jasno da su, primjerice, više plaće što su ih monopolisti u stanju plaćati jednako tako rezultat eksploatacije kao i njihov profit, i da će jednako sigurno učiniti siromašnijim ne samo sve potrošače već još više sve druge koji žive od plaće, danas sposobnost isplaćivanja većih plaća kao valjan argument u korist monopola prihvaćaju ne samo oni koji od njega imaju koristi već i javnost općenito. Postoje ozbiljni razlozi za sumnju u to je li, čak i u onim slučajevima gdje je monopol neizbježan, najbolji način da ga se kontrolira taj da ga se prepusti državi. Kad bi se radilo samo o jednoj industriji, to bi možda moglo biti tako. Ali kada moramo imati posla s mnogo različitih monopolističkih djelatanosti, mnogo toga se može reći u korist njihova ostavljanja u različitim privatnim

rukama umjesto njihova objedinjavanja pod jedinstvenom kontrolom države. ^ak i ako željeznice, ceste i zračni transport, ili opskrba plinom i električnom energijom neizbježno moraju biti monopoli, potrošač je nedvojbeno u mnogo jačoj poziciji sve dotle dok oni ostaju zasebni monopoli umjesto da budu "koordinirani" od strane neke središnje vlasti. Privatni monopol rijetko je kada potpun, a još je rjeđe dugotrajan ili u stanju ne obazirati se na potencijalnu konkurenciju. No državni monopol uvijek je monopol pod državnom zaštitom zaštićen i od potencijalne konkurencije i od učinkovite kritike. Njačešće to znači da je nekom privremenom monopolu data moć da za svagda osigura svoj položaj - moć koja će gotovo sigurno biti iskorištena. Ondje gdje vlast koja treba kontrolirati i ograničavati monopol postaje zainteresirana za to da štiti i brani svoje štićenike, ondje gdje za vladu ispraviti kakvu zlorabu znači priznati odgovornost za nju, i gdje kritika djelatnosti monopola znači kritiku vlade, malo je nade da će monopol biti u službi zajednice. Država koja je u svim pravcima upletena u upravljanje monopolističkim poduzećima, premda će raspolagati neograničenom moći nad pojedincem, ipak će biti slaba država u pogledu slobode formuliranja politike. Mašinerija monopola poistovjećuje se s mašinerijom države, a država sama sve se više poistovjećuje s interesima onih koji upravljaju stvarima negoli s interesima pučanstva uopće. Vjerojatno je da svugdje gdje je monopol neizbježan plan što su mu nekad bili skloni Amerikanci, to jest snažna državna kontrola nad privatnim monopolima, ako se dosljedno primjenjuje pruža veće izglede za postizanje zadovoljavajućih rezultata no državna uprava. Barem se čini da je to tako ondje gdje država nameće strogu kontrolu cijena, koja ne ostavlja prostora izvanrednim profitima kakve mogu ostvarivati samo monopolisti. ^ak i onda kad to (kao što je ponekad bio slučaj s američkim javnim službama) za učinak ima da usluge monopolističkih djelatnosti bivaju manje zadovoljavajuće no što bi mogle biti, to je mala cijena za djelotvornu kontrolu nad moćima monopola. Ja bih osobno mnogo radije podnosio neku takvu manjkavost no da organizirani monopol kontrolira moj način života. Takva metoda nadgledanja monopla, koja bi ubrzo položaj monopolista učinila najmanje poželjnim poduzetničkim položajem, jednako bi valjano kao i bilo što drugo pridonijela ograničavanju monopola na ona područja u kojima je monopol neizbježan, i stimuliranju iznalaženja zamjene za monopol, koja bi se mogla postići nadmetanjem. Dostatno je da monopolista vratite u položaj žrtvenog jarca ekonomske politike, pa ćete se iznenaditi kako će brzo većina sposobnijih poduzetnika ponovno otkriti privlačnost nesigurnosti konkurencije! *** Problem monopola ne bi bio tako težak kada bismo se morali suprotstavljati samo kapitalističkim monopolistima. No, kao što je već rečeno, monopol nije postao onakva opasnost kakva jest zahvaljujući naporima nekolicine zainteresiranih kapitalista, već zahvaljujući podršci što su ih dobili od onih kojima su dopustili da sudjeluju u njihovoj dobiti, i od još mnogih koje su uvjerili da podržavajući monopol pomažu stvaranju pravednijeg i sređenijeg društva. Fatalna prekretnica u modernome razvoju nastupila je kada je veliki pokret koji svojim izvornim ciljevima može služiti samo suprotstavljajući se svakoj povlastici, radnički pokret, dospio pod utjecaj doktrina usmjerenih protiv konkurencije te se i sam zapetljao u borbu za povlasticce. Rast monopola u posljednje vrijeme uvelike je ishod promišljene suradnje organiziranog kapitala i organiziranog radništva, pri čemu povlaštene skupine radništva sudjeluju u monopolskoj dobiti na račun zajednice, a osobito na račun najsiromašnijih, onih

koji su zaposleni u manje dobro organiziranim djelatnostima, i onih koji su nezaposleni. Jedna od najžalosnijih stvari u ovo naše vrijeme upravo je to što veliki demokratski pokret podržava politiku koja nužno vodi uništenju demokracije i koja, dotle, može donositi koristi samo manjini među mnoštvom koje ju podržava. A upravo je ta podrška što je ljevica pruža tendencijama usmjerenim prema monopolu te tendencije učinila tako neodoljivima a izglede za budućnost tako nevesele. Dokle god radnički pokret bude pomagao u razaranju jedinoga poretka u kojem je barem stanovit stupanj neovisnosti i slobode bio osiguran svakom radniku, malo je nade za budućnost. Laburističke vođe koji sada tako glasno proglašavaju da se "jednom za svagda raskinuli s bezumnim kompetitivnim sustavom" proglašuju zapravo zalaz slobode pojedinca. Samo su dvije mogućnosti: ili poredak kojim upravlja impersonalna disciplina tržišta, ili poredak kojim upravlja volja malobrojnih pojedinaca; a oni koji smjeraju razorenje prvoga, svjesno ili nesvjesno pomažu stvaranju potonjeg. Premda će se neki radnici možda bolje hraniti, a svi će bez sumnje u tom novom poretku biti jednoobraznije odjeveni, s pravom se možemo pitati bi li na koncu većina engleskih radnika bila zahvalna onim intelektualcima među svojim vođama koji su im podarili socijalističku doktrinu što ugrožava njihovu osobnu slobodu. U svakoga tko poznaje povijest najvažnijih europskih zemalja za posljednjih dvadeset i pet godina proučavanje najnovijeg programa Laburističke stranek, koja se sada posvetila stvaranju "planskoga društva", izaziva potištenost. U tom se programu 2svakom pokušaju ponovnog uspostavljanja tradicionalne Britanije" suprotstavlja plan koji se ne samo u općim obrisima već i u pojedinostima, pa čak i u rječniku, ne razlikuje od socijalističkih snov ašto su prevladavali u njemačkim raspravama prije dvadeset i pet godina. Iz njemačke su ideologije preuzeti doslovce ne samo zahtjevi - primjerice u rezoluciji što je, na prijedlog profesora Laskija, usvojena - kojima se traži da se i u vrijeme mira zadrže "mjere vladine kontrole koje su u vrijeme rata potrebne da bi se mobilizirali nacionalni resursi" već i sve karakteristične krilatice, kao na primjer "uravnotežena ekonomija" kakvu danas profesor Laski zahtijeva za Veliku Britaniju, ili "opća potrošnja" prema kojoj treba usmjeravati proizvodnju uz pomoć centraliziranog upravljanja. Prije dvadeset i pet godina možda je još i bilo opravdanja za naivno uvjerenje "da plansko društvo može biti u mnogo većoj mjeri slobodno društvo no kompetitivni laissez-faire poredak što ga je zamijenilo". No neizrecivo je tragično kada se s njime susrećemo i poslije dvadeset i pet godina iskustva i preispitivanja starih uvjerenja kojima je to iskustvo vodilo, i u vrijeme kad se suprotstavljamo upravo rezultatima tih istih doktrina. To što je velika stranka, koja je u parlamentu i u javnome mnijenju u mnogomu zauzela mjesto što su ga imale napredne stranke u prošlosti, svrstala na stranu onoga što se, u svjetlu cjelokupnog proteklog razvoja, nužno mora smatrati retrogradnim kretanjem, predstavlja odlučnu promjenu do koje je došlo u naše vrijeme, i ujedno smrtnu prijetnju svemu što liberal mora cijeniti. Da napredovanje ugrožavaju tradicionalističke snage desnice nešto je što je karakteristično za sva razdoblja te nas stoga ne treba zabrinjavati. Ali ako stajalište opizicije, i u javnim raspravama i u parlamentu, trajno ostane monopol jedne druge reakcionarne stranke, onda više zaista neće biti nikakve nade.

Trinaesto poglavlje PRISTAŠE TOTALITARIZMA ME\U NAMA Kada se vlasti predstavljaju pod plaštem organizacije, dobijaju privlačnost dostatno zanošljivu da zajednicu slobodnih ljudi prometn u u totalitarnu državu. The Times Vjerojatno je istina da je veličina nasilja što su ga počinile totalitarne vlasti, umjesto da poveća strah da bi se takav sustav jednoga dana mogao uspostaviti i u ovoj zemlji, prije osnažila uvjerenje da se to ovdje ne može dogoditi. Kad pogledamo na nacističku Njemačku, jez što nas odvaja od nje čini se toliko velikim kao da ništa što se tamo događa ne može imati nikakva značenja za bilo kakav mogući razvoj stvari u ovoj zemlji. A činjenica da je ta razlika postpuno postajala sve većom kao da pobija svaku tvrdnju o tomu da se i mi možda krećemo u nekom sličnom pravcu. No nemojmo zaboraviti da bi se prije petnaest godina mogućnost da se nešto takva dogodi u Njemačkoj činila isto tako fantastičnom, ne samo najvećoj većini samih Nijemaca, već i najneprijateljskije raspoloženim stranim promatračima (ma kako danas za sebe tvrdili da su bili mudri). Kao što je već rečeno na ovim stranicama, okolnosti u ovoj zemlji sve više nalikuju ne današnjoj Njemačkoj već Njemačkoj od prije dvadeset ili trideset godina. Ima mnogo značajki koje su u to vrijeme smatralo "tipično njemačkima" a koje su danas jednako toliko česte u ovoj zemlji i mnogo je simptoma koji ukazuju na to da se stvari i dalje razvijaju u tom pravcu. Već smo spominjali ono što je najznačajnije - sve veću sličnost gospodarskih nazora desnice i ljevice, i njihovo zajedničko protivljenje liberalizmu koji je nekad bio zajednička osnovica glavnine engleske politike. Možemo se pozvati na autoritet gospodina Harolda Nicolsona, koji je izjavio da su za vladavine posljednje vlade konzervativaca među podržavateljima konzervativne stranke "najnadareniji... svi bili u srcu socijalisti"; a ne može biti mnogo dvojbe oko toga da li, kao i u vrijeme fabijevaca, mnogi socijalisti više simpatiziraju s konzervativcima no s liberalima. Mnogo je još pojava koje su usko povezane s time. Sve veće veličanje države, divljenje vlasti i veličini veličine radi, zanošenje "organizacijom" svega (sada to nazivamo planiranjem), te "nesposobnost da se išta prepusti naprosto organskom rastu", na koju se među Nijemcima prije šezdeset godina žalio čak i H. v. Treitscheke, sve to jedva da je danas u ovoj zemlji manje izraženo no što je bio slučaj u ono vrijeme u Njemačkoj. Koliko je za posljednjih dvadeset godina Engleska daleko otišla putom kojim se kretala Njemačka može se izvanredno jasno sagledati ako se pročita neke od ozbiljnijih rasprava o razlikama između britanskih i njemačkih nazora u političkim i moralnim pitanjima što su se u ovoj zemlji pojavila za vrijeme prošloga rata. Vjerojatnije je istina kada se kaže da je u to vrijeme britanska javnost općenito točnije procjenjivala te razlike no danas; no dok je u to vrijeme narod u ovoj zemlji bio ponosan na svoju posebnu tradiciju, ima nekoliko političkih nazora za koje se tada smatralo da su tipično engleski a kojih se danas, izgleda, većina u ovoj zemlji napola stidi, ako ih čak izravno ne odbacuje. Nije pretjerano reći da što je više neki autor koji piše o političkim ili

društvenim pitanjima u ono vrijeme izgledao tipično engleski, to je danas u vlastitoj zemlji više zaboravljen. Ljudi poput Lorda Morleyja ili Henryja Sidgwicka, lorda Actona ili A. V. Diceyja, kojima su se tada divili širom svijeta kao istaknutim primjerima političke mudrosti liberalne Engleske, za današnju su generaciju najčešće zastarjeli viktorijanci. Možda ništa ne ukazuje na tu promjenu jasnije no što se Gladstoneovo ime među mlađima rijetko kad spominje a da se pritom ne gunđa protiv njegove viktorijanske moralke i naivnog utopizma, dok se u suvremenoj engleskoj literaturi Bismarck redovito tretira sa simpatijama. Volio bih kada bih mogao s nekoliko odlomaka valjano prikazati zabrinjavajući dojam što ga ostavlja pažljivo iščitavanje nekih engleskih djela o idejama što su prevladavale u Njemačkoj u vrijeme prošloga rata, i gdje se gotovo svaka riječ može primijeniti na najistaknutije nazore u današnjoj engleskoj literaturi. Navest ću samo ukratko kratak odlomak iz rasparve lorda Keynesa, koji godine 1915. opisuje "moru" na koju je naišao u nekom tipičnom njemačkom radu iz toga razdoblja. On opisuje kako prema njemačkom autoru... ... čak i u miru, industrijski život mora ostati mobiliziran. Na to misli kad govori o "militarizaciji našeg industrijskog života" (što je i naslov djela kojeg prikazuje lord Keynes). S individualizmom se apsolutno mora okončati. Mora se uspostaviti sustav pravila kojima cilj neće biti veća sreća pojedinca (profesor Jaffé ne skanjuje se to naširoko obrazlagati), već jačanje organiziranog jedinstva države u cilju postizanja najvećeg stupnja djelotvornosti (Leistungsfähigkeit), utjecaj koje na individualni boljitak jest tek posredan. Taj odvratan nauk uklopljen je u neku vrstu idealizma. Nacija će se razviti u "zatvorenu cjelinu" i postat će, zapravo, ono za što je Platon govorio da ona treba biti - "Der Mensch im Grossen". Napose, nastupajući mir sa sobom će donijeti jačanje ideje državnog djelovanja u industriji... Strana ulaganja, iseljavanje, industrijska politika koja je posljednjih godina na cio svijet gledala kao na tržište, odveć su pogibeljni. Stari poredak industrije, koji danas odumire, utemeljen je na profitu; a nova Njemačka, kao sila dvadesetoga stoljeća treba, ne obazirući se na profit, zadati konačan udarac tom kapitalističkom sustavu koji je potekao iz Engleske prije stotinu godina. Ako zanemarimo činjenicu da se još ni jedan engleski autor, koliko ja znam, još nije usudio kuditi individualnu sreću, ima li u ovome i jedan odlomak koji ne sadrži ideje što se mogu sresti i u velikom dijelu suvremene engleske literature? Osim toga, nedvojbeno sve veću privlačnost u mnogim drugim zemljama imaju ne samo ideje koje su u Njemačkoj i drugdje pripremale totalitarizam, već i mnoga načela samoga totalitarizma. Premda bi u ovoj zemlji malo tko, ili čak i nitko, bio spreman prihvatiti totalitarizam u cjelini, malo je pojedinačnih njegovih značajki koje nam ovaj ili onaj nije preporučio za uglédanje. Zaista, jedva da ima ikoja stranica iz Hitlerove knjige koju ovaj ili onaj u ovoj zemlji nije preporučio kao nešto što treba preuzeti i iskoristiti za vlastite ciljeve. To osobito vrijedi za mnoge koji su nedvojbeno Hitlerovi smrtni neprijatelji zbog jedne posebne značajke njegova sustava. Ne smijemo smetnuti s uma da je Hitlerov antisemitizam mnoge ljude koji su u svakom pogledu potvrđeni pristaše totalitarizma njemačkog tipa natjerao da napuste njegovu zemlju ili

pretvorio u njegove neprijatelje. Nikakav općenit opis ne može valjano prikazati sličnost velikog dijela današnje engleske političke literature s radovima koji su uništili vjeru u zapadnjačku civilizaciju u Njemačkoj i izgradili takvo stanje duha u kojem je nacizam mogao uspjeti. Ta sličnost je čak više sličnost u načinu na koji se pristupa problemima no u upotrebljenim argumentima - srest ćemo sličnu spremnost na raskidanje svih kulturnih veza s prošlošću i spremnost da se sve stavi na kocku uspjeha nekog određenog eksperimenta. Kao što je bio slučaj i u Njemačkoj, većina radova koji pripremaju put totalitarnom kursu u ovoj zemlji proizvod su iskrenih idealista i često intelektualno istaknutih ljudi. Stoga, premda je zlobno izdvajati pojedine osobe za ilustraciju, kad slične nazore zastupaju stotine drugih, ne vidim drugoga načina za djelotvorno demonstriranje do koje je mjere takav razvoj stvari uznapredovao u ovoj zemlji. Namjerno ću za ilustraciju izabrati autore u čiju se iskrenost i nezainteresiranost ne može sumnjati. No premda vjerujem da ću na taj način pokazati kako se nazori iz kojih proizlazi totalitarizam danas ovdje brzo šire, ima malo izgleda da uspješno prenesem jednako važnu sličnost emocionalne atmosfere. Da bi se jasno pokazalo ono što se prilično lako može raspoznati kao simptome razvoja koji nam je znan iz vlastitoga iskustva, bio bi potreban dostatno širok uvid u sve jedva zamjetljive promjene u mišljenju i jeziku. Susrećući onu vrstu ljudi koji govore o nužnosti suprotstavljanja "velikih" ideja "malima" i o zamjenjivanju starog "statičkog" ili "parcijalnog" mišljenja novim "dinamičkim" ili "globalnim", čovjek nauči u onome što s početka izgleda puka besmislica prepoznavati znak istog onog intelektualnog stava očitovanjima kojega se ovdje jedino i možemo baviti. *** Moja prva dva primjera dva su spisa nadarenog znanstvenika koji je posljednjih nekoliko godina privukao mnogo pozornosti. U suvremenoj engleskoj literaturi vjerojatno je malo drugih primjera u kojima je utjecaj specifičnih njemačkih ideja kojima se ovdje bavimo toliko očit kao što je to slučaj s knjigama profesora E. H. Carra Twenty Years' Crisis i Conditions of Peace. U prvoj od tih dviju knjiga profesor Carr otvoreno priznaje da je pristaša "'historičke škole' realista (koja) potječe iz Njemačke i razvoj (koje) se može pratiti preko velikih imena Hegela i Marxa". Realist, objašnjava on, jest onaj "za koga je moralnost funkcija politike" i tko "ne može logički prihvatiti ni jedno mjerilo vrijednosti do li činjenice". Taj se "realizam", na pravi njemački način, suprotstavlja "utopijskom" mišljenju što datira od osamnaestoga stoljeća i "koje je u biti bilo individualističko utoliko što je čovjekovu savjest postavilo kao najvišeg suca". No stara moralka sa svojim "apstraktnim općim načelima" mora išćeznuti jer "empirist svaki konkretni slučaj procjenjuje sukladno njegovim posebnim vrijednostima". Drugim riječima, važna je samo svrsishodnost, pa nas se čak uvjerava da "pravilo pacta sunt servanda nije moralno načelo". Što bez apstraktnih općih načela vrijednost postaje isključivo stvar proizvoljnog mnijenja, i što međunarodni ugovori nemaju nikakva značenja, ako moralno ne obvezuju, čini se da ne brine profesora Carra. Premda on to ne kaže izrijekom, čini se da se po mišljenju profesora Carra Engleska u prošlome ratu zapravo borila na pogrešnoj strani. Svatko tko bi danas ponovno pročitao proklamacije o britanskim ratnim ciljevima od prije dvadeset i pet godina i usporedio ih s današnjim nazorima profesora Carra, lako bi vidio da je ono što smo mislili da su njemački nazori, danas stajališta

profesora carra, koji bi vjerojatno tvrdio da su drugačiji nazori što su se tada propovijedali u ovoj zemlji naprosto bili proizvod britanskog licemjerja. Koliko malo razlike on vidi između ideala koji su bili na snazi u ovoj zemlji i ideala što se prakticiraju u današnjoj Njemačkoj, najbolje ilustrira njegova tvrdnja da... ... je točno da, kad neki istaknuti nacional-socijalist tvrdi kako je 'sve što je na dobrobit njemačkog naroda dobro, a sve što šteti njegovim interesima pogrešno", on naprosto potvrđuje ono isto poistovjećivanje nacionalnog interesa s univerzalnim pravom kakvo su već u zemljama engleskog govornog područja bili uspostavili (predsjednik) Wilson, profesor Toynbee, lord Cecil, i mnogi drugi. Budući da su knjige profesora Carra posvećene međunarodnim pitanjima, karakteristične tendencije kojima su one obilježene najočitije su uglavnom u toj sferi. No iz natuknica o karakteru budućeg društva kakvo on ima u vidu, vidljivo je da za uzor ima totalitarni model. Ponekad se čovjek čak zapita je li sličnost slučajna ili promišljena. Primjerice, kad tvrdi da "više ne možemo vidjeti baš mnogo smisla u razlikovanju između 'društva' i 'države', koje je bilo rašireno u devetnaestome stoljeću", shvaća li profesor Carr da je upravo takva i doktrina profesora Carla Schmitta, vodećeg nacističkog teoretičara totalitarizma, i, zapravo, sama bit određenja totalitarizma što ga je taj autor dao tome pojmu koji je on sam i uveo? Ili, primjerice, da je viđenje po kojem je "masovna proizvodnja mnijenja prirodna psljedica masovne proizvodnje dobara" i da je, stoga, "preduvjerenje što ga svjetska propaganda još uvijek stvara u mnogim glavama, danas vrlo slično predrasudi o štetnosti nadzora nad industrijom i trgovinom" zapravo apologija uniformiranja mnijenja kakvo prakticiraju nacisti? U kasnijoj knjizi Conditions of Peace profesor Carr naglašeno pozitivno odgovara na pitanje kojim smo bili zaključili prethodno poglavlje: Pobjednici su izgubili mir, a Sovjetska Rusija i Njemačka su dobile u miru, jer su prvi nastavili propovijedati, a dijelom i primjenjivati nekad valjana, ali danas razorne ideale o pravima nacija i laissezfaire kapitalizma, a Rusija i Njemačka, svjesno ili nesvjesno slijedeći plimu dvadesetog stoljeća, nastoje izgraditi svijet u većim cjelinama pod centraliziranim planiranjem i nadzorom. Profesor Carr u cjelini usvaja njemački borbeni poklič socijalističke revolucije Istoka protiv liberalnog Zapada, u kojoj je Njemačka prednjačila: (to je poklič) revolucije koja je otpočela u prošlome ratu, koja je bila pokretačka snaga svakog značajnog političkog pokreta za posljednjih dvadeset godina... revolucije protiv prevladavajućih ideja devetnaestoga stoljeća: liberalne demokracije, nacionalnog samoodređenja i laissez-faire ekonomike. Kao što i sam ispravno kaže, "bilo je gotovo neizbježno da taj izazov uvjerenjima devetnaestoga stoljeća, koja ona nikad nije zapravo bila usvojila, upravo u Njemačkoj nađe jednog od svojih najjačih protagonista". Obzirom na sve fatalističke ideje svakog pseudo-povjesničara od Hegela i Marxa, takav se razvoj stvari prikazuje kao neizbježan: "mi znamo smjer u kojem se svijet

kreće, i mi se tome moramo pokoriti ili propasti". Za uvjerenje da je taj trend neizbježan karakteristično je da se zasniva na poznatim ekonomskim pogreškama - na tobožnjoj nužnosti općeg rasta monopola kao posljedice tehnološkog razvoja, tobožnjeg "potencijalnog obilja", i na svim drugim popularnim krilaticama koje se pojavljuju u djelima te vrste. Profesor Carr nije ekonomist i njegova ekonomska argumentacija općenito uzeto ne može izdržati ozbiljnu kritiku. Ali ni to niti njegovo uvjerenje kojega se istodobno, što je karakteristično, čvrsto drži, naime da važnost gospodarskog čimbenika u društvenom životu sve brže opada, ne priječi ga da sva svoja predviđanja o neizbježnom razvoju stvari zasnuje na ekonomskim argumentima, ili da kao svoje glavne zahtjeve za budućnost iznese "reinterpretaciju demokratskih ideala 'jednakosti' i 'slobode' prevenstveno u ekonomskim terminima!" Prezir profesora Carra prema svim idejama liberalnih ekonomista (koje on uporno naziva idejama devetnaestoga stoljeća, premda znade da ih Njemačka "zapravo nikad nije dijelila" i da je već u devetnaestom stoljeću prakticirala većinu načela što ih on danas propovijeda) jednako je snažan kao i prezir bilo kojeg od njemačkih pisaca koje sam spominjao u prethodnom poglavlju. On čak preuzima i njemačku tezu, koju je iznio Friedrich List, da je slobodna trgovina bila politika koju su diktirali isključivo posebni interesi Engleske u devetnaestome stoljeću, i koja je bila podobna samo tim interesima. No danas je "umjetno stvaranje stanovitog stupnja autarkije nužan uvjet sređene socijalne egzistencije". "Povratak široj i obuhvatnijoj svjetskoj trgovini... uz pomoć 'otklanjanja trgovinskih barijera' ili obnovom laissez-faire načela devetnaestoga stoljeća" za nj je "nezamisliv". Budućnost pripada Grossraumwirtschaft-u njemačkog tipa: "ishod kakav želimo može se postići samo svjesnom reorganizacijom europskog života kakve se poduhvatio Hitler"! Poslije svega toga čovjeka ne iznenađuje karakteristični odjeljak pod naslovom "Moralna funkcija rata", u kojem profesor Carr milostivo žali "dobrodušne ljude (osobito u zemljama engleskog govornog područja) koji, kao zatočnici tradicije devetnaestoga stoljeća, uporno na rat gledaju kao na nešto besmisleno i nesvrhovito", i veliča "značenje i svrhovitost" što ih rat, "najmoćnije sredstvo socijalne solidarnosti", stvara. Sve to dobro je poznato - no čovjek ne bi očekivao da će to naći u radovima engleskih znanstvenika. *** Možda još nismo dostatno pozornosti poklonili jednoj značajki intelektualnog razvoja u Njemačkoj za posljednjih stotinu godina, koja se gotovo u istovjetnom oblikku danas pojavljuje i u ovoj zemlji: znanstvenicima koji agitiraju za "znanstvenu" organizaciju društva. Ideal društva koje je "skroz naskroz" ustrojeno odozgo, u Njemačkoj je bio značajno podupiran jedinstvenim utjecajem što su ga njemački znanstvenici i tehnološki stručnjaci imali na oblikovanje društvenog i političkog mnijenja. Malo se tko sjeća da su u modernoj povijesti Njemačke politički profesori igrali ulogu sličnu ulozi kakvu su u Francuskoj imali politički odvjetnici. Utjecaj tih znanstvenika-političara posljednjih godina nije bio baš često na strani slobode: "netrpeljivost razuma", tako često uočljiva u specijalista, netrpeljivost prema običajima običnih ljudi, karakteristična za mnoge stručnjake, i prezir prema svemu što nije svjesno organizirao viši um prema kakvom znanstvenom planu, prije no što su u našoj zemlji zadobili na znatnosti, bili su pojave dobro znane u njemačkoj javnosti. I

možda ni jedna druga zemlja nije bolji primjer za to kakvi mogu biti učinci općeg i posvemašnjeg odmaka većeg dijela obrazovnog sustava od "humanističkih" prema "realnim" predmetima od Njemačke između 1840. i 1940. Način na koji su se, na koncu, uz malobrojne iznimke, njemački učeni ljudi i znanstvenici spremno stavili u službu novih vladara jedan je od najžalosnijih i najsramnijih prizora u cjelokupnoj povijesti uspona nacional-socijalizma. Poznato je da su se upravo znanstvenici i inženjeri, koji su tako glasno tvrdili da su vođe na putu u nov i bolji svijet, novoj tiraniji potčinili spremnije no ijedan drugi sloj. Ulogu što su je intelektualci odigrali u totalitarističkoj preobrazbi društva proročki je u jednoj drugoj zemlji previdio Julien Benda, čije djelo Trahison des Clercs zadobija nova značenja kad ga se danas, petnaest godina poslije njegova nastanka, ponovno čita. Osobito jedan odlomak u toj knjizi zaslužuje da se dobro prouči i zapamti kad se razmatra neke primjere izleta britanskih znanstvenika u politiku. To je odlomak u kojem gospodin Benda govori o predrasudi u vezi sa znanošću koju se smatra kompetentnom u svim područjima, uključujući i moralku; to je predrasuda koja je, ponavljam, nasljeđe devetnaestoga stoljeća. Preostaje da se otkrije da li oni koji mašu tom doktrinom vjeruju u nju ili pak samo žele svojim strastima, za koje savršeno dobro znaju da nisu ništa drugo doli strasti, dati znanstveni izgled. Valja upozoriti na to da dogmu o tomu kako se povijest podvrgava znanstvenoj zakonitosti propovijedaju osobito pristaše proizvoljne vlasti. To je posve prirodno, budući da to otklanja dvije vrste stvari koje oni najviše mrze - ljudsku slobodu i povijesnu djelatnost pojedinca. Već smo bili u prilici spomenuti jedan engleski proizvod te vrste, djelo u kojemu se, na marksističkoj podlozi, sve karakteristične idiosinkrazije totalitarnog intelektualca, mržnja prema gotovo svemu što odlikuje europsku civilizaciju od doba renesanse, pridružuju odobravanju metoda inkvizicije. Ovdje se nećemo baviti tako ekstremnim slučajem, i uzet ćemo u obzir djelo koje je reprezentativnije i koje je doživjelo znatan publicitet. Knjižica dr. C. HZ. Waddingtona, pod karakterističnim naslovom The Scientific Attitude valjan je primjer one vrste literature kojoj je sponzor utjecajni tjednik Nature, a koja kombinira zahtjeve za većom političkom moći znanstvenika sa žarkim zagovaranjem sveobuhvatnog "planiranja". Premda u svom preziru prema slobodi nije otvoren kao gospodin Crowther, dr Waddington nije ništa manje zabrinjavajući slučaj. On se od većine sebi sličnih pisaca razllikuje po tomu što jasno sagledava pa čak i ističe da tendencije što ih on opisuje i podržava neizbježno vode totalitarnom sustavu. Ipak, očito je da mu se to čini boljim od onoga što on naziva "današnjom okrutnom civilizacijom zoološkog vrta". Tvrdnja dr Waddingtona da je znanstvenik kvalificiran upravljati totalitarnim društvom temelji se uglavnom na njegovoj tezi da "znanost može izreći moralni sud o čovjekovu ponašanju", što je tvrdnja kojoj je Nature posredstvom dr Waddingtona dala znatan publicitet. To je, naravno, teza što je odavna bila dobro poznata njemačkim znanstvenicima-političarima, i koju je s pravom istaknuo J. Benda. Da bismo pokazali što to znači, ne moramo posezati dalje od knjige dr Waddingtona. Sloboda je, objašnjava on, "vrlo nezgodan pojam za znanstvenu raspravu, dijelom stoga što znanstvenik nije uvjeren da, u krajnjoj linij, takvo nešto uopće postoji". Ipak, kaže nam se da "znanost priznaje" ovu ili onu vrstu slobode, ali "sloboda da se bude osebujan i drugačiji od svoga susjeda nije... znanstvena vrijednost". Očito, "bludnica humanističkih znanosti",

o kojoj dr Waddington ima toliko toga ružnog reći, grubo nas je zavela na pogrešan put učeći nas toleranciji! Da ta knjiga o "znanstvenom pristupu", kad je riječ o društvenim i ekonomskim pitanjima, nije nimalo znanstvena, jest nešto što se moglo i očekivati poznavajući tu vrstu literature. I u njoj nalazimo poznate klišeje i neosnovana uopćavanja o "potencijalnom obilju" i neizbježnu sklonost monopolu, premda će se pokazati da su "najveći autoriteti" koje se navodi za podršku tim tvrdnjama najčešće političke rasprave sumnjive znanstvene razine, dok se ozbiljne studije o tim istim problemima upadljivo zanemaruju. Kao i u gotovo svim radovima te vrste, uvjerenja dr. Waddingtona uvelike su određena njegovom vjerom u "neizbježne povijesne tendencije" koje je znanost tobože otkrila što ih on izvodi iz "duboko znanstvene filozofije" marksizma, kojega su temeljni pojmovi "gotovo, ako ne i posve, istovjetni onima na kojima se temelji znanstveni pristup prirodi" i kojega je "sposobnost prosuđivanja", kaže dr Waddington, veća od svega što mu je prethodilo. Tako dr. Waddington, premda kaže da je "teško nijekati da je Engleska danas zemlja u kojoj se živi gore" no godine 1913, išćekuje privredni sustav koji će "biti centraliziran i totalitaran u smislu da će svi aspekti privrednoga razvoja velikih područja biti svjesno planirani kao cjelovita cjelina". A njegovu olakom optimizmu u vezi s time da će u tom totalitarnom sustavu sloboda mišljenja biti očuvana, njegov "znanstveni pristup" ne pruža bolje osnovice od uvjerenja da "mora postojati vrlo vrijedan dokaz o pitanjima koja čovjek može razumjeti a da pri tomu ne mora biti stručnjak, primjerice kao što je to pitanje je li moguće "kombinirati totalitarizam i slobodu mišljenja". *** Potpuniji pregled raznih tendencija prema totalitarizmu u ovoj zemlji morao bi znatnu pozornost pokloniti različitim pokušajima da se stvori neka vrsta socijalizma srednje klase koji, što nedvojbeno njegovim autorima nije vidljivo, ima sličnosti sa sličnim tokovima u pred-hitlerovskoj Njemačkoj. Da se ovdje bavimo političkim pokretima u užem smislu riječi, morali bismo uzeti u obzir nove organizacije kao što su "Forward March" ili "Common Wealth" pokret Sir Richarda Aclanda, autora spisa Unser Kampf, ili djelatnost "1941 Commitee" gospodina J. B. Priestleyja, koji je nekada bio združen s Aclandovim pokretom. No, premda ne bi bilo mudro zanemarivati simptomatsko značenje takvih pojava, ipak ih se još uvijek ne može smatrati značajnom političkom snagom. Osim intelektualnih utjecaja, koje smo prikazali na dva primjera, poticaj u smjeru totalitarizma uglavnom dolazi od dviju interesnih skupina organiziranog kapitala i organiziranog radništva. Vjerojatno najveća prijetnja jest u tomu što je politika tih dviju najmoćnijih skupina usmjerena u istome pravcu. Oni to čine zajedničkom, a često i usklađenom, podrškom monopolističkom ustroju industrije; a ta je tendencija najveća neposredna opasnost. Premda nema razloga vjerovanju da je takav tijek stvari neizbježan, malo može biti sumnje u to da ćemo, nastavimo li putom kojim kročimo, završiti u totalitarizmu. Takav tijek stvari, naravno, planiraju uglavnom kapitalistički organizatori monopola, i oni su stoga jedan od glavnih izvora te pogibelji. Što njihov cilj nije totalitarni sustav već prije neka vrsta korporativnog društva u kojem će se

organizirane industrije pojaviti kao polu-nezavisna i samo-upravna "tijela", nimalo ne umanjuje njihovu odgovornost. Oni su kratkovidni baš koliko su to bili i njihove njemačke kolege kad su vjerovale da će im biti dopušteno ne samo da stvore već i da dokad god hoće upravljaju takvim sustavom. Odluke što ih upravitelji takve organizirane industrije stalno moraju donositi nisu odluke kakve će društvo za dugo prepuštati privatnim pojedincima. Država koja dopušta da se razviju tako golema središta moći ne može dopustiti da ta moć ostane posve pod kontrolom privatnika. A jednako je iluzorno mišljenje da će im u takvim uvjetima za dugo biti dopušteno da uživaju povlašten položaj kakav je u kompetitivnom društvu opravdan time što od mnogih koji riskiraju tek nekolicina postižu uspjeh zbog kojeg se isplati riskirati. Nije čudo da bi se poduzetnicima sviđalo da uživaju i visok prihod, kakav u kompetitivnome društvu ostvaruju oni uspješni među njima, i istodobno sigurnost kakvu uživaju javni službenici. Dokle god širok sektor privatne industrije postoji usporedo s državnom industrijom, svi su izgledi da će velika industrijska sposobnost iziskivati visoke plaće čak i u uvelike osiguranom položaju. No premda se očekivanja poduzetnika mogu ostvarivati u prijelaznom razdoblju, oni će ubrzo, baš kao što su to doživjele njihove njemačke kolege, doživjeti situaciju kad više neće biti gospodari, već će se u svakome pogledu morati zadovoljiti s onoliko moći i dohotka koliko im vlada prepusti. Osim ako čitatelj nije posvema pogrešno shvatio ovu knjigu, autora se ne može sumnjičiti s nekakve zaštitničke naklonosti prema kapitalistima, kad naglašava da bi ipak bilo pogrešno za suvremeno kretanje prema monopolu kriviti isključivo ili najviše tu klasu. Njihova sklonost za takav razvoj stvari niti je što nova niti bi sama po sebi mogla postati iznimno velika moć. Fatalno je bilo to što su oni uspjeli pridobiti podršku sve većeg broja drugih skupina i uz njihovu pomoć podršku države. U stanovitoj mjeri monopolisti su tu podršku dobili ili tako što su drugim skupinama dopustili da sudjeluju u njihovoj dobiti, ili - što je možda još češći slučaj - tako što su ih uvjerili da je stvaranje monopola u javnom interesu. No promjena u javnome mnijenju, koje je zahvaljujući svom utjecaju na zakonodavstvo i pravosuđe bilo najvažnijim čimbenikom koji je omogućio takav razvoj stvari, više od svega rezultat je propagande što je ljevica vodi protiv nadmetanja. Vrlo često čak i mjere uperene protiv monopolista zapravo služe samo jačanju moći monopola. Svaki pohod protiv dobiti monopola, bio on u interesu pojedinih skupina ili u interesu države kao cjeline, tendira tomu da stvori nove interesne skupine koje će pridonijeti podupiranju monopola. Sustav u kojem velike povlaštene skupine profitiraju od dobiti monopola može biti politički mnogo opasniji, a monopol u takvom sustavu zasigurno je moćniji no u sustavu u kojem profiti pripadaju samo ograničenom broju nekolicine. No premda bi trebalo biti jasno da su, primjerice, više plaće što su ih monopolisti u stanju plaćati jednako tako rezultat eksploatacije kao i njihov profit, i da će jednako sigurno učiniti siromašnijim ne samo sve potrošače već još više sve druge koji žive od plaće, danas sposobnost isplaćivanja većih plaća kao valjan argument u korist monopola prihvaćaju ne samo oni koji od njega imaju koristi već i javnost općenito. Postoje ozbiljni razlozi za sumnju u to je li, čak i u onim slučajevima gdje je monopol neizbježan, najbolji način da ga se kontrolira taj da ga se prepusti državi. Kad bi se radilo samo o jednoj industriji, to bi možda moglo biti tako. Ali kada moramo imati posla s mnogo različitih monopolističkih djelatanosti, mnogo toga se može reći u korist njihova ostavljanja u različitim privatnim

rukama umjesto njihova objedinjavanja pod jedinstvenom kontrolom države. ^ak i ako željeznice, ceste i zračni transport, ili opskrba plinom i električnom energijom neizbježno moraju biti monopoli, potrošač je nedvojbeno u mnogo jačoj poziciji sve dotle dok oni ostaju zasebni monopoli umjesto da budu "koordinirani" od strane neke središnje vlasti. Privatni monopol rijetko je kada potpun, a još je rjeđe dugotrajan ili u stanju ne obazirati se na potencijalnu konkurenciju. No državni monopol uvijek je monopol pod državnom zaštitom zaštićen i od potencijalne konkurencije i od učinkovite kritike. Njačešće to znači da je nekom privremenom monopolu data moć da za svagda osigura svoj položaj - moć koja će gotovo sigurno biti iskorištena. Ondje gdje vlast koja treba kontrolirati i ograničavati monopol postaje zainteresirana za to da štiti i brani svoje štićenike, ondje gdje za vladu ispraviti kakvu zlorabu znači priznati odgovornost za nju, i gdje kritika djelatnosti monopola znači kritiku vlade, malo je nade da će monopol biti u službi zajednice. Država koja je u svim pravcima upletena u upravljanje monopolističkim poduzećima, premda će raspolagati neograničenom moći nad pojedincem, ipak će biti slaba država u pogledu slobode formuliranja politike. Mašinerija monopola poistovjećuje se s mašinerijom države, a država sama sve se više poistovjećuje s interesima onih koji upravljaju stvarima negoli s interesima pučanstva uopće. Vjerojatno je da svugdje gdje je monopol neizbježan plan što su mu nekad bili skloni Amerikanci, to jest snažna državna kontrola nad privatnim monopolima, ako se dosljedno primjenjuje pruža veće izglede za postizanje zadovoljavajućih rezultata no državna uprava. Barem se čini da je to tako ondje gdje država nameće strogu kontrolu cijena, koja ne ostavlja prostora izvanrednim profitima kakve mogu ostvarivati samo monopolisti. ^ak i onda kad to (kao što je ponekad bio slučaj s američkim javnim službama) za učinak ima da usluge monopolističkih djelatnosti bivaju manje zadovoljavajuće no što bi mogle biti, to je mala cijena za djelotvornu kontrolu nad moćima monopola. Ja bih osobno mnogo radije podnosio neku takvu manjkavost no da organizirani monopol kontrolira moj način života. Takva metoda nadgledanja monopla, koja bi ubrzo položaj monopolista učinila najmanje poželjnim poduzetničkim položajem, jednako bi valjano kao i bilo što drugo pridonijela ograničavanju monopola na ona područja u kojima je monopol neizbježan, i stimuliranju iznalaženja zamjene za monopol, koja bi se mogla postići nadmetanjem. Dostatno je da monopolista vratite u položaj žrtvenog jarca ekonomske politike, pa ćete se iznenaditi kako će brzo većina sposobnijih poduzetnika ponovno otkriti privlačnost nesigurnosti konkurencije! *** Problem monopola ne bi bio tako težak kada bismo se morali suprotstavljati samo kapitalističkim monopolistima. No, kao što je već rečeno, monopol nije postao onakva opasnost kakva jest zahvaljujući naporima nekolicine zainteresiranih kapitalista, već zahvaljujući podršci što su ih dobili od onih kojima su dopustili da sudjeluju u njihovoj dobiti, i od još mnogih koje su uvjerili da podržavajući monopol pomažu stvaranju pravednijeg i sređenijeg društva. Fatalna prekretnica u modernome razvoju nastupila je kada je veliki pokret koji svojim izvornim ciljevima može služiti samo suprotstavljajući se svakoj povlastici, radnički pokret, dospio pod utjecaj doktrina usmjerenih protiv konkurencije te se i sam zapetljao u borbu za povlasticce. Rast monopola u posljednje vrijeme uvelike je ishod promišljene suradnje organiziranog kapitala i organiziranog radništva, pri čemu povlaštene skupine radništva sudjeluju u monopolskoj dobiti na račun zajednice, a osobito na račun najsiromašnijih, onih

koji su zaposleni u manje dobro organiziranim djelatnostima, i onih koji su nezaposleni. Jedna od najžalosnijih stvari u ovo naše vrijeme upravo je to što veliki demokratski pokret podržava politiku koja nužno vodi uništenju demokracije i koja, dotle, može donositi koristi samo manjini među mnoštvom koje ju podržava. A upravo je ta podrška što je ljevica pruža tendencijama usmjerenim prema monopolu te tendencije učinila tako neodoljivima a izglede za budućnost tako nevesele. Dokle god radnički pokret bude pomagao u razaranju jedinoga poretka u kojem je barem stanovit stupanj neovisnosti i slobode bio osiguran svakom radniku, malo je nade za budućnost. Laburističke vođe koji sada tako glasno proglašavaju da se "jednom za svagda raskinuli s bezumnim kompetitivnim sustavom" proglašuju zapravo zalaz slobode pojedinca. Samo su dvije mogućnosti: ili poredak kojim upravlja impersonalna disciplina tržišta, ili poredak kojim upravlja volja malobrojnih pojedinaca; a oni koji smjeraju razorenje prvoga, svjesno ili nesvjesno pomažu stvaranju potonjeg. Premda će se neki radnici možda bolje hraniti, a svi će bez sumnje u tom novom poretku biti jednoobraznije odjeveni, s pravom se možemo pitati bi li na koncu većina engleskih radnika bila zahvalna onim intelektualcima među svojim vođama koji su im podarili socijalističku doktrinu što ugrožava njihovu osobnu slobodu. U svakoga tko poznaje povijest najvažnijih europskih zemalja za posljednjih dvadeset i pet godina proučavanje najnovijeg programa Laburističke stranek, koja se sada posvetila stvaranju "planskoga društva", izaziva potištenost. U tom se programu 2svakom pokušaju ponovnog uspostavljanja tradicionalne Britanije" suprotstavlja plan koji se ne samo u općim obrisima već i u pojedinostima, pa čak i u rječniku, ne razlikuje od socijalističkih snov ašto su prevladavali u njemačkim raspravama prije dvadeset i pet godina. Iz njemačke su ideologije preuzeti doslovce ne samo zahtjevi - primjerice u rezoluciji što je, na prijedlog profesora Laskija, usvojena - kojima se traži da se i u vrijeme mira zadrže "mjere vladine kontrole koje su u vrijeme rata potrebne da bi se mobilizirali nacionalni resursi" već i sve karakteristične krilatice, kao na primjer "uravnotežena ekonomija" kakvu danas profesor Laski zahtijeva za Veliku Britaniju, ili "opća potrošnja" prema kojoj treba usmjeravati proizvodnju uz pomoć centraliziranog upravljanja. Prije dvadeset i pet godina možda je još i bilo opravdanja za naivno uvjerenje "da plansko društvo može biti u mnogo većoj mjeri slobodno društvo no kompetitivni laissez-faire poredak što ga je zamijenilo". No neizrecivo je tragično kada se s njime susrećemo i poslije dvadeset i pet godina iskustva i preispitivanja starih uvjerenja kojima je to iskustvo vodilo, i u vrijeme kad se suprotstavljamo upravo rezultatima tih istih doktrina. To što je velika stranka, koja je u parlamentu i u javnome mnijenju u mnogomu zauzela mjesto što su ga imale napredne stranke u prošlosti, svrstala na stranu onoga što se, u svjetlu cjelokupnog proteklog razvoja, nužno mora smatrati retrogradnim kretanjem, predstavlja odlučnu promjenu do koje je došlo u naše vrijeme, i ujedno smrtnu prijetnju svemu što liberal mora cijeniti. Da napredovanje ugrožavaju tradicionalističke snage desnice nešto je što je karakteristično za sva razdoblja te nas stoga ne treba zabrinjavati. Ali ako stajalište opizicije, i u javnim raspravama i u parlamentu, trajno ostane monopol jedne druge reakcionarne stranke, onda više zaista neće biti nikakve nade.

^etrnaesto poglavlje MATERIJALNI UVJETI I IDEALNI CILJEVI Je li pravedno i razumno da većina glasova protiv glavnog cilja vlasti sputava manji broj onih koji hoće biti slobodni? Ako se radi o sili, bez sumnje je pravednije da manjina prisili većinu da, bez štete po sebe, zadrži svoju slobodu, nego da većina, za račun svoje niskosti, prisili manjinu da posve nepravedno budu robovi kao i oni. Oni koji teže samo za vlastitom pravednom slobodom, uvijek imaju pravo dobiti je, kad god to mogu, makar koliko brojni bili glasovi koji se tome protive. John Milton Naš naraštaj rado sebi laska da ekonomskim motivima pridaje manje važnosti no što su to činili naši roditelji ili djedovi. "Zalaz homo economicusa" čini se da će postati jedan od glavnih mitova našega doba. Prije no što prihvatimo takvu tvrdnju, ili prije no što tu promjenu uzmemo za nešto vrijedna, moramo malo bolje ispitati do koje je mjere istinita. Kad razmotrimo zahtjeve za socijalnom obnovom koji se tako snažno postavljaju, vidjet ćemo da su gotovo svi ti zahtjevi gospodarskog karaktera: već smo vidjeli da je "ekonomska reinterpretacija" političkih ideala prošlosti, sloboda, jednakosti i sigurnosti jedan od glavnih zahtjeva ljudi koji istodobno proglašuju zalaz homo economicusa. Isto tako nema dvojbe da se ljudi danas u svojim nazorima i aspiracijama više no ikad prije rukovode ekonomskim doktrinama, bržiljivo pothranjivanim uvjerenjem u to da je naš gospodarski sustav iracionalan, lažnim tvrdnjama o "potencijalnom obilju", pseudo-teorijama o neizbježnom trendu u pravcu monopola, i dojmom što ga stvaraju vrlo oglašavanim slučajevima kao što su uništavanje zaliha sirovina ili zatomljenje pronalazaka za što se okrivljuje konkurencija, premda se radi upravo o pojavama do kojih ne bi moglo doći kada bi bilo nadmetanja, i koje su moguće samo zbog monopola i to obično zbog monopola koji podržava vlada. U jednom drugom smislu, međutim, nedvojbeno je istina da je naš naraštaj manje voljan povinovati se gospodarskim motivima no njegovi prethodnici. On odlučno odbija žrtvovati bilo koji od svojih zahtjeva onome pto se naziva ekonomskim argumentima, nestrpljiv je i netrpeljiv prema svakom ograničavanju svojih izravnih ambicija, i ne želi se povinovati gospodarskim nužnostima. Naš se naraštaj ne odlikuje nikakvim prezirom prema materijalnom blagostanju, pa čak niti smanjenom težnjom za njim, već naprotiv, odbijanjem da se prizna bilo kakva zapreka, bilo kakav konflikt s drugim ciljevima koji bi mogli spriječiti ispunjenje težnje pripadnika toga naraštaja. Valjaniji naziv za takvo ponašanje bio bi "ekonomofobija", umjesto dvojako obmanjujućeg "zalaza homo economicusa", što je naziv koji sugerira promjenu kakva se uopće nije zbila, i to u pravcu u kojem se ne krećemo. ^ovjek je počeo mrziti i buniti se protiv impersonalnih sila kojima se u prošlosti podvrgavao, premda su one često osujećivale njegove individualne napore. Ta je pobuna vid općenitije pojave, nove nevoljkosti da se podvrgnemo bilo kojem pravilu ili nužnosti kojih temeljno načelo čovjek ne razumije; ta se pojava očituje na mnogim područjima života, osobito na području morala; a

često je to i preporučljivo stajalište. No ima područja u kojima ta težnja razumljivosti ne može biti u potpunosti zadovoljena, i na kojima istodobno odbijanje da se podvrgnemo nečemu što ne možemo razumjeti mora voditi razaranju naše civilizacije. Premda je prirodno da usporedo s time kako svijet oko nas postaje sve složeniji raste i naš otpor prema silama što se stalno miješaju u naše individualne nade i planove, a da ih pri tomu mi ne razumijemo, upravo u tim okolnostima sve je manje moguće da bi itko mogao u potpunosti razumjeti te sile. Složena civilizacija kakva je naša nužno se temelji na pojedinčevu prilagođavanju promjenama kojih uzrok i narav on ne može razumjeti: zašto mora imati više, ili manje, zašto mora prijeći na drugi posao, zašto neke stvari koje želi postaje teže priskrbiti no neke druge - sve će to uvijek biti povezano s tolikim mnoštvom okolnosti da ih ni jedan pojedinačni um neće moći obuhvatiti; ili, što je još gore, oni koji su time pogođeni bacit će svu krivnju na kakav neposredni uzrok koji se može izbjeći, dokće složeniji međuodnosi koji određuju promjenu neizbježno ostati nesagledani. ^ak ni upravitelj neke u cjelini planirane tvrtke, koji bi nekome htio valjano objasniti zašto mora biti premješten na neko drugo radno mjesto, ili zašto mu se mora promijeniti plaća, ne bi to mogao u potpunosti učiniti i opravdati cio svoj plan što, naravno, znači da se to ne bi moglo objasniti do li tek nekolicini. Upravo je potčinjavanje ljudi impersonalnim silama tržišta u prošlosti omogućilo razvoj civilizacije koja se bez toga ne bi mogla razviti; upravo tako se povinujući mi svaki dan pridonosimo izgrađivanju nečega što je veće no što bi ijedan od nas mogao u potpunosti shvatiti. Nije važno jesu li se ljudi u prošlosti prepuštali tim silama vjerujući u nešto što se danas smatra praznovjerjem: jesu li se prepuštali zbog religijskog duha poniznosti, ili zbog pretjeranog respekta prema sirovim učenjima ranih ekonomista. Ključno je to da je beskrajno teže racionalno shvatiti nužnost potčinjavanja silama kojih djelovanje ne možemo pratiti u svim pojedinostima, no potčinjavati im se zbog poniznosti koju nadahnjuje religija, ili čak poštivanje ekonomske znanosti. Možda bi i za puko održavanje naše današnje složene civilizacije, bez nužde da itko mora činiti ono čega nužnost ne razumije, bilo potrebno da svatko posjeduje beskonačno mnogo više inteligencije no što je danas itko posjeduje. Odbijanje potčinjavanja silama koje ne razumijemo i koje ne možemo vidjeti kao svjesne odluke nekog umnog bića proizvod je nepotpunog i stoga zabludnog racionalizma. Taj je racionalizam nepotpun zato što ne može shvatiti da koordinacija raznovrsnih individualnih napora u složenom društvu mora uzeti u obzir činjenice koje ni jedan pojedinac ne može u potpunosti nadgledati. A taj racionalizam ne vidi da, ne želimo li da to složeno društvo bude uništeno, jedina alternativa potčinjavanju impersonalnim i naizgled iracionalnim silama tržišta jest podvrgavanje jednako tako neobuzdanoj i stoga samovoljnoj moći drugih ljudi. U tjeskobnoj težnji da izmakne neugodnim ograničenjima što ih sada osjeća, čovjek ne shvaća da će nova autoritarna ograničenja koja će morati biti promišljeno nametnuta umjesto sadašnjih biti još mučnija. Oni koji tvrde da smo do zadivljujućeg stupnja naučili kako ovladati silama priroed ali da smo žalosno zaostali u uspješnom iskorištavanju mogućnosti socijalne suradnje posve su u pravu kada to kažu. No oni griješe kad usporedbu proširuju i kada tvrde da moramo na isti način na koji smo naučili vladati silama prirode naučiti vladati i društvenim silama. To je ne samo put u totalitarizam, već i put koji vodi uništenju naše civilizacije, i siguran način da se zaustavi budući napredak. Oni koji to zahtijevaju, samim svojim zahtjevima pokazuju da još nisu shvatili do koje mjere i samo očuvanje onoga što smo do sada postigli ovisi o koordinacciji individualnih napora posredstvom

impersonalnih sila. *** Sada se moramo nakratko vratiti onome što je ključno: naime, da se individualna sloboda ne može pomiriti s vrhovništvom samo jednog cilja kojem cijelo društvo mora biti u potpunosti i stalno potčinjeno. Jedina iznimka od pravila da slobodno društvno ne smije biti potčinjeno jednom jedinom cilju jesu rat i druge privredne nesreće, kad je potčinjavanje gotovo svega neposrednoj i neizbježnoj potrebi cijena kojom plaćamo očuvanje naše slobode na dugi rok. To objašnjava zašto su tolike pomodne fraze o tomu da za mirnodopske ciljeve trebamo činiti ono što smo naučili činiti za ratne ciljeve toliko zabludne; razumno je privremeno žrtvovati slobodu da bi ju se učinilo sigurnijom u budućnosti; ali to se isto ne može reći za sustav koji se predlaže kao trajan ustroj. Pravilo da se u miru ne smije dopustiti da ikoji cilj kao jedini ima prednost pred svim ostalim ciljevima vrijedi čak i kad se radi o cilju za koji se svi danas slažu da pripada među najvažnije: svladavanje nezaposlenosti. Nema nikakve sumnje da to mora biti cilj naših najvećih napora; no unatoč tomu, to ne znači da se smije dopustiti da taj cilj ovlada nad nama isključujući sve ostao, da ga se, kako se to kaže zavodljivom frazom, mora postići "pod svaku cijenu". Upravo na tom području zavodljivost neodređenih no popularnih fraza poput one o "punoj zaposlenosti" može voditi krajnje kratkovidnim mjerama, i upravo na tom području kategorička i neodgovorna fraza jednoumnih idealista "to se mora učiniti pod svaku cijenu" može donijeti najviše štete. Vrlo je važno da otvorenih očiju pristupimo zadaći s kojom se na tom području moramo suočiti poslije rata, i da jasno shvatimo kakvom se postignuću možemo nadati. Jedna od glavnih značajki neposredno poratnog stanja bit će posljedica činjenice da su posebne ratne potrebe uputile stotine tisuća ljudi na specijalizirana radna mjesta na kojima su za vrijeme rata mogli dobijati relativno visoke plaće. U mnogim slučajevima neće biti mogućnosti da se na tim istim poslovima zaposli isti broj ljudi. Pojavit će se hitna potreba da se velik broj takvih ljudi premjesti na druga radna mjesta, i mnogi od njih će tada ustanoviti da je posao što će ga tada moći dobiti manje nagrađen no što je to bio slučaj s njihovim poslom u ratu. Ni prekvalifikacija, koju će svakako biti potrebno osigurati u liberalnim razmjerima, neće moći u potpunosti otkloniti taj problem. Ostat će mnogo ljudi koji će se morati zadovoljiti pogoršanjem svojeg materijalnog položaja u usporedbi s drugima, bude li ih se plaćalo u skladu s onim koliko će njihove usluge društvu vrijediti tada. Budu li se, tada, sindikati uspješno odupirali svakom sniženju nadnica određenih skupina o kojima se tu radi, ostat će otvorene samo dvije alternative: ili će morati biti upotrebljena prisila, tj. neki će pojedinci morati biti određeni za prijelaz na druga i relativno manje dobro plaćena mjesta, ili će onima koji više ne mogu biti zaposleni za relativno visoku nadnicu kakvu su zarađivali za vrijeme rata morati biti dopušteno da ostanu nezaposleni sve dok ne budu htjeli prihvatiti posao za relativno nižu nadnicu. To je problem koji će se pojaviti i u socijalističkom društvu jednako kao i u svakom drugom; a velika većina radnika vjerojatno će biti jednako malo sklona jamčiti trajno sadašnje plaće onima koji su bili premješteni na posebno dobro plaćena radna mjesta zbog posebnih ratnih potreba. Socijalističko društvo u takvoj će situaciji zasigurno posebnuti za prisilom. Ono što je tu za nas značajno jest to da ćemo,

ako smo odlučni da ni pod koju cijenu ne dopustimo nezaposlenost, a nismo voljni upotrijebiti prisilu, biti natjerani uteći se svakojakim očajničkim smicalicama, od kojih ni jedna ne može osigurati trajno olakšanje a sve će ozbiljno ugrožavati najproduktivnije korištenje naših resursa. Posebno treba napomenuti da monetarna politika ne može pružiti zbiljski lijek za to poteškoću, osim uz opću i znatnu inflaciju, koja će povisiti sve druge nadnice i cijene u odnosu prema onima koje ne mogu biti snižene, te će čak i to dati željeni rezultat samo time što će na prikriven i nekorektan način uroditi onim smanjenjem stvarnih nadnica koje se nije moglo ostvariti izravno. No podizanje svih drugih nadnica i dohodaka na razinu dostatnu za usklađivanje položaja skupine koja je u pitanju dovelo bi do inflatorne ekspanzije takvih razmjera da bi poremećaji, poteškoće i nepravde koje bi to uzrokovalo bile mnogo veće od onih koje je trebalo otkloniti. Taj problem, koji će se u osobito zaoštrenom obliku javiti poslije rata, jedan je od onih koji će nas uvijek pratiti sve dok se gospodarski sustav mora prilagođavati stalnim promjenama. Uvijek će postojati moguć maksimum zaposlenosti na kratki rok, koji se može postići tako što će se svima dati zaposlenje ondje gdje se nalaze, i koji se može postići monetarnom ekspanzijom. No ne samo što se taj maksimum može održavati samo uz pomoć sve veće inflatorne ekspanzije i uz spriječavanje onih preraspodjela radne snage što ih promijenjene okolnosti zahtijevaju i koje će se sve dok su radnici slobodni u biranju radnih mjesta uvijek zbivati tek uz stanovito zakašnjenje, što uzrokuje stanovit stupanj nezaposlenosti: smjerati uvijek maksimumu zaposlenosti koji se može postići monetarnim sredstvima politika je koja će na koncu sigurno oboriti i vlastite ciljeve. Ona pridonosi smanjenju produktivnosti radne snage i stoga stalno povećava obujam radnog stanovništva koje se može držati zaposlenim sa postojećom visinom nadnica samo umjetnim sredstvima. *** Malo je sumnje u to da će poslije rata mudrost u upravljanju našim gospodarskim poslovima biti čak i važnija no prije, i da će sudbina naše civilizacije u konačnici ovisiti o tomu kako ćemo rješavati probleme s kojima ćemo se tada suočiti. Najprije ćemo biti siromašni, vrlo siromašni zaista - i problem ponvnog stjecanja i poboljšanja našeg ranijeg standarda može se u stvari za Veliku Britaniju pokazati težim no za mnoge druge zemlje. Budemo li djelovali mudro, ne treba mnogo sumnjati u to da ćemo napornim radom i posvećujući znatan dio naših napora popravaljanju i obnavljanju našeg industrijskog pogona i ustrojstva za nekoliko godina biti u stanju vratiti se, pa čak i nadmašiti razinu do koje smo bili dosegli. No to pretpostavlja da ćemo se morati zadovoljiti time da općenito ne trošimo više no što je moguće, ne ugrožavajući zadaću obnove, time da se nikakvim pretjeranim nadama ne izazivaju neodoljivi zahtjevi za više ovoga ili onoga, i time da važnijim smatramo koristiti naše resurse na najbolji način i za ciljeve kojima će oni najviše pridonijeti našoj dobrobiti, nego koristiti sve naše resurse na bilo koji način. Možda je jednako važno da ne smijemo, kratkovidnim pokušajima, otklanjati siromaštvo preraspodjelom umjesto povećanjem našeg dohotka, depresirati široke slojeve toliko da ih prometnemo u odlučne neprijatelje postojećeg političkog poretka. Nikako ne treba smetnuti s uma da jedan od odlučnih čimbenika u usponu totalitarizma na kontinentu, koji u ovoj zemlji još nije prisutan, jest i postojanje brojne nedavno razvlaštene srednje klase. Naše nade u izbjegavanje usuda koji nam prijeti moraju uistinu u velikoj mjeri

počivati na izgledima da ćemo moći brzo ponovno ostvariti brz gospodarski napredak koji će nas, ma kako nisko morali startati, i dalje nositi linijom uspona; a glavni uvjet takvog napretka jest da svi budemo spremni prilagoditi se brzo vrlo izmijenjenom svijetu, da se nikakvim obzirima prema uobičajenom standardu pojedinih skupina ne dopusti da spriječavaju tu prilagodbu, i da ponovo naučimo kako sve naše resurse usmjeriti onamo gdje će najviše pridonijeti tomu da svi postanemo bogatiji. Prilagodba koja će biti potrebna želimo li obnoviti i nadmašiti naš raniji standard bit će veća no bilo koja slična prilagodba u prošlosti; i samo bude li svatko od nas pojedinačno spreman povinovati se nužnostima te prilagodbe, bit ćemo u stanju prebroditi teško razdoblje kao slobodni ljudi koji mogu birati svoj način života. Neka jednoobrazni minimum bude svakome osiguran uz pomoć svih sredstava; ali istodobno priznajmo da s tim osiguranjem osnovnog minimuma svi zahtjevi za povlaštenom sigurnošću pojedinih slojeva moraju otpasti, da moraju išćeznuti sve izlike koje bi ovim ili onim grupama omogućavale da novopridošle isključe iz sudjelovanja u svom relativnom prosperitetu zato da bi zadržale razinu nekog svog posebnog standarda. Može zvučati plemenito kad se kaže: dovraga i ekonomika, izgradimo pristojan svijet - no to je, zapravo, puka neodgovornost. U svijetu kakav je naš, uz uvjerenje svakoga da se materijalne uvjete ovdje ili ondje mora poboljšati, jedini izgled da izgradimo pristojan svijet je u tomu da i dalje poboljšavamo opću razinu blagostanja. Ono što moderna demokracija neće podnijeti a da ne bude razorena jest nužnost znatnog sniženja životnog standarda u miru, ili čak produžene stagnacije njezinih gospodarskih uvjeta. *** Ljudi koji priznaju da današnji politički trendovi predstavljaju ozbiljnu prijetnju našim gospodarskim izgledima, i svojim ekonomskim učincima ugrožavaju mnogo više vrednote, još uvijek su spremni zavaravati se time da materijalne žrtve pridonosimo da bismo dosegli idealne ciljeve. No više je nego upitno da li je pedesetogodišnje kretanje prema kolektivizmu uzdiglo naše moralne standarde, odnosno nije li ta promjena prije bila usmjerena u protivnom smjeru. Premda se običavamo hvaliti svojom osjetljivijom socijalnom sviješću, nipošto nije nedvojbeno očito da to potvrđuje praksa naših individualnih postupaka. S druge strane, glede indignacije s kojom se gleda na nejednakosti u postojećem društvenom poretku, naš naraštaj vjerojatno nadmašuje većinu ranijih naraštaja. No učinak takvog toka stvari na naše pozitivne standarde na području morala, individualnih postupaka i na ozbiljnost s kojom ističemo moralna načela protiv učinkovitosti i zahtjevnosti socijalne mašinerije, posve je druga stvar. Pitanja na tom polju postala su toliko zapletena da je nužno vratiti se osnovnim stvarima. Našem naraštaju prijeti opasnost da zaboravi ne samo to da je moral nužno pojava individualnih postupaka, veš i to da on može postojati samo u području u kojem pojedinac može slobodno odlučivati za sebe i gdje je pozvan da svjesno žrtvuje osobnu korist zbog poštivanja nekog moralnog zakona. Izvan sfere individualne odgovornosti nema ni dobra ni zla, ni prilike za moralne zasluge niti prilike da se dokaže svoje uvjerenje žrtvujući svoju želju nečemu što se smatra ispravnim. Samo ondje gdje smo sami odgovorni za svoje vlastite interese i gdje smo slobodni da ih žrtvujemo, naša odluka ima moralnu vrijednost. Niti smijemo biti nesebični na nečiji tuđ račun, niti ima ikakve zasluge kada smo nesebični ako nemamo nikakva drugog izbora. Pripadnici

društva koji su u svakome pogledu prisiljeni činiti dobro nemaju se prava ponositi. Kao što kaže Milton: "Kada bi se svaki čin zrela čovjeka, dobar ili zao, mogao kupiti za groš, ili kada bi bio propisan ili iznuđen, što bi vrlina bila doli ime, kakve bi hvale tada bilo vrijedno dobročinstvo, trezvenost, pravednost i čednost?"* Sloboda određivanja vlastitog ponašanja u sferi u kojoj nas materijalne okolnosti prisiljavaju na izbor, i odgovornost za ustrojavanje vlastitoga života u skladu s vlastitom savješću, jedino je ozračje u kojem se moralni osjećaj razvija i u kojem se moralne vrednote svakodnevno s nova stvaraju u slobodnom odlučivanju pojedinca. Odgovornost, ne prema pretpostavljenome već prema vlastitoj savjesti, svijest o dužnosti koja nije iznuđena prisilom, nužnost odlučivanja o tomu što od onoga što cijenimo moramo žrtvovati za druge, i izloženost posljedicama vlastite odluke samo su bit svakog morala koji zaslužuje to ime. Da je u toj sferi individualnog ponašanja učinak kolektivizma bio gotovo isključivo destruktivan nešto je što se ne može poricati i što je neizbježno. Pokret kojega je glavno obećanje oslobođenje od odgovornosti nužno je po svojim učincima protu-moralan, ma kako uzvišeni bili ideali kojima ima zahvaliti svoj nastanak. Može li uopće biti sumnje u to da je osjećaj osobne obveze ispravljanja nejednakosti, ondje gdje nam to dopuštaju naše individualne moći, prije bio oslabljen no ojačan, da su i spremnost na odgovornost i svijest da je naša individualna dužnost znati kako odlučiti, vidljivo oslabljeni? Velika je razlika između zahtjeva da vlasti ostvare poželjno stanje stvari, ili čak spremnosti da se potčinimo ako će se i svi ostali potčiniti žrtvujući nešto od vlastitih želja i možda usuprot neprijateljskom javnome mnijenju. Mnogo toga govori o tomu da smo zapravo postali trpeljiviji spram pojedinačnih zlouporaba i mnogo indiferentiniji prema nejednakostima u pojedinačnim slučajevima odonda od kad smo svoj pogled uperili prema posve drugačijem sustavu u kojem će država sve stavljati na pravo mjesto. Možda je čak točno, kako je netko rekao, da je strast prema kolektivnom djelovanju nešto što nas danas navodi da se bez grižnje savjesti kolektivno prepuštamo onoj sebičnosti koju smo kao pojedinci bili naučili barem malo suzdržavati. Istina je da su vrline koje se danas manje cijene i prakticiraju - neovisnost, oslanjanje na vlastite snage i spremnost da se izložimo riziku, spremnost da ustrajemo na vlastitu uvjerenju protiv većine, te spremnost da dobrovoljno surađujemo sa svojim bližnjim - u biti one vrline na kojima počiva funkcioniranje individualističkoga društva. Kolektivizam nema ničega čime bi te vrline zamijenio, i ako ih je već razorio, on je ostavio prazninu ispunjenu tek zahtjevom za poslušnošću i prisiljavanjem pojedinca da čini ono za što je kolektivno odlučeno da je dobro. Periodičan izbor predstavnika, na što se sve više hoće svesti moralni izbor pojedinca, nije prilika u kojoj se iskušavaju njegove moralne vrednote ili u kojoj on stalno s nova mora potvrđivati poredak svojih vrednota, i posvjedočivati iskrenost onoga što propovijeda žrtvujući nešto od onih svojih vrednota koje smatra manjima od onih koje cijeni više. Budući da su pravila postupanja što su ih razvili pojedinci izvor iz kojega kolektivno političko djelovanje izvodi svoje moralne standarde, uistinu bi bilo iznenađujuće kad bi slabljenje standarda individualnog postupanja bilo praćeno podizanjem standarda društvenog djelovanja. Da je u tomu došlo do velikih promjena, očito je. Svaki naraštaj, naravno, neke vrijednosti postavlja više a neke niže no njegovi prethodnici. No koji ciljevi danas zauzimaju niže mjesto,

koje su vrijednosti za koje danas znamo da bismo ih se morali odreći dođu li u sukob s drugim vrijednostima? Koja vrsta vrednosta ima manje istaknuto mjesto u slici budućnosti koju nam nude popularni autori i govornici, a koje su u snovima i nadama naših očeva imale istaknuto mjesto? Svakako niže mjesto ne zauzimaju materijalna udobnost, niti podizanje našeg životnoga standarda, ili osiguranje stanovitog statusa u društvu. Ima li kojeg popularnog autora ili govornika koji bi se usudio reći masi da će možda morati žrtvovati nešto od svojih materijalnih izgleda radi postizanja nekog idealnog cilja? Ne stoje li stvari, zapravo, upravo suprotno od toga? Nisu li stvari za koje nas se sve više podučava da ih valja smatrati "iluzijama devetnaestoga stoljeća" upravo neke moralne vrednote - sloboda i neovisnost, istina i intelektualno poštenje, mir i demokracija, i poštivanje pojedinca kao čovjeka a ne naprost kao pripadnika kakve ustrojene skupine? Koje se danas čvrste točke smatra sakrosanktnima, u koje se ni jedan reformator ne bi usudio dirnuti, budući da ih se smatra nedodirljivom granicom koju se mora poštivati u svakom planiranju budućnosti? To više nisu sloboda pojedinca, njegova sloboda kretanja, a jedva da je to i njegova sloboda govora. To su zaštićeni standardi samo ove ili one skupine, njihovo "pravo" da drugima onemoguće da svojim bližnjima dadu ono što im je potrebno. Diskriminacija između pripadnika i ne-pripadnika zatvorenih grupa, a da se i ne govori o državljanima različitih zemalja, sve više se prihvaća kao normalna; nepravde što ih vladino djelovanje u korist kakve skupine nanosi pojedincima zanemaruju se s indiferentnošću koju je teško razlikovati od bešćutnosti; a najgrublje kršenje najosnovnijih prava pojedinca, primjerice prisilno preseljenje stanovništva, sve češće odobravaju čak i navodni liberali. Sve to nedvojbeno ukazuje na to da je naš osjećaj za moralno prije otupio no što bi se bio izoštrio. Kad nas se - što se sve češće događa - podsjeća na to da se kajgana ne može napraviti a da se ne razbiju jaja, nemoguće je ne vidjeti da su jaja koja se razbijaju gotovo sva od one vrste koju se generaciju ili dvije ranije smatralo bitnim temeljima civiliziranog života. A kakvim su sve okrutnostima što su ih počinile snage s čijim propovijedanim načelima simpatiziraju mnogi naši takozvani "liberali" progledali kroz prste? *** Ima jedan aspekt promjena u moralnim vrednotama, do koje je dovelo napredovanje kolektivizma, što danas predstavlja osobit poticaj za razmišljanje. Riječ je o tomu da su vrline koje se sve manje cijene i koje su stoga sve rjeđe upravo one vrline kojima su se Britanci s pravom ponosili i kojima su se, prema općem priznaju, isticali. Vrline što su ih Britanci posjedovali više no većina drugih naroda, izuzimajući tek nekoliko manjih nacija kao što su Švicarci i Nizozemci, bile su neovisnost i oslanjanje na vlatite snage, individualna inicijativa i odgovornost, uspješno oslanjanje na voljnu akciju, nemiješanje u stvari bližnjega i snošljivost prema drukčijem i čudnom, poštivanje običaja i tradicije, te zdrava podozrivost spram moći i vlasti. Britanska čvrstina, britanski karakter i britanska uspješnost uvelike su rezultat kultiviranja spontanosti. No gotovo sve tradicije i institucije u kojima je britanski moralni duh našao svoj najkarakterističniji izraz i koje su opet oblikovale nacionalni karakter i cjelokupnu moralnu klimu Engleske, one su tradicije i institucije koje napredovanje kolektivizma i njemu inherentne centralističke tendencije postupno sve više razaraju. Strano podrijetlo ponekad je od koristi u jasnijem sagledavanju kakvim se okolnostima ima zahvaliti osebujne odlike moralnog ozračja neke nacije. I ako je nekome tko, ma što o tomu govorio zakon,* mora zauvijek ostati stranac

može biti dopušteno da to kaže, jedan od prizora koji u naše vrijeme najviše izazivaju utučenost jest vidjeti koliko se neki od najvrijednijih doprinosa Engleske svijetu danas u samoj Engleskoj preziru. Englezi ne znaju do koje se mjere razlikuju od većine ostali po tomu što oni, neovisno o tomu kojoj stranci pripadaju, više ili manje drže do ideja koje su u svom najizraženijem obliku poznate kao liberalizam. U usporedbi s većinom ostalih naroda samo prije dvadeset godina gotovo svi Englezi bili su liberali, ma kako se mnogo razlikovali od stranačkog liberalizma. Pa i danas će Englez, bio konzervativac ili socijalist, jednako kao i liberal, kad putuje u inozemstvo, premda može otkriti da su ideje i spisi Carlylea ili Disraelija, Webbovih ili H.G. Wellsa iznimno popularni u krugovima s kojima ima malo što zajedničko, među nacistima i drugim totalitaristima, naiđe li na intelektualnu oazu u kojoj je živa tradicija Macaulaya i Gladstonea, J. S. Milla ili Johna Morleya, sresti srodne duhove koji "govore istim jezikom" kao i on, ma koliko se on sam ne slagao s idealima koje ti ljudi posebno zastupaju. Nigdje gubitak vjere u posebne vrednote britanske civilizacije nije očitiji, i nigdje to nije imalo toliko paralizirajući učinak na nastojanje da se dosebne naš neposredni veliki cilj, kao u glupoj nedjelotvornosti većeg dijela britanske propagande. Prvi preduvjet uspjeha u propagandi namijenjenoj drugima jest ponosno priznavanje karakterističnih vrednota i osebujnih značajki po kojima je zemlja koja širi tu propagandu poznata drugim narodima. Glavni uzrok nedjelotvornosti britanske propagande jest to što se čini da su oni koji njome upravljaju sami izgubili vjeru u specifične vrijednosti engleske civilizacije ili uopće ne znaju u kojim se glavnim točkama ona razlikuje od civilizacije drugih naroda. lijeva je inteligencija tako dugo obožavala strana božanstva da se čini da je postala gotovo nesposobnom vidjeti išta dobra u karakterističnim engleskim institucijama i tradicijama. Ti socijalisti naravno ne mogu priznati da su moralne vrednote na koje je većina njih ponosna umnogomu proizvod institucija što ih oni smjeraju uništiti. A tako, nažalost, nije samo s prononsiranim socijalistima. Premda se moramo nadati da to ne vrijedi za manje glasne no brojnije obrazovane Engleze, sudi li se prema idejama koje dolaze do izraza u današnjim političkim raspravama i propagandi, čini se da Engleza koje ne samo da "jezikom onim govore kojim Shakespeare govoraše", već isto tako "vjere se i morala drže kojih se Milton držaše", više gotovo uopće nema. U svakom slučaju, vjerovati da će propaganda što proizlazi iz takvoga stajališta imati željenog učinka na naše neprijatelje, a osobito na Nijemce, fatalna je zabluda. Nijemci poznaju ovu zemlju, možda ne dobro, no ipak toliko da znaju što su karakteristične tradicionalne vrednote britanskog života, i što je za protekla dva ili tri naraštaja sve više razdvajalo umove tih dviju zemalja. @elimo li ih uvjeriti ne samo u našu iskrenost, već i u to da možemo ponuditi istinsku alternativu putu kojim su oni krenuli, to nećemo postići ustupcima njihovu sustavu mišljenja. Nećemo ih opsjeniti ustajalim ponavljanjem ideja njihovih očeva, koje smo preuzeli od njih, pa bio to državni socijalizam, "Realpolitik", "znanstveno" planiranje, ili korporativizam. Nećemo ih uvjeriti time što ih slijedimo do na pola puta koji vodi u totalitarizam. Napuste li i Englezi vrhovni ideal slobode i sreće pojedinca, priznaju li implicite da njihova civilizacija nije vrijedna očuvanja, i da ne znaju ništa drugo do li ići putom na kojem su predvodili Nijemci, onda zaista nemaju što ponuditi. Za Nijemce je sve to zakašnjelo priznanje da su Britanci oduvijek bili u krivu, i da upravo oni sami predvode na putu u novi i bolji svijet, ma kako grozno bilo prijelazno razdoblje. Nijemci znaju da su ono što oni još uvijek smatraju britanskom

tradicijom i njihovi vlastiti ideali temeljno oprečni i nepomirljivi pogledi na život. Njih se čak može i uvjeriti da je put što su ga izabrali bio pogrešan, ali ništa ih neće uvjeriti da bi Britanci bili bolji vodiči na njemačkome putu. Najmanje će taj tip propagande biti privlačan za one Nijemce na čiju pomoć moramo u konačnici računati u obnovi Europe stoga što su njihove vrednote najbliže našima. Iskustvo ih je učinilo mudrijim i tužnijim ljudima: naučili su da ni dobre namjere niti djelotvornost organizacije ne moež očuvati valjanost sustava u kojem su uništeni osobna sloboda i individualna odgovornost. Ono što oni Nijemci i Talijani koji su izvukli pouke žele prije svega jest zaštita od države-čudovišta, ne veličanstveni organizacijski planovi u divovskim razmjerima, već mogućnost da se u miru i u slobodi ponovno izgradi vlastiti mali svijet. Mi se možemo nadati podršci nekih državljana neprijateljskih zemalja ne stoga što bi oni vjerovali da je bolje biti pod upravom Britanaca negoli pod upravom Prusa, već stoga što vjeruju da će im se u svijetu u kojem su prevladali britanski ideali manje zapovijedati što da čine i da će ih se pustiti da na miru brinu sveje brige. @elimo li pobijediti u ratu ideologija i pridobiti valjane elemente u neprijateljskim zemljama, moramo najprije ponovo zadobiti vjeru u tradicionalne vrijednosti za koje se ova zemlja u prošlosti zalagala, i moramo imati moralne snage da postojano branimo ideale što ih naši neprijatelji ugrožavaju. Povjerenje i podršku nećemo dobiti stidljivim isprikama i uvjeravanjima da se hitro reformiramo, niti objašnjavajući da težimo nekom kompromisu između tradicionalnih engleskih vrednota i novih totalitarnih ideja. Ono što je važno nisu najnovija poboljšanja što smo ih možda ostvarili u našim društvenim institucijama, koje jedva da imaju ikakve vrijednostiu usporedbi s temeljnim razlikama između dvaju oprečnih načina života, već naša nepokolebljiva vjera u one tradicije što su ovu zemlju učinile zemljom slobodnih i uspravnih, tolerantnih i neovisnih ljudi.

Perspektive međunarodnoga poretka Federacija je najefikasnija i najpodobnija kontrola svih oblika demokracije... Federalni sustav podjelom ograničuje i blokira suverenu moć, pripisujući vladi samo vrlo definirana prava. To je jedina metoda kojom možemo nadjačati ne samo većinu, već i moć sviju. Lord Acton Ni u jednome području svijet nije platio tako skupu cijenu odbacivanja liberalizma devetnaestoga stoljeća kao u području u kojemu je započelo povlačenje: u međunarodnim odnosima. Unatoč tomu, od onoga što nas je iskustvo trebalo poučiti, naučen je samo mali dio lekcije. Postojeći pojmovi o poželjnome i izvedivome u tom su području od one vrste koja može stvoriti suprotnost od onoga što obećaje. Dio lekcije iz nedavne prošlosti koji se postepeno ipak počinje shvaćati jest da su mnoge vrste ekonomskog planiranja, koje se izvode samo na nacionalnoj razini, u zbroju štetne čak i s čisto ekonomskog stajališta, te da stvaraju ozbiljne međunarodne poremećaje. Ne trebamo posebno isticati kako je mala nada o stvaranju međunarodnoga poretka i dugotrajnog mira sve dok svaka zemlja smije koristiti mjere koje smatra poželjnima, ma koliko štetile drugima, isključivo zbog vlastita neposredna interesa. Mnoge vrste ekonomskog planiranja izvedive su samo ako se autoritet koji planira može potpuno izolirati od izvanjskih utjecaja; rezultat takvoga planiranja u tom je slučaju samo gomilanje restrikcija u kretanju ljudi i dobara. Manje vidljiva, ali ništa manje stvarna opasnost za mir pojavljuje se zbog umjetno podržane ekonomske solidarnosti među svim stanovnicima neke zemlje, i zbog novih blokova suprotstavljenih interesa što ih stvara planiranje na nacionalnoj razini. Nije niti nužno niti poželjno da državne granice oštro omeđe razlike među životnim standardima, ili pak članstvo u nekoj nacionalnoj grupaciji, članstvo koji stanovnicima omogućuje da dijele potpuno drukčiji dio kolača od onoga s one strane te granice. Ako se resursi različitih naroda tretiraju kao isključiva prava tih nacija u cjelini, ako međunarodni ekonomski odnosi, umjesto da budu odnosi među pojedincima, postanu odnosi između nacija organiziranih poput tijela koja trguju, onda će oni neizbježno postati izvor napetosti i zavisti među cijelim narodima. Jedna od najpogubnijih iluzija jest vjera da će se međunarodno trenje smanjiti ako konkurenciju za tržišta i za sirovine nadomjestimo pregovorima među državama i organiziranim skupinama. Time bi se konkurentska “bitka”, metaforički rečeno, samo zamijenila natjecanjem u sili, čime bi se sila prenijela na jake i naoružane zemlje, koje se ne potčinjuju nikakvom višem zakonu, umjesto da se ostane pri rivalstvima među pojedincima koja se ne odlučuju pozivanjem na silu. Ekonomske transakcije među nacijama koje su ujedno i vrhovni suci vlastitoga ponašanja, zemlje što se ne potčinjuju nikakvom višem zakonu, i njihovi predstavnici koje ne vode nikakvi argumenti već čisti neposredni interes njihovih zemalja, moraju dovesti do sukoba među silama. Ako nismo sposobni pobjedu iskoristiti ni za kakvu bolju svrhu, već samo za

priznanje postojećeg trenda u tome smjeru, koji je bio vidljiv i prije 1939. doista možemo reći da smo svladali nacionalsocijalizam samo da bismo stvorili svijet pun različitih nacionalsocijalizama koji se razlikuju u pojedinostima, ali koji su isto tako totalitarni, nacionalistički i u međusobnome sukobu. I tako bi Nijemci izgledali kao narod koji raspodjeljuje mir, kao što to nekima već i sada izgleda, i to samo zato što su bili prvi na putu kojim su drugi napokon morali kročiti. **************** Oni koji barem dijelom shvaćaju te opasnosti obično izvlače zaključak da se ekonomsko planiranje mora izvesti “međunarodno”, tj. pomoću nekog nadnacionalnog autoriteta. Međutim, premda bi to otklonilo neke očite opasnosti koje se pojavljuju zbog planiranja na nacionalnoj razini, čini se da zagovornici takvih ambicioznih planova imaju vrlo malo pojma o još većim teškoćama i opasnosti koje bi stvorili njihovi prijedlozi. Problemi koji se pojavljuju zbog svijesnog određivanja smjera ekonomskih aktivnosti na nacionalnoj razini neizbježno poprimaju i golemije razmjere kada se pokušavaju izvesti na međunarodnoj razini. Sukob planiranja i slobode ne može a da ne postane još ozbiljniji, ako se smanjuju sličnosti između standarda i vrijednosti potčinjenih jedinstvenome planu. U obitelji ili u maloj zajednici ne moramo imati poteškoća u planiranju. Ali što se skala povećava, razmjer se sloge o hijerarhiji ciljeva smanjuje, stoga raste nužnost oslanjanja na moć i prisilu. U maloj zajednici obični stavovi o relativnoj važnosti glavnih zadataka i dogovorenih standarda vrijednosti postojat će o vrlo mnogo tema. Ali što se razmjeri više povećavaju, količina slaganja o hijerarhiji ciljeva slabi, a potreba za oslanjanjem na silu i pritisak sve više raste... Ljudi u nekoj zemlji mogu se lako uvjeriti da je potrebno žrtvovati se kako bi potpomogli ono što smatraju "svojom" industrijom željeza ili "svojom" poljoprivredom, ili kako bi se spriječilo da u njihovoj zemlji netko potone ispod određene društvene razine. Sve dok je u pitanju pomoć ljudima čije su nam životne navike i načini mišljenja bliske, sve dok je u pitanju ispravljanje raspodjele i popravljanje radnih uvjeta ljudi koje možemo zamisliti, i čiji su stavovi o primjerenom statusu fundamentalno slični našima, mi smo obično spremni na neke žrtve. Ali kada predočimo probleme koji bi nastali ekonomskim planiranjem čak i razmjerno malog područja poput Zapadne Europe, vidjeli bismo da moralni temelji za takav pothvat potpuno nedostaju. Tko još uopće misli da postoji neki zajednički ideal distributivne pravde zbog kojeg bi norveški ribar pristao napustiti perspektivu ekonomskog napretka kako bi pomogao svom portugalskom kolegi, ili zbog kojeg bi nizozemski radnik želio platiti više za svoj bicikl kako bi pomogao mehaničaru u Covetryju, ili zbog kojeg bi francuski seljak želio platiti više poreza kako bi potpomogao industrijalizaciju u Italiji? Ako većina ne želi u tomu vidjeti poteškoću, to je uglavnom zato što svjesno ili nesvjesno pretpostavlja da će ona riješiti ta pitanja za druge i zato što je uvjerena u vlastitu sposobnost da to učini pravedno i jednako. Englezi, možda više nego drugi, počinju shvaćati što te sheme znače samo kada im se predoči da će u toj planirajućoj vlasti predstavljati manjinu, i kada shvate da će glavne oslonce budućeg ekonomskog razvoja Velike Britanije možda određivati ne-

britanska većina. Koliko bi ljudi u ovoj zemlji bilo spremno potčiniti se odluci međunarodne vlasti, ma kako demokratski ustanovljene, koja bi imala moć narediti da španjolska industrija željeza ima prioritet pred sličnim razvojem u Južnome Walesu, da je bolje ako se optička industrija koncentrira u Njemačkoj a ne u Velikoj Britaniji, i da se u Veliku Britaniju smije uvoziti samo potpuno rafinirana nafta iz zemalja u kojima se ona crpi? Misao da se ekonomski život tako golemog područja u kojemu žive tako različiti ljudi, može usmjeravati ili planirati pomoću demokratske procedure, pokazuje potpuni manjak svijesti o problemima koje bi postavilo planiranje. Planiranje u međunarodnim razmjerima ne može biti ništa drugo negoli gola sila kojom jedna manja skupina planera ostalima nameće standarde i načine zapošljavanja; to vrijedi ne samo u nacionalnim, nego još daleko više u međunarodnim razmjerima. Izvjesno je barem to da se Grossraumwirtschaft, privreda velikoga područja, kakvu su zamislili Nijemci, može uspješno realizirati samo uz pomoć rase gospodara, Herrenvolk, koja ostalima bezskrupulozno nameće svoje ciljeve i ideje. Pogrešno se smatra da je brutalnost i zanemarivanje svih želja i ideala manjih naroda, koju pokazuju Nijemci, samo znak njihove posebne zloće; u prirodi zadaće koje su se poduhvatili leži nužnost takvoga postupanja. Određivati ekonomski život ljudima koji se tako jako razlikuju po idealima i vrijednostima znači preuzeti odgovornost koja će moći počivati samo na upotrebi sile; to znači preuzeti ulogu u kojoj ni najbolje namjere ne mogu spriječiti da se sila iskoristi tako da ljudima na koje odnosi izgleda kao krajnje nemoralna. To vrijedi čak i ako pretpostavimo da je dominantna sila idealistična i nesebična koliko to želimo zamisliti. Ali kako je mala vjerojatnost da bi ona bila nesebična, i kako je velik taj izazov sebičnosti! Vjerujem da su standardi pristojnosti i pravednosti, posebno u odnosu prema međunarodnim temama u Britaniji isto tako visoki, ako ne i viši, negoli u drugima. Unatoč tomu čujemo kako ljudi dokazuju da se pobjeda mora iskoristiti za stvaranje uvjeta u kojima će britanska industrija moći u potpunosti iskoristiti specijalnu opremu koja je izgrađena tijekom rata, da se rekonstrukcija Europe mora voditi u skladu s posebnim zahtjevima britanske industrije, i osigurati svim stanovnicima Britanije onu vrstu zaposlenosti kakva im se čini najprimjerenija. Alarmantna činjenica nije u tome da se takvo što predlaže, već da se takve mjere predlažu posve nevino kao pravilni pravac razvoja, i da prijedloge iznose pristojni ljudi koji su potpuno nesvjesni golemosti moralnih posljedica koje bi upotreba sile imala za izvedbu tih ciljeva. **************** Možda najjači faktor u stvaranju uvjerenja o mogućnosti jedinstvenog centralističkog planiranja različitih naroda jest fatalna iluzija da bi prepuštanje odlučivanja "narodu", zajednički interes radničke klase, odmah nadvladao razlike koje postoje među vladajućim klasama. Svi razlozi govore u prilog očekivanju da se bi svjetsko planiranje i kanaliziranje sukoba ekonomskih interesa koji sada postoje o ekonomskoj politici različitih zemalja tada pretvorilo u još žešći oblik sukoba interesa među cijelim narodima, sukoba koji bi se tada mogao riješiti isključivo silom. U pitanjima na koje bi središnja

međunarodna planirajuća vlada morala odlučivati, interesi i mišljenja radničkih klasa različitih naroda bit će nužno također u sukobu, stoga bi bilo još manje zajedničkih pretpostavki za jedinstveno rješenje, negoli u sukobu koji postoji između različitih klasa unutar jedne zemlje. Za radnika neke siromašne zemlje zahtjev njegova sretnijeg kolege da zakonom o minimalnom dohotku bude zaštićen od konkurencije njegove niske plaće, zakonom koji je navodno u njegovom interesu, najčešće nije ništa drugo doli sredstvo da mu se oduzme jedina šansa za poboljšanje njegovih uvjeta, jer bi inače, radom za plaću nižu od onih koje imaju njegovi kolege u drugim zemljama, mogao nadvladati društveni nesrazmjer među tim zemljama. I za njega činjenica da mora proizvoditi deset sati, umjesto pet sati koliko ljudi rade drugdje, u uvjetima bolje opremljenosti, isto je takva "eksploatacija" kao i ona koju prakticira bilo koji kapitalist. Vrlo je izvjesno da bi u planiranom međunarodnom sustavu bogatije i stoga moćnije zemlje u mnogo višem stupnju negoli u uvjetima slobodne privrede, postali predmet mržnje i zavisti siromašnijih, a potonji bi, s pravom ili ne, svi bili uvjereni da bi se njihov položaj mogao poboljšati brže da su bili slobodni da rade što žele. Doista, ako se jednoga dana bude smatralo da je dužnost međunarodnog autoriteta da stvori distributivnu pravdu među različitim narodima, socijalistička doktrina o klasnoj borbi nužno će postati borba među radničkim klasama različitih naroda. Trenutno se puno govori o "planiranju zbog izjednačavanja životnih standarda". Uputno je detaljnije razmotriti jedan takav prijedlog, kako bismo mogli vidjeti što on uključuje. Područje koje naši planeri danas posebno rado ocrtavaju svojim shemama jest dunavski bazen i jugoistočna Europa. Nema sumnje da je iz humanitarnih i ekonomskih razloga, u interesu budućeg mira u Europi, potrebno hitno restrukturirati ekonomske uvjete u toj regiji. To se ne može stvoriti samo uz pomoć drukčijeg političkog rasporeda od onoga koji je vladao u prošlosti. Ali ta ideja ne podudara se sa željom da se ekonomski život u toj regiji određuje prema jedinstvenom majstorskom planu, s podrškom razvoju različitih industrija prema unaprijed određenom rasporedu kojim bi uspjeh lokalne inicijative ovisio o tomu odobrava li ga središna vlast i uklapa li se u njezin opći plan. Za Dunavski se bazen primjerice ne može stvoriti neka vrsta "Vlasti doline Tennesseeja" a da se unaprijed dugoročno ne ugrozi relativni stupanj razvoja različitih naroda koji nastanjuju to područje, ili da se pri tomu pojedinačni ciljevi i želje tih naroda ne potčine jedinstvenoj zadaći. Planiranje te vrste nužno mora započeti određivanjem hijerarhije prioriteta različitih zahtjeva. Plan svjesnog izjednačavanja životnih standarda znači da se različiti zahtjevi moraju svrstati prema njihovim zaslugama, da se nekima mora dati prioritet, i da drugi moraju čekati svoj red, unatoč činjenici da oni čiji su interesi u pitanju mogu biti uvjereni u svoje prvenstvo i u svoju sposobnost da realiziraju svoj cilj bolje i lakše, samo ako im se da sloboda da djeluju po vlastitom nahođenju. Ne postoji nikakav razlog koji bi nam omogućio da odlučimo jesu li zahtjevi rumunjskog seljaka hitniji od još siromašnijeg Albanca, ili pak jesu li potrebe slovačkog pastira veće od njegova slovenskog kolege. Ali ako se podizanje njihovih životnih standarda želi izvesti prema jedinstvenome planu, netko mora svjesno određivati vrijednost svih tih zahtjeva i odlučiti koji

od njih ima prvenstvo. I jednom kada se takav plan počne provoditi, svi resursi planiranog područja moraju služiti tome planu, neće moći biti iznimki za one koji osjećaju da bi to bolje znali izvesti sami. Jednom kada im se dodijeli niži status, morat će raditi kako bi prvo zadovoljili potrebe onih kojima je dana prednost. U tim uvjetima svi će s pravom osjećati da im je gore nego što bi im moglo biti da je usvojen neki drugi plan, i da je riječ o odluci i moći velikih sila koje su ih osudile na mjesto koje ne odgovara mjestu onome su po njihovom mišljenju zaslužili. Pokušati izvesti takvo što u području naseljenom malim narodima, koji svi jednako gorljivo vjeruju u vlastitu superiornost nad drugima, znači poduhvatiti se zadaće koja se može izvesti isključivo silom. Sve bi se to praktično svelo na britanske odluke i britansku moć da odredi trebaju li se standardi makedonskog ili bugarskog seljaka povećavati brže, ili mora li se češki ili mađarski rudar brže priključiti zapadnim standardima. Ne treba puno poznavati ljudsku prirodu, niti narode sredinje Europe da vidimo kako bi bilo koju odluku mnogi, a vjerojatno i većina, smatrala krajnjom nepravdom, i da bi se zajednička mržnja vrlo brzo okrenula protiv sile koja, ma kako nepristrano, odlučuje o njihovoj sudbini. Premda bez sumnje postoje mnogi ljudi koji pošteno vjeruju kako bi mogli riješiti sve te probleme na pravedan i nepristran način kada bi im se dopustilo da rješavaju taj posao, ljudi koji bi bili doista iznenađeni kada bi shvatili da su ljudi prema njima podozrivi i da ih mrze, oni bi vjerojatno bili prvi koji bi upotrijebili silu kada bi se oni za čiju dobrobit rade pokazali tvrdoglavima, i takvi bi ljudi bez skrupula pristali da prisile ljudi da rade ono što je navodno u njihovom interesu. Ono što ti opasni idealisti ne vide jest da pretpostavka o moralnoj odgovornosti podrazumijeva da se moralni stavovi jednih pomoću sile moraju nametnuti drugim zajednicama; pretpostavka o takvoj odgovornosti te pojedince može staviti u položaj u kojemu je nemoguće djelovati moralno. Nametnuti takav nemoguć moralni zadatak pobjedničkim narodima izvjesni je put da se oni moralno korumpiraju i diskreditiraju. Mi svakako moramo pomoći siromašnijim narodima koliko možemo u njihovim pokušajima da izgrade svoje živote i da podignu vlastiti životni standard. Međunarodna vlast može biti vrlo pravedna i bitno pridonijeti ekonomskom napretku ako se jednostavno drži reda i stvara uvjete u kojima ljudi mogu razvijati svoj način života; ali nemoguće je biti pravedan i dopustiti narodima da žive svoj život ako središnja vlast dodjeljuje sirovine i alocira tržišta, ili ako svaki spontani napor mora biti "odobren" i ako se ništa ne može raditi bez sankcija središnje vlasti. ****************** Nakon rasprave iz prethodnih poglavlja, nije nužno posebno isticati da se te poteškoće ne mogu riješiti dodjeljivanjem "puke" specijalizirane ekonomske moći nekoj međunarodnoj vlasti. Uvjerenost da je to praktično rješenje počiva na pogrešci prema kojoj je ekonomsko planiranje puka tehnička zadaća koju stručnjaci mogu riješiti striktno i objektivno, i prema kojoj doista vitalne stvari ostaju u rukama političkih vlasti. Bilo kakav međunarodni ekonomski autoritet koji ne bi bio podložan nekoj nadređenoj političkoj moći, čak i kada bi se ograničio na posebno područje, lako bi mogao postati najtiranskija i

najneodgovornija sila koja se može zamisliti. Isključiva kontrola osnovnim namirnicama i uslugama (poput zračnog transporta, primjerice) jest jedna od najdalekosežnijih moći koja se može dodijeliti bilo kojoj vlasti. A budući da ne postoji ništa što se ne bi moglo opravdati "tehničkim nužnostima", "nužnostima" koje nijedan autsajder, nijedan humanitarac niti cijeli niz poštenih argumenata o potrebama neke ugrožene skupine, ne bi mogao dovesti u pitanje, mali su izgledi da bi se takva moć mogla kontrolirati. Vrsta organizacije svjetskih resursa pod vodstvom više-manje autonomnih tijela, tijela koja danas najviše institucije nažalost podržavaju, sustav sveobuhvatnih monopola što ga priznaju sve nacionalne vlade, ali koji nije podložan nijednoj, nužno bi postala najgora i najrazuzdanija od svih, čak i kada bi se oni kojima je dodjeljena takva administracija pokazali najvjernijim čuvarima posebnih interesa koji su im dani u nalog. Trebamo samo ozbiljno razmotriti sve implikacije takvih na prvi pogled nevinih prijedloga, koji se često smatraju temeljnim prijedlozima budućeg ekonomskog poretka, kao što su svjesna kontrola i raspodjela osnovnih sirovina, kako bismo shvatili velike političke teškoće i moralne opasnosti koje oni stvaraju. Kontrolor nabave namirnica poput nafte, drva, gume ili lima, bio bi gospodar sudbine cijele industrije i cijelih naroda. Prilikom odlučivanja hoće li količina sirovina rasti, a proizvodna cijena i dohodak proizvođača padati, takav bi kontrolor odlučivao o tome smije li neka zemlja započeti s nekom novom industrijom, ili joj se takvo što treba zabraniti. Dok "čuva" životni standard onih koje smatra posebno vrijednim njegove poažnje, on mnogima koji su u bitno lošijem položaju onemogućuje da od sebe daju najbolje i time im priječi jedinu šansu da poprave svoj položaj. Kada bi se sve sirovine kontrolirale na taj način, doista ne bi bilo nove industrije, nikakvih novih pothvata u koji bi se narod jedne zemlje mogao upustiti bez dopuštenja kontrolora, ne bi postojao nikakav plan razvoja ili poboljšanja koji ne bi rađao frustraciju zbog njihovog veta. Isto vrijedi i za međunarodni plan o "diobi" tržišta, a još i više za kontrolu investicija i razvoj prirodnih resursa. Zanimljivo je promatrati kako se oni koji hine da su najčvršći realisti, i koji ne propuštaju priliku da "utopiste" što vjeruju u mogućnost međunarodnog političkog poretka izvrgnu ruglu, smatraju praktičnijim i ostvarljivijim puno osobnije i neodgovornije miješanje u živote različitih naroda koje uključuje ekonomski plan; oni vjeruju da bi dosad neslućena moć koja bi se dodijelila međunarodnoj vladi, za koju smo sada pokazali da nije sposobna podržavati niti jednostavna načela pravne države, mogla iskoristiti nesebično i navodno tako pravedno da dobije opću podršku. Premda se zemlje mogu pridržavati formalnih zakona koje su prihvatile, one zasigurno neće prihvatiti da se podvrgnu smjerovima međunarodnog ekonomskog planiranja. One će možda prihvatiti pravila igre, ali se nikada neće složiti o hijerarhiji prioriteta u kojoj bi se status njihovih potreba i stupanj njima dopuštenog razvoja mogao određivati većinskim glasanjem. ^ak i kada bi se isprva, zbog neke iluzije o smislu tih prijedloga, narodi složili da prepuste takvu moć nekoj međunarodnoj vlasti, oni će ubrzo shvatiti da ono što su delegirali nije puko tehnička zadaća, već najjača moć nad samim njihovim životima. Očita primisao takvih ne-baš-sasvim nepraktičnih "realista" koji zagovaraju

takve sheme jest sljedeća ideja: velike se sile neće željeti potčiniti nekoj nadređenoj vlasti, ali će moći iskorištavati takvu "međunarodnu" vlast da provedu svoju volju među manjim narodima u području u kojima imaju hegemoniju. Njihov "realizam" sastoji se u uvjerenju da će planirajuću vlast prikriti pojmom "međunarodnoga", te da će njome lakše stvoriti uvjete u kojima je međunarodno planiranje jedino moguće, naime uz pomoć jedne jedine dominirajuće sile. Ta krinka međutim neće promijeniti činjenicu da će za sve manje narode to značiti još potpunije potčinjavanje izvanjskim silama protiv kojih nikakav otpor više ne bi bio moguć, negoli u slučaju odricanja jasno definiranog dijela političke suverenosti. Značajno je spomenuti da najstrastveniji zagovornici centralizirane ekonomije Novog Poretka za Europu, poput njihovih fabijevskih i njemačkih prototipova, pokazuju krajnje nepoštivanje individualnosti i prava malih naroda. Stavovi profesora Carra, koji je u ovome području, više negoli na unutrašnjem planu, još i bolji predstavnik trenda prema totalitarizmu u Britaniji, primorao jednog svojeg kolegu da mu postavi vrlo umjesno pitanje: "Ako nacistički način ophođenja s malim suverenim narodima treba postati opći oblik, čemu onda rat protiv Nijemaca?" Ljudi koji su primijetili koliko su nemira i straha među našim malim saveznicima prouzročile neke nedavne tvrdnje o tim pitanjima u člancima za The Times i New Statesman, neće dvojiti o tomu na koliku odbojnost one već sada nailaze među nama najbližim prijateljima i ako ćemo slijediti takve savjetnike, kako se lako može rasipati količina dobre volje sakupljena tijekom rata. ************* Oni koji su spremni tako grubo prijeći preko prava malih naroda, u pravu su naravno u jednome: ne možemo se nadati poretku trajnog mira nakon ovoga rata ako države, male ili velike, povrate neograničenu suverenost u području ekonomije. Ali to ne znači da novoj nad-državi treba dati moć s kojom još nismo pametno naučili postupati ni na nacionalnoj razini i da međunarodnoj vlasti treba dati moć da usmjerava pojedine narode kako da koriste svoje resurse. To pretpostavlja samo da mora postojati vlast koja će različite narode spriječiti da štete svojim susjedima, da mora postojati skup pravila koji će definirati što država može učiniti i autoritet sposoban da ih sankcionira. Moć koju mora imati takva vlast uglavnom je negativne vrste: ona mora prvenstveno biti sposobna reći "ne" svim vrstama restriktivnih mjera. Tvrdnja u koju se sada često vjeruje, da nam je potrebna međunarodna ekonomska vlast, pri čemu će države istovremeno zadržati svoj neograničeni politički suverenitet ne samo da nije istinita, istinito je gotovo suprotno. Ono što nam treba i čemu se možemo nadati nije veća moć u rukama neodgovornih međunarodnih ekonomskih vlasti, već, suprotno, nadređena politička vlast koja će moći kontrolirati ekonomske interese, moć koja će u sukobu tih interesa moći posredovati jer sama neće biti uključena u ekonomsku utakmicu. Potrebna nam je međunarodna politička sila koja će bez moći da različitim narodima odredi što moraju činiti, morati biti sposobna ograničiti ih kako ne bi ugrožavali druge. Moć koja se mora prenijeti na međunarodnu vlast nisu one

nedavno stečene nove snage država, već minimum moći bez kojega bi bilo nemoguće održati miroljubive odnose, tj. moći ultra-liberalne "laissez-faire" države. Još i više negoli na državnoj razini, bitno je da te snage međunarodne vlasti budu jasno definirane pomoću vladavine zakona. Potreba za takvom nadnacionalnom vlasti doista postaje sve veća što više pojedine države postaju jedinice ekonomskog upravljanja, akteri a ne puki nadglednici ekonomske scene, odnosno što je vjerojatnije da će se razmirice češće pojavljivati među državama, umjesto među pojedincima. Oblik međunarodne vlade pod kojom bi se jasno definirane moći prebacivale međunarodnoj vlasti, dok bi u svim ostalim područjima pojedine zemlje ostale odgovorne za svoje unutrašnje poslove, jest dakako federacija. Ne smijemo dopustiti da brojne nedomišljene i katkada lude tvrdnje koje je izricala međunarodna zajednica na vrhuncu propagande u prilog "Federalnoj Uniji" zamagle činjenicu da je načelo federacije jedini oblik asocijacije različitih naroda koji može stvoriti međunarodni poredak a da pri tomu ne ugrozi i potčini posve legitimnu potrebu za nezavisnošću. Federalizam naravno nije ništa drugo doli primjena demokracije na međunarodne poslove. Pored puno nepraktičnijeg ideala fuzioniranja različitih zemalja u jedinstvenu centraliziranu državu (čija poželjnost uopće nije očita), federalizam je jedini način ostvarenja ideala međunarodnoga prava. Ne smijemo se zavaravati da ćemo negdašnjim poistovjećenjem pravila međunarodnoga ponašanja i međunarodnoga prava izreći nešto više od puke pobožne volje. Kada ljude želimo spriječiti da se ubijaju, nećemo se zadovoljiti time da izdamo deklaraciju kojom će se tvrditi da je ubijanje nepoželjno, već ćemo vlastima dati moć da to spriječi. Prepreka stvaranju takve međunarodne snage bila je uglavnom ideja da bi ona morala imati sve one praktički neograničene moći koje ima moderna država. Ali s podjelom moći u federalnom sustavu to uopće nije nužno. Ta podjela moći podjednako djeluje kao ograničenje moći u cjelini kao i moći pojedinih država. Doista mnoge vrste planiranja koje su sada u modi time bi vjerojatno postale potpuno nemoguće. Ali to nikako ne bi spriječilo bilo kakvo planiranje. Ustvari, jedna od najbitnijih prednosti federacije jest u tomu što se može sastaviti tako da onemogući najštetnije planiranje i da oslobodi puteve poželjnoga planiranja. Ona spriječava, ili ju možemo stvoriti da spriječi, najčešće oblike restrikcionizma. Ona ograničava međunarodno planiranje na područja na kojima se pravo slaganje može postići, ne samo među interesima neposredno zainteresiranih, već i među svima kojih se on tiče. Poželjni oblici planiranja koji djeluju lokalno i bez potrebe za ograničenjima ostavljeni su slobodni i u rukama onih koji su najkvalificiraniji da ih provode. Možemo se čak nadati da u federaciji više neće postojati razlozi za jačanje pojedinih država, proces centralizacije iz prošlosti možda će se preokrenuti, pa će biti moguće i prenošenje ovlasti s države na lokalne vlasti. Vrijedno je prisjetiti se da ideja o svijetu koji će naposljetku pronaći mir pomoću apsorpcije posebnih država u velike federativne skupine i napokon možda i jedinstvenu federaciju nije nova, već da je predstavljala ideal gotovo svih liberalnih mislilaca devetnaestoga stoljeća. Od Tennysona, čiju često spominjanu viziju "bitke zraka" slijedi vizija federacije ljudi koji će slijediti svoju zadnju veliku bitku, pa sve do kraja stoljeća konačni cilj federalne organizacije

ostao je stalni fokus nade u sljedeći veliki korak napredovanja civilizacije. Liberali devetnaestoga stoljeća možda nisu bili dovoljno svjesni koliko je federalna organizacija različitih zemalja bitna nadopuna njihovih načela; ali samo rijetki među njima nisu izražavali svoju vjeru u nju kao krajnji cilj. Tek su se s nadolaskom dvadesetoga stoljeća, s pobjedonosnim usponom Realne Politike takve nade počele smatrati neizvedivim i utopijskim. ****** Civilizaciju nećemo moći iznova graditi na globalnome planu. Nije slučajno da se u cjelini više ljepote i pristojnosti može naći u životu malih naroda, i da je među velikima više sreće i zadovoljstva bilo kada se izbjegavala smrtonosna pošast centralizacije. Demokraciju ćemo najteže sačuvati i potaknuti njezin razvoj ako će moć i najvažnije odluke donositi organizacija isuviše golema da bi je običan čovjek mogao pratiti i razumjeti. Nigdje demokracija nije dobro funkcionirala bez velike količine lokalne samouprave, koja mora osigurati školu političkog treninga za ljude u cjelini i za svoje buduće voditelje. Samo se u njoj može naučiti odgovornosti i prakticirati poslovi bliski većini ljudi, tamo gdje djelovanje vodi svijest o potrebama drugih ljudi a ne neko teorijsko znanje, tamo gdje običan čovjek doista može sudjelovati u javnim djelatnostima jer se tiču svijeta koji poznaje. A tamo gdje je raspon političkih mjera tako velik da nužno poznavanje stvari posjeduje isključivo birokracija, kreativni impulsi građana nužno slabe. Vjerujem da iskustvo malih zemalja poput Nizozemske i Švicarske sadrži puno stvari iz kojih najveće i najsretnije zemlje poput Velike Britanije mogu učiti. Bit ćemo dobitnici, ako uspijemo stvoriti svijet primjeren životu malih država. Ali malene zemlje mogu sačuvati svoju nezavisnost u sferi internacionalnog i nacionalnog samo u pravom sustavu zakona koji će osiguravati da se određena pravila bez iznimke poštuju i u sustavu u kojem vlast tu moć neće iskoristiti za neku drugu svrhu. S obzirom da je zadaća nadgledavanja i osiguravanja poštivanja zajedničkog zakona velika, nadnacionalna vlast mora biti vrlo moćna, stoga njezin ustav mora biti oblikovan tako da spriječi i međunarodne i nacionalne vlasti da postanu tiranske. Nikada nećemo spriječiti zloupotrebu moći ako nismo spremni ograničiti moć koja bi se povremeno mogla iskoristiti i za poželjne ciljeve. Velika šansa koju imamo na kraju ovoga rata jest činjenica da velike pobjedničke sile, koje su se prve potčinile sustavu pravila za čije provođenje imaju dovoljno moći, mogu istovremeno steći moralno pravo da ista pravila nametnu drugima. Međunarodna vlast koja će svrsishodno ograničiti moć države nad pojedincem bit će najbolji zaštitnik mira. Međunarodna vladavina zakona mora postati zaštitnik pojedinca pred tiranijom države kao i nacionalnih zajednica od tiranije nove nad-države. Naš cilj nije niti svemoćna nad-država, niti labava zajednica “slobodnih država”, već zajednica naroda slobodnih ljudi. Već smo dugo tvrdili da je u međunarodnim poslovima postalo nemoguće ponašati se onako kako smatramo poželjnim, jer se tada drugi ne bi pridružili. Novo rješenje bit će mogućnost da pokažemo svoju iskrenost i da smo spremni prihvatiti sva ona ograničenja naše slobode djelovanje za koja smatramo da ih je nužno nametnuti drugima.

Ako federalno načelo organizacije koristimo mudro, moglo bi se doista pokazati da je to najbolje rješenje nekih najtežih problema u svijetu. Ali njegova primjena je krajnje zamršen zadatak, i vjerojatno nećemo uspjeti ako ga zbog naše preambicioznosti pokušamo rastegnuti više negoli je ono sposobno podnijeti. Vjerojatno će postojati jaka tendencija da bilo koja nova međunarodna organizacija postane sveobuhvatna, i doista postoji nužna potreba za stvaranjem takve organizacije, neke nove Lige naroda. Velika opasnost leži u tomu, da će pokušaj oslanjanja isključivo na takvu svjetsku organizaciju dodijeliti joj sve one zadaće za koje se bude smatralo da je poželjno da budu u rukama međunarodne organizacije, i da zbog toga one neće biti adekvatno izvedene. Uvijek sam vjerovao da su takve ambicije korijen slabosti Lige naroda, da ju je (neuspješni) pokušaj da postane globalna oslabio, i da je manja a istovremeno snažnija Liga možda mogla biti bolji instrument za održanje mira. Mislim da su ta uvjerenja i dalje točna, i da se između Britanskoga carstva, naroda Zapadne Europe i vjerojatno Sjedinjenih država može stvoriti izvjesni stupanj suradnje koji neće biti moguć na svjetskoj razini. Tješnja suradnja koju predstavlja Federalna unija neće se moći izvesti izvan granica uskog područja koji predstavlja Zapadna Europa, premda će postepeno biti moguće proširiti je. Istina je da oblikovanjem takvih regionalnih federacija ostaje mogućnost rata među različitim blokovima, i da se zbog smanjivanja tog rizika moramo oslanjati na sve veće i veće asocijacije. Moja poanta jest u tomu da potreba za takvom drugom organizacijom nije prepreka tješnjoj asocijaciji zemalja sa sličnijom civilizacijom, pojavom i standardima. Premda moramo spriječiti buduće ratove koliko je god to moguće, ne smijemo vjerovati da jednim potezom možemo stvoriti stalnu organizaciju koja će moći u potpunosti onemogućiti sve ratove u svim dijelovima svijeta. Ne samo da u tomu ne bismo uspjeli, već bi time vjerojatno ugrozili naše šanse da uspijemo u ograničenijoj sferi. Ono što je istinito za druga velika zla vrijedi i za rat: mjere kojima bi se rat u u budućnosti mogao u potpunosti onemogućiti, mogle bi biti gore negoli sam rat. Ako uspijemo smanjiti napetosti koje dovode do ratova, to je vjerojatno sve čemo se razumno možemo nadati.

ZAKLJU^AK Cilj ove knjige nije bio sačiniti iscrpan program nekog poželjnog budućeg društva. U pogledu međunarodnih poslova otišli smo malo preko okvira njezine u biti kritičke zadaće stoga što bismo na tom području mogli uskoro biti pozvani da stvorimo okvir unutar kojega bi se budući razvoj mogao dugo odvijati. Mnogo toga ovisit će o tomu kako iskoristimo priliku koja će nam se tada ukazati. No bilo što da uradimo, to može biti samo početak novog, dugotrajnog i tegobnog procesa za koji se svi mi nadamo da ćemo u njemu postupno izgraditi svijet vrlo različit od svijeta kakav smo poznavali posljednjih četvrt stoljeća. U najmanju je ruku dvojbeno bi li u ovoj fazi iscrpan nacrt nekog poželjnog unutarnjeg društvenog poretka bio od velike koristi, i je li uopće itko sposoban da ga sačini. Ono što je danas važno jest da se složimo oko stanovitih načela i oslobodimo se nekih zabluda kojima smo se u nedavnoj prošlosti rukovodili. Ma kako teško to bilo, moramo priznati da smo prije ovoga rata još jednom dospjeli do faze u kojoj je važnije raščistiti put od prepreka što ih je na nj postavila ljudska ludost, i osloboditi stvaralačku energiju pojedinaca, nego iznaći neki novi mehanizam za "rukovođenje" i "upravljanje" njima, do faze u kojoj je važnije stvoriti uvjete što će pogodovati napretku, nego "planirati napredak". Prvo što je potrebno jest osloboditi se onog najgoreg oblika suvremenog mračnjaštva koji nas pokušava uvjeriti da je ono što smo u nedavnoj prošlosti učinili sve bilo ili mudro ili pak neizbježno. Nećemo postati mudriji prije no što shvatimo da je mnogo toga što smo učinili bilo vrlo glupo. @elimo li izgraditi bolji svijet, moramo imati odvažnosti započeti iznova - pa čak i ako to znači reculer pour mieux sauter*. Tu odvažnost ne pokazuju oni koji vjeruju u neizbježne tendencije, niti oni koji propovijedaju "Novi poredak" što nije ništa drugo doli projekcija tendencija koje su se očitovale za posljednjih četrdeset godina, i koji ne mogu smisliti ništa boljeg od imitiranja Hitlera. Oni što najglasnije izvikuju Novi poredak zapravo su najpotpunije podlegli idejama koje su izazvale ovaj rat i većinu zala koja nas pogađaju. Mladi su u pravu kad nemaju povjerenja u ideje kojima se rukovodi većina starijih. Ali griješe, ili su zavedeni, kad vjeruju da su to još uvijek liberalne ideje devetnaestoga stoljeća, koje mlađe pokoljenje zapravo jedva i poznaje. Premda niti možemo željeti, niti imamo moći da se vratimo zbilji devetnaestoga stoljeća, imamo priliku da ostvarimo njegove ideale - a oni nisu bili beznačajni. U tom pogledu nemamo baš mnogo razloga da se osjećamo supoeriorniji od naših djedova; i nikad ne smijemo zaboraviti da smo mi, tj. naše dvadeseto stoljeće, a ne oni, bili ti koji su zabrljali stvar. Ako oni i nisu još bili posve shvatili što je nužno da bi se izgradilo svijet kakav su željeli, iskustvo što smo ga mi odonda stekli mora nam poslužiti za ostvarenje te zadaće. Ako smo u prvome pokušaju da stvorimo svijet slobodnih ljudi doživjeli neuspjeh, moramo pokušati iznova. Temeljno načelo, tj. da je usmjerenost slobodi pojedinca jedina uistinu napredna orijentacija, valjano je danas jednako kao što je bilo valjano i u devetnaestom stoljeću.

ZAKLJU^AK Cilj ove knjige nije bio sačiniti iscrpan program nekog poželjnog budućeg društva. U pogledu međunarodnih poslova otišli smo malo preko okvira njezine u biti kritičke zadaće stoga što bismo na tom području mogli uskoro biti pozvani da stvorimo okvir unutar kojega bi se budući razvoj mogao dugo odvijati. Mnogo toga ovisit će o tomu kako iskoristimo priliku koja će nam se tada ukazati. No bilo što da uradimo, to može biti samo početak novog, dugotrajnog i tegobnog procesa za koji se svi mi nadamo da ćemo u njemu postupno izgraditi svijet vrlo različit od svijeta kakav smo poznavali posljednjih četvrt stoljeća. U najmanju je ruku dvojbeno bi li u ovoj fazi iscrpan nacrt nekog poželjnog unutarnjeg društvenog poretka bio od velike koristi, i je li uopće itko sposoban da ga sačini. Ono što je danas važno jest da se složimo oko stanovitih načela i oslobodimo se nekih zabluda kojima smo se u nedavnoj prošlosti rukovodili. Ma kako teško to bilo, moramo priznati da smo prije ovoga rata još jednom dospjeli do faze u kojoj je važnije raščistiti put od prepreka što ih je na nj postavila ljudska ludost, i osloboditi stvaralačku energiju pojedinaca, nego iznaći neki novi mehanizam za "rukovođenje" i "upravljanje" njima, do faze u kojoj je važnije stvoriti uvjete što će pogodovati napretku, nego "planirati napredak". Prvo što je potrebno jest osloboditi se onog najgoreg oblika suvremenog mračnjaštva koji nas pokušava uvjeriti da je ono što smo u nedavnoj prošlosti učinili sve bilo ili mudro ili pak neizbježno. Nećemo postati mudriji prije no što shvatimo da je mnogo toga što smo učinili bilo vrlo glupo. @elimo li izgraditi bolji svijet, moramo imati odvažnosti započeti iznova - pa čak i ako to znači reculer pour mieux sauter*. Tu odvažnost ne pokazuju oni koji vjeruju u neizbježne tendencije, niti oni koji propovijedaju "Novi poredak" što nije ništa drugo doli projekcija tendencija koje su se očitovale za posljednjih četrdeset godina, i koji ne mogu smisliti ništa boljeg od imitiranja Hitlera. Oni što najglasnije izvikuju Novi poredak zapravo su najpotpunije podlegli idejama koje su izazvale ovaj rat i većinu zala koja nas pogađaju. Mladi su u pravu kad nemaju povjerenja u ideje kojima se rukovodi većina starijih. Ali griješe, ili su zavedeni, kad vjeruju da su to još uvijek liberalne ideje devetnaestoga stoljeća, koje mlađe pokoljenje zapravo jedva i poznaje. Premda niti možemo željeti, niti imamo moći da se vratimo zbilji devetnaestoga stoljeća, imamo priliku da ostvarimo njegove ideale - a oni nisu bili beznačajni. U tom pogledu nemamo baš mnogo razloga da se osjećamo supoeriorniji od naših djedova; i nikad ne smijemo zaboraviti da smo mi, tj. naše dvadeseto stoljeće, a ne oni, bili ti koji su zabrljali stvar. Ako oni i nisu još bili posve shvatili što je nužno da bi se izgradilo svijet kakav su željeli, iskustvo što smo ga mi odonda stekli mora nam poslužiti za ostvarenje te zadaće. Ako smo u prvome pokušaju da stvorimo svijet slobodnih ljudi doživjeli neuspjeh, moramo pokušati iznova. Temeljno načelo, tj. da je usmjerenost slobodi pojedinca jedina uistinu napredna orijentacija, valjano je danas jednako kao što je bilo valjano i u devetnaestom stoljeću.