Fotografija s Che Guevarom

PROZA

fo ch togr gi e gu afi ac j om evar a s o sc om ot ti

Giacomo Scotti

Fotografija s Che Guevarom Cheov posjet Rijeci u ljeto 1959.

Objavi knjigu knjiga 4. © Giacomo Scotti 2011., 2012. Nakladnik Izdavački centar Rijeka d.o.o., Rijeka, 2012. Urednik Milan Zagorac Grafički urednik i oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Korektura Tamara Modrić ISBN 978-953-6939-97-8

Izdanje za besplatno preuzimanje. Odnosi se na osobnu uporabu; svako neovlašteno preuzimanje dijela ili cjeline, korištenje u profesionalne svrhe, kao i unos u popis literature obrazovnog programa bez pismene dozvole autora, bit će smatrano povredom autorskog prava.

Giacomo Scotti

Fotografija s Che Guevarom Cheov posjet Rijeci u ljeto 1959. Prevela s talijanskog Tamara Modrić Stihove prepjevala sa španjolskog i talijanskog Vesna Podgorac

Fotografija s Che Guevarom

Dana 9. listopada 1967. u La Higueri (Bolivija) okrutno je ubijen revolucionar Ernesto Che Guevara, El Che. Imao je 39 godina. Četrdeset godina kasnije, od 28. siječnja do 19. veljače 2009., u izložbenoj dvorani Filodrammatice, u srcu Rijeke, u Hrvatskoj, javnost ovoga kvarnerskog grada mogla je posjetiti izložbu o Cheovu životu koja se sastojala od fotografija, pisama, rukopisa, knjiga i ostalih dokumenata iz arhiva obitelji Guevara, ponajviše očeva. Samo jedna fotografija tom prigodom nije pripadala spomenutom arhivu, nego su je pridodali gradski organizatori izložbe pobuđujući isprva čuđenje i znatiželju, potom oduševljenje građana te golem interes novinara. O toj fotografiji, tko ju je, kako i kada snimio te zašto prije toga nikada nije bila objavljena, ispričat ću vam u ovom svom skromnom sjećanju. No, prije mi dopustite da iznesem neke bilješke o životu Ernesta Che Guevare koje su proistekle iz posjeta riječkoj izložbi. Izloženi dokumenti oslikavali su godine što ih je obitelj Guevara de la Serna provela u planinama Alta Gracije argentinske provincije Cordobe te spoznaje što ih je mali Ernesto stekao o borbama španjolskog naroda protiv Francovih postrojbi i talijanskih fašističkih legionara tijekom građanskog rata od 1937. do 1939. godine. Bilo je prigoda u kojima je slušao poneke republikanske borce koji su se, prisiljeni na izgnanstvo nakon pobjede frankista, nastanili u Alta Graciji sprijateljivši se s obitelji Guevara. Tijekom tih godina djetinjstva Ernestito je čitao i brojna djela pjesnika koji su se borili na barikadama španjolskih republikanaca. Ti su stihovi u njemu pobudili buntovnički, revolucionarni duh. Rođen 14. lipnja 1928. u Rosariju, u obitelji arhitekta Ernesta Guevare Lyncha, Ernestito je imao pet godina kada su se njegovi roditelji odlučili preseliti u planinske predjele. Tražili su predio u kojem bi maleni Ernesto, koji je bolovao od astme, mogao udisati svjež i čist zrak te izliječiti svoju 5

Giacomo Scotti

bolest. Otišli su živjeti u jedno staro selo što su ga u 17. stoljeću osnovali jezuiti, daleko od velikih gradskih središta. Odatle se ipak moglo pratiti, bez poteškoća, što se događa u Europi. U tom razdoblju obitelj Guevara sprijateljila se s doktorom Juanom Gonzalesom Aguilarom koji je obnašao dužnost ministra u španjolskoj republikanskoj vladi, a bio je i član slavnoga kvarteta svirača lutnje Aguilar. Guevare su provodili brojne sate svoga slobodnog vremena, jednom ili dva puta tjedno, u društvu najvažnijih republikanskih intelektualaca u izgnanstvu ugošćujući ih u svojoj kući. Jedan Ernestitov ujak, novinar Cayetano Cordoba Iturburu, 1937. godine bio je dopisnik argentinskih novina Critica u Španjolskoj. Osim svojih članaka, obitelji Guevara slao je i neke španjolske republikanske novine, među njima i El mondo Azul, tako da su Guevare u njima mogli čitati, između ostalog, tekstove velikih pisaca i španjolskih pjesnika toga vremena, primjerice Rafaela Albertija, koji su potom bili primorani na izgnanstvo u Argentinu. U Rimu, gdje se preselio nakon Drugoga svjetskog rata i gdje je živio sve do sloma Francove diktature, Alberti će tijekom listopada 1970. godine napisati i sljedeću pjesmu posvećenu Ernestu Che Guevari: Upoznao sam te dok si bio dijete tamo gore na poljima argentinske Cordobe. Igrao si se među topolama, posred kukuruza, u blizini goveda na drevnim posjedima, među nadničarima. Zatim te više nisam vidio, no jednog sam dana doznao da si postao krvava svjetlost, sjeverna zvijezda, koju bismo uvijek trebali gledati kako bismo znali gdje se nalazimo. Stihovi pjesnika što ih je Ernestito čitao u djetinjstvu, adolescenciji i kasnije pratit će ga tijekom života potičući njegove stavove o pobuni protiv siromaštva, potlačenosti naroda, društvene nepravde; u isto vrijeme bili su mu potpora i utjeha kada je odlučio napustiti obitelj i otputovati. O tome nam na pojedinim stranicama kataloga riječke izložbe posvećene Cheu govore njegove rođakinje Anna Erra Guevara i Maria Victoria Gue6

Fotografija s Che Guevarom

vara. Prema njihovim riječima, omiljeni Ernestovi pjesnici, osim Rafaela Albertija, bili su Pablo Neruda, Antonio Machado i Leòn Felipe. Che Guevara, pisale su, ujedinjavao je u sebi strast za revolucionarnom književnošću i ljubav prema poeziji. U svom lutalačkom životu uvijek su mu prijatelji bili hispanoamerički pjesnici. Pratili su ga na putovanjima što ih je poduzeo kao istraživač preko Latinske Amerike, od Argentine do Gvatemale i Meksika, kao gerilski liječnik na kubanskim planinama, kao ministar industrije u kubanskoj vladi te, još jednom, kao gerilac u afričkim predjelima i u Boliviji gdje će, teško ranjen, nakon što je pao u ruke razularenoj režimskoj vojsci u Limi 7. listopada 1967., biti pogubljen sutradan. Njegovo tijelo, zakopano na tajnome mjestu, pronađeno je tek 1997. godine i vraćeno na Kubu. Tako je, poput mučenika, okončao život tijekom kojega je prošao muchos caminos, spoznao muchas veredas, plovio en cien mares, pristajao en cien riberas, kao što je pročitao u jednoj Machadovoj pjesmi, odnosno stihovima Povodom prijateljeva ukopa (En el entierro de un amigo) što ih je pjesnik napisao prije mnogo godina: Pokopat će ga u jedno užasno popodne (...) ispod vatrenoga sunca (Tierra le dieron una tarde horrible ... bajo el sol de fuego). Taj isti Machado, u drugoj pjesmi napisanoj povodom smrti pjesnika Federica Garcije Lorke kojeg su ubili frankisti u njegovoj Granadi, nikada ne bi ni pomislio da će jednoga njegova mlađahnog čitatelja, Ernesta Guevaru, snaći ista Lorkina sudbina. Umjesto El crimen fué en Granada, naslov bi za Ernesta glasio El crimen fué a Higueras. Anna Erra de Guevara Lynch i doktorica Maria Victoria Guevara također su ispričale kako je obitelj Guevaru de la Sernu, dok je živjela u Alta Graciji, više puta posjetio general Jurado, heroj bitke kod Guadalajare iz 1937. godine koja je završila pobjedom talijanskih fašističkih postrojbi. Ernesto, koji je imao nešto više od deset godina, začarano je slušao generalovu pripovijest, nije propuštao nijednu riječ. Dvadesetčetverogodišnji Ernesto Guevara za svoje prvo veliko putovanje odabrao je latinoamerički kontinent. Pohađao je posljednju godinu medicinskog fakulteta na Sveučilištu Buenos Aires kada je odlučio dosegnuti sjever Argentine kako bi, zajedno s prijateljem Albertom Granadom 7

Giacomo Scotti

(Granado je preminuo 6. ožujka 2011. na Kubi u 88. godini, op. prev.), prešao veći dio Latinske Amerike te se posvetio borbi protiv gube i oskudnih društvenih uvjeta u kojima je živjelo, većim dijelom, stanovništvo toga područja. Njihov je pohod ostvaren na motociklu tijekom 1952. godine; opisan je u knjizi Dnevnik motociklista i prikazan u filmu iz 2004. u režiji Waltera Sallesa. Međutim, 2008. nanovo se pojavljuje drugi film o Cheovu životu, a režiju potpisuje Steven Soderbergh. Godine 1954. već je angažiran u političkom djelovanju i živi u Gvatemali; Ernesto je u toj zemlji doživio vojni državni udar čije je konce vukla CIA, a kojim je svrgnuta legitimna vlada Jacoba Árbenza. Primoran na bijeg u Meksiko, u toj se zemlji povezao sa skupinom kubanskih revolucionara u izgnanstvu. U lipnju sljedeće godine upoznaje Fidela Castra i pristupa njegovom revolucionarnom pokretu čiji su se pripadnici obučavali za gerilsko ratovanje usmjeravajući se na rušenje diktature Fulgencija Batiste na Kubi. Tada su mu kubanski suborci nadjenuli nadimak El Che kojim će Ernesto Guevara postati jedna od ikona 20. stoljeća. Tijekom 1956. godine, još uvijek u Meksiku, upoznao je i generala Bayoa, španjolskog republikanca koji je obučavao buduće borce kubanske revolucije, one koji će sudjelovati u operaciji Granma i u iskrcavanju Castrovih gerilaca na Kubu. Prema generalovim riječima, El Che je bio njegov najbolji gerilski šegrt. Krajem prosinca 1956., poslije iskrcavanja na Kubu, Ernesto Che Guevara pridružio se kao liječnik odredu kubanskih pobunjenika koji su se u planinama Sierra Maestre pripremali za oružane borbe. Tijekom svega nekoliko mjeseci postao je zapovjednik pobunjeničke vojske nastavljajući istovremeno skrbiti o gerilcima ranjenima u bitkama i Batistinim vojnicima koji su, isto tako ranjeni, završavali u rukama gerilaca. U rujnu 1958. godine El Che je imao odlučujuću ulogu u porazu vojske kubanskoga diktatora i pobjedi revolucije. No, o tome ću govoriti u sljedećem poglavlju, u kojem evociram svoj susret s Che Guevarom u Jugoslaviji, u Rijeci, u srcu ljeta 1959. godine. 8

Fotografija s Che Guevarom

Svaki put kada nekome pričam kako sam upoznao Che Guevaru te kako posjedujem fotografiju na kojoj sam snimljen u njegovoj blizini, ili mi se ne vjeruje ili pak trpim neobuzdane zagrljaje. Pogotovo mladih, onih koji nose majice ili imaju u sobi, na zidu, poster s Cheovim likom. Odlučio sam ispričati taj susret koji se zbio u ljeto 1959. godine. Tek je prošlo desetak dana u mjesecu kolovozu. Dana 12. kolovoza u Beograd je stiglo izaslanstvo dobre volje Republike Kube; došli su iz Karachija, a predvodio ih je Ernesto Guevara de la Serna koji je predstavljen kao izniman ambasador i osobni suradnik Fidela Castra, bez drugih činova osim bojnika kubanske vojske i vođe Pokreta 26. srpnja. Potanko se objasnilo da naslov bojnika podrazumijeva najveći stupanj u kubanskoj novoj vojsci. Druge informacije potom sam dobio od Guevarnih drugova koji su ga pratili na putovanju. Prošle su tek tri godine od iskrcavanja revolucionara na Kubu (kraj studenog 1956.), njihova poraza i preobrazbe dvadeset i nešto više preživjelih u Buntovnički odred. Dugo i teško gerilsko ratovanje iz Sierra Maestre, što ga je većim dijelom predvodio Guevara, krajem prosinca 1958. nosilo je revolucionare do Havane, narodnog ustanka 1. siječnja 1959. i bijega diktatora Batiste. Guevara je, više od Castra, bio inženjer pobjede. Tada ni Castro ni Guevara nisu bili komunisti. Kada je ovaj posljednji stigao u Jugoslaviju, prošlo je tek osam mjeseci otkako su Castrove pristalice osvojili vlast na Kubi. Kubanskom izaslanstvu koje je već posjetilo UAR, odnosno Egipat, Indiju, Burmu (od 21. listopada 2010. službeni naziv te države glasi Unija Myanmar, op. prev.), Japan, Indoneziju, Cejlon (Šri Lanku) i Pakistan, pripadali su još satnik Omar Narciso Fernandez Camizares, predstavnik kubanske agroindustrijske banke Salvador Vilaseca Forne, jedini civil, te 9

Giacomo Scotti

još dva časnika od dvadesetak godina: Josè Aryubin Mendoza i Francisco Valles. Uzvratili su na prošlomjesečni posjet Kubi jugoslavenskog izaslanstva što ga je predvodio ministar vanjskih poslova Vladimir Popović. Kubanci su bili u Jugoslaviji dva dana kada je u desetodnevni posjet zemlji stigao i Negus Neghesti iz Adis Abebe. Etiopski car sletio je 15. kolovoza u jutarnjim satima na vojni aerodrom Veruda u blizini Pule, odakle je dospio u Fažanu, a potom na otok Veliki Brijun; toga istog dana Kubanci su napustili Beograd, nakon što ih je primio Tito, kako bi posjetili Bosnu, Sloveniju i Hrvatsku. U Rijeku su stigli 18. kolovoza i to je bilo njihovo predzadnje odredište. More i nebo bili su sjajni, vlakovi, autobusi i brodovi prepuni turista; Jugoslavija je bila jedina zemlja istočne Europe koja je otvorila granice globetrotterima sa zapada. Od pet članova kubanske delegacije, četvorica su bila odjevena u jednostavne vojničke uniforme; jedan je imao gustu crnu bradu, a preostala trojica, uključujući i Guevaru, rijetke bradice ili nekoliko dlaka na licu. Najzad, bili su mladi, predodžba revolucije na početku dugačkoga puta. Premda su bili na putu već dva mjeseca, Kubanci su odavali svježinu, živost i srdačnost. U Jugoslaviji su se zanimali za djelovanje novoga smjera što ga je obilježilo radničko samoupravljanje u tvornicama te društvena samouprava na svim ostalim područjima građanskoga života. Samoupravljanje je započelo 1951. godine izborima prvih radničkih vijeća, dvije godine nakon konačnoga Titova prekida sa Staljinom, prethodno najavljenog u ljeto 1948. i ostvarenog sljedeće godine drugom Rezolucijom Informbiroa, nazvanom također i izopćenjem. Izopćenje koje je u jugoslavenskom vodstvu naznačilo kliku koja služi imperijalizmu, odnosno koju se mora pomesti pod svaku cijenu. Međutim, nakon Staljinove smrti i jačanja Hruščovljeve moći u Sovjetskom Savezu, došlo je do mlakog pomirenja između Moskve i Beograda, a jugoslavenski novi smjer pobudio je pažnju, zanimanje pa čak i oduševljenje u različitim zemljama, među ostalima i u afričkima i azijskima koje su se udružile u Pokret nesvrstanih

10

Fotografija s Che Guevarom

što su ga stvorili Tito, Naser i Nehru. Sada je i Kuba željela vidjeti na čemu se zasniva jugoslavenska novost. Che Guevara i njegovi pratitelji obišli su u Rijeci brodogradilište 3. maj, a potom su, nakon kratke šetnje središtem grada, odnosno Korzom koje se pruža uzduž stare srednjovjekovne jezgre, ručali u restoranu hotela Park, uz obalnu šetnicu na Pećinama, na istočnom dijelu grada, preko mosta na Rječini. U toj šetnji, ali i kasnije, pravio sam društvo Cheu i njegovim suradnicima. Bila je to slučajnost. Već od prvih jutarnjih sati jedine dvije ulice što su iz središta grada vodile prema tvornicama industrijske zone koja je zauzimala zapadnu stranu luke, dakle onu gdje se u to vrijeme nalazilo i najveće jugoslavensko brodogradilište, bile su očigledno zaštićene policajcima u odorama i u civilu. Osim predstavnika gradske i regionalne vlasti te političke nomenklature, pristup brodogradilištu imali su jedino novinari opskrbljeni posebnim propusnicama ili u automobilima. Pješaci su bili isključeni. U to vrijeme radio sam kao izvjestitelj u redakciji La Voce del Popolo, novinama preostalih Talijana na području Istre i Kvarnera. Zajedno s fotoreporterom Ivom Kontusem, jedinim koji je imao vlastiti privatni automobil (novine su raspolagale samo jednim automobilom, džipom, koji je baš toga dana kružio Istrom), dobio sam zadatak da odem u brodogradilište kako bih napisao ekskluzivni izvještaj o događaju bez zadiranja u promišljanja političke prirode. U vezi s time direktor je bio jasan: Mino, nikakve političke opaske, čak ni citati dijelova razgovora, to će nam poslati agencija Tanjug. Preporučujem ti, samo događaji i kolorit. Kolorit je značio opise radionica i navoza, ugođaj, lepršave zastave, aplauze, oduševljenje radnika... Drugi kolege pisali su pak o čisto političkim susretima što su ih Guevara i njegovi drugovi trebali imati (a zapravo i jesu) iza zatvorenih vrata s predstavnicima jugoslavenske Komunističke partije na gradskoj i regionalnoj razini. Unatoč zabrani, međutim, svaki put kada je bilo moguće, zabilježio bih ne samo ono što sam vidio, nego i ono što je dopiralo do mojih ušiju. Te sam bilješke s datumima pronašao u jednom starom novčaniku.

11

Giacomo Scotti

Bilo je, uostalom, i predstavnika kojima nije bilo teško prenijeti novinarima teme razgovora. Jedan od takvih bio je Kazimir Jelovica, visoki dužnosnik toga vremena kojeg nanovo vidim na jedinoj snimljenoj fotografiji što su je objavile jedne hrvatske novine tijekom posjeta Guevare i suradnika Rijeci. Snimio ju je Pero Grabovac, fotoreporter Novoga lista. Na toj se fotografiji nalazim i ja dok šećem središnjom riječkom ulicom Korzom zajedno s Che Guevarom i njegovim suradnicima: na toj mi fotografiji zavide moja djeca i unuci, ali ne samo oni. U prvom planu nalaze se Che Guevara i Jelovica, s desne strane jedan golobradi mladi Kubanac, a ja tik do njega. Moj je pogled usmjeren prema Cheu koji gleda prema meni. Iza Chea su još jedan bradati Kubanac i jugoslavenski dužnosnik. Oko nas nema nikakvog mnoštva, samo manja skupina ljudi koji idu za svojim poslom i tu i tamo poneki raštrkani prolaznici. Šetnja Korzom trajala je desetak minuta. Na glavnoj gradskoj ulici koja se proteže od Palače Modello do velikog trga što ga nadvisuje Neboder, prolaznici su bili malobrojni: u to vrijeme, oko podneva, Riječani izbjegavaju ljetnu žegu, a oni rijetki koji su se spustili na ulicu tražili su hlad pod velikim nadstrešnicama trgovina s obiju strana ceste. Skupinu na fotografiji koja prati Che Guevaru snimatelj je uhvatio dok je prolazila u blizini trgovine Elegant, odmah iza pošte. Danas se na mjestu te trgovine uzdiže veličanstvena zgrada robne kuće Ri. Autor ovih redaka, za razliku od dvojice jugoslavenskih dužnosnika u odijelima, ispod otkopčane jakne nosio je bijelu košulju bez kravate. Ali kako sam se, a da me nitko nije ovlastio ili odabrao, našao pokraj Che Guevare? Sve je započelo u prijepodnevnim satima. Nakon posjeta navozima, najvažnijim radionicama i drugim odjelima brodogradilišta, Guevara i njegovi suradnici odvojili su se s upraviteljima poduzeća radi povjerljivih razgovora. Ja sam se morao držati po strani i to sam poštivao; imao sam crveno srce, ali ne i knjižicu te boje. Kada je završio susret iza zatvorenih vrata, Che Guevara se pojavio na jednom prostoru brodogradilišta zajedno s ostalim članovima delegacije, a radnici koji su do tada bili na svojim radnim mjestima, izašli su na otvoreno i posve spontano 12

Fotografija s Che Guevarom

potrčali prema Cheu kako bi mu iskazali svoje simpatije, pozdravili ga bez uobičajenih laskavih riječi te mu, ako je moguće, stisnuli ruku. Čuvari reda u tom istom brodogradilištu, policajci poslani iz uprava u Zagrebu i Rijeci te agenti Udbe, političke policije, u civilu uzalud su pokušavali otjerati natrag to mnoštvo od preko dvije tisuće radnika. Međutim, nije se dogodilo ništa loše, nikakav incident; ti isti radnici stvorili su zaštitne kordone oko kubanskih gostiju te ih otpratili sve do izlaza iz brodogradilišta koji se nalazio u Industrijskoj ulici, onoj koja je slijedila smjer tramvajske linije prolazeći pored Tvornice torpeda, Rafinerije nafte i drugih postrojenja prije nego bi se nadovezala na trg na Mlaci, odakle se proteže ulica koja vodi do željezničke postaje i središta grada. U novonastaloj gužvi ja sam, međutim, ostao odvojen od skupine uglednika koju sam morao slijediti jer mi je tako nalagalo zanimanje pa sam izgubio iz vida svoga suradnika, fotoreportera koji me svojim automobilom morao vratiti u redakciju. Ostavši sam i bez prijevoznog sredstva, tražio sam prečice kojima bih se domogao izlaza iz tvornice. I uspio sam našavši ga prije predstavnika vlasti i kubanskih gostiju. Na pločniku sam ugledao dva parkirana džipa što su bili udaljeni nekoliko metara od tračnica tramvaja čije su vožnje toga dana bile obustavljene. Za volanima džipova sjedili su neki Kubanci. I oni su bili odjeveni u jednostavne uniforme revolucionarnih vojnika; i na njihovim je licima izbijala jedva primjetna brada. U okolici, začudo, nije bilo jugoslavenskih policajaca. Ili ih ja nisam vidio. Malobrojni civili na izlazu iz brodogradilišta, možda agenti u građanskim odijelima, nisu na mene obraćali nikakvu pažnju. Možda su mislili da sam jedan od njih. Kao da se ništa nije dogodilo, približio sam se jednom od džipova obraćajući se Kubancima na talijanskom jeziku. Razumjet će me, pomislio sam; talijanski i španjolski dva su sestrinska jezika. Doista, razumio me. Rekao sam mu da sam novinar, morao sam doći do grada, ali sam ostao bez prijevoza... Nisam završio objašnjenje. Upravo u tom trenutku pojavili su se Che Guevara i suradnici okruženi s najmanje dvadesetak policajaca i dužnosnika. Krenuli su prema automobilima i zauzeli mjesto. Druga vozila, ona jugoslavenska, pojavila su 13

Giacomo Scotti

se tko zna odakle, postavila se sprijeda i na začelje dvaju džipova i čekala da netko naredi polazak. U džip pored kojeg sam zastao ušao je Che Guevara. Vozač mu je rekao nešto što nisam razumio, a Che me zatim pozvao neka sjednem pored njega, iza vozačevih leđa. Pošli smo prema središtu grada slijedeći jugoslavenska vozila na čelu kolone. Che Guevara je bio viši od mene najmanje dvadeset centimetara, no iako je zbog brade i snažne tjelesne konstitucije djelovao starije od mene, bili smo vršnjaci. Bio sam mlađi od njega pet mjeseci: on je napunio 31 godinu prije dva, a ja ću te godine imati za tri mjeseca. Nisam se odvajao od Chea i njegove skupine; nakon što smo izašli iz automobila ispred zgrade nekadašnje talijanske banke, a u koju se sada smjestila okružna riječka uprava, odnosno Narodni odbor Rijeke, uspeli smo se na prvi kat gdje je kubansku delegaciju dočekao predsjednik Edo Jardas. Bio je komunist rođen u predgrađu Rijeke, u Kastvu, borio se u Španjolskom građanskom ratu u sklopu međunarodnih brigada. Potom je, krajem tridesetih godina, emigrirao u Kanadu. Vratio se u zemlju 1948. godine, nakon što je bio vođa kanadske Komunističke partije. Budući da smo se često susretali, čak i u njegovu domu na Kostabeli, znam da je, osim materinjega hrvatskog jezika i talijanskog, Jardas tečno govorio španjolski i engleski. Ne znam o čemu su razgovarali Guevara i Jardas. I ovaj su put novinari trebali ostati na hodniku. Međutim, bio sam jedini koji se pridružio skupini Kubanaca i pratio ih tijekom šetnje gradskim Korzom. Zatim smo se automobilima uputili prema Pećinama, istočnoj gradskoj periferiji, duž morske obale, s druge strane mosta na Rječini koji je označavao staru riječku granicu. Che Guevara mi je putem postavljao pitanja, kao i ja njemu. Unatoč vremenskoj udaljenosti, mogao bih ponoviti naš razgovor od riječi do riječi, iako taj intervju nikada nije objavljen. U tome mi je pomogao stari, dragi novčanik. U riječima Fidelova osobnog suradnika nije bilo ničega posebnog, jasno, ničega ekskluzivnog, a još manje silovitog. Svrha njegova posjeta, rekao je, bila je uspostavljanje prijateljskih odnosa s raznim zemljama što 14

Fotografija s Che Guevarom

ih je obišao, pa i s Jugoslavijom čija je ostvarenja cijenio te s kojom je Kuba namjeravala uspostaviti diplomatske odnose, potpisati trgovačke sporazume, ostvariti kulturnu razmjenu, surađivati na mnogim područjima. No, još zanimljivije stvari rekao mi je za stolom, u hotelu Park, prije i poslije ručka. Razgovarali smo o jugoslavenskoj politici (s kojom se on tada nije u potpunosti slagao), dao mi je naslutiti kako su političke i institucionalne uloge usko povezane, bio je zapravo čovjek od akcije, premda se kasnije pokazao kao dobar političar i službenik. Udaljio sam se na nekoliko minuta od stola, telefonski priopćio svojim novinama izvještaj o posjetu brodogradilištu te obavijestio direktora i o intervjuu s Guevarom. Šef mi je izričito zabranio da napišem ijednu riječ o tom događaju, a ja sam se vratio na svoje mjesto za stolom, nasuprot kubanskom iznimnom ambasadoru. U poslijepodnevnim satima kubansko je izaslanstvo napustilo Rijeku. Moje je sjećanje na oproštaj s Che Guevarom nekako nejasno, no siguran sam da se zbio na izlazu iz restorana hotela Park na Pećinama. Ovoga se puta obratio prevoditelju kako bi mi rekao da mu je drago što mu je jedan mjesni Talijan bio vodič po Rijeci, čak i na samo nekoliko minuta. Stisnuo sam mu ruku i ostao prikovan na mjestu dok se on udaljavao sa svojim i jugoslavenskim pratiteljima. Sutradan, 19. kolovoza, nakon što su Guevara i njegovi suradnici otputovali u Ljubljanu, glavni grad Slovenije, sa žaljenjem sam zaključio da La Voce del Popolo nije objavio nijednu riječ o njihovu posjetu Rijeci: ništa od mog izvještaja, ništa od onoga što je prenijela službena jugoslavenska agencija Tanjug. Objasnili su mi kako nije bilo mjesta, raspoložive stranice bile su dovoljne tek za izvještaje, priopćenja, razgovore i komentare o popratnom i važnijem posjetu etiopskoga cara Haile Selassija. Nakon što su se nekoliko dana zanemarivale vijesti o posjetu Guevarina izaslanstva, na kraju su se potpuno i istisnule. Objašnjenje je bilo samo djelomično prihvatljivo. Imao sam dojam da se Kubi nije željela posvetiti dovoljna pažnja. U to su vrijeme jugoslavenske novine donosile vijesti, gotovo uvijek, dva dana nakon događaja; išle bi u ti15

Giacomo Scotti

sak u poslijepodnevnim satima i donosile samo one tekstove što ih je ujutro provjeravala i odobravala cenzura posredstvom agencije Tanjug. Otuda i otezanja. Međutim, La Voce se tiskao noću i uspijevao je donositi sutradan barem lokalne izvještaje o zbivanjima iz prethodnoga dana. U istoj tiskari gdje i novine na talijanskom jeziku, tiskao se i Novi list, lokalni dnevnik na hrvatskom jeziku, koji je 19. kolovoza, barem u nekoliko rečenica, donio vijest o posjetu kubanskog izaslanstvu Zagrebu dva dana ranije: Zagreb, 18. kolovoza (Tanjug) – Jučer je u Zagreb stiglo izaslanstvo dobre volje Republike Kube. Članove izaslanstva predvođenog iznimnim ambasadorom Ernestom Guevarom (sic!) Sernom, dočekao je i pozdravio na željezničkoj postaji član Izvršnog vijeća hrvatskog sabora Jure Ivezić. Tijekom svog boravka u Zagrebu članovi kubanskog izaslanstva posjetit će tvornice “Rade Končar” i “Prvomajska”. Iz Zagreba će nastaviti za Opatiju. Dana 20. kolovoza, u kutku na dnu prve stranice, Novi list je objavio sljedeću vijest, nešto opširniju od one koju je razglasio Tanjug: Rijeka, 19. kolovoza – Danas u podne izaslanstvo dobre volje Republike Kube predvođeno iznimnim ambasadorom, bojnikom Ernestom Guevarom Serna, posjetilo je predsjednika Narodnog odbora Rijeke, druga Edu Jardasa, s kojim su se zadržali u srdačnom razgovoru. Kubansko izaslanstvo jučer je u Opatiju pristiglo s Brijuna gdje ih je primio drug Koča Popović, savezni sekretar inozemnih poslova SFRJ. Nakon kraćeg odmora u Opatiji, izaslanstvo je jutros posjetilo brodogradilište “3. maj” zanimajući se za proizvodne procese i proizvodne kapacitete ovoga našega radnog kolektiva. Nakon što su primljeni u sjedištu Narodnog odbora Rijeke, predsjednik Edo Jardas ponudio je gala ručak u čast kubanskog izaslanstva u hotelu “Park”. Odmah poslije ručka izaslanstvo je napustilo naš grad i nastavilo put Ljubljane. Vijest što je potpisuje M. B., odnosno Mario Barak, savršeni bilingvist koji će potom prijeći u redove La Voce del Popolo, imala je sljedeći naslov: Suradnici Fidela Castra u Rijeci – Kubansko izaslanstvo dobre volje primio Edo Jardas. Dio ove vijesti pojavljuje se u istim hrvatskim riječkim novinama 21. kolovoza: fotografija koju je snimio Pero Grabovac pod nazivom Suradnici Fidela Castra. Svi su na njoj: Ernesto Che Guevara, njegovi dru16

Fotografija s Che Guevarom

govi i jedan hrvatski pratilac, no desna je strana odrezana, odnosno dio gdje se nalazio novinar, mladi pisac i pjesnik Giacomo Scotti, u to vrijeme izvjestitelj La Voce del Popolo! Originalna fotografija ugledat će svjetlo dana gotovo pedeset godina kasnije! Još i danas živući autor fotografije objasnio mi je kako je moja prisutnost zasmetala nomenklaturi; ja kao osoba, s obzirom na neke odviše liberalne stavove, nisam bio poželjan; zato je i planula cenzura. Redakcija lista La Voce del Popolo išla je i korak dalje: jednostavno su odbijali moje članke. Međutim, vezano uz epizodu što ju je Che Guevara završio na Brijunima, rado ću otkriti, s razmakom od pola stoljeća, da na tom istarskom otočiću Chea nije primio samo jugoslavenski ministar vanjskih poslova Popović nego i Tito. Ušlo se u trag stenogramu u kojem Guevara govori obraćajući se maršalu toga ljeta 1959. godine. Donosim jedan ulomak: Bili smo u prilici upoznati se s različitim fazama vaše velike borbe. Razgledali smo i muzej u Beogradu. Smatramo kako je vaša pobjeda u Drugom svjetskom ratu bila velika epopeja. Sretni smo zbog činjenice da je naša revolucija stajala svega 20.000 ljudskih života. Zato možemo razumjeti veliku žrtvu jugoslavenskih naroda koji su izgubili 20.000 ljudi u samo jednoj bici. Znamo da želje upućene s Vaše strane o uspjehu naše borbe (kako bi se osnovala jedna nova Kuba) nisu samo jednostavan iskaz ljubaznosti; tijekom našega putovanja po Jugoslaviji shvatili smo da kubanski narod među vašim narodima uživa iskrene simpatije. Jugoslavija je već razriješila brojne probleme, a mi smo osvijestili važnost vaših uspjeha i vaših iskustava. Nastojat ćemo ih prenijeti našem narodu na najprimjereniji način. U vanjskoj politici pokušat ćemo zauzeti položaj nesvrstanosti, ostati izvan blokova, na liniji politike neutralnosti, zajedno s narodima koji slijede vlastite puteve neovisnosti. Istodobni posjet etiopskoga cara zauzeo je prostore svih jugoslavenskih novina više od tjedan dana. Listajući dnevne tiskovine onoga vremena, naći ćemo komentare i priloge o Che Guevari i kubanskom izaslanstvu. O tome se govorilo u izvještaju od 22. kolovoza, no radilo se o vijesti njihova 17

Giacomo Scotti

odlaska avionom iz Beograda u Kairo, odakle su Kubanci nastavili za Sudan, Ganu i Maroko. Od lokalnih novina – računajući sve – samo je Novi list objavio jednu jedinu vijest o boravku Guevare i njegovih suradnika u Rijeci te poznatu fotografiju. Znatno drugačiju važnost Kubanci su pridali Cheovu putovanju po Jugoslaviji. Odjek o tome nalazimo u upravo u riječkim dnevnim novinama na hrvatskom jeziku koje su u izdanju od 9. rujna objavile: Ernesto Che Guevara vratio se u Havanu poslije tromjesečnog putovanja po Europi, Aziji i Africi na čelu posebnoga kubanskog izaslanstva dobre volje. Bojnik Raul Castro, zapovjednik kubanskih oružanih snaga, zaželio mu je dobrodošlicu u prisutnosti odbora za doček što ga je činilo otprilike 2000 ljudi. Stigavši na madridski aerodrom, u svom govoru Guevara je rekao kako ga se više od bilo koje zemlje dojmila Jugoslavija. Iznio je potom nadu da bi Kuba mogla uspostaviti trgovinske odnose s Jugoslavijom uvozeći iz te zemlje električne uređaje, autobuse i poljoprivredne strojeve u zamjenu za šećer. Danas, nakon pola stoljeća, želim iznijeti dio zdravice što ju je Che izgovorio na ručku u Rijeci te priču koju mi je taj isti Che ispričao tijekom onih kratkih, ali nezaboravnih sati što smo ih zajedno proveli. U razgovoru je obavijestio vlasti koje su ga ugostile kako je u danima dok se izaslanstvo nalazilo u Jugoslaviji, na Kubi otkrivena i osujećena urota. O tome ga je telefonski osobno obavijestio Castro: između 10. i 13. kolovoza Kubu su trebali napasti odredi nekadašnjeg diktatora Batiste koji su imali svoja uporišta u Dominikanskoj Republici. Guevara nije volio govoriti o sebi. Sve ono što bih vam mogao reći o našoj revoluciji, kazao mi je, malo je u odnosu na jugoslavensku revoluciju. Pa ipak je ispričao jednu epizodu o posljednjim danima oružanih sukoba na Kubi. Pod kišom granata Batistinih vojnika, deset revolucionara zavjetovanih smrću krenulo je u napad na posljednja uporišta u Santa Clari približavajući se oklopljenom vlaku. Evo Guevarine priče: Nedaleko, jedan naš ratnik sjedio je bez puške promatrajući napad svojih drugova. 18

Fotografija s Che Guevarom

“Što radiš ovdje?” upitao sam ga. “Ne mogu nastaviti”, odgovorio je. “Drugovi su mi uzeli pušku jer sam uzaludno potrošio spremnik, a nemamo dovoljno streljiva.” Rekao sam mu: “Moraš si nabaviti, što je brže moguće, novu pušku, oduzeti je neprijatelju, čak i pod cijenu da mu odvažno pristupiš golim rukama.” Sutradan sam otišao u bolnicu kako bih obišao naše ranjenike. Posljednja bitka bila je završena. Jedan od ranjenika me zaustavio i upitao: “Bojniče, sjećate li me se? Uspio sam zadobiti pušku...” Bio je to čovjek kojeg sam susreo dan ranije. Pored ležaja stajala je puška prljava od krvi... Nakon nekoliko dana ranjenik je zauvijek zatvorio svoje oči. Pitao sam Guevaru namjerava li se vratiti liječničkom pozivu. Odgovorio je da se narod može liječiti i na taj način, odnosno promjenama u zemlji. Od toga dana, toga nezaboravnog 18. kolovoza 1959., nakon šetnje i zajedničkog ručka s Che Guevarom, sa zanimanjem i intimnom nostalgijom pratio sam egzistencijalna i politička zbivanja velikog revolucionara, sanjara koji se, u svim govorima održanima u UN-u i na drugim međunarodnim forumima u Aziji, Africi, Latinskoj Americi i Europi, potvrdio kao žilavi pobornik prava i nada naroda trećeg svijeta. Zaplakao sam kada sam saznao za njegovu tragičnu smrt. Od te daleke 1959. godine u mislima sam slijedio El Chea tijekom njegova tako kratkog života obilježenog nemalim trenucima povijesne važnosti. Poput onoga kada je 1965. postao jedan od karizmatičnih predvodnika kubanske političke organizacije koja je te godine prerasla u Komunističku partiju. Te iste godine u travnju napustio je Kubu kako bi se premjestio u Afriku gdje je predvodio revolucionarnu misiju koja je podupirala narodni ustanak u Kongu. Vrativši se potajno na Kubu u prosincu, osniva uporišta pokreta koji je trebao zametnuti ustanak u Boliviji, gdje je stigao u studenom 1966. prkoseći vojnoj diktaturi te zemlje u kojoj je, međutim, pronašao 19

Giacomo Scotti

smrt. Ostaju nam njegovi dnevnici, njegovi zapisi. U njima čitam: Znam, može vam djelovati smiješno, ali je istinito i važno reći: pravu revoluciju podupire velika snaga ljubavi.

Napomena autora Prvi koncept ovoga teksta objavljen je 2007. godine kao dodatak Novoj Alabardi u Trstu, dosje br. 27. Ovo izdanje čitateljima nudi djelomično izmijenjen i znatno proširen tekst uslijed kasnije provedenih istraživanja.

20

Fotografija s Che Guevarom

Kada saznaš da sam umro (Che Guevara pjesnik)

Uporan čitatelj stihova, Ernesto Che Guevara na kraju se i sam ogledao u pjesništvu. Na sljedećim stranicama predstavit ćemo neka pjesnička djela što ih je napisao Che tijekom svoga revolucionarnog puta te neka razmišljanja iz njegova dnevnika. Također, tu je i pjesma Roquea Daltona Kasni noćni sat.

21

Giacomo Scotti

Starice María

Starice María, umrijet ćeš; želim ti ozbiljno govoriti: Tvoj život bješe krunica sva od patnje ne bijaše voljenog muškarca, ni zdravlja, ni novca, tek glad da je s drugim podijeliš; želim govoriti o tvojoj nadi, tri različite nade koje je tvoja kći skovala ni ne znajući kako. Primi ovu ruku odraslog čovjeka djetinjoj nalik u svoje dotjerane žutim sapunom. Protrljaj svoje tvrde žuljeve i čiste članke u nježnom stidu mojih liječničkih ruku. Slušaj, proleterska bako: vjeruj u čovjeka koji dolazi, vjeruj u budućnost koju nećeš nikada vidjeti. Niti se moli nemilostivom bogu koji je cijeloga života zavaravao tvoju nadu. Niti traži od smrti milost da bi vidjela kako rastu tvoja mulatska milovanja; nebesa su gluha i u tebi zapovijeda ono mračno, nadasve imat ćeš crvenu osvetu, kunem ti se puninom svojih ideala svi će tvoji unuci doživjeti zoru, umri u miru, stari borče. Umrijet ćeš, starice María; 22

Fotografija s Che Guevarom

trideset obrisa mrtvačkog pokrova pogledom će reći zbogom onog dana kada odeš. Umrijet ćeš, starice María zanijemit će zidovi prostorije kada se smrt spregne s astmom i upare svoju ljubav u tvome grlu. Ta tri milovanja sačinjena od bronce (jedina svjetlost koja ublažava tvoju noć) ta tri unuka zaodjevena glađu, čeznut će za člancima tvojih starih prstiju gdje su uvijek pronalazili poneki osmijeh. Bit će to sve, starice María. Tvoj život bješe krunica suhonjavih patnji, ne bijaše voljenog muškarca, zdravlja, veselja, tek glad da je s drugim podijeliš, tvoj život bješe tužan, starice María. Kada objava vječnog počinka zamuti bol tvojih zjenica, kada tvoje ruke doživotne čistačice upiju posljednje iskreno milovanje, misliš na njih... i plačeš, jadna starice María. Ne, ne čini to! Ne moli se nehajnom bogu koji je cijeloga života zavaravao tvoju nadu niti traži od smrti milost, tvoj život bješe stravično zaodjeven glađu, 23

Giacomo Scotti

a na kraju se zaodjenuo astmom. No, želim ti navijestiti, potiho, muževnim glasom nade, najcrveniju i najmuževniju osvetu želim se zakleti puninom svojih ideala. Primi ovu ruku odraslog čovjeka djetinjoj nalik u svoje dotjerane žutim sapunom, protrljaj svoje tvrde žuljeve i čiste članke u nježnom stidu mojih liječničkih ruku. Počivaj u miru, starice María, počivaj u miru, stari borče, svi će tvoji unuci doživjeti zoru, KUNEM SE.

24

Fotografija s Che Guevarom

I ovdje

“Ja sam mestik”, uzvikuje slikar užgane palete, “ja sam mestik”, dovikuju mi proganjane životinje, “ja sam mestik”, zazivaju pjesnici čudaci, “ja sam mestik”, zaključuje čovjek koji me zatiče u dnevnoj boli svakog ugla, čak i kamenita zagonetka mrtve rase milujući djevicu od pozlaćenog drveta: “mestik je ovo čudovišno dijete moje utrobe.” I ja sam mestik u drugom pogledu: u borbi u kojoj se ujedinjuju i pobijaju obje sile koje se bore za moj um, sile koje me zazivaju osjećajući iz moje utrobe neobičan okus ploda zarobljenog prije no što je dosegao zrelost stabla. Okrećem se u granice Hispanske Amerike kako bih kušao prošlost koja obuhvaća kontinent. Uspomena klizi neizbrisivom finoćom poput udaljene jeke zvona.

25

Giacomo Scotti

(Bez naslova)

I posijana u krvi moje smrti daleka i nestalnih korijena pod skamenjenim vremenom, Samoća!, sjetni cvijet živućih zidova, Samoća moga prolaženja zaustavljenog na zemlji.

26

Fotografija s Che Guevarom

Na nogama sjećanje palo na put

Na nogama sjećanje palo na put, umorno što me slijedi bez prošlosti, zaboravljeno na nekom stablu uz put. Ići ću tako daleko da sjećanje umre razoreno na kamenju puta, i dalje ću biti isti hodočasnik s patnjom iznutra i osmijehom izvana. Taj obli i snažni pogled čarobnim zamahom mulete* izbjegao je u mojoj žudnji svaki cilj pretvarajući me u vektor tangente. I ne željeh gledati da te ne bih vidio, rumeni toreadoru moje sudbine, kako me dozivaš izrazom nezadovoljstva.

* Muleta – štap na kojem visi crvena krpa i kojim toreador mami bika.

27

Giacomo Scotti

Pjesan Fidelu

Pođimo, vatreni proroče zore, skrovitim, napuštenim stazama osloboditi zelenog krokodila kojeg toliko voliš. Pođimo, potucimo uvrede čelom punim buntovnih zvijezda boga Marsa, zakunimo se da da ćemo doseći pobjedu ili pronaći smrt. Kada odjekne prvi pucanj i probudi se djevičanski začuđena cijela šikara, ondje, uz tebe, smireni borci, mi ćemo biti. Kada tvoj glas pronese na sve četri strane agrarnu reformu, pravdu, kruh, slobodu, ondje, uz tebe, s istim naglascima, mi ćemo biti. I kada zdravstvena operacija protiv tiranina bude privedena kraju, ondje, uz tebe, iščekujući posljednju bitku, mi ćemo biti.

28

Fotografija s Che Guevarom

I ako se na našem putu isprepriječi željezo, zatražit ćemo rubac kubanskih suza da se prekriju kosti gerilaca na putu u američku povijest.

29

Giacomo Scotti

Kasni noćni sat

Kada saznaš da sam umro ne izusti moje ime jer zaustavila bi se smrt i počinak. Kada saznaš da sam umro izreci čudne slogove. Izgovori cvijet, pčela, suza, kruh, oluja. Ne dozvoli da tvoje usne pronađu mojih jedanaest slova. Spava mi se, volio sam, dosegao sam tišinu. Roque Dalton

30

Fotografija s Che Guevarom

(Citati)

Budimo realisti, zahtijevajmo nemoguće. Jedine izgubljene bitke jesu one koje se ni ne vode. Ili smo sposobni raspravom pobiti suprotna mišljenja ili im moramo dopustiti da se izraze. Nije moguće pobiti mišljenja silom jer to sprječava slobodan razvoj uma. Ja nisam osloboditelj. Osloboditelji ne postoje. To su narodi koji oslobađaju sami sebe. Sve dok se na boju kože ne bude gledalo kao na boju očiju, mi ćemo se i dalje boriti. Budite uvijek sposobni osjetiti u svoj punini bilo kakvu nepravdu počinjenu protiv bilo koga u bilo kojem dijelu svijeta. To je najljepša kvaliteta dobroga revolucionara.

31

Giacomo Scotti

Conga Nazima Hikmeta Stihovi velikoga turskog pjesnika i pisca Nazima Hikmeta (1902. – 1963.) koji su objavljeni na sljedećim stranicama, pripadaju kraćem spjevu Conga s Fidelom, poetski ples kubanske revolucije (u talijanskom originalu prijevod potpisuje Joyce Lussu, Edizioni Robin, Rim, 2008.). Spjev se prvi put pojavljuje na talijanskom jeziku 1961. godine u Milanu, u izdanju Edizioni Avanti! Posljedica je putovanja na Kubu što ga je turski pjesnik i pisac poduzeo početkom šezdesetih godina. Bilo je to vrijeme Tricontinentala, njegova izvanrednog plana oslobađanja naroda od pritisaka blokova, kako navodi Lussu u razgovoru s Maurizijom Vocerom u Otrantu tijekom srpnja 1996., a koji je objavljen u romanskom izdanju Hikmetova poetskog plesa. Dodao je kako je tada u Italiji djelovala jaka struja koja je bila naklonjena i podupirala Pokret nesvrstanih što ga je poticao i predvodio jugoslavenski vođa Tito te predsjednici Egipta i Indije, Naser i Nehru. Bio je to pokret koji je koračao u smjeru nepristranosti u odnosu na vojne i ekonomske blokove (NATO s jedne i Varšavski pakt s druge strane), a snažno su ga podržavale i antikolonijalističke snage. Pored simpatija za nesvrstanost što ih je Che Guevara prikriveno izrazio tijekom svog posjeta Jugoslaviji u ljeto 1959. godine te što ih je odlučno podržao među kubanskim političkim vrhom, u to vrijeme svijetom je zavladao snažan osjećaj kubanske revolucije i zbog toga je – citirajmo još jednom Lussua – Nazim Hikmet odlučio otići na Kubu kako bi opjevao revoluciju...

32

Fotografija s Che Guevarom

Conga* s Fidelom jest priča koja govori o čovjeku o njegovoj mladosti o njegovim nadanjima već su je ispričali bolje od mene ispričat će je bolje od mene prijatelji i neprijatelji nema više nikoga tko ju nije čuo. Batista bijaše rob kralju zmija milijunašima koji su se obogatili šećernom trskom, domoroci ili jenkiji, onima koji su zaradili na kavi, duhanu, domoroci ili jenkiji, vojsci od pedeset tisuća vojnika s bojnim kolima i avionima i vojarnama koji su ubijali hrabre bijući ih na smrt nakon što bi ih uškopili i oslijepili, vratima komesarijata ispred kojih su trunuli leševi okrenuti na leđa, vici koja je parala zidove komesarijata koprcajući se poput ranjenih ptica *Conga – afrokubanski ples uz bubnjeve.

33

Giacomo Scotti

u toplim noćima, frankističkim svećenicima kockarnicama preprodavačima heroina gangsterima domorocima ili jenkijima kurvama petnaest tisuća samo u Havani onome što truli iznova bačeno na morsku obalu, Batista, general smradâ leševa pomiješanih s teškim slatkastim mirisom cvijeća (u njegovom narodu od šest milijuna četiri milijuna izgladnjelih milijun tuberkuloznih) Batista bijaše rob veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u deset je godina osigurao sebi milijardu dolara bijaše rob dolaru Sjedinjenim Američkim Državama vojnim snagama Sjedinjenih Američkih Država. U listopadu 1956. osamdeset i dvije osobe, uključujući Fidela, spustile su se u vodu s broda Granma koji se približio do obale spustile su se držeći oružje iznad glave uronjene u vodu do pojasa izašle su na obalu pod paljbom mitraljeza otvorenom u trenu 34

Fotografija s Che Guevarom

izbjegavajući svjetla projektora koja su prekopavala i njuškala tamu poput policijskih pasa gnječeći pod koracima velike žabe i povike “opkoljeni ste! predajte se!” kako bi uskočile u lokve među šećernom trskom kako bi se popele na brežuljke među palmama i kokosovim orasima; našli su se iznova na brdima Sierre dvanaestorica živih, uključujući Fidela, od osamdeset i dvojice u studenom ‘56. bijaše ih dvanaestorica, uključujući Fidela, u prosincu ‘56. bijaše ih sto pedesetorica uključujući Fidela, u veljači ‘57. bijaše ih petsto, uključujući Fidela, zatim ih bijaše tisuću, uključujući Fidela, pet tisuća, uključujući Fidela, bijaše ih milijun, sto milijuna, čitavo čovječanstvo, i u siječnju 1959. potukli su Batistu i vojsku od pedeset tisuća i milijunaše koji su se obogatili šećerom domoroci i jenkiji i milijunaše koji su zaradili na kavi duhanu domoroci i jenkiji i vojarne i komesarijate gdje su trunuli leševi i preprodavače heroina i kockarnice i veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država i kopnene morske zračne snage 35

Giacomo Scotti

Sjedinjenih Američkih Država i smrad leševa pomiješan s teškim mirisom cvijeća raspršio se raspršio se strah od Sjedinjenih Američkih Država.

36

Fotografija s Che Guevarom

Alberto Díaz Gutíerrez, kubanski fotograf pod pseudonimom Alberto Korda, autor je najpoznatije, gotovo ikoničke Cheove fotografije, kada je snimljen na komemoraciji pogunulim revolucionarima u Havani. To je ujedno i najobjavljivanija fotografija svih vremena čija se vrijednost danas procjenjuje na više stotina tisuća eura.

Ova je knjiga objavljena uz financijsku pomoć Grada Rijeke. Također se zahvaljujemo na razumijevanju autoru te njegovom talijanskom izdavaču na ustupanju autorskih prava za objavljivanje ove knjige. Zahvaljujemo se i Petru Grabovcu na nezaboravnoj fotografiji na naslovnoj stranici. 37

PROZA FOTOGRAFIJA S CHE GUEVAROM

Dana 9. listopada 1967. u La Higueri (Bolivija) okrutno je ubijen revolucionar Ernesto Che Guevara, El Che. Imao je 39 godina. Četrdeset godina kasnije, od 28. siječnja do 19. veljače 2009., u izložbenoj dvorani Filodrammatice, u srcu Rijeke, u Hrvatskoj, javnost ovoga kvarnerskog grada mogla je posjetiti izložbu o Cheovu životu koja se sastojala od fotografija, pisama, rukopisa, knjiga i ostalih dokumenata iz arhiva obitelji Guevara, ponajviše očeva. Samo jedna fotografija tom prigodom nije pripadala spomenutom arhivu, nego su je pridodali gradski organizatori izložbe pobuđujući isprva čuđenje i znatiželju, potom oduševljenje građana te golem interes novinara. O toj fotografiji, tko ju je, kako i kada snimio te zašto prije toga nikada nije bila objavljena, ispričat ću vam u ovom svom skromnom sjećanju.

ISBN 978-953-6939-97-8

giacomo scotti (Saviano, Napulj, 1928.) već više od 60 godina živi u Hrvatskoj, i kao građanin svojih dvaju zavičaja, od 1986. godine Giacomo Scotti živi i stvara između Italije i Hrvatske. Kao pripovjedač, pjesnik i esejist napisao je i objavio na talijanskom i hrvatskom jeziku preko 100 djela (romana, zbirki novela i kratkih proza, pjesničkih knjiga, priča za djecu te eseja iz oblasti etnografije i povijesti). Većina djela mu je prevedena na 12 europskih jezika. Za svoju je bogatu književnu djelatnost dobio brojna domaća i inozemna priznanja. Svojim prevodilačkim i esejističkim radom Giacomo Scotti dao je neizmjeran doprinos i afirmaciji južnoslavenskih književnosti u Italiji. Tijekom pedesetak godina svoga intenzivnog prevodilačkog rada kod renomiranih je talijanskih nakladnika objavio niz zapaženih antologija iz suvremene hrvatske književnosti, kao i pojedina djela i izbore najistaknutijih hrvatskih autora, ali i djela iz srpske i književnosti Bosne i Hercegovine. K tomu, u književnim je časopisima i drugim publikacijama diljem Italije objavio i više od tisuću prijevoda pjesničkih i proznih ostvarenja autora iz većine južnoslavenskih književnosti. U prijevodu i adaptaciji Giacoma Scottija na talijanskim su kazališnim scenama izvođena dramska djela “La tempesta” Pere Budaka i “Signori Glembay” Miroslava Krleže. Giacomo Scotti član je hrvatskog P.E.N.-a, Društva hrvatskih književnika i Talijanskog saveza pisaca. Aktivan je u mirotvornim europskim pokretima.

ObjaviKnjigu.com