Fojnička Ahdnama U Zrcalu Paleografije, Pravne Povijesti I Politike: Kontekstualizacija Ahdname Bosanskih Franjevaca

 

S󰁲󰁥ć󰁫󰁯 M. Dž󰁡󰁪󰁡 

Fojni ka ahdnama F ojn oj n ičk ič k a a hdnama u zrcalu paleogra󿬁je, pravne povijesti i politike K󰁯󰁮󰁴󰁥󰁫󰁳󰁴󰁵󰁡󰁬󰁩󰁺󰁡󰁣󰁩 K󰁯󰁮󰁴󰁥󰁫󰁳󰁴󰁵 󰁡󰁬󰁩󰁺󰁡󰁣󰁩󰁪󰁪󰁡 A󰁨󰁤 A󰁨󰁤󰁮󰁡󰁭󰁥 󰁮󰁡󰁭󰁥 󰁢󰁯󰁳󰁡󰁮󰁳󰁫 󰁢 󰁯󰁳󰁡󰁮󰁳󰁫󰁩󰁨 󰁩󰁨 󰁦󰁲󰁡󰁮󰁪󰁥󰁶 󰁦󰁲󰁡󰁮󰁪󰁥󰁶󰁡󰁣󰁡  󰁡󰁣󰁡 

Posebni prilo prilogg Svjetla riječi

srpanj-kolovoz 2012.

 

F󰁯󰁪󰁮󰁩č󰁫󰁡 󰁡󰁨󰁤󰁮󰁡󰁭󰁡  (1) [ Invokacija ]: On [t.j. Bog] je jedini pomoćnik.  Invokacija]: (2) [Tugra [Tugra]: ]: Mehmed, sin Murat-hanov, vazda  pobjedonosni!  pobje donosni! (3) [Uvo󰁤na [Uvo󰁤na for󰁭ula]: for󰁭ula]: Zapovijed časnog, visokog i uzvišenog sultanskog znaka (nišana) i sjajne carske tugre, osvajača svijeta je ovo: (4) [ Int  Intitulacija itulacija]] Ja sultan Mehmed-han (5) [ Promulgacija  Promulgacija]] dajem na znanje svemu puku i o󰁤ličnicima [puku i vlasteli] (6) [ Peticija  Peticija]] da su posjednici ovoga carskoga fermana, bosanski redovnici, našli moju veliku milost  pa naređujem. (7) [ Dispozicija I ] Neka nitko spomenutima i njihovim samostanima ne pravi smetnje i neka ih nitko ne uznemiruje. [Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. Neka budu zaštićeni i si󰁧urni i oni koji su pobjegli i otišli, da ukoliko se vrate bez straha stanuju u našoj carskoj zemlji.] Neka se nastane u svojim samostanima i neka nitko – ni moje visoko  veličanstvo, ni itko od mojih vezira, ni od mojih moji h sluga, ni od mojih podanika, niti itko od podanika moga carstva –ne uznemiruje i ne ugrožava njih i njihove živote, njihova imanja i njihove samostane. I ako bi htjeli dovesti u zemlje moga carstva ljude sa strane (iz inozemstva) [neka im je dopušteno]. Zbog toga se spomenutima velikodušno podaruje carska nare󰁤ba. (8) [Zakletva [Zakletva]] Zaklinjem se teškom zakletvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našega velikog Proroka i tako mi 124.000 proroka, i tako mi sa󰁢lje kojom se pašem (9) [ Dispozicija II ]: ]: Neka se nitko ne protivi svemu onome što je napisano sve dokle god oni budu meni služili i mojoj se nare󰁤bi pokoravali. (10) [ Datacija i lokacija]: lokacija]: Napisano 28. maja [1463] u  vojnom logoru logor u Milodražu.

 

Srećko M. Džaja

A

hdnama bosanskih franjevaca f ranjevaca je temeljni dokument kojim je islamsko-osmanski zakonodavac legitimirao prisutnost i djelovanje bosanskih franjevaca u Osmanskom Carstvu nakon osvojenja Bosanskog Kraljevstva 1463. Povijest toga dokumenta jednako je burna kao i povijest bosanskih franjevaca i njihovih samostana. Kao ni brojni franjevački samostani i crk ve, crk ve, ni Ahdnama u svom izvornom obliku nije preživjela paljevine i ratna razaranja. Naime, original Ahdname je negdje izgorio ili nestao na neki drugi način. Uz nekoliko prijepisa i prijevoda sačuvao se i jedan rekonstruirani oblik toga dokumenta, koji je u političkom i pravnom pogledu fungirao kao original. U prvom dijelu dijelu ovoga priloga napravljen je osvrt na političke prilike i pravni okvir u kojima je Ahdnama nastala; struč nim paleografskim i diplomatičkim analizama s naglaskom na paralelama između Fojničke drugi dio posvećen je stručnim ahdname i sličnih dokumenata; treći dio bavi se političkim stanjem katoličanstva pod osmanskom vlašću vlaš ću u 16. i 17. st. odnosno Ahdnamom u političkoj praksi. Prilog završava kratkim zapažanjem o Ahdnami kao metafori za kojom se poseže u suvremenoj BiH, i to tako da se – uz ostalo i na temelju toga dokumenta – na jednoj strani idealizira osmansko razdoblje bh. povijesti, a na drugoj to isto razdoblje demonizira. I. O󰁰󰁥󰁲󰁡󰁴󰁩󰁶󰁮󰁡 󰁵󰁰󰁯󰁲󰁩󰅡󰁴󰁡 󰁢󰁡󰁬󰁫󰁡󰁮󰁳󰁫󰁯󰁧 󰁫󰁡󰁴󰁯󰁬󰁩󰁣󰁩󰁺󰁭󰁡 󰁫󰁡 󰁴󰁯󰁬󰁩󰁣󰁩󰁺󰁭󰁡 󰁰󰁯󰁤 󰁯󰁳󰁭󰁡󰁮󰁳󰁫󰁯󰁭 󰁶󰁬󰁡󰅡ć󰁵 󰁶󰁬󰁡󰅡ć󰁵

Republike i njezinih trgovaca u životu i djelovanju katoličanstva pod osmanskom vlašću. vlašću.

Mađarski povjesničar Antal Molnár u nizu istraživanja koja je proveo u zadnjem desetljeću 20. st. temeljito se pozabavio poviješću poviješću katolicizma na prostoru Balkana i Jugoistočne Europe pod osmanskom vlašću vlašću nakon Tridentskog sabora (1545-1563). Sintezu tih svojih istraži vanja objavio je 2007. u monogra󿬁ji pod naslovom Le

a) Status dubrovačkih naseobina u Osmanskom Carstvu 

Saint-Siège, Raguse et les missions catholiques de la Hon koju je prije toga kao diserta grie Ottomane Ottomane 1572-1647  koju

ciju obranio u Parizu na Sorbonni. Težište Molnárove pozornosti postavljeno je doduše na dio Ugarske koji su osvojili Turci, Turci, ali su u istraživanje uključena cjelokupna balkanska područja u kojima su tada živjeli katolici, tj. Bugarska, Srbija, Albanija te na poseban način Dubrovnik i Bosna Bo sna i Hercegovina. U uvodnom dijelu svoje monogra󿬁je Molnár je konstatirao: »Činilo mi se prikladnim da se pozabavim sustavom katoličkih balkanskih institucija, koji je u dosadašnjoj europskoj historiogra󿬁ji ostao gotovo nepoznat, osobito kada je riječ o dvama uporištima na kojima je poči vala misijska djelatnost, a to su dubrovačka trgovačka djelatnost i franjevačka provincija Bosna [Srebrena].«1 U katoličkoj domaćoj historiogra󿬁ji to razdoblje dakako nije ostalo tabula rasa, ali je dosta šturo obrađivano; u interpretacijama prevladava naglasak na podnesenim žrtvama ili pak na moralističkom objašnjavanju njava nju sukoba između »popova i fratara«, dakle bez pokušaja sagledavanja stvari i zbivanja u širem povijesnom kontekstu.2 U potragu za širim kontekstom uputio se Molnár; u svojim istraživanjima istraživanjima nije se ograničio na čisto crk vena crk vena područja, nego je uključio pravne, socijalne i ekonomske aspekte katoličkih balkanskih zajednica. Pri tome je dobro zapazio i ocijenio istaknutu ulogu Dubrovačke

Dubrovačka trgovina s Levantom3 te posebno s Balkanom udarila je snažno korijenje već u srednjem vijeku prije osmanskih osvajanja. Osmanska osvajanja doni jela su sa sobom povremene zastoje, ali nisu potisnula dubrovačke trgovce nego su – zahvaljujući stjecaju okolnosti – čak intenzivirala njihovu prisutnost i djelatnost na Balkanu. Po uzoru na Veneciju, Genovu, Pisu, Marseille, Firencu ni Dubrovčani se nisu baš zanosili idejom križarskih ratova, nego su radije sklapali trgovačke ugovore s islamskim svijetom. Spretnom diplomacijom uspijevalo im je istodobno njegovati zapadni vjerski katolički i kulturni identitet i praviti dobre trgovačke poslove s nadirućim Osmanlijama. Tijekom 14. i 15. st. papinski Rim je još ustrajavao na ideji križarskog rata, ali u isto vrijeme, iz pragmatičkih razloga, dopuštao dubro vačkim i ostalim levantinskim trgovcima trgovati »s nevjernicima«4. Na drugoj strani, širenjem osmanske vlasti na istočno Sredozemlje i Balkanski poluotok našle su se naseobine katoličkih trgovaca i obrtnika na Levantu u sastavu osmanske države. Njihov pravni status unutar Osmanskog Carstva uređivan je ahdnamama, koje su u zapadnim jezicima dobile ime kapitulacije 5.  Ahd  Ahdnam namama ama  ili kapitulacijama   podjeljivane su nemuslimanima veće ili manje povlastice u okviru osmanlijskog sustava. Na ovom mjestu spomenimo ahdnamu koju je nakon osvo jenja Carigrada  jenja Carigrada 1453. dobila dobila kolonij kolonijaa Genovežana Genovežana i drudrugih katolika u dijelu grada Galata te ahdnamu koja je podijeljena građanima Bara 1571. odnosno 1575. godine. srpanj-kolovoz 2012.

3

 

P󰁯󰁳󰁥󰁢󰁮󰁩 󰁰󰁲󰁩󰁬󰁯󰁧 S󰁶󰁪󰁥󰁴󰁬󰁡 󰁲󰁩󰁪󰁥󰄍󰁩 – FOJNIČKA AHDNAMA 

Ahdname su izdavali sultani na turskom, grčkom i na južnoslavenskim jezičnim idiomima, koje srpski po vjesničar Boško Bojović (rođ. 1948) – dakako u sukladnosti s velikosrpskim predodžbama a u protuslovlju sa sviješću sviješ ću o sebi i svome jeziku ostalih Južnih Slavena – konsekventno naziva starosrpskim (vieux-serbe), poisto vjećujući srpski odjel dubrovačke kancelarije kancelarije s jezikom Dubrovčana i dubrovačkom književnošću. književnošću.6 Osmanska diplomatika diplomati ka odnosno sultanske ahdname u formalnom

tributara u visini od 4% ili pak od carina ostalih stranih trgovaca od kojih se uzimalo 5%. Nasljednik Murata II. sultan Mehmed II. Osvajač (1451-1481) nakon osvojenja Carigrada te daljnjeg proširenja osmanske vlasti na Balkanu izdao je 23. listopada 1458. u Skoplju Dubrovčanima drugu ahdnamu kojom  je preinačio pa onda potvrdio dotadašnje dubrovačke povlastice. I ova je druga ahdnama pisana kurzivnom ćirilicom i slavenskim idiomom bliskim jeziku srpskih

pogledu genetski su povezane sa srednjovjekovnom bizantskom i srpskom diplomatikom, tj. s bizantskim poveljama tipa chrysobu chrysobullos llos logos i srpskim hrisovuljama, što bi na Zapadu odgovaralo zlatnim bulama7. Pri tome su, dakako, kršćanski kršćanski teološki elementi u tim tekstovima zamijenjeni islamskim, pa imamo pozivanje na Allaha, proroka Muhameda, sedam mushafa i 124.000 proroka gdje se u kršćanskim kršćanskim poveljama pozivalo na Boga, Presvetu Djevicu, 12 apostola, 40 mučenika i 318 svetih otaca i sl.8

povelja. Status Dubrovnika kaoi o»slobodnog grada« Mehmed  II. je potvrdio, ali ne šerijatu neovisno  vlastito sudstvo dubrovačkih građana na osmanskom teritoriju. Godišnji tribut je tada povećan na 1.500 zlatnih dukata, a carina je ostala ost ala kod 2%. U daljnjem tijeku  vremena dubrovački je tribut Porta povećala 1468. g. na 5.000, 1471. na 9.000, 1472. na 10.000 zlatnih dukata. God. 1478. tribut je podignut na 12.500, a 1480. došao je zahtjev na 15.000 zlatnih dukata. Na koncu su tada Dubrovčani isplatili 13.500 zlatnih dukata. Nakon smrti Mehmeda II. i dolaska na prijestolje Bajazita II. (1481-1512) svota se ustalila na 12.500 zlatnih dukata i tako je ostalo kroz 16. i 17. stoljeće.13 S isplaćivanjem carinâ bilo je daleko više natezanja,

Osmanska diplomatika odnosno sultanske ahdname u formalnom pogledu genetski su povezane sa srednjovjekovnom bizantskom i srpskom diplomatikom, tj. s bizantskim poveljama tipa chrysobullos logos  i srpskim hrisovuljama, što bi na Zapadu odgovaralo zlatnim bulama

12

Kontakti Grada-Republike Dubrovnika s Osmanskim Carstvom započeli su već u 2. polovici 14. st.9, ali su nam prve isprave o tome sačuvane iz 30-ih godina 15. st. Bile su to litterae securitatis  ili salvi conductus 

 jer su tu svoje prste uplitali lokalni moćnici, su dubrovački trgovci morali plaćati nekada 5% papai više na svoju robu. Dubrovčani bi se tada žalili Porti i pritom, dakako, morali potplaćivati osmansko činovništvo kako na centralnoj tako i na lokalnoj i regionalnoj razini.14 Takav je bio pravni i ekonomski okvir Dubrovčana koji su kroz 16. i 17. stoljeće boravili i djelovali kao trgovci ili obrtnici na prostorima Balkana pod osmanskom vlašću. U 16. st. je balkanska trgovina Dubrovnika doživjela pravi procvat. Širenje osmanske vlasti prema Podunavlju u stopu je pratilo osnivanje dubrovačkih naseobina, od kojih je znatan broj imao status kolonije, tj. naseobine s povlaštenim položajem. U 16. st. povijesni izvori bilježe dubrovačke naseobine na području Srbije u Smederevu,

istimâlet nâme (trk. Murata II. (1421-1451) slobodnom kretanju) isultana trgovanju dubrovačkih trgovacao po Osmanskom Carstvu – pisane slavenskim jezičnim idiomom i kurzivnom ćirilicom.10  Prvu ispravu tipa kapitulacije   ili ahd-name, koja nije datirana, izdao je Murat II. u veljači 1442.11 Tom ispravom sultan je garantirao ne samo individualnu sigurnost dubrovačkim trgovcima na područjima Osmanskog Carstva nego i nepovredivost njihova Grada u kojemu se i dalje ima  vladati po »dosadašnjim »dosadašnjim zakonima i slobodama«. slobodama«. NadaNadalje, u međusobnim sporovima među Dubrovčanima na osmanskom teritoriju sudit će dubrovački posebni sud, a u sporovima Dubrovčana s muslimanima šerijatski sud. Slobodni grad Dubrovnik davat će sultanu godiš-

Novom Leskovcu, Nišu, Rudniku, Užicu; naPazaru, području  u So󿬁ji, Provadiji, Silistri, BugarskeProkuplju, Trnovu, Šumenu, Razgradi, Razgr adi, Rusi, Nikopolju, Loveču, Vidinu, Plovdivu i Drinopolju (današnjem turskom gradu Edirne), u makedonskom Skoplju, zatim na Kosovu u Prištini i Janjevu. U BiH  Dubrovčani  Dubrovčani su imali svoju jaku koloniju u Sarajevu, a njihova prisutnost zabilježena je i u ostalim bh. gradovima: Mostaru, Livnu, Konjicu, ZvorZvor15 niku, Gabeli, Jajcu, Banjoj Luci, Nevesinju. Nakon osmanskog osvajanja Slavonije i Podunavlja Dubrovčani su stigli do Osijeka, Iloka, Požege, zatim do Budima, Pešte, Pečuha i Temišvara. Dubrovačka kolonija u Beogradu postala je njihov trgovački centar za Podunavlje kroz 16. st., što srpska historiogra󿬁ja s ponosom ističe na16

nji tributzauprodanu visini odrobu 1.000uzlatnih dukata, a dubrovački trgovci osmanskoj državi plaćat će carinu od 2%, što je bilo manje od carina muslimanskih podanika koji su plaćali 3%, te carina osmanskih 4  

srpanj-kolovoz 2012.

zivajući Beograd 16. stoljeća17.»drugim Dubrovnikom« U prvim desetljećima st. u Beogradu će doći .do žestokoga sukoba između dubrovačkih i bosanskih katoličkih trgovaca koji su tijekom 16. st. izrasli u dubrovačke

 

Srećko M. Džaja konkurente. Sukob se prelio na crk ven  venee inst instit itucij ucijee balka balkannskog katolicizma i tinjao kroz cijelo 17. st. Na jednoj strani našli su se zajedno bosanski franjevci i bosanski trgovci, a na drugoj isusovci, svjetovni svećenici i Dubrovčani. Ekonomski interesi bili su upakirani u ideološku ambalažu dizajniranu prema reformama Tridentskog sabora. Uz dubrovački model balkanskog katolicizma potrebno  je u ovom ovom kont konteks ekstu tu krat kratko ko ocrta ocrtati ti i prav pravnono-pol polit itičk ičkii konkontekst bosansko-franjevačkog modela katoličanstva koje je funkcioniralo kaokatolicizma drugi »pilon« operativno rište balkanskog pododnosno osmanskom vlašću. upovlašću.  b) Politički Politički okvir bosanskofranjevačkog bosansk ofranjevačkog modela katoličanst katoličanstva va

Svoju prisutnost među bosanskim i hercegovačkim pukom franjevci su učvrstili u zadnjim desetljećima srednjovjekovne srednjovjeko vne Bosne, pa nakon osmanskog osvojenja nisu iščezli, kako se to dogodilo sa srednjovjekovnom Crkvom Crk vom bosanskom, ili se pak razbježali pred osmanskom najezdom poput većine albanskog, slavonskog i podunavskog katoličkog klera.17 Zašto i kako su franjevci preživjeli osmansku invazi ju iUostali u Bosni? pogledu, čini se, pri tome su presudpsihološkom nu ulogu odigrala dva razloga za koje nemamo direktnih dokumentarnih potvrda, ali povijesni kontekst ukazuje na njihovu prisutnost. Prvi od tih razloga bio bi odnos sv. Franje Asiškog prema ideji križarskog rata. Naime tijekom V. križarskog rata 1217-1221. sv. Franjo je 1219. stigao u križarski tabor u Damietti (Dumyat), ali ne da s križarima s mačem u ruci ratuje protiv muslimana muslimana nego da propovijeda evanđelje. Iz kršćanskog kršćanskog tabora je otišao egipatskom sultanu Maliku al-Kamilu i pred njim ponizno propovijedao. Malik al-Kamil je lijepo saslušao ovoga »kršćanskog »kršćanskog su󿬁ju« i htio ga nadariti novcem i drugim darovima. Kad je to Franjo Asiški kao pravi

djelu, a nije isključeno da su poznavali p oznavali i tekst dubrovačkih ahdnama od 1442. i 1458.

Zašto i kako su franjevci preživjeli osmansku invaziju i ostali u Bosni? U psihološkom pogledu, čini se, pri tome su presudnuu ulogu odigrala dva razloga za koje presudn nemamo direktnih dokumentarnih potvrda, ali povijesni kontekst ukazuje na njihovu prisutnost.. Prvi od tih razloga bio bi odnos prisutnost sv. Franje Asiškog prema ideji križarskog rata. [...] Drugi psihološki razlog bio je profane naravi, a to je primjer Dubrovčana koji bosanskim franjevcima nije mogao ostati nepoznat. Dubrovačke aranžmane s osmanskim sultanima bosanski su franjevci gledali na djelu, a nije isključeno da su poznavali i tekst dubrovačkih ahdnama Prema tome, najprirodnije u ovom kontekstu promatrati i ahdname bosanskih je franjevaca – srebreničku koja je izdana 1462. nakon osmanskog osvojenja Srebrenice i fojničku koja je izdana koncem svibnja 1463. nakon osmanskog osvojenja centralnog dijela Bosanskog Kraljevstva. Nažalost nijedna od tih ahdnama nije sačuvana; Bosna u svojoj burnoj povijesti nije imala sigurnih arhivskih trezora poput »slobodnoga grada« Dubrovnika. Tako Tako se dogodilo da za srebreničku ahdnamu iz 1462. znamo samo posredno iz jedne naredbe ( nišana) Bajazita II. iz 1499. kojom je potvrdio povlastice redovnicima samostana u Srebrenici podijeljene 1462. g. od njegova oca sultana Mehmeda II.20 Ti papiri bili su 1624. g. još na životu, jer su ih srebrenički franjevci tada

siromašak Božji odbio, Sultan se preporučio u njegove molitve i otpustio ga skupa s njegovim subratom opet u kršćanski kršćanski tabor. I dok su zaprepašteni križari gledali kako se Franjo živ vraća, on je šutio i po svoj prilici razmišljao o smislu križarskih ratova uopće. Ovo bi imala biti prva zabilježena scena iz Franjina života. 18 Iako je ideja o križarskom ratu u 15. st. bila još uvijek sastavni dio službene ideologije Katoličke crk ve crk ve19, Franjino mirotvorstvo živjelo je barem u jednom dijelu njegove subraće. Zašto ne i u tadašnjoj franjevačkoj Bosni? Ne podsjeća li nastup fra Anđela Zvizdovića pred sultanom Mehmedom II. Osvajačem u svibnju 1463. na Milodražu upadno na Franju Asiškog pred sultanom Malikom al-Kamilom 1219. g. – iako o tome nije ništa zapisano?

pokazali francuskom konzulu Alepu Louisu 21 Gédoynu na njegovu proputovanju krozuSrebrenicu. Daleko je intrigantnija paleografska odnosno diplomatička te politička sudbina tzv. Fojničke ahdname koja se danas čuva uokvirena u srebrni okvir u Franjevačkom samostanu Fojnica.

Drugi psihološki razlog biobosanskim je profane franjevcima naravi, a to  je primjer Dubrovčana koji nije mogao ostati nepoznat. Dubrovačke aranžmane s osmanskim sultanima bosanski su franjevci gledali na

kimUanalizama. autentičnost Fojničke ahdname prvi je posumnjao mađarski visoki činovnik i političar Janos Asboth konstatiravši da je Ahdnama napisana turskim jezikom a

II. D󰁩󰁰󰁬󰁯󰁭󰁡󰁴󰁩č󰁫󰁥 󰁡󰁮󰁡󰁬󰁩󰁺󰁥 F󰁯󰁪󰁮󰁩č󰁫󰁥 󰁡󰁨󰁤󰁮󰁡󰁭󰁥 󰁩 󰁮󰁪󰁥󰁺󰁩󰁮 󰁰󰁲󰁡󰁶󰁮󰁩 󰁳󰁡󰁤󰁲ž󰁡󰁪

a) Diplomatičke analize Ahdname

Pođimo vremenskim slijedom kako je taj dokument komentiran komentira n u modernim paleografskim i diploma diplomatičtič-

srpanj-kolovoz 2012.

5 

 

P󰁯󰁳󰁥󰁢󰁮󰁩 󰁰󰁲󰁩󰁬󰁯󰁧 S󰁶󰁪󰁥󰁴󰁬󰁡 󰁲󰁩󰁪󰁥󰄍󰁩 – FOJNIČKA AHDNAMA 

datirana latinski.22 Prvi paleografski i diplomatički osvrt dao je 20-ih godina 20. st. povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju Josip Matasović (1892-1962), koji doduše nije bio turkolog, ali je uspio uvjerljivo pokazati da Fojnička ahdnama nije original i time unio u znanstveni diskurs pitanje karaktera toga dokumenta –  jedan kasnij kasnijii prijep prijepis is ili pak falsi󿬁k falsi󿬁kat? at? Mata Matasović sović je zastao pred hipotezom: »Nije li prije postojao jedan ‘blaži tekst’, koji je kasnije u saradnji s Dubrovčanima Du brovčanima prepravljen?« prepravljen?«23 

lara ona pretstavlja pravu sultansku ahd-namu iz 16. v. [!], u kojoj je sadržana samo jedna formula koje nema u drugim ahd-namama. To je formula promulgacije karakteristična samo za sultanski ferman.«27 Nadalje je Boškov zaključio da je sadašnja Ahdnama izrađena najvjerojatnije u Dubrovniku ili Veneciji te da je njezin sastavljač »izvrsno poznavao jezik i kompoziciju sultanske ahd-name i da je kod izrade vodio računa o svim detaljima«, pa prema tome »ahd-nama u svom današnjem obliku nije

Na Matasovićevu njemu povjesničari K. Gujić, V. Klaić, sumnju V. Ć. Truhelka i frasuvremeni J. Zvonigradski reagirali su indignirano, ali bez argumenata.

autentična, ali tekstreći privilegija jeste autentičan« bi bilo primjereno da Fojnička ahdnama nije. Možda ni original, ni prijepis, ni falsi󿬁kat, nego uspjela rekonstrukcija , koja u paleografskom pogledu na sebi nosi pre  prepoz poznat natljiv ljivee tragove rekonstruiranja.

Nažalost nijedna od tih ahdnama nije sačuvana; Bosna u svojoj burnoj povijesti nije imala sigurnih arhivskih trezora poput »slobodnoga grada« Dubrovnik Dubrovnikaa

6  

28

Rekonstruirani tekst Fojničke ahdname u prijevodu glasi29 :

Tek nakon Drugog svjetskog rata pružit će stručnu paleografsku i diplomatičku analizu ugledni bh. turkolog Hazim Šabanović (1916-1971). Šabanovićeva ana-

(1) [Invokacija]: On [t.j. Bog] je jedini pomoćnik. (2) [Tugra]: Mehmed, sin Murat-hanov, vazda pobjedonosni! (3) [Uvodna formula]: Zapovijed časnog, visokog i uzvišenog sultanskog znaka (nišana) i sjajne carske

liza ahdname prilogu g. ostatFojničke će mjerodavna doudanas. Sveobjavljenom ostalo što je1949. poslije Šabanovića napisano bilo o Fojničkoj ahdnami bilo o osmanskoj paleogra󿬁ji i diplomatici samo je potvrđivalo i preciziralo njegove rezultate. Fojničku ahdnamu Šabanović nije proglasio falsi󿬁katom nego ju je, nakon temeljite analize i uspoređivanja sa sačuvanim prijepisima i prijevodima, okvali󿬁cirao kao »quasi original«, nastao između 1645. i 1669. g.24 Nakon toga franjevački povjesničari Dominik Mandić i Karlo Jurišić nadopunili su Šabanovićevu argumentaciju podacima iz franjevačke tradicije u kojoj je Fojnička ahdnama kontinuirano prisutna od 1486. g. 25  Prebiranje arhivskih podataka po franjevačkim samo-

tugre, osvajača ]svijeta je ovo: (4) [Intitulacija Ja sultan Mehmed-han (5) [Promulgacija] dajem na znanje svemu puku i odličnicima [puku i vlasteli] (6) [Peticija] da su posjednici ovoga carskoga fermana, bosanski redovnici, našli moju veliku milost pa naređujem. (7) [Dispozicija I ] Neka nitko spomenutima i njihovim samostanima ne pravi smetnje i neka ih nitko ne uznemiruje. [Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. Neka budu zaštićeni i sigurni i oni koji su pobjegli i otišli, da ukoliko se vrate bez straha stanuju u našoj carskoj zemlji.]30 Neka se nastane u svojim samostanima i neka nitko – ni moje viso-

stanima s Fojničkom ahdnamom je zaključio:u svezi »Ahdnama Mehmeda Fatiha izKarlo 1463.Jurišić i njena obnova sa strane Ahmeda I. iz 1607. bili su glavni zakonski temelji slobode Katoličke crk ve u doba turske  vladavine u Bosni i Hercegovini, pa i na Biokovsko-neBiokovsko-ne26 retvanskom području.« Tridesetak godina nakon Šabanovića Fojničkom ahdnamom pozabavio se opet jedan prvorazredni stručnjak za osmansku paleogra󿬁ju u sklopu svojih istraživanja drugih ahdnama koje su osmanski sultani podijelili u 15. i 16. st. raznim destinatarima. Bio je to rano preminuli makedonski orijentalist Vančo Boškov (rođen 1934, umro u Skopju 8. veljače 1984, tj. na dan otvaranja sarajevske zimske olimpijade). Nakon što je provjerio Ša-

ko veličanstvo, ni itko od mojih ni podanika od mojih sluga, ni od mojih podanika, nitivezira, itko od moga carstva –ne uznemiruje i ne ugrožava njih i njihove živote, njihova imanja i njihove samostane. I ako bi htjeli dovesti u zemlje moga carstva ljude sa strane (iz inozemstva) [neka im je dopušteno]. Zbog toga se spomenutima velikodušno podaruje carska naredba. (8) [Zakletva ] Zaklinjem se teškom zakletvom: Tako Tako mi Stvoritelja zemlje i neba koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našega velikog Proroka i tako mi 124.000 proroka, i tako mi sablje kojom se pašem (9) [Dispozicija II ]: ]: Neka se nitko ne protivi svemu

banovićeve rezultate i usporedio ih sBoškov vlastitim istraživanjima drugih sultanskih ahdnama, je zaključio: »Poređenje fojničke ahd-name sa ovim ahd-namama pokazuje da u pogledu kompozicije i diplomatičkih formu-

onome je napisano svepokoravali. dokle god oni budu meni služili i što mojoj se naredbi (10) [Datacija i lokacija]: Napisano 28. maja [1463] u vojnom logoru Milodražu.

srpanj-kolovoz 2012.

 

Srećko M. Džaja Što su konstatirale dosadašnje diplomatičke analize o ovoj (rekonstruiranoj) sultanskoj povelji? U sultanskim poveljama koje su dodjeljivane u vremenskom razdoblju kada i Fojnička ahdnama nema invokacije. Prema tome je rekonstruktor Fojničke ahdname invokaciju preuzeo iz kasnijih sultanskih povelja i ugradio  je u svoj svojuu rek rekons onstruk trukcij ciju. u. Št Štoo se se tiče tugre, dakle kaligrafski ispisanog imena i patronimika sultana koji je izdao povelju, Šabanović je konstatirao da je tugra u Fojničkoj ahd-

 jezikom – bio datiran ili ne, ostaje otvoreno pitanje pitanje.. Dataciju u rekonstruiranom primjerku unio je rekonstruktor na temelju drugih povijesnih izvora.

nami »upadno spuštena redBoškov teksta« inadodao ne sliči ostalim tugrama Mehmeda II., au prvi Vančo »da je rađena po uzoru na sultanske tugre od vremena Murata III. (1574-1595) pa nadalje«31. U ovom kontekstu treba spomenuti i činjenicu da osmanska diplomatika poznaje i primjere sultanskih ahdnama napisanih na latinskom i onda autoriziranih sultanskom tugrom.32 Nakon što je svratio pozornost da je promulgacija u osmanskoj diplomatici bila podvrgnuta diplomatičkim utjecajima pokorenih zemalja, o  prom  promulgaciji ulgaciji Fojničke ahdname Boškov zaključuje: »Po svom sadržaju ova promulgacija je jedini diplomatički formular u fojničkoj ahd-nami koji nema svoju potvrdu u bilo kojoj vrsti sultanskih dokumenata. Upotreba izraza ΄avv avvâm âm ve havâs h avâs  

ca Carstvu, kako je tosugore već spomenuto uu Osmanskom svezi s Dubrovčanima. Zatim regulirani vazalni odnosi onih zemalja koje su došle u sferu osmanske  vlasti, ali su zadržale svoju političku autonomi autonomiju, ju, kao na pr. Grad-Republika Dubrovnik ili pak istočni dio srednjovjekovne Ugarske odnosno Transilvanija.36  U zemljama koje su Osmanlije u cijelosti podvrgli svojoj  vlasti – Bizant, Bugarska, Srbija, Bosna, Albanija etc. – ahdnamama su legalizirani boravak i djelatnost pojedinih neislamskih grupa kao što su pučanstvo pojedinih gradova, židovske zajednice, katolički trgovci i obrtnici (koji su i prije osvojenja imali zasebni status) te, dakako, predstavnici pojedinih kršćanskih kršćanskih crkava. Tako je nakon osvojenja Carigrada 1453. Mehmed II. podijelio

 veoma nas mnogo podsjeća na ‘narodjeziku.« i vlastela’ 33 u dubrovačkim dokumentima na izraz latinskom  Za  peticiju konstatira da se prvi put javlja u dokumentima Bajazita II., pa je prema tome iz njih najvjerojatnije i preuzeta. Dispozicija predstavlja najznačajniji dio Fojničke ahdname jer su njom formulirane povlastice koje  je Mehmed II. podijelio podijelio bosanskim franjevcima a preupreuzeta je iz fermana Bajazita II. iz 1483. u kojemu su prepričane franjevačke povlastice dane 1463. g. (Boškov). Zakletva  je najkarakterističniji dio sultanskih povelja tipa ahd-name, koje su po svom karakteru ugovori  (ahd-name), a ne povelje o imenovanju visokih dužnosnika Osmanskog Carstva ili berati koji nemaju zakletve.34 Zakletve su u ahdnamama različito pozicionirane

ahdname carigradskom patrijarhu Genadiju II. Skolarisu, armenskom patrijarhu Hovakimu, židovskom velikom rabinu Mojsiju Kapsaiju i katoličkim trgovcima i obrtnicima carigradske četvrti Galate. Na sličan način  je postupljeno s pučanstvom osvojenih otoka u Sredozemlju ili pak primorskih gradova, kao na pr. nakon zauzeća grada Bara u današnjoj Crnoj Gori 1571.

ukletekstu. U ahdnamama Murata početku II. ietku Mehmeda II., dau 15. st., nalaze se na samom poč teksta odmah iza intitulacije, a u ahdnamama iz 16. st. na kraju teksta. U Fojničkoj ahdnami, kako vidimo, zakletva je na kraju teksta, što znači da je preuzeta iz neke ahdname iz 16. st. a ne iz originalne Ahdname 15. st. (koja se izgubila pa su je franjevci dali rekonstruirati). Osim toga treba napomenuti da obnovljene (rati󿬁cirane) ahdname nemaju zakletve (Boškov). Nadalje, ni samo djelomična datacija, i to neislamskim kalendarom nije argument za tvrdnju da bi Fojnička ahdnama bila čisti falsi󿬁kat bez povijesnog pravnog čina; jer je taj čin kontinuirano prisutan u osmanskoj političko-pravnoj praksi te tradiran u osmanskoj diplomatici i drugim zapisima različite vrste. Treba spomenuti i to da je dokumente ove vrste osmanska kance35 larija nerijetko izdavala bez datuma.  Da li je original Fojničke ahdname – koji je bio sigurno napisan turskim

 b) Pravni Pravni kontekst Ahdname bosanskih bosanski h franjevaca

Za ahdname je karakteristično da im je genetsk  genetskoo i formalno ishodište međunarodno ugovorno pravo. Prve od njih, tzv. kapitulacije, regulirale su status stranih trgova-

Dispozicija predstavlja najznačajniji

dio Fojničke ahdname jer su njom formulirane povlastice koje je Mehmed II. podijelio bosanskim franjevcima a preuzeta  je iz fermana fermana Bajazita Bajazita II. iz 1483. u kojemu kojemu su prepričane franjevačke povlastice dane 1463. g. (Boškov) Usporede li se sadržaji podijeljenih povlastica u pojedinim ahdnamama, može se konstatirati da je njihov opseg različit. Tako je na pr. u ahdnami katoličke zajednice u carigradskoj četvrti Galata iz g. 1453. kao i u ahdnami građanima grada Bara iz 1571. odnosno 1575. zapisano uz ostalo oslobođenje od obveza davanja devširme ili danka u krvi, a u Fojničkoj ahdnami, čiji je sadržaj inače najsličniji sadržaju dviju spomenutih ahdnama, nije. Opravdano je pretpostaviti da jednu tako važnu povlasticu rekonstruktor ne bi zaboravio nego je uniopouopsegu svoju rekonstrukciju, ali to nijeFojničučinio. Još sebimanje podijeljenih privilegija ka ahdnama može svrstati među ahdname carigradskih i drugih patrijarha istočnih kršćanskih kršćanskih Crkava, kakve srpanj-kolovoz 2012.

7 

 

P󰁯󰁳󰁥󰁢󰁮󰁩 󰁰󰁲󰁩󰁬󰁯󰁧 S󰁶󰁪󰁥󰁴󰁬󰁡 󰁲󰁩󰁪󰁥󰄍󰁩 – FOJNIČKA AHDNAMA 

8 

tvrdnje možemo susresti u raznim publicističkim tekstovima.37 Istočni patrijarsi odnosno vrhovni predstavnici nekatoličkih kršćanskih kršćanskih Crkava svrstani su u visoke dostojanstvenike Osmanskog Carstva s opsežnijim i dublje usidrenim kompetencijama od kompetencija bosanskih franjevaca, a njihove ahdname po svojoj formi prelijevaju se u berate  (»document of a mixed type«)38, kakve nije dobio nijedan bosanski franjevac ili neki drugi katolički duhovnik.

mentom, jer Osmansko carstvo kao suverena država nije si moglo dopustiti da jedna strana država (makar bila i u tributarnom odnosu [kao na pr. Dubrovnik])  vrši jurisdikciju nad osmanskim podanicima. Ovim se objašnjava nedostatak odredbi o zaštiti katolika i u kapitulacijama sklopljenim s francuskim kraljevima. Prema tome dubrovačke crk vene povlastice p ovlastice nisu stavljene na papir, nego su, više ili manje kao automatska posljedica njihova tributarnog statusa, bile prešutno

Povlastice dane bosanskim franjevcima kao osmanskim podanicima bile su ograničenije od dubrovačkih, a na obične bosanske katolike protezale su se samo posredno preko bosanskih franjevaca. Prema tome Ahdnamom i dokumentima koji su potvrđivalii njezine odredbe legaliziran potvrđival  je boravak i djelovan djelovanje je franjevaca među katolicima u Osmanskom Carstvu

priznavane omogućavale javnu religijsku praksu na osmanskomi teritoriju. Tako su Dubrovčani podizali svoje kapele [omanje crk ve] nakon turskog osvojenja, što je bilo u suprotnosti s fundamentalnom zabranom podizanja crkava. Ova će ambivalentnost postati adut protiv Dubrovčana u rukama lokalnih vlasti, sve više neprijateljski raspoloženih prema građanima trgovačkog grada.«40 Takva pravna i politička matrica prisutna je i u reguliranju odnosa osmanske vlasti prema bosanskim franjevcima i bosanskim katolicima, s tom razlikom što su povlastice dane bosanskim franjevcima kao osmanskim podanicima bile ograničenije od dubrovačkih, a na obične bosanske katolike protezale su se samo po-

Napokonpodijeljeni smo došli do pitanja ina koje su se sve osobe protezali privilegiji gdje je prestajala autonomija vjerskih poslova, odnosno kada se i po kojim kriterijima uključivalo osmansko-islamsko pravosuđe u vjerske poslove neislamskih zajednica? U svezi s dubrovačkim ahdnamama povjesničar Antal Molnár razlikuje ekonomske i pravn  pravnee povlastice (»les privilèges de type économique« i »les privilèges de type typ e  juridique«). O dubrovačkim ekonomskim povlasticama bilo je riječi gore, a o njihovim pravnim povlasticama Molnár konstatira: »Pravne povlastice izgledaju manje velikodušnim. Dok je naime Murat II. priznao pravnu autonomiju Dubrovčana na teritoriju Carstva (tako da su se pri-

sredno bosanskih franjevaca. Prema tomenjezine Ahdnamompreko i dokumentima koji su potvrđivali odredbe legaliziran je boravak i djelovanje franjevaca među katolicima u Osmanskom Carstvu. Što se tiče zaštićenosti njihove imovine i prava na popravljanje i uzdržavanje crk venih objekata, objekata, tu su bili bili izloženi samosamo volji lokalnih moćnika. Ljetopisi Ljetopisi i drugi zapisi sačuvani sačuvani u franjevačkim arhivima govore o njihovoj neprekidnoj borbi s osmanskim vlastima koje su ih 󿬁nancijski iscrpljivale visokim zahtjevima u svezi s ostavštinama pojedinih franjevaca, posebno biskupa, te s popravcima crkava i samostana koji su bili izloženi ne samo zubu  vremena nego još više ratnim razaranjima i požarima. Konačna bilanca bila je porazna: Fond katoličkih crk-

 jeporni slučajevi među Dubrovčanima imali rješavati pred dubrovačkim tribunalom), kasniji fermani ne spominju više ovu stipulaciju. Na drugoj strani pak sporovi između turskih podanika i Dubrovčana na temelju še prava jasno su stavljeni u kadijinu nadležnost. rijatskog  prava Ali opet, ni onda kada su Dubrovčani bili u stanju podmiriti svoje vjerovnike, dug jednog Dubrovčanina nije smio biti prenesen na jednog drugoga Dubrovčanina ili dubrovačku zajednicu; zaostavštinu pokojnih Dubrovčana nisu smjele prigrabiti osmanske vlasti. Njom su raspolagali zakoniti nasljednici, a sultanski podanici bili su obvezani platiti odštetu za štete koje bi nanijeli Dubrovčanima.«39 Ambivalentan stav Osmanlija prema balkanskim

 venih zgrada i franjevačkih samostana polovicom 19. st. mogao se prebroja prebrojati ti na prste jedne ruke. Položaj franjevaca i balkanskih katolika posebno su destabilizirala politička zbivanja u kojima su franjevce i katolike o kojima su oni vodili brigu njihovi protivnici sumnjičili zbog špijunaže – nekada s razlogom, a još više bez ikakva temelja, da bi im na taj način naškodili i za sebe izvukli materijalnu korist.

katolicima u svezi komentira: s Dubrovčanima Molnár u jednom drugom kontekstu »[Institucionalno] predstavništvo balkanskih katolika nije se dalo regulirati nikakvim službenim doku-

 janstvenika metropolita i patrijarha – potječu većsve iz konca 15. st.–odnosno od 1498. ili pak 1488. g. i traju do 1779.41, dakle do vremena kada se intenzivira utjecaj Rusije na balkanske prilike i sumnjičavost Turaka pre-

srpanj-kolovoz 2012.

III. K󰁡󰁴󰁯󰁬󰁩č󰁡󰁮󰁳󰁴󰁶󰁯 󰁮󰁡 B󰁡󰁬󰁫󰁡󰁮󰁵 󰁵 󰁩󰁤󰁥󰁯󰁬󰁯󰅡󰁫󰁩󰁭 󰁩 󰁰󰁯󰁬󰁩󰁴󰁩č󰁫󰁩󰁭 󰁰󰁲󰁯󰁣󰁩󰁪󰁥󰁰󰁩󰁭󰁡 

Prve zapisane vijesti o ugrožavanju franjevačkih po vlastica od strane pravosla pravoslavnih vnih crk crk venih  venih velikodosto-

 

Srećko M. Džaja ma pravoslavlju sve više raste, pa pritisak pravoslavne hijerarhije na katoličanstvo opada i konačno prestaje. Prije toga pokušaji podvrgavanja franjevaca i katolika prvenstveno radi njihova 󿬁nancijskog iskorištavanja iskorištavanja od strane pravoslavnih vladika bili su na dnevnom redu. Franjevci su se ogorčeno odupirali i apelirali na turska sudišta, gdje bi ih protivnička strana denuncirala i kle vetala kao špijune zapadnih protutur protuturskih skih koalicija, na što su osmanske vlasti bile vrlo osjetljive i donosile dra-

Druga, za unutarnju strukturu Crk ve još važnija promjena, bila je revalorizacija biskupa kao glavnog čimbenika u lokalnim crk vama crk vama ili biskupijam biskupijamaa i ujedno najvažnije spone s katoličkim centrom u Rimu. Naime biskupi bivaju obvezani s jedne strane na boravak u svojim biskupijama, a s druge da se svake tri, četiri ili deset godina – već prema udaljenosti njihovih dijeceza od Rima – pojave u Rimu i o stanju stvari referiraju pismeno i usmeno (Visitatio Sacrorum Liminum

konske zakone. Tostale ako u ijednoj kanunnami iz 948. po H/ 1542. čitamo uzTako ovu odredbu: »U nekim mjestima nisu postojale crk ve od starog nevjerničkog vremena pa su poslije podignute nove crk ve. crk  ve. Neka se takve nanovo podignute podignute crk ve dadu porušiti; a oni nevjernici i popovi koji, boraveći u njima,

 Apostolorum  Apos tolorum).

uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama.

Neka se poruše krstovi [križevi] koji su postavljeni na putevima i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju. A oni koji to urade neka se kazne teškim tjelesnim kaznama. A onaj kadija u čijem se kadiluku to dogodi pa ne zabrani i ne spriječi, to će biti razlog da bude svrgnut.«42 sedrakonski radilo o slučajevima stvarne kazneKada su bile i primjenjivane. A ušpijunaže slučajevima kleveta s političkim predumišljajem, potvore su poravnavane visokim novčanim kaznama, o čemu zorno pišu franjevački ljetopisi. Kada je riječ o podizanju crkava gdje ih prije osmanskog osvojenja nije bilo, takvi pokušaji stoje u svezi s demografskim promje promjenama nama odnosno masovnim pomicanjima pučanstva kao posljedici osmanskih osvajanja ili pak, što je jednako vjerojatno, osmanski zakonodavac nije priznao egzistentnost crka va koje su ratna razaranja razaranja pomela s lica zemlje. a) Ba󰁬kanski katolicizam nakon Tridentskog sabora (1545-1563)

Tridentski sabor sa svojim pokušajima provođenja crk venih crk  venih reformi u balkanskim prostorima izazvao je kon󿬂ikte unutar katoličkih zajednica i time povećao mogućnosti intervencije osmanskih vlasti, dakako na koncu konca sa štetnim posljedicama po katoličanstvo. Za balkansko katoličanstvo od posebnog su značenja bile dvije promjene koje su nastupile u Rimokatoličkoj crk vi nakon Triden Tridentskog tskog sabora. Jedna od njih bila  je usposta uspostavlja vljanje nje nunci nuncijat jatura ura ili stalni stalnihh dipl diplomat omatskih skih predstavništava Svete Stolice po europskim zemljama, od kojih su od posebnog značenja imale biti nuncijatura u Beču i nuncijatura u Veneciji, čijoj su nadležnosti bili dodijeljeni Bosna i Balkan.43 Naime s ovom novinom je teklo napuštanje ideje o križarskom ratu i ustupanjepostupno mjesta diplomaciji – pri obnovi katoličanstva u tzv. katoličkim zemljama ili pak o katoličkoj misionarskoj djelatnosti u mješovitim i nekatoličkim zemljama.

44

Provođenje ove nove uredbe među katolicima pod osmanskom vlašću vlašću izazvat će antagonizme između Rima i Habsburgovaca odnosno između biskupa koje  je počela imenovati Rimska kurija u duhu tridentske reforme i biskupa koje su prema srednjovjekovnom patronatskom pravu imenovali Habsburgovci Habsburgovci kao nosioci 45 ugarske krune.  Od Habsburgovaca imenovani biskupi nakon osmanskog osvojenja nisu boravili u svojim di jecezama nego na dvorovima u dijelu Ugarske pod habsburškom vlašću, vlašću, ali su i dalje polagali pravo na svoje dijeceze pod osmanskom vlašću. vlašću. Pokušaji Rima da u

Za balkansko katoličanstvo od posebnog su značenja bile dvije promjene koje su nastupile u Rimokatoličkoj crk vi nakon Tridentskog sabora. Jedna od njih bila  je uspostavljanje uspostavljanje nuncijat nuncijatura ura ili stalnih diplomatskih predstavništava Svete Stolice po europskim zemljama, od kojih su od posebnog značenja imale biti nuncijatura u Beču i nuncijatura u Veneciji, čijoj su nadležnosti bili dodijeljeni Bosna i Balkan. [...] Druga, za unutarn unutarnju ju strukturu Crk ve Crk ve  još važnija prom promjena, jena, bila je revalorizacij revalorizacijaa biskupaa kao glavnog čimbenika u lokalnim biskup crkvama ili biskupijama i ujedno najvažnije spone s katoličkim centrom u Rimu duhu tridentske reforme jednostavno ignorira patronatsko pravo ugarskih kraljeva i imenuje biskupe koji će boraviti u svojim dijecezama izazvat će antagonizme u koje će se uključivati rimska i bečka diplomacija, bosanski franjevci, novopridošli misionari isusovci i svjetovni svećenici, te katolički trgovci i obrtnici kao elitni sloj katoličkih kolonija u Osmanskom Carstvu. Provođenje tridentskih reformi na prostorima pod osmanskom vlašću vlašću imalo je dvije faze. U prvoj fazi, koja  je trajala od 1572. do 1607., Sveta je Stolica nastojala doći do pouzdanih informacija o stanju katoličanstva slanjem apostolskih vizitatora u spomenute krajeve. Vizitacija katolika u Carigradu i južnim balkanskim srpanj-kolovoz 2012.

 9

 

P󰁯󰁳󰁥󰁢󰁮󰁩 󰁰󰁲󰁩󰁬󰁯󰁧 S󰁶󰁪󰁥󰁴󰁬󰁡 󰁲󰁩󰁪󰁥󰄍󰁩 – FOJNIČKA AHDNAMA 

područjima povjerena je ninskom i kasnije hvarskom biskupu Petru Cedulinu. Cedulin je obavio svoju vizitaciju 1580/81. i o tome izvijestio u Rim.46 U Bosnu i Srbiju te u dijelove Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Ugarske pod osmanskom vlašću vlašću poslan je kao apostolski vizitator član dubrovačke franjevačke provincije i stonski biskup Bonifacije Drakolica (ca. 1504-1582), kojega će u tijeku njegove vizitacije zadesiti smrt u Temišvaru.47 U tijeku Drakolicinog vizitiranja BiH u jesen

zemlje]. Sfondrati je bio posebno iznenađen dobrotom i pobožnošću pobožnošću bosanskih katolika nakon 120 godina turske dominacije, kako to on kaže.48 Nakon Cedulina i Drakolice papa Grgur XIII. (1572-1585) poslao je trećeg apostolskog vizitatora u osobi splitskog kanonika Aleksandra Komulov Komulovića ića (Split, 1548 – Dubrovnik, 1608) da vizitira Albaniju, Srbiju i Bugarsku. Vizitaciju spomenutih zemalja te Vlaške i Moldavske Komulović Komulović je obavio između 1584. i 1587. 49

1580. pokušatSfondrati će mu se(Dubrovnik, pridružiti dubrovački isusovac Bartolomeo 1534 – Temišvar, 10. 11. 1583). O svom putovanju koncem studenog i početkom prosinca 1580. od Gabele do Sarajeva – koje  je zbog lošeg vremena trajalo duže od predviđenih šest dana – Sfondrati je pravio zabilješke sa zanimljivim zapažanjima. U Sarajevo je karavana stigla 11. prosinca 1580. Sfondrati je namjeravao produžiti putovanje prema Temišvaru, ali je tu saznao da se Drakolica vratio u Ston prije osam dana, pa se i on nakon provedenog Božića u Sarajevu vratio u Dubrovnik. Sfondrati izvješćuje izvješćuje da se dobar dio bh. katolika islamizirao tijekom zadnjeg rata [mletačko-turskog rata zbog Cipra 1570-1573] naj više iz 󿬁nancijskih motiva, da ne bi naime naime morali morali plaćati plaćati

Tri spomenuta – Cedulin, Drakolica, Ko-s mulović – vizitiralivizitatora su cjelokupna balkanska područja izuzetkom Grčke i svaki od njih došao do istih rezultata, naime: Među balkanskim katoličanstvom vladao je upadan nedostatak svećenika. Uporišta su predstavl predstavljale jale dubrovačke trgovačke kolonije i Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Tridentske reforme ne mogu se pro voditi na isti način kao k ao u katoličkim zemljama nego su potrebne speci󿬁čne prilagodbe – da bi se otvorio put i omogućilo djelovanje novih misionarskih snaga. Tadašnja razmišljanja o novoj misiji Katoličke crk ve crk ve na Balkanu među katoličkim klerom imala su još uvijek dvije sastavnice – vojnu  i misionarsku. Vojna sastavnica bavila se protjerivanjem Turaka iz Jugoistočne Europe, a

glavarinu (džizja). Tii novi muslimani prakticirali su religiozni sinkretizam vrlo se prijateljski prijatel jski odnosili prema svojoj nedavnoj kršćanskoj kršćanskoj pripadnosti. Sfondrati je to zapazio tijekom svoga putovanja kada je nekoliko puta prenoćio kod muslimanskih obitelji koje su ga primile

misionarska osnivanjem kolegija zaKomulović pripremanje budućih misionara. Dok se Aleksandar silno zagrijavao za ideju protjerivanja Turaka (»un maniaque de l’expulsion expulsion de turcs«) njegov suvremenik kotorski biskup Girolamo Bucchia (Jeronim Buća50) razrađivao je plano ve o osnivan osnivanju ju isusova isusovačkog čkog koleg kolegija ija u Kotoru Kotoru za mision misionaa51 re koji bi imali poći na Balkan nakon progona Turaka. Od križarskog progona Turaka nije bilo ništa, a pripremanje katoličkih misionara teklo je dalje i njihov pristup na područja pod turskom vlašću vlašću naći će put u manjoj mjeri preko Beča i u daleko većoj mjeri preko Dubrovnika do Beograda i dalje. Bečki i dubrovački diplomati na Porti pribavljali su novim misionarima potrebne papire za ulazak na osmanski teritorij.

Tri spomenuta vizitatora – Cedulin, Drakolica, Komulović – vizitirali su cjelokupna cjelokup na balkanska područja s izuzetkom Grčke i svaki od njih došao do istih rezultata, naime: Među balkanskim katoličanstvom vladao je

 vrlo gostoljubiv gostoljubivoo i prijatel prijateljski. jski. Tom prigodom bilo je i razgovora o vjerskim stvarima. Prema njegovim infor-

Pokušaj dubrova dubrovačkih s a središtem sa na otoku Mljetu (gdje ječkih tadabenediktinaca bio opat historik Mavro Orbini) da osnuju svoju misiju u južnoj Ugarskoj bio je samo jedna epizoda koja je trajala od 1589. do 1612. i pala u zaborav.52 Od daleko većeg značenja za katoličanstvo u Podunavlju pod osmanskom vlašću vlašću kroz cijelo 17. st. bit će ulazak isusovaca. Isusovci su na osmanski teritorij unišli iz dva pravca; u manjoj mjeri preko Beča do Pečuha i Temišvara, gdje će djelovati pretežno među pučanstvom koje je govorilo mađarski. Ali je daleko značajnija bila maršruta preko Dubrovnika pretežno među slavensko, dakle hrvatsko pučanstvo. Ovom se maršrutom uputio 1612. g. i čelnik hrvatskog jezikoslovlja isusovac Bartol

macijama je tada 18.000 kućanstava u gradu je Sarajevo živjelo oko 5.000imalo katolika. Po svom socijal-a nom položaju tadašnji sarajevski katolici bili su trgovci ili robovi [zarobljeni tijekom turskih upada u susjedne

Kašić (Pag, 15. VIII.trgovačkom 1575. – Rim,karavanom 28. XII. 1650). Kašić je putovao s jednom preko Gacka, Foče, Srebrenice, Valjeva Valjeva te nakon 18 dana stigao 15. prosinca 1612. u Beograd, gdje su ga lijepo primili du-

upadan nedostatakdubrovačke svećenika. Uporišta su predstavljale trgovačke kolonije i franjevačka provincija Bosna Srebrena. Tridentske reforme ne mogu se provoditi na isti način kao u katoličkim zemljama nego su potrebne speci󿬁čne prilagodbe – da bi se otvorio put i omogućilo djelovanje novih misionarskih snaga

10 

srpanj-kolovoz 2012.

 

Srećko M. Džaja brovački trgovci. O tome svome putovan putovanju, ju, prilikama u Beogradu te svome misionarskom djelovanju djelovanju u Srijemu i Slavoniji 1613. i ponovno 1618. g. ostavio nam je svoja zapažanja u svojoj Autobiogra󿬁ji. Kašić obavještava ne samo o stanju katolika, nego svraća pozornost na prisutnost i djelatnost i drugih konfesija – kalvina, luteranaca, pravoslavaca i, dakako, muslimana – u tadašnjem Srijemu, Slavoniji i Podunavlju.53 U vrijeme Kašićeva dolaska u Beograd u Slavoni-

Na temelju svoje brojčane premoći Bosanci će tražiti da se u pravima izjednače s Dubrovčanima, u čemu će ih podržati i bosanski franjevci. Ali je Dubrovčanima taj zahtjev išao predaleko, pa su potražili izlaz u otpuštanju bosanskih franjevaca i namještanju isusovaca kao kapelana u Beogradu. Isusovci su zdušno prihvatili tu ponudu, što će izazvati sukob koji će u 20-im i 30-im godinama 17. st. doseći dos eći vrlo intenzivne razmjere, a tinjat će i nakon toga sve do Bečkog rata.57

 jiisusovce i Podunavlj Podunavlju u već su djelovalimeđu i drugikojima misionari – uz i svjetovni svećenici, se isticao Šimun Matković, koji je uz ostalo pripremio i Kašićev dolazak i pratio ga na njegovu putu. Šimun Matković ili Jakšić rodio se u Olovu u jednoj dobro stojećoj trgovačkoj obitelji oko 1575. Do god. 1597. bio je bosanski franjevac. Tada Tada je došao u kon󿬂ikt s upravom provincije Bosne Srebrene i napustio Franjevački red. Ambiciozan i neumoran proveo je život u stalnim nastojanjima da postane biskup i kon󿬂iktima ne samo s franjevcima, nego ga je njegova svadljiva narav odvela i u kon󿬂ikt s isusovcima. Biskupsko imenovanje oko kojega se silno trudio nije mu uspjelo. Sve do svoje smrti između 1638. i 1639. g. 54 Matković će bit jedan od

Osmansko osvojenje Beograda 1521. Osmansko 15 21. promijenilo je urbani karakter grada i sastav pučanstva. Beogradski franjevačk franjevačkii samostan je razoren, crk va crk va pretvorena pretvorena u džamiju, a većinsko pučanstvo grada ubrzo će biti muslimansko. Od kršćana kršćana koji su se u novim okolnostima među prvima snašli bili su dubrovački trgovci koji će tijekom 16. st. Beograd B eograd pretvoriti pretvoriti u centar svoje balkanske trgovine i tu podići svoju glavnu

glavnih aktera u sukobima između dubrovačkih trgo vaca i novih misionara na jednoj jedn oj strani te bosanskih trgovaca i franjevaca na drugoj strani. Epicentar i glavna pozornica tih sukoba kroz 17. stoljeće bio je Beograd.  b) Beograd epicentar sukoba unutar ba󰁬kanskog ba󰁬k anskog  katolicizma tijekom tijek om 17. stoljeća

Osmansko osvojenje Beograda 1521. promijenilo je urbani karakter grada i sastav pučanstva. Beogradski franjevački samostan je razoren, crk va pretvoren pretvorenaa u džamiju, a većinsko pučanstvo grada ubrzo će biti muslimansko. Od kršćana kršćana koji su se u novim okolnostima među prvima snašli bili su dubrovački trgovci koji će tijekom 16. st. Beograd pretvoriti u centar svoje balkanske trgovine i tu podići svoju glavnu koloniju. Uz dozvolu osmanskih vlasti Dubrovčani su 1557. podigli kapelu za potrebe svojih građana. Bosanski franjevci koji su se također među prvima snašli pod osmanskim uvjetima zamolili su dubrovačke trgovce da im dopuste obavljanje službe Božje u njihovoj kapeli i za bosanske trgovce koji su po primjeru Dubrovčana sve više pristizali u Beograd. Dubrovčani su ne samo to dozvolili nego su kao kapelane odnosno dušobrižnike u svojoj koloniji namještali najprije dubrovačke, a kasnije i bosanske franjevce.55 Tako će to potrajati do početka 17. st., kada povijesni izvori bilježe pojavu isusovaca u Beogradu i brojčanu premoć Bosanaca nadAlbanca Dubrovčanima. Prema izvješću izvješ ću katoličkih apostolskog vizitatora Petra Masarecchija god. 1632. u Beogradu je živjelo 1.700 bosanskih katolika, a Dubrovčani su spali na brojku od 200.56

koloniju. Uz su dozvolu osmanskih vlasti Dubrovčani Dubrov čani 1557. podigli kapelu za potrebe svojih građana. Bosanski B osanski franjevci koji su se također među prvima snašli pod osmanskim uvjetima zamolili su dubrovačke trgovce da im dopuste obavljanje službe Božje u njihovoj kapeli i za bosanske trgovce koji su po primjeru Dubrovčana Dubrov čana sve više pristizali u Beograd. Dubrovčani su ne samo to dozvolili nego su kao kapelane odnosno dušobrižnik dušobrižnikee u svojoj koloniji namještali najprije dubrovačke, a kasnije i bosanske franjevce Ubrzo nakon dolaska u Beograd 1612. isusovci nastoje kupiti kuću svoga gostoprimca Dubrovčanina Bartolomeja de Coreisa koja se nalazila u Dubrovačkoj ulici nedaleko od spomenute dubrovačke kapele posvećene Sv. Petru. Uz subvenciju od 500 škuda od strane sultanova poslanika u Beču Beč u Gašpara Gracianija kuća će biti i kupljena 1616. za 750 škuda. 58 Time bitka za smjenu franjevaca isusovcima u Beogradu ulazi u odlučujuću fazu. Graciani i isusovci su poradili na tome da je Sveta Stolica nakon tapkanja kroz gotovo dvije godine 12. veljače 1618. imenovala Petra Katića prizrenskim mu brigu nad katolicima u Srbijibiskupom, i Srijemu povjerila a za rezidenciju odredila mu Beograd, što je podrazumijevalo i upotrebu beogradske kapele kao katedralne crk ve. crk ve. Tim imenovanjem srpanj-kolovoz 2012.

11

 

P󰁯󰁳󰁥󰁢󰁮󰁩 󰁰󰁲󰁩󰁬󰁯󰁧 S󰁶󰁪󰁥󰁴󰁬󰁡 󰁲󰁩󰁪󰁥󰄍󰁩 – FOJNIČKA AHDNAMA 

pokušalo se, uz ostalo, zaobići patrona patronatsko tsko pravo Habsburgovaca kao nositelja ugarske krune. Katić se u studenom 1618. pojavio u Beogradu u pratnji Graci janija i carskog poslanik poslanikaa u Carigra Carigradu du Ludwiga von Molarta. Potrebne papire od turskih vlasti Katiću je pribavio Šimun Matković.

Bošnjački interpretatori pokazuju  veliku sklonost sklonost prema prema idealizacijama idealizacijama muslimanske ili bošnjačke sastavnice u kojoj osmansko razdoblje bh. prošlosti ima središnje značenje. U duhu tih idealizacija vadi se i Ahdnama bosanskih franjevaca iz pravnog sustava u kojemu je nastala (a to je međunarodno ugovorno  pravoo na islamski način  prav način) i prenosi u moderni pravni sustav o ljudskim pravima koja proglašavaju sve ljude ravnopravnim bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnu pripadnost itd. Takvim idealizacijama dali su svoj obol i pojedini bosanski franjevci nazivajući nazivajući Ahdnamu u slavljeničkom raspoloženju »magna charta libertatum«

stranke – na umjerenjake (»moderés«) i na nepopustljive   (»intransigeants«), kako ih kvali󿬁cira Molnár.61  Umjerenjaci su se okupili oko samostana u Kr. Sutjesci i Olovu, a nepopustljivi  oko samostana u Fojnici. Umjerenjaci su se oslanjali na Rim odnosno na 1622. osnovanu Congregatio de Propaganda Fide i pokazivali spremnost na kooperaciju s novim misionarima, a nepopustljivi su inzistirali na pri vilegi  vil egijima jima koje koje je fran franjeva jevačka čka bosanska bosanska provinc provincija ija dobila dobila  još u sre srednj dnjem em vijeku, vijeku, dakle prije Tride Tridenti ntinum numa, a, i traž tražili ili su politički oslonac u Carigradu i Beču.pravo Pri tome su unijeli u igru srednjovjekovno patronatsko ugarskih kraljeva koje je u međuvremenu prešlo na Habsburgovce, pa će trojicu iz ove stranke Beč imenovati biskupima: Tomu Mrnavića bosanskim biskupom, Juraja Bielavića kninskim biskupom i Pavla Posilovića skradinskim biskupom. Rimska Kurija se opire ovim imenovanjima, ali će na koncu biti prisiljena imenovanja potvrditi. Umjerenjaci  su se grupirali oko fra Pavla Papića i fra Jeronima Lučića, a nepopustljivi  oko fra Andrije Tomanovića iz Kamengrada. Sukobom su dominirale osobne ambicije i karakterne nastranosti, u čemu se beskrupuloznošću beskrupuloznoš ću i okrutnošću okrutnošću u borbi za vlast isticao fra Andrija Tomanović iz Kamengrada.62

Ali tadašnji beogradski kapelan, bosanski franjevac fra Vinko Stipančić, pruža otpor; Katiću se suprotstavlja tvrdnjom da Beograd potpada pod jurisdikciju skradinskog biskupa i bosanskog koadjutora fra Antuna Matića, a ne njegovu. Katić 1619. udara interdiktom beogradsku kapelu i vjerski život katolika u Beogradu. Obje parbene stranke obraćaju se najprije Dubrovačkom senatu kao patron patronuu dubrovačkih kolonija. Dubro vački senat inzistira na status quo – što je značilo da se

Štostrana se tičereforme odnosa reforma ni jedna re forme prema nije stavljala statridentskim vljala u pitanje pitanreformama je negoma njiho ve političke implikacije pod osmanskim uvjetima. Kao  jasan test odnosa prema tridentskim reformama od posebnog su značenja bili uvođenje gregorijanskog kalendara i tridentskog katekizma. Gregorijanski kalendar, koji je proglasio papa Grgur XIII. 1582, bosanski su franjevci uveli već 1585 – dakle prije mnogih tzv. katoličkih zemalja, i to u konfesionalno mješovitoj mješovitoj sredini i uz dozvolu sultana, kako se to u povijesnim izvorima ističe.63 A katekizmima i drugim nabožnim spisima u duhu Tridentinuma proslavio se u prvim desetljećima 17. st. bosanski franjevac i čelnik literature bh. Hrvata fra Matija Divković (1563-1631).

franjevce zadrži kao između kapelane. Sukob teče i proši-i ruje se nadalje pitanje granica pojedinih biskupija pripadnosti pojedinih župa u Slavoniji i Podunavlju. Parbene stranke obraćaju se višim instancijama ne samo u Beču i Rimu nego i u Carigradu, čime se, dakako, sve više novčano iscrpljuju.59 God. 1627. Dubrovčanima uspijeva izbaciti bosanske franjevce i trgovce iz svoje kapele, pa će Bosanci u blizini u jednoj neprikladnoj kući otvoriti vlastitu kapelu Sv. Ivana Ivana Krstitelja60 – što će samo povećati 󿬁nancijsko iscrpljivanje obiju parbenih stranaka, osobito od strane osmanskih lokalnih vlasti. Beogradski kon󿬂ikt oko kapele, zatim sukobi oko imenovanja biskupa i borba za slavonske i srijemske župe do velii su do vel  vel velikog ikog razdora razdora i unu unutar tar bosanskih bosanskih franjeva franjevaca ca

Sporna bilase i ostala do danas uloga biskupa na prostorima najekoje proširila Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Tridentinum je revalorizirao ulogu biskupa odnosno biskupe de󿬁nirao kao glavne čimbenike u lokalnim Crk vama i namijenio namijenio im ulogu glavne glavne spone s katoličkim centrom u Rimu. Problemi su izranjali onda kada su nositelji biskupske službe svoju ulogu shvaćali na način biskupa po katoličkim zemljama, gdje su biskupi imali političku legitimaciju i uživali nadarbine, što im  je osigura osiguravalo valo istakn istaknut ut položa položajj u Crk vi. Ali ni jednog ni drugog biskupi nisu imali pod osmanskim uvjetima. U takvim prilikama Rimska ih je kurija skromno i neredovito novčano subvencionirala, a bosanske franjevce obvezala da im za biskupske rezidencije na raspolaganje

koji se po žučljivostiaferom i intenzitetu može uspoređivati s kasnijom Barišićevom u 19. st. Kon󿬂ikt je izbio svom žestinom 1630. g. i – kao i Barišićeva afera – trajao jedno cijelo desetljeće. U kon󿬂iktu su se podijelili fratri na dvije

stavljaju svojekompetencija samostane. Takvo s nejasnim razgraničenjima gotovostanje neminovno je vodilo u kon󿬂ikte između franjevaca kao nositelja političke odgovornosti i biskupa bez političke legitimacije i nadar-

12 

srpanj-kolovoz 2012.

 

Srećko M. Džaja bina. Osmanske vlasti su budno pratile zbivanja među katoličkim klerom te iz nesuglasica nastojale izvući što  veću 󿬁nanci 󿬁nancijsku jsku korist. korist. Poseb Posebni ni apetit apetit pokaziv pokazivale ale su su preprema ostavštini pojedinih biskupa tvrdeći da su iza sebe ostavili pozamašne sume novca koje su navodno dobivali iz Rima. A franjevci, ističući da oni a ne biskupi snose političku odgovornost, od biskupa su tražili skromnost i uviđavnost. Da bi ojačali svoj politički položaj, istodobno su uspostavljali i njegovali prijateljske veze s osmanskim

kojemu je nastala (a to je međunarodno ugovorno pravo na islamski način) i prenosi u moderni pravni sustav o ljudskim pravima koja proglašavaju sve ljude ravnopravnim bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnu pripadnost itd. Takvim Takvim idealizacijama dali su svoj obol ob ol i pojedini bosanski franjevci nazivajući Ahdnamu u slavljeničkom raspoloženju »magna charta libertatum«66. Na drugoj strani, kritičari osmanske prošlosti i bosanskih franjevaca, s izrazitim emocionalnim otklonom otk lonom

moćnicima. Zbog toga»tursku će ih u sukobima nici optuživati da drže stranu« i danjihovi podlo protivpomoću turskih sudova progone svoje protivnike. Gledano u svjetlu povijesnih činjenica istina je da su se turskom pomoću najspret najspretnije nije služili bosanski franjevci jer su u tome imali i najduže iskustvo, ali ni za njihove protivnike protivnike turska pomoć nije bila tabu. I oni su među turcima tražili prijatelje i apelirali na turske sudove, kako to bjelodano pokazuje beogradski kon󿬂ikt. Tako je već gore spominjani Šimun Matković, jedan od glavnih protivnika bosanskih franjevaca, kada je dovodio isusovce u Beograd dobio ferman – prema tvrdnji izvora – s tako širokim privilegijima kakve »bosanski franjevci nikada prije toga nisu dobili«64.

metaforu podloga premaanja franjevcima,   bosanskihu Ahdnami franjevacavide s tuđinskom vlašću vlaš ću  paktiranja  paktir

beogradskom kon󿬂iktu na koncu izišli su kaoUpobjednici bosanski franjevci, i to nekonca zbog podlosti koju su im pripisivali njihovi protivnici – jer je podlosti bilo na objema stranama – nego zbog dužeg iskustva i  veće prilagodljivosti prilikama prilikama u kojima su živjeli. Međusobne razmirice među fratrima smirit će se početkom 40-ih godina, pa će 1643. u sporazumu s Dubrovačkim senatom opet kao dušobrižnici preuzeti beogradsku kapelu dubrovačkih trgovaca. A Rimska kurija nakon svih ovih iskustava od 1647. opet imenuje biskupe za ove krajeve iz redova bosanskih franjevaca i pri tome se oslanja na prijedloge uprave Bosne Srebrene. U isto  vrijemee isusovci  vrijem isusovci nap napuštaj uštajuu svoju svoju rezide rezidencij ncijuu u Beogradu, Beogradu, 65 a 1651. prodaju svoju kuću.  T  Tako ako će to trajati tr ajati do Bečkog

taj dokument porugljivo vadi izdemokratskih povijesnog konteksta i smješta u kontekst modernih sustava.

rata 1683-1699. kojiBalkanu će izazvati intenzivna demografska kretanja na cijelom i završiti potiskivanjem Turaka iz Podunavlja, Slavonije i Srijema.

radi vlastitih političkih i materijalnih probitaka, a na štetu običnog katoličkog puka. Takvo je shvaćanje in nucleo prisutno u projektima za austro-ugarsku okupaciju BiH i uvođenje redovite katoličke hijerarhije. U tim projektima legendarni nastup fra Anđela Zvizdovića pred sultanom nakon katastrofe srednjovjekovne Bosne komentira se kao »paktiranje s osvajačem«67. U najnovijim verzijama to je »paktiranje« preraslo u ponižavajuće »ljubljenje »ljubljenje papuča osvajaču sultanu i prosvijećenom apsolutistu Titu«68 ili pak u sintagmu sindrom ahdname, gdje se igrom riječi  Ah(d)na  Ah(d)nama ma = ah nama [samo nama fratrima] opet

Kritičari osmanske prošlosti i bosanskih franjevaca,, s izrazitim emocionalnim franjevaca otklonom prema franjevcima, u Ahdnami  vide metaforu podloga paktiranja  bosanskih franjevaca s tuđinskom vlašću vlašću radi vlastitih političkih i materija materijalnih lnih probitaka, a na štetu običnog katoličkog puka. [...] U najnovijim verzijama to je »paktiranje« preraslo u ponižavajuće »ljubljenje papuča osvajaču sultanu i prosvijećenom apsolutistu Titu«

Osmansko razdoblje trajalo trajalo je u BiH dobrih 400 godina i ucrtalo duboke tragove u povijesnu svijest bh. pučanstva. Pravni sustavi i kon󿬂ikti iz osmanskog doba do ba dobili su svoje moderne verzije i identi󿬁kacije u novim političkim prilikama kako unutar duhovno i politički nehomogenog bh. pučanstva tako i unutar Katoličke crk ve crk ve u BiH nakon uvođenja redovite hijerarhije 1881. g. Tako bošnjački interpretatori pokazuju veliku sklo-

Prema takvoj »demokratiziranoj« interpretaciji interpretaciji prošlosti »dotični Mehmed (je) obećao da fratre nitko neće progoniti. I slagao, naravno! To vrlo dobro znaju toliki pokojni fratri! A najbolje je to poznato pokojnim kršćanima, krš ćanima, kršćanskom kršćanskom Božjem narodu kojega taj spis uopće i ne spominje. Niti ga je spomenuo sp omenuo niti mu je kakvo pravo garantirao čime je ostavljen formalni prostor beskrajnoj samovolji. samovolji...« ..«69 Extrema tanguntur – u ovom slučaju otklonom od  jedne te iste povijesne stvarnosti na jednoj strani ek-

nost premauidealizacijama muslimanske ili bošnjačke sastavnice kojoj osmansko razdoblje bh. prošlosti ima središnje značenje. U duhu tih idealizacija vadi se i Ahdnama bosanskih franjevaca iz pravnog sustava u

stremnim idealiziranjem a na drugoj demoniziranjem. I jedno i drugo grubo ekstremnim iskrivljuje prošlost i može biti samo kontraproduktivno po moderni suživot bh. građana. 󲀢

c) Povijesni epilog 

srpanj-kolovoz 2012.

13

 

P󰁯󰁳󰁥󰁢󰁮󰁩 󰁰󰁲󰁩󰁬󰁯󰁧 S󰁶󰁪󰁥󰁴󰁬󰁡 󰁲󰁩󰁪󰁥󰄍󰁩 – FOJNIČKA AHDNAMA 

1 »Il m’a m’a paru opportun de présenter le système des institutions catholiques balkaniques, pratiquement inconnu dans l’historiographie européenne, et tout particulièrement les deux piliers de l’organisation des missions: l’activité commerciale de Raguse et la province franciscaine de Bosnie.« MOLNÁR 2007, str. 18. 2 Takav interpretativni obzor prevladava na pr. pr. kod BUTURAC 1970.

30 Teksta u okruglim okrug lim zagradama nema u rekonstruiranoj Ahdnami, a sadržan je u fermanu Bajazita II. iz 1483. g. 31 BOŠKO B OŠKOV V 1979b, str. 90 i 93. 32 PAPP 2004, str. 66. 33 BOŠKOV 1979b, str. 96-97. 34 PAPP 2004, str. 66-78. 35 PAPP 2004, str. 64. 36 PAPP 2004; usp. MOLNÁR 2007, str. 84-87. 37 v. ORŠOLIĆ 2000. 38 Usp. PAPP 2004, str. 77, 83.

Levant  3 giranih O pojmovima , levantinac   i kolonija u značenju privilezapadnih naseobina u Osmanskom Carstvu SCHMITT 2005, str. 13-25. 4 BOJOVIĆ 1998, str. 19-20. 5 O ahd-nami kao kapitulaciji odnosno ugovoru između sultana i neislamskih partnera, bilo da se radilo o međudržavnim ugovorima ili pak ugovorima s neislamskim podanicima Osmanskog Carstva BOŠKOV 1979a, str. 279 bilj. 2; PAPP 2004, str. 54-55, 63, 77-89. 6 BOJOVIĆ 1998, str. 145-169. 7 Svečane vladarske vladarske povelje ispisane na pergamentu i zapečaćene zlatnim pečatom. 8 BOJOVIĆ 1998, str. 190; PAPP PAPP 2004, str. str. 66-67. 9 FORETIĆ 1980, I, str. 119-120. 10 BOJOVIĆ 1998, str. 183-189 br. 1-3 u franc. prijevodu s bibliografskim podacima i komentarom u bilješkama. 11 BOJOVIĆ 1998, str. 190-194 br. 4, franc. prijevod s komentarom.

39 MOLNÁR MOLNÁR 2007, 2007, str. str. 58. 37. 40 41 O tome aspektu DŽAJA 1999, str. 204-215. 42 KANUNI I KANUN-NAME [1957], str. 66, kurziv  SMDž.  SMDž. 43 MOLNÁR 2007, str. 107, 178-179. 44 MOLNÁR 2007, str. 108. 45 O patronatskom pravu ugarskih kraljeva v. DŽAJA 1999, str. 195-203; MOLNÁR 2004, str. 191-194. 46 Kratki životopis Petra Cedulina koji je umro 1634. kao hvarski biskup HBL 2(1989), str. 612-613; o njegovoj vizitaciji MOLNÁR 2007, str. 109-111. 47 O Drakolicinu životopisu životopisu s novim arhivskim podacima i dovršiteljima njegove vizitacije MOLNÁR 2007, str. 111-119. 48 MOLNÁR 2007, str. 115. 49 MOLNÁR 2007, str. 119-121. 50 O plemićkoj obitelji Buća (Bucchia) v. HLB 2 (1989), str. 410-412.

12 franc. Kritičko izdanjeBOJOVIĆ NEDELJKOVIĆ 1970, prijevodu Bteksta OJOVIĆ 1998, str.196-198 br. 6.str. 390-391; u 13 FORETIĆ 1980, I, str. 233-236; BOJOVIĆ 1998, str. 127. 14 BOJOVIĆ 1998, str. 123-125. MOLNÁR MOLNÁR 2007, str. 210. O natezanju Dubrovčana oko beogradske kapele i carina s predstavnicima osmanske vlasti u Beogradu i Budimu 1627. i 1628. MOLNÁR 2007, str. 216-218, 317-318. U kooperaciji sa sultanskim namjesnicima u Bosanskom ejaletu dubrovačka je diplomacija uspije vala izigrati plaćanje harača Porti. Na taj način, prema procjeni MIOVIĆ 2008, str. 125 »u vremenu od 1703. do 1804. (kad su Dubrovčani platili posljednji harač), sultanovu su riznicu oštetili za otprilike 500.000 cekina«. 15 MOLNÁR 2007, str. 38 s navodima povijesne literature. literature. 16 MOLNÁR 2007, str. 41-44. 17 MOLNÁR 2007, str. 71-73, 84-105. 18 JEUSSET 2008, str. 72-84.

51 2007, str.2007, 122-124. 52 MOLNÁR O tome MOLNÁR str. 126-132. 53 KAŠIĆ [2006]. 54 O životu i djelovanju Šimuna Matkovića MOLNÁR 2007, Index des noms de personnes: Matkovich, Simone, passim. 55 O crk vama, crk vama, Dubrovčanima Dubrovčanima i franjevcima franjevcima u Beogradu kroz 16. st. GLIŠIĆ 2008, str. 45-49. 56 O brojčanim podacima katolika u Beogradu kroz 17. st. ZIRDUM 2006, str. 44. 57 Prema jednom podatku iz arhiva Propaganda de Fide beogradski biskup fra Matija Brnjaković je 30. siječnja 1680. izopćio »sve od dubrovačke kolonije ljude koi se nahode u našoj diocezi u Biogradu«. BUTURAC 1970, str. 145 bilj. 281. 58 O tome opširno MOLNÁR 2007, str. 148-163. 59 MOLNÁR 2007, str. 167-170. 60 O tome GLIŠIĆ 2008, str. 49-50.

19 žarskom O ideji i ratu »nemarnom« europskih potentata premadjela kripolovicomodnosu 15. st. prije svega XII. i XIII. knjiga

La crise de la province franciscaine de 61 Bοsnie Poglavlje pod naslovom  MOLNÁR 2007, str. 257-283.

Enea Silvio PICCOLOMINI, Papa PIO II: I commentarii. Dvojezično 2. izdanje (latinski original s talijanskim prijevodom) Luigi TOTARO TOT ARO Milano: Adelphi Edizioni 2004 (1. izdanje 1984). 20 BOŠKOV 1979b, str. str. 91-92. 21 O tome DŽAJA 1999, str. 179. 22 ASBOTH 1888, str. st r. 441. 23 MATASOVIĆ 1930, str. 93/II. 24 ŠABANOVIĆ 1948, str. str. 200-208. Moderna analiza starosti st arosti papira na kojemu je ispisana Fojnička ahdnama potvrdila bi ili pak korigirala Šabanovićevu dataciju. 25 MANDIĆ 1971, str. 69-70. 26 JURIŠIĆ 1972, str. 199. 27 BOŠKOV 1979b, str. 93. 28 BOŠKOV 1979b, str. 102 i 103.

62 O Tomanoviću Tomanoviću usp. ZIRDUM 2006, str. st r. 46 bilj. 33. 63 MOLNÁR 2007, str. 332. U Hrvatskoj i Ugarskoj gregorijanski kalendar je službeno uveden 1587. BUTURAC 1970, str. 182-183. 64 MOLNÁR 2007, str. 332. 146. Nažalost od tih Matkovićevih papira nije ništa sačuvano, da bi se mogao ocijeniti karakter tih privilegija. 65 MOLNÁR 2007, str. 320-327; DŽAJA 1999, str. 169. 66 Tako na primjer dr. fra Rastislav Rast islav Drljić u svom govoru prigodom »Komemoracije 500-godišnjice Ahdname sultana Mehmeda elFatiha II na Milodraževu 28. V 1963.« u: Dobri Pastir. Glasilo katoličkih svećenika SR Bosne i Hercegovine, god. 13-14, sv. 1-4, Sarajevo 1964, str. 335-339; usp. str.413-414. 67 GAVRANOVIĆ 1935, str. 124. 68 Tako profesor teologije i predsjednik Hrvatskog kulturnog druš-

29 Ovaj je prijevod inačica prijevoda koji su načinjeni prema Šabanovićevoj rekonstrukciji Fojničke ahdname i objavljeni kod MANDIĆ 1971, str. 76 i JURIŠIĆ 1972, str. 192-193 te prijevoda BOŠKOV 1979b, str.94-100 uz oslonac i na njemački prijevod orijentalista Karla Binswangera kod DŽAJA 1984, str. 184.

tva NAPREDAK dr. Franjo Topić u: Večernji list od 23. VIII. 2001, str. 8. 69 Tako profesor teologije dr. Tomo Vukšić u: Crk va na kamenu, prosinac 2003, str. 11 i ponovno u: Još jedna kap, Mostar 2005, str. 16 (Biblioteka Crk ve na kamenu, knjiga br. br. 91).

Bilješke

14  

srpanj-kolovoz 2012.

 

Izbor iz literature ASBOTH 1888, Johann von: Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien, Wien. BOJOVIĆ 1998, Boško I.: Raguse R aguse (Dubrovnik) et l’Empire Ottoman (1430-1520). Les actes imperiaux Ottomans en vieux-serbe du Murad II à Selim Ier, Paris (= Textes. Textes. Documents. Études sur le monde Byzantin, Néohelénique et Balkanique 3.). BOŠKOV 1979a, Vančo: Vančo: Ahd-nama Murata III stanovnicima Bara iz 1575. godine, u: Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979), Sarajevo 1979, str. 279-285. BOŠKOV 1979b, Vančo: Vančo: Pitanje autentičnosti Fojničke ahd-name Mehmeda II iz 1463. godine, go dine, u: Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979), Sarajevo 1979, str. 87-105. BUTURAC 1970, Josip: Katolička crk va crk va u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb: Kršćanska Krš ćanska sadašnjost (= Analecta Croatica Christiana 1.). DŽAJA 1984, Srećko M.: Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804, München: R. Olbenborug Verlag (= Südosteuropäische Arbeiten 80). DŽAJA 1999, Srećko M.: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804. Mostar: ZIRAL. FORETIĆ 1980, I-II, Vinko: Povijest Dubrovnika do 1808, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. GAVRANOVIĆ GA VRANOVIĆ 1935, Berislav: Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881 godine, Beograd. GLIŠIĆ 2008, Katarina: Franjevačke građevine u Beogradu do 1739. godine, go dine, u: Bosna Franciscana 29, Sarajevo 2008, str. 43-59. HBL = Hrvatski biografski leksikon A-Ko, 1-7(1983-2009), Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. JEUSSET 2008, Gwenolé: Sveti Franjo i sultan, Sarajevo – Zagreb [Naslov originala: Saint François et le Sultan, Paris: Albin Michel 2006] JOVANOVIĆ 2009, Zoran M.: Prilog istoriji Franjevačkog reda u Beogradu ili o franjevačkom samostanu do 1521. godine, u: Bosna Franciscana 30, Sarajevo 2009, str. 71-80. JURIŠIĆ 1972, fra Karlo: Katolička crk va crk va na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb (= Kršćanska Krš ćanska sadašnjost. Analecta Croatica Christiana III). KANUNI I KANUN-NAME [1957] za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški. Crnogorski i Skadarski sandžak. Branislav ĐURĐEV et alii, Sarajevo (= Orijentalni institut u Sarajevu. Monumenta Turcica historiam Slavorum Meridionalium illustrantia I/I,1). KAŠIĆ [2006], Bartol: Autobiogra󿬁ja Autobiogra󿬁ja Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku (1575.- 1625.) Zagreb: Školska knjiga. MANDIĆ 1971, Dominik: Autentičnost Ahd-name Mehmeda II. b. h. franjevcima, u: Radovi Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu, sv. 3-4, str. 61-90. MATASOVIĆ 1930, Josip: Fojnička regesta (Primljeno na skupu Akademije Filozofskih i Društvenih Nauka 6 VI 1927.), u: Spomenik Srpske Kraljevske Akademije 67, drugi razred 53, str. 61-103. – NB. Uvodna rasprva uz publikaciju dokumenata pod naslovom Regesta Fojnicensia. Acta Turcica, Bosnensia et Latina , str. 103-432. MIOVIĆ 2008, Vesna: Dubrovačka Dubrovačka republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta ejale ta i Hercegovačkog sandžaka s analitičkim inventarom bujruldija (1643 – 1807) serije Acta Turcarum Državnog arhiva u Dubrovniku, Dubrovnik: Ogranak Matice hrvatske Dubrovnik; Državni arhiv u Dubrovniku; Istorijski arhiv Sarajevo; Kantonalni arhiv Travnik. Travnik. MOLNÁR 2004, Antal: Relations between the Holy See and Hungary during the Otoman Domination of the Country, u : ZOMBORI 2004, str. 191-225. – NB. Sažetak monografije  MOLNÁR 2007. MOLNÁR 2007, Antal: Le Saint-Siège, Raguse et les missions catholiques de la Hongrie Ottomane 1572-1647, Rome-Budapest (= Bibliotheca Academiae Hungariae – Roma Studia I). NEDELJKOVIĆ NEDELJKO VIĆ 1970, Branislav: Dubrovačko-turski ugovor od 23. oktobra 1458. godine, u: Zbornik Filozofskog fakulteta Beo grad  11/1  11/1 (Spomenica Jorja Tadića), str. 363-392. ORŠOLIĆ 2000, Marko: Ahdnama – standardno pravo ili neponovljivi privilegij, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u  povodu 500. obljetnice obljetnice smrti Fra Anđela Anđela Zvizdovića, Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998, str. 145-149. PAPP 2004, Sándor: Hungary and the t he Ottoman Empire (From the Beginnings to 1540), u: ZOMBORI 2004, str. 37-89. SCHMITT 2005, Oliver Jens: Levantiner. Lebenswelten und Identitäten einer ethnokonfessionellen Gruppe im osmanischen Reich im „langen „ langen 19. Jahrhundert“, Jahrhundert“, München: R. Oldenbourg Verlag Verlag (= Südosteuropäische Arbeiten 122.). ŠABANOVIĆ ŠABANOVI Ć 1949, Hazim: Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća, u: Istorisko-pravni zbornk Pravnog fakulteta u Sarajevu 1/2, str. 175-208. ZIRDUM 2006, Andrija: Djelovanje bosanskih franjevaca u Beogradu u XVI. I XVII. stoljeću, u: Bosna Franciscana 24, Sarajevo 2006, str. 40-58. ZOMBORI 2004, István (ed.): Fight against the Turk in Central-Europe in the First Half of the 16th Century, Budapest .

Franjevački čki samostan u Gučoj Gori . Zbornik radova sa [Tekst objavljen u: Bosna franciscana 31, Sarajevo 2009, str. 103-128. i u: Franjeva znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori održanog 25. i 26. rujna 2009. u Gučoj Gori, Guča Gora – Sarajevo 2010, str. 153-180.]

 

    Ć    I    T    E    L    I    M    o     j    n    a    r    F    a    r    F