F.M.DOSTOJEVSKI - ZLOČIN I KAZNA

F. M. DOSTOJEVSKI: „ZLOČIN I KAZNA“ (ruski realizam, 19. st., roman) RUSKI REALIZAM nastaje četrdesetih godina 19. st. kad nastupa vrijeme pripovjedne proze. Obično se dijeli u tri faze: rani, razvijeni i visoki realizam. Rani realizam obilježava postupni razvoj pripovjednih oblika, a u temama se prepoznaju ostaci romantizma. Glavni je predstavnik Nikolaj Vasiljevič Gogolj s novelama Večeri na majuru kod Dikanjke. Gogoljeva pripovijetka Kabanica važan je datum u povijesti ruskog realizma: pripovjedač podrobno opisuje glavnog junaka i okolinu u kojoj se kreće (Dostojevski: Svi smo mi izišli ispod Gogoljeve Kabanice!). Srednju ili razvijenu fazu ruskog realizma predstavlja Ivan Sergejevič Turgenjev koji se proslavio zbirkom novela Lovčevi zapisi u kojima realistički socijalnopsihološki prikaz likova miješa s poetiziranim opisima prirode (poetski realizam). Visoki realizam je vrhunac ruskoga realizma. Glavni su predstavnici romanopisci Fjodor Mihailovič Dostojevski i Lav Nikolajevič Tolstoj.

Zločin i kazna (ruski: Преступление и наказание / Prestuplenie i nakazanie) je roman ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog izdan 1866. godine u časopisu Ruski vjesnik. Smatra se jednim od najvećih djela ruske književnosti. ŽIVOTOPIS Fjodor Mihajlovič Dostojevski (Moskva, 1821. – Sankt Peterburg, 1881.) ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći predstavnik ruskog realizma. Presudnu je ulogu u njegovu životu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina. Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman ''Bijedni ljudi'', 1846.), nakon povratka s robije (koju je opisao u ''Zapisima iz mrtvog doma'', 1861.) ne samo da napušta, već i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman ''Demoni'') te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo. Glavna su mu djela romani: ''Poniženi i uvrijeđeni'', ''Zločin i kazna'', ''Idiot'' te ''Braća Karamazovi'', posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno. Fjodor Mihajlovič Dostojevski, romanopisac, novelist i publicist iz razdoblja realizma, jedan je od najutjecajnijih ruskih pisaca. Rođen je 1821. u Moskvi kao drugo od osmero djece. Njegov otac, čovjek krutih načela i alkoholičar kojega će ubiti vlastiti kmetovi, bio je vojni liječnik, pa zaposlen u javnoj bolnici u najgorem dijelu Moskve, gdje se Dostojevski upoznao s ljudima s dna društvene ljestvice – siromašnima, bolesnima i obespravljenima, koji će kasnije postati okosnicom njegova književnog opusa. U Sankt Peterburgu Dostojevski pohađa vojno-inženjersku školu, ali slobodno vrijeme posvećuje čitanju i književnom stvaranju. Zbog djelovanja u krugu utopijskih socijalista, kluba "Petraševaca", biva uhićen i osuđen na smrt strijeljanjem. Autor i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došla je "carska pomilovnica" kojom su pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. Tamo provodi četiri godine, a sljedeće je četiri godine morao odslužiti kao običan vojnik po ruskim prostranstvima. Robija je preoblikovala njegov svjetonazor, koji po povratku iz Sibira odlikuje glorifikacija (slavljenje, veličanje) carizma,

1

ruskog pravoslavlja i nacionalizma, gdje ruskom narodu namjenjuje svetu misiju spasenja čitavog čovječanstva te pritom kritizira zapadne ideje i politiku. Život u Sankt Peterburgu obilježen je nizom osobnih problema, sve težom epilepsijom, ali i sklonošću kockanju zbog čega je 1862. pobjegao u Europu, da bi mu tek drugi brak s Anom Snjitkinom djelomično povratio unutarnju ravnotežu osiguravši mu smirenije posljednje godine. Umro je 1881. od krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom, a na pogrebu, koji se pretvorio u protucaristički prosvjed, okupilo se sto tisuća ljudi. Dostojevski se u književnosti javlja prijevodom Balzacove Eugenije Grandet, nakon čega objavljuje roman Bijedni ljudi (1846) koji je izazvao oduševljenje čitalačke publike i kritike. Sljedećim djelom Dvojnik (1846) o unutarnjem raskolu činovnika Goljatkina te romanima Bijele noći (1848) i nedovršenim Netočka Nezvanova (1849) Dostojevski naznačava smjer književnoga kretanja koji će vrhunac izričaja doseći u njegovim kasnijim romanima, a vezani su uz prikaz i analizu psihološki složenih ljudskih unutarnjih pokretača djelovanja. Po povratku s robije, Dostojevski objavljuje pripovijesti Ujakov san (1859), Selo Stepančikovo i njegovi stanovnici (1859) i roman Poniženi i uvrijeđeni (1861), veće djelo Zapisi iz mrtvog doma (1862), s autobiografskim elementima s robije i realističkim prikazima supatnika, koje je Turgenjevusporedio s Danteovim Paklom, te izvrstan kratki roman Zapisi iz podzemlja (1875). U najbolja ostvarenja Dostojevskog ubrajaju se romani: Zločin i kazna (1866) s temom ideološki motiviranog ubojstva studenta Raskoljnikova jedne starice kako bi njezinim novcem pomogao potrebite; Idiot (1868) s glavnim likom knezom Miškinom, savršenim čovjekom čiji ideali propadaju u sudaru sa stvarnošću; Bjesovi (1871) nastali na temelju sudskog procesa o ubojstvu studenta i s antirevolucionarnom namjerom; Mladić (1875) o mladom Versilovu i njegovom putu u ludilu, i Braća Karamazovi (1879-1880) u kojemu ubojstvo oca čini okosnicu za propitivanje mračnih ljudskih strana. Radnje romanâ Dostojevskog, naslijeđene iz trivijalnih romana ili crne kronike te najčešće smještene u mračne dijelove urbane sredine, usmjerene su na psihološku, moralnu, političku ili filozofsku problematiku likova, većinom ljudi koje pogaženo dostojanstvo dovodi do uloge pobunjenika spram društva ili dobrih i moralnih poniznika koji u patnji vide najviši smisao postojanja te put do konačnog spasenja. Dostojevski je jedan od najutjecajnijih pisaca u književnosti, a smatra se pretečom ekspresionista te egzistencijalnih pisaca i filozofa. U hrvatsku književnost uvode ga pravaši 1880-ih godina, ali je najviše prevođen nakon Prvog svjetskog rata, te je utjecao na mnoge hrvatske pisce (Donadini, Krleža, Ujević).

„ZLOČIN I KAZNA“ (1866.) KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman MJESTO RADNJE: Rusija, Sankt Petersburg VRIJEME RADNJE: 19. st. Opravdanost ubojstva beznačajne i moralno upitne osobe temeljno je pitanje romana Zločin i kazna u čijem je središtu lik siromašnog studenta Rodiona Romanoviča 2

Raskoljnikova koji ubija svoju gazdaricu vođen idejom o postojanju posebnih, izabranih ljudi, pokretača povijesti kojima želi pripadati, smatrajući da njihovo djelovanje, protivno ljudskim zakonima, opravdanje pronalazi u višem cilju – u ovom slučaju rješavanju svijeta izopačene i beskorisne lihvarke. Takva motivacijska usmjerenost zločina pojačana je željom da materijalno pomogne obitelji Marmeladovih. Dobra i požrtvovna Sonja Marmeladova svojevrsni je antipod Raskoljnikovu, a njezina će religioznost praćena stalnom patnjom i samog glavnog junaka, koji sve više osjeća grizodušje i ne može izbjeći urođeni osjećaj humanosti, dovesti do konačnog raspleta njegove sudbine. Iako Dostojevski za Zločin i kaznu preuzima okvir kriminalističkog romana, napeto fabuliziranje podređeno je temeljnoj sastavnici djela – psihološkom portretiranju glavnoga junaka koji je zbog ideološke pozadine zločina zapravo netipični zločinac baš kao i iznimno kreiran lik detektiva koji svojom suživljenošću i sućuti prema Raskoljnikovu odudara od tipičnog detektiva vođenog tek željom za otkrivanjem počinitelja zločina. Dostojevski je dao realistički prikaz teškog života dijela peterburškog stanovništva, ocrtavajući njegovu mračnu stranu, ali društvenu kritiku nadjačao je glas pisca, koji kroz lik Sonje i Marmeladovih iznosi vlastito shvaćanje prema kojemu je patnja glavno sredstvo ljudskog spasenja, a smisao treba tražiti u višoj božanskoj ideji pravde. Roman Zločin i kazna jedno je od najboljih djela Dostojevskog na koje su se pozivali ekspresionisti i egzistencijalisti u književnosti i filozofiji. -

roman u šest dijelova s epilogom

KRATAK SADRŽAJ Glavni je junak romana siromašan student prava Rodion Raskoljnjikov. Raskoljnjikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se novcem moglo usrećiti barem sto ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, uključujući i njenu sestru Lizavetu koju Aljona muči i iskorištava. Raskoljnjikova zatičemo u početku romana u rascjepu između jednostavnosti rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću da se ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi. Raskoljnjikov pomno razrađuje i provjerava plan, iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnjikova u zločin: dobiva majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju, doznaje da će lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno je nemoćne pomirenosti sa životom: sestra Dunja, da bi se spasila sramne i ponižavajuće guvernantske službe kod razvratnika Svidrigajlova, obećala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako materijalno pomoći sinu jer je sestra, vezana obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuđenog novca, strpljivo podnosila Svidrigajlovljev teror. Raskoljnjikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško opterećen time u krčmi susreće starog Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem kupljenim novcem koji zarađuje starija kći Sonja – prostituirajući se. Raskoljnjikov upoznaje obitelj Marmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. Najveći je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najveće nade. Ostat će moralno čista uza sva zla koja je zadese u životu. Raskoljnjikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san ispunjen košmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Nepredviđenu okolnost tijekom izvršenja zločina, nazočnost sestre Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljačkan novac skriva pod kamen ne brojeći ga i ne koristeći se njime.

3

Vraća se u stan i pada u groznicu. Počinje mučna psihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnjikov i borba s istražiteljem Porfirijem Petrovičem koji oko Raskoljnjikova steže “psihološki obruč”. Pronađeno je više rješenja i pitanja: najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On predlaže bijeg i amoralnost, a Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom. U trenutku kada ga Petrovič gotovo natjera da prizna, upada izvjesni Nikolaj i „priznaje“ da je ubojstvo počinio u trenutku pomračene svijesti. Raskoljnjikov se dvoumi, mogao bi se lako izvući, muči se neizmjerno, odlazi na mjesto zločina, razmišlja o rješenju, nagovještava i napokon priznaje ubojstvo. Osjeća neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem te potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobročinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj razvratni život, Rodion se prijavljuje policiji te doživljava pročišćenje. Završetak nas romana (epilog) izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnjikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prijatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnjikov se razboli. Nakon duga bolovanja, vraća se u život pročišćen i vedar, pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehu nađenu u evanđelju i Sonjinoj ljubavi. Citati ''... siromaštvo nije sramota, to je istina.'' ''Trebalo bi da svaki čovjek može nekamo otići.'' ''Na sve se privikava podlac.'' ''Laž je mila stvar jer vodi istini.'' ''Tko dva zeca vitla, nijednoga ne stiže.'' ''Laganje je jedina čovječja privilegija koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.'' ''U koga ima savjesti, neka i pati ako prizna da je pogriješio. To mu i jest kazna...'' ''Najlukavijega čovjeka treba da zbuniš baš najpriprostijom stvari.'' IDEJA I ANALIZA SADRŽAJA Radnja je smještena u Sankt Petersburg sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća. Glavni lik, Rodion Romanovič Raskoljnikov, propali student prava, potaknut krajnjom bijedom i turobnom budućnošću, odlučuje ubiti i opljačkati Aljonu Ivanovnu, omraženu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Osim što ubojstvom planira riješiti vlastite financijske i obiteljske probleme, smatra ga i etički opravdanim jer, po njegovu mišljenju, životi običnih ljudi koji mu se nalaze na putu ne vrijede ništa spram plemenitih ideala kojima teži; smatra da se on, kao izniman pojedinac (sličan Napoleonu), nalazi iznad moralnih pravila koja obvezuju ostale ljude. Pomno razrađuje plan, ali ipak mu se potkradu pogreške i privlači sumnju policije; i sam postaje nesiguran glede vlastitih razmišljanja o zločinu te očajava i čezne za iskupljenjem. U psihičkoj krizi kroz koju prolazi pomaže mu plemenita prostitutka Sonja Marmeladova, napaćena djevojka koja se ponizno i pasivno drži prema zlu i životnim

4

nedaćama, a utjehu nalazi u kršćanstvu. Roman crpi priču iz crne kronike, a temelji se na klasičnoj fabuli kriminalističkih romana. Naime, događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno „štetnu“ lihvarku i njenu sestru Lizavetu, i razloge za ubojstvo. Dakle, počinje poput nekakvog antikrimića – antidetektivskog romana, pa nas počinje zanimati hoće li se i kako otkriti ubojstvo koje je počinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz razloga banalnoga bogaćenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom, ljubavi prema čovjeku – na taj način on će pomoći cijelom društvu, svojim siromašnim vršnjacima, pa i obitelji. Ni istražitelj u romanu, Porfirij Petrovič, nije običan dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše i vrlo obrazovan stručnjak koji dugim, iscrpljujućim razgovorima pomalo steže psihološki obruč oko Raskoljnikova. U njemu vidi i zločinca i kvalitetnog, ali zabludjelog mladog čovjeka, želeći ga dovesti do samostalne odluke i priznanja. Mladi cinik i buntovnik, u duši uplašen i plemenit mladić, naposljetku popušta – priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojega proždire savjest. On si nakon zločina postavlja mnoga etička i moralna pitanja. Silno je siromašan student s veoma razvijenom intelektualnom sviješću, natprosječno inteligentan i širokih interesa – mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zločin jest zločin s predumišljajem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore s istražiteljem Porfirijem Petrovičem, prijateljem Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u evanđelju – razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio. ANALIZA LIKOVA Rodion Raskoljnikov. On je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći. Povučen je u sebe, nedruštven, zamišljen. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Svoju unutarnju borbu potkrjepljuje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine, njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. Cijelo je vrijeme razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutarnji monolozi pretvaraju u unutarnje dijaloge koji čitatelja stalno tjeraju na razmišljanje. Simbolika imena Raskoljnikov: on je čovjek u raskolu, rascjepu između svoje humane biti i surovosti traženja rješenja koja pred njega postavlja životna stvarnost; raskolivši brutalno staričinu glavu sjekirom, raskolio je sebe i svoj život. Aljona Ivanovna. Zla, koristoljubiva starica, bogata, nepovjerljiva, škrta zelenašica.

5

“To je bila sićušna, suhonjava stara baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana uljem. Njen dugački i tanki vrat, koji je sličio kokošjoj nozi, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić odmjerio nekim čudnim pogledom jer i u njenim očima opet bljesnu ona prijašnja nepovjerljivost.” Lizaveta Ivanovna. Aljonina mnogo mlađa sestra, plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna, nevina žrtva. “To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala.“ Marmeladov. Čovjek dobrih namjera, ali pijanac koji je potpuno propao, jedan od mnogih „bivših ljudi“ u romanu, moralno je na dnu; voli svoju obitelj, ali ih bezočno iskorištava. “To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, s podbuhlim, žutim i čak zelenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uske pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje – ako hoćete, osjećao se i smisao i razum, ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalom dugmadi. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankinga virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolijevan. Bio je obrijan na činovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva čekinja. U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv stol.” Katarina Ivanovna Marmeladova. Žena Marmeladovljeva, ugledna podrijetla, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom s čime se nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, nesretna, izmučena i iscrpljena siromaštvom, a tuberkuloza ju je načela; voli jako svoju djecu, odobrava Sonjinu žrtvu, koja je kći njezina muža iz prvoga braka; tek u ludilu i smrti pronalazi svoj mir. “To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale, a njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbuđeno lice stvaralo je bolan prizor pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenu licu. Raskoljnikov je imao dojam da joj nema više od trideset godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova…” Dimitrije Prokofjič – Razumihin. Jedini razumije prijatelja Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveučilištu, voli njegovu sestru Dunju kojom se na kraju oženi; veoma pošten, spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od sebe. Simbolika imena: razuman, realan. “To je bio neobično veseo, društven i u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prilično bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine – visok,

6

mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem oborio visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopće i ne napravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Bio je neobično siromašan i potpuno sam se uzdržavao zarađujući novac raznim poslovima. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako čak ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio primoran napustiti sveučilište, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao popraviti svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.” Petar Petrovič Lužin. Prosac Rodionove sestre Dunje, želi ju za ženu kako bi bila zahvalna i ponizna. Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i podmukao. Sonja Marmeladova. Prostitutka čista srca. Puna je suosjećanja iako se i sama nalazi u vrlo teškim prilikama. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehu, njenu djecu, braću i sestre, i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čvrsta i nepokolebljiva, čita Bibliju i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnikova, nudi mu put istine i ljubavi, ona je ta u kojoj on vidi spasenje. “Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, s prekrasnim plavim očima.” Avdotja Romanovna (Dunja). Rodionova sestra, pametna i razborita, iako i tvrdoglava; snažna karaktera; vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna. “Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobično stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije utjecalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobično dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smijeh, veseo, mladalački i od sveg srca!” Pulherija Aleksandrovna. Rodionova majka; dobra, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suočiti i pomiriti sa sinovom sudbinom pa su joj pred kraj života ludilo, zaborav i smrt jedini izlaz.

7

“Premda je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke prijašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu dojmova, pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunječkina lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna, ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da je prekorači.” Porfirije Petrovič. Istražitelj, inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo običan policijski službenik. “Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malog prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati.” Arkadije Ivanovič Svidrigajlov. Strastven kockar, razbludan čovjek, dosta nemoralan, mutne prošlosti, ali ipak ima dovoljno savjesti da pri kraju života čini dobra djela. Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti život. “Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako težak i ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”

FABULA (detaljno) Prvi dio Mjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni student prava u Sankt Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopjejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojnički plan.

8

Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromašnih ljudi za malen novac; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizaveti koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio početak kovanja planova o ubojstvu i krađi. Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio zapivši sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi 50 kopjejki i nestane kad je počela vikati i na njega. U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je izvijestila o teškom životu Dunje, njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući, a gazda se zaljubio u nju pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan, ima doduše 45 godina, ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena. SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile, a otac ga odvlači nemoćno. Probudivši se, zaklinje se kako on ne može učiniti "ono", ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je čuo razgovor trgovca s Lizavetom da će sutradan u sedam sati navečer doći trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubojstvo. U kaputu je zašio vrpcu na kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviđeno), ali imao je sreće kad je zavirio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme Raskoljnikov je razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu. Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Aljoninu sestru Lizavetu i potom ju je i nju neplanirano i brutalno ubio. "Strah ga je hvatao sve više i više – osobito nakon tog drugog, sasvim neočekivanog umorstva." Kad je htio pobjeći, začuo je korake i zakračunao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se drugi nakratko izgubio, Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s njega, šija mu je bila posve mokra – prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru na mjesto, sve u bunilu... Komadići i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadržati, koliko se god trsio…"

9

Drugi dio Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije – protrnuo je. No u postaji je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U postaji se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke – srušio se u nesvijest. U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se ponašao (ušao kod Razumihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razumihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom, požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare! Dok je bio u krevetu, posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je, slušajući komentar na pismo njegove majke, rekao: "Tornjajte se dovraga!" Još onako slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim novcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i Lizavetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo ubojstvo, provocirao je radnike koji su uređivali stan. "Pod je opran, hoće li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga. Na cesti je čuo graju i približio se – zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je davala sve od sebe da mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad je odlazio, mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu. Vrativši se kući, dočekale su ga majka i sestra uzvikujući od uzbuđenja. "Ali on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli – nije mogao." Srušio se u nesvijest. Razumihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa.

Treći dio Razumihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razumihin ih je pratio do stana umirujući ih. Bio je pijan jer se upravo vratio iz provoda, ali se na prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa Zosimovim i održao obećanje. Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak s Dunjom i majkom pod uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb – svi se zbune, a Raskoljnikov se rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo.

10

Raskoljnikov je Razumihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razumihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali jer su na zamotuljcima kod starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor interesirao o Raskoljnikovljevu članku izašlom u "Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim ljudima i onim neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij namignuo). Na kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći – Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razumihin se razbjesnio na Porfirija. Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za babuskaru!" mislio je uzrujano i plahovito. Možda sam tu i pogriješio, ali nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti granicu… nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani… Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zateći? Čudno je ipak zašto na nju i ne mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lizaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih očiju... Mile moje!" - ovaj je komentar najvažnija odrednica romana, obrazloženje njegova postupka i pojava unutarnjeg monologa, inače kategorije modernoga romana Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad se probudio, kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov.

Četvrti dio Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj ponudio 10.000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i neka se ne udaje za Lužina jer je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razumihin. U svratištu kod majke i Dunje sastaju se Lužin, Razumihin i Raskoljnikov. Lužin je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i siromašnoj majci koje je htio spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnjela i zajedno s bratom otjerala iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta. Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj izgleda konačan. Razumihin ga je pokušao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razumihin lecne… Nešto čudnovato kao da je prostrujalo između njih.... Nekakva misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica shvatila. Razumihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad?“ upita Raskoljnikov, a lice mu se iskrivi od bola. „Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!" Iznenada se okrene i ode. Od te večeri Razumihin im je postao sin i brat.

11

Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i žrtvovanjem za dobrobit svoje obitelji, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako On može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju – Uskrsnuće Lazarovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja za životom, misao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe, reći će joj tko je ubio Lizavetu – bila je zaprepaštena. Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati. Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom.“ Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij mu je obećao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar, s priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi i uzvratio mu: "Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!" U stanu, u trenutku kad je htio izići, otvorila su se vrata i pojavio se čovjek koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "Kao da je iznikao iz zemlje." Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane ispričavati što ga je krivo optužio i prokazao Porfiriju jer je vidio Raskoljnikova one večeri kad je provocirao stanare i pazikuću, a on je obrtnik – krznar, iz iste veže i nije htio da Raskoljnikov prođe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog klevete i zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još ogledati", reče smiješeći se zlurado.

Peti dio Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela – život u komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnikom, ali joj je skrivećki gurnuo u džep presavijenih 100 rubalja kaneći je optužiti pred svima da mu je ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno povjerenje. Srećom je na daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije došla oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove razloge. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smiješno govorila ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lizavetu. Užasnuto je uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se oko vrata. "Onda, nećeš me ostaviti, Sonja?“ reče on gledajući je gotovo u nekoj nadi. „Neću, neću, nikad i nigdje!“ uzviknu Sonja. „Svuda ću za tobom, kud ti, tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te prije nisam upoznala!?" Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zločina, a on se nije kajao – to nije mogla razumjeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci – koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sijevnula je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja.

12

"Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskvrnuo, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima, na sav glas: 'Ubio sam!' Pa će ti Bog opet vratiti život. Hoćeš li?" Znao je da ona misli na robiju, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio. Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila novac, bezuspješno otišla čak do nekog generala, poznanika njenih roditelja iz mladosti. Umrla je u hropcu, na cesti, okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov obavijestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako utrošiti onih 10.000 rubalja namijenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepaštenje, izrekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!" Sad ga je imao u šaci.

Šesti dio "Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov. S Razumihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva majku i sestru, a Razumihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici – što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i psihološki portret počinitelja. Nikolaj koji tvrdi da je ubojica pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču, nije Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno, slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe smatra za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anđeo, ne, dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva dišući. "Kako tko je ubio?“ ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima. 'Pa vi ste ih ubili, Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili...' doda gotovo šaptom, duboko uvjerenim glasom. Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti, ali ga je ovaj pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od nekoliko dana i obećao da ga do tada neće prijaviti. Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz života (zavođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani – neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svjetlu razuzdanog i perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da će ga, bude li dirao Dunju, ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo o bratovu zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom 13

vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama – ponudio joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti. "Ne voliš me, dakle?“ tiho priupita. „Ne.“ „I ne bi mogla? Nikad?“ „Nikad“, šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da izađe. Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji veći iznos novca. Ušao je u neko svratište i pokušao zaspati, ali san mu nije dolazio. Na posljetku je izašao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema mjesta.“ „E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im da sam otputovao u Ameriku." I ubije se. Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja i tada je shvatio da će ostati s njim do kraja. Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petroviča iznenadi njegova odlučnost. Sjatiše se ljudi sa svih strana.

Epilog Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla vjerojatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razumihina, a Sonja je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane – razbolio se od povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slijepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao svoju krivnju." Nije shvaćao kako su svi kažnjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju pisama i posjetima kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preživjeli. Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza, "kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. 14

Sonja se razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom – srce mu je tako snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo. Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strašno prepala i problijedjela kao krpa. Skočila je s mjesta i zagledala se u nj dršćući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugog." Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad mu nije nametala vjeru), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao sedam dana. Bili su sretni. "Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti... ali to je već nova pripovijest."

ŠKOLSKI ESEJ: Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna Pred vama je ulomak djela Fjodora Mihajloviča Dostojevsko Zločin i kazna. Pozorno ga pročitajte, a zatim i smjernice za pisanje školskog eseja ispod teksta. Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu (uvod, razrada zaključak). Najprije pišite na listu za koncept, a kasnije uredno prepišite na list za čistopis. Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati 400 do 600 riječi (+/- 10 %). Raskoljnikov joj se okrene, tužno je pogleda i uhvati za ruke. – Opet pravo kažeš, Sonja! Sve je to besmislica, puko naklapanje! Vidiš, ti znaš da je moja mati gotovo bez ičega. Sestra je slučajno stekla neku naobrazbu, pa joj je sudbina namijenila da se kao guvernanta potuca po svijetu. Sva sam im nada bio ja. Studirao sam, ali se nisam mogao sam uzdržavati pa sam morao prekinuti studij. Ali sve da sam i nastavio ovako, mogao bih se za desetakdvanaestak godina (kad bi se prilike poboljšale) svejedno nadati da ću biti kakav učitelj ili činovnik, s plaćom od tisuću rubalja… (Govorio je to, kao da je naučio napamet.) A dotle bi mi se mati sasušila od briga i jada, a sestra…sestra bi se moglo dogoditi još i gore zlo! (…..) Pa i kakvo je uživanje cijelog života prolaziti pokraj svega i svega se odricati, na mater zaboraviti, a otrpjeti što je, na primjer, sestra osramoćena? Zašto? Zašto? Zar zato da njih sahranim i nove da steknem – ženu i djecu, i da i njih ostavim bez prebijene pare i bez komadića kruha? Pa, dakle … ja sam odlučio da se domognem babinih novaca i da njima, bez majčine ruke, osiguram prve godine na sveučilištu, prve korake nakon studija – i sve da to uradim zamašno, temeljito, tako da stvorim sasvim novu karijeru i da stupim na nov, samostalan put… Pa … eto to je sve… Ubio sam, dabome, babu – to sam zlo počinio … ali, dosta! Posve iznemogao dovuče se do kraja svoje priče i nikom ponikne. – Ah, nije tako, nije – uzvikala se ojađena Sonja. Kako bi i moglo biti…nije, nije tako! – Samo ti vidiš da nije!… A iskreno sam ispričao, istinu! – Kakva je to istina! Oh, Bože! – Ta ja sam, Sonja, ubio samo uš, beskorisnu, gadnu, štetnu. – Ali je ta uš ljudsko čeljade! – Znam ja da to nije uš – odgovori Raskoljnikov, čudno je gledajući. – Uostalom, već odavno buncam koješta, Sonja – dometne on – odavno već buncam…Nije to ono, pravo ti kažeš. Tu su sasvim, sasvim drugi razlozi! Odavno već nisam govorio ni s kim, Sonja…Užasno me sada boli glava.

15

Oči su mu gorjele kao u groznici. Započe gotovo bulazniti i nemiran mu je smiješak titrao na usnama. Iz duševne uzbuđenosti već je izvirivala strašna nemoć. Sonja pojmi koliko se on muči. I njoj se zavrti u glavi. I on je čudno govorio, moglo bi se reći nešto razumljivo, ali … ”Ali kako! Kako! Oh, Bože!” I ona je opet kršila ruke u očajanju. Smjernice za pisanje eseja

• • • • •

Stavite ulomak u kontekst fabule romana. Opišite i protumačite razgovor glavnih likova . Zbog čega Sonja nije zadovoljna Raskoljnikovljevim objašnjenjem? Protumačite Raskoljnikovljeve riječi: – Ta ja sam, Sonja, ubio samo uš, beskorisnu, gadnu, štetnu. Stavite ih u kontekst njegovih filozofskih razmišljanja. Citatima dokažite da se u Raskoljnikovu vodi unutrašnja borba. Povežite njegovo stanje s načinom kako je prikazan u cijelom romanu.

•

Nalazite li opravdanje za ono što je Raskoljnikov učinio? Komentirajte njegov postupak.

•

Je li Sonja pokolebala Raskoljnikova? Kako ga ona doživljava? Što o njemu misli?

• •

Koju temu specifičnu za razdoblje realizma uočavate u ulomku? Koja obilježja realističke, a koja obilježja moderne proze uočavate u ulomku i djelu u cjelini? Opisivači za školski esej: „Zločin i kazna“

A

Čitanje i razumijevanje teksta

20 bodova

Navedeno razdoblje kojem djelo pripada, obilježja razdoblja, obilježja ponuđenoga teksta • •

•

•

europski (ruski) realizam obilježja: trajanje (1830. – 1870.), pozitivistički duh razdoblja, društvena tematika, načela istinitosti i tipičnosti, likovi kao tipovi (nositelji zajedničkih osobina), socijalno-psihološka karakterizacija lika, sveznajući pripovjedač, dominacija romana i pripovijetke F. M.Dostojevski kao najznačajniji prethodnik (preteča) moderne proze (nova tematika, novi pripovjedni postupci), odnosno preteča modernoga monološkoasocijativnog romana Zločin i kazna – roman (psihološki, društveni, roman ideja, kriminalistički roman)

Uočeni ključni sadržajni podaci • • •

•

A1–2

A2– 4

ulomak u kontekstu fabule romana: priznanje zločina (5. dio) razgovor glavnih likova: Raskoljnikov kao siromašni student koji je počinio ubojstvo i Sonja kao djevojka koja je prisiljena na prostituciju tema razgovora (društveni problemi): - prikaz siromašne obitelji iz koje dolazi Raskoljnikov (majka, sestra) - Raskoljnikov kao siromašni student koji zbog siromaštva mora prekinuti studij tema razgovora (psihološki pristup): - odnos prema svijetu čovjeka (Raskoljnikova) koji se rodio kao siromašan

16

-

moralni problem: ima li čovjek pravo sam se izboriti za bolji život i pritom ubiti drugoga čovjeka smije li se nemoralnoga (lošeg) čovjeka ubiti da bi nekom drugom bilo bolje

Opisana problematizacija ulomaka prema smjernicama • •

•

•

A3– 5

Sonja kao moralan lik: svi su ljudi jednaki i nitko nema pravo ubiti drugoga čovjeka: humanistički pristup, religijski pristup Raskoljnikov kao čovjek koji je u jednom novinskom članku iznio teoriju o običnim i neobičnim ljudima: neobičan čovjek ima pravo dopustiti svojoj savjesti da prekorači neke granice ako je to u ime viših ciljeva Unutrašnja borba u Raskoljnikovu: - „Znam ja da to nije uš – odgovori Raskoljnikov, čudno je gledajući. – Uostalom, već odavno buncam koješta, Sonja – dometne on – odavno već buncam…Nije to ono, pravo ti kažeš. Tu su sasvim, sasvim drugi razlozi!“ - „Oči su mu gorjele kao u groznici. Započe gotovo bulazniti i nemiran mu je smiješak titrao na usnama. Iz duševne uzbuđenosti već je izvirivala strašna nemoć. Sonja pojmi koliko se on muči.“ Sonja kao moralan lik: svi su ljudi jednaki i nitko nema pravo ubiti drugoga čovjeka: humanistički pristup, religijski pristup

Tvrdnje potkrijepljene citatom/parafrazom

A3– 4

Pokazano razumijevanje teksta A5– 5 •

•

učenik komentira Raskoljnikovljev postupak: na jednoj je strani siromaštvo, nemoć, potreba da se nađe izlaz iz te situacije, a na drugoj pomućena svijest u kojoj se javlja ideja o zločinu kao „humanom“ činu; sloboda jednoga čovjeka prestaje kada ugrožava slobodu drugoga čovjeka Sonja kao najmoralniji lik u romanu (unatoč svom društvenom položaju); u nastavku romana vodi Raskoljnikova do spoznaje o tome da zločin nije smio počiniti; religija kao svijest o jednakosti svih ljudi

• tema društvenog uspona karakteristična za razdoblje europskoga realizma • obilježja realističke proze: tema (želja za društvenom afirmacijom), važnost fabule, pripovijedanje u 3. licu, detaljiziranje pri opisu, likovi kao tipovi ljudi

• obilježja modernističke proze: tema (potraga za vlastitim identitetom), događaji uglavnom ispričani iz perspektive lika, esejistički elementi, unutarnji monolog, uvođenje „nerealističkih“ elemenata (snovi, halucinacije i sl.), likovi koji zastupaju različite ideje

17