FILOZOFIJA - kozmološko i antropološko razdoblje grčke filozofije (1)

FILOZOFIJA – SKRIPTA – Petar Keno Königsknecht KOZMOLOŠKO I ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE GRČKE FILOZOFIJE Grčka – kolijevka filozofije Pojava filozofije  kraj 7. i početak 6. st. pr.Kr. Razlika između Grčke i Istočnjačke filozofije:  Grčka filozofija je slobodno istraživanje, nije usko povezano sa religijom i tradicijom  Grčki filozofi su poduzetni, optimistični, realistični. Njihovi bogovi su im slični, prkose im. Bogovi ni sami nisu najviša sila (iznad njih je sudbina i poredak svijeta)  izraz je slobodouman

KOZMOLOŠKO RAZDOBLJE GRČKE FILOZOFIJE Što je praelement? Miletska škola Pitagorejci HERAKLIT – vražji filozof (6./5. st. prije Krista) Napismeno prvi filozof, Heraklit, je živio u gradu Efesu u Maloj Aziji. Naziva ga se još i misliocem iznimne dubine. Za Heraklita ništa nije stalno, samo je promjena stalna! Praelement za Heraklita je vatra, simbol vječnog kretanja. Primjer za to je i samo Sunce: „Sunce nije samo svaki dan novo nego je uvijek i neprestano novo“ Heraklit zapravo kroz stalnu promjenu želi reći da ako čovjek ugazi nogom u rijeku, on nikada neće istom nogom zagaziti u istu rijeku. Stanice na ljudskoj koži će se promijeniti, kao što i rijeka koja teče neće biti ista. Svaka stvar u sebi nosi svoju suprotnost, tako je i svijet zapravo harmonija, odnosno borba suprotnosti (luk i lira). Tek po suprotnome nešto se uopće spoznaje, a i jest to što jest. Logos  svjetski zakon, red. Ne spozna ga svatko, a on i sam donosi promjene. Za Heraklita i rat je samo donositelj promjena  društvenih vrijednosti. On je prvi filozof koji razmatra pitanje izvora spoznaje. Smatra da je to razum (Heraklit je racionalist) jer, kako kaže: „Oči su i uši ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske duše.“ Želi reći da osjetilna spoznaja nije ona prava, jer za nju ne postoje nikakvi preduvjeti (barbarske duše). Tek ona racionalna spoznaja je prava jer ona može otkriti jedinstvo u mnoštvu. opće u pojedinačnom, kao i logos i sklad i borbu suprotnosti u svijetu. Heraklit je, dakle, do kraja razradio pojam promjene, kretanja i pojma reda. Nasuprot njega Parmenid će tvrditi kako je svijet nepromjenjiv, a da je kretnja nemoguća!

ELEJSKA ŠKOLA – KSENOFAN, PARMENID, ZENON U gradu Eleji, u južnoj Italiji, djelovala je racionalistička škola. Utemeljiteljem se smatra Ksenofan koji koristi teze iz miletske škole o jedinstvu svijeta. On je imalo monoteističko te panteističko gledište na svijet  sve je jedno, u obliku kugle, ograničeno. Parmenid će do kraja razviti pojam bitka do krajnosti ontološkog monizma, dok ga je Zenon branio svojim aporijama. Spoznaja:  osjetilna spoznaja: o mnijenje (doksa) o osjetilnom spoznajom dolazimo do prividnog svijeta, varke o spoznaja većine, dovoljna za osrednji život  racionalna spoznaja: o spoznaja filozofa o prava spoznaja o spoznaja istine (aletheia) Bitak jest, nebitak nije! Što jest jest, što nije nije! „Jedno je te isto – misliti i biti“ Parmenid izvodi nemogućnost bivanja jer je bivanje zapravo prelaženje iz nebitka u bitak, a to je protivno razumom. Odnosno ono što jest je zapravo nešto što JE, i ne može postati nešto što nije.bivanje Bitak jest – nema bivanja! Zenonove aporije: Zenon  začetnik dijalektike (Aristotel) Zenon je branio Parmenidovo gledište kako nema nikakvog kretanja i suprotnosti smišljajući aporije odnosno nedoumice. Tako je za primjer uzeo Ahileja i kornjaču. Ahilej, u stvari, ne može stići kornjaču, jer kada dođe na njezino mjesto, ona će već biti malo ispred njega i tako u nedogled. Osim toga, kretnja je skup mirovanja. Strjelica koja putuje od jedne do druge točke zapravo u svakom trenutku miruje, pa je njezin put skup mirovanja, a to ne može biti kretnja.

POSREDNICI – EMPEDOKLO I ANAKSAGORA Posrednici pokušavaju pomiriti s jedne strane Heraklita i njegove promjene sa elejskom školom i Parmenidovom teorijom o „nebivanju“ Empedoklo tako, za praelement uzima vodu, vatru, zemlju i zrak te tvrdi da je sve nastalo kombinacijom tih 4 elementa. Ta 4 elementa ujedno su i nepromjenjiva. Sile ljubavi spajaju te elemente, dok sile mržnje ih razdvajaju. Anaksagora, pak, vidi svijet kao beskonačno mnogo malih čestica koje se spajaju i razdvajaju (preteča atomista). Aristotel je te čestice nazvao HOMEOMERIJAMA.

Anaksagora uvodi i pojam NUS kao svjetski um. On je nepokretni pokretač koji snagom svoga uma potiče na promjene, ali sam je nepokretan. Iz ove teze kršćani zamišljaju svoga boga. Za Anaksagoru je čovjek mikrokozmos, kao preslika makrokozmosa. Dakle, sami mi pojedinci, ljudi, predstavljamo zapravo veliku cjelinu! Mikrokozmos (mali dio svemira)  makrokozmos (velik dio svemira). Po Anaksagorovoj filozofiji dolazi i do teorije fraktala (kristali i pahulje).

ATOMISTI – LEUKIP I DEMOKRIT Leukip je osnivač atomističkog učenika, vjeruje se da je potjekao iz elejske škole. Demokrit iz Abdere, zvan „veseli filozof“ ga je daleko premašio u slavi i učenju. Atom je prva nedjeljiva čestica (atomos - nedjeljiv). Ujedno su atomi i bitak, odnosno praelement atomista (pluralistička ontološka koncepcija). Nebitak je zato prazan prostor u kojemu se kreću atomi. U tom praznom prostoru se atomi spajaju i tako nastaju tvari. Razdvajanjem atoma tvari nestaju. Spoznaja  mračna i prava. Mračna je dobivena opažanjem, dok pravu daje razum: „Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a uistinu atomi i praznina.“ Atomisti razvijaju najmaterijalni sustav. Teorija sličica:  kroz osjetila kreiramo sličice u glavi  sagledavamo ih  slika je mutna, varljiva  nije apsolutno sigurna (mračna spoznaja)  jasnije vidimo tek razmišljanjem  prava spoznaja Po atomistima je svijet kauzalan i determiniran. Nema slobodne volje, sve je unaprijed određeno. Prvotna svojstva atoma  oblik, veličina, težina, pokret, tvrdoća Drugotna svojstva atoma  boje, zvukovi, mirisi, toplo, hladno Drugotna svojstva nastaju utjecajem prvotnih na naša osjetila. Kako atomisti vjeruju da sve tvari kad se rađaju nastaju spajanjem atoma, a kad umiru raspadom atoma, tako je i ljudska duša, kada čovjek umre, razbijena na prvotne atome. Atomisti su zato prvi ateisti jer ne vjeruju u besmrtnost čovjekove duše.

ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE Antropos – u centar filozofije dolazi sam ČOVJEK. Pojavljuje se krilatica – HOMO MENSURA. Tim se pojmom željelo uputili na to da je čovjek mjerilo svih stvari. Pojam dolazi od sofista, odnosno Protagore: „Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koji jesu da jesu, a onih koji nisu da nisu“ Sve se procjenjuje iz čovjekove perspektive i percepcije, sve je relativno, ovisi od čovjeka do čovjeka. Pozitivni zakon – NOMOS  pojam koji označava zakone koje je donio čovjek kako bi štitio slabije. Nomos se razlikuje od Fysisa, prirodnog zakona (sloboda, život, imovina). Sami sofisti ipak vjeruju da je prirodno da jako vladaju nad slabijima!

SOFISTI – prvi prosvjetitelji Grčke (Hegel) Sofist u prijevodu znači znalac, mudrac. Sofisti su bili prvi pravi profesionalci u poučavanju. Prvi su naplaćivali svoje usluge. Zbog te činjenice mnogi drugi filozofi ih preziru (trojac: Sokrat, Platon, Aristotel) te smatraju da je nemoralno tražiti novac za prenošenje znanja. Bilo-kako-bilo sofisti su i dalje normalno tražili neku svoticu za svoja znanja. Taj novac su obično i koristili kako bi mnogo putovali. Sofisti nisu bili odviše zainteresirani za spoznaju prirode, bili su usmjereni praktici i odgojnim pitanjima. Tako su postavili temelje logici i gramatici osmislivši retoriku – nauku o govorništvu (samim time su i potaknuli jačanje demokracije u Ateni). Mlađe generacije sofista počeli su pretjerivati s retorikom te ju iskrivljuju u eristiku (nadmudrivanje). Temelj retorike i sofističkog učenja uopće je zapravo bio „pro et contra“ princip. Sofisti su za svaku tezu mogli postaviti „protu-tezu“ te su tako smatrali da svaki argument mogu učiniti jakim. Time su privukli mnoge Atenjane (koji su imali PARA) koji su željeni da se njihove tvrdnje mogu čvrsto argumentirati i potvrditi u skupštini. Sofisti su bili relativisti, vodeći se krilaticom homo mensura, a tako i senzualisti. Vjerovali su da je sve relativno jer od čovjeka do čovjeka (putem njegovih osjetila) drukčija je percepcija etike, religije, spoznaje i politike. RELATIVIZAM:  spoznajni relativizam o nije svakome neko jelo jednako dobro  religijski relativizam o „ne znamo dali bogovi postoje“  agnostici o Protagora je zbog ove teze protjeran iz Atene  etički relativizam o vrijedi zakon jačega o „ne znamo što je moralno, a što ne“  amoralni  politički relativizam o ne postoji idealna država jer je relativan odnos vladara i onih nad kojima se vlada Relativizmu se oštro suprotstavljaju Sokrat, Platon i Aristotel jer su sami oni racionalisti, a sofisti empiristi (senzualisti). Isto tako Sokrat smatra istinu jednom i apsolutnom, a nikako relativnom. Znanje je u nama, a ne moramo ga tražiti vani i davati novce za njeg.

SOKRAT – „OBAD“ filozof s trga (5./4. st. pr. Kr.) Sokrat je filozof pučkog podrijetla (otac mu je bio kipar, a majka primalja). Dane je provodio šećući bos po atenskim trgovima, razgovarajući s građanima Atene. Svoj rodni grad nikada ni nije napustio. Sokrat nikada nije ništa zapisao. Tvrdio je da knjiga šuti kad ju pitaš, a da se spoznaja i znanje brže predaje i shvaća usmenom predajom. Imao je troje djece sa ženom Ksantipom. Danas je Ksantipa sinonim za dosadnu, čangrizavu i napornu ženu jer je i sama Ksantipa bila takva zbog svog muža koji je cijele dane provodio

vani. Unatoč tomu što je bio mali, ružan i zdepast, Sokrat je bio iznimno karizmatičan i duhovit. Imao je ljubimce (ljubavnike) ženskog i muškog spola. Sokrat nije pobornik demokracije, štoviše osuđuje ju. Zalaže se za aristokraciju, vladavinu najboljih (aristos - najbolji). Oni koji su najbolji, oni i znaju! Napunivši 70.godinu, Sokrat je osuđen na smrt od strane demokracije (tužitelji: Anit, Melet, Likon). Popio je otrov (biljka: kukuta) Sokratovi učenici imali su plan kako pobjeći iz pritvora no Sokrat to odbija  naučavao je da treba živjeti po zakonima države. Dostojanstveno umire. Posljednje dane Sokratovog života opisao je Platon u djelu Apologija (Obrana Sokratova) u kojoj je sam Sokrat izjavio: „Jedva čekam da umrem i razgovaram s pametnima!“ Sokrat postavlja temelje etici. Kao racionalist vjeruje da čovjek može spoznati opći sustav moralnih vrijednosti samo kao se povodi za razumom. Vrlina je znanje! „Spoznaj sama sebe“. Dobar je onaj koji zna. Zlo dolazi iz neznanja  intelektualistička etika Istu viziju etike ima i Immanuel Kant. Sokrat postavlja kratka i jasna pitanja te daje i takve odgovore (kratko i jasno)  Dijalektika – umijeće dobro postavljenih pitanja  prvi korak – negativni korak – IRONIJA o „znam da ništa ne znam“  prvi korak je spoznati da ne znamo kako bi došli do promjene („Svi mi skrivamo znanje“)  drugi korak – pozitivan korak – MAJEUTIKA (porodiljna vještina) o potrebno je „izroditi znanje“ o kao što žena mukom rađa, tako čovjek mukama dolazi do znanja Sokrat doprinosi i logici  metoda zaključivanja  INDUKCIJA (posebnoopće) što je pravednost? prijateljstvo? hrabrost? – dolazi do općenitog Sokrat je dakle racionalist, no ipak sam priznaje da ga katkad opominje i savjetuje kakav demon u njemu. Friedrich Nietzsche osuđuje Sokrata te ga smatra dekadentnom grčke filozofije. Dvije škole nastaju po uzoru na Sokrata: • KIRENJANI – ARISTIP, HEGEZIJA  hedonisti (senzualisti)  cilj im je bio postići u životu što više užitka, a što manje boli • KINICI – ANTISTEN, DIOGEN  Kinos = pas – vodili pasji život  cilj u životu je imali malo i to još više sužavati – odbaciti sve bespotrebno  Diogen je tako živio u bačvi :O  asketici  Kozmopolitisti – čovjeku je domovina čitav svijet, ne samo njegova država/grad/mjesto  „Makni mi se sa Sunca“ – Diogen Alexandru Makedonskom