Filozofija - Gadamer i Hermeneutika

Školska godina: 2010./2011.

Hans-Georg Gadamer i njegova hermeneutika (seminarski rad iz filozofije)

svibanj 2011. godine

Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.) suvremeni je njemački filozof koji je razvio hermeneutiku kao jednu od najznačajnijih struja europske filozofske misli u drugoj polovici 20. stoljeća. On stvara pojam hermeneutičkog akta razumijevanja. Kao središnje pitanje ukupnog ljudskog iskustva svijeta i prakse života, postavlja problem razumijevanja. „Razumijevanje nije jedan od načina ponašanja subjekta, nego sam način bitka tubitka.“ PROBLEM RAZUMIJEVANJA Hermeneutika se bavi problemom razumijevanja (razlaganja, tumačenja, interpretiranja) tekstova, učenja, događaja, itd. Pritom se postavljaju pitanja: Reproducira li tumač ono što tumači ili on u svom tumačenju sudjeluje stvaralački? Unosi li tumač vlastite pretpostavke pri tumačenju (npr. umjetničkog djela, filozofskog teksta, povijesnog događaja)? Svako razumijevanje (tumačenje) uvijek je nešto više od puke reprodukcije. Razumijevanje je uvijek moguće samo uz pretpostavku da se u igru uvode vlastite pretpostavke (dakako i individualne i društveno-povijesne). Svako je razumijevanje pod utjecajem predrazumijevanja koje unosi onaj koji razumijeva. To je neizbježni hermeneutički krug. Da bi se razumio dio, mora se razumjeti cjelina, i da bi se razumjela cjelina, moraju se razumjeti njeni dijelovi. Tako, Gadamer navodi primjer učenja nekog stranog jezika za razumijevanje hermeneutičkog kruga i predrasuda koje su nužne za njegovo postojanje. Kad vidimo rečenicu, prvo shvaćamo njezino značenje, a onda se na osnovu te cjeline kreće na dijelove, koji se razumiju uz pomoć cjeline, ispravljaju kako je potrebno, da bi se na kraju ponovno došlo do cjeline. Bitno je naglasiti kako ne možemo potpuno odvojiti „izvornik“ od interpretacije. Ne možemo isključiti sama sebe. Zato svako doba mora uvijek iznova pisati povijest (dakako i povijest filozofije). Sve duhovne znanosti osobito, ali i sve prirodne znanosti, moraju uzeti u obzir da je njihovo razumijevanje problema uvijek uvjetovano predrazumijevanjem, a ta su opet povijesno uvjetovana s vremenom i kulturom. PREDRAZUMIJEVANJE Pojam predrasuda Gadamer je izveo iz Heideggerove predstrukture razumijevanja koja nam omogućava da znamo nešto što još u stvari ne znamo, da pitamo o bitku, iako ne znamo što je. Oslobodio ga je negativnog značenja koje je dobilo u vrijeme prosvetiteljstva, koje je bilo vijesnik metode i kasnijih nauka koje se zasnivaju na njoj. Postavlja se, dakle, problem „predrazumijevanja“. Sve „predrasude“ nisu negativne, neke su od njih, naime, pred-sudovi koji upravo kao predrazumijevanje prethode razumijevanju. Tumač, dakako, ne može unaprijed razlučiti produktivne od neproduktivnih predrasuda. Svaka stvar može imati svoje pozitivne i negativne strane, a prosvjetiteljstvo je vidjelo u predrasudama samo nešto negativno. Gadamer je pokazao da to ne mora biti tako, tim što, ako čovjek želi napredovati, on mora imati nešto što će nadograđivati i popravljati, a to su upravo predrasude, koje se pretvaraju u pitanja u susretu sa drugim predrasudama, ili pak, u procesu razumijevanja, kada se shvati smisao teksta, koji je ništa drugo do predrasuda (još nemamo ništa čime bismo dokazali valjanost tog projeciranog

smisla) naše predrasude dolaze u proturječnost sa samim dijelom koje tumačimo, ono se opire, ne uklapa, tako da se to razumijevanje, ako ga primijenimo na razumijevanje svijeta, stalno kreće i teži da se uklopi. Također, još jedom negativnom terminu iz doba prosvjetiteljstva, „tradiciji“, Gadamer nastoji dati pozitivno značenje. Tradicija podsjeća na nešto iz prošlosti što je očuvano u sadašnjosti, jer vrijedi, a u prosvjetiteljstvu, kada se sve stavljalo pod nemilosrdnu kontrolu razuma, nije bilo nikakvog mjesta za tradiciju i autoritete - to se odmah smatralo za izdaju razuma, gubljenje slobode i tako dalje. Međutim, stvari ne stoje baš tako, što potvrđuje i procvat romantizma, kojeg simbolizira dalje razvijanje misli kroz povijest, nezadovoljnu onim što je bilo. Gadamer skreće pažnju na neophodnost autoriteta i na neizbježnost tradicije, a također i postojanja povijesti koja utječe na nas i naše predrasude. RAZUMIJEVANJE JEST ZBIVANJE Hermeneutika kao praktična filozofija nastoji razumjeti stvar drugoga. Za svako razumijevanje presudno je iskustvo onoga „drugoga“, iskustvo tebe – drugoga, bez kojeg nema uopće samo razumijevanja ni „povijesno učinkovitog iskustva“. Hermeneutika kao način poučavanja i izlaganja nije tek puko sredstvo, nego znanje koje u sebi sadržava i normativni smisao. GOVOR „Učinkovitost hermeneutike načelno se svagda sastoji u tome da se smislena veza iz nekog drugog svijeta prenese u vlastiti“. Svo čovjekovo iskustvo zbiva se kao komunikacija, a posredovano je jezikom. Prenošenje se vrši govorom. Naše prvo snalaženje u svijetu dovršeno je kada naučimo govoriti. Govor kao hermeneutički fenomen prožima sve čovjekove odnose sa svijetom. Zato se on ne može svesti na jednu jedinu metodu, recimo metodu znanosti. Postoje, naime, i iskustva izvan znanosti, kao što su iskustva umjetnosti, povijesti i filozofije. Neprihvatljivo je i uobičajeno razlikovanje „činjeničnih“ i „vrijednosnih“ sudova. Govor je univerzalni medij u kojem se zbiva razumijevanje, a svako je razumijevanje izlaganje. Ali govor nije samo puko sredstvo, nego je u posebnom odnosu prema zajedništvu uma koje se zbiva u komunikaciji. Razumijevanje i govor imaju sveopću važnost. RAZGOVOR Razgovor/dijalog obuhvaća mnogostranost odnosa ja-ti. Sokratski dijalog uzor je dijaloga. On dovodi do razumijevanja onog što je već u „predrazumijevanju“ unaprijed bilo razumljeno. Dijalog i dijalektika postavljanja pitanja i odgovora uzor su filozofskoj hermeneutici uopće.

Pri tome valja naglasiti da „pitanje“ ne postavlja onaj koji interpretira neki tekst ili tradiciju, već ga postavlja ono interpretirano: sam tekst koji se interpretira. On u sebi sadržava pitanje! Tumač, hoće li uopće razumjeti što neki tekst znači i želi li odgovoriti na pitanje što ga sam tekst postavlja, mora staviti u pitanje svoje vlastito predrazumijevanje teksta. Svoje pitanje on mora zamijeniti pitanje sadržanim u tekstu. On mora razumjeti tekst s pomoću samoga teksta. KONAČNOST LJUDSKE EGZISTENCIJE; REALNI POVIJESNI UM Gadamer polazi od konačnosti i povijesnosti ljudske egzistencije. Povijesnost se očituje kao simultanost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svagda samo konačan čovjek, konkretno uključen u djelatno – povijesno zbivanje, tumači svoju povijest. Puka je, dakle, iluzija ideja povijesti kao povijesti nekog „objektivnog zbivanja“. On se kritički ograđuje od uzora prosvjetiteljske svijesti, od apsolutnog uma, apsolutne samosvijesti i svih jednostranosti novovjekovne subjektivnosti. „Um je za nas samo realni povijesni um. (...) Uistinu povijest ne pripada nama, nego mi njoj.“ Gadamer ističe konačnost govornog zbivanja u kojem se razumijevanje svagda konkretizira. Govor, naime, nije spoznaja nekog beskonačnog uma, nego ono što naše konačno povijesno biće uspijeva razabrati. U tom smislu um pripada svakom biću ukoliko se ono može razumjeti. Govor je razumljeni bitak, bitak koji se može razumjeti. To je temeljni smisao hermeneutike. Svojoj filozofskoj hermeneutici pitanja i odgovora Gadamer namjenjuje zadaću da do „valjanosti dovede ontološku pozadinu hermeneutičkog iskustva svijeta“. „Razgovor koji je u tijeku ne može završiti. Loš je hermeneutičar tko sebi umišlja da bi mogao ili da bi morao reći zadnju riječ.“ Jer, tko je iskusio ljudsku konačnost, „taj zna da on nije gospodar ni vremena ni budućnosti“. UMJETNOST Umjetnost je nezamljenjivo vrelo istine. Obilježja umjetnosti su igra, simbol i svečanost. - Igra znači djelatnost koja je sama sebi svrhom, koja izvan sebe nema druge svrhe. - Simbol znači da umjetničko djelo uvijek ukazuje na nešto drugo što valja prepoznati, a što nije izravno vidljivo i razumljivo. - Svečanost znači zajedništvo i prikaz toga zajedništva u savršenom obliku.