Filozofija G. E. Moorea - Ivan Kuvacic

IVAN KUVAČIC / FILOZOFIJA G. E. MOOREA

Urednici biblioteke DR PREDRAG VRANICKI DR OLEG MANDIC

IVAN KUVACIĆ

FILOZOFIJA GEORGEA EDWARDA MOOREA

NAPRIJED Z A G R E B 1961

FILOZOFIJA GEORGEA EDWARDA MOOREA Kritička analiza

UVOD Jedna od osnovnih suprotnosti, u okviru koje se razvija moderna evropska filozofija, jest suprotnost između raciona­ lizma i empirizma. Budući da se racionalizam razvija na evropskom kontinentu, a empirizam na britanskom otoku, često se evropska racionalistička filozofija suprotstavlja engle­ skoj empirističkoj filozofiji. Danas, jednako kao i prije dvjesta godina, istinita je tvrdnja da se evropska spekulativna misao teško miri s engleskim empirizmom. No baš zbog toga što se radi o suprotnostima, koje se međusobno prožimlju i nadopunjuju, nemoguće je potpuno ovladati jednom, bez so­ lidnog poznavanja druge. Naime, ako svaka od suprotnih strana sama po sebi pretpostavlja drugu, i ako nijedna od njih ne može biti ni zamišljena bez druge, onda je očito da se njihova istina ne nalazi ni u jednoj od njih uzetoj posebno, već da je sadržana u njihovom jedinstvu. Kantova filozofija zauzima centralno mjesto u modernoj ‘ građanskoj filozofiji upravo zbog toga što predstavlja pokušaj da se prevlada­ vanjem ovih suprotnosti ostvari njihovo jedinstvo. Naglašavajući potrebu povezanog razmatranja problema, mi međutim ne smijemo ispustiti iz vida da sinteza nužno pretpostavlja analizu. Kantov sintetički pokušaj zasniva se na analitičkom radu drugih filozofa kao na svojoj, nužnoj pretpostavci. Tako i naše današnje proučavanje suvremene evropske filozofije polazi od analitičkog razmatranja djela pojedinih filozofa. Sasvim je razumljivo, što su djela njemačkih i francuskih filozofa kod nas mnogo bolje poznata i mnogo bolje obrađi­ vana od djela engleskih filozofa. No želja da se izbjegne jednostranost orijentacije i da se dođe do jedinstvenog po­ 7

gleda koji uključuje poznavanje jedne i druge suprotnosti, navodi nas i na proučavanje djela engleskih filozofa. Ovu želju podupire i vidan porast utjecaja suvremene engleske filozofije u drugim zemljama. Mislim da nije potrebno posebno dokazivati aktuelnost marksističke, monografske obrade pojedinih, vodećih, suvre­ menih građanskih filozofa. Kod nas je naime potpuno pre­ vladano nepravilno gledište da filozof marksist mora izbje­ gavati kontakt sa suvremenom građanskom filozofijom i smatra se da je jedan od njegovih zadataka kritičko osvjetlja­ vanje osnovnih problema nemarksističke filozofije. Sam karakter ovog zadatka zahtijeva da mu se pristupi ozbiljno i s mnogo odgovornosti. U protivnom slučaju nije se moguće izdići iznad nivoa popularnog, nekritičkog prikaza ili kompilativnog pregleda. Kada se pristupa ovom zadatku, ne smije se ispustiti iz vida da nijedna druga nauka ne odra­ žava pojedina društvena zbivanja na tako apstraktan i supti­ lan način, kao što to čini filozofija. Stoga je sasvim razumno pretpostaviti da u osvjetljavanju njenih pitanja svakom velikom uopćavanju mora prethoditi detaljna monografska obrada pojedinih filozofa ili filozofskih problema. Kritička analiza filozofije Georga Edwarda Moorea, što je zadatak ove radnje, — polazi od navedenih pretpostavki. Radnja obuhvaća Mooreovu ontologiju, gnoseologiju i metodu, a etiku samo utoliko, ukoliko ona pruža ilustraciju Mooreove metode pobijanja idealizma. Osim članaka koji su štampani u raznim filozofskim časo­ pisima i prikaza u knjigama o suvremenoj engleskoj filo­ zofiji, o Mooreu je 1942. godine štampan velik zbornik prikaza — »The Philosophy of G. E. Moore« (edited by P. A. Schilpp, New York), a prošle godine je engleski filozof Alan R. White objavio knjigu — »G. E. Moore — A Critical Exposition —«. Zbornik sadrži kritičke prikaze devetnaestorice engleskih i američkih filozofa, kao i Mooreove odgovore na ove prikaze. Iako se ovi prikazi odnose na razne aspekte Mooreove filo­ zofije, oni ipak ne daju njenu cjelovitu sliku. Njihov glavni značaj je u tome, što su kritičkim ukazivanjem na pojedine probleme naveli Moorea da u odgovorima na kritiku objasni 8

neka sporna mjesta svoje filozofije. U ovom pogledu se naročito ističe članak O. K. Bouwsme: »Moore’s Theory of Sense Data«. A. White se u svojoj knjizi ograničio na razmatranje Mooreove metode koju on kritikuje sa stanovišta tzv. »oksfordske škole običnog jezika«. Za polazište svoje kritike on je uzeo Mooreov mladenački rad »Necessity«, kojem on pridaje mnogo veću važnost nego Mooreovom čuvenom spisu »The Refundation of Idealizm«. U ovom se s Whiteom slažu i mnogi drugi engleski interpretatori Mooreove filozofije. Umanji­ vanjem važnosti ovoga spisa, oni nastoje zasjeniti materija­ lističke tendencije Mooreovog realizma koje su se, logikom same stvari, razvile upravo na osnovi pobijanja idealizma. Proučavanje cjelokupnog Mooreovog opusa u sklopu s razvojem novije evropske filozofije pokazuje da se njegova glavna, historijska zasluga sastoji u tome, što je nepokolebivo stajao na čelu onih snaga koje su u Engleskoj izvojevale odlučnu pobjedu nad idealizmom i stvorile pokret koji je bitno utjecao na pravac i način engleskog filozofiranja u prvoj polovini dvadesetog vijeka. U kritičkom sukobu s idealizmom učvršćivala se Mooreova vjera u postojanje materijalnih stvari. Ova vjera koju on u zrelijim radovima naziva znanjem jest osnova njegove filozofije. Konstruktivni dio Mooreove filozofije sastoji se od poku­ šaja da se izgradi realistička teorija spoznaje koja bi obrazlo­ žila i dokazala postojanje materijalnih stvari. No ovi pokušaji su u tolikoj mjeri neuspješni da dovode u pitanje i samu ontološku osnovu od koje polaze. Glavne uzroke Mooreovih neuspjeha treba tražiti u isklju­ čivo teoretskom i antidijalektičkom karakteru njegove metode. Njemu nije jasno da mišljenje izrasta i da sa razvija u neraskidljivoj vezi s praktičnom, proizvodnom djelatnošću čovjeka, pa svi njegovi argumenti stoje u sferi čistog mi­ šljenja. Ovo odvajanje teorije od prakse sasvim je u skladu s njegovim osnovnim metodskim zahtjevom izolirane analize. Mooreovo apriorno odbijanje kombiniranja analize i sinteze dovelo je do takvih rezultata, koje lijepo ilustrira Goetheova izreka: 9

Dann hat ste die Theile in threr Hand Fehlt leider nur das geistige Band. Želja da se izbjegne jednostranost analize bila je glavni razlog nastojanja, da se proučavanje Mooreovih djela u ovoj radnji postavi u vezu s razvojem novije engleske i evropske filozofije. Ovim se objašnjava i činjenica, što radnja počinje poglavljem — »O engleskoj filozofiji na prekretnici dvaju stoljeća«. U radnji, a posebno u njenom zaključku, nalaze se neke primjedbe koje se odnose na utjecaj koji su Mooreovi pogledi izvršili i još vrše u suvremenoj engleskoj filozofiji. Ovim primjedbama se samo dotiče pitanje koje ne ulazi u okvir radnje.

10

ENGLESKA FILOZOFIJA NA PREKRETNICI DVAJU STOLJEĆA 0 UZROCIMA POJAVE IDEALIZMA KONCEM XIX VIJEKA

Razvoj engleske filozofije u posljednjim decenijima XIX vijeka kreće se u pravcu potpune pobjede idealizma. Upravo na prekretnici stoljeća ovo kretanje dolazi u svoj zenit. To razdoblje karakterizira tako izrazita potreba i želja za stva­ ranjem spekulativnih sistema da mu se u tom pogledu ne može naći paralela u cjelokupnoj historiji engleske filozofije. Ova pojava je neobična i na prvi pogled teško shvatljiva, baš zbog spomenutog uočljivog odstupanja od britanske tradicije. Osobina je engleske filozofije, sve do početka ovog pokreta da ona nikada potpuno ne napušta tlo plodonosnog empirij­ skog istraživanja. Ona se razvija u najužoj vezi s razvojem nauka čije rezultate većinom pravilno interpretira. Ovaj savez između prirodnih nauka i filozofije osobito se učvršćuje u drugoj polovini XIX vijeka, nakon epohalnih Darwinovih otkrića. Pa kako da se objasni naglo prekidanje ovog saveza do kojeg je došlo baš onda kada je on bio najčvršći i kada su postojali svi izgledi, da će pružiti sjajne rezultate? Pravilan odgovor na ovo pitanje, samim objašnjenjem neobično naglog zaokreta koji je doveo do potpune pobjede idealizma, mogao bi ukazati i na neke zakonitosti razvoja filozofske misli uopće. Slučaj je takav da nas njegovo shva­ ćanje odmah nužno upućuje na proučavanje odnosa, kako između filozofije i posebnih nauka, tako isto i između filo­ zofije i samog društva u kojem se ona razvija. Pa ipak postoje pokušaji da se problem svede isključivo na filijaciju ideja. Tako postupa npr. engleski filozof J. H. Muirhead u svojoj 11

knjizi: »Platonovska tradicija anglosaksonske filozofije«. U ovom djelu on ukazuje na stalnu struju idealističke misli u čitavoj povijesti britanske filozofije. Po njegovom mišljenju ovdje se radi o buđenju snaga koje su bile imanentne bri­ tanskoj misli od početka. Idealistički pokret koncem XIX vijeka samo je proširio i produbio korito ove struje. Dakle, ne radi se o odstupanju od britanske tradicije, jer se strani, njemački utjecaj shvaća kao snažan povod ili impuls u raz­ voju domaće filozofske struje. Ovo Muirheadovo gledište podvrgao je oštroj kritici nje­ mački filozof Rudolf Metz. Njegova knjiga o savremenoj engleskoj filozofiji je tako opširna uglavnom zbog toga što on izvanredno detaljno obrađuje sve, pa i manje važne pred­ stavnike engleskog neoidealizma, nastojeći pri tom dokazati da »novi pokret nije ni direktno ni indirektno povezan sa starim britanskim idealističkim strujama, već je izrazito povezan sa njemačkom filozofijom Kanta i Hegela«. Nasuprot Muirheadu on smatra da se može govoriti o potpunom od­ sustvu neke idealističke struje u razvoju engleske filozofije od smrti Berkeleya (1753), pa sve do pojave Stirlingova djela o Hegelu (1865). On kaže da je upravo u ovom periodu najteže otkrili neke značajnije idealističke tendencije u razvoju bri­ tanske filozofije, a nekoliko razbacanih i beznačajnih eseja nije moglo izazvati tako snažan pokret. Važno je napomenuti da se Metz u svojoj argumentaciji ne ograničava samo na filijaciju ideja. On je doduše stavlja na prvo mjesto, ali uz to navodi argumente koji jasno ukazuju na društvenu uslovljenost pokreta. On tvrdi da se radi o kasnom odjeku njemačkog idealizma, no pri tom naglašava da do »provale njemačke misaone struje na britanski otok« nije došlo zbog nekih vanjskih uzroka, već zbog unutarnje nužnosti. Iako se opravdano i Metzu može postaviti prigovor da precjenjuje utjecaj njemačkog idealizma u razvoju novije engleske filozofije, ipak njegovi argumenti, osim toga što imaju bolju logičku osnovu, nalaze također mnogo više po­ tvrda i u historijskim činjenicama. Sama Metzova analiza 12

djela engleskih idealista pruža dragocjeni materijal na temelju kojega se mogu donijeti zaključci o karakteru i uzrocima pokreta. Činjenica koja odmah upada u oči kod proučavanja djela engleskih neoidealista sastoji se u tome, što kod hjih u prvi plan izbijaju religiozni ili teološki interesi. Otvoren neposredan savez između idealizma i religije osobito je očit kod prvih predstavnika ovog pokreta. I ovom zgodom, kao i dva puta ranije, idealizam u Engleskoj se razvija da bi priskočio u pomoć religiji koja se našla u stvarnoj opasnosti zbog naglog širenja materijalizma. Prvi put su kembrički platonisti uz pomoć Descartesa i Platona vodili borbu s »mehanicističkoateističkom« filozofijom koja je ponikla na osnovi razvoja nauka' u XVII vijeku. Drugi put je Berkeley pozvao na uzbunu u borbi protiv materijalizma i deizma koju je donijelo Newtonovo vrijeme. Ova tradicionalna suprotnost između filozofije i religije, između znanja i vjere, u prvoj polovini XIX vijeka još nema oblik otvorenog sukoba. Ako se ne uzme u obzir nekoliko povremenih okršaja, protivnici su zauzimali stav tolerancije. Filozofija se bavila svojim pitanjima, ostavljajući pri tom teologiju na miru. U drugoj polovini vijeka situacija se temeljito mijenja. Pod utjecajem razvoja nauke filozofija zauzima izrazito neprijateljski stav prema religiji. Zakon o »očuvanju energije« pridonosi potiskivanju gledišta da čovjek svojom slobodnom voljom može utjecati na tok događaja, a darvinizam odlučno razbija gledište prema kojem čovjek stoji iznad prirode kao neko natprirodno biće. Skupa s ovim pada i princip svrsishodnosti koji je osnova sistema tzv. »prirodne teologije«. Prilagođivanje organizma okolini u kojoj se nalazi proizlazi na temelju međusobnog utjecaja između slučajnih varijacija i promjenljivih okolnosti. Na prilagođivanje se ne može više gledati kao na dokaz specijalne božje milosti. Naturalizam i materijalizam koji se bujno razvijaju među pristašama Darwina brzo se šire ne samo među naučen ja­ cima, već prodiru i u širu publiku. Ovo je ugrozilo temelje na kojima počiva cjelokupni religijski pogled na svijet, stoga su teolozi morali ustati u obranu. No borbu protiv materi­ jalizma nije bilo moguće voditi samo teološkim oružjem; 13

neprijatelja je trebalo savladati na njegovom vlastitom terenu i njegovim vlastitim oružjem, to jest filozofijom. U ovom momentu domaća engleska filozofija je potpuno zakazala. Ne samo što nije pružila religiji novo oružje u njenoj borbi s materijalizmom, već je, kako Metz primjećuje, »prešla s razvijenim zastavama na stranu neprijatelja.«1 U ovoj situaciji, ortodoksni crkveni krugovi, videći da religija može održati pobjedu jedino u savezu s idealizmom, širom otvaraju vrata invaziji njemačke filozofije. Dakle, oživljavanje nje­ mačkog idealizma u Engleskoj koncem devetnaestog vijeka nije bilo izazvano filozofskim interesima, već željom da se učvrsti ortodoksna teologija i da se obrani ugrožena vjera. Spomenuli smo da se ove tendencije osobito jasno vide u djelima pionira pokreta (Stirlinga, Greena, Wallacea, Cairda). Za sve njih, a i za većinu ostalih, filozofski idealizam znači u prvom redu potporu i obranu religije. Metz kaže za Stir­ linga da je kao filozof bio prerušeni teolog. Teistički interesi su za njega u tolikoj mjeri dominantni da on Hegelovu filo­ zofiju interpretira kao ortodoksnu teologiju. On piše, »da Hegelov sistem podupire i daje snagu svakoj tezi kršćanske religije«.12 Upravo u navedenom Stirlingovu stavu treba tražiti razlog zbog kojeg većinu engleskih hegelijanaca zanima samo Hegelov metafizički sistem, te oni uopće ne obraćaju pažnju na njegovu dijalektičku metodu. Razvoj engleskog neoidealizma dobar je primjer koji po­ kazuje u kolikoj mjeri može biti besmislen neki pokušaj objašnjavanja jedne određene ideološke pojave neovisno o društvenim prilikama u kojima se ona razvija. U ovom slu­ čaju konkretne činjenice nepobitno pobijaju svaku tezu spontano-samostalnog razvoja. Idejno ugroženi interesi vladajuće klase engleskog društva bili su uzrok neobično naglog zao­ kreta u razvoju filozofske misli sedamdesetih godina prošlog vijeka. Odbacuje se i stara empiristička tradicija i tradicio­ nalna veza filozofije s naukama zbog toga što su svojom plod­ nom suradnjom dovele do negacije postojeće vjere, a uvozi se 1 Dr Rudolf Metz: A Hundređ Years of English Philosophy, London 1950, str. 249. 2 Stirling: The Sekret of Hegel — vol. 1. str. 148. 14

strani njemački idealizam da bi poslužio kao brana protiv ateizma. Na univerzitetima u Oxfordu i Glasgowu užurbano su bili pripremljeni filozofski kadrovi koji su onda pošli po cijeloj zemlji i postepeno zauzeli katedre i druge nastavne položaje na ostalim univerzitetima, sprečavajući na taj način širenje darvinizma i materijalizma. Studenti su bili odgajani više na Hegelovoj metafizici, a manje na Kantovoj filozofiji, jer su posljednjeg zbog Hamiltonove interpretacije smatrali skeptikom. Idealizam se posvuda brzo proširio. Metz primijećuje da »ovoj radikalnoj promjeni i preorijentaciji nema paralele u cjelokupnoj historiji britanske misli.«3 On dodaje da ni u jednoj drugoj zemlji idealizam nije bio tako sjajno obnovljen niti je imao tako moćan utjecaj, kao što je to bilo u Velikoj Britaniji u posljednjoj trećini devetnaestog vijeka. Na koncu on izražava čuđenje što ovo obnavljanje Kanta i Hegela nije imalo nikakav utjecaj na Njemačku. Ako se uzme u obzir očita neoriginalnost samog pokreta, kao i uloga koju je on odigrao, onda je teško prihvatiti pretpostavku da ovo čuđenje ima obrazložen karakter. /

PREVLADAVANJE SPOZNAJNE JEDNOSTRANOSTI EMPIRIZMA

Usprkos činjenici što je širenje njemačkog klasičnog ide­ alizma u Engleskoj bilo uvjetovano teološkim interesima, te što je prema tome imalo svrhu da pomoću apstraktnih speku­ lacija odvrati pažnju od zaključaka koji su nužno proizlazili iz velikih naučnih otkrića XIX vijeka, ipak je kontakt sa filozofijom Kanta i Hegela donio veliku korist engleskoj empirističkoj misli. Ta korist nije proizašla iz kontakta s Hegelovom dijalektikom, jer engleski filozofi, što smo već naveli, nisu na nju gotovo obraćali pažnju. Iznimku u tom pogledu predstavlja Mac-Taggart, jedan od posljednjih predstavnika neoidealizma, i donekle Bradley, glavni predstavnik pokreta. No dok prvi interpretira dijalektiku u biti kao evolucionu 3 R. Metz: A Hundred Years of British Philosophy — str. 267.

15

teoriju, dotle je drugi sklon da je shvati i primijeni samo subjektivno, ne određujući pritom granicu između nje i sofistike. Najveća korist koja je za englesku filozofiju proizašla iz kontakta s njemačkim idealizmom sastoji se u tome, što je bila sagledana jednostrana ograničenost i bezizlaznost spo­ znajne teorije konsekventnog empirizma. Teorija pasivnog asociranja i odslikavanja osjetnih impresija, i na njegovoj osnovi razvijena nominalistička negacija apstraktnih ideja, nužno je završila u Humeovom skepticizmu. Izlaz je bio mo­ guć jedino na taj način da se prihvati aktivna uloga mišljenja u procesu spoznaje. Budući da je Kantova filozofija upravo takav pokušaj kritičkog prevladavanja suprotnosti između osjetne i razumske spoznaje koji naglašava aktivnu, sintetičku ulogu mišljenja, moglo se očekivati da će njegove misli po­ stati predmetom temeljitog studija. I doista, uvođenje Kanta u Englesku ide po toj liniji, što je on tobože veliki Humeov učenik koji je misli svog učitelja dalje razvio. Tako Thomas Hill Green, jedan od pionira pokreta, osla­ njajući se na Kanta pokušava prevladati Humeov skepticizam. Green napada Humea što on svu realnost svodi na impresije (Bundle Theory). On kaže da je nemoguće shvatiti kako Humeovi atomski osjeti djeluju jedan na drugoga i kako mogu tvoriti onaj red koji se nama javlja. Green transfor­ mira Humeov atomizam pomoću svoje teorije odnosa. Dok Hume tvrdi da su ideje supstancije kauzaliteta, identiteta itd. — samo fikcije, jer nisu date ni u jednoj impresiji, Green pokazuje da su upravo tačno takvi, po Humeu »nerealni« odnosi, ono što spoznaju čini mogućom. Stvari nisu neovisne jedna o drugoj, već su realne samo utoliko, ukoliko izlaze iz svoje izolacije i ukazuju na nešto drugo. Dakle, realnost stvari nalazi se u odnosima koji ih povezuju. Odnosi koji konstituiraju stvari pretpostavljaju suodnoseću funkciju duha. Suodnoseći akt duha jest u stvari Kantovo sintetičko jedin­ stvo apercepcije, a gledište, da je ovaj akt suodnošenja ono što konstituira realnost, implicira Kantovu izreku da razum propisuje zakone prirode. No Green se postavlja u ekstremnu poziciju prema senzualizmu koji on otkriva i u Kantovoj »stvari po sebi«. On 16

kaže da ono što je, ex hipotesi, nespoznatljivo ne može ulaziti u neki odnos sa spoznavajućim duhom. Ako je »stvar po sebi