filozofija - Djordano Bruno
May 5, 2017 | Author: Tamara Novovic | Category: N/A
Short Description
Download filozofija - Djordano Bruno...
Description
"Pocetak, sredina i kraj rodjenja, rasta i savrsenstva svega sto vidimo sastoje se od suprotnosti, postoje u suprotnostima i usmereni su prema suprotnostima i bez obzira sta suprotnost jeste postoje akcija i reakcija, postoji kretanje, razlicitost, mnogostrukost i red, postoje stepeni, postoji niz stvari i njihova promenljivost". Djordano Bruno (1548-1600.) Na padini planine Vezuv, u gradicu Nola, rodjen je 1548. Djordano Bruno. Njegovom rodjenju je prethodio vazan dogadjaj koji ce odrediti njegovu tragicnu sudbinu. Astronom Nikolaj Kopernik napisao je 1543. "De revolutionibus orbium coelestium", gde nasuprot ucenju crkve da je Zemlja centar Svemira razvija teoriju da se Zemlja svakog dana okrece oko svoje ose i sa ostalim planetama kruzi po orbiti oko Sunca. Dete koje ce ime porodice Bruno uciniti besmrtnim zvalo se Filipo. U desetoj godini decak je poslat u skolu u Napulj a u petnaestoj u dominikanski manastir, gde je dobio ime Djordano. Odmah se pobunio protiv svestenika koji "pokusavaju da me odvuku od vrednijih i uzvisenijih razmisljanja, da moj duh okuju lancima i da od slobodnog coveka u sluzbi vrlina stvore od mene roba jadnog i glupog sistema prevare". Uskoro je Djordano nabavio primerak Kopernikove knjige. U 24. godini napisao je komediju u kojoj daje plasticnu sliku izopacenosti koja ga okruzuje. Odmah je optuzen za jeres. Pobegao je iz manastira i poceo lutanje koje je trajalo petnaest godina. U Francuskoj stice naziv doktora teologije. Kao vanredni profesor ima mogunost da zivi u Parizu i da deo vremena posveti pisanju. U 35. godini odlazi u Englesku. Kraljica Elizabeta otvoreno izrazava odusevljenje njegovim delima. U Oksfordu Djordano drzi predavanja o besmrtnosti duse, o doktrini reinkarnacije kao i o Kopernikovoj teoriji. Djordano kaze da se Svemir sastoji od beskrajnog broja solarnih sistema, od kojih svaki ima svoje sunce i planete. Ta sunca, kaze on, svetle sopstvenim sjajem a planete zrace odbijenu svetlost. To nije bila jedina dogma koju je osporio. "Priroda je je ziva jednika zivih jedinki a u svakoj od njih postoji snaga celine. Priroda se, zato, ne sme posmatrati kao stvorena." Po povratku u Pariz Bruno objavljuje 120 teza u kojima upozorava Francuze na opasnost slepe vere i trazi od njih da se klanjaju samo pred istinom. Odlazi u Nemacku da obidje nekoliko univerzitetskih gradova, ali nailazi na neprijateljski stav. U Frankfurtu ga opisuju kao "coveka siroke inteligencije, dobro upoznatog sa svim naukama, ali bez traga vere u sebi." Na sajmu u Frankfurtu srece dvojicu italijanskih knjizara. Oni odnose u Veneciju nekoliko njegovih knjiga. Knjige privlace paznju mladog venecijanskog plemica, Djovanija Moceniga, koji je sluzio kao jedan od agenata inkvizicije. On pise Brunu, poziva ga u Veneciju i obecava mu pomoc u radu. Bruno prihvata poziv ne videci zamku. Mladi plemic zahteva da ga Bruno nauci "tajnama magije". Bruno objasnjava da je filozof. Sledeceg dana Mocenigo salje inkviziciji optuzbu protiv Bruna, koga odmah odvode u tamnicu. Bilo je to 22. maja 1592. Sedam dana kasnije Bruno je pred sudom. Mocenigo ga optuzuje za ucenje da Zemlja nije centar Svemira vec samo jedna od planeta koje kruze oko Sunca. On ga optuzuje i za neprihvatanje crkvenih dogmi.
Posto su optuzbe predocene inkviziciji Bruno u detalje razvija svoja ucenja a kada ga inkvizitor upozorava na ozbiljne posledice koje ga ocekuju ako se ne odrekne svojih stavova, Bruno cuti. U naredna dva meseca Bruna je u tamnici inkvizicija podvrgla najtezim mucenjima. U Rim ga dovode 23. februara 1593. Tamo u mracnoj tamnici ostaje zatocen sedam godina. Ponovo ga izvode pred sud inkvizicije 21. decembra 1599. i opet mu traze da se odrekne svog ucenja. Uprkos sedam godina tamnice i mucenja Bruno ponavlja da se "ne bi ni usudio niti pristao da se odrekne svojih stavova". Papa 20. januara 1600. naredjuje da Bruna predaju inkviziciji. Izvode ga pred sud gde slusa presudu a zatim ga upucuju u zatvor za osudjene na smrt uz uobicajenu napomenu da ima da bude pogubljen bez prolivanja krvi, sto znaci spaljen na lomaci. Bruno izgovara svoju poslednju recenicu: "Vi se mnogo vise plasite da izreknete presudu nego sto se ja plasim da je cujem". U ranu zoru u petak, 17 februara 1600. jedna od povorki koje su u to vreme bile uobicajene za Rim vidjena je na putu prema Cvetnoj poljani, mestu na kome je crkva spaljivala svoje sinove jeretike. Djordana Bruna su odveli na gubiliste i vezali za stub. Umro je u plamenu. Galileo Galilej je kasnije postao slavan razvijajuci teorije koje je Bruno hrabro objavio. Naravno, uskoro se i on nasao pred inkvizicijom. Medjutim, Galileo se odrekao svojih stavova i tako je spasao zivot. U godinama koje su sledile imao je mnogo oktrica koja su ga ucinila naucnom zvezdom svog i kasnijih vremena. Cuvena recenica "Eppur si muove!" ("Ipak se krece!") cesto se pripisuje njemu. Galileo ju je navodno rekao na samrti. Po mom misljenju, samo je Filipo mogao da kaze tu recenicu. On nije postao najveci medju naucnicima, ali je svakako moja najomiljenija licnost svih vremena. PS Filipo je bio i ljudsko bice. Jedna od optuzbi se odnosila na njegov "nemoralni zivot". Evo njegove pesme poznate kao "Izvinjenje Nolanca" (coveka iz Nole):
Seren Kjerkegor (5. maj 1813 — 11. novembar 1855), bio je danski filozof, teolog i pjesnik. Njegova filozofija se smatra prvim oblikom egzistencijalističke filozofije. Kjerkegor je žestoko kritikovao hegelijanizam svoga vremena i ono što je on smatrao formalnostima hrišćanske crkve. Najveći deo njegovog dela, bavi se religijskim problemima kao što su priroda vere, problemima hrišćanske Crkve kao institucije, hrišćanskom etikom i uopšte teologijom, ali i emocijama i osećanjima ličnosti koja se afirmiše kroz različite odluke u životu. Svoje rano delo je pisao pod različitim pseudonimima kroz osobene poglede i kompleksnu dispoziciju dijaloga.
[uredi] Biografija Seren Obi Kjerkegor rodio se 5. maja 1813. godine u Kopenhagenu. Njegov lični život obeležili su događaji koje je dansko društvo smatralo skandaloznima, a tu spadaju: porodična mitologija, raskid veridbe s Reginom Olsen, napad satiričnog lista,, Gusar" na Serena i istupi filozofa protiv Crkve. Serenov otac, Mikal, poticao je iz siromašne porodice. U mladosti je u neobično teškim uslovima čuvao ovce, i tako je prokleo Boga zbog svoga teškog života. To je osnov prvog porodičnog
mita. Tumačeći svoj greh po Starom zavetu, otac je smatrao da će Bog zbog njegova prestupa kažnjavati celu porodicu, te je decu vaspitao u duhu verskog fanatizma. Poslat u Kopenhagen kada mu je bilo 12 godina otac budućeg filozofa se brzo osamostalio i obogatio. Mladi Seren je, međutim, gotovo celokupnu imovinu koju je nasledio od oca utrošio na štampanje knjiga, a poslednju paru namenio je za štampanje anticrkvenih letaka, koji su izlazili pod zajedničkim nazivom „Trenutak“. Osnov drugog porodičnog mita je to što je Serenova majka bila druga žena njegovog oca. Venčali su se godinu dana posle smrti njegove prve žene, a četiri meseca kasnije se rodilo njihovo prvo dete. Po religijskom moralu - zgrešili su. U drugom braku otac je imao sedmoro dece, od kojih je Seren bio najmlađi. Majka i petoro dece, od koji četvoro nisu čak ni dočekali 33 godine - Hristov vek, umrli su, iz čega je Kjerkegorov otac zaključio da je to božja kazna zbog počinjenog greha. Sumorna atmosfera u kući uzrok je što Seren nije u roku završio teološke studije, koje je započeo 1830. godine. Kao dvadesettrogodišnjak seli se iz kuće i vodi raspusan život, iako je otac više puta pokušavao da ga vrati sa grešnog puta. Iznenadna očeva smrt 1838. godine navela ga je da završi prekinute studije. Završne ispite polaže 1840. godine, a već sledeće godine završava disertaciju pod naslovom „O pojmu ironije“. Završetak njegovih studija se vremenski poklapa sa „Regininim slučajem“. Septembra 1840. godine Seren se verio s Reginom Olsen, a posle nepunih godinu dana raskida veridbu. Pojedinostima i uzrocima raskida posvetio je celo poglavlje knjige „Stadijumi na životnom putu“, pod naslovom „Kriv? Nekriv? Istorija patnje. Psihološki eksperiment“. Posle boravka u Berlinu, gde je slušao predavanja Šelinga, koja su ga brzo razočarala, počinje razdoblje stvaralačke euforije, koje traje od 1843. do 1846, odnosno do godine u kojoj je Kjerkegor očekivao svoju smrt. Najpre je objavio knjigu pod antihegelovskim naslovom „Ili-ili“, koja se pojavila pod pseudonimom Viktor Eremit. Knjiga prikazuje dva tipa života: estetski, slobodan od odgovornosti, i etički, u kome se čovek podređuje zahtevima društvenog života. Završni deo knjige sadrži i propoziciju religijskog tipa života. Između tih tipova života nema kompromisa. Postoji alternativa: ili, ili. Ubrzo potom pojavila se knjiga „Ponavljanje“, izdata pod pseudonimom Konstantin Konstantinus. Istovremeno pojavila se knjiga „Strah i drhtanje“, koju je objavio pod pseudonimom Johanes de Silencio. Obe knjige se dopunjavaju predstavljajući događaj u literaturi i filozofiji, a kroz obe knjige se takođe provlači i problem Regine i oca. Potom Kjerkegor piše „Filozofske mrvice“ i „Završni nenaučni postskriptum uz filozofske mrvice“. U filozofskom pogledu to su njegove najvažnije knjige. „Pojam strepnje“, naredna knjiga, sadrži psihološku interpretaciju bespredmetne strepnje, kao i njenu konfrontaciju sa dogmom prvog greha. Tokom devet godina koje su usledile posle datuma očekivane smrti napisao je jedva tri knjige. Na samrtnoj postelji je završio pisanje „Dnevnika“, koji je imao čak 2845 strana. Ovaj najveći danski filozof poslednje dane proveo je u bolnici u kojoj je umro 11. novembra 1855. godine. Na nadgrobnom spomeniku uklesan je, u skladu sa filozofovom željom, stih iz Brorsonove crkvene pesme: „Det er en liden tid, saa har jeg vunden...“ Kjerkegorov značaj za razvitak evropske filozofije uopšte postao je vidljiv tek početkom prošlog veka, a najveći je uticaj imao na razvitak egzistencijalističke misli dvadesetih i tridesetih godina, koji se održao sve do naših dana.
Duhovne nauke
Po Diltaju, zadatak duhovnih nauka je u razumevanju i tumačenju problemskih sklopova, da one iznutra razumeju stvari (ono što uvidiš ne moraš prihvatati i slagati se sa tim, ali ih treba razumeti). Duhovne nauke se isprva zasnivaju na metafizici, ali se od 18. veka one od nje otuđuju. Postojala je pretnja da se duhovne nauke u potpunosti podvrgnu principima pozitivnih nauka. Duhovne nauke, u koje spadaju i istorijske, su sve nauke delujućeg čoveka; u kojoj god sferi čovek da dela, imate posla sa duhovnom naukom (npr. pravo) Kod prirodnih nauka, objašnjavalačkih, stvari se posmatraju spolja, postoji distanciranost onoga ko posmatra i onoga šta se posmatra. Kod duhovnih nauka ne postoji ta distanca subjekta i objekta, prećutno se uživljava u situaciju, i ova ontološka bliskost omogućava razvoj i razumevanje. U njoj se traže motivacioni sklopovi, a ne kauzalni. U tome je klučna volja i pitanje “zašto?”, a ne “kako?”. Bez obzira na razlike između epoha čovek mora biti sposoban da se uživi. Diltaj je uočio da istorija nije uređena po naučnom principu. Diltaj je izneo kritiku istorijskog uma, to je nastojanje da se razume stvarnost istorije i da je njena suština u našoj interpretaciji. Mi se ne možemo odvojiti od svoje interpretacije. “Objektivna” stvarnost je čoveku data podsredstvom činjenica svesti. Doživljaj je ključni element, realnost nije čista već je propuštena kroz prizmu našeg doživljavanja, mi je ne možemo odvojiti od toga kako mislimo.Doživljaj je tehnički termin za akt teorijske svesti, ali postoji ograničen domet teorijskog rasvetljavanja duhovne svesti. Po Diltaju, saznajni teorijski subjekat je konkretni istorijski čovek. U istorijskoj nauci u nedostatku činjenica intuicija može pomoći u razumevanju događanja, i to je legitiman put koji mora biti kontrolisan racionalnim mišljenjem.
[уреди] Pitanje realnosti spoljašnjeg sveta
Diltaj pripada pravcu radikalnog skepticizma. Po njemu u spoljašnjem svetu učestvujemo samo našim čulima. Mi ovu tvrdnju ne možemo da dokažemo, ali je našim moćima razumemo. Primena metoda prirodnih nauka u sferi duhovnog je dovelo, međutim, do raznih nejasnoća. [уреди] Pojam života
Empatija, htenje, osećanje, su po Dilataju, odlike živog čoveka. “Živ subjekt”, život u punoći svojih izražavanja, služi kao uporište razumevanja duhovnih nauka. Osnov mogućnosti razumevanja je ontičko preklapanje subjekta i objekta. Onaj ko razumeva povest i onaj ko je stvara u principu je isti. Ontička istost nas i onih nekad je u tome što je u osnovi to jedan te isti duh, jer postoji vrsta koja se zove čovek (sukob sa osnovnim principom istorizma individualnost). Garant za mogućnost razumevanja je metafizički entitet života (ostvaruje kontinuitet). Život je to što je isto i kod nas danas i kod drugih, i samo je pitanje koliko i kako možemo da preplitanje u istoriji racionalno individualizujemo. Racionalno je samo delimično moguće, pa se zato javljaju greške u tumačenjima. Priroda života je takva da on ograničava mogućnost racionalnog tumačenja, te istoriju uvek treba iznova tumačiti. Po Diltaju ne postoji večna istina, nikada se ne može doći do kraja u razumevanju. (Ako svako vreme na svoj način tumači istoriju postavlja se pitanje zašto se bavimo naukom ako je njen rok trajanja unapred ograničen?) Filozofija je, po Diltaju, samopromišljanje, samoprepoznavanje života. [уреди] Razumevanje
Subjekat razumevanja društvenih nauka je duh. Duh u meni prepoznaje duh u drugom. Ono što drži celokupnu stvarnost je duh (Hegel i Diltaj). Duh koji promišlja stvarnost je isti onaj koji je stvara. Samo prihvatanje ove teorije zavisi od poverenja, jer se ona ne može dokazati. Proces razumevanja je psihički doživljaj naknadnog razumevanja (deskriptivna psihologija). Mi tada ponovo doživljavamo, oponašamo stvarnost, i potebno je što veće približavanje onog izvornog doživljaja čoveka koji je bio tamo. Potrebno je uživeti se što više. Ovde se uočava problem razlikovanja literalnog i storijskog doživljavanja i pisanja, i pitanje uočavanja istine. Psihologija je sredstvo pronicanja u jedinstveni živi duh.
Volter (1694. - 1776.), francuski književnik, istoričar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gde ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde će ostati tri godine. Rečeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i Šaftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Volter se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire.
"U Volterovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Volter sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Volter nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu." Volter (1694. - 1776.), francuski književnik, istoričar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gde ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde će ostati tri godine. Rečeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i Šaftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Volter se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire. "U Volterovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Volter sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na
suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Volter nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu." "Kad mu je bilo 18 godina, Volter je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovijetke, dok će mu sva druga dela spavati vječnim snom na policama biblioteka." "Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltera zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge." "Ono što Volterovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao." Što ima zajedničko tako raznovrsnim Volterovim delima? Prije svega ton, koji je kod Voltera uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim delima vi nećete naći ni jednu jedinu osobe koju autor smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Volter uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovijedaka je Volterova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Volteru, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"
Volterovi aforizmi: Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge. Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat. Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima. Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima. Anegdota o Volteru: Kada su 1734. godine tiskana Volterova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje delo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Volter je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Volter je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju." Filozofski roman: Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva dela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim. Kandid: Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Volter je ovaj roman objavio 1759. godine u ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Volterova života), ali i napadana. Na optužbe Volter jednostavno odgovara da on tu detinjariju nije napisao.
"Kandid" je nastao u isto vrijeme iz Volterova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Volter će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju delatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Volterova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Volter najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois) Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Volter nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Volterove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Volter postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Kandid živi "u najboljem od svih mogućih svjetova". Volterov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Lajbnica, po kojoj je svet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Volter svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Volterove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Volter propovedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svet unapredio. To bi mogao biti smisao Candidovih reči upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt. Volter je svoje remek-delo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao posle šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.
View more...
Comments