Filipec Donja Panonija od 9 do 11 st.pdf

Krešimir Filipec

Donja Panonija od 9. do 11. stoljeća

Knjiga je nastala u okviru Tempus projekta “Curricular Reform of Heritage Sciences in Bosnia and Herzegovina” (BIHERIT)(2012-3014/001-001)(Broj projekta: 530755-TEMPUS-1-2012-1-BA-TEMPUS-JPCR), koji je finansiran od strane Evropske komisije. Ova knjiga prikazuje gledišta autora i ne predstavlja mišljenje Komisije. Evropska komisija nije odgovorna za bilo kakvu upotrebu informacija koje se ovdje nalaze.

Sarajevo, 2015.

Autor: Krešimir Filipec Izdavač: Univerzitet u Sarajevu

Za Izdavača: Prof. dr. Muharem Avdispahić dr.h.c., Rektor Urednik: Edin Bujak

Tiraž: 300 primjeraka

Krešimir Filipec

Donja Panonija od 9. do 11. stoljeća

Univerzitet u Sarajevu / Sarajevo Sarajevo, 2015.

Crtež na naslovnici: Kameni ulomak s prikazom dva grifona i drvetom života – vjerojatno dio ambona (11. st.) / dio inventara predromaničke crkve u Loboru – Majka Božja Gorska (Hrvatska).

Crteži, zemljovidi, tablice i planovi: Krešimir Filipec – Crteži kamenih ulomaka iz Lobora: Krešimir Rončević – Fotografije: Arheološki muzej u Zagrebu, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Fototeka Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Fototeka Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Krešimir Filipec, Juraj Belaj − Lektura: Marko Alerić − Korektura: Jana Škrgulja – Dizajn i prijelom: Štamparija Fojnica d.o.o. - Fojnica − Tisak: Štamparija Fojnica d.o.o. - Fojnica

Recenzenti Hrvoje Gračanin (Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu), Mirja Jarak (Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu), Tajana Sekelj Ivančan (Institut za arheologiju, Zagreb), Darko Periša (Odjel za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb)

® Krešimir Filipec Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez prethodnog autorova dopuštenja.

KREŠIMIR FILIPEC

DONJA PANONIJA OD 9. DO 11. STOLJEĆA

SARAJEVO 2015

SADRŽAJ Predgovor...........................................................................................................11 I. Uvod......................................................................................................................15 A. Uvodna razmatranja..................................................................................15 B. Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st...........................21 II. Povijesni izvori................................................................................................33 A. Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima; od posljednjih desetljeća 8. st. do konačne prevlasti Franačke u zapadnom dijelu Panonije (do 803.)...........................................................................................33 a) Ponovni uspon Avarije – posljednja desetljeća 8. st...........................33 b) Avarsko ratovanje na zapadu – rat u Langobardiji i Bavarskoj od 774. do 790...............................................................................40 c) Obrat u ratovanju – Franci upadaju u Avariju 791..............................45 d) Nastavak avarsko-franačkog ratovanja od 792. do 803....................56 e) Pokopi mrtvih i groblja u Panonskoj nizini oko 800...........................76 B. Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828............................................................................................91 a) Pacifikacija Avarije, avarski ustanci i slavensko-avarski sukobi....91 b) Ustanak protiv franačke vlasti od 819. do 822./823. kao nastavak prijašnjih protufranačkih ustanaka .......................................................100 c) Sisak (Civitas Siscia)..........................................................................................119 d) Bugarski ulazak u Panoniju i rekonstrukcija franačke uprave 827./828..........................................................................128

C. Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907...................................................................... 143 a) Prvo doba od 828. do 880. – rat s Bugarima, razvoj Gornje Panonije, teritorijalna pripadnost Donje – nova upravna podjela Carstva...................................................................143 b) Drugo doba od 880. do 907. – rat s Velikom Moravskom, mađarska pustošenja, rasap franačke uprave u Panoniji..............158 c) Zametci feudalnog uređenja zemlje – središte posjeda..................172

D. Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.................................................................... 183 a) Prvo doba od 907. do 955. – rasap uprave u velikom dijelu istočnih vojvodstava i grofovija/udaljavanje od središta..............183 b) Drugo doba od 955. do 1000. – nova upravna podjela Panonije..............................................................................................212 c) Donja Panonija od 1000. do 1102. – Panonija (Panonnia regia)..............................................................................221

III. Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji....................................... 239 A. Počeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franačkog Carstva................................................................. 239 a) Počeci misijske djelatnosti..........................................................................239 b) Koncil ad ripas Danubii i njegove posljedice.......................................243

B. Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji.......................... 250 a) Središta Akvilejske patrijaršije u Panoniji...........................................250 b) Nalaz(i) iz Siska...............................................................................................259 c) Svetište Majke Božje Gorske u Loboru (Hrvatsko zagorje)..........263 d) Groblja u Panoniji od 10. do 12. st...........................................................270

C. Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis)........................................................... 277 a) Opći pregled – organizacija misija prema Conversio.........................277 b) Blatnograd.........................................................................................................285

D. Stvaranja više crkvene organizacije................................................ 298 a) Prinos bizantske misije kristijanizaciji Panonije..............................298 b) Prvi pokušaji stvaranja više crkvene organizacije u Panoniji......305

E. Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva.......................................................................... 313 a) Sisačka i Zagrebačka biskupija..................................................................313 b) Crkvena središta i stanje crkvene organizacije potkraj 11. st.....................................................................................................331

IV. Zaključna razmatranja............................................................................. 337 V. Popis literature i priloga........................................................................... 341 A. Popis kratica............................................................................................ 341 B. Popis literature ...................................................................................... 343 C. Kazalo imena .......................................................................................... 392 D. Kazalo mjesta ......................................................................................... 397

10

Predgovor Prvi put sam se s ovom temom susreo pišući doktorsku disertaciju pod naslovom „Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheološkim izvorima“, koja je obranjena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2002.1 Sada je taj rad prilično izmijenjen i dopunjen te su Slavonija, iz naslova disertacije, i južna Panonija, iz znanstvenog projekta, zamijenjene terminom Donja Panonija jer mi se, unatoč problemu kako nazvati definirani teritorij, taj naziv, u konačnici, učinio najmanje neprihvatljiv. O tome će više riječi biti poslije. Vrlo brzo nakon predaje doktorskog rada, izrađenog pod mentorstvom prof. dr. sc. Marina Zaninovića i uz pomoć Marije Šmalcelj, komisiji na ocjenjivanje, pod predsjedanjem prof. dr. sc. Janka Beloševića i tijekom čekanja obrane proveo sam prvu sezonu opsežnih zaštitnih arheoloških istraživanja u Loboru uz sjevernu stranu gotičke barokizirane crkve Majke Božje Gorske (dalje u tekstu: Lobor – MBG). Ta sezona istraživanja već je tada dopunila i potpuno izmijenila moja, ali i neka uvriježena, dotadašnja mišljenja o spomenicima i arheološkim ostacima od 9. do 11. st., ali i naše poimanje povijesti Donje Panonije (južne Panonije).2 Nakon završetka prve sezone istraživanja, a prije obrane disertacije, već su bile poljuljane neke od iznesenih teza. Stoga rad u predloženom i predanom obliku komisiji za ocjenjivanje, unatoč određenim dopunama, nije imalo smisla objavljivati. Nakon više od deset godina ponovno sam se latio istog posla jer mi se učinilo da panonski prostor i općenito povijest sjeverne Hrvatske, sjeverne i sjeverozapadne Bosne, odnosno Donja Panonija, u ranom srednjem vijeku još uvijek nije zadovoljavajuće obrađena. Istina postojale su, a u međuvremenu su se pojavile vrlo dobre arheološke i historijske rasprave i monografije. One su s historijskog, ali i iz arheološkog kuta poprilično dopunile naše poznavanje navedenog prostora. Posebno su se u tom vremenu razmahala zaštitna arheološka istraživanja u urbanim zonama, prigodom izgradnje najrazličitije infrastrukture, a osobito na trasama autocesta diljem Hrvatske. Stoga se ukazala potreba za tim da se ponovno pristupi obradi iste teme. Prije desetak godina činilo mi se da se može krenuti od zbivanja vezanih uz propast franačke vlasti u Panoniji, odnosno od vremena vezanog uz formiranje tzv. bjelobrdske kulture (posljednja četvrtina 10. st.), kako bi se obradila povijest južne Panonije od 10. do 13. st. Iako sam već u disertaciji započeo s potkraj 8. st., smatrajući da se jedino tako može pristupiti objašnjavanju fenomena pojave bjelobrdske kulture u drugoj polovini 10. st., ipak sam se fokusirao na zbivanja od sredine 10. pa sve do duboko u 12., pa i u 13. st. To mi se činilo kao logičan pristup problemu jer tada nije bilo puno sigurnog, dokazanog i općeprihvaćenog materijala i nalazišta da se s njima poveže karolinško vrijeme 9. st. s drugom polovinom 10. st., odnosno popuni „hijat“ od pedesetak i više godina južno od rijeke

1



2

FILIPEC, 2002.

FILIPEC, 2002a; FILIPEC, 2002b; FILIPEC, 2008.

11

Drave. Tzv. hijat nastupio je ponajviše zbog izostanka arheoloških istraživanja, pomanjkanja arheoloških predmeta u grobovima toga doba i nedostatka dobro datiranog materijala, a ne zbog stvarnog prekida života. Prije ga nisam mogao popuniti, osim spekulacijama, a one su se pokazale kao uglavnom pogrešne. Nekoliko godina poslije, držeći predavanja za studente preddiplomskog studija iz kolegija Arheologija i povijest srednjeg vijeka i za studente diplomskog studija arheologije na srednjovjekovnom smjeru iz kolegija Formiranje slavenskih država u srednjoj Europi na studiju arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i držeći sličan kolegij Arheologija Bosne i Hercegovine na preddiplomskog studiju arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, uvidio sam da ono što mi se činilo poprilično jasnim i sasvim prihvatljivim, ovdje ponajprije mislim na uobičajene interpretacije povijesnih procesa i povijesnih izvora od kraja 8. do početka 12. st., nije ni izbliza tako. Spremajući predavanja za studente morao sam posegnuti za povijesnim izvorima te ih pokušati interpretirati kao arheolog. Osnovni cilj bio mi je složiti događaje iz godine u godinu, napraviti kronologiju zbivanja koliko se to može prema vrlo često nesigurnim i dvojbenim povijesnim izvorima, a onda iz tih izvora izvući što više podataka korisnih arheologu u njegovoj interpretaciji. Napokon, cilj mi je bio ta zbivanja povezati sa spoznajama dobivenim uz pomoć drugih znanosti, ponajprije one arheološke. Danas je historijska znanost otišla puno dalje od običnog opisivanja događaja, ali arheologu koji se bavi materijalnim ostacima, često polazeći od predmeta, pojedinca ili manje cjeline, upravo su oni bitni. Historičari i arheolozi svojim specifičnim metodama pokušavaju rekonstruirati zbivanja i procese u prošlim vremenima, svaki svojom metodom, ali arheolozi, kao ni historičari, vrlo često nisu dobro pripremljeni da bi razumjeli rezultate drugih znanstvenih disciplina. Historičari nisu dovoljno pripremljeni da razumiju arheološke analize pa ih često tumače na pogrešan način ili, što je još češće, ignoriraju arheološke podatke, umjesto da ih integriraju u svoja istraživanja. Situacija kod arheologa je vrlo slična jer oni ili potpuno ignoriraju povijesne podatke ili ih tumače onako kako ih upućuju istraživanja i analiza dobivenih podataka iz istraživanja, odnosno često biraju ono iz povijesnih izvora što im odgovara ili što misle da odgovara njihovim rezultatima ili pak, jednostavno, prepisuju podatke smatrajući da su točni jer su, navodno, općenito prihvaćeni. Takva praksa vidljiva je u svakodnevici u kojoj svaka znanstvena disciplina vrlo često ide svojom metodom, uzimajući od druge ono što prepoznaje ili, što je još češće, ono što joj odgovara. Tako je i kod drugih znanosti: antropologije, etnografije, lingvistike, filologije itd. Primjenom tradicionalne metode i sredstava arheologija proučava ranosrednjovjekovnu kulturnu baštinu na svoj način. Takvom pristupu ni sam ne mogu odoljeti jer toliko stvari stoji na putu kako bi se sveobuhvatno pristupilo određenom problemu. Činilo mi se da moram sâm pregledati golemu literaturu i u izboru različitih, vrlo često dijametralno suprotnih i suprotstavljenih rasprava, često čitajući povijesne izvore ne iz originala, nego u priređenim izdanjima, donijeti vlastiti sud o tom vremenu, zbivanjima, ljudima i prostoru koji nam je dan u

12

baštinu. Ne znam koliko sam uspio jer sam svjestan da nisam mogao proći svu literaturu za tako golemo razdoblje i široki prostor. Svjestan sam mogućih pogrešaka i propusta jer mi nisu poznati svi procesi u nastajanju povijesnih izvora, no ipak sam na jednom mjestu sakupio svoja razmišljanja o tim ljudima i krajevima, zbivanjima i vremenu te sam se, možda, gdjegdje dotaknuo istine pa će stoga, možda, nešto od svega toga i opstati. Još uvijek vrlo malo znamo o u ovoj knjizi obrađenom razdoblju i svakim danom naše su spoznaje bolje, no sve to traje suviše sporo pa će se za neki odvažniji skok još pričekati poprilično dugo. Arheologija se ponekad ne može detaljno izraziti, ali da je neko područje u nekom određenom vremenu bilo naseljeno ili nije, to može odrediti u potpunosti. Isto tako s priličnom sigurnošću može utvrditi je li neko područje stalno naseljeno ili nije, je li riječ o utvrdi, naselju, crkvi, kući, kako su te građevine bile izgrađene, kakvom su tipu pripadale, kako su izgledale, kako su propale ili bile napuštene i najzad, može datirati groblja i slučajno pronađene predmete. Ova monografija nastajala je u okviru znanstvenog projekta Južna Panonija u ranom srednjem vijeku. Vođenje mnogobrojnih zaštitnih arheoloških istraživanja posljednjih dvadesetak godina omogućilo mi je da neke činjenice sagledam iz sasvim drugog kuta. S druge strane, predavanja koja sam pripremao za studente prisilila su me da se više posvetim studiranju i čitanju. Dio iskustva, znanja i rezultata s arheoloških istraživanja u kombinaciji s analizom povijesnih izvora prenio sam i u ovu knjigu. Koliko sam uspio u rekonstrukciji povijesti Donje Panonije, vjerujem da će ponajbolje pokazati čitatelji i kritika. Zahvaljujem svima koji su mi pomogli u realizaciji ove knjige. Zahvaljujem djelatnicima Univerziteta u Sarajevu, prije svega kolegi Adnanu Kaljancu na ponudi da se ova knjiga tisku u okviru njihove edicije potpomognute Tempus programom.

prof. dr. sc. Krešimir Filipec predstojnik Katedre za opću srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju – Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i gostujući profesor na Univerzitetu u Sarajevu na Katedri za arheologiju od 2010. do 2014. Zagreb, 12. studenog 2014.

13

14

I. Uvod

A. Uvodna razmatranja

Naslov knjige „Donja Panonija od 9. do 11. stoljeća“ najavljuje opis povijesti zemlje i teritorija okvirno smještenog južno od rijeke Drave do Save, ali i južno i sjeverno od navedenih rijeka. Za to područje nema jedinstvenog imena u ranom srednjem vijeku. Ono se u pisanim izvorima spominje nešto više tijekom 9. st., kad je počelo njegovo oblikovanje u okvirima Franačkog Carstva, a poslije tijekom 10. pa sve do kraja 11. i početka 12. st. ne samo da se ne spominje njegovo ime nego su i drugi pisani izvori poprilično rijetki, a često i dvojbeni. Ni danas ne postoji jedinstveni naziv za tu zemlju, jer je ona podijeljena na više suvremenih država. Možda bi se navedeni teritorij, u skladu s povijesnim izvorima i tradicijom, mogao nazvati Slavonijom, Sclavoni(j)om, sjevernom Slavonijom ili sjevernom Hrvatskom.3 Hrvatsko kneževstvo, vojvodstvo i kraljevstvo se u ranom srednjem vijeku u različitim pisanim izvorima također naziva Slavonijom, a isto tako i druge srednjovjekovne države i regije u srednjoj i južnoj Europi, što taj pojam čini prilično nepreciznim. Sjeverna Slavonija ili sjeverna Hrvatska značila bi sjevernu (zagorsku tj. iz jadranske, primorske i dalmatinske perspektive zemlju iza gora (Dinarida)) Hrvatsku. Tom problemu osobito je koncizno pristupio György Györffy u svome radu o Slavoniji, ali i u svojim drugim monografijama.4 Na podlozi povijesnih izvora pokazao je da izvori iz 11. i 12. st. pri spomenu Slavonije misle na cijelu Hrvatsku ili samo na primorsku Hrvatsku. U naslovu ugarskog kralja, naslov Slavonija (Sclavonia), za područje sjeverne Hrvatske, uvodi se tek od druge polovine 13. st. Prije toga to nije službeno, političko ili geografsko ime pokrajine, već se isključivo misli na Hrvatsku. Mogli bismo i reći: Sclavonia idem quod Croatia. Termin Slavonija (Sclavinia, Sclavania) kad se opisuje zemlja kojom vlada neki knez (Pribina) ili vojvoda (Montemer) pojavljuje se istina i ranije, ali je to naziv koji je preopćenit te se koristi i kod opisa drugih zemalja (recimo Velike Moravske). Mađarska arheologinja Ágnes Cs. Sós zadravski je prostor negdašnjeg Pribinova i Koceljeva vojvodstva u svojoj znamenitoj raspravi o povijesti transdanubijskih Slavena opisala jednostavno, geografskim pojmom

3



4

Vjekoslav Klaić u atlasu za hrvatsku povjestnicu koristi kod opisa Hrvatske za Petra Kriesimira god. 1069. naziv Sclavonia (KLAIĆ, 1877, Br. 3). U istom atlasu kod opisa Hrvatske (Chrobatia) u vrijeme kralja Tomislava god. 925. isti teritorij naziva Pannonia inferior (KLAIĆ, 1877, Br. 2), a Pribinovo kneževstvo oko 870. Sclavoniom (KLAIĆ, 1877, Br. 2, prilog). GYÖRFFY, 1970, 223–240. GYÖRFFY, 1988; GYÖRFFY, 2000.

15

Uvod

zapadna Mađarska (Ugarska).5 Lujo Margetić je u svojim vrlo poticajnim raspravama navedeni teritorij uvijek nazivao Slavonijom.6 U doktorskoj sam se disertaciji, 2002., odlučio za naziv Slavonija, no već sam tada shvatio da nisam dobro učinio te da je naziv južna Panonija kao geografski i neobvezujući naziv regije možda najmanje neprihvatljiv.7 Pojmom južna Panonija se u svom radu kao obilježjem teritorija služio Hrvoje Gračanin koji je od novijih autora, s historiografskog stanovišta, najdublje pronikao u probleme navedenog prostora.8

Sl. 1: Kartografski prikazi Donje Panonije, Panonske Hrvatske tj. Slavonije etc. oko 950. u priručnicima pojedinih hrvatskih i mađarskog historičara: ŠIŠIĆ, 1925; BÖSENDORFER, 1952; KLAIĆ, 1990; GOLDSTEIN, 1995; KLAIĆ, 1888. i RAUKAR, 1997. i GYÖRFFY, 2000. te prikaz Donjopanonskog vojvodstva u 9. st. prema: GRAČANIN, 2011. (Kao podloga za izradu priloženog zemljovida korišten je dio zemljovida iz knjige Die Langobarden, Das Ende der Völkerwanderung, Landschaftsverband Rheinland (Hg.), Rheinisches LandesMuseum Bonn, Bonn, 2009, slika na str. 19; Vidi bilješku uz Sl. 125 - na kraju legende)

SÓS, 1973.



GRAČANIN, 2011. Drugi naši historičari Panonsku nizinu najčešće su promatrali kroz prizmu proučavanja i interpretiranja povijesti ranosrednjovjekovne Hrvatske i u okvirima proučavanja povijesti Hrvata u Dalmaciji, posvećujući više ili manje prostora sjeveru u poglavljima (KLAIĆ, 1987, 14–16). Tako ŠIŠIĆ, 1925; KLAIĆ, 1975; KLAIĆ, 1976; BUDAK, 1994a; GOLDSTEIN, 1995; RAUKAR, 1997. i mnogi drugi.

5



6



7 8

16

MARGETIĆ, passim.

Naziv disertacije bio je: Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheološkim izvorima (FILIPEC, 2002.).

Uvodna razmatranja

Tim pojmom služio sam se i kasnije u svojim radovima, smatrajući ga najboljim, pa i u imenu znanstvenog projekta. Smatrao sam da nije dobro rabiti naziv Panonska ili Posavska Hrvatska iako je on bio prisutan u povijesnim raspravama od početka 20. st. jer je to historiografski pojam, ne odražava pravo stanje na terenu i nema povijesno uporište. Panonska odnosno Posavska ili Sjeverna Hrvatska ne postoji u onom smislu kako je to definirano u različitim raspravama, a pogotovo nije postojala u 9. st.9 Istina, naziv bi se možda mogao primijeniti za 10. i 11. st. kako bi se opisao navedeni teritorij prije toga doba spomenut kao: Pannonia inferior, regnum inter Savum et Dravum, zemlja kojom vlada neki određeni i spomenuti vojvoda (npr. Ljudevitovo, Ratimirovo, Braslavovo vojvodstvo) ili općenitijim pojmom kao Panonnia ili Hunia.10 Hrvatsko ime za tu zemlju moglo bi se također, kako je rečeno, koristiti od 10. st. kad je moglo doći do širenja Hrvatske države prema sjeveru, ali time se možda ne bi dovoljno naznačile njezina posebnost u odnosu na primorski dio. To su područje Željko Tomičić i Tajana Sekelj Ivančan u svojim radovima i disertacijama različito opisali. 11 Željko Tomičić i Tajana Sekelj Ivančan spomenuto su područje jednostavno opisali geografski omeđivši promatrani prostor rijekama. Na sjeveru Murom, Dravom, Dunavom, a na jugu Savom, koristeći se terminom međuriječje (savsko-dravsko međuriječje), ali su ih u radovima širili i okolnim područjem. Oni su se time približili izvorima 9. st. u kojima se spominje vojvodstvo između Drave i Save. Prilikom rada na ovoj monografiji učinilo mi se da je možda bolje upotrebljavati drugi naziv i tu sam se kolebao između naziva Zagorje i Donja Panonija. Zagorje se kao geografski naziv pojavljuje već početkom 12. st. u zadarskoj kancelariji kod tituliranja biskupa iz južne Panonije (Zagorski biskup – Sigindinus Zagoriensis episcopus spomenut 1102. kad kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije Koloman potvrđuje prava samostanu sv. Marije u Zadru nakon 9



10





11

KLAIĆ, 1978; SOKOL, 1990. Hrvatska enciklopedija, natuknica: Panonska Hrvatska. Taj je pojam uglavnom napušten (Miho Barada, Nada Klaić, Tomislav Raukar, Ivo Goldstein, Neven Budak), ali održao se, zajedno s terminom Posavska Hrvatska, u uporabi do danas (HRVATSKI POVIJESNI ATLAS, 2003).

Posebno je raščlanjivanju i objašnjavanju pojma Panonija, Hunija, Avarija velik prinos dala Ágnes Cs. Sós čije je djelo Die slawische Bevölkerung Westungarns im 9. Jahrhundert još i danas jedno od neizostavnih djela za poučavanje povijesti panonskih Slavena. Ona je toj problematici posvetila gotovo cijelo poglavlje (SÓS, 1973, 3–28). U 8. i 9. st. cijela se Panonija (Pannonia, limes Pannonicus), tj Panonska nizina ili Karpatska kotlina tada pod avarskom vlašću nazivala: Hunia ili Avaria, Hunia plaga, regnum Hunorum ili regnum Avarorum, terra Hunorum ili terra Avarorum, regio (regiones) Hunorum, fines Hunorum ili Avarorum, pars Avarorum, limes Avaricus, provintia Avarorum (SÓS, 1973, 9)

TOMIČIĆ, 1989; TOMIČIĆ, 1992a; TOMIČIĆ, 2000; SEKELJ IVANČAN, 2009.

17

Uvod

krunidbe za hrvatskog kralja u Biogradu n/m). 12 To je općenito nakon pisanih izvora iz 9. st. prvi poznati zabilježeni naziv pokrajine i samim time osobito je važan. Taj naziv episcopus Zagoriensis danas ima uže regionalno značenje pa je pitanje je li onda opisivao cijelo područje biskupije ili samo jednu manju zasebnu geografsku cjelinu koja se poklapala ili je bila nešto šira od pojma današnjeg Hrvatskog Zagorja u kojem je mogao stolovati biskup u kakvom gradištu (oppidum). Drugi je naziv Donja Panonija, a on se koristi otprilike za isto područje u 9. st. Taj geografski pojam najbolje opisuje stanje iz vremena franačke uprave, odnosno spominje se u vrijeme Ljudevitove bune te nije poznato da bi se upotrebljavao poslije 10. st. Nakon dvadesetih godina 9. st. teritorij Ljudevitove Donje Panonije znatno se reducirao, a od sredine i kraja 9. st. dobio je sasvim nove sadržaje. Obuhvaćao je drukčiji teritorij pa je s njim spojen, u vrijeme vladavine vojvode Braslava, zadravski prostor oko Blatnog jezera. 13 Veliki problem s tim imenom, odnosno terminom Donjom Panonijom jest u tome što se u drugoj polovini 9. st. u spisu Conversio Bagoariorum et Carantanorum (dalje u tekstu Conversio) tako naziva teritorij između rijeka Rabe i Drave.14 Taj će teritorij isti izvor nazivati i Pannonia Orientalis. Gornjom Panonijom nazivat će se samo prostor istočno od rijeke Rabe i istočno od Blatnog jezera, u izvorima poznat još kao i Pannonia orientalis. Tu dolazi do određene zabune i nerazumijevanja jer franačka Donja Panonija, spomenuta u vrijeme Ljudevitove bune, započinje na granicama i rubnom dijelu antičke sjeverne Italije obuhvaćajući njezine rubne dijelove, obuhvaća južni dio nekadašnje rimske provincije Sredozemnog Norika, cijelu Panoniju Saviju i Sirmijsku Panoniju, sve do Gornje Mezije i Dacije, odnosno rijeka je Drava dijeli od Gornje Panonije.

12



13



14

18

CD, II, 9–10.

Neven Budak (BUDAK, 2000, 395–402) je analizom izvora došao do zaključka da je Ljudevit samo jedanput spomenut kao dux Pannoniae inferioris, ali isto tako i kao Pannoniae tyrannus (Herimanni Augiensis chronicon, G. H. Pertz, MGH ss V, 1844, 102). U povijesnim izvorima se teritorij kojim je vladao naziva inter Savum i Dravum što otprilike ocrtava prostor njegova regnuma; on se rastezao između rijeke Drave na sjeveru i rijeka Save i Kupe na jugu, te od zemlje Karniolaca na zapadu do Sirmija na istoku, te bi ono trebalo otprilike pokrivati područje nekadašnjih rimskih provincija Panonnia Savia i Pannonia Secunda. Ulaskom Bugara u međurječje teritorij je reduciran (BUDAK, 2000, 396). O tome i Herwig Wolfram (WOLFRAM, 2012, 150 et passim). On je došao do zaključka da se salzburško misijsko područje između rijeka Rabe, Dunava i Drave 796. ne naziva još Pannonia inferioris, ono se naziva prema šestom poglavlju Conversio kao pars Pannonię ad diocesim Iuvavensem conversa. Naziv Donja Panonija (Pannonia inferioris) uvodi se tek u 14 poglavlju Conversio, nakon čega se isto područje naziva i orientalis Pannonia. U isto vrijeme u drugoj polovici 9. st. slavonsko međuriječje više se ne naziva Donjom Panonijom (WOLFRAM, 2012, 150). KOS, 1936; WOLFRAM, 1979; GRAFENAUER, 1985; WOLFRAM, 2012.

Uvodna razmatranja

Sl. 2: Zemljovid srednje Europe i podjela Panonije u: (1) antičko doba (Rimsko Carstvo) na Gornju (rimske provincije: Prva Panonija i Panonija Savija) i Donju Panoniju (rimske provincije: Panonija Valerija i Druga (Sirmijska) Panonija; (2) Podjela prema franačkih izvorima iz 9. st. na Gornju Panoniju (sjeverno od rijeke Drave) i Donju Panoniju (južno od rijeke Drave); isti taj dio Franačke naziva se i područje između rijeke Drave i Save (regnum inter Dravum et Savum); (3) Podjela prema Conversio na Gornju (između rijeke Dunava i rijeke Rabe) i Donju Panoniju (između rijeka Dunava, Rabe i Drave).

Problem nastaje što je sve stvar očito geografske perspektive i problema kako opisati Panoniju (tj. Huniju ili Avariju). Dio bliži opisivaču bit će označen kao Gornji, a onaj udaljeniji kao Donji. Različiti izvori, ne uvijek službeni, opisuju teritorij i odabiru njima bliske termine. Tako franački anali gledaju cijelu Panoniju i dijele je prema rijeci Dravi: bliži dio opisuju kao Gornja Panonija, a onaj dalji kao Donja Panonija. Pisac Conversio opisuje samo dio Panonije i to onaj u kojem je prisutna salzburška misija sa sufraganskim biskupijama, a to je Gornja Panonija. Oni navedeni teritorij opet dijele na dva dijela: na bliži i na udaljeniji, na Gornju Panoniju do rijeke Rabe i na Donju

19

Uvod

Panoniju do rijeke Drave. Iz različitih drugih perspektiva mogu se pojaviti i drugačije podjele, ali i drugačija imena, pa tako i naziv za teritorij oko rijeke Zale Sclavinia. Danas bismo za isto upotrijebili strane svijeta, pa bismo isto odredili kao sjevernu, južnu, zapadnu ili istočnu Panoniju. Za isti taj teritorij upotrebljavaju se i termini Panonija, Hunija ili Avarija. U ovoj knjizi avarsko, tj. u izvorima nazivano i hunsko područje, zemlja, kraljevstvo ili granica zvat će se Avarija. To bi bio doslovan prijevod termina kojim franački pisci nazivaju područje u kojem su vladali Avari, tj. Avarski Kaganat. Između Južne Panonije, Slavonije, Sclavoni(j)e, Zagorja, Panonije, Gornje Panonije ili Donje Panonije uzet je posljednji naziv jer se željelo naglasiti da se ne opisuje samo regija, kojoj bi bolje odgovarao naziv Južna Panonija, već vojvodstvo oblikovano na temelju zasada franačke uprave s početka 9. st. kad se ono tako i naziva, a koje je postalo osnova poslije definiranom vojvodstvu i kraljevstvu u okvirima Hrvatske i Ugarske. Tom vojvodstvu ime nije poznato i vrlo je vjerojatno mijenjano od 9. do 11. i početka 12. st., stoga se za ovu raspravu ime pokrajine Donja Panonija učinilo najprikladnijim jer se time željelo naglasiti njezinu političku i upravnu posebnost i kontinuitet.

Sl. 3: Srednja Europa s naznačenim današnjim državama, regijama i područjima češće spomenutim u tekstu. (Kao podloga za zemljovide: sl. 3, sl. 6 (s ucrtanim jantarskim putem), sl. 54 i sl. 78 korišten je dio zemljovida s naslovnice knjige: Stefan Groh, Helga Sedlmayer i Csenge Virág Zalka, Die Straßenstationen von Nemecscó und Sorokpolány an der Bernsteinstraße (Pannonien, Ungarn), Österreichisches Archäologisches Institut, Zentraleuropäische Archäologie 3, Wien, 2013.)

20

B. Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st. Groblja i pojedinačni grobovi s inhumacijom, stepsko-nomadskim tradicija pokopa ili tipični avarodobni predmeti (dijelovi nošnje, opreme ili oružje, keramičke posude) ostaci kuća, različite građevine i objekti, cijela naselja i za to vrijeme uobičajeni predmeti i ostave najčešće označavaju teritorij naseljen i držan od Avara. Takva nalazišta nalaze se većinom u nižim dijelovima Panonske nizine sa zapada okruženim istočnim Alpama; sa sjevera, istoka i jugoistoka Karpatskim gorjem, a s juga alpskim ograncima i obroncima Dinarida. Karpatsko gorje, naime, odjeljuje Panonsku nizinu od drugih nizina s njezine istočne strane, koje se pružaju duboko prema rubu istočne Europe spajajući je sa srednjom Azijom. To Karpatsko gorje, i unutar njega Panonska nizina i posljednja euroazijska stepa, prva je veća prepreka kad se iz pravca istočne Europe i unutrašnje Azije kreće prema srednjoj Europi i zapadu, ona po sredini priječi prolaz na gotovo pola površine. Ta je zadnja stepa, čiji se veći dio nalazi između rijeke Dunava i Tise, u mnogome odredila historijski razvoj njezina velikog dijela.15 Prepreke u obliku Karpatskog gorja s brojnim klancima i prijevojima omogućavale su dobru komunikaciju s jedne i druge strane gora, a osamljene gore visine do 1000 m i heterogeni brežuljkasti rubni dio visine pretežno do 500 m, nisu sprečavali stepsko-nomadske grupe da uđu u posljednju stepu na zapadu. Štoviše, povijest je isprepletena vremenima kada su u njoj stepski narodi i kada je drže. Od prethistorijskog doba i od Herodotova vremena do ranoga srednjeg vijeka gotovo su uvijek velike ravničarske dijelove te najzapadnije europske stepe, prije svega one omeđene rijekama Tisom i Dunavom, držali nomadi čineći s drugim nomadima na istoku Europe i srednje Azije jednu cjelinu. Cijelo to vrijeme postojanja Avarskog Kaganata postojat će te veze, a iz stepa će dolaziti noviteti. S njima će stalno pristizati nove grupe, klanovi i narodi važni za vojni, ali i demografski oporavak Kaganata. Drugi dijelovi Panonske nizine, obrasli gustom šumom, nastanjivali su većinom sjedilački narodi: Germani, Slaveni i Romani. Oni su se bavili pretežno ratarstvom i obrtima jer su i klima i tlo to omogućavali. Rijetki povijesni izvori, ali i arheološki nalazi, govore u prilog tezi da su Avari držali i nadzirali veći teritorij od naznačenog i da se ondje, oko središta zemlje u kojima se, istina, pojavljuju tipični grobovi stepsko-nomadskog obilježja povezani uz euroazijsku nomadsku kulturu pokopa, nalaze drugi narodi, često drugačijih načina života i pogrebnih rituala,

15

Hidrološka slika Panonske nizine također se razlikuje znatno od one prije velikih novovjekovnih melioracijskih radova s kraja 18. i 19. st. Vidi priloženi zemljovid koji je poslužio kao podloga za prikaz arheoloških lokaliteta spomenutih u tekstu: Magyarország vízborította és árvízjárta területei az ármentesítő és lecsapoló munkálatok megkezdése előtt. (1:600.000 méretarány) Magyar Királyi Földművelésügyi Minisztérium Vízrajzi Intézete, Budapest, 1938.  Parkovi prirode poput Lonjskog polja, Kopačkog rita, Spačve ili npr. Dunavsko-dravski nacionalni park (Duna-Dráva Nemzeti Park Igazgatóság) u Mađarskoj možda ponajbolje pokazuju još danas kako su izgledali niži položaji u Panoniji u ranom srednjem vijeku.

21

Uvod

njima podložni i s njima u određenom savezu. Figurativno bi se avarska zemlja mogla opisati poput više koncentričnih kružnica.16 U središtu tih koncentričnih (ili možda zbog konfiguracije zemljišta i ekscentričnih kružnica) nalazilo se središnje, kružno, utvrđenje, (h)ring gdje su klanovi na čijem čelu stoji sam kagan ili njegovi najbliži, oko njega grupe sa zadaćom da brane prilaz središtu, potom regionalna kneževstva i klanovi koji vladaju određenim područjem, i napokon naselja i groblja stepsko-nomadskih obilježja, a onda oko njih naselja i groblja s podložnim i savezničkim narodima koji su u avarskoj vojsci vrlo često sačinjavali pomoćne odrede, čija se kultura najčešće razlikovala od stepsko-nomadske kulture. Manje grupe, razasute po cijeloj Panonskoj nizini, tvorile su različite klanove i sačinjavale osnovu avarske vojske, kao i predstavljale vrlo fleksibilan element koji je omogućavao da se od manjih odreda stvori znatna bojna jedinica. Različiti načini pokopa tih zajednica pokazuju da je stepsko-nomadski element bio sastavljen od vrlo heterogenih grupa. U središtu, smještenom negdje između Dunava i Tise, kao i na periferiji, mogu se pronaći grobovi različitih zajednica i različitih etničkih grupa. Uz različite narode stepsko-nomadskog porijekla i običaja pokopa (Avari, Kutriguri (Utiguri), Bugari…) vjerojatno se nalaze Germani i Romani, arheološki već vrlo teško prepoznatljivi nakon 700., zatim Slaveni (Slaveni, Anti, Duljebi, Hrvati…) i druge pridošlice, posebno nakon 670.-ih, s različitim pokopima mrtvih. Velik dio Slavena došao je pod avarsku vlast u vrijeme njihova prodora, sredinom 6. st., prema srednjoj Europi i bio je pomaknut na nova staništa. Nesumnjivo su tijekom njihove zajedničke povijesti i života na istom prostoru bila prisutna stapanja elemenata starosjedilačkog, germanskog, slavenskog i stepsko-nomadskog stanovništva. Tako će se početi razvijati ne samo nove etničke jedinice, društvene strukture već i novi oblici kultura. Unatoč pokušajima, na današnjem stanju arheoloških istraživanja nije baš jednostavno razjasniti etničku situaciju u Kaganatu u posljednjim godinama njegova postojanja. Odnos slavenskih kneževstava prema Avarima bio je vrlo sličan negdašnjem odnosu germanskih i sarmatskih plemena i kraljevstava prema Hunima. Nisu sva kneževstva (ali i pojedinci, porodice, plemena) bila u istom statusu, što se vrlo lijepo iskristaliziralo u vrijeme kad je avarska vrhovna vlast zamijenjena franačkom, početkom 9. st. Odnos između Avara i savezničkih naroda je varirao, a ponajviše je ovisio o stvarnoj moći Avara da održe svoju vrhovnu vlast nad njima. Osnovu kaganove moći činila je društveno uzdignuta grupa ljudi, među kojima su zasigurno bili pojedini članovi slavenskog ili germanskog plemstva. Iako su se Avari u ratnim pohodima nesumnjivo velikim dijelom oslanjali na kontingente pokorenih i savezničkih naroda, većina preostalih vođa, odnosno knezova ovisnih naroda u okviru avarske društvene hijerarhije zauzimala je samo sporedna mjesta. Dakle, u odnosu na avarski

16

22

BÓNA, 1987, 310–346; SZENTPÉTERY, 1993, 165–246; SZENTPÉTERY, 1993a, 261–270;SZENTPÉTERY, 1994, 231–306; GARAM, 1995; ADAM, 2002, passim; DAIM, 2003, 463–570; SZENTPÉTERY, 2008, 325–346.

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

vladajući centar nalazili su se na društvenoj i političkoj periferiji. Avarija nije imala čvrstu teritorijalnu granicu, već je njezinu osnovu činila više vladavina narodima (s obzirom na vođe ili kraljeve pokorenih grupa, zajednica i plemena) nego teritorijem. Oko središta moći Avara nalazio se krug izravno ovisnih plemena, koji su trebali osiguravati središte vlasti. U vrijeme unutrašnje krize kaganata uzrokovane ponajviše dugogodišnjim ratom s Franačkom pojavit će se tendencija raspadanja perifernih avarskih podcentara i njihovi pokušaji da u novostvorenim odnosima imaju određenu samostalnu ulogu. Avarski Kaganat imao je znatan utjecaj na kulturni i društveno-politički razvoj slavenskih „rodova”, što će se posebno iskristalizirati nakon prekida avarske vlasti u Panoniji. Kod opisa Panonske nizine moramo uzeti u obzir njezin historijskopolitički razvoj od prethistorijskih i antičkih vremena te pretpostaviti da je komunikacijski, pa i prirodno, bolje bio uređen onaj dio što su ga nekada držali Rimljani. Riječ je o Panoniji, dijelovima Norika, Italije i Recije, ali isto tako i o dijelu rimske provincije Dacije (dijelovi Sedmogradske, Banata i Vlaške nizine), koji je relativno kratko (od 106. do 271.) bio pod rimskom upravom. Nesumnjivo je i područje uz rimsku granicu barem donekle kultivirano. Riječ je, prije svega, o negdašnjem sarmatskom području između Dunava i Potisja koje je bilo zaštićeno dugim obrambenim opkopima. Rubni dijelovi Panonske nizine bogati su rudnim bogatstvom (željezo, bakar, srebro, zlato, sol), a prije svega su to dijelovi Panonske nizine okrenuti prema negdašnjim provincijama Dalmaciji i Daciji, ali isto tako i zapadnim obroncima Alpa (Gradišće), prema Moravskoj i Češkoj. Kultivirani dijelovi negdašnjih rimskih provincija omogućili se lakšu komunikaciju, ali su također omogućili da pojedini kultivirani dijelovi zemlje budu lakše privedeni gospodarskoj djelatnosti od doseljenika jer su oni mahom birali takav kraj za naseljavanje. U geostrateškom smislu Panonska nizina ima iznimno komunikacijsko značenje; bila je čvorište važnih putova u 8. i 9. st. prema Bavarskoj, Baltičkom moru, prema Jadranskom (Italija i Dalmacija) i Egejskom moru (dolina rijeke Morave (srbijanske)), prema Solunu, Bizantu i Crnom moru (dolinom rijeke Dunava – dolinom rijeke Nišave od Najsa (Niša, Naissus) prema Serdici (Sofiji, Serdica) i dalje prema Carigradu (Konstantinopolu). Gornji tok rijeke Tise kontrolira Zakarpaće (odnosno potkarpatska i zakarpatska oblast).17 Kako bi se kontrolirali ti komunikacijski pravci, pojedini su dijelovi bili bolje utvrđeni. Kasnoavarodobne posade, a to znači veća gustoća kasnoavarodobnih naselja bila je u Bečkoj zavali, istočno i jugoistočno od Blatnog jezera, u Srijemu i sjeveroistočnom nizinskom dijelu Panonske nizine (mađ. Alföld) oko gornjeg toka rijeke Tise. Slobodno se može reći da je postojalo više važnih strateških točaka i gušće naseljenih krajeva, čime se osiguravala stabilnost države u Panonskoj nizini i, s druge stane, omogućavala kontrola ili brza intervencija u druge oblasti. Rat s Karantanijom, koju su htjeli ponovno staviti pod svoju

17

VOJTOVYČ, 2014, 213–220.

23

Uvod

kontrolu, dodatno je potvrdio njihovu manevarsku sposobnost i ovladavanje geomorfološki teškim krajolikom.18 Bečka zavala otvara se prema putovima koje kontroliraju prometnice uzvodno uz Dunav prema srednjoj Europi, prema graničnoj rijeci Enns, na čijem se pravcu nalazi spoj Panonske nizine s Bavarskom, koju kontrolira tzv. Devinska vrata, s dolinom rijeke Morave, kao i udolinu kojom protječe rijeka Odra iz pravca juga prema sjeveru, što omogućuje intervenciju prema Šleskoj sve do granica Tiringije na zapadu ili prema Maloj Poljskoj i dalje na istok, uz sjeverne ocjedite obronke Karpata.19 Te postavljene posade omogućavale su kontrolu nad zemljom s druge strane Karpata, koja je kroz cijeli rani srednji vijek bila čvrsto vezana uz Karpatsku kotlinu i najčešće je bila sudionik istih zbivanja. Kroz Moravska vrata najlakše su komunicirali narodi u Karpatskoj kotlini s onima izvan nje, a tuda je prolazio i odsječak tzv. „jantarske ceste“ od sjeverne Italije do Baltika.20 Nesumnjivo je u ranoavarskom vremenu cijelo područje sve do rijeke Labe i do granice s Tiringijom (Franačkom) bilo pod vrhovnom vlašću Avara, a teorijski je vlast nad tim oblastima mogla biti obnovljena još sredinom 7. ili u 8. st. Mnogobrojna groblja između Bečke šume i rijeke Rabe s nomadskim načinom pokopa svjedoče o važnosti toga dijela Panonske nizine za avarsko društvo. Sljedećom točkom oko Soče kontrolirao se početni (ili završni) dio tzv. jantarske ceste, odnosno kontrolirani su putevi prema Padskoj nizine u Italiji. U vrijeme avarske vladavine ta je cesta spajala Avariju s prijateljskim zemljama na zapadu, s Langobardskim Kraljevstvom i Bizantskim Carstvom. Ta komunikacija važna je zbog razmjene dobara, tako da se velik broj zapadnih i bizantskih predmeta, prisutnih na grobljima druge polovine 8. st. u Panonskoj nizini, može zahvaliti trgovini s tog ili posredstvom tog prostora. Odatle su u kaganat stizali nova tehnologija i drugi utjecaji. Veća koncentracija groblja avarskog vremena nalazi se s istočne strane Blatnog jezera, otprilike tamo gdje se ulijeva rijeka Zala (Sala) kao najvažniji pritok. Tu su prisutne posade vrlo jednostavno, starim antičkim cestovnim pravcem, mogle doprijeti do vanjskih granica Kaganata prema Langobardima u Italiji. Granice Avarskog Kaganata, odnosno granice područja držanih od Avara u užem smislu riječi, 670./680. – 805., prema istraženim grobljima stepsko-nomadskog obilježja i slučajnim nalazima, mogu se protegnuti na liniju od ušća rijeke Mure do rijeke Drave, prema mjestu gdje se rijeka Sutla

18



19



20

24

WOLFRAM, 1991, 177–187; GRAFENAUER, 2000; EICHERT, 2010. BACH – DUŠEK, 1971.

MACHÁČEK, 2007, 340–343, i sl. 342. Prema nalazima bizantskog novca može se zaključiti da je funkcionirala čvrsta veza, trgovina između bizantske Venecije i Velike Moravske Spominje se otkupljivanje robova, tj. metodovih učenika protjeranih iz Moravske, od židovskih trgovaca dovedenih iz Velike Moravske potkraj 9. st. To znači da je Venecija bila tržnica robljem. Vrlo vjerojatno ta veza između doline rijeke Morave i trgovišta s istočne strane Alpa funkcioniraju kroz cijelo vrijeme i okosnica su trgovine od srednje Europe do Jadrana. Iz Avarije vjerojatno se izvoze robovi, konji, vosak ili med, a s područja uz Baltičko more jantar, a suprotnom pravcu dolazi plemeniti metali, različiti luksuzni predmeti, oružje i oprema, skupocjeni tekstil, svila te različiti drugi predmeti i tehnologija.

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

ulijeva u Savu kod Sela pri Dobovi, nizvodno prema Zagreb –Kruge i dalje nizvodno rijekom Savom prema Mitrovici.21 U kasnoavarskom dobu njihova se granica nalazila više prema zapadu u odnosu na raniji period njihove dominacije.22

Sl. 4: Kasnoavarodobni lokaliteti u Karpatskoj kotlini prema: ADAM, 2002. i približna granica njihove pojavnosti.

To bi se moglo dovesti u vezu s većom prisutnošću Avara na zapadu u drugoj polovini 8. st. Izuzev tih spomenutih, gotovo svi drugi lokaliteti avarskog vremena koncentrirani su na prostoru od Blatnog jezera u pravcu slavonske Podravine te se protežu istočnom Slavonijom i Srijemom. Njihova je najveća koncentracija istočno od gornjeg toka rijeke Rabe, preko južnog ruba Blatnog jezera linijom Keszthely – Vörs – Zalakomár – Koprivnica – Suhopolje – Privlaka – Mitrovica i dalje niz Savu i Dunav u pravcu dunavskih katarakta.23 Prema stanju istraživanja, uz južnu granicu pojave groblja i naselja s karakterističnim

21



22



23

BÓNA,1987, 333–336, karta 25; KOROŠEC, 1954, 167–170; FILIPEC, 2003a, 117–142; vrlo lijepo o rasporedu avarodobnih predmeta svjedoče i slučajni nalazi palaša ARALICA – ILKIĆ, 2013, 167–184, karta 1; ADAM, 2002, passim. BÓNA, 1985, 15; BÓNA, 1987, 333–336, karta 25.

ADAM, 2002, passim; FILIPEC, 2003a, 117–142; SZŐKE – VÁNDOR, 1983, 69–86; SZŐKE, 1992, 841– 968; SÓS – SALAMON, 1995; SZŐKE, 2011, 509–540; KÖLTŐ ET ALL, 2014, 361–390; BERNHARD-WALCHER, 2000, 98–99; BÜHLER, 2014. (Požeški Brestovac); BÜHLER, 2014, 103, Tab. 33, 2 (okolica Mitrovice).

25

Uvod

avarodobnim predmetima, pojavljuje se nekoliko većih koncentracija nalazišta i to oko Nežiderskog jezera (Neusiedlersee), gdje je tijekom 9. st. bio uspostavljen tzv. vazalni Avarski Kaganat, s južne strane Blatnog jezera, otprilike do granice gdje pojas ravnice i kultiviranog pobrđa, vrlo dugo naseljen Romanima i Germanima, prelazi u šumoviti dio, južno od gore Mecsek oko Pečuha i u Srijemu. Ta linija otprilike odvaja šumsku od šumsko-stepske i stepske zone Panonske nizine. Tom bi se nizu mogli pribrojiti mnogi drugi lokaliteti, groblja i slučajni nalazi južno od rijeke Drave. Možda je moguće njihovu kontrolu protegnuti i na dijelove Panonske nizine južno od rijeke Save nizvodno od Siska, što je nesumnjivo izvjesno zbog prirodnih veza tih krajeva sa sjevernim, ali sve je to samo pretpostavka. U kasnoavarskom vremenu nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju u ranocarskim granicama koje dosežu do Posavine zasigurno nisu držali.24 Mnogobrojne rijeke duboko ulaze u kopno i svojim dolinama otvaraju komunikacije pa se iz jadranske zone, odnosno iz Dalmacije i s Dinarida, bez većih problema, uspostavljala komunikacija sa savskom dolinom. Važno je da su Panonska ravnica, ali i kultivirani dijelovi Norika, Dalmacije ili Italije s izgrađenom, iako u to doba zapuštenom rimskom cestovnom mrežom i lakšim prolazom kultiviranim krajolikom, omogućavali lak prodor konjaništva u dubinu teritorija. Uostalom, u izvorima se spominju uspješni prodori avarskog (kutrigurskog) konjaništva u dubinu teritorija, recimo provincije Dalmacije, ali njihovi prodori sve do Egejskog mora u ranoavarskom dobu. Nema podataka o tome da bi Avari tijekom 8. st. držali ili imali pod kontrolom hrvatski teritorij, ili nečiji drugi teritorij na području negdašnje rimske provincije Dalmacije. Rijeke Morava (srbijanska) i Timok teku uz jugoistočni rub Panonske nizine i svojim tokovima, koje prate prostrane doline i visoravni, otvaraju komunikaciju prema unutrašnjosti. One nisu bile pod kontrolom Avara, iako su vjerojatno bile ugrožavane od njih, već pod kontrolom Bugara i njihovih saveznika. U povijesnim izvorima jasno se zagovara granica između Langobarda i Avara oko rijeke Soče i Čedada u sjevernoj Italiji, ali u njihovoj okolici nema sličnih grobova, a nema ih ni sve do južnih obala Blatnog jezera. Koliko su dugo i jesu li Avari uopće držali područje južno od rijeke Save nizvodno od Siska i južno od Dunava, nemamo podataka. Teorijski je to moguće pretpostaviti jer se gotovo nigdje groblja sa stepsko-nomadskim načinom pokopa ne nalaze na samoj granici, već uvijek u

24

26

O tome posebno Jovan Kovačević (KOVAČEVIĆ, 1977). Teze o fizičkom prisustvu Avara, nakon sredine 7. st. danas više nitko ozbiljno ne razmatra. Nažalost, stanje istraživanja u nekadašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji još ne pruža mnoge odgovore na pitanja o tome kako je teklo naseljavanje toga prostora. Još uvijek bolje promatramo nestanak kasnoantičke i germanske kulture velike seobe naroda nego dolazak novog nesumnjivo slavenskog stanovništva. Groblja s pouzdano dokazanim kontinuitetom od 7. do 9. st. još su relativno rijetka, pa se najčešće nalaze kontinuirani pokopi na grobljima od 8. u 9. st. Takva je situacija prisutna na mnogim drugim grobljima na slavenskom naseobinskom prostoru u srednjoj i zapadnoj Europi, a starohrvatska groblja nisu ni po čemu izuzetak. O starohrvatskim grobljima vidi KARAMAN, 1940; JELOVINA, 1976; BELOŠEVIĆ, 1980; BELOŠEVIĆ, 1997, 101–140; BELOŠEVIĆ, 2000, 71–97; JARAK, 2002, 247–255; JARAK, 2006, 183–224; SOKOL, 2006; BELOŠEVIĆ, 2007.

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

unutrašnjosti, a tik uz granicu razmješteni su saveznički i podložni narodi, kao i njihovi pomoćni odredi. Stoga je izvjesno da je i bosanska Posavina bila uključena u njihovu sferu utjecaja,25 ali isto tako i teritorij nizvodno uz Savu, tj. onostrani Srijem (Mačva). Otpadništvo Abodrita i Timočana od saveza s Bugarima i njihovo pridruživanje Franačkoj koja je u ratu s Avarima potkraj 8. st. prodrla daleko na istok sve do Obalne Dacije možda također ide u prilog tezi da je u vrijeme ratova Bugarskog Kaganata s Bizantskim Carstvom taj dio Podunavlja ponovno bio izložen avarskim upadima i jačem političkom utjecaju. Srijem, geostrateški cijeli „otok“ okružen Savom, Dunavom, a sa zapadne strane Bosutom i močvarama sa Sirmijem (Sirmium, Mitrovica, srp. Sremska Mitrovica), Basijanom (Bassianae, Petrovci), kao najvažnijim središtima, i Srijemu nasuprotnim Singidunom (Singidunum, Beograd). Strateška kontrola nad Srijemom omogućavala je kontrolu prometnica u Panonskoj nizini, ali isto tako i prometnica prema dubini Bizantskog teritorija sve do Soluna i Konstantinopola (Carigrada) na jugu. Stoga je Srijem, sa svojim središtem Sirmijem, iznimno važna točka i ključ Panonije, ali i ključ europskog dijela Bizantskog Carstva. To je dio gdje se Avarski Kaganat, uz Istru s kojom je neposredno graničio, primakao Bizantskom teritoriju i stoga se, vrlo vjerojatno, tuda odvijala razmjena roba.26

Sl. 5: Stari Jankovci – Gatina. Grob ratnika s konjem, druga pol. 7. st (prema ŠMALCELJ, 1992a, 48).

25



26

ČREMOŠNIK, 1950, 383–395; ČREMOŠNIK, 1977, 227–308. U ranosrednjovjekovnom naselju u Batkoviću – Jazbine kod Bijeljine nađene su trobridne ili četverobridne strjelice, ali i uska nomadska bojna sjekira kakve se obično nalaze na lokalitetima vezanim uz kasnoavarodobna nalazišta i nalazišta 9. st. u ostalim dijelovima Panonske nizine (ČREMOŠNIK, 1977, 275–275, Tab. XII, 9.).

BÓNA, 1984, 265–373; SZENTPÉTERY, 1993, 165–246; SZENTPÉTERY, 1993a, 261–270; SZENTPÉTERY, 1994, 231–306; ADAM, 2002, passim.

27

Uvod

Važna točka nalazila se u sjeveroistočnom dijelu Panonske nizine, u gornjem Potisju. To je područje, naoko izolirano Karpatskim gorjem, važno zbog kontrole sedmogradskog platoa i rudnika, mogućnosti kontrole Vlaške nizine prema bugarskom teritoriju u donjem Podunavlju i uspostave veze s ukrajinskim Prikarpaćem i Zakarpaćem gdje se uspostavljala veza prema onostranim stepama i Crnom moru. Ono je važno zbog toga što se kroz to područje omogućuje komunikacija s drugim kaganatima na istoku Europe i srednje Azije, odnosno zajednicama sličnim onima u Karpatskoj kotlini. Nesumnjivo su kroz taj dio konstantno ulazile nove grupe na avarsko područje te su, na taj način, demografski jačale tamošnje društvo.

Sl. 6: Strateški položaj Avarije u srednjoj Europi u zadnjoj trećini 8. st. s označenim jantarskim putem. Naznačene su strateške točke i to: (1) kontrola prometnica uzvodno uz rijeku Dunav prema srednjoj Europi; (2) kontrola prometnica kroz Moravsku prema zakarpatskom područja (Šleska, Mala Poljska); (3) kontrola početnog (ili završnog) dijela tzv. jantarske ceste koja spaja Baltičko s Jadranskim morem; (4) strateška kontrola nad Srijemom omogućuje kontrolu prometnica u Panonskoj nizini, ali isto tako i prometnice prema dubini Bizantskog teritorija; (5) gornje Potisje je najbliža veza kaganata s onostranim stepama, Crnom moru i drugim kaganatima na istoku Europe i srednje Azije. (Modificirano prema zemljovidu s naslovnice: Groh - Sedlmayer Virág Zalka, 2013.)

28

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

Imena slavenskih naroda, u tom dijelu srednje Europe pod avarskom dominacijom, uglavnom se nisu sačuvala u onodobnim povijesnim izvorima već imena različitih grupa, plemena i naroda, koje često spaja samo jezik, a izvori spominju kao Slavene, Avare, Bugare ili Hune. U našoj povijesnoj literaturi te neimenovane Slavene u Panonskoj nizini ponajviše nazivamo: panonskim Slavenima (Slavoncima, Slovincima ili Slovencima), prema nazivu negdašnje rimske provincije čiji su teritorij nastanili i alpski Slaveni, karantanskim Slavenima, podunavskim Slavenima ili nekim regionalnim imenom. Kako su oni sami sebe nazivali nije nam poznato, a zasigurno su nosili različita imena jer, kako nam to zaista potvrđuju arheološka istraživanja, njihova nošnja, kultura i načini pokopa mrtvih nije ista. O tome nam vijest donosi Einhard u „Životu Karla Velikog“ u kojem je navedeno da je Karlo Veliki pokorio sve barbarske i divlje narode koji nastanjuju Germaniju između rijeka Rajne i Visle i između oceana i Dunava, po jeziku, doduše dosta slične, ali po običajima i nošnji zaista vrlo različite.27

Sl. 7: Velika Horvatska (Hrvatsko zagorje). Jezičac blatnica stila prednja (lijevo) i stražnja (desno) strana (fotografija: Arheološki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI, 1999, kat, jed. II. 53.).

Teza dosta dugo održana u našoj i svjetskoj povijesnoj literaturi, da se na sjeveru današnje Hrvatske i susjednih država nalazila Panonska Hrvatska, nema uporišta u izvorima. To je vrlo teško dokazivo, ali nije isključeno da su

Einhard, Vita Karoli Magni, 1911; Einhard, Život Karla Velikog, 1992, 75; BRATHER, 2008, 44–50.

27

29

Uvod

Hrvati, uz druge neimenovane etničke skupine koje su migrirale pod Avarima bili značajnija etnička grupa i u tom području. U Karpatskoj kotlini spominju se, recimo, Du(d)lebi (860. ad Tudleipin; oko 870. in Dudleipin (Conversio); 891. in comitatu Dudleipa) u Prekomurju (Mursko-zalska dolina) u jugozapadnoj Mađarskoj i južnoj Češkoj i Galiciji.28 Du(d)lebima je u mađarskoj literaturi posvećeno podosta mjesta jer je to jedini imenom posvjedočeni etnik (uz opće nazive za Avare, Slavene, Romane, Germane ili Hune, kao i pokrajinska imena Noričane ili Panonce) u Panoniji 9. st. Također je zanimljivo da se oni, prema kasnijim povijesnim izvorima, spominju u južnoj Češkoj i u Prekomurju i uz dolinu rijeke Kerke, a još poslije nalazi se toponim južno od rijeke Drave (Dulepska u Koprivničko-križevačkoj županiji). Spominju se nadalje Hrvati u Karantaniji, odnosno Koruškoj (u 10. st.), Češkoj i Poljskoj (od 10. st.), Galiciji (u 12. st.) i nekadašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji učestalo od 9. st., ako izuzmemo De administrando imperio (dalje u tekstu DAI) u kojem su zabilježena zbivanja iz 7. st. iako je pisan u drugoj polovini 10. st., a u Panoniji (od 10 st.).29 Sve su to poprilično kasni izvori, ali se ipak prema njima, koliko-toliko, mogu rekonstruirati kretanje, grananje i naseljavanje hrvatskog etnika uz rub Karpatske kotline. Vrlo vjerojatno su Hrvati bili prisutni i u Posavlju i u Panoniji, no izvori ih ne spominju, a sačuvani toponimi najvećim su dijelom nastali u razvijenom srednjem vijeku (polako se pojavljuju poslije sredine 12., a ponajviše poslije sredine 13. st.), kad uopće počinje pisana povijest tog dijela zemlje. Duga zajednička granica između Hrvata koji su držali veliki dio nekadašnje rimske provincije Dalmacije i panonskih Slavena (i Avara) nesumnjivo je utjecala na to da se oni povežu međusobnim ženidbama, ponajviše plemstvo. Isto tako moramo računati na pojedinačne i skupne seobe, pa i na one iz Hrvatske, odnosno iz Dalmacije prema Panoniji, prije svega prema Pokuplju, donjem Pounju, donjem Povrbasju i Posavini. Uz rub Karpatske kotline spominju se Gudučani, Timočani i Abodriti. Sjeverno i južno od Karpatske kotline spominju se i Srbi. Srbi također drže veliki dio nekadašnje rimske provincije Dalmacije, vjerojatno njezine istočne dijelove. Od Češke kotline prema Baltičkom moru situacija je, zbog blizine Franačke i boljeg poznavanja prilika u susjedstvu, bila puno bolja, kao što je bila i ona prema Grčkoj i Makedoniji gdje se narodi i plemena uz opće, spominju svojim imenima.30 Nažalost, vrlo je malo sačuvanih povijesnih izvora pa se etnički sastav Panonije u to doba može vrlo teško rekonstruirati. U tom smislu pomažu arheološka istraživanja u okvirima

28



29



30

30

NIEDERLE, 1906, 368–370; KOS, 1934; SZŐKE, 1992b, 147; SZŐKE, 1995, 12. TŘEŠTÍK, 2008, 17–73; Dobar je primjer za to polietničko kneževstvo Karantanaca. Njega su, prema Herwigu Wolframu, u istočnoalpskom prostoru oblikovali doseljenici, pretežno Slaveni i Dudlebi (nigdje se ne spominju u izvorima, op. autora), Hrvati, Bugari, domaćini Romani, odnosno Vlasi, kao i germanske grupice koje nije moguće isključiti, ali ni dokazati. Vidi: WOLFRAM, 1991, 177; VOJTOVYČ, 2014, 207–254. O Hrvatima i njihovoj etnogenezi vidi mišljenje Waltera Pohla i priložene izvore (POHL, 2002, 261–265.). MMFH, 2008; MANEVA, 1992; TŘEŠTÍK, 2008, 17–73.

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

svoje metode.31 Uz različite slavenske narode u tome prostoru treba očekivati, posebno u gorovitim dijelovima današnje Slovenije i možda još na nekim pozicijama oko Blatnog jezera i gore Mecsek u Mađarskoj, na Romane, kao na preostatke Germana (Langobarda, Sveva, Gepida…) sa čijim se opstankom može računati sve do kraja avarske vladavine u Panoniji. Propašću avarske vlasti u Panoniji upravo će ponajviše biti opustošeni i depopularizirani dijelovi zemlje nastanjeni neslavenskim narodima, posebno oni sjeverno i istočno od Blatnog jezera.32 Uspostavom franačke vlasti u Panoniju stižu novi doseljenici s različitih strana: bavarski kolonisti i plemstvo, zatim kolonisti iz drugih slavenskih i bugarskih zemalja.

Sl. 8: Zagreb - Kruge. Predmeti iz groba 4: bojni nož, dva vrška koplja, par stremenova, konjske žvale, okovi sedla, nož, kopča i dvije pređice, koštane pločice za ojačanje refleksnog luka, šiljak s konjske orme i pojasni jezičac (prema: SIMONI, 2000, 110–111, kat, jed. II. 56a-b).

31



32

STADLER, 2010, 111–143.

BÓNA, 1984, 351–360, karta 26.

31

Sl. 9: Dugo Selo (okolica). Koplje s krilcima: prednja bočna i stražnja strana koplja, oko 800. (prema: DEMO, 2010, sl. 1).

32

II. Povijesni izvori A. Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima; posljednja desetljeća 8. st. do konačne prevlasti Franačke u zapadnom dijelu Panonije (do 803.) a) Ponovni uspon Avarije – posljednja desetljeća 8. st. Od sredine 8. st. velike promjene u Europi posljedica su pokušaja da velike sile ovladaju Europom i cijelim Mediteranom. Saraceni i Bizantsko Carstvo, zajedno s zapadnoeuropskom silom, Franačkim Kraljevstvom, nastojali su ovladati Sredozemljem. Bizantsko Carstvo nastojalo je riješiti „slavenske džepove“ usred svog negdašnjeg teritorija u Traciji, Makedoniji, Tesaliji, Epiru, u široj okolici Carigrada i na Peloponezu, u zaleđu svojih gradova te proširiti svoj teritorij i utjecaj što više prema zapadu i sjeveru, prema Dunavu i u Italiju. Franačko se Kraljevstvo od 6. st. uspjelo preobraziti u kontinentalnu europsku silu te je bila u stanju, do sredine 8. st., pod svoju vlast podvrgnuti većinu germanskih kraljevstava nastalih na ruševinama Rimskog Carstva i zaustaviti arapska nadiranja u Hispaniji. Ono je uspjelo pod svoju vlast staviti gotovo sva germanska kraljevstva na kontinentu. Od Baltika prema Jadranskom moru ostala su izvan franačkog utjecaja samo još mnogobrojna slavenska kraljevstva i kneževstva te Avarski Kaganat, a na sjeveru još Sasi, Frizi, Danci te ostali Skandinavci. Usred borbi na bojišnici od Baltičkog do Jadranskog i Sredozemnog mora, u tom širenju prema istoku, neminovan je bio sukob s drugom regionalnom silom na kontinentu, Bizantskim Carstvom. Sukob se vrlo brzo proširio na teritorij saveznika Carstva, na područje Avarskog Kaganata, kao i na druge njegove susjede u sferi njegova interesa (Hrvatska i druga slavenska kneževstva uz Jadransko more).33 U to doba pala su Avarskom Kaganatu dva susjedna kraljevstva i to prijateljsko Langobardsko, te Bavarsko vojvodstvo. Franci su 774. zauzeli Langobardsko Kraljevstvo, a njegovo je pripajanje bilo dovršeno gušenjem pobune u forojulijskom vojvodstvu dvije godine poslije.34 Avari su, vjerojatno, pritekli u pomoć svom zapadnom savezniku, Langobardskom

33



34

Hrvatska (hrvatska kneževstva) i druga slavenska kneževstva uz Jadransko more nisu priznavala avarsku vlast nakon zadobivanja svoje nove domovine na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije u prvoj polovici 7. st. Slučajne predmete (PETRINEC, 2009, 151–160) nađene na više dalmatinskih lokaliteta valja vezati uz ratne pohode prema Avarima, trgovinu ili jak utjecaj bizantske kulture. Avari nakon sredine 7. st. više nigdje ne izlaze na Jadran (najbliži su Jadranskom moru na Krasu i oko Soče na sjeveru gdje drže granicu sve do svoga sloma). O tome su problemu pisali: KOVAČEVIĆ, 1966, 53–81; BÁLINT, 2003, 55–60. JARNUT, 1982, 122–124; MENGHIN, 1985, 201–202; CHRISTIE, 1998, 105–106, također i POHL, 2002, 313.

33

Povijesni izvori

Kraljevstvu i upleli se u bavarsko pitanje.35 To bojište bit će samo odsječak većeg europskog bojišta razvučenog od Sredozemnog i Jadranskog mora na jugu, sve do Sjevernog i Baltičkog mora na sjeveru kontinenta. U Europi s kraja 8. st. kao da više nema mjesta za regionalne sile „nižega ranga“, male države, mala kraljevstva, vojvodstva,kneževstva i narode. To se očituje i u širenju kršćanstva od Franaka i Bizanta s jedne strane i islama od muslimanskih država na bliskom istoku prema istočnoj Europi i srednjoj Aziji. Onaj tko ne pripada tom krugu, kao da nema mogućnosti za opstanak (dio Kazara je primio židovstvo!?).

Sl. 10: Velika Gorica kraj Zagreba. Inventar iz groba 20. (fotografija: Arheološki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI, 1999, 108, kat, jed. II. 49(38)a-c).

35

34

Postoje opravdane pretpostavke da su Avari i Langobardi živjeli u miru i da nije bilo značajnih sukoba poslije sredine 7. st. O tome nam može svjedočiti i posljednja rečenica iz Povijesti Langobarda Pavla Đakona gdje se navodi kako je vladao kralj Liutprand (712. – 744.): U početku vladavine je zauzeo mnoge bavarske gradove, uvijek se uzdajući više u molitve nego u oružje, a mir s Francima i Avarima čuvao je uvijek uz najveću brigu (prijevod prema: Robertu Šćerbeu i Hrvoju Šugaru, Pavao Đakon, POVIJEST LANGOBARDA, 2010, 205). Spominjane granične čarke, spomenute kod Pavla Đakona, između Forojulijskog vojvodstva i njihova vojvode Rathisa (vojvoda 737. – 744. / kralj 744. – 749.) i Slavena kojima je Karniola bila domovina (Carniolam Sclavorum patriam) ne mogu se opisati kao opći rat. Taj sukob dogodio se u vrijeme kad je Rathis postao forojulijski vojvoda oko 737. ili 738. Vrlo je vjerojatno riječ o graničnim sukobima, a oni nisu prerasli u neki veći otvoreni sukob između dviju država: Langobardije i Avarije čiji su ti Slaveni bili podanici. Sukobi se događaju onda kad očito još nije ojačala avarska vlast u tom dijelu avarskog teritorija osvojenog do prvih desetljeća 7. st. To razdoblje posljednje traje upravo do vremena vladavine kralja Liutpranda kad Avari ponovno utvrđuju svoje granice na zapadu. Tijekom 7. st. Langobardi su zauzeli slavensku zemlju koja se zove Zellia (Hi suo tempore Sclavorum regionem, quae Zellia appellatur, usque da locum, qui Medaria dicitur, possederunt… POVIJEST LANGOBARDA, 2010, 120. / pogl. 4.38), a nalazi se negdje oko današnje rijeke Zilje u južnim Alpama. Pretpostavka Željka Tomičića, o mogućnosti radikalno novog vrednovanja vjerodostojnosti ranosrednjovjekovnog izvora – Pavla Đakona, utemeljenoj u analizi renesansnih zemljovida, sasvim je pogrešna. O tome vidi: TOMIČIĆ, 2001, 173–178; GRAČANIN, 2008, 27; GRAČANIN, 2011, 136.). Riječ je o oblasti uz sjeverni tok rijeke Ziljice ili Geilitz u Austriji.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

Nakon nekoliko stoljeća pomicanja prema zapadu interes jednoga germanskog kraljevstva utjelovljenog kroz Franačko Kraljevstvo ponovno vraća svoj utjecaj na srednju Europu. Na tom su putu stajala različita germanska i slavenska kneževstva i kraljevstva, ali najvažniji protivnik Franačkoj, u toj sferi širenja, nesumnjivo je glavna prepreka bio Avarski Kaganat s vlastitom tendencijom širenja prema zapadu. Od sredine 8. st. pojavljivali su se diljem Avarskog Kaganata različiti predmeti, ali su se preuzimale i tehnike, tada omiljene na zapadu. Tako se u prostoru tradicionalno okrenutom prema jugu, prema Bizantu, i istoku Europe, počinju pojavljivati stvari čiji se uzor može naći na zapadu.

Sl. 11: Područje Avarije (1) i prostor vjerojatno združen ili pod avarskom kontrolom (2); u zadnjim desetljećima 8. st. Naznačene su u često u povijesnim izvorima spomenute granične rijeke: rijeka Enns (prema Bavarskoj) i rijeka Soča (prema Italiji / Langobardiji).

35

Povijesni izvori

Od sredine 8. st. zapadno oružje i oprema normalna su pojava u grobnim cjelinama u Kaganatu, a sve se više pojedinačno nalaze u različitim ostavama, u koritima rijeka i šodericama. Velik broj pronađenih slučajnih predmeta diljem Panonske nizine pokazuje da su zapadno oružje i oprema sve više postajali omiljeni, ali je do kraja Kaganata staro uobičajeno oružje, najčešće vezano uz stepski srednjoazijski i bizantski kulturni krug, postalo dijelom ratne tradicije tamošnjih ljudi, i tako i dalje ostalo dominatno u uporabi. Vrlo se teško s jednog sustava ratovanja prelazi na drugi, što se odnosi i na uporabu drukčijeg oružja i nesumnjivo stvara pretpostavke za mijenjanje taktike ratovanja. Za sve je to ipak potrebno neko vrijeme. U posljednjoj se trećini 8. st. sve brže mijenjalo te se još više prihvaćalo novo oružje i uvrštavalo u vlastite formacije.36 Avarski je Kaganat do druge polovine 8. st. ponovno, nakon uspješno prevladane unutarnje krize završene najkasnije do sedamdesetih godina 7. st., dostigao svoj politički, kulturni i vojni vrhunac. Mnogobrojni bogati avarodobni grobovi iz druge trećine 8. st. diljem Panonske nizine svjedoče, između ostalog, i o njihovu bogatstvu, ali i o jakosti.37 Pojavljuju se bogati ratnički grobovi s vrlo lijepo izrađenim pojasnim garniturama i luksuznom opremom konja. Među njima se ističu vrlo lijepo izrađeni ukrasni okovi oglavlja konja, odnosno falere, vrlo često tauširane, što će nesumnjivo naznačivati smjer, odnosno utjecaje sa zapada odakle se takvi predmeti dobavljaju, ali se isto tako prenose uzori, tehnologije i trendovi. Ističu se vrlo luksuzne pojasne garniture stila Hohenberg, na samom kraju 8. st., koje potvrđuju postojanje jakih veza između Bizantskog Carstva i Avarije.38 Već četrdesetih godina 8. st. postalo je posve jasno da je Kaganat ne samo završio unutrašnju konsolidaciju nego da je spreman zauzeti dijelove izgubljenog područja otpale od Kaganata dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina 7. st. (zapadni dijelovi Kaganata nekad dijelovi Samova saveza, a s njim Karantanija, donjopodunavski Bugarski Kaganat, sjeverne, istočne i južne oblasti naseljene uglavnom Slavenima itd…). Vrlo rijetki povijesni izvori spominju samo borbe Avara i slavenskih Karantanaca oko 745. i onda

36



37



38

36

Pregled novijih mišljenja o tome problemu vidi kod: SZAMEIT, 1986. 385–411; DAIM, 2000, 77–204; KLEEMANN, 2002, 285–295, abb. 88; STEUER, 2010, 81–90; KLEEMANN, 2010, 81–90. Jörg Kleemann predložio je da predmeti ukrašeni anglokarolinškim životinjskim stilom u Hrvatskoj datiraju u vrijeme vladavine Karla Martela i Pipina Malog, u ranokarolinško vrijeme tj. u razdoblje između 730./40. – 760./70, odnosno smjestio ih je svoj III. stupanj (KLEEMANN, 2002, 291–292). Upravo te Kleemanove kronološke postavke, prema Željku Demi, primijene li se u Hrvatskoj s punim datumima ili pak s izvjesnim vremenskim otklonom, mogle bi biti dalekosežno značajne za redefiniranje i reinterpretaciju niza hrvatskih ranosrednjovjekovnih grobnih nalaza kasnog 8. i ranog 9. st., ponajprije onih u kontinentalnoj, sjevernoj ili panonskoj Hrvatskoj, a potom i pojedinih nalaza u primorskoj, južnoj ili dalmatinskoj Hrvatskoj (DEMO, 2010, 84). Vrlo često se u povijesnim raspravama mogu vidjeti opisi Avara kao na zalasku moći, što je posve pogrešno (vidi: POHL, 2002; GRAČANIN, 2011). O tome će posredno govoriti i Einhardov izvještaj u kojem piše da su se u ratu Franci obogatili više nego u ijednom ratu do tada ili prije osvajanja Avarije (Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 72–73). SZAMEIT, 1991, 73–79; DAIM, 2000b, 325–327; SZAMEIT, 2000, 320–325.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

borbe s Bavarskom,39 no njihovo je vojno djelovanje nesumnjivo bilo usmjereno i prema drugim dijelovima srednje, južne i istočne Europe, upravo prema onim izgubljenim dijelovima teritorija držanim prije unutrašnje krize, a većinom naseljenim Slavenima. Nemamo razloga ne vjerovati da je nakon konsolidacije Kaganata do sredine 8. st. njegova vlast vraćena u Moravskoj i Češkoj kotlini40 i da je granica prema Bavarcima ponovno postavljena na rijeci Enns (Aniži) u Gornjoj Austriji, čime je prostor karantanskih Slavena teritorijalno odvojen od zadunavskih, čeških i moravskih Slavena.41 Groblja sa stepsko-nomadskim načinom pokopa po prvi su put identificirana zapadno od Bečke kotline, čime je u kasnoavarskom vremenu i njihovo etničko, a ne samo političko područje, pomaknuto prema zapadu.42 Granica je također postavljena istočno od grada Čedada (Forum Julii / Cividale del Friuli) oko rijeke Soče prema Langobardima u sjevernoj Italiji, obnovljena zasigurno do šezdesetih godina 7. st.43 Postojali su, nadalje, pokušaji da se Bugarski Kaganat i Slaveni u Vlaškoj nizini ponovno stave pod njihovu vrhovnu vlast. Borbe Karantanaca i Avara, kako je spomenuto, spominju se u povijesnim izvorima. O avarskom prisustvu uz rijeku Moravu u Moravskoj svjedoče groblja i možda drugi slučajno nađeni predmeti kasnoavarodobne provenijencije, a o južnim pretenzijama prema bugarskom i slavenskom teritoriju u Vlaškoj nizini i donjem Podunavlju, nekada također

39



40



41



42



43

Oko 700. je bilo ratno stanje između Bavaraca i Huna (Avara). Područje s obje strane rijeke Enns je bilo devastirano, a napuštena i uništena su i mjesta uz nju (Lauriacum(?)) (ECKHART, 1975, 41–46; BENINGER – KLOIBER, 1962, 215–223; SZAMEIT, 1991, 73–79; ŠTIH, 2000, 363–368; DAIM, 2000a, 308–315). Češka je nesumnjivo stajala pod velikim avarskim utjecajem, ali je li ona bila u kakvim čvršćim odnošajima prema Avariji nije moguće donijeti sud prema sadašnjem stanju istraživanja (TŘEŠTÍK, 2008). Češka i Moravska (posebno južna Moravska) bile su dio, prema nađenim predmetima, bizantskog kulturnog kruga. Iz Bizanta, možda preko Avarije, je stizala tehnologija i prema toj su tehnologiji izrađivani predmeti u vlastitim radionicama (vrlo slično kao i među dalmatinskim Hrvatima u Dalmaciji gdje se također pojavljuju pojedinačni predmeti avarodobne, zapravo bizantske provenijencije). Možda zbog toga što i Češka i Moravska pripadaju istom kulturnom krugu, kao i Avarija i možda zbog toga što stoje u određenim odnošajima je Franačka zaratila s njima tek kad je započeo opći rat s Avarima, jer bi možda drugačije moralo izazvati reakciju Avara. O arheološkim nalazima s kraja 8. i početka 9. st. vidi kod: PROFANTOVÁ, 1992, 605–778; Lumir Poláček smatra da se predmeti avarske provenijencije mogli u Mikulčice, jedno od najvažnijih središta Velike Moravske, doći trgovinom ili su se mogli na neki drugi način pojaviti među tamošnjom slavenskom elitom. Nađeni predmeti mogu se datirati pred sam kraj avarske dominacije u Karpatskoj kotlini i vrlo često su vezani uz tzv. predvelikomoravski sloj. Tada se na grobljima češće pojavljuju pokopi tijela mrtvaca (POLÁČEK, 2008, 579–589, s pregledom važnijih mišljenja o toj temi i popisom literature). Postoji mišljenje da je granica između Slavena i Avara te Slavena i Bavaraca bila na Dunavu (SZŐKE, 2011b, 266). SZAMEIT, 1992, 821–823; SZŐKE, 2011b, 266–269. WINTER, 1997, 82–84.

Avari su 664. upali u Furlaniju na poziv langobardskog kralja Grimoalda (ŠTIH, 2000, 367– 368, bilješka 73). Ponajviše o tome svjedoče arheološka nalazišta u Posočju (MILAVEC, 2009, 249–270; CIGLENEČKI – MODRIJAN – MILAVEC, 2011).

37

Povijesni izvori

dijelom Avarskog Kaganata, uz arheološke nalaze, također i tzv. sjeverna i južna Novakova brazda izgrađena upravo kako bi se zapriječilo avarske provale iz Sedmogradske prema dolini rijeke Dunava.44 Potkraj 8. st., uz rijeku Timok i Iskar, također je bila iskopana duga brazda sa svrhom da zapriječi prodor i iz toga pravca. Jedna od važnijih dužnosti sedam slavenskih plemena u savezu s Bugarima je i obrana granica od avarskih upada te, naravno, sudjelovanje u bugarskim vojnim pohodima.45

Sl. 12: Požeški Brestovac. Predmeti s nalazišta prema: BERNHARD-WALCHER, 2000, 98–99, sl. II. 26a-l.

Prodori nisu zabilježeni prema bizantskom teritoriju, južno od rijeke Dunava i Save, i njihovim saveznicima postavljenima kao tampon zona prema

44



45

38

HOREDT, 1986, 66–72, sl. 31-33; FIEDLER, 1992, 25–26; RAŠEV, 2008, 38; KOMATINA, 2010, 59–60; SZŐKE, 2011b, 263. Prema Uwe Fiedleru zapadna granica prema Avarima bila je negdje između rijeka Iskar i Timok. Između njih nalazile su se tri utvrđene linije, pozicionirane bliže rijeci Iskar; nejednakih duljina sve su dosezale obale rijeke Dunav, a u ranije doba granica se protezala prema Avarima vjerojatno sve do tzv. Željeznih vrata; a uz rijeku Timok se spominju 818. i Timočani koji su bili pod bugarskim vrhovništvom (FIEDLER, 1992, 26 i bilješka 258 i 259). Theoph, 359. 12–17; Nic. Patr, 36. 23–26; FIEDLER, 1992, 21–24; KOMATINA, 2010, 59– 63; Lubor Niederle je iznio mišljenje da su Timočani jedno od sedam slavenskih plemena u savezu s Bugarima (NIEDERLE, 1902, 416–417).

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

Avarskom Kaganatu.46 Tako oni nisu zabilježeni ni prema Hrvatskoj, a slučajni nalazi lijevanih pojasnih garnitura i garnitura tipa Blatnica – Hohenberg, kao i drugih predmeta kakvi se inače nalaze u Panonskoj nizini u avarodobnim grobovima, na hrvatskom prostoru i prostoru drugih slavenskih kneževstava južno od nje, mogu se protumačiti ponajviše trgovinom (ili ratovanjem) s bizantskim (ili avarskim) teritorijem, jer u osnovi nije riječ o avarskom kulturnom dobru, već o predmetima što su ih između ostalih primili i Avari, ali preko Bizanta i stepa, pa su to isto tako mogli primiti Bugari, Hrvati i drugi Slaveni u sferi bizantske politike i trgovine.47 Nema dokaza da bi Hrvatska ili hrvatska kneževstva i vojvodstva u negdašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji priznavala vrhovnu avarsku vlast nakon sredine 7. st.48 Nažalost povijesni izvori pružaju nam vrlo malo informacija o tim ratnim sukobima i zbivanjima.

46



47



48

O seobi Hrvata i Srba i izvještaju o tome kod cara Konstantina Porfirogeneta danas postoji zaista velika literatura, nju na ovome mjestu nema smisla navoditi i tumačiti, a dio literature bit će spomenut kad se bude govorilo o XXX. poglavlju DAI posvećenom Panoniji, odnosno Donjoj Panoniji. Bez obzira na u raspravama vrlo često potenciranu nedosljednost i zbrkanost, pa u krajnjoj liniji i netočnosti ili kontradiktornosti pojedinih izričaja pisca DAI, čini nam se da nemamo razloga sumnjati u istinitost izvještaja, da je tako zaista bilo i da je postojala značajna uloga Carigrada u tim procesima. Hrvati, Srbi, Dukljani, možda Abodriti (Moravci, odnosno Braničevci) i Timočani – posljednja dva od spomenutih naroda izgubila su neovisnost do sredine 10. st., kao možda i neki drugi narodi i kneževstva, njih iz istog razloga car ne spominje. Svi oni vrlo vjerojatno su postavljeni kao tampon zona prema Avarskom Kaganatu. Nemamo razloga sumnjati u to da su ti narodi zauzeli svoju novu domovinu na poziv ili uz suglasje Carigrada. Njima treba pridružiti Sermezijance (s njima združene također i Bugare). Oni su nakon neuspjelih borbi oko prijestolja zajedno sa svojim pretendentom Kuverom (Kub(v)erom), sinom Kuvrata, bratom Asparuha, prešli rijeku Dunav 680. i naseljeni u ager Herakleje Lincestide (Heraclea Lyncestis), danas Bitolj (Bitola, Monastir) uz via Egnatia u Ceramesionsko polje (Ceramiae/Keramiai – Varoš kod Prilepa) uz suglasje bizantskog cara (WERNER, 1986, 19–23, sl. 3). Spomenute procese iz doba velikog bizantskog reformatora cara Heraklija i njegovih nasljednika ne možemo provjeriti jer su arheološka istraživanja vrlo manjkava, ali ponekad, upravo zbog kasnijih zbivanja na tome teritoriju, zaista nemamo pravo sumnjati u to da je to točno i da je sve upravo otprilike i tako bilo kako to piše pisac DAI. Usp. i: ŽIVKOVIĆ, 2007, 191–192. Blaga iz Vrapa i Ersekea Joachim Werner je povezao s tim događajima, ali se oni mogu datirati, prema predočenim predmetima, sve do u 8. st. Možda je ta zajednica održavala određene veze s Karpatskom kotlinom i istokom Europe u dužem razdoblju, a možda bi se to blago moglo povezati s rasulom avarske države potkraj 8. st. nakon zauzeća (h)ringa.

Granice ranosrednjovjekovne Hrvatske spominju rijetki povijesni izvori: car Konstantin Porfirogenet piše da se Hrvatska prostire od Cetine do Labina; Toma Arhiđakon do Vinodola, što je otprilike isto (o izgledu groblja 9. i 10. st. u Vinodolu vidi: CETINIĆ, 1998). Sjeverna granica prema Panoniji, odnosno granica prema unutrašnjosti, poprilično je nejasna pa se pokušava rekonstruirati prema povijesnim izvorima te arheološkim nalazima i nalazištima. Mladen Ančić iznio je tezu da je područje između rijeke Save i rijeke Drave sa sjedištem u Sisku pripadalo Hrvatima, a da je Ljudevitov regnum bio zapadnije u današnjoj Sloveniji (ANČIĆ, 1997, 9). Neven Budak je smatrao da su Hrvati iskoristili situaciju iza Ljudevitove pobune i zauzeli okolicu Siska (BUDAK, 2000, 395–402). O pripadnosti Hrvatske Avariji, odnosno o Avariji nakon sredine 7. st. u Dalmaciji postoji opsežna literatura (MARGETIĆ, 1977, 49–66; GRAČANIN, 2011, 148–149).

39

Povijesni izvori

b) Avarsko ratovanje na zapadu – rat u Langobardiji i Bavarskoj od 774. do 790. Prvi dokumentirani avarski vojni pohod u franačkim analima 782. završio je neuspjehom pa su izbačeni iz sjeverne Italije i iz nekadašnjeg Langobardskog Kraljevstva.49 Avari su tada napadali forojulijski kraj u sjevernoj Italiji, ali spominje se da su, u vrijeme kad je kralj Pipin bio još dijete, Huni, poznati kao Avari, napali Veronu i razorili je. Taj se napad smješta u 837. što je, dakako, pogrešno.50 „Huni“ su napali Bresciu 797., što je vjerojatno također pogrešno zapisano vrijeme jer se taj napad mogao zbiti istodobno kad i onaj na Veronu ili barem prije 791.51 Poznajući dobre odnose Avara i Langobarda, njihova pojava u sjevernoj Italiji mogla se dogoditi bilo kada nakon pada Pavije (774.), kad se njihov pohod može povezati s pomoći upućenoj savezniku Langobardskom Kraljevstvu.52 Taj dio povijesti, vezan uz avarske provale u sjevernu Italiju i pustošenja novostečenih franačkih posjeda, ostao je gotovo nezapažen u povijesnim izvorima. Velika količina predmeta, prije svega zapadnog oružja i opreme, u kasnoavarodobnim grobovima diljem Panonske nizine ipak svjedoči o tim prodorima, ali i uspjesima.53 Često se pojava oružja karolinškog vremena, zapadnoeuropskog porijekla starije generacije (od sredine do posljednjeg desetljeća 8. st.) u arheološkoj literaturi, upravo zbog nepostojanja jasnih povijesnih izvora, smješta tek u vrijeme nakon zauzeća Avarije od Franaka ili u vrijeme njihovih sukoba u Panonskoj nizini. Nesumnjivo se to oružje, ali i oprema, pa i prijenos određenih stilova i pojava, na zapadu tako omiljenog tauširanja može pratiti kroz cijelo 8. st. Dijelom je to stvar tradicije, trgovine, dijelom je riječ o stečenom u borbama na zapadu. Zapadno oružje i oprema polagano se uvodi i postaje standardna oprema u avarskim formacijama prije zadnje trećine 8. st. Lokalne kronike kad donose podatke o tome kad je zauzet kakav grad ili spaljen kakav samostan vrlo su važan podatak jer su takvi događaji za tu zajednicu bili iznimno važni i svakako su našli mjesta u lokanim kronikama jer nije bilo razloga de se prešute. Sa službenim analima sasvim je druga priča. U posljednjim godinama rata u Italiji vojvoda Ajo (Aios) 770-ih je prebjegao, zajedno s drugim Langobardima, k Avarima, ali je u franačkoj vojni 796. pao u zarobljeništvo u Avariji, a 799. je pomilovan.54 On je imao posjede oko Vicenze i Verone. Čedad (Cividale), Vicenza i Verona (Via Postumia) bili su

SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 788, 789, 77.



SZŐKE, 2011b, 270–271.

49



50



51 52



53



54

40

SZŐKE, 2011b, 270–271, bilješka 38-39.

Ridolfus notarius: Historiola XX; SZŐKE, 2011b, 271, bilješka 40.

VINSKI, 1970a, 135–158; KOVÁCS, 1980, 97–119, 351–360; VINSKI, 1983, 465–501; VINSKI, 1985, 61–117; TOMIČIĆ, 1978, 209–221; TOMIČIĆ, 1985, 209–230; SZAMEIT, 1986, 385–411; SZAMEIT, 1987, 155–171; TOMIČIĆ, 1997a, 61–72; KLEEMANN, 2002, 285–295; KLEEMANN, 2010, 81–90; DEMO, 2010, 61–84. KOS, 1906, 19, br. 23, bilješka 3; SZŐKE, 2011b, 271, bilješka 41.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

također na pravcu djelovanja avarskih trupa.55 Nije isključeno da je riječ o „prvoj“ avarskoj intervenciji u Italiju između 774. i 776. U tim prvim godinama rata s Francima Avari su jedini istočni saveznici ne samo Langobardima nego i Bizantu. Oni dijele zajedničku granicu s Bizantom na Krasu i u Istri, a vjerojatno održavaju i veze na srednjem Dunavu kroz srbijansko Pomoravlje. U tom smislu trebalo bi gledati i pojačanu pojavu bizantskih predmeta prije svega pojasnih garnitura u avarodobnim grobovima diljem Panonske nizine u posljednjim desetljećima 8. st., kao i pojavu novih stilova ukrašavanja preuzetih i od domaćih majstora. Nesumnjivo su avarski ratnici nastavili pratiti trendove promjena bizantske svakodnevne nošnje, kao i one u vojnoj industriji, pa su nabavljali vojne odore, opremu i oružje iz bizantskih radionica. Pojava luksuznih garnitura posebno dobro svjedoči o tim vezama. Avarski Kaganat bio je tada nesumnjivo jedan od glavnih saveznika Bizantskom Carstvu u srednjoj Europi, zbog čega ratovanje Avara s Francima treba gledati u okvirima općeg sukoba za dominacijom u srednjoj i južnoj Europi. Nije isključeno da su pojava Franaka na granicama Kaganata i ratovi s Bizantom odredili koju će stranu zauzeti Hrvati u narednim godinama.56 Velika količina bizantskih zlatnika Konstantina V. Kopronima (741. – 775.) na hrvatskom teritoriju to i pokazuje.57 Očito se u vrijeme borbi s Francima u Italiji i propašću Langobardskog Kraljevstva stvarala velika protufranačka koalicija. Ona je obuhvaćala Bizant, Avariju, Hrvatsku, odnosno hrvatska kneževstva i kneževstva drugih Slavena u zaleđu bizantske Dalmacije. U to doba se i u Avariji kao i u Hrvatskoj počela pojavljivati veća količina franačkog oružja i opreme.58 Godine 782. Avari su držali položaje oko rijeke Soče. Kagan i jugur, avarski prvaci, (Caganus et lugurrus, princepes Hunorum) uputili su 782. franačkom kralju Karlu Velikom poslanstvo radi dogovora o sklapanju mira.59 Očito tada Avari imaju dvojicu vođa. Prema izvorima nisu poznate njihove točne ovlasti.60 Traženje sklapanje mira bila je uobičajena taktika stepsko-nomadskih grupa zabilježena u izvorima i u prijašnjim odnosima Avara s Bizantskim Carstvom i poslije Bugarskog Kaganata s Franačkim Carstvom. Nije to bio znak

KRAHWINKLER, 1992, 141; KRAHWINKLER, 2005; SZŐKE, 2011b, 271.



WERNER, 1979, 227–237; PETRINEC, 2009, 195–199.

55



56

57



58



59



60

Stanovište Luje Margetića o kasnoj doseobi Hrvata potkraj 8. st. razrađivano u mnogobrojnim člancima ovdje nećemo komentirati jer nije dio teme. Vidi opširno o stanovištima L. Margetića u: MARGETIĆ, 2001; MARGETIĆ, 2007. s navođenjem starije literature. Nesumnjivo se ipak seoba Hrvata (i seoba Srba, kao i vjerojatno još nekih drugih naroda, možda Abodrita) i njihov prolazak kroz avarski teritorij treba staviti pred kraj vladavine bizantskog cara Haraklija (610. – 641.). Nažalost još uvijek ni pisani izvori ni arheološki podaci ne sadržavaju jasne informacije koje bi rasvijetlilo ovu diskusiju među povjesničarima. O tome da bi Franci sudjelovali u preseljavanju jednog naroda sa sjevera na jug tek nema nikakvog relevantnog dokaza. MILOŠEVIĆ, 2000, 106–139; PETRINEC, 2009, passim; JURČEVIĆ, 2011, 111–147.

KOS, 1902, 293–294, br. 261; POHL, 2002, 293–300.

POHL, 2002, 293–300. Kod Kazara se vrlo često uz kagana pojavljuju tarkani u značenju vojskovođe, tako poslije i kod Bugara.

41

Povijesni izvori

slabosti već, upravo suprotno, znak odlučnosti i jakosti.61 Unatoč tome, sjeverno od Alpa 782. ili 783. došli su do granične rijeke Enns (Aniže) prema Bavarskoj, ali nisu Bavarcima počinili nikakve štete. Očito su samo željeli demonstrirati silu došavši do granice.62 Po prvi se put 780-ih pojavljuje dualitet, barem prema pisanim izvorima, u avarskom društvu - kagan i jugur. Nije isključeno da su se iz tog dualiteta razvile unutarnje napetosti, a one su mogle u konačnici dovesti do sloma tog društva. Moglo bi se zaključiti prema tom dualitetu u podjeli vlasti da avarsko društvo prati političke trendove tada prisutne i u drugim istočnoeuropskim i srednjeazijskim stepsko-nomadskim društvima. Francima se 787. napokon morao podložiti bavarski vojvoda Tassilo III. (⋆741. vojvoda: 748. – 788. †796.), nakon što se posljednji put pobunio i povezao s negdašnjim neprijateljima Avarima, što je nesumnjivo bio vrlo riskantan i očajnički potez. Savez je, naime s Avarima, sklopljen vjerojatno zimi 787./788., jer je vojvoda Tassilo III. svrgnut s vlasti 788.63 Iste te 788. Avari su došli s jednom vojskom do Bavarske, a s drugom do nekadašnje langobardske granice, ali su bili na obje strane odbijeni. Vrlo brzo poslije toga došlo je do bitke u ravnici uz rijeku Ibose (in campo Ibose) vjerojatno Ybbs (Ips, Ipuša) u današnjoj Donjoj Austriji, Nju su također izgubili.64 Ako je riječ o navedenoj rijeci čije se ušće nalazi istočno od granične rijeke Enns, tada se bitka odigrala u dubini avarskog teritorija.65 To bi tako bila prva bitka na avarskom teritoriju.66 Nakon nje došlo je do posljednje, četvrte bitke u toj fazi ratovanja koju su također izgubili od vojske sastavljene od Bavaraca.67 Prema izvoru, velik je broj Avara izginuo ili se utopio kad su u bijegu prelazili Dunav.68 Naposljetku je kralj Karlo Veliki utvrdio istočne granice

Hrvoje Gračanin (GRAČANIN, 2011, 47) smatra da su time mislili preduhitriti buduće franačke ofenzivne akcije.



WOLFRAM, 1985, 132–133; WOLFRAM, 1987, 100–106; WOLFRAM, 1995, 338; WOLFRAM, 2012, 344. Također i: BRANDT, 1980, 228–229; BUDAK, 2001, 57–62.

61



62 63



64



65



66



67



68

42

KOS, 1902, 294, br. 262; BENINGER – KLOIBER, 1962, 204; CSENDES, 1970, 93; AVENARIUS, 1974, 181; POHL, 2002, 314; GRAČANIN, 211, 147.

SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 788, 789, 77; Annales et chronica aevi Carolini aa. 788. 789, 174; ARF a. 788, 82; Reginonis abbatis Prumiensis Chronicon cum continuatione Treverensi a. 788, 56, campo Ibore. Vidi: WIESINGER, 1989, 325–326, karta 1.

BENINGER – KLOIBER, 1962, 204. Nije moguće dokazati mišljenja autora da je već u drugoj polovini 8. st. vidljiva bavarska kolonizacija u Melku, Treisenu sve do Bečke šume i da je tek ponovno u vrijeme Tassila III. granica vraćena na rijeku Enns. Ako bi to bilo tako, onda bi granica već tada stvarno bila na rijeci Ybbs i nakon demonstracije sile iz 782./783. Avari bi se vratili na staru granicu iz sredine 8. st. Usporedi i problem tzv. ničije zemlje između rijeke Traun i Kremsa na zapadu i rijeke Ennsa na istoku: BENINGER – KLOIBER, 1962, 216, posebno karta 1 (bavarska groblja na redove).

SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 788, 789, 77; Annales et chronica aevi Carolini; Einhardovi godišnjaci: Annales Laurissenses et Einhardi aa. 788, 789, 174; ARF a. 788, 82–83; Reginonis abbatis Prumiensis Chronicon cum continuatione Treverensi aa. 788-791, 56–57; KOS, 1902, 301–302, br. 273. SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 788, 789, 77.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

prema Avarima i umjesto starih vojvoda postavio nove grofove u Bavarskoj.69 Godine 788. započinje otvoreno neprijateljstvo Franačke i Bizanta, a već sljedeće godine dvije su se vojske sukobile u Italiji. Vrlo vjerojatno su već tada pojedini bizantski teritoriji u Italiji došli pod franačku vlast, pa tako i Istra.70 Rat je trajao sve do 812. kad je sukob napokon bio završen. Mirom u Aachenu 812. Bizantu su pripali gradovi i neki otoci, a Franačkoj je ostavljena unutrašnjost provincija Dalmacije, Liburnije i Istra. Nije poznato što se zbivalo između 783. i 788., punih šest godina, između Avara i Franaka, ali je očito iskazana demonstracija sile urodila plodom. Godine 790. Avari su ponovno ušli u franačku Italiju i Bavarsku, ali bez nekog uspjeha.71 Nakon izmjene poslanstava, najprije su Avari poslali svoje poslanike u Worms, a potom Franci svoje poslanike u Avariju (Huniju) kako bi se dogovorili o granici, iste je 790. došlo do nastavka rata Franaka s hunskim (avarskim) narodom (gentem Hunorum).72 Povijesni izvori ne upućuju na mjesto gdje su se borbe odvijale, da li u pograničnom pojasu s obje strane granice ili u dubini franačkog teritorija jer se u dubini avarskog teritorija očito nisu odvijale. Skloni smo sumnjati da se ta faza rata, s avarskom dominacijom na bojištu, nastojala izbjeći u pisanju, a to je sasvim razumljivo jer će se vidjeti iz kasnijih opisa događaja da se najčešće prikazuju samo uspjesi franačke vojske, a da se avarski dosezi i dosezi protufranačkih saveznika manje-više prešućuju ili se ipak spomenu kad se dogodi neki važniji događaj, najčešće smrt nekog vojskovođe ili neki drugi važan događaj. Tako se nije mogao prešutjeti, recimo pomor gotovo svih konja u franačkoj vojsci 791. što je ravno teškom vojnom porazu itd. U analima se spominje upućivanje vojske u Huniju, ali se ne navodi što je ona tamo radila, je li polučila kakav uspjeh ili neuspjeh itd. Kad se ne može zaobići kakav težak poraz ili gubitak vojskovođe, koriste se prazne riječi i uobičajene fraze, poput zasjeda (ubijen forojulijski markgrof Erik), ubojstvo dok je sokolio vojsku prije bitke (ubijen markgrof istočne ili bavarske markgrofovije Gerold) ili slično, kako bi se umanjila važnost neprijatelja, kako bi se izbjeglo priznati da ih je jači i sposobniji porazio i kako bi se posve nastojalo ne spomenuti vlastiti neuspjeh, poraz ili gubitak. Nažalost, prisiljeni smo se služiti većinom samo franačkim izvorima, jer ostali (recimo Bizant) gotovo ništa nisu zabilježili o tim zbivanjima ili se, što je ipak vjerojatnije, zapisi nisu sačuvali u kasnijim vremenima. Svjesni smo da su izvori pisani s određenom nakanom i da su imali određenu propagandnu svrhu ili samo literarnu i da imamo zabilježene podatke samo jedne strane. Tom 790. završava prvo doba obilježeno provalama Avara u Italiju i Bavarsku, odnosno na franački teritorij, i vrijeme s manje-više

ARF a. 788, 84; KOS, 1902, 321–303, br. 274.



MGH Epistole, IV, 32, ep. 7; KOS, 1902, 304–305, br. 277.

69



70

71



72

Bizantska Istra je došla pod franačku vlast 788. (ŠIŠIĆ, 1925, 306; GOLDSTEIN, 1992, 151) ili 789. (ŽIVKOVIĆ, 2007, bilješka 1083), a svakako prije 791. kad se spominje istarski vojvoda Ivan. ARF aa. 789-791, 87; KOS, 1902, 305, br. 278.

43

Povijesni izvori

izjednačenim uspjesima na bojištu. Čarke i rat započeli su, vrlo vjerojatno, već 774. te je ta faza ratovanja trajala šesnaest godina. Kakav su uspjeh postigli Avari u toj prvoj fazi ratovanja nije nam poznato. Nije nam poznat ni njihov cilj, pomaganje saveznicima, pokušaj da otklone neposrednu opasnost od granice s Franačkom, zadobivanje novih teritorija i jesu li se samo zadovoljavali pljačkom. Stare granice, prema izvorima, nisu promijenjene. Kada se razmotre avarodobni grobovi posljednje trećine 8. st., tada se u njima pojavljuju velike količine predmeta kako zapadne (stil Blatnica, česta pojava tehnike tauširanja, franačka vojna oprema i oružje) tako i bizantske provenijencije (stil Hohenberg). To je u mnogočemu bilo zlatno doba avarskog društva, a bogatstvo predmeta u grobovima nesumnjivo ide u prilog tezi da je ta faza ratovanja (774. – 790.) bila od velike koristi avarskom gospodarstvu. Takvi sukobi pružali su velike mogućnosti za bogaćenje pojedinim klanovima, pa su oni mogli potaknuti i druge klanove iz stepskog područja istočne Europe i Azije da im se pridruže. Možda bi se tako mogla objasniti pojava novih predmeta i noviteta, uz različite nove pojasne garniture ratničkih i konjaničkih grobova uz rubove avarskog teritorija na strateškim pozicijama.

Sl. 13: Prelog Cirkovljan Diven (Međimurje). Mač i stremen, kraj 8. ili početak 9. st. (prema: TOMIČIĆ, 2000).

44

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

c) Obrat u ratovanju – Franci upadaju u Avariju 791.

Godine 791. započele su velike franačke vojne operacije čiji je cilj bio da se napokon riješi avarsko pitanje na istoku Franačkog Kraljevstva. Franci su okupili golemu vojsku te su ju poslali iz dva pravca na Avariju. Očito su pri tome slijedili logiku prijašnjih avarskih napada na Franačku i napade njihovih trupa, jer su one također kretale iz dva pravca, prema Bavarskoj i Langobardiji. Franački kralj Karlo Veliki je u ljeto, potkraj kolovoza ili početkom rujna 791.73 napustio Worms i došao u Bavarsku gdje se u Regensburgu sabrala vojska sastavljena od Franaka, Ripuarinskih Franaka,74 Sasa, Friza, Tirinžana i Slavena.75 Broj pobrojanih naroda pokazuje da je bila riječ o ozbiljnim pripremama.76 Kasno ljetno vrijeme očito je izabrano jer se željelo osujetiti pobiranje ljetine. Sjeverna vojska bila je razdijeljena u dvije skupine. Jedna je išla južno od Dunava pod vodstvom samoga Kralja, a druga sjevernom stranom pod vodstvom grofa Teodorika i komornika Meginfrida, a po rijeci Dunavu plovile su lađe s opskrbom. Logor prije upada u Avariju Karlo Veliki postavio je nasuprot rijeke Enns (Anesum / Aniže), na granicu između dvaju Kraljevstava.77 Tim činom demonstrirana je golema moć i nakana. Avari su napustili granične utvrde i povukli se u unutrašnjost zemlje. Nakon što su Franci prešli graničnu rijeku Enns, uništena je neka utvrda uz nju pa su dalje napredovali u smjeru Cumeoberga (ad Cumeoberg / Cumeoberget),78 nakon čega su uništili više pozicija (utvrda). Jedna se nalazila nakon što su prešli rijeku Kamp (Cambum), a druga pokraj Comagena, smještena na brdu Cumeoberg, utvrđena

73



74



75



76



77



78

Béla Miklós Szőke smatra da je to bilo 5. rujna (SZŐKE, 2011b, 274), a Ágnes Cs. Sós je smatrala da su krenuli 7. rujna (SÓS, 1973, 7), Csendes 8. rujna (CSENDES, 1970, 8). Hrvoje Gračanin smatra da su krenuli na kraju kolovoza (GRAČANIN, 2011, 148).

Ducatus Ribuariorum, franačko vojvodstvo koje su nastanili Ripuarinski Franci, smješteno je oko srednje Rajne i rijeke Maas. Kao da autor naglašava da su gotovo sve sastavnice (narodi) Franačkog Kraljevstva sudjelovale u pohodu. Usp: Leges Saxonum. Lex Thuringorum. Edictum Theoderici regis. Remedii Curiensis episcopi capitula. Lex Ribuaria. Lex Francorum Chamavorum. Lex Romana Raetica Curiensis, u: Mon. Germ. Hist., Legg, vol. v. part 2, p. Lex Ribuaria: 185–268. WOLFRAM, 1987, 255; POHL, 1988, 17; KOS, 1902, 307–313, br. 280; F. Kos je smatrao da Slaveni znače Karantanci, što je moguće. Isto je tako moguće da je riječ o Slavenima nastanjenima istočno od Alamanije, Tiringije ili Saske ili su već bili poput onih u Bavarskoj ili Tiringiji franački podložnici. Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 72–73: prema Einhardu jedan od najvažnijih, uz Saski rat; njemu je Karlo Veliki pristupio s više žestine i s daleko većim snagama. O vojnom pohodu vidi opširno kod SÓS, 1973, 3–8, sl. 1.

Ann. qui dicuntur Einhardi ad a. 791 (MMFH, 2008, 38): … nam is fluvius inter Baioariorum atque Hunorum terminos medius currens certus duorum regnorum limes habebatur. Vjerojatno blizu Laurijaka (Lauriacum) pozicioniran na antičkoj cesti uz rijeku Dunav, usp: SZŐKE, 2011b, 266.

VÁCZY, 1974, 1054, Anm. 49–51. je smatrao da je to Tulln; Možda: Kaumberg = Wiener Wald (Bečka šuma) SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 791, 793, 79, bilješka 2. Usp: BRUNNER, 1994, 52–53, bilješka 118: ultra montes Comagenos ad Sliuuinihha et Medilikka; B. M. Szőke smatra da je riječ o utvrdi na Treisenu Treisenburgu ili Holenbugu (SZŐKE, 2011b, 276).

45

Povijesni izvori

zemljanim bedemima.79 Rijeka Kamp sjeverni je pritok rijeke Dunav koji u nj utječe nešto istočnije od Kremsa,80 tako da je riječ o dosegu sjeverne skupine sjeverne vojske. Ona se kretala po vrlo teškom terenu presječenom rukavcima Dunava, njezinim manjim i većim pritocima, poput Kampa ili Morave, a prema Annales regni Francorum (ARF) i ona se, došavši do ušća Rabe gdje se susrela s Karlovim odvojkom, vratila natrag, preko Češke (Bohemije).

Sl. 14: Prikaz mogućih ratnih operacija 791. Doseg franačke sjeverne vojske pod vodstvom kralja Karla Velikog (1) s pravcima napredovanja dviju skupina (1 i 2 - manji font slova) te doseg južne vojske pod vodstvom Pipina (2) s pretpostavljenim smjerovima napredovanja. Tumač legendi: (1) polazišna točka; (2) logor franačke vojske; (3) mjesta na pravcima prodiranja, na vjerojatnim pravcima prodora i na onim koji se mogu rekonstruirati prema povijesnim izvorima.

79



80

46

Pulsis igitur Hunorum praesidiis ac destructis munitionibus, quarum una super Cambum fluvium, altera iuxta Comagenos (Comagenis (danas Tulln u Gornjoj Austriji) između Vindobona leg X. Gem (udaljenost m. p. XX (29,560 km) i Cetio (danas St. Pölten u Gornjoj Austriji) koji je udaljen još m. p. XXX (44,340 km). Itin. Antonini, 248, 3; Vindobona m.p. XX – Comagenis m.p. XXX – Cetio m.p. XX – Arlap; Itin. Antonini, 234, 1) civitatem in monte Cumeoberg vallo firmissimo erat exstructa, ferro et igni cuncta vastantur. Nakon što su otkriveni veliki zemljani opkopi kod St. Andräa na putu kroz Bečku šumu Herwig Wolfram je tamo locirao to mjesto (LECHNER, 1971, 340; WOLFRAM, 1995, 236; SZŐKE, 2011b, 276). Za tu ubikaciju ipak nema nikakvih dokaza. István Bóna je smatrao da je to rijeka između Tullna i Zeiselmauera (BÓNA, 1984, 339; SZŐKE, 2011b, 276. i bilješke 83–86). WIESINGER, 1989, 329.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

Karlova skupina, držeći se obale Dunava i antičkih komunikacija, došla je također sve do mjesta gdje se u njega ulijeva rijeka Raba, nakon što je napustila Civitas Comagenos koji se obično smješta u Tulln.81 Na tom je mjestu kralj Karlo Veliki ponovno podigao logor i ondje ostao nekoliko dana. Skupina je plijenila i palila, ali do većeg sraza vojski nije došlo.82 Nakon prodora u sjeverozapadne predjele Kaganata, koristeći se vjerojatno starim rimskim cestovnim pravcima u napredovanju (Vindobona (Wien) – Carnuntum (Petronell) – Arrabona (Győr) u smjeru Aquincuma (Budim), a u povlačenju pravcem: Arrabona (Győr) – Mursella (Mórichida) – Bassiana (Sárvár) – Savaria (Szombathely) – Scarabantia (Šopron) – Vindobona (Wien) ili Carnuntum (Petronell), vojska se povukla nakon pedeset i dva dana marša.83 Daljnje napredovanje zaustavljeno je zbog iznenadne konjske bolesti. Vojska je prevalila sveukupno oko 464 milje ili oko 685 km, što bi značilo da je dnevno napredovala prosječno oko 13 km, što je poprilično malo ako uz put nije bilo većih zapreka.84 No, to „sporo“ napredovanje može se objasniti sustavnim pustošenjem zemlje. Kad se pogledaju kasnoavarodobna nalazišta, vidi se da je, došavši otprilike do rijeke Kamp i u napredovanju, franačka vojska vjerojatno prešla i rijeku Moravu, a s druge strane do Comagena (Tulnn) zakoračila u prostor s gustim avarskim naseljima o čemu svjedoče istražena groblja, naselja i slučajni nalazi.85 Između rijeke Enns i Bečke šume nalazio se teritorij pretežno naseljen Slavenima, a nakon Bečke šume Avarima. To ponajviše pokazuju rijetki predmeti i uglavnom slaba pojavnost groblja s inhumacijom (Micheldorf, Wimm, Gusen i Auhof), datirana u kraj 8. i početak 9. st. Slaveni su naseljavali i pograničnu zonu i s druge zapadne strane granične rijeke Enns granice između Avarije i Bavarske, sve do rijeke Traun prema bavarskom vojvodstvu.86

81



82



83



84



85



86

Druga, južna vojska, je pod vodstvom Karlova sina Pipina iz Italije kroz

BÓNA, 1984, 339; POHL, 1988, 19; Pregled različitih mišljenja o tome dokle je došla sjeverna vojska vidi kod: SZŐKE, 2006, 502–504. KOS, 1902, 313, br. 281; SZŐKE, 2006, 504; SZŐKE, 2011b, 277–279.

SZŐKE, 1959, 85; SÓS, 1973, 4–6, sl. 1. Jószef Deer je smatrao da se vojska povukla zbog nadolazeće zime (DEER, 1965, 785). To prenosi i: SÓS, 1973, 7; SZŐKE, 2006, 503– 505. Pohod koji bi mogao započeti napuštanjem Lorcha (Lauriacum) 20. rujna (isto i: GRAČANIN, 2011, 148) završio je sredinom studenog tako što se karlova vojska povukla prema Regensburgu (POHL, 2002, 317). W. Pohl prenosi mišljenje J. Deera (DEER, 1965, 785) da su vjerojatno zapadni dijelovi Avarije (od rijeke Enns) sve do Bečke šume ostale u franačkim rukama (POHL, 2002, 317). SZŐKE, 2006, 504; KISS – TÓTH – ZÁGORHIDI CZIGÁNY, 1998, 85 i 265; SZŐKE, 2011b, 279–280. WINTER, 1997, 80–85, Karta 3; ADAM, 2002, passim.

U tom dijelu pojavljuju se groblja s jakim kasnoavarskim tradicijama, ali su prisutni novi karolinški utjecaji (TOVORNIK, 1980, 81–132; TOVORNIK, 1985, 165–250; TOVORNIK, 1986, 413–460; DAIM, 1987, 173 i bilješke 1–3; 178; WINTER, 1997, 80–85, 88, 92–211, karta 3; SZŐKE, 1992, 841–968).

47

Povijesni izvori

Ilirik ušla u Panoniju i tamo pustošila i palila, baš poput sjeverne vojske.87 U pohodu su, uz maloljetnog Pipina, sudjelovali istarski vojvoda (vjerojatno Ivan),88 nepoznati vojvoda (možda Erik), kao i neki biskup.89 Vojska je bila sastavljena od franačkih italskih podanika. Najprije su se sukobili, prema izvorima, kod neke utvrde (uualum), zametnuli boj i pobili brojne Avare, stotinu i pedeset ih zarobili, pa se potom vratili na početne položaje.90 Taj uualum je svakako neko veće avarsko središte, pogranična utvrda s jakom posadom ili priručna utvrda, privremeno logorište uz granicu. Tome u prilog ide, ako je opet vjerovati spomenutom izvoru, broj recimo samo zarobljenih Avara. Očito je sukob bio posljedica iznenadnog i nenadanog napada jer je suprotna strana ostala zatečena, a zarobljeni se vrlo rijetko ili nikako ne spominju u narednim sukobima. Nije isključeno da je riječ o zapreci podignutoj na planiranom pravcu napredovanja kako bi se usporila franačka vojska. Kao da ih je bitka kod tog uualum prisilila da se vrate natrag i da ponovno isplaniraju pohod, možda nekim drugim pravcem, ali je vjerojatnije ipak riječ o nekoj važnoj utvrdi u graničnom pojasu. Nju su morali eliminirati kako bi odbacili mogućnost da njezina posada napadne nebranjene položaje u sjevernoj Italiji nakon odlaska glavnine vojske drugim pravcem kroz Ilirik u Panoniju.91 Brojno stanje zarobljenih Avara, njih stotinu i pedeset, uz „one mnoge pobijene“, tome ide u prilog. Nije to bila neka beznačajna utvrda, već položaj iz kojeg je Italiji nesumnjivo prijetila znatna ugroza. To se bojište moralo nalaziti u pograničnom dijelu, u avarskom dijelu Italije, oko rijeke Soče, blizu franačke Italije, kako to s pravom misle slovenski

87



88



89



90



91

48

Lorschski godišnjaci: Ann. Lauresli. ad a. 791 (MG. SS, I, 34). Sed et ille tunc eius exercitus quem Pippinus filius eius de Italia transmisit, ipse introivit llIyricum et inde in Pannonia et fecerunt ibi similiter, vastantes et incendentes terram illam, sicut rex fecit cura exercitu suo ubi ipse erat; KOS, 1902, 307–309, br. 280; u bilješci tri napominje da u izvorima spomenut Ilirik ne može biti ništa drugo nego slavenska zemlja između Italije i Panonije; GRAČANIN, 2011, 150–153; Lorschski godišnjaci, a. 791: ipse introivit Illyricum et inde in Pannonia. Lj. Hauptmann je tvrdio da je et inde in Pannonia dodatak drugog pisca (HAUPTMANN, 1915, 267–268; HAUPTMANN, 1929, 340), što prihvaća Bogo Grafenauer (GRAFENAUER, 1952, 538). Međutim je Lujo Margetić smatrao da takva pretpostavka ne stoji (MARGETIĆ, 1977, 55; MARGETIĆ, 2001, 80–83). To bi se možda moglo vidjeti iz žalbe Istrana iz 804. gdje se spominje da ih je istarski vojvoda Ivan svojedobno prisiljavao da plove čak po rijekama (ANČIĆ, 2001, 10). Nije jasno samo o kojem je pohodu riječ. O ovom ili nekom poslije.

POHL, 2002, 316. Rajko Bratož smatra da su u pohodu sudjelovale najvažnije osobe iz političkog i crkvenog života susjednog italskog prostora, i to uz kralja Pipina: vojvoda Erik, istarski vojvoda Ivan i akvilejski patrijarh (u pismu naveden kao biskup) Paulin (BRATOŽ, 1999, 83–84). Tko je sudjelovao u pohodu saznajemo iz Karlova pisma ženi Fastradi tako da je s ille u pismu kralj očito upozorio na osobe koje su bile poznate naslovniku, odnosno njegovoj ženi Fastradi (BRATOŽ, 1999, 84 posebno bilješka 23). Veliki broj krajevnih i crkvenih dostojanstvenika govori o završnoj fazi priprema za trajno zauzimanje i potom uključivanja novog prostora u Franačku državu (BRATOŽ, 1999, 84). KOS, 1902, 313, br. 281.

MARGETIĆ, 2001, 85–86.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

povjesničari.92 Takvih središta ili utvrda, gdje bi se mogla zbiti spomenuta bitka, bilo je nesumnjivo u Posočju.93 Franački je kralj pisao svojoj supruzi Fastradi o tome da je Pipin prešao granicu i ušao u avarsku zemlju.94 Očito je Pipin izvijestio oca o trenutku kad je prešao na neprijateljski teritorij. O pravcu kretanju vojske saznajemo iz izvora u kojima je zabilježeno da je vojska ušla u Ilirik, a zatim u Panoniju. Očekivani pravac napredovanja, najčešće zagovaran u povijesnim raspravama, bio bi antičkom magistralnom cestom od Aquileje (Aquileia, Aquileja) preko Ad Pirum (Hrušice), preko Nauportus (Vrhnika) na Emonu (Ljubljana), dalje prema Celeji (Celje), Petoviju (Ptuj) ili od Emone (Ljubljana) prema Sisciji (Sisak).95 Za taj cestovni pravac u izvorima nema nikakve potvrde da su se njime koristili, štoviše, čini se da je u suprotnosti s iskazom u kojem se opisuje pravac pohoda, a jasno piše da je vojska najprije ušla u Ilirik, a potom u Panoniju.96 Zagovarani put preko današnje Slovenije bio bi vrlo logično rješenje jer se tim prometnim pravcem koristilo i u vrijeme kasnorimskih građanskih ratova, velikih seoba naroda i poslije u staromađarskim pohodima prema Italiji, a zasigurno su se njime koristili i franački odredi u borbama s Ljudevitom u vrijeme njegove pobune. Taj će cestovni pravac otonsko Sveto Rimsko Carstvo zadržati, a teritorij oko njega upravno reformirati kad je nakon mađarskih pustošenja, početkom 10. st., izgubilo gotovo cijelu nekadašnju „avarsku stečevinu“. Zasigurno njome Avari, jer je većim dijelom u njihovoj vlasti, provaljuju u franačku, odnosno nekadašnju langobardsku Italiju. Taj je pravac

92



93



94



95



96

BRATOŽ, 1999, 84, bilješka 22. U slovenskoj je historiografiji uvriježen stav da su Franci tijekom pohoda 791. prodrli samo u gornju Posavinu ili najdalje do Drave kroz današnju Sloveniju, što nije točno jer izvori to tako ne opisuju. Usp. GRAFENAUER, 1964, 406; ŠTIH – SIMONITI, 2004, 53; Vidi i: HAUPTMANN, 1929, 337–338; KOS, 1955, 97; Nasuprot tomu, prema nekima bi franačke snage napredovale sve do Sirmija, za koji se vodila bitka (usp. SÓS, 1973, 6; BOWLUS, 1995, 49). Prema Hrvoju Gračaninu franačke su se čete koristile istim cestovnim pravcem kojim su prije Avari stizali do Italije: od Akvileje preko Emone do Petovione, to je prema njemu Ilirik. Nakon Petovione skrenuli su u Podravlje, u “Panoniju”. U Podravlju bi naišli na prvo avarsko uporište. GRAČANIN, 2011, 150–151. Neko nepoznato gradište koje je moglo izgledati poput Tonovceva grada pokraj Kobarida, ali ono to vjerojatno nije jer na njemu nisu otkriveni neki važniji predmeti iz tog vremena. Ili je riječ o nekom drugom položaju u Posočju ili Vipavskoj dolini. CIGLENEČKI – MODRIJAN – MILAVEC, 2011, 52 i 72, sl. 1. i 1.15 s kartom na kojoj su popisana glavna kasnoantička nalazišta u južnoalpskom prostoru i sl. 5.1, s kartom na kojoj su prikazani vjerojatni cestovni pravci iz kasnoantičkog vremena u sjeverozapadnom dijelu Slovenije zajedno s postajama i pregradama. Nepostojanje nalaza iz 8. i 9. st. na većini njih onemogućava donošenje zaključaka. Usp: KNIFIC, 2007, 317–326. O tome isto i: SZŐKE, 2006, 499. Prema: ANČIĆ, 2001, 59–60; GRAČANIN, 2011, 150–153.

Mnogi su smatrali da je vojska iz Italije išla na Ptuj, potom da se kretala niz desnu obalu rijeke Drave, tj. okolicom današnjeg Varaždina, a potom možda pokraj Siska (ant. Siscia) prema istoku međurječja, kroz Posavinu, starom antičkom prometnicom (HAUPTMANN, 1914-29, 338–339; WOLFRAM, 1987, 255; ŠTIH, 2000, 20–21; SZŐKE, 2006, 505–507; GRAČANIN, 2011, 150–151; TOMIČIĆ, 2013, 56). Naravno, tu je problem objasniti što se podrazumijeva pod Ilirikom: nekadašnja rimska provincija, Panonija, Dalmacija ili dijeceza.

49

Povijesni izvori

vrlo vjerojatno bio suviše dobro utvrđen, prepun zapreka, ali i previše predvidljiv, da bi se neprijateljska vojska mogla tuda nesmetano kretati.97 Prema arheološkim istraživanjima ona više nije korištena od početka 5. st. jer se tada za putovanje od Italije preko Norika u Panoniju počinju koristiti alternativni pravci, o čemu svjedoče raspored kasnoantičkih visinskih naselja, i predmeti iz tog doba.98 Masiv Julijskih Alpa moguće je najlakše zaobići po Gornjesavskoj dolini što su oni i učinili u kasnoantičko doba kad su željeli zaobići sustav pregradnih zidova i zaobilazno ući u Italiju.99 Značenje tog prometnog pravca u savskoj se dolini očuvalo od kasne antike, kada ga je nadzirao kastel Carnium (Kranj).100 Taj sjeverni obilazni pravac, iako nesumnjivo korišten u to doba, vjerojatno kod prodora Avara u Italiju, još bi više usporio napredovanje trupa.101 Stoga je razvidno da se ta vojska kretala u Ilirik (ipse introivit llIyricum), zapravo u Liburniju (Dalmaciju), uz rub nekadašnje bizantske Istre, preko Liburnije Tarsatičke, na Seniju (Senj) i potom, antičkim cestovnim pravcem, preko Vratnika i Male Kapele, a onda u Panoniju prema Sisciji i preko nje (et inde in Pannonia).102 Taj će cestovni pravac u izvorima jednom biti neizravno spomenut.103 Da nije bilo pogibije vojvode Erika u Tarsatičkoj Liburniji nešto poslije, vjerojatno ne bi bilo nikakva traga u povijesnim izvorima o tome da je

U tom smislu bili bi u pravu oni koji tvrde da su mogli doprijeti samo do gornje Posavine.

97



98



99



100



101



102



103

50

CIGLENEČKI – MODRIJAN – MILAVEC, 2011, 262–263. CIGLENEČKI – MODRIJAN – MILAVEC, 2011, 262–265.

CIGLENEČKI – MODRIJAN – MILAVEC, 2011, 268–271.

Na više lokaliteta u današnjoj Sloveniji, podosta na budućem prostoru u povijesnim izvorima spomenute Karniole, pronađeno je više predmeta, dijelova vojne opreme i oružja datiranih u drugu polovinu 8. st., a zapadne su provenijencije (BITENC – KNIFIC, 2001, 93–102, sl. 304-309, sl. 11). Nije isključeno da tom vremenu pripada franačko koplje s krilcima pronađeno kod Lasinjske Kiselice. Ono bi se teorijski moglo vezati uz taj pohod prema Luki Bekiću, kao i uz neko nepoznato uporište koje je kontroliralo rijeku ili(i) riječni prijelaz, a ujedno i s druga tri nalazišta, Ozalj (ČUČKOVIĆ, 1992, 49–52; ČUČKOVIĆ, 1994; PETRINEC, 2000, 97), Podsused (ŠEPER, 1944, 200–209; VINSKI, 1960, 47–65; VINSKI, 1981, 32, 38; SIMONI, 1981, 155–167; SIMONI, 2000, 97–98) i Varaždin (TOMIČIĆ, 1968, 53–61; ŠIMEK, 2000, 105) koja daju okvir područja (njegove predstraže) koje je u ratu izravno kontrolirao vojvoda Ljudevit. Vidi opširno o tome BEKIĆ, 2003, 175–176. U Panoniji je kolalo različito oružje i oruđe pa je stoga svako pripisivanje ponekog slučajnog predmeta uz neko zabilježeno povijesno zbivanje, bez čvrstog uporišta, unaprijed osuđeno na propast. Katica Simoni je pokazala, na primjeru ostave oruđa i oružja iz Nartskih Novaka, što se sve moglo naći u tom prostoru i da ne mora sve potjecati iz istog doba (SIMONI, 1983, 251–258).

Prvi na nj izravno upućuje Lujo Margetić (MARGETIĆ, 1977, 56–57; MARGETIĆ, 2001, 80), s iscrpnim opisom i raščlambom termina ipse introivit llIyricum et inde in Pannonia (MARGETIĆ, 2001, 80–86). Čini se da su izvori poput Kozmografije Anonyma Ravenatskog (Ravennatis Anonymi Cosmographia) bili jedan od glavnih itinerera kojima se služila franačka vojska, a poslije i administracija (KOS, 1902, 221–229, br. 182; KATIČIĆ, 1986, 78). LABUS, 2000, 1–16: s popisom izvora.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

stara rimska komunikacija Akvileja – Senija – Siscija – Sirmij ponovno dobila ono mjesto u strateškom planiranju vojnih akcija koje je imala i u prijašnjem rimskom ranocarskom dobu.104 Ako je cilj franačkog pohoda bio (h)ring, odnosno središte Kaganata, vrlo se vjerojatno može pretpostaviti da su se i tada kretali upravo tim pravcem, a ne pravcem Akvileja – Emona – Siscija, a nikako pravcem Akvileja – Emona – Celeja – Petovij jer bi time vojska nepotrebno radila veliki luk po neprijateljskoj zemlji i još bi se k tome probijala kroz vrlo teško prohodan teren.105 Put kroz planinu Velebit nije mnogo lakši, ali je vjerojatno bio bitan faktor iznenađenja, promišljanja i procjena stratega kako se postavljeni cilj može najbolje doseći.106 Prošavši planine koje dijele Panonsku nizinu od Jadranskog mora, došavši do današnjeg Topuskog, vjerojatno ant. Kvadrata (Quadrata) te prešavši rijeke Kupu i Savu kod Siska, franačka bi se vojska koristila sigurnim prijelazima inače tako rijetkima na rijeci Savi. Tim putnim pravcem kroz Ilirik (hrvatski teritorij i teritorij koji se poslije spominje u izvorima spomenutih autonomnih Guduskana (Gačana, Gudučana, Guduščana)) nesumnjivo se franačka vojska koristila više puta i to zasigurno pri povratku vojvode Erika 799.107 Ušavši tako, vjerojatno s boka, preko negdašnjeg bizantskog i hrvatskog (guduskanskog) teritorija i došavši do Siska, koji se od antičkih vremena smatra vratima Panonije, vojska je mogla ući u sve dijelove Panonske

Tim se pravcem koristio rimski vojskovođa, poslije car Oktavijan (August) u pohodu na Japode i Panonce 35. g. pr. Kr.



U prodoru prema Avariji iz Italije vojska se vjerojatno služila antičkim prometnicama, odnosno pravcima poznatih iz onodobnih itinerara (o današnjemu stanju istraživanja antičkih prometnica vidi: GRAČANIN, 2010, 13–17). U Topuskom (ant. Kvadrata) je nađen miljokaz koji ima izraženu udaljenost do Akvileje što znači da se on nalazila na važnoj i izravnoj komunikaciji, jer bi inače bila zabilježena udaljenost samo do prvog većeg središta na značajnijoj komunikaciji (DURMAN, 1992, 126). Topusko (Kvadrata) je očito zadnja postaja u Iliriku (u Dalmaciji) prije nego što se uđe u Panoniju i nastavi dalje prema Sisku (iza Malog Gradca ant. Ad Fines počinje Panonija) Topusko je vrlo važna geostrateška točka jer uz to što je smješten na antičkoj komunikaciji kojom se može stići do Emone (Ljubljana) i Senije (Senj), dolinom rijeke Gline otvaraju se komunikacije prema Pounju i dalje prema središnjem području hrvatskog kneževstva koje je također već tada bilo zahvaćeno franačkim ratnim operacijama. Tu točku kao i druge pozicije na granici Panonije i Dalmacije zajedno s Topuskom i rudonosnim područjem koje se pruža prema istoku (jugozapadni dio Zrinske gore, Trgovska gora, porječja Une, Sane i Japre) vjerojatno su držali Hrvati.

104



105

106



107

Bogo Grafenauer je donio zemljopisnu kartu sa skicom mogućih franačkih prodora u pograničnu zonu (791.) i u dubinu teritorija prema središtu avarske države (795./796.) te je smatrao da su franački vojni pohodi išli upravo preko današnje Slovenije, a ne kroz Slavoniju jer bi to bio obilazak (GRAFENAUER, 1964, 405–406 i zemljovid na str. 404). Jaroslav Šašel smatrao je da su išli po jedino tada očuvanoj cesti kroz današnju Hrušicu, a Herwig Wolfram da se bitka s Avarima odigrala na području Ljubljane s okolicom koja je sat hoda udaljena od Hrušice (BRATOŽ, 1999, 83–84). Teško je pomiriti relativno kratko vrijeme pohoda s navodom da su prešli Ilirik i upali u Panoniju.

O stanju istraživanja te različitim razmišljanjima o tome tko su Guduskani (Gudučani, Gačani…) vidi: SOKOL, 2011, 25–48; GRAČANIN, 2012, 49–68; FILIPEC, 2012a, 69–82.

51

Povijesni izvori

nizine.108 Taj je pravac vjerojatno bio dobro poznat franačkim stratezima kod planiranja proboja prema Avariji. Tako se jedino možda može objasniti značenje izraza preko Ilirika u Panoniju jer je vojska zaista i išla starim augustovskim Ilirikom i ušla u Panoniju.109 Granica Avarije, u ovome dijelu, bila je vjerojatno nešto južnije od rijeke Save i Kupe kod Siska. Pristup Sisku se, naime, s juga brani kod sela Gora i na rijeci Glini, kod današnjih sela Marinbrod u blizini sela Gora te je u tom dijelu vjerojatno bila također i granica između nekadašnjih provincija Dalmacije i Panonije.110 Zapadno od donjeg toka rijeke Gline vjerojatno je već započinjao hrvatski teritorij koji nije bio pod avarskim vrhovništvom.

108



109



110

52

MARGETIĆ, 2001, 84; U historiografskoj literaturi uzima se, slijedeći Franca Kosa i Ferdu Šišića, da je vojska kralja Pipina nadirala preko današnjeg slovenskog ozemlja: Akvileja – Emona – Poetovio, u Kranjsku i južnu Štajersku, a onda u jugozapadnu Ugarsku (ŠIŠIĆ, 1925, 302, bilješka 10), preko Istre, Slovenije i Hrvatske u Donju Panoniju (BRANDT, 1980, 229–230), preko slovenskog i hrvatskog teritorija u avarsku državu (GOLDSTEIN, 1995, 142) pa preko Krasa i Posavine u Panoniju (KOVAČEVIĆ, 1977, 94). Lujo Margetić je 1977. napisao da je Liburnija u avarskim rukama, što teorijski zaista može biti istina, no nemamo o tome nikakvih podataka ni arheoloških tragova, pa teza vjerojatno ipak ne stoji (MARGETIĆ, 2001, 78–79). Teoretski bi se moglo možda samo govoriti o tome da je onaj dio Liburnije koji su držali Guduskani (Gačani) mogao biti jedno vrijeme pod avarskim vrhovništvom. Ali az to također nemamo nikavih dokaza.

Ilirik spominju kako franački tako i bizantski izvori, što je napomenuo L. Margetić u svojoj raspravi 1977. (MARGETIĆ, 2001). Vjerojatno se Ilirik može povezati s Iliričkom dijecezom uspostavljenom u kasnoj antici, a čija se granica nalazila negdje oko Save i Dunava. Samo tako možda možemo objasniti zašto se u izvorima ne spominje Dalmacija. Nije isključeno da su sjeverne granice provincije Dalmacije (Usp. DURMAN, 1992, 127), uz to što je odijeljena provincija Prevalitana i vjerojatno Liburnija, u isto doba bile promijenjene, a površina još uvijek povelike provincije bila je smanjena u korist panonske i/ili mezijske provincije. O problemu Dalmacija i podjela vidi kod: MEDINI, 1980, 363–444; TURKOVIĆ – BASIĆ, 2013, 33–79. Franačka vojska zapravo je ušla i prošla kroz Liburniju, pa potom ušla u Panoniju. Pisac nije mogao napisati da je ona ušla u Dalmaciju kad to ne bi bila istina. Da je pisac mislio na Iliričku dijecezu, ne bi imao potrebe spominjati posebno Panoniju jer je ona također bila dio nje. Provincija Dalmacija očito je često mijenjala granice, pa i mi danas kad govorimo o njoj moramo točno precizirati govorimo li o ranocarskoj ili kasnocarskoj i kasnoantičkoj Dalmaciji, franačkoj ili bizantskoj Dalmaciji, srednjovjekovnoj, mletačkoj ili današnjoj Dalmaciji.

U antičko doba granica između provincije Dalmacije i Panonije smješta se duboko u unutrašnjost sve do rubnog dijela pobrđa koja ih dijele od Posavine. Dalmaciji je pripadalo sve ono što je bilo okrenuto Jadranskom moru, a Panoniji sve ono što je bilo okrenuto sjeveru, odnosno Panonskoj nizini (BOJANOVSKI, 1988, 325–330. (Plin. III 147)). Ako bi se poštivale prirodne granice razvođa rijeka i načini privredne djelatnosti diktirane geomorfološkim okruženjem, tada bi se granica provincije Dalmacije trebala pomaknuti južnije, dublje u Dinaride i povući se na liniji Velika Kapela, Velika Kladuša, a prema Aleksandru Durmanu na područje Banovine, južno od sela Goričke (općina Dvor) (DURMAN, 1992, 127) pa potom južno od Sanskog Mosta, Banja Luke, Doboja i Drinjače, otprilike preko Grmeća, Čađavice, Podrašinskog polja, Vlašića, Zvijezde, Romanije i dalje prema istoku preko rijeke Drine sve do linije razvođa Kolubare i Zapadne Morave. To bi bile prirodne granice između Dalmacije i Panonije, a one su, u jednom dijelu, mogle biti prvotne srednjovjekovne južne granice Zagrebačke biskupije prema Kninskoj i Krbavskoj biskupiji. To bi otprilike odgovaralo karti F. Šišića (ŠIŠIĆ, 1925, Panonija i Dalmacija u carsko vrijeme).

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

Južna je vojska vjerojatno ušla u Panoniju između rijeka Drave i Save. Teško je procijeniti koliko duboko, ali je to vjerojatno ovisilo i o logističkoj potpori i postavljenom cilju. Ako je suditi prema dosegu sjeverne vojske, ne suviše daleko od Siska, ako vjerujemo iskazu da su ušli u Panoniju.111 Južna vojska imala je pred sobom postavljen isti strateški cilj, kao i sjeverna, ali obje ga nisu bile u stanju ostvariti.112 Taj je cilj vjerojatno bio prodrijeti u dubinu teritorija gdje su se trebale spojiti i potom zajednički skršiti otpor avarske glavnine vojske. Problem je nastupio jer do sraza vojski nije došlo, a sjeverna je vojska pretrpjela velike gubitke jer je uginulo devet desetina konja što bi, da je i došlo do sraza vojski, moglo biti pogubno za napadače.113 Vjerujemo da taj strateški cilj možemo rekonstruirati prema organizaciji i izvođenju kasnijih vojni. Pipinova ekspedicija, bez ikakve sumnje, nije bila ni vremenski kratka ni prostorno beznačajna i nema

111



112



113

Dostupni izvori o južnoj vojni malo su nedorečeni pa su stoga predmet različitih tumačenja i mišljenja. S jedne se strane donosi vijest o uspješnoj bitki nakon čega se franački odredi vraćaju, a opet pripovijeda se da su opustošili i popalili avarsku zemlju. Stoga su neki ustvrdili da je drugi navod nepouzdan i da je u udaru južne franačke vojske pala samo jedna pogranična utvrda te da je glavni cilj bio iskušati jakost protivnika i zavarati ga u vezi s glavnim pravcem udara, kako bi protivnik podijelio snage, ali i učvrstiti franačke položaje u pograničnim oblastima. Iznesena je i pretpostavka da se zapravo radilo o dvije navale: u prvoj u kolovozu pala bi pogranična utvrda, a u drugoj u rujnu i listopadu Pipinova bi vojska prodrla dublje u Panoniju, što je teorijski moguće (GRAČANIN, 2011, 150–153). Revalorizacija izvještaja ljetopisca da je Pipinova vojska još 791. prodrla u Ilirik i Panoniju pokazuje da je 791. bila utoliko kobna za Avare jer su izgubili čitavu Dalmatinsku Hrvatsku i Posavinu, bez obzira na to što je avarska vlast nad tim krajevima bila i prije toga razmjerno slaba. Pipin je „oslobodio“ Dalmatinske Hrvate, možda upravo tom prilikom dopustio da dio hrvatskih vojnika osnuje posebno kneževstvo „u Panoniji i Iliriku“, time stvorio novog, jakog južnog susjeda Avarima i sigurno ga potaknuo da stalno uznemiruje i napada Avare. I nešto dalje: Upravo na vrijeme, prema L. Margetiću, od 792. do 795. kao da se odnosi izvještaj Konstantina Porfirogeneta da su se Hrvati nekoliko godina borili s Avarima i napokon ih pobijedili (MARGETIĆ, 2001, 85–86, bilješka 171). Sve su to domišljanja bez potvrde na terenu. Ne postoji Dalmatinska Hrvatska, niti je ona bila pod Avarima, kao što je besmisleno raspravljati i o tome kako su se Francima svojevoljno pridružili Hrvati te bi njihov vojvoda Borna, prema Herwigu Wolframu, osnovao u Liburniji i u susjednoj Dalmaciji zajednicu koja ne samo da se podredila Franačkoj nego je bila tako privlačna da su se Borni pridružili Guduskani… (WOLFRAM, 1991, 182). Vrlo je teško zamisliti da bi jedna moćna zajednica, kakva je bila hrvatska, samo tako predala svoju neovisnost drugoj državi, tim više što s njom do tada nisu imali većih doticaja, osim što su možda kao saveznici Bizanta ratovali protiv nje. Jedini koji su se svojevoljno pridružili Francima bili su Timočani i Abodriti.

Što su željeli Franci i koji je bio njihov cilj? Jesu li oni, poput rimskog vojskovođe Oktavijana, u pohodu na Salase, Tauriske i Japode (35. pr. Kr.) zasnovali sličan napad (vidi: ŠAŠEL KOS, 1986, 137–145) s dvjema skupinama. One su iz različitih pravaca trebale prodrijeti u neprijateljsku zemlju pa se onda spojiti kod određene strateške pozicije te tako jednom zauvijek pacificirati zapadni dio Kaganata? To će nam zbog vrlo ograničenog franačkog uspjeha i dosega skupina ostati zauvijek nepoznato. Nije nikako riječ o odvlačenju pažnje od glavnog smjera napredovanja, već o loše izvedenom planu. Usp. GRAČANIN, 2011, 150–152. To što nema opisa Pipinove ekspedicije nikako ne znači da je ona imala manje opasni zadatak, kako to s pravom tvrdi L. Margetić (MARGETIĆ, 2001, 86). Lujo Margetić piše: Ljetopisac, pun dvorske pristojnosti, ali očito bez oduševljenja izvještava da se Karlova vojska vratila zbog neke konjske bolesti (MARGETIĆ, 2001, 86).

53

Povijesni izvori

je razloga ograničavati na pedeset i dva dana, koliko je trajao Karlov upad, ali ni na manji upad u slovensko područje.114 Osim sukoba uz granicu, gdje su iznenadile protivnika, nije postignut nikakav važniji uspjeh jer bi svakako bio spomenut da ga je bilo.115 Prema dostupnim izvorima razvidno je sljedeće: spomenuti sukobi s avarskom vojskom zbili su se samo u pograničnoj zoni s blagim prodorom prema središnjici. To je, čitajući izvore o sjevernom pohodu, jasno, a za južni to možemo pretpostaviti predviđajući avarsku taktiku. Nakon toga spominju se pustošenja, pljačkanja i paljenja, ali ne spominje se da je došlo do sraza dviju vojski u dubini teritorija. Da se takvo što zbilo, sigurno bi se spomenulo. Možda bi se moglo pomisliti da avarska vojska nije bila u stanju zametnuti borbu s Francima. 116 To bi se možda moglo zaključiti kad ne bi bilo poznato ratovanje stepsko-nomadskih naroda, ponajprije starih Skita s Perzijancima. O njima nam donosi podatke grčki historičar Herodot (484. – 424. pr. Kr.) opisujući Darijevu vojnu s njima (6. st. pr. Kr.).117 Njihova osnovna taktika bila je, kad se neprijatelj pojavi na njihovim granicama i uđe na njihov teritorij, neulaženje u otvoreni sukob, već uvlačenje neprijatelja u dubinu teritorija iscrpljujući njegove snage uz trovanje bunara, voda, trovanje i uništavanje hrane za ljude i životinje itd. Teškoće pohoda samo su pojačavale jesenske kiše i goleme nabujale rijeke, što je potpuno onemogućavalo vojni pohod, kao i, općenito, bilo kakve komunikacije i opskrbu. Kralj Karlo Veliki se s vojskom povukao natrag, nakon što je došao do ušća rijeke Rabe u Dunav i nakon što je neka

MARGETIĆ, 2001, 83.



POHL, 2002, 317; GRAČANIN, 2011, 151.

114



115

116



117

54

Nema govora o tome da bi južna vojska imala za cilj odvratiti pozornost Avara od glavnog cilja napada kao što je to predmnijevao: MARGETIĆ, 2001, 84–86. Kao što je navedeno u bilješci 105 postoji određena nejasnoća u dostupnim izvorima. Nije isključeno kako je to napomenuto i za sjevernu vojsku da je i južna vojska doživjela slom na samome početku te da su se uljepšavali ili izmišljali podaci.

HERODOT, 2007, (prijevod prema Dubravku Škiljanu) cijelo IV. poglavlje, a posebno IV poglavlje: 120, IV, 126: …Darije pošalje nekog konjanika kralju Skita Idantirsu s ovakvom porukom: “Čudni čovječe, zašto neprestano bježiš, kad ti jedino preostaje da postupiš na jedan od dvaju načina? Ako smatraš da si sposoban da se suprotstaviš mojoj moći, stani, prekini ova tumaranja i bori se; ako shvaćaš da si slabiji, i tada prekini s jurnjavom, donesi svojem gospodaru na dar zemlju i vodu i dođi k meni na razgovor“; IV,127: Na to je kralj Skita Idantirs ovako odgovarao: Što se mene tiče, stvari, Perzijanče, stoje ovako: ni prije nisam pobjegao zato što sam se uplašio ijednog čovjeka, niti sada bježim pred tobom, nisam ni sad učinio nešto neuobičajeno što nisam navikao činiti u miru. A zašto odmah ne zamećem boj s tobom i to ću ti objasniti: mi nemamo ni gradova ni obrađene zemlje, pa da budemo u strahu da ćeš nam ih zauzeti ili opustošiti i da se zato na brzinu upuštamo s vama u bitku; ako baš treba da ubrzo dođe do toga, postoje negdje grobovi naših predaka. Hajde, pronađite ih i pokušajte ih skrnaviti, pa ćete vidjeti hoćemo li se ili nećemo boriti za te grobove. Prije toga, ako nas ne bude volja, nećemo se s tobom sukobljavati… O Herodotovoj Skitiji i interpretaciji Darijeva pohoda vidi u klasičnom djelu ruskog arheologa Borisa Aleksandroviča Rybakova (RYBAKOV, 1979).

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

bolest gotovo pomorila mnoge njegove konje (je li to slučajno?!).118 Sjeverna skupina povukla se preko Bohemije (per Beehaimos), odnosno Češke kotline,119 a južna skupina sjeverne vojske pretpostavljenim cestovnim pravcem preko ant. Savarije, istim smjerom natrag kroz Podunavlje. Južna vojska povukla se također nepolučivši nikakav značajniji uspjeh pa možda zbog toga imamo tako malo podataka o njoj jer se osim tumaranja po avarskom teritoriju ništa nije važnije zbilo ili nije zabilježeno.120 Nakon pohoda franačke vojske su se vratile na početne položaje ne polučivši nikakav vidni uspjeh ni na sjevernom ni na južnom bojištu. Dakle, nije bila riječ o nesposobnosti Avara, nego o vojno-strateškom promišljanju i uobičajenoj obrani stepsko-nomadskih naroda.121 Ono što ih je razlikovalo od herodotovih Skita jest to da su, nakon nekoliko godina, očito neki od njih smatrali da ta strategija neće donijeti uspjeh, pa je došlo do unutarnjih sukoba i napokon do rasapa. To je pak posljedica izmijenjenih prilika ratovanja u kojima je franačka vojska posegnula za drukčijim rješenjima, a jedno od njih bilo je konstantno iscrpljivanje protivnika, što se pokazalo učinkovito. Iz opisa vojne možemo zaključiti da je franačka vojska 791. povela jednoličan, taktički promašen i potpuno neuspješan pohod.122 Najveći njezin uspjeh jest demonstracija sile te pokazivanje da je sposobna prodrijeti u dubinu avarskog teritorija i to iz dva glavna smjera. Franačka je vojska iz tog neuspjeha nešto naučila te je u narednim godinama stalno uznemiravala Avare vjerojatno primjenjujući taktiku s ciljem da se dugoročno iscrpe protivnikovi resursi.123

118



119



120



121



122



123

KOS, 1902, 308, br. 280. Na više mjesta u različitim povijesnim izvorima spomenut će se smrt od bolesti. Tako umire Kadolah 819. od groznice, a bizantski car Konstantin Porfirogenet napisat će da je ubijen prigodom ustanka (DAI, 30. pogl), što je zapravo isto tako točno. Nije nažalost poznato koliko je inače vojnika znalo stradati u borbi, a koliko od bolesti i iscrpljenosti. Očito je to drugo ono sa čim zaraćene strane itekako računaju i poginuli od posljedica ratnog pohoda očito se računaju kao da su ubijeni u ratnim pohodima, za što nije potreban neprijatelj, dovoljna je iscrpljenost, bolest ili nešto treće (zatrovana hrana…). O tome nam vijest donose rijetki povijesni izvori, a antropološka istraživanja još vrlo rijetko. Relativno kratak životni vijek i velika smrtnost kod populacija koje nisu doživjele često ne samo zrelu dob nego ni starost, također govore u prilog toj tezi. Tako možemo zaista reći, pouzdajući se u cara pisca, da je Kadolah ubijen - ne izravno u borbi, već „stepskonomadskom strategijom“ protivnika koji ide za tim da u što manjem kontaktu s protivnikom oslabi i iscrpi njegove snage i tako ih neutralizira. Znači da je predaja zapisana u DAI istinita i zaista točna. Kocil (Kadolah) je ubijen, odnosno smrtno je stradao od posljedica pohoda.

Ann. qui dicuntur Einhardi a. 791. (MGH SS I. 89): Saxones autem et Frisiones … per Beehaimos, ut iussum erat, domum regressi sunt. MMFH, 2008, 35–36. Možda je tu samo riječ o tome da o njihovim uspjesima nije ništa ostalo zapisano u kraljevskim spisima. Stoga ne znamo jesu li se oni možda uspjeli probiti u dubinu teritorija i jesu li postigli određeni uspjeh, ali su se zbog neuspjeha sjeverne vojske morali vratiti. Nakon te 791. nema više neposredne prijetnje Italiji, ali ni Bavarskoj od avarske vojske, stoga je u konačnici postignut barem jedan važan strateški cilj. BÓNA, 1973, 156–157; KISS – TÓTH – ZÁGORHIDI CZIGÁNY, 1998, 86; SZŐKE, 2006, 506.

O tome isto i: L. Margetić: Kralj Karlo Veliki nije tim pohodom čak ni načeo avarsku otpornu snagu (MARGETIĆ, 2001). KOS, 1902, 316, br. 283; 321, br. 287.

55

Povijesni izvori

d) Nastavak avarsko-franačkog ratovanja od 792. do 803.

Što se događalo nakon neuspjeha i sramotnog povlačenja Franaka iz Avarije 791. nije nam poznato. Spominje se da su 792. vršene ratne pripreme i da je rađen pontonski most kako bi se lakše prelazio Dunav.124 Također se spominje da je 793. kralj Karlo Veliki pokušao okončati rat s Avarima, ali ga je u tome osujetio saski ustanak. Ipak, pojedini su odredi pustošili avarsku zemlju. 125 Nije poznato kako su prošle sljedeće tri godine, sve do 795. kad su kralju Karlu Velikom na rijeci Labi 795. pristupili poslanici avarskog tuduna, koji je u narodu i kraljevstvu imao veliku moć, te mu objavili da se on, tj. tudun, hoće predati i svoju zemlju izručiti Francima i sa svim svojim ljudima primiti kršćanstvo. 126 Nije posve jasno što je dovelo do toga obrata. Možda je rat potrajao predugo i možda su neki avarski podanici smatrali da treba iznaći neko drugo rješenje kako bi se sukob razriješio.127 Svakako je jedan dio avarskog vodstva bio nezadovoljan slabim uspjehom, odnosno neuspjehom u dugogodišnjem ratovanju s Francima. To je moralo dovesti do podjela. Možda se već tu otvaraju pitanja Slavena koji su, vjerojatno, ponajviše tim čarkanjima uz granicu i upadima franačke vojske trpjeli najveću štetu jer su živjeli sjedilačkim načinom života u selima i utvrdama te su se, uz druge grane, pretežno bavili ratarstvom. Njihova se zemlja nalazila prva uz granicu pa je bila prva na udaru. 128 Teško je reći tko je bio tudun koji je pristupio franačkom kralju na rijeci Labi. Možda se u njegovu poslanstvu mogu naći naznake onih Avara koji će prijeći na stranu Franaka i nešto poslije dobiti zemlju kao franački vazali. Možda se groblja uz Dunav, obilježena, između ostalog, pokopima ratnika s konjem, mogu povezati s tom grupom, no to je nesigurno jer se groblja pa i većina grobova s falerama datiraju od sredine 8. st., a mogu se datirati do oko 800. Nije isključeno kako je to napomenuo István Bóna da je avarska država bila regionalno podijeljena i da su uz kagana i njegova suvladara jugura njome vladali tudun i tarkan. 129 Prema njemu tudun bi vladao zapadnim

KOS, 1902, 316, br. 283.



Hrvoje Gračanin smatra da su to učinci franačkog pohoda 791. koji je utjecao na unutrašnje prilike (GRAČANIN, 2011, 152).

124



125



126 127



128



129

56

KOS, 1902, 321, br. 287.

ARF aa. 794. 795, 96. 97; SS rer. Germ (10), Annales Mettenses priores aa. 793-795, 80; KOS, 1902, 323–324, br. 291; o tituli tuduna: POHL, 2002, 300–301. U skitskoj zemlji Herodotova vremena živjelo je heterogeno stanovništvo, uz različite skitske ratare, orače, nomade i sjedilačko stanovništvo, vjerojatno geto-dačkog porijekla. To posredno saznajemo čitajući Herodotove zabilješke, ali uspoređujući rezultate arheoloških istraživanja. Od Skita pokoreno stanovništvo nije imalo odlučujuću ulogu u njihovu kraljevstvu, ali im se spomen ipak sačuvao kod Herodota (RYBAKOV, 1979). BÓNA, 1987, 334.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

područjem kaganata uz srednji Dunav (Komárno – Žitavská Tôň), jugur istočnim dijelom kagana u Potisju (Hortobágy – Árkus). Oko tih centara (Komárno - Žitavská Tôň i (Balmazújváros) - Hortobágy – Árkus) nalaze se vrlo bogati kasnoavarodobni ratnički grobovi i nalazišta.130 Tome bi se prema Évi Garam mogao pridružiti još jedan južni centar na liniji: Kaposvár – Toponár – Zalakomár kojim bi vladao tarkan. 131 Nešto ranije slično je napisao István Bóna smatrajući da je tarkan vladao južnim dijelom Kaganata pa bi njemu bili podređeni Slaveni između rijeka Drave i Save.132 U kasnoavarskom vremenu područje između rijeka

Sl. 15: Avarski kaganat s ucrtanim kasnoavarodobnim nalazištima na kojima se nalaze konjanički ratnički grobovi s falerama (prema: GARAM, 1987, sl. 9) s teoretskom regionalnom podjelom (zasjenjeno) i područjima kojima vladaju jugur, tudun i tarkan.

Dunava i Tise nije prostor gdje se pojavljuju u većem broju bogati ratnički grobovi i nalazišta – pri tome bi se arheološki podaci koji eventualno

130



131



132

GARAM, 1987, 90–92.

GARAM, 1987, 90, 92; GARAM, 1995, 388–426.

BÓNA, 1987, 334; SZŐKE, 2011b, 283, bilješka 134.

57

Povijesni izvori

upućivali na tri središta avarske države (zapadna Slovačka, srednje Potisje i linija uz Blatno jezero - okolica Kaposvára) donekle razlikovali od povijesnih izvora gdje je upravo prostor između Dunava i Tise naznačen kao središte države. No postavlja se pitanje je su li bogati ratnički grobovi jedino što može odrediti središta avarske države, tim više što se često u konjaničkim grobovima, kao npr. u Brodskom Drenovcu nalaze relativno nereprezentativni nalazi. Iste te 795. spominje se da su u unutarnjim avarskim sukobima, odnosno u građanskom ratu, ubijeni kagan i jugur.133 To su iskoristili Franci i pokrenuli južnu vojsku na čijem je čelu bio forojulijski grof Erik. On je, poučen prijašnjim iskustvom, zasnovao prepad u dubinu avarskog teritorija, u samo središte zemlje, zbog čega mu je bio potreban pouzdan vodič koji je očito znao put do središta avarske države između Dunava i Tise, do (h)ringa. Njega je pronašao u Slavenu Vojnomiru (Wonomyro (Uuonomiro, Uunomyro) Sclavo) pa je on u njegovo ime vodio vojsku.134 Nije zabilježena Vojnomirova funkcija ili status, no zasigurno je bio velikaš ili trgovac jer je poznavao putove po Avariji. U starijoj hrvatskoj historiografiji obično se smatralo da je bio jedan od Ljudevitovih prethodnika ili „Cagan et Iugurro principibus Hunorum civili bello et intestina clade a suis occisis, campus eorum, quem vocant Hringum, primo per Ehericum ducem Foroiuliensem, deinde per Pippinum filium regis aditus et captus est; et omnes Hunorum opes ac thesauri sublati, et Karolo in Aquisgrani palatio allati sunt.“ (Ann. Fuld. ad a. 796 (I, 351): KOS, 1902, 325– 327, br. 293). To je kraj „dvostrukog kraljevstva“ među Avarima. Prvi puta su se Caganus et Iugurrus princepes Hunorum u izvorima spomenuli 782. kad su poslali darove Karlu Velikom (POHL, 2002, 293–300; GRAČANIN, 2011, 152–154).

133



134

58

Mongolska povijest u mnogome može služiti, u nedostatku drugih izvora, za razumijevanje prilika u stepsko-nomadskom društvu. Franjevac Giovanni da Piano del Carpine (1182. – 1252.) krenuo je 1245. kao papin izaslanik u diplomatsku misiju u Mongoliju i o toj misiji ostavio vrlo korisne zabilješke (GREKOV – BRANDT, 1962, 541). U povijesnim izvorima zabilježeno je da su ruski knezovi, kao mongolski podanici/vazali, plaćali redoviti godišnji danak što ga je po volji određivao kan, i da su imali vojne obaveze, a kao znak podložništva odlaze i na imenovanje u središte države u Saraj. Ubirači danka (baskaki) neposredno na terenu prikupljaju danak od vladara pokorenih zemalja. Ako se ruska kneževstva odluče ne dati danak, u pravilu slijedi kaznena ekspedicija koja ih na to prisiljava. Mongolske posade nisu prisutne na teritoriju ruskih kneževstava, barem ne u prvo vrijeme, pa udjelni knezovi i veliki knez vode autonomnu unutrašnju, ali i vanjsku politiku, ratujući sa svojim protivnicima najčešće bez sudjelovanja mongolskih, odnosno tatarskih (Zlatna horda) trupa. Ruska kneževstva nisu neposredno ušla u sastav Zlatne horde, nego su bila ovisno područje sa svojim vlastitim uređenjem, ali pod nadzorom posebnog aparata postavljenog od kana Zlatne horde (GREKOV – BRANDT, 1962, 537–548, i dalje passim). Bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost između tih dviju država, možemo se zapitati je li tako bilo i u Avarskom Kaganatu? Tada bi Slaven Vojnomir mogao zaista biti neki odličnik iz kaganove pratnje koji je pratio gospodara ili je sam kao knez pohodio središte avarske države.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

knez u gornjem Posavlju, što je dakako moguće, ali teško dokazivo.135 Franačka je vojska pod vodstvom Slavena Vojnomira u jesen 795. prodrla do avarskog (h)ringa, kako su avarsku utvrdu kružnog oblika nazvali Franci, u međuriječju Dunava i Tise te je dijelom opljačkala.136 Taj je uspjeh, odnosno prodor u samo središte avarske države, stvorio preduvjete za opsežniju vojnu sljedeće godine predvođenu kraljem Pipinom, s velikom vojskom (cum exercitu multo).137 Vrlo je zanimljiv i taj drugi, nesumnjivo iznenadni prodor Franaka, u središte avarske zemlje. Oni to tada nisu očekivali pa se dogodilo da nisu uspjeli zaštititi ni riznicu. Dosad nije utvrđeno gdje bi se točno nalazila ta središnja utvrda kružnog oblika,

Sl. 16: Sisak. Kasnoavarodobni ukrasni okov - falera u obliku glave vepra (prema: FILIPEC, 2003a, sl. 1).

135



136



137

RAČKI, 1877, 298–300; KOS, 1902, 325–327, br. 293; GRAČANIN, 152–153. Vrlo štura informacija o Vojnomiru u ARF uzrok je brojnim spekulacijama. Njima je išlo na ruku to da se o odnosima u Avariji pred tu vojnu ne zna takoreći ništa. Neki smatraju da bi Vojnomir mogao biti knez na gornjoj Savi, negdje na području kasnije Kranjske (grofovije), a drugi da je vladao područjem između Drave i Save. Walter Pohl je smatrao da je Vojnomir službovao kod Franaka jer bi forojulijski vojvoda teško nekom strancu podredio svoje ljudi (Heinricus dux Foroiulensis missis hominibus suis cum Wonomyro Sclavo in Pannonias). To bi značilo da nije nikakav slavenski knez, nego Slaven u franačkoj službi (u Italiji?), pa i stoga jer se ne spominje da je knez (dux). Prema H. Wolframu trebamo ga pridodati Karniolcima (WOLFRAM, 1991, 79). F. Šišić piše: „Posljedica ove prve avarske vojne bijaše (misli na vojnu iz 791. o. a), da su tada oslobođeni avarskog gospodstva Kranjska i donja Štajerska, i da je ujedno panonsko-hrvatski knez Vojnomir ostavio hagana poklonivši se Karlu Velikom kao svomu vrhovnomu gospodaru primivši obavezu vojne službe“ (ŠIŠIĆ, 1925, 302–303, bilješka 11). Radoslav Katičić piše: Ostaje nejasno je li rodovski knez koji se u vezi s avarskim ratovima spominje kao Wonomyrus Sclavus u Einhardovim godišnjacima: Annales Laurissenses (MGHSS 1, 182), ARF (ibid, 183) i Annales Tiliani (ibid, 222) bio prethodnik Ljudevita u Pannonia inferior, kao što pretpostavljaju mnogi historičari, ili je kao vojni vladar bio na čelu neke druge slavenske gens. Njegova naročito tijesna vojna suradnja s dux Foroiuliensis Erich dopušta pretpostavku da je on bio knez Sclavi Carniolenses, koji su se naselili neposredno iznad Furlanije i uz podršku Franaka okrenuli protiv svojih dotadašnjih avarskih gospodara jer su se stavili pod vojnu komandu furlanskog vojvode i time priznali novu vrhovnu vlast carstva (KATIČIĆ, 1986, 77–92).

L. Margetić je smatrao da se radilo samo o rutinskoj, a nikako o sudbonosnoj vojni (MARGETIĆ, 2001, 79–80). Posebno vidi bilješku 146 u kojoj piše da: Negdje 795. god. u već slomljenu Avariju šalje Erik svoje vojnike s Vojnomirom… (te nešto dalje)… Erikovi homines nisu podređeni Vojnomiru, već „idu s njim“ MARGETIĆ, 2001, 79– 80, bilješka 146). KOS, 1902, 336; MARGETIĆ, 2001, 79, bilješka 79.

59

Povijesni izvori

(h)ring između Dunava i Tise.138 Bogati ratnički grob iz Ade – Ciglane Bakoš u kojem je uz ostalo nađena i srebrna posuda za piće možda bi upućivao na lokaciju (h)ringa. Taj nalaz poput skupnog blaga iz Nagyszentmiklósa, možda zaista dijela avarske riznice, teško da pomaže u rekonstrukciji mjesta na kojem se nalazio.139 Sama ostava često povezivana s tim dobom vjerojatno uopće ne pripada kasnoavarskom vremenu, a ako i potječe iz tog vremena, teško je dokazati da je dio blaga iz (h)ringa.140 Nije poznat pravac kojim je nadirala vojska vođena Vojnomirom i kraljem Pipinom iz Italije.141 Kako je ta vojna operacija bila povjerena italskoj vojsci, s velikom dozom vjerojatnosti može se reći da se ona odvijala u njihovoj zoni djelovanja čija je sjeverna operativna granica bila Drava.142 Ako prihvatimo tezu da se vojska koristila putom preko Siska, tad je zasigurno išla starim cestovnim pravcem u smjeru Sirmija. Jedan od boljih i strateški vrlo povoljnih prijelaza preko rijeke Dunav u pravcu (h)ringa, uz lijevu uzdignutu ocjeditu stranu rijeke Tise, nalazi se kod Starog Slankamena (ant. Acumincum), kod ušća Tise u Dunav.143 Podosta je teško reći gdje su prešli

138



139



140



141



142



143

60

SÓS, 1973, 7, bilješka 19. Željko Tomičić piše da je knez Vojnomir provalio duboko u avarsku zemlju sve do čuvenih „hringova“, tj. avarskih vojnih logora, između Dunava i Tise, gdje je prikupio mnoštvo ratnoga plijena (TOMIČIĆ, 2013, 56). Vrlo je zanimljivo ovo navođenje u množini, možda bi to bilo rješenje zašto se spominje malo nelogičan podatak da su oplijenili (h)ring, i onda ga nakon određenog protoka vremena opet potpuno oplijenili. Bela Miklós Szőke smješta (h)ring u južnu Bačku između Velikog kanala i Dunava (SZŐKE, 2009, 395, sl. 1). BÁLINT, 1989, 184–192; ADAM, 2002, 16; GARAM ET ALL, 2002; BUGARSKI, 2008, 449. Konfisciranu avarsku državnu blagajnu šalju u Aachen. Prevozi je petnaest volovskih četveroprega zlata i dragocjenosti. Prema Northumbrijskoj kronici, dakle uz procjenu nosivosti kola, oko pedeset tona zlata. (SOKOL, 2011, 470).

Na lijevoj obali rijeke Maroš u Nagyszentmiklósu (nekada županija Torontál), danas Sîniniculau Mare u zapadnoj Rumunjskoj je 1799. pronađeno veliko blago koje je sadržavalo zlatne posude, vrčeve, kaleže, plitice i zdjele. Nalaz je u literaturi vrlo različito datiran i pripisan različitim etnicima i vremenu. Ponajviše se datira na kraj kasnoavarskog vremena gdje bi bio istovremen s tzv. blatnica stilom i stilovima ukrašavanja koji se pojavljuju na predmetima datiranim u zadnju trećinu 8. st. Isto tako pripisuju se Bugarima i datira se u kraj 9. ili početak 10. st., odnosno u vrijeme kad Mađari zauzimaju Panonsku nizinu. Runski natpis (natpis izveden crtama i urezima (črtami i rjezami) prema Crnoriscu Hrabru) vrlo je sličan runskom natpisu na kasnoavarodobnom igleniku iz Szarvasa koji se datira u 8. st. (GARAM ET ALL, 2002). Vrlo podrobne opise interpretacije pojma vidi kod: MARGETIĆ, 2001, 80–86.

Italska vojska ni jednom prilikom, koliko saznajmo iz dostupnih izvora, nije prelazila rijeku Dravu. Stoga je rijeku Dunav prema (h)ringu prešla u nekadašnjoj rimskoj provinciji Sirmijskoj Panoniji. H. Dopsch je smatrao da je prešla negdje na prostoru današnje Mađarske, što je sasvim krivo, ili Srbije. Italska vojska prešla je rijeku Dunav negdje s teritorija današnje Hrvatske (Istočna Slavonija ili Srijem) ili Srbije (Srijem) (DOPSCH, 2002, 268). Iz Starog i Novog Slankamena potječe više avarodobnih nalaza s različitih pozicija (ADAM, 2002, 265 i 329).

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

jer ih od ušća rijeke Drave od ušća Save u Dunav ima više dobrih prijelaza,144s tim da bi neki od, u literaturi spomenutih prijelaza, doveli vojsku do močvara, a prijelaz preko njih znatno bi usporilo napredovanje, a vojska bi bila laka meta braniteljima.145 Pipin 796. u drugom pismu svome ocu Karlu Velikom piše: „da je išao niz rijeku Dunav i da se nalazi u razrušenoj avarskoj utvrdi koja se zove (h)ring“.146 Vjerojatno nije nepotrebno prelazio Dravu kod Murselle (vjerojatno Petrijevci) ili Murse (Osijek) ili nekog uzvodnog prijelaza da bi onda išao Dunavom nizvodno, već se na Dunav priključio nekom cestom koja ga je iz naznačenog

144



145



146

Željko Tomičić smatra da su Dunav prešli kod Erduta ili Iloka (Cuccium) (TOMIČIĆ, 2001, 86; TOMIČIĆ, 2013, 53–70). U antici je prijelaz preko Dunava bio u nedalekom Dalju (Teutoburgium) u blizini Erduta. Kod Iloka postoji ranoavarodobni nalaz (ADAM, 2002, 169), ali s druge strane rijeke Dunav postoji više nalazišta na području Bačke Palanke. Od njih je najvažnije Čelarevo s mnogobrojnim nalazima datiranih i u početak 9. st. (ADAM, 2002, 29 i 90; BUGARSKI, 2008, passim). Pojedini arheolozi smatrali su da je tu groblje Kavara iz vremena mađarskog zauzimanja zemlje ili Kazara iz 9. st. (ADAM, 2002, 90). Nizvodno, krećući se Dunavom, postoji nekoliko mogućnih pozicija za prijelaz preko Dunava, a jedna od mogućih nalazi se kod kastruma u Begeču u Bačkoj (Castellum Onagrinum), smještenim nasuprot Banoštoru (Bononia) u Srijemu. Nedaleko od tog kastela registrirano je više avarodobnih lokaliteta (ADAM, 2002, 47–48), a i starijih sarmatskih lokaliteta, što govori u prilog određenom kontinuitetu naseljavanja tog područja od nomada. Nije isključeno da ta utvrda također ima zadaću kontrolirati neku nama, zasad, nepoznatu komunikaciju ili je samo riječ o zaštiti mostobrana na Dunavu koji bi im služio kao uporište za operacije na neprijateljskom teritoriju (SEKEREŠ, 1978, 160). Zanimljivo je da se 1691., u vrijeme Velikog oslobodilačkog rata, upravo kod Slankamena odvila odlučujuća bitka koja je prouzročila izbacivanje Turaka iz većeg dijela Panonske nizine. U to je doba rijeka Dunav mogla već stvoriti nova, prikladnija mjesta za prijelaz preko nje. Csendes (CSENDES, 1970, 101) je smatrao da je to učinjeno kod ušća Save u Dunav, dakle kod Zemuna, (na više pozicija u Zemunu registrirani su avarodobni predmeti (ADAM, 2002, 431)) no u tom bi se slučaju (h)ring nalazio u Banatu, što je teško dokazivo. Teorijski je kod svakog rimskog kastruma na Dunavu vojska mogla prijeći na drugu obalu u 6., a zasigurno još i u 8. i 9. st. Predmeti Blatnica stila koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu također pokazuju koji su lokaliteti uz Dunav i Savu bili u to doba naseljeni (SIMONI, 1986, 217–228; SIMONI, 2000c, 105: Bijelo Brdo (br. 19), Vinkovci (br. 20), Borovo (br. 21 – 20), Sotin (22), Novi Banovci (br. 24 – 30), Surduk – Gradina na Dunavu (br. 33), Mitrovica (br. 32) i Mala Mitrovica (br. 31). Iz Dalja – Dunavski-Bajer, Dalja – Planina, Sotina, Novih Banovaca – gradina i Surduka potječe više lijevanih lunulasto-zvjezdolikih naušnica koje se, jer su pronađene izvan konteksta, datiraju od 8. st. do 11. st. (VINSKI, 1952, 29–30, 50, sl. 1-6; PETRINEC, 2009, 128–131). Slične se naušnice nalaze u donjem Podunavlju Silistri, Boljetinu, Vinči (abodritsko i timočansko područje) na nepoznatim nalazištima u Sedmogradskoj i Banatu, kao i diljem Karpatske kotline (ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1970, 83–95; ERCEGOVIĆPAVLOVIĆ, 1972, 41–58). Čak i ako se ne može isključiti određena mobilnost tog središnjeg položaja avarske države, najčešće se to „glavno mjesto“ smješta na područje srednjeg toka Tise sa susjednim ravnicama, koji najbolje odgovaraju nomadskom načinu života. U tom smislu valjalo bi pregledati geografske karte Panonske nizine izrađene prije velikih regulacijskih i melioracijskih radova, koji su nastupili nakon oslobođenja od Turaka, u 17., 18. i 19. st. Neke od prijelaza preko Dunava koristit će, prema Anonymu, mađarska vojska prilikom prodora prema Bugarskoj (AGH, 1977, 41 poglavlje, 114–115; Anonymus térkép). Nakon što je, navodno, opljačkala Zagreb, Požegu i Vukovar, mađarska je vojska, prema istom autoru, prešla Dunav kod Vukovara, zapravo kod Grčke luke kako se navodi u izvoru, što je, zbog tamošnjih močvara nasuprot Vukovaru, malo vjerojatno (AGH, 1977, 43. p. / Zágráb, Pozsega és Valkó várak, 116; Anonymus térkép). Vjerojatnije je da je prešla kod Osijeka ili nizvodno kod nekog antičkog kastruma na Dunavu (AGH, 1977, 148, natuknica: Geréc-rév). KOS, 1902, 334–338, br. 301.

61

Povijesni izvori

pravca mogla spojiti na rimsku limesku cestu. To što je išao niz Dunav, samo upućuje na prometnice u Srijemu. Nekoliko stoljeća prije, rimski će vojskovođa Prisk postići veliki uspjeh u ratu protiv Avara 600., kad je upao na avarski teritorij sjeverno od Dunava (nekadašnja Gepidija) i zametnuo bitku oko Tise.147 Očito su Franci od početka znali da moraju izvesti sličan taktički manevar. Tudun je došao, kako je bio obećao po svojim poslanicima, s velikim brojem svojih ljudi u Aachen Karlu Velikom i pokorio mu se. On i njegovi dali su se pokrstiti te su se, nakon toga, s bogatim darovima vratili u domovinu.148 Nakon prvih većih uspjeha odmah se krenulo planirati pokrštavanje Avarije.149 Kralj Pipin je u ljeto 796. krenuo prema Panoniji te je, u prvom pismu, izvijestio svog oca Karla Velikog da mu je prišao novi kagan, postavljen nakon što su prošlog ubili s drugim odličnicima, a u Analima se spominje da mu je došao tarkan s prvacima (cum Tarcan primatibus).150 Titula tarkan (Tarkhan) poznata je u stepsko-nomadskim društvima istočne Europe i srednje Azije i obično se njome označavaju vojskovođe.151 U drugom ga pismu izvještava o tome da je išao niz rijeku Dunav i da se nalazio u razrušenoj avarskoj utvrdi (h)ringu. Ta se utvrda nalazila negdje između Dunava i Tise, a bila je ograđena golemom ogradom sastavljenom od devet koncentričnih, dvadeset lakata visokih i širokih krugova od trupaca, kamenja i gline, a tako prostrana da se sastojala od nekoliko sela. Putem su im se pridružile bavarska i alamanska pojačanja što mu ih je poslao otac Karlo Veliki.152 Avari su se većinom predali, a jedan dio to nije htio pa se povukao preko

147



148





149



150



151



152

62

Prisk iz Panija 449. u okviru diplomatske misije prešao je Dunav te krenuo prema sjeveru vjerojatno kroz Banat, no opis njegova puta, osim što spominje da je uz Dunav prešao još tri rijeke (Drekon, Tigas i Tifisas), ne pruža nam podrobne informacije o mjestu prijelaza Dunava i njegovu putu prema Atilinu dvoru (SEKEREŠ, 1978, 160; GRAČANIN, 1999-2000, 31–44). Postoji pretpostavka da je rimski vojskovođa Prisk, budući da je vojsku sakupljao u Viminaciju (Kostolcu), ondje prešao Dunav i kroz današnji južni Banat dopro do Potisja (KOS, 1902, 172–173, br. 133; VIINJ I, 1955, 123–124; POHL, 2002, 156–159). To se čini malo vjerojatno, bez obzira na dokazanu rimsku manevarsku sposobnost kretanja po nepovoljnom terenu iskazanu u ratovima sa Slavenima, Antima i Avarima. No, on je vrlo vjerojatno računao s faktorom iznenađenja, što marširajući kroz velik dio Banata ne bi mogao ostvariti. Stoga je i on vjerojatno iskrcao trupe kod ušća Tise nasuprot Starom Slankamenu (Acumincum) pa ondje po gredama i ocjeditom zemljištu uz zapadnu obalu rijeke Tise pokušao prodrijeti prema središtu avarske države. Najveće gubitke i poraz Avari su pretrpjeli upravo na istom pravcu djelovanja kao i 796. U tom uvjerenju utvrđuje nas podatak o osvajanju gepidskih sela i ubijanju mnogih ljudi, nakon što je Prisk prešao na suprotnu obalu rijeke. Većina gepidskih naselja i istraženih groblja nalazi se s istočne obale rijeke Tise. Zapadna obala, odnosno južna Bačka, nikada nije bila tako dobro, zbog velikih močvara i neprohodnosti, naseljena Sarmatima i Gepidima (CSALLÁNY, 1961; SEKEREŠ, 1978, 155–161). O nalazištima u Bačkoj i njihovu razmještaju može se dobiti vrlo dobar uvid u radu Ivana Bugarskog (BUGARSKI, 2008, 437–455).

SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 795-797, 81. KOS, 1902, 328–329, br. 295; KOS, 1902, 331, br. 299. KOS, 1902, 332–329, br. 300.

BÓNA, 1966, 279–325; POHL, 2002, 301–302. POHL, 2002, 301–302.

Usp. CSENDES, 1970, 101; BOWLUS, 1995, 56, spominje Donju Panoniju. Za pregled mišljenja usp: SÓS, 1973, 7, bilješka 18.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

rijeke Tise u tada još slobodne dijelove svoje države. Oni nisu pobjegli već su se u istočnim dijelovima slobodnog područja pregrupirali, što će se dobro osjetiti narednih godina kad su ponovno upali u zapadne dijelove Avarije. Kralj Pipin se, prešavši Dunav, usmjerio prema tada već napuštenom avarskom (h)ringu, temeljito ga opljačkao i, naposljetku, razorio.153 Prema izvorima nije jasno kako su već opljačkani (h)ring mogli drugi put opljačkati, pa se sve doima prilično nevjerojatno. Kao da su se nakon prve pljačke vratili pa još jedanput pljačkali!?154

Sl. 17: Petőháza. Cundpaldov kalež s natpisom +CUNDPALD FECIT 8./9. st. (prema: SZŐKE, 2009, sl. 2).

Kralj Pipin se u svom logoru, postavljenom negdje na obali rijeke Dunav „ad ripas Danubii“, (prije 10. kolovoza) savjetovao s nazočnim biskupima o tome kako kristijanizirati Avariju.155 Koncil se održao u castra... super flumen albidum Danubium, tamo gdje je Pipin već prije primio zakletvu vjernosti kagana i odakle se nakon pljačkanja i uništenja (h)ringa vratio. Teško je reći gdje je bio postavljen taj logor, no u obzir dolaze sva mjesta uz rimske kastrume na potezu od Dalja do Slankamena.156 Savjetovanju su prisustvovali, uz kralja Pipina, akvilejski patrijarh Paulin (kao predsjedavajući), salzburški nadbiskup

GRAČANIN, 2011, 153.



KOS, 1902, 334–338, br. 301.

153



154 155



156

Dva puta u izvorima spomenuto pljačkanje istog (h)ringa gotovo je nevjerojatno pa nije isključeno da je riječ o tome da je kralj Pipin sebi želio pripisati Vojnomirove zasluge. Helmut Reimitz smješta franački vojni logor sjeverno od Drave u okolicu Mohácsa (REIMITZ, 2000, 151). Željko Tomičić zaključuje da je teško povjerovati da bi on bio u okolici Mohača jer je položaj izvan zone neposrednog područja svakako nepovoljan u odnosu na kaganovo središte u Potisju (TOMIČIĆ, 2013, 59–60).

63

Povijesni izvori

Arno, zajedno s nekim drugim, po imenu i broju nepoznatim biskupima. Iz zapisnika proizlazi da je već prije bilo kršćana, ali i svećenika u Avariji. Tim su se sastankom željele, između ostalog, izbjeći pogreške učinjene prigodom nasilnog pokrštavanja Saske. Kralj Pipin također je odlučio da rijeka Drava bude granica između salzburškog i akvilejskog misijskog područja u Panoniji, što je njegov otac Karlo Veliki potvrdio 803. i 811. O tome svjedoči podatak o uvođenju sufraganskog biskupa Teodorika (Deodericus), za Karantaniju i sve zemlje sjeverno od Drave do njezina utoka u Dunav.157 Prodor prema (h)ringu bio je omogućen time što su Avari bili oslabljeni međusobnim sukobima, a cijela Avarija zahvaćena unutrašnjim ratom u kojem su ubijeni kagan i jugur.

Sl. 18: Pretpostavljeni pravci prodora franačke vojske 796. Pretpostavljeno mjesto središta avarske države (h)ring i pretpostavljeni pravci napredovanja prema njemu (1); kretanje glavnine franačkih snaga u Avariji (2) i pridruženih odreda (2a).

157

64

KOS, 1902, 356–357, br. 324; Ljudmil Hauptmann navodi ime kao Ditrik (HAUPTMANN, 1920, 212); korepiskop Deoderik biskup za Slavene - episcopus Sclavorum (GRAFENAUER, 1964, 415).

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

Alkuin je 796. pisao salzburškom biskupu Arnu (blaženi Arno oko 740. – 821.) da je Avarsko Kraljevstvo dugo bilo stabilno i tvrdo, ali da je još jači onaj koji ih je pobijedio.158 To sigurno nije samo puko veličanje protivnika kako bi se pokazala vlastita snaga. Time zauzimanje Avarije nije bilo dovršeno. Uostalom, sve vojne akcije, kako s bavarskog tako i s langobardskog teritorija, odvijale su se samo u zapadnom dijelu Kaganata (dijelovi avarske Italije, Norika, obje Panonije, Dacija, teritorij s istočne i sjeverne strane Dunava), a u dva su ratna pohoda postigle vidan napredak. 795. i 796. dosegnuli su središte države s druge stane Dunava, vjerojatno negdje u današnjoj u Bačkoj. Istočni dio Kaganata, prostor istočno od rijeke Tise, poprilično prostrana zemlja, uopće nije bio zahvaćen vojnama. Pitanje je koliko su bili zahvaćeni drugi, periferni dijelovi Kaganata. Sve je to i dalje predstavljalo bazu da nezadovoljnici, zajedno s onima koji su došli pod nominalnu franačku vlast, i dalje pružaju otpor. Mobilnost im je omogućavala da se povuku u istočne i sjeverne dijelove zemlje, kao i da se vrlo brzo vrate u zapad i zametnu bitku. To što je franačka vojska zaposjela pojedine dijelove zemlje, još uvijek nije značilo da će ih moći zadržati dok god nisu bili potpuno slomljeni resursi avarskog društva. Tu bi se, prije svega, moglo govoriti o demografskom padu i vidljivo smanjenom intenzitetu pokopa na pojedinim pozicijama, posebno na onima unutar ratne zone ili pak o potpunom napuštanju pojedinih pozicija i groblja.159 Zanimljivo je da upravo iz tog vremena, posljednje četvrtine 8. st. i početka 9. st., datiraju mnogobrojni nalazi i nalazišta u južnim dijelovima Panonije, između Drave i Save. Tome dobu pripadaju, između mnogobrojnih panonskih lokaliteta, groblje u Dobovi, Zagreb-Krugama, Velikoj Gorici i Novom Čiču, zatim različiti slučajno nađeni predmeti s lokaliteta u Sisku, iz rijeke Gline pokraj Marinbroda, šljunčare Jegeniš, Šoderice kraj Botova, Struge Nartske, iz okolice Slavonskog Broda i Slavonskog Šamca.160 U njima se zrcali, s jedne strane tipični kasnoavarodobni materijal i, s druge strane, karolinški materijal datiran od sredine i pred kraj 8. st. (Zagreb – Kruge, Prelog – CirkovljanDiven, Prelog – Šljunčara, Medvedička, Brodski Drenovac).161 U grobovima se

KOS, 1902, 332–333, br. 300.



HOFFILLER, 1909, 120–134. VINSKI, 1954, 71–82; VINSKI, 1960, 50–51; SIMONI, 1981, 155–167; SIMONI, 1983, 251–266; BURKOWSKY, 1999; SIMONI, 2000d, 106–109; FILIPEC, 2001, 89–107; TOMIČIĆ, 2002, 129–141; FILIPEC, 2003, 117–143; SEKELJ IVANČAN, 2004, 109–128; SEKELJ IVANČAN, 2007, 419–427; FILIPEC, 2010, 135–142; SEKELJ IVANČAN, 2010; TOMIČIĆ, 2010, 93–112; ARALICA – ILKIĆ, 2013, 167–184.

158



159

160



161

Na pojedinim pozicijama se uopće ne vidi neka promjena koja bi se mogla povezati s tim zbivanjima (Hird – županija Baranja, Ozora, Gyönk, Szekszard u županiji Tolna), dok je na drugima recimo u sjevernim rubnim dijelovima županija Tolna to već jako vidljivo (ROSNER, 1979, 671–676).

VINSKI, 1954, 71–82; VINSKI, 1960, 50–51; VINSKI, 1978, 166, 178, Tab. X/1-2; VINSKI, 1981, 26, 32; SIMONI, 1981, 155–167; DEMO, 1984, 216–218; TOMIČIĆ, 1985, 209–230; SIMONI, 1986, 217–228; TOMIČIĆ, 1996, 151–161; SIMONI, 2000, 92–93; SIMONI, 2000f, 109–111; VIDOVIĆ, 2000, 100; VIDOVIĆ, 2000a, 100–104; TOMIČIĆ, 2002, 129–141; TOMIČIĆ, 2010, 93–112.

65

Povijesni izvori

pojavljuju oružje i oprema. Nalazimo ostatke luka i strjelice, koplja, sablje i sjekire, zatim karolinške mačeve, strjelice i koplja. Iz tog doba potječu predmeti iz ostave pronađene neposredno uz antičku Basijanu (Donji Petrovci u Srijemu). Ondje je pronađeno više abasidskih kovanica s kraja 8. st. (779./780. – 788./789.).162 To je jedina novcem datirana ostava, a možda i grob, s kasnoavarodobnim predmetima u Panoniji.163 Ona bi, prema najmlađoj kovanici i ukupnom vrlo dobrom stanju kovanica koje nisu dugo bile u optjecaju, mogla biti datirana upravo u vrijeme trajanja operacija u Donjem Srijemu. Unatoč slaboj istraženosti, vidljivo je da su ljudi u tom prostoru živjeli kao da uopće nisu bili okrznuti ratnim djelovanjima. Upravo suprotno, čini se da upravo iz tog vremena imamo prve dokaze naseljenosti pojedinih pozicija. Tome u prilog govori i naseobinski sloj koji se vrlo često nalazi u blizini ili neposredno iznad avarodobnih grobalja. U Srijemskoj Panoniji na lokalitete Stari Jankovci nedaleko od Vinkovaca nakon prestanka pokopa na groblju počinju se graditi poluukopane kuće u kojima se pojavljuju posude nalik onima iz grobova zadnje faze s groblja, ali isto tako i ulomci keramičkih posuda koje se mogu datirati u 9. pa sve do 10. st.164 Slična se situacija nalazi i na lokalitetu Đakovo – Župna crkva gdje postoji neprekinuti naseobinski kontinuitet od 8. st. do prestanka života u tome dijelu mjesta u 16. st.165 Taj naseobinski horizont pokazuje da stanovništvo nije nestalo i da postoji kontinuitet naseljavanja na istoj poziciji. Takvih primjera može se naći više diljem Karpatske kotline odnosno u cijeloj Avariji. Nisu li franački anali malo pretjerali u opisu uspjeha franačke vojske ili je posrijedi nešto drugo? O tome da nisu puno postigli na bojnom polju svjedoče vojni pohodi u narednim godinama. Godine 797. kralj Pipin je s bavarskim i langobardskim četama poslan u rat protiv Slavena i opustošio im zemlju.166 Nije jasno gdje su živjeli ti Slaveni, ali je moguće da je riječ o nekima koji su i inače bili involvirani u navedeni rat. Pipin, kralj Italije, vjerojatno je išao na Slavene u svojoj zoni djelovanja, dakle na Slavene južno od rijeke Drave, ili u njezinoj neposrednoj blizini, tako da je teško da je tu riječ o Slavenima u Češkoj kotlini ili Moravljanima (Velika Moravska), iako to

162



163



164



165



166

66

U blagu otkrivenom 1891. zajedno s dijelom zlatnog torkvesa, naušnicom s tri bisera, srebrnom žlicom pronađeno je devet abasidskih direma iz 8.st. (KISS, 1986, 119–120; KOVÁCS, 1989. 23, 120–121, op. 634a; MIRNIK, 2004, 212–213; BARTZAK, 1998, 259– 271, Plate 1; DEMO, 2014, 62–64). Još jedan direm, vjerojatno, potječe iz iste ostave ili iz nalazišta Bulkeszi (Buljkes / Maglić).

Attila Kiss je više puta isticao važnost nakita smatrajući da je petrovačka ostava jedina kasnoavarska ostava koja se datira prema novcu (KISS, 1986, 120). Zdenko Vinski je naušnicu iz ostave datirao u 5. do 6. st. smatrajući da je riječ o kasnoantičkoj gradskoj naušnici moguće rađenoj u Sirmiju i prototipu naušnica iz poodmaklog 7. i 8. st. (VINSKI, 1957, 30, Tab. XX, 68; SEOBA NARODA, 1962, 76, Tab. XII, 2). No nesumnjivo je riječ o bizantskoj produkciji kasnoavarskog vremena (BARTZAK, 1998, 266–267). Postoji velika sličnost s požeškobrestovačkom naušnicom datiranom na kraj 8. st. (BERNHARDWALCHER, 2000, 98–99; BÜHLER, 2014, 189–190). ŠMALCELJ, 1992a, 48–49. FILIPEC, 2012, 158–208.

KOS, 1902, 339–338, br. 312; MMFH, 2008, 25, 28–29.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

naravno nije isključeno jer se spominju i bavarske trupe.167

Sl. 19: Pretpostavljeni pravci prodora franačke vojske 799. i stanje na bojištu. Smjerovi napredovanja forojulijskog markgrofa Erika: pretpostavljeni (1) i rekonstruirani dosezi prema povijesnim izvorima (2); pretpostavljeni doseg franačkih snaga u Avariji i susjednim kneževstvima do 799. (1-3). Pretpostavljena kretanja Avara i saveznika (4-5) te nova linija bojišta 799. (A-B) nakon poraza franačkih trupa kod Tarsatike (Tarsatička Liburnija) (a) i kastela Guntiona (b).

167

MMFH, 2008, 25. Usp. Annales Guelferbytani za god. 797. i 805.

67

Povijesni izvori

Nije isključeno da se radi o panonskim Slavenima ili Hrvatima. Iste te 797. vojvoda Erik je ratovao s Avarima,168 a Avari su poslali poslanstvo s mnogim darovima kralju Karlu Velikom, što znači da su još uvijek sposobni politički djelovati. 169 Rat se nastavio i sljedeće 798.170 Godine 799. Avari su ubili markgrofa (prefekta) Alamanije i Bavarske Gerolda, a u Tarsatičkoj Liburniji (trsatskoj Liburniji – građani Tarsatice, Bizant, Hrvati (možda Guduskani?), Avari ili netko nepoznat?) ubili su Erika markgrofa (prefekta) forojulijskog.171 Tu vijest uz godinu 799. donose i Einhardovi godišnjaci (Annales Laurissenses) i ARF o pogibiji forojulijskog vojvode Erika.172 Za jednog se jasno kaže da je ubijen od Avara (kad je postavljao bojni red protiv Huna te sokolio vojnike zajedno s još dvojicom). Za drugog to nije rečeno173 pa je vjerojatnije da su ga ubili neki drugi o kojima izvori šute.174 Markgrofa Erika vjerojatno su dočekali negdje uz liburnijsku obalu (Liburnum litus) i uz Lovornu

168



169



170



171



172



173



Itaque Avares cum ex utraque ripae parte vidissent exercitum, et classem per medium fluvium venientem, tantus terror. (Regin. Chron. ad a. 791 (MG. SS., I, 561); KOS, 1902, 349, br. 312. RAČKI, 1877, 302.

KOS, 1902, 356, br. 323.

SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores a. 799, 84; …pao u zasjedu građana Einhard, 1992, 73; KOS, 1902, 358–360, br. 326; KOS, 1902, 361–364, br. 329; Lujo Margetić je smatrao da je Liburnija bila pod Avarima (MARGETIĆ, 1977, 50); Tarsatica je prepuštena sama sebi ne pripada nikome (LABUS, 2000, 12). Pregled mišljenja o tome tko je moguće ubio Erika vidi u radu Nenada Labusa (LABUS, 2000, 1–16). Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 72–73.

Einhardi vita Karoli Magni, B, ibid. 2, 450, Einhard, 1992, 72–73: u Liburniji, blizu primorskog grada Trsata pao u zasjedu građana (KATIČIĆ, 1986, 82; LABUS, 2000, 1–16).

Pojedini autori smatraju da je tada Liburnija bila još živi pojam, s konkretnom političkom i vojnom relacijom, a da je kontinuitet Ravenjaninove Liburnia Tarsaticensis, još bio sačuvan (KATIČIĆ, 1986, 82, bilješka 17–19; TURKOVIĆ – BASIĆ, 2013, 62–63). Također smatraju da je ostalo nešto od tog liburnijskog mjesta u 8. st. te smatraju da su forojulijskog vojvodu Eriha ubili građani Tarsatice (GOLDSTEIN, 1995, 143), da je bila pod bizantskim nadzorom (BUDAK, 2001, 90), pod komandom bizantskog zapovjednika (ŽIVKOVIĆ, 2007, 227), da je područje bilo pod istočnorimskim vrhovništvom, a da su Tarsaticenses bili bizantski podanici (TURKOVIĆ – BASIĆ, 2013, 62). Vlast je u toj patriji bila gentilna (?), vjerojatno pod jednim dux Liburniae, i ona je očuvala taj kontinuitet, a s njim određene, barem elementarne oblike gradskoga života (KATIČIĆ, 1986, 82, bilješka 17–19; liburnijsko područje koje je priznavalo bizantsku vlast: KATIČIĆ, 2007, 320; vjerojatno bizantski podanici, a vjerojatno isto tako i Hrvati-Slaveni: GOLDSTEIN, 1995, 143:). ARF, MGH SS l, 187: Ericus post multa proelia et insignes victorias apud Tharsaticam, Liburniae civitatem insidiis oppidanorum interceptus atque interfectus est. Einhard, Vita Karoli B, ibid. 2, 450: Aericus dux Foroiulanus in Liburnia iuxta Tharsaticam, maritimam civitatem, insidiis oppidanorum intercoeptus. Poeta Saxo ibid, 1,257 Italici vero fuerat dux limitis alter, nomen habens Erichus, qui post bene plurima gesta praelia, post crebro sumptos ex hoste triumphos, oppugnare Liburnorum contenderat urbem Tharsaticam, civesque loci quem robore semper invictum novere, dolis ac traude necarunt (RAČKI, 1877, 301).

174

68

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

goru (mons Laurentus).175 Iz te neodređene pozicije zapisane u pjesmi u stihu što ga je spjevao akvilejski patrijarh Paulin moguće je pretpostaviti da je riječ o Učkoj (zbog Lovrana, Lauriana?) i o blizini obale.176 Isto je tako moguće da je riječ o nekom brdu iznad Rijeke i Trsata (Tarsatika), pa i sam Trsat nije udaljen ni kilometar od obale, što bi na neki način moglo pomiriti izvor jer se spominje i brdo, i obala, i Tarsatica. Vrlo je moguće da se Erik nije vraćao nego je išao u rat i vrlo je moguće da je riječ o tome da je franačke trupe dočekala suprotna strana onda kad su kročili na njihov teritorij.177 Spominje se zasjeda i spominje se da je ubijen samo on, Erik, ali to se može tumačiti i drugačije. Često se u izvorima spominje samo zapovjednik, ali bi se svakako moglo pretpostaviti da je riječ o vojskovođi i njegovoj vojsci.178 To bi značilo da rat Franaka s koalicijom na Bizantskom teritoriju, u Avariji i susjednim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, još nije bio završio. Vojvoda Erik je ratovao na području buduće Forojulijske markgrofovije, od rijeke Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu. Prema dostupnim izvorima ne možemo znati koliki je uspjeh imao i što je već u njegovo doba priznalo franačku vlast. U pjesmi spjevanoj njemu u čast akvilejski patrijarh Paulin nabraja rijeke koje oplakuju njegovu smrt. Očito ih je svojim vojnama dosegnuo pa se tako spominju: Jonske (jadranske) obale, potom Dunav (Istris) i Sava (Saus), Tisa (Tissa), Kupa (Culpa), Mura ili što je vjerojatnije srbijanska Morava (Marua), Nadiža (Natissa), gorenjska Kokra (Kranj) ili dolenjska Krka (Corca) i Soča (Isontii), spominju se barbarski narodi od Drava, Dunava do obala Azovskog mora (ovo zadnje malo pretjerano).179 Moguće je pretpostaviti da je

LABUS, 2000, 4.



Slično se spominje u izvorima pogibija bretonskog markgrofa Hruodlanda (Pjesma o Rolandu). On je također ubijen u zasjedi u klancu Roncevaux u Pirinejima 15. kolovoza 778. (Einhard, 1992, 9). Nije ubijen samo on, već je pobijena većina njegovih vojnika.

175



176



177 178



LABUS, 2000, 5.

LABUS, 2000, 12.

Paulin u svojoj pjesmi spominje da je Erik porazio (ukrotio) divlje narode na Dravi i Dunavu, na međama Dalmacija sve do obala Azovskog mora, također i daleke zemlje koje nije mogao doseći. Vjerojatno je u pravu France Kos koji je napisao de je pjesnik želio pokazati svoje poznavanje geografije i da si je dopustio malo pjesničke slobode kako bi pokazao kako je prostrana zemlja koju je Erik osvojio (KOS, 1902, 361–363). Navedeni stihovi prema France Kosu izgledaju ovako (KOS, 1902, 361–364, br. 329): (I) Mecum Timavi saxa novem flumina flete per novem fontes redundantia, que salsa gluttit unda ponti Ionici, Istris Sausque, Tissa, Culpa, Marua, Natissa, Corca, gurgites Isontii. (…) (VI) Barbaras gentes domuit servissimas, cingit quas Drauva, recludit Danubius, celant quas iunco paludes Meotides, ponti coartat quas unda salsiflui, Dalmatiarum quibus obstat terminus.

179

69

Povijesni izvori

franački kralj Karlo Veliki prije odlaska u Italiju i Rim gdje je bio okrunjen za cara 800. pokušao okončati rat. Poslane su vojske bile potpuno razbijene i Franačko je Carstvo ponovno pretrpjelo poraz i to na obje bojišnice: na sjevernoj i na južnoj. Rat u Avariji, Hrvatskoj i susjednim kneževstvima nije bio ni približno pri kraju. Ove dvije u izvorima spomenute pogibije franačkih markgrofova moraju se promatrati zajedno jer nije riječ o nekim izdvojenim i slučajnim čarkama na granici, već o tome da su franački protivnici porazili dvije vojske, vjerojatno veće jedinice, s dva zapovjednika markgrofa. Stoga je vrlo vjerojatno da su Franci bili izbačeni iz velikog dijela prije zauzetog područja. Sljedećih nekoliko godina Franački ljetopisci kao da se nemaju čime pohvaliti, pa se vrlo malo zna što se događalo na bojištu. Čija je bila Tarsatika prije ulaska Franaka u Istru zaista je teško reći i zaista nije isključeno da je ona pod Bizantom ili na teritoriju njegovih saveznika, pa i podložnika ovisnim o njemu. Tko je 799. pružio otpor kod Tarsatike opet je teško reći, no, taj otpor, kako je više puta napomenuto treba promatrati kao dio općeg rata koalicije protiv Franačkog carstva, nikako kao neki izdvojeni slučaj. Nakon poraza 799. stara vlast ili neki njezini oblici vjerojatno su bili povraćeni u taj prostor, pitanje je samo koliko su se dugo mogli održati, teoretski do 802. ili 803. kad je pala i cijela Avarija. Godine 802. Kadaloc, Goterhammus i mnogi drugi bili su ubijeni kod kaštela Guntiona (castellum Guntionis). To se mjesto ubicira u Kiseg ili njegovu okolicu.180 Ti podaci pokazuju da sudbina Avarije i susjednih zemalja još ni tada nikako nije bila riješena. Grof Kadaloc je pokopan u Traismaueru (loco Treisma) u Donjoj Austriji. To se mjesto Treisma spominje nešto prije 799. i ono će postati središte grofovije između rijeke Enns i Bečke šume.181 Nije isključeno da Franci od 799. do 802./803. nisu bili sposobni vratiti vlast u velikom dijelu Kaganata.182 Vjerojatno nije samo riječ o ustanku Avara koji su došli pod franačku upravu već i o konstantom pregrupiranju Avara, za što im polazišnu točku omogućuje neosvojeni dio istočno od Dunava i Tise.183 To je vrijeme konsolidiranja tudunove moći i općenite ponovne konsolidacije avarskog društva koje je u toj fazi ratovanja postiglo velike uspjehe na cijelom bojištu. Taj odsjek ratova pokazao je da su se Avari bili sposobni ravnopravno boriti s Francima, jedino što nisu imali na raspolaganju dovoljno ni ljudskih, ni materijalnih resursa.

180



181



182



183

70

KOS, 1906, 9, br. 10 (Ann. s. Emmer. Ratisp. mai. ad a. 802 (MG. SS, I, 93); F. Kos je smatrao da je riječ o Kisegu (Kőszeg) u Željeznoj (Kom. Vas) županiji u Mađarskoj. Endre Tóth je napisao da je ispravna lokalizacija toga toponima u Kiseg ili njegovu okolicu gdje se u povijesnom izvoru iz 13. st. spominje naselje Güns, što je i njemački naziv za Kiseg izvorno prema mađ. Gyöngyös (TÓTH, 1978, 178, bilješka 72).

KOS, 1906, 98–99, br. 117; WOLFRAM, 2012, 72–73. i 176. U crkvi sv. Martina oko 833. u Traismaueru (prema France Kosu na ušću Traguše u Dunav) je kršten Pribina. Isto i: KOS, 1936, 74. ARF a. 799, 108; Einhard, 1992, 72–73: piše da je rat okončan u osmoj godini, dakle do 799. To je samo jedna od netočnih tvrdnji i neistina. U raspravama se obično govori o ustanku. Spominju se avarski ustanci 797., 799. i 802. O tome vidi: SÓS, 1973, 7.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

Rat se nastavio sve do 803. kad je napokon bio okončan porazom Avara u zapadnom i središnjem dijelu Avarije.184 Te godine u Avariju je poslana vojska pod zapovjedništvom novog prefekta Audulfa i markgrofa (prefekta) Verinharija (Werinharius; Werner).185 Godine 803., u Regensburgu, car je Karlo primio tuduna (Zodan), upravitelja, zapravo prvaka (princeps) Panonije, a s njim su došli mnogi Slaveni i Avari.186 Važan je taj podatak da se opet spominju Slaveni uz Avare, što pokazuje da su oni zajedno s Avarima pružali Francima otpor, a ne da su mirno dolazili pod njihovu vlast.187 S druge strane, očit podatak u kojem se spominju Slaveni pokazuje da sada Franci već mogu etnički razlikovati stanovnike, pripadnike plemstva i titule u Avariji.188 Franci su zauzeli Panonije, a u tom su času i susjedna kneževstva postala ovisna o franačkoj vlasti.189 Pod franačku su vlast došle obje Panonije (s dijelovima negdašnjeg Sredozemnog Norika), Istra (i Karniola spomenuta nešto poslije, kao i Italija, X. regija),

184



185



186



187



188



189

Ibi etiam cum illis Zodan princeps Pannoniae veniens imperatori se tradidit. Multi quoque Sclavi et Hunni in eodem conventu fuerunt, et se cum omnibus quae possidebant imperatoris dominio subdiderunt. (Ann. Lauriss. ad a. 803 (MG. SS., I, 191): KOS, 1906, 17, br. 19. Prema franačkim analima ne može se zaključiti da je to bio kraj rata. Kad se oni čitaju čini se da je sve ono što se zbivalo nakon 791. ili barem nakon 795./796. stvar pobune u pokrajini koju su oni zauzeli. Nesumnjivo je kraj ratovanju obilježilo tek bugarsko zauzimanje istočnih dijelova Kaganata (O tome i: POHL, 2002, 316). SÓS, 1973, 8.

SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 803. 804, 90. KOS, 1906, 17, br. 20. Naslov princeps dao je rimski Senat Oktavijanu 27. pr. Kr. a taj naslov tada je označavao da je on prvi, prvi građanin. S njime započinje vrijeme principata u rimskoj povijesti. Istim naslovom u latinskim izvornicima nazivali su se pojedini poglavari germanskih naroda. Važan je spomen navedenog naslova kod beneventskog vojvode Arihisa II. (758. – 787) koji je uzeo naslov princepsa (princeps) i na taj način objavio da je neovisan o Francima, smatrajući se nasljednikom langobardskih kraljeva (CHRISTIE, 1998, 207–208, VPC III/1, 75). 789. spominje se među polapskim Slavenima princeps fuit Witzan (Einh. 174.19). Također i u papinim pismima upućenim Gozilu, tj. Kocelju (MGH, Epistole, VII, 283). Papa će u svojim pismima 879. spomenuti pincipis uestris Branimir (MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 41–42). Godine 865./866. Domagoj je Sclavorum princeps (RAČKI, 1877, 364, br. 181/3; MARGETIĆ, 2007, 235–236). Pred kraj 9. st., točnije 895., što je vremenski također vrlo blizu vremenu kad se taj naslov spominje kod Avara, pojavljuje se među Hrvatima, u natpisu pronađenom u ruševini crkve sv. Luke (zapravo sv. Ivana) u Uzdolju kod Knina, princeps Muncimyr „…PRINCEPS NA(M)Q(UE) MUNCIMYR(…) (DELONGA, 1996, 156–157) itd.

F. Šišić je smatrao da su Slaveni bili franačkim osvajanjima, odnosno franačkim vojnama, oslobođeni od avarskoga gospodstva (ŠIŠIĆ, 1925, 302–303). Takva tvrdnja pojavljuju se često u našoj literaturi do danas. Bogo Grafenauer je mislio da je riječ o napredovanju Slavena u Panoniji (GRAFENAUER, 1964, 409).

KOS, 1906, 17, br. 20. (Lobbeski godišnjaci: Ann. Lobiens. ad u. 803 (ibid, II, 195)), F. Kos je smatrao da je riječ o Hrvatima.

71

Povijesni izvori

Liburnija i velik dio Dalmacije, Dacija (i Gornja Mezija).190 To bi značilo da su te godine, napokon, zapadni dijelovi Avarskog Kaganata, Hrvatska, druga slavenska i hrvatska kneževstva te dijelovi bizantskog teritorija bili podvrgnuti franačkoj upravi. To se, također, odnosi na teritorij Istočnih Abodrita i Timočana u Daciji (i Gornjoj Meziji?). Tom nizu treba dodati kneževstva sjeverno od Dunava, također smatrana franačkom stečevinom (Slaveni u Češkoj kotlini, Velikoj Moravskoj i Nitranskom kneževstvu).191 Nakon 796. uz Avare sve češće se spominju Slaveni, i to vrlo često u istom kontekstu, jedni pokraj drugih. To bi se moglo protumačiti tezom da su Slaveni sve više postali politički čimbenik koji su Franci sve više uvažavali, ili pak mišljenjem da su ih franački ljetopisci počeli prepoznavati što je, vjerujemo, bilo zaista teško nakon stotinu godina zajedničkog (su)života Slavena i Avara, posebno onih u Panonskoj nizini. Miješanjem su međusobno preuzeli vjerojatno jezik, ali i kulturu i običaje. Slaveni, zajedno s Avarima, sudjeluju u ustancima, pa je vrlo vjerojatno da je većina Slavena i dalje bila protiv uspostave franačke vlasti na zemlji u kojoj su obitavali. To se odnosi i na donjopanonske Slavene na druge Slavene i Avara, ali i na velikomoravske Slavene koji su vjerojatno zadržali ili ponovno stekli neki vid autonomnosti u odnosu na novu vlast. Od 796., nesumnjivo, pokušavalo se urediti dio Avarskog Kaganata zajedno s drugim kraljevstvima, vojvodstvima i kneževstvima, no Franci nisu uspjeli zadržati vlast nad cijelim teritorijem sve do 803., kad se može reći da je završio rat i proces uspostave vlasti na ograničenom prostoru. Vrlo je vjerojatno

190



191

72

…post quam utramque Pannoniam, et adpositam in altera Danubii ripa Datiam, Histriam quoque et Liburniam atque Dalmatiam, exceptis maritimis civitatibus… (Einhardi vita Karoli Magni, 451.5–9); Poeta Saxo (lib.V, v. 195–200 (ibid, I, 270)). Ovdje je riječ o Daciji Ripensis koja je ustanovljena dijeljenjem Dacia Aureliana na dva dijela. Nikako nije riječ o području sjeverno od rijeke Dunava, o suprotnim stanovištima. Vidi GRAČANIN, 2013, 6, bilješka 15.

Franačka ranosrednjovjekovna geografija, kako je već napomenuto, ne podudara se uvijek s nekadašnjom rimskom antičkom geografijom, iako je u mnogome nasljeduje. Tako Abodriti (Braničevci / Moravci?) i Timočani zaista zauzimaju prostor provincije Dacije Ripensis (ripa Datiam prema Einhardu u vita Karoli Magni, 451. 5–9), ali i Gornje Mezije. To ne treba čuditi jer se u izvorima nigdje ne spominje da vojvodstvo inter Dravum et Savum uz Panoniju zauzima i dijelove Norika, a možda i teritorij južno od Save, sve do granica provincije Dalmacije. U literaturi često prikazivan abodritski teritorij sjeverno od Dunava, koji bi se nalazio otprilike na prostoru današnjeg srpskog i rumunjskog Banata, nikako ne odgovara povijesnim prilikama, ali ni dostupnim povijesnim izvorima. Autori često brkaju staru rimsku Daciju s prilikama nakon njezina rasformiranja i osnivanja nove, južno od rijeke Dunava. Predrag Komatina je napisao da Slaveni koji pripadaju u grupu sedam plemena, a koji su bili u savezu s Bugarima (Timočani), ne nastavaju prostor zapadnije od planine Homolj te da se, samim tim, bugarska vlast ne proteže do doline rijeke Morave (KOMATINA, 2010, 61). Jedan od razloga koji autor navodi u prilog svojoj tezi jest i taj da bi Bugari iz svog matičnog prostora teško kontrolirali tako daleka područja (KOMATINA, 2010, 61). Timočani su, kao dio sedam slavenskih plemena, imali obvezu čuvati bugarsku granicu od Avara. Njihova se zemlja nalazila na strateški vrlo važnom odsjeku jer je kontrolirala prijelaze preko Dunava kod dunavskih katarakta (dan. Đerdapska klisura na granici između Srbije i Rumunjske), odnosno mjesta gdje je stajao Trajanov most, tzv. Željezna vrata.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

da bi se rat i dalje nastavio da se Bugari nisu uputili u istočne dijelove Avarije (istočno do Dunava i Tise) i da nisu velik dio toga prostora stavili pod svoj nadzor. Tako su posredno pomogli Franačkoj da završi iscrpljujući dugogodišnji rat u svoju korist. Kad rezimiramo šesnaestogodišnje ratovanje (774. / 788. – 803.) Franaka s Avarima i saveznicima, možemo reći da je ono u konačnici završilo ograničenim uspjehom. Franci su zauzeli samo zapadne dijelove Avarije, a središnji su prostor nesumnjivo izgubili u prvim godinama 9. st., možda nakon velikih avarskih uspjeha 799. Istočni dio nikad nisu ni pokušali zauzeti, a u sjeverozapadnom dijelu Kaganata polako se počelo formirati samostalno Velikomoravsko kneževstvo (Moravska) nad kojim su Franci nastojali ojačati svoju vlast. U to su vrijeme došla hrvatska i druga slavenska kneževstva uz istočnu jadransku obalu, zajedno s pojedinim bizantskim posjedima na Jadranu, pod franačku vlast te su upravno bila uklopljena u Forojulijsku markgrofoviju zajedno s dijelovima Avarije i kneževstvima koja su dobrovoljno pristupile savezu s Franačkom. Mir ni nakon 796. nije bio u cijelosti postignut. Postavlja se pitanje kako je taj dugi rat djelovao na demografsku sliku Panonije i susjednih oblasti.192 Nesumnjivo je došlo do negativnih trendova u broju stanovnika. Ponajviše su stradali oni na pravcima djelovanja vojski, kao i oni uz granicu. Ratni sukobi i razaranja dovode do prestanka života u nekim dijelovima zemlje. Možda tako možemo objasniti prestanak pokopa na mnogobrojnim grobljima s dugim kontinuitetom oko 800. ili u godinama i desetljećima nakon te godine.193 U konačnici su ratne operacije dovele do posvemašnjeg demografskog sloma, napuštanja avarskih naselja istočno i sjeveroistočno od Blatnog jezera u pravcu Podunavlja. Zauzeti su teritorij Franci upravno podijelili na dva dijela i to zasigurno već prije 799.194 Kostur upravne podijele već se ocrtavao u smjerovima napredovanja franačkih vojski koje su imale ishodište ili u Bavarskoj ili u sjevernoj Italiji, a rijeka Drava bila je granica operativnih djelovanja. Tako su nastale bavarska Istočna marka (Oriens, orientalis plaga, orientalis pars Bawariae, marchia orientalis) i Forojulijska markgrofovija.195 Crkvene granice, dogovorene 796., spomenute 799. i potvrđene 803. i 811., osim u Karantaniji, koja je crkvenom jurisdikcijom bila razlomljena na dva dijela, očito su pratile upravnu podjelu, odnosno vojnu operativnu podjelu zona djelovanja. Bavarska istočna marka obuhvaćala je uglavnom dijelove Avarskog Kaganata od Karpata (nominalno) do Drave, prateći njezin tok sve do ušća u Dunav, a Forojulijska markgrofovija sadržavala je dijelove Kaganata južno od Drave, dijelove negdašnjih bizantskih posjeda u Italiji (Istra, otoci uz sjevernu Italiju i sjevernu Dalmaciju, Gradež…),

192



193



194



195

Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 72–73: piše da je Panonija, prazna bez stanovnika. To je situacija poznata diljem Karpatske kotline vidi: ADAM, 2002, passim. HAUPTMANN, 1920, 210–220. SÓS, 1973, 9. i 15.

73

Povijesni izvori

Hrvatsko Kneževstvo i područje negdašnje rimske provincije Dacije (i Gornje Mezije) gdje se nalazila zemlja Abodrita i Timočana. Dakle, riječ je o velikom prostoru od rijeke Drave na sjeveru do Jadranskog mora na jugu te otprilike do rijeke Timok na istoku. Na tom su prostoru, osim zemalja pod neposrednom upravom dvojice prefekta (markgrofova), opstajala i klijentelna kneževstva koja su pod franačkim vrhovništvom zadržala relativnu unutarnju samostalnost, npr. kneževstva Timočana i Abodrita.196 Ostali dio Forojulijske markgrofovije bio je zasigurno podijeljen na dva upravna dijela i njima su vladali domaće vojvode slavenskog podrijetla. Riječ je o Dalmaciji, Liburniji i Donjoj Panoniji, a možda njima treba pridružiti dijelove Italije, odnosno Karniole, kao posebne upravne cjeline. Franci su osvojeni teritorij podijelili na upravne teritorijalne cjeline i dali im imena prema negdašnjim rimskim provincijama (ali ne u posve istim granicama).197 Franački su upravitelji imali titulu comesa, duxa, što se prevodi kao grof, vojvoda ili knez. No te iste vojvode, npr. hrvatski, kako se vidi iz titula vojvode Trpimira ili Branimira, nazivali su se svojim narodnim imenom, dakle oni su bili knezovi Hrvata.198 Slično je donjopanonski vojvoda bio knez svoga naroda ili plemena (ili više njih). Pretpostavljamo da su ti narodi ili

196



197



198

74

ŠTIH ET AL, 2008, 35–36. Vrlo je zanimljivo da je još Ferdo Šišić (ŠIŠIĆ, 1925, 322) povezao Abodrite, odnosno Bodrice prema Pavelu Jozefu Šafáriku s Braničevcima i smjestio ih kod ušća Tise u Dunav (novije jezične interpretacije pojmova: Abodriti, Bodric(ć)i vidi kod: RIPKA, 2011, 16). On je njihovu zemlju smjestio na lijevu (sjevernu) obalu Dunava u „staru trajanovu“ Daciju. Timočane je smjestio uz rijeku Timok do njezina ušća u rijeku Dunav s desne (južne) obale. Područje između Dunava i Tise tradicionalno je nastanjeno Avarima, odnosno stepsko-nomadskim stanovništvom, što Abodriti nisu. Područje istočno od Tise bilo je tradicionalno gepidsko, pa avarska zona naseljavanja. Poprilično bi se teško u tom kutu između Karpata, Sedmogradskog gorja i Dunava mogla održati neka bugarska vazalna tvorevina (sedam slavenskih plemena). Takvo stanovište, da su Abodriti, Braničevci, odnosno Bodric(ć)i nastanjivali lijevu obalu Dunava, otprilike prostor današnjeg jugoistočnog Banata, bilo je prihvaćeno kod nekih historičara do novijeg doba (tako npr. ŽIVKOVIĆ, 2007, 192 i bilješka 851). T. Živković je smatrao da su živjeli na desnoj obali Dunava u Daciji. Danas su se napokon počela opet pojavljivati drugačija razmišljanja. Rješenje o sjevernom smještaju abodritskog teritorija preuzeto je bez ikakva uporišta u izvorima, u različitim historijskim raspravama sve do novije dobi, što nikako ne odgovara pravom stanju stvari. B. Grafenauer je još davno jasno napisao: „… prišli so tudi poslanci Braničevcev iz srbskega Pomoravja…“ (GRAFENAUER, 1964, 424). Možda franački izvori ne znaju točno odrediti granicu između Dacije (Dacia Ripensis) i Mezije (Moesia Superior), ali oni sigurno misle upravo na područje koje se prostire od rijeke Morave prema Timoku (današnja sjeverna Srbija i zapadna Bugarska). O tome vidi u novije doba i KOMATINA, 2010, 58, 71–73; Dio rečenice u kojem se opisuje što su zauzeli Franci: ...et adpositam in altera Danubii ripa Datiam… (Einhardi vita Karoli Magni, 451. 5–9) u radovima je zbunjivao istraživače (ARF, Reichsannalen, LdMA VII, coll. 616-617 (U. Nonn)) i Einhard (Einhardi vita Karoli Magni, 451. 5–9). Franački izvori na više mjesta pojašnjavaju da nije riječ o staroj Daciji, nego o onoj kasnijoj, koja leži s druge strane Dunava. Vidi popis literature i pregled starijih mišljenja kod: KOMATINA, 2010, 70–73.

Granice rimskih provincija do danas nisu točno utvrđene, a zasigurno su više puta mijenjane posebno nakon Dioklecijanovih reformi u kasnoj antici sve do propasti rimske vlasti oko 600. MARGETIĆ, 2004, 1–42.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

plemena slavenskog ili avarskog porijekla, što god to značilo u 9. st.199 Sličnu nomenklaturu uspostavilo je davno još Rimsko Carstvo i vrlo je često nalazimo kod tituliranja različitih germanskih vođa u kasnocarskom vremenu. Vrlo lijep primjer je Hilderik iz Tournaija (oko 436. – 481./482.). On je za Franke bio kralj, a za Rimljane federat, odnosno vojskovođa (magistrum militum u Drugoj Belgiki), vjerojatno u rangu današnjeg generala. Ostavljanje domaćih vladara iz narodne dinastije pokorenim i pridruženim narodima bio je uhodan sustav više puta primijenjen u rimskoj, ali i u franačkoj povijesti. Jedan od boljih primjera, prema blizini teritorija, jest ostanak bavarske narodne dinastije, s vojvodom kao franačkim vazalom, na čelu Bavarskog Vojvodstva. Isto će se ponoviti kod uspostave tzv. avarskog vazalnog kaganata u Panoniji, a slično će Franci i Hrvatima ostaviti domaće vladare. Oni su postali franački upravitelji, vojvode Dalmacije i Liburnije ili Donje Panonije. Nešto prije isto su tako Bavarci ostavili domaće vladare Karantancima itd. Dakle, Borna ili Trpimir su Hrvatima bili knezovi, a za franačku upravu vojvode u rangu grofova. Njima je bila povjerena uprava nad franačkom provincijom Dalmacijom i Liburnijom. Prokušan je to sustav da se pokoreno ili pridruženo plemstvo i narodi što jednostavnije pridruže novoj državi te mirno uklope u njezin sustav.

Sl. 20: Dalj (obala Dunava). Kasnoavarski pojasni jezičac s obje strane ukrašen motivima vinove loze (prema: Z. Vinski, Epoha seobe naroda, Umjetničko blago Jugoslavije, Beograd, 1969, 170).

199

Da nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju i Liburniju nastavaju Hrvati već od 7. st., znamo iz nešto kasnijih izvora. Kako se hrvatsko ime nalazi diljem srednje Europe i slavenskog svijeta, od zapadne Ukrajine i Poljske do okolice Praga u Češkoj kotlini, u Koruškoj pa sve do Dalmacije, ono svjedoči o putu toga etnika, ili različitim kretanjima ljudi koji su nosili isto narodno ime od prvotnih sjedišta na početku novog vala velike seobe naroda (sredina 6. st.) do novih staništa (slično se može vidjeti i kod različitih germanskih naroda u ranije doba: poput Gota, Herula i drugih koji se pojavljuju na različitim mjestima diljem Europe i Sredozemlja). Nesumnjivo nije riječ o avarskim graničarima kako je tezu postavio Walter Pohl (POHL, 2002, 261–268). Bez obzira na to što ranosrednjovjekovni povijesni izvori tako malo znaju o slavenskim narodima, nemamo razloga vjerovati da su neki od njih, poput prije Germana, o kojima smo saznavali više u ranijim vremenima iz antičkih izvora, imali svoja etnička, plemenska, narodna i rodovska imena i imena svojih kraljevstava i kneževstava. To što ona nisu uvijek zapisana, predstavlja problem koji je temelj za različite, vrlo često neutemeljene konstrukcije. Bez obzira na u hrvatskoj literaturi često opetovane teze o kasnijoj seobi Hrvata još uvijek nije poljuljana teza o njihovoj seobi u Liburniju i Dalmaciju u vrijeme vladavine bizantskog cara Heraklija.

75

Povijesni izvori

e) Pokopi mrtvih i groblja u Panonskoj nizini oko 800.

Multikulturna i multietnička slika stanovništva Karpatske kotline možda se ponajbolje može ocrtati prema grobovima i grobljima datiranim u posljednja desetljeća 8. i u prva 9. st.200 Grobove tog doba možemo podijeliti na groblja s ostacima spaljenih pokojnika i groblja u kojima se polažu tijela umrlih u grobne rake. Ta vrlo gruba podjela može se raščlaniti na brojne podgrupe. One su posljedica dugotrajnog kulturnog i društveno-političkog razvoja grupa, plemena i etnika na istom prostoru. Groblja u koja se pokapaju tijela pokojnika u sebi ocrtavaju različite tradicije različitih zajednica spojenih višestoljetnim životom u jednom prostoru.201 Prije dolaska Avara u Karpatsku kotlinu polaganje tijela mrtvih u grobne rake prakticirali su Germani, Sarmati, različiti romanizirani starosjedioci, Romani i neki Slaveni. Seoba Slavena u

200



201

76

SZŐKE, 1991, 9–17; SZŐKE, 1992, 841–968.

O pripadnosti nekoj staroj indoeuropskoj religiji, odnosno o starim vjerovanjima, tj. poganstvu stanovništva Panonija, ponajbolje govore grobovi s ostacima spaljenih pokojnika i grobovi koji se, s više ili manje sigurnosti, mogu povezati sa starim običajima i vjerovanjima. Teško je reći što suštinski sadrži ta stara vjera i poganstvo jer osim rijetkih sačuvanih statua (kumira), prikaza božanstava te prikaza na rijetkim predmetima, pokojim jezičcima i ukrasnim predmetima, nemamo sačuvanih iscrpnijih pa ni šturih izvještaja o religiji tog vremena. Tu se misli, prije svega, na različite slavenske i germanske narode te stepske nomade različitog porijekla. Opisi vjerovanja u pisanim izvorima bit će, kod zapadnih i istočnih Slavena, češći od 12. st. Imali su zasigurno hramove, svetišta, sveta mjesta, gajeve i obredna mjesta. Ako nisu štovali neke prirodne pojave, stabla (stablo hrasta - dub), rijeke, izvore, neobične položaje itd., nisu također nađeni u Panonijama. Svi pokušaji, poput onoga da se na Ptujski grad pokuša smjestiti jedno takvo pogansko svetište, pokazali su se promašenima. To je samo posljedica silne želje da se pronađe ono što su pokazala istraživanja u zapadnoj, istočnoj pa i u južnoj Europi, prije svega Bugarskoj. Kako se nazivao vrhovni bog tih ljudi također nije usuglašeno kod arheologa i drugih istraživača, posebice etnologa i lingvista. Istina, pronađeni su pojedini prikazi na upotrebnim predmetima, a oni bi se mogli povezati s pokušajima uobličavanja pojedinih bogova i sila ili nekog rituala, zatim ulomci, statue i različiti drugi predmeti. Vrlo je mnogo kasnijih zapisa i interpretacija proizašlih iz sačuvane predaje, pjesama i folklora u narodima srednje, južne i istočne Europe od kojih bi se neki mogli povezati s tim davnim vremenima. (Danas je o tome literatura jako porasla. Većina toga temelji se na etnografskim i lingvističkim studijama. Posebno u novije doba treba pogledati vrlo poticajne radove Radoslava Katičića (KATIČIĆ, 2008; KATIČIĆ, 2010; KATIČIĆ, 2011). Posebno se tu ističe i pregled s arheološkog gledišta Zdeněka Váňe (VÁŇA, 1990). Vidi popis vrlo opsežne literature o toj temi kod: TÉRA, 2009, 333–345). Možda je to bog Perun čije se ime i funkcija mogu opisati i staviti u vezu s drugim, njemu sličnim božanstvima poput germanskog Thora, keltskog Tarana ili baltskog Perkuna, a onda i s grčkim Zeusom i rimskim Marsom ili Jupitrom, kao i drugim božanstvima koja se spominju, poput Svaroga, Mokoša, Velesa i drugih. Podosta elemenata iz narodne predaje, pa i govorne svakodnevice, upućuje nas na to da su proizašli iz vjerovanja tih ljudi. Vjera tih ljudi morala se razvijati pa ona u 3. i 4. st. nije bila posve identična onoj u 8. i 9. st ili u kasnijim stoljećima. Morala se razvijati i mijenjati i tijekom 10. ili nekog kasnijeg stoljeća kad imamo prve konkretnije zapise. Zapisi iz 12. st., udaljeni više stotina godina od glavnog seobenog vala, već malo vjerojatno odražavaju ista ili slična vjerovanja s početka velike seobe. Ona su ponajviše zabilježena u izvorima i onda preslikavana na ranije doba.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

sjeveroistočne dijelove Panonske nizine i pojava Avara 567./568. doprinijela je jačem širenju, s jedne strane stepsko-nomadskih tradicija pokopa, a s druge strane različitih istočnoeuropskih tradicija karakterističnih za populacije koje su nastanjivale šumsku i šumsko-stepsku zonu današnje Ukrajine, Rumunjske, Moldavije, Poljske i Bjelorusije (Slaveni, Germani, Alani, Dako-Gečani, Balti…), odnosno širenje incineracije, a kod nekih zajednica biritualnog pokopa i inhumacije.

Sl. 21: Brodski Drenovac. Konjanički grob 14 (prema: VINSKI-GASPARINI – ERCEGOVIĆ, 1958, Tab. XIII).

77

Povijesni izvori

Nakon višestoljetnog razvoja i miješanja utjecaja različitih grupa, zajednica i etnika, do kraja 8. st., neke su od njih prilično izmijenile način pokopa, što je sasvim prirodan razvoj u multietničkom društvu okruženom različitim utjecajima. Neke su pak i dalje zadržale običaje spaljivanja ili pokapanja mrtvih, a druge su prešle na pokapanja tijela mrtvih, posebno od početka 8. st.202 Avarodobna groblja od 6. do 9. st. u Karpatskoj kotlini pokazuju karakteristike različitih načina pokopa stepskih nomada koji su dominantni u središnjoj zoni uz rijeke Dunav i Tisu. Njihova je osnovna karakteristika pokapanje mrtvog tijela pokojnika često s kompletnom nošnjom, uniformom i opremom, alatima, drugim prilozima (prije svega posebno pripremljenom hranom za tu prigodu i hranom blagovanom prigodom sahrane i karmina (daće)) i konjem s opremom. Sahrane ratnika s konjem pojavljuju se sve do u 9. st. (Brodski Drenovac). U ženskim grobovima pojavljuju se u većem broju ogrlice s različitim perlama i žičani nakit, a od kraja 8. st., uz prekide, obične karičice te karičice sa završetkom u obliku slova „s“. Vrlo su česti pokopi u različitim drvenim grobnim konstrukcijama ili lijesovima. Taj će se način pokopa kod elite proširiti i zadržati tijekom 9. st. Prisutni su različiti obredi, orijentacije grobova i različiti načini polaganja pokojnika u grobnu raku. Zabilježene su pravilna orijentacija zapad-istok, ali i orijentacije istok-zapad, sjeverjug, odnosno jug-sjever, s različitim odstupanjima. Često na odstupanja utječu neke prirodne prepreke ili orijentacija prema cesti ili nekim drugim objektima. Pojedinci su položeni u lijesove, u grobnim rakama često se nalaze ostaci drvene konstrukcije, a prisutni su i pokopi u nišama. Predmeti u grobovima također su stvar starih, lokalnih i stečenih tradicija, pri čemu će pojedine zajednice prakticirati unošenje više predmeta i priloga u grob, kao i određenih predmeta. Često su tu bile i kompletna oprema konja i drugi predmeti. Druge su pak zajednice, u odnosu na njih često, prilagale vrlo malo predmeta u grobove, često simbolično, a često je i pokojnik bio pokopan u jednostavnoj nošnji lišenoj metalnih ukrasa. Količina i vrsta predmeta u grobovima nije uvijek znak staleške pripadnosti. Starohrvatska groblja, prije svega ona groblja na području nekadašnje provincije Dalmacije, ali i neka panonska (slavenska) groblja (npr. u okolici Blatnog jezera, Ptuja..) i (vjerojatno) pojedinačni pokopi (Medvedička, Podsused) te velikomoravska groblja pokazuju da je neke

202

78

Ponajbolji primjer za to su ranosrednjovjekovna groblja u Hrvatskoj (na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije) iako na tome prostoru još nisu razjašnjeni svi procesi, te još nije riješeno da li incineracija uvijek prethodi inhumaciji, te da li dio doseljenog stanovništva od početka koristi inhumaciju (BELOŠEVIĆ, 1980; BELOŠEVIĆ, 2000, 71–97; PETRINEC, 2009, 5–268). Početak pokopa tijela mrtvih u grobne rake od 8. st. karakteristika je također velikomoravskih (moravskih, slovačkih, čeških) grobalja (DOSTÁL, 1966; DOSTÁL, 1991, 81–82).

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

zajednice i dio elite zahvatio trend unošenje podosta predmeta u grob ne samo dijelova nošnje u koje spadaju različiti metalni dijelovi s odjeće, ukrasni i upotrebni predmeti (kresivo, iglenici, šila…), osobno naoružanje (npr. nož, saks), ostruge već i najrazličitiji drugi predmeti (keramičke posude, vjedrice, oruđe, pribor, kovanice (posebno na grobljima u Dalmaciji i Velikoj Moravskoj), oružje, ratnička oprema i konjanička oprema). Podosta je teško objasniti kako se u gotovo isto vrijeme na velikom području od Jadranskog mora do Moravske i Češke kotline preko zapadne Panonije pojavljuju isti ili sličan inventar i oprema u grobovima te slični trendovi koje karakteriziraju bogati ratnički grobovi s ostrugama, sa spatama i drugim oružjem. Veliki broj takvih grobova može se datirati iza 800. pa bi se dio njih mogao dovesti u svezu s Franačkim osvajanjima, jer se u njima pojavljuje mnoštvo predmeta koji imaju porijeklo s toga područja. Isto tako oni govore i o zajednicama i pojedincima uspješno integriranim u novu državnu tvorbu, a osjećaju se i pozitivni gospodarski učinci i bogatstvo. Veliki broj takvih grobova pozicioniran je oko crkava čija izgradnja počinje najranije s prvim franačkim misijama. Upravo iz toga doba (prva trećina ili prva polovica 9. st.) potječu najraskošniji i najbogatiji grobovi te se u njima pojavljuju najčešće vrlo luksuzne ostruge i druga oprema. Danas su takva groblja poznata ponajbolje iz zapadne Mađarske, no vjerojatno da ih treba očekivati i diljem ostale Panonije ne samo zadravske već i one s njene južne strane. Groblja s polaganjem tijela pokojnika, tj. inhumacija, s brojnim različitostima i odstupanjima, arheološki su najbolje prepoznatljiva. Najlakše ih je detektirati pa su, samim time, istraživanja takvih nalazišta brojnija. 203 Diljem Karpatske kotline postoje mnogobrojna groblja u kojima se prakticira pokop tipičan za ljude stepsko-nomadskog porijekla te unošenje brojnih predmeta u grobove. U Karpatskoj kotlini živjeli su i drugi etnici (različite grupe Germana, Romana, romaniziranih starosjedilaca, Sarmata, Gepida, Sveva, Herula, Langobarda i doseljenih grupa nakon 567./568., prije svega Slavena, Germana i različitih bugarskih grupa). Dio germanskih naroda, uključujući i različite grupe starosjedilaca, prilaže predmete u grobove sve do duboko u 6., a neki sve do sredine 8. st. (Alamani, Bajuvari), a u sjeverozapadnoj Njemačkoj sve do prijelaza u 9. st. 204 U skladu s općim tendencijama tzv. civilizacije groblja na redove do kraja 7. ili do sredine 8. st., ta su groblja postala arheološki neprepoznatljiva ili su ipak, zbog određene izoliranosti, zadržala neke starije karakteristike, a možda i preuzela i nešto od običaja susjeda.

203



204

Takva koncepcija ponajviše je vidljiva u popisu avarodobnih spomenika avarskog vremena (ADAM, 2002). Nije bilo uvijek moguće povući jasnu crtu između nalazišta i nalaza u Karpatskoj kotlini i onih nalaza i nalazišta gdje se pojavljuje recimo drugačiji ritual pokopa od onog koji se tradicionalno veže uz Avare (FILIPEC, 2003a, 117–143). STEIN, 1967; KISS, 1992, 35–134; FEHRING, 2004, 109–112.

79

Povijesni izvori

Sl. 22: Medvedička kraj Đurđevca. Inventar iz slučajno pronađenog pojedinačnog groba (fotografija: Arheološki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI, 1999, 97–98, kat, jed. II. 15a-d).

Ako ne postoje karakteristični predmeti koji bi, eventualno, ponajviše prema načinu njihova nošenja, odredili i njihovu eventualnu etničku pripadnost, vrlo nam je teško na osnovi samih predmeta i eventualne rekonstrukcije nošnje zaključiti kojem etniku ili zajednici pojedinac ili cijela grupa pripadaju. Nesumnjivo se upravo u posljednjim desetljećima 8. st. događaju veće promjene ne samo u Panonskoj nizini nego i na širem području od Zakarpaća do Jadranskog mora u kojem postoji stalna tendencija prijelaza pojedinaca, obitelji, porodica, zajednica, staleža i čitavih grupa, pa i etnika, s incineracije na prakticiranje polaganja tijela mrtvih, a onda i na polagani prestanak prilaganja predmeta u grobove. U isto vrijeme, u tim burnim vremenima za avarsko društvo, postoji određena tendencija pronalaska grobalja u kojima se pojavljuje vrlo malo materijala, najčešće samo posuda ili nož, koji kao da upućuju na to da je potkraj 8. ili početkom 9. st. došlo do određene pojave osiromašenja društva pa se i velika groblja na redove vrlo često zamjenjuju manjim grobljima. Takva se groblja obično pripisuju grupama stepsko-nomadskog porijekla koje su osiromašile uslijed dugotrajnog rata s Franačkom i nisu mogle nabaviti karakterističnu robu kao za prijašnje pokope. To, naravno, najčešće nije točno. Kao što postoje različita groblja i različiti načini polaganja tijela mrtvih, tako postoje i različiti pristupi polaganju spaljenih ostataka pokojnika. Dva najčešća načina: polaganje ostataka spaljenih kostiju i pepela u urnu (keramičku posudu ili posudu načinjenu od organskog materijala u drvenu posudu ili kožnatu torbu (?)) i polaganje u običnu iskopanu raku. Na južnom, rubnom „avarskom etničkom“ području od Pomurja i gornjeg Podravlja (Pókaszepetk – Keszthely – Zalakomár – Murska Sobota – Ptujski grad – Lobor) pa sve do donjeg Podravlja i Podunavlja nalaze se groblja na kojima se prakticiralo polaganje mrtvih, polaganje spaljenih ostataka mrtvih i biritualni način pokopa. Isto je i u Panoniji oko Blatnog jezera gdje se prakticirao biritualni

80

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

pokop. Riječ je o grupi Pókaszepetk – Zalakomár. Arheološki nalazi pokazuju raznolikost nošnje u kojoj se prepoznaju slavenski, avarski i germanski elementi. Početkom 9. st. razlike u etničkoj pripadnosti različitih skupina te populacije još se uvijek odražavaju u pogrebnom obredu i nošnji. Istodobno, razlike su sve manje, ali ih pojačavaju doseljenici iz različitih dijelova Karpatske kotline i Podunavlja. Zbog pomanjkanja nalaza, ne može se reći da je u ranije doba između Drave i Save i južno do Save bio pretežit jedan ili drugi način pokopa. Pokretni nalazi i groblja su rijetki. Češće se nalaze groblja na kojima se prakticirala inhumacija. Razlog tome je jednostavan. Takva je groblja lakše detektirati i istražiti. Time se u kartiranju lokaliteta često dobiva iskrivljena slika. Biritualna su groblja također rijetka. Prigodom objave groblja na Ptujskom gradu spominju se ognjišta i u njima cijele posude, a takvo što možda se može zamijetiti i na drugim lokalitetima.205 U Pókaszepetku, Alsórajk – Határi tábli i Belišću – Zagajcima, kao i na mnogim drugim arheološkim istraživanjima u južnoj, istočnoj i srednjoj Europi, pokazalo se da bi trebalo razmisliti je li tu ipak riječ o više-manje okruglim i ovalnim grobnim jamama, a ne o ognjištima, iako na njih jako podsjećaju.206 Više groblja možemo okarakterizirati kao čisto paljevinska. To su dva groblja u Slavoniji, na položajima Vinkovci – Duga ulica 99 i Belišće – Zagajci. Ondje se možda može dodati i ranija faza pokopa u Loboru na položaju Majka Božja Gorska u Hrvatskom zagorju (dalje u tekstu Lobor – MBG), kao i neki slovenski lokaliteti, primjerice u Prekomurju Popava pri Lipovcih kod Murske Sobote, kao i više sigurnih i mogućih položaja u Sloveniji i sjevernoj Bosni.207 Njima treba pridružiti i slična groblja iz zapadne Mađarske. Groblje u Belišću – Zagajcima datira oko 800., baš kao i grob i ranija faza groblja u Loboru – MBG nakon koje slijedi inhumacija i grobovi koji se ravnaju prema sagrađenim crkvama. Groblje u Belišću – Zagajcima smješteno je u stepskom miljeu, na strateškoj poziciji na pješčanoj gredi između rijeka Karašice i Drave, uz prometnicu koja povezuje antičku Jovaliju, današnje Valpovo sa Sopijanama, današnjim Pečuhom.208 Ta manja zajednica svoje je mrtve ondje pokapala kratko vrijeme. Istražena je cijela površina groblja i evidentirano je tridesetak grobova. Pretežno je riječ o pokopima u običnu jamu, potom slijede pokopi u urne koje su, također, bile položene u šire grobne jame, a u jednom je slučaju otkriven grob bez zemljane urne. Riječ je o pokopu u neki organski materijal čiji se ostaci nisu očuvali. Urne su bile izrađene od slabo pročišćene gline bez uporabe lončarskog

KOROŠEC, 1950; KOROŠEC, 1999, 43; IVANIČEK, 1949, 111–144; DIMITRIJEVIĆ, 1957, 21–38; BOJČIĆ, 1984, 211–222; ADAM, 2002, passim.



SEKELJ IVANČAN – TKALČEC, 2006, 141–212; FILIPEC, 2008, 27–30; FILIPEC, 2009b, 347–357; FEKEŽA, 1989, 211–213; PLETERSKI, 2008, 33–39; ŠAVEL, 2008, 65–70.

205



206 207



208

ČREMOŠNIK 1951a, 392 (spominje ognjišta za dače); SÓS, 1973; FEKEŽA, 1989, 211 (Bosanska Rača); SÓS – SALAMON, 1995; SZŐKE, 1996, 61–146; FILIPEC, 2008, 27–30. FILIPEC, 2009b, 21–39. Tim nalazištima valja pribrojiti nove lokalitete, pretežno naseobinske, otkrivene u posljednje vrijeme diljem sjeverne Hrvatske (SEKELJ IVANČAN, 2010).

81

Povijesni izvori

kola ili uz uporabu primitivnog lončarskog kola, s puno kamenčića, pijeska i drugih primjesa. Vrlo slične su pronađene kako na položaju u Vinkovcima – Duga ulica 99 tako i na drugim grobljima i naseljima diljem Karpatske kotline.209 Uobičajeno je da se slične male posude pronalaze kao prilozi u avarodobnim grobovima. U urnama su pronađeni veći komadići ljudskih, ali i životinjskih kostiju. U grobnim jamama bez urni pronađeni su, uz ostatke gara i pepela, ulomci grubo izrađenih keramičkih posuda ukrašenih tipičnom češljastom valovnicom. U osnovi je riječ o prilično „neuglednom“ groblju, na kojem se pojavljuju male, rukom izrađene posude, kao i one na sporo rotirajućem kolu. Takvi su predmeti bili opća karakteristika slavenskih groblja od 5. do 7. i tijekom narednih stoljeća.210 Na groblju je uništen, vrlo vjerojatno, veći broj grobnih jama bez urni, s obzirom na to da se one nalaze na vrlo maloj dubini, a većina se pojavljuje već u humusnom sloju. Na područjima s dugim kontinuitetom života na istom mjestu gotovo je nemoguće očekivati slične nalaze, što znači da smo uskraćeni za mnoge podatke. Možda je posljedica toga što zapravo uopće ne poznajemo slavenska paljevinska groblja u većem dijelu Panonije. U dijelovima avarskog područja naseljavanja valja očekivati da pojedinci i cijele skupine Slavena počinju pokapati tijela svojih mrtvih, bez spaljivanja, vrlo brzo nakon zauzimanja nove zemlje. Tijekom 8. i u prvim desetljećima 9. st. treba očekivati grobove u kojima se kao prilog nalaze cijela posuda i različiti drugi predmeti, dakle valja očekivati onu tzv. grupu s keramikom kako ju je u svojim radovima opisala Paula Korošec.211 Grobovi tzv. grupe s keramikom dobro su dokumentirani ne samo u Sloveniji već i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Transdanubiji. U Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj, nažalost, samo pojedinačni grobovi poput Turnišča kod Ptuja, Podsuseda, Medvedičke, Novog Čiča, Torčec – Cirkvišča i manjeg groblja u Velikoj Gorici pokazuju da se i tu prakticira polaganje mrtvog tijela s prilozima, najčešće keramičkim posudama. Isti ili sličan obred prakticira se na grobljima sjeverno od rijeke Drave poput Ptujskog grada, Letenyea, Torčec – Jegeniša, Zalavárske aglomeracije, Keszthely

209



210



211

82

Na lokalitetu Pókaszepetk (Zaladska županija) istraženo je veliko biritualno groblje koje se datira od 6. do 9. st. Na groblju su istraženi tipični pokopi u grobne rake (inhumacija), ali je isto tako istraženo oko dvije stotine paljevinskih grobova. Ostaci pokojnika nalaze se u urnama ili u običnim jamama (SÓS – SALAMON, 1995). Definirani pokopi u obične jame zabilježeni u tom dijelu Panonije utjecali su na definiranje problema i mijenjanje metoda istraživanja grobova toga razdoblja južno od rijeke Drave. Popis svih poznatih i pretpostavljenih paljevinskih grobalja vidi kod: SEKELJ IVANČAN – TKALČEC, 2006, 164–167. SEKELJ IVANČAN – TKALČEC, 2006, 164–167.

KOROŠEC, 1979; KOROŠEC – KOROŠEC, 1953, 181–270; SIMONI, 2000, 92–93; SIMONI, 1981, 160–163; SIMONI, 1986, 217–228; SIMONI, 2000, 92–93; VINSKI, 1970, 135–158; VINSKI, 1978, 143–208; VINSKI, 1981, 465–501; FILIPEC, 2009, 113–124; KRZNAR, 2013, 67–68.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

– Fenékpuszte, Nagykanizsa – Palinu.212 Taj je zapadni rubni prostor Avarskog Kaganata, vjerojatno, pretežno bio naseljen Slavenima. Slaveni nisu samo oni koji spaljuju svoje mrtve, već je tijekom suživota s drugim grupama dio njih mijenjao način pokopa svojih mrtvih. Zdenko Žeravica, voditelj arheoloških u Bagruši u Petoševcima, napisao je da se pretpostavljeni paljevinski grobovi pojavljuju u redovima s grobnim rakama u kojima su položena tijela mrtvih.213

Sl. 23: Belišće-Zagajci. Paljevinski pokop - ostaci spaljenog pokojnika, prilozi s garom i pepelom položeni u običnu jamu (prema: FILIPEC, 2008a).

Sl. 24: Belišće-Zagajci. Paljevinski pokop - ostaci spaljenog pokojnika položeni u keramičku posudu (prema: FILIPEC, 2008a) .

212



213

KOROŠEC, 1950; KOROŠEC, 1951, 18–30; SÓS, 1963; SÓS, 1973; SÓS, 1984; MÜLLER, 1992, 271–336. MÜLLER, 1995, 91–100; SOKOL, 1996, 83–100; KOROŠEC, 1999; SEKELJ IVANČAN, 2004, 109–128; SEKELJ IVANČAN, 2007, 419–427; SÓS, 1973; SZŐKE, 1992, 841–968; SZŐKE, 2008, 41–56; ŠEPER, 1955, 45–57; TOMIČIĆ, 1985, 209–230; TOMIČIĆ, 1996, 151–161; TOMIČIĆ, 2010, 93–112; VINSKI, 1970a, 135–158; VINSKI, 1978, 143– 208; VINSKI, 1981, 465–501; FILIPEC, 2009, 113–124; SZŐKE, 2010a, 35–46, etc. ŽERAVICA, 1986, 124–196; FEKEŽA, 1989, 219–220; TOMIČIĆ, 2010a.

83

Povijesni izvori

Možda je najbolji primjer različitih grupa koje prakticiraju, gotovo u isto vrijeme, različit način pokopa prisutan oko Blatnog jezera gdje su postojali običaji prilaganja podosta oružja i opreme u grobove, kao što je to slučaj u Keszthely – Fenékpuszti ili pak nailazimo na pokope sa specifičnim ritualom kakav je zabilježen u Sopronkőhidi (skupina Sopronkőhida – Pitten - Pottenbrunn),214 sve do „uobičajenih“ grobova u kojima se pojavljuje pokoja naušnica i, najčešće, nož ili kresivo i posuda, kao što je to npr. slučaj u Letenyu, Kaposváru ili Torčecu – Cirkvišču. Ipak, većinom se nailazi na „prazne“ grobove kakvi se nalaze uokolo samog Zalavára.215 Slaveni nisu od početka isti, već se u mnogo čemu razlikuju pa tako možemo očekivati da ti isti Slaveni ili slavenski narodi u novoj domovini, gdje su se pomiješali s različitim drugim narodima, dobivaju različita svojstva i posebnu kulturu. Nije moguće očekivati jedinstvenu slavensku kulturu u Karpatskoj kotlini jer ona ne postoji ni na području odakle su te grupe došle. Bizantski, romanski, franački, velikomoravski, bugarski te hrvatski utjecaji u mnogočemu su utjecali na tamošnje narode. Avarska komponenta, budući da su Avari obilježili ove prostore i njima dominirali nekoliko stoljeća, vrlo je važna, kao i germanska i kultura pokopa starosjedilaca unatoč tomu što je njih već u 8. st. podosta teško pratiti. Južni dijelovi Panonije posebno oni okrenuti prema granici s Dalmacijom (zaleđe Siska) nesumnjivo je bilo pod jakim utjecajem jadranskog priobalja i tamo naseljenih Hrvata i njihovog kneževstva (njihovih kneževstava). Hrvati, kako to pokazuju arheološka istraživanja, kao i povijesni izvori igrali su vrlo važnu političku ulogu u 8. i 9. st. te su utjecali na susjedne oblasti. Teško je razlikovati kršćanski od „poganskog“ pokopa, jer prilozi u grobu ne opredjeljuju grob a priori kao poganski ili kršćanski. To nam je posve jasno kad pogledamo poprilično dugo zadržavanje priloga u grobovima franačkoalamanskog, pa onda i bajuvarskog stanovništva, sve do sredine 8. st. Slaveni su se, poput Avara, mogli susresti s kršćanstvom još u svojoj staroj domovini.216 Malo tko može dvojiti da je riječ o kršćanima, tim više ako se pokop nalazi u nekoj memoriji, kapeli ili na groblju uz crkvu. Očito ne postoji neki način pokopa koji bi, u to doba, bio zadan za kršćane, osim što postoji praksa koja nasljeduje tradicije Mediterana, Bliskog istoka i judeo-kršćanstva koje, smatramo, u to doba zaziru od priloga u grobovima. Ta praksa postaje dominantna zbog kasnoantičkih rimskih tradicija i zbog jakih utjecaja s Mediterana i bizantskog prostora. Svaki grob s prilogom nije poganski, a velik broj grobova s prilogom jest

214



215



216

84

TÖRÖK, 1973; FRIESINGER, 1975-1977; SZŐKE, 2008, 41–56. Prema B.M. Szőkeu (SZŐKE, 2010a, 47–48) u Transdanubiji postoji: stupanj Ia, faza Zalakomár: početak 9. st. – to je zadnja faza pokopa na avarskim grobljima; stupanj Ib, faza Sopronkőhida ili grupa Sopronkőhida-Pitten-Pottenbrunn: do druge trećine 9. st. Tipično za ovu grupu su: pokopi domaćih životinja, a u nošnji se pojavljuju jednostavne žičane naušnice, perle zapadnog porijekla i oružje; II. stupanj ili faza Mosaburg (Blatnograd), s tri ili četiri (?) podfaze, počinje 830. – 840.-tih godina nakon učvršćivanja franačke uprave u Panoniji i traje do 900. KRZNAR, 2013, 67–68, sl. 4 (vjerojatno pokop u drvenom lijesu). VIDA, 2002, 179–209. O tome: KATIČIĆ, 2007, 222.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

kršćanski.217 Vrlo je važno napomenuti da mnoge zajednice, pa tako i velik dio germanskih i slavenskih kod spaljivanja mrtvih nisu prilagale predmete već je, na lomači, gorjelo mrtvo tijelo s darovima, posudama i hranom. Druga se hrana blagovala prigodom pokopa. Neke zajednice koje nisu prakticirale spaljivanje pokojnika s prilozima, prije svega metalnim predmetima kojima su se služili za života, najvjerojatnije to nisu činile ni kad su prešle na polaganja tijela mrtvih, a ako su, nakon prijelaza na inhumaciju, počele prilagati predmete, tada se treba

217

Problem poganstva i kršćanstva prisutan je u raspravama koje se bave starohrvatskom ili dalmatinskohrvatskom kulturom od samog početka bavljenja tom kulturom. Zahvaljujući bogatstvu predmeta, posebno u određenim razvojnim fazama, kao i različitim načinima pokopa, arheološka je znanost tu kulturu postavila uz bok najvažnijih kultura ranosrednjovjekovne Europe. Ljubo Karaman je 1940. (KARAMAN, 1940) objavio rad: Iskopine društva “Bihaća” u Mravincima i starohrvatska groblja” u kojem će, prema stanju istraživanja do tridesetih godina 20. st. dati okvirnu kronologiju starohrvatskih groblja. Ta rasprava utjecat će na istraživače u narednim desetljećima jer su jasno i programatski vrlo dalekovidno postavljane neke smjernice u izučavanja materijala. Uz izmjene i dopune okviri kronologije koju je on tada postavio zadržat će se u nekim oblicima sve do danas pa su vidljivi i u knjizi Maje Petrinec (PETRINEC, 2009) koja je u posljednje vrijeme dala sliku toga područja. Općenito od Karamanova doba starohrvatska groblja dijele uglavnom na tri do pet faza. Gotovo svi započinju s neznabožačkom ili poganskom fazom (Lj. Karaman), horizontom bez crkava (Dušan Jelovina: JELOVINA, 1976) ili paljevinskom fazom (Janko Belošević (BELOŠEVIĆ, 1980; BELOŠEVIĆ, 1997, 101– 140; BELOŠEVIĆ, 2000, 71–97) i M. Petrinec (PETRINEC, 2009). Druga faza je kod Lj. Karamana i D. Jelovine razrada groblja s kršćanskim načinom pokopa, kod J. Beloševića kosturna groblja s poganskim načinom pokapanja, a kod Maje Petrinec groblja s poganskim načinom pokapanja. Treća faza i naredne faze već su posljedica postavki prvih dviju faza pa se one odnose na grobove starohrvatske kulture nakon 1000. (Lj. Karaman), kasnosrednjovjekovna groblja (Jelovina), kosturna groblja na redove s karakterističnom dalmatinsko-hrvatskom kulturom (9. – 11. st.) i (četvrta faza) istodobna groblja oko crkava (J. Belošević) ili groblja s kršćanskim značajkama pokapanja (Petrinec). Gotovo sve kronologije starohrvatskog razdoblja uz varijacije razrađuju poganski period (samo kosturna ili paljevinska groblja) i kršćanski horizont. Napokon se izdvaja kasnosrednjovjekovna faza kao prirodni nastavak razvoja groblja. U literaturi se pojavljuju i druge kronološke sheme (vidi pregled kod Vladimira Sokola (SOKOL, 2006, 14–28) i Maje Petrinec (PETRINEC, 2009). Vladimir Sokol započinje svoj nacrt faza materijalne kulture s I. horizontom (ili ranim/poganskim/): (nekropole tipa Nin – Ždrijac, Velika Gorica kraj Zagreba) s ±795. i ta I. faza traje do 850./855. najkasnije do 870-ih; II. horizont (ili srednji/ klasični/): (nekropole tipa Kašić – Grede, Žminj) ±850./855. do 1090./1110. (od 1090-ih počinju se napuštati) i zadnji III. horizont (ili kasni (nekropole tipa sv. Martin na Ivinju, Sv. Petar u Selinama) koje traju do 1450., zatim se počinju napuštati pred Turskim provalama (SOKOL, 2006, 101–143). Maja Petrinec je tri faze razvoja groblja (paljevinska, s poganskim i kršćanskim obilježjima) raščlanila na podfaze. U hrvatskoj je arheologiji prevladalo mišljenje da je osnovna značajka groblja s kršćanskim načinom pokopa nedostatak priloga, odnosno bilo kakvih priloga koji ne pripadaju odjeći ili osobnom nakitu pokojnika. M. Petrinec razrađujući poganstvo i kršćanstvo na grobljima u Dalmaciji i Panoniji napominje da podjelu na „poganski“ i „kršćanski“ horizont ne treba shvatiti doslovno jer je proces kristijanizacije dugotrajan i različitog je stupnja na različitim područjima (PETRINEC, 2010, 10). Ono što je vrlo zanimljivo u njezinoj raščlambi, a što pretpostavlja groblja uz crkve s fazom ukapanja od 8., a ne, što je uobičajeno kod većine drugih, od 9. st. Velik utjecaj na razmišljanja arheologa koji su se bavili Panonijom izvršio je Zdeněk Váňa (VÁŇA, 1954, 51–104.) koji je bjelobrdsku kulturu, zajedničku kulturu Slavena i Mađara podijelio u tri stupnja, pri čemu I. stupanj obilježavaju poganski pokopi i množina različitih predmeta, u II. stupnju podjednak broj kršćanskih i poganskih pokopa, a u III. stupnju prevladavaju kršćanski pokopi. Njegova kronologija, iako je danas više ne spominje, vrlo je prisutna pa se kombinirajući uz Karamanove postavke dijeljenje groblja na poganske i kršćanske s istom ili sličnom interpretacijom očuvalo do danas. Groblja tzv. bjelobrdske kulture nalaze se diljem panonske nizine i postoje određene regionalne specifičnosti. Glavna specifičnost onih u slovenskom, hrvatskom i bosanskom dijelu Panonije jest ta da su poganski pokopi vrlo rijetki, a prema načinu pokopa vidi se da sva ili gotovo sva groblja pokazuju kršćanske osobitosti, odnosno da je riječ o ljudima koji su prihvatili trendove prisutne od 10. st u kršćanskoj zapadnoj i južnoj Europi (FILIPEC, 2012).

85

Povijesni izvori

zapitati je li to kršćanski ili neki drugi utjecaj (avarski, alamanski, bugarski….), a možda je samo riječ o tome da su pokopali svog člana zajednice u nošnji, opravi ili uniformi koju je svakodnevno nosio. Kad je riječ o prilaganju hrane, situacija je slična pa se, kod onih koji su prije prilagali hranu to nastavilo i dalje. No to više nisu bili spaljeni ostaci, već konkretni prilozi, a od njih će ostati kosti životinja i, obično, po jedan lonac. Glavna promjena za te zajednice, porodice i pojedince učinjena je promjenom rituala pokopa, prijelazom s incineracije na inhumaciju. Nalazi li se u grobu nešto ili ne nalazi, manje je bitno.

Sl. 25: Tipovi groblja između 800. i sredine 12. st. Nakon 800. polagano se napušta incineracija te postoji stalna tendencija da se svi pokopi premjeste oko crkve i da se formira župsko groblje. Proces teče polagano pa se kroz cijelo promatrano vrijeme (9. – 12. st.) ponajviše identificiraju groblja na redove i groblja bez crkvi. Proces konačno završava sredinom 12. st. kad se u većem dijelu zemlje premještanjem groblja oko crkve.

Osim analize u grob priloženih predmeta i analize nošnje umrloga, vrlo su važne, kod donošenja određenih zaključaka, okolnosti pokopa, način pokopa, orijentacija i drugi grobni rituali koji nam mogu pomoći u razlučivanju jednog rituala od drugog, ako je to kod polaganja tijela mrtvog uopće moguće u pojedinim zajednicama. Vrlo je bitna orijentacija rake, ali i tu ima odstupanja, što se opet različito tumači. Pogrebni ritual u kojem se palila vatra iznad groba ili unutar grobne rake bio je vrlo raširen među

86

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

slavenskim zajednicama između rijeka Labe i Visle, a među Hrvatima i drugim Slavenima pojavljivao se rjeđe.218 Dugo zadržavanje „poganskih“ običaja kod nekih kršćanskih naroda, zajednica i porodica otežava to razlučivanje. Tu se misli na prilaganje pojedinih svakodnevnih predmeta i hrane, ostavljanje darova, uništavanje inventara iznad pokojnika položenog u grob ili iznad groba itd. Postoje različiti odnosi misionara prema takvim tradicijama pokopa i takvi običaji se ne brane uvijek u svakodnevnoj praksi. Uz sve to, stara vjerovanja pojedinih grupa prožimala su se s grupama pod utjecajem kršćanskih (ili židovskih ili arapskih, tj. muslimanskih) misionara, koji su primili kršćanstvo bilo od rimskih bilo od bizantskih ili pak od franačkih strana (ili židovstvo ili islam s istoka). Slaveni, Avari (u općenitom smislu riječi narodi stepsko-nomadskog porijekla), različite druge grupe i pridošlice u Panonskoj nizini prakticirali su svoju vjeru dugo i nesmetano jer je odnos avarodobnog društva prema vjeri i religijama, kako nam to potvrđuju arheološka istraživanja, bio posve indiferentan. O tome najbolje svjedoče groblja s različitim ritualima pokopa. Različite zajednice živjele su jedne s drugima ili jedne pokraj drugih, ali su imale isto mjesto za pokop svojih mrtvih. Situacija se mijenja potkraj 8. st., kad su srednja i zapadna Europa počele dolaziti pod sferu utjecaja velikog i moćnog Franačkog Kraljevstva, a o tom utjecaju posredno nam svjedoče mnogobrojni slučajni nalazi karolinške opreme i oružja.219

Sl. 26: Donji Petrovci (Srijem). Bizantska zlatna naušnica, 8. st. (prema: Germanen Hunnen und Awaren, Schätze der Völkerwanderungszeit, Nürnberg, 1988, T. 21, V,15).



218



219

PETRINEC, 2009, 112.

Medvedička kraj Đurđevca (VINSKI, 1978, 143–208; SIMONI, 2000, kat. br. II. 15, 92–93); Pojasni jezičac s floralnim ukrasom otkrivenim na višeslojnom arheološkom nalazištu u Sotinu (Cornacum) koji datira na kraj 8. st. (TOMIČIĆ, 2013, 53–70). Damascirani dvosječni franački mač, tzv. posebnog tipa, s drvenim rukohvatom balčaka i jedinstveni nalaz stremena tordirane ušice s položaja Prelog– Cirkovljan-Diven, odnosno predmeti iz razorenog groblja s položaja Prelog – Šljunčara u kojem su nađeni ulomci keramičke posude, oružja i jahaće opreme (TOMIČIĆ, 1985, 209–230; VIDOVIĆ, 2000, 100; VIDOVIĆ, 2000a, 100–104; TOMIČIĆ, 2002, 129–141; TOMIČIĆ, 2007, 61–72; TOMIČIĆ, 2010, 93–112). Bez jasnog konteksta ranokarolinški predmeti potječu iz šljunčare Jegeniš kraj Koprivnice uz obalu rijeke Drave. Riječ je o dva franačka damascirana koplja s krilcima datiranim na svršetak 8. st. (SEKELJ IVANČAN, 2004, 109–128; SEKELJ IVANČAN, 2007, 419–427).

87

Povijesni izvori

Sl. 27: Podsused (Zagreb). Inventar iz slučajno pronađenog groba prigodom obavljanja poljoprivrednih radova. Naknadnim rekognosciranjem utvrđeno je da se vjerojatno radi o pojedinačnom grobu i da na spomenutom nalazištu nema drugih grobova (fotografija: Arheološki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI, 1999, 97–98, kat, jed. II. 25a-b).

Prema svemu možemo iščitati da je u Donjoj Panoniji kristijanizacija provedena tijekom 9. st., i to vrlo uspješno. Ona se sustavno počela provoditi nakon konačnog zauzimanja Avarije. Groblja s polaganjem tijela umrlog i orijentacija zapad-istok i groblja s kontinuitetom svjedoče o tome da su taj dio Panonije nastanjivali ljudi koji su postali kršćani. „Poganski“ pokopi se, ili ono što se nama čini kao poganski pokopi, a najčešće je riječ o novoj i drugačijem načinu pokopa mrtvih, nakon sredine 10. st., pojavljuju samo izuzetno i to samo sjeverno i istočno od Blatnog jezera koje je došlo pod utjecaj novodoseljenih Mađara. U okolici Blatnog jezera prisutne su tri glavne grupe groblja u 9. st.220 U Zalaváru i okolici se nalaze groblja tada već kristijaniziranog stanovništva oko crkava (to je trend koji je zahvatio onodobnu političku elitu ne samo u Gornjoj već i u Donjoj Panoniji i susjednim oblastima recimo u Dalmaciji i Liburniji), u njegovoj bližoj i daljnjoj okolici groblja na redove s drugačijim karakteristikama (groblja tipa Keszthely – Fenékpuszta), a podalje od središta i jači tradicionalni i „poganski“ utjecaji pa i paljevinska groblja (Alsórajk – Határi tábla). Proces izgradnje crkava kreće već s prvim misionarima, ali se sva groblja još dugo neće premjestiti oko njih. Taj proces u Panoniji, posebno u hrvatskom dijelu Panonije još nije dovoljno rasvijetljen. Groblja bez crkve brojem znatno pre­mašuju ona oko

220

88

SZŐKE, 1991, 11. U kronološkom smislu to bi otprilike odgovaralo II. stupnju ili fazi Mosaburg (Blatnograd) prema raščlambi iz 2010 ((SZŐKE, 2010a, 47–48). Vidi bilješku 214.

Avarija i Franačka prema povijesnim izvorima do 803.

crkava u to doba i u Dalmaciji i Liburniji (Hrvatsko kneževstvo).221 Daljnja pojava, ne samo predmeta u grobovima već i „šamanskih“ rituala (primjerice groblja tipa Sopronkőhida) pokazuje nam da je proces kristijanizacije tekao polagano, da su novi običaji polako prihvaćani, a da su stari podosta dugo zadržani.222 Nakon obreda najčešće cijela zajednica blaguje pripremljene životinje koje su uzgajali ili lovili, a nakon obreda kupile su se kosti i drugi ostaci s paljevine i polagali se izravno u jamu, što je stara tradicija ili se pepeo stavljao u za to pripremljenu, najčešće keramičku, posudu. Vrlo je teško odvojiti ljudske kosti od kosti životinja, stoga se sve skupilo i polagalo u jamu. O takvom obredu najbolje svjedoči urna iz Lobora – MBG pronađena prigodom pražnjenja jame od stupa drvene crkve sagrađene na početku 9. st. Utvrđeni humani ostaci odraslog čovjeka u keramičkoj posudi nesumnjivo govore o tome da je ona služila kao urna.223 U unutrašnjosti posude pronađeni su, uz humane ostatke, i ostaci goveda (starog do 4 god.), ovce ili koze, jelena i svinje (starosti oko 6. mjeseci) koji su s njim bili spaljeni.224 Pojedini sitni komadi animalnog porijekla (odojak) očito su nakon gozbe u čast pokojnika (daća, karmina) skupljeni i položeni u istu posudu. Osim mlade svinje (odojka) sve druge kosti životinja su spaljene, pa je vrlo vjerojatno da je njihovo meso bilo posluženo prigodom obreda spaljivanja i pokopa za okupljene prigodničare. Različite vrste životinja kojima su se gostili prilikom pogreba posredno govore o imovinskim mogućnostima porodice pokojnika ili zajednice. Pokop je bio jedan od načina okupljanja zajednice prigodom kojeg se ispraćao njezin preminuli član, što snažno podsjeća na praksu koja je vrlo često

221



222



223



224

Na vla­darskom posjedu u Bijaćima, osim grobova oko Sv. Marte, otkrivena su još dva groblja 9. – 10. st., Stombrate i Lepin, a na putaljskome posjedu (sv. Juraj) bilo je više ranih grobalja bez crkve, npr. Glavičine u Solinu, a u zaleđu je taj omjer još izrazitiji (BURIĆ, 2001, 253–254; PETRINEC, 2009, 100). O načinu pokopa u Sopronkőhidi: T0ROK, 1973, 59, 62.

Vrlo je zanimljivo da je na groblju u Nagykanizsa – Palinu u grobu s pokopanim mrtvacem nađena gotovo identična posuda kao prilog. Još jedan dokaz da se ljudi različitih tradicija u relativno isto vrijeme (groblje je datirano u kratko vrijeme oko sredine 9. st) koriste sličnim predmetima, ali isto tako da je to vrijeme velikih migracija i trgovine. O tome opširno vidi kod: SZŐKE, 1992, 841–968.

Osteološka analiza animalnih ostataka utvrdila je prisutnost domaćeg goveda (Bos taurus, L) s fragmentom distalnog dijela lijeve nadlaktice (humerus) i brojne ulomke dijafize iste kosti, kao i proksimalni fragment prsta (phalanx) i proksimalni fragment lijeve petne kosti (calcaneus). Svi su uzorci spaljeni. Svinja (Sus scrofa sp) je očuvana s tri ulomka: sjekutić gornje čeljusti (maxilla), trn (processus spinosus) prsnog kralješka (vetrebra thoracica) koji nije spaljen (nije gorio na lomači već je ostatak od priređene gozbe uz pokop), fragment sjekutićne kosti (os incisivum) i ostatak vrlo sitnih ulomaka dugih kostiju koji su svi spaljeni. Ovci ili kozi (Ovis aries, L./Capra hircus, L) pripadaju ostaci spaljenih dugih kostiju, a od divljih životinja nađen je ulomak spaljene duge kosti jelena (Cervus elaphus, L). Starosna dob domaćeg goveda (Bos taurus, L) nije prelazila 4 godine, a starosna je dob svinje iznosila oko 6 mjeseci. Osteološkom analizom utvrđeni su humani ostaci i to tri fragmenta dugih kostiju: fragment goljenice (tibia) i dva fragmenta dijafize natkoljenice (femur). Uzorci pripadaju istoj individui starosne dobi od 25 do 29 godina. Sve je bilo izloženo velikoj temperaturi gorenja od 700 – 800˚C (FILIPEC, 2009b).

89

Povijesni izvori

prakticirana od prapovijesnih vremena do danas. Najviše što misionari mogu učiniti jest to da pogrebni ritual, kada ljudi pokraj odra blaguju hranu (daća), pretvore u crkveni obred, a gošćenje pokušaju pomaknuti nakon sahrane jer crkveni obred sahrane nije sveti sakrament. Ako je gošćenje pomaknuto nakon sahrane, vjerojatno neće biti priloga u grobu. U zapadnom dijelu kaganata, između rijeke Enns i Bečke šume, započela je jača bavarska kolonizacija, a ona je posve izmijenila naseobinsku sliku u tom dijelu, kao i u zapadnim dijelovima Donje i Gornje Panonije, pa tako „poganski“ način pokopa, u kojem se hrana prilagala u grob, iščezava.

Sl. 28: Shematski prikaz načina pokopa kod pojedinih populacija (naroda) i to u staroj domovini, u novoj domovini i nakon miješanja različitih grupa iza 800.

90

B. Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

a) Pacifikacija Avarije, avarski ustanci i slavensko-avarski sukobi Avarija je pacificirana do 803., ali ni tada nisu završile borbe i sukobi jer su Avari i dalje pružali otpor Francima. U isto vrijeme neki su se Avari upleli u sukobe sa Slavenima, svojim prijašnjim podložnicima i saveznicima. Avarska je stvarna moć bila u opadanju ili više, realno, nije postojala, posebno nakon bugarskog zauzimanja istočnih dijelova Avarije oko 804. U tom istočnom dijelu Kaganata zamjetan je demografski pad jer su i oni sudjelovali u ratu. Naredno je vrijeme u znaku Slavena, njihovih negdašnjih podanika i saveznika, koji su ih počeli ugrožavati i čija su kneževstva imala sve veću ulogu. 225 To je vrijeme vrlo važno jer se do trećine 9. st. održavaju pokopi na grobljima s dugim kontinuitetom. Mnoga kasnoavarodobna groblja, prema predmetima u njima i načinu pokopa, datiraju do početka 9. st. (oko 800.), tada nastupa iznenadan prekid, a slično je i s jedinim, za sada, cjelovito istraženim slavenskim paljevinskim grobljem u Belišću – Zagajcima. Ono je izrazito važno zbog toga što se na njemu pojavljuje prekid ukapanja u isto vrijeme kad i na drugim avarodobnim grobljima sa stepsko-nomadskim načinom pokopa ili općenito na grobljima na kojima se prakticira inhumacija. Možda to ide u prilog tezi da je rat ostavio slične posljedice na obje skupine (ako se one uopće mogu prema tome određivati - lingvistika, odnosno toponomastika, zasigurno nije pouzdana u tome iako ona poznaje samo slavenske ili predslavenske toponime). Uostalom, način pokopa potkraj 8. i početkom 9. st. ne može biti jedino mjerilo za određivanje etničke ili klanske pripadnosti. Štoviše, zasigurno je takvo određivanje već do sredine 8. st. u mnogočemu upitno. Postoje opravdana mišljenja da je velik dio Avara, do kraja 8. st., govorio slavenskim jezicima (to bi se moglo zaključiti po tome što nemamo sačuvane avarske, već samo slavenske toponime, pa čak ni ondje gdje je zabilježena velika koncentracija avarodobnih groblja sa stepsko-nomadskim karakteristikama između Dunava i Tise), a da su se njihova kultura i običaji sve više približavali i postajali običaji populacija koje su opstale tijekom 9. st. 226 Možda

225



226

Vidi prethodne opaske!

Slavenizacija Avara, kako onih na zapadu tako i onih što su došli pod bugarsku vlast jest vrlo moguća, iako za to nema nekih čvrstih dokaza. Jezik je samo jedan od elemenata koji određuju neku zajednicu, ali upravu taj element arheološka istraživanja najslabije mogu potvrditi, tim više ako nema sačuvanih pisanih izvora. Arheološka istraživanja konstantno potvrđuju heterogeni kulturni sastav stanovništva u Panoniji u 9. st. Što su obilježja Avara u Panoniji i koja je njihova daljnja sudbina u 9. i 10. st. tema je koja još nije zadovoljavajuće objašnjena (BÓNA, 1971, 324–329).

91

Povijesni izvori

ponajviše razliku ipak čine različite grupe koje su ulazile u Avarski Kaganat iz istočnih krajeva i sa sobom donosile određene specifičnosti poput ustrajanja na pokopu konja uz ratnike, donošenja noviteta iz stepe, sve do posve novih rituala, pa i onih teško objasnivih, ako je vjerovati da su se menore iz Čelareva zaista nalazile iznad grobnih raka. 227 Avarski Kaganat bio je useljeničko područje i njihova demografska baza, između ostalih, bila je istočno, iza Karpata, u bliskim istočnoeuropskim i srednjoazijskim stepama među tamošnjim kaganatima. Nakon teških poraza na zapadu, Bugari su upali u istočne dijelove Kaganata, u Potisje i Sedmogradsku te su stavili velik dio tog prostora pod svoju kontrolu. To se zbilo oko 804., a svakako prije 807. kad je započeo bugarsko-bizantski rat. 228 Time ne samo da su otklonili višestoljetnu opasnost već su zauzeli strateški vrlo važne punktove za daljnja napredovanja i vraćanje izgubljenih teritorija, ali i proširili svoju zonu utjecaja daleko prema sjeveru i zapadu. Bugarsko zauzimanje istočnih dijelova Kaganata napokon je dovelo do kraja rata s Avarima na zapadu. Franačka je napokon mogla početi s uređivanjem zemlje. Godine 814. Avari su se zajedno s Bugarima i Slavenima spominjali u Krumovoj vojsci kod opsade Carigrada, čime se potvrđuje pretpostavka da su i oni tada ušli u savez s Bugarima.229 O plovidbi bugarske vojske Tisom svjedoči natpis sa spomenika kana Omurtaga (814. – 831.) gdje se spominje utapanje bugarskog vođe (tarkan) (O)negavona. 230 O daljnjem životu Avara, tijekom 9. st., na teritoriju istočno od Dunava i Tise, svjedoče groblja, naselja i slučajni predmeti na kojima je primjetno zadržavanje starih običaja pokopa. 231 Karakterističnih bugarskih naselja, groblja ali ni pokopa, na tom području nema jer oni najčešće nisu podizali naselja izvan svoga matičnog područja, i jer se nakon pohoda vraćaju svojim domovima. Jedan dio Avara ostao je živjeti i u drugim dijelovima Panonije, pa tako i u okolici Blatnog jezera i u Požeškoj kotlini, gdje su možda najvidljiviji južno od rijeke Drave.

227



228



229



230



231

92

BUNARDŽIĆ, 1978-1979, 33–67; BUNARDŽIĆ, 1980; BUNARDŽIĆ, 1985. Prema prilozima u grobovima groblje na položaju Ciglana kraj Čelareva može se datirati u kraj 8. i početak 9. st., a vrlo je zanimljivo da je radiokarbonskom analizom (C-14 metoda) dobiven znatno drugačiji datum: groblje je datirano u 981. (BUNARDŽIĆ, 1978-1979, 52). Postojala su mišljenja da je riječ o Kazarima koji su emigrirali u kasnoavarsko vrijeme ili Kavarima koji su došli s Mađarima u vrijeme njihova zauzimanja zemlje (ADAM, 2002, 90). Pokopana populacija ima mnogo mongoloidnih elemenata. Popis cjelovite literature o lokalitetu vid kod: BUGARSKI, 2008, 447 i bilješka 16. KOMATINA, 2010, 66 i bilješka 40.

Scriptor Incertus, 347.11–13; KOMATINA, 2010, 64.

BÓNA, 1987, 370–373; GRAČANIN, 2013, 6; István Bóna je smatrao da naziv mjesta Csongrád/Černigrad svjedoči o bugarskoj prisutnosti u Potisju (BÓNA, 1990, 103). No, to bi isto moglo biti svjedočanstvo da potomci Avara u Karpatskoj kotlini u 9. i 10. st. govore slavenskim jezikom. BÁLINT, 1989, 184–192.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

Car Karlo Veliki u Aachenu je 805., nakon što ga je pohodio avarski kapkan (Capcanus, princeps Hunorum),232 koji je nosio „kršćansko“ ime Teodor (capcanus christianus nomine Theodorus), odobrio Avarima novi prostor za naseljavanje između Savarije, odnosno Sabarije (Savaria, Sabaria, Sambotela (Subotište), Szombathely) i Karnunta (Carnuntum, Petronella) (inter Sabariam et Carnuntum) jer zbog slavenskih napada nisu mogli ostati u prijašnjim krajevima.233 Vrlo brzo, po povratku među svoje, Teodor je umro, a naslijedio ga je „poganin“ Abraham (paganus, vocatus Abraham) koji je 805. kršten na rijeci Fischa (super Fiskaha). Ta je rijeka vjerojatno bila zapadna granica područja dobivenog za naseljavanje od Franačke.234 U interpretacijama su se ti dolasci dvojice avarskih prvaka, kapkana i kagana, često prepričavali na način da su dobili kršćansko ime na krštenju, unatoč tome što u izvorima to nigdje ne stoji. Kapkan Teodor nosi ime često među istočnim kršćanima i nigdje ne piše da je kršten, kao što se to navodi za drugog kagana koji nosi starozavjetn o ime Abraham, a on je bio poganin, što se posebno navodi. Ne piše da ga je dobio na krštenju. Za njima će slijediti još jedan kagan (kan) kao posljednji u nizu, također sa starozavjetnim imenom kan Izak (canizauci).235 Sva trojica avarskih prvaka zadržat će svoje staro ime na krštenju, kao što će ga zadržati i drugi u izvorima poznati prvaci kršteni, vjerojatno, u vrijeme prvih franačkih misija (Vojnomir, vojvoda Borna, vojvoda Ljudevit, vojvoda Pribina…). Isto tako nije zabilježeno da bi u prvoj polovini 9. st., među onima koji su došli pod utjecaj zapadne franačke misije na području između Karpatskog gorja i Jadranskog mora, u to doba netko nosio dva imena, uz svoje staro, još i kršćansko ime dobiveno na krštenju, ili samo novo kršćansko ime. Svakako

232



233



234



235

ARF aa. 805, 806, 119–120; SS rer. Germ (10), Annales Mettenses priores A 804. 805, 94; KOS, 1906, 29, br. 26; Ann. Fuld. ad a. 805 (MG. SS, I, 353). KOS, 1906, 29, br. 26; SÓS, 1973, 9–12; SZŐKE, 2011b, 285–291.

O tome gdje je ta rijeka Fischa te koje je njezino značenje vidi kod: SÓS, 1973, 11.

…Quem imperator benigne suscepit - erat enim capcanus christianus nomine Theodorus (teodorus) - et precibus eius annuens muneribus donatum redire permisit. (Ann. reg. Franc. (Ann. Einh.) ad a. 805 (ed. F. Kurze, p. 119–120)). I. Bóna (BÓNA, 1985, 19) smatrao je da je Theodorus istočni kršćanin koji je zatražio azil kod Franaka. Dalje u dostupnim izvorima za 805. piše: 805. hoc anno baptizatus est paganus, vocatus Abraham, 11. Kal. Octobr (Ann. Juvav. mai. ad a. 805 (I, 87)) i naposljetku 805. …Cabuanus venit ad domno Carolo, et Abraham cagonus baptizatus super Fiskaha. (Ann. s. Emmer. Ratisp. mai. ad a. 805 (I, 93). France Kos te događaje prepričava tako da je iza blagdana Bogojavljanja (Sveta tri kralja (siječanj 805.) došao avarski kapkan, koji je po krštenju dobio ime Teodor, k caru Karlu u Aachen te ga molio da mu da za prebivalište zemlju između Savarije i Karnunta (Carnuntum) jer zbog slavenskih napada nije mogao ostati u prijašnjim krajevima. Car ga je milostivo primio, uslišao njegove prošnje te ga, s bogatim darovima, otpustio. Nakon što se kapkan vratio među svoje ljude, vrlo je brzo umro. Nato je kapkan, koji je 21. rujna bio kršten na rijeci Fischi te je tada dobio ime Abraham, poslao jednoga između svojih prvaka k caru kako bi ga zamolio da mu potvrdi staro dostojanstvo koje je, prema običajima, imao kagan među Avarima…(Kos, 1906, 29, br. 26). Heinz Dopsch je smatrao da je ime dobio prema korepiskopu Teoderiku koji ga je krstio, a djelovao je inače među Avarima u Panoniji (DOPSCH, 2002, 269).

93

Povijesni izvori

to nisu bili uobičajeni postupak i praksa.236 Stoga treba postaviti pitanje kako to da su trojica avarskih prvaka, koji su nesumnjivo tražili azil kod Franaka na zapadu, imali kršćanska imena i imena starozavjetnog, tj. židovskog porijekla. Očekivalo bi se da su krsna imena dobili prema svojim kumovima na krštenju ili da su dobili neka druga imena uobičajeno davana krštenicima u zapadnim franačkim misijama, a Abraham i Izak to zacijelo nisu. Prigodom istraživanja kasnoavarodobnog groblja u Čelarevu (lokalitet „ciglana“ pokraj Čelareva u blizini Bačke Palanke) pronađene su u sloju iznad grobova i u četiri grobne rake opeke s urezanim menorama. Jedna je pronađena neposredno ispred rake. To se groblje datira u posljednju četvrtinu 8. i početak 9. st., a nalazi se vrlo blizu mjesta gdje su vođene ratne operacije 796. u pravcu (h)ringa. Tada je, naime, kralju Pipinu prišao novi kagan, kojeg su postavili nakon što su prošlog, s drugim odličnicima, ubili.237 Nije isključeno da su navedeni kagani (kapkani), koji su tražili azil i zemlju za naseljavanje na zapadu, potjecali upravo iz tog dijela zemlje i da su bili pod jakim utjecajem kako kršćanstva, spomenutog na koncilu ad ripas Danubii, tako i židovstva koje je preko stepa i kazarskog područja moglo ulaziti u Avariju. Dva vrla česta i uobičajena židovska imena mogla bi svjedočiti o tome da su dva avarska prvaka bila židovske vjere ili pod jakim utjecajem židovstva, poput nekih Kazara.238 Ali naravno nije isključena mogućnost da su i kršćani, vjerojatno neke nepriznate tradicije. Kapkan Abraham je 805. poslao jednoga između svojih k caru te ga je molio da mu potvrdi staro dostojanstvo, koje je navodno imao kagan među

236



237



238

94

Prema DAI, 31, 60–64 bugarski kan Boris (852. – 889.) je 864. na krštenju uzeo ime Mihajlo (Mihael). Slično će se dva osobna imena pojavljivati tijekom 10. i 11. st. kod hrvatskih prvaka, velikih vojvoda i kraljeva (Mihajlo Krešimir, Petar Krešimir, Dmitar Zvonimir…). Možda bi jedini drugačiji primjer mogao pružiti natpis na dijelu kamenog spomenika nađen u crkvi St. Peter am Bichl (Št. Peter na Gori) pokraj Krnskoga Grada u Koruškoj (Austrija) na kojem su upisana dva imena: OTKER·RADOZLA[V]. Kako je riječ samo o dijelu natpisa, nije jasno je li riječ o dvije osobe ili jednoj s dva imena. Vjerojatno je taj Otker, čije je ime jednako imenu Etgar, bio karantanski vojvoda spomenut u Conversio (KARPF, 2001). Kad bi to bila jedna osoba s dva imena, to bi bio posvjedočen slučaj početka trenda (druga polovina 9. st.) da jedna osoba nosi dva imena, ali ne i krštenika s početka 9. st. koji bi uz staro primio novo ime. Nešto poslije će Vajk, sin ugarskog velikog vojvode Gejze (970./972. – 997.), dobiti ime Stjepan. On će biti prvi ugarski kralj (kralj Panonije). U prvoj polovici 9. st. dostojanstvenici, uglednici i poglavari imaju samo jedno ime, često je to narodno ime. Vremenom se taj trend izmjenjuje pa se analizom vladarske antroponimske formule, kako s epigrafskih spomenika tako i u ispravama vidi da se uz jedno ime koje može biti narodno, javlja i složenija imenska formula, u kojoj dolaze po dva imena, obično uz narodno i kršćansko. Hrvatski veliki vojvode i kraljevi imaju dva imena, a njih su ponekad isticali u javnim dokumentima (RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1982, 219–231). BÓNA, 1966, 279–325; POHL, 2002, 301–302.

Na groblju u Čelarevu istraženo je oko 650 grobova. Između različitog kasnoavarskog materijala u grobovima je nađena ratnička oprema, oprema konja (velike falere), nešto oružja, ženski nakit i dosta keramičkih posuda, boca, itd. Pronađeni su, u sekundarnoj upotrebi, ulomci rimskih opeka s urezanim židovskim simbolima (sedmerokraka menora, lulav, etrog, sofar, mahta). BUNARDŽIĆ, 1980; BUNARDŽIĆ, 1985; ADAM, 2002, 90; BUGARSKI, 2008, 447.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

Avarima, što je car i učinio.239 Zanimljivo je da su Avari dobili onu zemlju za naseljavanje koja je bila prva na udaru i onda, vrlo često, na pravcu napredovanja franačkih četa prema dubini avarskog teritorija, možda zato što je bila opustošena i najbliža Franačkoj. Arheološka istraživanja pokazuju da pojedina groblja s dugim kontinuitetom pokopa traju i u 9. st., a da se na drugim mjestima stvaraju nova, što na neki način potvrđuje navode iz izvora. Prostor je, nesumnjivo, morao biti u prijašnjim sukobima podosta devastiran. Avari su, prema izvorima, morali napustiti svoju staru postojbinu, ali nije najjasnije gdje se ona nalazila u vrijeme kad su je ugrožavali Slaveni ili možda i neki drugi Avari? Je li to prostor sjeverno ili istočno od Dunava ili općenito cijeli prostor držan prije rasapa, nije jasno, a o eskalaciji sukoba između tih dviju strana doznajemo iz izvora za 811. kad se regularna franačka vojska morala uplesti kako bi smirila situaciju i okončala sporove između Avara i Slavena.240 To zasigurno nije bio običan sukob i čarkanje kad je intervenirati morala franačka vojska da bi razdvojila sukobljene strane.241 Iste te godine spominje se i poslanstvo, upućeno po nalogu vojskovođa koji su rješavali sukobe, kod cara Karla Velikog. Caru su došli kagan Izak (canizauci), tudun i drugi avarski prvaci,242 također i vojvode (kneževi), odnosno prvaci Slavena koji su obitavali oko Dunava (ac duces Sclavorum circa Danubium habitantium).243

Sl. 29: Vukovar – Lijeva Bara. Kasnoavarodobni okov pojasa, sekundarna upotreba na groblju 10./11. st. (prema: DEMO, 2009, sl. 53, 3a).

239



240



241



242



243

KOS, 1906, 29, br. 26; BÓNA, 1985, 19; BÓNA, 1987, 351–354: franački vazalni kagani bili bi: Theodor (804. – 805.), Abraham (806. – ?) i Izak (811.). KOS, 1906, 39, br. 38; ARF 811; SZŐKE, 1991, 14. SZŐKE, 2011b, 285–291.

POHL, 2002, 300–305; smatra da je canizauci posebna titula, a da nije riječ o osobnom imenu nekog kagana. Postoji mišljenje da je riječ o izaslanicima avarskog ka(ga)na (B. M. Szőke). U prijevodima se često spominje da je riječ o kaganu Izaku (kan Izauci); canizauci princeps Avarum, et tudun et alii primores (ARF, ad a 811); Canizauci princeps Avarorum et Tudun et allii priores (Ann. Marim, ad a 811 (MG SS, XIII, 25)); duo principes Auarume et Tudum et alii Canzauci (Ademari Cabannensis Histor. Franc (MG. SS, IV)); KOS, 1906, 39–40, br. 39. KOS, 1906, 39–40, br. 39; MMFH, 2008, 41 i bilješka 10.

95

Povijesni izvori

Sl. 30: Franački istočni teritorij podjela provincija do 828. S lijeve strane Forojulijska markgrofovija s provincijama: Donja Panonija, Dalmacija i Liburnija i Istra (Dalmatinski gradovi i otoci) te posebna (tributarna) kneževstva (Abodriti, Timočani i Guduskani); Bavarska ili Istočna markgrofovija s grofovijama između rijeke Enns i Bečke šume, Vazalnim avarskim kaganatom (područje između Savarije i Karnunta) i područjem između Rabe, Dunava i Drave (?) te s posebnim (tributarnim) kneževstvima (Bohemi (Češka), Moravljani (Moravska, Velika Moravska) i s autonomnim Avarima koji borave u Panoniji (vjerojatno isto kao i Vazalni avarski kaganat).

Nije isključeno da se među njima mogu naći neki od prvaka istočnih Slavena (omnes orientalium Sclavorum primores et legati venerunt) koji su pohodili cara Ludovika 815. i 822. (omnium orientalium Sclavorum, id est Abodritorum, Soraborum, Wilzorum, Beheimorum, Marvanorum, Praedenecentorum, et in Pannonia residentium Abarum).244 Spomenuti Slaveni oko Dunava traže se na

244

96

ARF a. 822, 159; KOS, 1906, 44–45, br. 47; ARF a. 822; KOS, 1906, 63–64, br. 72. Raspored naroda čiji su poslanici stigli na dvor cara Ludovika vidi na zemljovidu: sl. 54.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

različitim stranama i južno u Panoniji i sjeverno od Dunava u Velikoj Moravskoj.245 Kad se pogledaju avarodobna groblja s karakterističnim načinom pokopa s kraja 8. i početka 9. st. vidljiva je njihova velika koncentracija oko Dunava, u Donjoj Austriji i Gradišću, jugozapadnoj Slovačkoj i Moravskoj i nizvodno uz Dunav.246 Upravo u tom dijelu Kaganata stvoreno je novo kneževstvo, poznatije kao Velikomoravsko kneževstvo. Vrlo vjerojatno sukobe između Slavena i Avara možemo povezati i sa stvaranjem novih državnih tvorevina, možda neovisnih o Francima jer jedino tako možemo objasniti intervenciju franačke vojske, a upravo su oko obala Dunava, s obje njegove strane, bila mnogobrojna kasnoavarodobna groblja.247

Sl. 31: Lobor – Majka Božja Gorska (Hrvatsko zagorje) – ranosrednjovjekovno gradište: (A) položaj drvene crkve; (B) položaj starokršćanske crkve i predromaničke crkve sagrađene na mjestu starokršćanske; (C) prethistorijski, kasnoantički i ranosrednjovjekovni bedem - mjesto arheološke sonde (vidi sliku 22); (D) groblje oko crkvi; (E) vjerojatni položaj ranosrednjovjekovnog naselja; (F) Pavlova pećina - kultno mjesto; (G) položaj gotičke župne crkve sv. Ane ispod gradine.

245



246



247

U češkoj i slovačkoj literaturi često se smatra da je tu riječ o prvom spomenu velikomoravskih knezova. U hrvatskoj historiografiji pomišlja se i na neke domaće knezove?! H. Gračanin smatra da je među njima mogao biti i donjopanonski knez (GRAČANIN, 2011, 155). ADAM, 2002, passim.

Nije isključeno da to možemo povezati s provalom bugarske vojske u Potisje 804; Usp. SÓS, 1973, 13.

97

Povijesni izvori

Sl. 32: Lobor – Majka Božja Gorska. Prethistorijski, kasnoantički i ranosrednjovjekovni bedem.

Očito su u tom dijelu zauzetog teritorija Francima bili ugroženi teritorijalni interesi. Eskalacija sukoba mogla je prerasti u trajnu destabilizaciju, pa u konačnici i gubitak franačke vlasti u Panonijama. Čini se da su Avari napuštali, između ostalih, onaj prostor koji će biti uklopljen u to novo kneževstvo. Širenjem Velike Moravske prema istoku, iz Nitranskog je kneževstva, vjerojatno tada također pod franačkim vrhovništvom, točno dvadesetak godina poslije, kao prebjeg, došao vojvoda Pribina. Avari u franačkoj službi u konačnici su dobili zemlju za naseljavanje. Godine 811. bila je potvrđena granica između dviju markgrofovija, Istočne ili Bavarske i Forojulijske na rijeci Dravi. Rijeka Drava je, ujedno, potvrđena i kao granica između dviju metropolija, salzburške i akvilejske, kao i njihova misijskog područja. Sljedeće, 812., bio je potpisan Aachenski mir između Franačkog i Bizantskog Carstva. On je dugoročno, barem u ovom dijelu Europe, trebao dovesti do stabilizacije odnosa između dvaju carstava i prekida

98

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

otvorenog neprijateljstva. Kakve je on zapravo posljedice imao nije poznato, no otvoreno neprijateljstvo između Franačkog i Bizantskog carstva, barem u ovom dijelu Europe, prestalo je. Godine 817. su kod cara Ludovika bili poslanici različitih naroda između ostalih Avari i Slaveni koji borave u istočnom dijelu Bavarske, tj. sjeverno od rijeke Drave.248



248

Sl. 33: Antički prometni pravci korišteni u ranom srednjem vijeku u Panoniji.

Tu nije riječ o Hrvatima i panonskim Slavenima nastanjenim južno od rijeke Drave odnosno nije riječ o narodima na području Forojulijske markgrofovije (RAČKI, 1877, 318– 319 (19)). Iste te godine car Ludovik je razdijelio državu na tri dijela te sinu Ludoviku prepustio Bavarsku, Karantaniju, Bohemiju te Avare i Slavene koji su istočno od Bavarske. (KOS, 1906, 47–47, br. 51). Nema skupnog imena za pokrajinu gdje žive ti Avari i Slaveni istočno od Bavarske.

99

Povijesni izvori

b) Ustanak protiv franačke vlasti od 819. – 822./823. kao nastavak prijašnjih protufranačkih ustanaka

818. U Heristallu su se 818. pojavili poslanici (legati),249 odnosno prema ARF inde a. 741 usque ad 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi i Vita Hludow. Imp. narodi (natio) koji su se nalazili na području i pod upravom Forojulijske markgrofovije. Tu su bili i predstavnici drugih naroda, i to Abodriti,250 Borna, vojvoda Guduskana i Timočana, koji su u posljednje vrijeme napustili bugarski savez i prešli na franačku stranu i Ljudevit, vojvoda Donje Panonije (rector Pannoniae inferioris, dux Pannoniae inferioris, Pannoniae tyrannus) koji je markgrofa Kadolaha (Cadolah) pokušao (lažno?) optužiti za okrutnost.251 Spominju se dvojica vojvoda koji su pod sobom praktički držali i upravljali velikim dijelom Forojulijske markgrofovije: vojvoda Ljudevit upravljao je dijelom otrgnutim od Avarskog Kaganata (Donja Panonija), a Borna, kao vojvoda Dalmacije i Liburnije (dux Dalmatiae atque Liburniae), upravljao je prostorom koji je obuhvaćao sada o Francima ovisnu Hrvatsku i druga hrvatska (slavenska) kneževstva spojena s njom u jednoj franačkoj provinciji.252 Spomenuta dvojica vojvoda bila su postavljena na čelo franačkih provincija sa statusom upravitelja provincije. Spomenuti narodi vjerojatno su imali status tributarnog klijentelnog ili gentilnog kneževstva i oni su bili dio novoustanovljenih graničnih markgrofovija. Indikativno je da se Ljudevit ne spominje kao vojvoda nekog naroda, iako je on možda i slavenski knez (dux Sclavorum), ali uz to možda još ponešto drugo što je, također, nedokazivo. To je ...legati, Abodritorum videlicet ac Bornae, ducis Guduscanorum, et Timocianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverant et ad nostros fines se contulerant, simul et Liudewiti, ducis Pannoniae inferioris. qui res novas moliens Cadolaum comitem et marcae Foroiuliensis praefectum crudelitatis atque insolentiac accusare conabatur; RAČKI, 1877, 320; ARF. (Ann. Einh) ad a. 818; RAČKI, 1877, 330–321.

249



250



251



252

100

ARF aa. 818, 819, 149, bilješka 4; Orientalium; cf. infra a. 824: Abodritorum, qui vulgo Praedenecenti vocantur et contermini Bulgaris Daciam Danubio adiacentem incolunt. MMFH, 2008, 43–44. ARF aa. 818, 819, 149: ...Praeterea aliarum aderant missi nationum, Abotritorum videlicet et Goduscanorum et Timotianorum, qui Bulgarum sotietate relicta, nostris se nuper sotiaverani. Sed et Liuteviti rectoris inferioris Pannoniae ibidem aderant missi, accusantes Cadalum - falso, ut post patuit - eo quod inmanitas illiuis inportabilis sibi foret. Quibus auditis, conpositis ac diinissis… Vita Hludow. imp c 31 (MG. SS, II, 624). RAČKI, 1877, 320– 321; SÓS, 1973, 17–18.

Radoslav Katičić (KATIČIĆ, 1986, 80) piše: „…Možemo jamačno zaključiti da je Pannonia inferior imala rodovski ustav, jer uz patria i dux spada i gens. Ljudevit bijaše sigurno dux Sclavorum, jer se ta »rodovska zbirna imenica« nesumnjivo mogla primijeniti na rodovsku formaciju kojoj je Ljudevit kao vojni vladar bio na čelu, pogotovu što se njegova zemlja kasnije nazivala Slavonijom. Kako se zvala ta rodovska vladavina nije nigdje zapisano. Tako ne znamo je li ona osim panonskog imena, izvedenog iz imena zemlje, imala još koje drugo ime.“ (Usp. slične tvrdnje kod WOLFRAM, 1979, 81; O tome i: DOPSCH, 2002, 272–274, bilješka 118).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

za franačku upravu ionako bilo nevažno jer, očito, ustroj novostečenih krajeva na forojulijskom području govori u prilog tome da je postojala određena gradacija između vrhovnog poglavara cijele stečevine: forojulijski markgrof ili vojvoda, upravitelj provincije i na kraju tributarni narodi. Provincija između rijeke Drave i Save u izvoru će biti spomenuta kao provincija Panonija ili Panonija Inferior. Kod opisa granica provincije Dalmacije i Liburnije kao da nije trebalo davati dodatna objašnjenja. Svi su znali što ona sadrži. Ljudevit je za Franačku državu bio vojvoda, namjesnik provincije, ne neki gentilni ili tributarni vladar, a područje kojim je upravljao bilo je vrlo veliko i prostrano. On zasigurno nije bio obični vojvoda i njegova je provincija, nesumnjivo, morala biti sastavljena u vrijeme avarske nadvlade od više „gentilnih“, pa i tributarnih vojvodstava i kneževstava. Nijednom rječju nigdje se ne spominje da su se pod njegovim vodstvom pobunili Slaveni (Hrvati) ili Avari, odnosno neki narod u njegovu vojvodstvu. Spominje se da je to bila njegova, tj. Ljudevitova pobuna i da je on pobunio povjerenu provinciju. Njemu su se pridružili narodi koji su zadržali u okvirima novoustrojenih odnosa određene specifičnosti, vjerojatno određenu autonomiju i posebnosti, a to su bili u izvorima spomenuti Timočani, ili se kao

Sl. 34: Novo Čiče kraj Zagreba. Predmeti iz groba 1 (keramička posuda i sjekira) i groba 2 (keramička posuda), prva polovica 9. st. (prema: SIMONI, 2000, 93–94, II. 16a-b, II.17).

101

Povijesni izvori

Guduskani (Gudučani, Guduščani ili Gačani) nisu željeli boriti protiv njega.253 Abodriti, također jedno od tributarnih ili gentilnih kneževstava, odnosno kneževstvo koje je priznalo vrhovnu franačku vlast, nije se priključilo ustanku, očito zbog neposredne blizine Bugara. Guduskani su, kako svjedoče istina nešto kasniji izvori, imali određenu autonomiju u okviru franačke provincije Dalmacije i Liburnije i hrvatskog kneževstva.254 Timočani su se, napustivši savez s Bugarima, stavili pod franačku zaštitu, a možda se dio njih preselio na

253



254

102

O Abodritima i Timočanima vidi: HAUPTMANN, 1920, 236–238; KATIČIĆ, 1986, 85, bilješka 26; KOMATINA, 2010, 55–82. U ARF, MGH SS 1, 205 se donosi: Erant ibi et aliarum nationum legati, Abodritorum videlicet ac Bornae ducis Guduscanorum, et Timocianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverant et ad nostros fines se contulerant, simul et Liudeviti, ducis Pannoniae inferioris. To se mjesto može razumjeti i tako kao da je Borna bio dux Guduscanorum et Timocianorum i kao da su se oba naroda riješila saveza s Bugarima te povukla se na zapad u područje Franačkog Carstva. Tako je shvaćeno prigodom obrade teksta u MGH tekst u kojem se iz interpunkcije i indeksa razabire: Iz jednog drugog mjesta u analima (p. 206) ipak se može razabrati da je riječ tek o Timočanima, koji su boravili uz rijeku Timok oko granice današnje Srbije i Bugarske. Timocianorum quoque populum, qui dimissa Bulgarorum societa te ad imperatorem venire ac dicioni eius se permittere gestiebat, ne hoc etficeret, ita intereepit (sc. Liudewit) ac falsis persuasionibus ini exit, ut, ommisso quod facere cogitabat, perfidiae illi us socius et adiutor existeret. Guduskani, naprotiv, kreću s Bornom, knezom Dalmacije (dux Dalmatiae), protiv Ljudevita na Kupu: Borna vero, dux Dalmaciae, cum magnis copiis ad Colapium fluvium Liudewito ad se venienti occurens, in prima congressione a Guduscanis deseritur. Timočane, prema tome, treba razlikovati od Guduskana, pa Borna nikako nije mogao biti vojni vladar i jednih i drugih. S tim je u skladu nabrajanje poslanstava 818. u Heristallu u Vita Hludovici, ibid, 2, 624: Praeterea aliarum aderant missi nationum, Abotritorum videlicet et Goduscanorum et Timotianorum, qui Bulgarum societate relicta, nostris se nuper sotiaverunt. Ipak je bilo zastupano mišljenje da je Borna sa „srpskim“ plemenom Guduskana došao na zapad i u Dalmaciji uspostavio svoju vlast. Usp: RAČKI, 1877, 320–321; PRVANOVIĆ, 1957, 301–310; KLAIĆ, 1957, 258–259; NOVAKOVIĆ, 1971, 169–189; NOVAKOVIĆ, 1973, 13–14; GOLDSTEIN, 1984, 235–246; ŽIVKOVIĆ, 2007, 192 i bilješka 851). Tibor Živković je smatrao da bi Guduskani (Guduščani) zajedno s Timočanima mogla biti dva od sedam plemena koje su Bugari po naseljavanju na Balkan prebacili na granicu prema Avarima. To i nije toliko nemoguće, jer bi se time lakše moglo objasniti zašto su se oba naroda pridružila Ljudevitovoj pobuni. Ako su Guduskani naseljeni na franačkom teritoriju predanom vojvodi Borni na upravljanje, Timočani su mogli biti naseljeni na teritorij pod upravom vojvode Ljudevita. Nažalost, uz sve ograde i tako malo dostupnih podataka iz tog vremena, sve je to teško dokazivo. Spomenuti tekst može se prevesti također: …bili su tamo poslanici drugih naroda naime Abodriti i Borna, vojvode Guduskana i Timočana, koji su napustili savez s Bugarima i pripojili se k nama u pograničju i Ljudevit, vojvoda Donje Panonije… Prijevod sa češkog jezika prema: MMFH, 2008, 43. ŽIVKOVIĆ, 2007, 192 i bilješka 851. je smatrao da su živjeli pokraj Timočana te bili dio naroda u savezu s Bugarima. O tome da je Borna poveo pohod protiv Guduskana (Gačana) nakon njihova otpadništva i pri tome ih uspio, podvrgavajući ih svojoj središnjoj vlasti, ponovno uspostaviti autoritet središnje vlasti naznačuje i Mladen Ančić (ANČIĆ, 2001, 17–18). Isti smatra da to jasno potvrđuju franački analist, a precizno potvrđuje i kasnije spominjanje posebne jedinice u okviru hrvatske kneževine, a pod upravom bana (tvore je tri županije: Gacka, Lika i Krbava). Walter Pohl napominje da se knez Borna spominje kao dux Dalmatiae atque Liburniae, ali također kao i dux Guduscanorum te nikada kao dux Chroatorum (POHL, 2002, 264). Takva situacija je sasvim razumljiva jer je Borna kao i Ljudevit upravitelj franačke provincije, a uz to i poglavar gentilnih zajednica na povjerenu mu teritoriju.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

novo područje, možda u Panoniju.255 Vojvoda Ljudevit vjerojatno je potekao od visokog plemstva iz Avarije te je, vjerojatno, bio Slaven (možda je pripadao generaciji rođenoj ili onoj stasaloj u Franačkoj), ali bi se posredno moglo zaključiti da je ženidbenim vezama bio spojen s hrvatskim visokim plemstvom ili da je bio sam dio tog hrvatskog plemstva. Nije isključeno ni da je povezan i s franačkim plemstvom, već kako to postaje uobičajeno u to doba (kao npr. Pribina). Njegov se ustanak ne može okarakterizirati kao narodni slavenski ustanak protiv franačke vlasti, iako ga kao takvoga poznaje možda narodna tradicija zabilježena kod Konstantina Porfirogeneta. Ljudevitova pobuna mora se promatrati kao nastavak prijašnjih avarskih protufranačkih ustanaka jer je to bio posljednji ustanak stanovništva Panonije protiv Franaka. Taj vojvoda Ljudevit se, kako svjedoče dva izvještaja, bezuspješno žalio caru Ludoviku Pobožnom na »okrutnost i netoleranciju« forojulijskog markgrofa Kadolaha. Franci su smatrali da je bila riječ o lažnim optužbama.



255

Sl. 35: Rodoslovno stablo karolinških vladara

István Bóna smješta Timočane u Sirmijsku Panoniju, a odmah sjeverno do njih Abodrite (Abodriti Praedecenti) (BÓNA, 1987, 347–351, karta 26). Teoretski su u te dijelove zemlje oni mogli pristići nakon što su ušli u savez s Francima. Sve do konca 8. st. Bugari stoje u određenom defanzivnom položaju u odnosu na Avare stoga prije nije bilo moguće da oni ili neki od njihovih saveznika kontroliraju područje sjeverno od Dunava (Srijem, Bačku, Bodrog ili Banat). Doseljavanja i odseljavanja pojedinaca, porodica i većih grupa su procesi koji se često registriraju u arheološkim istraživanjima i posve su uobičajeni. O doseljenicima iz Donjeg Podunavlja u okolici Blatnog jezera možda govore groblja gdje se pojavljuju bizantsko oružje, umjetna deformirane lubanje i paljevinski pokopi preko grobnih raka u kojima su bila položena tijela umrlih (SZŐKE, 1992a, 33– 39; SZŐKE, 1992b, 41–204; SZŐKE, 1996, 61–146). Vrlo je zanimljivo da je antropološka analiza kostura na grobljima Garabonc I i II u okolici Blatnog jezera pokazale čvrste veze s obližnjim grobljem na Ptujskim gradom, ali isto tako i veze sa zapadnim Germanima (6. – 7. st.), Drevljanima (11. – 12. st.), grobljem u Zalavár – Kapeli, također i s grobljem Rajhrad u Moravskoj, a na kraju je ustanovljena mala grupa koja pokazuje veze s podunavskim Bugarima (SZŐKE, 1992b, 149–150).

103

Povijesni izvori

Sl. 36: Ljudevitova pobuna 819. – 823. Shematski prikaz mogućih pravaca prodora franačkih vojski (819. – 822.) u vrijeme Ljudevitove pobune i pravci kretanje ljudevitove vojske (Ljudevit) s označenim mjestima bitaka.

819. Sljedeće 819. je Ljudevit započeo otvoreni ustanak (rebellio Liudewiti), koji je vrlo brzo prerastao u pravi rat (bellum Liudewiticum).256 Već Annales sancti Emmerami Ratisponensis maiores spominju uz godinu 819. pobunu vojvode

256

104

ARF a. 819, 150–151; RAČKI, 1877, 321–323.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

Ljudevita, a uz 820. i 821. velike vojne pohode protiv njega. Ponekad je to jedini zapisani događaj za određenu godinu. U ARF donose se od 818. do 823. svake godine dulji ili kraći izvještaji o zbivanjima u tom teškom ratu, koji je ozbiljno ugrozio i uzdrmao jugoistok Franačkoga Carstva.257 Odatle su izvještaji preuzeti u Einhardi Fuldensis annales i u životopise cara Ludovika Pobožnog, u Teganov (Thegani Vita Hludovici imperatoris) i u drugi anonimni (Vita Hludovici imperatoris) životopis cara Ludovika.258 Na njega su bile poslane dvije vojske, po jedna iz Italije i Bavarske.259 U lipnju 819., car je Ludovik Pobožni naredio markgrofu Kadolahu da iz Italije napadne vojvodu Ljudevita. Bavarci su u isto vrijeme mobilizirali vojsku. Te su dvije vojske oko mjesec dana boravile na Ljudevitovoj zemlji, odnosno u Huniji, ali nisu ništa napravile, nisu postigle nikakav uspjeh, nisu se sukobile s pobunjenicima i morale su se vratiti. Ljudevitova je vojska ponovno primijenila avarsku, zapravo stepskonomadsku, ratnu strategiju neulaženja u sukob s neprijateljem. Slanje dviju vojski na Ljudevitove ustanike također nas podsjeća na sličnu taktiku primijenjenu u ratovima s Avarima dvadesetak godina prije. Napadi iz nekoliko različitih smjerova ponovili su se više puta. Ljudevit je poslao caru poslanike kako bi sklopili mir te je naveo svoje uvjete. Car se nije htio pogađati pa je poslao izaslanstvo s uvjetima koje pak Ljudevit nije htio prihvatiti. Slanje poslanika pokazuje koliko je on tada bio siguran u sebe i svoju nadmoć nad protivnikom. Markgrof Kadolah, koji je vodio vojsku u Panoniju, umro je od velike vrućice (groznice) na povratku. Nakon neuspjeha franačke vojske, vojvoda Ljudevit započeo je s ofenzivnim djelovanjima. Najprije je ušao s vojskom u Karantaniju i sukobio se s novim markgrofom Balderikom koji ga je u sukobu na rijeci Dravi prisilio da napusti karantansku zemlju.260 Malo poslije toga provalio je upravitelj Dalmacije i Liburnije, vojvoda Borna, kako navode izvori, s mnogobrojnim četama (um magnis copiis ad Colapium fluvium) te je došao do rijeke Kupe i sukobio se s Ljudevitom, no u prvoj su ga bitci napustili Guduskani. Vojvodu Bornu je od potpunog poraza spasila tjelesna garda (praetorianorum).261 U boju je pao i Dragomuž (Dragamosus), Ljudevitov tast, koji je na početku borbe napustio zeta te stupio na Borninu stranu. Borna je provalio iz Dalmacije i Liburnije i došao na rijeku Kupu, što znači da ona nije bila u Borninoj pokrajini.262 Kad su se Guduskani vratili u svoj kraj, vojvoda Borna ih je ponovno podvrgnuo pod svoju vlast. Nisu se svi donjopanonski Slaveni, ni svi njihovi susjedi, pa ni svi Karantanci pridružili ustanku, a neki su nastojali promijeniti strane nakon

KATIČIĆ, 1990, 66.



ARF a. 819, 151–152; RAČKI, 1877, 321–323; MMFH, 2008, 44–45.

257



258



259 260



261



262

KATIČIĆ, 1990, 66.

KOS, 1906, 50–53, br. 57. KATIČIĆ, 1990, 65–83.

Još danas se mogu naći mišljenja da su vojvoda Ljudevit i Borna bili na čelu novouspostavljenih slavenskih kneževstava u Franačkom Carstvu (TOMIČIĆ, 2010, 96). Ustanak također nije bio pokušaj ujedinjenja panonskih Slavena kako je mislila Nada Klaić (KLAIĆ, 1987, 15), ali je u pravu kad je napisala da sukob Ljudevita i Borne nije bio „bratski razdor“ (KLAIĆ, 1987, 15).

105

Povijesni izvori

početka ustanka. Što je natjeralo Ljudevitova tasta da promijeni strane ne znamo, no, što se tiče Guduskana, možemo si prispodobiti. Oni nisu imali interes u ratu protiv donjopanonskog vazalnog vojvode Ljudevita s kojim su graničili i dijelili istu sudbinu unutar franačke države te od kojih su, jer su neke vojne išle njihovom krajinom, jamačno trpjeli veliku štetu. To što su obojica bili Slaveni nije značilo mnogo jer su, vjerojatno, pripadali različitim slavenskim narodima, a počele su ih razdvajati i različite kulturne, gospodarske i političke okolnosti u novoj domovini koje su uslijedile nakon doseljenja jer su Ljudevitovi prethodnici služili avarskom kaganu, a Hrvati su bili samostalni, barem od četrdesetih godina 7. st., ako je vjerovati Konstantinu Porfirogenetu. Prijelaz Ljudevitova tasta na Borninu stranu, kao i poslije, na kraju ustanka, spomenuti bijeg Ljudevita Borninu ujaku, može nas možda uputiti na to da se plemstvo povezalo ženidbenim vezama. Bez obzira na to što su se do 799., a možda i do 803., ali svakako najkasnije do 806. i Hrvati odupirali Francima, sada su, očito, Hrvati imali vlastite interese.263 Godine 806.

263

106

U hrvatskoj arheologiji i historiografiji raspravljalo se o tome je li vojvoda Borna bio najprije knez Guduskana (Gudučana, Gačana), pa onda postao knez Hrvata i kojim je prostorom vladao (o pregledu mišljenja vidi GRAČANIN, 2012, 49–68). Te rasprave potaknute su povijesnim izvorima u kojima izgleda da tako piše. O određenoj nedosljednosti kod tituliranja vojvode Borne piše Radoslava Katičić (KATIČIĆ, 1990, 69). On također napominje: „…da je i kneževska vlast u Dalmaciji i Liburniji imala svoju gentilnu legitimaciju. Kneževska vlast nad gens Guduscanorum mnogo je preuska a da bi se mogla pretpostaviti kao njezino utemeljenje. Polaziti treba od toga da je pravi Bornin naslov bio dux Sclavorum Dalmatinorum atque Liburnorum, oslanjajući se na tradiciju kasnorimskih provincija, a prema vijestima koje su došle do nas iz mlađega vremena, vrlo je vjerojatno da se naporedo i istoznačno s time javljao i naslov dux Chroatorum. To je bila legitimacija gentilne vlasti kojoj je Borna stajao na čelu kao knez.“ (KATIČIĆ, 1990, 69). Nema govora o tome da bi vojvoda Borna najprije bio prvo knez jedne cjeline koja je u polufederalnom odnosu prema Hrvatskoj. Bogati hrvatski lokaliteti, posebno groblja, između Zrmanje i Cetine potvrđuju tezu da je tu došlo samo do nepreciznosti u izvještaju franačkih ljetopisaca. U djelu Konstantina Porfirogeneta iz sredine 10. st. spominju se tri županije i jedan ban koji vlada nad njima, a podložan je hrvatskom kralju. O toponimu Gacka, Guduskani, Gudučani, Guduščani itd. vidi kod: KATIČIĆ, 1990, 68 i GRAČANIN, 2012, 53–55. Da se u DAI spominju tri, a ne samo jedna županija, posljedica je normalnog demografskog i političkog razvoja toga područja od početka 9. do sredine 10. st. Teza o rijeci Guduči i smještaju vojvode Borne oko Bribira sasvim je neozbiljna jer se zasniva na toponimu koji je još puno kasniji i nepouzdaniji nego su to ni koji upućuju na Gacku u današnjoj Ličko-senjskoj županiji. Kad se već ne može objasniti Gacku kao postojbinu vojvode Borne jer tamo nema puno arheoloških nalaza, premješta se njega na hrvatsko područje - što je sve jedna velika konstrukcija. Vrlo često kreće se od povijesnih izvora i svakog zapisanog detalja kao od neprikosnovene istine - što naravno ne može biti ispravan put. Vrlo je uvjerljiva argumentacija Radoslava Katičića (KATIČIĆ, 1990, 68) koji jasno pokazuje vezu Guduskana 9. st. s onima iz županije Gacka spomenute kod Konstantina Porfirogeneta sredinom 10. st. S jedne strane se osporava Konstantin Porfirogenet i njegov DAI, a onda se razmatra svaki zarez u franačkim analima! Možemo bez sumnje reći da je Borna ovdje u ulozi franačkog upravitelja, a nema sumnje da je u okviru njegove provincije moglo biti i još neko drugo područje u nekom polufederalnom odnosu koje nije spomenuto, možda Hum (Chulm, Zahumlje), ali i u izvorima spomenuti Guduskani. U Humu se pojavljuje franačko oružje i oprema, a to su inače tako rijetki nalazi u krajevima koji nisu bili ni u kakvom pa ni ratnom odnosu prema Franačkoj. Zbog toga ne možemo olako prijeći preko tog podatka. (WERNER, 1961, 235–242; BURIĆ, 1996, 137–144). Borna je bio knez franačke upravne cjeline koja je bila veća od teritorija koji će prema kasnijim povijesnim izvorima biti uklopljen u hrvatsko vojvodstvo (kneževstvo) i kraljevstvo, jer se granice Franačkog Carstva protežu barem do rijeke Neretve.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

javljaju ARF (Annales Regni Francorum) o tome kako je car sređivao prilike u Veneciji (Mlecima) i Dalmaciji, a 817. bilježe kako su Bizantsko i Franačko Carstvo utvrđivala spornu granicu između Dalmatinaca: Romana i Slavena.264 Možda bi to razgraničenje s Bizantom, koje su provodili franački poslanici netom prije ustanka očito išlo u prilog Hrvatima, bilo još jedan podstrek da ostanu vjerni. Možda je to bio razlog, a možda je bilo samo riječi o tome da Hrvati tada nisu imali interes ratovati. Uostalom, ustanku se nisu pridružili ni Slaveni ni Avari u Gornjoj Panoniji, ni Avari vazalnog kaganata, ni slavenska kneževstva na srednjem Dunavu, pa ni Istočni Abodriti. Dakle, baš nitko sa salzburškog područja, izuzev Karantanaca koji su više puta dizali ustanke i sada su ga podigli posljednji put. Svakako ostaje nepoznanica jesu li ondje bile bolje prilike ili su oni procijenili da još nije došlo vrijeme za takav čin ili su bili prijašnjim ustancima desetkovani, pa nisu imali snage pridružiti se ustanicima. Ako je prefekt (markgrof) Kadolah bio nepravedan upravitelj, u onom smislu kako je to iznio vojvoda Ljudevit na saboru, postavlja se pitanje zašto se ustanku nisu pridružili Hrvati koji su tada potpadali pod njegovu upravu ili Istrani koji su svoj spor rješavali nešto prije, 804., legalno na Rižanskom saboru (Rižanski placit). Odgovor na to pitanje može se naći kod interpretacije ostataka materijalne kulture, posebno kulture pokopa mrtvih gdje se jasno vidi određena popustljivost franačke vlasti u brzini preobrazbe društva u Hrvatskoj, tj. Dalmaciji i Liburniji u odnosu na Panoniju, tj. u Huniji (Avariji). Nešto se može vidjeti u brzini prestanka tradicije rituala pokopa uobičajenih tijekom 8. st., a nešto naslutiti u ubrzanom razvoju feudalnog društva i brzom uvođenju franačkih institucija. Zapadni dio Donje Panonije, uključujući Karniolu, otprilike na istoku do rijeka Krke i Sutle o tim će procesima ponajbolje svjedočiti. Procesom ubrzane feudalizacije, uvođenjem stranog plemstva i naseljavanjem bavarskih kolonista taj dio zemlje počet će se sve više razlikovati od preostalog dijela Panonije. U prosincu 819. Ljudevit je s velikom vojskom upao u Dalmaciju te ju je pustošio mačem i ognjem.265 Kako mu se franački upravitelj provincije Dalmacije i Liburnije, vojvoda Borna, nije imao hrabrosti suprotstaviti, pohranio je sve pokretno blago u kastele (omnia sua castellis). Morale su to biti većinom adaptirane kasnoantičke visinske utvrde, vjerojatna središta novog

264



265

Vrlo su zanimljive okolnosti koje govore o tome kako je teklo uređivanje granice u Dalmaciji između dvaju Carstva. Prvo car Ludovik ništa nije želio započeti bez Kadolaha kome je to područje bilo povjereno, a nakon što je on došao spoznali su da se ništa ne može zaključiti u Aachenu već da treba izaći na teren i zaključke donijeti u prisutnošću Romana (bizantskih podložnika) i Slavena (franačkih podložnika) (KOS, 1906, 46–47, br. 50). Ova isprava bi mogla govoriti o brizi Carstva i samog vojvode Kadolaha da se granice ne povuku na štetu njihovih podložnika Slavena. Markgrof Kadolah bez obzira što mu je ta provincija povjerena brine o tamošnjim ljudima i njihovim interesima. U kojoj mjeri je to u suprotnosti sa zbivanjima u Donjoj Panoniji gdje je izbila pobuna? RAČKI, 1877, 322–323.

107

Povijesni izvori

kneževstva. Od njih ga je neprestano uznemiravao s najboljim četama.266 Napadao ga je, kako kažu izvori, stalno i danju i noću. U cijeloj mu zemlji nije dao mira te mu je, na kraju, počinio takvu štetu da je morao napustiti njegovu zemlju. Ljudevit je u tom vojnom pohodu, prema analima i Borninu izvještaju, izgubio 3000 ljudi što je, uz različit plijen i 300 konja, svakako pretjerano. Nakon toga više nema spomena o međusobnim sukobima Ljudevitove i Bornine vojske, a ni sam vojvoda Borna nije sudjelovao u akcijama s drugim franačkim četama protiv Ljudevitovih ustanika. Možemo li iz toga iščitati da je vojvoda Ljudevit nanio puno veću štetu Borninoj provinciji nego što se to može zaključiti iz Anala? Bogata groblja u Borninoj provinciji svjedoče o velikom broju ratnika koje su Hrvati mogli podići, što nam posredno govori o tome da je Ljudevitova vojska morala biti vrlo jaka. Također je vrlo zanimljivo da je jedino prema susjednoj provinciji vojvoda Ljudevit poduzeo napadačko djelovanje, kao što je jedino s ratnicima iz te provincije predvođene vojvodom Bornom prihvatio izravnu borbu. Teško je odgovoriti na pitanje što je tomu uzrok, no možda je riječ o postupcima proizašlim iz specifične situacije jer se ljudi koji nastanjuju te dvije provincije bolje poznaju, stoga u međusobnim sukobima ne primjenjuju istu strategiju kao prema drugim „vanjskim“ trupama, u ovome slučaju franačkim četama upućenim u Panoniju.

820. Sljedeće, 820., prema području kontroliranom od vojvode Ljudevita, kako se lijepo kaže u izvoru „kad je porasla trava“, poslane su tri vojske sakupljene iz Saske, istočnih dijelova Franačke i Alamanije, Bavarske te Italije sa zadatkom da opustoše zemlju i tako unište gospodarske temelje njegove vlasti.267 Prva je išla iz Italije kroz Julijske Alpe (de Italia per Alpes Noricas), druga kroz Karantaniju (alter per Carantanorum provinciam), a treća kroz Bavarsku i Gornju Panoniju (tertius per Baioariam et Pannoniam superiorem intravit). Prva je napredovala polagano i teško jer su joj Ljudevitove čete branile prolaz.268 Druga je postigla najbolji uspjeh, bez obzira na to što su je ustanici tri puta pokušali zaustaviti, a treća je imala problema s prelaskom preko rijeke Drave

266



267



268

108

Jedna takva adaptirana kasnoantička visinska utvrda djelomično je otkopana u Gornjim Vrbljanima na rijeci Sani, Općina Šipovo, danas u Republici Srpskoj (Bosna i Hercegovina). Riječ je o utvrdi koja brani pristup iz Panonije u Dalmaciju i koja kontrolira ceste prema Panoniji i Dalmaciji. Na utvrdi je, između ostalog, nađen jedan od najljepših karolinških jezičaca iz druge polovine 8. st. ukrašen III. životinjskim stilom. BOJANOVSKI, 1974, 245–255; BOJANOVSKI, 1979, 105–126; VINSKI, 1983, 465; ROTH, 1986, 279, Tab. 62, a. Druga je utvrda vjerojatno Runjevica u Vrliki (JURČEVIĆ, 2011, 111–147) gdje je nađena kadionica s motivima inzularnog stila (III. životinjski stil), a to su zasigurno još Klis i Bribir... ARF a. 820, 153. Hi tres exercitus de Saxonia et orientali Francia et Alamannia, Baioaria quoque atque Italia congregati sunt; RAČKI, 1877, 324–325; KOS, 1906, 55–57, br. 60 i 61. MMFH, 2008, 45–46. Možda su upotrebljavane zapreke (claustra) koje su u antici priječile prolaz do Italije, ali se mogu uporabiti i u obratnom smjeru od predviđenog prema Noriku i Panoniji (PLETERSKI, 2005, 118).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

(možda je nabujala i poplavila okolna polja i sigurne prijelaze?). Kad su vojske prešle sve zapreke i pojavile se na pobunjeničkoj zemlji, vojvoda Ljudevit se nije upuštao u borbu, već se uputio u utvrđeni grad koji je dao izgraditi na visokoj gori i nije htio pregovarati.269 Sve tri upućene vojske nisu mu ništa mogle već su se zadovoljavale paljenjem i pustošenjem. Na povratku su prisilile Karniolce i dio Karantanaca koji se pridružio ustanku da se predaju Balderiku.270 Bavarska vojska pretrpjela je štete u ljudstvu uslijed bolesti. Jedino dosad identificirano gradište s arheološki potvrđenim bedemom tj. ostacima palisade, sagrađeno na teško pristupačnom mjestu, iz tog doba jest gradište u Loboru – MBG gdje su otkopani ostaci palisade koji su pratili vanjski plašt kasnoantičkog obrambenog zida.271 Postoji mogućnost da tom vremenu pripada i utvrda Susedgrad ispod koje je pronađen grob s franačkim oružjem i opremom (Podsused), kao i Ozalj

Sl. 37: Ozalj kraj Karlovca. Ostruga, 9. st. (prema: Petrinec, 2000, 97, II. 24).

269



270



271

ARF a. 820, 153. MMFH, 2008, 45–46. Ferdo Šišić je smatrao da je on zacijelo negdje Sisku na jugu (ŠIŠIĆ, 1925, 315). Ivo Goldstein (GOLDSTEIN, 1994, 28) je smatrao da bi to mogla biti neka utvrda južno od Siska, možda: Hrastovica, Petrinja ili Zrinj (Zrin). U obzir dolazi Okić iako na njemu nema nalaza, ali nisu vođena ni ciljana arheološka istraživanja. Zanimljivo je da ime Okić možda potječe od slavenskog „okomit“ ili romanskog imena za „oštru goru“ Matokit, Okit… (lat. montem acutum). U prvom povijesnom izvoru iz 1193. piše Okich (CD, II, 260). Slavenska varijanta tom romanskom oronimu za okomite stijene pojavljuje se u različitim varijantama i među toponimima: Komor, Komarnički arhiđakonat, Komarnica… To također opisuje okomite i oštre stijene, nešto što je s njima povezano ili je ime izvedeno od toga za pripadajuće naselje, rijeku itd. Jedino do sada dijelom istraženo i potvrđeno gradište iz tog doba jest utvrda u Loboru – MBG koje u potpunosti odgovara opisu jer je podignuto na „visokoj gori“. Možda bi u obzir došle i neke druge utvrde na području današnje Slovenije (Gradišče nad Bašljem, Svete gore iznad Sutle,… (KNIFIC, 2007, 317–326; KARO, 2012,  297–315)) ili sjeverne Hrvatske i sjeverozapadne Bosne (možda Kiringrad, Zrin, utvrde (gradine) na Zrinskoj gori, Kozari…). Herwig Wolfram piše da su se Kranjci i dio Karantanaca pridružili Ljudevitovoj vojni koja je bjesnila (divljala) pet godina na jugozapadnoj granici franačke države (WOLFRAM, 1991, 179). To je vrlo zanimljiv pristup, gotovo kao iz onodobnih pristranih franačkih kraljevskih anala! FILIPEC, 2002, 117–128.

109

Povijesni izvori

gdje je nađena karolinška ostruga, ali i arheološki sloj 9. st.272 Karniolci (Carniolenses, qui circa Savum fluvium habitant), koji su možda imali poseban status unutar Forojulijske markgrofovije, po prvi su put spomenuti u franačkim državnim analima za godinu 820.273 Riječ je ipak vjerojatno o geografskom pojmu da se opišu Slaveni koji žive u pokrajini opisanoj kod Anonima Ravenjanina.274 Iz forojulijske perspektive Karniola (izvedeno iz imena Carnia, što ne znači ništa drugo nego „mala Karnija“) je još sredinom 8. st. bila pokrajina

272



273



274

110

Sused, ili danas uobičajenije Susedgrad, podignut je na strmom brijegu (197 m nad morem) odvojenom sa sjeverne strane usjekom, Sutinskim klancem od gore Medvednice čiji je izdanak. S lijeve strane tik pod njim protječe rijeke Sava u koju se nešto zapadnije ulijeva rijeka Krapina uz koju se pruža širok i neprohodan močvarni potez (ŠEPER, 1944, 204–205; VINSKI, 1960, 47–65; VINSKI, 1981, 32, 38; SIMONI, 1981, 155–167; SIMONI, 2000a, 97–98). S njega se dobro mogu kontrolirati cestovne i riječne komunikacije koje se pružaju dolinom rijeke Save u oba pravca. Nešto istočnije od njega nalazi se prijelaz preko rijeke Save što omogućuje kontrolu cestovne komunikacije koja ide uokolo gorja Medvednice. Kontrolira se i ona u smjeru Zagreba. Stoga je vrlo vjerojatno da je na toj, strateški vrlo dobro pozicioniranoj, utvrdi bila podignuta karolinška utvrda. Sused se u izvorima spominje podosta kasno, nešto prije spominje se romanička kapela sv. Martina ispod njega (CD, III, 231). Vrlo je zanimljiv sloj s garom i pepelom pronađen prigodom arheoloških istraživanja Starog grada Ozlja, a u kojem je pronađena karolinška ostruga, ako nije riječ o nekom slučajnom požaru, taj sloj upućivao bi na to da je tu bilo riječ o paljenju utvrde (ČUČKOVIĆ, 1992, 49–52; ČUČKOVIĆ, 1994; PETRINEC, 2000, 97). Nije isključeno također da Stari grad Ozalj smješten na rubu Panonske nizine pripada već provinciji Liburniji i Dalmaciji. Vrlo je zanimljivo da je istraživač Ozlja smatrao da jedan ovalni zid pripada karolinškom, a ne razvijenosrednjovjekovnom vremenu (poslije sredine 13. st. kad se pojavljuju prvi zidani bedemi burgovi). Iako se teorijski to pitanje može razmatrati, argumentacija s istraživanja nedostatna je za neki sigurniji zaključak. Ako bi to bilo istina, što je vrlo teško dokazivo, onda bi to, osim Savarije (vidi: TÓTH, 1978, 151–182; KISS – TÓTH – ZÁGORHIDI CZIGÁNY, 1998, 85–93) u kojoj je prema interpretaciji Endre Tótha, postojao okrugli „karolinški“ burg, bio drugi takav burg sa zidanim obrambenim bedemom u Panoniji iz karolinškog vremena. To nije moguće dokazati, kao što se ni postojanje savarijskog burga ne može dokazati jer u to doba još nema takvih malih burgova (SZŐKE, 2009, 402, bilješka 85–89) U isto doba moglo bi se, prema pronađenom karolinškom koplju s krilcima, ako ono nije doneseno odnekud drugdje i bačeno u opkop starog grada Varaždina, početi formirati Varaždin kao nizinsko gradište. Njegov položaj u prostoru, uz prijelaz preko rijeke Drave, na zemljištu okruženo močvarama, potocima, pokazuje karakteristike planskih rješenja 9. st. (o karolinškom koplju vidi: TOMIČIĆ, 1968, 53–61; TOMIČIĆ, 1985, 223–226). ARF (ed. F. Kurze, MGH Scriptores rerum Germanicarum in usum scholarum 6, Hannover 1895) ad a. 820; MMFH, 2008, 45–46; WOLFRAM, 1991, 179–184; ŠTIH, 2009, 6; ŠTIH ET ALL, 2008, 32.

Item iuxta ipsam Valeriam ponitur patria que dicitur Carneola, quae et Alpes Iuliana antiquitus dicebatur,… (Anon. Rav. IV, 21; KOS, 1902, 221–224, br. 182). Karniola se u starini nazivala Alpes Iuliana, što i geografski i prema nomenklaturi u potpunosti odgovara tradicionalnom nazivu posebne vojno-administrativne jedinice Claustra Alpium Iuliarum, a jednakom horizontu Ravenjaninovih izvora pripada i Liburnia Tarsaticensis, koja u spoju s Karniolom daje kontinuirani istočni potez obrambenog prstena oko Apeninskog poluotoka od izvora Save (Sava Dolinka) sve do Kvarnerskog zaljeva (TURKOVIĆ – BASIĆ, 2013, 49, sl. 3a, a posebno bilješke 69 i 70 na dnu teksta s mišljenjima Petera Štiha i Jaroslava Šašela).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

u kojoj su živjeli, označeni kolektivnim plemenskim imenom, Slaveni.275 Riječ je o antičkom geografskom pojmu (patria Carnium) upotrijebljenom da bi se opisali, očito samo za franačke (prije za langobardske) potrebe, ljudi u dijelu novostečenog teritorija koji se otprilike poklapa s dijelom prave Italije, X. regije (Regio X Venetia et Histria), zauzetim od Avara početkom 7. st. Iz izvora nije jasno je li to bila posebna upravna cjelina, grofovija ili je i ona, u okviru Forojulijske markgrofovije, bila sastavni dio Donje Panonije ili je možda riječ o nekom klijentelnom plemenskom kneževstvu, koje je pod franačkim vrhovništvom zadržalo relativnu unutarnju samostalnost.276 O njima smo puno više saznali u kasnijem vremenu, nakon upravne podjele na grofovije, a možda je jedna od četiri grofovije i Karniola, kad nastupa nova upravna podjela Forojulijske markgrofovije. Potpuno je krivo povezivati historijski i politički razvoj tog dijela bivšeg avarskog teritorija sa starom Karantanijom, kako se to često može vidjeti u historiografiji osim u općim okvirima Franačke 9. st. ili poslije Svetog Rimskog Carstva.277 Njezin spomen u franačkim analima samo znači da su se Slaveni pobunili gotovo do langobardske granice, odnosno franačke Furlanije.278 Prema izvorima možemo zaključiti da je vojvoda Ljudevit, kao franački pokrajinski upravitelj, držao cijelu Donju Panoniju do granica s Italijom, Karantanijom, Gornjom Panonijom, Hrvatskom (Guduskani, Guduščani, Gačani) i sa Srbima, koji su držali velik dio provincije Dalmacije.279 Postoje različita mišljenja o tome kojom je markgrofovijom vladao vojvoda Balderik.280 Zbunjuju franački anali koji su ga 827. držali za upravitelja Gornje Panonije. Vjerojatno je u doba ustanka dobio vrhovnu vlast nad svom pobunjenom zemljom, pa i nad Karantanijom, no

275



276



277



278



279



280

ŠTIH, 2000, 372–386; ŠTIH, 2009, 3. Vjerojatno je kriva pretpostavka da je tek uvođenjem grofovske uprave značila napokon uključivanje do tada klijentilnih i unutarnje samostalnih slavenskih kneževstva u franačku državu i njen pravni red i da je s tim prestalo plemensko pravo Karantanaca i Karniolaca. Npr. Hrvatima, Moravljanima, Abodritima, itd. ostavljeni su domaći knezovi, ali su uključeni u franačku državu i njen pravni red. Možda je to tako bilo, ali onda je grofovska uprava već uvedena u prvim desetljećima 9. st., tj. prije Ljudevitova ustanka. ŠTIH ET ALL, 2008, 35–36.

ŠTIH, 1995, sa citiranom literaturom; ŠTIH, 2009, 3–15.

ARF a. 820, 153; RAČKI, 1877, 324–325; KOS, 1906, 55–57, br. 61; MMFH, 2008, 46. Doslovno piše Carniolenses qui circa Savum fluvium habitant et Foroiuliensibus pene contigui sunt. U više rasprava predmnijeva se da bi postojao jedan pojas „ničije zemlje“ između istarsko-bizantskog i langobardsko-furlanskog teritorija s jedne, i susjednog slavenskog teritorija (avarskog teritorija) s druge strane (ŠTIH – PERŠIČ, 1981, 337; MARGETIĆ, 1992, 164; PLETERSKI, 2005, 116–119, sl. 1). Arheološki nalazi i nalazišta jasno pokazuju da taj predviđeni pojas „ničije zemlje“ nije pust pa da se na njemu nalaze i ratnički grobovi (SVOLJŠAK–KNIFIC, 1976, 54–55, Tab. 2,1; PLETERSKI, 2005, 118–119). Stoga nesumnjivo netko polaže pravo na nju pa pojas nije ničiji! Prema izvorima se može iščitati da ustanak nije zahvatio dio Avarije (Hunije) sve do Furlanije, već samo gotovo do nje. Usp. HAUPTMANN, 1920, 230.

HAUPTMANN, 1920, 226–230.

111

Povijesni izvori

njegova vlast nikada nije sezala u Panoniji sjeverno od Drave, dakle, vjerojatno nije držao Gornju Panoniju.

821. Sljedeće, 821. poslane su također tri vojske da pustoše pobunjeničke zemlje, ali ni tada im se nije nitko suprotstavio.281 Iste godine u kojoj je vojvodu Dalmacije i Liburnije naslijedio nećak (V)Ladislav (Ladasclavus),282 optužen je pred carem gradeški patrijarh Fortunat da je Ljudevitu poslao majstore i zidare (artifices et murarios) za gradnju utvrda.283 O tome su Franci bili obaviješteni od jednog od Fortunatova svećenika. Zaista nije isključeno da je spomenuta pomoć, navodno pružena pobunjenom vojvodi, tiraninu, kako ga još nazivaju franački anali, od gradeškog patrijarha Fortunata bilo iskrivljavanje istine i obična kleveta jer su u to doba u zemlji zaista već mogli boraviti majstori i zidari poslani da podižu crkve ili se pobuna poklopila s vremenom njihova novog odlaska. To je uistinu vrijeme kad počinje podizanje crkava, ako se ulomci iz Siska i Lobora datiraju u prvu trećinu 9. st. A kad su već bili u Ljudevitovu vojvodstvu, mogli su podizati i utvrde. Ta fraza sa spomenom majstora i zidara (artifices et murarios) snažno podsjeća, prema izričaju, na nešto kasnije vrijeme kad će salzburški nadbiskup Liupram 853. poslati u Blatnograd također različite majstore (magistros de Salzpurc murarios et pictores, fabros et lignarios) da sazidaju i ukrase crkvu sv. Hadrijana.284 Iako nije isključeno da je već tada na području Donje Panonije bio prisutan određen broj majstora i zidara sa zadatkom da rade na uređenju zemlje i izgradnji crkava, a nije posve isključeno da je možda ipak riječ i o neizravnoj (prekrivenoj) bizantskoj pomoći. Pa ipak je najvjerojatnije bila riječ samo o pakosti i objedi jednog crkvenog prelata.285 Istina je da su ratom bili iscrpljeni golemi vojni i gospodarski resursi pa je, nesumnjivo, bila potrebna podrška sa strane kako bi se Ljudevitu pomoglo u borbi, ali o toj eventualnoj pomoći ništa se ne zna.286 Rektoru, odnosno vojvodi Donje Panonije pridružili su se i drugi

281



282



283



284



285



286

112

ARF a. 820, 821, 154; RAČKI, 1877, 325–326; KOS, 1906, 59, br. 64; 61–62, br. 68; MMFH, 2008, 45–46. RAČKI, 1877, 325.

ARF aa. 820, 821, 155–156; RAČKI, 1877, 325–326; KOS, 1906, 60–61, br. 67; MMFH, 2008, 45–46. Conversio, 11, S. 54; TÓTH. 1999, 3–40; SZŐKE, 2012, 129.

Herald Krahwinkler je napisao da tu treba predvidjeti i podršku Carigrada (KRAHWINKLER, 2005, 71).

Eventualna pomoć pružena vojvodi Ljudevitu možda bi se mogla usporediti s onom pomoći koju će Velikomoravsko kneževstvo, u to doba još posve ovisno o Franačkoj, dobiti nekoliko desetljeća poslije od Bizanta. Izvori spominju istina samo svećenike, grčke misionare Konstantina i Metoda, no nesumnjivo su s njima došli „majstori i zidari“ tj. obrtnici, trgovci, inženjeri i vojni stručnjaci koji su pomagali Velikomoravskom kneževstvu da se bolje organizira i uredi te da bude sposobno suprotstaviti se kako Bugarskoj tako i Franačkoj koja ju je smatrala svojim ovisnim područjem i od toga nikad nije odustajala. Vjerojatno ipak nije riječ o istoj stvari.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

nezadovoljnici: Karniolci i Karantanci koji su više puta dizali ustanak protiv Bavaraca, kao i Timočani koji očito nisu bili zadovoljni statusom dobivenim zamjenom jednog gospodstva drugim. Saveznike je pronašao na istoku i na zapadu, ali nije uspio pridobiti sve Hrvate (samo su Guduskani odbili ratovati) ni Avare, u užem smislu riječi, prije svega one s druge strane rijeke Drave i preko rijeke Rabe koji su očito bili iscrpljeni prošlim ustancima i ratovima najprije s Francima, a onda s drugim Slavenima. Kao što su se Timočani dragovoljno pridružili Franačkoj napustivši prijašnji savez, tako su se i Slaveni, koji su možda na početku ratova u Avariji stali uz Franke, odlučili pobuniti, vjerojatno uvidjevši da vlast Franaka nije ništa bolja od bugarske vlasti. I to bez obzira na to što su vinovnici tog ustanka bili Slaveni (Sclavum in Pannonia rebellantem), bez obzira na heterogeni narodnosni sastav stanovništva Donje Panonije i stanovništva različite tradicije pokopa mrtvih, o čemu nam lijepo svjedoče, istina rijetka, istražena groblja i pojedinačni grobovi. Taj ustanak slobodno možemo staviti u niz protufranačkih ustanaka u Avariji (in Hunia in exercitu). Zapravo je to bio posljednji avarski ustanak pri čemu je „avarski“ oznaka stanovništva Avarije (Hunije), a ne avarskog naroda, kako god ga u užem smislu riječi definirali.287 Uostalom u vojnama, sukobima i ustancima prije 811. sudjelovali su Slaveni, barem 799. i 803. 822. Kad je 822. ponovno poslana vojska iz Italije protiv Ljudevita, on je napustio svoj grad Sisak (Siscia civitate) i prebjegao k Srbima koji su nastanjivali velik dio Dalmacije (ad Sorabos quae natio magnam Dalmatiae partem optinere dicitur).288 Nakon što je ubio jednog od tamošnjih srpskih vojvoda i zauzeo njegov grad, poslao je poslanstvo u Franačku. Gdje se nalazio taj grad (on je bio civitas, poput Siska) koji je zauzeo vojvoda Ljudevit postojala su različita mišljenja, no očito da rješenje trebamo potražiti u samome tekstu.289 Jedini civitas u sjevernim dijelovima Dalmacije okrenute prema Panoniji jest Tuzla, ant. Ad Salines ili neki

Hic liber fuit inchoatus in Hunia in exercitu a. D. 819, IV. non. Jun. et perfinitus apud S. Florianum. (Simson, Ludwig d. Fromme, I, 149, not. 2; KOS, 1906, 50, br. 55).



Gdje su ti Srbi kojima se Ljudevit utekao stanovali, ne da se sa sigurnošću odrediti, svakako Savi i Vrbasu negdje na jugoistoku u blizini dalmatinskih Hrvata (ŠIŠIĆ, 1925, 315, bilješka 29). Mišljenje Nade Klaić (KLAIĆ, 1971, 211–212), preuzete od Ive Goldsteina (GOLDSTEIN, 1995, 168–169), da je otišao u današnji Srb u Lici koji je usred provincije Dalmacije i Liburnije kojom je tada upravljao (V)Ladislav su nevjerojatne: Vidi: KATIČIĆ, 1990, 67. Da je riječ o Srbu u Dalmaciji, pišu: MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 2005; SOKOL, 2011, 431.

287



288

289

ARF a. 822, 158; MMFH, 2008, 46–47; ARF, MGH SS 1, 205 f. i 209; Vita Hludovici, ibid, 2 625 f; RAČKI, 1877, 327; KOS, 1906, 60–61, br. 67; R. Katičić je napisao da je Ljudevitova donjopanonska vlast gravitirala prema Sisku (Siscia) gdje je Ljudevit barem povremeno imao stalno boravište i time da se nastavila tradicija kasnorimske provincije Panonije Savije (Pannonia Savia), a čini se da je oronula urbanost Siscije pritom imala neku ulogu (KATIČIĆ, 1986, 79–80). Nijedan predmet iz Siska ne može se s većom sigurnošću datirati u vrijeme Ljudevitove pobune, oni pripadaju ili generaciji koja prethodi Ljudevitu ili onoj koja slijedi za Ljudevitom.

113

Povijesni izvori

grad na području Vrhbosne.290 Ono što jedino može biti nejasno čitajući navedeni izvor jest to poznaje li pisac anala granice Dalmacije, odnosno, iz franačke perspektive, zna li gdje završava Panonija, a počinje Dalmacija i dokle je ona sezala. O tom bijegu se ništa više ne može reći nego da je Ljudevit otišao među Srbe, kako izvor kaže: „koji nastanjuju velik dio Dalmacije“.291 Vrlo vjerojatno nije odlazio daleko od granica svoje zemlje, jer će se vrlo brzo vratiti na franački teritorij. Iste te 822. car je, prigodom održavanja državnog sabora na kojem se govorilo i o zaštiti istočnih granica, primio poslanike istočnih Slavena, među njima i Istočne Abodrite (Praedenecentorum) i u Panoniji živuće Avare.292 Istočni Abodriti se nisu pridružili ustanku jer su očito, zbog sve bližih i jačih Bugara, trebali jaku franačku potporu i zaštitu.293 Abodriti su vjerojatno držali zemlje zapadno od Timočana, oko donjeg toka rijeke Morave.294 Je li se jedan dio njih, poput možda Timočana, preselio na franački teritorij u Panoniji nije nam poznato.295 Tako bi se možda mogao objasniti neobičan preokret u načinu pokopa u grobovima koji sežu sve do okolice Blatnog jezera. Na tamošnjim grobljima nakon polaganje mrtvog tijela ponovno se pojavljuju polaganje spaljenih ostataka pokojnika u jame i oprema bizantskog porijekla u Garaboncu I, kao i općenito franačka bojna oprema.296 Uz Istočne Abodrite spominju se poslanici istočnih (zapravo poslanici Slavena koji prebivaju duž franačke granice, dakle zapadnih) Slavena (omnium orientalium Sclavorum, id est Abodritorum, Soraborum, Wilzorum, Beheimorum, Marvanorum, Praedenecentorum, et in Pannonia residentium Abarum), a među njima i oni koji su potpadali pod Bavarsku prefekturu. Zanimljivo je da se 822. ne spominje upravitelj Donje Panonije, kao ni upravitelj Dalmacije i Liburnije. Za prvu pokrajinu to se može razumjeti, ali zašto se ne spominje dalmatinsko-liburnijski upravitelj, vojvoda, odnosno hrvatski knez, nije jasno. Možda nisu došli upravnici

290



291



292



293



294



295



296

114

BOJANOVSKI, 1988, passim.

Možda Bosna (DAI, XXXII) ili grad Ad Salinas (Soli, dan. Tuzla) koje bizantski car Konstantin Porfirogenet (DAI, XXXII) smješta među mjesta koja su držali kršteni Srbi. Ako se spomenuti grad Ad Salinas, vjerojatno srednjovjekovni Soli, poveže s današnjom Tuzlom, tada je zemlja koju nastanjuju Srbi, odnosno jedno od srpskih kneževstava, dosezala do južnog pobrežja nedaleko od rijeke Save, i time se približila sjevernoj granici Dalmacije prema Panoniji. Iako je takva politička situacija možda primjerenija za drugu polovinu 10. st. odnosno vrijeme kad je car Konstantin Porfirogenet vladao Bizantom, nije isključeno da se negdje na tome području treba tražiti u Analima spomenuto srpsko kneževstvo.

ARF a. 823, 161; RAČKI, 1877, 327; KOS, 1902, 63–64, br. 72; MMFH, 2008, 47. ARF a. 822, 159; MMFH, 2008, 47.

P. Komatina smatra da Timočani nisu dio tzv. „sedam slavenskih plemena“ koja su bila u savezu s Bugarima (KOMATINA, 2010, 68).

SZŐKE, 1992b, 96. „Bizantski“ mač iz Garabonca mogao je stići s Timočanima ili Abodritima koji su bježali pred Bugarima. Umjetna deformacija lubanje koja se pojavljuje na groblju u Garaboncu I, Nitra Lupki i Szabolcs – Református Parókia mogu se zaista povezati s tradicijom koja se u 9. st. zadržala kod podunavskih Bugara (ÉRY, 1992, 374–375). SZŐKE, 1992b, 96–97. Ranokarolinški mačevi iz Csániga, Pécs – Magyarüröga i okolice Szigeta. Paljevinske grobove iz Alsórajk – Határi tábla koji na groblju dolaze iza grobova u kojima su položena tijela mrtvaca Béla Miklós Szőke povezuje s ljudima koji su došli s Pribinom u Blatnograd (Zalavár) oko 840. (SZŐKE, 1996, 124).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

i čelnici naroda iz Forojulijske markgrofovije, ali spominju se Istočni Abodriti. Ako je veliki dio Forojulijske markgrofovije bio involviran u ustanak i opustošen, a možda tada i bez vodstva, Dalmacija i Liburnija su, kao franačke provincije, trebale besprijekorno funkcionirati jer nisu bile na protivničkoj strani. Uostalom, o tome jasno govore i kasniji izvori. Možda je samo riječ o tome da nisu spomenuti ili nisu došli iz nama nepoznatog razloga. Odlazak hrvatskog poslanstva na dalek put dok je Ljudevit boravio negdje na njihovim granicama i među Srbima u njihovu zaleđu bio bi vrlo nerazuman. Oni su se ipak pojavili i donijeli vijest o Ljudevitovoj smrti.

Sl. 38: Forojulijska markgrofovija dvadesetih godina 9. st. U povijesnim izvorima spomenuti vojvode i odličnici u Dalmaciji i Liburniji te u Donjoj Panoniji prije upravne i teritorijalne reforme 828.

823. Kada je završavao sabor, caru su Ludoviku došle vijesti da je Ljudevit (Liudevitus tyrannus) ubijen kad je napustio Srbe i prešao u Dalmaciju Borninu ujaku Ljudemužu (Liudemuhslum) kod koga je boravio prije nego ga je on na prevaru umorio.297 Nije isključeno, unatoč tomu što je to zaista teško dokazati, da je taj Ljudemuž bio i Ljudevitov rođak. Teško je naime povjerovati da bi nakon onog prodora i pljačkanja po Dalmaciji Ljudevit tamo zatražio pomoć,

297

ARF a. 823, 161; RAČKI, 1877, 328; KOS, 1906, 67, br. 76; MMFH, 2008, 47. Mladen Ančić je napisao da se Ljudevit vratio nakon bijega na carsko područje u „Dalmaciju“ preciznije na područje hrvatske kneževine, vjerojatno računajući na isto ono nezadovoljstvo koje je tri godine nosilo pobunu. Nadalje se pita je li bio namamljen u zamku na što je teško odgovoriti, kad se obratio ujaku već odavno mrtvog kneza Borne (ANČIĆ, 2001, 19).

115

Povijesni izvori

ali naravno da nije isključeno.298 Tako je 823. završila Ljudevitova pobuna. Njegova buna jasno je pokazala slabost modela koji su Franci često provodili u pripojenim zemljama, npr. u Bavarskoj, a suština tog modela bila je da se ostave domaći vladari nad pokorenom državom ili pokrajinom. Posljedica bune bila je da se struktura uprave na istočnoj franačkoj granici napokon počela mijenjati. Ono što nije uspjelo donjopanonskim Slavenima vrlo će brzo uspjeti Velikomoravljanima (Velika Moravska) u geostrateški promijenjenim i povoljnijim okolnostima kao posljedica bugarskog upada na franački teritorij. U politički povoljnijim okolnostima, Velikomoravljanima je uspjelo stvoriti autonomno kneževstvo, pa i kneževstvo neovisno o Franačkoj. Ono je bilo kadro poslati poslanstvo u Bizant pa se vjerojatno s bizantskom pomoći nastojalo oduprijeti političkoj premoći Franačke. Ljudevitov pokušaj osamostaljenja došao je u času kad je Franačka bila suviše jaka za takve centrifugalne pokušaje na svojoj istočnoj granici. Ustanak je pokazao da franačko gospodstvo, koje je zamijenilo avarsko, nije bilo ono sa čime se domaće stanovništvo i plemstvo olako mirilo te da je riječ o prostoru i ljudima koji su bili sposobni organizirati te podići ustanak protiv franačke vlasti u vrijeme njezine apsolutne političke i vojne prevlasti na europskom kontinentu. Sposobni su se bili odupirati nekoliko godina, što također govori o njihovoj snazi. Ljudevitov ustanak politički možemo gledati kao posljednji „avarski“ ustanak u Panonskoj nizini. U Donjoj Panoniji se poslije vojvode Ljudevita spominje grof Salahon. Vjerojatno je on bio postavljen za novog upravitelja provincije ili je riječ o

298

116

Postoji određena sličnost u imenima Ljudevitova tasta Dragomuža (Dragamosus), Bornina ujaka Ljudemuža (Liudemuhslum) i samoga Ljudevita (Liudewit). Naravno, riječ je o općim slavenskim imenima, ali to bi ipak moglo upućivati na to da su Bornina majka i Ljudevitova žena iz istog kraja i iz istog roda. Tako bi se možda moglo objasniti zašto je Ljudevitov tast napustio zeta i kamo se Ljudevit sklonio u vrijeme bijega. Ako bi bilo suditi prema arheološkim nalazima i nalazištima, jedina zemlja dovoljno blizu obojici vojvoda, a opet zemlja u kojoj bi bili vidljivi jaki utjecaji i Primorja i Panonske nizine, a da je dio Panonije, jest područje južno od rijeke Save okrenuto prema Dalmaciji. To bi mogla biti zemlja koja počinje od Pokuplja na zapadu i prostire se preko Pounja do Povrbasja na istoku. U tom kontekstu vrlo je zanimljiv grob 67 s groblja Bagruša u Petoševcima kod Laktaša u kojem su nađene ostruge (o ostrugama vidi: ŽERAVICA, 1986, 141, 187–188, sl. 1-2). Takav je običaj više oznaka hrvatskog područja i obično se nalazi među Hrvatima i na hrvatskim lokalitetima kao što su Bribir, Biskupija kod Knina i na teritorijalno najbližem lokalitetu Čipuljić kod Bugojna. Nije isključeno da je postajala još neko gentilno kneževstvo, ili neko moćno pleme nespomenuto izravno u povijesnim izvorima 9. st., vjerojatno uklopljeno u okvire donjopanonskog kneževstva (ljudevitovo vojvodstvo) a ranije je, prije franačkih osvajanja, moglo biti u savezu ili dio hrvatskog kneževstva, možda je riječ o Hrvatima u Panoniji ili na granici Dalmacije i Panonije. Ljudevitov tast Dragamosus u početku je nastupio na strani zeta, a onda je prešao na stranu Borne i bio ubijen, a na kaju svoje pobune Ljudevit bježi borninom ujaku (Liudemuhslum) koji ga je dao ubiti. Arheološka istraživanja naznačuju mogućnost jednog posebnog područja pod jačim hrvatskim utjecajem, a samo sistematska arheološka istraživanja naznačenog poteza od Pokuplja preko Pounja do Povrbasja odnosno granice Dalmacije (i Liburnije) i Panonije mogu razriješiti taj problem. Iz tog kraja poteći će najmoćnije slavonske srednjovjekovne obitelji poput recimo Babonića, nešto istočnije Hrvatinića i drugih.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

nekom od grofova koji je upravljao dijelom te nekadašnje Ljudevitove provincije između Drave i Save.299 On se spominje u vrijeme kad je bavarska vojska upućena na Ratimira. On je vjerojatno bio bugarski rektor u Panoniji postavljen nakon njihova prodora u Podravlje.300 Njegovo ime spominje i Conversio kad se donose opći podaci o vojvodi Pribini prije nego što će dobiti blatnogradski posjed u vrijeme rata s vojvodom Ratimirom.301 On bi mogao biti Franak ili Alaman prema imenu, ali to je već tada dosta teško ustvrditi jer su djeca domaćih vojvoda, knezova i plemića često na kršenju dobivala imena svojih kumova ili seniora. Nije, također, isključeno da je nakon Ljudevitove pobune, kao što je to bilo učinjeno u Bavarskoj nakon posljednje pobune vojvode Tassila III., domaće plemstvo zamijenjeno stranim grofovima u strukturi upravljanja zemljom, a zemlja razdijeljena na više manjih cjelina.302 Postoje razmišljanja da bi on vladao područjem današnje Kranjske ili gornjim Posavljem, što je zaista moguće jer je i to bio dio nekadašnje Donje Panonije.303 No, njegova je uloga poprilična i nije isključeno da je on zaista dobio na upravljanje cijelu nekadašnju provinciju. Hrvatima su, u isto vrijeme, ostavljeni domaći vladari. Oni su nastavili upravljati franačkom provincijom Dalmacijom i Liburnijom jer su ostali vjerni u vrijeme Ljudevitove bune i nije bilo razloga da se mijenja već ustaljeni poredak.

299



300



301



302



303

RAČKI, 1877, 337. Peter Štih smatra da se na gornjoj Savi, na plemenskom području Karniolaca u tridesetim godinama 9. st. spominje grof Salahon (ŠTIH, 2014, 12), Usp. HAUPTMANN, 1920, 249. Istog je mišljenja i H. Gračanin (GRAČANIN, 2011, 176). Mišljenje Mladena Ančića da bi franački upravitelj Liburnije i Dalmacije (hrvatski knez) počeo upravljati i Donjom Panonijom ne samo da nije pokrijepljeno izvorima već je u suprotnosti s tendencijom smanjenja upravnih područja i ukidanjem markgrofovija, zbog operativnih problema koji su se posebno iskristalizirali u vrijeme bugarske provale. Vidi: ANČIĆ, 2001, 18–19. Vjerojatno je isti taj Salaho(n) upisan i u čedadskom evanđelistaru (KOS, 1906, 252, br. 328).

RAČKI, 1877, 336–337. Hrvoje Gračanin smatra da je riječ o franačkom podaniku koji je svojim postupcima izazvao bavarskog kralja na reakciju – omogućio je prebacivanje Pribinu Bugarima (tu prenosi mišljenje H. Wolframa – prema P. Štihu krivnja je bila njegov probugarski stav), a potom je i sam primio bjegunca (GRAČANIN, 2011, 176). Prema njemu bavarska je vojska provalila u Međurječje te krvavo potukla Ratimirove čete (u vrelu se navodi krvoproliće, cedes) nakon čega je zaključio da daljnji otpor nema smisla i odlučio je pobjeći vjerojatno na jug, u Dalmaciju, a da je manje vjerojatno k Bugarima, budući da se kod njih nije uspio skrasiti niti Pribina (GRAČANIN, 2011, 176). RAČKI, 1877, 337.

Hrvoje Gračanin postavlja mogućnost da su se nakon Ljudevitove pobune i nakon Ratimirova protjerivanja (838.) možda odlučili osloniti na nekog izvan užeg južnopanonskog prostora budući da su se dotadašnji odabranici među južnopanonskim Slavenima u konačnici pokazali nepouzdanima, a oslonac su mogli pronaći u predstavniku nekog hrvatskog roda (pripadniku elite) iz susjednog hrvatskog kneževstva u Dalmaciji koja je već dulje vrijeme vjerno pristajala uz Franke (GRAČANIN, 2008a, 73–74).

WOLFRAM, 2012, 289. Prema Herwigu Wolframu Salahon je prvi poznati bavarski grof u Ljubljanskoj kotlini. Postoji mišljenje da su nakon 828. „gentilne“ knezove zamjenjivali (franački) grofovi koji su uglavnom dolazili iz Bavarske. O tome vidi: WOLFRAM, 2012, 171; ŠTIH, 2014, 12.

117

Povijesni izvori

Sl. 39: Nartski Novaki. Ostava oružja i oruđa. (fotografija: Arheološki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI, 1983, 251–266).

Sl. 40: Pečuh. Srednjovjekovna katedrala sv. Petra i Pavla i starokršćanske grobnice na nekropoli ant. Sopijane (modificirano prema: Dezső Dercsényi, Frigyes Pogány, Pecs, városképek – műemlekek, Budapest, 1956, sl. 1).

118

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

c) Sisak (Civitas Siscia) U 9. se st. u povijesnim izvorima ponovno spominje Sisak (Siscia civitate) u vrijeme Ljudevitove pobune.304 Prema snimcima tlocrta ostataka Siscije (Siska), grofa Luigia Ferdinanda Marsiglia 1726., očito je da je antički grad bio izvrsno očuvan i da je imao sačuvane zidine gotovo do pune visine.305 Siscija je i nakon prestanka rimske vlasti nad njom oko 600. mogla pružiti sasvim pristojan zaklon novim stanovnicima, ali oni vrlo često nisu znali što bi s tim ruševinama pa su ih izbjegavali, jer ih nisu mogli prilagoditi svom načinu života, a svoja su naselja podizali uz njih. Najbolji primjer za to jest Pečuh (ant. Sopianae, sred. Quinque Ecclesiae, mađ. Pécs) gdje su se novi stanovnici naseljavali pokraj zidina grada, a nekropolu antičke Sopianae pretvorili su u svoje boravište.306 To je vrlo zanimljivo i zbog toga što se smatra da je upravo brdovita okolica grada (gora Meček, mađ. Mecsek) mogla pružiti zaklon starom romanskom i germanskom stanovništvu. Slično se zbivalo i u antičkom Osijeku (Mursa) u koji su se novi stanovnici naseljavali, kako nam to pokazuju slučajni nalazi, istraženi grobovi, kao i groblje na Zelenom polju u Osijeku, istočno i zapadno od antičkog mjesta.307 U antičkim Cibalama stanovništvo je podiglo naselje o kojem svjedoče slučajni predmet okov - blatnica stila na položaju Meraja i nešto starije paljevinsko groblje također izvan antičke aglomeracije, a to se može također objasniti njezinom zasigurno već velikom destrukcijom u promatranom vremenu.308 Ni u antičkoj utvrdi Keszthely – Fenékpuszta (castrum Valco), u čijoj je okolici također možda ostalo nešto starog romanskog stanovništva koje je sve do prve polovine 7. st. živjelo u utvrdi, nije dokazano da su novi naseljenici u 9. st. podigli svoje nastambe unutar antičke utvrde, bez obzira na to što im se groblje nalazi na istom mjestu kao i starom stanovništvu.309

RAČKI, 1877, 194–195, 320–338, 379–381; MMFH, 2008, 46.



SÓS, 1973; TÓTH, 1981, 101–107.

304



305

306



307



308



309

BRIZZI, 1981. Siscija je prema arheološkim podacima zauzeta od Avara i Slavena iza 600. vjerojatno u prvim desetljećima 7. st. (FILIPEC, 2001, 89–107; FILIPEC, 2012a, 69–82). O tome svjedoče arheološki nalazi u Sisku (VINSKI, 1958, 13–67) i okolici (npr. slučajni nalaz naušnice tipa okrenute piramide iz okolice Velike Kladuše, groblje na redove u Rakovčanima kod Prijedora…).

Na temelju arheoloških avarodobnih nalaza na Zelenom polju možemo smatrati da su prvi ranosrednjovjekovni stanovnici Osijeka pokapali svoje mrtve, a možda se naselili, istočno od ruševina Murse, za što im je dobre uvjete pružalo uzvišenje uz Dravu i područje oko osječke Tvrđe (naušnica sa spiralnim završetkom (stožasta naušnica), možda karičica s dvostrukom s-petljom (BULAT, 1968, 11–21, Tab. 1-2). Karičice s dvostrukom s-petljom pojavljuju se već na kasnoavarskim grobljima (FETTICH, 1965; DOSTÁL, 1991, 81–87; SZŐKE, 1992, 844–851). DIMITRIJEVIĆ, 1966; DIMITRIJEVIĆ, 1979, 201–268; SEKELJ, 2001, 189–212; SEKELJ IVANČAN – TKALČEC, 2006, 141–212. SÓS, 1973.

119

Povijesni izvori

Sl. 41: Plan Siska (ant. Siscija) s ucrtanom pozicijom starokršćanske crkve (1) i položajem gdje su nađeni srednjovjekovni grobovi (2). Kao podloga je korišten plan antičke Siscije prema: LOLIĆ, 2014.

120

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

Primjer pokopa unutar napuštene antičke sredine može nam pružiti i Emona (Ljubljana).310 Određeni kontinuitet antičkog mjesta pružaju nam lokaliteti poput Petovione (Ptuj), Savarije (Szombathely) ili Arabone (Győr).311 Možda je kao problem u istraživanjima Sisku najbliža Savarija, odnosno Sabarija kako je poznata u ranosrednjovjekovnim izvorima, također važna antička aglomeracija i središte nekadašnje rimske provincije Panonije Prime, a u karolinško vrijeme, nakon 828., sjedište Rihherijeve i Udalrichove (Odalrichove) grofovije.312 Njih spominju izvori s kraja 8. i kroz cijelo 9. st., a prema njima je na području grada morala postojati utvrda (okrugli „karolinški“ burg) ili grofovska ili, kako misli Endre Tóth, biskupska, jer se u povijesnim izvorima spominje civitas, kakva reprezentativna zgrada i možda crkva sv. Martina.313 No ne postoje nalazi koji bi pronađeni okrugli „karolinški“ burg čvršće povezali s karolinškim vremenom, jer ni u Franačkoj još tada nema sličnih građevina, a crkva sv. Martina sagrađena je dosta kasnije, tek u arpadovsko vrijeme. U Savariji nedostaju i drugi elementi kao potvrda nastavka njezina urbanog razvoja, poput groblja uz crkvu, slučajnih nalaza i građevina, stoga se u izvorima spomenutoj grofoviji središte treba tražiti izvan urbane zone današnjega grada.314 Stanovništvu 8. i 9. st. bili su važniji ager i plodna polja nego ruševine često neprikladne za njihov način života jer ih vrlo često nisu mogli obnoviti ili prilagoditi svojim potrebama.

Sl. 42: Sisak. Zvjezdolika naušnica (1) i donji dio dvodjelnog srcolikog privjeska, 10.-11. st. (prema: FILIPEC, 2001, 90, T. I, 2 i 4).

KOROŠEC, 1951a, 156–183; KOROŠEC, 1953, 324–327.



TÓTH, 1978, 173–180; KISS – TÓTH – ZÁGORHIDI CZIGÁNY, 1998; SZŐKE, 2009, 401–402, posebno bilješke 82–84.

310



311



312 313



314

TÓTH, 1978, 151–180.

TÓTH, 1978, 151–180; KISS – TÓTH – ZÁGORHIDI CZIGÁNY, 1998; SZŐKE, 2009, 401–402. SZŐKE, 2009, 402.

121

Povijesni izvori

Sl. 43: Kalup za lijevanje grozdolike naušnice iz Siska (fotografija: Arheološki muzej u Zagrebu; prema: VINSKI, 1970, Tab. IIII, sl. 1-2).

Sl. 44: Kalup za lijevanje nakita iz Nagyrécsea u Zaladskoj (Zalskoj) županiji (prema: STRAUB, 2004, 5–24, sl. 10,1).

122

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

Vrlo često su se ipak novi stanovnici naseljavali uz manje zgrade i antičke instalacije koje su mogli prilagoditi svom načinu života, ali najčešće su im one služile da bi na njima smjestili zaklon ili groblje, iako su se nesumnjivo pojedine porodice mogle naseliti unutar zidina.315 Oni, vrlo vjerojatno, svoje glavno naselje u kojem je bila podignuta crkva nisu smjestili unutar ruševina, iako to nije isključeno i nije manje vjerojatno, jer kameni ulomak (ulomci?) koji je dio oltarne pregrade predromaničke crkve pokazuje da crkva nije bila daleko od zidina grada s unutarnje ili vanjske strane i da se taj lokalitet mogao nalaziti i na nekoj od nekropola ili groblja uz crkvu (Tomislavova ulica u Sisku) koje okružuju grad316 pa tako možda i na Pogorelcu, koji je kao položaj izdignut u odnosu na svoju okolinu i okružen lukom rijeke Kupe te je idealan za podizanje utvrde.317 Spektar različitih predmeta upućuje na to da je položaj (položaji) u Sisku bio naseljen od 8. do 11. st. Predmeti razasuti po različitim zbirkama i muzejima vrlo su kvalitetni te pokazuju da su ondje boravili pripadnici visokog staleža. Ljudevitovom vremenu ne može se s većom sigurnošću pripisati nijedan predmet pronađen u Sisku.318 Predmeti se mogu povezati s generacijom koja je prethodila vojvodi Ljudevitu i s generacijom koja je došla za Ljudevitom.

Sl. 45: Sisak. Kalup za lijevanje grozdolike naušnice i križa iz Siska (prema: VINSKI, 1970, Tab. III, sl. 3-4).



O nekim arheološkim primjerima zaposjedanja ruševina antičkih urbanih cjelina u sjevernoj Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka vidi kod: SEKELJ IVANČAN, 2001a, 189–212.



BUDAK, 1994, 172.

315



316

317



318

Prema izvještaju Mateja Pavletića, tada direktora pošte u Sisku i revnog sakupljača sisačkih starina, s-karičica i tri grozdolike naušnice nađene su zajedno u ožujku 1941. pri kopanju rova za obranu od zračnih napada u vrtu kuće Stiller u današnjoj Tomislavovoj ulici. To je jedini evidentirani srednjovjekovni lokalitet u Sisku. (Nedaleko od toga mjesta nađeni su 1950. olovni kasnoantički sarkofazi, pri kopanju temelja za zgradu Socijalnog osiguranja). HORVAT, 1954, 100, sl. 5 i 6; VINSKI, 1970, 49, 58–59, Tab. III, 3.

ŠEPER, 1944, 200–209; HORVAT, 1954, 99–101. Zdenko Vinski spominje ostruge datirane u kraj 8. i 9. st., ali one se ne mogu naći u fundusu Arheološkog muzeja u Zagrebu (VINSKI, 1970, 46). U gradu Sisku je pronađena relativno uska sjekira s krilcima za nasad sa čekićastim završetkom, vjerojatno istočno nomadskog porijeklo, a datira se u široki vremenski raspon od 7. pa sve do početka 10. st. (BURKOWSKY, 1999, 138 (br. 324) i sl. 92; slične sjekire nalaze se kod: DOSTÁL, 1966, 71; RUTTKAY, 1976, 305–313).

123

Povijesni izvori

Sl. 46: Tutnjevac. Ostaci antičke vile s ucrtanom ranosrednjovjekovnom poluukopanom kućom (1) i ognjištem (2), te još jednim vjerojatno antičkim ognjištem (3) (prema: ČREMOŠNIK, 1958, 45–46, sl. 1).

Ponajviše su to sitni predmeti i ostaci kamene pleterne skulpture koji pokazuju da je grad bio važno središte provincije, ali u drugoj polovini 9. st.319 Sisak (Siscia), kao najveća antička aglomeracija u južnom dijelu Panonske nizine, nekadašnje središte provincije Panonije Savije i važno kulturno, gospodarsko i prometno središte Rimskog Carstva, mogao je stanovnicima 9. st. pružiti dobar zaklon uz dobar prometni položaj, koji je bio ključan za one koji su se odlučili ondje nastaniti jer nije imao ager neposredno uz gradske zidine. Kraj 8. i početak 9. st. donio je nove zadatke za graditelje jer su se tada birale dvije vrste položaja za naseljavanje. Reaktivirale su se dobro zaštićene kasnoantičke visinske utvrde (Gradišče nad Bašljem, Svete Gore iznad Sutle (Svete Gore nad Sotlo), Lobor – MBG, Ozalj…) te su se podizala nova naselja na teško pristupačnim i

319

124

Neven Budak smatra da je Sisak kroz cijelo ranosrednjovjekovno razdoblje bio glavno središte Slavonije i da su tek promijenjeni odnosi političkih snaga, nastali proširivanjem utjecajne sfere Arpadovića prema jugu, doprinijeli uzdizanju Zagreba kao novog žarišta političke i crkvene vlasti. A kako je Kupa bila granica Hrvatske i Slavonije, ugarski su vladari morali tražiti oslonac u naselju, koje bi bilo bolje zaštićeno nego grad na samoj granici dviju država/pokrajina (BUDAK, 1994a, 80).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

lako branjenim položajima usred nepristupačnog zemljišta i močvara, koje su pružale najbolju zaštitu, uz plavne rijeke, potoke ili jezera. Dobar primjer za to su Zalavár, Zagreb, a možda i Varaždin i dr.320 Bez obzira na to što se Sisak spominje kao civitas, što bi upućivalo na to da je riječ o gradu, vjerojatnije je da je kroničar samo želio naznačiti da je riječ o antičkom mjestu u kojem je ili pokraj kojeg je vojvoda Ljudevit podigao svoje uporište.

Sl. 47: Radvanje kraj Maribora. Ostaci antičke vile rustike s ucrtanim položajem srednjovjekovnog groblja (prema: STRMČNIK GULIČ, 1991).

U Donjoj Panoniji arheološki predmeti upućuju na tri utvrde koje su mogle postojati u Ljudevitovo vrijeme. To su Susedgrad, Ozalj i Lobor – MBG. Njima bi se mogle pridružiti i pojedine utvrde u Sloveniji: Svete Gore iznad

320

SÓS, 1973; DEMO, 2007; TOMIČIĆ, 1968, 53–60. Nalaz karolinškog koplja u Varaždinu još je uvijek jedini nalaz datiran u 9 st., stoga nije isključeno da je u opkop varaždinske utvrde dospio s nekog drugog mjesta.

125

Povijesni izvori

Sutle, Gradišče nad Bašljem i neke druge pozicije ne nužno na vrhovima strmih brda.321 U Hrvatskoj su, nažalost, samo arheološka istraživanja na Loboru – MBG pokazala da uz sakralne zgrade, mnogobrojne predmete i pripadajuće groblje, postoje popravci i dorada kasnoantičkog bedema u 8. i 9. st. Riječ je o tome da je s vanjske strane kasnoantičkog zidanog bedema podignuta palisada. Mogućnost da bi položaj gdje se nalazi srednjovjekovni burg Sused(grad) bio korišten kao utvrda u ranije doba ne pokazuju otkrivene strukture jer arheološka istraživanja u tom smislu nikada nisu vođena, već je pronađen samo grob ratnika s karolinškim oružjem (spatom) i opremom ispod utvrde u Podsusedu. Situacija u Ozlju nešto je drugačija jer su tu izvršena arheološka istraživanja pa su na toj kasnoantičkoj utvrdi prepoznati arheološki slojevi datirani u 9. st., pronađeni su ulomci keramičkih posuda i karolinška ostruga. Bez sumnje bi se tom vremenu mogla pribrojiti i još neka druga, u pravilu uvijek kasnoantička, utvrđenja ponovno stavljena u funkciju diljem promatranog prostora. Sljedeće su različite vile rustike smještene uz plodna polja uz komunikacije i položaje privlačne ljudima, kao i druge instalacije u poljima pokraj urbanih centara jer se obično takve građevine podižu ondje gdje je bila moguća bolja eksploatacija prirodnih bogatstava pa se, samim tim, ondje nalazila i najplodnija zemlja. No nisu ih uvijek privlačile same ruševine već mogućnost da se koriste građom za svoje potrebe i plodna polja koja su im omogućavala egzistenciju. U relativnoj blizini Siska otkrivene su uz rijeku Sloboštinu, koja je tijekom stoljeća mijenjala svoj tok, u selu Benkovac na lokalitetu Otrnci ostaci rimske vile, a nakon što je ona napuštena, unutar nje su očito boravili novi stanovnici o čemu svjedoče mnogobrojni ulomci keramičkih posuda i ložišta.322 Kvalitetni građevni materijal, ponajprije solidne rimske opeke, vađene su i korištene za ponovnu izgradnju nastambi i utvrda bliže i dalje okolice.323 Rimske vile u okolici Bijeljine (Sirmijska Panonija) pružaju nam vrlo lijep primjer korištenja ruševina rimskih zgrada i prilagodbe postojećih prostorija potrebama novog stanovništva.324 Tako su u sjeverozapadnoj prostoriji antičke vile rustike na položaju Tutnjevac kod Ugljevika u Bosanskoj Posavini smjestili svoje ognjište i iskopali jamu.325 Oni su iskoristili postojeće prostorije i prilagodili ih svojem načinu stanovanja, a o tome ponajviše govore arheološki slojevi i sitni materijal. To je vrlo rijedak slučaj u Panoniji, a češći u mediteranskim i klimatski povoljnijim dijelovima nekadašnjeg Rimskog Carstva u kojima su građevine mogle mnogo bolje

321



322



323



324



325

126

Avarodobni predmeti nađeni su na ponovno zaposjednutim kasnoantičkim visinskim naseljima i utvrdama diljem Slovenije: Dunaj pri Jereki, Hom nad Soro, Gradišče pri Dunaju, Ljubična nad Zbelovsko Goro, Gradišče nad Bašljem, Sv. Lambert pri Pristavi nad Stično, Rifnik pri Šentjurju, Zidani gaber nad Mihovim (KNIFIC, 2007, 317–326; MILAVEC, 2009, 249–270; KARO, 2012, 297–315). GORENC ET ALL. 1985. GORENC ET ALL. 1985.

BUSULADŽIĆ, 2011, 142–144. ČREMOŠNIK, 1958, 45–46.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

odolijevati vremenu.326 Na Radvanjskom polju koje se prostire uz zapadni rub Dravskog polja, južno od Borove vasi uz Pekrski potok (okolica Maribora), unutar razrušene utvrđene rimske vile iz 3. st., u dijelu gdje su stajale stambene zgrade, pronađeno je srednjovjekovno groblje.327 Istraženo je sveukupno 28 grobova, od kojih su neki bili obloženi rimskim opekama, a kao jedini predmeti u grobovima nalaze se s-karičice i limeni trakasti prsten.328 Riječ je o pokopu jedne porodice, na groblju koje je trajalo tri ili četiri generacije. Velik broj grobova bez predmeta može svjedočiti u prilog njezinu postojanju do sredine 10. ili kasnijem osnivanju groblja iza sredine 11. st. kad sve više nedostaju predmeti u grobovima ili se rjeđe pojavljuju. Pitanje je samo jesu li predmeti iz četiri groba najstariji ili najmlađi pokopi na groblju?329 To je vrlo lijep primjer korištenja antičkih ostataka, uz plodno polje, za osnivanje groblja. Nije isključeno da su se na istom mjestu, ili negdje pokraj antičkog sklopa, nalazile kuće te porodice. Antička je Siscija iznivelirana u 18. st., stoga nije poznato što se događalo u njoj u ranom srednjem vijeku, ali vrlo dobro sačuvani raster zidova i osnovna matrica grada možda upućuju na to da su se i u njom mogle događati slične prilagodbe i adaptacije.

Sl. 48: Brodski Drenovac. Predmeti iz groba 14: sablja, par stremenova, dvije pređice i konjske žvale, početak 9. st. (prema: SIMONI, 2000, 86, kat, jed. II. 4a-f).

326



327



328



329

Vrlo slična situacija zabilježena je na rimskoj vili u Brodcu kod Bijeljine koja je prema slučajnim nalazima i obližnjem groblju korištena u ranom i razvijenom srednjem vijeku. (ČREMOŠNIK, 1957, 127–150). Nešto raniji primjer (7. – 9. st.) u tome dijelu Panonije pružaju nalazi iz vile rustike s lokaliteta Žabljak kod Doboja (ČREMOŠNIK, 1970, 99–111). Postojeće su zgrade svojim potrebama prilagodili novi doseljenici u antičkoj vili u Višićima kod Čapljine (ČREMOŠNIK, 1965, 201–211). Oni su također i groblje smjestili u dijelu kompleksa, a prema nalazima u pojedinim grobovima vidi se da je tu živjela humska elita (ČREMOŠNIK, 1965, 202–203, Tab. X, 9-10). STRMČNIK GULIČ, 1990, 135–146; STRMČNIK GULIČ, 1991.

STRMČNIK GULIČ, 1990, 141 i 143; STRMČNIK GULIČ, 1991, 6, sl. 1, 10-12 i 21.

Grobovi pripadaju jednoj od skupina koja se stabilizirala na već prije kultiviranom antičkom prostoru u drugoj polovini 11., a možda čak i na početku 12. st. (STRMČNIK GULIČ, 1990, 143); i nešto dalje: datacija u 10. – 11. st. (STRMČNIK GULIČ, 1991, 6).

127

Povijesni izvori

d) Bugarski ulazak u Panoniju i rekonstrukcija franačke uprave 827./828. Bugarski je kan Omurtag (814. – 831.) 824. poslao pregovarače franačkom kralju da se dogovore o granicama, ali bez uspjeha.330 Iste godine došli su poslanici Abodrita koji su se, obično (vulgo), nazivali Praedenecenti i prebivali u podunavskoj Daciji do granice s Bugarima.331 Njihovi poslanici žalili su se na Bugare i tražili franačku pomoć, ali im je naloženo da se vrate kući i dođu kad stigne bugarsko poslanstvo.332 Bugarsko je poslanstvo koje je trebalo pregovarati o granicama došlo je 825. i ponovno 826., ali se također bezuspješno vratilo u svoju domovinu.333 U isto je doba markgrofovima Balderiku (Baldricus dux foroiuliensis, Balderich) i Geroldu (II.) (Geroldus comite) naloženo da prate stanje na avarskoj granici.334 Tako im je doslovno naloženo, što još jednom svjedoči o tome koliko su geografski pojmovi „Avari, avarsko, avarska granica“ bili živi i još uvijek u svakodnevnoj uporabi. Ubrzo nakon povratka poslanstva, uslijedio je bugarski napad na franačke Panonije. Bugari su 827. lađama uplovili u Dravu. Na njima su prevezli vojsku te su opustošili zemlju i umjesto franačkih vojvoda (eorum ducibus) postavili bugarske rektore (rectores).335 Nakon Ljudevitova poraza vjerojatno su domaći vojvode zamijenjeni franačkim. Nije isključeno da su tada bili vraćeni oni stari, odnosno njihovi potomci. Bugari su opustošili zemlje Slavena u Panoniji.336 Za taj brzi prodor, koji je iznenadio franačku vojsku i upravu unatoč vidljivim nakanama i uobičajenim postupcima kao što su slanje pregovarača i ponude za mir kako bi se izbjeglo ratovanje, ne treba se tražiti neko bugarsko vojno uporišta u blizini granice, već se treba opet prisjetiti munjevitog prodora rimskog vojskovođe Priska prema ušću rijeke Tise iz Viminacija (Kostolca) koji je u potpunosti iznenadio Avare te im nanio težak poraz na rijeci Tisi. Franačka vojska očito tada nije imala jaku riječnu flotilu na tom dijelu Dunava pa nije bila sposobna osujetiti napad, ne samo na neku pograničnu utvrdu nego i u dubini svog teritorija. Malo je vjerojatno da je blizina bugarskog teritorija utjecala na izbor mjesta udara. Poput Avara, i oni su se, nakon pohoda, vratili u svoje matično područje iz kojeg su, opet poput Avara, kontrolirali svoje „saveznike“. Uplovljavanje u Dravu i napad na Gornju Panoniju mogao bi se objasniti samo napadom na jača franačka uporišta kako bi se mogao zauzeti teritorij iznenadnom akcijom.

RAČKI, 1877, 330–331; KOS, 1902, XXXIX; GRAČANIN, 2011, 169, bilješka 1.



RAČKI, 1877, 330–332; MMFH, 2008, 48.

330



331



332 333



334



335



336

128

ARF a. 824, 164–167; RAČKI, 1877, 330; MMFH, 2008, 48.

Doslovno piše: Avarici limitis; ARF a. 826, 169; MMFH, 2008, 48–49. ARF a. 826, 169–170; RAČKI, 1877, 332; MMFH, 2008, 48.

ARF a. 827, 173; RAČKI, 1877, 333–334; KOS, 1906, 77, br. 92; MMFH, 2008, 48. O bugarskoj plovidbi Tisom svjedoči zapis kana Omurtaga (814. – 831.) o utapanju bugarskog tarkana (BÓNA, 1990, 103). Možda bi se latinski naziv za bugarskog upravitelja rektora (rectores) mogao prevesti hrvatskim nazivom za bana! ARF a. 827, 175; RAČKI, 1877, 333–334; MMFH, 2008, 49.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

Postavljanje rektora znači da se nisu držali samo uskog prostora uz rijeku već su djelovali i u dubini teritorija. Prema izvorima se ne može dobiti informacija o tome što su točno zauzeli i jesu li zauzeti teritorij zadržali 829. kad su ponovno pustošili obale rijeke Drave. Isto tako nije jasno je li to bila jedina akcija bugarske vojske ili se uz nju odvijala i kopnena ekspanzija te zauzimanje pojedinih istočnih franačkih stečevina. U izvorima se navodi da su postavili svoje rektore, više njih, umjesto franačkih vojvoda. Izvori ne kažu gdje su ih postavili. Jedino je sigurno da su ih, ako su ih i postavili, vjerojatno postavili u Panoniji, teorijski na području Gornje i Donje Panonije i na području prije u izvorima spomenutih Abodrita i Timočana. Njih franački izvori više ne spominju, kao što prešućuju teritorijalne gubitke u istočnim dijelovima.

Sl. 49: Rat Franačke i Bugarske. Smjerovi prodora bugarskih trupa 826. – 829. (1); Smjer prodora franačkih trupa oko 838. (2) i od oko 853. – 860. (3). Pretpostavljena krajnja linija bojišta i dosezi bugarskih trupa na franačkom teritoriju (a).

129

Povijesni izvori

Panonija, sve do Dacije. Prema izvorima bi se moglo zaključiti da je munjeviti bugarski napad imao za cilj onesposobiti glavna franačka uporišta u dubini teritorija i time odsjeći najistočnije dijelove teritorija, a njihove namjesnike i tributarne narode prisiliti na predaju i podložnost.337 Sljedeće je godine za taj teški udarac optužen Balderik za kojeg, očito netočno, piše da je vladao Gornjom Panonijom.338 Kao posljedica neučinkovite podjele na markgrofovije (prefekture), cijeli je prostor razdijeljen na četiri grofovije. 339 Nije poznato koje su to nove upravne cjeline. Možda će se više o tome saznati u narednim godinama. Nesumnjivo su prije toga Bugari zauzeli abodritski teritorij. Godine 828. je kralj Ludovik mlađi (Ludovik Njemački 830./843. – 876.) bio poslan protiv Bugara. 340 Vjerojatno s ograničenim uspjehom jer su Bugari već sljedeće 829. ponovno uplovili u Dravu. Tada su spalili neka mjesta (villa) uz nju. 341 Iz izvora opet nije jasno koji su dio Panonije spalili; Gornju, koju Balderik svojim nemarom nije zaštitio, ili Donju, kojom je upravljao i kroz koju je propustio Bugare do Gornje Panonije. Strateški gledano to i nije toliko važno, već je važno da su spaljena naselja. U Conversio se spominje istočno od gusto položenih naselja uz Blatno jezero samo crkva ad Quinque Basilicas (Pečuh), što bi moglo značiti da je u tom dijelu zemlje bilo dovoljno ljudi za podizanje misijskog središta. U tom dijelu oko gorja Mecsek, pa sve do Dunava, s obje strane rijeke Drave treba računati s većom koncentracijom slavenskog i germanskog (gepidskog) stanovništva koje je tu ostalo zajedno sa stanovništvom stepsko-nomadskog porijekla koje je većim dijelom stradalo ili prebjeglo preko Tise. 342 Prodor bugarskih trupa treba povezati s, u izvorima prije spomenutim, napuštanjem bugarskog saveza od Abodrita i Timočana i njihovim mogućim prijelazom na franački teritorij ili samo njihovim priznavanjem franačkog vrhovništva. Bugari su išli za onim što su smatrali svojim, željeli su pregovarati o granicama, a njihovi podložnici koji su otpali od njihova saveza, i koje su ponovno željeli podvlastiti, možda su bili naseljeni ili između Drave i Save u njezinu donjem toku, a možda i

Lujo Margetić je smatrao da je ona cijela tada osvojena od Bugara (MARGETIĆ, 2000, 274).



RAČKI, 1877, 333; MMFH, 2008, 89.

337



338



339 340



341



342

130

RAČKI, 1877, 333–334; MMFH, 2008, 49. HAUPTMANN, 1920, 225–230.

RAČKI, 1877, 333–334; KOS, 1906, 91, br. 104 (Einh, 216.32–34, 217.4–7; Ann. Fuld, 360.2–3). Spomenuti pojam villa koji bi se možda mogao, ako se usporedi s alamanskim i saskim područjem, poistovjetiti s naseljima uređenim u skladu s novim sustavom što bi, otprilike, značilo da imaju, osim zgrada agrarnih mještana i onih eventualnih drugih (obrtnika, trgovca…), dvor i crkvu.

To se osobito dobro može vidjeti u arheološkoj topografiji baranjske županije (KISS, 1983). Groblje u Belišću – Zagajcima također pripada tomu pečujskom krugu (FILIPEC, 2008a, 27–30). O tome problemu isto i: STADLER, 2008, 657–678, sl. 19.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

sjeverno od nje. Grobovi u Gornjoj Panoniji i slučajno nađeni predmeti u Donjoj možda pokazuju da je u početku bugarsko uplovljavanje u rijeke bila kaznena ekspedicija koja je trebala dohvatiti bugarske podložnike. Ono što je u svemu najsigurnije jest to da su željeli zauzeti područje dva u izvorima spomenuta naroda: abodritski teritorij i teritorij Timočana koji su možda također bili dio tih etničkih Abodrita.343 U svakom slučaju to je ono područje koje će kasnijim izvorima biti poznato kao područje teme Moravske i područje u kojem žive također Moravljani, južni Moravljani ili

Sl. 50: Brodski Drenovac. Predmeti iz groba 24: dvije brončane karičice, (1-2), zrna ogrlice (3), narukvica (4) i keramička posuda (5), 9. st.



343

Te južne Moravljane (Moravce) treba razlikovati od sjevernih Moravljana koji su stvorili veliko vojvodstvo koje najčešće nazivamo Velikom Moravskom. Južni Moravljani, odnosno Abodriti, stvorili su vrlo vjerojatno također važnu državnu tvorbu na području nekadašnjih rimskih provincija Gornje Mezije i Dacije. Arheološka istraživanja su već pokazala, a pokazat će još više u narednim desetljećima da su ti Abodriti poput Hrvata i Srba ostavili znatan trag na navedenom teritoriju i da su također poput njih stvorili određene specifičnosti na prostoru gdje su se križali zapadni (franački) i istočni (bizantski i bugarski) utjecaji. Tu treba pogledati mnogobrojne ranosrednjovjekovne lokalitete u okolici Beograda, uz rijeku Moravu (srbijansku), nizvodno uz Dunav, posebno oko Đerdapa (ŠPEHAR, 2007, 366–367; ŠPEHAR, 2012, 335–360). Opravdano je nadati se da će arheološka istraživanja na području antičkog grada Marguma (Orašje kod Dubravice) pružiti također neke odgovore (JOVANOVIĆ – CUNJAK, 1994, 197–207; ŠPEHAR, 2012, 346). Blizina Bugarske i poslije više puta vraćanje bizantske vlasti dovest će do toga da se oni nisu uspjeli emancipirati i stvoriti neku državu pod svojim imenom u kasnijem razdoblju, recimo u drugoj polovini 10. st., u doba kada Konstantin Porfirogenet pobrojava narode na granicama Bizantskog Carstva (Moravljane spomenute kod njega u DAI treba povezati s Velikom Moravskom). Kad Konstantin Porfirogenet spominje arhonta Morave (De Cerimoniis I, 666, 15– 16 (ŠPEHAR, 2007, 377–378)), tada misli na drugu Moravu, tj. sjevernu Moravu, Veliku Moravsku. Svako domišljanje da je riječ o južnoj Moravskoj ili srbijanskom Pomoravlju kosi se s jednostavnom činjenicom da nakon dvadesetih godina 9. st. Bugari drže to područje, a da Moravska i dalje, iako okrnjena, postoji.

131

Povijesni izvori

da bi se razlikovali od onih sjevernih Moravci.344 Abodriti, kao ni Timočani koji su vjerojatno nestali nešto ranije s političke scene, više nisu nikada stvorili samostalno vojvodstvo. Ta kaznena bugarska ekspedicija dovela je do teritorijalnih dobitaka te su postavljeni rektori, ne jedan, već više njih. U Conversio se spominje vojvoda Ratimir, a možda na području nekadašnje Sirmijske Panonije (istočni dio Donje Panonije) vlada i, u papinim pismima spomenuti, vojvoda Mutimir (Montemer). Nesumnjivo se drugi rektori odnose i na kraj južno od Dunava, sve do rijeke Iskar na istoku. Tu nesumnjivo treba pomisliti na abodritski teritorij koji će biti nazvan prema u tome kraju najvažnijoj rijeci Moravi (tema Moravija), a odnosit će se na srbijansko Pomoravlje i Podunavlje, a ono osim u imenu nema baš nikakve veze s Velikom Moravskom.

Sl. 51: Brodski Drenovac. Grob 24: orijentacija I-Z s manjim odstupanjem. Položaj predmeta u grobu: dvije brončane karičice, (1-2), zrna ogrlice (3), narukvica (4) i keramička posuda (5). Niže stopala nalaze se kosti goveda ili bivola i kosti domaće peradi (prema: VINSKI-GASPARINI – ERCEGOVIĆ, 1958, T. XVI, XXVI).

344

132

Trpimir Vedriš je analizirajući problem gdje žive Mirmidonci spomenuti u zadarskoj legendi iznio pretpostavke da tijekom 9. st. na području današnje sjeverne Srbije, vjerojatno u blizini ušća Velike Morave u Dunav, postojala „sklavinija“ Moravija, to jest zajednica Moravljana; da je ta politička tvorba barem u drugoj polovini 9. st. našla svoj odraz u crkvenoj organizaciji najprije unutar bizantske, a potom i bugarske Crkve; da je u drugoj polovini 10. st., negdje na širemu području srednjega Podunavlja, bila je uobličena bizantska upravna jedinica Morava na čelu koje je stajao strateg, a da je u okolici Beograda postojalo u ranomu srednjem vijeku utvrđeno naselje Morava, koje je pouzdano dokumentirano barem oko 1000., no koje je kao grad, čini se, prestalo postojati već potkraj 11. st; iz istoga je razdoblja zabilježeno nekoliko podataka o istoimenoj biskupiji koja je, čini se, već početkom 11. st. bila premještena u Braničevo (VEDRIŠ, 2011, 63–64). Prvi pisani podaci potječu iz druge polovine 9. st. (spominje se na koncilu 879./880. biskup Morave Agon), čije je prvo sjedište bilo na ušću rijeke Morave na prostoru antičkog Marguma, te je poslije preneseno u Braničevo (ŠPEHAR, 2007, 377– 378). Isto tako iznio je mišljenje da se srednje Podunavlje neko vrijeme nalazilo „u okviru“ Velike Moravske te se, nakon propasti te državne tvorbe, moravski identitet sačuvao na rubnome području koje Mađari nisu osvojili, a da se relativno kasno pouzdano pojavljivanje „južne“ Morave u izvorima možda može dovesti u vezu sa skupinom izbjeglih „panonskih“ Moravljana. (VEDRIŠ, 2011, 70–71).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

Sl. 52: Podjela franačkog teritorija nakon rasformiranja markgrofovija 828. Provincije vezane uz Bavarsku (b) i Italiju (i).

O tome gdje je smještena zapadna granica Bugarske prije tih ratnih operacija postoje vrlo oprečna mišljenja. Prije svega treba se prisjetiti da su se oni već oko 804. upleli u avarsko pitanje. Najprije su sudjelovali u otklanjaju avarskog pritiska sa svog teritorija, a potom u zauzimanju sedmogradskog platoa i ravnice istočno od rijeke Tise. Vjerojatno je već tada zauzeto Potisje sve do rijeke Dunava na zapadu, čime je dosegnuta franačka granica. Izvor kazuje da se između Velike Moravske i Bugarske nalazi pustinja. To je zasigurno onaj dio

133

Povijesni izvori

preostataka Avarskog Kaganata koji nitko nije zaposjeo, već su ga i dalje držali različiti klanovi. Arheološki podaci jasno pokazuju, s jedne strane, određeni kontinuitet kasnoavarodobnih naselja posebno u Potisju, a s druge strane da ima i ulomaka keramičkih posuda kakve se najčešće nalaze na bugarskom teritoriju uz donji Dunav gdje se nalazi središte bugarske države (Pliska, Novi Pazar, Čatapar – Car Krum, Aula na Han Omurtag, Preslav, Madara…).345 Arheološkog materijala koji bi se mogao povezati s bugarskim porijeklom u Alfőldu iz 9. st. vrlo je malo, a ono što je pronađeno možda ocrtava sjevernu granicu dosega Bugarske u 9. i na početku 10. st., iako je to teško dokazivo.346 Važan dio naseobinske keramike identičan je keramici kasnoavarodobnih naselja i grobalja ili iz njih potječe, što bez sumnje potvrđuje daljnji život avarskih populacija u 9. st.347 Slična situacija može se vidjeti i u Sirmijskoj Panoniji, upravo u onom dijelu (Istočna Slavonija i Srijem) gdje su koncem 8. i početkom 9. st. identificirana kasnoavarodobna groblja sa stepsko-nomadskim karakteristikama pokopa. Bez obzira na pokušaje i usporedbe, teško je utvrditi prisutnost Bugara u tom dijelu svijeta, što se opet može povezati s njihovim načinom života jer se oni obično nisu nastanjivali u zauzetim dijelovima zemlje i među podložnim narodima, već su se vraćali u svoja staništa na donjem Dunavu. Većina nalaza potječe s teritorija istočno od rijeke Iskar. Povijesni izvori spominju njihovu prisutnost u Sedmogradskoj, Beogradu i Srijemu.348 Kronološki nije baš najjasnije jesu li se Bugari obračunali s franačkim saveznicima uz Dunav. Njihova se zemlja prostirala sve do u nekadašnju rimsku provinciju Daciju, otprilike do zemlje uz rijeku Iskar prema Timoku. Nije isključeno da iznenadni napad i uplovljavanje bugarske flotile u Dravu i nije bio tako iznenadan jer bi on, ako Bugari nisu zauzeli abodritski teritorij uz donji Dunav, nalikovao potezu konja na šahovskoj ploči; bio bi to konjićev skok. Ako su Bugari i prije toga držali lijevu obalu Dunava i kontrolirali tok Dunava od donjeg Podunavlja, dunavskih katarakta (Đerdapska klisura) i sve do uzvodno uz Potisje, njihov napad nije mogao biti iznenadan, već je po saveznicima morao biti dojavljen. Očito je došlo do posvemašnjeg zanemarivanja saveznika uz Dunav u Obalnoj Daciji (Dacia Ripensis). Oni su bili prepušteni sami sebi i tako su potpali pod bugarsku vlast. Ako je vjerovati povijesnim izvorima, tada su Bugari zauzeli dio Posavine jer se rijeka Sava spominje u Conversio, a spominje se i vojvoda Ratimir, vrlo vjerojatno jedan od bugarskih rektora, što bi posredno išlo u prilog tomu da su Bugarima prišli neki franački podložnici ili su ih oni na to prisilili. Što su zaista zauzeli Bugari, ne može se na sadašnjem stupnju istraživanja zaključiti ni analizom povijesnih ni arheoloških izvora. Dva lokaliteta na ulazu u Požešku kotlinu datirana u 9. st. plijene pozornost. Jedno je groblje s kasnoavarodobnim obilježjima koje se prema sitnim, manje-više

MESTERHÁZY, 1977, 157–170.



MESTERHÁZY, 1977, 157–158.

345



346



347

348

134

MESTERHÁZY, 1977, 157–170. MESTERHÁZY, 1977, 158–170.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

žičanim ukrasima, dijelovima ženske nošnje, koristi sve do sredine 9. st. Riječ je o groblju u Brodskom Drenovcu na kojem stanovništvo svoje mrtve pokapa s oružjem i gdje je evidentiran pokop konja uz ratnika. Među nalazima je i jedna franačka spata. To groblje, prema načinu pokopa i pronađenim predmetima, nalikuje grobljima s avarskim, odnosno stepsko-nomadskim obilježjima datiranim od druge polovine 8. do sredine 9. st. diljem Panonske nizine. Takav način pokopa upućivao bi na to da je riječ o bugarskim saveznicima Avarima, naseljenim da brane zapadnu bugarsku granicu ili o domaćem „avarskom“ stanovništvu koje je zbog bugarske prisutnosti dosta dugo zadržalo svoj način pokapanja. To groblje koristi se otprilike do sredine 9. st., što bi značilo da su pokopani ljudi na tom lokalitetu bili suvremenici zbivanja, od franačkog zauzimanja zemlje, Ljudevitove pobune do bugarskog upada, da su preživjeli franački protunapad 829. i da su nastavili živjeti u konstantno ratnom stanju u njihovu okruženju do sredine 9. st. Ostaje otvoreno pitanje jesu li ostali franački ili su postali bugarski podložnici. Možda je Požeška kotlina bila pošteđena ratnih operacija ili to groblje svjedoči o žilavosti ljudi koji su uspjeli živjeti u vrlo teškim vremenima. Groblje, dakle, svjedoči o tome da je ta zajednica, taj klan, pokapao svoje mrtve bez nekih vidljivih prekida i trzavica barem dvije generacije od kraja 8. i u 9. st. Na drugom obližnjem lokalitetu, na kojem nije jesno je li riječ o ostavi, grobu ili više grobova, u Požeškom Brestovcu smještenom na zapadnoj strani Požeške kotline, pronađeni su predmeti datirani od sredine 8. pa sve, teorijski, do sredine 9. st.349 Odnosno, taj nalaz opet pokriva turbulentno vrijeme od vrhunca doba propasti Avarskog Kaganata pa sve do upada Bugara u istočne dijelove Franačke. Nađeni karolinški jezičac datira se oko 800. Prsten s tog nalazišta još je davno bugarski povjesničar Nikola Mavrodinov, prema urezanim znakovima na prstenu IYI,350 povezao s bugarskim naseljima i s bugarskom ekspanzijom u 9. st.351 Od tada se promatra kao problem koji bi trebao pomoći u rješavanju zapadne bugarske granice u međuriječju. Nije upitno da se predmeti vrlo luksuzne izrade moraju većinom (među predmetima

349



350



351

BERNHARD-WALCHER, 2000, 98–99; SOKOL, 2006, 198–203; BÜHLER, 2014, 193–194.

Opširno o tome BÜHLER, 2014, 193–194; Prema sakralnom natpisu iz Pliske „ipsilon“ je naopako urezan i trostruko je veći od dvije urezane vertikalne linije koje se nalaze s obje njegove strane (FEHÉR, 1931, 151–157, sl. 98-107). Uz to se ponekad s lijeve strane „ipsilona“ nalazi slovo grčkog alfabeta ro ili neki drugi znak, a s desne lambda s horizontalnom crticom iznad znaka: Ρ Y Λ- (BOGDANOV, 1981, sl. između str. 128. i 129; MAVRODINOV, 1943, 77–93). Ima i drugih kombinacija u kojem je IYI često u sredini između druga dva znaka ili više znakova (RAŠEV, 2008, Tab. CXLV: donosi sve bugarske runske znakove). U traktatu O pismeneh Crnorisca Hrabra piše da: „prije Slaveni (zapravo Bugari i Slaveni združeni s Bugarima) ne imađahu pisma, već crtama i zarezima crtahu i gatahu budući (=dok su bili) pogani…“ (prijevod prema: DAMJANOVIĆ, 2004, 169). Na prstenu iz Požeškog Brestovca (BERNHARD-WALCHER, 2000, 98–99, sl. II. 26a-l) bio bi dakle ugraviran jedan od najstarijih slovnih znakova zapisanih među panonskim Slavenima i općenito među Slavenima (i Hrvatima) u Hrvatskoj na slavenskom ili bugarskom jeziku runskim pismom. MAVRODINOV, 1943, 77–93, sl. 43, 79 i 44; BÜHLER, 2014, 19.

135

Povijesni izvori

je i jezičac franačkog porijekla) povezati s nekom bizantskom radionicom koja ih je eksportirala među Avare i Bugare. Takve je predmete potrebno povezati s nekim vrlo bogatim nositeljem, nesumnjivo pripadnikom najvišeg onodobnog staleža. Predmeti pripadaju kako muškoj, tako i ženskoj nošnji. Kako okolnosti nisu posve jasne, pretpostavlja se da je možda ipak riječ o zakopanom blagu, ali isto tako o barem dva groba ili dvojnom grobu. Ako je riječ o blagu, taj se nalaz više nego ijedan može povezati s turbulentnim vremenima s kraja 8. pa sve do sredine 9. st. Nažalost, unatoč tomu što se grafija na prstenu IYI može povezati s bugarskim teritorijem, ne možemo tvrditi da je riječ o sigurnom dokazu da je bugarska vlast dosegnula taj dio zemlje, iako to nije isključeno. Istim sustavom dokazivanja, grobove i groblja povezane s bugarskim miljeom, i grobljima u donjem Podunavlju, poput umjetne deformacije lubanje, što je običaj koji se zadržao samo još kod donjodunavskih Bugara, mogli bismo tvrditi da je također riječ o granici bugarskog osvajanja. No prema geografskom položaju groblja u Garabonc – Ófalu I i Nagykanizsa – Palinu to ne možemo tvrditi jer nemamo uporišta u povijesnim izvorima. Iako je Požeška kotlina vrlo vjerojatno, ako je to moguće tumačiti prema njezinoj kasnijoj pripadnosti, bila zauzeta od Bugara ili se njihova granica protezala negdje do nje, nalaz iz Požeškog Brestovca za takvu tvrdnju ne može biti dokaz. Ako je suditi samo prema prstenu, a ostali se predmeti izuzmu jer mogu pripadati različitim etnicima koji su komunicirali s Bizantom i Franačkom, nositelj bi mogao potjecati s područja koje je zaista vezano uz podunavske Bugare. No to ne znači da je riječ o etničkim Bugarima, već su to mogli biti pripadnici njihovih savezničkih naroda, pa je prsten mogao pripadati nekom od njezine elite koja se zajedno s pukom povukla prema zapadu, recimo Timočanima ili Abodritima.352 O tom povlačenju, kako je već rečeno, svjedoče i druga nalazišta, manje-više smještena u Gornjoj Panoniji, koja ne bi trebala biti zauzeta od Bugara. Navedeni predmeti se skrivaju, ako je riječ o blagu u vrijeme Ljudevitove pobune, ili pred Bugarima koji su zaista mogli zauzeti taj dio zemlje 827. ili oko 829., ili je riječ o predmetima skrivenim nešto poslije kad su, prema Conversio, Franci porazili vjerojatno bugarskog rektora vojvodu Ratimira. Nažalost, niti su arheološki nalazi dovoljni za siguran zaključak, niti su to vrlo nejasni, kontradiktorni i pristrani iskazi franačkih izvjestitelja. Prema šutnji arheoloških izvora, odnosno uslijed njihove dvosmislenosti ni neke druge nalaze ne možemo, s velikom sigurnošću, politički pripisati Franačkoj ili Bugarskoj. Problem predstavljaju različiti podložnici i saveznički narodi koji su često mijenjali strane, a također je normalno i uobičajeno da se na granici pojavljuju kulturna dobra u miješanim kontekstima. Zašto se Bugari nisu prije upleli u rat s Francima, nego tek onda kad su od njihova saveza otpali neki narodi, može se objasniti samo prevelikom snagom Franaka u tom času zaokupljenosti Bugara Bizantom. Franci su slomili Avarski Kaganat s kojim su,

352

136

Zanimljivo je da se, prema BÜHLER, sličan prsten našao u Vidinu u Bugarskoj oko šezdesetak kilometara istočno od rijeke Timoka uz Dunav (BÜHLER, 2014, 193. i bilješka 759.).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

više od desetljeća, ratovali te su se borili s Bizantom i njihovom koalicijom, a došavši do srednjeg Dunava, dva naroda koja su pripadala bugarskom savezu od njega otpadaju. Bugarska država imala je od franačkog uništenja Avarskog Kaganata velike koristi jer se riješila opasnog neprijatelja na sjeveru čime su joj se oslobodila sredstva da krene u obračun s Bizantom. Otpadanje pojedinih naroda od saveza s Bugarima, koji su možda najviše u prošlim vremenima trpjeli štetu, kako od avarskih tako i od bizantskih trupa, može se smatrati jednom od prihvatljivih žrtava koje su Bugari morali pretrpjeti kako bi mogli ostvariti puno važnije ciljeve u narednim godinama, a to je konačni obračun s ostacima Avarskog Kaganata i završetak rata s Bizantom. Očito se situacija dva desetljeća poslije toga promijenila i Bugari su bili uvjereni da mogu krenuti s vraćanjem onog za što su smatrali da im pripada. Tu ne treba zaboraviti da su i Avari iz istočnih dijelova Panonske nizine postali bugarski podložnici. O zemljopisnom položaju i rasprostiranju pojedinih naroda i njihovih kneževstava neposredno poslije bugarskog zauzimanja donjeg Podunavlja pisao je bavarski geograf. Njegovo se djelo različito datira, no nastalo je najkasnije do četrdesetih godina 9. st. (844.). Podaci koje donosi mogu biti i starijeg porijekla.353 U popisu naroda koji se nalaze istočno od Franačkog Carstva spominju se, na dva mjesta, Moravljani (Marharii i Merehanos). Merehanos su spomenuti u popisu naroda nakon Bugara i stoga se ponekad povezuju s Moravcima koji su živjeli u dolini Morave u današnjoj Srbiji.354 Toponim Morava i različite izvedenice iz tog imena česte su u slavenskim zemljama pa ih nalazimo diljem Panonske nizine i susjednih krajeva.355 Prema izvoru, tom je narodu pripadalo trideset utvrda, što je gotovo trostruko više nego što ih ima Velika Moravska (Marharii habent ciuitates XI). Velik broj utvrda koje su pripisane tom narodu, kao i vrijeme nastanka tog spisa, kad više nisu postojala neovisna kneževstva u donjem toku rijeke Morave, navodi nas na zaključak da su Marharii živjeli negdje bliže zadunavskoj Moravskoj. Spomen arhonta Moravije u spisu o ceremonijama mora se povezati samo s Velikom Moravskom, a ne s nekim kneževstvom u srpskom

Geographus Bavarus, LdMA IV, col. 1270 (W. H. Fritze). RAČKI, 1877, 380–381; FRITZE, 1982, 110–126.



Najvažnije je spomen rijeke Morave u Moravskoj i na granici Češke i Slovačke i rijeke Morave u Srbiji. Uz njih Županija Moravče (uz potok Moravčak) nalazi se u sjevernoj Hrvatskoj sjeveroistočno od Zagreba (prvi spomen u 13. st.), Općina Moravče u Moravskoj dolini te Moravske toplice u Sloveniji, kao i različiti drugi hidronimi poput Morača (Moracha) pojavljuju se diljem slavenskog svijeta i vjerojatno opisuju ista svojstva (mokrina) te nastaju neovisno jedni o drugima. Morava, Morača i izvedenice (Mura) najčešće nose rijeke i potoci. Prema njima imena dobivaju župe, županije i različita druga mjesta. Tako se hrvatska regija Međimurje zove prema tome što se nalazi između dvije Mure, odnosno rijeke Mure i rijeke Drave.

353



354

355

Taj problem možda se može objasniti tako da je sastavljač imao pred sobom različite izvore i da je možda dvaput spomenuo isto područje – jedanput kad se opisuju plemena sa sjevera prema jugu prema Bugarima, a drugi puta kad se opisuje teritorij od Bugara prema sjeveru. Est populus quem vocant Merehanos, ipsi habent civitates XXX) Iste sunt regiones, que terminant in finibus nostris. te u nastavku: Isti sunt, qui iuxta istorum fines resident. Osterabtrezi in qua civitates plus quam C sunt.

137

Povijesni izvori

Pomoravlju.356 Isto je i sa spomenom tzv. Istočnih Abodrita (Osterabtrezi) koje, iako su postojali pokušaji da ih se poveže s južnim podunavskim Abodritima (Praedenecenti), treba povezati s baltičkim prostorom i tamošnjim Abodritima. Na to, prema bavarskom geografu, ukazuje velik broj utvrda koje se nalaze na njihovoj zemlji.357 Bavarski geograf, očito na istočnim granicama Carstva u posljednjem njezinu odsjeku, završava s Bugarskom. Ako je to zaista opis naroda četrdesetih godina 9. st. onda, osim Bugarske, drugih država tu ne može ni biti. Doba franačke uprave ostavilo je neizbrisani trag kako u zapadnim neoštećenim i neosvojenim dijelovima Panoniji tako i u istočnim dijelovima koje su zauzeli Bugari. Jedna od nesumnjivih posljedica njihova djelovanja te djelovanja misionara jest zadržavanje kršćanstva u od Bugara osvojenim dijelovima. Ponajbolji, istina nešto kasniji primjer, iz 10. st. jest izgradnja crkve i smještaj groblja uz nju u Maloj Mitrovici što je posljedica djelovanja zapadne, akvilejske misije.358 U osnovi ništa se radikalno nije promijenilo na terenu. U to se doba mogu datirati dijelovi groblja u Brodskom Drenovcu koji pokazuju pokope koji jako sliče tradicijama pokopa koje polako iščezavaju u Panonskoj nizini. Vrlo je, za to vrijeme, indikativna pojava ženske nošnje i ukrasnih predmeta, odnosno različitih karičica načinjenih od žice. S druge strane, to je

356



357



358

138

Tibor Živković je napisao: Za Moraviju, kao nekoć samostalnu kneževinu, znamo samo iz Spiska adresa pisama upućenih stranim vladarima sačuvanoj u De cerimoniis (De cerimoniis I, 691.8-11) Iako su Moravljane vjerovatno pokorili Bugari tokom 840-ih godina, ta je regija sačuvala svoje prijašnje granice, jer je biskup Moravljana, Agathon, spomenut 879. (Mansi (ed), 1960, XVII, col. 373) (ŽIVKOVIĆ, 2007, 242; ŽIVKOVIĆ, 2010, 152). Stariju tezu o tzv. južnoj Moravskoj iznijetu u djelu mađarskog historičara Imre Boba ne treba ponovno komentirati jer je, vjerujem, danas više nitko ozbiljan ne razmatra. Toj tezi podosta mjesta posvetio je H. Gračanin (GRAČANIN, 2011, 283–284). Ovdje pod južnom Moravskom trebamo shvatiti pokušaje da se Velika Moravska smjesti na područje srbijanskog Pomoravlja gdje je nesumnjivo stajala još jedna Moravska, kako je to u tekstu već naznačeno! Osterabtrezi in qua civitates plus quam C sunt. Geographus Bavarus, LdMA IV, col. 1270 (W. H. Fritze). FRITZE, 1982, 110–126.

Izgradnja crkve otprilike do sredine 10. st. i smještaj groblja uz nju govori o određenim procesima na tom prostoru, oni su jednaki onima dijelom pod franačkom vlašću, a očito su se i na bugarskom teritoriju odvijali slični (ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980). Takav pothvat zahtijeva uređene političke odnose. Crkva je ubrzo spaljena, možda u vrijeme pada Bugarske u posljednjim desetljećima 10. st., a ponovno se na istoj poziciji oko 1000. gradi nova i to nakon vraćanja bugarske vlasti nad tim dijelom zemlje ili desetljeće poslije nakon uspostave bizantske vlasti. Postoji pretpostavka, teško dokaziva, da je neki mađarski vojvoda (gyula), iz samostalnog sedmogradskog vojvodstva na početku druge polovine 10. st., doveo grčkog biskupa Hijeroteja i namjestio ga u Srijemu (ANDRIĆ, 2008, 117, bilješka 15). Prve izravne potvrde o postojanju srednjovjekovne Sirmijske/Srijemske biskupije potječu iz bizantskih izvora i nisu ranije od završnog razdoblja vladavine cara Bazilija II. (976. – 1025.). Ti izvori Srijemsku biskupiju navode u sklopu autokefalne Ohridske arhiepiskopije podvrgnute izravno bizantskom caru, a iz njih se razabire da je Srijemska biskupija pripadala istom okviru već i prije, ali ne zna se i koliko prije (ANDRIĆ, 2008, 117, bilješka 16). Prema Vladislavu Popoviću, starost Srijemske biskupije ne seže dalje od vremena makedonskobugarskog vladara Samuila (976. – 1014.) (POPOVIĆ, 1979, 33–40).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

vrijeme iz kojeg pronalazimo pokope visokih panonsko-slavenskih prvaka, poput pokopa muškarca u Podsusedu ili Medvedički.359 Oružje u grobovima zrcali stare običaje pokopa, ali sahranjene moramo povezati s novom franačkom panonskom aristokracijom. Slični pokopi česti su u Hrvatskoj (u Dalmaciji i Liburniji), kao i u Velikoj Moravskoj. U Hrvatskoj se još uvijek u arheološkim raspravama grobovi dijele na one s poganskim i kršćanskim načinom pokopa, što teško odgovara pravom stanju na terenu. Pojava upotrebnih predmeta i oružja u grobovima ne znači a priori da je riječ o poganskim pokopima. Bilo bi vrlo licemjerno od misionara da su, ono što je kod dijela Franaka, Alamana i Bajuvara trajalo više stoljeća, i napokon završilo koje desetljeće prije početka invazije na Avariju, kod novopokrštenog stanovništva nastojali provesti u jednoj do, najviše, dvije generacije.360 To bi, uostalom, bilo nemoguće i u suprotnosti s nakanom da se kristijanizacija mirno provede, što je jedan od zaključaka koncila ad ripas Danubii 796. U tom su smislu vrlo važne odluke za Franačko Kraljevstvo i Carstvo one koje su donošene na kapitulariju Karla Velikog iz 786. i ponovno 810./813., po kojima središnja mjesta pokopa moraju biti pod paskom župne crkve, a pokopi na grobljima na redove i incineracija bili su u potpunosti zabranjeni.361 Donošenje takvih zakona za Franačko područje ide u prilog tomu da je trebalo dosta vremena da se njihovi zaključci provedu u život. Izgradnja župnih crkava započet će na novozauzetim područjima, no, premještanje groblja uz crkve proces je koji će se otegnuti i nakon propasti njihove vlasti u Panonijama, a možda upravo i zbog toga. U prvih tridesetak godina uprave nad Panonijama, postavljeni su dobri temelji kako za državnu upravnu tako i za jaku crkvenu organizaciju. U narednim desetljećima počeli su se realizirati i značajniji građevinski projekti, gradili su se dvorovi (npr. Zalavár - nekoliko pozicija, Lobor – MBG) crkve (Sisak, Lobor – MBG, Svete Gore nad Sutlom, Slivnica i Zalavár – više pozicija) i različite druge utvrde. Zemlja se uređivala i feudalni se sustav širio. Nešto od tog sustava preživjelo je i moglo se rekonstruirati u kasnijim vremenima srednjeg vijeka kroz različite dostupne izvore, isprave i dokumente. Podjela zemlje na županije koje se mogu izjednačiti s grofovijama, odnosno komitatima (županijama), a na čijem je čelu bio župan, knez, odnosno comes posebno su se razvile u narednom vremenu. U to doba došlo je do integracije različitih grupa koje su nastanjivale Panonije. I dalje su postojala groblja na redove i groblja u kojima se osjećala tradicija onih koji su generacijama prakticirali pokope mrtvih tijela, uz one koji su na novi ritual pokapanja, odnosno s incineracije na inhumaciju, pod utjecajem franačkih

359



360



361

ŠEPER, 1944, 204–205; VINSKI, 1981, 20; SIMONI, 2000, 97–98, II. 25a-b; Naknadnim rekognosciranjem utvrđeno je da se radi o pojedinačnom pokopu i da u Podsusedu, na tom lokalitetu, nema drugih grobova (SIMONI, 1981, 160, 163; SIMONI, 2000, 92–93, II. 15a-d i II. 15b). Teorijski gledano takvi „poganski“ pokopi mogli su biti još dobro poznati i u sjećanju misionarima iz njihove stare domovine. FEHRING, 2004, 109.

139

Povijesni izvori

misionara i činovnika, prešli jednu ili dvije generacije prije. Još uvijek se pojavljivala incineracija u pojedinim dijelovima zemlje do kojih misije očito nisu stigle do kraja 9. st. (Mahovljani, Bagruša u Petoševcima) ili su se na franački teritorij pomaknule nove grupe koje su prakticirale stari, tradicionalni način pokopa barem još jednu generaciju nakon doseljenja (Alsórajk – Határi tábla).362 Sredinom 9. st., u Pribinovo i Koceljevo doba, područje oko Blatnog jezera privuklo je stanovništvo iz zadunavskih krajeva (Nitra),363 a dio stanovništva koje se tu naselilo u prvoj trećini 9. st. može se povezati s prebjezima pred Bugarima.364 Na relativno malom prostoru oko Blatnog jezera pronalaze se vrlo različita groblja. Groblja poput Zalakomára ili Sopronkőhida, groblje u Keszthely – Fenékpuszti i Vörsu s jednim ritualom pokopa i zadržavanjem starijih „kasnoavarskih“ običaja pokopa i groblja na redove i groblja uz crkvu koja se pojavljuju istodobno oko blatnogradske aglomeracije. Između njih je samo nekoliko desetaka kilometara, a vrlo su velika odstupanja u načinu pokopa.365 U tome kontekstu valja promatrati bogate pojedinačne grobove s oružjem iz Podsuseda, Medvedičke, ali i druge nalaze karolinškog porijekla.366 Nesumnjivo je riječ o ljudima koji nam svojim mjestima pokapanja pokazuju kako su procesi ujednačavanja pokapanja u Franačkoj misiji išli polagano i vrlo često ne istom brzinom. Ne treba posebno napominjati da su se groblja poput Sopronkőhide posve razlikovala od onog što su trebali predstavljati trendovi pokapanja u zemlji koja je, do pedesetih godina 9. st., u potpunosti preuzela franačke forme pokapanja. Mnogobrojna istraživanja u tom dijelu zemlje, posljednjih dvadesetak i više godina, pokazala su da su Slaveni ondje bili prisutni od 7. st. Ostalo je otvoreno pitanje odakle i kako su stigli.367 Istraživanja groblja u Garabonc – Ófalu i Nagykanizsa – Palinu opet su otvorila staro pitanje, odnosno odakle dolaze ljudi u taj dio Panonije. Antropološka istraživanja pokazala su da je na tome groblju pokopana žena koja je imala umjetno deformiranu lubanju, a takav se običaj najduže zadržao među podunavskim Bugarima, najviše kod mlađih žena.368 Datacija groblja u Nagykanizsa – Palinu, na kojem je pokopana manja porodica, datira se otprilike, nakon bugarskog upada u Podravlje i Posavinu, u četrdesete godine 9. st. pa bi ondje zaista mogli biti pokopani pripadnici nekog od podunavskih bugarskih ili možda slavenskih naroda Abodrita ili Timočana. Zemlja se ubrzano mijenjala u narednim desetljećima do sredine 9. st., što znači da su se još jednu generaciju sve manje osjećale razlike između različitih grupa. Tijekom prve trećine 9. st. polako su se napuštale pozicije starih groblja. Pojavljivala su se nova groblja,

SZŐKE, 1996, 61–146.



SZŐKE, 1985, 161–167; SZŐKE, 1990-1991, 145–157; SZŐKE, 2008, 41–56.

362



363



364 365



366



367



368

140

SÓS, 1973, 74–76.

BÓNA, 1968, 115–120. TOMIČIĆ, 1996, 153.

SZŐKE, 1992b, 146–147; SZŐKE, 1992c, 125–158.

ÉRY, 1992, 350–351; SZŐKE, 1996, 126; STRAUB – TOKAI, 2006, 79–87.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.

vrlo često na novim pozicijama, na kojima su se pojavljivali novi predmeti, često zapadne provenijencije. Teorijski su se u jednoj zajednici (pražupi?!) mogli zbivati procesi u kojima su se gradile crkve u mjestima i na posjedima (selima) te počinju pokopi uz crkvu. U isto doba različite zajednice, koje se nalaze podalje od središta ili su tek doseljene u pojedine dijelove zemlje, mogle su pokapati svoje mrtve na različitim drugim pozicijama i na različite načine (groblja na redove gdje se pokapaju kršćani i pogani te grobovi i groblja na kojima su zabilježene i inhumacija i incineracija).

Sl. 53: Zidani Gaber iznad Mihova. Ostava željeznog oruđa (prema KNIFIC, 2010, T. 4).

141

Sl. 54: Zemljovid srednje Europe početkom 9. st.

142

C. Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907. a) Prvo doba od 828. do 880. – rat s Bugarima, razvoj Gornje Panonije, teritorijalna pripadnost Donje – nova upravna podjela istočnog dijela Carstva Dolaskom bugarske vojske do istočne franačke granice, ulaskom u dubinu njihova teritorija i postavljanjem bugarskih rektora u zauzetom prostoru, započelo je novo doba franačke i slavensko-panonske povijesti. To doba može se pratiti kroz prizmu franačko-bugarskih sukoba, sukoba s rastućim velikomoravskim kneževstvom, ali i sve većim unutarnjim problemima vezanim uz dinastičke probleme. Na kraju, u drugoj polovini 9. st., u Panonsku nizinu ušli su Mađari koji su, vrlo brzo, potpuno promijenili političke prilike u njoj te su, u većem dijelu, rušili franačku vojnu organizaciju i institucije. U to su doba prestale unutarnje bune i nemiri s obje strane rijeke Drave. Proces uvođenja franačkog državnog sustava više nije imao zapreka, barem u onom dijelu koji je stalno pod franačkom vlašću. Panonije su postale sastavni dijelovi Franačkog Carstva te su se polako uklapale u nove organizacijske forme. Uvodi se feudalni sustav koji će se, uz različite promjene, očuvati sve do sredine 19. st. kad je ukinuto kmetstvo, a doneseni su moderni zakoni. Nakon neuspjeha u obrani istočnih granica Carstva, ukinute su markgrofovije. Na području Forojulijske markgrofovije osnovane su četiri grofovije. O kojima je to točno riječ nije poznato, no možda se radi, ako je riječ o franačkim stečevinama nakon 803., o Karnioli, Istri (s bizantskim gradovima koji su ostali pod franačkom upravom), Donjoj Panoniji i naposljetku o Dalmaciji i Liburniji. 369 Peter Štih smatra da su, nakon ukidanja Forojulijske markgrofovije, granice Italije ponovno vraćene na Kras. U tom je slučaju Karniola prešla pod upravu Istočne marke. 370 Kako se u narednim desetljećima sve više Donja Panonija veže uz Bavarsku i uz Istočnu marku, posebno pred kraj 9. st. u vrijeme vladavine Braslava, nije isključeno da je već tada taj dio zemlje pripao Istočnoj marki. Godine 832. zabilježeno je bugarsko poslanstvo u Franačkoj. 371 Poslanstvo iz 832. treba ponovno shvatiti kao postavljanje uvjeta Francima koje oni, očito, nisu prihvatili jer je ubrzo nakon toga došlo do franačkog

369



370



371

Ljudmil Hauptmann je smatrao da je pod Italijom ostala: Dalmatinska Hrvatska, Istra, Furlanija, a da se unutrašnjost nekadašnje Furlanske markgrofovije (Forojulijske marke) pripojilo Bavarskoj (HAUPTMANN, 1920, 210–250). Ferdo Šišić je smatrao da je Furlanska markgrofovija (Forojulijska markgrofovija) podijeljena na: Furlansku u užem smislu i na Istru, Dalmatinsku Hrvatsku u tješnjoj vezi s Italijom, prekodravsku Panoniju (oko Blatnog jezera) i na Karantaniju (Koruška, donja Štajerska), a u nastavku je tvrdio da je Dalmatinska Hrvatska bila izravno podređena Italskom Kraljevstvu (ŠIŠIĆ, 1925, 323–324). ŠTIH, 2000, 39–40. i bilješke 30–33.

Saxo, an. 832–574,22; Ann. Lob. An. 832 232,14; WOLFRAM, 2012, 72–75.

143

Povijesni izvori

protunapada koji spominje Conversio u vezi s vojvodom Pribinom.372 Od tog doba Bugari su počeli držati prostor između rijeke Save i Drave, kao i onaj južno od rijeke Save, ali i prostor između Dunava i Tise.373 Nakon Gerolda II. (prije 811. – 832.) grof Ratbod (833. – 854.) preuzeo je upravu nad Istočnom ili Bavarskom markgrofovijom. K njemu je pred velikomoravskim vojvodom (knezom) Mojmirom (Moimaro duce Maravorum) prebjegao Pribina (Priwina) iz Nitre u kojoj je salzburški nadbiskup, navodno, prije 836. posvetio crkvu. 374 Nitransko kneževstvo bilo je vjerojatno jedno od podunavskih franačkih tributarnih kneževstava. Markgrof Ratbod ga je predstavio kralju Ludoviku, te je Pribina primio krštenje.375 Vojvoda Pribina je neko vrijeme boravio kod markgrofa Ratboda (oko 836.), a nakon svađe je prebjegao zajedno sa sinom Koceljom (Chozil) u Bugarsku, te se iz Bugarske uputio u zemlju vojvode Ratimira (Ratimarum ducem) oko 837. 376 Oko 838. kralj Ludovik je poslao markgrofa Ratboda s velikom vojskom na vojvodu Ratimira te ga otjerao iz njegove zemlje jer se ovaj nije usudio suprotstaviti tom mnoštvu s preživjelim ljudima. 377 Iz toga se može iščitati da je postojala volja da se iz Franačke izbace Bugari i njihovi saveznici. Ratimirov „bijeg“ treba promatrati u skladu s većem ranije opisanom strategijom ratovanja. Nije bilo sraza i bitke, što znači da franačka vojska nije porazila neprijatelja koji se nakon određenog proteka vremena mogao ponovno vratiti i opet zauzeti sve ono što je napustio, a tako je vrlo vjerojatno moglo biti. Vojvoda Ratimir se povukao, ali ne piše gdje se povukao jer je on u Conversio sasvim nevažan. Nakana pisca je da ukratko opiše što se zbivalo s Pribinom. Možda je Ratimir prešao na svoj tj. na „bugarski“ teritorij koji se možda može smjestiti s južne strane rijeke Save, otprilike ondje gdje se, u kasnijim vremenima, razvila Usora, ali se prema navedenom izvoru može također izvesti zaključak da to može biti bilo koji dio uz rijeku Savu, pa i

GRAČANIN, 2013, 11, bilješka 34; WOLFRAM, 2012, 176.



KOS, 1906, 96, br. 113; 98–99, br. 117; SÓS, 1973, 29–47.

372



373

374



375



376



377

144

Hrvoje Gračanin smatra da su mirom za koji su pregovori započeli 830., a koji je doveo sljedeće godine do prestanka ratnih operacija, Bugari povratili vrhovništvo nad Abodritima i Timočanima, da su izgubili sve stečevine u Međurječju uključujući cijeli Srijem sa Sirmijem ali napominje da o svemu povijesni izvore šute. Isto tako ponavlja da Fruška gora (mons Francorum) može biti dokaz duže prisutnosti Franaka u Srijemu (GRAČANIN, 2013, 11 i bilješke 31–32 s pregledom povijesnih izvora i starijih mišljenja; GRAČANIN, 2013, 10).

Vrlo je zanimljivo da je knez Pribina kršten tek po dolasku na franački teritorij unatoč tomu što je u njegovu prijašnjem kneževstvu njegovu gradu Nitri salzburški nadbiskup podigao crkvu. Podatak je tim zanimljiviji jer govori o tome da se još kasnih tridesetih godina 9. st. tolerira „poganstvo“ kod tributarnih knezova (RUTTKAY, 2002, 157–178). Ili je možda kad je riječ o crkvi to kasniji umetak ili iskrivljivanje činjenice. RAČKI, 1877, 337; MARGETIĆ, 2000, 275; WOLFRAM, 2012, 72–75.

RAČKI, 1877, 336–337; MARGETIĆ, 2000, 274–279; WOLFRAM, 2012, 74–75, 185.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

onaj oko Siska. Vojvoda Pribina nije bježao s Ratimirom već je sa svojima prešao preko rijeke Save i bio primljen kod grofa (kneza) Salahona (Salaha, Salachone comite) te se najzad pomirio s markgrofom Ratbodom. 378 Ako je prešao Savu s južne na sjevernu stranu sa svojima znači da franačka vojska nije ušla u dijelove Panonije južno od rijeke Save, koje je Ratimir također napustio, a gdje je Pribina ostao. Grof Salahon je, vjerojatno u okviru nove upravne podjele Forojulijske markgrofovije poslije 828., bio upravitelj sada teritorijalno manje grofovije ili vojvodstva Donje Panonije. Ona je nakon 828. potpala pod Bavarsku ili Istočnu markgrofoviju. On je, na tom mjestu, naslijedio nekog od Ljudevitovih nasljednika. Nikako ne stoji da je samo upravljao gornjim Posavljem ili da je bio upravitelj Karniole nakon ukidanja gentilne strukture, nego je upravljao franačkim Posavljem, ali ne samo gornjim Posavljem, odnosno Karniolom već možda cijelim Posavljem ili njenim dijelom sve do granice s Bugarima na istoku. 379

Sl. 55: Brodski Drenovac. Dvosjekli mač X-tipa prema Petersenu, kraj. 9. st. (prema: SIMONI, 2000, 88, kat, jed. II. 7).

378



379

Prema Ágnes Cs. Sós to se sve zbivalo poslije 838., vjerojatno 840. (SÓS, 1973, 29).

U dostupnim izvorima nigdje se ne spominje da bi Gornje Posavlje prestalo biti sjedinjeno s kneževstvom „između Drave i Save“. F. Šišić preuzima mišljenje F. Kosa i grofu Salahonu dodjeljuje Karantaniju (ŠIŠIĆ, 1925, 324). To bi bilo u skladu s razmišljanjima da je kneževstvo „između Drave i Save“, Vojnomirovo, Ljudevitovo i Braslavovo kneževstvo isključivo prostor kojim vladaju domaći slavenski knezovi ili panonskohrvatski knezovi, a ne da je riječ o franačkoj provinciji kojom može upravljati i neki „stranac“, tj. Franak jer je provincija u Franačkoj. Uostalom, samo germansko ime nositelja neke funkcije tada već sigurno ne znači da je riječ o Germanu. Ponajbolji primjer za to je Pribinov sin vojvoda Kocelj (861. je u izvoru spomenut kao slavenski knez - comes de Sclavis) koji nosi germansko ime Kadolah, skraćeno Kocelj (Kozel, Gozil). Milko Kos otklanja mogućnost da je riječ o karantanskom knezu jer se tada spominju Helmwinus, Albgarius i Pabo te, iako je to teško zaključiti, pretpostavlja da je riječ o nekom grofu koji je upravljao područjem uz Savu na slovenskom ili hrvatskom tlu (KOS, 1936, 76–77). Da je Salahon vladao Karniolom, kao nasljednik plemenskog kneza Karnilolaca vidi: ŠTIH, 2000, 375; da je bio grof u ljubljanskoj kotlini vidi: WOLFRAM, 2012, 176. U tom smislu bila bi točna razmatranja Mladena Ančića da su vojvode Ljudevit i Braslav vladali također gornjim Posavljem (ANČIĆ, 1997, 9–11; BUDAK, 2000, 395–402).

145

Povijesni izvori

Sl. 56: Otoci na rijeci Zali oko Zalavára - ranosrednjovjekovni Blatnograd (Crtež prema: HEROLD, 2012, sl. 8).

O toj zgodi iz života vojvode Pribine i sukobu s Ratimirom ponajviše podataka crpimo iz Conversio, a u ostalim se izvorima donose vrlo kratke vijesti o tome sukobu. Također nije jasno je li se franačka vlast uspjela održati u dijelu Donje Panonije gdje se zbio sukob. Nije jasno gdje je bila Ratimirova zemlja. No, unatoč različitim, često dijametralno suprotnim mišljenjima, riječ je o tome da je Ratimir, vjerojatno kao bugarski saveznik i rektor, vladao negdašnjim franačkim područjem odnosno vjerojatno Srijemskom Panonijom. 380 Možda o zadržavanju bugarske vlasti u istočnom dijelu međuriječja ponovno govori poslanstvo iz 845. 381 O tome što su Bugari zadržali postoje različita mišljenja. Prema, istina, puno kasnijim izvorima čini se da je to velik dio ili čak cijela nekadašnja Sirmijska Panonija (sve do zapadnog ruba Požeške kotline?) i svi posjedi s druge strane Dunava, odnosno Dacija i teritorij južno od

380



381

146

Usp. različita mišljenja o tome: GRAČANIN, 2011, 176–177. Hrvoje Gračanin smatra da je bio franački vojvoda (GRAČANIN, 2013, 13). GRAČANIN, 2011, 183.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

rijeke Save. 382 Godine 853. Bugari su, pridruživši sebi Slavene (sociatis sibi Sclavis), napali franačkog kralja Ludovika, ali su bili svladani. 383 Taj ratni sukob ili kontinuirani sukob između Franaka i Bugara zabilježen je i kod cara Konstantina Porfirogeneta u DAI. On piše da Bugari i Hrvati nisu nikad međusobno ratovali osim za Mihajla Borisa. 384 Znači da nije bila riječ samo o lokanom sukobu već o većem ratu u koji su bili uključeni i Hrvati kao franački vazali. Nije isključeno da su neki od Slaveni, nekada franački podložnici, pristali uz Bugare jer je tada mogla stasati druga generacija, stanovništvo se moglo demografski obnoviti, nakon neuspješnog Ljudevitova ustanka. Stoga bi se taj podatak mogao odnositi na neke od tadašnjih franačkih podložnika iz međuriječja. 385 Nije isključeno da tu nije riječ o Moravljanima koji upravo tada počinju voditi neovisniju politiku u odnosu na Franačko Carstvo. 386 Verdunskim sporazumom iz 843. Ludovik Njemački postao je samostalni vladar Istočnog Franačkog Carstva, no u odnosima s Bugarima nije se ništa promijenilo pa su se razmirice između Franačke i Bugarske nastavile barem još sljedećih deset i više godina. 387 Nešto južnije od Usore bila je granica prema Franačkom Carstvu i grofoviji kojom je upravljao hrvatski knez-vojvoda Trpimir koji je također ratovao s Bugarima između 854. i 860. 388 U Conversio se navodi da je vojvoda Pribina dobio posjed u Donjoj Panoniji. Kroničar vjerojatno ima na umu Gornju Panoniju sjeverno od Drave. Iz salzburške perspektive bilo bi logičnije da se taj dio Panonije, njoj bliži, nazivao Gornjom Panonijom, osim ako se ne gleda geografski, pri čemu bi grofovije zapadno od Rabe bile gore, a one istočnije od Rabe dolje u odnosu na Bavarsku. U Gornjoj Panoniji u Conversio se mjesto smješta u Donju Panoniju (Pannonia inferioris), a na drugom mjestu se

382



383



384



385



386



387



388

Ponekad je vrlo neobično, blago rečeno začuđujuće kako se franački ljetopisci odnose prema Panonijama i istočnim franačkim granicama: ne spominju teritorijalne gubitke te prešućuju cijele sekvence povijesti, kao da ih taj prostor uopće ne zanima. Isto to će se ponoviti kad se pojave Mađari u Panonskoj nizini. Tada neće biti jasno kad su zapravo naseljeni u Panoniji ili kad su zauzeli pojedini dio zemlje. Čini se da se franačka uprava, a onda i ljetopisci, olako mire s gubicima teritorija ili smatraju da je riječ o uzurpaciji koju ne treba niti spomenuti jer je kratkotrajna ili samo loše izgleda u analima i životopisima vladara. Prema izvorima je jedino sigurno, zbog nespominjanja, da Abodriti više nisu u savezu s Francima. MARGETIĆ, 2000, 279.

RAČKI, 1877, 388; DAI, 31, 60–64; MARGETIĆ, 2000, 279–280.

O tome da bi između 873. i 879. Bugari ponovno zadobili Srijem, pa i dijelove Koceljeva kneževstva navodno smještenog oko rijeke Vuke u Srijemu, kako su to napomenuli Ljudmil Hauptmann i Nada Klaić teško da danas uopće može biti govora (HAUPTMANN, 1932, 247, KLAIĆ, 1983, 34). Tim dijelom tada vlada u papinim izvorima spomenuti Mutimir, nasljednik Ratimirov kao bugarski saveznik i podložnik. Pregled starijih mišljenja vidi kod: GRAČANIN, 2013, 14–15, posebno bilješke 50–52. GRAČANIN, 2013, 16–17.

DAI; ŠIŠIĆ, 1925, 335; MARGETIĆ, 2004, 1–42.

147

Povijesni izvori

spominje da se nalazi u Istočnoj Panoniji (Pannonia orientalis), 389 uz zapadni rub Blatnog jezera, kod ušća rijeke Zale (Sale) u močvarnom dijelu počeo je podizati svoje novo sjedište. Ono će postati jedno od najvažnijih panonskih središta. 390 Riječ je o Blatnogradu (Mosaburch, Mosapurc, Urbs paludarum, danas Zalavár) koji je podignut nedaleko od ušća rijeke Zale u Blatno jezero i koji je očito dobio ime po tome što je smješten na otocima usred jezera i močvare. 391 Mjesto se nalazi oko 7 km južnije od antičkog kastruma Valco, na današnjem položaju Keszthely – Fenékpuszta koji je također bio smješten na vrlo povoljnom mjestu na poluotoku uz jugozapadnu stranu Blatnog jezera. Godine 846. car Ludovik dodijelio mu je stotinu kmetskih selišta (mansi) oko rijeke Valchau. 392 Sve zemlje koje je imao u feudu dobio je u potpunu vlast, osim onih koje je već držao salzburški nadbiskup. 393 Kako je riječ o vojvodi Pribini koji je vladao Zadravljem, odnosno prostorom između Rabe, Dunava i Drave i dane su mu sve one zemlje koje već nisu dane salzburškom nadbiskupu, posjed treba locirati u blizinu Blatnog jezera u Gornjoj Panoniji. Važno je da, uz spomen vojvode Pribine i lokacije gdje je dobio posjed, spomenuta kmetska selišta pokazuju da je proces feudalizacije ne samo daleko odmakao nego da je do četrdesetih godina 9. st. i u zapadnim dijelovima Panonije završio. Spominju se posjedi salzburške crkve koja, kao feudalni gospodar, posjeduje već neka selišta, odnosno posjede. Pribinov Blatnograd postao je važno središte u kojem je salzburški nadbiskup 850. posvetio crkvu u čast Bogorodice Marije. 394 Prigodom posvećenja crkve spominju se mnogobrojna imena svjedoka koji su nazočili tom činu. Zanimljivi su oblici slavenskih imena, ali i onih germanskih, koja su očito dobivali po krštenju djeca domaćih ljudi. Pedesetih godina 9. st. već je stasala druga ili treća generacija negdašnjih avarskih, a tada franačkih podanika koja se rodila u franačkoj državi. Stoga germanska imena ne znače da su plemići Bavarci ili Franci. Ponajbolji primjer pruža sam vojvoda Pribina koji je vjerojatno bio oženjen bavarskom plemkinjom iz

SÓS, 1973, 17.



KOS, 1906, 109, br. 133; Pojedini historičari smatrali su da se darovnica kojom je Ludovik 845. nakon što je sklopio mir s Bugarima, nagradio kneza Pribinu sa sto kmetskih selišta odnosi na hrvatsku rijeku Vuku. Tako recimo: HAUPTMANN, 1923, 344; KLAIĆ, 1983, 17–20; BUDAK, 1994a, 203. Nada Klaić je smatrala da je Pribinov feud mogao obuhvaćati zbog rijetke naseljenosti čitav kraj u dravsko-savskom međurječju, dakle kasniju srednjovjekovnu Srijemsku i Vukovsku županiju (KLAIĆ, 1983, 17–20). Drukčija mišljenja vidi: SÓS, 1973, 35–41; BÓNA, 1998, 45; F. Šišić je mislio da je riječ o rječici Sloboštini ili Liješnici u današnjoj zapadnoj Slavoniji: ŠIŠIĆ, 1925, 342–344, bilješka 49 s pregledom starijih mišljenja.

389



390



391 392



393



394

148

KOS, 1906, 104–105, br. 125; SÓS, 1973, 29–47.

O određenom problema oko lokalizacija imena vidi kod: TÓTH, 2000, 439–456.

KOS, 1906, 112–113, br. 138. KOS, 1906, 114–115, br. 142.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

obitelji Wilhelmina pa je njegov stariji sin nosio germansko ime Chezil (Kocelj), a mlađi slavensko ime Unzat. 395 Treba također pretpostaviti da je među njima bio i pokoji klerik s bavarsko-franačkog područja pa onda i zaista pokoji bavarski, alamanski ili franački plemić koji je dobio feud na „novostečenom“ području. Vrlo je neobičan poredak imena u kojem se najprije pojavljuju pretežno slavenska, a potom pretežno germanska osobna imena. Pojavljuju se sljedeća imena svjedoka: Chezil, Unzat, Chotemir, Liutemir, Zcurben, Siliz, Wlkina, Witemir, Trebiz, Brisnuz, Zuemin, Zeska, Crimisin, Goimer, Zistilo, Amalrih, Altwart, Wellehelm, Fridepercht, Scrot, Gunther, item Gunther, Arfrid, Nidrih, Isanpero, Rato, Deotrih, item Deotrih, Madalperht, Engilhast, Waltker i Deotpald. 396 Danas se slična imena gotovo uopće ne nalaze u srednjoj Europi, pa ni među Hrvatima ni Slovencima, ali ni među drugim Slavenima, no neka se ipak mogu naći ili prepoznati u toponimima u srednjoj i južnoj Europi ili su se na neki drugi način očuvali u prostoru ili govoru. Godinu dana nakon toga počelo se s uređenjem crkve sv. Hadrijana u Blatnogradu. 397 Iz Conversio dalje saznajemo i za druga mjesta u kojima je salzburški nadbiskup posvetio crkve. 398 U pokušajima njihove ubikacije razvidno je da se većina nalazila u zapadnom dijelu salzburškog misijskog područja i to pretežno južno i zapadno od Blatnog jezera. Godine 856. kralj Ludovik postavio je svojeg sina Karlmana za upravitelja bavarske Istočne marke. 399 Oko 859. biskup Oswald, sufragan salzburškog nadbiskupa, postavljen je da se brine o Slavenima. 400 Spominje se grof Odorik (Odoiricus, Odalrih) oko Savarije. 401 Godine 861. vojvoda Pribina više nije bio živ. Poginuo je u ratu s Moravljanima, a njegov je

395



396



397



398



399



400



401

DOPSCH, 2002, 270, bilješka 63. Vrlo je zanimljivo da bi Pribina još dok je bio pogan, a obnašao funkciju kneza u Nitri bio oženjen nekom neznanom plemkinjom iz bavarske grofovske rodbine Wilhelmina (WOLFRAM, 2012, 340–353; ŠTIH, 2014, 15). To je moguće, ali ipak podosta neobično. Možda je pisac nešto pobrkao, a nije isključeno da je on mogao biti pokršten od salzburške misije već u Nitri kad i njegov sin Kadolah (Kocelj). KOS, 1936, 136; GRIVEC, 1985, 62; WOLFRAM, 2012, 74. interpretaciju imena vidi na str: 188–189. Unzat se zajedno s Pribinom i Margaretom spominje u Čedadskom evanđelistaru. Herwig Wolfram pretpostavlja da je to drugi Pribinov sin (WOLFRAM, 2012, 188–189). Prema Heinzu Dopschu uz Unzata i Pribinu spominje se 13 slavenskih i ne manje od 17 bavarsko-franačkih plemića (DOPSCH, 2002, 274). KOS, 1906, 131, br. 167; Conversio c. 11 (WOLFRAM, 1979, 54) Postmodum vero roganti Priwinae misit Liuprammus archiepiscopus magistros de Salzpurc murarios et pictores, fabros et lignarios. KOS, 1906, 116–117, br. 143; 119, br. 149; 129, br. 163; 150, br. 196; 152, br. 199–202; 154–155, br. 206; 174, br. 232. KOS, 1906, 119, br. 149. KOS, 1906, 130, br. 166.

KOS, 1906, 133–133, br. 170; 134–136, br. 172.

149

Povijesni izvori

sin podijelio neke posjede freisinškoj crkvi. 402 Iste te 861. Karlman je u Istočnoj marki zamijenio neke stare vojvode novima i proširio svoj državni dio do rijeke Inn. 403 Prema kasnijim zbivanjima razvidno je da je Pribinov sin Kocelj nastavio upravljati područjem između Rabe, Dunava i Drave. 404 U Koceljevo doba 866. ili početkom 867. došli su u Blatnograd bizantski misionari, poslani u Veliku Moravsku, Konstantin i Metod koji su bili na putu za Rim. 405 Njihov dolazak imao je za posljedicu da su franački misionari napustili Blatnograd. Vojvoda Kocelj održavat će korespondenciju s papom u Rimu, što govori o praksi toga doba prema kojoj su i franački pokrajinski upravitelji održavali veze s Rimom i papom. To je vrlo važno imati na umu jer se korespondencija hrvatskog vojvode Branimira s papom u Rimu vrlo često drukčije tumačila, često kao nepobitni dokaz i priznanje hrvatske samostalnosti. Kocelj je uspio pridobiti Metoda da i njegovu provinciju priključi svojoj novoj crkvenoj provinciji za koju je imenovan nadbiskupom. 406 To također govori o njegovoj umiješanosti i autonomnosti u odnosu na središnju vlast. No to još uvijek nije značilo da je on neovisni vladar već samo franački vojvoda, upravitelj provincije sa širokom autonomijom. Daljnji događaji koji će uslijediti, pa možda i vrlo kratko zadržavanje nadbiskupa Metoda na njegovu području, mogu ići u prilog tezi da je to nastojanje, u konačnici, ipak bilo osujećeno od središnje vlasti. Pitanje je samo u kojoj je mjeri to bilo u suprotnosti s politikom franačkog dvora i je li u tim nastojanjima imao podršku cara i kralja, tim više što je Metodova nadbiskupija trebala obuhvatiti uz dvije franačke provincije pretežno naseljene Slavenima (Velika Moravska i Panonija) možda i krajeve koji su tada još bili izvan dosega franačke vlasti na istoku Karpatske kotline.

402



403



404



405



406

150

KOS, 1906, 137, br. 174; quod illi (sc Cheziloni) successit moriente patre suo Priwina quem Maravi occiderunt (Conv. Bag. et Carant. c. 13 (MG. SS., XI, 14): KOS, 1906, 139, br. 178). Pribina se zadnji puta spominje 860. kada daruje samostan u Niederalteichu (WOLFRAM, 2012, 198). On je vjerojatno poginuo u ratu što ga je poveo Karlman udruživši se s velikomoravskim vojvodom Rastislavom protiv svoga oca kralja Ludovika. Tada je Karlman prognao stare vojvode kojima je bila povjerena briga oko Panonske i Karantanske granice; Pribina je očito bio pristaša kralja Ludovika (KOS; 1906, 137, br. 175, bilješka 5), Da je u tim sukobima poginuo Pribina smatra i H. Wolfram (WOLFRAM, 2012, 198).

KOS, 1906, 137–138, br. 175–176; 139, br. 179; 141–142, br. 182–183; 149, br. 194; Erchanberti Breviarium (MG. SS, II, 329): …ut primogenito suo bellicosissimo Carlomanno Noricum et partem barbarum nationum gubernandos committeret... Dakle, spominje se Norik i dijelovi gdje su prebivali barbarski narodi; vjerojatno je riječ o Avariji (Huniji). Norik se vjerojatno odnosi na Karantaniju. KOS, 1906, 140–141, br. 181.

BRATULIĆ, 1992, 75–76; GRIVEC, 1985, 59–63. U Žitju Konstantinovu (ŽK 15) piše da su sveta braća od Rastislava i Kocelja isprosili devet stotina zarobljenika i otpustili ih. Ako je to točan podatak riječ je o vrlo velikom broju zarobljenika. GRIVEC, 1985, 85–87.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

Sl. 57: Čedadski evanđelistar (fol. 5). Fotografija iz Fototeke Odsjeka za arheologiju u Zagrebu (darovao: Marin Zaninović).

U kontekstu tih zbivanja možda možemo promatrati i pisma koja je papa 873. poslao slavenskom vojvodi Mutimiru (Montemero ducem Sclaviniae).407 To je bilo otprilike onda kada je Metod bio oslobođen. U

407

RAČKI, 1877, 367–368; Iohannes VIII. papa Domagoi, MGH, Epistole, VII, 278.

151

Povijesni izvori

dva odlomka iz dva pisma pape Ivana VIII. (872. – 882.) vidljivo je da su u Mutimirovu zemlju došli razni svećenici koji su lutali bez hijerarhijske veze pa su, zbog toga, djelovali protiv crkvenih kanona. Počinili su, štoviše, brojna nedjela protiv Božjih zakona, a u drugom odlomku papa opominje Mutimira da se, po primjeru svojih predaka, nastoji, koliko može, obratiti Panonskoj biskupiji (ut progenitorum tuorum secutus morem quantum potes ad Pannoniensium reverti studeas diocesin) i pastirskoj brizi njezina biskupa, koga je već postavila stolica sv. Petra u Panoniji.408 Franjo Rački je prvi iznio tezu da taj vojvoda nije bio srpski vladar, nego iz sjeverne Hrvatske i Slavonije, iako te zemlje tada nisu bile samostalne. To područje između Save i Drave doticalo je kod donjeg toka Save granicu s Bugarskom, pa se pri oživljavanju Sirmijske crkve moglo raditi jedino o tom području, tim više što je Beogradska biskupija pripadala pod Bugarsku crkvu.409 Tu su posve otpali vladari koji nisu bili vezani uz Panoniju, već uz Dalmaciju ili neku drugu provinciju istočno od Dalmacije, kao što su hrvatski ili posebno srpski kneževi jer je između srpskog područja i Panonije bila Bugarska za koju je papa imao druge planove.410 Ovdje je nesumnjivo riječ o nekom slavenskom

408



409



410

152

ŠIŠIĆ, 1925, 398; KOŠĆAK, 1981, 81 i 320; MARGETIĆ, 2008, 27–32. Iohannes VIII. Montemero duci (in A): Montemero duci Iohannes VII Presbiteri illic absoluti et vagi ex omni loco adventantes quedam aecclesiastica contra canones oficia peragunt, immo numerosa, cum sint ascephali, scelera contra Dei precepta committunt; Idem Montemero duci Sclavanie inter caetera, B) Quapropter ammonemus te, ut progenitorum tuorum secutus morem quantum potes ad Pannonensium reverti studeas diocesin. Et quia illic iam Deo gratias a sede beati Petri apostoli episcopus ordinatus est, ad ipsius pastoralem recurras sollicitudinem. (Joannes episcopus Montemero Duci Saluinicae... Admonemus te, ut progenitorum tuorum secutus morem, quantum potes, adpannoniensium reuerti studeas dioecesim; et quia iam illic, deo gratias, a sede beati Petri apostoli episcopus ordinatus est, ad ipsius pastoralem recurras sollicitudinem) (MGH, Epistole, VII, 282; ŽIVKOVIĆ, 2013, 44). RAČKI, 1877, 368; MARGETIĆ, 2008, 31. Prema mišljenju Franje Račkog taj vojvoda Mutimir je u pismu pape Ivana VIII. knez donje Panonije, nasljednik Ljudevita i Ratimira (i Braslava (RAČKI, 1877, 368), koji se, budući da je ovisan o franačkom dvoru, ustručavao potpasti pod panonsku dijecezu, protiv koje se tolika vika digla u Njemačkoj i dodaje da je najvjerojatnije da je to područje sredinom 9. st. izgubljeno za Akvilejsku patrijaršiju i prepušteno splitskoj metropoliji, ali da nije sigurno da je ona tamo doista obavljala jurisdikciju jer je tamo postojalo kneževstvo pod vrhovnom franačkom vlašću (RAČKI, 1877, 367–368; RAČKI, 1881, 116–117; MARGETIĆ, 2008, 31).

Franjo Rački (ranije mišljenje 1859. da je srpski veliki župan); F. Rački (RAČKI, 1877. da je hrvatski vojvoda između Drave i Save u Slavoniji prethodnik (praedecessor) Braslava; Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić (citiraju Račkog) pa i Svetozara Rittig (da je hrvatski vojvoda u Slavoniji); Marko Perojević (dalmatinsko-hrvatski vojvoda - naziv biskupa pannoniensium ispravio je u nonensium), a Ferdo Šišić (da je srpski vladar), isto tako i MGH (Serborum), a u novije doba jasno MARGETIĆ, 2008, 31 (da je slavonski vojvoda). Vidi i: GRIVEC, 1985, 108–109; MARGETIĆ, 2000, 281–284. Mišljenje F. Šišića da je ovdje riječ o srpskom knezu Mutimiru, bizantskom vazalu nekako je prevladalo u hrvatskoj historiografiji (KOŠĆAK, 1981, 320–321) Iako je Mutimiru …sigurno bilo teško provesti papin naputak u život, osobito zbog geografskih poteškoća, o kojima jedva da su tada u Rimu imali jasnijih pojmova… (ŠIŠIĆ, 1925, 398; MARGETIĆ, 2008, 28–29). Da je srpski knez odnosno možda nečiji drugi npr. bugarski knez bio je mišljenja Tibor Živković (ŽIVKOVIĆ, 2013, 44–45).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

vojvodi koji je, kao i njegovi prethodnici, bio vezan uz Panoniju.411 Naravno, problem nastupa kad ga se pokuša smjestiti u prostor. Ako je slijediti logiku kome su papina pisma upućivana, tada bi on nesumnjivo mogao biti neki od vojvoda u Gornjoj ili Donjoj Panoniji. Papino pismo Montemeru nalazi se između dva pisma upućena knezu i panonskom prvaku Gozili (Kocelju).412 Spominjani nered zaista bi se mogao povezati i sa zbivanjima u Koceljevu kneževstvu nakon dolaska Metodovih učenika, ali je to ipak manje vjerojatno jer je papa odobravao bizantsku misiju u Panoniji, stoga bi prijekor zbog nereda koji je učinjen već ustanovljenoj crkvenoj provinciji, koju su utemeljili akvilejski i salzburški misionari, više trebao pogađati neku drugu, a možda i bizantsku misiju u Bugarskoj koja je djelovala bez papine dozvole.413 Teško je da je riječ o frazi, jer je prema drugim pismima razvidno da je papa dobro upućen u zbivanja u tome dijelu Europe. Vojvoda Mutimir je vrlo vjerojatno vladar Slavena u bugarskom dijelu Donje Panonije koji je, iako na nekadašnjem akvilejskom misijskom području, izvan realne franačke crkvene jurisdikcije. On se kao bugarski saveznik vjerojatno okrenuo prema Bugarskoj gdje se počela pod patronatom patrijarha u Carigradu obrazovati nova crkvena provincija. Možda bi se tako moglo lakše objasniti zašto papa moli hrvatskog vojvodu Domagoja da, kroz svoju zemlju, propusti papine poslanike u Bugarsku. Najvjerojatnije Mutimir nije Braslavov prethodnik jer je njegovo kneževstvo bilo vrlo dobro povezano s Akvilejskom patrijaršijom, o čemu svjedoče arheološki, a posredno i povijesni izvori, pa će njegovo vojvodstvo vjerojatno postati sastavni dio obnovljene Salonitanske

411



412



413

Zanimljivo je da se u relativno kratkom vremenu pred kraj 9. st. pojavljuju trojica vojvoda s imenom Mutimir ili vrlo sličnim imenima (Muncimir, Muntimer, Montemer) prema istodobnim ili nešto kasnijim povijesnim izvorima: najpoznatiji je hrvatski prvak, gospodin i vojvoda Mutimir (princeps i domino meo Muncimiro glorioso duce), potom nešto kasnije u spisu prema DAI cara Konstantina Porfirogeneta spominje se srpski knez Mutimir (Mουντιμῆρος), koji bi vladao pred kraj 9. st., a u papinu se pismu spominje i „panonski“ vojvoda Mutimir (Montemero) (RAČKI, 1877, 367–368). To što su nam poznata dvojica vojvoda koji imaju slično ime i vladaju određenim područjem, ne znači da nije postojao treći s istim ili sličnim imenom. Postoji određeni kontinuitet toga imena u Panoniji jer se, istina podosta kasnije, u vrijeme vladavine kralja Bele II. (1131. –1141.) spominje varaždinski župan Beléé (comes de Garestin) i njegov nasljednik Mothmer (CD, II, 177).

MGH, Epistole, VII, 282–283. U traktatu Crnorisca Hrabra spominje se Kocelj knjaz blatenski. To je najstariji zapis o tome kako se zvalo područje ili mjesto pod upravom kneza Kocelja (velikomoravski vojvoda Rastislav tj. Rastica kako je zapisan je u istom tekstu knjaz Moravski). To mjesto ili kraj se zove Blatno ili Blatensko. Blatenski može označavati područje uz Blatno jezero doslovno danas Balaton ili samo mjesto Blateno, Blatno (Blatnograd) (Josipu Hamu, Staroslavenska čitanka, Zagreb, 1971, 53).

Bizantska misija u Velikoj Moravskoj djelovala je uz papinu dozvolu pa je stoga to bio projekt podržan od pape. U to doba papa pokušava igrati važnu ulogu u osnivanju i obnavljanju starih metropola. To mu ne polazi za rukom u srednjoj i južnoj Europi: u osnivanju Salonitanske metropolije istisnuo ga je akvilejski patrijarh kao i u osnivanju bugarske crkvene provincije carigradski patrijarh. A pokušaje osnivanje Sirmijske (Panonske i (Veliko)Moravske) metropolije opstruirala je Salzburška metropolija.

153

Povijesni izvori

(Splitske) metropolije.414 Srpski knez to nikako nije bio jer između područja kojim je vladao srpski knez i Panonije nema nikakvih poveznica. Papa je molio hrvatskog vojvodu Domagoja da propusti poslanike, stoga Hrvatska vjerojatno graniči s Bugarskom ili graniči s nekim od bugarskih saveznika.415 Slijedom navedenog razmišljanja taj vojvoda Mutimir (Montemer) je bio ili gornjopanonski vojvoda, jedan od Koceljevih suvladara i nasljednika prije spajanja blatnogradskog feuda s Donjom Panonijom pod vojvodom Braslavom, prethodnik vojvode Braslava u Donjoj Panoniji između rijeka Drave i Save, što bi značilo da se papa miješa u akvilejsko misijsko područje, ili jedan od Ratimirovih nasljednika u istočnom sirmijskom djelu Panonije, što je ipak vjerojatnije. Njegovo se područje mora tražiti na nekadašnjem akvilejskom misijskom području, zato se od njega traži da se vrati pod okrilje Rima, koje su držali tada Bugari i bugarski saveznici, a to je istočni sirmijski dio Panonije. Iako je riječ o tome da je nadbiskup Metod postavljen na stolicu sv. Andronika, nije postavljen u Sirmij jer bi time papa reformu istočnih dijelova salzburške metropolije protegnuo na akvilejsko misijsko područje, što očito nije bilo oportuno pa zbog toga nekadašnje metropolijsko središte Sirmij namjerno nije spomenuto. Papa se ipak posredno umiješao u akvilejsko područje time što je jednog tamošnjeg vojvodu pozvao da se okrene prema Metodu i panonskoj dijecezi, a ne prema Carigradu koji je započeo s djelovanjem, bez odobrenja, u Bugarskoj.

414



415

154

Teritorij Sisačke, odnosno Zagrebačke (i Zagorske i Pokupske) biskupija neće se poklapati sa starijim misijskim podjelama prema kojima je rijeka Drava bila granica među metropolijama, već će sadržavati prostor i južno i sjeverno (Bekšinski arhiđakonat) od rijeke Drave. To je situacija koja kao da podsjeća na braslavovo vrijeme koji je upravljao gotovo istim ili sličnim (nešto prostranijim) teritorijem s obje strane rijeke Drave.

Ako su, po Šišićevu mišljenju, sredinom 9. st. Bugari vladali Srijemom i ravnom Slavonijom (očito, istočno od Požeške kotline), kako je papa mogao pisati srpskom vladaru Mutimiru da dopusti crkvenu vezu srpske države s Panonskom nadbiskupijom? (MARGETIĆ, 2008, 31). Hrvate vojvode Domagoja ne nagovara se na to da se priključe panonskoj dijecezi, stoga vjerojatno i Srbi, koji također nastanjuju dio provincije Dalmacije, nisu bili obuhvaćeni tim planovima. Vidi i: GRAČANIN, 2008, 17. Da je vjerojatno riječ o srpskom vojvodi, pretpostavlja i: ŽIVKOVIĆ, 2012, 174; ŽIVKOVIĆ, 2013, 44–46. U prvom pismo je papa Ivan VIII pisao protiv nekih svećenika, acephala koji su propovijedali contra canones. T. Živković je smatrao da se ti acephali mogu jedino povezati sa crkvom u Srbiji koja je prethodno bila pod Rimom, a tada je došla pod Carigrad i u kojoj su mogli djelovati svećenici ali nije postojala kanonski uređena provincija. To bi pismo bilo jedini preživjeli dokaz da je bizantski car Bazilije doista pokušao organizirati crkvu na tome području pod vodstvom duhovnog Carigrada. Papa moli kneza Mutimira, koji se također spominje u DAI u poglavljima: 32, 43, 52, 59, 65, da se vrati pod Rim (ŽIVKOVIĆ, 2013, 44–46 ). Unatoč iznijetim tezama o tome da su postojali organizirani pokušaji da se dio nekadašnje rimske provincije Dalmacije koji je bio nastanjen Srbima pokrsti iz Rima za to ne postoje nikakvi dokazi ni u povijesnim izvorima, ali ni u arheološkim istraživanjima. Poput mnogih drugih slavenskih naroda u ranije doba i „starosrpska“ groblja su arheološki gotovo neprepoznatljiva do 10. st. Stoga je dosta teško govoriti, istina na sadašnjem stupnju istraženosti da je kristijanizacija toga područja počela tako rano.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

Sl. 58: Podjela franačkih istočnih provincija nakon 828. Gore - grofovije koje pripadaju pod Bavarsku istočnu marku; Dolje - Istra i Hrvatska (Dalmacija i Liburnija) kao dio Talijanskog Kraljevstva.

Karlman je nakon višekratnih političkih obrata i povezivanja s Moravljanima protiv vlastita oca napokon 865. dobio od oca na upravljanje Bavarsku i s njome Istočnu marku (Noricam, id est Baioariam, et marchas contra Sclavos et Langobardos).416 Nakon očeve smrti 876. Karlman je dobio Bavarsku, Karantaniju, Panoniju i slavenska kraljevstva Češku i Veliku Moravsku.417 Godine 862., u doba velikih unutrašnjih previranja u Franačkoj, po prvi se put spominje novi, nepoznati narod koji se nazivao Ungrima, riječ je o starim Mađarima, koji su opustošili Kraljevstvo.418 To je njihov prvi spomen u ljetopisima. Oni se spominju i sljedeće, 863., kao narod koji je napao kršćane. U izvorima iz druge polovine 9. st. sve se više spominje dodjela posjeda, iz čega je razvidno da su različiti procesi,

416



417



418

KOS, 1906, 153, br. 203–204; KOS, 1906, 180–181, br. 242. KOS, 1906, 180–181, br. 242.

Annales Bertiniani a. 862, 60: Sed et hostes antea illis populis inexperti, qui Ungri vocantur, regnum eiusdem populantur (MMFH, 2008, 73, bilješka 8; WOLFRAM, 2012, 239–243).

155

Povijesni izvori

prije svega uvođenje feudalizma, doživjeli svoj veliki zamah. Spominju se plemići i kmetska selišta, dvorovi i različita darovanja, a među njima kler i vlastela koja nose svetačka, kao i narodna germanska i slavenska imena. Zanimljiva je isprava kojom se Salzburškoj nadbiskupiji daju neki posjedi, odnosno omeđena kmetska selišta (manos) s izoranom ili zemljom pripravnom za oranje oko Labnice (Labenza ad Wisitindorf), ukupno njih osam, koja imaju oko 45 ili oko 90 jugera (orala ili jutara: oko 5755 m²) oranica i šuma.419 Salzburški nadbiskup Theotmar (Dietmarus) je 874. posvetio crkvu u Ptuju (ad Bettowe ecclesia) koju je podigao grof Gozwin (Gozwini (Gozwizi) comitis) koji bi upravljao feudom nakon smrti Kocelja i nastupanja Karlmana 876. oko dvije godine ili je tu ipak riječ ipak možda o Kocelju komu je ime pogrešno napisano.420 Tada je vjerojatno tim dijelom Gornje Panonije, između Blatnog jezera i rijeke Drave, na jugu upravljao Kocelj koji je naslijedio svog oca Pribinu.421 To je očito druga crkva u mjestu koje je prije bilo u vlasti Pribine.422 Dvije crkve u jednome mjestu govore o njegovoj veličini i značenju. Vrlo je zanimljivo da je još tada crkvom u Gornjoj

KOS, 1906, 149, br. 193.



Prema ispravi iz 861. Kocelj, slavenski knez (grof) comes de Sclauis nomine Chezul, darovao je svoj posjed Uuampaldi (prope Pilozsuue) pokraj Blatnog jezera s vinogradima, travnjacima i šumom crkvi Majke Božje u Freisingu (KOS, 1906, 137, br. 174). Iako je Kocelj franački upravitelj provincije, u darovnici se naziva slavenskim knezom, što bi trebalo biti otprilike u rangu franačkog grofa i kneza (comes). (Slično je i knez Branimir hrvatski vojvoda: +BRANIMIRO COM(mes) DVX CRUATORV(m) COGIT… (Šopot kod Benkovca) ili gospodin (gospodar) i vojvoda Slavena: DOM(i)NO B(ra)NNIMERO DUX SLCAUORUM (Nin) i DOMNO (Br)ANNI(mero) DVCI… (Otres kod Bribira) itd. (DELONGA, 1996, sl. 130, PL. LV; sl. 174, PL. LXVIII; sl. 182, PL, LXXI).

419



420

421



422

156

Auctar. Garst. ad a. 874 (MG. SS, IX, 565); Annal. s. Rudberti Salisburg. a.I a. 874 (MG. SS, IX 770); KOS, 1906, 174, br. 232; GRAFENAUER, 1970, 158–159; ŠTIH, 1996a, 539–540; MMFH, 2008, 135; ŠIŠIĆ, 1914a, 42. i bilješka 3: …ostaje neriješeno pitanje, tko je taj comes Gozwin spram dux-a Kocela; zar nije mogao biti i podčinjen Kocelu, kao neki glavar u ptujskom gradu? Posljednja vijest o Kocelju (Chezil, Cozil, Chozil, Gozil) je iz 873., i to u jednom fragmentu pisma pape Ivana VIII. (Mon. Germ. hist. Epistolae t. VII (Berlin, 1912), 282. i 283). Kocelj je umro između 873. i 880., ali gdje je i kako je umro, ne zna se te nije poznato. A. Cs. Sós prenosi mišljenje Františeka Dvornika o tome da je Kocelj poginuo u sukobu s Hrvatima koji su podigli ustanak u vrijeme vladavine vojvode Domagoja 876, ali smatra da je on ipak tajanstveno nestao iz izvora (SÓS, 1973, 31). O tom problemu pisao je Bogo Grafenauer dokazujući da Kocelj (sin Pribinov) nije jednak Kocelju spomenutomu u DAI i da nije poginuo u sukobu s Hrvatima jer su se oni odvojili od Franačke na drugi način (GRAFENAUER, 1952-1953, 171–190 s pregledom starijih mišljenja). U novije doba H. Dopsch je ponovno povezao smrt Koceljevu s hrvatsko-franačkim ratom vođenim oko 876. (DOPSCH, 2002, 268–294). Zapis bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u DAI o hrvatskom ustanku protiv franačke vlasti, kao і о pogibiji franačkoga vazala i vojskovođe u Hrvatskoj, panonskoga kneza Kocelja treba staviti u vrijeme hrvatskog kneza Domagoja, njegovih sinova i kneza Zdeslava, dakle između 876. i 879. (ŠIŠIĆ, 1914a, 41–43). Nada Klaić je također smatrala da se borba dalmatinskih Hrvata protiv Franaka odnosi samo na Domagojevo i Branimirovo doba i da s panonskim Slavenima nema nikakve veze (KLAIĆ, 1987, 16). Jochen Giesler, smatra da također da je Kocelj poginuo 876. u ratu s Hrvatima koji su podigli ustanak (GIESLER, 2008, 398). O tome isto i: ŽIVKOVIĆ, 2012, 138–139.

KOS, 1906, 129, br. 163.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

Panoniji trebao upravljati nadbiskup Metod. To posvećenje dolazi u vrijeme kad je očito Salzburška nadbiskupija ponovno preuzela kontrolu nad provincijom nakon, zasigurno, kako je to posvjedočeno i u Conversio, dolaska novog učenja filozofa Metoda.423 Godine 877. Karlman je u Italiju u rat protiv kralja Karla poveo vojsku sastavljenu od „Noričana“, vjerojatno Karantanaca i Bavaraca i raznih Slavena, najvjerojatnije panonskih.424 Borbe oko premoći pojedinih pretendenata na franačko prijestolje posebno će se razmahati u narednom vremenu, što će dovesti do sve veće autonomije regionalnih upravitelja, pa i do osamostaljivanja pojedinih sastavnica Franačkog Carstva, kao što je to slučaj s Hrvatskom.

Sl. 59: Zalavár (Burg). Grozdolike pozlaćene srebrne filigranske naušnice iz groba 71 (1-2) i srebrna filigranska naušnica iz groba 307 (3), 9. st. (prema: SÓS, 1963, 42–43, 46, T. XLVII, 1-2, 5). Kostur iz groba 71 (žena 23 - 27 godina) bio je položen u drveni sanduk, a uz naušnice su u grobu nađena dva prstena i željezni nož.



423



424

WOLFRAM, 2012, 80–81 i 202.

MMFH, 2008, 112, bilješka 4. Noričani se spominju i godine 884. kad se kralj Karlman sastao sa Svatoplukom (Zu(u)entibaldo) (MMFH, 2008, 113, bilješka 3).

157

Povijesni izvori

b) Drugo doba od 880. do 907. – ratovanje s Velikom Moravskom, mađarska pustošenja, rasap franačke uprave u Panoniji

Nakon što je umro kralj Karlman 880., njegov sin Arnulf zadržao je samo Karantaniju i Panoniju a u njoj se, kako piše u dostupnim izvorima, nalazi dobro utvrđen grad do kojeg se teško pristupa kroz močvare, a ime mu je Blatnograd (Mosaburch).425 Ime pokrajine Karantanije polako se širilo i na franačku Gornju, ali i na zapadne dijelove Donje Panonije.426 Godine 881. spominje se bitka s Mađarima kod Wenie (Beča) i s Kovarima (Kowaris / Kabarima) kod Kulmita (Kulmerg ili Pöchlarn kod Melka).427 Godine 883. i 884. po Panoniji je pustošio velikomoravski vojvoda Svatopluk (Zuentibaldo).428 Ta razaranja i pustošenja bila su početak rasapa toga dijela Franačkog Carstva. Nije isključeno da je već tada, uslijed Svatoplukova prodora u Panoniju, jedan dio stanovništva napustio sjeverne dijelove Panonije i preselio se južno i zapadno od Blatnog jezera.429 Nije isključeno

KOS, 1906, 194–195, br. 259. …in quo situm est castrum munitissimum, quod Mosaburch nuncupatur, eo quod palude impenetrabili locus vallatus, difficillimum adeuntibus praebeat accessum…



GRAFENAUER, 2000, 247–252; O tome posebno: ŠTIH, 1996, 215–231.



KOS, 1906, 202–205, br. 267–268.

425

426



427

428



429

158

MMFH, 2008, 135, bilješke 1–3; WOLFRAM, 2002, 89–98. Vrlo je zanimljiv podatak iz Žitja Metodova u kojem se spominje da se, tada već nadbiskup Metod, sastao s ugarskim kraljem i to oko 884. Prevoditelj Žitja Metodova Josip Bratulić smatra da je to možda greška nastala u kasnijem prepisivanju i da se susreo s franačkim kraljem Karlom Debelim, što je također moguće. Vidi: BRATULIĆ, 1992, 116–117, posebno bilješka 1 na strani 116 i 117. Peter Štih smatra da se ne radi o ugarskom, već također o franačkom kralju s kojim se Metod tobože susreo 884. ili se mora iskonstruirati jedno putovanje u Etelköz prilikom njegova puta u Carigrad 882. (ŠTIH, 1983, 185). Moguće je i jedno i drugo, odnosno on se mogao susresti s ugarskim kraljem, tj. s nekim od mađarskih plemenskih prvaka, vojvodom ili s franačkim kraljem (a kad već domišljamo s kojim se kraljem mogao susresti, možda je prepisivač Žitja Metodova mislio unijeti bugarskog kralja, možda da se tako dodvori strukturama na čijem je teritoriju vjerojatno prepisivanje izvršeno, a ne ugarskog, ako se s ijednim kraljem uopće susreo), jer su nadbiskupa Metoda kao pripadnika najvišega bizantskog staleža jer je on, naime, bio iz kneževske porodice i otac mu je upravljao Solunom, što se posebno naglašava u Žitju, očito svi rado primali, i bila su mu otvorena ona vrata koja drugima, nižeg staleža, nisu bila. No okolnosti koje su se događale prije susreta jer su ga neki od toga susreta s ugarskim kraljem (tada vjerojatno vođom nekog od klana ili plemena) odvraćali, možda govore ipak više u prilog točnosti izričaja. Naravno, kako su sačuvani samo kasniji prijepisi moguće je da su po svom nahođenju prepisivači ponešto dodali ili oduzeli! Vjerojatno o posljedici toga pustošenja govore bavarski biskupi u pismu papi oko 900. kad navode da su u Panoniji zapaljene crkve i da više nema nijedne u njihovoj pokrajini i da se putujući kroz nju ne može vidjeti ništa drugo nego opustošena zemlja (KOS, 1906, 245, br. 324).

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

da je vojvoda Svatopluk jedno vrijeme držao prostor od Bečke šume pa sve do rijeke Rabe.430 Ali nikako nije moguće da je držao makar i kraće vrijeme teritorij sve do rijeke Drave.431 Godine 885., prigodom sklapanja mira između vojvode Svatopluka i cara Karla III. (881. – 887.), u njegov logor podignut na gori Komiani (Monte Comiano)432 u blizini rječice Tulln koja je tada bila granica između bavarske Istočne marke i Velike Moravske, stigao je i vojvoda Braslav (Brazlowoni duce) koji je tada vladao (qui in id tempus regnum) prostorom između Drave i Save (inter Dravo et Savo flumine tenuit).433 Tom se prigodom vojvoda Braslav po prvi put spominje u povijesnim izvorima. Godine 885. preminuo je nadbiskup Metod, a sva njegova postignuća u toj zemlji i njegovoj nadbiskupiji, prije svega uvođenje slavenskog bogoslužja, vrlo su brzo bila izbrisana. Godine 884. i 887. spominje se da je kralj Arnulf s Noričanima i Slavenima ratovao protiv Svatopluka.434 Godine 891. obnovljen je mir s Velikomoravljanima, a sljedeće se godine u Hengistfeldu (Hengistfeldon) kod Wildona južno od Graza kralj savjetovao s vojvodom Braslavom o tome kako da upadnu u Veliku Moravsku.435 Iste te 892. ratuje kralj Arnulf s vojskom sastavljenom od Franaka, Bavaraca i Alamana u Velikoj Moravskoj, a njemu su u pomoć došle i pomoćne trupe sastavljene od Mađara koji su spalili cijelu zemlju.436 U rujnu te godine kralj Arnulf uputio je poslanike s bogatim darovima Bugarima i njihovu kralju Vladimiru, da bi s njima potvrdili stari mir te ih nagovorili da Velikomoravljanima više ne prodaju sol.437 Prema Gardīzījevu izvještaju između Bugarske i Velike

SÓS, 1973, 47–54, sl. 53.



Comagenos in civitatem it monte Cumeoberg… Ann. Einhardi ad. 791.

430



431

432



433



434



435



436



437

Takvo što često se može naći u geografskim atlasima i prikazima u kojima se prikazuje rasprostiranje Velikomoravskog kneževstva od 830. do 895. Da su teze koje zagovaraju zauzimanje Panonije od strane velikomoravskog kneza Svatopluka pogrešne, pokazao je Peter Štih (ŠTIH, 1983, 175–188). Postea veniente Brazlowoni duce, qui in id tempus regnum inter Dravum et Savum flumine u tenuit, suae que miliciae v subditus adiungitur, rex per Carentam (Carinthia vel hodie Cárĕnten audit) in Italiam perrexit; prospere Papia natalem Christi celebravit. Ann. Fuld. V, ad a. 884 (MG. SS, I, 401); MARGETIĆ, 2000, 287–288. MMFH, 2008, 113–114, bilješke 2–4. MMFH, 2008, 121–122. MMFH, 2008, 121–122.

MMFH, 2008, 121– 122. Pojava „velikomoravskih“ naušnica u Sedmogradskoj možda se može povezati s ovom vrlo zanimljivom i unosnom trgovinom 9. st., jednim od rijetkih izvora koji nam govori o privrednoj aktivnosti toga vremena. István Bóna navodi da se sol u sedmogradskoj kopala u Salzburgu, Maroschujvaru i Grubendorfu, a da se transportirala dolinom rijeke Maroš do Tise i dalje (BÓNA, 1990, 103).

159

Povijesni izvori

Moravske je pustinja duga deset dana puta.438 Kako je vojvoda Svatopluk vrebao poslanike koje je kralj Arnulf poslao bugarskom kralju Vladimiru, oni nisu mogli ići uobičajenim putem preko Gornje Panonije, nego su putovali po Braslavovoj zemlji, rijekom Odrom (Odagra), potom po Kupi (Gulpam) i dalje po Savi.439 Nakon što su od Bugara bili dobro primljeni, vratili su se u svibnju sljedeće godine istim putem.440 Zanimljiv je spomenuti pravac puta, odnosno riječni pravci kojima su plovili. Prije svega postavlja se nekoliko pitanja, a jedno je od najvažnijih je li vojvoda Svatopluk mogao prodrijeti sve do Save uzvodno od Siska (do linije Zagreb – Sisak) kad su se poslanici koristili plovnim putem po rijekama Odri i Kupi, što bi nesumnjivo značilo da je kontrolirao gotovo cijelu Donju Panoniju. Poslanici su se koristili zaista neuobičajenim plovnim putem do Bugarske, što znači da nisu plovili nizvodno Dunavom od Bavarske granice prema Sirmijskoj Panoniji koju su tada držali Bugari. Poslanici su jedino mogli biti u opasnosti ploveći Dunavom, i stoga su išli drugim, zaobilaznim pravcem koji se obično nije koristio kod upućivanja poslanstva Bugarima. Put po Odri i Kupi prema Sisku i onda dalje Savom bio je najbolji stari plovni put ako se putovalo sa sjeverozapada prema Neviodunumu (Drnovo na Krškom polju) gdje je bilo riječno pristanište i dalje prema antičkoj riječnoj luci u Sisciji (Sisku) te nije isključeno da je bio korišten još u antičkom vremenu.441 Tim se plovnim putem znatno skraćivalo vrijeme putovanja, a bio je i sigurniji za plovidbu jer se lakše mogu zaobići eventualne prirodne prepreke i brzace na rijeci Savi nizvodno od Zagreba. Još je u novom vijeku postojao riječni rukavac (možda prokopani kanal iz antičkog doba?) koji je spajao rijeku Savu s Odrom južno od Zagreba.442 Nije isključeno da je u to doba Sisak ponovno dobio na značenju i možda su poslanici u njemu mogli dobiti opskrbu i vodiče za daljnje putovanje po bugarskoj zemlji te su iz manjih mogli prijeći u veće i sigurnije lađe. Upravo je u tom vremenu Sisak posvjedočeno bio jedno od središta vojvodstva. U njemu je stajala crkva, pronađen je ulomak predromaničke skulpture, a karakteristični predmeti iz tog doba su luksuzne

BÓNA, 1990, 103, bilješka 19.



Ann. Fuld. V, ad a. 892; MMFH, 2008, 121–122; KOS, 1906, 231, br. 304.

438



439

440



441



442

160

MMFH, 2008, 121–122; RAČKI, 1877, 380. Vrlo je zanimljivo da pisac anala točno zna kuda je poslanstvo išlo. Hrvoje Gračanin smatra da su išli zaobilaznim putem jer je Svatoplukov utjecaj sezao po cijeloj sjevernoj Panoniji, čime su bile prekinute kopnene veze (o zasjedama na kopnenom putu kojim nisu mogli ići doslovno govori izvor), pa je zbog njega Drava postala nesigurnim prometnim pravcem (GRAČANIN, 2011, 190–191). Peter Štih je tako napisao da je Odra rječica, više potok koji teče Turopoljskim poljem i da je pitanje koliko je plovna, a da se po Kupi plovilo nekoliko kilometara do Save i smatra da bi logičnije bilo ploviti po Savi (ŠTIH, 1983, 181.). PETRU – PETRU, 1978, 24; LOLIĆ, 2003, 131–152; LOLIĆ, 2014. Vidi priloženu kartu!

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

četiri četverojagodne naušnice.443 One posredno potvrđuju tezu da je u drugoj polovini 9. ili do prvih desetljeća 10. st. na području grada boravila i vjerojatno bila pokopana osoba koja pripada visokom staležu, što znači da je i Sisak bio sjedište pripadnika visokog plemstva. Sisak se u to doba, bez obzira na pomanjkanje sustavnih arheoloških istraživanja, isticao u odnosu na druga panonska mjesta te je stajao u rangu s Ptujem, Loborom ili čak Zalavárom.444

Sl. 60: Donja Panonija - franački (lijevo) i bugarski (desno) dio. Lijevo - popis grofova i vojvoda prema povijesnim izvorima iz druge polovice 9. st. koji su upravljali područjem između Save i Drave te između Rabe i Drave te objema provincijama zajedno. Desno popis vojvoda u bugarskom dijelu Panonije.

443



444

ŠEPER, 1944, 200–209, Tab. II, 3-5; VINSKI, 1949, 27–28, Tab. IV, sl. 40-42 i bilješka 4; HORVAT, 1954, 99–101, sl. 6 i analogija sl. 7; DEMO, 2014, 69–70. Takve luksuzne naušnice pojavljuju se vrlo rijetko u odnosu na broj grobova. Na groblju na Ptujskom gradu jedan par na cijelom groblju (KOROŠEC, 1950; KOROŠEC, 1999. TOMIČIĆ, 1993, 543–579). Na grobljima u Zalaváru ili Loboru – MBG na više stotina grobova nađena je tek poneka filigranska naušnica.

161

Povijesni izvori

Zemlja pod bugarskom kontrolom počinje otprilike kod Požeške kotline. Iz zapisa cara Konstantina Porfirogeneta proizlazi da su Bugari pod svojim kanom Borisom (852. – 889.), koji je godine 864. na krštenju uzeo ime Mihajlo, napali Hrvate i od njih bili poraženi.445 Iz tog izvješća može se pretpostaviti da su Bugari i Hrvati tada još uvijek kao franački vazali imali zajedničku granicu. Taj se rat, dakle, vodio u vrijeme, tada još uvijek franačkog vazala, hrvatskog vojvode Trpimira i to negdje na sjeveroistoku današnje Bosne, odnosno negdje na granicama rimske provincije Dalmacije i Panonije. Zemlja Srba, koji su držali velik dio Dalmacije, ležala je istočnije od njihove.446 Nešto malo poslije kralj Wessexa Alfred Veliki (871. – 899.) prigodom opisa geografije Europe u vrijeme dok nad Hrvatima vlada vojvoda Branimir opisuje Dalmaciju, Karantaniju pustoš prema Bugarskoj itd.447 Godine 894. su preko Dunava u Karantaniju (i Panoniju), Veliku Moravsku i Bugarsku provalili Mađari i počinili mnoga nedjela, a pustošenja su se nastavila i sljedećih godina.448 Mađari su započeli s naseljavanjem nove zemlje, svoje nove domovine.449 To je datum kojim započinje vjerojatno drugi veći njihov seobeni val, koji će biti spomenut i u DAI. Godine 895. napali su bugarsku granicu i uništili velik dio njihove vojske, a potom su prodrli u dubinu njihova teritorija.450 Tada još uvijek nisu zaposjeli franačku Panoniju, gdje su možda već prije bila naseljena neka druga plemena kao federati. Izvori o narednim godinama njihova boravka u Panonskoj nizini šute, ali se još 899. spominje da se kralj Arnulf njima koristi kao pomoćnim

445

RAČKI, 1877, 360; DAI, 31, 60–64.



ŠIŠIĆ, 1952, 335 i 353, bilješka 17; KLAIĆ, 1975, 227–231; KLAIĆ, 1990, 59; BUDAK, 1994a; 21–22; GOLDSTEIN, 1995, 252; KATIČIĆ, 2003, 91; MARGETIĆ, 2004, 1–42.



KOS, 1906, 233, br. 307. Kabarske, Mađarske i druge stepsko-nomadske vojne družine pojavljuju se u Karpatskoj kotlini već 862., 881., 889. i 892. (MMFH, 2008, 122, bilješka 5 (892). Ann. Fuld. V, ad a. 804 (MG. SS, I, 410); Regin.Chron. ad a. 889 (MG. SS, I, 600)).

446



447

448



449



450

162

Prijevod prema: KATIČIĆ, 2003, 80: I ti Moravljani imaju na zapad od sebe Tirinžane i Čehe i dio Bavaraca, i na jug od sebe na drugoj strani rijeke Dunava jest zemlja Karantanija, na jug sve do gorja koje se zove Alpe,…, Odatle na istok od zemlje Karantanije, iza one pustoši, jest zemlja Bugara. I na istok od njih je zemlja Grka, i na istok od zemlje Moravljana je zemlja Visla, i na istok od nje je Dacija, tamo gdje su bili Goti. Prijevod prema: KATIČIĆ, 2003, 82– 83: „I na zapad od Ahaje uz Sredozemno more je zemlja Dalmacija na sjevernoj strani toga mora, i na sjever od Dalmacije jesu Bugari i Istra, i na jug od Istre je ono Sredozemno more koje se zove Jadran, na Zapadu je ono gorje koje se zove Alpe, i na sjever je ona pustoš koja je između Karantanije i Bugara“. Nema sumnje da Hrvati graniče s Bugarima (MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 24–25), ali to je negdje u Posavini između rijeka Vrbas i Ukrine. Nema govora o tome da bi Branimirova Hrvatska sezala do rijeke Drave (GRAČANIN, 2011, 198), a oslonac za tu tezu traži se u spomenutom djelu Alfreda Velikog (MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 21–25). Ali se s velikom vjerojatnošću može prihvatiti da je Dalmacija u Alfredovu djelu jednaka Hrvatskoj i točni su navodi gdje se kaže da je sjeverno od Dalmacije (Hrvatske) Bugarska, ali i Istra. BÓNA, 1987, 371–372; GYÖRFFY, 1987, 577–613; FODOR, 1996, 13–30. MMFH, 2008, 124–126.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

odredima u Italiji protiv kralja Berengara.451 Nešto prije je kralj Arnulf 896. prepustio Panoniju s Blatnogradom (Pannoniam cum urbe Paludarum) svom vojvodi Braslavu (Brazlowoni) da bi je čuvao.452 Iz izvora nije jasno je li on tada upravljao objema franačkim Panonijama, Gornjom i Donjom. Prostor između rijeke Save i Drave u povijesnim se izvorima uvijek spominje kao Panonija, a prostor sjeverno od Drave u to je doba najčešće spominjan kao dio proširene Karantanije. Fuldski anali ponajviše donose vijesti o zbivanjima u tom vremenu, a oni su kako za datiranje tako i kod geografskih opisa nepouzdani.453 Nije jasno zašto se u izvoru kaže da mu je prepuštena Panonija kad je već velik dio nje imao u svojem regnumu i zbog čega se posebno spominje Urbs Paludarum. Zašto se jednostavno ne kaže da mu je prepuštena cijela Panonija (tota Panonnia), ako mu je ona uopće bila prepuštena ili to iz izričaja treba tako shvatiti? Kao da se u tekstu povijesnog izvora želi reći da mu je prepuštena Panonija, uključujući i Urbs Paludarum, odnosno blatnogradski feud.454 Zemlje sjeverno od Blatnog jezera već su tada bile prepuštene za naseljavanje vjerojatno Mađarima.455 Također nije isključeno da je taj dio već prije bio opustošen i barem začasno držan od Moravljana. Takvo stanje imat će odraza u kasnijim organizacijama prostora. Vojvoda Braslav upravljao je najprije područjem između rijeka Drave i Save i taj teritorij u izvorima je opisan kao njegov „regnum“, što bi značilo da

451



452



453



454

FODOR, 1996, 17. Akvilejski patrijarh Frederik (oko 900. – oko 921.) porazio je Mađare i natjerao ih u bijeg, a to se trebalo dogoditi prije 887. kad je prema spomenu u kronici umro (Chron. patr. Aquil. Alterum) spomenuti franački car Karlo III. To zbilo u vrijeme kad Frederik još nije bio patrijarh, tj. prije 900, ali je možda poslije još što nadodano da se opiše što su ti Mađari učinili, naime spominje se da su Mađari poharali Panoniju i došli do akvilejske granice. Ta je zgoda naglašena i na njegovu epitafu (KOS, 1906, 259–260, br. 334). Nije isključeno da su tada mađarski odredi poslani protiv Berengara koji se 888. proglasio kraljem Italije. Kao podstrekače tog pohoda moravski su Slaveni optužili bavarske biskupe u nekom nepoznatom pismu papi, a njegov djelomični sadržaj poznat je iz odgovara bavarskih biskupa papi na optužbe (KOS, 1906, 243–246, br. 324; MMFH, 2008, 125–126). …imperator Pannoniam cum urbe Paludarum tuendam Brazlowoni (braxlauoni), duci suo, in id tempus commendavit Ann. Fuld, V, ad a. 896 (MG. SS, I. 413); RAČKI, 1877, 881–882; KOS, 1906, 235, br. 313; MMFH, 2008, 125–126. Iz jednog drugog izvora, obiteljske kronike, saznajemo da je car Arnulf prepustio Ratoldu, sinu grofa Sigiharda iz Ebersberga, čuvanje karantanskih granica (KOS, 1906, 234–235, br. 310). WOLFRAM, 2002, 89–98.

RAČKI, 1877, 381–382; WOLFRAM, 2012, 285. Godine 884, vlada područjem između Drave i Save; 896. Panonijom i Blatnogradom; 907. se uz njegov grad(?) odigrala bitka s Mađarima – ako je to tako mjesto bitke je istočno od rijeke Rabe na blatenskom posjedu.

U Conversio piše da se Blatnograd nalazi u Donjoj Panoniji, što je u suprotnost s onime kako se to područje nazivalo prije u franačkim analima ili je Blatnograd tada bio dio Donje Panonije, što je pisac zabilježio, ili je riječ samo o geografskoj perspektivi koja nema veze s upravnim podjelama ionako vrlo često podložne mijenjanju.

455

163

Povijesni izvori

je uživao određenu unutarnju autonomiju456, ako se navedeni njegov „regnum“ može tako tumačiti.

Sl. 61: Četverojagodne naušnice iz Siska (fotografija: Arheološki muzej u Zagrebu; prema: VINSKI, 1970, Tab. I, sl. 1-2, 4).

Vojvoda Braslav je u Fuldskim analima zapisan kao Brazlowoni (Braxlauoni), a možda se pojavljuje i druga verzija (?) njegova imena Priznolawo, quodam Sclavo duce.457 U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: De terra Brasclauo: Zelesena, uxor eius Hesla, Stregemil filius eorum te nešto dalje Brasclauo et uxor eius Uuentescella.458 Priznolawo ili kako je još zapisano Priznolano je možda neki drugi slavenski vojvoda koji se pojavljuje u spisu za 898. i koji vjerno služi svome senioru Arnulfu čijem je vojvodi Liutboldu predao nekog Erimperta koji se pobunio protiv kralja.459 Vojvoda Braslav se nakon 896. ne spominje u izvorima, a ne spominje se ni među poginulima u bitci 907. koja se zbila kod burga koji u imenu malko podsjeća na njega. Riječ je o Brezalauspurchu ili Brezalauspurcu, što se može shvatiti i kao Braslavov burg čije mjesto do danas nije utvrđeno.

456

...Dein vero quidam, qui erat quondam princeps cum ceteris primoribus gentis Baioariorum, nomine Erimpertus (Erimbertus), qui postea rebellis regi suisque extitit, Priznolawo (Priznolano), quodem Sclavo duce, qui et ipse imperatori fidus probatur, comprehensus dinoscitur, et a Liutbaldo, strenuo comite... (Ann. Fuld, V, ad a. 898 (MG. SS, I. 413–414); KOS, 1906, 240, br. 322). MMFH, 2008, 128. U Aventinovu djelu Annales Boiorum inače se nalazi i verzija Vratislav, tj. Vratislaus vojvoda Poloniae ulterioris (recte: Pannoniae).

457



458



459

Peter Štih napose ističe da taj „regnum“ (Ann. Fuld. Ad. A 884. 892) znači unutarnje samostalno kneževstvo bez franačke upravne organizacije (grofovija) (ŠTIH, 1983, 185.). Vladimir Sokol smatra da je Braslav hrvatski knez (SOKOL, 1990, 193–195; SOKOL, 1996, 85).

164

RAČKI, 1877, 382–384; KOS, 1906, 249, 252, br. 328.

Ann. Fuld, V, ad a. 896 (MG. SS, I. 414); P. Štih također sumnja da su Braslav i Priznolav ista osoba te napominje da su već Ernst Dümmler (Geschichte des Ostfränkischen Reiches, Leipzig, 1888.) i Václav Novotný (Česke dejiny Vol. 1/1. Prague 1912.) njega držali za nekog češkog kneza (ŠTIH, 1983, 15). O tome problemu i: GRAČANIN, 2011, 192, bilješka 133.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

Svakako bi bio spomenut da je poginuo zbog funkcije koja mu je bila povjerena.460 Ali među poginulima nije spomenut ni vojvoda Priznolawo (Priznolano) koji je možda naslijedio Braslava na istoj funkciji.461 Mađari su više puta, na povratku iz Italije, prolazili kroz Panoniju čiji su, kako piše u izvorima, velik dio opustošili.462 Očito je nakon smrti kralja, odnosno cara Arnulfa 899., zemlja iscrpljena u međusobnim sukobima bila prepuštena bivšim plaćenicima Mađarima koji su sada počeli poduzimati pohode za vlastiti račun. U Fuldskim analima gotovo je cijelo poglavlje posvećeno Mađarima i njihovu pustošenju Italije, Bavarske i Panonije.463 Iste te 900. bavarski biskupi pišu papi da je Panonija opustošena, kao posljedica slavenskog (velikomoravskog) i s njima združenog mađarskog pustošenja (a ne samo mađarskog kako se to ponekad želi predstaviti). Oni optužuju da su Slaveni ušli u savez s Mađarima, a da nisu to učinili oni kako su ih ti Slaveni (velikomoravski Slaveni) optužili u nekom nama nepoznatom ranijem pismu upućenom također papi, i da oni nemaju veze s prodorom Mađara u Italiju, kao i da ih nisu za to platili, već da su im samo dali svoja lanena odijela da ne izgledaju kao divljaci, a da su Slaveni (moravski Slaveni) zajedno s Mađarima napali kršćane, neke odveli u zarobljeništvo, druge umorili, treće morili glađu i žeđu po zatvorima i tako mnoge uništili, nadalje plemenite muževe i žene su odveli u roblje, spalili Božje crkve, uništili sve zgrade tako da u cijeloj Panoniji nema ni jedne crkve i da se mora više dana putovati a da se ne vidi drugo nego opustošena zemlja.464 To pismo dobro oslikava stanje u Panoniji potkraj 9. st. u kojoj tada već prebivaju Mađari (Ungri) čije su usluge koristile sve strane u

Ex Simonis de Keza Gestis Hungarorum I.II, 533. (prije 901.). Cum autem resedissent Pannonia occupata, tandem Moraviam et Boemiam bonis omnibus spoliarunt, Waratizlao eorum duce in prelio interfecto.



Spominje se da je kralj Arnulf brigu za čuvanje Karantanije povjerio Ratoldu, sinu grofa Sig(i)harda iz Ebersberga, što je ipak vjerojatno poslije dometnuto. O tome: KOS, 1906, 234–235, br. 310; F. Kos datira taj spomen u obiteljskoj kronici grofova iz Ebersberga (Chronicon Eberspergense ad a. 906 (MG, SS, XX, 10) i (Ex Chronico Eberspergensi posteriore ad a. 906 (MG. SS, XXV, 868)) između 896. i 899. Izvor je dvojben i pitanje je li to samo lokalna tradicija u kojoj postoji određena namjera, a ako i ima u tome kakve istine, pitanje je što je doista taj grof čuvao, cijelu Karantaniju u kojoj je sadržana i Panonija ili samo dio oko njihova posjeda između rijeka Inna i Isara.

460

461

KOS, 1906, 240–242, br. 323–324. ...Interim vero Avari, [qui dicuntur Ungari] tota devastata Italia, ita ut, occisis episcopis quamplurimis, Italici contra eos debellare m molientes, in uno praelio una die ceciderunt 22 milia. Ipsi namque eadem via qua intraverunt, Pannoniam ex maxima parte devastantes, regressi sunt... Quod ut compererunt ulteriores Baioarii, dolore compulsi econtra festinare disponunt; sed hoc Ungari praecognoscentes, cum his quae depraeda verunt redierunt, unde venerant, ad sua in Pannoniam. Interim vero quaedam pars de exercitu illorum de aquilonali parte Danubii... (Ann. Fuld, V, ad a. 900 (MG. SS, I. 415)). MMFH, 2008, 130–131. 464 F. Kos donosi dijelove isprave s prijevodom (KOS, 1906, 243–246, br. 324). O tome slično i u HSM Tome Arhiđakona piše: His temporibus de regione Mageria (Mangeria) egressa est multitudo gentis Massagerum devastans totam Panoniam ex utraque parte Danubii et ceperunt ergo circumpositas regiones bellis assiduis infestare, ecclesias destruere, chrystianos affligere (KLAIĆ, 1967, 107; HS, 2006, 64–65, bilješka 2). U novije doba isto pismo s prijevodom na njemački donio je H. Wolfram s komentarom u: WOLFRAM, 2012, 220– 244. 462 463

165

Povijesni izvori

međusobnim sukobima. Nakon 900. sve više izvora spominje da se Mađari nakon pohoda vraćaju u Panoniju, jer ona očito postaje njihovo stalno obitavalište.465 Pismo bavarskih biskupa upućeno papi oko 900. vrlo dobro ocrtava nered koji je nastupio u Panoniji kao posljedica sukoba s Velikom Moravskom, unutarnjim sukobima i nemirima u Carstvu. Cijelo je pismo ipak tendenciozno napisano zbog toga što je papa udovoljio Moravljanima da imaju svoju vlastitu metropoliju koja je ustanovljena na passuskom misijskom području i zbog toga što je papa poslao novog nadbiskupa Ivana i tri sufraganska biskupa, spominju se biskupi Benedikt i Danijel, u slavensku državu koja se zove Moravska (Velika Moravska). To pismo dobro odražava odnose tog vremena pa i uvriježena mišljenja i stavove, pa i one da Slaveni nemaju pravo na svoju državu, već se moraju pokoravati franačkom kralju uz vrlo neobične usporedbe koje se ne mogu drugačije prevesti nego uvrede, ali odražavaju tada očito rašireno mišljenje. Zbog svega toga podatke o tome u kojoj je mjeri Panonija tada već bila opustošena treba uzeti s velikom dozom opreza jer će se vidjeti da nije ni izbliza tako opustošena kako su to pokušali papi predočiti bavarski biskupi optužujući za to velikomoravske Slavene. Ako je suditi prema grobljima sa zamijećenim prekidom pokopa, tada je ponajviše stradao kraj između Savarije i Karnunta, upravo onaj dio u kojem su podosta dugo organizirano ostali živjeti Avari i njihovi potomci. Godine 901., nakon što su Mađari upali u Karantaniju (nije jasno misli li se na staru ili proširenu Karantaniju?), bili su pobijeni.466 Tih se godina na više mjesta spominje da su bili poraženi ili potjerani iz zemlje.467 Godine 903. spominje se zemljišni posjed istočno od Bečke šume - posjed se razmjenjivao i još se nigdje nisu spominjali sukobi, pustošenja ili Mađari jer njih tada još ondje nije bilo, a slično se događalo i sljedeće 904.468 Vrlo vjerojatno nakon Arnulfove smrti 899. mađarska plemena, pa vjerojatno i ona koja su do tada služila franačkim interesima, počela su poduzimati različite pohode za svoj račun. Tada još nije moguće reći da su ta plemena ujedinjena ili da nad njima vlada jedna ili dvije osobe, već je riječ o manjim i većim, više-manje nepovezanim skupinama. Oni drže Panoniju i u nju se vraćaju nakon pohoda 900. jer su je dobili za naseljavanje, vjerojatno već prije, u doba kad su imali sporazum s Arnulfom. Vjerojatno je, ako je to moguće rekonstruirati prema rijetkim staromađarskim nalazima, riječ o teritoriju sjeverno od Blatnog jezera između Rabe i Dunava. Svakako je moguće da su nakon Arnulfove smrti i nakon što nisu uspjeli sklopiti novi savez s Francima, već su bili optuženi za špijunažu, počeli poduzimati neprijateljske i pljačkaške akcije prema dojučerašnjim saveznicima. No, to još ne znači da su zauzeli njihovu zemlju. Očito se tom nastupajućem neredu u Panoniji pokušalo stati na kraj, stoga je sakupljena vojska u Bavarskoj s ciljem da se taj problem riješi. U isto vrijeme

SÓS, 1973, 63–65; Ann. Fuld, V, ad a. 900 (MG. SS, I. 414–415); MMFH, 2008, 130.



WOLFRAM, 2002, 89–98; WOLFRAM, 2012, 239–243.

465



466 467



468

166

Ann. Fuld, V, ad a. 901 (MG. SS, I. 415); Chron. Suev. Univ. Ad. A. 901; MMFH, 2008, 132, 168. KOS, 1906, 258, br. 331. SÓS, 1973, 65; KOS, 1906, 263, br. 340.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

vjerojatno su se dvije glavne mađarske skupine ujedinile pod vodstvom Arpada, očito nakon učestalih poraza, čime su si osigurale pobjedu kod presudne bitke za budućnost istočnog dijela Franačkog Carstva i cijele Panonske nizine. Pri Brezalauspurchu se 4. srpnja 907. odvila bitka koja je donijela prekretnicu u franačko-mađarskim odnosima.469 Nakon nje su, nesumnjivo, otvoreni putevi nesmetanoj pljački diljem cijele Europe.470 Brezalauspurch ili Brezalauspurc se ponekad smješta na područje današnje Bratislave što ne samo da je teško dokazivo nego je vrlo vjerojatno pogrešno. Izvor iz kojeg crpimo iscrpne vijesti o tijeku bitke objavljen je tek 1554., a riječ je o Aventinovu djelu Annales Boiorum.471 O kojem je burgu riječ nije poznato, ali vjerojatno se on nalazio negdje uz Dunav i uz cestovni pravac kojim su se stari Mađari koristili u napredovanju prema Bavarskoj. Vjerojatno je riječ o prostoru koji se teorijski može pružati sve od rijeke Enns (Anesi fluminis) na zapadu pa do rijeke Rabe ili preko nje na istoku. Tako se bitka mogla odviti i kod Bratislave, što je ipak teško dokazivo.472 Podsjećanje na ime mjesta bitke, koje se može protumačiti i kao Braslavov burg ili utvrda, omogućuje nam da mjesto bitke povežemo s nekom utvrdom koja se nalazila na Braslavovu feudu ili mu je bila povjerena na čuvanje ili je čuvala uspomenu na njega, iako je to teško dokazati, pa u obzir može doći i Blatnograd (Urbs Paludarum) koji je Braslavu bio povjeren na čuvanje. Bratislava se nalazi s druge strane rijeke Dunava i tada je pripadala je Velikoj Moravskoj, stoga sjeverna strana rijeke najvjerojatnije otpada kao poprište bitke. Nakon bitke kod Brezalauspurca 907., u kojoj su poginuli mnogi bavarski i panonski prvaci, ubijeni su prefekt Istočne marke Liutpold, salzburški nadbiskup Teotmar (Dietmarus), freisinški biskup Otto, sabenski biskup Zaharije (Otto (Utone) et Zacharias), vojvoda Liutpold (Liutp(b)aldus).473 Vojvodu Liutpolda naslijedio je sin Arnulf, nadbiskupa Teotmara Pilgrim.474 Među poginulima nije bio vojvoda Braslava, koji se više i ne spominje u izvorima.475 Nakon toga je nesumnjivo došlo do rasapa franačke uprave u Panonijama, ali ni to još nije značilo da su

BRUNNER, 1994, 53.



MMFH, 2008, 412–414; MMFH, 2008, 135 i bilješka 1: s popisom povijesnih izvora u kojima se sve spominje navedena bitka. Prema B. M. Szőkeu sraz vojsci se zbio u Blatnogradu. Blatnograd je u izvorima jedino poznato Braslavovo uporište sjeverno od rijeke Drave, ali nije i jedino: vidi i bilješku 454.

469



470

471



472



473



474



475

DIENES, 1972; GYÖRFFY, 2000; SCHULZE, 1984, 473–514; SCHULZE-DÖRRLAMM, 1988, 373–478; KOVÁCS, 1989; FODOR ET ALL., 1996; SCHULZE-DÖRRLAMM, 2002, 109–122; DAIM, et all, 2006.

Prema Aventinovu djelu Annales Boiorum u bitci su se koristile lađe na Dunavu i obje dunavske obale. Sve to podsjeća na vojnu kralja Karla Velikog iz 791. Iza sjevernog pritoka rječice Tulln počinje Velika Moravska. Iščitavajući izvor moglo bi se zaključiti da se ratuje i s velikomoravskog teritorija, ali Moravljani nisu spomenuti u izvoru (MMFH, 2008, 412–414). KOS, 1906, 266–267, br. 342. KOS, 1906, 266, br. 342.

DOPSCH, 2002, 273. Heinz Dopsch smatra da je vojvoda Braslav poginuo oko 900. H. Wolfram, spominjući podosta poslije srednjovjekovne mađarske izvore, pretpostavlja da je ubijen u nekom mađarskom upadu (WOLFRAM, 2012, 285 i bilješka 66).

167

Povijesni izvori

Mađari zauzeli veći dio franačke Panonije.476 Prisutnost novog etnika najbolje je posvjedočena, uz karakteristične pojedinačne ratničke pokope razbacane po cijeloj Europi koji svjedoče o njihovu pohodu po Europi, od rijeke Kame i Volge, rodovskim i ratničkim grobljima s istočnoeuropskim stepskim tradicijama, pokopima ratnika i konja, drukčijim muškim i ženskim nošnjama i drugim prilozima. Grobne rake vrlo su plitke, što začuđuje kad se uzme u obzir da se uz pokopane nalazila velika količina dragocjenih metala i predmeta. Stari Mađari ne samo da se nisu nikoga bojali već su svojim ponašanjem skretali pozornost na svoja groblja. Očito tada u Panonskoj nizini nije bilo nikoga tko bi im bio prijetnja. Takvi grobovi pojavljuju se diljem Panonske nizine, oko Dunavskog koljena i uz Dunav, današnjoj istočnoj Moravskoj, u zapadnoj Slovačkoj i u Potisju.477 Takvih groblja ni pojedinačnih pokopa nema u franačkoj Panoniji južno od Blatnog jezera, što je vrlo neobično jer su zasigurno tuda prolazili, ali postoje predmeti i kovanice na pravcima prodora prema Italiji. Prvi predmeti, ali u kontekstu velikih groblja na redove, pronalaze se tek iz vremena oko sredine i u drugoj polovini 10. st., dakle teorijski nakon što su tri do četiri generacije već prisutne na tome području (860. – 894./895. – 955). U pojedinim grobljima, a najčešće je riječ o velikim grobljima na redove (Halimba – Cseres, Bagruša u Petoševcima itd.) ili grobljima uz crkvu(?) (Ptujski grad) pojavljuju se predmeti ili novci koje možemo povezati s predmetima koji su se u Panoniji pojavili s novim etnikom, ali ne i s njim.478 Ono što svakako impresionira jest to da je velik dio predmeta koji je donesen iz istočne Europe postao vrlo omiljen među domicilnim stanovništvom i da ga oni zajedno s pridošlicama dalje nose, razvijaju i mijenjanju. Moguće da je tu riječ o trgovini, ulaženju u tazbinu, pljačkanju, plijenu ili je riječ o izbjeglicama koji su prebjegli pred Mađarima, ali su prije toga bili u kontaktu s njima. Naznačen je problem izbjeglica iz Velike Moravske i Panonije, ali njihovi tragovi vrlo su teško dokazivi pa i oni u Sedmogradskoj gdje je izolirana grupa koja bi se, prema načinu pokopa, naušnicama i drugim predmetima, trebala povezati s grupama u Velikoj Moravskoj.479 U Donjoj Panoniji i Karnioli otkriveno je više ostava željeznoga oruđa i oružja, npr. u Sebenju kod Bleda, Gradišču nad Bašljem, Zidanom gaberu iznad Mihova i u Novakima Nartskim, iz različitih šoderica te u rijekama Ljubljanici, Savi, Kupi, Dravi itd.480 Ostave su vrlo raznovrsne i sastoje se od oružja, poljoprivrednog alata (lemeš pluga, srpovi), alata za obradu drva, oružja, konjaničke opreme i vjedrice, a u ostavi iz Gradišča nad Bašljem nalazila se samo konjanička oprema (stremeni, oglav). Predmeti iz

SÓS, 1973, 65, bilješka 51.



HOREDT, 1986, 72–78, sl. 33. Već spomenuta sisačka naušnica sa zvjezdolikim privjeskom može se datirati do sredine 10. st. te bi se također mogla povezati sa sjevernim naseljenicima, možda izbjeglicama (FILIPEC, 2003a, 117–143).

476



477



478 479



480

168

SCHULZE-DÖRRLAMM, 1988, 373–478; FODOR ET ALL., 1996; BÓNA, 1997, 345–362.

TÖRÖK, 1962, 19–34; KOROŠEC, 1985, 337–350; ŽERAVICA, 1986, 193–194; MILETIĆ, 1989, 185–186; TOMIČIĆ,1993, 543–579; TOMIČIĆ, 2010a, 133–134; TAKÁCS, 2006, 211–252. SIMONI, 1983, 251–266; KNIFIC, 2007, 317–326; KNIFIC, 2010, 85–99.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

ostava mogu se datirati od 8. do 10. st., iako se u njima nalaze i neki predmeti koji Spredstavljaju starinu (sjekira-franciska iz Novaka Nartskih).

Sl. 62: Bavarske istočne zemlje – Bavarska ili istočna marka - grofovije i vojvodstva u drugoj polovici 9. st.

Nakon 907. slijedio je slom franačke uprave i prepuštanje „opustošene“ Panonije samoj sebi. U tom času panonski Slaveni, posebno oni dobro organizirani na Braslavovoj stečevini, tražili su saveznike među onima koji su im mogli pomoći u njihovim težnjama koje se, u skladu s njihovim kasnijim odnosom prema Franačkom Carstvu, mogu opisati kao težnje za neovisnošću i pokušajima da obrane svoju zemlju od Mađara. No ni jedan spomenuti cilj ne može se, prema povijesnim i arheološkim izvorima, potvrditi s većom sigurnošću. Franačka tada očito nije bila u stanju zaštititi svoje interese u tom dijelu Europe, ali ni podanike, stoga se na sceni pojavljuju novi akteri, lokalna vlastela, prije svega ona najvišeg ranga koja se osamostaljivala, a dio njih nesumnjivo je saveznike pronašao i među Mađarima kako bi se oduprli Francima koje su očito smatrali većom prijetnjom. Koji dio su već tada zauzeli Mađari nije jasan. Svakako je to bio jedan dio Panonije i to vjerojatno onaj sjeverno od Blatnog jezera i uz rijeku Dunav.481 Samo se u tom dijelu mogu pronaći staromađarski nalazi koji se mogu povezati s novim etnikom i datirati u kraj 9. ili u 10. st. Proći će još nekoliko desetljeća prije nego što je stvorena mađarska država (Ugarska), no u predmetnom trenutku može se govoriti o tome što jesu držala mađarska plemena ili što su držali njihovi saveznici.

481

O tome da nema pouzdanih arheoloških nalaza da su Mađari već početkom zauzeli cijelu franačku Panoniju isto i SÓS, 1973, 65.

169

Povijesni izvori

Sl. 63: Popis u knjizi spomenutih arheoloških lokaliteta 9. do 11. st. Kao podloga uzet je dio zemljovida iz 1938.: Magyarország vízborította és árvízjárta területei az ármentesítő és lecsapoló munkálatok megkezdése előtt. (1:600.000 méretarány) Magyar Királyi Földművelésügyi Minisztérium Vízrajzi Intézete, Budapest, 1938. Na zemljovidu se vidi 170 hidrološka slika Panonske nizine prije velikih novovjekovnih melioracijskih radova.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

171

Povijesni izvori

c) Zametci feudalnog uređenja zemlje – središte posjeda U Panoniji je postojalo plemstvo koje se spominje u povijesnim izvorima, najčešće u darovnicama: vojvode ili knezovi ali i druge osobe, češće biskupi, a rjeđe misionari i drugi pripadnici klera. U povijesnim su izvorima najčešće navedeni kod podizanja i opremanja crkve, darivanja posjeda, kao i u Čedadskom evanđelistar, analima i kronikama. Arheološka istraživanja također potvrđuju cijeli niz pojedinačnih grobova ili groblja na kojima se izdvajaju, prema bogatstvu i prilozima, pojedini grobovi. U tom kontekstu u Panoniji, između rijeka Drave i Save, ističe se pojedinačni pokop nekog velikodostojnika u Podsusedu i Medvedički, također grob nekog velikodostojnika i bogati grobovi na groblju na Turnišču kod Ptuja, pojedinačni bogati grobovi na groblju u Loboru – MBG, kao i pokopi na grobljima s druge stane rijeke Drave na Ptujskom Gradu, Zalaváru i na drugim grobljima u okolici Blatnog jezera diljem Panonije, sve do graničnih rijeke Soče na jugu i rijeke Ennsa na sjeverozapadu, zatim do Dunava na istoku, na velikomoravskom teritoriju, kao i u drugim stečenim područjima Franačkog Carstva na istoku, posebno u Hrvatskoj.482 U grobovima i grobljima datiranim u prva desetljeća 9. st. nalazi se češće oružje i oprema, a poslije se takvi predmeti nalaze sasvim rijetko. U prvim desetljećima 9. st. se, prema pokopima, prilično dobro može ocijeniti staleška pripadnost pokopanog. Određuje ju vrijednost opreme, oružja, nakita i različitih drugih priloga. Pripadnici slobodnih staleža i bogati seljaci često imaju uza se nož, poluslobodni i neslobodni najčešće posudu ili ništa. Vojvoda Pribina primio je sakrament krštenja tek tridesetih godina 9. st., a vojvoda Ljudevit kršten je zasigurno prije pobune. Postupno nestajanje oružja i opreme u grobovima pokazuje promjene u kulturi pokopa, stoga o staleškoj pripadnosti ponajbolje počinju svjedočiti mjesta pokopa, ponajviše ona u blizini crkve, i pokopi u drvene sanduke. Pred kraj 9. st. sve će teže biti odrediti stalešku pripadnost prema inventaru grobova. U ponekim slučajevima zadržavaju se pokopi u bogatom ruhu s dijelovima nošnje pa ostruge najbolje upućuju na viši sloj. Takvih je grobova prilično, a jedan od najmlađih primjera jest grob 67 s groblja Bagruša u Petoševcima u kojem su pronađene ostruge datirane u prva desetljeća 10. st.483 Vrlo lijep primjer pokazuje i groblje u Loboru – MBG gdje se, unutar apside drvene crkve, nalazio grob djevojčice s grozdolikim filigranskim naušnicama (grob 536) i grob malog djeteta s filigranskim gumbima (grob 895). Ostali grobovi mogu se povezati s višim staležom jedino po pokopima u drvene sanduke. Uvijek su to pozicije ne previše udaljene od crkve, obično prva dva ili tri reda uokolo crkve. Tako i muškarac iz groba 107, koji je bio položen u

482



483

172

KOROŠEC, 1951, 18–30; KOROŠEC – KOROŠEC, 1953, 181–270; KOROŠEC, 1950; KOROŠEC, 1999; SÓS, 1973; SZŐKE, 1992, 841–968; TOMIČIĆ,1993, 543–579; SZŐKE, 2010a, 35–46. ŽERAVICA, 1986, 141, 187–188, sl. 1-2; TOMIČIĆ, 2010, Tab. 15.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

presvođenu grobnicu, smještenu unutar predvorja predromaničke crkve, uza se nema nikakvih predmeta. Pokopi unutar crkava, odnosno unutar predvorja, zvonika ili nekog drugog pridodanog zdanja rezervirani su samo za one koji su doprinijeli podizanju sakralnog zdanja, koji su sudjelovali u životu zajednice ili služili kao misionari i svećenici. Crkvu u Loboru podigao je nepoznati velikodostojnik koji je možda bio i osobno pokopan unutar same crkvene zgrade. Slučajevi da različiti velikodostojnici podižu crkvene zgrade posvjedočeni su u Conversio za zadravski dio Panonije. To je nesumnjivo proces koji je morao biti prisutan i u Donjoj Panoniji. U Hrvatskom kneževstu nalaze se donatori čija se imena uklesana u kamen i postavljeni na vidljivo mjesto u crkvi.484 Plodno polje koje se pruža u dolini ispod gradine u Loboru, kao i antički ostaci uz dolinu i cestu koja njome prolazi, pokazuju vrijednost položaja u strateškom smislu, ali i materijalne mogućnosti samog posjeda. U razvijenom srednjem vijeku svi se posjedi u tom dijelu vojvodstva pružaju od sjevera (planine) prema jugu (rijeka) prateći relativno uske i plodne doline. Posjed se sastoji od šuma, plodnih polja i pašnjaka. Onog časa kad nam povijesni izvori nešto više kazuju o situaciji na terenu u tom dijelu vojvodstva, ono je vezano uz razvijeni srednji vijek i veliko je pitanje u kojoj mjeri odražava starije stanje. Pa ipak, nemamo razloga sumnjati u to da je osnova te organizacije postavljena već u karolinško vrijeme, a da je poslije nadograđivana. Od 9. st. grade se crkve u misijama, a onaj koji ih je gradio morao je imati iza sebe posjed koji je takvu skupu investiciju mogao organizirati i isplatiti. Crkva je također počela dobivati posjede za obavljanje svoje djelatnosti već u prvim desetljećima 9. st., kao što su i određeni plemići pozivani te nagrađivani da podignu i organiziraju neki posjed. Najbolji primjer je vojvoda Pribina koji je došao u Blatnograd na granici šumske zone naseljene pretežno Slavenima prema području koje je bilo naseljeno grupama vezanim uz stepsko-nomadsku tradiciju pokapanja. Franačka uprava dala je posjed, u tom vrlo složenom kraju, čovjeku za kojeg su vjerovali da će povjereni posjed moći organizirati, urediti i da će vjerno služiti svojim seniorima. Vojvoda Pribina je već prije branio franačke interese u Nitri protiv velikomoravskog vladara. Stoga je postojala opravdana vjera da će to činiti i u novom kraju. Taj primjer pokazuje da je franačka uprava posezala za različitim rješenjima u novim provincijama. Prema bogatim pokopima na okolnim grobljima, posebno onima u Keszthely – Fenékpuszti, Zalakomáru ili Vörsu – Papkert B, vidi se da je postojao bogati sloj koji je mogao biti izdignut na viši položaj, no to ipak nije učinjeno. Riječ je o grobljima s dugim kontinuitetom.485 Posjedi dani Pribini mogu se usporediti s onodobnim veleposjedima. Unutar njih nalazili su se manji definirani posjedi

484



485

DELONGA, 1996, passim.

SZŐKE – VÁNDOR, 1983, 69–86; ADAM, 2002, passim; KÖLTŐ et all, 2014, 361–390; MÜLLER, 2014.

173

Povijesni izvori

koji su također dani njegovoj družini koja je na njima podizala svoja sjedišta ili ih je posjedovala salzburška crkva. Najbolji primjeri ponovno se mogu pronaći u Zalaváru i njegovoj okolici. Ubrzani razvoj feudalnog društva može se izvrsno pratiti na mnogobrojnim velikomoravskim, ali isto tako i na hrvatskim lokalitetima u Dalmaciji.486 U Trpimirovoj se ispravi govori o posjedu sa središtem u Klisu, koji je pisar dokumenta označio latinskim pojmom curtis, a s kojeg je splitski nadbiskup, tom prigodom, dobio pravo ubirati desetinu.487 Značenje toga pojma iz Italije proširio se do istočnih granica Franačkog Carstva, a riječ je o obliku organizacije većih i velikih posjeda koji je omogućavao učinkovit nadzor i kontrolu ljudi, prometa i zemlje, kao i mjesto gdje su se skladištili prinosi s polja.488 Svaka se proizvodna i društvena jedinica sastojala od manjega dijela obrađenih površina i mnogo većega dijela neobrađenog i neuređenog tla, ponajviše pod šumom te je najvjerojatnije na istome mjestu imala ili morala sagraditi crkvu i gospodarske građevine. Svako je takvo središte posjeda bilo ograđeno i sastavljeno od stambenog i gospodarskog dijela te, u pravilu, crkve. Postojale su manje i veće utvrde na posjedu, ali su sve imale istu funkciju. Da budu središta manjeg ili većeg posjeda i štite prometnice.

Sl. 64: Vukovar – Lijeva Bara. Srebrni prsten s krunom i obručem od filigrane žice iz groba I-1951/? (prema: DEMO, 2009, T. 7, 1).

486



487



488

174

SZŐKE, 2010a, 35–46.

CD I, 3–8; MARGETIĆ, 1993, 2; KARAMAN, 1930, 149–155; ANČIĆ, 1999, 189–236. ANČIĆ, 1999, 189–236; JAKŠIĆ, 2008, 103–112; ZEMAN, 2014, 33, bilješka 98 i 99.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

Sl. 65: Batković – Jazbine (Bijeljina, Bosna). Plan ranosrednjovjekovnog naselja – poluukopane kuće i jame (prema ČREMOŠNIK, 1977, 227–308). Lokalitet se datira od sredine 7. do 9. st. Uz veliki broj poluukopanih kuća (oko pedeset) u kojima je nađen raznovrsni keramički materijal nađeni su ostaci nadzemnih zgrada gdje se prerađivalo željezo. Nađeni su također i različiti koštani i metalni predmeti. Prema izgledu naselja, kao i prema nađenim predmetima u otkrivenim zgradama lokalitet Batković – Jazbine vežu se uz druge u Panonskoj nizini. To područje uz rijeku Savu bilo je prvotno u sferi avarskih, a kasnije u sferi franačkih i bugarskih utjecaja. U Panoniji južno od rijeke Drave i Save ranosrednjovjekovna naselja i općenito ruralne sredine slabo su arheološki istražene iako su posljednjih godina provedena mnogobrojna ciljana sustavna istraživanja. Taj je horizont loše očuvan, uvelike uništen suvremenom intenzivnom poljoprivrednom obradom zemljišta.

175

Povijesni izvori

Sl. 66: Batković – Jazbine (Bijeljina, Bosna). Poluukopana kuća – poluzemunica XV s ognjištem (prema: ČREMOŠNIK, 1977, sl. 2).

Car Ludovik je 846. dodijelio u Panoniji vojvodi Pribini stotinu kmetskih selišta (mansi) oko rijeke Valchau. 489 Sve posjede dobio je u potpunu vlast, osim onih koje je već držao salzburški nadbiskup. 490 O tome što je držao salzburški nadbiskup u Blatnogradu saznajemo iz krivotvorene isprave iz druge polovine 10. st., ali ona vrlo vjerojatno odražava situaciju

489



490

176

KOS, 1906, 109, br. 133; SÓS, 1973, 35–41; BÓNA, 1998, 45. KOS, 1906, 112–113, br. 138.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

iz druge polovine 9. st. 491 Tako je car Oton II. u navedenoj ispravi potvrdio salzburškom nadbiskupu opatiju u Blatnogradu (ad Mosap[urc]h) u kojoj počiva sv. Hadrijan, devetinu od dobara, sjedišta posjeda (curtibus), ribnjak itd. Pojavljuju se i riječi mansi i curtis pa u ispravi pojam mansi ne znači isto što i curtis. Iako značenje tomu pojmu treba tražiti u pravnom pojmovniku antičkog vremena kad je bilo riječi o putnim postajama (mansiones) na stajalištima raspoređenim na približno jednakim udaljenostima,492 taj se pojam ne pojavljuje uvijek kod opisa putnih postaja, već posjeda, odnosno kmetskih selišta ili samo selišta. Posjed se sastojao od središta, najčešće utvrde ili utvrđenog dvora, potom kmetskih kuća odnosno kmetova koji se često navode brojem, i opisanih dobara, a ostali dioničari, ovisno o posjedu, mogu se pretpostaviti (čuvari, radnici, vinciliri, ribari, službenici, obrtnici, sluge, rudari). To je bio početak uvođenja pojma selo koji je danas sinonim za naselje na zemlji, a nekada je ponajprije označavao zemlju, tj. posjed (selište). Kako su se kmetske kuće, dakle onih koji su obrađivali zemlju ili vršili neka druga podavanja, nalazile na zemlji gdje su stanovali, tako se mjesto gdje su živjeli počelo nazivati selo (lat. pagus) i postalo je sinonim za pravo uređeno selo, najčešće sa crkvom, koje se može opisati kao mjesto, odnosno ves (lat. vicus). Spominje da se salzburškoj crkvi daje ad Salapiugin curtem cum CCC mansis et totidem vineis vel quicquid ibi habuimus, što bi se moglo prevesti kao dvor i tristo posjeda (selišta), isto toliko vinograda i sve što je ondje postojalo (kraljevski posjedi).493 Prema ispravama iz druge polovine 9. st. možemo vidjeti površinu takvog posjeda. Tako se vidi da je posjed (mansi) dan crkvi ili pojedincima iznosio oko 45 ili oko 90 jugera (orala ili jutra: oko 5755 m²).494 Salzburškoj nadbiskupiji dani su neki posjedi, odnosno omeđena kmetska selišta (manos) sa zemljom koja je izorana ili pripravna za oranje oko Labnice (Labenza ad Wisitindorf), ukupno njih osam, koji su imali oko 45 ili oko 90 jugera oranica i šuma. 495 Iz spomenute je isprave razvidno da se posjed sastojao od izorane njive i šume, a obje te jedinice bile su osnova svakog gospodarstva. Tome se mogu pridodati i pašnjaci, pa se time daruje jedna zaokružena gospodarska cjelina. U navedenoj ispravi iz druge polovine 10.

491



492



493



494



495

Die Urkunden der deutschen Karolinger, Arnolfi Diplomata (281–286, br. 184).

ZEMAN, 2013, 189–206. U ispravi iz 904. kralj Berengar daruje akvilejskoj crkvi mansionem nekog Gumona i svu njegovu imovinu u Korminu u Obescobatisu i drugdje u forojulijskoj grofoviji. F. Kos prevodi mansiones kao kuću. Vidi: KOS, 1906, 262, br. 338. Ta kuća morala se svakako razlikovati od kuće koja se spominje u sljedećoj navodećoj ispravi (KOS, 1906, 262, br. 339) gdje se spominje domum quandam sitam in civitate Foroiuliensi, odnosno kuća u gradu Čedadu. Možda je onda mansiones kuća na ladanju, i drugo ime za ladanje. Die Urkunden der deutschen Karolinger, Arnolfi Diplomata (284, br. 184).

Ta veličina odgovara manjim plemićkim posjedima (alodij) kakvi su se očuvali još potkraj 19. st. u nekim hrvatskim županijama, recimo Varaždinskoj županiji tada s velikim brojem sitnog plemstva i znatno napučenoj. KOS, 1906, 149, br. 193.

177

Povijesni izvori

st. spominje se ubiranje crkvene desetine, ovisno o običajima pojedinog kraja, i ubiranje državne desetine, kmetovi, pravo na lov, pravo na sječu šume, hrastova šuma, uživanje državne zemlje, vinograda, ribnjaka, rudnika, mosta u Ptuju i različitih drugih vlasništva. Tako npr. u Pečuhu ad V aecclesias cum theloneis ac vineis forestibus et cum omnibus, que ab antecessoribus nostris antea bene ficiata fuissent, firmamus in proprium. 496 Analiza kemijskih izotopa provedena na kostima muškarca položenog u presvođenu grobnicu u predvorju predromaničke crkve u Loboru (Lobor – MBG - grob 107) posredno pokazuje što se sijalo i uzgajalo u tom dijelu Panonije. Ona ukazuje na povećanu konzumaciju biljaka tople i suhe klime, riječ je o prosu i sirku, uz kvalitetne terestričke proteine (govedina, janjetina, jaretina). 497 Riba i vino nisu bili uključeni u jelovnik. Vrlo je zanimljivo da nije pio vino, što posredno pokazuje da nije riječ o crkvenoj osobi, ali isto tako govori o tome da tada još nema vinograda u njegovu kraju. On kao velikodostojnik i pripadnik onodobne elite zacijelo bi ga konzumirao da se ono proizvodilo. Vino i vinogradi će se u tom dijelu Panonije u Hrvatskom zagorje spominjati u povijesnim izvorima od razvijenog srednjeg. Danas je to poznati vinogradarski kraj, ali kako sada izgleda sadnja vinove loze započela je iza 900. Vinogradi se u ispravama uokolo Blatnog jezera spominju već tijekom 9. st. To može značiti da je tamo sadnja počela ranije ili da su se u tome kraju očuvali vinogradi zbog toga što se očuvalo i staro kasnoantičko stanovništvo. Terminologija je poprilično neobična i vjerojatno neujednačena, ali kad se pogledaju glavna središta i utvrde 9. st., vidi se da su zaista i bila smještena uvijek uz važne prometne pravce koji su imali dužnost štititi. Uz njih se uvijek prostire plodna zemlja. Stoga bez obzira na izvorno značenje toga pojma (mansi) i na njegovu uobičajenu upotrebu u Carstvu toga vremena, on zaista i oslikava težnju uprave da najprije sredi posjede uz prometne pravce, a onda, što je logično, uđe i u one „zabačenije“ predjele. Tu se opet približavamo pojmu curtis koji se, također kao središte posjeda (središte vladarskih posjeda), razvija kako bi se prometnice kontrolirale ili zbog toga što se o prometnicama u gospodarskom smislu uvelike ovisilo. 498 U nekoliko desetljeća 9. st. promijenjen je upravni sustav u Panoniji u kojem je stari rodovski sustav izmijenjen te se pojavljuju posjed kao osnova novog društva i plemići koji za određene zasluge ili za određene dužnosti primaju posjed od franačke uprave. Nije isključeno da je upravo teška prilagodba tom novom sustavu dovela do Ljudevitove pobune protiv franačke vlasti i vjerojatno različitih zloupotreba koje često prate takve potpuno nove projekte te uključuju velike lomove, dileme, strahove i neizvjesnost onih

496



497



498

178

Die Urkunden der deutschen Karolinger, Arnolfi Diplomata (284, br. 184). Analize su napravili: Zdravka Hincak, Fabio Cavalli i Paola Iacumin. JAKŠIĆ, 2008, 103–112.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

koji su se u prijašnjem avarskom, stepskom i starom rodovskom sustavu drugačije ponašali, imali drugačija prava i slobode. Središte posjeda bio je utvrđeni dvor. Kakvi su bili oblici dvorova, teško je reći jer nema dovoljno ni arheoloških istraživanja koja bi u pomanjkanju povijesnih izvora popunila prazninu. U Velikoj Moravskoj istražena su mnogobrojna takva središta posjeda (Břeclav – Pohansko, Ducové kod Trnave, Hradsko u Mšena, Nitrianska Blatnica), a zanimljivo je da je upravo ta državna cjelina, nakon početnog čvrstog vezanja uz Franačko Carstvo, doživjela veliku autonomiju. Unatoč tome procesi koji su primljeni u prvih nekoliko desetljeća 9. st. imali su vrlo velik utjecaj na razvoj cijelog društva. 499 Takvi sklopovi, posjedi i kraljevska imanja (Pfalz) bili su uobičajeni diljem Franačkog Carstva gdje su se crpili uzori za nova gospodarstva i posjede na novim teritorijima.500 U iskonu se uzori takvim poljoprivrednim dobrima koja su središta posjeda mogu pronaći u utvrđenim vilama rustikama kasnoantičkog doba. Više je primjera kako izgleda utvrđeni dvor, središte posjeda u Panoniji. Dobre primjere pružaju lokaliteti u Zalaváru: Zalavár – Vársziget, Zalavár – Récéskút, Zalavár – Kövecses sziget, a možda je ponajbolji primjer Zalaszabar – Borjúállás sziget. Oko 650 m od njega nalazi se drugo veliko i važno nalazište iz karolinškog doba Zalaszabar – Dezsősziget na kojem su otkriveni naseobinski slojevi, ostaci građevina i groblje. 501 Lokalitet Zalavár – Kövecses snažno podsjeća na utvrđeno središte posjeda s poluukopanim kućama, s malom jednobrodnom crkvom gotovo četvrtastog tlocrta s polukružnom apsidom. 502 Uz brod dograđena je prostorija koja je služila kao mjesto za pokop vlasnika crkve i posjeda. Poluukopane kuće svjedoče o staroj, prokušanoj i vrlo često korištenoj stambenoj jedinici koja se, zbog praktičnosti, podosta dugo održala u uporabi. 503 Predvorje je bilo podignuto iznad već formiranog groblja tako da su zidovi bili podignuti iznad ili su oštetili starije grobove. Od druge polovine i pred kraj 9. st. češće su se gradila predvorja kao dodaci već izgrađenim crkvama. Takav je trend bio prisutan u 10. st. kad su se posjednici pokapali uz privatne crkve i crkve koje su dali podignuti za svoju župnu zajednicu. Tako se razlikuju pokopi plemića od onih neslobodnih i kmetova. Četvrtasta utvrda u Zalaszabar – Borjúállásu bila je sastavljena od plemićkog dvora, crkve i ograde. Oko crkve nalazilo se groblje na kojem su se pokapali ne samo upravitelj i stanovnici utvrde već svi s posjeda, pa privatna crkva u utvrdi postaje središte onoga što ćemo poznavati kao župa. U vremenu najvećeg opsega groblja, koje se širilo po cjelokupnom

RUTTKAY, 1996, 391–408.



SÓS, 1973; SÓS, 1984; SZŐKE, 2009, 395–416; SZŐKE, 2010, 561–585; SZŐKE, 2011, 509– 540.

499



500



501 502



503

BRATHER, 2008, 109–113. MÜLLER, 1992, 271–336.

ŠALKOVSKÝ, 2001; FILIPEC, 2012, 158–208.

179

Povijesni izvori

prostoru utvrde i izvan nje, položaj je vjerojatno gubio upravnu funkciju te je postajao samo crkveno središte, vjerojatno primarno župna crkva s grobljem. Taj utvrđeni dvor četvrtastog oblika podsjeća, poput onog u Břeclav – Pohanskom, na negdašnje rimske vile rustike. 504 Središnja utvrda u Blatnogradu na položaju Zalavár – Vársziget također pokazuje vrlo sličnu organizaciju. Unutar ograđenog i utvrđenog položaja nalazile su se crkve i groblje oko njih, stambene i gospodarske jedinice. Na velikomoravskom području je bilo više primjera za takvu organizaciju posjeda, a jedan je od njih i dvor iz Ducové koji je imao sve elemente tipične za curtis, iste one koje je imala gotovo svaka srednjovjekovna utvrda, burg, odnosno županijski ili plemićki grad tijekom cijelog srednjeg vijeka. Unutar ograde postojale su odvojene cjeline: rezidencijalna, u kojoj se nalazila kuća-dvor, odnosno stan upravitelja imanja, gospodarski dio i sakralni dio s grobljem. Utvrda je bila ograđena palisadom i imala je obrambeni toranj. U utvrdi Břeclav – Pohanskom pojavljuju se nadzemne stambene građevine – kuće, što je za prilike 9. st. bilo uvođenje novog standarda jer se u to doba većina stanovnika koristi poluukopanim kućama s ognjištem ili bez njega, koje su puno jednostavnije, ali omogućuju komfor potreban ljudima. Prije svega se to odnosi na udobna skloništa, pogotovo zimi, koja se lagano zagrijavaju s peći ili bez nje i u kojima se temperatura bez grijanja i za najvećih hladnoća nije spuštala ispod ništice.505 Takvim kućama tada su se koristili svi staleži i one su, jer je riječ o konstrukciji koja je doživjela već tada višestoljetno pozitivno iskustvo, još dugo ostale omiljene kod stanovništva. Podizanje nadzemne kuće sa sobom je nosilo određene civilizacijske promjene, ali i potrebe. Takve su kuće bile prostranije i više, ali su zimi tražile više energije za grijanje. Konstrukcija nadzemne kuće nije bila zahtjevna pa od 9. st. i na istoku Franačkog Carstva malo-pomalo postaje standard. U velikomoravskim gradištima, recimo u Mikulčicama, Starém Městu, Uherském Hradištu, Gars – Thunau, Bojni, u takvim kućama prebivaju plemići, trgovci i svi oni koji su, prema tadašnjim mjerilima, pripadali srednjem ili višem staležu.506

504



505



506

180

HEROLD, 2012, 60–84. Vrlo često se koriste ili adaptiraju stariji napušteni položaji (kasnobrončanodobne, mlađeželjeznodobne ili kasnoantičke utvrde). U utvrdama 9. st. pojavljuju se obavezni elementi koji će kasnije biti inkorporirani u gotovo svim srednjovjekovnim utvrdama – plemićkim utvrdama, burgovima. Prije svega one se nalaze na zaštićenom položaju bilo na brežuljku bilo u dolini na položaju zaštićenom rijekama, jezerima i močvarama. Sve imaju ogradu (bedem) i koriste prirodne osobitosti položaja, glavnu zgradu, gospodarski dio o kojem najčešće svjedoče jame i rupe od stupova ili veće ili manje jame i kao obavezan element pojavljuje se crkva. Kasnosrednjovjekovni burg imat će: ogradu, stambeni dio (toranj ili utvrđeni palas) i kapelu ili će kapela biti sagrađena na pogodnom mjestu u blizini utvrde. DOSTÁL, 1975; MACHÁČEK, 2007, 473–497.

MACHÁČEK, 2007, 473–497; HEROLD, 2012, 60–84.

Franačka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

Sl. 67: Zalaszabar – Borjúállás sziget. Karolinška utvrda i crkva s grobljem (prema: SZŐKE, 2003, sl. 64).

Položaj uz crkvu koja je podignuta na izdignutomu brijegu u odnosu na okolinu u Velikoj Horvatskoj u Hrvatskom zagorju jer je uz crkvu ili nedaleko od nje pronađeno više ranosrednjovjekovnih predmeta: od jezičca Blatnica stila, koji je navodno pronađen u grobu, do lijevane grozdolike naušnice i križića koji potječe iz nešto kasnijeg doba, ali također iz groba, kad je već crkva na tomu mjestu mogla biti podignuta.507 Ti slučajno nađeni predmeti govore o tome da treba računati s dugim kontinuitetom života na tomu mjestu, a vrlo slična situacija može se pretpostaviti i na drugim pozicijama. Nemamo razloga sumnjati u to da su takvi sklopovi postali opće primijenjeni od tridesetih i četrdesetih godina 9. st., ali posebno od kraja 9. i u 10. st. kad je započela pojačana izgradnja kako crkava,

507

SIMONI, 1986, 219 (br. 159), 224, bilješka 4 i Tab. I, 18; VINSKI, 1970, 542; SIMONI, 2000e, 109; SIMONI, 1981, 165, sl. 10, 5.

181

Povijesni izvori

o kojima samo svjedoče groblja uz crkve, tako i utvrđenih središta plemića. Do kraja tog stoljeća velik dio zemlje bio je tako uređen, podizala su se utvrđena mjesta, često i na kasnoantičkim pozicijama, utvrđena mjesta usred ili pokraj jezera, rijeka, potoka i močvara poput Blatnograda i velikomoravskih gradišta, kao i utvrđene pozicije koje su imale funkciju obrane, manji i veći burgovi s podgrađem ili bez njega i utvrđeni dvorovi. U nemirnim vremenima, posebno onim povezanim s mađarskom provalom, ali i s unutrašnjom nestabilnošću koja je nastupila od kraja 9. st., utvrde su se češće pozicionirale na još nepristupačnijim i lako branjenim položajima. Nakon dva stoljeća razvoja možemo, tijekom 12. ili tek u 13. st., pratiti daljnji razvoj takvoga gospodarstva s utvrdom i crkvom. Južno od rijeke Drave darovnice i posjedi počinju se spominjati u dostupnim ispravama tek od 12. st., što je poprilično kasno. Ponekad se, upravo zbog njihove kasne pojave, čini da se, neposredno prije nego što je ugarski kralj Koloman proširio svoje kraljevstvo do Jadranskog mora, počelo s feudalnim uređenjem zemlje, što je sasvim krivo i, analizirajući groblja, naselja, i rijetke utvrde, nemoguće. Vrlo vjerojatno se feudalni sustav i u tom dijelu Panonije uvodio i razvijao paralelno s onim u zadravskom dijelu. Nažalost o tome, za sada, ipak nemamo dovoljno arheoloških potkrjepa u malim mikrocjelinama koje nam jedino mogu objasniti kakav je bio odnos središta posjeda prema pojedinim sastavnicama.

Sl. 68: Vukovar – Lijeva Bara. Križ privjesak s prikazom Krista (1) iz groba 378 i križ privjesak (2) iz groba 388 (prema: DEMO, 2009, T. 16, 1-2).

182

D. Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102. a) Prvo doba od 907. do 955. – rasap uprave u velikom dijelu istočnih grofovija / udaljavanje od središta Godina 907. može se uzeti kao formalni početak rasapa franačke uprave u većem dijelu Panonije. To se vrijeme može podijeliti na dva doba i to, otprilike, do bitke na Leškom polju (bitka kod Augsburga) 955. i do uspostave mađarskog (Ugarskog) kršćanskog kraljevstva 1000. Prvo doba u znaku je mađarskih pljačkaških pohoda po cijeloj Europi, a nakon teškog poraza kod Augsburga 955. prorjeđuju se prodori prema zapadu i započinje uobličavanje mađarske države na području na kojem su se već nastanila različita mađarska plemena. Franački nam ljetopisci ne pružaju nikakve podatke o zbivanjima u velikom dijelu Donje i Gornje Panonije i njezin se veliki dio uopće više neće spominjati, pa ni u granicama Franačke države, odnosno Svetog Rimskog Carstva. O eventualnom djelovanju pojedinih subjekata u tom prostoru svjedoče tek poneke isprave o posjedima. Franačko Carstvo i s njim Bavarska, koja je bila prva na udaru, nisu imali dovoljno snage da se suprotstave prodorima na svoj teritorij, a kamoli da obrane istočne granice države. Istina, spominju se pokušaji da se ugroza ukloni, pa tako i pohodi na mađarska plemena, recimo 914., ali sve s vrlo ograničenim uspjesima. 508 Što se dogodilo nakon 907.? Povijesni izvori ne pružaju nam dovoljno elemenata da bi posložili sliku o zbivanjima u Panoniji u narednim desetljećima.509 Nemamo razloga sumnjati u to da je Franačka i dalje, barem nominalno, vladala cijelim panonskim prostorom, ali vrlo su vjerojatno vojvode, grofovi i plemstvo u tome kraju bili, više ili manje,

508



509

DIENES, 1972; SCHULZE, 1984, 473–514; GYÖRFFY, 1987; BRUNNER, 1994, 54; FODOR, 1996; BÓNA, 1997, 345–362; GYÖRFFY, 2000, 40–53; SCHULZE-DÖRRLAMM, 2002, 109– 122; SCHULZE-DÖRRLAMM, 2007, 43–62.

Andrea Dandolo (Annales ili Chronikon Danduli) izvješćuje da su Mađari upali u Panoniju, Moravsku i Češku, a potom i u Hrvatsku. Danduli Chronicon, lib. VIII, c. 10, pars 10 (RAČKI, 1877; L. A. Muratori, Script. rer. Ital, XII, 99): Hungari hoc tempore Pannoniam egressi Moraviam et Bohemiam invadentes spoliavere, interfecto eorum duce. Postea Croatiam invadunt. Johannes de Thurócz (Chronica Hungarorum) izvješćuje da su upali u Korušku te da je kod grada Leopacha (Leopoli), današnje Ljubljane, došlo do bitke u kojoj su poginuli moravski vojvoda Gottfrid i koruški vojvoda Eberhard, a akvilejski patrijarh Gregor je pobjegao. Mađari su potom opustošili Štajersku i Hrvatsku, a poslije i Bugarsku (KOS, 1906, 267–268, br. 343). O tome opširno piše Vasilij Melik analizirajući podatke o bitci kod Ljubljane, pri čemu je došao do istog zaključka kao i, prije njega, France Kos. Zaključili su da je riječ o običnoj izmišljotini (MELIK, 1953, 202–217). Nije isključeno da su i drugi podaci iz kasnih srednjovjekovnih kronika puka domišljanja.

183

Povijesni izvori

prepušteni sami sebi u obrani svojih stečevina. 510 Dio Panonije koji su kontrolirala mađarska plemena i u kojem su se nastanila vrlo je vjerojatno bio izgubljen na duže vrijeme. Riječ je o području sjeverno od Blatnog jezera i istočnim dijelovima Velikomoravskog kneževstva.511 Velik dio toga prostora bio je opustošen ili su kroza nj prolazili u pljačkanju Bavarske ili Italije pa se ondje, duže ili kraće vrijeme, nije mogla organizirati uprava ili je ona djelovala u vrlo teškim okolnostima. Praktički se granica prema Bavarskoj opet vratila na rijeku Enns. Na prostoru južno od Blatnog jezera, a posebno na dijelovima Panonije južno od rijeke Drave, održala se franačka upravna struktura, ali se cijela provincija više nije vezivala uz središnju vlast. Prekinute su veze, što pokazuje da je i to područje pratilo trendove osamostaljivanja od središnje vlasti prisutne na cijelom području države, ali je to, barem pravno (nominalno), i dalje bio dio franačke Panonije.

Sl. 69: Vukovar – Lijeva Bara. Rekonstrukcija tobolca. - gornji dio okova i koštane oplate usta i vrata tobolca iz groba 232. Tobolac pripada oblicima uobičajenim za grobne nalaze u Karpatskoj kotlini potkraj 9. i u 10. st. doseljenih Mađara. Na lokalitetu je otkriveno 28 željeznih okova tobolca u grobovima, a ukupno je registrirano 438 ranosrednjovjekovnih grobova (prema: DEMO, 2009, 430–436, T. 14 i DEMO, 2009a).

510



511

184

Zbog pomanjkanja povijesnih izvora i općenitog nespominjanja lokalnih grofova vrlo je teško govoriti o tome je li se na području Donje Panonije uspio razviti onaj sustav koji nam je poznat iz zadravskih dijelova gdje se, posebno zapadno od Savarije i Blatnograda, spominju grofovi koji upravljaju manjim ili većim upravnim jedinicama, grofovijama ili komitatima. Nije isključeno da se taj proces odvijao i u Donjoj Panoniji i da arhiđakonati Zagrebačke biskupije s Gorskim arhiđakonatom i Siskom na početku svjedoče o toj starijoj strukturi, naravno izmijenjenoj do 14. st. i možda razlomljenoj na manje jedinice. Franačka podjela na grofovije utjecala je na razvoj kasnijih županija.

Posebno je stradala Velika Moravska. Znatno su bili opustošeni njezini istočni i južni dijelovi, ali unatoč tome, od srednjeg toka rijeke Morave (Mikulčice) zadržao se određeni kontinuitet naselja sve do sredine 10. st. (MĚŘÍNSKÝ, 1991, 81–87).

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

Sl. 70: Stanje u istočnom dijelu Franačke na kraju 9. i na početku 10. st. - Rat Franačke i Velike Moravske. Prodor velikomoravljana u vrijeme vladavine kneza Svatopluka u Panoniju (1), put franačkog poslanstva u Bugarsku (2) i prodor franačkih (3) te savezničkih (mađarskih plemena) trupa (3a). Mađarski pljačkaški pohodi prema Italiji (4) i prema zapadnoj Europi nakon 899. (5). Pretpostavljeni pravac kretanja franačke vojske i mjesto bitke 907. s Mađarima (6). Pretpostavljeni dijelovi Panonske nizine već koncem 9. st. nastanjeni mađarskim plemenima (A).

To se prije svega odnosi na istočne dijelove onog teritorija kojima je upravljao vojvoda Braslav prema Analima iz 892., a koji se više neće, nakon 970.-ih, spominjati u okvirima ostataka Carstva. Riječ je, nesumnjivo, o još velikom dijelu

185

Povijesni izvori

Donje Panonije s Blatnogradom (urbs Paludarum). U najzapadnijim dijelovima Panonija, gdje se uspjela održala franačka vlast, bile su osnovane granične grofovije kojima je bila dužnost čuvati preostali prostor, kao i nastojati, pod središnju vlast, vratiti otpale dijelove. Možda je to bila posljedica jače bavarsko-franačke kolonizacije i dodjeljivanja posjeda bavarsko-franačkom plemstvu u prethodnih stotinjak godina. O tome bi posredno mogla govoriti nešto drukčija materijalna kultura koja se pojavljuje u grobovima u cijelom 9. i 10. st., a koja je bila čvrsto vezana uz slične predmete koji se pojavljuju i na drugim alpskim prostorima (karantansko-ketlaška kultura).512 U Panoniji su se pojavili novi politički akteri. U sjevernom dijelu Poljaci i Česi, a prema DAI i Bijeli nekršteni Hrvati sjeverno od Karpata. Drugi akteri zbivanja u tom dijelu bili su Mađari ili Turci, kako ih naziva Konstantin Porfirogenet, koji su postupno širili svoju državu na veći dio Panonske nizine, a napokon i Bugari i Hrvati čija se važna uloga u tom prostoru ne može zaobići, bez obzira na općenite i poprilično nejasne izvore.

Sl. 71: Panonija u vrijeme najžešćih pljačkaških prodora Mađara u prvoj polovici 10. st.

512

186

GIESLER, 2008, 397–409.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

Često se uzima da je od Branimirova vremena (879. – 892.) Hrvatska postala neovisna o Franačkoj. Naime, u pismu što ga je poslao 7. lipnja 879., papa Ivan VIII. (872. – 882.) vojvodi Branimiru javlja da je 21. svibnja javno blagoslovio njega, njegov narod i cijelu zemlju.513 Hrvatskom vojvodi Branimiru, baš kao i njegovim prethodnicima, pape su upućivale svoja pisma.514 Taj javni blagoslov vojvode i njegova naroda zaista može biti javno priznanje neovisnosti ili široke autonomije Hrvatske i nesumnjivo odgovara realnom stanju stvari, ali to je ipak, u ono vrijeme, bila uobičajena korespondencija između pape i nekog visokog dostojanstvenika koji nije morao biti „neovisan“ vladar, poput, primjerice, vojvode Kocelja koji je također vodio prepisku s papom. Pitanje je može li se u odnosima 9. st. govoriti o takvim pravnim kategorijama pa i o tome što je samostalnost, odnosno neovisnost, u kakvim su vezama države s državama i zemlje sa zemljama u svijetu vazalnih veza i različitim odnosima povezanih zemalja? U vrijeme vladavine Branimirova prethodnika, kojem se također papa osobno obraćao,515 kneza, grofa (Sedesclauo, glorioso comiti Sclauorum) Zdeslava (878. – 879.) očito je bizantska politika željela vratiti Hrvatsku u okvire svoje političke sfere. To je završilo smaknućima i obračunima unutar kneževstva i dolaskom na vlast vojvode Branimira. Pokušaj da se Hrvatska vrati na stanje prije franačkih osvajanja ili u vrijeme vladavine Konstantina V. Kopronima (741. – 775.) kada je bila pod velikim bizantskim utjecajem, a koji ju je izvjesno novčano pomagao i u vrijeme njegovih nasljednika do zauzeća Hrvatske od Franačke, nije više bila opcija prihvatljiva za kneževstvo i Hrvate.516 Hrvatsko vojvodstvo postalo je neovisno poput mnogih drugih kneževstava i vojvodstava u Franačkom Carstvu, a ninskog biskupa Teodozija iz Hrvatske poziva se da samo od pape traži biskupsko posvećenje, kao što se

MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 15, 31–32.



O dosadašnjim tumačenjima kako i kad je stigao taj novac u Hrvatsku vidi kod: PETRINEC, 2009, 195–198. Velika količina bizantskih zlatnih solida nađenih u primorskoj Hrvatskoj (Dalmaciji i Liburniji) može se, također, povezati s otprilike u isto doba pristiglom velikom količinom luksuznih pojasnih garnitura bizantske provenijencije u avarodobnim grobovima u Panonskoj nizini datiranim u posljednja desetljeća 8. st. I jedno i drugo odraz je bogatstva tih društava, ali luksuzne bizantske pojasne garniture s jedne strane i bizantski zlatni novac s druge, govori u prilog određenim savezničkim odnosima s Bizantom. Ali isto tako i različitim grobnim tradicijama, ritualima, trendovima, kao i nesumnjivo o gospodarskim odnosima između Hrvatskog kneževstva, drugim slavenskim kneževstvima u Dalmaciji i Panoniji, Avarije i Bizantskog Carstva. Bizantski zlatni novac očito je stigao u drugoj polovici 8. st u velikom broju u Hrvatsku te je bio pohranjen, pa se pojavljuju kao slučajan nalaz, a ponajviše u grobovima elite u narednim desetljećima i pod franačkim vrhovništvom. Kovanice Konstantina V. Kopronima i njegova sina Lava IV. ne nalaze se samo na jednom mjestu već na brojnim lokalitetima hrvatskog kneževstva te nije isključeno da je njihova distribucija u narednim desetljećima posljedica različitih ženidbenih povezivanja onodobne elite.

513



514



515 516

MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 27–57. MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 31.

187

Povijesni izvori

to traži i od bizantskih dalmatinskih biskupa, što oni očito nisu poslušali, već su posvećenje u službu primili od akvilejskog patrijarha.517 Unatoč svim tim pismima i nagovorima Hrvatska je crkva i dalje bila čvrsto vezana uz Akvileju, tako posredno i uz Franačku, ali su se tada odvijale i dotad nezamislive stvari, koje su očito posljedica posvemašnje ignorancije bizantske vlasti u bizantskoj Dalmaciji, odnosno da je biskup s hrvatskog teritorija, Teodozije, mogao postati biskupom jednog bizantskog grada i da je, u isto vrijeme, držao ninsku i splitsku biskupiju i razmatrao mogućnost obnove salonitanske metropolije, za koju se, u papinu pismu, spominje da je obnovljena.518 Hrvatski ninski biskup postao je i salonitanski nadbiskup, očito uz podršku Akvilejske patrijaršije. Potom je obnovio salonitansku metropoliju i to na području te patrijaršije, čiji se teritorij, uglavnom, poklapao s nekadašnjom Forojulijskom markgrofovijom. Povijesni izvori pružaju nam vrlo malo podataka o tome što se tada zapravo zbivalo u Hrvatskoj, a situacija je tim kompliciranija u dijelovima koji su od nje udaljeni i u kojima nije ništa sačuvano. Zanimljivo je i to da se, u navedenom pismu, moli hrvatskog kneza da propusti papinske poslanike do Bugara, što nesumnjivo govori u prilog tome da su Hrvati graničili s Bugarima. To je moglo biti samo prema današnjoj Vrhbosni. Nema govora o tome da je vojvoda Branimir protegnuo svoju vlast nad Donjom Panonijom jer je u to doba njome upravljao vojvoda Braslav, iako se takva tvrdnja može naći u pojedinim raspravama.519 Vojvoda Branimir, a posebno vojvoda Braslav, bili su, prema slavenskom izričaju, knezovi svoga (ili svojih) naroda, no oni su, prije svega, bili franački poglavari i, kao takvi, sastavni dijelovi franačke uprave, dijelovi franačke političke strukture te, očito, obojica imaju titulu vojvode (poglavara pokrajine). Na istočnoj periferiji Franačke ta dva kneza i njihova kneževstva, odnosno povjerene im pokrajine, vojvodstva, sve će se više udaljavati od središta, što je posljedica procesa koji je zahvatio cijelo Carstvo. pa i talijanska vojvodstva koja su bila najbliža Hrvatima. Kod Hrvata u Dalmaciji i Liburniji, odnosno Dalmacijama ili samo Dalmaciji taj će se proces udaljavanja od središta, prema izvorima, moći puno bolje rekonstruirati.520 Vrijeme vladavine vojvode Branimira stvorilo je pretpostavke za stjecanje neovisnosti koja će, neminovno, nastupiti u njegovo vrijeme ili u vrijeme njegovih nasljednika.521 U to je doba oslabila

MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 37–40.



Nakon Ljudevitove pobune Liburnija se više ne spominje u naslovu vojvoda, već se samo spominje Dalmacija.

517



518



519 520



521

188

CD I, 21–22; MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 56–57. MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 25.

Branimir je mogao biti itekako zadovoljan što je sačuvao samostalnost Hrvatske u vrijeme moćnoga bizantskog cara Bazilija I. (MARGETIĆ, 2004, 16). Njegovo hodočašće u furlanski samostan nedaleko od Akvileje i konsekracija ninskog biskupa u Akvileji nisu samo dokaz nepokorenosti Hrvatske nego čak i nečeg višeg - svjesne i smišljene manifestacije Branimirove politike izražene, doduše, na oprezan i mudar način (MARGETIĆ, 2004, 16).

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

vlast kako Bizanta tako i Franačke na Jadranu. U turbulentnim vremenima 10. st. hrvatski kralj Tomislav pojavit će se i kao bizantski saveznik u borbi protiv Bugara, ali i protiv Mađara te mu je bila prepuštena uprava nad bizantskim gradovima nad kojima je upravu, vjerojatno prije njega, već imao vojvoda Branimir.522 Tako se jedino može objasniti činjenica da su se u imenu jedne osobe, hrvatskog biskupa koji je imao sjedište u Branimirovu kneževstvu, spojile dvije biskupske časti koje su, u osnovi, vodile samo jednom cilju; obnovi salonitanske metropolije. U tome je sudjelovao akvilejski patrijarh, a s tim se, napokon, miri i Rimska kurija, odnosno papa.523 Ne treba zaboraviti ni da je i sam Bizant trpio štete u vrijeme mađarskih provala i njihovih intenzivnih pljačkaških pohoda prema Egeji. U DAI spomenuti ulazak Hrvata, tada zasigurno neovisnih o vrhovnoj Franačkoj vlasti u Panoniju, možda se može promatrati kao unutrašnji problem cjeline koja se još uvijek mogla skupno nazivati Franačkim Carstvom ili, bolje, nekadašnjim franačkim interesnim krugom ili, kako se počelo Istočno Franačko Carstvo postupno nazivati nakon 911., Svetim Rimskim Carstvom ili jednostavno Teutonijom (regnum Teutonicum ili Teutonicorum).524 Naravno, ako se spomenuti izvor odnosi na to vrijeme. Nije posve jasno kako su Hrvati stekli neovisnost. Hrvatska je pod Franačkom jako napredovala, posebno i na gospodarskom planu, što se vidi u količini predmeta pronađenih prigodom arheoloških istraživanja, a posebno po mnogobrojnim sakralnim zgradama koje su sagrađene u tom razdoblju. Nije poznato je li došlo do nekog nasilnog prekida njihova odnosa, stoga se može pretpostaviti da je Hrvatsko kneževstvo neke odnose, barem formalno, zadržalo i nakon vladavine vojvode Branimira.525 Uostalom, to je vrijeme kad su se osamostaljivali različiti krajevni vladari na talijanskom ili njemačkom teritoriju, ali se cijeli taj prostor i dalje nominalno smatrao sastavnim dijelom Franačkog Carstva. Možda se u izvorima spomenuti ulazak Hrvata u Ilirik i Panoniju može objasniti kao dolazak u pomoć i u obranu franačkih interesa u njezinu istočnom dijelu. Riječ je o obrani Carstva, koja će se faktički, zbog gubitka interesa za istočne granice, nakon teškog vojnog poraza od Mađara ili nemogućnosti da uspješno djeluje, odnosno prepušta bavljenju vlastitim problemima koja su i posljedica tih provala, odnosno bavljenja samom sobom, pretvoriti u prostor koji će postati dio hrvatskog političkog prostora. Pitanje je samo kada je taj proces, koji je, neminovno, imao sve pretpostavke da započne, bio dovršen. Čini se da je Tomislav nastupao kao onaj koji pomaže Carstvo u okviru svoje vazalne dužnosti, kao što su se njegovi prethodnici odazivali i odlazili ratovati u Italiji, a to novo kneževstvo u Panoniji organiziralo se poput drugih na području Carstva,

ŠIŠIĆ, 1928, 309–310; RAUKAR, 1997, 38.



Osim ako u to doba ne datiramo bunu protiv Franaka spomenutu kod bizantskog cara Konstantin Porfirogeneta. O tome: DOPSCH, 2002, 268–294; GIESLER, 2008, 398.

522



523



524 525

CD I, 16–17; MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 46–57. KOSI, 2002, 43, bilješka 1.

189

Povijesni izvori

onih kneževstava i vojvodstava koja su iskoristila slabost vrhovne vlasti ili su zbog nekog drugog razloga od nje otpala. Možda nesposobnosti vrhovne vlasti da ih zaštiti? Hrvatski kralj Tomislav imao je dovoljno snage da uđe u Panoniju i da je zauzme, kao što je imao snage da zauzme bizantsku Dalmaciju. O hrvatskoj vojnoj snazi u 10. st. svjedoči izvještaj Konstantina Porfirogeneta.526

Sl. 72: Petoševci – Bagruša. Grob 41 (prema: TOMIČIĆ, 2010, Tab. 13).

526

190

Vrlo je zanimljivo da Tomislav Raukar pitanje postavlja drugačije i pita se: Nije li Tomislavova vlast nad Dalmacijom bila plodom njegove narasle snage i uspjeha u kontinentalnom zaleđu? (RAUKAR, 1997, 38). Nada Klaić to okreće drugačije i zaključuje: iako su se Hrvati možda za Tomislava zaletjeli u Slavoniju - čiste mirne savjesti tu svoju teoriju javno ne ponavljam - Trpimiroviće od Tomislava na dalje muči sasvim drugi problem: kako obuzdati svježe gorštačke snage koje su se spustile do jadranske obale i tresle i onako trošnim hrvatskim prijestoljem (Klaić, 1986, 190). Svako vojvodstvo, kneževstvo, kraljevstvo pa i Hrvatsko od kraja 9. do kraja 11. st. imalo je uspone i padove, no upravo u 10. st. hrvatsko vojvodstvo je sposobno intervenirati u Panoniju. Ono je za to tada bilo sposobno. Prema ljetopisu popa Dukljanina Hrvatska se u doba hrvatskog kralja Mihajla Krešimira II. (949. – 969.) proširila na cijelu Bosnu (ŠIŠIĆ, 1925, 436; ŠIŠIĆ, 1928, 324; KLAIĆ, 1971, 316, bilješka 138; RAUKAR, 1997, 40). Što bi također potvrđivalo snagu Hrvatske sredinom 10. st. (RAUKAR, 1997, 40).

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

Pitanje je li dobro organizirana franačka provincija Donja Panonija, koja je u imenu svog upravitelja vojvode Braslava prešla rijeku Dravu i obuhvatila Blatnograd (Urbs Paludarum), nakon propasti vrhovne franačke uprave u tom dijelu Carstva organizirala vlastitu upravu koja je bila ili je postala o njoj neovisna? Pritom bi i to vojvodstvo, poput drugih na području cijelog Carstva, postalo neovisno o središnjoj vlasti. Tko je zavladao tim, sada samostalnim vojvodstvom, pitanje je na koje ne možemo, uz sav trud, decidirano odgovoriti. Moguće da na nj daje odgovor Konstantin Porfirogenet, a možda je to i na tragu porodičnih veza koje su među franačkim provincijskim poglavarima i upraviteljima, kao i općenito među visokim plemstvom bile već nesumnjivo izražene od početka stoljeća. Nije bila riječ o neorganiziranoj zemlji, već o zemlji koja je imala svoje elite koje su bile sposobne podizati velebne građevine. A ako su za to bile sposobne, onda su nesumnjivo imale snage sačuvati teritorij od različitih ugroza. Vrlo je vjerojatno Ljudevitova Panonija u vrijeme vladavine Braslava ponovno počela imati važnu ulogu u tom dijelu Franačkog Carstva. Iz takvog uređenog vojvodstva moglo je izaći, nakon propasti Franačke, samostalno slavensko vojvodstvo. Arheološka istraživanja ne pokazuju da se išta radikalno dogodilo u prvim desetljećima 10. st., kao što je prekid pokapanja na nekim pozicijama ili nešto drugo što bi dovelo do diskontinuiteta. Takav se scenarij ne osjeća ni u Blatnogradu, koji se nalazio gotovo na granici prema području koje su tada držala mađarska plemena. Neprekinuti kontinuitet pokopa vidljiv je kako u najjužnijim dijelovima vojvodstva (Bagruša u Petoševcima, Mahovljani – Kužno groblje), na području koji je vjerojatno iako je možda bio izvan panonskog vojvodstva bio pod njegovim jakim kulturnim utjecajem (Gomjenica – Baltine bare) tako i u onim sjevernijim (Ptujski grad, Zalavár - više pozicija i Lobor – MBG). Arheološka istraživanja ne potvrđuju povijesne izvore da je Panonija devastirana i napuštena.

Sl. 73: Klašnice (okolica Banja Luke). Par jednojagodnih naušnica, poč. 10. st. (prema: MILETIĆ, 1971).

191

Povijesni izvori

Sl. 74: Dijelovi Panonije okupljeni oko samostalnog panonskog vojvodstva i dijelovi Panonije koji su zauzela mađarska plemena. Pravci prodora svetorimskih careva Otona I i Otona II i vjerojatni krajnji doseg njihova prodora u Panoniji sedamdesetim i osamdesetim godinama 10. st. (crno: a). Ulazak Hrvata u Panoniju i pretpostavljeni krajnjih doseg njihova utjecaja (bijelo: a ?).

Ideja da je do rijeke Drave bila jedna provincija, vrlo je vjerojatno relikt iz prošlog vremena kada je cijeli taj teritorij bio uklopljen u okvire Forojulijske markgrofovije koja je završavala na Dravi, gdje je završavala i forojulijska

192

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

vojna operativna zona. 527 Ideja da je to bio cjelovit prostor, gradila dugo pa ni bugarska uzurpacija, ni mađarsko pustošenje, kao ni stvaranje mađarske države u posljednjim desetljećima 10. st. u sjevernim i sjeveroistočnim dijelovima Panonske nizine tu ideju nisu mogli izbrisati, pa ni u onom času kad su Mađari prešli Dravu. Početkom 10. st., nakon stotinu godina u istoj državi, velike razlike između panonskih Slavena (u najširem smislu riječi) i Hrvata u Dalmaciji (u najširem smislu riječi), koje su bile prisutne nesumnjivo još potkraj 8. i početkom 9. st., bile su izbrisane. Stvoreni su svi preduvjeti za to da taj prostor, koji je bio organiziran prema franačkom modelu i koji je bio uklopljen u okvire zapadnoeuropske civilizacije, postane jedan. Tome u prilog išlo je i to što je i Salonitanska crkva smatrala da njihova provincija koja počinje na Jadranskom moru završava na Dravi i Dunavu, kao u kasnoj antici. Nije li se tako s različitih strana malo-pomalo gradila svijest o jedinstvenosti prostora koja će se onda početi odražavati i na jedinstvenost ljudi u tom prostoru. U tom svjetlu trebalo bi gledati i podatke koje nam donosi DAI. Svemu tom zbližavanju doprinijele su seobe ljudi i ženidbene veze, posebice plemstva.

Sl. 75: Gomjenica – Baltine bare. Koštani etui i koštana igla (9. – 10. st.) - grob 109 (prema MILETIĆ, 1967, Tab. XX - 109) i ulomak koštanog predmeta 10. st. (prema MILETIĆ, Tab. XIX – 100).

527

ANČIĆ, 1998, 233–259; JAKŠIĆ, 1998, 269–286. s pregledom starije literature. to se može vidjeti i u Pacta conventa (Qualiter).

193

Povijesni izvori

O tome da su Hrvati zavladali jednim dijelom franačke Panonije, piše bizantski car Konstantin Porfirogenet u DAI u XXX. poglavlju, naslovljenom „Izlaganje o temi Dalmaciji“. 528 U prijevodu na hrvatski jezik dio tog poglavlja glasi: (Glava XXX) „…Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom. No, i oni su imali nezavisnog vladara koji je slao poslanike, ali jedino vladaru Hrvatske iz prijateljstva…“ 529 Tekst je prepun nelogičnosti, pojavljuju se neki podaci koji kao da su interpolirani bez čvrste veze s ranijim izlaganjima pa i u suprotnosti s njima, što je posljedica toga što car nije pisao književno djelo, već upute za svog sina, interpolirajući različite podatke. 530 U XXX. glavi govori se o odlasku dijela Hrvata u Ilirik i Panoniju, a u nastavku se objašnjava da su Hrvati u Dalmaciji potpali pod vlast Franaka protiv kojih su digli ustanak, a u ratu, koji je trajao sedam godina, ubijen je arhont Kocil. Ovdje se pogibija markgrofa Kadolaha (Kocila) spominje u okviru izvještaja o Hrvatima u Dalmaciji, a ona bi trebala biti, jer je istina da je ubijen, vezana uz one u Panoniji koji su zaista digli ustanak u vrijeme kad je Donjom Panonijom upravljao vojvoda Ljudevit.531 Protiv volje hrvatskog kneza, vojvode Borne, upravitelja Dalmacije i Liburnije, pridružili su se ustanku njegovi podložnici (spominju se Guduskani, a možda su sudjelovali i neki drugi). Tako da je ta izjava djelomično točna pa i sjećanje na to da su i Hrvati sudjelovali u ustanku, može biti također istinita te se mogla prenijeti na sljedeće generacije.532 No ta tradicija ipak bi trebala više biti vezana uz

528



529



530



531



532

194

ŽIVKOVIĆ, 2008, 7–26; ŽIVKOVIĆ, 2012; ŽIVKOVIĆ, 2012a, 201–210; DZINO, 2009, 37: Pripovijesti o dolasku Hrvata u DAI dolaze iz nekoliko različitih vrela, onoga dalmatinskih Romana iz glave 29, bizantinske političke propagande iz glave 31 i nešto kasnije ubačenoga hrvatskog origo gentis iz glave 30. Romanski i hrvatski diskurs o prošlosti najvjerojatnije su pribilježeni i stavljeni na raspolaganje bizantskim arhivima posredstvom bizantske diplomacije u 9. ili 10. st. kad su se intenzivirali bizantski vojni i diplomatski dodiri s istočnom obalom Jadrana. Danijel Dzino smatra da je: „…teško vjerovati da su postojali pisani dokumenti na raspolaganju Konstantinu Porfirogenetu iz razdoblja nakon Heraklija pa sve do 9. st.“, DZINO, 2010; DZINO, 2010a, 153–165. Prijevod prema Nikoli pl. Tomašiću, DAI, 2003, 76–77.

Prema Ljudmilu Hauptmannu u osnovni je tekst naknadno ubačena cijela rečenica o osvajanju Ilirika i Panonije (redak 75-78) i to zato što se riječi koje slijede tu rečenicu (Izvjesni su broj godina također i Hrvati u Dalmaciji bili podređeni Francima) nužno nadovezuju na prethodnu rečenicu, tj. na Bijele Hrvate koji se u svojoj domovini pokoravaju Otonu Velikom, kralju Franačke. Iako su Hrvati u vrijeme vladavine vojvode Domagoja stekli neovisnost, nije sigurno da se arhont Kotzil može povezati s panonskim Koceljom. Vojvodu Kadolaha s početka i kneza Kocelju, sina Pribine, iz druge polovine 9. st. povezuje samo ime. Kocelj je skraćeno Kadolah. RAČKI, 1877, 328–329; MARGETIĆ, 2001, 125; Lujo Margetić je smatrao da je ta vijest netočna i da je ona samo posljedica ponosne poruke narodne predaje da su Hrvati pobjedonosni narod. MARGETIĆ, 2001, 15.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

panonske Slavene (panonske Hrvate?), a priču su kao svoju mogli prihvatili Hrvati u Dalmaciji. Jedni i drugi bili su dionici iste priče, ali i na različitim stranama u vrijeme tih zbivanja. Možda bi se iz svega moglo zaključiti da su Hrvatska i Donja Panonija tada bile tijesno povezane jer u protivnome ne bi moglo doći do takve identifikacije. 533 U starijoj se historiografiji smatralo da se odvajanje dijela Hrvata iz Dalmacije u Panoniju zbivalo u vremenu neposredno nakon dolaska Hrvata u Dalmaciju u 7. st. i da se, pod Ilirikom i Panonijom, podrazumijevao kraj između Save i Drave sa susjednim bosanskim predjelima. 534 Otuda u hrvatskoj historiografiji i pojam Panonska Hrvatska koji je doživio kritiku posebno posljednjih nekoliko desetljeća.535 Lokalizacija Panonije i Ilirika negdje između Drave i Save prihvaćena je, uglavnom, i u novije vrijeme, 536 unatoč protivnim mišljenjima. 537 Vrijeme

533



534



535



536



537

L. Margetić je smatrao da su dalmatinski Hrvati prihvatili priču koja se odnosi na panonskog kneza Ljudevita, te da se iz toga treba zaključiti da su Dalmatinska Hrvatska i Panonska Hrvatska bile usko povezane (MARGETIĆ, 2001, 125).

RAČKI, 1877, Doc. 271, stavlja događaj neposredno nakon dolaska Hrvata u Dalmaciju „circa a. 610. – 635. i piše da tu treba razumjeti sub Pannonia eiusdem partem saviam et sirmiensem, sub Illyrico vero contiguam illi oram; Mate Suić je napisao parafrazirajući sljedeće: Već kod antičkih pisaca, a pogotovo kod bizantskih, treba razlikovati kada oni donose historijsku geografiju, a kada prikazuju stanje koje im je suvremeno. Nadalje, izvori su iz dva kruga: iz bizantskog i iz franačkog, a svaki od njih drugačije razmišlja; prvi polazi od kontinuiteta i historijskog legitimiteta, drugome (sada iz karolinškog vremena) služe klasične reminiscencije. Kada npr. bizantski car Konstantin Porfirogenet piše, da je Dalmacija sezala (prošlost) do Dunava, on griješi, ali je greška shvatljiva: on je izjednačio pojam Ilirika s pojmom Dalmacije. Ilirik u širem smislu riječi zaista je sezao do Dunava, no, Ilirik provincija, koja se u ranocarskom dobu nazvala Dalmacijom, sezao je do ispod Save. U tom svjetlu treba tumačiti i sintagmu „Ilirik i Panonija“. Car nije mogao kazati da su oni Hrvati koji su se odvojili iz Dalmacije zaposjeli Panoniju. To bi bio nonsens, jer je Slavonija s Posavinom samo mali dio Panonije. Budući da to područje sada nema nekog zajedničkog historijskog naziva, car ga je determinirao s pomoću starog Ilirika. Taj njegov izraz „Ilirik i Panonija“ ne obuhvaća ni čitav Ilirik (provinciju) ni čitavu Panoniju. On je s time htio kazati, da je to „Ilirička Panonija“ (SUIĆ, 1977, 93) Sličan problem nameće se i današnjim istraživačima koji vrlo često, pogotovo u novije doba, upotrebljavaju izraz Južna Panonija, smatrajući da bi se tako najbolje mogla opisati današnja sjeverna Hrvatska. Današnja sjeverna Hrvatska u sebi sadrži i dijelove Norika (kasna antika) i dio Dalmacije, a to se najčešće zaboravlja spomenuti kod opisa teritorija. De facto i mi se danas, kao nekad pisci franačkih izvora, pozivamo na prošlo vrijeme smatrajući da bi negdašnje rimske provincije, koje zasigurno nisu četiri stoljeća ostale u istim granicama, mogle opasivati određeni teritorij, a pritom smo često neprecizni i griješimo. O pregledu starijih mišljenja: GRAČANIN, 2008a, 68–70. KLAIĆ, 1984, 253 i 270; GRAČANIN, 2008a, 74.

ŠIŠIĆ, 1925, 277 i 405; GRAFENAUER, 1952, 31; KLAIĆ, 1975, 139–141 (s izvjesnim rezervama). Tako je Ilirik 30. glave Noricum (HAUPTMANN, 1915, 256); Mišljenje da je Ilirik = Donja Panonija oko Blatnog jezera uspješno je pobio još Bogo Grafenauer (GRAFENAUER, 19521953, 173–176).

195

Povijesni izvori

odlaska dijela Hrvata u Panoniju moglo se zbiti i u 10. st.,538 tj. u vrijeme vladavine arhonta Tomislava, uz obrazloženje da jedino tom razdoblju odgovara odnos između vladara panonskog i dalmatinske Hrvatske, opisan u XXX. glavi kao neka vrsta „samouprave Slavonije pod posebnim banom u okviru Hrvatske“.539 Čitajući tekst koji je napisao car Konstantin Porfirogenet za svog sina nasljednika, a ne za opću upotrebu, postavljamo nekoliko pitanja. Prvo zanima nas jesu li se zaista neki Hrvati odvojili i zavladali Panonijom i kako se to moglo dogoditi? Gledajući hrvatsku historiografsku literaturu, u njoj se mogu pronaći različita rješenja tog problema. Car je, vjerojatno, pouzdaniji u pisanju o osobno proživljenom, nego o prošlom vremenu gdje se morao služiti različitim starijim izvještajima. Gledajući iz današnje perspektive, mogao je racionalnije pisati o proteklim događajima i vjerujemo da nije imao nakanu izmišljati možda je pokušao samo objasniti što se događalo u Panoniji, ali sve je stalo u jednu rečenicu nabijenu značenjem. Stoga, kad je pisao da su se Hrvati odvojili i zavladali Panonijom i dijelovima Ilirika, vjerojatno je to zaista i bilo tako, ali za sada to još nijedan drugi izvor ili arheološki nalaz nije potvrdio. Arheološka istraživanja ne mogu pokazati sve političke mijene u prostoru, posebno ako je prostor kulturno vrlo sličan, a te dvije jedinice, Dalmacija i Liburnija, kao i Donja Panonija, vrlo su slične bez obzira na pojavu različitih predmeta u grobovima koji pokazuju određenu različitost i trendove. On vjerojatno, kad je govorio o tome da su se Hrvati odvojili, nije mislio na „narodne mase“, već na političke Hrvate, tj. plemstvo, a ono je vrlo slično prema kulturi, ponašanju u prostoru i pokopima svojih mrtvih diljem nekadašnjeg franačkog interesnog područja, 538





539

196

Očito je da su Panonska i Dalmatinska Hrvatska u vrijeme na koje se odnosi analizirana rečenica bile vrlo tijesno povezane prijateljskim vezama i suradnjom. Uostalom, takvi emotivni odnosi dviju potpuno neovisnih država izvanredno su česti u povijesti. Analizirana rečenica dakle ne pristaje po svojem sadržaju prvoj polovini 10. st. ako je u to vrijeme Tomislav doista ujedinio dvije Hrvatske, jer podaci iz te rečenice upućuju na samostalnost Panonske Hrvatske. Uostalom to se slaže s našim analizama po kojima se podaci iz te rečenice odnose na početak 9. st., a to se slaže i s okolnošću da je Panonska Hrvatska do 827. godine bila posebna kneževina u okviru franačke države i furlanske marke (MARGETIĆ, 1977, 90). Mate Suić u recenziji Margetićeva djela piše: Po tradiciji i opće prihvaćenom stajalištu, ono je uslijedilo neko vrijeme nakon doseljenja (SUIĆ, 1977, 93). I nešto dalje: U svakom slučaju je vjerojatnije da su posavski Hrvati stekli svog arhonta u vrijeme kad su se odvojili od primorskih Hrvata, svakako prije dolaska pod franačku vlast (SUIĆ, 1977, 95). Vidi opširnije o tome u: MARGETIĆ, 2001, 77–91. Taj odlomak, ako je točan, može se odnositi samo na 10. st. Na ranije vrijeme teško je pomisliti iz jednostavnog razloga što je izvjesnije da je Panonija (tj. nekadašnja rimska provincija Panonija Savija) cijelo vrijeme ostala pod avarskom vrhovnom vlašću, ili se možda može pretpostaviti da je i ona stekla neovisnost u vrijeme krize kaganata nakon dvadesetih godina 7. st. U svakom slučaju teško je pomisliti da bi ona ostala izvan dosega avarske vlasti, a ako nije prije, onda je drugoj polovici 8. st. stavljena nesumnjivo pod neposrednu avarsku kontrolu. Tako: GRAFENAUER, 1952, 31.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

stoga arheološka istraživanja tu opet ne mogu puno pomoći.540 Zanimljivo je da je car uopće pisao o tome, da se zanimao za to neko kneževstvo u Panoniji i dijelovima Ilirika. Morao je postojati razlog jer o nekim kneževstvima ništa nije napisao, a pisao je o tome da su Hrvati, bizantski saveznici, ušli u Panoniju i Ilirik. Možda je to pisao u kontekstu snage Hrvata, koji ne samo da su imali veliku vojnu moć nego se njihov dio odvojio te zavladao Ilirikom i Panonijom. Zavladali su novim prostorom, ali ga nisu pripojili Hrvatskoj. Imali su i neovisnog vladara, dakle bila je riječ o drugoj državi čiji vladar šalje poslanike, a jedino Hrvatima u „panonskoj Hrvatskoj“ (Sclavoniji, Slavoniji), tj. Donjoj Panoniji iz prijateljstva.541 Možda je poslanstva slao i drugima, možda i poslanike u Carigrad. To što je slao hrvatskom knezu tribut ili darove, još ne znači da je u vrijeme na koje se odnosi analizirana rečenica Ilirik i Panonija, tj. Donja Panonija ili panonska Hrvatska (ako su Hrvati u nju zaista ušli, onda se ona od tada tako može i zvati!) bila u sklopu

540



541

Hrvoje Gračanin (GRAČANIN, 2008a, 72–73) zaključuje da je mnogo vjerojatnije da etnonim “Hrvati” i doseoba skrivaju činjenicu prijenosa političke vlasti, što znači da je car političko vrhovništvo poistovjetio s etničkom nazočnošću, a točno takav pristup primijenio je pretvarajući (Za)humljane, Travunjane i Neretljane u Srbe (DAI, 2003, c. 33, 8-9, 34, 4-7, 36, 5-7). On, nadalje, piše da se s velikom vjerojatnošću spomen odvajanja Hrvata ne odnosi na stvarno preseljenje dijela hrvatskog etnika, nego je riječ o poistovjećivanju političke vlasti s etnicitetom, da se “Ilirik i Panonija” u potpunosti poklapaju s prostorom Donjopanonskog kneževstva iz 9. st., što znači da je navedeni neovisni vladar zapravo donjopanonski knez i da su prijateljske veze između njega i hrvatskoga kneza bile posljedica političkog zajedništva pod franačkim pokroviteljstvom. Na kraju zaključuje: Iz perspektive pak cara koji piše u Carigradu s odmakom od jednog stoljeća moglo se doimati da su Hrvati zavladali i u južnoj Panoniji (GRAČANIN, 2008a, 74).

Latinski prijevod glasi: At a Chrobatis, qui in Dalmatiam venerunt, pars quaedam secessit et Illyricum atque Pannoniam occupavit, habebantque et ipsi principem supremum, qui ad Chrobatiae tantum principem amicitiae ergo legationem mittebat. Romilly James Heald Jenkins god. 1949. nudi ovaj prijevod: they too had a sovereign prince who used to maintain friendly contact, though through envoys only, with the prince of Croatia (DAI, 1949). To uglavnom odgovara latinskom prijevodu, samo što možda jače ističe samostalnost kneza Panonske Hrvatske koji šalje poslanstva. Slično 1959. prevodi Božidar Ferjančić: i oni su imali neovisnog arhonta koji je na razne strane slao poslanstva, a prijateljska samo arhontu Hrvatske. Razlika je u tome što B. Ferjančić više ističe samostalnost kneza Panonske Hrvatske koji šalje poslanstva „na razne strane“ (VIINJ II, 1959). Vjekoslav Klaić je 1904. spomenuto mjesto preveo na način koji odstupa od navedenih prijevoda. Prema njemu je u Slavoniji (Donjoj Panoniji) „vladao zaseban vladar“ koji je „zamjenjivao samo poslanstva i darove s hrvatskim knezom iz ljubavi (ili prijateljstva). Nikola pl. Tomašić je preuzeo takvo gledište (DAI, 2003, 76). Premda je Ferdo Šišić (ŠIŠIĆ, 1925) analizirano mjesto preveo ovako „a imađahu i oni samosvojnog arhonta, koji je s arhontom Hrvatske podržavao prijateljskih veza“, ipak se on priklanja stajalištu o slanju darova jer na drugom mjestu kaže da je Panonska Hrvatska slala „hrvatskom vladaru, kao svome vrhovnom gospodaru, počasne darove“. Slanje darova spomenuto je i u Rusovu prijevodu iz 1931.: „tudi ti so imeli samovlastnega arhonta ki je pošiljal arhontu Hrvatske darove zastran prijateljstva“. Spomenimo još i Grafenauerov prijevod iz 1952. prema kojem su panonski Hrvati „imali samostalnog arhonta koji je također sam slao arhontu Hrvatske darove u ime prijateljstva“ (GRAFENAUER, 1952, 1–56.).

197

Povijesni izvori

dalmatinske Hrvatske, jer je vladar Panonije (panonske Hrvatske) općenito slao poslanike u razne zemlje, što je uostalom i prerogativ njegova suverena položaja što ga je pisac označio riječju, a jedina iznimka u kvaliteti, da se tako izrazimo, tih poslanstava jesu poslanstva upućivana knezu dalmatinske Hrvatske.542

A

B

D

C

E

Sl. 76: Gomjenica – Baltine bare. Jednojagodne naušnice / srebrne - ukrašene filigranom i granulacijom (10. st.): A i B (prema MILETIĆ, 1967, Tab. XX – grob 145); C (prema MILETIĆ, 1967, Tab. XXIV - 149); D i E (prema MILETIĆ, 1967, Tab. XXIV - grob 154).

Ta zemlja spomenuta je posredno i onda kad je pisao o tome da se velikomoravsko stanovništvo razbježalo i Hrvatima. Tu je samo problem u tome što sredinom 10. st. postoje dvije vrlo jake Hrvatske, tako opet nije jasno jesu li prebjegli sjevernim zakarpatskim Hrvatima ili jadranskim Hrvatima. Konstantin Porfirogenet spomenuo je Panoniju na još jednom mjestu, prigodom opisa političkog stanja na zapadu, u opisu vladavine svoga djeda Bazilija I.543 U kratkom je ulomku napisao da: „ …Pored toga od onih Skita (misli Slavena) koji žive u Panoniji, Dalmaciji i susjednim oblastima, mislim Hrvati i Srbi i Humljani i Travunjani, Konavljani i Dukljani i Neretljani, zbacivši sa sebe davnašnju vlast Romeja i postadoše samoupravni i samostalni, pokoravajući se isključivo svojim arhontima…“. U tom je kratkom izvatku spomenut Ilirik i Panonija, a dijelovi Ilirika i općenito nijedan dio Panonije nije obuhvaćen županijama koje su držali Hrvati. O ratovanju

542



543

198

SUIĆ, 1977, 94–95.

VIINJ II, 1959, 79, Život Vasilija I (Theoph. Cont. V, p. 288, 11 – p. 289.2).

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

Hrvata, odnosno Tomislava s Mađarima, pisao je pop Dukljanin.544 A onda se na splitskom koncilu 928. spominjala Sisačka biskupija tada upražnjena, a koja se nudila hrvatskom ninskom biskupu Grguru.545 Podosta podataka govori u prilog tomu da su Hrvati bili involvirani u sukobe na sjeveru i da su Ilirik i Panonija u njihovoj političkoj sferi utjecaja. Pop Dukljanin je spomenuo da je kralj Tomislav zapriječio nekoliko mađarskih upada i da je sve prodore njihova vojskovođe Atile uspješno odbio.546 U DAI se spominje da su Srbi držali neke sjeverne oblasti (Ilirika) sve do Srijema, što znači da se još jedno kneževstvo, teorijski, proširilo prema sjeveru. U kronici popa Dukljanina također se može iščitati da su i Srbi (Raška) ratovali s Mađarima, otprilike u isto doba kad se spominje i rat Hrvata (Tomislava) s Mađarima, i to ne samo oko rijeke Drine, gdje se spominju mjesto Civelino i pogibija mađarskog vojskovođe Kiša i gdje su oni mogli prodrijeti u pljačkaški pohod sve do Posavlja.547 Ta se zbivanja vežu uz raškog arhonta Časlava (934. – 943).548 Kao bugarski saveznik, ali isto tako potpomognut od Bizanta, protiv Mađara mogao je biti postavljen na srpsko (raško) prijestolje iz Bugarske. Tek 934. spominje se prvi napad Mađara na Bugarsku.549 Knez Časlav je poginuo ratujući u Srijemu na obalama rijeke Save, gdje je bio uhvaćen, okovan lancima te ugušen u toj rijeci.550 U tom kontekstu, ako je vjerovati spomenutom izvoru, novčana sredstva i materijalna pomoć Časlavu pokazuju koje je mjesto imala Raška u sprečavanju mađarskih pohoda prema jugu i Bizantu između 934. i 943.551 Njegov nasljednik Belo ponovno ratuje u istoj oblasti, ali ne samo protiv Mađara već i protiv tamošnjeg stanovništva koje se priklonilo Mađarima. Poslije velike pobjede nad saveznicima, Radoslav Belo je sklopio ugovor prema kojem je Mađarima zabranjeno da prelaze rijeku Savu od mjesta gdje ona izvire do mjesta gdje se ulijeva u „veliku rijeku Dunav“. Kao terminus post quem non za ta zbivanja stoji smrt bugarskog cara Petra 969., koju je nešto

544



545



546



547



548



549



550



551

ŠIŠIĆ, 1928, 309–310, 402.

U povijesnim raspravama vrlo se često može naći podatak o tome da nuđenje sisačke biskupije Grguru nije bio iskren potez jer da tvrdnja kako biskupija ima dovoljno svećenstva i puka nije bila istinita, kao ni to da mu se općenito nude biskupije nastale u antici (KLAIĆ, 1987, 25). Naime, takvi su zaključci sasvim netočni jer je biskupija bila dobro napučena i očito je imala dovoljno svećenstva. O tome će više biti riječi poslije! ŠIŠIĆ, 1928, 316; MARGETIĆ, 2000, 295–296. MARGETIĆ, 2000, 269; ŽIVKOVIĆ, 2012, 155.

Časlav je vjerojatno vladao od 927. – 950./960. (ŽIVKOVIĆ, 2010, 152; ŽIVKOVIĆ, 2001, 15).

Tibor Živković smatrao je uz bugarsko-bizantsku suglasnost i uz dozvolu Bizanta (ŽIVKOVIĆ, 2001, 15). Pojava Mađara pred carigradskim zidinama 934. stoji u uskoj vezi sa Časlavljevim ustoličenjem i podrškom koju je dobio od cara Romana Lakapena (ŽIVKOVIĆ, 2007, 279–280.). Izgleda da je dio protumađarske koalicije pod bizantskim vrhovništvom. ŽIVKOVIĆ, 2010, 155. ŽIVKOVIĆ, 2012, 205.

199

Povijesni izvori

poslije spomenuo pop Dukljanin.552 Kod njega nailazimo na vrlo zanimljive podatke. Spominju se Slaveni koji su se priklonili Mađarima, ali koji su to Slaveni? Svakako bi to trebali biti oni bliži Raškoj i oni koji su s njima graničili ili bili u zoni njihova utjecaja ili prodora prema Savi. Ne možemo znati je li taj podatak točan, odnosno jesu li to uopće vjerodostojni podaci, ali je svakako zanimljivo da se spominje da su se neki Slaveni priklonili Mađarima. Ako su to učinili Slaveni koji nisu bili daleko od granice sa Srbima, onda su to mogli učiniti i neki drugi Slaveni. Primjerice, u DAI se spominje da su Bijeli Hrvati ušli u tazbinu (lat. affinitas) s Turcima. Nekako je u isto vrijeme i hrvatski kralj Krešimir osvojio Bosnu čiji se vladar sklonio Mađarima.553 Očito tih pedesetak godina panonske povijesti nije jednostavno opisati kad o njima gotovo nitko ne piše. Slaveni u Panoniji nastojali su, na različite načine, odgovoriti na probleme koji su ih tada zadesili, a to pokazuje svu složenost odnosa u 10. st. Možda su to bili Slaveni koji su se priklonili Mađarima, ali to zapravo nije toliko važno jer se u nekoliko desetljeća saveznički odnos među kneževstvima i vojvodstvima mogao više puta promijeniti; zasigurno nisu svi u tih pedesetak godina statički držali samo jednu stranu, već su komunicirali, trgovali, međusobno se ženili (ulaze u tazbinu), a sve se to može vidjeti i prema predmetima jer se pojavila moda odijevanja i ukrašavanja (tzv. bjelobrdska kultura) u kojoj ima podosta predmeta istočnoeuropskog porijekla i predmeta koji su rađeni po uzoru na nj. Zanimljivi su odnosi s Mađarima koje spominje pop Dukljanin. Možda je želio odgovoriti na pitanja ili dileme svoga vremena, ali je također pokazao da je postojao određeni interes priobalja za zaleđem. Hrvatski kralj Tomislav i Hrvati (koje spominje DAI), ali i srpski vladari koje spominje Dukljanin, širili su svoj interes prema sjeveru. Bizantski car Ivan I. Cimisk (969. – 976.) pokorio je Bugarsku i vjerojatno držao i njezine istočne provincije zajedno s Raškom. Time je završilo pregrupiranje naroda u južnom susjedstvu Mađara.554 552





553



554

200

Te događaje Tibor Živković tumači kao jasan dokaz da je Srbija izbila na rijeku Savu, ali ugovor o tome da Mađari ne smiju prelaziti rijeku Savu previše je općenit i ne može se vezati samo uz donji tok rijeke Save. Izvor Save ne može se staviti tamo gdje je ušće Vrbasa u Savu kako misli: ŽIVKOVIĆ, 2001, 15. O tome je li Srbija u 10. st. izbila na rijeku Savu isto i ŽIVKOVIĆ, 2007, 286–287. Uz Konstantina Porfirogeneta koji opisuje zemlje koje drže Srbi i gradove (sve u Dalmaciji) citira i Popa Dukljanina koji spominje borbe u Bosni i Srijemu te smatra da mjesto borbi određuje srpsko-mađarsku granicu. Bizantski pisac Kekaumen u 11. st. piše da Srbi žive u pobrežju Save ili doslovno (prema VINJ III, 1966, 217) …gde upravo žive Srbi, na prirodno utvrđenim i teško pristupačnim mestima (uz Savu). Jadran Ferluga je mislio da je to greška te da ti opisi odgovaraju Duklji, a ne krajevima južno od rijeke Save i Dunava (VINJ III, 1966, 217, bilješka 79). Ali, ako se uzme u obzir da ne žive uz obale Save već nešto južnije na granicama provincije Dalmacije, gdje počinju brda, tada je ovaj navod sasvim točan i općenito opisuje gdje žive Srbi, pa i oni eventualni u Duklji. Da su Srbi živjeli u pobrežju Save smatrao je i T. Živković, ali napominje da je nejasno jesu li živjeli u Srbiji ili u nekoj oblasti drugog imena (ŽIVKOVIĆ, 2001, 14–15). ŽIVKOVIĆ, 2010, 155–156. ŽIVKOVIĆ, 2010, 155–156.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

A

C

B

D

E

Sl. 77: Gomjenica – Baltine bare. Ukrasni gumbi i ovoidne jagode / 10. st. (prema MILETIĆ, 1967, Tab. XX – grob 117) i ukrasni gumb / 10. st. (prema MILETIĆ, 1967, Tab. XX - grob 141).

O smještaju i granicama Hrvatske ili o Hrvatima iz Velike (Bijele) Hrvatske i iz Dalmacije piše se u narednim poglavljima: „(Glava XIII)…Turcima jesu ovi narodi susjedi: prema zapadu Frangija, prema sjeveru Pečenezi, a prema jugu Velika Moravska ili država Svetoplukova, koja je posvema uništena od tih Turaka i od njih zauzeta. Hrvati su pako prema gorama susjedni Turcima… Prema tom izvještaju turci tj. mađari bili bi u gornjem Potisju. (Glava XL) … susjedni su pak Turkom na istočnu stranu Bugari gdje ih dijeli rijeka Istar, koga i Danubijem zovu. Prema sjeveru su Pečenezi, a više prema zapadu Franci, a prema jugu Hrvati (prije su tu bili Moravljani)…“ Iz svih tih poglavlja u kojima se spominju Hrvati ne može se s većom sigurnošću reći da se taj odlomak odnosi na Hrvate u Dalmaciji (i Liburniji), a dio na one druge, Bijele Hrvate koji su još nepokršteni živjeli pokraj Frangije, sjeverno od Bagivarije, a prema gorama (Karpatima) susjedi su bili Turcima (Mađarima). Ti su se Hrvati nalazili sjeverno od Bavarske, što je točno jer je, iz bizantske perspektive, cijela Panonija bila dio Bavarske i bavarske Istočne marke, stoga su se ti Hrvati nalazili sjeverno od Bavarske. Zapadno od Mađara bili su Franci, a na istoku i ispod Dunava Bugari. Spomenute gore su Karpati, a ne kako se u hrvatskoj literaturi često pokušalo

201

Povijesni izvori

pokazati slavonsko gorje. Ovdje zasigurno nije riječ o tome da su dalmatinski Hrvati susjedi, prema gorama, Turcima (Mađarima). To car nije mogao napisati jer je, očito, tada bilo poznato da Mađari nisu držali cijelu Panoniju već samo njezin istočni dio, kako je lijepo naznačeno u glavi XLII. (od Dunava do Save) u koju je, jasno je napisao, ušao dio Hrvata. Stoga, da je napisao da su dalmatinski Hrvati susjedi Turcima (Mađarima) prema gorama s Mađarima, to bi bila neistina, osim ako se sve to ne bi figurativno shvatilo. A upravo su te gore vrlo često razmatrane, u arheološkoj literaturi, kao granica između Hrvatske i Ugarske u 10. st. Hrvati su negdje imali zajedničku granicu s Mađarima jer se dio stanovništva njima razbježao, ako nisu uskočili među nekrštene Hrvate koji su spomenuti kao susjedi Turcima (Mađarima). Na kraju možemo zaključiti da se, osim što se spominje da su Hrvati ušli u Ilirik i Panoniju, nijedan drugi podatak iz DAI ne može jednoznačno objasniti, a i to na koji su način ušli u Ilirik i Panoniju veliko je pitanje. (Glava XLI)“ …a tada dođoše Turci i do kraja pogubiše i osvojiše njihovu zemlju (Veliku Moravsku), u kojoj i sada domuju; a što je od naroda preostalo, rastepe se i uskoči u susjedne narode: Bugare, Turke, Hrvate) i ostale narode… “555 Kod tumačenja ovog poglavlja možemo ponovno postaviti pitanje o kojim se Hrvatima radi, o Bijelim Hrvatima ili dalmatinskim Hrvatima? Obje su opcije sasvim prihvatljive, ali nam ne pomažu u rekonstrukciji onoga što se zaista tada događalo s Panonijom.

Legitimitet postojanju mađarske vlasti u Panonskoj nizini također je dao bizantski car Konstantin Porfirogenet pa njemu mađarska historiografija posvećuje veliku pozornost. U XXVII. poglavlju piše da, na ranijim boravištima Langobarda, tj. u Panoniji, žive Mađari. Mađarski je teritorij u 10. st., prema opisu u XL. poglavlju, počinjao kod Trajanovih vrata, tj. na Đerdapu i prostirao se preko Singiduna (Beograd) do Sirmija (Mitrovica). U XIII. i XLI. poglavlju navedeni su narodi koji su graničili s Mađarima. U XIII. poglavlju stoji da su susjedi Mađarima sa sjeverozapada bili Franci, sa sjevera Pečenezi, s juga Velika Moravska, tj. Svatoplukova zemlja, a da su prema planinama graničili s Hrvatima. Međutim, u XL. poglavlju stoji da su Mađari na istoku graničili s Bugarima, na sjeveru s Pečenezima, na zapadu s Francima, a na jugu s Hrvatima. Postavlja se pitanje tzv. južne Velike Moravske jer je car-pisac dosljedno razlikovao „nekrštenu“ Moravsku i Svatoplukovu zemlju. Danas je većina povjesničara sumnjičava prema postojanju tzv. južne Moravske i slaže se da je ubikacija Velike Moravske prema jugu (uz srbijansku Moravu) obična pogreška

555

202

Prijevod prema: DAI, 2003, 102–103. (I. faza) U XIII. p. - to bi bio opis što drže Mađari (Turci) na koncu 9. st. kad se nalaze u sjeveroistočnom dijelu Karpatske kotline; (II. faza). XL. p. - to je situacija kad drže veliki dio Panonske nizine (poč. 10. st.), koja je nadopunjena p. XLII. (od Dunava do Save) iz sredine 10. st. (III. faza), što se poklapa s p. XXVII, na ranijim boravištima Langobarda. Vidi zemljovid: sl. 78.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

u interpretaciji izvora.556 U DAI se navodi da su Mađari bili podijeljeni u osam plemena. U arheološkim nalazima nema potvrde toj tezi iako su prisutne velike razlike u načinu pokopa između različitih groblja, ali ako se zna gdje se nalazi veća koncentracija predmeta mađarske provenijencije, jasno je da su možda grupiranja takvih nalaza u pojedinim dijelovima Panonske nizine posljedica grupiranja pojedinih plemena. U novije vrijeme, kao prostor koji su Mađari držali u 10. st., predstavlja se dio koji možemo opisati kao prostor uz donji tok rijeke Rabe, sve do Nežiderskog jezera na zapadu i obje obale Dunava, uključujući današnju jugozapadnu Slovačku, odnosno Njitranski dukat kako se on spominje u izvorima iza 11. st.557 Taj je dio proširen i pojedinačnim nalazima prema sjeveru, zapadu i jugu, a taj prostor se djelomično poklapa s onim prostorom u koji su vjerojatno Mađari ušli još kao franački saveznici. Riječ je o prostoru sjeverno od Blatnog jezera. Nalazi odgovaraju onima s obala rijeke Kame, što na neki način govori u prilog ranijem doseljenju, tijekom druge polovine 9. st., i osnivanju naselja u Panoniji. Veći dio franačke Gornje Panonije ne pokazuje nikakvu vezu s Mađarima. U velikom dijelu cijelog tog prostora može se reći da se sukobljavaju dva problema: slaba iskazljivost materijalne kulture 9. i početka 10. st., koja se povezuje uz vrijeme franačkog vrhovništva nad spomenutom provincijom, i neprisutnost, odnosno izostanak dokaza da je prostor južno od Blatnog jezera bio naseljen od novog etnika prije sredine ili kraja 10. st. Taj je problem jasno vidljiv u Gornjoj Panoniji, ali se može preslikati i na Donju. Jedan od lokaliteta gdje se vide predmeti mađarske provenijencije iz ranog doba njihove prisutnosti, uz južni rub Panonske nizine, jest Bagruša u Petoševcima kod Laktaša. Predmeti pronađeni u grobu na tom lokalitetu nisu posljedica širenja mađarskog etnika, odnosno posljedica mađarskog prodora dolinom rijeke Vrbas prema Hrvatskoj, već se moraju tumačiti drukčije. Jedno od rješenja jest da je to došlo kao posljedica nekog sukoba s Mađarima, pljačkanjem njihova staništa, trgovinom ili da su ih donijele izbjeglice koje su došle u doticaj s njima, a tada bi se njihova domovina nalazila negdje na teritoriju koji su zauzeli Mađari.558 U tom, za arheološku struku vrlo važnom, metodološkom problemu, iskaču tri lokaliteta koji bi nam trebali pomoći u rasvjetljavanju prilika u tom vremenu. Riječ je o Zalaváru, Ptujskom gradu i Loboru – MBG. Sva su tri lokaliteta vrlo kompleksna i pružaju nam istoznačne podatke. Čini se da danas imamo najviše podataka o Zalaváru i tamošnjim lokalitetima, nešto manje o Loboru koji još

556



557



558

TAKÁCS, 2010, 49–64. Više je puta u knjizi naznačeno da se mora razlučiti Velika Moravska od južne Moravske ili Moravije koja se prostirala današnjim srbijanskim Pomoravljem. Obje Moravske imale su važnu ulogu u povijesti. Južna srbijanska Morava do dvadesetih godina 9. st. bila je domovina Abodrita i Timočana, možda također dio etničkih Abodrita, koji su morali ostaviti traga u tom prostoru i nakon što je njihova država napokon uništena od Bugarske i nakon što više kao njihova domovina neće biti spomenuta u izvorima. Nije isključeno da se posebnost toga prostora, poznatog u izvorima kao tema Moravija, mogla održati i u kasnije doba. TAKÁCS, 2006, 67–98; TAKÁCS, 2007, 211–252.

Da je riječ o mogućim izbjeglicama, zalaže se Željko Tomičić (TOMIČIĆ; 2010, 134–135).

203

Povijesni izvori

nisu objavljeni i o Ptujskom gradu koji su, većim dijelom, objavljeni. U Ptuju je bio pouzdan prijelaz preko rijeke Drave i vjerojatno je postojao most kojim su tekli pohodi prema Italiji. Dokumentirani su i staromađarski predmeti koji se, također, mogu različito tumačiti. Ono po čemu se interpretacije sudbine Ptuja nakon 900. razlikuju od interpretacije prilika u Zalaváru jest to što se smatra da je, ako je i bio privremeno zauzet od Mađara (što se nikako ne smije isključiti), zasigurno bio brzo vraćen pod franačku upravu. Pokapanja na groblju prestala su tijekom 11. st. Ptuj ne samo da je ostao pod franačkom upravom već je postao jedno od važnijih uporišta franačke uprave između Rabe i Drave, prije svega uporište i posjed salzburškog nadbiskupa u Panoniji. Čini se da tu nema disonantnih tonova. Kod interpretacije nalaza iz Zalavára, većinom se ide za tim da je on napušten ili uništen u vrijeme mađarske doseobe, već oko 900. i da je potom dio mjesta (benediktinski samostan sv. Hadrijana) ponovno obnovljen od vremena vladavine ugarskog kralja sv. Stjepana ili, najprije, u vrijeme njegova oca, velikog vojvode Gejze. Ono što nesumnjivo govori u prilog jasnom i neprekinutom kontinuitetu života u tom mjestu jesu crkve koje nisu bile porušene i oko kojih se u kontinuitetu pokapalo barem do početka 11. st. Ista situacija ponovila se u Loboru u kojem se, u kontinuitetu, grade crkve i obnavljaju na istoj poziciji do danas, a oko crkava se pokapalo sve do sredine 19. st. U arheološkoj literaturi provlači se teza da je Zalavár došao pod mađarsku vlast već poslije 900. Kod interpretacije nalaza iz Lobora, koji se promatra kao sastavni dio Donje Panonije, to bi trebalo očekivati u vrijeme vladavine ugarskih vladara vojvode Gejze ili kralja Stjepana, a prema mađarskoj ili hrvatskoj historiografiji najkasnije poslije 1090.-ih. Ptuj pak ne bi nikad ili bi bio vrlo kratko, u doba najžešćih provala, pod Mađarima ili u zoni njihova utjecaja. Kako se na sve te tri pozicije, koje geografski nisu jako udaljene jedna od druge, ponavlja gotovo ista ili vrlo slična situacija, očito nešto u primijenjenoj metodi i interpretacijama nalazišta i predmeta nije dobro.

O vojvodstvu u Panoniji, koje je izrastalo na temeljima Ljudevitove Donje Panonije i Braslavove Panonije s Blatnogradom, nitko drugi ništa nije pisao od suvremenika, ali to nije izoliran slučaj jer ni o mnogim drugim kneževstvima i vojvodstvima, na rubu srednje Europe i u istočnoj Europi, nitko nije pisao. Prema povijesnim izvorima iz 10. st. spominje se da su Ilirikom i Panonijom ovladali Hrvati, ali se isto tako spominje da su se nakon pohoda u tu istu Panoniju Mađari vratili. Donja Panonija i Blatnograd nisu bili zauzeti od Mađara u smislu da su kontrolirali teritorij nakon pohoda i pljački. Nijedan povijesni izvor ne spominje da je taj teritorij zadržan od Mađara, ali isto tako nijedan arheološki podatak to ne pokazuje. Naprotiv, jasno je vidljiv kontinuirani nastavak života, kao da se mađarska pustošenja i osvajanja uopće nisu dogodila. Najjužnije dokumentirano arheološko nalazište, gdje se nalaze predmeti i karakterističan način pokopa vezan uz naseljavanje nove populacije ili jakog utjecaja na domicilno stanovništvo, slučajni je nalaz s nekog bojnog pohoda

204

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

ili nalaz iz nama nepoznate epizode nalaz slučajnih predmeta staromađarske provenijencije. Groblje na kojem je, možda, došlo do spajanja stare populacije s novom jest Vörs jugoistočno od Blatnog jezera. Zalavárska aglomeracija koja se nalazila desetak kilometara zapadnije, ne pokazuje nikakve vidljive promijene, što znači da se njihov način života nije promijenio jer da se promjena dogodila, zasigurno bi se nešto pronašlo. Tada nijedna crkva nije bila napuštena ili srušena. Identična je situacija s prostorom južno do rijeke Drave. Na groblju u Petoševcima pojavljuju se predmeti staromađarske provenijencije, što se može različito tumačiti, ali nikako ne prisutnošću mađarske posade u tom dijelu Panonije. U Loboru – MBG, kao ni u Zalaváru, nema nikakvih promjena u to doba. Predmeti mađarske provenijencije pronalaze se češće na pravcima kojima su Mađari prodirali prema Italiji ili Bavarskoj. To vojvodstvo nije više bilo u otonskom Svetom Rimskom Carstvu, granica prema Bugarskoj nije se promijenila, s njima su, istina, tada ratovali Hrvati pa nam ostaje samo vjerovati da je bilo neovisno i/ili da je bilo vezano prijateljskim odnosima s Hrvatskom, ali nije dio Dalmatinske Hrvatske jer se u popisu hrvatskih županija to područje ne spominje, bez obzira na to što je bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu promaknulo spomenuti neke županije u hrvatskom zaleđu. Teritorij koji su zauzimali franačka Donja Panonija i Blatnograd bio je poprilično velik i osim dijelova Panonije doista je zauzimao dijelove južno od rijeke Save, dakle ne samo dijelove Panonije, već i Ilirik. Gdje se nalazila južna granica prema dalmatinskoj Hrvatskoj teško je reći. Nesumnjivo se ona mijenjala, kao što su se mijenjale i granice Donje Panonije, no ona se, vrlo vjerojatno, poklapala s južnom granicom kasnosrednjovjekovne Zagrebačke biskupije. Termin regnum inter Savum et Dravum nije vezan samo uz međuriječje, jer se ni sam civitas Sisak ne nalazi u spomenutom međuriječju već južno od njega, kao i rijeka Kupa. Na grobljima južno od rijeke Save pojavljuju se predmeti slični onima u Dalmaciji. Posebno su indikativne jednojagodne naušnice koje su ušle u modu možda na samom kraju 9., ali pretežno tek od početka 10. st., dakle, upravo u promatrano doba. Jednojagodne naušnice u graničnim dijelovima panonskog vojvodstva prema Hrvatskoj (prema Dalmaciji) ne mogu se povezati s događajima o kojima je pisao Konstantin Porfirogenet, ali se mogu dovesti u vezu s jakim naslanjanjem cijelog tog dijela panonskog vojvodstva na Hrvatsku. Nažalost, nakit pa ni drugi predmeti koji se tako rijetko nalaze na grobljima kristijaniziranog puka u Panoniji i Dalmaciji ne mogu biti etnički pokazatelji. Oni nas mogu uputiti na to da su Pokuplje, Potkozarje i Povrbasje pod jakim utjecajem kako trgovine tako i slične mode kao i pučanstvo u Dalmaciji, mogu nam pokazati dokle seže trgovina, kulturni utjecaji pa se možda mogu otvoriti i neke druge teme, kao što su materijalne mogućnosti tamošnjeg puka, običaji pokopa u bogatom ruhu (vrlo bliske analogije su na groblju u Čipuljiću kod Bugojna koje je u dalmatinskoj Hrvatskoj i u okolici Knina), ali s većom sigurnošću ne možemo reći je li tamo pokopan Hrvat, neki drugi Slaven ili netko treći. Jake veze s Primorjem i s Hrvatskom (posredno s Bizantom i njihovim dalmatinskim

205

Povijesni izvori

gradovima koja su vjerojatno ishodište tim izrađevinama i gdje se nalaze distribucijski i proizvodni centri) opet ne isključuju teoretsku dominantnu prevagu hrvatskoga etnosa u korištenju tih proizvoda. Njihova naselja nalaze se na granici Dalmacije i Panonije i na njih ima jaki utjecaj, možemo reći ipak dominantni utjecaj, moda koja se proširila diljem Panonske nizine. Ništa se više ne može reći ni na temelju sličnih antropoloških pokazatelja, načinu pokopa ili sličnih predmeta koji se nalaze u tom području te tvrditi da je riječ o drugoj populaciji. Hrvatima su se na njihovom putu i u zauzimanju nove domovine vjerojatno pridružili ili su podvrgnuti i drugi Slaveni, možda su se na njihovu teritoriju naselili Avari, Bugari ili neki od drugih naroda koji su držali taj teritorij prije njih ili su im se u vrijeme seobe također pridružili. Tako razmišljamo i o počecima franačke kolonizacije (bavarska kolonizacija je posvjedočena u zapadnim i središnjim dijelovima Panonske nizine) i pretpostavljamo da je ostalo predslavenskog kasnoantičkog stanovništva te da nije riječ o uniformnom narodu, jer takav ne postoji, koji bi se antropološki razlikovao od svih ostalih. Arheologija i antropologija nemoćne su kod preciznog određivanja ljudi koji su već više od sto godina bili pod franačkim utjecajem i koji su mahom prihvatili kršćanstvo od zapadnih misija pa se, zbog toga, slično ponašaju u prostoru. Situacija, dakako, nije jednostavna i ne mogu se u to doba, na temelju arheoloških pokazatelja, izvoditi neki posebni zaključci o etničkoj pripadnosti - na graničnoj zoni kulturni se utjecaji miješaju. Nesumnjivo je riječ o tome da su Hrvati, odnosno dio njih, iskoristili situaciju u nekom interregnumu koji je stvoren potpunim kolapsom franačke politike u Panonskoj nizini. Panonski Slaveni, posebno plemstvo već povezano rodbinskim vezama, iako dobro organizirani, nesumnjivo su se združili s Hrvatima te se dio Hrvata iz Primorja počeo seliti prema unutrašnjosti, ali to saznajemo ponajviše iz kasnijih izvora. Panonsko vojvodstvo moglo se s hrvatskom pomoći odvojiti od Franačkog Carstva.559 Nije isključeno da je taj centrifugalni proces započeo već od vremena vojvode

559

206

Donja Panonija danas je na zapadu razdvojena državnom hrvatsko-slovenskom granicom, što je posljedica toga što se dio panonsko-slavenskog prostora odvojio te nije ostao ili u kasnijim osvajanjima nije pripao Franačkoj državi i njezinu nasljedniku Svetom Rimskom Carstvu. To razdvajanje doprinijelo je sve većem udaljavanju kako političkom, kulturnom tako i jezičnom. Čini se da nikako nije slučajno što se, na gotovo cijelom slavenskom naseobinskom prostoru južno od rijeke Dunav, koje je cjelokupno, barem neko vrijeme, bilo pod vrhovnom vlašću Avarskog Kaganata (od 560-ih do oko 800-ih), a potom pod Franačkim Carstvom barem do prvih desetljeća 10. st., razvio kajkavsko narječje i jezik od praslavenskog govora, danas jezik gotovo svih Slovenaca i dijela Hrvata. Područje gdje se rasprostiru kajkavski govori obuhvaća veće dijelovi današnje Slovenije, dio današnje Austrije, velik dio sjeverne Hrvatske, dijelove zapadne Mađarske i rubne dijelove Italije. Je li se taj jezik razvio nakon dolaska u novu domovinu ili je cijela ta grupa različitih slavenskih grupa pomaknuta s ograničenog teritorija? Vrlo su zanimljive u tom smislu i rasprave koje pokazuju kako se gubio slavenski identitet u krajevima koji su ostale pod bavarskom, odnosno istočnonjemačkom carskom vlašću ili su došli pod mađarsku vlast. Tako se vidi, prema ispravama, da se slavenska imena koja su češća početkom 9. st., sasvim rijetka u 11. st.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

Braslava i njegovih nasljednika. Podaci koje nam je predočio car Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu DAI, da se dio Hrvata odvojio i zavladao Ilirikom i Panonijom, vjerojatno su točni. Nemamo razloga sumnjati u to jer je vojvodstvo u sljedećem razdoblju vjerojatno ovisilo o hrvatskoj pomoći te je napad na Hrvatsku, na sjeveru, započeo prijelazom rijeke Drave. Nažalost to ne možemo dokazati, a ako je to sve tako i bilo, pitanje je koliko se dugo održalo.

Sl. 78: Situacija u srednjoj Europi prema spisu DAI bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. U zagradama na zemljovidu su naznačena poglavlja u DAI u kojima se spominju razmještaji naroda u različita doba. Prostor koji su zauzeli Mađari (1) i krajnji zapadni doseg Pečenega (2). Različiti položaj Turaka (Mađara) na zemljovidu govori u prilog tomu da se pisac služio različitim izvorima koji su potjecali iz različitog vremena.

O utvrdama Zagreb, Požega i Vukovo (De castris Zabrag, Posaga et Vlcou)

Prema Gesta Hungarorum (O djelima Mađara), koju je sastavio Anonim, kazuje se da je, nakon što je pokorena cijela Hrvatska na povratku preko Petrove gore, prešavši Kupu i Savu, mađarska vojska pod vodstvom Bulcsua, Lelea i Betonda zauzela tri utvrde i to, nakon što su prešli Savu, zauzeli su utvrdu Zagreb,560 jašući odanle utvrdu Požegu i utvrdu Vukovo. Zatim su preplovili

560

KLAIĆ, 1982, 21; GOLDSTEIN, 1995, 282–284; CD III, 537; MARGETIĆ, 2000, 294–295.

207

Povijesni izvori

Dunav u Grčkoj (Grkovoj) luci te stigli na dvor vojvode Arpada.561 Zbog naravi Anonimova djela ti se podaci ne mogu uzimati kao sigurni tim više što se oko 900. još ne može govoriti o zauzimanju zemlje, već više o pljačkanju, ali prema opisu pohoda to je tako trebalo izgledati.562 Dva su položaja u središtu današnjeg Zagreba (castrum Zabrag) bila pogodna da se na njima podigne mjesto. To je biskupski Zagreb (Kaptol), okružen potocima i močvarama i Gradec, smješten na povišenom položaju nekadašnje prethistorijske gradine.563 Oba su položaja južni izdanci gorja Medvednice. Gradec na nešto strmijem mjestu u odnosu na Zagreb (Kaptol) koji je u skladu s istodobnim utvrdama 9. st. na nižem položaju pa se pristup utvrdi i naselju brani potocima, grabama i močvarama. Prigodom rušenja Bakačeve kule ispred zagrebačke katedrale na Zagrebačkom kaptolu, bez točnih okolnosti nalaza, u Arheološki muzej u Zagrebu dospjele su četiri tipološki različite naušnice.564 Prigodom istraživanja uz franjevački samostan na zagrebačkoj Opatovini pronađeni su ostaci dvaju ognjišta i usitnjeni ulomci keramičkih posuda koje se mogu datirati od 8. pa sve do 13. st.565 Na širem gradskom području postoji nekoliko ranosrednjovjekovnih nalaza pa je tako u zagrebačkom Stenjevcu istraženo groblje gdje su evidentirani pokopi od 10. st., a groblje traje i koristi se u kontinuitetu do danas.566 U Zagreb – Podsusedu, ispod burga Susedgrad, pronađen je grob sa spatom datiran u rano 9. st.567 Na zagrebačkom Jarunu

561



562



563



564



565



566



567

208

AGH, 1977, 43. p. / Zágráb, Pozsega és Valkó várak, 116, Anonymus térkép; ANDRIĆ, 2005, 226. MARGETIĆ, 2000, 294–295.

Dosadašnja arheološka istraživanja na Gornjem gradu nisu potvrdila postojanje srednjovjekovnog naselja prije 12. st. Usp. ŠMALCELJ, 1995, 6–7; MAŠIĆ– BUGAR, 2007, 182–184 i HAG, passim. Na zagrebačkom Gradecu pronađen je folis (follis) Justina II. i Sofije (565. – 578.). Taj nesigurni nalaz jedva može biti dokaz o postojanju naselja u to doba (VINSKI, 1960, 49; SIMONI, 1981, 155–156). Ostaci drva pronađeni na istočnom bedemu datirani su metodom analize radioaktivnog ugljika C14 u godinu 679., a drugi u godinu 1171. Taj podatak spominje GOLDSTEIN, 1995, 288. Prigodom arheoloških istraživanja na prostoru Muzeja grada Zagreba – samostana klarisa definiran je bedem koji po načinu gradnje i svojoj strukturi, nabijenoj ilovači, vrlo sliči prethistorijskom bedemu otkrivenom sa sjeverne strane gradine uz svetišta Majke Božje Gorske u Loboru i vjerojatno također bedemu pronađenom kod istraživanja srednjovjekovnog lokaliteta u Đakovačkim Selcima (ŠMALCELJ, 1995, 6–7; FILIPEC, 2002, 14–17; HRŠAK – PAVLOVIĆ, 2007, 16–18). Slično je građen zemljani bedem otkriven i na gradinama u Privlaci (Slavonija). Ispod dviju gradina nalazi se veliko avarodobno groblje (ŠMALCELJ, 1976, 127–128), te nije isključeno da je utvrđeni prostor korišten u kasnoavarsko doba kao zaklonište. VINSKI, 1952, 30, 51–52, sl. 8; Zagrebačkoj zvjezdolikoj naušnici prostorno je najbliža ona nađena u Velikoj Gradusi na Banovini (VINSKI, 1952, 30, sl. 7; PETRINEC, 128–131); O nalazima u Zagrebu: (VINSKI, 1960, 54–55; SIMONI, 1994, 157; SOKOL 1996, 85; DEMO, 2007). DEMO, 2007, 7–8, 26–30.

VINSKI, 1958, 28, Tab. XVII, 9; SIMONI, 1981, 156; SIMONI, 1994, 153; SIMONI, 2004. U Zagrebu-Krugama nađena su četiri groba iz samog kraja 8. st. (VINSKI, 1960, 53–54; SIMONI, 1981, 163; SIMONI, 1994, 156–157). ŠEPER, 1944, 204–209, Tab. I; VINSKI, 1960, 50, 52–54.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

pronađena je spata datirana od druge polovine 10. do sredine 11. st.568 Nije isključeno, iako se na temelju dosadašnjih istraživanja to ne može sa sigurnošću dokazati, da je prostor oko zagrebačke katedrale nastao na prostoru gradišta iz 8. ili 9. st.569 O tome bi uz slučajne nalaze ponajviše govorio sam položaj koji je u skladu s promišljanjem prostora i smještajem gradišta na položajima koji su vrlo teško pristupačni te se nalaze okruženi teško prohodnim terenom. Požega (castrum Posaga) se nalazi na staroj prometnici koja spaja zapadni dio međuriječja s onim južnim, po sredini zemlje. Smještena je uz južni rub plodne, ocjedite kotline i imala je dobru privrednu podlogu za razvoj. U središtu današnje Požege nalazi se omanje brdo na kojem je bila podignuta požeška srednjovjekovna utvrda, a ranosrednjovjekovni nalazi nisu pronađeni.570 Prometnica koja je prolazila Požeškom kotlinom u pravcu istoka morala je biti utvrđena ili su se uz nju mogli nalaziti kuće i naselja.571 U Mrsunjskom lugu u Brodskom posavlju usred močvare, podignuto je otprilike u isto vrijeme u 9. ili 10. st. utvrda. O tome svjedoče samo slučajno pronađeni predmeti (ostruga i lijevana naušnica) u slojevima mnogo kasnije krajiške utvrde.572 Vukovar (castrum Vlcou) prvi se put spominje 1220. kao središte županije (... in comitatu de Wolcou).573 Utvrda je stajala na dominantnoj točki s koje su se izvrsno kontrolirali cijelo naselje, cesta u prodolini, luka i plovni putovi na Dunavu i Vuki.574 O postojanju utvrde svjedoče ulomci ranosrednjovjekovne naseobinske keramike nađene na dunavskom bajeru (brijeg, obala i zemljište

RADIĆ, 1991, 77–85.



Od Požege prema Đakovu, uz staru rimsku cestu koja vodi od Levanjske varoši (srednjovjekovna Nevna, možda Nena prema nesigurnoj ispravi iz 1092.) prema Đakovačkim Selcima (i dalje prema Štrbincima, ant. Certisiji) istražena je srednjovjekovni položaj na dominantnoj koti, zapravo na prethistorijskoj gradini. O tome više: HRŠAK – PAVLOVIĆ, 2007, 16–18.

568



569



570

571



572



573



574

DEMO, 2007, 26–30, 56, 121–122.

1092. …totam terram Posaga…, …castris Posoguar… (DHA, 284; ANDRIĆ, 2005, (Castrum de Posega 1227., CD II, 264, Csánki, 1894; ADAMČEK, 1977, 111; MIRKOVIĆ, 1977, 47; ANDRIĆ, 2005, 225–244.

VINSKI – VINSKI-GASPARINI, 1950. Arheološka iskopavanja provedena su na ulaznom dijelu u utvrdu, napravljen je presjek kroz bedem te je istraženo središnje uzvišenje. VINSKI – VINSKI-GASPARINI 1950, slika na neoznačenoj stranici: srebrna naušnica tzv. tokajskog grozdolikog tipa, brončana naušnica i prsten, sve otprilike 11. st. Ostruzi Zdenko Vinski analogije vidi na groblju na Ptujskom gradu (9. ili 10. st.). Nažalost veći dio vidljivih ostataka gradišta potječe iz puno kasnijeg vremena. Slična je situacija s lokalitetom u Sv. Petru Podravskom koji je Z. Vinski naznačio kao moguće ranosrednjovjekovno gradište što nisu potvrdila arheološka istraživanja. VINSKI, 1949a, 326–239, Tab. 1–2.

U izvorima se spominje: Castrum Valkow, Walkow 1231., 1244. – 1462., Castrum Wolko 1263., Castrum Wlco 1264., Castrum Wolkow 1267., villa Wolkowar 1347., Castrum Valkouar 1382., Oppidum Walkowar 1398. (CSÁNKY, 1894, 277; BÖSENDORFER, 1910, 168 i 179; KLAIĆ, 1983, 54–66; KLAIĆ, 1984, 235–241; BÓNA, 1998, 44–45. KARAČ, 1996, 250–252, bilješka 26.

209

Povijesni izvori

pored obale) datirane od 10. do 12. st.575 Zanimljiv je nalaz ulomka keramičkog kotla iz Dunavskog bajera.576 On se može povezivati s mađarskim utjecajima koji vrlo lijepo korespondiraju s pojedinim grobovima na groblju Vukovar – Lijeva bara.577 To je bio prvi takav nalaz keramičke posude istočnoeuropske (staromađarske) provenijencije 10. st. u Hrvatskoj, a novi nalaz iz Beketinaca – Benteža (južno od Osijeka) pokazuje da slične predmete koje povezujemo uz stepsko-nomadsko kulturno dobro treba očekivati i u drugim dijelovima koje su držali Bugari, a koje su od njih preuzeli Mađari.578 Groblje na redove na položaju Vukovar – Lijeva Bara, gdje je istraženo 437 grobova, okvirno se može datirati u 10. do 11. st. i bilo je u upotrebi otprilike 50 do 60 godina.579 U ženskim i dječjim grobovima pronalaženi su različiti tipovi ukrasnih predmeta kakvi se inače nalaze diljem Panonske nizine. Južno od rijeke Drave sličnosti se mogu naći na grobljima uz Dunav, u Bijelom Brdu i Đakovu. U muškim grobovima nalazili su se predmeti dnevne upotrebe ili odgovarajući pribor, dijelovi i ukrasi za pojas, a u nekoliko grobova i dijelovi bojne stepsko-nomadske opreme (luk, vršci strjelica i tobolac) te pokop konja i konjskih kostiju.580 Iako je riječ o području koje su od tridesetih godina 9. st. kontrolirali Bugari, očito je tu riječ o pokopanim Mađarima, koji su u tome mjestu uspostavili svoju vlast nakon

DEMO, 1996, 61, 93, sl. 61 [1-15]; DEMO, 2009a, 537.



MINICHREITER – MARKOVIĆ, 2013, 164–165. Uz Vukovar (DEMO, 1996, 61, sl. 61 [1-15]) i Đakovo - lokalitet Đakovo – Župna crkva gdje je u zasipu dječjeg groba 12 nađen vršak strjelice to je najbliži nalaz koji polako popunjava prostor koji su vjerojatno u zadnjim desetljećima 10. st., između Drave i Save, zauzeli i zadržali Mađari (FILIPEC, 2012, 154). U prilog raspravi što su zauzeli Mađari oko sredine 10. st. (ne prije od sredine 10., ali ni poslije, od početka posljednje trećine 10. st) možda bi išli slučajni srebrni nalazi, komplet za glavu i prsa, iz Donjeg Srijema iz Surduka (DEMO, 2014, 67–68). Možda zvući malo pregruba konstatacija István Bóne koji je apsurdnim nazvao konstataciju Zdenka Vinskog (VINSKI, 1959, 99–109) koji je bjelobrdsko groblje u Vukovaru – Lijevoj Bari nazvao starohrvatskim grobljem iako se tamo nalaze staromađarski ratnički grobovi (BÓNA, 1997, 348). Ta tvrdnja Z. Vinskog, koja se ne može pratiti izvan vremena u kojem je nastala, na tragu je onoga što je o tome pisao Toma Arhiđakon koji je granice hrvatskog kraljevstva proveo do Dunava (HS, 2003, 54–55; RAUKAR, 1997, 118; BUDAK – RAUKAR, 2006, 436). U tom kontekstu važna su razmišljanja Željka Deme koji zauzeća današnjeg hrvatskog Podunavlja promatra u okviru mađarskih provala prema Bizantu koje su započele u drugoj trećini 10. st. (934.), te su se nastavile 943., 959., 961. te su okončane 970, dakle one su započele nakon teoretske vladavine hrvatskog kralja Tomislava (približno 910. – 928.) nad vukovskom utvrdom (DEMO, 2009a, 557). Nije nam poznato jesu li Hrvati nakon pobjede nad Bugarima i njihovim vođom Alogoboturom ostvarili kakve teritorijalne dobitke na štetu Bugara. U skladu sa svime time onda groblje ispod vukovske utvrde može biti starohrvatsko groblje, kao što to može biti groblje ljudi iz name sada neke nepoznate Sklavinije (DEMO, 2009a, 556–557).

575



576



577 578



579



580

210

DEMO, 1996, 61, sl. 61 [1-15].

VINSKI, 1955, 231–255; VINSKI, 1970, 74; DEMO, 1996; DEMO, 2005, 77–89; DEMO, 2009; DEMO, 2009a.

VINSKI, 1955, 231–255; VINSKI, 1959, 99–109.

VINSKI, 1955, 231–255; VINSKI, 1970, 74; DEMO, 1996; DEMO, 2005, 77–89; DEMO, 2009; DEMO, 2009a.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

što su Bugarima preoteli Sirmijsku Panoniju. Deltoidna strjelica pronađena je u Đakovu kao najzapadniji nalaz u međuriječju koji govori u prilog tezi da je istočni dio međuriječja bio naseljen ljudima koji su kod pokopa počeli prilagati strjelice ili da su domicilni ljudi, pod utjecajem doseljenika, počeli prilagati predmete. Slični predmeti bojne opreme, pojedinačni ili cjeloviti, mogu se pronaći diljem Panonske nizine pa tako sjeverno od Blatnog jezera i sjeverno od donjeg toka rijeke Drave u današnjoj Slavoniji i Srijemu. Na groblju Vukovar – Lijeva Bara pronađen je zlatnik Konstantina VII. Porfirogeneta, kao privjesak u grobu. U grobovima su, u sekundarnoj upotrebi, pronađeni prapovijesni, antički i kasnoavarodobni predmeti.581

Sl. 79: Ptuj – Ptujski grad. Predmeti iz groba 193 (prema: KOROŠEC, 1950. sl. 49).

581

DEMO, 1996; DEMO, 2009; DEMO, 2009a.

211

Povijesni izvori

b) Drugo doba od 955. do 1000. – nova upravna podjela Panonije Porazom mađarske vojske na Leškom polju (bitka kod Augsburga), 10. kolovoza 955., započelo je novo doba na istoku Franačkog Carstva. Glavni neprijatelj bio je poražen i u sljedećim desetljećima pokušao se organizirati prostor koji je zadržan pod neposrednom vlašću, ali isto se tako pokušao vratiti izgubljeni teritorij i ponovno proširiti utjecaj na narode koji su se nalazili istočno od Carstva (Konstantin Porfirogenet spominje da Bijeli Hrvati priznaju vlast cara Otona). U tome dobu nijedan izvor ne spominje Donjopanonsko kneževstvo ni njegove vojvode ili upravitelje. Vlada potpuni muk, ali se spominju neki posjedi u zapadnom dijelu negdašnjeg vojvodstva pa će se iz tih podataka ipak nešto moći iščitati. Ključni događaj za panonsku povijest jest formiranje niza graničnih grofovija 976. uz granicu od sjeverne Italije do Bavarske. Od sjevera prema jugu protezale su se Istočna marka, Karantanska marka, Podravska marka, Savinjska marka, Kranjska marka, Istarska marka, Furlanska marka i Veronska marka. Time su stvoreni preduvjeti da se najprije zaštiti prostor koji je ponajviše stradao u okršajima uslijed mađarske provale i pustošenja te da se steknu dobre pozicije da se vrati izgubljeni franački teritoriji. Tim osnivanjem, njihovom organizacijom i upravnom podjelom de facto se priznalo da je sve istočno od spomenutih marki zapravo izgubljeno. Granice graničnih grofovija koje okružuju Carstvo otprilike nam pokazuju što je ostalo od negdašnje Avarije u okvirima Franačke, a što je ostalo izvan. Negdašnje franačke provincije, Dalmacija (i Liburnija, Dalmacije) i Donja Panonija s Blatnogradom ostale su izvan tih podjela. Sjeverno od Blatnog jezera i sjeverno od Dunava, sve do rijeke Morave na zapadu, zauzela su mađarska plemena. Sjeverno od mađarskih plemena zaposjednutog područja stvorene su pretpostavke za razvoj Češke i Poljske. Godine 973. mađarski je vojvoda Gejza sklopio mir sa carem Otonom I. (962. – 973.). Tada je primio prvog biskupa za Panoniju monaha Prunvarda (Prunward/Brun) iz Sankt Galena.582 Tu misiju trebao je poduprijeti i biskup iz Passaua koji je krivotvorinama želio pokazati da je Panonija, tj. Avarija pripadala njegovoj nekadašnjoj nadbiskupiji Lorch. Salzburški nadbiskup

582

212

O tome da su Mađari u vrijeme vojvode Gejze primili kršćanstvo izvještava i Toma Arhiđakon (KLAIĆ, 1976, 108). Sedamdesetih godina 10. st. proizvodi se više krivotvorina. U ispravi iz 973. salzburškoj nadbiskupiji potvrđuju se različita feudalna prava na posjedima i posjedi u Gornjoj i Donjoj Panoniji (KOS, 1906, 341, br. 446). Oko 973. ili 974. spominje se podjela između biskupije Lorsch (Laueracum (Lauriacensi ecclesiae) u Gornjoj Austriji) i salzburške biskupije, pri čemu jurisdikciju nad Gornjom Panonijom zadržava Salzburg, a nad Donjom Panonijom i Mezijom biskup Lauriacensi ecclesiae, gdje su Avarija i Moravska i gdje je u staro doba bilo sedam biskupija (KOS, 1906, 342, br. 447). Vjerojatno je riječ o krivotvorini. Iz oko 974. potječe pismo biskupa Pilgrama upućeno papi u vezi s pokrštavanjem Mađara, a u kojem se spominju i mnogobrojni kršćanski zarobljenici koji tada slobodno mogu krstiti djecu (KOS, 1906, 343, br. 448).

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

Fridrich je osujetio te namjere jer je i sam imao interes u tom prostoru.583 Godine 973. car Oton II. (973. – 983.) darovao je bavarskoj biskupiji Freising, posjed u grofoviji Kranjskoj, tada dijelu Karantanije. Sedamdesetih godina 10. st., u slovenskom dijelu kasnije Štajerske, formirana je grofovija grofa Rachwina (jugoistočno od Pohorja između Vitanja, Maribora i Ptuja), odnosno Savinjska grofovija (comitatus qui dicitur Sovuina).584 Do bitke na Leškom polju (bitka kod Augsburga), 10. kolovoza 955., ne može se govoriti o nekoj organiziranoj mađarskoj vlasti u Panoniji, ona će se početi stvarati tek u desetljećima poslije spomenute bitke. Salzburškoj je nadbiskupiji rimsko-njemački car Oton II. 977. i 982. potvrdio ispravu koju je navodno izdao Arnulf 860. Salzburškoj crkvi, a u kojoj se nabrajaju vlasništva i posjedi u Karantaniji i bavarskoj Istočnoj marki.585 Iako je isprava nesumnjivo krivotvorina iz druge polovine 10. st., njezin je sadržaj u povijesnom kontekstu pouzdan. 586 Nemamo razloga sumnjati u to da je salzburški nadbiskup polagao pravo na mnogobrojne spomenute posjede, pitanje je samo zašto ju je baš u drugoj polovini 10. st. neki, vrlo inteligentni krivotvoritelj, dao na potvrdu caru Otonu II. Logično bi bilo pretpostaviti da se tada crkva nadala da će vratiti posjede koje je imala na prostoru koji je tada, možda, bio izvan domašaja vlasti cara Otona II., uz mnoge druge posjede koji su ostali na franačkom teritoriju. U isto su se doba proizvodile druge različite krivotvorine, što je očito bila posljedica nekog realnog stanja i očekivanja. To se sve zbivalo nakon poraza mađarske vojske na Leškom polju 955., ali također poslije ustanovljavanja graničnih grofovija koje su imale za zadaću ne samo zaštiti ono što je preostalo pod neposrednom vlašću Carstva nego vratiti i proširiti vlast na okolni teritorij. U spomenutoj ispravi spomenuti se lokaliteti koji se prostiru južno od linije rijeka Raba (ad Rapam) – Savarija (ad Sabariam civitatem, ad siccam Sabariam) – Blatnograd u kojem se spominje benediktinska opatija sv. Hadrijana o kojoj će biti još riječi (ad Mosap[urc]h abbaciam, ubi sanctus Adrianus martir Christi requiescit), pa sve do Pečuha (ad V aecclesias).587 Posjedi su se nalazili južno od te linije koja je, kako to pokazuju arheološka istraživanja, bila izvan zone koju su naselili i vjerojatno tada držali Mađari. Arheološki nalazi, nažalost, ne mogu reći što se događalo na tom prostoru. Najstarija oltarna pregrada iz predromaničke crkve u Loboru tada je, otprilike, bila zamijenjena novom, a stara je stradala u požaru. Zemlja, očito, nije bila u depresiji kad su bile moguće takve investicije. Zasigurno je tada postojala realna mogućnost da se vlast ponovno uspostavi ili, što je također moguće, da je ona bila kratkotrajno vraćena na, u ispravi spomenutom, prostoru pa je,

GYÖRFFY, 1995, 103 i 105.



KOS, 1906, 221–226, br. 296; KOS, 1969, 83; GRAFENAUER, 1970, 159; ZWITTER, 1953, 221; ŠTIH, 1996a, 539–540.

583



584



585 586



587

KOSI, 2002, 45–46. U nastavku donosimo izliste izvora prema istome autoru. KOS, 1906, 354–356, br. 460; 366–369, br. 473.

KOS, 1906, 354–356, br. 460 i 375–378, br. 482.

213

Povijesni izvori

stoga, bilo važno osigurati pravnu osnovu za daljnje akcije. To je jedina isprava koja nas, u drugoj polovini 10. st., vraća na stanje iz sredine 9. st., ali nažalost riječ je o krivotvorini. Bilo bi vrlo neobično da je car Oton potvrdio posjede koji su se nalazili izvan njegove jurisdikcije. To je bilo vrijeme rekonkviste, a možda se upravo s tim vremenom trebaju povezati već više puta spomenuta zbivanja u kojima se dio Hrvata odijelio zavladao Ilirikom i Panonijom. U isto vrijeme mađarska plemena, u vrijeme vladavine vojvode Gejze pritisnuta od Svetog Rimskog Carstva, počela su se organizirati. Nije isključeno da je upravo taj pritisak doprinio zbližavanju Donjopanonskog vojvodstva i nove mađarske države u Panoniji. Do sredine 10. st. pojavila su se mnogobrojna groblja i naselja što je, nesumnjivo, bio znak demografskog oporavka cijele zemlje. Može li se taj novi, prema predmetima u grobovima vidljivi naraštaj, povezati samo uz demografski rast ili i uz doseljenike te ih povezati s Mađarima, pitanje je koje se kroz arheološku literaturu provlači već gotovo sto godina. Najvažnije je pitanje kontinuiteta, odnosno postojanja veza tih groblja s onima karolinškog horizonta. U zapadnom dijelu Panonije moguće je uspostaviti kontinuitet na pozicijama poput Zalavára, Ptujskog grada, Petoševaca, Lobora, a možda i na nekim drugim između kraja 9. i druge polovine 10. st. Da su ta groblja analizirana na početku stvaranja slike i kronološke shema tzv. bjelobrdske kulture, ne bi bilo moguće postaviti tezu da groblja novog horizonta počinju tek sredinom ili u posljednjoj četvrtini 10. st. Istina, na mnogim pozicijama u zapadnom dijelu Panonije počinju pokopi na grobljima upravo negdje oko toga vremena, ali statistički gledano podjednak je udio onih koji počinju prije i onih koji počinju poslije. Međutim, ipak je normalno da je više onih koji počinju poslije, jer svakako treba pomišljati na to da se broj ljudi s vremenom umnožio.588 Jedan je dio stanovništva, nesumnjivo, pristigao, a to se vidi prema drugačijim običajima kod pokopa mrtvih, prije svega unošenja različitih predmeta poput posuda opreme, pokopa konja i konjske opreme, pojave predmeta tipičnih za istočnu Europu, primjerice dvodijelnih srcolikih privjesaka, naušnica levedijskog tipa itd. Došlo je, dakle, do povrata običaja kakvi su nestali do druge polovine 9. st. Mađarska pustošenja i zauzimanje dijela Panonske nizine doveli su do određenog pomicanja stanovništva pa se u pojedinim dijelovima zemlje mogao pojaviti način pokopa koji je teorijski mogao opstati u nekim drugim nekristijaniziranim ili slabo kristijaniziranim dijelovima franačke Panonije ili istočnih dijelova Karpatske kotline. Nesumnjivo je da, u drugoj polovini 10. st. ili još poslije, potkraj 10. ili tijekom 11. st., počinje pokapanje na mnogobrojnim pozicijama koje se mogu povezati s onima koji su se pokopali u svečanoj nošnji pa onda postoje nalazi u grobovima. U grobljima i misijskim, kao i upravnim središtima u Zalaváru i Loboru također se pojavljuju predmeti vezani uz novu modu koja je zahvatila

588

214

Riječ je općenito o relativno malom uzorku, kao i grobljima na kojima nije jasno kad točno počinje pokapanje. Ili je istražen samo jedan dio ili je riječ o relativno starim arheološkim istraživanjima.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

velik dio srednje Europe, a ne samo Karpatsku kotlinu u koju se smješta tzv. bjelobrdska kultura. Istina je da se, od regije do regije, mijenjao repertoar predmeta i moda njihova nošenja. Kad se pogleda prostor Donje Panonije, tada se jasno uviđa da je u zapadnim krajevima bio poprilično jak sjevernotalijanski i bavarski utjecaj s pojavom materijala, predmeta i tehnika vezanih uz taj prostor, pa se tako pojavljuju predmeti na kojima je ukras izveden urezivanjem i nakit na kojem se pojavljuje emajl i različiti predmeti tipični za otonsko vrijeme. Što se ide više prema istoku, sve se više pojavljuju predmeti i nošnja na kojoj se pojavljuje žičani nakit. On se nalazi već u kasnoavarskom vremenu, a na nekim se pozicijama pojavljivao tijekom 9. st., a potom se napokon posvuda proširio od 10. st. Sisak se pojavljuje kao radioničko središte, a na to upućuje kalup za lijevanje predmeta, no ondje se lijevaju predmeti (grozdolike lijevane naušnice, križići) kakvi se distribuiraju, prema nalazima u grobljima, među panonskim stanovništvom. Nije moguće dokazati da se u Sisku proizvodio filigranski nakit kakav se obično distribuirao diljem Dalmacije.589 Vrlo je zanimljiv nalaz kalupa za lijevanje jagodastog privjeska iz Nagyrécsea u Zaladskoj (Zalskoj) županiji gdje je otkopano naselja datirano u drugu polovinu 9. i sam početak 10. st., a unutar kojeg su pronađene radioničke jame i peći.590 To je još jedan dokaz da se lijevanje sitnih predmeta za svakodnevnu uporabu moglo odvijati i u krajevima u kojima nije bilo stare radioničke tradicije, već je bio prisutan samo majstor (majstori) koji je opskrbljivao tržište potrebnim predmetima. Uostalom, pojava lijevanja, odnosno kopiranje filigranskih predmeta lijevanjem, vezana je uz zadovoljenje tržišta pojedinim, traženim, predmetima koji se više nisu mogli

589



590

Prigodom jaružanja rijeke Kupe na pristaništu 1912. pronađen je kalup za lijevanje od žućkastog vapnenca, na kojem se nalaze urezana grozdolika naušnica s jedne i križ s druge strane (VINSKI, 1970, 50–53, Tab. III, 1–4). Naušnice lijevane na sisačkom kalupu izražavaju rustikalno obilježje, a slične se pronalaze širom Panonske nizine. U rijeci Kupi pronađeno je i nekoliko neuspjelih lijevanih naušnica (VINSKI, 1970, 49, Tab. III, 5-8). Kalup i neuspjeli primjerci svjedoče o tome da je proizvodna aktivnost nastavljena i u 10. i 11. st. (HORVAT, 1954, 99–101; VINSKI, 1970, 48–49, Tab. I, 5-12). U Sisku je nađen dvodijelni srcoliki privjesak. Zanimljivo da se radi o tipu kakav dosad nije pronađen u Hrvatskoj (ukras podsjeća na privjeske Deminog tip 13 (DEMO, 1983, 288) i Bálintovog tip Ia (BÁLINT, 1991, 123). Datiraju se prema Csanádu Bálintu okvirno u 10. i 11. st. Ž. Demo je također pretpostavio da su se u Sisku lijevali dvodijelni privjesci, a s pojavom i egzistiranjem dvodijelnih privjesaka, prema njegovim zaključcima, treba računati, ako ne oko sredine, onda svakako u drugoj polovini 10. st. (DEMO, 1983, 278) Ništa se ne zna o tome je li obnovljena metalurška proizvodnja, kao ni jesu li reaktivirani rudnici u graničnom području između Panonije i Dalmacije (Zrinska gora, Trgovska gora, Japra…). U ruševinama Siscije moglo se naći dovoljno metala za potrebe lijevanja i općenito proizvodnje manjih, pa i ukrasnih predmeta. Toma Arhiđakon u Historia Salonitana, Anonymus Belae regis notarius u Gesta Hungarorum i Šimun de Kéza (Simon de Kéza) u Gesta Hunnorum et Hungarorum spominju kao mjesto bitke s kraljem Petrom 1097: Petergoz, Alpes Ferrae, Alpes Fereas, montibus qui Gozd dicuntur i Patur Gozdia. Posredno ili ne Željezne ili Gvozdene gore možda govore o ranijem crpljenju ruda s tog područja, barem prije kraja 11. st. Ako bi se tako mogli interpretirati ti nazivi gora (MARINOVIĆUZELAC 1972, 49–61). STRAUB, 2004, 5–24, sl. 10,1.

215

Povijesni izvori

nabaviti na drugačiji način, primjerice trgovinom ili zato što ih radionički centri više nisu proizvodili ili je prekinuta trgovina ili su uništeni proizvodni centri, a postojala velika potreba za zadovoljavanjem tržišta. U pojedinim zajednicama uporaba nekih predmeta zadržala se dulje od ostalih, stoga je ponekad vrlo teško pratiti dokad su pojedini nakitni oblici bili u upotrebi. U južnim dijelovima Donje Panonije, koji su bili okrenuti prema Dalmaciji, pojavljuju se predmeti kakvi se često nalaze u priobalju.591 To je situacija kakva se može pratiti od Pokuplja (Črnomelja) pa sve do Povrbasja.592 Vrlo se često na tom mikro prostoru mogu uočiti razlike u pokapanju zajednica.593 Tako se, recimo, groblje u Mahovljanima razlikuje od groblja u Bagruši u Petoševcima, iako su navedena groblja međusobno udaljena samo oko 3 km.594 U Mahovljanima nisu pronađeni grobovi s ostrugama, ukrasnim gumbima ili nekim drugim luksuznim predmetima koji obilježavaju visoki stalež, a postoje razlike u

591



592



593



594

216

Prema Maji Petrinec, groblja sjeverozapadne Bosne pokazuju veliku srodnost s grobljima rane faze tzv. bjelobrdske kulture smještenim u zapadnom dijelu savsko-dravskog međuriječja te upućuju na Sisak kao radioničko središte i to ne samo za proizvodnju nakita koji je posve sličan onom s užeg područja Hrvatskog Kneževstva već i raznih inačica lijevanih naušnica svrstanih u ranu fazu tzv. bjelobrdske kulture, a zapravo su prisutne samo na grobljima užeg naznačenog područja između Drave i Save (PETRINEC, 2009, 229–237; PETRINEC, 2012, 111). U bronci lijevana četverojagodna naušnica iz Cetingrada pronađena u Dalmaciji često se povezuju s onima u Panoniji (VINSKI, 1970, 49–50, sl. a). Groblje u Črnomelju u Beloj Krajini (Slovenija) vrlo je zanimljivo jer su na njemu, uz s-karičice i volinjsku lijevanu naušnicu, pronađene dvije jednojagodne naušnice (ŠRIBAR, 1961, 86–88, sl. 3, 3 i 4, 1; DULAR, 1985.). To je najsjeverozapadniji zabilježeni nalaz takvog nakita koji se veže uz nošnju kakva se pojavljuje uz jadransku obalu. No to je oblik jednojagodne naušnice kakav se pojavljuje općenito pred kraj njihova našašća u grobovima u 11. i početku 12. st. Vinko Šribar datirao je predmete u 10. i 11. st. i pretpostavio stariji horizont (Bled I, prema Josipu Kastelicu), a pronađene je predmete vezao uz tzv. ketlešku ili bjelobrdsku kulturu (ŠRIBAR, 1961, 88–89). U Batkoviću – Jazbine kod Bijeljine nađena je u pokusnom rovu srebrna bikonična jagoda. Ona je mogla biti dio jednojagodne ili četverojagodne naušnice (ČREMOŠNIK, 1977, 272–273, Tab. XI, 11). Analogije joj se mogu naći diljem Dalmacije, tako u Mogorjelu (ČREMOŠNIK, 1951a, 243, Tab. I,6; MILETIĆ, 2001, 8, kat. br. 54) ili Koljanima kod Vrlike (PETRINEC, 2009, 217, sl. 111). O tome piše i Vladimir Sokol u poglavlju XI. u kojem razmatra nekropole prijelaznog primorskohrvatskog i slovinjskohrvatskoga bjelobrdskog tipa između planina i rijeke Save (SOKOL, 2006, 173–177). Prema Maji Petrinec, groblja iz sjeverozapadne Bosne jasno svjedoče o tome da je već od prve polovine 10. st. taj teritorij bio pod političkom vlašću hrvatskog vladara (PETRINEC, 2009, 229–237; PETRINEC, 2012, 111). Osobito su u tom smislu zanimljiva groblja na granici između Dalmacije i Panonije koja iako su pripadala u antičko doba Dalmaciji u srednjem vijeku pripadaju Panoniji, ako je suditi prema tome što su sve to lokaliteti koji su pripadali srednjovjekovnoj Zagrebačkoj biskupiji, u dolini Povrbasju i okolici Prijedora: KOROŠEC-VRAČKO, 1942, 271–280; ČREMOŠNIK, 1951, 241–270; MILETIĆ, 1957, 263– 265; MILETIĆ, 1963, 155–178; MILETIĆ, 1967, 81–154; MILETIĆ, 1971, 23; MILETIĆ, 1980, 137–181; MILETIĆ, 1980a, 287–305; ŽERAVICA, 1986, 124–196; MILETIĆ, 1989, 175–200; SOKOL, 2006, 175–176 (pregled općih skupina). MILETIĆ, 1967, 81–154; MILETIĆ, 1971, 23; MILETIĆ, 1980, 137–181; MILETIĆ, 1980a, 287–305; ŽERAVICA, 1986, 124–196; MILETIĆ, 1989, 175–200.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

predmetima vezanim uz svakodnevnu nošnju. Pojedini nakitni oblici pojavljuju se na jednom groblju, a na drugom ih nema ili je neki nakit zastupljeniji na jednom groblju u odnosu na drugo. Podosta je teško prihvatiti da, iako nisu nastala u isto vrijeme, premda se ipak bar donekle dodiruju, u istom polju, na tako malenoj udaljenosti, žive dvije različite zajednice, iako to nije isključeno jer takvi primjeri postoje, a zabilježeni su u etnografskim istraživanjima. Jedino je sigurno da se na spomenutim grobljima dugo nije pokapalo.595 Ali bez obzira na razlike u predmetima, riječ je o zajednicama koje su svoje mrtve pokapale na vrlo sličan način, pri čemu pokojnice pokapaju u (svečanoj) nošnji s ukrasnim predmetima, a pokojnike također u svečanoj nošnji, ali koja je lišena metalnih ukrasnih predmeta (izuzetak su eventualno ostruge). U Gomjenici – Baltine bare su pronađene velike, bogato ukrašene jednojagodne naušnice, ovoidne jagode, različite aplike, koštani recipijenti, i ostruge te različiti drugi predmeti. Taj lokalitet vrlo sliči prema načinu pokopa drugim starohrvatskim grobljima u Dalmaciji. Na groblju nema grozdolikih naušnica nalik onima u Bagruši u Petoševcima.596 Vrlo često groblja na redove nisu imala dug kontinuitet, što upućuje na selidbe stanovništva na nove pozicije iz nama nepoznatog razloga ili, što je možda samo teorijska, ali vrlo moguća pretpostavka, počinju pokapati svoje mrtve na župnim grobljima oko crkava.597 U sadašnjem stupnju istraženosti ne može se razriješiti je li bilo moguće takav proces provesti bez jake središnje vlasti. U ranijem je vremenu takvo što na sebe preuzela franačka uprava. U slučaju Donje Panonije, koja nesumnjivo od sedamdesetih godina nije više pod Franačkom, morala je to na sebe preuzeti neka druga uprava pa se otvara pitanje mogućeg osnutka biskupije za taj prostor. Ostaje naravno i dalje otvoreno pitanje kako to da zajednica u Bagruši u Petoševcima premješta svoje groblje uz crkvu, a zajednica u Mahovljanima upravo tada (ili nešto malo prije) osniva svoje groblje na ledini.

595



596



597

TOMIČIĆ, 2000a, 25–66, Tab. 3; MILETIĆ, 1989, 175–200; TOMIČIĆ, 2000. 142–161; ERCEGOVIĆ, 1960, 251, Tab. IX, 45–46; PETRINEC, 2012, 110. MILETIĆ, 1980, 149.

Vladimir Sokol je napisao: Ukapanja na grobištima bez crkve kao Bijelo Brdo Kloštar Ivanič, Vukovar ili sjevernije u Mađarskoj u Halimbi i Majšu itd. prestaju,…, na prijelazu XI. u XII. stoljeće, ili u prvim desetljećima XII. Razumljivo je da se ukopište seli nekamo uz najbliži (novi-stari) sakralni objekt. Za vremensko trajanje tih nekropola bitne su uredbe dvaju mađarskih kraljeva, Ladislavova (1077. – 1095.), koja određuje pokapanje kod crkava za po desetak sela, i Kolomanova (1095. – 1116.) uredba „…in atris ecclesiarum…“ One uspostavljaju novu prostornu organizaciju kasnosrednjovjekovnih grobišta, smještajući ih uza sakralne objekte (TOMIČIĆ, 1999, 48). Sancti Stephani decretorum liber secundus: I. De regali dote ad ecclesiam. / Decem villę ęcclesiam edificent, quam duobus / mansis totidemque mancipiis dotent, equo et iumento, sex / bubus et duabus vaccis XXX minutis bestis. / Vestimenta vero et coopertoria rex provideat, presbiterum et / libros episcopi (Szent István, Szent László és Kálmán korabeli törvények és zsinati határozatok forrásai, L. Závodszky, Budapest, 1904.).

217

Povijesni izvori

Sl. 80: Panonija u vrijeme vladavine ugarskog kralja Stjepana I. (kralja Panonije).

U historiografskoj literaturi provlači se misao da su Mađari nesumnjivo već više desetljeća naseljeni u Panonskoj nizini pa i u franačkoj Gornjoj Panoniji, već tada bili zauzeli velik dio onog franačkog teritorija koji će, prema povijesnim izvorima, držati iza 11. st. (teritorij istočno od Bečke kotline, Devinskih vrata i rijeke Morave sve do Karpatskog gorja na sjeveru i istoku te rijeke Dunava na jugu). Drugi pak smatraju da je to zauzimanje ipak teklo postupnije, a da je uznapredovalo poslije 955., a posebno u posljednjim desetljećima 10. st. kad možemo govoriti o utemeljenju mađarske države u vrijeme vladavine velikog vojvode Gejze. Arheološki nam predmeti ne pružaju jednoznačnu sliku. Bogati ratnički grobovi i pokopi s konjem tzv. Hampelove grupe IVa i grobovi s materijalom čije je porijeklo s istočne strane Karpatske kotline pokazuju 218

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

nam da je granica daleko na od rijeke Drave.598 Grobovi tzv. Hampelove grupe IVb, prema ondašnjem romantičarskom razmišljanju grobovi običnih ljudi, pokazuju nam da se utjecaj novog etnika, koji je unio mnoštvo novih predmeta u svakodnevnu nošnju tamošnjih ljudi, podosta osjeća na terenu.599 Danas više nitko ozbiljan ne razmatra postavke druge polovice 19. i početka 20. st. koji su dobili svoje mjesto u monumentalnom Hampelovom dijelu. No ipak nešto od svega toga unatoč kritikama i dijametralno suprotnim razmišljanjima manjeviše slavenskih arheologa iz srednje Europe i raspravama koje su obilježile cijelo 20. st. se održalo. Pojedini autori, suprotno nedostatku tipičnih stepskonomadskih groblja i pojedinačnih pokopa na velikim grobljima na redove, kao i konteksta koji bi pojedince ili grupe povezao sa sličnim životnim miljeom što ih obilježavaju europske i srednjeazijske stepe, svaki arheološki predmet s tog prostora povezuju s novim etnikom, što je naravno moguće, ali ipak je teško dokazivo. Zbog kronološke slike vezane uz tzv. bjelobrdsku kulturu posve uobličenu tek poslije sredine 10. st. a vrlo prepoznatljive dobro i novcem datirane nakon 1000., situacija je još kompliciranija. vrlo često se početak tzv. bjelobrdske kulture datira oko sredine ili u zadnju trećinu 10. st. To je upravo vrijeme kada pomalo nestaju bogati pokopi sa stepsko-nomadskim obilježjima i kada je sve manje predmeta vezanih uz istočnoeuropsku i srednjeazijsku produkcijom. Riječ je vrlo često i o zastarjelim razmišljanjima prema kojima je tzv. tokajska ostava, bez obzira na to što je s vremenom postala korumpirana i deklasirana i više je nitko ne spominje, još uvijek ostavila traga u datiranju početka tzv. bjelobrdske kulture poslije sredine 10. st. Naime, ako nema groblja i naselja koja bi popunila panonski prostor u prvoj polovini 10. st., onda se nesumnjivo ne može govoriti o kontinuitetu stanovništva, već se svi, ili gotovo svi, predmeti moraju vezati uz novodoseljeno stanovništvo. Nema sumnje da se mnoga groblja bez crkve i groblja na redove upravo tada osnivaju. To se poklapa s dva paralelna procesa, a oni se manifestiraju u ponovnom jačoj pojavi metalnih predmeta u grobovima i laganim prestankom pokopa na malim rodovskim grobljima gdje se prema predmetima i načinu pokopa pokapalo novo pristiglo stanovništvo. Velika količina novih predmeta vezanih uz europski stepskonomadski prostor ipak se mogu povezati uz dolazak novih grupa i naroda. Često se smatra da se predmeti vezani uz taj prostor mogu bolje datirati i da oni ukazuju na početak mađarskog naseljavanja novostečenog teritorija. Tome bi u prilog išao arapski, bizantski i zapadnoeuropski novac koji je, dijelom, istoznačan s onim na područjima od kuda su došla ta nova stepsko-nomadska plemena, a onda i s pravcima njihova kretanja po cijeloj Europi, nakon naseljavanja u novoj domovini. Ne može se poreći da je novac prisutan u tim zajednicama i da je dobro dokumentiran u grobovima, kao i da je njegova pojava običaj s kojim su se susreli u starijem naseobinskom prostoru.600 Prstenje s natpisom PAX nađeni

598



599



600

HAMPEL, 1905; Kritički osvrt vidi kod: BÓNA, 1997, 350–351, et passim. HAMPEL, 1905; BÓNA, 1997, 345–352.

O tom vidi opširno u: KOVÁCS, 1989, 156–168.

219

Povijesni izvori

su na dvije pozicije u Baranji (Majs - grob 234 i Pecs – Somogy 43 - grob 30).601 Slično prstenje s natpisom nađeno je na više pozicija u Hrvatskoj (Biskupija – Lopuška glavica, sv. Marta u Bijaćima i Nin –Sv. Križ - isti tip bez natpisa) te u Istri (Žminj).602 To je prstenje nastalo negdje u zapadnoj Europi prema Branku Marušiću i s misionarima, ali vjerojatno i s drugim klerom i hodočasnicima je stizalo na različite strane. U Panoniju je vrlo vjerojatno stizalo pred kraj 10. i početkom 11. st. u vrijeme kad je ponovno jačala misionarska i benediktinska djelatnost i kad je započela kristijanizacija mađarskih plemena.603 O prostoru koji su zauzeli Mađari u zadnjim desetljećima 10. i u 11. st., otprilike u vrijeme vladavine velikog vojvode Gejze, možda mogu svjedočiti nalazi oružja i opreme diljem Karpatske kotline.604 Ponajviša je koncentracija oružja (dvosječni mačevi zapadnog tipa, koplja i sjekira) oko Stolnog Biograda, Dunavskog koljena, oko gornje Tise sve do rijeke Maroš, oko Győra i Šoprona te na lokalitetima koji se pružaju uz Dunav.605 Velika groblja na redove kojih je danas sve više svjedoče o tome da je od sredine 10. st. započeo značajan demografski oporavak populacija u Karpatskoj kotlini i cijeloj Panoniji. Velika groblja na redove poput: Kérpuszte, Szabolcsa, Magyarhomoroga, Hajdúdoroga, Püspökladánya, Abaújvára, Rácalmása, Halimbe, Majsa ili Vukovara – Lijeve Bare govore o tome da se broj grobova približio stanju kakvo smo imali u kasnoavarsko doba.606 U tom oporavku sudjelovalo je zatečeno i novodoseljeno stanovništvo. S uznapredovanom kristijanizacijom i brisanjem nekih čvrstih spona s pokopima iz faze prije pokrštavanja i prekidima sa starijim tradicijama teško se groblja mogu etnički opredjeljivati.

Sl. 81: Vukovar – Lijeva Bara. Višekratno bušeni zlatnik (nomisma) bizantskih careva Konstantina VII i Romana II (945. – 969.) iz groba 2 (prema: DEMO, 2009, T. 7, 7-8).

KISS, 1983, 174–175, sl. 87 i 88.



BAKAY, 1967, 105–160, karta na str. 111.

601



602



603 604



605



606

220

PETRINEC, 2009, 247–248.

Možda se pojava tog prstenja može povezati uz vrijeme djelovanja sv. Gellérta (Gerarda) (KISS, 1983, 175). BAKAY, 1967, 159–160. BÓNA, 1997, 351.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

c) Donja Panonije od 1000. do 1102. – Panonija (Pannonia regia) Si causam: illa est, quod jus Abarum vetus conservaverint in Pannonia Sclavi, hinc ut hi, revertentibus Hungaris, sese iis subito univerunt neque iis restitisse scribuntur; ita Hungari stabilito constitutoque Regno, Sclavos, ut Regni Socios habuere. Hoc olim Abares etiam fecisse, superiora evincunt. „Tražiš li tome uzrok: u tome je, što su Slaveni u Panoniji sačuvali staro avarsko pravo, pa su se zbog toga, kad su se Ugri vratili, smjesta s njima ujedinili i ne piše se da bi im se odupirali. Tako su Ugri, kad se Kraljevstvo uspostavilo i učvrstilo, Slavene držali kao za saveznike Kraljevstva. Gore napisano uvjerava da su i Avari nekoć to bili učinili.“ B. A. Kercselich, 1770.607

607

Sve do sredine 12. st. podaci iz povijesnih izvora vrlo su oskudni, pa se

De Regis Dalmatiae Croatiae Sclavoniae notitiae praeliminares. periodis IV. distinctae, Balthasar Adam Kercselich de Corbavia, Zagrabiae: Typis Antonii Jandera [1770], 99 / u trećem razdoblju, s podnaslovom kako slijedi / Periodus III. Sclavoniae, Croatiae, et Dalmatiae sub Ducibus, Regibusque Ungariae / Drugi paragraf § Secundus, Anonymi nostri memoriae, firmantur ex aliis, et explicantur. Praecipue ad Regiones has Sclavoniae, Croatiae, Dalmatiae cognoscendas. „…Bojim se, stoga, da će mnogi suditi da sam trebao ispustiti što sam prethodno napisao. Opravdanje će tražiti u onom ispraznome pitanju o kojem se žestoko raspravljalo na mnogim općim saborima ili dijetama Svete Krune, pripada li, to jest, Slavonija Hrvatskoj ili Ugarskoj pa bi li se, prema tome, morala nazivati podložnom Ugarskom Kraljevstvu ili s njim sjedinjenom. O tome sam drugdje pisao prema pravu i običajima. Sada neka bude dosta reći: ne pripada samo Slavonija već i cijela Hrvatska zakonitim pravom Svetoj Kruni i jednako je podložna njoj i njezinim kraljevima. Nešto je pak drugo jurisdikcija - jesu li, naime, različite teritorijem i jurisdikcijom. To municipalni zakoni, mnoštvo znamenitih isprava i običaj koji se primjenjuje mnogo stoljeća razjašnjuju tako obilno te sam pripravan svakome dokazati. Dok težim istini i izbjegavam zbrku, nije me pravedno koriti niti kriviti što Slavoniju i Hrvatsku postavljam dijelom i članom Apostolskog Kraljevstva, pod zakonom i uvjetom da svaki dio uživa vlastiti teritorij i vrši vlastitu jurisdikciju. Ugarska ovisi o knezu palatinu, a Slavonija i Hrvatska o svojim banovima tako da su obje jednako podložne Svetoj Kruni Kraljevstva i Apostolskim Kraljevima. Tražiš li tome početak, pogledaj kod Porfirogeneta na str. 93: tih je pak turskih plemena osam (De administrando Imperio C. 40.) itd. Tražiš li tome uzrok: u tome je, što su Slaveni u Panoniji sačuvali staro avarsko pravo, pa su se zbog toga, kad su se Ugri vratili, smjesta s njima ujedinili i ne piše se da bi im se odupirali. Tako su Ugri, kad se Kraljevstvo uspostavilo i učvrstilo, Slavene imali/držali kao/za saveznike Kraljevstva. Gore napisano uvjerava da su i Avari nekoć to bili učinili. Zbog toga su kraljevski sinovi bili vojvode Slavonije, zbog toga se ona smatrala razlučenom od Ugarske (nipošto pak od Ugarskoga Kraljevstva)...“ (na prijevodu odlomka, koji je načinjen za potrebu izdavanja ove knjige, najsrdačnije zahvaljujem Bruni Kuntić Makvić, profesorici na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu). Krčelićeve teze i danas zvuče vrlo aktualno. Nitko ne pomišlja da su Ugri isto što i Avari, ali je vrlo razumno pretpostaviti da su oni (Avari i Ugri su došli iz istočnoeuropskih stepa) panonskim Slavenima bili bliski zbog dugog zajedničkog života s Avarima, vjerojatno puno bliži nego Franci. Nada Klaić je o važnosti Baltazara Adama Krčelića zapisala da je on jedan od najučenijih ljudi u Hrvatskoj i Ugarskoj iz druge polovine 18. st., koji je svoje oštro pero na poseban način sta¬vio u službu svoje domovine (KLAIĆ, 1985, 44).

221

Povijesni izvori

vrlo teško rekonstruiraju zbivanja u 11. i prvim desetljećima 12. st.608 Felicijanova isprava jedno je od najstarijih svjedočanstva ne samo za povijest Zagrebačke biskupije nego i za zemlju između Drave i Gvozda ili za Donju Panoniju, odnosno srednjovjekovnu Slavoniju uopće.609 Velik je problem to što se velika većina isprava, različite kronike i ljetopisi, mogu djelomično prihvatiti, pojedinima treba priznati da u sebi nose nešto istine ili da su nastale na podlozi neke vjerodostojne isprave ili tradicije, ali velik dio treba odbaciti kao nevjerodostojne i izmišljene.610 Felicijanova isprava također nije posve vjerodostojna. Problem ostaje kako popuniti dva stoljeća (od 900. do 1100.) panonske povijesti. Oko 900. franačku Panoniju čuvao je vojvoda Braslav, usred meteža što su ga u tom dijelu Europe izazvali stari Mađari i u procesima osamostaljivanja različitih krajevnih vojvoda nakon poraza franačke vojske kod burga, koji kao da je dobio ime po Braslavu ili se nalazio na njegovoj zemlji. Spomen Sisačke biskupije zabilježen je 928. na splitskom koncilu uz napomenu da je biskupija, poput ostale dvije nuđene, Skradinske i Delminijske, bila dobro napučena i da je imala dovoljan broj svećenika.611 Ta koncilska bilješka suštinski se razlikuje od pisma bavarskih biskupa papi oko 900. u kojem se prikazuje sasvim drugo stanje u navodno opustošenoj Panoniji bez ijedne čitave crkvene zgrade. Nesumnjivo je zadravska Panonija bila više opustošena od ovostrane, južne Panonije, ali tako dijametralno različite opise stanja u Panoniji možemo objasniti time što su, očito, bavarski biskupi dijelove opustošene Panonije preuveličavali te se njima koristili kao stilskom figurom u obraćanju papi. Ili se u dvadeset i pet godina (od oko 900. do 928.) situacija stubokom promijenila. Nažalost ni arheološka istraživanja ne mogu u potpunosti popuniti tu prazninu. Izvješće bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta o odlasku Hrvata u Ilirik i Panoniju jedini je dokument u kojem se navodi tko bi tada mogao vladati dijelom Panonije, jer se također jasno govori o tome da su Turci zauzeli zemlju između Dunava i Save, ali se nažalost ne zna točno kad se to zbilo. U posljednjoj trećini 10. st. mađarski veliki vojvoda Gejza počeo je stvarati pretpostavke za razvoj moderne ugarske države ujedinjujući različita mađarska plemena, s daljnjom tendencijom širenja teritorija. Franačka odnosno Sveto Rimsko Carstvo zadržala je zapadne dijelove prije avarske i panonske stečevine te su se počele osnivati granične grofovije s ciljem zaštite istočne njemačke granice, tj. Bavarske. Otprilike je poznato samo ono što su oni uspjeli zadržati, a ne spominje se što su izgubili. Vrlo je teško

608



609



610



611

222

Zbivanja u Hrvatskom Kraljevstvu, unatoč tome što ondje postoje važna kulturna središta i veće mogućnosti da se očuvaju isprave, također su nam vrlo slabo poznata. Nedostatak izvora onemogućuje praćenje političkog, gospodarskog i privrednog razvoja, kao i drugih procesa pa se taj proces naslućuje tek u svojim ishodima, ponajviše iz izvora koji nisu mlađi od 12. st. Slična ili još gora situacija prisutna je i u drugim slavenskim zemljama srednje i istočne Europe. ŠIŠIĆ, 1925, 615.

KLAIĆ, 1987, 11–16.

RAČKI, 1877, 195 (Sisciana).

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

razriješiti što su zauzeli Mađari, a što jesu ili što nisu zauzeli Hrvati u Panoniji. Kod interpretacije upravnog kontinuiteta vrlo se često navode županije kao njegov važan dio. Smatra se da su one avarskog i slavenskog porijekla, što je nesumnjivo točno.612 No vrlo se često zaboravlja da je Franačka u Panonije zasigurno počela uvoditi novi upravni sustav, prije svega grofovije te da je zemlja mogla biti već tada podijeljena na grofovije. Spominju se tek rijetki grofovi i to isključivo u Gornjoj Panoniji (npr. Kocelj je grof). U osnovi između grofovija i županija nema neke veće razlike ako na čelu objema stoji jedan, tj. župan ili grof.613 Nesumnjivo proces nije tekao u svim dijelovima zemlje istim tempom i stoga su uz grofovije mogle postojati i županije, jedne kao stvar novog, a druge kao prežitak iz starog poretka. Podjela na uže i veće upravne teritorijalne jedinice poznata je svim narodima u Europi, ali se razlike očituju u nazivima i ovlastima. Nažalost, o tome procesu ne možemo puno reći osim pretpostavki jer nema izvora. Franački izvori poznaju samo knezove, vojvode i grofove. Kontinuitet „starog“ panonskog stanovništva vidljiv je, ili bi trebao biti, kako je već naznačeno, u običajima, stvorenim u 9. st., pripadnosti kršćanskoj Europi, institucijama, feudalnom sustavu ili crkvenoj organizaciji itd. Mađari su, kopirajući zapadne stečevine, isto počeli provoditi tek nakon provedenih reformi i približavanja zapadu od sedamdesetih godina 10. st. Oni će zemlju podijeliti na županije, zapravo na komitate, tj. grofovije. Prema vremenu kada su nastale (pretežno od 11. st.), očito im je uzor više na zapadu nego u običajima zauzete zemlje. Gotovo u isto vrijeme vladaju u Hrvatskoj veliki vojvoda Stjepan Držislav (oko 969. – 997.), a nad Mađarima veliki vojvoda Gejza (između 940. i 945. do 997.). Oni su stajali na čelu dviju najvažnijih državnih tvorbi u tom dijelu srednje i južne Europe. Postojale su sve pretpostavke da se veliki vojvoda Stjepan Držislav ili neki od njegovih nasljednika (ili prethodnika) mogao uplesti u panonske probleme i pomoći panonskim Slavenima (donjopanoncima) da održe ili da steknu samostalnost kako od Franaka tako i od Mađara. Problemi za Hrvatsku i za njezine saveznike nastupili su poslije smrti velikog vojvode Držislava kada je nastao dinastički rascjep i sukob između njegovih sinova. Franačka Panonija južno od Blatnog jezera, dakle blatnogradski feud zajedno s područjem Zagrebačke biskupije poznate iz kasnijih izvora, nije došao pod vlast

612



613

POHL, 2002, 35. Titula župan vrlo je proširena u slavenskom svijetu, najstariji njezin spomen jest u okolici Kremsmünstera u Gornjoj Austriji (spominje se Jopan imenom Physso). Titula je nastala vjerojatno prvotno među Turcima, a bila je vrlo raširena i među Bugarima. Veliku pojavu toga imena kod Slavena treba povezati i s avarskim utjecajem. Ime „Boila Zoapan“ nalazi se urezano na blagu iz Nagyszentmiklósa. Županije kao teritorijalne jedinice spominje Konstantin Porfirogenet u DAI. Tom vrlo osjetljivom pitanju nacionalne historiografija različito pristupaju i tumače. Ponajčešće je pitanje jesu li Pribina, Kocelj i neki drugi bili knezovi (slavenski knezovi), što bi značilo da je zemlja slavenska, tj. u nekom tributarnom više-manje ovisnom ili neovisnom odnosu prema Franačkoj ili je riječ o grofovima. Ako su oni grofovi, tada su oni inkorporirani u Franačku i dio su franačke uprave. O tome vidi: DOPSCH, 2002, 273.

223

Povijesni izvori

velikog vojvode Gejze.614 Cijeli taj dio Panonije zrcali kontinuitetom kako crkvene izgradnje u Zalaváru i Loboru – MBG tako i u neprekinutim pokopima na grobljima. Njima više nije upravljala Franačka, ali tko je njime zaista upravljao ne možemo, prema dostupnim povijesnim izvorima i zbog različite interpretacije onih rijetkih, dokučiti. Taj prostor ili je bio samostalan ili je pod Hrvatima jer se u njemu ništa nije promijenilo u odnosu na prošlo vrijeme, a Hrvati u Dalmaciji i panonski Slaveni (Hrvati u Panoniji) ponašaju se vrlo slično. Nažalost, o rekonstrukciji nove granice ne pomažu ni isprave za onaj dio zemlje koji je ostao u Carstvu. Vrlo su često mlađeg porijekla, tako da je prema njima o tome problemu vrlo teško doznati išta više s većom sigurnošću. Majstori i obrtnici upravo su u to vrijeme podizali drugu oltarnu pregradu u loborskoj crkvi. Oni su došli ili iz sjeverne Italije ili iz Dalmacije, a u to su se doba, nesumnjivo, vršile neke preinake na crkvi sv. Hadrijana u Zalávaru. To ne bi bilo moguće da nije zavladao mir i da se nije vratio prosperitet u te zemlje. U 10. st. u Dalmaciji su se manje podizale crkvene zgrade u odnosu na 9. i 11. st., a situacija je mogla biti slična i u Panoniji. Prilike u tom dijelu svijeta stubokom su se mijenjale oko 1000. kada se u prostoru nešto počelo događati. U Loboru – MBG je srušena drvena crkva, ali se u isto vrijeme pojavljuju srebrne kovanice ugarskog kralja Stjepana I. u sloju iznad ruševine.615 Nije isključeno da se i uz to vrijeme mogu vezati određene gradnje, kao i u Zalaváru. U Zalaváru su se, otprilike u to doba, napuštale neke pozicije velike blatnogradske aglomeracije, a život se nastavio ponajviše na glavnom otoku, gdje se nalazila utvrda. Nije zadržano staro ime mjesta Blatnograd, već se spominje samo ime utvrde Zalavár, odnosno utvrde podignute na rijeci Zali (Sali). Ona je, prema provedenim arheološkim istraživanjima, palisadom bila odvojena od ostalog mjesta. Od 11. st. u povijesnim se izvorima spominje benediktinski samostan posvećen sv. Hadrijanu. On nije bio napušten, već je dobio novu ulogu u pokrštavanju. Uz postojeću crkvu sv. Hadrijana za potrebe puka sagrađena jedna manja, tzv. kapela u Zalavár –

614



615

224

Istočne granice Zagrebačke biskupije bile bi i istočna granica vojvodstva. Ona bi polazila od Save otprilike kod Stare Gradiške i potom tekla Sloboštinom (stara Lišnica ili Liješnica) prema Psunju i Papuku, zaobilazi Požešku kotlinu, zatim od Slatinskog Drenovca rijekom Voćinkom na Dravu istočno od Čađavice (BUTURAC, 1944, 5; CSÁNKY, 1894; BÖSENDORFER, 1910, passim). Josip Bösendorfer je pomoću geomorfoloških i hidrografskih odnosa pokušao ocrtati istočne granice Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju (BÖSENDORFER, 1952, 143–170). On je smatrao da je u hrvatsku interesnu sferu još ulazila Požeška kotlina s okolnim planinskim vijencem, istočna bi joj granica išla linijom Podravska Moslavina – Svilaj (BÖSENDORFER, 1952, 167). Đakovo i Đakovački plato bila bi najistaknutija istočna točka, ona bi još pripadala hrvatskom kraljevstvu. Takva granica očuvala bi se sve do kraja 11. st., kada je čitavu Slavoniju zauzeo ugarski kralj Ladislav. U tom smislu bila bi važna isprava iz 1235. kojom kralj Andrija II. utvrđuje granice između zagrebačke i pečujske biskupije (CD, III, 445). Južno do Drave iz Josipova potječu kovanice ugarskog kralja Andrije I. (1046. – 1061.) . To su do sada bili jedini takvi nalazi iz prve polovice ili sredine 11. st. u sjevernoj Hrvatskoj (TOMIČIĆ, 1997).

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

Várszigetu, jer je bio običaj da se uz samostansku crkvu koja je služila redovnicima sagradi još jedna za župnu zajednicu. Nažalost, upravo je prostor oko srednjovjekovnog utvrđenog benediktinskog samostana bio ponajviše uništen prigodom kopanja pijeska. Tako nije sigurno je li crkva Sv. Marije ona unutar utvrđenog kompleksa ili je u razvijenom srednjem vijeku sagrađena nova crkva sv. Hadrijana unutar navedenih bedema na mogućem mjestu starije crkve posvećene sv. Mariji. Takve preinake, bez obzira na to što još uvijek velik dio nekadašnjeg Blatnograda nije istražen pa je tako ostalo otvoreno i pitanje mjesta podizanja crkve sv. Ivana Krstitelja spomenute u Conversio, mogle bi se opisati mirnim prijelazom teritorija iz jurisdikcije samostalnog panonskog vojvodstva u Pannonia regia pod ugarskom dominacijom. To je bilo moguće onda kad je Ugarska počela provoditi upravne reforme koje su je približili zapadu, dakle najprije u posljednjim desetljećima 10. st. Otprilike u to doba Ugarska je postajala sve jača pa je prvi ugarski kralj sv. Stjepan I. svoje središte smjestio u zapadne dijelove kraljevstva, sa sjeverne strane Blatnog jezera, i omogućio je snažno jačanje novog središta Stolnog Biograda (Székesfehérvár).616 Time je naznačio smjer svoje politike u narednom dobu. Stjepan I. počeo se nazivati panonskim kraljem, a tu je titulu mogao zadobiti samo tako što je vlast ugarskog kraljevstva proširio od sjeverne strane Blatnog jezera, koje su mađarska plemena držala od vremena naseljavanja u drugoj polovini 9. st., do zemlje na južnoj strani gdje se do njegova doba protezalo samostalno slavensko vojvodstvo. Poslije toga je, vrlo vjerojatno, prodro u smjeru rijeke Drave i prešao je, a pod svoju je kontrolu stavio cijelo, dotada o Franačkoj neovisno, Panonsko vojvodstvo. To je vrijeme kad je Sveto Rimsko Carstvo (Franačko Carstvo) pokušavalo vratiti izgubljena područja sa svoje istočne granice pa su u tu svrhu osnovane pogranične marke koje nisu bile istog postanka, već je to sustav koji se duže vrijeme razvijao i mijenjao. Teško je, prema stanju na terenu, izreći točan sud o tome je li ugarski kralj Stjepan I. zauzeo cijelu Panoniju, odnosno Donju Panoniju ili se ona sama njemu priklanja zbog pokušaja vraćanja franačke vlasti. Određeni je utjecaj svakako postojao. Možda je upravo nakon zauzimanja Panonije zbog toga pri krunjenju uzeo naslov kralj Panonije (Pannonia regia). Zalavár je, u izvorima, najjužnija posvjedočena točka koju je zauzeo, a benediktinci iz tog samostana sudjelovali su u pokrštavanju Ugarske. Ono što se može pratiti, prema rijetkim povijesnim izvorima, jest njegovo širenje granica kraljevstva prema zapadu i istoku. Tako je ušao u Bečku kotlinu, uznemiravao i pljačkao njemačko (franačko) područje, a izrijekom se spominju pljačkanje Norika, rimsko-njemački odgovor i upad na njegov teritorij.617 Dandolo donosi vijest iz 1027. prema kojoj je ugarski kralj Andrija (vjerojatno Stjepan I.) stalno

616



617

Kornel Bakay je smatrao da nije sigurno uvriježeno mišljenje da je Stolni Biograd bio središte u doba ranih arpadovića (BAKAY, 1967, 161).

KOSI, 2002, 47 i bilješka 30. Ratovi Teutonaca s Mađarima i međusobna pustošenja nastavili su se i u kasnijim vremenima (KOSI, 2002, 47 i bilješke 32–33).

225

Povijesni izvori

uznemiravao Dalmatince i čak neke prisilio na predaju.618 Pitanje je što je on napadao, Hrvate ili bizantinske podanike (Mletke, Veneciju), ali je svakako morao proći kroz Panoniju, što bi posredno moglo značiti da je imao baze s kojima je mogao doprijeti do Dalmacije i više puta (stalno) uznemiravati stanovništvo. To su vrijeme popunili nesigurni povijesni izvori koji govore o tome da je ugarski kralj Stjepan I. zauzeo cijelu Panoniju, odnosno Slavoniju (ona se tada još tako nije nazivala) i zadržao je te da mu je pomogao njegov suvremenik hrvatski kralj Krešimir (1000. – oko 1030.) u borbi sa Svetim Rimskim Carstvom, zbog čega mu je predao Slavoniju (Panoniju) koju je on zahtijevao 1035.619 Ugarski kralj Stjepan I. predao je Slavoniju prema tzv. Odlomku (Notitia) Krešimirovoj kćeri, a Mirkovoj (Emerikovoj) zaručnici.620 Tako se ona vratila Hrvatskoj, pa onda ostaje pod Hrvatima sve do ugarskog kralja Ladislava (1077. – 1095.) ili se, prema drugima, opet vratila Mađarima u vrijeme Andrije I. (1046. – 1060.) koji je prisilio da se Hrvatska vrati na stare granice, a u Slavoniji postavio za bana svog brata Adalberta (Belu), a Rada za palatina Kraljevstva. Tim je područjem

GOLDSTEIN, 1995, 352; Da nije napao Dalmaciju, jer je ona bila pod formalnim vrhovništvom Bizantskog Carstva, već Hrvate u zaleđu.



Nada Klaić u svojem radu o Baltazaru A. Krčeliću (1715. – 1778.), autoru tzv. Odlomka ljetopisa iz 11. st., prenosi mišljenje Vjekoslava Klaića (Izvjestje o kraljevskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske godine 1873/1874, 1–22) koji ovako završava svoj prilog: „Odlomak iz to­božnje ‘kronologije Ivana arciđakona’, sastavljen po nekom bezsvjestnom kompilatoru (bilo vieka 14. ili 18.), te osnovan na krivom temelju, nedonosi nijedne vjerodostojne viesti za hrvatsku poviest, te nije zato ni za razjašnjenje odnošaja medu Arpadovići i Držislavovići u XI. vieku nimalo koristan ni potreban.” (KLAIĆ, 1985, 9). Nada Klaić zaključuje svoju raspravu (KLAIĆ, 1985, 1–46): Zato kad razmišljamo o toj Krčelićevoj lijepoj priči o slavonskom dukatu, čini nam se da je razumno i vješto sastavljena! Pišući tako on uspijeva spasiti Slavoniju za Hrvate i Ugre (ili točnije za Svetu krunu), a to je bio i povod i uzrok zbog kojega se prihvatio posla. Ne bismo mu smjeli uopće zamjerati što je svoj sastav pripisivao Ivanu Goričkom! Pitamo se, naime, kako bi inače mogao ratovati protiv Vitezovića koji je svojim proračunanim pisanjem omilio dvoru? On je morao svoje suvremenike i Vitezovićeve prijatelje i pristaše iznenaditi novim dokazima koje Ritter nije poznavao niti upotrije­bio. Ta svaka će učena glava u 18. stoljeću ustuknuti pred autoritetom dobro poznatog znanstvenika iz 14. stoljeća. Jedan od dokaza da taj dio Noticija nije pisao površno jest i taj da su mnogi pisci do danas današnjega povjerovali kako je Krčelić zaista ispisivao riječi iz nekog Ivanova djela (KLAIĆ, 1985, 43).

618



619

620

226

O tome vremenu vrlo opširno piše u 18. st. Baltazar Krčelić koji je kao autora istaknuo arhiđakona Ivana Goričkog (RAČKI, 1877, 471–473), a isto tako na jednome je mjestu prenio mišljenja i različitih drugih autora (KLAIĆ, 1985, 1–46). Vrlo je zanimljiv sažet opis političkih prilika u Slavoniji (Donjoj Panoniji) prema zagrebačkom biskupu Nikoli Stjepaniću Selničkom koji je rimsk oj kuriji 1598. uputio pismo u kojem se kratko osvrće na ranu povijest Slavonije. Ovdje donosimo dio teksta prema N. Klaić: „…Ova (Slavonija), kako svjedoče naši ljetopisi, sdružila se je još prije Gejze sa kraljevinom Ugarskom, pošto je istinit dio i čest stare Panonije, te se zvala vojvodina Ugarska. Od svetog Stjepana dan bje dio, ležeći s zapada i jugu Krešimiru, kralju hrvatskomu; ali bje opet od Andrije I. natrag osvojen; po drugi put ga zadobi sa sestrom Ladislava I. Dmitar zvan Svinimir. Po smrti ovog i sestre kralja Ladislava, morao se ovaj dio, pošto bješe dan u miraz, povratiti Ugarskoj i ostaje s njom sdružen u sve vieke…“ (KLAIĆ, 1985, 10).

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

poslije vladao hrvatski kralj Zvonimir (1075. – 1089.) koji je Slavoniju dobio oženivši Lepu (Helenu) pa se, ojačan tim srodstvom, dokopao kraljevske vlasti. Donja Panonija (Slavonija) je tako, do kraja 11. st., ostala pod Hrvatskom kad su je ponovno zadobili Arpadovići.621 To je razuman pokušaj da se popuni 11. st. i više od stotinu godina povijesti prostora o kojem gotovo nitko ništa ne piše. Nažalost, iako je tako možda bilo, to je teško potvrditi.

1

1

2

2

Sl. 82: Lobor – Majka Božja Gorska – dvije kovanice kralja Stjepana I. nađene u sloju iznad ruševina drvene karolinške crkve.

621

Mađari bi na sebe preuzeli zadaću da vrate svrgnutog hrvatskog kralja Svetoslava (KLAIĆ, 1990, 97 i posebno bilješka 91; GOLDSTEIN, 1995, 352–353). Uz njihovu bi se pomoć u panonskom dijelu Hrvatske oformila nova politička jedinica, banat (ŠIŠIĆ, 1925, 529–530). Iz tog banata poteći će potomak Svetoslavov, Zvonimir, koji će se nametnuti Hrvatima za kralja. Nakon smrti Zvonimirove Mađari su se upleli u hrvatske dinastičke prilike, a na samome početku je zauzeta Slavonija. O Zvonimirovu se porijeklu ne zna gotovo ništa pa se nagađalo da je kao potomak Svetoslava Suronje vladao slavonskim dukatom, odnosno vojvodstvom (BUDAK – RAUKAR, 2006, 143).

227

Povijesni izvori

Zvonimirovo prisustvo u Panoniji nije dokazano. Spominju se jurisdikcija salonitanskog biskupa do Drave i dva bana, Godemir i Praska itd.622 No ni kod jednih nije dokazano da su vladali nad Panonijom. U popisu hrvatskih županija nema onih iz Panonije. Nakon smrti ugarskog kralja Stjepana I., došlo je do slabljenja Ugarskog Kraljevstva uslijed građanskih ratova. O zbivanjima u krajevnim grofovijama saznajemo da su Hrvati pomagali koruškog hercega Adalberona Eppensteina protiv cara Konrada II. 1035.623 Neposredan povod sukobu nije nam poznat; saznajemo iz pisma spomenutoga svećenika tek da je car Konrad sazvao državni sud u Bambergu u srpnju 1035. Na sudu se izrijekom kazalo da se Adalberon naumio podići protiv cara s pomoću Hrvata i Mirmidonaca (Cruvvatis et Mirmidonibus).624 Podatak da su Hrvati i Mirmidonci, zapravo Hrvati i barbari, vojno djelovali izvan kraljevstva, svjedoči o tome da se moć Hrvatske oporavila nakon slabljenja početkom 11. st. Posredno bi moglo značiti da su se ponovno mogli uplesti i u panonske prilike.625 Iz isprave kralja Petra Krešimira IV. (1058. – oko 1074.) saznajemo da je ban u vrijeme vladavine hrvatskog kralja Stjepana I. (poslije 1030. – oko 1058.) bio Stjepan (Praska) koji se spominje u ispravi od 1042. Unutrašnji sukobi u Ugarskoj, izazvani ustankom protiv kristijanizacije, vjerojatno su zakočili razvoj zemlje i uspješnu obranu granica prema Svetom Rimskom Carstvu.626 Bugarska država je ponovno stekla neovisnost u vrijeme cara Samuila (998. – 1014.), a 1018. poglavar Sermon branio je Srijem. Tko je bio on postoje vrlo različita mišljenja.627 Naime, Konstantin Diogen, „arhont tamošnjih krajeva“, krenuo je na samom isteku bizantsko-bugarskog rata na Sirmij, odnosno na Sirmijsku Panoniju, gdje se još uvijek držao zapovjednik Sermon 1018.628 Prema povijesnom izvještaju izgleda da je nakon što je car podčinio Bugarsku, nakon što su se podčinila i susjedna plemena Hrvata koji su imala kao arhonte dva brata,

622



623



624



625



626



627



628

228

Što se tiče vijesti Ivana Goričkog o Stjepanu Vojislavu, Franjo Rački (RAČKI, 1881) je smatrao da ga je Ivan pomiješao s njegovim imenjakom zetskim velikim županom, tj. Stjepanom Vojislavom (KLAIĆ, 1985, 1–2).

Hrvatskom je tada vladao hrvatski kralj Krešimir III., koji nam se posljednji put spominje kao kralj 1030. ili sin njegov Stjepan I., koji je svakako vladao već 1042 (ŠIŠIĆ, 1914). O tome i: KOSI, 2002, 47. Prema: KATIČIĆ, 1993, 191–201. Antičko narodno ime Mirmidonaca rabilo se kao oznaka za narode koji su smatrani barbarskima (KATIČIĆ, 2007, 373). Vjerojatno je tu riječ o Hrvatima i drugim barbarima, možda onim Slavenima koji stoje Hrvatima s istočne strane ili je to zbirna oznaka svih onih drugih, različitih grupa Mađara, Bugara, Slavena… koji su se okupili oko Adalberona, što mi se čini vjerojatnije. Pregled različitih mišljenja o toj temi vidi kod VEDRIŠ, 2011, 45–83. Ivo Goldstein piše da je to dokaz da su Hrvati na panonskom području bila realna snaga (GOLDSTEIN, 1995, 353). To je vjerojatno, no Hrvati i Karantanci imali su i bez Panonije zajedničku granicu. GOLDSTEIN, 1995, 352.

RAČKI, 1877, 432–433; VIINJ, III, 136–140.

ŽIVKOVIĆ, 2001, 15–16; GRAČANIN, 2011, 208–209.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

samo se Nestongov brat Sermon, poglavar Sirmija, nije pokorio.629 Prema tome izvještaju izgleda da je cijela Bugarska podčinjena, pa i neka susjedna plemena, ali se srijemski poglavar nije želio pokoriti. Nije jasno kad se čita tekst je li on bugarski poglavar ili pripada nekim drugim plemenima, možda hrvatskim koji se spominju u istom izvoru u istoj rečenici. U navedenom izvoru ne piše da je on bugarski krajevni poglavar, iako bi se to možda moglo zaključiti prema mjestu i okolnostima zbivanja koji se inače opisuju u tekstu - rat s Bugarima. Vjerojatno je taj Nestongov brat Sermon poglavar Sirmija područja koji se ubraja u Bugarsku. Ali ne možemo ne primijetiti da je on sposoban pregovarati s Bizantom i onda kada je cijela Bugarska i kad su čak i okolna plemena došla pod bizantsku vlast. Kao politička je pojava poglavar Srijema Sermon vrlo zanimljiv za proučavanje povijesti Panonije jer je to dokaz da su još u 11. st. Bugari prisutni u međuriječju i da se taj teritorij veže s Bugarskim Carstvom.630 On je nesumnjivo posljednji u nizu bugarskih poglavara u Sirmijskoj Panoniji, a on sam je najvjerojatnije nasljednik onih bugarskih rektora spomenutih kod franačkih ljetopisaca, vojvoda Ratimira i Mutimira, jer vlada gotovo istim teritorijem. Taj je teritorij vjerojatno umanjen jer su zapadne dijelove od zapadnih granica Srijema do Požeške kotline tada već zauzeli Mađari. U konačnici nije važno je li Bugarin ili panonski Slaven ili neki drugi Slaven, važno je da to područje još uvijek ima vojnu otpornu snagu i svoga poglavara. Arheološka istraživanja pokazuju da na tome području postoji veliki broj nalazišta, što svjedoči u prilog tezi da je teritorij dobro napučen, da se tu nalazi određena snaga te da nad tim teritorijem i nad tim ljudima vlada netko tko može težiti i samostalnosti.

Sl. 83: Ptuj – Ptujski grad. Brončana fibula s prikazom ptice grabljivice iz groba 100 (prema: KNIFIC – SAGADIN, 1991. 84 (91)).

629



630

RAČKI, 1877, 432–433; VIINJ, III, 136–137.

O Sermonu i njegov otporu bizantskom zapovjedniku koji ga je dao na prijevaru ubiti postoji više suvremenih izvora (ŠIŠIĆ, 1925, 481–482 i bilješka 36 s popisom izvora i starije literature). Starija hrvatska historiografija smatrala ga je jednim od nasljednika Braslava i posavsko-hrvatskim vladarom (knezom). O tome su opširno pisali između ostalih Šime Ljubić (LJUBIĆ, 1878, 107–148) kao zastupnik teze da je riječ o hrvatskom, ne o bugarskom vladaru, što je zastupao Franjo Rački (RAČKI, 1881, 121–126) i gotovo svi nakon njega (VIINJ, III, 136–140, posebno bilješke ispod teksta; GRAČANIN, 2011, 208– 209 posebno bilješka 246).

229

Povijesni izvori

Sl. 84: Panonija između Ugarske i Hrvatske sredinom 11. st. Širenje hrvatskog utjecaja na Panoniju (1), pravci djelovanja ugarske vojske u Hrvatskoj (2), utjecaji ugarske na Panoniju (3). Upadi pograničnih njemačkih grofova na teritorij Ugarske, Donje Panonije i Hrvatske.

Gdje je bila granica Svetog Rimskog Carstva na istoku pokazuje nam tek isprava cara Henrika II. koji je 1016. grofu Viljemu Breško-Selškomu podijelio posjede između rijeka Savinje i Save te između rijeke Mirne i potoka Sutle. Sve je to ležalo u Savinjskoj grofoviji (in comitatu Sounae). Kralj Konrad II. je 1025. istom grofu darovao vladarski posjed između rijeka Krke i Save (inter fluenta Gurke et Souue). Na osnovi rečenog može se smatrati da je možda tada teritorij Teutonije protegnut do rijeka Sutle i Krke (Dolenjske) na istok. Najstarije poznato vlastelinsko središte bilo je, prema povijesnim izvorima, u Rajhenburgu (Brestanici) sjeverno od rijeke Save. Njega je 1043. grofica Hema prepustila Salzburškoj nadbiskupiji. U potvrdi krških posjeda sa strane kralja Lotara III. 1130. prvi se put spominje Rogatec, koji je ležao neposredno na granici nedaleko od rijeke Sutle. Iz pogodbe akvilejskog patrijarha s freisinškim

230

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

biskupom u pogledu desetine freisinških kranjskih posjeda, sklopljene 1074., razvidno je da je Freising imao, na Vinjem vrhu pri Šmarjeti na Dolenjskem, dvor i kmetove. Izvan svetorimskih granica, gledajući od sjevera prema jugu, ostale su Ugarska i Hrvatska, ali i negdašnje Braslavovo vojvodstvo. Tada, a zasigurno već od prvih desetljeća 10. st., možemo napokon govoriti o kneževstvu u Panoniji i Iliriku, kojeg su historičari različito nazvali, najčešće Panonskom Hrvatskom, a u izvorima od druge polovine 12. i prve polovine 13. st. sve se češće naziva Slavonijom. U Bečkoj ilustriranoj kronici piše da je Zvonimir, kralj Dalmacije, uz pomoć ugarskog kralja Salamona (1063. – 1074.) i velikog vojvode Gejze uspio oko 1064. do 1067. vratiti marchiam Dalmacia koju su držali Karantanci.631 Teritorijalne gubitke trpjela je, uz Hrvatsku i panonsko vojvodstvo, Ugarska jer je Sveto Rimsko Carstvo polako vraćalo izgubljene teritorije.632 Nesumnjivo je od početka 11. st. započela politička suradnja i zajedničko vojno djelovanje Ugarske i Hrvatske, a nije isključeno ni da je u 11. st. samostalno panonsko vojvodstvo bilo prisiljeno, zbog vanjske ugroze Svetog Rimskog Carstva i ojačanih krajevnih grofova, potražiti pomoć kod bliskih saveznika. Hrvatska i Ugarska mogle su pružiti zaštitu tom vojvodstvu, koje je uz manje teritorijalne gubitke u korist Ugarske (Blatnograd) i Svetog Rimskog Carstva (granica je postavljena na rijeku Sutlu i Krku), ostalo nepromijenjeno sve do kraja 11. st. Zvonimir je mogao vladati i Panonijom, ali se to prema dostupnim izvorima ne može zaključiti. O granicama vojvodstva ponajbolje svjedoče granice nove biskupije i njezini arhiđakonati. Toma Arhiđakon navodi da je kninski biskup bio kraljev biskup (regalis episcopus), on je slijedio kraljev dvor (regis curiam sequebatur), bio jedan od dostojanstvenih (unu ex pricipibus aule), pa se njegova vlast protezala do rijeke Drave (sua iurisdictio usque ad Dravum fluvium extendebatur) te nastavlja da je splitska (salonitanska) metropolija htjela pridržati (voluit retinere), uz župe u splitskoj blizini, još i Krbavu i preko Gvozda do granica Zagreba (Corbaviam et ultra Alpes Fereas usque ad confinia Zagrabie), kao i cijelu Maroniju (totamque Maroniam). U ispravama iz druge polovine 11. st. spominju se hrvatski biskupi koji su, prema Tomi Arhiđakonu, imali jurisdikciju do rijeke Drave.633 Arheološka istraživanja, prije svega ona u Loboru – MBG, jasno pokazuju da nije bilo diskontinuiteta u životu mjesta, pa se neprekinuti niz pokopa

MARGETIĆ, 2000, 301–306.



RAUKAR, 1995, 92–93; MARGETIĆ, 2000, 296–300, 307; HS, 2003, 64–65. Toma Arhiđakon spominje i da se jurisdikcija hrvatskih kraljeva protezala na sjeveru do obale Dunava (HS, 2003, 54–55) što se čini gotovo nevjerojatno.

631



632

633

Već je kralj ugarski Stjepan I. nastojao dobiti priznanje svoje „neovisnosti“ od pape što se je očitovalo i u dobivanju kraljevskih insignija iz Rima. Pritisci njemačkih careva na Ugarsku nastavit će se i u kasnije doba. Ugarski kralj Salamon (1063. – 1074.) priznao je da je njemački vazal. To saznajemo iz papinskog pisma upućenom vojvodi Gejzi koji se tome usprotivio smatrajući Ugarsku svojim lenom. DHA, 1992, 200, doc. 71. Pritisci su dokumentirani i prema Hrvatskoj, a nesumnjivo su oni postojali i prema panonskom vojvodstvu.

231

Povijesni izvori

nastavio kroz cijeli srednji vijek. U Zalaváru je situacija nešto drugačija.634 Uz crkvu na Zalavár – Récéskútu nije bilo pokopa nakon 11. st., ali prema načinu gradnje ona bi trebala biti sagrađena u 9. ili u drugoj polovini 10. st. Ista je situacija i s crkvom sv. Hadrijana koja ima nekoliko građevinskih faza izgradnje, prva možda potječe još iz doba prije nego što je Pribina dobio Blatnograd, a ona posljednja, prema tlocrtnom oblikovanju, najvjerojatnije je iz 11. st. Kapela u Zalavár – Várszigetu jedina je crkva vjerojatno sagrađena kao posve nova u 11. st., ali ona, poput male crkve na Zalavár – Kovacsesu, možda svjedoči o značajnom demografskom padu populacije na tom području. Možemo slobodno reći sve do u 11. st. Na određenim se pozicijama zalavárske aglomeracije pokopi nastavljaju i u 11. st. pa su se nesumnjivo diljem Panonije gradile crkve i opremale se namještajem u skladu s vodećim stilovima i trendovima. U Loboru – MBG je u 9. st. podignuta oltarna pregrada, nova je podignuta u 10., a nove su preinake zabilježene u 11. st. s konstantnim popravcima i dopunama. Isto tako i crkve u Zalaváru nisu napuštene prigodom mađarske provale, već su neke ostale očuvane sve do 16. st. kad su se našle na turskoj granici. Trobrodna bazilika iz Lobora bila je vrlo slična zalavárskoj na položaju Recseskut, kao što joj se paralele mogu naći u Solinu i sjevernoj Italiji. Uz loborsku crkvu nalazimo neprekinuti niz pokopa i može se reći da, ako je mađarska vlast nad tim mjestom bila uspostavljena, ona nije dovela do rasula mjesta. U nekadašnjoj franačkoj Panoniji postoji jako plemstvo, o tome govore i mnogobrojni slučajni nalazi, posebno slučajni nalazi oružja i opreme, i groblja apostrofirana više puta u tekstu.635 Čvršće povezivanje Hrvatske i Ugarske vjerojatno kreće od kraja 10. i početka 11. st. jer su obje države, Hrvatska i Ugarska, bile suočene s prijetnjom ponovnog širenja Svetog Rimskog Carstva (Franačkog Carstva), a Hrvatska i s jačanjem bizantske Venecije i stalnim otpadništvom romanskih bizantskih gradova na Jadranu. U tom kontekstu dolazak nove dinastije nije trebao biti veći šok za zemlju. Groblja i arheološki nalazi govore o tome da se u gotovo cijeloj Karpatskoj kotlini pojavljuje slična moda, nose se isti ili slični metalni predmeti u nošnji, što nesumnjivo govori o tome da imaju istu ili sličnu nošnju. To posredno također govori o ljudima koji komuniciraju i trguju, ali imaju i vrlo sličan ukus za odijevanje. To ne bi bilo moguće kad ne bi bili u nekoj čvrstoj vezi. Polazi se od toga da je bila riječ o vrlo dobro organiziranom vojvodstvu koje je nastalo na Braslavovoj stečevini i koje se, u skladu s datim okolnostima, povezalo s dva susjedna entiteta: s Hrvatskom i Ugarskom. Kao što je Hrvatska

634



635

232

Isto to pokazuju arheološka istraživanja u Slavoniji i Srijemu: TOMIČIĆ, 1989; TOMIČIĆ, 1991, 95–148; TOMIČIĆ, 1992, 111–189; TOMIČIĆ, 1992a, 113–130; DEMO, 1996; TOMIČIĆ, 1997; TOMIČIĆ, 1999, 91–120; TOMIČIĆ, 2009, 229–245; DEMO, 2009; DEMO, 2009a; FILIPEC, 2012.

VINSKI, 1970a, 135–138; ŠERCER. 1976; VIN SKI, 1983, 7–52; DEMO, 1984, 211–240; TOMIČIĆ, 1992, 113–130; VINSKI, 1985, 105; SOKOL, 1996, 86; KERMAN, 1996, 111–125; TOMIČIĆ, 2002a, 149–163; SIJARIĆ, 2014.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

u određenom času bila u vazalnom odnosu prema Franačkoj, a prije toga i nakon toga u savezništvu s Bizantom, tako je i Ugarska prema Franačkoj bila u vazalnom odnosu pa je i to vojvodstvo moglo biti u određenom odnosu prema susjednim vojvodstvima i kraljevstvima. Ono što se jedino može reći za to vojvodstvo jest to da više nije bilo združeno s Franačkom pa joj je od nje očito prijetila najveća opasnost. Upravo osnivanjem graničnih grofovija postojala je tendencija da se dio po dio odmetnutog teritorija vrati pod njihovu vlast. Elite toga vojvodstva to očito nisu željele. Arheološka istraživanja potvrđuju određeni diskontinuitet oko 1000., ali nije sigurno može li se on povezati s prodorima Mađara i zauzimanjem zemlje od ugarskog kralja sv. Stjepana ili s pokušajima Franačkog, odnosno Svetog Rimskog Carstva da vrati izgubljene teritorije što je, također, moglo dovesti do smanjenja i nestajanja stanovništva na liniji prodora. Na pojedinim pozicijama kakvo je Ptujski grad groblje je premješteno na neku drugu poziciju vjerojatno zbog izgradnje utvrde. Nisu to bili prazni ili slabo naseljeni pojasevi koji su se namjerno držali pustima, nego u vrijeme ratnih djelovanja ljudi nisu imali uvjete za život i prirodno je da su oni bili pustiji. Kako je Ptuj zadržan, bez obzira na pustošenja okolice u vrijeme mađarskih provala, u vlasti Franačkog Carstva, njegova bliža i dalja okolica, Prekomurje i dolina rijeke Kerke sve do porječja rijeke Zale bila su pod stalnim udarom te izložena ratnim pohodima jedne i druge strane, kao i Ugarskog kraljevstva. Ono što je sigurno jest to da panonski Slaveni u drugoj polovini 10. i početkom 11. st. Sveto Rimsko Carstvo više ne doživljavaju kao svoju državu.636 Pismo ugarskog kralja Ladislava opatu Oderisiju (Oderisius) iz 1091., u kojem se navodi da je on stekao gotovo čitavu Slavoniju (Sclavonia), i u kojem se on naziva kraljem Mezije, označilo je početak novog doba,637 bez obzira na to kako se shvati taj odlomak, odnosi li se on samo na Hrvatsku ili i na sjeverni teritorij iza Gvozda. To je vrijeme ugarske intervencije u Hrvatsku i početak doba kad će i Hrvatska biti združena s Ugarskom. U navedenom pismu kralj obećava opatu bogate posjede u Ugarskoj, Meziji i Sclavoniji.638 Čini se uvjerljive tvrdnje da je pojam Mezija morao biti poznat kulturnim, u prvom redu crkvenim krugovima i da se taj pojam odnosi na dio provincije Valerije-Medije koju spominje Anonim Ravenjanin.639 On je poznavao provinciju Valeriju-Mediju tj. provinciju „Srednju“ Valeriju koja je obuhvaćala područje jugoistočno od Blatnog jezera

636



637



638



639

Nije riječ o ničijoj zemlji u kojoj bi živjela „plemena“ pod svojim „poglavicama“ (ŠIŠIĆ, 1914, 333–334; KLAIĆ, 1987, 13). CD, I, 197; DHA, 1992, 271, doc. 91; MARGETIĆ, 2000, 265–266.

…in Ungaria et Messia et Sclavonia… DHA, 1992, 271; CD, I, 197; MARGETIĆ, 2000, 264–266. Postoje mišljenja da se iza pojma Mezija skriva: Srbija, Bosna ili da je riječ o krivotvorini i pojmu koji je izmišljen. Obećavati posjede u Srbiji ili Bosni, kamo se Ladislavova vlast nije protezala, graničilo bi s porugom. Dakle, Mezija je svakako područje nad kojim Ladislav ima stvarnu vlast. Nadalje, Mezija nije sastavni dio Ugarske - da jest, ne bi ju se spominjalo. Zatim, prema njezinu položaju (između Ugarske i Hrvatske) proizlazilo bi da je vrlo vjerojatno riječ o srednjovjekovnoj Slavoniji (MARGETIĆ, 2000, 264–266). MARGETIĆ, 2000, 264–266.

233

Povijesni izvori

prema Dunavu i od grada Siska prema zapadu.640 Njezino posebno spominjanje i položaj između Ugarske i Sclavonije govorilo bi u prilog tome da je Mezija ime za dio Panonije koji nije dio ni Ugarske ni Hrvatske.641

Sl. 85: Panonija združena s Hrvatskom u drugoj polovici 11. st.

U izvorima 13. st. često je župan (comes) Šimeške, Zaladske, Bačke (Bachiensis) županije, odnosno Colocensi electus ili comes de castro Ferro (Željezna županija) u isto vrijeme i (slavonski) ban. U izvorima najčešće ne piše je li on bio hrvatski ban, što se nekako podrazumijeva, i/ili ban neke posebne jedinice Slavonije koja tada, pod tim imenom, očito nije postojala, a čiji su se posebni banovi pojavili tek od dvadesetih godina 13. st.642 Od 13. st. taj se opći pojam Slavonija, kojim su opisivane različite slavenske zemlje,

640



641



642

234

MARGETIĆ, 2000, 265. MARGETIĆ, 2000, 265.

CD III, passim et 468–469.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

počeo koristiti kao odrednica prostora „južno od rijeke Drave“.643 No to je bilo već sasvim drugo vrijeme. Nesumnjivo je vrijeme prijepora o pripadnosti područja između rijeke Drave i Gvozda završilo u vrijeme pogibelji hrvatskog kralja Petra 1097.644 Tada ne samo da je, kako to piše Toma Arhiđakon, stečena sva zemlja između rijeke Drave i Gvozda (et occupavit totam terram a Dravo fluvio usque ad Alpes que dicuntur ferree) već je ugarska vojska ušla i u Hrvatsku te je stekla cijelu Slavoniju. U Hrvatskoj je za kralja postavljen Almoš,645 no to opet nije značilo da je on postavljen za kralja između rijeke Drave i Gvozda. To područje tada je nesumnjivo jače integrirano u Ugarsku. Time završava doba u kojem se može govoriti o samostalnosti područja između rijeke Drave i Gvozda, područja koje je svoju neovisnost steklo odvajanjem od Franačke, a u kasnije se doba približilo Hrvatskoj, također jednoj od franačkih pokrajina. No ostala joj je određena autonomija o kojoj će biti više poznato iz kasnijih srednjovjekovnih izvora. Kad je Toma Arhiđakon pisao o tome što je već stekao Ladislav (terram a Dravo fluvio usque ad Alpes que dicuntur ferree), vjerojatno je opisivao granice tog vojvodstva koje je u tom času bilo već zauzeto od Mađara. Hrvatski kralj Petar pokušao je presresti vojsku na svojim granicama jer je prvi na udaru iza „Željeznih gora“ bio upravo Knin (Tennum).646 Kad se to dogodilo, teško je reći, no ne puno prije tog događaja koji je odredio novu povijest cijeloga toga kraja. Gdje se to dogodilo također je teško reći jer je jedini sigurni trag spomen željeza, odnosno „Željeznih gora“ gdje bi očito trebalo biti željeza, no u toponomastici je znano da se ime može dati i po nekom drugom događaju ili znamenu, što opet umanjuje mogućnost interpretacije.647 Ne može se samo tako odbaciti, istina podosta kasnija, tradicija da je kralj Ladislav prvi ugarski kralj koji je prešao rijeku Dravu. Naime u vjerojatno krivotvorenoj ispravi kralja Andrije II. iz 1217. u kojoj piše da je posvetio zagrebačku crkvu koju je sagradio sveti kralj Ladislav, kad je zemlju ili banat Slavoniju, obrativši je od zablude idolopoklonstva na kršćanstvo, podložio ugarskoj kruni.648 Tradicija, posebno crkvena tradicija, jest nešto što nas na kraju ponovno

643



644



645



646



647



648

Dolenjska (dio Kranjske) tada graniči s Ugarskom (Slavonijom). Ona se 1161., 1162. – 1164. i 1177. naziva Marchia Hungariae i Marchia Ungarica (KOSI, 2002, 51 i bilješka 51). MARINOVIĆ-UZELAC 1972, 49–61; GOLDSTEIN, 1994, 17–28.

RAČKI, 1877, 154; CD, I, 200–201.

Prema Ivi Goldsteinu (GOLDSTEIN, 1994, 28) mađarska se vojska kretala preko Kupe i Siska, a do bitke je došlo u Zrinjskoj gori ili u dolini rijeke Une. Tim pravcem održava se intenzivna komunikacija između sjevera i juga Hrvatske koja će, unatoč nepostojanju političkog jedinstva, bitno utjecati na stvaranje jedinstvenih ili sličnih političkih, gospodarskih, društvenih i kulturnih prilika u kraljevstvu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (GOLDSTEIN, 1994, 28). Možda je tu riječ o onim gorama koje, kako to jasno naznačuje Toma Arhiđakon, čine područje Krbavske biskupije Corbaviam et ultra Alpes Fereas usque ad confinia Zagrabie. CD, III, 445; DHA, 1992, 261–263, doc: 85; MARGETIĆ, 2000, 341–344.

235

Povijesni izvori

utvrđuje u mišljenju da je zemlja južno od Drave bila ili samostalna ili u nekoj vezi s Hrvatskom. U benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru čuva se prijepis isprave u kojoj se spominje krunjenje kralja Kolomana (ugarski kralj 1095. – (hrvatski kralj 1102.) – 1116.) u Biogradu na Moru. Originalna isprava trebala bi biti sastavljena 1102.649 Ta isprava značajna je po tome što se među svjedocima spominje jedan zagorski biskup „episcopus Zagoriensis“, što je od osobitog značenja za panonski prostor.650 Godine 1102. Donja Panonija, odnosno Zagorje prema navedenoj ispravi, već je dio Ugarske. Tada to više nitko ne spori.

Sl. 86: Hrvatska i Panonija združene s Ugarskom koncem 11. i početkom 12. st.

649



650

236

CD, II, 9–10; ŠIŠIĆ, 1914, 533–534; DHA, 1992, 328–329.

ŠIŠIĆ, 1914, 533–534; NOVAK, 1959, 189. drži da je samostanski zbornik nastao u polovini 12. st. O tome opširno vidi kod: ALERIĆ, 1969, 155–168; STIPIŠIĆ, 1995, 169–177; KÖRMENDI, 2010, 247–256.

Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.

Župan i hrvatski ban vrlo je često neki ugarski činovnik. Zašto je to tako, možda bi se moglo objasniti na više načina. Vrlo je često šimeški župan slavonski ban. Možda je to pokušaj da se novostečeni prostor bolje integrira s Ugarskom. Nije isključeno da je tu čast župan zadobio zbog nečeg što je nama posve zakrito povijesnim izvorima. Možda je riječ o nekom historijskom pravu, tradiciji ili je sve prepušteno slobodnoj volji ugarskom kralju da koga hoće može imenovati na tu funkciju. Povezivanje časti župana jedne županije iz zadravskog dijela Panonije treba povezati sa sličnom situacijom koju smo imali pred kraj 9. st. kad je vojvoda Braslav upravljao Donjom Panonijom i Blatnogradom. Dvjestotinjak godina poslije pojavio se isti teritorij, ali drugačiji nazivi, odnosno Šimeške ili Zaladska županija i Donjopanonski, Slavonski banat. Umjesto Blatnograda (Mosapurc, Urbs Paludarum, Zalavár) javlja se Šimek (Sümeg) ili neko drugo središte ili samo osoba visokog položaja.651 O velikoj kulturnoj sličnosti tih dvaju, rijekom Dravom odijeljenih područja u tom vremenu, svjedoče rezultati arheoloških istraživanja, posebno usporedbe lokaliteta u Loboru s onim u Zalaváru. Tu se događaju isti procesi, koji su u mnogome ispred sličnih u drugim dijelovima obje Panonije.

1. Vojvodstvo je uređeno i postoji plemstvo koje je sposobno podizati velebne građevine (Lobor) – nije riječ o ničijoj zemlji 2. Vojvodstvo nije zauzeto od Mađara, niti je više dio Franačkog Carstva 3. Vojvodstvo je vezano uz Hrvatsku (njime su vladali kraće vrijeme i uz prekide Hrvati koji su se odvojili od onih u Dalmaciji i Hrvati iz Dalmacije) 4. Vojvodstvo je vezano i uz Ugarsku (vrlo vjerojatno u vrijeme vladavine kralja Stjepana I. priključeno njegovu kraljevstvu) 5. Vojvodstvo je pod jakim utjecajem kako Hrvatske tako i Ugarske – vojvodstvo će uvijek imati određenu posebnost jer ima vlastito plemstvo 6. Vojvodstvo ima vlastitu samoupravu i samostalno je.



651

Ne može se isključiti da je područje Šimeškog vojvodstva (dukat) ili Šimeške županije prelazilo rijeku Dravu. To je mogla biti posljedica uključivanja donjopanonskog vojvodstva u Ugarsku (da li pod Koppanyem ili nekim drugim teško je reći). Ta situacija zasigurno nije dugo trajala, jer je tek od kraja 11. st. vojvodstvo za stalno pridruženo Ugarskoj. Nada Klaić spominje da je zagrebačka biskupija osnovana na šimeškom području (na području Arpadova unuka Koppanya koji je vladao od Blatnog jezera do Save), da se zagrebački biskup spori za šumu Dubravu sa šimeškim županima i samostanom u Pannonhalmi kojoj su pripali dijelovi koppanyjeva posjeda te da se šimeškom županu daruju posjedi u Slavoniji (Donjoj Panoniji) nakon Ladislavova pohoda (KLAIĆ, 1987, 26–29). Napokon, N. Klaić zaključuje da je Zagrebačka biskupija obuhvaćala čitavo područje šimeškog dukata, pa nam granice biskupije koje su dobro poznate služe pri utvrđivanju granica Šimeškog vojvodstva (KLAIĆ, 1987, 29).

237

Sl. 87: Zemljovid Panonije (Donje Panonije) s ucrtanim granicama i njihovim izmjenama od poč. 9. do poč. 12. st.: (IX) približne granice u prvim desetljećima 9. st.; (A) širenje jurisdikcije južnije od rijeke Save; (B) odvajanje Karniole nakon prve trećine 9. st.; (C) pretpostavljeni zapadni doseg bugarskih osvajanja na štetu franačke provincije; (D) spajanje blatnogradskog posjeda i dijelova Zadravlja s teritorijem „između rijeke Drave i Save“ krajem 9. st.; (E) približne granice nekadašnje Donje Panonije koncem 11. st. ili poč. 12. st.; (F) širenje jurisdikcije na prostor starih hrvatskih županija od Pokuplja do Povrbasja (od 10. do 14. st.).

238

III. Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji A. Počeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franačkog Carstva a) Počeci misijske djelatnosti Počeci organizirane kristijanizacije Slavena, Avara i još nekristijaniziranih ili površno kristijaniziranih Germana te eventualnih drugih preostalih grupa starosjedilaca u Panonskoj nizini, mogu se povezati uz misije vezane uz Franačko Carstvo. One su započele već potkraj 8. i početkom 9. st., nakon konačne propasti Avarskog Kaganata. U isto je vrijeme započelo pokrštavanje stanovništva drugih slavenskih kneževstava u srednjoj i južnoj Europi, recimo hrvatskog kneževstva, kao i nekih drugih, neimenovanih. U hrvatskoj historiografiji uobičajilo se povezivati, posebno u starijoj literaturi i crkvenoj historiografiji, početke kristijanizacije Hrvata u negdašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji sudjelovanjem Bizantskog Carstva u 7. i kasnijim stoljećima, upravo od onog vremena kad su Hrvati zadobili svoju novu domovinu. Vrlo se vjerojatno s tim vremenom mogu povezati počeci pokrštavanja, pri čemu su neki pojedinci mogli biti pokršteni već tada i s tim se možda može povezati prijelaz s incineracije na inhumaciju pojedinih zajednica u zaleđu dalmatinskih gradova. Prijelaz s obreda spaljivanja mrtvih na obred polaganja tijela pokojnika u grobne rake tekao je neovisno o kristijanizaciji te se počeo pojavljivati i u drugim dijelovima slavenske srednje Europe, recimo u Velikoj Moravskoj i drugim dijelovima Panonske nizine. Kod pojedinih naroda, zajednica, skupina, porodica, obitelji i pojedinaca to će se odviti brže, a kod drugih će se taj proces odvijati sporije. Neki će ostati vrlo konzervativni u odnosu prema mrtvima još i onda kada to bude sasvim iznimno ponašanje u srednjoj Europi. Promatrajući franačka i alamanska groblja iz Porajnja i južne Njemačke, vidljivo je da su vrlo kasno bili završeni procesi prilagodbe novom načinu pokopa i da su česti pokopi s najrazličitijim prilozima, kako na grobljima na redove i župnim grobljima tako i grobovima uz crkvu, a upravo će iz tog područja, kao i iz sjeverne, langobardske Italije, dolaziti najveći broj misionara, ali, istina, tek od kraja 8. st. Većina puka i plemstva ostala je nekrštena sve dok Franci nisu zauzeli Liburniju i velik dio Dalmacije, odnosno zemlju Hrvata. Bizantski car Konstantin Porfirogenet (945. – 959.) isticao je ulogu bizantskog cara Bazilija (867. – 886.) u tim procesima, što vjerojatno počiva na nekim nama danas nedostupnim podacima. Teorijski, pred kraj njegove vladavine na hrvatski teritorij mogli su stupiti misionari šireći slavensko ćirilometodsko bogoslužje. Slična situacija, posve zamračena nepostojanjem povijesnih izvora, zbivala se u negdašnjim rimskim provincijama Panoniji i Noriku, zatim dijelovima sjeverne Italije, u Avariji. Taj prostor od posljednjih

239

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

desetljeća 6. st. počinju nastanjivati različite skupine, ponajviše slavenskih i stepsko-nomadskih naroda pod vrhovnom avarskom vlašću te, iako je to nemoguće dokazati na sadašnjem stupnju istraživanja, ostaci Germana i Romana. Početke kristijanizacije stanovništva u Dalmaciji, Panoniji, Noriku i dijelu sjeverne Italije, osim među karantanskim Slavenima u dijelu Norika i Reciji (Karantaniji) gdje su procesi kristijanizacije započeli prije, vežemo uz navedeno djelovanje franačkih misionara nakon propasti Avarskog Kaganata.652 Panonski Slaveni, nastanjeni na području današnje sjeverne Hrvatske, sjeverne Bosne, sjeverne Srbije, u većem dijelu Slovenije, istočnim, južnim i sjevernim dijelovima Austrije, zapadnim dijelovima Mađarske i Slovačke, u Češkoj i Moravskoj, prije uspostave franačke vlasti bili su podložni Avarima i misionari su među njih mogli doći, ali o tome ništa ne znamo iz povijesnih izvora. S Hrvatima u Dalmaciji, osim što su vjerojatno govorili istim ili sličnim (pra) slavenskim jezikom i što su se među njima mogli nalaziti također hrvatski naseljenici ili pojedini hrvatski otoci stanovništva, kao što su među Hrvatima postojali otoci „drugih“ Slavena i „Avara“, nemaju baš puno zajedničkih veza. Njihova kultura, običaji i društveno uređenje razlikovali su se posebno od sredine 7. st.653 U Avariji pred kraj 6. i početkom 7. st. zasigurno je ostalo nešto kršćanskog stanovništva, većinom pokrštenog tek od justinijanovskog ili predjustinijanovskog vremena i vjerojatno nešto arijanskih kršćana. Arheološka istraživanja pokazala su da je dio Germana, među njima Langobardi, Svevi i Gepidi ostao nakon odlaska većine Germana u Italiju i nakon što su napustili ili, između 580. i 600., bili prisiljeni prepustiti istočne dijelove svoga kraljevstva Avarskom Kaganatu. O tome ostanku „starog“ stanovništva uzgredno nam daju potvrdu i pojedini, istina rijetki, povijesni izvori, ali i arheološki predmeti, kao i groblja i grobovi.654 Nakon druge polovine 7. st. Germani u Panonijama, zajedno s drugim kasnoantičkim stanovništvom, polako postaju arheološki neprepoznatljivi, poput drugih Germana na zapadu, što otežava njihovo

652



653



654

240

Dosadašnja često opetovana mišljenja u hrvatskoj literaturi o tome da su panonski Slaveni pokršteni iz Hrvatske, odnosno iz Dalmacije, nema nikakvog uporišta na terenu i polazi s krivog stanovišta da su panonski Slaveni ostali nepokršteni sve do 10., 11. ili čak do početka 12. st., odnosno da je njihova kristijanizacija najranije započela početkom 10. st., kad su Hrvati zauzeli dijelove franačke Panonije ili tek nakon uspostave ugarske crkvene provincije i pokušaja ugarskih kraljeva sv. Stjepana I. (1000. – 1038.) ili sv. Ladislava (1077. – 1095.) da provedu kršćanske zakone i završe pokrštavanje Slavena i Mađara. Prve ozbiljne crkvene misije u vezi s pokrštavanjem stanovništva u Panoniji poduzete su s područja Akvilejske patrijaršije, odnosno iz sjeverne Italije i s područja Bavarske, odnosno salzburške nadbiskupije nakon 796. O tome više u nastavku. U tom smislu vrlo je zanimljiv i važan navod iz Einhardova života Karla Velikog gdje u 15. poglavlju doslovno piše: Pokorio je zatim sve barbarske i divlje narode koji nastanjuju Germaniju između rijeka Rajne i Visle i između oceana i Dunava, po jeziku, doduše dosta slične, ali po običajima i nošnji zaista veoma različite; Prijevod prema Zvjezdani Sikirić (Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 75).

TÓTH, 1981, 102– 107; TÓTH, 1994, 241–272; VIDA, 1998, 529–540; VIDA, 2002, 179– 209.

Počeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franačkog

razlučivanje od ostalih stanovnika. Ta neprepoznatljivost glavni je problem prilikom njihove etničke diferencijacije tijekom 8., ali i 9. st. Moguće je da su se uspjeli održati sve do 9. st. ako je vjerovati Conversio i da su održavali veze s kršćanskim dijelovima Europe. Misionari su svoja sjedišta smještali vrlo često u negdašnjim antičkim crkvenim središtima, recimo u Ptuju, Loboru ili Sisku. Možda je riječ o podudarnosti jer Slaveni i Avari, kao i drugi novopridošli narodi zauzimaju i naseljavaju obično agere napuštenih antičkih mjesta, što je logično jer se tu upravo nalazi najbolja zemlja za obrađivanje i život, a često podižu i svoja naselja u blizini ruševina ili uz njih. Nije zabilježeno da je negdje obnovljena kakva srušena starokršćanska crkava (što je teorijski moguće, posebno kad je riječ o Loboru), pa ni kakva kasnoantička zgrada, osim za sada vjerojatno samo u Pečuhu. Istina, rijetka su istraživanja, ali je i klima takva da je takvo što uglavnom osuđeno na propast. Zgrade bez krova nisu dugog vijeka, vrlo često ih je potrebno srušiti jer ih je teško obnoviti, ali ako su zidovi bili dobro očuvani i dovoljne visine, mogla se zgrada privremeno koristiti dok nije izgrađena nova. Nema arheoloških potvrda za takav postupak, pa ni u južnoalpskom prostoru gdje je provedeno više arheoloških istraživanja. Jedini izuzetak možda bi predstavljao, kako je rečeno, Lobor, a možda i Sisak (Siscia).655 Kasnoantička crkvena organizacija nije se očuvala nigdje na terenu. Pronađen je vrlo malen broj sitnih predmeta kao svjedočanstvo toga da je kršćanstvo možda bilo prisutno među Avarima i Slavenima u 7. i 8. st., ali to je vrlo često nesiguran dokaz. Pronađeni su različiti amuleti, križevi, prsteni s kršćanskim motivima, različiti okovi pojasnih garnitura i drugo.656 Pojedini grobovi bez priloga možda bi bili dokaz njihova opstanka, ali to je općenito teško dokazati. Nije isključeno da je kršćanstvo bilo prisutno među visokim avarskim slojem, pa i među Slavenima te da je bilo pokušaja da se tijekom avarskog vrhovništva nad Slavenima i ostacima starih naseljenika ostvari kakva misijska djelatnost i crkvena skrb.657 Slaveni su se s kršćanstvom teorijski mogli susresti još prije početka ili u vrijeme velike seobe naroda na području današnje Ukrajine, kad su bili pod gotskom vlašću u okviru černjahovske kulture (4. st.) ili nakon početaka seobe na prostoru današnje Slovačke i Poljske (oko 550.). Pjesma biskupa Martina iz Brage (Bracara Augusta) u Galiciji (Portugal) sročena u povodu posvećenja bazilike sv. Martina Tourskog 558. ima vrlo važnu obavijesnu vrijednost za povijest Slavena u prostoru unutrašnjih Karpata, a posebno je važna i za ovu temu jer se spominje misionarska djelatnost među Slavenima

HORVAT, 1954, 93–104; VINSKI, 1970, 45–92; FILIPEC, 2001, 89–107.



BRATOŽ, 1996, 205–225.

655



656

657

VIDA, 2002, 179–209. Avari su mogli doći u kontakt s kršćanstvom već u istočnoeuropskim stepama na svojem putu u Europu, ali se o svemu tome može vrlo malo reći na temelju povijesnih ili arheoloških izvora (POHL, 2002, 203). Nesumnjivo je bilo pokušaja da se da se njima kršćanstvo približi s bizantskog ili italskog prostora, a i u samoj Avariji postojali su kršćani koji su mogli utjecati na njih.

241

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

prije dolaska Avara u Panonsku nizinu (prije 567.).658 Nesumnjivo su postojali pokušaji da se iz bizantskih posjeda u sjevernoj Italiji, Istri ili Dalmaciji ostvari kakav kontakt s preostalim kršćanima u unutrašnjosti Avarije. Avari i Slaveni vrlo su radikalno, kako to svjedoče borbe i zauzimanja pojedinih antičkih pozicija u Panoniji, poput nalazišta Vranje pri Sevnici u Sloveniji i Lobora – MBG spaljenih do temelja, prekinuli sa starim svijetom i porušili mnoga naselja na zauzetom području.659 Kršćanstvo se nije jače proširilo među novim stanovništvom. Pojedini Slaveni (a možda i neke druge skupine) spaljuju ili pokapaju svoje mrtve po starim običajima sve do sredine ili kraja 9. st., a neki s tom tradicijom prestaju već tijekom 7. i 8. st. Nije jasno što je uzrok mijenjanju rituala, odnosno veće pojavnosti grobova i groblja na kojima se polaže mrtvo tijelo pokojnika.

658





659

242

ŠAŠEL, 1976, 151–168; ŠAŠEL, 1976a, 166–167; FUSEK, 2004, 161–186; TŘEŠTÍK, 2008, 30; GRAČANIN, 2008, 13–54. Pojedini istraživači su smatrali da Martin misli na Slavene u rimskoj vojsci spomenute u mnogobrojnim izvorima justinijanovskog doba (ŠAŠEL 1976, 156), a za Florina Curtu sve to nije ništa više od retoričke floskule, čija je svrha bila isticanje zasluga sv. Martina (CURTA, 2001). Možda je to istina, ali u tom smislu možemo promatrati većinu onodobnih izvora. Spomen Sclavus, Nara, Datus znači da Martin nije šablonski prepisivao, nego da je vjerojatno poznavao opisane narode. U pjesmi je po svoj prilici zabilježio etničke okolnosti kako su mu ostale u sjećanju iz mladosti jer nije poznato ni vjerojatno da se Martin nakon 536. vraćao u Panoniju. Prema mišljenju Aleksandra Avenarija (AVENARIUS, 1974), to je tumačenje moguće i zato što se među spomenutim narodima nalaze i Rugijci, ali Langobardi nedostaju, što bi značilo da je ovdje obuhvaćeno vrijeme prije dolaska Langobarda u Panoniju. Ne samo neki Germani već i velik dio kasnoantičkog stanovništva, a među njima Panonci i Noričani, kristijanizirani su tek početkom 6. st. S pokrštavanjem nekih Slavena u Panonskoj nizini treba nesumnjivo računati već u 6. st. i o tome treba voditi računa kad se etnički opredjeljuju groblja s inhumacijom. Uostalom, sve to ne mora biti čudno jer su teorijski neki Slaveni mogli biti pokršteni još u vrijeme kad su nad njima vladali Goti. Immanes variasque pio sub foedere Christi Adsciscis gentes. Alamannus, Saxo, Toringus, Pannonius, Rugus, Sclavus, Nara, Sarmata, Datus, Ostrogothus, Francus, Burgundio, Dacus, Alanus, Te duce, nosse Deum gaudent… … Ti za pobožno savezništvo sam pridobivaš Različite narode Alaman, Sas, Tirinžanin, Panonac, Rugijac, Slaven, Nar, Sarmat, Dat, Ostrogot, Franak, Burgund, Dačanin, Alan,

Oni znaju da vas Bog vodi…

PETRU – ULBERT, 1975; Kamen u temeljnoj zoni starokršćanske crkve u Loboru pretvoren je na mjestima u vapno, a na podu starokršćanske oktogonalne krstionice nađena je velika količina gara i pepela (FILIPEC, 2010, 52).

Počeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franačkog

b) Conventus episcoporum ad ripas Danubii 796. i njegove posljedice U ljeto 796. održan je u logoru franačke vojske na obali Dunava savjetovanje, sabor (koncil) pod presjedanjem akvilejskog patrijarha Paulina.660 Naime, Pipin se u svom logoru postavljenom negdje na obali rijeke Dunav, „ad ripas Danubii“, prije 10. kolovoza, savjetovao s nazočnim biskupima o tome kako kristijanizirati Avariju.661 Savjetovanju su prisustvovali, uz kralja Pipina, akvilejski patrijarh Paulin, salzburški nadbiskup Arno, zajedno s nekim drugim, po imenu i broju nepoznatim biskupima („quorundam episcoporum reverendo collegio“). Riječ je možda o gradeškom, passauskom, freisinškom ili regensburškom biskupu, o nekima od njih ili možda još nekom drugom. Oni će svi sudjelovati u misijskoj djelatnosti na osvojenom teritoriju Avarije i susjednih vojvodstava, kneževstava i kraljevstava. Ne zna se točno gdje se održao sastanak, no kako je glavnu riječ imao akvilejski nadbiskup Paulin i kako se sastanak održao u Pipinovu logoru, dakle logoru franačke italske vojske, očito je održan negdje u Srijemu ili Sirmijskoj Panoniji, blizu prijelaza preko Dunava preko kojega se prešlo kako bi se došlo do (h)ringa, središnje avarske utvrde u Potisju.662



660



661



662

Sl. 88: Lobor – Majka Božja Gorska. Kameni ulomak s natpisom PAVLVS.

BRATOŽ, 1990, 489–520; BRATOŽ, 1999, 100–101. KOS, 1902, 334–338, br. 301.

Kao moguće lokacije toga savjetovanja spominju se: Linz, Augsburg (BÓNA, 1971, 294), Donja Austrija (Treisenburg ili Treismauer) ili srednja Mađarska (BRATOŽ, 1999, 91, bilješka 58). I. BÓNA je smatrao da se ono održalo bez sumnje u Transdanubiji negdje na obalama Dunava u županijama Fejer ili Tolna (BÓNA, 1966, 310; BÓNA, 1971, 294).

243

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Zapisnik sa savjetovanja sastavio je akvilejski patrijarh Paulin. U njemu se razmatralo, kao glavna tema, pitanje pokrštavanja Avarije te što je potrebno da se netko krsti. Kod pokrštavanja nije trebalo ići nasilnim putem, nego nagovorom. Sinoda je krenula od pretpostavke da su barbari brutalni i nerazumni, stoga je trebalo započeti s ustrajnim postupnim i blagim poučavanjem, kako netko ne bi primio krštenje iz straha. Pravilan postupak bio je potapanje tri puta u vodu („in nomine sanctae trinitatis trina mersio“), blagoslovljenom na subotnju večer prije krštenja („in vespere, sicut diximus, sabbati sanctificetur aqua“). Tada je katekumen ispovjedio „credo“ i odrekao se vraga („se professus fuerit credere in Deum patrem omnipotentem et in Iesum Christum filium eius unicum, dominum nostrum, et in Spiritum sanctum et abrenuntiare se confiteatur diabolum et pompis eius), a duhovnik je izrekao krsnu formulu („Et ego te baptizo in nomine patris et filii et Spiritus sancti“).663 Zapisnik spominje da su i prije neki krstili u zemlji, a ako su to činili na neprimjeran i nepravilan način, krštenje je trebalo ponoviti.664 Tko su bili „sacerdotes“,665 „clerici“ i „clerici inlitterati“, odnosno „idiotae“, ne znamo.666 Ovdje se treba prisjetiti Trulskog koncila (Carigradski koncil, Concilium Quinisextum ili Trulanum II) održanog 692. na poticaj cara Justinijana II. (685. – 695. i 705. – 711.). Jedna od njegovih koncilskih odluka bila je da se svećenici vrate u svoja negdašnja mjesta ako su ih napustili nakon barbarskih pustošenja.667 U XVIII. kanonu naglašava se da su barbarska razaranja ili protjerivanje svećenika od barbara tek izgovor onih što se ne žele vratiti u svoje biskupije. Stoga se traži da se vrate u njih. U XXX. kanonu stoji da se pojedine crkve nalaze kod barbara i da u njima još uvijek služe svećenici, a u XXXVII. kanonu stoji da su pojedini biskupi obavljali svoju dužnost i postavljali svećenike iako su im biskupije bile izvan dosega vlasti cara. Taj koncil je važan jer je očito postojala briga crkve i cara za kršćane u zemljama, nisu naznačene biskupije, izvan domašaja njegove vlasti. Vrlo se vjerojatno te odredbe nisu odnosile na kršćane u Panonskoj nizini (osim, teorijski, u Srijemu i donjem Podunavlju) jer se ni vlast bizantskog cara ni jurisdikcija carigradske crkve nije protezala na taj prostor. No posredno nam ipak, donekle, mogu ocrtati stanje

BRATOŽ, 1990, 505–506.



Sulpicije Sever izraz sacerdos (sacerdotes) upotrebljava u životopisu (Vita Martini) Martina Tourskog (316./317. – 397.) na pet mjesta, a kod opisa crkvene povijesti 4. st. u drugoj knjizi Kronike (Chronica), kad govori o arijanskoj herezi i priscilijanskom sporu (Dialogi), uporabio je izraz sacerdo(te) na šest mjesta, uvijek u značenju biskupa, nikada ne svećenika (BRATOŽ, 2006, 273 i bilješka 64).

663



664 665



666



667

244

Možda se zbog toga moraju ponovno krstiti avarski kapkani i kagani ako su već bili kršćani (npr. Theodor).

U Žitju Konstantina (ŽK, 16) spominju se Avari (Obri) i Kazari (Hazari) te piše. …A mi znamo mnoge narode koji imaju pismo i slave Boga svaki svojim jezikom. Kao što znamo, to su ovi. …Obri (na 7. mjestu)… Hazari (na 9. mjestu) … (prijevod prema: BRATULIĆ, 1992, 77). BRATOŽ, 1996, 216–219; ŽIVKOVIĆ, 2007, 224. U nastavku donose interpretaciju kanona prema Tiboru Živkoviću (ŽIVKOVIĆ, 2007).

Počeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franačkog

na zauzetom području. Neki podanici avarskog kagana bili su kršćani i nije bilo nikakve potrebe protjerivati njihove svećenike ili rušiti njihove crkve. Puno je važniji problem taj što nisu identificirane na terenu pa smo uskraćeni za podatak kako su izgledale, ako ih je bilo. Uostalom i zapisnik vođen kod zasjedanja jasno pokazuje da je i prije tog savjetovanja bilo kršćana i da to nije bio prvi susret ljudi s kršćanstvom u Panonskoj nizini. Vjerojatno nije riječ o misionarima što su ušli s prvim franačkim četama 791. u Avariji te su do 796. mogli već početi raditi na pokrštavanju pučanstva, organiziranju misija, ali i na izgradnji crkava.668 Godine 796. postavljeni su temelji budućeg njihova rada među barbarima. Tek poslije 803. možemo računati sa sustavnom misionarskom djelatnošću jer je te godine napokon završio rat. Prema zapisniku proizlazi da je već prije bilo kršćana, ali i svećenika, a možda i biskupa (sacerdos) u Avariji. Nije najjasnije tko su bili ti svećenici te kakvu su kršćansku tradiciju slijedili, ortodoksnu ili arijanstvo ili neku treću? Nije isključeno da su relikti stare crkvene organizacije ostali, a treba računati i na arijansku crkvu, o čijoj organizaciji ne znamo ništa.669 To su mogućnosti što ih trebamo razmatrati, posebno kod interpretacije kršćanskog pokopa. No problem je taj što se on zasigurno ne razlikuje mnogo od drugih pokopa prilikom kojih se mrtvo tijelo polagalo u grobnu raku s prilogom ili bez njega. Možda je tek ključna orijentacija groba, ona bi trebala biti zapadistok, uz opravdane i poznate izuzetke (blizina crkve, pokopi u grobnicama, pokopi u narteksu crkve, eventualne prepreke itd.). Tim savjetovanjem željelo se, također, izbjeći pogreške učinjene prigodom nasilnog pokrštavanja Saske. Odlučeno je da se desetina ne uzima ili da ona bude manja od prave kanonske

668



669

Ulazak franačke kršćanske vojske u Avariju potaknuo je euforiju za poučavanjem i pokrštavanjem Avara i Slavena (BRATOŽ, 1990, 505–506; BRATOŽ, 1999, passim). Alkuin (Alcuin) (oko 732. – 804.), jedan od vodećih franačkih učitelja, teologa i savjetnika uputio je više pisama znamenitim ljudima toga doba, od kojih su neka sačuvana, u kojima se vidi velika briga i mar za to da se pučanstvo novozauzetih dijelova pokrste, ali ne na silu nego postepeno poukom. Tako on upućuje pisma akvilejskom patrijarhu Paulinu, salzburškom nadbiskupu Arnu i drugima. Rajko Bratož dao je vrlo iscrpan prikaz i tumačenje sačuvanih pisama upućenim navedenim osobama. Njegova pisma pokazuju veliku brigu za ljude kojima su upućene, on ih hrabri, potiče i savjetuje. Bratož smatra da se u pismima vidi da je salzburški nadbiskup Arno pokazao veću poduzetnost u misijama nego akvilejski patrijarh Paulin (BRATOŽ, 1999, 86–89). Alkuin piše, da su oči mnogih uprte na nj (Paulina), da vide što će napraviti (KOS, 1902, 331, br. 299). Prema Bratožu Alkuinova pismu Arnu su više uljudna i neposredna i rijetko nailazimo na kritičku intonaciju (BRATOŽ; 1999, 88). Arheološka istraživanja pokazala su da su obojica bili podjednako uspješni na povjerenom im misijskom terenu.

Teorije po kojima bi ti kršćani bili samo Slaveni iako su postojale danas više nitko ozbiljan ne bi zastupao. Već je davno upućeno na to da je tu možda riječ o antičkim preostacima stanovništva oko Keszthelya što je opet vezano uz pitanje tzv. Kesthelyske kulture (BÓNA, 1971, 294). Sazivanje savjetovanja i presjedanje njima od strane akvilejskog patrijarha Paulina možda upućuju i na to da su kršćani bili prisutni i južno od rijeke Drave i donjeg Dunava na akvilejskom misijskom području i da je to bio problem s kojima su se susretali sjevernoitalski misionari prateći italsku vojsku. O istome problemu vidi: TÓTH, 1987, 251–264; BRATOŽ, 1981, 205–211; POHL, 2002, 204.

245

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

desetine, odnosno da se primjenjuje tzv. posebna slavenska desetina.670 Tako je 796. Alkuin isticao da, s puno opreza, treba uvoditi crkvenu desetinu i da se ona uvodi postupno.671 Vrlo vjerojatno su u praksi provođene i druge mjere kako bi se mirno i postupno ljudi zadobili za novu vjeru. Vjerojatno su u tome popuštali, barem neko vrijeme, pa nisu striktno odvraćali ljude od nepravilnosti kako ih ne bi odbili. Možda se dio toga može vidjeti u pomalo grubim optužbama sačuvanim u Žitju Metodija (pogl. 10) i Žitju Konstantina (pogl. 15).672 Optužbe su svakako pretjerane, ali u njima ima nešto istine, one se mogu vidjeti u načinu odnosa živih prema pokopu svojih mrtvih. Tako se u Velikoj Moravskoj, koja je zadržala znatnu autonomiju u odnosu na vrhovnu franačku vlast, slično kao i Hrvatsko kneževstvo (dalmatinsko i liburnsko vojvodstvo), dosta dugo zadržalo pokapanje u svakodnevnoj kićenoj nošnji ukrašenoj metalnim predmetima, pa i prilaganje predmeta u grob. To je jedan od prigovora u Žitju Konstantinovu gdje piše da nisu branili prinositi žrtve po poganskom običaju, a što je točno jer se to još dvije ili tri generacije, sve do sredine 9. st., prilično dobro osjećalo. Takve stvari u Panoniji, kako Gornjoj tako i Donjoj, uz veća crkvena središta toga doba, recimo u zalavárskoj aglomeraciji ili Loboru, pa i Ptujskom gradu, bile su već izuzetne, ali ih je bilo. U važnim crkvenim, a vjerojatno i političkim središtima manje, ali već nekoliko kilometra dalje, kod drugih zajednica, već puno više. U tim se krajevima nešto od tog popuštanja počelo pojavljivati tek kad je nestao jači franački utjecaj u panonskim grofovijama početkom 10. st. Neki su prigovori pretjerani, a neki prihvatljivi, neki pak govore posredno o staležima. Tako se u Žitju Konstantinovu spominje da: „ako tko ubije čovjeka, neka tri mjeseca pije

670



671



672

246

Još 796. na koncilu „ad ripas Danubii“ odlučeno je da se desetina ne uzima ili da ona bude manje od prave kanonske desetine, odnosno da se primjenjuje tzv. posebna slavenska desetina. KOS, 1902, 334–338, br. 301; BRATOŽ, 1990, 489–520; BRATOŽ, 1996, 209; BRATOŽ, 1999, 100–101; ŠTIH ET ALL, 2008, 35. GRAFENAUER, 1964, 419; tzv. slavenska desetina za ⅓ manja od pune desetine. Vrlo je zanimljivo da se ta smanjena desetina održala i nakon što je „osnovana“ zagrebačka biskupija, naime, još su se u 13. i 14. st. stanovnici uporno pozivali na dugogodišnji pravni običaj plaćanja smanjene desetine. Time se taj dio razlikuje od područja biskupija Stjepanove ugarske crkvene provincije gdje bi se trebalo očekivati da se ta tradicija nije mogla očuvati (MARGETIĆ, 2000, 34). Ta umanjena desetina je prema Karlu I. Anžuvincu iz 1328. navodno iznosila ½ pune desetine (MARGETIĆ, 2000, 37). Naravno, pitanje je u kojoj mjeri i je li se moglo do 13. ili 14. st. sačuvati stečeno pravo iz 9. st. Car Oton I. (970.) između ostalog potvrdio je salzburškoj nadbiskupiji crkvu sv. Andrije pokraj Labodnice (ad Labantam ęclesiam sancti Andreę) i pri tome se spominje desetina kakva je tamo uobičajena (cum decima, uti ibi consuetudo est) i desetina kakva je zapisana u svetim knjigama (decimam, ut in sacris codicibus habetur) (KOS, 1906, 356, br. 460). U pismu kralju Karlu Velikom Alkuin savjetuje kako da se pokrste hrabri i divlji Avari (KOS, 1902, 342–343, br. 304). Desetina neka se ne uzima odmah, nego tek onda tek kad se vjera kod Avara učvrsti. Prvo je potrebno čovjeka dobro podučiti, a tek potom krstiti, a nakon toga ih valja dalje podučavati. GRIVEC, 1985, 56; BRATULIĆ, 1992, 74 i 110.

Počeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franačkog

iz drvene čaše, a neka ne dotakne staklene“.673 Tko si je tada mogao priuštiti staklenu čašu ponajbolje pokazuju vrlo rijetki nalazi staklenih predmeta na nalazištima 9. i 10. st.674 Oni ne samo da su rijetki već uglavnom nedostaju u repertoaru evidentiranih predmeta. Staklene čaše pojavljuju se vrlo rijetko samo u bogatim grobovima 9. st. kao prilog, a to su vrlo često jedini znaci da su one uopće bile u upotrebi. Nije li taj prigovor vezan uz kneževske porodice, odnosno uz najviše staleže, i nije li se u tim pokudama trebala možda prepoznati određena osoba ili općenito pripadnici visokog staleža toga doba; njima kao da su misionari popuštali više nego drugima? Istraživanja na terenu pokazuju nam da se u popustljivosti išlo poprilično daleko i da je to bila uobičajena praksa, posebno u prvim desetljećima 9. st.

Sl. 89: Junuzovci (Kočićevo). Lunulasta naušnica s ukrasom u obliku češera, 10. – 11. st. (fotografija: Zemaljski muzej u Sarajevu). 673



674



BRATULIĆ, 1992, 74. Prijevod prema Josipu Bratuliću: „Ali nisu samo to govorili nego su i druge sramote proučavali: da pod zemljom žive velikoglavi ljudi, da su svi gmazovi đavolja stvorenja, i onome tko ubije zmiju bit će oprošteno devet grijeha; ako tko ubije čovjeka, neka tri mjeseca pije iz drvene čaše, a neka se ne dotakne staklene. A nisu branili prinositi žrtve po poganskom običaju niti sklapati nečasne ženidbe.“ (Žitje Konstantinovo pogl. 15; BRATULIĆ, 1992, 74).

U avarodobnim nalazištima u Karpatskoj kotlini i istovremenim langobardskim grobovima u Italiji (6. – 8. st.) staklene čaše, kaleži, boce, vrčevi i rogovi za piće nađeni su vrlo rijetko i to mahom u grobovima s drugim bogatim inventarom (KISS, 1999, 217–241; GARAM, 2001, 169–173; GARAM ET ALL, 2002, 91– 92, 96–99; VIDA, 2002, 118). Na velikomoravskim grobljima staklo se također nalazi vrlo rijetko iako postoje staklarske peći (GALUŠKA ET ALL, 2012, 61–92). Stakleni predmeti se nalaze u 9. st. na starohrvatskim grobljima u Dalmaciji u Ninu – Ždrijacu i Vaćanima kod Bribira (neobjavljeno). Najpoznatiji su grobovi 310 i 322 iz Nina – Ždrijaca datirani otprilike u vrijeme navoda iz Žitja (BELOŠEVIĆ, 1980, 128–130, Tab. XXVI, LXXXVI–LXXXVII; BELOŠEVIĆ, 2007, 415–417). Posebno je zanimljiv grob 322 u kojem je položen starohrvatski dostojanstvenik s obitelji, kako to navodi Janko Belošević (BELOŠEVIĆ, 2007, 274–277). U grobu iz Vaćana u kamenom sarkofagu pokopan je također dostojanstvenik s karolinškim predmetima. Stakleni predmeti najčešće potječu iz italo-bizantskih radionica Italije i istočnog Sredozemlja, ali je peć za proizvodnju staklenih predmeta nađena također u sjeverozapadnoj Slovačkoj i uz crkvu sv. Hadrijana u Zalaváru (SZŐKE, 2010a, 27–30).

247

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Sl. 90: Crkvena organizacija u 9. st. Akvilejsko misijsko područje (1) s Donjom Panonijom i Hrvatskom; Salzburško misijsko područje (2) i misijsko područje njezinih sufraganskih biskupija: Passau (2) i Regensburga (4). Približno područje Panonske (Moravske) nadbiskupije (5) i vjerojatno područje Montemerova vojvodstva (5a) kojem se nalaže da se obrati na panonsku (Metodovu) dijecezu. Područje Bugarske (6) na kojem će se organizirati bugarska crkvena provincija. Područje na kojem se ponovno pokušala uspostaviti salonitanska metropolija (7) i teoretske njezine granice na sjeveru na početku 10. st. (7a).

U spomenutom koncilskom zapisniku iz 796. nadbiskupa Paulina nigdje se ne spominju geografske oznake misijskog područja, ali je razumljivo da se odnosi na sve ono što je potpadalo pod Avariju. Nakon zauzeća Hrvatskog kneževstva i zapadnih dijelova Avarskog Kaganata te pripajanja i pridruživanja drugih kneževstava u tom dijelu Europe, novostečeni franački prostor bio je podijeljen

248

Počeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franačkog

na dva misijska područja i on se uglavnom poklapao s upravim granicama markgrofovija: prostor od Jadranskog mora do rijeke Drave pripao je u nadležnost akvilejskom patrijarhu, od Drave do srednjeg Dunava i sjevernije od njega u nadležnost salzburške metropolije, s tim da je područje sjeverno od rijeke Rabe i zapadno od rijeke Váh potpalo pod salzburšku sufragansku biskupiju Passau.675 Isto su tako, vrlo vjerojatno, na salzburškom području učešća u kristijanizaciji uzele i druge biskupije, poput biskupije u Freisingu ili možda Regensburgu i Säbenu, kao što je na akvilejskom misijskom području djelovala Gradeška patrijaršija, a možda i još neka druga sjevernoitalska ili istarska biskupija. Slična pitanja bila su pretresena i na Čedadskom koncilu održanom iste godine. U 8. kanonu spominje se sacerdos plebis i pretpostavlja župna organizacija čiji je zadatak da se brine za moralni život ljudi.676 U prvo doba misionarski punktovi bili su zameci budućih župa (parochia). Oni su u početku obuhvaćali širok prostor, a na njihovu su se prostoru poslije osnivale podružnice i župe. Vrlo je teško govoriti o mjestima tih punktova, jedan je zasigurno Lobor – MBG.

Iz tog vremena (između 801. i 814.) imamo sačuvano ime jedinog poznatog akvilejskog misionara, možda Alkuinova učenika, Blancidija (Blancidius).677 On se u pismu upućenom prijatelju u Italiji između Alpa i mora, odnosno u sjevernoj Italiji, žalio na napore svog poziva i teškoće što ih ima jedan stranac i starac među ljudima kojima niti jezika ne zna.678 On je bio misionar, vjerojatno, na akvilejskom misijskom području i djelovao je s ove strane Dunava u gorovitom slavenskom području.679 Ne navodi neko posebno mjesto, ali je nesumnjivo govorio o Donjoj Panoniji između Dunava i Norika.

Sl. 91: Mačvanska (Mala) Mitrovica. Par luksuznih grozdolikih naušnica, 9. – 10. st. (ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, Pl. XXXIX, 1).



RUTTKAY, 2002, 157–178.



Dilectissimis fiiiis in Christo Alpinis Ausonicisque partibus degentibus, mare presidentibus, omnique decoris stemmate preditis, citra Dannubii fluenta latitans, in sclavorum montibus et abietum densitudine cubans, non sicomoros, sed fagos vellicans, Noricus Italicis, Blancidius nigerrimis… (MGH, Epistolae IV, 484),

675



676



677 678



679

BRATOŽ, 1999, 106 i bilješka 123. BRATOŽ, 1999, 105 i bilješka 120.

KOS, 1906, 4, br. 2. Prema izričaju se vidi da je djelovao južno od Dunava, u slavonskim brdima i Noriku. Nepoznati je pisac u poslanom pismu prenio izraze iz Alkuinova pisma napisanog između 801. i 804. poslanog plemenitoj djevici Oundradi, rođakinji cara Karla Velikoga. To pokazuje da je ono pisano poslije 801. (KOS, 1906, 4, br. 2, posebno bilješke na dnu navedene stranice).

249

B. Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji a) Središta Akvilejske patrijaršije u Panoniji O crkvama misionarskim središtima 9. st. u franačkoj Panoniji vrlo malo znamo, bolja je situacija na salzburškom misijskom području, sjeverno od rijeke Drave, najviše zahvaljujući Conversio, ali i provedenim arheološkim istraživanjima.680 Tu je prije svega riječ o arealu oko Zalavára i Blatnog jezera, zatim drugim pozicijama spomenutim u Conversio i u kasnijim izvorima. Unatoč nedostatku pisanih izvora, arheološka istraživanja i slučajni nalazi ipak pružaju osnovu da se zaključi da njihova djelatnost nije zaostajala za salzburškom. U značajnijim kasnoantičkim crkvenim središtima poput Siska gdje je u antičko doba bila biskupija ili Lobora gdje je istražena starokršćanska crkva s odvojenom zgradom krstionice, što je uvrštava među značajnija središta Petovionske (Petovijske) biskupije, bila je podignuta crkva. Vrlo vjerojatno je i u Sirmiju (Mitrovica), nekadašnjem metropolijskom središtu, bila podignuta crkva jer se s njezinim djelovanjem može povezati također crkva u Maloj Mitrovici.681

Sl. 92: Slivnica – A) Kameni ulomak s pleternom ornamentikom (30x26 cm) uzidan s vanjske strane svetišta crkve sv. Marije u Slivnici kod Maribora (prema: CEVC, 1963, sl. 11 na str. 25). B) Kameni ulomak s pleternom ornamentikom (dužina 26 cm) uzidan na južnoj vanjskoj strani crkve sv. Marije u Slivnici kod Maribora (prema: CEVC, 1963, sl. 12 na str. 25).

Na akvilejskom misijskom području, izvan Karantanije, Dalmacije i Liburnije, u Donjoj Panoniji otkrivene su dakle dvije crkve u Loboru – MBG u Hrvatskom zagorju. U Sisku je pronađen kameni ulomak (ili možda više kamenih ulomaka?). Jedini sigurni kameni ulomak predromaničke skulpture

680



681

250

KOROŠEC, 1950; SÓS, 1963; SÓS, 1973; FRIESINGER, 1975-1977; KOROŠEC, 1979; SZŐKE, 1985, 161–167; SZŐKE, 1992, 841–968; SZŐKE, 2002, 247–266; SZŐKE, 2009, 395–416. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980; ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980a, 172.

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

iz Siska pokazuje nam, također, da je u tom mjestu morala biti podignuta barem jedna sakralna građevina u 9. st.682 Iz povijesnih izvora s početka 9. st. spominje se donjopanonski vojvoda Ljudevit kojem je u pobuni 819. navodno pomagao gradeški (Gradež, tal. Grado u sjevernoj Italiji) patrijarh Fortunat i to šaljući mu majstore i zidare. To je jedini konkretni podatak o vezama Donje Panonije u 9. st. s akvilejskom, odnosno točnije Gradeškom patrijaršijom. To je zanimljiv podatak jer ide u prilog onome što pokazuju novija arheološka istraživanja u Loboru; da je kristijanizacija provedena mirno, uspješno i da nije praćena nekakvim sukobima. Općenito je važna mogućnost, bila točna ili ne, da jedan crkveni dostojanstvenik pomaže ustanike koji se zasigurno nisu bunili protiv kristijanizacije, što su prije njih činili Karantanci, tužeći se na okrutnost markgrofa Kadolaha, što nam je poznato iz franačkih anala. Uostalom, kršćanstvo se unatoč mađarskoj provali i pustošenjima te nestanku vrhovne franačke vlasti održalo, kako nam to također pokazuju arheološka istraživanja, diljem Panonske nizine, što možda ne bi bio slučaj da je sve bilo, kao u Saskoj, provedeno na silu. Još je davno Anđela Horvat naznačila da postoji određeni kontinuitet čašćenja sv. Kvirina u okolici Siska te da upravo taj kult može biti putokaz u traženju kulturnih veza između južnih i sjevernih dijelova Hrvatske u starohrvatsko doba.683 Nesumnjivo je na području južno od Siska gdje se otvara cijeli niz antičkih prometnica i prirodnih poveznica Panonije s Dalmacijom i Italijom (Akvilejom) moralo biti podignuto više misijskih točaka i sagrađeno više crkava već u 9. st. Upravo je u tom kraju u kasnije doba zamijećen veliki broj moćnih plemića, burgova i gradova što nam sve govori u prilog gustoj naseljenosti cijelog kraja kroz čitavi srednji vijek. U današnjoj Sloveniji postoje indicije da su se crkve iz tog vremena nalazile u Slivnici kod Maribora, gdje su nađeni također ulomci predromaničke skulpture,684 i u Svetim Gorama iznad Sutle,685 a možda tome dobu pripada

BRUNŠMID, 1912, 129–176; BURKOWSKY, 1999; SIMONI, 2000b, 104.



Ulomak s pleternom ornamentikom bio je 1926. otkriven u zidu stare župne crkve (STELÈ, 1944, 347–363; CEVC, 1963, 25, sl. 11-12; STELÈ, 1952, 214–254; KARAMAN, 1952, 93–95). Ljubo Karaman je smatrao da ulomke treba datirati u 11. st.; ulomak je izrađen od pohorskog mramora, što znači da nije bio uvezen gotov izvana, nego je pripremljen za obradu u okolici Pohorja, odnosno klesan na lokalitetu (KARAMAN, 1952, 93–95). Iz istog pohorskog mramora izrađeni su svi loborski predromanički ulomci. Riječ je o recikliranju antičkih spolija, stoga možda treba razmišljati o istom radioničkom krugu (FILIPEC, 2008).

682



683

684



685

Prema popisu župa iz 1334. u okolici Siska nalazi se tri župe posvećene sv. Kvirinu: u Hrastovici, Boviću i Smrčkoviću, a kod Bovića se i danas nalazi selo Kirin (HORVAT, 1954, 95–96). Anđela Horvat napominje da se kult sv. Kvirina vjerojatno proširio od juga prema sjeveru kad je Sisak bio podložan u crkvenom pogledu Splitskoj metropoliji.

KOROŠEC, 1969, 239–256; KOROŠEC, 1976, 483–517; STOPAR, 1977, 23–35; KOROŠEC – KOROŠEC, 1978, 432–463; ZADNIKAR, 1982; STOPAR, 1987; KNIFIC – SAGADIN ET ALL., 1991, 41–42, 78 (kat. 86-88, 78-79).

251

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

i crkva Uznesenja Marijina u Braslovčah.686 U crkvi sv. Marije u Slivnici kod Maribora nalaze se dva uzidana komada s pleternom ornamentikom i to uzidana s južne strane i na vanjskom svetištu crkve. Datacija im se kreće poput ulomaka iz Siska ili najstarijeg pronađenog iz Lobora – MBG (+SVMME) od 9. do 11. st.687 U Svetim Gorama iznad Sutle na uskom platou dvije postojeće crkve mogle bi se datirati u karolinško vrijeme. To su crkve posvećene sv. Martinu i sv. Jurju. Crkva sv. Martina ima pravokutni tlocrt i nasuprotne stranice nejednake duljine. Postojeća crkva ima poligonalno svetište i prigrađeno predvorje, a starija je, vjerojatno, imala četvrtastu apsidu.688 Crkva sv. Jurja imala je pravokutni tlocrt s polukružnom apsidom.689

Sl. 93: Sv. Gore iznad Sutle. Naušnice i prsteni, 10. – 11. st. (prema: BITENC – KNIFIC, 2001, 390).

686



687



688



689

252

STELÈ, 1952; STOPAR, 1987; KNIFIC – SAGADIN ET ALL., 1991, 40–42. O akvilejskoj misijskoj djelatnosti u Kranju svjedoči kult sv. Kancijana kome je bila posvećena središnja crkvu (pražupa) u Kranju i crkva posvećena sv. Martinu na groblju s druge strane rijeke Save (HÖFLER, 1986, 10). Isto tako ranosrednjovjekovno groblje uz župnu crkvu (farna cerkev v Kranju) i groblje na položaju ispred tvornice Iskra (Kranj – Križišče Iskra) uz druge položaje kao što su Šmrtno pri Cerkljah, Predloka i sv. Martina v Mostah pri Žirovnici (SAGADIN, 1983, 124–131; SAGADIN, 1988; KNIFIC – SAGADIN ET ALL., 1991, 41–42) svjedoče da su uz njih morale stajati crkve. Uz njih prema istraženim grobljima crkve bi mogle biti podignute i u Šempeteru v Ljubljani, Črnomelju, Radovljici i Tolminu (SAGADIN ET ALL., 1991, 42). U 9. st. (STELÈ, 1944, 347–363; CEVC, 1963, 25, sl. 11-12), u 11. st. (KARAMAN, 1952, 93–95) te u 9. – 10. st. (STOPAR, 1977; KNIFIC – SAGADIN ET ALL., 1991, 42). KOROŠEC, 1976a, 525–526, sl. 2.

SAGADIN ET ALL., 1991, 42, sl. 86-88.

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

Sl. 94: Sv. Gore iznad Sutle – zračni snimak lokaliteta (prema: www.geopedia.si).

Zbog jednostavne forme ipak ih je teško datirati, kao što je teško datirati spolije ugrađene u crkvi sv. Jurja, a mogu pripadati starokršćanskom i karolinškom dobu.690 Groblje se prostiralo uokolo navedenih crkava. Nije isključno da se još jedna predromanička crkva, prema istraženim grobovima koji se pružaju od crkve posvećene sv. Sebastijanu do sv. Jurja podignuta najkasnije do sredine 10. st., nalazila ispod danas glavne proštenjarske crkve posvećene Majci Božjoj.691 Svete Gore nad Sutlom nesumnjivo su bile jedan od važnijih franačkih misionarskih punktova u Donjoj Panoniji. U Karantaniji je sagrađeno više crkava, ali one izlaze iz okvira ovog rada iako se neke mogu

690



691

Iznad vrata ugrađena je spolija s još nepročitanim natpisom, a na ploči uzidanoj na vanjskoj fasadi nalazi se ljudska figura koja vjerojatno sjedi na stolcu te ima uzdignute raširene ruke, a desno od figure su dva kruga, iznad njih nalaze se urezani zarezi, te uz krugove slovni znakovi (CEVC, 1952, 214–254, sl. 1 i 4; STOPAR, 1977, 32–33; SAGADIN ET ALL., 1991, 41–42, kat. jed. 78–79, sl. 86-88). Datacija obiju spolija je upitna, ali se pretpostavlja da pripadaju 9. st.

KOROŠEC, 1969, 239–256; KOROŠEC, 1976, 483–517. Josip Korošec ml. smatra da jedan zid treba povezati sa starijom prethodnicom crkve iz 12. ili 13. st. (KOROŠEC, 1976a, 523).

253

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

povezati i uz djelovanje akvilejske misije.692 Pobrojani lokaliteti pripadali su, vrlo vjerojatno, istoj franačkoj provinciji Donjoj Panoniji u 9. st., tako i Sisak, kao i ovdje istaknuti Lobor, kao zasad nesumnjivo najvažnije i najveće crkveno središte južno od rijeke Drave. U gradu Mitrovici (Sirmij) nema sigurno datiranih nalaza iz 9. st., ali je s južne strane rijeke Save u njezinu arealu u Maloj ili Mačvanskoj Mitrovici na lokalitetu „Zidine“ ili „Širingrad“ otkrivena crkva s pripadajućim grobljem.693

Sl. 95: Sv. Gore iznad Sutle – pročelje crkve sv. Jurja Vidljive su spolije iznad i desno od ulaznih vrata (snimio: K. Filipec, 1994.)

Sl. 96: Sv. Gore iznad Sutle – tlocrt crkve sv. Martina (gore) i tlocrt crkve sv. Jurja (dolje) (prema: KNIFIC – SAGADIN ET ALL., 1991, sl. 86 i 87).

Ta crkva zapadnog tipa može se također povezati s djelovanjem neke zapadne misije, možda također akvilejske. Ona je sagrađena na mjestu kasnoantičkog groblja i starokršćanskog martirija najkasnije do sredine 10.

692



693

254

KNIFIC – SAGADIN ET ALL., 1991, 36–46; KARPF, 2001, 64. Veliki broj pleterne skulpture koja svoje ishodište ima u sjevernoj Italiji nalazi se u Karantaniji sjeverno do rijeke Drave, ali i u drugim središtima Salzburške metropolije. Akvilejska metropolija je nakon spora sa Salzburškom metropolijom dobila Drava kao granicu 811. čime je Karantanija u crkvenom pogledu razlomljena na dva dijela (BRATOŽ, 1990, 489–520). U kasnoj antici pripadalo je cijelo to područje pod Akvilejsku metropoliju. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, 46–49; ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980a, 172.

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

st., a vrlo vjerojatno i nekoliko desetljeća ranije.694 Ta mala jednoapsidalna crkva zidana od rimske opeke, podignuta na debelom sloju šute iznad starokršćanskog martirija, smještena je zajedno s pripadajućom kružnom krstionicom u nekadašnjem metropolitskom središtu, a kao misionarski punkt bila je namijenjena kristijanizaciji okolnih zemalja. Crkvu je podigao neki domaći velikodostojnik, što posredno pokazuje kakve su bile gospodarske prilike u tome kraju. Ta mala zidana crkva stradala je u požaru i na njezinu je mjestu podignuta, u prvoj polovini 11. st. veća troapsidalna crkva također zidana od rimskih opeka.695 Toj crkvenoj građevini odgovaraju dva sljedeća sloja grobova, dobro određena bizantskim i ugarskim kovanicama datiranim od 11.

694



695

ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, 67; Gornju granicu podizanja crkve s jednom apsidom određuje nalaz bizantskog folisa anonimne emisije s početka 11. st. u podu crkve s tri apside, a donju granicu određuju grobovi datirani od kraja 9. ili 10. st. Crkva je dakle sagrađena tijekom 10. st. Slavenka Ercegović-Pavlović datirala ju je u poodmaklo 10. st. (ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, 46–49) i na početak 10. st. (ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980a, 172) i oko nje se oformilo tipično kršćansko groblje s vrlo malo predmeta karakterističnih za drugu polovinu 9. i prvu polovinu 10. st. (ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, 46–49; ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980a, 172). Luksuzna grozdolika naušnica Pl. XIX, sondage 3c i Pl. XXXIX, 1 datira se od sredine 9. do sredine 10. st. (ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, 46; o istome i: VINSKI, 1982, 223–232). Groblja s više stotina pokopa u Zalaváru ili Loboru – MBG pokazuju kako se vrlo malen broj takvih luksuznih „velikomoravskih“ zapravo bizantskih naušnica nalazi u odnosu na velik broj „praznih“ grobova datiranih od sredine 9. do pred kraj 10. st. (SÓS, 1963; SÓS, 1973; SZŐKE, 2010a, 35–46; SZŐKE, 2011, 509–540). Iako ne možemo otkloniti mogućnost da je na toj poziciji pokapanje započelo prije podizanja crkve, nalaz luksuzne grozdolike naušnice, kakvih nema poslije sredine 10. st., ipak možda govori u prilog tezi da je uništeni grob s tom naušnicom trebao biti iskopan nakon što je podignuta crkva. Naselje uz crkvu potvrđuje također život na toj poziciji od sredine 10. st. (MINIĆ, 1980). Crkva u Maloj Mitrovici bila je prema kasnijim srednjovjekovnim izvorima posvećena sv. Irineju. Nije isključeno da je i u samoj srijemskoj Mitrovici (Sirmij) postojala također crkva, možda posvećena sv. Demetriju; ona se spominje u povijesnim izvorima oko 1072., a po njemu je mjesto u srednjem vijeku dobilo ime (FERJANČIĆ, 1969, 50–53; JEREMIĆ, 2006, 147–148, sl. 35. s tlocrtnim prikazom Villa Sancti Demetrii (11. – 13. st.) i Civitas Sancti Demetrii (14. – 16. st.). Možda bi na položaj najstarije crkve moglo upućivati dijelom istraženo groblje (PAROVIĆ-PEŠIKAN, 1980, 180–191; VINSKI, 1982, 232–233; STANOJEV, 1989, 120). Položaj srednjovjekovnih crkava u Mitrovici govori u prilog tomu da se ništa od starije tradicije nije očuvalo. Postojanje crkve zapadnog oblika u Maloj Mitrovici govori o tome da je ona, iako vjerojatno od dvadesetih godina 9. st., dio Bugarske. Iako je Bugarska dobila vlastitu crkvenu pokrajinu od sedamdesetih godina 9. st., taj je punkt i dalje ostao dio neke zapadne, možda akvilejske misijske pokrajine prisutne u Panoniji ili su došli sasvim neki novi misionari preko Hrvatske, ali ponovno iz Italije. Vladislav Popović je povezao gradnju najstarije crkve sa zapadnim misijama, a one bi poslije pada preslavske Bugarske 971. dolazile iz susjedne Ugarske (POPOVIĆ, 1979, 33–40; POPOVIĆ, 1980, 291–296; POPOVIĆ, 1980a, V; ŠPEHAR, 2012, 344). Prema Slavenki Ercegović-Pavlović ona bi tada već zasigurno stajala (ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, 46–49; ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980a, 172).

ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, 66–67; ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980a, 172. U Sirmijskoj Panoniji, a možda i u samome Srijemu održalo se savjetovanje biskupa 796., a nešto kasnije (iza 801.) spominje se misionar Blancidije koji djeluje do Dunava, u akvilejskom dijelu misija, tj. južno od ušća rijeke Drave, dakle otprilike na istom području gdje je održano i savjetovanje.

255

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

do 13. st.696 Crkvene granice nisu se uvijek poklapale s političkim, odnosno pokrajinskim granicama Franačkog Carstva. U Čedadskom evanđelistaru zabilježeni su hodočasnici iz Donje Panonije, uz one poznate iz Braslavove zemlje, kao i mnogi drugi. Akvilejska patrijaršija protezala se od Jadranskog mora pa sve do rijeke Drave na sjeveru, gdje je graničila sa salzburškom metropolijom, ali nije poznato dokle je ona sezala u istočnom dijelu prema rubu srijemske Panonije i prema granicama Dacije te je li nakon bugarskog zauzimanja najistočnijih njezinih dijelova misija opstala. Arheološka istraživanja u Mitrovici govorila bi u prilog tezi da se ona u tim dijelovima zemlje održala nakon bugarskog zauzimanja Sirmijske Panonije.

Sl. 97: Mitrovica. Zračni snimak grada s ucrtanim položajem antičkog Sirmija (1), položaji starokršćanskih martirija (a-g), ranosrednjovjekovno mjesto - Villa sancti Demetrii (11. – 12. st.). Označeni su položaji groblja na redove u Mitrovici i groblja oko crkve u Maloj (Mačvanskoj) Mitrovici (++) i naznačen je lokalitet „Zidine“ ili „Širingrad“ (planovi prema JEREMIĆ, 2006, 137–161 i sl. 2).

696

256

POPOVIĆ, 1975, 267–268; ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980, 66–67; ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980a, 172, 177; ŠPEHAR, 2012, 344 (oko 1000., u vrijeme Samuilovih osvajanja ili nakon 1018. i ponovne uspostave bizantske vlasti). Crkva je dugo bila u upotrebi da bi u prvoj polovici 13. st. na istoj poziciji bio sagrađen benediktinski samostan (ANDRIĆ, 2008, 115–186). Nedaleko od crkve otkriveni su ostaci naselje koji s grobljem i crkvama pružaju podosta podataka o životu toga mjesta (MINIĆ, 1980).

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

Sl. 98: Mala (Mačvanska) Mitrovica –„Zidine“ ili „Širingrad“. I) starokršćanski martirij; II) crkva 10. st.; III) crkva poč. 11. st.; IV) crkva prva polovica 13. st.

Općenito o akvilejskoj misijskoj prisutnosti u Panoniji znademo malo, o njoj svjedoče tek poneka naznaka misijske djelatnosti: ostaci ulomaka predromaničke skulpture, potvrđena i pretpostavljena mjesta gdje je bila podignuta sakralna zgrada i groblja na kojima pokapaju mrtve vjerojatno kršćani. Starije pozicije, velike, prostrane i strme gradine, napuštaju se već u ranom srednjem vijeku kao neprikladne, vjerojatno još u vrijeme mađarskih provala ili kasnije zbog promjena gospodarskih i političkih odnošaja na lokalnoj i općoj razini. Prijelom koji se dogodio nakon što je Hrvatska združena s Ugarskom koncem 14. st. kad su često nova središta podizana nauštrb starih dovelo je do toga da su stara središta često potpuno nestala iz crkvene tradicije (kao recimo Lobor). Tako nije jasno kako je došlo do toga da umjesto Siska Zagreb postane središte crkvene provincije, a da Sisak iako je još uvijek prvi spomenut u popisu

257

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

župa Zagrebačke biskupije iz 14. st. zajedno sa svojim arhiđakonatom u kojem je moralo biti više crkvenih zgrada podignuto u 9. st. bude potpuno marginaliziran nakon sredine 12. st.

Sl. 99: Lobor – Majka Božja Gorska. Lijevane srebrne naušnice (par grozdolikih naušnica i par naušnica s ovalnom karičicom, koljencima sa strane te lijevanim privjeskom od dvije, jedne veće i manje metalne limene kugle) iz groba mlade žene stare 12 godina (grob 536) pokopane u apsidi drvene crkve, sredina 9. st. (vidi položaj groba na lokalitetu – slika 67 – oznaka B). Naušnice su nađene sa stražnje strane lubanje i bile su obješene ili upletene u kosu pokojnice.

258

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

b) Nalaz(i) iz Siska

U Sisku je pronađeno navodno pet kamenih ulomka predromaničke oltarne pregrade, ali samo je jedan ulomak sigurno iz Siska. Taj jedini sigurni ulomak, prema Josipu Brunšmidu, izrađen je od pješčenjaka kakav se nalazi u kamenolomu u Gorâma kod Petrinje. Ukrašen je reljefom tropleta s motivom pereca (br. 805.).697 Dva ulomka koji su možda iz Siska imaju isti ukras u vidu kuka i osmica, a ispod njih pletenicu.698 Jedan je izrađen od sličnog žutog pješčenjaka kao i jedini sigurni ulomak (br. 792), a drugi od materijala s nekih antičkih ruševina (br. 793).699 Možda bi se također ta dva ulomka mogla označiti sisačkim. Četvrti je ulomak nesiguran (br. 806), kao i peti s natpisom [...(e)s]AMER AUXS[it...] (br. 791).700 Ljubo Karaman je vijest vezanu uz dolazak majstora i zidara u Ljudevitovo vojvodstvo, s potrebnim oprezom, povezao sa sisačkom predromaničkom skulpturom i postojanjem crkvene zgrade koju su ti majstori mogli sagraditi.701 Anđela Horvat je smatrala da su oni teorijski mogli nastati prije ili poslije Ljudevitova ustanka, ali zaključuje da je nakon ustanka u starohrvatsko doba bilo više mogućnosti i da je u Sisku mogla nastati crkva građena kamenim materijalom. Stoga predmnijeva da taj spomenik može biti svjedok kulturnih veza između Dalmatinske i Panonske Hrvatske i dokaz njezine povezanosti s dalmatinskom crkvenom organizacijom.702

BRUNŠMID, 1912, 137–138 (br. 805); SIMONI, 2000, 104. (kat, jed. II. 40. ulomak pluteja – Sisak).



BRUNŠMID, 1912, 133 (br. 792–793).

697



698

699



700



701



702

Josip Brunšmid donosi pet kamenih ulomaka s pleternom ornamentikom, koji bi se imali povezati sa Siskom: BRUNŠMID, 1912, 132–133. i 137–138. Od tih pet komada jedino je siguran za ulomak kamenog pluteja pod brojem 805, od žutog pješčenjaka iz Gora kod Petrinje, da je iz Siska. Za ostale tek misli da su te provenijencije, ali nije siguran. Vjerojatnije je da su to ulomci kamene grede pod brojem 793, ukrašeni kukama i motivom osmice, kako navodi J. Brunšmid od istog žutog pješčenjaka kao i kamen pod brojem 805, za koji je sigurno utvrđeno da je iz Siska. Kako pak ulomak pod brojem 792 potpuno spaja i po dimenzijama i po ornamentici ulomak pod brojem 793, može se smatrati s više vjerojatnosti da su i ta dva kamena s područja Siska. Najmanje je sigurno za dva preostala kamena ulomka, koje J. Brunšmid navodi pod brojem 791 i 806, da su odavle, što je velika šteta kako navodi Anđela Horvat, utoliko više, što kamen pod brojem 791 ima i natpis. Ta dva kamena ulomka donosi i: HAMPEL, 1905, 675–678, sl. 2058 i 2059. označava ih krivo sisačkim (HORVAT, 1954, 97.). BRUNŠMID, 1912, 138 (br. 806), 132 (br. 791). J. Brunšmid je smatrao da se radi o nekoj osobi s hrvatskim imenom koja je neku zgradu, odnosno crkvu povećala (BRUNŠMID, 1912, 132 (br. 791)). Riječ je pokušao nadopuniti kao Desamer (Desamir ili Desila se spominje u hrvatskim srednjovjekovnim ispravama te se spominje na Bašćanskoj ploči), ostavljajući mogućnost razrješenja riječima poput Cresamer ili Thesamer. Vidi i: DELONGA, 2000, 115–116 (kat, jed. II. 60. ulomak zabata oltarne pregrade, prva polovica 9. st. – Nepoznato nalazište). Porijeklo spomenika vrlo je nepouzdano, pa je i dalje ostalo otvoreno. Velika je mogućnost da potječe iz Dalmacije, možda i iz Like. Delonga 1999, 116; MIHALJČIĆ – STEINDORFF, 1982, 101; Isti ulomak donosi i: HAMPEL, 1905, 675–676, sl. 2058. KARAMAN, 1930, 108 i 118; KARAMAN, 1947, 109–110. U Članku iz 1952. kameni ulomak ukrašen pleternom ornamentikom iz Siska kao i onaj iz Lobora – MBG datira se u 11. st. odnosno u vrijeme prije osnivanja Zagrebačke biskupije. KARAMAN, 1952a, 60. HORVAT, 1954, 98.

259

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Ulomak pluteja (br. 805.) ukrašen je reljefom tropleta s tzv. motivom pereca. Taj motiv uklesan sa sigurnim rasporedom motiva i odrješitim rezom daje široku mogućnost datiranja od 9. do 12. st., s nešto manje vjerojatnosti upravo s obzirom na navedeni način izvedbe u korist 11. st. (J. Brunšmid navodi: od 10. do 12. vijeka).703 Ostale ulomke istraživači vrlo različito datiraju, što je dijelom i posljedica nedovoljnog poznavanja izgleda skulpture u Panoniji. Ulomcima br. 792 i 793 mogu se naći izravne analogije u Loboru i u Zalávaru. Ne može se ne primijetiti određena sličnost u širini praznih polja kod sisačkog ulomka (br. 805.) i ulomka s natpisom (br. 791.) gdje je taj prostor popunjen slovima. Prema oblicima oba ulomka mogla bi se datirati u 9. ili 10. st.

1

2

3

4

Sl. 100: Sisak – kameni ulomci dijelovi inventara predromaničke crkve: siguran 1) BRUNŠMID, 1912 (br. 805) – objava: SIMONI, 2000, 104, (kat, jed. II. 40) i nesigurni ulomci: 2) BRUNŠMID, 1912 (br. 791) – objava: DELONGA, 2000, (kat, jed. II. 60); 3) Brunšmid, 1912 (br. 792); 4) BRUNŠMID, 1912 (br. 793) 5); BRUNŠMID, 1912. (br. 806).

5

703

260

HORVAT, 1954, 98.

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

Anđela Horvat i Ljubo Karaman još su davno naznačili da pleterna ornamentika nije tipična za pučku umjetnost i da se nije javljala u siromašnim slojevima pučanstva. Crkve s pleternim ukrasom redovito su podizali viši crkveni i svjetovni odličnici, kako se može vidjeti u Dalmaciji, Noriku (Karantaniji), Italiji, ali i u Panoniji (Sisak, Lobor – MBG, Svete Gore iznad Sutle, Slivnica, a preko Drave mnogobrojne pozicije spomenute u povijesnim izvorima, kao i one istražene u Zalaváru).704 Kako je zapravo izgledao taj grad u 9. st. možemo samo pretpostaviti prema novovjekovnim ostatcima, prilično dobro očuvanim još u 18. st., ali i prema novijim arheološkim istraživanjima.705 Vjerojatno je bila unutar antičkih zidina, možda na mjestu nekadašnje starokršćanske crkve, koja se prema podacima iz starih istraživanja i arhivskim podacima nalazi otprilike u središtu mjesta. Ona je mogla biti obnovljena ili adaptirana za potrebe misije u 9. st. ili je na njezinu mjestu mogla biti podignuta nova crkva.706 Isto tako nije isključeno da se predromanička crkva nalazila na nekoj od nekropola uz grad, možda uz istočnu nekropolu Siscije gdje su evidentirani nalazi iz 11. st. Poput pet crkvi u Pečuhu, na nekoj od siscijskih nekropola gdje su zidovi kakve memorije, crkve ili neke druge samostalne građevine mogli ostati očuvani do visine krova. Nažalost, nesigurne okolnosti nalaza umanjile su nam obavijesnu vrijednost tih kamenih spomenika. Velika je šteta što se ulomak s natpisom gdje se spominje neka povijesna osoba koja je nešto podigla, vjerojatno crkvu, ne može staviti u siguran kontekst.

Sl. 101: Lobor – Majka Božja Gorska. Pogled na lokalitet iz zraka. U pozadini se vidi drugi misionarski punkt sv. Gore iznad Sutle u Sloveniji.

704



705



706

KARAMAN, 1952, 92. LOLIĆ, 2014.

VUKOVIĆ, 1994, 23–25.

261

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Sl. 102: Lobor, Majka Božja Gorska. Lokalitet s fazama izgradnje pojedinih crkvenih zgrada. 1: Ostaci starokršćanske crkve s predvorjem i oktogonalnom krstionicom spojenom hodnikom s glavnom zgradom 5. – 6. st.; 2: drvena crkva (jednobrodna zgrada sa četvrtastom apsidom i trijemom ispred pročelja) sagrađena u prvoj trećini 9. st.; 3: trobrodna bazilika sa predvorjem i zvonikom na pročelju (9. st.); 4: romanička (kasnoromanička) jednobrodna crkva s polukružnom apsidom, pastoforijom sa sjeverne strane i vjerojatno zvonikom na južnoj strani, 12./13. st. Ona je sagrađena iznad središnjeg dijela predromaničke crkve s istom orijentacijom. Dio središnjeg svetišta predromaničke crkve sačuvan je u apsidi romaničke crkve; 5: postojeća gotička (15./16. st.) barokizirana crkva i svetište (18. st.), s odmakom u orijentaciji. A: presvođena grobnica u predvorju predromaničke crkve; B. grob u apsidi drvene crkve.

262

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

c) Svetište Majke Božje Gorske u Loboru (Hrvatsko zagorje) Konzervatorska istraživanja 1946. provođena u Loboru – MBG skrenula su pozornost znanstvene javnosti na taj lokalitet jer je na gradini pronađeno više kamenih ulomaka ukrašenih pleternom ornamentikom.707 Kasnoantička utvrda i naselje u Loboru – MBG, smješteno u jugoistočnom dijelu petovionskog (petovijskog) agera uz najkraću prometnicu što je spajala Sisciju i Petovionu (Petovij), imali su vrlo važnu okupljajuću ulogu, odnosno ulogu središnjeg naselja. O tome svjedoče barem dvije starokršćanske crkve, jedna je smještena na dominantnoj poziciji unutar utvrde, i imala posebnu zgradu krstionice.708 To utvrđeno visinsko naselje imalo je vjerojatno važnu ulogu u kristijanizaciji u 6. st., posebno onih koji su živjeli podalje od biskupskog središta smještenog u današnjem Ptuju. Gradina je bila podijeljena na dva dijela, pri čemu je sjeverozapadni dio bio posebno utvrđen velikim zemljanim bedemom, povrh kojeg je u kasnoj antici podignut zid zidan kamenom lomljencem. U 9. st. podignuta je ispred kamena zida drvena palisada. Sjevernu su stranu posebno utvrdili jer je to, zbog najlakšeg pristupa, bila najteže branjena strana. Utvrda je bila spaljena vjerojatno u vrijeme slavenskog zauzimanja zemlje između 580. i 600. Uz starokršćansku crkvu počelo se s pokopima ponovno potkraj 8. st., a i ostali arheološki slojevi pokazuju da je ta pozicija bila naseljena otprilike u to doba. Na početku 9. st. s južne strane ruševine starokršćanske crkve s odvojenom zgradom krstionice, i na mjestu groblja gdje se vjerojatno prakticirala incineracija, bila je sagrađena jednobrodna drvena crkva sa četvrtastom apsidom i trijemom.709 Bila je pozicionirana na najljepšoj poziciji unutar gradine dobro vidljive iz doline. Od drvene crkve ostali su samo rovovi i jame od stupova u koje su nekada bili okomito usađeni drveni stupovi. Unutar crkve nalazila se podnica djelomično napravljena od gline pomiješane sa šutom, a djelomično je ležala na živoj stijeni. Ostale su rupe od stupova, vjerojatno ostaci drvene oltarne pregrade. Dužina broda s apsidom iznosila je oko 11 m, a širina oko 6 m. Tijekom 9. st. oko drvene crkve formiralo se groblje kristijaniziranog stanovništva.710 Grob mlade žene (grob 536) položen je u apsidi drvene crkve, a srebrne grozdolike naušnice i ovalne karičice s koljencima datiraju taj grob u drugu polovinu 9. st. One svjedoče o višem društvenom statusu pokojnice.

707



708



709



710

KARAMAN, 1948, 109–110; STAHULJAK, 1950, 260; KARAMAN, 1952a, 60; OSTOJIĆ, 1965, 62–63 i sl. 508; FILIPEC, 2000, kat. br. II. 14, 92; FILIPEC, 2002a, 119–129; FILIPEC, 2002b; FILIPEC, 2003, 251–256; FILIPEC, 2007a, 411–422; FILIPEC, 2008; FILIPEC, 2009b, 347–357; FILIPEC, 2010, 2010, 51–59; FILIPEC, 2013, 301–310; FILIPEC, 2013a, 2013, 799–807. FILIPEC, 2003, 251–256; FILIPEC, 2006, 136–137; FILIPEC, 2007, 62–71; FILIPEC, 2010, 51–59. Utvrdu su sa svim zgradama spalili Slaveni i Avari oko 580. (prema analizi C14) ili najkasnije do oko 600.

FILIPEC, 2008b, 52–56; FILIPEC, 2009b, 347–357; FILIPEC, 2010, 51–59; FILIPEC, 2010c. FILIPEC, 2009, 113–124.

263

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Prema kamenim ulomcima, dijelovima oltarne pregrade datiranim u prvu polovinu 9. st., ondje je tada već stajala neka zidana crkva.711 Teško je pomisliti da je drvena crkva imala kamenu oltarnu pregradu. U njezinoj unutrašnjosti pronađene su rupe od stupova koji bi svjedočili u prilog postojanju jedne drvene pregrade. Prema rezultatima arheoloških istraživanja starokršćanska crkva je jako stradala u požaru stoga se čini da je nju bilo teško obnoviti jer osim što je još k tome bila bez krova više od dvjesto godina. Unutrašnjost postojeće crkve nije još istraženo stoga to pitanje ostaje otvoreno. Nije isključeno da ti najraniji dijelovi oltarne pregrade pripadaju crkvi obnovljenoj u gabaritima starokršćanske crkve, a čiji ostaci do sada nisu pronađeni na lokalitetu.

Sl. 103: Lobor – Majka Božja Gorska. Shematski prikaz razvoja sakralnog mjesta. Od kasne antike do novijeg doba zamjetno je recikliranje mramora kod uređenja interijera.

711

264

DELONGA, 2000, 91–92; FILIPEC, 2000, 92.

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

Sl. 104: Lobor – Majka Božja Gorska. Drvena crkva idealna rekonstrukcija nosive konstrukcije.

Sl. 105: Lobor – Majka Božja Gorska. Drvena kutijica, relikvijar bio je obložen koštanim jelenjim pločicama na kojima se nalaze različiti animalni, floralni, apstraktni, sakralni i geometrijski motivi. Nađen je prigodom iskopa drvene crkve. Idealna rekonstrukcija relikvijara prema Krešimiru Rončeviću.

265

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Sl. 106: Lobor – Majka Božja Gorska. Kameni ulomak s natpisom +SVMME... Snimio Tihomil Stahuljak, 1946. Fototeka Min. kult. RH inv. br.: 4484; neg.: I-24-i.

Veća zidana trobrodna crkva s predvorjem i zvonikom na pročelju bila je također sagrađena na mjestu starokršćanske crkve s odvojenom zgradom krstionice. Trobrodna bazilika bila je podignuta u 9. st. Od čeonog zida do kraja južne apside bila je dugačka oko 24 m, a široka oko 13 m. U crkvu se ulazilo kroz zvonik s južne strane. Južni ulaz nije bio vidljiv u strukturi sačuvanog temelja, već su samo stepenice ukazivale na njegovo postojanje. Stepenice su bile napravljene od antičkih spolija i vodile su prema predvorju starije drvene crkve, a vanjski se estrih uz trobrodnu predromaničku prostirao do drvene crkve. To znači da su one barem jedno vrijeme stajale zajedno, a drvena je crkva bila porušena do početka 11. st. Zidovi trobrodne crkve bili su raščlanjeni lezenama; one u najdonjem dijelu izgledaju kao kontrafori. Njezina središnja apsida još je uvijek vidljiva unutar svetišta postojeće gotičke, zapravo romaničke crkve u visini do preko 2 m. Njezina unutrašnjost višekratno se preuređivala i to u 9. i 10. st. Potkraj 11. st. dobila je treću oltarnu pregradu pa tako sve do kraja 12. ili početka 13. st. kad je porušena i kad je iznad nje sagrađena prostorno uža romanička crkva. U sjevernom dijelu predvorja nalazila se presvođena grobnica, a u njoj je bio položen mlađi muškarac, vrlo vjerojatno pripadnik kneževske obitelji. Velik broj ulomaka predromaničke skulpture svjedoči o bogatstvu kneza ili nekog drugog velikodostojnika. Stilski različiti kameni ulomci pokazuju da je unutrašnjost zidane crkve barem tri puta mijenjana i popravljana. Prema

266

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

načinu izrade, stilskim karakteristikama dijelovi liturgijskog namještaja i arhitektonske plastike datiraju se od 9. pa sve do 11. st. Između najrazličitijih predmeta pronađeni su koštani dijelovi oplate drvenog relikvijara datiranog prema stilskim karakteristikama u 9. st. On je najvjerojatnije bio pohranjen u drvenoj crkvi, gdje su općenito nalaženi gotovo svi njegovi usitnjeni dijelovi. U grobovima starijeg sloja (od 9. do sredina 10. st.) oko crkve gotovo da nema predmeta, oni su pronađeni u spomenutom grobu mlađe žene (naušnice) u apsidi drvene crkve i u grobu vrlo malog djeteta (filigranski ukrasni gumbi). U još jednom grobu u sjevernom dijelu groblja pronađen je željezni nož, a u prvom redu, na pročelju, nalazio se pokojnik uz čije su kosti pronađene strjelice kojima je bio ustrijeljen. Oblici grobnih raka pokazuju da su kod pokopa bili korišteni drveni sanduci, što je jedna od karakteristika 9. st. i višeg sloja ljudi. Kako unutrašnjost postojeće crkve nije još arheološki istražena, nisu riješeni još mnogi problemi oko njezine izgradnje i datacije pronađenih predmeta i mnogobrojnih ukrašenih kamenih ulomaka. Tako nije najjasnije je li bila obnovljena starokršćanska crkva, te je li u njezinoj unutrašnjosti podignuta neka manja crkva. Njoj bi mogli pripadali najstariji kameni ulomci namještaja. Nažalost, nije najjasnije kad je podignuta trobrodna predromanička bazilika u prvoj ili drugoj polovici 9. st.? Groblje i grobovi oko nje upućuju na to da je predromanička trobrodna bazilika podignuta do sredine 10. st., ali se nažalost neki od istraženih grobova mogu ravnati i prema ruševinama starokršćanske crkve, tako da ni oni nisu pouzdani. Nije isključeno ni da svi kameni ulomci pripadaju toj zidanoj crkvi, već nekoj drugoj. Naime, velik dio lokaliteta još je uvijek neistražen. Južno od crkve, odnosno od uzdignutog dijela lokaliteta, u podgrađu, pronađeni su ulomci keramičkih posuda. Oni nam pokazuju da se naselje nalazilo u tom dijelu. To je do sada najvažnije središte akvilejskog misijskog područja u Donjoj Panoniji, vjerojatno središte samog vojvode, a u kasnijem vremenu, poslije sredine 10. st., kad se groblje proširilo gotovo cijelim gornjim dijelom gradine, i važno crkveno središte. Lobor je, s crkvom Majke Božje Gorske, od početka 9. do najmanje sredine 12. st., odnosno onda kad počinje uređivanje nove zagrebačke biskupije, imao vrlo važnu ulogu kao crkveno središte Donje Panonije. Oppidum, u kojem su se do početka stoljeća nalazile dvije crkve, drvena crkva i trobrodna bazilika građena kamenom lomljencem uz koju su nađeni mnogobrojni kameni ulomci, bio je i političko središte, vjerojatno sjedište nekog velikodostojnika ili samog vojvode, a širenje groblja po većem dijelu lokaliteta pokazuje da je ono to prestalo biti početkom 11. st. da bi se, nakon toga, zadržalo samo kao crkveno središte.

267

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

1

2

268

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

3

4

Sl. 107: Lobor – Majka Božja Gorska. Kameni ulomci dijelovi namještaja predromaničke crkve. 1. Kameni ulomak s prikazom dva grifona i drvetom života – vjerojatno dio ambona; 2. Kameni ulomak zabata oltarne pregrade s natpisom …OSVSCAM…; 3. Kameni ulomak s natpisom …OREBEA..; 4. Pilastar s prikazom drva života

269

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

d) Groblja u Panoniji od 10. do 12. st. Od 10. st. primjetna su pojačana kretanja i seljenja stanovništva, osnivaju se nova groblja, još uvijek većinom groblja bez crkvi i groblja na redove. Ta groblja ponekad traju kratko vrijeme, samo nekoliko generacija, a ponekad vrlo dugo. Takav način pokopa zadržava se kod različitih zajednica sve do kraja 11. st., a ponekad do početka ili sredine 12. st. kad su najzad napuštena ili je na njima podignuta crkva, što im je produžilo vijek trajanja (vjerojatno: Đelekovec, Stenjevec, Đakovo – Župna crkva).712 To je ujedno vrijeme kad možemo početi govoriti o tome da je završio proces smještaj groblja oko crkvi. Početak pokopa na tim grobljima ponekad je vrlo teško datirati jer nema neke apsolutnokronološke sheme koja bi mogla posve egzaktno odrediti njihov početak. Ona su prirodni nastavak procesa koji su zahvatili cijelu franačku Panoniju, ali su došla pod utjecaj i drugih zbivanja vezana uz premještanja stanovništva i konstantne seobe. Proces premještanja groblja uz crkvu i osnivanje župskih grobalja je proces koji se ne može isključiti, iako je vrlo teško dokaziv. Poganski običaji i obredi preživjeli su, zasigurno, još neko vrijeme među ljudima, vjerojatno ipak ponajviše po selima smještenim daleko od crkvenih i svjetovnih centara moći. S kršćanstvom su polagano nestali prilozi u grobovima, ali je ono popustilo pod općim srednjoeuropskim trendovima što je od druge polovice 9 i početka 10., a posebno od posljednje trećine 10. st., ponovno donijelo vraćanje pokopa s metalnim ukrasnim dijelovima ponajviše kod ženske nošnje. Tu je riječ većinom o naušnicama, najčešće lijevanim ili načinjenim od žice, a puno rjeđe načinjenim od filigrana i granulacije, prstenja, različitih ogrlica, torkvesa, narukvica i privjesaka - vrlo su omiljeni tzv. dvodijelni privjesci. Pronalaze se također različiti upotrebni predmeti, kopče, pređice, gumbi, noževi i različiti drugi predmeti, a od kraja 11. st. češće kovanice. Oružje i oprema se najčešće ne nalazi u tim grobovima, već samo u onim dijelovima Panonije gdje se osjećao jači utjecaj novog doseljenog stanovništva, mađarske države ili je stanovništvo došlo pod njezinu vlast, kao općenito na onim grobljima na kojima se osjeća priliv novog stanovništva. Ponajbolji su primjer za to Halimba – Cseres gdje je pokopano starosjedilačko, slavensko stanovništvo na negdašnjem salzburškom misijskom području, Vörs gdje je pokapano stanovništvo s jakim kasnoavarodobnim tradicijama pokopa. Njima se mogu pribrojiti groblja poput Bijelog Brda, Vukovara – Lijeve Bare ili Đakova – Župne crkve. Na svim spomenutim grobljima primjetan je priliv novog stanovništva na grobljima starosjedilaca. Na groblju u Bagruši u Petoševcima na istoj su poziciji nađene urne (dvije identificirane urne), grobovi s posudama (dva groba) i groblje na redove datirano od kraja 9. i početka 10. st.713 Urne su mogle pripadati istom vremenu (ili mu možda ipak prethoditi) kao i grobovi s položenim tijelima umrlih, stoga

712



713

270

ŠMALCELJ, 1986, 132, sl. 80 i 84; SIMONI 2004; FILIPEC, 2012. ŽERAVICA, 1986, 165–194.

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

je, prema autoru, riječ o biritualnom groblju.714 U tom dijelu Panonije u dolini uz donji tok rijeke Vrbas (Petoševci, Mahovljani, Klašnice) događaju se određene stvari specifične samo za taj dio Panonije. Tome se nizu može pridružiti groblje u okolici Prijedora (Gomjenica – Baltine bare) koje se nalazi na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije i vjerojatno ne pripada istoj jurisdikciji kao spomenuta groblja pozicionirana uz donji tok rijeke Vrbasa. Ili možda sva pripadaju pod istu jurisdikciju a to s jednakim pravom može biti panonsko, kao i hrvatsko vojvodstvo. S jedne je strane dosta dugo vidljivo zadržavanje poganskih običaja pokopa, tj. spaljivanja mrtvih. A nakon toga odmah kršćanski pokop na groblju na redove. Pojavljuju se neki običaji sasvim rijetki u drugim dijelovima Panonije poput pokopa s ostrugama. To je običaj kakav je u drugim dijelovima Panonije nepoznat, a sasvim je uobičajen u hrvatskom vojvodstvu u Dalmaciji.715 Na njima se nalaze naušnice, prije svega jednojagodne naušnice i različite varijacije naušnica kojima se uzor može također naći u Dalmaciji u od 9. do 11. st. Time se groblja u tom dijelu Panonije naslanjanju na groblja oko i u zaleđu Knina. Dobar je primjer groblje u Čipuljiću kod Bugojna, ali i druga groblja u zaleđu. Moguće je, kako je više puta ponovljeno, da su mađarska provala i nestabilnosti vezane uz nju u franačkoj Panoniji dovele do toga da se dio puka vratio starim vjerovanjima, a to se može vidjeti ponajprije na zapadnomađarskim lokalitetima. Južno od rijeke Drave takvo što, za sada, nije zabilježeno. Arheološka istraživanja na temelju načina pokopa mogu eventualno samo reći je li riječ o kršćanskom pokopu ili nije. Ako je riječ o jasnom prekidu starih običaja pokopa, ona ne mogu reći kako se pokojnik ponašao za života, je li bio praktični vjernik i je li se ponašao prema kršćanskim pravilima, načelima ili je zabludio. Vrlo je moguće da su ljudi u nekim dijelovima Panonije prihvatili kršćanski pokop, a za života se ponašali sasvim drugačije, odnosno poput pogana. Imamo primjera kad se i u pokopima vide poganski prežitci, odnosno prakticiraju se stvari koje, smatramo, ne bi trebale biti prisutne kod pokopa kršćana. Zbog toga se, uostalom, sazivaju reformski koncili, a takvi i slični primjeri mogu se pratiti do najnovijeg doba. Pokušava se detektirati kad su pojedinci, grupe i cijeli narodi prihvatili kršćanski način pokopa. Pokušavaju se pronaći faze razvoja društva i to, od početaka kristijanizacije, detektirati

714



715

ŽERAVICA, 1986, 161–164, 194; TOMIČIĆ, 1992a, 113–130; TOMIČIĆ, 2007, Tab. 3.

Ostruge iz groba 53 iz Gomjenice – Baltine bare kod Prijedora sa završecima krakova u obliku ušice (PETRINEC, 2012, kat. br. 41) predstavljaju zasad jedini takav par otkriven na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine (MILETIĆ, 1967, 89–90, 138, sl. 1). Oblikom šiljka, koji je u bazi polukružan, a pri vrhu proširen i rombičnog presjeka, potpuno odgovaraju ostrugama iz sv. Jurja od Raduna u Kaštel Starom (PETRINEC, 2012, kat. br. 33–34), odnosno onima sa završetkom krakova u obliku pravokutnih pločica s dvije zakovice. Ostruge iz Gomjenice – Baltine bare Maja Petrinec datira u 10. st., ponajprije na osnovi horizontalne stratigrafije groblja, ali ne kasnije od kraja druge trećine 10. st. (PETRINEC, 2012, 105). Otprilike istome vremenu (prema M. Petrinec, druga polovica 10. sve do početka 11. st.) pripadaju i ostruge iz groba 67 s groblja Bagruša u Petoševcima (ŽERAVICA, 1986, 124–196; PETRINEC, 2009, 266; TOMIČIĆ, 2010, 128, Tab. 15) i ostruga s nepoznatog nalazišta iz Prijedora (MILETIĆ, 1963, 158, sl. b; MILETIĆ, 2001, 25 (100); PETRINEC, 2012, 96–97).

271

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

prve misije te pratiti promjene koje dovode do toga da su se groblja na redove premještala ili preoblikovala u crkvena, odnosno župna groblja. Pokop pojedinaca te kristijaniziranih zajednica oko crkvi započeo je već u karolinško vrijeme, kako to pokazuje groblje oko crkve Majke Božje Gorske u Loboru, ali i neke druge pozicije kako na akvilejskom (Svete Gore iznad Sutle) ili na salzburškom misijskom području (Zalavárska aglomeracija, Ptujski grad itd). Poput Velike Moravske i Hrvatske, gdje se ti procesi mogu bolje pratiti zahvaljujući brojnijim istraživanjima, i u Panoniji se u prvo doba oko crkve pokapala elita, a malo-pomalo su se na istoj poziciji pokapali i drugi. Vrlo se često na postojećem grobljima gradila crkva (Lobor – MBG), što na neki način otežava razlučivanje poganskih od kršćanskih pokopa. Arheološka istraživanja nam vrlo dobro pokazuju da je kristijanizacija u gotovo cijeloj Panoniji završila do kraja 9. st., ali da i u narednom vremenu nije postalo uobičajeno da se mrtvi pokapaju uz crkve. Sve do posljednje trećine 12. st. na još mnogim pozicijama pokapalo se na grobljima na redove iako je premještanje grobova oko crkve i zatvaranje groblja na redove, na kojima nije podignuta crkva, u većoj mjeri započelo potkraj 11. i početkom 12. st. Groblja u Klisi, Vinkovcima – Meraji, Borincima – Crkvištu, a možda i u Čepinu – Ovčari / Turskom groblju daju sliku župnog groblja na kojem se gradila ranoromanička crkva potkraj 11. ili početkom 12. st.716 Sličan proces zahvatio je cijelu ugarsku crkvenu provinciju i tada s njom spojenu Donju Panoniju, a potvrđuju ga groblja uz postojeće ili pretpostavljene crkve. Vrlo lijep primjer su groblja uz crkve u Đelekovcu – Ščapovo u Podravini, Ludbregu, Ščitarjevu itd.717 Slično je bilo i na groblju u Stenjevcu koje se prema sličnim predmetima iz najranijih grobova datira od kraja 11. st. pa sve do četrdesetih godina 13. st.718 Na groblju u Središču ob Dravi istraženo je oko dvije stotine grobova, pronađene su srebrne, brončane i željezne s-karičice, grozdolike naušnice, tzv. volinjske naušnice, torkvesi, dvodijelni privjesci, različiti lijevani prsteni, gumbi, ovalne pređice, strjelica i dr.719 Na groblju je tijekom 12. st. sagrađena crkva. U Sv. Jurju u Trnju otkriveno je četrdeset grobova.720 Istražena su četiri reda grobova, a vjerojatno je na postojećem groblju na redove, početkom 12. st., sagrađena crkva.721 Većina

716



717



718



719



720



721

272

DORN, 1978, 130–133; DIMITRIJEVIĆ, 1966; DIMITRIJEVIĆ, 1979, 201–268; ISKRAJANOŠIĆ, 1997, 243–249. ŠIMIĆ, 2001, 48–54; ŠIMIĆ, 2002, 46–50; Na lokalitetu Borinci – Crkvište nema grobova s keramičkim posudama, te ono, većim dijelom uništeno, nema „pogansku“ fazu kako se to smatralo prema prijašnjim objavama (FILIPEC, 2010, 255– 284; FILIPEC, 2012, 220–232). Takva faza koju bi karakterizirala pojava posuda nije zabilježena u većem broju ni na istodobnim slovačkim grobljima (VLKOLINSKÁ, 1996, 313–332). O tome isto i: KISS, 1969, 175–182. Staro mišljenje o tome kako poganski sloj na grobljima na redove prethodi kršćanskim slojevima vidi kod: VÁŇA, 1954, 51–104. ŠMALCELJ, 1986, 132, sl. 80 i 84; SIMONI, 2004; SIMONI, 1984, 73–80; PINTARIĆ, 1998.

SIMONI, 1994, 157–159; SIMONI, 2004; TOMIČIĆ, 1989, 622; TOMIČIĆ, 1992a, 120, Tab. 6. KOROŠEC, 1947, 36–43; BITENC – KNIFIC, 2001, 2001, 116–118. TOMIČIĆ, 1999a, 41–60. TOMIČIĆ, 1999a, 42.

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

grobova orijentirana je zapad-istok. U grobovima su pronađene s-karičice, tzv. volinjska naušnica, velik broj ametistnih i flouritnih perli, jedan lijevani prsten i trakasti prsten s ukrasima. U grobu 5, s drugačijom orijentacijom u odnosu na ostale, nalazile su se jedna s-karičica s narebrenom s-petljom, ametistne i flouritne perle. Željko Tomičić datirao je početak pokopa od 1015. do 1020., a gornju granicu postavio, približno, od 1070. do 1090. godine.722 Groblju se brojne analogije mogu pronaći na nedalekom groblju u Pusztaszenlászlu u Prekomurju.723 Pokapanje se nastavilo i u 12. st. o čemu svjedoči velik broj grobova bez nalaza. Kako izgledaju groblja uz crkvu u 12. i početkom 13. st. pokazao je, između ostalih, na primjeru groblja oko crkve u Dunaújvárosu István Bóna.724 Glavna je karakteristika groblja u Dunaújvárosu, ali i drugih istodobnih groblja oko crkava diljem Ugarske, malen broj nalaza u grobovima u usporedbi s ranijim grobljima na redove.725 Između ostalog, u grobovima su se najčešće nalazile ogrlice, igle, velike, srednje i male s-karičice načinjene od tanke žice, obične karičice, okrugle pređice i novac iz 12. i 13. st.

Sl. 108: Petoševci – Bagruša. Ranosrednjovjekovni grobovi - (lijevo) grob 67 (prema: TOMIČIĆ, 2010, Tab. 15); (desno) - grob 11 (prema: TOMIČIĆ, 2010, Tab. 6).

TOMIČIĆ, 1999a, 47–48.



BÓNA, 1978, 140. Horizont grobova groblja druge polovice 12. i prve polovice 13. st. prema broju nalaza u grobovima vrlo sliči horizontu druge polovice 9. i prve polovice 10. st. (FILIPEC, 2012, 220–232).

722



723



724 725

SZŐKE – VÁNDOR,1987.

BÓNA, 1978, 99–157; FILIPEC, 2003, 561–568.

273

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Kristijanizacija i crkvena organizacija donijela je određene novine, a jedna je od najvažnijih novina bila izgradnja samostana. Oni su postali središta i jedan od važnih elemenata u organizaciji naselja, ali nam nisu, osim onog vjerojatnog u Loboru, poznati u Donjoj Panoniji, no postoje indicije da ih je bilo više. Na sadašnjem stanju istraživanja one su još posve nepoznate. Uz Lobor se, nesumnjivo, može povezati položaj iz Kijevaca s nešto drugačijom unutrašnjom shemom i jakom vezom s glagoljaškim jadranskim priobaljem. Najraniji benediktinski samostani spominju se tek od 13. st., što je jako kasno. Josip Stošić je smatrao da je to europski unikum i da je možda zaista biskup Prodan (1172. – 1185.) uspostavio svoje sjedište u nekadašnjem benediktinskom samostanu u Zagrebu.726 Najstarija benediktinska opatija u Panoniji osnovana je u vrijeme vladavine Stjepana I. u Pannonhalmi (Mons supra Pannoniam).727 Crkva sv. Martina, uz navedeni samostan, postojala je, prema povijesnim izvorima, 996., a još je stariji benediktinski samostan sv. Hadrijana u Blatnogradu spomenut 977.728 Za općenitu kristijanizaciju unutrašnjosti bila je nesumnjivo važna misijska djelatnost pa i ona koja je kretala iz benediktinskih samostana, a koja je vrlo brzo dovela do početka procesa koji su morali obilježiti izgradnju privatnih crkava, kako možemo saznati iz sačuvanih povijenih izvora za zadravski dio Panonije, a onda vrlo brzo i početak organizacije župa, kao jedan od elemenata vezan uz franačku aktivnost koji općenito započinje sredinom 8. st. i u Franačkoj.

Sl. 109: Sjevernohrvatska nalazišta između rijeke Drave i Save na kojima su nađene kovanice 10. i 11. st.

726



727



728

274

STOŠIĆ, 1994, 103–130.

TAKÁCS, 2001, 671–672.

KOS, 1906, 354, br. 460; RITOÓK, 2001, 673–676.

Akvilejsko misijsko područje u Donjoj Panoniji

Sl. 110: Lobor – Majka Božja Gorska. Trodimenzionalna računalna rekonstrukcija lica muškarca položenog u presvođenu grobnicu (grob 107) u predvorju (vidi položaj groba na lokalitetu - slika 67 - oznaka A) predromaničke crkve (analize i rekonstrukcija: Fabio Cavalli i Paola Iacumin).

Od početka 12. st. malo-pomalo mijenjala se moda odijevanja u Panoniji. Uobičajenu nošnju i nakit zamijenio je novi, a do kraja 13. st. na cijelom se području proširila univerzalna kasnosrednjovjekovna kultura pokopa. Ta nova kultura pokopa donijela je standarde kakvi su već bili posve uobičajeni u južnoj i zapadnoj Europi. Nalazi u grobovima sasvim su se prorijedili, u skladu s običajima vremena. Bogate pokope ne smijemo povezivati s boljim materijalnim statusom pokojnika - ponekad su baš imućni, kao znak pokore, izražavali želju za jednostavnim i skromnim pokopom. Izuzeci od pravila uvijek su postojali pa su se, među mnogim zajednicama, nastavili pokopi u svečanoj nošnji, što će i dalje pružiti podosta informacija o njihovu odijevanju, ali i o drugim običajima, kao što su, recimo, ubacivanje novca u raku ili lijes itd. No sve su to izuzeci kakvi se mogu pratiti sve do novijeg doba. Već potkraj 12. st. moda pokopa u nošnji s mnogo metalnih ukrasa polako nestaje i sve je više onih jednostavnih kako u većim središtima, koja nisu ostala imuna na promjene, tako i duboko u provinciji. Sve se to može povezati s intenzivnim nastojanjem crkve za uređenjem prilika u zemlji i nastojanjem da se podignu crkve, urede župe i oko njih smjeste groblja. 275

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Sl. 111: Kronološka tablica - od kasnoavarskog vremena do personalne unije s Ugarskom (od 850. – 1100.)

276

C. Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) a) Opći pregled – organizacija misija prema Conversio Nakon zauzimanja Avarije iz salzburške metropolije, započelo se s misijskom djelatnošću među ondje naseljenim Avarima i Slavenima. Kalež iz Petőháze s natpisom +CUNDPALD FECIT, pronađen između Karnunta (Carnuntum) i Savarije na području tzv. vazalnog Avarskog Kaganata,729 pokazuje da je ta misijska djelatnost započela u isto vrijeme kad i na akvilejskom misijskom području o kojem, na temelju istraživanja prije svega u Dalmaciji i Liburniji, ali u novije doba i u Donjoj Panoniji, imamo već podosta podataka.730 Riječ je o kaležu izrađenom u maniri trećeg inzularnog životinjskog stila otprilike kad i, puno poznatiji, Tassilov kalež. Takvi predmeti stizali su u misijsko područje u posljednjim desetljećima 8. i u prvim desetljećima 9. st. s misionarima, kako nam to govore slični predmeti pronađeni diljem franačkog misijskog područja od Jadranskog mora do Baltika. Kako je riječ o slučajno pronađenom predmetu bez jasnih okolnosti, može se pretpostaviti da je riječ o zakopanom predmetu ili je kalež bio položen u grob s kakvim preminulim misionarom, ali se ne može isključiti ni da je kao plijen završio u grobu.731 Do tridesetih godina 9. st. zasigurno su već bili udareni dobri temelji kristijanizacije, a cijeli proces dobio je novi zamah pojačanom izgradnjom crkava u vrijeme upravljanja Pribine i Kocelja nad prostorom između rijeka Rabe, Drave i Dunava.732 Uz metropolijsko središte u Salzburgu djelovale su i druge biskupije i svećenstvo iz salzburške metropolije, poput biskupije iz Freisinga, Regensburga, Passaua i Säbena. Prema Conversio je između rijeka Drave, Rabe i Dunava bilo salzburško misijsko područje tj. Donja Panonija (Pannonia inferior), koje je rijeka Rabe odvajala od passauskog misijskog područja tj. Gornje Panonije (Pannonia superior). Iz izvora, prije svega Conversio, poznati su nam ne samo svećenici već i nadbiskupi i korepiskopi koji su posvećivali crkve ili boravili na tome području.733 O crkvama saznajemo ponajviše iz Conversio, ali nažalost samo je jedan manji broj uspješno identificiran. Isto tako vrlo je malo toponima preživjelo turbulentno 10. i 11. st., obilježeno najprije velikomoravskim, a potom mađarskim pustošenjima,

729



730



731



732



733

HAMPEL, 1905, Tab. 324; BÓNA, 1966, 279–332; SZŐKE, 2002, 247–250; SZŐKE, 2009, 397–400; SZŐKE, 2010, 561–585. FILIPEC, 2013, 301–310; FILIPEC, 2013a, 799–807.

Možda je riječ o pokopu korepiskopa, možda u Conversio spomenutog Theodericha koji je djelovao među Avarima inter Sabariam et Carnuntum (između Szombathelya i Petronella), a u zemlju je mogao doći i prilikom, u izvorima spomenutog, slavenskog napada na Avare capcana Theodora nakon kojeg je on tražio novu zemlju za naseljavanje (BÓNA, 1966, 319–332; SZŐKE, 2009, 399–400). KOS, 1936; WOLFRAM, 1979; GRAFENAUER, 1985, 9–43; WOLFRAM, 2012.

DOPSCH, 2002., 268–279. WOLFRAM, 1979, 47: regionem Carantanorum et confines eorum occidentali parte Dravi fluminis, usque dum Dravus fluit in amnem Danubii (Conversio c. 6).

277

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

a onda i stvaranjem ugarske države.734 To je vjerojatno posljedica odseljavanja starog stanovništva i doseljavanja novog, od 11. st., kad se u tom dijelu Panonije učvrstila ugarska uprava. Većina crkava bila je koncentrirana oko Blatnog jezera i to s njegove južne i istočne strane, kao i na potezu prema Bavarskoj granici gdje je započela intenzivna bavarska kolonizacija. Smještaj crkava posredno pokazuje gdje je bila gušća naseljenost, ali gdje su ljudi prije bili uključeni u novi feudalni sustav.735 Zasigurno se dobra napučenost može zahvaliti i maru vojvode Pribine jer je pozivao ljude s različitih strana da se nasele u njegovu gradu. Začuđuje ipak pomanjkanje crkava osnovanih sjeverno, a pogotovo sjeveroistočno i istočno od Blatnog jezera prema rijeci Dunavu, unatoč tomu što je zasigurno i tu djelovala misija (najstarija faza groblja u Halimbi – Cseres to ponajbolje potvrđuje).736



734



735



736

278

Sl. 112: Crkvena središta u Panoniji u 9. i 10. st.

KOS, 1936, 67–100; SÓS, 1973, 29–82, sl. 6-7 s pregledom starijih razmišljanja; SZŐKE, 2002, 251–255; SZŐKE, 2009, 397–403; SZŐKE, 2010a, 9–44. SÓS, 1973, 29–82, sl. 6-7; SZŐKE, 2010a, 9–19. TÖRÖK, 1962; SÓS, 1973, 170–187.

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) Prema rasporedu u izvorima spomenutih i arheološki potvrđenih crkava ne možemo, a da ne pomislimo da je velik dio Gornje Panonije bio pust ili slabo naseljen.737 Crkva u Pečuhu (ad Quinque Basilicas) jedina se nalazi podalje od navedenog područja. U tom su kontekstu vrlo zanimljiva zapažanja Endre Tótha jer on smatra da nije bilo franačkih položaja istočno od linije Raba – MarcalI – Rinya.738 Isto tako, zanimljivo je da su crkve podignute u samo dva zasvjedočena nekadašnja antička biskupska središta, u Ptuju i, unatoč različitim razmišljanjima, vrlo vjerojatno, u Pečuhu. Crkve nisu bile podignute u drugim crkvenim središtima. Tako nije podignuta ni u Savariji ili na mjestima koja su imala zasigurno važnu ulogu u crkvenom životu kasne antike poput Keszthely – Fenékpuszte (castrum Valcum). Uz tzv. II. baziliku u Keszthely – Fenékpuszti nije bila nikakva kapela iz 9. st. i njezina okolica nije korištena kao groblje.739 Prema Ágnes Cs. Sós živjeli su u tamošnjoj utvrdi potomci kasnoantičkog stanovništva i „preživjelih“ Avara te napokon Slaveni koji su svoje mrtve pokapali od druge polovice 9. do početka 10. st. na groblju s južne strane gradskih bedema.740 Samo se nekoliko mjesta spomenutih u povijesnim izvorima može točno povezati jer postoji kontinuitet imena do danas, a to su najčešće crkve u važnom, nekadašnjem biskupskom središtu ad Bettobiam (Ptuj), crkva in Ussitin ubicirana je u mjestu Wisitindorf an der Lafnitz, kod Limbacha u današnjoj austrijskoj Štajerskoj, mjesto ad Keisi, odnosno ad Kensi ubicirano je u mjestu Balatonkenese uz Blatno jezero,741 mjesto ad Ablanza vjerojatno je Abláncz

Zemlja sjeverno i istočno od Blatnog jezera prema rijeci Dunavu bila je u avarsko doba gusto naseljena (ADAM, 2002, passim).



Károly Sági je smatrao da je u tome vremenu neka plemićka porodica ispred horreuma podigla drvenu (?) crkvu (SÁGI, 1961, 397–459; BARKÓCZI, 1968). Postojale su teze da su uz bedeme utvrde pokapani samo obični ljudi, ali da se uz navodnu crkvu unutar utvrde pokapalo u 9. st. Sve nadogradnje unutar utvrde izvršene su još u 7. st. i groblje u 9. st. ne nalazi se unutar nje, već uz južni ulaz, tamo gdje je i kasnoantičko groblje izvan zidina (MÜLLER, 1987, 105–122, naročito 112–114; SÓS,1961; AHRENS, 2001, 109). Na groblju, koje se jako razlikuje od onih zalavárske aglomeracije, pokopi se mogu povezati sa sličnima iz kasnoavarskog doba.

737



738

739



740



741

TÓTH, 1981, 102, 107; SZŐKE, 1985, 161–167; TÓTH, 1999, 3–40; TÓTH, 2000, 439–456; TÓTH, 2001, 637–658; SZŐKE, 2002, 247–266; SZŐKE, 2003, 312–317; SZŐKE, 2010, 561–585; SZŐKE, 2010a, 9–52; RITOÓK, 2010, 773–494.

SÓS, 1961, 300–303; SÓS, 1963, 102–113; SÓS, 1973, 127–144.

Možda je riječ o Köszegu (KOS, 1936, 88). Neka imena mjesta gdje su podignute crkve nose osobna imena vlasnika, gotovo sva su imena česta na bavarskom području i moguće da pripadaju Bavarcima, ali nije isključeno ni Slavenima jer oni od početka 9. st. sve češće imaju ista ili slična imena. Tako se npr. pojavljuju imena mjesta Lindolveschirichun (možda Donja Lendava) s osobnim imenom Lindolf, Wiedhereschirichun prema osobnom imenu Wiedheri, Isangrimeschirichun prema osobnom imenu Isingrim, Otachareschirichun prema osobnom imenu Otachar, Paldmunteschirichun – prema osobnom imenu Paldmunt itd. (KOS, 1936, 88–89; DOPSCH, 2002, 274).

279

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

na Rabnitzi u zapadnoj Mađarskoj, ali je to mogla biti i neka druga Jablanica čiji se kontinuitet nije sačuvao do danas, a položaj ad Quinque Basilicas vjerojatno je današnji Pečuh zbog uočljivog kontinuiteta imena, unatoč tomu što nedostaju dokazi da je grobišna memorija (Cella trichora) ili neka druga memorija iz Pečuha korištena kao crkva.742 Teorijski je moguće da je, uz to što se željelo crkvu podići u mjestu sa starokršćanskom tradicijom i u kojem je tada nesumnjivo stajalo pet zgrada, već i dovoljno stanovništva za čije je potrebe podignuta crkva, kao i plemstva.743 Upravo u Majsu, mjestu u okolici Pečuha, nalazi se jedno od najvećih seoskih panonskih groblja koje se datira u 10. i 11 st., a između gorja Mecsek i rijeke Drave evidentiran je veliki broj istovremenih grobalja.744 Ostale u izvorima spomenute crkve i položaji različito se ubiciraju. Tako se položaj Durnawa povezuje s Tornom (današnji Somlóvásárhely) spomenutom u krivotvorenoj ispravi kralja Arnulfa iz 890./895., a crkva in Dudleipin povezuje se sa slavenskom etničkom skupinom u jugoistočnoj Štajerskoj.745 Crkva na položaju Salapiugin, što znači „na okuci Zale”, povezuje se sa Zalabérom.746 Crkva u Weride, što bi označavalo položaj na otoku, stajala je na nekom otoku ili poluotoku u močvarama Zale ili uz Blatno jezero.747 Ime ad Spizzun (njem. Spitze) vjerojatno znači neki položaj koji strši ili se crkva nalazi na uzvisini poput samostana na poluotoku Tihany. Položaj ad Quartinaha nalazio se, kako to pokazuje drugi dio riječi „aha“, što je vodotok, a ukazuje na položaj mjesta na potoku ili uz manju rijeku koja se ulijeva u Blatno jezero. Tu je crkvu, kao i crkvu na položaju ad Keisi/Kensi, vjerojatno Balatonkenese i ad Termperch, kralj Ludovik Njemački 860. poklonio salzburškoj metropoliji.748 Nadbiskup Adalwin je u proljeće 865. crkvu posvetio Ivanu Krstitelju in Quartinaha. Crkva posvećena Ivanu Krstitelju spominje se 876./880. kad se saznaje iz izvora da se nalazila u blizini Blatnog jezera (Bilisasseo). Položaj ad Ortahu 742





743



744



745

746





747



748

280

B. M. Szőke smatra (SZŐKE, 2002, 251) da se ulomci keramičkih posuda nađeni u Cella trichora i njezinom narteksu mogu datirati i prije 9. st. i da nema pravih dokaza o tome da je mjesto ponovno obnovljeno prije 11. st., kako je predmnijevala Á. Cs. Sós (SÓS, 1973, 146–148, sl. 43, Tab. 21, 1). Uz grobne komore i memorije nisu nađeni grobovi koji bi pripadali 9. st. (SZŐKE, 2002, 251). Postoji također mišljenje da se Quinque Basilicae iz Conversio i Quinque Ecclesiae iz kasnijeg arpadovskog vremena ne mogu izjednačiti (TOTH, 1994, 241–272). Prema Á. Cs. Sós u 9. st. je korištena i kasnoantička grobna kapela otkrivena 1958. u dvorištu biskupskog dvora (SÓS, 1973, 148, Tab. 21, 2-5). KISS, 1977; KISS, 1992, 35–134; KISS, 1996. KISS, 1983, 303; TOMIČIĆ, 1997b, 71–97.

KOS, 1936, 85. je smatrao da je to Radgona s pregledom starijih mišljenja o lokalizaciji crkva spomenutih u Conversio.

Ubikacije se podosta razlikuju od autora do autora (KOS, 1936, 67–100; SÓS, 1973, 29–82, sl. 6-7 s pregledom starijih razmišljanja; SZŐKE, 2002, 251–255; DOPSCH, 2002, 270–272; SZŐKE, 2009, 397–403; SZŐKE, 2010a, 9–44). SZŐKE, 2011, 509–540.

SZŐKE, 2009, 403; SZŐKE, 2010, 403, 9–15.

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) mogao bi se, prema Thomasu Bogyayu, smjestiti u Veszprém.749 Prvotno se položaj crkve Wittimara/Witemira povezivao s bazilikom u Fenékpuszta, ali se danas taj položaj povezuje sa crkvom otkrivenom na položaju Zalaszabar – Borjúállás.750 U većini spomenutih mjesta nije otkrivena sakralna zgrada koja bi se mogla povezati s povijesnim izvorima. Ponajbolje je stanje u Zalaváru i okolici, a ostale pozicije uglavnom su upitne. Nema temelja za tumačenje da je zgrada u Sümegu (Šimeku), značajnom kasnijem središtu u Ugarskoj, iz karolinškog vremena jer ona potječe iz kasnoantičkog i arpadovskog vremena.751 I za rotondu sv. Jurja u Veszprému,752 kao i za crkvu sv. Martina u Szombathelyu, nedostaju dokazi za korištenje u karolinškom vremenu.753 Na području kasnije srednjovjekovne Zagrebačke biskupije, između Mure i Drave u Međimurju, spominje se kao stara župna matica Velika Nedjelja (sv. Trojica).754 U Blatnogradu i Panoniji boravili su Konstantin i Metod na putu u Rim, no nije posvjedočeno da se neka od crkava može povezati s njihovom djelatnošću i djelatnošću njihovih učenika.

Sl. 113: Stari Jankovci kraj Vinkovaca. Keramička posuda iz poluukopane kuće, poč. 9. st. (Fototeka Odsjeka za arheologiju u Zagrebu).

749



750



751



752



753



754

Arheološka istraživanja nisu potvrdila da je, rotonda iz Veszpréma (KOPPÁNY, 1963, 108–109 (58), sl. 110) zbog analogija s velikomoravskim crkvama izgrađena u karolinško vrijeme i da je to položaj ad Ortahu (SZŐKE, 2002, 251). Na lokalitetu Zirc u Veszpremskoj županiji unutar poslije izgrađene crkve otkriveni su tragovi starije drvene crkve (AHRENS, 2001, 112–113). MÜLLER, 1995, 1995, 91–100; AHRENS, 2001, 111.

Iván Ádám je smatrao da je tlocrt zgrade tipičan za arpadovske crkve sjeverno od Blatnog jezera, a Á. Cs. Sós je smatrala da je karolinška i povezivala ju je s gradnjom irskih monaha (SÓS, 1968, 386). SÓS,1973, 149–153.

TÓTH, 1978, 178–179; KISS – TÓTH 1993, 185. HÖFLER, 1986, 18.

281

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Sl. 114: Crkve u Donjoj Panoniji sagrađene u vrijeme vladavine Pribine i njegova sina Kocelja - Conversio Bagoariorum et Carantanorum (prema: SZŐKE, 2010a, Tab. 1).

Groblje na Ptujskom gradu jedno je od najvažnijih ranosrednjovjekovnih groblja za istraživanja kontinuiteta u Panoniji od 8. do 11. st. Literatura o groblju na Ptujskom gradu, ali i literatura u kojoj se obrađuju mnogobrojna nalazišta u cijelom Ptuju i okolici je golema. Arheološka istraživanja vođena

282

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) su u više navrata i postoji mnogo članaka posvećenih pojedinim problemima s iskopavanja, opisuju se otkriveni arheološki slojevi ili se istražuju grobovi, pojedinačno ili skupno.755 Puno toga ostalo je nejasno nakon arheoloških istraživanja na Ptujskom gradu, npr. odnos tzv. kasnoantičke tvrđavice, koja je uništila pojedine starije antičke slojeve, a vjerojatno i starokršćansku crkvu, prema srednjovjekovnim slojevima i grobovima.756 Na njezinu bismo mjestu, prema položaju grobova datiranih poslije sredine 9. st., očekivali karolinšku crkvu. Na kraju postoje mnogobrojne povijesne interpretacije, o kojima je ovdje ranije bilo riječi, a tiču se značenja mjesta gdje postoji most na rijeci Dravi, u kojem su podignute barem dvije crkve te utvrda koja je od 10. st. imala vrlo važnu ulogu u zaštiti i organizaciji preostalog salzburškog posjeda, ako ga je Salzburška nadbiskupija već tada posjedovala, kako se to želi prikazati u krivotvorenoj ispravi.757 U navedenoj krivotvorenoj ispravi spominje se izgradnja nove crkve, možda zaista kao posljedica izgradnje obrambenog tornja koji je poslije interpretiran kao „pogansko svetište“ koje u Ptuju nikada nije postojalo na toj poziciji. U Ptuju su u 9. st., prema povijesnim izvorima, postojale dvije crkve. Jedna je vjerojatno bila u donjem mjestu (o njezinoj poziciji možda bi govorila arheološka istraživanja uz crkvu sv. Jurja), a druga na povišenom položaju na kojem se nalazilo veliko srednjovjekovno groblje na turnirskom prostoru na Ptujskom gradu.758 O postojanju gornje crkve svjedočio bi raspored grobova koji obilaze neku zgradu od koje, prema rezultatima arheoloških istraživanja, osim temelja spomenute tvrđavice, nije ostalo puno. Ona u odnosu na stariju građevinu vrlo podsjeća na slično stanje u Loboru – MBG, gdje se groblje također formiralo uokolo sakralne zgrade uz koju je, prvotno, bilo kasnoantičko groblje, a potom uz ruševinu iste zgrade i paljevinsko groblje (uz evidentiranu urnu moguće da je bilo više njih – o tome bi svjedočili ulomci razasuti u rakama mlađih grobova). Na ptujskogradskom groblju kao da je starokršćanska zgrada već bila srušena u kasnoj antici gradnjom kasnoantičke tvrđavice uz koju dolaze ranosrednjovjekovni grobovi.759 To nije isključeno, ali je nepobitno da je na groblju na redove gdje su pokopi započeli tijekom 8. st., unatoč tomu što sada to nije moguće dokazati, tijekom 9. st. morala biti podignuta crkva. Gdje je bila podignuta i kako je ona izgledala, teško je reći. Kako se spominju bogati donatori, vjerojatno nije riječ o drvenoj crkvi, već o zidanoj, no, nažalost, od nje zbog poslije pojačane izgradnje na tomu brijegu ništa nije ostalo, jer je njezina

755



756



757



758



759

(izbor odabrane literature) KLEMENC, 1950; KOROŠEC, 1950; KOROŠEC, 1970, 77–81; GRAFENAUER, 1970, 157–175; KOROŠEC, 1985, 337–350; TOMIČIĆ, 1993, 543–579; TOMANIČ-JEVREMOV, 1995, 419–440; ŠTIH, 1996a, 535–544; KOROŠEC, 1999; KOSI, 2005, 289–331 s opširnim pregledom starije literature. KLEMENC, 1950.

O ispravi krivotvorenoj između 970. i 977., odnosno prije 982., kao i o gospodarskim i političkim odnosima u Ptuju i cijeloj Panoniji vidi opširno kod: KOSI, 2005, 289–331. TOMANIČ-JEVREMOV, 1995, 419–440; KOSI, 2005, 318–319. KOROŠEC, 1950; TOMIČIĆ, 1993, 543–579.

283

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

građa iskorištena za kasniju izgradnju. O drugoj crkvi u nizini također svjedoče grobovi. Ptuj je, uz Blatnograd, vjerojatno najvažnija pozicija na salzburškom misijskom području između Rabe i Drave.

Sl. 115: Zalavár. Zračni snimak s ucrtanim položajima Vársziget i Récséskút. (Google Earth)



Sl. 116: Zalavár (Burg). Par ostruga iz groba 269, poč. 9. st. (prema: SÓS, 1963, T. L).

284

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) b) Blatnograd Vojvoda Pribina izgradio je svoje središte u mjestu spomenutom u povijesnim izvorima kao Priwinae Civitas, Mosapurc, a poslije i kao castrum Chezilonis i Urbs paludarum (Blatnograd, Zalavár). On je izgradio svoj grad na otoku usred močvara nedaleko od mjesta gdje se rijeka Zala (Sala) ulijeva u Blatno jezero na poziciji Zalavár – Vársziget.760 Taj otok je vrlo blizu antičkom kastrumu Keszthely – Fenékpuszta i nedaleko od nekadašnjih antičkih prometnica na granici šumske zone i zone koje su prema jugu u kasnoavarskom dobu pretežito nastanjivali Slaveni. To mjesto nema antičkog prethodnika već se ono kako to svjedoče arheološki nalazi ubrzano počela razvijati od početka 9. st. Vrlo neobični geografski smještaj doslovno u nizini na rijeci nedaleko od njena ušća u jezero, podsjeća na slične odabire tada vrlo učestale i u drugim zemljama slavenskog svijeta. Zamočvareno zemljište oko riječne matice i riječnih otoka (mađ. sziget / hrv. siget) vrlo dobra su zaštita od kakve vojne ugroze. U južnom dijelu otoka L-oblika (munimen, castrum) nalazilo se Pribinino i poslije njega Koceljevo sjedište (curtis). Ono je bilo utvrđeno zemljanim bedemom i palisadom čiju su konstrukciju činile dvije paralelne linije drvenih stupova, a otkrivena su ulazna vrata i opkopi.761 Crkveni dostojanstvenici i svećenici živjeli su sjeverno od toga utvrđenog dijela, a sjeverno od ta dva dijela nalazi se još neistraženo područje, koje je moglo funkcionirati kao neka vrsta podgrađa gdje su bili stanovi obrtnika i trgovaca. Arheološka su istraživanja pokazala da su stanovnici Pribinova, Koceljeva i Braslavova civitasa živjeli u velikim zgradama, u višeprostornim nadzemnim kućama, a ne samo u poluukopanim kućama tipičnim za druga urbana i ruralna naselja toga vremena. Oko tog glavnog otoka postojali su i drugi otoci koji su, poput satelita, okruživali glavno mjesto. Najznačajniji su Zalavár – Récéskút, Zalavár – Kövecses sziget, Zalaszabar – Borjúállás sziget, Zalavár – Rezes i Zalaszabar – Dezső sziget, a na višim pozicijama uokolo močvarnog i plavnog dijela bila su smještena i druga većinom ruralna naselja (oko današnjeg Zalavára, Zalaszabara i u njihovoj okolici).762 Uokolo stambenih i sakralnih građevina s grobljima i grobljima na otocima bez crkve (npr. Zalavár – Rezes i Zalaszabar – Dezső sziget) bile su skladišne i radne jame, bunari, pećnice, ognjišta i slično. Otoci na kojima su otkriveni ostaci crkava bili su vjerojatno utvrđena sjedišta plemića iz grofovske pratnje, a uz crkve su otkriveni i dijelovi naselja. To je najveća i najvažnija panonska urbana aglomeracija u 9. st. Ta urbana aglomeracija bila je slična onima na velikomoravskom prostoru gdje su, u pravilu, glavni otok okruživala satelitska naselja na drugim otocima povezana mostovima ili pristaništima. Vojvoda Pribina je u ranim 840-im „okupio ljude sa svih

760



761



762

SÓS, 1973; WOLFRAM, 1979; WOLFRAM, 1987; SZŐKE, 1998; SZŐKE, 2002. 247–266; SZŐKE, 2009, 395–416; SZŐKE, 2010, 9–15. Svi opisi prema Á. Cs. Sós i B. M. Szőkeu. SÓS, 1973.

SÓS, 1963; SÓS, 1973; SÓS, 1984; MÜLLER, 1992, 271–336; MÜLLER, 1995., 91–100; SZŐKE, 2003, 312–317; SZŐKE, 2008, 41–56; SZŐKE, 2009, 395–416; SZŐKE, 2010, 561– 585; SZŐKE, 2010a, 9–52; SZŐKE, 2011, 509–540. MÜLLER, 2014.

285

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

strana“ koji su se počeli naseljavati u njegovu gradu, pa je njegovo sjedište postalo političko i crkveno središte cijele pokrajine između rijeka Drave, Rabe i Dunava. U gradu, u okolici i njegovoj provinciji samo je za Pribinina života posvećena trideset i jedna crkva, a u vrijeme upravljanja njegova sina Kocelja posvećeno ih je četrnaest.763 U naselju, koje je bilo gospodarsko i kulturno središte, kao i u grobovima se počinju pojavljivati nalazi koji pokazuju različite aspekte njihova života i djelatnosti,764 ali isto tako pokazuju i mijene i trendove posebno vezane uz razvoj kršćanstva i pokušaja da se groblja pozicioniraju oko crkvenih zgrada. Conversio nastoji pokazati što je sve učinila Salzburška crkva na tome prostoru. U četrnaestom poglavlju, kojim to djelo završava, jasno se kaže da je Salzburška crkva djelovala sedamdeset i pet godina, sve do dolaska Metodova učenja, čime je potvrđen navod iz Žitja Konstantinova da su dolaskom dvojice braće Blatnograd (Mosapurc) napustili salzburški svećenici.765 Kako se ne spominje Konstantin, već samo Metod i njegovo učenje, vjerojatno je da se to zbilo nakon smrti Konstantina i po povratku Metoda u Panoniju. Uostalom, nitko nije tjerao salzburške misionare iz Panonije. Međutim, kako piše u Conversio, salzburški arhiprezbiter nije mogao podnositi to što su istisnuta latinska slova i što je oduzet ugled evanđelju i crkvenoj službi, pa je stoga napustio misije i vratio se u Salzburg.766

sl. 117: Prva stranica Drugog Freizinškog listića. Freizinški listići su pisani starim

SZŐKE, 2009, 405–406; SZŐKE, 2010a, 9–15.



GRIVEC, 1985, 60, 90–91; SZŐKE, 2010a, 12; WOLFRAM, 2012, 202. Obično se uzima kao početna 796. i računanjem dobiva godinu 870. Pitanje je koja bi se godina mogla uzeti kao početna: 791. kad su prvi put stupili u Panoniju, 796. kad su možda mogli početi organizirano djelovati, i kad se održao koncil na obalama Dunava koji je dao smjernice misijskog djelovanja, ili 803. kad je napokon pacificirana Avarija ili neka još kasnija godina. Upravo bi vrijeme napuštanja misija i odlaska salzburških svećenika moglo biti vrijeme u kojem je nastao navedeni spis. vrlo vjerojatno to nije bio prvi put da napuštaju misiju, jer su vjerojatno to također učinili prije poraza franačke vojske 799.

763



764 765



766

286

SÓS, 1963; SÓS, 1973; SZŐKE, 1992, 841–968; KLEEMANN, 2002; KLEEMANN, 2010, 81– 90; SZŐKE, 2010, 561–585; SZŐKE, 2010a, 18–19; SZŐKE, 2011, 509–540.

GRIVEC, 1985, 91.

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) slavenskim jezikom i latinicom, datiraju se između 972. i 1039. Ti tekstovi vjerojatno su nastali prema starijim, izgubljenim predlošcima iz oko 850. ili ranije. Pergamenti su s trima ispovjednim obrascima zajedno bili uvezani u kodeks koji je pripadao freisinškemu biskupu Abrahamu († 993. ili 994.). Spis je nastao za potrebe pastve, među Slavenima, vjerojatno negdje na freisinškom misijskom području u Karantaniji, Panoniji ili Moravskoj.

Sl. 118: Zalavár – benediktinski samostan sv. Hadrijana - Giulio Turco 1569. (prema: SÓS, 1973, sl. 29).

Glavni otok - Zalavár – Vársziget

Na glavnom otoku Zalavár – Várszigetu nalazile su se u karolinško vrijeme vjerojatno tri crkve i to posvećene Majci Božjoj, sv. Ivanu Krstitelju i blaženom mučeniku Hadrijanu. Pronađeno je nekoliko crkava te se neke mogu povezati s onima spomenutim u povijesnim izvorima. Tako se predmnijeva da je crkva koja se nalazila u utvrđenom dijelu otoka na Zalavár – Várszigetu prvotno bila posvećena Majci Božjoj.767 Prema crtežu vojnog časnika Giulia Turca iz 1569. kad se mjesto našlo u blizini granice s Turcima, u južnom je dijelu otoka trobrodna crkva s polukružnom apsidom dužine 22,5 – 24 m i širine 9 – 10 metara smještena unutar utvrđenog

767

WOLFRAM, 1979, 53; SZŐKE, 2010a, 20, sl. 2.

287

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

benediktinskog samostana.768 Ta crkva može se identificirati s onom koja je bila posvećena Majci Božjoj u 9. st., a poslije, tijekom arpadovskog vremena, ponovno posvećena sv. Hadrijanu.769 Ta je zgrada u potpunosti uništena tijekom proteklih stoljeća, a provedena istraživanja utvrdila su grobove oko pretpostavljenog mjesta crkve koje se s istočne strane nadovezuje na groblje uz crkvu sv. Hadrijana. Najraniji grobovi (pokopi u velike lijesove) mogu se datirati u sredinu 9. st. Kasniji su pokopi iz arpadovskog vremena, a prema istraživačima nalazi iz grobova ne odražavaju stalnu uporabu groblja tijekom 10. st.770

Sl. 119: Zalavár – Vársziget. Crkva sv. Hadrijana prema Á. Cs. Sós (prema: SZŐKE, 2002, sl. 3).

Istočno od utvrđenog benediktinskog samostana i crkve vjerojatno posvećene Majci Božjoj nalazi se, prema rekonstrukciji, trobrodna crkva s polukružnom apsidom koju je okruživao kružni hodnik, a kojem su pridodana tri pravokutna prostora i predvorje sa stepenicama i okruglim tornjem ispred

SÓS, 1973, 84–104; SZŐKE, 2010a, 19–31, sl. 3.



SZŐKE, 2010, 15–19.

768



769

770

288

Crkva na tlocrtu Giulia Turca (SZŐKE, 2009, 404, sl. 8; SZŐKE, 2010, 20, sl. 2) može najvjerojatnije biti identificirana s benediktinskom crkvom posvećenom sv. Hadrijanu i samostanom vjerojatno osnovanom (obnovljenom?) od ugarskog kralja Stjepan I. 1019. Međutim, ta crkva nije istovjetna s crkvom posvećenom sv. Hadrijanu spomenutom u Conversio.

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) predvorja.771 Vrlo je malo toga preživjelo od interijera bazilike. Fragmenti žbuke pronađeni su u zapuni grobova i podne pločice u ambulatoriju, a pronađeni su i vrlo lijepi komadi oslikanog stakla, vitraja sa slikom Krista, svetaca i anđela.772 Kameni ulomci, dijelovi crkvenog interijera, vjerojatno su pripadali toj crkvi. Ostaci staklarske radionice, u kojoj su izrađeni vitraji, bili su otkriveni nedaleko od crkvene apside.773 Podnica hodnika, uokolo svetišta, bila je popločana opekama. Béla Miklós Szőke smatra da je crkva sagrađena odmah u tom obliku i da je to crkva u kojoj se štovao mučenik Hadrijan.774 Prema vrlo sumarnom tlocrtu napravljenom u vrijeme istraživanja to nije vidljivo, a određena disproporcija i „krivo“ spajanje zidova pokazuju da je možda ipak riječ o više građevinskih faza, više pregradnji i dogradnji. U svetištu postoje, prema tom tlocrtu, dvije polukružne apside, jedna iza druge, što bi sugeriralo da je u početku na tome mjestu bila manja naknadno proširena crkva, a potom je sagrađena veća kojoj su naknadno dodani sadržaji. Isto su tako naknadno su mogle biti dodane prostorije koje su okruživale glavnu crkvenu lađu. Hodnik koji je okruživao svetište, nešto niži od ostalog dijela, interpretiran je kao kripta s ophodom s tri kapele i četiri prostora u kojima su se nalazili grobovi. Relikvije mučenika Hadrijana nalazile su se u svetištu pa im se možda moglo pristupiti preko malog prozora (fenestella). Pronađeni su kameni ulomci, koji vjerojatno pripadaju njezinu inventaru, ukrašeni pleternom ornamentikom i to su najsjeverniji nalazi u Panoniji. Nekim se ulomcima analogije mogu pronaći u Loboru – MBG i Sisku, kao i na sjevernotalijanskim i dalmatinskim nalazištima, što bi moglo govoriti o tome da metropolijska granica nije zadržavala kulturne utjecaje s akvilejskog misijskog područja.775 Stariju crkvu, ako prihvatimo hipotezu da crkva ima više građevnih faza, mogao je podići Liupram, nadbiskup Salzburga, i ona se može identificirati s onom koja je, prema Conversio, sagrađena infra civitatem Priwinae između 850./854. i 859. i u kojoj je „mučenik Hadrijan pokopan“ (oko 870.). Na toj su crkvi vrlo vjerojatno promjene izvršene još u 9., ali i u 10. i 11. st. kad je dobila svoj konačni oblik.776 Najraniji pokopi na groblju oko nje datiraju od oko sredine 9. st., a najkasniji do početka 10. st., a s južne strane i do u 11. st. i mogu biti povezani i sa crkvom koja je vjerojatno bila posvećena Majci Božjoj. U 11. st. bilo bi vrlo teško obnoviti crkvu koja je bila podignuta u 9. st. i stoga je vjerojatno porušena, a možda je s istom svrhom za puk podignuta druga

771



772



773



774



775



776

SZŐKE, 2009, 406–409; SZŐKE, 2010a, sl. 5-7. Prema B. M. Szőkeu postoje analogije za rekonstrukciju crkve s ambulatorijem u Europi 9. st. (SZŐKE, 2010, 22, bilješka 65). Suprotno od toga Béla Zsolt Szakács je mišljenja da se ona u zapadnoj Europi pojavljuje tek od 10. i 11. st. (SZAKÁCS, 2009, 161–170) i stoga bi to bio prvi takav primjer ili bi išao u red s najstarijim primjerima. Moguću rekonstrukciju da je B. M. Szőke (SZŐKE, 2010a, sl. 11) SZŐKE, 2010a, 28.

SZŐKE, 2009, 406–409.

SÓS, 1963, Tab. XCVIII; SZŐKE, 2009, 406–409, sl. 7 i 9.

Crkva se vrlo različito datira. Vidi o tome kod: SZŐKE, 2010a, 22–23, posebno bilješka 56.

289

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

manja crkva sjeverno od ovog kompleksa (Zalavár – kapela), a za hodočasnike nova crkva i benediktinski samostan na mjestu gdje je stajala crkva posvećena Majci Božjoj. Ta građevinska faza mogla bi se povezati uz vrijeme kad je Zalavár postao dio Ugarske (možda već u vrijeme velikog vojvode Gejze), ali vjerojatnije od doba kralja Stjepana I. koji je vjerojatno u njemu obnovio benediktinski samostan. Prema Béli Miklós Szőkeu velik dio stanovništva – plemstvo, ratnici i drugi specijalizirani stanovnici poslije 907. su napustili središte ZalavárVársziget, a malobrojne siromašnije porodice, koje nisu željele napustiti mjesto su nastavili živjeti u jednostavnim poluukopanim kućama.777 No, čini se da to opovrgava daljnja izgradnja, posebno izgradnja novih crkava, u vremenu kad su one građene od kamena i morta još vrlo rijetke.

Sl. 120: Zalavár – Vársziget. Kameni ulomak s pleternom ornamentikom - prema A. Cs. Sós (SÓS, 1963, XCVIII/2).

Sl. 121: Zalavár – Vársziget. Crkva sv. Hadrijana - kameni ulomci s pleternom ornamentikom: (prema: SZŐKE, 2010a, sl. 8).

777

290

SZŐKE, 2010a, 31.

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) Zapadno od te crkve, vjerojatno posvećene sv. Hadrijanu, možda se nalazio samostan o čemu svjedoče ostaci dviju zgrada.778 Drvenu zgradu otkrivenu ispred narteksa Ágnes Cs. Sós tumačila je kao ostatke drvene crkve, a postoji mogućnost da je to crkva posvećena Ivanu Krstitelju koja se u izvorima također spominje unutar mjesta (infra civitatem Priwinae).779 Nešto sjevernije nalazi se treća zidana crkva na glavnom otoku Zalavár – kapela (uz nju se nalazi oko 300 grobova) koja se datira najranije u sredinu 11. st. Ona je podignuta vjerojatno u vrijeme kad je mjesto već bilo pod mađarskom vlašću, groblje oko nje svjedoči o nastavku života u mjestu. kako je već rečeno to je možda nova župna crkva sagrađena nedaleko od hodočasničke i od benediktinskog samostana780 Njezina veličina odražava veličinu mjesta i potrebu župne zajednice, ona je manja od prethodnih na glavnom otoku, ali isto tako odražava i bogatstvo naručitelja. Ona iako je manja pokazuje da je još tijekom 11. st. postojalo lokalno plemstvo dovoljno bogato da podigne jednu novu crkvu ili da je postojala vladarske briga za to mjesto. Nova crkva očito je trebala zadovoljiti neke oblike života u mjestu. „Satelitski“ otoci

U neposrednoj blizini glavnog otoka, na obližnjim otocima odvojenim močvarnim terenom, otkrivene su još tri crkve i to u Zalavár – Récéskútu trobrodna bazilika i starije drvene prethodnice, u Zalaszabar – Borjúállásu drvena crkva i u Zalavár – Kövecsesu jednobrodna crkva s prigrađenom prostorijom.

Sl. 122: Ptuj – Ptujski grad. Privjesak u obliku križa iz groba 66 (prema: KNIFIC – SAGADIN, 1991. 85 (94)).

778



779



780

SZŐKE, 2010a, sl. 12.

SÓS, 1973, 84–104; SZŐKE, 2009, 405; SZŐKE, 2010a, 21–22, sl. 4.

SÓS, 1963, 160–188, sl. 55; SZŐKE, 2002, 250. Takva situacija vidi se vrlo dobro na lokalitetu Rudina u Požeškoj kotlini (SOKAČ-ŠTIMAC, 1997).

291

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Sl. 123: Zalavár – Récséskút. Ostaci drvene, drvenokamene i zidane crkve prema Ágnes Cs. Sós (prema: SÓS, 1983).

Crkva na lokalitetu Zalavár – Récéskút otkrivena je najranije. 781 Riječ je o trobrodnoj bazilici s tri polukružne apside uvučene u zid tlocrta, dužine 20,2 – 20,5 m i širine 12,1 m, izgrađenoj na pješčanom otoku sjeverno od Zalavár – Várszigeta. 782 Prema Aladáru Radnótiju, imala je četiri faze izgradnje i dogradnje, a u najmlađe je doba bila adaptirana u krajišku stražarnicu. Prema njemu, najstarija faza, s krstionicom u narteksu i s ulazima na pročelju i s južne strane, mogla bi se datirati u 9. st. Ona je izgorjela u 9. st., a obnovljena je ili ubrzo nakon toga ili tek kasnije u 11. st. Treća i četvrta faza nastupile su u kasnom srednjem vijeku. Ágnes Cs. Sós je nakon provedenih istraživanja smatrala da je najstarija crkva, od koje je vrlo malo ostalo, sagrađena početkom 9. st. u potpunosti od drveta, sljedeća da je crkva bila izgrađena od drveta i kamena, imala je tri broda, a njezine pretpostavljene dimenzije bile su 30 x 19,5 m te se datira u drugu polovinu 9. st. Njezine gabarite potvrđuju grobovi koji je prate, a datirani su u 9. st. Treća crkva, trobrodna bazilika, građena isključivo od

781



782

292

SÓS, 1973, 84–99; KOPPÁNY, 1963, 111, sl. 116; SZŐKE, 2010a, 31–33. AHRENS, 2001, 112.

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) kamena lomljenca, vjerojatno je bila podignuta u 11. st. Glavni argument Á. Cs. Sós za postojanje crkve izgrađene od kamena i drva bio je taj što uz zidove tlocrtno manje zidane trobrodne bazilike nema grobova koji bi se datirali u 9. st., već su se oni pružali do jama od stupova drveno-kamene crkve. 783 Ta je crkva mogla biti posvećena sv. Ivanu Krstitelju i možda je to ona opisana kako leži u eadem civitate, ako nije ipak riječ o nepoznatom patronu jer bi crkvu posvećenu Ivanu Krstitelju trebalo tražiti na glavnom otoku na Zalavár – Várszigetu. Stoga se ta crkva iz navedenog ne može poistovjetiti s bilo kojom od spomenutih sakralnih zgrada u Conversio. 784 To je mogla biti privatna crkva neke od plemićkih obitelji iz pratnje Pribine i Kocelja, kao što je to slučaj i s drvenom crkvom otkrivenom na otoku Zalaszabar – Borjúállás-sziget. Prema tlocrtu te crkve, koja u arhitektonskim i tlocrtnim rješenjima pokazuje veliku sličnost sa crkvom sv. Petra i Mojsija u Solinu ili sa crkvom u Loboru – MBG. 785 Géza Fehér je tumačio najstariji horizont groblja, na kojem je ukupno istražen 391 grob, kao slavensko groblje datirano od 9. do 10. st. i na kojem se, zbog utjecaja bavarske crkve, nalazilo vrlo malo predmeta u grobovima, a u sjeverozapadnom je dijelu smatrao da se nalazilo groblje franačkobavarskih ratnika. Susjedno groblje u Fenékpuszti tumačio je kao groblje s pokopima franačko-bavarskih vojnika, ali je supstrat stanovništva vjerojatno bio drugačiji. Bio je avarskog porijekla pa se ono odražava drugačije. Ágnes Cs. Sós je izrazila mišljenje da su na groblju pokopani Slaveni i to u sjeveroistočnom dijelu groblja članovi lokalnog slavenskog društva iz 9. st., koji su vjerojatno došli iz Moravske. To bi bili grobovi onih Slavena i njihovih potomaka koji su bili pratioci Pribine u Panonije i imali su vodeću ulogu u društvu. 786 Vrlo slična situacija pojavila se i na groblju u Loboru – MBG, gdje su se u prvim redovima oko obiju crkava pojavili grobovi prema oblicima rake interpretirani kao pokopi u lijesovima, poput onih u Zalaváru. Budući da samo u grobovima djece, mlađih žena i u

783



784



785



786

Sándor Tóth sugerirao je da su jame iskopali za skele za vrijeme obnove crkve na početku arpadovskog vremena. Prema Béli Miklósu Szőkeu ti se stupovi mogu bolje interpretirati kao ostaci neke zgrade iz 10. st., kad zgrada više nije imala sakralnu funkciju jer nema pokopa iz arpadovskog vremena.

Thomas von Bogyay smatrao je da je posvećena sv. Ivanu Krstitelju zbog otkrivene krstionice u narteksu. Međutim, prisutnost krstionice je nesigurna, a Á. Cs. Sós je poslije bila mišljenja da je možda ipak riječ o jami za jedan od stupova drveno-kamene crkve. Nasuprot tome Dezső Dercsényi, Géza Entz i Sándor Tóth smatrali su da je ta crkva sagrađena u arpadovskom vremenu i da je ona bila posvećena sv. Hadrijanu. To tumačenje je prema B. M. Szőkeu u suprotnosti sa činjenicom da nema grobova iz arpadovskog vremena oko crkve te da nema nikakvih dokaza za bilo kakvu građevinsku aktivnosti tijekom arpadovskog razdoblja (SZŐKE, 2011a, 62–76). FISKOVIĆ, 2002, 255–260.

SZŐKE, 2010a, 35–46; SZŐKE, 2011, 509–540.

293

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

grobovima rijetkih pojedinaca ima oružja, oruđa i opreme, sasvim je jasno da se tu pokapa domaća slavenska elita i vjerojatno franački misionari i pridošlice, pa i franački vojnici u 9. i 10. st. Isto se tako u Zalaváru može pretpostaviti groblje miješanog stanovništva, različitog porijekla, koje će do kraja 9. i u 10. st. pokazivati sve manje međusobne razlike.

Sl. 124: Zalavár – Kövecses sziget. Tlocrt crkve (prema: SÓS, 1984, plan 3–4).

Na otoku Zalaszabar – Borjúállás-sziget, smještenom uz zapadnu stranu ušća rijeke Zale, otkriveni su ostaci jednobrodne dvoranske crkve s pravokutnim svetištem i narteksom dimenzija 17 x 7 m. Uski kameni zid odvajao je apsidu od broda, što je vjerojatno ostatak oltarne pregrade. Istraženo je sveukupno 805

294

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis) grobova.787 Velika većina tih pokopa potječe iz 9. st., a samo manji dio pripada 10. st. Upotreba groblja završila je prije početka arpadovskog vremena u 11. st. Crkva je ležala u ograđenom prostoru, unutar palisade kojom je bio utvrđen plemićki dvor. Drvena zgrada, rezidencija plemića i njegove obitelji, ležala je na ulazu unutar palisade, a njezine su dimenzije bile 6 x 10 m. Róbert Müller je identificirao tu crkvu sa crkvom posvećenom mučeniku sv. Stjepanu, koja je pripadala Wittimaru, a nalazila se u neposrednoj blizini Blatnograda. Nju je 26. prosinca 864. posvetio salzburški nadbiskup Adalwin.788 Obje zgrade nalazile su se u okviru utvrđenog dvora dimenzija 25 x 32 m. U posljednjoj je fazi groblje anuliralo palisadu, što upućuje na to da je mjesto izgubilo obrambenu funkciju i zadržalo samo onu sakralnu. Na otoku Zalavár – Kövecses otkrivena je jednobrodna crkva s prigrađenom prostorijom i grobljem koje s prekidima datira od kraja 8. do 11. st.789 Riječ je također o manjoj zajednici (curtis) okupljenoj oko plemićkih kuća (poluukopanih građevina) koje se nalaze uokolo crkve i groblje. Titular crkve nije poznat, a postoji mišljenje da je podignuta tek u 11. st.790 Mosapurc (840-ih) / Urbs paludarum (890-ih) / Zalavár (1000-ih)

Benediktinski samostan sv. Hadrijana spominje se u drugoj polovini 10. st., a obnovljen je u 11. st. te se spominje tijekom razvijenog srednjeg vijeka.791 Samo je jedna crkva zasigurno podignuta u arpadovsko vrijeme, ali su druge u to doba doživjele veće promjene, obnavljane su, proširivane ili je na istoj poziciji sagrađena nova crkva. Oko svih crkava pokapalo se do arpadovskog vremena, odnosno do 11. st. U Zalaváru postoji neprekinut kontinuitet zgrada i ljudi koji su nastanjivali to mjesto ili aglomeraciju i pokapali svoje mrtve na grobljima uz crkvu. U cijeloj aglomeraciji nisu vidljivi tragova rušenja ili diskontinuiteta na grobljima. Crkve nisu srušene ili napuštene unatoč tomu što se sloj grobova iz 9. st. ponekad, zbog manjka predmeta u grobovima, teško kronološki spaja s drugom polovinom 10. st. i početkom 11. st., kad je u njima ponovno bilo više predmeta. Gotovo sva groblja pokazuju određeni kontinuitet sve do duboko u 11. st., a neka su, poput groblja uz crkvu sv. Hadrijana i uz kapelu na glavnom otoku Zalavár – Várszigetu, trajala i dulje. Kao ni za druge dijelove Panonije, ne postoje podaci o tome kad su zauzeti od Mađara te stoga postoji opravdana pretpostavka da je prvi val zauzimanja Panonske nizine (otprilike do sedamdesetih godina 10. st.) zaobišao to teško pristupačno i dobro branjeno područje. Blatnograd se

SZŐKE, 2010a, 33–34, sl. 14.



KOPPÁNY, 1963, 111, sl. 115.

787



788



789 790



791

WOLFRAM, 2012, 189–190.

SÓS, 1984, 14–17, plan 3–4; slično: TÓTH, 1990, 149; SZŐKE, 2002, 250. SZŐKE, 2010a, 35–46.

295

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

spominje u vrijeme Arnulfova upravljanja tim dijelom Franačke, a 896. povjeren je na čuvanje, zajedno sa čitavom Panonijom, vojvodi Braslavu (Brazlavo). Béla Miklós Szőke smatra da se franački poraz od Mađara 907. zbio upravo kod te utvrde koja se u izvorima prema njemu naziva Brezalauspurc.792 To je vrlo teško dokazivo unatoč tomu što se zaista može u širem smislu riječi smatrati da se bitka dogodila negdje u dijelu koji je držao vojvoda Braslav, koji se barem formalno poklapao s teritorijem grofovije koju su držali Pribina i Kocelj prije njega. Braslav se ne spominje među poginulima, stoga je vrlo vjerojatno sudbina Blatnograda u narednim desetljećima slična onoj koju su trpjela i druga mjesta u Panoniji. Postoji određena stagnacija pa se pojedini položaji napuštaju, ali na ostalima je nastavljen život, o čemu govori neprekinut niz pokopa do u 11. st. S dolaskom pod Ugarsku, događaju se određene promijene koje se mogu protumačiti tako da je mjesto zadržalo sakralnu važnost, a da su ljudi postepeno premjestili svoja staništa na druge pozicije. Opstanak kulta sv. Hadrijana pokazuje da je kršćanska populacija u toj regiji preživjela i nakon osvajanja tog područja od Mađara. Vrlo je vjerojatno to bila posljedica relativno mirnog vremena koje je uslijedilo od Stjepanove vladavine u Panoniji. Dio je stanovništva nastavio živjeti na otocima, možda u onom još neistraženom dijelu, a dio je nastavio pokapati svoje mrtve uz crkve na glavnom otoku koje su zadržale svoje značenje. Kralj Stjepan I. dao je povlastice benediktincima i vjerojatno obnovio njihov samostan. Nema nikakvih dokaza da je taj dio Panonije postao dio Ugarske prije posljednjih desetljeća 10. st., što znači da su to mjesto vojvoda Braslav i njegovi nasljednici sačuvali te da je vjerojatno i dalje ostao združen s ostalom Donjom Panonijom. Prema sadašnjem stupnju istraživanja moglo bi se zaključiti da su u karolinško vrijeme na glavnom otoku bile podignute sigurno tri crkve (crkve posvećene Majci Božjoj, sv. Ivanu Krstitelju i blaženom mučeniku Hadrijanu), a na „satelitskim“ otocima još dvije (Zalaszabar – Borjúállás-sziget i Zalavár – Récéskút (starija faza)), sveukupno najmanje pet crkava. U 11. st. na glavnom otoku bile je podignuta jedna nova crkva (Zalavár – Vársziget – kapela), jedna bi bila napuštena (crkva sv. Hadrijana), a na jednom novom otoku Zalavár – Kövecses bila bi sagrađena nova zgrada (ako već nije bila sagrađena ranije). Sveukupno bi, dakle u 11. st. stajale tri, a možda ako crkva sv. Hadrijana nije napuštena, što se čini vrlo vjerojatno, četiri crkve, s time da bi čak tri bile sasvim novosagrađene (Zalavár – Récéskút, Zalavár – Vársziget – kapela, Zalavár – Kövecses). Tome nizu moglo bi se pridružiti i četvrta ona u sastavu benediktinskog samostana. U 9 kao i u 11. st. riječ je o vrlo respektabilnom dobro napućenom mjestu koje nije bio napušteno u vrijeme mađarskih pustošenja.

792

296

Prema njemu se 7. srpnja 907. bitka odigrala kod najtvrđe panonske utvrde koja je nosila ime po Braslavu koje mu je bilo povjereno čuvanje Panonije i Blatnograda. Bitka se odigrala otprilike jedno desetljeće nakon njegova spomena u izvorima (SZŐKE, 2010a, 12). On se referira na Conversio gdje se spominje urbs paludarum = Mosaburg, civitas Priwinae, urbs (castro) Chezilonis, i otprilike isto na početku 11. st. civitas Colon(ensis) prema prvome županu Colonu (SZŐKE, 2010a, 12, bilješka 13). Usporedi i Kocelj knjaz blatenski (transkript prema Josipu Hamu, Staroslavenska čitanka, Zagreb, 1971, 53).

Salzburško misijsko područje u Panoniji (Pannonia orientalis)

Sl. 125: Bizantska misija među Slavenima – (A) Put velikomoravskog kneza Rastislava vjerojatno preko Zakarpaća u Carigrad; (B) Dolazak Konstantina i Metoda istim putem u Veliku Moravsku 863.; (C) Odlazak Konstantina i Metoda u Rim preko Blatnograda i Venecije 867.; (D) Povratak nadbiskupa Metoda u Blatnograd i njegovo uhićenje te zatočenje u Bavarskoj 869./870.; (E) Povratak nadbiskupa Metoda u Veliku Moravsku 873.; (F) Ponovni odlazak u Rim 880. i povratak (G) u Veliku Moravsku – nitranski biskup postao je Wichinga; (H) Odlazak nadbiskupa Metoda u Carigrad 882. i povratak (I) istim putem s bizantskom pratnjom (vjerojatno preko Zakarpaća); (J) izgon učenika iz Moravske i njihov odlazak u Bugarsku; (K) Deportacija i prodaja metodovih učenika u Veneciju i nastavak njihova puta prema (L) Carigradu ili (M) prema Hrvatskoj. (Kao podloga za zemljovide: sl. 1, sl. 2, sl. 11, sl. 14, sl. 18, sl. 19, sl. 33, sl. 36, sl. 49, sl. 52, sl. 70, sl. 74, sl. 80, sl. 84, sl. 85, sl. 86, sl. 90, sl. 125, sl. 140 i sl. 141 korišten je dio zemljovida iz knjige: Die Langobarden, Das Ende der Völkerwanderung, Landschaftsverband Rheinland (Hg.), Rheinisches LandesMuseum Bonn, Bonn, 2009, slika na str. 19.)

297

D) Stvaranja više crkvene organizacije a) Prinos bizantske misije kristijanizaciji Panonije Koliki je prinos kristijanizaciji Panonije donijelo doba slavenskih, a zapravo grčkih, tj. bizantskih apostola Konstantina (Ćirila) i Metoda kojeg je papa Hadrijan II. (867. – 872.) 869. posvetio za svećenika i biskupa, prigodom boravka u Rimu, na stolici svetog Andronika (naslovno biskupa Sirmija – današnje Mitrovice u Srijemu), nije nam poznato. Braća Konstantin i Metod počeli su svoje djelovanje u Velikoj Moravskoj 863. na poziv kneza Rastislava (846. – 870.) u okviru veće političke misije koja je bila upućena iz Carigrada u vrijeme vladavine bizantskog cara Mihajla III. (842. – 867.). Njihovo djelovanje u Velikoj Moravskoj može se sagledati u okvirima političke, a s time u vezi i crkvene, gospodarske, trgovačke i vojne pomoći bizantskom savezniku na području franačke interesne zone.793 Misija Konstantina i Metoda u Velikoj Moravskoj uspješno je završila nakon 867./868., odnosno nakon četrdeset mjeseci što su ondje boravili u misiji i radili na prevođenju knjiga i uvođenju slavenskog bogoslužja u liturgiju. Potom su se uputili u Rim da posvete svoje učenike i dobiju papino odobrenje za svoj rad. Putovali su kroz Panoniju i boravili u Blatnogradu kod Kocelja koji se također zainteresirao za njihovo učenje. Prema 8. poglavlju Života Metodova, knez Kocelj, koji je prethodno ugostio Metoda u svome gradu, poslao je dvadeset ljudi časna podrijetla kako bi primili svećenički red. On je smatrao da može pružiti Metodu zaštitu.794 Na kraju tog 8. poglavlja ispričano je da je vojvoda Kocelj otpratio Metoda u Rim u pratnji dvadeset odličnih panonskih ljudi i da je Metod ondje bio posvećen za panonskog biskupa, a ispušteno je da se Metod vratio u Panoniju i još štošta drugo.795 Događaje prilikom kojih su salzburški misionari napustili Blatnograd, a lokalni puk prihvatio Metodove učenike koji su liturgiju držali na slavenskom jeziku, više možemo nazvati izgredom koji se

793



794



795

298

U ŽM, 5 piše da su tražili nekoga tko će ih poučiti u vjeri, no, vjerojatno su tražili još štošta drugo. Možda i dobar građanski zakonik kako to navodi Josip Bratulić (BRATULIĆ, 1992, 100–101, bilješka 2). Slijedom logičnog razmišljanja, bez uporišta u povijesnim izvorima, poznajući raniji rivalitet između Koceljeva oca i velikomoravskih knezova, kao i velike uspjehe Pribine i Kocelja u Panoniji u svim aspektima života, moguće je da je postojala mogućnost da nadbiskup Metod svoje središe postavi u Blatnogradu, a ne u Velikoj Moravskoj, što bi svakako doprinijelo još većem uzdizanju toga panonskog središta.

RAČKI, 1877, 367–368; Staroslavenski izvori nijednog kneza ne spominju tako časno i toplo kao kneza Kocelja, a također pišu da je jako volio slavenske knjige (GRIVEC, 1953, 160–161). Žitja Metodova (ŽM) u 8. i 10. poglavlju pripisuje Kocelju sve zasluge za ustanovljavanje samostalne crkvene pokrajine sa slavenskim bogoslužjem (GRIVEC, 1953, 169, BRATULIĆ, 1992, 103–106, 108–110). Nije najjasnije prema ŽM je li se Metoda još jedanput uputio u Rim nakon što je došao u Panoniju kod kneza Kocelja. France Grivec je mislio da je ponovno išao u Rim (GRIVEC, 1985, 86–97) ali to, iako je zaista moguće, bilo bi vezano uz veliki fizički napor. Očito je došlo do neke greške u izričaju i sjećanju.

Stvaranja više crkvene organizacije

dogodio u vrijeme Koceljeve uprave provincijom između rijeka Rabe i Drave.796 O tome nas izvješćuje Conversio u zgodi u kojoj se pripovijeda o tome kako su stanovnici Blatnograda prigrlili Konstantina, Metoda i njihove učenike. Kako je vrijeme njihova dolaska relativno kasno (već gotovo sedamdeset godina na tom prostoru djeluju franački misionari), možemo samo ustvrditi u kojem su se dijelu, većinom već pokrštene Panonije, učvrstili Konstantinovi i Metodovi učenici koji su služili misu na slavenskom jeziku, jeziku puka kojem su se obraćali. Naime, njihova uloga više nije bila ključna u pokrštavanju jer su došli na već dobro pripremljen i organiziran teren. Ono što im se najviše može prigovoriti jest da su najčešće unosili pomutnju u već oblikovanu crkvenu i feudalnu organizaciju. Njihova je zasluga da su, na dobro pripremljenu terenu, ljudima pružili nešto više, nešto veliko i nemjerljivo, a to je da slušaju misu na svojem jeziku. No kakav je odjek i bojazan izazvala njihova prisutnost u Panoniji i Blatnogradu ponajbolje odražava Conversio koja je napisana kao „spomenica“, a ne kao dotad prevladavajuće kronike ili anali, možda malo i tendenciozno jer je tekst podređen cilju, odnosno nabrajanju zasluga Salzburške crkve.797 Putem su svratili u Veneciju, vjerojatno kako bi na bizantskom posjedu podnijeli račune o svojoj misiji.798 Kako je Metod bio posvećen za biskupa u Panoniji, na stolici svetog Andronika jednog od 70 učenika Gospodina Krista, očito je Rim imao jasne planove sa Slavenima, tada pretežno naseljenima u Panonskoj nizini i susjednim krajevima.799 Ta biskupija, osnovana za Slavene, vjerojatno je trebala pokriti sve krajeve koje su oni nastanjivali od Dunava i Drave (ili čak Save u donjem njezinu toku) preko Panonske nizine do još nepokrštenog Prikarpaća i Zakarpaća na sjeveru.800 Metod je bio postavljen na stolicu sv. Andronika da se ne bi ulazilo u pravo salzburške metropolije. Postao je samo naslovni biskup i očito je bila nakana da se nagradi misionar koji je učinio podosta za širenje kršćanstva među Slavenima i s kojim je Rim imao daljnje namjere. Sve to, uključujući njegovo djelovanje i širenje liturgije na slavenskom jeziku, bilo je protivno interesima salzburškog svećenstva koje je sve to nastojalo osujetiti. O tim namjerama svjedoči pismo pape Ivana VIII. upućeno Ludoviku Njemačkom u kojem ga izvješćuje o tome da je panonska dijeceza podvrgnuta apostolskoj

796



797



798



799



800

GRIVEC, 1951, 49–50. Hoc enim ibi observatum fuit, usque dum nova orta est doctrina Methodii philosophi (WOLFRAM, 2012, 80). U toj rečenici može se osjetiti optužbe i vrijeđanje: dok se nije pojavilo učenje (neko posebno učenje koje je u suprotnosti sa službenim naučavanju crkve) filozofa Metoda. Ta optužba je kasnije otklonjena (KATIČić, 2007). KOS, 1936; WOLFRAM, 1979; WOLFRAM, 2012; GRAFENAUER, 1985, 9; ŠTIH, 1993, 385–396. U Žitju Konstantinovu zabilježena je rasprava s venecijanskim svećenstvom. Nema pouzdanih podataka o tome da su pregovarali s akvilejskim svećenstvom oko širenja misije, ali to, prema kasnijim događajima, prije svega na hrvatskom teritoriju, nije isključeno. U ŽM, 8 piše da je osnivanje biskupije bila Koceljeva zasluga te da je on molio papu da se Metoda posveti za njega i njegovu provinciju (BRATULIĆ, 1992, 105–106).

Lj. Hauptmann je smatrao da je papa, postavivši Metoda na sirmijsku stolicu sv. Andronika, njega učinio ujedno legatom a letere za slavenski svijet (HAUPTMANN, 1932, 243; KLAIĆ, 1983, 33).

299

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

stolici jer je tako od davnina bilo po cijelom Iliriku.801 U Velikoj Moravskoj je 870. područni nitranski knez Svatopluk zarobio velikomoravskog kneza Rastislava i zavezanoga izručio Francima koji su potom zaposjeli kneževstvo. Iste godine 870., kad je Rastislav bio zarobljen, i nadbiskup Metod je bio zatvoren na području salzburške metropolije. U međuvremenu je 871. Svatopluk protjerao bavarske svećenike iz svoga kneževstva i raskinuo veze s biskupijom Passau. Papa Ivan VIII. (872. – 882.) poslao je više pisama od prosinca 872. do rujna 873., i to hrvatskom vojvodi Domagoju da propusti poslanike do bugarskog kralja Mihaela Borisa, nadalje kralju Ludoviku, njegovu sinu Karlmanu, panonskom prvaku grofu Kocelju (Gozilem comitem), potom vojvodi Mutimiru (Montemerum ducem Sclaviniae), ponovno Kocelju, salzburškom nadbiskupu Adalwinu, biskupu ankonskom Paulu, biskupu passauskom Hermericu i biskupu freisinškom Annonu dva puta.802 Papa Ivan VIII. uspio je 873. osloboditi Metoda i postaviti ga na čelo Panonske (i Moravske) crkve. Salzburški nadbiskup Adalwin nije bio nasilan već je svoje mišljenje i pravo protiv Metoda i pape pokušao braniti s pomoću crkvenog prava, a druga dva biskupa, passauski biskup Hermanrik i freisinški biskup Annon, nisu prezali pred nasilnim ponašanjem i surovim divljaštvom.803 Pisma koja je papa 873. poslao slavenskom vojvodi Mutimiru (Montemero ducem Sclaviniae) jasno pokazuju da je u Panoniji vladao

801



802



803

300

KOS, 1904, 163, br. 217; KOS, 1904, 179, br. 229; MARGETIĆ, 2000, 285–286. Papa Ivan VIII. 873. piše Ludoviku Njemačkom: „Znaj, vrli kralju, da je panonska dijeceza podvrgnuta (subiecta) apostolskoj stolici jer je po cjelokupnom Iliriku od starine (antiquitus) apostolska stolica obavljala posvećenja, postavljenja i izdavala naredbe kao što to dokazuje oveći broj registara, saborskih zapisnika i mnogih spomenika tamošnjih crkava.“ (KOS, 1904, 163, br. 217; MARGETIĆ, 2008, 32). U naputku pape Ivana VIII. svojem legatu ankonitanskom biskupu, u kojem vrlo čvrsto zastupa stajalište da je „cijeli Ilirik“ oduvijek bio izravno pod papinom crkvenom vlašću (kao da nedostaje ostatak rečenice) (MGH, Epistole, VII, 283; KOS, 1904, 162, br. 217). Papa je sigurno dobro znao da je dio Panonije nekada potpadao pod salonitansku metropoliju, ali je također morao znati i da postoji želja da se ona obnovi u svojim starim granicama. Iohannes VIII. papa Domagoi (duci Chrobatorum) scribit de Graeca falsitate in Bulgaria (872 Dec. – 873 Mai); Johannes VIII. papa Ludovico (Germanico) regi, scribit Pannonicam diocesim ab olim apostolicae sedis privilegiis deputatam esse, quae nonnisi post centum annos pre (873 Mai); Johannes VIII. papa Karolomannum filium Ludovici (Germanici) regis hortatur, (873 Mai); Johannes VIII. papa Gozilem comitem (principem Pannoniae) docet de eis, qui (873 Mai); Iohannes VIII. papa Montemerum ducem (Sclaviniae) ad pastoralem curam episcopi (873 Mai); Johannes VIII. papa Gozilem comitem (principem Pannoniae) monet, ut viros duos (873 Mai); Iohannes VIII. papa Adalwino archiepiscopo (Salisburgensi) praecipit, ut Methodium (873 Mai); Iohannes VIII. papa Paulo episcopo (Anconitano) commonitorium de legatione in Germaniam et Pannoniam suscipienda mittit. (873 Mai); Johannes VIII. papa Hermericum episcopum (Pataviensem) ob iniurias Methodio (archiepiscopo Pannoniae) illatas a ministerio sequestrat, donec Romam audiendus occurrerit. (873 Mai); Iohannes VIII. papa Annonem episcopum (Frisingensem) ob iniurias Methodio Panno- (873 ante Sept); Iohannes VIII. papa Annoni episcopo Frisingensi mandat, ut redditus praesentis et praeteritae indictionis (e patrimoniis S. R. E) mense Septembri futurae indictionis Romam deferat aut transmittat simulque etiam organum in usum apostolicae sedis. (873 ante Sept); MGH, Epistole, VII, 278–288. GRIVEC, 1953, 161.

Stvaranja više crkvene organizacije

još jedan slavenski vojvoda.804 Nažalost, kako je već to prije rečeno nije poznato kojim dijelom je vladao, ali je to vrlo vjerojatno onaj dio Panonije kojim je ranije upravljao vojvoda Ratimir. Dakle, Mutimir je vladao onim područjem koji je bio vezan uz onaj krug kojem je papa tada odašiljao pisma, a pisma se tiču Panonske (Metodove) dijeceze ili su posredno vezana uz osnivanje bugarske crkvene provincije.805 To je područje u ranije doba, barem do 827., bilo pod Akvilejom. Nakon novih objeda, Metod se ponovno išao opravdati u Rim. S njim je u Rim putovao passauski svećenik Wichinga, vrlo vjerojatno zbog toga jer je postojala mogućnost da se na velikomoravskom području osnuje biskupija, a možda i metropolija za moravske Slavene. Nije isključeno da je upravo Wichinga trebao postati nadbiskup nove metropolije i to bi trebalo biti određeno kompromisno rješenje, a vjerojatno se pomišljalo i na to da se području nove metropolije pripoje teritoriji koji su se nalazili sjeverno i istočno od franačke Panonije. U Rimu je papa Ivan VIII. 880. posvetio za nadbiskupa Metoda, a Wichingu kao pomoćnog biskupa sa sjedištem u Nitri. Metoda je postavljen za nadbiskupa salzburškog misijskog područja, ponajprije za Veliku Moravsku, a ne, kako se ponekad navodi, ponajprije za Panoniju jer se u naslovu spominje Panonska dijeceza ili se čak pokušava jurisdikcija njegove nadbiskupije protegnuti i južno od Panonije. Područje Metodove nadbiskupije teorijski je trebalo obuhvatiti dijelove salzburške Panonije i područja koja su bila pod franačkom nominalnom vlašću, kao što su bili Velika Moravska i slavenska kneževstva u Češkoj, ali je vjerojatno osnovana s tendencijom da se proširi i na druge, do tada nekrštene zemlje, koje su bile dio Bugarske sjeverno od Save i Dunava, ili na područja koja su nastanjivali slobodni Avari i Slaveni. Njezino se jurisdikcijsko područje očito trebalo preklapati s područjem koje je do tada bilo dodijeljeno salzburškoj metropoliji, također i na području Passauske biskupije. Nije isključeno da se biskupija planirala protegnuti i na Sirmijsku Panoniju koja je tada, iako dio Bugarske, vjerojatno i dalje bila dio akvilejskog misijskog područja u Panoniji. Nije isključeno da se pomišljalo i dijelove Bugarske uklopiti u tu nadbiskupiju, što je bilo gotovo istodobno s nastojanjima za osnivanjem nove metropolije i postavljanjem Metoda na nadbiskupsku stolicu, a bilo je osujećeno (ili to nikad nije ni bilo planirano?) uspostavom bugarske arhiepiskopije pod

804



805

RAČKI, 1877, 367–368; Iohannes VIII. papa Domagoi, MGH, Epistole, VII, 278. Spominje se dux Domagoj kojeg papa moli da propusti njegova poslanika do Bugara. Granica između Hrvatske i Bugarske, odnosno zemlje koja je u savezu s Bugarima, je oko rijeke Ukrine. Da je Mutimir koji samostalno (?) vlada u Panoniji, prethodnik Braslavov, a suvremenik Domagojev u Primorju (Dalmaciji) predmnijevaju i Mirjana Matijević Sokoli i Vladimir Sokol (MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 17).

U vezi s djelovanjem Konstantina i Metoda spominje se više papinih pisma koja su odašiljali papa Hadrijan II. vojvodama Rastislavu, Svatopluku i Kocelju - 8. glava Žitja Metodova), papa Ivan VIII. vojvodi Svatopluku 879. i 880; nadbiskupu Metodu 879. i 881., kao i osam fragmenata pisama koji su bili vezani uz ustanovljavanje nove dijeceze: Kralju Ludoviku i njegovu sinu Karlmanu, vojvodi Mutimiru, biskupima Adalwinu (salzburškom), Paulu (ankonskom), Hermanriku (passuskom) i Annonu (freisinškom), kao i naposljetku papa Stjepan V. vojvodi Svatopluku 885. i legatima moravskih Slavena. O tome isto: DAMJANOVIĆ, 2004.

301

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

bizantskim crkvenim vrhovništvom, za kralja Mihajla Borisa (852. – 889.).806 Uspostava bugarske crkvene organizacije velik je uspjeh Carigrada, ali i Rima.807

Sl. 126: Gornji Kijevci – lokalitet Manastirište pod planinom Kozarom kod Bosanske Gradiške. Kameni ulomak s glagoljicom - na kamenu je uparano muško ime Raděn (Radin) u dativu (prema: FUČIĆ, 1982, 212 (209), sl. 344 / glagoljica 12. st.).

806



807

302

ŠIŠIĆ, 1925, 334; FERJANČIĆ, 1969, 48–49; ANDRIĆ, 2008, 117; Iohannes VIII. papa Michaelem regem Bulgarorum a perfidia Grecorum, qui eius regionem a Romanae ecclesiae oboedientia avellere conantur, dehortatur (872 Dec. – 873 Mai) MGH, Epistole, VII, 277; Iohannes VIII. papa Michaelem regem Bulgarorum monet, ne episcopos a Graecis in Bulgariam missos recipiat MGH, Epistole, VII, 294. U papinim pismima bugarskom kralju nikad se ne spominju Panonija, ni Metod. U znanosti prevladava misao da je uspostava bugarske crkve poraz papine politike u Bugarskoj i veliki uspjeh Bizanta. Ali to nikako nema smisla pogotovo kad se vidi da u isto vrijeme grčki misionari i bizantski podanik Metod, postavljen za biskupa i nadbiskupa, s velikom papinom pomoći dolazi na čelo velikomoravske crkve. Upravo će bugarska crkvena provincija, nešto kasnije, pojačana misionarima - izbjeglicama s tog teritorija dobiti onu organizaciju kakva je vrlo vjerojatno bila namijenjena i Velikoj Moravskoj. Ako nigdje onda se na primjeru Velike Moravske i pokušaja njezina crkvenog organiziranja vide suglasje i iste težnje Rima i Carigrada. Uspjeh su polučili jedni i drugi jer su Bugari pokršteni i na njihovu se teritoriju mogla uspostaviti crkvena organizacija. Ako je itko bio protiv zajedničke carigradsko-rimske misije, onda su to bili franački prelati na Salzburškom misijskom području kad su namjerno opstruirali ustanovljenje nove panonske i moravske crkvene provincije, a o njihovoj vjernosti Rimu najčešće nema spora. Isti se navodni sukob potencira i u Dalmaciji, ali i tu se čini da najveći problem predstavlja u konačnici franačka Akvileja, a ne Carigrad ili Rim.

Stvaranja više crkvene organizacije

O djelovanju bizantske misije u Panoniji osim povijesnih izvora nema nikakvih nalaza, ali ni dokazane tradicije, ali to je možda posljedica slabe ili nikakve istraženosti pojedinih dijelova zemlje gdje bi se oni mogli teorijski očekivati, a to je prostor južno od rijeke Save. U Žitju Metodovu i kasnijoj zapisanoj predaji spominje se da je bizantski činovnik otkupio misionare od židovskih trgovaca u bizantskoj Veneciji. Velik dio otišao je na bizantski teritorij ili na područje koje je postalo bizantsko misionarsko područje kao što je Bugarska, a dio je prešao u Hrvatsku, tada već posve neovisnu o Franačkoj, koja je vjerojatno također tražila svoj novi put. Kako se bizantska misija, nakon protjerivanja njezinih nositelja, svećenika i misionara, uputila u Hrvatsku, o čemu najranije svjedoče zaključci sa splitskog koncila 925., nije isključeno da su iz hrvatskog kneževstva prešli među panonske Slavene ili da su s hrvatskim kolonistima ulazili u Panoniju i u granične oblasti uz rijeke Koranu, Unu i Vrbas. Nalaz glagoljskog natpisa na odlomljenom, nepravilnom bloku građevnog kamena komu se na lijevom boku još vide ostaci žbuke u Gornjim Kijevcima na lokalitetu Manastirište (Namastir) ispod planine Kozare kod Bosanske Gradiške (nekada u Zagrebačkoj, a danas u Banjalučkoj biskupiji), koji Branko Fučić datira u 12. st., znak je da se gotovo do rijeke Save služilo glagoljicom sve do u kasni srednji vijek.808 Na spomeniku se nalazi uparano ime Raděnu (Radinu). Iako iz relativno kasnog vremena, može nam govoriti u prilog određenoj ćirilometodskoj tradiciji.809 Nije isključeno, kako je rečeno, da je riječ i o pomicanju utjecaja iz hrvatskog primorja zajedno s hrvatskim kolonistima iz Dalmacije i Hrvatskog kneževstva koji se dolinom rijeke Vrbas spuštaju prema Panoniji. U tom dijelu Donje Panonije kristijanizacija je dovršena do kraja 9. st. u njoj inače nema tragova bizantske misije i glagoljaštva. Određenu posebnost toga područja u okviru Zagrebačke biskupije pokazuje nešto drugačija organizacija unutar arhiđakonata. Donekle, ali nažalost poprilično kasniju situaciju, odražava podjela dubičkog arhiđakonata na dva distrikta. Takva situacija nije zabilježena u drugim dijelovima Zagrebačke biskupije, pa je možda to relikt nekog drugog i drugačijeg organiziranja toga dijela biskupije u rano doba.810 Nije isključeno da su u južnim dijelovima Zagrebačke biskupije, okrenutim prema Krbavskoj i Kninskoj biskupiji, djelovali glagoljaši, no nema dokaza.811 Kameni spomenik iz Gornjih Kijevaca, datiran u 12. st., jedan je od

808



809



810



811

STOŠIĆ, 1994, 103; FUČIĆ, 1982, 212 (209), sl. 344. Još jedan glagoljski natpis koji je sadržavao nekoliko slova nađen je u susjednom mjestu Dragelji kod Bosanske Gradište, ali njemu se zameo trag u Arheološkom muzeju u Zagrebu vidi: FUČIĆ, 1982, 130 (104). U novije doba vršena su arheološka istraživanja te je uz crkvu je nađen još jedan glagoljički natpis. Glagoljaštvo će na sjevernom rubnom području svojeg prostiranja biti puno bolje dokumentirano u Bihaćkoj krajini u kasnom srednjem vijeku. FUČIĆ, 1982, 1–6. FUČIĆ, 1982, 212 (209), sl. 344.

BUTURAC, 1944; BUTURAC, 1984, 43–107. KATIČIĆ, 2007, 597.

303

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

najstarijih spomenika s natpisom u Zagrebačkoj biskupiji. Glagoljalo se i u drugim dijelovima Panonije o tome svjedoči glagoljski grafit na ulomku fine keramičke posude s više uparanih glagoljičkih slova pronađen je prigodom arheoloških istraživanja u Zalaváru – Várszigetu.812

Sl. 127: Zagrebačka biskupija prema približnim granicama iz 14. st. s naznačenim područjem kasnoantičkih biskupija čiji je teritorij obuhvaćala i ucrtanim poznatim starokršćanskim crkvama.



812

304

Godine 2009. je južno od crkve sv. Hadrijana u rovu koji Pribinovo i Koceljevo sjedište (munimen) odjeljuje od ostalog dijela otoka u sloju koji nesumnjivo pripada 9. st. nađen ulomak keramičke posude (boce) s urezanim slovima glagoljičke azbuke: o (onъ) i ī (iže) s lijeve strane križa te dio još jednog slova desno od križa (f (fertъ), ǔ, ü (jerъ) ili y (jery)). Nešto ranije 2005. također je nađen fragment slične boce s urezanim slovom glagoljičke azbuke: i (tvrьdo) (SZŐKE, 2010a, 49–50, sl. 21).

Stvaranja više crkvene organizacije

b) Prvi pokušaji stvaranja više crkvene organizacije u Panoniji U drugoj polovini 9. st., u osobi biskupa Teodozija, prvotno samo ninskog biskupa, bile su spojene dvije biskupije iz dva različita politička entiteta, hrvatskog i bizantskog. Ono što u tome času te biskupije povezuje jest, između ostalog, a čini se vrlo važnim, to da posvećenje primaju od akvilejskog patrijarha koji je svojim postupcima očito poticao obnavljanje salonitanske metropolije, ali i s Akvilejom kao patrijaršijom kojoj bi metropola bila podređena. Na više se mjesta i u različitim izvorima mogu naći podaci da su na novozauzetim područjima postavljani biskupi, odnosno pomoćni biskupi (korepiskopi), koji su trebali upravljati zajednicama izvan grada, ali koji su ostali u određenoj ovisnosti o matičnom biskupu s naslovom za Slavene (Karantanija), za Moravljane ili hrvatski biskup, a izuzetak su bili biskupi s definiranim sjedištem (Nin, Nitra ili opisno na Andronikovu stolicu). Većina podataka potječe iz druge polovine 9. st. kad je nesumnjivo proces kristijanizacije već uvelike napredovao. Salzburška nadbiskupija, pod čiju su jurisdikciju potpadale biskupije Passau, Freising, Regensburg i druge sufraganske biskupije, za potrebe svojih misija u Panoniji imala je povremeno u Zalaváru pomoćnog biskupa u pokrajini (korepiskopa). Bila je to već sasvim ustaljena i prokušana praksa koju je Salzburška nadbiskupija provodila u Karantaniji za koju je imenovala posebne biskupe za Slavene.813 Godine 870. će na stolicu sv. Andronika, jednog od sedamdeset apostola, biti postavljen biskup Metod. Stolica sv. Andronika vjerojatno je nominalno i naslovno Sirmij, a metropolija Metoda kao nadbiskupa trebala je obuhvaćati Gornju Panoniju (Koceljevo vojvodstvo), cijelu Veliku Moravsku, kojoj pripada i Nitranska biskupija u kojoj je kao sufraganski biskup 880. postavljen Wichinga, kao i možda još poneki drugi teritorij/kraj. U drugoj polovini 9. st. u srednjoj Europi ustanovljene su tri nove metropolije: na salzburškom misijskom

813

Ustanova pokrajinskog episkopata potječe iz kršćanstva grčkoga istoka, čija je tradicija preuzeta na zapadu (WOLFRAM, 1991, 180). U Karantaniji je djelovao pokrajinski biskup Modest čije je središte misijske djelatnosti bila Gospa sveta na Gosposvetskom polju nedaleko od Krnskoga grada u središtu Karantanskog kneževstva. On nije bio gosposvetski biskup, već biskup za Karantaniju. 798./799. nadbiskup Arno preoblikovao je salzburšku misijsku organizaciju slavenske pokrajine, u kojoj je Karantanija i dalje zauzimala prvo mjesto. 799. posvećen je pokrajinski biskup Teoderih, odnosno Teodorik koji je dobio vlast da propovijeda, gradi i posvećuje crkve, da redi svećenike, a nakon njega Oton pa Osbald (Osvald), spomenut kao episcopus Sclavorum, koji se pismima samostalno obraćao papi (kao i ninski biskup). Između 874. i 879., kad je nadbiskup Metod gubio pozicije u Panoniji, sve do vremena kad ju je morao napustiti, nadbiskup Theotmar je vjerojatno u osobi Salomona obnovio karantanski pokrajinski episkopat. Njega su naslijedili Engilfried, Alarich, Dietrich i Gotabert. Prema H. Dopschu karantanski korepiskopi brinuli su se i za crkvenu pokrajinu u Panoniji (DOPSCH, 2002, 270). U Panoniji Conversio navodi imena samo četiri svećenika iako ih je u njoj, nesumnjivo, boravio vrlo velik broj. Tako se spominju svećenik i učitelj (praeclarus doctor) Dominicus, svećenik Swarnagal, svećenici Altfried i Rihpald koji su došli iz samostana sv. Petra u Salzburgu (DOPSCH, 2002, 271).

305

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

području moravska (i panonska) crkvena provincija, čime je obnovljena stara sirmijska metropolija, na akvilejskom području obnovljena je salonitanska metropolija, a na području Bugarske treća crkvena provincija koja je došla pod Carigradsku patrijaršiju. Moravska (velikomoravska i panonska) metropolija osnovana je na području salzburške metropolije i na području njezine sufraganske Passauske biskupije kojoj je pripadala gotovo cijela Velika Moravska. To je očito bio jedan sasvim novi plan reorganizacije crkve u tom dijelu srednje Europe koji je u mnogome trebao podsjećati na podjelu iz kasne antike i nju ponovno oživotvoriti. Kao nominalno metropolijsko sjedište Panonije izabran je Sirmij, ali nije spomenut jer se nije nalazio na području nove metropolije. Osnivanje metropolija posljedica je aktivnog sudjelovanja pape u rješavanju problema crkvene organizacije u tome dijelu srednje Europe kakvu su, prema Žitju Konstantina i Metoda, predložili Konstantin i Metod. No nije isključeno da je inicijativa možda bila pokrenuta i unutar Salzburške crkve i salzburške metropolije čiji su upravitelji tada možda postali svjesni da je potrebno novi i budući misijski prostor urediti, ali bez radikalnih promjena kao što je uvođenje slavenskog bogoslužja, a nije ni isključeno da je to mogao biti zajednički projekt mjesnih crkava koje su počele priznavati realnost samostalne Velike Moravske koja je težila tome da ima svoju neovisnu crkvenu provinciju. Vrlo je neobično da se Rim upleo i mimo volje lokalnih crkvenih institucija postavio drugu osobu od one koju su planirale postaviti lokalne crkve, te nije isključeno da su u svemu tome sudjelovali bizantski činovnici na papinskom dvoru. Tada naslovni biskup Metod posvećen je za nadbiskupa i u papinim pismima iz 880. i 881. pridodan mu je naslov nadbiskupa Moravske.814 Postavljanje Metodu sufraganskog biskupa Wichinge, koji će poslije postati i biskup Passaua, očito je bio određeni kompromis kod uspostave te nove metropolije. Postavljanje Metoda, a ne Wichinge na čelo nove metropolije, kako se očekivalo u Velikoj Moravskoj jer je bio u pratnji i očito poslan s tim zadatkom u Rim, a vjerojatno i u Bavarsku, uz potvrdu i dopuštenje daljnjeg uvođenja slavenskog jezika u liturgiju, moralo je dovesti do zbunjenosti Takvo, od papa nametnuto, rješenje vrlo je brzo opstruirao sufraganski biskup Wichinga koji je, krivotvorivši papino pismo, zapravo uzvratio istom mjerom, a vjerojatno su tu novu situaciju opstruirali i drugi franački biskupi i svećenici. Neminovno je sukob sufraganskog nitratskog biskupa Wichinga s Metodom i njegovim učenicima, iza kojih je stajao papa, doveo u samom početku do neuspjeha tog projekta, koji nije imao dugoročno dobar izgled za uspjeh zbog mađarskih pustošenja koja će uskoro uslijediti i koja će u mnogome poništiti višedesetljetni trud prije svega franačkih, a onda i bizantskih misionara. Nema dokaza da su salzburška metropolija i njezin metropolit tada bili protiv osnivanja nove metropolije, no problem je očito nastupio kad metropolit nije postao passauski svećenik Wichinga, nego Konstantinov brat Metod, koji je i u Panoniji uveo slavensku liturgiju. Upravo

814

306

GRIVEC, 1985, 114.

Stvaranja više crkvene organizacije

je bavarska crkva, uvažavajući realno stanje na terenu, sudjelovala u osnivanju ugarske crkvene provincije u vrijeme vladavine prvog ugarskog kralja Stjepana I., stotinjak godina poslije. Nakon Metodove smrti 885. nadbiskupija je ostala prazna, iako je Metod pokušao imenovati svoga nasljednika, Gorazda, što nije bilo prihvaćeno. Nakon toga su svi Metodovi učenici bili protjerani iz kneževstva, ali je samu nadbiskupiju pokušao obnoviti vojvoda Mojmir II., Svatoplukov nasljednik, i stoga su 889. tri biskupa poslana iz Rima u Veliku Moravsku, jedan kao nadbiskup. Bavarski su se biskupi 900. tužili da je papa Ivan IX. poslao nadbiskupa Ivana i tri sufraganska biskupa u Veliku Moravsku. Spominju se biskupi Benedikt i Danijel. 815 Imenovani su biskupi došli u papino ime te su postavljeni na teritoriju Passauske biskupije bez znanja nadbiskupa i bez dopuštenja biskupa na čijem su se području pojavili. Ta, vrlo neobična, situacija pokazuje kakav je bio odnos pape prema Salzburškoj nadbiskupiji, ali i odnos biskupa prema tamošnjem puku. Salzburški biskupi grubo su zaobilazili činjenicu spominjući da je papa Ivan VIII. nekada poslao samo Wichingu knezu Svatopluku, ali ne i Metoda. Očito Metoda, koji je također bio postavljen za biskupa ne samo na passauskom području nego na cijelom teritoriju nad kojim je velikomoravski knez vladao, nikada nisu prihvatili. Njegovo ime nastojali su posve izbrisati iz memorije. Biskupi su, nadalje, pisali da je cijelo Carstvo žalovalo što se uništilo crkveno jedinstvo i što se jedna biskupija razdijelila na pet dijelova. Nije poznato kako je završio taj plan jer je Velika Moravska ubrzo propala. No vrlo grub nastup salzburškog svećenstva možda dobro pokazuje kakvi su bili odnosi klera prema puku u to doba u Panoniji i Velikoj Moravskoj. Ne čudi, stoga, što se u narednim desetljećima situacija u tom dijelu svijeta stubokom promijenila. S akvilejskog misijskog područja podataka je puno manje, o sjeveru do novijeg doba gotovo ništa ne znamo, ali ipak se u vrijeme vladavine vojvode Branimira spominju ninska biskupija i njezin biskup Teodozije.816 Grad Nin bio je u 9. st. važno crkveno središte franačke provincije Dalmacije i Liburnije. U njemu je stolovao biskup u drugoj polovini 9. st., ali nije jasno kad je biskupija osnovana, odnosno od kada se imenuje biskup za tu negdašnju franačku provinciju.817 Iz pisma pape Ivana VIII. upućenog biskupu Teodoziju saznajemo da se od njega traži da samo od pape traži biskupsko posvećenje, kao što se traži

815



816



817

KOS, 1906, 243–244, br. 324.

PEROJEVIĆ, 1922; PEROJEVIĆ, 1939; STRIKA, 2007, 59–150.

U znanosti prevladava mišljenje da je Ninska biskupija osnovana u vrijeme pontifikata Nikole I. nakon što je dalmatinsko svećenstvo pristalo uz Focija, a Domagoj postao knezom (864. – 867.)(BUDAK, 1996, 132–133). U Ninu je stolovao arhiprezbiter podložan zadarskom biskupu te otpada mogućnost da su crkvenu organizaciju postavili tek Franci (BUDAK, 1996, 132), Ninsko je svećenstvo samoinicijativno odlučilo osnovati biskupiju (što je razvidno iz papina pisma), a o ulozi hrvatskog vladara možemo samo nagađati (BUDAK, 1996, 133). O tome problemu i: STRIKA, 2007, 59–150, posebno 90– 98 s pregledom izvora i različitih mišljenja. Spominju se biskupi Teodozije (879. – 890.), Aldefreda (890. – 900.) i Grgur (900. – 925.), poslije u historiografiji prozvan Ninski.

307

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

i od biskupa u gradovima bizantske Dalmacije.818 Bez obzira na papina pisma i nagovore oni će svoju novu službu primiti od akvilejskog patrijarha Walperta.819 Ninski biskup Teodozije tada je postao biskup bizantskoga grada Splita, što znači da je u isto vrijeme držao Ninsku biskupiju, ali i Splitsku koja, sužena samo na bizantski teritorij, nije bila dio Akvilejske patrijaršije nego je, vjerojatno, bila pod Rimom. On, nadalje, sudjeluje u obnovi (ili pokušaju obnove) salonitanske metropolije, za koju se u pismu spominje da je obnovljena, ali od pape traži palij, što je znak metropolitanske časti.820 Ninski biskup Teodozije uzdigao se uz podršku Akvilejske patrijaršije i obnovio salonitansku metropoliju na njezinu starom teritoriju koji se otprilike poklapao s negdašnjom Forojulijskom markgrofovijom, odnosno njegova se metropolija protezala vjerojatno sve do rijeka Drave i Dunava na sjeveru,821 ali i dijelova Bizantskog Carstva.822 U konačnici, tražeći palij od pape, biskup Teodozije tražio je priznanje svoje salonitanske metropolije koja je u staro doba bila pod jurisdikcijom rimskog biskupa, a u vrijeme cara Bazilija (867. – 886.) pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.823 Kao da je bila riječ o određenom kompromisu između bizantskih dalmatinskih gradova i biskupija na njihovom teritoriju koje su bile podređene Carigradu i Hrvatske, koja je bila dio Akvilejske patrijaršije, jer je na njezino čelo došao hrvatski, ninski biskup, akvilejski, a ne rimski sufragan,824 a obnavljala se salonitanska metropolija te se tražio palij, odnosno priznanje od Rima. Ne znamo je li ta metropolija stvarno zaživjela na cijelom prostoru koji bi se mogao

MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 37–40.



Obale rijeke Dunava spominju se u Trpimirovoj darovnici kao sjeverne granice metropolije (BUDAK, 1996, 130–131, i bilješka 46). Mirjana Matijević Sokol smatra da se metropolijske granice poklapaju s granicama hrvatske države i da se slični opisi granica podudaraju s opisima Europe engleskog kralja Alfreda koji su nastali oko 885. (MATIJEVIĆ SOKOL, 2004, 22–23, bilješka 9). U Trpimirovo vrijeme je Hrvatsku posjetio Sas Gottschalk, koji je prije toga 846. boravio kod Eberharda, forojulijskog grofa. Naime, kada je morao napustiti Italiju uputio se u Dalmaciju, a nakon toga otišao je u Panoniju i Noreju (Norik), a onda je došao u Njemačku. Godine 848. je na nekoj sinodi pred Ludovikom Njemačkim službeno optužen da širi krivovjeran nauk i osuđen zbog toga. Između 846. i 848. zadržao se u Dalmaciji, a nakon toga u Panoniji i Noriku (sve prema: KATIČIĆ, 2007, 340–341). Nažalost nije poznato kod koga je boravio u Panoniji.

818



819



820 821



822



823



824

308

MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 37–40.

CD I, 21–22; MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999, 56–57; STRIKA, 2007, 102.

Nada Klaić jasno naznačuje da Toma Arhiđakon dobro poznaje koncilske spise, a ne spominje recimo splitske koncile održane 925. i 928. (KLAIĆ, 1971, 220–227). Isto tako simptomatično je što u cijeloj kronici, posvećenoj prošlosti Splitske (Salonitanske) crkve, nigdje nije spomenut najvažniji datum u njezinoj povijesti: osnutak metropolije, valjda da se uvjeri čitaoca u neprekinuti kontinuitet salonitanske metropolije (KLAIĆ, 1971, 220–227; BASIĆ, 2014, 146–148). Toma Arhiđakon je namjerno prešutio njegovo ime ili uopće njegov rad da ne bi javno morao priznati kako je obnovitelj salonitanske crkve jedan hrvatski biskup (KLAIĆ, 1971, 232). BASIĆ, 2014, 151.

Postoji mišljenje da je ninski biskup izravno bio podređen Rimu (BUDAK, 1996, 133).

Stvaranja više crkvene organizacije

poklapati s negdašnjim akvilejskim misijskim područjem do rijeka Drave i Dunava na sjeveru.825 Nema sumnje da je dolazak biskupa Teodozija vezan uz politički preokret koji je poduzeo vojvoda Branimir (879. – 892.) svrgnuvši Zdeslava (878. – 879.) koji je došao na vlast bizantskom pomoći.826 Hrvatsko vojvodstvo više nije dio Franačke, ali nije ni pod Bizantom. Iz povijesnih izvora ne znamo je li na području Akvilejske patrijaršije osnovana još koja druga biskupija, osim Nina, odnosno je li djelovao koji drugi biskupski namjesnik, opat ili pomoćni biskup (korepiskop) zadužen za određenu pokrajinu i ljude u njoj. U konačnici pokušaj ponovne obnove salonitanske (splitske) metropolije trebamo gledati u kontekstu drugih onodobnih pokušaja obnova metropolija, tj. obnove Sirmijske (Moravske) metropolije i metropolije za Bugare. S time da je očito bilo više pokušaja obnove salonitanske metropolije, a potkraj 9. st. napokon je učinjen iskorak izvan uskih okvira bizantskih gradova. Za to ne postoje podaci, ali postoje određene indicije da tu treba tražiti, osim biskupa za Dalmaciju i Liburniju, još jednog namjesnika koji je bio zadužen za Donju Panoniju u kojoj su se nesumnjivo nalazili akvilejski i gradeški, a možda i misionari, svećenici i službenici iz drugih sjevernotalijanskih (istarskih) i dalmatinskih biskupija. Vjerujem, jer se to ne može na sadašnjem stupnju istraživanja dokazati, da je nesumnjivo djelovao neki biskup na čijem će se teritoriju poslije razviti Zagrebačka biskupija. Taj je biskup mogao stolovati u samom Sisku, Pokuplju ili u Zagrebu, a područje o kojem je brinuo moglo se zvati i Zagorjem.827 Nije isključeno da je upravo zbog razvijene crkvene infrastrukture u Zagorju, o kojoj danas svjedoči samo nalazište Lobor, biskupija mogla biti nazvana Zagorskom, kako će, istina puno kasnije, na početku 12. st., najprije biti nazvana biskupija i njezin biskup na tom prostoru. To je sve samo

825



826



827

Pregled mišljenja o osnivanju splitske nadbiskupije i metropolije vidi kod: KLAIĆ, 1971, 209–247; BASIĆ, 2014, 133–163. N. Klaić je također datirala osnivanje metropolije u doba biskupa Teodozija oko 880. Smatrala je da ta zajednička inicijativa kneza Branimira i biskupa Teodozija završava smrću potonjeg (KLAIĆ, 1971, 232; BASIĆ, 2014, 149). Mirja Jarak (JARAK, 2003, 543) smatra da je pitanje o vremenu utemeljenja splitske metropolije u našoj literaturi zadovoljavajuće riješeno, zahvaljujući izvorima koji jasno govore o tome da je splitska crkva postala metropolijom u prvoj pol. 10. st., za vrijeme pape Ivana X. i splitskog nadbiskupa Ivana (RAČKI, 1877, 190–197; CD I, 1967, 30–39). M. Jarak (JARAK, 2003, 547) također napominje da je Toma Arhiđakon spomenuo kako je nekada ninski biskup Grgur svojatao za sebe metropolitansko pravo i time: nanio mnoge neprilike splitskom nadbiskupu Ivanu uskraćujući mu dužnu poslušnost i sebi protupropisno metropolsko pravo svojatajući. M. Matijević Sokol iznijela je mišljenje da su papa Hadrijan i franački kralj Karlo Veliki pokušali uspostaviti crkvenu organizaciju u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji potkraj 8. st., tj. obnoviti salonitansku metropoliju pred konačan sukob Franaka i Avara (MATIJEVIĆ SOKOL, 2014, 78–79). STRIKA, 2007, 100.

Velik broj arhiđakonata Zagrebačke biskupije, prema popisu iz 1334., ali i srednjovjekovnih županija ili regija naziva se: Gora, Gorica, Podgorje, Prigorje i napokon Zagorje kao najsjeverozapadnija od svih regija, što očito nije slučajno (BUTURAC, 1944, passim; BUTURAC, 1984, 43–107).

309

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

pretpostavka utemeljena na sličnim procesima u susjedstvu gdje je i salzburška (za Karantaniju, za Slavene, za Veliku Moravsku, nitranski biskup) i akvilejska metropolija (ninski biskup – hrvatski biskup) dobila područnog pomoćnog biskupa. Sve što se zbiva u tom području događa se u okvirima podjela s početka 9. st. i u okviru franačke crkvene organizacije. Projekt osnivanja splitske, odnosno salonitanske metropolije očito je uspio, a za razliku od prvog nije bio, kako se to može iščitati iz dostupnih papinih pisama, čin papine volje koji se umiješao u osnivanje nove metropolije, već unutrašnji čin vezan uz franački teritorij i bizantske dalmatinske biskupije, koje su se u crkvenom smislu tome programu pridružile jer su očito smatrale da će to biti korisno i za njih. Reforma na akvilejskom području ipak nije u cijelosti uspjela, što u konačnici nije dovelo do ukidanja pomoćnih pokrajinskih biskupa (korepiskopa), koji su bili relikt iz vremena izravnih utjecaja Akvileje na misijski prostor, ali je dovelo do inzistiranja na rezidencijalnim biskupima koji su imali tradiciju sjedišta biskupa iz antičkih vremena. Nesumnjivo se zadržao hrvatski biskup koji je počeo rezidirati u Kninu, ali je nesumnjivo ostao i zagorski ili pokupski biskup koji je trebao rezidirati u Sisku. Ni jedno mjesto u Donjoj Panoniji nije ispunjavalo uvijete propisane kanonskim pravom, stoga je biskup mogao, poput njemačkih biskupa na saskom području, svoje središte smjestiti u kakav oppidum ili civitas.828 Lobor je, nesumnjivo, imao takav rang u onodobnom društvu, pa je ispunjavao sve preduvjete za to, a mogli su to biti i Zagreb ili Sisak koji je jedini imao antičku tradiciju biskupskog središta. Lobor je, također, bio važno središte negdašnje Petovionske (Petovijske) biskupije te je stoga i sam imao određene pretpostavke za to mjesto. O Zagrebu ništa ne znamo jer u njemu nikad nisu vođena neka ozbiljnija arheološka istraživanja oko katedralnog kompleksa. Crkva u Loboru je od 9. do 11. st. najmanje tri puta mijenjala svoj unutrašnji namještaj. Ona početkom 12. st. gubi svoje crkveno značenje i nestaje iz pamćenja Katoličke crkve da je tu postojalo neko važnije crkveno središte. Isto je tako očito da su i druga središta i mogući benediktinski samostani bez jakog uporišta u domaćim vladarima, knezovima i kraljevima sve više gubili na značenju da bi napokon propali ili bili podvrgnuti pod ugarsku provinciju. To bi sve govorilo o nekim radikalnim promjenama u 12. st. Jačanje biskupija u odnosu na ranija misijska središta i benediktinske samostane je trend koji je zahvatio cijelu Europu.

828

310

Možda je ponajbolji primjer burg - oppidum i biskupsko središte iz karolinškog doba Büraburg bei Fritzlar u Hessenu. U okviru franačke misijske politike istočno od rijeke Rajne u Hessenu i Tiringiji, Bonifacije († 755.) je počeo ustanovljavati nove biskupije 742. U dekretu pape Zaharija to izgleda ovako: …et illa tria oppida sive urbes,… Unam esse sedem episcopatus in castello, quod dicitur Uuirzaburg, et alterem in oppido, quod nominatur Buraburg; tertiam in loco qui dicitur Erphesfurt, qui fuit iam olim urbs paganorum rusticorum…(WAND, 1974, 48–49) Osnivanje biskupija izvan gradova bilo je protivno can. 9. Koncila u Serdici 343., a tu se biskupija Würzburg osniva u kastelu (casttelum), biskupija Büraburg u jednom utvrđenju (oppidum), a treća biskupija na položaju (vjerojatno na mjestu uz neku utvrdu, ako je suditi prema nazivu mjesta) Erfurt (locus). Buraburg je podignut na dominantnoj koti (360 m nad. morem), a unutar većeg utvrđenja (8 ha), čiji su zidovi utvrđeni zbog saske opasnosti, nalazi se jednobrodna crkva sv. Brigide (Brigite) dimenzija 11 x 7 m, s pravokutnim svetištem (WAND, 1974, 119–126).

Stvaranja više crkvene organizacije

Sl.128: Biskupije u Dalmaciji i Panoniji – biskupije na području Salonitanske metropolije (Bizantski teritorij) i biskupije na području Akvilejske patrijaršije koje će postati dio Salonitanske metropolije.

Procesi osnivanja novih metropolija ili proširivanja njihova područja osmišljeni su u crkvenim središtima, vjerojatno u Rimu, ali nije isključeno ni u Akvileji ili Salzburgu, kao što je vjerojatno u svemu sudjelovao i Carigrad kao posljedica procesa u misijskim prostorima koji ne samo da su kristijanizirani već su postali dovoljno sposobni da krenu u reforme i da im se da vlastita crkvena organizacija. To su procesi koji su se nekoliko desetljeća ili stoljeća prije odvijali i na području Alamanije, Bavarske i Saske. Naoko ta tri procesa, osnivanje Metodove nadbiskupije, obnova salonitanske metropolije i osnivanje bugarske crkvene provincije, nemaju poveznicu, no vrlo je neobično da se u drugoj polovini 9. st. uopće pomišlja na tako „drske“ i zahtjevne projekte kao što je nesumnjivo „osnivanje“, zapravo točnije rečeno ponovno formiranje ugašenih metropolija i to dvije najvažnije u ovom dijelu Europe, sirmijske za Panoniju i salonitanske za Dalmaciju, a možda i metropolije za Meziju i Traciju. Ne možemo ne pomisliti da je upravo tada sazrelo vrijeme da se pomišlja na to, ali i da se krene u realizaciju potpune crkvene reorganizacije, prema starim tradicijama srednje i južne Europe. Na akvilejskom području nisu se čekale smjernice iz Rima, nego je dovoljno moćna i prema misijama orijentirana

311

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Akvilejska patrijaršija sama odlučila napraviti reforme u kojima je zaista i uspjela, o čemu zasigurno svjedoče i nekoliko desetljeća kasniji splitski crkveni koncili. Kad Toma Arhiđakon podosta kasnije piše o tome da se salonitanska metropolija prostirala do Drave i Dunava, onda on, pozivajući se na stanje u vrijeme osnivanja metropolije, iznosi pravu istinu. Naravno, pitanje je je li to bilo moguće provesti u djelo, ili bolje je li to uvijek bilo tako kroz cijelo 9., 10. i 11. st. i koliko je to bilo moguće u vremenu u kojem je pisao. O djelovanju akvilejske misije u Panoniji, ili bolje rečeno u većem dijelu Panonije, općenito znamo vrlo malo. Tamo gdje se održala vlast svetorimsko-njemačkih careva održala se i akvilejska patrijaršija, a to je veliki dio današnje Slovenije, na području otpalom od Carstva ona se nije održala. Zanimljivo je i to kako se povraćaju ili zauzimaju pogranični dijelovi od Carstva otpale Panonije uz rijeke Krku i Kupu, tako se vraća akvilejska jurisdikcija, tako recimo u Beloj Krajini gdje se dugo vremena vodio spor sa Zagrebačkom biskupijom.

Sl. 129: Zemljovid donjeg Povrbasja. Na zemljovidu na kojem su ucrtane u izvorima spomenute antička mjesta, putne postaje i prometnice te vjerojatni položaji srednjovjekovnih župa Zagrebačke biskupije prema popisu iz 1334. ucrtani su ranosrednjovjekovni lokaliteti 1-6. Punom crtom označen je krajnji južni doseg pojave grobalja koji pokazuju slične karakteristike kao i druga istovremena groblja (10. – 11. st.) u Karpatskoj kotlini (BB). Iscrtanom linijom označen je krajnja sjeverna pojava groblja i nalaza kakvi se pojavljuju u jadranskom priobalju i unutrašnjosti (lokaliteti vezani uz Hrvate i Hrvatsku) (H). Kao podloga uzet je zemljovid Darka Periše objavljen 2005. (Darko Periša, Pejo Ćošković, Susret sa zagubljenom poviješću, Područje Bosanske Gradiške u razvijenom srednjem vijeku, PrilInstitArheolZagreb 22, Zagreb, 2005, karta 1).

312

E. Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva a) Sisačka i Zagrebačka biskupija Je li na akvilejskom misijskom području, odnosno pretežno na dijelu negdašnje rimske provincije Panonije Savije, sa sjedištem u Sisku, ustanovljena biskupija tijekom 9. ili u 10. st. i je li Zagrebačka biskupija njezin neposredni nasljednik, problematika je o kojoj je pisano mnogo pa danas postoje vrlo različita i ponekad vrlo suprotstavljena gledišta.829 Toma Arhiđakon je u Povijesti salonitanskih i splitskih prvosvećenika spomenuo obnovu crkvene organizacije i u Panoniji. Panonija bi bila pod salonitanskom jurisdikcijom, a u tom dijelu posebno je izdvojio biskupa Siscije.830 Danas se s velikom sigurnošću može tvrditi da je Zagrebačka biskupija osnovana na temelju neke starije strukture. Sisačka biskupija, koja bi mogla biti osnovana u vrijeme ponovne obnove splitske (salonitanske) metropolije, kad se spominje na koncilu, možda je njezina prethodnica, ali to je sve vrlo nesigurno jer ona nije kao takva profunkcionirala osim možda na papiru.831 Nije jasno je li crkvena organizacija u Donjoj Panoniji prerasla iz jedne akvilejske misijske crkvene pokrajine u uređenu biskupiju. Bez obzira na nastojanja i rijetke, istina puno kasnije povijesne izvore koji bi svjedočili u prilog tomu da je biskupija bila uređena i podijeljena na arhiđakonate i župe. Na prvom mjestu u oba popisa župa Zagrebačke biskupije, u onom iz 1334. i 1501. nalaze se Sisak i Gorski arhiđakonat.832 Tradicija da je Sisak bio sjedište biskupije sačuvana je u rijetkim kartularima, misalima i kalendarima zagrebačke crkve. Toponimi u zaleđu Siska možda svjedoče da je na neki način očuvano štovanje kulta sv. Kvirina, sisačkog biskupa mučenika u tim krajevima, ali inače nepoznata u drugim dijelovima biskupije.833 Komparativnom analizom

829



830



831



832



833

ŠIŠIĆ, 1914, 361–363; ŠANJEK, 1993; STOŠIĆ, 1994, 103–104; ŠANJEK, 1994; KOLARIĆ – ŠANJEK, 1995, IX–XXI; MARGETIĆ, 1995a, 97–101; GYÖRFFY, 1995, 103–106; RAUKAR, 1995, 81–95; MARGETIĆ, 2000, 253–264.

KLAIĆ, 1976, 106–107; HS, 2006, 58–59. U HSM u poglavlju Cathalogus archiepiscoporum de quibus exstat memoria. … ab occidente fuit episcopus siscianus (sciscianus, siscitanus), ubi beatus Quirinus martir quondam exstitit presul. (KLAIĆ, 1967, 106–107). Neven Budak piše: Toma Arhiđakon, koji inače ne poznaje ili ne koristi zapisnike splitskih sabora 925. i 928. godine, u kojima se sisačka biskupija spominje, zna za njeno postojanje nakon što je Ivan Ravenjanin u 7. stoljeću proveo reorganizaciju splitske nadbiskupije (BUDAK, 1994a, 80). BRATOŽ, 1996, 205–225.

Matijević Sokol je napisala: Terminom Sklavonija Toma označuje područje ranosrednjovjekovne hrvatske države u kojoj navodi dvije biskupije, i to Delmitansku i Sisačku. Sisačkom je određena sjeverna, a delmitanskom istočna granica hrvatske države (MATIJEVIĆ SOKOL, 2004, 22). BUTURAC, 1944; BUTURAC, 1984, 43–107.

HORVAT, 1954, 95–97; BUDAK – RAUKAR, 2006, 143.

313

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

slučajnih nalaza s područja Siska i Zagreba vidi se da Sisak, sve do vremena kad se u povijesnim izvorima spominje biskupija sa sjedištem u Zagrebu (iza 11. st.), prednjači u arheološkim nalazima. Oni su oskudni, ali svakako dovoljni da nas dovedu do zaključka da je Sisak bio respektabilno naselje ili barem da je u njemu postojala crkva i plemstvo. O Zagrebu (tj. današnjem zagrebačkom Kaptolu oko zagrebačke katedrale) gotovo ništa ne znamo u ranom srednjem vijeku jer tu gotovo da i nije bilo arheoloških istraživanja, što je opet otegotna okolnost kod donošenja krajnjeg suda.834 Možda se ime i sjedište biskupije moglo jednostavnije izmijeniti jer ona unatoč nastojanjima nije imala redovitu upravu, već, kako je to prije rečeno, vjerojatno misijsku upravu i biskupa bez stalnog središta. Dvadesetih godina 10. st., kad se nudila ninskom biskupu Grguru, spominje se kao prazna. U vrijeme odražavanja Drugog splitskog crkvenog koncila 928. biskupska je stolica bila ispražnjena, što ne znači da prije, u vrijeme franačke uprave, te poslije kad je pridružena salonitanskoj metropoliji, nije imala biskupe. Salzburška nadbiskupija osnivala je na svom misionarskom području zadravske Panonije pokrajinske biskupije, a znamo da je na akvilejskom misijskom području bila uspostavljena barem jedna biskupija čije je središte bilo u Ninu, a vjerojatno i ona u Tarsatici.835 Vrlo je vjerojatno da su akvilejski patrijarsi nešto slično pokušali uspostaviti i u Sisku, odnosno u Donjoj Panoniji, iako to povijesni izvori ne spominju. Sisačka se biskupija spominje kao upražnjena na splitskom koncilu 928., jer se nudila ninskom biskupu Grguru, na kojem se nije spominjalo da je u radu sudjelovao neki vladar iz sjevernog Ilirika i Panonije, ali biskupija se trebala nalaziti pod salonitanskom metropolijom. Uostalom, ona se spominje među sufraganskim biskupijama salonitanske

834



835

314

S osiguranim zaleđem, uz dobar riječni prijelaz, na najkraćem putu od središta Ugarske do mora, Zagreb je bio idealno središte nove vlasti; Uspostava crkvene organizacije bila je prije svega političko pitanje., zbog toga je trebalo što prije zaboraviti Sisačku biskupiju i kult njezina zaštitnika sv. Kvirina; Zagrebačka crkva je naslijedila posjed ukinute Sisačke biskupije… BUDAK – RAUKAR, 2006, 143.

Možda je već tada osnovana biskupija i u Trsatu (Tarsatica) jer se spominje u originalnoj ispravi Otona III. iz 996. kojom je car potvrdio akvilejskoj patrijaršiji pravo na biskupiju na Tarsatici. Isprava je datirana u 803. i odnosi se na vrijeme cara Karla Velikog koji je zbog teškog položaja patrijarhu Paulinu odredio šest sufragana, među ostalima i: episcopum arsaticensem (KLAIĆ, 1965, 272: Kandler, Codice diplomatico istriano, a. 803; TURKOVIĆ – BASIĆ, 2013, 63–65). Nada Klaić je smatrala da onda kad bi se jurisdikcija akvilejskog patrijarha protezala dalje od Rijeke, ne bi trebalo izmišljati trsatskog biskupa te da je riječ o nevjerodostojnoj ispravi (KLAIĆ, 1965, 271–272). Lujo Margetić je smatrao da je isprava dokaz osvajačkih planova njemačkih careva i da je teško zamisliti da bi se planiralo osnivanje biskupije u nekom gradiću lokalnog značenja kakav je Trsat bio još mnogo kasnije (MARGETIĆ, 1994a, 32.). U drugoj polovini 10. st., u vrijeme rekonkviste njemačkih careva, potvrđuju se mnoge stare isprave i u Gornjoj, zadravskoj Panoniji. Većina tih isprava vrlo je vjerojatno nastala na temelju vjerodostojnih starih isprava. Nije isključeno da je i ovdje to bilo tako. Godine 803. završio je rat s Avarima, Hrvatima i drugim kneževstvima pa se te godine u novostečenom području zaista moglo početi sa stvaranjem crkvene organizacije, pa i osnivanjem biskupije. Ovdje bi valjalo spomenuti da postoji mišljenje da treba razlikovati Liburniju od Tarsatičke Liburnije i da je riječ o dvije političke jedinice i da je ona imala određenu samoupravu (TURKOVIĆ – BASIĆ, 2013, 79).

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

metropolije u katalogu provincija Opće Crkve.836 Sjedište njezina biskupa moglo je biti i na drugom mjestu, recimo u nekom benediktinskom samostanu. U 10. st. postojale su dvije crkve u Loboru – MBG, vjerojatno crkva u Sisku, crkva na Svetim Gorama iznad Sutle, a možda i u Zagrebu.837 Iznijeto je također mišljenje da je spominjanje odlaska Hrvata iz Dalmacije u Ilirik i Panoniju, spomenuto u DAI, zapravo stvar rimske propagande koja je željela tom pričom konstrukcijom s uvođenjem Hrvata u Panoniju umanjiti ili negirati realni crkveni pritisak Salzburga na Panoniju, koji je Rimskoj crkvi predstavljao prepreku za misionarsku djelatnost u tom pravcu.838 To je moguće, ali bi se to moglo povezati s Akvilejskom patrijaršijom, prije nego sa Salzburškom metropolijom, a u tom bi se kontekstu to zaista moglo povezati s aktima splitskog koncila u kojima se traži vraćanje na staru crkvenu organizaciju, zatim ukidanje onoga što je ostavila Akvilejska crkva u baštinu tome prostoru. Sisačka se biskupija spominjala na koncilu u vremenu najžešćih prodora Mađara prema zapadu u prvim desetljećima 10. st. Biskupija je nesumnjivo morala biti ustanovljena prije održavanja Drugog splitskog koncila, jer na njemu nije uspostavljena, a bilo je malo vremena da bi bila uspostavljena u vrijeme hrvatske uprave koja je mogla netom prije toga biti uspostavljena na tom području. Ali ni to nije ključno u razmatranju jer je teorijski mogla biti osnovana od Akvileje u starom biskupskom središtu i nitko ne bi imao prigovora na koncilu da je osnovana u mjestu bez crkvene tradicije. Nije isključeno, makar se čini malo vjerojatno, da je sve to puko pozivanje na kasnoantičko vrijeme kad je biskupija postojala i bila podvrgnuta pod salonitansku metropoliju, o čemu je zasigurno bilo onodobnih zapisa. U srednjovjekovno doba prostor koji je vjerojatno zauzimala Sisačka biskupija prema popisu župa Zagrebačke biskupije iz 14. st. nije bio samo pod jurisdikcijom kasnoantičke Sisačke biskupije već i Petovionske (Petovijske), kao i Savarijske, a možda i Jovijske biskupije, ako je ona zaista imala središte u Ludbregu (dijelovi rimskih provincija: veći dio Panonije Savije, manji dio Prve Panonije, rubni dio Sredozemnog Norika i rubni dijelovi Sirmijske Panonije i Dalmacije). Južni dijelovi okrenuti prema Dalmaciji bili su dio Salonitanske metropolije i dijelovi biskupije Ludrum, Sarnade ili Bistua Nova (Bistues). Salonitanska metropolija vjerojatno se poklapala s granicama rimske provincije Dalmacije, a one se se nalazile na oko tridesetak rimskih milja udaljene od samog Siska. Granice Zagrebačke biskupije iz 14. st. vjerojatno nisu iste onima iz 9. 10. ili 11. st. one su se mijenjale. Ona je vjerojatno gubila župe na zapadu (današnja Slovenija) i sjeveru u Zadravlju. S druge strane vrlo vjerojatno se širila na štetu salonitanske (splitske) metropolije i Kninske biskupije s kojom je zagrebačka graničila na jugu i jugoistoku. To širenje se moglo dogoditi kad je Panonija združena s Hrvatskom ili nakon sredine 12.

ŠKEGRO, 2005, 52, civitas Sissia (Sisak). Katalog je za potrebe papinske komore uobličen potkraj 12. st. (ŠKEGRO, 2005, 18).



ŽIVKOVIĆ, 2008, 7–26; ŽIVKOVIĆ, 2012; ŽIVKOVIĆ, 2012a, 206.

836



837 838

Ivan Ostojić, osim dvojbenog benediktinskog samostana u Loboru, ne spominje druge ni kao moguće, dvojbene ili nesigurne OSTOJIĆ, 1965.

315

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

st. Izvori nam malo govore o svjetovnim upraviteljima tog dijela zemalja u 9., 10. i 11. st., a o drugim institucijama i osobama koje su imale važnu ulogu u životu biskupije i vojvodstva znamo još manje. U aktima spomenutog splitskog koncila 928. spominje sa da je Sisačka biskupija bila dobro napučena, a to se može vidjeti i iz prihoda koje Zagrebačka biskupija ima potkraj 12. st.839 To pokazuju i sve brojnija arheološka istraživanja.840 Bez obzira na perfektno provedenu kristijanizaciju cijelog područja, njezina je organizacija i dalje više počivala na benediktincima pa su njihovi samostani, uz ekspoziture (pražupe), i dalje imali vrlo važnu ulogu u životu biskupije; bili su središta crkvenog života.841 Toma Arhiđakon spominje da je hrvatski biskup držao mnoge župe te imao posjede po čitavom kraljevstvu, a njegova se jurisdikcija protezala sve do rijeke Drave na sjeveru (iurisdictio usque ad Dravum).842 To je vjerojatno točno, no pitanje je na koje se vrijeme odnosi citat, na ono kad se održavao splitski koncil, odnosno na prvu polovinu 10. st. ili možda ipak na 11. st. Što bi bilo logičnije nego da je ninski biskup, koji je bio akvilejski sufragan, u vremenu kad nije bilo biskupa u Donjoj Panoniji, djelovao i na tom području. Mnoštvo svećenstva o kojem se govori na koncilu i mnoštvo puka koji je kristijaniziran, kako pokazuju, u tekstu više puta napomenuta, sva dosadašnja arheološka istraživanja, tražili su takvo rješenje.

Sl. 130: Zagreb – Kaptol. Slučajni nalazi ispred katedrale prilikom rušenja Bakačeve kule 1906, 9. – 10. st. (prema: SIMONI, 1981, 417).

O tome postoje različita mišljenja: ŠIŠIĆ, 1925, 425–426; ŠANJEK, 1994, 30; BUDAK, 1994a, 107; GOLDSTEIN, 1995, 282; MARGETIĆ, 2000, 257–264.



Vidi objašnjenja pojma pražupa kod HÖFLER, 1986, 12–13.

839



840 841



842

316

DEMO, 2009; FILIPEC, 2012; MILETIĆ, 1989, 175–200; TOMIČIĆ, 1989; TOMIČIĆ, 1992a, 113–130; SOKOL, 2006; SEKELJ IVANČAN, 1999; SEKELJ IVANČAN, 2010. KLAIĆ, 1976, 109; HS, 2006, 68–69; RAUKAR, 1997, 91–94 i navedena literatura; MARGETIĆ, 1995, 147–148.

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

Sl. 131: Zemljovid srednjovjekovne Zagrebačke biskupije prema granicama iz 1334. Označena su područja sjeverno od rijeke Drave koja su bila pod Salzburškom metropolijom u 9. i 10. st., područje koje je vjerojatno pripadalo Kninskoj (Hrvatskoj) biskupiji i koje je vjerojatno ponajviše nakon obnove biskupije u Sisku u okviru Splitske metropolije pridruženo novoj biskupiji. Spor sa Kninskom biskupijom oko pojedinih župa vodio se još u vrijeme sastavljanja prvog sačuvanog popisa župa Zagrebačke biskupije koje je sastavio Ivan Arhiđakon Gorički. (Kao podloga uzet je zemljovid srednjovjekovne Zagrebačke biskupije iz: BUTURAC, 1944).

O postanku Zagrebačke biskupije i vremenu njezina utemeljenja napisano je do danas podosta pa bi i samo navođenje literature zauzelo previše prostora.843 Ono što u literaturi zbunjuje nakon tolikog vremena bavljenja tom temom, a što se svakako mora istaknuti, jest još uvijek začuđujuće drugačije interpretiranje vremena njezina postanka od hrvatskih i najčešće suprotno od mađarskih povjesničara. Riječ je o drukčijoj interpretaciji njezina postanka i nekoliko godina različitog datiranja koje, premda mogu izgledati bezazleno,

843

O pregledu različitih mišljenja s vrlo dobrim komentarima vidi kod: MARGETIĆ, 1995a, 97– 101; GYÖRFFY, 1995, 103–106; MARGETIĆ, 2000, 253–264; BUDAK – RAUKAR, 2006, 143.

317

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

otvaraju mnogobrojna pitanja koja propituju ne samo osnutak biskupije nego uvijek s njom povezano vrijeme kad je sjeverna Hrvatska, odnosno Donja Panonija, zauzeta od Mađara. Nakon tolikog vremena bavljenja tim problemom nije se iznašlo zadovoljavajuće rješenje. U tzv. Felicijanovoj ispravi iz 1134. spominje se biskup Duh, rodom Čeh, koji je, prema spomenutom dokumentu, bio prvi biskup postavljen na zagrebačku biskupsku stolicu, a uz to se spominju svjedoci prisutni kod darivanja posjeda, kod osnivanja biskupije.844 Ako ta isprava točno opisuje događaje s kraja 11. st., ona uvelike razrješuje pitanja pripadnosti Donje Panonije u to doba, jer ako je biskupija osnovana prije Ladislavova pohoda 1091., tada je ona bila već dio Ugarske, a ako je nastala poslije pohoda, tada je bila osvojena ili pripojena nakon Ladislavova pohoda na Hrvatsku.845 Spomenuta isprava, kojom se rješava spor za posjed Dubravu, dobila je posebno na značenju tek od 13. st. pa se počela koristiti kao jedna od ključnih za Zagrebačku biskupiju. Ono što je vrlo zanimljivo jest da je to zapravo isprava kojom se rješava spor oko posjeda, točnije spor oko šume na posjedu Dubravi. Prema toj ispravi Zagrebačka biskupija dobila je spor u parnici s ljudima od kojih neki zacijelo potječu iz jedne zadravske, točnije Šimeške županije, što bi možda moglo sugerirati da je taj posjed Dubrava pod jurisdikcijom te županije.846 Zanimljivo je da to nije jedina uzurpacija biskupskog posjeda u prvim desetljećima 12. st.847 Prema mišljenju Ferde Šišića, koji je jedan od stručnjaka koji su se bavili tim problemom, nakon vijesti o Sisačkoj biskupiji iz 928., o Slavoniji (Donjoj Panoniji), u izvorima vlada muk sve do upada ugarskog kralja Ladislava u Hrvatsku 1091., nakon kojeg je oko 1093. ili 1094., prema Felicijanovoj ispravi iz 1134., došlo do osnivanja Zagrebačke biskupije.848 Osim ako, kako navode drugi, ona već nije bila osnovana, i tu se pozivajući na isti izvor koji, prema njima, datira osnivanje biskupije između 1087. i 1090. ili 1091.849 O tome je vrlo opsežno pisao Lujo Margetić, a u novije doba i neki mađarski

844



845



846



847



848



849

318

Prijevod prema Zlatku Šešelju, Prvo poglavlje prvoga dijela povijesti crkve zagrebačke, Utemeljitelji ove crkve (KRČELIĆ, 1994, 1–3; RAČKI, 1877, 158 (130); CD I, 202–203.). Za prvog biskupa Ladislav je doveo češkog benediktinca Duha iz ugarskog benediktinskog samostana Pannonhalme, (iz Sazave: KLAIĆ, 1976, 268) vjerojatno vičnom slavenskom jeziku (bogoslužju) (BUDAK – RAUKAR, 2006, 143). Veliko susedgradsko-stubičko vlastelinstvo trebalo je štiti biskupa (KLAIĆ, 1976, 265–271, prilog VI; BUDAK – RAUKAR, 2006, 143). DHA, 1992, 263, doc. 85; MARGETIĆ, 1995, 98. Tamás Körmendi zaključuje nakon analize kad su živjeli svjedoci spomenuti u ispravi da je biskupija osnovana između 1083. – 1091., a unutar tog razdoblja čini se da je najvjerojatnije nastala između 1089. i 1090. (KÖRMENDI, 2012, 329–341). To je upravo ono što je ponavljao i György Györffyi (GYÖRFFY, 1995, 103– 106). MARGETIĆ, 1995, 99.

Već u vrijeme vladavine kralja Bele II. (1131. – 1141.) posjed Toplice u Varaždinskoj županiji prisvojio je nasilnim načinom varaždinski župan Beléé (comes de Garestin), a poslije njega njegov nasljednik Mothmer. O tome saznajemo iz isprave kralja Bele III. izdane u Stolnom Biogradu (CD, II, 177). CD, I, 202–203; ŠIŠIĆ, 1925, 615. GYÖRFFY, 1995, 104 i 106.

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

autori.850 Ferdo Šišić za tzv. Felicijanovu ispravu kaže da je najstarije svjedočanstvo što ga imamo ne samo za povijest Zagrebačke biskupije nego i za zemlju između Drave i Gvozda ili o srednjovjekovnoj Slavoniji (Donjoj Panoniji) uopće.851 Razumljivo je da su se povjesničari dali na posao da taj golemi vremenski razmak, od 928. do 1093./1094., odnosno više od sto i šezdeset godina povijesti Panonije, bar nekako popune.852 Problem nastupa kad uvidimo da ni početak, a ni kraj koji naznačuje F. Šišić nije pouzdan. Nuđenje Sisačke biskupije na splitskom koncilu 928. biskupu Grguru ne mora nužno značiti da je ta biskupija uopće postojala i da se nalazila unutar Hrvatske (Hrvatskog Kraljevstva), te da se to stanje održalo u 11. st. ako je zaista osnovana. Prostor na kojem bi mogla biti ponovno obnovljena Sisačka biskupija pripadao je, a vjerojatno još tada pripada, akvilejskom misijskom krugu i teorijski je u tom smislu zaista mogla biti ponuđena ninskom biskupu Grguru, jer je i ninska biskupija osnovana na istom akvilejskom misijskom prostoru, na području Akvilejske patrijaršije. Ali, i da je biskupija tada obnovljena, to nikako ne objašnjava što se zbivalo sljedećih sto i šezdeset godina s tim prostorom. Tzv. Felicijanova isprava iz 1134. važna je isprava za posjed Dubravu, ali je za povijest Zagrebačke biskupije jedan sasvim nesiguran povijesni izvor koji zasigurno u sebi ima tragove ili natruhe istine. Vrlo je teško pomisliti da bi netko išao toliko daleko i lažirao baš sve u njoj, ali ona pokazuje određenu tendenciju da objasni nešto što je važno kod spora oko šume gdje se, valjda da bi se fascinirao parničar i uvjerio sud, navodi sva silina svjedoka i drugih podataka koji su trebali pomoći oko spora.853 Vrlo je vjerojatno postojala neka isprava kojom je kralj Ladislav darovao ili potvrdio posjed Dubravu biskupu kojeg je možda baš on postavio u Zagrebu. Biskup Duh, spomenut samo u toj ispravi, mogao je biti postavljen od kralja te je mogao biti prvi od novog niza biskupa koji će biti vezani uz novu dinastiju Arpadovića pa i uz biskupiju koja je imala sjedište u Zagrebu.854 Makar je pitanje je li on, kako je to također već više puta naznačeno, uopće tada stalno stolovao u Zagrebu. Ta se isprava ne može uzeti kao pouzdana i sasvim istinita, poput povlastice zagrebačkoj crkvi kralja Andrije II. iz 1217. u kojoj piše da je posvetio zagrebačku crkvu koju je sagradio sveti kralj Ladislav, kad je zemlju ili banat Slavoniju, obrativši je od zablude idolopoklonstva na kršćanstvo, podložio

850



851



852



853



854

ŠIŠIĆ, 1914, 361–363; KOLARIĆ – ŠANJEK, 1995, IX–XXI; MARGETIĆ, 1995a, 97–101; GYÖRFFY, 1995, 103–106; RAUKAR, 1995, 81–95; MARGETIĆ, 2000, 253–264; KÖRMENDI, 2010, 247–256; KÖRMENDI, 2012, 329–341. ŠIŠIĆ, 1925, 615.

KLAIĆ, 1985, 1–46; MARGETIĆ, 2000, 289.

CD, II, 42–43; Nada Klaić ističe da je po svoj prilici tu ispravu dao sastaviti zagrebački biskup Stjepan II. u prvoj polovini 13. st., ali na osnovi stvarnih i vjerojatno vjerodostojnih izvornih podataka (KLAIĆ, 1987, 29). O tome opširno: MARGETIĆ, 1995, 97–101; ANČIĆ, 1998, 327–238. Ivan arhiđakon Gorički niz biskupa započinje s biskupom Duhom, ali o njemu govori s određenim oprezom, o njegovu nasljedniku Bartolomeju ništa ne nalazi u ispravama ili drugdje, a isto je i s njihovim nasljednicima o kojima zna ponešto ili ih uopće ne spominje.

319

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

ugarskoj kruni.855 Zaista je teško govoriti o tome je li ona autentična i je li ona nastala zaista kako je navedeno. Ako je tada i nastala, riječ je o ispravi kojom se, kako je to već više puta napomenuto u različitim raspravama, pokušava rekonstruirati prošlost prema nekim drugima za koje se smatralo da mogu poslužiti u navedenom sporu. Odatle počinju mnoge nedoumice oko vremena datiranja „postanka“ Zagrebačke biskupije. U tom kontekstu bez veće ograde možemo ispravu iz 1134. staviti u red s fundacijskom ispravom za zalavárski samostan sv. Hadrijana, koji je navodno osnovao ugarski kralj sv. Stjepan I. iako je poznato da je stajao barem nekoliko desetljeća prije, i proglasiti je u najmanju ruku dvojbenom ili kasnijom tvorevinom.856 No ipak, treba se zapitali kako je pisac isprave došao do ideje da je Ladislav prvi kralj koji je prešao Dravu, ako to ne bi bilo još tada opće mjesto. Prema György Györffyju, područje Šimeške županije zajedno s područjem južno od rijeke Drave pripalo je biskupiji sv. Mihaela u Vesprimu, ali je 1001. uslijed zamjene potpalo pod nadopatiju sv. Martina u Pannonhalmi.857 U krivotvorenoj ispravi kojom se daruje samostan u sv. Hadrijana u Zalaváru mogu se naći vjerojatno istiniti podaci, ali ta crkva i samostan puno su stariji od sv. Stjepana I. i vremena njegove vladavine te je kralj mogao obnoviti samostan i obdariti ga imanjima, a dio ili sve spomenute posjede mogao je samostan zadobiti i prije Stjepanove vladavine, pa tako i one s druge strane rijeke Drave. Samostan se spominje 977., a posjede je mogao dobiti još u vrijeme vladavine vojvode Braslava, koji je držao i Donju Panoniju i Blatnograd. U fundacijskoj ispravi Pečujske biskupije iz 1009., koju je također osnovao ugarski kralj Stjepan I., opisane su granice biskupije koje izlaze na

855



856



857

320

RAČKI, 1877, 159 (130); DHA, 1992, 261–263, doc: 85. U ispravi kralja Andrije II. iz 1235., kojom je potvrdio granice i privilegije pečujske biskupije, navodi se da: … Za to što preko Drave granica pečujske biskupije nije bila određena tako dugo dok sveti kralj Ladislav prvi nije prešao rijeku Dravu i pridružio sebi dijelove slavenskog kraljevstva te tamo osnovao Zagrebačku biskupiju na području iza rijeke Lisnice koja se drugim imenom zove Wolko... (CD, III, 445); Mladen Ančić napominje da se u toj ispravi po prvi put govori o utemeljenju sasvim nove crkvene organizacije i hijerarhije na cijelom području koje je biskupija pokrivala (ANČIĆ, 1998, 238). N. Klaić tvrdi da je riječ o nevjerodostojnoj ispravi (KLAIĆ, 1987, 11 i 25). O tome vidi kod L. Margetića (MARGETIĆ, 2000, 341–344). Zagrebački biskup imao je 1185. prihod od 1500 maraka, a splitski samo 400 (KLAIĆ, 1976, 270).

CD, II, 42–43. Riječ je o osnivačkoj ispravi samostana sv. Hadrijana „in Insula Szaladensi“ iz 1019. (danas Zalavár – Vársziget južno od Blatnog jezera), nesumnjivo falsifikatu. DHA, 1992, 86–92, doc. 14; DHA, 1992, 98–102, doc. 17; Benediktinski samostani u Zalaváru – Várszigetu, kao i u Bakonybélu, dobili su na dar i zemlje južno od rijeke Drave, također i ubiranje desetine u nekim, iz njihove perspektive, prekodravskim posjedima. Posjedi samostana nalazili bi se na području Vesprimske (Veszprém) i Pečujske biskupije. DHA, 1992, 254, doc. 84/I; GYÖRFFY, 1995, 104. Godine 977. spominje se benediktinski samostan sv. Hadrijana u Blatnogradu u krivotvorenoj ispravi koja je predočena caru Otonu (KOS, 1906, 354, br. 460; SZŐKE, 2010a, 15, Tab. 3: ad Mosapurch abbaciam, ubi sanctus Adrianus martir Christi requiescit (Urkunde Arnolfs, Mattighofen 885 (Fälschung 977)). O tome i: KOS, 1936, 85.

DHA, 1992, 31, doc. 5/II; Honorius papa III a. 1211: …partis comitatus Simigiensis, que est ultra fluvium Drauam…; slično i Gregorius papa IX a. 1232; GYÖRFFY, 1995, 104–105.

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

Dunav i Savu.858 Nažalost, i tu je riječ o kasnijoj krivotvorini u kojoj se ipak vjerojatno nalaze vjerodostojni podaci iz vremena kad je Pečujska biskupija osnovana u 11. st.859 U njoj piše da je velik dio područja između Drave i Save već tada bio pod Ugarskom i da je velik dio područja te biskupije i ostao pod istom upravom u narednim desetljećima, pa i stoljeću. Zapadna granica Pečujske biskupije, koja obuhvaća Požešku kotlinu, vrlo je vjerojatno postavljena na staru franačko-bugarsku granicu. To bi značilo da je zapadna granica Pečujske biskupije bila granica vojvodstava, a istočna granica prema Srijemu (Sirmijskoj Panoniji) odgovarala onome što su već tada Mađari preoteli Bugarima. To je vrlo teško dokazivo, ali arheološka istraživanja u Vukovaru – Lijevoj Bari idu tome u prilog.860 Još se u 13. st. vodio spor oko desetine između benediktinskog samostana sv. Martina s Panonskog brda (Pannonhalma) i Zagrebačke biskupije.861 U tu svrhu stvarane su krivotvorine s vrlo sličnim sadržajem u kojima se poziva na osnivače i privilegije koje je biskupija dobila kod osnivanja.862 Problem je što zagrebački biskup nije mogao dokazati da ima pravo jer je očito pokušavao dokazati pozivanjem na autoritete nešto što se na taj, opisani način, nikada nije dogodilo. Tu možemo pobrojati i druge isprave koje su bile razmatrane od povjesničara pa tako isprava palatina Rada iz 1057. kojom daruje crkvu Sv. Mihaela supra Dravam fluvium u Miholjcu opatiji u Pécsvaradu,863 Klokočki privilegij iz 1224.,864 kao i druge isprave koje su vrlo često kasniji uradci i prijepisi.865 Nažalost, ne znamo kakva je bila sudbina misionara, benediktinaca i benediktinskih samostana, koji su morali postojati od ulaska franačkih misija u taj prostor, nakon izuzimanja prostora Donje Panonije od Franačke. Kako je cijeli taj prostor zadržao organizaciju koja je uspostavljena još u vrijeme franačke vlasti i kako je ona zadržana nakon Braslavove vladavine i nakon dolaska Mađara u Panonsku nizinu, vrlo je vjerojatno

DHA, 1992, doc



DHA, 1992, 25–41, doc. 15/I. i 15/II. Smanjena desetina održala se i nakon što je „osnovana“ Zagrebačka biskupija (MARGETIĆ, 2000, 34; MARGETIĆ, 2000, 37).

858



859



860 861



862



863



864



865

MARGETIĆ, 2000, 254–255.

DEMO, 2009; DEMO, 2009a.

DHA, 1992, 262, doc. 85, posebno bilješka 2. DHA, 1992, 131, doc. 46. KLAIĆ, 1986, 191.

U literaturi je često razmatran problem planine Gvozda i mjesta okršaja kralja Kolomana s Hrvatima. Isto tako je u izvorima spomenuta meta S. ladislai regis koja je ponekad smatrana južnom granicom Kolomanovih osvajanja (GUNJAČA, 1975, 395–439). To je mišljenje uvjerljivo opovrgao Stjepan Gunjača u raspravi “Meta S. ladislai regis, ili o “granici” kralja Ladislava u Hrvatskoj (GUNJAČA, 1975, 395–439). Anonim piše da se Hrvati nalaze južno od rijeke Kupe. Godine 1185. točno su definirane granice biskupija u sastavu Splitske metropolije na splitskom koncilu (Kovačić, 1988, 23–29). Krbavska i Kninska biskupija obuhvaćaju ona područja koja se nalaze južno od međa koje spominje Ivan arhiđakon gorički. Gotovo da i nema neke veće sporne zemlje, što znači da su već tada granice splitske metropolije točno definirane prema van, pa se u Splitu samo utvrđuju unutarnje granice između metropolije i sufraganskih biskupija.

321

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

postojala određena veza između samostana i ljudi koji su ostavljali svoje posjede crkvi kako su željeli. Nema ništa čudno u tome da zadravski samostani imaju posjede s južne strane rijeke Drave jer su sve te posjede i privilegije mogli dobiti puno prije 11. st., još u vrijeme franačke uprave. Uostalom, krivotvorine su jednako stvarane tada, kao i u kasnijem dobu, u vrijeme Ugarskog Kraljevstva, samo što je tih kasnijih više očuvanih.866

Sl. 132: Zagrebačka biskupija prema približnim granicama iz 14. st. prostire se većim dijelom na akvilejskom misijskom području, a manjim dijelom na salzburškom misijskom području. Legenda: Akvilejski misijski prostor koji gravitira biskupiji (1); Salzburški misijski prostor koji gravitira biskupiji ili je postao dio biskupije (Bekšinski arhiđakonat – Prekomurje i Međimurje) (2); Povrbasje (Dubički arhiđakonat) kao posebno organizirani dio u biskupiji s distriktima (3). Nekadašnje akvilejsko misijsko područje pripojeno pečujskoj biskupiji (4). Zagreb kao sjedište „nove“ biskupije (5).

866

322

O tome da su nakon ukinuća sisačke biskupije posjedi mogli biti prenijeti na zagrebačku biskupiju, također pretpostavlja Neven Budak (BUDAK – RAUKAR, 2006, 143.).

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

U benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru čuva se prijepis isprave u kojoj se spominje krunjenje kralja Kolomana 1102. u Biogradu na Moru.867 Među svjedocima u ispravi, spominje se jedan zagorski biskup „episcopus Zagoriensis“.868 Isprava nije sačuvana u originalu, nego u kasnijem prijepisu koji se nalazi u samostanskom zborniku isprava, u onom njegovu dijelu koji je prepisan najkasnije oko 1150. do 1170.869 Mađarskoj historiografiji bilo je neobjašnjivo da se biskup Sigindin naziva zagorskim, a ne zagrebačkim.870 Ferdo Šišić odbacio je sumnju, najprije u naslov toga biskupa, upozorivši na ispravu koju je kralj Koloman 1111. izdao samostanu sv. Hipolita (sancti Hyppolyti de Zobor) na brdu Zoboru kod Nitre u kojoj se, uz ime drugoga biskupa, može također pročitati isti naslov „et sigillatum per manus domini Manasis episcopi Zagoriensis, iussu predicti regis“.871 Stoga se opravdano može zaključiti da je u zadarskoj ispravi iz 1102. sasvim korektno napisano ono „episcopus Zagoriensis“, a ne iskvareno. Može se također tvrditi da kad bi u zadarskoj ispravi bilo napisano „Zagrabiensis“, umjesto „Zagoriensis“, da bi to bilo sumnjivo, poput tzv. Felicijanove isprave iz 1134. za šumu u Dubravi, a ne obratno, jer se očito ta biskupija (koja je službeno morala biti Sisačka), koja će se tek poslije sedamdesetih godina 12. st. početi zvati isključivo Zagrebačkom, u prvom početku istog stoljeća još zvala Zagorska, i to barem do 1113., zatim možda Pokupska barem do 1172., a nakon toga, kako je rečeno, isključivo Zagrebačka (Zagrabiensis).872 Upravo izraz „Zagoriensis“ najjasnije dokazuje da je ta isprava autentična i iz Kolomanova vremena jer jedan kasniji krivotvoritelj potkraj 12. st. u Zadru nikako ne bi mogao znati za razliku između „Zagoriensis“ i „Zagrabiensis“.873 György Győrffy je zagorski, u starijoj ispravi, povezao s kninskim (Thieniensis), zapravo s hrvatskom biskupijom koja je prema Tomi Arhiđakonu

CD, II, 9–10; ŠIŠIĆ, 1914, 533–534; DHA, 1992, 328–329.



ŠIŠIĆ, 1914, 533–534; NOVAK, 1959, 189. drži da je samostanski zbornik nastao u polovini 12. st. O tome opširno vidi kod: ALERIĆ, 1969, 155–168. Danijel Alerić je smatrao da bi ispravno napisano ime toga biskupa bilo Sigismundus te da je francuskog porijekla. ALERIĆ, 1969, 163; STIPIŠIĆ, 1995, 169–177; KÖRMENDI, 2010, 247–256.

867



868

869



870



871



872



873

ŠIŠIĆ, 1914, 533–534; NOVAK, 1959, 189. drži da je samostanski zbornik nastao u polovini 12. st. O tome opširno vidi kod: ALERIĆ, 1969, 155–168; STIPIŠIĆ, 1995, 169–177; KÖRMENDI, 2010, 247–256.

ŠIŠIĆ, 1914, 533–534; ALERIĆ, 1969, 157–158; STIPIŠIĆ, 1995, 169–177.

ŠIŠIĆ, 1914, 533–534; DHA, 1992, 382–385. U novije doba to je opet ponovio Tamás Körmendi (KÖRMENDI, 2010, 247–256).

F. Šišić je smatrao da je bjelodano dokazano da je u navedenoj ispravno iz 1102. sasvim korektno napisano „episcopus Zagoriensis“, a ne kao što je tvrdio Gyula Pauler iznijevši između ostalih tezu da je riječ o falsifikatu jer su loše donijeta imena svjedoka, prije svega Acriensis i Zagoriensis (Szazadok, 1888, 327–329). Također je napisao da se Zagrebačka biskupija u početku zvala (možda u puku) Zagorskom biskupijom (ŠIŠIĆ, 1914, 536). O tome isto i D. Alerić (ALERIĆ, 1969, 158). ŠIŠIĆ, 1914, 536; ALERIĆ, 1969, 157–158.

323

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

u vrijeme Zvonimirova kraljevanja imala jurisdikciju sve do rijeke Drave.874 Na drugom mjestu zagoriensis prevodi u zagrabiensis jer smatra da je krivo upisano.875 Biskup istog imena Manases pojavio se kao splitski biskup, otprilike u isto vrijeme, kako to spominje opet Toma Arhiđakon koji jasno kaže da je riječ o nekom ugarskom dvorskom kapelanu koji je zasjeo na splitsku stolicu. Vrlo je vjerojatno riječ o istoj osobi.876 Isto tako, prema dostupnim izvorima, proizlazi da su u isto vrijeme mogle postojati dvije biskupije: Zagrebačka i Sisačka.877 U Starom pokrajinskom katalogu ili Katalogu provincija Opće Crkve (Provinciale vetus sive Ecclesiae Universae provinciarum notitia), u kojem je prezentiran jedan od najstarijih popisa (kataloga) katoličkih biskupija, a obuhvaća vrijeme od vladavine franačkog kralja i cara Karla Velikog i nekoliko narednih stoljeća878, spominju se Sisačka i Zagrebačka biskupija, jedna pod ostrogonskom, a druga pod splitskom metropolijom. Očito je uz stariji izvor i stariju situaciju donesena novija, a da se nije shvatilo ili se nije željelo prihvatiti da je jedna biskupija zamijenila drugu (sic?) i da su pridružene drugim metropolijama ili da su na tom teritoriju, kasnije sjedinjenom, zaista postojale u to doba dvije biskupije koje se unatoč željama nisu uspjele ujediniti još u 12. st. Nema nikakvog dokaza da je do sredine ili čak do druge polovine 12. st. profunkcionirala Zagrebačka biskupija sa stalnim biskupskim sjedištem u Zagrebu, kao što nije moguće dokazati da je Sisačka biskupija sa sjedištem u Sisku, koja se spominje u okvirima salonitanske metropolije na splitskom koncilu, zaživjela. Dosadašnja arheološka istraživanja nisu potvrdila da je potkraj 11. st. osnovana neka nova biskupija u Zagrebu i da se njezinim osnivanjem nešto promijenilo u crkvenoj organizaciji prostora. Upravo suprotno, arheološka istraživanja pokazuju da se ništa dramatično nije dogodilo te da se sve do sredine 12. st. zadržao red kakav možemo pratiti i u prijašnjim vremenima, sve od prvih franačkih misija i organizacije prostora u tom dijelu Franačkog Carstva, odnosno točnije od sredine 9. st. kad je veći dio

874



875



876



877



878

324

ALERIĆ, 1969, 157–158. Tako se u DHA, 1992, 514: u Indeks nominum kod natuknice Zagoriensis nalazi: id est Tinniensis ep-tus (h. Knin) in Croatia Maritima 329,20 v. Thieniensis. Čini se da se može prihvatiti argumentacija Tibora Körmendija da se zagorski biskup ne može povezati s hrvatskim, tj. kninskim biskupom: KÖRMENDI, 2010, 247–256. DHA, 1992, 396, doc. 142/I.

R. Katičić je smatrao da je Manases (1112.), kad je bio protjeran iz Splita, mogao sa sobom ponijeti Liber psalmorum - zagrebački kodeks MR 164 (KATIČIĆ, 2007, 470). Iz toga bi se moglo zaključiti da on smatra da je zagrebački biskup, a prije toga splitski nadbiskup ista osoba. Vrijeme postanka, mjesto gdje je izrađena i povijest knjige donesene u Zagreb i dalje ostaje nejasna, nije isključeno da je izrađena u Splitu u 10. st. (KATIČIĆ, 2007, 470). civitas Zagabriensium (Zagreb) pod metropolis civitas Colociensium (Kaloča, Kalocsa) i civitas Sissia (Sisak) metropolis civitas Salona (Split) u nastavku jedno iza drugog (ŠKEGRO, 2005, 52). Prema N. Klaić najgušće su župe u okolici Čazme, Pakraca i Virovitice; najveći je broj župa tada imao gorički arhiđakonat, pa bi i ta činjenica govorila o starosti biskupija u tom dijelu Slavonije (KLAIĆ, 1976, 270). Arhiđakonat Gorica ima najviše 62 župe, a prosječno drugi arhiđakonati između 30 i 47, uz nekoliko izuzetaka (svi u Hrvatskom zagorju) koji imaju manji broj župa, ali su i površinom manji (BUTURAC, 1944, 5). ŠKEGRO, 2005.

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

donjopanonskog akvilejskog i salzburškog misijskog prostora kristijaniziran.879 Nova dinastija uspostavom novog biskupskog središta ili pokušajem uspostave novog biskupskog središta, koje je nastojalo uklopiti u novu metropoliju, nastojala je, štoviše, izbrisati sve one stupove na kojima je počivala stara biskupija i stara crkvena organizacija te je u tome uspjela. Tako je crkveno središte u Loboru posve nestalo u kasnijem vremenu, a u puku je zadržano samo sjećanje na to da je u davnini to bilo važno mjesto. Sličnu je sudbinu doživio i Blatnograd (Zalavár) koji se, iako je u prijašnjem vremenu bio važno crkveno središte u kojem je boravio i sam nadbiskup i u kojem je postojao benediktinski samostan gdje se štovao mučenik Hadrijan, posve gubi iz popisa crkvenih središta, u njemu jedino ostaje benediktinski samostan. U tzv. Felicijanovoj ispravi spominje se da je biskupija osnovana: „…zato da one koje je zabluda idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga biskupska briga vrati na put istine. Da pouči dakle neznanje ovoga puka…“880 To je samo fraza kako bi se omalovažio prethodnik, da nije dovoljno ili da nije ništa činio kako bi se našlo opravdanja za reformaciju, odnosno ako je to istina, što onda radi zagorski biskup s kraljem Kolomanom u Biogradu na Moru i u Zadru? Moguće je zaista da su mađarska provala i nestabilnosti koju je donijela u franačku Panoniju dio puka zaista vratile starim vjerovanjima, a to se može vidjeti ponajprije na zapadnomađarskim lokalitetima (Transdanubija – recimo na groblju u Halimbi).881 Južno od rijeke Drave takvo što, zasad, nije zabilježeno. Vrlo je moguće da su ljudi u nekim dijelovima Panonije prihvatili kršćanski pokop, kako god ga definirali, a za života se ponašali sasvim drugačije, i dalje poput pogana, ili su zadržali samo takav način pokopa. Zbog toga se uostalom i sazivaju reformski koncili, a takvi

879



880



881

Nakon zauzeća Hrvatskog Kneževstva i zapadnih dijelova Avarskog Kaganata te pripajanja drugih kneževstava u tom dijelu Europe, novostečeni franački prostor podijeljen je na dva misijska područja i uglavnom se poklapao s upravim granicama marke: od Jadranskog mora do rijeke Drave pripao je u nadležnost akvilejskom patrijarhu, od Drave do srednjeg Dunava i sjevernije od njega u nadležnost Salzburške metropolije, s tim da je područje sjeverno od rijeke Rabe potpalo pod biskupiju Passau koja je bila dio Salzburške metropolije. Isto su tako vrlo vjerojatno na salzburškom području udio u kristijanizaciji imale i druge biskupije, poput biskupije u Freisingu, kao što je na akvilejskom području možda djelovala Gradeška patrijaršija (pomaže Ljudevitu, a možda i još neka druga sjevernoitalska, možda istarska, biskupija). Prema Nevenu Budaku, najstariji posjedi zagrebačkih biskupa nalaze se u okolici Siska, oko rijeke Odre, sve do ušća Kupe u Savu, a tu su se morali nalaziti i posjedi sisačke biskupije, što bi moglo značiti da ih je već Ladislav prenio u vlast zagrebačkih biskupa (BUDAK, 1994a, 80). Ti posjedi mogli su biti darovani crkvi još u vrijeme franačke vladavine i prvih misija ili kasnije darovani crkvi od slavenskih vojvoda koji su upravljali panonskim vojvodstvom. Baltazar Adam Krčelić, Povijest stolne crkve zagrebačke (1770.); Prijevod prema Zlatku Šešelju, Prvo poglavlje prvoga dijela povijesti crkve zagrebačke, Utemeljitelji ove crkve (KRČELIĆ, 1994, 1–3; CD I, 202–203). Kako su izgledala svetišta iz 10 st. možda svjedoči svetište iz Pohanskog kod Břeclava u dijelu Velike Moravske koji su zauzeli Mađari. Ono je bilo kružnog oblika sa središnjim dijelom koji su okruživali stupovi i ograda od kojih su ostale jame i kanal (MACHÁČEK, 2007, 338–340, sl. 140).

325

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

i slični primjeri mogu se pratiti do najnovijeg doba. Važno je napomenuti da je kristijanizacija uspješno, koliko to mogu predočiti arheološka istraživanja, provedena do kraja 9., a najkasnije do početka 10. st., kasnije su samo moguće bludnje i zastranjivanja koje arheolozi već teže prepoznaju. U hrvatskoj literaturi problem povratka na „poganstvo“ nije se uopće razmatrao iz jednostavnog razloga što se dugo smatralo, ponajviše pozivajući se na mađarsku literaturu, da je prava kristijanizacija započela početkom ili tek potkraj 11. st. ili početkom 12. st.882 Mnogobrojna groblja kristijaniziranog puka i kameni ulomci iz Siska i Lobora, koji su bili još izuzetak, nisu se razmatrali ponajviše smatrajući da su oni sasvim izdvojeni slučajevi koji nisu imali dublje posljedice u prostoru, a kako je datacija oba ulomka, prema Ljubi Karamanu, stavljena u 11. st., vrijeme kad su te crkve mogle biti izgrađene nije jako odstupalo od uvriježenog mišljenja koje je vrlo često uključivalo i to da je tek tada Donja Panonija pokrštena iz Dalmacije tj. iz Hrvatske ili čak nekoliko desetljeća kasnije iz Ugarske. Tako pristupajući problemu ponavljali su se slučajevi u kojima se pojavljuju sigurni znakovi poganstva, uz to što neki autori nisu shvatili da nakit u grobovima nije znak poganstva, već svakodnevne mode i običaj da se pokojnik položi u grob u svečanom ili svakodnevnom ruhu. Isto se tako pojava različitih predmeta ili posude u grobu ne treba uvijek tumačiti kao povratak poganstvu, već možda više kao povratak starijim načinima pokopa. Običaj prilaganja posuda u grobove trebao bi biti u suprotnosti s onim što je donijelo kršćanstvo s karolinškim misionarima 9. st., ali u praksi se vidi da to nije bilo uvijek moguće izvesti do kraja. Uz pojedine iznimke, koje mogu biti dio neke lokalne tradicije, slabo ili površno provedene kristijanizacije, također mogu biti posljedica nama nepoznatih trendova u vremenu kad one imaju samo simboličko značenje. Takav običaj teško je zamisliv nakon kraja 9. st. i uopće ga nema među panonsko-slavenskim zajednicama, a to ponajbolje pokazuju groblja južno od Blatnog jezera, groblje na Ptujskom gradu i u Loboru oko crkve Majke Božje Gorske.883 Istraživanja groblja u Halimba – Cseresu otvorila su taj problem jer se u drugoj fazi, koja slijedi poslije grobova na kojima se jasno opažaju posljedice salzburške misije, pojavljuju posude u grobovima.884 To bi se moglo objasniti dolaskom novog stanovništva iz istočnih dijelova Panonske nizine, možda s područja nekadašnje slobodne Avarije koja nije bila kristijanizirana nakon što su Mađari zauzeli to područje, što ne treba nikako isključiti kao mogućnost. Prema grobljima oko Blatnog jezera, kao i onima s

882



883



884

326

Tako se mogu naći navodi da se na području srednjovjekovne Zagrebačke biskupije kršćanstvo širilo od 12. st. polako, ali uspješno, da bi na području današnje sjeverozapadne Hrvatske počelo prevladavati od druge polovine 13. st., a potpuno je istisnulo poganstvo do kraja 14. st. Takvi zaključci koji se mogu naći u historiografskoj literaturi ponajbolje održavaju situaciju kad se doslovno iščitavaju dvojbeni povijesni izvori. KOROŠEC, 1950; KOROŠEC, 1999; FILIPEC, 2008. Iznimke su moguće pa se posude u grobovima mogu pojaviti i u kasnom srednjem vijeku. Predmeti poput oruđa ili oružja i opreme nalaze se i u novovjekovnim grobovima. TÖRÖK, 1962.

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

područja današnje Moravske i Slovačke, vidi se da je još u drugoj polovini 9., a posebno početkom 10. st. takav običaj bio čest, ali će u prvim desetljećima 10. st. iščeznuti.885 U trećoj fazi pokopa u Halimbi – Cseres, koja je istodobna s ponovnim jačanjem kršćanske crkve, opada broj posuda u grobovima. Bijelo brdo kod Osijeka zasad je jedini lokalitet u sjevernoj Hrvatskoj u kojemu su se pojavile cijele posude u grobovima iz druge polovine 10. i 11. st., ali taj je lokalitet puno bliži trendovima s druge, lijeve obale rijeke Drave, kao i grobljima između Dunava i Tise te s istočne strane rijeke Tise.886 Od 10. st. počinju se u većoj mjeri pojavljivati predmeti koji pokazuju da se na Ptujskom gradu i u tome kraju, inače položenom na vrlo frekventnom i u to doba vrlo nesigurnom putu od Panonije prema Italiji, pokapa zajednica u kontinuitetu sve dok groblje nije prestalo egzistirati, vjerojatno ponovnim podizanjem utvrde. Vrlo je zanimljivo da se kraj pokopa na groblju može staviti gotovo u isto vrijeme kad i kraj na grobljima blatnogradske aglomeracije (tj. u Zalaváru).887 Groblje na Ptujskom gradu, koje je bilo predmet vrlo dobrih analiza posljednjih desetljeća, pokazuje vrlo jasno kako se stanovništvo Panonije odnosi prema svojim mrtvima u jednom mjestu koje zasigurno doživljava veći kulturni razvoj od početka uspostave franačke vlasti i koje nije bilo jače oštećeno kakvim mađarskim prepadom. Zanimljivo je da se na groblju ne vidi neki demografski lom i pad broja grobova usred turbulentnih desetljeća od kraja 9. do nakon sredine 10. st., ako je vjerovati neprekinutom redu pokopa, što bi se moglo očekivati u mjestu koje se nalazilo na zasigurno ponajboljem prijelazu preko rijeke Drave. To je groblje koje je smješteno uz ostatke starokršćanske crkve, a nije isključeno da je starokršćanska crkva bila i adaptirana. Nije isključeno, iako se to ne vidi u arheološkim istraživanjima, da je na tomu mjestu zasigurno morala stajati crkva, neka od spomenutih u izvoru.

885



886



887

Josip Korošec spominje ognjišta i s njima cijele keramičke posude, a Paula Korošec donosi tri groba na groblju na Ptujskom gradu u kojima su nađene cijele posude (KOROŠEC, 1950; KOROŠEC, 1999, 43). Iako zvuči mogućno svaku jamu s pepelom i ulomcima keramičkih posuda bez antropološke analize ne može se označiti paljevinskim grobom. Nažalost, kod većine starih arheoloških istraživanja više nije moguće provesti reviziju.

BRUNŠMID, 1903–1904, 39, sl. 4, 1-2; Cijela posuda u grobu možda se nalazi na lokalitetu Borik i Janjevci; BOJČIĆ, 1984, 218–219. Borince – Staro Crkvište je Stojan Dimitrijević okarakterizirao kao groblje bjelobrdskog kulturnog kruga s poganskim obilježjima, jer su na njemu nađene posude u grobovima (DIMITRIJEVIĆ, 1966), ali takav se zaključak pokazao krivim. Objašnjenje kako je došlo do zabune, vidi kod: FILIPEC, 2010b, 255–284. U Vukovaru – Lijevoj Bari u grobovima su se pojavili samo ulomci keramičkih posuda (DEMO, 1996, 55–56; DEM0, 2009; DEMO, 2009a). Željko Demo dopušta mogućnost da je jedna posuda stajala u donjem dijelu kostura, tj. negdje kod pokojničinih nogu, u grobu 60, u kojem je pokopana pokojnica u zgrčenom položaju (DEMO, 1996, 55–56, sl. 38, 29, 4). Željko Tomičić stavlja pojavu cijelih keramičkih posuda u grobovima južno od rijeke Drave u drugu polovinu 10. i početak 11. st. (faza Bijelo brdo I), prema zadravskim grobljima (TOMIČIĆ, 1992, 117, Tab. 129). Posude se općenito ne javljaju tako često u Karpatskoj kotlini u grobovima poslije sredine 10. i u 11. st. (KISS, 1969, 175–182; TÖRÖK, 1962; KISS, 1983; TOČÍK, 1987, 177–239; STANOJEV, 1989; VLKOLINSKÁ, 1996, 313–332; HANULIAK, 1990, 147–192; KISS, 2000; ISTVÁNOVITS, 2003). SÓS, 1963; SÓS, 1973; SZŐKE, 2010a, 35–46; SZŐKE, 2011, 509–540

327

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

Nažalost, kasnija izgradnja vezana uz izgradnju moćne srednjovjekovne utvrde vjerojatno je razgradila svaki spomen na nju. Arheološka istraživanja potvrdila su da je točna tvrdnja sa splitskog koncila 928. o tome da je Sisačka biskupija dobro napučena i da u njoj djeluje velik broj svećenika i nedvojbeno su potvrdila da se u Panoniji na istraženim grobljima pokapa isključivo kršćanski puk. Arheološka istraživanja pokazuju znatan demografski rast u drugoj polovini 10. i kroz cijelo 11. i prvu polovinu 12. st. Potkraj 11., ali zapravo sredinom 12. st. na detektiranim grobljima na redove pojavljuju se promjene koje bi se mogli objasniti pokušajima da se jedan misijski prostor izmijeni i da se sva preostala groblja presele uz crkve. Nažalost, zbog slabe arheološke istraženosti, ne znamo puno takvih lokaliteta, ali je zasigurno da su ili groblja na redove preseljena uz crkve ili da se na postojećim grobljima na redove gradi crkva jer identificirana groblja ne traju dugo. Do sredine 12. st., uz izuzetke uz jača misijska središta kakva su Lobor – MBG, možda Sisak, Slivnica kod Maribora, Svete Gore iznad Sutle, Gore kod Petrinje, a možda i koji drugi lokalitet na kojem nije nađena crkva, ali postoji određena pretpostavka da je onda ondje postojala, poput Zagreba ili Celja, ljudi pokapaju svoje mrtve prema pravilima koja su zadana još u vrijeme intenzivnih franačkih misija tijekom 9. st. U Hrvatskom Kraljevstvu, bez obzira na relativno miran tijek povijesti toga prostora, završetak smještanja groblja na redove oko crkava pada otprilike u isto vrijeme. U drugoj polovini 11. st. na tome panonskom prostoru možda djeluje i jedan hrvatski biskup čije je sjedište u okolici Knina, a djeluje, prema dostupnim izvorima, sve do rijeke Drave. Očito se na „zagorskom“ prostoru unatoč crkvenim koncilima, te unatoč nastojanjima Akvilejske i Splitske crkve nije uspjela obnoviti crkvena organizaciju s rezidencijalnim biskupima. Zabluda idolopoklonstva jest vjerojatno istaknuta kao problem da bi se postavio biskup u nekadašnjoj sisačkoj biskupiji koja je pripojena ostrogonskoj upravo zbog „nebrige“ splitske metropolije. Stoga se u ispravi spominje zabluda, a ne pogani jer bi to tridesetih godina 12. st., kao i posljednjih desetljeća 11. st., svima zvučalo besmisleno.

Sl. 133: Prijedor. Ostruga – slučajni nalaz, 10. st.; poklonjeno Zemaljskom muzeju u Sarajevu 1890. – neobjavljeno (fotografija: Zemaljski muzej u Sarajevu).

328

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

Sl. 134: Gore kod Petrinje – unutar svetišta nalaze se ostaci dvije (?) starije polukružne apside (prema Juraju Belaju (BELAJ – SIROVICA, 2012).

Popunjavanje dugog vremena, od splitskog koncila 928. do prvog spomena zagorskog biskupa 1102., vrlo je teško jer nemamo sačuvane dokumente. Nesumnjivo Zagrebačka biskupija sa sjedištem u Zagrebu i sa stalnim sjedištem rezidencijalnog biskupa nije profunkcionirala na terenu barem do sredine 12. st., možda sve do osamdesetih godina 12. st., a posljedica je toga bila uzurpacija posjeda koje je ona dobivala, odnosno koje su dobivali njezini prethodnici od karolinškog vremena. Od akvilejskih i salzburških misija s početka 9. st. pa sve do sredine 12. st. sav taj prostor nije imao na duže vrijeme stalnu crkvenu hijerarhiju. Na njemu su, u prvo vrijeme, mogli djelovati akvilejski pomoćni biskupi, mogli su postojati pokušaji da se obnovi sisačka biskupija (i možda je ona obnovljena), a možda je djelovao biskup na terenu, kao što je u vrijeme ugarskog kralja Stjepana I., koji je vrlo vjerojatno zadobio velik dio prostora na kojem će se formirati zagrebačka biskupija, mogao postojati pokušaj da se zadobiveni prostor priključi nekoj od novoosnovanih biskupija u zadravskom dijelu Panonije. Pojava zagorskog, dakle ne zagrebačkog, nego zagorskog biskupa, koji se spominje bez obzira na tzv. Felicijanovu ispravu iz 1134., s prvim zajedničkim hrvatskim i ugarskim kraljevima ide u prilog tezi da na tom prostoru koji je čas bio samostalan, a čas pod hrvatskim ili ugarskim

329

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

utjecajima i pod vlašću Hrvata ili Mađara, nije bila uređena neka rezidencijalna biskupija i da nije djelovao stalni biskup. Stoga je hrvatski biskup zaista mogao povremeno ili na duže vrijeme u tih dvije stotine godina djelovati sve do rijeke Drave, kao što je na tom prostoru i dalje mogao djelovati akvilejski biskup s korepiskopima ili neki ugarski biskup u vrijeme kad je taj dio mogao pripadati Ugarskoj. U to doba još uvijek se razvijala i crkvena organizacija u Ugarskoj, bez obzira na osnivanje biskupija još početkom 11. st. Zagorski biskup spomenut u pratnji ugarskih vladara ipak ponajbolje ukazuje na dvije činjenice, da na tom prostoru nije djelovala nijedna uređena ugarska biskupija i da su ugarski vladari nazivali taj dio Zagorjem Sve do sredine ili čak do kraja 12. st. taj prostor nije imao stalno biskupsko središte, već je biskup stolovao, ako je boravio na terenu, u nekom od gradišta (oppidum), stoga se biskupija naziva Zagorskom ili Pokupskom, a samo u službenim spisima Sisačkom ili najkasnije Zagrebačkom. Uređenje biskupije i njezina novog (stalnog) središta poklapa se s preustrojem iz 1180. kojim Zagrebačka biskupija prestaje biti sufraganska Ostrogonskoj (Esztergom) nadbiskupiji, te počinje pripadati Kaločkoj metropoliji. Samo utemeljenje Zagrebačke biskupije spomenuto u Felicijanovoj ispravi jest domišljanje sastavljača spomenutog dokumenta. Moguće je da je biskup Duh (Duch) bio prvi biskup nove generacije, kojeg je postavio ugarski vladar, koji je zaista stolovao u Zagrebu.888 No, sastavljač isprave ne zna kad je to točno bilo i kad je on tamo boravio i tko su bili prisutni svjedoci kod sastavljanja navedenog dokumenta. Taj podatak nije ključan za postojanje biskupije koja se povremeno mogla zvati zagrebačkom koliko i sisačkom, a u stvarnosti zagorskom ili pokupskom, ovisno o vremenu i mjestu iz kojeg je djelovao biskup. Ispravom se ne može riješiti pripadnost Donje Panonije (ili Zagorja, kako se drugim imenom biskupija naziva) jer osnivanje i sjedište biskupa u Zagrebu jest čin koji je važan za biskupa Duha koliko i za spor oko šume u Dubravi, ali ne rješava pitanje kad je konačno cijela Donja Panonija pripojena Ugarskoj. Šuma u Dubravi mogla je pripasti biskupiji i prije biskupa Duha, a možda je suprotna strana bila u pravu kad se sporila oko posjeda i lažnim svjedočanstvima ako je lažnim svjedocima dobiveno nešto što se nije moglo dokazati. O povijesti Donje Panonije znamo malo, ali arheološka istraživanja pokazuju, nažalost danas samo na primjeru Lobora, da nije riječ o neuređenom prostoru, prostoru nekršćana koji su čekali hrvatskog kralja Tomislava ili Mađare da ih privedu kršćanstvu, već o sasvim uređenom i vrlo bogatom području. Bogatstvo oltarnih pregrada u Loboru pokazuje da se ondje primjenjivala kultura urešavanja crkve nalik onoj u Italiji i Dalmaciji sve do kraja 11. st., a da se o nekim jasnijim utjecajima mađarskog sjevera ne može govoriti.



888

330

RAČKI, 1877, 158 (130).

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

b) Crkvena središta i stanje crkvene organizacije potkraj 11. st. U Zagrebu (Zagrebačkom kaptolu) je i prije 11. st. mogla stajati crkva ili je privremeno mogla biti sagrađena neka manja sakralna zgrada. No od te najstarije crkve, iz koje će možda izrasti srednjovjekovna katedrala, ništa nije sačuvano. Jedan kameni ulomak kapitela, koji su vjerojatno isklesali talijanski majstori, može se, prema Ani Deanović, datirati pred kraj 11. ili u početak 12. st., tj. teorijski prije gradnje tzv. predmongolske katedrale (druga polovina 12. st.).889 Zorislav Horvat smatrao je da se taj kapitel ne može datirati prije 12., odnosno početka 13. st., a samim time i temelj u koji je ugrađen ne može biti prije toga vremena,890 a Josip Stošić da se taj kapitel, koji datira na kraj 11. st., može datirati i znatno prije, o čemu, prema njemu, svjedoči i menza oltara s tri uklesana križa.891 Dodatni argument za teoriju da je po osnutku biskupije najprije bila izgrađena mala „Ladislavova“ crkva, koja je zadovoljavala najnužnije potrebe, a u drugoj polovini 12. st. predmongolska katedrala, Ana Deanović nalazi u kamenim ulomcima koji su bili ugrađeni kao spolije u apsidi pobočne kapelice sv. Marije u zagrebačkoj katedrali.892 Tom najstarijem vremenu pripadao bi i ulomak menze koji je nađen u zidu na čije se kontrafore naslonila kapela sv. Stjepana.893 Vrlo malo ulomaka, koji se vrlo široko mogu datirati, ne pruža nam oslonac za neku sigurniju tvrdnju o tome kad je podignuta crkva u Zagrebu. Crkva bi mogla postojati već od karolinškog vremena ako je suditi prema sitnim predmetima nađenim prigodom rušenja Bakačeve kule ispred zagrebačke katedrale, a koji vjerojatno pripadaju groblju uz crkvu ili groblju na redove na kojem je sagrađena crkva.894 Vrlo je moguće da je veća crkva u mjestu, katedrala, podignuta tek u drugoj polovini 12. ili najkasnije početkom 13. st., kad se ustalilo da upravo u tome mjestu stalno boravi biskup koji će se otprilike od tada i početi nazivati zagrebačkim. Vrlo se vjerojatno veća gradnja vezana uz katedralu na tomu mjestu može očekivati tek u drugoj polovini 12.

DEANOVIĆ, 1963, 22–24 i sl. na str. 23.



DEANOVIĆ, 1988, 18.

889



890



891 892



893



894

HORVAT, 1989, 15.

STOŠIĆ, 1994, 107.

DEANOVIĆ, 1960, 67–72; KARAMAN, 1963, 9; DEANOVIĆ, 1988, 18. Od druge crkve ostali bi samo kontrafori (DEANOVIĆ, 1988, 20). Početkom osamdesetih godina, prigodom uvođenja centralnog grijanja u katedrali, na svjetlo dana izašli su ostaci arhitekture. Oni se prema „istraživaču“ kanoniku Antunu Ivandiji mogu povezati s predmongolskom katedralom (IVANDIJA, 1981, 1–13). Predmongolska katedrala imala bi otprilike iste gabarite kao i kasnija poslijemongolska tzv. Timotejeva katedrala.

O tome je bilo govora ranije (VINSKI, 1960, 47–65; SIMONI, 1981, 155–167). Postojale su određene sumnje oko toga pripadaju li ti predmeti zaista tomu mjestu. Groblje ispred katedrale je zaista postojalo, ono je registrirano prigodom manjih istražnih radova 2005., ali vrlo vjerojatno pripada crkvi sv. Mirka koja je stajala na kaptolskom trgu ispred zidina koje su okruživale katedralu.

331

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

st., što bi se otprilike i poklapalo s izvorima koji spominju Zagreb kao središte biskupije. Prije toga vremena zasigurno je morala postojati crkva, možda uz kakav benediktinski samostan.

A)

B)

C)

Sl. 135: A) Zalavár – Vársziget – kapela - tlocrt kapele (prema, SÓS, 1963, sl. 55); B) Otruševec – tlocrt kapele sv. Križa (prema: BURMAZ – ŽIVKOVIĆ, 2008, 189–191); C) Veszprém – tlocrt kapele sv. Jurja / Veszprém – Szent György-kápolna I. (prema: KOPPÁNY, 1963, 108–109 (58), sl. 110).

Drugo važno središte biskupije, po kojem se i cijeli arhiđakonat naziva Gorski arhiđakonat, jesu Gore kod Petrinje. Tako je to prema popisu

332

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

župa sastavljenom od Ivana Arhiđakona Goričkog iz 14. st. Prvo mjesto u tom arhiđakonatu zauzima Sisak, tako da je možda ime arhiđakonat dobio prema imenu kraja u kojem se nalazio Sisak, a ne samo po mjestu Gore koje nisu nikada bile, barem prema dostupnim izvorima, sjedište arhiđakonata. Gore su smještene uz prometnicu na vrlo neobičnom mjestu u udolini na prijevoju koji spaja dolinu Kupe i Gline s Kupom i cestovnim pravcem prema Sisku. Neobična pozicija crkve u nizini upućuje na neko planiranje koje nama, prema dostupnim arheološkim podacima, nije poznato. U svetištu crkve iz baroknog i klasicističkog razdoblja, izgrađene na strukturi ranogotičke, vjerojatno templarske crkve u Gorama, a srušene u Domovinskom ratu, otkriven je temelj ostataka polukružne apside vjerojatno romaničke crkve.895 Ta je crkva razgrađena, a zatim je dijelom od njezina materijala sazidana nova crkva, o čemu svjedoči ugaoni polukapitel koji s lijeve bočne strane ima otklesanu profilaciju, a svjedoče i tamburi stupova preklesani u klesance upotrijebljene za zidanje vanjskog lica južnog pročelja i stupa s “lepezastim” kapitelom ugrađen u sjeverni zid svetišta, kao i drugi spoliji ugrađeni u zidove.896 Navedeni ulomak odgovara onima na impostima kapitela prvog kata zvonika i crkve sv. Marije u Zadru, a koji datiraju od 1105. do 1111. Zadarski su primjerci klesani nešto mekše i zaobljeniji su, ali u kompoziciji su vrlo slični. Među njima se motivom i visokom kvalitetom obrade izdvajaju dva kamena ulomka lučnog nadvoja ukrašena palmetama.897 Od temelja prethodnice ranogotičke, vjerojatno templarske crkve, sačuvan je samo najdonji red kamenog nabačaja bez vezivnog materijala, širine oko 1 m, koji pripada polukružnoj apsidi širine oko 4,5 m i visine od oko 0,5 m, a bočne strane kamenog nabačaja donjeg postroja temelja uništene su kasnijim izgradnjama.898 Uz nju je, s unutarnje strane, bila prislonjena i druga polukružna, od samo jednog posloženog reda kamena struktura (još jedna apsida?).899 Sve je tako plitko da se to ne može s velikom sigurnošću tvrditi. No, zaista se teorijski može na to pomišljati, tim više što je riječ o važnom lokalitetu koji je morao imati crkvu vrlo brzo nakon

895



896



897



898



899

Opširnije o fazama crkve vidi u članku Drage Miletića (MILETIĆ, 1997, 127–150) i Juraja Belaja i Filomene Sirovice (BELAJ – SIROVICA, 2012, 58–62). Crkva u Gorama se prvi put spominje u ispravi kralja Andrije II. iz 1209. kojom on potvrđuje raniju darovnicu kralja Bele III. iz 1196. (Isto i DOBRONIĆ, 1984, 29). Danas je prihvaćeno da je u Gorama bila samo jedna župna crkva, a ne četiri, kako su neki prije mislili (MILETIĆ, 1997, 131; BELAJ, 2011, 125–126). Dobar strateški položaj uz vojničku cestu naveo je Nadu Klaić da pomisli da je prvi odabir za biskupiju bilo da se ona smjesti u Gorama (KLAIĆ, 1986, 190–191 i bilješka 14). MILETIĆ, 1997, 144–145, sl. 26 i 35.

MILETIĆ, 1997, 144, sl. 32. Nije li slučajnost da se jedan zagorski biskup (Sigindinus Zagoriensis episcopus) pojavljuje upravo u Dalmaciji, pa i u Zadru 1102. nakon krunjenja kralja Kolomana? Možda bi se tu mogla naći kakva veza čija je posljedica bila da su u Panoniju počeli stizati dalmatinski majstori. To bi mogao biti početak gradnje nove crkve u mjestu. STIPIŠIĆ, 1995, 169–177. MILETIĆ, 1997, 144; BELAJ – SIROVICA, 2012, 59. BELAJ – SIROVICA, 2012, 59, sl. 1-2.

333

Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

provedene kristijanizacije još u vrijeme franačke uprave.900 Materijal nađen uokolo crkve u grobovima i njihovim zapunama pokazuje karakteristične predmete koji se okvirno mogu datirati od 11. (tordiran prsten, s-karičice, o-karičica?) do kraja 12. ili najkasnije do sredine 13. (s-karičice, kubasti prsten s umetnutim kamenom, frizatici itd.).901 Svi ti predmeti svjedoče o tome da je crkva podignuta najkasnije do početka 12. st., a srušena otprilike prilikom gradnje ranogotičke crkve u 13. st. Je li to najstarija crkva ili se ti ostaci mogu povezati sa spolijama ugrađenim u zid, teško je reći. Gore kod Petrinje vrlo su važno središte srednjovjekovnoga gorskog arhiđakonata i nije isključeno da je u tome mjestu mogao boraviti povremeno i sam biskup, stoga bi se očekivalo da i crkva ima dužu tradiciju postojanja.902

Sl. 136: Prstenje s natpisom PAX. Majs (1) Majs - grob 234; (2) Pečuh (Pecs) – Somogy 43 - grob 30; (3) Biskupija – Lopuška glavica – grob 12; (4) Žminj (Istra) – grob 177 (prema KISS, 1983, sl. 87).

Prema oblicima gradnje, prije svega prema tlocrtu 11. ili početka 12. st. mogle bi teorijski pripadati i neke druge crkve. Crkva, rotonda sv. Križa iz Otruševca na starom samoborskom groblju očuvana je u punoj visini do krova i danas ima dograđenu četvrtastu apsidu.903 Ostaci polukružne apside,

900



901



902



903

334

Najstarijem horizontu pripada tridesetak istraženih grobova, od kojih je otprilike samo jedna trećina imala nekakav predmet (BELAJ – SIROVICA, 2012, 61–62). Kako je izostanak predmeta karakteristika ranog kristijaniziranog sloja (9. – 10. st.) i opet sloja početka univerzalne srednjovjekovne kulture pokapa (2/2 12. – 1/3 13. st.) teško je reći kako pada početak pokopa na tom mjestu. BELAJ, 2011, 141, sl. na str. 140–141; BELAJ – SIROVICA, 2012, 61–62, sl. 5. O tome i: BUDAK, 1994a, 81.

BURMAZ – ŽIVKOVIĆ, 2008, 189–191.

Crkveno uređenje Panonije nakon prestanka franačkog vrhovništva

organski vezani uz zidove rotonde, jasno se opažaju u strukturi sačuvanog dijela zidova u unutrašnjosti na bočnim stranama apside, a začeljni zid koji je otkopan prigodom arheoloških istraživanja srušen je kod kasnijeg produljivanja svetišta. Ta crkva može se povezati sa sličnima sa zagrebačkog, pečujskog ili veszpremskog biskupskog područja.904 Kako se slični tlocrtni oblici pojavljuju u relativno širokom razdoblju, dosta je teško reći kojem vremenu pripadaju, teorijski i 11. i 12 st., poput vrlo slične rotonde posvećene sv. Jurju (Szent Györgykápolna) iz Veszpréma.905 Najviše bi o vremenu izgradnje mogao svjedočiti način zidanja, obrada kamena, način gašenja vapna i njegova primjena na zidovima, konstrukcijska rješenja, debljina zidova i unutrašnja rješenja, ali i grobovi ako su ostali sačuvani uz nju, što najčešće nije slučaj zbog dugog kontinuiteta pokopa na istoj poziciji. Nažalost, kako su te crkve rađene vrlo često na posjedima velikaša još od franačkog vremena, imamo ih u središtima velikomoravskog kneževstva, a tradicija gradnje takvih građevina očuvala se u gotovo neizmijenjenom obliku do u 13. st. kad se počinju dograđivati poligonalna svetišta i pojavljivati posve drugačija konstruktivna rješenja. Teško je reći išta više jer stilske karakteristike nisu dovoljne za dataciju. Ono što je nesumnjivo jest da i groblja uz kasnije datirane građevine ponajbolje svjedoče u prilog tezi da je smještaj groblja uz crkve započeo neovisno o stvaranju ugarske crkvene provincije, ali da je uključivanje u ugarsku crkvenu provinciju dovelo do završetka toga procesa sredinom 12. st. Taj proces nije ni u Ugarskoj bio dovren do sredine ili čak konca 12. st. unatoč osnivanju biskupija i osnivanju smaostana tijekom 11. st. Ono što nam pokazuju, istina danas još rijetke crkve sačuvane do krova ili uklopljene u strukturu kasnijih zgrada, jest to da je ranoromaničko i romaničko graditeljstvo u Donjoj Panoniji počelo otprilike kad i na zadravskom području. Kako je već više puta naglašeno u tekstu, klimatske prilike vrlo često onemogućuju da se crkvene zgrade u Panoniji na duže vrijeme mogu očuvati bez temeljite obnove, rijetki su suprotni primjeri, stoga je svakih dvjestotinjak godina potrebna temeljita obnova zgrade ili je jednostavnije zgradu srušiti i na istome mjestu ili pokraj postojeće sagraditi novu. Kako je vrlo često riječ o jednostavnim zgradama, njihova je datacija vrlo otežana zbog nedostatka komparativnog materijala uz to što nam primjeri kod sustavnih arheoloških istraživanja vrlo često pokazuju da treba računati i s drvenim crkvenim zgradama. Do kraja 11. st. na području srednjovjekovne Zagrebačke biskupije morala je postojati vrlo razvijena mreža kako privatnih tako i župnih crkava i kapela, ali proces stvaranja župne organizacije i seljenja groblja oko crkava dovršen je tek sredinom 12. st. Tako je taj proces završio otprilike kad i velikom djelu ostale Ugarske.



904



905

KOPPÁNY, 1963, 81–114; GERVERS-MOLNÁR, 1972; KOZÁK, 1978, 49–89. KOPPÁNY, 1963, 108, sl. 110.

335

IV. Zaključna razmatranja 1. Nakon franačko-avarskih sukoba i rata koji je trajao od oko 774. do 803. i koji je imao nekoliko etapa (I. etapa 774. – 790. avarska dominacija na bojištu izvan Avarije; II. etapa 791. – 795. izjednačene snage i borbe unutar Avarije; III. etapa 796. – 803. franačka dominacija na bojištu – ratne operacije vode se samo na području Kaganata i njegovih savezničkih zemlja) velik dio Panonije i susjednih oblasti, odnosno zapadni dijelovi Avarskog Kaganata došli su pod franačku vlast i bili su integrirani u Franačko Carstvo. Istočni dijelovi Avarije došli su pod bugarsku kontrolu ili su ostali neovisni. Avarija je dugogodišnjim ratom bila gospodarski iscrpljena, a velik dio zemlje doživio je demografski slom koji je vidljiv u prestanku pokopa na mnogobrojnim pozicijama. Stanovništvo Panonije bilo je heterogenog sastava; uz Slavene („panonske Slavene“, Hrvate i Duljebe), Avare, Bugare i ostatke Romana treba računati s bavarskim doseljenicima. Slaveni nesumnjivo čine većinu. 2. Nakon zauzimanja zemlje Franačko je Carstvo zauzeti dio Avarije i drugih zauzetih zemalja podijelilo u početku na dvije markgrofovije, na Forojulijsku i Istočnu ili Bavarsku između kojih je rijeka Drava uzeta kao granica. Markgrofovije su se opet dijelile na vojvodstva i autonomna područja. Vojvodstvima su upravljali pripadnici domaćeg plemstva. Oni su bili predstavnici franačke vlasti i odgovarali su svojim seniorima markgrofovima i nije riječ o nekakvim vazalnim ili tributarnim knezovima, već o franačkim vojvodama. U okviru vojvodstava postojale su neke posebne oblasti na kojima su živjeli pripadnici nekog plemena ili naroda (Timočani, Abodriti) koji su imali određenu autonomiju. Od samoga početka počinje se s kristijanizacijom stanovništva. Uređuje se misijska djelatnost, akvilejske od salzburškog misijskog područja dijeli rijeka Drave, počinju se graditi crkve i počinje proces smještanja groblja oko crkava. U isto doba započinje se i s uvođenjem feudalnog sustava. 3. Ljudevitova pobuna (819. – 822.) kao nastavak prijašnjih protufranačkih ustanaka i nakon nje ulazak bugarske vojske u Panoniju (827./829.) doveo je do rekonstrukcije uprave i umjesto velikih vojvodstva zemlja je podijeljena na manje upravne cjeline, grofovije. Donja Panonija iz nadležnosti forojulijskih grofova prelazi u salzburšku nadležnost. Istočni dijelovi međuriječja između rijeke Drave i Save, kao i dijelovi prema donjem Podunavlju bili su zauzeti od Bugara i oni su u tome dijelu postavili svoje rektore. Spominju se Ratimir i Mutimir. 4. Druga polovina 9. st. u znaku je gospodarskog oporavka zemlje i jačanja franačke uprave. Pred kraj stoljeća Donjom Panonijom upravlja vojvoda Braslav koji dobiva na upravljanje uz Međuriječje i Blatnograd. Tada se po prvi put dvije nekada rijekom Dravom razdvojene cjeline nalaze

337

Zaključna razmatranja

338

pod upravom istog franačkog upravitelja. Nastavlja se rat s Bugarskom, a posebno s Velikom Moravskom čija vojska devastira dijelove Gornje Panonije. U to doba pojedina mađarska plemena naseljena su u sjevernijem dijelu Gornje Panonije, kao i u istočnim dijelovima. Potkraj 9. st. završava kristijanizacija Donje Panonije. Sve se više u izvorima spominju posjedi, različita prava, podavanja i obveze, što sve govori u prilog tomu da je feudalni sustav posve premrežio Panoniju (posebno Gornju Panoniju). Postoje pokušaji da se stvori viša crkvena organizacija u tome dijelu Carstva. Počinje se raditi na ponovnom obnavljaju salonitanske metropolije u okviru akvilejske patrijaršije, uspostavi moravske (panonske) metropolije i bugarske crkvene provincije. Velik dio tih nastojanja neće se uspjeti provesti u djelo. 5. Prva desetljeća 10. st. u znaku su mađarskih pustošenja, rasapa franačke uprave nakon katastrofalnog poraza kod Braslavopurca 907. i općenitog trenda odvajanja krajevnih vojvoda uslijed slabljenja vrhovne vlasti u Carstvu. Tada velik dio Donje Panonije formalno prestaje biti dio Franačke. Njezin je status prema dostupnim povijesnim izvorima nejasan te nije jasno je li ona samostalna ili je došla pod jači utjecaj susjedne Hrvatske. Nakon poraza Mađara kod Augsburga 955. započinje rekonkvista cara Otona II. koji vrlo vjerojatno zakratko velik dio Panonije vraća pod okrilje Carstva. Postoje pokušaji da se urede crkvene prilike u zemlji. Tako se spominje Sisačka biskupija koja nema biskupa na splitskom koncilu 928. Spominje se i da na njezinu teritoriju postoji dovoljno svećenstva i puka, što posve odgovara arheološkim izvorima. Sve je više groblja na redove koji svjedoče o demografskom rastu stanovništva. 6. U posljednjim desetljećima 10. st. formira se mađarska država u vrijeme velikog vojvode Gejze za čijeg će sina ugarskog kralja Stjepana I. možda po prvi put Panonija južno od Blatnog jezera i Međuriječje biti uključene u Ugarsku. Takvo stanje nije se dugo održalo jer je Donja Panonije do kraja 11. st. ostala neovisna o svojim sjevernim susjedima, iako utjecaj kako Ugarske tako i Hrvatske jača ponajviše zbog zajedničkog vanjskog neprijatelja Svetog Rimskog Carstva koji ugrožava njezine zapadne granice. Velik dio zapadnih dijelova Donje Panonije bit će vraćen pod vlast Carstva i u tome dijelu počet će se formirati granične grofovije. 7. U 11. je stoljeću, prema arheološkim podacima, vidljiv i dalje važan demografski rast, o čemu svjedoče ponajviše mnogobrojna istražena groblja. Politička pripadnost zemlje do kraja 11. st., kad postaje dio Ugarske, vrlo je nejasna. Sve govori u prilog tome da je to neovisno vojvodstvo, ali vjerojatno ipak više vezano ili spojeno uz Hrvatsku. Ugarski politički utjecaj je vjerojatno također vrlo prisutan, no o tome nema sigurnih podataka. Djelomičnu rekonstrukciju zbivanja u drugoj polovini 11. st. pružaju nam ponajviše isprava iz kraja 12. ili

iz prve polovine 13. st., što ne pridonosi puno rješavanju problema. Početkom 12. st. spominje se zagorski biskup, što govori u prilog tomu da na području Donje Panonije postoje pokušaji uspostave više crkvene organizacije. Gdje je bilo njegovo sjedište, saznajemo tek iz isprava koje se datiraju u drugu polovinu 12. ili iz prve polovine 13. st. Felicijanova isprava, koja je vjerojatno nastala tek u 13. st., ne pruža sigurne podatke o vremenu i načinu osnivanje biskupije sa sjedištem u Zagrebu. Sisačka biskupija se u crkvenim aktima također spominje do druge polovine 12. st. Prigodom pokušaja uspostave Zagrebačke biskupije oformljena je crkvena organizacija koja je u načelu kopirala staru Sisačku, arhiđakonati su nesumnjivo prepisani iz starijeg doba, samo je pomaknuto crkveno središte i promijenjeno ime biskupije, koja je bila u osnovi Sisačka, ali pod tim imenom nije zaživjela, ona je i Zagorska i Pokupska. Ono što je sigurno prema arheološkim podacima jest to da postoje crkvena središta i da u to doba već postoji mreža crkava kao zametak župa i župne organizacije. 8. Nakon integriranja Donje Panonije u Ugarsku, vidljive su njezine posebnosti koje u konačnici dovode od autonomnosti toga područja u okvirima Kraljevstva. Do sredine 12. st. završio je proces premještanja groblja oko crkvi, čime je završio dugotrajan proces započet prvim misijama početkom 9. st.

339

Zaključna razmatranja

Sl. 137: Medvedička kraj Đurđevca. Jezičac - prednja i zadnja strana / dio inventara iz slučajno pronađenog pojedinačnog groba (fotografija: Arheološki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI, 1999, 97–98, kat, jed. II. 15a-d).

340

V. Popis literature i priloga A) Popis kratica ActaAntHung

ActaArchHung Agria AIug Alba Regia

Ann.Inst.Archaeol. AP ArchA ArchHung Arrabona

AV Awarenforschungen CKD

CommArchHung Crochris DelaSAZU

EMÉ FolArch FontArchHung GGMS GodisnjakCBI GHZMS GZMS HAG Hortus HZ IČ

Acta Antiqua Academiae Scientiarum Hungaricae (Budapest) Acta Archaeologica Hungarica Academiae Scientiarum Hungaricae (Budapest) Az Egri Múzeum Évkönyve (Eger) Archaeologia Iugoslavica (Beograd) Alba Regia. Annales Musei Stephani Regis (Székesfehérvár) Annalles Instituti archaeologici Arheološki Pregled (Beograd) Archaeologia Austriaca (Wien) Archaeologia Hungarica (Budapest) Arrabona. A Győri Xantus János Múzeum Évkönyve (Győr) Arheološki Vestnik (Ljubljana) Awarenforschungen Archaeologia Austriaca Monographien band 2 – Studien zur Archäologie der Awaren 4 (Wien) Crkvena kulturna dobra, Godišnjak Ureda za kulturna dobra Zagrebačke biskupije (Zagreb) Hungaricae Communicationes Archaeologicae (Budapest) Croatica christiana Periodica (Zagreb) Dela Slovenske akademije znanosti in umetnosti (Ljubljana) Az Egri Múzeum Évkönyve (Eger) Folia Archaeologica (Budapest) Fontes Archaeologici Hungariae (Budapest) Godišnjak gradskog muzeja (Sisak) Godisnjak Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH Glasnik Hrvatskih Zemaljskih muzeja u Sarajevu Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Sarajevo) Hrvatski arheološki godišnjak (Zagreb) Hortus Artium Medievalium. Journal of the International Research Center for Late Antiquity and Middle Ages (Zagreb) Historijski zbornik (Zagreb) Istorijski časopis (Beograd)

341

Popis literature i priloga

IzdanjaHAD JPMÉ JRGZM

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva (Zagreb) A Janus Pannonius Múzeum Évkönyve (Pécs) Jahrbuch des Römisch-Germanischen Zentralmuseums (Mainz) Jahrbuch des OÖ. Musealvereines Jahrbuch des Oberösterreichischen Musealvereines (Linz) MFMÉ A Móra Ferenc Múzeum Évkönyve (Szeged) MFMÉ-StudArch A Móra Ferenc Múzeum Évkönyve – Studia Archaeologica (Szeged) MGH Monumenta Germaniae Historica (Hannover – Berlin) Mitteilungen des Archäologischen Instituts der MittArchInst Ungarischen Akademie der Wissenschaften (Budapest) Opvscvla archaeologica (Zagreb) Opusc.archaeol. Povijesni prilozi, Hrvatski institut za povijest (Zagreb) Ppril PrilInstArheolZagrebu Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu (Zagreb) Prähistorische Zeitschrift (Berlin – New York) PZ Rad Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti. Rad JAZU Radovi Zavoda za hrvatsku povijest RadZhp. RégFüz Régészeti füzetek (Budapest) Régészeti Kutatások Magyarországon–Archaeological RKM Investigations in Hungary (Budapest) Scrinia Slavonica SSlav Slovenská Archeológia (Bratislava) SlA Slovo Slovo, časopis staroslavenskog instituta (Zagreb) Starohrvatska prosvjeta (Split) ShP Studia Archaeologica - Publicationes Instituti StudArch Archaeologici Academiae Scientiarum Hungaricae (Budapest) Varia Archaeologica Hungarica (Budapest) VAH Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (Zagreb) VAMZ Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva (Zagreb) VHAD A Veszprém Megyei Múzeumok Közleményei (Veszprém) VMMK Zalai Múzeum (Zalaegerszeg) ZalaiMúz ZgČ ZgČ (Ljubljana) ZGy Zalai Gyűjtemény (Zalaegerszeg)

342

B) Popis literature ADAM, 2002.

Archäologische Denkmäler der Awarenzeit in Mitteleuropa I, (ur.) J. Szentpéteri, VAH XIII/1, Budapest, 2002. ADAMČEK, 1977. J. Adamček, Požega i požeška županija u srednjem vijeku, Požega 1277-1977, Požega, 1977, 111–170. AGH, 1977. Gesta Hungarorum, Béla király Anonymus jegyzőjének  könyve a magyarok cselekedeteiről Hasonmás kiadásban megjelentette a Magyar Helikon Pais Dezső fordításában Budapesten, 1997-ben, s prilozima: Gy. Győrffy et all, Budapest, 1977. AHRENS, 2001. C. Ahrens, Die frühen Holzkirchen Europas, Katalog, Stuttgart, 2001. ALERIĆ, 1969. D. Alerić, Ime zagrebačkog biskupa u zadarskoj ispravi kralja Kolomana, Slovo 18–19, Zagreb, 1969, 158–170. ANČIĆ, 1998. M. Ančić, Desetljeće od godine 1091. do 1102. u zrcalu vrela. Ppril 17, Zagreb, 1998, 233–259. ANČIĆ, 1999. M. Ančić, Od vladarske curtis do gradskoga kotara Bijaći i crkva Sv. Marte od početka 9. do početka 13. stoljeća, ShP, III. s. 26, Split, 1999, 189–236. ANČIĆ, 2001. M. Ančić, Hrvatska u karolinško doba, Split, 2001. ANDRIĆ, 2005. S. Andrić, Područje Požeške županije u srednjem vijeku, Raukarov zbornik:  zbornik u čast Tomislava Raukara, (ur.) N. Budak, Zagreb, 2005, 225–244. ANDRIĆ, 2008. S. Andrić, Bazilijanski i benediktinski samostan sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, RadZhp. 40, Zagreb, 2008, 115–186. ARALICA – ILKIĆ, 2013. T. Aralica i M. Ilkić, Križnica sablje ili paloša Drugog avarskog kaganata iz Nina, PrilInstArheolZagrebu 29, Zagreb, 2013, 167–184. ARF Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829 qui dicuntur Annales Laurissenses Maiores et Einhardi, prir. Georg Heinrich Pertz, Friedrich Kurze, [MGH SSRG 6], Hannover, 1895. ATLAS SVIJETA, 1988. Atlas svijeta, Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ (ur.) B. Feldbauer, Zagreb, 1988. AVENARIUS, 1974. A. Avenarius, Die Awaren in Europa, Amsterdam, 1974. BACH – DUŠEK, 1971. H. Bach i S. Dušek, Slawen in Thüringen: Geschichte, Kultur und Anthropologie im 10. bis 12. Jahrhundert: nach den Ausgrabungen bei Espenfeld, Veröffentlichungen des Museums für Ur–und Frühgeschichte Thüringens 2,

343

Popis literature i priloga

Weimar, 1971. Cs. Bálint, Südungarn im 10. Jahrhundert, StudArch 11, Budapest, 1991. BÁLINT, 1989. Cs. Bálint, Die  Archäologie  der  Steppe: Steppenvölker zwischen Volga und Donau vom 6. bis zum 10. Jahrhundert, Wien-Köln, 1989. BÁLINT, 2003. Cs. Bálint, Voltak-e Avarok az Adrián? Da li je bilo Avara na Jadranu?, Spomenica Jovana Kovačevića, Beograd, 2003, 55–60. BARKÓCZI, 1968. L. Barkóczi, A 6th century cemetery from KeszthelyFenékpuszta. ActaArch.Hung. 20, Budapest, 1968, 275– 311. A. Bartzak, The early Abbasid dinars of the Petrovci BARTZAK, 1998. hoard, VAMZ, 3. s, 30–31/1997–1998, Zagreb, 1998, 259–271. I. Basić, Između historiografske tradicije i novih BASIĆ, 2014. tumačenja. Problem postanka splitske nadbiskupije u djelu Nade Klaić, Nada Klaić i njezin znanstveni i nastavni doprinos razvoju historiografije, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Zagrebu 29.-30. studenog 2013. godine, (ur.) T. Galović i D. Agičić, Zagreb 2014, 133–169. BEKIĆ, 2003. L. Bekić, Novi nalaz ranosrednjovjekovnog koplja s krilcima, VAMZ 3. s, XXXVI, Zagreb, 2003, 165–179. BELAJ – SIROVICA, 2012. J. Belaj i F. Sirovica, Arheološka istraživanja crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori od 2008. do 2011. godine, Ann.Inst.Archaeol. VIII/2012, Zagreb, 2012, 58–62. J. Belaj i F. Sirovica, Arheološka istraživanja na BELAJ – SIROVICA, 2013. lokalitetu Stari grad u Ivancu 2012. godine, Ann.Inst. Archaeol. IX/2013, Zagreb, 2013, 102–108. J. Belaj, Sažeti prikaz arheoloških istraživanja crkve Sv. BELAJ, 2006. Martina u Prozorju do 2005, Ann.Inst.Archaeol. II/2006, Zagreb, 2006, 79–84. J. Belaj, Prikaz arheoloških istraživanja crkve Uznesenja BELAJ, 2011. Blažene Djevice Marije u Gori tijekom 2008. i 2009. godine, Antiquam fidem, Radovi sa znanstvenog skupa Sisak, 3. – 5. prosinca 2010, (ur.) D. Tepert i S. Jurić, Zagreb, 2011, 121–147. J. Belošević, Materijalna kultura Hrvata od 7–9 st., BELOŠEVIĆ, 1980. Zagreb, 1980. J. Belošević, Počeci kršćanstva kod Hrvata u svjetlu BELOŠEVIĆ, 1997. arheološke građe, Radovi Filozofskog fakulteta BÁLINT, 1991.

344

Popis literature

Sveučilišta u Zadru 36 (23), Zadar, 1997, 101–140. J. Belošević, Razvoj i osnovne značajke starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. stoljeća na povijesnim prostorima Hrvata, Radovi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru 39 (26), Zadar, 2000, 71–97. BELOŠEVIĆ, 2007. J. Belošević, Starohrvatsko groblje na Ždrijacu u Ninu, Zadar, 2007. BENINGER – KLOIBER, 1962. E. Beninger i A. Kloiber, Oberösterreichs Bodenfunde aus baierischer und frühdeutscher Zeit, Jahrbuch des OÖ. Musealvereines 107, Linz, 1962, 125– 250. BERNHARD-WALCHER, 2000. A. Bernhard-Walcher, Požeški Brestovac, Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, 98–99. BITENC – KNIFIC, 2001. P. Bitenc, T. Knific (ur.) Od Rimljanov do Slovanov, Predmeti, Ljubljana, 2001. I. Bogdanov, Han Asparuh, Kniga za negovite pradeli i BOGDANOV, 1981. negovoto vreme, Sofija, 1981. BOJANOVSKI, 1974. I. Bojanovski, Ranosrednjovjekovno utvrđenje u Vrbljanima na Sani, GZMS, n. s. 29, Sarajevo, 1974, 245– 255. BOJANOVSKI, 1979. I. Bojanovski, Kasnoantički kaštel u Gornjim Vrbljanima na Sani, GZMS, n. s. 34, Sarajevo, 1979, 105–126. BOJANOVSKI, 1988. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo, 1988. BOJČIĆ, 1984. Z. Bojčić, Pregled istraživanja i rasprostranjenosti ranosrednjovjekovnih arheoloških nalaza u istočnoj Slavoniji i Baranji, IzdanjaHAD 9, Zagreb, 1984, 211– 222. I. Bóna, „Cundpald fecit” (Der Kelch von Petőháza und BÓNA, 1966. die Anfange der bairisch-fränkischen Awarenmission in Pannonien). ActaArchHung 18, Budapest, 1966, 279– 325. I. Bóna, Ein Vierteljahrhundert der BÓNA, 1971. Völkerwanderungszeitforschung in Ungarn (19451969), ActaArchHung 23, Budapest, 1971, 265–336. BÓNA, 1973. I. Bóna, Nagy Károly nyomdokain, V. Szombathy (ur.): Évezredek hétköznapjai, Budapest, 1973, 141–163. I. Bóna, Arpadenzeitliche Kirche und Kirchhof im BÓNA, 1978. südlichen Stadtgebiet von Dunaújváros, Alba Regia XVI, Székesfehérvár, 1978, 99–158. I. Bóna, A népvándorlás kor és a korai középkor BÓNA, 1984. története Magyarországon, Magyarország története I, Budapest, 1984, 265–373. BELOŠEVIĆ, 2000.

345

Popis literature i priloga

BÓNA, 1985.

I. Bóna, Einleitung: Die Awaren. Ein asiatisch Reitervolk an der Mittleren Donau, Awaren in Europa, Schätze eines asiatischen Reitervolkes 6.-8. Jh, Frankfurt am Main, 1985, 5–19. BÓNA, 1987. I. Bóna, A nemzetségi és a törzsi társadalom története Magyarországon. A népvándorláskor és a korai középkor története Magyarországon, Magyarország története 1/1, Előzmények és magyar történet 1242-ig. (1984, 2. izd. 1987.), Budapest, 1987, 265–374. BÓNA, 1987a I. Bóna, Über eine fruchtlose Polemik. Bemerkungen zur Abhandlung von Radu Harhoiu: Die Beziehungen zwischen Romanen und Barbaren in Siebenbürgen in der Sicht einer ungarischen Geschichte Transsilvaniens (Dacia 31, 1987, 119-129) ActaArchHung 40, Budapest, 1987, 301–314. I. Bóna, Völkerwanderung und Frühmittealter (271BÓNA, 1990. 895), Kurze Geschichte Siebenbürgens, Budapest, 1990, 62–106. BÓNA, 1997. I. Bóna, Die Archäologie in Ungarn und die ungarische Landnahme, ActaArchHung 49, Budapest, 1997, 345– 362. I. Bóna, Az Árpádok korai várai címmel, Debrecen, 1998. BÓNA, 1998. BÖSENDORFER, 1910. J. Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske, Baranjske, Vukovske i Srijemske te kr. i sl. grada Osijeka u srednjem vijeku, Osijek, 1910. BÖSENDORFER, 1952. J. Bösendorfer, Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju, RadJAZU 286, Zagreb, 1952, 143–170. D. Bošković, Naoružanje vojske kralja Kolomana - Oružje BOŠKOVIĆ, 2003. i oprema ratnika u 11. st., Kolomanov put (katalog izložbe), Zagreb, 2003, 150–162. Ch. R. Bowlus, Franks, Moravians, and Magyars. The BOWLUS, 1995. Struggle for the Middle Danube, 788-907, Philadelphia, 1995. BRANDT, 1980. M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1980. S. Brather, Ethnische Interpretationen in der früh BRATHER, 2004. geschichtlichen Archäologie: Geschichte, Grundlagen und Alternativen, Ergänzungsbände zum Reallexikon der Germanischen Altertumskunde 42, Berlin – New York, 2004. S. Brather, Archäologie der westlichen Slawen, BRATHER, 2008.

346

Popis literature

Siedlung, Wirtschaft und Gesellschaft im früh- und hochmittelalterlichen Ostmitteleuropa, 2. izm. izd, Ergänzungsbände zum Reallexikon der Germanischen Altertumskunde 61, Berlin – New York, 2008. BRATOŽ, 1981. R. Bratož, Kratek oris zgodovine krščanstva na Slovenskem v pozni antiki, ZgČ 35 /3, Ljubljana, 1981, 205–221. BRATOŽ, 1990. R. Bratož, Vpliv oglejske cerkve na vzhodnoalpski in predalpski prostor od 4. do 8. stoletja /2. del/ (Einflüsse der aquileischen Kirche auf den Ostalpenund Voralpenraum in der Zeit vom 4. bis 8. Jahrhundert / 2. Teil), ZgČ 44/4, Ljubljana, 1990, 489–520 R. Bratož, Ecclesia in gentibus - Vprašanje preživetja BRATOŽ, 1996. krščanstva iz antične dobe v času slovansko-avarske naselitve na  prostoru med Jadranom in Donavo, u Grafenauerjev zbornik, Ljubljana, 1996, 205–225. R. Bratož, Začetki oglejskega misijona med Slovani in BRATOŽ, 1999. Avari, Sestanek škofov ad ripas Danubii in sinoda v Čedadu 796, Vilfanov zbornik, Ljubljana, 1999, 79–111. BRATOŽ, 2006. R. Bratož, Martin Tourski in njegovi stiki s Panonijo, ZgČ 60/ 3–4 (134), Ljubljana, 2006, 259–281. J. Bratulić, Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga BRATULIĆ, 1992. vrela, Zagreb, 1992. BREIBERT – SZAMEIT, 2008. W. Breibert i E. Szameit, Der frühmittelalterliche Gräberfeld von Hausmening bei Amstetten, Niederösterreich, ArchA 92, Wien, 2008, 133–154. G. Brizzi, Le antichità pannoniche di Luigi Ferdinando BRIZZI, 1981. Marsili: nuovi elementi per la topografia di Siscia, Atti e memorie (Romagna) Ser. NS, Bd. 31/32,1980/1981, 33–52. K. Brunner, Herzogtümer und Marken, Vom BRUNNER, 1994. Ungarnsturm bis ins 12. Jahrhundert. Österreichische Geschichte 907–1156, Wien, 1994. BRUNŠMID, 1903./4. J. Brunšmid, Hrvatske sredovječne starine, VHAD n. s. 7 / 1 (1903. – 1904), Zagreb, 1904, 30–97. BRUNŠMID, 1912. J. Brunšmid, Kameni spomenici hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu. Dio II. Spomenici srednjega i novoga vijeka, VHAD n. s. 12 / 1, Zagreb, 1912, 129–176. N. Budak, Die sudslawischen Ethnogenesen an der BUDAK, 1990. östlichen Adriaküste im frühen Mittelalter, u: Typen der Ethnogenese unter besondern Berücksichtigung des Bayern, Tom I, Wien, 1990, 129–136. N. Budak, Sisak u ranom srednjem vijeku, RadZhp. 27, BUDAK, 1994.

347

Popis literature i priloga

Zagreb, 1994, 171–174. N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994. N. Budak, Pokrštavanje Hrvata i neki problemi crkvene organizacije, Starohrvatska spomenička baština rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zbornik radova znanstvenog skupa održanog 6-8. listopada 1992, (ur.) M. Jurković et. all, Zagreb, 1996, 127–136. BUDAK, 2000. N. Budak, Slavic ethnogenesies in modern Northern Croatia, U: Slovenija in sosednje dežele med antiko in karolinško dobo. Začetki slovenske etnogeneze I. Ljubljana, 2000, 395–401. BUDAK, 2001. N. Budak, Karlo Veliki: Karolinzi i Hrvati, Scintillae Stephano Gunjaca dicatae 5, Split, 2001. BUDAK, 2008. N. Budak, Identities in Early Medieval Dalmatia (Seventh-Eleventh Century), u: Franks, Northmen and Slavs: Identities and State Formation in Early Medieval Europe, (ur.) P. J. Geary i P. Urbańczyk, Leiden, 2008, 223–241. BUDAK – RAUKAR, 2006. N. Budak – T. Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Zagreb, 2006. BUGARSKI, 2008. I. Bugarski, The Geomorphological matrix as a Starting Point for Determining the Position of Avar-time Settlements in Pannonia – the Example of the Bačka Region, Archaeological Correspondence 38 / 3, Mainz, 2008, 437–455. B. Bühler, Der “Schatz” von Brestovac, Kroatien, seine BÜHLER, 2014. kulturellen Beziehungen und technologische Aspekte, Monographien RGZM, Forschungsinstitut für Vor- und Frühgeschichte 85, Mainz, 2014. BULAT, 1968. M. Bulat, Neki nalazi ranog srednjeg vijeka iz Osijeka, ShP III. s. 10, Zagreb, 1968, 11–21. BUNARDŽIĆ, 1980. R. Bunardžić, Menore iz Čelareva, Beograd, 1980. BUNARDŽIĆ, 1985. R. Bunardžić, Čelarevo: risultati delle ricerche nelle necropoli dell’ alto medioevo, Roma 27. novembre - 2. dicembre 1985, Roma, 1986. BURIĆ, 1996. T. Burić, Istočnojadranske sklavinije i Franci u svjetlu arheoloških nalaza, Starohrvatska spomenička baština - rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zbornik radova znanstvenog skupa održanog 6-8. listopada 1992, (ur.) M. Jurković et. all, Zagreb, 1996, 137–144. BURIĆ, 2001. T. Burić, Putalj u srednjem vijeku, Sv. Juraj od Putalja, Split, 2001. BURKOWSKY, 1999. Z. Burkowsky, Sisak u prapovijesti, antici i BUDAK, 1994a BUDAK, 1996.

348

Popis literature

starohrvatskom dobu, Sisak, 1999. BURMAZ – ŽIVKOVIĆ, 2008. J. Burmaz – J. Živković, Lokalitet: Otruševec – crkva Sv. Križa, HAG 4/2007, Zagreb, 2008, 189–191. BUSULADŽIĆ, 2011. A. Busuladžić, Rimske vile u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011. BUTURAC, 1944. J. Buturac, Popis župa zagrebačke biskupije od god. 1334, Posebni otisak iz Zbornika zagrebačke biskupije 1094-1944, Zagreb, 1944. J. Buturac, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. BUTURAC, 1984. godine, Starine JAZU, knj. 59, Zagreb, 1984, 43–107. T. Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, CD Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, Tom I, 1904; Tom II, 1904; Tom III, 1905, Tom IV, 1906; Tom X, 1912. CD, Suppl. J. Barbarić et J. Marković, Codex diplomaticus Regni Croatie, Dalmatiae et Slavoniae Supplementa V. I, Diplomatia annorum 1020.-1270 continenes, Zagreb, 1998. N. Christie, The Lombards - the ancient Longobards, CHRISTIE, 1998. Oxford – Malden, 1998. CETINIĆ, 1998. Ž. Cetinić, Stranče-Gorica starohrvatsko groblje, Rijeka, 1998. E. Cevc, CEVC, 1952. Dvoje zgodnjesrednjeveških figuralnih upodobitev na slovenskih tleh, AV 5, Ljubljana, 1952, 214–249. CEVC, 1963. E. Cevc, Srednjeveška plastika na Slovenskem od začetkov do zadnje četrtine 15. stoletja, Ljubljana, 1963. CIGLENEČKI – MODRIJAN – MILAVEC, 2011. S. Ciglenečki, Z. Modrijan i T. Milavec, Poznoantična utrjena naselbina Tonocov grad pri Kobaridu, Opera Instituti Archaeologici Sloveniae 24, Ljubljana, 2011. CIGLENEČKI, 1987. S. Ciglenečki, Höhenbefestigungen aus der Zeit vom 3. bis 6. Jh. im Ostalpenraum, DelaSAZU 31, Ljubljana, 1987. D. Csallány, Archäologische Denkmäler der Gepiden CSALLÁNY, 1961. im  Mitteldonaubecken (454-568 u. Z.), ArchHung 38, Budapest, 1961. D. Csánky, Magyarország történelmi földrajza a CSÁNKY, 1894. Hunyadiak korában, II kötet, Budapest, 1894. P. Csendes, Zu den Awarenkriegen unter Karl dem CSENDES, 1970. Großen. In: Unsere Heimat, Zeitschrift für Landeskunde von Niederösterreich 41, St. Pölten, 1970, 93–107. F. Curta, Etnicitet u ranosrednjovjekovnoj arheologiji: CURTA, 2010. Primjer ranoslavenskih nalaza u jadranskoj regiji, ShP,

349

Popis literature i priloga

III. s. 37, Split, 2010, 17–50. Z. Čilinská, Frühmittelalterliches Gräberfeld in Želovce, Archaeologica Slovaca - Catalogi Tom V, Bratislava, 1973. ČOROVIĆ-LJUBINKOVIĆ, 1956. M. Čorović-Ljubinković, La nécropole slave de Brestovik, Rapport préliminaire des fouilles en 1953 – 1954, AIug II, Beograd, 1956, 131–137. ČREMOŠNIK, 1951. I. Čremošnik, Nalazi nakita u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u GZMS, n. s. VI, Sarajevo, 1951, 241–270. ČREMOŠNIK, 1951a I. Čremošnik, Nalaz slovenske keramike u Rači 1947 g. i pregled nalaza slovenske keramike u Bosni do danas, GZMS n. s. IV-V (1949), Sarajevo, 1950, 383–395. ČREMOŠNIK, 1957. I. Čremošnik, Arheološka istraživanja u Brodcu, ČGT I, Tuzla, 1957, 127–150. ČREMOŠNIK, 1958. I. Čremošnik, Rimska vila sa slavenskim naseljem u Tutnjevcu, ČGT II, Tuzla, 1958, 37–51. ČREMOŠNIK, 1965. I. Čremošnik, Rimska vila u Višićima GZMS n. s. A, XX, Sarajevo, 1965, 147–260. ČREMOŠNIK, 1970. I. Čremošnik, Istraživanja u Mušićima i Žabljaku i prvi nalaz najstarijih slavenskih naselja kod nas, GZMS n. s. A, XXV, Sarajevo, 1970, 45–117. ČREMOŠNIK, 1977. I. Čremošnik, Ranoslavensko naselje u Batkoviću kod Bijeljine, Godišnjak XV CBI, 13, Sarajevo, 1977, 227– 308. ČUČKOVIĆ, 1992. L. Čučković, Ozalj - zaštitna arheološka iskopavanja 1992. godine, Obavijesti HAD-a, XXIV-3, Zagreb, 1992, 49–52. L. Čučković, Velika seoba naroda, u katalogu izložbe: ČUČKOVIĆ, 1994. Ozalj od neolita do Frankopana, Ozalj, 1994. Constantine Porphyrogenitus, De administrando DAI, 1949. imperio, (ur.) Gy. Moravcsik, (engl. prev.) R. J. H. Jenkins, Budapest, 1949. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, DAI, 2003. (prijevod i komentari N. pl. Tomašić et all.), Dom i svijet, Zagreb, 2003. F. Daim, Das awarische Gräberfeld von Leobersdorf, DAIM, 1987. Niederösterreich (Studien zur Archäologie der Awaren 3 = Veröffentlichung der Kommission für Frühmittelalterforschung 10, Denkschriften der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, phil.hist. Klasse 194, Wien, 1987. F. Daim, Byzantinische« Gürtelgarnituren des 8. DAIM, 2000. ČILINSKÁ, 1973.

350

Popis literature

Jahrhunderts, (ur.) F. Daim, Die Awaren am Rand der byzantinischen Welt, Studien zu Diplomatie, Handel und Technologietransfer im Frühmittelalter, Monographien zur Frühgeschichte und Mittelalterarchäologie 7, Innsbruck, 2000, 77–204. DAIM, 2000a F. Daim, 5.22. Die Bayern, die Nachbarn der Awaren westlich der Enns, Reitervölker aus dem Osten: Hunnen und Awaren, Begleitbuch und Katalog, Innsbruck, 2000, 308–315. DAIM, 2000b F. Daim, 5.26. Die vielteilige Gürtelgarnituren aus Hohenberg, Steiermark,  Reitervölker aus dem Osten: Hunnen und Awaren, Begleitbuch und Katalog, Innsbruck, 2000, 325–327. DAIM, 2003. F. Daim, Avars and Avar archaeology. An introduction, Regna and Gentes, The Relationship between Late Antique and Early Medieval  Peoples and Kingdoms in the Transformation of the Roman World, (ur.) H.-W. Goetz, J. Jarnut i W. Pohl, Leiden – Boston, 2003, 463– 570. DAIM, et all, 2006. F. Daim et all., (ur.) Das frühungarische Reitergrab von Gnadendorf (Niederösterreich) (Monographien des Römisch-Germanischen Zentralmuseums 64, Mainz, 2006, 281–294. DAMJANOVIĆ, 2004. S. Damjanović, Slovo iskona. Staroslavenska / starohrvatska čitanka, Zagreb, 2004. A. Deanović, Srednjovjekovna arhitektonska plastika u DEANOVIĆ, 1960. Stjepanovoj kapeli na Kaptolu, Iz starog i novog Zagreba II, Zagreb, 1960, 67–84. A. Deanović, Zagrebačka katedrala u okvirima prvih DEANOVIĆ, 1963. iskapanja, Iz starog i novog Zagreba III, Zagreb, 1963, 13–32. A. Deanović, Zagrebačka katedrala, Zagreb, 1988. DEANOVIĆ, 1988. J. Deér, Karl der Große und der Untergang des DEER, 1965. Awarenreiches, Karl der Große I, Persönlichkeit und Geschichte, Düsseldorf 1965, 719–791. DELONGA, 1996. V. Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Monumenta medii aevi Croatiae, Split, 1996. V. Delonga, Lobor, Crkva Majke Božje Gorske, II. 13, DELONGA, 2000. arhitrav oltarne ograde, prva četvrtina 9. st., u Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 13, 91–92. Ž. Demo, Bjelobrdski privjesci u Jugoslaviji, Podravski DEMO, 1983. Zbornik ´83, Koprivnica, 1983, 271–301.

351

Popis literature i priloga

DEMO, 1984.

Ž. Demo, Srednjovjekovni mačevi u Muzeju grada Koprivnice, VAMZ III. s. XVI-XVII (1983-1984), Zagreb, 1984, 211–240. DEMO, 1996. Ž. Demo, Vukovar Lijeva Bara, katalog izložbe, Zagreb, 1996. DEMO, 2007. Ž. Demo, Opatovina - tragovi povijesti izgubljene u sadašnjosti - Rezultati arheoloških iskopavanja pred crkvom svetog Franje u Zagrebu 2002. godine, Zagreb, 2007. DEMO, 2009. Ž. Demo, Ranosrednjovjekovno groblje bjelobrdske kulture: Vukovar – Lijeva Bara (X. – XI. st.), Katalozi i monografije Arheološkog muzeja u Zagrebu vol. VI/1, Zagreb, 2009. DEMO, 2009a Ž. Demo, Ranosrednjovjekovno groblje bjelobrdske kulture: Vukovar – Lijeva Bara (X. – XI. st.), Katalozi i monografije Arheološkog muzeja u Zagrebu, vol. VI/2, Zagreb, 2009. Ž. Demo, Ranosrednjovjekovno koplje s krilcima iz DEMO, 2010. okolice Dugog Sela u svjetlu novih saznanja o ovoj vrsti oružja na motki, Archaeologia Adriatica IV, Zadar, 2010, 61–84. DEMO, 2014. Ž. Demo, Zlato & srebro srednjeg vijeka u Arheološkom muzeju u Zagrebu (s prilogom Maje Bunčić), Zagreb, 2014. DHA, 1992. Gy. György (ur.), Diplomata Hungariae Antiquissima I (1000–1131), Budapest, 1992. I. Dienes, Die Ungarn um die Zeit der Landnahme, DIENES,1972. Budapest, 1972. DIMITRIJEVIĆ, 1957. S. Dimitrijević, Četiri groba iz novootkrivene slavenske nekropole u Otoku kod Vinkovaca, Opvsc.archaeol. 2, Zagreb, 1957, 21–38. DIMITRIJEVIĆ, 1966. S. Dimitrijević, Arheološka iskopavanja na području Vinkovačkog muzeja: rezultati 1957-1965, Vinkovci, 1966. DIMITRIJEVIĆ, 1979. S. Dimitrijević, Arheološka topografija i izbor arheoloških nalaza s vinkovačkog tla, Corolla Memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Izdanja HAD-a, 4, Vinkovci, 1979, 201–268. L. Dobronić, Viteški redovi: templari i ivanovci u DOBRONIĆ, 1984. Hrvatskoj, Zagreb, 1984 H. Dopsch, Zwischen Salzburg, Byzanz und Rom - Zur DOPSCH, 2002. Missionierung Pannoniens im 9. Jahrhundert, ZalaiMúz 11, Zalaegerszeg, 2002, 268–294.

352

Popis literature

DORN, 1978.

A. Dorn, Kliško groblje, Klis, Vukovar – srednjovjekovno groblje, AP 20, Zagreb, 1978, 130–133. DOSTÁL, 1966. B. Dostál, Slovanská pohřebiště ze střední doby hradištní na Moravě, Prag, 1966. DOSTÁL, 1975. B. Dostál, Břeclav-Pohansko IV. Velkomoravský velmožský dvorec, Brno, 1975. DULAR, 1985. J. Dular, Topografsko področje XI (Bela krajina). Arheološka topografija Slovenije, Ljubljana, 1985. A. Durman, O geostrateškom položaju Siscije, Opvsc. DURMAN, 1992. archaeol. 16, Zagreb, 1992, 117–131. D. Dzino, Novi pristupi izučavanju ranog hrvatskog DZINO, 2009. identiteta, RadZhp. 41, Zagreb, 2009, 33–54. D. Dzino, Becoming Slav, Becoming Croat: Identity DZINO, 2010 Transformations in Post-Roman and Early Medieval Dalmatia, East Central and Eastern Europe in the Middle Ages, 450-1450. v. 12, Leiden, 2010. D. Dzino, Pričam ti priču: ideološki narativni diskursi o DZINO, 2010a dolasku Hrvata u De administrando imperio, RadZhp. 42, Zagreb, 2010, 153–165. ECKHART, 1975. L. Eckhart, Die St. - Laurentius-Kirche zu Lauriacum Lorch/Enns in Geschichte und Wissenschaft, Jahrbuch des OÖ. Musealvereines 120, Linz, 1975, 37–55. S. Eichert, Die frühmittelalterlichen Grabfunde EICHERT, 2010. Kärntens. Die materielle Kultur Karantaniens vom Ende der Spätantike bis ins 11. Jahrhundert, Aus Forschung und Kunst 37, Klagenfurt am Wörthersee, 2010. Einhard, Vita Karoli Magni Einhard, Vita Karoli Magni, prir. Otto HolderEgger, [MGH SSRG 25], Hannover, 6 1911. Einhardovi godišnjaci Annales Laurissenses maiores et Einhardi Annales, ed. G. H.Pertz, [MGH SS 1], Hannover, 1826, 124–218 Einhard, Život Karla Velikog Einhard, Život Karla Velikog prijevod Zvjezdana Sikirić, uvodni tekstovi i komentar Lovorka Čoralić et all., Biblioteka Latina et Graeca 34, Zagreb, 1992. ERCEGOVIĆ, 1958. S. Ercegović, Neobjavljeni grobni nalazi iz Bijelog Brda, ShP III. s. 6, Zagreb, 1958, 165–186. ERCEGOVIĆ, 1960. S. Ercegović, Istraživanje u Gackom polju i rasprostranjenost starohrvatskih naušnica izvan Dalmatinske Hrvatske, ShP, III. s. 7, Zagreb, 1960, 243– 254. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1972. S. Ercegović-Pavlović, Ostava naušnica iz rimsko-vizantijskog kastela iz Boljetina na Dunavu, Starinar n. s. XX, Beograd, 1970, 83–95. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1972. S. Ercegović-Pavlović, Prilog proučavanju

353

Popis literature i priloga

naušnica u Srbiji od 9. do 13. stoljeća, Starinar n. s. XXI, Beograd, 1972, 41–58. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980. S. Ercegović-Pavlović, Les nécropoles romaines et médiévales de Mačvanska Mitrovica, Sirmium XII, Beograd, 1980. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ, 1980a S. Ercegović-Pavlović, Kasnoantička tradicija u srednjovjekovnim nekropolama, VAMZ, 3. s, Xii-XII, Zagreb, 1980, 171–180. K. Éry, Anthropologische Untersuchungen an drei ÉRY, 1992. Populationen aus dem 9. Jahrhundert in Westungarn (Gräberfelder Garabonc I und II, Zalaszabar– Dezsôsziget), Antaeus 21, Budapest, 1992, 337–481. G. Fehér, A  bolgár-török mûveltség emlékei  és  magyar FEHÉR, 1931. õstörténeti vonatkozásaik, Budapest, 1931. G. Fehér, Beiträge zur Problem des ungarisch-slawischen FEHÉR, 1957. Zusammenlebens, ActaArchHung VIII, Budapest, 1957, 269–318. FEHÉR – ÉRY – KRALOVÁNSZKY, 1962. G. Fehér, I. Éry i A. K Kralovánszky, A Közép – Duna-medence magyar honfoglalás és kora Árpád kori sírleletei. Leletkataszter, Régészeti tanulmányok 1, Budapest, 1962. FEHRING, 2004. G. P. Fehring, Arheologija srednjeg vijeka: uvod, Zagreb, 2004. FEKEŽA, 1989. L. Fekeža, Keramičke posude u grobovima ranoslavenskog perioda ranog srednjeg vijeka na teritoriju Bosne i Hercegovine, GZMS (A), n. s. sv. 44 (1989.), Sarajevo, 1989, 209–231. B. Ferjančić, Sirmijum u doba Vizantije, u Sremska FERJANČIĆ, 1969. Mitrovica, (ur.) R. Prica, Sremska Mitrovica, 1969, 33– 58. N. Fettich, Das awarenzeitliche Gräberfeld von FETTICH, 1965. Pilismarót-Basaharc, Studia Archaeologica 3, Budapest, 1965. U. Fiedler, Studien zu Gräberfeldern des 6. FIEDLER, 1992. bis 9. Jahrhunderts an der unteren Donau, Universitätsforschungen zur prähistorischen Archäologie, Bonn, 1992. K. Filipec, II. 14, ulomak oltarne ograde, prva četvrtina FILIPEC, 2000. 9. st., u Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 14, 92. K. Filipec, Nekoliko novih ranosrednjovjekovnih nalaza FILIPEC, 2001. iz Siska i kratak osvrt na druge istovremene nalaze, GGMS 2, Sisak, 2001, 89–107.

354

Popis literature

FILIPEC, 2002. FILIPEC, 2002a FILIPEC, 2002b

FILIPEC, 2003.

FILIPEC, 2003a FILIPEC, 2007a

FILIPEC, 2008.

FILIPEC, 2008a

FILIPEC, 2008b FILIPEC, 2009. FILIPEC, 2009b FILIPEC, 2010.

FILIPEC, 2010a FILIPEC, 2010b FILIPEC, 2012. FILIPEC, 2012a

K. Filipec, Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheoloških izvorima, doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 2002. K. Filipec, Zaštitno arheološko iskopavanje oko svetišta Majke Božje Gorske u Loboru 2002, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, 3, god. XXXIV/2002, Zagreb, 2002, 119–129. K. Filipec, Lobor Majka Božja Gorska, katalog izložbe, Gornja Stubica, 2002. K. Filipec, Istraživanja Arheološkog zavoda u Loboru „Majka Božja Gorska“, Hrvatsko zagorje 9, Donja Stubica, 2003, 251–256. K. Filipec, Kasnoavarski ukrasni okov (falera) u obliku veprove glave iz Siska, GGMS 3 – 4, Sisak, 2003, 117– 143. K. Filipec, 10 Jahre archäologischer Grabung in Lobor (1998. – 2007.), Hortus 13, Zagreb, 2007, 411–422. K. Filipec, Arheološko – povijesni vodič po svetištu Majke Božje Gorske u Loboru, Zagreb, 2008. K. Filipec, Rani Slaveni u Belišću, Zbornik 3, Belišće, 2008, 27–30. K. Filipec, Kratak nacrt kristijanizacije hrvatskog dijela Panonije u ranom srednjem vijeku, CKD 6, Zagreb, 2008, 52–56. K. Filipec, Problem kronologije grobalja 9. i 10. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj, ShP, III. s. 36, Split, 2009, 113– 124 K. Filipec, Slavenski paljevinski grob iz Lobora, Adriatica 3, Zadar, 2009, 347–357. K. Filipec, Drvena crkva u Loboru – najstarija franačka misionarska crkva u sjevernoj Hrvatskoj, ShP, III. s. 37, Split, 2010, 51–59. K. Filipec, Ranosrednjovjekovna bojna sjekira iz Marinbroda (Banovina), VAMZ, III. s. 43, Zagreb, 2010, 135–142. K. Filipec, Srednjovjekovna keramika s lokaliteta Borinci - Crkvište - Crni Gaj 1961, Opvsc.archaeol. 34, Zagreb, 2010, 255–284. K. Filipec, Srednjovjekovno groblje i naselje Đakovo - Župna crkva, Istraživanja Katedre za opću srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju, Monografije sv. 1, Zagreb, 2012. K. Filipec, Guduscani 9. stoljeća između kneza Borne

355

Popis literature i priloga

i kneza Ljudevita, Zbornik radova Gacka u srednjem vijeku, (ur.) H. Gračanin i Ž. Holjevac, Zagreb – Otočac, 2012, 69–82. FILIPEC, 2013. K. Filipec, Aquilean missionary center in the Frankish lower Pannonia the turn of 8th in 9th century, Hortus 19, Zagreb, 2013, 301–310. FILIPEC, 2013a K. Filipec, Starokršćanski centar i ranosrednjovjekovni akvilejski misijski punkt na granici Panonije i Norika, Zbornik radova „1700 godina Milanskog edikta“, (ur.) D. Nikolić et. all., Niš, 2013, 799–807. I. Fisković, Reljeg kralja Petra Krešimira IV., Katalozi i FISKOVIĆ, 2002. monografije 14, Split 2002. I. Fodor, The Hungarian conquest, The Ancient FODOR, 1996. Hungarians Budapest, Exibition Catalogue, Hungarian National Museum, Budapest, 1996. FODOR, ET ALL., 1996. I. Fodor et all., (ur.) The Ancient Hungarians Budapest: Exibition Catalogue, Hungarian National Museum, Budapest, 1996. FRIESINGER, 1975-1977. H. Friesinger, Studien zur Archäologie der Slawen in Niederösterreich II, Mitteilungen der prähistorischen Kommission der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, XVII.–XVIII, Wien, 1975– 1977. FRITZE, 1982. W. H. Fritze, Die Datierung des Geographus Bavarus, Frühzeit zwischen Ostsee und Donau:  Ausgewählte Beiträge zum geschichtlichen  Werden im östlichen Mitteleuropa vom 6. bis zum 13. Jahrhundert (Berliner historische Studien Band 6 / Germania Slavica III) (ur.) L. Kuchenbuch i W. Schich, Berlin, 1982, 110–126. B. Fučić, Glagoljski natpisi, DjelaJAZU, 57, Zagreb, 1982. FUČIĆ, 1982. G. Fusek, „Slawen“ oder Slawen? Eine polemische FUSEK, 2004. Auseinandersetzung über eine wertvolle Monographie, SlA 52 / 1, Nitra, 2004, 161–186. L. Galuška, J. Macháček, K. Pieta i H. Sedláčková, GALUŠKA ET ALL. 2012. The Glass of Great Moravia: Vessel and Window Glass, and Small Objects, Journal of Glass Studies 54, Corning, 2012, 61–92. É. Garam, Pferdegräber die awarenzeitliche Gräberfeld GARAM, 1987. in Tiszafüred, Alba Regia XXIII, Székesfehérvár, 1987, 65–125. É. Garam, Das awarenzeitliche Gräberfeld von GARAM, 1995. Tiszafüred, Cemeteries of the Avar Period /567-829/ in Hungary Vol.3, Budapest, 1995.

356

Popis literature

GARAM, 2001.

É. Garam, Funde byzantinischer Herkunft in der Awarenzeit vom Ende des 6. bis zum Ende des 7. Jahrhunderts, Monumenta Avarorum archaeologica 5, Budapest, 2001. GARAM ET ALL, 2002. É. Garam (ur.), Gold der Awaren, Der Goldschatz von Nagyszentmiklós, Eine Ausstellung des Magyar Nemzeti Múzeum, Budapest 24. März bis 30 juni 2002, Budapest, 2002. V. Gervers-Molnár, A középkori Magyarország GERVERS-MOLNÁR, 1972. rotundái, Budapest, 1972. J. Giesler, Untersuchungen zur Chronologie der Bijelo GIESLER, 1981. Brdo-Kultur. Ein Beitrag zur Archäologie des 10. und 11. Jahrhunderts im Karpatenbecken, Prähistorische Zeitschrift 56, 1, Berlin, 1981, 4–167. GIESLER, 2008. J. Giesler, An der Südostgranze des Reiches – Ostalpenraum im 10. Jahrhundert, Europa im 10. jahrhundert Archäologie einer Aufbruchszeit, Internationale Tagung in Vorbereitung der Ausstellung “Otto der Große, Magdeburg und Europa”, (ur.) J. Hennig, Mainz am Rhein, 2008, 397–409. GOLDSTEIN, 1984. I. Goldstein, Ponovno o Srbima u Hrvatskoj u 9. stoljeću, HZ XXXVII, Zagreb, 1984, 235–246. GOLDSTEIN, 1992. I. Goldstein, Bizant na Jadranu. Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I, Biblioteka Latina et Graeca, Radovi knj. 13, Zagreb, 1992. GOLDSTEIN, 1994. I. Goldstein, Povezanost hrvatskih zemalja u ranom srednjem vijeku i lokacija bitke na Gvozdu 1097. godine, RadZhp. 27, Zagreb, 1994, 17–28. GOLDSTEIN, 1995. I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. GORENC ET ALL. 1985. M. Gorenc – V. Damevski – Z. Džaić, Antičko ladanje i rimske vile u Benkovcu i Cagama, Zavičajni muzej Nova Gradiška, Nova Gradiška (1985.). H. Gračanin, Zapadnorimsko poslanstvo na GRAČANIN, 1999-2000. Atilin dvor godine 449, RadZhp. 32–33, Zagreb, 1999 – 2000, 31–49. GRAČANIN, 2008. H. Gračanin, Slaveni u ranosrednjovjekovnoj južnoj Panoniji, SSlav 8, Slavonski Brod, 2008, 13–54. H. Gračanin, “Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju GRAČANIN, 2008a odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom” Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78, Povijest u nastavi, 6, 1 (11). Zagreb, 2008, 67–76. H. Gračanin, Rimske prometnice i komunikacije u GRAČANIN, 2010. kasnoantičkoj južnoj Panoniji, SSlav 8, Slavonski Brod,

357

Popis literature i priloga

2010, 9–69. H. Gračanin, Južna Panonija  u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. st.), Zagreb, 2011. GRAČANIN, 2012. H. Gračanin, Guduskani/Guduščani – Gačani: promišljanja o etnonimu Gačani i horonimu Gacka u svjetlu ranosrednjovjekovnih narativa i suvremenih historiografskih tumačenja, Zbornik radova Gacka u srednjem vijeku, (ur.) H. Gračanin i Ž. Holjevac, ZagrebOtočac, 2012, 49–68. H. Gračanin, Hrvati i Bugari kroz stoljeće, Povijest, GRAČANIN, 2013. kultura, umjetnost i jezik, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Đakovu, 23.-24. rujna 2010, (ur.) D. Karbić i T. Luetić, Bugari, Franci i južna Panonija u 9. stoljeću, Reinterpretacija povijesnih izvora, Zagreb, 2013, 3–21. GRAFENAUER, 1952. B. Grafenauer, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata. HZ V, 1-2, Zagreb, 1952, 1–56. GRAFENAUER, 1952-1953. B. Grafenauer, Vprašanje konca Kocljeve vlade v Spodnji Panoniji. ZgČ 6–7, Kosov Zbornik, Ljubljana, 1952–1953, 171–190. GRAFENAUER, 1964. B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda I: Od naselitve do uveljavljenja frankovskega feudalnega reda (z uvodnim pregledom zgodovine slovenskega ozemlja do naselitve alpskih Slovanov), Ljubljana, 1964. GRAFENAUER, 1970. B. Grafenauer, Ptuj v srednjem veku, ZgČ XXIV, 3-4, Ljubljana, 1970, 157–175. GRAFENAUER, 1985. B. Grafenauer, Spreobrnjenje Bavarcev in Karantancev. Conversio Bagoariorum et Carantanorum, v Sveta brata Ciril in Metod v zgodovinskih virih. Ob 1100 letnici Metodove smrti, Acta Ecclesiastica Sloveniae 7, Ljubljana, 1985, 9–43. GRAFENAUER, 2000. B. Grafenauer, Karantanija: Izbrane razprave in članki, Ljubljana, 2000. Gregorius I Papa Registrum epistolarum Libri I-VII, P. Ewald - L. M. Hartmann, (ur.) [MGH EP], Berlin, 1891. –1899. B. D. Grekov, Kijevska Rusija – M. Brandt, Ruske GREKOV – BRANDT, 1962. zemlje od XII stoljeća do Ivana Groznog, Zagreb, 1962. Dr. F. Grivec, Žitja Konstantina in Metodija - Viri - Žitje GRIVEC, 1951. Konstantina - Žitje Metodija - Pohvala CM - Italska legenda - Frizinški spomeniki, v Ljubljani, 1951. F. Grivec, Prepir o Metodovih ječah, Kosov zbornik, ZgČ GRIVEC, 1953. GRAČANIN, 2011.

358

Popis literature

VI-VII (1952-1953), Ljubljana, 1953, 159–170. F. Grivec, Sveti Ćiril i Metod slavenski blagovjesnici, Zagreb, 1985. GUNJAČA, 1975. S. Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiografiji, III, Zagreb, 1975. GYÖRFFY, 1970. Gy. Györffy, Szlavónia kialakulásának oklevélkritikai vizsgálata (Urkundenkritische Prüfung der Entstehung Slawoniens), Levéltári Közlemények 41, Budapest, 1970, 223–240. GYÖRFFY, 1987. Gy. Györffy, Magyarország története a honfoglalástól a tatárjárásig, Magyarország története 1/1, Előzmények és magyar történet 1242-ig, Budapest, 1987, 575–888. Gy. Györffy, König Stephan der Heilige, Budapest, 1988. GYÖRFFY, 1988. Gy. Györffy, Zur frage der Gründung des Bistums von GYÖRFFY, 1995. Zagreb, Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094–1994., Zagreb, 1995, 103–106. Gy. Györffy, István király és műve, 3. izd, Budapest, 2000. GYÖRFFY, 2000. Hrvatski arheološki godišnjak, Zagreb, 1/2006. – HAG, passim. 6/2009. HAMPEL, 1905. J. Hampel, Alterthümer des frühen Mittelalters in Ungarn, I – III, Braunschweig, 1905. M. Hanuliak, Aussagefähigkeiten archäologischer HANULIAK, 1990. Quellen aus Flachgräberfeldern des 9.-12. Jahrhunderts, SlA XXXVIII-1, Bratislava, 1990, 147–192. HARHOIU, 2003. R. Harhoiu,  Quellenlage und Forschungsstand  der Frühgeschichte Siebenbürgens im 6.-7. Jahrhundert, Dacia, n.n, T. XLIII–XLV, 1999. – 2001, Bucharest, 2003, 97–158. Lj. Hauptmann, Krain, in: Erläuterungen HAUPTMANN, 1914-1929. zum historischen Atlas der österreichischen Alpenländer, Wien, 1914. – 1929, 311–483. HAUPTMANN, 1915. Lj. Hauptmann, Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten, Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, XXXVI, 1915, 229–287. HAUPTMANN, 1920. Lj. Hauptmann, Ljudmil, Postanek in razvoj frankovskih mark ob sredini Donavi, Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino II, Ljubljana, 1920, 210–250. HAUPTMANN, 1923. Lj.  Hauptmann, Mejna grofija Spodnjepanonska. Razprave Znanstvenega društva za humanistične vede, Ljubljana, 1923, 311–357. HAUPTMANN, 1932. Lj. Hauptmann, Uloga Velikomoravske države u GRIVEC, 1985.

359

Popis literature i priloga

slavensko-njemačkoj borbi za Podunavlje, RadJAZU 243, Zagreb, 1932, 197–248. HERODOT, 2007. Povijest / Herodot, preveo i priredio Dubravko Škiljan, Grčki i rimski klasici 4, Zagreb, 2007. HEROLD, 2012. H. Herold, Fortified Settlements of the 9th and 10th Centuries AD in Central Europe: Structure, Function and Symbolism, Medieval Archaeology 56, 2012, 60–84. HOFFILLER, 1909. V. Hoffiller, Staro groblje u Velikoj Gorici, VHAD n. s. 10 / 1, Zagreb, 1909, 120–134. HÖFLER, 1986. J. Höfler, O prvih cerkvah in pražupnijah na Slovenskem, Razprave Filozofske fakultete, Ljubljana, 1986. K. Horedt, Siebenbürgen im Frühmittelalter, Bonn, HOREDT, 1986. 1986. HORVAT, 1954. A. Horvat, O Sisku u starohrvatsko doba na temelju pisanih izvora i arheoloških nalaza, ShP, III. s. 3, Zagreb, 1954, 93–104. Z. Horvat, Strukture goričke arhitekture, Društvo HORVAT, 1989. povjesničara umjetnosti SR Hrvatske 47, Zagreb, 1989. HRŠAK – PAVLOVIĆ, 2007. T. Hršak i I. Pavlović, Lokalitet Kaznica-Rutak, HAG 3/2006, Zagreb, 2007, 16–18. HRVATSKI POVIJESNI ATLAS, 2003. Hrvatski povijesni atlas, (ur.) K. Regan (priredili: K. Regan i T. Kaniški), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003. HS, 2006. Thomae Archidiaconi Spalatensis, Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum, History of the bishops of Salona and Split by Archdeacon Thomas of Split, latinski tekst O. Perić, uredili, preveli i popratili bilješkama D. Karbić, M. Matijević Sokol, J. R. Sweeney, Central European Medieval Texts, Budapest – New York, 2006. Iskra-Janošić, Arheološka iskopavanja na ISKRA-JANOŠIĆ, 1997. I. srednjovjekovnom lokalitetu Meraja u Vinkovcima, Opvsc.archaeol. 21, Zagreb, 1997, 243–249. ISTVÁNOVITS, 2003. E. Istvánovits, A Rétköz honfoglalás és Árpád-kori emlékanyaga, Nyíregyháza, 2003. IVANDIJA, 1981. A. Ivandija, Prilozi za građevnu povijest zagrebačke katedrale, Crochris 7, Zagreb, 1981, 1–13. F. Ivaniček, Istraživanje nekropole ranog srednjeg vijeka IVANIČEK, 1949. u Bijelom Brdu, Ljetopis JAZU za god. 1946. – 1948, knj. 55, Zagreb, 1949, 111–144. N. Jakšić, Materijalni odrazi Kolomanove vojne u JAKŠIĆ, 1998. Sjevernoj Dalmaciji. Povijesni prilozi 17, Zagreb, 1998, 269–286.

360

Popis literature

JAKŠIĆ, 2008.

N. Jakšić, Il ruolo delle antiche chiese rurali nella formazione del ducato croato medievale, Hortus 14, Zagreb, 2008, 103–112. JARAK, 2002. M. Jarak, Zapažanja o grobljima 8. i 9. stoljeća u Dalmaciji, Opusc.archaeol. 26, Zagreb, 247–255. JARAK, 2003. M. Jarak, Toma Arhiđakon i vrijeme osnutka splitske metropolije, Opusc.archaeol. 27, Zagreb, 2003, 543– 548. M. Jarak, Smjernice u razvoju srednjovjekovne JARAK, 2006. arheologije u Hrvatskoj, Opusc.archaeol. 30, Zagreb, 2006, 183–224. JARNUT, 1982. J. Jarnut, Geschichte der Langobarden, Stuttgart – Berlin – Köln – Mainz, 1982. JELOVINA, 1976. D. Jelovina, Starohrvatske nekropole, Split, 1976. N. Jeremić, The relationship between the urban physical JEREMIĆ, 2006. structures of medieval Mitrovica and Roman Sirmium, Hortus 12, Zagreb, 2006, 137–161. JOVANOVIĆ – CUNJAK, 1994. A. Jovanović – M. Cunjak, Arheološka istraživanja u Dubravici (antičkom Margumu) tokom 1989. i 1990. godine, Saopštenja XXVI/ 1994 | Communications XXVI / 1994, Beograd, 1994, 107–122. JURČEVIĆ, 2011. A. Jurčević, Nalazi ranokarolinškog oružja i konjaničke opreme u doba formiranja Hrvatske Kneževine, ShP III. s. 38, Split, 2011, 111–147. KARAČ, 1996. Z. Karač, Urbani razvitak srednjovjekovnog Vukovara, SHP, III s. 21 (1995), Split, 1996, 245–274. Lj. Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti: HistorijskoKARAMAN, 1930. umjetničke crtice o starohrvatskim spomenicima, Zagreb, 1930. Lj. Karaman, Iskopine društva „Bihaća“ u Mravincima i KARAMAN, 1940. starohrvatska groblja, RadJAZU, knj. 268, Zagreb, 1940. Lj. Karaman, O umjetnosti u srednjeg vijeka u Hrvatskoj KARAMAN, 1948. i Slavoniji, HZb I, Zagreb 1948, 103–128. Lj. Karaman, Osvrti na neka pitanja iz arheologije i KARAMAN, 1952. povijesti umjetnosti, ShP, III. s. 2, Zagreb, 1952, 81–104. KARAMAN, 1952a Lj. Karaman, O potrebi povezivanja rada arheologa,  historičara umjetnosti  i  historičara, HZ V, 1-2, Zagreb, 1952, 57–62. Lj. Karaman, Dva hronološka pitanja starohrvatske KARAMAN, 1956. arheologije, ShP, III. s. 5, Zagreb, 1956, 129–134. Lj. Karaman, Bilješke o staroj katedrali, Bulletin 1-2, KARAMAN, 1963. Zagreb, 1963, 1–46. Š. Karo, Oprema jahača i konja s Gradišča nad Bašljem KARO, 2012.

361

Popis literature i priloga

(Slovenija), Dani Stjepana Gunjače 2, Zbornik radova sa Znanstvenog skupa “Dani Stjepana Gunjače 2”, Hrvatska srednjovjekovna povijesno-arheološka baština, Međunarodne teme Split, 18. – 21. listopada 2011. 297– 315. KARPF, 2001. K. Karpf Frühmittelalterliche Flechtwerksteine in Karantanien, Monographien zur Frühgeschichte und Mittelalterarchäologie 8, Innsbruck, 2001. R. Katičić, Filološka razmatranja uz izvore o začecima KATIČIĆ, 1986. hrvatske države ShP, III. s. 16, Split, 1986, 77–92. R. Katičić, Pretorijanci vojvode Borne, ShP, III. s. 20, KATIČIĆ, 1990. Split, 1990, 65–83. R. Katičić, Uz početke hrvatskih početaka. Filološke KATIČIĆ, 1993. studije o našem najranijem srednjovjekovlju. Biblioteka znanstvenih djela 70, Split, 1993. R. Katičić, Dalmatia u zemljopisu Alfreda Velikoga, ShP KATIČIĆ, 2003. III. s. 30, Split, 2003. R. Katičić, Litterarum studia. Književnost i naobrazba KATIČIĆ, 2007. ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, II. izd., Zagreb, 1998. KATIČIĆ, 2008. R. Katičić, Božanski boj - Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb, 2008. R. Katičić, Zeleni lug, Tragovima svetih pjesama naše KATIČIĆ, 2010. pretkršćanske starine, Zagreb – Mošćenička Draga, 2010. KATIČIĆ, 2011. R. Katičić, Gazdarica na vratima Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb – Mošćenička Draga, 2011. KERCSELICH, 1770. Balthasaris Adami Kercselich de Corbavia, De Regis Dalmatiae Croatiae Sclavoniae notitiae praeliminares. periodis IV. distinctae, Balthasar Adam Kercselich de Corbavia, Zagrabiae: Typis Antonii Jandera 1770. B. Kerman, Staroslavenske najdbe iz Prekmurja, Ljudje KERMAN, 1996. ob Muri, Zbornik referatov mednarodne znanstvene konference v Lendavi 10. – 12. maj 1995, (ur.) J. Balažic i L. Vándor, Murska Sobota – Zalaegerszeg, 1996, 111– 125. A. Kiss, Über die mit Keramik verbundenen KISS, 1969. Bestattungsarten im Karpatenbeken des 10–11. Jahrhundert, A Móra Ferenc Múzeum Évkönyve 1969/2, Szeged, 1969, 175–182. A. Kiss, Zur Frage der Bjelo Brdo Kultur: Bemerkungen KISS, 1973. zu den ethnischen Verhältnissen des heutigen Slawonien und Syrmien im 10–11. Jahrhundert, ActaArchHung 25,

362

Popis literature

Budapest, 1973, 327–340. A. Kiss, Avar Cemeteries in County Baranya, [Cemeteries of the Avar Period (567-829) in Hungary 2, Budapest, 1977. KISS, 1983. A. Kiss, Baranya megye X-XI. századi sírleletei, Magyarország honfoglalás és kora Árpád-kori temetőinek leletanyaga, 1. kötet, Budapest, 1983. KISS, 1986. A. Kiss, Die Goldfunde des Karpatenbeckens vom 5.–10. Jahrhundert. (Angaben zu den Vergleichsmöglichkeiten der schriftlichen und archäologischen Quellen). ActaAHung 38, Budapest, 1986, 105–145. KISS, 1992. A. Kiss, Germanen im awarenzeitlichen Karpatenbecken, (ur.) F. Daim, Awarenforschungen I, Wien, 1992, 35–134. KISS, 1996. A. Kiss, Das awarenzeitlich - gepidische Gräberfeld von Kölked Feketekapu A. Monographien zur Frühgeschichte und Mittelalterarchäologie, Band 2, Innsbruck, 1996. A. Kiss, Glasfunde aus Gräbern des frühmittelalterlichen KISS, 1999. Karpatenbeckens (400-1000), Antaeus 24, Budapest, 1999, 217–241. KISS, 2000. G. Kiss, Vas megye 10-12. századi sír- és kincsleletei, Magyarország honfoglalás és kora Árpád-kori temetőinek leletanyaga, 2, Budapest, 2000. KISS – TÓTH 1993. G. Kiss – E. Tóth, Gáborral, A szombathelyi Szent Márton-templom régészeti kutatása 1984-1992, CommArchHung, Budapest, 1993, 175–199. KISS – TÓTH – ZÁGORHIDI CZIGÁNY, 1998. G. Kiss, E. Tóth i B. Zágorhidi Czigány, Savaria – Szombathely története a város alapításától 1526-ig, Szombathely, 1998. V. Klaić, Atlas za Hrvatsku povjestnicu, u Zagrebu, 1888. KLAIĆ, 1888. V. Klaić, Crtice o Vukovskoj županiji i Đakovu u srednjem KLAIĆ, 1900. vijeku, Viestnik kraljevskog hrvatsko-slavonskodalmatinskog zemaljskog arhiva 2, Zagreb, 1900. (pretisak - Slavonske povijesne teme, Vinkovci, 1994.). N. Klaić, Svetislav M. Prvanović, Ko je bio hrvatski KLAIĆ, 1957. vojvoda Borna…, HZ 10, Zagreb, 1957, 258–259. KLAIĆ, 1965. N. Klaić, Historijska podloga hrvatskom glagoljaštvu, Slovo 15-16, Zagreb, 1965, 225–281. N. Klaić, Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije, KLAIĆ, 1971. VAHD LXV-LXVII (1963-1965), Split, 1971, 209–250. N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, KLAIĆ, 1975. Zagreb, 1975. N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, KLAIĆ, 1976. Zagreb, 1976. KISS, 1977.

363

Popis literature i priloga

KLAIĆ, 1978.

N. Klaić, Pogled na razvitak srednjovjekovne Slavonije (od Ljudevita Posavskog do bune 1573. god.), Izdanja HAD-a, 2, Zagreb, 1978, 223–229. KLAIĆ, 1983. N. Klaić, Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku, Vukovar, 1983. KLAIĆ, 1984. N. Klaić, O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata, ZgČ, 38/1984, 4, Ljubljana, 1984, 253–270. N. Klaić, Baltazar A. Krčelić (1715-1778) autor tzv. KLAIĆ, 1985. Odlomka ljetopisa iz 11. st., Croatica christiana periodica 16, Zagreb, 1985, 1–46. KLAIĆ, 1986. N. Klaić, O Pokuplju kao vjekovnoj krajini između Jadrana i Panonije, Izdanja HAD-a, 10, Zagreb, 1986, 189–197. KALIĆ, 1987. N. Klaić, Koprivnica u srednjem vijeku, Biblioteka “Podravskog zbornika” 19, Koprivnica, 1987. N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb, KLAIĆ, 1990. 1990. KLEEMANN, 2002. J. Kleemann, Sachsen und Friesen im 8. und 9. Jahrhundert, Eine archäologisch-historische Analyse der Grabfunde, Veröffentlichungen der Urgeschichtlichen Sammlungen des Landesmuseums zu Hannover 50, Oldenburg, 2002. KLEEMANN, 2010. J. Kleemann,  Karolingisches Fundgut im Südosten und das Verhältnis lokaler  Eliten zum Karolingerreich, Anteus 31-32, Budapest, 2010, 81–90. J.  Klemenc,  Ptujski grad v  kasni antiki. Sazu Dela 4, KLEMENC, 1950. Ljubljana, 1950. T. Knific i A. Pleterski, Staroslovansko KNIFIC – PLETERSKI, 1981. grobišče Dlesc pri Bodeščah, AV XXXII, Ljubljana, 1981, 482–523. T. Knific, Zgodnjesrednjeveški pozlačeni predmeti z KNIFIC, 2007. Gradišča nad Bašljem (Slovenija) / Early Mediaeval Gilded Artefacts from Gradišče nad Bašljem (Slovenia), PrilInstArheolZagrebu 24, Zagreb, 2007, 317–326. T. Knific, Early mediaeval hoards of iron items in KNIFIC, 2010. Slovenia Archaeologia Adriatica IV, Zadar, 2010, 85–99. KNIFIC – SAGADIN ET ALL., 1991. T. Knific – M. Sagadin et all., Pismo brez pisave, Arheologija o prvih stoletjih krscanstva na Slovenskem, Ljubljana, 1991. J. Kolarić – F. Šanjek, Postanak, razvoj i značenje KOLARIĆ – ŠANJEK, 1995. Zagrebačke biskupije i nadbiskupije, Zagrebački biskupi i nadbiskupije (ur.) A. Lukinović, Zagreb, 1995, IX–XXI.

364

Popis literature

KÖLTŐ ET ALL, 2014. L. Költő, J. Szentpéteri, I. Bernert, I. Zsolt–Pap, Families, finds and generations: an interdisciplinary experiment at Vörs–Papkert B, Mensch, Siedlung und Landschaft im Wechsel der Jahrtausende am Balaton – People, Settlement and Landscape on Lake Balaton over the millennia, Castellum Pannonicum Pelsonense 4. (ur.) O. Heinrich-Tamáska i P. Straub, Budapest – Leipzig – Keszthely – Rahden Westf, 2014, 361–390. P. Komatina, The Slavs of the Mid-Danube Basin and the KOMATINA, 2010. Bulgarian Expansion in the first half of the 9th century, Zbornik radova Vizantološkog institute XLVII, Beograd, 2010, 55–82 T. Koppány, A Balaton-Felvidék románkori templomai, KOPPÁNY, 1963. VMMK 1, Vezprém, 1963, 81–114. T. Körmendi, Zagoriensis episcopus, (Megjegyzés a KÖRMENDI, 2010. zágrábi püspökség korai történetéhez), Fons, skepsis, lex” Ünnepi tanulmányok a 70 esztendős Makk Ferenc tiszteletér, Szeged, 2010, 247–256. KÖRMENDI, 2012. T. Körmendi, A zágrábi püspökség alapítási éve „KöztesEurópa” vonzásában, Ünnepi tanulmányok Font Márta tiszteletére, Pécs, 2012, 329–341. J. Korošec, Staroslovenska grobišča v severni Sloveniji, KOROŠEC, 1947. Celje, 1947. KOROŠEC, 1950. J. Korošec, Staroslovansko grobišče na Ptujskem gradu, Dela SAZU, Ljubljana, 1950. P. Korošec, Grob slovanskega bojevnika na Turnišču pri KOROŠEC, 1951. Ptuju, AV 2, Ljubljana, 1951, 18–30. P. Korošec, Slovanske ostaline na dvorišču SAZU v KOROŠEC, 1951a Ljubljani, AV 2, Ljubljana, 1951, 156–183. P. Korošec, Staroslovanski grob pri cerkvi Sv. Petra v KOROŠEC, 1953. Ljubljani, AV 4, Ljubljana, 1953, 324–327. J. Korošec, Staroslovanski grobovi na Selah pri Dobovi, KOROŠEC, 1954. AV V/1, Ljubljana, 1954, 167–170. P. Korošec, Raziskave na Svetih gorah na Bizeljskom, AV KOROŠEC, 1969. 20, Ljubljana, 1969, 239–256. KOROŠEC, 1970. P. Korošec, Elementi obdobja preseljevanja ljudstev na nekropoli na Ptujskem gradu, ZgČ XIV, 1-2, Ljubljana, 1970, 77–81. P. Korošec, Arheološke raziskave na Svetih gorah nad KOROŠEC, 1976. Sotlo, AV 25/1974, Ljubljana, 1976, 483–517. J. Korošec ml., Dodatno poročilo o raziskavah KOROŠEC, 1976a zgodnjesrednjeveške gradbene dejavnosti na Svetih gorah nad Sotlo, AV 25/1974, Ljubljana, 1976, 518–528.

365

Popis literature i priloga

KOROŠEC, 1979.

P. Korošec, Zgodnjesrednjeveška arheološka slika Karantanskih Slovanov, Opera SAZU 22/1, Inštitut za arheologijo 11/1, Ljubljana, 1979. KOROŠEC, 1985. P. Korošec, Ungarische Elemente aus der Nekropole auf der Burg zu Ptuj, AV 36, Ljubljana, 1985, 337–350. KOROŠEC, 1999. P. Korošec, Nekropola na Ptujskem gradu, turnirski prostor, Ptuj, 1999. KOROŠEC -VRAČKO, 1942. P. Vračko, Ranosrednjovjekovni nalaz u Junuzovcima, GHZMS, LIV, Sarajevo, 1942, 271–280. KOROŠEC – KOROŠEC, 1953. J. Korošec – P. Korošec, Predzgodovinsko in staroslovansko grobišče pri Turnišču v bližini Ptuja, Razprave 1, razreda SAZU III, Ljubljana, 1953, 181–270. KOROŠEC – KOROŠEC, 1978. P. Korošec – J. Korošec ml., Arheološke raziskave na Svetih Gorah ob Sotli v letu 1974, AV 29, Ljubljana, 1978, 432–463. F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku KOS, 1902. I (l. 501–800.), Ljubljana, 1902. F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku KOS, 1906. II (l. 801–1000), Ljubljana, 1906. KOS, 1934. M. Kos, postanku ogrske meje med Dravo in Rabo, ČZN, Maribor, 1933, 144–153. M. Kos, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, KOS, 1936 Razprave znanstvenega društva v Ljubljani 11, Historični odsek 3, Ljubljana, 1936. KOS, 1951. M. Kos, R. Nahtigal, O imenu Pribinove in Kocljeve prestolnice: Blatenski kostel, Slavistična revija, I, 1948, 17–18. Aladár Radnóti, Une église du haut moyen âge à Zalavâr, Etudes slaves et roumaines, I, 1948, 21–30. Désiré Dercsényi, L’église de Pribina à Zalavâr, prav tam, I, 1948, 85–100, ZgČ V, 1-4, Ljubljana, 1951. M. Kos, Zgodovina Slovencev od naselitve do petnajstega KOS, 1955. stoletja, Ljubljana, 1955. M. Kos, Meja proti Ogrski in Hrvatski v štajerskem KOS, 1969. Podravju, Poetovio – Ptuj 69–1969, Zbornik ob tisočdevetstoletnici, Maribor, 1969, 83–92. KOSI, 2002. M. Kosi, …quae terram nostram et Regnum Hungariae dividit... (Razvoj meje cesarstva na Dolenjskem v srednjem veku), ZgČ 56/1–2, Ljubljana, 2002, 43–93. M.  Kosi,  Predurbane ali zgodnjeurbane naselbine? KOSI, 2005. (Civitas Petouia, Carnium/Creina in druga centralna naselja neagrarnega značaja v zgodnjem srednjem) I del., ZgČ 59/3-4, Ljubljana, 2005, 269–331. KOŠĆAK, 1981. V. Košćak, Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih

366

Popis literature

sabora 925. – 928, HZ XXXIII-XXXIV (1), Zagreb, 1980.1981, 291–355. KOVÁCS, 1994. L. Kovács, Das früharpadenzeitliche Gräberfeld von Szabolcs, Varia Archaeologica Hungarica VI, Budapest, 1994. KOVÁCS, 1980. L. Kovács, Bemerkungen zur Bewertung der fränkischen Flügellanzen im Karpatenbecken, MittArchInst 8/9 (1978/1979), Budapest, 1980, 97–119, 351–360. L. Kovács, Münzen aus der ungarischen Landnahmezeit. KOVÁCS, 1989. Archäologische Untersuchungen der arabischen, byzantinischen, westeuropäischen und römischen Münzen aus dem Karpatenbecken des 10. Jahrhunderts. FontArchHung, Budapest, 1989. KOVAČEVIĆ, 1966. J. Kovačević, Avari na Jadranu, Materijali III (Simpozij praistorijske i srednjevekovne sekcije Arheološkog društva Jugoslavije, Novi Sad, 1965.), Beograd, 1966, 53–81. J. Kovačević, Avarski Kaganat, Beograd, 1977. KOVAČEVIĆ, 1977. KOZÁK 1978. K. Kozák, Téglából épített körtemplomaink és centrális kápolnáink a XII-XIII. században, A Móra Ferenc Múzeum Évkönyve 1976—77/1, Szeged, 1978, 49–89. KRAHWINKLER, 1992. H. Krahwinkler, Friaul im Frühmittelalter. Geschichte einer Region vom Ende des fünften bis zum Ende des zehnten Jahrhunderts. Veröffentlichungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung 30, Wien–Köln – Weimar, 1992. KRAHWINKLER, 2005. H. Krahwinkler, Patriarch Fortunatus of Grado and the “Placitum” of Riziano, Acta Histriae 13, Koper – Milje, 2005, 60–78. B. A. Krčelić, Povijest Stolne crkve zagrebačke [pretisak KRČELIĆ, 1994. Historiarum Cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, partis primae, Tomus I, 1770], (ur.) M. Kruhek et all., Zagreb, 1994. S. Krznar, Arheološko istraživanje lokaliteta TorčecKRZNAR, 2013. Cirkvišče 2012. godine, Ann.Inst.Archaeol. IX-2013, Zagreb, 2013, 64–68. N. Labus, Tko je ubio vojvodu Erika?, Rad. Zavoda povij. LABUS, 2000. znan. HAZU Zadru 42, Zadar, 2000, 1–16. K. Lechner, Grundzüge einer Siedlungsgeschichte LECHNER, 1971. Niederösterreichs vom 7. bis zum 12. Jahrhundert. ArchA 50, Wien, 1971, 340. Lobbeski godišnjaci Annales Lobienses, ed. G. H. Pertz, [MGH SS 2], Hannover, 1829.

367

Popis literature i priloga

LOLIĆ, 2003.

T. Lolić, Colonia Flavia Siscia, The autonomous towns of Noricum and Pannonia I / Die autonomen Städte in Noricum und Pannonien I, (ur.) M. Šašel Kos i P. Scherrer, Situla 41, Ljubljana, 2003, 131–152. LOLIĆ, 2014. T. Lolić, Urbanizam antičke Siscije na temelju analize i interpretacije povijesne i moderne nacrtne dokumentacije, doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 2014. Lorschski godišnjaci Annales Laureshamenses, G. H. Pertz, (ur.) [MGH SS 1], Hannover 1826. Š. Ljubić, O Posavskoj Hrvatskoj i o zlatnih novcih LJUBIĆ, 1878. njezina zadnjega kneza Serma (1018), Rad JAZU 43, Zagreb. 1878, 107–148. MACAN, 1992. T. Macan, Povijest hrvatskog naroda, Zagreb, 1992. J. Macháček, Early medieval centre in Pohansko near MACHÁČEK, 2007. Břeclav/Lundeburg:munitio, emporium or palatium of the rulers of Moravia?, Post-Roman Towns, Trade and Settlement in Europe and Byzantium Vol. 1, The Heirs of the Roman West, (ur.) J. Henning, Berlin – New York, 2007, 473–562. MANEVA, 1992. E. Maneva, Srednovekoven nakit od Makedonija, Skopje, 1992. L. Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska MARGETIĆ, 1977. Hrvata, Zbornik Historijskog zavoda JAZU 8, Zagreb, 1977, 5–88. MARGETIĆ, 1994. L. Margetić, Krsni list hrvatske države (Trpimirova darovnica) i međunarodni položaj hrvatske države narodnih vladara, Starine, 62, Zagreb, 2004, 1–42. L. Margetić, Antička Tarsatica i počeci Rijeke, Rijeka, MARGETIĆ, 1994a god. 1/1, Rijeka, 1994, 29–34. L. Margetić, Srednjovjekovna Slavonija – jedno od vrela MARGETIĆ, 1995. hrvatske državnosti, Zbornik Pravnog Fakulteta u Zagrebu, 45/2, Zagreb, 1995. L. Margetić, Kritička raščlamba vrela najstarije povijesti MARGETIĆ, 1995a Zagrebačke biskupije, Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094–1994., Zagreb 1995, 97–101. L. Margetić, Hrvatska i crkva u srednjem vijeku, MARGETIĆ, 2000. Pravnopovijesne i povijesne studije, Rijeka, 2000. L. Margetić, „Dolazak Hrvata“, Split, 2001. MARGETIĆ, 2001. L. Margetić, Krsni list hrvatske države, Starine 1, Zagreb, MARGETIĆ, 2004. 2004. L. Margetić, Etnogeneza Hrvata i Slavena, Split, 2007. MARGETIĆ, 2007. L. Margetić, Utjecaj Račkoga na hrvatsku historiografiju, MARGETIĆ, 2008.

368

Popis literature

Problemi sjevernog Jadrana 9, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za povijesne i društvene znanosti u Rijeci, Rijeka, 2008, 27–40. MARINOVIĆ-UZELAC 1972. A. Marinović-Uzelac, Prilog toponimije određivanju mjesta „bitke na Gvozdu“ 1097. g. s diskusijom drugih indikatora, Simpozij o Petrovoj Gori povodu 25-godišnjice III. zasjedanja ZAVNOH-a, Topusko, 10-13. studenog 1969, (ur.) D. Čalić, Zagreb, 1972, 49–61. MAŠIĆ – BUGAR, 2007. B. Mašić i A. Bugar, Lokalitet: Zagreb – Trg sv. Marka, HAG 3/2006, Zagreb, 2007, 182–184. M. Matijević Sokol, Razdoblje hrvatskih narodnih MATIJEVIĆ SOKOL, 2004. vladara u „Salonitanskoj povijesti“, Toma Arhiđakon i njegovo doba, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25-27. rujna 2000. godine, u Splitu, (ur.) M. Matijević Sokol i Olga Perić, Split, 2004, 21–28. MATIJEVIĆ SOKOL, 2014. M. Matijević Sokol, Od Ivana Ravenjanina do Adama Parižanina. Poruke Splitskog evangelijara, Splitska hagiografska baština: povijest, legenda, tekst. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Splitu od 26. do 27. rujna 2011., (ur.) J. Belamarić et all., Književni krug Split, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Split, 2014, 69–83. MATIJEVIĆ SOKOL – SOKOL, 1999. M. Matijević Sokol i V. Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, Hrvatski studij Studia Croatica i Hefti (Milano), Milano, 1999. MAVRODINOV, 1943. N.  Mavrodinov,  Le trésor protobulgare de Nagyszentmiklós, Archaeologia Hungarica  29, Budapest, 1943. MEDINI, 1980. J. Medini, Provincia Liburnia, Diadora, 9, Zadar, 1980, 363–444. V. Melik, Vprašanje bitke pri Ljubljani v dobi madžarskih MELIK, 1953. napadov, Kosov zbornik, ZČ VI-VII (1952-1953), Ljubljana, 1953, 202–217. W. Menghin, Die Langobarden. Archäologie und MENGHIN, 1985. Geschichte, Stuttgart, 1985. Z. Měřínský, Mähren im 10. Jahrhundert, ZalaiMúz 3, MĚŘÍNSKÝ, 1991. Zalaegerszeg, 1991, 81–87. MESTERHÁZY, 1977. K. Mesterházy, A Tiszántúl IX - X. századi bolgár emlékei, FolArch XXVIII, Budapest, 1977, 157–170. MIHALJČIĆ – STEINDORFF, 1982. R. Mihaljčić – L. Steindorff, Namentragende Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts, Glossar zur

369

Popis literature i priloga

frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa 2, Wiesbaden, 1982. MILAVEC, 2009. T. Milavec, A review of research into the Early Middle Ages in Slovenia, AV 60, ljubljana, 2009, 249–270. MILETIĆ, 1957. N. Miletić, Nekoliko nepublikovanih predmeta iz srednjevjekovne zbirke Zemaljskog muzeja, GZMS n. s. XII, Sarajevo, 1957, 263–265. MILETIĆ, 1963. N. Miletić, Nakit i oružje IX – XII veka u nekropolama BiH, GZMS n. s. XVIII, Sarajevo, 1963, 155–178. MILETIĆ, 1967. N. Miletić, Slovenska nekropola u Gomjenici kod Prijedora, GZMS, n. s. XXI/XXII (1966./7.), Sarajevo, 1967, 81–154. N. Miletić, Laktaši - opština, Laktaši, 1971. MILETIĆ,1971. N. Miletić, Slovenska nekropola u Mahovljanima kod MILETIĆ, 1980. Banja Luke, GZMS, n. s. XXXIV (1979.), Sarajevo, 1980, 137–181. N. Miletić, Reflets de l’influence byzantine dans MILETIĆ, 1980a les trouvailles paléoslaves en Bosnie-Herzégovine, Rapports du III’ Congrès International d’archéologie Slave, Tome 2, Bratislava, 1980, 287–305. MILETIĆ, 1989. N. Miletić, Ranoslovenske nekropole u Bosni i Hercegovini – komparativna razmatranja, GZMS, n. s. 44, Sarajevo, 1989, 175–200. MILETIĆ, 2001. N. Miletić, Bosna i Hercegovina u doba Karolinga, kraj VIII – početak IX vijeka, Sarajevo, februar – maj 2001. D. Miletić, Župna crkva 881znesenja B. D. Marije u Gori, MILETIĆ, 1997. GZSKH 22-23, Zagreb, 1996/1997, 127–151. A. Milošević, Karolinški utjecaji u Hrvatskoj kneževini MILOŠEVIĆ, 2000. u svjetlu arheoloških nalaza, u: Hrvati i Karolinzi (Rasprave i vrela), (ur.) A. Milošević, Split, 106–139. MINICHREITER – MARKOVIĆ, 2013. K. Minichreiter – Z. Marković, Beketinci Bentež – Naselja iz eneolitika, ranoga i kasnoga srednjega vijeka, Monographiae Instituti archaeologici 3, Zagreb, 2013. D. Minić, Le site d’ habitation mediéval de Mačvanska MINIĆ, 1980. Mitrovica, Sirmium XI Arheološka istraživanja u Sremu, Beograd, 1980. M. Mirković, Upoznavanje Slavonske Požege i požeškog MIRKOVIĆ, 1977. kraja putem starih karata i planova, Požega 1277-1977, Požega, 1977. I. Mirnik, Novac iz starohrvatskih grobova, VAMZ, 3. s, MIRNIK, 2004. XXXVII, Zagreb, 2004, 205–250. Magnae Moraviae Fontes Historici - Prameny I. Annales MMFH, 2008.

370

Popis literature

et chronicae, (ur.) D. Bartoňková i dr., Brno, 2008. R. Müller, Megjegyzések Fenékpuszta történetéhez, ZalaiMúz 1, Zalaegerszeg, 1987, 105–122. MÜLLER, 1992. R. Müller, Gräberfeld und Siedlungsreste aus der Karolingerzeit von Zalaszabar-Dezsősziget. Antaeus 21, Budapest, 1992, 271–336. MÜLLER, 1995. R. Müller, Ein karolingerzeitlicher Herrenhof in Zalaszabar (Ungarn, Komitat Zala), Sborník prací filozofické fakulty brněnské univerzity 40, Brno, 1995, 91–100. R. Müller, Die Gräberfelder von KeszthelyMÜLLER, 2014. Fenékpuszta,  Ödenkirche-Flur, Castellum Pannonicum Pelsonense 5, Budapest – Rahden/Westf, 2014. NIEDERLE, 1902. L. Niederle, Slovanske starožitnosti, II–1, Praha, 1902. L. Niederle, Slovanske starožitnosti, II–2, Praha, 1906. NIEDERLE, 1906. L. Niederle, Rukovět slovanské archeologie, Praha, 1931. NIEDERLE, 1931. (prijevod na srpski: Slovenske starine, Novi Sad, 1954.). V. Novak, Zadarski kartular samostana sv. Marije, NOVAK, 1959. Zagreb, 1959. NOVAKOVIĆ, 1971. R. Novaković, Teze za raspravu o vojvodi Borni, Istorijsko-geografski pristup.) Prilozi za književnost jezik istoriju i folklor XXXVII/3–4, Beograd, 1971, 169– 189. NOVAKOVIĆ, 1973. R. Novaković, Tragom starih povelja i drugih izvora, IČ 20, Beograd, 1973, 13–14. I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj III, Split, 1965. OSTOJIĆ, 1965. M. Parović-Pešikan, Srednjovekovna nekropola PAROVIĆ-PEŠIKAN, 1980. u Sremskoj Mitrovici, Starinar n. s. XXXI, Beograd, 1980, 179–191. M. Perojević, Ninski biskup Teodozije (g. 879-892), PEROJEVIĆ, 1922. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Prilog I, Split, 1922. M. Perojević, Ninski biskup u povijesti hrvatskoga PEROJEVIĆ, 1939. naroda, Zagreb, 1939. M. Petrinec, Ozalj kraj Karlovca, ostruga 9. stoljeće, u PETRINEC, 2000. Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 24, 97. M. Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljeća na području PETRINEC, 2009. ranosrednjovjekovne hrvatske države, Monumenta medii aevi Croatiae 3, Split, 2009. M. Petrinec, Zapažanja o poslijekarolinškom oružju PETRINEC, 2012. i konjaničkoj opremi s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kontekstu povijesnih zbivanja u 10. i 11. st., ShP, III. s. 39, Split, 2012, 71–129. MÜLLER, 1987.

371

Popis literature i priloga

PETRU – PETRU, 1978. S. Petru i P. Petru, Neviodunum (Drnovo pri Krškem), Katalog najdb, Katalogi in monografije 15, Ljubljana, 1978. PETRU – ULBERT, 1975. P. Petru i Th. Ulbert, Vranje pri Sevnici, Starokrščanske cerkve na Ajdovskem gradcu, Katalogi in monografie 12, Ljubljana, 1975. PINTARIĆ, 1998. T. Pintarić, Nekropole i groblja na području Ščitarjeva, Velika Gorica, 1998. A. Pleterski, Strukture tridelne ideologije v prostoru pri PLETERSKI, 1996. Slovanih, ZgČ 50/2, Ljubljana, 1996, 163–184. A. Pleterski, De Sclavis autem unde dicitis: Slovani in PLETERSKI, 2005. Vlahi na “nikogaršnjem” ozemlju istrskega zaledja, Acta Histriae, Koper, 2005, 113–150. PLETERSKI, 2008. A. Pleterski, Zgodnjesrednjeveški žgani grobovi v vzhodnih Alpah, Frühmittelalterarchäologie in der Steiermark, Schild von Steier, Beiheft 4, Graz, 2008, 33– 39. W. Pohl, Die Awarenkriege Karls des Grossen 788-803, POHL, 1988. Militärhistorische Schriftenreihe Heft 61, Wien, 1988. POHL, 2002. W. Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr. München, 2002. l. Poláček, Mikulčice und Awaren. Zur Interpretation POLÁČEK, 2008. “awarischer” Funde von Mikulčice, Kulturwandel in Mitteleuropa: Langobarden, Awaren, Slawen, Akten der internationalen Tagung in Bonn vom 25. bis 28. Februar 2008, (ur.) J Bemmann i M. Schmauder, Kolloquien zur Vor- und Frühgeschichte 11, Bonn, 2008, 579–589. V. Popović, “Metodijev” grob i episkopalna crkva u POPOVIĆ, 1975. Mačvanskoj Mitrovici, Starinar, n. s. XXIV-XXV, Beograd, 1975, 265–268. V. Popović, Episkopska sedišta u Srbiji od IX. do POPOVIĆ, 1979. XI. veka, Nova istorijska i arheološka istraživanja srednjovekovnog Beograda i Srbije, Separat iz Godišnjak grada Beograda knj. XXV/1978, Beograd, 1979, 33–40. V. Popović, Sirmijska episkopija i srednjovekovna crkva POPOVIĆ, 1980. na Balkanu, Sirmium, 11, Beograd, 1980, 291–296. V. Popović, Predgovor, Kultni kontinuitet i literalna POPOVIĆ, 1980a tradicija u crkvi srednjovekovnog Sirmijuma, Sirmium, 12, Beograd, 1980, V–VII. POVIJEST LANGOBARDA, 2010. Pavao Đakon, Povijest Langobarda, prijevod: R. Šćerbe i H. Šugar, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2010. PROFANTOVÁ, 1992. N. Profantová, Awarische Funde aus den Gebieten nördlich der awarischen Siedlungsgrenzen, in

372

Popis literature

Awarenforschungen 2, Wien, 1992, 605–802. S. M. Prvanović, Ko je bio hrvatski vojvoda Borna, (Da li je poreklom iz istočne Srbije), RadJAZU 311, Zagreb, 1957, 301–310. RAČKI, 1877. F. RačkI, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, Zagreb, 1877. RAČKI, 1881. F. Rački, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljišni obseg i narod, RadJAZU 56, Zagreb, 1881, 63–140. RAŠEV, 2008. R. Rašev, Balgarskata ezičeska kultura VII-IX vek, Sofija, 2008. M. Radić, Mač tipa ”X” iz privatne zbirke u Osijeku, RADIĆ, 1991. Osječki zbornik XXI, Osijek, 1991, 77–85. RAUKAR, 1995. T. Raukar, Hrvatski prostor i kršćanstvo prije Zagrebačke biskupije, Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094–1994., Zagreb, 1995, 81–95. T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997. RAUKAR, 1997. D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1982. Rendić-Miočević, Neke epigrafskoonomastičke značajke epitafa kraljice Jelene (U povodu tisuće obljetnice natpisa), Arheološki radovi i rasprave VIII-IX, Zagreb, 1982, 219–231. REIMITZ, 2000. H. Reimitz, Grenzen und Grenzüberschreitungen im karolingischen Mitteleuropa, (ur.) W. Pohl i H. Reimitz, Grenzen und Differenz im frühen Mittelalter. Forsch. Gesch. Frühmittelalter 1 = Österr. Akad. Wiss, Denkschr. 287, Wien, 2000, 105–166. RIPKA, 2011. I. Ripka, Slovanské starožitnosti Pavla Jozefa Šafárika v slovenčine (Reflexie o diele, jazyku pôvodiny a prekladu), Slavica Slovaca 46/1, Bratislava, 2011, 10– 23. Á. Ritoók, A templom körüli temetők kutatása, A RITOÓK, 2010. Középkor és a kora újkor régészete Magyarországon II, Budapest, 2010, 773– 494. Gy. Rosner, Ethnische Probleme im 8. – 9. Jh. in ROSNER, 1979. Südostpannonien, Raports du IIIe Congrès International d´ Archéologie Slave, Bratislava 7-14 septembre 1975, Tome 1, Bratislava, 1979, 671–676. H. Roth, Kunst und Handwerk im frühen Mittelalter, ROTH, 1986. Archäologische Zeugnisse von Childerich I. bis zu Karl dem Großen, Stuttgart, 1986. A. Ruttkay, Waffen und Reiterausrüstung des 9. bis zur RUTTKAY, 1976. ersten Hälfte des 14. Jahrhunderts in der Slowakei (Teil 2), SlA 24, Bratislava, 1976, 245–395. PRVANOVIĆ, 1957.

373

Popis literature i priloga

RUTTKAY, 1996.

A. Ruttkay, Mittelalterlicher Friedhof in Ducové, Flur Kostoler, Bez. Trnava: Beitrag zum Studium der Beziehungen zwischen den sog. Reihengräberfeldern und Kirchenfriedhöfen vor dem 13. Jh, Ethnische und kulturelle Verhältnisse an der mittleren Donau vom 6. bis zum 11. Jahrhundert, Symposium Nitra 6. bis 10. November 1994, Bratislava, 1996, 391–408. RUTTKAY, 2002. A. Ruttkay, Archeologický výskum cirkevných architektúr a christianizácia, Slovensko vo včasnom stredoveku, Nitra, 2002, 157–178. B. A. Rybakov, Gerodotova Skifija, Istoriko-geografičeskij RYBAKOV, 1979. analiz, Moskva, 1979. M. Sagadin, Zaščitno izkopavanje staroslavenskih SAGADIN, 1983. grobov v lopi cerkve sv. Martina v Mostah pri Žirovnici, AV 33, Ljubljana, 1983, 124–131. M. Sagadin, Kranj - Križišče Iskra, Katalogi in monografije SAGADIN, 1988. 24, Ljubljana, 1987. K. Sági, Die zweite altchristliche Basilika von SÁGI, 1961. Fenékpuszta. ActaAntHung 9. Budapest, 1961, 397–459. SCHULZE, 1984. M. Schulze, Das ungarische Kriegergrab von Aspreslès-Corps. Untersuchungen zu den Ungarneinfällen nach Mittel-, West- und Südeuropa (899-955 n. Chr.) mit einem Exkurs zur Münzchronologie altungarischer Gräber. JRGZM 31, Mainz, 1984, 473–514. SCHULZE-DÖRRLAMM, 1988. M. Schulze-Dörrlamm, Untersuchungen zur Herkunft der Ungarn und zum Beginn ihrer Landnahme im Karpatenbecken. JRGZM 35, Mainz, 1988, 373–478. SCHULZE-DÖRRLAMM, 2002. M. Schulze-Dörrlamm, Die Ungarneinfälle des 10. Jahrhunderts im Spiegel archäologischer Funde, J. Henning (ur.), Europa im 10. Jahrhundert, Archäologie einer Aufbruchszeit, Mainz, 2002, 109–122. Schulze-Dörrlamm, Spuren der SCHULZE-DÖRRLAMM, 2007. M. Ungarneinfälle des 10. Jahrhunderts, (ur.) F. Daim, Heldengrab im Niemandsland, Ein frühungarischer Reiter aus Niederösterreich, Kat. Mainz, Mainz, 2007, 43–62. SEKELJ IVANČAN, 1999. T. Sekelj Ivančan, Arheološka slika naselja savskodravskog međurječja Hrvatske od 10 do 13. st., doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 1999. SEKELJ IVANČAN, 2001. T. Sekelj Ivančan, Neki arheološki primjeri zaposjedanja ruševina antičkih urbanih cjelina u sjevernoj Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka, Ppril 18, Zagreb, 2001, 189– 212.

374

Popis literature

SEKELJ IVANČAN, 2004. T. Sekelj Ivančan, Ranokarolinško koplje s krilcima iz šljunčare Jegeniš kod Koprivnice, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 21, Zagreb, 2004, 109–128. SEKELJ IVANČAN, 2007. T. Sekelj Ivančan, Još jedan nalaz ranokarolinškog koplja s krilcima iz šljunčare Jegeniš kraj Koprivnice, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 24, Zagreb, 2007, 419–427. T. Sekelj Ivančan, Podravina u ranom SEKELJ IVANČAN, 2010. srednjem vijeku, Rezultati arheoloških istraživanja ranosrednjovjekovnih nalazišta u Torčecu, Monographiae Instituti archaeologici 2, Zagreb, 2010 SEKELJ IVANČAN – TKALČEC, 2006. T. Sekelj Ivančan – T. Tkalčec, Slavensko paljevinsko groblje na položaju Duga ulica 99 u Vinkovcima, PrilInstArheolZagrebu 23, Zagreb, 2006, 141–212. L. Sekereš, Komunikacije u Barbaricumu (I–V vek n. e.), SEKEREŠ, 1978. Materijali 17, Peć, 1978, 155–163. SEOBA NARODA, 1962. D. Dimitrijević – J. Kovačević – Z. Vinski, Seoba naroda, Arheološki nalazi jugoslovenskog Podunavlja, Zemun, 1962. M. Sijarić, Hladno oružje iz Bosne i Hercegovine u SIJARIĆ, 2014. arheologiji razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka, Sarajevo, 2014. SIMONI, 1981. K. Simoni, Zagreb i okolica u ranom srednjem vijeku, Izdanja HAD-a 6, Zagreb, 1981, 155–167. K. Simoni, Skupni nalaz oruđa i oružja iz Nartskih SIMONI, 1983. Novaka, VAMZ, 3. s, XV, Zagreb, 1983, 251–266. K. Simoni, Ludbreg i okolica u ranom srednjem vijeku, SIMONI, 1984. Ludbreg, Ludbreg, 1984, 73–80. K. Simoni, Neobjavljeni okovi i jezičci nakitnog stila SIMONI, 1986. Blatnica iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, VAMZ, 3. s, XIX, Zagreb, 1986, 217–228. K. Simoni, Katalog – Ranosrednjovjekovno razdoblje, SIMONI, 1994. Zagreb prije Zagreba (Arheološka baština Zagreba od pretpovijesti do osnutka biskupije 1094. godine, Zagreb, 153–159 (br. 406–430). K. Simoni, Medvedička kraj Đurđevca, u: Hrvati i SIMONI, 2000. Karolinzi - Katalog, Split, 2000, kat. br. II. 15, 92–93. K. Simoni, Podsused kraj Zagreba, ostruga 9. stoljeće, u SIMONI, 2000a Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 25a-b, 97–98. K. Simoni, ulomak pluteja, u Hrvati i Karolinzi – katalog, SIMONI, 2000b

375

Popis literature i priloga

Split, 2000, kat. br. II. 40, 104. K. Simoni, Surduk, u Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 44, 105. SIMONI, 2000d K. Simoni, Velika Gorica kraj Zagreba, u Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 46-52, 106–109. SIMONI, 2000e K. Simoni, Velika Horvatska, u Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 53, 109. SIMONI, 2000f K. Simoni, Zagreb-Kruge, u Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 55-II. 56, 109–111. SIMONI, 2004. K. Simoni, Stenjevec – starohrvatsko groblje, Katalog izložbe, Zagreb, 2004. SOKAČ-ŠTIMAC, 1997. D. Sokač-Štimac, Rudina: benediktinska opatija Sv. Mihovila, Požega, 1997. SOKOL, 1984. V. Sokol, Područje sjeverozapadne Hrvatske između 400. i 800. godine (Velika seoba naroda), U 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Koprivnica, 1984, 54-60, 85-86, 104, 112, 114. V. Sokol, Panonija i Hrvati u 9. st., Izdanja HAD-a 14, SOKOL, 1990. Zagreb, 1990, 193–195. SOKOL, 1996. V. Sokol, Hrvatska u ranom srednjem vijeku, Ljudje ob Muri, Zbornik referatov mednarodne znanstvene konference v Lendavi 10. – 12. maj 1995, (ur.) J. Balažic i L. Vándor, Murska Sobota – Zalaegerszeg, 1996, 83–100. SOKOL, 2006. V. Sokol, Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština od Jadrana do Save, Zagreb, 2006. V. Sokol, Drugo shvaćanje hrvatskog identiteta Povodom SOKOL, 2009. izlaska teksta Danijela Dzina, Novi pristupi izučavanju ranog hrvatskog identiteta, RadZhp 41, Zagreb, 2009, 33–54. V. Sokol, Gacka u IX. st., Zbornik radova Gacka u srednjem SOKOL, 2011. vijeku, (ur.) H. Gračanin i Ž. Holjevac, Zagreb – Otočac, 2012, 25–48. Á. Cs. Sós, Das frühmittelalterliche Gräberfeld von SÓS, 1961. Keszthely-Fenékpuszta, ActaArchHung 13, Budapest, 1961, 247–305. SÓS, 1963. Á. Cs. Sós, Die Ausgrabungen Géza Fehérs in Zalavár, Budapest, 1963. Á. Cs. Sós, Die slawische Bevölkerung Westungarns im SÓS, 1973. 9. Jahrhundert, Münchner Beiträge Bd. 22, München, 1973. Á. Cs. Sós i I. Vörös, Zalavár-Kövecses: Ausgrabungen SÓS, 1984. 1976-78, Régészeti füzetek, Magyar Nemzeti Múzeum 24, Budapest, 1984. SIMONI, 2000c

376

Popis literature

SÓS – SALAMON, 1995. Á. Cs. Sós i Á. Salamon, Cemeteries of the Early Middle Ages (6th-9th Centuries A.D.) at Pókaszepetk, Budapest, 1995. STADLER, 2010. P. Stadler, Ethnische Gruppen im Awarenreich, Forschungen zur Geschichte des Mittelalters 17, (ur.) W. Pohl i M. Mehofer, Archaeology of Identity Archäologie der Identität (2006), Wien, 2010, 111–143. STAHULJAK, 1950. T. Stahuljak, Naučno-istraživački rad Konzervatorskog zavoda od 1945. do 1949. godine, HZ III/1–4,  Zagreb, 1950, 257–266. STANOJEV, 1989. N. Stanojev, Nekropole X – XV veka u Vojvodini, Katalog 1, Novi Sad, 1989. F. Stein, Adelsgräber des achten Jahrhunderts STEIN, 1967. in Deutschland, Germanische Denkmäler der Völkerwanderungszeit (Serie A) Bd 9, Berlin, 1967. F. Stelè, Predromanski ornament iz Slivnice, Razprave STELÈ, 1944. Slovenske akademije znanosti in umetnosti v Ljubljani, 1944. STELÈ, 1952. F. Stelè, Vorromanisches aus Slowenien, Festschrift Rudolf Egger, Klagenfurt, 1952, 367–382. H. Steuer, Zur archäologischen Korrelation von STEUER, 2010.  Awarenzeit, Karolingerzeit und Wikingerzeit, Anteus 31-32, Budapest, 2010, 53–80. STIPIŠIĆ, 1995. J. Stipišić, Biskup Sigindin i biskup Prodan Biskup Sigindin i biskup Prodan, u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094–1994., Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića – Novem saecula Dioecesis Zagrabiensis. Miscellanea in honorem Francisci cardinalis Kuharić, (ur.) Antun Škvorčević, Zagreb, 1995, 169–177. I. Stopar, Kapela sv. Jurija na Svetih gorah, Varstvo STOPAR, 1977. spomenikov XXI, Ljubljana, 1977, 23–35. I. Stopar, Karolinška arhitektura na Slovenskem, STOPAR, 1987. Ljubljana, 1987. I. Stopar, Župnijska cerkev Marijinega vnebovzetja v STOPAR, 1987a Braslovčah in problem karolinške sakralne arhitekture na Slovenskem, Ljubljana, 1987. J. Stošić, Srednjovjekovna umjetnička svjedočanstva STOŠIĆ, 1994. o zagrebačkoj biskupiji, Sveti trag devetsto godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094–1994. Zagreb, 1994, 102–130. P. Straub i Z. Mária Tokai, Karoling-kori STRAUB – MÁRIA-TOKAI, 2007. temető Nagykanizsa-Palinban. — A cemetery from the Carolingian Period at Nagykanizsa-Palin. In: Régészeti

377

Popis literature i priloga

Kutatások Magyarországon 2006 (Archaeological Investigations in Hungary). Budapest, 2007, 79–104. STRAUB, 2004. P. Straub, Karoling-kori település Nagyrécsén (Zala megye) - Settlement from the Carolingian period at Nagyrécse (Zala county), Régészeti Kutatások Magyarországon 2004 (Archaeological Investigations in Hungary 2004), Budapest, 2005, 5–24. STRIKA, 2007. Z. Strika, “Catalogus episcoporum ecclesiae Nonensis” zadarskog kanonika Ivana A. Gurata, Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 49, Zadar, 2007, 59–150. M. Strmčnik Gulič, Podoba antične poselitve STRMČNIK GULIČ, 1990. med vzhodnim pohorjem in Dravo, AV 41, Ljubljana, 1990, 135–146. STRMČNIK GULIČ, 1991. M. Strmčnik Gulič, Villa Rustica in staroslovansko grobišče Radvanje (Villa Rustica und Altslawische Grabstätte = Villa Rustica and old Slavic burying place), Zavod za varstvo naravne in kulturne dediščine, Maribor, 1991. SUIĆ, 1977. M. Suić, Ocjena radnje L. Margetića: “Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata”, ZHZ 8, Zagreb, 1977, 89–100. D. Svoljšak – T. Knific, Vipavska dolina, SVOLJŠAK–KNIFIC, 1976. zgodnjesrednjeveška najdišča, Situla 17, Ljubljana, 1976. SZAKÁCS, 2009. B. Zs. Szakács, The Ambulatory of Zalavár, Hortus 15, Zagreb, 2009, 161–170. E. Szameit,  Karolingerzeitliche Waffenfunde aus SZAMEIT, 1986.  Österreich. Teil 1: Die Schwerter. ArchA 70, Wien, 1986, 385–411. E. Szameit, Karolingische Waffenfunde aus Österreich. SZAMEIT, 1987. Teil II: Die Saxe und Lanzensptizen, Archaeologia Austriaca, 71, Wien, 155–171. E. Szameit, Anmerkungen zur Chronologie des SZAMEIT, 1991. 8.–9. Jahrhunderts im Ostalpenraum, ZalaiMúz 3, Zalaegerszeg, 1991, 73–79. SZAMEIT, 1992. E. Szameit, Zur chronologischen Stellung des frühmittelalterlichen Gräberfeldes von Sieghartskirchen, Niederösterreich, und die Grabfunde aus Proleb, Steiermark, in Awarenforschungen 2, Wien, 1992, 803–839. E. Szameit, 5.25. Die Karantanen und Donauslawen im SZAMEIT, 2000. 8. Jahrhundert,  Reitervölker aus dem Osten: Hunnen und Awaren, Begleitbuch und Katalog, Innsbruck, 2000,

378

Popis literature

320–325. SZENTPÉTERY, 1993. J. Szentpétery, Archäologische Studien zur Schicht der Waffenträger des Awarentums im Karpatenbecken I. Die waffenkundliche Hinterlassenschaft des awarisches Reiches. ActaArchHung 45, Budapest, 1993, 165–246. SZENTPÉTERY, 1993a J. Szentpétery, Die oberste Führungsschicht des awarenzeitlichen Heeres im Spiegel der archäologischen Quellen, (ur.) J. Pavúk, Actes du XIIe Congres International des Sciences Préhistoriques et Protohistoriques, Bratislava, 1–7 septembre 1991, Bratislava, 1993, 261–270. SZENTPÉTERY, 1994. J. Szentpétery, Archäologische Studien zur Schicht der Waffenträger des Awarentums im Karpatenbecken II. Die gesellschaftliche Schichtung des awarenzeitlichen Heeres, ActaArchHung 46, Budapest, 1994, 231–306. SZENTPÉTERY, 2008. J. Szentpétery, Was die Verbreitungskarten erzählen, Beiträge zum Problemkreis der Datierung der Awarenzeit, Antaeus 29–30, Budapest, 2008, 325–346. SZŐKE, 1959. B. Szőke, Fejezetek Győr koraközépkori történetéből, Arrabona 1, Budapest, 1959, 83–100. B. Szőke, A honfoglaló és kora Árpád-kori magyarság SZŐKE, 1962. régészeti emlékei, Régészeti Tanulmányok I, Budapest, 1962. SZŐKE, 1985. B. M. Szőke, Chronologischer Grundriss der Denkmäler des 9. Jahrhunderts im Karpatenbecken, MittArchInst 14, Budapest, 1985, 161–167. B. M. Szőke, The question of continuity in the Carpathian SZŐKE, 1990-91. basin of the 9th century a. d, Antaeus 19-20, Budapest, 1990. – 1991, 145–157. B. M. Szőke, Zur Geschichte der Awaren und Slawen in SZŐKE, 1991. Südwestungarn, ZalaiMúz 3, Zalaegerszeg, 1991, 9–17. B. M. Szőke, Die Beziehungen zwischen dem oberen SZŐKE, 1992. Donautal und Westungarn in der ersten Hälfte des 9. Jahrhunderts (Frauentrachtzubehör und Schmuck), in Awarenforschungen 2, Wien, 1992, 841–968. B. M. Szőke, Die landwirtscharfgeschichtliche SZŐKE, 1992a Verhältnisse im unteren Zalatal, Antaeus 21, Budapest, 1992, 33–39. B. M. Szőke, Karolingerzeitliche Gräberfelder I-II von SZŐKE, 1992b Garabonc-Ófalu, Antaeus 21, Budapest, 1992, 41–203. B. M. Szőke, Das karolingerzeitliche Gräberfeld von SZŐKE, 1992c Sárvár-Végh malom, CommArchHung, Budapest, 1992, 125–158.

379

Popis literature i priloga

SZŐKE, 1992d SZŐKE, 1995.

SZŐKE, 1996.

SZŐKE, 2002. SZŐKE, 2003. SZŐKE, 2006. SZŐKE, 2008. SZŐKE, 2009. SZŐKE, 2010.

SZŐKE, 2010a

SZŐKE, 2011.

SZŐKE, 2011a 380

B. M. Szőke, Die Donau und die letzte tage des Awarischen Khaganats, Ten Thousand Years along the Middle Danube, Archaeolingua, Budapest,  2011, 265– 294. B. M. Szőke, Avari na jugozahodnem Madžarskem, Murska Sobota, 29. 9. – 20. 10. 1995. B. M. Szőke, Das birituelle Gräberfeld aus der Karolingerzeit von Alsórajk-Határi tábla, Archäologie und Siedlungsgeschichte im Hahóter Becken, SüdwestUngarn. Von der Völkerwanderungszeit bis zum Mittelalter, Antaeus 23, Budapest, 1996, 61–146. B. M. Szőke, Christliche Denkmäler in Pannonien aus der Karolingerzeit, Zalai Múzeum 11, Zalaegerszeg, 2002, 247–266. B. M. Szőke, Carolingian Period (811–896), (ur.) Zsolt Visy, Hungarian Archaeology at the Turn of the Millennium, Budapest, 2003, 312–317. B. M. Szőke, Nagy Károly hadjárata az avarok ellen 791ben, Arrabona 44 / I, Györ, 2006, 497–522. B. M. Szőke, Pannonien in der Karolingerzeit, Bemerkungen zur Chronologie des frühmittelalterlichen Fundmaterials in Westungarn, Schild von Steier, Beiheft 4, Graz, 2008, 41–56. B. M. Szőke, Karolingische Kirchenorganisation in Pannonien, Glaube, Kult und Herrschaft, Phänomene des Religiösen, Kolloquien zur Vor- und Frühgeschichte, Band 12, Bonn, 2009, 395–416. B. M. Szőke, Eine Kirchenfamilie von Mosapurc/Zalavár (Ungarn). Neue Ergebnisse zur Kirchenarchäologie in Pannonien. (ur.) N. Krohn, Kirchenarchäologie heute, Fragestellungen–Methoden–Ergebnisse, Veröff. Alemannisches Inst. 76, Darmstadt, 2010, 561–585. B. M. Szőke, Mosaburg/Zalavár und Pannonien in der Karolingerzeit, Anteus 31 – 32, Budapest, 2010, 9–52. B. M. Szőke, Beziehungen zwischen KeszthelyFenékpuszta und Mosaburg/Zalavár in der Karolingerzeit, (ur.) O. Heinrich-Tamáska, Keszthely-Fenékpuszta im Kontext spätantiker Kontinuitätsforschung zwischen Noricum und Moesia, Castellum Pannonicum Pelsonense, Budapest-LeipzigKeszthely-Rahden Westf, 2011, 509–540. B. M. Szőke, Thomas von Bogyay and Mosaburg/Zalavár of the Carolingian Age, Tanulmány, 2011, 62–76.

Popis literature

SZŐKE, 2011b

B. M. Szőke, Die Donau und die letzten Tage des awarischen Khaganats, VAH XXVI, Budapest, 2011, 265–294. SZŐKE – VÁNDOR, 1983. B. M. Szőke – L. Vándor, 8.–9. századi birituális temető Zalakomár határában (Ein birituelles Gräberfeld aus dem 8.–9. Jh. in Zalakomár), Zalai Gyűjtemény 18, Zalaegerszeg, 1983, 69–86. SZŐKE – VÁNDOR, 1987. B. M. Szőke – L. Vándor, Pusztaszentlászló Árpádkori temetője (Arpadenzeitliches Gräberfeld von Pusztaszentlászló), FontArchHung, Budapest, 1987. P. Šalkovský, Häuser in der frühmittelalterlichen ŠALKOVSKÝ, 2001. slawischen Welt, Archaeologica Slovaca - Studia VI, Nitra, 2001. ŠANJEK, 1993. F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata srednji vijek, Zagreb, 1993. F. Šanjek, Zagrebačka (Nad)biskupija Sveti trag devetsto ŠANJEK, 1994. godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094 – 1994, Zagreb, 1994. ŠAŠEL, 1976. J. Šašel, Omemba Slovanov v pesmi Martina iz Brage na Portugalskem, Kronika 24, Ljubljana, 1976, 151–158. ŠAŠEL, 1976a J. Šašel, Postila k Martinu iz Brage, Kronika 24, Ljubljana, 1976, 166–167. M. Šašel Kos, Zgodovinska podoba prostora med ŠAŠEL KOS, 1986. Akvilejo, Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in Herodijanu. A Historical Outline of the Region between Aquileia, the Adriatic, and Sirmium in Cassius Dio and Herodian, Ljubljana, 1986. ŠAVEL, 2008. I. Šavel, Staroslovansko grobišče Popova II pri Lipovcih, Srednji vek, (ur.) M. Guštin, Arheološke raziskave med Jadranskim morjem in Panonsko nižino, Ljubljana, 2008, 65–70. ŠEPER, 1944. M. Šeper, Dva neobjelodanjena starohrvatska nalaza iz Posavske Hrvatske, Hrvatska Smotra, XII/5, Zagreb, 1944, 200–209. s 2 table. ŠEPER, 1955. M. Šeper, Neki neobjavljeni nalazi ranog srednjeg vijeka iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, Tkalčićev zbornik I, Zagreb, 1955, 45–57. M. Šercer, Mačevi, bodeži, noževi u povijesnom muzeju ŠERCER, 1976. Hrvatske, Katalog izložbe 14, Zagreb, 1976. M. Šimek, Varaždin, koplje s krilcima početak 9. stoljeća, ŠIMEK, 2000. u Hrvati i Karolinzi – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 45, 105. J. Šimić, Četvrti nastavak istraživanja u Čepinu-Ovčara ŠIMIĆ, 2001.

381

Popis literature i priloga

ŠIMIĆ, 2002. ŠIŠIĆ, 1914.

ŠIŠIĆ, 1914a ŠIŠIĆ, 1925. ŠIŠIĆ, 1928.

ŠKEGRO, 2005.

ŠMALCELJ, 1976.

ŠMALCELJ, 1981. ŠMALCELJ, 1981a ŠMALCELJ, 1986. ŠMALCELJ, 1992. ŠMALCELJ, 1992a ŠMALCELJ, 1995. ŠPEHAR, 2007. ŠPEHAR, 2012.

382

/ Tursko groblje, Obavijesti HAD-a, XXXIII/1, Zagreb, 2001, 48–54. J. Šimić, Istraživanja prapovijesnog i srednjovjekovnog lokaliteta Čepin-Ovčara / Tursko groblje u godini 2001, Obavijesti HAD-a, XXXIV/1, Zagreb, 2002, 46–50. F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Dio I. čest 1. (do god. 1107.), uvod, natpisi i isprave, Zagreb, 1914. F. Šišić, Genealoški prilozi о hrvatskoj narodnoj dinastiji, VHAD n. s. 13, Zagreb, 1914, 1–93. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925. F. Šišić, (ur.), Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb, 1928. A. Škegro, Stari pokrajinski katalog ili Katalog provincija Opće Crkve = Provinciale vetus sive Ecclesiae universae provinciarum notitia, Hrvatski institut za povijest., Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i studije III/29, Zagreb, 2005. M. Šmalcelj, Privlaka – „Gole njive“ Vinkovci – nekropola VII-IX st., AP 18, Beograd, 1976, 127–128. M. Šmalcelj, Stari Jankovci, Gatina (Općina Vinkovci) avaroslavenska nekropola, AP 22, Beograd, 1981, 142– 143, LXXXV. M. Šmalcelj, Privlaka – «Gole njive» opć. Vinkovci – avaroslavenska nekropola, AP 22 (1980), Beograd, 1981, 143–144, LXXXVI. M. Šmalcelj, Đelekovec – Ščapovo, Koprivnica, 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Koprivnica, 1986, 132, sl. 80 i 84. M. Šmalcelj, Privlaka-Gole njive, u: The War in Croatia -Archaeological Sites: Arheologija i rat - Archaeology and War, Zagreb, 1992, 44–45. M. Šmalcelj, Stari Jankovci-Gatina, u: The War in Croatia -Archaeological Sites: Arheologija i rat - Archaeology and War, Zagreb, 1992, 48–49. M. Šmalcelj, Tri tisućljeća zgusnute povijesti, Komunalni vjesnik, glasilo Fonda za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo grada Zagreba br. 122, god. XI, Zagreb, 1995, 6–7. P. Špehar, Srednjovekovni nalazi iz oblasti Braničeva, Glasnik srpskog arheološkog društva 23, Beograd, 2007, 363–390. P. Špehar, Srpsko Podunavlje u ranom srednjem

Popis literature

vijeku, Dani Stjepana Gunjače 2, Zbornik radova sa Znanstvenog skupa “Dani Stjepana Gunjače 2”, Hrvatska srednjovjekovna povijesno-arheološka baština, Međunarodne teme Split, 18. – 21. listopada 2011, Split, 2012, 335–360. ŠRIBAR, 1961. V. Šribar, Staroslovensko grobišče v Črnomlju, Situla Glasnik narodnega muzeja v Ljubljani 4, Arheološke študije, Ljubljana, 1961, 81–90. P. Štih, Madžari in slovenska zgodovina v zadnji četrtini ŠTIH, 1983. 9. in prvi polovici 10. stoletja, ZgČ 37 / 3, Ljubljana, 1983, 171–201. ŠTIH, 1993. P. Štih, Conversio Bagoariorum et Carantanorum po Kosovi izdaji iz leta 1936 (poročilo o stanju raziskav), ZgČ 47 / 3, Ljubljana, 1993, 385–396. ŠTIH, 1995. P. Štih, Plemenske in državne tvorbe zgodnjega srednjega veka na slovanskem 0naselitvenem prostoru v Vzhodnih Alpah, v: Slovenci in država. zbornik prispevkov z znanstvenega posveta na SAZU (Razprave 17,), Ljubljana, 1995, 21–45. ŠTIH, 1996. P. Štih, Regnum Carantanum, ZgČ 40/3, Ljubljana, 1996, 215–231. P. Štih, Salzburg, Ptuj in nastanek štajersko-madžarske ŠTIH, 1996a meje v današnji Sloveniji, ZgČ 50/4, Ljubljana, 1996, 535–544. ŠTIH, 2000. P. Štih, Die Ostgrenze Italiens im Frühmittelalter, (ur.) W. Pohl i H. Reimitz, Grenze und Differenz im frühen Mittelalter. Forschungen zur Geschichte des Mittelalters 1, Wien, 2000, 19–37. P. Štih, Državne tvorbe v srednjem veku na slovenskem ŠTIH, 2009. ozemlju, Zgodovina v šoli, l. XVIII, 1-2, Ljubljana, 2009, 3–15. P. Štih, Integracija Karantancev in drugih alpskih ŠTIH, 2014. Slovanov v frankovsko-otonsko cesarstvo, Nekaj zapažanj, ZgČ 68/1-2, Ljubljana, 2014, 8–27. ŠTIH ET ALL. 2008. P. Štih, V. Simoniti i P. Vodopivec, Slovenska zgodovina, Družba - politika - kultura [elektronski vir], Inštitut za novejšo zgodovino: Sistory, Ljubljana, 2008. ŠTIH – PERŠIČ, 1981. P. Štih – J. Peršić, Problem langobardske vzhodne meje, ZgČ, 35/4, Ljubljana 1981, 333–341. I. Takács, The Buildings, Pannonhalma, Paradisum TAKÁCS, 2001. plantavit, Bencés monostorok a középkori Magyarországon - Benedictine Monasteries in Medieval Hungary, Pannonhalma, 2001, 671–673.

383

Popis literature i priloga

TAKÁCS, 2006.

M. Takács, Három nézőpont a honfoglaló magyarokról, Dolgozatok az Erdélyi Múzeum Érem- és Régiségtárából, Új sorozat 1 (11.) kötet, Kolozsvár, 2006, 67–98. TAKÁCS, 2007. M. Takács, Siedlungsgeschichtliche Auswertung, u: Das frühungarische Reitergrab von Gnadendorf (Niederösterreich), (ur.) F. Daim i E. Lauermann, Monographien des Römisch-Germanischen Zentralmuseums 64, Mainz, 2007, 211–252. M. Takács, De administrando imperio kao izvor za ranu TAKÁCS, 2010. povijest Mađara, kao i o vezama Mađara sa susjednim narodima u 10. stoljeću, RadZhp. 42, Zagreb, 2010, 49– 64. M. Téra, Perun bůh hromovládce, sonda do slovanského TÉRA, 2009. archaického náboženství, Praha – Červený Kostelec, 2009. A. Točík, Nachgrossmährische Gräberfelder des 10. TOČÍK, 1987. und 11. Jahrhunderts in der Südwestslowakei, Študijné Zvesti Archeologického Ústavu Slovenskej Akademie Vied 23, Nitra, 1987, 177–239. TOMANIČ-JEVREMOV, 1995. M. Tomanić-Jevremov, Rezultati arheoloških sondiranj v cerkvi sv. Jurija na Ptuju, v: Ptujski zbornik VI/1, Ptuj, 1996, 419–440 TOMIČIĆ, 1968. Ž. Tomičić, Važnost nalaza ranosrednjovjekovnog koplja u Varaždinu. ShP, 3.s. 10, Zagreb, 1968, 53–61. TOMIČIĆ, 1978. Ž. Tomičić, Rezultati ranosrednjovjekovnih arheoloških istraživanja u Međimurju i varaždinskoj regiji, IzdanjaHAD-a 2, Zagreb, 1978, 209–222. Ž. Tomičić, Prilog istraživanju karolinškog oružja u TOMIČIĆ, 1985. Međimurju i u Varaždinskoj regiji. ShP, 3.s, 14/1984, Split, 1985, 209–230. Ž. Tomičić, Arheološka slika međuriječja Mure, TOMIČIĆ, 1989. Drave, Dunava i Save u svjetlosti materijalnih izvora bjelobrdskog kulturnog kompleksa, doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 1989. Ž. Tomičić, Novi prilozi vrednovanja ostavštine TOMIČIĆ, 1991. srednjovjekovnog groblja Bijelo Brdo II, PrilInstArheolZagrebu 8, Zagreb, 1991, 95–148. Ž. Tomičić, Prilog istraživanju kronologije TOMIČIĆ, 1992. srednjovjekovnog groblja Lijeva bara u Vukovaru – Hommage à Vukovar, ShP, III. s. 20, Split, (1990) 1992, 111–189. Ž. Tomičić, Neuere Erforschung der Bijelo Brdo - Kultur TOMIČIĆ, 1992a in Kroatien, PrilInstArheolZagrebu 9, Zagreb, 1992,

384

Popis literature

TOMIČIĆ, 1993. TOMIČIĆ, 1996.

TOMIČIĆ, 1997. TOMIČIĆ, 1997a TOMIČIĆ, 1997b TOMIČIĆ, 1999. TOMIČIĆ, 1999a TOMIČIĆ, 2000. TOMIČIĆ, 2001.

TOMIČIĆ, 2002. TOMIČIĆ, 2002a

113–130. Ž. Tomičić, Prilog istraživanju kronologije bjelobrdskog segmenta srednjovjekovnog groblja Ptuj - Grad, Ptujski arheološki zbornik ob 100-letnici muzeja in Muzejskega društva, Ptuj, 1993, 543–579. Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovni kulturni krajobraz savsko-dravskog međuriječja, Starohrvatska spomenička baština - rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zbornik radova znanstvenog skupa održanog 6-8. listopada 1992, (ur.) M. Jurković et. all, Zagreb, 1996, 151–161. Ž. Tomičić, Zvonimirovo i Josipovo groblja starohrvatskog doba u Virovitičko-podravskoj županiji, Zagreb – Virovitica, 1997. Ž. Tomičić, Archäologische Zeugnisse der Karolinger in den von Kroaten besiedelten Gebieten, Hortus 3, Zagreb, 1997, 61–72. Ž. Tomičić, Baranja u svjetlu arheoloških svjedočanstava Bjelobrdske kulture, Prinos analizi ranosrednjevjekovnog groblja Majs-Udvar, Osječki zbornik 22/23, Osijek, 1997, 71–97. Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovno groblje Zvonimirovo – Veliko polje, prinos poznavanju bjelobrdske kulture u podravskom dijelu Slavonije, PrilInstArheolZagrebu 13 – 14 (1996-1997), Zagreb, 1999, 91–120. Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovno groblje u Sv. Jurju u Trnju u Međimurju - prinos datiranju nalazišta, PrilInstArheolZagrebu 15-15 (1998. - 1999.), Zagreb, 1999, 41–60. Ž. Tomičić, Arheološka slika ranoga srednjeg vijeka na prostoru međurječja Drave, Dunava i Save, Hrvati i Karolinzi, Dio prvi - Rasprave i vrela, Split, 2000, 142– 161. Ž. Tomičić, …Sclavorum regionem, quae Zellia appellatur…Pavla Đakona Povijesna (renesansna) kartografija – novi izvor poznavanja hrvatskog ranog srednjovjekovlja, PrilInstArheolZagrebu 18, Zagreb, 2001, 173–188. Ž. Tomičić, Keramika iz (ponekih) ranosrednjovjekovnih grobalja kontinentalnog dijela Hrvatske, Zgodnji Slovani, Zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp, M. Guštin (ur.), Ljubljana, 2002, 129–141. Ž. Tomičić, Romanički mač iz rijeke Save kraj Jasenovca,

385

Popis literature i priloga

TOMIČIĆ, 2007. TOMIČIĆ, 2009. TOMIČIĆ, 2010.

TOMIČIĆ, 2010a TOMIČIĆ, 2013. TÖRÖK, 1962. TÖRÖK, 1973. TÓTH, 1978.

TÓTH, 1981. TÓTH, 1987. TÓTH, 1994.

TÓTH, 1999. TÓTH, 1981. TÓTH, 2000. TÓTH, 2001. 386

PrilInstArheolZagrebu 19, Zagreb, 2002, 149–163. Ž. Tomičić, Prinos poznavanju kronologije ranosrednjovjekovnog groblja Gomjenica kraj Prijedora, ShP, III. s. 34, Split, 2007, 151–197. Ž. Tomičić, Suhopolje – Kliškovac: Od toponima do arheološke spoznaje, ShP, III. s. 36, Split, 2009, 229–245. Ž. Tomičić, Der Süden Pannoniens in der Karolingerzeit, Antaeus 31-32, Budapest, 2010, 93–112. Ž. Tomičić, Spoznaje o arheološkom nasljeđu ranosrednjovjekovnog groblja na položaju Bagruša kraj Petoševaca, Adriatica 4, Zadar, 2010, 117–166. Ž. Tomičić, Castra super flumen albidum Danubium - O položaju avarske utvrde na Dunavu iz Lorschkih godišnjaka, RadHAZU 50 (516), Zagreb, 2013, 53–70. Gy. Török, Die Bewohner von Halimba im 10. und 11. Jahrhundert, ArchHung 39, Budapest, 1962. Gy. Török: Sopronkőhida IX. századi temetője (The Cemetery of Sopronkőhida in the 9th Century), FontArchHung, Budapest, 1973. E. Tóth, Die karolingische Burg von Sabaria – Szombathely, FolArch XXIX, Budapest, 1978, 151–182.  E. Tóth, A Quinque Basilicae - Quinque Ecclesiae helynevek lokalizálásához és értelmezéséhez, JPMÉ 36, Pécs, 1981, 101–107. E. Tóth, Bemerkungen zur Kontinuität der römischen Provinzialbevölkerung in Transdanubien, in: Die Völker Südosteuropas im 6. bis 8. Jahrhundert, (ur.) B. Hänsel, Südosteuropa Jb. 17, Berlin, 1987, 251–264. E. Tóth, Das Christentum in Pannonien bis zum 7. Jahrhundert nach den archäologischen Zeugnissen, (ur.) E. Boshof i H. Wolff, Das Christentum im bairischen Raum. Von den Anfängen bis ins 11. Jahrhundert, Köln – Weimar – Wien, 1994, 241–272. E. Tóth, Szent Adorján és Zalavár (Saint Adrien and Zalavár), Századok, 133, Budapest, 1999, 3–40. E. Tóth, Bemerkungen zur Kontinuität der römischen Provinzialbevölkerung in Transdanubien, in: Die Völker Südosteuropas im 6. bis 8. Jahrhundert, (ur.) B. Hänsel, Südosteuropa Jb. Bd. 17, Berlin, 1987, 251–264 E. Tóth, Mosaburg – Moosburg, ActaArchHung 51, Budapest, 1999./2000, 439–456. S. Tóth, Benedictine Churches in the Eleventh and Twelfth Centuries, Paradisum plantavit, Benedictine

Popis literature

Monasteries in Medieval Hungary, Pannonhalma, 2001, 637–658. TOVORNIK, 1980. V. Tovornik, Das Gräberfeld der karantanisch-Köttlacher Kulturgruppe auf dem Georgenberg bei Micheldorf, pol. Bezirk Kirchdorf/Krems, in: K. Holter (hrsg.): Baiern und Slawen in Oberösterreich, Schriftenreihe des OÖ Musealvereins, Gesellschaft für Landeskunde 11, Linz, 1980, 81–132. V. Tovornik, Die frühmittelalterlichen Gräberfelder von TOVORNIK, 1985. Gusen und Auhof bei Perg in Oberösterreich. Teil 1, Gusen. ArchA 69, Wien, 1985, 165–250. TOVORNIK, 1986. V. Tovornik, Die frühmittelalterlichen Gräberfelder von Gusen und Auhof bei Perg in Oberösterreich. Teil 2, Auhof bei Perg. ArchA 70, Wien, 1986, 413–460. TURKOVIĆ – BASIĆ, 2013. T. Turković i I. Basić, Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) u svjetlu geografskih izvora, ShP, III. s. 40, Split, 2013, 33–80. TŘEŠTÍK, 2008. D. Treštík, Počátky Premyslovců, Praha, 2008. Z. Váňa, Mad‘aři a Slované ve světle archeologických VÁŇA, 1954. nálezú X-XII. století, SlA II, Bratislava, 1954, 51–104. Z. Váňa, Svět slovanských bohů a démonů, Praha, 1990. VÁŇA, 1990. P. Váczy, Der fränkische Krieg und das Volk der Awaren, VÁCZY, 1974. ActaAntHung 20, Budapest, 1972, 395–420. VAŽAROVA, 1976. Ž. Važarova, Slavjani i prablgari po danni na nekropolite ot VI – XI v. na teritorijata na Blgarija, Sofija, 1976. T. Vedriš, Gdje žive Mirmidonci? Prilog raspravi o VEDRIŠ, 2011. značenju pojmova Mirmidones i Marab u zadarskoj legendi o prijenosu moći Sv. Krševana, Ppril 41, Zagreb, 2011, 45–83. T. Vida, Neue Beiträge zur Forschung der frühchristlichen VIDA, 1998. Funde der Awarenzeit, in: Acta XIII Congressus Internatiaonalis Archaeologiae Christianae II. Città del Vaticano – Split, 1998, 529–540. T. Vida, Heidnische und christliche Elemente der VIDA, 2002. awarenzeitlichen Glaubenswelt. Amulette in der Awarenzeit. Zalai Múzeum 11, Zalaegerszeg, 2002, 179– 209. J. Vidović, Prelog, Cirkovljani-Diven, u Hrvati i Karolinzi VIDOVIĆ, 2000. – katalog, Split, 2000, kat. br. II. 27-II.28, 100. J. Vidović, Prelog, šljunčara, u Hrvati i Karolinzi – katalog, VIDOVIĆ, 2000a Split, 2000, kat. br. II. 29-II.39, 100–104. Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije I, obradili VIINJ I, 1955.

387

Popis literature i priloga

VIINJ II, 1959. VIINJ III, 1966. VINSKI, 1949.

VINSKI, 1949a VINSKI, 1952. VINSKI, 1954. VINSKI, 1955. VINSKI, 1957. VINSKI, 1958. VINSKI, 1959. VINSKI, 1960. VINSKI, 1970.

VINSKI, 1970a VINSKI, 1978.

388

F. Barišić – M. Rajković – B. Krekić – L. Tomić, Posebna izdanja SAN-u 141; Vizantološki institut 3, Beograd, 1955. Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, prijevod i komentar B. Ferjančić, Posebna izdanja SAN-u 323; Vizantološki institut 7, Beograd, 1959. Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, Vizantološki institut Posebna izdanja 10, Beograd, 1966. Z. Vinski, Starohrvatske naušnice u Arheološkom muzeju u Zagrebu, ShP, III. s. 1, Zagreb, 1949, 22–37, Tab. I-IX. Z. Vinski, Prilog poznavanju gradišta s osvrtom na jedan nalaz u Podravini, Historijski zbornik II, 1-4, Zagreb, 1949, 223–241. Z. Vinski, Naušnice zvjezdolikog tipa u Arheološkom muzeju u Zagrebu s posebnim obzirom na nosioce srebrnog nakita Čađavica, ShP III. s, 2, Zagreb, 1952, 29–56. Z. Vinski, Gibt es frühslawische Keramik aus der Zeit der südslawischen Landnahme?, Archaeologia Iugoslavica I, Beograd, 1954, 71–82. Z. Vinski, Prethodni izvještaj o iskopavanju nekropole na Lijevoj bari u Vukovaru 1951, 1952. i 1953. godine, Ljetopis JAZU za god 1953, knj. 60, Zagreb, 1955, 231– 255. Z. Vinski, Arheološki spomenici velike seobe naroda u Srijemu, Situla 2 Ljubljana, 1957. Z. Vinski, O nalazima 6. i 7. stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog avarskog kaganata, Opvsc.archaeol. 3, Zagreb, 1958, 13–67. Z. Vinski, Ausgrabungen in Vukovar, Archaeologia Iugoslavica III, Beograd, 1959, 99–109. Z. Vinski, Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u Zagrebu i u njegovoj okolici, Iz starog i novog Zagreba II, Zagreb, 1960, 47–65. Z. Vinski, O postojanju radionica nakita starohrvatskog doba u Sisku, VAMZ III. s. 4, Zagreb, 1970, 45–92. Z. Vinski, Oružje na području starohrvatske države do godine 1000, I. Międzynarodowy kongres archeologii słoviańskiej, Warszawa 14–18 IX 1965, T. III, Wrocław – Warszawa – Kraków, 1970, 135–158. Z. Vinski, Novi ranokarolinški nalazi u Jugoslaviji, VAMZ,

Popis literature

III. s. 10-11, 1977./78, Zagreb, 1978, 143–208. Z. Vinski, Zu karolingischen Schwertfunden aus Jugoslawien, Jahrbuch des Römisch-Germanischen Zentralmuseums Mainz 30, Mainz, 1981, 465–501. VINSKI, 1982. Z. Vinski, Slavenka Ercegović-Pavlović, Les nécropoles romaines et médiévales de Mačvanska Mitrovica, Sirmium XII Recherches archéologiques en Syrmie, édité par Vladislav Popović, Institut archéologique de Beograd, Beograd 1980, str. I-VII, 1-75 (sažetak na srpskohrvatskom, str. 61-69 i opis tabla) + sl. 1-3 + tab. I-XXXIX + planovi I-V, veliki 8°, SHP, 3. s. 12, Zagreb, 1982, 223–233. Z. Vinski, Razmatranja o poslijekarolinškim mačevima VINSKI, 1983. 10. i 11. stoljeća u Jugoslaviji, SHP, 3. s. 13, Zagreb, 1983, 7–52. Z. Vinski, Marginalia uz izbor karolinškog oružja u VINSKI, 1985. jugoistočnoj Evropi, ShP, 3. s, 15, Split, 1985, 61–117. VINSKI – VINSKI-GASPARINI, 1950. Z. Vinski i K. Vinski-Gasparini, Gradište u Mrsunjskom lugu, izložba prvog iskapanja slavenske utvrde iz ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj, Zagreb, 1950. VINSKI-GASPARINI – ERCEGOVIĆ, 1958. K. Vinski-Gasparini i S. Ercegović, Ranosrednjovjekovno groblje u Brodskom Drenovcu, VAMZ III. s. 1, Zagreb, 1958, 129–161. VLKOLINSKÁ, 1996. I. Vlkolinská, Die Grabverbände mit der Keramik des 9-10. Jh. aus dem Gebiet der. Slowakei aufgrund geographisch-chronologischer Analysen, Ethnische und kulturelle Verhältnisse an der mittleren Donau vom 6. bis zum 11. Jahrhundert, Symposium Nitra 6. bis 10. November 1994, Bratislava, 1996, 313–332. L. Vojtovyč, Chrouati et altera Chrowati, Zbornik radova, VOJTOVYČ, 2014. (ur.) J. Paščenko, Ukrajinski Karpati, etnogenezaarheologija-etnologija, Zagreb, 2014, 207–254. D. Vuković, Siscija vizija rimskoga grada u Panoniji VUKOVIĆ, 1994. pisano u Sisku 1991. i 1992. godine, Biblioteka “slovo – duh – misao”, Sisak, 1994. N. Wand, Die Büraburg bei Fritzlar: Burg – „oppidum“ WAND, 1974. – Bischofssitz in karolingischer Zeit, Kasseler Beiträge zur Vor- und Frühgeschichte 4, Marburg, 1974. J. Werner, Zur Zeitstellung der altkroatischen Grabfunde WERNER, 1979. von Biskupija-Crkvina (Marienkirche), Schild von Steier 15/16, Graz, 1979, 227–237. J. Werner, Der Schatzfund von Vrap in Albanien. Studien WERNER, 1986. VINSKI, 1981.

389

Popis literature i priloga

WERNER, 1961. WIESINGER, 1989. WINTER, 1997. WOLFRAM, 1979. WOLFRAM, 1985.

WOLFRAM, 1987. WOLFRAM, 1991. WOLFRAM, 2012.

ZADNIKAR, 1982. ZEMAN, 2014.

ZWITTER, 1953.

390

zur Archäologie der Awaren, Band 2 - Denkschriften der philosophisch-historischen Klasse, Wien, 1986. J. Werner, Ranokarolinška pojasna garnitura iz Mogorjela kod Čapljine (Hercegovina), GZMS XV-XVI, Sarajevo, 1961, 235–242. P. Wiesinger, Probleme der bairischen Frühzeit in Niederösterreich aus namenkundlicher Sicht, (ur.) H. Wolfram, Die Bayern und ihre Nachbarn I, Wien, 1989, 321–367. H. Winter, Awarische Grab – und Streufunde aus Ostösterreich: ein Beitrag zur Siedlungsgeschichte, Monographien zur Frühgeschichte und Mittelalterarchäologie 4, Innsbruck, 1997. H. Wolfram, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, Das Weißbuch der Salzburger Kirche über die erfolgreiche Mission in Karantanien und Pannonien, Wien – Köln – Graz, 1979. H. Wolfram, Ethnogenesen im frühmittelalterlichen Donau- und Ostalpenraum (6. bis 10. Jahrhundert), (ur.) H. Beumann i W. Schröder, Frühmittelalterlichen Ethnogenese im Alpenraum, Nationes. Historische und philologische Untersuchungen zur Entstehung der europäischen Nationen im Mittelalter 5, Sigmaringen, 1985, 97–151 H. Wolfram, Die Geburt Mitteleuropas. Geschichte Österreichs vor seiner Entstehung 378-907, Wien – Berlin, 1987. H. Wolfram, Karantanija med vzhodom in zahodom, ZgČ 45/2, Ljubljana, 1991, 177–187. H. Wolfram, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, Das Weißbuch der Salzburger Kirche über die erfolgreiche Mission in Karantanien und Pannonien / hrsg, übers, kommentiert und um die Epistola Theotmari wie um gesammelte Schriften zum Thema (ur.) H. Wolfram; 2 izm. izd, Dela SAZU 38, Zbirka Zgodovinskega časopisa 44, Ljubljana / Laibach, 2012. M.  Zadnikar, Romanika v Sloveniji: tipologija in morfologija sakralne arhitekture, Ljubljana, 1982. M. Zeman, Transformacije rimskih vila na području srednje Dalmacije tijekom kasne antike i ranog srednjeg vijeka, Doktorska disertacija Filozofski fakultet, Zagreb, 2014. F. Zwitter, K predzgodovini mest in meščanstva na

Popis literature

ŽERAVICA, 1986. ŽIVKOVIĆ, 2001. ŽIVKOVIĆ, 2007. ŽIVKOVIĆ, 2008. ŽIVKOVIĆ, 2010. ŽIVKOVIĆ, 2012.

ŽIVKOVIĆ, 2012a ŽIVKOVIĆ, 2013.

starokarantanskih tleh, Kosov zbornik, ZgČ VI-VII (1952-1953), Ljubljana, 1953, 218–245. Z. Žeravica, Ranoslovenska nekropola Bagruša u Petoševcima kod Laktaša, GZMS n. s. XL/XLI (1985/1986), Sarajevo, 1986, 124–196. T. Živković, O severnim granicama Srbije u ranom srednjem veku, Zbornik Matice srpske za istoriju, 6364, Novi Sad, 2001, 7–17. T. Živković, Južni Sloveni pod vizantijskom vlašću (6001025), Beograd, 2007. T. Živković, Constantine Porphyrogenitus’ kastra oikoumena in the Southern Slavs Principalities, IČ 57, Beograd, 2008, 7–26. T. Živković, O Počecima Bosne u ranom srednjem vijeku, GodišnjakCBI 39, Sarajevo, 2010, 149–161. T. Živković, Conversio Croatorum et Serborum – A Lost Source, Belgrade, 2012. T. Živković, Nova tumačenja vesti o južnoslovenskim gentes u De administrando imperio vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogeneta (944–959), GodišnjakCBI, 40/11, Sarajevo, 2012, 201–210. T. Živković, On the Baptism of the Serbs and Croats in the Time of Basil I (867–886), Studia Slavica et Balcanica Petropolitana 2013/1, Saint Petersburg State University, 2013, 33–53.

391

Kazalo imena

C) Kazalo imena Abraham, avarski kagan 93, 94, 95 Adalberon Eppenstein, karantanski herceg 228 Adalbert (Belo), slavonski ban 226 Adalwin, salzburški nadbiskup 280, 295, 300, 301 Adam Baltazar Krčelić, historičar 221, 226, 325 Agon, biskup Morave (srbijanske) 132 Ajo (Aios), langobardski plemić 40 Alarich, karantanski korepiskop 305 Albgarius, karantanski knez 145 Aldefreda, ninski biskup 307 Alfred Veliki, kralj Wessexa 162, 308 Alkuin, redovnik 65, 245, 246, 249, 256 Almoš, hrvatski kralj 235 Altfried, svećenik iz samostana sv. Petra u Salzburgu 305 (dalje sv. P. Salz.) Altwart, svjedok kod posvete crkve u Blatnogradu (dalje u kazalu: svjedok u Blatno.) 149 Amalrih, svjedok u Blatno. 149 Andrija I., ugarski kralj 224, 225, 226, Andrija II., hrvatski i ugarski kralj 224, 235, 319, 320, 333 Annon, freisinški biskup 300, 301 Anonim Ravenjanin, geograf 110, 233, 321 Anonim, ugarski pisac 207, 208 Arfrid, svjedok u Blatno. 149 Arno, salzburški biskup i nadbiskup 64, 65, 243, 245, 305, Arnulf Karantanski, kralj 158, 159, 160, 162, 163, 164, 165, 166, 213, 280, 296 Arnulf, sin vojvode Liutpolda 167 Arpad, mađarski vojvoda 167, 208, 237, Arpadovići, dinastija 124, 225, 226, 227, 319 Asparuh, bugarski kagan 39 Atila, mađ. vođa 199 Audulfa, prefekt 71 August (vidi Oktavijan) Balderik (Baldricus, Balderich), markgrof 105, 109, 111, 128, 130

392

Bartolomej, zagrebački biskup 319 Bavarski geograf (Geographus Bavarus) 137, 138 Bazilije I., bizantski car 154, 188, 198, 239, 308 Bazilije II., bizantski car 138 Bela II, hrvatski i ugarski kralj 153, 318 Bela III, hrvatski i ugarski kralj 333 Beléé, varaždinski župan 153, 318 Benedikt, sufraganski biskup moravski 166, 307 Berengar, kralj Italije 163, 177 Blancidije (Blancidius), misionar 249, 255 Boila, župan (zoapan) 223 Boris (Mihael ili Mihajlo Boris), bugarski kan i kralj 94, 147, 162, 300, 302 Borna, vojvoda Dalmacije i Liburnije 53, 75, 93, 100, 102, 15, 106, 107, 108, 115, 116, 194 Botond, mađarski vođa 207 Braslav (Brazlowoni), panonski vojvoda 17, 18, 143, 145, 152, 153, 154, 159, 160, 163, 164, 165, 167, 169, 185, 188, 191, 204, 207, 222, 229, 231, 232, 237, 256, 285, 296, 301, 320, 321, 337 Brisnuz, svjedok u Blatno. 149 Bulcsu, mađarski vođa 207 Chezil, svjedok u Blatno. 149 Chotemir, svjedok u Blatno. 149 Crnorizac Hrabar 60, 153 Cundpald (+CUNPALD FECIT) 63, 277 Časlav, raški knez i arhont 199

Dandolo, mlet. kroničar 183, 225 Danijel, sufraganski biskup moravski 166, 307 Darije, perzijski kralj 54 Deoderik (Dietrich, Ditrik, Teodorik), biskup (korepiskop) za Slavene (za Karantaniju) 64, 305 Deotpald, svjedok u Blatno. 149 Deotrih, svjedok u Blatno. 149

Deotrih (item Deotrih), svjedok u Blatno. 149 Desamer, Desamir, Desila Thesamer [... SAMER] 259 Dioklecijan, rimski car 74 Dmitar Zvonimir, hrvatski kralj 94, 224, 227, 228, 231, 324 Domagoj, hrvatski vojvoda i knez 71, 151, 153, 154, 156, 194, 300, 301, 307 Dominicus, svećenik i učitelj sv. P. Salz. 305 Dragomuž (Dragamosus), ljudevitov tast 105, 116 Držislav (vidi Stjepan Držislav) Držislavovići 226 Duh (Duch) zagrebački biskup 318, 319, 330 Eberhard, koruški vojvoda 183 Einhard, franački pisac i kroničar 29, 36, 42, 45, 59, 68, 73, 100, 105, 240 Engilfried karantanski korepiskop 305 Engilhast, svjedok u Blatno. 149 Erik 44, 48, 50, 51, 58, 59, 68, 69, Erimpert, bavarski plemić 164 Etgar, karantanski vojvoda 94 (vidi i OTKER·RADOZLA[V])

Fastrada, žena kralja i cara Karla Velikog 48, 49 Fortunat, gradeški patrijarh 112, 251 Frederik, akvilejski patrijarh 163 Fridepercht, svjedok u Blatno. 149 Fridrich, salzburški nadbiskup 213 Gejza, mađarski veliki vojvoda 94, 204, 212, 214, 218, 220, 222, 223, 224, 226, 231, 290, 338 Gerold I., markgrof 43, 68 Gerold II., markgrof 128, 144 Giovanni da Piano del Carpine, poslanik 58 Godemir, hrvatski ban 228 Goimer, svjedok u Blatno. 149 Gorazd 307 Gotabert, karantanski korepiskop 305 Goterhammus, franački grof 70 Gottschalk Sas, teolog 308

Gottfrid, moravski vojvoda 183 Gozilem comitem (vidi Kocelj) Gozvin, Gozwin, Gozwizi 156 (vidi i Kocelj) Gregor, akvilejski patrijarh 183 Grgur, ninski biskup 199, 307, 309, 314, 319 Grgur (IX.), papa 320 Gunther, svjedok u Blatno. 149 Gunther (et item Gunther), svjedok u Blatno. 149 Hadrijan II., papa 298, 301, 309 Helmwinus, karantanski knez 145 Hema, grofica 230 Henrik II., svetorimski car 230 Heraklije I., bizantski car 39, 194 Hermanrik, passauski biskup 300, 301 Hesla, žena Zelesane, hodočasnica iz Braslavove zemlje 164 Hijerotej, grčki biskup u Srijemu 138 Hilderik iz Tournaija, franački kralj 75 Honorije III., papa 320

Idantirs, skitski kralj 54 Isanpero, svjedok u Blatno. 149 Isingrim, bavarski plemić 279 Ivan Arhiđakon Gorički 226, 228, 317, 319, 321, 333 Ivan I. Cimisk, bizantski car 200 Ivan VIII., papa 152, 156, 187, 299, 300, 301, 307 Ivan IX., papa 307 Ivan X., papa 309 Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup 309, 313 Ivan, istarski vojvoda 43, 48 Ivan, moravski nadbiskup 166, 307 Izak (canizauci), kagan 93, 94, 95 Johannes de Thurócz, Chronica Hungarorum 183 Justinijan (doba) 240, 242 Justinijan II. (vidi i Justin II.) 244 Justin II. i Sofija, bizantski car i carica 208

Kadaloc, franački grof 70 Kadolah (Cadolac, Kotzil, Kocil), markgrof

393

Kazalo imena forojulijski 55, 100, 103, 105, 107, 145, 194, 251 Kadolah (vidi Kocelj) Karlman (Carlomanno), upravitelj Istočne marke 149, 150, 155, 156, 157, 158, 300, 301 Karlo I. Anžuvinac 246 Karlo III. Debeli, franački car 157, 158, 169 Karlo Martel, franački majordom 36 Karlo Veliki, franački kralj i car 29, 41, 42, 45, 46, 47, 48, 53, 54, 55, 56, 59, 61, 62, 64, 68, 70, 71, 93, 95, 139, 167, 240, 249, 309, 314, 324 Kiš, mađarski vojskovođa 199 Kocelj (Chozil, Chezil, Chezul, Gozil, Gozwin, Gozwizi) 15, 71, 140, 144, 145, 147, 149, 150, 153, 154, 156, 187, 194, 223, 277, 281, 285, 286, 293, 296, 298, 299, 300, 301, 305 Koloman, ugarski i hrvatski kralj 17, 182, 217, 236, 321, 323, 325, 333 Konrad II., svetorimski car 228, 230 Konstantin (Ćiril), bizantski poslanik, misionar 112, 150, 244, 246, 281, 286, 297, 298, 299, 301, 306 Konstantin Diogen, bizantski vojskovođa 228 Konstantin V. Kopronim, bizantski car 41, 187 Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car 39, 53, 55, 103, 106, 114, 131, 147, 153, 156, 162, 186, 189, 190, 191, 194, 195, 196, 198, 202, 205, 207, 211, 220, 212, 222, 239 Konstantin VII. Porfirogenet i sin Roman 220 Koppany 237 Kotzil (vidi Kadolah) Krešimir III., hrvatski kralj 226, 228 krešimirova kćer (Mirkova zaručnica) 226 Krum, bugarski kan 92 Kuver (Kuber), vođa Sermezijanaca 39 Kuvrat, bugarski kagan 39 Ladislav, ugarski kralj 217, 224, 226, 233, 235, 237, 240, 318, 319, 320, 321,

394

325 Lav IV., bizantski car 187 Lele, mađarski vođa 207 Lepa (Helena) žena hrvatskog kralja Zvonimira 227 Lindolf, bavarski plemić 279 Liupram, salzburški nadbiskup 112, 149, 289 Liutbold (Liutp(b)aldus), franački vojvoda i prefekt Istočne marke 167 Liutemir, svjedok u Blatno. 149 Liutprand, langobardski kralj 34 Lotar III., svetorimski car 230 Ludovik Njemački, franački car 130, 144, 147, 148, 149, 150, 176, 280, 299, 300, 301, 308 Ludovik Pobožni, franački car 96, 99, 103, 105, 115 Luigi Ferdinando Marsigli, grof 119 Ljudemuž (Liudemuhslum), bornin ujak 115, 116 Ljudevit, vojvoda Donje Panonije 17, 18, 39, 49, 50, 58, 59, 93, 100, 101, 102, 103, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 119, 123, 125, 128, 135, 136, 145, 251, 259, 325, 337

Madalperht, svjedok u Blatno. 149 Manases, zagorski biskup 323, 324 Martin iz Brage, biskup 241, 242 Martin Tourski 241, 242, 244 Meginfrid, komornik kralja Karla Velikog 45 Metod, bizantski poslanik, misionar i panonski i moravski nadbiskup 112, 150, 151, 153, 154, 157, 158, 159, 246, 248, 281, 286, 297, 298, 299, 300, 301, 392, 303, 305, 306, 307, 311 Metodovi učenici 24, 153, 299, 306, 307 Mihajlo III., bizantski car 298, Mihajlo Krešimir, hrvatski kralj 94, 190, 200 Mirko (Emerik), sin ugarskog kralja Stjepana I. 226

Modest, biskup sufragan salzburškog nadbiskupa 305 Mojmir (Moimaro), velikomoravski knez 144 Mojmir II., velikomoravski knez 307 Montemer (Montemero, Mutimir), panonski vojvoda 15, 132, 151, 152, 153, 154, 229, 248, 300, 301, 337 Mothmer, varaždinski župan 153, 318 Muncimyr (Muncimir, Mutimir), hrvatski knez 71, 163 Mutimir, raški arhont 152, 153, 154 Nestong, Sermonov brat 229 Nidrih, svjedok u Blatno. 149 Nikola Stjepanić Selnički 226

(O)negavon, bugarski tarkan 92 Oderisije (Oderisius), opat 233 Odorik (Odoiricus, Odalrih), grof oko Savarije 149 Oktavijan, rimski vojskovođa i car 51, 53, 71 Omurtag, bugarski kan 92, 128 Oswald, Osvald, Osbald biskup sufragan salzburškog nadbiskupa 149, 305 Otachar, bavarski plemić 279 OTKER·RADOZLA[V] (vidi Etgar) Oton I., svetorimski car 192, 194, 212, 246 Oton II., svetorimski car 177, 192, 213, 214, 320, 338 Oton III., svetorimski car 314 Oton, biskup sufragan salzburškog nadbiskupa 305 Otto, freisinški biskup 167 Oundrada, rođakinja cara Karla Velikoga 249 Pabo, karantanski knez 145 Paldmunt, bavarski plemić 279 Paul, ankonski biskup 300, 301 Paulin, akvilejski patrijarh 63, 69, 243, 244, 245, 248, 314 Pavao Đakon 34 Petar Krešimir IV., hrvatski kralj 94, 224, 228 Petar, hrvatski kralj 235

Physso, župan (jopan), 223 Pilgrim, salzburški nadbiskup 167 Pipin Mali, franački kralj 36 Pipin, talijanski kralj sin Karla Velikog 40, 46, 47, 48, 49, 52, 53, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 66, 94, 243 pop Dukljanin 190, 199, 200 Pribina (Priwina), knez i vojvoda u Gornjoj Panoniji 15, 70, 93, 98, 103, 114, 117, 140, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 156, 172, 173, 176, 194, 223, 232, 277, 278, 282, 285, 286, 293, 296, 298 Prisk iz Panija, rimski poslanik 62 Prisk, rimski vojskovođa 62, 128 Priznolav, Priznolawo, knez u Panoniji 164, 165 Prodan, zagrebački biskup 274 Prunvard (Prunward/Brun), monah iz Sankt Galena 212

Rachwin, grof 213 Rado, ugarski palatin 321 Radoslav Belo, raški arhont 199 RADOZLA[V] (vidi Etgar) Rastica 153 (vidi Rastislav) Rastislav, velikomoravski knez 150, 153, 297, 298, 300, 301 Ratbod grof upravitelj Istočne ili Bavarske markgrof 144, 145 Rathis, forojulijski vojvoda 34 Ratimir, panonski vojvoda 17, 117, 132, 134, 136, 144, 145, 146, 147, 152, 154, 229, 301, 337 Rato, svjedok u Blatno. 149 Ratold, sin grofa Sigiharda 163, 165 Rihherije, grof 121 Rihpald, svećenik (sv. P. Salz.) 305 Roman Lakapen, bizantski car 199 Salahon, grof 116, 117, 145 Salamon, ugarski kralj 231 Salomon, karantanski korepiskop 305 Samuilo, bugarski car 256 Scrot, svjedok u Blatno. 149 Sermon, upravitelj Srijema 228, 229 Sigihard od Ebersberga 163, 165

395

Kazalo imena Sigindinus Zagoriensis episcopus 17, 323, 333 Siliz, svjedok u Blatno. 149 Stjepan (Praska), hrvatski ban 228 Stjepan Držislav, hrvatski veliki vojvoda i kralj 223 Stjepan I., hrvatski kralj 228 Stjepan I., ugarski kralj 94, 204, 218, 224, 225, 226, 227, 228 Stjepan II., zagrebački biskup 319 Stjepan V., papa 301 Stjepan Vojislav 228 Stregemil, sin Zelesane hodočasnik iz Braslavove zemlje 164 Svatopluk (Zuentibaldo) 157, 158, 159, 160, 185, 202, 300, 301, 307 Svetoslav Suronja, hrvatski kralj 227 Svinimir (vidi Zvonimir) Swarnaga, sv. P. Salz. 305

Tassilo III., bavarski vojvoda 42, 117, 277 Teodor (capcanus christianus nomine Theodorus) 93, 277 Teodorik (vidi: Deoderik) Teodorik, franački grof 45 Teodozije, ninski biskup 187, 188, 305, 307, 308, 309 Teotmar (Theotmar Dietmarus), salzburški nadbiskup 167 Toma Arhiđakon 39, 165, 210, 212, 215, 231, 235, 308, 309, 312, 313, 316, 323, 324 Tomislav, hrvatski kralj 15, 189, 190, 196, 199, 210, 224, 330 Trebiz, svjedok u Blatno. 149 Trpimir, hrvatski vojvoda i knez 74, 75, 147, 162, 174, 308 Trpimirovići, hrvatska dinastija 190 Udalrich (Odalrich), grof 121 Unzat (svjedok u Blatno.) 149; sin Pribinov 149 Uuentescella, žena Braslavova 164 (V)Ladislav (Ladasclavus), vojvoda Dalmacije i Liburnije i nećak vojvode Borne 112, 113

396

Vajk (vidi i Stjepan I.) 94 Verinharije (Werinharius, Werner), markgrof 71 Viljem Breško-Selški grof 230 Vitezović, Pavao Ritter, historičar 226 Vladimir, kralj bugarski 159, 160 Vojnomir (Wonomyro (Uuonomiro, Uunomyro) 58, 59, 60, 63, 93, 145 Vratislav, Vratislaus vojvoda 164 Walpert, akvilejski patrijarh 308 Waltker, svjedok u Blatno. 149 Wellehelm, svjedok u Blatno. 149 Werinharius (vidi Verinharije) Wichinga, nitranski biskup 27, 301, 305, 306, 307 Wiedheri, bavarski plemić 279 Wilhelmini, bavarsko plemstvo 149 Witemir, svjedok u Blatno. 149 Wittimar/ Witemir 281 (vidi i Witemir) Wlkina, svjedok u Blatno. 149 Zaharije, sabenski biskup 167 Zcurben, svjedok u Blatno. 149 Zdeslav, hrvatski vojvoda 156, 187, 309 Zelesana, hodočasnik iz Braslavove zemlje 164 (vidi: Hesla i Stregemil) Zeska, svjedok u Blatno. 149 Zistilo, svjedok u Blatno. 149 Zuemin, svjedok u Blatno. 149 Zuentibaldo (vidi Svatopluk) Zvonimir (vidi Dmitar Zvonimir)

D) Kazalo mjesta Aachen 43, 58, 60, 62, 93 Abaújvár 220 Abláncz na Rabnitzi 279-280 Abodriti 27, 30, 39, 41, 53, 61, 72, 74, 96, 100, 102, 103, 111, 112, 128, 129, 130, 131, 132, 134, 136, 138, 140, 144, 147, 203, 337 - Bodrici, Bodrići 74 - Braničevci 39, 72, 74 - Istočni Abodriti (Osterabtrezi) 72, 107, 112, 115, 138 - Moravci, vidi Moravci i Moravija - Praedenecenti 96, 100, 103, 112, 114, 128, 138 ad Ablanza 279 ad Keisi 279, 280 ad Kensi 279, 280 ad Ortahu 280, 281 Ad Pirum (vidi Hrušica) ad ripas Danubii 63, 94, 139, 243, 246 Ad Salinas, vidi Tuzla ad Spizzun 280 ad Termperch 280 ad Tudleipin 30 Ada – Ciglana Bakoš 60 Ahaja 162 Akvileja (Aquileia, Aquileja) 49, 51, 52, 188, 251, 301, 302, 310, 311, 315 Akvilejska (Aquilejska) patrijaršija (metropolija) 152, 153, 154, 188, 240, 251, 254, 256, 305, 308, 309, 310, 311, 312, 314, 315, 319, 322, 338 akvilejska crkva 177, 315, 326, 328 akvilejska granica 163 akvilejsko misijsko područje (misije, akvilejska misijska pokrajina) 64, 98, 138, 154, 245, 248, 249, 250, 252, 254, 255, 257, 267, 272, 277, 289, 301, 306, 307, 308, 310, 311, 312, 313, 314, 319, 322, 325, 329, 337 Alamani (Alamannus) 62, 79, 84, 86, 117, 139, 149, 159, 239, 242, 311, Alamanija 45, 68, 108, 130 Alani (Alanus) 77, 242 Alfőld 23, 134 Alpe 21, 23, 34, 42, 134, 162, 249 Alpes Ferrae, Alpes Fereas 215, 231, 235 Alpes Iuliana 110

Alpes Noricas (vidi Noričke Alpe) alpski Slaveni 29 Alsórajk – Határi tábla 81, 88, 114, 140 Anesum (vidi Enns) Anti 22, 62 Apeninski poluotok 110 Aquileia (vidi Akvileja) Aquincum (Budim) 47 Aquisgranum (vidi Aachen) Árkus 57 Arrabona (Győr) 47, 121, 220 Augsburg 183, 212, 213, 243, 338 Auhof 47 Aula na Han Omurtag 134 Austrija 34, 94, 206, 240 Avari (Abari, Obri; vidi i Huni) 20, 21, 22, 26, 27, 30, 33, 34, 36, 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 47, 48, 49, 50, 53, 54, 55, 56, 58, 62, 64, 67, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 76, 77, 79, 84, 87, 91, 92, 93, 95, 96, 97, 98, 99, 101, 102, 105, 107, 111, 113, 114, 119, 128, 135, 136, 137, 165, 166, 206, 221, 239, 240, 241, 242, 244, 245, 246, 263, 277, 279, 301, 309, 314, 337 Avarija 17, 19, 20, 21, 23, 24, 28, 33, 34, 35, 36, 37, 39, 40, 41, 47, 51, 52, 56, 58, 59, 62, 63, 64, 65, 66, 67, 69, 70, 71, 73, 88, 91, 94, 103, 107, 111, 113, 139, 150, 187, 212, 239, 240, 241, 242, 243, 244, 245, 248, 277, 286, 326, 337 avarska država 52, 56, 58, 61, 62, 64 avarska granica (Avarici limitis) 128 avarska vlast 34 Avarski Kaganat (Kaganat, Avarsko Kraljevstvo) 20, 21, 23, 24, 26, 27, 33, 35, 36, 37, 38, 39, 41, 47, 51, 53, 57, 58, 65, 70, 72, 73, 83, 91, 92, 97, 100, 134, 135, 136, 137, 206, 239, 240, 248, 277, 325, 337 avarski teritorij (zemlja) 34, 41, 42, 49, 43, 44, 53, 56, 58, 59, 60, 62, 95, 111 avarski vazalni kaganat 26, 75, 96, 107, 277 Azija 21, 28, 44 Bačka (Bachiensis) županija 234 Bačka 60, 61, 62, 65, 103 Bačka Palanka 61, 94

397

Kazalo mjesta Bagruša u Petoševcima 83, 116, 140, 168, 172, 190, 191, 203, 205, 214, 216, 217, 270, 271, 273 Bajuvari 79, 84, 139 Bakonybël 320 Balatonkenese 279, 280 Balmazújváros 57 Balti 77 Baltičko more (Baltik) 23, 24, 28, 30, 33, 34, 277 Banat 23, 61, 62, 72, 74, 103 Banoštor (Bononia) 61 Banovina 52, 208 Banja Luka 52, 191 Banjalučka biskupija 303 Basijane (Bassianae, Donji Petrovci) 27, 66, 87 Bassiana (Sárvár) 47 Batković – Jazbine kod Bijeljine 27, 175, 176, 216 Bavarci 37, 42, 45, 75, 105, 148, 155, 164, 165, 279 Bavarska 23, 24, 35, 37, 40, 42, 43, 45, 47, 55, 68, 73, 99, 105, 108, 116, 117, 133, 143, 147, 160, 165, 166, 167, 183, 184, 201, 205, 212, 222, 240, 278, 297, 306, 311, 337 Bavarska markgrofovija (prefektura) i Istočna ili Bavar. markgr. 43, 73, 96, 98, 114, 143, 144, 145, 149, 150, 155, 159, 167, 169, 201, 212, 213, 214, 337 Bavarsko vojvodstvo 33, 75, 169 Beč 158 Bečka šuma 24, 42, 45, 46, 47, 70, 90, 96, 159, 166 Bečka zavala (kotlina) 23, 24, 37, 218, 225 Begeč (Castellum Onagrinum) 61 Beketinaci – Bentež 210 Bekšinski arhiđakonat 154, 322 Bela Krajina 216, 312 Belišće – Zagajci 81, 83, 91, 130 Benkovac (selo u Moslavini) 126 Beograd (Singidunum) 27, 75, 131, 132, 134, 202 Beogradska biskupija 152 Bihaćka krajina 303 Bijaći (Sv. Marta) 89, 220 Bijela Hrvatska 186, 194, 201 Bijeli (nekršteni) Hrvati 186, 194, 200, 201, 202, 212

398

Bijelo Brdo 61, 210, 217, 270, 327 Bijeljina 27, 126, 127, 175, 176, 216 Biograd na Moru 18, 236, 323, 325 Biskupija – Lopuška glavica 220, 334 Biskupija kod Knina 116 Bitolj (Heraclea Lyncestis, Bitola) 39 Bizant, Bizantsko Carstvo 23, 24, 27, 28, 33, 34, 35, 36, 37, 39, 41, 43, 53, 68, 69, 70, 98, 100, 107, 112, 114, 116, 131, 136, 137, 187, 189, 199, 205, 210, 229, 239, 302, 308, 309, 311 Blatno jezero (Balaton) 18, 23, 24, 25, 26, 31, 58, 73, 78, 80, 84, 88, 92, 103, 114, 130, 140, 143, 148, 149, 153, 156, 158, 163, 166, 168, 169, 172, 178, 184, 195, 203, 205, 211, 212, 223, 225, 233, 237, 250, 278, 279, 280, 281, 285, 320, 326, 338 Blatnograd 84, 88, 112, 114, 146, 148, 149, 150, 153, 158, 163, 167, 173, 176, 177, 180, 182, 183, 184, 186, 191, 204, 205, 212, 213, 224, 225, 231, 232, 237, 274, 281, 284, 285, 286, 295, 296, 297, 298, 299, 320, 325, 337 - Blatenski (Blateno, Blatno) 153, 296 - Castrum Chezilonis 285, 296 - Mosaburch, Mosapurc, (Mosaburg) 84, 88, 148, 158, 177, 213, 237, 285, 286, 295, 296, 320 - Priwinae civitas 285, 289, 291, 296 - Urbs paludarum 148, 163, 167, 186, 191, 237, 285, 295, 296 - Zalavár 84, 88, 114, 125, 139, 146, 148, 157, 161, 172, 174, 179, 191, 203, 204, 205, 214, 224, 225, 232, 237, 247, 250, 255, 260, 261, 281, 284, 285, 187, 288, 290, 293, 294, 295, 305, 320, 325, 327 blatnogradska (zalavárska) aglomeracija 82, 140, 205, 224, 232, 246, 272, 279, 327 blatnogradski posjed (feud) 117, 153, 154, 163, 223, 238 Bled 216 Bojna (u Slovačkoj) 180 Borinci – Crkvište 272 Borova vas 127 Borovo 61 Bosanska Gradiška 302, 303, 312 Bosanska Posavina 27, 126 Bosanska Rača 81

Bosna 114, 175, 176, 233 Bosna i Hercegovina 12, 108, 271 Bosut, rijeka 27 Botovo 65 Bović 251 Braničevo 132 braslavov burg (vidi Brezalauspurch i Brezalauspurc) Braslavova zemlja (de terra Brasclauo) 160, 164, 167, 256 Braslovčah 252 Bratislava 167 Břeclav – Pohansko 179, 180, 325, Brescia 40 Brezalauspurch, Brezalauspurc 164, 167, 296, Bribir 106, 108, 116 Brodac kod Bijeljine 127 Brodski Drenovac 65, 77, 78, 127, 131, 132, 145 Brodsko Posavlje 209 Bugari 18, 22, 27, 30, 38, 39, 60, 72, 73, 92, 102, 114, 117, 128, 130, 131, 134, 135, 136, 137, 138, 140, 143, 144, 145, 146, 147, 148, 154, 159, 160162, 186, 188, 201, 202, 206, 210, 211, 223, 229, 302, 321 Bugarska 61, 74, 76, 102, 112, 128, 129, 131, 133, 134, 136, 137, 138, 144, 147, 152, 153, 154, 159, 160, 161, 162, 183, 185, 199, 200, 203, 205, 228, 229, 248, 255, 297, 301, 302, 303, 306, 338 Bugarski Kaganat 27, 36, 37, 41 Büraburg bei Fritzlar 310 Burgundi 242

Carigrad (Konstantinopol) 23, 27, 33, 39, 92, 112, 153, 154, 158, 197, 199, 297, 298, 302, 308, 311 Carigradska patrijaršija 306 Carniola (Karniola) 34, 50, 110, 143, 145, 168, 238 - Carniolam Sclavorum patriam 34 Carnium (Kranj) 50 - patria Carnium 111 Carnuntum (Karnunt, Petronell) 47, 93, 96, 166, 277 Celeja (Celje) 49, 51 Ceramesionsko polje (Ceramiae/Keramiai) 39

Cetina, rijeka 39, 106 Cetingrad 216 Cetio (St. Pölten) 46 Civelino 199 Cividale (Čedad, Forum Julii) 26, 37, 40, 177 Claustra Alpium Iuliarum 110 Colon (civitas Colon(ensis)) 296 Comagena (Civitas Comagenos) 45, 46, 47, 159 Crno more 23, 28 Csánig 114 Csongrád / Černigrad 92 Cumeoberga (ad Cumeoberg / Cumeoberget) 45, 46, 159

Čađavica (Bosna) 52 Čađavica (Hrvatska) 224 Čatapar – Car Krum 134 Čazma 324 Čelarevo (ciglana – Čelarevo) 61, 92, 94 Čepin – Ovčara / Tursko groblje 272 Česi (Beheimorum) 96, 114, 186 Češka (Bohemija) 23, 30, 37, 46, 55, 66, 96, 137, 155, 183, 212, 240 Češka kotlina 37, 55, 72, 75, 79 Čipuljić kod Bugojna 116, 205, 271 Črnomelj 216, 252

Dacia Aureliana 72 Dacia Ripa (ripa Datiam) 72, 74 Dacia Ripensis (Obalna Dacija) 27, 72, 74, 134 Dacija (Dacia) 18, 23, 65, 72, 74, 100, 128, 130, 131, 134, 146, 162, 256 Dako-Gečani, Dačani 77, 242 Dalj – Dunavski-Bajer 61 Dalj – Planina 61 Dalj (obala Dunava) 75 Dalj (Teutoburgium) 61 Dalmacija 16, 17, 23, 26, 30, 37, 39, 43, 49, 50, 51, 52, 53, 69, 72, 73, 74, 75, 78, 79, 84, 85, 88, 89, 96, 100, 101, 102, 105, 106, 107, 108, 110, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 139, 143, 152, 154, 155, 162, 174, 187, 188, 190, 193, 194, 195, 196, 198, 200, 201, 205, 206, 212, 215, 216, 217, 224, 226, 231, 235, 237, 239, 240, 242, 247, 250, 251, 259, 261, 271, 277, 302, 303, 307, 308, 309, 311, 315, 326, 330, 333

399

Kazalo mjesta - franačka Dalmacija 52, 117 - bizantska Dalmacija 41, 52, 188, 190, 308, (310) - tema Dalmacija 194 - mletačka Dalmacija 52 Dalmacija i Liburnija 72, 75, 88, 89, 96, 100, 101, 102, 105, 106, 107, 110, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 139, 143, 155, 187, 188, 194, 196, 201, 212, 246, 250, 277, 307, 309 Dalmatinci 107, 226 Dalmatinska marka 231 Danci 33 Devinska vrata 24, 218 Dinarida 15, 21, 26, 52 Doboj 52, 127 Dobova 25, 65 Dolenjska 69, 230, 231, 235 Donja Austrija 42, 70, 97, 243 Donja Lendava 279 Donja Panonija (Pannonia inferioris) 11, 13, 16, 17, 18, 19, 20, 39, 52, 62, 74, 75, 88, 90, 96, 100, 102, 107, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 125, 129, 130, 131, 132, 143, 145, 146, 147, 152, 153, 154, 158, 160, 161, 163, 168, 173, 175, 183, 184, 186, 188, 191, 194, 195, 196, 197, 203, 204, 205, 206, 212, 215, 216, 217, 221, 222, 225, 226, 227, 230, 236, 237, 238, 246, 248, 249, 250, 251, 253, 254, 256, 267, 272, 274, 277, 282, 296, 303, 309, 310, 313, 314, 316, 318, 319, 320, 321, 326, 330, 335, 337, 338, 339 (vidi i regnum inter Savum et Dravum) Donjopanonci 223 donjopanonski Slaveni 72, 116 Donjopanonsko kneževstvo (vojvodstvo) 16, 116, 197, 212, 214, 237 Dragelji kod Bosanske Gradište 303 Drava, rijeka 12, 15, 17, 18, 19, 20, 21, 24, 26, 30, 39, 49, 53, 57, 59, 60, 61, 63, 64, 65, 66, 69, 72, 73, 74, 81, 82, 87, 92, 96, 98, 99, 101, 105, 108, 110, 112, 113, 117, 119, 128, 129, 130, 134, 137, 143, 144, 145, 147, 148, 150, 152, 154, 156, 159, 160, 161, 162, 163, 163, 167, 168, 172, 182, 184, 191, 192, 193, 195, 204, 205, 207, 210, 211, 216, 219, 222, 224, 225, 228, 231, 235, 236, 237, 238, 245, 249, 250, 254, 255, 256, 261, 271, 272,

400

274, 277, 280, 281, 283, 284, 286, 299, 308, 312, 316, 317, 319, 320, 321, 322, 324, 325, 327, 328, 330, 337 Dravsko polje 127 dravsko-savsko međurječje (interamnij, Međuriječje) 17, 135, 146, 147, 205, 209, 211, 216, 224, 229, 337, 338 Drekon, rijeka 62 Drevljani 103 Drina, rijeka 52, 199 Drinjača, rijeka 52 Druga Belgika 75 Du(d)lebi, Dudleipin 30, 280 Dubički arhiđakonat 303, 322 Dubrava 237, 318, 319, 323, 330 Dubravice 131 Ducové kod Trnave 179, 180 Duklja 200 Dukljani 39, 190, 198 Dulepska (Koprivničko-križevačka županiji) 30 Duljebi 22 Dunaj pri Jereki 126 Dunaújváros 273 Dunav (Istris), rijeka 17, 19, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 33, 37, 38, 39, 41, 42, 45, 46, 47, 52, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 69, 70, 72, 73, 75, 78, 91, 92, 95, 96, 97, 103, 107, 128, 130, 131, 132, 133, 134, 134, 136, 137, 144, 146, 148, 150, 160, 162, 166, 167, 168, 169, 172, 193, 195, 199, 200, 201, 202, 203, 206, 208, 209, 210, 212, 218, 222, 231, 234, 240, 243, 245, 249, 255, 277, 278, 279, 286, 299, 301, 308, 309, 312, 321, 325, 327 dunavske katarakte 25, 72, 134 dunavsko koljeno 168, 220 Dunavsko-dravski nacionalni park 21 Durnawa 280 Dvor na Uni 52 Đakovački plato 224 Đakovački Selci 208, 209, 211, 224 Đakovo – Župna crkva 66, 210, 270 Đakovo 209, 210 Đelekovec, Đelekovec – Ščapovo 270, 272 Đerdap 131, 202 Đerdapska klisura 72, 134 Đurđevac 80, 87, 340

Ebersberg 163, 165 Egeja 189 Egejsko mora 23, 26 Enns (Anesum, Aniža), rijeka 24, 35, 37, 42, 45, 47, 70, 90, 96, 167, 172, 184 Epir 33 Erfurt (Erphesfurt) 310 Erseke 39 Euroazijska (Europska) stepa 21, 219 Europa 12, 15, 19, 20, 21, 22, 24, 26-29, 33, 34, 35, 37, 39, 41, 44, 62, 75, 76, 81, 85, 87, 98, 99, 116, 142, 149, 153, 162, 167, 168, 169, 183, 185, 204, 207, 214, 215, 219, 220, 222, 223, 239, 241, 248, 275, 289, 305, 306, 308, 310, 311, 325

Fejer 243 Ferro (castro Ferro) (vidi i Željezna županija) 234 Fischa (Fiskaha), rijeka 93 Forojulijska markgrofovija 69, 73, 74, 96, 98, 100, 110, 111, 115, 143, 145, 177, 188, 192, 308, 337 Forojulijski kraj 40 Forojulijsko vojvodstvo 33, 34 Forum Julii (vidi Cividale) franačka Donja Panonija 18, 205 franačka Gornja Panonija 158, 203 franačka Panonija 128, 162, 163, 168, 169, 194, 214, 222, 223, 232, 240, 250, 270, 271, 301, 325 Franačko Kraljevstvo, Franačko Carstvo (Franačka) 15, 23, 24, 27, 33, 35, 43, 44, 45, 48, 54, 70, 73, 80, 87, 95, 98, 99, 102, 103, 105, 106, 107, 112, 113, 116, 121, 136, 137, 139, 140, 143, 145, 147, 148, 155, 157, 158, 167, 169, 172, 174, 179, 180, 183, 187, 189, 191, 206, 212, 217, 223, 225, 232, 233, 237, 239, 256, 271, 274, 303, 324, 337 Franci 33, 34, 36, 41, 42, 43, 45, 49, 53, 54, 56, 58, 59, 62, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 91, 97, 98,100, 103, 106, 108, 112, 113, 116, 136, 143, 147, 148, 166, 169, 194, 201, 202, 221, 239, 300, 307 Freising 156, 231, 305 Freisinška biskupija (crkva) 150, 213, 277, 325 Freisinški posjedi 231

Frizi 33, 45, 55 Fruška gora 144 Furlanija 37, 59, 111, 143 Furlanska marka 196, 212

Gacka 102, 106 Galicija (Ukrajina) 30 Galiciji (Portugal) 241 Garabonc I – Ófalu 103, 114, 136, 140 Gars – Thunau 180 Gepidi 31, 79, 130, 240 Gepidija 62 Germani 21, 22, 26, 30, 31, 71, 75, 76, 76, 77, 79, 87, 103, 119, 130, 145, 239, 240, 242 Germanija 29, 240, 300 Germansko/a kraljevstvo/a 22, 33, 35 Glavičine u Solinu 89 Glina, rijeka 51, 52, 65, 333 Gomjenica – Baltine bare 191, 193, 198, 201, 217, 271 Gora (kod Petrinje) 52, 259, 309, 322, 328, 329, 332, 333, 334 Gorica (arhiđakonat) 309, 324 Gorička 52 Gornja Austrija 37, 46, 212, 223 Gornja Mezija 18, 72, 74, 131 Gornja Panonija 19, 20, 90, 108, 111, 112, 128, 129, 130, 143, 147, 156, 158, 160, 183, 203, 277, 279, 305, 338 Gornjesavska dolina 50 Gornji Kijevci 302, 303 Gornji Vrbljani 108 Gorski arhiđakonat 184, 313, 322 Gospa sveta na Gosposvetskom polju 305 Goti 75, 162, 241, 242 Gradec (vidi Zagreb) Gradeška patrijaršija 249, 251, 325 Gradišče nad Bašljem 109, 124, 126, 168 Gradišče pri Dunaju 126 Grado, Gradež 73, 251 Grčka (Grkova) luka 61, 208 Grčka 30 Grmeč 52 Grubendorf 159 Guduča, rijeka 106 Guduskani (Gačani, Gudučani, Guduščani) 30, 51, 52, 53, 68, 96, 100, 102, 105, 106, 111, 113, 194 Guntion (castellum Guntionis) 67, 70

401

Kazalo mjesta Gusen 47 Gvozd (Gvozdena gora) 215, 222, 231, 233, 235, 319, 321 Gyönk 65 Győr (vidi Arrabona)

(h)ring 22, 39, 51, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 94, 243 Hajdúdorog 220 Halimba – Cseres 168, 217, 220, 270, 278, 325, 326, 327 Heraklea Lincestia (ager) 39 (vidi i Bitolj) Heristall 100, 102 Heruli 75, 79 Hessen 310 Hird 65 Hispanija 33 Holenburg 45 Homolj 72 Hortobágy 57 Hradsko u Mšenu 179 Hrastovica 109, 251 Hrušica (Ad Pirum) 49, 51 Hrvati 16, 30, 37, 39, 41, 51, 53, 68, 71, 74, 75, 84, 87, 99, 101, 106, 107, 108, 111, 113, 114, 116, 117, 131, 135, 147, 149, 154, 156, 162, 186, 188, 189, 190, 192, 193, 194, 195, 196, 197, 198, 199, 200, 201 202, 204, 205, 206, 207, 210, 214, 222, 223, 224, 226, 228, 237, 239, 240, 312, 314, 315, 321, 330, 337 Hrvatska (Croatia) 11, 12, 15, 16, 17, 20, 22, 29, 30, 33, 36, 39, 41, 52, 60, 69, 70, 72, 78, 81, 82, 100, 102, 106, 107, 109, 111, 123, 124, 126, 135, 137, 139, 143, 152, 155, 156, 157, 162, 172, 183, 187, 188, 189, 190, 194, 195, 196, 197, 198, 201, 202, 203, 205, 206, 207, 210, 215, 220, 221, 223, 224, 226, 227, 228, 230, 231, 232, 233, 234, 235, 236, 237, 240, 248, 251, 255, 257, 259, 271, 272, 297, 303, 308, 312, 313, 315, 318, 319, 321, 326, 327, 338 panonska (posavska) Hrvatska 16, 17, 29, 36, 195, 196, 197, 198, 231, 259 dalmatinska Hrvatska 36, 53, 143, 195, 196, 198, 205, 259 Hrvatska biskupija (vidi Kninska biskupija) 323 Hrvatsko kneževstvo (vojvodstvo) 15, 25,

402

33, 51, 74, 84, 89, 102, 106, 111, 115, 116, 117, 173, 187, 189, 190, 216, 239, 246, 248, 271, 303, 308, 309, 314, 325 Hom nad Soro 126 hrvatska kneževstva 33, 39, 41, 51, 72, 73, 84, 100 Hrvatsko Kraljevstvo 15, 190, 210, 222, 224, 319, 328 Hrvatsko Zagorje (vidi i Zagorje) 18, 29, 81, 97, 178, 181, 250, 263, 324 Hum (Chulm, Zahumlje) 106, 127, 197, 198 Huni 22, 40, 58 Hunija, Hunia 17, 19, 20, 43, 71, 105, 111, 113, 150

Ilirička dijeceza 49, 52 Ilirik 48, 49, 50, 51, 52, 53, 189, 194, 195, 196, 197, 198, 199, 202, 204, 205, 207, 214, 222, 231, 300, 314, 315 in Ussitin 279 Inn 165 Isangrimeschirichun 279 Isar 165 Iskar, rijeka 38, 132, 134 istarska biskupija 249, 309, 325 Istarska marka 212 Istočna markgrofovija (vidi Bavarska markgrofovija) istočnoeuropska stepa 92 Istra 41, 43, 71, 72, 73, 96, 143, 155, 162, 220, 242, 334 Istrani 48, 107 Italija 18, 23, 24, 26, 33, 35, 37, 40, 41, 43, 47, 48, 49, 50, 51, 55, 59, 60, 65, 66, 68, 70, 71, 73, 74, 105, 108, 111, 113, 133, 143, 157, 159, 163, 165, 168, 174, 184, 185, 189, 204, 205, 206, 212, 224, 232, 239, 240, 242, 247, 249, 251, 254, 255, 261, 327, 330 Ivinj (sv. Martin) 85 Jadransko more (Jadran) 23, 24, 26, 28, 33, 34, 51, 52, 69, 73, 74, 79, 80, 84, 93, 182, 189, 190, 193, 194, 216, 232, 249, 256, 274, 277, 312, 325 jantarska cesta (put) 24, 28 Japodi 51, 53 Japra 51, 215 Jarun (Zagreb) 208 Jegeniš 65, 82, 87

Jovijska biskupija 315 Julijske Alpe 50, 108 Junuzovci 247

Kaloča (Kalocsa) 324 Kaločka metropolija 330 Kama, rijeka 168, 203 Kamp (Cambum), rijeka 45, 46, 47 Kaposvár 57, 58, 84 Karantanija 23, 30, 36, 64, 73, 75, 105, 108, 111, 143, 145, 150, 155, 157, 158, 162, 163, 165, 166, 213, 240, 250, 253, 254, 261, 287, 305, 310 Karantanska marka 212 karantanski Slaveni (Karantanci) 29, 36, 37, 45, 105, 107, 109, 111, 113, 228, 231, 240, 251 Karašica, rijeka 81 Karniola vidi Carniola Karniolci (slaveni Karniolski) 18, 59, 110, 111 Karnunt (Carnuntum, Petronell) 47, 93, 96, 166, 277 Karpatska kotlina 17, 24, 25, 28, 30, 37, 39, 61, 66, 73, 76, 79, 81, 82, 84, 92, 150, 162, 214, 215, 218, 220, 232, 241, 312, 327 Karpatsko gorje (Karpati) 21, 24, 28, 73, 74, 92, 93, 186, 201, 218, 241 Kašić – Grede 85 Kazari (Hazari) 34, 41, 61, 92, 94, 244 Kerka, rijeka 30, 233 Kérpuszta 220 Keszthely – Fenékpuszta (castrum Valco) 82, 83, 84, 88, 119, 140, 148, 173, 279, 281, 285, 293 Keszthely 25, 80, 245 Kirin 251 Kiringrad 109 Kiseg (Kőszeg) 70 Klašnice 191, 271 Klis 108, 174 Klisa 272 Kloštar Ivanić 207 Knin (Tennum) 52, 71, 116, 205, 235, 271, 310, 324, 328 Kninska biskupija 52, 303, 315, 317, 321, 323 Kočićevo (vidi Junuzovci) Kokra, rijeka gorenjska 69

Kolubara 52 Koljani kod Vrlike 216 Komarnički arhiđakonat, Komarnica 109 Komárno 57 Komiani gori (Monte Comiano) 159 Komor 109 Konavljani 198 Konstantinopol (vidi Carigrad) Koprivnica 25, 87 Koprivničko-križevačka županija 30 Korana, rijeka 303 Koruška 30, 75, 94, 143, 183 Kovari (Kowaris / Kabari) 158, 162 Kozara 109, 302, 303 Kranj – Križišče Iskra 252 Kranj (Carnium) 50, 69, 252 Kranjci 109 Kranjska 52, 59, 117, 213, 235 Kranjska marka 212 Krapina, rijeka 110 Kras 33, 41, 52 Krbava 102, 231 Krbavska biskupija 52, 235, 303, 321 Krems 42, 46 Krka, dolenjska rijeka 69, 107, 230, 231, 312 Krnski Grad 94, 305 Kulmita (Kulmerg ili Pöchlarn kod Melka) 158 Kupa (Culpa), rijeka 18, 123, 124, 160, 168, 205, 207, 215, 235, 312, 321, 325, 333 Kutriguri 22, 26 Kvarnerski zaljev 110 Laba, rijeka 24, 56, 87 Labin 39 Labnice (Labenza ad Wisitindorf) 156, 177 Labodnica 246 Laktaši 116, 203 Langobardi 24, 26, 31, 34, 37, 40, 41, 79, 155, 202, 240, 242 Langobardsko Kraljevstvo (Langobardija) 24, 33, 34, 35, 40, 41, 45 Lasinjska Kiselica 50 Lauriana 69 Laurijak (Lauriacum) 37, 47, 45 Leopacha (Leopoli) 183 Lepin 89 Leško polje 183, 212, 213 Letenye 82, 84

403

Kazalo mjesta Levanjska varoš (Nevna, Nena) 209, Liburnija 43, 50, 52, 53, 68, 72, 74, 75, 116, 120, 201, 212, 239, 314 (vidi i Dalmacija i Liburnija) Liburnija Tarsatička (Liburnia Tarsaticensis) 50, 67, 68, 110, 314 Ličko-senjska županija 106 Lika 102, 113, 259 Lindolveschirichun 279 Lisnica, Lišnica ili Liješnica, rijeka 148, 224, 320 (vidi Sloboština) Lobor – Majka Božja Gorska (MBG) 11, 80, 81, 89, 97, 98, 109, 112, 124, 125, 126, 139, 161, 172, 173, 178, 191, 203, 204, 205, 208, 213, 214, 224, 227, 231, 232, 237, 241, 242, 243, 246, 249, 250, 251, 252, 254, 255, 257, 259, 260, 261, 262, 263, 264, 265, 266, 267, 269, 272, 274, 283, 289, 293, 309, 310, 315, 325, 326, 328, 330 Lorch (nadbiskupija) 212 Lorch (vidi Laurijak) Lovorna gora (mons Laurentus) Lovran 69 Ludbreg 272, 315 Ljubična nad Zbelovsko Goro 126 Ljubljana (Emona) 49, 51, 121, 183, 252 Ljubljanica, rijeka 168 Ljubljanska kotlina 117, 145

Maas, rijeka 45 Mačva 27 Madara 134 Mađari, Ugri, Ungri (vidi i Turci) 60, 85, 88, 92, 132, 143, 147, 155, 158, 159, 162, 163, 165, 166, 167, 168, 169, 183, 185, 186, 189, 193, 199, 200, 201, 202, 203, 204, 205, 207, 210, 212, 213, 214, 218, 220, 221, 222, 223, 225, 226, 227, 228, 229, 233, 235, 237, 240, 295, 296, 315, 318, 321, 325, 326, 330, 338 Mađarska 16, 21, 30, 31, 60, 70, 79, 81, 162, 206, 217, 240, 243, 280 Magyarhomorog 220 Mahovljani – Kužno groblje 140, 191, 216, 217, 271 Majs (Majš) 217, 220, 280, 334 Makedonija 30, 33 Mala ili Mačvanska Mitrovica 249, 254,

404

256, 257 (vidi i Mitrovica) Mala Kapela 50 Mala Poljska 24, 28 Marcali 279 Margum (Orašje kod Dubravice) 131, 132 Maribor 125, 127, 213, 250, 251, 252, 328 Marinbrod 52, 65 Maronija 231 Maroschujvar 159 Maroš (Maros), rijeka 60, 159, 220, Mecsek (gora Meček) 26, 31, 119, 130, 280 Mediteran (vidi Sredozemlje) 110, 208 Medvedička (kraj Đurđevca) 65, 78, 80, 82, 87, 139, 140, 172, 340 Medvednica 110,208 Međimurje 44, 137, 281, 322 Međuriječje 17, 49, 59, 117, 135, 144, 146, 147, 148, 205, 209, 211, 216, 229, 337, 338 Melk 42, 158 Messia 233 Mezija 74, 212, 233, 234, 311 Micheldorf 47 Mikulčice 37, 180, 184 Mirmidonci 132, 228 Mirna, rijeka 230 Mitrovica (Sirmium, Sirmij) 18, 25, 27, 49, 51, 60, 61, 66, 144, 154, 202, 228, 229, 250, 254, 255, 256, 298, 305, 306 Mogorjelo 216 Mohač 63 Mongolija 58 Morača (Moracha), rijeka 137 Morava (Marua), rijeka – srbijanska 23, 26, 69, 72, 74, 114, 131, 132, 137 Morava, biskupija u temi Morava (Srbija) 132, 138, 203, Morava, rijeka moravska 24, 37, 46, 47, 97, 131, 132, 137, 184, 212, 218 Morava, utvrđ. naselje u temi Morava (Srbija) 132 Moravci, Moravljani i (južni) Moravljani 39, 72, 131, 132, 137, 138 (vidi i Abodriti) Moravčak, potok 137 Moravče 137 Moravija ili Moravska, bizant. tema (sklavinija) (Srbija) 131, 132, 138, 202, 203 Moravljani ((veliko)moravski Slaveni, velikomoravljani) 37, 66, 72, 96, 111,

116, 131, 132, 137, 147, 149, 155, 159, 162, 163, 165, 166, 201, 301, 305 Moravska – južna, srbijanska) (vidi Moravija) Moravska (pokr. u Češkoj) 23, 28, 37, 79, 103, 168, 240, 327 Moravska metropolija (nadbiskupija) 153, 248, 300, 301, 302, 306, 309, 338 Moravska vrata 24 Moravska, Velika Moravska 15, 24, 37, 66, 72, 73, 79, 96, 97, 98, 112, 116, 131, 132, 133, 137, 138, 139, 143, 150, 153, 155, 158, 159, 160, 162, 165, 166, 167, 168, 172, 173, 179, 180, 184, 185, 201, 202, 203, 212, 239, 246, 272, 286, 287, 293, 297, 298, 300, 301, 302, 305, 306, 307, 310, 325, 335, 338 Moravske toplice 137 Mostah pri Žirovnici 252 Mrsunjski lug 209 Mura, rijeka 17, 24, 69, 137, 281 Mursella (Mórichida) 47 Mursella (vjerojatno Petrijevci) 61 Murska Sobota 80, 81 Mursko-zalska dolina 30 Nadiža (Natissa), rijeka 69 Nagykanizsa – Palin 83, 89, 136, 140 Nagyrécse (Zaladska županija) 122, 215 Nagyszentmiklós (Sîniniculau Mare) 60, 223 Najs (Niš, Naissus) 23 Nar (Nara) 242 Nartski Novaki 50, 118, 168, 169 Neretljani 197, 198 Neretva, rijeka 106 Nežidersko jezero (Neusiedlersee) 26, 203 Niederalteich 150 Nin – Ždrijac 85, 247 Nin 156, 220, 305, 307, 309, 314 Ninska biskupija 188, 305, 307, 308, 309, 314, 319 Nišava, rijeka 23 Nitra – Lupka 114 Nitra 140, 305 Nitra Lupka 113 Nitranska biskupija 305 Nitransko kneževstvo 72, 98, 144 Nitrianska Blatnica 179 Noričani 30, 157, 159, 242

Noričke Alpe 108 Norik 18, 23, 26, 50, 65, 71, 72, 108, 150, 155, 195, 225, 239, 240, 249, 261, 308, 315 Novakova brazda 38 Novi Banovci 61 Novi Pazar 134 Novi Slankamen 60 Novo Čiče 62, 82,101 Njitranski dukat 203 Njemačka 79, 152, 239, 308

Obalna Dacija (vidi Dacia Ripensis i Dacia Ripa) Odra (Odagra), rijeka 159, 160 Odra (sjeverna), rijeka 24 Okić 109 Orašje kod Dubravice (Margum) 131 Osijek – Zeleno polje 119 Osijek (Mursa) 61, 119, 210, 327 Osterabtrezi (vidi Abodriti) Ostrogon (Esztergom) 330 Ostrogonska nadbiskupija, metropolija 324, 328, 330 Ostrogoti 242 Otachareschirichun 279 Otres kod Bribira 156 Otruševec (Samobor) 332, 334 Ozalj 50, 109, 110, 124, 125, 126 Ozora 65

Istočna Panonija (Pannonia orientalis) 18, 148, 277 Padska nizina 24 Pakrac 324 Paldmunteschirichun 279 paludes Meotides 69 Pannonhalma 237, 274, 318, 320, 321 Pannonia regia 94, 218, 221, 225 Panonci 30, 51, 242 Panonija Savija 18, 19, 113, 124, 196, 313, 315 Panonija, Panonnia (Panonije) 11, 13, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 23, 27, 30, 31, 33, 39, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 59, 62, 64, 65, 66, 71, 72, 73, 75, 76, 79, 80, 82, 84, 85, 88, 91, 92, 93, 94, 96, 97, 98, 99, 100, 101, 103, 105, 107, 108, 110, 112, 113, 114, 116, 117, 126, 127, 128, 129, 130,

405

Kazalo mjesta 138, 139, 140, 143, 145, 147, 148, 150, 152, 153, 154, 155, 158, 159, 160, 161, 162, 163, 164, 165, 166, 167, 168, 169, 172, 173, 175, 176, 178, 179, 182, 183, 184, 185, 186, 187, 189, 190, 191, 192, 194, 195, 196, 197, 198, 199, 200, 201, 202, 203, 204, 205, 206, 207, 212, 213, 214, 215, 216, 218, 220, 221, 222, 223, 224, 225, 226, 228, 229, 230, 231, 232, 234, 236, 237, 238, 239, 240, 242, 246, 250, 251, 255, 256, 257, 260, 261, 270, 271, 272, 274, 275, 277, 278, 281, 282, 283, 286, 287, 289, 293, 295, 296, 298, 299, 300, 301, 302, 303, 304, 305, 306, 307, 308, 311, 312, 313, 314, 315, 319, 325, 327, 328, 329, 333, 335, 337, 338 - vidi Donja Panonija - vidi Gornja Panonija - vidi Istočna Panonija - vidi Pannonia regia - vidi Prva Panonija - vidi Sirmijska Panonija - vidi Valerija Panonska (metropolija) biskupija 152, 154, 156, 157, 248, 299, 300, 301, 306, 311 - biskup za Panoniju 212 Panonska nizina 16, 17, 21, 22, 23, 24, 26, 27, 28, 29, 36, 39, 40, 41, 51, 52, 60, 61, 72, 76, 77, 80, 85, 87, 110, 116, 124, 135, 137, 138, 143, 147, 162, 167, 168, 170, 185, 186, 187, 193, 202, 203, 206, 210, 211, 214, 215, 218, 221, 239, 242, 244, 245, 251, 295, 299, 321, 326 Panonska, Posavska Hrvatska panonski Slaveni 29, 68, 99, 135, 156, 169, 195, 206, 223, 224, 229, 233, 240, 303, 337 - donjopanonski Slaveni 72, 105, 116 - južnopanonski Slaveni 117 - Slavonci, Slovinci, Slovenci 29 Papuk 224 Passau 212, 248, 249, 277, 300, 305, 306, 325 Passauska biskupija 249, 277, 300, 301, 305, 306, 307, 325 Pavija 40 Pécs – Magyarürög 114 Pecs – Somogy 43 Pečuh (Pécs) 26, 81, 118, 119, 130, 178, 213, 241, 261, 279, 280, 334

406

- Sopijane (Sopianae) 118, 119 - ad Quinque Basilicas 130, 279, 280 - Quinque Ecclesiae (ad V Aecclesias) 119, 178, 213, 280 Pekrski potok 127 Peloponez 33 Perzijanci 54 Petőháza 63, 277 Petovionska (Petovijska) biskupija 250, 310, 315 Petrijevci (Mursella) 61 Petrinja 109, 259, 328, 329, 332, 334 Petrova gora 207 Pitten 84 Pliska 134, 135 Podgorje 309 Podrašinsko polje 52 Podravlje 49, 80, 117, 140 Podravska marka 212 Podravska Moslavina 224 Podsused 50, 78, 82, 88, 126, 139, 140, 172, 208, Podunavlje 27, 28, 37, 55, 61, 73, 80, 81, 103, 132, 134, 136, 137, 210, 244, 337 Podunavski (donjodunavski) Bugari 36, 103, 114, 136, 140 (vidi i Bugari) podunavski Abodriti 138 (vidi i Abodriti) podunavski Slaveni 29, 140 Pogorelec (Sisak) 123 Pohorje 213, 251 Pókaszepetk 80, 81, 82 Pokuplje 30, 116, 205, 216, 238, 309, Pokupska biskupija 154, 323, 330, 339 Poljska 30, 75, 77, 212, 241 Pomoravlje (srbijansko) 41, 74, 131, 132, 138, 203, Pomurje 80 Popava pri Lipovcih 81 Porajnje 239 Posavina (Posavlje) 26, 30, 49, 50, 52, 53, 59, 117, 134, 140, 145, 162, 195, 199 Posočje 37, 49 Potisje 23, 28, 58, 62, 63, 92, 97, 133, 134, 168, 201, 243 Potkozarje 205 Pottenbrunn 84 Pounje 30, 51, 116 Povrbasje 30, 116, 205, 216, 238, 312, 322 Požega (Posaga) 61, 207, 209 Požeška kotlina 92, 134, 135, 136, 146,

154, 162, 209, 224, 229, 291, 321 Požeški Brestovac 25, 38, 66, 135, 136 Praedenecenti (vidi Abodriti) Prag 75, 164 Predloka 252 Prekomurje 30, 81, 233, 273, 322, Prelog – Cirkovljan-Diven 44, 65, 87 Prelog – Šljunčara 65, 87 Preslav 134 Prigorje 309 Prijedor 119, 216, 271, 328 Prikarpaće 28, 299, Privlaka 25, Prva Panonija 19, 121, 315 Psunj 224 Ptuj (Petovion, Petovij, Poetovio) 49, 52, 78, 82, 121, 156, 161, 172, 178, 204, 211, 213, 229, 233, 241, 263, 279, 282, 283, 284, 291 Ptujski grad 76, 80, 81, 82, 103, 156, 161, 168, 172, 191, 203, 204, 209, 211, 214, 229, 233, 246, 272, 282, 283, 291, 326, 327 (vidi i Ptuj) Püspökladány 220 Pusztaszenlászlo 273 Putalj (sv. Juraj) 8

Quadrata (Kvadrata) 51 Quartinaha 280

Raba, rijeka 18, 19, 24, 25, 46, 47, 54, 96, 113, 147, 148, 150, 159, 161, 166, 167, 203, 204, 213, 249, 277, 279, 284, 286, 299, 325 Rácalmás 220 Rachwina grofovija 213 Radgona 280 Radovljica 252 Radvanjsko 125, 127 Rajhrad 103 Rajna 29, 45, 240, 310 Rakovčani kod Prijedora 119 Raška 199 Recija 23, 240 Regensburg 45, 71, 248, 249, 277, 305 Regensburška biskupija 248, 249, 277, 305 regnum inter Savum et Dravum 17, 18, 19, 159, 163, 164, 205 - inter Dravum et Savum (između Drave i Save) 17, 19, 53, 57, 65, 81, 117, 130,

145, 152, 154, 159, 161, 163, 172, 195, 210, 216, 238, 240, 274, 321, 337 (vidi i Donja Panonija) Rifnik pri Šentjurju 126 Rihherijeve i Udalrichove (Odalrichove) grofovija 121 Rijeka 69 Rim 150, 152, 154, 281, 297, 298, 299, 301, 302, 306, 307, 308, 311 Rimsko Carstvo 19, 33, 111, 124, 126 Rimljani 23, 75 Rinya 279 Ripuarinski Franci 45 Rogatec 230 Romani 21, 22, 26, 30, 31, 76, 79, 107, 194, 240, 337 Romanija 52 Rugijci (Rugus) 242 Rumunjska 60, 72, 78 Runjevica 108 ruska kneževstva 58 Sabaria (vidi Savaria) Säben 249, 277, Säbenska biskupija 249, 277 Salapiugin 177, 280 Salasi 53 Salonitanska metropolija (vidi Splitska m.) Salzburg (rudnik u Sedmogradskoj) 159 Salzburg 212, 277, 286, 289, 305, 311, 315 Salzburška crkva 148, 174, 177, 213, 286, 299, 306 Salzburška misijsko područje (misije, Salzburška misijska pokrajina) 19, 64, 98, 149, 248, 250, 270, 272, 277, 284, 301, 302, 305, 306, 322, 325, 326, 329, 337 Salzburška nadbiskupija (metropolija) 18, 153, 154, 156, 157, 177, 212, 213, 230, 240, 246, 249, 254, 256, 277, 280, 283, 299, 300, 305, 306, 307, 309, 310, 314, 315, 317, 325 Salzburško područje 107 Samobor 334 Sana 108 Sankt Galen 212 Sanski Most 52 Saraceni 33 Sarajevo 12, 13, 247 Sarmati 22, 23, 62, 76, 79, 242

407

Kazalo mjesta Sasi 33, 55, 242 Saska 45, 64, 108, 130, 245, 251, 310, 311 Sava (Saus), rijeka 15, 17, 18, 19, 26, 38, 39, 51, 52, 53, 57, 59, 61, 65, 69, 72, 81, 101, 103, 110, 111, 113, 114, 116, 117, 130, 134, 144, 145, 147, 152, 154, 159, 160, 161, 163, 168, 172, 175, 195, 199, 202, 205, 210, 216, 222, 224, 230, 237, 238, 252, 254, 274, 299, 301, 303, 321, 337 - Sava Dolinka 110 Savaria (Szombathely, Sabaria) 47, 55, 93, 110, 121, 149, 184, 213, 277, 279 - između Savarije i Karnunta 93, 96, 166, 277 Savarijska biskupija 315 Savinja, rijeka 230 Savinjska marka (grofovija) 212, 213, 230 savsko-dravsko međuriječje (vidi Međuriječje) Sazava 318 Scarabantia (vidi Šopron) Sclavania (vidi Sclavoni(j)a) Sclavinia (oko Blatnog jezera) 15, 20 Sclavinia (vidi Sclavoni(j)a) Sclavoni(j)a 15, 20, 151, 152, 197, 233, 234, 300 Sebenj kod Bleda 168 Sedmogradska 23, 38, 61, 92, 134, 159, 168 Sedmogradski plato 28, 133 Sedmogradsko gorje 74 Sedmogradsko vojvodstvo 138 Sela (Dobova) 25 Seline (sv. Petar) 85 Senija (Senj) 50, 51 Serdica (Sofija) 23, 208, 310 Sermezijanci 39 Singidunom (Singidunum, Beograd) Sirmij (vidi Mitrovica) Sirmijska metropolija 153, 299, 305, 306, 309, 311 vidi i panonska (i moravska metropolija) Sirmijska Panonija (P. Secunda) 18, 19, 60, 66, 103, 126, 132, 134, 146, 154, 160, 195, 211, 228, 229, 243, 255, 256, 301, 315, 321 Sirmijska/Srijemska biskupija 138 Sisačka biskupija 154, 199, 222, 313, 314, 315, 316, 318, 319, 322, 323, 324, 325, 328, 329, 330, 338, 339

408

Sisak (Siscia) 26, 39, 49, 51, 52, 53, 59, 60, 65, 84, 109, 112, 113, 119, 120, 121, 122, 123, 124, 125, 126, 139, 145, 160, 161, 164, 184, 205, 215, 216, 234, 235, 241, 250, 251, 252, 254, 257, 259, 260, 261, 289, 309, 310, 313, 314, 315, 317, 324, 325, 326, 328, 333 Sjeverna Hrvatska 15, 17 (vidi panonska ili posavska Hrvatska) Sjeverna Slavonija 15 Skiti 54, 55, 56, 198 Slankamen 61, 62, 63 Slatinski Drenovac 224 Slaveni (Sclavus) (općenito) 21, 22, 26, 29, 30, 31, 33, 34, 36, 37, 38, 39, 41, 45, 47, 48, 56, 57, 58, 59, 62, 64, 66, 68, 71, 72, 75, 76, 77, 78, 79, 82, 83, 84, 85, 87, 91, 92, 95, 96, 97, 99, 101, 103, 105, 106, 107, 110, 111, 113, 114, 116, 117, 119, 128, 130, 135, 137, 140, 147, 149, 150, 153, 155, 156, 157, 159, 163, 165, 166, 169, 173, 193, 195, 198, 200, 205, 206, 221, 223, 224, 228, 229, 233, 239, 240, 241, 242, 245, 249, 263, 277, 279, 280, 285, 287, 293, 297, 299, 301, 303, 305, 310, 337 Slavonija (historijski pojam) 11, 15, 16, 20, 60, 100, 124, 152, 190, 195, 196, 197, 221, 222, 224, 226, 231, 233, 234, 235, 237, 318, 319, 324 Slavonija (geografski pojam) 51, 81, 152, 154, 195, 211, 221, 232, 235, - istočna Slavonija (geo.) 25, 60, 134 - zapadna Slavonija (geo.) 148 Slavonski Brod 65 Slavonski Šamac 65 Slivnica kod Maribor 139, 250, 251, 252, 261, 328 Sloboština 126, 148, 224 Slovačka 58, 97, 137, 168, 203, 240241, 247, 327 Slovenci 29, 149 Slovenija 31, 39, 49, 50, 51, 52, 81, 82, 109, 125, 126, 137, 206, 216, 240, 242, 251, 261, 312, 315 Smrčković 251 Soča (Isontii), rijeka 24, 26, 33, 35, 37, 41, 48, 69, 172 Solin 89, 232, 293 Solun 23, 27, 158

Sopronkőhida 84, 89, 140, Sorabi (Bijeli Srbi) 96, 114 Sotin (Cornacum) 61, 87 Split 308, 321, 324, 328 Splitska (Salonitanska) metropolija (biskupija) 152, 153, 154, 188, 189, 193, 231, 248, 251, 300, 305, 306, 308, 309, 310, 311, 312, 313, 314, 315, 317, 321, 324, 338 Srb (Lika) 113 Srbi 30, 39, 41, 111, 113, 114, 115, 131, 154, 162, 197, 198, 199, 200 Srbija 60, 72, 74, 102, 132, 137, 154, 200, 233, 240 Središče ob Dravi 272 Srednja Azija 21, 28, 34, 62 Srednjeazijska stepa 92, 219 Sredozemlje 33, 75, 84, 126, 247 Sredozemni Norik 18, 71, 315 (vidi i Norik) Sredozemno more 33, 34 Srijem 23, 25, 26, 27, 28, 60, 61, 62, 66, 87, 103, 134, 138, 144, 147, 211, 228, 229, 232, 243, 244, 255, 298, 321 - Donji Srijem 66, 210 Srijemska županija 148, 154, 199 St. Andrä 46 St. Peter am Bichl (Št. Peter na Gori) 94 Stara Gradiška 224 Staré Město 180 Stari Jankovci 27, 66, 281 Stari Slankamen (Acumincum) 60 Stenjevec 208, 270, 272 stolica sv. Andronika 154, 298, 299, 305 Stolni Biograd (Székesfehérvár) 220, 225, 318 Stombrate 89 Struga Nartska 65 Suhopolje 25 Surduk – Gradina na Dunavu 61, 210 Susedgrad (Sused) 109, 110, 125, 126, 208 Susedgradsko-stubičko vlastelinstvo 308 Sutinski klanac 110 Sutla, rijeka 24, 107, 109, 124, 125, 139, 230, 231, 251, 252, 253, 254, 261, 272, 315, 328 Sv. Jurju u Trnju 272 Sv. Lambert pri Pristavi nad Stično 126 Sv. Petar Podravski 209 Svebi (vidi Svevi) Svete Gore iznad Sutle 109, 124, 125, 139,

251, 252, 253, 254, 261, 272, 328 Sveto Rimsko Carstvo 49, 111, 183, 189, 205, 206, 214, 222, 225, 226, 228, 230, 231, 232, 233, 338 Svevi 31, 79, 162, 240 Svilaj 224 Szabolcs – Református Parókia 114 Szabolcs 220 Szarvas 60 Szekszard 65 Sziget 114 Šopron (Sopron) 47, 220 Ščitarjevo 272 Šempeter v Ljubljani 252 Šimek (Sümeg) 237, 281 Šimeška županija 234, 237, 318, 320 Šimeško vojvodstvo 237 Šipovo 108 Šleska 24, 28 Šmrtno pri Cerkljah 252 Šopot kod Benkovca 156 Štajerska 52, 59, 143, 183, 213, 279, 280 Štrbinci (Certisija) 209

Tatari 58 Taurisci 53 Tesalija 33 Teutonija (regnum Teutonicum, Teutonicorum) 189, 225, 230 Tifisas, rijeka 62 Tigas, rijeka 62 Tihany 280 Timočani 27, 30, 38, 39, 53, 61, 72, 74, 96, 100, 101, 102, 103, 113, 114, 129, 130, 131, 132, 136, 140, 144, 203, 337 Timok, rijeka 26, 38, 74, 102, 134, 136 Tiringija 24, 45 Tirinžani 45, 162, 242 Tisa (Tissa), rijeka Tolmin 252 Tolna županija 65, 243 Tonovcev grad pokraj Kobarida 49 Toponár 57 Topusko (Kvadrata, Quadrata) 51 Torčec – Cirkvišče 82, 84 Torčec 82 Torna (Somlóvásárhely) 280 Torontál županija 60 Tracija 33, 311

409

Kazalo mjesta Traismauer (loco Treisma) 70, 243 Transdanubija 82, 84, 243, 325 Traun, rijeka 42, 47 Travunjani 197, 198 Treisenburg 45, 243 Treisenu 42, 45 Trgovska gora 51, 215 Trsat (Tarsatika) 67, 68, 69, 70, 31 Trsatska biskupija (ep. arsaticensem) 314 Tulln, rijeka 46, 159, 167 Tulnn 45, 46, 47 Turci (isto što i: Mađari) 186, 200, 201, 202, 222, 223 Turci 85, 287 Turnišče kod Ptuja 82, 172 Turopoljsko polje 160 Tutnjevac kod Ugljevika 124, 126 Tuzla (Ad Salinas, Soli) 113, 114

Učka 69 Ugarska 16, 52, 183, 202, 221, 225, 226, 228, 230, 231, 232, 233, 234, 235, 236, 237, 255, 257, 273, 276, 281, 290, 296, 314, 318, 320, 321, 322, 326, 330, 335, 338, 339 Ugri (vidi Mađari) Uherské Hradište 180 Ukrajina 75, 77, 241 Ukrina, rijeka 162 Una, rijeka 51, 235 Unutrašnja Azija 21 Utiguri 22 uualum 48 Uzdolje kod Knina 71 Vaćani kod Bribira 247 Valco (vidi Keszthely) Valerija (Panonija Valerija) 19, 110 Valerija-Medija 233 Valpovo 81 Varaždin (Garestin) 49, 50, 110, 125, 315 Varaždinska županija 177, 318 Varaždinske Toplice (Toplica) 318 Varoš kod Prilepa 39 Vas (vidi Željezna županija) Velika Gorica 34, 65, 82, 85 Velika Gradusa 208 Velika Horvatska 29, 181 Velika Kapela 52 Velika Kladuša 52, 119

410

Velika Moravska (vidi Moravska) Velika Nedjelja 281 Veliki kanal 60 Venecija, Mleci 24, 107, 226, 232, 297, 299, 303 Venetia et Histria (regio X Italia) 111 Verona 40 Veronska marka 212 Vesprimska biskupija 320, 335 Veszprém (Vesprim) 281, 320, 332, 335 Veszpremska županija 281 via Egnatia 39 via Postumia 40 Vicenza 40 Vidin 136 Viminacij (Kostolac) 62, 128 Vindobona (vidi Beč) Vinkovci – Duga ulica 81, 82 Vinkovci – Meraja 272 Vinkovci 61, 82 Vinodol 39 Vinji vrh pri Šmarjeti 231 Virovitica 324 Visla, rijeka 29, 87, 162, 240 Višići kod Čapljine 127 Vitanja 213 Vlasi 30 Vlašić 52 Vlaška nizina 23, 28, 37 Voćinka, rijeka 224 Volga, rijeka 168 Vörs, Vörs – Papkert B 25, 140, 173, 205, 270 Vranje pri Sevnici 242 Vrap 39 Vratnik 50 Vrbas, rijeka 113, 116, 162, 200, 203, 271, 303 Vrhbosna 114, 188 Vrhnika (Nauportus) 49 Vrlika 108, 216 Vuka, rijeka 148, 209 Vukovar – Dunavski bajer 210 Vukovar – Lijeva bara 95, 174, 182, 184, 210, 211, 217, 220, 270, 321, 327 Vukovar, Vukovo (Vlcou etc.) 61, 207, 209, 210 Vukovska županija 148 Weride 280

Wessex 162 Wiedhereschirichun 279 Wilzorum 96, 114 Wimm 47 Wisitindorf an der Lafnitz, kod Limbacha 156, 177, 278 Worms 43, 45 Würzburg (Uuirzaburg) 310 Ybbs (Ips, Ipuša) 42

Zadar 17, 236, 323, 325, 333, Zadravlje 148, 238, 315 Zagorje (vidi i Hrvatsko zagorje) 17, 20, 236, 309, 328, 330 Zagorska biskupija 154, 309, 323, 324, 330, 339 zagorska Hrvatska 15 Zagreb 11, 12, 13, 29, 34, 61, 80, 85, 88, 101, 110, 118, 122, 123, 124, 125, 137, 151, 160, 164, 207, 221, 226, 231, 257, 274, 281, 303, 309, 310, 312, 314, 315, 316, 319, 322, 324, 328, 329, 330, 331, 332, 339, 340 - Zagreb – Gradec 208 - Zagreb – Jarun 208 - Zagreb – Kaptol 208, 314, 331 - Zagreb – Opatovina 208 - Zagreb – Kruge 25, 31, 65, 208 Zagrebačka biskupija 52, 154, 184, 205, 216, 222, 223, 224, 237, 246, 258, 259, 267, 281, 303, 304, 309, 313, 315, 316, 317, 318, 319, 320, 321, 322, 323, 324, 325, 326, 329, 330, 335, 339 Zalabér 280 Zaladska (Zalska) županija 82, 122, 215, 234, 237 Zalakomár 25, 57, 80, 81, 84, 140, 173 Zalaszabar – Borjúállás sziget 179, 181, 281, 285, 291, 293, 294, 296 Zalaszabar – Dezső sziget 179, 285 Zalavár (vidi Blatnograd, Mosapurc, Urbs paludarum) Zalavár – Kövecses sziget 179, 232, 285, 291, 294, 295 Zalavár – Récéskút 179, 232, 285, 291, 292, 295 Zalavár – Rezes 285 Zalavár – Vársziget 179, 224, 225, 285, 285, 287, 288, 290, 292, 293, 295, 296, 304,

320 Zalavár – Vársziget – kapela 103, 290, 291, 295, 332 Zapadna Morava (vidi i Morava srbijanska) 52 Zeiselmauer 46 Zemun 61 Zidani gaber iznad Mihova 126, 168 Zirc 281 Zlatna horda 58 Zobor kod Nitre 323 Zrinska gora 51, 215, 235 Zrinj (Zrin) 109 Zrmanja, rijeka 106 Zvijezda 52 Zala (Sala), rijeka 20, 24, 224, 285 Zakarpaće 23, 28, 80, 297, 299, 312 Žabljak kod Doboja 127 Željezna vrata (vidi i Trajanov most / vrata) 72 Željezna županija (Kom. Vas) 70, 234 Željezne gore (vidi i Gvozd) 215 Žitavská Tôň 57

411

Kazalo mjesta

Sl. 138: Isprava ostrogonskog nadbiskupa Felicijana kojom presuđuje u sporu oko šume Dubrava u korist zagrebačkog biskupu Macilina (26. travanj 1134.). To je najstariji dokument gdje se spominje Zagrebačka biskupija i biskup Duch postavljen na zagrebačku stolicu u vrijeme vladavine ugarskog kralja Ladislava (slika prema: The Croats: Christianity, Culture, Art, Città del Vaticano, 2000, 110)

412

Sl. 139: (Donja) Panonija između 750. i 1150.

413

Kazalo mjesta

Sl.414 140: Franačke Panonije na početku 9. stoljeća.

Popis literature

415

Popis literature i priloga

Sl. 141: Crkvene misije u franačkoj Panoniji 9. stoljeća.

Popis literature

Zagrebački pontifikal (Pontificale Zagrebiense) (MR 124). Zbirka obrazaca i uputa za biskupsko obavljanje liturgijskih čina iz 13. stoljeća. Pontifikal je napisan (prepisan) prema nekom starijem predlošku koji pokazuju naznake karolinškog naslijeđa. Vjerojatno je nastao negdje na području sjeverne Francuske u okolici Reimsa, iako nije isključeno da je nastao i u nekom zagrebačkom skriptoriju (prema: Ivan Šaško, Zagrebački pontifikal MR 124 (Metropolitanska knjižnica u Zagrebu, MR 124), Diplomatičko izdanje rukopisa i prikaz liturgijskog ozračja, Zagreb, 2005.). 418

O autoru Krešimir Filipec (Zagreb, 1969.) je izvanredni profesor na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Katedre za opću srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju. Godine 1988. upisao je studij jednopredmetne arheologije, a godine 1990. studij jednopredmetne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je arheologiju 1995. (Sisak (Siscia) u ranom srednjem vijeku), stupanj magistra znanosti stekao je 1998. (Srednjovjekovno groblje u Đakovu), a doktorirao je 2002. (Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheološkim izvorima) sve na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1996. zaposlen je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na Katedri za Opću srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju, najprije u suradničkim zvanjima mlađeg asistenta i asistenta (1996. – 2002.), višeg asistenta (2002. – 2003.), te u znanstveno-nastavnim zvanjima docenta (2003. – 2010.) i izvanrednog profesora od 2010. Nositelj je svih predmeta iz Opće srednjovjekovne arheologije i novovjekovne arheologije na preddiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom studiju Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Redovito drži predavanja iz kasnoantičkog doba i vremena velike seobe naroda, arheologije Germana, Slavena i Avara te arheologije kasnog srednjeg i novog vijeka. Kao gostujući profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Katedri za arheologiju od 2010. do 2014. predavao je na preddiplomskom studiju predmete iz srednjovjekovne arheologije. Sudjeluje u izvođenju nastave na Poslijediplomskim doktorskim studijima: arheologije, medievistike i ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom obranjeno je više diplomskih, magistarski te više doktorskih radova. Dugi niz godina bio je voditelj više znanstvenih i stručnih projekata. U žarištu njegova interesa su istraživanja ranog srednjeg vijeka, svih njihovih segmenata, a posvetio se također radu na očuvanju, zaštiti, obnovi i revitalizaciji spomenika kulture. Vodio je mnogobrojna zaštitna arheološka istraživanja diljem Hrvatske, među njima valja posebno izdvojiti: Đakovo – Župna crkva, Lobor – Majka Božja Gorska, Sjeverozapadna nekropola Siscije (Sisak), Stari Perkovci – Debela šuma, Josipovac Selište i Verušed, Belišće – Zagajci te mnogobrojne druga arheološka i konzervatorska istraživanja vezana uz zaštitu spomenika kulture ili na trasama autocesta s izvanrednim rezultatima. Do sada je objavio više knjiga (Arheološkopovijesni vodič po svetištu Majke Božje Gorske u Loboru, Srednjovjekovno groblje i naselje Đakovo-Župna crkva, Dvanaest stoljeća Đakova) te više znanstvenih i stručnih radova, a s izlaganjima je sudjelovao na više znanstvenih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao pomoćnik ministra kulture Republike Hrvatske vodio je Upravu za zaštitu kulturne baštine u Ministarstvu kulture 2004. i 2005. Bio je član Savjeta

Hrvatskog centra za razminiranje i Savjeta za obnovu i razvoj grada Vukovara 2004. i 2005. Od 2009. do 2011. bio je pročelnik Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 2009. je predstojnik Katedre za opću srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predsjednik je Upravnog vijeća Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu od 2012.