Filip Rot - Zavjera protiv Amerike.pdf

50

Philip Roth Zavjera protiv Amerike Naslov izvornika The Plot Against America Copyright © Philip Roth, 2004 All Rights Reserved Cover Design by Milton Glaser Prevela s engleskoga Gordana V. Popović Urednik Zlatko Crnković

1

Philip Roth

ZAVJERA PROTIV AMERIKE

Zagreb, ožujak 2007. prvo izdanje

2

Sadržaj Naslovnica

1. lipanj 1940. - listopad 1940. Glasujte za Lindbergha ili glasujte za rat

2. studeni 1940. - lipanj 1941. Lajavi Židov

3. Lipanj 1941. - prosinac 1941. Tragom kršćana

4. siječanj 1942. - veljača 1942. Batrljak

5. ožujak 1942. - lipanj 1942. Nikad prije

6. svibanj 1942. - lipanj 1942. Njihova zemlja

7. lipanj 1942. - listopad 1942. Neredi zbog Winchella

8. listopad 1942. Teški dani

9. listopad 1942. Neprestani strah

Postskriptum

3

Posvećeno S. F. R.

4

1. lipanj 1940. - listopad 1940.

Glasujte za Lindbergha ili glasujte za rat

S

jećanja koja su pred vama prožeta su strahom, trajnim strahom. Naravno, svako djetinjstvo ima svoje užase, pa ipak, pitam se ne bih li ja bio manje zastrašen dječak da Lindbergh nije bio izabran za predsjednika i da ja nisam bio potomak Židova. Kad nas je u lipnju 1940. zadesio prvi udar - kad je na konvenciji republikanaca u Philadelphiji Charles A. Lindbergh, američki avijatičarski junak svjetskoga glasa, bio nominiran za predsjednika - mom je ocu bilo trideset i devet godina, bio je službenik osiguravajućeg društva sa završenom osnovnom školom, zarađujući nešto manje od pedeset dolara na tjedan, dovoljno za plaćanje osnovnih troškova na vrijeme, ali za malo što više od toga. Mojoj majci - koja je željela pohađati učiteljsku školu ali nije mogla platiti školovanje, pa je nakon završene gimnazije kod kuće obavljala poslove uredske tajnice, tako vješto u vođenju kućanstva baratajući očevom zaradom što je stizala svakog petka da se ni u najgorim danima depresije nismo osjećali kao sirotinja - mojoj je majci, dakle, bilo trideset i šest godina. Mome bratu Sandyju, sedmoškolcu izuzetno nadarenu za crtanje, bilo je dvanaest, a meni, učeniku trećeg razreda koji je preskočio jedno polugodište - i budućem skupljaču maraka nadahnutom poput milijuna najpoznatijim filatelistom u zemlji, predsjednikom Rooseveltom - bilo je sedam. Stanovali smo u stanu na prvom katu male jednoipolkatnice u ulici s drvoredom, u kućama od drvene građe u nizu, s trijemom od crvene opeke, svaki trijem završavao je krovnim zabatom, a ispred njega steralo se majušno dvorište ograđeno nisko podrezanom živicom. Četvrt Weequahic niknula je odmah nakon Prvoga svjetskog rata na mjestu bivših farmi pretvorenih u gradilišta na nerazvijenom jugozapadnom rubu Newarka, a sastojala se od pet-šest ulica koje su nosile slavna imena pobjedničkih pomorskih zapovjednika iz Španjolsko-američkog rata i mjesnog kinematografa, nazvanog prema petom sinovcu Franklina Delana Roosevelta - i dvadeset i šestom predsjedniku zemlje - The Roosevelt. Naša ulica, Avenija Summit, nalazila se na

5

vrhu obližnjeg brežuljka, na uzvisini koja, kao i u svakom lučkom gradu, rijetko nadmašuje trideset metara iznad razine plimom nanesenog slanog močvarnog tla sjeverno i istočno od grada i dubokog zaljeva istočno od zrakoplovne luke, koji okružuje spremnike za naftu na poluotoku Bayonne i spaja se s Newyorškim zaljevom oplakujući Kip slobode i ulijevajući se u Atlantik. Gledajući na zapad kroz prozor naše spavaonice na stražnjoj strani stana, ponekad smo mogli vidjeti daleko u unutrašnjost, sve do tamne crte stabala Watchungsa, niskog planinskog lanca obrubljenog velikim imanjima i bogatim, rijetko naseljenim predgrađima, što je bila krajnja granica poznatoga svijeta - dvanaestak kilometara od naše kuće. Blok kuća na južnoj strani bio je radničko naselje Hillside, čije je stanovništvo uglavnom bilo nežidovsko. Granica s Hillsideom označavala je početak okruga Union, jedan posve drukčiji New Jersey. Godine 1940. bili smo sretna obitelj. Roditelji su voljeli izlaziti, bili su gostoljubivi, prijateljevali su s obiteljima očevih uredskih kolega i sa ženama koje su zajedno s našom majkom osnovale Udrugu roditelji i djeca u novosagrađenoj školi u Aveniji Chancellor koju smo pohađali brat i ja. Svi su bili Židovi. Muškarci iz susjedstva bili su privatni poduzetnici - vlasnici mjesne slastičarne, prodavaonice prehrambenih proizvoda, zlatarnice, krojačnice, stolarije, benzinske crpke i delikatesne radnje, ili su posjedovali male industrijske pogone na potezu Newark - Irvington, ili su bili samostalni vodoinstalateri, električari, ličioci i stručnjaci za bojlere - ili su pak bili pokućari, poput mog oca, i svaki dan obilazili gradske ulice, dolazili ljudima u kuće i nudili im robu u komisionu prodaju. Židovski liječnici, odvjetnici i uspješni trgovci koji su posjedovali velike trgovine u gradu stanovali su u obiteljskim kućama u ulicama koje su se granale na istočnoj padini brežuljka Avenije Chancellor, bliže travnatu, šumovitu Weequahičkom parku, površine od oko tri stotine jutara, čije je jezero s veslačkim stazama, terenom za golf i konjskim trkalištem odvajalo weequahičko područje od zone industrijskih postrojenja i brodskih pristaništa duž 27. ulice i nadvožnjaka Pennsylvanijske željeznice istočno od njih, bučne zrakoplovne luke istočno od njih i samog ruba Amerike istočno od nje - skladišta i dokova Newarškog zaljeva, gdje se istovarivala roba iz cijeloga svijeta. Na zapadnom kraju naselja, dijelu bez parkova u kojemu smo mi živjeli, stanovao je poneki učitelj ili ljekarnik, ali inače u našem neposrednom susjedstvu bilo je malo stručnog osoblja, i zacijelo nijedna obitelj krupnih poduzetnika i tvorničara. Muškarci su radili pedeset, šezdeset, čak i sedamdeset i više sati na tjedan; žene su radile neprekidno, uz slabu ispomoć kućanskih aparata, perući rublje, glačajući košulje, krpajući čarape, okrećući ovratnike, šijući gumbe, štiteći vunenu odjeću od moljaca, lašteći namještaj, metući i perući podove, perući prozore, čisteći sudopere, odvode, zahode, peći i tepihe, njegujući bolesnike, kupujući namirnice, kuhajući jela, hraneći rođake, čisteći garderobne ormare i ladice, nadzirući bojenje i kućne popravke, udovoljavajući vjerskim

6

dužnostima, plaćajući račune i vodeći obiteljsko knjigovodstvo, istodobno se brinući za zdravlje djece, njihovu odjeću, čistoću, školovanje, prehranu, odgajajući ih, upriličujući proslave rođendana, brinući se o disciplini i ćudorednosti. Nekoliko je žena radilo sa supruzima u privatnim radnjama u obližnjim trgovačkim ulicama, u čemu su im nakon škole i subotom pomagala i starija djeca, dostavljajući naručenu robu, čuvajući spremišta i obavljajući poslove čišćenja. Susjede sam poznavao i razlikovao u mnogo većoj mjeri s obzirom na posao kojim su se bavili nego po vjerskom uvjerenju. Nitko u susjedstvu nije nosio bradu niti je bio odjeven u stilu Staroga svijeta ili nosio židovsku kapicu ni izvan kuće ni u kućama kroz koje sam redovno prolazio sa svojim prijateljima iz djetinjstva. Odrasli nisu bili ni na koji način uočljivi po svom vanjskom izgledu i gotovo se i nisu strogo pridržavali propisa a, izuzev starijih vlasnika radnji, poput krojača i košer mesara i bolesnih ili onemoćalih djedova i baka koji su iz nužde živjeli s odraslim potomstvom - jedva da je itko u blizini govorio s nekim naglaskom. Oko 1940. godine židovski roditelji i njihova djeca u jugozapadnom kutu najvećeg grada New Jerseyja razgovarali su međusobno na američkom engleskom, koji je prije nalikovao na jezik kakvim se govorilo u Altooni ili Binghamtonu nego na razvikani dijalekt kojim su se služili naši židovski sunarodnjaci u pet gradskih okruga na drugoj strani Hudsonova zaljeva. Hebrejsko pismo bilo je šablonski ispisano na izlogu mesnice i ugravirano na lintelima malih sinagoga u četvrti, ali nigdje drugdje (izuzev na groblju) oku se nije ukazivala prigoda da se češće susretne s pismenima kojima su napisane svete knjige nego onim bliskima, na materinskom jeziku, kojim su se služili praktično svi u svim zamislivim prigodama, značajnim i beznačajnim. Na kiosku ispred prodavaonice slatkiša na uglu, deset puta više kupaca kupovalo je Racing Form,{1} nego dnevni glasnik Forvertz na jidišu. Izrael još nije postojao, šest milijuna europskih Židova još nije nestalo, a spominjanje daleke Palestine u našem okruženju (pod britanskom upravom otkad su pobjednički Saveznici 1918. razvlastili i posljednje udaljene provincije srušenoga Otomanskog Carstva) za mene je bilo tajna. Kad bi svakih nekoliko mjeseci, nakon što bi pao mrak, k nama navratio neznanac, koji je nosio bradu i nitko ga nije vidio bez židovske kapice, i zamolio na lošem engleskom doprinos za osnivanje udaljene židovske domovine Palestine, nisam znao što točno traži na našem odmorištu, iako nisam bio neupućeno dijete. Roditelji bi meni ili Sandyju dali pokoju kovanicu da je ubacimo u njegovu škrabicu, velikodušnost, uvijek sam mislio, trošak ljubazno načinjen kako se ne bi povrijedili osjećaji ubogoga starca, koji, čini se, iz godine u godinu nije uspijevao utuviti sebi u glavu da mi već tijekom tri naraštaja imamo svoju domovinu. Svako jutro u školi zaklinjao sam se na odanost zastavi naše domovine. Na školskim sam priredbama, zajedno sa školskim drugovima, pjevao o njezinim divotama. S radošću sam slavio nacionalne praznike i bez primisli i dobrohotno gle7

dao vatromet Četvrti srpnja, na Dan nezavisnosti, ili puricu o Danu zahvalnosti, ili pratio dvije utakmice u istom danu na Dan sjećanja na žrtve pale u Građanskom ratu.{2} Amerika je bila naša domovina. Tada su republikanci nominirali Lindbergha, i sve se promijenilo. Već gotovo puno desetljeće, Lindbergh je bio velik junak u našem kvartu, kao i svugdje drugdje. Njegov se neprekidni samotni let, tridesettriipolsatni let od Long Islanda do Pariza u malom jednokrilcu Duh St. Louisa, slučajno poklopio s danom kad je u proljeće 1927. majka shvatila da je trudna s mojim starijim bratom. Posljedica toga bila je činjenica da je mladi avijatičar, čija je smionost laskala Americi i svijetu, i čije je postignuće naviještalo budući nezamisliv napredak zrakoplovstva, zauzeo počasno mjesto u galeriji obiteljskih anegdota koje čine temelj prvotne djetetove sustavne mitologije. Tajna trudnoće i Lindberghovo junaštvo povezali su se podarivši gotovo božanske razmjere liku moje majke, za koju je začeće prvog djeteta bilo ravno blagovijesti na globalnoj razini. Sandy će poslije ovjekovječiti taj trenutak nacrtavši ta dva izvanredna događaja jedan iznad drugoga. Na crtežu - koji je nacrtao kad mu je bilo devet godina i koji je i protiv njegove volje podsjećao na sovjetsku plakatnu umjetnost - Sandy ju je zamislio kilometrima daleko od kuće, okruženu radosnim mnoštvom na uglu ulica Broad i Market. Nježna mlada, dvadesettrogodišnja žena tamne kose i beskrajno razdragana osmijeha, na svoje se iznenađenje obrela sama na raskrižju dviju najprometnijih ulica, u pregači sa cvjetnim uzorkom oko pasa, jedne ruke položene ukoso preko cijele širine pregače, s kukovima još varljivo dječjih razmjera, dok drugom jedina u mnoštvu pokazuje prema nebu na Duh St. Louisa, prikazan u preletu preko središta Newarka upravo u trenutku kad je ona, u podvigu za jednu smrtnicu ravnom Lindberghovu, shvatila da je zatrudnjela sa Sandfordom Rothom. Sandyju je bilo četiri godine, a ja, Philip, još nisam bio rođen, kad je u ožujku 1932. jedinac Charlesa i Anne Morrow Lindbergh, dječak čiji je dolazak na svijet prije dvadeset mjeseci nacija s radošću pozdravila, bio kidnapiran iz nove skrovite obiteljske kuće u ruralnom Hopewellu, New Jersey. Oko dva i pol mjeseca kasnije, slučajno je u šumi, nekoliko kilometara dalje, pronađeno tijelo bebe već u stanju raspadanja. Dijete je bilo ubijeno ili je slučajno stradalo nakon što su ga otmičari zgrabili iz kolijevke i u tami ga, još u pidžamici, iznijeli kroz prozor dječje sobe na prvom katu, spustivši se pomoćnim ljestvama na tlo, dok su se majka i dadilja, u drugom dijelu kuće, bavile uobičajenim večernjim poslovima. U vrijeme kad je u veljači 1935. u Flemingu, New Jersey, sudski proces za otmicu i ubojstvo završio osudom Bruna Hauptmana - bivšeg tridesetpetogodišnjeg njemačkog prevaranta koji je u Bronxu živio sa suprugom Njemicom - smionost pilota koji je prvi sam preletio preko Atlantika bila je prožeta takvim patosom te je on preobražen u mučenika titana usporedivog s Lincolnom. 8

Nakon sudskog procesa, Lindberghovi su napustili Ameriku, nadajući se da će privremenim iseljenjem zaštititi svoje drugo dijete i vratiti nešto od svoje privatnosti za kojom su čeznuli. Preselili su se u malo selo u Engleskoj, odakle je Lindbergh, kao privatno lice, počeo posjećivati nacističku Njemačku, što će ga u očima većine američkih Židova preobraziti u zločinca. Tih pet posjeta pružili su mu prigodu da upozna iz prve ruke veličajnost njemačke ratne mašinerije, da se razmetljivo druži sa zapovjednikom zrakoplovstva Göringom, da svečano primi orden u ime Führera, i da posve otvoreno iskaže visoko štovanje Hitleru, kao i da Njemačku nazove “najzanimljivijom zemljom” svijeta, a njezina vođu “velikim čovjekom”. A sve to zanimanje i divljenje Hitleru izrazio je nakon što je ovaj 1935. rasnim zakonom porekao njemačkim Židovima građanska, društvena i imovinska prava, poništio im pravo građanstva i zabranio miješane brakove s arijevcima. U vrijeme kad sam ja pošao u školu, 1938. godine, Lindberghovo je ime u našoj kući izazivalo jednako zgražanje kao i nedjeljne radiopropovijedi oca Coughlina, svećenika iz Detroita, koji je izdavao desničarski tjednik Social Justice i čija je antisemitska žestina za teških gospodarskih prilika u zemlji razbuktala strasti popriličnog dijela javnosti. U studenome 1938. - koja je tijekom osamnaest stoljeća bila najmračnija, najzlokobnija godina za europske Židove - nacisti su u cijeloj Njemačkoj izvršili najgori pogrom u novijoj povijesti, poznat pod imenom Kristallnacht: spaljivane su sinagoge, razarane židovske kuće i trgovine, a cijele te noći, koja je pretkazala čudovišna buduća događanja, tisuće Židova silom je odvedeno iz svojih domova i poslano u koncentracijske logore. Kad su savjetnici Lindberghu predložili da razmisli o tome ne bi li u ime odgovora na to divljaštvo bez premca, koje je država izvršila nad vlastitim sinovima, trebao vratiti zlatni križ ukrašen sa četiri svastike kojim ga je u ime Führera okitio zapovjednik zrakoplovstva Göring, on je taj prijedlog odbacio objasnivši da bi javno vraćanje križa za zasluge u liku njemačkog orla predstavljalo “nepotrebnu uvredu” nacističkom vodstvu. Lindbergh je bio prvi živi, meni poznati Amerikanac kojeg sam naučio mrziti kao što je predsjednik Roosevelt bio prvi živi Amerikanac kojega su me ne naučili voljeti - pa je njegovo imenovanje od strane republikanaca za kandidata protiv Roosevelta 1940. godine, kao ništa prije toga, ugrozilo golemu nadarbinu u vidu osobne sigurnosti, koju sam kao američko dijete američkih roditelja u američkoj školi i u američkom gradu u Americi, koja je bila u miru sa svijetom, dotad smatrao samu po sebi razumljivom.

Jedina usporediva prijetnja dogodila se nekih jedanaest mjeseci prije toga, kad je mom ocu, prodavaču osiguranja u newarškom uredu osiguravajuće tvrtke Metropolitan Life, na osnovi stalno visoke prodajne kvote i u najgore dane krize, bilo ponuđe-

9

no promaknuće u pomoćnika direktora koji bi upravljao radom službenika u predstavništvu tvrtke desetak kilometara zapadno od naše kuće, u Unionu, gradu koji se, po mome mišljenju, odlikovao jedino činjenicom što posjeduje kinematograf u kojemu se, i kad je kišilo, moglo iz automobila pratiti kinopredstave i u kojemu je očeva tvrtka pretpostavila da će živjeti otac i njegova obitelj prihvati li taj posao. Kao pomoćnik direktora, otac se uskoro mogao nadati prihodu od sedamdeset i pet dolara na tjedan, a tijekom sljedećih godina čak i sto dolara na tjedan, što je, 1939. godine, predstavljalo bogatstvo za obitelj naših očekivanja. A s obzirom na to da su se za vrijeme krize u Unionu obiteljske kuće prodavale po sniženoj cijeni od nekoliko tisuća dolara, to bi mogao ostvariti želju koju je gajio odrastajući bez marijaša u newarškom iznajmljenom stanu - da postane američki kućevlasnik. “Ponos vlasnika” bila je omiljena poštapalica mog oca, oličenje sna čovjeka njegova podrijetla, čovjeka koji ne sudjeluje u društvenu nadmetanju ili u neumjerenoj potrošnji, nego želi naprosto biti brižan otac obitelji. Jedina je nezgoda bila u tome što je Union, poput Hillsidea, bio grad radničke klase nežidovskog podrijetla, pa bi otac najvjerojatnije bio jedini Židov u uredu sa trideset i pet uposlenih, majka jedina Židovka u ulici, a Sandy i ja jedina židovska djeca u školi. U subotu nakon što je ocu bilo ponuđeno promakuće - promaknuće koje bi ponajprije obitelji, kojoj je toliko toga nedostajalo za vrijeme krize, omogućilo makar malu materijalnu sigurnost - nas se četvero nakon ručka zaputilo u razgledanje Uniona. Ali, jednom kad smo tamo stigli i vozali se gore-dolje ulicama stambene četvrti piljeći u jednokatnice - ne posve istovjetne, ali ipak, svaka s natkrovljenim prednjim trijemom, pokošenom tratinom, nasadom ukrasnog grmlja i popločanim prilaznim puteljkom koji je vodio do garaže za jedan automobil, vrlo skromne kuće, ali prostranije od našeg stana sa dvije spavaonice i uvelike nalikujući na bijele kućice u filmovima o malim ćudorednim gradovima Amerike - jednom kad smo se obreli na licu mjesta, naše nevino oduševljenje obiteljskim usponom u klasu posjednika kuće bilo je, kao što se moglo predvidjeti, zamijenjeno zabrinutošću glede dosega kršćanskog milosrđa. Moja obično energična majka odgovorila je na očevo pitanje “Što ti o tome misliš, Betsy?” sa zanosom čiju bi hinjenost prepoznalo i dijete. Iako vrlo mlad, mogao sam pretpostaviti zašto. Pomislila je sljedeće: “Naša će kuća biti ‘ona u kojoj žive Židovi’. Ponovo ću biti u Elizabethu.” U vrijeme kad je majka živjela u Elisabethu, u New Jerseyju, u stanu iznad očeve trgovine namirnicama, grad je bio industrijska luka veličine četvrtine Newarka, u kojoj je prevladavalo irsko radništvo sa svojim političkim vodstvom, i živjelo tijesno povezano sa župljanskim životom ljudi okupljenih oko brojnih gradskih crkava, pa iako nikad nisam čuo da se požalila da se netko u Elisabethu namjerno spram nje kao djevojčice loše ophodio, tek kad se bila udala i preselila u novu židovsku 10

četvrt u Newarku, stekla je samouvjerenje koje joj je omogućilo da postane prva PTA “predstavnica roditelja osnovaca”,{3} potom potpredsjednica PTA zadužena za osnivanje Kluba majki djece u dječjim vrtićima, te napokon predsjednica PTA, koja je, nakon što je nazočila predavanju o dječjoj paralizi u Trentonu, predložila da se svake godine na dan 30. siječnja - Rooseveltov rođendan - održi godišnja plesna priredba “Mimohod za deset centi”, koju su prihvatile gotovo sve škole u Newarku. U proljeće 1939. već je drugu godinu bila uspješna voditeljica školske udruge s naprednim idejama - koja je podržavala mladog nastavnika društvenih znanosti koji je u razrede škole Chancellor želio uvesti “vizualnu edukaciju” - i sada je mogla oćutjeti jedino žalost zbog činjenice da će biti lišena svega što je postigla kao supruga i majka u Aveniji Summit. Posreći li nam se da kupimo i preselimo se u kuću u bilo kojoj od ulica Uniona, koje smo sada razgledali u njihovu najboljem proljetnom izdanju, ne samo što bi se vratila na položaj koji je u irskom katoličkom Elisabethu zauzimala kao kćerka židovskog doseljeničkog prodavača živežnih namirnica nego bismo, što je još gore, Sandy i ja bili prisiljeni iznova proživjeti mladost punu ograničenju kakva očekuje nove doseljenike u kvartu. Usprkos majčinu neraspoloženju, otac se iz petnih žila trudio razveseliti nas ističući kako sve izgleda lijepo i dobro održavano, podsjećajući Sandyja i mene da, jednom kad bismo živjeli u jednoj od ovih kuća, nas dvojica više ne bismo bili prisiljeni dijeliti malu spavaonicu i samo jedan ormar, i objašnjavajući nam korist od otplate kredita u odnosu na plaćanje stanarine, da bi naglo prekinuo svoju tiradu o osnovama ekonomije, jer je morao zaustaviti automobil kod crvenog svjetla semafora pokraj krčme na otvorenome na uglu ispred raskrižja. Zeleno obojeni stolovi za piknik bijahu postavljeni u sjeni drveća gustih krošanja, i u to sunčano poslijepodne vikenda uokolo su se brzo kretali poslužitelji u sakoima s ukrasnim porubima, balansirajući poslužavnicima natovarenim bocama, vrčevima i tanjurima, a za svakim stolom sjedili su muškarci različite dobi, pušeći cigarete, lule i cigare i otpijajući velike gutljaje iz visokih krigli i zemljanih krčaga. Svirala je i glazba - krupan nizak čovječuljak, u kratkim hlačama i visokim dokoljenkama sa šeširom u koji je bilo zadjenuto dugo pero, svirao je harmoniku. - Kurvini sinovi! - rekao je otac. - Fašistički gadovi! - tada se svjetlo na semaforu promijenilo i mi smo se u tišini nastavili voziti prema zgradi ureda u kojemu se ocu trebala ukazati prilika da zarađuje više od pedeset dolara na tjedan. Kad smo te večeri odlazili u postelju, brat mi je objasnio zašto je otac izgubio nadzor nad sobom i glasno opsovao pred svojom djecom - jutro zemlje na kojemu se usred grada nalazila zalogajnica gostoljubiva ugođaja nazivalo se vrtnom pivnicom, a vrtna pivnica bila je u nekoj vezi s Njemačko-američkim Bundom,{4} a Njemačkoamerički pučki savez bio je u nekoj vezi s Hitlerom, Hitler je, a to mi nije trebalo ni reći, u svakom pogledu bio u vezi s progonom Židova. 11

“Opijeni antisemitizmom” - to sam pomislio kad sam ih toga dana vidio kako radosno u vrtnoj pivnici ispijaju pivo, zamišljući kako nacisti posvuda slijevaju niz grlo politrenku za politrenkom antisemitizma, kao da lokanjom primaju neki univerzalni lijek. Otac je morao zamoliti za dopuštenje da jedno prijepodne izostane s posla kako bi otišao u glavni ured u New Yorku u visoku zgradu čiji je najviši toranj bio okrunjen signalnim svjetlom koje je njegova tvrtka ponosno nazivala “Svjetlo koje se nikad ne gasi” - i obavijestio predstojnika svih podružnica da ne može prihvatiti promaknuće za kojim je čeznuo. - To je moja greška - obznanila je majka čim je za večerom počeo pripovijedati što se dogodilo na osamnaestom katu u Aveniji Madison br. 1. - Nije to ničija greška - rekao je otac. - Rekao sam i prije odlaska što ću mu reći, pa sam otišao i rekao mu, i to je sve. Dečki, ne selimo se u Union! Ostajemo ovdje. - Što je on na to rekao? - upitala je majka. - Saslušao me do kraja. - I onda? - pitala je. - Ustao je i rukovao se sa mnom. - Ništa nije rekao? - Rekao je: ‘Neka vam je sa srećom, Rothe’. - Naljutio se na tebe. - Hatcher je gospodin staroga kova. Visoki Nežidov od metra i osamdeset. Izgleda poput filmske zvijezde. Šezdeset mu je godina i u punoj je formi. Takvi ljudi vode stvari, Bess - oni ne gube vrijeme ljuteći se na nekoga poput mene. - I što ćemo sada? - pitala je pretpostavljajući da sve što će uslijediti nakon susreta s Hatcherom neće biti dobro, a moglo bi biti i grozno. Mislim da sam razumio i zašto. “Budi uporan i uspjet ćeš”, glasilo je geslo kojem su nas podučavala oba naša roditelja. Za večerom, otac bi često ponavljao svojim mladim sinovima: - Ako vas tko pita: ‘Možete li obaviti taj posao? Hoćete li moći?’ odgovorite: ‘Apsolutno’. A dok oni shvate da ne možete, vi ćete ga već svladati i posao će biti vaš. A, tko zna, to bi mogla biti vaša životna prilika. Pa ipak, on u New Yorku nije učinio ništa slično. - Što je rekao šef? - pitala je majka. Šefom smo nas četvero nazivali Sama Peterfreunda, ravnatelja očeva ureda u Newarku. U to je vrijeme vrijedilo nepisano pravilo da se najmanji mogući broj Židova upisuje na koledže i u stručne škole, i ničim izazvane diskriminacije na osnovi koje se Židovima nije dopuštalo značajnije napredovanje u velikim korporacijama, uz strogo ograničenje židovskog članstva u tisuća-

12

ma društvenih udruga i javnih ustanova. Peterfreund je bio među prvim malobrojnim Židovima koji su se domogli ravnateljskog položaja u osiguravajućem društvu Metropolitan Life. - Upravo te je on predložio - rekla je majka. - Kako li se sada on osjeća? - Znaš što mi je rekao kad sam došao? Znaš što mi je rekao u vezi s uredom u Unionu? Da je pun pijanaca. Na glasu je po pijancima. Nije želio prije utjecati na moju odluku. Nije mi se htio ispriječiti na putu ako to želim. Ured je poznat po agentima koji rade dva sata prijepodne, a ostalo vrijeme provode u birtiji ili i na gorim mjestima. A ja sam se tamo trebao pojaviti, nov Židov, novi veliki čifutski šef, a svi bi Nečifuti bili ludi za tim da rade za njega, a ja bih valjda trebao obilaziti barove i dizati ih pijane s poda. Morao bih odlaziti tamo i podsjećati ih na njihove obveze prema ženama i djeci. Oh, momci bi me sigurno jako voljeli zbog toga što im činim takvu uslugu! Možeš zamisliti imena koja bi mi nadijevali iza leđa. Ne, bolje mi je ovdje gdje jesam. Svima nam je bolje. - A ne može li ti tvrtka dati otkaz zato što si ih odbio? - Zlato, učinio sam što sam učinio. Kraj priče. Ali ona nije vjerovala da mu je šef rekao ono što joj je on rekao da je rekao; vjerovala je da je izmislio to što je navodno šef rekao samo da bi ona prestala sebe okrivljavati zato što je odbila preseliti djecu u nežidovski grad, koji je bio raj za Američko-njemački Bund, na taj mu način uskrativši šansu života.

Lindberghovi su se 14. travnja 1939. vratili i nastavili živjeti obiteljskim životom u Americi. Samo nekoliko mjeseci poslije, u rujnu, nakon što je već pripojio Austriju i osvojio Čehoslovačku, Hitler je napao i zauzeo Poljsku, na što su Francuska i Velika Britanija uzvratile objavom rata Njemačkoj. Lindbergh je do tada bio aktiviran kao pukovnik zrakoplovnih snaga, a sada je počeo putovati zemljom u ime Vlade SAD-a, lobirajući za razvoj američke avijacije i za širenje i osuvremenjivanje zračnih oružanih snaga. Nakon što je Hitler brzo zauzeo Dansku, Norvešku, Nizozemsku i Belgiju i gotovo porazio Francusku, i drugi se veliki europski rat stoljeća već dobrano razbuktao, pukovnik zračnih snaga postao je idol izolacionista - neprijatelja Roosevelta - pridodavši svome poslanstvu cilj zaštite Amerike da ne bude uvučena u rat ili da ponudi bilo kakvu pomoć Britancima ili Francuzima. Između njega i Roosevelta već se bilo razvilo duboko neprijateljstvo, ali sada, kad je otvoreno, na javnom skupu i preko radiomreže te u visokotiražnom tisku, obznanjivao da predsjednik vara zemlju obećanjima mira, a potajice radi i planira stupanje u oružanu borbu, neki su članovi Republikanske stranke počeli govoriti o Lindberghu kao čovjeku koji raspolaže čarobnom moći da spriječi treći mandat “ratnog huškača iz Bijele kuće”. 13

Što je Roosevelt vršio veći pritisak na Kongres da ukine embargo na oružje i odustane od odluke o neutralnosti zemlje i tako spriječi poraz Britanaca, to je uporniji postajao Lindbergh, dok naposljetku nije održao glasoviti radiogovor u Des Moinesu, pred dvoranom punom uvjerenih pristalica, označivši kao jednu od “najvažnijih skupina koje ovu zemlju tjeraju u rat”, a koja sačinjava manje od tri posto stanovništva, naizmjence je nazivajući “židovskim narodom” i “židovskom rasom”. - Svaki pošten čovjek s vizijom - rekao je Lindbergh - mora u današnjoj ratobornoj politici uočiti opasnosti što ih ona u sebi nosi po nas i po njih. - A onda je, s nevjerojatnom prostodušnošću, dodao: - Nekolicina dalekovidnih pripadnika židovskog naroda to shvaća i protivi se našem miješanju. Ali većina još ne... Ne možemo ih osuđivati zbog toga što se brinu za ono što vjeruju da su njihovi interesi, ali mi moramo misliti i na vlastite interese. Ne možemo dopustiti da urođene strasti i predrasude drugih naroda odvedu našu zemlju u propast.

Te napade, koji su u državi Iowa izmamili bujicu odobravanja Lindberghova slušateljstva, sutradan su oštro osudili liberalni novinari, tajnik Rooseveltova novinskog stožera, židovski uredi i udruge, pa čak i javni tužilac okruga New York, Dewey, i Wendell Willkie, komunalni odvjetnik Wall Streeta, u ime Republikanske stranke, obojica potencijalni predsjednički kandidati. Kritika članova ureda Demokratske stranke, poput tajnika Ministarstva unutarnjih poslova Harolda Ickesa, bila je tako žestoka da je Lindbergh dao ostavku na položaj rezervnog vojnog pukovnika radije nego da mu Roosevelt bude vojni zapovjednik. Ali pokret America First, najšira organizacija koja je vodila borbu protiv intervencije, i dalje mu je pružao podršku i on je ostao njezin najomiljeniji borac za neutralnost. Za mnoge američke pristaše pokreta, tzv. firstere, nije bilo ničeg spornog (bez obzira na činjenice) u Lindberghovoj tvrdnji da “najveća opasnost (od Židova) u ovoj zemlji leži u činjenici što su oni vlasnici velikog dijela imovine i utjecaja u našoj filmskoj industriji, tisku, radiju i u našoj vlasti”. Kad je Lindbergh ponosno pisao o “našem nasljeđu europske krvi”, kad je upozoravao na “razvodnjavanje zbog prisutnosti stranih rasa” i o “infiltraciji niže krvi” (a sve su te rečenice preuzete iz dnevničkih zapisa u onim godinama), to je osobno uvjerenje s njim dijelio značajan dio gorljivih članova pokreta America First, kao i fanatični izbornici kojih je bilo mnogo više diljem Amerike nego što je Židov poput mog oca, ogorčenog protivnika antisemizima - ili poput moje majke, s njezinim duboko uvriježenim nepovjerenjem u kršćane - mogao sanjati.

Konvencija republikanaca 1940. godine. Te smo noći - u utorak 27. lipnja - brat i ja pošli na spavanje, otac, majka i stariji bratić Alvin ostali su sjediti uz upaljeni radio u 14

dnevnoj sobi slušajući vijesti iz Philadelphije. Nakon šest krugova glasanja republikanci još nisu izabrali svog kandidata. Za Lindberghovo ime još nije znao nijedan poslanik, a on sam nije bio nazočan niti se njegova nazočnost očekivala, jer je bio na skupu inženjera, u nekoj tvornici na Srednjem zapadu, u ulozi savjetnika pri izradi novog borbenog zrakoplova. Kad smo Sandy i ja pošli u postelju, skup je još bio podijeljen između Deweyja, Wilkieja i dvojice moćnih republikanskih senatora, Vandenberga iz Michigana i Tafta iz Ohija, a nije se činilo da bi u dogledno vrijeme, na osnovi sporazuma u užem krugu, mogli izroniti stranački uglednici, poput bivšeg predsjednika Hoovera, kojega je uvjerljivom pobjedom 1932. Roosevelt izbacio iz igre, ili guvernera Alfa Landona, kojega je Roosevelt, četiri godine poslije, u najvećem izbornom preokretu u povijesti, još uvjerljivije porazio. S obzirom na to da je bila prva sparna večer tog ljeta, u svim su sobama bili otvoreni prozori, pa smo Sandy i ja i protiv volje nastavili iz kreveta pratiti događaje, jer je do nas dopirao zvuk radija iz dnevne sobe, a radio je bio upaljen i u stanu ispod nas, a - budući da je uličica koja je odvajala našu od susjedne kuće bila jedva dovoljno široka da prođe jedan automobil - čuli su se i radioaparati naših susjeda s obiju strana kuće, kao i radio u kući preko puta nas. Još je daleko bilo vrijeme kad će za tropskih noći klimatizirani prozori prigušivati buku iz susjedstva, te su na taj način vijesti odjekivale cijelim blokom zgrada od Keera do Chancellora - blokom zgrada u kojima u svih tridesetak neobičnih dvoipolsobnih obiteljskih kuća nije stanovao nijedan republikanac, kao ni u maloj stambenoj zgradi na uglu Avenije Chancellor. U ulicama poput naše, Židovi su spremno glasali za demokrate sve dok je Roosevelt bio na čelu izborne liste. Ali, bili smo djeca i zaspali smo usprkos svemu, a možda se ne bismo ni probudili do jutra da se Lindbergh nije u 3 sata i 18 minuta izjutra neočekivano pojavio na skupu - u trenutku kad su se republikanci, nakon dvadesetog glasanja, našli na mrtvoj točki. Mršav, visok, naočit junak, okretan čovjek atletske građe kojemu još nije bilo ni četrdeset godina stigao je u avijatičarskom odijelu, prizemljivši se vlastitim zrakoplovom tek nekoliko minuta prije na Philadelphijskom aerodromu, a pri samom pogledu na njega, navala iskupivog uzbuđenja podigla je na noge klonule sudionike konvencije, te su tijekom punih veličanstvenih pola sata izvikivali: “Lindy! Lindy! Lindy!” a da ih nitko od predsjedavajućih nije prekinuo. Iza uspješne izvedbe ove spontane pseudoreligiozne predstave krio se manevar senatora Geralda P. Nyea iz Sjeverne Dakote, izolacionista s desnoga krila, koji je brzo uvrstio ime Charlesa A. Lindbergha, iz Little Fallasa, Minnesota, dok su dvojica najreakcionarnijih članova Kongresa - Thorkelson iz Montane i Mundt iz Južne Dakote - podržali njegovu nominaciju, i točno u četiri sata izjutra, u petak, 28. lipnja, Republikanska je stranka aklamacijom kandidirala značajnu ličnost koja je, obrativši se naciji preko radija, svrstala Židove među “druge narode”, koji se koriste svojim golemim “utjecajem...

15

da povedu našu zemlju u propast”, umjesto da iskreno prizna da smo mi značajna manjina građana, koju uvelike nadilazi broj naših kršćanskih sugrađana, kojoj vjerske predrasude na sve moguće načine priječe da se domogne javne moći, i koja je zacijelo lojalnija načelima američke demokracije od čovjeka koji se divi Adolfu Hitleru.

“Ne!” bila je riječ koja nas je probudila. “Ne!” vikao je snažan muški glas iz svake kuće u kvartu. “To ne može biti! Ne! Ne za predsjednika Sjedinjenih Država!” Za nekoliko sekundi, brat i ja ponovo smo se našli uz radioaparat zajedno s ostalom obitelji, i nitko nije ni pomislio da nas otjera u postelju. Iako je bilo toplo, moja je čedna majka navukla haljinu preko tanke spavaćice - i ona je bila zaspala i prenula se uslijed buke - a sada je sjedila na sofi pokraj oca, pokrivajući prstima usne kao da želi spriječiti da joj ne pozlije. U međuvremenu, naš bratić Alvin, koji više nije izdržao na stolcu, uze grabiti prostorijom od pet i pol na tri i pol metra koračajući snažno, poput osvetnika koji traži na čemu bi se u gradu mogao iskaliti. Gnjev je te večeri uistinu dosegnuo točku usijanja u visokoj peći koja te uzme pod svoje i savija poput čelika. I nije jenjao - nije, sve dok je Lindbergh stajao u stavu pozor na philadelphijskoj govornici i slušao kako ga narod ushićeno proglašava narodnim spasiteljem, niti dok je držao govor kojim je potvrdio da prihvaća nominaciju i zajedno s njom ovlasti da Ameriku drži podalje od rata u Europi. Svi smo u užasu čekali da čujemo kako će sudionicima skupa ponoviti svoje zlurado ocrnjivanje Židova, a činjenica da to nije učinio nije spriječila da raspoloženje ljudi navede sve, do posljednje obitelji u kvartu, da izjure na ulicu u gotovo pet sati izjutra. Cijele obitelji, koje sam dotad poznavao jedino posve odjevene u dnevnoj odjeći, sada su bile u pidžamama i spavaćicama ispod kućnih ogrtača i vrzmale se ukrug u papučama, kao da ih je iz kuća u zoru istjerao potres. Ali dijete je najviše sablažnjavao bijes, bijes muškaraca koje sam poznavao kao dobroćudne kibicere ili tihe, revne radnike koji svakodnevno odlaze trbuhom za kruhom i cijeli dan čiste odvodne cijevi, ili opslužuju visoke peći, ili prodaju jabuke u paketima po pola kile, a navečer bi zabili nos u novine i slušali radio te napokon zaspali u naslonjaču u dnevnoj sobi, priprosti ljudi koji su igrom slučaja Židovi, sada su grmjeli ulicom i psovali ne mareći za pristojnost, naglo bačeni natrag u bijednu borbu iz koje su vjerovali da su se njihove obitelji izbavile zahvaljujući Providnosti koja je naraštaju prije njih omogućila da se dosele ovamo. Rado bih vjerovao kako činjenica da Lindbergh nije spomenuo Židove u svom govoru za prihvaćanje kandidature predstavlja dobar znamen, pokazatelj da je ublažio stajalište s obzirom na omrazu koju je izazvao i koja ga je stajala vojnog čina, ili da je promijenio mišljenje od govora u Des Moinesu, ili da je naprosto zaboravio na

16

nas, ili pak da potajno dobro zna kako smo neopozivo odani Americi - jer, iako je Irska Ircima ili Poljska Poljacima ili Italija Talijanima još bila važna, mi nismo bili ni sentimentalno ni drukčije vezani sa zemljama Staroga svijeta, u kojima nikad nismo bili dobro došli i u koje se nismo imali namjeru vratiti. Da sam se pri razmišljanju o značenju trenutka mogao poslužiti tolikim riječima, zacijelo bih mislio na taj način. Ali, ljudi koji su izišli na ulice bili su drukčijeg mišljenja. To što Lindbergh nije spomenuo Židove protumačili su jedino kao varku i ništa drugo, kao početak žalosne kampanje kojoj je u isti mah bila namjera ušutkati nas i zateći nas nespremne. “Hitler u Americi!” vikali su susjedi. “Fašizam u Americi! Jurišnici u Americi!” Nakon što su probdjeli cijelu noć, izbezumljeni odrasli iz susjedstva pomišljali su na najgore i glasno izgovarali sve što bi im palo na pamet ne obraćajući pozornost na to da ih mi čujemo, prije nego što su se počeli povlačili u kuće (u kojima su svi radioaparati ostali upaljeni), muškarci da se obriju, odjenu i na brzinu ispiju šalicu kave prije nego što se zapute na posao, a žene da odjenu djecu, nahrane ih i obave pripreme za taj dan.

Roosevelt je svima podigao moral svojim žestokim odgovorom nakon što je čuo da će mu protivnik biti Lindbergh, a ne senator tipa Tafta ili javni tužilac agresivan poput Deweyja, ili pak proslavljeni odvjetnik, uglađen i naočit poput Wilkieja. Kad su ga u četiri sata izjutra probudili da mu obznane novost, navodno je još iz kreveta u Bijeloj kući izgovorio proročanske riječi: “Jednom kad se sve ovo završi, taj mladi čovjek neće požaliti samo zbog toga što se upustio u politiku nego i to što je ikad naučio pilotirati”, nakon čega je navodno odmah ponovo usnuo snom pravednika - tako je barem glasila pripovijest koja nam je sutradan donijela olakšanje. Na ulici, gdje su, na osnovi toga bjelodano nepravednog napada, svi bili zaokupljeni jedino prijetnjom našoj sigurnosti, ljudi su, za divno čudo, zaboravili na Roosevelta i na zaštitu koju pruža činjenica da se on protivi svakom pritisku. Puko iznenađenje Lindberghovom nominacijom probudilo je u nama atavistički osjećaj da smo ostali bez zaštite, što je prije bilo u vezi s pogromima iz 1903., u moldavskom Kišinjevu, nego s New Jerseyjem trideset i sedam godina poslije, a kao posljedica toga zaboravili smo i na činjenicu da je Roosevelt imenovao Felixa Frankfurtera za vrhovnog suca i izabrao Henryja Morgenthaua za ministra financija, kao i na bliskog predsjednikova savjetnika, bankara Bernarda Barucha, na gđu Roosevelt i Ickesa, te na ministra poljoprivrede Wallacea, a za sve se troje, kao i za predsjednika, znalo da su prijatelji Židova. Tu je bio Roosevelt, tu je bio Ustav SAD-a, tu je bila Povelja o pravima čovjeka, a tu su bile i novine, američki slobodni tisak. Čak i republikanski Newark Evening News objavio je uvodnik u kojemu je podsjetio čitatelje na govor u Des Moinesu i otvoreno postavio pitanje mudrosti Lindberghove nominacije, i PM, newyorški tabloid lijevog krila koji je stajao pet centa i koji je otac počeo donosi17

ti kući nakon posla zajedno s Newark Newsom - a čije je geslo glasilo: “PM je protiv ljudi koji zastrašuju druge ljude” - koji je u opširnom uvodniku napao republikance, ali i na sve trideset i dvije stranice novosti te u ostalim rubrikama, uključujući i napise protiv Lindbergha u sportskoj rubrici iz pera Toma Meanyja i Joea Cummiskeyja. Na naslovnoj stranici objavljena je velika fotografija Lindberghova nacističkog ordena, a podlistak, Daily Picture Magazine, za koji se tvrdilo da objavljuje fotografije koje druge tiskovine odbijaju objaviti - sporne fotografije o rulji sklonoj linču, o lancu bandi, o klubovima štrajkolomaca, o nečovječnim uvjetima u američkim kaznenim ustanovama - iz stranice u stranicu objavio je fotografije republičkog kandidata za njegovih posjeta nacističkoj Njemačkoj tijekom 1938., a vrhunac je bila cijela stranica s njegovom fotografijom, s omraženom medaljom oko vrata, kako se rukuje s Hermannom Göringom, nacističkim vođom, Hitlerovom desnom rukom.

U nedjelju navečer, slušali smo niz zabavnih programa čekajući emisiju Waltera Winchella koja je trebala početi u devet sati. Kad je emisija počela i Winchell u nastavku popratio događaje s prezirom kakvom smo se i nadali, u uličici između naših kuća odjeknuo je pljesak kao da se glasoviti radionovinar ne nalazi daleko u studiju, na drugoj strani Hudsonova zaljeva, nego da je među nama i mahnito se bori te, olabavljene kravate i raskopčana ovratnika, s pustenim šeširom izvijena oboda spalim na tjeme, sipa u zvučnik na čelu kuhinjskog stola pokrivenog stolnjakom od voštana platna našega prvog susjeda drvlje i kamenje na Lindbergha. Bila je to posljednja noć lipnja 1940. Nakon toploga dana, dovoljno se rashladjelo da se moglo udobno sjediti u kući ne znojeći se, ali kad se Winchell u devet i petnaest odjavio, roditelji su imali potrebu da sve četvero prošećemo u ugodnoj večeri. Mislili smo otići samo do ugla i natrag - nakon čega smo brat i ja trebali poći u postelju - ali bila je skoro ponoć prije nego što smo otišli u krevet, a ni tada spavanje nije dolazilo u obzir za djecu koju se toliko dojmilo uzbuđenje roditelja. Winchellov je smioni napad istjerao iz kuća i sve naše susjede, pa se ono što je za nas na početku bila radosna večernja kratka šetnja, završilo kao neočekivana veselica cijeloga kvarta. Muškarci su iz garaža izvukli stolove na sklapanje i poredali ih ispred uličica, žene su stale iznositi iz kuća vrčeve s limunadom, najmlađa su djeca divlje jurcala od trijema do trijema, starija sjedila smijući se i razgovarajući međusobno, a sve to zato što je najslavniji Židov nakon Alberta Einsteina Lindberghu objavio rat. Upravo se Winchellova novinska rubrika proslavila donoseći odvojenu, sa tri zvjezdice - koje su imale neku čarobnu moć - svaku vruću novost koja se nedvojbeno temeljila na činjenicama, i Winchell je zapravo bio začetnik ideje da se salva krupne sačme saspe u lice lakovjernim masama koje nasjedaju glasinama - uništavajući ugled ljudi, ocrnjujući slavne ljude, proglašavajući druge slavnima, uspostavlja-

18

jući i razarajući karijere ljudi iz showbiza. Jedino su njegovu rubriku istodobno objavljivale stotine glasila diljem zemlje, njegova čevrtsatna emisija nedjeljom navečer bila je u cijeloj zemlji najomiljenija emisija vijesti, a brzometna paljba Winchellova izvješća i ratoborni Winchellov cinizam dočekivani su na svačijem trijemu poput otkrivenja. Divili smo mu se kao neustrašivu autsajderu i prodornu obaviještenu čovjeku, pajdašu J. Edgara Hoovera, šefa FBI-a, a istodobno i susjedu mafijaša Franka Costella, kao čovjeku iz uskog kruga Rooseveltovih ljudi od povjerenja, a ponekad i gostu Bijele kuće, kamo bi bio pozvan da uz piće razonodi predsjednika, kao proslavljenom uličnom borcu i čovjeku bez dlake na jeziku poznatu u cijelom gradu, koga su se njegovi neprijatelji bojali, a bio je na našoj strani. Walter Winchell (poznat i kao Weinschel) rodio se na Manhattanu, i iz newyorskog vodviljskog plesača prometnuo se u smiona broadwayjskog kolumnista koji zarađuje krupan novac utoljujući strasti najžućih novih dnevnih listova, ali od dolaska Hitlera i davno prije nego što je itko u tisku predvidio ili se dovoljno razgnjevio da digne svoj glas protiv njega, fašisti i antisemiti postali su njegovi neprijatelji broj jedan. Pripadnike Njemačko-američkog Bunda već je bio proglasio “ratcistima”{5} i grmio preko radiovalova i u tisku protiv njihova vođe Fritza Kuhna, proglašavajući ga tajnim stranim agentom, a sada - nakon Rooseveltove šale, uvodnika Newark Newsa i neprestanih napada PM-a - Walter Winchell je samo trebao prokazati slušateljstvu od trideset milijuna svoje emisije nedjeljom uvečer Lindberghovu “pronacističku filozofiju”, i nazvati Lindberghovu predsjedničku kandidaturu najvećom prijetnjom američkoj demokraciji, da bi se sve židovske obitelji u kvartu male Avenije Summit ponovo osjetile kao Amerikanci koji uživaju u snažnoj i visoko razvijenoj svijesti slobodnih i zaštićenih građana, umjesto da istrčavaju na ulicu u noćnim košuljama poput odbjeglih stanara ludnice.

Moj je brat u cijelom susjedstvu bio na glasu sa svoje sposobnosti da nacrta “bilo što” - bicikl, stablo, stolac, lik iz stripa poput Li’l Abnera - iako ga je u posljednje vrijeme zanimalo crtanje stvarnih lica. Gdje god bi se nakon škole postavio s velikim blokom sa spiralnim uvezom i s tehničkom olovkom, i počeo skicirati ljude oko sebe, djeca bi se uvijek okupila oko njega. Promatrači bi neizbježno stali vikati: “Nacrtaj njega, nacrtaj nju, nacrtaj mene”, a Sandy bi popustio tim zahtjevima, ako ništa drugo da mu prestanu vikati u uho. Cijelo vrijeme dok bi rukom brzo crtao, dizao bi i spuštao pogled - i gle, pojedinac bi se pomolio na listu papira! Svi su ga pitali u čemu se sastoji trik, kako mu to uspijeva, kao da je trik - kao kod mađioničara dostatan da bi nastalo djelo. Sandyjev odgovor na svu tu gnjavažu bilo je slijeganje ramenima ili smiješak: trik se pri svemu tome zapravo sastojao u činjenici da je on bio tih, ozbiljan, nerazmetljiv dječak. To što je privlačio pozornost gdje god bi se pojavio činjenicom da uspijeva postići sličnost koju ljudi očekuju, očevidno nije nima-

19

lo utjecalo na nenametljivost i urođenu skromnost koje su bile u osnovi njegove snage i upornosti, i kojih će se poslije odreći na svoju štetu. Kod kuće, više nije precrtavao crteže iz Colliera ili fotografije iz Looka, nego je učio crtati prema umjetničkom priručniku za crtanje ljudskog lika. Knjigu je dobio na poklon na đačkom natjecanju za izradu plakata prigodom proslave Dana drveća, {6} koja se poklopila s gradskim programom sađenja drveća što ga je izradio Odjel za parkove i javna dobra. Čak je održana i svečanost na kojoj se i rukovao s g. Bannwartom, predstojnikom Ureda za šume. Ideju za svoj pobjednički plakat dala mu je crvena marka za dva centa iz moje zbirke izdana u povodu šezdesete godine proslavljanja Dana drveća. Marka mi se činila posebno lijepom zbog toga što se između uskih, okomitih, bijelih rubnica nalazilo krhko drvo čije su se grane svijale u luku i spajale na vrhu tvoreći krošnju - a sve dok marka nije dospjela u moj posjed, pa sam kroz povećalo mogao proučavati njezine detalje, značenje riječi “stablo” zasjenila je meni draža riječ praznik. (Malo povećalo - zajedno s albumom za dvije tisuće petsto maraka, s pincetom za hvatanje, bušilicom, ljepilom za marke i crnom gumenom zdjelom koja je služila za prepoznavanje vodenih žigova - bilo je poklon roditelja za moj sedmi rođendan. Za dodatnih deset centa kupili su mi i knjižicu od devedesetak stranica naslovljenu Priručnik za skupljanje maraka, u kojoj sam, pod naslovom “Kako početi zbirku”, očaran pročitao sljedeću rečenicu: “Na starim poslovnim dopisima ili u privatnoj korespondenciji često se nalaze marke iz različitih izvora i velike vrijednosti, prema tome, ako vam prijatelji stanuju u staroj kući i oni na čijem se tavanu skuplja takva građa, pokušajte ih zamoliti da vam daju stare omotnice s markama ili marke s poštanskih dopisnica.” Mi nismo imali tavan i ni jedan od naših prijatelja koji su stanovali u unajmljenim ili vlastitim stanovima nije imao tavan, ali tavani su se nalazili odmah ispod krova obiteljskih kuća u Unionu sa sjedišta u stražnjem dijelu automobila mogao sam vidjeti tavanske prozorčiće na svakom kraju kuća pokraj kojih smo se vozili u obilaznoj vožnji oko grada one grozne subote prije godinu dana, pa sam zato, kad smo se tog poslijepodneva vratili kući jedino mogao razmišljati o tome kako se zbog toga što sam Židov nikad neću domoći starih omotnica s markama i vodenih žigova na pretplatničkim novinskim omotnicama koji su se zacijelo nalazili na tim tavanima.) Počasna je marka izrađena za Dan drveća bila naročito privlačna zbog toga što je prikazivala i ljudsko djelovanje, za razliku od portreta poznatih ličnosti ili slike značajnih mjesta, posao koji su, štoviše, obavljala djeca: u sredini marke, dječak i djevojčica od oko deset ili jedanaest godina, sadili su mladicu drveta, dječak je lopatom kopao rupu, a djevojčica je uspravno iznad rupe u ruci držala deblo stabalca. Na Sandyjevu plakatu dječak i djevojčica bili su drukčije raspoređeni, stajali su svaki s jedne strane drveta, dječak je bio prikazan kao dešnjak a ne ljevak, nosio je duge hlače a ne pumperice, i jednom je nogom gurao vrh lopate u zemlju. Na Sandyjevu je 20

posteru bilo prikazano i treće dijete, dječak približno mojih godina, koji je bio u pumpericama. Stajao je u pozadini, po strani od mladice, i držao spremnu kanticu za polijevanje - kao što sam je i ja držao dok sam Sandyju služio kao model u najboljim pumpericama i dokoljenkama koje sam nosio za školu. Dodavanja tog djeteta sjetila se majka, kako bi se Sandyjev plakat jasnije razlikovao od marke izdane za Dan drveća - i zaštitila ga od sumnje da ju je možda “kopirao” - ali i da bi plakat dobio društveni kontekst koji je bez sumnje 1940. bio svugdje prisutan, ne samo u plakatnoj umjetnosti nego i svugdje drugdje, i koji bi žiri iz razloga “ukusa” čak mogao proglasiti neprihvatljivim. Treće dijete koje je sadilo stablo bilo je crnac, a majku je, osim želje da svojoj djeci usadi građansku vrlinu snošljivosti, potaknula na to da ga uvrsti još jedna moja marka, posve nova desetcentna zbirka od pet maraka “skupine pedagoga”, koju sam kupio u poštanskom uredu za ukupno dvadeset i jedan cent, potrošivši i više od svog džeparca za travanj, koji je iznosio pet centa na tjedan. Iznad portreta u sredini, na svakoj je marki bila prikazana svjetiljka, koju je Američki poštanski ured nazvao “Svjetiljkom znanja”, a ja sam je doživio kao Aladinovu svjetiljku zbog dječaka iz Tisuću i jedne noći sa čarobnom svjetiljkom, prstenom i dvojicom duhova koji mu ispunjavaju svaku želju. Da su mene pitali, ja bih duha zamolio da mi pokloni najpoželjniju od svih američkih maraka: slavnu marku zračne pošte iz 1918. po dvadeset i četiri centa, za koju se tvrdi da vrijedi 3400 dolara, na kojoj je avion prikazan u sredini, a vojna “Leteća Jenny” okrenuta naopačke; a nakon toga, tri poznate marke izdane za Izložbu Pan-Americana iz 1901., koja je također zabunom bila tiskana sa srednjim dijelom okrenutim naopačke, a svaka je vrijedila tisuću dolara. Na zelenoj marki od jednog centa bio je prikazan Horace Mann; na crvenoj marki za dva centa Mark Hopkins; na grimiznoj za tri centa Charles W. Eliot; na plavoj za četiri centa Frances E. Willard; na smeđoj za deset centa bio je Booker T. Washington,{7} prvi Crnac koji se pojavio na jednoj američkoj marki. Sjećam se da sam, nakon što sam u album zalijepio marku Bookera T. Washingtona i otišao majci pokazati kako sam popunio komplet od pet maraka, upitao: “Misliš da će ikad neki Židov biti prikazan na marki?” a ona mi odgovorila: “Možda, jednoga dana. U svakom slučaju, nadam se.” Ustvari, trebalo je proći još dvadeset i pet godina, a događaj je valjalo zahvaliti Einsteinu. Sandy je štedio tjedni džeparac od dvadeset i pet centa - i sitniš koji je zaradio čisteći lopatom snijeg, metući lišće i perući obiteljski automobil - sve dok nije skupio dovoljno da se može biciklom odvesti do mjesne robne kuće u Aveniji Clinton, u kojoj se prodavao umjetnički pribor, a skupljao je taj novac mjesecima, kako bi nabavio ugljene olovke, zatim blokić smirkova papira za oštrenje olovaka, pa onda papir za crtanje ugljenom, zatim malu cjevastu metalnu napravu kroz koju je puha21

njem raspršivao tanak magličast sloj fiksativa koji je sprečavao da se ugljen razmaže. Imao je velike, snažne spojnice, ploču od prešana drva, žute olovke Ticonderoga, gumice, blokove za skiciranje, crtaći papir - opremu koju je odložio u kartonskoj kutiji za kupovinu namirnica na dno garderobnog ormara u našoj spavaonici, i koju naša majka, kad bi čistila, nije smjela ni dotaknuti. Njegova odlučna preciznost (koju je naslijedio od majke) i začudna upornost (koju je naslijedio od oca), samo su još povećali moje strahopoštovanje spram starijeg brata, kojega su, prema mišljenju sviju, čekala velika djela, dok je većina dječaka njegovih godina izgledala tako da bi ga jedva pustili da jede za stolom s drugim ljudskim bićem. Ja sam u to vrijeme bio dobro dijete, poslušan i kod kuće i u školi - prilično bezvoljno dijete čija će se buntovnost snažno iskazati tek u potonjem razdoblju - tada još, sve u svemu, premlad da bih bio svjestan potencijalne snage vlastita gnjeva. A spram nikoga nisam bio tako popustljiv kao spram brata. Za svoj dvanaesti rođendan, Sandy je dobio veliku crnu mapu izrađenu od debelog kartona koja se presavijala preko platnom prišivena hrpta, sa dvije pričvršćene trake koje su se vezale kako bi se pridržavali listovi papira. Mapa je bila oko 70 naprama 50 cm i bila je prevelika da stane u ladice našeg ormara u spavaonici, ili da se uspravno nasloni na unutarnji zid zajedničkog krcatog ormara u spavaonici. Bilo mu je dopušteno da je odloži - zajedno s blokovima za skiciranje sa spiralnim hrptom - na pod ispod kreveta, a u njoj je čuvao crteže koje je smatrao najboljima, počevši od svojih kompozicijskih remek-djela iz 1936., s nadahnutom slikom naše majke koja pokazuje iznad glave na Duh St. Louisa, na putu prema Parizu. Sandy je izradio nekoliko velikih portreta junačkog avijatičara i olovkom i ugljenom, i oni su bili pohranjeni u njegovoj mapi. Bili su to dijelovi serije koja je prikazivala istaknute Amerikance koje su roditelji poštovali, poput predsjednika i gđe Roosevelt, newyorškog gradonačelnika Fiorella La Guardije, predsjednika Saveza rudara Johna L. Lewisa i spisateljice Pearl Buck, koja je 1938. dobila Nobelovu nagradu, a čiju je sliku precrtao s ovitka jednog od njezinih bestselera. Brojni crteži u mapi prikazivali su članove obitelji, a barem na polovici njih bila je prikazana naša jedina živa baka s očeve strane, koja bi nedjeljom, kad bi je stric Monty dovezao u posjet, ponekad Sandyju poslužila kao model. Pod dojmom riječi “dostojna štovanja”, on bi nacrtao svaku boru koji bi zamijetio na njezinu licu i svaku kvrgu na artritičnim prstima jednako brižno kao što je ona cijeli život na koljenima ribala podove i kuhala za deveteročlanu obitelj na štednjaku na ugljen - dok bi sitna, žilava baka sjedila u kuhinji i “pozirala”. Svega nekoliko dana nakon Winchellove emisije, kad smo se našli sami zajedno u kući, Sandy je izvukao mapu ispod kreveta i donio je u dnevni boravak. Položio ju je i otvorio na stolu (koji se koristio jedino kad bi se ugostilo “šefa” i za proslavo posebnih obiteljskih prigoda) te pažljivo vadio Lindberghove portrete pokrivene paus22

papirom koji je štitio svaki crtež, i poslagao ih na stol. Na prvome, Lindbergh je nosio svoju avijatičarsku kapu s razvezanim trakama koje su slobodno visile preko svakog uha; na drugoj, kapu su dijelom skrivale velike teške zaštitne naočale koje su stršile pred očima pokrivajući i dio čela; na trećoj je bio gologlav bez ikakva atributa avijatičara, izuzev neustrašiva pogleda uprtog u daleki obzor. S obzirom na način na koji ga je Sandy prikazao, nije bilo teško procijeniti vrijednost tog čovjeka. Muževan junak. Smion pustolov. Osoba prirodno obdarena divovskom snagom i čestitošću u kombinaciji s izrazitom blagošću. Sve bi se prije pomislilo nego da je riječ o strašnom zločincu ili prijetnji ljudskom rodu. - On će biti predsjednik - rekao mi je Sandy. - Alvin kaže da će Lindbergh pobijediti. Toliko me zbunio i uplašio da sam se ponašao kao da je izrekao šalu pa sam se nasmijao. - Alvin se sprema u Kanadu i pristupit će Kanadskoj vojsci - rekao je. - Borit će se s Britancima protiv Hitlera. - Ali nitko ne može potući Roosevelta - rekao sam. - Lindbergh će ga pobijediti. Amerika će stati na stranu fašista. Potom smo naprosto ostali stajati pod dojmom jezovitih čina triju portreta. Nikad prije nisam svojih sedam godina doživio u toj mjeri kao ozbiljan nedostatak. - Nemoj nikome reći da ih imam - rekao je. - Ali mama i tata su ih već vidjeli - rekao sam. - Sve su ih vidjeli. Svi su ih vidjeli. - Rekao sam im da sam ih poderao. Nije bilo iskrenije osobe od mog brata. Nije bio šutljiv zbog toga što bi skrivao neku tajnu ili prevaru, nego zato što mu nikad ne bi palo na pamet učiniti nešto ružno i stoga nije bilo ničega što bi trebao skrivati. A sada je nešto izvanjsko promijenilo značenje tih crteža, učinilo od njih nešto što oni nisu bili, i zato je roditeljima rekao da ih je uništio, postupivši poput osobe kakva nije bio. - A što ako ih nađu? - upitao sam. - Kako bi ih našli? - pitao me. - Ne znam. - U redu - rekao je. - Ne znaš. Samo drži labrnju zatvorenu i nitko ih neće naći. Postupio sam kao što mi je rekao iz više razloga, a jedan od njih bila je i činjenica što je treća najstarija američka poštanska marka koju sam posjedovao - koju nikako ne bih mogao poderati i baciti - bila marka zračne pošte po deset centa, izdana 1927., u slavu Lindberghova prekooceanskog leta. Bila je to plava marka, oko dvaput veće dužine nego širine, na čijoj je sredini bio crtež zrakoplova Duh St. Louisa,

23

kako preko oceana leti na istok i Sandyju je poslužila kao model za crtanje aviona na crtežu nacrtanu u čast tog događaja. Na bijelom rubu s lijeve strane marke prostirala se obala Sjeverne Amerike s riječju “New York” isturenom prema Atlantiku, dok je na desnom rubu bila obalna linija Irske, Velike Britanije i Francuske, s riječju “Pariz” na kraju istočkana luka koji je označavao liniju leta između dva grada. Na vrhu marke, odmah ispod bijelih slova koja su uznosito isticala: POŠTA SJEDINJENIH DRŽAVA, stajale su riječi LINDBERGH - ZRAČNA POŠTA tek nešto manjim slovima, ali sigurno dovoljno krupnima da ih može pročitati i sedmogodišnjak zdrava vida. Scottov katalog Popis vrijednosti standardnih poštanskih maraka već ju je procijenio na dvadeset centa, i odmah sam shvatio da će joj, bude li Alvin u pravu i dogodi li se ono najgore, vrijednost samo dalje rasti (i to takvom brzinom te će uskoro postati moje jedino vrijedno vlasništvo).

Tijekom dugih prazničkih mjeseci, na pločniku smo se igrali nove igre koja se zvala “Objavljujem rat”, koristeći se jeftinom gumenom loptom i komadićem krede. Kredom bismo nacrtali krug promjera nešto većeg od dva metra, podijelili ga na onoliko dijelova nalik na kriške kolača koliko je bilo igrača, a u svaku bismo upisali ime jedne od različitih stranih zemalja koje su se u vijestima spominjale tijekom godine. Potom bi svaki igrač izabrao “svoju” zemlju i stao bi raskrečenih nogu na rub kruga, s jednom nogom u njemu a drugom izvan njega, kako bi u slučaju potrebe mogao brzo ustuknuti. U međuvremenu, igrač na potezu držao bi loptu u zraku i polagano, prijetećim ritmom obznanio: - Obja - vlju -jem - rat - ...! - Nastupila bi napeta stanka, a tada bi dječak koji je objavio rat bacio loptu u istom trenutku viknuvši: “Njemačka!” ili: “Japan!” ili: “Nizozemska!” ili: “Italija!” ili: “Belgija!” ili: “Engleska!” ili: “Kina!” - a ponekad bi čak povikao i “Amerika!” - i svi bi ustuknuli izuzev onoga protiv kojeg je bio upućen iznenadni napad. Njegov je zadatak bio da što brže uhvati loptu, čim je odskočila, i da vikne: “Stop!” Tada bi se svi ujedinjeni protiv njega morali ukočiti na mjestu, a zemlja-žrtva krenula bi u protunapad, pokušavajući jednim potezom ukloniti jednu za drugom zemlje agresore pogodivši ih najsnažnije moguće loptom, počevši s gađanjem onih najbližih i napredujući sa svakim sljedećim ubojitim udarcem. Te smo se igre igrali u beskraj. Sve dok kiša ne bi privremeno izbrisala imena zemalja, ljudi su morali ili stati na njih ili ih prekoračiti krećući se niz ulicu. Nijedan drugi grafit u našem kvartu nije u to vrijeme spominjao događaje u toku izuzev tih hijeroglifskih ostataka naše jednostavne ulične igre. Iako posve bezopasna igra, majke koje su nas satima morale slušati kroz otvorene prozore, izbezumljivala je. - Djeco, zar se ne biste mogli baviti nečim drugim? Ne biste li izmislili neku drugu igru? - Ali, mi nismo mogli - objava rata bila je jedina stvar koja nam je svima ispunjavala misli. 24

Dana 18. lipnja 1940., na sastanku Demokratske stranke u Chicagu, Roosevelt je značajnom većinom u prvom krugu izabran za treći mandat. Slušali smo preko radija njegov govor kojim je potvrdio nominaciju, izgovoren njegovanim jezikom gornje društvene klase koji ulijeva povjerenje, i koji je tijekom gotovo osam godina i u najtežim trenucima očuvao budnom nadu u običnih obitelji poput naše. Kad nam se u našem dnevnom boravku obratio kao svojim “sugrađanima”, izgovorio je to s nekom pompom koju dotad nismo poznavali i koja nije samo smirila naše strahove nego je mojoj obitelji vratila njezin povijesni značaj, mjerodavno povezujući naše živote sa svojim, kao i sa životom cijele nacije. Činjenica da bi Amerikanci mogli izabrati Lindbergha - da bi Amerikanci mogli izabrati bilo koga - radije nego ponuditi treći mandat predsjedniku, čiji nas je već sam glas uvjeravao da suvereno vlada pometnjom koja prati poslove ljudi... bila je nezamisliva, a nadasve nezamisliva malom Amerikancu koji nikad nije čuo glas drugog predsjednika osim njegova. Nekih šest tjedana poslije, u subotu uoči Blagdana rada,{8} Lindbergh je iznenadio zemlju time što se nije pojavio u Detroitu, na paradi za Blagdan rada, gdje je u srcu radničke četvrti trebao predvoditi povorku automobila i pokrenuti kampanju za izolacionističku Ameriku (uz antisemitsku potporu oca Coughlina i Henryja Forda), nego se, naprotiv, nenajavljen pojavio u zrakoplovnoj bazi na Long Islandu, odakle je prije trinaest godina krenuo na svoj spektakularni prekooceanski let. Duh St. Louisa potajno je bio odvezen, pokriven ceradom i smješten u jedan od udaljenih hangara, ali do vremena kad se Lindbergh sutradan ujutro rulanjem dovezao na uzletište, sve američke telefonske službe, sve radiopostaje i novine u New Yorku, već su bile poslale na lice mjesta svog izvjestitelja kako bi nazočio uzlijetanju, ovaj put u smjeru zapada, preko Amerike do Kalifornije, a ne prema istoku, preko Atlantika do Europe. Naravno, godine 1940. trgovačka zračna služba prevozila je već više od desetljeća transkontinentalne terete, putnike i poštu, a njezinu je uspostavu dobrim dijelom valjalo zahvaliti početnom Lindberghovu samotnom junačkom podvigu i njegovim revnim naporima savjetnika-za-milijun-dolara-na-godinu za uvođenje stalnih zračnih linija. Ali, taj dan kampanju nije započeo bogati zagovornik uvođenja trgovačkog zrakoplovstva, niti je to bio Lindbergh koga su nacisti u Berlinu počastili medaljom, ni Lindbergh koji je preko radiopostaja diljem zemlje rogoborio protiv utjecajnih Židova tvrdeći da pokušavaju gurnuti zemlju u rat, nije to bio čak ni stoički otac djeteta kojeg je 1932. oteo i ubio Bruno Hauptmann. Bio je to dotad prilično nepoznati pilot zračne pošte koji se osmjelio učiniti nešto što se nijedan drugi avijatičar nije usudio učiniti prije njega, obožavani Osamljeni orao, još dječački neiskvaren, usprkos tome što je već godinama uživao njevjerojatnu slavu. U prazničkom vikendu na kraju ljeta 1940., Lindbergh nije, u zrakoplovu savršenijem od starog Duha St. Louisa, ni izdaleka potukao rekordno vrijeme postignuto u neprekidnom letu s jedne obale na 25

drugu od prije jednog desetljeća. Pa ipak, kad je stigao u losangelesku zračnu luku, mnoštvo sačinjeno mahom od radnika uposlenih u zrakoplovstvu - deseci tisuća ljudi koje su upošljavali veliki novi tvorničari u Los Angelesu i u okolici - dočekale su ga ovacije kakve dotad nije doživio. Demokrati su let nazvali reklamnim štosom koji su upriličile Lindberghove pristaše, iako je, u stvari, odluku da odleti u Kaliforniju donio sam Lindbergh tek nekoliko sati prije, a ne profesionalci koje je imenovala Republikanska stranka u ime podrške političkom novaku u njegovoj prvoj političkoj kampanji, i koji su, poput sviju ostalih, očekivali da će se pojaviti u Detroitu. Njegov je govor bio nedotjeran i sažet, izgovoren povišenim, plošnim naglaskom Srednjeg zapada, nesporno nerooseveltovskim američkim glasom. Njegovo avijatičarsko odijelo s visokim čizmama i jahaćim hlačama, uz svijetlu sportsku jaknu navučenu preko košulje i kravate, bilo je replika odjeće koju je nosio kad je preletio Atlantik, a govorio je ne skinuvši zaštitnu kožnu kapu i zaštitne naočale podignute na čelo upravo kao što ih je Sandy nacrtao na svom crtežu ugljenom skrivenom ispod njegova kreveta. - Kandidiram se za predsjednika - obratio se razuzdanoj gomili kad je jednom prestala izvikivati njegovo ime - kako bih spriječio američku demokraciju da sudjeluje u još jednom svjetskom ratu. Vaš je izbor jednostavan. Ne birate vi između Charlesa A. Lindbergha i Franklina Delana Roosevelta, nego između Lindbergha i rata. I to je bilo sve - trideset i pet riječi, uključivši i inicijal, A., imena - Augustus. Nakon što se istuširao, na brzinu nešto pojeo i sat vremena otpočinuo u zračnoj luci L.A.-a, kandidat se iznova uspeo u svoj Duh St. Louisa i odletio u San Francisco. Pred večer je bio u Sacramentu. I gdje god se toga dana u Kaliforniji prizemljio, izgledalo je kao da ta zemlja nije čula za slom burze i za bijedu depresije (ili za uspjehe Roosevelta, s tim u vezi), kao da im je čak i pomisao na rat, u koji nas je želio spriječiti da se uključimo, jedva protutnjala kroz glavu. “Lindy” bi se u svom glasovitom zrakoplovu prizemljio iz nebesa i činilo se kao da se vratila 1927. godina. Opet je na svačijim usnama bio “Lindy”, “Lindy” bez dlake na jeziku, koji nikad nije trebao izgledati ili zvučati kao superiorno biće, koji je naprosto bio superioran - neustrašivi Lindy, istodobno mlad i posve zreo, žestok individualist, legendarni američki predstavnik muškaraca koji uspijevaju učiniti i nemoguće oslanjajući se isključivo na sebe. Sljedećih mjesec i pol dana, sustavno bi proveo cijeli jedan dan u svakoj od četrdeset i osam država, sve dok se potkraj listopada nije vratio na uzletište u Long Islandu s kojega je poletio za vikenda Blagdana rada. Cijeli bi božji dan obilazio od jednog do drugog grada, gradića ili sela, prizemljivši se na autocesti ako se u blizini

26

ne bi našla neka sletna površina, sletio bi i poletio na potezu pašnjaka, doletjevši i u najudaljenije američke zemljoradničke pokrajine kako bi razgovarao s farmerima i njihovim obiteljima. Riječi koje bi izgovorio na uzletištima prenosile su lokalne i regionalne radiopostaje, a nekoliko puta na tjedan, iz prijestolnice države u kojoj bi prespavao, odašiljao je poruke naciji. One su uvijek bile jezgrovite i glasile su ovako: “Danas je prekasno spriječiti rat u Europi. Ali nije prekasno spriječiti Ameriku da sudjeluje u tom ratu. Roosevelt vara naciju. Predsjednik koji lažno obećava mir odvest će Ameriku u rat. Izbor je jednostavan. Glasujte za Lindbergha ili glasujte za rat!” Kao mlad pilot u ranim danima zrakoplovstva, Lindbergh je zajedno sa starijim, iskusnijim sportašima, zabavljao gomile diljem Srednjeg zapada spuštajući se padobranom ili stojeći na krilu zrakoplova bez padobrana, a demokrati su sada nastojali omalovažiti njegove predizborne govorancije u Duhu St. Louisa poistovjećujući ih s takvim akrobacijama. Na tiskovnim konferencijama, Roosevelt se više nije opterećivao davanjem sarkastičnih primjedaba na pitanja novinara u vezi s neuobičajenom Lindberghovom kampanjom, nego bi naprosto razgovor prebacio na Churchillov strah od neposrednog njemačkog osvajanja Britanije, ili bi navijestio da se namjerava obratiti Kongresu sa zamolbom da novčano potpomogne prvi američki plan mirovnih pregovora, ili da opomene Hitlera kako Sjedinjene Države neće trpjeti ometanje prekooceanske pomoći kojom naši trgovački brodovi pomažu britanske ratne napore. Od početka je bilo jasno da svoju predsjedničku kampanju namjerava voditi iz Bijele kuće, odakle se, za razliku od onoga što je njegov tajnik Ickes{9} nazvao Lindberghovim “karnevalskim lakrdijanjem”, planira nositi s opasnostima međunarodne situacije koristeći se svim ovlastima koje ima, radeći danonoćno bude li trebalo. Tijekom putovanja iz države u državu, Lindbergh se dvaput izgubio u nevremenu i svaki je put prošlo nekoliko sati prije nego što je s njim iznova uspostavljena radioveza, te bi uzmogao naciji obznaniti da je živ i zdrav. Ali tada, u listopadu, upravo na dan kad su Amerikanci zgranuti saznali da su u najnovijem noćnom zračnom napadu na London Nijemci bombardirali katedralu Sv. Pavla, u doba večere, poput munje se proširila vijest s radija da je Duh St. Louisa viđen kako je eksplodirao u zraku iznad planinskog lanca Alleghenies, i da se srušio na zemlju u plamenu. Taj je put tek nakon šest sati druga emisija vijesti ispravila prvu, rekavši da je kvar na motoru, a ne eksplozija u zraku, prisilio Lindbergha na naglo slijetanje na nepodesnu terenu u planinama zapadne Pennsilvanije. Prije nego je ispravak objavljen, međutim, naš je telefon neprestano zvonio - nazivali su nas prijatelji i rođaci komentirajući zajedno s našim roditeljima to prvo izvješće o požaru i mogućem kobnom udesu. Roditelji nisu preda mnom i pred Sandyjem ni riječju spomenuli kakav bi im kamen pao sa srca u slučaju Lindberghove smrti, iako nisu rekli ni da se nadaju da se to nije dogodilo, ali 27

nisu bili ni među onima koji su likovali kada se oko jedanaest sati pronio glas da “Osamljeni orao” ne samo da nije izgorio u plamenu nego se sigurno prizemljio s neoštećenim zrakoplovom te samo čeka dio motora koji treba zamijeniti da iznova poleti i nastavi kampanju. Kad se jednog jutra u listopadu Lindbergh prizemljio u newarškoj zračnoj luci, među okupljenima koji su mu došli zaželjeti dobrodošlicu u New Jersey, našao se i rabin Lionel Bengelsdorf iz mošeje B’nai, prvog gradskog hrama Konzervativne stranke, koji su podigli poljski Židovi. Mošeja B’nai nalazila se nekoliko blokova od središta starog geta sitnih trgovaca, koji je i dalje bio najsiromašnija četvrt u gradu, iako u njoj više nije stanovala pastva mošeje B’nai nego zajednica siromašnih crnaca, koji su se nedavno doselili s Juga. Mošeja B’nai je godinama zaostajala za ostalim dobrostojećim sinagogama; oko 1940. obitelji koje su tu stanovale napustile su konzervativno vjersko naučavanje i pristupile reformiranim vjerskim zajednicama B’nai Jeshuruna i Oheba Shaloma - koje su obje imale svoja sjedišta ugledno smještena među starim vilama u High Streetu - ili su pristupile drugom konzervativnom hramu, B’nai Abrahamu, koji se nalazio nekoliko kilometara zapadno od mjesta na kojemu je izvorno bio smješten u nekadašnjoj baptističkoj crkvi, a sada je bio nadomak kućama židovskih liječnika i odvjetnika na Clinton Hillu. Novi B’nai Abraham bio je najraskošniji hram u gradu, kružno zdanje stroga nacrta u takozvanom “grčkome stilu” i dovoljno prostrano da u dane velikih praznika primi tisuću vjernika. Rabin Joachim Prinz, doseljenik kojeg je Hitlerov Gestapo prognao iz Berlina, zamijenio je prije godinu dana rabina Juliusa Silberfelda koji se umirovio, i već se potvrdio kao snažna ličnost sa širokim društvenim uvidom koji je svoje dobrostojeće vjernike upoznao sa židovskom poviješću, energično ističući i vlastito novije iskustvo krvavih prizora nacističkih zločina. Propovijedi rabina Bengelsdorfa tjedno je prenosila postaja WNJR masama koje je on nazivao svojom “radiopastvom”, a bio je i autor nekoliko nadahnutih knjiga poezije koje su se obično poklanjalo dječacima u vrijeme bar-micve{10} ili mladencima. Rodio se u Južnoj Karolini 1879., kao sin doseljenog trgovca tekstilnom robom, a kad god bi se obratio židovskom slušateljstvu, bilo s propovjedaonice ili preko radiovalova, njegov uljudni južnjački naglasak, zajedno sa zvučnim kadencama - kao i kadence vlastita mu višesložnog imena - budili su dojam dostojanstvene produhovljenosti. Tako je, primjerice, u vezi sa svojim prijateljstvom s rabinom Silberfeldom iz B’nai Abrahama i rabinom Fosterom iz B’nai Jeshuruna jednom rekao svome radijskom slušateljstvu: “To nam je bilo suđeno: kao što su Sokrat, Platon i Aristotel zajedno pripadali starome svijetu, tako i mi pripadamo svijetu vjere.” A propovijed o nesebičnosti koju je održao radioslušateljima objašnjavajući zašto rabin njegova ugleda i dalje ostaje na čelu sve manje pastve, započeo je ovim riječi28

ma: “Možda će vas zanimati moj odgovor na pitanja koja mi je dosad postavilo doslovce tisuću ljudi. Zašto se u svojoj peripatetičkoj svećeničkoj službi odričete materijalnih koristi? Zašto ste odlučili ostati propovijedati u Newarku, u hramu mošeje B’nai, i jedino se s te propovjedaonice obraćate pastvi, dok vam se svaki dan nudi šest drugih mogućnosti da odete i stanete na čelo nekog drugog hrama?” Studirao je na europskim veleučilištima, kao i na američkim sveučilištima, i bio na glasu da govori deset jezika; da je upućen u klasičnu filozofiju, teologiju, povijest umjetnosti, u stariju i noviju povijest; da nikad nije pravio kompromise kad se radilo o načelima; da nikad za vrijeme propovijedi nije pogledao u bilješke ili u ploču svoje katedre; da se nikad nije odvajao od zabilježaka s popisom trenutno za nj najzanimljivijih sadržaja, kojima bi svaki dan pridodavao nova razmišljanja i dojmove. Bio je i izvrstan jahač poznat po tome da ponekad zaustavi konja kako bi zabilježio neku misao koristeći se sedlom kao privremenim podloškom za pisanje. Svako jutro odlazio je na jahanje jahaćim stazama u Weequahičkome parku u pratnji supruge - sve do njezine smrti od raka 1936. - nasljednice newarškoga tvorničara nakita. U njezinoj obiteljskoj vili u Aveniji Elizabeth, točno nasuprot parku, u kojoj je par živio od njihova vjenčanja 1907., bilo je pohranjeno blago židovskih spisa za koje se govorilo da je najbogatija privatna zbirka na svijetu. Oko 1940. godine Lionel Bengelsdorf održavao je u svome hramu najviše vjerskih službi od svih rabina u Americi. Novine su ga spominjale kao židovskoga vjerskog vođu New Jerseyja, a pri izvještavanju o njegovim brojnim javnim nastupima, neminovno se isticao njegov “govornički dar”, zajedno s poznavanjem deset jezika. Godine 1915., prigodom proslave dvjestopedesete godišnjice osnutka Newarka, sjedio je uz gradonačelnika Raymonda i dijelio prizivne darove, jednako kao što ih je godišnje dijelio na paradama upriličenim za Spomendan{11} i na Dan nezavisnosti: {12} SVOJOM NAZOČNOŠĆU RABIN JE UVELIČAO PROSLAVU DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI, glasio bi naslov koji se svake godine 5. srpnja pojavljivao u glasilu Star-Ledger. Kad bi u svojim propovijedima i govorima zagovarao “razvijanje američkih ideala”, kao židovski prioritet isticao bi “amerikanizaciju Amerikanaca”, kao najbolji način da očuvamo svoju demokraciju od “boljševizma, radikalizma i anarhizma”. Često je navodio i posljednju poruku Theodorea Roosevelta naciji, u kojoj je pokojni predsjednik rekao: “Zakletva na vjernost ne može biti dvojaka. Svatko tko kaže da je Amerikanac ali i pripadnik još neke druge narodnosti, uopće nije Amerikanac. Ovdje ima mjesta samo za jednu zastavu, za američku zastavu.” Rabin Bengelsdorf govorio bi o amerikanizaciji Amerike u svakoj newarškoj crkvi i državnoj školi, u gotovo svakom bratstvu, građanskoj, historijskoj ili kulturnoj skupini u državi, a članci s vijestima u newarškim novinama redovno su izvještavali o imenima tuceta gradova diljem zemlje u koje je pozivan da održi predavanja i skupove na tu temu, kao i o sadržajima od pokreta za reformu kaznenog za-

29

kona i zatvora - “Pokret za reformu zatvora rukovodi se najvišim etičkim načelima i religijskim idealima” - do uzroka svjetskog rata - “Rat je posljedica svjetskih ambicija europskih naroda i njihova nastojanja da ostvare ciljeve vojne velesile, vlasti i bogatstva” - do važnosti dječjih ustanova - “Jaslice i vrtići su čuvari života ljudskih izdanaka u kojima su svakom djetetu pomaže da odraste u atmosferi radosti i veselja” - do zala industrijskoga doba - “Uvjereni smo da se vrijednost radnika ne može procjenjivati materijalnom vrijednošću njegove proizvodnje” - do pokreta za pravo glasa, snažno se suprotstavljajući nastojanju da se pravo glasa proširi na žene, tvrdeći da, “ako muškarci nisu sposobni voditi državničke poslove, pomognimo im u tome! Nikakvu se zlu još nije doskočilo njegovim podvostručenjem.” Moj stric Monty, koji je mrzio sve rabine, a posebno je još u djetinjstvu, kao besplatni polaznik vjerske škole u mošeji B’nai, omrznuo rabina Bengelsdorfa, obično bi za njega kazao: “Umišljeni kurvin sin koji zna sve - a ne zna ništa drugo.”

Pojava rabina Bengelsdorfa u zračnoj luci - gdje je, prema potpisu pod slikom fotografije na naslovnici Newark Newsa, bio na čelu reda ljudi koji su se rukovali s Lindberghom kad se pojavio iz kabine Duha St. Louisa - zaprepastila je brojne Židove u gradu, među ostalima i moje roditelje, jednako kao i navod prema novinskom izvješću u vezi s Lindberghovim kratkim posjetom: “Ovdje sam”, rekao je rabin Bengelsdorf Newsu, “kako bih uklonio svaku sumnju posvemašnjoj odanosti američkih Židova Sjedinjenim Državama Amerike. Nudim svoju podršku kandidaturi pukovnika Lindbergha zbog toga što je politička objektivnost moga naroda istovjetna njegovoj. Amerika je naša voljena domovina. Amerika je naša jedina domovina. Naša je vjera nezavisna od svakog drugog kutka svijeta, izuzev ove velike zemlje kojoj, sada kao i uvijek, iskazujemo puno poštovanje i vjernost kao njezini najponosniji građani. Ne želim da Charles Lindbergh bude moj predsjednik usprkos činjenici što sam Židov, nego upravo zato što sam Židov - američki Židov.” Tri dana poslije, Bengelsdorf je sudjelovao na velikom skupu održanom u Madison Square Gardenu koji je trebao obilježiti kraj Lindberghove leteće ophodnje. Ostalo je još svega dva tjedna do izbora, i unatoč tome što se činilo da Lindbergh stječe sve više glasova podrške na tradicionalno demokratskom Jugu, a da se u srednjozapadnim državama predviđala tijesna natjecateljska utrka, nacionalne su ankete pokazivale značajnu predsjednikovu prednost u glasovima narodnih masa, a bio je uvelike ispred svog suparnika po broju glasova izbornika. Vođe Republikanske stranke navodno su bile očajne zbog tvrdoglava odbijanja njihova kandidata da itko izuzev njega određuje strategiju njegove kampanje, pa su ga, u želji da ga zaštite od monotone suhoparnosti beskonačne kampanje putujućeg političara koji drži predizborne govore po malim mjestima, okružili atmosferom koja je više nalikovala na bučnu konvenciju philadelphijske nominacije, upriličivši skup u Madison 30

Square Gardenu, koju su uvečer drugog ponedjeljka u listopadu prenosile sve radiopostaje diljem zemlje. Za petnaestoricu Lindberghovih najavljivača te večeri rečeno je da su “ugledni Amerikanci u svojim sredinama”. Među njima je bio i predstavnik farmera koji je govorio o štetama rata za američko farmerstvo, koje je u krizi još od Prvoga svjetskog rata i depresije; predstavnik radnika govorio je o strahotama koje će rat donijeti američkom radništvu, o čijem će životu odlučivati vladini uredi; tvorničar je govorio o katastrofalnim dugoročnim posljedicama za američku industriju uslijed pretjerane ekspanzije i nepodnošljiva oporezovanja; protestantski je svećenik govorio o okrutnim posljedicama modernog ratovanja na mlade ljude koji bi morali poći u borbu; a katolički je svećenik govorio o neizbježnoj ugrozi duhovnog života miroljubive nacije, poput naše i o nestanku uglađenosti i susretljivosti zbog mržnje koju pothranjuje rat. Napokon se javio i rabin, Lionel Bengelsdorf, iz New Jerseyja, koga je dvorana ispunjena Lindberghovim pristašama naročito toplo pozdravila kad je na nj došao red da uzme riječ, a čija je zadaća bila da opširno izloži kako je do Lindberghova druženja s nacistima naprosto došlo stjecajem okolnosti. - Da - rekao je Alvin - kupili su ga. Pridobili. Provukli su mu zlatan prsten kroz veliki židovski nos i sad ga mogu vodati kamo god žele. - To ti ne možeš znati - rekao je otac, ali ne zato što i sam nije bio užasnut Bengelsdorfovim istupom. - Poslušaj ga - rekao je Alvinu - dopusti čovjeku da izgovori što ima. Na to ipak ima pravo - te su riječi bile izgovorene radi Sandyja i mene, kako se nevjerojatni obrat događaja ne bi i nama učinio još strašnijim, kao što se učinio odraslima. Noć prije toga, u snu sam pao na pod, što mi se nije dogodilo otkad sam se prvi put nakon kolijevke domogao kreveta, pa, kako bi spriječili da se ne skotrljam, roditelji su uz strunjaču postavili dva kuhinjska stolca. S obzirom na to da su automatski pretpostavili da je moj pad nakon toliko godina zacijelo u vezi s Lindberghovim pojavljivanjem u Newarškoj zračnoj luci, uvjeravao sam ih da se ne sjećam ružnog sna u vezi s Lindberghom, nego se samo sjećam kako sam se probudio na podu između svoga i bratova kreveta, iako sam znao da više gotovo i ne uspijevam zaspati a da mi se ne ukaže Lindberghov nacrtani lik skriven u mapi moga brata. Stalno sam želio zamoliti Sandyja da ih sakrije u naš podrum umjesto ispod kreveta do mojega, ali s obzirom na to da sam se zakleo da nikome neću spominjati te crteže - i zato što se i sam nisam mogao rastati od svoje Lindberghove marke - nisam se usudio načinjati tu temu, iako su me ti crteži uistinu progonili i udaljavali me od brata, čija mi je utjeha bila potrebnija više nego ikad. Bila je hladna večer. Grijanje je bilo upaljeno i prozori su bili zatvoreni, ali iako ih nisam čuo, znao sam da su radioprijamnici u cijelom kvartu uključeni i da su obitelji koje inače ne bi pratile Lindberghov skup sada uključile aparate zbog najavljenog nastupa rabina Bengelsdorfa. Iz redova njegove pastve, nekolicina uglednika već 31

je postavila zahtjev da podnese ostavku, ako ne i njegov trenutni opoziv od strane upravnog odbora hrama, dok je većina onih koji su ga nastavili podržavati nastojala vjerovati da je njihov rabin naprosto iskoristio svoje demokratsko pravo slobode govora i da, iako su bili užasnuti njegovom javno izrečenom potporom Lindberghu, nije na njima da se spore oko savjesti koja je tako na glasu kao što je njegova. Te je večeri rabin Bengelsdorf razotkrio Americi ono za što je tvrdio da je bio pravi razlog Lindberghovih samostalnih letećih misija u Njemačku u 1930-im godinama. “Za razliku od propagande koju šire njegovi protivnici”, obavijestio nas je rabin, “nijednom nije posjetio Njemačku kao simpatizer ili pristaša Hitlera, nego je putovao više puta kao tajni savjetnik Sjedinjenih Država. Daleko od toga da bi izdao Ameriku, za što ga krivo obaviješteni i zluradi krugovi neprestano okrivljuju, pukovnik Lindbergh je gotovo bez ičije pomoći služio jačanju američke pripravnosti prenoseći svoje spoznaje našim vojnim vlastima i čineći sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li unaprijedio američko zrakoplovstvo i osnažio američke zrakoplovne obrambene snage.” - Isuse! - povikao je otac. - Pa, svi znaju... - Pssst! - šapnuo je Alvin. - Pssst, pusti govoriti velikog govornika! - Točno, godine 1936., mnogo prije početka europskih neprijateljstava, nacisti su pukovniku Lindberghu dodijelili orden, i točno je - nastavio je Bengelsdorf - da je pukovnik primio taj orden. Ali, cijelo se vrijeme, prijatelji, cijelo se vrijeme potajno koristio njihovim udivljenjem samo da bi bolje zaštitio i očuvao našu demokraciju čuvajući svojom snagom našu neutralnost. - Ne mogu vjerovati... - započeo je otac rečenicu. - Potrudi se - promrmljao je Alvin zlurado. - To nije američki rat - obznanio je Bengelsdorf, a mnoštvo u Madison Square Gardenu uzvratilo mu je cijelom minutom pljeska. - To je - rekao im je rabin europski rat. - Ponovo suzdržani pljesak. - To je jedan od tisućljetnog niza europskih ratova kakvi se vode još od vremena Karla Velikoga. U razdoblju kraćem od pola stoljeća to je već njihov drugi razorni rat. A smije li itko zaboraviti tragičnu cijenu koju je Amerika platila u njihovu posljednjem velikom ratu? Četrdeset tisuća Amerikanaca izginulo je na bojnome polju. Stotinu devedeset i dvije tisuće Amerikanaca bilo je ranjeno. Sedamdeset i šest tisuća Amerikanaca podleglo je bolestima. Tri stotine i pedeset tisuća Amerikanaca danas je nesposobno za rad zbog sudjelovanja u tom ratu. A kako bi tek astronomska bila ta cijena danas? Ne bi li broj naših mrtvih recite sami, predsjedniče Rooseveltu, bio barem dvostruk ili trostruk, ako ne i četverostruk? Recite, predsjedniče Rooseveltu, kakva bi bila Amerika kad bi, svjesna toga, dopustila masivan pokolj nevinih američkih mladića? Naravno, nacističko mučenje i proganjanje njemačkih Židova uzrok je mojim strahotnim tjeskobama, kao i 32

tjeskobama svakog Židova. U godinama dok sam studirao teologiju na velikim njemačkim sveučilištima, u Heidelbergu i u Bonnu, imao sam tamo mnogo izvanrednih prijatelja, izuzetno učenih ljudi koji su danas, naprosto zato što su Nijemci židovskoga podrijetla, smijenjeni s dugo vođenih profesorskih položaja i nemilosrdno proganjani od strane nacističkih zločinaca koji su preuzeli vodstvo njihove domovine. Protivim se njihovu postupanju svakim gramom svoje snage, a na isti im se način protivi i pukovnik Lindbergh. Ali, zar bi se okrutna sudbina koja ih je snašla u vlastitoj zemlji mogla ublažiti time da naša velika zemlja objavi rat njihovim mučiteljima? Nije sporno, nevolja sviju njemačkih Židova samo bi se beskrajno povećala - poprimajući, bojim se, tragične razmjere. Da, ja sam Židov, i kao Židov s jednakim žarom suosjećam s njihovom patnjom. Ali ja sam i američki građanin, prijatelji - ponovo pljesak - rođen i odgojen u Americi, i zato vas pitam kako bi moja bol mogla biti umanjena time da Amerika sada uđe u rat, i kad bi se na desetke tisuća sinova naših protestantskih obitelji i sinova naših katoličkih obitelji, kao i sinova naših židovskih obitelji, morali boriti i poginuti na krvlju natopljenim europskim bojištima? Kako bi moja bol mogla biti umanjena time što bih bio prisiljen pružati utjehu vlastitim vjernicima... Majka je u pravilu bila najmanje ostrašćen član naše obitelji, osoba koja bi nas obično sve smirivala kad bismo se razgoropadili, a sada je upravo njoj Bengelsdorfov južnjački naglasak iznenada postao nepodnošljiv i morala je napustiti sobu. Ali, sve dok rabin nije završio govor i bio radosno ispraćen s pozornice slušateljstva u Madison Square Gardenu, nitko se drugi nije pomaknuo ili makar progovorio riječ. Ja se ne bih usudio, a moj je brat bio zauzet - kao što je često bio slučaj u takvim prigodama - skiciranjem izraza naših lica dok smo slušali radio. Alvinova je tišina bila prožeta ubojitim prezirom, a otac je - možda prvi put u životu lišen neumorne strasti koju je unosio u borbu protiv poraza i razočaranja - bio odveć potresen da govori. Grom i pakao! Neizreciva radost! Naposljetku se Lindbergh uspeo na pozornicu Gardena, a otac je, napol sumanut, skočio sa sofe i isključio radio upravo u trenutku kad se majka vratila u dnevni boravak i upitala: - Izvoli li netko nešto? Alvine - rekla je sa suzama u očima - šalicu čaja? Njezina je zadaća bila da naš svijet zadrži na okupu najmirnije i najnježnije što je mogla; to je njezinu životu davalo puninu i jedino je to i pokušavala ostvariti, pa ipak, još nitko od nas nije vidio da bi je banalna majčinska briga mogla učiniti tako smiješnom. - Što se, dovraga, događa? - počeo je vikati otac. - Zbog čega je, dovraga, to učinio? Taj glupi govor! Zar misli da će nakon tog glupog, lažljivog govora makar i jedan Židov izići i dati svoj glas tom antisemitu? Zar je posve poludio? Što misli da

33

radi? - Košerizacija Lindbergha - rekao je Alvin. - Košerizacija Lindbergha za Nečifute. - Košerizacija čega? - upitao je otac, izbezumljen tom prividno sarkastičnom besmislicom u trenutku tolike pometnje. - Što time želi postići? - Nisu mu dali da se popne na pozornicu kako bi se obratio Židovima. Nisu ga zato kupili. Zar ne razumiješ? - pitao je Alvin, razdražen onim za što je vjerovao da je skrivena istina. - Popeo se na pozornicu da bi govorio Nečifutima - svim Nečifutima diljem zemlje dao je osobno rabinovo dopuštenje da na dan izbora glasuju za “Lindyja”. Zar ne shvaćaš, Hermane, za što im je trebao veliki Bengelsdorf? On im je samo trebao poslužiti kao jamstvo Rooseveltova poraza!

Iste noći, oko dva sata izjutra, u duboku sam se snu ponovo skotrljao sa svog kreveta, ali ovaj sam se put poslije sjećao što sam sanjao prije nego što sam tresnuo na pod. Bila je to prava snomorica u vezi s mojom zbirkom maraka. Nešto joj se dogodilo. Crtež na dva niza maraka promijenio se na strahotan način a da nisam znao ni kada ni kako. U snu sam izvukao album iz ladice svog ormara i zaputio se s njim kući svog prijatelja Earla, kao i toliko puta do tada. Earlu Axmannu je bilo deset godina i išao je u peti razred. Živio je s majkom u novoj trokatnoj stambenoj zgradi od žuto opeke sagrađenoj prije tri godine na velikom praznom zemljištu blizu ugla ulica Chancellor i Summit, dijagonalno od osnovne škole. Prije toga živio je u New Yorku. Otac mu je bio glazbenik koji je svirao u Glen Gray Casa Loma orkestru - Sy Axmann; svirao je tenor saksofon uz alto Glena Graya. G. Axmann se rastao od Earlove majke, naočite plavuše spektakularna izgleda koja je kratko vrijeme nastupala sa sastavom kao pjevačica, prije nego što se Earl rodio i, prema mišljenju mojih roditelja, bila je podrijetlom iz Newarka i bila je brineta, židovska djevojka po imenu Louise Swig, koja je otišla na South Side i tamo se proslavila nastupima u muzičkim revijama u YMHA{13}-u. Među svim dječacima koje sam poznavao, Earl je bio jedino dijete čija se majka jako šminkala i nosila bluze s golim ramenima i široke nabrane suknje s velikom podsuknjom ispod nje. Dok je nastupala s Glenom Grayem, snimila je i ploču “Gotta Be This or That”, koju mi je Earl često puštao. Nikad nisam vidio majku poput nje. Earl joj se nije obraćao s “mama” ili “mamice”, na moje zaprepaštenje, oslovljavao ju je s “Louise”. U spavaonici je imala garderobni ormar pun podsuknji, a kad bismo Earl i ja ostali sami u kući, on bi mi ih pokazivao. Čak mi je jednom dopustio jednu opipati, šapnuvši mi, dok sam se skanjivao i premišljao hoću li se osmjeliti i to učiniti: “Gdje god želiš!” Tada je otvorio ormar i pokazao mi njezine grudnjake i ponudio mi da jedan opipam, ali to sam odbio. Bio sam još dovoljno mlad da se grudnjacima divim na daljinu. Svako od njegovih rodi-

34

telja dao bi mi jednom na tjedan cijeli dolar da ga potrošim na marke, a kada orkestar Casa Loma ne bi svirao u New Yorku, nego bi bio na turneji, g. Axmann bi slao Earlu omotnice s markama zračne pošte sa žigom poštanskih ureda iz različitih gradova. Jedna je stigla čak iz “Honolulua, s Oahua”, gdje je Earl, koji ne bi odolio iskušenju da odsutnog oca prikaže u još blistavijem svjetlu - kao da sinu agenta osiguravajućeg društva već nije bilo dovoljno začudno imati oca saksofonista koji svira u slavnome swing orkestru (i još uz to majku pjevačicu s poblajhanom kosom) - te je izjavio da je g. Axmann bio pozvan u neku “privatnu kuću” da vidi havajsku “misionarsku” marku za dva centa iz 1851., izdanu punih četrdeset i sedam godina prije nego što su Havaji kao teritorij bili pripojeni Sjedinjenim Državama, a sada povučenu iz prodaje, neizmjerno blago procijenjeno na 100.000 dolara, na čijoj je sredini bila nacrtana naprosto brojka 2! Earl je posjedovao najbolju zbirku maraka u našem kraju. Podučio me svemu praktičnom i svemu ezoteričnom što sam kao mali dječak naučio o markama - o njihovoj povijesti, o tome kako se skupljaju nove a kako korištene marke, o tehničkim pitanjima, poput vrsti papira, tiskanja, nanošenju boja, ljepilu, pretiscima, zaštitnim mrežicama i posebnoj vrsti tiskanja, o velikim krivotvorinama i pogreškama na crtežu. A s obzirom na to da je bio nevjerojatno podroban, počeo je moje obrazovanje pričom o francuskom skupljaču, gospodinu Herpinu, koji je skovao riječ “filatelija”, objašnjavajući da je riječ izvedena iz dviju grčkih riječi, od kojih je druga ateleia, što znači oslobođen poreza, što nikad nisam do kraja dokučio. A kad god bismo s markama završili u njegovoj kuhinji, u hipu bi počeo dokazivati svoju nadmoć, zahihotao se i predložio: “Učinimo nešto strašno!” pa sam tako i uspio vidjeti donje rublje njegove majke. U snu sam, dakle, hodao prema stanu Earlovih, stežući na prsima album s markama, kad me netko zazvao po imenu i počeo za mnom trčati. Kad sam skrenuo u sporednu ulicu i pojurio u suprotnom smjeru prema jednoj od garaža kako bih se sakrio i provjerio nisu li se marke slučajno odlijepile dok sam bježao pred svojim progoniteljem, spotaknuo sam se i album mi je ispao upravo na onom mjestu na pločniku na kojemu smo se redovno igrali “Objavljivanja rata”. Kad sam otvorio stranicu na kojoj su se nalazile marke iz 1932., izdane o dvjestogodišnjici Washingtonova rođenja dvanaest tamnosmeđih maraka denominacije od pola centa do žutih od deset centa ostao sam zapanjen. Na markama više nije bilo Washingtona. Na gornjem dijelu svake marke - ispisan slovima za koja sam naučio da su bjelolika rimska slova s razmakom od jedne ili dviju točaka - stajao je nepromijenjen potpis: “Pošta Sjedinjenih Država”. Jednako tako, nije se promijenila ni boja maraka - crvena od dva centa, plava od pet centa, maslinastozelena od osam centa, i tako dalje - sve su marke bile iste, uobičajene veličine, a okviri portreta ostali su nacrtani jednako kao i u izvornoj kolekciji, ali umjesto različitih portreta Washingtona, na svakoj od dvanaest maraka, 35

sada je to bio isti portret, ali ne Washingtona nego Hitlera. A na rubu ispod svakog portreta više nije stajalo ime “Washington”. Bilo da se ukrasni obrub savijao nadolje, kao na marki od pola centa i od šest, ili se izvijao nagore, kao na markama od četiri, pet, sedam i deset centa, ili je marka bila ravna s uzdignutim krajevima, kao na onima od jedan, jedan i pol centa, od dva, tri, osam i devet centa, na rubnom su se dijelu nizala slova imena: “Hitler”. Kad sam ponovo pogledao naslovnu stranicu albuma da bih vidio je li se što dogodilo s mojom zbirkom maraka s prikazom nacionalnih parkova iz 1934., zbirkom od deset maraka, pao sam s kreveta i probudio se na podu, ovaj put vičući. Yosemite u Kaliforniji, Veliki kanjon u Arizoni, Mesa Verde u Koloradu, Crater Lake u Oregonu, Acadia u Maineu, Mount Rainier u Washingtonu, Yellowstone u Wyomingu, Zion u Utahu, Glacier u Montani, The Great Smoky Mountains u Tennesseeju a preko sviju maraka, preko klisura, šuma, rijeka, vrhunaca, gejzira, spilja, granitne morske obale, preko duboke plave vode i visokih vodopada, preko svega u Americi što je bilo najplavlje i najzelenije i najbjelje, i što je valjalo zauvijek sačuvati u tim nekadašnjim rezervatima, bila je otisnuta crna svastika.

36

2. studeni 1940. - lipanj 1941.

Lajavi Židov

U

lipnju 1941., točno pola godine nakon Lindberghove inauguracije, naša se obitelj vozila oko 480 kilometara do Washingtona D.C.-a, u posjet historijskim spomenicima i glasovitim vladinim zgradama. Majka je gotovo dvije godine štedjela na računu Božičnog kluba u Howardskoj štedionici, odvajajući dolar na tjedan od kućnog budžeta kako bi pokrila troškove planiranog putovanja. Putovanje smo planirali još u vrijeme Rooseveltova drugog predsjedničkog mandata u vrijeme kad su demokrati upravljali u oba doma, ali sada, kad su republikanci došli na vlast i u Bijeloj se kući pojavio novi čovjek kojeg smo smatrali izdajničkim neprijateljem, uslijedila je kraća obiteljska rasprava u vezi s našim putovanjem automobilom na sjever, te ne bi li bilo bolje da posjetimo slapove Niagare i pođemo na krstarenje brodom u kabanicama morskim putem preko zaljeva St. Lawrencea i njegovih Tisuću otoka, a zatim automobilom do Kanade gdje bismo posjetili Ottawu. Neki su naši prijatelji i susjedi već počeli govoriti o tome da će, okrene li se Lindberghova administracija otvoreno protiv Židova, napustiti zemlju i preseliti se u Kanadu, pa bi nas putovanje u tu zemlju istodobno upoznalo i s potencijalnim rajem gdje bismo bili zaštićeni od progona. Prošle veljače, moj je bratić Alvin već otputovao u Kanadu pridruživši se kanadskim vojnim snagama, kao što je obećao, i pošao se borili na strani Britanaca protiv Hitlera. Do svog odlaska, Alvin je gotovo sedam godina bio štićenik naše obitelji. Njegov pokojni otac, najstariji brat mog oca, umro je kad je Alvinu bilo šest godina, a Alvinova majka - sestrična moje majke u drugom koljenu i osoba koja je upoznala moje roditelje - umrla je kad je Alvinu bilo trinaest, pa je tako došao živjeti s nama, četiri godine pohađajući weequahičku gimnaziju. Bio je to oštrouman mladić koji se kockao i krao, a moj se otac obvezao brinuti se za njega. Godine 1940. Alvinu je bilo dvadeset ijedna godina i unajmio je namještenu sobu na katu iznad čistionice cipela u Wright Streetu neposredno iza ugla zelene tržnice, i dotad je već gotovo dvije godine radio kod Steinheima & sinova, jedne od dviju najvećih židovskih građevinskih

37

tvrtki - drugu su vodila braća Rachlin. Alvin je dobio posao preko starijeg Steinhama, utemeljitelja tvrtke i jednog od očevih osiguranika. Stari Steinheim govorio je s izrazitim naglaskom i nije znao čitati engleski, ali je, prema očevim riječima, bio “čovjek od čelika”, još je o blagdanima odlazio na vjersku službu u mjesnu sinagogu. Kad je prije nekoliko godina, na blagdan Jom Kipura,{14} starac ispred sinagoge susreo mog oca s Alvinom, pomislio je da je bratić moj stariji brat i pitao je: - Čime se mladić bavi? Neka dođe k nama i radi za nas. Tako se Abeu Steinheimu, koji je malo građevinsko poduzeće svog oca doseljenika pretvorio u višemilijunsku tvrtku - doduše, tek kad su, nakon teške obiteljske svađe, dvojica njegove braće završila na ulici - svidio snažni, stameni Alvin i njegov sigurni nastup, te je, umjesto da ga smjesti u uredsku službu ili uposli kao dostavljača, Alvina uposlio kao svog osobnog vozača - obavljao je sitnije poslove, prenosio poruke, vozikao ga amo-tamo po gradilištima kako bi nadzirao rad podređenih manjih poduzetnika (koje je Abe zvao “prevarantima”, iako je zapravo Abe njih iskorištavao i od svakoga izvlačio korist). Ljeti bi ga Alvin subotom odvezao u Freehold, gdje je Abe posjedovao tucet trkaćih konja s kojima bi organizirao trke na prostoru nekadašnjeg konjskog trkališta, konje koje je rado nazivao “hamburgeri”. - Naš hamburger danas ima trku u Freeholdu - rekao bi pa bi odmaglili u dvosjedu gledati trku njegova konja koji bi u pravilu gubio. Na njima nikad nije ništa zaradio, ali to mu i nije bio cilj. Subotom bi vodio konjske utrke u Društvu ljubitelja konja na lijepoj trkaćoj stazi u Weequahičkom parku, a novinarima je obznanio kako namjerava obnoviti ravnu stazu u Mount Holyju, čiji su slavni dani davno prošli, pa je tako Abe Steinheim uspio postati predstavnik trkačke komisije za državu New Jersey i dobio oznaku službenih kola na svom automobilu, što mu je omogućavalo da se vozi i po pločniku, da se koristi sirenom i parkira se gdje god poželi. Uspio se sprijateljiti sa službenim osobama okruga Monmouth i ugurao se među elitne vlasnike konja na obali - među Nežidove iz Wall Townshipa i Spring Lakea, koji su ga vodili na ručkove u svoje otmjene klubove, u vezi s čime je Abe Alvinu rekao sljedeće: “Čim bi me ugledali, počeli bi se došaptavati, ne bi mogli dočekati da šapnu: ‘Vidi, vidi, i tko nam je došao!’ ali ne bi imali ništa protiv toga da ispijaju moj viski i primaju pozive na raskošne večere, a na kraju bi se to uvijek isplatilo.” Imao je veliku ribarsku brodicu usidrenu u zaljevu Shark River, odveo bi ih na plovidbu, natakao ih iznajmivši momke koji bi lovili ribu za njih, a svaki hotel koji bi niknuo na potezu od Long Brancha do Point Pleasanta niknuo bi na zemljištu koje su Steinheimovi prije toga kupili za bagatelu - poput svog oca, Abe je bio vrlo umješan u kupovanju stvari samo po sniženim cijenama. Svaka tri dana, Alvin bi ga odvezao četiri bloka dalje od ureda, u Broad Street

38

744, na brzo šišanje u brijačnici u predvorju, iza tezge s duhanskim proizvodima, gdje bi kupio svoje Trojanke i cigare za dolar i pol. A u Broadu, na broju 744, nalazila se jedna od dviju najviših uredskih zgrada u državi, u kojoj su Newarška narodna banka i Essex banka zauzimale gornjih dvadeset katova, dok su ostale urede unajmljivali ugledni gradski odvjetnici i novčari, i čiju su brijačnicu redovno posjećivali najveći bankari New Jerseyja - a dio je Alvinova posla bio i da neposredno prije dolaska nazove brijača i kaže nm da Abe dolazi, da se pripremi i bilo koga tko bi se zatekao na brijaćem stolcu smjesta odatle izbaci. Za večerom na dan kad je Alvin dobio posao, otac nam je pričao kako je Abe Steinheim najslikovitiji, najuzbudljiviji i najveći graditelj kojega je Newark imao. - I genij - dodao je otac. - Ne bi to postigao da nije genij. Izvanredan. I naočit muškarac. Plav. Snažan ali ne debeo. Uvijek dotjeran. Kaput od devine dlake. Crnobijele cipele. Krasne košulje. Besprijekorno odjeven. A ima i krasnu ženu - uglađenu, otmjenu, rođenu Freilich, iz newyorške obitelji Freilich, vrlo bogatu ženu. Abe je lukaviji od svih. A čovo ima petlje. Pitajte bilo koga u Newarku: Steinheim je spreman upustiti se i u najrizičnije projekte. Podići će kuću gdje se nitko drugi ne bi usudio. Alvinu će to biti dobra škola. Promatrat će ga i vidjeti kako izgleda raditi dan i noć za nešto svoje. Mogao bi značajno utjecati na Alvinov život. Alvin je dolazio u kuću nekoliko puta tjedno da pojede dobar kućni obrok, uglavnom zato da bi otac imao nadzor nad njim i da bi majka bila sigurna da ne preživljava jedino na hotdogu, i, za divno čudo, umjesto da mu za večerom redovno drži dosadne prodike o poštenju, odgovornosti i teškom radu - kao što je bio slučaj u danima nakon što su ga uhvatili s rukom u blagajni na Essovoj benzinskoj crpki, gdje je radio iza škole, a otac je uspio nagovoriti vlasnika Simkowitza da odustane od tužbe, ponudivši mu da iz svog džepa nadoknadi štetu, a Alvinu zaprijetivši da će ga poslati u popravilište u Rahway - Alvin je s ocem strastveno raspravljao o politici, posebno o kapitalizmu, sustavu koji je Alvin, otkad ga je otac zainteresirao za čitanje novina i razgovor o novostima, optuživao a otac ga branio, strpljivo objašnjavajući svome sada rehabilitiranom sinovcu, ali ne kao član Nacionalnog udruženja tvorničara nego kao odani poklonik Rooseveltova New Deala.{15} Upozorio bi Alvina: “Nemoj govoriti gospodinu Steinheimu o Karlu Marxu, jer bi te čovjek za tili čas izbacio na ulicu. Uči od njegu. Zato si tamo. Uči od njega i iskaži mu poštovanje, možda ti je to prilika života.” Ali, Alvin nije podnosio Steinheima i neprestano je rogoborio protiv njega - on je varalica, hvalisavac, prostak, razmetljivac, galamdžija, prevarant, čovjek bez prijatelja na svijetu, ljudi ne podnose biti u njegovoj blizini, a ja ga, rekao je Alvin, moram voziti uokolo. Okrutan je prema svojim sinovima, gotovo i ne pogleda unuka, a svoju mršavu ženu, koja se ne usuđuje ni zucnuti ili učiniti bilo što iz straha da mu se ne zamjeri, ponižava kad god se razljuti. Svi članovi obitelji moraju živjeti u stanovi39

ma u istoj raskošnoj zgradi koju je Abe sagradio u ulici s visokim hrastovima i javorima blizu koledža Upsala, na East Orangeu - od jutra do mraka sinovi rade za njega u Newarku, a on viče i urla na njih, zatim im navečer telefonira iz svog stana u East Orangeu i nastavlja vikati i urlati. Novac je sve, ali ne služi mu tome da nešto kupi nego da može neprestano vedriti i oblačiti - štititi svoj položaj, osiguravati imovinu i kupovati u gotovu novcu koji god poželi zemljišni posjed po sniženoj cijeni, i na taj je način nakon kraha ostvario svoj financijski bum. Novac, novac, novac obresti se usred meteža, na samom mjestu gdje se ugovaraju poslovi i zaraditi sav novac na svijetu. - Neki se momci povuku u četrdeset i petoj godini nakon što zarade pet milijuna baksa. Pet milijuna u banci isto je kao i bilijun, a znate li što Abe kaže? - To je pitanje Alvin postavio mom dvanaestogodišnjem bratu i meni. Završili smo s večerom i on je s nama u našoj spavaonici - svi smo izuli cipele i legli na pokrivače, Sandy na svoj krevet, Alvin na moj, ja pokraj Alvina, ukliješten između njegovih snažnih ruku i prsa. Pravo blaženstvo! Slijede priče o škrtosti tog čovjeka, o njegovoj nezajažljivosti, o neuništivoj vitalnosti i začudnoj drskosti, a govoreći o tome, naš bi se bratić razulario, jer je, unatoč svem trudu mog oca, moj čarobni bratić i dalje emocionalno ostao čista sirovina, mladić koji je u dvadeset i prvoj godini već morao dvaput na dan brijati crne čekinje kako ne bi izgledao poput okorjela kriminalca. Pripovijedao je o krvoločnim potomcima divovskih majmuna koji su svojedobno nastanjivali stare šume i spustili se s drveća, na kojemu su cijeli božji dan grickali lišće, da bi potom stigli u Newark i zaposlili se u poslovnom središtu. - Što kaže gospodin Steinheim? - pitao ga je Sandy. - Kaže: “Momak ima pet milijuna. To je sve što ima. Još je mlad i u naponu snage, s izgledima da jednoga dana vrijedi pedeset, šezdeset, možda čak i sto milijuna, a meni kaže: Povlačim se. Ja nisam ti, Abe. Ne kanim rintanjem zaraditi srčani udar. Imam dovoljno da bezbrižno proživim i preostali dio života mogu provesti igrajući golf. “A što na to kaže Abe? “Ovaj je čovjek prava budala!” Svakom kooperantu koji petkom dođe u njegov ured po novac za drvenu građu, staklo, opeku, Abe kaže: “Slušajte, ostali smo bez novca, ovo je najviše što vam mogu dati!” i plati mu polovinu, trećinu - ako može i četvrtinu - a tim ljudima treba novac da bi preživjeli, ali tu je metodu Abe naučio od svog oca. Toliko gradi a jeftino prolazi i nitko ga ne pokušava ubiti. - Hoće li ga tko pokušati ubiti? - pitao je Sandy. - Hoće - rekao je Alvin. - Ja ću ga ubiti. - Pripovijedaj nam o proslavi vjenčanja - rekao sam. - Proslava vjenčanja - ponovio je Alvin. - Da, otpjeva pedeset pjesama. Unajmi pijanista. - Alvin nam pripovijeda priču o Abeu pokraj glasovira na posve isti način 40

svaki put kad ga zamolimo da je čujemo - i nitko mu ne smije proturječiti, nitko ne zna što se zapravo događa, svi gosti cijelu noć jedu njegovu hranu, a on stoji u smokingu pokraj glasovira pjevajući jednu pjesmu za drugom, i na njihovu odlasku on je još pokraj glasovira, i dalje pjeva pjesme, sve poznate pjesme koje možete zamisliti, a čak ih ne sluša kad mu kažu zbogom. - Zar viče i urla i na tebe?- pitao sam Alvina. - Na mene? Na svakoga. Viče i urla gdje god se pojavi. Nedjeljom ujutro vodim ga k Tabatchnicku. Ljudi stoje u redu da kupe kruh i dimljenog lososa. Mi uđemo, a on vikne - u redu stoji šest stotina ljudi, ali on zaurla: “Stigao je Abe!” i svi ga propuste na čelo reda. Tabatchnick dotrči iz stražnjeg dijela, svi se razmaknu u stranu, i Abe naruči robe za pet tisuća dolara i mi je odvezemo kući, gdje nas dočeka gospođa Steinheim, koja ima 47 kilograma i zna kad se treba skloniti prud vragom, a on pozove svoja tri sina, koji se nacrtaju za ciglih pet sekundi, i njih četvorica pojedu obrok dostatan za četiristo ljudi. Voli trošiti na hranu. Na hranu i cigare. Kad dođe k Tabatchnicku ili Kartzmanu nije ga briga tko je tamo, koliko je ljudi - uđe i kupi cijeli dućan. Svake nedjelje pojedu sve do posljednje kriške od svega što kupljeno, jesetra, haringa, crni bakalar, kifle, kiseli krastavci, a onda ga odvezem do njegova ureda za iznajmljivanje stanova da provjeri koliko je stanova prazno, koliko ih je iznajmljeno, za koliko je iznajmljivanje ugovoreno. Sedam dana u tjednu. Nikad ne prestaje. Nikad ne ode na odmor. Nema mañana{16} - glasi njegov slogan. Poludi ako netko samo minutu zakasni na posao. Ne može zaspati ako nije siguran da će sutradan sklopiti još poslova koji će mu donijeti još više novca - povraća mi se od cijele te proklete situacije. Taj je čovjek za mene jedna jedina stvar - hodajuća reklama za propast kapitalizma. Otac je Alvinove jadikovke nazivao djetinjarijama i savjetovao mu neka dobro čuva posao, posebno nakon što je Abe odlučio poslati Alvina na Rutgers. Previše si bistar, rekao je Abe Alvinu, da ostaneš takva budala, a onda se dogodilo nešto čemu se otac ni u snu nije mogao nadati. Abe je nazvao dekana Rutgersa i počeo i na njega vikati. - Uzet ćeš tog mladića, kakav je bio đak u gimnaziji nije važno, mladić je siroče, potencijalni genijalac, i ponudit ćeš mu potpuno školovanje, a ja ću ti sagraditi koledž, najljepši na svijetu - ali nećeš dobiti ni zahod ne bude li taj mladić besplatno pohađao Rutgers! - Alvinu je objasnio: - Ne želim da moj službeni vozač bude idiot. Sviđaju mi se momci poput tebe koji nešto imaju u sebi. Pohađat ćeš Rutgers i vratiti se, i voziti me ljeti, a kad diplomiraš i postaneš Phi Beta Kappa,{17} nas ćemo dvojica sjesti i porazgovarati. Abe je u rujnu 1941. naumio upisati Alvina kao brucoša na New Brunswick, a mladić se nakon četiri godine studija trebao vratiti i uklopiti u posao, ali Alvin je u

41

veljači otišao u Kanadu. Otac je bio ljut na njega. O tome su rapravljali tjednima prije toga, prije nego što je naposljetku, ne obavijestivši nas, na newarskoj željezničkoj postaji Penn Alvin sjeo u brzi vlak i zaputio se ravno u Montreal. - Ne shvaćam vaš moralni stav, striče Hermane. Ne želite da budem lopov, a smatrate da je u redu da radim za lopova. - Steinheim nije lopov. Steinheim je građevinar. On postupa kao što i drugi postupaju - rekao je otac. - Radi ono što svi moraju raditi, jer je građevinarstvo bezobziran posao. Ali njegove se kuće ne ruše, zar ne? Zar on možda krši zakon, Alvine? Reci i sam! - Ne, samo što zajebe radnika kad god može. Nisam znao da se takvo ponašanje uklapa u tvoja moralna načela. - Moja su moralna načela naširoko poznata - rekao je otac - svima su u gradu poznata. Ali nije riječ o meni. Radi se o tvojoj budućnosti. O pohađanju koledža. O četverogodišnjem besplatnom obrazovanju. - Besplatno je zato što je zastrašio dekana Rutgersa kao što zastraši svakoga na cijelom bogovetnom svijetu. - Neka si dekan Rutgersa time tare glavu! Što je tebi? Zar zaista namjeravaš ovdje sjediti i uvjeravati me da je najgore ljudsko biće ikad rođeno čovjek koji želi od tebe napraviti obrazovanu osobu i naći ti mjesto u svojoj građevinskoj tvrtki?] - Ne, najgore ljudsko biće ikad rođeno je Hitler i, vjere mi, radije bih se borio protiv toga kurvinog sina nego gubio vrijeme sa Židovom poput Steinheima, koji samo sramoti nas ostale Židove svojim prokletim... - Govoriš poput djeteta - a i bez tog “prokletog” mogao si proći. Taj čovjek nikoga ne sramoti. Misliš da bi ti bilo bolje da radiš za nekog irskog građevinara? Pokušaj - idi raditi za Shanleyja, pa ćeš vidjeti kako je on krasan čovjek. Misliš da bi Talijani prema tebi bili bolji? Steinheim ispaljuje metke ustima - a Talijani pucaju iz pištolja. - Zar se Longy Zwillman ne služi pištoljem? - Molim te, znam ja sve o Longyju - odrastao sam u istoj ulici s Longyjem. U kakvoj su svi oni vezi s Rutgersom? - U vezi su sa mnom, striče Hermane, a to bi značilo i da ću, dok sam živ, ostati dužan Steinheimu. Zar nije dovoljno što ima tri sina koje neprestano upropaštava? Nije li dovoljno da oni moraju svaki židovski blagdan provesti s njim, svaki Dan zahvalnosti i svaku Novu godinu - zar i ja moram biti tamo da bi na mene vikao? Svi oni rade u istom uredu i žive u istoj zgradi i čekaju samo jednu stvar - da sve to razdijele istoga dana kad on umre. Uvjeravam te, striče Hermane, da neće za njim dugo žaliti.

42

- Nemaš pravo. Nikako nemaš pravo. Za te ljude postoji i nešto drugo osim novca. - Ti nemaš pravo! On ih sve drži u rukama jedino zahvaljujući novcu! Čovjek je totalni manijak, a oni ostaju i trpe sve to iz straha da ne izgube novac! - Ostaju s njim zato što su obitelj. Svaka obitelj mora mnogo toga pretrpjeti. Obitelj ti je istodobno i mir i rat. Sada mi upravo vodimo mali rat. Razumijem to. Slažem se. Ali to nije razlog da odustaneš od koledža, za kojim si žudio, a sada ti se nudi, i da umjesto toga srljaš tući Hitlera. - Znači - rekao je Alvin kao da naposljetku ne optužuje samo svog poslodavca nego i obiteljskog skrbnika - da si, na kraju krajeva, i ti izolacionist. Ti i Bengelsdorf. Bengelsdorf i Steinheim - pravi su par. - Kakav par? - pitao je otac kiselo izgubivši na kraju strpljenje. - Židovskih varalica. - Oho! - moj će otac - Sada si i ti protiv Židova? - Protiv takvih Židova. Židova koji su sramota za Židove - da, apsolutno sam protiv njih! Raspra se nastavljala četiri večeri za redom, a, pete, u petak, Alvin se nije pojavio, iako je otac želio da redovno dolazi sve dok mladića ne svlada i privede razumu mladića kojeg je otac na svoju ruku promijenio te je iz nezrele ništarije postao pitanje obiteljske savjesti. Sutradan ujutro saznali stao od Billyja Steinheima, s kojim je Alvin bio najbliskiji od svih sinova, i dovoljno zabrinut u vezi s njim te nas je nazvao odmah u subotu ujutro, rekavši da je nakon isplate u petak Alvin bacio ključeve dvosjeda Billyju u lice i otišao, a kad je otac sjeo u kola i odjurio u Wright Street kako bi s Alvinom porazgovarao u njegovoj sobi, saznao sve što se dogodilo i prosudio koliko je naškodio svojim izgledima, Alvinov stanodavac, vlasnik čistionice cipela u prizemlju, rekao mu je da je njegov stanar platio stanarinu, spakirao stvari i otišao se boriti protiv najgoreg ljudskog bića koje se ikad rodilo. S obzirom na veličinu Alvinove jarosti, nikakvo ga blaže rješenje ne bi bilo zadovoljilo.

Pobjeda na izborima u studenom nije bila tijesna. Lindbergh je dobio pedeset sedam posto glasova birača, a na njegovoj se izbornoj listi našlo četrdeset i šest država, a izgubio je jedino u Rooseveltovu zavičaju, u državi New York, a nedostajalo mu je pukih dvije tisuće glasova u Marylandu, gdje su brojni savezni vladini uposlenici u velikoj većini glasovali za Roosevelta, a predsjednik je uspio - što nigdje ispod linije Mason-Dixon nije bio slučaj - zadržati glasove gotovo polovice demokrata među starim južnjačkim izbornicima. Iako je ujutro nakon izbora još vladala nevjerica, poseb43

no na glasačkim mjestima, dan nakon toga činilo se da je svima sve jasno, a radiokomentatori i novinski kolumnisti ponašali su se poput osoba koje su unaprijed znale da će Roosevelt biti poražen. Amerikanci, objašnjavali su, nisu željeli prekinuti tradiciju dvomandatnog predsjednikovanja, koju je uveo George Washington, i koju se nijedan predsjednik prije Roosevelta nije usudio dovesti u pitanje. Osim toga, u razdoblju nakon depresije, neočekivano povjerenje mladih i starih glasača Lindbergh je mogao zahvaliti i svojoj relativnoj mladosti, bodrom sportskom duhu, u opreci s ozbiljnom Rooseveltovom tjelesnom manom koja ga je pogodila nakon što je prebolio paralizu. A tu je bila i očaranost zrakoplovstvom i obećanje novog načina života: Lindbergh, koji je već potukao svjetski rekord u letenju na duge pruge, mogao je, po svemu sudeći, povesti sunarodnjake u nepoznatu aeronautičku budućnost, svojim ih uskogrudnim, starinskim nastupom uvjerivši da moderni tehnički dosezi ne moraju ugroziti prošle vrijednosti. Ispalo je, zaključili su stručnjaci, da su dvadesetostoljetni Amerikanci, siti suočavanja s krizom u svakom sljedećem desetljeću, čeznuli za normalnošću, a Charles A. Lindbergh predstavljao je tu normalnost uzdignutu do herojskih razmjera, čestit čovjek sa čestitim licem i neizražajnim glasom koji je glasno cijelom planetu obznanio svoju hrabrost da preuzme na sebe odgovornost i odvažnost da kroji povijest, uz, dakako, i snagu koju je potvrdio prebrodivši osobnu obiteljsku tragediju. Ako je Lindbergh obećao da neće biti rata, onda ga neće biti - za veliku većinu ljudi, stvari su bile posve jednostavne. Još gori po nas od izbora bili su tjedni nakon njegove inauguracije, kad je novi američki predsjednik otputovao na Island da se osobno sastane s Adolfom Hitlerom i, nakon dva dana “srdačnih” razgovora, potpisao “sporazum” koji je jamčio miroljubive odnose između Njemačke i Sjedinjenih Država. U dvanaest američkih gradova upriličene su demonstracije protiv Islandskog sporazuma, a na parketu Senata demokratski su kongresnici, koji su preživjeli većinsku izbornu pobjedu republikanaca, održali strastvene govore, osudivši Lindbergha zbog suradnje s ubojitim fašističkim tiraninom kao sa sebi ravnim, kao i zbog toga što je pristao da im mjesto sastanka bude Islandsko Kraljevstvo, čije je povijesno nasljeđe bila demokratska monarhija, ali nacisti su već pobijedili - što je bila nacionalna tragedija za Dansku i sramota za narod i kralja, ali su ipak, reklo bi se, svi šutke prešli preko Lindberghova posjeta Reykjaviku. Kad se predsjednik vratio s Islanda u Washington - u zrakoplovnoj formaciji od deset velikih mornaričkih patrolnih zrakoplova, koji su pratili novi dvomotorni Lockheedov presretač kojim je sam pilotirao do kuće - obratio se naciji sa svega pet rečenica: “Sada možemo biti sigurni da se naša velika zemlja neće uključiti u rat u Europi.” Tako je počinjala ta povijesna poruka, a evo kako je glasila i kakav joj je bio zaključak: “Nećemo se pridružiti nijednoj zaraćenoj strani bilo gdje na kugli zemaljskoj. Istodobno, nastavit ćemo naoružavati Ameriku i obučavati naše mladiće u

44

oružanim snagama, uz korištenje najnaprednije vojne tehnologije. Ključ naše neranjivosti je razvoj američke avijacije, uključujući i raketnu tehnologiju. To će naše kontinentalne granice osigurati od stranih upada i istodobno sačuvati našu strogu neutralnost.” Deset dana poslije, predsjednik je u Honoluluu potpisao Havajski sporazum s princom Funimarom Konoyem, premijerom japanske carske vlade, i s ministrom vanjskih poslova Matsuokom. Kao izaslanici cara Hirohita, ta su dvojica već u srpnju 1940. godine u Berlinu s Nijemcima i Talijanima sklopili trostruki sporazum, prema kojemu će Japan podržati “novi poredak Europe” pod vodstvom Italije i Njemačke, a ovi potonji su, zauzvrat, dali svoju podršku “novom poretku u široj Istočnoj Aziji”, koji je uspostavio Japan. Tri su se zemlje nadalje obvezale da će se međusobno vojno pomagati u slučaju napada neke od zemalja koje nisu sudjelovale u europskom ili kinesko-japanskom ratu. Poput Islandskog sporazuma, Havajski je dogovor učinio Sjedinjene Države neslužbenim saveznikom trostrukog saveza sila Osovine, podrazumijevajući američko priznavanje japanske vlasti u Istočnoj Aziji i jamstvo da se Sjedinjene Države neće suprotstavljati japanskom širenju po azijskom kontinentu, uključujući i pripojenje nizozemskog dijela Indije i francuske Indokine. Japan se obvezao na priznavanje američke vlasti na svom kontinentu, na poštivanje političke neovisnosti američke zajednice naroda na Filipinima - što se trebalo ozakoniti 1946. - i na priznavanje američkih teritorija na Havajima, na otoku Guamu i na otocima Midway, kao trajnim američkim posjedima na Pacifiku. Nakon potpisivanja tih sporazuma, Amerikanci su posvuda obznanjivali: “Neće biti rata, mladići se više nikad neće boriti i pogibati! Nije važno što Lindbergh pregovara s Hitlerom”, govorili su, “Hitler ga poštuje zato što je Lindbergh. Mussolini i Hirohito ga poštuju zato što je Lindbergh. Jedino su Židovi protiv njega”, govorili su. To je doista bilo točno za Ameriku. Sve što su Židovi mogli učiniti bilo je da budu zabrinuti. Odrasli bi na ulici neprekidno spekulirali o tome što bi nam mogli učiniti, na koga se možemo osloniti da nas zaštiti, i kako bismo se sami mogli zaštititi. Mlađa djeca poput mene dolazila su iz škole ustrašena i izbezumljena, čak i u suzama, zbog onoga što su stariji dječaci medu sobom govorili o tome što je na zajedničkim objedima na Islandu Lindbergh o nama rekao Hitleru, i što je Hitler o nama rekao Lindberghu. Jedan od razloga zašto su se moji roditelji odlučili ostvariti naš dugo pripremani plan o posjetu Washingtonu, bio je da uvjere Sandyja i mene - bez obzira jesu li i sami u to vjerovali - kako se ništa nije promijenilo izuzev činjenice da Roosevelt više nije u svom uredu. Amerika nije fašistička zemlja i neće to ni postati, bez obzira na Alvinova predviđanja. Imali su novog predsjednika i novi Kongres, ali svi su bili obvezni pridržavati se zakona kao što je bilo utanačeno u Ustavu. Postojali su republikanci, postojali su izolacionisti, a među njima je, istina, bilo i antisemita kao što ih je bilo i među južnjačkim pristašama Rooseveltove stranke - ali sve je to

45

bilo još vrlo daleko od nacizma. Osim toga, dovoljno je bilo nedjeljom navečer slušati Winchella kako se ruga novom predsjedniku i “njegovu prijatelju Goebbelsu”, ili ga slušati dok nabraja mjesta koja je Ministarstvo unutarnjih poslova uzelo u razmatranje kao pogodna za gradnju koncentracijskih logora - mjesta uglavnom u Montani, domovini Lindberghova potpredsjednika “nacionalnog jedinstva”, izolacionističkog demokrata Burtona K. Wheelera - i uvjeriti se s kojim žarom omiljeni izvjestitelji mog oca, poput Winchella i Dorothy Thompson, Quentina Reynoldsa i Williama L. Shirera i, dakako, uredništvo PM-a, prate rad nove administracije. Sada bih i ja, kad bi na mene došao red, uzeo primjerak PM-a koji bi otac navečer donosio kući, i ne bih samo pročitao strip Barnaby ili prelistao stranice s fotografijama, nego bih držao u rukama dokumentirani dokaz da se naš položaj kao Amerikanaca doduše očevidno mijenja, ali da još živimo u slobodnoj zemlji. Nakon što je 20. siječnja 1941. Lindbergh položio zakletvu i uselio se u predsjednički ured, Roosevelt se s obitelji povukao na imanje u Hyde Parku, New York, i otad ga nismo ni vidjeli ni čuli. Zbog toga što se još kao dječak u Hyde Parku prvi put zainteresirao za skupljanje maraka - kad mu je majka, pripovijedalo se, poklonila albume maraka iz svog djetinjstva - zamišljao sam da provodi cijelo vrijeme slažući stotine primjeraka koja je skupio tijekom osam godina boravka u Bijeloj kući. Kao što zna svaki sakupljač, nijedan predsjednik prije njega nije od predstavnika poštanske službe naručio izdavanje toliko novih maraka, niti je ijedan američki predsjednik bio tako blisko povezan s Ministarstvom pošte. Kad sam ja dobio album, prvi mi je cilj bio skupiti sve marke za koje sam znao da je Roosevelt u njihovu dizajniranju imao svoje prste, ili je osobno ponudio njihova rješenja, počevši 1936. s markom Susan B. Anthony, izdanom u čast šesnaeste godišnjice amandmana kojim su žene dobile pravo glasa, i s markom od pet centa iz 1937., s likom Virginije Dave, koja je obilježila rođenje prvog engleskog djeteta u Americi prije tri stotine i pedeset godina u Roanokeu. Godine 1934., Roosevelt je sam dizajnirao marku od tri centa za Majčin dan - u lijevom kutu s natpisom “U sjećanje i slavu američkih majki”, a na desnoj je strani od središta bio prikazan slavni Whistlerov portret njegove majke - a ja sam je, zajedno s još četiri druge, dobio od svoje majke uime podrške mom skupljanju maraka. Ona mi je pomogla pri kupnji sedam komemorativnih maraka čije je izdavanje Roosevelt odobrio u prvoj godini predsjednikovanja, a ja sam ih želio jer je na pet od njih na vidljivu mjestu bila ispisana godina “1933.”, što je bila godina mog rođenja. Prije nego što smo krenuli u Washington, zamolio sam za dopuštenje da ponesem na putovanje svoj album s markama. Bojeći se da bih ga mogao izgubiti i biti nesretan nakon toga, majka je najprije rekla ne, ali je poslije popustila nakon mog navaljivanja i ukazivanja na potrebu da ponesem barem svoju zbirku predsjedničkih maraka - njih šesnaest objavljenih 1938. u nizu, od imenovanja Georgea Washingtona do 46

Calvina Coolidgea. Marka iz 1922., na kojoj je bilo prikazano Nacionalno groblje u Arlingtonu, kao i marka iz 1923., s prikazom Lincolnova groba i zgrade Capitola, bile su preskupe za moj džep, ali sam, usprkos svemu, kao još jedan razlog da ponesem album, naveo činjenicu da su ta tri poznata mjesta bila jasno prikazana na crnobijeloj fotografiji, na stranici rezerviranoj za njih. U stvari, bojao sam se ostaviti album kod kuće, u našem praznom stanu, zbog noćne more koju sam imao, plašeći se da bi, bilo zato što još nisam iz zbirke uklonio marku zračne pošte od deset centa s Lindberghovim likom, ili zato što je Sandy lagao roditeljima pa su crteži Lindbergha ostali nedirnuti ležati ispod njegova kreveta - ili pak zbog naše bratske urotničke izdaje - u mojoj odsutnosti moglo doći do neke zlehude preobrazbe, pa bi se moji nečuvani Washingtoni pretvorili u Hitlere, a svastika se pojavila na markama nacionalnih parkova.

Odmah na ulazu u Washington, u gustom prometu, krenuli smo u pogrešnom smjeru, i dok je majka na karti pokušavala pročitati ime ulice i usmjeriti oca prema našem hotelu, ispred nas se promolila najveća bijela stvar koju sam ikad vidio. Na vrhu obronka u dnu ulice stajao je U. S. Capitol, široko stubište vodilo je do kolonade nadsvođene trostrukom kupolom. I nehotice, dovezli smo se ravno u srce američke povijesti i, makar to ne iskazali riječima, u sebi smo gajili nadu da će nas upravo američka povijest, u svom najnadahnutijem utjelovljenju, zaštititi od Lindbergha. - Pogledate! - rekla je majka okrenuvši se Sandyju i meni na stražnjim sjedalima. - Nije li nevjerojatno? Odgovor je, naravno, bio jest, ali činilo se da je Sandy zapao u neku vrstu domoljubne tuposti, pa sam i ja postupio poput njega, iskazujući šutnjom svoje uzbuđenje. Upravo u tom trenutku, pokraj nas se provezao policajac na motoru: - Što je, narode, vi ste iz Jerseyja? - viknuo je kroz otvoreni prozor automobila. - Tražimo svoj hotel - odgovorio je otac. - Kako mu je ono ime, Bess? Samo trenutak prije zadivljena čarobnom veličanstvenošću Capitola, majka je u hipu problijedjela a glas joj je toliko oslabio te se, kad je progovorila, nije ni čuo usred one prometne buke. - Morate se maknuti odavle! - viknuo je policajac. - Ime hotela, gospođo. - Hotel Douglas! - spremno je doviknuo moj brat usput nastojeći dobro promotriti motor. - U Ulici K., redarstveniče. - Bravo, momče! - policajac je podigao ruku u zrak, pokazao kolima iza nas da stanu i, okrenuvši se u obliku slova U, zaputio se u suprotnom smjeru, po Aveniji Pennsylvania. Otac se nasmijao i rekao: 47

- Pravi kraljevski doček! - Ali, kako znaš kamo nas vodi? - pitala ga je majka. - Hermane, što se događa? S policajcem ispred nas prolazili smo pokraj jedne federalne zgrade za drugom kad je Sandy uzbuđeno pokazao na uredno pokošenu tratinu s lijeve strane. - Pogledajte gore! - viknuo je. - Bijela kuća - nakon čega je majka zaplakala. - Više nije - pokušala je objasniti netom prije nego što smo stigli do hotela, policajac nam mahnuo u ime pozdrava i odjurio - više ovo nije kao u normalnoj zemlji. Strašno mi je žao, djeco - molim vas, oprostite mi. - I ponovo je zaplakala. U maloj sobi u stražnjem dijelu hotela Douglas nalazio se bračni krevet za roditelje i poljski kreveti za brata i mene, a čim je otac dao napojnicu hotelskom poslužitelju koji je otključao vrata i spustio kovčege na tlo, majka je opet bila ona stara - ili se takvom gradila dok je raspoređivala sadržaj naših kovčega u ormar zahvalno primijetivši da je papir na dnu ladica netom promijenjen. Vozili smo se neprekidno otkad smo u četiri sata izjutra napustili kuću, i tek nakon jedan sat poslijepodne ponovo smo sišli na ulicu da potražimo neko mjesto gdje bismo ručali. Automobil je bio parkiran preko puta hotela, a pokraj njega je stajao sitan čovjek oštrih crta lica u sivu odijelu na dvoredno kopčanje, te je skinuo šešir i obratio nam se: - Zovem se Taylor, narode, i profesionalni sam vodič po prijestolnici. Ako ne želite gubiti vrijeme, mogli biste unajmiti moje usluge. Vozit ću umjesto vas kako se ne biste izgubili, povesti vas do znamenitih mjesta, reći vam sve što o njima treba znati, pričekati vas i pokupiti vas, provjeriti da jedete na mjestu na kome su cijene pristojne a hrana ukusna, a sve će vas to stajati, budemo li koristili vaš automobil, devet dolara na dan. Evo moje dozvole - rekao je i rasklopio dokument od nekoliko stranica pokazujući ga mom ocu. - Izdala ga je Trgovačka komora - objasnio je. Verlin M. Taylor, gospodine, službeni vodič u D.C.-u od 1937., točnije, od 5. siječnja 1937. - dana ustanovljenja Sedamdeset i petog američkog kongresa. Muškarci su se rukovali i otac je, u najboljoj maniri službenika osiguravajućeg društva, pregledao vodičeve dokumente prije nego što ih je vratio. - Izgledaju ispravni - rekao je otac - ali mislim, gospodine Taylor, da nismo planirali izdatak od devet dolara, barem taj iznos ne odgovara mojoj obitelji. - Razumijem. Ali, budete li sami vozili i ne znajući kamo se krećete, pa onda tražili mjesto za parkiranje u središtu grada - vi i vaša obitelj nećete vidjeti ni polovicu od onoga što biste vidjeli sa mnom, i nećete ni izdaleka toliko uživati u putovanju. Ja bih vas mogao odvesti na zgodno mjesto na kojemu biste mogli ručati, pričekao bih vas u kolima, a tada bismo mogli krenuti ravno do Washingtonova spomenika. Nakon toga, spustili bismo se niz šetalište s drvoredom i stigli do Lincolnova memorija-

48

la. Washington i Lincoln. Dvojica naših najvećih predsjednika - uvijek od njih počinjem. Znate li da Washington nikad nije živio u Washingtonu? Predsjednik Washington izabrao je mjesto, potpisao ukaz kojim je to mjesto proglasio trajnim sjedištem vlade, ali tek je njegov nasljednik, John Adams, bio prvi predsjednik koji se uselio u Bijelu kuću 1800. godine. Točnije, 1. studenoga. Njegova supruga, Abigail, pridružila mu se u njoj nakon dva tjedna. Među mnogim zanimljivostima u Bijeloj kući još se čuva čaša iz koje su pili John i Abigail Adams. - E, to, moram priznati, nisam znao - rekao je otac - ali dopustite da se dogovorim sa suprugom. - Tiho ju je upitao: - Možemo li to sebi dopustiti? On sigurno zna mnoge zanimljivosti. Majka je šapnula: - Ali, tko ga je poslao? Kako je znao gdje nam je auto? - To mu je posao, Bess - da prepozna turiste. Tako zarađuje za život. Brat i ja šćućurili smo se iza njih, nadajući se da će majka pristati i da ćemo trajno unajmiti govorljiva vodiča šiljasta lica i kratkih nogu. - Kako biste vi željeli? - pitao je otac okrenuvši se prema Sandyju i meni. - Pa, ako je preskupo... - počeo je Sandy. - Zaboravite na trošak - uzvratio je otac. - Sviđa li vam se čovo ili ne? - Faca je, tata - šapnuo je Sandy. - Izgleda poput mamca za patke. Sviđa mi se kad kaže “točnije”. - Bess - rekao je otac - čovjek je vodič bona fide za Washington D.C. Ne smješka se pretjerano, ali živahan je čovječuljak i vrlo uljudan. Da vidimo hoće li pristati na sedam dolara? Udaljio se od nas, prišao vodiču, nekoliko minuta s njim ozbiljno razgovarao a onda, nakon što je posao sklopljen, ponovo se s njim rukovao i glasno rekao: - O.K. Idemo jesti! - pucajući kao i uvijek od poduzetnosti, pa i onda kad ništa ne treba uraditi. Teško je bilo reći što je bilo najnevjerojatnije: činjenica da sam prvi put u životu izvan New Jerseyja, da sam gotovo pet stotina kilometara od kuće, u prijestolnici zemlje, ili da moju obitelj u našem automobilu vozi neznanac s istim imenom kao i dvanaesti predsjednik Sjedinjenih Država, čiji je profil krasio crvenoljubičastu marku od dvanaest centa u albumu u mom krilu, umetnutu između plavog Polka od jedanaest centa i zelenog Fillmorea{18} za trinaest. - Washington je - govorio nam je g. Taylor - podijeljen na četiri dijela: sjeverozapadni, sjeveroistočni, jugoistočni i jugozapadni. Uz tek poneku iznimku, ulice koje se pružaju od sjevera prema jugu nazvane su brojevima, a ulice koje vode od istoka

49

prema zapadu označene su slovima. Od svih prijestolnica Zapadnoga svijeta, ovaj se grad razvio jedino da bi bio sjedište državne uprave. To ga razlikuje ne samo od Londona i Pariza nego i od našeg New Yorka i Chicago. - Čujete li ovo? - pitao je otac pogledavši preko ramena Sandyja i mene. - Čuješ li ti, Bess, što je gospodin Taylor rekao, po čemu je Washington tako poseban? - Da - rekla je i uzela moju ruku u svoju kako bi uvjeravajući sebe, uvjerila mene da je sada sve kako treba. Ali, sve vrijeme otkad smo ušli u Washington pa dok ga nismo napustili, ja sam imao samo jednu brigu - sačuvati svoju zbirku da se ne ošteti. Kafeterija u koju nas je odvezao g. Taylor bila je čista i jeftina, a hrana je bila dobra kao što je on rekao da će biti, a kad smo završili obrok i zaputili se prema ulici, naš se automobil upravo zaustavljao naporedno s drugim parkiranim automobilom ispred kafeterije. - U pravi čas!- uskliknuo je otac. - Tijekom godina - rekao je g. Taylor - naučite se procijeniti koliko vremena treba obitelji da objeduje. Je li bilo dobro, gospođo Roth? - pitao je majku. - Sve je bilo po vašem ukusu? - Vrlo dobro, hvala. - Jeste li sada svi spremni za posjet Washingtonovu spomeniku? - pitao je i krenuli smo. - Znate, naravno, kome je u čast spomenik podignut - našem prvom predsjedniku, i prema mišljenju mnogih, našem najboljem predsjedniku uz predsjednika Lincolna. - Znate, ja bih na taj popis stavio i Roosevelta. Velik čovjek, a ljudi ove zemlje izbacili su ga iz predsjednikova ureda - rekao je otac. - A pogledajte samo tko ga je zamijenio! G. Taylor ga je uljudno slušao, ali nije ništa odgovorio. - Vjerujem da ste svi vidjeli fotografiju spomenika Washingtonu. Ali fotografije često ne mogu stvoriti dojam o veličajnosti. S visinom od približno 47 m i 37 cm iznad zemlje, najveća je zidana gradnja na svijetu. Za minutu i četvrt, novo dizalo na električni pogon povest će vas do vrha. Inače, do vrha se može uspeti i pješice kružnim stubištem uz osam stotina devedeset i tri stube do vrha. Pogled odozgo je u promjeru od nekih 24 do 32 kilometra. Vrijedi pogledati. Tamo je, vidite li? - rekao je. - Ravno ispred nas. Nakon nekoliko minuta, g. Taylor je na prostoru oko spomenika našao parkiralište, a kad smo izišli iz automobila, poskakivao je na svojim oks-nogama oko nas, objašnjavajući: - Spomenik je prvi put očišćen upravo prije nekoliko godina. Zamislite samo, gospođo Roth, kakav je posao bio to čišćenje! Koristili su vodu pomiješanu s pi50

jeskom i četkama sa čeličim šiljcima. Čišćenje je trajalo pet mjeseci i stajalo je sto tisuća dolara. - Za vrijeme Roosevelta? - Mislim, da, tako je. - I ljudi to znaju? - pitao je otac. - Je li im stalo? Nije. Radije su izabrali pilota zračne pošte da vodi zemlju. A to i nije ono najgore. G. Taylor je ostao vani dok smo mi ušli u spomenik. U dizalu, majka me ponovo uhvatila za ruku, približila se ocu i šapnula mu: - Ne smiješ tako govoriti. - Kako? - U vezi s Lindberghom. - To? Pa samo sam iznio svoje mišljenje. - Ali ti ne znaš tko je taj čovjek. - Naravno da znam. On je stručni vodič s valjanim dokumentima koji to dokazuju. Mi smo u Washingtonovu spomen-obilježju, Bess, a ti mi kažeš da svoje misli zadržim za sebe, kao da je Washingtonov spomenik u Berlinu. Njegov otvoreni govor samo ju je još više ražalostio, posebno što su ostali koji su čekali na dizalo mogli čuti naš razgovor. Okrenuvši se jednome drugom ocu koji je stajao uz suprugu i dvoje djece, otac je pitao: - Ljudi, odakle ste? Mi smo iz New Jerseyja. - Mi smo iz Mainea - odgovorio je čovjek. - Jeste li čuli? - rekao je otac bratu i meni. Ukupno je oko dvadesetero djece i odraslih ušlo u dizalo, ispunivši ga približno do polovice, a dok se kabina dizala kroz kućište od željeznih stupova, otac je iskoristio minutu i četvrt koliko je vožnja do vrha trajala da ispita ostale obitelji odakle su. Nakon završenog posjeta, vani nas je čekao g. Taylor. Zamolio je Sandyja i mene da mu opišemo što smo vidjeli s prozora na visini od 175 metara i potom nas poveo na kratak obilazak oko spomenika, pripovijedajući nam na mahove o povijesti njegove gradnje. Zatim je našim fotoaparatom Brownie snimio nekoliko fotografija obitelji; tada je otac, usprkos protivljenju g. Taylora, navalio da snimi fotografiju njega, majke, Sandyja i mene, sa spomenikom Washingtonu u pozadini. Napokon smo ušli u automobil, i opet s g. Taylorom za volanom, vozeći se niz drvored Avenije Mali u smjeru Lincolnova memorijala. Ovaj put, dok se parkirao, g. Taylor nas je upozorio da Lincolnov memorijal ne nalikuje ni na jedan drugi spomenik te nam se valja pripremiti da nas dojmovi preplave. Tada nas je s parkirališta odveo do velike zgrade sa stupovima, sa širo51

kim mramornim stubama, i poveo nas preko trijema sa stupovima do unutrašnjeg predvorja i Lincolnove skulpture na veliku prijestolju nad prijestoljima, a meni se isklesano lice koje me gledalo pričinilo kao najsvetiji mogući spoj - lica Boga i lica Amerike u jednome. Otac je ozbiljno rekao: - A oni su u njega pucali, prljavi psi. Nas četvero stajali smo neposredno uz postolje spomenika, koje je bilo osvijetljeno pa se sve oko Abrahama Lincolna nadavalo divovskih razmjera. Sve što se inače moglo smatrati velikim, ovdje je naprosto blijedjelo, i nitko, ni odrasli ni djeca, nije mogao odoljeti svečanu ugođaju veličajnosti. - Kad samo pomislimo što ova zemlja čini svojim najvećim predsjednicima... - Hermane - preklinjala ga je majka - ne počinji opet! - Ništa ja ne počinjem. Bila je to velika tragedija. Nije li tako, dečki? Ubojstvo Lincolna? G. Taylor nam je prišao i tiho rekao: - Sutra ćemo posjetiti Fordovo kazalištu, gdje je ubijen, i prijeći ulicu do Petersonove kuće, da obidemo mjesto na kojemu je umro. - Baš sam rekao, gospodine Taylore, žalibože što ova zemlja radi svojim najvećim ljudima. - Hvala Bogu da imamo predsjednika Lindbergha - začuo se ženski glas tek koji metar dalje. Bila je postarija i stajala je odvojeno, sama, čitajući vodič, a činilo se da njezina primjedba nije bila nikome posebno upućena, ali bila je izrečena neposredno nakon tvrdnje mog oca koju je čula. - Usporediti Lincolna s Lindberghom? O, Bože! - zakukao je otac. U stvari, postarija dama nije bila sama nego sa skupinom turista, u kojoj je bio i muškarac približno očevih godina koji joj je možda bio sin. - Imate neki problem? - pitao je on oca samouvjereno se zaputivši prema nama. - Ja ne - rekao je otac. - Imate li što protiv onoga što je gospođa upravo rekla? - Nemam, gospodine. Ovo je slobodna zemlja. Neznanac je dugo gledao oca, potom majku, pa Sandyja i mene. I što je vidio? Urednog, dobro građenog muškarca širokih pleća, visokog 180 cm, prilično naočitog, s blagim, sivozelenim očima i prorijeđenom smeđom kosom, brižno začešljanom uz sljepoočice, donekle smiješno otkrivajući poveće uši. Žena je bila krhka ali snažna, i ona brižno odjevena, s uvojkom valovite crne kose koja joj je padala preko jedne obrve, malo narumenjenih oblih jagodica, istaknuta nosa i snažnih ruku, 52

skladnih nogu, uskih bokova i živih očiju dvaput mlađe žene nego što je bila. Par odraslih izuzetno pribranih i energičnih ljudi, uz dvojicu još dobrano zelenih dječaraca, mlade djece mladih roditelja, vrlo pažljivih i dobra zdravlja, nepopravljivih jedino u svom optimizmu. A zaključak do kojeg je neznanac došao nakon promatranja iskazao je podrugljivim odmahivanjem glave. Potom se, glasno siknuvši kako bi svima pokazao što misli o nama, okrenuo starijoj dami i njihovoj turističkoj skupini, te se polagano udaljio važnim koracima, što nam je, zajedno s obrisom njegovih širokih leđa, trebalo poslužiti kao opomena. Odatle smo čuli da je mog oca nazvao “lajavim Židovom”, odmah nakon čega su uslijedile riječi starije dame: - Sve bih dala da sam ga mogla odalamiti po licu. G. Taylor nas je žurno poveo u smjeru manjeg predvorja tik uz glavnu odaju, gdje se nalazila pločica s natpisom na kojem je bilo ispisano kratko Lincolnovo obraćanje narodu{19} i zidna slikarija na temu “Ukidanje ropstva”. - Da moramo slušati ovakve riječi na mjestu poput ovoga! - rekao je otac napuklim glasom koji je podrhtavao od zgražanja. - Na mjestu posvećenu takvu čovjeku! U međuvremenu, g. Taylor je pokazao na sliku i rekao: - Vidite li ono tamo? Anđeo istine oslobađa roba. Ali otac nije ništa vidio. - Mislite da bi se ovako nešto moglo čuti da je Roosevelt ostao predsjednik? Ljudi se ne bi usudili, ne bi ni pomislili, u Rooseveltovo vrijeme... - govorio je otac. - Ali sada, kad je naš veliki saveznik Adolf Hitler, sada kad je najbolji prijatelj predsjednika Sjedinjenih Država Adolf Hitler - e pa, sada ljudi vjeruju da sve prolazi. Sramota! Sve je to započelo u Bijeloj kući... Je li se još kome obraćao osim meni? Brat je u stopu pratio g. Taylora raspitujući se o zidnoj slikariji, dok se majka nastojala suzdržati da ne kaže i ne napravi ništa, boreći se protiv snažnih osjećaja koji su je obuzeli još prije, u automobilu - kad se još nije bilo dogodilo ništa što bi ih moglo opravdati. - Pročitajte što ovdje piše - rekao je otac pokazujući na ploču na kojoj je bio uklesan govor iz Gettysburga: - Samo pročitajte. “Svi su ljudi stvoreni jednaki.” - Hermane - rekla je majka. - Ja ovo više ne mogu izdržati. Vratili smo se na danje svjetlo i okupili se na vrhu stubišta. Visoki spomenik Washingtonu nalazio se osamsto metara dalje, na drugom kraju blistava bazena koji se nalazio u podnožju popločana prilaza Lincolnovu spomeniku. Svuda uokolo bili su posađeni brijestovi. Bio je to najljepši panoramski pogled koji sam ikad vidio, domoljubni raj, američki Edenski vrt, a mi smo stajali pripijeni jedni uz druge, obitelj 53

izopćenih. - Slušajte - rekao je otac stežući brata i mene uza se. - Mislim da je vrijeme da se svi odmorimo. Danas je svima bio dug dan. Predlažem da se vratimo u hotel i otpočinemo sat ili dva. Što kažete na to, gospodine Taylore? - Kako god želite, gospodine Rothe. Nakon večere mislio sam da bi obitelj mogla uživati u noćnoj vožnji Washingtonom, kad su glasoviti spomenici svi osvijetljeni. - To su prave riječi - složio se otac. - Zvuči dobro, zar ne, Bess? Ali majku nije mogao tako lako razveseliti kao Sandyja i mene. - Draga - rekao joj je otac. - Naletjeli smo na čudake. Na par čudaka. Da smo otišli u Kanadu, mogli smo i tamo naići na jednako loše društvo. Nećemo dopustiti da nam to pokvari putovanje. Lijepo ćemo se svi zajedno odmoriti, a gospodin Taylor će nas pričekati, i onda ćemo nastaviti s obilaskom. - Pogledajte! - rekao je zatim uz širok pokret ruke. - Ovo je nešto što bi svaki Amerikanac trebao vidjeti. Okrenite se, dečki! Bacite još jedan pogled na Abrahama Lincolna. Učinili smo kao što nam je preporučio, ali više nisam ćutio domoljubno ganuće koje me svega potreslo. Kad smo se počeli spuštati niz dugo mramorno stubište, čuo sam neku djecu iza sebe kako ispituju roditelje: - Je li to stvarno on? Je li pokopan ispod sveg tog kamenja? Majka je silazila niza stube neposredno iza mene, pokušavajući se ponašati poput nekoga koga uspaničenost nije posve obuzela. Iznenada sam osjetio da je moja dužnost pružiti joj podršku, odjednom se prometnuti u hrabro novo stvorenje s nečim lincolnovskim u sebi. Ali, sve što sam mogao napraviti kad je pružila ruku prema meni, bilo je da se uhvatim za nju poput nezrela bića kakvo sam i bio, dječaka čiji je album s markama još sačinjavao devet desetina njegova poznavanja svijeta. U automobilu, g. Taylor je isplanirao preostali dio našeg dana. Vratit ćemo se u hotel prileći, a u petnaest do šest on će doći po nas i odvesti nas na večeru. Mogli bismo se vratiti u kafeteriju kod postaje Union, gdje smo i ručali. Ili nam može preporučiti nekoliko drugih restorana s niskim cijenama za čiju kvalitetu može jamčiti. A nakon večere, odvest će nas na vožnju po Washingtonu noću. - Vama to odgovara, gospodine Taylore? - pitao je otac. On je odgovorio potvrdnim klimanjem. - Odakle ste vi? - pitao je otac. - Iz Indiane, gospodine Rothe. - Iz Indiane. Zamislite, dječaci. A u kojem gradu živi vaša obitelj? - pitao ga je otac. - Ni u jednom. Otac je mehaničar. Popravlja strojeve za obradu zemlje. Nepresta-

54

no se seli. - E - rekao je otac i, s razloga koji g. Tayloru nije bio posve jasan, dodao: - skidam vam šešir! Možete biti ponosni na sebe. G. Taylor je i opet klimnuo glavom - bio je to čovjek nesklon šali i u tijesnu odijelu, s nečim odlučno vojničkim u držanju i djelotvornosti - poput povučene osobe koja, međutim, nema što skrivati, jer se bezličnost jasno vidjela. Rado je pripovijedao o Washingtonu D.C., ali bio je suzdržan kad bi se riječ povela o bilo čemu drugom. Kad smo se vratili u hotel, g. Taylor je parkirao automobil i otpratio nas kao da nije samo naš vodič nego i zaštitnik, i, srećom da je tako bilo, jer smo u predvorju malog hotela ugledali svoja četiri kovčega poredana ispred recepcije. Na recepciji je sada bio drugi službenik koji nam se predstavio kao ravnatelj. Kad ga je otac upitao kako to da su se naše stvari našle u prizemlju, ravnatelj je rekao: - Ljudi, moram se ispričati. Morali smo spakirati vaše stvari. Naš službenik u poslijepodnevnoj smjeni napravio je grešku. Sobu koju vam je iznajmio rezervirala je druga obitelj. Evo vaše kapare. - I pružio je ocu omotnicu u kojoj je bila novčanica od deset dolara. -Ali, moja vam je supruga pisala. Vi ste joj odgovorili. Imamo rezervaciju od prije nekoliko mjeseci. Zato smo i poslali kaparu. Bess, gdje su ti kopije pisama? Ona je pokazala prema našim torbama. - Gospodine - rekao je ravnatelj - soba je zauzeta, a mi više nemamo slobodnih mjesta. Nećemo vam naplatiti današnje korištenje sobe, niti komad sapuna koji nedostaje. - Nedostaje? - I sama ta riječ izbacila je oca iz takta. - Želite reći da smo ga ukrali’? - Ne, gospodine, ne želim. Možda je jedno od djece uzelo sapun za uspomenu. Nije važno. Nećemo praviti probleme oko takve sitnice niti početi pretraživati njihove džepove da bismo pronašli sapun. - Što sve to znači? - pitao je otac i udario šakom po pultu recepcije ispod ravnateljeva nosa. - Gospodine Rothe, ako namjeravate praviti scene... - Da - rekao je otac. - Napravit ću scenu sve dok ne saznam što se dogodilo s našom sobom! - U tom slučaju - odvratio je ravnatelj - ne preostaje mi ništa drugo nego telefonirati policiji. 55

Nato je majka - koja je držala brata i mene za ramena stisnuvši nas uza se dovoljno daleko od recepcijskog pulta - zazvala oca po imenu pokušavajući ga spriječiti da nastavi raspru. Ali bilo je prekasno. Uvijek je to tako bilo. Nije se mogao pomiriti s tim da se mirno pokori ravnateljevoj želji. - Za sve je kriv taj prokleti Lindbergh! - rekao je otac. - Svi su mali fašisti sada digli glave! - Da nazovem okružnu policiju, gospodine, ili ćete uzeti svoje stvari i smjesta se sa svojom obitelji udaljiti? - Nazovite policiju - odvratio je otac. - Učinite tako. Dotad se u predvorju oko nas okupilo pet-šest gostiju. Došli su u toku raspre i sad su zastali da vide ishod. Tada je g. Taylor prišao ocu i rekao: - Gospodine Rothe, vi ste potpuno u pravu, ali pozivati policiju bilo bi loše rješenje. - Ne, to je pravo rješenje. Pozovite policiju - ponovio je otac ravnatelju. - U ovoj zemlji još postoje zakoni protiv ljudi poput vas. Ravnatelj se mašio telefona I, dok je on okretao brojeve, g. Taylor je pošao po naše stvari, uzeo po dva kovčega u svaku ruku i iznio ih iz hotela. Majka je rekla: - Hermane, gotovo je. Gospodin Taylor je odnio prtljagu. - Ne, Bess - otac će ogorčeno. - Dosta mi je te njihove bezobraštine. Želim razgovarati s policijom. G. Taylor je u trku ponovo ušao u predvorje i naslonio se na pult za kojim je ravnatelj dovršavao telefonski razgovor. Spustivši glas, obratio se ocu: - Nedaleko odavde postoji zgodan hotel. Nazvao sam ga iz govornice vani. Imaju sobu za vas. Zgodan je hotel, i zgodna ulica. Odvezimo se tamo i prijavimo vašu obitelj. - Hvala vam, gospodine Taylore. Ali upravo čekamo policiju. Želim da podsjete ovog čovjeka na riječi uklesane u ploču s govorom iz Gettysburga koje sam danas pročitao. Ljudi koji su promatrali prizor, razmijenili su smiješak kad je otac spomenuo govor u Gettysburgu. Šapnuo sam bratu: - Što se dogodilo? - Antisemitizam - odvratio mi je šaptom.

56

S mjesta na kojem smo stajali, ugledali smo policajce koji su stigli na motorkotačima. Promatrali smo kako gase motore i ulaze u hotel. Jedan je stao odmah ispred vrata, gdje nas je sve mogao držati na oku, a drugi je prišao recepciji i dao znak ravnatelju da mu priđe kako bi na miru popričali. - Redarstveniče... - obratio mu se otac. Policajac se napol okrenuo i rekao: - U isto vrijeme mogu slušati samo jednu stranku u sporu, gospodine - i nastavio razgovor s ravnateljem, zamišljeno gladeći bradu rukom. Otac se okrenuo nama: - To se mora obaviti, dečki. - Majci je rekao: - Nema razloga za zabrinutost. Nakon što je završio razgovor s ravnateljem, policajac je došao porazgovarati s ocem. Nije se smiješio kao što je stalno činio dok je stajao i slušao ravnatelja, ali je govorio bez trunka bijesa i glasom koji se otprve učinio prijateljskim: - U čemu je problem, Rothe? - Doznačili smo kaparu za sobu u ovom hotelu za boravak od tri noći. Primili smo pismo koje je sve to potvrdilo. Stigli smo danas, prijavili se, zauzeli svoju sobu, raspakirali se i otišli na razgledanje, a kad smo se vratili, deložirali su nas jer je sobu rezervirao netko drugi. - I u čemu je problem? - pitao je policajac. - Mi smo četveročlana obitelj, redarstveniče. Vozili smo se cijelim putem od New Jerseyja. Ne možete nas naprosto izbaciti na ulicu. - Ali - nato će policajac - ako je netko drugi rezervirao sobu... - Ali nema nikog drugog! A da ga i ima, zašto bismo se mi radi njih morali iseliti? - Ali, ravnatelj vam je vratio kaparu. Čak vam je i spakirao stvari. - Redarstveniče, vi mene ne razumijete. Zašto bi naša rezervacija manje vrijedila od njihove? Posjetio sam s obitelji Lincolnov memorijal. Tamo je na zidu ispisan njegov govor iz Gettysburga. Znadete li koje su riječi tamo uklesane? “Svi su ljudi stvoreni jednaki.” - Ali to ne znači da su sve hotelske rezervacije jednako vrijedne. Policajčev je glas dopro do ušiju ljudi koji su stajali postrance u predvorju; ne mogavši se dalje suzdržati, neki su se glasno nasmijali. Majka je ostavila Sandyja i mene da ostanemo stajati sami. Sada je odlučno istupila u namjeri da se umiješa. Pričekala je trenutak da se smiri kako bi bila sigurna da stvari neće samo još otežati i, usprkos ubrzanu disanju, činilo joj se da je taj trenutak sada nastupio. - Dragi, idemo! - zamolila je oca. - Gospodin Taylor nam je našao sobu u blizini. 57

- Neću! - viknuo je otac i odgurnuo ruku kojom ga je pokušala uhvatiti za nadlakticu. - Ovaj policajac zna zašto smo deložirani. On zna, ravnatelj zna, svi u ovom predvorju to znaju. - Mislim da biste trebali poslušati suprugu - rekao je policajac. - Mislim da biste trebali napraviti to što vam ona kaže, Rothe. Napustite prostoriju. - Pokazujući glavom prema vratima, rekao je: - I to prije nego što izgubim strpljenje. Otac je bio spreman nastaviti se opirati, ali sačuvao je i nešto razboritosti, shvatio je da njegovi razlozi ne zanimaju nikoga izuzev njega. Napustili smo hotel dok su nas svi pratili pogledima. Jedino je drugi drot progovorio. S mjesta na kojem se postavio pokraj biljke u loncu uz ulazna vrata, ljubazno je klimnuo glavom dok smo se približavali i rukom me pogladio po kosi: - Kako je, mladiću? - Dobro - odgovorio sam. - Šta to imaš? - Marke - rekao sam, ali sam nastavio hodati da ne zatraži od mene da mu pokažem svoju zbirku, a ja mu bio prisiljen pokazati, jer bi me, u protivnome, uhitio. G. Taylor nas je čekao vani na pločniku. Otac mu je rekao: - To mi se još nikad nije dogodilo. Ja sam stalno u dodiru s ljudima, s ljudima najrazličitijeg podrijetla, iz svih društvenih slojeva, ali nikad... - Hotel Douglas je promijenio vlasnika - rekao je g. Taylor. - Ovo je novi vlasnik. - Ali, naši su prijatelji ovdje odsjedali i bili sto posto zadovoljni - rekla mu je majka. - E, gospođo Roth, vlasnik se promijenio. Ali ja sam vam našao sobu u Evergreenu, i sve će biti u redu. Upravo u tom trenutku začulo se glasno brujanje zrakoplova u niskom letu iznad Washingtona. Ulicom je prolazilo nešto svijeta i svi su zastali, a jedan je čovjek stao i podigao ruke put neba, u silnu čuđenju. Sandy, koji je prema obrisu umio prepoznati svaku letjelicu, Sandy sveznalica, pokazao je na nj i povikao: - To je Lockheedov presretač! - To je predsjednik Lindbergh - objasnio je g. Taylor. - Svako poslijepodne u ovo vrijeme malo se proveze duž Potomaca.{20} Odleti gore, do planinskog lanca Alleghenien, potom se spusti niz planinu Blue Ridge i stigne do zaljeva Cheasepeak. Ljudi čekaju taj njegov let. - To je najbrži avion na svijetu - rekao je brat. - Njemački Messerschmitt 110 leti 584 kilometra na sat, a presretač 800 kilometara na sat. Može prestići svaki vojni 58

zrakoplov na svijetu. Svi smo motrili nebo sa Sandyjem, koji nije mogao sakriti očaranost zrakoplovom, onim istim kojim je predsjednik letio na Island na sastanak s Hitlerom. Avion se silovitom snagom uspinjao okomito prije nego što se izgubio na nebu. Ljudi na ulici stali su pljeskati, a netko je viknuo: - Živio Lindy! - a potom su produžili svojim putem. U Evergreenu, majka i otac spavali su zajedno u krevetu za jednu osobu, a Sandy i ja u drugome. Dvokrevetna soba bila je jedino što je g. Taylor uspio unajmiti u tako kratkom roku, ali nakon onoga što se dogodilo u Douglasu, nitko se nije potužio - ni na krevete koji nisu bili najpogodniji za počinak, ni na to što je soba bila manja od one u kojoj smo najprije odsjeli, ni stoga što je kupaonica veličine kutije šibica bila previše smočena i nije dobro mirisala, unatoč dezinfekcijskim sredstvima - posebice se nismo potužili zato što nas je na recepciji srdačno dočekala i pozdravila vesela žena, a kovčege nam na kolicima prevezao postariji crnac u odori hotelskog poslužitelja, slabašan čovo kojem se ona žena obraćala kao Edwardu B., koji nam je, nakon što je otključao vrata sobe u prizemlju na donjem kraju hodnika uz otvor za ventilaciju, duhovito obznanio: - Hotel Evergreen želi dobrodošlicu obitelji Roth u prijestolnici zemlje! - i uveo nas u slabo osvijetljen sobičak kao da nas uvodi u budoar Ritza. Brat nije prestao piljiti u Edwarda B.-a od trenutka kad je natovario našu prtljagu, a sutradan ujutro, prije nego što se itko probudio, potajno se odjenuo, zgrabio blok za skiciranje i požurio u predvorje kako bi ga nacrtao. Složilo se tako da je drugi crnački poslužitelj bio na dužnosti, ali ne onako slikovita izgleda i istegnuta vrata poput Edwarda B.-a, iako s umjetničkog gledišta ništa manje zanimljiv - vrlo taman, sa snažno izraženim afričkim crtama lica, kakve je Sandy dotad bio u prigodi nacrtati jedino na osnovi fotografije na poleđini National Geographica. Većinu prijepodneva proveli smo s g. Taylorom, koji nam je pokazao zgradu Capitola i Kongres, a potom Vrhovni sud i Kongresnu knjižnicu. G. Taylor je znao visinu svake kupole i dimenzije svakog predvorja, kao i geografsko podrijetlo svakog mramornog poda, imena osoba i događaja koji su se proslavljali na svakoj slici i zidnoj slikariji svake vladine zgrade u koju smo ušli. - Stvarno ste dobro potkovani - rekao mu je otac. - Dječak iz malog grada u Indiani! Morali biste raditi u Službi informacija. Nakon ručka, odvezli smo se na jug, duž rijeke Potomac, u Virginiju, u obilazak Mount Vernona.{21} - Naravno, Richmond, u Virginiji - objasnio je g. Taylor - bio je prijestolnica jedanaest južnih država koje su preostale Uniji kako bi se formirale savezne države Amerike. Mnoge od velikih bitaka u Građanskome ratu odigrale su se u Virginiji. Tridese59

tak kilometaru na zapad nalazi se Manassas National Battlefield Park. Park uključuje i bojnu polja na kojima su konfederalci potukli snage Unije pokraj rječice Bull Run, najprije u lipnju 1861., pod vodstvom generala P. G. T. Beauregarda i J. E. Johnstona, a potom u kolovozu 1862., pod vodstvom generala Roberta E. Leeja i Stonewalla Jacksona. General Lee zapovijedao je vojskom Virginije, a predsjednik Konfederacije, Jefferson David, vladao je iz Richmonda, ako se dobro sjećate naše povijesti. Dalje prema jugu, četrdesetak kilometara odavde, nalazi se Appomattox, u Virginiji. Znate što se u travnju 1865. dogodilo u tamošnjoj sudnici? General Lee predao se američkom generalu Grantu, i to je značilo kraj Građanskog rata. A svi znate što se dogodilo Lincolnu šest dana nakon toga: bio je ubijen. - Ti prljavi psi! - ponovio je otac. - I evo, stigli smo - rekao je g. Taylor, upravo u trenutku kad smo ugledali Washingtonovu kuću. - Oh, to je prekrasno - rekla je majka. - Pogledajte vratnice! Pogledajte ove visoke prozore! Djeco, ovo nije imitacija - ovo je stvarna kuća u kojoj je živio George Washington. - I njegova supruga Martha - podsjetio ju je g. Taylor - i njegovo dvoje pastorčadi koje je general obožavao. - Stvarno? - pitala je majka. - To nisam znala. Moj mlađi sin ima Marthu Washington prikazanu na marki - rekla mu je. - Pokaži gospodinu Tayloru tu svoju marku. - Ja sam je odmah našao, smeđu marku iz 1938. za cent i pol, na kojoj je bila prikazana supruga prvog predsjednika u profilu, kose pokrivene onim što je majka, kad sam dobio marku, definirala kao nešto između kape i ukrasne mrežice. - Da, to je stvarno ona - rekao je g. Taylor. - A ona je također, kao što sam siguran da znate, prikazana i na marki od pet centa iz tisuću devetsto dvadeset i treće, i na marki za osam centa iz tisuću devetsto i druge. A ta marka iz tisuću devetsto i druge, gospođo Roth, prva je marka na kojoj je ikad prikazana jedna američka žena. - Jesi li to znao? - pitala me majka. - Jesam - rekao sam. Za mene su sve poteškoće u vezi sa činjenicom da smo židovska obitelj u Lindberghovu Washingtonu naprosto nestale i osjećao sam se kao što sam se osjećao u školi kad smo, na početku grupne nastave, trebali ustati i otpjevati nacionalnu himnu pjevajući iz petnih žila. - Ona je bila velika družica generala Washingtona - rekao nam je g. Taylor. - Djevojačko joj je ime bilo Martha Dandridge. Bila je udovica pukovnika Daniela Patsyja Custisa. Njezino dvoje djece bili su Patsy i John Parke Custis. U brak s Washingtonom donijela je jedno od najvećih bogatstava u Virginiji. - Uvijek ja to govorim svojim dečkima - rekao je otac smijući se kao što se nije

60

nasmijao cijeli dan. - Oženite se poput predsjednika Washingtona. Takve je ljude jednako lako voljeti ako su bogati ili siromašni. Posjet Mount Vernonu bilo je najsretnije vrijeme koje smo proveli na putovanju, možda zbog ljepote krajolika, vrtova, drveća i kuće, prigodno smještene na strmini koja je gledala na Potomac; možda i zbog nenaviknutosti na namještaj, ukrase, zidne tapete - tapete u vezi s kojima je g. Taylor znao milijun pojedinosti; možda i zato što smo sa svega metar udaljenosti vidjeli krevet s četiri stupa u kojemu je spavao Washington, stol za kojim je pisao, mačeve koje je nosio i knjige koje je posjedovao i čitao; ili možda naprosto zato što smo bili 24 kilometra udaljeni od Washingtona D. C., i od Lindberghova duha koji je lebdio nad svime. Mount Vernon je bio otvoren do pola pet poslijepodne, pa smo tako imali dovoljno vremena da obiđemo sve prostorije i okolne zgrade, da obiđemo okoliš i potom posjetimo prodavaonicu suvenira, u kojoj sam podlegao iskušenju i kupio nož za papir, kositrenu repliku od deset centimetara, muškete i bajunete iz revolucionarnih vremena. Kupio sam ga za dvanaest od petnaest centa koje sam čuvao za posjet Odjelu maraka i Uredu gravira i tiska, koji smo trebali posjetiti sutradan, dok je Sandy razborito sa svojom ušteđevinom kupio ilustriranu povijest Washingtonova života, knjigu čijim se slikama mogao koristiti za izradu portreta u svojoj domoljubnoj zbirci pohranjenoj u mapi ispod kreveta. Bližio se kraj dana i otišli unio na piće u kafeteriju upravo u trenutku kad se zrakoplov u niskom lolu ukazao u daljini na našem putu. Kako je buka motora bivala sve glasnija, ljudi su vikali: - To je predsjednik! To je Lindy! Muškarci, žene i djeca svi su istrčali na veliku tratinu ispred kafeterije i počeli mahati zrakoplovu koji se približavao i koji im je pri prelijetanju Potomaca mahnuo krilima. - Hura! - vikali su ljudi. - Hura za Lindyja! Bio je to onaj isti borbeni zrakoplov Lockheed koji smo poslijepodne dan prije vidjeli u zraku iznad grada, i nije nam preostalo ništa drugo nego da stojimo poput domoljuba i gledamo s ostalima kako se avion naginje na krilo i vraća se leteći iznad doma Georgea Washingtona prije nego što se okrenuo i zaputio na sjever od Potomaca. - To nije bio on - to je bila ona! - viknuo je netko tko je tvrdio da je u kabini presretača uspio prepoznati predsjednikovu suprugu. I to je mogla biti istina. Lindbergh ju je naučio upravljati zrakoplovom još na početku njihova braka i često je letjela s njim tijekom njegovih zračnih izleta, i ljudi su sada stali objašnjavati djeci da su upravo vidjeli Annu Morrow Lindbergh kako je preletjela iznad Mount Vernona, i da taj povijesni događaj nikad neće zaboraviti. Do tada joj je, naime, smionost 61

pilotkinje najsavršenijeg američkog zrakoplova, zajedno sa skromnim ponašanjem dobro odgojene kćeri iz povlaštena društvenog sloja, kao i književna nadarenost autorice dviju objavljenih zbirki pjesama osigurala u svim glasačkim tijelima mjesto žene kojoj se zemlja najviše divi. Tako je naš izvanredni izlazak bio upropašten - ne samo zato što se drugi dan za redom rekreacijski let zrakoplovom kojim je upravljalo jedno od Lindbergha, slučajno odigrao iznad naših glava nego i zato što je taj ekshibicionist, kao što ga je nazvao otac, oduševio sve osim nas. - Znali smo da stvari loše stoje - rekao je otac prijateljima koje je nazvao odmah po dolasku kući - ali nismo znali da stoje tako loše. Ti ljudi žive u snu, a mi živimo u snomorici. Bila je to najprodornija poetska misao koju sam ikad čuo i zacijelo preciznija od bilo kojeg stiha što ga je ikad napisala Lindberghova žena. G. Taylor nas je dovezao do Evergreena kako bismo se umili i odmorili, i vratio se točno u pola pet da nas odveze u ne preskupu kafeteriju blizu željezničke postaje; ponovo smo se trebali naći poslije kako bismo krenuli na noćnu vožnju Washingtonom koju smo dan prije bili utanačili. - Zašto ne biste večeras izišli s nama? - predložio mu je otac. - Mora da vam je pusto svaki dan jesti sam. - Ne bih želio ometati vašu privatnost - rekao je g. Taylor. - Slušajte, vi ste izvrstan vodič i uživali bismo u vašem društvu. Mi častimo! Kafeterija je s večeri bila još življa nego tijekom dana, svaki je stolac bio zauzet i gosti su čekali u redu kako bi im trojica u bijelim pregačama udovoljili narudžbama, a ti su bili tako zaposleni da nisu imali vremena ni zastati i obrisati oznojena lica. Za našim stolom, majka se utješila preuzevši svoju ulogu za vrijeme obroka, u stilu: “Zlato, nemoj spustiti bradu gotovo do tanjura kad uzimaš zalogaj”, a činjenica da g. Taylor sjedi s nama kao da nam je rođak ili obiteljski prijatelj, doduše ne tako novo iskustvo kao kad su nas izbacili iz hotela Douglas, bila je prilika da se vidi na koji način jede netko tko je odrastao u Indiani. Jedino je otac obraćao pozornost na druge ljude za večerom, od kojih su se svi smijali i pušili i marno tamanili francuski specijalitet večeri - roast beef au jus and pecan pie à la mode{22} - dok je sjedio lupkajući prstima po čaši vode, očevidno razmišljajući o tome u kojoj su mjeri njihovi životni problemi toliko različiti od njegovih. Kad se okrenuo nama da bi nam povjerio svoje misli - što mu je i dalje bilo važnije od jela - nije se obratio nikome od nas nego g. Tayloru koji je upravo načeo komad pite na čijem je vrhu bila grudica američkog sira i koji je izabrao kao desert. - Mi smo židovska obitelj, gospodine Tayloru. Primite to na znanje, ako dosad to

62

niste shvatili, jer je upravo to razlog zbog kojega su nas jučer deložirali. To me silno pogodilo - rekao je. - Teško se s tim mogu pomiriti. To nas je pogodilo jer, iako se tako nešto moglo dogoditi i da taj čovjek nije bio izabran za predsjednika, sada on jest predsjednik, a on nije prijatelj Židova. On je prijatelj Adolfa Hitlera. - Hermane - šapnula je majka - prestrašit ćeš djecu. - Djeca već sve o tome znaju - rekao je otac i nastavio se obraćati g. Tayloru. Jeste li ikad slušali Winchellovu emisiju? Dopustite mi da ga citiram: “Je li između njih dvojice došlo do bilo kakvog drugog diplomatskog dogovora, jesu li razgovarali o nečemu drugom, složili se u vezi s nečim? Jesu li se dogovorili o nečem u vezi s američkim Židovima - a ako jesu, što su se dogovorili?” Winchell ima petlje izgovoriti takvo što, ima petlje te riječi izgovoriti pred cijelom zemljom. Na naše iznenađenje, netko je stao tako blizu našeg stola da se gotovo napol nagnuo nada nj - krupan, brkat postariji čovjek s bijelim papirnatim ubrusom zadjenutim za pojas, koji je izgledao ozaren onim što je naumio reći. Jeo je za obližnjim stolom i njegovi su se drugari nagnuli prema nama znatiželjni da čuju što će uslijediti. - Hej, što je bilo, prijane? - rekao je otac. - Odmaknite se, hoćete li? - Winchell je Židov - obznani čovjek - potplaćen od britanske vlade. Tada otac naglo podiže ruke sa stola, kao da je naumio nož i vilicu zabosti u punašni trbuščić neznanca. Nije morao ništa više napraviti da bi izrazio svoje gnušanje, ali muškarac s brčinama nije se ni pomaknuo. Brk mu nije bio mali kvadratić crnih podštucanih dlaka poput Hitlerova, ali mogao se naslutiti isti rez u opuštenijem, vrckavijem sumnjivo gustom bijelom brku morža, kakav se mogao vidjeti i na slici predsjednika Tafta{23} na svijetlocrvenoj marki od pedeset centa izdanoj 1938. - Rijedak primjer lajava Židova koji sebi previše dopušta... - Dosta je! - povikao je g. Taylor, skočivši na noge, i stao - nizak kakav je bio između krupnog tipa koji se nagnuo nad nas i moga uvrijeđenog oca, kojem je ta smiješna gromada pritiskala trbuh. Lajavi Židov! I to po drugi put u manje od četrdeset i osam sati. Dvojica poslužitelja u pregačama, koji su posluživali za šankom, dotrčala su na parket kafeterije i s obiju strana zgrabila napadača. - Ovo nije nikakva krčmetina - rekao je jedan od njih - ne zaboravite to, gospodine! - Odvukli su ga do njegova stola i posjeli na stolac, a onda je jedan od dvojice egzekutora došao do nas i rekao nam: - Dopustite da vas ponudim kavom, poslužite se koliko vas volja. Dopustite da dječacima donesem još malo sladoleda. Ostanite sjediti, narode, i završite večeru na miru. Ja sam vlasnik, zovem se Wilbur, i naručite kakav god želite desert na račun kuće. Da, donijet ćemo vam i svježe vode s ledom.

63

- Hvala vam - rekao je otac govoreći s jezivom bezličnošću stroja. - Hvala vam ponovio je. - Hvala. - Hermane, molim te - šapnula je majka. - Naprosto otiđimo. - Apsolutno ne. Ne. Dovršit ćemo večeru. - Nakašljao se i nastavio: - Poći ćemo u obilazak Washingtona noću. Ne idemo kući dok ne obiđemo Washington noću. Drugim riječima, večer je trebalo nastaviti kao da nas nitko nije uvrijedio. Za Sandyja i mene to je značilo pojesti još dvije velike porcije sladoleda, koje je na naš stol donio jedan od poslužitelja. Trebalo je pet minuta da kafeterija ponovo oživi škripanjem stolaca, zveckanjem pribora za jelo i sitnim kuckanjem tanjura, iako još ne i uobičajenim žamorom za večerom. - Hoćeš li još kave? - pitao je otac majku. - Čula si vlasnika - on želi da ti natoči. - Ne - promrmljala je majka. - Neću više. - A vi, gospodine Taylor, još kave? - Ne, ne bih. - Dakle - otac će obraćajući se g. Tayloru, ukočeno i neuvjerljivo, ali kao da je uspio potisnuti sve loše što se dogodilo. - Kojim ste se poslom bavili prije ovoga? Ili ste možda oduvijek bili vodič po Washingtonu? A tada su do nas ponovo doprle riječi muškarca koji je ustao da nas obavijesti kako se, poput Benedicta Arnolda prije njega, Walter Winchell prodao Britancima: - O, ne brinite se - uvjeravao je prijatelje. - Židovi će dovoljno brzo za to saznati. U nastaloj tišini, nije bilo sumnje o tome što je rekao, posebice što se nije potrudio prikriti podrugljivi ton. Polovica gostiju nije ni digla glavu, hineći da nisu ništa čuli, ali priličan ih se broj okrenuo da vidi kome je poruga upućena. Samo sam jednom vidio da nekoga uvaljaju u katran i perje, u nekom vesternu, ali pomislio sam: “I nas će uvaljati u katran i perje”, zamišljajući naše poniženje dok nam se perje bude lijepilo za kožu poput kaputa s debelim slojem prljavštine koje se nikad ne možeš osloboditi. Otac je na trenutak ostao ukočen, jer je još jednom trebalo odlučiti hoće li se pokušati svladati ili će dati oduška bijesu. - Pitao sam gospodina Taylora - iznenada se obrati majci obuhvativši joj ruku objema svojima - čime se bavio prije nego što je postao vodič. - A gledao ju je poput osobe koja otklanja čini, poput osobe koja posjeduje moć spriječiti volju druge osobe da se oslobodi i djeluje na svoju ruku. - Da - rekla je - čula sam. - I tada, joj iznova od tjeskobe na oči navriješe suze, ali je ostala sjediti uspravna na svom stolcu i rekla je g. Tayloru: - Da, molim vas, recite 64

nam. - Dečki, nastavite samo jesti sladoled - rekao je otac ispruživši ruku i potapšavši nas po podlaktici sve dok ga nismo pogledali ravno u oči. - Je li dobar? - Jest - odgovorili smo. - Pa, naprosto nastavite jesti i nemojte se žuriti. - Nasmiješio se kako bi i nas prisilio da se nasmiješimo, a potom se obratio g. Tayloru: - Vaš posao prije ovoga - vaš nekadašnji posao - što ste ono rekli, čime ste se bavili? - Bio sam sveučilišni profesor, gospodine Rothe. - Stvarno? - rekao je otac. - Čujete li, dečki? Večerate s sveučilišnim profesorom. - Predavao sam povijest - dodao je g. Taylor preciznosti radi. - To sam si mogao i misliti - priznao je otac. - Na malom fakultetu na sjeverozapadu Indiane - rekao je g. Taylor svima nama. Kad su 1932. prepolovili fakultet, ostao sam bez posla. - I što ste onda učinili? - pitao ga je otac. - Pa, možete zamisliti. S obzirom na nezaposlenost i sve one štrajkove, radio sam svašta pomalo. Brao sam metvicu na pustopoljinama Indiane. Pakirao meso u klaonici u Hammondu. Pakirao sapun za tvrtku Cudahy u istočnom Chicagu. Godinu dana radio sam u Indianopolisu, u tvornici čarapa. Čak sam radio i najteže poslove u Logansportu, u psihijatrijskoj bolnici, radio sam kao njegovatelj duševno oboljelih. Teška su me vremena na kraju dovela ovamo. - A kako se zvao fakultet na kojemu ste predavali? - pitao je otac. - Wabash. - Wabash? E - otac će, raznježen samim zvukom te riječi - svatko je čuo za njega. - Četiri stotine i dvadeset šest učenika? Možda i manje. Svi su čuli za nešto što je jedan od naših studenata rekao jednom prilikom, iako možda i ne znaju da je pohađao wabashki fakultet. Poznaju ga po tome što je bio američki potpredsjednik od 1912. do 1920. Naš potpredsjednik u dva mandata, Thomas Riley Marshall. - Tako je - potvrdi otac. - Potpredsjednik Marshall, demokratski čelnik Indiane. Potpredsjednik pod još jednim velikim demokratom, Woodrowom Wilsonom. Poštovanja vrijedan čovjek, predsjednik Wilson! Upravo je predsjednik Wilson - rekao je, a nakon dva dana podučavanja g. Taylora, dobio je želju da i on podučava - imao hrabrosti imenovati Louisa D. Brandeisa za vrhovnog suca. Bio je to prvi Židov na Vrhovnom sudu. Znate li vi to, momci? Znali smo - nije nam to prvi put rekao. Samo što je to prvi put gromoglasno izgovorio u kafeteriji poput ove u Washingtonu D.C. Nadovezujući se na nj, g. Taylor je rekao: 65

- Te su se potpredsjednikove riječi odonda pročule diljem zemlje. Jednoga dana, u Senatu Sjedinjenih Država - dok je predsjedao raspravi - rekao je prisutnim senatorima: “Ono što ovoj zemlji doista treba”, rekao je, “to su dobre cigare za pet centa”. Otac se nasmijao - ta je pučka primjedba osvojila srca cijelog njegova naraštaja, pa smo za nju znali čak i Sandy i ja, jer ju je otac više puta ponovio. Nasmijao se od srca i potom je, na daljnje iznenađenje ne samo svoje obitelji nego vjerojatno i sviju prisutnih u kafeteriji, pred kojima je već pohvalio Woodrowa Wilsona zbog toga što je imenovao Židova za vrhovnog suca, obznanio: - Ono što ovoj zemlji sada treba jest novi predsjednik. Nije uslijedio izgred. Ništa. Doista, svojim nepopuštanjem činilo se gotovo da je toga dana izišao kao pobjednik. - A ne postoji li i rijeka Wabash? - pitao je zatim otac g. Taylora. - Najduži pritok rijeke Ohio. Dug je gotovo 700 kilometara i teče kroz cijelu državu od istoka do zapada. - A postoji i pjesma - sjeti se otac gotovo sanjivo. - U pravu ste - odvrati g. Taylor. - Vrlo poznata pjesma. Možda jednako poznata kao i “Yankee Doodle”.{24} Napisao ju je Paul Dresser 1897. “Na obalama Wabasha, tamo daleko!” - Naravno!- povikao je otac. - Omiljena pjesma - nastavio je g. Taylor - naših vojnika u Španjolsko-američkom ratu 1898., i prihvaćena kao himna Indiane 1913. Točnije, 4. travnja. - Točno, točno, poznajem je - složio se otac. - Nadam se da je svi Amerikanci znaju - rekao je g. Taylor. I iznenada, u živahnoj kadenci, otac zapjeva tu pjesmu, dovoljno snažno da ga svatko u kafeteriji čuje. - “Među platanama blistaju svjećice...” - Dobro - rekao je naš vodič zadivljeno - vrlo dobro. - Iskreno očarana baritonskim bravurama mog oca, ta se ozbiljna mala enciklopedija od čovječuljka napokon nasmiješi. - Moj suprug - rekla je majka sada suhih očiju - vrlo lijepo pjeva. - Doista - složio se g. Taylor i, premda nije uslijedio pljesak - zapljeskao je jedino Wilbur, iza šanka - odmah smo nakon toga ustali kako bismo otišli prije nego što se istroši naša mala pobjeda koju je izvojštio, i prije nego što se čovjek s predsjedničkim brkom iznova razgoropadi.

66

3. Lipanj 1941. - prosinac 1941.

Tragom kršćana

D

ana 22. lipnja 1941. bez najave je prekršen Hitlerov i Staljinov sporazum o nenapadanju - koji su dvojica diktatora potpisala dvije godine prije toga, samo koji dan prije napada i podjele Poljske - kada se Hitler, nakon što je osvojio kontinentalnu Europu, drznuo upustiti u osvajanje golema prostora Zemljine površine koji se sterao od Poljske preko Azije do Pacifika, krenuvši u napad masivnih razmjera na istok protiv Staljinovih trupa. Te se večeri predsjednik Lindbergh obratio naciji iz Bijele kuće govoreći o kolosalnom Hitlerovu širenju ratnih operacija. Zaprepastio je čak i mog oca iskrenom pohvalom njemačkoga Führera. - Tim činom - obznanio je predsjednik - Adolf Hitler postao je najveći svjetski zaštitnik protiv širenja komunizma i njegovih zala. Time ne želimo umanjiti vrijednost napora carskoga Japana. Japan u istoj mjeri želi modernizirati Čang-Kaj-Šekovu korumpiranu i feudalnu Kinu i jednako je predan iskorjenjivanju fanatične kineske komunističke manjine, čiji je cilj osvojiti vlast u toj prostranoj zemlji i, poput boljševika u Rusiji, stvoriti od Kine komunistički koncentracijski logor. I zato cijeli svijet mora večeras biti zahvalan Hitleru na tome što je napao Sovjetski Savez. Uspije li njemačka vojska u svojoj borbi protiv sovjetskog boljševizma - a nema razloga u to posumnjati - Amerika se nikad neće suočiti s prijetnjom gramzive komunističke zemljo koja ostatku svijeta nameće svoj pogubni sistem. Mogu se jedino nadati da će još preostali internacionalisti u američkom Kongresu sada priznati kako bi se, da smo dopustili da budemo uvučeni u ovaj svjetski rat na strani Veliko Britanije i Francuske, naša razvijena demokracija sada našla u savezništvu sa zlikovačkim režimom SSSR-a. Večeras njemačka armija staje na čelo rata koji bi, u protivnom, zacijelo morale voditi američke trupe. Međutim, naše su trupe spremne i još će dugo biti spremne, podsjetio je predsjednik svoje sunarodnjake, zahvaljujući mirnodopskom planu koji je zacrtao Kongres na njegovu zamolbu, a prema kojemu osamnaestogodišnji mladići služe dvadesetčetiri mjesečnu obveznu vojnu obuku, nakon koje su tijekom sljedećih osam godina dužni odazvati se na svaki poziv u rezervne jedinice, čime se uvelike ostvaruje nje-

67

gov dvostruki cilj: “neuključivanje Amerike u bilo koji strani rat i zadržavanje svih stranih ratova izvan Amerike!” “Neovisna sudbina Amerike”, rečenica je koju je Lindbergh ponovio petnaestak puta u svom govoru o stanju nacije, a ponovio ju je i u zaključku svog obraćanja uvečer 22. lipnja. Kad sam zamolio oca da mi objasni što te riječi znače -jer sam, zabrinut naslovima i opterećen svakojakim turobnim mislima, sve češće pitao što sve to zapravo znači - otac se namrštio i rekao: - To znači da okrećemo leđa prijateljima. To znači da postajemo prijatelji svojih neprijatelja. Znaš li što to znači, sine? To znači da se odričemo svega za što se Amerika zalaže. Pod pokroviteljstvom organizacije “Pravedni ljudi” - organizacije koju je Lindberghov novoosnovani, Ured za američko povezivanje (Office of American Absorption, OAA) opisao kao “program dobrovoljnog rada u sklopu kojeg se gradska mladež upoznaje s tradicionalnim domoljubnim načinom života” - moj je brat posljednji dan mjeseca lipnja 1941. otišao na ljetno “šegrtovanje” kod uzgajivača duhana u Kentuckyju. Budući da još nikad nije izbivao od kuće, budući da obitelj nikad prije nije živjela u takvoj neizvjesnosti i budući da je otac uporno rogoborio protiv OAA objašnjavajući što to znači za naš status građana - a i zato što je Alvin, zbog toga što je pristupio kanadskoj vojsci, za nas postao izvor stalne zabrinutosti rastanak sa Sandyjem kosnuo se svih nas. Osoba koja je Sandyju ulila snagu da se odupre pokušajima roditelja da ga odgovore od pristupanja udruzi “Pravedni ljudi” - i koja mu je prva usadila tu ideju - bila je majčina živahna mlađa sestra, Evelyn, sada izvršna pomoćnica rabina Lionela Bengelsdorfa, koga je nova vlada imenovala za čelnika OAA za državu New Jersey. Obznanjena namjera OAA bila je provedba programa “ohrabrivanja vjerskih i nacionalnih manjina da se prisnije uključe u širu društvenu zajednicu”, iako je do proljeća 1941. jedina manjina za čije se ohrabrivanje OAA ozbiljno zanimala bila naša zajednica. Pokret “Pravedni ljudi” namjerio je povući stotine židovskih dječaka između dvanaest i četrnaest godina iz gradova u kojima su živjeli i pohađali školu, da kao pomoćna radna snaga tijekom osam tjedana rade i žive s farmerskim obiteljima na stotine kilometara daleko od svojih kuća. Obavijesti o novom ljetnom programu bile su izvješene na oglasnim pločama u Chancelloru i Weequahicu, na vratima obližnje gimnazije, gdje je učenička populacija, poput nas, bila gotovo sto posto židovska. Jednoga travanjskog dana, predstavnik OAA iz New Jerseyja došao je razgovarati s dječacima od dvanaest godina naviše o cilju programa, i taj se dan Sandy pojavio za večerom s obrascem molbe za upis koji su roditelji imali potpisati. - Shvaćaš li ti što taj program zapravo pokušava učiniti? - upitao je otac Sandyja. - Shvaćaš li ti zašto Lindbergh želi odvojiti dječake poput tebe od njihovih obitelji i poslati ih u krajnju zabit? Imaš li ti pojma što se iza svega toga krije? 68

- Ali to nije ni u kakvoj vezi s antisemitizmom, ako to želiš reći. Tebi je samo jedno na pameti. Ovo je izvanredna prilika, i to je sve. - Prilika za što? - Za život na farmi. Za posjet Kentuckyju. Za crtanje svega što tamo postoji. Traktora. Štagljeva. Životinja. Svih vrsta životinja. - Ama, ne šalju oni tebe tako daleko da crtaš životinje - rekao mu je otac. - Šalju te tamo da rintaš. Šalju te da raznosiš gnojivo. Do kraja dana bit češ tako slomljen da nećeš moći stajati na nogama, a ne da crtaš životinjo. - I ruke će ti stradati - dodala je majka. - Oko farmi postavljena je žičana ograda. Strojevi imaju oštra sječiva. Mogao bi povrijediti ruke i što ćeš tada? Nikad nećeš ponovo moći crtati, Mislila sam da ćeš ovog ljeta upisati viši tečaj crtanja. Trebao si pohađati crtanje kod gospodina Leonarda. - Za to uvijek ima vremena - ovo mi omogućuje da upoznam Ameriku! Sljedeće večeri, teta Evelyn je došla na večeru, a majka ju je pozvala u vrijeme kad je Sandy planirao otići k prijatelju pisati zadaću; na taj način neće biti u blizini da svjedoči raspri do koje će sigurno doći između tete Evelyn i mog oca na temu “Pravednih ljudi”; i doista, započela je isti tren kad je teta Evelyn ušla u kuću i obznanila da će se ona pobrinuti za Sandyjevu prijavu čim stigne u ured. - Ne trebamo mi nikakve usluge - otac će mrgodno. - Želiš reći da ga nećeš pustiti da ode? - Zašto bih? Zašto bih ga pustio? - pitao je otac. - Zašto, za miloga Boga, ne bi? - odvrati Evelyn. - Osim ako nisi samo još jedan Židov koji se boji vlastite sjene. Njihovo se neslaganje tijekom večere samo sve žešće produbljivalo, otac je tvrdio da su “Pravedni ljudi” Lindberghov prvi korak k odvajanju židovske djece od roditelja, k podrivanju solidarnosti židovske obitelji, a teta Evelyn drsko je tvrdila da je najveći strah Židova poput njezina šogora da im djeca kojim slučajem ne bi ispala jednako uskogrudna i ustrašena kao što su oni. Alvin je bio otpadnik s očeve strane, Evelyn je bila politički neopredijeljena s majčine, pomoćna učiteljica u newarškoj osnovnoj školi, koja je prije nekoliko godina aktivno sudjelovala u osnivanju lijevog krila mahom židovske Udruge newarskih učitelja, čijih se nekoliko stotina članova nadmetalo sa staloženijom apolitičnom udrugom učitelja u pregovorima oko potpisivanja ugovora s gradom. Evelyn je 1941. upravo navršila trideset godina, a do prije dvije godine, kad je moja baka s majčine strane umrla od srčanog udara, nakon što je cijelo desetljeće bila invalid uslijed bolesti krvožilnog sustava, Evelyn se brinula za nju u malom tavanskom stanu kuće za dvije i pol obitelji koji su majka i kći djelile u Ulici Dewey, nedaleko od 69

škole u Aveniji Hawthorne, kamo je Evelyn obično odlazila u zamjenu. U dane kad susjeda nije bila slobodna da navrati i čuva baku, majka bi se odvezla autobusom do Ulice Dewey i pazila na nju dok se Evelyn ne bi vratila s posla, a kad bi subotom uvečer Evelyn otišla u New York i s prijateljima intelektualcima odlazila u kazalište, otac bi doveo baku u našu kuću da provede večer s nama, ili bi se majka odvezla u Ulicu Dewey i tamo je čuvala. Mnogih noći teta Evelyn se ne bi ni vratila iz New Yorka - čak i kad je planirala vratiti se do ponoći - pa bi majka bila prisiljena provesti noć izvan kuće, daleko od supruga i djece. A nekih se poslijepodneva Evelyn satima ne bi vraćala nakon što je škola završila. Dugo se zadržavala s dečkom, pomoćnim učiteljem iz Sjevernog Newarka, koji je poput Evelyn bio odlučan zagovornik Udruge učitelja, ali, za razliku od Evelyn, oženjen Talijan i otac troje djece. Moja je majka uvijek tvrdila da bi se Evelyn, da nije svih tih godina bila vezana uz kuću čuvajući bolesnu majku, bila udala nakon što je dobila učiteljsku diplomu i da se nikad ne bi zaljubila i završila u “nezdravom” odnosu s oženjenim muškarcem, kolegom učiteljem. Dugi nos nije priječio ljude da tetu Evelyn nazivaju “naočitom”, a to je bila istina, jer je majka primijetila da bi se, kad bi krhka Evelyn ušla u prostoriju - živahna brineta savršena iako sitna ženskog stasa, golemih tamnih očiju, iskošenih poput mačjih, i s grimiznim ružem na usnama koji je jamčio njezinu uočljivost - svi okrenuli da je pogledaju, i žene i muškarci. Kosa joj se prelijevala metalnim sjajem i bila začešljana unatrag, u punđu, obrve su joj bile dramatično počupane, a kad bi pošla na zamjenu, odjenula bi suknju žive boje i obula cipele s visokim potpeticama u istom tonu, sa širokim bijelim pojasom, i poluprozirnu bluzu pastelne boje. Otac je smatrao da je neukusno odjevena za učiteljicu, a tog je mišljenja bio i ravnatelj Hawthorne, ali majka, koja je, s pravom ili ne, predbacivala sama sebi što je Evelyn morala “žrtvovati svoju mladost” njegujući njihovu majku, nije imala srca strogo osuditi sestrinu smionost, čak i kad je Evelyn odustala od učiteljevanja, napustila Udrugu učitelja i bez vidljive grižnje savjesti napustila svoje političko uvjerenje i počela raditi za rabina Bengelsdorfa u Lindberghovu uredu OAA. Roditeljima je trebalo nekoliko mjeseci da shvate kako je teta Evelyn rabinova ljubavnica i kako je to bila otkad su se upoznali na primanju nakon njegova govora u Newarskoj učiteljskoj udruzi na temu “Razvoj američkih ideala u razredu” - a to su shvatili tek kad je, napuštajući ured OAA u New Jerseyju da bi preuzeo posao saveznog ravnatelja u nacionalnom stožeru u Washingtonu, Bengelsdorf u newarskim novinama obznanio vijest o svojim zarukama, u šezdeset i trećoj godini, sa svojom tridesetjednogodišnjom, politički angažiranom pomoćnicom.

Nakon što se zaputio u borbu protiv Hitlera, Alvin je pomislio da je najbrži način da sudjeluje u vojnom djelovanju ukrcati se na jedan od kanadskih razarača, koji su štitili brodove trgovačke mornarice što su prevozili zalihe u Veliku Britaniju. Novine 70

su redovno donosile vijesti o tome kako su njemačke podmornice potopile u sjevernom Atlantiku jedan ili više kanadskih brodova, ponekad čak i tako blizu kopnu kao što je bio obalni ribarski pojas Newfoundlanda - što je bilo posebno kobno za Britance, jer je Kanada, nakon što je Lindberghova administracija odbila obvezu pomaganja koju je Rooseveltov Kongres bio izglasao za njegova predsjednikovanja, zapravo postala njihov jedini izvor oružja, hrane, lijekova i strojeva. Alvin je u Montrealu upoznao mladog američkog dezertera koji mu je rekao da zaboravi na mornaricu - kanadski komandosi su u središtu događanja, odlaze u noćne napade na kontinent koji su zauzeli nacisti, vrše diverzije na njemačkim objektima od životne važnosti, dižu u zrak spremišta municije i, zajedno s britanskim komandosima i s ilegalnim europskim pokretima otpora razaraju dokove i pristaništa duž obale zapadne Europe. Kad je Alvinu opisao brojne načine na koje te komandosi uče kako ubiti čovjeka, Alvin je odbacio svoj izvorni plan i pošao se pridružiti tim jedinicama. Poput ostalih kanadskih oružanih snaga, komandosi su rado prihvaćali osposobljene američke građane u svoje redove i tako je, nakon šesnaest tjedana obuke, Alvin postao član djelatne komandoske jedinice i bio brodom prevezen u tajnu vojnu postaju na britanskim otocima. I tek smo tada konačno čuli za njega, primivši pismo od šest riječi: “Krenuo u borbu. Vidimo se uskoro.” Nekoliko dana nakon što je Sandy, na svoju ruku, otputovao noćnim vlakom u Kentucky, moji su roditelji primili drugo pismo, ovaj put ne od Alvina, nego od Vojnog ministarstva u Ottawi, koje je obavještavalo Alvinovu obitelj da je njihov sinovac bio ranjen u akciji i da se oporavlja u bolnici u Dorsetu, u Engleskoj. Nakon što je poslije večere oprala posuđe, majka je ponovo sjela za kuhinjski stol s nalivperom i kutijom s omotnicama s monogramom, rezerviranim za važnu korespondenciju. Otac je sjeo njoj nasuprot, a ja sam ostao stajati kako bih preko njezina ramena promatrao jednomjerno nizanje slova ispisana rukopisa moje majke, koji je stekla radeći kao tajnica i kojem je rano podučila Sandyja i mene - pri čemu je treći i četvrti prst bio naslonjen na podlogu, a kažiprst bio bliži vršku pera nego palac. Svaku bi rečenicu glasno izgovorila prije nego što bi je napisala, u slučaju da otac poželi nešto izmijeniti ili dodati. Predragi Alvine, Jutros smo primili pismo od kanadskih vlasti u kojem nas obavještavaju da si ranjen u borbi i da si u bolnici u Engleskoj. Pismo ništa podrobnije ne sadrži izuzev adrese na koju ti se možemo javiti. Upravo sjedimo za kuhinjskim stolom, stric Herman, Philip i teta Bess. Svi mi želimo saznati sve o tvojem zdravstvenom stanju. Sandy je otputovao preko ljeta, ali ćemo mu odmah pisati i obavijestiti ga o tvom udesu. Ima li izgleda da te pošalju natrag u Kanadu? Ako ima, doći ćemo te posjetiti. U međuvremenu, šaljemo ti pozdrave i nadamo se da ćeš nam pisati iz Engleske. Molim te, piši nam ili zamoli

71

nekoga da to učini umjesto tebe. Što god poželiš da učinimo, mi ćemo učiniti. Još jednom, volimo te i nedostaješ nam.

Ispod te poruke dodali smo svoja tri potpisa. Prošlo je gotovo mjesec dana prije nego što smo dobili odgovor. Dragi gospodine i gospođo Roth, Kaplar Alvin Roth primio je vaše pismo od 5. lipnja. Ja sam viša medicinska sestra njegove jedinice i pročitala sam mu pismo nekoliko puta kako bih bila sigurna da je razumio tko mu ga šalje i što mu poručuje. Za sada, kaplar Roth nije u mogućnosti da vam se osobno javi. Izgubio je lijevu nogu ispod koljena i bio teško ranjen u desnu. Desna noga zacjeljuje i ta rana neće ostaviti posljedica. Kada lijeva noga bude za to spremna, dobit će protezu i naučit će se njome služiti. Kaplar Roth sada prolazi kroz teško razdoblje, ali želim vas uvjeriti da će s vremenom moći nastaviti civilni život bez ikakvih ozbiljnijih problema. U ovoj bolnici liječimo jedino slučajeve amputacije i opekline. Vidjela sam mnoge muškarce s psihološkim poteškoćama u kakvima je sada kaplar Roth, ali većina se njih oporavi, pa sam uvjerena da će tako biti i s kaplarom Rothom. Uz štovanje, Lt. A. F. Cooper

Jednom na tjedan, Sandy bi nam pisao da je dobro i obavještavao nas o tome kako je vruće u Kentuckyju, zaključujući rečenicom koja se odnosila na život na farmi nešto poput: “Ovdje su rekordno rodile kupine”, ili: “Junci su podivljali od muha”, ili: “Danas kose djetelinu”, ili “Prvorazredan početak”, što god to značilo. I tada bi, ispod svog potpisa, a možda i da dokaže ocu kako ima dovoljno snage da se bavi svojim umjetničkim radom čak i nakon cjelodnevnog rada na farmi - nacrtao svinju (“Ova svinja”, zabilježio je, “teži više od 150 kilograma!”) ili psa (“Suzie, Orinov pas - njegova je specijalnost da plaši zmije”), ili janje (“G. Mawhinney je jučer dovezao 30 janjaca u obor”), ili pak štagalj (“Upravo su ga obojili kreozotom. Fuj!”). Obično je crtež zauzimao mnogo više mjesta nego pisana poruka i, na žalost moje majke, na pitanja koja bi mu ona postavila u svome redovnom tjednom pismu, pitajući ga treba li mu odjeće, lijekova ili novca, ne bi dobila odgovor. Naravno, znao je da majka podjednako voli oboje svoje djece, ali sam tek nakon što je Sandy otišao u Kentucky shvatio koliko joj je značio kao osoba različita od njegova mlađeg brata. Iako nije očajavala zbog toga što osam tjedana mora biti odvojena od svoga već trinaestogodišnjeg sina, cijelo ljeto neki su njezini pokreti i izrazi lica odavali prikrivenu žalost, posebno za kuhinjskim stolom, kad je četvrti stolac iz večeri u večer ostajao prazan. Teta Evelyn je bila s nama kad smo se jedne subote potkraj kolovoza uputili na željezničku postaju Penn dočekati Sandyja, koji se vraćao u Newark. Bila je ona

72

posljednja osoba za koju bi otac želio da pođe s nama, ali se, jednako kao što je, protiv svoje volje, naposljetku pristao da se Sandy upiše u “Pravedne ljude” i prihvati ljetni posao u Kentuckyju, s time pomirio, kao što se pomirio i s njezinim utjecajem na njegova sina kako bi izbjegao još veću muku čija konačna opasnost još nije bila posve jasna. Na željezničkoj postaji, teta Evelyn prva je prepoznala Sandyja kad je izišao iz vlaka na peron, oko pet kila teži nego kad smo se rastali, smeđe kose koja je posvijetlila od rada u polju pod ljetnim suncem. I narastao je nekoliko centimetara, tako da mu hlače ni približno nisu sezale do ruba cipela, a moj je ukupni dojam bio da mi se brat prerušio. - Zdravo, farmeru - povikala je teta Evelyn - dolazi ovamo! - Sandy se sporo zaputio u našem smjeru, mašući torbama u svakoj ruci i krećući se samouvjereno kao osoba koja je zadobila nov tjelesni izgled. - Dobro došao kući, stranče! - rekla je majka i, poput mlade djevojke, sretno mu se objesila oko vrata, a kad mu je prišapnula na uho (“Ima li zgodnijeg dečka od tebe?”), on se pobunio: - Oh, mama! Prestani! - na što se, naravno, ostatak obitelji glasno nasmijao. Svi smo ga izgrlili, a on je stojeći pokraj vlaka kojim je upravo prešao 1200 kilometara, napeo bicepse da isprobam kako su tvrdi. Kad je u automobilu počeo odgovarati na naša pitanja, čuli smo kako mu je glas postao promukao, i prvi smo put zamijetili da je počeo otezati samoglasnike i unjkavo izgovarati riječi. Tela Evelyn je trijumfirala. Sandy je govorio o posljednjem poslu koji je obavljao na polju s Orinom, jednim od Mawhinneyjevih sinova, kupio je s tla listove duhana otpale za vrijeme berbe. Oni su najčešće bili najniži na biljci i Sandy je rekao da se zovu “letači”, a upravo se od njih dobiva najbolji duhan i postiže najviša cijena na tržištu. Ali, ljudi koji na dan obrežu polje zasađeno duhanom od dvadeset i pet jutara ne mogu se obazirati na lišće koje padne na zemlju, objasnio je, jer dnevno treba obrezati tri tisuće stapki duhana žele li urod u dva tjedna spremiti u sušnicu. - Oho, što su to klipići, dragi? - pitala je teta Evelyn, a on joj je spremno punudio najdulje moguće objašnjenje. Zatim ga je teta pitala što je sušnica, što se smatra kolosalnim urodom, što je odstranjivanje mladica, što je uklanjanje nametnika - što je teta Evelyn postavljala više pitanja, to je Sandy bivao samouvjereniji, a kad smo stigli do Avenije Summit i otac uvezao automobil u prolaz između kuća, još je govorio o uzgoju duhana kao da od sviju nas očekuje da krenemo ravno u stražnje dvorište i počnemo plijeviti korov pokraj kanti za smeće pripremajući lijehu za prvi nasad kentuckyjskog duhana. - U cigaretama Lucky Strike koristi se ta vrsta duhana uz dodatak slada - obavijestio nas je. - To im daje specifičan okus. - Ja sam mu u međuvremenu ponovo opi73

pao bicepse, koji su za mene bili jednako nevjerojatni kao i lokalni naglasak koji je preuzeo, ako se to tako može nazvati - govorio je “nee mogu” umjesto “ne mogu”, i “sjeeti se” umjesto “sjeti se” i “vaatra” umjesto “vatra”, “opeet” umjesto “opet”, a umjesto “šetanja” govorio je “shetanja” ali, kako god nazvali mješavinu takvog engleskoga, to zacijelo nije bio govor ljudi rođenih u New Jerseyju. Teta Evelyn je likovala, ali otac je bio zgromljen, gotovo uopće nije govorio, a za večerom se posebno ozlovoljio kad je Sandy počeo izvješće o tome kakav je uzoran čovjek g. Mawhinney. Ponajprije, g. Mawhinney je diplomirao na Agronomskom fakultetu u Kentuckyju, dok je otac, poput većine djece iz newarškog slama u predratnom razdoblju, završio samo osmoljetku. G. Mawhinney nije posjedovao samo jednu nego tri farme - dvije manje iznajmljivao je zakupcima - zemlju koja je bila u vlasništvu njegove obitelji gotovo od vremena Daniela Boonea,{25} dok otac nije posjedovao ništa impresivnije od šest godina starog automobila. G. Mawhinney je znao osedlati konja, voziti traktor, upravljati mlatilicom, voziti stroj za posipanje gnojiva, bez pol muke obrađivati zapregom mazgi kao i volova; umio je trgovati urodom i zapovijedati najamnim radnicima, bijelcima i crncima; znao je popravljati alatke, brusiti zupce pile, kosilice, postavljati ograde, razapinjati bodljikavu žicu, uzgajati kokoši, obilježavati ovce, skraćivati rogove stoci, klati svinje, pušiti duhan, stavljati šunku u rasol - i uzgajao je najslađe i najsočnije lubenice koje je Sandy ikad jeo. Uzgojem duhana, žita i krumpira, g. Mawhinney je mogao osigurati sredstva za život ravno iz same zemlje, a za nedjeljnom bi večerom (za kojom bi farmer od nekih 190 centimetara i 115 kila mogao pojesti više pečenih pilića s gustim umakom od sviju prisutnih za stolom zajedno), jeo je samo hranu koju je sam uzgojio, a otac je mogao jedino prodavati životno osiguranje. Nije trebalo ni spominjati da je g. Mawhinney bio kršćanin, stari član velike svemoćne većine koja se borila u ratu i utemeljila naciju, osvojila divljinu i pokorila Indijance, porobila crnce, oslobodila crnce i segregirala crnce; bio je on jedan od dobrih čistih, radišnih milijuna kršćana koji su uspostavili granice, obradili farme, sagradili gradove, upravljali državama, sjedili u Kongresu, zauzeli Bijelu kuću, zgrnuli bogatstvo, posjedovali zemlju, bili vlasnici čeličana, sportskih klubova, željeznica i banaka, u čijoj je nadležnosti i jezik i nadzor nad njim; bio je on jedan od onih neosvojivih Nordijaca i anglosaksonskih protestanata koji vode Ameriku i uvijek će je voditi - generali, uglednici, magnati, tajkuni, ljudi koji su utemeljili zakone, platni režim i uveli sustav zabrana pod prijetnjom kazne kad god bi im se to prohtjelo - a otac je, dakako, bio samo Židov. * * *

Sandy je saznao novosti o Alvinu kad je teta Evelyn otišla kući. Otac je sjedio za kuhinjskim stolom i radio nagnut nad svoje knjigovodstvene knjige, pripremajući se za uobičajen večernji obilazak osiguranika, dok je majka u podrumu sa Sandyjem pregledavala odjeću koju je donio iz Kentuckyja, odlučujući što treba 74

pokrpati a što baciti prije nego sve ubaci u stroj za pranje rublja. Majka bi odmah sve napravila što treba uraditi, i naumila je oprati prljavo rublje prije nego legne u postelju. Ja sam bio dolje s njima, jer nisam mogao odvojiti očiju od brata. Uvijek je on znao sve što ja nisam znao, a sad se vratio iz Kentuckyja znajući još više. - Moram ti reći što se dogodilo s Alvinom - rekla mu je majka. - Nisam ti htjela pisati, jer... pa, nisam te htjela šokirati, dragi! - I tada, pribirući se kako bi bila sigurna da neće zaplakati, rekla je tihim glasom: - Alvin je ranjen. U bolnici je, u Engleskoj. Tamo se oporavlja od povreda. Začuđen, Sandy je upitao: - Tko ga je ranio? - kao da je riječ o nesretnu slučaju u susjedstvu, a ne o nacističkoj okupaciji Europe, u kojoj su ljudi neprestano bili sakaćeni, ranjavani i ubijani. - Ne znamo pojedinosti - rekla je majka. - Ali rana nije površinska. Moram ti reći nešto vrlo tužno, Sanforde.” I usprkos pokušaju da svi ostanemo hrabri, glas joj je stao podrhtavati kad je izgovorila: - Alvin je ostao bez noge. - Noge? - Malo je riječi tako lako razumljivih kao što je “noga”, ali njemu je trebalo neko vrijeme da shvati što se dogodilo. - Da. Prema pismu koje smo dobili od medicinske sestre, izgubio je lijevu nogu ispod koljena. - Kao da bi ga to moglo malo umiriti, dodala je: - Ako hoćeš, možeš ga pročitati, pismo je gore u stanu. - Ali... kako će onda hodati? - Izradit će mu umjetnu nogu. - Ali ne razumijem tko ga je ranio. Kako je mogao biti ranjen? - Pa, bili su tamo, borili su se protiv Njemaca - rekla je - pa je to zacijelo učinio netko od njih. I dalje dolazeći k sebi od tih vijesti koje je tek napol shvaćao, Sandy je pitao: - Koja noga? Najnježnije što je mogla, majka je ponovila: - Lijeva. - Čitava noga? Čitava? - Ne, ne, ne - požurila se razuvjeriti ga. - Rekla sam ti, zlato... ispod koljena. Iznenada Sandy je zaplakao, i zato što su mu ramena, prsa i struk bili širi nego još prošlog proljeća, zato što su mu ruke sada bile krupne poput muških a ne dječjih, toliko me zapanjilo vidjeti kako mu suze teku po preplanulom licu te sam i sam zaplakao.

75

- Zlato, to je strašno - rekla je majka. - Ali Alvin nije mrtav. Još je živ, a sada je barem izvan ratnog vihora. - Što? - planuo je Sandy. - Shvaćaš li ti što si upravo rekla? - Na što misliš? - pitala je. - Zar se ne čuješ? Rekla si: “Izvan je ratnog vihora”. - Pa i jest. Točno. I zato će se sada vratiti kući prije nego se bilo što drugo desi. - Ali, mama, zašto je uopće otišao u rat? - Zato... - Zbog tate! - viknuo je Sandy. - Zlato, to nije istina - i ona rukom pokrije usne kao da je upravo ona izgovorila neoprostive riječi. - To nije točno - usprotivila se. - Alvin je otišao u Kanadu a da nas nije ni obavijestio. Pobjegao je jednog petka navečer. Sjećaš se kako nam je strašno bilo? Nitko nije želio da Alvin ode u rat - naprosto je otišao, svojom voljom. - Ali tata želi da cijela zemlja krene u rat. Pa, nije li tako? Nije li zato glasovao za Roosevelta? - Govori tiše, molim to! - Prvo kažeš, hvala Bogu da je Alvin izvan ratnog vihora... - Govori tiše! - Napetost dana sada ju je toliko preplavila da je izgubila strpljenje i promrsila dječaku koji joj je tako bolno nedostajao cijelo dugo ljeto: - Nemaš ti pojma o čemu govoriš! - Ali, ti mene ne želiš čuti - povikao je. - Da nije bilo predsjednika Lindbergha... Opet to ime! Radije bih čuo prasak bombe nego da još jednom čujem to ime koje nas je sve zabrinjavalo. U tom se trenutku otac pomolio na slaboj svjetlosti odmorišta na vrhu stuba koje su vodile u podrum. Možda je bilo dobro što smo mu, stojeći pokraj duboke kade za pranje rublja, vidjeli samo hlače i cipele. - Uzrujao se zbog Alvina - rekla je majka, podigavši pogled, u želji da mu objasni razlog vike. - Pogriješila sam. - Obratila se Sandyju: - Nisam ti to smjela večeras reći. Nije lako dječaku vratiti se kući nakon velikog iskustva poput tvoga... nikad nije lako odlaziti iz jednog mjesta u drugo... u svakom slučaju, tako si umoran... - i tada, bespomoćna, prepustivši se vlastitoj iscrpljenosti, reče: - Sada obojica pođite gore da mogu na miru završiti pranje. Okrenuli smo se i stali se uspinjati stubama shvativši, na sreću, da je otac već nestao s odmorišta i odvezao se automobilom na večerašnji obilazak osiguranika.

76

U krevetu, sat kasnije. U cijeloj su kući pogašena svjetla. Razgovaramo šaptom. - Jesi li se doista lijepo proveo? - Izvrsno. - Što je u tome tako lijepo? - Biti na farmi je lijepo. Ustaješ rano ujutro i vani si cijeli dan, a tu su i sve one životinje. Nacrtao sam mnogo životinja, pokazat ću ti crteže. A svake bismo večeri dobili sladoled. Gospodin Mawhinney ga sam proizvodi. Tamo ima svježeg mlijeka. - Sve je mlijeko svježe. - Nije, mi smo ga dobivali neposredno od krave. Još je bilo toplo. Stavili bismo ga na štednjak da zakipi i skinuli vrhnje s vrha, i tada ga pili. - Nije li to opasno za zdravlje? - Zato se kuha. - Ali nisi ga pio od same krave. - Jednom sam probao, ali nije imalo tako dobar okus. Previše je kremasto. - Jesi li muzao krave? - Orin mi je pokazao kako se to radi. Nije lako. Orinu bi pri mužnji mlijeko štrcalo uokolo, a mačke bi se okupile ne bi li se domogle mlijeka. - Jesi li upoznao kakve prijatelje? - Pa, Orin mi je najbolji prijatelj. - Orin Mawhinney? - Da. Jednako je star kao i ja. Pohađa tamo školu. Radi na farmi. Ustaje u četiri sata ujutro. Obavlja kućne poslove. Nije poput nas. U školu odlazi autobusom. Vozi se oko tri četvrt sata, a vraća se navečer, obavi još poneki kućni posao i legne u postelju. Sutradan ponovo ustaje u četiri sata ujutro. Teško je biti farmerov sin. - Ali, oni su bogati, zar ne? - Prilično su bogati. - Kako si počeo tako govoriti? - Zašto ne bih? Tako govore ljudi u Kentuckyju. Da samo čuješ gospođu Mawhinney! Ona je iz Georgije. Svako jutro peče palačinke za doručak. Sa slaninom. Gospodin Mawhinney suši vlastitu slaninu. U sušnici. Zna kako se to radi. - I ti si jeo slaninu svako jutro? - Svako jutro. Izvrsna je. A u nedjelju, kad bismo ustali, jeli smo palačinke, slaninu i jaja. Od njihovih kokoši. Jaja su gotovo crvena u sredini, tako su svježa. Odeš i

77

uzmeš ih ispod kokoši, doneseš ih i odmah pojedeš. - .Jeo si i šunku? - Šunku smo večerali dvaput na tjedan. Gospodin Mawhinney sam spravlja šunku. Imu poseban obiteljski recept. Kaže da ne jede šunku ako nije visila i sušila se barem godinu dana. - Jeo si i kobasice? - Daaa. On pravi i kobasice. Melju se u stroju za mljevenje mesa. Ponekad smo imali kobasice umjesto slanine. Dobre su. Svinjsko meso. I one su dobre. Izvrsne. Doista ne znam zašto ih mi ne jedemo. - Zato što se prave od svinjetine. - Pa što? Što misliš, zašto farmeri uzgajaju svinje? Da ih ljudi gledaju? Iste su kao i sve drugo što jedemo. Naprosto ih jedeš i stvarno su dobre. - Hoćeš li ih nastaviti jesti? - Naravno. - Tamo je stvarno bilo vruće, a? - Preko dana. Ali vratili bismo se u kuću u vrijeme objeda i jeli sendviče s rajčicom i majonezom. S limunadom - mnogo limunade. Odmarali bismo se neko vrijeme u kući, a onda se vraćali u polje ili na posao kojim smo se bavili. Čupanju korova. Čupaš korov cijelo poslijepodne. Korov se čupa oko kukuruza. Oko duhana. Imali smo povrtnjak, Orin i ja, i tamo smo čupali korov. Radili smo zajedno s težacima, a bilo je i nekoliko crnaca, nadničara. A tamo je i crnac Randolph, zakupnik, što je postao nakon što je bio najamni radnik. - Razumiješ li crnce kada govore? - Naravno. - Znaš li ih oponašati? - Za duhan kažu “škija”, a za “shvaćam”, “sfaćam to” i “sfaćam ono”. Ali oni malo govore. Uglavnom rade. U vrijeme svinjokolje, gospodin Mawhinney zaposli Cletea i Starog Henryja da svinjama vade utrobu. Oni su crnci i braća su, a onda utrobu ponesu doma i pojedu je pečenu. Iznutricu. - Bi li je ti jeo? - Zar ti ja izgledam kao crnac? Gospodin Mawhinney kaže da se crnci počinju iseljavati s farmi zato što misle da bi mogli zaraditi više novca u gradu. Ponekad Stari Henry završi subotom preko noći u zatvoru. Zbog pića. Gospodin Muwhinney masno plati da ga izvuče, jer ga u ponedjeljak treba. - Nose li cipele? - Neki. Djeca su im bosa. Obitelj Mawhinney im daje svoju odjeću nakon što je 78

iznose. Ali oni su sretni. - Je li bilo tko govorio o antisemitizmu? - O tome i ne razmišljaju, Philipe. Ja sam prvi Židov kojeg su vidjeli. Rekli su mi to. Ali nikad nisu rekli ništa loše. To ti je Kentucky. Tamo su ljudi doista prijateljski raspoloženi. - Onda, je li ti drago što si se vratio kući? - Donekle. Ne znam. - Hoćeš li ponovo otići tamo dogodine? - Naravno. - Što ako te mama i tata ne puste? - Ipak ću otići. Činilo se da se činjenica da je Sandy jeo slaninu, šunku, svinjetinu i kobasice nije značajnije odrazila na naše živote. Rabin Bengelsdorf je trebao doći na večeru. Pozvala ga je teta Evelyn. - Zašto k nama? - pitao je otac. Večera je završila, Sandy je na svom krevetu pisao pismo Orinu Mawhinneyju, a ja sam ostao s njima u dnevnom boravku, želeći čuti kako je otac primio novosti sada kad se sve oko nas odjednom stalo mijenjati. - Ona mi je sestra - rekla je majka malko ljutito - a on je njezin šef, ne mogu je odbiti. - Ja mogu - rekao je. - Nećeš to učiniti. - Onda mi ponovo objasni čemu imamo zahvaliti toliku čast? Zar velika zvjerka nema pametnijeg posla nego da dolazi ovamo? - Evelyn želi da upozna tvog sina. - Smiješno. Tvoja je sestra uvijek bila smiješna. Moj sin pohađa osmi razred škole u Aveniji Chancellor. Provodi ljeto čupajući korov. Sve je to smiješno. - Hermane, oni dolaze u srijedu navečer i mi ćemo im poželjeti dobrodošlicu. Možeš ti njega mrziti, ali on je ugledna ličnost. - Znam - otac će nestrpljivo. - Zato ga i mrzim. Kad bi sada hodao po kući, primjerak PM-a uvijek mu je bio u ruci, bilo smotan u tuljac poput oružja - kao da se i sam sprema poći u rat budu li ga pozvali - ili otvoren na stranici s koje je želio nešto naglas pročitati majci. Te se večeri toliko zapanjio kad je pročitao da Nijemci i dalje napreduju s lakoćom u Rusiji i drugdje da je u očaju tresnuo novine na pod i iznenada uzviknuo: 79

- Zašto se ti Rusi ne bore? Imaju avione - zašto se njima ne koriste? Zašto se nitko tamo prijeko ne upusti u borbu? Hitler upada u njihovu zemlju, prelazi preko granica i slobodno ulazi i, pun pogodak, zemlja je njegova. Engleska - obznanio je jedina je zemlja u Europi koja je ustala protiv tog psa. Svake bogovetne noći on bombardira engleske gradove, a oni mu uzvraćaju i snagama RAF-a nastavljaju borbu. Hvala Bogu što postoje RAF-ovci. - Kad će Hitler upasti u Englesku? - pitao sam. - Zašto to do sada nije učinio? - To je dio dogovora koji je on s Lindberghom sklopio na Islandu. Lindbergh želi ispasti spasitelj čovječanstva - objasnio mi je otac - i pregovara o miru koji bi značio kraj rata, a onda će, nakon što Hitler zauzme Rusiju, i nakon što zauzme Bliski istok, i nakon što zauzme sve što uopće može zauzeti, Lindbergh licemjerno sazvati mirovnu konferenciju - onakvu kakva će odgovarati njemačkim saveznicima. Nijemci će prisustvovati, a cijena za svjetski mir i njemačko nenapadanje Velike Britanije i Francuske bit će uspostavljanje u Engleskoj engleske fašističke vlade. Fašist će postati premijer u Downing Streetu. A kad Englezi na to kažu “ne”, tada će ih Hitler napasti, a sve u dosluhu s našim predsjednikom mirotvorcem. - Zar je to rekao Walter Winchell? - pitao sam misleći kako je sve to što mi je objasnio naprosto previše oštroumno za njega. - To sam ja rekao - odgovorio je on i vjerojatno je to bila istina. - Ali, hvala Bogu da postoji Walter Winchell. Bez njega bismo bili izgubljeni. On je posljednja osoba koja je ostala na radiju i koja otvoreno govori protiv tih odurnih pasa. Odvratno. Gore od odvratnoga. Polako ali sigurno, gotovo nitko u Americi više ne želi govoriti protiv toga da Lindbergh ljubi Hitlera u stražnjicu. - A što je s demokratima? - pitao sam. - Sine, ne pitaj me za demokrate. I ovako sam dovoljno ljut. U srijedu navečer, majka me zamolila da joj pomognem postaviti stol u dnevnoj sobi, i zatim me poslala u spavaonicu da se presvučem u svečanu odjeću. Teta Evelyn i rabin Bengelsdorf trebali su doći u sedam i četrdeset i pet minuta, kasnije nego što mi obično povečeramo u kuhinji, ali sedam je bilo najranije vrijeme u koje je rabin, s obzirom na sve svoje službene obveze, mogao napustiti svoju kuću. Bio je on jedini izdajica kojeg je otac, inače pun poštovanja prema židovskom svećenstvu, glasno nazvao autorom “glupog, lažljivog govora” u korist Lindbergha u Madison Sqaure Gardenu, “židovskim prevarantom”, prema Alvinu, koji je zajamčio Lindberghovu pobjedu nad Rooseveltom “košerizirajući Lindbergha za Nežidove”, i zato je mene zbunjivao toliki uloženi trud oko toga kako ćemo ga ugostiti. Mene su prethodno upozorili da ne koristim čiste ubruse i da ne prilazim očevu naslonjaču, u kojemu je rabin trebao sjediti prije početka večere. Najprije smo svi sjedili ukočeni u dnevnoj sobi i otac je rabina ponudio viskijem s 80

ledom i vodom, ili čašicom rakije, ali on je i jedno i drugo odbio i zamolio čašu vode iz slavine. - Newark ima najbolju pitku vodu na svijetu - rekao je rabin, a rekao je to na način kao što će o svemu govoriti, s dubokom pomnjom. Otmjeno je prinio čašu koju je majka donijela na poslužavniku, a ja sam se još sjećao kako je prošlog listopada pobjegla iz sobe da ne mora slušati radio i njegovu pohvalu Lindbergha. - Imate vrlo udobnu kuću rekao joj je. Sve je na svom mjestu i sve je savršeno raspoređeno. To potvrđuje ljubav prema redu koju i ja dijelim. Vidim da ste skloni zelenoj boji. - Šumski zelenoj - rekla je majka, pokušavajući se nasmiješiti i nastojeći biti ljubazna, ali govoreći s teškoćom i još nespremna pogledati u njegovu smjeru. - Možete biti ponosni na svoju lijepu kuću. Čast mi je biti vaš gost. Rabin je bio prilično visok, građen poput Lindbergha, mršav, ćelav muškarac u tamnu trodijelnom odijelu i blistavim crnim cipelama; izgledalo mi je kao da i samo njegovo uspravno držanje izražava privrženost najvišim ljudskim idealima. Prema milozvučnu južnjačkom naglasku koji sam čuo preko radija, zamišljao sam osobu koja izgleda mnogo manje strogo, ali čak su me i njegove naočale zastrašivale, dijelom i zbog sovastih ovalnih stakala zakvačenih na nos kako bi stajala na licu, poput očala kakve je nosio Roosevelt, a dijelom zato što je i sama činjenica da ih je nosio i kroz njih te mikroskopski ispitivao - jasno ukazivala da je osoba koja ne trpi neslaganje. Pa ipak, dok je govorio, glas mu je bio topao, prijateljski, čak i povjerljiv. Očekivao sam da će se spram nas odnositi s prezirom ili naredbodavno, ali je jedino govorio s tim svojim naglaskom (koji uopće nije nalikovao na Sandyjev) i tako blago te bi vam se ponekad presjekao dah od tolike učenosti. - A ti si zacijelo dječak - obratio se Sandyju - s kojim se svi tako ponosimo. - Ime mi je Sandy, gospodine - odvratio je Sandy ljutito se zarumenjevši. Bio je to sjajan odgovor, koji, prema mome mišljenju, drugi uspješni dječak ne bi uzmogao tako spremno dati, a da se ne ogriješi o propisane standarde skromnosti. Ne, sada više ništa nije moglo omesti Sandyja, kad je jednom stekao tolike mišiće, imao suncem izblijedjelu kosu i nakon što je pojeo toliko svinjetine a da nije nikoga pitao za dopuštenje. - I kako je bilo - pitao je rabin - raditi na kentuckyjskim poljima pod žarkim suncem? - On je prije izgovarao “ruditi” nego “raditi”, “žurkim” nego “žarkim” i “tumo” nego “tamo”, dok je Kentucky izgovarao kao što piše, a ne poput Sandyja, kao da su prva tri slova riječi “k - i - n”. - Mnogo sam naučio, gospodine. Mnogo sam naučio o zemlji. Teta Evelyn vidljivo je odobravala, kao što se i moglo očekivati, jer ga je večer

81

prije toga preko telefona pripremila da odgovora upravo na takva pitanja. S obzirom na to da je uvijek željela ispasti nadmoćna u odnosu na mog oca, najveće joj je zadovoljstvo činilo da njemu ispred nosa utječe na život njegova starijeg sina. - Teta Evelyn kaže da si bio na farmi duhana. - Da, gospodine. Kentuckyjskog duhana. - Znaš li ti, Sandy, da je duhan bio ekonomska osnovica prvih trajno nastanjenih Engleza u Americi, u Jamestownu, u Virginiji? - Nisam to znao - priznao je Sandy i dodao: - Iako me to ne čudi - i u hipu, najgore je bilo iza njega. - Prvi doseljenici u Jamestownu imali su mnogo poteškoća - rekao mu je rabin. Ali, upravo ih je uzgoj duhana spasio smrti od gladi i opasnosti od izumiranja. Razmisli o tome. Bez duhana, prva izabrana vlada u Novome svijetu nikad se ne bi bila sastala u Jamestownu, kao što se to dogodilo 1619. godine. Da nije bilo duhana, kolonija u Jamestownu bi nestala, kolonizacija Virginije bi izostala, a prve obitelji Virginije, koje su se obogatile na svojim plantažama duhana, nikad se ne bi razvile. A pomisliš li da su prve obitelji Virginije bile preteče prvih državnika Virginije koji su bili utemeljitelji naše zemlje, možeš procijeniti životnu važnost duhana za povijest naše republike. - Točno - složio se Sandy. - I ja sam - rekao je rabin - rođen na američkom Jugu. Rodio sam se četrnaest godina nakon tragedije Građanskoga rata. Moj se otac kao mladić borio za snage Konfederacije. Njegov je otac došao iz Njemačke i nastanio se u Južnoj Karolini 1850. godine. Bio je putujući trgovac. Imao je konja i kola, nosio je dugu bradu i prodavao i crncima i bijelcima. Jesi li ikad čuo za Judaha Benjamina? - pitao je rabin Sandyja. - Nisam, gospodine. - Ali brzo se snašao uzvrativši pitanjem: - Mogu li vas vas zamoliti da mi kažete tko je on bio? - Pa, bio je Židov i desna ruka Jeffersona Davisa u vladi Konfederacije. Bio je židovski odvjetnik koji je služio Davisu kao javni tužilac, kao ratni tajnik, i kao državni tajnik. Prije odcjepljenja Juga, bio je u američkom Senatu jedan od dvojice senatora Južne Karoline. Razlog zbog kojega je Jug ušao u rat nije, prema mome mišljenju, bio ni opravdan ni moralan, iako sam oduvijek duboko poštovao Judaha Benjamina. U to su vrijeme u Americi Židovi bili rijetkost, i na Sjeveru i na Jugu, ali nemoj misliti da i tada nije bilo prikrivenog antisemitizma. Pa ipak, Judah Benjamin se u konfederalnoj vladi domogao samog vrha političke moći. Nakon ratnog poraza, odselio se u inozemstvo i postao ugledan pravnik u Engleskoj. Majka se nato zaputila u kuhinju - možda da provjeri kako stvari stoje s večerom -

82

a teta Evelyn je rekla Sandyju: - Možda ne bi bilo zgoreg da rabinu pokažeš crteže koje si napravio na farmi? Sandy je ustao i donio do rabinova naslonjača nekoliko blokova za skiciranje, koje je bio ispunio crtežima tijekom ljeta i koje je držao u krilu otkad smo sjedili u dnevnom boravku. Rabin je uzeo jedan od blokova i polagano stao okretati stranice. - Reci ponešto rabinu o svakoj slici - predložila je teta Evelyn. - Ovo je štagalj - rekao je Sandy. - Tu se vješa duhan nakon berbe da se posuši. - Da, to je štagalj, i to krasno nacrtan štagalj. Jako mi se sviđa igra svjetla i sjene. Vrlo si nadaren, Stanforde. - A ovo je biljka duhana. Tako ona izgleda. Pogledajte, ima oblik trokuta. Velika je. Ova još ima cvat na vrhu. Nacrtana je prije nego što se vršak otkreše. - A ova biljka - rekao je rabin okrenuvši novu stranicu - s vrećicom na vrhu, nešto je što nikad nisam vidio. - Tako dobivaju sjeme. Ta je biljka posađena za sjemenje. Pup na vrhu prekriju papirnatom vrećicom i čvrsto ga svežu. Tako biljka cvate na željeni način. - Vrlo, vrlo dobro - rekao je rabin okrenuvši stranicu. - Nije lako vjerno nacrtati biljku, i to još na umjetnički način. Vidi kako si nacrtao sjenu ispod lišća. Zaista vrlo dobro. - A ovo je, naravno, plug - rekao je Sandy - ovo je motika. Ovo je držalo motike. Njome se plijevi korov, iako se to može raditi i ručno. - I jesi li isplijevio mnogo korova? - pitao je rabin podrugljivo. - E, čovječe - Sandy će, a rabin se nasmiješio ne izgledajući nimalo strašno. - A ovo je samo pas - nastavio je Sandy. - Orinov pas. Spava. Ovo je jedan od crnaca, Stari Henry, a ovo su njegove ruke. Učinile su mi se izražajne. - A tko je ovo? - Brat Starog Henryja, Clete. - Sviđa mi se kako si ga prikazao. Kako umorno izgleda taj čovjek, ovako pogrbljen. Poznajem takve crnce - odrastao sam uz njih i poštujem ih. A ovo? Što bi to moglo biti? - pitao je rabin. - Ovdje, s mjehovima. - Pa, unutra je osoba. Na taj način duhan zaprašuju protiv nametnika. Mora se tako obući od glave do pete, s velikim rukavicama i debelim zaštitnim odijelom zakopčanim kako se ne bi opekao. Kad štrca insekticid iz mjehova, mogao bi se njime opeći. Prah je zelene boje, a kad završi, odjeća mu je njime prekrivena. Pokušao sam prikazati prah, prikazati svjetlija mjesta na kojima je, ali mislim da se to jasno ne vidi. 83

- Pa, siguran sam - rabin će - da je teško nacrtati prah - i zatim uze malo brže okretati preostale stranice dok nije došao do kraja i zatvorio blok. - Vrijeme koje si proveo u Kentuckyju za tebe nije bilo izgubljeno, zar ne, mladiću? - Volio sam biti tamo - odvrati Sandy, a otac, koji nije progovorio ni riječi i nije se ni pomaknuo na sofi, zato što je svoje omiljeno mjesto prepustio rabinu, ustane i reče. - Moram pomoći Bess - kao da kaže: “Idem skočiti kroz prozor i ubiti se.” - Američki Židovi - rekao nam je rabin za večerom - razlikuju se od svake druge židovske zajednice u povijesti svijeta. Raspolažu najvećim mogućnostima koje su se u novije doba ponudile našem narodu. U ovoj zemlji američki Židovi mogu u cijelosti sudjelovati u životu nacije. Više ne moraju stanovati odvojeno, u zajednici prezrenih, odvojeni od sviju ostalih. Jedino što se traži jest hrabrost koju je vaš sin potvrdio otišavši sam u nepoznati Kentucky raditi preko ljeta kao pomoćni radnik na farmi. Uvjeren sam da bi Sandy, kao i ostali židovski dječaci u sklopu programa “Pravedni ljudi”, trebao poslužiti kao primjer ne samo svakom židovskom djetetu u ovoj zemlji nego i svakom odraslom Židovu. I nije tu riječ samo o mom snu; to je san i predsjednika Lindbergha. Naše su muke sada bile na najvećoj mogućoj kušnji. Nisam zaboravio kako se u Washingtonu otac razljutio na ravnatelja hotela i kako je vikao na policajca, a sada kad je Lindberghovo ime bilo smjerno spomenuto u našoj kući, bio sam uvjeren da je došao trenutak kad će se oboriti na Bengelsdorfa. Ali rabin je rabin, i otac to nije učinio. Majka i teta Evelyn posluživale su večeru, nakon tri vrste jela slijedio je mramorni kolač netom ispečen u našoj pećnici. Pojeli smo “dobru” hranu služeći se “dobrim” srebrnim priborom, i to u blagovaonici s našim najboljim tepihom i najboljim namještajem, i s najboljim stolnim rubljem, u kojoj smo sami jeli jedino u posebnim prilikama. S moje strane stola mogle su se vidjeti fotografije portreta pokojnih članova obitelji, poredanih na poličici izbočenoj na sredini ormara, mjestu na kojemu se nalazio naš obiteljski spomen-oltar. Tu su stajala uokvirena dvojica djedova, baka s majčine strane, teta s majčine strane i dva strica, jedan od njih bio je stric Jack, Alvinov otac, voljeni stariji brat mog oca. Kad je rabin spomenuo Lindberghovo ime, bio sam zbunjeniji nego ikad. Rabin je bio rabin, ali Alvin je u međuvremenu bio u kanadskoj vojnoj bolnici u Montrealu i učio je hodati na umjetnoj lijevoj nozi nakon što je lijevu nogu izgubio boreći se protiv Hitlera, a u vlastitoj kući - u kojoj sam smio nositi bilo što izuzev svečane odjeće - morao sam staviti kravatu i obući jedini sako kako bih se dojmio upravo ovog rabina, koji je podržao izbor predsjednika - Hitlerova prijatelja. Kako ne bih bio zbunjen kad su naša sramota i slava postale jedno te isto? Nešto bitno bilo je time uništeno i izgubljeno, bili smo prisilje-

84

ni postati drukčiji od Amerikanaca kakvi smo bili prije toga. Pa ipak, pod svjetlošću lustera od brušena stakla, okruženi teškim tamnim namještajem blagovaonice, jeli smo majčino pečenje u društvu prvog slavnog posjetitelja kojeg smo ikad imali. Na moju još veću zabunu, i kao da mi želi razrezati pravednu kaznu za moje misli, Bengelsdorf je iznenada počeo govoriti o Alvinu o kojem mu je pričala teta Evelyn. - Žao mi je zbog nesreće koja je snašla vašu obitelj. Svim srcem suosjećam s vama u vašoj boli. Evelyn mi je rekla da će se vaš sinovac po izlasku iz bolnice nastaviti kod vas oporavljati. Siguran, sam da vam je poznato kako se takva povreda može odraziti na mentalni sklop mladića u još punom cvijetu mladosti. Trebat će vam sva ljubav i strpljenje da mu pomognete kako bi se ponovo osposobio za koristan život. Njegova je pripovijest to tragičnija što nije bilo ama baš nikakve potrebe da putuje u Kanadu i pridruži se njezinim vojnim snagama. Alvin Roth rođen je kao građanin Sjedinjenih Država, a Sjedinjene Države nisu u ratu ni s kim, i nemaju namjeru zaratiti s bilo kime, te ni od jednog mladića ne traže da žrtvuje život ili udo u ime ratnog ishoda. Neki među nama nisu žalili truda da se to ostvari. Neki članovi židovske zajednice bili su prilično zgranuti zbog toga što sam na izborima 1940. stao na stranu Lindbergha. Ali na to me nagnalo moje užasavanje od rata. Dovoljno je strašno što je mladi Alvin izgubio nogu u borbi na europskom tlu, koja nije ni u kakvoj vezi s američkom sigurnošću ili s dobrobiti Amerikanaca... I nastavio je u istom stilu, više ili manje ponavljajući svoje riječi iz Madison Square Gardena, u prilog američkoj neutralnosti, ali ja sam sada bio jedino usredotočen na Alvina. Zar će on s nama stanovati? Pogledao sam majku. Nije nam ništa rekla o tome. Kada će doći? Gdje će spavati? Bilo je dovoljno strašno, kao što je majka rekla u Washingtonu, što ne živimo u normalnoj zemlji; zar sada više nećemo živjeti ni u normalnoj kući? Pred očima mi se stao ocrtavati još mučniji život i poželio sam povikati: “Ne! Alvin ne može stanovati kod nas - pa on ima samo jednu nogu!” Bio sam toliko zabrinut da mi je trebalo neko vrijeme prije nego što sam shvatio da se vladavina uljudnog ophođenja netom okončala i da otac nema namjeru ostati neuključen u razgovor. Na neki je način naposljetku uspio svladati prepreku koju je za nj predstavljao Bengelsdorfov ugled i neuglednost vlastite osobe; više ga nije zbunjivala rabinska veličina našega gosta i, vođen nesavladivim osjećajem neminovne opasnosti - i silno razjaren vlastitom dosadašnjom milostivošću - dao je sebi oduška i obrušio se na Bengelsdorfa, ne mareći za cviker i ostalo. - Hitler - čuo sam ga kako govori - Hitler nije običan tiranin, rabine! Taj luđak ne vodi rat kakav se vodio prije tisuću godina. Rat koji on vodi nikad još nije viđen na planetu. On je osvojio Europu. Zaratio je s Rusijom. Svake noći bombardira London i pretvara ga u prah i pepeo, i ubija na stotine nevinih britanskih civila. On je najveći

85

antisemit u povijesti. A, unatoč svemu, njegov veliki prijatelj i naš predsjednik vjeruje mu na riječ kad Hitler kaže da su postigli “sporazum”. Hitler se sporazumio i s Rusima. Je li se pridržavao sporazuma? Potpisao je i sporazum s Chamberlainom. Je li se držao zadane riječi? Hitlerov je cilj osvojiti svijet, a to uključuje i Sjedinjene Države Amerike. A budući da kamo god dođe ubija Židove, kad za to kucne čas, i ovdje će ubijati Židove. A što će tada učiniti naš predsjednik? Zaštititi nas? Obraniti nas? Naš predsjednik neće maknuti ni malim prstom. To vam je sporazum koji su oni skrojili na Islandu, a svaki odrastao čovjek koji misli drugačije je lud. Rabin Bengelsdorf nije pokazao nimalo nestrpljenja spram moga oca nego ga je slušao s dužnom pažnjom, kao da je ipak malim dijelom naklonjen onome što čuje. Izgledalo je da se jedino Sandy jedva suzdržava zadržati osjećaje za sebe, a kad je otac prezirno spomenio Lindbergha kao “našeg predsjednika”, okrenuo se meni i napravio lice koje je jasno pokazalo koliko se odalečio od obiteljske orbite samim time što se priklonio novoj američkoj administraciji. Majka je sjedila s očeve desne strane i, kad je završio, zgrabila ga je za ruku, ali nije bilo jasno da li mu želi reći koliko se njime ponosi ili mu daje znak da se smiri. Koliko je do tete Evelyn, ona je bila dušom i tijelom uz rabina, skrivajući misli iza maske milostive patnje zbog toga što se njezin priglupi šogor svojim bijednim rječnikom usudio suprotstaviti obrazovanu čovjeku koji govori deset jezika. Bengelsdorf nije odmah uzvratio, nego je, naprotiv, napravio znakovitu stanku, nakon koje je staloženo iznio svoj odgovor: - Upravo sam jučer ujutro bio u Bijeloj kući i razgovarao s predsjednikom. Srknuo je gutljaj vode dajući nam vremena da se priberemo. - Čestitao sam mu nastavio je - na značajnom potezu koji je učinio prema Židovima ublaživši njihovu sumnjičavost koju su izazvala njegova putovanja u Njemačku potkraj tridesetih, gdje se u korist američke vlade potajno obavještavao o njemačkim zračnim snagama. Obavijestio sam ga da je svaki član moje pastve koji je dosad glasao za Roosevelta sada njegov odlučni pristaša, zahvalan na tome što je proglasio našu neutralnost i poštedio zemlju strahota još jednoga velikog rata. Rekao sam mu kako udruga “Pravedni ljudi” i slični programi počinju uvjeravati američke Židove da on nipošto nije njihov neprijatelj. Priznajem da se, prije nego što je postao predsjednik ponekad u javnim istupima služio antisemitskim klišejima. Ali tada je govorio iz neznanja, što danas dobrim dijelom priznaje. Zadovoljstvo mi je izvijestiti vas da mi je trebalo svega dva ili tri razgovora nasamo s predsjednikom da ispravi svoja pogrešna uvjerenja i procijeni višestruku narav života Židova u Americi. On nije zao čovjek, ni u kojem smislu. To je čovjek goleme prirodne inteligencije i velike čestitosti, kojega ljudi s pravom slave s osobne srčanosti i koji sada želi da mu pomognem ukloniti barijere neznanja koje razdvajaju kršćanina od Židova i Židova od kršćanina. Jer, neznanje, žalibože, vlada i među mnogim Židovima pa mnogi i dalje vjeruju da je predsjednik 86

Lindbergh američki Hitler, iako dobro znaju da on nije diktator koji se domogao moći državnim udarom, nego je demokratski vođa koji je došao na vlast pobjedom diljem zemlje na poštenim i slobodnim izborima, nimalo sklon autoritarnoj vlasti. On ne diže zemlju u zvijezde zaboravljajući na pojedinca, nego, naprotiv, potiče individualno poduzetništvo i slobodno poduzetništvo neopterećeno upletanjem savezne vlade. Gdje je tu fašistička državotvornost? Gdje je tu fašističko razbojništvo? Gdje su tu nacistički smeđekošuljaši i tajna policija? Jeste li igdje u postupcima naše vlade uočili i najmanje očitovanje fašističkog antisemitizma? Ono što je proglašenjem Nürnberških zakona 1935. Hitler počinio njemačkim Židovima u apsolutnoj je suprotnosti spram onoga što je predsjednik Lindbergh odlučio učiniti za američke Židove osnivanjem Ureda za američko povezivanje. Nürnberški su zakoni lišili Židove građanskih prava i učinili sve što je bilo u njihovoj moći da ih isključi iz članstva njihove nacije. Ja sam pak potaknuo predsjednika Lindbergha da provede program pozivanja Židova da uđu, koliko god žele, u život zemlje - život nacije na koji, siguran sam da ćete se složiti, sa mnom, polažemo jednaka prava kao i svi drugi. Nikad dosad za stolom u dnevnoj sobi ni bilo gdje drugdje u našoj četvrti nismo svjedočili tolikoj provali tako obaviještenih rečenica, i bilo je pravo čudo kako je otac, kad je rabin zaključio svoje izlaganje, upitavši prilično blago, čak i prisno: - Recite mi, Hermane, je li moje objašnjenje makar malo ublažilo vaše strahove? spremno odgovorio: - Nije. Nije. Ni na trenutak. - I tada, ne mareći za to da svojim protivljenjem neće samo rabina oneraspoložiti nego i povrijediti njegovo dostojanstvo i izazvati osvetnički prezir, otac je dodao: - Kad čujem da osoba poput vas tako govori, iskreno vam kažem, samo sam još zabrinutiji. Sljedeće večeri teta Evelyn je nazvala i ushićeno nas obavijestila da je među stotinu dječaka iz New Jerseyja koji su tog ljeta otputovali na Zapad pod pokroviteljstvom udruge “Pošteni ljudi”, Sandy izabran za državnog “delegata” koji će, kao iskusan veteran, govoriti neupućenim židovskim mališanima i njihovim obiteljima o prednostima programa OAA-e i poticati ih da mu se pridruže. Taj je čin bio rabinova osveta. Stariji sin našeg oca sada je bio počasni član nove administracije. * * *

Kratko vrijeme nakon što je Sandy počeo provoditi poslijepodneva u središtu grada u uredu OAA-e tete Evelyn, majka je obukla najbolju odjeću koju je imala - sivi sako sašiven po mjeri i suknju sa sitnim bijelim prugama koju je nosila kad je u vrijeme izbora kao izborni promatrač predsjedala u prizemlju škole sastancima PTA - i pošla tražiti posao. Za večerom je obznanila da je našla posao prodavačice ženskih haljina kod Hanea, u velikoj robnoj kući u središtu grada. Najprije su je uposlili privremeno, kao ispomoć za vrijeme praznika i trebala je raditi šest dana u tjednu i srijedom 87

navečer, ali s obzirom na to da je bila iskusna tajnica, nadala se da bi se u idućim tjednima mogao ukazati i kakav posao u uredu uprave na katu, te da bi nakon Božića mogla dobiti i stalan posao. Meni i Sandyju objasnila je da će, s obzirom na skori Alvinov povratak, njezina plaća pomoći pri plaćanju povećanih kućnih troškova, ali stvarna joj je namjera (koja je bila poznata jedino njezinu suprugu) bila da poštom šalje čekove u banku u Montrealu, u slučaju da budemo prisiljeni naglo bježati u Kanadu. Majka je otišla, brat je otišao, a Alvin je uskoro trebao doputovati. Otac se odvezao u Montreal da ga posjeti u vojnoj bolnici. Jednog petka ujutro, nekoliko sati prije nego što smo Sandy i ja ustali da pođemo u školu, majka je pripremila ocu doručak, napunila termos-bocu, spakirala hranu - tri papirnate vrećice obilježene Sandyjevom olovkom za sjenčanje, R za ručak, U za užinu i V za večeru - i on je krenuo na put preko državne granice pet stotina i šezdeset kilometara na sjever. S obzirom na to da mu je šef dao samo slobodan petak, morao se cijeli dan voziti da bi u subotu mogao posjetiti Alvina, a onda provesti za volanom cijelu nedjelju kako bi se u ponedjeljak ujutro pojavio na sastanku osoblja svog ureda. Na odlasku mu je jednom pukla guma, a na povratku dvaput, tako da nas nije ni vidio nego se neposredno s autoputa odvezao u središte grada na sastanak u svoj ured. Kad smo ga vidjeli za večerom, nije bio spavao cijeli dan i noć, a nije se pošteno oprao i dulje od toga. Alvin, rekao nam je, izgleda poput leša, smršavio je, pao na svega pedesetak kilograma. Čuvši to, pitao sam se koliko je mogla biti teška noga koju je izgubio, i iste sam večeri na kupaonskoj vagi bezuspješno pokušao izmjeriti težinu vlastite noge. - Izgubio je apetit - rekao je otac. - Donose mu hranu, ali on je odbija. Iako snažan, taj mladić ne želi živjeti, želi jedino ležati onako mršav, sa strašno turobnim licem. Rekao sam mu: “Alvine, poznajem te od rođenja. Ti si borac. Ti ne odustaješ. Naslijedio si snagu svog oca. Tvoj je otac mogao podnijeti najteži udarac i nastaviti. Takva ti je bila i majka.” Rekao sam mu: “Kad ti je otac umro, tvoja je majka podmetnula leđa - nije imala izbora, imala je tebe.” Ne znam što se u njemu slomilo. Nešto sigurno jest - očev je glas postao promukao - jer dok sam bio tamo, sa svim onim bolesnim mladićima u krevetima oko njega, dok sam sjedio na njegovu krevetu u toj bolnici... - nije mogao nastaviti. Tada sam prvi put vidio oca da plače. Prekretnica u djetinjstvu nastupi kad Ti tuđe suze postanu nepodnošljivije od tvojih. - To je zato što si silno umoran - rekla mu je majka. Ustala je sa stolca i, pokušavši ga utješiti, prišla mu i pomilovala ga po kosi. - Čim pojedeš - rekla je - otuširat ćeš se i leći u postelju. Čvrsto prislonivši glavu na njezine pružene ruke, otac je počeo nezaustavljivo jecati. - Raznijeli su mu nogu - rekao joj je, a tada je majka Sandyju i meni dala znak da

88

se povučemo kako bi ga nasamo tješila. Za mene je počeo nov život. Vidio sam oca kako se rastače, i moje djetinjstvo više nikad neće biti isto. Sada majke više nije bilo kod kuće jer je radila kod Hahnea, brat je bio stalno odsutan jer je nakon škole radio za Lindbergha, a otac, koji je tako hrabro rogoborio u svim onim jadnim antisemitskim kafeterijama u Washingtonu, sada je glasno ridao širom otvorenih usta - plačući istodobno kao napušteno dijete i izmučen čovjek - zbog nemoći da zaustavi nepredvidljivo. A Lindberghov mi je izbor bio bjelodana potvrda da sve oko mene samo razotkriva to nepredvidljivo. Izvrnuto i pogrešno tumačeno, neumoljivo nepredvidljivo bilo je ono što smo mi školarci učili kao “Povijest”, bezazlenu povijest u kojoj se sve neočekivano u svom vremenu na stranicama udžbenika prikazivalo kao neizbježno. Povijesna znanost skrivala je teror nepredvidljivoga, promećući strahotnost u ep.

Kako sam bio prepušten sam sebi, počeo sam sve vrijeme nakon škole provoditi kod Earla Axmana, mog mentora za marke, ne samo da bih povećalom pohlepno ispitivao njegovu zbirku, ili da bih u ormaru njegove majke promatrao začudnu kolekciju njezina donjeg rublja. S obzirom na to da bih u tili čas napisao zadaću, a jedini moj kućni posao bio je da postavim stol za večeru, bio sam u svakom pogledu spreman za nepodopštine. I s obzirom na to da je Earlova majka gotovo svako poslijepodne provodila u kozmetičkom salonu ili u kupovini u New Yorku, Earlu se ukazala prigoda da me njima opskrbi. Bio je gotovo dvije godine stariji od mene, a budući da su njegovi slavni roditelji bili rastavljeni - a i zato što su bili slavni - činilo se da ga nikad nije previše opterećivala želja da bude uzorno dijete. U posljednje vrijeme, povrijeđen zbog toga što sam bio uzorno dijete, počeo sam mrmljati u krevetu: “Hajde da uradimo nešto strašno!” prijedlog kojim me Earl povremeno naizmjence draškao i živcirao kad god bi mu dosadilo nešto što smo radili. Pustolovina mi je morala uputiti svoj zov prije ili poslije, ali, razočaran osjećajem da mi se obitelj raspada istodobno kad i zemlja, bio sam sklon upustiti se u sloboštine kakvima se već može odati dječak koji je dotad živio u uzornom domaćinstvu, a onda se prestao truditi da se svima dopadne svojom dječačkom nevinošću i otkrio grešan užitak u potajnoj raboti na svoju ruku. Earl i ja tako smo počeli slijediti ljude. On je to već mjesecima činio nekoliko puta na tjedan - sam bi se nakon škole zaputio u središte grada i vucarao se oko autobusnih postaja promatrajući ljude koji su se vraćali s posla. Kad bi se pojedinac za kojeg se odlučio ukrcao na autobus, Earl bi se ukrcao također, neprimijećeno se vozio s njim do njegove silazne postaje, sišao odmah za njim i potom ga sa sigurne udaljenosti pratio do kuće. - Zašto? - pitao sam ga.

89

- Da vidim gdje živi. - I to je sve? To je to? - To je mnogo. Idem posvuda. Ponekad i izvan Newarka. Idem kamo god poželim. Ljudi posvuda žive - objasnio je Earl. - Kako onda stigneš kući prije majke? - U tome je trik - ići što dalje i stići kući prije nje. - Novac za autobus, spremno je priznao, ukrade iz majčinih torbica; s jednakim žarom kao da oprugom provaljuje bravu na vratnicama Fort Knoxa,{26} širom otvori ladicu u spavaonici u kojoj su bez reda jedna na drugoj naslagane svakojake torbice. Za vikende, kad bi boravio kod oca u New Yorku, krao bi iz džepova odijela koja su visila u očevu ormaru, a kad bi nedjeljom četvorica ili petorica glazbenika iz Casa Loma orkestra došli u očev stan igrati poker, on bi uslužno naslagao njihove ogrtače na krevet i tada oplindrao njihove džepove, a ukradene kovanice sakrio u prljavu čarapu na dnu svoje torbe. Nakon toga, opušteno bi došao u dnevnu sobu i cijelo poslijepodne promatrao igru slušajući smiješne doživljaje s kartanja u Paramountu, Essex Houseu i kazinu na Glen Islandu. Godine 1941. bend se upravo bio vratio iz Hollywooda gdje su nastupili u nekom filmu i tako su miješajući karte, razgovarali o filmskim zvijezdama i o tome kakve su, a te povjerljive obavijesti Earl bi prenosio meni a ja bih ih ponavljao Sandyju, koji bi u pravilu rekao: - Sve je to sranje - i upozorio me neka se ne vucaram s Earlom Axmanom. - Tvoj prijatelj - rekao mi je - zna previše toga za malog klinca. - Ima on veliku zbirku maraka. - Da, a ima i majku - rekao je Sandy - koja izlazi sa svakim na koga nabaše. Izlazi čak i s muškarcima mlađima od sebe. - Kako znaš? - To znaju svi u Aveniji Summit. - Ja ne znam - rekao sam. - E - rekao je on - nije to jedino što ne znaš - a ja bih, vrlo zadovoljan samim sobom, pomislio: “Možda postoji i nešto što ti ne znaš”, ali u sebi sam se zabrinuto pitao nije li majka mog najboljeg prijatelja ono što stariji momci nazivaju “kurvom”. Ispalo je da je mnogo lakše nego što sam mislio naviknuti se krasti novac od majke i oca, i lakše nego što sam mislio pratiti ljude, iako sam prvih nekoliko puta stalno bio napet, već i zbog sebe i mogućnosti da me netko u pola četiri poslijepodne spazi u središtu grada bez pratnje. Ponekad bismo otišli čak do željezničkog kolodvora Penn kako bismo našli nekoga, ponekad do Broada i čak do Marketa u blizini suda, i tamo čekali na autobusnoj postaji vrebajući plijen. Nikad nismo pratili žene. One nas nisu zanimale, rekao je Earl. Nikad ne bismo pratili nekoga za koga 90

bismo pretpostavili da je Židov. Oni nas nisu zanimali. Naša je znatiželja bila usmjerena na muškarce, odrasle kršćane koji su cijeli dan radili u središtu Newarka. Kamo idu kad se vraćaju kući? Najviše bih se plašio kad bismo se uspeli u autobus i platili kartu. Novac za vožnju bio je ukraden, bili smo na mjestu na kojem nismo trebali biti, i nismo imali pojma kamo smo se zaputili - a do vremena kada bismo bilo kamo stigli, bio sam odveć ošamućen od uzbuđenja da bih razumio što mi je Earl rekao kad bi mi šapnuo na uho ime četvrti. Bio sam izgubljen, izgubljen dječak - barem sam tako zamišljao sebi. Što ću jesti? Gdje ću spavati? Hoće li me napasti psi? Hoće li me uhapsiti i baciti u zatvor? Ili će me tko oteti kao što se dogodilo Lindberghovu djetetu? Zamišljao sam da sam izgubljen u nekom dalekom, meni nepoznatom kraju, ili da je, uz Lindberghov pristanak, Hitler prodro u Ameriku, a Earl i ja bježimo pred nacistima. I cijelo vrijeme dok su mene opsjedali strahovi, kradom smo zamicali za uglove i prelazili preko ulica, skrivali se iza drveća kako nas ne bi vidjeli do trenutka klimaksa, kad bi čovjek kojeg smo pratili stigao do kuće, a mi gledali kako otvara vrata i ulazi. Tada bismo stali na stanovitu udaljenost i promatrali kuću - jednom kad bi se vrata zatvorila - a Earl bi rekao nešto poput: “Stvarno velik prednji vrt”, ili: “Prošlo je ljeto - zašto su zavjese navučene?”, ili: “Vidiš li u garaži? To ti je novi Pontiac.” A tada bismo, zbog toga što je pokušaj šuljanja do prozora i virenja u unutrašnjost neprimijećen nadilazio čak i židovski voajerizam Earla Axmana, krenuli natrag do autobusa, koji bi nas odvezao do željezničkog kolodvora Penn. U to bi doba, kad su svi u žurbi izlazili s posla, autobus koji je vozio natrag u središte grada bio posve prazan, i mi bismo bili jedini putnici te bismo zamišljali da je vozač naš privatni šofer a autobus javnog prijevoza naša limuzina, a nas smo dvojica najhrabriji dječaci na svijetu. Earl je bio izvanredno uhranjen, bjeloput desetogodišnjak, već pomalo bucmast, s oblim dječačkim obrazima i dugim crnim trepavicama, a čvrsti crni uvojci bili su mu namazani očevim uljem za kosu. Ako je autobus bio prazan, zauzeo bi na dugom stražnjem sjedalu razvaganjen položaj paše, slobodno očitujući svoje šepirenje, dok bih ja, sjedeći pokraj njega, mršav i suhonjav, napol stidljivo kutom usana namještao smiješak otmjenosti. Na kolodvoru Penn uhvatili bismo autobus broj 14 koji nas je vozio do kuće, četvrti se put to poslijepodne osmjelivši na vožnju autobusom. Za večerom bih razmišljao: “Slijedio sam jednog kršćanina a da to nitko ne zna. Mogao me netko oteti a da to nitko ne zna. Da smo podijelili novac koji smo imali, mogli smo, da smo htjeli...” a ponekad bih se gotovo odao pod majčinim oštrim pogledom time što ispod stola nisam mogao prestati drmusati koljena (upravo kao što je Earl činio kad bi smišljao neku novu psinu). Iz noći u noć utonuo bih u san prepuštajući se čaroliji velikoga novog cilja koji sam sebi zadao u svom osam godina starom životu - pobjeći iz njega. Kad bih u školi kroz otvoreni prozor čuo autobus kako se uspinje Avenijom 91

Chancellor, mogao sam jedino zamišljati da sam u njemu; cijeli je vanjski svijet postao autobus kao što je dječaku iz Južne Dakote to bio njegov poni - poni koji ga nosi do granica dopustiva bijega. Earlov učenik u laganju i krađi postao sam potkraj listopada, a s jednakim smo uzbuđenjem, bez obzira na protok vremena, nastavili s našim tajnim skitnjama kad je vrijeme u studenome postalo hladnije, i još hladnije bilo u prosincu, kad su se u središtu grada pojavili božični ukrasi, a na svakoj je autobusnoj postaji bilo na izbor muškaraca koje smo mogli izabrati. U središtu grada božična su se drvca prodavala neposredno na pločniku, nešto što nikad prije nisam vidio, a drvca za dolar prodavali su dječaci koji su izgledali kao socijalni slučajevi ili kao razbijači nedavno izašli iz popravilišta. Razmjena novca ovako pod vedrim nebom zgranula me najprije zato što je bila protuzakonita, a ipak se činilo da se nitko ne trudi prikriti tu transakciju. Uokolo je bilo mnoštvo drotova, policajaca s pendrecima, koji su u širokim plavim kabanicama obilazili svoje redarstveno područje, ali izgledali su sasvim sretni i kao da nemaju ništa protiv - ništa protiv, s obzirom na to da je Božić. Zimski je vjetar dvaput u tjednu nakon Dana zahvalnosti donio snježnu mećavu, pa su na obje strane svježe očišćenih ulica nastali sivkasti brežuljci, nasipi gotovo do visine automobila. Ne osvrćući se na gužvu kasnog poslijepodneva, prodavači su odvajali jedno drvce od drugoga, nizali ih na zakrčenom pločniku i uspravljali na prepiljenom podnožju debla kako bi ih kupci lakše uočili. Bilo je neobično vidjeti stabla koja je neki šumar uzgojio kilometrima daleko od grada sada naslagana duž ograda od kovana željeza ispred najstarijih crkava u gradu, ili kako leže u gomilama naslonjena na otmjeno pročelje banaka i osiguravajućih društava, a bilo je neobično i na ulici u središtu grada udisati njihov šumski miris. U našem se kvartu drvca nisu prodavala - jer ih nitko ne bi kupio - i tako je mjesec prosinac, ako je uopće mirisao, mirisao na nešto što bi siktava mačka iz uličnog prolaza izvukla iz prevrnute kante za smeće u nečijem dvorištu, i na večeru koja se kuhala na štednjaku u stanu čiji su zapareni kuhinjski prozori bili odškrinuti kako bi u prostoriju ulazio zrak iz prolaza zajedno s ispusima štetnih ugljenih plinova što su se oslobađali iz dimnjaka peći i kutija za pepeo, koji se dovlačio iz podruma i posipao ispred kuća po skliskim mjestima na pločniku. U usporedbi s miomirisima newjerseyjskih kišnih proljeća, vlažnih ljeta i promjenjivih, hirovitih jeseni, mirisi trpke hladne zime bili su gotovo nezamjetni - ili sam bar u to bio uvjeren otkad sam s Earlom odlazio u centar, vidio božićna drvca i udahnuo njihov miris otkrivši, kao i s mnogim drugim stvarima, da je kršćanski Božić drukčiji. S tolikim uzbuđenjem koje je vladalo među ljudima u središtu grada, s tisućama žarulja i s uličnim pjevačima i orkestrom Vojske spasa, sa smijehom Djeda Božićnjaka na svakom uglu ulice, u tom je mjesecu u godini srce moga rodnoga grada uzvišeno pripadalo samo njima i nikom drugom. U Vojnom parku stajalo je ukrašeno božično drvce visoko četrnaest metara, a na pročelju zgrade Javnih službi kočio

92

se divovski metalni bor, osvijetljen reflektorima, za koji je Newark News napisao da je visok dvadeset i pet metara, a ja sam imao svega metar i pol. Moj posljednji izlazak s Earlom dogodio se jedno poslijepodne nekoliko dana prije božičnih praznika, kad smo se popeli u autobus za Linden prateći muškarca koji je u objema rukama nosio vrećice iz obližnje robne kuće, pune darova i prigodno ukrašene crvenim i zelenim. Svega deset dana poslije, gđa Axman će doživjeti živčani slom i usred noći će je odvesti kola hitne pomoći, a ubrzo nakon toga, na Novu godinu 1942., Earla će naglo odvesti otac, zajedno sa zbirkom maraka i svim ostalim. Kamion za preseljenja pojavit će se poslije, u siječnju, i pred mojim očima odvesti sav namještaj iz stana, uključujući i komodu s donjim rubljem Earlove majke, a nakon toga više nitko iz Avenije Summit neće vidjeti Axmanove. Budući da bi se hladan zimski sumrak tako rano spustio, još nas je više zabavljalo pratiti ljude autobusom do njihovih kuća, jer smo zamišljali da se svojom rabotom bavimo kasno iza ponoći, dok druga djeca već satima spavaju. Muškarac s najlonskim vrećicama vozio se autobusom i prošao naselje Hillside, a potom Elizabeth, i sišao odmah iza velikoga groblja, nedaleko od ugla na kojem je odrasla moja majka, u stanu iznad dućana sa živežnim namirnicama svog oca. Sišli smo za njim dovoljno neprimjetno, nimalo se ne razlikujući od tisuće drugih lokalnih školaraca u uobičajenoj zimskoj odjeći, u kaputima na dvoredno kopčanje od debela štofa, s kapuljačom i u debelim vunenim rukavicama bez prstiju, i u bezobličnim hlačama od kordsamta udjenutim u nezgrapne gumene, napol raskopčane kaljače. Bilo zato što smo zamišljali da nas sve gušća tama bolje prikriva, ili stoga što smo s vremenom postali neoprezniji, bit će da smo ga pratili manje vješto nego obično i na taj način osramotili “nepobjedivi dvojac , kao što je Earl ponosno prozvao par uhoda kršćana koji smo postali. Valjalo je prijeći pokraj dva duga bloka kuća, oba s nizom (gizdavih kuća građenih od opeke, osvijetljenih božičnim lampicama, a Earl ih je šaptom označio kao “milijunaške vile ; slijedila su dva kraća bloka zgrada s mnogo manjim kućama od drvene građe kakvih smo vidjeli na stotine duž ulica kroz koje smo prolazili, svaka s božičnim ukrasom na vratima. Ispred druge zgrade drugoga bloka, čovjek je skrenuo na uzak puteljak od opeka koji je krivudao do niske kuće nalik na kutiju cipela, s krovom od šindre koja je dopadljivo virila iza snježnog nasipa, poput jestiva ukrasa na veliku zamrznutu kolaču. Svjetla su nejasno svijetlila na katu i u prizemlju, a kroz prozor pokraj ulaznih vrata vidjelo se bljeskanje božičnog drvca. Kad je čovjek položio na tlo vrećice s kupovinom da bi izvadio ključ, počeli smo se sve više približavati valovitoj bijeloj tratini sve dok nismo kroz prozor mogli razabrati ukrase na boru. - Slušaj - šapnuo je Earl. - Vidiš vrh? Sam vrh bora - vidiš? To ti je Isus. - Ne, to je anđeo.

93

- A što misliš, tko je Isus? Odgovorio sam šaptom: - Mislim da je to njihov Bog. - I poglavar anđela - to ti je on! To je, dakle, bio vrhunac našeg istraživanja - Isus Krist koji je, prema njihovu vjerovanju, sve, a prema mom je mišljenju sve zajebao - jer, da nije bilo Krista, ne bi bilo kršćana, a da nije bilo kršćana, ne bi bilo antisemitizma, a da nije bilo antisemitizma, ne bi bilo Hitlera, a da nije bilo Hitlera, Lindbergh ne bi nikad postao predsjednik, a da Linbergh nije postao predsjednik... Iznenada, čovjek kojeg smo pratili sada je stajao na pragu otvorenih vrata, držeći vrećice za kupovinu, okrenuo se i blago nas zazvao, kao da izdiše kolut dima: - Dečki! Toliko smo bili zabezeknuti time što nas je uhvatio na djelu da sam najprije osjetio poriv da stupim na prilazni puteljak i da, poput uzorna djeteta kakvo sam bio do prije dva mjeseca, olakšam sebi savjest i predstavim mu se. Zadržala me jedino Earlova ruka. - Dečki, ne skrivajte se! Nema potrebe - rekao je čovjek. - Što ćemo? - šapnuo sam Karlu. - Pssst! - uzvratio je on šaptom. - Dečki, znam da ste tu. Već je užasno mračno - upozorio nas je prijateljskim glasom. - Zar se ne smrzavate tamo vani? Ne biste li željeli popiti finu šalicu čokolade? Uđite, djeco, brzo uđite, prije nego počne padati snijeg. Tu ima toplog kakaa, kolača sa suhim voćem, kolačića sa sjemenkama i paprenjaka sa džumbirom, imam kekse u obliku životinja posute šećerom u različitim bojama, a imam i slatkiša s bijelim sljezom - evo slatkiša sa sljezom, dečki, u ormaru su slatkiši sa sljezom, mogli bismo ih jesti uz vatru. Kad sam ponovo pogledao Earla da vidim što ćemo, on se već bio zaputio natrag, u smjeru Newarka. - Trči! - viknuo mi je preko ramena. - Kidaj, Phile - to ti je peder!

94

4. siječanj 1942. - veljača 1942.

Batrljak

A

lvina su otpustili iz bolnice u siječnju 1942., nakon što je najprije ustao iz invalidskih kolica a potom se oslobodio štaka, nakon čega je uslijedio dug bolnički oporavak, tijekom kojega su ga kanadske medicinske sestre učile kako da na umjetnom udu hoda bez ičije pomoći. Dobivat će mjesečnu invalidninu od kanadske vlade u iznosu od stotinu dvadeset i pet dolara, malo više od polovice iznosa koji je otac svaki mjesec zarađivao u Metropolitans uz dodatnih tristo dolara otpremnine. Kao hendikepirani veteran imao je pravo i na dodatne olakšice odluči li ostati u Kanadi, gdje su strani dobrovoljci u kanadskim oružanim snagama mogli, ako su željeli, odmah nakon otpuštanja dobiti državljanstvo. “I zašto onda nije postao Kanađanin?” pitao je stric Monty. Kad on ionako ne podnosi Ameriku, zašto nije naprosto ostao i iskoristio povlastice? Monty je bio najprodorniji od mojih stričeva, što je možda bilo i razlog što je bio i najbogatiji. Obogatio se prodajući voće i povrće na veliko na tržnici u Ulici Miller, dolje kod željezničke pruge. Alvinov otac, stric Jack, započeo je posao i zaposlio Montyja, a kad je stric Jack umro, Monty je zaposlio svoga najmlađeg brata, mog strica Herbieja; kad je ponudio posao i mom ocu - u vrijeme kad su roditelji bili bez novca i tek su se bili vjenčali - otac je odbio, jer ga je Monty već bio dovoljno nagnjavio dok su rasli zajedno. Otac se mogao nositi s Montyjevom nevjerojatnom energijom i jednako je dobro podnosio svaku vrstu teškoća kao i Monty, ali zapamtio je još iz sukoba u djetinjstvu da nije ravan dosjetljivcu, koji se najprije upustio u riskantan pothvat da usred zime opskrbljuje Newark zrelim rajčicama kupujući kamione još zelenih rajčica na Kubi i puštajući ih da sazru u posebno grijanim prostorijama na škripavu prvom katu svog skladišta u Ulici Miller. Kad bi rajčice sazrele, Monty bi ih pakirao po četiri u kutiju, povisio im cijenu za dolar i odonda slovio za Kralja rajčica. Dok smo mi ostali stanari ostali u unajmljenom peterosobnom stanu jednokatnice u Newarku, stričevi koji su se bavili prodajom povrća na veliko stanovali su u židovskoj četvrti u predgrađu Maplewooda, gdje je svaki posjedovao veliku, bijelu

95

kuću u kolonijalnom stilu sa žaluzinama na prozorima, sa zelenom tratinom sprijeda i s ulaštenim Cadillacom u garaži. Bilo to dobro ili zlo, izrazita sebičnost Abea Steinheima ili strica Montyja ili rabina Bengelsdorfa - nedvojbeno dinamičnih Židova kojima je poticaj davao položaj za koji su se izborili kao potomci doseljenika i želja da odigraju najvažniju ulogu za koju se uspiju izboriti kao Amerikanci - nije bila po ukusu mog oca, jer on nije ni najmanje čeznuo za nadmoći i, unatoč tome što je i njegova pokretačka snaga bio osobni ponos i, makar su i njegovu odvažnost i borbenost snažno potaknule nedaće s kojima se morao nositi s obzirom na svoje podrijetlo siromašnog djeteta koje su druga djeca zvala Čifutin, zadovoljio se time da stvori nešto (a ne sve) od sebe, i da to učini ne kvareći život drugih ljudi. Otac je bio rođeni borac ali i zaštitnik, i nije likovao kad bi naudio neprijatelju, kao što je bio slučaj s njegovim starijim bratom (da ne govorimo o svemu što ide uz okrutnog poduzetničkog “mahera”). Na svijetu postoje šefovi i oni kojima oni šefuju, a šefovi to obično postaju s razlogom - kao što su s razlogom bili i šefovi u vlastitu biznisu, bilo da je riječ o građevinarstvu, proizvodnji, rabinstvu ili raketiranju. Postigli su najviše što su nesmetano mogli postići - a da se ne srozaju u vlastitim očima - naročito s obzirom na diskriminantnost protestantske hijerarhije u sklopu koje su dominantne korporacije upošljavale devedeset i devet posto Židova i tako im neosporno određivale njihovo mjesto. - Da je Jack živ - rekao je Monty mladić ne bi napustio kuću. Nisi ga smio pustiti, Herme! Pohrlio je u Kanadu da bi postao ratni heroj i evo kako je završio, kao prokleti bogalj za cijeli život. Bila je nedjelja prije subote u koju se Alvin trebao vratiti, i stric Monty, u čistoj odjeći umjesto grdno umrljane vjetrovke, poštrcanih hlača i prljave suknene kape, što mu je bila uobičajena odora za tržnicu, stajao je naslonjen na kuhinjski sudoper, s cigaretom koja mu je stršila iz usta. Majka nije bila prisutna. Ispričala se, kao što bi općenito činila kad bi se Monty našao u blizini, ali ja sam bio mali dječak i bio sam opčinjen njime, kao da je doista gorila, kako ga je ona među nama nazivala kad bi je obuzeo očaj zbog njegove grubosti. - Alvin ne podnosi vašeg predsjednika - odgovorio je otac - i zato je otišao u Kanadu. Nema tome davno da ni ti nisi podnosio tog čovjeka. Ali sada je taj antisemit tvoj prijatelj. Kriza je završila i svi vi, bogati Židovi, tvrdite da to ne treba zahvaliti Rooseveltu nego Lindberghu. Burza raste, profit raste, biznis cvjeta. A zašto? Zato što imamo Lindberghov mir umjesto Rooseveltova rata. I zar je išta drugo važno ljudima poput vas osim novca? - Govoriš poput Alvina, Hermane. Govoriš poput klinca. Što je važno osim novca? Tvoji su sinovi važni. Želiš li da ti se Sandy jednoga dana vrati poput Alvina? Želiš li da Phil - rekao je pogledavši prema meni koji sam sjedio za kuhinjskim stolom - da se jednoga dana vrati kući poput Alvina? Nismo ušli u rat i ostat ćemo 96

izvan rata. Lindbergh nije nikome naudio, koliko vidim. Očekivao sam da će otac reći: “Samo čekaj, vidjet ćeš”, ali nije, možda zato što sam ja bio prisutan, a bio sam već dovoljno uplašen. Čim je Monty otišao, otac mi je rekao: - Tvoj se stric ne služi glavom. Vratiti se kući poput Alvina - to ti se neće dogoditi. - Ali, što ako Roosevelt ponovo postane predsjednik? Tada će biti rata - rekao sam. - Možda, a možda i neće - odvratio je otac. - To nitko no može predvidjeti. - Ali, dođe li do rata - rekao sam - i bude li Sandy dovoljno star, pozvat će ga da se bori u ratu. A bude li se borio u ratu, ono što se dogodilo Alvinu, moglo bi se dogoditi i njemu. - Sine, sve se može svakome dogoditi - rekao mi je otac - al i obično se ne dogodi. “Osim ako se ne dogodi”, pomislio sam, ali nisam se usudio toliko istrčavati, jer je on već bio uznemiren mojim pitanjima i možda ne bi znao što da mi odgovori budem li nastavio. Budući da je ono što mu je stric Monty rekao u vezi s Lindberghom bilo isto što mu je rekao i rabin Bengelsdorf - a isto to meni je potajice rekao i Sandy - počeo sam se pitati zna li otac o čemu govori. ßä‫ן‬ʞãñdöwñ‫ן‬ôãd

Bližio se kraj godine dana od Lindberghova dolaska na vlast kad se noćnim vlakom iz Montreala Alvin vratio u Newark, u pratnji medicinske sestre kanadskoga Crvenog križa i bez pola noge. Odvezli smo se u središte grada na željeznički kolodvor Penn da ga dočekamo kao što smo ljetos došli pred Sandyja, samo je ovaj put Sandy bio s nama. Prije nekoliko tjedana, u ime mira u kući, dopustili su mi da pođem s tetom Evelyn i s njim, da sjedim u slušateljstvu i slušam brata kako impresionira pastvu sinagoge šezdesetak kilometara južno od Newarka, u New Brunswicku, nagovarajući ih da upišu svoju djecu u udrugu “Pravedni ljudi”, pripovijedajući o svojoj pustolovini u Kentuckyju i pokazujući crteže. Roditelji su mi strogo zabranili da Alvinu govorim o Sandyjevu sudjelovanju u udruzi “Pravedni ljudi”; sami će mu oni sve objasniti, ali tek kad se Alvin navikne da se vratio kući i kad bude mogao bolje razumjeti koliko se Amerika promijenila otkad je on otišao u Kanadu. Nije se radilo o tome da se nešto sakrije od Alvina, ili da mu se laže, nego da se zaštiti od bilo čega što bi mu moglo usporiti oporavak. Vlak iz Montreala tog je jutra kasnio, pa da mu prođe vrijeme - i zato što je svaki trenutak u danu bio zaokupljen mislima o političkoj situaciji - otac je kupio primjerak Daily Newsa. Sjedeći na klupi na kolodvoru Penn, pregledavao je novine, newyorški tabloid desnog krila, koji nikad ne bi propustio nazvati “prnje, smeće”,

97

dok smo mi ostali hodali po peronu, tjeskobno očekujući početak nove faze u našem životu. Kad su preko zvučnika javili da će vlak iz Montreala stići još kasnije nego što se očekivalo, majka je Sandyja i mene uhvatila za ruku i povela nas natrag do klupe da zajedno čekamo. Otac je u međuvremenu prestao čitati Daily News, koliko ga je uzmogao probaviti, i bacio novine u koš za smeće. U našoj kući, u kojoj se pazilo na svakih pet ili deset centa, bio sam jednako zapanjen kad sam vidio da je bacio novine nekoliko minuta nakon što ih je kupio, kao i kad sam vidio da ih čita. - Možete li vi u to vjerovati, ljudi? - rekao je. - To fašističko pseto i dalje je njihov junak? Nije, međutim, rekao da je, zahvaljujući dobro vođenoj kampanji koja je obećavala da će se Amerika držati što dalje od svjetskoga rata, to fašističko pseto do sada postalo junak praktički sviju novina u zemlji osim PM-a. - E - rekla je majka dok je vlak konačno ulazio u stanicu i počeo kočiti - stiže vaš bratić. - Što treba raditi? - pitao sam je dok je hrlila prema rubu perona. - Pozdravite ga. To je Alvin. Poželite mu dobrodošlicu. - A što s njegovom nogom? - šapnuo sam. - Što s njom, dragi? Slegnuo sam ramenima. Tada me otac uhvatio za ramena: - Ne boj se - rekao mi je. - Ne boj se Alvina i ne boj se njegove noge. Neka vidi koliko si odrastao. Sandy se od nas odvojio i spremno zaputio prema vagonu koji se zaustavio desetak metara dalje niz prugu. Alvina je u invalidskim kolicima izgurala iz vlaka žena odjevena u odoru Crvenog križa, dok mu je jedini član naše obitelji kojeg je osvojila druga strana žurno prilazio i izvikivao njegovo ime. Više nisam znao kako se postaviti prema bratu, ali nisam znao ni što bih sa sobom, toliko sam se upinjao upamtiti da moram čuvati svačije tajne i istodobno se truditi svim silama da svladam vlastite strahove i ne prestanem vjerovati u oca kao i u demokrate i u Roosevelta i u sve što me moglo spriječiti da i ja, poput cijele zemlje, ne počnem u zboru klicati predsjedniku Lindberghu. - Vratio si se! - povikao je Sandy. - Kod kuće si! Tada sam ugledao brata, koji je netom bio navršio četrnaest, godina a bio je snažan poput mladića od dvadeset, kako se baca na koljena na betonsko tlo perona ne bi li što bolje obavio ruke oko Alvinova vrata. Majka je zaplakala, a otac me uhvatio za ruku, bilo da me spriječi da se ne raspadnem ili da sebe zaštiti od navale vlastitih zbrkanih osjećaja. 98

Pomislio sam da je sada na meni red da potrčim prema Alvinu, pa sam se otrgnuo od roditelja i pojurio prema invalidskim kolicima, a kad sam tamo stigao, oponašajući Sandyja, i ja sam ga zagrlio, samo da bih osjetio njegov neugodni miris. Najprije sam pomislio da zapah dolazi od njegove noge, ali bazdio je iz usta. Zadržao sam dah, zatvorio oči i popustio stisak Alvina tek kad sam osjetio da se nagnuo naprijed kako bi se rukovao s ocem. Tada sam primijetio drvene štake udjenute na jednu stranu kolica i prvi se put osmjelio pogledati ga. Još nikad nisam vidio nekoga tako mršavog i potištenog. U očima nije bilo straha ni bilo kakva traga suza, ali gnjevno su motrile oca, kao da je njegov skrbnik nekim neoprostivim činom prometnuo štićenika u bogalja. - Hermane - rekao je, i to je bilo sve. - Došao si - rekao je otac - kod kuće si. Vodimo te kući. Tada se majka nagnula prema njemu i poljubila ga. - Strino Bess - rekao je Alvin. Lijeva nogavica visila je prazna od koljena naniže, prizor općenito poznat odraslima, ali mene je zapanjio, iako sam i ja već vidio čovjeka koji nije imao nogu, čovjeka kojemu je tijelo počinjalo od kukova i koji ni sam više nije bio drugo do batrljak. Vidio sam ga kako prosi na pločniku ispred ureda mog oca u središtu grada, ali potresen nevjerojatnom grotesknošću prizora, nisam se njime previše bavio jer nije postojala opasnost da on dođe živjeti u našu kuću. Prosjačenje je bilo najuspješnije u sezoni bejzbola, kad bi ljudima koji su tamo radili i koji su potkraj radnog vremena napuštali zgradu, svojim neskladno dubokim recitatorskim glasom izvikivao rezultate poslijepodnevne finalne utakmice, a svatko bi mu dobacio pokoju kovanicu u natučen lavor koji mu je služio umjesto škrabice za milodare. Kretao se - a čini se i živio - na malom postolju pričvršćenu na rolama. Osim što sam se sjećao njegovih debelih, izlizanih radnih rukavica koje je nosio cijele godine - kako bi zaštitio ruke jer se s pomoću njih kretao - ne mogu opisati ostali njegov izgled jer, iz straha da me ne preplavi užas, nikad nisam dovoljno pažljivo razgledao u što je odjeven. Već je bilo dovoljno čudo što je uopće bio odjeven, kao i pomisao da je povremeno morao piškiti i obaviti nuždu, ne spominjući pamćenje rezultata utakmice. Kad god bih subotom ujutro s ocem došao u prazan ured osiguranja - uglavnom radi užitka da se okrećem na njegovu radnom stolcu dok je on pregledavao tjednu poštu - on i taj batrljak od čovjeka pozdravili bi se prijateljski klimajući glavom. Otkrio sam ne samo da se groteskna nepravda prema čovjeku kojem je ostala samo polovica tijela uopće može dogoditi, što je već bilo dovoljno neshvatljivo, nego da se to dogodilo nekome tko se zove Robert, s najobičnijim mogućim imenom, od šest slova, koliko ih je imalo i moje. - Kako je, Mali Roberte? - pitao bi otac dok smo pokraj njega prilazili zgradi.

99

- Kako je, Hermane? - odvratio bi Mali Robert. Poslije sam pitao oca: - Ima li on i prezime? - Imaš li ga ti? - pitao me otac. - Imam. - Pa, ima ga i on. - Kako glasi? Mali Robert i kako još? - pitao sam. Otac je malko razmislio, a onda se nasmijao i rekao: - Istini za volju, ne znam. Otkad sam saznao da se Alvin vraća u Newark i da će se oporavljati u našoj kući, svaki put dok bih mirno ležao u mraku prisiljavajući se da zaspim i nehotice bih ugledao Roberta na njegovu postolju, u radnim rukavicama: najprije moje marke pokrivene svastikom, a sada i Mali Robert, živi batrljak! - Mislio sam da ćeš stajati na nozi koju mi ti napravili. Mislio sam da te prije toga neće pustiti - čuo sam oca kako govori Alvinu. - Što se dogodilo? Ne trudeći se pogledati ga, Alvin je rekao: - Batrljak je pukao. - Što to znači? - pitao je otac. - Ništa. Ne brini se zbog toga. - Ima li prtljage? - pitao je otac bolničarku. Ali, prije nego što mu je ona mogla odgovoriti, Alvin je rekao. - Naravno da imam prtljagu. Što misliš, gdje mi je noga? Sandy i ja zaputili smo se s Alvinom i njegovom bolničarkom prema garderobi u kolodvorskoj dvorani sa šalterima, dok je otac, u pratnji majke, koja mu se u posljednji čas pridružila kako bi s njim razmijenila dojmove o Alvinovu duševnom stanju, pohitio dovesti automobil s parkirališta u Bulevaru Raymond. Na peronu, bolničarka je pozvala nosača pa su zajedno pomogli Alvinu da ustane, a potom je nosač preuzeo kolica dok je bolničarka hodala uz Alvina, koji je poskakivao na jednoj nozi u smjeru dizala. Tada se ona poput živa štita postavila ispred njega, a on je poskakivao iza nje, čvrsto se držeći za pokretnu ogradu dok su se pokretne stepenice spuštale. Sandy i ja stajali smo Alvinu iza leđa, napokon sklonjeni od njegova kužnog daha - Sandy je nagonski bio na oprezu kako bi uhvatio Alvina bude li izgubio ravnotežu. Nosač je dizao, spuštao i podizao iznad glave invalidska kolica sa štakama još zadjenutim s jedne strane, silazeći niza stube paralelno s dizalom i žureći se da nas dočeka u glavnoj kolodvorskoj dvorani sa šalterima kad Alvin skoči iz dizala i mi iziđemo za njim. Nosač je postavio kolica na sigurnu mjestu i okrenuta prema Alvinu kako bi 100

odmah mogao ponovo u njih sjesti, ali Alvin se okrenuo na svojoj jednoj nozi i uzeo snažno poskakivati udaljavajući se od nas, dok je bolničarka - kojoj nije rekao ni hvala ni zbogom - ostala gledati kako se žurno udaljava mramornim podom pretrpane dvorane u smjeru garderobe. - Neće li pasti? - pitao je Sandy sestru. - Ide tako brzo. Što ako se posklizne i padne? - On? - pitala je bolničarka. - Taj momak može odskakati bilo kamo. Dugo može skakati. Neće pasti. Pravi je svjetski šampion u poskakivanju. Bio bi sretniji da je mogao poskakivati iz Montreala nego da mu ja pomažem pri vožnji vlakom. Tada nam je povjerila, nama, zaštićenoj djeci koja nisu imala pojma o gorčini gubitka: - Već sam vidjela ogorčene mladiće - rekla je. - Vidjela sam neke gnjevne ljude koji uopće nisu imali udova, ali nijedan nije bio toliko ljut. - Ljut zbog čega? - pitao ju je Sandy zabrinuto. Bila je to jedra žena strogih sivih očiju, kose kratke poput vojničke ispod sive kape Crvenog križa, ali odvratila je blagim, majčinskim glasom, s umiljatošću koja je bila još jedno iznenađenje dana, kao da je Sandy samo još jedna osoba o kojoj je skrbila, i to je objasnila: - Zbog svega. što ljude može naljutiti... zbog svega što se događa.

Majka i ja morali smo kući autobusom jer u malom obiteljskom Studebakeru nije bilo dosta mjesta. Alvinova su kolica bila strpana u prtljažnik, ali to je bila starinska nesklopiva naprava, pa je poklopac prtljažnika trebalo svezati debelim konopcem. Njegova platnena mornarska torba (u kojoj se negdje skrivala i umjetna noga) bila je tako natrpana da je Sandy nije mogao podići čak ni uz moju pomoć. Morali smo je vući po podu čekaonice i kroz vrata do ulice; tamo ju je preuzeo otac, on i Sandy polegli su je na stražnje sjedalo. Gotovo presamićen, Sandy je tijekom vožnje kući sjedio na torbi, a u krilu su mu bile Alvinove štake. Gumom ojačani vršci štaka virili su kroz stražnji prozor automobila, a otac je na njihov kraj privezao džepnu maramicu kako bi na njih upozorio ostale vozače. Otac i Alvin sjedili su na prednjim sjedalima, a ja sam se već nesretan spremao stisnuti se između njih desno od podnog otirača, kad je majka rekla da želi da je pratim na putu do kuće. Poslije je ispalo da me zapravo željela poštedjeti daljnjih muka. - U redu je - rekla je kad smo zamakli za ugao i sišli pothodnik gdje se već formirao red za autobus na liniji br. 14 - Potpuno je prirodno biti zbunjen. Svi smo mi zatečeni Opovrgnuo sam da sam na bilo koji način zatečen i uhvatio se kako zvjeram po autobusnoj postaji tražeći osobu koja bi se mogla slijediti. Vjerojatno se čak dvana-

101

est različitih autobusnih linija granalo s kolodvora Penn, a autobus iz Vailsburga, koji ju vozio do dalekog sjevernog Newarka, pokupio je putnike upravo u trenutku kad smo majka i ja dospjeli na rub pločnika pothodnika čekajući na autobus br. 14. Unatoč prilično nesavršenom uočavanju znakovitih pojedinosti koje je Earl tako savršeno detektirao, ugledao sam čovjeka kojeg bismo mogli slijediti, poslovnog čovjeka s poslovnom torbom, za kojega mi se činilo da nije Židov. Ali, mogao sam samo tužno gledati u autobusna vrata koja su se za njim zatvorila. Odvezao se a da ga nisam špijunirao s obližnjeg sjedišta. Kad smo se našli sami u autobusu, majka je rekla: - Reci, što te muči? Kako joj nisam odgovarao, počela je objašnjavati Alvinovo ponašanje na kolodvoru: - Alvin se stidi. Osjeća se postiđen što ga vidimo u invalidskim kolicima. Otišao je od nas snažan i samostalan. Sada se želi sakriti, želi vikati, želi se ritati, sve je to strašno za njega. A strašno je i za dječaka poput tebe što moraš gledati bratića u takvu stanju. Ali, sve će se to promijeniti. Čim bude shvatio da nije važno kako izgleda, ili da se ne mora stidjeti onoga što se dogodilo, vratit će kilograme koje je izgubio i počet će hodati posvuda sa svojom umjetnom nogom, i izgledat će upravo onako kako ga pamtiš prije nego što je otišao u Kanadu... Jesam li ti barem malo pomogla? Jesu li te moje riječi bar malo umirile? - Ne treba mene umirivati - rekao sam, a zapravo sam je želio pitati: “Njegov batrljak - znači li to da mu je noga odlomljena? Treba li gledati u njega? Hoću li ga ikad morati dodirnuti? Hoće li mu popraviti nogu!” Jedne subote prije nekoliko tjedana pošao sam bio s majkom u podrum i pomogao joj isprazniti kartonske kutije pune Alvinovih stvari koje je otac donio iz sobe u Ulici Wrught, nakon što je Alvin pobjegao i pridružio se kanadskoj vojsci. Sve što se moglo oprati, majka je izribala na dasci za pranje u dva odvojena korita, sapunajući rublje u jednoj posudi i ispirući ga u drugoj, a potom svaki komad odvojeno trpala u spravu za izažimanje, dok sam ja okretao ručicu kako bi se uklonila voda od ispiranja. Mrzio sam tu spravu, svaki bi komad rublja koji bi kroz nju prošao izlazio spljošten između dva valjka, izgledao je kao da ga je pregazio kamion, a kad god bih se iz bilo kojeg razloga našao u podrumu, bojao sam se okrenuti leđa toj stvari. Ali, sada sam se prisilio bacati u košaru za rublje svaki vlažan, izobličen komad izažeta rublja i nositi košaru gore kako bi majka sve stavila sušiti na uže u stražnjem dvorištu. Dodavao sam joj štipaljke dok je ona, nagnuta kroz prozor, vješala rublje, a kad je te večeri stajala u kuhinji glačajući košulje i pidžame koje sam joj pomogao dovući na konopcu nategnutu preko vitla, sjedio sam za kuhinjskim stolom i slagao Alvinovo donje rublje i presavijao svaki par čarapa u klupko, odlučan da sve učinim

102

kako treba i da budem najbolji zamislivi mali dječak, mnogo, mnogo bolji od Sandyja, čak bolji i od sama sebe. Sutradan nakon škole, u dva sam navrata odnosio Alvinove dobre stvari krojaču iza ugla koji nam je kemijski čistio odjeću. Kasnije istog tjedna, otišao sam po njih i kod kuće sve poslagao - ogrtač, odijelo, sportsku jaknu i dva para hlača - na drvene vješalice u polovicu ormara koji sam mu ustupio u svom ormaru u spavaonici, a ostalo čisto rublje naslagao u dvije gornje ladice u kojima su se dotad nalazile Sandyjeve stvari. Budući da će Alvin spavati u našoj sobi - kako bi mu kupaonica bila najlakše dostupna - Sandy se već bio spremio preseliti u ostakljenu terasu u prednjem dijelu stana, rasporedivši svoje stvari na istureni pretinac ormara u blagovaonici, pokraj lanenog stolnjaka i ubrusa. Jedne večeri, nekoliko dana prije Alvinova povratka, ulaštio sam par njegovih smeđih cipela i par crnih cipela, trudeći se iz petnih žila da ne mislim na to treba li i dalje laštiti sva četiri komada cipela. Sve to laštenje cipela do visokog sjaja, briga oko toga da mu još dobra odjeća bude čista, svježe oprano rublje bude uredno složeno u ladice - sve je to naprosto bila molitva, improvizirana molitva kojom sam preklinjao kućne bogove da zaštite naš skromni stan od pet prostoriju i sve što je u njemu od osvetničkog gnjeva noge koja nedostaje. Pokušao sam na osnovi onoga što vidim kroz prozor autobusu izračunati koliko nam je još vremena ostalo do Avenije Summit, ali bilo je kasno da se na bilo koji način promijeni sudbina. Bili smo u Aveniji Clinton, upravo smo prolazili pokraj hotela Riviera, u kojem su, uvijek bih se toga sjetio, otac i majka proveli prvu bračnu noć. Već smo se udaljili od središta, bili smo na pola puta do kuće, pred nama se nalazio hram B’nai Abraham, velika ovalna tvrđava sagrađena da služi bogatim Židovima iz grada, meni jednako strana kao i Vatikan. - Ja bih mogla prijeći u tvoj krevet - rekla je majka - ako te to smeta. Neko vrijeme, dok se svi ponovo naviknu na svakoga, mogla bih spavati u tvom krevetu uz Alvina, a ti bi spavao s tatom u našem krevetu. Bi li to bilo bolje rješenje? Rekao sam da bih radije sam spavao u svom krevetu. - A što misliš o tome da se Sandy iz ostakljenog predvorja vrati u svoj krevet? predlagala je majka. - Da Alvin spava u tvome, a da ti spavaš tamo gdje je Sandy trebao spavati, na sklopivu krevetu u predvorju? Bi li se osjećao osamljen u prednjem dijelu kuće, ili bi to zapravo želio? Bih li to želio? Obožavao bih to. Ali, kako bi Sandy, koji sada radi za Lindbergha, mogao dijeliti sobu s nekim tko je izgubio nogu boreći se protiv Lindberghovih nacističkih prijatelja? S postaje Clinton zaputili smo se na Trg Clinton, poznati kutak obiteljskih kuća prije nego što me Sandy napustio i sada svaku subotu poslijepodne provodio s tetom Evelyn - gdje bismo se nas dvojica obično iskrcali i odlazili na dvostruku 103

filmsku projekciju u Rooseveltovo kazalište, čiji se šator sa crnim slovima kočio blok zgrada dalje. Uskoro će autobus prolaziti pokraj uskih prolaza između kuća i stambenih zgrada od dva i pol stana koje su se nizale s Trga Clinton - ulica koje su bile vrlo slične našoj, ali čiji izvijeni zabati na pročelju zgrada od crvene opeke nisu u meni budili temeljne dječje osjećaje dok naši jesu - prije nego stignemo do velikog konačnog skretanja u Aveniju Chancellor. Tada će početi škripavo uspinjanje uz brežuljak, pokraj elegantnog pročelja s vitičastim ukrasnim štapićima nove gimnazije i čvrste motke sa zastavom na pročelju moje osnovne škole, i dalje do kreste brežuljka gdje je, prema riječima našeg učitelja iz trećeg razreda, svojedobno prebivalo pleme Lenni Lenape Indijanaca, kuhajući hranu na užarenu kamenju i crtajući crteže na loncima od pečene zemlje. Naš je cilj bila postaja u Aveniji Summitu, koso od drvenih pladnjeva s poslasticama svježe premazanim čokoladom i raskošno raspoređenim u izlozima Anne Mae, ukrašenim čipkastim okvirom, prodavaonici slastica otvorenoj na mjestu gdje su se nekoć dizali indijanski šatori, čiji je primamljivi miris sladio zrak prostora s kojeg se za manje od dvije minute hoda stizalo do naše kuće. Drugim riječima, vrijeme preostalo da kažem “da” za spavanje u ostakljenu predvorju bilo je točno izmjerljivo i istjecalo je, kako smo prolazili od jednog kinematografa do drugoga, od jedne slastičarnice do druge, od zabata do zabata, a ipak jedino što sam mogao reći bilo je “Ne”. “Ne, bit će mi dobro tamo gdje jesam”, jer majci više nije preostao nikakav prijedlog kojim bi me umirila, pa se, usprkos sebi, zavila u zlokobnu šutnju, vrlo prijeteću i neprikrivenu, kao da su je događaji tog jutra napokon smoždili kao što su i mene. U međuvremenu, budući da nisam znao koliko ću dugo uspijevati prikriti činjenicu da ne podnosim Alvina zbog uda koji mu nedostaje, njegove prazne nogavice od hlača i zbog strahotnog mirisa, zbog invalidskih kolica i štaka, i zbog toga što nije želio podići pogled i pogledati nas u oči dok je govorio, počeo sam zamišljati da pratim nekoga u našem autobusu tko nije izgledao kao Židov. Tada sam primijetio - prema svim kriterijima koje sam utanačio s Earlom - da majka djeluje židovski. Kosa, nos, oči - da, majka je djelovala nepogrešivo židovski. Ali onda zacijelo i ja tako izgledam, koji sam joj vrlo sličan. Nisam to znao.

Alvinov je zadah bio tako neugodan zbog strahotnog stanja u njegovim ustima. - Kad nas snađu teškoće, mogu stradati i zubi - objasnio je dr. Lieberfarb nakon što mu je, služeći se zubarskim zrcalom, pregledao zube i rekao Ufff! nekih devetnaest puta. Isto poslijepodne počeo je raditi zubarskom bušilicom. Cijeli je posao naumio obaviti besplatno zbog toga što se Alvin dobrovoljno otišao boriti protiv fašista, i zato što se, za razliku od “bogatih Židova” koji su zapanjivali mog oca misleći da su sigurni u Lindberghovoj Americi, Lieberfarb nije zavaravao u vezi s tim što

104

bi nam “mnogi Hitleri na ovome svijetu” još mogli prirediti. Devetnaest zlatnih plombi nije bila mala stvar, ali na taj je način potvrdio svoju solidarnost s mojim ocem, majkom, sa mnom, s demokratima, nasuprot stricu Montyju, teti Evelyn, Sandyju i svim republikancima koji su trenutno uživali naklonost svojih zemljaka. Ugraditi devetnaest plombi trajalo je prilično dugo, posebno zubaru koji je predavao u večernjoj školi, a radnim je danima pakirao sanduke u newarskoj luci, i koji nikad nije popravljao zube s toliko pomnje. Lieberfarb je mjesecima bušio, ali već nakon prvih nekoliko tjedana uklonio je dosta one trule tvari tako da više nije bilo toliko mučno spavati blizu Alvinovih usana. Batrljak je bio druga priča. Alvinovo “puknuo” značilo je da je kraj batrljka u lošem stanju - rana se otvara, puca, gnoji. Nastaju čirevi, upale, otjecanja i ne možeš hodati na protezi, pa moraš biti bez nje i služiti se štakama dok sve ne zacijeli i uspije podnijeti pritisak a da se iznova ne otvori. Liječnici bi mu rekli: “Više ne naliježe kako treba”, ali nije se radilo o tome da ne naliježe, jer noga nikad i nije dobro nalegla, govorio je Alvin, zbog toga što ortoped već na početku nije dobro izmjerio odnose. - Koliko treba da zaraste? - pitao sam ga jedne večeri kad mi je napokon objasnio što znači “puknuti”. Sandy u ostakljenu predvorju kuće i roditelji u spavaćoj sobi već su spavali satima, a spavali smo i Alvin i ja kad je on u snu počeo vikati: - Pleši! Pleši! - i uz jezovito se dahtanje u skoku uspravio u krevetu, posve se rasanivši. Kad sam upalio noćnu svjetiljku i ugledao ga oblivena znojem, ustao sam i otvorio vrata spavaonice i unatoč tome što sam iznenada i sam bio obliven znojem, na prstima sam se išuljao kroz stražnje predvorje, ali ne do sobe roditelja kako bih ih izvijestio o tome što se dogodilo, nego do kupaonice da Alvinu donesem ručnik. Obrisao je njime lice i vrat, potom je otkopčao gornji dio pidžame da obriše prsa i podlaktice. Tada sam napokon vidio što nastane s gornjim dijelom tijela kad se donji dio otkine. Nije bilo rane, ni šavova, ni ružnih ožiljaka, ali nije bilo ni snage, tek blijeda koža boležljiva mladića prionula uz izbočine i rubove kostiju. Bila je to četvrta noć kako smo spavali zajedno. Prve tri noći Alvin je bio pažljiv i presvlačio se u pidžamu u kupaonici, a potom bi poskakujući objesio odjeću u ormar, a kako se ujutro i odijevao u kupaonici, dotad nisam bio prisiljen gledati batrljak i mogao sam hiniti da i ne znam da je tu. Noću bih se okrenuo zidu i, izmoren svim brigama, odmah bih zaspao i spavao sve do ranih sati, kad bi Alvin ustao, odskakutao u kupaonicu i vratio se u postelju. Sve bi to činio ne paleći svjetlo, a ja sam ležao bojeći se da se u nešto ne udari i strovali na pod. Po noći, na svaki njegov pokret poželio bih pobjeći, i to ne samo od batrljka. Te, četvrte noći, kad se Alvin prestao brisati ručnikom i bio samo u donjem dijelu pidžame, zadigao je lijevu nogavicu i pogledao batrljak. Pretpostavio sam da je to dobar znak - da nije više onako mahnito uzrujan, barem preda mnom - ali i dalje nisam htio pogledati na njegovu stranu... a onda jesam, nastojeći skupiti hrabrost vojničine u svom krevetu. Ono što sam ugle105

dao, što se pružalo dvanaest ili trinaest centimetara dugo iz njegova koljena, bilo je nešto što je nalikovalo na produženu glavu bezoblične životinje, nešto na čemu bi Sandy, s nekoliko dobro raspoređenih mrlja, mogao nacrtati oči, nos, gubicu, zube i uši, i sve to učiniti sličnim štakoru. Ono što sam vidio bilo je ono što opisuje riječ “batrljak” - tup ostatak nečeg čitavog što je tamo pripadalo, i što je jednom tamo bilo. Da nisi znao kako noga izgleda, ovo bi ti se učinilo prirodno, s obzirom na to da je koža bez dlake bila blago zaobljena a skraćeni kraj djelovao kao djelo prirode, a ne kao rezultat jezivog niza medicinskih amputacija. - Je li zacijeljelo? - pitao sam ga. - Još nije. - Koliko će trajati? - Zauvijek - odgovorio je. Bio sam zapanjen. “Znači, to je beskonačno!” pomislio sam. - Strašno me to frustrira - rekao je Alvin. - Staviš nogu koju su ti napravili i batrljak se otvori. Poslužiš se štakama i počne natjecati. Batrljak se loše ponaša, Što god poduzeo. Dodaj mi zavoj iz ormara! Učinio sam što je rekao. Morao sam dodirnuti elastični zavoj boje pijeska koji je on koristio kada ne bi imao umjetnu nogu da spriječi otjecanje batrljka. Bili su namotani u kutu ladice pokraj njegovih čarapa. Svaki je bio približno osam centimetara širok i imao je veliku sigurnosnu iglu pričvršćenu na kraju kako bi se spriječilo da se odmota. Nije mi bilo nimalo lakše gurnuti ruku u tu ladicu nego sići u podrum i zavrtjeti ručicu izažimača, ali učinio sam to, a kad sam donio zavoje do kreveta, jedan u svakoj šaci, rekao je: - Dobar si ti dječak - i uspio me nasmijati pogladivši me po glavi kao da sam pas. Bojeći se da ću vidjeti što će uslijediti, sjeo sam na krevet i promatrao. - Zavoj se stavlja - objasnio je - kako bi se spriječilo otjecanje. - Držao je batrljak u jednoj ruci a drugom je počeo odmatati jedan od zavoja i s njim ukriž zamatati mjesto iznad batrljka, nastavljajući tako gore, do zgloba koljena i još nekoliko centimetara iznad njega. - Stavljaš zavoj kako bi spriječio otjecanje - umorno je i s pretjeranom pomnjom ponavljao riječi - ali ne smiješ zavoj staviti na mjesto loma, jer bi to usporilo zacjeljivanje. Tako samo ideš naprijed-natrag dok ne poludiš. - Kad je završio sa zamatanjem i zavoj učvrstio sigurnosnom iglom, pokazao mi je rezultat: -Vidiš, mora se čvrsto stegnuti. - Isto je tako postupio i s drugim zavojem. Vireći iz zavoja, batrljak me ponovo podsjetio na malu životinju, ovaj put na životinju kojoj je naročito pomno nabijena brnjica kako bi se spriječilo da ne zarije zube oštre poput žileta u ruku osobe koja ju je uhvatila. 106

- Kako si to naučio? - pitao sam ga. - To se ne uči. Naprosto se stavlja. Samo - iznenada je obznanio - prokletstvo, pretijesno je! Možda se to ipak mora naučiti. Prokleti kurvin sin! Ili je jebeno labav ili je jebeno tijesan. Da poludiš... cijela ta prokleta stvar! - Oslobodio je sigurnosnu iglu koja je držala drugi zavoj i zatim odmotao oba zavoja kako bi sve počeo iznova. - Vidiš - rekao je boreći se da svlada gađenje zbog beskorisnosti sviju stvari - kako sam se izvještio - te iznova uzme zamatati, što je, poput zacjeljivanja, izgledalo da će u našoj spavaonici trajati unedogled. Sutradan kad je završila škola, otrčao sam ravno kući znajući da je prazna - Alvin je bio kod zubara, Sandy je nekamo otišao s tetom Eveylin, jer su oboje, koliko god to bilo teško shvatljivo, pomagali Lindberghu da ostvari svoje ciljeve, a roditelji se nisu trebali vratiti kući do večere. Kako je Alvin običavao danju ostavljati povredu da zacjeljuje neumotana, a noću omatao zavoje oko batrljka kako bi spriječio da ne otekne, odmah sam našao dva zavoja u kutu gornje ladice, kamo ih je tog jutra bio odložio smotane u valjak. Sjeo sam na rub kreveta, posuvratio nogavicu lijeve noge i, sablažnjen činjenicom da ono što je ostalo od Alvinove noge nije bilo mnogo šire od moje, počeo sam sam sebi zamatati nogu. Proveo sam dan u školi u mislima ponavljajući ono što je on radio prethodne noći, ali u tri sata i dvadeset minuta, kad sam stigao kući, tek sam bio počeo namatati prvi zavoj oko zamišljenog batrljka kad sam na koži ispod koljena osjetio nešto za što se ispostavilo da je hrapava krasta s donjeg, ognojenog dijela Alvinova batrljka. Bit će da se krasta odlomila po noći - a Alvin je nije vidio ili nije na nju obratio pozornost - a sad se prilijepila za mene i nisam znao što bih s njom počeo. Iako je podražaj na povraćanje počeo u spavaonici, uspio sam, protrčavši na stražnja vrata i potom niza stube u podrum, nagnuti glavu nad dvostruku kadu za pranje rublje koju sekundu prije nego što sam povratio. Obresti se sam u vlažnoj spilji podruma bilo je iskušenje u svim okolnostima, ne samo zbog sprave za izažimanje rublja. S prljavim frizom sipke žbuke i plijesni koji se pružao preko napuklih okrečenih zidova - s mrljama u spektru svih tonova izmeta i s probojima vlage koji su izgledali kao da su iscurili iz leša - podrum je bio sablasno kraljevstvo za sebe, koje se pružalo ispod cijelog prostora kuće ne propuštajući ni najmanji tračak svjetlosti kroz šest rešetaka iza kojih se nalazilo sivo, zamućeno staklo prozorčića što je glodao na cementom zaliveni prolaz između kuća i u prednje dvorište obraslo u korov. U sredini betonskoga poda, koji se koso spuštao prema sredini prostoriji, nalazilo se nekoliko odvodnih otvora veličine tanjurića za kavu. U ustima svakoga od njih nalazila se teška crna, ploča izbušena okruglim rupicama veličine deset centa kroz koje sam lako mogao zamisliti kako se magličasta stvorenja iz unutrašnjosti zemlje u zlokobnim spiralama vrtlože u mom životu. U podrumu ne samo da nije bilo osunčana prozora nego je bio lišen i svake ljudske sigurnosti. Kad smo u prvom razredu srednje škole učili grčku i rimsku mitologiju i kad sam u udž107

beniku čitao o Hadu, o kerberima i o rijeci Stiks, uvijek bih se sjetio našeg podruma. Iznad korita u koje sam povratio visila je žarulja od trideset vata, druga je visila blizu peći na ugljen - blistava i golema poput trolikog Plutona našega podzemnog svijeta - i još jedna, gotovo uvijek pregorjela, visila je s električne žice unutar svake ostave. Nikad se nisam uspio pomiriti s tim da će i mene jednoga dana zapasti dužnost da u zimsko doba svakog jutra, kao prvu stvar u danu, lopatom napunim obiteljsku peć ugljenom, a da prije spavanja pripalim vatru i da jednom na dan odnosim punu kantu hladnog pepela do kontejnera za pepeo u stražnjem dvorištu. Sada je Sandy postao dovoljno snažan da odmijeni oca u tom poslu, a za nekoliko godina, kada poput ostalih osamnaestogodišnjih Amerikanaca ode na odsluženje dvogodišnjeg vojnog roka, u novoj građanskoj vojsci predsjednika Lindbergha, ja ću naslijediti taj posao i obavljati ga sve dok i sam ne budem unovačen. Zamišljajući u devetoj godini budućnost u kojoj ću svaki dan u podrumu sam ložiti obiteljsku peć, bilo mi je jednako grozno kao i misliti o neizbježnosti smrti, što me također počelo mučiti u postelji svake noći. Ali, uglavnom sam se bojao podruma zbog onih koji su već bili mrtvi - moje dvojice djedova, majčine majke, strica i strine koji su svojedobno bili Alvinova obitelj. Njihova su tijela možda bila pokopana u prvom redu groblja do kojeg se dolazilo autobusnom linijom Newark - Elizabeth, ali duhovi su im prebivali dva kata ispod našega stana kako bi nadzirali naše poslove i motrili naše postupke. Malo sam se, ili nimalo, sjećao koga od njih, izuzev bake koja je umrla kad mi je bilo šest godina, pa ipak, kad god bih se na svoju ruku zaputio u podrum, pobrinuo bih se da sve redom upozorim da silazim i zamolim ih da se ne obruše na mene jednom kad se nađem među njima. Sandy bi se, u mojim godinama, obično čeličio protiv svoje porcije straha glasno kloparajući nogama pri silasku niz podrumske stube dovikujući: - Zloće jedne, znam da ste tu dolje - imam pištolj. - A ja bih silazio šapćući: - Žao mi je za svaku grešku koju sam počinio. U podrumu su se, dakle, nalazili izažimač, odvodi, mrtvaci - duhovi mrtvih koji su promatrali, prosuđivali i osuđivali dok sam ja povraćao u dvostruku kadu u kojoj smo majka i ja prali Alvinovu odjeću - a tu su bile i mačke iz prolaza između kuća, koje bi šmugnule u podrum kad bi vrata na stražnjem dvorištu ostala otvorena, i tada bi mijaukale u koji se god mračni zakutak skutrile. Bio je tu i samrtni hropac g. Wishnowa, susjeda u stanu ispod našega, kašalj koji je iz podruma zvučao kao prepiljen zupcima pile kojom rukuju dvojica. Poput mog oca, g. Wishnow je bio agent osiguravajućeg društva Metropolitan, ali je već godinu dana bio u invalidskoj mirovini, odveć bolestan, s rakom usta i grla, da čini išta drugo izuzev da bude kod kuće i sluša dnevne radioemisije kad ne bi spavao ili neumjereno kašljao. Tvrtka je pristala

108

da supruga preuzme njegov posao - i tako je postala prva agentica osiguranja u povijesti Newarka - i sada je provodila duge sate na poslu poput mog oca, koji je uglavnom i nakon večere morao ponovo izlaziti da bi ubirao novac i tražio nove moguće mušterije, a naročito svake subote ili nedjelje, jer su vikendi bili jedino vrijeme kad se mogao nadati da će hranitelje obitelji zateći kod kuće spremne da poslušaju njegovu govoranciju o uvjetima osiguranja. Prije nego je i sama počela raditi kod Hahnea, majka bi silazila nekoliko puta na dan obići g. Wishnowa; a sada, kad je gđa Wishnow došla majci reći da više ne može stići kući na vrijeme da spravi pristojnu večeru, majka bi skuhala malo više od bilo čega što smo i mi jeli, a Sandy i ja bismo, prije nego što bismo sjeli za večeru, svaki dan odnosili na prvi kat pun tanjur toplo hrano na pladnju, jedan za g. Wishnowa, drugi za Seldona, Wishnowova jedinca. Seldon bi nam otvorio vrata pa bismo pažljivo prenosili poslužavnike kroz predvorje do kuhinje, nastojeći da ne prolijemo sadržaj tanjura dok smo ih odlagali na stol, za kojim je g. Wishnow već čekao, s papirnatim ubrusom zadjenutim za ovratnik pidžame, ali nipošto ne izgledajući kao netko tko bi sam mogao jesti, koliko god mu hrana bila potrebna. - Jeste li dobro, momci? - pitao bi nas hripavim glasom koji mu je još preostao. Imaš li kakvu šalu za mene, Phillie? Godila bi mi kakva dobra šala - priznao bi, ali bez gorčine, bez žalosti, naprosto pokazujući blagu, obrambenu srdačnost osobe koja još živi bez ikakva vidljiva razloga. Seldon je zacijelo pričao ocu da ja u školi umijem nasmijati djecu, pa bi me nagovarao da mu ispričam poneku šalu, a ja bih upravo pred njim izgubio dar govora. Najbolje što sam mogao bilo je nastojati gledati u osobu za koju sam znao da umire -još gore, koja se pomirila s tim da umire - ne dopuštajući očima da u njemu vide strahotnu očevidnost tjelesne bijede kroz koju treba proći na putu do spektralnog života u našem podrumu, zajedno sa svim ostalim mrtvima. Ponekad, kad bi trebalo poći u ljekarnu i popuniti zalihu lijekova g. Wishnowa, Seldon bi pohitao uza stube i zamolio me da pođem s njim, a zbog toga što su mi roditelji rekli da je Seldonov otac nasmrt bolestan - i zato što se činilo da sam Seldon o tome nema pojma - nije bilo načina da ga odbijem, iako se nikad nisam volio družiti s osobama kojima je prijateljstvo bilo toliko nužno. Seldon je bio dijete koje je očevidno trpjelo od samoće, nezasluženo okruženo žalošću, i koje je previše radilo da bi na licu moglo imati trajan osmijeh, jedan od onih mršavih blijedih dječaka umiljata lica koji svakoga zbuni dobacujući loptu poput djevojčice, ali istodobno i najbistrije dijete u našem razredu i u cijeloj školi na glasu kao vrstan matematičar. Neobično, ali nitko se na satu tjelovježbe nije bolje uspinjao i spuštao konopcem koji je visio s visokoga stropa gimnastičke dvorane, a prema jednom našem nastavniku, njegova okretnost u zraku bila je u osnovi povezana s neusporedivom spretnošću u baratanju brojevima. Već je bio pravi mali as u šahu, koji ga je naučio otac, pa bi tako, kad god bih ga pratio do ljekarne, znao da mi poslije ne gine s njim se ogledati

109

za šahovskom pločom u njihovoj mračnoj dnevnoj sobi - mračnoj radi štednje struje i zato što su sada stalno bile navučene zavjese kako bi se spriječilo da susjedi, u svojoj nastranoj znatiželji, iz sata u sat prate približavanje trenutka kad će Seldon ostati bez oca. Ne mareći za moje stalno opiranje, Seldon Samotni (nadimak mu je nadjenuo Earl Axman, čija je obiteljska tragedija uslijed iznenadnog živčanog sloma majke bila druga priča) pokušavao bi me milijunti put podučiti kako se pomiču figure i igra šah, dok je iza vrata spavaonice u stražnjem dijelu njegov otac često kašljao s toliko snage te se činilo da u sobi nije jedan otac nego četvorica, petorica, šestorica očeva koji kašlju u samrtnom hropcu.

Za manje od tjedan dana, ja sam umjesto Alvina zamatao njegov batrljak, jer sam do tada bio dovoljno vježbao na sebi - bez daljnjih povraćanja - te nijednom nije morao prigovoriti da su zavoji premlohavi ili pretijesni. Radio sam to svake večeri - čak i kada je batrljak zarastao i on već stalno hodao na umjetnoj nozi - kao mjera opreza zbog mogućeg otjecanja. Cijelo vrijeme dok je batrljak zacjeljivao, umjetna je noga stajala u stražnjem dijelu ormara, prilično dobro skrivena od pogleda zbog cipela na njegovu dnu i hlača koje su visile na vješalici. Ipak, trebalo je uložiti stanovit napor da se ne primijeti, ali bio sam u tome odlučan i nisam znao od čega je izrađena sve do dana kad ju je Alvin izvukao da je namjesti. Izuzev što je neobjašnjivo oponašala oblik donje polovice stvarnog donjeg uda, sve u vezi s njom bilo je strašno, ali strašno i čudesno, počevši od onoga što je Alvin nazivao svojim oklopom - tamnog kožnatog steznika za bedro koji se vezivao sprijeda i pružao se neposredno ispod stražnjice do vrha koljena i pričvršćivao se za protezu skrivenim željeznim spojkama na svakoj strani koljena. Batrljak, na koji se navukla duga bijela vunena čarapa, tijesno bi se priljubio uz podstavljeno postolje izdubljeno na vrhu proteze, načinjeno od drva s izdubljenim otvorima za zračenje, a ne, kao što sam ja zamišljao, od komada crne gume koji nalikuje na pendrek u stripovima. Na kraju noge bilo je umjetno stopalo koje se savijalo za samo nekoliko stupnjeva i imalo potplat od spužve. Bilo je vijcima čvrsto pričvršćeno za nogu i prije je izgledalo kao drveni kalup za cipele nego kao živo stopalo s pet odvojenih prstiju, kad bi Alvin navukao čarape i cipele - čarape bi oprala majka, a ja sam ulaštio cipele - pomislili biste da su oba stopala njegova. Kad se Alvin prvi dan obreo na svojoj umjetnoj nozi, vježbao je hodanje idući naprijed-natrag puteljkom od garaže do kraja kržljave živice koja je zatvarala prednje dvorište, ali ne bi učinio ni koraka dalje kako ga ne bi vidio netko s ulice. Sutradan je iznova sam vježbao prijepodne, a kad bih došao kući iz škole, poveo bi me van na još jednu vježbu, ovaj se put nije koncentrirao isključivo na hodanje nego se pravio da mu zdravlje batrljka i pristajanje proteze - kao i duga budućnost jednonogog čovjeka pred njim - ne opterećuju misli. Sljedeći tjedan Alvin je cijeli dan hodao 110

po kući sa svojom nogom, a tjedan dana nakon toga rekao mi je: - Idi po loptu! - Ali, mi nismo imali lopte - imati loptu bila je silna stvar poput posjedovanja kopački ili ramenih štitnika, i imali su je samo “bogati” dečki. Nisam mogao naprosto otići i uzeti loptu s igrališta iza škole, izuzev kad bismo se njome igrali na licu mjesta. I što sam učinio? - ja koji dotad ništa nisam ukrao izuzev nešto sitniša iz džepova roditelja - ne oklijevajući ni trenutka, zaputio sam se Avenijom Keer do dijela u kojem su se nalazile obiteljske kuće s prednjim i stražnjim tratinama i pogledom pretraživao svaki prilazni puteljak dok nisam ugledao ono što sam tražio - loptu koju sam naumio ukrasti, pravu kožnatu Wilsonovu loptu, što se otkotrljala s pločnika, s vezicom od istrošene kože i s gumenom dušicom za napuhavanje, koju je neko dijete s dovoljno novca nepažnjom zaboravilo. Gurnuo sam je pod ruku i uzeo je jureći za sve vrijeme uzbrdo do Avenije Summit, kao da uzvraćam početni udarac za dobri stari “Notre-Dame”. Tog smo poslijepodneva gotovo sat vremena u prolazu vježbali dodavanje, a kad smo navečer iza zatvorenih vrata spavaonice zajedno pregledali batrljak, nismo vidjeli ni traga pucanju, iako se pri savršeno izvedenom spiralnom bacanju lijevom rukom Alvin gotovo svom težinom naslanjao na umjetnu nogu. “Nisam imao izbora”, rekao bih u svoju obranu da su me toga dana uhvatili na djelu u Aveniji Keer. “Moj bratić Alvin želio je loptu, časni suče. Izgubio je nogu boreći se protiv Hitlera, a sada je kod kuće i poželio je loptu. Što sam mogao učiniti?” Ali, mjesec dana nakon bolnog Alvinova dolaska kući na željeznički kolodvor Penn, unatoč tome što nije bilo u svakom smislu ugodno, nisam više ćutio snažan osjećaj odbojnosti kad bih ujutro uzeo svoje cipele, gurnuo ruku u stražnji dio ormara i dohvatio Alvinovu protezu i donio mu je do kreveta na kojem je sjedio u kratkim gaćicama, čekajući svoj red za kupaonicu. Njegova se srdžba slijegala, počeo je dobivati na težini, trpajući u usta i između obroka pune šake svega što bi našao u hladnjaku. Oči mu više nisu izgledale tako ogromne, a kosa je ponovo postajala gusta, valovita tako crna te je blistala kao uglačana voskom. Dok je tamo sjedio napol bespomoćan s izloženim batrljkom, svako je jutro na njemu bilo više stvari kojima se dječak koji mu se divio mogao diviti, a ono što je bilo vrijedno sažaljenja bivalo je malo manje nemoguće podnijeti. Uskoro se Alvin više nije zadržavao samo na puteljku, a kako se više nije morao oslanjati na štake ili na štap, čega se u javnosti sramio, išao je svuda po naselju sa svojom umjetnom nogom, obavljajući kupovinu za majku u mesnici, pekarnici i voćarnici, kupio bi sebi hot dog na uglu u dnu ulice, vozio se autobusom ne samo kad je odlazio k zubaru u Aveniju Clinton, nego i do Ulice Market da kod Larkyja kupi novu košulju - ali je također, a to još nisam znao, odlazio i na igralište iza gimnazije, s invalidninom u džepu, da vidi ima li koga u blizini voljnog da igra poker ili baca

111

kocku. Jednoga dana nakon škole, nas smo dvojica u ostavi napravili mjesta za invalidska kolica i tamo ih sklonili, a isti dan nakon večere rekao sam majci nešto čega sam se dosjetio u školi. Gdje god bih bio i što god bih trebao raditi, uhvatio bih se u mislima na Alvina i na to što bih mogao učiniti kako bih ga naveo da zaboravi na svoju protezu - pa sam rekao majci: - Kud bi Alvin sa strane na nogavici hlaču imao patentni zatvarač, ne bi li lakše uvlačio nogu u hlače i izvlačio iz njih? Sljedećeg jutra, na putu za posao, majku je odnijela dva para Alvinovih vojničkih hlača krojačici u susjedstvu koja je radila u svome stanu, i krojačica je rasparala bočni porub nogavica i u nj ušila patentni zatvarač dužine petnaestak centimetara neposuvraćene lijeve nogavice. Kad je te večeri Alvin navukao hlače nakon što je otvorio patentni zatvarač, nogavica lijeve noge lako je prošla preko proteze i nije morao proklinjati sve živo samo zbog toga što se oblači. A kad je zatvarač povukao, nije se ni vidio. - Izgleda kao da ga nema! - povikao sam. Ujutro smo sve njegove hlače složili u papirnatu vrećicu i pripremili da ih majka odnese na popravak krojačici. - Ne bih mogao živjeti bez tebe - rekao mi je Alvin kad je te večeri lijegao u postelju. - Ne bih mogao sam navući hlače bez tebe - i tada mi je zauvijek poklonio kanadski orden kojim je bio odlikovan “za pothvat izvršen pod izvanrednim okolnostima” Bila je to okrugla srebrna medalja, na jednoj strani s likom kralja Ðure VI. iz profila, a na drugoj s pobjedničkim lavom koji ima tijelo zmaja. Naravno, bila mi je silno draga i počeo sam je redovito nositi na uskoj zelenoj traci s koje je visila pričvršćena na moju potkošulju kako je nitko ne bi vidio, te ne bi dovodio u pitanje moju odanost Sjedinjenim Državama. Ostavljao bih je kod kuće, u ladici, samo u dane tjelovježbe, kad smo morali za vježbanje skinuti košulju. A što se za sve to vrijeme događalo sa Sandyjem? Budući da je i sam bio toliko zauzet, isprva se činilo da i ne primjećuje moju vratolomnu preobrazbu u osobnog slugu kanadskog ratnog junaka odlikovanog ordenom kojim je sada odlikovao mene; a kad je to primijetio - najprije se rastužio ne toliko zbog toga što se Alvin druži sa mnom, što je prirodno proizlazilo iz činjenice jer zajedno spavamo, nego zbog Alvinove ravnodušnosti i odbojnosti prema njemu - bilo je kasno da me istisne iz moje velike uloge pomoćnika (sa svim mučnim dužnostima koje je ona podrazumijevala), koju sam zapravo bio prisiljen preuzeti i za koju sam, na Sandyjevo iznenađenje, dobio takvo uzvišeno priznanje nakon pustih godina moje duge karijere u ulozi njegova mlađeg brata. Takav se odnos između njih uspostavio a da ja nijednom nisam spomenuo Sandyjevu naklonost našoj sadašnjoj mrskoj administraciji, što je valjalo zahvaliti teti Evelyn i rabinu Bengelsdorfu. Svi, uključujući i mog brata, izbjegavali su govo-

112

riti pred Alvinom o OAA-i i o “Pravednim ljudima”, uvjereni da jednom kad sazna u kojoj je mjeri golema popularnost Lindberghove izolacionističke politike uzela maha i počela dobivati čak i podršku Židova - i kako je mnogo manje izdajnička nego što se moglo činiti židovskom dječaku Sandyjevih godina, te je pristao upustiti se u pustolovinu koju je nudila udruga “Pravedni ljudi” - ništa neće moći ublažiti izljev gnjeva najokorjelijeg mrzitelja Lindbergha od sviju nas i čovjeka koji je najviše žrtvovao. Ali Alvin je, izgleda, već naslutio da je Sandy digao ruke od njega i, kakav je bio, nije se trudio sakriti svoje osjećaje. Ja nisam rekao ništa, roditelji nisu rekli ništa, zasigurno ni Sandy nije rekao ništa što bi ga moglo ocrniti u Alvinovim očima, pa ipak, Alvin je shvatio (ili se gradio da zna) da je prva osoba koja mu je po dolasku kući na željezničkom kolodvoru poželjela dobrodošlicu bio netko tko je prvi stao na stranu fašista.

Nitko nije znao što će dalje biti s Alvinom. Bit će mu teško naći posao, jer tko bi uposlio nekoga koga smatra bogaljem, izdajicom ili i jednim i drugim. Pa ipak, bilo je ključno, rekli su roditelji, osujetiti moguću Alvinovu namjeru da ne radi ništa, da se samo mršti i sažalijeva preostali dio života jedva izlazeći na kraj s malom invalidninom. Majka je tražila da svoj mjesečni invalidski ček iskoristi za plaćanje koledža. Raspitala se i rekli su joj da bi nakon godine dana pohađanja Newarške akademije, i bude li dobio ocjenu B iz predmeta, iz kojih je u Weequahicu dobio D i F, sva je prilika da bi se godinu dana nakon toga mogao upisati na Sveučilište u Newarku. Ali, otac nije mogao zamisliti da bi Alvin, sa dvadeset i dvije godine, i nakon svega što je prošao, želio ponavljati završni razred gimnazije, makar to bilo i u privatnoj školi u centru; trebao ju što prije naći posao koji obećava, i zato je otac preporučio Alvinu da se obrati Billyju Steinheimu. Billy je bio sin Abea Steinheima s kojim se Alvin bio sprijateljio još dok je bio Abeov vozač, pa ako Billy želi zamoliti oca da oprosti Alvinu i pruži mu drugu šansu, možda bi mu mogli naći posao u njegovoj tvrtki, najprije kakav neugledan posao, ali s pomoću njega bi se Alvin mogao iskupiti u očima Abea Steinheima. Ako nema druge, ali jedino ako nema druge, Alvin bi mogao početi raditi kod strica Montyja, koji je već dolazio i nudio sinovcu posao u opskrbi tržnica; to je bilo još u onim lošim, ranim danima, kad je Alvinov batrljak bio još ozbiljno “slomljen” i većinu je vremena provodio u postelji, te nije dopuštao da se podignu zastori u našoj spavaonici iz straha da netko makar na tren ne zaviri u za nj skučeni svijet u kojemu je jednom bio čitavo, nepovrijeđeno stvorenje. Vozeći se kući s kolodvora Penn u kolima s ocem i Sandyjem, zatvorio je oči kad se pred njima ukazala gimnazija, kako se ne bi sjetio bezbrojnih prilika u kojima je na kraju dana skačući izlazio iz te zgrade, tada još pošteđen tjelesnih muka i spreman da poduzme što god poželi. Upravo dan prije poslijepodneva kad nam je stric Monty došao u posjet, nešto 113

sam se kasnije vratio iz škole - bio je moj red za brisanje ploče - i došavši kući, otkrio da Alvina nema. Nije bio ni u krevetu, ni u kupaonici, ni bilo gdje u stanu, pa sam istrčao potražiti ga u stražnjem dvorištu, a onda, izbezumljen, pojurio natrag u kuću kad sam, stojeći na vrhu podrumskih stuba, začuo tiho stenjanje koje je dopiralo odozdo - duhovi, patnički duhovi Alvinove majke i oca! Kad sam se spustio podrumskim stubama ne bih li provjerio mogu li se duhovi i vidjeti a ne samo čuti, umjesto njih ugledao sam Alvina kako, stojeći uza zid u prednjem dijelu podruma, škilji kroz vodoravnu liniju staklenog proreza koji je gledao na razizemlje Avenije Summit. Bio je u kućnom ogrtaču i, jednom rukom održavajući ravnotežu, držao se za uski prozorski okvir. Drugu mu ruku nisam mogao vidjeti. Njome se koristio za nešto za što sam bio premlad da bih o tome išta znao. Kroz mali kružni otvor prozora, koji je bio očišćen od prljavštine, promatrao je gimnazijalke koje su stanovale u Aveniji Keer i vraćale se iz Weequahica našom ulicom. Noge su im hitro promicale duž živice u prednjem dijelu dvorišta, i to je bilo sve što je mogao vidjeti, ali i to je bilo dovoljno da izazove stenjanje koje sam ja protumačio kao tjeskobu zbog toga što više nije cjelovito biće, što nema dvije noge na kojima bi hodao. Tiho sam se uspeo uza stube i izišao na stražnja vrata, skutrio se u najudaljenijem kutu naše garaže, snujući o tome kako ću pobjeći i otići u New York živjeti s Earlom Axmanom. Samo zato što se počelo smrkavati i što sam morao napisati zadaću, vratio sam se u kuću. Najprije sam zastao da zavirim u podrum i provjerim je li Alvin još tamo. Nije ga bilo, pa sam se usudio sići niza stube, brzo prošao pokraj sprave za izažimanje i zaobišao odvodne otvore, a kad sam prišao prozoru i stao na prste - namjeravajući samo pogledati na ulicu kao što je i on učinio - ustanovio sam da je okrečeni zid ispod prozora sklizak i sirupast od neke silno ljepljive tvari. Budući da nisam znao što je masturbacija, nisam znao ni što je ejakulacija. Pomislio sam da je gnoj. Pomislio sam da je to sluz. Nisam znao što bih dalje mislio, osim da je riječ o nečemu strašnom. U prisutnosti ljudske izlučevine koja je meni još bila tajna, zamišljao sam da u ljudskom tijelu postoji neka trula izlučevina koja čovjeku izbije na usta kad ga žalost posve obuzme.

Poslijepodne, kad je stric Monty navratio da obiđe Alvina, bio je na putu u grad, u Ulicu Miller, u kojoj je od svoje četrnaeste godine cijelu noć radio na tržnici, stižući na nju oko pet poslijepodne i vraćajući se kući tek oko devet sljedeće jutro, kad bi pojeo velik obrok i prespavao dan. Tako je izgledao život najbogatijeg člana naše obitelji. Njegovo dvoje djece bolje je prolazilo. Linda i Annette, malo starije od Sandyja, bile su od onih bolno stidljivih djevojčica koje hodaju na prstima oko svoga tiranskog oca. Imale su mnoštvo odjeće i pohađale su Columbijsku gimnaziju u predgrađu Maplewood, gdje je bilo mnogo židovske djece koja su sva imala mnogo odjeće i čiji su očevi, poput Montyja, posjedovali vlastiti Caddy i imali još jedan automo114

bil u garaži za potrebe supruge ili odrasle djece. Moja je baka živjela sa svima njima u velikoj kući u Mapplewoodu, i također je imala mnogo odjeće, koju joj je svu kupio njezin najuspješniji sin, a uopće je nije nosila izuzev za velikih blagdana i kad bi joj Monty nedjeljom zapovjedio da se svečano odjene jer su išli u restoran. Restorani nisu bili dovoljno košer da bi zadovoljili njezine kriterije, pa bi ona uvijek naručila à la carte{27} zatvorski obrok, koji se sastojao od kruha i vode, a osim toga, nije znala kako da se ponaša u restoranu. Jednom kad je ugledala kuhinjskog pomoćnika kako odnosi začudnu količinu naslaganih posuda u kuhinju, ustala je i zaputila se da mu pomogne. Stric Monty je viknuo: - Mama! Nemoj! Loz im tsu ru!{28} - a kad je ona odgurnula njegovu ruku, morao ju je povući za stol uhvativši je za rukav smiješno gizdave haljine. Imali su i crnkinju koju su zvali “djevojka”, i koja je dolazila autobusom iz Newarka dvaput na tjedan čistiti, ali to baku nije priječilo da se, kad nikoga nije bilo u blizini, spusti na koljena i opere pod u kuhinji i kupaonici, ili da na dasci za pranje opere vlastito rublje, usprkos tome što je Monty u prizemlju postavio Bendixov aparat za pranje rublja vrijedan 99 dolara, nov novcat. Moja strina Tillie, Montyjeva supruga, beskonačno se tužila zbog toga što joj suprug spava po cijeli dan i što nikad nije kod kuće preko noći, iako su svi u obitelji smatrali da je to za nju prava sreća, i to mnogo veća od činjenice da posjeduje novi Oldsmobile. Toga siječanjskoga dana, u četiri sata poslijepodne, Alvin je ležao u krevetu i bio još u pidžami kad ga je Monty prvi put posjetio i usudio se postaviti pitanje na koje odgovor nitko od nas nije točno znao: - Kako si, do vraga, uspio izgubiti nogu? Budući da je Alvin bio vrlo nedruželjubiv kad bih ja došao iz škole, odgovarajući mrzovoljno i gadljivo na sve čime bih ga pokušao razvedriti, teško sam mogao očekivati da će naš najmanje simpatičan rođak dobiti kakav odgovor. Ali, impozantna prisutnost strica Montyja, s uvijek prisutnom cigaretom u kutu usana, bila je takva da mu se čak ni Alvin u tim ranim danima nije usudio reći neka zaveže i ode. To poslijepodne, Alvin nije mogao na najnevjerojatniji način odskakutati kroz dvoranu sa šalterima na kolodvoru Penn u bezobzirnu napadaju prkosa zbog toga što se vratio kući s amputiranom nogom. - U Francuskoj - odgovorio je potmulo na veliko pitanje. - Najgora zemlja na svijetu! - Monty će posve uvjereno. Kao dvadesetjednogodišnjak, Monty se i sam u ljeto 1918. godine, borio u Francuskoj protiv Nijemaca u drugoj krvavoj bitki na Marni, a zatim u šumi Argonne, kad su saveznici probili zapadnu njemačku bojišnicu, i stoga je, naravno, znao sve o Francuskoj. - Ne pitam te gdje - rekao je Monty - nego kako su te pogodili?

115

- Kako? - ponovio je Alvin. - Ispljuni to. Bit će ti lakše. I to je znao - znao je što će Alvinu olakšati stvari - Gdje si bio - pitao je - kad su te pogodili? I nemoj mi reći da si se “našao na pogrešnom mjestu”. Cijeli si život ti proveo na pogrešnim mjestima. - Čekali smo čamac da nas preveze. Tada je zatvorio oči kao da se nada da ih nikad više neće otvoriti. Ali, umjesto da tu prestane sa svojom pričom, za što sam ja molio Boga u njegovo ime... - Pucao sam na Nijemca - iznenada je rekao. - I? - nato će Monty. - Cijele je noći tamo vikao. - I onda? Što onda? Nastavi. Vikao je? Pa što? - I onda sam se pred zoru, prije nego što je doplovio čamac, uzverao do mjesta na kojem je on bio. Bio je udaljen pedesetak metara. Ali tada je već bio mrtav. A ja sam puzao dok se nisam popeo na vrh, do njega, i dvaput mu pucao u glavu. Tada sam pljunuo na kurvinog sina. I u toj me sekundi pogodila granata. U obje noge. Stopalo jedne vrtjelo se ukrug. Bilo je slomljeno i visilo je. Drugo su mi uspjeli spasiti. Operirali su i pričvrstili ga. Stavili u gips. Učvrstili ga. Ali druga je noga otišla. Pogledao sam dolje i vidio jedno stopalo okrenuto unatrag i nogu kako se klati. Lijeva je noga zapravo već bila otrgnuta. To je dakle bilo to. U tome nije bilo nikakva junaštva kao što sam ja bio zamišljao. - Na ničijoj zemlji i posve sam - rekao je Monty - možda te je pogodio i netko od tvojih? Još se nije razdanilo, polusvjetlo je, momak čuje pucanj, uspaniči se i - bum, opali! Na ovu pretpostavku Alvin nije ništa rekao. Svatko bi drugi razumio situaciju i usporio, makar samo t zbog kapljica znoja što su orosile Alvinu čelo i kotrljale se kroz otvor košulje oko vrata, kao i zbog činjenice što još nije želio otvoriti oči. Ali ne i moj stric - on je razumio o čemu se radi, ali nije popuštao. - Pa kako te onda nisu tamo i ostavili? Nakon što si izveo svoju akrobatsku točku, kako to da te nisu tamo ostavili da umreš? - Posvuda je bilo blato - glasio je potmuli Alvinov odgovor. - Zemlja je bila blatna. Sve čega se sjećam je blato. - Tko te spasio, nesretniče? - Odnijeli su me. Bit će da nisam bio pri svijesti. Došli su i odnijeli me. 116

- Pokušavam zamisliti što ti se vrzmalo po glavi, Alvine, ali ne uspijevam. Pljunuo je. Pljunuo. I to je priča o tome kako je izgubio nogu! - Neke stvari ne znamo dok ih činimo. - To sam ja rekao. A što sam ja znao? Ali, rekao sam stricu: - Naprosto ih učiniš, striko Monty. - Ne možeš drugačije. - Ti ne možeš, Phillie, jer si profesionalni promašaj. - A Alvinu je rekao: - I što sada? Namjeravaš li ovako ležati i živjeti od invalidskih čekova? Hoćeš li živjeti kao žrtva sudbine? Ili ćeš možda razmisliti o tome da se sam uzdržavaš, kao što svi glupi smrtnici čine? Kad ustaneš iz postelje, čeka te posao na tržnici. Počet ćeš od najnižega, slagati rajčice po podu i razvrstavati ih, počet ćeš od najnižega radeći s ribarima i tegleničarima,,ali isplati se raditi kod mene, a svaki se tjedan dobije ček. Znam da si ukrao polovicu zarade na benzinskoj crpki ESSO, ali zaposlit ću te zato što si Jackov sin, a za brata Jacka ja bih sve učinio. Ne bih postigao ono što jesam da nije bilo mog brata Jacka. Jack me uveo u posao, a onda je umro. Jednako kao što je Steinheim tebe htio uvesti u građevinarstvo. Ali, tebe, nesretniče, nitko ničemu ne može naučiti. Bacio si ključeve Steinheimu u lice. Previše vrijediš za Abea Steinheima. Jedino je Hitler dovoljno velik za Alvina Rotha. U kuhinji, u ladici s držačima za zdjele i s termometrom za pećnicu, majka je držala dugu jaku iglu i debeo konac kojim je zašivala purana nakon što ju je napunila nadjevom o Danu zahvalnosti. To je bila jedina sprava za mučenje, osim aparata za izažimanje, koje sam se mogao sjetiti da posjedujemo, i poželio sam otići, uzeti je i upotrijebiti kako bih začepio usta stricu. Na vratima spavaonice, prije nego što se zaputio na tržnicu, Monty se okrenuo da ukratko sažme što je rekao. Hvalisavci vole sažimati. Dosadno, prijekorno i kratko sažimanje rečenog - jednako dobro kao staromodna šiba. - Tvoji su drugovi izložili život da te spase. Došli su i odvukli te pod vatrom. Nisu li? A zašto? Da bi ti mogao provesti ostatak života kockajući se s Margulisom? Da bi se mogao kartati povlačeći se po školskom dvorištu? Da bi mogao doći do pumpe, natankati benzin i okrasti slijepog Simkowitza? Napravio si sve moguća greške. Sve što činiš krivo je. Čak i kad si pucao u Nijemca, bilo je krivo. Zašto? Zašto bacaš ključeve ljudima u lice? Zašto pljuješ na ljude? Na nekoga tko je već mrtav - a ti pljuneš na njega. Zašto? Zato što ti život nije bio ponuđen na srebrnu pladnju, kao što je bio ostalim Rothovima? Da nije bilo Jacka, ja, Alvine, ne bih stajao ovdje i govorio u vjetar. Ti dosad ništa nisi zaslužio. Budimo s tim načisto. Ništa. Sve dvadeset i četiri godine koliko ti je sada, bio si prava nesreća. Ovo činim za tvog oca, sinko, ne za tebe. Činim to za tvoju baku. “Pomozi momku”, rekla mi je, i ja ti pomažem. Jednom kad se dosjetiš na koji način želiš zarađivati za život, dođi do mene na svojoj drvenoj nozi i porazgovaraj sa mnom. Alvin nije plakao, nije psovao, čak ni kad je Monty izišao na stražnja vrata i sjeo

117

u automobil, kad je mogao dati oduška svome bijesu. Taj je dan otišao predaleko da bi grmio. Ili čak prasnuo od bijesa. Samo sam ja pukao, nakon što je on odbio otvoriti oči i pogledati me, dok sam ga preklinjao; samo sam ja pukao, poslije, kad sam bio sam na jedinom mjestu u našoj kući na kojem sam znao da se mogu odvojiti od sviju živih i svega što su spremni učiniti.

118

5. ožujak 1942. - lipanj 1942.

Nikad prije

E

vo kako je Alvin saznao istinu o Sandyju. Prije nego što ga je u ponedjeljak ujutro nakon njegova povratka majka ostavila samog u kući, Alvin joj je morao obećati da će se koristiti štakama dok se bude kretao po kući sve dok se netko od nas ne vrati i ne bude mu mogao dodati što mu je potrebno. Ali Alvin je toliko prezirao štake da se nije želio okoristiti ni stabilnošću koju su mu one osiguravale. Noću, kad bismo bili u postelji i svjetla bila pogašena, Alvin bi me nasmijavao objašnjavajući zašto hodanje na štakama nije tako jednostavno kao što misli majka. - Odeš u kupaonicu - rekao je Alvin - i one ti uvijek padnu. Uvijek zveckaju. Udare o nešto i dižu jebenu buku. Odeš u kupaonicu, držiš se za njih, pokušavaš se domoći kurca, ali ne možeš jer su ti se na putu do pijevca ispriječile štake. Moraš ih odložiti. Tada ostaneš stajati na jednoj nozi. To nije bogzna što. Nagnuo se na jednu ili na drugu stranu, štrcaš posvuda. Tvoj mi je otac rekao neka sjednem dok pišam. A što sam mu ja rekao? “Sjest ću kada i ti sjedneš, Hermane.” Te jebene štake! Moraš stajati na jednoj nozi. Izvući kurac. Isuse! Ionako je dovoljno teško pišati. Smijao sam se nekontrolirano ne samo zato što je priča bila posebno smiješna dok ju je on pripovijedao napol šapćući u mračnoj sobi, nego i zato što mi se nikad dotad nijedan muškarac nije povjeravao na taj način, tako se slobodno koristeći zabranjenim izrazima i otvoreno iznoseći šaljive zgode iz zahoda. - Hajde, momče, priznaj da pišanje nije tako laka rabota kao što izgleda. A taj je prvi ponedjeljak kad se našao sam, dok je amputacija još za nj predstavljala bezgraničan gubitak za koji je vjerovao da će ga mučiti dok je živ, pao je a da nitko u kući za to nije saznao osim mene. Stajao je držeći se za kuhinjski sudoper, kamo se zaputio bez štaka po čašu vode. Kad se okrenuo da se vrati u spavaonicu, zaboravio je (iz svih mogućih razloga) da ima samo jednu nogu i, umjesto da na njoj poskakuje, učinio je ono što bi učinio svatko drugi u našoj kući - normalno je zakoračio i, naravno, strmoglavio se. Bol koji ga je ošinuo iz donjeg dijela batrljka bio je snažniji od bola koji je ćutio u dijelu noge koji mu je preostao - bol, Alvin mi je 119

objasnio kad sam prvi put vidio da ga je oborio na krevet pokraj moga, “koji te zgrabi i ne pušta”, iako nema noge koja bi ga izazvala. - Bol te posvuda prati - rekao je Alvin želeći me nakon nekog vremena umiriti nekom duhovitom primjedbom - bol je i tamo gdje te nema, pitam se tko je to tako smislio? U engleskoj bolnici, amputiranim su mladićima davali morfij kako bi ublažili bol. - Stalno ga tražiš - rekao mi je Alvin. - I kad god ga zatražiš, daju ti ga. Pritisneš dugme da bi dozvao sestru, a kad dođe, kažeš joj: “Morfij, morfij!”, i onda si prilično dugo miran. - Tako te jako boljelo u bolnici? - pitao sam. - Nije bilo zabavno, momče. - Je li to bila najgora bol koju si osjetio u životu? - Najgora bol koju sam ikad iskusio - odgovorio je - bila je kad mi je kao šestogodišnjaku otac vratima automobila prignječio prste. - Nasmijao se na to, pa sam se i ja nasmijao. - Kad je vidio kako očajno plačem, mene, malog smrdljivca, otac mi je rekao: “Prestani plakati, od toga nikakve koristi!”- Tiho se i dalje smijući, Alvin je rekao: - A to je možda bilo i gore od boli. I to je posljednje čega se od njega sjećam. Poslije, isti dan, srušio se na leđa i umro. Grčeći se na linoleumu u kuhinji, Alvin nije mogao nikoga pozvati da mu pomogne, pa čak ni dobiti injekciju morfija; svi su bili odsutni, bilo u školi ili na poslu, pa se nakon nekog vremena sam morao odvući iz kuhinje i hodnikom do svog kreveta. Ali upravo kad se spremao podići se s poda, ugledao je Sandyjevu mapu sa crtežima. Sandy se još koristio mapom u koju je između svilenog papira odlagao crteže olovkom i ugljenom i nosio ih sa sobom kad je trebalo crteže nekome pokazati. Mapa je bila predugačka da bi je odložio u ostakljenoj terasi, pa ju je zato ostavio u našoj sobi. Puka znatiželja navela je Alvina da dohvati mapu ispod kreveta, ali kako nije odmah pogodio čemu služi - i zato što je doista želio vratiti se pod pokrivače bio je već spreman zaboraviti na nju kad je primijetio vrpcu kojom su dvije korice bile svezane. Život je bio besmislen a življenje neizdrživo, još je trpio bol zbog nepažljive nezgode pokraj kuhinjskog sudopera, i naprosto iz razloga što se osjećao nesposoban obaviti bilo kakav značajniji fizički posao, vrtio je među prstima vrpce dok nije razuzlao čvor. bal,kand.ownlo:ad Unutra je našao tri portreta Charlesa A. Lindbergha kao avijatičara, crteže za koje je Sandy rekao roditeljima da ih je uništio prije dvije godine, kao i one koje je nacrtao na zahtjev tete Evelyn nakon što je Lindbergh postao predsjednik. Te sam nove crteže vidio jedino kad me teta Evelyn pozvala u New Brunswick da poslušam Sandyja kad je u prizemlju sinagoge držao govor za pridobivanje članova za udrugu “Pravedni ljudi”: “Ovdje vidimo predsjednika Lindbergha kako potpisuje Ukaz o 120

općoj obvezi služenja vojnog roka, koji treba sačuvati mir u Americi i podučiti našu mladež vještinama potrebnima za zaštitu i obranu zemlje. Ovaj pokazuje predsjednika u Odboru za nacrte zakonskih prijedloga koje je proširio svojim aeronautičkim opaskama za nacrt najnovijeg bombardera u zemlji. Ovdje sam prikazao predsjednika Lindbergha s obiteljskim psom za vrijeme odmora u Bijeloj kući.” Sjedeći na podu spavaonice, Alvin je proučio sve te nove Lindberghove portrete koje je Sandy nacrtao prije govora u New Brunswicku. I tada je, usprkos razornoj želji koja ga je obuzela pri pomisli na toliko brižne vještine uložene u izvanredno postignutu sličnost, odložio listove svilenog papira i vratio mapu pod krevet.

Jednom kad se Alvin zaputio izvan kuće i počeo obilaziti kvart, nisu mu trebali Sandyjevi crteži da bi shvatio kako je, dok je on jurišao na spremišta municije u Francuskoj, Rooseveltov nasljednik stekao, ako već ne povjerenje svih Židova, a ono barem da su ga nakon nekog vremena počeli smatrati tolerantnim čak i oni naši susjedi koji su ga na početku mrzili jednako strastveno kao i otac. Walter Winchell i dalje je u svojoj radioemisiji u nedjelju navečer napadao predsjednika, a svi u kvartu uključili bi radioaparate i bili skloni, dok su ga slušali, povjerovati u njegova zabrinjavajuća tumačenja predsjednikovih političkih poteza, ali kako se od njegova uspostavljanja nije dogodilo ništa od onoga čega su se bojali, postupno su počeli više vjere poklanjati optimističkim uvjeravanjima rabina Bengelsdorfa nego Winchellovim strašnim predviđanjima. To nije bio slučaj samo s našim susjedima nego i s vođama židovskih zajednica diljem zemlje, koji su počeli otvoreno priznavati da ih Lionel Bengelsdorf iz Newarka nije izdao kad je podržao Lindyja na izborima 1940., nego je, naprotiv, bio dovoljno vidovit da predvidi kamo nacija stremi, a njegovo imenovanje za ravnatelja Ureda za američko povezivanje - i nadalje vladina prvog savjetnika za židovska pitanja - bilo je neposredna posljedica činjenice da je mudro stekao Lindberghovo povjerenje kao njegov rani pristaša. Činjenicu da je predsjednikov antisemitizam bio donekle neutraliziran (ili, točnije, poništen), Židovi su bili skloni to čudo pripisati utjecaju štovanog rabina, koji je uskoro trebao postati - još jedno čudo - moj i Sandyjev tetak po bračnome srodstvu. Jednoga dana na početku ožujka, odlutao sam bez cilja do slijepe ulice iza školskog igrališta gdje se Alvin počeo kockati i igrati poker kad bi poslijepodne bilo dovoljno toplo i kad ne bi kišilo. Rijetko bih ga zatekao kod kuće kad bih se vratio iz škole, a unatoč tome što bi se obično vratio oko pola šest na večeru, nakon deserta odjurio bi do kioska s hot dogom udaljena blok od naše kuće, gdje bi se sastajao sa starim gimnazijskim prijateljima, od kojih su neki radili na benzinskoj crpki ESSO-a, koju je posjedovao Simkowitz, i bili otpušteni zajedno s njim zbog toga što su potkradali

121

vlasnika. Ja bih već spavao kad bi on stigao kući na spavanje, a tek kad bi skinuo nogu i počeo skakutati do kupaonice i natrag otvorio bih oči i promrmljao njegovo ime prije nego što bih ponovo zaspao. Nekih mjesec i pol dana nakon što je zauzeo krevet do mojega, prestao sam mu biti prijeko potreban i tako sam iznenada ostao lišen hipnotične zamjene kakva je on bio za Sandyja, koji je nestao iz moje blizine obrevši se u zviježđu kojim je zavladao duh tete Evelyn. Sakat i izmučen američki parija, koji je za mene postupno postajao osoba značajnija od bilo kojeg čovjeka kojeg sam upoznao, uključujući i mog oca, čija je strastvena borba postala moja vlastita, o čijoj sam se budućnosti brinuo umjesto da slušam nastavnike u razredu, sada se počeo družiti s istim onim ništarijama u čijem je društvu bio postao sitan lopov kad mu je bilo šesnaest godina. Izgleda da je u borbi zajedno s nogom izgubio i svaku pristojnu naviku koju je stekao živeći pod paskom mojih roditelja, jednako kao što više nije pokazivao nikakvo zanimanje za borbu protiv fašizma, od koje ga, prije dvije godine, nitko ne bi bio kadar odvratiti. U stvari, glavni razlog zašto se, barem na početku, svake noći iskradao iz kuće na svojoj umjetnoj nozi, bila je uvelike i njegova želja da ne mora sjediti s ocem u dnevnoj sobi dok bi otac naglas iz novina čitao ratne vijesti. Otac bi očajavao zbog svake kampanje koja bi se povela protiv sila Osovine, posebno kad su stvari loše krenule po Sovjetski Savez i Veliku Britaniju, i bilo je jasno kako im hitno treba američko oružje, na koje su Lindbergh i američki Kongres stavili embargo. Otac se do tada dobrano izvještio u terminologiji ratnog stratega te bi podrobno razglabao o potrebi da Britanci, Australci i Nizozemci spriječe Japance - koji su, paleći i žareći jugoistočnom Azijom, provodili sve okrutne mjere kakve je viša rasa smatrala opravdanima - u daljem prodoru u Indiju, na zapad, i Novi Zeland i Australiju, na jug. U prvim mjesecima 1942. vijesti o ratu na Tihom oceanu koje nam je čitao, u pravilu su bile loše: Japanci su nastavili prodirati u Burmu, osvojili Malaju i bombardirali Novu Gvineju, a, nakon razornih napada s mora i iz zraka i zarobljavanja na kopnu desetina tisuća britanskih i nizozemskih četa, uslijedio je pad Singapura, Bornea, Sumatre i Jave. Ali, oca je najviše zabrinjavao razvoj ruske kampanje. Godinu dana prije, kad se činilo da su Nijemci na pragu osvajanja svakoga većeg grada na zapadnoj polovici Sovjetskog Saveza (uključujući i Kijev, iz čije su okolice u 1890-ima majčini roditelji emigrirali u Ameriku), imena čak i manjih ruskih gradova, poput Petrozavodska, Novgoroda, Dnjepropetrovska i Taganroga, postala su mi jednako bliska kao i prijestolnice četrdeset i osam država. U zimi 1941./42., Rusi su poveli nemoguće protunapade, u kojima su uspjeli razbiti opsadu Lenjingrada, Moskve i Staljingrada, ali do ožujka Nijemci su se oporavili nakon zimskih poraza i, kao što su pokazali pokreti trupa prikazani na kartama u Newark Newsu, ojačali su se pripremajući proljetnu ofenzivu na Kavkaz. Otac je objasnio da je izglednost ruskog poraza tako stravična zbog toga što bi ona u očima svijeta

122

potvrdila nepobjedivost njemačkoga ratnog stroja. Golemi prirodni resursi Sovjetskog Saveza pali bi u njemačke ruke, a ruski bi narod bio prisiljen služiti Trećem Reichu. “Za nas” je pak najgora od svega bila činjenica što bi njemačkim prodorom na Istok milijuni i milijuni ruskih Židova pali pod vlast okupacijske vojske u svakom pogledu opremljene za ostvarenje Hitlerova mesijanskog programa oslobođenja čovječanstva od židovskih pandži. Prema mom ocu, okrutna pobjeda antidemokratskog militarizma prijetila je sa svih strana, masakr ruskih Židova, uključujući i članove majčine dalje obitelji, bio je nadohvat ruci, a Alvina se to uopće nije ticalo. Više nije mario ni za čiju patnju izuzev vlastitu.

Alvina sam zatekao kako kleči na zdravom koljenu, s kockama u ruci i s hrpicom novčanica pokraj sebe zadjenutih pod nazubljeni komad betona. Nogu s protezom ispružio je ravno ispred sebe, izgledajući poput Rusa koji je čučnuo plešući jedan od onih ludih slavenskih plesova. Tijesno oko njega okupilo se drugih šest igrača, od kojih su trojica još sudjelovali u igri, čvrsto držeći u ruci preostali novac, dok su dvojica koji su ostali bez marijaša naprosto promatrali igru - a ja sam ih donekle poznavao kao bivše weequahičke niškoristi sada u dvadesetim godinama - a tu je bio i dugonogi momak koji se nagnuo nad Alvina, njegov “partner” Shushy Margulis, kao što je ispalo, suhonjav momak u dugom kaputu i uskim hlačama, mišićave građe i ljuljava hoda, jedan od privjesaka iz vremena Alvinovih dogodovština na benzinskoj crpki, kojeg je otac najviše prezirao. Shushy je među nama, klincima, slovio za kralja flipera zato što se hvalio svojim gangsterskim ujakom koji je bio bivši kralj flipera - a bio je on i kralj protuzakonitih pothvata u Philadelphiji, u kojoj je “vladao” - a i zbog sati koje je provodio lupajući po aparatima za fliper u obližnjim kafićima i prazneći ih, proklinjući ih i silovito tresući s jedne strane na drugu, sve dok se igra ne bi dovršila i obojene lampice osvijetlile riječ “kraj igre”, ili dok ga vlasnik dućana ne bi izbacio na ulicu. Shushy je bio glasovit šaljivčina koji je svoje obožavatelje zabavljao veselo bacajući upaljene šibice u otvor velikog zelenog poštanskog sanduka preko puta gimnazije, i koji je jednom za okladu pojeo živu bogomoljku i koji je, tijekom kratke gimnazijske karijere, rado izazivao smijeh gomile koja se redovito okupljala ispred prčvarnice dok bi šepajući prelazio Aveniju Chancellor i jednom podignutom rukom zaustavljao promet - hramljući jezivo, tragično, iako je bio posve zdrav. Dotad je već bio ušao u tridesete, ali je još živio s majkom krojačicom u jednom od malih stanova u potkrovlju stambenih zgrada za dvije i pol obitelji pokraj sinagoge u Ulici Wainwright. Upravo je Shushyjevoj majci, koju su svi sažalno nazivali “ubogom gospođom Margulis”, majka odnijela Alvinove hlače da na njih našije patentni zatvarač - uboga gospođa Margulis ne samo zato što je preživljavala kao udovica izrađujući dijelove odjeće za bijednu pla123

ću za tvorničara odjeće u Down Necku, nego i zato što njezin lopovski sin nikad nije našao bolji posao od potrkala profesionalnog kladioničara u kladionici iza ugla njihove kuće, ulicu dalje od katoličkog sirotišta u Aveniji Lyons. Sirotište se nalazilo na živicom ograđenu zemljištu pokraj župne crkve Sv. Petra, koja je na neobjašnjiv način zauzela tri pravokutna bloka zgrada u samom srcu našeg skučenog kvarta. Na crkvi se dizao visok zvonik i još viši šiljast crkveni toranj s križem koji se čudesno pružao ponad telefonskih kabela. Nigdje u blizini nije bilo tako visokog zdanja, valjalo je proći gotovo dva kilometra do brežuljka u Aveniji Lyons, gdje se nalazilo mjesto mog rođenja, bolnica Beth Israel, gdje su se rodili svi dječaci koje sam poznavao i gdje su, u bolničkoj kapelici, bili obredno obrezani kad im je bilo osam dana. S obje strane zvonika nalazila su se i dva manja tornja koja nikad nisam poželio ispitati, jer se govorilo da su u njima u kamen uklesana lica kršćanskih svetaca, a veliki vitraji u crkvi pripovijedali su pripovijest koju nisam želio saznati. Pokraj crkve nalazio se mali župni dvor; poput svega ostalog smještenog unutar crne željezne ograde toga nepoznatog svijeta, bio je sagrađen u drugoj polovici prošlog stoljeća, nekoliko desetljeća prije nego što su podignute naše prve kuće, a zapadni rub četvrti Weequahic postao newarška židovska granica. Iza crkve nalazila se osnovna škola koju je pohađala siročad - bilo ih je stotinjak - i manji broj katoličke djece. Sjećam se da su mi rekli kako školu i sirotište vodi neki red redovnica, njemačkih opatica. Čak su i židovska djeca, odgajana u snošljivim kućama poput moje, u rijetkim prilikama kad bi ih ugledala kako im dolaze u susret u svojim vještičjim odorama, spremno prelazila na drugu stranu ulice, a prema obiteljskoj predaji, moj brat je jedno poslijepodne, kad je kao malo dijete sam sjedio na prednjem trijemu i ugledao takvo dvoje djece kako dolaze Avenijom Chancellor uzbuđeno pozvao majku: “Pogledaj, mama, luđaci!” Ženski samostan nalazio se pokraj zgrade sirotišta. Bile su to jednostavne zgrade od crvene opeke, a pri kraju ljetnih dana mogla se ponekad vidjeti siročad - bijelci, dječaci i djevojčice, od šest do četrnaest godina, kako sjede vani na stubama protupožarnih stepenica. Ne sjećam se da sam igdje drugdje vidio siročad u grupi, a sigurno nisam vidio da slobodno trče ulicama kao što smo mi činili. Skupina siročadi sigurno bi u meni izazvala nelagodu, jednako kao i zbunjujuća prisutnost opatica, ponajprije zato što su bili siročad, a potom zato što se govorilo da su “zapušteni” i “siromašni”. Iza glavne zgrade, različito od bilo čega što se moglo vidjeti u našem susjedstvu ili bilo gdje u industrijskim gradovima od gotovo pola milijuna stanovnika - nalazio se potez povrtnjaka, poput onih zbog kojih je New Jersey bio prozvan “državom vrtova”, u vrijeme kad su velike obiteljske farme povrća svojom malom zaradom pomagale nerazvijenim ruralnim dijelovima države. Plodine koje su rasle i ubirale se u povrtnjacima Sv. Petra, služile su za prehranu siročadi, dvanaestak opatica, 124

starog monsinjora (biskupa) na čelu crkve i mlađeg pomoćnog svećenika. Zemlju je uz pomoć siročadi, obrađivao mjesni poljodjelac, Nijemac Thimmes - ako me sjećanje ne vara - iako to nije bilo ime monsinjora, koji je tim vjerskim središtem upravljao godinama. U našoj javnoj osnovnoj školi, približno kilometar dalje, kružio je glas da opatice koje podučavaju siročad u razredu redovito udaraju najgluplje učenike drvenim ravnalom po ruci, a kad bi se neki dječak nedopustivo ogriješio o propise, pozivaju monsinjorova pomoćnika da ga nalupa po stražnjici istim onim bičem kojim se služio farmer kada bi za proljetnog oranja tjerao par isluženih teglećih konja da vuku plug. Te smo konje svi znali i prepoznali bismo ih kad bi, s vremena na vrijeme odlutavši iz farme, stigli do male pošumljene livade na južnoj granici imanja Sv. Petra, znatiželjno naginjući glave iznad vrata u stražnjem dijelu imanja koja su gledala na Aveniju Goldsmith, gdje se igrala glupa hazardna igra na koju sam naišao.

Na strani bližoj Aveniji Goldsmith, igralište je bilo ograđeno ogradom povezanom lancima, visokom oko dva metra, dok je na drugom kraju, na pošumljenom rubu povrtlarske farme, bila žičana ograda sa stupovima, a kako tada nigdje u blizini još nije bilo kuća a bio je vrlo rijedak pješački i automobilski promet, mala kvartovska šačica gubitnika mogla se, nikome na smetnju, u gotovo idiličnoj izdvojenosti, prepustiti svojim zadovoljstvima. Najviše sam se približio tim sumnjivim konklavama kad sam, tijekom igre loptom, morao trčati za loptom koja se otkotrljala do mjesta gdje su se oni okupljali točno iza ograde, međusobno si upućujući psovke a lijepe riječi čuvajući za kocku. Istini za volju, ja nisam bio nikakav mali krijeposni protivnik kockanja, jedno sam poslijepodne zamolio Alvina da me nauči kako se to igra, u vrijeme dok je još bio na štakama i majka me zamolila da ga otpratim na dogovoreni posjet zubaru i da mu pomognem poništiti kartu, da pridržim štake dok on skakutanjem siđe na ulicu kroz stražnja vrata autobusa. Te večeri, kad su svi ostali pošli na spavanje, a mi ugasili svjetiljku na noćnom ormariću između kreveta, promatrao me smiješeći se kad sam pri svjetlosti baterije šapnuo: “Kockice, budi zlatašce!” i tada u tišini na svojoj plahti bacio kocke i dobio tri sedmice za redom. Ali sada, dok sam ga promatrao okružena mlađima od sebe, sjetio sam se svega što je moja obitelj žrtvovala kako bi spriječila da ne postane kopija Shushyja, bljesnula mi je u svoj punini svaka prostota kojoj me podučio moj cimer. Prokleo sam ga u ime oca, majke i napose svog izopćenog brata jesmo li zbog toga svi podnosili Alvinovo prezirno ponašanje prema Sandyju? Je li zbog toga pobjegao u borbu? Pomislio sam: “Uzmi si taj svoj jebeni orden, bogalju, i zabij si ga u guzicu!” Da je bar mogao izvući pouku iz činjenice da je izgubio i posljednji cent svoga invalidskog dodatka, ali ne, neprestano je dobivao, jednako kao što je izgubio želju da ikad više bude nečiji junak, i nakon što je već skupio veliku 125

hrpu novčanica, primaknuo je kocku mojim usnama i ozbiljnim glasom, kojim je želio zabaviti prijatelje, podučio me: - Puhni u nju, zlato! - Puhnuo sam i on je ponovo dobio. - Koliko je šest i jedan? - pitao je. - Sedam - poslušno sam odgovorio - jasno. Shushy se sagnuo i razbarušio mi kosu nazivajući me Alvinovom maskotom, kao da je riječ “maskota” mogla obuhvatiti sve što sam ja Alvinu bio otkad se vratio kući, kao da bi tako šuplja i djetinjasta riječ mogla objasniti zašto sam pribadačom na potkošulju pričvrstio Alvinov orden s likom kralja Ðure. Shushy je bio u gabardenskom sakou s dvorednim kopčanjem čokoladne boje i u prugastim hlačama, a imao je široka, podstavljena ramena i kićene revere, što je bila njegova omiljena odjeća kad god bi se klatarao susjedstvom puckajući prstima - i, prema riječima moje majke, “trošio život uludo” - dok je u tavanskom stanu njegova majka rubila stotinu haljina na dan kako bi mogla platiti obiteljske račune. Kad je promašio, Alvin je skupio svu svoju dobit i napadno tutnuo snop u džep poput čovjeka koji je orobio banku iza škole. Potom se uhvatio za lanac ograde i osovio se na noge. Znao sam (ne samo zato što sam vidio kako je na početku mukotrpno šepao prije nego što je počeo hodati) da mu je u noći prije toga na batrljku izbio velik čir i da taj dan nije baš u najboljoj formi. Ali više nije želio da ga itko izvan obitelji vidi na štakama, i prije nego što se pošao ogledati s gadljivim Shushyjem i provesti još jedan dan prostački se ogrešujući o sve ideale zbog kojih je postao bogalj - ujarmio je batrljak u protezu, bez obzira koliko ga boljelo. - Prokleti ortoped! - bilo je jedino na što se požalio kad se pri dizanju uhvatio za moje rame. - Mogu li ja sada kući? - šapnuo sam. - Naravno, zašto ne? - A onda je iz džepa izvukao dvije novčanice od deset dolara - gotovo polovinu tjedne plaće mog oca - i položio ih na dlan moje ruke. Nikad mi se dotad novac nije učinio kao nešto tako živo.

Umjesto da se vratim ravno preko igrališta, zaputio sam se nešto dužim putem, spuštajući se niz strmu Aveniju Goldsmith do Ulice Hobson, kako bih izbliza pogledao konje u sirotištu. Nikad se nisam usuđivao prijeći ulicu i dodirnuti ih, a sve do tog dana nisam im se obraćao kao druga djeca, podrugljivo nazivajući te blatom uprskane životinje, kojima se iz gubica cijedila ljepljiva slina, “Omaha” i “Whirlaway”, što su bila imena dvojice najvećih pobjednika na konjskim trkama u Kentuckyju. Zaustavio sam se na sigurnoj udaljenosti od mjesta s kojega su iskolačene oči

126

tamna sjaja virile iznad ograde sirotišta, bezvoljno kroz duge trepavice motreći ničiju zemlju koja je odvajala utvrdu Sv. Petra od židovske četvrti na drugoj strani ograde od kolja. Lanac je bio skinut i visio je na vratima. Trebao sam tek snažno podići kvaku i širom raskriliti vrata i konji bi se slobodno udaljili u galopu. Napast je bila ogromna - kao i bijes. - Taj jebeni Lindbergh! - rekao sam konjima. - Jebeni nacistički kučkin sin Lindbergh! - A onda sam se - uplašivši se da bi konji, kad bih širom raskrilio vrata, mogli, umjesto da pobjegnu i oslobode se, upotrijebiti svoje krupne zube da mene odvuku u sirotište - zaputio dalje ulicom i zamaknuo za ugao u Ulicu Hobson, hodao duž bloka četiriju obiteljskih kuća u nizu i dalje do ugla Avenije Chancellor, gdje su domaćice koje sam poznavao ulazile u povrćarnice, pekarnice i mesnice i izlazilo iz njih, a krojačev je sin nosio ovješenu preko ramena netom izglačanu odjeću koju je dostavljao vlasnicima, dok su kroz vrata postolareve radionice dopirali zvuci talijanske pjesme, jer je njegov radio bio uvijek namješten na kanal WEVD-EVD, u čast progonjenom socijalističkom junaku Eugeneu V. Debsu - i gdje sam bio na sigurnom od Alvina, Shushyja, konja, siročadi, svećenika, opatica i biča u župnoj školi. Kad sam se vraćao uz brežuljak prema kući, iza mene je hodao čovjek, uredno odjeven u poslovno odijelo, prateći me u stopu. Bilo je prerano da se mjesni zaposleni ljudi već vraćaju kući na večeru, pa sam odmah znao da sam mu sumnjiv. - Mladi gospodine Philipe? - obratio mi se široko se osmjehujući. - Jeste li ikad na radiju slušali emisiju Gangbusters,{29} mladi gospodine? O J. Edgaru Hooveru{30} i FBI-u? - Jesam. - E, ja radim za gospodina Hoovera. On mi je šef. Ja sam agent FBI-a. Provjerite rekao je i iz unutarnjeg džepa kaputa izvukao lisnicu i pokazao mi značku. - Ako nemate ništa protiv, postavio bih vam nekoliko kratkih pitanja. - Nemam ništa protiv, ali žurim se kući. Moram kući. Odmah sam pomislio na dvije novčanice od deset dolara. Ako me pretraži, ako ima dozvolu da me pretraži, naći će sav taj novac i pretpostaviti da je ukraden. Tko to ne bi pomislio? A samo deset minuta prije toga, i cijeli cjelcati život, hodao sam uokolo praznih džepova, prolazeći ulicom bez prebijene pare! Džeparac od pet centa na tjedan spremao sam u limenku od želatine s prorezom na poklopcu koji je Sandy izrezao oštricom na izviđačkom perorezu. Sada sam pak išao okolo poput pljačkaša banke! - Ne bojte se! Smirite se, mladi gospodine! Čuli ste emisiju Gangbusters. Mi smo na vašoj strani. Mi vas štitimo. Samo bih vam htio postaviti nekoliko pitanja u vezi s vašim bratićem Alvinom. Kako je on?

127

- Dobro. - Kako mu se oporavlja noga? - Dobro. - Može li dobro hodati? - Može. - Nisam li upravo njega vidio tamo odakle vi upravo dolazite? Nije li Alvin bio iza igrališta? Izvan pločnika, nije li ono bio Alvin sa Shushyjem Margulisom? Kako ja nisam odgovarao, on je rekao: - U redu je ako se kockaju. To nije zločin. Takvim se stvarima odrasli bave. Zacijelo se Alvin mnogo kockao u vojnoj bolnici u Montrealu? - Kako i dalje nisam govorio, pitao je: - O čemu su momci razgovarali? - Ni o čemu. - Cijelo su poslijepodne tamo vani a nisu razgovarali ni o čemu? - Govorili su jedino o tome koliko su izgubili. - Ni o čemu drugome? Ništa u vezi s predsjednikom? Znate tko nam je predsjednik, zar ne? - Charles A. Lindbergh. - Nisu ni spomenuli predsjednika Lindbergha, mladi gospodine? - Ja ih nisam čuo - odgovorio sam iskreno. Ali, možda je čuo što sam ja rekao konjima? Nemoguće - pa ipak, bio sam siguran da je znao za svaki moj pokret otkad se Alvin vratio iz vojske i poklonio mi svoj orden. Nije bilo sporno da je znao da nosim orden. Zašto bi me inače razgledao od glave do pete? - Jesu li govorili o Kanadi? - pitao je. - O tome da odu u Kanadu? - Nisu, gospodine. - Zovi me Don, može? A ja ću tebe zvati Phil. Ti, Phile, znaš tko su fašisti, zar ne? - Mislim da znam. - Sjeti se, jesu li ikoga nazivali fašistom? - Nisu. - Ne žuri se! Ne žuri se s odgovorom. Uzmi sve vrijeme koje ti treba. Pokušaj se sjetiti. Jesu li ikoga nazivali fašistom? Jesu li rekli bilo što u vezi s Hitlerom? Znaš li tko je Hitler? - Svi znaju. - On je loš čovjek, zar ne? - Jest - rekao sam.

128

- On je protiv Židova, zar ne? - Jest. - Tko je još protiv Židova? - Bund. - I još netko? - pitao je. Dovoljno sam poznavao prilike da bih znao kako ne treba spominjati Henryja Forda, američke firstere, južne demokrate, ili izolacionistički opredijeljene republikance, da i ne govorimo o Lindberghu. U prošlih nekoliko godina, popis uglednih Amerikanaca koji su mrzili Židove, a čija sam imena čuo kod kuće, bio je mnogo duži, a tome je valjalo pribrojiti i obične Amerikance koji su mrzili Židove, na desetke tisuća ljudi, možda na milijune, poput onih koji su pili pivo i pokraj kojih nismo htjeli stanovati u Unionu, poput vlasnika hotela u Washingtonu i njegova brkatog gosta koji nas je uvrijedio u kafeteriji blizu kolodvora Union. “Nemoj govoriti”, rekao sam u sebi, kao da je dječak od devet godina, u krilu obitelji, mogao imati posla s kriminalcima i imao nešto što treba skrivati! Ali, bit će da sam već počeo o sebi misliti kao o malom kriminalcu jer sam bio Židov. - I tko još? - ponovio je. - Gospodin Hoover želi znati tko još. Budi iskren, Phile. - Iskren sam - bio sam uporan. - Kako je tvoja teta Evelyn? - Dobro. - Udat će se. Je li točno da se namjerava udati? Možeš li mi barem na to pitanje odgovoriti? - Da. - A znaš li za koga će se udati? - Da. - Ti si pametan dečko. Mislim da znaš i više - mnogo više. Ali prepametan si da mi to kažeš, zar ne? - Udat će se za rabina Bengelsdorfa - rekao sam. - On je predsjednik OAA. Moje su ga riječi nasmijale: - U redu - rekao je - nastavi put kući. Idi kući i jedi svoje macese.{31} Nisu li te oni učinili tako pametnim? To što jedeš maces? Dotad smo stigli do ugla avenija Chancellor i Summit i pri dnu bloka već sam vidio trijem naše kuće. - Do viđenja - viknuo sam i, ne čekajući da se na semaforu promijeni svjetlo, potrčao prema kući prije nego me ponovo ulovi u svoju stupicu, ako u nju već nisam

129

upao.

Na ulici ispred naše kuće stajala su parkirana troja policijska kola, prolazni su puteljak blokirala kola hitne pomoći, nekolicina drotova stajala je na trijemu razgovarajući među sobom, a jedan je stao pokraj stražnjih vrata. Žene iz kvarta, većina još u pregačama, izišle su na prednji trijem pokušavajući dokučiti što se zbiva, a svi su se klinci okupili na pločniku preko puta naše kuće, vireći između reda parkiranih automobila u drotove i ambulantna kola. Ne sjećam se da sam ih ikad prije vidio tako tihe na okupu, i tako uplašene. Umro je susjed s kata ispod nas. G. Wishnow je počinio samoubojstvo. I to je bio razlog zašto je sve što nisam mogao tu sanjati da ću vidjeti sada bilo ispred naše kuće. S obzirom na to da je bio težak jedva četrdeset kilograma, uspio se objesiti svezavši rojte zavjesa iz dnevne sobe za drvenu šipku u garderobnom ormaru u stražnjem predvorju, potom je rojtu obavio oko vrata i srušio se prema naprijed, s ruba kuhinjskog stolca na kojemu je sjedio u ormaru. Kad se Seldon vratio iz škole i pošao odložiti kaput u ormar, ugledao je oca u pidžami kako, usred obiteljskih čizama i kaljača, leži na podu licem okrenut prema dolje. Prvo što sam pomislio kad sam čuo vijest bilo je da se više neću morati plašiti slušajući napade kašlja umirućeg čovjeka s prvog kata kad god se nađem sam u podrumu, ili da ga čujem u krevetu dok pokušavam zaspati. Ali tada sam shvatio da će se duh g. Wishnowa sada pridružiti krugu duhova koji već nastanjuju podrum i da će me, upravo zato što sam njegovu smrt doživio kao olakšanje, progoniti dok sam živ. S obzirom da nisam znao što bih drugo učinio, najprije sam kleknuo sa strane parkiranih automobila, skrivajući se tamo zajedno s ostalom djecom. Nitko od njih nije znao ništa više nego ja u vezi s nevoljom koja se obrušila na Wishnowove, ali sam na osnovi njihova došaptavanja uspio poslagati djeliće priče o tome kako je g. Wishnow umro i kako su ga našli, i shvatio da su Seldon i njegova majka unutra s jednim policajcem i s liječnikom. I s lešom. Djeca su upravo i čekala da vide leš. Čekao sam s njima radije nego da, prelazeći preko prolaznog puteljka naletim u trenutku kad budu nosili tijelo g. Wishnowa. Jednako tako nisam želio poći kući i sam čekati da se pojavi majka, otac ili Sandy. Koliko je do Alvina, nisam ga želio više nikad vidjeti, niti da me itko o njemu ispituje. Žena koja se pojavila iz kuće u pratnji liječnika nije bila gđa Wishnow, nego moja majka. Nisam shvaćao kako je stigla kući s posla dok mi nije sijevnulo da je mrtvi otac kojega iznose moj vlastiti otac. Da, naravno - moj je otac izvršio samoubojstvo. Više nije mogao podnositi Lindbergha i činjenicu da Lindbergh dopušta nacistima da rade to što rade ruskim Židovima i to što je Lindbergh učinio mojoj obitelji, ovdje i sada, i tako se, znači, on objesio - u našem garderobnom ormaru!

130

Nije me saletjelo stotinu uspomena na njega, nego samo jedna, i činilo mi se da uopće nije bila dovoljno značajna da bih je se trebao sjetiti. Posljednje čega se Alvin sjećao u vezi s ocem bilo je kad mu je otac kao malom dječaku vratima automobila prignječio prste - ja sam se pak prisjetio kako je moj otac pozdravio batrljak od čovjeka koji je svaki dan prosio ispred zgrade njegova ureda. “Kako je, Mali Roberte?” pitao je otac, a on je odgovorio: “Kako ste vi, Hermane?” Tada sam se provukao između tijesno parkiranih automobila i zaputio se na drugu stranu ulice. Kad sam ugledao plahtu koja je pokrivala tijelo i lice mog oca, ispod koje sigurno nije mogao disati, počeo sam cviljeti. - Nemoj, nemoj dragi - rekla je majka. - Ničega se ne trebaš plašiti. - Obavila mi je ruke oko glave, privila me uza sebe i ponovila: - Ničega se ne trebaš plašiti. Bio je bolestan, patio je i sada je umro. Sada više ne pati. - Bio je u garderobnom ormaru - rekao sam. - Ne, nije. Bio je u krevetu. Umro je u svom krevetu. Bio je jako, jako bolestan. Znao si to. Zato je kašljao cijelo vrijeme. Vrata ambulantnih kola dotad su se širom otvorila da prime nosila. Osoblje ih je pažljivo gurnulo unutra i za njima zatvorilo vrata. Majka je stajala pokraj mene na ulici, držala moju ruku u svojoj i, na moje iznenađenje, izgledala je savršeno staloženo. Tek kad sam se odmaknuo od nje i potrčao za kolima hitne pomoći, tek kad sam viknuo: “On ne može disati!” - napokon je shvatila što me mučilo. - To je gospodin Wishnow - g. Wishnow je umro. - Protresla me, nježno zatresla naprijed-natrag kako bih se pribrao. - Dragi, umro je Seldonov otac - on je umro uslijed bolesti danas poslijepodne. Nisam znao laže li mi zato da ne bih pao u još veću histeriju ili mi obznanjuje izvanrednu istinu. - Seldon ga je našao u garderobnoj ostavi? - Nije. Rekla sam ti. Nije. Seldon je oca zatekao u postelji, Seldonova majka nije bila kod kuće, pa je nazvao policiju. Ja sam došla zato što me gđa Wishnow nazvala u robnu kuću i zamolila me da joj pomognem. Shvaćaš li? Tata je na poslu. Tata radi. Bože, kako si to mogao i pomisliti? Tata će vrlo brzo doći na večeru. Doći će i Sandy. Ne trebaš se ničega plašiti. Svi će doći kući, svi stižu kući, večerat ćemo zajedno - rekla je umirujućim glasom - i sve će biti u redu.

Ali ništa nije bilo “u redu”. Agent FBI-a koji me ispitivao u vezi s Alvinom na Aveniji Chancellor prije toga je bio u Hahnesovu odjelu haljina i ispitivao je moju 131

majku, potom je bio u newarskom uredu Metropolitana i ispitivao mog oca, a upravo kad je Sandy napustio ured tete Evelyn i zaputio se kući, ušao je u autobus u kojemu je bio moj brat i, sjedeći na sjedištu pokraj njega, proveo još jedno ispitivanje. Alvin nije došao na večeru i nije znao ništa o svemu što se dogodilo - nazvao je u trenutku kad smo sjedali za večeru i rekao majci da ništa ne ostavlja za njega. Izgleda da je Alvin, svaki put kad bi napravio pokolj u pokeru ili na kocki, poveo Shushyja u centar i u Hockory Grillu ga počastio večerom s odreskom pripremljenim na pravoj vatri. “Alvinov partner u kriminalu”, zvao je otac Shushyja. Te je večeri za Alvina rekao da je nezahvalan, nemaran, neznalica i nepopravljiv tip. - I ogorčen - majka će tužno - tako ogorčen zbog svoje noge. - Pa, meni je zlo i umorio sam se od njegove noge - rekao je otac. - Otišao je u rat. Tko ga je poslao? Ja nisam. Ti nisi. Abe Stenheim nije. Abe Stenheim ga je želio poslati na fakultet. Otišao je u rat svojom voljom i može biti sretan da ga nisu ubili. Može biti sretan da je ostao samo bez noge. Tako stvari stoje, Bess. Ja sam završio s tim mladićem. Da FBI ispituje moju djecu? Dosta je da progone mene i tebe - i to u mom uredu, zamisli, pred šefom! Ne - rekao je. - To mora prestati i prestati odmah. Ovo je naš dom. Mi smo obitelj. On večera u gradu sa Shushyjem? Neka ode živjeti sa Shushyjem. - Kad bi samo krenuo u školu - rekla je majka. - Kad bi se samo zaposlio! - On ima posao - uzvratio je otac. - Skitnju. Nakon jela, majka je priredila obrok za Seldona i za gđu Wishnow, a otac joj je pomogao odnijeti tanjure niza stube dok smo Sandy i ja ostali oprati suđe nakon večere. Latili smo se posla uza sudoper kao što smo činili većinu večeri, samo što ja nisam mogao prestati govoriti. Ispričao sam mu o Alvinovu kockanju. Ispričao mu o agentu FBI-a. Ispričao mu sve u vezi s g. Wishnowom. - On nije umro u svom krevetu - rekao sam. - Majka nam nije rekla istinu. Izvršio je samoubojstvo, samo ona to ne želi reći. Seldon ga je zatekao u garderobnom ormaru kad se vratio iz škole. Objesio se. Zato je došla policija. - Je li izmijenio boju lica? - pitao je brat. - Vidio sam ga jedino ispod plahte. Možda je i promijenio - ne znam. Ne želim znati. Bilo je dovoljno strašno gledati kako se treskaju nosila te se činilo da se pomiče. - Jedino nisam rekao da sam najprije pomislio kako otac leži ispod plahte jer to nisam htio glasno izgovoriti od straha da se takvo što doista ne dogodi. Činjenica da je otac bio živ, dobrano živ - da se ljutio na Alvina i prijetio da će ga izbaciti iz kuće - uopće nije utjecala na moje razmišljanje. - Kako znaš da je bio u garderobnom ormaru? - pitao je Sandy. - To su rekli svi klinci.

132

- A ti im vjeruješ? - Zbog slave koju je stekao, postao je vrlo nemilosrdan dječak čija je silna samouvjerenost sve češće nalikovala na uznositu drskost kad god bi govorio o meni ili o mojim prijateljima. - Pa, zašto je onda tu bilo toliko policajaca? Samo zato što je umro? Ljudi stalno umiru - rekao sam, pokušavajući ipak u to ne povjerovati. - Ubio se. Morao je. - I, je li protuzakonito ubiti se? - pitao me brat. - Što će napraviti, strpati ga u zatvor zato što se ubio? Nisam znao. Nisam više znao kako je to određeno u zakonu, pa nisam znao ni što jest a što nije protuzakonito. Izgleda da nisam znao nije li moj vlastiti otac - koji se upravo spuštao niza stube s majkom - doista živ ili hini da je živ, ili ga pak vozikaju uokolo u stražnjem dijelu ambulantnih kola. Ništa nisam znao. Nisam znao zašto je Alvin sada postao zao, umjesto da bude dobar. Nisam znao jesam li sanjao da me agent FBI-a ispitivao na Aveniji Chancellor. Mora da je to bio san, pa ipak nije mogao biti kad su svi ostali također bili ispitivani. Ako i to nije bio san. Hvatala me vrtoglavica i bojao sam se da ću se onesvijestiti. Još nikad nisam vidio nekoga tko se onesvijestio, osim u kinu, i još se nikad sam nisam onesvijestio. Još nikad nisam gledao u svoju kuću skrivajući se na drugoj strani ulice i poželio da pripada drugom dječaku. Još nikad nisam imao u džepu dvadeset dolara. Još nikad nisam sreo nekoga čiji je otac visio u garderobnom ormaru. Još nikad nisam bio prisiljen odrastati tako brzim tempom. Još nikad - bio je moj veliki refren 1942. - Bit će bolje da pozoveš mamu - rekao sam bratu - idi po nju i reci joj da odmah dođe kući! - Ali prije nego što je Sandy stigao do stražnjih vrata i otrčao do Wishnowovih, ja sam povraćao u krpu za posuđe koja mi je još bila u ruci, a onesvijestio sam se zato što mi je noga bila otrgnuta i krv je štrcala posvuda. Šest sam dana ostao u postelji s visokom temperaturom, tako slab i beživotan da je kućni liječnik dolazio svake večeri provjeriti stanje moje bolesti, nerijetku dječju boljeticu po imenu zašto-sve-ne može-biti-kao-što-je-bilo.

Sljedećeg dana za mene je bila nedjelja. Bilo je kasno poslijepodne i posjetio nas je stric Monty. Tu je bio i Alvin i, koliko sam iz kreveta mogao čuti od onoga što je kuhinji bilo rečeno, nitko ga nije vidio otkad je u petak g. Wishnow počinio samoubojstvo a on napustio kockanje sa snopom od pet, deset i dvadeset dolara. Ali od petka navečer sam i ja bio odsutan, bio sam s konjima i s njihovim kopitima, obuzet kaleidoskopom halucinacija o tome kako me tegleći konji iz sirotišta gone nakraj svijeta. A sada je tu bio stric Monty, tko zna koji put napadajući Alvina i izgovarajući riječi za koje nisam mogao vjerovati da su izgovorene u našoj kući i u prisutnosti moje 133

majke. Ali ipak, stric Monty je znao kako izaći nakraj s Alvinom na način kojim se moj otac naprosto nije znao služiti. Do sumraka, nakon što se sva vika pretočila u žalopojku za mojim pokojnim stricem Jackom i Montyjev je gromki glas bio promukao, Alvin je pristao zaposliti se u opskrbi tržišta, posao o kojemu nije želio ni misliti kad mu ga je Monty otprve ponudio. Jednako nemušt kao što je zbog svoje obogaljenosti bio ono jutro kad je pod paskom krupne kanadske bolničarke stigao na željezničku postaju Penn, toliko pregažen porazom te se iz invalidskih kolica nikoga od nas nije usudio pogledati u oči, Alvin je pristao prekinuti svoje partnerstvo sa Shushyjem i odustati od kockanja u obližnjim ulicama. Mrzeći podložnost koliko i plakanje, sve nas je iznenadio time što je briznuo u plač, roneći suze grešnika, i zamolio nas za oprost, pristao da više ne bude grub prema mom bratu, nezahvalan prema mojoj majci i ocu, da mene prestane kvariti i da se spram sviju nas ophodi s dužnim poštovanjem. Stric Monty je Alvina upozorio da će, ne bude li održavao obećanja i umjesto toga nastavio s nepoštivanjem Hermanova doma, Rothovi s njime zauvijek završiti. Iako se činilo da je Alvin odlučio snažno prionuti uz ponižavajući i majmunski posao, koji je usto bio i njegovo prvo zaposlenje, nije dovoljno dugo izdržao na tržnici da bi se makar malo pridignuo na ljestvici poslova i dobio nešto bolje od dobacivanja i hvatanja sanduka s povrćem. Jednoga dana, kad je radio već nešto dulje od tjedan dana, FBI se došao raspitati o njemu - isti agent s istim prijetećim bezazlenim pitanjima kakva je postavljao mojoj obitelji i meni - jedino što je sada natuknuo ostalim radnicima kako je Alvin sâm priznao da je izdajica koji zajedno s antiameričkim nezadovoljnicima kuje zavjeru o ubojstvu predsjednika Lindbergha. Optužbe su bile smiješne i unatoč tome što je cijeli taj tjedan Alvin bio krotak - krotak kao što se zakleo i kakav je odlučio i ostati - isti je tren dobio otkaz, a na odlasku mu je jedan od dežurnih plaćenih siledžija dobacio da se nikad više ne pojavi ni blizu tržnici. Kad je otac nazvao brata i pitao ga što se dogodilo, Monty je odgovorio da nije imao izbora - Longyjevi momci zapovjedili su mu da sa riješi nećaka. Newarčanin Longy Zwillman, koji je, poput mog oca i njegova brata, odrastao kao sin doseljenika u nekadašnjem židovskom slamu, vratio je u Jersey praksu reketarenja i postao nesmiljen vladar svega, od izdavaštva i ometanja štrajkova do prodaje kamiona i vučnih službi koje je naturao trgovcima poput Belmonta Rotha. S obzirom na to da su špicli koji u sve zabadaju nos bili zadnji ljudi koji su Longyju trebali, Alvin je izgubio posao, iselio se iz naše kuće i napustio grad za dvadeset i četiri sata, ovaj put ne preko međunarodne granice za Montreal i kanadske komandose, nego preko Delawarea za Philadelphiju, gdje je našao posao kod Shushyjeva strica, kralja igraćih aparata, reketara za kojeg se činilo da je tolerantniji od njegove neusporedive kopije u sjevernom Jerseyju.

134

U proljeće 1942., da bi proslavili uspjeh Islandskog sporazuma, predsjednik i gđa Lindbergh upriličili su svečanu večeru u Bijeloj kući u čast ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa, za kojeg se znalo da je svojim nacističkim kolegama preporučivao Lindbergha kao idealnog kandidata za američkog predsjednika koji će zagovarati njemačke interese, i to mnogo prije nego što je republikanska stranka na konvenciji 1940.g. imenovala Lindbergha svojim kandidatom. Von Ribbentrop je bio pregovarač koji je sjedio uz Hitlera tijekom cijelog islandskog susreta i prvi nacistički dužnosnik kojega je bilo koji službeni vladin predstavnik ili ured pozvao u Ameriku otkad su prije gotovo deset godina fašisti došli na vlast. Čim se u javnosti pročulo za Ribbentropovu nazočnost na večeri, snažnim se kritičkim glasovima javila liberalna štampa i njezini pristaše, a diljem zemlje čuli su se glasovi pobune i upriličene demonstracije protiv odluke Bijele kuće. Prvi put otkad je napustio ured, predsjednik se Roosevelt javio iz povučenosti i uputio iz Hyde Parka kratku poruku naciji obraćajući se predsjedniku Lindberghu sa zamolbom da povuče poziv “U ime sviju slobodoljubivih Amerikanaca, a posebno u ime desetina milijuna Amerikanaca europskoga podrijetla čije su predačke zemlje prisiljene živjeti pod slamajućim nacističkim jarmom”. Potpredsjednik Wheeler odmah je napao Roosevelta da se “igra političara”, jer povlači poteze u vanjskoj politici ugledajući se na aktualnog predsjednika. Čisti je cinizam, rekao je potpredsjednik, ali i krajnje neodgovorno s njegove strane da se zalaže za istu opasnu politiku koja je Amerikance samo odvukla u krvav europski rat dok su zemljom upravljali newdealovski demokrati. Wheeler je i sam bio demokrat, bivši senator Montane u tri mandata, i prvi i jedini član oporbene stranke koji se našao na listi za predsjedničkog kandidata, otkad je Lincoln u drugom mandatu 1864. izabrao Andrewa Johnsona{32} za kandidata za potpredsjednika. Na početku političke karijere, Wheeler je bio otvoreno na ljevici i bio je glasnogovornik radikalnih radničkih vođa iz Buttea,{33} neprijatelj Anaconde Copper - rudarske korporacije koja je upravljala Montanom kao da je riječ o ispostavi kompanije - a, kao rani pristaša F.D.R.-a, predložen je za potpredsjedničkog kandidata 1932. Najprije je 1924. napustio demokratsku stranku i kandidirao se zajedno s wisconsinškim reformističkim senatorom Robertom La Folletteom za predsjednika Progresivne stranke koju su podržavali radnički sindikati, a zatim, nakon što je napustio La Folettea i njegove pristaše u nekomunističkoj američkoj ljevici, pridružio se Lindberghu i izolacionistima desnoga krila sudjelujući u osnivanju pokreta America First, i žestoko se oborio na Roosevelta u svojoj proturatnoj kampanji što je navelo predsjednika da njegovu kritiku ocijeni kao “najlažnije, najkukavnije, najnedomoljubnije stajalište izneseno u javnosti u mojoj generaciji”. Republikanci su Wheelera izabrali za Lindberghova protukandidata dijelom zato što je tijekom cijelog razdoblja kasnih tridesetih njegova politička mašinerija u Montani pomagala izbor republikanaca u Kongres,

135

ali uglavnom zato da uvjere američki narod u snažnu dvostranačku podršku izolacionizmu i da ima na listi borbenog kandidata, nekoga različitog od Lindbergha čiji će posao biti napadanje i oživljavanje vlastite političke stranke u svakoj prilici, kao što je postupio na tiskovnoj konferenciji održanoj u uredu potpredsjednika ustvrdivši da će, treba li nesmotrenu “ratno-hušačku” retoriku Rooseveltove poruke iz Hyde Parka shvatiti kao početak kampanje demokrata za nadolazeće izbore, oni pretrpjeti još veće gubitke u Kongresu nego u katastrofalnom porazu od strane republikanaca 1940. Odmah sljedećeg tjedna, njemačko-američki Bund ispunio je Madison Square Garden gotovo do posljednjeg mjesta, nekih dvadeset i pet tisuća ljudi došlo je izraziti podršku Lindberghovu pozivu njemačkog ministra vanjskih poslova i optužiti demokrate za obnovu “ratnohuškačke” politike. Tijekom Rooseveltova drugog mandata, FBI i kongresni odbori koji su istraživali rad Bunda onemogućili su organizaciju proglasivši je nacističkom frontom i optuživši njegove vođe i visoko zapovjedništvo zločincima. Ali, za Lindberghova predsjednikovanja vlada je prestala proganjati i zastrašivati članove Bunda te su iznova zadobili snagu poistovjetivši se ne samo s američkim domoljubima njemačkog podrijetla koji su se protivili američkom upletanju u rat u drugim zemljama, nego i sa zakletim neprijateljima Sovjetskog Saveza. Duboko fašističko opredjeljenje Bunda sada su zamaskirale žarke patriotske tvrdnje o opasnosti svjetske komunističke revolucije. Kao antikomunistička više nego pronacistička organizacija, Bund je bio jednako antisemitski kao i prije, u propagandnim istupima otvoreno poistovjećujući boljševizam s judaizmom, obrušujući se na brojne “proratne” Židove - poput ministra financija Morgenthaua i bankara Bernarda Barucha koji su bili Rooseveltovi povjerenici - i, dakako, strogo se pridržavajući ciljeva iskazanih u službenoj deklaraciji prilikom prvog organizacijskog okupljanja 1936., kada su obećali da će se “boriti protiv iz Moskve upravljana ludila crvene prijetnje svijetu i židovskih prenositelja bacila” i da će promicati “slobodne Sjedinjene Države kojima će upravljati Nežidovi”. Ipak, nakon 1942. prestalo se sa skupovima u Madison Square Gardenu na kojima su se vijorile nacističke zastave, nosilo trake sa svastikama, hitlerovski pozdravljalo s ispruženom rukom, u uniformama jurišnika, uz golemu fotografiju Führera prikazanu na ekranu na prvom okupljanju, 20. veljači; 1939., događaju koji je Bund nazvao “Vježbe za proslavu rođendana Georgea Washingtona”. Nestalo je natpisa po zidovima: “Probudi se, Ameriko - zgazi židovske komuniste!” a govornici nisu Franklina D. Roosevelta nazivali “Franklinom D. Rosenfeldom” niti je bilo velikih bijelih značaka s crnim slovima koje su se dijelile članovima Bunda kako bi ih prikačili na suvratke kaputa, a na kojima se moglo pročitati:

136

DRŽITE AMERIKU PODALJE OD ŽIDOVSKOGA RATA U međuvremenu, Walter Winchell nastavio je nazivati članove Bunda “banditima”, a Dorothy Thompson, ugledna novinarka i supruga književnika Sinclaira Lewisa, koju su bundisti 1939. otjerali sa svoga skupa zbog toga što je, prema vlastitim riječima, iskoristila “svoje ustavno pravo da ismijava komične izjave iznesene u javnosti”, nastavila je razotkrivati njihovu propagandu u istome duhu kao što je to činila i prije tri godine, kada je prisutne uzrujala povikom: “Bla, bla, bla Mein Kampf doslovce!” A u svome programu u nedjelju navečer nakon skupa pristaša Bunda, Winchell je s uobičajenom drskošću izjavio da je sve veća netrpeljivost u odnosu na državničku večeru s von Ribbentropom označila kraj američkog medenog mjeseca s Charlesom A. Lindberghom. Taj je potez Winchell nazvao “Predsjednikovom grubom pogreškom stoljeća, pogreškom nad pogreškama koju će na izborima u studenome reakcionarni republikanski slugani našeg fašistoljupca od predsjednika platiti političkim životom.” Naviknuta na gotovo opće dizanje u zvijezde predsjednika Lindbergha, Bijela je kuća bila zgranuta snažnim negodovanjem oporbe koja je tako brzo uspjela okupiti ljude protiv njega, i unatoč tome što se administracija pokušala ograditi od Bundovih skupova u New Yorku, demokrati su joj - odlučni u povezivanju Lindbergha sa strahotnim glasinama koje su pratile udrugu - pripisali organizaciju skupa u Madison Square Gardenu. Govornik za govornikom nemilice su govorili o “Lindberghovim bundistima”, sve dok se, na svačija čuđenja i radost, na podiju nije pojavio sam Roosevelt. Njegovo su pojavljivanje popratile desetominutne ovacije, a potrajale bi i dulje da bivši predsjednik nije glasno viknuo nadjačavši žamor glasova: - Moji američki sugrađani, moji američki građani - imam poruku za g. Lindbergha i g. Hitlera. Trenutak me sili da im otvoreno i nedvosmisleno poručim da smo mi, a ne oni, gospodari američke sudbine”, riječi tako prodorne i dramatične da je svako ljudsko biće u mnoštvu (i u našoj dnevnoj sobi i u dnevnim sobama uz i niz ulicu) preplavio radosan privid kako je izbavljenje zemlje nadohvat ruci. - Jedino čega se trebamo bojati - rekao je F.D.R. svom slušateljstvu - ponavljajući svima nam dobro znanih pet riječi uvodne rečenice sa svog inauguracijskog govora jest sluganska popustljivost Charlesa A. Lindbergha svojim nacističkim prijateljima, sramotno dodvoravanje predsjednika najveće svjetske demokracije tiraninu odgovornu za bezbrojne zločine i divljačke postupke, okrutnome i barbarskom silniku kojemu nema ravna u povijesti ljudskih nedjela. Ali mi, Amerikanci, nećemo pristati na Ameriku kojom bi upravljao Hitler. Mi, Amerikanci, nećemo pristati na svijet kojim 137

bi vladao Hitler. Danas je cijela zemaljska kugla podijeljena između ljudskog ropstva i ljudske slobode. Mi - biramo - slobodu! Prihvaćamo jedino Ameriku posvećenu slobodi! Ako su antidemokratske snage ovdje, u zemlji, ili u stranim zemljama pohlepnim za moći i nadmoći, skovale zavjeru podržavši kvislinški plan stvaranja fašističke Amerike - zavjeru kojom se želi poništiti veliki domet ljudske slobode čiji je temeljni dokument Američki zakon o pravima čovjeka, zavjera kojom se pokušava zamijeniti američku demokraciju apsolutnim autoritetom despotske vladavine kakva je porobila osvojene narode Europe - dajmo onima koji bi se usudili potajno rovariti protiv naše slobode na znanje da Amerikanci neće, ni pod kojom prijetnjom ili suočeni s bilo kakvom opasnošću, predati jamstva slobode koja su naši preci ugradili u Ustav Sjedinjenih Država. Lindberghov odgovor stigao je nekoliko dana poslije - opremio je Samotnog orla i rano jednog jutra zaputio se iz Washingtona u svom dvomotornom Lockheedovu presretaču, naći se licem u lice s američkim narodom i reći mu da je svaka njegova odluka i sve što je poduzeo načinjeno jedino u cilju njihove sigurnosti i jamstva dobrobiti. Tako bi postupio svaki put kad bi se na pomolu ukazala i najmanja kriza, letio bi u gradove u svakom kutu zemlje, ovaj put, zahvaljujući fantastičnoj brzini svog presretača, čak u četiri ili pet gradova u samo jednome danu, a gdje god bi se zrakoplov prizemljio, već bi ga čekalo mnoštvo radiomikrofona, kao i mjesne velike zvjerke, vanjski dopisnici, gradski novinari i tisuće građana koji su se okupili kako bi vidjeli svoga mladog predsjednika u proslavljenoj avijatičarskoj jakni i kožnatoj kapi. I svaki put kad bi se prizemljio jasno bi naglasio da prelijeće zemlju bez pratnje, bez pratnje Tajne službe ili zaštite Zrakoplovnih snaga. To je trebalo biti potvrdom koliko je uvjeren u sigurnost američkog neba; koliko je sigurna zemlja sada kad je njegova administracija, u nešto više od godine dana, uklonila svaku opasnost od rata. Podsjetio bi slušateljstvo da život ni jednog jedinog američkog mladića nije bio izložen opasnosti otkad je on došao na vlast i neće biti izložen opasnosti sve dok on bude predsjednik. Amerikanci su poklonili vjeru njegovu vodstvu, i svako obećanje koje im je dao on je i održao. Bilo je to sve što bi rekao ili imao reći. Nikad ne bi spomenuo von Ribbentropovo ime ili F.D.R.-a, ili njemačko-američki Bund ili Islandski sporazum. Nije izrekao ni riječi podrške nacistima, ništa što bi ukazalo na njegovu naklonost njihovu vođi ili ciljevima, čak ne bi s odobravanjem spomenuo činjenicu da se njemačka vojska oporavila od gubitaka pretrpljenih tijekom zime, kao i to da su diljem cijeloga ruskoga fronta sovjetski komunisti bili gurnuti dublje na istok na putu prema njihovu konačnom porazu. Ali svi su u Americi znali da je to bilo nesporno predsjednikovo uvjerenje, kao i desnog krila njegove stranke, da je totalno uništenje Staljinova Sovjetskog Saveza od strane vojne moći Trećega Reicha najbolja zaštita od širenja komunizma preko Europe, Azije i Bliskog istoka, pa i do naše hemisfere. 138

Svojim tihim, smirenim, pobjedničkim glasom, Lindbergh bi podsjetio mnoštvo okupljeno na uzletištu i radioslušateljstvo što je bio i što je učinio, a da je, uspinjući se u zrakoplov spreman za let na sljedeće odredište, navijestio kako, nakon von Ribbentropove večere u Bijeloj kući, Prva dama namjerava pozvati Adolfa Hitlera i njegovu prijateljicu da provedu vikend 4. srpnja kao počasni gosti u Lincolnovoj spavaonici u Bijeloj kući, i tad bi ga njegovi zemljaci razdragano pozdravili kao spasitelja demokracije.

Očev prijatelj iz djetinjstva, Shepsie Tirschwell, bio je jedan od nekolicine montažera Kinožurnala na Broad Streetu, od njegova otvaranja 1935., kao jedinog kinematografa u kojemu su se prikazivali filmski dokumentirane vijesti dana. U jednosatnoj predstavi Kinožurnala prikazivali su se novi magazinski prilozi, kratkometražni filmovi i “Korak vremena”, a program se vrtio od rana jutra do ponoći. Svake srijede, g. Tirschwell i još trojica montažera razvrstavali bi i montirali svoj jednosatni program iz tisuća kilometara traka s filmskim novostima kojima su ih opskrbljivale filmske kuće, poput Pathéa i Paramounta, tako da su redovni posjetitelji poput mog oca - čiji je ured u Ulici Continental bio tek nekoliko blokova dalje - mogli biti u toku novosti u zemlji, značajnih događaja u svijetu, uzbudljivih trenutaka utakmica na sportskim prvenstvima, koje se u razdoblju radija moglo vidjeti jedino u kinematografima. Otac se trudio svaki tjedan odvojiti sat vremena kako bi vidio cijeli program, a kad bi to uspio, za večerom bi nam pripovijedao što i koga je vidio. Tojo. Petain. Batista. De Valera. Arias. Quezon. Camacho. Litvinov. Žukov. Hull. Welles. Harriman. Dies. Heydrich. Blum. Quisling. Gandhi. Rommel. Mountbatten. Kralj Ðuro. La Guardia. Franco. Papa Pio. A to je samo skraćeni popis nevjerojatne količine likova iz filmskih žurnala koji su obilježili događaje dana o kojima nam je pripovijedao otac, rekavši da ćemo ih jednoga dana pamtiti kao povijesne događaje koje će vrijediti prenijeti i našoj djeci. - Jer, što je povijest? - postavio je retoričko pitanje jednom prigodom, kad se zanio u svom podučavanju tijekom večere. - Povijest je sve što se posvuda događa. Čak i ovdje u Newarku. Čak i ovdje u Aveniji Summit. Ona obuhvaća čak i događaje koji se zbivaju običnom čovjeku u njegovoj kući - i oni će jednoga dana biti povijest. Vikendima, kada bi g. Tirschwell radio, otac bi poveo Sandyja i mene u dvoranu Kinožurnala na daljnje obrazovanje. G. Tirschwell bi nam rezervirao tri besplatne ulaznice na blagajni, a svaki put kad bi nas nakon predstave otac odveo u projekcijsku kabinu održao bi nam neku vrstu laičkog predavanja. Rekao bi nam kako je jedna od najvažnijih zadaća građana u demokraciji biti u toku događaja, i nikad nije prerano da se počnemo obavještavati o novostima dana. Približili bismo se kinoprojektoru i on bi nam nizao imena svakog dijela aparata, zatim bismo gledali uokvirene

139

fotografije na zidovima snimljene na svečanu otvorenju kinematografa, kada je prvi i jedini židovski gradonačelnik Newarka, Meyer Ellenstein, u predvorju prerezao vrpcu i poželio dobrodošlicu uglednim gostima, među kojima su, kao što nam je rekao g. Tirschwell pokazujući ih na slikama, bili bivši američki ambasador u Španjolskoj i utemeljitelj robne kuće, Bamberger. Meni su se u Kinožurnalu najviše svidjela sjedala konstruirana na način da čak ni odrasli nisu morali ustajati da propuste ostale posjetitelje, da je projekcijska kabina navodno bila zvučno izolirana i da je na tepihu u predvorju bio nacrtan zaštitni znak Kinožurnala po kojem si mogao hodati pri ulazu i izlazu. Kada danas razmišljam o tim dvjema subotama za redom u 1942. g., kada je Sandyju bilo četrnaest a meni devet godina, a otac nas je doveo posebno da bismo jedan tjedan vidjeli skup koji je upriličio Bund, a sljedeći čuli F.D.R.-ovo obraćanje narodu protiv Ribbentropova sudjelovanja na istom skupu, malo se čega sjećam izuzev glasa naratora Lowella Thomasa, koji bi držao uvodno slovo za većinu političkih novosti, i Billa Sterna koji je uzbuđenim glasom izvještavao o sportskim događajima. Ali Bundov skup nisam zaboravio zbog mržnje koja me obuzela kad su bundisti ustali i skandirali Ribbentropovo ime kao da je on predsjednik Sjedinjenih Država, a F.D.R.-ov govor nisam zaboravio zbog toga jer je u svom istupu na skupu protiv Ribbentropova posjeta rekao: “Jedino čega se trebamo bojati jest sluganska popustljivost Charlesa A. Lindbergha prema svojim nacističkim prijateljima”, nakon čega je polovina kinogledateljstva počela izvikivati “Fuj!” i “Sic!” dok je drugu polovina, uključujući mog oca, pljeskala što je glasnije mogla, a ja sam se pitao neće li rat buknuti odmah sada, u Ulici Broad usred dana, i nećemo li. kad napustimo tamnu kinodvoranu, ugledati središte Newarka u kršu i ruševinama iz kojih će se pušiti dim, a sve će uokolo biti u plamenu. Sandyju nije bilo lako te dvije subote sjediti na poslijepodnevnoj predstavi u Kinožurnalu, a budući da je to unaprijed znao, najprije je odbio očev poziv i pristao poći s nama jedino jer mu je on to zapovjedio. U proljeće 1942., Sandy je za nekoliko mjeseci trebao krenuti u gimnaziju, a bio je mršav, visok, naočit dječak uredna izgleda, brižno začešljane kose, a držanje mu je, bez obzira je li sjedio ili stajao, bilo savršeno, kao u pitomca West Pointa. Iskustvo vodećeg mladog glasnogovornika “Pravednih ljudi” podarilo mu je, uza sve ostalo, mjerodavan izgled kakav se rijetko viđa u mladih ljudi. Činjenica da je Sandy tako uspješno utjecao na odrasle i da su ga mlađi dječaci iz susjedstva, koji su se, ugledajući se na njega, prijavili u ljetni program OAA, koji je podrazumijevao boravak na farmi, slijedili s poštovanjem, iznenadila je moje roditelje i sada ih je mnogo više zabrinjavala prisutnost takvoga sina nego prije, kad su svi o njemu mislili kao o srdačnom, posve običnom dječaku nadarenu da u crtežu pogodi sličnost ljudi. Za mene, on je uvijek bio moćnik, s obzirom da je bio stariji, a sada se činio moćnijim nego ikad i lako je mo140

gao izazvati moje udivljenje, unatoč činjenici da sam mu okrenuo leđa zbog onoga što je Alvin nazvao njegovim oportunizmom - iako se čak i oportunizam (ako je Alvin upotrijebio ispravan izraz) činio još jednim značajnim dostignućem, zaštitnim znakom staložene, samosvjesne odraslosti pomno prilagođene stanju stvari u svijetu. Naravno, pojam oportunizma meni, devetogodišnjaku, nije bio poznat, ali gađenje s kojim je Alvin iznio tu optužbu i što je još dodao da bi je pojačao, jasno je ukazivao na njegovu moralnu vrijednost. Bio je tada još svježe izišao iz bolnice i doista odveć jadan da bi bio obziran. - Tvoj je brat ništarija - obznanio mi je jodnu večeri iz svog kreveta. - Manji od nule. - A nakon toga je Sandyja prozvao oportunistom. - Stvarno? A zašto? - Zato što su oportunisti ljudi koji gledaju samo na svoju korist i uopće ih nije briga za išta drugo. Sandy je jebeni oportunist. A takva je i ona kuja od tvoje tete, s velikim šiljastim cicama. A to je i veliki rabin. Strina Bess i stric Herman su pošteni ljudi. Ali Sandy - čista je ludost na taj se način prodavati tim kučkinim sinovima! I to u njegovim godinama! S njegovim talentom! Taj tvoj brat pravi je jebeni idiot! Prodavati se. Izraz koji je meni bio jednako nepoznat kao i riječ “oportunist”. - Pa, samo je nacrtao nekoliko slika! - objasnio sam. Ali, Alvin nije bio raspoložen za moj pokušaj umanjivanja važnosti postojanja tih slika, posebno zato što je nekako saznao za Sandyjevo članstvo u Lindberghovim “Pravednim ljudima”. Nisam se usudio pitati ga kako je saznao ono što sam ja odlučio da mu nikad neću otkriti, iako sam pomislio da je vjerojatno, nakon što je slučajno otkrio njegove crteže ispod kreveta, zacijelo nastavio istraživati po policama u dnevnoj sobi, gdje je Sandy odlagao svoje školske bilježnice i zabilješke, a tamo je našao dovoljno dokaza da mrzi Sandyja dok je živ. - To nije ono što misliš - rekao sam, ali odmah sam pomislio što bi drugo to moglo biti. - On to radi da bi nas zaštitio - obznanio sam. - Kako ne bismo imali neugodnosti. - Zbog mene - rekao je Alvin. - Ne! - usprotivio sam se. - Ali to ti je rekao. Kako obitelj ne bi imala poteškoća zbog Alvina. Tako se opravdava za govna u koja se uvalio. - Ali zašto bi inače to činio? - pitao sam jednako bezazleno kao što dijete može sa svom lukavošću djeteta - i nemajući pojma kako da se izvučem iz nelagode u koju sam se uvalio samo je još povećavši glupim laganjem u obranu svog brata. - Što je loše u tome što čini, ako to čini da bi nama pomogao? On je samo odgovorio: - Ne vjerujem ti, maleni - a zato što se nisam umio nositi s 141

Alvinom, i sâm sam odustao od pokušaja da i sebe u to uvjerim. Ipak, da mi je Sandy barem rekao da živi dvostrukim životom! Da je samo doista izvukao najbolje iz situacije i hinio da je Lindberghov pristaša kako bi nas zaštitio! Ali, nakon što sam vidio kako u prizemlju sinagoge u Brunswicku drži predavanje slušateljstvu odraslih Židova, znao sam koliko je uvjeren u svoje riječi i kako uživa u pozornosti koju su mu one osigurale. Brat je otkrio u sebi nesvakidašnji dar da bude netko, i dok je držao govor u slavu Lindbergha i pokazivao njegove crteže, i dok je javno dizao u zvijezde, veličao (izraz je napisalo teta Evelyn) obogaćujuće koristi osmotjednog boravka radeći kao židovski nadničarski pomoćnik u srcu nežidovskog svijeta - dok je radio to što bih, istini za volju, i ja rado radio, dok je radio ono što je cijela Amerika smatrala normalnim i domoljubnim, a jedino se u njegovu domu smatralo niskim i uvredljivim - Sandy je provodio najuzbudljivije dane u životu.

Tada se dogodila zgoda koja nas je sve izbezumila: svečana pozivnica predsjednika i gđe Charles A. Lindbergha rabinu Lionelu Bengelsdorfu i gđici Evelyn Finkel da, u subotu navečer, 4. travnja 1942., prisustvuju večeri na državnoj razini upriličenoj u čast njemačkog ministra vanjskih poslova. Zahvaljujući solo letovima diljem zemlje, posjetima u više od trideset gradova, Lindberghov je ugled, kao razboritog realista i prostodušnog čovjeka iz naroda, uvelike nadmašio ugled koji je uživao prije nego što je Winchell označio von Ribbentropovu večeru kao “političku grešku stoljeća”. Uskoro su naslovnice najvažnijih republikanskih tiskovina u zemlji stale graktavo obznanjivati da je grešku stoljeća počinio F.D.R. i njegovi demokrati koji su namjerno i pogrešno nazivali mračnom zavjerom ono što nije bilo drugo doli srdačne večere za stranog uglednika u Bijeloj kući. Koliko god bili zapanjeni kad su saznali za pozivnicu, moji roditelji nisu mogli bogzna što poduzeti. Već su mjesecima prije toga obznanili Evelyn svoje razočaranje da je postala još jedna pripadnica male družine zavedenih Židova koji pomažu ljudima na vlasti. Nije imalo smisla iznova se pozivati na njezinu ipak daleku povezanost s administracijom predsjednika Sjedinjenih Država, posebno s obzirom da su znali kako nju ne pokreće ideološko uvjerenje, koje je izgleda bilo prisutno u pozadini njezina rada sa sindikatima, ili pak nezajažljive političke ambicije, nego oduševljenje time što ju je rabin Bengelsdorf izbavio života zamjenske učiteljice koja je živjela u tavanskom stanu u Ulici Dewey i omogućio joj život na dvoru, na jednako čaroban način kao što se to zbilo i Pepeljugi. Pa ipak, kad je iznenada jedne večeri nazvala da kaže majci kako su ona i rabin sredili da ih i moj brat može pratiti na večeru s von Ribbentropom... pa, najprije nitko to nije mogao povjerovati! Još je bilo jedva moguće prihvatiti da će i sama Evelyn provesti noć izvan našeg malog lokalnog društva glavnog junaka “Koraka vremena”, a sada bi s njom tamo trebao biti i Sandy! Nije li bilo dovoljno nevjerojatno da je u prizemlju sinagoge održao predavanje govoreći u 142

korist Lindbergha? To naprosto nije moguće, otac je bio neumoljiv - što je značilo da tako ne smije biti, da to prelazi granice vjerojatnosti, da je odveć odbojno da bi bilo moguće. - To samo dokazuje - rekao je bratu - da je tvoja teta šenula. A možda i jest - privremeno je šenula zbog pretjeranog osjećaja novostečene važnosti. Odakle joj inače hrabrosti da zatraži pozivnicu na tako značajan događaj za svoga četrnaestogodišnjeg nećaka? Kako bi drukčije uspjela privoljeti rabina Bengelsdorfa da uputi tako nevjerojatan zahtjev Bijeloj kući ako ne bespoštednom nasrtljivošću sobom zaokupljene luđakinje u usponu na društvenoj ljestvici? Otac je s njom razgovarao preko telefona najmirnije moguće. - Dostaje tih ludosti, Evelyn. Mi nismo ugledni ljudi. Ostavi nas na miru, molim te. Običnim ljudima dosta je i da izlaze na kraj sa svime što nas okružuje. Ali revnost s kojom se moja teta poduhvatila nauma da svog izuzetnog nećaka oslobodi iz ralja prizemne bezličnosti svog šurjaka (njegova nesposobnost da se domogne glavne uloge u svijetu poput nje) postala je bespogovorna. Sandy je morao prisustvovati večeri u ime potvrde uspjeha “Pravednih ljudi”, morao je prisustvovati ništa manje nego kao predstavnik “Pravednih ljudi” za cijelu zemlju i nikakav getoistički raspoloženi otac neće ga u tome spriječiti - kao što neće ni nju zaustaviti. Sjela je u automobil, i petnaest minuta poslije uslijedio je obračun. Nakon što je spustio slušalicu, otac se nije trudio ublažiti bijes, i glas mu se dizao i dizao, naposljetku nalikujući na glas strica Montyja. - Hitler je u Njemačkoj barem toliko pristojan da zabrani pristup Židovima u nacističku stranku. To i trake na rukavu, to i koncentracijski logori, pa je barem jasno da prljavi Židovi nisu dobrodošli. Ali ovdje se nacisti grade da pozivaju Židove. A zašto? Da bi ih uspavali. Da bi ih uljuljali u smiješan san da sve u Americi ide kao po loju. Ali ovo? - viknuo je. - Ovo? Pozivati ih da se rukuju s krvlju uprljanom rukom nacističkog zločinca? Nevjerojatno! Ni sekunde ne prestaju lagati i spletkariti. Pronađu najboljeg dječaka, najtalentiranijeg dječaka, najmarljivijega, najzrelijeg dječaka... Ne! Dovoljno su nam se narugali s onim što su već učinili Sandyju. On ne ide nikamo! Već su mi ukrali zemlju - neće mi ukrasti i sina! - Ali nitko - povikao je Sandy - nitko se nikome ne ruga. To je velika prilika. “Prilika za oportunista”, pomislio sam, ali nisam ni beknuo. - Miruj! - rekao mu je otac, a samo ta riječ, staložena strogost s kojom je bila izgovorena, bila je djelotvornija od bijesa, i dostajala je da je Sandy shvatio kako se obreo na samome pragu najgoreg sata u životu. Teta Evelyn je pokucala i majka je pošla otvoriti stražnja vrata. - Što ta žena sada uopće hoće? - viknuo je otac za njom. - Kažem joj da nas ostavi

143

na miru - a ona dođe ovamo, luda poput ožujskog zeca! Majka je zasigurno bila na stotinu muka zbog očeve odlučnosti, i uspjela je izlazeći iz kuhinje uputiti mu preklinjući pogled, nadajući se nagovoriti ga da bude samilosniji, bez obzira na to što teta Evelyn nije zaslužila samilost zbog toga što je svojom bezobzirnom glupošću iskorištavala Sandyjev žar. Teta Evelyn se čudila (ili je hinila začuđenost) time kako moji roditelji ne uspijevaju shvatiti što za dječaku poput Sandyja znači biti pozvan u Bijelu kuću, što bi mogla značiti za njegovu budućnost činjenica da je bio uzvanik na večeri u Bijeloj kući... - Mene ne impresionira Bijela kuća! - viknuo je otac, udarivši po stolu ne bi li je ušutkao nakon što je ona petnaesti put ponovila “Bijela kuća”. - Mene jedino zanima tko u njoj živi. A osoba koja u njoj živi je nacist. - Nije! - usprotivila se Evelyn. - Hoćeš reći da ni Her von Ribbentrop nije nacist? - Umjesto odgovora, ona je oca nazvala ustrašenim, neobrazovanim, ograničenim provincijalcem... a on je nju nepromišljenom, lakovjernom laktašicom... i svađa je bjesnjela preko stola, a svaka je strana sipala drugoj u lice uvrede kako bi razjarila njezin bijes, dok nešto što je rekla teta Evelyn - nešto relativno blago, činilo se, u vezi sa svim koncima koje je rabin Bengelsdorf povukao za Sandyja - nije bila naprosto besmislica koja je prelila čašu te je otac ustao od stola i rekao joj da ode. Izišao je iz kuhinje i došao u stražnje predvorje, otvorio je vrata prema stubama i odatle joj doviknuo: - Izlazi! Idi! I ne vraćaj se! Ne želim te nikad više vidjeti u svojoj kući! Ona nije mogla povjerovati vlastitim ušima kao ni mi. Učinilo mi se da je riječ o šali, o rečenici izgovorenoj u filmu s Abbottom i Costellom, “Gubi se, Costello! Nastaviš li kao dosad, napusti kuću i ne vraćaj se više!” Majka je ustala od stola za kojim je dosad troje odraslih sjedilo pijući čaj i pošla za njim u predvorje. - Ta je žena glupača, Bess - rekao je otac - nedorasla glupača koja ne razumije ništa. Opasna glupača. - Zatvori vrata, molim te - rekla mu je majka. - Evelyn - viknuo je. - Sada! Iz ovih stopa! Izlazi! - Ne radi to - šapnula je majka. - Čekam da ti sestra iziđe iz kuće - odgovorio je. - Naše kuće - rekla je majka i vratila se u kuhinju. - Ev, pođi kući - rekla je blago kako bismo se svi smirili. - Teta Evelyn je naslonila lice na stol, sakrivši ga rukama. Majka ju je uzela za ruku, pomogla joj da ustane, otpratila je do stražnjih vrata i izvela iz kuće našu nasrtljivu, zapjenušanu tetu koja je izgledala kao da ju je pogodio metak i sada je odnose kako bi je ostavili da umre. Zatim smo čuli da je otac zalupio 144

vratima. - Žena misli da je riječ o zabavi - rekao je Sandyju i meni koji smo izišli u predvorje da vidimo ishod bitke. - Misli da je to igra. Bili ste u Kinožurnalu. Odveo sam vas tamo, dječaci. Znate što ste tamo vidjeli. - Da - rekao sam. Osjećao sam da moram nešto reći s obzirom da je brat uporno šutio. Stoički je podnio Alvinovo nemilosrdno izopćenje, stoički je podnio Kinožurnal, a sada je stoički podnosio izbacivanje svoje najdraže tete - sa četrnaest godina na ravnoj nozi s neumoljivim članom obitelji, odlučan da izdrži bilo što. - Ali - nastavio je otac - to nije igra. Na djelu je borba. Zapamtite: borba! Ponovo sam rekao “da”. - Vani, u svijetu... - Ali, tu je zastao. Majka se nije vratila. Meni je bilo devet godina i pomislio sam da se nikad neće vratiti. A možda je to pomislio i otac, kojemu su bile četrdeset i dvije: otac koji se u borbi s teškoćama oslobodio mnogih strahova, nije bio pošteđen straha da bi mogao izgubiti ljubljenu suprugu. Mogućnost katastrofalnog ishoda bila je sada u svačijim mislima, a otac je pogledao svoju djecu kao iznenada lišenu majke kao što je Earl Axman bio u noći kad je gđa Axman doživjela živčani slom. Kad je pošao u dnevnu sobu pogledati kroz prozor s prednje strane kuće, Sandy i ja pratili smo ga u stopu. Automobil tete Evelyn više nije stajao uz rub pločnika. A majka nije stajala na pločniku, ili na trijemu, ili u prolazu između kuća, ili na drugoj strani ulice - a nije bila ni u podrumu kad se otac sjurio niza stube zovući je po imenu. A nije bila ni kod Seldona i njegove majke. Upravo su jeli u kuhinji kad je otac pokucao i nas smo trojica ušli u njihov stan. Otac je pitao gđu Wishnow: - Jeste li vidjeli Bess? Gđa Wishnow je bila krupna žena, visoka i neuglađena, koja je išla svijetom sa stisnutim šakama i koja je, što je mene zapanjilo, navodno bila nasmijana i srdačna djevojku u vrijeme kad je otac poznavao nju i njezinu obitelj dolje, u Trećem izbornom okrugu prije Velikog rata. Sada, kad je bila majka i hraniteljica, roditelji su neprestano dizali u zvijezde njezin silni trud oko Seldona. Nije bilo sporno da je njezin život bio borba: dostajalo joj je pogledati šake. - U čemu je problem? - Zar Bess nije ovdje? Seldon je ustao od stola i izišao da nas pozdravi. Od smrti njegova oca, postao mi je još odbojniji, i potkraj dana sakrio bih se u dnu školske zgrade znajući da čeka ispred škole i želi da zajedno pođemo kući. I, unatoč tome što smo živjeli svega kratak blok kuća od škole, ujutro bih se na prstima šuljao po stubama i izlazio iz kuće i 145

petnaest minuta prije nego što je trebalo samo da ga ne susretnem na vratima. Ali, kasno poslijepodne u pravilu bih naletio na njega, čak i ako bih se nalazio na drugom kraju brežuljka Avenije Chancellor. Ako bih pošao nešto obaviti za kuću, Seldon bi mi bio za petama, gradeći se da se tu našao slučajno. A kad god bi svratio pokušavajući me nagovoriti da me uči igrati šah, ja bih hinio da nisam kod kuće i ne bih otvarao vrata. Ako bi majka bila kod kuće, nagovarala bi me da s njim igram šah podsjećajući me upravo na ono što sam želio zaboraviti: - Njegov je otac izvrsno igrao šah. Prije mnogo godina bio je prvak u Y{34}-u. Naučio je Seldona, a sada Seldon nema s kime igrati i želi igrati s tobom. Ja bih joj rekao da ne volim ili ne razumijem igru, ili da ne znam kako se igra, ali naposljetku nije bilo druge, i Seldon bi se promolio sa šahovskom pločom i figurama, a ja bih sjeo preko puta njega za kuhinjski stol, i on bi me odmah podsjetio da je njegov otac izradio ploču i nabavio figure. - Išao je u New York i znao je na koja mjesta treba otići, i našao je upravo potrebne figure - nisu li prekrasne? Napravljene su od posebne vrste drveta. A napravio je i dasku. Našao je drvo i ispilio ga - vidiš li kako su mu boje različite? - a jedini način da ga zaustavim kako ne bi stalno govorio o svom ocu koji je umro tako strašnom smrću bio je da ga obaspem najnovijim prostačkim vicevima koje sam čuo u školskom zahodu. Kad smo se ponovo zaputili stubama prema našem stanu, shvatio sam da će se moj otac oženiti gospođom Wishnow i da ćemo jedne večeri u skoroj budućnosti seliti svoje stvari preko stuba u njezin i Seldonov stan, i da na putu u školu i iz škole više neće biti nikakve mogućnosti da izbjegnem Seldona i njegovu neutaživu potrebu da se brine o meni. A po povratku kući, morao bih odložiti kaput u garderobni ormar u kojemu se objesio Seldonov otac. Sandy bi spavao u ostakljenoj verandi Wishnowovih, kao što je bilo u vrijeme dok je Alvin kod nas stanovao, a ja bih spavao sa Seldonom u stražnjoj spavaćoj sobi, dok bi u drugoj spavaćoj sobi otac spavao na mjestu na kojemu je spavao Seldonov otac, pokraj Seldonove majke i njezinih stisnutih šaka. Poželio sam zamaknuti za ugao, uspeti se u autobus i nestati. Još sam imao Alvinovih dvadeset dolara skrivenih u dnu cipele u stražnjem dijelu ormara. Uzet ću novac i otići na autobus, stići do postaje Penn i kupiti kartu u jednome smjeru za Philadelphiju. Tamo ću naći Alvina i nikad više neću živjeti sa svojom obitelji. Umjesto toga, živjet ću s Alvinom i brinuti se za njegov batrljak. Majka je nazvala kuću nakon što je Evelyn stavila u postelju. Rabin Bengelsdorf je bio u Washingtonu, ali razgovarao je s Evelyn preko telefona i potom je razgovarao s mojom majkom, uvjeravajući je da on zna bolje od njezina zatucanog muža što je u interesu Židova a što nije. To kako se ponašao prema Evelyn neće biti zabo-

146

ravljeno, rekao je, posebno nakon svega što je učinio za Evelynina nećaka na njezinu zamolbu, a što inače ne radi. Rabin je zaključio rekavši majci da će odgovarajuće radnje biti poduzete kada za to dođe vrijeme. Oko deset sati, otac je otišao po majku i dovezao je kući. Sandy i ja smo već bili u pidžamama kad je ušla u sobu, sjela na moj krevet i uhvatila me za ruku. Nikad je nisam vidio tako iscrpljenu. Ne posve oronulu poput gđe Wishnow, ali jedva da je bila ona gotovo nikad umorna majka, puna dobre volje, koja se s toliko snage dosad nosila sa situacijom sve dok su se njezine brige uglavnom svodile na to da mora opskrbiti obitelj svime potrebnim a otac donosi kući manje od pedeset dolara na tjedan. Posao u gradu, vođenje kućanstva, napasna sestra, odlučan suprug, tvrdoglavi četrnaestogodišnjak, susretljiv devetogodišnjak - naporedna prisutnost tolikih briga sa svim neposrednim zahtjevima koje su na nju postavljale nisu bili opterećenje za tako sposobnu ženu, samo da tu nije bio i Lindbergh. - Sandy - rekla je - što da učinimo? Hoćeš li da ti objasnim zašto tata ne želi da tamo odeš? Možemo li o tome porazgovarati u miru? Ponekad treba o svemu popričati. Samo ti i ja, posve sami. Ocu se ponekad uzde otmu nadzoru, ali meni se to ne događa - kao što znaš. Vjeruj da ću te poslušati. Ali moramo dobiti neki uvid u to što se događa. Jer možda doista nije dobro za tebe da se dalje upuštaš u te stvari. Možda je teta Evelyn pogriješila. Preuzbuđena je, zlato moje. Uvijek je takva bila. Ako se dogodi nešto što iskače iz svakodnevice, ona se posve zaslijepi. Tata misli... Hoćeš li da nastavim, zlato, ili bi radije spavao? - Kako god želiš - Sandy će bezizražajno. - Nastavi - rekao sam. Majka mi se nasmiješila: - Zašto? Što ti želiš saznati? - Zašto svi viču? - Zato što stvari vide drugačije. - Kad me poljubila za laku noć, rekla je: - Zato što je svima prepuna glava događaja - ali kad se sagnula da poljubi Sandyja, on je zabio glavu u jastuk.

Otac je obično odlazio na posao prije nego što bismo se Sandy i ja probudili, a majka bi ranije ustala da s njim doručkuje, da nama priredi sendviče za užinu, umota ih u voštani papir i odloži ih u hladnjak, a onda bi i sama krenula na posao, nakon što bi provjerila da smo nas dvoje spremni za odlazak u školu. Sutradan, međutim, otac nije namjeravao krenuti u ured sve dok do kraja ne objasni Sandyju zašto ne može ići u Bijelu kuću i zašto više ne može sudjelovati ni u jednom od programa koje sponzorira OAA. - Ti von Ribbentropovi prijatelji - objašnjavao je Sandyju - nisu i naši prijatelji.

147

Svaki prljavi plan koji je Hitler skovao za Europu, svaka gnjusna laž koju je izgovorio drugim zemljama, morala je proći kroz usta gospodina von Ribbentropa. Jednog ćeš dana učiti o tome što se dogodilo u Münchenu. Saznat ćeš koju je ulogu gospodin von Ribbentrop odigrao u prevari kojom su pridobili gospodina Chamberlaina da potpiše sporazum koji nije vrijedio ni papira na kojemu je bio napisan. Pročitaj što PM piše o tom čovjeku. Slušaj što o njemu govori Winchell. Ministar vanjskih poslova nazvao ga je von Ribbensnob. Znaš li kako je zarađivao za život prije rata? Prodavao je šampanjac. Prodavao je alkoholna pića, Sandy. Prevarant - plutokrat, lopov i varalica. Čak je i ono “von” u njegovu imenu lažno. Ali, ti sve to ne znaš. Ne znaš ništa o von Ribbentropu, ništa o Göringu, Goebblesu, Himmleru i Hessu - ali ja znam. Jesi li ikad čuo za dvorac u Austriji u kojemu se Her von Ribbentrop opija i priređuje večere za nacističke zločince? Znaš li kako je došao do njega? Ukrao ga je. Plemića koji ga je posjedovao Himler je otpremio u konclogor, i sada je on vlasništvo trgovca alkoholnim pićima! Znaš li, Sandy, gdje je Danzing i što se dogodilo tom gradu? Znaš li što je Versailleski ugovor? Jesi li čuo za Mein Kampf ? Pitaj gospodina von Ribbentropa - reći će ti. A i ja ću ti reći, ali neću ti stvari objašnjavati s nacističke točke gledanja. Ja pratim što se događa, čitam o stvarima, i znam, sine, da su ti ljudi zločinci. I neću ti dopustiti da budeš u njihovoj blizini. - Nikad ti to neću oprostiti - uzvratio je Sandy. - Ma hoćeš - rekla je majka. - Jednoga dana razumjet ćeš da je to što tata želi u tvome najboljem interesu. U pravu je, zlato, vjeruj mi - nije ti mjesto među takvim ljudima. Oni te samo čine svojim oruđem. - A teta Evelyn? - pitao je Sandy. - Zar me i ona čini svojim “oruđem”? To što se izborila za moj posjet Bijeloj kući - zar to znači da od mene čini svoje “oruđe”? - Da - majka će tužno. - Ne! To nije istina! - rekao je. - Žao mi je ali ne mogu iznevjeriti tetu Evelyn. - Tvoja teta Evelyn - nastavio je otac - je nas iznevjerila. “Pravedni ljudi” - rekao je prezrivo. - Jedina namjera “Pravednih ljudi” jest da od židovske djece naprave petokolonaše i okrenu ih protiv njihovih roditelja. - Govno! - Prekini! - rekla je majka. - Smjesta prekini. Shvaćaš li da smo mi jedina obitelj u kvartu kojoj se događa nešto slično ovome? Jedina obitelj u cijelome kvartu. Svi ostali su do sada shvatili da naprosto moraju nastaviti živjeti kao što su živjeli prije izbora i zaboraviti na to tko je predsjednik. A tako ćemo i mi postupiti. Ali, što je bilo bilo je, a sada idemo dalje. Sada više nema Alvina, a otišla je i teta Evelyn i sve će se vratiti u normalu.

148

- I kad ćemo se preseliti u Kanadu? - pitao ju je Sandy. - A sve zbog vašeg kompleksa protjerivanja? Priprijetivši mu prstom, otac je rekao: - Ne oponašaj svoju glupu tetu Evelyn. Nemoj to više nikada reći! - Ti si tiranin - rekao mu je Sandy - tiranin gori od Hitlera. Iako su oba moja roditelja bili odgojeni u kućama u kojima se otac, doseljenik iz stare zemlje, nije skanjivao odgajati svoju djecu u skladu s tradicionalnim metodama kažnjavanja, sami, međutim, nisu nikad udarili Sandyja i mene, jer nisu odobravali da se bilo koga tjelesno kažnjava. Primjereno tome, sve što je otac uradio u ime odgovora na ono što mu je reklo vlastito dijete bilo je da se u zgađenosti okrene i ode na posao. Ali jedva da je stigao do stražnjih vrata kad je majka podigla ruku i, na moju zaprepaštenost, zalijepila Sandyju pljusku. - Znaš li što je tvoj otac upravo napravio za tebe? - vikala je na nj. - Zar ne razumiješ što si upravo sebi učinio? Završi doručak i pođi u školu. I odmah poslije škole dođi kući. Ovdje otac postavlja pravila - i bolje ti je da ih se pridržavaš. Sandy nije ni trepnuo kad ga je udarila, a sada je, u silnu protivljenju, naumio još povećati svoje junaštvo drsko odgovorivši: - Poći ću u Bijelu kuću s tetom Evelyn. Briga me da li se vama, Židovima iz geta, to sviđa ili ne. Još pridodavši ružnoći toga jutra, još povećavši rastrojavajuću neprihvatljivost svekolike pometnje, dobrano je naplatila neposlušnost svoga sina opalivši mu još jednu pljusku, i ovaj je put Sandy briznuo u plač. A da nije, naša bi suzdržana majka podigla svoju inače blagu, toplu majčinsku ruku i pljusnula ga i treći, četvrti i peti put. “Ne zna što radi”, pomislio sam, “postala je druga osoba - svi su to postali”, i zgrabivši školsku torbu potrčao sam niza stražnje stube, kroz prolaz i van na ulicu, a tamo me, kao da stvari nisu bile dovoljno grozne, na prednjem trijemu čekao Seldon da me otprati u školu.

Vraćajući se iz ureda nekoliko tjedana kasnije, otac je otišao u Kinožurnal pogledati filmski prikaz von Ribbentropove večere. Poslije je posjetio Shepsieja Tirschwella u njegovoj kabini i saznao da njegov stari prijatelj iz djetinjstva prvi lipnja odlazi u Winnipeg sa ženom, troje djece, sa svojom majkom i s roditeljima supruge. Predstavnici male židovske zajednice u Winnipegu pomogli su g. Tirschwellu da u obližnjem kinu nađe posao kinooperatera i našli stanove za cijelu obitelj u skromnome židovskom kvartu vrlo sličnom našemu. Kanađani su Tirschwellovima osigurali i kredit s niskim kamatama za preseljenje iz Amerike i ishodili im pripomoć za doseljenike sve dok gđa Tirschwell ne nađe posao u Winnipegu i tako uzmogne pokrivati

149

životne troškove svojih roditelja. G. Tirschwell je rekao ocu da žali što mora napustiti rodni grad i drage stare prijatelje i, naravno, žali da će izgubiti svoj posao bez premca u najvažnijem newarškom kinematografu. Mnogo toga ostavlja i mnogo gubi, ali da, na osnovi sviju neprikazanih i nemontiranih filmova koje je gledao tijekom prošlih nekoliko godina, a koje su snimile ekipe filmskih novosti diljem svijeta, pouzdano zna kako je tajnom stranom sporazuma što su ga Hitler i Lindbergh sklopili na Islandu 1941., predviđeno da Hitler najprije porazi Sovjetski Savez, zatim da provali u Englesku i osvoji je, a tek bi nakon toga (i nakon što Japan osvoji Kinu, Indiju i Australiju, na taj način dovršivši “Novi svjetski poredak u većem djelu istočne Azije”) američki predsjednik trebao uspostaviti “Novi američki fašistički poredak”, totalitarnu diktaturu po uzoru na Hitleru, osiguravši tako pozornicu za posljednju veliku bitku na kontinentu - njemačku invaziju, osvajanje i nacifašizaciju Južne Amerike. Dvije godine nakon što će se zastava s Hitlerovom svastikom vijoriti sa zgrade londonskog Parlamenta, a zastava Izlazećeg sunca vijoriti se nad Sidneyjem, New Delhijem i Pekingom, i nakon što Lindbergh bude izabran za predsjednika u sljedećem mandatu od četiri godine, zatvorit će se američka granica s Kanadom, diplomatski se odnosi između dviju zemalja ohladiti, a onda će, nakon što se Amerikancima ukaže na nužnost kršenja Ustavom zajamčenih prava kako bi se zemlju spasilo od ozbiljne unutarnje opasnosti, početi masovni pokolj četiri i pol milijuna američkih Židova. Predviđanja g. Tirschwella koja je otac čuo neposredno prije von Ribbentropova posjeta Washingtonu - i trijumfa koji je on predstavljao za najookorjelije Lindberghove američke pristalice - bila su toliko pesimističnija od svih očevih crnih slutnji da je odlučio kako ih nama neće ponoviti, i kad rano toga dana iz Kinožurnala stigne na večeru, neće uopće spominjati skori odlazak g. Tirschwella, siguran da bi ta vijest mene uznemirila, Sandyja razdražila, a majka bi ga navečer stala preklinjati da se odmah iselimo. Od Lindberghove inauguracije prije godine i pol, procjenjivalo se da je svega dvije ili tri stotine židovskih obitelji zatražilo stalno državljanstvo u raju koji je predstavljala Kanada; Tirschwellovi su bili prvi iseljenici koje je moja obitelj osobno poznavala i oca je potresla vijest o njihovu odlasku. A uslijedio je i šok kad smo na filmu vidjeli kako predsjednik i gđa Lindbergh stoje na raskriljenim vratnicama Bijele kuće i srdačno pozdravljaju nacista von Ribbentropa. A šok je bio i vidjeti sve te ugledne uzvanike kako izlaze iz svojih limuzina i s odobravanjem se smiješe izglednosti večere i plesa u prisutnosti von Ribbentropa - a među gostima su, očevidno ništa manje uzbuđeni tom gnjusnom prigodom, bih i rabin Lionel Bengelsdorf i gđica Evelyn Finkel. - Da ne povjeruješ očima! - rekao je otac. - Smiješila se od uha do uha. A budući suprug? Drži se kao da je večera priređena njemu u čast. Trebali ste vidjeti tog čovjeku - svakome kimne glavom u znak pozdrava kao da je on važna ličnost! 150

- Ali, zašto si išao to gledati? - pitala ga je majka. - Pa znao si da ćeš se silno uzrujati? - Išao sam - odgovorio je - jer si svaki dan postavljam isto pitanje: Kako je moguće da se to događa u Americi? Kako ljudi poput ovih mogu upravljati našom zemljom? Da to nisam vidio vlastitim očima, mislio bih da haluciniram. Iako je večera tek bila započela, Sandy je odložio pribor za jelo i promrmljao: - Ali, u Americi se ništa ne događa, ništa - i napustio stol, a to nije bilo prvi put od jutra kad ga je majka pljusnula. Sada bi za obrocima, pri najmanjem spominjanju vijesti, Sandy ustao i bez objašnjenja ili isprike otišao u našu sobu zalupivši za sobom vratima. Prvih nekoliko puta majka je ustala i pošla za njim, razgovarala je s njim i pozivala ga natrag za stol, ali Sandy bi ostao sjediti za svojim radnim stolom šiljeći ugljenu olovku ili črčkajući njome po bloku za skiciranje sve dok ga ne bi ostavila. Brat nije čak ni sa mnom želio razgovarati kad bih se, iz puke osamljenosti, usudio pitati ga kako se dugo namjerava tako ponašati. Počeo sam se pitati neće li se jednog dana pokupiti i napustiti kuću, i to ne da bi otišao do tete Evelyn, nego Mawhinneyjevima, na njihovu farmu u Kentucky. Promijenit će ime u Sandy Mawhinney i nikad ga više nećemo vidjeti, kao što više nikad nećemo vidjeti Alvina. I nitko ga neće trebati kidnapirati - sam će to učiniti, predati se kršćanima, kako više nikad ne bi imao posla sa Židovima. Nitko ga neće trebati kidnapirati, jer ga je Lindbergh već kidnapirao, zajedno sa svima ostalima! Sandyjevo me ponašanje toliko uznemiravalo da bih uvečer pošao zadaću raditi tamo gdje ga ne bih imao na oku, za kuhinjskim stolom. Tako sam slučajno čuo oca koji je bio u dnevnoj sobi s majkom i tamo čitao dnevne novine, dok je Sandy ostao u svojoj prezrivoj izdvojenosti u stražnjem dijelu stana - kad je rekao majci da je naš obiteljski spor upravo vrsta razdora koju je antisemtiski raspoloženi Lindbergh, s programima poput “Pravednih ljudi”, želio proizvesti između židovskih roditelja i njihove djece. Kad je to shvatio, rekao je, još je snažnije odlučio da neće slijediti odluku Shepsieja Tirschwella i otići. - Što to govoriš? - rekla je majka. - Želiš li reći da Tirschwellovi odlaze u Kanadu? - Da. U lipnju - odgovorio je. - Zašto? Zašto u lipnju? Što će se dogoditi u lipnju? Kad si to saznao? Zašto nisi ništa rekao? - Zato što sam znao da će te uzrujati. - I jest - kako i ne bi? Zašto - željela je znati - zašto, Hermane, odlaze u lipnju? - Zato što je prema Shepsiejevoj procjeni došlo vrijeme. Ne raspravljajmo dalje o tome - otac će blago. - Mali je u kuhinji, a već je dovoljno uplašen. Ako Shepsie

151

osjeća da je došlo vrijeme, to je njegova odluka i odnosi se na njega i na njegovu obitelj, i neka mu je sa srećom. Shepsie sjedi i gleda vijesti iz sata u sat. Vijesti su postale Shepsiejev život, a vijesti su strašne, pa i to utječe na njegov način razmišljanja i donošenje takve odluke. - Čovjek je donio takvu odluku - rekla je majka - zato što je informiran. - I ja sam informiran - otac će resko. - Nisam ništa manje informiran - ali ja sam naprosto izvukao drukčiji zaključak. Zar ti ne razumiješ da ti antisemitski kučkini sinovi upravo žele da mi pobjegnemo? Žele da Židovima toliko prekipi - rekao je - da se odluče zauvijek napustiti zemlju, i tada će Nežidovi tu prekrasnu zemlju imati samo za sebe. A ja, vidiš, imam bolju ideju. Zašto oni ne bi otišli? Svi, u gomili zašto ne bi lijepo otišli živjeti kod svog Führera u nacističku Njemačku? Tada bi ova prekrasna zemlja ostala nama! Gledaj, Shepsie može učiniti što god misli da je ispravno, ali mi ne idemo nikamo. U ovoj zemlji još postoji Vrhovni sud. Zahvaljujući Franklinu Rooseveltu, Vrhovni je sud u ovoj zemlji liberalan. Tu je sudac Douglas. Tu je sudac Frankfurter. Tu su suci Murphy i Black. Tu su da bi poštovali zakon. U ovoj zemlji još ima dobrih ljudi. Tu je Roosevelt, tu je Ickes, tu je gradonačelnik La Guardia. U studenome se održavaju izbori za Kongres. Još postoje glasačke kutije i ljudi još mogu glasovati a da im nitko ne govori što im je činiti. - I, za koga će glasovati? - pitala je majka i odmah sama odgovorila: - Glasovat će američki narod - rekla je - i republikanci će samo biti jači. - Tiho. Pokušaj tiše govoriti, dobro? Vidjet ćemo rezultate u studenome - rekao je - i bit će vremena da odlučimo kako ćemo postupiti. - A ako ne bude vremena? - Bit će ga. Molim te, Bess - rekao je - ne možemo svaku večer tako završiti. - I time je zaključio razgovor, a majka se možda prisilila da ne kaže ništa više jedino zato što sam ja pisao zadaću u kuhinji. Sutradan, odmah nakon škole, spustio sam se Avenijom Chancellor, obišao Trg Clinton i zatim prošao pokraj gimnazije putem na kojem sam pretpostavio da me najvjerojatnije nitko neće prepoznati i tu sam čekao autobus za središte grada do Kinožurnala. Večer prije, u novinama sam provjerio raspored predstava. U pet minuta do četiri počinjala je jednosatna projekcija, što je značilo da bih na postaji u Ulici Broad, prekoputa Kinožurnala, mogao u pet sati uhvatiti autobus broj 14 i stići kući na vrijeme za večeru, ili možda čak i prije nje, ovisno o tome kad je von Ribbentrop umetnut u program. Kako god bilo, morao sam vidjeti tetu Evelyn u Bijeloj kući, i ne samo što sam, poput svojih roditelja, bio zapanjen i zgranut onim što čini nego mi se i sama činjenica da je tamo otišla učinila značajnijom od bilo čega drugoga što je moglo zadesiti našu obitelj - osim onoga što se dogodilo Alvinu.

152

NACISTIČKI UGLEDNIK, GOST U BIJELOJ KUĆI - glasio je natpis ispisan crnim slovima na obje strane trokutaste ploče i, s obzirom na činjenicu da sam bio u središtu grada bez brata ili Earla Axmana, ili jednog od roditelja, kad sam pristupio prozoru blagajne i zatražio kartu osjećao sam se moćnim prijestupnikom. - Nisi u pratnji odrasle osobe? Ne može, gospodine - rekla mi je blagajnica. - Ja sam siroče - rekao sam joj. - Živim u sirotištu na Aveniji Lyons. Sestra me je poslala da napišem sastav o predsjedniku Lindberghu. - Gdje je njeno zamolbeno pismo? Iz opreza sam zamolbu brižno sastavio još u autobusu, posluživši se praznom stranicom iz bilježnice i pružio je blagajnici kroz otvor za novac. Sastavio sam je po uzoru na majčina pisma kojim je pristajala da odem na školski izlet, samo što je bilo potpisano: “Sestra Marry Catherine, Sirotište sv. Petra”. Žena je pogledala u pisamce bez čitanja, potom mi klimnula da gurnem novac. Dao sam joj jednu Alvinovu novčanicu od deset dolara - golemu novčanicu za klinca poput mene, a posebno za siroče iz Sv. Petra - ali imala je gužvu i uzvratila mi je devet i pol dolara i gurnula kartu ne postavljajući pitanja. Ipak, pisamce mi nije vratila. - Treba mi - rekao sam. - Hajde, sinko - odgovorila je nestrpljivo i dala mi znak da napravim mjesta za ljude koji su već bili u redu iza mene za sljedeću projekciju. Ušao sam upravo u trenutku kad su se svjetla ugasila i začula se glazbena koračnica kad se filmska traka stala vrtjeti. Zbog toga što je očevidno gotovo svaki muškarac u Newarku (žene su vrlo rijetko odlazile u Kinožurnal) želio vidjeti neobičnog gosta u Bijeloj kući, dvorana je bila popunjena te kasnoposlijepodnevne predstave petkom i jedino prazno sjedište koje sam našao bilo je u zadnjem redu balkona svatko tko bi sada ušao morao bi stajati iza posljednjeg reda parketa. Obuzelo me veliko uzbuđenje ne samo zato što sam učinio nešto što se od mene nije očekivalo, nego što sam bio obavijen dimom stotina cigareta i neobičnim mirisom cigara po pet centa te sam iz dubine duše ćutio muževnu čaroliju dječaka koji glumi muškarca među muškarcima. Britanci se prizemljuju na Madagaskar kako bi preuzeli francusku pomorsku bazu. Pierre Laval, predsjednik francuske vlade u Vichyju, proglašava britanski potez “činom agresije”. RAF bombardira Stuttgart treću noć za redom. Britanski borbeni zrakoplovi u divljačkoj zračnoj bici iznad Malte. Njemačka vojska ponavlja napad na SSSR, na poluotoku Kerč. Mandalaj u Burmi pada u ruke Japancima. 153

Japanska vojska kreće u novi pohod u džunglu Nove Gvineje. Japanska vojska umarširala iz Burme u kinesku provinciju Yunnan. Tijekom kineskoga gerilskog napada na grad Canton ubijeno petsto japanskih vojnika. Mnoštvo šljemova, odora, oružja, zgrada, luka, obala, flore, faune - ljudskih lica sviju rasa - ali uvijek ponovo i ponovo isti inferno, nesavladivo zlo čijeg su užasa, od sviju velikih zemalja, jedine pošteđene Sjedinjene Države. Slika za slikom bijede bez kraja: razvaljeni zidovi, pješadinci preko kojih drugovi preskaču i nastavljaju trčati, marinci s podignutim puškama u trku prema obali, avioni bacaju bombe, avioni se rasprskavaju i spiralno padaju na zemlju, masovne grobnice, klečeći vojni dušobrižnici, improvizirani križevi, brodovi koji tonu, mornari koji se utapaju, more u plamenu, srušeni mostovi, tenkovska paljba, pogođene bolnice razvaljene napola, stupovi vatre šikljaju uvis iz pogođenih rezervoara benzina, zatočenici stjerani u more blata, nosila prenose živa torza, civili pogođeni bajunetom, mrtva djeca, obezglavljena tijela, pjenušava krv... I onda, Bijela kuća. Proljetni sumrak. Sjene presijecaju potez tratine. Racvjetano grmlje. Stabla u cvatu. Limuzine s livriranim vozačima i svi iz njih izlaze službenog držanja. Iz mramorom popločana predvorja iza otvorenih vratnica, dopire svirka gudačkog orkestra koji svira prošlogodišnji hit, “Intermezzo”, popularnu temu iz Wagnerova Tristana i Izolde. Umiljati osmijesi. Tihi smijeh. Vitak, omiljen, naočit predsjednik. Pokraj njega nadarena pjesnikinja, smiona pilotkinja, dotjerana otmjena dama, majka njihova ubijenog djeteta. Razgovorljiv srebrnokosi počasni gost. Elegantna nacistička supruga u dugoj sivoj satenskoj haljini. Riječi dobrodošlice, duhovite primjedbe i dostojanstvenik iz Staroga svijeta, ukočeno teatralnih pokreta dostojnih kraljevskoga dvora, izgledajući u svom večernjem odijelu poput milijunaša, otmjeno ljubi ruku Prve dame. Da nije bilo željeznoga križa, kojim je ministra vanjskih poslova obdario Führer i koji je krasio džep svega nekoliko centimetara ispod savršeno složene svilene maramice, cijela bi ta predstava bila tako uglađeno uvjerljiva kao što ju je samo ljudska dosjetljivost kadra upriličiti. A evo i njih! Teta Evelyn i Rabin Bengelsdorf - prolaze pokraj mornaričke straže, ulaze kroz vratnice i nestaju iz vidnog polja. Nisu bili na ekranu ni tri sekunde, a ja nisam uspio pratiti ostale vijesti iz zemlje i završne trenutke utakmica jer sam se neprestano nadao da će se film odvrtjeti natrag do mjesta na kojemu je moja teta na trenutak zabljesnula ukrašena dragim kamenjem, nekoć vlasništvom pokojne rabinove supruge. Među mnogim nevjerojatnostima koje je kamera prikazala kao nedvojbeno stvarne, sramotni trijumf tete Evelyn bio je za mene najmanje stvaran. 154

Kad je projekcija završila i svjetla se upalila, uniformirani se vratar pojavio u prostoriji mašući baterijskom svjetiljkom. - Ti - rekao je. - Pođi sa mnom. Poveo me kroz mnoštvo koje je polako praznilo predvorje i kroz vrata koja je otključao ključem te uz usko stubište koje sam prepoznao kad su me zajedno sa Sandyjem doveli ovamo da vidim von Ribbentropove skupove u Madison Square Gardenu. - Koliko ti je godina? - pitao me redar. - Šesnaest. - Ta ti vrijedi. Samo tako nastavi. Uvali se do vrata. - Sada moram poći kući - rekao sam mu. - Propustit ću autobus. - Propustit ćeš mnogo više od toga. Naglo je pokucao na poznata vrata projekcijske kabine izolirane od zvuka Kinožurnala i g. Tirschwell nas je pustio unutra. U ruci je držao pisamce sestre Mary Catherine. - Mislim da to moram pokazati tvojim roditeljima. - Bila je to samo šala - rekao sam. - Otac dolazi po tebe. Telefonirao sam mu u ured i rekao mu gdje si. - Hvala vam - rekao sam najuljudnije što su me naučili reći. - Izvoli sjesti. - Ali, to je bila šala - ponovio sam. G. Tirschwell je pripremao filmske trake za sljedeću projekciju. Kad sam pogledao uokolo, primijetio sam da je mnogo potpisanih fotografija poznatih ljudi koji su se bavili filmom bilo skinuto sa zidova, i shvatio da je g. Tirschwell počeo skupljati uspomene koje će ponijeti u Winnipeg. Istodobno sam shvatio da je i sama ozbiljnost takva poteza dostajala da se shvati strogost s kojom se spram mene ophodio. Ali, doživio sam ga i kao vrlo ispravnu odraslu osobu koja na sebe preuzima odgovornosti i za stvari koje ga se ne tiču. Na osnovi njegova izgleda ili govora teško bi bilo pretpostaviti da je odrastao u newarskome iznajmljenom stanu kao i moj otac. Bio je on istančaniji, vidljivo uglađeniji i uznositiji od mog oca, primjer oskudno odgojena djeteta iz slama koji se gotovo isključivo vrlinom okretnosti, programirane radišnosti uzdigao iznad doseljeničke bijede svojih roditelja. Ti su se ljudi mogli jedino osloniti na svoju gorljivost da bi u nečemu uspjeli. Ono što su nežidovski sretnici nazivali probojnošću, općenito je bilo samo to - gorljivost je znaćila sve. - Iziđem li sada - rekao sam - još bih mogao stići na autobus i stići kući na vrijeme za večeru. - Ostani gdje jesi, molit ću lijepo. 155

- Ali što sam loše učinio? Želio sam vidjeti svoju tetu. To nije pravedno - rekao sam, već opasno na rubu plača. - Želio sam vidjeti svoju tetu u Bijeloj kući, i to je sve. - Tvoja teta - rekao je i stisnuo vilice da ne bi rekao nešto više. Od sviju stvari, njegov prezir spram tete Evelyn izmamio mi je suze. Tada je g. Tirschwell izgubio strpljenje. - Ma nemoj, zar ti patiš? pitao me podrugljivo. - A zbog čega patiš? Imaš li pojma kroza što ljudi prolaze diljem svijeta? Zar ništa nisi razumio od onoga što si vidio? Jedino se nadam da će te budućnost poštedjeti pravog razloga za plač. Nadam se i molim da u danima koji očekuju tvoju obitelj... - Iznenada je zastao, očevidno nenaviknut na nedostojnu provalu neracionalnih osjećaja, posebno u društvu beznačajna djeteta. Čak i da sam znao da se njegova tirada odnosi na nešto što nije sa mnom u vezi, to ne bi ublažilo šok zbog činjenice da sam tome morao svjedočiti. - Što će se dogoditi u lipnju? - pitao sam ga. Pitanje nije dobilo odgovor kad ga je majka postavila ocu večer prije toga. G. Tirschwell nastavio je promatrati moje lice, kao da pokušava odgonetnuti do kojeg mi je stupnja inteligencija nedostatna. - Saberi se - napokon je rekao. - Evo - i dodao mi je svoju maramicu. - Obriši oči. Učinio sam kao što je rekao, ali kad sam ponovio: - Što će se dogoditi? Zašto odlazite u Kanadu? - očaj je istog trenutka nestao iz njegova glasa i promolilo se nešto istodobno snažnije i blaže - njegova inteligencija. - Dobio sam tamo nov posao - uzvratio je. Užasnulo me to da me želi poštedjeti straha i ponovo su me oblile suze. Otac je stigao nekih dvadeset minuta poslije. G. Tirschwell mu je predao pisamce koje sam napisao kako bih ušao u kino-dvoranu, ali otac ga nije pročitao sve dok me nije odvukao za lakat preko kinematografa i do ulice. Tada me udario. Najprije je majka udarila brata, a sada je otac pročitao riječi sestre Mary Catherine i prvi me put u životu, ne suzdržavajući se, opalio po licu. Kako sam bio već previše iscrpljen - i nipošto stoik poput Sandyja - srušio sam se mimo svoje volje ispred kinoblagajne. Naočigled svim Nežidovima koji su se žurili kući iz ureda u središtu grada na bezbrižan proljetni vikend u Lindberghovoj Americi u kojoj je vladao mir, samostalnoj tvrđavi oceanima udaljenoj od svjetskih ratnih zona u kojoj nitko nije ugrožen izuzev nas.

156

6. svibanj 1942. - lipanj 1942.

Njihova zemlja 22. svibnja 1942. Štovani g. Rothe, U smislu rješenja “Homesteada 42”, Ureda za američko povezivanje, u sklopu Ministarstva unutrašnjih poslova SAD-a, naša vam tvrtka nudi mogućnost premještaja, mogućnost koja se nudi našim starijim službenicima poput vas, smatrajući vas primjerenim za uključivanje u novu smionu inicijativu OAA na nacionalnoj razini. Točno prije osamdeset godina, 1862., američki je Kongres donio Homestead Act, poznatu zakonsku odredbu, jedinstvenu u Americi, koja osigurava 160 jutara javnog nekorištenog zemljišta farmerima voljnim da iskolčaju zemljište i nastane novi američki Zapad. Od tog vremena nije bilo poduzeto ništa slično u cilju pružanja poduzetnim Amerikancima uzbudljivih novih mogućnosti da prošire obzore i osnaže zemlju. Metropolitan Life se ponosi time da je izabran u prvoj skupini većih američkih korporacija i novčarskih ustanova da sudjeluje u novom Homestead-programu kojemu je cilj pružiti višečlanim američkim obiteljima životnu priliku da o vladinu trošku presele svoja domaćinstva i udare temelje u poticajnim američkim pokrajinama koje im dosad nisu bile dostupne. “Homestead 42” nudi zanimljive ponude za život i rad, u skladu s najstarijim tradicijama zemlje, kako bi roditelji i njihova djeca potpunije potvrdili svoju pripadnost Americi i u posjed naraštajima ostavili ponajbolje američke tekovine. Nakon primitka ove obavijesti, izvolite se odmah javiti g. Wilfredu Kurthu, predstavniku programa “Homestead 42” u našem uredu, u Aveniji Madison. On će osobno odgovoriti na sva vaša pitanja, a njegovo će vam osoblje ljubazno priskočiti u pomoć na sve raspoložive načine. Čestitamo vama i vašoj obitelji na tome da ste izabrani među brojnim zaslužnim kandidatima u Metropolitan Lifeu te ste se našli u prvoj pionirskoj skupini “homesteadera ‘42”. Primite izraze našeg štovanja, Homer L. Kasson Doministar Ministarstva zapošljavanja

T

rebalo je proći nekoliko dana prije nego što se otac dovoljno pribrao da pokaže službeno pismo majci i obznani joj da je od 1. rujna 1942. premješten iz sjedišta Metropolitana u Newarku u zastupništvo koje se otvara u Danvilleu, Kentucky. Na karti koja je bila priložena u paketu Homesteada 42 koji mu je poklonio g. Kurth, pokazao nam je gdje se nalazi Danville. Potom je glasno pročitao proglas Trgovačke komore naslovljen Država plave trave: “Danville je sjedište ru-

157

ralne pokrajine Boyle. Smješten je u krasnom kentuckyjskom krajoliku stotinjak kilometara južno od Lexingtona, najvećeg grada države nakon Louisvillea.” Počeo je preskakati tekst proglasa tražeći još zanimljivije podatke koje nam je želio glasno pročitati nadajući se na neki način ublažiti besmislenost ovog obrata događaja. “Daniel Boon obavio je pionirski posao utiranja ‘Puta kroz divljinu’, koji je omogućio nastanjivanje Kentuckyja... Godine 1972., Kentucky je postao prva država zapadno od gorja Appalachians koja se pridružila Uniji... Stanovništvo Kentuckyja brojilo je 1940. g. 2,845.672 stanovnika. Stanovništvo Danvillea - samo da vidim - tada je brojilo 6.700 stanovnika.” - A koliko je Židova - pitala je majka - među tih šest tisuća i sedam stotina stanovnika Danvillea? Koliko ih ima u cijeloj državi? - Već znaš odgovor, Bess. Ima ih vrlo malo. Sve što ti mogu reći jest da je moglo biti i gore. Mogli smo dobiti Montanu, kamo odlaze Gellerovi. Mogao je to biti i Kanzas, kamo odlaze Schwartzerovi. Mogla je biti Oklahoma, kamo odlaze Brodyjevi. Iz mog ureda odlazi sedmorica ljudi, i, vjeruj mi, ja sam najsretniji među njima. Kentucky je divna zemlja s krasnom klimom. Nije na kraju svijeta. Tamo ćemo si urediti život na način da ćemo živjeti kao i ovdje. Možda čak i bolje, s obzirom da je tamo sve jeftinije i klima je tako lijepa. Tamo će se otvoriti škola koju će pohađati dječaci, ja ću dobiti posao, ti ćeš živjeti u kući, a ne u stanu. Pruža nam se prilika da kupimo vlastitu kuću, u kojoj će dječaci imati svaki svoju sobu i stražnje dvorište u kojem će se moći igrati. - Odakle im samo tolika drskost da to učine ljudima? - pitala je majka. - Zaprepaštena sam, Hermane. Naše su obitelji ovdje. Naši prijatelji tijekom cijelog života. Djeca imaju ovdje prijatelje. Osnovna škola u našem kvartu najbolja je u Newarku. Imamo najbolju gimnaziju u New Jerseyju. Dečki su odrasli među Židovima. Pohađaju školu zajedno s ostalom židovskom djecom. Nema trzavica s ostalom djecom. Nema rugajućeg nadijevanja imena. Nema tuča. Oni se nikad nisu osjećali izbačeni ili osamljeni, kao što sam se ja osjećala kao dijete. Ne mogu vjerovati da ti je kompanija to napravila! Kad samo pomislim koliko si radio za te ljude, sate koje si uložio, trud - a ovo ti je nagrada! - rekla je ljutito. - Dečki - rekao je otac - pitajte što vas zanima. Majka je u pravu. To je veliko iznenađenje za nas. Svi smo malo zatečeni. Zato pitajte sve što vas zanima. Ne želim da ste u nedoumici u vezi s bilo čime. Ali, Sandy nije imao nedoumica, niti je izgledao zatečen na bilo koji način. Sandy je bio uzbuđen i jedva je uspijevao sakriti svoje oduševljenje, a sve zato što je točno znao gdje se na karti nalazi Danville u Kentuckyju - šesnaestak kilometara od farme duhana Mawhinneyjevih. Možda je čak i mnogo prije sviju ostalih saznao da ćemo se tamo preseliti. Otac i majka nisu o tome mnogo govorili, ali, upravo zbog onoga

158

što su svi prešućivali, čak sam i ja shvatio da se otac nije slučajno našao među sedmoricom židovskih “homesteadera”, kao što nije bio slučajan ni njegov premještaj u novu poslovnicu kompanije u Dunvilleu. Nakon što je otvorio stražnja vrata našega stana i rekao teti Evelyn da se više nikad ne pojavi, naša je sudbina bila zapečaćena. Nakon večere sjedili smo u dnevnoj sobi. Vedar i neopterećen, Sandy je nešto crtao i nisu ga morila nikakva pitanja, a ja - koji sam gledao van prilijepivši obraz na okno otvorena prozora - ni ja nisam imao nikakvih pitanja, pa je otac, utonuo u mračne misli, i znajući da je poražen, stao kročiti prostorijom, dok je majka, sjedeći na sofi, mrmljala nešto sebi u bradu u nemogućnosti da se pomiri s onime što nas očekuje. U drami suprotstavljanja, u borbi protiv nečega za što nismo ni znali što je, svatko je preuzeo ulogu koju je drugi igrao u predvorju hotela u Washingtonu. Shvatio sam koliko su daleko stvari otišle i kako je sada sve postalo silno zbrkano, i da se nevolja na čovjeka obruši u hipu. Od približno tri sata poslijepodne, trajali su neprekidni udari vjetra s kišom, ali iznenada je pljusak nošen vjetrom prestao, a sunce je zasjalo iza oblaka kao da je netko pomaknuo sat prema naprijed, i prema zapadu, te je sutrašnje jutro počelo danas u šest poslijepodne. Kako može skromna ulica poput naše izgledati tako zanosno samo zato što blista od kiše? Kako može pločnik neprohodan od barica prekrivenih lišćem i travnata mala dvorišta zablaćena vodom što se slijevala niz oluke isparavati miris koji me ispunjava slašću ravnom onoj što bih je oćutio da sam se rodio u tropskoj kišnoj šumi? Okupana jasnom svjetlošću nakon oluje, Avenija Summit zračila je životom poput ljubimca, moga svilenog, drhtavog miljenika, posve isprana mlazovima vode te se sada, prostrta svom dužinom, grije u blaženstvu. Ništa me nikad neće nagnati da je napustim. - A s kim će se dečki igrati? - pitala je mama. - U Kentuckyju ima mnogo djece s kojom će se moći igrati - uvjeravao ju je otac. - A s kim ću ja razgovarati? - pitala je. - Tko mi može zamijeniti prijatelje s kojima se družim cijeli život? - I tamo ima žena. - Nežidovskih žena - rekla je. Obično se majka nikad nije čeličila prezirom, ali sada je govorila s prezirom - što je samo bio pokazatelj koliko je bila zapanjena i ustrašena. - Dobrih kršćanskih žena - rekla je - koje će se slomiti kako bi se ja osjetila kao kod kuće. To nemaju prava činiti! - obznanila je. - Bess, molim te - tako ti je kad radiš za veliku kompaniju. Velike kompanije stalno premještaju ljude. A kad tako odluče, ne preostaje ti drugo nego pokupiti se i otići. - Ja govorim o vladi. Vlada to ne može činiti. Ne mogu prisiljavati ljude da se po-

159

kupe i odu - to ne piše ni u jednom ustavu za koji sam čula. - Pa, oni nas ne prisiljavaju. - Zašto onda idemo? - pitala je. - Naravno da nas prisiljavaju. To je protuzakonito. Ne možeš naprosto odvesti Židove zato što su Židovi i prisiliti ih da žive tamo gdje oni žele. Ne možeš zauzeti grad i činiti s njime što ih volja. Otarasiti se Newarka zajedno sa Židovima koji u njemu žive poput sviju ostalih. Zašto to rade? To je kršenje zakona. Svi znaju da je to kršenje zakona. - Aha! - Sandy će ne potrudivši se ni podići pogled sa crteža. - Zašto ne bismo podigli i tužbu protiv Sjedinjenih Država Amerike? - Može se tužiti - priklopio sam. - Vrhovnome sudu. - Ne obraćaj na nj pažnju - rekla mi je majka. - Sve dok se tvoj brat ne nauči pristojnosti naprosto ćemo se ponašati kao da ga nema. Na to je Sandy ustao i odnio svoj pribor za crtanje u našu spavaću sobu. Ne mogavši dalje svjedočiti prizoru očeve bespomoćnosti i majčine tjeskobe, otključao sam prednja vrata, sišao niz prednje stube i izišao na ulicu gdje su djeca koja su završila s večerom već u kanalizacijske otvore bacala štapiće Popsicleovih sladoleda i promatrala ih kako poskakuju preko željezne rešetke i padaju u klokotav odvodni kanal zajedno s otpalim grančicama koje je oluja stresla sa stabala rogača i s vrtložećim omotima od slatkiša, s kukcima, čepovima od boca, crvima, opušcima, i, tajanstveno, neobjašnjivo, predvidljivo, samo s jednim kondomom. Svi su izišli da se još malo poigraju prije nego što se budu morali vratiti kući i poći u postelju - i svi su se još mogli dobro zabavljati, jer otac nijednog djeteta nije radio u velikoj korporaciji koja surađuje s Homesteadom 42. Njihovi su se očevi bavili privatnim poslom ili su bili ortaci svoje braće ili šogora i zato nisu morali nikamo otići. Ali, ni ja ne namjeravam nikamo otići. Neću dopustiti da me vlada Sjedinjenih Država otjera s ulice na kojoj su i sami kanalizacijski odvodi pravi eliksir života. Alvin se bavio reketarenjem u Philadelphiji, Sandy je živio u egzilu u našoj kući, autoritet mog oca bio je uvelike osporen, ako ne i uništen. Kako ne bi ugrozio način života koji smo izabrali, prije dvije godine smogao je snage i odvezao se u sjedište kompanije, gdje je na sastanku u četiri oka s glavnim direktorom odbio ponuđeno promaknuće koje bi značilo korak naprijed u njegovoj karijeri i povećalo mu zaradu, ali pod cijenu da se preselimo u silno probundovski nastrojen New Jersey. Sada više nije imao snage pobuniti se protiv potencijalno jednako opasnog čupanja naših korijena, zaključivši da bi protivljenje bilo uzaludno i da naša sudbina više nije u njegovim rukama. Koliko god to bilo zbunjujuće, otac je bio nemoćan pred činjenicom da se njegova kompanija poslušno priklonila državi. Sada sam nas još jedino ja mogao zaštititi.

160

Sutradan nakon škole, tajno sam se zaputio prema autobusu koji vozi u centar, ovaj put prema autobusu na liniji broj 7, koji je vozio nekih pola kilometra od Avenije Summit do udaljenih jutara farme sirotišta, tamo gdje je crkva Sv. Petra gledala prema državnoj cesti Avenije Lyons, i gdje je u sjeni visokog tornja s križem na vrhu, bilo još manje izgleda da me vidi neki susjed, ili školski drug, ili obiteljski prijatelj nego kad sam krenuvši svojim poslom prošao ispred gimnazije i preko Trga Clinton kako bih sjeo u autobus broj 14. Čekao sam na autobusnoj postaji ispred crkve, pokraj dviju redovnica jednako skrivenih u gruboj teškoj tkanini širokih crnih halja koje do toga dana nisam bio u prigodi pomnije razgledati. U to su vrijeme halje redovnica sezale do cipela, i zajedno s blistavobijelim uškrobljenim lukom platna koje je strogo uokviravalo lice i priječilo joj gledanje u stranu - ukočena koludrička kapa skrivala je tjeme, uši, bradu i vrat, a još i sama bila prekrivena širokim bijelim platnom pokrivala za glavu - učinili su da su tradicionalno odjevene kršćanske redovnice bile stvorenja najarhaičnijeg izgleda što sam ih igda vidio, čija bi prisutnost u našem kvartu izazvala veću zabunu i od jezivoga grobljanskog izgleda redovnika. Nije se vidjelo nikakvo dugme ili džep, pa se zato nije moglo zamisliti kako je pokrivalo od gusto nabrane kurtine bilo zakačeno, ili kako se skidalo, ili je li se uopće skidalo, s obzirom da je preko svega na dugu konopcu visio velik metalni križ, a zrnca krunice, velika i sjajna poput pikula “ubojica”, obješena na široku crnom kožnatom pojasu, visjela su na prednjem dijelu halje nekoliko decimetara niže, dok je crni veo bio pričvršćen za stražnji dio redovničkog pokrivala i širio se preko leđa padajući ravno do struka. Izuzev malog golog dijela, platnom uokvirenog, glatkog, neupadljivog lica, nikakve mekoće, blagosti, lepršavosti. Pretpostavio sam da su to dvije od redovnica koje se brinu o životu siročadi i podučavaju ih u župnoj školi. Nijedna nije pogledala u mom smjeru, a ja ih se pak, nesposoban za podrugljive postrane zahvate u stilu Earla Axmana, nisam usudio pogledati izuzev kradomice, a čak i kad bih se zagledao u svoja dva stopala ne bih bio dobro suzdržano dijete, nego bih se iznova i iznova sudarao s tajnama, sa svim pitanjima koja su se odnosila na njihovo žensko tijelo i njegove najniže funkcije, a sve u smjeru poročnih misli. Usprkos ozbiljnosti mog tajnog poslanja tog poslijepodneva i svega što je pratilo njegov mogući ishod, nisam se uspio naći u blizini časne sestre, a kamoli dviju odjednom, a da me ne bi obuzele ne-previše-bezazlene židovske misli. Časne su zauzele dva mjesta pokraj vozača, i unatoč tome što je većina sjedala u stražnjem dijelu bila prazna, ja sam sjeo na drugu stranu uskog prolaza nasuprot njima, na sjedalo koje se nalazilo upravo iza križne rampe i kutije za autobusne karte. Nisam imao namjeru sjesti na to mjesto, ali umjesto da produžim do mjesta na kojemu ne bih bio izložen nesavladivoj navali znatiželje, rasklopio sam bilježnicu i 161

hinio da pišem zadaću, istodobno se nadajući i strahujući da ću čuti nešto od njihova katoličkog razgovora. Žalibože, ono nisu govorile, pretpostavljam da su se molile, i nisu bile ništa manje očaravajuće zbog toga što su to činile u autobusu. Nekih pet minuta dalje od središta grada, odjeknulo je muzikalno zveckanje zrnaca krunice kad su zajedno ustale da iziđu na široku raskršću između Visoke ulice i Avenije Clinton. Na jednoj strani raskršća, nalazio se prostor trgovca automobilima, a na drugoj Hotel Riviera. Dok su prolazile, viša od redovnica nasmiješila mi se i s neodređenom sjetom u staloženu glasu - možda zato što se Mesija pojavio i iščeznuo a da ja to nisam primijetio - rekla je svojoj družici: - Kakav njegovan, zgodan dječačić! Samo da je znala na što sam ja mislio. A opet, možda je i znala. Nekoliko minuta kasnije, prije nego što autobus napravi veliki konačan zaokret na Širokoj ulici i stane se spuštati niz Bulevar Raymond do posljednje postaje ispred željezničke postaje Penn, i ja sam izišao i trčeći se zaputio prema zgradi vladina ureda na Ulici Washington, gdje se nalazio ured tete Evelyn. U predvorju mi je poslužitelj dizala rekao da su prostorije OAA na najgornjem katu, a kad sam tamo stigao, pitao sam za Evelyn Finkel. - Vi ste Sandyjev brat - rekla je tajnica. - Mogli biste biti njegov mali blizanac dodala je naklonjeno. - Sandy je pet godina stariji - rekao sam joj. - Sandy je krasan, krasan dječak - rekla je - svi smo ga ovdje voljeli - i potom je nazvala ured tete Evelyn. - Gospođice F., došao je vaš nećak Philip - najavila me i nakon nekoliko sekundi teta Evelyn me provela pokraj stolova šestero muškaraca i žena, koji su pisali za pisaćim strojevima, do svog ureda iz kojeg se vidjela gradska knjižnica i newarški muzej. Poljubila me i zagrlila i rekla mi koliko sam joj nedostajao, i usprkos svoj strepnji - koju je, dakako, prouzročio strah da roditelji ne saznaju za moj sastanak s tetom s kojom se više ne viđamo - nastavio sam, kao što sam isplanirao, povjerivši teti Evelyn da sam potajno sam otišao u Kinožurnal da vidim nju u Bijeloj kući. Sjedio sam na stolcu uz jednu stranu njezina stola - stol koji je sigurno bio dvaput veći od stola mog oca točno preko puta u Ulici Clinton - i zamolio ju da mi ispriča kako je bilo večerati s predsjednikom i s gđom Lindbergh. Kad mi je počela govoriti podrobno opisujući pojedinosti - u želji da me impresionira veličanstvenošću svoje izdaje - nisam mogao vjerovati da sam je tako lako prevario te je povjerovala da sam samo zbog toga došao. Na zidu iza njezina stola, na golemoj oglasnoj ploči od pluta, visjele su dvije velike karte izbodene mnoštvom pribadača u boji. Na većoj karti bilo je prikazano svih

162

četrdeset i osam država, a na maloj samo Država New Jersey, za čiju su nam granicu duž dugoga riječnog ušća sa susjednom Pensilvanijom u školi rekli da nalikuje na zastrašujući profil indijanskog poglavice: obrve su se dizale nadomak Phillipsburga, nosnice se spuštale prema Stocktonu, a brada sužavala u vrat u blizini Trentona. Gusto naseljen najistočniji kut zemlje, obuhvaćajući Jersey City, Newark, Passaic i Paterson, i šireći se prema istoku do kao ravnalom povučene granice s najjužnijim okruzima Države New York, podsjećao je na stražnji gornji dio indijanskog ukrasa od perja. Tako sam je tada vidio, a tako je vidim i danas; uz postojećih pet osjetila, dijete mog podrijetla imalo je u ono vrijeme i šesto, geografsko čulo, razvijenu svijest o tome gdje živi, tko i što ga okružuje. Na prostranu stolu tete Evelyn, osim odvojenih uokvirenih slika moje pokojne bake i rabina Bengelsdorfa, bila je i velika potpisana fotografija predsjednika i gđe Lindbergh kako stoje u Ovalnom uredu te manja fotografija tete Evelyn u večernjoj haljini dok se rukuje s predsjednikom. - To je protokol dočeka - objasnila je. - Na putu do državne blagovaonice, uzvanici prolaze u redu ispred predsjednika i Prve dame te počasnih gostiju večeri. Predstaviš se, oni te snime, a poslije ti Bijela kuća pošalje fotografiju. - Je li ti predsjednik nešto rekao? - Rekao je: “Drago mi je da ste ovdje s nama”. - Je li tebi dopušteno nešto odgovoriti? - Rekla sam: “Čast mi je, gospodine predsjedniče”. Nije se trudila sakriti kako joj je važna bila ta razmjena uljudnosti, a možda je bila važna i predsjedniku Sjedinjenih Država. U oduševljenju tete Evelyn uvijek je bilo nečeg osvajajućeg, iako u kontekstu pometnje koja je vladala u mojoj kući nisam mogao previdjeti i prisutnu količinu dijaboličnosti. Još nikad nisam tako strogo sudio neku odraslu osobu - ni svoje roditelje, pa čak tu Alvina ili strica Montyja - niti sam dotad shvaćao u kojoj mjeri bestidna taština posvemašnjih glupana može neumitno odrediti sudbinu drugih ljudi. - Jeste li sreli gospodina Ribbentropa? Gotovo djevojački sramežljivo, uzvratila je: - Plesala sam s gospodinom Ribbentropom. - Gdje? - Nakon večere, upriličen je ples pod velikim šatorom na tratini ispred Bijele kuće. Noć je bila krasna. Svirao je orkestar i ljudi su plesali, a kad su mene i Lionela predstavili ministru vanjskih poslova i njegovoj supruzi, razgovarali smo, a on se jednostavno naklonio i zamolio me za ples. Poznato je da je izvrstan plesač i to doista jest - savršen, čaroban balski plesač. A engleski mu je besprijekoran. Studirao

163

je na Londonskom sveučilištu, a kao mlad četiri je godine živio u Kanadi. To on naziva svojom velikom mladenačkom pustolovinom. Smatram da je vrlo šarmantan gospodin i silno inteligentan. - Što je rekao? - pitao sam. - O, razgovarali smo o predsjedniku, o OAA-i, o tome kako živimo - razgovarali smo o svemu. Znaš, on svira violinu. On je poput Lionela, svjetski čovjek koji može upućeno razgovarati o svemu. Evo, pogledaj, dragi - pogledaj što sam imala na sebi. Vidiš li torbicu koju sam nosila? To je zlatna mrežica. Vidiš li ovo? Vidiš li skarabeja? Zlato, emajl i skarabeji od tirkiza. - Što je skarabej? - Buba. Dragi kamen isklesan da nalikuje na kukca. Obitelj prve gospođe Bengelsdorf izradila ga je ovdje, u Newarku. Njihova je zlatarnica bila svjetski poznata. Izrađivali su nakit za europske kraljeve i kraljice i za sve najbogatije ljude u Americi. Pogledaj moj zaručnički prsten - rekla je približivši svoju malu namirisanu ruku tako blizu mog lica da sam se iznenada osjetio poput psa i poželio je liznuti. - Vidiš kamen? To je smaragd, moje najdraže djetešce. - Pravi? Poljubila me. - Pravi! A ovdje, na fotografiji - narukvica. Zlatna je sa safirima i biserima. Pravima! - rekla je i ponovo me poljubila. - Ministar vanjskih poslova rekao je da još nije vidio ljepše. A što misliš, što to nosim oko vrata? - Ogrlicu? - Ogrlicu u obliku girlande. - Što je girlanda? - Lančić načinjen od cvjetića, vjenčić cvijeća. U vrijeme svetkovina, svečanosti i gozbi sve je ukrašeno vijencima, cvjetnim girlandama.{35} Jasno? A pogledaj, vidiš li ova dva brošića? To su ti safiri, dragi - safiri iz Montane udjenuti u zlato. I vidiš li tko ih nosi? Tko? Tko je to? Teta Evelyn! Evelyn Finkel iz Ulice Dewey! U Bijeloj kući! Nije li to nevjerojatno? - Pretpostavljam - složio sam se. - O, zlato moje - rekla je, privukavši me k sebi i sada me ljubeći po cijelom licu. I ja pretpostavljam. Veselim se da si me posjetio. Tako si mi nedostajao - protresla me kao da provjerava nisu li mi džepovi nakrcani ukradenim stvarima. Tek sam godinama kasnije shvatio da je zacijelo naglu promjenu u svom životu teta Evelyn mogla zahvaliti znalačkom načinu kojim je svojim prebirućim prstima dodirivala tijelo uglednog Lionela Bengelsdorfa. Izvanredan i učen kakav je rabin bio, nadmo-

164

ćan svima čak i u svojoj sebičnosti, teta Evelyn zacijelo nikad nije bila u nedoumici s onime što je njemu trebalo. Raj dodira koji je uslijedio, dakako u ono vrijeme, još nisam umio prepoznati. Gdje god bih položio svoje dvije ruke, naišao bih na meku površinu njezina tijela. Kamo god bih pomaknuo lice, zapahnuo bi me njezin gusti miomiris. Kamo god bih pogledao, dodirnuo bih njezinu odjeću, novo, proljetno ruho, tako lagano i prozračno da čak nije ni skrivalo sjaj njezinih gaćica. A tu su bile i oči drugoga ljudskog bića, kakve dosad nisam vidio. Još nisam stigao u doba želje, bio sam, naravno, zaslijepljen riječju “teta”, i povremeno skrutnjavanje svog žira od udića smatrao bih zbunjujućom neugodom, pa je tako slast što sam je ćutio gnijezdeći se među oblinama majčine tridesetjednogodišnje sestre, sićušne, živahne Palčice očevidno nimalo stidljive i uobličene po uzoru na brežuljke i jabuke, bio beživotan osjećaj grozničavosti i ništa drugo, kao da se nekim slučajem na običnome pismu koje je poštar gurnuo u naš poštanski sandučić u Aveniji Summit našlo rijetko, nesavršeno otisnuto blago od marke za koju sam znao da nema cijene. - Teta Evelyn? - Reci, dragi. - Znaš li da se selimo u Kentucky? - Hmmm! - Ja tamo ne želim ići, teto Evelyn. Želim ostati u svojoj školi. Naglo se odmaknula od mene i s izrazom u kojemu sada nije bilo ni traga ljubavnice pitala me: - Tko te poslao, Philipe? - Poslao me? Nitko. - Tko te poslao k meni? Reci istinu. - Govorim istinu. Nitko. Vratila se do stolca iza stola, a zbog pogleda u njezinim očima valjalo mi se potruditi iz petnih žila da ne ustanem i pobjegnem. Ali previše sam želio to što sam želio da bih pobjegao. - Nemaš se čega bojati u Kentuckyju - rekla je. - Ne bojim se. Samo se ne želim seliti. Čak je i njezina šutnja bila sveobuhvatna, i da sam joj doista lagao, prisilila bi me na priznanje koje je tražila. Život te uboge žene bio je stalno stanje napetosti. - Zar ne bi mogli Seldon i njegova majka otići umjesto nas? - pitao sam. - Tko je Seldon? - Dječak s prvoga kata čiji je otac umro. Njegova majka sada radi u Metropolita165

nu. Kako to da mi moramo otići, a ona ne mora? - Nije li te otac, zlato, nagovorio da dođeš ovamo? - Nije. Nije. Nitko čak i ne zna da sam ovdje. Ali vidio sam da mi još ne vjeruje - njezina odbojnost spram mog oca bila je prevelika da bi je očevidna istina ublažila. - Želi li Seldon poći s tobom u Kentucky? - pitala me. - Nisam ga pitao. Ne znam. Naprosto sam pomislio zamoliti te da oni pođu umjesto nas. - Moj mali dječače, vidiš li kartu New Jerseyja? Vidiš li pribadače na karti? Svaka predstavlja obitelj izabranu za preseljenje. Sada pogledaj kartu cijele zemlje. Vidiš li sve te pribadače? Ove predstavljaju mjesto koje je svakoj newjerseyjskoj obitelji dodijeljeno. Takva preseljenja pretpostavljaju suradnju mnogih, mnogih ljudi u ovom uredu, u washingtonskim stožerima, kao i države u koju se svaka obitelj doseljuje. Najveće i najvažnije korporacije New Jerseyja premještaju svoje službenike u suradnji s programom “Homestead 42” i u svemu je tome bilo mnogo više planiranja, mnogo, mnogo više nego što ti možeš i sanjati. I, naravno, nijednu odluku ne donosi samo jedna osoba. Ali čak i da je tako, i da sam ja ta osoba, i da mogu učiniti nešto kako bi ti ostao sa svojim prijateljima i u svojoj školi, i dalje bih vjerovala kako će ti beskonačno koristiti da postaneš i nešto više od običnog židovskog djeteta čiji su ga roditelji učinili previše uplašenim da ikad napusti geto. Pogledaj što je tvoja obitelj učinila Sandyju. Vidio si svog brata one večeri u Brunswicku. Vidio si kako je svim onim ljudima govorio o svojoj pustolovini na farmi duhana. Sjećaš li se te večeri? - pitala me. - Nisi li se njime ponosio? - Jesam. - I je li ti se činilo da je život u Kentuckyju zastrašujući i da je Sandy, makar na tren, bio uplašen? - Nije. Tada je, pošavši nešto uzeti sa stola, ustala i vratila se do mjesta na kojemu sam ja sjedio. Njezino zgodno lice, s izrazitim crtama i debelim slojem šminke iznenada mi je izgledalo sumanuto - puteno lice grabežljive pohlepe, koje je, prema sudu moje majke, njezina emocionalna mlađa sestra postala bespomoćnim plijenom. Jedno je sigurno, djetetu s dvora Luja XIV. ambicije i naslade takve rođakinje nikad ne bi zadobile zastrašujuće ozračje kakvo je teta Evelyn poprimila za mene, niti bi se svjetovnjačka probojnost crkvenog lica poput rabina Bengelsdorfa mojim roditeljima učinila imalo sablažnjivom da su odrasli na dvoru u svojstvu markiza i markize. Možda ne bih ništa lošije prošao - a možda bi bilo i bolje - da sam utjehu potražio kod dviju časnih sestara u autobusu na Aveniji Lyons nego tražeći je od nekoga tko

166

raspojasano uživa u zadovoljstvima što ih pruža prizemna, niska izopačenost koja buja gdje god se ljudi otimaju za makar i najmanje napredovanje u položaju. - Budi hrabar, dragi. Budi hrabar dječak. Zar želiš cijeli život ostati sjediti na prednjem trijemu Avenije Summit, ili želiš izići u svijet kao što je Sandy učinio i dokazati da si jednako dobar kao i bilo tko drugi? Zamisli da sam se ja uplašila odlaska u Bijelu kuću i susreta s predsjednikom samo zato što ljudi poput tvog oca o njemu govore ružne stvari i nadijevaju mu prostačke nadimke. Zamisli da sam se uplašila upoznati ministra vanjskih poslova zato što oni ružno govore o njemu. Ne možeš živjeti plašeći se svega što ne poznaješ. Ne možeš odrasti plašeći se svega poput tvojih roditelja. Obećaj mi da nećeš. - Obećajem. - Eto - rekla je - imam za tebe lijep darak. - I pružila mi je jedan od malih kartonskih paketića koje je držala u ruci. - To sam donijela za tebe iz Bijele kuće. Volim te, zlato moje, i želim ti to pokloniti. - Što je to? - Čokolada za nakon večere. Čokolada umotana u zlatni papir. A znaš što je utisnuto ravno na čokoladu? Predsjednikov pečat. Ovo je za tebe, a ako ti dam i jedan za Sandyja, hoćeš li mu ga odnijeti? - Hoću. - To donose na stol u Bijeloj kući nakon večere. Čokoladice u srebrnoj zdjeli. I čim sam ih ugledala, pomislila sam na jedinu dvojicu dječaka na svijetu koje najviše želim usrećiti. Ustao sam, gnječeći čokoladu u ruci, a teta Evelyn čvrsto mi obgrlivši rame, ispratila me prolazeći pokraj svih tih ljudi koji su radili za nju, do hodnika, gdje je pritisnula dugme dizala. - Kako se Seldon preziva? - pitala me. - Wishnow. - I on ti je najbolji prijatelj? Kako da joj objasnim da ga ne mogu podnijeti? Naposljetku sam slagao i rekao: - Da, jest - i s obzirom na to da me moja teta doista voljela i da ni sama nije lagala kad je rekla da me želi usrećiti, nakon svega nekoliko dana, kad sam se ja napokon riješio čokoladica iz Bijele kuće čekajući da nikoga ne bude u blizini i bacio ih preko ograde sirotišta, gđa Wishnow je dobila pismo iz Metropolitana koje ju je obavještavalo da se njoj i njezinoj obitelji nasmiješila sreća i da je također izabrana za preseljenje u Kentucky.

167

U nedjelju poslijepodne potkraj svibnja, u našoj dnevnoj sobi bio je upriličen tajni sastanak židovskih agenata osiguranja koji su, zajedno s mojim ocem, trebali biti preseljeni iz ureda Metropolitana u Newarku u sklopu programa “Homestead 42”. Svi su došli samo sa suprugama, dogovorivši se kako će biti bolje da djecu ostave kod kuće. Ranije isto poslijepodne, Sandy i ja, poslagali smo zajedno sa Seldonom Wishnowom stolce za skup, uključujući i nekoliko sklopivih stolaca koje smo donijeli iz stana Wishnowovih. Nakon toga, gđa Wishnow je nas trojicu povela u kinematograf Mayfair na Hillsideu, gdje smo trebali pogledati dva filma, a otac će doći po nas kada sastanak bude završen. Ostali uzvanici bili su Shepsie i Estelle Tirschwell, koje su sada samo dani dijelili od preseljenja u Winnipeg, i Monroe Silverman, daleki rođak koji je nedavno otvorio odvjetničku kancelariju u Irvingtonu, točno iznad prodavaonice sitne robe, koja je bila vlasništvo očeva drugog starijeg brata, Lennyja, strica koji je opskrbljivao Sandyja i mene novim školskim odorama “po nabavnoj cijeni”. Kad je majka predložila - sačuvavši poštovanje spram svega što su je naučili da treba poštovati - da bi sastanku trebao prisustvovati i Hymana Resnick, naš mjesni rabin, nitko od ljudi koji su se prije jednoga dana okupili u našoj kuhinji nije bio previše oduševljen tom idejom i, nakon nekoliko minuta umjerene rasprave (tijekom koje je otac diplomatski izrekao ono što bi uvijek diplomatski izjavio kad bi se povela riječ o rabinu Resnicku: “Drag mi je čovjek, draga mi je njegova supruga, ne sumnjam da izvrsno obavlja svoj posao, ali, znate, doista nije pretjerano oštrouman”), prijedlog moje majke bio je odbijen. Iako su, na radost malog djeteta, ti bliski prijatelji naše obitelji govorili u jednako širokom i zabavnom rasponu glasova, nalik na likove iz Showa Freda Allena i svaki se pojedinac jasno razlikovao, kao i likovi iz stripa koji je izlazio u večernjim novinama - a izlazio je u vrijeme kad je nestašan humor još bio na uzlaznoj liniji razvoja, davno prije nego što je pomlađivanje lica i tijela postalo ozbiljnom željom odraslih - u osnovi oni su bili vrlo slični ljudi: podizali su obitelj, brinuli se o kućnom budžetu, posjećivali stare roditelje, i jednako se brinuli o svojim skromnim domovima, o većini javnih sadržaja imali slično mišljenje, na političkim izborima slično glasovali. Rabin Resnick predsjedao je nenametljivom sinagogom od žute opeke na kraju kvarta, u kojoj bi se svatko pojavio u svečanoj odjeći tijekom tri dana svake godine o blagdanima Roš-hašani i Jomu Kipuru,{36} ali inače su rijetko tamo zalazili, izuzev, u slučaju potrebe, da bi odali dužnu poštu i izmolili dnevnu molitvu za pokojnika u propisanom razdoblju. Rabin je vodio obrede vjenčanja i sahrana, dijelio bar micvu njihovim sinovima, posjećivao bolesne u bolnici i tješio ožalošćene tijekom šivaha.{37} Izvan toga, nije imao značajnu ulogu u svakodnevnom životu ljudi, niti je to itko - uključujući i moju učtivu majku - od njega očekivao, i ne samo zato što Resnick nije bio “naročito oštrouman”. Njihovo židovstvo nije počivalo na rabinatu ili sinagogi, ili na ono nekoliko formalnih vjerskih običaja, iako tijekom go-

168

dina, velikim dijelom kako bi udovoljili svojim živim roditeljima koji bi im jednom na tjedan dolazili u posjet i na obrok, nekoliko je domaćinstava, uključujući i naše, jelo košer hranu. Židovstvo im nije dolazilo ni s nebeskih visina. Doduše, svakog petka pri zalazu sunca majka bi ritualno (i dirljivo, s nabožnom istančanošću kakvu je kao dijete preuzela od majke) palila svijeće za sabat,{38} obratila bi se Svemogućemu izgovarajući njegovo ime na hebrejskome, ali inače nitko nije spominjao “Adonaja”.{39} Tim Židovima za potvrdu židovstva nisu trebala velika pozivanja, ni propovijedanje vjere, ni doktrinalno vjerovanje, a zasigurno im nije trebao drugi jezik imali su jedan, svoj materinji jezik, čijom su se svojstvenom izražajnošću koristili bez napora bilo za kartaškim stolom ili dok bi pretjerano hvalili svoju robu zadovoljavajući jednostavne potrebe lokalnog stanovništva. Jednako tako, svoje židovstvo nisu doživljavali kao nezgodu ili nesreću, ili pak kao dostignuće kojim se trebalo “ponositi”. Bili su ono čega se nisu mogli osloboditi - čega čak nisu mogli ni poželjeti da se oslobode. Činjenica da su bili Židovi proizlazila je naprosto iz činjenice da su bili to što su bili, jednako kao što su bili Amerikanci. Bili su to što su bili po prirodi stvari, na jednako elementaran način kao što su imali vene i arterije, i nikad nisu iskazali ni najmanju želju da to promijene ili zaniječu, bez obzira na posljedice. Poznavao sam te ljude cijeli život. Žene su bile bliske i pouzdane prijateljice koje su razmjenjivale povjerljive pripovijesti i recepte, suosjećale jedna s drugom preko telefona, čuvale jedna drugoj djecu, redovno slavile rođendane prešavši dvadesetak kilometara do Manhattana da bi vidjele predstavu na Brodwayju. Muškarci su godinama radili u istim mjesnim uredima a dvije večeri u mjesecu sastajali bi se i da zaigraju belu, dok bi se žene igrale domina, a povremeno bi, nedjeljom ujutro, skupina njih odlazila u staru znojnu kupelj u Ulici Mercer vozeći mlađeg sina u kolicima ispalo je da su sva djeca te skupine bili dječaci između Sandyjevih i mojih godina. Na Dan ukrašavanja grobova palih boraca, četvrti lipnja, i na Blagdan rada obitelji bi obično upriličile piknik nekih petnaestak kilometara dalje od našega kvarta u živopisnu rezervatu Južne planine, gdje bi se očevi i sinovi igrali bacanja potkova, birali igrače za mali nogomet, slušali prijenos utakmice na nečijem tranzistoru, najčarobnijem tehnološkom dosegu našega svijeta. Dječaci nisu nužno bili najbolji prijatelji, ali povezivala ih je bliskost njihovih očeva. Od sviju nas Seldon je bio najslabiji, s najmanje povjerenja u sebe i, što je bilo najbolnije za njega, najlošije sreće, a ja sam se, unatoč svemu, za preostali dio dječaštva osudio upravo na Seldonovu prisutnost, a možda i na dulje. Otkad su majka i on saznali za preseljenje, počeo me još vjernije pratiti u stopu, a jedini razlog kojemu sam se mogao dosjetiti bila je činjenica da ćemo u danvilleskoj osnovnoj školi biti jedini židovski dječaci i od mene će očekivati - i danvilleski Nežidovi i moji roditelji - da mu budem prirodni saveznik i najbliži drug. Seldonova sveprisutnost možda i neće biti najgore što me čeka u Kentuckyju, ali u mašti devetogodišnjaka to se nadavalo poput strahotne kušnje i ukazivalo na

169

hitnost da se protiv svega toga pobunim. Kako? Još nisam znao. Sve što sam dosad osjetio bio je predbuntovnički nemir, a sve što sam učinio bilo je da u podrumskoj ostavi nađem kartonski kovčeg s mrljama od vode, zaboravljen među upotrebljivom putnom opremom, da ga izvana i iznutra očistim od plijesni, i u nj skrivam odjeću koju sam potajice, komad po komad, uzimao iz Seldonove sobe, kad god bi me majka prisilila da otrpim sat vremena na prvome katu kao mrzovoljni učenik šaha. Bio bih uzimao vlastitu odjeću i pohranjivao je u kovčeg, ali znao sam da bi majka otkrila što nedostaje i ne bi dugo trebalo čekati dan kad bih joj morao pružiti objašnjenje. I dalje je vikendima prala rublje i vješala opranu odjeću u stražnje dvorište - jednako kao što je moj zadatak bio da subotom donosim iz krojačeva dućana kemijski očišćenu odjeću - a u glavi joj je bio tako jasno nazočan potpun spisak odjeće svakoga od nas da je znala gdje se nalazi i posljednji par čarapa. S druge strane, krasti odjeću od Seldona bio je izazov i - zbog toga što se nakeljio na mene kao da sam njegovo drugo ja - imalo je u sebi i neodoljivu draž osvete. Donje rublje i sokne bilo je prilično lako gurnuti ispod potkošulje i iznijeti iz stana Wishnowovih, a potom se sjuriti niza stube i plijen odložiti u kovčeg. Ali ukrasti i sakriti par hlača, sportsku jaknu i par cipela predstavljalo je mnogo veći problem, ali Seldonu je bilo lako odvratiti pozornost, obaviti krađu i, barem za neko vrijeme, proći nezapažen. Nakon što sam skupio svu njegovu odjeću koja mi je bila potrebna, ne bih znao reći što sam smislio kao sljedeći korak. Nas smo dvojica bili približno iste građe, i poslijepodneva kad sam se osmjelio iskrasti u podrumsku ostavu i zamijeniti svoju odjeću Seldonovom, sve što sam učinio bilo je da stojim i šapnem: “Dobar dan, ime mi je Seldon Wishnow”, i osjećati se poput čudovišta, ne samo zato što je Seldon postao takvo čudovište prema meni, a ja sam sada postao on, nego zato što sam na osnovi sviju nedopustivih podlosti koje sam dosad izveo u Newarku - čiji je vrhunac bilo ovo kostimiranje u podrumu - i sâm postao mnogo veće čudovište. Čudovište s kovčegom. U kovčegu, složeno ispod odjeće, završilo je i onih 19,50 $, koliko mi je preostalo od Alvinovih 20 $. Nakon toga, brzo sam ponovo navukao svoju odjeću, gurnuo kartonski kovčeg ispod ostale prtljage i prije nego što me ljutiti duh Seldonova oca stigao zagušiti konopcem na kome se objesio, potrčao sam prema prolazu i što dalje od kuće. Sljedećih nekoliko dana uspio sam zaboraviti na to što sam sakrio, kao i na neodređenu namjeru kojoj je sve trebalo poslužiti. Moj me pothvat nije naročito opterećivao i činio mi se bezazlenim poput praćenja kršćana s Earlom, sve do večeri kad je majka morala brzo sići niza stube, sjediti kod gđe Wishnow, držati je za ruku, pripremiti joj šalicu čaja i potom je smjestiti u postelju, toliko se Seldonova prerađena majka naljutila i izbezumila zbog toga što njezin sin na neobjašnjiv način “gubi odjeću”. 170

Seldon je za to vrijeme bio u našem stanu kamo su ga poslale da sa mnom piše zadaću. I sâm je bio dobrano izbezumljen: - Nisam izgubio odjeću - rekao je kroz suze - kako da izgubim par hlača? - Prijeći će preko toga - tješio sam ga. - Ne, neće - ona preko ničega ne prelazi. - Otjerat ćeš nas na prosjački štap, rekla mi je. Za moju majku svaki je događaj “zadnja kap koja je prelila čašu”. - Možda si je ostavio u dvorani za tjelovježbu - predložio sam. - Kako bih mogao? Kako bih izišao sa sata tjelovježbe bez odjeće na sebi? - Seldone, mora da si je negdje ostavio, razmisli. Sljedeće jutro, prije nego što sam se zaputio u školu i prije nego što je majka krenula na posao, predložila mi je da nešto svoje odjeće poklonim Seldonu kako bih mu nadoknadio nestalu. - Tu je košulja koju nikad ne nosiš - koju ti je poklonio ujak Lenny a ti si rekao da je prezelena. I par Sandyjevih samt hlača, one smeđe koje ti nikad dobro ne stoje - sigurna sam da će Seldonu odgovarati. Gospođa Wishnow je izvan sebe, i to bi bilo tako pažljivo s tvoje strane - rekla je. - A donje rublje? Hoćeš li mu dati i moje donje rublje? Da ga odmah skinem, mama? - Ne trebaš - rekla je smiješeći se da ublaži moju razdraženost. - Dostajat će zelena košulja i smeđe samterice, a možda i jedan od tvojih starih remena koje ne koristiš. To posve ovisi o tebi, ali gospođi Wishnow bi to mnogo značilo, a za Seldona ne bi imalo cijene. Seldon te obožava. Znaš to. Odmah sam pomislio: “Ona zna. Zna što sam učinio. Ona sve zna.” - Ali ne želim da hoda u mojoj odjeći - rekao sam. - Ne želim da svakome u Kentuckyju kaže: “Pogledajte, nosim Rothovu odjeću.” - Pa, nemoj se brinuti o Kentuckyju kad još i ne znamo hoćemo li tamo otići. - On će je tamo nositi u školu, mama. - Što ti je? - pitala je. - Što se s tobom događa? Postaješ tako... - I ti isto! - i istrčao sam su školskim knjigama pod rukom, a kad sam u podne došao kući na ručak, izvukao sam iz ormara u spavaćoj sobi zelenu košulju i smeđe samtaste hlače, koje mi nikad nisu dobro pristajale, i odnio ih dolje Seldonu, koji je u kuhinji jeo sendvič koji mu je majka priredila i igrao šah sam sa sobom. - Izvoli - rekao sam bacivši odjeću na stol. - Ovo ti dajem - i tada sam mu rekao jednom zasvagda razdvojivši putanje naših života: - Samo me prestani posvuda slijediti!

171

Kad smo se Sandy, Seldon i ja vratili iz kina, za večeru su nas čekali fini sendviči. Odrasli, koji su jeli u dnevnoj sobi nakon što je sastanak završio, sada su već svi krenuli kući, osim gđe Wishnow koja je još stisnutih šaka sjedila za kuhinjskim stolom i dalje neumorno razglabajući o tome kako se sve zlo obrušilo na nju i na njezina sina bez oca. Zajedno s nama, slušala je šaljive emisije nedjeljom uvečer i, dok smo jeli, gledala je Seldona na način na koji životinja motri svoje netom okoćeno čedo ne bi li ugledala makar sjenu nečega što potajice puzi prema njemu. Gđa Wishnow je oprala i obrisala posuđe, i odložila ga u ormar za posuđe u ostavi, majka je bila u dnevnoj sobi i prolazila usisavačem preko tepiha, a otac je skupio i iznio smeće, a nekoliko sklopivih stolaca Wishnowovih odnio na donji kat i odložio ih u dno garderobne ostave u kojoj se ubio g. Wishnow. Smrad duhanskog dima širio se cijelom kućom, iako su svi prozori bili otvoreni, pepeljare ispražnjene, opušci bačeni u zahod, a staklene pepeljare bile oprane i odložene u barski ormarić (iz kojega to poslijepodne nije bila izvađena nijedna boca niti je bilo koji gost zatražio makar kapljicu, u skladu sa smjernošću navada većine domova toga prvog radišnog naraštaja rođenog u Americi). Naši su životi zasad bili nedirnuti, domaćinstva su bila na svome mjestu, a rituali svakodnevnog života dovoljno umirujući da dijete gotovo uljuljaju u iluziju da će mir trajati u vječnom ničim ugroženom sada. Preko radija smo slušali omiljene emisije, za večeru u slast jeli sendviče od govedine i kekse s puno kave za desert, pred nama je bio uobičajen školski tjedan s punim trbuščićem ispod remena. Ali kako nismo znali što su roditelji odlučili u vezi s našom budućnošću - jer nam dosad nisu rekli je li ih Shepsie Tirschwell uspio nagovoriti da se isele u Kanadu, je li rođak Monroe iznašao neku zakonsku smicalicu kako bismo izbjegli plan o preseljenju a da svi ne dobiju otkaz, ili pak, nakon što su pretresli sve mogućnosti u vezi s vladinom odlukom o preseljenju, u nastojanju da problemu priđu najtrezvenije, nisu pronašli nikakvo drugo rješenje te im je jedino preostalo pomiriti se s time da im građanska prava više nisu posve zajamčena - obitelj se te nedjeljne večeri nije osjećala blisko povezana i opuštena kao što je inače bila. Gladno se lativši sendviča, Seldon je cijelo lice umrljao senfom, i začudio sam se kad je njegova majka ustala i obrisala ga papirnatim ubrusom. Još me više iznenadilo kako je on dopustio da mu ona to učini. Pomislio sam: “To je zato što nema oca”, i iako sam sve u vezi s njim pokušavao objasniti tom činjenicom, ovaj sam put možda bio u pravu. Pomislio sam: “Tako će biti i u Kentuckyju.” Obitelj Roth protiv svijeta, a Seldon i njegova majka uvijek na večeri. Naš glas borbenog protivljenja, glas Waltera Winchella, bio je na programu u devet. Svake nedjelje navečer, svi su čekali da se Winchell obruši na “Homestead 42”, a kako ni te večeri nije, otac je pokušao svladati uzbuđenje, sjeo je i napisao pismo 172

tom jedinom čovjeku koji je, uz Roosevelta, bio njegova posljednja nada. “Riječ je o eksperimentu, g. Winchell. Tako je i Hitler postupao. Nacistički zločinci počinju s malim stvarima, i ako ih uspiju provesti”, pisao je, “ako nitko ne dade znak za uzbunu...” ali nije nastavio nizati užase koji bi odatle mogli proizaći, zbog toga što je majka rekla da je sigurna da će pismo pojesti mrak u uredu FBI-a. Pismo može biti naslovljeno na Waltera Winchella, rekla je, ali u poštanskom će ga uredu preusmjeriti na FBI i staviti u dosje “Roth, Herman” i odložiti ga iza postojećeg dosjea s nazivom “Roth, Alvin”. Otac se pobunio: - Nikad. To američka pošta ne čini - ali majčin ga je zdravorazumski odgovor prikovao na mjestu i izgubio je i ono malo preostale vjere. - Sjediš ovdje i pišeš Winchellu - rekla je - iznosiš mu svoja predviđanja o tome kako ti ljudi neće prezati ni od čega budu li shvatili da im to može poći za rukom. A sada me uvjeravaš da ne mogu učiniti što god požele s poštanskim sustavom? Neka netko drugi piše Walteru Winchellu. Našu je djecu FBI već ispitivao. FBI nas već motri poput sove zbog onoga što je Alvin učinio. - Ali - rekao je otac - upravo mu zato i pišem. Što drugo mogu učiniti? Što još mogu učiniti? Ako ti znaš, savjetuj me. Zar da sjedim prekriženih ruku i čekam da se najgore dogodi? U njegovoj bespomoćnoj zaslijepljenosti ona je nazrela svoju priliku, i ne zato što bi bila bešćutna, nego zato što je bila očajna, uhvatila se za tu slamku i još ga dalje dublje gurnula u zdvojnost: - Shepsieja nećeš vidjeti da sjedi i piše pisma dok čeka da se najgore dogodi rekla je. - Ne - prekinuo ju je otac - ne počinji ponovo s Kanadom! - kao da je Kanada bila ime bolesti koja nas prepredeno vreba. - Ne želim to slušati. Kanada - rekao je odlučno - nije rješenje. - Ona je jedino rješenje - preklinjala je majka. - Ne namjeravam bježati! - viknuo je otac, što nas je sve zapanjilo. Ovo je naša zemlja! - Nije - majka će tužno - više nije. To je Lindberghova zemlja. To je zemlja Nežidova. To je njihova zemlja - rekla je, a njezin prepukli glas, sablažnjive riječi i neposrednost noćne more i nemilosrdna stvarnost prisilili su oca da u punoj muževnoj snazi, sposoban, usredotočen i neustrašiv kako samo četrdesetjednogodišnjak može biti, samrtnom jasnoćom sagleda svoj položaj: požrtvovan otac divovske snage koji svoju obitelj više ne može ništa bolje zaštititi od zla nego što je to učinio g. Wishnow koji se objesio u svome garderobnom ormaru. 173

Sandyju - koji je i dalje bio gnjevan zbog nepravde koja ga je lišila tako dragocjene važnosti - njih su oboje zvučali naprosto glupo, i kad se našao sa mnom nasamo, nije se libio govoriti o njima jezikom koji je preuzeo od tete Evelyn. - Židovi iz geta - rekao mi je - ustrašeni, paranoični Židovi iz geta. Kod kuće je primao s podrugljivšću ama baš sve što bi roditelji rekli, o bilo kojem predmetu, a potom se narugao i meni kad mu se učinilo da sumnjam u ispravnost njegove ogorčenosti. Možda bi u svakom slučaju počeo ozbiljno uživati u podrugljivosti i možda bi se u normalnim okolnostima majka i otac uspjeli prisiliti da njegovu uznemirenu mladenačku prezrivost podnesu kako najbolje mogu, ali 1942. g. ona je djelovala naprosto zaprepašćujuće, jer je na neodređeno prijeteći način naviještala razdoblje tijekom kojega će im nastaviti sipati pogrde ravno u lice. - Što znači “paranoidan”? - pitao sam ga. - To ti je netko tko se boji vlastite sjene. Netko tko misli da je cijeli svijet protiv njega. Netko tko misli da je Kentucky u Njemačkoj i da je predsjednik Sjedinjenih Država razbijač. Ti ljudi - izgovorio je podražavajući našu svadljivu tetu koja bi tako govorila svaki put kad bi se nabusito željela ograditi od židovske rulje. - Ponudiš se da im platiš troškove preseljenja, ponudiš im otvorena vrata za njihovu djecu... Znaš li tko su paranoici? - rekao je Sandy. - Paranoici su budale. Njih dvoje su slijepi šišmiši - ludi su. A znaš li od čega su poludjeli? Odgovor je bio “od Lindbergha”, ali ja se to nisam njemu usudio reći. - Od čega? - pitao sam. - Od toga što žive poput gomile žutokljunaca u prokletom getu. Teta Evelyn mi je rekla kako to naziva rabin Bengelsdorf. Znaš li kako? - Što naziva? - Način na koji ti ljudi žive. On to zove: “Čuvanje vjere s izvjesnošću u židovski travail”{40} - I što bi to trebalo značiti? Ne m/,munjom. Prevedi, molim te. Što je travail? - Porođajne muke, trudovi, to ti je ono što vi, Židovi, nazivate curis.

Wishnowovi su sišli u svoj stan i Sandy se smjestio u kuhinju da dovrši zadaću, kad su roditelji, sjedeći na prednjemu trijemu, upalili radio u dnevnoj sobi da poslušaju emisiju Waltera Winchella. Ja sam bio u postelji i ugasio svjetlo: nisam želio više ni od koga čuti nijedne uspaničene riječi o Lindberghu, von Ribbentropu, ili o Danvilleu, Kentuckyju, i nisam želio misliti o svojoj budućnosti uz Seldona. Želio sam jedino nestati u zaboravnu snu i ujutro se probuditi negdje drugdje. Ali zato što je noć bila topla i što su prozori bili širom otvoreni, nisam si mogao pomoći, jer je na mene naprosto sa svih strana nasrtala svima znana najavna špica Winchellove emisi174

je - kuckanje kratkih i dugih signala na telegrafskom kucalu koji u Morseovu alfabetu (a Sandy me naučio prepoznavati ta slova), nisu značili ništa. A tada se, zagušujući telegrafske otkucaje, iz svih kuća u kvartu prolomio Winchellov glas poput eksplozije dovedene do crvenog usijanja: “Dobra večer g. i gđo Ameriko...” nakon čega je uslijedio staccato baražne vatre dugo očekivanih riječi - konačno je došlo do pročišćujućeg Winchellova naleta koji će sve promijeniti. U normalnim okolnostima, otac i majka uspijevali su poslagati stvari i ponuditi racionalno objašnjenje za nepoznate stvari, a kako sada to više uopće nisu mogli, zbog ludila koje nas je okruživalo ovdje i sada, Winchell je, čak i meni, postao stvarni bog, mnogo važniji i od Adonaja. - Dobra večer, gospodine i gospođo Ameriko i svi brodovi na moru! Da vidimo što nam donose novine! Ukratko! Na radost onog štakora Joea Goebbelsa i njegova šefa, berlinskog koljača, američki Židovi i službeno su se našli na meti fašista Lindbergha. Prva faza organiziranog progona Židova u zemlji slobodnih ljudi zove se lažnim imenom “Homestead 42”. Program potpomažu i podupiru najugledniji američki razbojnički baruni - ali, bez brige, za to će ih Lindberghovi slugani u sljedećem grabežnom sastavu Kongresa nagraditi smanjenjem poreza. Predmet: Hoće li Židovi iz paketa “Homestead 42” završiti u koncentracijskom logoru à la Hitlerov Buchenvald trebaju odlučiti dvojica Lindberghovih najžarčih obožavatelja, potpredsjednik Wheeler i tajnik Ministarstva unutarnjih poslova, Henry Ford. Jesam li rekao “hoće li”? Oprostite mi na lošem njemačkomu. Želio sam reći “kada će”. Predmet: Do sada je već dvije stotine dvadeset i pet židovskih obitelji zapovjeđeno da napuste sjeveroistočnu Ameriku kako bi ih šupirali tisuću šesto kilometara daleko od njihove obitelji i prijatelja. Ta je prva pošiljka mala iz strateških razloga, kako bi izmakla pozornosti nacije. Zašto? Zato što ona označava početak kraja za četiri i pol milijuna američkih građana židovskoga podrijetla. Židove će raspršiti što je dalje moguće iz svih dijelova zemlje u kojima cvjeta hitlerovsko carstvo američkih firstera. Tada će se desnokrilne izdajice (saboteri) demokracije - takozvani domoljubi i takozvani kršćani - preko noći okrenuti protiv tih izoliranih židovskih obitelji. A tko je sljedeći, gospodine i gospođo Ameriko, sada kad Zakon o ljudskim pravima više nije na snazi u zemlji u kojoj rasisti vode priču? Tko je sljedeći na popisu za progon u Wheeler-Fordovu pogrom-planu koji vlada podržava? Odavnotrpeći Crnci? Teškoradeći Talijani? Posljednji Mohikanci? Tko još među nama nije dobro došao u Adolf-Lindberghovoj arijevskoj Americi? Ekskluziva! Vaš je izvjestitelj saznao da je plan za “Homestead 42” smišljen 20. siječnja 1941., na dan kad je američki fašistički novi poredak uselio svoju rulju u Bijelu kuću, a potpisan je na islandskoj rasprodaji obavljenoj između američkog Führe-

175

ra i njegova nacističkog ortaka u zločinu. Ekskluziva! Vaš je izvjestitelj saznao da je Hitler jedino pod uvjetom postupnog preseljenja američkih Židova od strane Lindberghovih arijaca - i njihova naknadnog masovnog zatvoreništva - pristao poštedjeti britanske otoke masovne oružane invazije preko Engleskog kanala. Dvojica voljenih Führera složili su se na Islandu da masakriranje plavookih, plavokosih arijaca bona fide nema smisla, izuzev ako se to zaista mora učiniti. Zato i ne čudi da će Hitler vjerojatno to biti prisiljen učiniti ne uspije li se britanska fašistička stranka Oswalda Mosleyja prije 1944. godine domoći diktatorske vlasti u Downing Streetu 10. Tako je to kad rasa gospodara isplanira provesti nacističko porobljavanje tristo milijuna Rusa i postaviti svastiku na moskovski Kremlj. I koliko će dugo Amerikanci trpjeti izdaju koju provodi njihov izabrani predsjednik? Koliko će dugo Amerikanci spavati dok fašistička peta kolona republikanske desnice maršira pod znakom križa i zastave i drapa (u paramparčad, na komadiće) njihov dragi Ustav? Ostanite sa mnom, jer vaš je newyorski dopisnik, Walter Winchell, za vas pripremio veliku senzacionalnu bombu o Lindberghovim izdajničkim lažima. Vraćam se za tili čas, a, vjerujte mi, uslijedit će prasak! (Druga mogućnost: Vraćam se dok trepnete, ali, vjerujte, nećete samo trepnuti - ispast će vam oči!) Tada su se tri stvari dogodile odjednom: smirujući glas spikera Bena Garuera počeo je izgovarati tekst reklame losiona za ruke tvrtke koja je bila sponzor programa; u predvorju ispred moje spavaće sobe zazvonio je telefon, što se još nikad nije dogodilo u devet sati navečer; a Sandy je doslovce eksplodirao! Obraćajući se jedino radiju (ali tako ostrašćeno da je otac nagonski skočio sa stolca iz dnevne sobe), počeo je vikati: - Prokleti lažljivče! Lažljivo govno! - Hej, hej! - viknuo je otac dojurivši u kuhinju. - Ne u ovoj kući! Nećeš koristiti takve riječi! Dosta je! - Ali kako uopće možeš slušati to smeće? Kakvi koncentracijski logori? Nema koncentracijskih logora! Svaka riječ je laž - sranje i još veće sranje kako bi se vama, narode ugodilo! Cijela zemlja zna da Winchell napuhuje stvari - jedino vi to, narode, ne znate. - O kojem narodu ti govoriš? - čuo sam očeve riječi. - Ja sam živio u Kentuckyju! Kentucky je jedna od naših četrdeset i osam država! Tamo žive ljudska bića kao i bilo gdje drugdje! To nije koncentracijski logor! Taj tip zarađuje milijune prodajući svoj posrani losion za ruke - a vi mu, narode, vjerujete! - Već sam ti rekao da ovdje neću trpjeti prostote, a sada ću ti reći nešto u vezi sa

176

“vi, narode”. Reci još jednom “vi, narode”, sine, i zamolit ću to da napustiš kuću. Želiš li otići živjeti u Kentucky radije nego ovdje, odvest ću te na kolodvor Pen, pa hvataj sljedeći vlak! Jer, dobro znam što ti znači to “vi, narode’’. A znaš i ti. Svi to znaju. Da više nisi u ovoj kući upotrijebio to dvije riječi! - Pa, rekao bih da su stalno na usnama Waltera Winchella! - Lijepo - rekao je. - To je tvoje mišljenje i imaš na njega pravo. Ali ostali Amerikanci misle drukčije. Čistim slučajem, milijuni i milijuni Amerikanaca slušaju Waltera Winchella svake bogovetne nedjelje navečer - a oni nisu samo ono što tvoja izvanredna teta naziva “vi, narode”. Njegova je emisija još uvijek najslušanija emisija vijesti. Franklin Roosevelt je Walteru Winchellu povjerio stvari koje nikad ne bi rekao drugom novinaru. I slušaj me, hoćeš li - to su činjenice. - Ali, ne mogu te slušati! Kako da te slušam kad mi govoriš o “milijunima” ljudi? Milijuni ljudi su naprosto idioti! U međuvremenu, majka je odgovarala na telefon u predvorju, i iz kreveta sam sada mogao čuti što govori. Da, rekla je, naravno da slušaju Winchella. Da, strašno je, gore nego što su mislili, ali barem je sada to jasno izgovoreno. Da, Herman će nazvati čim se završi Winchellova emisija. Četiri puta za redom vodila je isti razgovor, ali kad je telefon peti put zazvonio, nije skočila da se javi, iako je zasigurno zvao neki od prijatelja potresen Winchellovim brzim rafalnim priopćenjem - nije odgovorila, jer su reklame završile, pa su se ona i otac vratili do radija u dnevnoj sobi. Sandy je ušao u spavaću sobu, a ja sam hinio da spavam dok se on uz noćnu svjetiljku spremao u postelju, malu svjetiljku s ručnim kruškastim prekidačem koji je sam izradio, skrpavši ga od dijelova u školskoj radionici, u vrijeme kad je još bio umjetnički nadaren dječak koji se ponosio time što sve može učiniti svojim spretnim rukama i kad je još bio bezazleno nezaražen ideološkim borbama.

Naš telefon još nikad nije neprestano zvonio tako kasno u noć od smrti moje bake prije nekoliko godina. Bilo je gotovo jedanaest sati kad je otac odgovorio na sve pozive, a prošao je još sat prije nego što su roditelji napustili kuhinju, u kojoj su tiho razgovarali, pa su i sami pošli u postelju. A prošlu su još dva sata nakon toga prije nego što sam se ja uvjerio da duboko spavaju i da, u krevetu pokraj mojega, brat više ne pilji u strop nego također spava, i da mogu sigurno ustati a da me nitko ne vidi i zaputiti se do stražnjih vrata, otključati ih, išuljati se iz stana i spustiti po stubama u podrum a tamo, u tami, bos prijeći preko vlažnog poda do naše ostave. Nije me vodilo ništa naglo ili histerično, nije bilo ničeg melodramatičnog u mojoj odluci, nije bilo ničeg ishitrenog, koliko znam. Ljudi su poslije govorili kako nisu imali pojma da se ispod savršene patine poslušnosti i pristojnosti može skrivati tako 177

iznenađujuće neodgovorno dijete sklono tlapnjama. Ali ovo nije bila puka tlapnja. Nisam se prenavljao i nisam činio nepodopštinu, nepodopštine radi. Ispalo je da su nepodopštine s Earlom Axmanom bile za mene korisna vježba, ali mi smo se u njih upuštali s posve drukčijom namjerom. Sigurno je da se nisam osjećao kao da srljam nasumce u ludilo, čak ni dok sam stajao u mračnoj ostavi, svlačio pidžamu i navlačio Seldonove hlače, dok sam se u isti mah u duhu branio od duha njegova oca i pokušavao ne premrijeti od straha pri pogledu na Alvinova poražavajuća invalidska kolica. Ništa mnome nije upravljalo doli odluke da se oprem nesreći s kojom se moja obitelj i naši prijatelji više nisu mogli nositi i možda je neće ni preživjeti. Poslije su roditelji rekli: “Nije znao što čini”, a “mjesečarenje” je postalo službeno objašnjenje. Ali ja sam bio posve budan i ni na trenutak nisam gubio iz vida svoje razloge. Jedino nije bilo sigurno hoću li uspjeti u naumu. Jedan od mojih nastavnika iznio je pretpostavku da sam patio od “razočarane veličine” kojom me nadahnuo podzemni vlak, uveden prije Građanskoga rata kako bi se robovima pomoglo da bježe na sjever, u slobodu, o kojem smo učili u školi. To sigurno nije bilo točno. Ja nisam bio poput Sandyja, u kojemu je prilika što se ukazala probudila želju da postane slavan dječak, koji jaše na kresti povijesti. Ja nisam imao nikakva posla s poviješću. Želio sam biti najnezamjetniji dječak. Želio sam biti siroče. Samo jodnu stvar nisam mogao ostaviti - svoj album markama. Da sam bio siguran kako će nakon mog odlaska ostati sačuvan i neoštećen, ne bih u posljednji trenutak, izlazeći iz spavaće sobe, zastao sam i otvorio ladicu ormara i, najtiša moguće, izvukao ga s mjesta na kojemu je bio pohranjen medu soknama i donjim rubljem. Nisam mogao podnijeti pomisao da netko podere ili baci moj album ili, još gore, da ga netaknuta pokloni drugom dječaku, pa sam ga zato tutnuo pod ruku i zajedno s njime nožić za otvaranje pisama u obliku muškete koji sam kupio na Mount Vernonu i čijim sam se kljunom u obliku bajuneta poslužio za brižno otvaranje jedine pošte koju sam ikad primio osim rođendanskih čestitaka - paketiće “oglednih primjeraka” koje mi je redovno slao “najveći svjetski proizvođač maraka”, H. E. Harris & Co. iz Bostona 17, Massachusetts.

Ničega se ne sjećam u razdoblju između iskradanja iz kuće i kretanja niz praznu ulicu prema prostoru sirotišta i svog buđenja sutradan kad sam ugledao zabrinuta lica roditelja podno kreveta i kad mi je liječnik koji mi je vadio nekakvu cijev iz nosa rekao da sam bolesnik u Bolnici Beth Israel i da će, iako vjerojatno imam silnu glavobolju, sa mnom biti sve uredu. Glava me jest boljela, silno, ali ne uslijed krvnog ugruška koji bi mi pritiskao mozak - mogućnost koje su se plašili kad su me pronašli krvarećeg i u nesvijesti. I ne zato što bi mi mozak bio povrijeđen. Rendgenske su snimke pokazale da je riječ o prijelomu lubanje, a neurološko ispitivanje ustanovilo da nije bilo oštećenja živaca. Osim osam centimetara duge rane koju je trebalo sašiti 178

s osamnaest šavova, a izvadit će ih za tjedan dana, i činjenice da se nisam sjećao samog udarca, nije bilo ozbiljne povrede. Uobičajena kontuzija, rekao je liječnik. Jedino je to izazivalo bol i amneziju. Vjerojatno se uopće ne bih sjećao da me udario konj - kao i niza događaja koji su vodili do tog događaja - ali liječnik je rekao da je i to uobičajeno. Inače, pamćenje mi je ostalo nedirnuto. Nasreću! Taj je izraz upotrijebio nekoliko puta, u bolnoj mi glavi odjeknuo je poput ruganja. Zadržali su me na promatranju cijeli dan i preko noći - budeći me približno svaki sat da bi provjerili nisam li ponovo pao u nesvijest - u sljedeće jutro su me otpustili i uputili me samo da mirujem i obavljam što manje fizičkih aktivnosti tijekom tjedna ili dva. Majka je izostala s posla kako bi bila uz mene u bolnici i sada me pratila kući autobusom.Zbog toga što me nekih deset dana glava nije prestajala boljeti, i zato što se boli nikako nije moglo doskočiti, nisam išao u školu, ali inače su rekli da mi je bilo dobro, dobro ponajprije zahvaljujući Seldonu koji je iz daljine svjedočio gotovo svemu čega se ja nisam mogao sjetiti. Da se Seldon nije išuljao iz kreveta kad je čuo da silazim niza stube u stražnjem dijelu kuće, da me nije slijedio duž Avenije Dummit i preko gimnazijskog igrališta do Avenije Goldsmith na strani na kojoj se nalazilo sirotište, i kroz nezaključana vrata do šume pokraj sirotišta, vjerojatno bih tamo ostao ležati onesviješten u njegovoj odjeći i iskrvario bih. Seldon je trčao cijelim putem do naše kuće, probudio moje roditelje koji su odmah nazvali hitnu pomoć, i povezao se našim automobilom zajedno s njima i poveo ih do mjesta na kojem sam se nalazio. Do tada su već gotovo bila tri sata izjutra i bio je mrkli mrak; klečeći pokraj mene na vlažnoj zemlji, majka mi je ručnikom koji je ponijela pritiskala ranu kako bi zaustavila krvarenje, a otac me pokrio starom dekom za piknik nađenom u prtljažniku kola, kako bi mi bilo toplo (grijući me) dok ne stignu kola hitne pomoći. Roditelji su organizirali moje spasenje, ali Seldon Wishnow mi je spasio život. Ispada da sam uplašio dva konja dok sam, izgubivši orijentaciju, tapkao u mraku na mjestu na kojemu se šuma otvarala prema obrađenom polju, a kad sam se okrenuo i pokušao pobjeći od njih, i zaputio se preko šume natrag u smjeru ulice, jedan se konj propeo, ja sam se spotaknuo i pao, dok me drugi, u bijegu, udario kopitom visoko po stražnjem dijelu lubanje. Seldon mi je tjednima uzbuđeno prepričavao (a, naravno, i cijeloj školi) svaku pojedinost moga noćnog pokušaja bijega iz kuće u želji da me, kao dijete bez obitelji, preuzmu časne sestre - prema njegovim riječima, pri čemu je posebno uživao u opisivanju nezgode s teglećim konjima, kao i u činjenici da je bilo usred noći, da je bio bos i samo u pidžami, u dva je navrata prešao kilometar i pol po neravnu terenu između šume sirotišta i naše kuće. Za razliku od mojih roditelja, Soldon nije mogao prijeći preko zagonetne činjenice da nije on neobjašnjivo “izgubio” svoju odjeću, nego sam je ja otuđio kako bih je koristio za svoj bijeg. Ta posvemašnja nevjerojatnost podarila je, kao ništa prije toga, vrijednost njegovoj opstojnosti koje dotad nije bio svjestan. Pripovijedajući pri179

povijest sa svim povlasticama upućenosti i urotništva - i pokazujući svakome tko je htio pogledati svoja izgrebena stopala - Seldon je, čini se, postao važan barem u svojim očima, đavolski hrabro momče koje je prvi put u životu uspjelo privući pozornost svog junaka, dok sam ja bio ponižen, ne samo stideći se zbog svega, što je bilo nepodnošljivo i trajalo je dulje od glavobolje, nego i zato što je moj album s markama, moje najveće blago, bez kojega nisam mogao živjeti - nestao. Nisam se sjećao da sam ga ponio sve dok nisam stigao kući iz bolnice i vidio da ga nema između sokni i donjeg rublja. Osnovni razlog zašto sam ga tamo pohranio bio je da on bude prva stvar koju ću ugledati svako jutro kad se budem oblačio za školu. A sada je prva stvar koju sam ugledao prvo jutro kod kuće bila činjenica da je najvrednija stvar koju sam ikad posjedovao nestala. Nestala i bila nenadoknadiva. Ravno tome - a opet posve drukčije - da sam izgubio nogu. - Mama! - viknuo sam. - Mama! Dogodilo se nešto strašno! - Što je? - viknula je i dotrčala iz kuhinje u sobu. - Što se dogodilo? Mislila je, dakako, da sam ispod šavova počeo krvariti, ili da sam se umalo onesvijestio ili da je glavobolja postala nepodnošljiva. - Moje marke! - bilo je sve što sam mogao reći, a ona je mogla zamisliti ostalo. Pošla je sama potražiti album. Sama, otišla je u šumu pokraj sirotišta i pretraživala zemlju na mjestu gdje su me našli, ali albuma nije nigdje bilo - nije pronašla ni jednu jedinu marku. - Jesi li siguran da si ga ponio? - pitala me kad se vratila kući. - Jesam! Jesam! Mora biti tamo! Ne mogu ostati bez maraka! Bio sam neutješan. Zamišljao sam skupinu siročadi koja je našla album u šumi i derala ga svojim prljavim prstima. Vidio nam ih kako trgaju marke i jedu ih, i gaze nogama, i bacaju pune šake maraka u zahod u svojoj strašnoj kupaonici. Mrzili su album zato što nije bio njihov - mrzili su album jer ništa nije bilo njihovo. Budući da sam je zamolio, majka nije rekla ni ocu ni bratu što se dogodilo s mojim markama, kao što nije spomenula ni novac u Seldonovim hlačama. - Kad smo te našli, u džepu si imao devetnaest dolara i pedeset centa. Ne znam odakle ti i ne želim znati. Taj je događaj završen i iza nas je. Otvorila sam tvoj štedni račun u Howardovoj štednoj banci. Položila sam ga tamo za ubuduće. Potom mi je pružila malu štednu knjižicu s u njoj ispisanim mojim imenom i sa “19,5 $”, prvim i jedinim iznosom crno utisnutim na stranici ulaganja. - Hvala ti - rekao sam. I tada je iznijela sud o svome drugom sinu koji je, vjerujem, ponijela sa sobom i u grob: - Najneobičnije si dijete - rekla je. - Nisam imala pojma - rekla je. - Nisam ni sanjala o nečemu takvom. - I tada mi je pružila nožić za pisma, mali nož u obliku 180

muškete iz Mount Vernona. Drška je bila izgrebena i prljava, a bajunet malo savijen. Našla ga je jedno poslijepodne kad se, a da ja to nisam ni znao, za vrijeme stanke za ručak, zaputila s posla drugi put pročešljati tlo u šumarku pokraj sirotišta u kojem su me našli, tragajući za makar najmanjim ostatkom moje zbirke maraka koja je isparila u vjetar.

181

7. lipanj 1942. - listopad 1942.

Neredi zbog Winchella

D

an prije nego što sam otkrio da su mi nestale marke, saznao sam za očevu odluku da napusti posao. Svega nekoliko minuta nakon što sam se u srijedu ujutro vratio iz bolnice, dovezao se do kuće i uvezao u prolaz između kuća kamion strica Montyja, sa stranama od drvenih letava, i parkirao ga iza automobila gđe Wishnow, nakon što je netom završio prvu noć rada na tržnici u Ulici Miller. Od tada nadalje, od nedjelje navečer do petka ujutro, dolazio bi kući od devet, deset sati ujutro, oprao se, pojeo obilan obrok i do jedanaest otišao spavati, a kad bih se ja vratio iz škole, morao sam paziti da ne tresnem stražnjim vratima i ne probudim ga. Nešto prije pet poslijepodne, ustao bi i otišao, jer bi oko šest ili sedam farmeri počeli stizati na tržnicu sa svojim proizvodima, a onda od deset do četiri izjutra, stizali su privatni nakupci, zajedno s vlasnicima restorana i hotela i s posljednjim gradskim trgovcima pokućarima. Dugu noć preživio bi na termos-boci kave i nekoliko sendviča koje mu je majka pripremila da ponese na posao. Nedjeljom ujutro posjetio bi svoju majku kod strica Montyja ili bi je Monty dovezao k nama u posjet, a ostali dio nedjelje proveo bi spavajući, pa smo i opet morali biti tihi da mu ne smetamo. Bio je to težak život, posebno kad bi se, ako bi to za strica Montyja bilo povoljnije, morao mnogo prije zore odvesti do farmera u okruzima Passaic i Union i posve sam prevoziti njihove proizvode. Znao sam da mu je takav život teško padao po tome što bi kad bi ujutro stigao popio piće. Obično bi boca viskija, Četiri ruže, u našoj kući trajala godinama. Majka, oličenje trezvenosti, nije mogla podnijeti pogled na pjenušavo pivo, a kamoli osjetiti miris čistog viskija, a otac bi popio piće jedino prigodom njihove godišnjice ili kad bi njegov šef došao na večeru, i on bi poslužio Četiri ruže s ledom. Ali, sada bi se vratio kući s tržnice i prije nego što bi presvukao prljavu odjeću i otišao se tuširati, ulio bi viski u nisku čašu, nagnuo glavu prema natrag i ispraznio je nadušak, napravivši lice čovjeka koji je upravo pregrizao žarulju. - Dobro! - rekao bi glasno. - Dobro! - Tek bi se tada uspio dovoljno opustiti da uzmogne pojesti cijeli obrok bez želučanih smetnji. Ja sam bio osupnut ne samo zbog naglog srozavanja očeva poslovnog položaja -

182

ne samo zbog kamiona u prolazu i čizama s debelim potplatom na nogama čovjeka koji je dotad odlazio na posao u odijelu s kravatom i u ulaštenim crnim cipelama, ne samo zbog neshvatljivosti njegova ispijanja pića nadušak i večere koju bi sâm jeo u deset sati navečer - nego i zbog mog brata i njegove nikad prije viđene preobrazbe. Sandy više nije bio ljut. Nije bio prezriv. Nije se više ni na koji način ponašao kao nadmoćan. Izgledalo je kao da je i on dobio udarac u glavu, ali taj udarac nije izazvao amneziju, nego je iznova probudio mirnog, savjesnog dječaka koji nije našao zadovoljstvo u tome da je prijevremeno postao velika zvjerka puna proturječnosti, nego u činjenici da jednomjerno, od jutra do mraka, živi snažnim, bogatim unutarnjim životom koji ga je u mojim očima uvijek činio izvorno nadmoćnim u odnosu na druge dečke njegove dobi. Možda se strast za tim da bude zvijezda - zajedno sa spremnošću za zametanjem sukoba - istrošila; možda nikad i nije posjedovao potrebnu sebičnost za takvo što, i potajice je doživio kao olakšanje činjenicu da više ne mora javno potvrđivati svoju izuzetnost. Možda nikad i nije povjerovao da je predodređen na sva zvona isticati svoju izvanrednost. Možda je otac, dok sam ja ležao nesvjestan u bolnici uz opasnost da imam smrtno opasan hematom, s njime poveo razgovor koji mu je otvorio oči. Možda je pak, uoči krize koju sam ja ubrzao, naprosto slavnu inačicu Sandyja sakrio iza starog Sandyja prerušivši se, proračunavajući, mudro čekajući sakriven dok... dok ne sazna što će s nama biti dalje. U svakom slučaju, za sada je šok izazvan događajima brata vratio u krilo obitelji. A majka je prestala raditi. Nije ni izdaleka na svome montrealskom bankovnom računu uštedjela koliko se nadala, ali skupila je dovoljno novca da prijeđemo granicu i počnemo život u Kanadi, u slučaju da trenutno budemo prisiljeni bježati. Napustila je posao kod Hahnea s istom spremnošću s kojom je otac odbacio sigurnost dvanaestogodišnjeg rada u Metropolitanu kako bi osujetio vladin plan našeg preseljenja u Kentucky i spasio nas “antisemitske prevare” kako je otac, zajedno s Winchellom, razumio “Homestead 42”. Majka se ponovo posvetila vođenju kućanstva i opet bila kod kuće kad bismo se vratili iz škole na ručak, a bila je nazočna i tijekom ljetnih praznika budnim okom pazeći da se Sandy i ja, uslijed nedostatna nadzora, ne bismo ponovo oteli kontroli. Otac je postao druga osoba, brat je postao onaj stari, majka se oporavila, osamnaest šavova sašivenih crnim svilenim kirurškim koncem na mojoj glavi i moje najveće blago nepovratno izgubljeno - a sve se to dogodilo nevjerojatnom, basnoslovnom brzinom. Obitelj se preko noći spustila i iznova uspostavila na društvenoj ljestvici, ali više nije bila izložena opasnosti da bude isključena ili protjerana, nego je i dalje bila ušančena u Aveniji Summit, dok je za kratka tri mjeseca Seldon - kojega nisam mogao spriječiti da obilazi susjedstvo i svima otkriva kako me, prerušena u njegovu odjeću, spasio od smrtne opasnosti da iskrvarim - trebao otići. Jer 1. će rujna Seldon, kao jedino židovsko dijete iz kvarta, otići živjeti s majkom u Danville, 183

Kentucky. Moje bi “mjesečarenje” zacijelo izazvalo još neugodniju sablazan u našem neposrednom susjedstvu da Jergen Lotion nije Winchellu uručio otkaz svega nekoliko sati nakon emisije u nedjelju navečer, kada sam ja pobjegao. Bila je to doista šokantna vijest u koju nitko nije mogao vjerovati i koju zemlja neće tako brzo zaboraviti. Nakon što je deset godina bio vodeći američki izvjestitelj, sljedeće nedjelje u devet sati navečer zamijenio ga je prijenos nastupa plesnog orkestra u sofisticiranu klubu na terasi hotela Manhattan u središtu grada. Prva Jergensova optužba protiv njega bila je da je izvjestitelj s tjednom slušanošću diljem zemlje i sa slušateljstvom koje je brojilo iznad dvadeset i pet milijuna zapravo svojim nastupom pozvao na “lažnu uzbunu”; druga je glasila da je uvrijedio predsjednika Sjedinjenih Država sa zluradom optužbom “da samo najpodliji demagog pokušava probuditi strasti svjetine”. Čak je i umjereni New York Times, novina koju su osnovali i vodili Židovi - zbog čega ju je otac visoko cijenio - i koja je otvoreno kritizirala Lindberghovu politiku prema Hitlerovoj Njemačkoj, bezuvjetno podržala potez Jergensa Lotiona u uvodničarskom članku naslovljenu “Profesionalna sramota”. “Već neko vrijeme traje nadmetanje”, napisao je The Times,

“između Lindberghovih protivnika u tome tko će bolje ocrniti izvješća o motivima koji rukovode predsjednikovu administraciju. Svojim bombastičnim ispadom, Walter Winchell je izbio na čelo te skupine. Bezobzirnost i upitan ukus g. Winchella prevršili su svaku mjeru u provali vitriola koliko neoprostivoj, toliko i nemoralnoj. Tako dalekosežnim optužbama, koje bi i u uvjerena demokrata probudile neočekivanu naklonost prema predsjedniku, Winchell se nepopravno osramotio. Losionu Jergens{41} služi na čast brzina s kojom ga je povukao s radiovalova. Novinarstvo kakvim se u ovoj zemlji bavi Walter Winchell uvreda je kako za naše prosvijećene građane, tako i za novinarske standarde točnosti, poštenja i odgovornosti, spram kojih su se g. Winchell i njegova cinična kohorta novinara žutog tiska te njihovi gramzivi izdavači oduvijek ophodili s krajnjim prezirom.” U napadu koji je nakon toga uslijedio u obranu Lindberghove administracije i koji je objavio The Times, u prvom i najduljem pismu što ga je redakcija ikad objavila na prvoj stranici lista, ugledni je dopisnik, nakon što je pohvalio izdavača i još potkrijepio njegove tvrdnje iznošenjem daljnjih primjera Winchellova razmetljivog kršenja Prvog amandmana, zaključio: “Pokušaj da ustraši i razgnjevi svoje židovske suna184

rodnjake jednako je prezira vrijedan kao i kršenje pravila dobra ponašanja koje vaša novina lako snažno osuđuje. Zacijelo ništa nije tako nedostojno kao raspirivanje povijesnih strahova progonjena naroda, i to upravo u trenutku kada sadašnja administracija preko napora Ureda za američko povezivanje nastoji toj istoj grupaciji osigurati puno sudjelovanje u otvorenu društvu oslobođenu pritisaka. Činjenica da Walter Winchell proglašava ‘Homestead 42’, program koji bi trebao proširiti i obogatiti uključenost ponosnih američkih židovskih građana u život zemlje, fašističkom strategijom izolacije Židova i njihova isključivanja iz života zemlje vrhunac je novinarske bezobzirnosti i ilustracija metode ‘Velike laži’ koja je danas posvuda najveća prijetnja demokraciji.” Na pismu je stajao potpis: “Rabin Lionel Bengelsdorf, pročelnik Ureda za američko povezivanje, Ministarstvo unutarnjih poslova, Washington D.C.” Winchellov odgovor stigao je u njegovu napisu za Daily Mirror, newyorške novine u vlasništvu najbogatijeg američkog izdavača, Williama Randolpha Heartsa, koji je posjedovao lanac od nekih tridesetak tiskovina desnoga krila i pola tuceta magazina i senzacionalističke štampe u kojoj je Winchell istodobno objavljivao i imao još mnogo više milijuna čitatelja. Hearts je prezirao Winchellova politička stajališta, posebno dizanje u zvijezde F.D.R.-a, i bio bi ga još prije mnogo godina otpustio da ti isti Newyorčani, za čijih se pet centa Mirrors nadmetao s Daily Newsom, nisu otkrili prljavu draž kolumnistove jedinstvene mješavine gnjusne razmetljivosti i prijetvornog (pretjeranog, gadljivog) domoljublja. Prema Winchellu, Hearst ga naposljetku nije otpustio zbog dugoročne odbojnosti koja je postojala između kolumnista i njegova izdavača, koliko zbog pritiska iz Bijele kuće kojemu se čak ni bezobzirni stari tajkun kakav je bio Hearst nije usudio usprotiviti strahujući od posljedica. “Lindberghovi fašisti”, počinjala je svojstveno i nepopravljivo prkosna Winchellova kolumna objavljena svega nekoliko dana nakon što je bio raskinut njegov ugovor s radijem, “otvoreno su krenuli u nacistički napad na slobodu izražavanja. Danas je Winchell neprijatelj kojega treba utišati... Winchell je ‘ratni huškač’, ‘lažljivac’ ‘paničar’, ‘komunjara’, ‘Čifut’! To isto može postati svaki spiker ili novinar kojega danas cijenite a sutradan ga osuđujete zato što se usudio reći istinu u vezi s fašističkom zavjerom o uništenju američke demokracije. Počasni arijci, poput sumanutog lažljivca Lionela B.-a i snobovskih vlasnika kukavičkog New York Timesa iz Avenije Park nisu prvi ultracivilizirani židovski kvislinzi koji su povili vrat pred antisemitskim gospodarom zbog toga što su naprosto odveć, odveć istančani da bi se borili Winchellovim sredstvima... a neće biti ni posljednji. Jergensovi mamlazi nisu prve korporacijske kukavice koji pristaju na suradnju s diktatorskom mašinerijom laži koja sada upropaštava zemlju... a ni oni neće biti posljednji.”

185

A ta kolumna - u kojoj je nabrojio još petnaestak osobnih neprijatelja odredivši ih kao vodeće američke fašističke kolaboracioniste - bila je, u stvari, i njegova zadnja. Tri dana poslije, nakon što je posjetio Hyde Park i provjerio je li F.D.R. i dalje odlučan u namjeri da ne ostane u političkoj povučenosti i ne pokuša osvojiti još jedan mandat, Winchell je istaknuo vlastitu kandidaturu za predsjednika Sjedinjenih Država na sljedećim općim izborima. Do tada, u izbornoj utrci sudjelovali su Rooseveltov državni tajnik, Cordell Hull; bivši tajnik Ministarstva poljoprivrede i potpredsjednički kandidat na listi iz 1940., Henry Wallace; Rooseveltov ministar pošte, telegrafa i telefona i predsjednik demokratske stranke, James Farley; sudac vrhovnog suda William O. Douglas; dva demokrata centra, od kojih nijedan nije bio newdealovac, {42} bivši guverner Indijane, Paul V. McNutt, i senator Illinoisa, Scott W. Lucas. Valja spomenuti i jedno nepotvrđeno izvješće (koje je bilo u opticaju a možda mu je autor bio i sam Winchell još iz vremena kad je zarađivao 800.000 dolara na godinu i širio nepotvrđena izvješća) prema kojemu bi se, bude li konvencija završila u pat-poziciji, što se lako moglo dogoditi s tako nezanimljivim popisom kandidata, Eleanor Roosevelt, snažno prisutna u političkom i diplomatskom životu zemlje tijekom dva mandata njezina supruga - i još omiljenom ličnošću, mješavinom iskrenosti i aristokratske suzdržanosti, što joj je priskrbilo golemu naklonost u liberalnom izbornom tijelu, ali i brojne podrugljive neprijatelje u tisku desnoga krila mogla naći na pozornici konvencije, jednako kao što je Lindbergh to učinio na republikanskoj konvenciji 1940., i biti nominirana aklamacijom. Ali, jednom kad je Walter Winchell postao prvi demokratski kandidat u izbornoj utrci, i to gotovo trideset mjeseci prije izbora koji su se trebali održati 1944., čak prije srednjoročnih izbora za Kongres - i to odmah nakon silne buke koja se nadigla oko njegova “protjerivanja” s posla “od strane snažne pučističke taktike fašističke bande u Bijeloj kući”, kako je ističući svoju kandidaturu Winchell opisao svoje neprijatelje i njihove metode - svojedobni kolumnist koji je prenosio svakodnevna naklapanja postao je ozbiljan protivnik, jedini demokrat čije je ime svima bilo poznato i koji je bio dovoljno smion da se žestoko obračuna s tako obljubljenim protivnikom kakav je bio Lindy. Republikanski vođe nisu se udostojili shvatiti Winchella ozbiljno, pretpostavljajući da se neukrotivi šaljivdžija upustio u predstavu punu samohvale ne bi li se domogao sredstava šačice bogatih uvjerenih demokrata, ili je bio pokusni kunić za F.D.R.a (ili možda za Rooseveltovu ambicioznu suprugu) koji je trebao malo pročeprkati stanje i provjeriti nije li u potaji u narodu prisutan podzemni protulindberghovski nastrojen glasački osjećaj, i to u zemlji u kojoj su glasačke kutije pokazale da Lindbergh uživa podršku svakog društvenog sloja i pripadnosti izuzev Židova s rekordnih osamdeset do devedeset posto glasača. Ukratko, Winchell je bio židovski kandidat, a 186

i sam je bio najdrskiji Židov, nimalo ne nalikujući krugu dobro odgojenih dostojanstvenih židovskih demokrata iz unutrašnjosti zemlje, poput Rooseveltova bogatog prijatelja Bernarda Barucha ili bankara i guvernera New Yorka, Herberta Lehmana, ili pak nedavno umirovljenog suca vrhovnog suda, Louisa Brandeisa. Uz to što je bio Židov neugledna podrijetla, utjelovljenje praktički svih prostačkih osobina zbog kojih Židovi nisu bili nimalo dobrodošli u višim slojevima američkog društvenog i poslovnog svijeta, nije bilo dostatno da ga učini sporednom pojavom na političkoj pozornici bilo gdje izuzev u Židovima gusto napučenim izbornim četvrtima grada New Yorka, još ga je pratio glas raskalašenog ženskara sklonog zavođenju dugonogih broadwayjskih plesačica koji živi razuzdanim noćnim životom okružen lakoumnim hollywoodskim i broadwayjskim zvijezdama koje cijele dane piju u newyorškome Stork Clubu, što mu je osiguralo anatemu od strane puritanskog mnoštva. Njegova je kandidatura doživljena kao šala, i republikanci su se upravo tako prema njoj odnosili. Ali u našoj ulici toga tjedna, i u danima neposredno nakon izbacivanja Winchella i njegova trenutnog uskrsnuća kao predsjedničkog kandidata, bili su događaji čije je značenje gotovo istisnulo svaku drugu temu iz razgovora u kvartu. Nakon gotovo dvije godine potpune neizvjesnosti u vezi s time treba li povjerovati u najgore, pokušati se usredotočiti na svakodnevni život, i bespomoćno primati svaku glasinu o tome što im je pripremila vlada, u trajnoj nemogućnosti da opravdaju svoju uspaničenost ili činjenicu da su u odnosu na teško stanje sačuvali zdravu glavu - nakon tolike zgranutosti, ljudi su bili tako zreli za prihvaćanje iluzije (obmane, privida) da su se roditelji, koji bi navečer stigli s platnenim stolcima za plažu u prolaz između kuća da popričaju, neumorno odavali igri pogađanja koja je znala trajati satima: Tko će biti potpredsjednik na Winchellovoj listi? Koga će imenovati za članove kabineta? Koga će imenovati za vrhovnog suca? Tko će biti veći predsjednik, F. D. R ili Winchell? Nasumce su se prepuštali tisućama fantazija, pa je i posve malu djecu prožeo isti duh te su skakala i plesala uokolo pjevušeći: “Ži-vi-o pred-sje-dnik... Ži-vio pred-sje-dnik!” Naravno da nijedan Židov nije mogao biti izabran za predsjednika - a najmanje od sviju Židov poput Winchella kojemu nitko ne može začepiti usta - i to je bilo jasno čak i malom djetetu poput mene, kao da je ta zabrana bila izričito navedena u američkom Ustavu. Ali čak ni ta čelična izvjesnost nije mogla spriječiti odrasle da se ne ogriješe o zdrav razum i, makar jednu ili dvije noći, ne zamišljaju sebe i svoju djecu kao suverene građane Raja. * * *

Jedne nedjelje, sredinom lipnja, održalo se vjenčanje rabina Bengelsdorfa i tete Evelyn. Moji roditelji nisu bili pozvani, niti bi poziv prihvatili, a nisu ga ni željeli, pa ipak, ništa nije moglo ublažiti žalost moje majke.

187

- Zašto se i to moralo dogoditi? - pitala je oca. - Pa, samo se vjenčaju - rekao je otac. - To nije kraj svijeta. - Ali, neprestano mislim na svog oca - rekla je. - Tvoj je otac umro - rekao je. - Moj je otac umro. Umrli su kad više nisu bili mladi, oboljeli su i umrli. Teško se moglo naklonjenije govoriti, ali njezin je jad bio toliki da što mu je glas bio nježniji to je više patila. - I mislim - rekla je - na svoju majku, kako mama više ne bi znala što joj je činiti. - Zlato, sve bi još moglo biti i mnogo gore - to znaš i sama. - I bit će - rekla je majka. - Možda neće, možda neće. Možda se sve počne mijenjati. Winchell... - O, molim te, Walter Winchell neće... - Pssst - rekao joj je - mali će te čuti. I tako sam shvatio da Walter Winchell zapravo nije bio kandidat Židova - bio je on kandidat židovske djece, nešto što nam je bilo ponuđeno da se za to uhvatimo, način na koji nam je majka, svega prije nekoliko godina, davala grudi na sisanje, ne isključivo da bi nas nahranila, nego da bi odstranila naše dječje strahove.

Obred vjenčanja održao se u rabinovu hramu, a primanje nakon toga u plesnoj dvorani hotela Essex, najraskošnijeg hotela u Newarku. Imena uglednika koji su prisustvovali, svaki u pratnji supruge ili supruga, bila su navedena u okviriću odjelitom od samog članka o vjenčanju i neposredno pokraj fotografija mladenca i mladenke objavljenih u Newark Sunday Callu. Popis je bio iznenađujuće dug i impresivan, a ovdje ga navodim ponajprije zato što se pitam nisu li moji roditelji i njihovi prijatelji iz Metropolitana izgubili svaki dodir sa stvarnošću kad su pomislih da im prijeti neko zlo kad su znali da vladin program provodi prosvijećeni rabin Bengelsdorf. Za početak, proslavi vjenčanja nazočili su brojni Židovi, zajedno s obiteljima i prijateljima, pastvom iz hrama rabina Bengelsdorfa, potom obožavatelji i kolege iz okolice New Jerseyja, te ostali koji su proputovali cijelu zemlju samo da bi nazočili skupu. Prisustvovali su i mnogi kršćani. I, prema članku u Sunday Callu - koji je zauzeo stranicu i pol tiskovine od dviju stranica taj dan posvećenih društvenim događajima - uz nekoliko pozvanih gostiju koji nisu mogli prisustvovati, ali su preko Western Uniona poslali svoje najbolje želje, a među njima je bila predsjednikova supruga, Prva dama, Anne Morrow Lindbergh, za koju je navedeno da je bliska rabinova prijateljica, “njegova newjerseyjska sugrađanka i kolegica pjesnikinja” s kojom je dijelio “kulturne i intelektualne interese”, i često su se sastajali “na poslijepod-

188

nevnom čaju u Bijeloj kući, tête-à-tête,{43} i raspravljali o filozofiji, književnosti, religiji i etici.” Grad su predstavljala dvojica najviše rangiranih Židova u newarškoj upravi, bivši gradonačelnik u dva mandata, Meyer Ellenstein, i gradski opunomoćenik Harry S. Reichenstein, te petorica iz mnoštva irskih gradskih uglednika, upravitelj Službe javne sigurnosti, čelnik Ministarstva prihoda i financija, predsjednik Parkova i javnog vlasništva, predstavnik graditeljstva i savjeta korporacija. Tu je bio i newarški predsjednik saveznih pošta, i direktor newarške javne knjižnice, kao i predsjednik knjižarskog odbora vjerovnika. Među uglednim pedagoškim djelatnicima prisutnima na vjenčanju bio je i dekan Newarškog sveučilišta, dekan newarškog Tehnološkog fakulteta, školski nadzornik i upravitelj Osnovne škole sv. Benedikta. A među prisutnima su bila i ugledna crkvena lica - protestanata, katolika i Židova. Iz Prve baptističke crkve, Peddie Memorial, najveće gradske crnačke župe, došao je redovnik Geirge E. Dawkins; svećenik Arthur Dumper iz Katedrale sv. Trojstva; iz župne crkve Grace stigao je svećenik Charles L. Gomph; iz grčke pravoslavne Crkve sv. Nikole u Visokoj ulici, svećenik George E. Spyridakis; a iz Katedrale sv. Patricka velečasni John Delaney. Među odsutnima - a na radost mojih roditelja, iako ga novine nigdje nisu spomenule - bio je protivnik rabina Bengelsdorfa i prvi newarski rabin, Joachim Prinz, iz župe B’nai Abraham. Prije nego što se rabin Bengelsdorf domogao nacionalne slave, rabin Prinz uživao je među Židovima diljem grada, u široj židovskoj zajednici, u krugu pedagoga i teologa svih vjeroispovijesti mnogo veći ugled od svoga starijeg kolege, i jedini se od konzervativnih rabina u gradu nikad nije prestao protiviti Lindberghu. Druga dvojica, Charles I. Hoffman, iz Oheb Shaloma, i Solomon Foster, iz B’nai Jeshuruma, bili su nazočni, a rabin Foster vodio je obred vjenčanja. Vjenčanju su nazočili i direktori četiriju najvećih newarških banaka, direktori dviju najvećih osiguravajućih tvrtki, dvojica ortaka, osnivači najuglednije odvjetničke kancelarije, predsjednik Newarškog atletskog kluba, vlasnik triju najvećih kinematografa u središtu grada, predsjednik Trgovačke komore, direktor Telefonske službe New Jerseyja, glavni urednici dviju dnevnih novina, te P. Ballantine, vlasnik najpoznatije newarške pivovare. Iz uprave okruga Essex, bio je predsjednik Odbora neograničenih vlasnika te trojica odbornika, dok je pravničke krugove New Jerseyja zastupao pomoćni sudac Suda lorda kancelara i izvanredni sudac Vrhovnog suda. Bio je tu i glasnogovornik Državnog vijeća te trojica vijećnika iz okruga Essex zajedno s predstavnikom okruga Essex u gornjemu domu. Viši državni službenik bio je Židov, javni tužilac David T. Wilentz, koji je uspješno vodio sudski postupak protiv Brune Hauptmanna, ali mene se od sviju državnih službenika najviše dojmila nazočnost još jednog Židova, Abea J. Greenea, od čega je važnija bila činjenica da je bio član Boksačkog saveza New Jerseyja. Tu su bila i dvojica američkih senatora, repu189

blikanac W. Warren Barbour, kao i naš kongresnik Robert W. Kean. Iz Okružnog suda Sjedinjenih Država za okrug New Jersey bio je kotarski sudac, dvojica okružnih sudaca te okružni tužilac (čije sam ime upamtio slušajući emisiju Gangbusters), John J. Quinn. Vjenčanju su također nazočili brojni bliski rabinovi suradnici iz državnih stožera OAA-e te nekolicina dužnosnika pristiglih iz Washingtona uime Ministarstva unutarnjih poslova; iako vjenčanju nije prisustvovao nitko iz najviših redova savezne vlade, tu se našla rječita zamjena od strane samog predsjednika: brzojav Prve dame koji je na primanju glasno pročitao rabin Foster, a nakon čitanja tih osjećajnih riječi, svatovi su spontano ustali i zapljeskali, da bi mladoženja potom zamolio skup da ostane stajati i da s njime i s mladenkom zapjevaju nacionalnu himnu. Odulji tekst brzojava objavio je u cijelosti Sunday Call. Glasio je ovako: Dragi rabine Bengelsdorf i Evelyn: Suprug i ja šaljemo vam srdačne čestitke i pridružujemo se željama za svaku sreću. Bili smo oduševljeni da nam je državna večera u Bijeloj kući upriličena u čast njemačkog ministra vanjskih poslova pružila i prigodu da upoznamo Evelyn. Ona je izvanredna, energična mlada žena, očevidno izvanredno vrijedna i ispravna osoba, i dostajalo mi je nekoliko trenutaka koje sam provela u razgovoru s njom da prepoznam darovitu i mudru ličnost koja zaslužuje odanost izuzetna čovjeka kakav je Lionel Bengelsdorf. I danas se sjećam izvanredno sažetih stihova pjesme na koje me podsjetio susret s Evelyn te večeri. Pjesnikinja je Elizabeth Barrett Browning, a početne riječi četrnaestog soneta iz zbirke Portugalski soneti upravo utjelovljuju vrstu ženske mudrosti kakvu sam vidjela da zrači iz Evelyninih začuđujuće tamnih i krasnih očiju. “Ako me već moraš voljeti”, napisala je gđica Browning, “neka to ne bude ni iz kojeg drugog razloga / Doli ljubavi same...” Rabine Bengelsdorf, bili ste više nego prijatelj otkad smo se upoznali ovdje, u Bijeloj kući, nakon proslave uspostavljanja Ureda za američko povezivanje. Otkad ste se kao predsjednik OAA preselili u Washington, postali ste mi dragocjenim učiteljem. Iz naših živih razgovora, zajedno s prosvjetljujućim knjigama koje ste mi velikodušno dali na čitanje, naučila sam mnogo, ne samo o židovskoj vjeri nego i o patnjama židovskog naroda i o izvorima velike duhovne snage koji su bili glavni razlog njihova održanja tijekom tri tisuće godina. Obogatila sam se otkrivši, zahvaljujući vama, kako je duboko moje vlastito vjersko naslijede ukorijenjeno u vašemu. Naš je najveći zadatak kao Amerikanaca da živimo u skladu i bratstvu kao jedinstven narod. Na osnovi izvanredna posla što ga oboje obavljate u udruzi OAA, znam s koliko požrtvovnosti oboje pomažete da se ostvari taj dragocjeni cilj. Od mnogih blagoslova što ih je Bog dodijelio našoj zemlji, nijedan nije vredniji od toga da među svojim građanima imamo ljude poput vas, ponosne, poletne predstavnike nepobjedive rase čija su negdanja poimanja pravednosti i slobode održala američku demokraciju od 1776. godine naovamo. Uz moje najbolje želje Anne Morrow Lindbergh

FBI je drugi put ušao u naše živote kad je otac bio pod njihovim nadzorom. Isti agent koji me zaustavio raspitujući se o Alvinu, na dan kad se g. Wishnow objesio (i koji je 190

ispitivao Seldona u autobusu, majku u robnoj kući i oca u uredu), pojavio se na tržnici i obilazio je oko ljudi u kantini kamo su usred noći došli jesti i popiti kavu, ponašajući se na isti način kao kad je Alvin počeo raditi kod strica Montyja, ovaj se put raspitujući kod ljudi o Alvinovu stricu Hermanu, o tome što govori ljudima o Americi i o našem predsjedniku. O tome je strica Montyja izvijestio jedan od pristaša Longyja Zwillmana koji je stricu Montyju rekao o čemu mu je govorio agent McCorkle. Naime, da je nakon što je držao na stanu i hrani izdajicu koji se otišao boriti za stranu zemlju, otac sada napustio dobar posao u Metropolitan Lifeu radije nego da sudjeluje u vladinu programu kojemu je cilj ujediniti i osnažiti američki narod. Stric Monty je rekao Longyjevu momku da je njegov brat ubogi neobrazovani tupan koji ima dvoje djece i ženu koje mora izdržavati, a zasigurno ne može nanijeti mnogo štete Americi vukući šest noći na tjedan sanduke s povrćem. A Longyjev ga je momak s naklonošću poslušao, kao što nam je ispričao stric Monty koji je, ne pridržavajući se pravila pristojnosti koja su vladala u našoj kući, jedne subote poslijepodne cijelu priču ispričao u našoj kuhinji: - ... a momak mi je još rekao: “Tvoj brat mora otići”. A ja sam mu rekao: “Sve je to sranje. Reci Longyju da je sve to dio sranju usmjerenog protiv Židova.” A i sam je momak Židov, Niggy Apfelbaum, ali za moje riječi ne bi dao ni pišljiva boba. Niggy se vratio Longyju i rekao mu da Roth nije otišao kao što je tražio. Što se dalje dogodilo? Sam se Dugi pojavio, došao je ravno u moj smrdljivi mali ured, u svilenom po mjeri izrađenom odijelu. Visok, slatkorječiv, obučen da pukneš - jasno je čime osvaja filmske zvijezde. Rekao sam mu: “Sjećam te se iz osnovne, Longy. I tada mi je bilo jasno da ćeš vidjeti svijeta.” Onda mi je Longy rekao: “I ja se tebe sjećam. I tada mi je bilo jasno da nećeš daleko dogurati.” Nasmijali smo se i ja sam mu rekao: “Mom bratu treba posao, Longy. Zar ne mogu zaposliti vlastitog brata?” - “A zar ja ne mogu poslati FBI-evca da malo pronjuška uokolo?” pitao me. “Sve ja to znam”, rekao sam, “i zar nisam najurio nećaka Alvina zbog FBI-a? Ali s mojim bratom priča nije ista, zar ne? Slušaj,” rekao sam mu, “za dvadeset četiri sata sve ću srediti. Ne budem li, ne uspijem li, Herman će otići.” Pričekao sam do zatvaranja tržnice sljedeće jutro i onda otišao u bar Sammyja Eaglea, a za šankom je sjedilo ono irsko smeće. “Dopusti da ti platim doručak”, rekao sam i naručio mu viski s pivom, sjeo pokraj njega i pitao ga: “Što imaš protiv Židova, McCorkle?” - “Ništa”, odgovorio je. “Zašto onda ganjaš mog brata? što je on ikome učinio?” “Slušaj, da imam nešto protiv Židova, zar bih ovako sjedio kod Eaglea, zar bi mi Sammy Eagle bio prijatelj da imam nešto protiv njih?” Pozvao je Eaglea koji je bio na drugoj strani bara da nam priđe. “Reci mu”, rekao je McCorkle, “imam li ja što protiv Židova?” - “Nemaš, koliko znam”, rekao je Eagle. “Kad ti je sin imao bar micvu, nisam li došao i dao mu iglu za kravatu?” - “Još je nosi”, rekao mi je Eagle. “Vidiš?” rekao je McCorkle, “samo radim svoj posao, kao što Sammy radi svoj, a ti 191

svoj.” - “A samo to radi i moj brat”, rekao sam mu. “Fino. Lijepo. Onda nemoj reći da sam protiv Židova.” - “Moja greška”, rekao sam. “Ispričavam se.” I u međuvremenu gurnuo sam mu kuvertu, malu smeđu kuvertu, i to je bilo to. Sada se moj stric okrenuo prema meni i rekao mi: - Čuo sam da si konjokradica. Čuo sam da si ukrao konja iz crkve. Pametan dečko. Daj da vidim. - Nagnuo sam se i pokazao mu mjesto na kojemu mi je konjsko kopito raskolilo glavu. Nasmijao se dok je rukom lagano prešao preko dugog ožiljka i oko obrijanog dijela na kojemu je kosa tek počela rasti. - Evo ti još jedan konj - rekao je - i tada me, kao što je činio otkad ga pamtim, naglo posjeo u krilo namjestio nogu da ga objašem, baš kao da je konj. - Recnuli su te zar ne? - pitao je i počeo sa mnom raditi điha-điha dižući i spuštajući bedro. - Znaš što bebama obrezuju, znaš što je sunet, zar ne? - Odrežu prevlaku spolovila - rekao sam. - A znaš li što rade s kožicom od prevlake? Nakon što je odrežu, znaš li što od nje rade? - Ne znam - rekao sam. - Pa - rekao je stric Monty - čuvaju ih i kad ih skupe dovoljno daju ih FBI-u da od njih napravi agente. Nisam si mogao pomoći, ali makar sam znao da ne bih trebao - i makar mi je kad je prošli put pričao istu šalu rekao: “Šalju ih u Irsku i od njih prave svećenike” - počeo sam se smijati. - Što je bilo u kuverti? - pitao sam ga. - Pogodi - rekao je. - Ne znam. Novac? - Novac, naravno. Ti si bistar mali konjokradica. Novac koji rješava svaku nevolju. Tek sam poslije saznao od brata, koji je čuo razgovor roditelja u spavaonici, da će cijelo mito koje je stric Monty dao McCrockleu otac tijekom šest mjeseci morati vraćati, oduzimajući od već bijedne plaće deset dolara na tjedan. I tu otac ništa nije mogao. Sve što je ikad otac rekao u vezi sa svojim strahovito teškim poslom, u vezi s poniženjima koja je morao trpjeti radeći za svog brata, bilo je sljedeće: - Takav je bio i kad mu je bilo deset godina, takav će biti dok bude živ.

To ljeto oca gotovo i nisam viđao, izuzev subota i nedjelja prijepodne. Majka je, naprotiv, sada bila cijelo vrijeme kod kuće, a budući da smo Sandy i ja morali u pod192

ne doći kući na ručak i ponovo se javiti polovinom poslijepodneva, nijedan od nas nije mogao otići daleko. Navečer nam je pak bilo zabranjeno da idemo bilo kamo izvan školskog igrališta udaljenog blok kuća od naše. Majka se vrlo dobro svladavala, ili se privremeno uspjela pomiriti sa svim svojim mukama, no nije pokazivala nikakve znakove iscrpljenosti unatoč svim neočekivanim događajima koji su se sručili na nju tijekom prošle godine i unatoč činjenici da je otac sada mnogo manje zarađivao i kućni je budžet valjalo poprilično skresati. Njezina je smirenost velikim dijelom bila i posljedica činjenice da se vratila poslu čije joj je obavljanje bilo mnogo važnije od prodaje haljina, posao koji joj nije bio mrzak, ali joj se činio beznačajnim u odnosu na njezina uobičajena bavljenja. Koliko su je i dalje kinjile brige shvatio sam tek kad je stiglo pismo Estelle Tirschwell, izvještavajući o tome kako obitelj napreduje u Winnipegu. Svaki dan kad bih dolazio na ručak vadio bih poštu iz našeg poštanskog sandučića kod prednjeg ulaza i nosio je u stan, a ako bi na nekoj omotnici bila kanadska marka, majka bi odmah sjela za kuhinjski stol i dok bismo Sandy i ja jeli sendviče, dvaput za redom pročitala pismo, presavila ga i gurnula u džep pregače, a poslije bi virnula u njega još desetak puta prije nego što bi ga predala ocu na čitanje kad bi ustao i spremao se da ide na tržnicu - pismo je bilo za oca, poništena kanadska marka za mene, u ime pomoći pri skupljanju nove zbirke. Sandy se iznenada počeo družiti s djevojčicama svojih godina, tinejdžericama koje je poznavao iz škole, ali prije ih nije tako znatiželjno proučavao. Odlazio bi ih potražiti na školsko igralište na kojemu su se cijeli dan i sve do sumraka održavale ljetne aktivnosti. I ja sam tamo odlazio, sada redovno u Seldonovoj pratnji. Promatrao sam Sandyja s promjenjivim osjećajem uznemirenosti i udivljenja, kao da mi je vlastiti brat postao džepar ili profesionalni kibic. Nasadio bi se na klupu u blizini stola za stolni tenis, gdje su se obično okupljale djevojčice, i počeo bi olovkom u svom bloku za skiciranje crtati najzgodnije djevojčice koje bi se tamo našle; one bi u pravilu poželjele vidjeti crteže i bila je sva prilika da će prije nego što se završi dan sanjarska pogleda odšetati s igrališta držeći se s jednom od njih za ruku. Sandyjevu snažnu sklonost za zanosom sada više nije poticao propagandni rad za “Pravedne ljude” ili rezanje vrškova duhana za Mawhinneyjeve, nego su je pobuđivale te djevojke. Bilo da je novoprobuđena želja preobrazila njegov život istom nevjerojatnom brzinom kojom je to učinio Kentucky, pa je sa četrnaest i pol godina bio obuzet pravim hormonalnim žarom, ili je, kao što sam ja vjerovao - s vlastitom sklonošću da ga smatram svemoćnim - nagovaranje djevojaka da odu s njim za nj bilo naprosto zabavna razbibriga, da mu prođe vrijeme dok... Uvijek sam mislio da se Sandyju događa mnogo više stvari nego što sam ih ja kadar razumjeti, međutim, usprkos samouvjerenu izgledu zgodnog dječaka, nije imao ništa više pojma od drugih zašto se uhvatio na taj mamac. Lindberghov židovski pomoćni radnik na duhanskoj farmi otkrio je ženske grudi i iznenada se prometnuo u običnog tinejdžera.

193

Roditelji su njegovu pomamu za djevojkama protumačili kao neku vrstu mladenačkog prkosa, “buntovnost” je postala nadoknada za neslobodu koja se potvrdila očevom zabranom daljnjeg bavljenja Lindberghovom rabotom, i činilo se da su voljni to smatrati relativno bezopasnim. Ali, majka jedne od djevojčica bila je drukčijeg mišljenja i nazvala je da im to kaže. Kad je otac došao s posla, uslijedio je dug razgovor između majke i oca iza zatvorenih vrata njihove spavaonice, i još jedan između mog brata i oca iza zatvorenih vrata spavaonice, i ostatak tjedna Sandyju je bio zabranjen izlaz. Ali, naravno, nisu ga mogli cijelo ljeto držati zatvorenog u Aveniji Summit, pa se uskoro vratio na igralište samouvjereno crtajući najzgodnije djevojčice i čineći rukama sve što su mu djevojke dopuštale da čini kad bi se zajedno udaljili - što nije moglo biti bogzna što za dječaka iz osmog razreda, neupućena u spolni život kao što su mladi bili u tim godinama - ali sada nisu trčale kući da to obznane, pa više nije bilo uzbuđenih telefonskih razgovora s kojima su se roditelji trebali nositi usred svih svojih nevolja. Seldon. Seldon je bio moje ljeto. Seldonova njuška zabijena u moje lice poput pseće, a dečki koje sam poznavao cijeli život sada su mi se smijali i nazivali me “Sanjalo”, ispružili bi ruke i hodali polako, nespretno, poput zombija, oponašajući mene kako u snu bazam prema sirotištu, a skupina bi na igralištu uglas zapjevala “Hej-haj, mjesečaru!” kad god bih ja bio na potezu u nekoj od igara.

Ove godine nije na kraju ljeta bio upriličen uobičajen veliki piknik na Blagdan rada u rezervatu South Mountain, jer su svi prijatelji mojih roditelja iz Metropolitana napustili Newark i otputovali sa svojim dječacima kako bi se do rujna, prije početka nove školske godine, smjestili u novome kraju u koji su se preselili Jedna za drugom, tijekom cijeloga ljeta, svaka bi obitelj došlu u subotnji posjet da se s nama oprosti. Mojim je roditeljima to silno teško padalo, jer su jedini iz skupine uposlenika u mjesnom uredu Metropolitana izabrane za preseljenje prema programu “Homestead 42” odlučili ostati tamo gdje jesu. Bili su im tu najdraži prijatelji i topla subotnja poslijepodneva s odraslima koji se u suzama grle na ulici dok ih sva djeca izgubljeno promatraju - poslijepodneva koja bi završavala time da bi nas četvero ostali stajati pokraj ograde mašući im na rastanku, a majka bi za odlazećim automobilom viknula: “Ne zaboravite pisati!” - bila su najstrašniji trenuci dosad, u kojima je naša bespomoćnost za mene postala stvarna, označivši početak raspada našega svijeta. I tada sam shvatio da je otac bio najuporniji od svih tih ljudi, bespomoćno vjeran svom nagonskom osjećaju i teškim kušnjama na koje ga je stavljao. Tek sam tada shvatio da nije napustio posao samo iz straha što bi nas dalje moglo snaći pristanemo li poput drugih da se preselimo, nego zato što je, bez obzira na ishod, u njegovoj prirodi bilo da se usprotivi višoj sili ako je prosudio da je pogrešna - u ovom slučaju, da izdrži i ne pristane na bijeg u Kanadu, za koji se zalagala majka, ili da se povinuje bje194

lodano nepravednu vladinu zahtjevu. Postoje dvije vrste snažnih ljudi: oni poput strica Montyja i Abea Steinheima, koji bezobzirno zarađuju novac, i oni, poput mog oca, koji su bespogovorno vjerni svom poimanju poštene igre. - Dođite - rekao je otac pokušavajući nas razvedriti jedne subote kad nam je posljednja od šest “homesteadiranih” obitelji zauvijek nestala iz vidokruga. - Dođite, dječaci. Idemo na sladoled. - Nas smo se četvero spuštali niz Ulicu Chancellor prema dragstoru u kojemu je ljekarnik bio jedan od najstarijih očevih osiguraniku i gdje je ljeti općenito bilo ugodnije nego vani na ulici, jer je izvučena tenda sprječavala prodor sunčanih zraka kroz galvanizirani stakleni izlog, a lopatasta krila triju stropnih ventilatora lagano su pucketala okrećući se visoko gore iznad naših glava. Ušli smo prošavši ispod tende i naručili sladoled s voćnim sirupom, i unatoč tome što se majka, usprkos očevu nagovaranju, nije mogla prisiliti da jede, s vremenom je uspjela suspregnuti suze koje su joj tekle niz obraze. Napokon, i naša je sudbina bila jednako neizvjesna kao i sudbina naših prognanih prijatelja, i sjedili smo u polusjeni tende prohladnog dragstora jedući žlicama sladoled, šuteći i posve iscrpljeni, dok majka nije napokon podigla pogled s papirnatog ubrusa, koji je trgala na uredne komadiće i s umornim i bolnim osmijehom kakvim se smiješimo nakon što smo se isplakali, i rekla ocu: - Pa, htjeli mi to ili ne, Lindbergh nas je naučio tome što znači biti Židov. - Zatim je dodala: - Samo smo mislili da smo Amerikanci. - Glupost! Nije tako! - uzvratio je otac. - Oni misle da mi samo mislimo da smo Amerikanci. O tome nema spora, Bess. O tome se ne može raspravljati. Ti ljudi ne razumiju da je to za mene gotova stvar, do đavola! Drugi? Nas se on usuđuje zvati drugima! On je drugi. On koji izgleda kao najveći Amerikanac - najmanje je Amerikanac! Taj je čovjek nesposoban. Ne bi trebao biti tamo gdje jest. Ne spada na to mjesto, i gotovo! Meni je najteže pao Seldonov odlazak. Naravno, bio sam presretan da odlazi. Cijelo sam ljeto brojio dane. Pa ipak, toga ranog jutra posljednjeg tjedna u kolovozu, kad su se Wishnowovi odvezli s dva madraca privezana na krovu automobila (što su ih večer prije otac i Sandy podigli na krov i privezali) i odjećom natrpanom do vrha stražnjeg sjedišta starog Plymoutha (gomile odjeće, među kojom je bilo i nekoliko mojih komada, koju smo im majka i ja pomogli da snesu iz kuće), upravo ja, koliko god to bilo smiješno, nisam mogao prestati plakati. Sjetio sam se poslijepodneva kad je Seldonu i meni bilo svega šest godina, a g. Wishnow je još bio živ i još je izgledao zdrav, i još je svaki dan odlazio na posao u Metropolitan, a gđa Wishnow je još bila domaćica poput moje majke, zaokupljena svakodnevnim brigama i čak ponekad čuvajući mene, ako je majka bila odsutna radeći u PTA-u a Sandyja ne bi bilo u blizini, kad bih došao kući iz škole. Sjetio sam se urođenog majčinstva koje joj je

195

bilo svojstveno kao i mojoj majci - punog zaštitničke topline u kojoj sam se valjuškao kao da se samo po sebi razumije - i koju sam tako snažno potvrdio onog poslijepodneva kad sam zaglavio u njihovoj kupaonici i nisam mogao izići. Sjetio sam se kako je bila zlatna prema meni, dok sam ja pokušavao i ne uspijevao otvoriti vrata, nagonski me voleći kao da smo, bez obzira na razlike u izgledu, naravi i neposrednim okolnostima, nas četvero - Seldon i Selma, Philip i Bess - bili jedno te isto. Sjetio sam se gđe Wishnow iz vremena kad je njezina glavna briga bila i glavna briga moje majke - iz vremena kad je tek bila još jedan brižni član našega mjesnog matrijarhata čiji je glavni zadatak bio uspostaviti domaćinski način života i prenijeti ga drugom naraštaju. Sjetio sam se vremena kada gđa Wishnow nije bila uznemirena, kad joj šake nisu bile stisnute, a lice iskrivljeno od bola. Bila je to mala kupaonica, ista kao naša, vrlo tijesna, s vratima pokraj zahoda i sa zahodom koji je dodirivao lavabo, a kada bila stiješnjena pokraj njega. Gurao sam vrata, ali nisu se otvarala. Kod kuće bih ih samo zatvorio za sobom, ali kod Wishnowovih sam se zaključao - što nikad prije nisam učinio. Zaključao sam ih, popiškio se, spustio vodu i oprao ruke, i zato što nisam htio dirati njihov ručnik obrisao sam ruke o stražnji dio samterica - i sve je bilo kako treba, ali kad sam želio izići iz kupaonice nisam mogao okrenuti krušku brave na vratima. Uspio sam je malo okrenuti, ali onda se zaglavila i nije se dala okrenuti. Nisam lupao po vratima niti sam udarao po kvaki, samo sam nastojao što mirnije okrenuti jabučicu. Ali, nije išlo, pa sam sjeo na zahod i mislio da će se sve možda nekako riješiti samo od sebe. Sjedio sam tamo neko vrijeme, ali postao sam osamljen, ustao sam i ponovo pokušao otvoriti bravu. Nije popuštala, pa sam počeo lagano kucati na vrata, a gđa Wishnow je došla i rekla: - O, ponekad se to dogodi s našom bravom. Moraš je ovako okrenuti. - Objasnila mi je što da učinim, ali vrata se nisu otvarala, pa je onda rekla vrlo mirno: - Ne, Philipe, dok okrećeš jabučicu moraš je povući prema natrag - i unatoč tome što sam pokušavao postupiti kao što je rekla, nije išlo. - Dragi - rekla je - okreni i povuci prema natrag u isto vrijeme - okreni i istodobno povuci prema natrag. - U kojem je smjeru unatrag? - pitao sam. - Unatrag. Prema natrag, prema zidu. - O, prema zidu. U redu - rekao sam, ali što god učinio, nije išlo. - Ne ide - rekao sam i počeo se znojiti, a tada sam začuo Seldona: - Philipe? Ovdje Seldon. Zašto si se zaključao? Pa, ne bismo ulazili dok si ti unutra. - Nisam rekao da biste - rekao sam.

196

- Zašto si se onda zaključao? - Ne znam - rekao sam. - Misliš li, mama, da bismo trebali pozvati vatrogasce? Oni bi ga mogli izvući pomoću ljestava. - Ne, ne, ne - rekla je gđa Wishnow. - Pokušaj, Filipe - rekao je Seldon - nije tako teško. - Ali jest. Zaglavilo se. - Kako ćemo ga izvući, mama? - Seldone, šuti. Philipe? - Da. - Je li ti dobro? - Pa, vruće je unutra. Postaje vruće. - Popij čašu vode, dragi. Čaša ti je u ormariću za lijekove. Napuni čašu vodom, polako je popij i bit će ti bolje. - Dobro. - Ali, na dnu čaše bilo je nešto sluzavo i makar sam je izvadio hinio sam da iz nje pijem a popio iz skupljene šake. - Mama - rekao je Seldon - što pogrešno radi? Philipe, što pogrešno radiš? - Kako da znam? - rekao Ham: - Gđo Wishnow. Gđo Wishnow? - Da, dragi. - Ovdje postaje pretoplo. Počinjem se jako znojiti. - Onda otvori prozor. Jesi li dovoljno visok da ga dohvatiš? - Mislim da jesam. - Skinio sam cipele i ušao u tuš-kabinu samo u soknama i podigavši se na prste mogao sam dohvatiti prozor - mali prozor od mutna stakla koji je gledao na prolaz između kuća - ali, kad sam ga pokušao otvoriti i on je bio zaglavljen. - Ne miče se - rekao sam. - Udari ga malo, dragi. Udari po okviru pri dnu, ali nemoj prejako, i sigurna sam da će se otvoriti. Učinio sam kao što je rekla, ali nije se micao. Dosad mi je košulja bila natopljena znojem i naslonio sam se u kut kako bih uspio snažnije udariti prozor prema gore, ali sam pri okretu zacijelo ramenom okrznuo krušku tuša jer je iznenada potekla voda. - O, ne! - rekao sam dok mi je ledena voda potekla na glavu i po leđima košulje, pa sam iskočio iz tuš-kabine na popločani pod. - Sto se dogodilo, zlato? - Otvorio se tuš.

197

- Kako? - pitao je Seldon. - Ne znam! - Jesi li se jako smočio? - pitala je. - Prilično. - Uzmi ručnik - rekla je. - Izvadi ručnik iz ormara. Imali smo isti uski mali kupaonski ormar točno na katu iza ormarića Wishnowovih, i također smo ga koristili za odlaganje ručnika, ali kad sam pokušao otvoriti njihov, nisam uspio - vratašca su bila zaglavljena. Vukao sam ih, ali nisu se htjela otvoriti. - Što je sada, Philipe? - Ništa - nisam joj želio reći. - Jesi li izvadio ručnik? - Jesam. - Onda se osuši. I moraš biti miran. Nemaš se zbog čega brinuti. - Jesam miran. - Sjedni. Sjedni i obriši se. S mene se cijedila voda, a sada se smočio i pod, a ja sam sjedio na zahodskoj dasci i tada shvatio što je zapravo kupaonica - gornji dio kanalizacijskog odvoda - i onda sam osjetio da mi naviru suze. - Ne brini se - doviknuo mi je Seldon - majka i otac uskoro će ti stići kući. - Ali, kako ću ja izići? - I, iznenada, vrata su se otvorila - a ispred njih su stajali Seldon i njegova majka. - Kako si uspio? - pitao sam. - Otvorio sam vrata - rekao je. - Ali, kako? - Slegnuo je ramenima. - Gurnuo sam. Naprosto sam gurnuo. Cijelo su vrijeme bila otvorena. Tada sam počeo jecati, a gđa Wishnow uzela me u naručje i rekla: - Takve se stvari događaju. Mogu se dogoditi bilo kome. - Mama. Bila su otvorena - rekao joj je Seldon. - Psst - rekla mu je. - Psst. Nije važno - a onda je ušla u kupaonicu, zatvorila hladnu vodu - koja je još prštila u kadu - i bez pola muke otvorila vrata kupaonskog ormarića i počela mi brisati kosu, lice i vrat, cijelo mi vrijeme nježno objašnjavajući da to nije važno i da se takve stvari ljudima stalno događaju. Ali prošlo je mnogo vremena prije nego je sve krenulo po zlu.

198

Kampanja za izbore za Kongres počela je u osam sati ujutro, u utorak nakon Blagdana rada, kad se Walter Winchell na križanju Broadwayja i 42. ulice popeo na improviziranu uličnu govornicu - na glasovitu raskrižju na kojemu je obznanio svoju predsjedničku kandidaturu stojeći na improviziranoj drvenoj govornici - i gledajući u jasnu svjetlost dana upravo kao što smo ga vidjeli na novinskim fotografijama koje su ga prikazivalo dok iz studija NBC-a nastupa u svojoj emisiji nedjeljom u devet sati navečer: bez sakoa, sa zavrnutim orukavljem košulje i olabavljenom kravatom, i s neizostavnim, prema natrag gurnutim pustenim šeširom izvijena oboda. Za svega deset minuta, pola tuceta newarških redarstvenika na konjima morali su skretati promet, jer je ulicu zakrčila znatiželjna rijeka uposlenika koji su požurili da ga čuju i vide uživo. A jednom kad se proširio glas da govornik sa zvučnikom nije još jedan ljubitelj Biblije koji grešnim Amerikancima proriče kraj svijeta, nego da je riječ o habitué{44} posjetitelju kluba Stark tek u novije vrijeme najutjecajnijem radioreporteru i najsumpornijem novinaru žutog tiska u gradu, broj promatrača popeo se od stotina na tisuće - sve su novine tvrdile da ih je bilo gotovo deset tisuća, ljudi su izišli iz podzemnih željeznica, ispraznili autobuse, privučeni željom da prisustvuju govoru svog političkog neistomišljenika i njegovu neumjerenom istupu. - Izvjestiteljske kukavice - govorio im je - i milijunaški izdavački pokvarenjaci koje iz Bijele kuće nadzire Lindberghova banda tvrde da je Winchellu oduzet glas zato što je u prepunom kazalištu viknuo “Vatra”. Ali, dame i gospodo grada New Yorka, ta riječ nije bila “vatra” - Winchell je viknuo “Fašizam!” - a uzvikuje to i danas. Fašizam! Fašizam! I nastavit ću je izvikivati svakoj skupini Amerikanaca do čijih ušiju uspijem doprijeti sve dok na dan izbora prohitlerovska izdajnička stranka Herr Lindbergha ne bude izbačena iz Kongresa. Hitlerovci mi mogu oduzeti moj radiozvučnik, a to su upravo učinili, kao što znate. Mogu mi oduzeti moju novinsku kolumnu, a to su i učinili, kao što znate. A postane li Amerika, sačuvao nas bog, fašistička zemlja, Lindberghovi razbijači mogu me zatvoriti i odvesti u koncentracijski logor - a oni će i to učiniti, kao što znate. Mogu i vas uhititi i vas odvesti u koncentracijski logor. A nadam se da vam je dosad to postalo prokleto jasno. Ali naši domaći hitlerovci ne mogu uništiti moju i vašu ljubav prema Americi. Moju i vašu ljubav prema demokraciji. Moju i vašu ljubav prema slobodi. Ne mogu nam oduzeti - izuzev ako lakovjerne ustrašene ovce ne budu dovoljno ljigave i još ih jednom izaberu u vladu - snagu glasačke kutije. Hitlerovska zavjera protiv Amerike mora se zaustaviti - i vi je morate zaustaviti! Vi, dame i gospodo New Yorka! Glasačkom snagom slobodoljubivih ljudi ovoga velikog grada u srijedu, 3. studenoga, tisuću devet stotina četrdeset i druge! Cijeli taj dan - 8. rujna 1942. - i sve do večeri, Winchell se penjao na improvizirane govornice u svakom kvartu Manhattana, od Wall Streeta, gdje su ga dosta slabo poznavali, do Male Italije, gdje su ga povicima otjerali, do Greenwich Villagea, gdje 199

su ga ismijali, do okruga Garment, gdje su ga povremeno prekidali ovacijama, do Upper West Sidea, gdje su ga Rooseveltu naklonjeni Židovi pozdravili kao spasitelja, te napokon u sjevernom Harlemu, gdje mu se u mnoštvu od nekoliko stotina Crnaca koji su se okupili u sumrak da čuju njegov govor na uglu Avenije Lenox i 125. ulice manji broj prisutnih smijao, šačica ljudi mu pljeskala a većina bila suzdržano nezadovoljna, kao da bi, želi li otkloniti njihovu odbojnost, trebao zaigrati na posve drukčiju kartu. Bilo je teško ustanoviti dojam što ga je Winchell toga dana proizveo na glasačku javnost. Hearstov Daily Mirror, novine u kojima je Winchell dosad pisao, izuzetni napor zadobivanja podrške širokih masa za izbacivanje republikanske stranke iz Kongresa zemlje protumačio je prije svega kao reklamni trik - kao prozirnu reklamu sobom opsjednutog nezaposlenog trač-kolumnista koji ne može podnijeti da je izbačen iz kolosijeka - posebno s obzirom na činjenicu da se nijedan demokratski kandidat za Kongres koji će sudjelovati u izbornoj trci na Manhattanu nije udostojio pojaviti na bilo kojem mjestu do kojega je mogao doprijeti glas Winchellova zvučnika. Ako je poneki kandidat i vodio svoju kampanju, dobro se čuvao ostati što dalje od mjesta na kojemu je Winchell stalno zapadao u političku grešku povezujući ime Adolfa Hitlera s imenom američkog predsjednika čije je junaštvo svijet još dizao u zvijezde, čija je postignuća čak i Hitler poštovao i kojega je i dalje prevladavajuća većina zemljaka obožavala kao nacionalnog obogotvorenog zaštitnika mira i napretka. Riječju, sardonički uvodni članak u The New York Timesu došao je u članku pod naslovom “Ponovo na djelu” do samo jednog zaključka u vezi s najnovijim Winchellovim “podvalama u vlastitu korist”: “Walter Winchell je najnadareniji”, pisao je Times, “za promociju vlastite osobe.” Winchell je proveo cijeli dan u svakoj od četiriju gradskih upravnih jedinica, a tjedan nakon toga zaputio se u Connecticut. Iako i dalje nijedan demokratski kandidat nije bio voljan vezivati svoju kampanju za mjesto u Kongresu s njegovom zapaljivom retorikom, Winchell je nastavio postavljati svoju drvenu improviziranu govornicu ispred vrata tvornica u Bridgeportu, na ulazu u brodogradilišta New Londona, te bi, gurnuvši prema natrag svoj pusteni šešir i olabavivši kravatu, vikao u lice gomili: “Fašizam! Fašizam!” Iz industrijskih središta na obali Connecticuta, ponovo se zaputio na sjever do radničkih enklava okruga Providence i potom prešao s Rhode Islanda u tvorničke gradove jugoistočnog Massachusettsa, obraćajući se malim skupinama ljudi upriličujući mala okupljanja na uglovima ulica u Fali Riveru, Brocktonu i Quincyju, gdje nije naišao na nimalo veću potporu nego u prvom govoru na Times Squareu. Iz Quincyja se zaputio u Boston, gdje je mislio provesti tri dana krećući se od irskog Dorchestera i južnog Bostona do talijanskog North Enda. Međutim, tijekom prvog poslijepodneva na prometnom Perkins Squareu u južnom Bostonu, skupina podrugljivih galamdžija koji su ga pogrdno nazivali “Židovom” otkad je 200

krenuo iz rodnog New Yorka - ostavivši za sobom policijsku zaštitu koju mu je osigurao Firello La Guardia, antilindberghovski opredijeljen gradonačelnik - prometnula se u svjetinu koja je mahala ručno izrađenim transparentima koji su podsjećali na stjegove i stranačke zaštitne znakove koji su uljepšali okupljanje Bunda u Madison Square Gardenu. A u trenutku kad je Winchell zaustio da progovori, netko je vitlajućim upaljenim križem pojurio prema njegovoj improviziranoj drvenoj govornici pokušavši je zapaliti, a u dva je navrata odjeknuo hitac iz puške ispaljen u zrak, bilo kao poruka organizatora pobunjenicima ili kao upozorenje čovjeku kojega su nazivali “Newyorškim Židovom”, ili s oba razloga. Tamo u okružju obiteljskih dućančića u starinskim zgradama od opeke, autobusnog prometa, drvoreda i malih kuća, na čijem se vrhu u stražnjem dijelu krovišta, prije pojave TV antena, dizao tek mali tornjić dimnjaka, u Bostonu u kojemu Kriza nikad nije prestala, među izlozima koji su bili zaštitni znak američke glavne ulice - slastičarnica, brijačnica, ljekarna - i gdje je sasvim gore iz tame provirivao šiljast obris crkve Sv. Augustina, grubijani s bejzbolskim palicama probili su se prema naprijed vičući “Ubijmo ga!”, i tako je dva tjedna nakon prvih istupa u pet newjorških okruga Winchell vjerovao da njegova kampanja teče kao što je predvidio. Ako ništa, iznio je na vidjelo Lindberghovu nakaznu komičnost (grotesknost), skrivenu stranu njegove dopadljive običnosti, sirovu i neskrivenu. Iako bostonska policija nije ništa poduzela da rastjera pobunjenike - pucnjevi su odjekivali cijeli sat prije nego su policijska kola stigla da preuzmu nadzor - tim naoružanih profesionalnih tjelesnih čuvara u civilnim odijelima cijelo je vrijeme Winchellova nastupa stajao po strani i sada je uspio ugasiti vatru koja mu je zahvatila jednu od nogavica hlača i nakon nekoliko zadanih udaraca uspio ga je zaštititi od prvog naleta mnoštva, smjestiti ga u automobil koji je bio parkiran tek nekoliko metara od njegove improvizirane govornice i odveo ga u bolnicu Carney na Telegraph Hillu gdje su mu obradili nekoliko povreda lica i manje opekotine. Prvi posjetitelj u bolnici nije bio gradonačelnik Maurice Tobin, ili Tobinov poraženi suparnik pri izboru za gradonačelnika, bivši guverner James M. Curley (još jedan F.D.R.-ov demokrat koji, poput demokrata Tobina, nije želio biti ni u kakvoj vezi s Walterom Winchellom). Nije to bio ni mjesni kongresnik John W. McCormack, čiji se grubijan od brata, barmen kojega su zvali Knocko, u toj mjeri nametnuo kvartu te je uživao ugled omiljenog demokratskog predstavnika. Na svačije, pa i na Winchellovo iznenađenje prvi posjetitelj bio je patricijski republikanac podrijetlom iz ugledne obitelji u Novoj Engleskoj, guverner Massachusettsa u dva mandata, Leverett Saltonstall. Kad je čuo da je Winchell završio u bolnici, guverner Saltonstall napustio je državni ured kako bi neposredno Winchellu izrazio svoju zabrinutost (kojega je privatno mogao jedino prezirati) i obećao mu povesti podrobnu istragu oko brižno skovane urote, očevidno unaprijed smišljenog ispada koji pu201

kim slučajem nije završio kobnim ishodom. Također je uvjerio Winchella da će uživati zaštitu državne policije - i. bude li potrebno, narodne garde - sve dok bude vodio kampanju u Massachusettsu. I prije nego što je guverner napustio bolnicu, pobrinuo se da dvojica naoružanih redara stražare neposredno ispred Winchellovih vrata. Boston Herald protumačio je Saltonstallov potez kao politički manevar kojim je želio steći glas hrabrog, časnog, poštenog konzervativca, kadrog da 1944. g. u svojoj stranci bude dostojna zamjena za demokratskog potpredsjednika, Burtona K. Wheelera, koji je odradio svoj posao nakon što je bio izabran u kampanji 1940. g., ali čija bi govornička neopreznost, u to su sada bili uvjereni mnogi republikanci, mogla kompromitirati njihova predsjednika u drugom mandatu. Na tiskovnoj konferenciji održanoj u bolnici, na kojoj se Winchell pojavio u kućnom ogrtaču sa zavojima koji su mu napol pokrivali lice i s debelo zamotanom lijevom nogom, zahvalio je na ponudi guvernera Saltonstalla da zajedno sroče poruku (koja je sada, nakon što je bio napadnut, bila izgovorena jezikom mnogo primjerenijim govoru državnika od njegove uobičajene šatre) koju je odaslao dvama tucetima izvjestitelja i novinara koji su nahrupili u prostoriju. Izjava je počinjala ovako: “Onoga dana kada kandidat za predsjednika Sjedinjenih Država potrebuje četu naoružanih policajaca i članove nacionalne garde kako bi zaštitio svoja prava na slobodu govora, ova velika zemlja postala je barbarski fašistička. Ne mogu se pomiriti s time da je vjerska netrpeljivost koja isijava iz Bijele kuće dosad toliko iskvarila obične građane te su izgubili svako poštovanje spram svojih sugrađana Amerikanaca čija su uvjerenja ili vjera različiti od njihovih. Ne mogu prihvatiti da je gnušanje spram moje vjere, zajedničko Adolfu Hitleru i Charlesu A. Lindebrghu, već toliko iskvarilo... Od tada, antisemitski su agitatori progonili Winchella na svakom raskrižju, iako bezuspješno u Bostonu, gdje Saltonstall nije obraćao pozornost na Winchellove tribine i poslao je čete da uspostavu red, uz uporabu silu u slučaju potrebe i privođenje nasilnika u zatvor, zapovijed koju su oni, iako nevoljko, izvršili. U međuvremenu koristeći se štapom kao osloncem zbog opečena stopala i još sa zavojima na vilici i čelu - Winchell je nastavio izazivati bijesno mnoštvo koje je vikalo: “Čifute, idi kući!” u svakoj župi u kojoj bi iznio svoje žigosanje vjernicima, od crkve Vrata raja u južnom Bostonu do samostana Sv. Gabriela u Brightonu. Izvan Massachusettsa, u okruzima gornjeg dijela Države New York, u Pennsylvaniji, i diljem Srednjeg zapada koji su već bili na glasu sa svog licemjerja - a koje je Winchellova rasprskavajuća energija neizbježno pojačavala - većina mjesnih vlasti nije dijelila Saltonstallovu odlučnost da spriječi građanske nemire, pa je na taj način, iako se broj tjelesnih čuvara podvostručio, kandidat bio neposredno izložen opasnosti od napada u svakoj prigodi kad bi se uspeo na svoju tribinu i govorio o “fašistu u Bijeloj kući” i neposredno optužio predsjednika za “vjersku mržnju” zbog toga što “na američkim ulicama zagovara nečuveni nacistički barbarizam”. 202

Najgore i najrasprostranjenije nasilje dogodilo se u Detroitu, srednjozapadnom stožeru “radiosvećenika” oca Coughlina, mrzitelja Židova Christiana Fronta i u masama omiljenog ministra poznatog pod nazivom “dekan antisemita”, svećenika Geralda L. K. Smitha, koji je propovijedao da je “kršćanski značaj istinska osnova stvarnog amerikanizma”. Detroit je, naravno, bio i dom američke automobilske industrije i Lindberghova starijeg tajnika Ministarstva unutarnjih poslova, Henryja Forda, čija se otvoreno antisemitska tiskovina, Dearborn Independent, objavljivana u 1920-im godinama, posvetila “istraživanju židovskog pitanja”, a poslije ju je Ford objavio u četiri sveska, ukupno gotovo tisuću stranica, pod naslovom Međunarodni Židov, u kojima preporučuje da pri čišćenju Amerike “ne treba štedjeti međunarodnog Židova i njegove satelite, kao svjesne neprijatelje svega što Anglosaksonci smatraju civilizacijskim”. Moglo se očekivati da udruga poput Američkog sindikata građanskih sloboda i ugledni liberalni novinari poput Johna Gunthera i Dorothy Thompson, zgranuti neredima u Detroitu, smjesta obznane svoju ojađenost, ali i brojni su konvencionalni američki pripadnici srednje klase, koji su retoriku Walters Winehella doduše smatrali odbojnom i vjerovali su da izaziva, bili zgranuti izvješćima svjedoka o tome kako su se neredi započeti za Winchellova prvog zaustavljanja u Hamtramcku (kvartu u kojemu su mahom stanovali radnici uposleni u automobilskoj industriji sa svojim obiteljima i navodno su činili najveću skupinu poljskog stanovništva izvan Varšave) neobjašnjivo za nekoliko minuta proširili na 12. ulicu, do Linwooda i potom na Bulevar Dexter. U tim najvećim židovskim kvartovima u gradu, dućani su bili opljačkani a izlozi razbijeni, Židove koje bi zatekli na ulicama batinaši bi hvatali i udarali, a kerozinom natopljeni znakovi križa palili su se na tratinama ispred lijepih kuća duž Bulevara Chicago i ispred skromnih zgrada u kojima su živjele po dvije obitelji ličilaca, vodoinstalatera, mesara, pekara, trgovaca starim željezom i povrćara koji su živjeli u Webbu i Tuxedu, kao i u malim prljavim dvorištima najsiromašnijih Židova u Pingryju i Euclidu. Polovinom poslijepodneva, svega nekoliko trenutaka prije završetka školske nastave, požarna bomba bačena je u prednje predvorje osnovne škole Winterhalter, u kojoj su polovina učenika bili Židovi, a druga u predvorje Srednje gimnazije, u kojoj su devedeset i pet posto polaznika bili Židovi, pa još jedna u Institut Sholema Aleichema - udruge za pitanja kulture koju je Coughlin besmisleno prozvao komunističkom, dok je četvrta bomba bila bačena ispred još jedne Coughlinove “komunističke” mete, Židovskoga radničkog saveza. Zatim je uslijedio napad na hramove. Ne samo da su na polovini od tridesetak preostalih sinagoga prozori bili razbijeni a zidovi išarani, nego je eksplozija odjeknula i na stubištu uglednog hrama Shaarey Zedek u vrijeme kad je trebala početi večernja služba. Eksplozija je značajno oštetila egzotično arhitektonsko djelo Alberta Kahna u maurskome stilu - tri masivne nadsvođene vratnice koje su jasno dočaravale radničkom stanovništvu izra-

203

zito ne-američki stil gradnje. Petero prolaznika, od kojih nekim slučajem nijedan nije bio Židov, ranile su otpale krhotine s fasade, ali inače nije bilo žrtava. Iste večeri, nekoliko stotina od trideset tisuća Židova u gradu pobjeglo je i sklonilo se preko rijeke Detroit u Windsor, Ontario, a američka je povijest zabilježila prvi pogrom velikih razmjera, od kojih je jedan bio nedvojbena preslika “spontanih demonstracija” protiv njemačkih Židova poznatih pod nazivom Kristallnacht, “noć razbijenih stakala”, a užase koji su se tada dogodili nacisti su isplanirali i izvršili prije četiri godine. Otac Coughlin ih je u svome tjednom tabloidu u to vrijeme opravdavao tumačeći ih kao reakciju protiv “Židova nadahnutih komunizmom”. Kristallnacht u Detroitu na sličan je način opravdala i naslovnica Detroit Timesa, kao nesretan ali neizbježan i sve u svemu razumljiv odgovor na djelovanje smutljivca i izazivača nereda kojega su novine opisale kao “židovskog demagoga čiji su obilasci zemlje bili raspirivanje gnjeva domoljubnih Amerikanaca i izdajnički poziv na pobunu.” Tjedan nakon rujanskog napada na Židove u Detroitu - koje nisu službeno komentirali ni michiganski guverner ni gradonačelnik - novi val nasilja bio je usmjeren na domove, dućane i sinagoge u židovskim kvartovima Clevelanda, Cincinnatija, Indianapolisa i St. Louisa, nasilje za koje su Winchellovi neprijatelji odgovornost pripisali njegovu namjerno izazivačkom pojavljivanju u tim gradovima nakon strahota koje je izazvao u Detroitu, a sam ih Winchell - nakon što je u Indianapolisu jedva izvukao živu glavu jer je na nj s krova kuće bila bačena kamena kocka za taracanje slomivši vrat tjelesnom čuvaru koji je stajao pokraj njega - objasnio “klimom mržnje” koju raspiruje Bijela kuća. Naša ulica u Newarku bila je udaljena mnogo stotina kilometara od Bulevara Dexter u Detroitu, nitko od naših poznanika nikad nije bio u Detroitu, a do rujna 1942. sve što su dječaci u kvartu znali u vezi s Detroitom bilo je da je prvi igrač u detroitskom bejzbolskom timu, Tiger, bio Židov Hank Greenberg. Ali kad je došlo do pobune protiv Winchella, iznenada su čak i djeca znala imena četvrti u Detroitu koje su potresali nemiri. Ponavljajući poput papiga ono što su čuli od roditelja, u beskraj su raspravljali o tome je li Walter Winchell hrabar ili luckast čovjek, žrtvuje li sebe ili radi u svoju korist, i ne ide li upravo na ruku Lindberghu omogućujući Nežidovima da si olakšaju dušu tvrdeći da su Židovi sami navukli zlo na sebe. Raspravljali su o tome ne bi li bilo bolje da Winchell - prije nego što izazove pogrom diljem zemlje - odustane i omogući ponovo uspostavljanje “normalnih” odnosa između Židova i njihovih američkih sugrađana, ili bi, dugoročno gledano, bilo bolje da širi paniku među pomirljivijim Židovima u zemlji - i da probudi savjest kršćana ukazujući na prijetnje antisemitizma s jednog kraja Amerike na drugi. Na putu u školu, na igralištu nakon nje, za vrijeme odmora između satova i na školskim hodnicima stajali bi u tijesnim skupinama najbistriji dječaci Sandyjevih godina, kao i nekolicina njih tek nešto starijih od mene, žarko raspravljajući o tome služi li Winchellovo obi204

laženje zemlje raspirivanju strasti njemačko-američkih bundista i Coughlinovih pristaša, američkih firstera, crne legije i američke nacističke stranke, treba li razotkriti te organizirane antisemite i tisuće njihovih neznanih simpatizera i pokazati tko su i razotkriti samog predsjednika, kao glavnog izvršitelja i vrhovnog zapovjednika koji dosad nije smatrao potrebnim obznaniti izvanredno stanje u zemlji, pa čak ni zapovjediti saveznim četama da spriječe daljnje nerede - te o tome je li to dobro ili loše za Židove. Nakon Detroita, Židovi iz Newarka - koji su brojili nekih pedeset tisuća u gradu od dobrano iznad pola milijuna stanovnika - počeli su se pripremati za moguće ozbiljne izljeve nasilja na njihovim ulicama, bilo zato što je na putu prema istoku Winchell posjetio New Jersey ili stoga što su se pobune neizbježno širile u gradovima u kojima su, kao što je bio slučaj u Newarku, gusto naseljeni židovski kvartovi graničili s velikim radničkim zajednicama Iraca, Talijana, Nijemaca i Slavena među kojima je već bio dobar broj ostrašćenih pristaša. Moglo se pretpostaviti da te ljude neće trebati mnogo poticati da postanu dijelom nemisleće, razbijačke rulje pronacističke zavjere koja je uspješno organizirala nerede u Detroitu. Gotovo preko noći, rabin Joachim Prinz, zajedno s petoricom uglednih newarških Židova - uključujući i Meyera Ellensteina - osnovali su Newarški odbor židovskih građana. Udruga je ubrzo postala uzorom za osnivanje drugih ad hoc osnovanih skupina židovskih građana u ostalim velikim gradovima koje su trebale osigurati svoje zajednice izabravši među sobom vođe koji će izraditi planove priprema za slučaj najgorega. Newarški je odbor prvi upriličio sastanak u gradskoj vijećnici - predsjedao je gradonačelnik Murphy, izabran nakon Kllensteinova osmogodišnjeg mandata - sa šefom newarške policije, vatrogasne službe i s čelnikom Ministarstva javne sigurnosti. Sljedeći dan odbor se u državnom domu u Trentonu sastao s demokratskim guvernerom Charlesom Edisonom, predstojnikom državne policije New Jerseyja i zapovjednikom nacionalne garde New Jerseyja. Skupu je nazočio i javni tužilac, general Wilentz, poznanik sviju šest članova osnovanog odbora, a prema izvješću što ga je Newarški odbor objavio u novinama New Jerseyja, navodno je pružio uvjerenje rabinu Prinzu da će na svaki pokušaj napada na Židove Newarka uslijediti sudska tužba i istraga strogo se pridržavajući slova zakona. Zatim je Odbor poslao brzojav rabinu Bengelsdorfu, tražeći s njime sastanak u Washingtonu, ali dobili su odgovor da je njihova udruga mjesne a ne federalne razine, uza savjet da se obrate, kao što su i dosad činili, državnim i gradskim službama. Pristaše rabina Bengelsdorfa hvalile su ga što se držao po strani od podlog Waltera Winchella, istodobno se ispotiha, u privatnim razgovorima u Bijeloj kući s gđom Lindbergh, zalažući za pomoć nevinim Židovima diljem zemlje koji su plaćali tragičnu cijenu za izdajničko ponašanje otpadničkog kandidata, provokatora koji je cinički i krajnje opasno budio u američkih građana najstarije, najniže strahove. 205

Bengelsdorfovi pristaše stvorili su utjecajnu kliku uvelike asimilirane više klase njemačkoga židovskog duštva. Mnogi od njih rođeni su u blagostanju i bili su prva židovska generacija koja je pohađala elitne gimnazije i koledže Ivy League, gdje su se, s obzirom da ih je bio mali broj, pomiješali s Nežidovima te su se, slijedno tome, s njima povezali u komunalnim, političkim i poslovnim pothvatima i koji su ih ponekad prihvaćali kao sebi ravne. Ti povlašeni Židovi nisu nalazili ničega sumnjivoga u programima koje je izradio ured rabina Bengelsdorfa kako bi se siromašnije i manje obrazovane Židove naučilo živjeti u tješnjem dodiru i skladnije s kršćanima. Nesreća je u njihovim očima bila činjenica da su Židovi poput nas nastavili živjeti zajedno u gradovima poput Newarka, tj. načinom života na koji ih je prisilila ksenofobija koju su poticali povijesni pritisci kakvih više nije bilo. Zahvaljujući svome ekonomskom i profesionalnom položaju, i prednostima koje su odatle proizlazile, bili su skloni povjerovati da su one koji ne raspolažu takvim povlasticama širi društveni slojevi odbacili prije zbog njihove sklonosti klanskoj izdvojenosti, nego zbog naglašene isključivosti kršćanske većine, i da su kvartovi poput naših u manjoj mjeri posljedica diskriminacije, nego su prije pitanje odgoja. Priznavali su, dakako, postojanje džepova natražnjačkih Amerikanaca, u kojima je još bujao veoma snažan antisemitizam, krajnja ostrašćenost, ali činilo se da je to samo još jedan razlog više da predstojnik OAA-e ohrabri Židove onemogućene ograničenjima izdvojenog života da barem svojoj djeci dopuste da se priključe osnovnim američkim tokovima i potvrde da niukoliko ne odgovaraju karikaturalnom prikazivanju Židova kakvo šire njihovi neprijatelji. Ti su bogati, urbanizirani, samouvjereni Židovi posebno mrzili Waltera Winchella, koji je sam od sebe napravio karikaturu samime time što je samovoljno ukazivao na postojanje upravo takvog neprijateljstva za koje su vjerovali da su ga ublažili uzornim ponašanjem spram svojih kršćanskih kolega i prijatelja. Osim rabina Prinza i bivšeg gradonačelnika Ellensteina, ostalo četvero članova Newarskog odbora bili su: postarija članica gradske uprave odgovorna za uspjeh programa amerikanizacije doseljene djece u sklopu newarškog školskog sustava - i supruga vodećeg kirurga glavne bolnice Beth Israel - Jenny Danzis; poslovođa robne kuće i sin utemeljitelja S. Plauta & Co., i deset puta imenovani predsjednik Udruge Broad Streeta, Moses Plaut; ugledan gradski vlasnik nekretnina i bivši predsjednik Newarške konferencije židovskog milosrđa, vođa zajednice Michael Stavitsky, i predstojnik medicinskog osoblja bolnice Beth Israel, dr. Eugene Parsonette. Nikoga nije začudilo da se vodeći newarski mafijaš, Longy Zwillman, nije našao na popisu skupine tako uglednih mjesnih Židova, iako je Longy bio bogat čovjek s golemim utjecajem, jednako pogođen prijetnjom antisemita kao i rabin Prinz, koji su se, pod izgovorom da ih je izazvao Walter Winchell, izjašnjavali na način koji se mnogima učinio kao predigra za razrješenje “židovskog pitanja” Henryja Forda. Odvojivši se od brojnih gradskih čelnika koji su rabinu Prinzu obećali posve-

206

mašnju suradnju, Longy je radio na svoju ruku na tome da gradski Židovi ne ostanu nezaštićeni ako i kada newarški policajci i državne trupe New Jerseyja ne bi ništa odlučnije odgovorili na nerede nego što je to policija učinila u Bostonu i Detroitu. Bulleta Apfelbauma, bliskog suradnika i cijelome gradu znanog glavnog Longyjeva pristašu - i starijeg brata Niggyja Apfelbauma - Longy je zadužio da proširi uspješno djelovanje Newarškog odbora židovskih građana da oformi skupinu nepopravljivih židovskih momaka koji nisu uspjeli maturirati, i uvježba ih kao kadar volontera pod imenom Privremena židovska policija koju se u svakoj prilici moglo brzo okupiti. Ti lokalni momci nisu gajili nikakve ideale kakve su nama ostalima odgojem usadili, i već su u petom razredu pokazivali sklonost protuzakonitim radnjama, napuhavajući kondome u školskom zahodu i upuštajući se u tuče na liniji autobusa broj 14, koje ne bi prestajale dok netko ne bi ostao ležati raskrvavljen na pločniku ispred kinematografa. Tijekom godina zajedničkog pohađanja škole, roditelji su djecu napućivali da s njima nemaju posla, a sada su bili nadomak dvadesetoj i prednjačili su u igrama na sreću i na mjesnim streljanama, prali posuđe u kuhinjama jednog ili drugog vlasnika restorana sa židovskim specijalitetima u našem kvartu. Većinu smo ih, ako uopće, poznavali jedino po gangsterski očaravajućim znakovitim nadimcima: Leo “Lav” Naubaum, Besprstni Kimmelman, Veliki Gerry Schwartz, Glupi Breibart, Vojvoda “Prebijač” Glick - i po dvoznamenkastim kvocijentima inteligencije. I sada je na svakom drugom uličnom uglu našeg kvarta dežurala šačica besprizornih, vješto, između zuba, hračući u odvod kanala i razmjenjujući znakove na obje strane ulice zviždučući s dva prsta duboko gurnuta u usta. Stajali su tamo, okorjeli i ograničeni, mentalno zaostali, naši, židovski devijantni tipovi šepireći se ulicama poput mornara na dopustu u potrazi . za prigodom da zametnu tuču. Stajali su tamo, tupa manjina za koju su nas naputili da ih sažalijevamo i bojimo ih se, čudovišta iz kamenog doba, uskipjeli kržljavci i opasni, hvalisavi dizači utega, dosađujući klincima poput mene u Aveniji Chancellor govoreći nam da držimo u pripremi palice za bejzbol u slučaju da nas usred noći zovnu da iziđemo na ulice i okolnim putom stignemo do Udruge mladih Židova, da nedjeljom odemo na nogometno igralište, a tjednom u mjesne robne kuće i vrbujemo snažnije muškarce iz kvarta kako bi svaki blok kuća imao spremne trojke na koje bi mogli računati u slučaju nužde. Oni su utjelovljivali sve sirovo i prezira vrijedno za što su se naši roditelji nadali da je, zajedno sa siromašnim djetinjstvom proživljenim u trećerazrednim slamovima, ostalo za njima, ali njihovi su duhovi ponovo uskrsnuli u ulozi naših čuvara, svaki s nabijenim pištoljem privezanim uz list noge, pištoljem dobivenim iz zbirke Metka Apfelbauma, za kojega su svi znali da je posvetio život zastrašivanju ljudi u Longyjevo ime, prijetio im, mučio ih i - usprkos činjenici da je, oponašajući svoga gazdu sigurno petnaest kilograma mršavijeg i tridesetak centimetara višeg, Metak

207

uvijek bio u trodijelnom odijelu ukrašenu uredno presavijenom svilenom džepnom maramicom u boji kravate i noseći šešir od skupocjene tkanine privlačno iskošen svega dva i pol centimetra iznad onoga što bi se moglo smatrati mrkim pogledom krajnje okrutnog suca ljudske prirode - bili spremni dati život za njih, ako bi to gazdi pružilo zadovoljstvo.

Smrt Waltera Winchella dobila je trenutnu medijsku pokrivenost diljem zemlje ne samo zbog toga što je njegova neortodoksna kampanja izazvala najgore antisemitske pobune stoljeća izvan nacističke Njemačke, nego zato što nikad dotad nije ubijen netko tko se tek kandidirao za predsjednika Amerike. Iako su u drugoj polovini devetnaestog stoljeća atentatori pucali i ubili predsjednike Lincolna i Garfielda, a McKinleyja na početku dvadesetoga, i unatoč tome što je F.D.R. preživio pokušaj ubojstva 1933., što je platio glavom njegov demokratski pristaša, gradonačelnik Chicaga Cermak, tek će dvadeset i šest godina nakon Winchellova ubojstva biti ubijen i drugi predsjednički kandidat - newyorški demokratski senator Robert Kennedy koji će podleći metku u glavu nakon što je u srijedu 4. Lipnja 1968. njegova stranka pobijedila u prvome izbornom krugu u Kaliforniji. U ponedjeljak, 5. listopadu 1942., bio sam sam kod kuće i pratio u dnevnoj sobi preko radija finalna bacanja petog susreta Svjetskog prvenstva između Cardinala i Yanleeja, kad je na Cardinale došao red da pucaju za izjednačenje 2x2 - i vodeći u nizu tri igre prema jedan - kad je sportskog komentatora prekinuo fino artikuliran glas lagano anglicizirane dikcije kakva se u ono vrijeme cijenila kod voditelja dnevnih vijesti: - Prekidamo program radi važne obavijesti. Predsjednički kandidat Walter Winchell je ubijen. Ponavljamo: Walter Winchell je mrtav. Ubijen je u Louisvilleu, u Kentuckyju, dok je govorio na otvorenu političkom skupu. To je sve što se za sada zna o ubojstvu demokratskog predsjedničkog kandidata Waltera Winchella u Louisvilleu. Ponovo se uključujemo u redovni program. Još nije bilo pet sati poslijepodne. Otac je upravo otišao s kamionom strica Montyja na tržnicu, majka se prije nekoliko minuta zaputila niz Aveniju Chancellor, da kupi nešto za večeru, a moj glupavi brat bio je vani u potrazi za skrovitim mjestom na kojemu je naumio namoliti jednu od svojih posliješkolskih djevojaka da mu dopusti dodirnuti joj grudi. Čuo sam viku na ulici, potom vrisak iz susjedne kuće, ali utakmica se morala nastaviti u strašnoj napetosti: Red Ruffing pogodio je trećeg čuvara baze Cardinalova Whiteyja Kurowskog, Cardinalov hvatač Walker Cooper u prvoj bazi izveo je šesti udarac u pet igara, a igračima Cardinala trebala je samo ta pobjeda da osvoje prvenstvo. Rizzuto je izveo pobjedničko trčanje za Yankeeje, igrač sa zlokobnim nadimkom Enos Razbijač trčao je za Cardinale i, kao što bi

208

razigrani mali navijači rado dobacili jedan drugome “Znao sam” prije nego što bi Ruffin i opalio prvi udarac, tako sam i ja znao da se Kurowski sprema izvesti drugo pobjedničko trčanje za Cardinale i tako svome timu, nakon poraza u početnoj utakmici prvenstva, osigurati četvrtu pobjedu za redom. Jedva sam čekao da istrčim van i povičem: - Znao sam! Rekao sam! Kurowski se pokazao! - A kad je Kurowski izveo pobjednički trk i igra se završila, a ja sam izjurio van i potrčao koliko su me noge nosile niz prolaz između kuća, ugledao sam dvojicu židovskih policajaca - Velikog Gerryja 1 Vojvodu Glicka - kako trče s jednog kraja ulice na drugi, udaraju po vratima kuća i dovikuju u predvorja: - Pucali su u Winchella! Winchell je mrtav! U međuvremenu, i ostala su djeca istrčala iz kuća, uzbuđenu zbog svjetskog prvenstva. Ali, čim su se promolila na ulici uzvikujući prezime Kurowskoga Veliki je Gerry počeo urlati: - Idite po palice! Počeo je rat! - A pritom nije mislio na rat protiv Njemačke. Do večeri, sve su se židovske obitelji zabarikadirale iza dvaput zaključanih vrata, neprekidno upaljenih radioprijamnika kako bi čuli najnovije vijesti, i svi pokušavajući telefonirati svima i reći da Winchell mnoštvu u Louisvilleu nije rekao ništa što bi ga trebalo razgnjeviti, da je, ustvari, govor počeo riječima koje su se jedino mogle shvatiti kao otvoreno pozivanje na samopoštovanje građana: “Dame i gospodo Louisvillea, u Kentuckyju, ponosni građani jedinstvenog američkog grada koji je domaćin najvećih konjskih trka na svijetu i rodno mjesto prvog židovskog suca na državnome Vrhovnom sudu...” ali, unatoč svemu, prije nego što je uspio glasno izgovoriti ime Louisa D. Brandeisa oborila su ga tri metka ispaljena u potiljak. U sljedećem izvješću emitiranom svega nekoliko minuta kasnije, opisano je mjesto na kojemu se dogodilo ubojstvo, svega nekoliko metara dalje od jedne od najelegantnijih gradskih zgrada u Kentuckyju sagrađenih u neogrčkom stilu, sudnice okruga Jefferson, sa spomenikom Thomasu Jeffersonu u zapovjedničkoj pozi okrenutim prema ulici i s dugim širokim stubama koje su vodile do veličanstvenog trijema s lukovima. Pucnjevi koji su ubili Winchella bili su, izgleda, ispaljeni s jednog od širokih, strogih, skladno oblikovanih prozora na pročelju. Čim je stigla iz kupovine, majka je počela s prvim telefonskim pozivima. Ja sam se postavio tik uz vrata kako bih je u trenutku kad stigne kući odmah obavijestio o događajima u vezi s Winchellom, ali ona je dotad već saznala ono malo što se dotad moglo saznati, najprije zato što je mesareva žena telefonirala u dućan kako bi vijest prenijela suprugu upravo u trenutku kad je umatao majčinu narudžbu, a shvatila je što se dogodilo i na osnovi vidljive zaprepaštenosti ljudi na ulici koji su već požurili prema sigurnosti domova. Kako nije uspjela dobiti oca koji još nije kamionom

209

stigao na tržnicu, prirodno se zabrinula za brata koji se i opet klatio negdje u blizini i zacijelo će dojuriti preko stražnjih stuba svega nekoliko sekundi prije nego što se trebao naći za kuhinjskim stolom ruku opranih od dnevne prljavštine i lica istrljana od mrlja ruža za usne. Bio je to najgori zamislivi trenutak da svaki od njih bude odsutan a da se ne zna točno gdje se kreću, ali i ne raspakiravši torbu s kupovinom ili nemajući vremena baviti se vlastitom uspaničenošću, majka mi je rekla: - Dodaj mi kartu Amerike. Daj tvoju kartu Amerike. U jednom od svezaka enciklopedija, nalazila se u odvojenu džepiću odložena velika presavijena karta Sjeverne Amerike koju nam je prodao trgovac pokućarac one godine kad sam krenuo u školu. Pojurio sam u ostakljeno predvorje gdje se na polici među mjedenim držačima za knjige u liku Georgea Washingtona, koje je otac kupio u Mount Vernonu, nalazila cijela naša biblioteka: enciklopedija u šest svezaka, u kožu uvezan primjerak Ustava Sjedinjenih Država, poklon Metropolitan Lifea, neskraćeno izdanje Websterova rječnika koji je teta Evelyn poklonila Sandyju za deseti rođendan. Razvio sam kartu preko kuhinjskog stola pokrivenog voštanim platnom, a majka je - koristeći se povećalom koje sam od roditelja dobio na poklon za svoj sedmi rođendan, zajedno s nenadomjestivim, nezaboravljenim albumom za marke - stala tražiti točku na srednjem sjevernom dijelu Države Kentucky koja je označavala Danville. Za svega sekundu ili dvije, vratili smo se u predvorje do stolića na kojemu je stajao telefon, iznad kojega je visjelo još jedno očevo priznanje za prodaju osiguranja, uokvireni bakropis Deklaracije o nezavisnosti. Mjesna telefonska mreža okruga Essex bila je stara svega deset godina i dotad nije bila uključena u telefonski sustav a većina onih koji su bili uključeni, poput nas, imali su dvojnika - pa su nas stoga međugradski pozivi još ispunjavali čudom, ne samo zato što su bili rijetkost za obitelj našega imovinskog stanja nego i zato što nas nikakvo tehnološko objašnjenje za njihovo funkcioniranje, kakogod bilo jednostavno, nije moglo u cijelosti osloboditi dojma o carstvu čarolije na djelu. Majka se trudila vrlo jasno govoriti telefonistu kako bi bila sigurna da nigdje neće pogriješiti i da nas neće zbog greške teretiti i dodatnim računom. - Želim privatni međugradski razgovor, gospodine telefoniste. U Danville, Kentucky. Osobno s gđom Selmom Wishnow. I molim vas, gospodine, upozorite me nakon što prođu moje tri minute. Uslijedila je duga stanka dok je telefonist našao broj u telefonskoj centrali. Kad je majka napokon čula da je veza uspostavljena, dala mi je znak da primaknem uho njezinome, ali da ne govorim. - Halo? - javio se oduševljeni Seldon. Telefonist: - Imate međugradski razgovor. Imam osobni poziv za gospođu Selmu 210

Wistful. - Joj, joj - uzmucao se Seldon. - Je li tamo gđa Wistful? - Halo? Majka sada nije kod kuće. Telefonist: - Zovem gospođu Selmu Wistful... - Wishnow - viknula je majka. - Wish-now. - Tko je? - pitao je Seldon. - Tko zove? Telefonist: - Mlada gospođice, je li vam majka kod kuće? - Ja sam dječak - rekao je Seldon. Bio je zgranut. Još jedan udarac. Izgleda da ne namjeravaju prestati. Pa ipak, zvučao je poput glasa curice, bio je i viši nego kad je živio kat ispod nas. - Majka se još nije vratila kući s posla - rekao je Seldon. Telefonist: - Gospođo, gospođa Wishnow nije kod kuće. Majka me je pogledala i rekla: - Što se moglo dogoditi? Dječak je sam. Gdje bi ona mogla biti? Posve je sam. Telefonist, razgovarat ću s bilo kime u kući. Telefonist: - Nastavite, gospodine. - Tko zove? - pitao je Seldon. - Seldone, ovdje gospođa Roth. Iz Newarka. - Gospođa Roth? - Da. Zovem međugradski kako biti razgovarala s tvojom majkom. - Iz Newarka? - Poznaješ me. - Ali zvuči kao da ste dolje na ulici. - E pa, nisam. Poziv je međugradski. Seldone, gdje ti je majka? - Upravo užinam. Čekam da se vrati s posla. Jedem Newtonove kekse od smokava. I malo mlijeka. - Seldone... - Čekam da se vrati s posla - radi dokasno. Uvijek radi dokasno. Ja sjedim i čekam je. Ponekad užinam... - Seldone, odmah da si prestao. Šuti trenutak. - A onda ona dođe kući i napravi mi večeru. Ali svake večeri stiže kasno. Tada se majka okrenula prema meni i pružila mi slušalicu. - Razgovaraj s njim. Mene neće slušati. - O čemu da s njim razgovaram? - pitao sam odgurnuvši slušalicu.

211

- Je li tamo Philip? - pitao je Seldon. - Samo trenutak, Seldone - rekla je majka. - Je li Philip tamo? - ponovio je Seldon. Meni je majka rekla. - Uzmi slušalicu, molim te. - Ali, što bih mu trebao reći? - pitao sam. - Samo se javi - i stavila mi slušalicu u ruku a aparat podigla da ga držim u drugoj. - Halo, Seldone? - rekao sam. Raznježen i ne vjerujući, odgovorio je: - Philipe? - Ja sam. Zdravo, Seldone. - Zdravo, znaš nemam nijednog prijatelja u školi. Rekao sam mu: - Želimo razgovarati s tvojom majkom. - Majku radi. Radi dokasno svake večeri. Ja užinam. Pojeo sam nekoliko keksa od smokava i popio čašu mlijeka. Za približno tjedan dana mi je rođendan i mama je rekla da bih mogao pripremiti proslavu... - Seldone, pričekaj trenutak. - ... ali nemam prijatelja koje bih pozvao. - Seldone, moram nešto pitati mamu. Pričekaj. - Pokrio sam rukom slušalicu i šapnuo joj: - Što da mu kažem? Majka je šapnula: - Pitaj ga da li zna što se danas dogodilo u Louisvilleu. - Seldone, majka pita da li znaš što se danas dogodilo u Louisvilleu. - Ja živim u Danvilleu. U Danvilleu. Kentucky. Čekam da se mama vrati kući. Užinam. Zar se nešto dogodilo u Louisvilleu? - Samo trenutak, Seldone - rekao sam. - Što sada? - šapnuo sam majci. - Samo razgovaraj s njim, molim te. A kad telefonist kaže da su prošle tri minute, daj mi slušalicu. - Zašto zoveš? - pitao je Seldon. - Zar ćeš mi doći u posjet? - Ne. - Sjećaš li se kad sam ti spasio život? - pitao je. - Da. Sjećam se. - Hej, koliko je kod vas sati? Jesi li u Newarku? Jesi li u Aveniji Summit? - Rekli smo ti da jesmo. Da, tu smo. - Stvarno se jasno čujemo, zar ne? Zvuči kao da si dolje u kvartu. Želio bih kad bi 212

mogao doći i sa mnom podijeliti užinu i kad bi bio ovdje za moj rođendan sljedeći tjedan. Nemam prijatelja koje bih pozvao na proslavu. Nemam s kime igrati šah. Sjedim ovdje i vježbam otvaranje. Sjećaš se mog poteza otvaranja? Pomaknuo bih pješaka koji stoji ravno ispred kralja. Sjećaš se da sam te pokušavao naučiti? Onda izlazim s lovcem, pa s konjem, onda s drugim konjem - i sjećaš li se poteza kad nema nijedne figure između kralja i jedne od kula? Kad pomaknem kralja za dva mjesta kako bih ga zaštitio? - Seldone... Majka je šapnula: - Reci mu da ti nedostaje. - Mama! - usprotivio sam se. - Reci mu, Philipe. - Nedostaješ mi, Seldone. - Hoćeš li onda doći sa mnom užinati? Hoću reći da zvuči kao da - jesi li stvarno dolje na ulici? - Nisam, to je međugradski poziv. - Koliko je sati kod vas? - Sada je, uf - oko deset do šest. - O, i ovdje je deset do šest. Mama se trebala vratiti oko pet. Najkasnije u pola šest. Jedne je večeri došla kući u devet. - Seldone - rekao sam - znaš li da je Walter Winchell ubijen? - Tko je on? - pitao je. - Pusti me da dovršim. Walter Winchell ubijen je u Louisvilleu, u Kentuckyju. U tvojoj državi. Danas. - Žao mi je. Tko je on? Telefonist: - Prošle su tri minute, gospodine. - Je li ti to bio stric? - pitao je Seldon. - Je li ti stric došao u posjet? Je li on mrtav? - Nije, nije - rekao sam i pomislio da ovako sam u Kentuckyju zvuči kao da je njega netko pogodio u glavu. Zvuči udareno. Udaren. Zvuči blokirano. Pa ipak, bio je najbistriji dječak u našem razredu. Majka je uzela slušalicu: - Seldone, ovdje gospođa Roth. Želim da nešto zapišeš. - Dobro. Moram pronaći komad papira. I olovku. Čekanje. Čekanje.

213

- Seldone? - rekla je majka. Još čekanja. - U redu - rekao je. - Seldone, zapiši što ću ti reći. Razgovor postaje vrlo skup. - Žao mi je, gospođo Roth. Naprosto nisam mogao naći olovku u kući. Bio sam za kuhinjskim stolom. Užinao sam. - Seldone, zapiši da je gospođa Roth... - U redu. - ... nazvala iz Newarka. - Iz Newarka. Uf! Da sam barem još u Newarku! Kat ispod vas. Znate, ja sam spasio Philipu život. - Zvala je gospođa Roth iz Newarka kako bi provjerila... - Samo trenutak. Pišem. - ... kako provjerila je li sve u redu. - Zar nešto ne bi trebalo biti u redu? Hoću reći, je li Philip dobro? I vi ste dobro. Je li gospodin Roth dobro? - Jest, hvala na pitanju, Seldone. Reci majci zašto sam zvala. Za nas se ne treba brinuti. - Zar bih se zbog nečega trebao zabrinuti? - Ne. Samo pojedi svoju užinu... - Mislim da sam dosad pojeo dosta keksa od smokava, ali hvala u svakom slučaju. - Zbogom, Seldone. - Ipak, volim kekse od smokava. - Zbogom, Seldone. - Gospođo Roth? - Hoće li mi Philip doći u posjet? Sljedeći tjedan mi je rođendan i nemam nikoga koga bih pozvao na proslavu. Nemam nijednog prijatelja u Danvilleu. Ovdje me djeca zovu Slani. Igram šah sa šestogodišnjim dječakom. On nam je susjed. Jedino s njime se mogu igrati. Dijete. Učim ga šah. Ponekad napravi potez koji ni ti ne bi napravio. Ili pomakne kraljicu, a ja mu kažem da ne smije. Stalno pobjeđujem, ali to uopće nije zabavno. Ali nemam nikoga drugog s kim bih igrao. - Seldone, svima je teško. Danas je svima teško. Zbogom, Seldone. - I spustila je slušalieu na ložište i počela jecati.

214

Svega deset dana prije, prvi listopada, u dva stana u Aveniji Summit koja su u rujnu ispraznili “homesteaderi 42” - jedan ispod našega i jedan preko puta ulice, tri kuće dalje - uselile su se talijanske obitelji iz Prvog izbornog okruga. Novi stambeni prostor im je zapravo bio dodijeljen na osnovi vladina proglasa, iako uz poticajno smanjenje stanarine od šesnaest posto (ili 6,37 $ od mjesečne stanarine u iznosu od 42,50 $) tijekom pet godina, a taj je iznos Ministarstvo unutarnjih plaćalo neposredno vlasniku stana uz početni zakup od tri godine, a nakon dvije godine, uz obnovu zakupa za sljedeće tri godine. To je bilo utanačeno u dosad neobjavljenu dijelu homestead-programa, nazvanog “Projekt dobro susjedstvo”, kojemu je cilj bio postupno povećanje broja nežidovskih stanara u prevladavajuće židovskim kvartovima, što je trebalo osigurati “snaženje amerikanizacije” sviju uključenih. Kod kuće su nam, međutim, govorili - a ponekad i nastavnici u školi - da je skriveni cilj “Projekta dobro susjedstvo”, kao i programa “Pravednih ljudi”, bilo slabljenje solidarnosti židovskoga društvenog ustroja kao i smanjenje izborne snage židovske zajednice na mjesnim i kongresnim izborima, bez obzira kakva ona bila. Bude li se preseljenje židovskih obitelji i njihovo nadomještanje nežidovskim obiteljima provodilo prema osnovnom planu Ureda, u barem polovini od dvadeset američkih kvartova najgušće naseljenima Židovima kršćanska bi većina lako mogla već na početku drugog Lindberghova mandata biti većinska, a rješenje američkog “židovskog pitanja” bilo bi nadohvat ruci, provelo se ono ovim ili onim sredstvima. Obitelj koja se trebala useliti kat ispod nas - majka, otac, sin i baka - prezivala se Cucuzza. Kako je otac godinama kao agent osiguravajućeg društva obilazio Prvi izborni okrug, a osiguranici od kojih je svaki mjesec ubirao male premije bili su mahom Talijani, to je već poznavao nove stanare, i zato je, kad se ujutro, nakon što je g. Cucuzza, noćni čuvar, kamionom dovezao obiteljsko vlasništvo iz stana bez tople vode u kući s iznajmljenim stanovima u pokrajnjoj ulici, nedaleko od groblja Svetomu grobu, otac vratio s posla najprije se zaustavio ispred vrata na katu ispod da vidi hoće li ga, usprkos tome što se pojavio bez sakoa i kravate i s prljavim rukama, postarija baka prepoznati kao agenta osiguranja koji je njezinu suprugu prodao policu osiguranja koja je obitelji osiguravala sredstva za njegov pogreb. “Drugi” Cucuzze (rođaci “naših” Cucuzza koji su se iz svoga stana bez tople vode u Prvom izbornom okrugu preselili u stan u trećoj kući do naše) bili su mnogo brojnija obitelj - tri sina, kći, roditelji i djed - i potencijalno bučniji i neugodniji stanari. Preko djeda i oca bili su povezani s Ritchiejem Boiardom “Čizmom”, gangsterom koji je vladao newarskom talijanskom četvrti i bio jedini ozbiljni suparnik Longyju i njegovu podzemnom carstvu. Dakako, otac, Tommy, bio je tek jedan iz družine podređenih i poput svog umirovljenog oca, radio je kao zamjenski konobar u Boiardovu restoranu, “Dvorac Vittorio”, kada ne bi obilazio krčme, brijačnice, javne kuće, školska dvorišta i slastičarnice u slamovima Trećega izbornog okruga izvlačeći 215

iz džepova Crnaca sitniš koji bi se svaki dan s povjerenjem upuštali s njima u kockanje. Bez obzira na vjeru, drugi su Cucuzze jedva bili susjedi kakve bi moji roditelji poželjeli u blizini svojih brižno odgajanih sinova i, da bi nas umirio, otac je za doručkom u nedjelju ujutro stao objašnjavati koliko bismo gore prošli da su nam susjedi bili kockar i njegova tri sina umjesto noćnog čuvara i njegova sina Joeyja, jedanaestogodišnjaka koji se nedavno upisao u školu Sv. Petra i bio je, prema mišljenju mog oca, dobroćudno dijete koje je imalo teškoća sa sluhom i malo zajedničkog sa svojim prostačkim bratićima. Dok je u Prvom okrugu sve četvero djece Tommyja Cucuzze pohađalo javnu osnovnu školu, ovdje su se, zajedno s Joeyjem, upisali u školu Sv. Petra, radije nego u javnu školu poput naše, krcate malih bistrih Židova.

S obzirom na to da je otac napustio posao svega nekoliko sati nakon Winchellova ubojstva i unatoč ljutitim primjedbama strica Montyja odvezao se kući provesti ostatak te napete večeri sa ženom i djecom, nas smo četvero sjedili zajedno za kuhinjskim stolom i čekali sljedeće vijesti na radiju, kad su se g. Cucuzza i .Joey uspeli stražnjim stubama i došli nam u posjet. Pokucali su na vrata i morali pričekati na odmorištu dok otac nije provjerio tko je došao. G. Cucuzza bio je ćelav, krupan muškarac, visok 198 centimetara, težak iznad 125 kilograma, i bio je odjeven za rad, u odoru noćnog čuvara, tamnoplavu košulju, svježe očišćene tamnoplave hlače sa širokim bijelim pojasom na kojemu je uz to što je držao hlače, visilo nekoliko kila najnevjerojatnije zbirke opreme pokraj koje sam se ikad zatekao dovoljno blizu da bih je razgledao i dodirnuo. S obiju strana džepova na hlačama visio je snop ključeva velikih poput ručne bombe, tu je bio i par lisica a sat noćnog čuvara u crnu ležištu visio je na pasici s ulaštene kopče pojasa. Na prvi pogled, pomislio sam da je sat bomba, dok za drugi predmet o njegovu pojasu nije bilo sumnje da je futrola pištolja. U stražnji je džep bila udjenuta poduža baterija nalik na batinu, a visoko na jednom rukavu uškrobljene košulje kočio se trokutast bijeli komad tkanine na kojemu je plavim slovima bilo ispisano “Čuvar specijalac”. Joey je također bio visok - svega dvije godini stariji a već dvaput teži od mene - i njegova mi se oprema učinila gotovo jednako zagonetnom kao i ona njegova oca. Nalikujući na grudu zatisnute gume za žvakanje i prekrivajući cijelo desno uho, nalazio se slušni aparatić povezan tankom žicom s okruglom crnom kutijom s brojčanikom na prednjoj strani pričvršćenom na džep košulje; druga žica bila je povezana s baterijom veličine širokog upaljača koju je nosio u džepu hlača. A u ruci je nosio kolač. Poklon njegove majke mojoj. Joeyjev je poklon bio kolač, a poklon g. Cucuzze bio je pištolj. Imao je dva, jedan je nosio na posao, a drugi držao skriven kod kuće. Došao je mom ocu ponuditi drugi. - Lijepo od vas - rekao je otac - ali ja zaista ne znam kako se puca.

216

- Vučnete okidač. - G. Cucuzza je imao iznenađujuće blag glas za tako golemu osobu, iako hrapav, kao da je tijekom sati šetnje u svojstvu čuvara bio predugo izložen vremenskim promjenama. A govorio je tako smiješno, da sam, kad bih se zatekao sam, ponekad pokušavao govoriti na njegov način. Koliko sam se puta zabavio izgovorivši glasno: “Vučnete okidač”? Uz iznimka Joeyjeve majke, koja je bila rođena Amerikanka, naši Cucuzzo su svi imali neobične glasove, najnevjerojatniji je bio glas njegove brkate bake, čak neobičniji od Joeyjeva, koji i nije zvučao kao glas, nego prije kao nemodulirana jeka glasa. A nije bio neobičan samo zato što je ona govorila samo na talijanskome, bilo obraćajući se ostalima (uključujući i mene) ili mrmljajući sebi u brada, dok bi mela stražnje stubište ili klečala u prašini sadeći povrće u majušnom stražnjem vrtu ili naprosto stajala mrmljajući u mračnom kućnom ulazu. Njezin je glas bio najneobičniji jer je zvučao poput muškoga - izgledala je poput sićušna starca u dugoj crnoj haljini a i zvučala je poput njega, posebno kad bi izdavala zapovijedi, ukaze i naputke na koje se Joey nikad ne bi usudio oglušiti. Zabavna strana njegove osobnosti, duša u koju redovnice i svećenici nikad nisu uspjeli dovoljno duboko zagledati da bi je uzmogli spasiti, bila je zapravo jedini dio njegu koji sam upoznao dok smo bili sami. Nije ga trebalo previše sažalijevati zbog njegove nagluhosti, zbog toga što je Joey bio veseo, nestašan dječak sa sebi svojstvenim huktavim smijehom, bio je on razgovorljiv, znatiželjan, nevjerojatno lakovjeran dječak čija je glava radila brzo i nepredvidljivo. Nije ga trebalo previše sažalijevati, ali u blizini obitelji, Joeyjeva poslušnost bila je tako revna i potpuna te sam joj se gotovo jednako čudio kao i posvemašnjoj neposlušnosti Shushyja Margulisa. Nije bilo boljeg sina u cijelom talijanskom Newarku, zbog čega je i mojoj majci ubrzo postao neodoljiv - njegova posvemašnja sinovska odanost, duge crne trepavice, način na koji je molećivo gledao u odrasle čekajući da mu kažu što treba učiniti, naveo ju je da odbaci suzdržanost, urođeni obrambeni stav, u odnosu na Nežidove. Naprotiv, prema njegovoj baki iz stare domaje i ona i ja osjećali smo - zazor. - Naciljate - objašnjavao je g. Cucuzza ocu, pokazujući pokret kažiprstom i placem - i lijepo puknete. Ciljate i ondak puknete, i to je to. - Ne treba mi - rekao je otac. - Al’ ak’ dojdu - rekao je g. Cucuzza - kak’ se bute zaštitili? - Cucuzzo, ja sam rođen u Newarkn godine tisuću devetsto i prve - rekao mu je otac. - Cijeli sam život redovno plaćao stanarinu, plaćao poreze na vrijeme, i plaćao račune na vrijeme. Nikad nisam prevario nijednog poslodavca ni za deset centa. Nikad nisam pokušao prevariti vladu SAD-a. Vjerujem u ovu zemlju. Volim ovu zemlju. - I ja - rekao je naš masivni susjed s donjega kata, čiji me široki bijeli pojas ne bi više očaravao ni da su o nj bile obješene šuplje lubanje. - Ja sam doš’o z deset. Bolja

217

zemlja neg’ ikoja. Tu nema Mussolinija. - Drago mi je da tako mislite, gospodine Cucuzzo. To je tragedija za Italiju, ljudska tragedija za ljude poput vas. - Od Mussolinija i Hitlera dolazi mi na povraćanje. - Znate čemu se veselim, gospodine Cucuzzo? Izborima - rekao mu je otac. - Volim glasovanje. Otkad sam stekao pravo glasa, nijednom nisam propustio glasovanje. Godine 1924., glasovao sam protiv gospodina Coolidgea a za gospodina Davisa, ali gospodin Coolidge je pobijedio. A svi znamo što je gospodin Coolidge učinio za siromašne ljude ove zemlje. Godine 1928. glasovao sam protiv gospodina Hoovera a za gospodina Smitha, i gospodin Hoover je pobijedio. A svi dobro znamo što je on učinio za siromašne ljude ove zemlje. Godine 1932., drugi sam put glasovao protiv gospodina Hoovera i prvi put za gospodina Roosevelta i, bogu hvala, pobijedio je gospodin Roosevelt, i ponovo postavio Ameriku na noge. Izvukao je zemlju iz krize i dao narodu što mu je obećao - New Deal. Godine 1936., glasovao sam protiv gospodina Landona a za gospodina Roosevelta i gospodin Roosevelt je ponovo pobijedio. Gospodin Landon je uspio pobijediti jedino u dvije države, Maineu i Vermontu. Nije uspio čak ni u Kansasu. Gospodin Roosevelt je u cijeloj zemlji dobio najviše predsjedničkih glasova uopće i ponovo je održao svako obećanje koje je dao radništvu tijekom kampanje. A što su glasači učinili u tisuću devetsto četrdesetoj? Umjesto njega izabrali su fašista. Ne idiota poput Coolidgea, niti naprosto glupana poput Hoovera, nego fašista od glave do pete i s medaljom kao dokazom. Izabrali su fašista i pokretača fašističkih nereda, gospodina Wheelera, za njegova osobnog savjetnika, a gospodina Forda su primili u predsjednikov kabinet, ne samo pravog antisemita, Hitlerova pristašu nego i pravog robovlasnika, koji je od radnika napravio ljudske mašine. A sada mi vi dolazite večeras, u moj dom, i nudite mi pištolj. U Americi tisuću devetsto četrdeset i druge u posjet mi dolazi posve nov susjed, čovjek kojega dosad nisam ni poznavao, i nudi mi pištolj kako bih zaštitio svoju obitelj od antisemitske rulje gospodina Lindbergha. Nemojte misliti, Cucuzza, da sam nezahvalan. Nikad neću zaboraviti vašu pažnju. Ali ja sam građanin Sjedinjenih Američkih Država, a to je i moja supruga, a to su i moja djeca, a to je - tu mu je glas prepukao a to je bio i gospodin Walter Winchell... Ali tada se iznenada začuo glas spikera s radiovijestima u vezi s Walterom Winchellom: - Pssst! - rekao je otac. - Psst! - kao da je u kuhinji netko drugi osim njega držao slovo. Svi smo slušali - čak se činilo da i Joey sluša - na način kao što se ptice sjate pri seobi ili kako ribe plivaju u jatu. Tijelo Waltera Winchella, kojega je toga dana, u političkim nemirima u Luoisvilleu, Kentucky, ubio osumnjičeni američki ubojica iz nacističke stranke u suradnji s Ku Klux Klanom, bit će iste noći vlakom prevezeno iz Luoisvillea na postaju

218

Pennsylvania u New Yorku. Tamo će, prema zapovijedi gradonačelnika Fiorella La Guardije i pod zaštitom newyorške policije cijelo prijepodne tijelo biti izloženo u velikom predvorju željezničke postaje. Prema židovskom običaju, pogrebni obred održat će se istoga dana u dva poslijepodne u hramu Emanu-El, najvećoj newyorškoj sinagogi. Okupljenima ožalošćenima, kojih će zacijelo u Petoj aveniji biti na desetke tisuća, javno će se ispred sinagoge obratiti gradonačelnik La Guardia, a među govornicima će biti i demokratski senator James Mead, newyorški židovski poglavar Herbert Lehman i bivši predsjednik Sjedinjenih Država Franklin D. Roosevelt. - Dogodilo se! - povikao je otac. - Vratio se! F.D.R. se vratio! - Jako nam fali! - rekao je g. Cucuzza. - Dječaci - rekao je otac - shvaćate li što se događa? - i tada je obgrlio Sandyja i mene. - To je početak kraja fašizma u Americi! Ovdje neće biti Mussolinija! Više neće biti Mussolinija u Americi!

219

8. listopad 1942.

Teški dani

S

utradan se u kući pojavio Alvin, dovezavši se u posve novom Buicku i sa svojom fiancée,{45} po imenu Minna Schapp. Riječ “fiancée” uvijek me se dojmila kad sam kao dijete čuo da je netko izgovara. Na koga god se odnosila, zvučilo je kao da je riječ o nekoj posebnoj osobi - a ispalo je da se odnosila na djevojku, koja se, kad je upoznala obitelj, uplašila da ne kaže nešto neumjesno. Posebna osoba nije, međutim, u ovom slučaju bila buduća supruga, nego budući tast, umješan maher spreman osloboditi Alvina posla s aparatima za igru - u kojemu je, uz pomoć dvojice grubijana koji su izvlačili dobitak i tjerali prevarante, moj bratić radio kao prijevoznik i postavljač ilegalnih aparata - odjenuti ga u odijelo od hongkonške svile šivano po narudžbi, bijelu košulju s bijelim izvezenim monogramom kakve nose vlasnici restorana u Atlantic Cityju. Iako je sam g. Schapp počeo u dvadesetim godinama raditi kao Fliper Billy Schapiro, kao sitna marka koja se družila s najgorim šljamom u najsilovitijim ulicama ozloglašenih kvartova južne Philadelphije - među ostalima i s ujakom Shushyja Margulisa - bavljenje fliperima i automatskim igrama na sreću donosili su mu 1942. svaki tjedan petnaest tisuća neprijavljenih dolara, i Fliper Billy ponovo se rodio kao William F. Schapp II., visoko cijenjeni član mjesnog country kluba u Green Valleyju, židovske bratske udruge Brith Achim (kamo bi subotom navečer dovodio svoju živahnu suprugu okićenu divovskim briljantima da plešu na glazbu Jackieja Jacobsa i njegova orkestra, Jolly Jazzers), kao i sinagoge Har Zion (preko čijeg je pogrebnog poduzeća kupio obiteljsku grobnu parcelu u prekrasno uređenom kutu groblja uz sinagogu), kao i vlasnik basnoslovne vile od osamnaest soba u predgrađu Meriona, dok je zimi ostvarivao svoj san iz djetinjstva iznajmljujući svake godine apartman na vrhu hotela Eden Rock u Miami Beachu. U svojoj trideset i prvoj godini, Minna, osam godina starija od Alvina, bila je žena s kožom poput maslaca, zaplašena pogleda, a kad bi se uopće osmjelila progovoriti svojim bebastim glasom, svaku bi riječ izgovorila kao da je upravo naučila gledati na sat. Svakim svojim gramom bila je dijete svojih bahatih roditelja, ali zato što je njezin otac bio vlasnik tvrtke za međugradski prijevoz - koja je trebala prikriti ma220

kinacije s fliper-aparatima - što je posjedovao riblji restoran na prostoru od pola jutra, preko puta Steel Piera, ispred kojega bi vikendom ljudi stajali u redu dvaput okruživši blok kuća prije nego što bi uspjeli u njega ući, i zato što je, u ranim tridesetima, kad je prohibicija ukinuta pa su iznenada u gangsterskom udruženju Waxyja Gordona presušili unosni dodatni dobici od međudržavnog krijumčarenja alkoholnih pića, a Fliper Billy je u Philadelphiji otvorio “Original Schapp’s” - zalogajnicu vrlo omiljenu među krugovima koje su u gradu nazivali židovskom bandom - Fliper Billy snažno je zagovarao Alvinovu stvar kod Minne. - Ugovor je sljedeći - rekao je Schapp dok je Alvinu davao novac da kupi Minni zaručnički prsten - Minna će se brinuti o tvojoj nozi, ti ćeš se brinuti o Minni, a ja ću se brinuti o tebi. Tako se moj bratić domogao odijela šivanih po mjeri i zavidne odgovornosti da prati do stola mušterije značajnih imena poput pokvarenog gradonačelnika New Jerseyja, Franka Haguea; šampiona New Jerseyja u lako-teškoj kategoriji, Gusa Lesnevicha; i reketarskih tajkuna, poput Moea Dalitza iz Clevelanda, Kralja Solomona iz Bostona, Mickeyja Cohena iz Los Angelesa, pa čak i samog “Mozga”, Meyera Lanskoga, kad bi se obreli u gradu na mafijaškom okupljanju. I redovno bi, svakoga rujna, bio u prigodi poželjeti dobrodošlicu novookrunjenoj Miss Amerike, koja bi se tamo pojavila netom nakon pompozne svečanosti uručenja priznanja, zajedno sa svim nacrvcanim rođacima koje bi dovukla sa sobom. Jednom kad bi svih počastio gomilom komplimenata i kad bi svima bio poslužen koktel od jastoga, Alvin bi, na svoje zadovoljstvo, pucnuvši prstima dao znak poslužitelju da kuća časti. Jednonogi budući zet Flipera Billyja uskoro je stekao i nadimak “Gizdavac”, koji mu je nadjenuo, Alvin bi to svima govorio, Allie Stolz, natjecatelj za naslov svjetskog prvaka u lakoj kategoriji. Taj dan, kad su on i Minna došli k nama na večeru, Alvin je sa Stolzom došao iz Philadelphije u posjet newarškom boksaču Gusu Lesnevichu. Stolz se prošlog svibnja borio i izgubio u petnaestoj rundi protiv šampiona lake kategorije u Madison Square Gardenu, a ove je jeseni trenirao u gimnastičkoj dvorani u Ulici Marsillo’s Market za borbu protiv Lijepog Jacka u studenome, što bi mu omogućilo da se ogleda s Tippyjem Larkinom u slučaju da pobijedi. - Jednom kad Allie dobije Lijepog Jacka - rekao je Alvin - od naslova će ga dijeliti jedino meč s Larkinom nakon kojeg će Larkin dobiti staklenu vilicu. “Staklena vilica.” “Trice i kučine.” “Gadan momak.” “Što je njegov problem?” “Zagrist ću.” “Trik star koliko i svijet.” Alvin je imao nov rječnik i posve nov hvalisavi način govora koji je mojim roditeljima očevidno teško padao. Pa ipak, kad je s obožavanjem spomenuo Stolzovu velikodušnost rekavši: “Allie je momak brz na dolaru”, ja sam jedva dočekao da i sam ispadnem “gadan momak” time što ću u školi ponoviti taj zapanjujući izraz uz cijelu lepezu šatrovačkih izraza koje je Alvin sada

221

koristio da bi izrazio samo jednu riječ - “novac”. Za vrijeme obroka, Minna je šutjela - iako se majka silno trudila da je navede na razgovor - ja sam se crvenio od stida, a otac je mogao jedino misliti na bombu koja je noć prije eksplodirala u sinagogi u Cincinnatiju i na pljačku židovskih dućana u američkim gradovima razbacanim u dvije vremenske zone. Bila je to druga noć za redom da nije otišao stricu Montyju kako ne bi ostavio obitelj samu u Aveniji Summit, ali u takvim se vremenima nije mogao obazirati na srdžbu svog brata, i tijekom cijele večere ustajao je i odlazio u dnevnu sobu da uključi radio i čuje vijesti o događajima koji su uslijedili nakon Winchellova pogreba. Alvin je, u međuvremenu, jedino govorio o “Allieju” i njegovu pokušaju da se domogne svjetske boksačke krune kao da je boksač lake kategorije rođen u Newarku utjelovljivao Alvinovo najdublje poimanje ljudskoga roda. Je li se moglo potpunije iznevjeriti moralni kodeks zbog kojega je izgubio nogu? Odustao je od svega u čemu se svojedobno razlikovao od težnji koje su rukovodile Shushyjem Margulisom - odustao je od nas. Kad sam je upoznao, pitao sam se je li Alvin uopće rekao Minni da mu je noga amputirana. Nije mi palo na pamet da je upravo njezin ponizni značaj bio ono što ju je učinilo prvom i jedinom ženom koju je Alvin mogao pronaći, kao što nisam mogao shvatiti da je upravo Minna bila dokaz njegova neuspjeha kod žena. Zapravo, njegov batrljak u Minninim je očima bio i njegov najveći uspjeh, naročito nakon što je 1960. umro Schapp, a Minnin beskorisni brat preuzeo igraće automate, dok se Alvin zadovoljio time da se domogne restorana i stane se provoditi s najzgodnijim prostitutkama u dvije države. Kad god bi batrljak pukao, postao bolan, raskrvario se ili upalio - što se događalo od njegova pretjeranog ludovanja - Minna bi odmah stupila na scenu i zabranila mu da nosi protezu. Alvin bi joj rekao: “Za miloga Boga, ne brini se zbog toga, sve će biti u redu”, ali Minna je jedino u vezi s time bila neumoljiva. “Ne smiješ opterećivati nogu u takvu stanju”, rekla bi mu, “sve dok je ne daš popraviti” - što se odnosilo na umjetnu nogu, koja prema izrazu Alvinova ortopeda, a kojemu je mene podučio još u vrijeme kad mi nije bilo ni devet godina i kad sam se ja, poput Minne sada, brinuo o njegovoj nozi, “ne prianja dobro”. Kad je Alvin došao u godine i batrljak mu se stalno otvarao jer je morao nositi sve kile koje je navukao, kad je tjednima morao biti bez proteze dok rana ne bi zarasla, Minna bi ga ljeti odvezla na javnu plažu i promatrala ga posve odjevena ispod velikog suncobrana dok bi se on satima brčkao u zdravonosnu udaranju valova, poskakujući ili plutajući na leđima i praveći rukama gejzire s morskom vodom koji su se dizali visoko u zrak, a onda bi, da ustraši turiste kojih se mnoštvo okupilo na plaži, izronio iz vode vičući: “Morski pas! Morski pas!”, s užasom pokazujući na vlastiti batrljak. Alvin se pojavio na večeri s Minnom nakon što je tog jutra nazvao da bi rekao majci kako će biti u New Jerseyju, pa bi želio navratiti i zahvaliti teti i stricu na svemu što su učinili za njega kad se vratio kući od komandosa i svima pravio poteško222

će. Za mnogo toga mora biti zahvalan, rekao je, i želio se pomiriti s njima i vidjeti dječake, i upoznati ih sa svojom zaručnicom. Tako su glasile njegove riječi i zacijelo je tako i mislio prije nego se našao licem u lice s ocem i prisjetio se očeve sklonosti ispravljanju ljudi - i urođene odbojnosti između njih dvojice, odbojnosti kakva zavlada među nekim ljudima od prvog susreta - i to je bio razlog zašto sam, kad sam se vratio iz škole i čuo novost, gurnuo ruku u ladicu, potražio njegovu medalju i prvi je put nakon što je Alvin otišao u Philladelphiju ponovo zakopčao na potkošulju. Teško bi se moglo reći da je dan bio dobro izabran za posjet pomirenja od strane obiteljske crne ovce. Nije bilo vijesti o novom antisemitskom nasilju tijekom noći u Newarku, ili u bilo kojem drugom velikom gradu u New Jerseyju, ali eksplozija bombe u sinagogi koja je nakon toga izgorjela do temelja, nekih stotinu i šezdeset kilometara uzvodno uz rijeku Ohio od Louisvillea, u Cincinnatiju, i povremeno razbijanje izloga i pljačka židovskih dućana u osam drugih gradova (od kojih su najveći bili St. Louis, Buffalo i Pittsburgh) nisu nimalo umanjili strah da bi židovski pogreb Waltera Winchella, točno preko puta Zaljeva Hudson, u New Yorku - i demonstracije i protudemonstracije koje su se istodobno održavale tijekom svih svečanih prigoda lako mogli izazvati val nasilja i mnogo bliže našem domu. U školi bi se najprije ujutro održavao poseban polsatni zbor, kojemu su trebali prisustvovati učenici od četvrtih do osmih razreda. Zajedno s predstavnikom Obrazovnog odbora, predstavnikom poslanim iz ureda gradonačelnika Murphyja i trenutnim predsjednikom PTA, direktor bi nam nabrajao mjere sigurnosti koje su tijekom dana poduzete radi naše sigurnosti, nudeći nam deset savjeta kako da se zaštitimo od nevolje na putu u školu i iz škole. Iako nije spomenuo židovsku policiju Metka Apfelbauma - policajci su bili na ulicama cijelu noć i još bismo ih zatekli ujutro, kad bismo Sandy i ja odlazili u školu, kako ispijaju kavu iz termos-boca i jedu uštipke sa šećerom u prahu koje bi im besplatno dijelili u Lehrhoffovoj pekarnici - gradonačelnikov nas je izaslanik uvjeravao da “sve dok se ponovo ne uspostave normalne okolnosti”, posebne jedinice gradske policije patrolirat će u kvartu i podučio nas da se ne uznemirimo ugledamo li policajca u odori ( na vratima svakog razreda i policajca na hodnicima. Potom su svakom učeniku podijeljena dva umnožena lista papira, jedan s popisom propisa kojih se moramo pridržavati na ulici, o kojima će nastavnici podrobno s nama raspraviti kad se budemo vratili u razrede, a drugi, koji smo trebali odnijeti roditeljima, sadržavao je savjete za nove sigurnosne mjere. Bude li kakvih pitanja, roditelji ih trebaju postaviti gđi Sisselman, predsjednici PTA koja je zamijenila moju majku.

Jeli smo u dnevnoj sobi, u kojoj smo posljednji put večerali kad je teta Evelyn dovela rabina Bengelsdorfa da ga s nama upozna. Nakon Alvinova poziva majka je (čiju je nesposobnost da sakrije svoje zamjeranje Alvin mogao razabrati u trenutku kad mu je odgovorila na telefonski poziv) otišla kupiti hranu za večeru koju on posebno voli, 223

i to usprkos strepnji koja bi se u njoj probudila svaki put kad je trebala otključati vrata i izići na ulicu. Naoružani newyorški policajci koji su sada hodali gore-dolje i u redarstvenim kolima kružili ulicama kvarta ulijevali su joj tek nešto više sigurnosti od pogleda na židovsku policiju Metka Apfelbauma, i zato je, poput svakoga tko je odlazio u kupovinu u gradu pod opsadom, gotovo trčala na odlasku i dolasku Avenijom Chancellor u nabavci svega potrebnoga. U kući je nastavila peći čokoladni biskvit s čokoladnim preljevom i sjeckanim orasima, koji je Alvin najviše volio i guliti krumpir i sjeckati luk za latku{46} koju je Alvin mogao progutati u golemim količinama, i kuća je još mirisala na pečenje, prženje i roštiljanje na taj način iskazujući neočekivanu dobrodošlicu kad je Alvin uvezao svoj novi Buick u prolaz. Tamo (na mjestu gdje smo se nekad loptali s loptom koju sam ju ukrao) Alvin je parkirao iza malog Fordova kamioneta kojim se g. Cueuzza služio prevozeći ljudima namještaj, što mu je bio dodatni posao, i koji je slučajno bio parkiran u garaži zato što je te večeri čuvar imao slobodan dan koji je cijeli prespavao. Alvin je stigao u bisernosivom odijelu od čiste vunene tkanine s jako podstavljenim ramenima, u dvobojnim rupičastim cipelama s kapicom na prstima, i noseći poklone za svih: teta Bess dobila je bijelu pregaču s crvenim ružama, Sandy blok za crtanje, ja kačket, a stric Herman pozivnicu za besplatnu večeru četveročlane obitelji u ribljem restoranu u Atlantic Cityju. Činjenicu da nam je svima donio poklone shvatio sam kao potvrdu da zbog toga što je pobjegao iz Philadelphije nije zaboravio sve dobre stvari kojima je bio okružen u našoj kući u godinama prije nego što je izgubio nogu. Zasigurno ništa nije ostavljalo dojam podijeljene obitelji ili ukazivala na to da bi nakon večere - kad je Minna već bila u kuhinji, a majka ju podučavala kako se priprema latku - između mog oca i Alvina mogla izbiti krvava svađa. Možda da se Alvin nije pojavio u svom napadnom odijelu i kričavom automobilu, nametljivo odajući svojim sirovim prostaštvom polaznika Marsillove teretane uz razmetljivo hvastanje posjedovanjem za nas nezamisliva bogatstva... možda da Winchell nije bio ubijen dvadeset i četiri sata prije toga i da najgore čega se trebalo bojati otkad je Lindbergh došao na vlast nije bilo bliže nego ikad... možda se tada dvojica najvažnijih muškaraca u cijelome mom djetinjstvu ne bi tako opasno približila rubu da se međusobno poubijaju. Do te večeri nisam imao pojma da otac može tako lako planuti ili doživjeti trenutnu preobrazbu od mentalnog zdravlja do mahnitosti, bez kojih nas ne može iznenada obuzeti tako snažna i neobuzdana želja da nekoga uništimo. Za razliku od strica Montyja, on nije nikad spominjao stradanja židovskog djeteta na Ulici Runyon prije Prvoga svjetskog rata, kad su Irci, naoružani batinama, kamenjem i željeznim cijevima, redovno dolazili kroz prolaze ispod vijadukta okruga Ironbound želeći se osvetiti Kristovim ubojicama iz židovskoga Trećeg okruga, ni to da su ga, koliko god je volio povesti Sandyja i mene u Laurel Garden na Aveniji Springlilod kad bi se ukazala 224

prilika da nabavi ulaznice za dobar boksački meč, zaprepaštavali muškarci koji se bore izvan boksačkog ringa. Znao sam da je mišićave građe na osnovi fotografije snimljene kad mu je bilo osamnaest godina koju je mama zalijepila u obiteljski album uz samo još jednu fotografiju sačuvanu iz njegove mladosti, njegovu sliku kad mu je bilo šest godina i dok stoji pokraj strica Montyja, tri godine starijega, jednakog broja noge a dvaput višeg - dvojica odrpanih dječaka koji ukočeno poziraju u starinskim overolima i prljavim košuljama s kapama zabačenim prema natrag taman da pokažu nesmiljenu ošišanost. Na fotografiji u sepiji s osamnaest godina, već je davno prestao biti dijete i u punoj je snazi stajao prekriženih ruku u kupaćem odijelu na osunčanoj plaži jezera Spring, New Jersey, kao nepomičan zaglavni kamen u temelju ljudske piramide koju su načinila šestorica razuzdanih hotelskih poslužitelja koji su uživali u slobodnom poslijepodnevu. Kao što se vidjelo na toj fotografiji iz 1919. godine, imao je od rođenja snažno građen grudni koš i razvijena ramena, što je nekako uspio sačuvati unatoč godinama pokućarenja za Metropolitan Life, tako da je sada, u četrdeset i prvoj, nakon što je cijeli rujan vukao teške drvene sanduke i dizao vreće od pedeset kilograma tijekom šest dana u tjednu, vjerojatno uskladištio više eksplozivne snage u svom tijelu nego ikad prije. Do te večeri, bilo mi je jednako nezamislivo vidjeti ga da nekoga udari - a kamoli da prolije krv sina svoga ljubljenoga starijeg brata koji je ostao siroče - kao što ne bih mogao zamisliti da nasrne na majku, posebno zato što je jedan od najstrožih tabua među Židovima našeg siromašnog europskog podrijetla i naših uporno njegovanih američkih ambicija bila snažna, nepisana zabrana obračunavanja silom. U to vrijeme, svim je Židovima bila zajednička posvemašnja nenasilnost i odbojnost spram alkohola, a te je odgojne zabrane vrlo skupo platilo mnoštvo mladih ljudi moje generacije odraslih u borbenoj silovitosti koja je bila prvi zakon u obrazovanju drugih narodnosti i nedvojbeno bila od velike koristi kad se spor nije moglo riješiti bez primjene sile ili kad se ne bi uspjelo pobjeći. Među približno nekoliko stotina dječaka u mojoj osnovnoj školi od pete do četrnaeste godine koji nisu bili kromosomski predodređeni za vrhunske lakokategorijaše poput Allieja Stolza, ili su bili uspješni reketari poput Longyja Zwillmana, izbijalo je manje tučnjava nego u susjednim školama industrijskog Newarka, u kojima su se ćudoredne obveze djeteta drukčije definirale i školski su drugovi potvrđivali svoju ratobornost na nama neprihvatljiv način. I tako je, iz svih zamislivih razloga, ta noć bila noć pohare. Te, 1942., godine još nisam mogao dokučiti sve strahotne implikacije toga čina, ali i sam pogled na krv mog oca i Alvina bili su mi zaprepašćujuće dostatni. Krv je liptala uzduž i poprijeko po imitaciji orijentalnog tepiha, kapala je sa smrskanih ostataka stolića za kavu, poput znaka je obilježila čelo mog oca, curila iz nosa mog bratića - a njih se dvojica nisu toliko tukli šakama, rvali se, koliko su se sudarali, uza strašan zveket silnih udaraca kostiju, povlačeći se prema natrag i nasrćući jedan na drugoga kao da su im na 225

čelu izrasli jelenovi parošci, bijahu oni fantastična vrsta mješanaca koji su ravno iz mitologije uskočili u našu dnevnu sobu sudarajući se krupnim kvrgavim rogovljem. U kući obično pri kretanju nastojimo ublažiti pokrete, krećemo se sporije, ali ovdje je ublažavanje prešlo u svoju drugu i zastrašujuću suprotnost. Neredi u južnom Bostonu, neredi u Detroitu, ubojstvo u Louisvilleu, eksplozija bombe u Cincinnatiju, divljačka pustošenja u St. Louisu, Pittsburghu, Buffalu, Akronu, Youngstownu, Peoriji, Scrantonu i Syracusi... a sada ovo: u dnevnoj sobi obične obitelji - koja je u pravilu sigurna luka u kojoj su svi napori usmjereni tome da se spriječi prodor neprijateljskog svijeta - ushitili bismo i same antisemite time da smo u svoje ruke preuzeli rješavanje najtežeg američkog problema, da smo zgrabili toljage i histerično se međusobno poubijali. Užas je završio kad je g. Cucuzza u noćnoj košulji i kapi (oprema u kojoj još nikad nikoga nisam vidio, ni muškarca, ni dječaka, izuzev u filmskim komedijama) provalio u stan s izvučenim pištoljem. Izbezumljeni krikovi Joeyjeve bake iz Starog svijeta, uvijene u halje poput kalabreške kraljice sjena, dopirali su ispod našeg odmorišta - a iz našeg su stana odjeknuli jednako zastrašujući krikovi od kojih se kosa diže na glavi, u trenutku kad su se popucala stražnja vrata širom rastvorila i majka shvatila da je naš nezvani gost u spavaćoj košulji naoružan. Minna je povratila u šake sve što je bila netom pojela za večerom, a ja se nisam mogao suzdržati i upiškio sam se od straha, dok je Sandy, koji je jedini među nama uspio pronaći prave riječi i snagu glasa da ih izgovori, kriknuo: - Ne pucajte! To je Alvin! Ali, g. Cucuzza, profesionalni čuvar privatnog vlasništva, uvježban da djeluje odmah a tek onda pravi razlike, nije zastao da pita “Tko je Alvin?”, nego je imobilizirao očeva napadača, zgrabivši ga jednom rukom za stražnji dio vrata a drugom mu uperivši pištolj u glavu. Alvinova je proteza pukla napola, batrljak mu bio posve rasječen, a jedna šaka slomljena. Ocu su izbijena tri prednja zuba, dva su rebra bila slomljena, a duž desnog obraza bila je duga posjekotina, za čije će zatvaranje trebati gotovo dvostruki broj šavova nego što je meni trebalo da se sašije povreda koju mi je nanio konj u sirotištu, a vrat mu je bio tako povrijeđen da je mjesecima poslije morao nositi visok željezni ovratnik. Stolić za kavu, pokriven staklenom pločom uokvirenom crnim mahagonijem, za koji je majka godinama štedjela da ga kupi u Bamovu dućanu (na koji bi, za ugodnih sati večernjeg čitanja, odložila traku za obilježavanje stranice, čitajući novu knjigu Pearl Buck ili Fannie Hurst ili Edne Ferber koje je posuđivala u skromnoj posudbenoj biblioteci dragstora), ležao je smrskan u komadiće preko cijele sobe, prskotine stakla zabile su se u ruke mog oca. Tepih, zidovi i namještaj bili su zamrljani ledenom čokoladnom kremom (kad su nakon večere prešli u dnevnu sobu da razgovaraju i za desert pojedu biskvit s čokoladnim nadjevom) kao i njihovom krvlju, 226

a odasvud se širio miris - težak, zagušljiv miris klaonice. Posebno je bolno svjedočiti nasilju u kući - kao kad nakon eksplozije na drvetu ugledamo odjeću. Možda smo i spremni svjedočiti smrt, ali ne i vidjeti odjeću kako visi sa stabla. A sve je bila posljedica činjenice da otac nije uspio shvatiti kako se Alvinova narav naprosto ne može promijeniti, usprkos svim njegovim govorancijama i tiranizirajućoj ljubavi - sve je to bila posljedica očeva nastojanja da se Alvinov karakter ne razvije u ono što mu je bilo urođeno. Sve je bila posljedica toga da se otac gledajući preko stola u Alvina sjetio tragično preminuloga Alvinova oca te je, u očaju, tužno odmahnuvši glavom rekao: - Automobil marke Buick, odijela od najskuplje tkanine, najveći ološ za prijatelje - ali, znaš li uopće, je li ti uopće stalo do toga, Alvine, što se noćas događa u ovoj zemlji? Pa ipak, do đavola, prije mnogo godina bilo ti je stalo. Jasno se sjećam vremena kad te se to ticalo. Ali sada toga više nema. Sada pušiš debelu cigaru i voziš se automobilom. Jesi li uopće svjestan što se Židovima događa dok mi ovdje sjedimo? A Alvin, čija je sudbina konačno poprimila neki oblik, čiji izgledi nikad nisu toliko obećavali, nije mogao podnijeti i nije želio trpjeti da mu njegov skrbnik, čije mu je starateljstvo nekad značilo sve - kad ga nitko nije htio prihvatiti, stric ga je u dva navrata primio da živi u njegovu toplom malom weequahickom stanu, okružen naklonjenom obitelji i dobronamjernom brigom - sada objašnjava da je nitko i ništa. Glasa prepukla od pogođenosti uvrijeđene strane, u oslobađajućem staccatu i nimalo se ne suzdržavajući te krajnje osvetnički, Alvin je sasuo ocu u lice sve moguće optužbe, sve klevete, sve objede, sve kritike, sve osude i sve besmislene prijetnje: - Židovi? Upropastio sam si život zbog Židova! Izgubio sam jebenu nogu zbog Židova! Ostao sam bez jebene noge zbog tebe! Boli me kurac za Lindbergha! Ali ti si me poslao u onaj jebeni rat, a glupo jebeno dijete kakvo sam bio, to sam i učinio. I pogledaj, pogledaj, jebena nesrećo od strica - ostao sam bez jebene noge! Tada je posuvratio rub nogavice srebrnosive tkanine u koju je bio tako blistavo odjeven da pokaže dio noge na kojemu doista više nije bilo donjeg dijela uda od krvi i mesa, mišića i kosti. I tada je, povrijeđen, zanijekan, u sebi još jednom pretvoren u nulu od čovjeka (i protuhu) svoj istup popratio posljednjim dodatnim junačkim potezom - pljunuo je ocu u lice. Otac je običavao govoriti da obitelj istodobno živi u miru i u ratu, ali ovaj obiteljski rat nisam nikada tako mogao zamisliti. Pljunuo je u lice mom ocu, kao što je pljunuo u lice mrtvom njemačkom vojniku! Da je samo nastavio živjeti po starome ne tražeći oprost, da je mogao nastaviti sa svojim niskim životom, ali to se nije dogodilo i nad našu se kuću zbog toga nadvila silna opasnost, strahotnost nasilja i vidio sam kako ogorčenost zasljepljuje čovjeka i oskvrnuće sije svoje prokletstvo. 227

I zašto, zašto se uopće otišao boriti? Za što se borio i za što je pao? Zato što je bio rat a on je izabrao u njemu sudjelovati - gnjevan, buntovnički duh u stupici povijesti! Da su samo bila drukčija vremena, da je samo bi pametniji... Ali, želio se boriti. Isti je kao i sami njegovi preci kojih se želi osloboditi. To je tiranija priče. Nastojanje da ostanemo vjerni onome čega se želimo osloboditi. Nastojanje da ostanemo vjerni i istodobno se oslobodimo onoga čemu smo vjerni. A to je bio pravi razlog zbog kojega je otišao u rat, samo sam tako to mogao protumačiti.

Kasnije te noći, nakon što su dvojica Alvinovih momaka stigla u Cadillacu s pennsylvanijskim tablicama (jedan da prebaci Alvina i Minnu do ordinacije liječnika Allieja Stolza na Aveniji Elizabeth, a drugi da odveze Buick u Philadelphiju); nakon što je otac stigao kući iz hitne službe u bolnici Beth Israel (gdje su mu izvadili komadiće stakla iz ruku, sašili mu posjekotinu na licu, rendgenski pregledali vrat, zavili rebra i na odlasku mu dali kodeinske tablete protiv bolova); nakon što je g. Cucuzza koji je hitno svojim kamionom odvezao oca u bolnicu i vratio ga na prljavo i ukaljano ratno poprište kakvo je sada bio naš stan - na Aveniji Chancellor odjeknuli su hici. Pucnjevi, krici, vika, sirene - pogrom je počeo, i za svega nekoliko sekundi g. Cucuzza se ponovo uspeo uza stube, niz koje je upravo sišao, i iznova je pokucao na razbijena stražnja vrata prije nego je uletio u stan. Očajno pospanog, brat me izvukao iz kreveta, ali kako se nisam mogao držati na nogama, jer su od silnoga straha neprestano otkazivale poslušnost, otac me odnio na rukama. Majku - koja je, umjesto da ode u postelju i pokuša spavati privezala pregaču, navukla par gumenih rukavica, napunila vjedro vodom, te metlom i krpom počela čistiti kuću od smeća koje je posvuda ležalo - moju brižnu majku, koja je plakala usred krša koji je sada vladao u njenoj dnevnoj sobi, otpratio je do vrata g. Cucuzza, i nas smo četvero sišli niza stube u bivši stan Wishnowovih, da se tamo sklonimo. Kad je ovaj put g. Cucuzza ocu ponudio pištolj, on ga je prihvatio. Njegovo ubogo tijelo bilo je prekriveno masnicama i cijelo u zavojima, usta su mu bila puna slomljenih zuba, a ipak je sjedio S nama na podu Cucuzzovih, u stražnjem predvorju bez prozora, motreći oružje u svojoj ruci s punom usredotočenošću, kao da to više nije bilo puko oružje nego najozbiljnija stvar koju su mu ikad povjerili otkad su mu prvi put dali da drži vlastito novorođeno dijete. Majka je sjedila uspravna između samosvjesnog Sandyjeva stoicizma i moje zabezeknute nepomičnosti, hvatajući nas svakoga za ruku i primičući sebi, čineći sve što je mogla kako bi sačuvala tanki sloj hrabrosti i sakrila svoju užasnutost od djece. U međuvremenu, najveći čovjek kojega sam ikad vidio šuljao se s pištoljem po zamračenu stanu, potajice obilazeći od prozora do prozora, provjeravajući sokolskom preciznošću iskusnoga noćnog čuvara ne naviruje li se netko oko kuće sa sjekirom, pištoljem, konopcem ili pak s limenkom benzina. 228

Joeyju, njegovoj majci i baki g. Cucuzza je zapovjedio da ostanu u postelji, iako stara gospođa nije mogla odoljeti magnetičnoj privlačnosti tolike pometnje i slici pukog jada koju smo predstavljali. Promuklo se odala provali tihih riječi na neobrazovanom talijanskome koje zacijelo nisu služile na čast njezinim gostima, navirivala se s vrata zamračene kuhinje - gdje je obično spavala odjevena na ležaju pokraj peći motreći nas kroz paukovu mrežu svoje ludosti (jer, bila je luda) - piljeći u nas poput sveca zaštitnika antisemitizma što je utjelovljivalo srebrno raspelo oko njezina vrata. Ob.ra,da b,ode.n Pucnjava je trajala manje od sata, ali do zore se nismo uspeli u naš stan, i nismo znali, sve dok se g. Cucuzza nije hrabro upustio u izviđanje do mjesta u Aveniji Chancellor koje je opkolila policija, da do okršaja s pucnjavom nije došlo između gradske policije i antisemita, nego između gradske i židovske policije. Te noći u Newarku nije bilo pogroma, samo puškaranje koje se jako čulo s obzirom da se dogodilo sasvim blizu naše kuće, ali inače se nije mnogo razlikovalo od nereda koji su se sada događali u svim većim gradovima nakon što bi pao mrak. I unatoč tome što su bila ubijena trojica Židova - Vojvoda Glick, Veliki Gerry i sam Metak - i to ne nužno zato što su bili Židovi (“što se ne računa u štetu”, kao što je rekao moj stric Monty), nego zato što su bili upravo ona vrsta grubijana koju je gradonačelnik želio skloniti s ulice, ponajprije kako bi poručio Longyju da više nije počasni član Gradskog povjerenstva (neprijatelji Meyera Ellensteinna širili su glasine da je taj položaj stekao za vrijeme Murphyjeva židovskog preteče). Nikoga se nisu previše kosnule riječi gradskog povjerenika koji je objasnio Newark Newsu da su to bili “čuvari reda laki na pištolju” koji su ničim izazvani malo prije ponoći otvorili vatru na dvojicu patrolnih redara koji su im dolazili ususret, niti je kvart bio vidljivije ožalošćen činjenicom da su ta trojica - opasni ljudi čiju zaštitu nitko pristojan ne bi ni u snu poželio - bili po kratkom postupku smaknuti. Naravno, bilo je strašno da krv nasilnika umrlja pločnik po kojem su djeca iz kvarta svakodnevno odlazila u školu, ali barem to nije bila krv prolivena u okršaju s Ku-Klux-Klanom ili sa srebrnokošuljašima ili s članovima Bunda. Pogroma nije bilo, ali u sedam sati ujutro otac je naručio međugradski razgovor s Winnipegom i povjerio Shepsieju Tirschwellu da se Židovi toliko plaše antisemita koji su se toliko osilili da u Newarku - u kojemu, nasreću, rabin Prinz i dalje uživa povjerenje vlasti i nijednoj se židovskoj obitelji još nije dogodilo ništa gore od preseljenja - normalan svijet više ne može živjeti. Nitko sa sigurnošću ne može tvrditi da vlada ne priprema otvoreni progon, a strah od protjerivanja toliki je da se ni razborit čovjek u obavljanju svakodnevnih dužnosti, osoba koja čini sve što je u njezinoj moći da svlada neizvjesnost, strepnju i strah, i djeluje sukladno razumu, više ne može nadati da će sačuvati zdrav razum. Da, otac je priznao da je cijelo vrijeme bio u krivu, a da su Bess i Tirschwellovi 229

bili u pravu - i tada je skupio snage priznati da se stidi zbog sviju pogrešnih poteza i loših prosudbi, uključujući i nevjericu u moguće nasilje koje je, zajedno s našim stolićem za kavu, rasprsnulo u komadiće prepreku neumoljive ispravnosti koja je cijeli njegov život postojala između strogog odgoja i ideala zrele dobi. - Tako stvari stoje - rekao je Shepsieju Tirschwellu - ne mogu dalje živjeti ne znajući što će se sutra dogoditi - i telefonski se razgovor nastavio u vezi s preseljenjem, koracima koje valja poduzeti i dogovorima koje valja obaviti, tako da do vremena kad smo Sandy i ja napustili kuću, više nije bilo sporno da su nas, koliko god to bilo nevjerojatno, svladale snage koje su se ustobočile protiv nas i bili smo spremni pobjeći i postati stranci. Plakao sam cijelim putem do škole. Našem neusporedivom američkom djetinjstvu došao je kraj. Uskoro će domovina za mene postati samo mjesto mog rođenja. Čak je i Seldonu u Kentuckyju sada bilo bolje. A onda se sve završilo. Snomorica je prošla. Lindbergh je otišao i bili smo spašeni, iako nikad više neću iznova oćutjeti onaj neupitni osjećaj sigurnosti koji je u mene od malena usadila zaštitnička država i njezini silno odgovorni očevi.

Izvaci iz arhiva newarškog Kinožurnala Utorak, 6. listopada 1942. Rijeka od trideset tisuća ožalošćenih slijeva se preko velikog predvorja željezničke postaje Pennsylvania u obilasku lijesa Waltera Winchella pokrivena zastavom. Odaziv je nadišao očekivanja newyorskog gradonačelnika Fiorella La Guardije, koji je u ubojstvu iznašao prigodu za proglašenje Dana žalosti u cijelome gradu uime “američkih žrtava nacističkog nasilja”, čiji je vrhunac trebao biti pogrebni govor F.D.R.-a. Izvan kolodvora (i na brojnim drugim mjestima u gradu), tihi muškarci i žene odjeveni u tamnu odjeću dijelili su prisutnima crne žalobne gumbe veličine kovanice od pola dolara, na kojima je bijelim slovima bilo ispisano pitanje “Gdje je Lindbergh?” Kratko prije podneva, gradonačelnik La Guardia stigao je u studio gradske radiopostaje, skinio svoj crni šešir Stetson široka oboda (u sjećanje na dječačke korijene iz Arizone, kao sin kapelnika vojnog orkestra) i izmolio je Očenaš; potom je ponovo stavio šešir i glasno, na hebrejskome, pročitao židovsku molitvu posvećenu mrtvima. Kad je odzvonilo podne, ukazom Gradskoga vijeća u pet izbornih okruga proglašena je minuta šutnje u čast pokojnika. Posvuda je bila prisutna newyorška policija, uglavnom da bi nadzirali moguće demonstracije koje su skupine desnog krila upriličile u prevladavajuće njemačkome Yorkvilleu - četvrt na Manhattanu sjeverno od Upper East Sidea i južno od Harlema, što su bila stožerna područja američkog nacističkog pokreta - i kao militantna podrška predsjedniku i njegovu vođenju

230

zemlje. U jedan sat poslijepodne, počasna straža na motorkotačima praćena policajcima s crnim žalobnim trakama na rukavu pridružila se žalobnoj povorci što se oblikovala ispred postaje Penn, i s gradonačelnikom na čelu, koji je sjedio u prikolici motora, povorka se polagano zaputila na sjever duž 8. avenije, na istok, duž 57. ulice, ponovo na sjever 5. avenijom do 65. ulice i hrama Emanu-El. Tamo, među uglednicima koje je pozvao gradonačelnik i koji su ispunili hram do posljednjeg mjesta bila su i desetorica članova Rooseveltova kabineta iz 1940., četvorica vrhovnih sudaca koje je imenovao Roosevelt, predsjednik Philip Murray iz CIO-a,{47} predsjednik Willliam Green iz AFL-a,{48} predsjednik John L. Lewis iz Saveza rudara, Roger Baldwin iz Sindikata američkih građanskih sloboda, kao i prošli i sadašnji demokratski guverneri, senatori i kongresnici iz New Yorka, New Jerseyja, Pennsylvanije i Connecticuta, a među njima i poraženi predsjednički kandidat demokrata iz 1928., bivši guverner New Yorka, Al Smith. Razglasi koje su općinski djelatnici preko noći postavili na telefonske stupove i na stupove ispred brijačnica,{49} te na nadvratnike kuća diljem grada, prenosili su misu zadušnicu Newyorčanima koji su se okupili na ulicama svake četvrti na Manhattanu (izuzev Yorkvillea) i tisućama ljudi pridošlih iz ostalih gradova - svi oni “g. i gđe Amerika” koji su od prve emisije svaki tjedan slušali Waltera Winchella, koji su doputovali u njegov rodni grad kako bi mu odali počast. A gotovo je svaki muškarac, ženu i dijete nosio sada posvuda prisutan bedž prkosne solidarnosti, crno-bijelo dugme s pitanjem “Gdje je Lindbergh?” Fiorello H. La Guardia - istinski idol gradskog radništva; izvanredan bivši kongresnik koji je u pet mandata buntovnički predstavljao prenapučen okrug siromašnih Talijana i Židova u istočnom Harlemu, koji je još 1933. opisao Hitlera kao “perverznog manijaka” i pozivao na bojkot njemačke robe; uporni zagovornik sindikata, potrebitih i nezaposlenih koji se tijekom prve mračne godine depresije gotovo posve sam borio protiv neučinkovitih Hooverovih republikanaca u Kongresu, protiv zagovornika politike prekriženih ruku i, na zaprepaštenje vlastite stranke, zagovarao povišenje porezne stope kako bi se “isisalo novac od bogatih”; liberalni republikanac, protivnik reforme Tammany Halla,{50} u tri mandata koalicijski gradonačelnik najmnogoljudnijeg grada u zemlji, metropole koja je bila dom najveće koncentracije Židova na ovoj polutci kugle zemaljske - La Guardia je jedini među Članovima svoje stranke izrazio svoj prezir prema Lindberghu i prema nacističkom naučavanju o arijevskoj nadmoći (sâm je bio sin neortodoksne židovske majke iz tada austrijskoga Trsta i slobodnomislećega talijanskog oca koji je stigao u Ameriku kao brodski glazbenik) za koje je rekao da se nahodi u samom srcu Lindberghova creda i strašnog američkog predsjedničkog kulta. La Guardia je stajao pokraj lijesa i obratio se uglednicima s istim uzbuđenim, povišenim glasom s kojim se proslavio za vrijeme štrajka newyorških novina, kada je svake nedjelje istim takvim glasom čitao djeci na gradskoj radiopostaji šaljive stripo231

ve, prepričavajući im strpljivo, poput najboljega ujaka, crtež po crtež, balončić po balončić, od “Dicka Tracyja” do “Male sirotice Annie” i ostalih šaljivih stripova. - Poštedimo se odmah na početku ispraznih riječi - rekao je gradonačelnik. - Svi znaju da Walter nije bio umiljato ljudsko biće. Walter nije bio snažan, šutljivi tip koji sve skriva, nego nemiran duh koji ne gura stvari pod tepih i mrzi sve što se skriva od očiju. Kao što vam može reći svatko tko je čitao njegove kolumne, Walter nije uvijek bio precizan, kao što je trebao biti. Nije bio stidljiv, skroman, nije bio doličan, diskretan, srdačan itd. Prijatelji, kad bih izredao popis svega umiljatog što W. W. nije bio, trajalo bi do sljedećeg Jom Kipura. Bojim se da je pokojni Walter Winchell bio samo još jedan savršeni primjerak nesavršena čovjeka. Kad se kandidirao za predsjednika, jesu li njegovi motivi bili čisti kao suza? Što su bili motivi Waltera Winchella? Je li njegova smiješna kandidatura bila posve lišena gramzive sebičnosti? Prijatelji, jedini je Charles A. Lindbergh bio čist kao suza kad se kandidirao za predsjednika. Jedino je Charles A. Lindbergh dostojanstven, diskretan itd. - o, i precizan, vrlo precizan kada svakih nekoliko mjeseci okupi društvo i obznani naciji svoja otrcana stajališta. Ali, Charles A. Lindbergh je sebičan vladar i snažan, šutljivi svetac. Za razliku od njega, Walter je kolumnist koji je bio Kralj Žutoga Tiska. Walter je, za razliku od njega, bio gospodin Broadway: volio je ponije, kasne sate, Shermana Billingsleyja - netko mi je jednom rekao da je čak volio i djevojke. A opoziv toga “plemenitog eksperimenta”, kao što ga je nazvao g. Herbert Hoover, opoziv pretjerano kritičnog, skopčanog s troškovima, glupog, neprovedivog Osamnaestog amandmana{51} nije Walteru Winchellu teže pao negoli nama ostalima, ovdje, u New Yorku. Riječju, Walteru je nedostajalo svake blistave vrline koju nam dnevno potvrđuje nepotkupivi pilot koji se smjestio u Bijelu kuću. I, da, možda postoji još pokoja razlika koju bi valjalo istaknuti između Waltera i bezgrešnoga Lindbergha. Naš je predsjednik simpatizer fašista, vrlo vjerojatno pravi fašist - a Walter Winchell bio je neprijatelj fašista. Naš predsjednik nije ljubitelj Židova i više je nego vjerojatno pritajeni antisemit, dok je Walter Winchell bio Židov i neskriveni, gorljivi neprijatelj antisemita. Naš se predsjednik divi Hitleru i više je nego vjerojatno da je i sam nacist - dok je Walter Winchell bio prvi i najgori američki Hitlerov neprijatelj. Na tom je polju naš nesavršeni Walter bio neumoljiv - u tu je i trebalo. Walter je preglasan, Walter je prebrzo govorio, Walter je previše govorio, pa ipak, usporedimo li ih, u Walterovoj prostoti ima nečeg velikoga, dok je Lindberghova dostojanstvenost odvratna. Walter Winchell je, prijatelji, posvuda bio neprijatelj nacista, ne isključujući pritom ni ljude poput Diesa ili Bilba ili Parnella Thomasa, koji su u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država služili svome Führeru, ne isključujući ni hitlerovce koji pišu u New York Journal-Americanu i New York Daily Newsu, ne isključujući ni one koji kraljevski ugošćuju ubojice u našoj američkoj Bijeloj kući na račun poreznih obveznika. I upravo zato što je bio neprijatelj Hitlera i 232

upravo zato što je bio neprijatelj nacista, Walter Winchell je jučer ubijen u sjeni spomenika Thomasu Jeffersonu na lijepom starom povijesno najznačajnijem i najljepšem trgu Louisvillea. Zato što je u Državi Kentucky otvoreno rekao što misli, američki su nacisti ubili W. W.-a i, koji, zahvaljujući šutnji snažnog, šutljivog, nesebičnog predsjednika, danas raspojasano kroče diljem njegove velike zemlje. Mislite li da se to i ovdje ne može dogoditi? Prijatelji, ovdje se to dogodilo - a gdje je Lindbergh? Gdje je Lindbergh! Ljudi na ulicama, oni koji su se okupili oko razglasa, preuzeli su gradonačelnikov povik i uskoro je njihova vika odjekivala cijelim gradom “Gdje je Lind-bergh? Gdje je Lind-bergh? - dok je u sinagogi gradonačelnik bijesno ponavljao i ponavljao ta četiri sloga, ljutito udarajući po ploči predikaonice ne poput govornika koji teatralno naglašava neki dio, nego poput povrijeđena građanina koji traži istinu. “Gdje je Lindbergh?” glasilo je zaključno pitanje kojim je La Guardia crven u licu pripremio okupljene ožalošćene za vrhunac skupa što ga je obilježila pojava Franklina D. Roosevelta koji je zapanjio čak i svoje političke privrženike (Hopkinsa, Morgenthaua, Farleyja, Berlea, Barucha, koji su svi sjedjeli skinivši šešir, na svega nekoliko decimetara od lijesa kandidata-mučenika čije megalomansko obilježje nije nikad bilo po ukusu užega kruga Bijele kuće, kako god mogao biti koristan glasnogovornik njihova vođe) održavši, kao Winchellov sljedbenik, vješt, prezriv, uspaljen, gnjevan, sažet politički govor stojeći sa svojih 157 centimetara visine zbog kojih su mu odani izbornici od milja nadjenuli ime Mali Cvijet. S predikaonice hrama Enmnu-El, čelnik demokratske stranke iskazao je podršku newyorškome republikanskom gradonačelniku kao kandidatu “nacionalnog jedinstva” za Lindberghova protivnika u drugome izbornom krugu 1944. godine.

Srijeda, 7. listopada 1942. S predsjednikom Lindberghom kao pilotom, zrakoplov Duh svetog Louisa poletio je ujutro s Long Islanda, odlijepivši se od zemlje na traci koja mu je 20. svibnja 1927. poslužila kao uzletišta za solo let preko Atlantika. Bez zaštitne pratnje, zrakoplov se vinuo u jesensko nebo bez oblaka preko New Jerseyja, Pennsylvanije, Ohija i niže, prema Kentuckyju. Predsjednik je Bijelu kuću obavijestio o cilju svog leta svega sat prije nego što je oko podneva toga sunčanog dana trebao sletjeti u trgovačku zrakoplovnu luku Louisvillea. Kratak rok jedva je ostavio vremenu gradonačelniku Louisvillea, Wilsonu Wyattu, gradu i građanima da se pripreme za predsjednikov dolazak. Mehaničar je stajao spreman na tlu da preuzme zrakoplov, podesi ga i pripremi za povratni let. Od 320.000 stanovnika Louisvillea, policija je procijenila da se barem trećina građana zaputila pet kilometara izvan grada i već se rasporedila na poljima i cestama u blizini Bowman Fielda, gdje će se predsjednik prizemljiti i glatko dovesti avion do platforme na kojoj je bio postavljen mikrofon kako bi se obratio golemome 233

mnoštvu. Kad je napokon počela jenjavati silna vika njihovih pozdrava i mogao se čuti njegov glas, predsjednik nije ni spomenuo Waltera Winchella, nije spomenuo ni ubojstvo od dva dana prije toga ili pogreb od dana prije, kao ni govor Franklina Roosevelta u newyorškoj sinagogi u kojem je imenovao gradonačelnika La Guardiju za Winchellova nasljednika. Nije ni trebao. Potpredsjednik Wheeler već je prošle večeri, u improviziranu govoru u Washingtonu na Konvenciji američkih veterana, dovoljno slikovito naciji objasnio da La Guardia, poput Winchella prije njega, nije ništa drugo doli konj iza kojega se skriva F.D.R.-ov diktatorski pokušaj da se domogne trećeg predsjedničkog mandata bez premca, i da su oni koji stoje uz “pokvarenog La Guardiju koji vrijeđa našeg predsjednika” isti oni ljudi koji su 1940. željeli prisiliti Ameriku da ode u rat. Sve što je predsjednik rekao mnoštvu bilo je sljedeće. “Naša je zemlja u miru. Naš narod radi. Naša djeca pohađaju školu. Doletio sam da bih vas na to podsjetio. Sada se vraćam u Washington kako bi stvari takve i ostale.” Taj prilično bezazleni niz rečenica, deseci tisuća stanovnika Kentuckyja, koji su puna dva dana bili u žiži zanimanja zemlje, doživjeli su poput obznane kraja svih nevolja na Zemlji. Zaglušna buka ponovo se nadigla kad je predsjednik, lakonski kao i uvijek, i pozdravivši ih samo jednim pokretom ruke, ugurao svoj vitki lik u kabinu zrakoplova, a nasmiješeni mu mehaničar na pomoćnu uzletištu odvijačem u ruci dao znak da je sve pregledano i spremno za uzlet. Motor se upalio, Osamljeni orao mahnuo je za posljednje zbogom, i u hipu i uz buku motora Duh svetog Louisa vinuo se iz države čudesne divljine Daniela Boonea,{52} stopu po stopu, prst po prst, dok napokon (obrušujući se, zaranjajući, leteći postrance poput akrobatskog pilota, što je i bio kao dijete, nije preletio u niskome letu farmerska naselja na Zapadu - a sve na radost ozarene gomile) Lindy je za dlaku izbjegao telefonske žice napete na stupovima duž ceste br. 58. Dižući se postupno ponesen strujom toplog, blagog vjetra koji mu je puhao u rep, najglasovitiji mali zrakoplov u povijesti zrakoplovstva - moderna inačica Kolumbove Santa Marije ili hodočasničkog Mayflowera - nestao je u smjeru istoka, da nikad više ne bude viđen.

Četvrtak, 8. listopada 1942. Istrage na zemlji, provedene na redovnoj liniji između Louisvillea i Washingtona, nisu pružile nikakav dokaz o udesu usprkos lijepu jesenskom vremenu koje je mjesnim tragačkim skupinama omogućilo da prodru duboko u krševite planine Zapadne Virginije i da pomno pretraže požnjevene oranice Marylanda, a državnim vlastima da tijekom dnevnih sati provode policijsku istragu duž obala Marylanda i Delaware. Poslijepodne, istrazi se pridružila vojska, obalna straža i mornarica, zajedno sa stotinama muškaraca i mladića u svakom okrugu svake države 234

istočno od Mississippija koji su se dobrovoljno pridružili jedinicama nacionalne garde koje su pozvali guverneri država. Pa ipak, do večeri u Washington još nije stiglo izvješće o tome da je netko ugledao avion ili njegovu olupinu, pa je stoga u osam sati navečer, u predsjednikovu domu, sazvan hitni sastanak Kabineta. Na njemu je Burton K. Wheeler, nakon konzultacije s Prvom damom i većinom čelnih ljudi Parlamenta i Senata i s predsjednikom Vrhovnoga suda, obznanio kako smatra da je u najboljem interesu zemlje da preuzme dužnost privremenog zamjenika predsjednika u skladu s II. člankom 1. odjeljka Ustava SAD-a. Na naslovnicama tuceta večernjih izdanja novina, otisnu to najmasnijim, najcrnjim slogom ikad viđenim u Americi od burzovnog bankrota 1929. (a u želji da se osramoti Fiorella La Gaurdiju), osvanulo je turobno pitanje: GDJE JE LINDBERGH? Petak, 9. listopada 1942. U vrijeme kad su se Amerikanci budili i spremali da započnu novi dan, u cijelom kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država, na njihovim teritorijima i posjedima, obznanjeno je opsadno stanje. Zamjenik predsjednika Wheeler odvezao se u podne u vojnoj pratnji na Capitol, gdje je na hitnom sastanku iza zatvorenih vrata obznanio da FBI raspolaže obaviješću da su predsjednika kidnapirali nepoznati otmičari i da je odveden na nepoznato mjesto negdje u Sjevernoj Americi. Privremeni je predsjednik obavijestio Kongres da su poduzeti svi sigurnosni koraci za puštanje predsjednika na slobodu i za privođenje zločinaca licu pravde. U međuvremenu, zatvorene su granice države prema Kanadi i Meksiku, zatvorene su zračne i morske luke, a zakon i red na području Okruga Kolumbija, rekao je privremeni predsjednik, održavat će oružane snage SAD-a, dok će drugdje to činiti nacionalna garda u suradnji s FBI-em i mjesnim policijskim vlastima.

PONOVO! Tako je glasio naslov od jedne riječi na svakoj Hearstovoj tiskovini u zemlji, a bio je otisnut iznad slike malog Lindberghova djeteta na posljednjoj njegovoj fotografiji snimljenoj 1932., svega nekoliko dana prije otmice, kad mu je bilo dvadeset mjeseci. Subota, 10. listopada 1942. Njemački državni radio objavio je kako je ustanovljeno da je otmica Charlesa A. Lindbergha, trideset i trećeg predsjednika Sjedinjenih Država i potpisnika povijesnoga američkog Islandskog sporazuma s Trećim Reichom, izvršena u sklopu zavjere u ime “židovskih interesa”. Objavljeni su tajni podaci Obavještajne službe Wehrmac235

hta koji su potvrdili prva izvješća državne uprave da je zavjeru skovao ratni huškač Roosevelt - u dosluhu sa židovskim ministrom financija, Morgenthauom, njegovim židovskim vrhovnim sucem, Frankfurterom, i sa židovskim vlasnikom investicijske banke Baruchom - a pothvat su navodno novčano potpomogli međunarodni zelenaši Warburg i Rotschild, dok su samu otmicu izvršile pod Rooseveltovim zapovjedništvom njegove ratnohuškačke pristaše, napol židovski gangster La Guardia, židovski gradonačelnik New Yorka, zajedno s moćnim židovskim guvernerom Države New York, novčarom Lehmanom, kako bi vratili Roosevelta u Bijelu kuću i poveli svežidovski rat protiv nežidovskog svijeta. Prema podacima obavještajne službe, dostavljenim FBI-u u Washingtonu posredstvom njemačke ambasade, ubojstvo Waltera Winchella isplanirali su i izveli isti kabalistički Rooseveltovi Židovi - a odgovornost za zločin, kao što se moglo i pretpostaviti, pripisali su Amerikancima njemačkog podrijetla - kako bi poduprli kampanju vođenu pod pokvarenim pitanjem “Gdje je Lindbergh?”, koja je navela predsjednika da sjedne u avion i odleti na mjesto Winchellova ubojstva ne bi li razuvjerio građane Louisvillea, Kentucky, koji su se s pravom uplašili razumljive židovske odmazde. Ali tamo je - prema izvješćima Wehrmachta - dok se predsjednik obraćao mnoštvu, zrakoplovni mehaničar podmićen od židovskih urotnika (koji je nestao i vjeruje se da je ubijen na zapovijed La Guardije) pokvario radiotelegrafsku opremu zrakoplova. Čim je predsjednik poletio premn Washingtonu, više nije mogao stupiti u vezu sa zemljom ili s drugim zrakoplovom, i nije mu preostalo drugo nego položiti oružje kad su Duh St. Louisa visokim nadlijetanjem okružili britanski ratni zrakoplovi te je morao skrenuti s rute i nekoliko sati poslije prizemljiti se u improviziranoj zračnoj luci koju je tajno preko Lehmanove{53} banke u Državi New York održavala međunarodna židovska organizacija s druge strane kanadske granice. U Americi, njemačka objava natjerala je gradonačelnika La Guardiju da gradskim izvjestiteljima kaže sljedeće: “Svaki Amerikanac koji je u stanju povjerovati u nebuloznu nacističku laž srozao se na najniže moguće grane.” Pa ipak, prema dobro obaviještenim izvorima, agenti FBI-a podrobno su ispitali i gradonačelnika i guvernera, a tajnik Ministarstva unutarnjih poslova, Ford, zatražio je da kanadski premijer Mackenzie King provede podrobnu istragu na kanadskom tlu u vezu s predsjednikom Lindberghom i njegovim otmičarima. Privremeni predsjednik Wheeler je navodno proučio njemačku dokumentaciju uz pomoć osoblja Bijele kuće, ali ne želi davati komentare dok se ne dovrši istraga u vezi s predsjednikovim zrakoplovom. Mornarički razarači, zajedno s torpedo-čamcima Obalne straže sada traže znakove pada zrakoplova čak na sjeveru od rta May, New Jersey, do rta Hatteras, na jugu, u Sjevernoj Karolini, dok pješadija, mornaričke snage i Nacionalna garda nastavljaju s istragom u dvadeset država ne bi li otkrili tragove nestalog zrakoplova. Jedinice narodne garde koje su se pridružile mjesnim redarstvenicima diljem 236

zemlje izvijestile su da nije otkriven nijedan dokaz o silovitu napadu koji bi prouzročio nestanak predsjednika. Pod opsadnim stanjem, Amerika je ostala mirna, iako je Veliki Svećenik Ku Klux Klana, zajedno s vođom američke nacističke stranke, podnio zahtjev privremenom predsjedniku “da primijeni krajnje mjere zaštite Amerike od židovskog coup d’état”.{54} U međuvremenu, Odbor američkog židovskog svećenstva, na čelu s rabinom Stephenom Wiseom iz New Yorka, poslao je brzojav Prvoj dami izražavajući najdublje izraze sućuti u nevolji koja je snašla predsjedničku obitelj. Kasno poslijepodne, rabin Lionel Bengelsdorf viđen je kako ulazi u Bijelu kuću, navodno na poziv gđe Lindbergh, navodno da bi pružio duhovnu potporu obitelji tijekom sada već trećeg dana obiteljskoga bdjenja. Poziv rabinu Bengelsdorfu u Bijelu kuću naširoko se protumačio kao naznaka odbijanja Prve dame da dovede “židovski novac” u bilo kakvu vezu s nestankom njezina supruga.

Nedjelja, 11. listopada 1942. Na vjerskim službama diljem zemlje izgovarane su molitve u ime Lindberghove obitelji. Tri glavne radiopostaje prekinule su redovni program kako bi mogle prenositi mise vođene u stolnoj crkvi u Washingtonu, kojima je prisustvovala Prva dama s djecom, a ostatak dana i večeri, program je bio posvećen isključivo duhovnoj glazbi. U osam sati navečer, privremeni predsjednik Wheeler obratio se naciji, uvjeravajući sugrađane da nema namjeru prekinuti istragu. Izvijestio je da je kanadski premijer, na zamolbu predstavnika američkih ureda za nadzor provedbe zakona, ovlastio kanadske kraljevske konjičke čete da istražuju istočnu polovinu granice između SAD-a i Kanade i najjužnije okruge istočnih kanadskih pokrajina. Pojavivši se kao službeni glasnogovornik Prve dame, rabin Lionel Bengelsdorf rekao je velikoj skupini izvjestitelja koja je čekala na ulazu u Bijelu kuću kako gđa Lindbergh moli američki narod da se ne obazire na spekulacije bilo koje strane vlade u vezi s okolnostima nestanka njezina supruga. Podsjeća javnost, rekao je rabin, da je 1926., kao pilot zračne pošte na liniji St. Louis-Chicago, predsjednik u dva navrata bez ozljede preživio udes u kojemu je stradala njegova letjelica, i da Prva dama zasad vjeruje kako će predsjednik preživjeti još jedan udes, ako je do njega došlo. Prva dama ne vjeruje, rekao je rabin, u izvješća o otmici koja joj je podastro privremeni predsjednik. Na pitanje novinara zašto gđa Lindbergh ne govori u svoje ime i zašto joj novinari ne mogu neposredno postavljati pitanja, rabin Bengelsdorf je odgovorio: “Imajte na umu da gospođa Lindbergh nije prvi put u svojih trideset i šest godina prisiljena odgovarati novinarima u najtežoj obiteljskoj krizi. Nadam se da će Amerikanci općenito biti voljni prihvatiti mjere za koje se odluči Prva dama u želji da najbolje zaštiti privatnost sebe i svoje obitelji za cijelog trajanja istrage.” Na pitanje novinara ima li istine u glasinama da je gđa Lindbergh previše potresena da sama do237

nosi odluku, pa rabin Lionel Bengelsdorf odlučuje u njezino ime, odgovorio im je: “Svatko tko je mogao vidjeti gđu Lindbergh u katedrali na vjerskoj službi istoga jutra, mogao se sam uvjeriti da je duhovno posve pribrana, da je u posjedovanju sviju sposobnosti, i da joj, usprkos teškoj situaciji, ni razum ni sposobnost prosuđivanja nisu ni na koji način ugroženi.” Usprkos rabinovu uvjeravanju, radijske postaje stale su objavljivati pripovijesti o sumnjama “visoko plasirane vladine službe” - a vjerovalo se da je to bio tajnik Ford da je Prva dama postala zatočenicom “rabina Rasputina”, židovskog glasnogovorniku za kojeg se smatralo da se po snazi utjecaja na predsjednikovu suprugu može usporediti sa sumanutim sibirskim seoskim popom koji je posve upravljao mislima ruskog cara i carice, i zapravo vladao carskom palačom u danima uoči Ruske revolucije i čija je mahnita vladavina prestala tek kad su ga ubili urotnički domoljubni ruski plemići.

Ponedjeljak, 12. listopada 1942. Londonske jutarnje novine izvijestile su da je Britanska obavještajna služba presrela kodiranu razmjenu podataka između Nijemaca i FBI-a, koji nedvojbeno potvrđuju da je predsjednik Lindbergh živ i da je u Berlinu. Britanska obavještajna službu tvrdi da je 7. listopada, prema odavno izrađenu planu koji je smislio zapovjednik zračnih snaga Hermann Göring, predsjednik Sjedinjenih Država uspio Duh St. Louisa prisilno spustiti na vodu na unaprijed utvrđenim koordinatama na Atlantiku, približno petstotinjak kilometara od Washingtona. Tamo ga je dočekala njemačka podmornica i njezina ga je posada prebacila na brod njemačke mornarice koja ga je dočekala na obali Portugala i odvezla ga u grad Kotor, u Crnoj Gori, tada pod talijanskom okupacijom, na Jadranskome moru. Ostaci predsjednikova zrakoplova rekvirirani su i prebačeni na palubu Gestapova vojnog teretnog brodu, rastavljeni, odloženi u sanduke i prevezeni u Gestapovo skladište u Bremenu. Sam je predsjednik odletio kamufliranim zrakoplovom Luftwafea iz Kotora u Njemačku, u pratnji zrakoplovnog zapovjednika Göringa, a nakon dolaska u zračnu luku Luftwafea odvezli su ga u Hitlerovo skrovište u Berchtesgadenu na sastanak s Führerom. Srpske snage otpora u Jugoslaviji potvrdile su izvješća Britanske obavještajne službe na osnovi informacija dobivenih iz izvora u beogradskoj vladi generala Milana Nedića, koju je postavila Njemačka i čije je Ministarstvo unutarnjih poslova upravljalo morskom operacijom u kotorskoj luci. Gradonačelnik La Guardia rekao je izvjestiteljima u New Yorku: “Ako je istina da je naš predsjednik namjerno pobjegao u nacističku Njemačku, ako je istina da je otkad je položio zakletvu za predsjednika iz Bijele kuće djelovao kao nacistički agent, ako je istina da je našu unutarnju i vanjsku politiku predsjedniku diktirao nacistički režim koji danas tiranizira cijeli europski kontinent, naprosto mi nedostaje riječi kojima bih opisao 238

izdaju čijoj strahotnosti nema premca u povijesti čovječanstva.” Usprkos nametnutom opsadnom stanju i osnivanju redarstvenih službi diljem zemlje, i usprkos pritisku teško naoružanih četa Nacionalne garde koje su patrolirale ulicama svakog većeg američkog grada, u Alabami, Illinoisu, Indiani, Iowi, Kentuckyju, Missouriju, Ohiju, Južnoj Karolini, Tennesseeju, Sjevernoj Karolini i Virginiji, antisemitski neredi počeli su odmah nakon zalaska sunca i nastavili se tijekom cijele noći i do rana jutra. Sve do približno osam sati ujutro federalne snage - koje je privremeni predsjednik Wheeler otposlao kao ispomoć jedinicama Nacionalne garde - nisu uspjele smiriti nerede i staviti pod nadzor najveće požare koje su pobunjenici podmetnuli. Do tada, 122 američka građana izgubila su život.

Utorak, 13. listopada 1942. U podnevnom obraćanju preko radija, privremeni predsjednik Wheeler svalio je odgovornost za nerede na “britansku vladu i njezine američke pristaše, ratne huškače.” Nakon što su lažno ocrnili najzloćudnijim mogućim optužbama domoljuba formata Charlesa A. Lindbergha, što ti ljudi očekuju od zemlje koja već oplakuje nestanak voljenoga vođe? Da bi promaknuli vlastite gospodarske i rasne interese - rekao je privremeni predsjednik - ti su ljudi odlučili savjest ražalošćena nacije dovesti do granice kušnje. I što očekuju da će se dogoditi? Mogu vas izvijestiti da je u našim opustošenim gradovima diljem Juga i srednjeg Zapada red ponovo uspostavljen, ali koja je cijenu plaćena za mir u zemlji? Nakon toga, rabin Lionel Bengelsdorf obznanio je izjavu predsjednikove supruge. Prva je dama još jednom savjetovala svojim sugrađanima da se ne obaziru na sve neprovjerene pretpostavke u vezi s nestankom njezina supruga koje dolaze iz stranih prijestolnica i zamolila američku vladu da odmah prekine potragu za zrakoplovom njezina supruga koja je trajala cijeli tjedan. Prva dama podsjeća zemlju na tragičnu sudbinu Amelije Earhart, najveće američke žene-pilota koja se, slijedeći primjer predsjednika Lindbergha, sama upustila u smion let preko Atlantika 1932. g., a nestala bez traga 1937., u pokušaju da sama preleti Pacifički ocean. “S obzirom da je i sama iskusna avijatičarka”, rekao je rabin Bengelsdorf novinarima, “Prva je dama zaključila kako je vjerojatno nešto slično onome što se dogodilo Ameliji Earhart zadesilo i predsjednika. Život nije pošteđen opasnosti, a zrakoplovstvo, naravno, nije lišeno rizika, posebice za ljude poput Amelije Earhart i Charlesa A. Lindbergha, koji su svojom smionošću unaprijedili zrakoplovstvo u vremenu u kojemu živimo.” Kad je službeni glasnogovornik Prve dame ponovo uglađeno odbio zamolbe novinara da je vide, tajnik Ford je zatražio uhićenje rabina Rasputina.

239

Srijeda, 14. listopada 1942. Kasno poslijepodne, gradonačelnik La Guardia sazvao je tiskovnu konferenciju kako bi ukazao na tri bjelodana dokaza “nedvojbene poremećenosti koja prijeti mentalnom zdravlju zemlje”. Prvo, članak na naslovnoj stranici Chicago Tribunea, napisan u Berlinu, izvještava da se dvanaestogodišnji sin predsjednika i gđe Lindbergh - dijete za koje se vjerovalo da je bilo kidnapirano i ubijeno u New Jerseyju 1912. - sastao sa svojim ocem n Berchtesgadenu nakon što su ga nacisti spasili iz podzemne tamnice u Krakowu, u Poljskoj, gdje je od svog nestanka tamničio u zatvoru židovskoga geta, i gdje se, svake godine, utamničenom dječaku vadila krv koja se koristi u obrednim pripremama za židovski vjerski praznik Pashu. Drugo, republikanci iz Bijele kuće izdali su proglas kojim prijete objavom rata Kanadskoj zajednici naroda ne uspije li premijer King u sljedećih četrdeset i osam sati ući u trag nestalome američkom predsjedniku. Treće, uredi za nadzor provedbe zakona na Jugu i na Srednjem zapadu izvještavaju da su “takozvane antisemitske nerede” 12. listopada potaknuli “lokalni židovski elementi”, djelujući kao ogranak “dalekosežne židovske urote miniranja morala zemlje”. Od 122 ubijenih tijekom nereda, njih 97 već su identificirani kao “židovski provokatori” koji nastoje otkloniti sumnju od skupine doista odgovorne za nerede i zavjeru s namjerom preuzimanja vlasti iz ruku federalne vlade. Gradonačelnik La Guardia je rekao: “Ovdje se doista radi o zavjeri, i spreman sam reći koje ju snage podjaruju: histerija, neznanje, zluradost, glupost, mržnja i strah. Kakav odbojan prizor danas nudi naša zemlja! Posvuda vlada prijetvornost, okrutnost i ludost, a sirova snaga na djelu samo čeka priliku da se s nama obračuna. Sada čitamo u Chicago Tribuneu da su se svih ovih godina lukavi židovski pekari u Poljskoj koristili krvlju otetoga Lindberghova djeteta za pripremanje macesa u vrijeme Pashe - pripovijest jednako sumanuta danas kao što je bila i kad su je antisemitski manijaci smislili prije pet stotina godina. Mora da se Führer silno zabavlja trujući našu zemlju ovakvim turobnim glupostima. Židovski interesi. Židovski elementi. Židovski lihvari. Židovska odmazda. Židovski rat protiv svijeta. Kako je Amerika mogla nasjesti takvim trikovima? Kako je uspio zarobiti misli najveće nacije na svijetu ne izgovorivši ni jedno jedincato riječi istine? O, mora da zacijelo pružamo silno zadovoljstvo najzluradijem čovjeku na svijetu!

Četvrtak, 15. listopada 1942. Netom prije zore, rabina Lionela Bengelsdorfa uhitili su agenti FBI-a osumnjičenog da je “jedan od vođa židovske urotničko zavjere protiv Amerike”. U isto vrije240

me, Prva dama je navodno podlegla “silnoj živčanoj iscrpljenosti” i kolima hitne pomoći prevezena je iz Bijele kuće u vojnu bolnicu Walter Reed. Ostali uhićenici u toj ranojutarnjoj raciji uključivali su guvernera Lehmana, Bernarda Barucha, vrhovnog suca Frankfurtera, Frankfurterova štićenika i Rooseveltova administratora Davida Lilienthala, savjetnike New Deala Adolfa Berlea i Sama Rosenmana, laburističke vođe Davida Dubinskoga i Sidneyja Hillmana, ekonomista Isadora Lubina, lijeve novinare I. F. Stonea i Jamesa Wechslera, te socijalista Louisa Waldmana. Navodno su daljnja uhićenja u tijeku, ali FBI nije otkrio hoće li jedan ili svi osumnjičenici biti optuženi za otmicu predsjednika. Tenkovske i pješačke jedinice američke vojske ušle su u New York da pomognu nacionalnoj gardi stišati sporadične protuvladine provale nasilja na ulicama. U Chicagu, Philadelphiji i Bostonu bilo je pokušaja protestnih demonstracija protiv FBI-a demonstracija čije je održavanje predstavljalo kršenje ukaza o opsadnom stanju - ali rezultirali su tek manjim povredama, dok je policija izvještavala o uhićenjima stotina ljudi. U Kongresu, vodeći republikanski čelnici hvalili su FBI koji je spriječio urotničku zavjeru. U New Yorku, tiskovnoj konferenciji gradonačelnika La Guardije pridružili su se Eleonore Roosevelt i Roger Baldwin u ime ACLU-a.{55} Tražili su hitno puštanje guvernera Lehmana zajedno s njegovim navodnim sudionicima u uroti. Nakon toga, La Guardia je uhićen u rezidenciji gradonačelnika. Bivši predsjednik Roosevelt zaputio se u New York iz svog doma u Hyde Parku, u namjeri da se obrati slušateljstvu na skupu koji je hitno sazvao Odbor građana New Yorka, ali, policija ga je smjesta uhitila “radi njegove zaštite”. Američka vojska zatvorila je sve novinske redakcije i radiopostaje u New Yorku, gdje su do daljnjega trebale dežurati danonoćne pojačane patrolne jedinice opsadnoga stanja. Tenkovi su zatvorili sve prilaze mostovima i tunelima u gradu. Gradonačelnik Buffala obznanio je svoju namjeru da građanima podijeli plinske maske, a gradonačelnik obližnjeg Rochestera pokrenuo je program skloništa u slučaju bombardiranja “kako bismo zaštitili stanovništvo u slučaju iznenadnog kanadskog napada”. Kanadska distributivna mreža izvijestila je o čarkama na granici između Mainea i okruga New Brunswick, nedaleko od Rooseveltove ladanjske kuće na otoku Campobello, u Zaljevu Fundy. Premijer Churchill je iz Londona izvještavao o neposrednoj opasnosti njemačke invazije na Meksiko, navodno radi zaštite američkoga južnog boka, dok se Sjedinjene Države pripremaju preuzeti nadzor nad Kanadom kojoj prijeti opasnost od Britanaca. “Više nije riječ o tome”, rekao je Churchill, “da velika američka demokracija krene u vojnu akciju kako bi nama pomogla. Došlo je vrijeme da američki građani krenu u civilnu akciju kako bi spasili sebe. Ne postoje dvije izdvojene povijesne drame, američka i britanska, a nikad nisu ni postojale. Postoji samo jedna prijetnja, a ona nam je sada, kao i u prošlosti, zajednička.” 241

Petak, 16. listopada 1942. U devet sati navečer, tajno se oglasio radioodašiljač iz jedne od postaja prijestolnice i začuo se glas Prve dame koja je, uz pomoć Lindberghu odanih pristaša u Tajnoj službi, uspjela pobjeći iz bolnice Walter Reed gdje su je - nakon što su je vlasti proglasile mentalno bolesnom boravila pod paskom psihijatara vojne bolnice strpali u luđačku košulju i gotovo dvadeset i četiri sata držali uhićenu. Glas joj je bio dojmljivo blag, riječi izgovorene bez traga ljutnje ili pravedna gnjeva - sve u svemu, bio je to jednomjeran glas osobe pri punoj svijesti koja se naučila nositi sa žalošću i razočaranjem ne gubeći pribranost. Ona nije uraganski tip, a ipak njezin je pothvat bio izvanredan i pri tome nije pokazala nikakav strah. “Sugrađani Amerike, ne možemo i nećemo dopustiti protuzakonito djelovanje američkih ureda za nadzor provedbe zakona Uime svog supruga, zahtijevam da se jedinice Nacionalne garde razoružaju i raspuste, a naše redarstvene službe neka se vrate civilnom životu. Zahtijevam da sve oružane snage Sjedinjenih Država napuste gradove i vrate se u svoje mjesne baze pod zapovjedništvo svojih ovlaštenih starijih časnika. Zahtijevam da FBI oslobodi sve one koji su uhićeni pod optužbom da su kovali zavjeru protiv mog supruga i da smjesta građanima vrate njihova puna prava. Zahtijevam da voditelji ureda zaduženih za provedbu zakona diljem zemlje postupe jednako s ljudima uhićenim u mjesnim i državnim zatvorima. Nema ni najmanjeg dokaza da je ijedan od uhićenika na bilo koji način povezan s onime što se dogodilo mome suprugu i njegovu zrakoplovu u srijedu ili poslije 7. listopada 1942. Zahtijevam da newyorška policija povuče protuzakonito uvedenu zabranu izlaženja novina, časopisa te emitiranja radiopostaja, i da te službe ponovo preuzmu svojti uobičajene aktivnosti zajamčene Prvim amandmanom Ustava. Zahtijevam da Kongres Sjedinjenih Država pokrene postupak za uklanjanje privremenog predsjednika Sjedinjenih Država s dužnosti i imenuje novog predsjednika u skladu s Odredbom o zamjeni predsjednika iz 1886.g., kojim se državni tajnik imenuje kao sljedeći u nizu u slučaju ispražnjenog mjesta potpredsjednika. Odredba o zamjeni iz 1886. također određuje da pod opisanim okolnostima Kongres donosi odluku o tome hoće li raspisati izvanredne predsjedničke izbore, pa stoga molim Kongres da raspiše predsjedničke izbore koji bi se održali istodobno kad i izbori za Kongres predviđeni za prvi utorak nakon prvog ponedjeljka u studenome.” Jutarnja izjava Prve dame ponavljala se svakih pola sata, sve dok u podne nije objavila da se, usprkos odredbi privremenog predsjednika - kojega je poimence optužila da ju je nezakonito dao odvesti i zatvoriti u bolnicu - s djecom vraća u Bijelu kuću. Namjerno se pozvavši na najpoštovaniju knjigu američke demokracije, svoje je izlaganje zaključila riječima: “Neću uzmaknuti ili se dati uplašili nezakonitim predstavnicima buntovničke vlade i zahtijevam od američkog naroda da slijedi moj 242

primjer i odbije prihvatiti ili podržati nedopustivo postupanje vlade. Povijest sadašnje vlade povijest je ponavljanih uvreda i presezanja, a svim je tim postupcima neposredan cilj uspostavljanje apsolutne tiranije u zemlji. Ova se administracija oglušila o glas pravde i uzela posvemašnju vlast u svoje ruke. Zbog toga, u obranu istih neotuđivih prava koja je u lipnju 1776. potvrdio Jefferson, iz Virginije, zatim Franklin, iz Pensilvanije i Adams, iz Zaljeva Massachusetts, kao i vlast samih dobrih građana Sjedinjenih Država, i obraćajući se istom vrhovnom sucu za potvrdu ispravnosti naših namjera, ja, Anne Morrow Lindbergh, rođena u Državi New Jersey, stanovnica okruga Columbije, i supruga trideset i trećeg predsjednika Sjedinjenih Država, zahtijevam ukidanje ove drske uzurpacije prava. Zavjera naših neprijatelja nije uspjela, sloboda i pravda ponovo su uspostavljene, a oni koji su se ogriješili o Ustav Sjedinjenih Država sada će dospjeti pred lice pravde, pri čemu će vlada postupati strogo se pridržavajući zakona zemlje! “Naša Dama iz Bijele kuće” - kao što je Harold Ickes podrugljivo nazvao gđu Lindbergh - vraća se rano večeras u predsjedničku rezidenciju i odatle će, mističnom snagom svladavanja ožalošćene majke mučeničkog djeteta i odlučne udovice nestaloga boga, osigurati da Kongres i sudstvo neopozivo sruše neustavnu Wheelerovu upravu, koja je po svom zločinačkom djelovanju u svega osam dana na vlasti uvelike nadišla republikansku upravu Warrena Hardinga dvadeset godina prije toga. Vraćanje uobičajenih demokratskih procedura koje je započela gđa Lindbergh dosegnulo je vrhunac dva i pol tjedna poslije, u utorak, 3. studenoga 1942., kada je, nakon čistke što su je proveli demokrati u Senatu i Bijeloj kući, Franklin Delano Roosevelt izabran većinom glasova za treći predsjednički mandat. Sljedeći mjesec - nakon razornog iznenadnog japanskog napada na Pearl Harbour i četiri dana poslije toga objave rata Sjedinjenim Državama od strane Njemače i Italije - Amerika je ušla u planetarni sukob koji je prije približno tri godine počeo u Europi s Njemačkom invazijom na Poljsku, i od tada se proširio obuhvativši dvije trećine svjetskog stanovništva. Pavši u nemilost zbog suradnje s privremenim predsjednikom i demoralizirani nevjerojatnim izbornim porazom, ono malo preostalih republikanaca u Kongresu obećalo je svoju podršku demokratskom predsjedniku i njegovoj borbi za obračun sa silama Osovine. Bijela kuća i Senat odobrili su američki ulazak u ral bez ijednog glasa protiv u oba doma, a dan nakon inauguracije, predsjednik Roosevelt izdaje Proglas br. 2568: “jamčeći oprost Burtonu Wheeleru”. Dio objave glasio je: Na osnovi određenih poteza prije uklanjanja iz Ureda privremeni predsjednik, Burton K. Wheeler, zaslužio je osudu i tužbu za štetu nanesenu Sjedinjenim Državama. Kako bismo zemlju poštedjeli neugode kaznenog gonjenja bivšeg privremenog predsjednika Sjedinjenih Država i izbjegli takav nedostojan prizor u vrijeme ratnoga stanja u zemlji, ja, Franklin Delano Roosevelt, predsjednik Sjedinjenih Država, koristim svoje pravo davanja oprosta na osnovi članka II,

243

odjeljka 2 Ustava te ovim ukazom dodjeljujem slobodan i apsolutan oprost za sve štete nanesene Sjedinjenim Državama koje je Burton Wheeler počinio, ili ih je mogao počiniti, ili je sudjelovao u njihovu izvršenju tijekom razdoblja od 8. listopada 1942. do 16. listopada 1942.

Kao što je poznato, predsjednik Lindbergh nije nikad bio pronađen niti se za nj ponovo čulo, iako su tijekom cijeloga rata i desetljeće nakon njega kolale različite pripovijesti, usporedno s glasinama o ostalim uglednim nestalim osobama u tom nemirnom razdoblju, poput Martina Bormanna, Hitlerova privatnog tajnika, za kojeg se vjerovalo da je umaknuo savezničkoj vojsci pobjegavši u Argentinu Juana Perona iako je vjerojatnije da je stradao tijekom posljednjih dana nacističkog Berlina - i Raoula Wallenberga, švedskog diplomata koji je spasio nekih dvadeset tisuća mađarskih Židova od nacističkog istrebljenja podijelivši im švedske putovnice, iako je i sam nestao, vjerojatno završivši u sovjetskom logoru kad su Rusi 1945. zauzeli Budimpeštu. Iako se smanjio broj ljudi koji su se bavili Lindberghovom zavjerom, u novinama su se neprestano pojavljivala pisma s izvješćima, dokazima, svjedočanstvima koja su se sva temeljila na spekulacijama u vezi s neobjašnjivom sudbinom trideset i trećeg američkog predsjednika. Najdorađenija i najnevjerovatnija pripovijest - iako ne i nužno najmanje uvjerljiva - bila je priča za koju je moja obitelj saznala od tete Evelyn nakon uhićenja rabina Bengelsdorfa, a njezin izvor nije bio nitko drugi doli Anne Morrow Lindbergh, svega nekoliko dana prije nego što su je odveli iz Bijele kuće protiv njezine volje i držali je kao zatvorenicu na odjelu psihijatrije u Walter Reedu, koja je rabina navodno upoznala s povjerljivim pojedinostima. Gđa Lindbergh, izvijestio je rabin Bengelsdorf, objasnila je da je tijek svih događaja bio povezan s otmicom njezina sina Charlesa 1932. g., koju je potajno pripremila i novčano poduprla, tvrdila je, nacistička stranka kratko nakon što je Hitler došao na vlast. Prema rabinovu prepričavanju pripovijesti Prve dame, Bruno Hauptmann bio je zadužen dijete povjeriti na čuvanje svom prijatelju koji je živio blizu svoga doma u Bronxu - također njemačkom doseljeniku a zapravo nacističkom špijunu - a svega nekoliko sati nakon što je Hauptmann podigao dijete iz kolijevke u Hopewellu, New Jersey, i spustio se s njime improviziranim ljestvama, Charles ml. potajno je odvezen iz zemlje i već je bio na putu za Njemačku. Tijelo koje je deset tjedana poslije nađeno i identificirano kao Lindberghovo, bilo je drugo dijete, koje su nacisti izabrali zbog sličnosti s Lindberghovim sinom i ubili ga, a potom je leš, već u stanju raspadanja, ostavljen u šumi blizu Lindberghova doma kako bi se osigurala Hauptmannova optužba i smrtna kazna, dok su se istinske okolnosti otmice sačuvale u tajnosti od sviju izuzev samih Lindberghovih. Nacistički špijun uposlen kao strani dopisnik u New Yorku, odmah je par obavijestio o tome da je Charles sretno stigao, da je zdrav i nepovrijeđen na njemačkom tlu i uvjerio ih da će mu posebno izabrani tim liječnika, sestara, učitelja i vojnog osoblja osigurati najbolju njegu - skrb 244

kakvu je zaslužio činjenicom da je prvorođeni sin najboljeg avijatičara na svijetu bude li Lindbergh u cijelosti surađivao s Berlinom. Posljedica te prijetnje bila je činjenica da je o sudbini Lindberghovih i njihova oteta djeteta - a postupno i o sudbini Sjedinjenih Država Amerike - odlučivao Adolf Hitler. Zahvaljujući umješnosti i djelotvornosti svojih agenata u New Yorku i Washingtonu - ali i u Londonu i Parizu - slavni je par, povinovavši se zapovijedi, “pobjegao” živjeti iseljeničkim životom u Europi, kada je Lindbergh počeo redovno posjećivati nacističku Njemačku i veličati dosege njezine oružane mašinerije - nacisti su počeli iskorištavati Lindberghovu slavu u ime Trećeg Reicha a na račun Amerike, odlučujući gdje par mora živjeti, s kime treba prijateljevati i, ponad svega, koja mišljenja treba zagovarati u javnim nastupima i objavljenim tekstovima. Godine 1938., uime nagrade za Lindberghovu spremnost da primi uglednu medalju iz ruku Hermanna Göringa tijekom večere upriličene u Berlinu u čast avijatičara i nakon mnogih pisanih zamolbi što ih je Anne Morrow Lindbergh tajno slala Führeru osobno, Lindberghovima je napokon bilo dopušteno da posjete svoje dijete, tada već naočita dječačića lijepe kose od gotovo osam godina, koji je od dana kad je stigao u Njemačku odgajan kao uzoran Hitlerov mladić. Kadet, koji je govorio njemački nije shvatio, niti mu je bilo rečeno, da su poznati Amerikanci s kojima su njega i njegove školske drugove upoznali tijekom paradne vježbe u elitnoj vojnoj akademiji bili njegov otac i majka, niti je Lindberghovima bilo dopušteno da s njime razgovaraju ili da se slikaju. Do posjeta je došlo upravo u trenutku kad je Anne Morrow Lindbergh zaključila da je nacistička otmičarska pripovijest neizrecivo okrutna obmana i da su se Lindberghovi odavno morali osloboditi svoje ovisnosti o Adolfu Hitleru. Umjesto toga, nakon što su prvi put vidjeli Charlesa živog od njegova nestanka 1932., Lindberghovi su napustili Njemačku bespovratno zaglibljeni u ropstvo najgoreg neprijatelja vlastite zemlje. Naređeno im je da prekinu život u iseljeništvu i vrate se u Ameriku, gdje je pukovnik Lindbergh trebao stati na čelo pokreta America First. Stigli su i govori, napisani na engleskome, u kojima se optuživalo Britance, Roosevelta i Židove, a zagovaralo američku neutralnost u europskome ratu; podrobne upute određivale su gdje i kada će se govori održavati, pa čak i vrsta odjeće koju će predsjednik odjenuti pri svakom javnom pojavljivanju. Svaku političku strategiju smišljenu u Berlinu Lindbergh je obavljao istim brižnim perfekcionizmom kojim je pristupao svojim zrakoplovnim pothvatima, sve do večeri kad se pojavio u avijatičarskoj opremi na republikanskoj konvenciji i prihvatio nominaciju za predsjednika poprativši je riječima koje je za tu prigodu napisao glasnogovornik nacističke propagande, Joseph Goebbels. Nacisti su brižno isplanirali svaki potez izborne kampanje koja je uslijedila, a jednom kad je Lindbergh pobijedio F.D.R.-a, sam je Hitler preuzeo na sebe - tijekom tjednih sastanaka s Göringom, svojim imenovanim nasljednikom i voditeljem nje245

mačke gospodarske politike, i s Heinrichom Himmlerom, sizerenom njemačke unutarnje politike te sa šefom Gestapoa, policijske službe zadužene za brigu o Charlesu Lindberghu ml. - pripremu vanjskopolitičkih poteza SAD-a koji će najbolje poslužiti njemačkim ratnim ciljevima i njegovu velikom imperijalističkom planu. Uskoro se Himmler počeo neposredno upletati u američke unutarnje poslove vršeći pritisak na predsjednika Lindbergha - u šali ga u gestapovskim memorandumima svog šefa nazivajući “naš američki Gauleiter”{56} - da uvede mjere pritiska protiv četiri i pol milijuna američkih Židova, i tada je, prema gđi Lindbergh, predsjednik počeo, doduše na početku pasivno, pružati otpor. Za početak, zapovjedio je osnivanje Ureda američkog povezivanja, prema svojoj prosudbi ureda dovoljno bezbolnog da Židovima u osnovi ne našteti a da prividno ipak - uz znakovite programe, poput “Pravednih ljudi” i “Homesteada 42” - izvrši Himmlerovu zapovijed “da se u Americi počne sustavni proces marginalizacije koji će u doglednoj budućnosti omogućiti konfiskaciju svekolike židovske imovine i posvemašnjeg nestanka židovskog stanovništva, njihove pripadnosti i vlasništva.” Heinrich Himmler se nije dao zavarati prozirnim smicalicama niti je skrivao svoje razočaranje kad se Lindbergh osmjelio opravdavati - preko von Ribbentropa, kojega je Himmler otpravio u Washington, navodno u počasni državnički posjet, a zapravo da predsjedniku pripomogne u uvođenju strožih protužidovskih mjera - objašnjavajući vrhovnom zapovjedniku Hitlerovih koncentracijskih logora da jamstva ugrađena u američki Ustav, zajedno s dugoročnim američkim demokratskim naslijeđem, onemogućuju jednako brzo i djelotvorno konačno rješenje Židovskog problema u Americi kao što je to bio slučaj na kontinentu na kojemu je povijest antisemitizma bila duboko ukorijenjena u narodnim masama i gdje je nacističku vladavina bila apsolutna. Tijekom državničke večere upriličene u čast von Ribbentropu. predsjednika je njegov cijenjeni gost povukao u stranu i predao mu kablogram tek nešto prije dekodiran u Njemačkoj ambasadi, koji je sadržavao Himmlerov sadržaj u cijelosti: “Mislite na svoje dijete”, stajalo je u brzojavu, “prije nego što sljedeći put. u svom odgovoru navedete takve bljezgarije. Mislite na mladog hrabrog Charlesa, istaknutog njemačkog vojnog pitomca koji već u dvanaestoj godini zna bolje od svoga slavnog oca koju vrijednost naš Führer pridaje ustavnim jamstvima i demokratskoj tradiciji, posebno kad je riječ o pravima parazita.” Himmlerov ukor “Samotnome Orlu s pilećim srcem” (kako je Himmler nazvao Lindbergha u svom memorandumu za unutarnju uporabu), označio je početak opadanja Lindberghove omiljenosti kao ljubimca korisnoga Trećemu Reichu. Porazivši Roosevelta i antinacističke intervencioniste u Rooseveltovoj stranci, pružio je njemačkoj vojsci dovoljno vremena da svlada uporan i neočekivani otpor Sovjetskog Saveza, a da se pritom Njemačka ne izloži opasnosti istodobnog obračuna s industrijskom i vojnom moći Sjedinjenih Država. Još važnije, Lindberghovo pred246

sjednikovanje omogućilo je njemačkoj industrijskoj i znanstvenoj eliti - koja je već tajno pripremala izradu bombe neusporedive eksplozivne snage oslobođene atomskom fisijom, kao i raketnog sustava kadrog da bude djelotvorno oružje preko Atlantika - dodatne dvije godine za dovršenje priprema za rat apokaliptičkih razmjera sa Sjedinjenim Državama čiji će ishod, zamišljao je Hitler, odrediti sudbinu zapadne civilizacije i napredak čovječanstva u sljedećem tisućljeću. Da je Himmler u Lindberghu dobio vizionarnog mrzitelja Židova, kao što se njemačko visoko vodstvo nadalo na osnovi obavještajnih izvješća, a ne osobu koju je Himmler prezrivo nazvao “salonskim antisemitom”, možda bi predsjedniku bilo dopušteno da dovrši svoj mandat i da još četiri godine bude na čelu zemlje prije nego što se povuče i prepusti vlast Henryju Fordu, koga je Hitler, unatoč odmakloj dobi, odredio za Lindberghova nasljednika. Da se Himmler mogao osloniti na američkog predsjednika, koji je uživao bespogovorno povjerenje Amerikanaca, da će provesti konačno rješenje problema američkih Židova, bilo bi, dakako, poželjnije nego da poslije mora koristiti njemačke izvore i osoblje za izvršenje tog zadatka u Sjevernoj Americi, a Lindberghov avion ne bi trebao nestati na nebu u srijedu 7. listopada 1942., što je Berlin odlučio da je potrebno - niti bi privremeni predsjednik preuzeo vlast sljedeće večeri i na opće zadovoljstvo onih koji su ga sve do tada smatrali običnim klaunom dokazati se kao izvanredan voditelj poslova u tijeku, spontano primjenjujući upravo one mjere koje je von Ribbentrop predložio Lindberghu i koje je, prema Himmlerovu uvjerenju, američki junak propustio ostvariti zbog plašljivih moralnih primjedaba svoje supruge. Jedan sat nakon Lindberghova nestanka, gđu Lindbergh je obavijestila Njemačka ambasada da odgovornost za dobrobit njezina djeteta sada leži samo u njezinim rukama i bude li poduzela bilo što drugo izuzev da napusti Bijelu kuću i u tišini se povuče iz javnog života, Charles ml. će biti povučen iz vojne akademije i poslan na ruski front u ofenzivu koja se u studenom sprema na Staljingrad, gdje će ostati na dužnosti kao najmlađi pješak Trećega Reicha sve dok časno ne pogine na ratištu i tako još poveća slavu njemačkog naroda.

Tako je glasila pripovijest čiju je suštinu majci povjerila teta Evelyn koja se pojavila u našoj kući nekoliko sati nakon što su agenti FBI-a odveli rabina Bengelsdorfa u lisičinama iz hotela u kome su stanovali u Washingtonu. Podrobnije razrađena, ista je pripovijest iznesena u knjizi isprike na 550 stranica, Moj život za Lindbergha, što ju je u obliku dnevnika čovjeka s uvidom netom nakon rata objavio rabin Bengelsdorf, a potom u tisku opovrgnuo glasnogovornik Lindberghove obitelji odredivši je kao “prijezira vrijednu objedu koja nema nikakve osnove u činjenicama, potaknutu osvetoljubivošću i pohlepom, koje je probudilo razočaranje sebičnog manijaka, izmišljenu u svrhu prostačke komercijalne eksploatacije i koju gđa Lindbergh neće 247

udostojiti svojim odgovorom.” Čim je majka čula tu pripovijest učinila joj se neospornom potvrdom da je njezina sestra, usljed šoka koji je izazvalo njezino svjedočenje uhićenju rabina Bengelsdorfa, privremeno sišla s uma. Dan nakon iznenađujućeg posjeta tete Evelyn, 16. listopada 1942., gđa Lindbergh je prije povratka u Bijelu kuću preko radija s tajnog mjesta u Washingtonu, pozivajući se isključivo na svoj autoritet “supruge trideset i trećeg američkog predsjednika Sjedinjenih Država” obznanila “uvredljivu pripovijest o uzurpaciji” koju je izvršila administracija privremenog predsjednika “koja mora prestati”. Je li se neko zlo dogodilo njezinu otetu djetetu kao posljedica smiona čina Prve dame, je li Charles ml. preživio rano djetinjstvo da bi ga zatekla strahotna sudbina koju mu je Himmler namro, umjesto da proživi djetinjstvo kao povlašteni štićenik, mažen i pažen talac njemačke države, jesu li Himmler, Göring i Hitler imali kakav utjecaj na dolazak Lindbergha na političku scenu kao američkog Firstera, ili na oblikovanje američke politike tijekom dvadeset i dva mjeseca Lindberghova predsjednikovanja i jesu li bili povezani s Lindberghovim tajanstvenim nestankom - sva su ta pitanja tijekom više od pola stoljeća bila predmetom kontroverznih rasprava, iako sada mnogo manje ostrašćenih i raširenih nego u vrijeme kad je tijekom sedam i pol neobičnih mjeseci 1946. g. (i usprkos često navođenoj kritici Westbrooka Peglera, čelnika novinara desnoga krila i američkih mrzitelja Roosevelta) knjiga Moj život za Lindbergha ostala na vrhu ljestvice čitanosti zajedno s dvije autobiografije F.D.R.-a, koji je umro na dužnosti godinu prije, svega nekoliko tjedana prije bezuvjetne kapitulacije nacističke Njemačke, što je obilježilo kraj Drugoga svjetskog rata u Europi.

248

9. listopad 1942.

Neprestani strah

S

eldonov telefonski poziv došao je kad smo majka, Sandy i ja već bili u postelji. Bio je ponedjeljak, dvanaesti listopada, i za vrijeme večere preko radija smo čuli vijesti o neredima koji su se dogodili na Srednjem zapadu i na Jugu nakon objave britanske obavještajne službe da se predsjednik Lindbergh sa svojim avionom prisilno spustio na more 750 kilometara od obale i odatle bio mornaričkim i zrakoplovnim snagama prevezen u nacističku Njemačku na tajni sastanak s Hitlerom. Jutarnje su novine tek sljedeći dan podrobnije izvijestile o neredima koji su uslijedili nakon te vijesti, iako je majka svega nekoliko minuta nakon što je vijest stigla do našega kuhinjskog stola ispravno prosudila protiv koga su neredi bili usmjereni i zašto. Granica prema Kanadi već je tri dana bila zatvorena i čak je i meni, kome je bila nepodnošljiva pomisao o napuštanju Amerike, bilo jasno da je očevo odbijanje da posluša majku i izvuče nas iz zemlje mjesecima prije bila najveća pogreška u životu. Ponovo je noću radio na tržnici, majka je svaki dan izlazila kupovati namirnice donkihotski je jedno poslijepodne prisustvovala školskom sastanku sazvanu u vezi s organizacijom promatrača na izbornim mjestima tijekom izbora u studenome - Sandy i ja smo svako jutro odlazili u školu s prijateljima, ali, unatoč svemu, na početku drugog tjedna administracije privremenog predsjednika Wheelera, strah je bio prisutan posvuda, i to usprkos tome što je gđa Lindbergh Amerikancima savjetovala da se ne obaziru na izvješća iz stranih zemalja u vezi s predsjednikovim kretanjem, usprkos povratku ugledne ličnosti rabina Bengelsdorfa koji je sada bio član naše obitelji, stric po vjenčanju koji je čak jednom večerao u našoj kući, ali koji nije mogao ništa učiniti da bi nam pomogao, a ne bi to učinio ni da je mogao zbog prezira koji su on i otac gajili jedan prema drugome. Strah je bio posvuda prisutan, pogled je bio svugdje, posebno u očima ljudi koji su se brinuli o našoj sigurnosti, pogled kakav se promoli u sekundi kad shvatite da ste zaključali vrata a nemate ključ. Nikad prije nismo vidjeli odrasle da tako bespomoćno odvaguju istu misao. Najsnažniji među njima činili su sve što su mogli kako bi bili smireni, hrabri i zvučali realistično dok bi nas uvjeravali da će njihove brige uskoro prestati i ponovo će se uspostaviti običan život, ali kad bi upalili vijesti zaprepastili bi se kojom su se brzinom događale tolike strahote. 249

I tada, navečer dvanaestoga - dok smo svi ležali u krevetu ne mogavši zaspati zazvonio je telefon: Seldon je zatražio međugradski razgovor iz Kentuckyja. Bilo je deset sati navečer i njegova majka još nije stigla kući, a kako je naš broj znao (i nije znao koga bi drugog nazvao), digao je slušalicu telefona, dobio telefonisticu i na brzinu pokušao izgovoriti sve potrebne riječi prije nego izgubi moć govora. Rekao je: “Međugradski, molim. Newark. New Jersey. Avenija Dummit 81. Waverly 34827. Zovem se Seldon Wishnow. Želim osobni razgovor s gospodinom i gospođom Roth. Ili s Philipom. Ili sa Sandyjem. S bilo kime, telefonistice. Majke mi nema kod kuće. Deset mi je godina. Nisam večerao, a nje nema. Gospođo, molim vas - Waverly 3 - 4827! Razgovarat ću s bilo kime! To jutro, gđa Wishnow se odvezla u Louisville kamo se, na zahtjev kompanije, pošla javiti mjesnom upravitelju regionalnog ureda Metropolitana. Louisville je više od 150 kilometara udaljen od Danvillea, a ceste su većinom bile tako loše da joj je trebao praktično cijeli dan da ode tamo i vrati se. Zašto joj okružni upravitelj nije napisao pismo ili je nazvao da joj kaže što želi nitko nije shvaćao niti ga je tko pitao za objašnjenje. Otac je pretpostavio da su joj taj dan htjeli uručiti otkaz - predati joj radnu knjižicu i rukom ispisani popis primanju, i potom je otpustiti, te bi tako svega nakon šest tjedana ostala bez posla, uz to što je bila 750 kilometara udaljena od svoga doma. U prvim tjednima boravka gotovo i nije ništa radila u tom ruralnom ogranku okruga Boyle u kojemu su trebali teške manualne radnike - ponajprije zato što i nije bilo posla koji bi mogla obavljati. U stvari, sve do jednog premještanja što ga je Metropolitan obavio pod okriljem programa “Homestead 42” pokazao se katastrofom za agente osiguranja koji su prije radili u okrugu Newark. U gotovo nenastanjenim zakucima tih udaljenih područja na koja su ti ljudi i njihove obitelji bili preseljeni, nitko od njih ne bi uspio ostvariti ni trećinu poslova koje su obično uspijevali sklopiti radeći na osiguranju u Sjevernom Jerseyju - prema tome, već i iz tog razloga otac je bio izvanredno oprezan kad je napustio posao i pošao raditi za strica Mountyja. Nije bio toliko oprezan kad je bila riječ o našem odlasku u Kanadu prije nego što se granica zatvorila i nastupilo izvanredno stanje. - Samo da je živa... - rekao je Seldon mojoj majci, nakon što je pristala da poziv bude na njezin račun i javila se... - samo da je živa... - Na početku je zbog plača uspio samo to izgovoriti, ali su čak i te četiri riječi bile jedva razumljive. - Seldone, prestani. Sam sebi škodiš. Postaješ histeričan. Naravno da ti je majka živa. Naprosto je zakasnila - i to je sve. - Ali, da je živa nazvala bi! - Seldone, a što ako je zapela u prometu? Što ako je imala kvar na automobilu i morala ga dati odvući na popravak? Zar se to već nije dogodilo kad si bio ovdje, u Newarku? Sjećaš li se one noći kad je padala kiša, a mami je pukla guma, pa si

250

se uspeo k nama i čekao je? Možda joj je naprosto pukla zračnica, zato, molim te, smiri se. S tvojom je majkom sve u redu. Sam sebe uzrujavaš time što govoriš, a to nije istina, zato molim te, molim te, potrudi se, smiri se. - Ali, ona je mrtva, gospođo Roth! Kao i otac! Sada su oba moja roditelja mrtva! I, naravno, bio je u pravu. Seldon nije uopće čuo za nerede u Louisvilleu i jedva je nešto znao o događajima u ostalom dijelu Amerike. S obzirom da je u životu gđe Wishnow ostalo malo vremena za bilo što drugo izuzev njezina sina i poslu, u kući u Danvilleu nisu se čitale novine, a kad bi njih dvoje sjeli za večeru, u Danvilleu nisu slušali vijesti kao što smo mi činili u Newarku. Vrlo je vjerojatno bila previše iscrpljena da ih sluša, do tada odveć otupjela da registrira bilo čiju nesreću izuzev vlastite. Ali, Seldon je bio točno pogodio: gđa Wishnow je bila mrtva, iako to nitko neće saznati prije sljedećeg dana, kad će njezin izgorjeli automobil zajedno s ostacima tijela biti pronađeni još pušeći se u odvodnome jarku duž krumpirišta na ravnici malo južnije od Louisvillea. Očevidno je bila pretučena i opljačkana, a automobil bio zapaljen tijekom prvih minuta nereda koji su to večeri započeli i nisu se ograničavali samo na ulice u središtu Louisvillea, gdje su bili židovski dućani, ili na stambene četvrti u kojima je živjela skupina židovskih građana. Kukluxklanovci su znali da će jednom kada baklje budu zapaljene i križevi budu gorjeli, gamad pokušati ispuzati van i dočekali su ih spremni ne samo na glavnoj ulici koja je vodila prema sjeveru, u Ohio, nego i duž malih seoskih cesta koje su vodile na jug, a na takvoj je cesti glavom platila i gđa Wishnow zbog blaćenja Lindberghova imena, najprije od strane pokojnog Waltera Winchella, a sada uslijed propagandne mašinerije pod židovskim nadzorom od strane premijera Churchilla i kralja Džordža VI. Majka je rekla: - Seldone, moraš nešto pojesti. To će ti pomoći da se smiriš. Idi do hladnjaka i uzmi nešto za jelo. - Pojeo sam kekse sa smokvom. Nema ih više. - Seldone, govorim o tome da trebaš pojesti neki obrok. Majka će ti vrlo brzo doći, ali ne možeš sjediti i čekati da te ona nahrani - moraš sam nešto pripremiti, a ne možeš jesti samo kolače. Spusti slušalicu i pođi do hladnjaka, a onda se vrati i reci mi čega ima unutra što bi mogao pojesti. - Ali, razgovor je međugradski. - Seldone, učini kako sam ti rekla. Sandyju i meni, koji smo stajali pokraj nje u stražnjem predvorju, rekla je: - Onu jako kasni, a on nije jeo i posve je sam, a ona nije telefonirala i jadno se dijete izbezumilo i pregladnjelo,

251

- Gospođo Roth? - Da, Seldone. - Tamo je teglica sa sirom. Ali, star je. Ne izgleda dobro. - Čega još ima? - Repe. U zdjeli. Ostatak. Hladan je. - I ništa drugo? - Pogledat ću još jednom - samo čas. Ovaj je put Seldon spustio slušalicu, a majka je pitala Sandyja: - Koliko je daleko Danville od Mawhinneyjevih? - S kamionom oko dvadeset minuta. - U mom ormaru - rekla je majka bratu - na vrhu, u mojoj torbici - naći ćeš njihov broj. Napisan je na komadiću papira u maloj smeđoj novčarci. Donesi mi ga, molim te. - Gospođo Roth? - javio se Seldon. - Da. Ovdje sam. - Ima maslaca. - I to je sve? Nema mlijeka? Nema soka? - Ali to se jede za doručak, a ne za večeru. - Imaš li rižinih pahuljica, Seldone? Imaš li žitnih pahuljica? - Naravno - rekao je. - Onda uzmi koju god žitaricu želiš. - Rižine pahuljice. - Uzmi rižine pahuljice, izvadi mlijeko i sok i napravi si doručak. - Sada? - Učini kao što ti kažem, molim te - rekla mu je. - Želim da pojedeš doručak. - Je li Philip tamo? - Ovdje je, ali sada ne možeš s njim razgovarati. Najprije moraš pojesti. Nazvat ću te za pola sata, nakon što budeš pojeo Sada je deset i deset minuta, Seldone. - U Newarku je deset i deset? - U Newarku i u Danvilleu. Isto je vrijeme na oba mjesta Nazvat ću te ponovo u četvrt do jedanaest - rekla je. - Hoću li tada moći razgovarati s Phillipom? - Da, ali najprije želim da sjedneš za kuhinjski stol sa svime što ti je potrebno. Že-

252

lim da se poslužiš žlicom, vilicom, ubrusom i nožem. Jedi polagano. Uzmi zdjelu. Uzmi zdjelicu. Ima li kruha? - Tvrd je. Ima samo nekoliko kriški. - Imaš li toster? - Naravno. Dovezli smo ga u automobilu. Sjećate li se, ono jutro kad smo se pakirali? - Slušaj me, Seldone. Koncentriraj se. Ispeci tost i jedi ga sa žitaricama. Uzmi i maslac. Namaži krišku. I uspi si veliku čašu mlijeka. Želim da pojedeš dobar doručak, a čim se majka vrati, reci joj da nas odmah nazove. Može nazvati na moj račun. Reci joj da se ne brine zbog troška. Važno je da znamo da je stigla kući. Ali, u svakom slučaju, ja ću te nazvati, zato nemoj nikamo otići. - Vani je mrak. Kamo bih pošao? - Seldone, pojedi doručak. - Dobro. - Doviđenja - rekla je. - Doviđenja za sada. Nazvat ću te u četvrt do jedanaest. Ostani gdje jesi. Zatim je nazvala obitelj Mawhinney. Brat joj je dodao papirić s brojem i zamolila je telefonista da je spoji, a kad se netko javio na drugoj strani žice, rekla je: - Je li tamo gospođa Mawhinney? Ovdje gospođa Roth. Ja sam majka Sandyja Rotha. Zovem iz Newarka, New Jersey, gospođo Mawhinney. Žao mi je da vas budim, ali trebamo vašu pomoć u vezi s dječakom koji je sam u Danvilleu. Molim? Da, naravno, da. Nama je rekla: - Otišla je pozvati supruga. - O, ne - promrmljao je moj brat. - Sanforde, sada nije vrijeme za mrmljanje. Ni meni nije drago da moram tako postupiti. Znam da ne poznam te ljude. Znam da nisu poput nas. Znam da farmeri odlaze rano na počinak i da rano ustaju i da teško rade. Ali, reci mi, što bih drugo mogla učiniti? Onaj će mali dječak svisnuti bude li i dalje ostao sam. Ne zna gdje mu je majka. Netko mu mora priskočiti u pomoć. Već je imao dosta šokova za dijete svoje dobi. Izgubio je oca. Sada je izostala majka. Zar ne možeš razumjeti što to znači? - Naravno da mogu - rekao je brat potreseno. - Naravno da razumijem. - Dobro. Tada razumiješ da netko mora otići po njega. Netko... - ali tada se na telefonu pojavio g. Mawhinney i majka mu je objasnila zbog čega zove, a on je odmah pristao učiniti što ga je zamolila. Kad je spustila slušalicu, rekla je: 253

- Ako ništa, barem je još malo pristojnosti živo u toj zemlji. Barem još negdje ima malo pristojnosti. - Rekao sam ti - šapnuo je brat. Nikad mi se nije učinila nevjerojatnijom nego kad je sve to poduzela te noći, i ne samo zato što nije marila za trošak nazivajući Kentucky u više navrata. Bilo je tu i nešto više, mnogo više. Za početak, bio je tu i Alvinov nasrtaj na mog oca tjedan prije toga. Dogodio se i žestok očev odgovor. Bio je i krš u našoj dnevnoj sobi. Bili su tu i slomljeni zubi mog oca i slomljena rebra, šavovi na njegovu licu i ogrlica oko vrata. Bilo je pucnjave na Aveniji Chancellor. I naša izvjesnost da je pogrom počeo. Cijele noći tulile su sirene. Cijele je noći bilo vike i dreke. Bilo je i skrivanje u predvorju Cucuzzovih, napunjeni pištolj u krilu mog oca, napunjeni pištolj u šaci g. Cucuzze - a sve se to dogodilo samo prije tjedan dana. Bio je tu i mjesec dana prije toga, i godina prije, i godina prije nje - a svi ti udarci, uvrede i iznenađenja, čija je svrha bila oslabiti i prestrašiti Židove, nisu uspjeli pokolebati snagu moje majke. Prije nego što sam je čuo govoriti Seldonu, na udaljenost veću od sedam stotina kilometara, da si pripremi nešto za jelo, da sjedne i pojede doručak, prije nego što sam je čuo nazvati Mawhinneyjeve - Nežidove koji pohađaju crkvu i koje ona nikad nije vidjela - da ih zamoli da spase Seldona kako ne bi poludio, prije nego što sam je čuo da mu govori kako se ne mora brinuti da će Seldon pasti njemu na teret, jer je otac spreman sjesti u automobil, odvesti se do Kentuckyja i dovesti Seldona u Newark, ako se nešto ozbiljno dogodilo gđi Wishnow (obećavši to g. Mawhinneyju makar nije znala do koje će mjere ljudi poput Wheelera i Forda dopustiti američkoj svjetini da se razmaše), uopće nisam shvaćao na što je nalikovao njezin život svih tih godina. Sve do Seldonova grozničavog poziva iz Kentuckyja, nikad nisam pomislio na cijenu koju su otac i majka platili za Lindberghovo predsjednikovanje - sve do tog trenutka nisam to dokučio. Kad je u četvrt do jedanaest majka nazvala Seldona, objasnila mu je plan koji je utanačila s Mawhinneyjevima. U papirnatu je vrećicu trebao spremiti četkicu za zube, pidžamu, donje rublje i par čistih sokni i morao je navući debeli pulover, topli kaput i flanelsku kapu i čekati u kući da g. Mawhinney dođe po njega kamionom. G. Mawhinney je bio vrlo ljubazan čovjek, rekla je majka Seldonu, dobar, velikodušan čovjek, s dragom ženom i četvero djece koje Sandy poznaje od ljeta kad je živio na farmi Mawhinneyjevih. - Znači, ona jest mrtva! Ne, ne, ne, sigurno nije - majka će doći po njega kod Mawhinneyjevih sljedeće jutro i odvesti ga od tamo u školu. G. i gđa Mawhinney će sve srediti i ne mora se brinuti ni o čemu. Ali u međuvremenu mora nešto napraviti: trudeći se da piše što čitkije, Seldon mora majci napisati pisamce i ostaviti ga na kuhinjskom stolu, poruku

254

u kojoj je obavještava da će prenoćiti kod Mawhinneyjevih i napisat će joj broj njihova telefona. Mora joj također napomenuti u poruci da nazove g. Rotha u Newark, na njegov račun, čim stigne kući. Nakon toga Seldon mora ostati u dnevnoj sobi i čekati dok izvana ne čuje trubu g. Mawhinneyja, tada mora pogasiti svjetla u kući... Naputila ga je u svaki stupanj pripreme za odlazak i tada, po cijeni razgovora koju ni u snu ne bih mogao izračunati, upućivala ga što da radi i svaki se put morao vratiti do telefona, i reći joj što je učinio, i nije spuštala slušalicu i prestajala ga umirivati na sve mile načine dok napokon Seldon nije viknuo: - Stigao je, gospođo Roth! Trubi mi! - a majka je rekla: - Dobro, ali, smiri se Seldone, smiri se - uzmi torbu, ugasi svjetla i ne zaboravi zaključati kuću kad budeš izlazio, a sutradan ujutro, radosno ćeš i rano ugledati svoju majku. Sada, neka ti je sa srećom, dragi, i nemoj trčati - Seldone? Seldone, spusti slušalicu! - Ali on je to propustio učiniti. U žurbi da pobjegne što je brže moguće iz te zastrašujuće, samotne kuće u kojoj nije bilo roditelja, ostavio je slušalicu da visi, iako to zapravo i nije bilo važno. Kuća je mogla izgorjeti do temelja, i to ne bi bilo važno jer Seldon više nikad neće nogom prijeći njezin prag. U nedjelju, 19. listopada, vratio se u Aveniju Summit. Otac se, u pratnji Sandyja, odvezao u Kentucky po njega. Lijes s ostacima gđe Wishnow stigao je nakon njih vlakom. Znao sam da je u automobilu izgorjela do tog stupnja da se nije mogla prepoznati, ali zamišljao sam je kako leži u lijesu i dalje stisnutih šaka. A istodobno sam zamišljao sebe zaključana u njihovoj kupaonici dok gđa Wishnow stoji tik uz vrata i objašnjava mi kako da ih otvorim! Kako je bila strpljiva! Kako je nalikovala mojoj majci! A sada je bila u lijesu, a ja sam je u njega smjestio! Jedino sam o tome mogao razmišljati te noći dok je majka, poput ratnice, napućivala Seldona kako da si pripremi večeru, i spremi se za odlazak, i sretno dospije u ruke Mawhinneyjevih. Ja sam to učinio. Sada sam samo na to mogao misliti i jedino na to. Ja sam to učinio Seldonu i njegovoj majci, rabin Bengelsdorf je učinio to što je učinio, teta Evelyn je učinila to što je učinila, ali jedini sam ja to započeo - ta pohara bila je moje djelo. U petak, 15. listopada - dana kad je Wheelerov državni udar dosegnuo vrhunac nezakonitosti - telefon je zazvonio u četvrt do šest sati ujutro. Majka je mislila da to nazivaju otac i Sandy javljajući loše vijesti iz Kentuckyja, ili, još gore, da zove netko tko nam javlja što se s njima dvojicom dogodilo, ali zasad su loše vijesti stigle od moje tete. Samo nekoliko minuta prije toga, agenti FBI-a pokucali su na vrata sobe hotela u Washingtonu u kojoj je stanovao rabin Bengelsdorf. Teta Evelyn upravo je dan prije doputovala iz Newarka, pa je bila prisutna te noći - u protivnome, zacijelo ne bi ni znala pojedinosti njegova nestanka. Agenti nisu čekali da netko otvori

255

vrata; vlasnik hotela spremno ih je svojim ključem otvorio i, nakon što su rabinu Bengelsdorfu pokazali uhidbeni nalog i šuteći pričekali da se odjene, ispratili su ga u lisičinama bez riječi objašnjenja teti Evelyn, koja je odmah nakon što je pogledom ispratila kako ga odvoze u automobilu bez tablica, nazvala majku i zamolila je za pomoć. Ali u takvim vremenima majka nije bila spremna mene ostaviti nekome na brigu i putovati pet sati vlakom kako bi pomogla svojoj sestri s kojom se nije čula mjesecima. Stotinu dvadeset i dvoje Židova bilo je ubijeno prije tri dana - među njima i gđa Wishnow, kao što smo netom čuli - otac i Sandy još su bili na opasnu putovanju da spase Seldona, i nitko nije znao što nas još čeka u našem domu u Aveniji Summit. Pucnjava s gradskom policijom, u kojoj su ubijena trojica mjesnih grubijana bilo je najgore što se dotad desilo u Newarku; pa ipak, činjenica da se to dogodilo na uglu Avenije Chancellor u svih iz ulice izazvala je dojam kao da se srušio zid koji je dotad štitio njihove obitelji - nije to bio zid geta (koji nije štitio nikoga, nadasve ne od straha i strašnog osjećaja isključenja), ne zid koji ih je zatvarao ili zakovao na mjestu, nego zid njihove zakonom zajamčene sigurnosti koji ih odvajao i štitio od nereda u getu. U pet sati poslijepodne, teta Evelyn se promolila na vratima, izbezumljenija nego što je bila preko telefona u zoru uhićenja rabina Bengelsdorfa. Nitko u Washingtonu nije joj ni htio ni mogao reći kamo su odveli njezina supruga, ili je li još živ, a kad je potom čula i za uhićenje činilo se nedodirljivih ljudi, poput gradonačelnika La Guardije, guvernera Lehmana i vrhovnog suca Franfurtera, uhvatila ju je panika i zaputila se vlakom iz Washingtona. Bojeći se sama vratiti u rabinovu vilu u Aveniji Elizabeth - bojeći se također da je majka, bude li prije nazvala, neće primiti u kuću - uzela je taksi i dovezla se ravno s postaje Penn u Aveniju Summit zamolivši da je pusti da uđe. Svega nekoliko sati prije toga radio je objavio šokantnu vijest - vijest da je predsjednika Roosevelta, koji je došao u New York da bi prisustvovao večernjemu protestnom skupu u Madison Square Gardenu, “pritvorila” newyorška policija i to je bio razlog zašto je majka žurno napustila kuću i prvi put od dječjeg vrtića 1938., došla pred mene na kraju školskoga dana. Do tada je bila spremna kao i svatko drugi u ulici povinovati se savjetima što ih je rabin Prinz dao zajednici da nastavimo živjeti kao i obično, a da pitanja sigurnosti prepustimo njegovu odboru, ali to poslijepodne odlučila je da događaji naprosto nadilaze i rabinovu mudrost, pa se, zajedno sa stotinu drugih majki koje su došle do istog zaključka, zaputila dočekati i otpratiti svoje dijete nakon što se posljednje zvono oglasi i djeca stanu izlaziti kroz školska vrata i zapute se kućama.

- Progone me, Bess! Moram se sakriti - moraš me sakriti! Kao da se u manje od tjedan dana naš svijet nije dovoljno okrenuo naglavačke, sada se tu našla i moja drhteća, bahata teta, supruga (ili možda sada udovica) najzna256

čajnije osobe koju su naše oči ikad ugledale - bila je tu sićušna teta Evelyn, bez uobičajene šminke, raščupane kose, iznenada nalik na ljudožderku, koju je vlastita nesreća, ali i svojstvena joj teatralnost, učinila ružnom i ranjivom. A tu je bila i majka, koja je stala na ulazna vrata i izgledala ljuća nego što sam uopće mogao zamisliti. Nikad je nisam vidio tako bijesnu, niti sam ikad čuo da je izgovorila psovku. Nisam znao ni da ih poznaje. - Zašto se ne odeš sakriti von Ribbentropovima? - rekla je majka. - Zašto ne odeš svom prijatelju Herr von Ribbentropu da te zaštiti? Glupačo! A što će biti s mojom obitelji? Ne misliš li da se i ona boji? Ne misliš li da smo i mi u opasnosti? Sebična mala kučko - svi se mi bojimo! - Ali mene će uhititi! Mučit će me, Bessie, zato što znam istinu! - Ovdje ne možeš ostati! Ne dolazi u obzir! - rekla je majka. - Imaš kuću, novac, poslugu - imaš sve potrebno za svoju zaštitu. Mi nemamo ništa od toga, ničega takvoga. Odlazi, Evelyn! Idi! Izlazi iz kuće! Na moje iznenađenje, teta se okrenula prema meni preklinjući me da joj osiguram utočište. Drago dijete, zlato... - Kako se usuđuješ? - viknula je majka i zalupila vratima, umalo zgnječivši ruku tete Evelyn koju je i pružila prema meni. Sljedeći trenutak zagrlila me tako snažno da sam na čelu osjetio kako joj lupa srce. - Kako će doći kući? - pitao sam. - Autobusom. To se nas ne tiče. Ići će autobusom poput sviju ostalih. - Ali, što je mislila kad je spomenula istinu, mama? - Ništa. Zaboravi na to što je mislila. Tvoja se teta nas više ne tiče. Vrativši se u kuhinju, zarila je lice u šake i iznenada se stala tresti od plača. Svladavanje odgovornog roditelja ustuknulo je, i s njime i silna snaga koju je uložila da sakrije slabost i vlada situacijom. - Kako je moguće da je Selma Wishnow mrtva? - pitala je. - Kako su mogli zatvoriti predsjednika Roosevelta? Kako je moguće da se sve to događa? - Zato što je Lindbergh nestao? - Zato što se pojavio - uzvratila je. - Najprije zato što se pojavio, nežidovski kreten koji leti u svom blesavom avionu! O, nisam ih smjela pustiti da odu po Seldona! Gdje ti je brat? Gdje ti je otac? - Gdje je, činilo se da pita, onaj uredni život koji je jednom bio tako pun smisla, gdje je ono beskrajno sretno doba kad smo nas četvero bili to što smo bili? - Čak i ne znamo gdje su - rekla je, ali zvučeći kao da se sama

257

izgubila. - Da ih samo tako pošaljem... Gdje mi je bila glava? Pustila sam ih da odu dok je cijela zemlja... dok je... Namjerno se zaustavila, ali smisao njezinih riječi bio je vrlo jasan: dok Nežidovi na ulicama ubijaju Židove. Nisam mogao učiniti ništa drugo nego čekati da se isplače, dok je cijelo moje poimanje majke doživjelo zapanjujući obrat: moja majka je ljudsko biće. Bio sam zgranut tim otkrićem, i premlad da bih shvatio kako me to s njome snažnije povezalo od bilo čega drugog. - Kako sam je mogla tako otposlati? - rekla je. - Oh, dragi, oh, što bi, što bi baka na to rekla? Kao što se moglo i predvidjeti, nesreća se kod nje prometnula u grižnju savjesti, nemilosrdno bičevanje samoosuđivanjem, kao da u nevjerojatnim vremenima kakva su bila postoji dobar i loš način s kojim je bilo tko bio posve načistu, kao da nas, suočene s takvim izglednostima, često ne povede ruka gluposti. Pa ipak, prigovarala si je zbog pogrešne prosudbe koja nije bila samo prirodna u vrijeme kada više nema logičnog objašnjenja za bilo što te nas vode jedino osjećaji u čiju ispravnost nemamo razloga sumnjati. Najgora od svega bila je njezina uvjerenost u vlastito katastrofalno sljepilo, kao da bi, da i nije poslušala nagon, imala manje razloga žaliti zbog onoga što je učinila. Dijete koje ju je promatralo kako se lomi u najtjeskobnijoj nedoumici (i koje se i samo treslo od straha) shvatilo je da ne možemo učiniti ništa dobro a da istodobno ne učinimo i nešto loše, tako loše, u stvari, da bi, posebno u situaciji posvemašnjeg kaosa i kad je sve postavljeno u pitanje, bilo bolje čekati i ne napraviti ništa - osim ako i ne činiti ništa znači učiniti nešto... u takvim prilikama ne učiniti ništa znači učiniti mnogo toga - i da čak ni majka koja je svaki dan djelovala sustavno se suprotstavljajući neobuzdanoj bujici, nije nalazila izlaz iz takve kobne pomutnje.

S obzirom na krajnje nevjerojatan tijek događaja u tom danu (s kojima se po tiranskoj netrpeljivosti i izdajništvu nije moglo mjeriti ni objavljivanje Ukaza o strancima iz 1798., pa ni ono što je Jefferson nazvao federalističkom “vladavinom vještica”) te su večeri u četiri mjesne škole, koje su pohađali gotovo svi židovski osnovci u Newarku, sazvani hitni sastanci. Svakom je skupu trebao predsjedati jedan član Odbora židovskih građana. Kola s razglasom prošla su kasno poslijepodne obraćajući se svima da prenesu vijest o sastanku svojim susjedima. Ljude se pozivalo da povedu i djecu ako ih ne žele ostaviti same kod kuće uz uvjeravanje da će duž cijelog Južnog izbornog okruga policija biti u punoj pripravnosti - policijska se zaštita protezala na istok do Avenije Frelinghuysen i na sjever do Avenije Springfield - što je rabinu Prinzu obećao gradonačelnik Murphy. Cjelokupna konjička policija okruga -

258

dvije čete po dvanaest policajaca raspoređene i postavljene u četiri različitu kvarta pozvana je posebno da patrolira ulicama zapadno od weequahičkog dijela koji graniči s Irvingtonom (gdje je noć prije toga razbijen, opljačkan i potom do temelja spaljen dućan s alkoholnim pićima u židovskom vlasništvu) i ulicama prema jugu koje su granice okruga Union kao i gradovi Hillside (u mojim očima poznati po velikom pogonu Bristol-Myersa na cesti br. 22, koji je proizvodio prašak za zube Ipana koji smo mi upotrebljavali i gdje su dan ranije bili razbijeni prozori sinagoge) i Elizabeth (gdje su se na prijelazu stoljeća nastanili doseljenički roditelji moje majke - gdje je, krajnje zbunjujuće za devetogodišnjaka, newjerseyjska tvornica pereca u Ulici Livingston navodno upošljavala gluhonijeme u izradi pereca - i gdje su bili oskvrnuti grobovi na groblju uz hram B’nai Jeshurun, svega nekoliko blokova od weequahickog igrališta za golf). Netom prije pola sedam, majka se žurno zaputila niz ulicu na hitno sazvan sastanak u školi u Aveniji Chancellor. Ja sam ostao kod kuće, zadužen da odgovaram na telefon i da se javim bude li otac nazvao s puta. Cucuzze su joj obećali da će paziti na mene dok se ona ne vrati i, doista, još dok je silazila niza stube, Joey se uspinjao, grabeći tri stube odjednom, a poslala ga je gđa Cucuzza da mi pravi društvo dok čekam - uzalud, kao što se pokazalo - na međugradski razgovor kojim bismo saznali da su otac i brat dobro i da će se uskoro vratiti kući sa Seldonom. Zbog toga što je za vrijeme opsadnog stanja vojska zauzela posebne linije Bellove{57} telefonije, međugradske linije još dostupne građanima bile su preopterećene, a prošlo je četrdeset i osam sati da nismo dobili vijesti od oca. Kako je cesta Newark-Hillside prolazila svega nekoliko stotina metara južno od naše kuće, moglo se te noći, čak i uz zatvorene prozore, naći stanovito umirenje u glasnom kloparanju kopita policijskih konja u ophodnji niz Aveniju Keer odmah iza ugla. A kad sam otvorio prozor spavaća sobe i nagnuo se prema mračnom prolazu između kuća da osluhnem, mogao sam ih čuti, makar i slabašno, kad su stigli do kraja Avenije Summit i početka Avenije Hillside Liberty. Liberty je prolazila preko Hillsidea do ceste br. 22, koja se nastavljala zapadno do Uniona i odatle se pružala prema jugu, do nepoznatih kršćanskih prostranstava gradova izvorno anglosaksonskih imena poput, Kenilwortha, Middlesexa i Scotch Plainsa. To nisu bila prigradska naselja Louisvillea, ali bila su dalje na zapad nego što sam ja ikad bio, i unatoč tome što je trebalo prijeći još tri okruga New Jerseyja da bi se stiglo do istočne granice Pennsylvanije, u noći 15. listopada uspaničio sam se snomornom vizijom američkog antisemitizma koji bi se cjevovodom prelio preko ceste br. 22. u Aveniju Liberty, izlio se ravno u prolaz između kuća u Aveniji Summit i potom se poput vodene bujice uspeo uz naše stražnje stube da nije bilo nesavladive prepreke koju su predstavljale blistave sapi riđana policijskih snaga Newarka, čiju je snagu, brzinu i ljepotu izvanredan newarski rabin plemenita imena Prinz, uspio 259

postaviti u dnu naše ulice. Kao što se moglo očekivati, Joey nije mogao čuti gotovo ništa od onoga što se vani događalo, pa je pretrčavao iz prostorije u prostoriju, navirujući se kroz prozor na svakom kraju kuće ne bi li ugledao makar obris barem jednog konja čistokrvnih konja mnogo dužih nogu, mišićavih grudi mnogo nježnijih, izduženih lubanja mnogo izuzetnijih od onoga neelegantnoga teglećeg konja iz sirotišta koji je mene udario u glavu - i da vidi policajce u odorama, svaki s dva reda gumba što su blistali cijelom dužinom dvoredne tijesno pripijene odore i s pištoljem u futroli na boku. Prije nekoliko godina, otac je jedne nedjelje prijepodne poveo Sandyja i mene u weequahički park da bacamo potkove na javnom igralištu, i tada je policajac na konju projurio preko parka progoneći džepara koji je otuđio ženski novčanik - prizor u Newarku ravan događajima na dvoru kralja Arthura. Trebali su proći dani da se čarolija istroši i prestanem biti osupnut viteškim izgledom prizora. Za konjičke policajce birali su se najsposobniji i najatletskije građeni policajci, i mali bi dječak bio hipnotiziran i samim promatranjem konjanika dok bi se dokonom veličanstvenošću spuštao niz ulicu i zastao da ispiše kaznu za nedopušteno parkiranje, potom se sagnuo preko sedla da gurne kaznu ispod brisača prednjeg stakla, pokretom tijela koji je iskazivao veličanstven prezir spram vremena stroja. Na glasovita gradska Četiri ugla bile su postavljene konjsko patrolne postaje, svaka okrenuta prema drugoj strani kompasa, pa bi subotom mnogu djecu vodili u središte grada da gledaju konje na dužnosti i pomiluju im beznosne nozdrve, hrane ih kockama šećera i saznaju kako svaki policajac na konju vrijedi koliko i četvorica policajaca pješaka i, naravno, da im postavi uobičajena pitanja kakva se postavljaju policajcu na konju, kao, naprimjer, “Kako mu je ime?”, “Je li to pravi konj?” i “Od čega mu je napravljeno kopito?” Ponekad se moglo vidjeti policijskog konja svezanog uz rub gradske prometnice, kako nesmetano i smireno kako je samo mogao biti s plavim i bijelim gunjem ispod sedla s inicijalima NP,{58} škopljeni konj dobrano viši od 182 cm i težeći petsto kilograma s prijeteći dugim pendrekom zadjenutim na sapima, i izgledajući jednako blazirano kao i većina blistavih filmskih zvijezda, dok bi policajac koji je netom sjahao stao u blizini u svojim tamnoplavim jahaćim hlačama i visokim crnim čizmama, s pornografskim kožnatim štitnikom koji savršeno pristaje preko muških genitalija, i ne plašeći se povrede stajao usred gužve trubećih automobila, kamiona i autobusa, i srčanim pokretima ruku uvodi red u gustu rijeku prometa što se slijeva prema gradu. Ti su policajci bili sposobni za sve - čak i za, na žaljenje mog oca, galopiranje među gomilom štrajkaša rastjerujući one u prvim redovima - a činjenica da su bili tako blizu i izgledali tako veličajno junački, pomogla je da se smirim i pripremim za buduće nevolje. U dnevnoj sobi, Joey je skinuo svoj slušni aparatić i pokazao mi ga, dao mi ga, 260

neshvatljivo mi ga gurnuvši u ruku - dio koji se stavlja u uho, zajedno s crnom kutijom sa zvučnikom, baterijom i svim onim žicama. Nisam znao zašto misli da bih ga mogao poželjeti, posebno u noći poput ove, a sada mi je cijela ta tehnička novotarija počivala na dlanovima i, ako je to moguće, izgledala sablasnije nego dok ju je on nosio. Nisam znao očekuje li da ga ispitujem u vezi s njom, ili da se divim, ili da je pokušam rastaviti i sastaviti. Ispalo je da želi da je sebi namjestim. - Stavi je - rekao mi je svojim šupljim unjkavim, glasom. - Zašto? - viknuo sam. - Neće mi odgovarati. - Ne odgovara nikome - rekao je. - Stavi ga. - Ne znam kako - požalio sam se najglasnije moguće, a onda je Joey pričvrstio kutiju s mikrofonom na moju košulju, gurnuo mi bateriju u džep hlača i, nakon što je provjerio sve žice, prepustio meni da gurnem u uši oblikovane slušalice. Učinio sam to zatvorivši oči i zamišljajući da su petrova uha i da smo na obali, a on želi da čujem šum oceana... ali morao sam suspregnuti podražaj na povraćanje dok sam je uspio namjestiti na pravo mjesto, jer je slušalica još bila ljepljivo topla od unutrašnjosti njegova uha. - Dobro, a što sada? Tada se nagnuo prema meni, kao da ukapča utičnicu na električnoj stolici a ja sam državni neprijatelj broj jedan, i veselo okrenuo brojčanik na sredini kutije sa zvučnikom. - Ne čujem ništa - rekao sam mu. - Čekaj. Pojačat ću ti. “Hoću li oglušiti zato što to nosim?” pitao sam se i već se vidio i gluh i nijem, uhvaćen u klopku u Elizabethu, gdje ću preostali dio života s gluhonijemima peći perece u Tvornici pereca u New Jerseyju. On se slatko nasmijao na to što sam rekao, iako se ja nisam šalio. - Slušaj - rekao sam. - Ne želim to. Ne sada. Vani se mnogo toga događa što nije baš jako dobro, znaš. Ali on se oglušio na to što nije bilo jako dobro, bilo zato što je bio katolik pa se nije imao zbog čega brinuti, ili naprosto stoga što je nepopravljivo bio Joey. - Znaš što je rekao varalica koji nam je to prodao? On nije čak ni liječnik - rekao mi je Joey ali napravio je onu govnastu probu. Izvadio je svoj džepni sat i držao ga tik pokraj mog uha i pitao me: “Čuješ li kucanje sata, Joey?”, i ja sam malo čuo, a onda se odmaknuo i pitao: “Čuješ li kucanje sata, Joey?”, a ja ga nisam čuo, nisam ništa čuo, a onda je on ispisao nekoliko brojeva na papir. Tada je izvadio iz džepa dvije kovanice od pola dolara i učinio isto. Zveckao mi je njima pokraj uha, zveckao i pitao: “Čuješ li klik kovanica, Joey?”, a onda se ponovo odmaknuo i vidio sam da 261

zvecka jednom kovanicom o drugu, ali nisam čuo ništa. “Isto”, rekao sam mu - a on je to zapisao. Tada je pogledao što je zapisao, vrlo, vrlo pažljivo to pročitao i tada je izvukao to malo govno iz ladice. Namjestio ga je na mene, sve dijelove, i rekao mom ocu: “Vaš će sin čuti kako trava raste, tako je dobar taj model!”, a nakon toga Joey je ponovo počeo pritiskati po brojčaniku sve dok nisam čuo čak i vodu kako curi u cijevima - i sam sam postao cijev. Tada je još jače okrenuo brojčanik - i začula se grmljavina. - Isključi! - viknuo sam. - Dosta je! - Ali Joey je veselo poskakivao uokolo, a ja sam podigao ruku i iščupao slušalicu iz uha i na trenutak mi je izmaknulo tlo ispod nogu pri pomisli da osim toga što je gradonačelnik La Guardia bio uhićen, što je predsjednik Roosevelt bio uhićen i što je čak i rabin Bengelsdorf bio uhićen, novi dječak s donjega kata očevidno neće biti nimalo veća guba nego što je bio onaj prije njega, i tada sam ponovo odlučio pobjeći. Još sam bio preveliki žutokljunac da bih shvatio kako dugoročno nitko nije pretjerano guba i da ni ja nisam guba. Najprije nisam mogao podnijeti Seldona s donjega kata, a sada ne mogu podnijeti Joeyja na donjem katu, pa sam odlučio pobjeći od obojice. Pobjeći ću prije nego Seldon stigne ovamo, pobjeći prije nego što antisemiti stignu ovamo, pobjeći prije nego tijelo gđe Wishnow stigne ovamo i uslijedi pogreb kojemu bih morao prisustvovati. Pod zaštitom konjičke policije pobjeći ću iste noći od svega što me progoni i od svega što me mrzi i želi me ubiti. Pobjeći ću od svega što sam učinio i od svega što nisam učinio i početi sve iznova kao dječak kojega nitko ne pozna. I iznenada sam se dosjetio i kamo ću pobjeći - u Elizabeth, u tvornicu pereca. Napisat ću im na papir da sam gluhonijem. Dat će mi posao u proizvodnji pereca i nikad neću progovoriti, gradit ću se da ne čujem i nitko neće otkriti tko sam. Joey je rekao: - Jesi li čuo za dečka koji pije konjsku krv? - Kakvu konjsku krv? - Krv konja oko crkve Sv. Petra. Taj je dječak tamo došao noću, otišao je na farmu i pio krv njihova konja. Traže ga. - Tko ga traži? - Momci. Nick. Oni momci. Stariji momci. - Tko je Nick? - Jedno od siročadi. Osamnaest mu je godina. Dečko koji je to napravio je Židov, poput tebe. Sigurni su da je Židov, i naći će ga. - Odakle im to da on pije konjsku krv? - Židovi piju krv. - Ne znaš što govoriš. Ja ne pijem krv. Sandy ne pije krv. Moji roditelji ne piju 262

krv. Nitko koga poznajem ne pije krv. - Onaj je dječak pio. - Je li? A kako se zvao? - Nick još ne zna. Ali traže ga. Ne brini se, naći će ga. - I, što će s njime učiniti, Joey? Popiti njegovu krv? Židovi ne piju krv. Ludo je reći takvo što. - Vratio sam mu slušni aparatić - pomislivši kako sada mogu i Nicka pribrojiti svemu ostalome od čega želim pobjeći - a Joey je odmah nakon toga počeo juriti od prozora do prozora, pokušavajući vidjeti konje, sve dok, kad više nije mogao izdržati da ne prisustvuje prizoru koji je u njegovoj glavi bio ravan predstavi Buffala Billa s Divljeg zapada, koji je došao u grad i podigao visoki šator ispred naše kuće, nije skočio i izjurio kroz vrata i te ga noći više nisam vidio. Širile su se glasine da jedan policijski konj u Newarku žvače duhan kao i policajac koji ga jaše, i koji zna zbrajati udarajući po tlu prednjim desnim kopitom, a Joey je poslije tvrdio da ga je vidio u našem bloku, konja iz osmog kvarta po imenu Ned, koji dopušta dečkima da se ljuljaju na njegovu repu a da ih ne udari stražnjim nogama. A možda je doista vidio bajoslovnog Neda, a možda se to i isplatilo. Pa ipak, zbog toga što me napustio te večeri, što se nije vratio, što je podlegao želji za uzbuđenjem umjesto da sluša zapovijed majke, Joey je dobrano fasovao kad se sljedeće jutro njegov otac vratio s posla, sada su se njegove sapi nemilosrdno tresle poput konjskih od crnog remena na kojemu je visio kontrolni sat noćnog čuvara. Kad je Joey nestao, ja sam dvaput za njim zaključao vrata i htio sam upaliti radio kako bih se rastresao od briga, ali bojao sam se još jednih vijesti koje prekidaju uobičajeni program i razdaju mi, posve samome, još strašnije vijesti od onih koje je radio emitirao tijekom dana. Uskoro sam ponovo počeo razmišljati o tome da pobjegnem u tvornicu pereca. Sjetio sam se članka koji je približno prije godinu dana bio objavljen u Sunday Callu i koji sam izrezao i donio ga u školu kao prilog sastavu koji sam morao napisati o industriji u New Jerseyju. Prema članku, vlasnik, g. Kuenze, opovrgavao je posvuda rašireno uvjerenje u to da su potrebne godine kako bi se nekoga naučilo raditi perece. “Ja ih mogu naučiti preko noći”, rekao je, “ako su skloni učenju.” Članak se uglavnom bavio prijeporom u vezi s time treba li perece soliti. G. Kuenze je tvrdio da je sol izvana nepotrebna i da je on stavlja samo radi “sigurnije prodaje”. Važno je, rekao je, sol dodati tijestu, što je on jedini činio među svim proizvođačima pereca u državi. U članku je stajalo da g. Kuenze ima stotinu uposlenika, većinom gluhonijeme ljude, ali tu su i “dječaci i djevojčice koji rade nakon škole”. Znao sam koji autobus vozi do tvornice pereca - isti kojim smo se Earl i ja vozili ono poslijepodne kad smo pratili kršćanina kojega je Earl izabrao kao prikladnoga dok si rekao keks. Morao sam se moliti da se “prikladni” ne nađe u istom autobusu 263

a bude li slučajno u njemu, izići ću i pričekati sljedeći. Svakako sam morao ponijeti i napomenu, ovaj put ne pisamce sestre Catherine, nego podatak da sam gluhonijem. “Poštovani g. Kuenze. Čitao sam o vama u Sunday Callu. Želim naučiti praviti perece. Siguran sam da sam to u stanju naučiti preko noći. Gluh sam i nijem. Siroče sam. Hoćete li me uposliti?” I potpisao sam se “Seldon Wishnow”. Nikako se nisam mogao dosjetiti nekog drugog imena. Trebalo mi je pisamce i trebala mi je odjeća. Morao sam g. Kuenzeu izgledati poput dječaka kome se može vjerovati i nisam se smio zaputiti bez prikladne odjeće. A ovaj mi je put trebao i plan, ono što je otac nazivao “dugoročnim planom”. Odmah sam ga smislio: moj se dugoročni plan sastojao u tome da uštedim dovoljno od novca koji ću zaraditi u tvornici pereca i da kupim kartu u jednome smjeru za Omahu, Nebrasku, gdje je otac Flanagan upravljao “Gradom dječaka”. Čuo sam za “Grad dječaka” i za oca Flanagana - kao i svaki dječak u Americi - iz filma sa Spencerom Traceyjem, koji je dobio nagradu Akademije glumeći glasovitog redovnika, a potom je poklonio svog Oscara pravom Gradu dječaka. Bilo mi je pet godina kad sam jedne subote poslijepodne vidio film u kinu Roosevelt zajedno sa Sandyjem. Otac Flanagan kupio je dječake s ulice, neki od njih već su bili lopovi i gangsteri, i odvodio ih na svoju farmu gdje bi ih nahranio, dao im odjeću i podučavao ih, i gdje su igrali bejzbol i pjevali u zboru i učili se kako da postanu pošteni građani. Otac Flanagan je svima njima bio otac, bez obzira na rasu ili na vjeru. Većina dječaka bili su katolici, neki su bili protestanti, a na farmi je živjelo i nekoliko siromašnih židovskih dječaka - to sam saznao od roditelja koji su, poput tisuća ostalih američkih obitelji, vidjeli film i plakali, a poslije su Gradu dječaka davali godišnji ekumenski doprinos. Ali, kad stignem u Omahu, neću se predstaviti kao Židov. Reći ću - govoreći glasno i razvučeno - da ne znam što sam ni tko sam. Da sam nitko i ništa - dječak i ništa više, i da teško mogu biti osoba odgovorna za smrt gđe Wishnow i za to da je njezin sin ostao siroče. Neka nadalje moja obitelj odgaja njihova sina kao svoga. Može spavati u mom krevetu. Neka mu moj brat postane bratom. Neka ga čeka moja budućnost. Ja ću živjeti s ocem Flanaganom u Nebraski, koja je udaljenija i od samog Kentuckyja. Iznenada sam se dosjetio drugog imena i ponovo ispisao pisamce, potpisavši se: “Philip Flanagan”. Tada sam se zaputio u podrum po kartonski kovčeg u koji sam sakrio Seldonovu ukradenu odjeću prije prvog bijega. Ovaj ću put u kovčeg upakirati svoju odjeću, u u džepu ponijeti majušni kositreni nož za papir koji sam kupio u Mount Vernonu i koristio se njime za otvaranje kuverata koje mi je, u vrijeme dok sam još imao ozbiljnu zbirku i dobivao poštu, slala tvrtka koja je izrađivala marke. Bajunet je bio svega 2,5 cm dug, ali kako sam dom napuštao zauvijek, trebalo mi je nešto za zaštitu, a nož za otvaranje pisama bio je sve što sam imao. Nekoliko minuta poslije, silazeći niza stube s baterijom, skupio sam dovoljno sna264

ge da mi noge ne otkažu poslušnost kad sam shvatio da je ovo posljednja prilika koja mi se pruža da siđem u podrum i suočim se sa spravom za izažimanje, ili s mačkama iz prolaza, ili s odvodnim otvorima ili s mrtvacima. Ili s onim vlažnim zaprljanim zidom koji je gledao na ulicu i koji je jednonogi Alvin svojedobno poštrcao svojom tugom. Još nije bilo dovoljno hladno da se počne s loženjem na ugljen i kad sam, s vrha podrumskih stuba, usmjerio svjetlost baterije na pepeljaste otvore neupaljenih peći, izgledali su mi poput onih razmetljivih grobljanskih arkada ispod kojih se, za sve dobro što im odatle proizlazi, sahranjuju bogati i moćni. Stajao sam tamo nadajući se da je duh Seldonova oca otišao u Kentucky (možda se sakrio u prtljažniku automobila mog oca) kako bi se pridružio svojoj mrtvoj supruzi, iako mi je bilo posve jasno da to nije uradio, da je njegov posao duha da bude ovdje, uza me - da njegovo sablasno srce kipti od gnjeva i da se sva njegova proklinjanja odnose na mene. “Nisam želio da se oni odsele”, šaptao sam. “To je bila pogreška. Nisam ja odgovoran. Nisam htio da Seldon postane meta.” Zbog tišine koja se uporno nastavljala unatoč mojim preklinjanjima, već sam se pripremio za nemilosrdnu smrt, kad sam, umjesto odgovora, začuo da netko izgovara moje ime - i to je bila žena. Tamo iza peći, neka je žena stenjući izgovorila moje ime! Umrla je tek prije nekoliko sati i već me stala progoniti za cijeli život! - Znam istinu - rekla je moja teta promolivši se iz naše ostave poput proročanske božice iz Delfa. - Progone me, Philipe - rekla je teta Evelyn. - Ja znam istinu, i oni će me ubiti! * * *

Zato što je morala otići na zahod i nešto pojesti - zato što nisam znao što bih drugo mogao učiniti nego dati svojoj teti sve što je tražila - nisam imao izbora nego vratiti se s njom natrag uza stube. Odrezao sam komad kruha od polovice štruce koja je ostala od večere, namazao je maslacem i ulio joj čašu mlijeka i, nakon što je otišla u kupaonicu, navukao kuhinjske zavjese kako je nitko od preko puta ne bi mogao vidjeti, a ona se vratila u kuhinju i grozničavo sve progutala. Kaput i novčanik ležali su joj u krilu i još je bila u šeširu i nadao sam se da će čim se najede ustati i otići kući kako bih ja mogao sići i uzeti kovčeg, spakirati se i pobjeći prije nego se majka vrati sa sastanka. Ali kad je pojela, počela je brbljati, ponavljajući i ponavljajući da zna istinu i da će je zbog toga ubiti. Pozvali su policijsku konjicu, obavijestila me, da bi pronašli gdje se skriva. U tišini koja je uslijedila nakon te zapanjujuće primjedbe - koja je, u tim okolnostima, kada se iznenada više nijedan događaj nije mogao predvidjeti, bio sam dovoljno dijete da gotovo povjerujem kako čujem postupno približavanje samo jednog konja koji se uspinje uz ulični blok u smjeru Avenije Chancellor.

265

- Oni znaju da sam ovdje - rekla je. - Ne znaju, teto Evelyn - ali moje riječi nisu zvučile uvjerljivo. - Ja nisam znao da si tamo. - Zašto si me onda došao tražiti? - Nisam. Tražio sam nešto drugo. Vani je policija - rekao sam joj uvjeren da namjerno lažem, iako sam govorio najiskrenije moguće - policija je vani zbog antisemitizma. Patroliraju ulicama kako bi nas zaštitili. Osmjehnula se smiješkom nevjerice: - Pričaj to nekome drugome! Sada više ništa što sam znao nije odgovaralo onome što bi ijedno od nas izgovorilo. Sjena njezine mahnitosti nadvila se nad mene, a još nisam shvaćao da je dok se skrivala u našoj ostavi - ili možda čak i prije toga, dok je gledala kako FBI odvodi rabina u lisičinama - doista sišla s uma. Izuzev, dakako, ako već nije počela beznadno tonuti u ludilo one noći kad je u Bijeloj kući plesala s von Ribbentropom. To se slagalo s tvrdnjama mog oca - da se mnogo prije rabinova uhićenja, kad su se svi newarški Židovi čudili Bengelsdorfovu nevjerojatnom usponu u očima predsjednika, i ona prepustila istoj lakovjernosti koja je cijelu zemlju preobrazila u ludnicu: obožavanju Lindbergha i njegova shvaćanja svijeta. - Želiš li leći? - pitao sam strahujući da će reći “da”. - Trebaš li se odmoriti? Želiš li da zovnem liječnika? Tada me tako snažno uhvatila za ruku da su mi se njezini nokti žarili u meso. - Philipe, dragi, ja sve znam. - Znaš što se dogodilo predsjedniku Lindberghu? To hoćeš reći? - Gdje ti je majka? - U školi. Na sastanku. - Donijet ćeš mi hrane i vode, drago dijete. - Ja? Naravno. Kamo? - U podrum. Ne mogu piti iz kabla za rublje. Netko će me naći. - To ne želiš - rekao sam, odmah pomislivši na Joeyjevu baku i na usijani dah ludila koji se širio iz nje. - Sve ću ti donijeti. - Ali nakon što sam joj to obećao, više nisam mogao pobjeći. - Imaš li slučajno jabuku? - pitala je teta Evelyn. Otvorio sam hladnjak. - Ne, nema jabuka. Pojeli smo jabuke. Majka ne može često odlaziti u kupovinu. Ali, evo kruške, teto Evelyn. Hoćeš li je? - Da. I još komad kruha. Odreži mi još komad kruha. 266

Glas joj se promijenio. Sada je zvučio kao da se naprosto spremamo na piknik u weequahički park i uzimamo sve najbolje što nam se našlo nadohvat ruci te ćemo otići i pojesti to uz jezero ispod stabla, kao da su nam događaji dana postali posve nevažni, a sva je prilika da nisu bili važni ni ikom drugom u Americi: tek manja nezgoda koja se dogodila kršćanima, ako i to. Kao da je u Americi bilo trideset milijuna kršćana i svega približno milijun židovskih obitelji i zašto se, doista, time opterećivati? Odrezao sam još jednu krišku kruha da je ponese u podrum i posebno je debelo namazao maslacem. Budu li me poslije pitali što je s kruhom koji nedostaje, odgovorit ću da ga je pojeo Joey, i kruh i krušku, prije nego je otrčao gledati konje.

Majka nije mogla sakriti uzbuđenje kad se vratila kući i saznala da otac nije zvao. Izgubljeno je gledala u kuhinjski sat, sjećajući se možda onoga što smo običavali raditi u to vrijeme: bilo je to vrijeme za odlazak u postelju, djeca bi se još jedino trebala umiti i oprati zube zaokružujući i na taj način dovršavajući dan ispunjen dužnostima na zadovoljstvo sviju. I sada je bilo devet sati - ili nas je navela da u to povjerujemo posve uvjerljiva i neumitna sličnost životu, koji se sada pokazao prevarom. Zar je i svakodnevno odlaženje u školu i vraćanje iz škole bilo prevara, lukavi trik kako bismo se umirili i krenuli gajiti opravdanu nadu i razvijati besmisleni osjećaj povjerenja? - Zašto nema škole? - pitao sam kad mi je sutradan majka rekla da imamo slobodan dan. - Zato - odgovorila je, posluživši se bezličnim objašnjenjem kojim su u školi roditeljima savjetovali da se posluže kako bi djeci rekli istinu, a istodobno ih ne bi bezrazložno uplašili - što se situacija još pogoršala. - Kakva situacija? - pitao sam. - Naša situacija. - Zašto? Što se sada dogodilo? - Ništa se nije dogodilo. Samo je bolje da vi, djeca, sutra ostanete kod kuće. Gdje je Joey? Gdje ti je prijatelj? - Pojeo je nešto kruha, uzeo krušku i otišao. Uzeo je krušku iz hladnjaka i otrčao. Otišao je gledati konje. - A ti si siguran da nitko nije telefonirao? - pitala je naprosto previše iscrpljena da se naljuti na Joeyja što ju je u takvu trenutku iznevjerio. - Mama, želim znati zašto nema škole? - Moraš li to saznati danas?

267

- Da. Zašto ne mogu ići u školu? - Pa... zato što bi moglo doći do rata s Kanadom. - S Kanadom? Kada? - Nitko ne zna. Ali bolje je da svi ostanete kod kuće dok ne vidimo što će se dogoditi. - Ali zašto ćemo ući u rat s Kanadom? - Molim te, Philipe, večeras više ne mogu. Rekla sam ti sve što znam. Inzistirao si i ja sam ti rekla. Sada samo moramo čekati. Čekati i vidjeti što će se dogoditi, kao i svi ostali. - I tada je, kao da nepoznato kretanje mog oca i brata nije probudilo njezine najcrnje misli - da smo sada nas dvoje, poput Wishnowovih, samo udovica i sin rekla (pokušavajući se slijepo pridržavati uobičajene procedure u devet sati navečer): - Želim da se umiješ i pođeš u postelju. Postelju - kao da je krevet još bio mjesto topline i udobnosti, a ne inkubator straha! Rat s Kanadom za mene je bio mnogo manja zagonetka od pitanja što će tijekom noći teti Evelyn poslužiti kao zahod. Koliko sam uspio razumjeti, Sjedinjene Države će napokon ući u svjetski rat, ne na strani Engleske i britanskog Commonwealtha, za koje su se svi za vrijeme Rooseveltova predsjednikovanja nadali da ćemo im pružiti podršku, nego na strani Hitlera i Hitlerovih saveznika, Italije i Japana. Osim toga, već puna dva dana nismo dobili vijesti o ocu i Sandyju, i mogli smo jedino pomišljati da su ubijeni u antisemitskim neredima, jednako užasno kao i Seldonova majka; uz to, s obzirom da sutra neće biti škole, pomislio sam da možda više nikad neće biti škole bude li predsjednik Wheeler na nas primijenio zakon za koji smo znali da su ih nacisti nametnuli židovskoj djeci u Njemačkoj. Politička katastrofa nezamislivih razmjera preobražavala je slobodno društvo u policijsku državu, ali dijete je dijete, i jedino na što sam u krevetu mogao misliti bilo je da će, kad vrag odnese šalu, teta Evelyn morati to učiniti na podu naše ostave. Taj me nepredvidljivi događaj opteretio više nego išta drugo i preplavio me poput utjelovljenja svega drugog, izbrisavši sve drugo. Najmanja opasnost od sviju, u mom je duhu poprimila takve razmjere da sam se oko ponoći na prstima išuljao u kupaonicu i u dnu najviše police s kupaonskim ručnicimu, pronašao noćnu posudu koju smo kupili da posluži Alvinu u slučaju nužde netom nakon što se vratio kući iz Kanade. Već sam stigao do stražnjih vrata i spremao se odnijeti tutu dolje teti Evelyn kad se preda mnom stvorila majka u spavaćici, užasnuta prizorom malog dječaka koji je od izbezumljenosti sišao s uma. Nakon nekoliko minuta, majka je povela tetu Evelyn preko stuba do našeg stana. Ne treba opisivati kakvu je uznemirenost događaj izazvao u obitelji Cucuzza ili neprijateljsku reakciju zastrašujućeg lika Joeyjove bake na zastrašujući lik moje tete - farsički rub patnje poznat je svima. Mene su poslali da spavam u krevetu rodi268

telja, a majka i Evelyn zauzele su moju sobu, gdje je sljedeći majčin ozbiljan zadatak bio spriječiti sestru da ne ustane iz Sandyjeva kreveta, ne odšulja se u kuhinju, otvori plin i svih nas ubije.

Putovanje od dvije tisuće i tri stotine kilometara bila je pustolovina Sandyjeva života. Za oca je to bio mnogo zlokobniji doživljaj. Bio je to njegov Guadalcannal,{59} pretpostavljam, njegova Bitka za prevlast.{60} Iako je u četrdeset i prvoj godini bio prestar za novačenje kad je tog prosinca, nakon Lindberghova političkog poraza, Wheelerova pada u nemilost i Rooseveltova povratka u Bijelu kuću, Amerika napokon krenula u rat protiv sila Osovine, nikad nije pretrpio veći strah, umor i fizičku patnju koja se mogla mjeriti s onom vojnika na liniji bojišnice. Noseći visok čelični medicinski ovratnik, s dva zamotana slomljena rebra, sa zarastajućom povredom na obrazu i s ustima punim slomljenih zuba - i noseći rezervni pištolj g. Cucuzze u pretincu za rukavice kao zaštitu protiv ljudi koji su već ubili 122 Židova u istim okruzima zemlje prema kojoj se vozio svojim automobilom - vozio je tisuću dvjesto kilometara do Kentuckyja, zaustavljajući se jedino da uzme benzin i da ode na zahod. I nakon što je pet sati odspavao kod Mawhinneyjevih i nešto pojeo, zaputio se natrag, iako sada s bolno upaljenim ožiljkom i sa Seldonom na stražnjem sjedištu koji se previjao od grčeva u želucu i imao groznicu, halucinirajući o svojoj majci i umalo izvodeći čarolijske trikove ne bi li je prizvao da se vrati. Na dolasku putovanje je trajalo svega nešto više od dvadeset i četiri sata, ali vraćanje je trajalo triput dulje zbog mnogih zaustavljanja radi Seldonova povraćanja uz cestu ili da bi spustio hlače i obavio veliku nuždu u jarku, a i zato što se u radijusu od tridesetak kilometara od Charlestona, u Zapadnoj Virginiji (gdje su se bespomoćno vrtjeli ukrug, bespomoćno izgubljeni, umjesto da su nastavili na istok i na sjever prema Marylandu), automobil šest puta pokvario u kratkom razmaku: jednom nasred željezničke pruge, pokraj električnog voda u gustom prometu Alloyja, grada od dvjesto tisuća stanovnika gdje su golema brda metalnog otpada i zemlje kremenjače okruživala pogon Elektro-metalurške tvrtke; jednom u obližnjem gradiću Boomeru, gdje je plamen iz ugljenih peći šikljao tako visoko u nebo da je pri njegovu žarećem blijesku otac stojeći nakon zalaza sunca usred neosvijetljene ulice mogao čitati (ili pogrešno iščitati) kartu; jednom u Belleu, još jednom malom paklenskom industrijskom mjestašcu, gdje su se zbog isparavanja iz pogona amonijaka Du Pont umalo srušili kad su izišli iz automobila da podignu haubu i pokušaju vidjeti što je krenulo po zlu; onda ponovo u Južnom Charlestonu, gradu koji je Seldonu izgledao poput “čudovišta” zbog pare i dima koji je sukljao iz dvorišta s teretnim vozilima i skladišta i iz zagaravljenih dugih tamnih krovova tvornica; i još dvaput na samom izlazu iz glavnog grada države, Charlestona. Tada, oko ponoći, kako bi pozvao kamion za vuču, otac je morao pješice prijeći željeznički nasip i zatim se spustiti niz bre269

žuljak prekriven smećem do mosta koji je premošćivao rijeku duž koje su promicale teglenice s ugljenom, zatim gliboderi s muljem i remorkeri kako bi idući dalje niz rijeku stigao do krčme u kojoj je bio javni telefon, u međuvremenu ostavivši dvojicu dječaka same u kolima točno na suprotnoj obali rijeke okružene beskonačnom zbrkom pogonskih zdanja - straćara i baraka, limenih zdanja, vagona za prijevoz ugljena, dizalica, tegljača i željeznih tornjeva, električnih peći i bučnih talionica, zdepastih spremnika i visokog zaštitnog vjetrobrana - pogona koji je bio, povjeruje li se natpisu veličini školske ploče: “Najveći svjetski tvorničar sjekira, osovina, ustava i kosa”. Tvornica puna oštrih sječiva zadala je posljednji udarac onome što je preostalo od Seldonove uravnoteženosti - do jutra stao je vikati da će ga skalpirati Indijanci. I, za divno čudo, tu je bilo neke istine; čak i osoba koja nije bila u izbezumljenu stanju mogla je uočiti stanovitu sličnost: nepozvani bijeli doseljenici provalili su barijeru koju je činilo gorje Appalachians i spustili se na omiljena lovišta plemena Delaware i Algonkin, uz tu razliku da sada nisu gramzivi nepoznati bijelci čudna izgleda nasrnuli na lokalno stanovništvo, nego su to bili nepoznati Židovi čudna izgleda čija je sama prisutnost predstavljala izazov. Ovaj put, međutim, nisu Indijanci pod vodstvom velikoga Tecumseha silovito branili svoju zemlju i svoj način života, nego uspravni američki kršćani koje je na uzdi držao sadašnji predsjednik Sjedinjenih Država. Bio je već 15. listopada - upravo četvrtak kad je gradonačelnik La Guardia bio uhićen u New Yorku, kad je Prva dama bila zatočena u Walter Reedu, i kad je F.D.R. “bio uhvaćen” zajedno s “Rooseveltovim Židovima” optuženim da su organizirali otmicu Lindbergha père,{61} kad je rabin Bengelsdorf bio uhićen u Washingtonu, a teta se Evelyn izbezumila u našoj podrumskoj ostavi. Taj isti dan otac i Sandy prolazili su preko planina Zapadne Virginije tražeći jedinog službenog liječnika u okrugu (za razliku od službenog brijača koji je već ponudio svoje usluge), kako bi dao Seldonu neko sredstvo za umirenje. Čovjek kojeg su pronašli na blatnome seoskom putu prešao je sedamdesetu i bazdio je na viski i bio je dobar, srdačan, živahan stari “dotur” koji je vodio mjesnu polikliniku u maloj drvenoj kući ispred čijeg su prednjeg trijema pacijenti čekali u redu, a bili su, kao što mi je Sandy poslije opisno, najodrpanija gomila bijelaca koju je ikad vidio. Liječnik je zaključio da je Seldonovo izbezumljeno stanje isključivo posljedica dehidracije i uputio je Seldona da provede sat vremena ispijajući zaimaču za zaimačom vode s izvora potoka iza kuće. Očistio je i gnoj s upaljenog ožiljka na licu mog oca kako bi spriječio otrovanje krvi, koje bi se u ono vrijeme, kad su antibiotici tek bili otkriveni i još bili teško dostupni, vjerojatno proširilo i ubilo ga prije nego što bi stigao do kuće. Stari se čova pokazao vještijim pri dijagnozi početka otrovanja nego pri ponovnom šivanju rane, a posljedica je bila da je otac preostali dio života izgledao kao da je svojedobno kao student u 270

Heidelbergu zaradio ožiljak u dvoboju. Poslije nas je taj ožiljak podsjećao na nepredvidljive dogodovštine na tom putovanju, a ja sam ga doživljavao kao potvrdu očeva suludog stoicizma. Kad je napokon stigao u Newark, bio je toliko iscrpljen od temperature i groznice - hroptavi kašalj bio je jednako zabrinjavajući kao i kašalj g. Wishnowa - da ga je g. Cucuzza ravno iz naše kuhinje, gdje se onesvijestio za večerom, ponovo odvezao u bolnicu Beth Israel, gdje je skoro umro od upale pluća. Ali nije dolazilo u obzir da se zaustavi dok Seldon nije bio spašen. Moj je otac bio izbavitelj a siročad mu je bila specijalnost. Gore od prisilnog preseljenja u Union ili od odlaska Kentucky, bilo je izgubiti roditelje i ostati siroče. Svjedoči o tome, govorio je otac, što se dogodilo s Alvinom. Svjedoči o tome i to što se dogodilo s njegovom šogoricom nakon što je baka umrla. Nitko ne bi smio biti bez oca i majke. Ako si bez oca i majke lako se s tobom manipulira, potpadaš pod utjecaj - bez korijena si i ranjiv na svaki način. Sandy je u međuvremenu sjedio na ogradi prednjeg trijema klinike i skicirao pacijente, a jedna od njih bila je trinaestogodišnja djevojčica po imenu Cecile. U tim je godinama moj prerano sazreli brat u razmaku od dvadeset i četiri mjeseca bio trojica različitih dječaka; bile su to godine u kojima se, unatoč svoj pribranosti, činilo da ništa ne može dobro napraviti, čak i kad se silno trudio: roditelji nisu bili zadovoljni kad je otišao raditi za Lindbergha i postao govorničko čudo od djeteta tete Evelyn i vodeći autoritet za uzgoj duhana u New Jerseyju; nisu bili zadovoljni ni kad je napustio Lindbergha i prebacio se na djevojke poslavši preko noći najmlađi Don Juan kvarta, a sada, kad se dobrovoljno javio da prati oca preko četvrtine kontinenta do Mawhinneyjeve farme, nadajući se da će potvrdom svoje izvanredne hrabrosti iznova steći povlašten položaj starijeg sina i ponovo zadobiti naklonost obitelji koja ga je odbacila - ozbiljno je ugrozio svoju nakanu zabavom koja se njemu činila posve bezazlenom s obzirom da je bila “umjetničke” prirode: crtanje stasale Cecile. Kad je otac - s novim zavojem koji mu je prekrivao obraz - izišao kroz vrata liječničke ordinacije i vidio čime se bavi Sandy, zgrabio ga je za remen hlača i odvukao, zajedno s blokom za skiciranje i priborom, ravno preko trijema, do ceste i strpao ga u auto. - Jesi li lud? - šaptao je otac piljeći bijesno u njega preko povoja na obrazu - jesi li poludio da je crtaš? - Ali, to je samo lice - pokušao je Sandy objasniti, pripivši blok za crtanje uz grudi - i lažući. - Briga me što je! Zar nisi čuo za Lea Franka? Nisi čuo za Židova kojeg su u Georgiji linčovali zbog one tvorničke djevojke? Prestani je crtati, do đavola! Prestani crtati bilo koga od njih! Ovi ljudi ne vole da ih se crta - jasno? Došli smo u Kentucky da pokupimo tog dječaka čiju su majku zapalili u autu! Za miloga boga, odloži to crtanje i da više nisi crtao djevojke!

271

Kad su napokon ponovo izbili na ulicu, nisu imali pojma da su tenkovi i čete američke vojske ušli u Philadelphiju (u koju se otac nadao stići u zoru sedmnaestoga), kao što otac nije znao da ga je stric Monty, ravnodušan spram preklinjanja moje majke i nezainteresiran za bilo čiju nevolju koja nije bila njegova, otpustio zbog toga što se drugi tjedan za redom nije pojavio na poslu. Moj je otac izabrao pružanje otpora, rabin Bengelsdorf je izabrao kolaboraciju, a stric Monty je izabrao sebe. Kako bi stigli do okruga Boyle i do imanja Mawhinneyjevih, putovali su dijagonalno prema jugu, prešli od New Jerseyja do Camdena, preko Delawarea do Philadelphije, odatle na jug prema Baltimoreu, zapadno i južno preko cijele Zapadne Virginije, da bi stigli do Kentuckyja sve dok nekih 160 kilometara dalje nisu stigli u Lexington, prošli pokraj mjesta nazvanog Versailles, zatim se zaputili na jug do brežuljkastog predjela okruga Boyle. Majka je nacrtala njihovu putanju na karti četrdeset i osam država i deset kanadskih provinciju, koju je rasprostrla preko stola u blagovaonici i proučavala ju je svaki put kad bi je obuzela pretjerana tjeskobnost, dok je vani, na cesti, Sandy, koristeći se baterijskom svjetiljkom u noćne sate, zacrtavao njihovo putovanje na karti kakve se dobiju na Essovim benzinskim crpkama i i budno motrio neće li ugledati neko sumnjivo lice, posebno kad bi prolazili kroz jedinu i mračnu ulicu gradića čije ime ne bi uspio ni pronaći na karti. Tražio je na cestovnoj mreži put kojim valja krenuti da bi stigli do Essove benzinske crpke usput držeći na oku osobe sumnjiva izgleda, posebno kad bi prolazili preko tamnih gradskih ulica koje čak nije mogao ni naći na karti. Osim onih šest kvarova na putu natrag, Sandy je izbrojio najmanje još šest u Zapadnoj Virginiji, kad je otac - kojemu se nije svidio izgled otrcana kamiona koji je vozio za njima ili kamioneta za dostavu nasumično parkiranog ispred krčme uz cestu, ili mladića u kombinezonu na benzinskoj crpki koji im je ulio benzin i pregledao prednji dio kola, a onda pljunuo na tlo kad je uzimao novac - zatražio Sandyja da otvori pretinac za rukavice i doda mu rezervni pištolj g. Cucuzze kako bi ga za vrijeme vožnje držao u krilu ostavljajući dojam osobe koja, iako nikad u životu nije pucala iz pištolja, neće oklijevati bude li trebalo “okinuti”. Nakon dolaska kući, Sandy je prema sjećanju nacrtao svoje dječačko remek-djelo - ilustriranu povijest njihova velikog silaska u težak američki svijet - priznavši da se zapravo cijelo vrijeme plašio: plašio se dok su prolazili kroz gradove u kojima su zacijelo kukluxklanovci čekali u zasjedi svakog Židova dovoljno lakoumnog da se vozi kroz taj grad, ali jednako se plašio kad bi napustili te prijeteće gradove i vozili se pokraj izblijedjelih oglasnih panoa malih benzinskih crpki, pokraj posljednjih brvnara u kojima su živjeli najsiromašniji ljudi u onoj pohabanoj odjeći - ruševnih daščara koje je Sandy brižno nacrtao i koje su na sva četiri ugla podržavali trošni kameni stupovi, s izrezanim otvorima koji su služili kao prozori i s grubo zidanim dimnjacima koji su se sa strane urušavali, i s krovovima koje je istrošio zub vremena i na kojima 272

je nekoliko razbacanih kamena pridržavalo krov od šindre - u nastambama koje je otac nazivao “besprizornima”. Plašio se, pričao je Sandy, i dok su jurili pokraj krava i konja, štala, i štagljeva kad ne bi bilo drugog automobila na vidiku, plašio se kad bi naglo ušli u zavoj na planinskim prijevojima posve uz rub i bez ikakve zaštitne ograde, kao što se plašio i kad bi se makadam prometnuo u šljunak, a šuma se oko njih zatvorila kao da su u ekspediciji Lewisa i Clarka.{62} A posebno se plašio toga što naš automobil nije imao radio, pa nije mogao saznati je li prestalo ubijanje Židova i ne voze li se kojim slučajem ravno u samo žarište ubojitog gnjeva naspram ljudi poput nas. Reklo bi se da je jedina zgoda kad se moj brat nije plašio bila ona koja je toliko ustrašila mog oca kad je izišao iz liječničke ordinacije: kad je Sandy crtao crtež djevojke iz planinskih predjela Zapadne Virginije čiji ga je izgled očevidno oduševio. Slučajno je bila upravo istih godina kao i “mala tvornička djevojka” (naziv pod kojim je postala poznata u cijeloj zemlji), i koju je prije nekih trideset godina u Atlanti ubio njezin židovski nadzornik, oženjeni dvadesetdevetogodišnji biznismen po imenu Leo Frank. Poznati slučaj uboge Mary Phagan iz 1913. - koja je pronađena mrtva s omčom oko vrata na podu prizemlja tvornice olovaka nakon što je na dan ubojstva pošla u Frankov ured preuzeti omotnicu s tjednom plaćom - popunio je naslovne stranice tiskovina Sjevera i Juga, a bilo je to u vrijeme kad se otac osjetljiv dvanaestogodišnji dječak koji je tek nedavno napustio školu a želeći pomoći uzdržavati obitelj - zaposlio u tvornici šešira u East Orangeu, idealnom mjestu za upoznavanje općeprihvaćene optužnice koja ga je neumoljivo dovodila u vezu s ljudima koji su Krista razapeli na križ. Nakon Frankove osude (na osnovi ne sasvim bjelodanih dokaza koji do danas nisu bili do kraja utvrđeni), njegov je zatvorski drugar postao junak dana zato što ga je ščepao za vrat i umalo ga ubio. Nakon mjesec dana, rulja sklona linču, sastavljena od uglednih građana, dovršila je posao izvukavši Franka iz zatvorske ćelije i - na opće zadovoljstvo očevih tvorničkih kolega - objesila “sodomita” na drvo u Marietti, Georgia (rodnome gradu Mary Phangan), kao javno upozorenje ostalim “židovskim slobodarski nastrojenim ljudima” da ni za živu glavu ne dolaze na Jug i ne pristupaju njihovim ženama. Istini za volju, Frankov slučaj bio je samo dio povijesti koja je mog oca, poslijepodne 15. listopada 1942., ispunila strahom od opasnosti koje vrebaju u ruralnome dijelu Zapadne Virginije. Sve je sezalo mnogo dalje u prošlost.

I tako je Seldon došao s nama živjeti. Nakon što su se iz Kentuckyja sretno vratili u Newark, Sandy se preselio u ostakljeno predvorje, dok je Seldon zauzeo mjesto s kojega su prije bili otišli Alvin i teta Evelyn - kao osoba u krevetu pokraj mojega pogođena strahotnim nedjelima Lindberghove Amerike. Više nije bilo batrljka koji bih ovaj put trebao njegovati. Cijeli je taj dječak bio batrljak, a sve dok deset mjeseci 273

poslije nije otišao živjeti kod majčine sestre udane u Brooklynu, ja sam bio njegova proteza.

274

Postskriptum Napomena čitatelju Roman Zavjera protiv Amerike književno je djelo. Namjera je postskriptuma pružiti čitatelju kojega to zanima odgovarajuće referencije kako bi znao gdje prestaju povijesne činjenice a počinje djelo mašte. Činjenice koje roman obrađuje preuzete su iz sljedećih izvora: John Thomas Anderson, Senator Burton K. Wheeler and United States Foreign Relations (doktorat obranjen na Sveučilištu Virginia), 1982; Neil Baldwin, Henry Ford and the Jews; The Mass Production of Hate, 2001; A. Scott Berg, Lindbergh, 1998; Biography Resource center, Newark Evening News i Newark Star-Ledger; Allen Bodner, When Boxing Was a Jewish Sport, 1997; William Bridgewater i Seymour Kurtz, izd., The Columbia Encyclopedia, 1963; James MacGregor Burns, Roosevelt: The Soldier of Freedom, 1970; i Roosevelt: The Lion and the Fox, 1984; Wayne S. Cole, America First: The Battle Against Intervention, 1940-41, 1953; Sander A. Diamond, The Nazi Movement in the United States, 19241941,1974; John Drexel, izd., The Facts on File Encyclopedia of the Twentieth Century, 1991; Henry Ford, The International Jew: The World’s Foremost Problem, sv. 3, Jewish Influences in American Life, 1920-1922; Neal Gabler, Winchell: Gossip, Power, and the Culture of Celebrity, 1994; Gale Group Publishing, Contemporary Authors, sv. 182, 2000; John A. Garraty i Mark C. Carnes, izd., American National Biography, 1999; Susan Hertog, Anne Morrow Lindbergh: Her Life, 1999; Richard Hofstadter i Beatrice K. Hofstadter, izd., Great Issues in American History: From Reconstruction to the Present Day, 1864-1981, sv. 3, 1982; Joseph G. E. Hopkins, izd., Dictionary of American Biography, prilozi 3-9, 1974 - 1994; Joseph K. Howard, “The decline and Fall of Burton K. Wheeler”, Harper’s Magazine, ožujak 1947; Harold L. Ickes, The Secret Diary of Harold L. Ickes, 1939-1941, 1974; Thomas Kessner, Fiorello H. La Guardia and the Making of Modern New York, 1989; Herman Klurfeld, Winchell His Life and Times, 1976; Anne Morrow Lindbergh, The Wave of the Future: A Confession of Faith, 1940; Albert S. Lindemann, The Jew Accused: Three Anti- Semitic Affairs (Dreyfus, Beilis, Frank), 1894-1915, 1991; Arthur Mann, La Guardia: A Fighter 275

Against His Times, 1882-1933, 1959; Samuel Eliot Morrison i Henry Steele Commager, The Growth of the American Republic, sv. 2, 1962; Charles Moritz, izd., Current Biography Yearbook, 1988,1988; John Morrison i Catherine Wright Morrison, Mavericks: The Lives and Battles of Montana’s Political Legends, 1997; Random House Dictionary of the English Language, 1983; Arthur M. Schlesinger ml., The Coming of the New Deal, 1933-1935, 1958. i The Politics of Upheaval, 1935-1936, 1960 (sv. 2 i 3 u The Age of Roosevelt); Peter Teed, A Dictionary ofTweentieth-Century History, 1914-1990,1992; Walter Yust, izd., Britannica Book of the Year Omnibus, 1937-1942, i Britannica Book of the Year, 1943; Ben D. Zevin, izd., Nothing to Fear: The Selected Addresses of Franklin D. Roosevelt, 1932-1945, 1961.

Kronološki prikaz glavnih ličnosti Franklin Delano Roosevelt (1882. - 1945.) Studeni 1920. Nakon što je za Wilsonove vladavine bio pomoćnik ministra Mornarice, Roosevelt se kandidira za potpredsjednika na listi demokrata zajedno s guvernerom Jamesom M. Coxom iz Ohija; demokrati su poraženi, u korist Hardinga koji je pobijedio većinom glasova. Kolovoz 1921. Prebolio dječju paralizu koja ga je pretvorila u doživotnog invalida. Studeni 1928. Izabran u prvom dvogodišnjem mandatu za demokratskog guvernera New Yorka, dok je bivšeg guvernera, Alfreda E. Smitha, dotad na vrhu nacionalne liste, zamijenio Herbert Hoover. Kao guverner, Roosevelt je otvoreno nastupao kao progresivni liberal, zauzimao se za potporu vlade žrtvama depresije, uključujući osiguranje nezaposlenih, i protivio se prohibiciji. Nakon što je 1930. velikom većinom glasova pobijedio na izborima za guvernera, postaje glavni predsjednički kandidat demokrata. Lipanj - studeni 1932. Na lipanjskoj konvenciji demokrata, proglašen predsjedničkim kandidatom; u studenome, porazio predsjednika Hoovera s 57,4 posto glasova, i demokrati zauzimaju oba doma Kongresa. Ožujak 1933. Dana 4. ožujka izabran za predsjednika; dok je zemlja paralizirana krizom; u nastupnom govoru obznanjuje da je “jedina stvar koje se trebamo bojali sam strah”. Ubrzo donosi New Deal, mjere za oporavak poljoprivrede, industrije, rada i poslovanja, kao i programe olakšice za hipotekarne dužnike i za nezaposlene. Medu članovima kabineta bili su Harold L. Ickes, ministar unutarnjih poslova; Henry A. Wallace, ministar poljoprivrede; Francis

276

Perkins - prva žena imenovana za članicu kabineta - ministrica rada; te Henry Morgenthau ml. - drugi Židov u zemlji imenovan za člana kabineta - ministar financija (imenovan 17. Studenoga 1933., zamijenivši oboljelog ministra Williama Woodina). Počinje emitirati radioemisije iz Bijele kuće pod nazivom “Čavrljanja uz vatru” i upriličuje obavijesne tiskovne konferencije. Studeni 1933. - prosinac 1934. Priznaje Sovjetski Savez i odmah počinje s obnovom Američke ratne mornarice, dijelom i s obzirom na japanske aktivnosti na Dalekom istoku. Iste godine, u ime odgovora na predsjednikov program pomoći obespravljenima, crni glasači uskraćuju glasove Lincolnovoj Republikanskoj stranci i daju ih Rooseveltovoj Demokratskoj stranci. 1935. Uvodi mnoštvo reformskih mjera, nazvanih “drugi New Deal”, u sklopu kojih je donesen Ukaz o društvenoj sigurnosti, Ukaz o radnim odnosima, a osnovana je i WPA (Uprava za unapređenje rada), preko koje se upošljava dva milijuna radnika na mjesec; uime odgovora na nemirno stanje u Europi, potpisuje prvi od nekoliko ukaza o neutralnosti. Studeni 1936. Pobjeđuje kanzaškoga republikanskog guvernera Alfreda M. Landona, pobjeđuje u svim državama izuzev Maine i Vermonta; raste zastupljenost demokrata u Kongresu. U inauguralnom obraćanju obznanjuje: “Naša je demokracija na kušnji... Vidim da trećina stanovnika zemlje loše stanuje, loše se odijeva i loše hrani.” Do 1937., gospodarstvo se oporavlja, ali i nakon radničkih nemira gospodarska kriza i dalje je prisutna; republikanci pobjeđuju u Kongresu 1938. Rujan - studeni 1938. Plašeći se Hitlerovih namjera u Europi, nagovara nacističkog vođu na pregovore u sporu s Čehoslovačkom. Dana 30. rujna, na Münchenskoj konferenciji, Britanija i Francuska popuštaju njemačkom zahtjevu za češke Sudete i cijepanje Čehoslovačke; u listopadu, njemačke trupe na čelu s Hitlerom ulaze u Čehoslovačku (a pet mjeseci nakon toga osvajaju cijelu zemlju, jamčeći Slovačkoj, kao fašističkoj republici koja je podržala Nijemce, nezavisnost). U studenome, Roosevelt pokreće značajno povećanje proizvodnje ratnih zrakoplova. Travanj 1939. Traži od Hitlera i Mussolinija desetogodišnju odgodu napada na slabije europske države; Hitler odgovara govorom u Reichstagu u kojemu s prezirom napadu Roosevelta i hvasta se njemačkom vojnom silom. Kolovoz - rujan 1939. Brzojavom traži od Hitlera nagodbu s Poljskom u vezi sa sporenjem oko teritorija; Hitler odgovara invazijom u Poljsku l. rujna. Engleska i Francuska objavljuju rat Hitleru, što označava početak Drugoga svjetskog rata. Rujan 1939. Rat u Europi navodi Roosevelta da promijeni Ukaz o neutralnosti kako 277

bi Sjedinjene Države oružjem potpomogle Britaniju i Francusku. Nakon što u prvoj polovini 1940. Hitler zauzima Dansku, Norvešku, Belgiju i Nizozemsku, Luksemburg i Francusku, Roosevelt značajno povećava američku proizvodnju oružja. Svibanj 1940. Osniva Vijeće narodne obrane i potom Ured za upravljanje proizvodnjom kako bi se industrija i oružane snage pripremile za mogući rat. Rujan 1940. Nakon što je zaratio s Kinom i osvojio Francusku Indokinu (a već je prije, 1910., pripojio Koreju i 1931. zauzeo Mandžuriju), Japan potpisuje u Berlinu trostruki savez s Italijom i Njemačkom. Na Rooseveltov nagovor, Kongres prvi put u povijesti Sjedinjenih Država uvodi u mirnodopsko vrijeme odredbu o obveznom novačenju: svi muškarci između dvadeset i prve i trideset i pete godine moraju se prijaviti za novačenje pomoću ždrijeba radi priprema za pristup vojsci koja broji 800.000 novaka. Studeni 1940. Iako ga desno republikansko krilo optužuje da je “ratni huškač” i osuđuje njegovu kampanju kao zakletog neprijatelja Hitlera i fašizma, Roosevelt se obvezuje da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi spriječio Ameriku da se priključi ratu u Europi i prvi put je u povijesti izabran i za treći mandat, dobivši 449 izborničkih glasova prema 82, porazivši republikanca Wendella L. Willkieja na izborima na kojima je pitanje narodne obrane i odnosa SAD-a prema ratu bilo ključno; Willkie je pobijedio jedino u Maineu, Vermontu i na izolacionističkom Srednjem zapadu. Siječanj - ožujak 1941. Inauguracija je održana 20. siječnja. U ožujku, Kongres donosi Zakon o najmu i zajmu, koji predsjednika ovlašćuje da “prodaje, premješta, najmi i zajmi” oružje, namirnice i usluge zemljama čiju obranu smatra ključnom za obranu SAD-a. Travanj - lipanj 1941. Nakon što je Njemačka vojska napala Jugoslaviju i zatim Grčku, Hitler krši sporazum o nenapadanju i napada Rusiju. U travnju, SAD proglašava Grenland svojim protektoratom; u lipnju, Roosevelt dopušta slijetanje američkih snaga na Island i proglašava da se Zakon o najmu i o zajmu odnosi i na Rusiju. Kolovoz 1941. Sastavši ne u zaljevu Placentia, na Newfunndlandu, Roosevelt i Churchill ispisuju Atlantsku povelju o “zajedničkim načelima” koja sadrži Deklaraciju o miroljubivim ciljevima u osam točaka. Rujan 1941. Obznanjuje zapovijed izdanu mornarici da uništi svaku njemačku ili talijansku podmornicu koja uplovi u američke vode i zaprijeti SAD-u; traži Japan da počne vojno povlačenje iz Kine i Indokine, ali ministar rata, general Tojo, to odbija.

278

Listopad 1941. Podnosi Kongresu zahtjev za dopunu Ukaza o neutralnosti dopustivši naoružavanje američkih trgovačkih brodova i plovidbu u ratnim zonama. Studeni 1941. Goleme japanske oružane snage potajno se okupljaju na Pacifiku dok se istodobno nastavljaju pregovori sa Sjedinjenim Državama o vojnim i gospodarskim pitanjima, a japanski izaslanik stiže u Sjedinjene Države na “pregovore o miru”. Prosinac 1941. Japan iznenada napada američke posjede na Pacifiku i dalekoistočne posjede Velike Britanije; nakon predsjednikova hitnog obraćanja naciji, Kongres sljedeći dan jednoglasno objavljuje rat Japanu. Dana 11. prosinca, Njemačka i Italija objavljuju rat Sjedinjenim Državama; uime odgovora, Kongres obznanjuje rat Njemačkoj i Italiji. (Žrtve japanskog napada na Pearl Harbour: 2403 mrtva američka mornara, vojnika, pomoraca i civila; 1178 ranjenih.) 1942. Predsjednikovi napori gotovo su isključivo usmjereni na rješavanje pitanja povezanih s ratom. U godišnjoj poruci Kongresu, naglašava potrebu veće proizvodnje u vojne svrhe i obznanjuje: “naši su ciljevi jasni - spriječiti vojna djelovanja koja su gospodari rata nametnuli porobljenim narodima”. Predlaže rekordnih 58.927.000.000 $ budžetnih sredstava za ratne troškove. Zajedno s Churchillom, obznanjuje osnivanje jedinstvenog vojnog zapovjedništva za jugoistočnu Aziju. Nakon strateškog dogovora s Churchillom sklopljenog u lipnju, u studenome počinje pod zapovjedništvom generala Dwighta D. Eisenhowera invazija savezničkih četa na francusku sjevernu Afriku (sedam mjeseci kasnije njemačka se vojska povlači iz Afrike); Roosevelt uvjerava Francusku, Portugal i Španjolsku da Saveznici nemaju teritorijalnih pretenzija. U lipnju podnosi Kongresu zahtjev za obznanu rata fašističkim porecima u Rumunjskoj, Bugarskoj i Mađarskoj, koje su u savezu sa snagama Osovine. U srpnju imenuje komisiju za sudski postupak protiv osmorice njemačkih sabotera koje su uhitili federalni agenti nakon što su se iz neprijateljske podmornice iskrcali na američku obalu; slijedi tajno suđenje nakon kojega su dvojica sabotera odvedena u zatvor, a nad šestoricom je Washingtonu izvršena smrtna kazna. Siječanj 1943. - kolovoz 1945. Europski rat (istovremeni Hitlerov pokolj Židova i eksproprijacija njihove imovine) traje do 1945. Talijanski partizani u travnju ubijaju Mussolinija i slijedi predaja Italije. Bezuvjetna predaja Njemačke uslijedit će 7. svibnja, tjedan nakon Hitlerova samoubojstva u njegovu berlinskom bunkeru i manje od mjesec dana nakon iznenadne smrti predsjednika Roosevelta od moždanog udara - tada u prvoj godini četvrtoga predsjed-

279

ničkog mandata - i zakletve njegova nasljednika, potpredsjednika Harryja S. Trumann. Rat na Dalekom istoku završio je bezuvjetnom predajom Japanu 14. kolovoza. Završetak Drugoga svjetskog rata. Charles A. Lindbergh (1902. - 1974.) Svibanj 1927. Charles A. Lindbergh, dvadesetpetogodišnji akrobatski letač i pilot zračne pošte, rođen u Minnesoti, prelijeće tijekom trideset i tri sata i trideset minuta jednokrilcem Duh svetog Luja razdaljinu od New Yorka do Pariza; taj prvi neprekidni let samo jedne osobe proslavio ga je diljem zemaljske kugle. Predsjednik Coolidge dodjeljuje Lindberghu Počasni križ zrakoplovstva i naslov pukovnika Američkih pričuvnih zrakoplovnih snaga. Svibanj 1929. Lindbergh se ženi s Anne Morrow, dvadesettrogodišnjom kćerkom američkog ambasadora u Meksiku. Lipanj 1930. Rođenje sina Charlesa i Anne Lindbergh, Charlesa A. Lindbergha ml., u New Jerseyju. Ožujak - svibanj 1932. Charles ml., otet je iz nove ladanjske kuće, na posjedu od 435 jutara, u ruralnom Hopewellu, New Jersey; nakon dva i pol mjeseca, u obližnjoj šumi pronađeno je raspadnuto tijelo djeteta. Rujan 1934. - ožujak 1935. Siromašan njemački doseljenik, drvodjelja, bivši zatvorenik, Bruno R. Hauptmann, uhićen je u Bronxu, New York, i optužen za otmicu i ubojstvo Lindberghova djeteta. Suđenje u Flemingtonu, New Jersey, koje je trajalo mjesec i pol, tisak je nazvao “suđenjem stoljeća”. Hauptmann je proglašen krivim i u travnju 1936. usmrćen na električnoj stolici. Travanj 1935. Anne Morrow Lindbergh objavljuje prvu knjigu, North to the Orient, opis svojih letačkih doživljaja s Lindberghom 1931.; knjiga postaje bestseler i dobiva Godišnju nagradu izdavača kao najznačajnija publicistička knjiga godine. Prosinac 1935. - prosinac 1936. U želji da se sklone, Lindberghovi napuštaju Ameriku s dvoje male djece i sve do povratka, u proljeće 1939., uglavnom žive u malome selu u Kentu, Engleska. Na poziv američke vojske, Lindbergh putuje u Njemačku da izvijesti o razvoju njemačkih zrakoplovnih snaga; tijekom sljedeće tri godine u tu će svrhu redovno posjećivati Njemačku. Godine 1936., dolazi na Olimpijske igre u Berlinu, kojima nazoči i Hitler, a poslije piše prijatelju u vezi s Hitlerom sljedeće: “On je bez sumnje velik čovjek, i vjerujem da je mnogo učinio za njemački narod.” Anne Morrow Lindbergh prati supruga u Njemačku i nakon toga kritički piše o “strogo puritanskom 280

američkom stajalištu prema kojemu je diktatura nužno pogrešna, zla, nestabilna te iz nje ne može proizaći ništa dobro - koje prate prikazi Hitlera u liku klauna u našim šaljivim novinama - a prati ga i vrlo snažna (dakako) židovska propaganda novina u vlasništvu Židova.” Listopad 1938. Tijekom večere u Američkoj ambasadi u Berlinu, maršal njemačkih zrakoplovnih snaga, Hermann Göring, uručuje mu “po Führerovoj zapovijedi”, Križ za zasluge s likom njemačkog orla - zlatni orden s četiri male svastike koji se dodjeljuje strancima za usluge učinjene Reichu. Anne Morrow Lindbergh objavljuje drugu knjigu o svojim letačkim pustolovinama, Listen the Wind, nefikcijski bestseler, usprkos sve manjoj omiljenosti njezina supruga u krugovima američkih antifašista i unatoč odbijanju nekih židovskih knjižara da je prodaju. Travanj 1939. Nakon što je Hitler napao Čehoslovačku, Lindbergh zapisuje u svoj dnevnik: “Iako osuđujem mnoge stvari koje je Njemačka učinila, vjerujem da je jedina u Europi tijekom posljednjih godina vodila dosljednu politiku.” Na zahtjev zapovjednika zrakoplovnih snaga, generala “Hap” Arnolda, i uz pristanak predsjednika Roosevelta - koji mu nije naklonjen i ne vjeruje mu odlazi na aktivnu dužnost pukovnika u američke zrakoplovne snage. Rujan 1939. U novinskom uvodniku objavljenu nakon njemačkog napada na Poljsku, 1. rujna, Lindbergh naglašava potrebu da se “čuvamo napada stranih vojski i slabljenja pod utjecajem stranih rasa... kao i infiltracije niže krvi”. Avijacija je, piše on, “jedna od dragocjenih vrijednosti koja bijeloj rasi uopće osigurava preživljavanje u nadirućem moru žutih, crnih i smeđih.” Ranije iste godine, u vezi s privatnim razgovorom s visokim članom Republikanskog nacionalnog komiteta i konzervativnim novinarom Fultonom Lewisom ml., bilježi sljedeće: “Uznemiruju nas posljedice židovskog utjecaja u našim novinama, na radiju i u filmskoj industriji... To je vrlo loše s obzirom da je malo koji Židov dobitak za bilo koju zemlju.” U uvodu dnevnika iz travnja 1939., (ispuštenom 1970., kad je objavio Ratni dnevnik) piše: "Već je previše Židova u gradovima poput New Yorka. Malo koji Židov pridodaje snagu i karakter zemlji, a previše ih unosi pometnju. Imamo ih previše.” U travnju 1940., govoreći na postaji Columbia Broadcasting System, rekao je: “Jedini razlog zbog kojega smo u opasnosti da se priključimo tom ratu leži u činjenici da snažni elementi u Americi žele da u njemu sudjelujemo. Oni predstavljaju značajnu manjinu američkog naroda, ali nadziru silnu mašineriju utjecaja i propagande. Koriste svaku priliku da nas gurnu bliže rubu.” Republikanski senator Idaha, William E. Borah, hrabri Lindbergha da se kandidira za predsjednika, ali on odgovara da radije iznosi svoja politička stajališta kao privatni građanin. 281

Listopad 1940. U proljeće, na pravnom odsjeku Sveučilišta Yale osnovan je Komitet pokreta America First, kako bi se suprotstavio intervencionističkoj politici F.D.R.-a i promicao američki izolacionizam; u listopadu, Lindbergh se nastupivši ispred tri tisuće sudionika skupa upriličenog na Sveučilištu Yale zalaže se za to da Amerika prizna “novu snagu u Europi”. Anne Morrow Lindbergh objavljuje treću knjigu, The Wave of the Future, kratak protuintervencionistički traktat s podnaslovom “Ispovijed vjere” koji je pobudio silne proturječne rasprave i odmah postao pravi nefikcijski bestseler, usprkos tome što ju je ministar unutarnjih poslova, Harol Ickes, nazvao “Biblijom svakog američkog nacista”. Travanj - kolovoz 1941. Obraća se deset tisuća slušatelja za vrijeme nereda što ih je izazvao Odbor pokreta America First u Chicagu, još njih deset tisuća za vrijeme nereda u New Yorku, na što ga žestoki neprijatelj, ministar Ickes, naziva “prvim američkim pristašom nacizma”. Lindbergh se pismom žali predsjedniku Rooseveltu na Ickesove napade na njega, posebno zbog toga što je primio njemački orden, a Ickes odgovara: “Ako g. Lindbergha smeta da ga s pravom nazivaju vitezom njemačkoga orla, zašto ne vrati to sramotno odlikovanje i tako okonča napade?” (Prije toga, Lindbergh je odbio vratiti orden izgovorivši se da bi to predstavljalo “nepotrebnu uvredu” nacističkome vođi). Predsjednik je otvoreno izrazio sumnju u Lindberghovu lojalnost i predložio mu da ministru rata podnese ostavku na položaj pukovnika američke vojske. Ickes bilježi da se Lindbergh spremno odrekao svog položaja u vojsci, ali je odlučno odbio vratiti orden koji mu je dodijelila nacistička Njemačka. Nastupivši na skupu u svibnju, u Madison Square Gardenu, zajedno sa senatorom Montane, Burtonom K. Wheelerom, koji na pozornici sjedi pokraj Anne Morrow Lindbergh, Lindbergh se obraća dvadeset i pet tisuća pristaša pokreta America First; nastup su popratili povici iz publike: “Naš sljedeći predsjednik!” a govor su pozdravile petominutne ovacije. U govorima koje tijekom proljeća i ljeta drži slušateljstvu diljem zemlje protivi se američkoj umiješanosti u rat u Europi. Rujan - prosinac 1941. Dana 11. rujna drži govor preko radija naslovljen “Tko su ratni agitatori?” upućen skupu pokreta America First u Des Moinesu; slušateljstvo od osam tisuća članova pozdravlja njegovo prozivanje “židovske rase” kao najsnažnije i najdjelotvornije skupine koja gura Sjedinjene Države “iz razloga koji nisu američki” - u rat. Dodaje da ih “ne možemo okrivljavati zbog toga što zastupaju vlastite interese, ali mi moramo misliti na svoje interese. Ne možemo dopustiti da strasti i predrasude urođene drugom narodu odvedu našu zemlju u propast”. Govor u Des Moinesu sljedeći su dan napali i demokrati i republikanci, ali senator Gerald P. Nye, republikanac iz Sje282

verne Dakote i nepokolebljivi američki firster, brani Lindbergha od kritičara i ponavlja optužbu protiv Židova, kao i ostali njegovi pristaše. Obraćanje naciji od 10. prosinca, napisano za skup pripadnika pokreta America First u Bostonu, Lindbergh otkazuje zbog japanskog napada na Pearl Harbour i američke objave rata Japanu, Njemačkoj i Italiji. Odbor pokreta America First raspušten je i organizacija se raspala. Siječanj - prosinac 1942. Putuje u Washington i traži da se vrati u zrakoplovne snage, ali glavni članovi Rooseveltova kabineta tome se strogo protive, kao i većina tiska, te Roosevelt odbija njegov zahtjev. Propadaju i ponavljani pokušaji da vrati pozicije u zrakoplovnoj industriji, usprkos uspješnoj suradnji tijekom kasnih dvadesetih i ranih tridesetih godina s Transcontinental Air Transportom (“Lindberghovom trasom”), kao i unatoč tome što je bio visoko plaćeni savjetnik Pan Americana. Na proljeće napokon nalazi posao, uz vladino odobrenje, kao savjetnik Fordova razvojnog programa u proizvodnji bombardera, izvan Detroita, u Willow Run, i obitelj se seli u predgrađe Detroita. (Kad je jednog rujanskog poslijepodneva predsjednik Roosevelt posjetio Willow Run radi pregleda planova vojne proizvodnje, Lindbergh je iznašao načina da izbjegne susret.) Sudjeluje u pokusima laboratorija zrakoplovne medicine u Klinici Mayo u vezi sa smanjenjem tjelesne opasnosti pri letu na velikim visinama; a poslije radi kao pokusni pilot u ispitivanju opskrbe kisikom na velikim visinama. Prosinac 1942. - srpanj 1943. Aktivno sudjeluje u uvježbavanju pilota za let na borbenom zrakoplovu Navy/Marine Corps Corsairu, u čijoj je gradnji sudjelovao u Connecticutu, u sklopu Ujedinjenih zračnih snaga. Kolovoz 1943. Anne Morrow Lindbergh, sada majka četvero djece, objavljuje The Steep Ascent, novelu o opasnostima letenja; svoj prvi književni neuspjeh, čemu je uvelike kumovalo neprijateljstvo kritičara i čitatelja prema predratnoj politici obitelji Lindbergh. Siječanj - rujan 1944. Nakon što je na Floridi radio na isprobavanju različitih ratnih zrakoplova, uključujući i novi Boeingov bombarder B-29, dobiva vladino odobrenje da ode u Južni Pacifik, gdje proučava rad borbenih aviona; prati borbene letove i bombardiranje japanskih ciljeva iz baze na Novoj Gvineji, najprije kao promatrač, da bi uskoro, s velikim uspjehom, postao i ozareni sudionik. Podučava pilote kako štednjom goriva za vrijeme leta povećati borbenu učinkovitost. Nakon pedeset obavljenih zadataka - a srušio je i japanski borbeni zrakoplov - u rujnu se vraća u Ameriku i nastavlja djelovati u borbenom programu Ujedinjenih zračnih snaga, a obitelj se seli u Westport, u Connecticutu.

283

Fiorello H. La Guardia (1882. - 1947.) Studeni 1922. Nakon što je netom prije i poslije Prvoga svjetskog rata u nekoliko mandata bio kongresni predstavnik Lower East Sidea na Manhattanu, La Guardia se vraća u Kongres i odrađuje pet uzastopnih mandata kao republikanski predstavnik talijanskog i židovskog izbornog okruga u Istočnom Harlemu. Predstavlja oporbenu struju koja se suprotstavlja porezu na dohodak što ju je uveo predsjednik Hoover i proriče neuspjeh njegove politike u nastojanju da se smanje patnje naroda u vrijeme krize; protivi se i prohibiciji. Studeni 1924. Tijekom predsjedničkih izbora, otvoreno pretpostavlja kandidata Progresivne stranke, Roberta M. La Folletea, republikanskom predsjedniku Coolidgeu. Siječanj 1931. Guverner New Yorka, Franklin D. Roosevelt, saziva sastanak guvernera u pokušaju rješenja problema nezaposlenosti koju je izazvala kriza; La Guardia mu odaje priznanje da je uspješno stavio na dnevni red zakonsko reguliranje pitanja zapošljavanja i nezaposlenosti, za što se sam bezuspješno zalagao kod predsjednika Hoovera. 1932. Kao politički neopredijeljeni republikanac - i u drugom mandatu neizabrani kongresnik - predsjednik Roosevelt ga zadužuje da nakon većinske pobjede demokrata 1932., provede zakonske odredbe New Deala na neuspješnom Sedamdeset i drugom kongresu. Studeni 1933. Kandidirajući se nasuprot, predstavniku Tammany Halla{63} republikanska ga koalicija (a poslije američka Liberalna stranka) izabire za gradonačelnika New Yorka u tri mandata za redom; kao aktivan gradonačelnik, gospodarski će obnoviti New York nakon depresije, uvodeći programe javnih radova i osnivajući i proširujući rad javnih službi. Osuđuje fašizam i američke naciste; na uvredu nacista koji su ga prozvali “židovskim gradonačelnikom New Yorka”, odgovorit će podrugljivo: “Nisam imao pojma da imam dovoljno židovske krvi da bih se time smio pohvaliti”. Rujan 1938. Nakon što je Hitler podijelio Čehoslovačku, La Guardia napada republikanske izolacioniste i staje na stranu F.D.R.-a u sve žešćim sukobima između izolacionista i intervencionista. Rujan 1940. Iako je imenovan za potpredsjedničkog protukandidata Wendellu Willkieju, La Guardia ponovo odbija republikance, kao što je to učinio i 1924; sa senatorom Georgeom Norrisom, osniva Stranku neovisnih za Roosevelta i otvoreno lobira za treći Rooseveltov mandat.

284

Kolovoz - studeni 1940. Rat je na pomolu i Roosevelt namjerava imenovati La Guardiju za ministra rata, ali ipak umjesto njega izabire republikanca Henryja Stimsona, dok La Guardiju imenuje za američkog predstavnika u Američkokanadskom odboru za obranu. Travanj 1941. Prihvaća neplaćeni položaj zapovjednika civilne obrane F.D.R.-a i nastavlja djelovati kao gradonačelnik New Yorka. Veljača - travanj 1943. Obraća se Rooseveltu sa zamolbom da ga vrati u aktivnu vojnu službu kao brigadnog generala, ali Roosevelt, koji ga već nije imenovao za člana kabineta niti za svoga sukandidata, i to odbija na nagovor bliskih članova kabineta koji La Guardiju smatraju previše izazovnim; razočaran, gradonačelnik se vraća “odori čistača ulica”. Kolovoz 1943. Rasni sukobi u ratnom razdoblju, koji su najprije buknuli u Beaumontu, Mobileu, Los Angelesu i Detroitu - kada su u neredima 21. lipnja smrtno stradale četrdeset i četiri osobe - sada su izbili i u newyorškome Harlemu. Nakon gotovo tri dana vandalskih ispada, pljački i prolijevanja krvi, crnački vođe pohvalili su snažno i suosjećajno La Guardijino vodstvo tijekom nereda u kojima je 6 osoba poginulo, 185 ih je ranjeno, a počinjeno je 5 milijuna materijalne štete. Svibanj 1945. Mjesec dana nakon Rooseveltove smrti, obznanjuje da se ne namjerava kandidirati za četvrti mandat: prije umirovljenju, tijekom štrajka novina, proslavio se čitajući djeci šaljive pripovijesti preko newyorške radiopostaje. Nakon napuštanja službe, prihvaća mjesto upravitelja UNNRRA-e (Agenciju Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu uprave). Walter Winchell (1897. - 1972.) 1924. Bivši zabavljač mjuzikhola zaposlio se kao komentator New York Evening Graphica i uskoro postaje omiljen broadwayjski novinar i kolumnist. Lipanj 1929. Zaposlio se kao kolumnist u New York Daily Mirroru, u vlasništvu Williama Randolpha Hearsta, posao koji će obavljati tijekom trideset godina. Hearstovo senzacionalističko glasilo proslavilo je Winchellovu kolumnu diljem zemlje. Objavio je više od dvije tisuće kolumni. Izumitelj moderne senzacionalističke rubrike, prirodno postaje redovnim posjetiteljem proslavljenog noćnog kluba uglednika, Stork. Svibanj 1930. Debitira kao senzacionalistički radioizvjestitelj s Broadwayja; uskoro pridobiva najšire radioslušateljstvo, a pozdrav kojim se obraća javnosti: “Dobra večer gospodinu i gospođi Americi, kao i svim brodovima na moru, a sada 285

navalimo na štampu!” postao je američkom poštapalicom. Ožujak 1932. Počinje obavještavati o otmici Lindberghova djeteta, a u praćenju mu pomažu podaci koje mu dostavlja predsjednik FBI-a, J. Edgar Hoover; nastavlja pratiti slučaj tijekom uhićenja Brune Hauptmanna 1934. i njegova sudskog procesa 1935. Veljača 1933. Gotovo jedini među javnim komentatorima i uglednim Židovima počinje otvoreno napadati Hitlera i američke naciste, uključujući i vođu američkog Bunda, Fritza Kuhna; nastavlja s napadima preko radija, a u svojoj kolumni sve do početka Drugog svjetskog rata; iskovao je neologizme “racisti” (engl. “rat”, štakor) i “svastikaši” rugajući se nacističkom pokretu. Siječanj - ožujak 1935. J. E. Hoover hvali Winchellovo pokrivanje sudskog procesa Hauptmannu. Hoover i Winchell neprestano razmjenjuju informacije o američkim nacistima o kojima Winchell uzbudljivo izvještava u svojoj kolumni. 1937. Podržavajući u kolumni Roosevelta i New Deal, u svibnju je pozvan u Bijelu kuću, nakon čega se redovno sastaje s predsjednikom. Hearst i Winchell sukobljuju se zbog Winchellove javne podrške F.D.R.-u. Razvija se prijateljstvo između Winchella i njegova newjorškoga susjeda, mafijaša Franka Costella. 1940. Winchellova slušateljska i čitalačka publika dostiže 50 milijuna ljudi, više od trećine američke populacije; s prihodom od 800.000 $, on spada među najbolje plaćene Amerikance. Winchell napada sve pronacističke djelatnosti a nadnaslov njegove kolumne glasi: “Winchellova kolumna vs. kolumni petokolonaša”. U izboru za treći mandat koji još nitko nije ostvario, snažno podržava F.D.R.-a. Nakon što Hearst u Daily Mirroru cenzurira Winchellove kritičke članke protiv republikanskog kandidata Willlkieja, on nastavlja s kritičkim napisima pod pseudonimom u PM-u. Travanj - svibanj 1941. Napada Lindbergha zbog izolacionizma i pronjemačkih izjava; upozorava nacističkog ministra vanjskih poslova, von Ribbentropa, da je Amerika voljna boriti se, nakon čega ga senator Burton K. Wheeler napada da “je pokrenuo blitzkrieg gurajući američki narod u rat”. Rujan 1941. Nakon Lindberghova govora u Des Moinesu, u kojemu je optužio Židove da guraju Ameriku u rat, piše da je Lindberghova “slava postala njegova zamka” i u više navrata napada Lindbergha, kao i senatora Wheelera, Nyeja, Rankina i ostale proglašavajući ih pronacistima. Prosinac 1941. - veljača 1972. Nakon američkog ulaska u Drugi svjetski rat, Winchell u radioemisijama i kolumnama uglavnom prati ratna zbivanja. Kao pričuvni pomorski poručnik, moli F.D.R.-a da ga aktivira, a na dužnost je pozvan u studenome 1942. Nakon završetka rata, mijenja opredjeljenje i staje na stra-

286

nu krajnje desnice; postaje ogorčeni protivnik Sovjetskog Saveza i antikomunistički pristaša senatora Josepha McCarthyja. Sredinom 1950-ih godina pada u gotovo posvemašnji zaborav; njegovu pogrebu, 1972., nazočila je jedino njegova kći. Burton K. Wheeler (1882. - 1975.) Studeni 1920. - studeni 1922. Nakon što je kao član upravne vlasti Države Montana porazio moćnoga diva rudarske tvrtke Anaconda Copper i nakon što se suprotstavio kršenju ljudskih prava tijekom poratnih prijetnji “crvenom opasnošću”, Wheeler je teško poražen na izborima za guvernera 1920; ipak, 1922. izabran je za predstavnika demokrata u američki Senat u prvom od četiriju sljedećih mandata, uživajući snažnu podršku farmera i radnika. Tijekom godina, državnu vlast Montana preobrazio je u "dvostranačku Wheelerovu glasačku mašinu”. Veljača - studeni 1924. Senat ga zadužuje da provede istragu u vezi s aferom podmićivanja u Teapot Domeu, nakon čega slijedi ostavka javnog tužitelja Harryja M. Doughertyja a Coolidgeovo je sudstvo ocrnjeno. Wheeler napušta demokrate - demokratsku listu kandidata na čijem je čelu John W. Davis - i zajedno s wisconsinskim senatorom Robertom M. La Folletteom kandidira se za potpredsjednika na listi Progresivne stranke. Coolidge, međutim, s velikom većinom pobjeđuje i demokrate i progresiste, iako je stranka potonjih dobila šest milijuna glasova diljem zemlje i gotovo četrdeset posto glasova u Montani. 1931. - 1937. Uoči konvencije demokrata 1932., posjećuje šesnaest država i lobira za Roosevelta. Iako je prvi uglednik zemlje koji je podržao demokratskog kandidata i uvelike naklonjen društvenoj reformi New Deala, Wheeler se 1937. ogorčeno usprotivio predsjednikovu zakonskom prijedlogu o proširenju Vrhovnog suda koji je naumio “napuniti” pristašama New Deala; pod Wheelerovim utjecajem dolazi do odbijanja kontroverznog zakonskog prijedloga, nakon čega se povećava osobna netrpeljivost između njega i predsjednika. 1938. Wheelerova glasačka mašina iz Montane potkopava popularnost njegova demokratskog protivnika, kongresnika Jerryja O’Connella, što je pripomoglo izboru Jacoba Thorkelsona, republikanca desnoga krila, za Bijelu kuću, kojega je Walter Winchell u svojim člancima nazvao “glasnogovornikom nacističkog pokreta u Kongresu”. Thorkelson je Winchella nazvao “židovskim klevetnikom” i tužio ga nakon što ga je Winchell proglasio “Amerikancem bez kojega možemo”. Komentirajući izborne aktivnosti Wheelerovih demokrata, 287

O’Connell je opisao Wheelera kao “Benedicta Arnolda{64} svoje stranke i izdajicu predsjednika”. 1940. - 1941. Uz pomoć utjecajnih demokrata, Wheeler osniva Predsjednički klub u Montani; u svojoj državi ali i drugdje smatrao se izvanrednim kandidatom demokrata, sve dok Roosevelt nije obznanio kandidaturu za treći mandat. U Senatu, Wheeler je sve glasniji pristaša republikanaca i južnih demokrata nasuprot liberalnom Rooseveltovu krilu u Demokratskoj stranci. Ogorčeni protivnik američkog miješanja u rat u Europi, u lipnju 1940., prijeti da će istupiti iz Demokratske stranke “bude li stranka pristaša rata”. Tog se mjeseca sastaje i s Charlesom A. Lindberghom i sa skupinom izolacionističkih senatoru radi kovanja planova o tome “kako se oduprijeti ratnom huškanju i propagandi”; za govornicom u Senatu brani Lindbergha od optužbi za pronacističko opredjeljenje, a nekoliko mjeseci poslije, nakon što je Roosevelt otvoreno usporedio Lindbergha s “bakrenoglavcima” iz Građanskog rata (naziv za sjevernjake naklonjene Jugu), proglašava tu usporedbu “šokantnom i zabrinjavajućom za svakog ispravno mislećeg Amerikanca”. Govoreći na radiopostaji NBC, predlaže mirovni pregovor s Hitlerom u osam točaka, a Lindbergh mu šalje brzojav čestitke. Sastaje se sa studentima s Yalea i planira osnivanje odbora America First te preuzima ulogu neslužbenog savjetnika; zajedno s Lindberghom, postaje najomiljeniji govornik na skupovima AFC-a. Ustaje protiv novačenja ždrijebom i naziva Rooseveltov prijedlog za regrutaciju “korakom prema totalitarizmu”. Govoreći protiv Zakona o najmu-zajmu, izjavljuje u Senatu: “Ako Amerikanci žele diktaturu - ako žele totalitarni oblik vladavine i ako žele rat - taj će prijedlog Kongres prihvatiti, kao što to želi predsjednik Roosevelt”. Prođe li taj zakon, tvrdi, “pogodit će svakog četvrtog američkog mladića”, nakon čega Roosevelt spremno naziva tu Wheelerovu izjavu “najneistinitijim... najpodlijim, najnedomoljubnijim mišljenjem... iznesenim u javnosti u mojoj generaciji”. Nakon što je preuranjeno obznanio da Sjedinjene Države šalju čete na Island, Bijela kuća, zajedno s premijerom Churchillom, optužuje Wheelera da ugrožava američke i britanske živote. Ponovo je optužen za otkrivanje vojne tajne nakon što je, u studenome 1941., izolacionističkome Chicago Tribuneu predao dokumente u vezi s američkom strategijom u slučaju izbijanja rata pohranjene u Ministarstvu rata. Prosinac 1941. - prosinac 1946. Nakon Pearl Harboura, podržava ratne napore, tvrdeći, međutim, da američki savez sa Sovjetskim Savezom pomaže održavanju komunističke vlasti. Godine 1944., tvrdi da “komunisti stoje iza MVA”, {65} ustaje protiv liberala i staje na stranu kompanija Montana Power i Anaconda Copper” nastojeći poraziti protivnika MVA u korist TVA.{66} Nakon toga gubi i posljednju demokratsku podršku u Montani, a 1946. njegova pre288

dizborna kampanja doživljava poraz u Senatu u korist mladog liberala iz Montane, Leifa Ericksona. 1950. Otvara odvjetničku kancelariju u Washingtonu D.C. Ideološki i politički pristaje uz senatora Josepha McCarthyja. Henry Ford (1863. - 1947.) 1903. - 1905. Prvi Fordov automobil, s dva cilindra i osam konjskih snaga, Model A, koji je nacrtao Henry Ford i proizveo u novoosnovanoj tvrtki Ford Motor, pojavio se 1903., a prodavao se po cijeni od 850 $. Skuplji modeli pojavili su se tijekom sljedećih nekoliko godina. 1908. Za ruralnu Ameriku, Ford dizajnira Model T, i sve do 1927. tvrtka proizvodi jedino taj model vozila. Ford postaje prvi američki proizvođač automobila, ispunivši svoj plan da “proizvede vozilo za veliku većinu ljudi”. 1910. - 1916. Povezujući se s drugim proizvođačima automobila, uvodi djelomičan proizvodni proces i podjelu rada koji omogućuju rad na traci, što se smatra najvećim industrijskim napretkom od Industrijske revolucije naovamo - omogućujući masovnu proizvodnju Modela T. Godine 1914., Ford obznanjuje da osnovna plaća radnika iznosi 5 $ za osmosatni radni dan; ta se mjera, međutim, primijenila samo na dio Fordovih uposlenika. Usprkos tome, zagovaranje “petodolarskog radnog dana” Fordu donosi mnoge pohvale i ugled prosvijetljenog biznismena, ako ne i prosvijećenog mislioca. “Ne volim čitati knjige”, obznanio je. “Unose mi pometnju u misli.” “Povijest”, rekao je, “to su više-manje šuplje riječi”. 1916. - 1919. Na nacionalnoj konvenciji republikanaca, Fordovo se ime pojavljuje na nominacijskoj listi za predsjedničkog kandidata i u prvome izbornom krugu dobiva trideset i dva glasa. Postupno uvodi apsolutnu vlast nad svim Fordovim poduzećima. Oko 1916, kompanija proizvodi dvije tisuće automobila na dan, s ukupnom proizvodnjom od milijun Modela T. Nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata, aktivira se kao miroljubivi protivnik rata i napada ratno profiterstvo. Na sastanku Fordovih uposlenika obznanjuje: “Znam tko je izazvao rat. Njemačko-židovski bankari. Imam o tome dokaze. Činjenice. Rat su izazvali njemačko-židovski bankari.” Kad je Amerika stupila u rat, zalaže se da se ugovori s vladom potpisuju “bez centa profita”, ali sam se toga ne pridržava. Na nagovor predsjednika Wilsona, kandidira se za Senat na strani demokrata - iako je službeno republikanac - i u završnome krugu doživljava poraz. Svoj neuspjeh pripisuje “interesima” Wall Streeta i “Židovima”.

289

1920. U Dearborn Independentu, lokalnom tjedniku koji je Ford kupio 1918., u svibnju objavljuje prvi od devedeset i jednog članka posvećenog proglašavanju “Židova svijeta - svjetskim problemom”; u sljedećim brojevima objavljuje tekst lažnog Protokola sionskih mudraca, tvrdeći da je dokument - u kojemu se otkriva židovski plan za ovladavanje svijetom - autentičan. Tijekom druge godine objavljivanja, prodano je 300.000 primjeraka; Fordovi dileri obvezuju službenike na pretplatu, tvrdeći da je riječ o Fordovu proizvodu, a snažno antisemitski članci sakupljeni su u izdanju objavljenu u četiri sveska, Židovi svijeta: najveći svjetski problem. 1920.-te Godine 1921., Ford je proizveo svoj petmilijunti automobil; više od polovine vozila prodanih u Americi bio je Model T. Osniva golemi pogon u River Rougeu{67} i industrijski grad Dearborn. Proširuje vlast na šume, rudnike željeza i ugljena, kako bi svoju autokompaniju opskrbio sirovinama. Proširuje liniju Fordovih automobila. Njegova biografija objavljena 1922., My Life and Work, bila je nefikcijski bestseler, a Fordovo ime i legenda o njemu šire se diljem svijeta. Glasovanje pokazuje da je u prednosti u odnosu na predsjednika Hardinga i spominje se kao potencijalan republikanski predsjednički kandidat: u jesen 1922., razmatra kandidaturu za predsjednika. U intervjuu 1923. godine, Hitler kaže: “Heinricha Forda smatramo vođom rastućeg fašističkog pokreta u Americi”. Polovinom dvadesetih godina, židovski odvjetnik iz Chicaga iznosi protiv njega niz optužaba izvansudskim putem, a 1927. Ford prestaje s napadima na Židove, obustavlja antisemitske publikacije i zatvara Dearborn Independent, tiskovinu koja ga je stajala gotovo 5 milijuna dolara. Kad u kolovozu 1927. Lindbergh leti s Duhom svetog Luja u Detroit, Ford ga dočekuje u Fordovoj zračnoj luci i vodi ga na prvi let u svome slavnom zrakoplovu. Lindbergh zainteresira Forda za proizvodnju zrakoplova. Njih su se dvojica u nastavku susrela u više navrata, a u intervjuu što ga je Ford dao 1940. u Detroitu objašnjava: “Kada Charles dođe ovamo, razgovaramo jedino o Židovima”. 1931. - 1937. Zbog konkurencije Chevroleta i Plymoutha i posljedica krize, kompanija trpi velike gubitke usprkos proizvodnji novog Fordova motora, V-8. Povećan opseg rada, nesigurnost i radna špijunaža uzrokuju pogoršanje uvjeta rada u pogonu River Rouge. Napore Ujedinjenih automobilskih radnika da se Ford poveže s General Motorsom i Chryslerom, Ford odlučno odbija i doživljava kao ugrozbu; skupina pobunjenika iz Detroita svladava u sukobu radničke vođe iz River Rougea. Nacionalni radnički odbor osuđuje odnos Fordove kompanije spram radnika i proglašava ga najgorim u automobilskoj industriji.

290

1938. Na svečanoj večeri u Detroitu, upriličenoj za tisuću petsto uglednih uzvanika, u čast svoga sedamdeset i petog rođendana, Ford prima orden nacističke njemačke vlasti, Srebrni križ s njemačkim orlom. (Ista je medalja bila uručena Lindberghu za vrijeme svečanosti upriličene u listopadu u Njemačkoj, što je ministra unutarnjih poslova, Ickesa, navelo da na skupu Clevelandske cionističke udruge, održanom u prosincu, kaže: “Henry Ford i Charles A. Lindbergh jedina su dvojica slobodnih građana slobodne zemlje koji su spremno primili sramotna odlikovanja u danu koji je njihov udjelitelj smatrao izgubljenim, jer u njemu više nije stigao počiniti nijedan zločin protiv čovječanstva.”) Doživljava prvi od dva srčana udara. 1939. - 1940. Nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata, staje uza svog prijatelja Lindbergha u podršci izolacionizmu i Odboru America First. Uskoro nakon što je imenovan za člana Izvršnog odbora pokreta America First, Lessing J. Rosenwald, židovski direktor Sears, Roebuck and Company, daje ostavku zbog Fordova antisemitizma. U to se vrijeme redovno sastaje s antisemitskim radiopropovjednikom, ocem Coughlinom, čiju je djelatnost, prema Rooseveltovu i Ickesovu uvjerenju, Ford novčano potpomagao. Novčano potpomaže i tjedna radioizvješća antisemitskog demagoga Geralda K. Smitha i snosi troškove njegova života. (Nekoliko godina poslije, Smith objavljuje drugo izdanje International Jewa, i tvrdi, u 60-im godinama, da Ford “nikad nije promijenio svoje mišljenje o Židovima”.) 1941. - 1947. Doživljava drugi srčani udar. Kako se rat približava, tvrtka započinje ratnu proizvodnju u obrambene svrhe; tijekom rata, u prostranim salama Willow Runa proizvodi bombarder B-24, a Lindbergha upošljava kao savjetnika. Zbog bolesti, Ford ne može dalje voditi tvrtku i povlači se 1945. Umire u travnju 1947., a odar mu je obišlo 100.000 ožalošćenih. Golemo bogatstvo tvrtke uglavnom je prešlo u Fordovu zakladu, jednu od najbogatijih privatnih zaklada na svijetu.

Ostale povijesne ličnosti spomenute u knjizi Bernard Baruch (1870.-1965.). Bankar i vladin savjetnik. Kao predsjednik Odbora ratne industrije za mandata Woodrowa Wilsona tijekom Prvoga svjetskog rata, mobilizira industrijske resurse zemlje. Član Bijele kuće za Rooseveltove administracije. Truman ga 1946. imenuje američkim predstavnikom UN-ove Komisije za atomsku energiju. 291

Ruggiero "Richie Čizma" Boiardo (1890.-1984.), ličnost iz newarške kriminalne sredine i lokalni suparnik reketara Longyja Zwillmana; najutjecajniji u prvom, talijanskom izbornom okrugu grada, gdje se nalazio i njegov glasoviti restoran. Louis D. Brandeis (1856.-1941.). Rođen u Louisvilleu, Kentucky, iz obrazovane židovske obitelji doseljenika iz Praga. Rani organizator cionističkog pokreta u Americi. Predsjednik Wilson imenuje ga za pridruženog suca Vrhovnoga suda, ali tek nakon žestokog četveromjesečnog opiranja Pravosudnog odbora Senata i diljem zemlje, Brandeis postaje prvi Židov na sudačkom položaju. Djelovao je dvadeset i tri godine, do 1939. Charles E. Coughlin (1891.-1979.). Katolički redovnik i pastor svetišta Malog Cvijeta u Royal Oaku, Michigan. Smatrao je Roosevelta komunistom i silno se divio Lindberghu. U 1930-im godinama, u tjednim propovijedima koje su emitirale državne radiopostaje, snažno zagovara antisemitska stajališta i izdaje časopis Social Justice, koji Američka poštanska služba optužuje za kršenje Ukaza o špijunaži te 1942. tiskovina prestaje izlaziti. Amelia Earhart (1897.-1937.). Godine 1932. srušila rekord preletjevši Atlantik od Newfoundlanda do Irske za četrnaest sati i pedeset i pet minuta; prva žena koja je sama preletjela Atlantski i potom Pacifički ocean, u letu od Honolulua do Kalifornije. Njezin se zrakoplov 1937. izgubio negdje iznad Pacifika u pokušaju da s avijatičarem Frederickom J. Noonanom preleti oko svijeta. Meyer Ellenstein (1885.-1963.). Nakon zubarske i odvjetničke prakse, građani Newarka biraju ga za gradskog predstavnika, a 1933. izabran je za gradonačelnika Newarka. Prvi i jedini židovski gradonačelnik, ostao je na tom položaju u dva mandata, 1933.-1941. Edward Flanagan (1886.-1963.). Godine 1904. iselio se iz Irske u SAD, gdje je počeo studirati teologiju; zaređen 1912. Godine 1917. utemeljio je Dom za dječake Oca Flanagana, u Omahi, kako bi osigurao dobrobit dječaka beskućnika svih rasa i religija. Zahvaljujući popularnom filmu Grad dječaka, u kojemu je Spencer Tracy glumio Oca Flanagana, 1938. g. postaje nacionalni junak. Leo Frank (1884.-1915.). Vlasnik tvornice olovaka u Atlanti, okrivljen 26. travnja 1913. za ubojstvo Mary Phagan, trinaestogodišnje uposlenice; tijekom izdržavanja zatvorske kazne, doživio je napad nožem, a u kolovozu 1915. mještani ga silom oslobađaju iz zatvora i linčuju. Vjerovalo se da je izvršenju kazne velikim dijelom “kumovao" antisemitizam. Felix Frankfurter (1882.-1965.). Roosevelt ga imenovao za pridruženog suca u Američkome vrhovnom sudu, 1939.-1962. Joseph Coebbels (1897.-1945.). Rani član Nacističke stranke; 1933. postao Hitlerov

292

šef propagande i ministar za kulturu, odgovoran za nadzor nad tiskom, radiom, filmom i kazalištem; organizator velikih javnih priredaba, poput parada i masovnih skupova. Među najodanijim i najokrutnijim Hitlerovima suradnicima. U travnju 1945., nakon pada Njemačke i ruskog ulaska u Berlin, zajedno sa suprugom otrovao svoje šestero djece i potom je par počinio samoubojstvo. Hermann Göring (1893.-1946.). Utemeljitelj i čelni čovjek Gestapoa, ili tajne policije, odgovoran za osnivanje Njemačkih zračnih snaga. Godine 1940., Hitler ga imenuje svojim nasljednikom, ali ga potkraj rata razrješuje dužnosti. Na sudskom procesu u Nürnbergu optužen za ratne zločine i osuđen na smrt; izvršio samoubojstvo dva sata prije izvršenja kazne. Henry (Hank) Greenberg (1911.-1986.). Prvi udarač Detroitskih tigrova u 1930-im 1940-im godinama; ostvario dva pobjednička trčanja i time postigao rekord u Babe Ruthu 1938. Junak židovskih navijača bejzbola i prvi od dvojice židovskih igrača izabran u Dvoranu slavnih. William Randolph Hearst (1863.-1951.). Američki izdavač, smatrao se najistaknutijim predstavnikom senzacionalističkog, šovinistički nastrojenog “žutog tiska” namijenjenog širokom čitateljstvu; njegovo novinarsko carstvo cvjetalo je u 1930-im godinama. Izvorno demokratski populist, postaje sve desnijeg opredjeljenja i napokon ogorčeni neprijatelj F.D.R.-a. Heinrich Himmler (1900.-1945.). Nacistički vođa, zapovjednik SS-a, nadzornik koncentracijskih logora i šef Gestapoa; osnivač programa za rasno “pročišćenje” i druga po važnosti osoba iza Hitlera. Otrovao se nakon što su ga u svibnju 1945. uhitile britanske čete. J(ohn) Edgar Hoover (1895.-1972.). Direktor Saveznog ureda za istraživanje (izvorno Ureda za istraživanje, odsjek Ministarstva pravosuđa), 1924.-1972. Harold L. Ickes (1874.-1952.). Napredni republikanac prešao na stranu demokrata; gotovo trinaest godina Rooseveltov ministar unutarnjih poslova, član Rooseveltova kabineta, drugi po trajnosti mandata; uvjereni konzervativac i djelatni neprijatelj fašizma. Fritz Kuhn (1886.-1951.). Veteran Prvoga svjetskog rata; rođen u Njemačkoj, emigrirao u Ameriku 1927., i iste godine postao Bundesleiter; smatrao se američkim Führerom, utemeljitelj američkog Bunda, najsnažnije, najaktivnije i najbogatije nacističke grupacije u SAD-u čije je članstvo brojilo dvadeset i pet tisuća članova. Optužen za krađu 1939., oduzeto mu je državljanstvo 1943., deportiran u Njemačku 1945. Godine 1948. Njemački denacifikacijski sud osuđuje ga za pokušaj uvođenja nacizma u SAD i zbog tijesnih veza s Hitlerom; osuđen na deset godina prisilnog rada.

293

Herbert H. Lehman (1876.-1963.). Ortak bankarske kuće Lehman Brothers, koju je osnovala njegova obitelj. Zamjenik guvernera Države New York za vrijeme Rooseveltova guvernerstva; naslijedio Roosevelta na mjestu gradonačelnika, 1939.-1942. Pristaša New Deala i žestoki intervencionist. Kao demokratski senator New Yorka (1949.-1957.), rani je protivnik senatora Josepha McCarthyja. John L. Lewis (1880.-1963.). Vođa američkih laburista. Godine 1935., kao predsjednik Saveza rudara (UMW), prekida suradnju s Američkom federacijom rada (AFL) i osniva novi Odbor za organiziranje u industriji koji je 1938. postao Kongres za organizaciju u industriji (CIO). Izvorno Rooseveltov pristaša, podržao je 1940. kampanju republikanca Wilkieja, a nakon njegova poraza, napustio predsjedništvo CIO-a. Štrajkovi UMW-a tijekom rata produbljuju neprijateljstvo između Lewisa i administracije. Anne Spencer Morrow Lindbergh (1906.-2001.). Američka spisateljica i avijatičarka. Rođena u bogatoj i povlaštenoj obitelji u Engelwoodu, New Jersey; otac, Dwight Morrow, ortak u investicijskoj tvrtki J. P. Morgan and Co., američki ambasador u Meksiku za vrijeme Hooverove administracije i republikanski senator u New Jerseyju; njezina majka, Elizabeth Reeve Cutter Morrow, spisateljica, pedagoginja, kratko vrijeme dekanica Smith Collegea, na kojemu je Anne Morrow diplomirala književnost 1928. Predstavljena Charlesu Lindberghu godinu prije toga, za njegova posjeta obitelji u ambasadorskoj rezidenciji u Mexico Cityju. Za pojedinosti iz njezina života nakon tog susreta, vidi, True Chronology, Charles A. Lindbergh. Henry Morgenthau ml. (1891.-1967.). Rooseveltov ministar financija, 1934.-1945. Vincent Murphy (1888.-1976.). Naslijedio Meyera Ellensteina kao gradonačelnik Newarka, 1941.-1949. Demokratski kandidat za guvernera New Jerseyja 1943. i glavna ličnost newjerseyjske laburističke stranke tijekom trideset i pet godina nakon što ga je 1933. Radnički savez države izabrao za ministra financija. Gerald P. Nye (1892. 1971.). Republikanski senator iz Sjeverne Dakote, gorljivi pristaša izolacionista, 1925.-1945. Westbrook Pegler (1894.-1969.). Novinar desnoga krila čiju su kolumnu “Kako Pegler vidi stvari” objavljivale Hearstove novine od 1944. do 1962. Godine 1941., dobitnik Pulitzerove nagrade za izvješće o iznuđivanju. Strog kritičar Roosevelta i New Deala, kojega je optužio za sklonost komunistima; otvoreno neprijateljski nastrojen spram Židova. Bliski pristaša senatora Josepha McCarthyja i savjetnik njegova istražnog odbora. Joachim Prinz (1902.-1988.). Rabin, pisac i borac za građanska prava; rabin u hramu B’nai Abraham, Newark, 1939.-1977. Joachim von Ribbentrop (1893.-1946.). Godine 1933., glavni Hitlerov savjetnik za

294

vanjsku politiku i ministar vanjskih poslova, 1938.-1945. Sa sovjetskim ministrom vanjskih poslova, Molotovom, potpisao 1939. Pakt o nenapadanju koji je uključivao tajni sporazum o podjeli Poljske. Pakt je utro put izbijanju Drugoga svjetskog rata. Osuđen za ratne zločine na Nürnberškom procesu, a 16. listopada 1946. bio prvi osuđeni nacist koji je obješen. Eleanor Roosevelt (1884.-1962.). Sestrična Theodorea Roosevelta, supruga njegova daljeg rođaka F.D.R.-a i majka njihove kćeri i petorice sinova. Kao prva dama, držala govore u korist liberalnih društvenih ciljeva, predavala o položaju manjina i razvlaštenih žena; držala govore protiv fašizma, pisala istodobno kolumne u šezdeset novina, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata bila supredsjedateljica Ureda građanske obrane. Kao delegatkinja UN-a koju je imenovao predsjednik Truman, zauzela se za osnivanje židovske države, a 1952. i 1956. vodila predsjedničku kampanju Adlaija Stevensona. Predsjednik Kennedy ponovo ju je imenovao za delegatkinju UN-a; usprotivila se invaziji u Zaljevu svinja. Leverett Saltonstall (1892.-1979.). Potomak Sir Richarda Saltonstalla, među prvim članovima Massachusetts Bay Company koji je stigao u Ameriku 1630. Republikanski guverner Massachusettsa, 1939.-1944.; republikanski senator 1944.-1967. Gerald L. K. Smith (1898.-1976.). Svećenik i glasoviti govornik, najprije na strani Hueyja Longa, a poslije pristaša Oca Coughlina i Henryja Forda; podržao ih u neumoljivoj mržnji spram Židova. Njegov antisemitski časopis, The Cross and the Flag, okrivio je Židove da su izazvali krizu i prouzročili Drugi svjetski rat. Kao republikanski kandidat za Senat, 1942. dobio je 100.000 glasova u Michiganu. Tvrdio je da je Roosevelt Židov, da je Protokol sionskih mudraca autentičan dokument, a nakon rata, da se holokaust nije nikad dogodio. Allie Stolz (1918. 2000.). Boksač lake kategorije iz židovskog Newarka. Pobijedio u 73 od 84 meča, poražen u dva meča za naslov prvaka u 1940-ima; prvi ga put, prema spornoj odluci suca, porazio šampion Sammy Angott nakon petnaeste runde; drugi put, u trinaestoj rundi nokautirao ga šampion Bob Montgomery, nakon čega se povukao 1946. Dorothy Thompson (1893.-1961.). Novinarka, politička aktivistica i kolumnistica koja je tijekom 1930-ih istodobno objavljivala u 170 tiskovina. Rana protivnica nacizma i Hitlera, i ogorčena kritičarka Lindberghove politike. Godine 1928. udala se za književnika Sinclaira Lewisa, i rastala 1942. Protivila se cionizmu i podržavala palestinske Arape u 1940-ima i 1950-im godinama. David T. Wilentz (1894.-1988.). Javni pravobranitelj New Jerseyja (1934.-1988.) čija je istraga otmice Lindberghova djeteta dovela do osude i ubojstva Brune Hauptmanna. Kasnije, utjecajan član newjerseyjske Demokratske stranke i savjetnik trojice demokratskih guvernera zemlje. 295

Abner "Dugi" Zwillman (1904.-1959.). Krijumčar rođen u razdoblju prohibicije u Newarku, vođa newjerseyjske mafije od 1920-ih do 1940-ih godina. Član reketara “Velike šestorice” s Istočne obale, među kojima su bili i Lucky Luciano, Meyer Lansky i Frank Costello. Saslušanje Odbora za krivična djela pri Senatu s podrobno navedenim točkama optužbe za počinjena krivična djela prenosila je televizija 1951. Osam godina poslije izvršio je samoubojstvo.

Nekoliko dokumenata Govor Charlesa Lindbergha “Tko su ratni huškači?” održan na skupu Odbora pokreta “America First” u Des Moinesu 11. rujna 1941. Tekst koji slijedi može se naći na: www.pbs.org/wgbh/amex/lindbergh/filmmore/reference/primary/desmoinesspeech.html.

Prošle su dvije godine od početka posljednjeg rata u Europi. Od toga dana, u rujnu 1939., do danas, neprestano su sve snažnije prisutni pokušaji da se Sjedinjene Države prisili na uključenje u sukob. Tim naporima upravljaju strani interesi i manjina naših ljudi; ali pokazali su se tako uspješnima da se danas naša zemlja nalazi na rubu rata. Danas, kada rat ulazi u treću godinu, čini se potrebnim ponovo promotriti okolnosti koje su nas dovele u sadašnje stanje. Zašto smo na rubu rata? Jesmo li se trebali tako duboko umiješati? Tko je odgovoran za promjenu državne politike od neutralnosti i neovisnosti do upletanja u europske poslove? Osobno vjerujem da je propitivanje uzroka i razvojnih linija sadašnjega rata najbolji argument protiv našeg uključenja. Često sam isticao da bi se uklonila svaka opasnost od našeg upletarnja kad bi se američkom narodu podastrle istinite činjenice i podaci. Želio bih vam na ovome mjestu ukazati na temeljnu razliku između skupina koje zagovaraju rat u stranoj zemlji i onih koji vjeruju u neovisnu sudbinu Amerike. Osvrnemo li se unatrag, vidjet ćemo da su oni među nama koji se protive intervenciji trajno pokušavali razjasniti činjenice i događaje; dok su intervencionisti pokušavali sakriti činjenice i pobrkati lončiće. Molimo vas da pročitate što smo govorili prošli mjesec, prošle godine, pa čak i prije nego što je rat započeo. Naši su zapisnici otvoreni i jasni, i time se ponosimo. Nismo se služili izgovorima i propagandom. Nismo se služili zaplotnim radnjama kako bismo američki narod odveli tamo kamo ne želi poći. 296

Što smo rekli prije izbora, ponavljamo, ponavljamo i ponovo ponavljamo danas. I nećemo vam sutradan reći da je to bila tek predizborna retorika. Jeste li ikad čuli intervencionista, ili britanskog agenta, ili člana administracije u Washingtonu da vam je rekao da se vratite unazad i proučite zapisnike o tome što su govorili otkad je rat započeo? Jesu li samozvani branitelji demokracije spremni pitanje rata podastrijeti ljudima na glasovanje? Nalaze li se ti križarski borci na strani slobode govora, ili su za uklanjanje cenzure ovdje, u našoj zemlji? Smicalice i propaganda u našoj zemlji bjelodani su posvuda. Večeras ću pokušati rasvijetliti makar dio njih, ogoliti činjenice koje se skrivaju iza njih. Kad je počeo rat u Europi, bilo je jasno da se američki narod ne želi priključiti. Zašto bi u nj ulazio? Imamo najbolji obrambeni položaj u svijetu; preuzeli smo tradiciju neovisnosti od Europe; a jedini put kad smo se umiješali u europski rat europski su problemi ostali neriješeni a američki dugovi neplaćeni. Glasovi u zemlji pokazali su da je u trenutku kad su Engleska i Francuska 1939. g. objavile rat Njemačkoj, manje od 10 posto našeg stanovništva bilo za to da Amerika učini isto. Ali našle su se različite skupine ljudi, ovdje i u inozemstvu, čijem je interesu i uvjerenju potrebno da se Sjedinjene Države upletu u rat. Večeras ću vam otkriti neke od tih skupina i razotkriti metode njihova djelovanja. Čineći to, moram govorili posve otvoreno, jer moramo točno znati tko su kako bismo se uzmogli usprotiviti njihovim naporima. Tri najznačajnije skupine koje su vršile pritisak na to da se ova zemlja uključi u rat sačinjavuli su Britanci, Židovi i Rooseveltova administracija. Iza tih skupina ali manje važan, stajao je stanoviti broj kapitalista, anglofila i intelektualaca koji vjeruju da budućnost čovječanstva ovisi o dominaciji Britanskoga Carstva. Dodamo li tome skupine komunista, koji su se još prije nekoliko tjedana protivili intervenciji, vjerujem da sam imenovao glavne ratne agitatore u našoj zemlji. Ovdje govorim jedino o vojnim huškačima, a ne o iskrenim ali zavedenim muškarcima i ženama, zbunjenima pogrešnim obavještavanjem i zaplašenima propagandnom mašinerijom koja je stala uz ratne agitatore. Kao što sam rekao, ti vojni huškači čine tek značajnu manjinu našeg naroda; ali njihov je utjecaj golem. Protivno odlučnosti američkog naroda da ostane izvan rata, oni su u ostvarenje svog cilja uložili snagu propagande, novčana sredstva i tutorstvo. Promotrimo sada te skupine redom. Na prvom su mjestu Britanci: očevidna je i savršeno razumljiva želja Velike Britanije da Sjedinjene Države uđu u rat na njihovoj strani. Engleska je danas u očajnu

297

položaju. Njezino stanovništvo nije dovoljno brojno, vojska nije dovoljno jaka da napadne europski kontinent i dobije rat koji je objavila Njemačkoj. Njezin geografski položaj je takav da rat ne može dobiti koristeći se jedino zrakoplovnim snagama, bez obzira na to koliko joj mi poslali aviona. Čak i kad bi Amerika ušla u rat, malo je vjerojatno da bi savezničke snage mogle osvojiti Europu i pobijediti snage Osovine. Ali jedno je sigurno. Povuče li Engleska Ameriku u rat, na naša bi leđa prebacila velik dio odgovornosti za njegovo vođenje i naplatu njegovih troškova. Kao što svi znate, nakon prošloga europskog rata ostali smo u dugovima; a ne budemo li u budućnosti oprezniji nego što smo to bili u prošlosti, ostat ćemo u dugovima i ovaj put. Kad se Engleska ne bi nadala tome da će uspjeti na nas prebaciti odgovornost za rat u novčanom i u vojnom smislu, vjerujem da bi već prije mnogo mjeseci započela mirovne pregovore u Europi, i bolje bi joj bilo da je tako postupila. Engleska se trudila i nastavlja ulagati sve moguće napore kako bi nas uvukla u rat. Znamo da je tijekom posljednjeg rata uložila goleme svote novca u ovoj zemlji ne bi li nas u nj uključila. Englezi su napisali cijele knjige o mudrosti takvih ulaganja. Drugu glavnu skupinu koju sam spomenuo čine Židovi. Nijc teško razumjeti zašto židovski narod želi uništiti nacističku Njemačku. Progoni koje su pretrpjeli u Njemačkoj dostatni su da postanu ogorčeni neprijatelji bilo koje rase. Nijedna osoba s osjećajem za dostojanstvo ljudskoga roda ne može opravdati progon židovske rase u Njemačkoj. Ali nijedna časna osoba s uvidom ne može povlađivati njihovoj današnjoj proratnoj politici previđajući opasnosti takve politike, i za nas i za njih. Umjesto da agitiraju za ratnu opciju, židovske bi joj se skupine u ovoj zemlji trebale suprotstaviti na sve moguće načine, jer bi upravo oni prvi osjetili njezine posljedice. Tolerancija je vrlina koja se zasniva na miru i na snazi. Povijest pokazuje da ona ne može prevladati u ratu i razaranju. Nekolicina dalekovidnih Židova to shvaća i protivi se intervenciji. Ali s većinom to još nije slučaj. Najveća opasnost za ovu zemlju leži u činjenici da oni posjeduju tako značajan udio u vlasništvu i utjecaju u filmskoj proizvodnji, novinstvu, radiju i upravi. Nije mi namjera napadati židovski ili britanski narod. Objema se rasama divim. Ali tvrdim da nas britanske i židovske vođe, iz razloga jednako razumljivih s njihove točke gledišta koliko su za nas nepovoljni, s razloga koji nisu američki, žele odvesti u rat. Ne možemo ih osuđivati zato što štite ono što smatraju svojim interesom, ali mi

298

moramo misliti na svoje. Ne možemo dopustiti da urođene strasti i predrasude drugih naroda odvedu našu zemlju u propast. Rooseveltova administracija treća je najmoćnija skupina koja ovu zemlju vodi prema ratu. Njezini članovi koriste neizbježnost ratne opcije kako bi, prvi put u povijesti Amerike, pobijedili u trećem predsjedničkom mandatu. Rat im služi kao izlika da dodaju neograničene milijarde dugu koji je i sada viši nego ikad. I naprosto su iskoristili rat kako bi opravdali ograničenje moći kongresnika i uvođenje diktature od strane predsjednika i njegovih istomišljenika. Snaga Rooseveltove administracije zasniva se na ukazivanju na neizbježnost rata. Ugled Rooseveltove administracije ovisi o uspjehu Velike Britanije s kojom je predsjednik povezao svoju političku budućnost u vrijeme kad je većina ljudi mislila da će Engleska i Francuska lako dobiti rat. Opasnost Rooseveltove administracije počiva na smicalicama. Dok su nam njezini članovi obećali mir, brzopleto su nas ravno s platforme na kojoj su bili izabrani poveli u rat. Izabirući te tri skupine glavnih huškača rata, uključio sam jedino one čija je podrška ključna za pristalice rata. Kad bi se makar jedna od tih skupina prestala zauzimati za rat - Britanci, Židovi ili administracija - vjerujem da bi se smanjila opasnost da se i mi u nj uključimo. Ne vjerujem da bi dvije od njih bile dovoljno snažne da povedu ovu zemlju u rat bez. podrško treće. A u odnosu na te tri skupine, kao što sam rekao, sve ostalo skupine koje zagovaraju ratnu opciju od drugorazredne su važnosti. Kad su 1939. g. započela neprijateljstva u Europi, tim je skupinama bilo jasno da američki narod nema namjeru ući u rat. Znale su da bi u to vrijeme bilo posve bespredmetno od nas zahtijevati objavu rata. Ali vjerovale su da bi zemlja mogla ući u rat na vrlo sličan način kao što je to bio slučaj s prošlim ratom. Evo što su planirale: prvo, pripremiti Sjedinjene Države za rat u stranoj zemlji pod izlikom američke obrane; drugo, uključiti nas u rat, korak po korak, a da toga ne budemo ni svjesni; treće, prouzročiti niz incidenata koji će nas prisiliti da se priključimo sadašnjem sukobu. Ti su se planovi, dakako, morali držali u tajnosti, a u prilog njihovu ostvarenju pokrenula se sva snaga njihove propagande. Naša su kazališta ubrzo preplavile predstave u kojima se veličao rat. Kinožurnali su izgubili makar i privid objektivnosti. Broj pretplatnika na novine i časopise počeo bi se smanjivati ako bi objavljivali proturatne članke. Protiv pojedinaca koji su se suprotstavljali intervenciji vodila se nemilosrdna kampanja. Termini poput “pete kolone”, “izdajica”, “nacist”, “antisemit” neumorno su se bacali u lice svakome tko bi se usudio primijetiti da ulazak u rat nije u najboljem interesu Amerike. Mnogi su gubili posao ako bi se otvoreno usprotivili ratu. Mnogi drugi više se nisu usudili otvoreno govoriti. 299

Uskoro su javne tribine širom otvorile vrata zagovornicima rata, a postale su nedostupne predavačima koji su se protivili ratu. Počela je kampanja ulijevanja straha. Rečeno nam je da zrakoplovne snage Britanije, koje su se udaljile od europskog kontinenta, čine Ameriku izloženijom opasnosti od invazije nego što je to bio slučaj ikad prije. Propaganda je bjesnjela svom snagom. Nije bilo teško dobiti milijarde dolara za oružje pod izlikom da je riječ o obrani Amerike. Naši su ljudi jednoglasno prihvatili programe obrane. Kongres je izdavao odobrenje za odobrenjem za puške, avione i ratne brodove, uz pristanak velike većine naših građana. Tek smo poslije saznali da je veliki dio tih sredstava bio namijenjen izradi oružja za Europu. To je bio još jedan korak. Poslužimo se znakovitim primjerom: godine 1939. rečeno nam je da moramo zračne snage povećati na ukupno 5000 zrakoplova. Kongres je s time u vezi donio potrebne zakonske odredbe. Ali gotovo neposredno nakon što bi ratni avioni napustili tvorničke hale, slali su se u inozemstvo, iako je vlastitima silno trebala nova oprema; tako danas, dvije godine nakon početka rata, američka vojska raspolaže sa svega nekoliko stotina najmodernijih bombardera i ratnih aviona šio je, ustvari, manje nego što Njemačka može proizvesti u samo jednom mjesecu. Čim je stupio na snagu, naš je program za proizvodnju oružja u mnogo većoj mjeri utanačen za potrebe vođenja rata u Europi, nego za izradu odgovarajućih obrambenih snaga za Ameriku. Istodobno, mi smo se pripremali za rat u stranoj zemlji, trebali smo se, kao što sam rekao, uključiti u rat. To se obavljalo pod poznatim sloganom “malim koracima do rata”. Rečeno nam je da će Engleska i Francuska pobijediti jedino budu li Sjedinjene Države povukle svoj embargo na oružje i prodavale municiju za gotovinu. Slijedio bi poznati refren, refren koji je obilježio svaki korak kojim smo se tijekom mjeseci približavali ratu : “Najbolje ćemo obraniti Ameriku i izbjeći rat”, govorili su nam, “budemo li pomagali Saveznicima.” Najprije smo pristali na to da oružje prodajemo Europi; potom smo pristali na to da oružje posudimo Europi; onda smo pristali na vršenje patrolnih ophodnji oceana za Europu; potom smo zauzeli europski otok u ratnoj zoni. Sada smo se pak zatekli na samom rubu rata. Skupine koje zagovaraju ratnu opciju uspjele su ostvariti prva dva od tri glavna koraka prema ratu. U jeku je ostvarenje najvećeg programa naoružanja u našoj povijesti. Uključeni smo u rat u gotovo svakom smislu izuzev doslovnog pucanja. Ali, nastavlja se s izazivanjem “incidenata”; i svjedoci smo činjenice da se prvi među njima već događaju, sukladno planu - planu za čije ostvarenje Amerikanci nikad nisu 300

dobili prigodu da ga prihvate. Muškarci i žene Iowe, danas samo jedna stvar održava ovu zemlju izvan ratnoga stanja: rastuća opozicija američkog naroda. Naš demokratski sustav i predstavnička vlada danas su na većem ispitu nego ikad. Na rubu smo rata u kojem će jedini pobjednik biti kaos i podređenost drugima. Na rubu smo rata za koji još nismo spremni i za koji nitko nije ponudio plan koji bi jamčio pobjedu - rata koji se ne može dobiti ne budemo li poslali naše vojnike preko oceana i prisilno ih iskrcali na neprijateljskoj obali gdje bi se morali uhvatiti u koštac s vojskom snažnijom od naše. Na rubu smo rata, ali nije prekasno da ga izbjegnemo. Nije prekasno da pokažemo kako nijedna svota novca od strane propagande ili tutorstva ne može prisiliti slobodan i neovisan narod da pođe u rat protiv svoje volje. Još nije prekasno da se povučemo i sačuvamo neovisnost američke sudbine kakvu su nam u Novome svijetu osigurali naši očevi. Cijela budućnost na našim je leđima. Ona ovisi o našem djelovanju, našoj hrabrosti i razboritosti. Ako se protivite uključivanju u rat, sada je trenutak da dignete svoj glas. Pomozite nam da organiziramo skupove; pišite svojim predstavnicima u Washingtonu. Kažem vam, posljednji bastion demokracije i predstavničke vlasti u ovoj zemlji naš je predstavnički dom i Senat. Jer, još možemo nametnuti svoju volju. I budemo li mi, američki narod, tako postupili, nastavit ćemo živjeti u neovisnosti i slobodi i nećemo ratovati izvan granica svoje zemlje.

Izvadak iz knjige Lindbergh, iz pera A. Scotta Berga, 1998.g.: “Lindbergh je mislio da mir može trajati samo tako dugo dok ‘smo usredotočeni na čuvanje našeg najdragocjenijeg vlasništva, nasljedstva europske krvi, a sačuvat ćemo ga samo tako dugo dok se čuvamo od napada stranih vojski i miješanja stranih rasa.” Zrakoplovstvo je doživljavao kao “dar s neba zapadnim narodima koji su već stali na čelo na svom području... sredstvo posebno oblikovano za ruke zapadnjaka, znanstvena umješnost koju ostali mogu jedino podražavati na osrednji način, što predstavlja još jednu razliku između mnogoljudnog stanovništva Azije i grčkog nasljedstva Europe - a to je jedna od najdragocjenijih vrijednosti koje omogućuju bijeloj rasi da preživi u nadirućem moru žutih, crnih i smeđih”. Lindbergh je vjerovao da je Sovjetski Savez postao najgore carstvo na zemlji, a sudbina zapadne civilizacije ovisi o tome kako će se od njega obraniti, kao i od 301

azijskih snaga iza njegovih granica: “Mongola, Perzijanaca i Maura”. Istaknuo je i potrebu “ujedinjenja naših snaga kako bismo predstavljali preveliku silu da bi je strane snage mogle ugroziti; kako bismo sagradili zapadni zid rase i oružja koji može odoljeti i napadu Džingis-kana kao i infiltraciji niže krvi...” (str. 394).

Scan: postar Obrada: boden BalkanDownload.org

302

{1}

Glasnik s popisom i podrobnim obavijestima o konjskim trkama, ali i o sportskim događajima, nešto poput Sportskih novina. {2} Decoration Day, američki nacionalni praznik, 30. svibnja, dan ukrašavanja grobova boraca palih u Građanskom ratu (1861.-1865.). {3} Parent Teacher Association - Udruga roditelji – učitelji. {4}

Savez, povezanost (njem.). Puno ime nacističke američke udruge bilo je German-American Volksbund Njemačko-američki pučki savez. {5} Igra riječi: rat (engl. štakor), “ratcisti”, nacisti, “štakoristi”. {6}

Arbour Day, praznik sađenja drveća, koji varira u datumu, ali uvijek je u proljeće i slavi se u nekim državama SAD-a. {7} Horace Mann (1796.-1859.), obrazovni reformator, utemeljitelj prve javne američke osnovne škole 1839; Mark Hopkinson (1802.-1887.), američki redovnik i pedagog; Charles W. Eliot (1834.-1926.), američki pedagog, dekan Sveučilišta Harvard (1869.-1909.); Frances E. Willard (1839.-1898.), američka pedagoginja, reformatorica i spisateljica; Booker T. Washington (1856.-1915.), američki pedagog, reformator, pisac i predavač. {8} Labor Day, američki blagdan rada; prvi ponedjeljak u rujnu. {9}

Ickes Harold (Le Claire) (1874. - 1952.), američki odvjetnik, državnik i pisac. Svečanost u sinagogi koja se mahom održava subotom ujutro, a na kojoj se dječaci, trinaestogodišnjaci,

{10}

primaju u židovsku vjersku zajednicu odraslih. {11} Memorial Day, 30. svibnja, spomendan na pale u ratu 1918. {12}

Independence Day, 4. srpnja, Dan nezavisnosti. YMHA - Young Men’s Hebrew Association, Udruženje židovske mladeži. YMHA - Young Men’s He-

{13}

brew Association, Udruženje židovske mladeži. {14} Najveći židovski blagdan, dan pokajanja za grijehe; slavi se 10. tišrija, židovskog mjeseca koji odgovara našem rujnu ili listopadu. {15} The New Deal, program socijalnih i gospodarskih reformi SAD-a za predsjednikovanja F.D. Roosevelta uveden 1932. g. {16} Španj., sutra; ništa se ne ostavlja za sutra. {17}

Počasno udruženje utemeljeno 1766., čiji se članovi biraju doživotno među izrazito talentiranim apsolventima uglednih sveučilišta. {18} James Knox Polk (1795. - 1849.); jedanaesti predsjednik SAD-a; Millard Fillmore (1800.-1874.), trinaesti predsjednik SAD-a. {19} Gettysburg Address, kratak govor što ga je predsjednik Lincoln održao 18. studenoga 1863., na nacionalnom groblju u Gettysburgu, Pensilvania. {20} Rijeka koja teče jugoistočno od planine Allegheny u Zapadnoj Virginiji. {21}

Rodno mjesto i grob Georgea Washingtona u sjeveroistočnoj Virginiji. Engl, i franc., naglo pečeni goveđi odrezak u umaku i pita od oraha na način kuhara. {23} William Howard Taft (1857-1930), 27. predsjednik SAD-a. {24} Sjevernoamerička pučka pjesma koja se smatra nacionalnim napjevom, gotovo kao neslužbena himna. {25} Daniel Boone (1734.-1820.), jedan od prvih američkih doseljenika u Kentucky. {26} Vojna utvrda na sjeveru Kentuckyja; od 1936. spremište za američke zalihe u zlatu, riznica. {27} Po narudžbi. {28} Ostavi ga na miru! {29} Engl., policajci specijalizirani za lov na gangstere. {30} John Edgar Hoover (1895.-1972), službenik američke vlade, šef FBI-a od 1924.-1972.). {22}

303

{31}

Jid., beskvasni kruh koji Židovi jedu za vrijeme pashe, tanki listovi samo od brašna i vode. Jid., beskvasni kruh koji Židovi jedu za vrijeme pashe, tanki listovi samo od brašna i vode. {32} Andrew Johnson, američki predsjednik od 1865. do 1869. g. {33}

Grad u jugozapadnoj Montani, rudarsko središte. Y - stolna igra koja se igra na podlozi u obliku trokuta. {35} Engl., izvedenice od riječi “feast”, gozba: “festoon necklace”, “festival”, “festivities”. {36} Roš-hašana, “početak godine”, židovski blagdan Nove godine koji se slavi 1. tišrija (po našem računanju {34}

rujan ili listopad); od toga dana počinje razdoblje pokore od deset dana, koje se završava blagdanom Jom Kipur. {37} Židovsko razdoblje žalovanja za pokojnikom koje traje sedam dana. {38}

Hebr., subota, dan odmora. Hebr., Gospod, židovski naziv za Boga. {40} Franc., porođajne muke, trudovi, trapljenje. {41} Jergens Lotion - proizvod koji se reklamirao i sponzorirao program W. Winchella. {42} The New Deal, američki program socijalnih i gospodarskih reformi koje je provodila Rooseveltova vla{39}

da od 1932. g. {43} Franc., susretu licem u lice, u dvoje. {44}

Franc., uobičajeni gost. Franc., zaručnica. {46} Židovsko jelo od zapečena ribanog krumpira i sjeckanog luka. {47} Congress of Industrial Organizations, Kongres industrijskih udruga. {48} American Federation of Labour, Američka federacija rada. {49} Stupovi sa spiralnim raznobojnim prugama vanjska su oznaka brijačnica. {50} Moćna politička organizacija demokrata u New Yorku, osnovana 1789., kao bratsko udruženje dobrovo{45}

ljaca. {51}

Amandman koji se odnosio na zabranu prodaje alkohola, prohibiciju. Daniel Boone (1734.-1820.), američki pionir, jedan od prvih doseljenika u Kentucky. {53} Herbert Henry Lehman (1878.-1963.), američki bankar i državnik, direktor UNRRA-e. {54} Franc., državni udar. {55} America City Liberties Union, Sindikat američkih građanskih sloboda. {56} Njem., župan, upravitelj okružja. {57} Alexander Graham Bell (1847.-1922.), američki znanstvenik škotskog podrijetla, izumitelj telefona. {58} Engl., National police, državna redarstvena služba. {59} Najveći otok u skupini Solomonskih otoka, u Tihom oceanu; u proljeće 1942. zauzeli su ga Japanci; {52}

poprište žestokih pomorskih i kopnenih bitaka; snage SAD-a zauzele su ga 1943. i time spriječile japanski prodor u Australiju. {60} Bitka za prevlast, posljednja velika nacistička protuofenziva u Drugom svj. ratu započeta 16. prosinca, prodrla duboko u saveznički teritorij Belgije, odbijena u siječnju 1945. {61} Franc., oca. {62}

Glasoviti američki istraživači s početka 19. st. Tammany Hali, moćna politička organizacija demokrata osnovana 1789. u gradu New Yorku, nazvana

{63}

prema 17-stoljetnom indijanskom poglavici iz Delaware, inače podrugljivo proglašenim svecem zaštitnikom SAD-a. {64} Benedicte Arnold (1741.-1801.), američki general koji je u Građanskome ratu proglašen izdajicom.

304

{65}

MVA, Missouri Valley Authority, odbor nadležan za gospodarski razvoj područja oko rijeke Missouri. TVA Tennessee Valley Authority, tročlani odbor osnovan 1933. zadužen za promicanje razvoja u po-

{66}

dručju oko rijeke Tennessee kojim bi se trebala osigurati jeftinija struja, navodnjavanje, bolja riječna plovidba itd. {67} River Rouge, grad na sjeveroistoku Michigana, u blizini Detroita.

305